P. 1
Šimun Šito Ćorić - 60 hrvatskih emigrantskih pisaca

Šimun Šito Ćorić - 60 hrvatskih emigrantskih pisaca

|Views: 132|Likes:
Published by ml_kaldana

More info:

Published by: ml_kaldana on Jul 01, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/28/2013

pdf

text

original

60 hrvatskih emigrantskih pisaca

Priredio: Šimun Šito Ćorić
BORISLAV ARAPOVIĆ Rodio se 11. travnja 1935. u mjestu Bišini pokraj Nevesinja. Iz rodnog je sela uspio s majkom pobjeći pred četnicima uoči Božića 1941., dok su mu otac i stric tu ubijeni, a njihove kuće kao i ostalih tamošnjih Hrvata sravnjene sa zemljom. Ni Arapovići ni ostali Hrvati tamo se više nikada nisu vratili. Osnovnu školuje završio, nakon boravka u Austriji od 1941. do 1947., u Zagrebu, Brežicama i Kranju, a srednju u Belišću i Puli. Studirao je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1960.-1965.). Iste godine je otišao iz zemlje u Švedsku i nastavio studirati na Sveučilištu u Stockholmu, a onda prešao na slavistiku i 1984. doktorirao disertacijom "Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže. Nastanak, stil i žanr". Arapović je 1973. osnovao u Stockholmu "Institut za prevo enje Biblije" i djeluje kao ravnatelj ustanove od početka do danas. Institut ima urede tako er u Helsinkiju, Moskvi i High Wycombeu u Engleskoj. U njemu se prevodi na šezdeset-sedamdeset jezika, a već je tiskao Bibliju ili njene dijelove na više od trideset jezika. Arapović objavljuje na hrvatskom uglavnom poeziju. Doživio je golemi uspjeh s prire ivanjem Biblije za djecu koja je dosad tiskana u milijunskoj nakladi na trinaest jezika bivšega Sovjetskog Saveza, a prevodi se još na dvadesetak jezika. Tako er je objavio na finskom i švedskom po nekoliko proznih priloga i nešto pjesama. Što poslovno što iz drugih razloga proputovao je pedesetak zemalja, govori više stranih jezika, a oženjen je Šve ankom i s njom irna šestero djece. Od svibnja 1992. redoviti je član Akademije prirodnih znanosti Ruske Federacije. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Zvončići (serija od 12 knjižica stihova za djecu), Zagreb 1977. - Zvončki (prijevod "Zvončića" na slovenski), Zagreb 1977. - Detskaja Biblija (zajedno s Verom Mattelmaki; prire ena Biblija za djecu na ruskom; do 1993. objavljena tako er na još dvanaest jezika bivšeg Sovjetskog Saveza; dosad tiskana i proširena u milijunskoj nakladi), Stockholm 1983. - Miroslav Krležas Den kroatiske guden Mars. Tillkomst Stil Genre (disertacija), Stockholm 1984. - Ostgotasonen (proza biografskog karaktera, na švedskom), Stockholm 1988. - Iz noćnog dnevnika (pjesme), Zagreb 1989. - Tarnnionik (pjesme), Zagreb 1991; popravljeno izdanje, 1992. - Ostgotadottern (biografska proza na švedskom), Stockholm 1993.

1

- Kamenopis (pjesme), Zagreb 1993.

2

KRISTIJAN HRVOSLAV BAN

Ro en je 13. kolovoza 1924. u mjestu Stobi,u Makedoniji, gdje mu je otac s obitelji bio interniran kao politički kažnjenik. S osam mjeseci života dolazi u Zagreb, u roditeljski dom. Tu je odrastao i školovao se. Nakon završene gimnazije studira izvanredno povijet i arheologiju. Polovicom 60-tih godina odlazi na studij filozofije i teologije u rim, zatim u SAD, gdje postaje svećenikom franjevcem u Hrvatskoj kustodiji sv. Obitelji. Većinom je živio i djelovao u Chicagu sve do svog povratka u domovinu, u samostan na Humac kraj Ljubuškog, gdje je i preminuo….. Sazreo je u vrsnog pisca pjesama, drama, romana i eseja. A počeo je pisati kao dječak, pa je svoje rve sastave čitao na dječjim satovima zagrebačke Radio-postaje. Nakon II. svjetskog rata je, zbog sudjelovanja u vjerskim priredbama i pisanja u vjerskom tisku, bio proganjan i zatvaran, a u dva navrata je bio protjerivan iz Zagreba. Svoje radove u tisku dugo vremena nije potpisivao, kao ni većina autora izrazite katoličke orijentacije. Ta njegova gotovo trajna prognanička sudbina prisila ga je da zbog vlastite sigurnosti, a malo i zbog originalne literarne otkvačenosti, promijeni i izabere sebi novo i ime i prezime, upravo ovo pod kojim ga poznamo.

Tijekom boravka u Rimu ure ivao je povijesno-kulturnu rubriku i govorio na Hrvatskom odjelu RadioVatikana, što mu je donijelo nove neugodnosti od jugoslavenskih vlasti. U SAD-u je bio četiri godine urednikom tjednika „Danica“, a više godina je ure ivao mjesečnik „Hrvatski katolički glasnik“ i godišnjak „Hrvatski kalendar“, obje publikacije u Chicagu. Često je u SAD-u ure ivao hrvatske radiopostaje i/ili redovite programe na njima (New York i Chicago). Sura ivao je u raznim iseljeničkim publikacijama, navlastito svojim poznatim esejima u „Hrvatskoj reviji“. Njegova se proza s reda temelji na hrvatskoj narodnoj, vjerskoj i kulturnoj povijesti. U odvojku hrvatske migrantske književnosti u najznačajnije prozaike, uz Antuna Bonifačića i Antuna Nizetea, svakako im stoji uz rame i Hrvoslav Ban. Vrstan je pripovjedač s obratima dobrih psiholoških i detektivskih priča, uvijek okrenut svom Zagrebu i u nekoliko slučajeva pravi literarni kroničar života naraštaja američkih gra ana hrvatskog podrijetla. Svakako će biti vrlo zanimljivo i s bogatim podacima popunjeno štivo kad netko skupi u jednu zbirku nekoliko Banovih ciklusa vrsno pisanih uspomena koje je objavljivao po raznolikim časopisima.

Djela: - Bojište i krijes (drama), Šibenik, 1970 - Kra a Marijina kipa (drama), Split, 1970. - Opsada crkve u Bistrici (roman), Split, 1971. - Robovi zlatne magle (roman), New York, 1974. - Buntovnik na Manhattanu (roman), Chicago, 1979. - Hrvatski Parsifal (roman), New York, 1980 - Parsifal and Ternina (skraćeni Buntovnik na Manhattanu u engleskom prijevodu), Chicago, 1983.

3

IVO BANAC Rodio se 1. ožujka 1947. u Dubrovniku. Nakon završene osnovne škole u rodnom gradu s roditeljima odseljuje u Sjedinjene Američke Države. Gimnaziju je završio u New Yorku i diplomirao povijest na Fordham Sveučilištu u istom gradu 1969. Nastavio je studij povijesti, te na Sveučilištu Stanford (Palo Alto, Kalifornija), magistrirao 1971. i doktorirao 1975. Nakon 1977. predaje na Sveučilištu Yale (New Haven, Connecticut) povijest jugoistočne Europe. Danas je na tom glasovitom sveučilištu redoviti profesor i predstojnik (Master) koledža Pierson. Autor je više knjiga, članaka i rasprava, kako na engleskom tako i na hrvatskom jeziku. Okušao se i u prijevodu s hrvatskog na engleski, primjerice s jednom poemom M. Krleže i jednim tekstom D. Budiše. N akon 1989. urednik je časopisa "East European Politics and Societies". Dopisnije član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik sjevernoameričkog Udruženja za hrvatske studije (Association for Croatian Studies), član Društva hrvatskih književnika, te član direktorija ili izvršnog odbora još nekih svjetskih povijesno-stručnih udružba. Za svoja djela je više puta nagra ivan. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Nation and Ideology: Essays in Honor of Wayne S. Vucinich (zajedno s lG. Ackerman i R. Szporluk), Boulder, Colorado 1981. - The Nobility in Russia and Eastern Europe (zajedno s P. Bushkovitch), New Haven, Connecticut 1983. - The Effects of World War I: The Class War After the Great War: The Rise of Communist Parties in East Central Europe, 1918.-1921., Brooklyn, New York 1983. - The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Ithaca, New York, 1984.; 2. izd. (paperback edition), 1988. - Concepts of Nationhood in Early Modern Eastern Europe (zajedno s F.E. Sysyn), Cambridge, Massachusetts 1986. - Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika (hrvatski prijevod djela "The National Quaestion ... "), Zagreb 1988. - With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communismo Ithaca, New York, 1988. - Sa Staljinom protiv Tita: Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (hrvatski prijevod djela "With Stalin ... "), Zagreb 1990. - Hrvatsko jezično pitanje, Zagreb 1991. - Grbovi - biljezi identiteta, Zagreb 1991. - Eastern Europe in Revolution. Ithaca, New York 1992.

4

JAKOV BAŠIĆ Rodio se 3. listopada 1903. u Tomislavgradu. U rodnom gradiću završava pučku školu, a gimnaziju na Širokom Brijegu. Otišao je u vojnu školu i postao jugoslavenskim kraljevskim oficirom. Od 1926. do proglašenja šestosiječanjske diktature živi u Beogradu, a onda se vraća u Zagreb kao čvrsti pripadnik Hrvatske Seljačke Stranke. Boreći se za prava radnika, tu s prijateljima osniva sindikalni Savez hrvatskih privatnih namještenika. Nastupaju protiv marksističkih sindikata, te prvi uvode osmosatno radno vrijeme. Za vrijeme Banovine Bašić je imenovan vijećnikom grada Zagreba. U travnju 1940. pokreće glasilo Saveza, tjednik "Pravicu", za urednika kojeg uspijeva dobiti Tina Ujevića, a za suradnika Stanislava Šimića. Dolaskom NDH Savez biva raspušten, njegove poslove preuzima novoosnovano Ministarstvo Udružbe, a "Pravica" prestaje izlaziti. Nešto kasnije će ministri Lorković i Budak nagovoriti Bašića da ode na dužnost u Hrvatsko poslanstvo u Berlin, i da kao specijalni ataše preuzme brigu za tadašnjih četvrt milijuna hrvatskih radnika u Njemačkoj. Nakon nekoliko godina tipične europske sudbine hrvatskih političkih izbjeglica u poraću, godine 1949. stiže u Kaliforniju, u San Francisco. Tu s drugim Hrvatima organizira kupnju prostorija za "Hrvatski dom", koji postaje stjecištem hrvatskoga društveno-političkog života. Posebno se zauzimao za preobrazbu politike Hrvatske bratske zajednice, pa je stoga promicao ulazak državotvornih Hrvata u nju. Bašić je umro 9. lipnja 1987. u Mill Valley, u Kaliforniji. Pisao je novinske članke, ali i pjesme, pripovijetke, te jedan roman. Sura ivao je u "Zajedničaru", "Hrvatskom glasu" i u kalendarima HSS-a. Pojedinačno su mu objavljene dvije knjige: - Hrastov čvor - vitez divljine (roman), San Francisco 1969. - Astro Lirika (pjesme), San Francisco 1988.

5

ERNEST BAUER Rodio se 4. travnja 1910. u Zagrebu. Tu je završio pučku školu, gimnaziju i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Postdiplomski studij je nastavio kao stipendist francuskog Ministarstva vanjskih poslova u Parizu i Strassbourgu, onda službovao kao gimnazijski profesor u Varaždinu (1934.), Zagrebu (1935.) i Vinkovcima (1935.-1937.). God. 1937. dobiva njemačku stipendiju (Alexander v. Humboldt-Stiftung), odlazi u Leipzig i doktorira filozofiju 1939. Nakon povratka u Hrvatsku postaje ravnateljem njemačke novinske agencije "Europa-Press". Nakon Simovićeva puča 1941. biva uhapšen, ali dolaskom NDH oslobo en i imenovan pročelnikom Ureda za novinstvo Ministarstva za vanjske poslove. Nekoliko mjeseci poslije biva premješten za savjetnika i novinskog atašea u poslanstvu NDH u Bukurešt. Sljedeće godine vraća se ponovno u Zagreb i radi u različitim službama u Ministarstvu za vanjske poslove, izme u ostalog i kao pročelnik za germanske zemlje u političkom odjelu. God.1943. Bauer je imenovan docentom na slavistici na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1945. do 1954. živi u Austriji. Studirao je u Grazu i ovaj put doktorirao iz političkih znanosti (1948.), preselio se u München, gdje je bio imenovan višim činovnikom njemačke savezne vlade i radio do umirovljenja 1975., otkad se više bavi publicistikom i znanošću. Bio je glavni urednik hrvatskog časopisa na njemačkom jeziku "Kroatische Berichte" u Meinzu, predsjednik Društva za proučavanje hrvatskog pitanja te viječnik Hrvatskoga narodnog vijeća u New Yorku i predsjednik Hrvatskoga narodnog odbora u Mtinchenu. Bauer se već desetljećima plodno bavi znanstvenim i publicističkim radom. Teško će biti skupiti njegovih više od četiri stotine različitih rasprava i prikaza u brojnim publikacijama na hrvatskom, njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom i španjolskom jeziku. Brojna djela koja je zasebice objavio većinom su povijesno-političkog sadržaja, ali su protkana nedvojbenim literarnim crtama. Njihovi naslovi najbolje predočuju problematiku kojom se bavio: - Današnja Njemačka, Zagreb1937. - Štampa europskih velevlasti i Amerike, Zagreb 1940. - Hrvati u 30-godišnjem ratu, Zagreb 1941. - Novo lice Rumunjske, Zagreb 1943. - Die Entwicklung der Publizistik in Kroatien, Zagreb 1944. - Glanz und Tragik der Kroaten, Wien-München 1969. - Zwischen Halbmond und Doppeladler: 40 Jahre österreichischer Verwaltung in Bosnien und Herzegowina, Wien-München 1971. - Drei Leopardenkopfe in Gold: Oesterreich in Dalmatien, Wien - München 1973. - Slava i tragika Hrvata, Wien-München 1973. - Joseph Graf Jellachich - Barun von Kroatien, Wien 1975. - Aloisius Kardinal Stepinac, Recklinghausen 1984. - Der Löwe vom Isonzo. Gen. Feldmarsal Boroevic, Graz 1985.

6

- Život je kratak san (sjećanja), München-Barcelona 1987. - Der letzte Paladin des Reiches. Stjepan pl. Sarkotić, Graz 1988.

7

GRACIJAN BRANIMIR BIRŠIĆ Starinom iz Like, kojom se ponosi kao zavičajem, rodio se u Koprivnici 2. siječnja 1935. Školovao se u rodnom mjestu, zatim u Gospiću, Zagrebu i Bjelovaru gdje je i maturirao 1953. Filozofsko-teološki studij magistrirao je na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1960., a studij hrvatskog jezika i književnosti diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1961. Kao stipendist Katoličkog sveučilišta "Sacro Cuore" u Milanu boravio je u nekoliko navrata na ljetnim tečajevima talijanskog jezika i kulture u Rimu. Kao student pripremao je gra u za staroslavenski rječnik hrvatske redakcije u Staroslavenskom institutu "Svetozar Rittig" u Zagrebu. Nakon završetka studija predavao je staroslavenski jezik i književnost na Filozofsko - teološkom učilištu Hrvatske franjevačke provincije (u Samoboru i na Trsatu) kao i na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Do pred odlazak iz Hrvatske poučavao je na Franjevačkoj gimnaziji u Samoboru hrvatski jezik i književnost te filozofske predmete, a neko je vrijeme vršio i službu direktora te ustanove. Od mjeseca siječnja 1978. nalazi se u Sydneyu kao dušobrižnik hrvatskih iseljenika. Ondje od samog početka sudjeluje u nastojanjima za službeno priznanje hrvatskog jezika u školstvu i javnoj upotrebi u Australiji. Niz godina djeluje kao nastavnik i stručni suradnik Središnjeg odbora hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ) u Sydneyu, a nakon godine 1984. predaje hrvatski jezik i književnost na Fakultetu modernih jezika Sveučilišta Macquarie u Sydneyu. Jedan je od osnivača Hrvatske znanstvene zaklade u Australiji i Novom Zelandu, kojoj je svrha čuvati i unapre ivati sveučilišni studij kroatistike u Australiji. Od rane mladosti piše poeziju, od studentskih dana književnopovijesne, književnokritičke i lingvističke studije te putopise i polemike, dok su ga boravak u hrvatskoj dijaspori u Australiji te problemi, potrebe i frustracije hrvatskih doseljenika upravljali prema "glasnim razmišljanjima" o hrvatskoj povijesti koju nastoji čitati tako da zaista bude "učiteljica života". Najveći dio tih tekstova bio je u različitim zgodama izgovoren, a manji i objavljen (u internim publikacijama, "Kani", "Maruliću", "Kačiću", "Hrvatskoj reviji"). Za veliki enciklopedijski projekt "The Australian People", objavljen o dvjestotoj obljetnici Australije, napisao je prilog o hrvatskoj imigraciji 1960. - 1980. Iako je za svoje pjesnikovanje dobio riječi ohrabrenja od kritičara Ljubomira Marakovića i slovenskog pjesnika Edvarda Kocbeka, nije objavio ni jednu zbirku pjesama. Možda su tome pridonijele objektivne neprilike hudog vremena totalitarizma ili suvremena epidemija nestašice vremena. No ponajvažniji razlog je, čini se, drugdje: njega, vjernika Riječi i zavjerenika riječi, uvijek nanovo obuzima sumnja u djelotvornost vlastite riječi. Bolje je sreće bio s prijevodima (a prevodio je poetske tekstove s latinskoga, talijanskoga, francuskoga i slovenskog jezika). Prijevod knjige poetsko-meditativnih tekstova Juana Ariasa "Preghiera nuda" objavljen mu je pod naslovom "I krik je molitva" (Izvori istine, Korčula 1974.). Šezdesetak njegovih prepjeva latinskih himana (bogoslužnih hvalospjeva) u stalnoj je upotrebi u hrvatskim izdanjima časoslova franjevačkog i karmelskog reda. Prijateljevanje s poezijom velikog slovenskog pjesnika Edvarda Kocbeka urodilo je prijevodom Kocbekove posljednje zbirke "Žerjavica" , koji je izradio u suradnji s autorom. Ponu en jednom nakladniku još prije smrti Kocbekove, prijevod nije ugledao svjetlo dana. Nalazeći se u prvim redovima teorijskih i praktičkih boraca za hrvatski jezik u Australiji, sastavio je niz predstavaka različitim vladinim odjelima, izradio nastavni plan za hrvatske etničke škole u Novom Južnom Walesu, po nalogu ministarstva prosvjete priredio čitanku, svojevrstan Reader's Digest, za hrvatske subotne škole, a za studente kroatistike Sveučilišta Macquarie sastavio više skripata. Na poticaj prijatelja razmišlja o zbirci izabranih pjesama i knjizi izabranih eseja nacionalno-kulturne i nacionalno-vjerske problematike. Gracijan Biršić je franjevac, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Živi i djeluje u Sydneyu, u gradskoj četvrti St John's Park, gdje vodi Hrvatski katolički centar sv. Nikole Tavelića.

8

ANA BLAŽEKOVIĆ Rodila se 13. prosinca 1924. u Gornjoj Kovačici, gdje je završila pučku školu i izučila krojački obrt. Još za rata s roditeljima napušta rodno mjesto, a 1945. na povlačenju stiže do izbjegličkog logora Krumpendorf u Austriji, odakle ubrzo prelazi u Italiju. Tu je kao mlada djevojka sa skupinom hrvatskih prognanika prošla muke logora Treviso, Modena, Bologna, Regio Emilia i Ferrno. God. 1947. bježi u Njemačku, a godinu dana poslije stiže u Argentinu, u pokrajinu Buenos Aires, gdje se napokon udomila i nastavila se vrlo uspješno baviti krojačkim obrtom. Tek nakon pedesetih godina života pojavljuje se u književnosti, i to pripovijestima i pjesmama, na ču enje me u Hrvatima u Argentini, na "posu enom" španjolskom jeziku po argentinskim novinama, primjerice u dnevniku "Clarin", te onda češće u "Studia Croatica", Uskoro je postala članom Društva argentinskih književnika i počela dobivati argentinske književne nagrade: Posebnu pohvalu na državnom natječaju poezije "Roberto Th. Speroni" u La Plati (1980.). Drugu nagradu za esej u natječaju "Lanus en las letras" (1983.), te jednu Posebnu pohvalu (1985.) i jednu Drugu nagradu (1990.) za kratke pripovijesti. U isto vrijeme je počela objavljivati pjesme i kratke priče u različitim hrvatskim glasilima u Argentini,očito ih više prevodeći sa španjolskog nego li ih izravno pišući na hrvatskom. Zasebice je objavila knjigu kratkih pripovijedaka na španjolskom, pod naslovom "Venancio" (Buenos Aires 1977.), a uvrštena je u antologiju argentinskih suvremenih pripovijesti" 13 Voces Argentinas" (Buenos Aires 1982.).

9

ANTUN BONIFAČIĆ Rodio se 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku. Gimnaziju je polazio u Pazinu i na Sušaku, a slavistiku i romanistiku studirao je na Sveučilištu u Zagrebu doktoriravši 1924. disertacijom "Les elements romantiques chez Gustave Flaubert" (Romantički elementi u djelima Gustava Flauberta). Zatim odlazi u Francusku, studira tri godine na Sorbonnei i izvrsno usvaja francusku književnost. Kad se vratio iz Francuske, služio je kao profesor na gimnazijama na Krku, Sušaku i u Somboru, a onda je u Zagrebu predavao francuski jezik na Sveučilištu. Za cijelo vrijeme NDH bio je nadstojnik Odjela za kulturne veze u Ministarstvu vanjskih poslova. U emigraciju odlazi 1945. Najprije je neko vrijeme proboravio u Italiji, a onda je 1947. otišao u Brazil, gdje je radio kao profesor i prevoditelj u Rio de Janeiru, a poslije u Sao Paolu sve do 1954., kad se preselio u SAD, u Chicago. Tu se uz književni rad bavio djelatno i politikom. Umro je u Chicagu 24. travnja 1986. Već zarana počinje objavljivati u raznim književnim časopisima, novinama i zbornicima, pišući konvencionalnu pejzažnu poeziju, prozu s društvenom tematikom vezanom uz Krk i Podravinu, te književne prikaze i eseje kulturno-političkog sadržaja. Redali su se njegovi prilozi u publikacijama "Slobodna tribuna", "Mlada Jugoslavija", "Nova Evropa", "Jugoslavenska njiva", "Riječ", "Vijenac", "Savremenik" (kojemu je neko vrijeme bio i urednikom), "Književnik", "Hrvatsko kolo", "Hrvatski narod", "Spremnost", "Plava revija", "Croatia" i dr. Osim svojih izvornih priloga mnogo je i prevodio, posebice iz francuske književnosti, kao primjerice G. Flauberta (Napast Sv. Antuna) i A. Gidea (Betsabeja, Uska vrata, Krivotvoritelji, Povratak izgubljenog sina). Uz to, slijedile su i njegove posebne knjige poezije i proze. Bio je biran i za podpredsjednika Društva hrvatskih književnika. Unatoč svemu, u emigraciji nastavlja svoje književno i političko djelovanje. Godine 1950. zajedno s V. Nikolićem osniva "Hrvatsku reviju" i biva joj suurednikom do 1954. Zanosio se idejom osnivanja u iseljeništvu "Društva hrvatskih književnika". Zbog pomanjkanja sluha za tu ideju me u hrvatskim emigrantskim piscima, od svega je ostala samo jedna objavljena knjiga u "Knjižnici Društva hrvatskih književnika", u Buenos Airesu, 1950. Osim u "Hrvatskoj reviji" piše u hrvatskim emigrantskim publikacijama, kao što su "Glas Sv. Antuna", "Hrvatski Marijin Glasnik", "Danica", "Hrvatska", u mjesečniku "Nezavisna Država Hrvatska", koji je neko vrijeme i ure ivao, te drugdje. U Americi postaje tajnikom Hrvatskoga Povijesnog Instituta u Chicagu, koji je osnovao povjesničar Dominik Mandić, članom Američkog centra P.E.N.-a, te predsjednikom Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta (HOP), od 1975. do 1981., kad je zahvalio na toj dužnosti. Objavio je sljedeća djela: - Pjesme, Sušak 1926. - Ljudi zapada (eseji), Zagreb 1929. - Pjesme, Zagreb 1932. - Krv majke zemlje (roman), Zagreb 1935. - Mladice (roman), Zagreb 1938. - Pjesme, Zagreb 1938. - Paul Valery. Stvaralački nihilizam (eseji), Zagreb 1940. - Mladice (2. izd.), Zagreb 1943. - Velebit. Antologia současnej chorvatskej prozy (zbornik; izd. zajedno

10

s A. Vrbackym), Turčianski Sv. Martin 1943. - Entre Jupiter et Mars. La Croatie et l' Europe, Zagreb 1944. - Zwischen Jupiter und Mars. Kroatiens Bekenntnis zu Europa, Zagreb 1944. - Bit ćete kao bogovi (roman), Neka bude svjetlost (novela), Buenos Aires 1950. - Vječna Hrvatska (eseji), Chicago 1953. - The Croatian Nation (radovi istoimenog simpozija na engleskom; suured. s CS. Mihanovichem), Chicago 1955. - Sabrane pjesme, Chicago 1974. - The Anthology of Croat Verse 1450.-1950. (antologija hrvatske poezije, hrvatski i engleski; bez naznake prevoditelja), Chicago 1981.

11

LUKA BRAJNOVIĆ Rodio se 13. siječnja 1919. u Kotoru. Pučku je školu završio u rodnom gradu, a gimnaziju na Badiji, u Dubrovniku i Kotoru. Pravo je upisao i studirao na Sveučilištu u Zagrebu, a završio ga poslije u iseljeništvu. U emigraciju je otišao u svibnju 1945., boraveći najprije u Austriji, zatim u Italiji i, naposljetku, do danas u Španjolskoj. Tamo je na Sveučilištu u Pamploni studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu znanosti informacija. Nakon odlaska u emigraciju morao je čekati gotovo dvanaest godina da bi mu se pridružila žena s djetetom. Nakon toga im se rodilo još četvero djece. Od 1960. Brajnović je profesor svjetske književnosti i novinarske deontologije na Navarskom sveučilištu. Uz to je redoviti komentator me unarodne politike u dnevniku "Diario de Navarra". Kao rijetki kuriozitet je spomenuti, da je samo tu dosad objavio više od šest tisuća članaka. Brajnović se zarana počeo baviti pisanjem. Kad govorimo o književnosti, danas ga poznamo kao pisca pjesama, pripovijesti i romana. Još kao student postao je glavnim i odgovornim urednikom časopisa "Luč" (1940.-1943.), a od 1941. do 1944. bio je urednik jednog od najraširenijih hrvatskih katoličkih tjednika "Hrvatske straže". U emigraciji je sura ivao u brojnim hrvatskim listovima i časopisima kao što su "Danica", "Hrvatska država", "Glas sv. Antuna", "Hrvatska revija" i dr. U Madridu je pokrenuo i ure ivao do 1955. poznatu reviju "Osoba i duh", te "Knjižnicu Osvit", koja je, me u ostalima, objavila knjigu pjesama L. Kordića, knjigu eseja V. Kriškovića i Sveto Pismo Novoga i Staroga Zavjeta u prijevodu I. Ev. Šarića, a u reviziji samog Brajnovića. Tako er je sura ivao i sura uje u raznim španjolskim novinama i revijama. Pisac je brojnih priručnika za španjolske studente, neki su od njih prevedeni i na portugalski, ali i nekoliko zbirka pjesama na španjolskom. Svoje suradnje u hrvatskim glasilima potpisivao je i pseudonimima: Nehaj Trifunović, Ante Borak, Tugomir Lab, Bić i dr. Uz roman iz bokelj skog života "Suze", koji mu je u nastavcima objavljen u "Hrvatskoj straži", zasebice je objavio sljedeća djela: - Tripo Kokoljić (roman), Zagreb 1945. - Smirene želje (pjesme), Madrid 1951. - Priče iz djetinjstva (pripovijesti), Madrid 1953. - Na pragu radosti (pjesme), Rim 1958. - Tecnologia de la Informacion (priručnik: tri izdanja), Pamplona 1967., 1974., 1978. - Deontologia periodistica (priručnik: dva izdanja), Pamplona 1969., 1978. - U plamenu (roman: dva izdanja), Rim 1969; akovo 1990. - Retorno (pjesme), Pamplona 1972.

12

- Grandes figuras de la Literatura universal (eseji), Pamplona 1973. - Literatura de la revolucion bolchevique (priručnik), Pamplona 1975. - Ellenguaje de las ciencias (priručnik), Pamplona 1976. - Ambito cientifico de la Informacion (priručnik), Pamplona1979. - El poema americano (pjesme), Pamplona 1982. - Ex ponto (pjesme), Pamplona 1985.

13

IVAN BUDAK Rodio se 3. travnja 1940. u Velikom Gr evcu blizu Bjelovara. Osnovnu školu je poha ao u rodnom mjestu, a srednju u Zagrebu, gdje se upisao i na Pravni fakultet. Dvije godine nakon toga, u proljeće 1966., odlazi u Švedsku, gdje i danas živi. Tamo u početku radi različite poslove i uči jezik. Na Sveučilištu u Goteborgu počinje studirati psihologiju i diplomira 1974. Jedno vrijeme je društveno djelovao u Literarnoj sekciji "Saveza udruženja i klubova Jugoslavena u Švedskoj", koju je sam osnovao, te kao tajnik "Interesne zajednice hrvatskih društava" u Švedskoj. Članje Društva švedskih književnika. Književnim se radom počeo baviti još u domovini, a u Švedskoj objavljivati pjesme, priče i humoreske više na švedskom nego na hrvatskom jeziku. Na hrvatskom je uglavnom objavljivao u "Jugoslavenskom listu" i u kratkovjekoj "Hrvatskoj riječi", kojoj je sam bio jedan od pokretača i urednika. Na švedskom je svoje radove objavljivao u različitim švedskim novinama i časopisima, kao što su "Invandrarraport", "Ny i Sverige" , "Fonstret", "Arbetaren", "Alfonbladet", "Harryda tidning", "Hemsprak och skola", "Bukpressen" i u još nekoliko drugih. Zasebice je objavio svoja sljedeća djela: - Karneval (pjesme na hrvatskom), Stockholm 1978. - Ivandrarmarknad / Tržnica strancima (pjesme na švedskom i hrvatskom), Stockholm 1978. - Nagonstans i Sverige. Curriculum vitae (pjesme na švedskom), Stockholm 1979. - Harkomst Jugoslavien (kulturne-društvene informacije: na švedskom), Stockholm 1980. - Dikter ... och tystnaden svaller (pjesme na švedskom), Stockholm 1982.

14

BRUNO BUŠIĆ

Rodio se 6. listopada 1939. u Vinjanima pokraj Imotskog. Prva je četiri razreda osnovne škole poha ao u Vinjanima, a druga četiri je završio u Imotskom i tu se upisao u gimnaziju. Za gimnazijskih dana bio je iz političkih razloga dva puta zatvaran, a kao maturant izbačen iz škole, bez prava upisa na bilo kojoj školi u zemlji. Nakon dvije godine dopušteno mu je daljnje školovanje, pa je maturirao u Splitu 1960. Nakon toga odlazi u Zagreb, te studira i diplomira ekonomiju na Sveučilištu. Ubrzo počinje raditi kao ugledni namještenik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i tu se počeo temeljito baviti znanstvenim radom i novinarstvom. Od 1969. do 1971. živio je u Parizu, a onda se opet vratio u Zagreb. Nakon udara u Kara or evu 1971. Bušić biva me u prvima uhićen i poslije osu en zbog svoga publicističkog rada na dvije godine zatvora. Izdržao ga je u zloglasnoj Staroj Gradiški. Nakon izlaska iz zatvora svakojako je proganjan i nije mogao dobiti zaposlenje. Pod kraj rujna 1975. Bušić legalno napušta domovinu. U Engleskoj, u Londonu, dobiva politički azil. Tu počinje raditi u uredništvu "Nova Hrvatska", a poslije dolazi na čelo Ureda za propagandu HNV. Dne 16. listopada 1978, dok je bio na prolazu kroz Pariz.jnučki ga ubija zloglasna Udba. Bušić je već kao srednjoškolac počeo pisati i objavljivati pripovijetke. Svojim novinarskim, literarnim, a i znanstvenim prinosima sura ivao je u Poletu", "Republici", "Telegramu", "Hrvatskom književnom listu", "Kritici", u "Hrvatskom tjedniku" i drugdje. Bio je postao i suurednikom "Hrvatskoga književnog lista" i "Hrvatskog tjednika". Dolaskom u emigraciju počinje objavljivati svoje radove u brojnim hrvatskim iseljeničkim publikacijama, paje ubrzo postao jedan od najčitanijih publicista u hrvatskom iseljeništvu. Bio je suosnivateljern i urednikom mjesečnika" Hrvatski list". U emigraciji je za tisak priredio knjigu "Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša" (Mainz, 1977), a ZIRAL mu je posthumno objavio većinu sabranih spisa pod naslovom "Jedino Hrvatska" (Toronto - Zürich Roma - Chicago, 1983).

15

SLAVKO CAMBA Rodio se 31. kolovoza 1930. u ur evcu. Sve do 1967. nije odlazio iz svog mjesta (osim u vojsku i u zatvor), unatoč nevoljama koje je redovito doživljavao iz političkih razloga. Bavio se poljodjelstvom, brinuo se za obitelj i počeo sebi u bilježnicu sve češće poštogod zapisivati. Spomenute godine odlazi preko granice u Austriju, u bečkom Schonbrunnu završava cvjećarskovrtlarski obrt i tim se poslom tamo bavi sve do mirovine 1990., kad se nakon 22 godine političkog izbjeglištva vraća u svoj ur evac. Ako u Hrvatskoj imamo naivnu umjetnost samoukih slikara, Čamba, pučki pjesnik i prozaik, svojim pisanjem bez dvojbe upire prstom u znakovitu naivnu književnost samoukih pisaca, k tomu zadahnutih desetljećima tu ine. Bez obzira na to što on kaže daje počeo pisati "silom prilika, posebice pod čežnjom za rodnim krajem i domovinom, u koju nisam smio poći 22 godine ... ", a pisanje mu je, veli, "sačuvalo snagu, strpljenje i Bogu hvala zdravlje". Zasebice je objavio sljedeće knjige, koje je većinom i sam opremio zanimljivim crtežima: - Steze i poti (pjesme), Beč 1969. - Brazde (pjesme), Beč 1970. - Vu ono vreme (pripovjedačka proza), Beč 1974. - Brazde (autobiografska pripovjedačka proza i pjesme), Mainz 1979. - Kanasi z Bereka (pripovijetka), Beč 1980. - Žrtve tu ine (pripovjedačka proza; prvi dio), Beč 1982. - Žrtve tu ine (drugi dio), Beč 1983. - Crtice života (pripovjedačka proza), Beč 1984. - Povratak u Ravne Kotare (pripovjedačka proza), Beč 1985. - Čez ro eni kraj (pripovjedačka proza), Beč 1986. - Vrnoti se moram (poezija i pripovjedačka proza), Beč 1987. - Gastarbajter (pjesme), Beč 1987. - Pjesme života (pjesme; prvi dio), Beč 1988. - Pjesme života (drugi dio), Beč 1989.

16

ZORA ČEKO Rodila se 10. kolovoza 1926. u Šibeniku. U rodnom mjestu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1946. upisala se na Poljoprivredno-šumarski fakultet II Zagrebu i diplomirala 1952. Nakon svršetka studija radila je krače vrijeme na radiju u Zagrebu kao novinar, a zatim prešla u Drniš za zadružnog agronoma. Odatle odlazi u Split za glavnog i odgovornog urednika tjednika "Zadružne selo". Godine 1954. odlazi iz zemlje "iz ličnih razloga" i nastanjuje se 1956. u Australiji. Uza sve pokušaje nismo mogli ustanoviti gdje danas živi Zora Čeko, odnosno je li uopće još živa. Čeko je pisala, objavljivala pjesme i pripadala raznim književnim skupinama još za studija u Zagrebu. O njezinim pjesmama pohvalno su se izražavali J. Hamm, I. Kaštelan i A. Stipčević. Zasebice je, koliko nam je poznato, objavila jednu zbirku pjesama "Ruža (München, bez godine izlaska), koja je, po njezinu svjedočenju, "tek jedan dio iz opusa 'Slavenska rapsodija'."

17

ANTE CILIGA Rodio se 20. veljače 1898. u Šegotićima kod Vodnjana. Od osme godine počinje živjeti u Mostaru, gdje poha a osnovnu školu i gimnaziju, iz koje biva isključen. Isto mu se dogodilo, zbog protuaustrijskih stajališta, i u Pazinu, pa onda tijekom rata završava gimnaziju u Brnu, u Moravskoj. Pod kraj 1918. upisuje se na Više gospodarsko učilište u Križevcima, te ubrzo pristupa Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske. U početku 1919. mora bježati zbog političke djelatnosti. Najprije dolazi u Beč, a onda već u ožujku sudjeluje u revoluciji u Madžarskoj Sovjetskoj Republici, dva ga je mjeseca poslije Jugoslavenska komunistička sekcija poslala na ilegalan rad u Kraljevinu SHS. Opet pred policijom bježi pod kraj godine u Prag i upisuje studij filozofije na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta. U početku 1920. osniva u Pragu Jugoslavenski marksistički klub i sudjeluje pri osnivanju Me unarodne federacije marksističkih studenata. Pod kraj godine dospijeva četiri mjeseca u zatvor u Trstu. Nakon toga ponovno je u Pragu, a onda se pod kraj 1922. vraća u Zagreb, završava studij i djeluje u radničkom komunističkom pokretu. Godine 1923. biva uhićen i osu en na desetgodišnji progon iz Kraljevine SHS, ali odvjetnici mu tu sudsku odluku uspijevaju poništiti. Sredinom 1924. obranio je na Filozofskom fakultetu doktorat iz filozofije s temom "O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida: Kritika i obrana marksizma na području filozofije". Iste godine biva imenovan tajnikom Oblasnog sekretarijata KPJ za Hrvatsku i Sloveniju, a 1925. članom Politbiro a KPJ. Iste godine dobiva izgon iz Kraljevine SHS. Godine 1925.126. u Beču je predstavnik CK KPJ, te u tom svojstvu član Balkanske komunističke federacije. Godine 1926. odlazi u SSSR, gdje do 1928. predaje na KUNMZ političku ekonomiju, povijest Zapada i povijest SKP. Tijekom sukoba Trocki - Staljin potpisuje pismo potpore Trockom i biva uhićen 1929. u Lenjingradu, gdje je predavao na Filozofskom fakultetu. Dospio je u logor kod Vjerhnje Uraljska. Budući da je imao talijansku putovnicu, nakon sporazuma Staljin - Mussolini pušten je 1936. iz logora te odlazi u Pariz. Od tada Ciliga, kao obraćenik od komunizma, posvećuje svoj život razotkrivanju, kako sam kaže, "zapanjujuće laži" koja je stizala iz Sovjetskog Saveza. Kada pod kraj 1937. dolazi u Jugoslaviju, uhićen je u Beogradu i ponovno prognan iz zemlje. U Parizu živi do 1941., a onda se vraća u Hrvatsku. Tu biva uhapšen i zatvoren u Jasenovcu, a onda ubrzo izlazi iz zatvora i postaje urednikom i suradnikom "Spremnosti" u Zagrebu. Od listopada 1944. boravi u povjerljivu državnu poslanstvu u Berlinu, a od veljače do svibnja 1945. u Bad Abbachu s osobljem veleposlanstva NDH. Nakon rata živi u emigraciji u Rimu, da bi se star i bolestan, ali intelektualno sasma svjež, vratio u Hrvatsku 1991. Ciliga se još u ačkim klupama počeo baviti pisanjem, objavljujući svoje priloge u pulskom "Hrvatskom listu". U početku 20-ih godina bio je jedan od urednika zagrebačke "Borbe". Sura ivao je još u publikacijama kao što su "Književna republika", "Radnička borba", "Istra", "Nova Evropa", "N ovosti", "Virovitičan" i "Vrbaske novine". Za vrijeme NDH piše u "Hrvatskom narodu", "Novoj Hrvatskoj", "Novom dobu", "Spremnosti" i "Vrhbosni". U emigraciji nakon 1945. objavljuje u više hrvatskih publikacija, a sam je ure ivao "Bilten" Hrvatskoga demokratskog Odbora u Europi i objavljivao časopis "Na pragu sutrašnjice". Uz političko-filozofske priloge, bavio se i književnošću, pa njegove novele i putopisi imaju i književnu vrijednost. Ciligina su djela doživjela prije i nakon II. svjetskog rata po više izdanja, te kao ni u koga od Hrvata bila prevo ena na francuski, engleski, njemački, talijanski, španjolski i japanski jezik. Godine 1937. sustavno ga počinje napadati moskovska "Pravda", a on odgovara u "Novoj Evropi". Njegova pisma

18

uredniku "Nove Evrope" M. Ćurčinu objavljena su 1987. u "Radovima" Zavoda za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu. Ovaj neobični hrvatski političar i publicist objavljivao je pod više pseudonima i šifara, kao što su M.T., M.B.T., Tone Proštinar, Tone Valčić, Baltić, Genčić, Jagić, u SSSR-u najčešće A. A. Zadvornij. Odvojeno je, koliko se znade, objavio sljedeća djela: - Au pays du grand mensonge, Paris 1938. - The Russian Enigma, London 1940. - The Kronstadt Revolt, London 1942. - The Russian Enigma (2. izd.), London 1942. - Deset godina u Sovjetskoj Rusiji, Zagreb 1943. - Komunistička stranka. Nacrt razvoja i ustrojstva (suautori T. Morti ija i M. Kus-Nikolajev), Zagreb 1944. - Štorice iz Proštine (novele; pod pseudonimom Tone Valić), Zagreb 1944. - Lenine et la Revolution. Les "rnai tres " du pays. Qui commande en U. R. S. S.? Paris 1948. - Siberie, Paris 1950. - Dix ans derriere le rideau de fer, Paris 1950. - Dieci anni dietro il sipario di ferro, Roma 1951. - El pais de la gran mentira y del enigma, Buenos Aires 1951. - La Yougoslavie sous la menace interieure et exterieure, Paris 1951. - Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom? Diskusija o suvremenim problemima hrvatske politike, Paris 1952. – Im Land der verwirrenden Lüge, Köln 1953. - Sam kroz Evropu u ratu. Drugi svjetski rat u doživljajima vanstranačkog čovjeka, Paris 1954. - Problemi i zadaće hrvatske narodno-političke borbe u vrijeme Hruščovljevih ucjenjivanja i američkih zahtjeva prema FNRJ (urednik i suautor; Hrvatska politička knjižnica, svezak 1-2), Roma 1959. - Ekonomska kriza Titove Jugoslavije. Bez naznake mjesta i godine. - Crise d' Etat dans la Y ougoslavie de Tito, Paris 1972. - La crisa di stato della Jugoslavia di Tito, Roma 1972. - The Russian Enigma (3. izd.), London 1973. - Crise d' Etat dans la Y ougosJavie de Tito, Paris 1974. - Au pays du gran mensonge, Paris 1977.

19

- Sam kroz Evropu u ratu. Drugi svjetski rat u doživljajima vanstranačkog čovjeka, Rim 1978. - The Russian Enigma (4. izd.i). Bez naznake mjesta, 1980. - Il labirinta jugoslavo. Passato e futuro delle nacioni ba1caniche, Roma 1983. - Jugoslawischer Kommunismus und der russische Bolschewismus. Bez naznake mjesta i godine.

20

VJENCESLAV ČIŽEK Rodio se 28. veljače 1929. u cnovićima, u Boki Kotorskoj. Završio je najprije Učiteljsku školu, a zatim Filozofski fakultet u Sarajevu. Radio je kao profesor filozofije i bio osam puta otpuštan s radnog mjesta. Rukopise i knjižnicu policija mu je u više navrata plijenila. Zbog svojih političkih uvjerenja osu ivanje dva puta na ukupno sedamnaest godina zatvora, od kojih je dvanaest i pol odležao u Srijemskoj Mitrovici i Zenici. U svibnju 1972. prvi je put emigrirao u Njemačku. U studenom 1977. jugoslavenski su ga agenti silom oteli i odveli u Jugoslaviju. Godinu dana kasnije bio je osu en na dvanaest godina tamnice. Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti (prisoner of conscience). Za ovoga mučeničkog tamnovanja gotovo je potpuno oslijepio. Na zahtjev njemačke vlade pušten je na slobodu u srpnju 1988, a u studenom iste godine stigao je u Frankfurt, u svoju drugu emigraciju. Čižek je već u ranoj mladosti počeo pisati pjesme i prozne tekstove. Veći je dio njegovih rukopisa nestao kao posljedak premetačina i zapljena. U emigraciji, u časopisima "Republika Hrvatska" i "Hrvatska revija", objavio je pedesetak satiričnih i drugih pjesama, dok je u gotovo svim drugim glasilima hrvatske dijaspore sura ivao brojnim prinosima različita sadržaja, Skup njegovih tekstova pod zajedničkim naslovom Vjenceslav Čižek borac i mučenik objavljeni su na njemačkom, engleskom, francuskom, pa čak i na ruskom jeziku ("Kontinent", 34, 1982). Nakon zatvora objavio je zbirku pjesama Krvopisi predsvanuća (Buenos Aires, 1989).

21

FRA ŠIMUN ŠITO ĆORIĆ

Ro en je 1.1.1949. na Paoči blizu Me ugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), u Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), u SAD-u (studij engleskog na The Catholic University of America, Washington, D.C, dva magisterija iz psihologije u New Yorku na Columbia University, studijska godina na Detroit University u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju). Ovaj književnik, psiholog i kantautor poznat je kao autor brojnih knjiga literarnog i znanstvenog sadržaja, te cijelog niza nosača zvuka. Pojedine njegove knjige i tekstovi prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i još neke druge jezike, a član je cijelog niza strukovnih me unarodnih društava. Uvrštavan je u brojne domaće i strane antologije, pa i u one najprestižnije, primjerice, u „Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva od početaka do danas“ (V. Pavletić, Zagreb, 1991), u američke „Great Poems of the Western World“ (E.C. Cole, Sacramento, CA 1980) i „American poets and their poems“ (Ph. Shaw, New York, 1982) ili u onu Švicarskog PEN-kluba „P.E.N – Antologie„ (Zuerich, 1998), čiji je član od 1986., a član „Društva Američkih pjesnika“ od 1981. Nema dvojbe, rijetko je još tkogod od hrvatskih pisaca bio povezan s piscima iz toliko raznolikih naroda i kultura svijeta kao što je fra Šito.

Uz povremene predavačke nastupe u organizaciji različitih nacionalnih i me unarodnih ustanova, Ćorić je sveučilišni nastavnik (u znanstveno-nastavnom zvanju redovitog profesora) psihologije na sveučilištima u Mostaru (Pedagoški fakultet), Zagrebu (Filozofski fakultet) i Osijeku (Filozofski fakultet), a predavao je osam godina i na Sveučilištu u Zadru. Od 1994-2005. obnašao je dužnost predsjednika, a odtad obnaša dužnost glasnogovornika Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK), koji kao najveća hrvatska me unarodna organizacija i član u UN-a, okuplja brojne hrvatske ustanove po svim državama svijeta gdje Hrvati i njihovi potomci žive u imalo većem broju. Živi u Švicarskoj, gdje sada djeluje kao voditelj HKM Solothurn i Nacionalni koordinator Hrvatskih kat. misija u Švicarskoj.

Djela: - Kroatien in der Geschichte (ur. pregled hrv. povijesti; brošura na njem., pod pseudonimom Fran Ten), Švicarska, 1975 - Hrvatske molitvene popijevke (antologija), Zagreb-Duvno, 1977. - Nazdravica s križa (pseud. Gordan Pavić), Chicago-Rim-Zuerich-Toronto, 1980. - Iseljeničke kiše (pjesme), New York, 1981. - Najpjevanije hrvatske pjesme (antologija), Sudbury (Canada), 1982, 1984,1986. - Gubilište (pet drama; pseud. Boris Katich), Toronto-Zuerich-Chicago, 1983. - Slučaj Galilejac (u: V.Grubišić, Izbor iz hrvatskih igrokaza), Sudury (Canada), 1983/Mostar,2007. - So Speak Croatian Dissidents (antologija disidentskih tekstova, engl.), Norval (Toronto), 1983. - Afera Palestinac (pjesme u prozi), Mostar, 1984.

22

- Hercegorčina (pjesme), Split-Duvno, 1985. - Od zalogaja zvijezda (pjesme), Zagreb, 1986. - Tako (ni)je govorio Isus (kratke priče i aforizmi), Zagreb, 1987. - Memorandum – Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama SR BiH i SRH i BKJ, Zagreb, 1987. - Lucijan Kordić, Čudo siromašnih koraka (priredio s D. Horvatićem, pogovor), Zagreb, 1990. - Kroz bijelu tihu noć (božićni muscal), Zagreb, 1992. - Hoere, Iris. Die Briefe aus Kroatin 199…(prijevod na njem. „Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 199…“, rukopis, kratke priče), Hewmmingen b. Stuttgart, 1992. - Escucha, Iris. Cartas desde Croatia (kratke priče, na španj.), Buenos Aires, 1992, 1996. - Hercegovci Hrvati Hercegovine - mitovi, predrasude, zbilja, Zagreb, 1995. - Kruh u noći (izabrane pjesme i pjesničke proze, ur. Ante Stamać), Zagreb, 1990. - 45 hrvatskih migrantskih pisaca (antologija), Zagreb, 1992. - Granice su da se prije u.Putopisma 1987-1990, Zagreb, 1993. - Listen, Iris. The Letters from Croatia, 199… (prijevod na engl. „Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske199…“, kratke priče), Chicago, 1995. - 60 hrvatskih migrantskih pisaca (antologija), Zagreb, 1995. - Lucijan Kordić, Fragmenti jednoga života (predgovor i izbor tekstova), Chicago, 1994, ChicagoMostar, 1995. - Dok Neretva šumi… i još 30 pjesama, Bern-Zagreb,1996. - Bože moj, što je jutro. Najpjevanije duhovne pjesme, Zuerich, 1996. - D'une bouchee d'etoiles - Noćobdija (pjesme i pjesničke proze; dvojezično izd., hrv, i franc.), MostarBern-Chicago, 1997. - Kardinal Alojzije Stepinac. Osnovne činjenice o osobi i djelu (pet izdanja: hrv. i prijevodi na njem., engl., španj. i franc.), Zagreb, 1988. - Franjo Jezičić, Kad pjevaju šume moga djeda (pjesme; ideja, izbor tekstova i pogovor), Mostar, 1999. - Žena kojoj nisu vjerovali (roman), Zagreb, 2001. - Na putu tom (antologija duhovnih pjesama i molitava), Zadar-Solothurn, 2001, Mostar 2009. - Kroatien/Schweiz -Šest stoljeća me usobnih veza (dvojezično, hrv.- njem. izd.), Zadar-Solothurn, 2001; 2. prošireno izdanje, 2003. - Klausyk, Iride! Laiškai iš Kroatijos 199… (prijevod „Slušaj, Iris. Pisma iz Hrvatske 199…“, kratke priče, na litavskom), Vilnius (Litavska), 2001

23

- Čarobne staze i drugi svjetovi (priče), Zagreb, 2001. - Der gestohlene Granatapfel (izabrane pjesme i kratke priče, njem.), Frankfurt/Main,2002. - Učiteljica koja nije htjela biti dosadna. Priče za sadašnju i bivšu djecu, Zagreb-Me ugorje, 2007. - The woman not believed (roman „Žena kojoj nisu vjerovali“, engl.), Chicago, 2007. - El Capitan Demente (izabrani literarni tekstovi, španj.), Santa Fe (Argentina) 2008. - Pristupi i prosudbe. Djelo Šimuna Šite Ćorića u kritičkim odrednicama (uz 30 godina književnog rada. Mostar, 2008. - Nokta gardisto (Nije sve što oči vide). Izabrani literarni tekstovi 1977 – 2007. (dvojezično: esperanto i hrvatski). Zagreb, 2008

Izvo ene drame: - Igra života. Luzern, 1974 - Kroz bijelu tihu noć (musical), Zagreb, 1992. - Spavaj mali Božiću (lutkarska predstava), Zagreb 1992,1993; Osijek, 1993,1994. - Slučaj Galilejac (glazbeni igrokaz), Konjic,1974, Ljubuški, 1978, Otawa, 1981, Solothurn, 2005, 2006,2007, 2008, 2009.

Psihologijske knjige: - Mladenačke godine. Prilog psihologiji djece i mladih. Mostar, 1984 - Tjeskobe hrvatskih migranata, Zagreb, 1990. - Aengste und andere psychische Belastungen von Migranten (trojezično izd., njem, tal.i franc.), Bern, 1997 - Psihologija u svagdanjem životu. Prilozi za psihologiju odgoja i obrazovanja (službeni sveučiloišni udžbenik; ur. i koautor). Mostar, 1997, 1999. - Psihologija religioznosti (službeni sveučilišni udžbenik), Jastrebarsko, 1998; 2. prošireno izd. – 2003. - Zdrava i nezdrava religioznost, Zagreb - Mostar, 2006. - Žuta neman zavist – Ili kako uspješnije izjedati sebe i druge, Zagreb – Mostar, 2008.

24

IVAN ĆORIĆ-ĆORA Rodio se 24. veljače 1953. u Paoči nedaleko od Me ugorja, a rastao je i završio osnovnu i srednju školu u Banjoj Luci. Od polovice 70-ih godina više puta odlazi na rad u Švicarsku, a krajem 80-ih nastanio se u Belgiji. Pjesme piše od rane mladosti. Deseci njegovih pjesama objavljeni su u "Oku", "Vrbasu", "Horizontu", "Našim ognjištima", "Našim danima", "Čitlučkom listu" i drugdje. Osim pjesama objavljivao je kratke priče i aforizme. Objavio je zbirku pjesama "Izme u puta i bespuća" (Duvno 1988.).

25

MIRKO STJEPAN ĆOVIĆ

Rodio se 26. prosinca 1908. u Tučepima kod Makarske. Tu je završio osnovnu školu. Kad je maturirao na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, studirao je i diplomirao bogosloviju u Makarskoj. U franjevački je red stupio 1926, a zare en za svećenika 1932. u Omišu. Studij južnoslavenskih književnosti, te češkog i talijanskog jezika u Zagrebu i Pragu zaključio je diplomom na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon toga je djelovao kao profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju.

Svršetak rata zatekao ga je na postdiplomskom studiju u Grazu, gdje je doktorirao iz slavenske filologije. Tu se on odmah prihvaća vjerske i socijalne brige za izbjeglice, a do kraja će života ostati misionar za Hrvate u Austriji i baviti se književnim radom. Preminuo je 8.svibnja 1980. u Beču.

Svoje prve književne radove Čović objavljuje u franjevačkoj "Novoj reviji" i studijama i člancima s područja književnosti, folklora, narodnog pjesništva, kulturne i književne povijesti, vjere i sl. nastavlja suradnjom s brojnim hrvatskim publikacijama. Svoj književni rad nastavlja i u egzilu, najredovitije sura ujući u "Glasniku Srca Isusova i Marijina" (Salzburg) i u "Hrvatskoj reviji", u kojoj je objavio i poznati putopisni ulomak sa svojeg putovanja u Rusiju, a navlastito se istaknuo kao prevoditelj. Zasebice je objavio sljedeća djela:

Sveta žrtva (prijevod; vjersko djelo M. Premrna), Salzburg, 1951.

26

Kolumbova kušnja (prijevod; novela Paule Preradović), Salzburg, 1952. U domovini Isusa i Marije (putopisi), Salzburg, 1956. Što je Sv. pismo (prijevod; vjersko djelo D. Ropsa), Salzburg, 1959. Fra Ivan Despot. Život i djelo (književna studija), Beč, 1961. Legenda o kralju Slavcu (prijevod; književno djelo Paule Preradović), Beč, 1972. Naš odgovor sektama (djelo vjerskog sadržaja), Beč, 1974.

27

MARKO ČOVIĆ Rodio se u Subotici 17. prosinca 1915. kao šesnaesto dijete svojih roditelja. Nakon pučke škole u rodnom mjestu polazi gimnaziju u Travniku, Visokom i Subotici, gdje je i maturirao. Slavistiku je studirao i diplomirao 1940. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. God 1941. bio je više mjeseci tajnik književnika i ministra Mile Budaka u Ministarstvu bogoštovlja i nastave, a onda je do kraja rata isključivo djelovao na kulturnom polju. Hrvatsku je napustio 1945., te preko Italije stigao 1948. u Latinsku Ameriku. Kušao se naseliti u Argentini, pa u Paragvaju, a onda se nastanio u Brazilu, u Sao Paolu. God. 1965. opet je kušao promijeniti prebivalište, ovaj put je stigao u Kanadu, ali se ponovno vratio u Sao Paolo, gdje je ostao do smrti 12. travnja 1983. Čović spada u mali broj hrvatskih emigranata koji su došli u emigraciju kao priznati hrvatski književnici. Čović je bio poznat i priznat kao hrvatski književnik toliko, da ga nije mogao zaobići ni novosadski "Leksikon pisaca Jugoslavije" (1972.), ali gaje zato Ante Sekulić morao izostaviti iz svoje knjige "Književnost Bačkih Hrvata" (Zagreb 1970.), makar je Čović upravo tu granu hrvatske književnosti obilno obdario. Njegova neobičnost je posebice u tome, što mu je odlazak u emigraciju potpuno prekinuo bujicu književnog stvaranja, tako da se punih trideset godina uopće nigdje nije oglasio, ni najsitnijim prilogom. Zapravo, sam je sebi nametnuo prisilnu šutnju! A još kao 20-godišnji mladić, bunjevački Hrvat, počeo je objavljivati samostalna i zrela književna djela, sura ivati u svim hrvatskim časopisima. Jedan roman preveden mu je zarana na slovački, a neke novele na njemački i bugarski. Bio je i urednikom "Almanaha Hrvatskih Sveučilištarac a" (1938.) i do 1943. urednikom ugledne Matičine "Hrvatske revije", te ravnateljem dnevnika "Hrvatski Narod" i "Nova Hrvatska". Nakon trideset dugih godina odsuća Čović je ipak pokazao da se nije puno izgubilo od njegove stilskoknjiževne darovitosti. Nakon višeputnih nagovaranja prijatelja ponovno je "proradio" i počeo objavljivati svoje priloge u "Hrvatskoj reviji" i još ponegdje u emigrantskim publikacijama. Pojavila mu se i knjiga literarno-političke naravi, zapravo, nije ni očekivao da će mu to biti svojevrsna oporuka. U rukopisu mu je ostao roman "Priča o lopti" ("knjiga o životima nekih ljudi, koji su živjeli u krivo vrijeme") i na radnom stolu još nekoliko kraćih rukopisa. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Doktor filozofije (roman), Zagreb 1937. - Bunjevci i Šokci (koautor s Aleksom Kokićem), Zagreb 1938. - Lirika Hrvatskih Sveučilištaraca (antologija), Zagreb 1939. - Žito zove (novele), Zagreb 1941. - Priča o djevojci Višnji (novela), Zagreb 1943. - Nejugoslavenska Jugoslavija i Hrvati, München-Barcelona 1975.

28

VELJKO ĆURIN

Rodio se 17. studenog 1925. u Gdinju na otoku Hvaru. Pučku je školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Splitu. Započeti studij na Trgovačkoj akademiji u ovom gradu prekinule su mu ratnoporatne nedaće. Hrvatsku napušta odmah nakon rata i prve godine izbjeglištva provodi po logorima u Italiji, a onda na slobodi u Rimu. Godine 1948. odseljuje u Argentinu, u Buenos Aires, 1956. stiže na Novi Zeland, u Auckland, gdje do danas živi. Radio je najprije kao knjigovo a, a onda kao administrativni upravitelj u većem trgovačkom poduzeću. Pisati je počeo odmah nakon dolaska u emigraciju, objavljujući u hrvatskim iseljeničkim publikacijama pjesme, crtice, eseje, a kadšto i novele. Sura uje i u "Hrvatskoj reviji" i u reviji Ante Cilige "Na pragu sutrašnjice". Objavio je roman Živjet ćete kao bogovi, Melbourne, 1977.

29

DRAGAN ČUTURIĆ Rodio se 19. rujna 1944. u Zenici. Osmogodišnju školu je završio u rodnom gradu, a klasičnu gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom. Fifozofsko-teološki studij počinje u Visokom i Sarajevu, te nastavlja i završava u Zadru. Tu je godine 1970. zare en za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Pošto je proveo dvije godine kao odgojitelj sjemeništaraca u Zadru, odlazi u Njemačku, u Hrvatsku katoličku misiju u Mosbach, gdje kao misionar djeluje me u Hrvatima do danas. Čuturić je već u prvim gimnazij skim godinama počeo pisati novinske članke, pjesme i pripovijetke i objavljivati ih u različitim katoličkim novinama, časopisima i zbornicima. U Njemačkoj povremeno objavljuje u "Rhein-NeckarZeitung'' (Mosbach), "Konradsblatt" (Karlsruhe), "Weltbild" (Augsburg), na nekim radio-postajama i još ponegdje. Od 1979. ure uje i izdaje tri puta na godinu misijski list "Povezanost". Zasebice je objavio sljedeće knjige: - Rastrgani život (pripovijesti), Zagreb 1981.; 2. izd. 1982. - Zerrissenes Leben: Altagsprotokolle (prijevod knjige "Rastrgani životi"), Berlin 1983. - Za još jednu ljubav (pripovijesti), Zagreb 1983. - Noch eine Liebe (prijevod knjige "Za još jednu ljubav"), Berlin 1985. - Ljudi smo (pjesme), Zagreb 1988.

30

ŽELJKO DUČMELIĆ

Rodio se 10. studenog 1919. u Vinkovcima. Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Godine 1938. počeo je studirati na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, geodetski odsjek. Nakon rata odlazi preko granice, dospijeva u logore a onda uspijeva dobiti stipendiju i nastaviti studj na Sveučilištu u Padovi. U prosincu 1947. doseljuje iz Italije u Argentinu. Tamo je godinama radio kao inženjer na izgradnji cesta, mostova i naselja. Sada živi u mirovini, u pokrajini Buenos Aires. Dučmelić se u svoje slobodno vrijeme posvetio isključivo poučnoproznom pisanju na španjolskom i hrvatskom jeziku o hrvatskoj suvremenoj nacionalnoj problematici, kako domovinskoj tako i iseljeničkoj, koristeći se stalno u torne autobiografskim doga ajima i opisima. Od 1988. do 1991. objavio je 40 svezaka takve svoje biografsko-didaktičke proze pod naslovom "El Croata". Svaki je svezak imao 20 stranica, a sadržajno se nastavljao jedan na drugi. Slično je bilo i s njegove četiri na hrvatskom objavljenje knjige, a taj cijeli projekt završit će, kaže, petom knjigom koja je u pripremi. Dosad je, uz spomenutih 40 brojeva "El Croata", zasebice objavio sljedeće knjige: - Cuatro meses en el paraiso, Florida (Buenos Aires) 1971. - Hrvat 1 - Dogodovštine jednoga običnog čovjeka, Florida (Buenos Aires) 1990. - Hrvat 2 - Hrvatska pati ali ne umire nikada, Florida (Buenos Aires) 1991. - Hrvat 3 - Četiri mjeseca u raju (hrvatsko izdanje njegove knjige "Cuatro meses en el paraiso), Florida (Buenos Aires) 1992. - Hrvat 4 - Po putevima u neizvjesnost, Florida (Buenos Aires) 1993. - Hrvat 5 -Drveni sok otrgnutih grana, Florida (Buenos Aires) 1994. - Hrvat - Slikovni dodatak, Florida (Buenos Aires) 1994.

31

MALKICA DUGEČ

Ro ena je 3.lipnja 1936. u Zavidovićima-BiH. Prva četiri razreda pučke škole položila je 1944.odjednom u Sarajevu, gdje je od 1945.-1947.poha ala više razrede tadašnje sedmogodišnje Osnovne škole. Od 1948.-1953. polazi 4. i više razrede gimnazije (VII.ženska gimnazija) u Zagrebu, gdje je i maturirala.1953. počinje objavljivati svoje prve pjesme u Studentskom listu i srednjoškolskom listu Polet. Godinu dana ranije pjesme su joj bile emitirane preko Radio-Zagreba, čiji je urednik tada bio Božo Milačić. 1954.-1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira hrvatski jezik s književnošću i ruski jezik s književnošću (tzv.8.grupa predmeta). Diplomirala je u srpnju 1959.godine. 21.10.1957. udala se za Božu Dugeča, tako er studenta iste grupe. 1960.-1961. Radi kao profesorica hrvatskog i ruskog jezika na Gimnaziji u (Slavonskoj)Požegi, gdje izlazi i njena prva knjiga pjesama pod imenom “Crveni biseri.” 1961.-1962. predaje na Osmogodišnjoj školi u Loboru-Hrvatsko zagorje. 1962.-1964. Profesorica je i ravnateljica Osmogodišnje škole Gradac kraj Drniša. Zajedno s njom tu radi i njen suprug prof.Božo Dugeč, koji je bio stipendist općine Drniš. 1964.-1972. Predaje na Gimnaziji (kasnije:Srednjoškolski centar) u Donjem Miholjcu zajedno sa svojim suprugom. 17.3.1967. doživljava objavu Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnoga jezika(u listu Telegram) te prijetnje i progone njenih potpisnika i simpatizera ali i osobne napadaje direktora i članova Nastavničkog vijeća Gimnazije, jer javno izražava potporu class=Section2> svim zahtjevima Deklaracije, a koju su potpisale najznačajnije hrvatske kulturne ustanove. 1970.-1971. Osobito je djelatna u radu Matice hrvatske u Donjem Miholjcu. Bila je i član Inicijativnog odbora za osnivanje Ogranka MH u Donjem Miholjcu, osnovanog 28.veljače 1971., a čiji je prvi predsjednik postao prof.Božo Dugeč. Zajedno s njim prisustvuje osnivanju niza ogranaka MH diljem Slavonije.Članom MH postala je 1970. Tijekom god.1970./71. zajedno sa suprugom dopisnica je Večernjeg lista- s dobivenom novinarskom iskaznicom. 1971., nakon Titova obračuna s hrvatskim partijskim vodstvom u Kara or evu, iza čega su slijedila uhićenja vo a studentskog štrajka i brojnih hrvatskih intelektualaca, studenata te drugih članova MH, prof.Božo Dugeč, upozoren od strane prijatelja da i njemu prijeti uhićenje, 31.prosinca 1971.emigrirao je u Njemačku. 11.siječnja 1972. izvršena je premetačina stana obitelji Dugeč u Donjem Miholjcu. Kako im prof.B.Dugeč više nije bio dostupan, oduzeli su g i Dugeč putovnicu, a koja joj je bila vraćena u svibnju iste godine, nakon što je proširila glas da će pokrenuti brakorastavnu parnicu protiv svoga supruga, koji ju je”ostavio”. A pričalo se da su joj putovnicu vratili samo kako bi poslužila kao mamac pomoću kojega su se htjeli dočepati njenog supruga B.Dugeča.

32

Nakon što je doznala za prijetnje da će i protiv nje biti pokrenut krivični postupak, a doživjela i učestale telefonske prijetnje “nepoznatog” da će završiti “u vječnim lovištima”, dne 20.svibnja 1972. potajno je napustila zemlju i emigrirala u Njemačku. Već nekoliko dana nakon dolaska u Stuttgart, gdje je njen suprug već radio kao fizički radnik u jednoj kalionici čelika, zaposlila se i ona kao fizička radnica u trgovini tekstila, a u kojoj je radila do lipnja 1973. Od 1.srpnja 1973. zapošljava se u Osiguravajućem zavodu za novinstvo (Versorgungwerk der Presse). To je njemačko poduzeće class=Section3> koje se bavilo životnim osiguranjima novinara, urednika i svih onih koji su radili u novinskim izdavačkim kućama. U tu kategoriju su spadali i njemački novinari koji su kao ratni dopisnici bili raštrkani diljem svijeta, gdje god su postojala ratna i krizna žarišta. M.Dugeč je radila u odjelu kompjutorske obrade životnih osiguranja novinara i novinskih nakladnih kuća iz cijele Njemačke. Na tom poslu ostala je raditi sve do umirovljenja 31.12.1999. godine. (Njen suprug Božo počeo je u istom poduzeću raditi tri mjeseca nakon njenog primitka i tu ostao sve do svoje smrti 17.3.1990.) 1975. Nakon dobivanja političkog azila počinje sura ivati u hrvatskom emigrantskom tisku kao npr. “Hrvatskoj reviji”, “Republici Hrvatskoj”, “Rakovici”, “Hrvatskoj budućnosti”, “Hrvatskom putu”, “Hrvatskoj Domovini”(ure ivao njemački novinar Hans P.Rullmann) i dr. U tom tisku objavljuje svoje pjesme, članke iz života i rada hrvatske emigracije, književne osvrte itd. Uključuje se i u politički, pretežito kulturni rad hrv.političke emigracije u Europi i prekomorskim zemljama. Učlanjuje se i u Hrvatsko narodno vijeće , izvanstranačko predstavničko tijelo Hrvata u dijaspori. Pristupa i Hrvatskoj republikanskoj stranci(danas:Hrvatska republikanska zajednica)te kao njen kandidat tri puta biva izabrana u Sabor Hrvatskog narodnog vijeća. Od listopada 1978. svake godine na Me unarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na štandu CROATIA predstavlja (zajedno sa suprugom Božom) časopis “Republika Hrvatska” kao i sve izložene knjige pod imenom”Hrvatska knjiga u slobodi”. Osobno pokreće i organizira književne nastupe hrvatskih emigrantskih pisaca koji su se u sklopu Me unarodnog sajma knjiga u Frankfurtu (Frankfurter Buchmesse)održavali pod nazivom “RIJEČ ISELJENE HRVATSKE” sve do 1991. godine. U kasnu jesen 1978. SFRJ je zatražila od S R Njemačke, u zamjenu za tzv.Baader-Meinhof bandu, izručenje 9 hrvatskih političkih emigranata i dva kosovska Albanca. Me u imenima traženih Hrvata bilo je i ime class=Section4> prof.Bože Dugeča.Premda se Njemačka nije upustila u tu trgovinu ljudima, moj život kao i život moga Bože počeo se odvijati u strahu od mogućeg atentata. Taj strah se još više pojačao 16.10.1978. kada je u Parizu bio mučki ubijen hrvatski emigrant Bruno Bušić. Ipak, nastavili smo i dalje, kao da se ništa nije dogodilo, sura ivati u hrv.emigrantskom tisku, sudjelovati na protujugoslavenskim prosvjedima, držati govore i predavanja, širiti protujugoslavenske letkem i zvučne kasete itd. Uslijedilo je i članstvo u Me unarodnom društvu za ljudska prava

33

(Internationale Gesellschaft für Menschenrechte), Paneuropskoj uniji Njemačke a što je omogućavalo uspješnije svjedočenje i širenje istine o težnjama hrvatskog naroda za vlastitom slobodnom državom. 1984. uu izdanju Knjižnice Hrvatske revije (urednik Vinko Nikolić) , skoro četvrt stoljeća nakon moga pjesničkog prvijenca (1960.) izašla je moja druga stihozbirka “Zemlja moja-nebo moje”. Jedno vrijeme bila sam i tajnica Hrvatskog koordinacijskog odbora HNV-a te predsjednica Hrvatskog republikanskog društva “Ante Starčević”, osnovanog 1980. godine u Stuttgartu. Prekretnica u čitavom mome političkom radu kao i u životu uopće nastupila je 17.3.1990. smrću moga supruga Bože Dugeča, Hrvata koji nije imao sreću doživjeti ro enje slobodne države Hrvatske, za koju se čitavog života borio i zbog koje je, od čežnje i patnje zbog nje i- preminuo.Iste godine koncem rujna, nakon više od 18 godina emigrantskog života, stupam na slobodno hrvatsko tlo, slobodne Republike Hrvatske.Doputovala sam zrakoplovom zajedno s ostalim sabornicima HNV-a s kojima sam nazočila zasjedanju Sabora HNV-a u Muenchenu a na poziv Hrvatskog sabora svi smo doputovali u Zagreb, gdje smo završili svoje zasjedanje. 1990.-1995.Usprkos Domovinskom ratu, posjećujem Domovinu. U Njemačkoj se zalažem za istinito prikazivanje stvarnog stanja u Hrvatskoj nametnutom ratu, pomažem jačanje obrambenog sustava RH šaljući humanitarnu i inu pomoć u ratom zahvaćena područja. Osim toga pišem i pjesme domoljubnog karaktera - a tematikom iz Domovinskog rata 1993. Primljena sam u Drištvo hrvatskih književnika a već 1994., deset godina nakon druge, izlazi iz tiska moja treća stihozbirka “Kriške dobrote”. Redovito sura uje u domovinskim listovima i časopisima kao npr. “Maruliću”, “Hrvatskoj reviji”, “Hrvatskom slovu”, “Republici hrvatskoj”, “Ognjištu”, “Hrvatskoj misli”(BiH), “Osvitu”, “Republici” itd. I angažiranost u radu Hrvatske kulturne zajednice u Stuttgartu,čiji član je od 1992. sve je intenzivnija. Pomaže i pri osnivanju hrvatskih dopunskih škola, koje smo nas nekoliko članova Hrvatskog koordinacijskog odbora HNV-a (gosp.Petar Hinić, prof.Božo Dugeč i M.Dugeč) inicirali još 1979.godine. Kao jedna od urednica i lektorica hrvatskog jezika u časopisu CROtime-Hrvatsko vrijeme, glasilu Hrvata Baden-Wuerttemberga, podupire njegovanje hrvatskog književnog jezika i hrvatske kulturne baštine te suradnju i sa njemačkim sugra anima. Skoro svake godine objavljuje po jednu svoju knjigu pa je tako do kraja 2009. objavljeno 18 njenih knjiga pjesama i jedna knjiga proze. Jedna stihozbirka se nalazi u tisku (“Žigice vjere”) a dvije, od kojih jedna na njemačkom jeziku-su u pripremi. Osim članstva u Društvu hrvatskih književnika, članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Njemačkog društva za kroatistiku (Deutsche Gesellschaft fuer Kroatistik), članica je i dopredsjednica Hrvatske kulturne udruge Nagold, Kruga prijatelja Baden- Wuerttemberg-Hrvatska (Freundeskreis Baden-Wuerttemberg-Kroatien) BIOBIBLIOGRAFIJA

I. OBJAVLJENE KNJIGE

1.CRVENI BISERI - pjesme (Požega, 1960.) 2. ZEMLJA MOJA - NEBO MOJE - pjesme (izdanje Knjižnice Hrvatske revije, München-Barcelona, 1984.)

34

3. KRIŠKA DOBROTE - pjesme (Consilium, Zagreb, 1994.) 4. SVE DALJE OD SEBE - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 1996.) 5. S HRVATSKOM U SEBI - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 1998.) 6. KROZ PUKOTINU NEBA - haiku (K. Krešimir, Zagreb, 1999.) 7. ŽUDNJA ZA SMIJEHOM - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 2000.) 8. ZIPKA - pjesme (K. Krešimir, 2001.) 9. DOMAĆE ZADAĆE - proza (K. Krešimir, Zagreb, 2001.) 10. O KAMENU POJ - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 2002.) 11. IZABRANE PJESME (K. Krešimir, Zagreb, 2003.) 12. DRHTAJI PTICA - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 2004.) 13. MOĆ SVJETLA - pjesme (Stajer-graf, Zagreb, 2006.) 14. U RIJEČ UNJEDRENA - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 2007.) 15. TRAGOVIMA BEZDOMNOSTI - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 2008.) 16. VIJENAC OD PLAČA I SMIJEHA - sonetni vijenac (izdavači: Hrvatski katolički radio i Hrvatska katolička zajednica Stuttgart, CD, Magistrale uglazbio Marijan Makar; uz Studijski orkestar i zbor pjevaju Evelin Novak i ani Stipaničev, Zagreb, listopad 2008.) 17. I CVIJET MOŽE ZAPLAKATI - pjesme za djecu (3000 godina za dar, Zadar, 2009.) 18. ŽIGICE VJERE - pjesme (K. Krešimir, Zagreb, 2010.) 19. VOM WINDE GERISSEN - pjesme na njemačkom jeziku (Vjetrom istrgnuta, K. Krešimir, Zagreb, 2010.) 20. BLAGDAN RIJEČI HRVATSKE - pjesme o hrv. jeziku (u pripremi!) 21.Božo Dugeč:NISMO SPREMNI ROBOVATI (zajedno s prof. Kazimirom Katalinićem pripremila i objavila M. Dugeč, HRZ, Zagreb, 2002.)

II. ZASTUPLJENOST U ČASOPISIMA, NOVINAMA, ANTOLOGIJAMA, LEKSIKONIMA I DRUGIM KNJIGAMA

a) Časopisi

35

HRVATSKA REVIJA (HR)

1. Malkica Dugeč: Na dohvat ruke voljena zemlja – pjesme (HR 31, 1981., br. 4, Muenchen-Barcelona, 1981.) 2. Malkica Dugeč: Samo je jedan korak do Hrvatske - pjesnička proza (HR 33, 1983., br. 2, Muenchen-Barcelona, 1983.) 3. Malkica Dugeč: Hrvatska govori - pjesnička proza (HR 33, 1983., br. 4, Muenchen-Barcelona, 1983.) 4. Malkica Dugeč: Za vječnost Hrvatske - pjesnička proza (HR 34, 1984., br. 4, Muenchen-Barcelona, 1984.) 5. Malkica Dugeč: Zov na uzbunu za zemlju moju - pjesnička proza (HR 35, 1985., br. 3, MuenchenBarcelona, 1985.) 6. Malkica Dugeč: U tuzi bu enja pod tu im nebom – pjesme; Koračajmo s pravednima -pjesnička proza (HR 35, 1985., br. 3, Muenchen-Barcelona, 1985.) 7. Malkica Dugeč: 10 pjesama (HR 36, 1986., br. 1, Muenchen-Barcelona, 1986.) 8. Malkica Dugeč: petnaesti nastup Hrvatske knjige u slobodi: Hrvatska emigracija na 39. Me unarodnoj izložbi knjiga u Frankfurtu - osvrt (HR 37, 1987., br. 4, Muenchen-Barcelona, 1987.) 9. Malkica Dugeč: 4 pjesme (HR 38, 1988., br. 1 Muenchen-Barcelona, 1988.) 10. Malkica Dugeč: 8 pjesama (HR 39, 1989., br. 1, Muenchen-Barcelona, 1989.) 11. Malkica Dugeč: Povratak Mili Budaku i njegovu književnom djelu - kraći osvrt (HR 39, 1989., br. 4, Muenchen-Barcelona, 1989.) 12. Malkica Dugeč: 5 pjesama; Riječ hrvatska - osvrt na knjigu “45 hrvatskih emigrantskih pisaca”Šimuna Šite Ćorića (HR 42, 1992., br. 1, Muenchen-Barcelona, 1992.) 13. Malkica Dugeč: Čovječnost već na prvi pogled - osvrt na knjigu Š. Šite Ćorića “Slušaj, Iris” (HR 43, 1993., br. 4, Muenchen-Barcelona, 1993.) (HR 45, 1995., br. 1-2, Muenchen-Barcelona, 1995.) 14. Malkica Dugeč: Ima jedna mrtva Hrvatska - pjesme (HR 45, br. 1-2, Muenchen-Barcelona, 1995.)

15. Malkica Dugeč: 2 pjesme (HR 46, 1996., br. 1, Muncehen-Barcelona, 1996.) 16. Malkica Dugeč: Pjesma Vinku Nikoliću (HR 47, 1997., br. 3-4, München-Barcelona, 1997.) class=Section2>

REPUBLIKA HRVATSKA (RH)

36

1. Malkica Dugeč: Nakon Kara or eva - proza (RH br. 114, 1978.) 2. Malkica Dugeč: Za Hrvatsku - pjesma (RH br. 117, 1979.) 3. Malkica Dugeč: Posljednja nada - pjesma (RH br. 121, 1979.) 4. Malkica Dugeč: Kao dobra mati - pjesma - (RH 133, 1981.) 5. Malkica Dugeč: Hrvatska koračnica - pjesma (RH br. 137, 1982.) 6. Malkica Dugeč: Misao na Hrvatsku - pjesma (RH br. 143, 1983.) 7. Malkica Dugeč: Dok još srce kuca - pjesma (RH br. 145, 1984.) 8. Malkica Dugeč: Hrvatska, zavjete moj - pjesma (RH br. 160, 1988.) 9. Malkica Dugeč: Pred iseljenom hrvatskom - proza (RH br. 128, 1980.) 10. Malkica Dugeč: Časno je pripadati hrvatskom narodu - proza (RH br. 130, 1981.) 11. Malkica Dugeč: Put u slobodu - proza (RH br. 132, 1981.) 12. Malkica Dugeč: Lekcija iz hrvatske povijesti - proza (RH br. 135, 1982.) 13. Malkica Dugeč: Samo ravnopravan dijalog - proza (RH br. 139, 1982.) 14. Malkica Dugeč: Doživljaj hrvatske knjige u slobodi - proza (RH br. 147, 1984.) 15. Malkica Dugeč: U predvorju Hrvatske - proza (RH br. 148, 1985.) 16. Malkica Dugeč: Crni humor crvene zbilje - proza (RH br. 152, 1986.) 17. Malkica Dugeč: Nastupilo je doba djela - proza (RH br. 153, 1986.) 18. Malkica Dugeč: Na putu prema konačnoj postaji: Hrvatskoj - proza (RH br. 163, 1988.) 19. Malkica Dugeč: Desetotravanjskim stopama - proza (RH br. 164, 1989.) 20. Malkica Dugeč: I o ženama ovisi budućnost hrvatske - proza (RH br. 165, 1989.) 21.Malkica Dugeč: Gdje god ima Hrvata - tu je i Hrvatska - proza (RH br. 171, 1990.) 22. Malkica Dugeč: Istina o Hrvatskoj - proza (RH br. 174, 1991.) 23. Malkica Dugeč: Ispovijed pred hrvatskim narodom - proza (RH br. 179, 1993.) 24. Malkica Dugeč: Kroz raznolikost do harmonije - proza (RH br. 181, 1993.)

25. Malkica Dugeč: Putokaz - uz knjigu K. Katalinića “Ra anje države” (RH br. 189, 1995.) 26. Malkica Dugeč: Vjenceslav Čižek - jedan život za Hrvatsku - proza (RH br. 190, 1995.)

37

27. Malkica Dugeč: Misli uz 43. godišnjicu objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - proza (RH br. 224, Zagreb, 2010.)

MARULIĆ

class=Section3> 1. Malkica Dugeč: Osamljenost Hrvatske; Vukovar, grad hrvatski - pjesme (Marulić br. 3, 1992.) 2. Malkica Dugeč: Rijeka bola - pjesma (Marulić br. 4, 1992.) 3. Malkica Dugeč: Zazivanje dobre vile hrvatske – pjesma (Marulić br. 5, 1992.) 4. Malkica Dugeč: Podari mrvicu sebe - pjesma (Marulić br. 6, 1992.) 5. Malkica Dugeč: Djeca čovjeka -pjesma u prozi- (Marulić br. 2, 1993.) 6. Malkica Dugeč: Harfa bezna a - pjesma (Marulić br. 6, 1993.) 7. Malkica Dugeč: Ipak vjerujem u povratak –pjesma (Marulić br. 2, 1994.) 8. Malkica Dugeč: Zagonetka snova i dobrote - pjesma (Marulić br. 3, 1994.) 9. Malkica Dugeč: Neobična žena u neobičnu vremenu - o pjesmama Vere Korsky-Poli (Marulić br 4, 1994.) 10. Malkica Dugeč: Ratne vijesti o Hrvatskoj - pjesme (Marulić br. 6, 1994.) 11. Malkica Dugeč:Tješiteljica vječnost - pjesma (Marulić br. 6, 1994.) 12. Malkica Dugeč: Svetom Ocu Ivanu Pavlu Drugome (Marulić br. 1,1995.) 13. Malkica Dugeč: Za rubom svijesti - pjesma (Marulić br. 1, 1995.) 14. Malkica Dugeč: Tik do srca od čovjeka - pjesma (Marulić br. 4, 1995.) 15. Malkica Dugeč: Čak i poslije smrti - pjesma (Marulić br. 4, 1995.) 16. Malkica Dugeč: Sa stratišta riječi - pjesma (Marulić br. 5, 1995.) 17. Malkica Dugeč:Elegija o bezimenima - pjesma (Marulić br. 1, 1996.) 18. Malkica Dugeč: Nikoga nije bilo - pjesma (Marulić br. 1, 1996.) 19. Malkica Dugeč: Ptica skamenjena - pjesma (Marulić br. 2, 1996.) 20. Malkica Dugeč:Odškrinem tek vrata - pjesma (Marulić br. 3, 1996.) 21. Malkica Dugeč: Modra luka - pjesma (Marulić br. 3, 1996.)

38

22. Malkica Dugeč:Probudi me vjetar - pjesma (Marulić br. 3, 1996.) 23. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 4, 1996.) 24. Malkica Dugeč: Spodoba u crnu - pjesma (Marulić br. 5, 1996.) 25. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 5, 1996.) 26. Malkica Dugeč: Cvijet badema - pjesma (Marulić br. 6, 1996.) 27. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 6, 1996.) 28. Malkica Dugeč: Izgovorimo ime ljubavi - pjesma (Marulić br. 1, 1997.) 29. Malkica Dugeč: Bjelina i crnina - pjesma (Marulić br. 4, 1997.) 30. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 2, 1998.) 31.Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 3, 1998.) 32. Malkica Dugeč: Tragom očovječenja - pjesma (Marulić br. 4, 1998.) 33. Malkica Dugeč: Hrvatski haiku (Marulić br. 5, 1998.) 34. Malkica Dugeč: Hrvatski haiku (Marulić br. 6, 1998.) 35. Malkica Dugeč: Troskoci stihovima - haiku (Marulić br. 1, 1999.) 36. Malkica Dugeč: Haiku iznjedren krikom, Haiku s tu išta (Marulić br. 2, 1999.) 37. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 5, 1999.) 38. Malkica Dugeč: Tri pjesme (Marulić br. 1, 2000.) 39. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 2, 2000.) 40. Malkica Dugeč: Razmišljanja o hrabrosti - proza (Marulić br. 2, 2000.) 41. Malkica Dugeč: Tri pjesme (Marulić br. 3, 2000.) 42. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 6, 2000.) 43. Malkica Dugeč: Nedotkane nade - pjesma (Marulić br. 2, 2001.) 44. Malkica Dugeč: Buntovni sanjar - tragom političkih poruka prof. Vjenceslava Čižeka (Marulić br. 3, 2001.) 45. Malkica Dugeč: Četiri pjesme (Marulić br. 5, 2001.) 46. Malkica Dugeč: Prosjaci pred vratima Europe - pjesma (Marulić br. 2, 2002.) 47. Malkica Dugeč: Naš kaj navek sveti; Nas dvoje u beskraju- pjesme (Marulić br. 4, 2002.) 48. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 5, 2002.)

39

49. Malkica Dugeč: Bio je samo Hrvat - uz promociju knjige Bože Dugeča:”Nismo spremni robovati” (Marulić br. 6, 2002.) 50. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 1, 2003.) 51.Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 4, 2003.) 52. Malkica Dugeč: Tri pjesme u prozi (Marulić br. 4, 2003.) 53. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 2, 2004.) 54. Malkica Dugeč: Šest pjesama (Marulić br. 4, 2004.) 55. Malkica Dugeč: Tri pjesme (Marulić br. 3, 2005.) 56. Malkica Dugeč: Pet pjesama (Marulić br. 6, 2005.) 57. Malkica Dugeč: Četiri pjesme (Marulić br. 2, 2006.) 58. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 4, 2006.) 59. Malkica Dugeč: Hrvatska se u riječ unjedrila - sonetni vijenac (Marulić br. 5, 2006.) 60. Malkica Dugeč:Tragom budnog sanjara - pjesma (Marulić br. 1, 2007.) 61.Malkica Dugeč: Sedam pjesama (Marulić br. 4, 2007.) 62. Malkica Dugeč: Neraskidiva veza - pjesma (Marulić br. 6, 2007.) 63. Malkica Dugeč: Tri pjesme (Marulić br. 2, 2008.) 64. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 5, 2008.) 65. Malkica Dugeč: Dvije pjesme (Marulić br. 1, 2009.) 66. Malkica Dugeč: Četiri pjesme (Marulić br. 4, 2009.) 67. Malkica Dugeč: Kišne stranputice – pjesma (Marulić br. 1, 2010.) 68. Malkica Dugeč: Kroćenje pogleda u visine – pjesma; Zbližavanje - proza uz Izložbu Los tres Antonios (Marulić br. 2, 2010.) 69. Malkica Dugeč: Tri pjesme (Marulić br. 5, 2010.)

CROtime Glasilo Hrvata Baden-Württemberga

1. Malkica Dugeč: Sred bezbroj zvjezdanih putanja - pjesma (CROtime, br. 1, Stuttgart, lipanj, 2009.)

40

2. Malkica Dugeč: IN MEMORIAM Ivan Lacković Croata - proza (CROtime br. 6, Stuttgart, 2004.) 3. Malkica Dugeč: Sonet za Hrvatsku - pjesma (CROtime br. 6, Stutttgart, 2004.) 4. Malkica Dugeč: Hrvati na 56. Me unarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu - proza (CROtime br. 6, Stutttgart, 2004.) 5. Malkica Dugeč: Riječ hrvatska - pjesma (CROtime br. 4, Stutttgart, 2004.) 6. Malkica Dugeč:Razmišljanje uz Dane hrvatskog jezika - proza (CROtime br. 4, Stuttgart, 2004.) 7. Malkica Dugeč: Mrtve oči Vukovara - pjesma (CROtime br. 2, Stutttgart, 2003.) 8. Malkica Dugeč: Ne bojte se! - pjesma posvećena prvoj godišnjici smrti pape Ivana Pavla II. (CROtime br. 10-11, Stutttgart, 2006.) 9. Malkica Dugeč: Hromi ljudski koraci - pjesma (CROtime br. 14-15, Stutttgart, 2007.) 10. Malkica Dugeč: Razgovor s g om Mirjanom Bohanjec-Vidović, pomoćnicom ministrice vanjskih poslova i europskih integracija (CROtime br. 12-13, Stutttgart, 2006.) 11.Malkica Dugeč: Unzerstörbare Schönheit - Kroatien - pjesma (CROtime br. 12-13, Stutttgart, 2006.) 12. Malkica Dugeč: Odakle je riječ hrvatska - pjesma (CROtime br. 16, Stuttgart, 2008.)

CVITAK List za sretno djetinjstvo

1. Malkica Dugeč: Što je za djecu - pjesma (Cvitak br. 1, Me ugorje, 2003.) 2. Malkica Dugeč: Kome treba pomoći - pjesma (Cvitak br. 5, Me ugorje, 2007.) 3. Malkica Dugeč: Upozorenje prvašiću - pjesma (Cvitak br. 2, listopad, 2007. , Me ugorje) 4. Malkica Dugeč: Znate li djeco? - pjesma (Cvitak br. 6, veljača 2007., Me ugorje) 5. Malkica Dugeč: Dječak i kesten - pjesma (Cvitak, veljača, 2009., Me ugorje) 6. Malkica Dugeč: Dječje isprike - pjesma (Cvitak , lipanj, 2009., Me ugorje) 7. Malkica Dugeč: Dječje slike - pjesma (Cvitak br. 1, rujan, 2010., Me ugorje)

OSTALI ČASOPISI

41

1. Malkica Dugeč: Bleiburg-Željeznik - pjesma (Hrvatska budućnost, Chicago, svibanj, 1986.) 2. Malkica Dugeč: Vrijeme prošlo, sadašnje i hrvatsko - proza (Hrvatski put, rujan, 1987., preuzeto iz Hrvatske revije br. 4, 1986.) 3. Malkica Dugeč: Ljubeći Hrvatsku darivamo se vječnosti - pjesma u prozi (Pleter br. 3, Wiesbaden, 1993.) 4. Malkica Dugeč: Na svojoj zemlji - pjesma u prozi (Pleter br. 3-4, Wiesbaden, 1995.) 5. Malkica Dugeč: Do oh se pokloniti - pjesma u prozi (Pleter br. 1, 1994.) 6. Malkica Dugeč: Pred zrcalom - pjesma (Pleter br. 1, Wiesbaden, 1996.) 7. Malkica Dugeč: Osam pjesama (Hrvatska misao, siječanj-ožujak 2001., Matica hrvatska Sarajevo, 2001.) 8. Malkica Dugeč: Predstavljanje stihozbirke “U riječ unjedrena”, na dodjeli Knjiž. nagrade DHK HB “Antun Branko Šimić” u Mostaru (OSVIT br. 3-4, Mostar, 2007.) 9. Malkica Dugeč: Besmrtno srce pjesnika - pjesma (Osvit br. 1-4, Mostar, 2008.) 10. Malkica Dugeč: Nad odrom prof. Vjenceslava Čižeka - govor održan 29. 11. 2000. u Dortmundu (Hrv. politički zatvorenik br. 105, godina X., Zagreb, prosinac, 2000.) 11. Malkica Dugeč: Ubojstvo drveta - pjesma (Hrvatski književni list br. 11 (30), listopad-prosinac 1996., Karlovac-Zagreb, 1996.) 12. Malkica Dugeč: Umjesto nekrologa Dubravku Horvatiću - pjesma (Dometi br. 3-4, Rijeka, 2008.) 13. Malkica Dugeč: Na jeziku hrvatskome - pjesma (Jezik br. 4, god. 53, Zagreb, listopad 2006.) 14. Malkica Dugeč: Oda hrvatskom jeziku - pjesma (Jezik br. 4, god. 57., Zagreb, listopad, 2010.) 15. Malkica Dugeč: 10 pjesama (Republika, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, br. 2, god. LXV, Zagreb, veljača 2009.) 16. Malkica Dugeč: Nazdravljam zavjetom - pjesma Vinku Nikoliću za 80. ro endan (Nova Matica br. 2, 1992., Zagreb) 17. Malkica Dugeč: Riječ - pjesma u prozi (GLAS Hrvatske katoličke misije Dortmund, Uskrs, 2002.) 18. Malkica Dugeč: Buntovni sanjar - osvrt na komemoraciju održanu u Dortmundu 10. 3. 2001.u čast pok. prof. Vjenceslava Čižeka (Riječ br. 27, Wiesbaden, travanj, 2001.) 19. Malkica Dugeč: “Hrvatska pogača”, “Proročanstvo jedne noći” - pjesme- (OSVIT 1-2, Mostar, 2009.)

b) Novine

42

1. Malkica Dugeč: Oči čežnjama zazivane - pjesma (Hrvatsko slovo, 3. svibnja 2002., Zagreb) 2. Malkica Dugeč: Treptaji ču enja pršte - pjesme (Hrvatsko slovo, 3. 10. 2003., Zagreb) 3. Malkica Dugeč: Rijeka je snova usahla - pjesma (Hrvatsko slovo, 7. ožujka 2003., Zagreb) 4. Malkica Dugeč: Kopni snijeg s krovova tu ih - pjesme (Hrvatsko slovo, 1. 10. 2004., Zagreb) 5. Malkica Dugeč: Zazivanje svjetla - Sjećanje na Dubravka Horvatića, Hrvatsko slovo, 16. 5. 2004., Zagreb) 6. Malkica Dugeč: Alejom stihova Dragutina Tadijanovića - pjesma (Hrvatsko slovo, 11. 11. 2005., Zagreb) 7. Malkica Dugeč: Sebe ne vidiš nikada - ciklus pjesama (Hrvatsko slovo, 6. 5. 2005., Zagreb) 8. Malkica Dugeč: Sonet nad Zidom bola - pjesma (Hrvatsko slovo, 10 .6. 2005., Zagreb) 9. Malkica Dugeč: Vrijeme na tren zaustavljeno -pjesma uz obljetnicu smrti M. Maslaća (Hrvatsko slovo, 25. 1. 2007., Zagreb) 10. Malkica Dugeč: Idem tragom svoga ishodišta – pjesme (Hrvatsko slovo, 2. 11. 2007., Zagreb) 11. Malkica Dugeč: Rijeka prijateljstva - pjesma mjesto nekrologa Mili Maslaću (Hrvatsko slovo, 2. 2. 2007., Zagreb) 12. Malkica Dugeč: Rasuo se sjaj zvjezdani - pjesme (Hrvatsko slovo, 24. 10. 2008., Zagreb) 13. Malkica Dugeč: Pravo smisao slobode - poetski zapis (Hrvatsko slovo, 30. 10. 2009., Zagreb) 14. Malkica Dugeč: O ljepoti snivaj - ciklus pjesama (Hrvatsko slovo, 1. 5. 2009., Zagreb) 15. Malkica Dugeč: Svečano mjaukanje - proza (Hrvatsko slovo, 5. 2. 2010., Zagreb) 16. Malkica Dugeč: Dijaspora je zabrinuta - dnevnik od 3. do 9. 5. 2010. (Hrvatsko slovo, 14. 5. 2010., Zagreb) 17. Malkica Dugeč: Hrvatska tribina u Frankfurtu -prikaz(Hrvatsko slovo br.77, 1.10.1996., Zagreb) 18. Malkica Dugeč: “Ostati zagonetka” -pjesma( Hrvatsko slovo br.72, 6.9.1996., Zagreb) 19. Malkica Dugeč: “Crna rijeka”, “Pahuljice nada”, “S Hrvatskom u sebi”,

“Stepom zvijezda” - pjesme- (Hrvatsko slovo br.137, 5.12.1997.,Zagreb)
20. Malkica Dugeč: “Vrijeme za povratak” - novela - (Hrvatsko slovo br.112, 13.6.1997.,Zagreb) 21. Malkica Dugeč: “O Hrvatskoj pjesma” -pjesma- (Hrvatsko slovo br.367, 2001.,Zagreb) 22. Malkica Dugeč: “Poštapamo se o riječi hrvatske” - pjesme-

43

(Hrvatsko slovo br.587, 21.7.2006.,Zagreb) 23. Malkica Dugeč: “Vrijeme nije mijena” - 7 pjesama- (Hrvatsko slovo br.813, 10.11.2010.,Zagreb)

c) Antologije, leksikoni, izbori

1. Šimun Šito Ćorić: 45 hrvatskih emigrantskih pisaca - prinos za povijest književnosti u Hrvata, Zagreb, 1991. 2. Hrvatski biografski leksikon br. 3, Č(Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 1993.)

3. Milan Blažeković: Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije (Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996.) 4. Ante Selak: Cvrčak u boriku - poezija i proza (Hrvatska revija u egzilu 1951.-1990., Školske novine Pergamena, Zagreb, 1996.) 5. Mila si nam ti jedina - hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Baščanske ploče do danas (Alfa, Zagreb, 1998.) 6. Miroslav Ma er: Leksikon članova DHK - Ususret stogodišnjici Društva 1900.-2000. (Riječ, Vinkovci, 1999.) 7. Zdravko Kordić i Krešimir Šego: Mnogoglasje - Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine (Osvit 1-2, Mostar, 2000.) 8. Krešimir Nemec: Leksikon hrvatskih pisaca (Školska knjiga, Zagreb, 2000.) 9. Mirko Marjanović: Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas (Matica hrvatska -Sarajevo i HKD Napredak-Sarajevo, Sarajevo 2001.) 10. Zdravko Kordić: Jezik i hrid - Pisana riječ članova DHK HB (Zagreb-Mostar, 2005.) 11. Dubravko Horvatić i Stjepan Sučić: u DUNAV hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas Antologijski izbor (K. Krešimir, Zagreb, 2005.) 12. KRIST u hrvatskom pjesništvu - Antologija duhovne poezije (Verbum, Split, 2007.) 13. Hvaljen budi, Gospodine moj -Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu (1. izdanje, Alfa, Zagreb, 2009.) 14. Vinko Grubišić, Zdravko Kordić i Krešimir Šego: DREAMS DREAMT LONG AGO (Davno sanjani snovi) - hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine 20. stoljeća- (Na hrvatskom i engleskom jeziku, Denver, Colorado, 2009.) 15. Branko Pilaš: Zlatni snovi - izbor hrvatskog pjesništva za djecu (Me ugorje-Zagreb, 2010.) 16. Vlado Pandžić - Vlasta Sabljak: HRVATSKA DAROVNICA - priručnik za V.,VI.,VII. i VIII. razred hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu (Zagreb, 1999.)

44

III. RECENZIJE, KRITIKE, OSVRTI

1. Vinko Nikolić: Bilješka prema autoričinu autocrtežu (“Zemlja moja - nebo moje”, Knjižnica Hrvatske revije, Muenchen-Barcelona, 1984.) 2. Nedjeljka Luetić-Tijan: “Zemlja moja - nebo moje” - prikaz (Hrvatska revija, Muenchen-Barcelona, 1984., sv. 3) 3. Vera Korsky-Poli: Ljubav prema vlastitom narodu (Republika Hrvatska br. 147, Buenos Aires, 1984.) 4. Ivona Dončević: Heimat, mein Himmel - Malkica Dugeč: ”Zemlja moja - nebo moje”, Hrvatska revija, 1984. (Kroatische Berichte, X. Jahrgang, Mainz, 1985.) 5. Malkica Dugeč: “Zemlja moja - nebo moje” - Prikaz i pretisak iz Hrvatske revije (Hrvatska Domovina br. 3, Hamburg, 1985.) 6. Dubravko Horvatić: “Kriška dobrote” Malkice Dugeč (“Nepostojeći hrvatski pisci”, Zagreb-Sisak, 1993.) 7. Ivan Bašić: “Kriška dobrote”- metafora Hrvatske - Povodom treće pjesničke zbirke Malkice Dugeč (Pleter br. 2, Muenchen, 1994.) 8. Dubravko Horvatić: Pjesnikinja drugog vala hrvatske književnosti u egzilu-“Kriška dobrote” Malkice Dugeč (Tomislav, Zagreb, 1994.) 9. Dubravko Horvatić: Nova zbirka pjesama Malkice Dugeč (Malkica Dugeč:”Kriška dobrote”, Consilium, Zagreb, 1994.) 10. Hans Peter Rullmann: Malkica Dugeč:”Kriška dobrote” - naslovnica b) Dragi čitatelji - pismo zahvale c) Novo izdanje knjige Malkice Dugeč: “Kriška dobrote”- prikaz d) Iz emigrantskih vremena: Malkica Dugeč: Koračajmo s pravednima - pjesma u prozi (Hrvatska Domovina br. 4, Hamburg, 1995.) 11. Stjepan Šešelj: Pjesnički glasi Malkice Dugeč (Malkica Dugeč: “Sve dalje od sebe”, K. Krešimir, Zagreb,1996,) 12. Baldo Dobrašin: Tkanje od zebnje - Malkica Dugeč:”Sve dalje od sebe”, K. Krešimir,Zagreb, 1996 (Večernji list, 18. 5. 1997., Zagreb) 13. Vjenceslav Čižek: Malkičine stope ljubavi i dobrote - Uz četvrtu knjigu pjesama Malkice Dugeč:”Sve dalje od sebe” (Hrvatsko slovo, 30. 5. 1997., Zagreb) 14. Suzana Petrović: O književnom liku Malkice Dugeč (Hrvatska revija, sv. I, 1997., Zagreb) 15. Milan Sigetić: Knjiga Malkice Dugeč: ”S Hrvatskom u sebi (“Večernji list, 2. 12. 1998., Zagreb)

45

16. Mile Maslać: Dati sebe za Hrvatsku - Malkica Dugeč: “S Hrvatskom u sebi” (Hrvatsko slovo, 20. 11. 1998., Zagreb) 17. Mile Maslać: Pogovor (Malkica Dugeč: ”S Hrvatskom u sebi”, K. Krešimir, Zagreb, 1998.) class=Section4> 18. Vjekoslav Boban: Skica za portret: Malkica Dugeč (Hrvatsko slovo, 25. 6. 1999., Zagreb) 19. Vjekoslav Boban: Neizbrisiv trag izbjeglištva (Malkica Dugeč:”Kroz pukotinu neba”, K. Krešimir, Zagreb, 1999.) 20. Ivan Ott: Kulturno stvaralaštvo iseljene Hrvatske: Malkica Dugeč (Hrvatski dijasporski list, S R Njemačka, jesen,1999.) 21. Nevenka Nekić: Pjev o povijesti i sadašnjosti - Malkica Dugeč:”Kroz pukotinu neba” (Hrvatsko slovo, 10. 3. 2000., Zagreb) 22. Krešimir Šego: Tu ina kao sudbina - Malkica Dugeč:”Žudnja za smijehom”, K. Krešimir, Zagreb, 2000. (Krešimir Šego: “Rubovi II, ”Mostar, 2000.) 23. Krešimir Šego: Prokletstvo je ćutjet samo zemlju tu u - Malkica Dugeč: ”Žudnja za smijehom”,K. Krešimir, 2000., Zagreb (Hrvatsko slovo 3. 11. 2000., Zagreb) 24. Dubravko Horvatić: Snaga svjedočenja (Fokus, Zagreb, 1. 11. 2001.) 25. Nevenka Nekić: Pjesnikinja - samotna putnica – pogovor (Malkica Dugeč: ”Zipka”, K. Krešimir, Zagreb, 2001.) 26. Vinko Grubišić: Hrvatska književnost u egzilu (Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona-Muenchen, 1991.) 27.Dubravko Horvatić: Pogovor (Malkica Dugeč:”Domaće zadaće”, K. Krešimir, Zagreb, 2001.)

28. Dubravko Horvatić: Snaga svjedočenja - O knjizi Malkice Dugeč: “Domaće zadaće” (Dubravko Horvatić: “Od Tu mana do tu inca”, K. Krešimir, Zagreb, 2002.) 28. Edi Zelić: Velika cijena slobode - Iseljeničke priče: Životna pustolovina profesorice Malkice Dugeč (Slobodna Dalmacija, 16. 4. 2002., Frankfurt) 29. Tomislav Kovačević: Promicanje dobrote - Malkica Dugeč: “O kamenu poj”, K. Krešimir, Zagreb, 2002. 30. Biserka Lukan: Hrvatska pjesnikinja s Neckara – predstavljanje pjesništva Malkice Dugeč u Stuttgartu (Slobodna Dalmacija, 18. 12. 2003., Frankfurt) 31. Dubravko Horvatić: Pogovor - Malkica Dugeč: ”Izabrane pjesme”, K. Krešimir, Zagreb, 2003. 32. Nevenka Nekić: Samotno bdijenje nad sudbinom Domovine M. Dugeč: ”Izabrane pjesme”, K. Krešimir, Zagreb, 2003.) (Hrvatsko slovo, 29. 10. 2004., Zagreb) 33. Branko Brčinović: Ljepota pjesničke riječi Malkice Dugeč (CROtime br. 7, Stuttgart, 2004.)

46

34. Mile Maslać: Prasak duhovni, pjesnički, planu nakon stvaranja Domovine -pogovor stihozbirci Malkice Dugeč: ”Drhtaji ptica” (K. Krešimir, Zagreb, 2004.) 35. Edi Zelić: Promovirane “Izabrane pjesme” Malkice Dugeč (Slobodna Dalmacija, 14. 10. 2004., Frankfurt) class=Section5> 36. Adolf Polegubić: Hrvatska - moj snivani bijeli san u školjci, razgovor s hrvatskom pjesnikinjom Malkicom Dugeč (Živa zajednica br. 7, Frankfurt 2004.) 37. Krešimir Šego: Ponovno putovanje davnim životnim stazama – Pogovor (Malkica Dugeč: “Moć svjetla”, K. Krešimir, 2006., Zagreb) 38. Ivana Vranješ: Svjetlo kao nada - prikaz stihozbirke “Moć svjetla” (Glas Koncila, 10. 12. 2006., Zagreb) 39. Edi Zelić: Stihovi iznjedreni iz tragedije - Malkica Dugeč: ”Moć svjetla, K. Krešimir, 2006. (Slobodna Dalmacija, 2. 12. 2006., Zagreb) 40. Edi Zelić: Riječ ubojitija od metka - Književni nastup u SWR-u (Slobodna Dalmacija, 29. 11. 2006., Frankfurt) 41. Edi Zelić: Malkici Dugeč Nagrada Dubravka Horvatića (Slobodna Dalmacija, 11. 5. 2006., Frankfurt) 42. Hrvati AMAC (internetski portal): Nagrada “A. B. Šimić” za 2007. pjesnikinji Malkici Dugeč, 20. 11. 2007. 43. Portal HMI, 12. 11. 2007. - Malkica Dugeč u subotu na Interliberu, (Razgovor s pjesnikinjom) 43.a I. Ott: Pjesma - dnevnik života - o pjesništvu Malkice Dugeč (Večernji list, 25. 7. 2007., Frankfurt) 44. Ivan Kordić: Pogovor (Malkica Dugeč: ”U riječ unjedrena”,K. Krešimir, 2007., Zagreb) 45. Mile Maslać: Književno djelo Malkice Dugeč (Hrvatski iseljenički zbornik, Zagreb, 2007.) 46. Ivan Kordić: Neiscrpno bogatstvo riječi - Malkica Dugeč: ”U riječ unjedrena”, K. Krešimir, Zagreb, 2007. (Živa zajednica br. 10, 2007., Frankfurt) 47. Vesna Kukavica: Susreti vrsnih iseljeničkih književnika i domovinskih književnih zvijezda ( Matica HMI br. 11, 2007.,Zagreb) 48. Grga Rupčić: Zri sonet nerečen - Malkica Dugeč: “Moć svjetla”, Stajer-graf, Zagreb, 2006. (Školske novine”br. 35, 6. 11. 2007., Zagreb) 49.Željka Lešić: “U riječ unjedrena”- promocija knjige Malkice Dugeč održana 21. 11. 2007. (Matica HMI, prosinac,2007., Zagreb) 50. Tomislav Kralj: Intervju s hrvatskom pjesnikinjom Malkicom Dugeč (Internetski portal Hrvati AMAC, 17. 6. 2007.) 51. Ivan Ott: Tijelom u Njemačkoj, duhom u Hrvatskoj – Osvrt na stihozbirku Malkice Dugeč “U riječ unjedrena”; razgovor povodom dobivene nagrade “Antun Branko Šimić” (Hrvatsko slovo,27. 7. 2007., Zagreb)

47

52. Fabijan Lovrić: Upornost potrebe - Malkica Dugeč:”Moć svjetla”, Stajer-graf,2006.,Zagreb ( “Osvit” br. 1-2, 2007., Mostar) 53. Sonja Jurić: Hrvatska se u riječ unjedrila - Osvrt na stihozbirku “U riječ unjedrena” Malkice Dugeč, K. Krešimir, 2007., Zagreb (“Osvit” br. 1-2, 2007., Mostar) 54.Antun Lučić: Uron pjesme u životni zdenac - Usporedbe iz logosa pojedinca i domovinstva kroz zbirku Malkice Dugeč: “U riječ unjedrena” (Osvit br. 3-4, 2007., Mostar) 55. Fabijan Lovrić: Paradigma istrajnosti i preobrazbe jedne poetike -uz Godišnju nagradu DHK HB “Antun Branko Šimić” Mostar,16. 11. 2007.;Drinovci, 18. 11. 2007., književnici Malkici Dugeč za zbirku pjesama “U riječ unjedrena (Osvit br. 3-4, 2007., Mostar)

56. WWW.Blog.HR (Intermetski portal): Zlatni vijenac od plača i smijeha u Stuttgartu - Malkica Dugeč: “Vijenac od plača i smijeha”, uz proslavu 50. godišnjice Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu (29. 11. 2008.) 57. Ivan Ott: Malkica Dugeč izdala novu zbirku pjesama - Malkica Dugeč:”Tragovima bezdomnosti”, K. Krešimir, 2008. (Portal SWR-a, 9. 12. 2008., Stuttgart) 58. Vesna Kukavica: Njemačka Croatica, Hrvatske knjige izvan Hrvatske, Interliber 31. Me unarodni sajam knjiga (Portal Hrvatske matice iseljenika, 2008., Zagreb) 59. Edi Zelić: Ljubav prema domovini ne poznaje granice – Razgovor s Malkicom Dugeč, autoricom sonetnog vijenca “Vijenac od plača i smijeha”, povodom 50. godišnjice Hrv. kat. Misije u Stuttgartu (Slobodna Dalmacija 22. i 23.11. 2008.) 60. Nenad Piskač: Domovina Domovine - Pogovor knjizi Malkice Dugeč “Tragovima bezdomnosti”,K. Krešimir, 2008., Zagreb 61. Mira Ćurić: Iseljeništvo uvijek živi s domovinom - Razgovor s književnicom Malkicom Dugeč (Hrvatsko slovo, 15. 5. 2009., Zagreb)

62. Fabijan Lovrić: U riječ unjedrena - Predstavljanje zbirke pjesama Malkice Dugeč”Tragovima bezdomnosti”,K. Krešimir, 2008.,Zagreb (Zadarski list, 12. 5. 2009., Zadar) 63. Vlado Vladić: Dječja pitanja Malkice Dugeč - Proslov knjizi pjesama za djecu Malkice Dugeč: ”I cvijet može zaplakati”, Zadar, 2009. 64. HRT Zagreb: Glas Hrvatske 13. 3. 2009. - Razgovor s Malkicom Dugeč o njenoj prvoj knjizi pjesama za djecu:”I cvijet može zaplakati” 65. Portal Glasa Koncila: Snovi o domovini -uz promociju stihozbirke Malkice Dugeč “Tragovima bezdomnosti”, 2009. 66. Ivan Ott: Nova knjiga Malkice Dugeč - O knjizi “Tragovima bezdomnosti”,K. Krešimir, 2008., Zagreb (Internetski portal SWR International, 11. 12. 2009., Stuttgart) 67. Nenad Piskač: Domovina Domovine - Pogovor knjizi M. Dugeč “Tragovima bezdomnosti” (Živa zajednica br. 5, 2009.,Frankfurt) 68. Miljenko Stojić: Za svojom zvijezdom hodeći - O knjizi Malkice Dugeč: ”U riječ unjedrena”, K. Krešimir, 2007. (Mrežna knjižnica Miljenko Stojić”, 17. 10. 2009., Me ugorje)

48

class=Section6> 69. Josip Palada: Poslije velikog putovanja kroz život vratila se u djetinjstvo - recenzija knjige pjesama za djecu M. Dugeč ”I cvijet može zaplakati”, Zadar,2009. 70. Tomislav Marijan Bilosnić: Pjesnička ljepota koju treba uvijek nanovo otkrivati - Malkica Dugeč:”I cvijet može zaplakati” - pjesme za djecu (3000 godina Za Dar, Zadar, 2009.) 71. Željka Lešić: Promovirana zbirka pjesama Malkice Dugeč - o promociji stihozbirke “Tragovima bezdomnosti”, održanoj 6. svibnja 2009. u HMI (Portal HMI, svibanj, 2009.) 72. Ivan Ott: Djecoljublje i domoljublje - Malkica Dugeč:”I cvijet može zaplakati”, Zadar, 2009. (Hrvatsko slovo, 5. 3. 2010. Zagreb)

73. Josip Tatalović: Blagdan riječi hrvatske - Malkica Dugeč: ”Uzroci i posljedice Deklaracije o hrvatskom jeziku - predavanje održano povodom Dana hrvatskog jezika (Slobodna Dalmacija,25. 3. 2010., Frankfurt) 74. Dario Starčević: Deklaracija je kamen temeljac naše borbe za očuvanje jezika - Malkica Dugeč: predavanje povodom 43. obljetnice Deklaracije (“Večernji list”, 17. 3. 2010., Frankfurt) 75. Portal HMI 18. 1. 2010. : A new book by Malkica Dugeč /engleski/ i Nuewo libro de Malkica Dugeč /španjolski - Malkica Dugeč:”Tragovima bezdomnosti”, K. Krešimir, Zagreb, 2009. 76. Lidija Eterović: Polustoljetno djelovanje - Malkica Dugeč:”Vijenac od plača i smijeha”, povodom 50. obljetnice HKM Stutttgart - Malkica Dugeč:”Vijenac od plača i smijeha”,tekst i CD u knjizi “Hrvatska katolička zajednica u Stuttgartu 1958.-2008., listopad, 2008., Stuttgart (“Hrvatsko slovo”, 6. 8. 2010., Zagreb) 77. Božidar Petrač: Pjesnici vjerni domovini - uz zbirku pjesnikinje iz Njemačke Malkice Dugeč:”Tragovima bezdomnosti” (“Hrvatski iseljenički zbornik” 2010., Zagreb) 78. Marijan Karabin: “Usputna stajališta”, Naklada Stih, 2010., Zagreb - Pjesme Malkice Dugeč objavljene u švicarskom portalu Hrvati.Ch., rubrika Književni kutak: “Oči, oči što su brzace pratile”, “Ne zaboravi ugasiti svijeću”, “Kada kreneš”, “Odakle tuga?” str. 248.-253. 79. Fabijan Lovrić: Predgovor - Malkica Dugeč:”Žigice vjere”, K. Krešimir, 2010., Zagreb 80. Ivan Kordić: Über die Autorin - Malkica Dugeč:”Vom Winde gerissen”, K. Krešimir, 2010., Zagreb 81. Malkica Dugeč: “Hrvatski veterani” i “Sto i devet..” – pjesme (DANICA, hrvatski katolički kalendar, rubrika “Braći izvan domovine”, Hrv. književno društvo Ćirila i Metoda, godište 116, Zagreb, 1996.) 82. Malkica Dugeč: Autoportret mojih očiju - pjesma u prozi (IZLOŽBA AUTOPORTRETA -Sveučilište u Zagrebu - Studentski centar u Zagrebu od 17. 10. do 7. 11. 2000. Poetski tekst preuzet je iz stihozbirke Malkice Dugeč: ”Zemlja moja - nebo moje”, objavljene u izdanju Knjižnice Hrvatske revije, 1984.) 83. Malkica Dugeč: Vjenceslav Čižek - čovjek i pjesnik - Pogovor - Vjenceslav Čižek: “Krvopisi predsvanuća”, Buenos Aires, 1989. 84. Stjepan Šešelj: Pjesnički glasi Malkice Dugeč - Pogovor Malkica Dugeč:”Sve dalje od sebe”, K. Krešimir, 1996., Zagreb

49

85. Ivan Bašić: “Kriška Dobrote”-Metafora HrvatskeMalkica Dugeč: Kriška Dobrote, K.Krešimir, Zagreb, 1994. (Hrvatsko obiteljsko kolo -HOK-, Muenchen 1990.-2010., MuenchenSarajevo 2010.)

50

ASAF DURAKOVIĆ

Rodio se 16. svibnja 1940. u Stocu, u Hercegovini. Nakon pučke škole u rodnom mjestu i gimnazije u Zagrebu, upisao se na Zagrebačko sveučilište. Tu je doktorirao iz veterinarske medicine 1962, magistrirao biologiju 1965, te doktorirao iz medicine 1968. Kao znanstvenik bavio se istraživanjima u biologiji, fiziologiji i toksikologiji, te fiziologiji i patologiji kostiju u Zavodu "Ru er Bošković" i Zavodu za medicinska istraživanja u Hrvatskoj. U emigraciju odlazi 1968. Nastavlja istraživati metabolizam osteotropskih radionuklida i toksikologiju transuranskih elemenata na Atomic Energy Research Establishment u Harwellu, u Engleskoj, te na National Research Council u Ottawi, u Kanadi (1968-1972). Nakon toga se počeo baviti istraživanjima s područja nuklearne medicine u raznim kanadskim i američkim bolnicama (1973-1980). Godine 1980. ulazi u američku vojsku i postaje časnikom, sad dopukovnikom američkoga vojnog liječničkog zbora, navlastito se posvećujući istraživanjima i docenturi na području nuklearne medicine. Ovaj iznimno nadareni, jedan od najneobičnijih hrvatskih migranata i višestrano naobražen znanstvenik, tako er je od 1969. derviš (redovnik) halvetijevskog reda, a jedno je vrijeme bio imam Sufi džamije njujorške tekije (samostana). Član je brojnih američkih i kanadskih liječničkih i znanstvenih društava. Me u iseljenim je Hrvatima poznat kao nenadmašiv govornik. Duraković piše vrlo stručne znanstvene članke, studije i priručnike na više svjetskih jezika, ali tako er pjesme, te kulturnopolitičke članke i eseje. S područja svoje struke objavio je sam ili kao koautor oko 140 znanstvenih radnja i članaka, te 11 priručnika. Sura uje u brojnim hrvatskim iseljeničkim publikacijama. Napisao je četiri zbirke pjesama (Tamne alge, Dimovi i magle, Stazama ahasvera i Kad su sve nade mrtve i bez moći .. .), ali iz njih je dao objaviti u "Hrvatskoj reviji" tek pojedine cikluse. Osim toga, objavio je nizove pjesama islamskoga tesavufskog sadržaja, Dva djela kulturološko-političkog sadržaja posebno su mu objavljena: Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, Toronto, 1972. Od Bleiburga do muslimanske nacije, Toronto, 1974.

51

STJEPAN

UREKOVIĆ

Rodio se 8. kolovoza 1926. u Bukovcu kod Petrovaradina. Pučku školu je poha ao u rodnom mjestu, srednju školu u Petrovaradinu, da bi pod kraj rata, kao srednjoškolac, bio unovačen u partizane. Nakon svršetka rata završio je srednju školu, te studirao i diplomirao ekonomske znanosti na Sveučilištu u Beogradu 1951. Tri godine poslije postao je komercijalnim direktorom tvornice žigica u Osijeku, a 1956. prelazi u Rafineriju nafte u istom gradu. Kad se osječka Rafinerija 1964. udružuje u INA-u, to najveće poduzeće u zemlji, ureković postaje najprije komercijalnim direktorom, a poslije pomoćnikom glavnog direktora u središnjoj upravi INE-e u Zagrebu. Zadnje dvije godine prije odlaska u emigraciju radio je na položaju direktora za tržište. U travnju 1982. on je tajno napustio zemlju, pridružio se sinu u Munchenu i zatražio politički azil. Za samo nešto više od godine dana 28. srpnja 1983., okrutno gaje umorila UDBA u Wolfratshausenu kraj Munchena. Kad je pisana riječ posrijedi, ureković je svakako poseban fenomen me u emigrantskim piscima. Najprije, on se počeo tajno i sustavno baviti pisanjem deset i više godina prije odlaska u emigraciju. Dugo je zalazio u službene režimske vrhove i tako doznavao mnoge državne tajne i skandale. Njihje godinama zapisivao i u tajnosti pripremao svoje knjige s namjerom da ih objavi u slobodnom svijetu. Na slobodi u emigraciji on odmah osniva nakladničku kuću "Kroatisches Buch" u Wolfratshausenu u Njemačkoj i počinje objavljivati romansirane opise društvenih prilika i deformacija u jugoslavenskom režimu. Uz književni rad ureković piše i velik broj članaka za različite publikacije u hrvatskoj emigraciji, daje česte interviewe za strane i hrvatske listove, te pridonosi stručnim esejom o energetskoj krizi za knjižicu HNV-a "Yugoslavia in Crisis" (London 1983.). Za manje od godinu dana zasebice su mu objavljena sljedeća djela: - Komunizam: velika prevara (roman), U.S.A. (bez pobliže naznake mjesta), 1982; 2. izd., 1983. - Ja, Josip Broz Tito (roman), U.S.A. 1982.; 2. izd. 1983. - Sinovi orla (roman), U.S.A. 1983. - Crveni manageri (roman), U.S.A. 1983. - Slom ideala (roman), U.S.A. 1983.

52

BERISLAV FABEK Rodio se 16. kolovoza 1931. u Bjelovaru. Osnovno je školovanje završio u Samoboru, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je litografiju na Saveznoj grafičkoj školi u Zagrebu. Od 1950. sura uje kao karikaturist u humorističko-satiričkim listovima, Kerempuhu, Čičku, Pometu i Ježu. Bio je jedan od pet prvih crtača-animatora u Studiju za crtani film - Zagreb-film. S poznatim animatorom i redateljom Zlatkom Grgićem napisao je nekoliko scenarija za crtane filmove. Godine 1958. odlazi u Njemačku i radi kao priznat animator i redatelj u Munchenu i Wiesbadenu. Izvodi reklamne i nastavne filmove i za njemačku televiziju ZDF. Godine 1973. osniva vlastiti studio crtanog filma (TVAnimation) u Munchenu, ali i objavljuje karikature u njemačkom tisku, primjerice u reviji Quick. Na festivalu reklamnog filma u Veneciji 1962. nagra en je specijalnom diplomom za film "Stubs Bier". Godine 1978. dolazi u Kanadu. Neko vrijeme radi u vlastitom studiju crtane filmove, stripove i karikature, a onda počinje raditi u državnoj službi ontarijske vlade u Torontu. U hrvatskom iseljeničkom tisku sura uje najprije političkim člancima i karikaturama, a svoje književne radove, cikluse pjesama i eseje objavljuje redovito u "Hrvatskoj reviji", koja mu je objavila knjigu eseja pod naslovom "Tragovi" (Barcelona, 1991).

53

MARIJA FABEK Ro ena je 8. rujna 1937. u Moravicama, Gorski Kotar, u obitelji Majer. Odrasla je u Zagrebu, gdje je završila gimnaziju i uz istodobnu sustavnu kazališnu izobrazbu i stalni angažman na Radiostanici Zagreb, glavnim dječjim i mladenačkim ulogama postiže vrlo zapažen uspjeh. Godine 1958. odlazi u Njemačku i stječe crtanofi1msku izobrazbu u Munchenu i Wiesbadenu. Radila je za njemačku televiziju ZDP i za druge razne producente. U Kanadu doseljuje 1978, gdje je radila za različite crtanofilmske studije, a tamo i danas živi (Burlington, ONT.). Takoder je završila studij teologije za laike. Svojim je književnim prilozima sura ivala u "Hrvatskoj reviji". "Hrvatskom putu", "Hrvatici", "Danici" i drugdje. Objavila je sljedeće knjige: Na ličkom kamenu (poezija i novele), Toronto, 1985. Vječna majka (poezija), Toronto, 1988. 65 godina crtanog filma u Hrvatskoj, Toronto, 1990.

54

LUKA FERTILIO Rodio se 22. veljače 1903. u Nerežišču na otoku Braču. U rodnom mjestu je polazio osnovnu školu, a gimnaziju u Splitu. Studij nacionalne ekonomije započinje u Beču, a nastavlja u Frankfurtu i ondje diplomira 1924. Slijedili su studijski boravci u Belgiji i Francuskoj, gdje je slušao tečajeve iz novinarstva. Vraća se u domovinu i služi vojni rok u Mostaru, a nakon toga pod kraj 1929. ponovno odlazi u Beč kao dopisnik Tipografijinih listova "Obzor", "Jutarnji list" i "Večer". Kako se doznalo da se tamo druži s hrvatskom političkom emigracijom, biva otpušten s tog posla, pa se vraća nezaposlen u Split. Tek 1936. 1. Tartaglia ga namješta u svome listu "Jadranski Dnevnik", a nakon njegove zabrane u "Hrvatski Glasnik". Godine 1939. biva imenovan referentom za tisak Banske Vlasti, a proglašenjem NDH preuzima Novinski ured Banske Vlasti kao njegov voditelj. Medutim već u svibnju biva poslan u Berlin kao novinski izaslanik pri hrvatskom Poslanstvu i tu službu obnaša sve do travnja 1945. Nakon tjeskobnih boravaka u Austriji i Italiji, u srpnju 1947. stiže u Buenos Aires, a odande u Santiago de Chile. U početku preživljuje baveći se trgovinom knjiga i umjetnina, a 1957. postaje profesorom na Katedri povijesti kulture na Katoličkom sveučilištu u Santiagu. Godine 1959. odlazi na jug Chile a u Valdiviju i djeluje kao profesor povijesti kulture i lektor njemačkog jezika na Universidad Austral de Chile. Nakon dva desetljeća odlazi u mirovinu i preseljuje se u slikoviti Vina del Mar. Samo srećom preživljuje veliki potres na pacifičkoj obali Chilea, te je primoran vratiti se u Santiago. Tu umire 30. lipnja 1985. Bez obzira na to što je još u Hrvatskoj prije rata napisao i objavio puno pjesama, ovaj hrvatski diplomat i velike kulture hrvatski javni djelatnik smatrao je sebe u prvom redu novinarom, ali je kao rijetko tko u emigraciji kao vrstan stilist neprekidno sura ivao u svim hrvatskim listovima, časopisima i zbornicima svojim člancima, esejima, književnim prikazima i pjesmama. Pisao je i na španjolskom. Da bi se vidjelo kako je bio nadaren pripovjedač, treba samo pročitati njegova "Jadranska prebiranja - Legende i groteske Hrvatskog Sredozemlja" (Godišnjak Hrvatskog Domobrana, 1954.). Bio je tako er odličan poznavatelj hrvatskog folklora, a uspješno je prevodio i prepjevao pjesme svjetske poezije, primjerice, pojedinačne pjesme imena kao što su Lorka, Rilke, Hoelderlin i još neki. Za one koji proučavaju hrvatsku bližu prošlost, posebice ratne i poratne godine u emigraciji, važno će biti ako spoznaju i učinkovito iskoriste sljedeću činjenicu: Fertilio je desetljećima redovito bilježio svoje uspomene. "To je dokumentacija mojih osobnih doživljaja od 1918. do danas", napisao je svojem prijatelju dr. Milanu Blažekoviću u Buenos Aires 1978. Koristeći se tim "bilješkama", ponekad je sam objavio ponešto o pojedinim doga ajima iz prošlosti, primjerice, ono prvo iznošenje podataka o sovjetskoj spremnosti da prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku 1941. (Hrvatska revija, 4.1960.). Fertiliovi neobjavljeni rukopisi i dugim desetljećima tiskani diljem svijeta po raznim publikacijama mnogobrojni i raznovrsni prilozi, čekaju na skupljanje i objavljivanje na jednome mjestu,jednako kao i oni ne malog broja sličnih hrvatskih djelatnika riječi i pera u iseljeništvu.

55

ANA GANZA Rodila se 16. srpnja 1947; u Kraljevoj Velikoj nedaleko od Novske. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnom kraju, a studirala i diplomirala ekonomiju 1972. na Fakultetu ekonomskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Kao prosvjetni radnik radila je na Srednjoškolskom centru u Malom Lošinju, a poslije, kao žena progonjenoga studentskog vo e iz 1971. Krešimira Ganze, češće je morala s obitelji seliti i mijenjati radna mjesta. Godine 1977., kad su pod političkim pritiskom morali napustiti i Bugojno, uspjelo im je prebjeći u Italiju i dobiti politički azil. N akon višemjesečna boravka u logoru Latina (okolica Rima), doseljuju u Kanadu, u Hamilton. Ana Ganza se odmah uključila u Hrvatske škole i do danas predaje po različitim mjestima hrvatski, povijest, pa i folklor. Jedna je od predstavnica hrvatskih škola pri Kanadskom zavodu za obrazovanje. Ona se i osobno stalno usavršava na sveučilišnim programima, primjerice, završila je studij na Mohawk College u Hamiltonu s područja računala ili poslije na University of Toronto diplomirala je i specijalizirala na području izobrazbe. Svoje prosvjetne i novinarske priloge, ponekad i pjesme, objavljivala je u "Zajedničaru", "Hrvatici", "Glasu Koncila" i još ponegdje. Zasebice je objavila zbirku pjesama "Ognjište staro" (Toronto 1993.).

56

VLADIMIR P. GOSS (VLADIMIR GVOZDANOVIĆ) Rodio se 3. siječnja 1942. u Zagrebu. U rodnom gradu je završio osnovnu školu, klasičnu gimnaziju, te diplomirao anglistiku (1965.) i magistrirao povijest umjetnosti (1969.) na Sveučilištu u Zagrebu. Te godine odlazi u SAD, upisuje se na Cornell University (Ithaca, država New York) i doktorira 1972. disertacijom "Starohrvatska arhitektura". Od 1972. do 1982. predaje povijest umjetnosti na University of Michigan (Ann Arbor). Bio je tako er gost-predavač na više sveučilišta, primjerice i na University of Tel-Aviv u Izraelu. Od 1982. živi u Sjevernoj Karolini (Hillsboroughu) i nadalje se bavi sveučilišnim nastavničkim radom. Goss se tako er bavi art biznisom, ovjerovljeni je procjenjivač umjetničkih djela, a podučava tako er u kuharskim vještinama. Oženjen je američkom Cherokee-indijankom, a za svoju kći tvrdi da je rijetki primjer "hrvatske indijanke ". Goss piše na engleskom i hrvatskom, a odavno je pisao i objavljivao studije iz umjetnosti Hrvatske, jugoistočne Europe i istočnog Mediterana. Od književnih vrsta piše romane i kratke priče. Sura ivao je u "Zajedničaru", "Hrvatskom glasu" - onom kanadskom i onom američkom, objavljivao je osvrte u "Vjesniku", "Danasu", "Novom listu", "Novoj Matici", na raznim radio-programima i drugdje. Nakon proljeća 1993. stalni je dopisnik "Večernjeg lista" za Sjevernu Ameriku. Zasebice je objavio dva romana: - Antigonin dnevnik, Zagreb 1992. - Vašingtonska fronta, Zagreb 1993.

57

VINKO GRUBIŠIĆ Rodio se 5. travnja 1943. u Posuškom Gracu. U rodnom je mjestu završio prva četiri razreda osmogodišnje škole, a druga četiri u Posušju. Dva je razreda klasične gimnazije završio u Zadru, treći u Dubrovniku, a maturirao je na Širokom Brijegu 1962. Te se iste godine upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu i tu studira šest semestara hrvatski jezik i književnost, te klasičnu filologiju. U izbjeglištvo (logor Traiskirchen, kod Beča u Austriji) dolazi ujesen 1965, a iduće godine nastavlja studij slavistike i pedagogije u Fribourgu, u Švicarskoj. Iz ovih znanosti je magistrirao 1970, a doktorirao na sveučilištu Aix-en-Provence, na temu "La syntaxe de la langue de Marko Marulić", 1974. Od 1975. živi u Kanadi, gdje je predavao jezike i radio za Hrvatske iseljeničke škole (HIŠAK). Od 1989. profesor je (Associate Professor) na Waterloo sveučilištu, u istoimenom gradu u Kanadi, na katedri za hrvatski jezik i kulturu. Grubišić već godinama živo djeluje u hrvatskom iseljeništvu kao jezikoslov ac, književnik, predavač, te prire ivač udžbenika i programa za hrvatske škole u iseljeništvu. Sudjeluje na me unarodnim književnim i slavističkim skupovima. Prevodi i objavljuje s njemačkog, francuskog i engleskog jezika. Svojim prilozima sura uje u sljedećim publikacijama: "Journal of Croatian Studies", "British-Croatian Review", "Linguistics", "Onoma", "Ecrits de Paris", "Annali slavi di Napoli", "Dobri Pastir", "Kolo", "Vidik", "Hrvatska revija" i u više hrvatskih listova. Član je me unarodnog društva književnika P.E.N. - kluba. Objavio je sljedeća djela: Robotov poljubac (pjesme), München-Barcelona, 1974. O hrvatskom jeziku (eseji), Rim, 1975. Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, München-Barcelona, 1978. Hrvatski jezik l. (udžbenik; suautor Ljubo Krasić), Sudbury, 2. izd. Hrvatski jezik ll. (udžbenik; suautor Ljubo Krasić), Sudbury, 2. izd. Tri drame, Chicago-Roma-Zurich-Toronto, 1981. Ne začu uju čudesa (drama), Toronto, 1982. Izbor iz hrvatskih igrokaza. Knjiga l (s opširnim predgovorom Dijete, dramska igra, kazalište, Sudbury, 1983. Bitarion (pjesme), Chicago, 1987. Bibliography on the Croatian Language, Sudbury, 1987. Ilustrirani rječnik za djecu. Hrvatski-engleski-njemački-francuski (suautor Ljubo Krasić), ZagrebToronto, 1989. Gregorijanske šutnje (pjesme), Mtlnchen-Barcelona, 1989.

58

ZORA HEIDE Rodila se 23. studenog 1924. u mjestu Levinovcima. Kako joj je otac bio učitelj, pučku školu je poha ala u više mjesta. Maturirala je u Zagrebu i upisala se na Pravni fakultet. Poslije je prekinula taj studij, a počela poha ati školu za laboratorijskog tehničara. Diplomiravši taj studij, zapošljava se u Higijenskom Zavodu grada Zagreba. Kao žena danskog državljanina odlazi 1960. u Dansku i nastanjuje se u mjestu Rungsted Kyst. Ponovno dobiva posao u svojoj struci i radi u nekoliko laboratorija u Kopenhagenu. Poslije će predavati u večernjoj školi: jezike esperanto i hrvatski, s diplomom dvogodišnjeg pedagoškog tečaja u Danskoj. U početku 1979. odseljuje u Švedsku, u Tullinge, gdje i sada živi. Heide je još kao dijete naučila od svoga oca esperanto i odmah u Zagrebu počela sura ivati u esperanto pokretu. Piše i objavljuje novele, pjesme, skečeve i putopise. Prvi su joj radovi objavljeni na esperantu, ali onda i na hrvatskom, švedskom i danskom, a ponešto i na islandskom i engleskom jeziku. Na hrvatskom su joj se kadšto pojavljivali prilozi u "Iseljeničkom kalendaru", "Zadarskoj reviji", "Vjesniku", "Jugoslavenskom listu" ijoš ponegdje. Dobitnica je više nagrada na esperantskim književnim natječajima, primjerice, 1977. prve nagrade na "Premio Internationale de poezia Europa" u Milanu. Zastupljena je svojim pjesmama ili novelama u brojnim antologijama i esperantskim udžbenicima u svijetu. Članica je Društva švedskih književnika i internacionalnog Esperantskog društva, u krugovima kojeg je poznata i objavljivana u cijelom svijetu. Zasebice je objavila sljedeća djela: - Ni homoj (novela, na esperantu), Abyhoj (Danska) 1970. - Ni komedietas (skečevi, na esperantu), Abyhoj 1971. - De sama aventyrarne (novela, na švedskom), Stockholm 1982. - Utflykt till det forflutna (novela, na švedskom), Stockholm 1983. - Male pustolovine (novele), Stockholm 1983. - Etulaj aventuroj (novele, na esperantu), Stockholm 1983. - Male pustolovine (novele, na audio-kazeti), Enskede 1983. - Etulaj aventuroj (novele, na audio-kazeti), Enskede, 1983. - Nisam te zaboravila, grade (pjesme), Stockholm 1984. - Kantoj de l'silento (pjesme, na esperantu), Stockholm 1984. - Groteskaj dialogoj (skečevi, na esperantu), Stockholm 1985.

59

ALAN HORIĆ Rodio se 3. siječnja 1923. u Kulen-Vakufu. Pučku je školu poha ao u rodnom mjestu, a gimnaziju u Bihaću i u Banjaluci posljednji razred. Nakon dvije godine studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu morao je u rat i u vojsku. Nakon rata izbjegao je u Italiju. Uspijeva mu upisati se u Bologni na sveučilište, ali je ubrzo morao napustiti studij. Dospijeva u logor Fermo, a onda stupa u Legiju stranaca. Sudjeluje u radu u Indokini, biva odlikovan, ostaje živ i dolazi u Pariz. Tu je povremeni slušatelj na sveučilištu Sorbonni, sudjeluje u radu Hrvatskog radničkog saveza i sura uje u listu "Hrvatski radnik". Nakon kraćeg boravka u Parizu odlučuje emigrirati u Kanadu. Nastanjuje se 1952. u Montrealu, nastavlja studije i diplomira književnost. Počinje se baviti izdavaštvom i osniva izdavačku kuću "Edition de l'Hexagone". Danas njegovo izdavačko poduzeće objavljuje oko šezdeset naslova na godinu. Me utim, zbog tako velike zaposlenosti Horić već dugo godina nije objavio ništa od svojih vlastitih djela. Horić jejedan od najpoznatijih hrvatskih dvojezičnih pisaca, u čijim se hrvatskim i francuskim tekstovima ne osjećaju jezične manjkavosti dvojezičnosti. Član je Društva kanadskih pisaca, a uvršten je u više antologija i panorama kanadske književnosti na francuskom jeziku. Stihove i igrokaze je počeo pisati već u 3. razredu gimnazije i objavljivati ih u pokrajinskim listovima. Jedan mu je igrokaz prikazivalo banjalučko kazalište. Kaže, da je mnogo proze i stihova uništio. Objavio je sljedeća djela: L'aube assassinee (pjesme), Montreal, 1957. Nemir duše (pjesme), Madrid, 1959. Blessure auflanc du ciel (pjesme), Montreal, 1962. Seeds of the Spacefields - A Sequance ofTen dreams / Cela commenca par un reve etfut la Creation Une serie de dix reves (pjesme na engleskom i francuskom; suautor s pjesnikinjom M. Penelope), Toronto, 1969.

60

STJEPAN HRASTOVEC

Rodio se 10. prosinca 1909. u selu Kućan Gornji pokraj Varaždina. Pučku školu je poha ao u Biškupcu, četiri kilometra udaljenu od njegove rodne kuće. Prvi razred gimnazije završio je u Varaždinu, a ostale s maturom kao ak Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Nakon jednog semestra teologije upisao je i diplomirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu. Radio je kao novinar i pisao pjesme. Desetak je godina bio član uredništva zagrebačkog tjednika "Hrvatska straža". Za rata boravi u Budimpešti tri godine kao dopisnik zagrebačkog tiska, a onda dolazi raditi u tehničkom odjelu uredništva "Hrvatske enciklopedije". Godine 1945. emigrira, živi u Austriji do 1950, a onda odlazi u Kanadu i od tada trajno živi u Winsdoru, Ontario. Mirovinu je zaradio cijelo vrijeme radeći u winsdorskoj bolnici. Stihove je počeo pisati u gimnaziji i sura ivati u više listova, kao što su "Zumbuli", "Mladost", "Luč" (bio je i njezin urednik), "Obitelj" i "Hrvatska revija". Bio je zastupljen u ukupnoj zbirci pjesama "Lirika grude" (Zagreb, 1934). Od kada živi u emigraciji, kadšto se javlja u iseljeničkom tisku: u "Hrvatskom glasu", "Danici", "Katoličkom kalendaru" i "Hrvatskoj reviji". Pjesme su mu uvrštene u nekoliko hrvatskih migrantskih antologija. Objavio je slijedeće knjige pjesama:

Budna zemlja, Zagreb, 1940. Darovi vremena, München-Barcelona, 1978. Susret snova, München-Barcelona, 1983. Tragom riječi, München-Barcelona, 1989.

61

HUSNIJA HRUSTANOVIĆ

62

Rodio se 5. svibnja 1922. u Gacku, u Hercegovini. Od ranog je djetinjstva živio u Mostaru, gdje završava mekteb, pučku školu i gimnaziju. Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1945. odlazi u emigraciju, najprije preko Austrije u Italiju, a onda u Siriju, koja je me u prvima otvorila vrata hrvatskim ratnim izbjeglicama. Nakon desetak godina odseljuje u Australiju. Godine 1964. vraća se u Europu. Najprije živi jedno vrijeme u Španjolskoj, a onda od 1968. nastanjuje se u Parizu, gdje do danas dosta povučeno živi. God. 1992. vratio se prvi put u Hrvatsku nakon 47 godina prognanstva. Hrustanović objavljuje svoju prvu pjesmu kao trinaestogodišnji gimnazijalac u mostarskom "Poletu" i od tada počinje sura ivati u raznim omladinskim listovima. Bio je nagra en prvom knjževnom nagradom na natječaju srednjoškolske mladeži u Mostaru. U vrijeme rata vrlo je uspješno djelovao kao ratni izvjestitelj, pišući za više dnevnika i časopisa, te prire ujući radio-reportaže. U isto vrijeme je bio član uredništva nekoliko zagrebačkih listova i izdanja. U izbjeglištvu Hrustanovićeve članke, pjesme i književne osvrte objavljuju brojni hrvatski listovi i revije. U Italiji, u logoru Fermo,jedan je od redovitih suradnika časopisa "Croatia", u Siriji, u Damasku, s prijateljima osniva "Društvo Hrvata", a u istom gradu 1949. pokreće i ure uje nezavisni mjesečnik "Hrvatska Volja". Nakon dolaska u Australiju irna priliku kao jedan od prvih Hrvata na televiziji braniti hrvatske nacionalne interese, a na e se u australskim publikacijama i pokoji prikaz njegova literarnog i kulturnog rada (primjerice, tjednik "Leader", 31. srpnja 1963.). U Nikolićevoj antologiji hrvatskog emigrantskog pjesništva "Pod tu im nebom" uvršteno mu je pet pjesama, u rukopisu ima dvije knjige novela i humoreska, a zasebice je objavio knjigu pjesama pod naslovom "U ponorima vremena" (Valencia 1965.).

63

IVO HÜHN Rodio se 4.studenog 1901. u Zagrebu. Tu se i školovao, sve do doktorata iz prava na Sveučilištu. Za NDH bio je neko vrijeme pročelnik Odjela za novinstvo, tisak i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova. Iz Hrvatske je otišao 1943. u Austriju za hrvatskoga generalnog konzula u Beč, a 1948. u Argentinu, u Buenos Aires. Tuje i umro 14.prosinca 1985. Već u studentskim danima isticao se kao esejist, kritičar i humorist. Bio je suradnik "Kritike", "Hrvatske revije" i "Omladine", te urednik "Slobodnih spisa" i "Almanaha suvremenih problema". Tako er je bio odbornik "Matice hrvatske" i jedan od osnivača "Likovnog udruženja Zemlja". U Argentini je bio me u osnivačima i suurednicima jedine hrvatske revije na španjolskom "Studia Croatica". U Buenos Airesu ga srećemo i kao suosnivača Hrvatsko-argentinskoga kulturnog kluba i Hrvatsko-latinoameričkoga kulturnog instituta. Od tada se pojavljuje kao predavač, pisac i suradnik u hrvatskom kulturnom djelovanju u Buenos Airesu. Ostavio je u rukopisu nedovršen roman Zamagljeno sunce i dosta kraćih sastavaka. Objavio je humoristički roman Pustolovine Sebastijana Pikulice (Buenos Aires, 1982).

64

ANDRIJA ILIĆ Rodio se 6. travnja 1917. u Visu, na istoimenu otoku. Pučku i gra ansku školu završio je u svom rodnom mjestu. Klasičnu gimnaziju maturirao je u Splitu, na Hrvatskom Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je 1942. iz romanske lingvistike, latinskog jezika i hrvatske književnosti, a doktorirao na Sveučilištu u Beču l 944.Neko je vrijeme bio asistent Hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu i lektor hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Beču. Nakon rata ostaje u Austriji, a onda 1947. odlazi u Englesku, a nešto poslije se nastanjuje u Španjolskoj. Prije II. svjetskog rata sura ivao je pjesmama, jezičnim studijama i prijevodima u "Omladini" ,"Plavoj Reviji" ,sarajevskom 'Katoličkom Tjedniku" ... , a za rata u gotovo svim hrvatskim glasilima, napose u "Hrvatskoj Reviji" i "Hrvatskoj Smotri". U emigraciji tako er sura uje zamalo u svim hrvatskim publikacijama. U Engleskoj je priredio i uredio dva broja revije na engleskom jeziku "Croatia". Zasebice je objavio sljedeća djela: - Lutanja (pjesme), Zagreb 1942. - Život sv. Aleksija (prijevod starofrancuskoga hagiografskog spijeva), Zagreb 1942. - Draga zemlja (pjesme), Madrid 1952. - O tugama i ljepotama Hrvatske (soneti), Buenos Aires 1952. - Nasa Hrvatska. Zemljopis, Narodopis, Gospodarstvo (urednik), Madrid 1968.

65

RADOVAN IVŠIĆ Rodio se 22. lipnja 1921. u Zagrebu. Njegov otac je bio glasoviti hrvatski akademik Stjepan Ivšić. Osnovnu školu, klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet završio je u rodnom gradu. U lipnju 1945., nakon izvedbe njegovih drama "Vodnik pobjednik" i "Sunčani grad", za trideset godina zatvaraju se vrata njegovim kazališnim djelima u cijeloj zemlji. Ipak mu uspijeva iste godine zajedno s Vladom Habunekom osnovati kazalište lutaka "Družine mladih". Godine 1948. postaje prvi direktor "Zemaljskog kazlišta lutaka", tako er u Zagrebu, ali iste. godine dobiva otkaz. Godine 1954. odlazi u Pariz, u kojem od veljače 1956. stalno živi. Tu je ušao u odabrano pjesničkointelektualno društvo Andre Bretona, Annie Le Brun i još nekih drugih odličnika. Ivšićev će se položaj u Hrvatskoj početi znatnije mijenjati 1971. i to zahvaljujući prilozima Zvonimira Mrkonjića o njegovoj poeziji. Ivšić je pjesnik, dramski pisac, prevoditelj i esejist, kadšto spominjan i kao "jedini hrvatski nadrealist". Član je DHK, Društva hrvatskih prevoditelja (jedan od osnivača) Societe de Auteurs et Compositeurs dramatiques, Paris. Godine 1961. bio je isključen iz DHK zbog političke nepodobnosti. Preveo je i objavljena su mu, me u ostalim, sljedeća djela: Moliere: Don Juan, Škrtac, Zagreb 1950; Sartre: Nesahranjeni mrtvaci, Obzirna bludnica, Zagreb 1951; Van Gogh: Pisma - izbor, Zagreb 1953; Rousseau: Ispovijesti, Zagreb 1953. i 1982; Čehov: Medvjed, Prosidba, Zagreb 1957; Marivaux: Marijanin život (prvih sedam poglavlja), Zagreb 1957; Anouilh: Antigona, Zagreb 1963. Njegova brojna dramska djela prikzivana su u različitim europskim kazalištima i na radio-postajama, uglavnom na hrvatskom i francuskom jeziku, ali tako er na slovenskom, njemačkom i grčkom, a najpoznatija i najizvo enija njegova drama je "Kralj Gordogan". Ivšić se znao služiti i svojim pseudonimom Teodora Kovačević, najredovitije je sura ivao u nadrelističkim časopisima kao što su "Le surrealisme, mćme", "Bief", "La Breche", "L' Archibras" i u katalozima nadrealističkih izložaba. Tako er je uvršten u mnoge domaće i strane antologije. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Narcis (poema; zaplijenjena), Zagreb 1942. - Tanke (pjesme), Zagreb 1954. - Airia (drame, na francuskom), Pariz 1960. - Mavena (poema, na francuskom; ilustrirao Joan Miro originalnom litografijom), Pariz 1960. - Le puits dans la tour (pjesnička proza, na francuskom; ilustrirala Toyen), Pariz 1967. - Le roi Gordogane (drama na francuskom: ilustrirala Toyen), Pariz 1968. - Mavena. Drugo izdanje, Pariz 1972. - La traversče des Alpes (tekst u suradnji s Annie Le Brun uz objekte Fabia de Sanctisa), Rim 1972. - Les grandes tenebres du tir (ilustrirala Toyen), Pariz 1973. - Crno (pjesme), Zagreb 1974.

66

- Toyen (likovna monografija, na francuskom), Pariz 1974. - Toyen (likovna monografija, na japanskom), Tokio 1976. - Teatar (drama; s pogovorima Annie Le Brun i Zvonimira Mrkonjića, te s ilustracijama Matije Skurjenija, Zagreb 1978. - Bunar u kuli (pjesnička proza), Zagreb 1981. - Autour ou dedans (pjesme, na francuskom), Pariz 1984. - Izabrana djela (u Pet stoljeća hrvatske književnosti), Zagreb 1985. - U nepovrat (članci, razgovori i dokumenti 1956.-1989.), Zagreb 1989. - Quand il n-y a pas de vent, les araignčes ... (eseji na francuskom), Pariz 1989.

67

ILIJA JURIĆ Rodio se 19. srpnja 1913. u Konjicu. Osnovnu školu je poha ao u rodnom mjestu, gimnaziju u Sarajevu, a jedno vrijeme je studirao slikarstvo i kiparstvo na Sveučilištu u Zagrebu. Za rata obnašao je različite dužnosti u hrvatskoj državnoj službi u Crikvenici, Zagrebu i Sarajevu. Nakon rata odlazi sa ženom i dvoje djece iz domovine s tisućama sunarodnjaka, te se iz Austrije i logora u Italiji uspijeva prebaciti u Argentinu podkraj 1947. Tamo je, skrbeći za osnovne životne potrebe svoje obitelji i malo slijedeći svoju bohemsku narav, često mijenjao mjesta boravka. Redali su se Buenos Aires, Rosario, Mendosa, Buenos Aires, Comodoro Rivadavia i naposljetku Cordoba. Tu je ovaj odmilja zvani "Stari gromovnik" i "Vidovnjak" nakon svoga "ispunjena sna", kako je sam dugo prije napismeno prorokovao (uspostava i me unarodno priznanje države Hrvatske), mogao umrijeti u miru 28. veljače 1991. Još kao gimnazijalac počeo je pisati i objavljivati, da bi poslije sve više sura ivao novinarskim i književnim prilozima u brojnim novinama i časopisima kao što su bili "Omladina", "Mladost", "Mlada Hrvatska", "Sarajevski novi list", "Jutarnji list", "Naš put", "Spremnost" i drugdje. U emigraciji je nastavio još više pisati. Redali su se romani, pripovijesti, dramska djela, pjesme i novinarski prilozi. Njegovi igrokazi su imali sreću, što je za hrvatsku emigraciju netipično, biti izvo eni, pa makar i na amaterskim daskama. Već u logoru Fermo godine 1946. prikazana je njegova komedija "Fiskultura". Njegova drama "Fazlagića Kula" prikazana je u Buenos Airesu podkraj 40-ih, a drama "Za obraz" u nekim australskim mjestima u početku 80-ih godina. Zajedno s uredništvom "Hrvatskog Vjesnika" u Australiji pokrenuo je i ure ivao u početku 70-ih, nažalost, kratkotrajni humoristički časopis "Trnokop". Bio je dobio mjesto direktora li "Hrvatskom Vjesniku" i odlučio odseliti II Australiju, ali su australske vlasti iz političkih razloga zabranile ulaz i njemu i njegovoj obitelji. Jurić se neprestance bavio i domoljubnim radom i osnivao ogranke "Hrvatskog Domobrana" i "Hrvatskog narodnog vijeća", a i sam je bio izabran za sabornika HNV -a. Jurić nije bio nepoznat ni Argentincima. Godinama je pisao za novine 'El Patagonico" i "Cronica" , za taj dnevnik najviše naklade u južnom dijelu Argentine. Mirovinu je zaradio poučavajući u kiparstvu u Comodoro Rivadavia na školi "Escuela Especial de Formacion Laboral Nro.738" i držeći katedru za kiparstvo na "Escuela Municipal de Bellas Artes". Ipak će ga najviše pamtiti po njegovim kiparskim radovima rasutim po gradovima u kojima je živio, kao po onom spomeniku radniku (Monumento al Trabajador) na Rivadavia aveniji u Comodoro Rivadavia (visok pet metara) ili po bisti Bude u prirodnoj veličini u Kineskom salonu II Mendozi. U glavnom je radio u drvetu, ali tako er u keramici i kamenu, a kad je slikarstvo bilo posrijedi koristio se uljem na platnu. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Mi ostajemo (roman), Sarajevo 1944. - Ilusiones Sangrientas (pripovijest; na španjolskom), Rosario 1950. - Comunismo sin mascara (suautor s fra Blažom Štefanićem; publicističko-dokumentarni prilozi na španjolskom), Rosario 1950. - Kraljičino vrelo (roman), Buenos Aires 1952. - Ženidba Muje Grabovice (dotjerao i uredio; junački ep), Madrid 1965. - Drina zove (pjesme), Sydney 1968.

68

- Vidovnjak (roman), Cordoba (Argentina) 1984.

69

BRANKO KADIĆ Rodio se 4. travnja 1919. u seocu Krugu u Donjim Poljicima. Pučku školu je završio u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju u splitskom sjemeništu, gdje su mu kolege bile Jure Kaštelan i Ivan Raos. Nakon položene mature upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu i počeo studirati južnoslavenske književnosti i romanske jezike. Kad je rat započeo, zaposlio se u Ministarsvu vanjskih poslova, a dvije godine kasnije imenovan je tajnikom hrvatskog veleposlanstva grofa Pejačevića u Madridu. Nakon rata odselio je u Argentinu, u Buenos Aires. Tu se oženio s Marijom Zulemom Ricci i dobili su dva sina. Da bi mogao uzdržavati vlastitu obitelj kao i dvoje djece nakon smrti njegove sestre, radio je različite poslove i češće bivao zaposlen i na dva radna mjesta. Umro je u Buenos Airesu 3. srpnja 1991. Unatoč svemu Kadić se nikad nije prestao baviti svojom književničkom strukom. Desetljećima je, kao rijetko tko u hrvatskoj emigraciji, razmjerno redovito pisao književne kritike. Do danas su ostali nezaobilazni brojni njegovi eseji, primjerice, oni o pjesništvu Viktora Vide, Srećka Karamana ili Zvonimira Katalenića. Me utim, nije se ograničavao na hrvatsku književnost. Pisao je i zapažene studije o slavnijim španjolskim i francuskim književnicima, a tako er su mu uspjele procjene i prikazi s područja likovne umjetnosti (primjerice o Z. Dučmeliću iŠ. Pelicariću). Svoje priloge je uglavnom objavljivao u časopisima "Hrvatska revija" i "Studia Croatica", ali i još ponegdje. U ovom potonjem časopisu cijeli je svoj žvot bio član uredničkog odbora, te izvrsno za njega prevodio najrazličitije hrvatske tekstove na španjolski. U pripremi mu je (posmrtno) knjiga izabranih književnih kritika i eseja, a po svjedočenju jednoga od naših najboljih poznavatelja hrvatske emigrantske pisane riječi Ante Kadića, ne smiju se zaboraviti ni Brankova dragocjena pisma.

70

ANTE KADIĆ

Rodio se 18. siječnja 1910. u selu Krug, Jesenice, Poljica. Studirao je i doktorirao teologiju u Rimu na Universitas Gregoriana. Na samom početku rata odlazi u Ženevu, stječe magisterij iz književnosti, a specijalizira u političkim znanostima. Nakon toga nekoliko godina radi u Ženevi, Parizu i Libanonu za UNO. U Ameriku dolazi 1952, gdje dobiva posao na slavističkom odjelu California University u Berkeleyu. Od 1960. do mirovine bio je profesorom slavenskih književnosti na Indiana University, u Bloomingtonu. Kroz čitavu svoju znanstvenu karijeru proputovao je gotovo sve zemlje svijeta, a u mnogima i živio kraće vrijeme. Iako je neko vrijeme predavao i suvremenu rusku književnost, Kadić se zadnja tri desetljeća bavio proučavanjem južnoslavenskih književnosti, a nedvojbeno je najvažniji kulturni povjesničar i književni kritičar u iseljenoj Hrvatskoj. Kadić godinama redovito suraduje u više hrvatskih i stranih listova i . časopisa, posebice u "Hrvatskoj reviji" i "Journal of Croatian Studies". Redoviti je predavač i predstavljač hrvatske književnosti na brojnim medunarodnim slavističkim i književno-kulturnim seminarima i kongresima. Dosad je objavio sljedeće knjige: Modern Yugoslav Literature: an Anthology with Biographical Sketches, Berkeley, 1956. Croatian Reader with Vocabulary, Berkeley, 1957. Contemporary Croatian Literature, S'-Gravenhage, 1960. Croatian Reader with Vocabulary (2.izd.), S'Gravengahe, 1960. Contemporary Serbian Literature, The Hauge, 1964. From Croatian Renaissanee to Yugoslav Socialism: Essays, The Hague -Paris, 1969. Juraj Križanić, Russophile and Ecumenic Visionary: A Symposium (izd. s Th. Eek/man-om), The Hague-Paris, 1976. Vinko Nikolić, Trubač iz daljine (izbor pjesama), Roma-Chicago, 1976. Croatian Literature, u: Columbia Dictionary of Modern European Literature, New York, 1980. Domovinska riječ (eseji), Barcelona, 1978. Iseljena Hrvatska (eseji), Chicago, 1979. The Tradition of Freedom in Croatian Literature, Bloomington, 1983. Domovinska riječ II. Književnopovijesni ogledi, Chicago, 1986. Essays in South Slavic Literature, New Haven, 1988.

71

DUŠKO KALEBIĆ Rodio se 30. lipnja 1921. u Milni na otoku Braču. Pučku je školu završio u Vranjicu kod Splita, gimnaziju u Sinju, a pravo na Sveučilištu u Zagrebu. S tisućama hrvatskih izbjeglica napušta zemlju 1945. i dospijeva u Italiju, u logor Ferrno. God. 1948. odlazi u Argentinu. Tamo je radio kao činovnik u Ministarstvu javnih radova sve do umirovljenja. Dugo godina bio je djelatan u upravi svjetske udruge za zaštitu djece "Uni6n Argentina por la Protecci6n de la Infancia" , a jedno razdoblje i njezin potpredsjednik. Živi u Buenos Airesu. Kalebić se počeo baviti pisanjem u gimnaziji i objavljivati u ačkim i studentskim listovima. N akon rata u logoru Fermo bio je tajnik Akademskog kluba i objavljivao u logorskom mjesečniku "Croatia". Tu je tako er bio organizator manuskriptne knjige 'Lirika Trinaestorice", koja je, nažalost, do danas ostala u rukopisu. Dolaskom u Buenos Aires počinje sura ivati u hrvatskim emigrantskim novinama i časopisima, u "Hrvatskoj reviji" tako er, objavljujući najvećim dijelom pjesme, ali isto tako piše i objavljuje novele, priče, pripovijetke, igrokaze, književne prikaze i različite članke. Pojedine tekstove objavio je i na španjolskom. Bio je urednik revije "Hrvatska smotra", suurednik mjesečnika "Hrvatski narod" i urednik knjige "Otac Karlo Balić" (Buenos Aires 1977.). Svoje pisane priloge Kalebić je tako er potpisivao pseudonimom Lelio Janin. Kalebić se, uz pisanje, godinama bavi kiparstvom, pa je u klasi "biljnoga ili drvnog kiparstva" (Escultura Vegetal) bez dvojbe priznat i ugledan umjetnik. Imao je desetak velikih samostalnih i više skupnih izložaba. Duško Kalebić, alias Lelio Janin, može biti primjer egzilskog (ne samo hrvatskog) pisca, koji jedino, može objavljivati u, sužena čitateljskog dometa, emigrantskim glasilima i za kojeg nema, kad treba objaviti koju zasebitu zbirku, u tu u svijetu i na stranom govornom području nakladnika. Napokon je vrijeme egzila hrvatskih književnika i njihove pisane riječi prošlo, pa će barem koja od Kalebićevih knjiga, nadamo se, uskoro uskrsnuti iz starih i novih njegovih rukopisa.

72

MARIJAN KARABIN

Rodio se 25. srpnja 1936. u Gornjoj Stubici. Tu je poha ao osnovnu školu, a gimnaziju je završio u Zagrebu. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je iz germanistike i psihologije. Tijekom tog školovanja proboravio je jedan semestar na studiju u Münsteru. Godine 1967. odlazi kao ekonomski emigrant II Švicarsku, gdje i danas živi (Schaffhausen). Objavio je dvije zbirke pjesama: Pahuljice, Schaffhausen-Zagreb, 1987. U začaranom krugu, Zagreb,1989.

73

SRECKO KARAMAN

Rodio se 16. veljače 1909. u Jesenicama, u Poljičkoj knežiji. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Splitu, a pravo je studirao i diplomirao na Sveučilištu u Zagrebu. Za rata služio je u teškim okolnostima kao upravni činovnik po Dalmaciji. Povlačio se u općem hrvatskom egzodusu prema Zapadu i bio je očevicem tragedije kod Bleiburga. Već godine 1941. bili su ga zarobili Talijani, 1945. kod Bleiburga partizani, a 1946. kod Afragole u Italiji Englezi. Svima je sretno uspio pobjeći. Od 1947. Karaman živi u Argentini. Dugo je radio kao mornar na rijeci La Plata, a zatim kao činovnik. Umro je 21.siječnja 1964. u Buenos Airesu. Karaman je počeo pisati pjesme još u splitskom sjemeništu, pa se javlja u "Luči", zatim u "Mladosti", "Jadranskoj vili", "Hrvatskoj smotri", "Hrvatskoj straži" i "Hrvatskom dnevniku". U emigraciji se prozom i poezijom javlja u publikacijama kao što su "Glas sv. Antuna", "Sloboda", "Hrvatska revija", "Vidici" i još ponegdje. Izdao je knjigu pjesama Jedro na pučini (Buenos Aires, 1951).

74

VLATKO KARDUM

Rodio se 27. veljače 1940. u Zagrebu. U rodnom gradu zavrsava osnovnu školu, gimnaziju i na Pedagoškoj akademiji studij njemačkog jezika. Službovao je kao nastavnik u više mjesta po Hrvatskoj. Više je puta iz političkih razloga bio izbacivan s radnog mjesta, a godine 1972. biva osu en na dvije i pol godine zatvora, iz kojeg mu uspijeva nakon same presude pobjeći u Austriju. Nakon trogodišnjeg boravka u lageru Traiskirchen nastanjuje se u Njemačkoj. U Essenu je završio studij režije i glume i deset godina je radio kao intendant dječjeg kazališta u gradu Mühlheim/Ruhr, Dosad je objavio jednu pripovijest iz ličkog života pod naslovom Jakica Grgelijin (Dudenhofen, 1973), te roman Lijepa Kata, u Sarajevu 1990.

75

FERID KARIHMAN

Rodio se 14. studenog 1930. u Vlasenici. za rata je cijela obitelj morala bježati pred četnicima, a odmah nakon rata iselili su u Tursku. Karihman je srednju školu završio u Adani, a onda odseljuje u SAD gdje studira i završava poslovnu administraciju, te nakon postdiplomskog studija doktorira. Živi dosta povučeno i tajanstveno pred javnosti. Dugo godina radi u Srednjoj i Južnoj Americi kao trgovački predstavnik raznih američkih poduzeća. Kao rijetko tko u hrvatskoj emigraciji piše kulturno-književne eseje, studije, prikaze i članke o Muslimanima i muslimanima hrvatskog koljena i jezika. Piše i pjesme. Gotovo se zavjetno posvetio takvu stvaralaštvu nakon zločinačkoga Udbina ubojstva prijatelja mu od djetinjstva Nahida Kulenovića 1969. (sin dr. Džafera Kulenovića, prijeratnog ministra i poslije potpredsjednika vlade NDH). Najredovitije sura uje u "Hrvatskoj reviji" na hrvatskom i u časopisu "Studia Croatica" na španjolskom jeziku. Za tisak mu je spreman rukopis knjige "Hrvomuslimanske teme", upravo završava redigiranje za tisak rukopisa "Memoari Ademage Mešića", a zasebice su mu izašla dva djela: Hrvatski književnici Muslimani. Četiri stoljeća od Mehmedove "Hrvatske pjesme" do Selimovićeva "Derviša i smrti", Separat HR, München-Barcelona, 1974. Soj i odžak ehli-Islama. Zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika (antologija), Miinchen-Barcelona, 1974.

76

ZVONIMIR KATALENIĆ Rodio se 6. studenog 1920. u Našicama. Srednju je školu završio u Zagrebu, gdje su se nastanili njegovi roditelji, a na Sveučilištu je nakon mature upisao i studirao čistu slavistiku. Nakon exodusa 1945. dospijeva u Rim, a dvije godine kasnije u Pariz, odakle putuje u Argentinu. Nakon nekoliko mjeseci boravka u Buenos Airesu odlazi na jug Argentine i naseljuje se u čudovišnom kraju Bariloche. Radi u velikoj pilani kao činovnik i istodobno riše, slika i piše pjesme. Nakon desetak godina preseljuje se u El Bo1son, mali gradić u predbrežjima Anda, gdje ostaje živjeti i djelovati sve do smrti 2.listopada 1978. Katalenić je još zarana počeo slikati, a kao pjesnik je stasao u studentskoj "Plavoj reviji" u vrijeme rata. Privlačila ga je tako er književna kritika i esejistika. U Argentini je često izlagao, a izložbe su dobivale pohvale likovnih kritičara (npr. buenosaireški dnevnik "Clarin", vicdmanski "El Tiempo"), a prire ivao je i držao tečajeve o slikarstvu, estetici i filozofiji umjetnosti. Književnim prilozima najredovitije je sura ivao u "Hrvatskoj reviji". Sve svoje slike oporučno je ostavio "Hrvatsko-latinoameričkom Kulturnom Institutu" u Buenos Airesu, a rukopise na hrvatskom i španjolskom jeziku "Hrvatskoj reviji" u Barceloni. Izdao je zbirku pjesama pod naslovom Uz strminu (Buenos Aires, 1958).

77

NADA KESTERČANEK VUJICA

Ro ena je 29. ožujka 1917. u Sarajevu. Tuje polazila osnovnu školu i nižu gimnaziju, a maturirala je u Zagrebu, gdje je na Sveučilištu diplomirala iz južnoslavenskih jezika i njemačke književnosti. Studijski je tako er boravila u Poljskoj, Italiji, Austriji i Njemačkoj. Zagreb, Sarajevo i Dubrovnik, u kojem je tako er često boravila, stalno su utkani u njezinim literarnim djelima. Godine 1945. odlazi u općem hrvatskom egzodusu u emigraciju. Od 1946. živi u SAD, gdje je diplomirala iz bibliotekarstva 1952. na Wilkes Collegeu u gradu Vilkes-Barre, u državi Pennsylvania, a njezina diplomska radnja govorila je o izbjegličkom tisku u SAD. Doskora je bila imenovana glavnim knjižničarom na Wilkes College Library. Umrla je 10.lipnja 1971. u Wilkes-Barreu. gdje je stalno i živjela od 1947. U svezi s njezinom obiteljskom stranom, zanimljivo je spomenuti da je Nadin otac bio poznati hrvatski stenograf dr. Vladimir Kesterčanek, brat žene I. Meštrovića, Olge, a Nadin suprug hrvatski filozof dr. Stanko Vujica, koji je predavao na tom istom fakultetu gdje je ona radila, a dulje vremena je bio i dekan fakulteta. Nada Kesterčanek je pisala pjesme, lirske sastavke, putopise, eseje i novele. Od najmla ih dana sura uje u dječjim listovima kao što su "Dobra djeca" i "An eo Čuvar", a poslije u književnim revijama poput "Omladine", "Hrvatske revije", "Hrvatske smotre", "Svijesti" i "Spremnosti". Pjesme su joj bile uvrštavane u razne hrvatske antologije. Gotovo redovito je sura ivala u hrvatskom iseljeničkom tisku, posebice u "Hrvatskom glasu", "Hrvatskoj reviji" i u "Journal of Croatian Studies". Objavila je sljedeća djela:

Zov za daljinama (pjesme; zajedno sa Stankom Gašparovićem), Zagreb, 1940. Tri generacije (autobiografska novela), Osijek, 1942. Suton na Tiberu (lirski zapisi), Zagreb, 1942. Short Stories (kratke priče i pjesme u prozi na engleskom), Wilkes-Barre (Pennsylvania), 1954. Tragovi (lirski zapisi i pripovijetke), Buenos Aires, 1959. Koluti vremena (pjesme), New York, 1969.

78

KARL KISELI Rodio se 2. lipnja1939. u Zavidovićima. Pučku i srednju školu završio je u rodnom mjestu. God. 1959. iz političkih razloga bježi preko granice u Austriju. Već u siječnju 1960. stiže kao hrvatski politički emigrant u Australiju, u Sydney, gdje živi i danas. Još u ačkim klupama počeo je pisati pjesme, kratke priče i igrokaze. Prve je objavio u lokalnoj novini "Krivaja", a kao srednjoškolcu mu je u rodnom gradu izveden satirični igrokaz "Papučari" . Danas se Kiseli navlastito očituje kao romanopisac i dramatičar, i to dvojezični, koji u svoja djela na engleskom unosi hrvatsku problematiku, a u djela na hrvatskom bjelosvjetsku. Kiseli je član Australskog društva književnika (A.S.A.), sydney skog centra P.E.N. kluba, a nedavno je postao i članom Društva hrvatskih književnika. Hrvatskoj publici u Australiji predstavio se vrlo dobro primljenom dramom "Sedlareva kći" (Sydney i Canberra 1971.), u izvedbi Hrvatskoga dramsko-literarnog društva u Sydneyu, kojega je Kiseli bio osnivateljem. Ista dramska družina izvela je 1981. ponovno tu dramu, ali i njegove "Vraške sanjarije" (Wollogong, New Castle, Melbourne, Geelong). Na engleskom su mu izvedene dvije drame, "Mysterious Baroness" (Auburn Lidcombe 1983.) i "Say Goodbye to my Harold" (Auburn-Lidcombe 1983.). Tipično za Kiselog je i to, što je svojim izvo enim dramama uvijek bio i redatelj. U rukopisu, kako kaže, ima još desetak gotovih drama, nekoliko romana i koju stotinu pjesama. Zasebice je objavio sljedeća dva djela: - Bumerang ljubomore (roman), Zagreb 1971., (ubrzo povučen iz prodaje); 2. izd. Hong Kong 1979. - Incompatible destinies (roman), New York-Washington-Atlanta - Los Angeles-Chicago 1981.

79

JOZO KLJAKOVIĆ Rodio se 10. ožujka 1889. u Solinu. Gimnaziju je završio u Splitu, a slikarstvo studirao u Pragu, Beču, ženevi i Parizu. Godine 1923. postao je profesorom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i odgojio generacije slikara. Za rata odlazi u Italiju, 1947. u Argentinu, u Buenos Aires. U početku 1968, posve oslijepio, tjelesno i duševno oronuo, povratio se u Zagreb, gdje je i umro 1.listopada 1969. Uz likovno stvaranje, Kljaković je bio i pisac snažna i izvorna stila. Sura ivao je u listovima u iseljeništvu, posebno u "Hrvatskom glasu" i "Hrvatskoj reviji". Ostala mu je u pripremi za tisak knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima, jer ovaj umjetnik je kroz pola stoljeća živo sudjelovao u hrvatskom javnom životu. Objavio je tri knjige: U suvremenom kaosu (uspomene i doživljaji), Buenos Aires, 1952. Krvavi val (autobiografski roman), Rim, 1961. Mapa reprodukcija (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.

80

LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ

Ro ena 7. kolovoza 1942. Kukujevci, Srijem. Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala u Rijeci i Zagrebu. Živi u Rijeci gdje je do mirovine radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle. Objavljene su joj sljedeće knjige: Raskrižje (Rijeka, 1983.), Sva u srcu ( Zagreb, 1985.), Vratit ću se, zemljo (Zagreb, 1991.), Molitva za Hrvatsku (Rijeka, 1992.), Stazama jutra, izabrane pjesme ( Rijeka, 1995.), Uz baku je raslo moje djetinjstvo ( Zagreb, 1997., 2010.) S vjetrom kroz godinu ( Rijeka, 1999.), Od proljeća do proljeća ( Rijeka, 2003., 2004.), Izašli iz priče, ( Rijeka, 2005.), Obasjana suncem ( Rijeka, 2005.) Igrajmo se radosti, izabrane pjesme za djecu (Subotica, 2006., Zagreb, 2007.) Ja se mraka ne bojim (Rijeka, 2008., Zagreb, 2010.), Rijeko, grade, djetinjstva sretnog, Pjesmarica i nosač zvuka (Rijeka, 2008.). Ususret svojoj zvijezdi, ( Pinkovac / Guttenbach, Austrija) 2010.) Pjesme i priče su joj uvrštene u čitanke za hrvatski jezik i udžbenike za glazbenu kulturu osnovne škole. Tiskane su u mnogim časopisima, knjigama, zbornicima, novinama, kalendarima, drugim glasilima i na nosačima zvuka. Pjesnikinja sura uje s poznatim hrvatskim ilustratorima ( Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, i Laura Herceg ) i skladateljima ( Ljuboslav Kuntarić, Josip degl' Ivellio, Doris Kovačić, Natalija Banov, Suzana Matušan, Mario Anton Kamenar i Stjepan Mikac). Zastupljena je u više knjiga i antologija: Ante Selak: Taj hrvatski Školske novine, Zagreb, 1992., Dragutin Rosandić: Nad zgarištima zvijezde, Školske novine, Zagreb, 1993., Branko Pilaš: Raspršena vrela književnih djela, Školska knjiga, Zagreb, 2004., Zlata Gvozdić-Filjak – Juraj Lončarević: Srijemska kalvarija Hrvata, Znanje, Zagreb, 1995., Marko Kljajić: Kako je umirao moj narod, Hrid, Subotica - Petrovaradin, 1996., Katica Čorkalo: Zavičaj riječi, Riječ, Vinkovci, 2000., Zbornik radova: Zemun i Zemunci u riječi i slici, Zagreb - Zemun, 2005., Stjepan Hranjec: Pregled hrvatske dječje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2006., Josip Degl' Ivellio: Zmajska pjesmarica, Družba «Braća hrvatskoga zmaja», Zagreb, 2006., Ivo Zalar: Antologija hrvatske dječje poezije, Školska knjiga, Zagreb, 2007., uro Vidmarović: Paprati i lišajevi Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2007., Katica Čorkalo-Jemrić i Stjepan Damjanović: Šokadija i Šokci u književnoj riječi Privlačica, Vinkovci, 2007., Odjeci ulabija, Antologija hrvatske ljubavne poezije, Samobor, 2009., Hrvatski biografski leksikon, Hrvatski leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2009., Branko Pilaš: Zlatni snovi Izbor hrvatskoga pjesništva za djecu», Me ugorje, 2009. Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu 2006. godine dobila je Godišnju nagradu Grada Rijeke.

OBJAVLJENE KNJIGE

1. 2. 3. 4. 5.

RASKRIŽJE (Otokar Keršovani, Rijeka, 1983.) SVA U SRCU (Školske novine, Zagreb, 1985.) VRATIT ĆU SE, ZEMLJO (Školske novine, Zagreb, 1991.) MOLITVA ZA HRVATSKU (Tiskara Rijeka, Rijeka, 1992.) STAZAMA JUTRA, izabrane pjesme (Hrvatsko filološko društvo, Rijeka,1995.)

81

6. UZ BAKU JE RASLO MOJE DJETINJSTVO (Biblioteka: Srijemski Hrvat, Nakladnik:Udruga P.H.S.B.B. Zagreb, 1997. Drugo izmijenjeno izdanje, Biblioteka: Srijemski Hrvat, Zagreb, 2010.)

1. S VJETROM KROZ GODINU (Adamić, Rijeka, 1999.)
8. OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA (Adamić, Rijeka, 2003. 2004.) 9. IZAŠLI IZ PRIČE (Adamić, Rijeka, 2005.) 10. OBASJANA SUNCEM, (Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 2005.) 11. IGRAJMO SE RADOSTI, izabrane dječje pjesme (Hrvatska riječ, Subotica, 2006. Srijemski Hrvat, Zagreb, 2008.)

1. JA SE MRAKA NE BOJIM, (Adamić, Rijeka, 2008.) Drugo izmijenjeno izdanje, Biblioteka:
Srijemski Hrvat, Zajednica P.H.S.B.B. Zagreb, 2010.) 13. RIJEKO, GRADE, DJETINJSTVA SRETNOG, PJESMARICA i nosač zvuka (Srijemski Hrvat, Zajednica P.H.S.B.B. Zagreb, 2008.)

1. USUSRET SVOJOJ ZVIJEZDI, (Panonski institut / Pannonisches institut,
Pinkovac / Guttenbach, Austrija, 2010.)

82

ALOIS I GEORGINE KONIG

Alois se rodio 5. rujna 1930. u Cabuni, u virovitičkoj općini. Gimnaziju je poha ao u Virovitici, a engleski jezik i književnost, te hrvatski jezik studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekoliko godina radio je kao profesor na srednjim školama u Virovitici, godinu dana na Upravnoj školi u Zagrebu, te desetak godina kao sveučilišni nastavnik engleskog jezika na Fakultetu političkih nauka, tako er u Zagrebu. Od 1973. bavi se samostalnom grafičkom i nakladničkom djelatnošću, radeći pretežito za neke fakultete i "Kršćansku sadašnjost". God. 1984. vlasti mu oduzimaju kuću, iste godine otvaraju, koliko je poznato, prvu poratnu privatnu knjižaru, ali je uskoro moradoše zatvoriti.

Cijela obitelj napušta zemlju 1986. i odlazi u Njemačku u kojoj na temelju njemačkog podrijetla odmah dobivaju njemačko državljanstvo. Cijelo vrijeme rada na Sveučilištu u Zagrebu Alois Konig se bavio i prevoditelj skim radom, prevodeći uglavnom filozofska djela. Godinamaje redovito objavljivao prijevode u časopisu "Politička misao". Od Konigovih cjelovitih prijevoda svakako treba istaknuti djelo američkog filozofa A. N. Whiteheada "Proces i realnost" (Process and reality; Sarajevo 1968.) i 29. svezak "Djela Marxa i Engelsa" (Beograd 1979.). Konig je član Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu.

83

U Njemačkoj, u Hemmingenu pokraj Stuttgarta, osnovao je vlastitu nakladničku kuću "Konig Verlag", te se nastavio baviti, pišući zajednički sa svojom ženom Georginom, nakladničkim i književnim radom. Georgine Konig se rodila 1. travnja 1934. u Dugom Selu pokraj Zagreba. Gimnaziju je poha ala u Zagrebu, a hrvatski jezik i književnost studirala i diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je nekoliko godina kao profesorica na srednjim školama u Virovitici. God. 1962. vraća se s obitelji u Zagreb, kratko predaje na Upravnoj školi, a onda do 1975. radi kao lektorica i urednica književnih izdanja u diskografskoj kući Jugoton. Nakon toga djeluje zajedno s mužom u nakladničkoj i književničkoj djelatnosti, i u domovini i nakon zajedničkog odlaska u Njemačku 1986. Alois i Georgine Konig su jedinstveni bračni par koji zajednički piše i izdaje pod oba imena. Od nekoliko rukopisa, pod oba imena objavili su zajednički napisan roman "Dani beskvasnoga kruha" (Hemmingen 1991.).

84

PREDRAG KORDIĆ

Rodio se 3. svibnja 1915. u selu Grljevići, u ljubuškoj općini. Pučku školu je polazio u susjednom Rasnu, gimnaziju je završio na Širokom Brijegu 1936., bogosloviju u Mostaru i Rimu 1941. Za svećenika je zare en 1939. godine. Već za vrijeme rata otišao je na daljnji studij u Milano, a u poraću i sam doživio sudbinu hrvatskih prognanika. God. 1950. ipak je doktorirao iz talijanske književnosti na Sveučilištu u Milanu, a sljedeće godine odselio se u SAD. Tamo je u više gradova djelovao kao hrvatski dušobrižnik, poglavito me u hrvatskim doseljenicima. Fra Predrag je od studentskih dana pokazivao sklonosti i sposobnosti za graditeljstvo i kiparstvo, a po dolasku u Ameriku pisao je pjesme, drame, znanstvene rasprave, a ponekad i polemike. Povremeno je objavljivao svoju poeziju u hrvatskoj izvandomovinskoj periodici, a onda u svojim zbirkama.

Djela: - Rane ljepote (pjesme), Madrid, 1960. - Slavoluk vrh ruševina (drama), Rim, 1972. - Probodeni svjetlaci (pjesme), Chicago, 1976. - Ognjeno oko proroka (drama), Chicago, 1976. - Cosmological Encounter with God (znanstvena rasprava), Norval (Torono), 1981. - Hrvatijada (dramospijev; prera eno izdanje drame „Slavoluk vrh uševina“), Chicago, 1986. - Bolje je ne biti nego biti (drama), Pittsburg, 1988. - Dnevnik u stihovima (pjesme), Chicago, 1989. - Ogledi i pogledi (eseji), Chicago, 1993.

85

LUCIJAN KORDIĆ

Ro en je 9. lipnja 1914. u Grljevićima. Pušku školu polazio je u Rasnu, gimnaziju je završio na Širokom Brijegu, a filozofiju i teologiju studirao i diplomirao u Mostaru. Godine 1945. postaje svjedokom bleiburške tragedije, bijegom iz kolone smrti spašava život i dospijeva u Italiju. Studij slavistike i romanistike apsolvirao je na rimskom sveučilištu „Citta universitaria“. Tu mu je bio profesor i G. Ungaretti, s kojim će Kordić sve do Ungarettijeve smrti držati prijateljske odnose. Na samu kraju studija, zbog pogoršana zdravstvena stanja (Tbc redidiva), odlazi „na zrak“ u Švicarsku (1951). Tu će dugim godinama biti hrvatski misionar i baviti se kulturnim, navlastito književnim radom. God. 1961. i službeno je imenovan iz Vatikana ravnateljem Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj i vršio je tu dužnost do 1967. Živio je u Fribourgu, Baselu i Zuerichu. Bio je dugogodišnji član P.E.N.-a i Me unarodnog društva za ljudska prava.

Kordić je suosnivač druge po važnosti i veličini hrvatske iseljeničke izdavačke kuće, ZIRAL (ChicagoZuerich-Roma) i bio je dvadeset godina jedan od njenih urednika. Sura ivao je pjesmama, kritikama i prozom u mnogobrojnim listovima, časopisima i godišnjacima kroz više od 60 godina svojeg književničkog djelovanja. U rukopisu mu je još ostalo desetak knjiga eseja i pjesama. Uvršten je u brojne antologije suvremena pjesništva i prvo en na sve velike svjetske jezike. U domovinu se vratio nakon progonstva od punih 45 godina 30. listopada 1990. Imao je tešku prometnu nezgodu 16. lipnja 1993. kraj Me ugorja i od nje isti dan preminuo u Mostaru.

Djela: - Zemlja (pjesme), Rim, 1951. - Od zemlje do neba (pjesme), Chicago, 1953. - Pod arkadama neba (pjesme), Madrid, 1955. - Crvena dijagonala (lirski eseji), Madrid, 1959. - Kroz plave zore (pjesme u prozi), Pamplona, 1961. - Grob u katedrali (poema), Salzburg, 1962. - Exodus (pjesme), Buenos Aires, 1964. - Svibi i ribizi (pjesme),Rim, 1968. - Plime neizmjerja (izabrane pjesme), Rim, 1970. - Livade snova i vjetrova (pjesme), Rim, 1970. - Iseljenička lirika (antologija), Rim, 1974.

86

- Krateri i gejziri (lirski eseji i pjesme), Chicago, 1978. - Probu ene tipke (pjesme), Chicago, 1984. - Fremde Blumen (izabrane pjesme na njem. i hrv.), Zuerich, 1987. - Mučeništvo Crkve u Hrvatskoj (povijesni zapisi i dokumenti), Chicago, 1988. - Čudo siromašnih koraka (izabrane pjesme, ured. Š.Š.Ćorić i D.Horvatić), Zagreb, 1990. - Fragmenti jednoga života (predgovor i izbor biografskih tekstova Š.Š. Ćorić), Chicago, 1994; 2. izd. Chicago-Mostar, 1995.

87

VINKO KRIŠKOVIĆ Rodio se 18. siječnja 1861. u Senju, u obitelji uskočkih i trgovačkih zasada. U rodnom gradu je poha ao osnovnu školu i gimnaziju. Pravne znanosti je studirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu i Beču. Taj studij mu se bio otegnuo, jer je uz pravo studirao i strane jezike, povijest, književnost, likovne umjetnosti i glazbu. Tako er je, opskrbljen iznimnim pamćenjem, umnom raskoši i znatiželjom, stalno i bez žurbe kao rasni svjetski putnik putovao Europom, temeljito proučavajući zemlje, kulture i ljude. Stekao je i usvojio rijetko enciklopedijsko znanje. Godine 1895. zaposlio se kao činovnik u "Predsjedništvu hrvatskoslavonske zemaljske vlade". Koju godinu poslije vlada mu je dodijelila dvogodišnji znanstveni dopust, te se usavršava u Beču i Berlinu, a nakon toga počinje djelovati kao profesor upravnog prava na Sveučilištu u Zagrebu. Tek u svojoj pedesetoj godini, za banovanja dr. Nikole Tomašića, počinje se baviti aktivno politikom, a 1917., kad vlada postaje najvišim zakonodavnim tijelom, postaje Krišković podbanom Hrvatske, on dvorski pouzdanik Karla Habsburga i njegov prisni prijatelj, ali i strogi kritičar Habsburške Monarhije. Što su Hrvatska i Slavonija u nevoljnim godinama 1917.11918. spasile izgladnio puk u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini, velikim je dijelom zasluga Kriškovića. A za malu prispodobu toga njegova političkog djelovanja i općenarodnoga hrvatskog stanja, ubacujemo ovdje jedan odlomak iz Kriškovićeve autobiografije, sastavljene "za slučaj smrti" " ... U audijenciji 8. rujna 1917. pitao me kralj, da li je sjedinjenje svih zemalja hrvatskih želja Hrvata. Odgovorio sam kralju, da to nije samo želja, nego i nepobitno pravo i vjekovni zahtjev braće s obiju strana Velebita. Kralj je odvratio, da nije tako, izvadio iz džepa svoju bilježnicu, pa stao čitati. Kad je primio Dalmatince i Istrijce hrvatske zastupnike u carevinskom vijeću, pa izaslanike iz Herceg-Bosne, svi Dalmatinci i Istrani redom bez iznimke izjavili su, da neće sjedinjenja s Hrvatskom, jer nisu voljni da postanu madžarske županije. Oni iz Herceg-Bosne, svikolici, i Hrvati i Muslimani i Srbi o tome nisu htjeli ni čuti, osim dra Ive Pilara i Josipa Vrancaša, koji su to molili. Još reče kralj, da je na priliku Jozo Sunarić zatražio, neka se u Jajcu okruni za kralja bosanskoga, a onda neka se Hrvatska priključi Bosni. Stajao sam pred kraljem kao gromom ošinut, a on me stao tješiti, neka se ne žalostim, jer ako to ujedinjenje ište probitak Monarhije i Dinastije da će se provesti, pa oni pjevali što mu drago. Dometnuo je, da računa i na moju suradnju ... " S nestankom Austro-Ugarske 29. listopada 1918., za koju se, poglavito radi hrvatskoga narodnog probitka, nadao da će ipak preživjeti, Krišković ostaje uglavnom sveučilišni profesor. Godine 1926. odlazi u mirovinu. Umirovljenik Krišković latio se tako er i prevo enja. Objavljeno mu je više prijevoda, primjerice, više djela A. Huxleya, P. Bourgeta, T.B. Macaulaya i posebice Shakespearea. Do 1933. preveo je 24 njegove drame, napisao 22 eseja o njima i skupio ih u dvije omašne knjige. Ti njegovi radovi su vrlo pozitivno ocijenjeni i u londonskoj "Slavonic Review". Oni su bili povodom, da je izabran za člana londonske "Royal Shakespearean Society". Brojne svoje eseje i studije o "mnogim domaćim i stranim političkim problemima sadašnjice, kako je sam napisao, objavljivao je u "Hrvatskoj reviji", u nakladi Matice Hrvatske i u Kolu. Za NDH, ovaj živući hrvatski narodni zastupnik posljednjeg Hrvatskog Sabora godine 1918., postao je članom Hrvatskoga Državnog Sabora. Već je prije rata bio prenio svoju imovinu (brojne knjige i novčanu uštedu) u Švicarsku, a 1944. i sam se ondje preselio, kamo je i prijašnjih desetljeća odlazio redovito na odmor. Umro je, nakon nesretnog pada na poledici, u Zürichu 6. studenog 1952., kao najstariji hrvatski intelektualac zadnjih stoljeća. "Neue Zürcher Zeitung" napisao je 12. studenog 1952. o njemu opširan nekrolog. Zasebice je objavio sljedeća djela:

88

- Macaulay: odabrani esseyi (preveo i popratio uvodom), Zagreb 1896. - Uprava i sudstvo (stručni rad), Zagreb 1900. - Juniusova pisma, Zagreb 1917. - Anglica docet (eseji), Zagreb 1921. - Širom svijeta (eseji), Zagreb 1924. - Prevrćući listove povijesti rimske (rasprava), Zagreb 1924. - Dokle smo došli (rasprava; brošura), Zagreb 1925. - U svijetu paradoksa (eseji), Zagreb 1934. - Kolonijska politika (eseji), Zagreb 1936. - Hrvatsko pravo kućnih zadruga (studija), Zagreb. - Posljednji eseji, Madrid 1955.

89

RAJMUND KUPAREO Ro en je 16. studenog 1914. u Vrboskoj na otoku Hvaru. Srednju je školu započeo u Jelsi na Hvaru, a nastavio u Bolu na otoku Braču i u Dubrovniku, gdje je i diplomirao studij teologije i postao svećenikom, dorninikancem 1937. Na Zagrebačkom je sveučilištu apsolvirao studij čiste filozofije 1945. Godine 1947. otišao je iz domovine najprije u Olomouc (Češka-Slovačka), gdje je magistrirao teologiju, a 1950. odlazi u Čile, gdje je uskoro doktorirao na Papinskom katoličkom sveučilištu u Santiago de Chileu. Za to će sveučilište Kupareo biti vezan dugo godina kao predavač, predstojnik katedre za estetiku i aksiologiju, dekan i vicerektor sveučilišta. Kao službeni zastupnik svojeg sveučilišta obišao je Kanadu, SAD, Latinsku Ameriku, Europu i Bliski istok. Pisati je počeo još u gimnazijskim danima, kad pokreće učenički list "Plantae vircntes" . Za studentskih dana obnavlja izlaženje časopisa dominikanskih studenata "Akvinac". Za rata je urednik glasnika "Gospina krunica" i upravitelj naklade "Istina". U Santiago de Chileu bio je urednikom katoličkog tjednika "El mundo catolico" , osnovao je i ure ivao časopis za istraživanje na području estetike'Aisthesis", a ure ivao je i godišnjak "Anales de la Faculdad de Filosofia y Cicncias de la Educacićn". U istom je gradu osnovao i visokoškolsku ustanovu "Instituto de Estetica". Član je čileanske akademije "Instituto de Chile" i "The American Society for Aesthetics" . Nakon dugih izbjegličkih godina u Zagreb se tiho vratio 1972. U svijetu i domovini objavio je više pripovijesti, romana, drama (izvo enih na pozornici i na radiju), eseja i znanstvenih radova, a pojedinačne prinose u najrazličitijim hrvatskim i stranim publikacijama. Objavio je sljedeće knjige: Pjesme i psalmi (poezija), Šibenik-Split, 1939. U "Morskoj kući" (roman), Zagreb, 1940. Baraban (roman), Zagreb, 1943. Nad kolijevkom srca (poezija), Zagreb, 1945. Na rijekama (poezija), Madrid, 1948. Pasion de Cristo (drama), Madrid, 1948. Sunovrati (roman), Chicago, 1960. Blagoslov zvijezda (izabrane pjesme), Buenos Aires, 1961. El valor del arte (Axiologia estetica), Santiago de Chile, 1964. Creaciones humanas: l. La poesia, Santiago de Chile, 1965. Creaciones humanas: 2. El Drama, Santiago de Chile, 1966. Balada iz Magallanesa (pripovijesti), Zagreb, 1978. Pjesme (izbor 1930-1980), Zagreb, 1980. Umjetnik i zagonetka života (ogledi iz estetike), Zagreb, 1982. Prebivao je me u nama (tri drame-misterija), Zagreb, 1985. Muj maly Žaltar (izabrane pjesme iz zbirke "Blagoslov zvijezda"; na

90

češki preveo Otto F. Babler; samizdat), Tišnov, 1986. Govor umjetnosti (ogledi iz estetike), Zagreb, 1987. Muj maly Žaltar (2. izd.; samizdat), bez naznake mjesta izlaska, 1988. Čežnja za zavičajem (propovijesti), Zagreb, 1989.

91

IVO LENDIĆ

Ro en je 4. lipnja 1908. u Janjini, na Pelješcu pokraj Dubrovnika. Nakon završene pučke škole u rodnom mjestu odlazi u Dubrovnik i tamo završava klasičnu gimnaziju. Iste godine stiže u Zagreb. Tu na Sveučilištu studira i završava eksperimentalnu psihologiju i specijalnu filozofiju. Još uz studij, a posebice nakon njega, bavi se svestranim publicističkim radom. Za rata odlazi u Rim, gdje se liječio, ali u isto vrijeme bio i dopisnikom dnevnika "Hrvatski Narod". Tu ga je zatekao kraj rata. Godine 1947. odseljava u Argentinu. Tu u Buenos Airesu slijedi desetak godina briljantnoga novinarskog rada. Urednik je vrlo bogata mjesečnika "Glas sv. Antuna", sve do njegova obustavljanja 1955. Za mnoge bio je to najvažniji list-mjesečnik u hrvatskoj emigraciji, obra ujući suvremene teme, svjetske i nacionalne. Me u suradnicima su bili brojni hrvatski intelektualci i gotovo svi hrvatski migrantski književnici, sve do V.Vide i S.Karamana. Lendić se u njemu znao potpisivati i pseudonimom Ante Planika. Od 1957. Lendić će zbog tumora na mozgu i djelomične oduzetosti biti prikovan uz krevet i naslonjač sljedećih dvadeset pet godina. Pao je i umro od srčane kljenuti u Iguazu, tom gradu tropskog dijela Argentine, 1.travnja 1982. Prvi Lendićev tiskani rad bili su stihovi u dubrovačkom "Žaru", književnom listu srednjoškolske omladine. Poslije je ure ivao taj list, a II Zagrebu je postao urednikom mjesečnika "Luč". Sura uje još u književnom časopisu "Hrvatska prosvjeta", II političkim novinama "Narodna politika", zatim kao urednik kulturne rubrike u "Hrvatskoj straži" a objavljivao je svoje priloge po drugim revijama, kalendarima, godišnjacima i novinama. Kao suradnik već spominjana "Hrvatskog Naroda", čitatelje je obdarivao prilozima o najrazličitijim problematikama kulturnog života toga doba, kao što je činio i u emigraciji u svojem "Glasu sv. Antuna" u Buenos Airesu, a i još ponegdje.

Osim pjesmama, Lendić je pisao književne kritike, kulturne prikaze, političke preglede, članke iz područja psihoanalize, te prijevode sa stranih jezika. Zastupljen je u skupnoj knjizi desetorice Lirika grude (Zagreb, 1934). Pjesme su mu prevo ene na razne jezike. Objavio je dvije knjige pjesama: Lirika, Zagreb, 1930. Angelusi, Zagreb, 1936.

92

HRVOJE LORKOVIĆ Rodio se 12. studenog 1930. u Zagrebu. Završio je klasičnu gimnaziju u Zagrebu, diplomirao biologiju u Beogradu, a doktorirao iz fiziologije u Zagrebu. Godine 1962. odlazi u iseljeništvo i bavi se znanstvenim i pedagoškim radom u Tiibingenu (1962-63), Londonu (1963-64), Minneapolisu (196467), Iowa-Cityu (1967-78) i ponovno u Europi, u Ulmu, od 1978. do danas, gdje radi kao sveučilišni profesor. Napisao je više od pedeset znanstvenih radova s područja mišićne fiziologije, poglavlje knjige o fiziologiji stroncija, bio suurcdnik u redakciji fiziološkog udžbenika za medicinare. Zamalo je sve znanstvene radove objavio na engleskom. za istraživački rad dobio je Merkle-nagradu za 1985. godinu. Šezdesetak eseja objavio je u "Hrvatskoj reviji", "Hrvatskom listu", "Danici" i drugdje, u zadnjih nekoliko godina objavio je desetak eseja na njemačkom jeziku. Teme su im nacionalno-psihološke i filozofske naravi, ali su protkani i literarnim nitima. Pod pseudonimom Rok Remetić objavio je knjigu: Karakteristika (studija-roman-kronika), Hills-Salzburg, 1972.

93

ZDRAVKO LUBURIĆ

Pjesnik i prevoditelj ZDRAVKO LUBURIĆ ro en je 1942. godine u Pakracu Školovao se u Ivankovu, Zagrebu, Varaždinu, Kölnu i Hagenu. Od 1966. zivi u Remscheidu u Njemačkoj gdje radi kao službenik općine. Potom je predavao njemački i hrvatski jezik na Visokom pučkom sveučilištu u Hückeswagen. Od 1982. do 1992. izabran je u Savjet za strance grada Reimscheida, potom je biran u Savjet za strance Sjeverne Rheine-Westfalije (dva mandata). Od 1992. voditelj je i «Me unarodnih književnih večeri», »Remscheider Internationaler Literatur-Abend« koje se održavaju svake godine u listopadu u gradu Remscheidu gdje se objavljuje antologija »Wie das Lied des Windes« (»Kao pjesma vjetra«) u kojoj su zastupljeni autori koji su sudjelovali na književnoj večeri. Sudjelovao je 1991., 2001. i 2002. na festivalu »Struških večeri poezije« u Makedoniji i 2005. na «Zagrebackim književnim razgovorima». Pjesnik i prevoditelj Zdravko Luburić već od gimnazijskih dana piše i objavljuje pjesme. Prvim radovima javlja se u dvanaestoj godini u »Pioniru«. Pjesme su mu zastupljene u mnogim antologijama u Hrvatskoj, Njemačkoj i Belgiji na njemačkom, francuskom i hrvatskom jeziku – »Sechste Lese« (»Šesta berba«), Remscheid, 1990., »Sonnenschrift und weisse Wege« (»Sunčevo pismo i bijele puti«), Frankfurt, 1991., »Feuer in der Nacht« (»Vatra u noći«), Frankfurt, 1991., »Siebte Lese« (»Sedma berba«), Remscheid, 1991., »Achte Lese« (»Osma berba«), Remscheid, 1992., »Neunte Lese« (»Deveta berba«), Remscheid, 1993., »Zehnte Lese« (»Deseta berba«), Remscheid, 1994., »Worte und Wege« (»Riječi i putovi»), Frankfurt, 1997., »Le pain de l’enfance« (»Kruh djece«), Vervies (Belgija), 1997., »Heimkehr in die Fremde«, (»Povratnik u tu inu«) glas autora Srednje Evrope, Dresden, 2002., »Mehrstimmig« (»Mnogoglasje»), Simmern, 2003. Od 380 prijavljenih autora ulazi kao dvadeset peti autor u »Sonnenreiter Antologie« (»Antologija jahač sunca«), Verlag Steinmassl, Langenhorn, 1995., »Utorkom uveče«, KDL »Berislavić«, Slavonski Brod, 1997., »Spomen knjiga«, »Matica hrvatska«, Virovitica, 1999. i neke druge. Radovi su mu objavljeni, izme u ostalih časopisa, u »Der Literat«, Berlin; «Ostragehege», Dresden; »Revue du Grenier Jane Tony«, Bruxelles; oko 70 pjesma na njemačkom i francuskom jeziku i nekoliko pjesma na hrvatskom jeziku; u Americi, Georgetown University u »Visions-International Arts«; »Forumu«, Zagreb; «Osvit» i «Motrište», Mostar; «Riječ«, Brčko distrikt, Radio Westdeutsche Rundfunk Köln; Deutsche Welle, Köln; Südwestrundfunk Stuttgart - njemačka i hrvatska redakcija. Objavljene su mu sljedeće zasebne pjesničke zbirke: »Rasplinuti tragovi lovorova vijenca«, (»Zerronene Spuren des Lorbeerkranzes«) dvojezična zbirka pjesama (hrvatsko-njemački), književna zajednica »Struga« u Strugi, Makedonija, 1991., »Riječi koje samo vjetar prisluškuje« (»Worte denen nur der wind lauscht«) dvojezična zbirka pjesama (hrvatsko-njemački), KLD »Berislavić«, Slavonski Brod, 1992., »Requiem«, »Area«, Zagreb, 1998., »Liline«, »Stajergraf«, Zagreb, 2002., »Molitva tmine«; »Requiem« (njemačko reizdanje), UG Orion, Rijeka, 2005., »Teško pobije enima«, »Weh’ dem Besiegten« (njemačko reizdanje), »Ponižen i uvrije en«, »Erniedrigt und beleidigt« (njemačko reizdanje), UG Sapho, Rijeka, 2005., «Lennep» na njemačkom jeziku, «Essegg», Osijek, 2007., «Ivankovo» i «Sveta mjesta od zemlje i kamena». «Essegg», Osijek, 2008., „ Slavonska simfonija“; „ K.C.Kalliopa“, Našice, 2008.; „ Slawonische Symphonie“ ( Slavonska simfonija) na njemačkom jeziku, „Essegg“, Ossijek, 2010.

94

U inozemstvu ovom istaknutom pjesniku je objavljeno čak 15 zasebnih pjesničkih zbirki: »Kalt und zart zugleich«, (»Hladno i istodobno toplo«), »Triga Verlag«, Gelenhausen, 1997., »Liline«, »Triga Verlag«, Gelenhausen, 2000., »Unzerstörbare Lettern - Mots indestructibles« (»Nerazoriva slova«) dvojezična zbirka pjesama (francusko-njemački), »Weh’ dem Besiegten« (»Teško pobije enom«), »Glanz ohne Spur« (»Sjaj bez traga«), reizdanje »Liline«, »Requiem«, »Erniedrigt und beleidigt« (»Ponižen i uvrije en«), »Unsichtbarer Ruf« (»Nevidljiv zov«), »Ferne Gespäche« (»Daleki razgovori«), »Das leere Haus« (»Kuća daleka i sama«), »Im Name des Staates« (»U ime države«), »Mady«, »Molitva tmine« i »Teško pobije enima« Kalke-Verlag, Stuttgart, Njemačka, 2003.

Zbirka pjesama »Requiem« je uglazbljena u »Requiem et invocatio«, »Tuba mirum« i »Lux aeterna«. Autor glazbe poznati je njemački skladatelj hrvatskog podrijetla Miro Dobrowolny. Pjesme su mu tako er uglazbljene i u »Poeme symphonique» (« Simfonijska pjesma« od albanskog skladatelja Pellumb Vorpsija, Albanija, 1984.

Zdravko Luburić je član Društva njemačkih pisaca, Društvo pisaca Belgije »Jane Tony«, Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Almae Matris Alumni Croeticae Deutschland e.V. 1996. dodijeljena mu je Povelja (Urkunde) nakladničke kuće »Reinhard Steinmaßl«, Langenhorn. 2002., 2003.i 2005 nagra en je stipendijom Njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. Od 2003. nalazi se u Internet Leksikonu njemačkih književnika. Od 1998. nalazi se u leksikonu: «Kürschneres Deutscher Literatur-Kalender» i od 2005. nalazi se u leksikonu: «WHO`S WHO in Germany» Intercontinental Book, Montreal, Canada. Dobitnik je prestižne godišnje nagrade »Antun Branko Šimić« za 2004. Dodijeljena mu je za zbirku poezije »Molitva tmine«, koju mu je njemačka nakladnička kuća Kalke-Verlag, Stuttgart, objavila na hrvatskom jeziku. Dodijeljene mu je godišnja književna nagrada SAPHO ( 2005. i 2006. ) za najbolju stihozbirku objavljene u Hrvatskoj « Teško pobije enima. « 2007. dobiva nagradu « Kočićevo pero « za stihozbirku « Ponižen i uvrije en « i 2008. dobiva nagradu « Srebrni Orfej « za pjesmu « Prije nego iščezne smijeh.»

Pjesnik i prevoditelj Zdravko Luburić danas živi u Remscheid - Lennepu, Njemačka.

95

MLADEN LUCIĆ Rodio se 20. travnja 1958. u Bosanskom Šamcu. Osnovnu školu je poha ao u Grebnicama i Domaljevcu, a klasičnu gimnaziju u Pazinu i Zagrebu. Studira i završava studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine, 1983., odlazi u Njemačku i uskoro se upisuje na studij teologije na Sveučilištu u Eichstaettu. Nakon 1987. djeluje kao pastoralni djelatnik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Rottweilu. Pjesme piše od osnovne škole, počinje ih objavljivati u srednjoškolskim listovima. Poslije je nastupao na brojnim večerima poezije i objavljivao je u više listova u domovini i iseljeništvu. Neke pjesme su mu prevo ene i objavljene na njemačkom jeziku. Zasebice je objavio zbirku pjesama "Morinaja" (Privlaka 1986.).

96

NEDJELJKA LUETIĆ- TIJAN Ro ena je 1916. u Gradcu kod Makarske. Kao državni službenik otac joj je bio često premještan, pa je djetinjstvo provela u Zadru i Šibeniku, a mladost u Splitu, gdje je svršila gimnaziju i maturirala. Na Zagrebačkom sveučilištu studirala je francuski jezik i književnost, te slavistiku i hrvatski jezik s književnošću. Nakon završenih studija radila je kao gimnazijski profesor u Splitu. Godine 1942. zatvaraju je Talijani, preslušavaju je zbog djelovanja u "Cercle Francais", da bi nakon nekoliko mjeseci nju i njezinu obitelj protjerali iz Splita. Odseljuju se u Zagreb. Nedjeljka ponovno počinje raditi kao gimnazijski profesor i u isto vrijeme radi u uredništvima "Hrvatske enciklopedije" i "Spremnosti" . Nakon rata ostaje u Zagrebu sama s nejakim djetetom i živi s majkom. Nakon desetgodišnje nasilne odvojenosti od muža, uspijeva s djetetom otići preko granice. Obitelj se tu ponovno sastaje i od onda živi u Španjolskoj. U Madridu dva desetljeća radi na španjolskom Državnom radiju ure ujući i vodeći hrvatske radioemisije. Bio je to jedan od rijetkih hrvatskih glasova koji je redovito dopirao iz slobodnog svijeta i hrvatskog iseljeništva do tisuća i tisuća domovinskih Hrvata. Uz to je jedno vrijeme predavala ruski jezik, a sura ivala je i u nekoliko španjolskih izdanja enciklopedijskog značaja. Uz povremenu suraduju u "Hrvatskoj reviji" i još ponekim hrvatskim publikacijama, objavila je knjigu zapisa i doživljaja pod naslovom Krov i kruh (München-Barcelona, 1980).

97

LUKA A. MARKOVIĆ Rodio se 9. svibnja 1953. u selu Matićima, u bosanskoj Posavini. Nakon osmogodišnje škole u svojem rodnom mjestu nastavio je školovanje u poznatoj franjevačkoj gimnaziji u Visokom, gdje je i maturirao. Nakon novicijata na Humcu blizu Ljubuškog studira filozofiju i teologiju u Sarajevu, a zadnju godinu studira i diplomira u Ljubljani. Godine 1980. stiže u Zapadnu Njemačku. Upisuje čistu filozofiju i povijest na sveučilištima u Miinsteru i Bochumu, gdje je i magistrirao 1986. Za vrijeme studija radio je kao svećenik u njemačkim ustanovama, a od 1987. voditelj je Hrvatske katoličke misije u Münsteru. Marković je objavljivao pjesme u "Oku", "Maruliću" i još ponegdje, a eseje i članke u "Živoj zajednici", "Svjetlu riječi", "Waestfelische Nachrichten", "Münsterische Zeitung" i drugdje. Bavi se tako er prevoditelj skim radom. Dosad su mu objavljena sljedeća djela: - "Entfremdung" und "Aufhebung der Entfremdung" bei Karl Marx und der "Praxis Gruppe" (filozofska studija), Münster 1987. - Den Weg musst du dir selber ebnen (pjesme; njemački i hrvatski), Werl1987. - Mein erstes Rendezvous mit Zagreb (pjesme; njemački i hrvatski), Werl1988. - Procvalo trnje (pjesme), Duvno 1988. - Na krilima nade (prijevod; teološko djelo R. Lettmanna), Sarajevo 1989. - Lijepa naša (prijevod; zbirka pjesama D. Zielsa), Duvno 1989.

98

BORIS MARUNA Rodio se 13. travnja 1940. u Podpragu na južnom Velebitu. U djetinjstvu je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka, kako sam ističe, devet puta. U emigraciji se nalazi kao politički izbjeglica, zajedno s dva brata. Od 1960. živio je u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, sve do pred kraj 1990, kad se na poziv nove vlade vraća u Zagreb i prihvaća posao u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu magistrirao je angloameričku književnost. Poslije je završio "Estudios Hispanicos para los Extranjeros" na Sveučulištu u Barceloni, a u Anaheimu školu programiranja računala. Radio je kao samostalni savjetodavac u marketingu mikroračunala. U emigraciji je počeo objavljivati pjesme u "Hrvatskoj reviji", nedvojbeno unoseći novu svježinu u hrvatsko iseljeničko pjesništvo. Objavio je tri zbirke pjesama: l poslije nas ostaje ljubav, Buenos Aires, 1964. Govorim na sav glas, München-Barcelona, 1972. Ograničenja, München-Barcelona, 1986.

99

MELKIOR MAŠINA Ro en je 3. siječnja 1941. u mjestu Preko na otoku Ugljanu. Osmogodišnju školu je poha ao u rodnom mjestu i Zagrebu. Klasičnu gimnaziju je završio u Zagrebu i Zadru, a 1969. filozofsko-teološke studije na Teološkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1970. izbjegao je kao politički emigrant u SAD i nastanio se u državi Pennsylvania. Tamo je na Sveučilištu Villanova magistrirao iz filozofije 1975., a tu je završio i magistralne tečajeve iz svjetske komparativne religiozne literature. U hrvatsko-američkoj zajednici godinama djeluje kao višestrani javni radnik, posebice obnašajući dužnost glavnog tajnika i rizničara u drugoj po starini hrvatskoj benefitarnoj udruzi na američkom kontinentu, u Hrvatskoj katoličkoj zajednici (1984.-1994.). Godine 1994. izabranje za njenog nacionalnog predsjednika. Mašina se već u Zagrebu počeo javljati kraćim prijevodima iz francuskog, njemačkog i latinskog. Pjesme je počeo pisati u izbjeglištvu, s, kojima se, uz različite članke, povremeno javljao u ponekim emigrantskim publikacijama. Dulje vremena je djelovao i kao odgovorni urednik dvomjesečnika "Naša nada", te u njoj objavio brojne priloge na hrvatskom i engleskom jeziku. Zasebice je objavio zbirku pjesama "Škrinjo zakovana" (Zagreb 1992.).

100

ENVER MEHMEDAGIĆ Rodio se 29. listopada 1929. u Zagrebu. Tu je poha ao pučku školu i gimnaziju do 5. razreda. Dolaskom komunista na vlast zabranjeno mu je daljnje školovanje. Godine 1945. odmah pokušava s majkom prijeći granicu i pridružiti se ocu u prognanstvu u Halji, ali bivaju uhvaćeni i provode nekoliko mjeseci u zatvoru u Ljubljani i Zagrebu. Godine 1947. ponovni bijeg im uspijeva, te pod kraj iste godine cijela obitelj odseljuje u Argentinu. U početku tamo radi kao manuelni radnik i uči španjolski, a onda nastavlja i završava gimnaziju u Buenos Airesu, zatim upisuje pravni fakultet i doktorira 1964. Nakon toga dobiva utjecajno radno mjesto doravnatelja argentinske tekstilne trgovačke komore u Buenos Airesu. U početku 1969., poglavito poradi poslovnih razloga doseljuje u Italiju, u Milano, gdje živi i danas, radeći u farmaceutskoj djelatnosti te zemlje. Mehmedagić se pročuo najprije kao pisac objavljene zbirke pjesama na španjolskomjeziku u poznatoj nakladničkoj kući "Los Andes" u Buenos Airesu još 1954. U tomu je imao važnu ulogu argentinski književni kritičar Vizconde de Lascano Tegui, koji je u Mehmedagiču vidio darovita pjesnika i preporučio ga toj kući. Nakon toga mu tjednik "El Hogar" povremeno počinje objavljivati pripovijetke, a revija "Dinamica Social" političke članke, uglavnom političke osvrte na vlast u Jugoslaviji. U isto vrijeme Mehmedagić piše i na hrvatskom i počinje objavljivati pjesme u hrvatskim emigrantskim listovima kao što su bili "Glasnik sv. Antuna" (ure ivao ga pjesnik I. Lendić) i "Hrvatska", a poslije u "Danici","Hrvatskom glasu","Drini" i "Obrani". Na španjolskom je još objavio nekoliko pjesama u meksičkoj književnoj reviji "Letras de ayer y de hoy" (Julio 1968.), a neke njegove pjesme na talijanskom bile su na književnim natječajima nagra ene i uvrštene u sljedeće prigodne antologije poezije: "Poesia Oggi" (Bari 1975.) "Il poeta parla di pace" (Lodi 1975.), "Testimonianza di un premio 1976" (Lodi 1977.) i "Panorama artistico" (Lodi 1978.). Mehmedagić je član Društva argentinskih književnika,a zasebice je objavio sljedeće zbirke: - Reflejos (pjesme na španjolskom), Buenos Aires 1954. - Svijetla i sjene (pjesme na hrvatskom, španjolskom i talijanskom), Madrid 1967. - En pos de si (pjesme na španjolskom) Madrid 1970.

101

IVAN MEŠTROVIĆ Rodio se 15. kolovoza 1883. u slavonskom selu Vrpolju, a otac mu se s majkom, inače sa stalnim prebivalištem u selu Otavicama u drniškoj općini, tamo zatekao na najamničkom radu. Kad mu je bilo godinu dana, roditelji su se s njime vratili u svoj rodni kraj. Kao dječak nije poha ao školu, čitati i pisati naučio je uz oca, a do 15. godine bio je pastir, čuvao ovce po zelenim proplancima Svilaje i rezbario u drvetu s velikim smislom i darom za oblike. Uz pomoć fratra Marka Čačića i još nekih, godine 1900. dolazi u Split ne bi li se upisao u Školu za primijenjenu umjetnost, ali je bio odbijen jednako kao nakon toga i u Zagrebu, jer da nikakvu školu nije završio. Ipak se upisao na klesarski zanat u Splitu. Pročuvši se za kratko vrijeme svojom nadarenošću, već sljedeće godine otvaraju mu se puti prema Austriji, gdje uči prve njemačke riječi i siromaški živi, ali uskoro se, iako bez škole, zbog iznimne nadarenosti i brzine učenja, uspijeva upisati, a poslije i završiti svoje studije na poznatoj Akademiji umjetnosti u Beču. Godine 1907. preseljuje se u Pariz i nastavlja putovati i izlagati u svim europskim metropolama, stalno dobivajući najveće pohvale i me unarodne nagrade. Primjerice, izlagao je i u "Victoria and Albert Museumu" u Londonu, a to je bilo prvi put da je taj glasoviti hram umjetnosti izlagao djela jednoga živućeg umjetnika (1915.). Za ratnih godina Meštrović je živio kao emigrant u Rimu, Londonu, Cannesu, Nici i Ženevi. Zauzimao se za ravnopravno ujedinjenje Južnih Slavena, ali najprije za njihovo odcjepljenje, jednako kao i Čeha i Slovaka, od Austro-Ugarske Monarhije. Poslije će se, razočaran promašajem i užasnim posljedicama "jugoslavenske ideje", vratiti hrvatskoj državotvornoj ideji i promicati je diljem svijeta sve do svoje smrti. Izme u dva svjetska rata živio je i radio u Zagrebu kao predsjednik Akademije Umjetnosti. Godine 1941. zatvara ga nova vlast, a 1943. odlazi u Švicarsku. Nakon rata je radio neko vrijeme u Rimu, a 1947. iseljuje se u SAD, gdje najprije postaje profesorom kiparstva na Syracuse University u Syracusei, a 1955. na Notre Dame University u South Bandu. Tih godina Meštrović hita prema najvećim vrhuncima uspjeha i slave, postaje počasnim doktorom nekoliko američkih sveučilišta, me u njima i Columbia University, predsjednik SAD Eisenhower osobno mu uručuje američko državljanstvo, postaje članom Američke akademije umjetnosti i književnosti, prije toga ta ista ustanova gaje odlikovala Zlatnom medaljom za skulpturu, koja se dodjeljuje jednom u deset godina, te prima brojna druga odličja od američkih znanstvenih i umjetničkih ustanova. Umro je 16. siječnja 1962. u South Bandu, darovavši koju godinu prije svoje skulpture hrvatskom narodu. Pokopan je u obiteljskom mauzoleju u svojem selu Otavicama. Za Meštrovića se znade da je najistaknutiji predstavnik moderne hrvatske i južnoslavenske skulpture, koji je ostavio brojna djela diljem svijeta u bronci, mramoru i drvu, da je bio nekoliko desetljeća vodeća osobnost umjetničkog života u Hrvatskoj, da je osnivač i ideolog nacionalno-romantične skupine "Medulić", ali se zaboravlja da je bio i pisac nedvojbene literarne nadarenosti. Pisao je pjesme, pripovijetke, kulturnoliterarne zapise, sjećanja, a ni drama mu nije bila strana. Godine 1932. objavio je u časopisu "Nova Evropa" (br. 3-4) dotad nepoznatu verziju narodne balade "Hasanaginica". Nju je zapisao onako kako ju je naučio od svoje bake, a danas je me u stručnjacima poznata kao "Meštrovićeva verzija", O Meštroviću su objavljene brojne posebne monografije na svim velikim svjetskim jezicima, sam je ponekad znao poštogod objaviti u časopisima kao što su Kolo, Nova Evropa, Croatia Press, Hrvatska revija, u predgovorima različitih svojih monografija i još ponegdje, a tiskom su mu objavljena sljedeća djela:

102

- Dennoch will ich hoffen - Ein Weihnachtsgesprach (Božićna razmišljanja), Zürich 1945. - Uspomene na političke ljude i doga aje, Buenos Aires 1961. - U spomene na političke ljude i doga aje (s nekim izostavljenim dijelovima), Zagreb 1969. - Ludi Mile (pripovijetke), Zagreb 1970. U rukopisu, u posjedu Meštrovićeva sina Mate, nalaze se još neobjavljena sljedeća njegova literarna djela: - Aleksandar (drama u pet činova). - Imaginarni Michelangelovi razgovori (djelomice objavljeni u Hrvatskoj reviji, 3, 1951.). - Vatra i opekline. Pripovijest bez uvoda koja nije za javnost. - Fire and Ashes (prijevod "Vatra i opekline" na engleski preveo Mate M. Meštrović). - Razgovori o Božiću 1940., (djelomice objavljivani u Hrvatskoj reviji, 4, 1951.; 4, 1956.; 4, 1983.). Rukopis je u posjedu Hrvatske revije.

103

FERI MIDŽAN Rodio se 15. kolovoza 1922. u Tomini blizu Sanskog Mosta. Pučku je školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Prijedoru i Zagrebu. Na kraju rata nakon općeg exodusa, križnog puta i logora, čudom je ostao živ i zaposlio se kao Službenik, a poslije završio višu komercijalnu školu u Zagrebu. Godine 1964. odlazi u Kanadu i studira ekonomiju na "Alexander Business Collegeu" u Montrealu. Nakon diplomskog dolazi u Toronto i otvara vlastiti ured za računovodstvo, a istodobno se školuje na "George Brown Collegeu". U emigraciji povremeno sura uje pjesmama u nekim hrvatskim iseljeničkim časopisima. Jedan je od pokretača i redovitih suradnika lista "Novi behar", koji izdaje Hrvatski Islamski Centar u Torontu. Objavio je dvije zbirke pripovijedaka: Sjećanja, Toronto, 1980. Kikićev put u smrt, Toronto, 1980.

104

MARIJAN MIKAC Rodio se 1903. u Senju. Nakon početnih razreda u rodnom gradu, nastavlja i završava najstariju hrvatsku pomorsku školu, Pomorsku akademiju "Nautika" u Bakru. Kratko je vrijeme radio u tom zvanju, a onda je počeo djelovati kao novinar, književnik, publicist i filmski stručnjak. Podkraj dvadesetih godina otišao je u SAD, radio u velikim američkim filmskim poduzećima, dvije godine u "20 Century Fox Filmu" i deset godina u "Paramount Pictures". Ta iskustva je, kao jedan od pionira hrvatskog filma, donio u Hrvatsku, nažalost ratnu, postao je upraviteljem Državnog slikopisnog zavoda "Hrvatski slikopis" ("Croatia mm"), upotpunjujući svoja iskustva studijskim boravcima u Francuskoj i Njemačkoj. Nakon rata gaje nova vlast zatvorila u koncentracioni logor i sudila, ali je poslije, zahvaljujući nekim svojim dobrim vezama, bio pušten na slobodu. Ipak, živeći u nepodnošljivoj neizvjesnosti, u drugoj polovici 1947. bježi s cijelom obitelji u Trst, a slijedeće godine preseljuje u Argentinu. U polovici šezdesetih godina nastanjuje se u Australiji. Koju godinu zatim bio je doselio u Španjolsku, ali kako mu tamo nije nikako odgovaralo, ponovno se vratio u Australiju. Umro je kao pravi sin mora, na valovima Atlantika, 16.ožujka 1972, na brodu kojim se iz Europe vraćao u Australiju. Mikac pripada staroj generaciji, koja je izme u dva rata, a onda i za rata, odigrala važnu ulogu u promicanju hrvatske kulture i imena. Još od mladenačkih dana bio je plodan suradnik mnogih novina i časopisa, u kojima je objavljivao pripovijetke, članke i romane u nastavcima. U javni se život uključuje u početku dvadesetih godina kao pripadnik skupine "Zenit" (pod vodstvom Ljubomira Micića), pa nije čudo što je poslije objavljivao knjige zenitističke poezije i proze. Me utim, najviše ga je privlačio film. Unatoč teškim ratnim prilikama, preko dvije stotine filmskih tjednika, desetak kratkih kulturnih filmova i jedan dugometražni film ("Lisinski ") plod je četirigodišnjeg rada Marijana Mikea i njegovih suradnika. U emigraciji, živeći kao politički izbjeglica, Mikac je sura ivao u gotovo svim hrvatskim publikacijama, a najviše se očitovao kao književnik. Pisao je i na španjolskom. Za zbirku pripovijedaka na tom jeziku "Vidas sin valor" dobio je uglednu argentinsku književnu nagradu. Ostavio je nekoliko neobjavljenih rukopisa, me u kojima i roman Dvije žene i crveni. Objavio je sljedeća djela: Efekt na defektu (zenitistička poezija; ćirilica; na srpskom) Beograd, 1923. Fenomen majmun (zenitistički roman; ćirilica; na srpskom), Beograd, 1925. Pod teretom lengera (crtice; ćirilica; na srpskom), Beograd 1926. Doživljaji Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj (satirični roman), Zagreb, 1937. Mornari, žene, leševi (pripovijesti), Zagreb, 1942 Tri godine rada Hrvatskog slikopisa, Zagreb, 1944. Vidas sin valor (pripovijetke na španjolskom), Buenos Aires, 1951. U povorci smrti (roman), Chicago, 1954. Las Aventuras de Moritz Schwarz (roman "Doživljaji Morica Švarca u ;-Hitlerovoj Njemačkoj" preveden na španjolski), Buenos Aires,1959. Misija u Hrvatskoj (priredio za tisak, napisao predgovor i komentare za ovaj dnevnik Giuseppea Masuccia, tajnika opata Marconea, koji je bio posebni izaslanik Pia XII. kod hrvatskog Episkopata u doba NDH), Madrid, 1967. Majčin hljeb (roman), Madrid, 1968.

105

Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Madrid,1971.

106

ADELA MILČINOVIĆ Ro ena je 14. prosinca 1879. u Sisku, u obitelji Kamenić. Pučku školu je završila u rodnom gradu, učiteljsku u Zagrebu, a počela učiteljevati u Zdencima, blizu Broda na Savi. Udala se za hrvatskog pisca Andriju Milčinovića. Iz toga braka rodile su im se dvije kćeri, koje su poslije u Americi postale istaknute umjetnice: Vera kao koncertna plesačica, Daša kao slikarica. Dvije godine je boravila u Njemačkoj (1902.-1904.) i studirala povijest umjetnosti u MUnchenu. Tada se vraća u Zagreb i tamo živi do 1915. Te godine odlazi u Rim i postaje djelatna u samu vrhu Jugoslavenskog odbora, služeći kao neka vrsta Meštrovićeva i Trumbićeva zastupnika. Od 1918. do 1920. dobiva mjesto u Narodnom vijeću u Zagrebu kao podtajnica Financijskog odsjeka, a poslije u Sveučilišnoj biblioteci. Kao tajnica Narodnoga ženskog saveza isticala se u borbi za žensko pravo glasa, za zaštitu djece i sudjelovala na više konvencija Me unarodnog ženskog saveza. Godine 1925. dolazi u Ameriku i naseljuje se u New Yorku. Na prijedlog Ministarstva prosvjete u Beogradu dobila je mjesto u Iseljeničkom izaslanstvu u New Yorku, u kojem je djelovala do 1937., kad je taj ured zatvoren. Od 1943. bila je pisac i govornik na "Glasu Amerike" na hrvatskom, a u isto vrijeme je pisala i govorila na engleskom za radiopostaju CBS. Godine 1953. otišla je u mirovinu, a mm-laje u New Yorku 1967. Književnica Milčinović je počela objavljivati prve članke u sarajevskoj "Nadi" koju je ure ivao S.S. Kranjčević, a poslije je sura ivala i u drugim časopisima i novinama kao što su bili "Narodne novine", "Domaće ognjište", "Svjetlo", "Savremenik", "Novosti", "Politika" i "Nova Evropa". Pisala je novele, pripovijetke, drame i životopisne studije, a tematika su joj bili uglavnom problemi što su se odnosili na žene. Za svoju dramu "Bez sreće" dobila je Koturovu nagradu Matice Hrvatske, a drama je bila izvo ena u Zagrebu, Skopju, Beogradu, Pragu i Chicagu. Za Adelu Milčinović je posebno zanimljivo, da za gotovo pet desetljeća života u iseljeništvu nije napisala nijedno književno djelo. Tiskom je zasebice objavila sljedeće knjige: - Pod branom (pripovijetke; u zajednici s Andrijom Milčinovićem), Zagreb 1903. - Naše ženske škole i kako nam koriste, Zagreb 1904. - Ivka (pripovijetke), Zagreb 1905. - Dragojla Jarnevićeva (Životopisna studija), Zagreb 1906. - Bez sreće (drama), Zagreb 1912. - Sjena (novela), Zagreb 1919. - Gospo a doktorica (pripovijetka), Zagreb 1919. - Sestra Marija-Liza (pripovijetka), Zagreb 1919. - Novele (u pet svezaka; Knjiga I.: Nedina ljubav, Tajna, Mati; Knjiga II.: Roman gospojice Maje, Noći; Knjiga III.: Listići iz dnevnika, On i "on"; Knjiga IV.: S prozora, Naši razgovori; Knjiga V.: Pjesma Solweige, Sinovljeva baština), Zagreb 1921.

107

108

KARLO MIRTH Rodio se 15. srpnja 1917. u Otočcu. Pučku je školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju u Senju, a na Sveučilištu u Zagrebu studirao je i diplomirao za inženjera šumarstva 1942. Emigrirao je 1945. Nakon nekoliko tjedana u Austriji dospijeva u Italiju, u izbjeglički logor Fermo, a nakon godinu dana stiže u Rim, upisuje novinarstvo na institutu "Pro Deo" na Lateranskom sveučilištu i uspješno završava dva semestra. Nakon toga preseljuje u Španjolsku i tamo ostaje pet godina. Godine 1952, stiže u SAD, ostaje nekoliko godina u Clevelandu, a onda doseljuje u New York, gdje i danas živi. Dolaskom u New York upisuje se na Columbia University i magistrira iz knjižničarstva. Tu počinje raditi i za poduzeće Foster Wheeler Corp, te postaje managerom "Research Information Center and Library (RICAL)," što ostaje do mirovine 1987. Mirth je poznat kao pisac, urednik i izdavač. Pisao je brojne članke, različite eseje, kritike i prikaze različitih knjiga, političko-humorističke priloge, radio-komentare i sl, te kulturno-povijesne priloge na engleskom i španjolskom jeziku. Još kao srednjoškolac postao je suradnikom novine "Lička sloga", a poslije piše u "Ličkom kalendaru", "Hrvatskom dnevniku" i "Hrvatskom narodu". U emigraciji sura uje (i pod pseudonimom Croata Silvin) u publikacijama kao što su "Danica", "Naša nada", "Zajedničar", "Nova Hrvatska", "Hrvatska revija", "Studia Croatica" i drugdje. Mirth je osnivač, izdavač i glavni urednik nezavisne novinske službe "Croatia Press", koja je izlazila 33 godine, od 1947. do 1980. Taj bulletin većinom se pojavljivao na hrvatskom i engleskom, namijenjen u prvom redu sredstvima javnog priopćivanja, s težištem spočetka na hrvatskim, a poslije puno više na izvješćivanju američke i strane javnosti o doga ajima u Hrvatskoj. U posljednjem broju "Croatia Press" (god. XXXIII, broj 303-304) objavio je bibliografiju knjiga na hrvatskom, tiskanih u inozemstvu. Skupa s povjesničarom prof.dr Jerom Jareborn ure uje kultumo-književni godišnjak na engleskom "Journal of Croatian Studies", od prvog broja 1960. do danas. Objavio je dva svoja djela: Iz uspomena na Meštrovića, Buenos Aires, 1962. Meštrović in America: "Living from the Clod of Croatian Soil Attached to His Roots", New York, 1985.

109

ROMANO MRKIĆ Rodio se 19. veljače 1935. u mjestu Bokanjcu nedaleko Zadra. Osnovnu školuje poha ao u rodnom mjestu, a nižu gimnaziju u Zadru. Već 1953. pokušava pobjeći preko granice, no biva uhićen i kažnjen sa šest mjeseci zatvora. Pri drugomu neuspjelu pokušaju bijega nakon dvije godine kažnjen je s deset mjeseci zatvora, koje je izdržao u Lepoglavi. Nakon odsluženja vojnog roka uspijeva pobjeći preko granice 1959. i otada živi u inozemstvu. Najprije je proveo godinu dana u izbjegličkim logorima u Italiji, a onda tri godine u Austriji, te već dvadeset godina radi kao taksist u Münchenu. Od 1969. Mrkić redovito posjećuje domovinu. Mrkić je navlastito romanopisac, ali piše i pripovijetke. Svoje priloge je dosad objavljivao u "Zadarskoj reviji", "Narodnom listu", "Nedjeljnoj Dalmaciji" i još ponegdje, primjerice, svoj roman "Iš ... !" u nastavcima u "Vikendu". Bavi se i slikarstvom i član je DHK. Zasebice je objavio sljedeća djela; - Taksist od Münchena (roman), Zagreb 1980. - Anine noći (roman), Zadar 1984. - Hrvatska komedija (roman), Zagreb 1989.

110

JOZO MRŠIĆ Rodio se 19. ožujka 1943. u Imotskom. Osnovno i gimnazijsko školovanje završio je u rodnom gradu, a pravo i filozofiju studirao u Zagrebu, Parizu i Tubingenu. Godine 1971. morao je iz političkih razloga napustiti domovinu. Od veljače 1972. živi u Zapadnoj Njemačkoj. Tu se "kruhoborio da bi pisca spasio, pisao da bi i kruhoborstvo imalo nekoga smisla ... " (lM.). Prve je pjesme objavio 1959. ("Domovina" i "Put") i nastavio objavljivati u "Slobodnoj Dalmaciji", "Poletu", "Studentskom listu", "Republici", "Hrvatskom književnom listu", "Pravniku", "Maruliću", "Dubrovniku" i još ponegdje.

U emigraciji piše i na njemačkom, a nekoliko ciklusa je objavio u časopisu "Kroatische Berichte". Dosad je objavio tri zbirke pjesama: Uspravne jadikovke, Zagreb,1968. Hrvatski bard, Tubingen, 1976. Zapis o smislu, Grossheppach, 1989.

111

FRANJO NEVISTIĆ

Rodio se 2. srpnja 1913. u Šujici, općina Duvno. Osnovnu je školu polazio u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Studirao je i doktorirao pravne nauke na Sveučilištu u Zagrebu. Za rata specijalizira pravo na sveučilištima u Rimu i Beču, godinu dana radi kao tajnik poslanstva NDH u Rimu i biva imenovan docentom na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Domovinu napušta u općem egzodusu 1945. Boravi u Salzburgu, Grazu i Rimu, a 1947. odlazi u Argentinu, gdje će u Buenos Airesu živjeti do smrti l3.lipnja 1984. Već kao student počinje pisati članke i eseje, u poslu kojem će biti ustrajan više od 35 godina, ubrajajući se tako u malobrojne u hrvatskoj emigraciji. Iz spomenute je djelatnosti nastala golema politička, pravno-povijesna i filozofska literatura, rasuta po raznim publikacijama, na hrvatskom i španjolskom jeziku. U Hrvatskoj je kratko bio urednikom tjednika "Spremnost", a nakon dolaska u Argentinu počinje zajedno s V. Nikolićem, suurednikom, izdavati polumjcsečnik "Hrvatska". Od sama osnutka "Hrvatske revije" u njoj redovito sura uje, a tri desetljeća je bio redovit uvodničar tjednika "Danica" u Chicagu. Godinama je bio predsjednikom Hrvatsko-latinoameričkog instituta za kulturu i urednik časopisa na španjolskom jeziku "Studia Croatica". Objavio je sljedeća djela: Temelji demokracije - Kriza i obnova, Rim, 1971. Croacia y la actual crisis de Yugoslavia, Buenos Aires, 1972. Croacia y su destino (zbornik), Buenos Aires, 1977. Za slobodu čovjeka i hrvatskog naroda (izbor članaka i eseja 1938-1984), Barcelona-München, 1989.

112

VINKO NIKOLIĆ Rodio se 2. ožujka 1912. u težačkoj i ribarskoj četvrti Šibenika, u Docu. Pučku školu i prvi razred klasične gimnazije završava u rodnom gradu, a ostale razrede u sjemeništu u Splitu. Onda odlazi na Filozofski fakultet u Zagreb, gdje je studirao hrvatski, južnoslavenske književnosti, povijest, ruski, talijanski i francuski. Nakon diplomiranja bio je profesor hrvatske književnosti i jezika do kraja rata na srednjim školama u Zagrebu. Izbjegavši smrt na križnom putu i Bleiburgu, boravi više od godinu dana u talijanskim izbjegličkim logorima, a onda dolazi u Rim i upisuje postdiplomski studij na slavistici. Zbog osobne sigurnosti Nikolić napušta Italiju i 1947. odlazi u Argentinu, gdje se nakon rata slio golem broj prognanih Hrvata. Iz Argentine 1966. preseljuje u Europu i konačno se smješta u Barceloni gdje i danas živi i djeluje. Prije odlaska u egzil Nikolić je imao za sobom toliko bogato književno iskustvo da postaje predvodnikom kulturnog života i doga anja u hrvatskom iseljeništvu. Prve je stihove objavio u ačkom listiću "Iskra", a onda u časopisu "Misao" i književnom almanahu "Selo i grad". Pravo stupanje na književnu scenu dogodilo mu se knjigom pjesama desetorice autora Lirika grude (Zagreb, 1934), u kojoj je bio zastupljen. Nikolić se uskoro počinje u Hrvatskoj očitovati kao pisac vrsnih zbirka poezije, sastavljač antologija, pisac književnih kritika, urednik i izdavač. U emigraciji 1951. Nikolić pokreće u Buenos Airesu, skupa s Antunom Bonifačićem, "Hrvatsku reviju"; nakon nekoliko godina počinje je sam ure ivati. Desetljećima okupljajući najvrsnija pera hrvatskog egzila, uspješno je ure uje i izdaje kao najvažnije hrvatsko iseljenička književno-kulturno glasilo. Uz to je pokrenuo "Knjižnicu Hrvatske revije", u kojoj je objavio više od šezdeset književnih i drugih knjiga. Objavio je sljedeća djela: Proljetna svitanja (pjesme), Zagreb, 1935. Svijetli putovi (pjesme), Zagreb, 1938. Moj grad (pjesme u čakavskom narječju), Zagreb, 1941. Hrvatska majka u pjesmi (antologija; sa S. Košutić), Zagreb, 1941. Hrvatska domovina (antologija hrvatskog rodoljubnog pjesništva 1831-1941), Zagreb, 1942. Izme u dva rata (antologija novije hrvatske poezije), Zagreb, 1942. Lavori (antologija suvremenoga rodoljubnog pjesništva), Zagreb, 1943. Oslobo eni žali (antologija vlastitih objavljenih i nekih novih pjesama), Zagreb, 1943. Pjesme o majci (antologija), Zagreb, 1944. Nacionalni zadaci književnosti (eseji), Zagreb, 1944. Izgubljena Domovina (pjesme), Rim, 1947. Oskvrnuto proljeće (pjesme), Buenos Aires, 1947. Pod tu im nebom (antologija hrvatskoga migrantskog pjesništva od 1945. do 1955.), Buenos Aires, 1957. . Zlatni klas (uredio rukovet pjesama D. Domjanića), Buenos Aires, 1958.

113

Duga nad porušenim mostovima (izabrane pjesme; priredio R. Kupareo), Buenos Aires, 1964. Zlatko Tomičić - Put Meštroviću (prire ena knjiga o l. Meštroviću), Buenos Aires, 1965. Pred vratima domovine (Susret s hrvatskom emigracijom 1965, dojmovi i razgovori; knjiga prva), Buenos Aires, 1966. Pred vratima domovine (knjiga druga), Pariz-München, 1967. Vinko Nikolić, Trubač iz daljine (izabrane pjesme; priredio A. Kadić), Roma-Chicago, 1976. Bleiburška tragedija hrvatskog naroda (zbornik dokumenata), München-Barcelona, I. izd. 1976, II. izd. 1977. Gorak je zemlje kruv (sabrane Nikolićeve pjesme u šibenskom narječju), München- Barcelona, 1977. Stepinac mu je ime (Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata; knjiga prva), MünchenBarcelona, 1978. Stepinac muje ime (knjiga druga), München-Barcelona, 1980. Tragedija se dogodila u svibnju (zapisi o poslijeraću, knjiga prva), München-Barcelona, 1984. Tragedija se dogodila u svibnju (knjiga druga), München-Barcelona, 1985. Bleiburg: uzroci i posljedice (Spomen-zbornik četrdesete obljetnice Tragedije; prir.), MünchenBarcelona, 1988. Mile Budak: pjesnik i mučenik Hrvatske (Spomen-zbornik o stotoj obljetnici ro enja 1889-1989.), Barcelona-München, 1990. Povratak (izabrane pjesme), Zagreb, 1990.

114

ANTUN NIZETEO Rodio se 5. veljače 1913. u Zadru. Osnovnu je školu poha ao u Zadru i Sinju, a klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1931. Nakon mature bio je neko vrijeme član uredništva splitskog dnevnika "Novo doba", a onda se preseljuje u Zagreb, gdje je studirao i diplomirao na Pravnom fakultetu 1936. Kad je završio pravni studij, služi vojni rok u Zemunu, a onda počinje raditi kao državni službenik u Iseljeničkom uredu Ministarstva socijalne politike, odakle je 1941. premješten u Ministarstvo vanjskih poslova NDH i imenovan izaslanikom za kulturne veze u hrvatskom poslanstvu u Rimu. Pod kraj 1943. imenovan je nadstojnikom Odjela za kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske u Zagrebu, te izabran za odbornika Matice Hrvatske i za urednika "Suvremene knjižnice". Me u ostalima, ure uje i objavljuje djela M. Budaka, S. Košutić i A. Cilige. U siječnju 1945. Nizeteo je premješten u hrvatski konzulat u Pragu. Tu ga zatječe svršetak rata s dr. B. Gavellom i dr. L Vitezićem u pripremi velike izložbe hrvatske knjige, pa su sve pristigle knjige iz Zagreba ostale na dar praškoj N acionalnoj biblioteci. Iste godine Nizeteo se prebacuje u Mtinchen. Ondje ostaje živjeti do 1950., kad seli u SAD, u Chicago. Nakon godinu dana odlazi u New York, te radi u sveučilišnim bibliotekama i studira. Postigao je naslov magistra iz povijesnih znanosti na sveučilištu Fordham 1956., a onaj iz bibliotekarstva na sveučilištu Columbia 1958. Te godine seli u Ithaku, N. Y., gdje u knjižnici Cornell sveučilišta radi kao bibliotekar do umirovljenja 1978. Nakon toga nastanjuje se u Kensingtonu, u državi Maryland, gdje i danas živi. Prvim se književnim radovima Nizeteo javlja već kao srednjoškolac u omladinskim listovima "Omladina" i "Mladost". Urednik dr. A. Barac nagra uje prvom nagradom njegov esej o Vladi Vlaisavljeviću, 1931. U Zagrebu Nizeteo razvija kulturnu i književnu djelatnost, postaje članom upravnog odbora Društva hrvatskih književnika, književni mu prilozi izlaze u "Hrvatskoj reviji", "Savremeniku", "Obzoru" i drugdje, te se navlastito predstavlja kao pjesnik, prevoditelj, antologičar i novelist. Za boravka u Rimu Nizeteo je sura ivao s vodećim talijanskim slavistima, primjerice, bio je pomagač L. Salvinija pri sastavljanju i prevo enju za njegovu antologiju "Poeti Croati" a pokrenuo je i europski književno-umjetnički časopis "Parallelo". Nizeteo u emigraciji postaje suradnikom hrvatskih listova i časopisa, a u New Yorku zajedno s američkim profesorima hrvatskog podrijetla C. S. Mihanovićem i W. Reevom osniva "Hrvatsku Akademiju Amerike" koja djeluje do danas i izdaje godišnjak "The Journal of Croatian Studies". Nizeteo je zajedno s američkom prevoditelj icom Carolyn Hunter (prerano umrlo m 1991.) prevodio na engleski i u njemu objavljivao hrvatsku poeziju. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Zelena harfa (pjesme; zajedničko izdanje: Dončević, Kozarčanin, Nizeteo, Žilić), Zagreb 1935. - Talijanski humor (antologija; preveo i sastavio), Zagreb 1936. - Uspavanka vremenu (pjesme), Zagreb 1938. - Nevjesta na otoku (novele), Zagreb 1939. - Talijanska lirika (antologija; preveo i sastavio s O. Delorkom), Zagreb 1939. - Vrijeme ljubavi (pripovijetke; uništene u tiskari HIBZ-a po naredbi komunističke vlasti), Zagreb 1945.

115

- Bez povratka (novele), Buenos Aires 1957. - Dante i Hrvati (književna studija), Buenos Aires 1959. - Whitman in Croatia: Tin Ujević and Walt Whitman (komparativno- književna studija), New York 1970.

116

ALEKSANDAR ORŠIĆ Rodio se 29. travnja 1946. u Zagrebu. Pučku školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnom gradu, a onda je otišao na studij povijesti i arheologije u Graz, u Austriju. Od Kara or eva, u prosincu 1971., iz političkih razloga ne dolazi više u Hrvatsku. Godine 1977. završava studij, ali se sve više posvećuje pisanju. Uskoro se počinje profesionalno baviti novinarstvom i to na njemačkom govornom području. Bili su to najprije listovi "Neue Zeit" i "Kleine Zeitung", a 1985. počinje raditi kao vanjskopolitički urednik tjednika "Die Furche" u Beču. Od 1988. do 1989. radi kao vanjskopolitički urednik katoličke novinske agencije "Kathpress" u Beču, a od 1989. do 1991. urednik je vjerskog tjednika "Rubertusblatt" u Salzburgu. U kolovozu 1991. imenovan je stalnim dopisnikom lista "Kleine Zeitung" sa sjedištem u Zagrebu. Do me unarodnog priznanja Hrvatske, 15. siječnja 1992., obišao je ratišta u Hrvatskoj i s njih izvješćivao, za što je iste godine dobio prvu nagradu za novinarstvo Radne zajednice Alpe-Jadran. Sada živi u Zagrebu sa stalnim uredom (dopisništvom) za dnevnik "Kleine Zeitung". Oršić je počeo redovito pisati sredinom 70-ih godina. Novinske priloge objavljuje na njemačkom, a nakon 1977. svoje pripovijetke u više časopisa, primjerice u "Maruliću", na hrvatskom.

117

HRVOJE OSTOJIĆ Rodio se 9. listopada 1909. u Sarajevu. Kako mu je otac bio trgovac vinom i maslinovim uljem, obitelj, mu se, inače s rodnom kućom i imanjem u Povlj ima na otoku Braču,zatjecala po različitim mjestima. Pučku školu je završio u Sarajevu, a gimnaziju 1925. i Trgovačku akademiju 1929. u Zagrebu. God.1934. odseljuje u J. Afriku, u Johannesburg. Tu se kao i svi doseljenici borio za život i promijenio nekoliko zanimanja. Oženio se 1947. Slovenkom Sašom Ražem, a djece nisu imali. Umro je u Johannesburgu 16. srpnja 1989. Koliko smijemo ustvrditi daje poezija i nasljedna, toliko možemo reći da Hrvojeva pjesnička žica vuče korijen iz njegove obiteljske predaje.U obitelji Ostojića s Brača, prije Hrvoja opstoje četvorica pjesnika: Mate, Antun, Nikola i Ivan.To su pjesnici desetak zbirka pjesama, ali i skupljači narodnih umotvorina i prevoditelji s talijanskog, a Mate sa španjolskog i portugalskog. O Hrvojevu ocu Nikoli posebno je pohvalno pisao Silvije S. Kranjčević. Hrvoje je počeo pisati pjesme u ačkim klupama, a uz povremene novinske članke, objavljivao je pjesme, priče i novele u listovima i časopisima kao što su bili "Mladost", "Svijet", "Omladina", "Novo doba", "Venac" i još ponegdje. Prije rata se redovito neko vrijeme javljao u zagrebačkom "Svijetu" duhovitim pričama u rubrici pod naslovom: "Pismo iz Južne Afrike - Priče iz 'zlatnoga' grada". U Johannesburgu je 1950. bio me u pokretačima i urednik dvomjesečnika na hrvatskom "Male Novine" za J. Afriku i Rodeziju, koji je izlazio dvije godine. Budući da su se neke, kozmopolitski orijentirana Ostojića, pjesme pojavljivale u srpskoj emigrantskoj reviji "Naša Reč", Srbi su ga već na nekoliko mjesta proglasili "srpskim pesnikom" . Bez obzira na to što je Ostojić uvijek pisao hrvatski, a nakladnik njegovih dviju zbirka pjesama i vlasnik nakladničke kuće "Garamond" , srpski emigrantski pjesnik i književni kritičar Dragan R. Aćimović, javno isticao Hrvojevo hrvatstvo, pripadnost hrvatskoj književnosti i njegov "hrvatski književni govor'! Kako je u dalekom tu em svijetu povučeni Hrvoje Ostojić gotovo svih pedesetpet godina, i vlastitom odlukom, nosio mučan teret, kao autentični dvostruki emigrant, to jest nije objavljivao niti je bio prisutan li domovini i me u hrvatskom emigracijom, on pripada u one vrlo malobrojne hrvatske emigrantske pjesnike o kojima ni par naših ljudi po svijetu nije zamalo ništa znalo. Iza njega je ostalo još prije 2. svjetskog rata objavljenih više desetaka pjesama, priča i novela, a nakon rata jedan primjerak pisaćim strojem bez hrvatskih slova prepisane zbirke pjesama ("čuvaj ko oči u glavi - da se ne izgube - da ih tko ne odnese", napisao je svojom rukom ženi Saši na naslovnoj stranici), te dvije zbirke koje su ugledale svjetlo dana: - Krugovi (pjesme), Johannesburg 1960. - Olovni oblaci (pjesme), Johannesburg 1971.

118

IVAN OTT Rodio se 24. srpnja 1934. u Zagrebu. Godine 1936. uzeo gaje sebi u obitelj stric u Karlovac, a 1939. preseljuje u Ljubljanu. Tu je završio osnovnu školu. God. 1945. zajedno s brojnim slovenskim pučanstvom bježi pred partizanskim odredima u Austriju. Britanske postrojbe ih na prijevaru izručuj u jugoslavenskoj vojsci, tako da je i ll-godišnji Ivan bio sudionik križnog puta Bleiburg-Celje-logor Teharje i svjedok partizanskih masovnih ubojstava, me u kojima svoga strica i njegove žene. Sam je premješten iz logora Teharje u takozvani preodgoj ni dom "za djecu državnih neprijatelja" blizu Celja, gdje je završio prvi razred gimnazije. Nakon toga su ga pronašli njegovi pravi roditelji i doveli k sebi u Zagreb. Tu je nastavio školovanje završivši gimnaziju, te nižu i srednju elektrotehničku školu. God. 1961. odlazi iz ekonomsko-političkih razloga u Njemačku, gdje se zapošljava i do danas radi u računalskim centrima tvrtaka AEG-a i Siemensa. Ott je počeo redovito pisati, većinom novinarske članke, godine 1971., postajući inozemni suradnik listova "Sportskih novosti", "Vjesnika", "Večernjeg lista", "VUS-a", "Arene", "Vikenda" i još nekih. Dugo godina objavljivao je svoje priloge i drugdje u listovima kao što su, primjerice, slovenski "Delavec", albanska "Rilindija" i sarajevsko "Oslobo enje". God. 1979. započeo je sura ivati i do danas sura uje s njemačkim radio postajama SDR, DW i WDR. Osim novinarskih priloga, kroz koje se provlače zapaženi literarni elementi, Ott objavljuje i kratke priče, a njegov roman "Ukradeno djetinjstvo" prevodi se na njemački i čeka hrvatsko i njemačko izdanje. Roman je objavljen na slovenskom pod naslovom "Ukradeno otroštvo" (Maribor 1991.), a obra uje "Bleiburg slovenskog naroda". Izazvao je rasprave u slovenskoj literarnoj kritici, ali i u slovenskom parlamentu.

119

ANTE PAVELIĆ Rodio se 14. srpnja 1889. u mjestu Bradini povrh Konjica. Kako mu je otac bio gra evinski poduzetnik, obitelj mu se, inače rodom iz sela Serdara ponad Senja, zbog uvijek novih poslova i obveza često preseljavala. Pučku školu je poha ao u mjestu Jezeru nedaleko od Jajca i u samu Jajcu. Prva četiri razreda klasične gimnazije završio je u Travniku, a ostale razrede li Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je i maturirao. Godine 1910. upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te na istom doktorira iz pravnih znanosti 1915. Kad je dovršio studij, zapošljava se kao perovo a (koncipient) u odvjetničkoj pisarni dr. Aleksandra Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava. Godine 1918. izabran je za tajnika, a koju godinu poslije za podpredsjednika te stranke. Iste godine otvara svoju vlastitu odvjetničku pisarnu u Zagrebu i uskoro će postati poznat kao branitelj političkih progonjenika, od dr. Milana Šufflaya i drugova do makedonskih sveučilištaraca, Uza svoje profesionalne obveze Pavelić postaje vrlo djelatnim u političkom životu Hrvatske, primjerice: djeluje me u pravaškom i sveučilišnom mladeži, organizira Gra ansku zaštitu, osniva žensko društvo "Katarina Zrinska", u različitim izaslanstvima putuje i zastupa hrvatske probitke u Europi, osniva "Hrvatski Radnički Savez", pokreće glasilo "Hrvatski radnik", biva najprije biran za gradskog zastupnika grada Zagreba, onda za oblasnog zastupnika zagrebačke oblasti i 1927. na parlamentarnim izborima za narodnog zastupnika uNarodnoj skupštini u Beogradu. Nakon ubojstva S. Radića i drugih zastupnika Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Narodnoj skupštini, doživjevši nemoć parlamentarne demokracije pred udržavljenim srpskim terorom i samovoljom, odziva se pozivu Seljačko-demokratske koalicije na zajedničku suradnju svih hrvatskih stranaka, te tako pristupa s dr. Antom Trumbićem u ime Hrvatskog bloka u sveopći Zastupnički klub Hrvatske seljačke stranke. U isto vrijeme utemeljuje organizaciju "Hrvatski domobran" i pokreće istoimeno glasilo. Proglašenje šestosiječanjske diktature srbijanskog kralja Aleksandra Kara or evića 1929. zadnji je čavao u Pavelićevu dugogodišnju nadu da se politički može izboriti od Srba slobodu u Jugoslaviji. Odmah s najužim suradnicima osniva hrvatsku revolucionarnu organizaciju "Ustaša" i, kako je rad političkih stranaka bio zabranjen, a ustav ukinut, 17. siječnja iste godine napušta Hrvatsku i odlazi u svoju prvu političku emigraciju u Austriju. U izbjeglištvu traži potporu na svim stranama u borbi za oslobo enje Hrvatske od srpskog jarma. U travnju u Bugarskoj potpisuje "Sofijsku deklaraciju" s Makedonskim nacionalnim komitetom, jer im " ... nemogući režim kome su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, podjednako nalaže, da koordiniraju svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode, te potpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Koji mjesec poslije, pozivajući se na zakon o "zaštiti države", beogradski sud osu uje u odsutnosti dr. Antu Pavelića na smrt i raspisuje nagradu "za živog ili mrtvog". Noseći sad svaki dan glavu u torbi i ne znajući hoće li biti živ sutra, Pavelić još radikalnije počinje dinamizirati svoj rad. Tražeći me unarodnu potporu, preko Carigrada, Soluna i Trsta stiže u Beč i kao prvi narodni zastupnik koji se nakon proglašenja diktature našao u inozemstvu, naslovljuje svoj memorandum Društvu Naroda (SDN) u Ženevi, a s pojedincima i organizacijama u Hrvatskoj stalno jača veze. Godine 1932., po uvjerenju svih, organizira lički ustanak, a 1934., zajedno s makedonskim emigrantima, atentat na srpskog kralja u Marseillesu. Nakon toga je u Beogradu drugi put u odsutnosti osu en na smrt.

120

Cijela Europa postaje Paveliću nestalno mjesto boravka i revolucionarno-političke djelatnosti za oslobo enje Hrvatske od velikosrpske vlasti. Beogradska politika povezivanja Jugoslavije s fašističkim silama Osovine dovela je Pavelića na neko vrijeme utorinsku ijoš neke talijanske tamnice i zatočeništva. Kad se pod Hitlerovom okupatorskom palicom rasplamsao rat u Europi i kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, Pavelić nakon nekoliko dana s ustaškim postrojbama ulazi u Zagreb, izdaje odredbu o imenovanju Hrvatske državne vlade, osniva hrvatsku vojsku, diplomatsku i upravnu službu, te počinje organizirati tu odmah sa srpskom pobunom posebice, te strašnim ratom suočenu, proglašenu hrvatsku državu, koje je postao poglavnikom. Kako je uspostava hrvatske države značila ispunjenje stoljetnoga sna hrvatskog naroda, a Pavelić u tome imao vodeću ulogu, spočetka je imao oduševljenu potporu velike većine svoga naroda. Što su pak i za Hrvatsku nedvojbeno okupatorski i najčešće neizbježivi utjecaji i moći talijanske fašističke i njemačke nacističke vlasti bivali u praksi prisutniji, te zbog svih drugih ratnih užasa u Hrvatskoj (na malom području koje se borilo šest-sedam različitih vojska), Pavelić je kao hrvatski državnik, zajedno s državom kojoj je bio na čelu i za koju se borio, imao sve manje izgleda i doma i općenito u svijetu. Dakle, na kraju 2. svjetskog rata Pavelić odlazi ponovno u emigraciju, najprije u Austriju. Pao je nakratko u ruke Engleza, ali ga nisu prepoznali. Nakon toga se skriva kod nekoga seljaka u Alpama, s krivotvorenim ispravama kao Austrijanac. Zamalo je izbjegao uhićenju i izručenju "po nalogu Udbe, ali i u sklopu dogovora me u obavještajnim službama", te se nakon ljeta iste godine prebacio u Italiju. Tamo su ga, kao svojega davnoga aka, zaštitili i dali mu krov na glavom u Firenci, Rimu i drugdje isusovci. Pod kraj 1948. stigao je u Argentinu i naselio se s obitelji u blizini Buenos Airesa. Ponovno pokušava, ali bez većih mogućnosti, djelovati za oslobo enje Hrvatske od komunističke i srpske vlasti. Datum osude na smrt dr. Ante Pavelića od novih jugoslavenskih vlasti u poraću zabilježen je različito na više mjesta, ali je sigurno da je javno tužilaštvo N.R.Hrvatske podiglo optužnicu protiv dr. Ante Pavelića sa svrhom njegova izručenja iz Buenos Airesa, i to 10. svibnja 1951. (br. 1241 51), radi kaznenih djela protiv čovječnosti i me unarodnog prava iz čl. 124. (genocid), 125. (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i 128. (organiziranje grupa radi vršenja genocida i ratnog zločina) Krivičnog zakona. Nakon jugoslavenskog atentata na nj u travnju 1957. odlazi najug Argentine u Punta Arenas, a kratko nakon toga prelazi u Čile. Kad su i tamo počele istrage o njegovoj osobi, otputovao je u Španjolsku. U Madridu je proživio dvije godine i od posljedica atentata umro 28. prosinca 1959. Pavelić se zarana počeo baviti govorništvom i pisanjem, i to obično u glasilima društava i organizacija kojima je pripadao. O Paveliću se mnogo pisalo, zacijelo će se još pisati, a i on je sam razmjerno puno napisao. U pisanju se najviše bavio političkim temama, ali nisu mu bile strane ni povijesne raščlambe, pravne rasprave, raspre, romani i sjećanja. Neke su mu knjige prevedene na njemački, španjolski i talijanski jezik. Dočitavanje, iz razumljivih razloga dosad širem krugu nepristupačne njegove pisane riječi, bez dvojbe će pokazati da je, uz izrazite politološke crte, ponegdje iz njega znala progovoriti izrazita literarna nadarenost. To se posebito očituje u njegovim "Doživljajima", u kojima svoja sjećanja pretače u pripovijetke. Zasebice su mu objavljena sljedeća djela: - Parlamentarni govori i izjave, Zagreb 1928. - Aus dem Kampf um den Selbstandigen Staat Kroatien (dokumentarna studija), Beč 1931.

121

- La restauration economique des pays danubiens. Le desarmament, Belgrade et la Croatie (knjižica). Beč 1932. - Liepa plavka (roman), Buenos Aires 1935. - Errori e Orrori (poslije knjiga na hrvatskom "Strahote zabluda" - na talijanskom; pod pseudonimom A.S. Mrzlodolski; knjigu su odmah nakon izlaska bile zaplijenile talijanske vlasti), Siena 1938. - Die kroatische Frage (knjižica), Berlin 1941. - Strahote zabluda. Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, Zagreb 1941. - Errori e Orrori (knjiga "Strahote zabluda" na talijanskom), Zagreb 1941. Dr. Ante Pavelić riešio hrvatsko pitanje (priredio Ivo Bogdan), Zagreb 1942. - Putem Hrvatskog Državnog Prava. Poglavnikovi govori, izjave i članci prije odlaska u tu inu (knjižica; prikupio Mijo Bzik), Zagreb 1942. – Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih (knjižica), Buenos Aires 1953. . - Liepa plavka (roman; 2. izd.), Buenos Aires 1954. - Errores y Horrores (španjolski prijevod "Strahote zabluda"), Buenos Aires 1955. - La visite de Tito a Paris: un grand blame (knjižica na francuskom; koautor s Georgesom Desbonsom, potpisanim s A.B.), Buenos Aires 1956. - Doživljaji L (uspomene kroz pripovijetke), Madrid 1968. - Lijepa plavojka (roman; posebno izdanje), Chicago 1968. - Liepa plavka (roman; 3. izd.), Madrid 1969. - Imina o tooMnjBn1 prekrštavanju pravoslavnih (2. izd.), Buenos Aires 1971. - Strahote zabluda (4. izd.), Madrid 1974. - Putem Hrvatskog Državnog Prava. Članci, govori, izjave 1918.- 1929.; istoimena knjižica iz 1942. samo je poslužila kao početna podloga ovome opširnom djelu), Madrid 1977. - Hrvatska Pravoslavna Crkva (sabrani dokumenti), Madrid 1984.

122

KATARINA PEJAKOVIĆ

Ro ena je 29. ožujka 1953. u Dalju, u Slavoniji. Do drugog razreda gimnazije školuje se u Osijeku, a onda 1969. odscljuje u Kanadu. U Torontu završava gimnaziju i na tamošnjem sveučilištu studira govorništvo. Godine 1977. prcseljuje u Vancouver, gdje diplomira političke znanosti, a tu i danas živi. Uz različite javne djelatnosti u hrvatskim zajednicama, Pejakovićeva je bila utemeljetiljica i urednica prvoga hrvatskog izvandomovinskog televizijskog programa u Torontu 1975-1977, te urednica hrvatskog radio-programa HNV -a u Vancouveru. Poeziju je objavljivala u "Hrvatskoj reviji" još od 1970, a poslije u "Hrvatici", "Hrvatskom katoličkom glasniku", "Hrvatskom kalendaru" i drugdje. Zbirku pjesama Samotni putnici (Barcelona, 1989) objavila je u izdanju "Hrvatske revije".

123

ANTUN PINTEROVIĆ Rodio se 5. ožujka 1940. u Zagrebu, od majke Marije Dugan, komorne solo-pjevačice i kćeri poznatog hrvatskog skladatelja Franje Dugana, te oca Zvonimira, sveučilišnog profesora analitičke kemije. Pučku školu i prva dva razreda gimnazije završio je u Zagrebu. Kako je otac morao nakon rata u izbjeglištvo, Antun mu se sa sestrom i majkom uspijeva pridružiti u Belgiji 1953. U Bruxellesu nastavlja školovanje u klasičnoj gimnaziji i maturira 1959., zatim upisuje studij filozofije i književnosti (romanistiku) i magistrira 1966., a godinu poslije položio je i profesorski ispit na Katoličkom sveučilištu u Louvainu. Poslije (nakon godine dana braka) tragične smrti njegove žene. G. Chantinne oženio se groficom i poznatom akademskom slikaricom C. Goethals. Od 1968. radi kao gimnazijski profesor francuske književnosti i psihologije. Stalno se usavršavao u analitičkoj psihologiji, primjerice u Bruxellesu i Zurichu, te tako er radio kao psihoterapeut i psihoanalitičar na različitim kliničkim ustanovama. U početku osamdesetih godina počeo se djelatno i uspješno baviti politikom, uglavnom kroz Hrvatsko narodno vijeće ili kao njegov predstavnik pri Paneuropskoj uniji. Na početku 1991. bio je imenovan počasnim predstavnikom Republike Hrvatske u zemljama Beneluxa i Europske zajednice, a sada djeluje kao dragovoljni savjetnik u hrvatskom poklisarstvu u Belgiji. Pinterovićev književni prvijenac bila je jedna knjiga pjesama na francuskom jeziku 1966. Otad je povremeno objavljivao pjesme u belgijskim književnim časopisima (primjerice u "L' Artere"), te u "Hrvatskoj reviji", u kojoj redovito sura uje od 1974., na hrvatskom jeziku. Najveći dio njegovih eseja i članaka posvećen je hrvatskoj književnosti i povijesti, posebice primjeni dubinske psihologije C.O. Junga na hrvatsku književnost i povijest. U svom znanstvenom stručnom radu već dulje je suradnik različitih inozemnih smotra. Kao prevoditelj Pinterović je tako er bio plodan. Na francuski je preveo zbirku Višnje Stahuljak "Kristalna ruda svemira", te njezinu priču "Čarobnjak". Na stručnom području preveo je vrhunska djela švicarskih jungovaca na francuski jezik (C.T. Frev-Wehrlin, A. Guggenbuhl-Craig, A.J. Ziegler). U Zagrebu mu je u pripremi tiskanje knjige s njegovim književnim stvaralaštvom na hrvatskom jeziku. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Au pays des joyaux eteints (pjesme na franscuskom), Bruxelles 1966. - Das kroatische Trauma (eseji na njemačkom: koautori: H. Lorković i M. Schwartz), Koblenz 1992.

124

JURE GOERGE PRPIĆ Rodio se 16. studenog 1920. u mjestu Dala, u Banatu. Pučku je školu poha ao u Podgoraču, Našicama i Slavonskoj Požegi, u kojoj je i maturirao. Zatim se seli u Zagreb, gdje na Sveučilištu studira i diplomira pravo. U emigraciju, li Austriju odlazi u siječnju 1945. U Grazu studira povijest i počinje se već tada sustavno baviti proučavanjem hrvatskog iseljavanja. Godine 1950. odlazi u SAD, najprije u Cincinnati, pa u Cleveland, gdje studira i magistrira povijest na John Carol1 University, a doktorira s dizertacijom "The Croats in America" (Hrvati u Americi) na Georgetown University li Washingtonu, D.C. Već od 1958. podučava povijest, zadnjih dvadeset godina kao redovit profesor na John Carol1 University u Clevelandu, i to sve do mirovine 1989. Prpić je još u studentskim danima počeo objavljivati svoje radove u "Hrvatskoj smotri", "Hrvatskoj reviji" i "Hrvatskom narodu", Za boravka u Austriji pisao je za "Danicu" i "Hrvatsku", Dolaskom u SAD još je redovitije počeo pisati na engleskom i hrvatskom studije o hrvatskim migracijama, pa kao povjesničar, Prpić bez dvojbe slovi kao najbolji poznavatelj toga predmeta. Uz to je redovito pisao i članke, književne prikaze, kritike, eseje i pjesme po mnogobrojnim hrvatskim ali i stranim publikacijama. U isto se vrijeme bavio crtanjem i slikanjem. Uz pojedinačna poglavlja u brojnim knjigama, objavio je sljedeća djela:

World Communism: A Selective Chronology 1917-1964, Cleveland, 1965. Eastern Europe and World Communism: A Selective, Annotated Bibliography in English, Cleveland, 1966. Fofty Years of World Communism: 1917-1967. A Selective Chronology, Cleveland, 1967. The Croatian Publications Abroad After 1939: A Bibliography, Cleveland,1969. A Century of World Communism: A Selective Chronological Outline, Woodbory, 1970 (2. izd. 1974). The Croatian Immigrants in America, New York, 1971 (do 1980. izišla su četiri izdanja). Hrvatske knjige i knjižice u iseljeništvu. Croatian Books and Booklets Written in Exile, Cleveland, 1973. Posljednji svibanj (pjesme), Rim, 1973. Ireland, Croatia and Bangladesh, Arcadia (Calif.), 1973. Tragedies and Migrations in Croatian History, Toronto, 1973. Croatia and Hungary During the Turkish Era, Cleveland, 1973.

125

Selected Ethnic Communities of Cleveland: A Socia-economic Study (suautor: Karl Bonutti), Cleveland, 1974 (2. izd. 1977). Fifteen Years of the Institute for Soviet and East European Studies, 1961-76, Cleveland,1976. South Slavic Immigration in America, Boston, 1978 (2. izd. 1979). Croatia and the Croatians: A Selected and Annotated Bibliography in English, Scottsdale (Ariz.), 1982 (2. izd. 1984). Prose, Poetry, Drawings - Proza, lirika, crteži, Cleveland,1985. The Modern Middle East: A Reference Guide, Oeveland,1987. Baklja u luci: Pjesme-bilješke-crteži. - The Torch in the Harbor: Poems-Notes-Drawings, Scottsdale (Ariz.), 1989 . Posljednji svibanj (pjesme), pretisak, Zagreb, 1990. Hrvatske knjige i knjižice u iseljeništvu, (bibliografija), Zagreb, 1990.

126

TIHOMIL RA A Rodio se 2. ožujka 1928. u Sinju. Klasičnu je gimnaziju završio u Splitu, a pravo apsolvirao na Sveučilištu u Zagrebu. U domovini je nakon rata kao politički zatvorenik proveo dugo godina na robiji. Iz Hrvatske je otišao 1955, a potom se nastanio i završio studije ekonomskih i političkih znanosti u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je i doktorirao tezom o "Teoriji investicija i poratnom iskustvu u Jugoslaviji". Zatim je obavio i postdiplomske studije na "London School of Economics and Political Sciences". Zadnju četvrt stoljeća radi kao ekonomist u Poslovnom udruženju švicarske urarske industrije. Živi u Ipsachu, u Kantonu Bern. Od prvih emigrantskih dana počinje objavljivati članke s područja ekonomije i politike, a od sredine 70ih godina kao rijetko tko u hrvatskoj emigraciji, počinje redovito objavljivati književne kritike i prikaze. Bio je supokrctač "Nove Hrvatske" te urednik "Poruke slobodne Hrvatske" i "Slobodnog Doma". Povremeno sura uje u hrvatskim inozemnim publikacijama kao što su "Živa zajednica", "Studia Croatica", "Hrvatska revija" i dr. Književne je prikaze hrvatskih inozemnih, posebice domovinskih pisaca redovito objavljivao u dvotjedniku "Nova Hrvatska". S područja ekonomije objavio je svoju dizertaciju: Les Criteres des Investissements et l'Experience Yougoslave d'Apres-Guerre, Bambcrg, 1965. Uredio je sljedeće kulturno-političke knjige, sabrane radove većinom s istoimenih simpozija: Hrvatski razgovori o slobodi (suurednik), Barcelona, 1972. Hrvatska seljačka stranka u službi hrvatskog naroda, Toronto, 1987. Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske, Bruxelles, 1988. Hrvatska seljačka stranka, što je, što nudi, kome se obraća, (priredio s V.Orikinom), Bern, 1990.

127

BOGDAN RADICA

Rodio se 26. kolovoza 1904. u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Zatim odlazi godinu dana na studij u Ljubljanu, a najesen 1924. stiže u Firenzu, sluša predavanja na sveučilištu (posebito povjesničara G.Salveminija), upoznaje G.Ferrera, a najviše se druži s književnicima iz Papinijeva firentinskog a literarnog kruga i sa samim Papinijem. Ferrero je odlično poznavao Frana Supila i predao je Radici njegova dragocjena pisma (od silne važnosti za proučavanje političkih pogleda F.Supila) da ih objavi, što je on učinio prije rata i u emigraciji. U početku 1928. Radica odlazi za redovita dopisnika "Obzora" u Pariz, odakle šalje feljtone o kulturnim zbivanjima i razgovore s najpoznatijim francuskim piscima. Malo nakon proglašenja diktature, Radica dolazi u Zagreb, često se sastaje s Dežmanom, Meštrovićem i Krležom, a onda uskoro biva imenovan dopisnikom "Avale" u Ateni, da bi uskoro postao i atašeom za tisak. Ulazi u grčke kulturne i književne vrhove, postaje aktivan u P.E.N.-u, suosnivač je i redovit suradnik atenskog časopisa "Les Balkans". Godine 1934. nastanjuje se, tek oženjen, u Ženevi i biva imenovan članom jugoslavenskog poslanstva u "Društvu naroda". Tu se bolje upoznaje s dr.Krnjevićem i dr.Štamparom. Godine 1939. Radica postaje "pomoćnikom za vanjsku štampu" u Beogradu, a od 1940. boravi u Washingtonu kao ataše za tisak pri poslanstvu Jugoslavije, zatim od 1941. u New Yorku kao šef Presbiroa u Jugoslavenskom informacijskom centru. No vrlo brzo prekida s jugoslavenskim poslanstvom, koje je bilo u rukama hrvatskog neprijatelja K. Fotiča, te se baca na pisanje u vodećem .::.:neričkom tisku. U američkoj je javnosti postao vrlo ugledan, stavio se u .sbor protiv kraljevske vlade, a počeo pozitivno pisati o Titu i partizanima. Upoznao je mnoge američke pisce i javne 'djelatnike, nudili su mu da postane ;-rofesorom, ali on u travnju 1945. slijeće u porušeni Beograd, poslije obilazi Split, Zagreb i druga mjesta. Uza sva laskava obećanja nove vlasti, Radica se ćuboko razočarao novim prilikama, posebice u Hrvatskoj, spoznajući da se :';0 grdno prevario. S putovnicom stiže pred sam Božić 1945. u Italiju i iz Barija šalje odmah brzojav ženi Nini u New York: "Zauvijek otišao iz Titova :-2..;1.fl Sada više nego ikad počinje pisati u američkom tisku o uzrocima svojeg :-:lZočaranja u Jugoslaviju. Otada postaje najpoznatijim hrvatskim publicistom - emigraciji, koji je pred strancima branio hrvatske probitke. Od 1950. predaje kao redoviti profesor europske povijesti na Farleigh Dickinson University u New Jersyu. Sad živi u New Yorku, a Hrvatsku je, nakon dugih desetljeća, prvi put posjetio u srpnju 1990. Već u gimnazijskim danima sura ivao je u .istovima poput "Jadrana", "Novog doba", "Korablje", "Hrvatske prosvjete", Tuče", "Vijenca" i dr. U završnim razredima gimnazije izdavao je, u suradnji s M. Ujevićem, časopis "Studium", Od 1925. postaje suradnikom "Obzora" i Nove Evrope" prijevodima, člancima i razgovorima s vrhunskim europskim književnicima (od Andre Gidea do Maksima Gorkog), a još nije bio navršio ni dvadeset petu. Pisao je za "Le Monde" i bio dopisnikom "Politike"

U emigraciji je objavljivao u svim hrvatskim iseljeničkim publikacijarna, ,:. njegove je članke u svjetskom tisku objavljivalo redovito više od stotinu dnevnika i velik broj vodećih časopisa. Esejističke i druge članke objavljivao je na engleskom, francuskom, talijanskom i grčkom. On je najvjerojatnije u ovo naše doba najinternacionalniji Hrvat, a jamačno "jedan od najvrijednijih i najplodnijih javnih radnika u hrvatskoj emigraciji" (V.Nikolić).

Uz pojedinačno objavljivane neizbrojive novinske članke i raščlambe te brojne kulturne, političke i književne eseje, prikaze, kritike, intervjue i putopise, Radica je zasebice objavio sljedeća djela: Colloqui con Guglielnw Ferrero, Florence, 1939. Agonija Evrope (razgovori i susreti), Beograd, 1940.

128

Sredozemni povratak (eseji, književni osvrti, putopisi), München-Barcelona, 1971. Hrvatska 1945. (dnevnički zapisi), München-Barcelona, 1974. Živjeti Nedoživjeti I. (Uspomene hrvatskog intelektualca kroz moralnu i ideološku krizu Zapada), München-Barcelona, 1982. Živjeti Nedoživjeti ll. (Uspomene hrvatskog intelektualca kroz apokalipsu Jugoslavije), MünchenBarcelona, 1984.

129

DUŠICA RADOČAJ Rodila se 20. srpnja 1933. u Rogoznici pokraj Šibenika. Najstarije je dijete od jedanaestero žive djece u obitelji. Kad joj je bilo deset godina, preseljuje s obitelji u Šibenik. Tu najprije završava pučku školu, a onda muzičku i gimnaziju. N akon toga studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i radila u Leksikografskom zavodu. Godine 1968. s mužem i djecom odlazi u Njemačku, gdje živi i danas (u gradu Ulmu). Pjesme počinje pisati tek u početku osamdesetih godina. Objavila je jedan ciklus pjesama u "Hrvatskoj reviji", a pojedinačne pjesme u nekoliko listova. Zasebice je objavila dvije zbirke: - Božićna žrtvica (knjižica božićnih pjesama), Saulgau 1989. - Na domak velikom cvijetu (pjesme), München-Barcelona 1990.

130

JAKOV RAFAEL ROMIĆ Ro en je 20. srpnja 1939. u Rakitnu, Hercegovina. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju je poha ao u Dubrovniku, Zadru i Pazinu. Teologiju je studirao u Pazinu i Zagrebu i završio licencijatom 1966. Već dvije godine ranije bio je zare en za svećenika kao član Franjevačke provincije sv. Jeronima. Nakon toga odlazi u Italiju i nastavlja studij filozofije u Rimu, te ga završava doktoratom 1970. Do 1975. predaje na Franjevačkoj filozofiji u Dubrovniku, na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Antonianum u Rimu. Potom odlazi u SAD i djeluje na hrvatskoj župi u New Yorku, izme u ostalog, vodeći pola godine jedan hrvatski TV-program i hrvatski vjerski radio-sat do 1980. Te se godine vraća u Europu i od tada djeluje na jednoj njemačkoj župi u Wiesbadenu. Romić je sudjelovao u dijalozima kršćana i marksista, a povremeno je sura ivao u časopisma "Svesci", "Jukić", "Crkva u svijetu" i "Journal of Ecumenical Studies". U glavnom piše filozofskoteološke rasprave, razmišljanja i propovijedi, a okušao se i u poeziji. Zasebice je objavio sljedeća djela: - De dialogo inter marxistas et christian os , Vicenza 1972. - Personalistička etika, Zagreb 1973. - U Vremenu s Kristom (filozofsko-teološka razmišljanja), Zagreb 1976. - Otu enje banovina slobode (pjesme), Osijek 1980. - Gedanken zur Freiheit (njemačka verzija knige "Poticaji na razmišljanje o slobodi"), Wiesbaden 1985. - Sloboda ko sudbina (pjesme), Zagreb 1988. - Libertas (prijevod na njemački nekih pjesama iz gornje dvije zbirke), Wiesbaden 1990.,2. izd. 1992. - Poticaji na razmišljanje o slobodi, Zagreb 1991. - Koraci prema slobodi (sabrana i dora ena priješnja tri djela: Personalistička etika, U vremenu s Kristom i Poticaji), Zagreb 1994.

131

GRACIJAN RASPUDIĆ

Ro en je 25. veljače 1911. u selu Lipno, općina Ljubuški. Pučku školu je poha ao u Čerinu i gimnaziju na Širokom Brijegu. Studirao je filozofiju i teologiju u Mostaru i Beču, gdje je 1934. zare en za svećenika. Doktorat iz teologije postigao je u Francuskoj, u Lyonu. Nakon toga vraća se u domovinu na odsluženje vojske, a zatim odlazi u Rim, u Komisiju za objelodanjivanje djela Dinsa Skota. Godine 1940. biva izabran za profesora bogoslovije u Mostaru i na Humcu. Tijekom rata Raspudić odlazi u Njemačku, služi našim ljudima kao dušobrižnik, a istodobno je bio članom Hrvatskog poslanstva u Berlinu. Godine 1945. odlazi u Italiju, gdje je obavljao različite službe, a bio je i direktor gimnazije u Grottamere-u. Iz Italije je otišao u Španjolsku, u Madrid, i posvetio se prevo enju sv. Pisma. Godine 1957. došao je u Ameriku, desetak godina je djelovao po raznim hrvatskim župama, a onda dolazi u Chicago i preuzima ure ivanje mjesečnika „Hrvatski katolički glasnik“. I ostaje mu urednikom punih petnaest godina. Tako er je ure ivao i godišnjak „Hrvatski kalendar“. Pisao je romane usmeno-književne i pučke provenijencije katoličkog romana. Napisao je mnoštvo članaka i književnih eseja u periodici te prevodio i komentirao Novi Zavjet.

Djela: Djevojka Drina, Madrid,1951. Za stolom od kamena, Madrid, 1964. Braća Golemci, Chicago, 1966. Braća Golemci, Duvno, 1975.

132

IVO ROJNICA Rodio se 20. kolovoza 1915. u Cisti nedaleko od Imotskog. Tu završava pučku školu i upućuje se u trgovački zanat. Već kao mladić dolazi u Dubrovnik i otvara vlastitu trgovinu tekstilnom robom. Želju za studijem prava na Sveučilištu u Zagrebu omela je njegova rana i neprekidna politička djelatnost u uspostavi i očuvanju hrvatske države. To ga ipak nije spriječilo u stjecanju bogate opće naobrazbe. Na kraju rata otišao je u nepoznato s onu stranu granice s tisućama ratnih izbjeglica. Stajao je već pred izručenjem u Lavamundu, odakle se odlazilo u sigurnu smrt, ali se čudom uspio spasiti. Prelazi u Italiju, u Trstu biva uhićen od engleskih vlasti i lažno optužen. Odredili su ga izručiti Jugoslaviji, ali se i iz te smrtne opasnosti uspio izvući najprije uvjerljivo glumeći ludilo, a zatim smionim i dramatskim bijegom. God. 1947. stiže u Argentinu. Učio je odmah španjolski jezik i tekstilni zanat. Nakon završenog zanata uz pomoć prijatelja otvorio je vlastitu pletionicu i tako napredovao, da je postao ugledni i priznati argentinski privrednik, a svakako spada u najbogatije Hrvate u iseljeništvu. Uvijek je djelovao kao tih, ali moćan mecena u brojnim hrvatskim iseljeničkim kulturno-političkim pothvatima u cijeloj emigraciji. Tako je, primjerice samo u Buenos Airesu sudjelovao u osnivanju i uzdržavanju Hrvatsko-latinoameričkog kulturnog instituta i uglednog časopisa na španjolskom jeziku "Studia Croatica". God. 1991. imenovan je opunomoćenim predstavnikom Republike Hrvatske za Argentinu i Latinsku Ameriku. Rojnica se znao javljati svojim pisanim prilozima u hrvatskim emigrantskim glasilima, ali se njegova stanovita darovitost vještog pripovjedača najbolje iskazuje u njegovih tisuću sabranih stranica uspomena i putopisa. Kako su to tekstovi koji imaju za podlogu godinama vo ene osobne zapise, zanimljivi su kao povijesno-politički izvor. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Susreti i doživljaji I. (uspomene i putopisi), München - Barcelona 1969. - Prikaz povijesti Argentine i doprinos Hrvata, Buenos Aires 1974. - Susreti i doživljaji II. (uspomene i putopisi), München - Barcelona 1983.

133

ZDRAVKO SANČEVIĆ Rodio se 20. siječnja 1931. u Crkvenoj, u teslićkom kotaru, u obitelji jednoga od jačih tvorničara i privrednika (iskorištavanje drveta) u Bosni i izvoznika u zemlje Sredozemlja. Pučku školu poha ao je u Zagrebu, Beogradu i Brčkom. Srednju školu je prekinuo u Zagrebu, a u dobi od 14 godina s roditeljima je morao (1945.) u prognanstvo. Živi tri godine u Italiji, nastavlja srednju školu u Rimu i Napulju, a 1948. stiže u Venezuelu i završava je u Caracasu. Kao Shellov stipendist u Colorado School of Mines, na Pennsylvania State University i na Središnjem Sveučilištu Venezuele diplomirao je kao inženjer za zemno ulje, a poslije je magistrirao (1961.) i doktorirao (1976.) u istoj struci. Radio je najodgovornije poslove u preradbi zemnog ulja u Venezueli, utemeljitelj je Naftne inženjerske škole na Središnjem sveučilištu Venezuele, gdje je tako er djelovao kao direktor i profesor. Član je nekoliko venezuelskih i američkih strukovnih društava. U Hrvatskoj zajednici u Venezueli obnašao je tajničke ili predsjedničke dužnosti nacionalnih udružbi kao što su "Društvo Hrvata u Venezueli", "Hogar Croata C.A.", "Hrvatska katolička zajednica" i "Hrvatsko- Venezuelski Centar", a bio je suosnivač i poslije sabornik Hrvatskog Narodnog Vijeća. U Hrvatsku se vratio prvi put nakon 46 godina kao dobrovoljac za Hrvatsku vojsku, ali je uskoro bio imenovan ministrom iseljeništva. Sančević se počinje javljati u hrvatskim emigrantskim glasilima još kao sveučilištarac, te povremeno sura uje u časopisima kao što su "Studia Croatica", "Hrvatska Revija", a redovito u "Vjesniku Centro Croata-Venezolano", čiji je bio i dugogodišnji urednik. Piše eseje i članke obra ujući teme iz hrvatskog jezika, kulture, povijesti i hrvatske iseljeničke stvarnosti. Posebice je zanimljivo i važno da je redovito u ljetopisnom stilu bilježio kroniku Hrvata u Venezueli. Stručne priloge je objavljivao na engleskom i španjolskom jeziku. Piše i balade. U pripremi mu je knjiga o povijesti i životu Hrvata u Venezueli.

134

IVAN EV. ŠARIĆ Rodio se 27. rujna 1872. u Travniku. Pučku školu i klasičnu gimnaziju poha ao je i završio u Travniku, a studij filozofije i teologije u Travniku i Sarajevu. Zare en je za svećenika 1894, a doktorirao je iistočne jezike i teologiju 1898, u Zagrebu. Godine 1908. postao je pomoćnim biskupom vrhbosanskim, a 1922. nadbiskupom vrhbosanskim. U svibnju 1945. emigrira, najprije u Austriju, a onda u Španjolsku, u Madrid, gdje ostaje sve do smrti 16.srpnja 1960. Šarić je bio vrlo djelatan na publicisričko-kulturnom polju. l J Sarajevu jI' pokrenuo više časopisa, od kojih je najpoznatiji "Katolički tjednik". Šarićev književni rad vrlo je obilan. Pisao je uglavnom pjesme religiozna i rodoljubna značaja, Tako er je pisao knjige vjerskog sadržaja. S izvornika je preveo cjelokupno Sveto pismo. Objavio je sljedeća djela: Pjesme, Sarajevo, 1911. Sunce i oblaci (pjesme),Sarajevo, 1914. Salve Regina (pjesme), Sarajevo, 1920 . Judita (pjesme), Sarajevo, 1921, Magnificat (pjesme), Sarajevo. 1937. Hrvati seljaci (pjesme), Sarajevo, 19T1. Neveni (pjesme), Sarajevo, 1939. Pio X. (djelo vjerskog; sadržaja), Madrid, 1952. Sveti Franjo Asiški i Sveti Franjo Ksaverski (djelo vjerskog sadržaja), Madrid, 1953. Novi zavjet (prijevod s izvornika), Madrid, 1953. Vrata Sunca (pjesme), Madrid, 1953. Čudotvorna medalja (djelo vjerskog sadržaja), Madrid, 1954. Lurd (djelo vjerskog sadržaja), Madrid, 1954. Papa Pio XII (djelo vjerskog sadržaja), Madrid, 1954. Sveto pismo, Stari i Novi zavjet (prijevod s izvornika), Madrid, 1959.

135

DUŠKO SEVERDIJA Rodio se 12. svibnja 1921. u selu Zaton kod Šibenika. Pučku školu je poha ao u rodnom mjestu, pošao kratko u prvi razred klasične gimnazije u Šibeniku, a onda otišao u Ljubljanu k bogatoj teti i završio srednju "Trorazrednu Nadaljevalnu Hotelirsku Gostilničarsku šolu". Nakon toga zapošljava se u Zagrebu, a u slobodno vrijeme završava nekoliko tečajeva: knjigovodstvo, stenografiju, daktilografiju i radio-telegrafiju, što će biti temelj njegova zanimanja do kraja rata. U emigraciju odlazi s tisućama sunarodnjaka u svibnju 1945., dospijeva u više logora, a onda odseljuje u Argentinu u Buenos Aires. Uskoro mu uspijeva zaposliti se kao činovnik u Ministarstvu rada. Nakon šest godina sa ženom otvara vlastitu tvornicu pletiva, a i odseljuje u argentinsku pokrajinu Cordobu. Do danas živi u tamošnjem mjestu San Agustin i tek u ljeto 1993. dolazi prvi put u posjet domovini. Ševerdija počinje svoju pisanu rijač objavljivati nakon samog odlaska u emigraciju. Koliko god to zvučalo parodoksalno u više logora piše uglavnom za izvedbe ad hoc skečeva i vesele dramske fragmente, ali i pjesme, od kojih prve objavljuje u logoru Fermo u pokrenutom listu "Croatia". Tu su mu bili društvo intelektulaci i pisci kao Zvonko Fržop, Vinko Nikolić, Dušan Žanko, Janko Skrbin, Duško Kalebić, Luka Brajnović, Srećko Karaman, Husnija Hrustanović i drugi. Zajedno s Fržopm napisao je dramu "Hrvatska kruna", kojoj su na logorskoj pozornici bili izvo ački nositelji prof. Zoričić i prof. Mandica Dulčić. Preseljenjem u Argentinu počinje objavljivati svoje pjesme u Domobranskom Godišnjaku, a nakon toga u Hrvatskoj reviji i drugim emigrantskim listovima. Uvrštenje u Nikolićevu antologiju emigrantskog pjesništva "Pod tu im nebom". O Ševerdijinim pjesmama u emigraciji vrlo su pozitivno pisali Gracijan Raspudić, Ante i Branko Kadić, Dušan Žanko, Gojko Borić i još neki. U tisku muje knjiga sabranih pjesama "Koracima prema Suncu", a u rukopisu ima još tri zbirke pjesama, te podulju priču "Hasanaga".

136

ILIJA ŠIKIĆ Rodio se 27. srpnja 1955. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završavao je seleći se zajedno s obitelji u Lipik, Pakrac i Dardu, ali je najviše vremena proveo u Zagrebu gdje je jedno vrijeme studirao i bavio se različitim poslovima. Godine 1982. odlazi preko granice i naseljuje se u Švicarskoj u Baselu, gdje i danas živi i radi u Crvenom križu. Obnašatelj je i niza dužnosti u nekim udružbama hrvatske dijaspore. Šikić se zarana počeo baviti pisanjem. Objavljivao je pojedinačne pjesme ili cikluse pjesama u domovinskom tisku kao što je "Tina", "Oko", "Studentski list", "Mladost", "Omladinski tjednik", "Istra", "Pitanja", "OFF", "HKG" i još ponegdje. Njegovi stihovi su se mogli tako er čuti na Radio-Zagrebu, na književnim tribinama kao što su "Književni petak" i "Tribina DHK", a na "Goranovu proljeću" 1981. dobio je za svoju poeziju drugu nagradu. Bio je zastupljen u više panorama, zbornika i prikaza novije hrvatske poezije, posebice mladoga i najmla eg hrvatskog pjesnikovanja. Šikić piše i književnu prozu, traktate kršćanskog sadržaja i novinske priloge u hrvatskom i inozemnom tisku. Njegov roman "Zeitgeist Aquarius" upravo je ponu en zagrebačkim nakladnicima. Tako er se bavi prevo enjem, grafikom i designom. Zasebice je objavio zbirku poezije na njemačkom "Goetze Zeit" (Kumir vrijeme), Frankfurt 1991.

137

MARKO SINOVČIĆ Rodio se 12. travnja 1917. u Novigradu na Moru. Prva četiri razreda pučke škole polazio je u Sv. Roku u Lici, a peti i šesti u Novigradu. Gimnaziju je završio u Sinju, a dvije godine skolastičke filozofije u Makarskoj. Za rata počeo je studirati pravo na Sveučilištu u Zagrebu. God 1941.tu je sudjelovao u božićnim protutalijanskim demonstracijama i odsjedio dva mjeseca u "Savskoj cesti". God.1943. preselio se u Sušak-Rijeku, gdje je vodio "Razglasnu postaju" i sura ivao u tjedniku "Glas Primorja". Njegove duge emigrantske godine počinju u Italiji 1945. U Firenci, poslije u to vrijeme tipičnih nevolja, nastavlja studij prava i diplomira 1947. Iste godine odseljuje u.Argentinu. Tamo je radio kao običan radnik, a zatim kao privatni namještenik. Sad je u mirovini i živi u Buenos Airesu. Već kao srednjoškolac počeo je sura ivati pjesmama, književnim osvrtima i različitim člancima u ačkim i brojnim vjerskim listovima. U emigraciji objavljuje svoje radove u brojnim hrvatskim publikacijama primjerice, "Hrvatska" (Buenos Aires), "Danica" (Chicago), "Hrvatska revija" (Buenos Aires), "Naša nada" (Chicago) i dr. God. 1953. pokrenuo je u Buenos Airesu kulturno-politički časopis "Hrvatska misao", koji je izlazio sedamnaest godina u četrdesetčetiri broja. U okviru časopisa pokrenuo je "Malu političku knjižnicu Hrvatske misli" i u njoj izdao tri knjige. Kao pročelnik za tisak Hrvatskog akademskog kluba u Buenos Airesu tako er je pokrenuo knjižnicu "Ognjište" i u njoj objavio dvije knjige. Poslije je ure ivao novine "Hrvatski narod", časopise "Rakovica" i "Republika Hrvatska". Od 1982. povremeno izdaje vjersko-kulturni glasnik "Orao zlatnih krila". Svoje radove potpisivao je i pseudonimima Terezin Martenović i Jure Smolčić. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Vježbenica španjolskog jezika, Buenos Aires 1948. - N.D.H. u sviet1u dokumenata, Buenos Aires 1950. - Trubljači slobode (antologija hrvatske rodoljubne lirike; zajedno s Anom Eisenhauer-Sinovčić), Buenos Aires 1965. - Hrvati u Argentini (studija), Buenos Aires 1991.

138

IVAN SKRAČIĆ-BODUL Rodio se 5. veljače 1940. u Murteru. U rodnom mjestu poha a osmogodišnju školu, te se odmah hvata vesla i motike da bi mogao uzdržavati sebe i svoju obitelj. Ipak uz naporan rad završava tesarski zanat. God. 1960. uspješno prebjegne barkom preko Jadrana iz Hrvatske u Trst, a onda uskoro nakon toga dospijeva u Ausraliju, gdje i danas živi. Poeziju je počeo zarana pisati, ali je tek u emigraciji počeo redovitije objavljivati svoje stihove i kraće novele, uglavnom u "Hrvatskom domu", "Uzdanici" i "Novoj Hrvatskoj". Zasebice je objavio zbirku pjesama "U praskozorju slobode" (Broadway, N.S.W. Australija, bez godine izlaska).

139

DRAGO ŠTAMBUK Rodio se 20. rujna 1950. u Selcima na otoku Braču. Prva četiri razreda osmogodišnje škole poha ao je u rodnome mjestu, a druga četiri i gimnaziju u Splitu, kamo se s obitelji preselio 1959. Upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu 1969., a diplomirao je 1974. Stažirao je godinu dana u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, a onda odslužio vojsku u Beogradu i Puli. Specijalizirao je internu medicinu, gastroenterologiju i hepatologiju, sve u Zagrebu. Dobivši stipendiju britanske Wellcome zaklade pod kraj 1983. odlazi u London. Najprije se nekoliko godina bavio istraživanjemjetrenih bolesti, a od 1987. do 1993. eksperimentalnom terapijom AIDS-a, te suvremene kuge, koju Štambuk na hrvatskom naziva kopnica. U svibnju 1991. imenovan je opunomoćenim predstavnikom Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji. Danas obnaša dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Indiji. Štambuk je prve stihove objavio u splitskom "Vidiku" 1973. i od tada redovito objavljuje poeziju, ali i znanstvene radove u me unarodnim medicinskim časopisima. Povremeno objavljuje filmske, kazališne, likovne i književne osvrte i kritike. Širem krugu poštovatelja poezije poznat je po svojoj pobijanoj antologiji "Insulae", kojom u mladom hrvatskom pjesništvu "izrazi i zače platonističku poetsku struju nazvanu inzularizam". Član je Društva hrvatskih književnika i engleskog centra P.E.N. kluba, ali i različitih medicinskih društava. Zasebice je objavio sljedeća djela: - Meu namin (pjesme), Split 1974. - Antinoy & mangal (pjesme), Split 1977. - Insulae (antologija hrvatske nove lirike), Zagreb 1981. - Snijeg za Ehnatona (pjesme), Zagreb 1981. - Quadrispatium (koautor; antologija hrvatskog mla eg pjesništva), Dubrovnik 1982. - Od onih kakve crta infantkinja (pjesme), Zagreb 1984. - Vapnena trupla (pjesme), Split 1987. - Brač (pjesme), Split 1990. - Croatiam Aeternam (pjesme), Zagreb 1991. - Incompatible Animals (pjesme na engleskom), Calcuta 1995.

140

PAVAO PABLO TIJAN Rodio se 15. lipnja 1908. u Senju. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao slavistiku i kroatistiku i diplomirao 1931. N akon toga se zaposlio kao privremeni pomoćni urednik izdanja Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, najviše radeći u tjedniku "Obitelj". Nakon manje od godine dana odlazi s toga posla i na pozive se počinje baviti rijetkim zanimanjem, naime, postaje privatnim odgoj itelj om i nastavnikom II poznatim obiteljima: najprije tri godine boravi u Vukovaru kao odgojitelj i kućni nastavnik malodobnoga vukovarskog vlastelina Jakova grofa Eltza, onda u Zagrebu, gdje je kao profesor uskoro bio namješten na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, pripravlja za maturu Gabrijelu Habsburg, unuku nadvojvode Salvatora, a poslije za rata bio je kućni profesor hrvatskog jezika i književnosti Velimira i Marjane, dvoje mla e djece dr. A. Pavelića. Već od sama početka pripremanja, te organiziranja i ure ivanja "Hrvatske Enciklopedije" 1938., Tijan odlazi na poziv Mate Ujevića za tajnika i urednika ilustrativnog dijela toga projekta. Ostao je s Ujevićem kao glavni suradnik i li ostalim izdavačkim podhvatima, koji su nastajali i razvijali se u "Hrvatskom Izdavalačkom Bibliografskom Zavodu" (HIBZ), u koji je 1941. pretvoren prvotni "Konzorcij Hrvatske Enciklopedije". U proljeće 1944. imenovan je pročelnikom za visoko školstvo i znanstvene ustanove u Ministarstvu prosvjete. Najvažniji posao koji je na toj dužnosti obavio bili su pripremni radovi, zajedno s ondašnjim ministrom prosvjete dr. Julijem Makancem, za osnutak sveučilišta Ll Sarajevu, Uza sve ratne nedaće, osnovani su i bili su počeli raditi Medicinski i Teološki (povjeren franjevcima) fakulteti u Sarajevu. Sva Tijanova više kulturna i književna djelatnost prekinuta je 1945., kad se s tisućama drugih Hrvata zaputio u nepoznato. Dospio je do Krumpendorfa II Austriji, a onda prošavši kroz nekoliko talijanskih manjih logora, stigao je u logor Fermo. Tu je sastavio znanstvenu osnovu za hrvatsku gimnaziju, koja je bila otvorena u tom logoru za mladež koja je pak bila prekinula školovanje u Hrvatskoj. Netom je počeo predavati II toj impoviziranoj školi. pozvan je Ll Rim Ll ekipu dr. Krunoslava Draganovića, kojoj su još bili Antun Wurster, Vladimir Vince i Milivoj Magdić. Radili su dan i noć. pišući na stranim jezicima izvješća, predstavke, memorandume, članke, preporuke, te molbe za spašavanje i smještanje hrvatskih izbjeglica. Tijan je još počeo II Vatikanu studirati paleografiju, diplomati ku i arhivistiku. God. 1947. prima poziv iz Španjolske, da u sastavu Vrhovnog vijeća za znanstvena istraživanja organizira slavenske studije, te odmah preseljava u Madrid i počinje s ponu enom djelatnošću na Me unarodnom Odjelu za Moderne Kulture. Kad je taj odjel 1954. bio ukinut, Tijan djeluje na institutu "Miguel de Cervantes. dc Filologia Hispanica", a onda dobiva vodeću ulogu II projektu "Enciklopedija španjolske kulture", u kojoj ostaje do umirovljenja. Tijan počinje sustavnije pisati u studenskim danima, sura ujući u časopisima "Luč" i "Mladost", prijevodom romana "Dekla Ančka" slovenskog pisca F. Finžgara, te objavom kulturno-historijskog vodiča za Senj. Slijede književni i znanstveni prilozi u "Hrvatskoj Prosvjeti", "Obzoru", "Hrvatskoj straži", tc u izdanjima JAZU. God. 1938. bio je me u pokretačima društva "Hrvatski jezik", kojemu je bio tajnik, a Ll istoimenu časopisu odgovorni urednik. Onda je došla "Hrvatska Enciklopedija" i ostali nakladnički podhvati u HIBZ-u, kojimaje Tijan posvetio najveći dio svojeg vremena i sposobnosti. Tako er je bio urednik "Književnoga Tjednika" (1942.), te časopisa za strance "Croatia", koji je izlazio na francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku. Me u ostalim izdanjima HIBZ-a ure ivao je i seriju "Svjetski Klasici". Čimje osnovan tjednik "Spremnost", pozvan je u uredništvo kao urednik kulturnoknjiževne rubrike. Tu je i sam objavio više eseja i književnih prikaza. Nakon odlaska u emigraciju, nastavio je neumorno djelovati ovaj veliki djelatnik pisane riječi.

141

U Rimu je 1946. napisao opširno izvješće o Hrvatskoj i Hrvatima za rata. Taj tekst je poslije poslužio kao osnova knjige Theodora Benkovića, koja je najprije izlazila u tjedniku "Danica", a poslije objavljena i na engleskom pod naslovom "The Tragedy of a Nation" (Chicago 1947). Sura ivao je u hrvatskim emigrantskim časopisima "Hrvatskoj Reviji", "Slobodi", "Osobi i Duhu" "Glasu sv. Antuna", "Studia Croatica" i još ponegdje. Preveo je na španjolski Begovićevu dramu "Bez trećega", koja se prikazivala u kazalištu "Recoletos", a poslije i na španjolskoj televiziji. Na hrvatskije preveo tri kazališna djela suvremenih španjolskih komediografa Miquela Mihure i Antonia Buero Vallejo. Bio je tražen i sura ivao je s prilozima o Hrvatskoj u brojnim svjetskim enciklopedijama, primjerice, za "The Slavonic Encyclopaedia" (J. C. Roucek, New York, 1947.) Tijan je napisao o Hrvatima i Hrvatskoj tridesetak priloga, a za glasovito enciklopedijasko izdanje "Las grandes corrientes del pensamiento conteporaneo" (ur. M. F. Sciaca, Madrid 1959.), napisao je veliku studiju o filozofskoj misli u Hrvata, Srba, Slovenaca i Makedonaca. Izradio je prvi temeljit plan za enciklopedijsko izdanje o Hrvatskoj i Hrvatima na engleskom jeziku "Croatia - Land, People, Culture" CF. Eterović, Toronto 1964. Vol. I; F. Eterović, Ch. Spalatin, Toronto 1970., Vol. II.). No, kad je govor o hrvatskoj stvari, najviše truda i vremena u emigraciji posvetio je osnivanju i vo enju hrvatskih emisija na Španjolskom Nacionalnom Radiju, koje su u tijeku dvadeset godina bile "slobodni glas slobodnih Hrvata u slobodnom svijetu", namijenjen Hrvatima u domovini. Kad je govor o njegovu prinosu zemlji u kojoj je proveo svoj cijeli emigrantski vijek, onda nije nikakvo čudo što je za samo dio njega dobio visoko španjolsko odličje "Encomienda con Placa de Alfonso X. el Sabio". Počeo je s esejima, člancima i književnim prikazima u vodećim španjolskim časopisima kao "Arbor", "Oriente", "La Estafeta Literaria", "Ateneo", "Revista de Filosofia", "Revista de Literatura" i "Nuestro Tiempo". Kad je vidio da Španjolska nema svoje nacionalne Enciklopedije, napravio je detaljan nacrt za "Enciclopedia de la Cultura Espaiiola". Nacrt je prihvaćen na sjednici španjolske vlade, onaje preuzela troškove izdavanja enciklopedije, a Tijan je bio imenovan njezinim ravnateljem. Enciklopedija je izišla u pet svezaka, a Tijan je na njoj "zaradio" odličje. On je tako er uredio i barcelonsko enciklopedijasko biografsko djelo "Forjadores del Mundo Conteporaneo" u četiri sveska, za koje je sam napisao dvanaest životopisa. Ta enciklopedija je do god. 1975. doživjela deset izdanja. Za nakladu Rialp u Madridu preradio je švedsku sistematsku enciklopediju "Facta" u osam svezaka i izradio nacrt za veliku katoličku enciklopediju "Gran Enciklopedia Rialp", za koju je napisao nekoliko hrvatskih tema. Uz nedovršeno i II rukopisu na španjolskom preostalo opširnije djelo o razvoju slavenske misli, velikom enciklopedistu Tijanu objavljena su sljedeća vlastita ili koautorska djela: - Anica (prijevod slovenskog romana F. Finžgara "Dekla Ančka"), Zagreb 1931. - Senjske štorije i ćakule, Zagreb 1939. - Sjetva (hrvatska čitanka za prvi i drugi razred srednje škole; koautor s M. Ujevićem i V. Štefanićem), Zagreb 1941. - Žetva (hrvatska čitanka za treći i četvrti razred srednja škole; koautor s M. Ujevićem i V. Štefanićem), Zagreb 1941.

142

- Martirium Croatiae (knjiga na latinskom o patnjama Hrvatske; koautor s nekoliko suradnika; sam napisao četiri poglavlja), Rim 1946. - Proceso da formaci6n de las naciones eslavas, Madrid 1951. - Crisis del liberali smo en la Europa Central - El mito Masaryk, Madrid 1958. - Vinko Krišković, Posljednji eseji (priredio za tisak i napisao uvod), Madrid 1955. - Dvadeset godina u eteru. Osvrt na djelovanje hrvatskih radio-emisija iz Madrida, München Barcelona 1988.

143

FRANJO TROGRANČIĆ

Rodio se 2. rujna 1913. u Varešu, u Bosni. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu. Nakon klasične gimnazije u Visokom, šest semestara bogoslovije i kratkoga studijskog boravka na Sorbonnei u Parizu, prelazi na Sveučilište u Zagrebu, gdje je studirao i završio romanistiku. Godine 1942. odlazi na studij u Rim, doktorira iz romanistike i poslije iz čiste filozofije. Od 1945. do 1948. lektor je za hrvatski jezik u Firenci, Pisi i Napulju. Od 1948. do smrti djeluje na rimskom sveučilištu, do 1959. kao lektor, a od tada, nakon habilitacije, kao redoviti sveučilišni profesor za hrvatski jezik i književnost. Umro je 18. rujna 1974. u Rimu.

Dug boravak i sveučilišne djelatnosti u Italiji usmjerili su Trogrančičev znanstveni i prevoditeljski rad. Svoje radove počinje objavljivati već tijekom prvih godina djelovanja na sveučilištima u Pisi i Firenci. Ti brojni i uspjeli prijevodi, prvi put na talijanskom jeziku, osim "Smrti Smail-age Čengijića", primiču talijanskoj publici hrvatsku književnost. Prijevode prate takvi uvodi, da ih se može smatrati izvrsnim studijama o pojedinim piscima i književnim razdobljima.

Nema dvojbe da, možda, nitko nigdje u hrvatskoj emigraciji nije predstavio na nekom drugom govornom području hrvatsku književnost svojim prijevodima i popratnim studioznim predstavljanjima kao što je to učinio Trogrančič na talijanskom.

144

Objavio je sljedeće prijevode i antologije, s reda popraćene uvodnim znanstvenim studijama, književnim esejima ili prikazima:

Poesia popolare serbo-croata, Pisa, 1948. Ivan Mažuranić, La morte di Smail-aga Čengijić, Genova, 1949. Storia della letteratura ragusea-croata, XV secolo, Firence, 1950. Letteratura medioevale degli slavi meridionali, dalle origini al XV secolo, Roma, 1950. Antologija hrvatske lirike (s predgovorom i bilješkama o pjesnicima), Rim, 1953. Fran Mažuranić, Foglie primaverili e frutti autunnali, Roma, 1953. Vladimir Vidrić, Poesie, Roma, 1955. Ivana Brlić-Mažuranić, Racconti e leggende della Croazia, Torino, 1956. Ivo Cippico, Mare, Sole e Amore, Roma,1958. Ljubomir Nenadović, Lettere dal!' Italia, Roma, 1958. Racconti popolari croati, Roma, 1959. Racconti popolari serbi, Roma, 1959. Franjo Trogrančić, Poeti croati moderni, Milano, 1965. Narratori croati moderni e contemporanei, Roma, 1969. Ivo Andrić.fra Petar e fra Marco, Roma, 1974.

145

VLASTA URŠIĆ Rodila se 14. kolovoza 1922. u Zagrebu u dobrostojećoj i uglednoj obitelji. U rodnom gradu je poha ala pučku školu, maturirala na gimnaziji i studirala na Pedagoškoj akademiji, koliko su to ratne prilike dopuštale. Posebno je učila jezike, pa je uz hrvatski poznavala francuski, njemački, engleski i esperanto, a pomalo se služila španjolskim i ruskim. Povremeno je radila u jednom od turističkih ureda i kao službena prevoditeljica na Velesajmu. U razdoblju 1946,/47. radila je u Hrvatskom narodnom kazalištu praveći stare narodne nošnje, a u isto vrijeme se upisala na Sveučilište i studirala povijest umjetnosti. Nakon togaje radila godinu dana kao fotograf i vodič u poznatoj "Gliptoteci" u Zagrebu i povremeno se bavila novinarstvom. U početku SO-ih godina odseljuje u Englesku i tamo tako povučno živi, da rijetko tko iz medijske javnosti može do nje. Dosad je poznatija kao pjesnikinja na engleskom, nego na hrvatskom jeziku, iako su njezini hrvatski stihovi bili, sad se može vidjeti, pravo pjesničko osvježenje, i to ne samo za svoje vrijeme. Vlasta Uršić je počela pisati zrele pjesme već s četrnaest-petnaest godina. Većina njezinih pjesama u zbirci "Divji kostajni" nastala je prije njene dvadesete. Obje zbirke koje su joj izišle u Zagrebu, prevela je na engleski (preko esperanta) engleska spisateljica Marjorie Boulton. Vlasta Uršić je objavljivala i u hrvatskim emigrantskim publikacijama kao što su kanadski "Croatian Voice" (Hrvatski glas), "Hrvatski almanah", detroitski "Croatian Courier" ijoš ponegdje. Na njemački i na esperanto preveden joj je i obljavljen niz pjesma, što je detaljno navedeno u bibliografiji na kraju njezine knjige "Stolen Pictures". Osim pjesma pisala je i eseje na engleskom za razne časopise i novine. Kako se godinama bila povukla iz svakog javnog života, na sve strane su mislili da više nije me u živima. Me utim, krajem 1994. javila se živa i zdrava, a živi pod imenom Vlasta Ursić-Grdanovich u gradu Stoke-On-Trent u Engleskoj. Zasebice su joj objavljena sljedeća djela: - Divlji kostajni (pjesme na kajkavskom), Zagreb 1944. - Hiža pri malti (pjesme na kajkavskom), Zagreb 1953. - Wild Chesnuts (prepjev na engleski "Divljih kostajna"), Stoke-On-Trent 1954. - The House at the TolI-Gate (prepjev na engleski "Hiže pri malti"), Stoke-On-Trent 1954. - Stolen Pictures (pjesme na engleskom), Stoke-On-Trent 1977.

146

VIKTOR VIDA Rodio se 2. listopada, 1913. u Kotoru. Pučku školu je poha ao u rodnom mjestu, a od 7. razreda u Podgorici, gdje je i maturirao. Odmah nakon srednje škole cijela mu obitelj odseljuje u Zagreb. Upisuje se na Filozofski fakultet i diplomira slavistiku i romanistiku. Prije rata odlazi u Italiju na godinu dana kao talijanski stipendist i produbljuje svoje poznavanje talijanskog jezika i književnosti. Nakon toga postaje predavačem na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu i suradnikom Romanskog seminara Filozofskog fakulteta. Iz Hrvatske zastalno odlazi 1942. po potrebi državne službe u Italiju, te kao vrstan poznavatelj talijanskog jezika radi u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. U Rimu dolazi u dodir s modernim pjesnicima, posebno s Ungarettijem i Cardarellijem. Ta se agencija zatvara sljedeće godine, pa Vida ostaje bez stalna posla. Tek 1946. postaje činovnikom Pontificia Commissione Assistenza, a 1948. doseljuje u Argentinu. Tu je radio kao skroman državni činovnik i jedva skrbio za sebe i svoju obitelj u onom za život najosnovnijem. Umro je počinivši samoubojstvo pod kotačima vlaka 25. rujna 1960. u Buenos Airesu. Prve je pjesme počeo objavljivati u nikšičkoj "Slobodnoj misli", a kad je došao u Zagreb, počeo se družiti s mladim književnicima (Lj. Wiesner, T. Ujević, i dr.) i objavljivati svoje pjesme u "Hrvatskoj reviji", "Savremeniku" i Matičinu godišnjaku "Hrvatskom kolu". U emigraciji je sura ivao u hrvatskim iseljeničkim glasilima, najviše u "Glasu sv. Antuna" (kojeg je ure ivao Ivo Lendić) i u "Hrvatskoj reviji", a uz pjesme pisao je članke, feljtone, prikaze knjiga i izložaba likovne umjetnosti, polemike, jednu novelu i prijevode Rilkea, Valerya, Camusa, Quasimodoa i dr. Uz izabrane Vidine pjesme i predgovor njima M. Matkovića u poznatoj zbirci "Pet stoljeća", tiskom su mu objavljene sljedeće knjige: - Svemir osobe (pjesme), Buenos Aires 1951. - Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika (zajedno s Ivom Bogdanom), Buenos Aires 1954. - Sužanj vremena (pjesme), Buenos Aires 1956. - Sabrane pjesme, Buenos Aires 1962. - Otrovane lokve (izbor iz Vidinih pjesama M. Rogošića), Zagreb 1971.

147

MIRKO VIDOVIĆ Rodio se 31. prosinca 1940. u selu Bila, općina Livno. Pučku je školu završio u Biloj, srednju u Bosanskom Šamcu i Livnu, gdje je i maturirao. Već u osamnaestoj godini dospijeva u zatvor i stječe karakteristike "nepopravljivoga klasnog neprijatelja". Stoga, po završetku mature pokušava prebjeći preko granice, ali bivajući uhvaćen, opet završava u zatvoru. Godine 1960. upisuje se na Filozofski fakultet u Zadru i diplomira hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, te francuski. Postaje suradnikom Povijesnog instituta u Zadru i urednikom kulturne rubrike zadarskog "Narodnog lista". Godine 1965. biva zbog političkih razloga izbačen iz "Narodnog lista". Da bi izbjegao uhićenje, bježi s obitelji u Francusku, domovinu svoje supruge. Nastanjuje se u Lyonu i studira i završava studij književnosti na Lyonskom sveučilištu. U jeku "Hrvatskog proljeća" 1971. dolazeći s francuskom putovnicom u posjet teško bolesnoj majci, biva u Zadru uhićen i zbog književnog rada osu en na četiri godine stroga zatvora. Kad poslije odbija svjedočiti protiv drugih uhićenih hrvatskih intelektualaca, Vidovića sude na još tri i pol godine robije. Ležao je u Staroj Gradiški i Srijemskoj Mitrovici. Nakon snažne kampanje u me unarodnoj javnosti, a uzela ga je pod svoju zaštitu i Amnesty International kao zatvorenika savjesti, jedva je pušten iz zatvora, i to nakon pet godina i dva mjeseca. Nakon toga, odmah je i administrativno protjeran iz Jugoslavije, pa od tada ponovno živi u progonstvu u Francuskoj, u Lyonu. Odatle djeluje kao književnik, hrvatski kulturni radnik i još odlučniji borac za ljudska prava. Vidović je počeo zarana pisati. Godine 1957. na natječaju sarajevskog "Oslobo enja" za književni sastav mladih pisaca dobiva prvu nagradu. Nastavlja pisati prozu i poeziju, a prve svoje pjesme objavio je ulivanjskom listu "Naša komuna". Zatim sura uje u "Narodnom listu", "Zadarskoj reviji", "Poletu", "Kolu", u splitskom "Vidiku", u "Riječkoj reviji" i drugdje. Za studija u Zadru, postaje predsjednikom Studentskoga literarnog kluba. Uskoro objavljuje skupnu zbirku pjesama s Vladimirom Pavićem i S toj anom Vučičevićem, pod naslovom "Pjesme" (Zadar, 1964). Godinu dana kasnije, u njegovoj je kući ustanovljen disidentski Pokret nezavisnih intelektualaca, neovisan o marksističkoj ideologiji, kojim si Vidović učvršćuje uvjerenje nepopustljiva borca za ljudska prava. U emigraciji postaje suradnikom brojnih hrvatskih listova i časopisa. Uredio je 33 broja glasila "Matoš" na francuskom i hrvatskom jeziku. Sura ivao je u više stranih časopisa i novina, od američkog "Short Story International" do ruske emigrantske revije "Kontinent". Objavio je više od tisuću bibliografskih jedinica, od toga preko stotinu i dvadeset u stranim glasilima i to na dvanaest jezika. Član je Francuskog centra P.E.N.-a. Vidović se uz književnost bavi i kiparstvom. Autor je više od sedamdeset skulptura. Kao književnik i borac za ljudska prava sudjelovao je, zastupajući nedvojbene hrvatske interese, na mnogim me unarodnim manifestacijama, od Me unarodnog mitinga poezije u Parizu do Madridske konferencije za Sigurnost i suradnju u Europi. Zbog svoje popularnosti i djelotvornosti biva biran i za predsjednika Sabora HNV-a, a taj će mu mandat biti produljivan dva puta. Objavio je sljedeća djela: Hram nade (pjesme), München-Barcelona, 1970. Ribnjak Bethesda (novele), Rim, 1971.

148

Sakrivena strana mjeseca (uspomene s robije), Barcelona, 1977. i 2. izd . 1978. Bijeli Vitez (pjesme), San Mateo (California), 1979. Laface cachee de la lune (uspomene s robije; francuski prijevod Sakrivene strane mjeseca ), Pariz, 1983. Krv (drama), Chicago, 1983. Boomerang (putopis po Australiji), Sydney, 1984 . Chevalier Blanc (pjesme; francuski prijevod zbirke Bijeli Vitez ), Lausanne, 1987. Il prigionero di Tito (uspomene s robije; talijanski prijevod Sakrivene strane mjeseca), Trento,1987.

149

MATO VUČETIĆ Rodio se 15. rujna 1892. u gradu Hvaru. Pučku školu je poha ao u Hvaru i Dubrovniku. Tu je završio i svih osam razreda tadašnje gimnazije. U Pariz je stigao 1916. i ostao u njemu, stanujući uglavnom u Latinskoj četvrti kod Sveučilišta Sorbonne, kao vječit prognanik, neženja i bohem sve do smrti 10. travnja 1981. Pokopan je na pariškom groblju Thiais. U samom poraću (nakon I. svjetskog rata) družio se s Tinom Ujevićem i poslije s Ljubom Wiesnerom, kojemu je pomagao skupljati gra u o Matošu. Ako bi negdje trebalo spomen-pločom zabilježiti Vučetičev više nego polustoljetni boravak u Parizu, onda bi to svakako trebalo učiniti u staroj kavani "Closerie des Lillas" (na raskrižju Boulevarda Montparnasse i Saint Michel), gdje se dugim godinama oko njega okupljao školovaniji svijet sa slavenskog juga. Naime, izme u dva rata Vučetić je bio poznat po svojim pariškim političkim i književnim dopisima u zagrebačkom "Obzoru" i "Jutarnjem listu", dakle u listovima Tipografije, kojih je bio dopisnik i predstavnik u Parizu, paje imao i najsvježije vijesti iz Zagreba. Kad je dr. Ante Trumbić stigao u Pariz 1928., Vučetić mu je (zajedno s Bogdanom Radicom) bio na usluzi i povezao ga s vodećim francuskim novinarima i političarima. Vučetić i Radica su poplavili francuski tisak člancima o beogradskim protuhrvatskim nasiljima. U razdoblju nakon II. svjetskog rata Vučetić je mnogo sura ivao u listovima HSS-a. Francuskim jezikom je vladao kao svojim hrvatskim. Za prvu zbirku pjesama na francuskom "Les Torches" predgovor mu je napisao poznati ljevičarski romanopisac Henri Barbusse, dobio je nagradu Francuske akademije za svoju zbirku pjesama na francuskom "Le Chant de l' Exile", a bio je odlikovan i francuskom Legijom časti. Književna ostavština Mate Vučetića nalazi se u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci u Zagrebu, a odvojeno su mu objavljena sljedeća djela: - Odjeci bola (pjesme), Zagreb 1922. - Les Torches (pjesme), Pariz 1925. - Buktinje (pjesme), Zagreb 1925. - Pariske šetnje (lirski zapisi), Zagreb 1929. - La position internationale de la Yugoslavie (politički pamflet; pod pseudonimom Spectator), Pariz 1938. - Hrvatski Gradovi (pjesme), Pariz 1950. - Le Chant de l' Exile (pjesme), Pariz, bez godine izlaska (1952.) - Grad Svijetla (pjesme), Pariz 1952. - Feux et Cendres (pjesme), Pariz 1957.

150

HRVOJE VUKELIĆ Rodio se 29. rujna 1932. u jednom selu u Dalmaciji. Pučku školu je poha ao u rodnom mjestu, tehničku završava u Splitu, a gimnaziju u Zagrebu. Već je za rata kao dječak morao pred njemačkom vojskom bježati s obtelji preko mora u Italiju, a onda u Egipat. Netipično za brojne hrvatske prognanike, god. 1945. u svibnju vraća se u Split. Nakon višegodišnjih pokušaja slobodnijeg djelovanja sa skupinom mladih hrvatskih intelektualaca, u strahu od skorog uhićenja, kako sam svjedoči, bježi s trojicom prijatelja 1954. u Austriju. Nakon dvije godine dospijeva u Španjolsku, a 1958. naseljuje se u Njemačkoj. Tu je ostao do danas, a prvi put je posjetio Hrvatsku 1990. Vukelić se dugo godina profesionalno bavi novinarstvom, radeći za njemačka, ali i za hrvatska emigrantska glasila. Tako odmah nakon odlaska u emigraciju počinje sura ivati u "Hrvatskoj reviji", a poslije i ujoš nekim hrvatskim publikacijama, kao u "Hrvatskoj Državi", primjerice. Neke će radove objavljivati i na španjolskom u reviji "Studia Croatica". Piše i objavljuje književne prikaze i osvrte, recenzije, pjesme, polemike, tako er ponekad pripovijesti i prijevode poezije s njemačkog. Tu su i njegovi brojni politički tekstovi, koji u ovom zadnjem desetljeću preuzimaju vodeće mjesto u njegovu stvaralaštvu. Bibliografija njegovih sveukupnih radova obuhvaća više od dvije tisuće naslova, te po ovovrsnom stvaralaštvu i plodnosti spada u vodeće pisce u emigraciji. Uskoro je očekivati zbirku njegovih izabranih priloga. Uz to je skupa s J. Kušanom, T. Ra om, G. Saganićem i B. Salajem osnovao i pokrenuo "Novu Hrvatsku", a nakon razlaza u tom listu, skupa s Ra om, Salajem i V. Pavlinićem "Poruku slobodne Hrvatske". Hrvoje Vukelić živi dosta tajnovito, to je njegov dugogodišnji pseudonim, upotrebaljavao je i neke druge od kojih su bili najčešći Nikola Jurčević, Mihovil Šimić i Ante Pavlinović, a još ima, kaže, razloga, da u javnost ne ide sa svojim pravim imenom.

151

LJUBO WIESNER Rodio se 2. veljače 1885. u Zagrebu. Tu je poha ao pučku školu i gimnaziju. Tridesetih godina počinje stanovati s obitelji u Samoboru, a nastavlja djelovati u Zagrebu. Od kraja 1936. živi kao vjerojatno prvi hrvatski književnički umirovljenik, jer mu je grad Zagreb dodijelio počasnu mirovinu. Ljeta 1943. odlazi u Berlin za urednika (do jeseni 1944) "Suradnje", mjesečnika za politiku i kulturu. Potkraj rata živio je u mjestu Milau, nedaleko od Plauena, te u Bad Abbachu, u Bavarskoj. Kraj je rata dočekao u Bad Gasteinu, u Austriji, me u hrvatskim izbjeglicama, a srpanj do kraja rujna, tu je proveo u savezničkoj internaciji. Nakon toga je otišao u Zell am See, a na početku 1947. otputovao je u Rim, gdje je 3.srpnja 1951. umro od progresivne paralize.

Prvi put se s pjesmom pojavio kao šesnaestgodišnjak u omladinskom listu "Pobratim", a kao zreli pjesnik u "Savremeniku", Medutim, glavnim se važnim njegovim nastupom može smatrati skupna antologijska knjiga Mlada hrvatska lirika (Zagreb, 1914), u kojoj je bio i on zastupljen i kojoj je napisao značajan programski predgovor, a i bilješke pojedinim pjesnicima. Nastavio je raditi kao novinski korektor, manje i novinar, pa izdavač i urednik ("Sutla", "Grič", "Kritika", Savremenik"), a kadšto je pisao feljtone, kritike i recenzije. Bio je prvo urednikom biblioteke "1000 svjetskih pisaca", a zatim "1000 najljepših novela". Tu je uredio 30 knjiga, u kojima su mnogi njegovi prijevodi (A. Bebel, E. Zola, V. Hugo) i njegove bio-bibliografske bilješke o uvrštenim piscima. Uredio je i nekoliko knjiga "Hrvatske suvremene biblioteke", a za rata, do odlaska u Berlin, urednik je u "Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu" (HIBZ). Za svojeg boravka u Rimu radio je na Vatikanskoj radio-postaji za hrvatske emisije.

U Wiesnerovoj rukopisnoj ostavštini nalazimo i njegove dnevničke zabilješke iz razdoblja 14.ožujka do 9.svibnja 1945, s naslovom Prvi put u BadAbbach. Za života je objavio dvije knjige pjesama: Pjesme, Zagreb,1926. Pjesme (2. izdanje, malo promijenjeno i dopunjeno), Zagreb, 1943.

152

DUŠAN ŽANKO Rodio se 10. studenog 1904. u Trilju pokraj Sinja. Nakon pučke škole i Franjevačke gimnazije u Sinju maturirao je na Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je i diplomirao opću i nacionalnu povijest. Radio je kao gimnazijski profesor povijesti i povijesti umjetnosti, a za rata je bio dvije godine intendant Hrvatskoga Državnog kazališta u Zagrebu. Kao politički izbjeglica dospijeva u Italiju, u izbjeglički logor Fermo, u polovici 1945. Nakon dvije godine spašava se spektakularnim bijegom iz tamnice "Regina Elena", kamo je bio dospio spletkama jugoslavenskih vlasti. Nakon boravka u Rimu, odseljava sljedeće godine u Argentinu, gdje nekoliko godina radi kao knjižničar i predavač na isusovačkom "Colegio Maximo" u San Miguelu pokraj Buenos Airesa. Nakon toga stiže u Venezuelu. Od 1961. do smrti radio je kao profesor Bibliografske investigacije i tehničke komunikacije na Agronomskom fakultetu Centralnog sveučilišta Venezuele u Caracasu. Bio je i članom uprave Nacionalnog instituta za historiju i antropologiju, te Interameričkog društva knjižničara i dokumentalista u Costa Rici. Dobio je i jedno od najvećih državnih odličja za znanstveni rad i prinos Venezueli. Umro je 23.siječnja 1980. u Caracasu. Tridesetih je godina počeo sura ivati u desecima novina i časopisa, najviše u "Hrvatskoj smotri" kojoj je jedno vrijeme bio i suurednik. Pisao je najčešće kazališne i književne kritike, ali tako er eseje, članke vjerskoga i drugog sadržaja. U emigraciji sura uje u petnaestak hrvatskih emigrantskih publikacija, najviše u "Hrvatskoj reviji". Objavljena su mu sljedeća djela: Hrvatska marijanska lirika (antologija), Zagreb, 1935. Bibliografia de bibliografias venezolanas en ciencias agropecuarias :. y afines, Maracay, 1978. Svjedoci (izabrani eseji, prikazi, sjećanja), Barcelona-München, 1987.

153

LELA ZEČKOVIĆ Rodila se 6. veljače 1936. u Varaždinu. Pučku školu i gimnaziju polazila je u Zagrebu. Studirala je i diplomirala studij filozofije na Filozofskom fakultetu u istom gradu 1959. Nakon nekoliko godina odlazi u Nizozemsku. U Amsterdamu je studirala slavističke znanosti i magistrirala 1973. Već dulje vremena radi kao docentica na Sveučilištu II Amsterdamu. Ova neobična pjesnikinja, koja se svojom prvom pjesmom javila 1954. u zagrebačkom srednjoškolskom časopisu "Polet", bavi se i plodnim prevoditeljskim radom. Tako je na nizozemski jezik prevodila V. Popu (Pesme, Rotterdam 1981.) i D. Kiša (Grobnica za Borisa Davidoviča, Amsterdam 1983., te Enciklopediju mrtvih, Amsterdam 1985.). Zasebice je objavila dvije zbirke pjesama: - Uho vraća vid, Zagreb 1975. - Belvedere, Amsterdam 1981.

154

MLADEN ZIGROVIĆ Rodio se 15. siječnja 1917. u Zagrebu. Od rane mladosti posvećuje se glazbi i kao sedamnaestogodišnjak postaje članom Zagrebačke opere. Uz glazbene znanosti, studirao je na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Napulju, Rimu i Madridu. Doktorirao je na državnom sveučilištu u Rimu s dizertacijom "Bosna i Hercegovina od Okupacije 1878. do Aneksije 1909". Godine 1945. dospijeva u Austriju, odakle ga Englezi izručuju jugoslavenskim partizanima. Nakon petmjesečnog "života" u logorima i tamnicama, bježi u Italiju. Nakon dvije godine, dobivši stipendiju za Colcgio Santiago Apostol u Madridu, boravi u Španjolskoj tri godine. Nakon toga odlazi u Venezuelu gdje živi do početka 60-ih godina. Tada dolazi u Englesku, u kojoj živi i djeluje do danas. Njegovi eseji svakako spadaju u lijepu književnost. Objavio je bogat izbor svojih eseja, članaka i razgovora pod naslovom U žitu i kukolju (Barcelona-München, 1986).

155

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->