P. 1
Zakon o Radu

Zakon o Radu

4.8

|Views: 8,473|Likes:
Published by esmir71
zakon oradu u bih
zakon oradu u bih

More info:

Published by: esmir71 on Dec 29, 2008
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC or read online from Scribd
See more
See less

08/21/2013

Bosna i Hercegovina FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

ZAKON O RADU

1999.

271

Broj 43 - Četvrtak, 28. oktobra 1999.

ZAKON O RADU
I - OSNOVNE ODREDBE Član 1. Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije određeno. Član 2. Zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva se radni odnos. Član 3. “Poslodavac u smislu ovog zakona je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu“.
_______________________________

Članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 3. koji je glasio: “Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu”.

Član 4. “Zaposlenik u smislu ovog zakona je fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu“.
______________________

Članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 4. Zakona o radu koji je glasio: “Zaposlenik, u smislu ovog zakona, je fizičko lice koje u radnom odnosu lično obavlja određene poslove za poslodavca i po tom osnovu ostvaruje prava i obaveze u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu”.

Član 5. “Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike: 1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za odre- đeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana: 1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu; 2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije;

3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu.“.
________________________

Članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 5. Zakona o radu, koji je glasio: “Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, te tjelesnih i duševnih poteškoća”. Vidi: KONVENCIJA MOR-a broj 103 o zabrani diskriminacije; Vidi: ZAKON o evidencijama nezaposlenih lica i ZAKON o Zavodu za zapošljavanje;

Član 6. Brisan
______________________

Članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 6. Zakona o radu, koji je glasio: “Zaposlenik ima pravo na zdravstvenu zaštitu i druga prava u slučaju bolesti, smanjenja ili gubitka radne sposobnosti i starosti, kao i pravo na druge oblike socijalne sigurnosti, u skladu sa zakonom”.

Član 7. Brisan
______________________

Članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 7. Zakona o radu, koji je glasio: “Zaposlenik - žena ima pravo i na posebnu zaštitu za vrijeme trudnoće, porođaja i materinstva. Zaposlenik stariji od 15, a mlađi od 18 godina (u daljem tekstu: maloljetnik), uživa posebnu zaštitu”.

Član 8. Brisan
_______________________

Članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 8. Zakona o radu, koji je glasio: “Zaposlenik, kome prestane radni odnos, prijavom službi za zapošljavanje, ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu u slučaju bolesti i invalidnosti, pravo na materijalno osiguranje i druga prava za vrijeme nezaposlenosti, u skladu sa zakonom”.

Član 9. Zaposlenici imaju pravo, po svom slobodnom izboru organizirati sindikat, te se u njega učlaniti, u skladu sa statutom ili pravilima tog sindikata. Poslodavci imaju pravo, po svom slobodnom izboru, da formiraju udruženje poslodavaca, te da se u njega učlane, u skladu sa statutom ili pravilima tog udruženja. Sindikat i udruženja poslodavaca mogu se osnovati bez ikakvog prethodnog odobrenja. Član 10. Zaposlenici odnosno poslodavci slobodno odlučuju o svom stupanju ili istupanju iz sindikata, odnosno udruženja poslodavaca. Zaposlenik odnosno poslodavac ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu odnosno udruženju poslodavaca.
_______________________

Članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se iza člana 10. dodaje se novi član 10 a. koji glasi:

“Član 10a. Poslodavcima ili udruženjima poslodavaca koji djeluju u sopstveno ime ili putem nekog drugog lica, člana ili zastupnika zabranjuje se: 1. miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom; 2. zagovaranje ili pružanje pomoći sindikatu sa ciljem kontroliranja takvog sindikata.

Sindikatu koji djeluje u sopstveno ime ili putem bilo kojeg lica, člana ili zastupnika, zabranjeno je mješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje udruženjem poslodavaca.“ Član 11. “Zakonita“ djelatnost sindikata odnosno udruženja poslodavaca ne može se trajno ni privremeno zabraniti.
______________________

Članom 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 11. na početku rečenice dodaje riječ “Zakonita“.

Član 12. “Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako zakonom nije drugačije predviđeno.“
______________________

Članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 12. Zakona o radu, koji je glasio: “Pitanja iz oblasti radnih odnosa, uređuju se i propisom kantona, u skladu sa ovim zakonom”.

Član 13. Brisan
________________________

Članom 10. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 13. Zakona o radu, koji je glasio: “Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom,primjenjuju se opći propisi obligacionog prava”.

II - ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O RADU Član 14. Brisan
________________________

Članom 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 14. Zakona o radu, koji je glasio: “Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj formi. Ako poslodavac ne zaključi sa zaposlenikom ugovor o radu u pismenoj formi ili mu u roku od 15 dana od dana početka rada ne uruči pismenu potvrdu o zaključenom ugovoru, smatra se da je sa zaposlenikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Poslodavac može u roku od jedne godine dokazati da ugovor o radu nije zaključio sa zaposlenikom, odnosno da zaposlenik u smislu stava 2. ovog člana nikada nije radio kod poslodavca. Potvrda iz stava 2. ovog člana mora sadržavati osnovne podatke iz ugovora o radu, posebno one o stranama, početku rada i plaći”.

Član 15. “Ugovor o radu ne može se zaključiti sa licem koje nije navršilo 15 godina života. Lice između 15 i 18 godina života (u daljem tekstu: maloljetnik) može se zaposliti pod uvjetom da od ovlaštenog liječnika ili nadležne zdravstvene ustanove pribavi potvrdu kojom dokazuje da ima opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova“.
___________________________

Članom 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 15. Zakona o radu, koji je glasio: “Ugovor o radu može da zaključi lice koje je navršilo 15 godina života i koje ima opću zdravstvenu sposobnost utvrđenu od nadležne zdravstvene ustanove. Maloljetnik ne može zaključiti ugovor o radu za obavljanje poslova koji mogu ugroziti njegovo zdravlje, moral ili razvoj. Smatra se da invalidno lice koje je osposobljeno za obavljanje određenih poslova, ima zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova”.

Član 16.
________________________

Članom 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 16. Zakona o radu, koji je glasio: “Ako su zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, određeni posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu može zaključiti samo lice koje ispunjava te uvjete”.

Član 17.
_________________________

Članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 17. Zakona o radu, koji je glasio: “Strani državljani mogu zaključiti ugovor o radu pod uvjetima utvrđenim zakonom”. Vidi: Zakon o zapošljavanju stranaca, koji je objavljen u “Sl. Novinama Federacije BiH” broj 8/99.

1. Probni rad Član 18. Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad. Probni rad iz stava 1. ovog člana ne može trajati duže od “šest” mjeseca. Ako je ugovoren probni rad, otkazni rok iznosi najmanje sedam dana.
__________________________

Članom 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 18. u stavu 2. riječ “tri“ zamjenjuje sa riječju “šest“.

2. Ugovor o radu na neodređeno i određeno vrijeme Član 19. “Ugovor o radu zaključuje se: 1. na neodređeno vrijeme; 2. na određeno vrijeme. Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine. Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno“.
___________________________

Članom 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 19. Zakona o radu, koji je glasio: “Ugovor o radu zaključuje se na neodređeno vrijeme, ako ovim zakonom nije drugačije određeno”.

Član 20. “Prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog: 1. godišnjeg odmora; 2. bolovanja; 3. porođajnog odsustva; 4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 6. odsustva s posla uz saglasnost poslodavca; 7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno.“
__________________________

Članom 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 20. Zakona o radu, koji je glasio: “Ugovor o radu može se zaključiti na određeno vrijeme u slučajevima: • sezonskih poslova, • zamjene privremeno odsutnog zaposlenika, • rada na određenom projektu, • privremenog povećanja obima poslova, i • drugim slučajevima utvrđenim kolektivnim ugovorom. Ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom za svaki pojedinačni slučaj iz stava 1. ovog člana”.

3. Sadržaj zaključenog ugovora o radu Član 21. “Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj ili usmenoj formi. Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži, naročito, podatke o: 1. nazivu i sjedištu poslodavca; 2. imenu i prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu zapo- slenika; 3. trajanju ugovora o radu; 4. danu otpočinjanja rada; 5. mjestu rada; 6. radnom mjestu na koje se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova; 7. dužini i rasporedu radnog vremena; 8. plaći, dodacima na plaću, naknadama, te periodima isplate; 9. trajanju godišnjeg odmora; 10. otkaznim rokovima kojih su se dužni pridržavati zaposle- nik i poslodavac; 11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđene kolek- tivnim ugovorom. Umjesto podataka iz stava 2. tač. 7. do 11. ovog člana, može se u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja“.
___________________________

Članom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 21. Zakona o radu, koji je glasio: “Ugovor o radu sadrži, naročito, podatke o: 1. nazivu i sjedištu poslodavca ; 2. imenu, prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu zapo-slenika; 3. trajanju ugovora o radu ; 4. danu otpočinjanja rada; 5. mjestu rada; 6. radnom mjestu na kojem se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova; 7. dužini i rasporedu radnog vremena; 8. plaći, dodacima na plaću, naknadama, te periodima isplate; 9. trajanju godišnjeg odmora; 10. otkaznim rokovima kojih se mora pridržavati zaposlenik i poslodavac; 11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđenim kolektivnim ugovorom. Umjesto podataka iz stava 1. tač. 7. do 11. ovog člana, može se u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja”.
__________________________

Članom 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se iza člana 21. dodaje novi član 21a., koji glasi :

“Član 21a. Ako poslodavac ne zaključi ugovor o radu sa zaposlenikom u pismenoj formi iz člana 21. ovog zakona, dužan je da zaposleniku uruči pismenu izjavu koja sadrži podatke iz člana 21. stav 2. ovog zakona. Pismenu izjavu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan uručiti zaposleniku : 1. u roku od jednog mjeseca od dana kada zaposlenik otpočne da radi kod poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme; 2. najkasnije na dan kada zaposlenik otpočne da radi za poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme.

Ako poslodavac ne uruči pismenu izjavu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, takav ugovor smatrat će se ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, ako to nije drugačije utvrđeno kolektivnim ugovorom, ili ako poslodavac dokaže da je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme.“ Član 22. “Ako se zaposlenik upućuje na rad u inozemstvo, prije odlaska zaposlenika u inozemstvo mora se postići pismena saglasnost u pogledu slijedećih uvjeta ugovora: 1. trajanju rada u inozemstvu; 2. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja zaposlenik ima prava za vrijeme boravka u inozemstvu; 3. uvjetima vraćanja u zemlju. “
__________________________

Članom 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 22. Zakona o radu, koji je glasio: “Ako se zaposlenik upućuje na rad u inozemstvo zaključuje se pismeni ugovor o radu prije odlaska zaposlenika u inozemstvo. Ugovor iz stava 1. ovog člana sadrži, pored podataka iz člana 21. ovog zakona, i podatke o: 1. trajanju rada u inozemstvu; 2. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja zaposlenik ima pravo za vrijeme rada u inozemstvu; 3. uvjetima vraćanja u zemlju”.

4. Podaci koji se ne mogu tražiti Član 23. Prilikom zaključivanja ugovora o radu poslodavac ne može tražiti od zaposlenika podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnih aktivnosti koje zaposlenik obavlja.
Član 24.

Lični podaci zaposlenika ne mogu se prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim licima, osim ako je to određeno zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa. III - OBRAZOVANJE, OSPOSOBLJAVANJE I USAVRŠAVANJE ZA RAD Član 25. Poslodavac može, u skladu sa potrebama rada, omogućiti zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad. Zaposlenik je obavezan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, obrazovati se, osposobljavati i usavršavati za rad. Poslodavac je obavezan prilikom promjena ili uvođenja novog načina ili organiziranja rada, omogućiti zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje ili usavršavanje za rad. Uvjeti i način obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja za rad iz st. 1. i 2. ovog člana uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. 1. Prijem pripravnika Član 26. “Poslodavac može zaključiti ugovor o obavljanju pripravničkog staža sa pripravnikom na onoliko vremena koliko traje pripravnički staž propisan za zanimanje na koje se odnosi. Ugovor se zaključuje u pisanoj formi. Kopiju ugovora poslodavac dostavlja nadležnoj službi za zapošljavanje u roku od pet dana od dana njegovog zaključivanja, radi evidencije i kontrole. Pripravnikom se smatra lice sa završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je, prema zakonu, obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno prethodno radno iskustvo.

U toku obavljanja pripravničkog staža pripravnik ima pravo na novčanu naknadu u iznosu najmanje 80 % od najniže plaće. Poslodavac i pripravnik mogu se dogovoriti i o većem iznosu novčane naknade, ovisno od stručne spreme pripravnika. Poslodavac osigurava pripravnika za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, a zdravstveno osiguranje osigurava nadležna služba za zapošljavanje. Pripravnik ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor”.
_______________________

Članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Sl. novine FBiH” br. 29/03), a koji je stupio na snagu 01.07.2003. godine, izmijenjen je u cijelosti ptethodni čl. 26. Zakona o radu, koji je glasio: “Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom. Pripravnikom se smatra lice koje prvi put zasniva radni odnos u zanimanju za koje se školovalo, radi stručnog osposobljavanja za samostalan rad. Ugovor o radu sa pripravnikom zaključuje se na određeno vrijeme, a najduže godinu dana, ako zakonom, propisom kantona ili ugovorom o radu nije drugačije određeno”.

Član 27. Nakon završenog pripravničkog staža, pripravnik polaže stručni ispit, u skladu sa zakonom, propisom kantona ili pravilnikom o radu. 2. Volonterski rad Član 28. “Ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili pravilnikom o radu, uvjet za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje završi školovanje za takvo zanimanje, primiti na stručno osposobljavanje za samostalan rad, bez zasnivanja radnog odnosa ( volonterski rad ). Period volonterskog rada iz stava 1. ovog člana računa se u pripravnički staž i u radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim poslovima. Ugovor sa volonterom zaključuje se u pisanoj formi. Kopiju ugovora poslodavac dostavlja nadležnoj službi za zapošljavanje u roku od pet dana od dana njegovog zaključivanja, radi evidencije i kontrole. Volonterski rad može trajati onoliko vremena koliko je propisano trajanje osposobljavanja prema zakonu za određeno zanimanje. Trajanje volonterskog rada iz stava 3. ovog člana računa se u pripravnički staž i radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim radnim mjestima ili za polaganje stručnog ispita. Volonter ima pravo na zdravstveno osiguranje kako je to utvrđeno propisom za nezaposlena lica. Radi osiguranja za slučaj povrede na radu ili profesionalne bolesti poslodavac plaća nadležnoj službi za zapošljavanje 35 % od najniže plaće za svakog volontera. Volonter ima pravo na odmor u toku radnog dana, dnevni odmor između dva uzastopna radna dana i sedmični odmor”.
_______________________

Članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Sl. novine FBiH” br. 29/03), a koji je stupio na snagu 01.07.2003. godine, izmijenjen je u cijelosti ptethodni čl. 28. Zakona o radu, koji je glasio: “Ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili pravilnikom o radu, uvjet za obavljanje poslova određenog zanimanja, poslodavac može lice koje završi školovanje za takvo zanimanje, primiti na stručno osposobljavanje za samostalan rad, bez zasnivanja radnog odnosa ( volonterski rad ). Period volonterskog rada iz stava 1. ovog člana računa se u pripravnički staž i u radno iskustvo kao uvjet za rad na određenim poslovima. Volonterski rad iz stava 1. ovog člana može trajati najduže godinu dana, ako zakonom nije drugačije određeno. Ugovor o volonterskom radu zaključuje se u pismenoj formi. Način i trajanje volonterskog rada i polaganje stručnog ispita uređuje se zakonom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Licu, za vrijeme obavljanja volonterskog rada, osigurava se odmor u toku rada pod istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom odnosu i prava po osnovu osiguranja za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju”.

IV - RADNO VRIJEME Član 29. Puno radno vrijeme zaposlenika traje najduže 40 sati sedmično. Član 30. Ugovor o radu može se zaključiti i za rad sa nepunim radnim vremenom. Zaposlenik koji je zaključio ugovor o radu sa nepunim radnim vremenom, može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno radno vrijeme. Zaposlenik koji radi sa nepunim radnim vremenom ostvaruje sva prava iz radnog odnosa kao i zaposlenik sa punim radnim vremenom, osim prava koje zavisi od dužine radnog vremena (plaća, naknada i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Član 31. Na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi zaposlenika od štetnih utjecaja, radno vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom utjecaju uvjeta rada na zdravlje i radnu sposobnost zaposlenika. Poslovi iz stava 1. ovog člana i trajanje radnog vremena utvrđuju se pravilnikom o radu i ugovorom o radu, u skladu sa zakonom. Pri ostvarivanju prava na plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi sa radom, skraćeno radno vrijeme u smislu st. 1. i 2. ovog člana izjednačava se sa punim radnim vremenom. Član 32. U slučaju više sile (požar, potres, poplava) i iznenadnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, zaposlenik, na zahtijev poslodavca, obavezan je da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad ), a najviše do 10 sati sedmično. Ako prekovremeni rad zaposlenika traje duže od tri sedmice neprekidno ili više od 10 sedmica u toku kalendarske godine, o prekovremenom radu poslodavac obaviještava organ nadležan za poslove inspekcije rada kantona (u daljnjem tekstu: inspekcija rada kantona). “Zaposlenik može dobrovoljno, na zahtijev poslodavca, raditi prekovremeno, i to u trajanju od još najviše 10 sati sedmično.“ Nije dozvoljen prekovremeni rad maloljetnih zaposlenika. Trudnica, majka odnosno usvojilac sa djetetom do tri godine života i samohrani roditelj odnosno usvojilac sa djetetom do šest godina života, može raditi prekovremeno, ako dâ pismenu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Inspekcija rada kantona zabranit će prekovremeni rad, uveden suprotno st. 1., 2., 3., “4. i 5” ovog člana.
__________________________

Članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 32. iza stava 2. dodaje se novi stav 3., da dosadašnji st. 3., 4. i 5. postaju st. 4., 5. i 6., a u stavu 6. riječi: “i 4“ zamjenjuju se riječima: “4. i 5. “

Član 33. Ako priroda posla to zahtijeva, puno radno vrijeme može se preraspodjeliti tako da tokom jednog perioda traje duže, a tokom drugog perioda kraće od punog radnog vremena, s tim da prosječno radno vrijeme ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske poslove najduže 60 sati sedmično. Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom, ne može biti duže od 40 sati u sedmici. Ako je uvedena preraspodjela radnog vremena, takvo radno vrijeme ne smatra se prekovremenim radom. Član 34. Rad u vremenu između 22 sata uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, a u poljoprivredi između 22 sata i 5 sati ujutro, smatra se noćnim radom, ako za određeni slučaj zakonom, propisom kantona ili kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.

“Ako je rad organiziran u smjenama, izmjena smjena se uređuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.“
____________________________

Članom 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 34. mijenja stava 2. koji je glasio: “Ako je rad organiziran u smjenama, osigurava se izmjena smjena, tako da zaposlenik radi noću uzastopno najviše jednu sedmicu”.

Član 35. Brisan
________________________

Članom 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je članu 35. koji je glasio: “Zabranjen je noćni rad žena u industriji. Zabrana iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na žene koje obavljaju rukovodeće i tehničke poslove i žene zaposlene u zdravstvenoj ili socijalnoj službi, kao i na poslodavce koji zapošljavaju samo članove svoje obitelji. Zaposlenici - ženi može se narediti noćni rad u industriji u slučaju zaštite interesa Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), ako je dobijena saglasnost federalnog ministra nadležnog za rad (u daljnjem tekstu: federalni ministar) nakon prethodnog konsultiranja sa sindikatom, poslodavcem ili više poslodavaca odnosno udruženjem poslodavaca. Ženi se može narediti noćni rad i bez prethodne saglasnosti, ako je takav rad neophodan zbog više sile ili sprječavanja kvara na sirovinama. O noćnom radu iz stava 4. ovog člana obavještavaju se nadležni organ kantona i inspekcija rada kantona u roku 24 sata od uvođenja ovog rada. Ako inspekcija rada kantona ocijeni da noćni rad iz stava 4. ovog člana nije neophodan, odnosno da ne postoji viša sila ili opasnost od kvara na sirovinama, zabranit će noćni rad”.

Član 36. Zabranjen je noćni rad maloljetnih zaposlenika. Za maloljetne zaposlenike u industriji, rad u vremenu između 19 sati uvečer i 7 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom. Za maloljetne zaposlenike koji nisu zaposleni u industriji, rad u vremenu između 20 sati uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, smatra se noćnim radom. Izuzetno, maloljetni zaposlenici privremeno mogu biti izuzeti od zabrane noćnog rada u slučaju havarija, više sile i zaštite interesa Federacije, na osnovu saglasnosti nadležnog organa kantona. V - ODMORI I ODSUSTVA 1. Odmori Član 37. Zaposlenik koji radi u punom radnom vremenu, ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od najmanje 30 minuta. Izuzetno, poslodavac je dužan zaposleniku, na njegov zahtjev, omogućiti odmor iz stava 1. ovog člana u trajanju od jednog sata za jedan dan u toku radne sedmice. Vrijeme odmora iz st. 1. i 2. ovog člana ne uračunava se u radno vrijeme. Način i vrijeme korištenja odmora iz st. 1. i 2. ovog člana uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 38. Zaposlenik ima pravo na dnevni odmor između dva uzastopna radna dana u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno. Za vrijeme rada na sezonskim poslovima, zaposlenik ima pravo na odmor iz stava 1. ovog člana u trajanju od najmanje 10 sati neprekidno, a za maloljetne zaposlenike u trajanju od najmanje 12 sati neprekidno.
___________________________

Članom 24. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 38. u stavu 2. na početku rečenice briše riječ “Izuzetno“.

Član 39. Zaposlenik ima pravo na sedmični odmor u trajanju od najmanje 24 sata neprekidno, a ako je neophodno da radi na dan svog sedmičnog odmora, osigurava mu se jedan dan u periodu određenom prema dogovoru poslodavca i zaposlenika. Član 40. Brisan
_________________________

Članom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 40., koji je glasio: “Zaposleniku se ne može uskratiti pravo na odmor u toku rada, dnevni odmor i sedmični odmor”.

Član 41. Zaposlenik, za svaku kalendarsku godinu, ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 radnih dana. Maloljetni zaposlenik ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 24 radna dana. Zaposlenik, koji radi na poslovima na kojima se, uz primjenu mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi od štetnih uticaja, ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 30 radnih dana. Poslovi i trajanje odmora iz stava 3. ovog člana uređuju se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Član 42. Zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana, stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada. Ako zaposlenik nije stekao pravo na godišnji odmor u smislu stava 1. ovog člana, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Odsustvo sa rada zbog privremene nesposobnosti za rad, materinstva, vojne službe i drugog odsustva koje nije uvjetovano voljom zaposlenika, ne smatra se prekidom rada iz stava 1. ovog člana. Član 43. Trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćeg propisanog ovim ili drugim zakonom, uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. U trajanje godišnjeg odmora ne uračunava se vrijeme privremene nesposobnosti za rad, vrijeme praznika u koje se ne radi, kao i drugo vrijeme odsustvovanja sa rada koje se zaposleniku priznaje u staž osiguranja. Ako je rad organiziran u manje od šest radnih dana u sedmici, pri utvrđivanju trajanja godišnjeg odmora smatra se da je radno vrijeme raspoređeno na šest radnih dana, ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije uređeno. Član 44. Godišnji odmor može se koristiti u dva dijela. Ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine. Zaposlenik ima pravo koristiti jedan dan godišnjeg odmora kad on to želi, uz obavezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegovog korištenja. Član 45. Zaposlenik se ne može odreći prava na godišnji odmor. Zaposleniku se ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu se izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.

2. Odsustva sa rada Član 46. Zaposlenik ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće do sedam radnih dana u jednoj kalendarskoj godini - plaćeno odsustvo u slučaju: stupanja u brak, porođaja supruge, teže bolesti i smrti člana uže obitelji, odnosno domaćinstva. Članom uže obitelji, u smislu stava 1. ovog člana, smatraju se: supružnici odnosno vanbračni supružnici, dijete (bračno, vanbračno, usvojeno, pastorče i dijete bez roditelja uzeto na izdržavanje), otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac, dedo i nana (po ocu i majci), braća i sestre. Zaposlenik ima pravo na plaćeno odsustvo i u drugim slučajevima i za vrijeme utvrđeno propisom kantona, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Član 47. Poslodavac može zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće neplaćeno odsustvo. Izuzetno, poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće - plaćeno odsustvo. Za vrijeme odsustva iz stava 1. ovog člana prava i obaveze zaposlenika koji se stiču na radu i po osnovu rada, miruju. VI - ZAŠTITA ZAPOSLENIKA Član 48. Poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku da se upozna sa propisima o radnim odnosima i propisima iz oblasti zaštite na radu u roku od 30 dana od dana stupanja zaposlenika na rad. Poslodavac je dužan osposobiti zaposlenika za rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja zaposlenika, te sprječava nastanak nesreće. Član 49. Poslodavac je dužan da osigura potrebne uvjete za zaštitu na radu kojima se osigurava zaštita života i zdravlja zaposlenika, u skladu sa zakonom. Član 50. Zaposlenik ima pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene propisane mjere zaštite na radu i o tome je dužan odmah obavijestiti inspekciju rada kantona. 1. Zaštita maloljetnika Član 51. Maloljetnik ne može da radi na naročito teškim fizičkim poslovima, radovima pod zemljom ili pod vodom, ni na ostalim poslovima koji bi mogli štetno i sa povećanim rizikom da utiču na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na njegove psihofizičke osobine. Federalni ministar posebnim propisom utvrdit će poslove iz stava 1. ovog člana. Inspektor rada kantona zabranit će rad maloljetnika na poslovima u smislu stava 1. ovog člana. 2. Zaštita žene i materinstva Član 52. “Žena ne može biti zaposlena na poslovima pod zemljom (u rudnicima), osim u slučaju ako je zaposlena na rukovodećem mjestu koje ne zahtijeva fizički rad ili u službama zdravstvene i socijalne zaštite, odnosno ako žena mora provesti izvjesno vrijeme na obuci pod zemljom ili mora povremeno ulaziti u podzemni dio rudnika u cilju obavljanja zanimanja koje ne uključuje fizički rad“.
____________________________

Članom 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 52. Zakona o radu, koji je glasio: “Ženi se ne može narediti, niti se žena može rasporediti da obavlja

naročito teške fizičke poslove, radove pod zemljom ili pod vodom, te druge poslove koji, s obzirom na njene psihofizičke osobine, ugrožavaju njen život i zdravlje. Izuzetno, zabrana rada iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na žene koje obavljaju rukovodeće poslove i poslove zdravstvene i socijalne zaštite, studente, pripravnike i volontere koji tokom školovanja ili stručnog osposobljavanja moraju dio vremena provesti u podzemnim dijelovima rudnika, te na žene koje povremeno moraju ulaziti u podzemne dijelove rudnika radi obavljanja poslova koji nisu fizičke prirode”.

Član 53. Poslodavac ne može odbiti da zaposli ženu zbog njene trudnoće, ili joj zbog tog stanja otkazati ugovor o radu, ili je, osim u slučajevima iz člana 54. stav 1. ovog zakona, rasporediti na druge poslove. Član 54. Žena za vrijeme trudnoće, odnosno dojenja djeteta, može biti raspoređena na druge poslove ako je to u interesu njenog zdravstvenog stanja koje je utvrdio ovlašteni liječnik. Ako poslodavac nije u mogućnosti da osigura raspoređivanje žene u smislu stava 1. ovog člana, žena ima pravo na odsustvo sa rada uz naknadu plaće, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Privremeni raspored iz stava 1. ovog člana ne može imati za posljedicu smanjenje plaće žene. Ženu, iz stava 1. ovog člana, poslodavac može premjestiti u drugo mjesto rada, samo uz njen pismeni pristanak. Član 55. “Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika, žena može da otpočne porođajno odsustvo 28 dana prije očekivanog datuma porođaja”.
___________________________

Članom 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 55. Zakona o radu, koji je glasio: “Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno, a za blizance, treće i svako slijedeće dijete žena ima pravo na porođajno odsustvo od 18 mjeseci neprekidno. Na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika žena može da otpočne porođajno odsustvo 45 dana prije porođaja, a obavezno 28 dana prije porođaja. Ako žena bez svoje krivice, na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika, ne koristi porođajno odsustvo 28 dana prije porođaja, ima pravo da te dane iskoristi poslije porođaja. Izuzetno, žena, na osnovu svog pismenog zahtjeva, može koristiti kraće porođajno odsustvo, ali ne kraće od 42 dana poslije porođaja”.

Član 56. Otac djeteta, odnosno usvojilac može da koristi pravo iz člana 55. st. 1. ovog zakona u slučaju smrti majke, ako majka napusti dijete ili ako je iz opravdanih razloga spriječena da koristi to pravo.
____________________________

Članom 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 56. iza riječi “st. 1.”brišu riječi “ i 3.“

Član 57. Nakon isteka porođajnog odsustva, žena sa djetetom najmanje do jedne godine života ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, a za blizance, treće i svako slijedeće dijete ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do navršene dvije godine života djeteta, ako propisom kantona nije predviđeno duže trajanje ovog prava. Pravo iz stava 1. ovog člana može koristiti i zaposlenik - otac djeteta, ako žena za to vrijeme radi u punom radnom vremenu. Član 58. Nakon isteka godine dana života djeteta, jedan od roditelja ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena do tri godine života djeteta, ako je djetetu, prema nalazu nadležne zdravstvene ustanove, potrebna pojačana briga i njega.

Pravo iz stava 1. ovog člana može da koristi i usvojilac, odnosno lice koje se stara o djetetu, u slučaju smrti oba roditelja, ako roditelji napuste dijete ili ako ne mogu da se brinu o djetetu. Član 59. Žena, koja nakon korištenja porođajnog odsustva radi puno radno vrijeme, ima pravo da odsustvuje s posla dva puta dnevno u trajanju po sat vremena radi dojenja djeteta, na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika. Pravo iz stava 1. ovog člana žena može koristiti do navršene jedne godine života djeteta. Vrijeme odsustva iz stava 1. ovog člana računa se u puno radno vrijeme. Član 60. Ako žena rodi mrtvo dijete ili ako dijete umre prije isteka porođajnog odsustva, ima pravo da produži porođajno odsustvo za onoliko vremena koliko je, prema nalazu ovlaštenog liječnika, potrebno da se oporavi od porođaja i psihičkog stanja prouzrokovanog gubitkom djeteta, a najmanje 45 dana od porođaja odnosno od smrti djeteta, za koje vrijeme joj pripadaju sva prava po osnovu porođajnog odsustva. Član 61. Jedan od roditelja može da odsustvuje sa rada do tri godine života djeteta, ako je to predviđeno kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Za vrijeme odsustvovanja sa rada u smislu stava 1. ovog člana, prava i obaveze iz radnog odnosa, miruju. Član 62. Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Za vrijeme rada sa polovinom punog radnog vremena iz čl. 57. i 58. ovog zakona, zaposlenik ima za polovinu punog radnog vremena za koje ne radi, pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom.
___________________________

Članom 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 62. u st. 1.iza zareza brišu riječi “kao i odsustva iz člana 59. ovog zakona“.

Član 63. Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu socijalno - zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove. Roditelju, koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, pripada pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom. Roditelju koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, ne može se narediti da radi noću, prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pismeni pristanak. 3. Zaštita zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad Član 64. Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu sa ovim zakonom i na određeno vrijeme. Član 65. Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno utjecati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa. Zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog povrede ili povrede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za koga nakon liječenja i oporavka nadležna zdravstvena ustanova ili

ovlašteni liječnik utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo da se vrati na poslove na kojima je radio prije nastupanja privremene nesposobnosti za rad ili na druge odgovarajuće poslove. Zaposlenik je dužan,u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti za rad, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad. Član 66. Ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. Zaposlenik, koji je pretrpio povredu na radu ili obolio od profesionalne bolesti, ima prednost pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju koje organizira poslodavac. Član 67. Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti. VII - PLAĆE I NAKNADE PLAĆA 1. Plaće Član 68. Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 69. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Član 70. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun plaće. Pojedinačne isplate plaće nisu javne. Član 71. Zaposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i praznikom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 2. Naknada plaće Član 72. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.). Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Zaposlenik koji odbije da radi, jer nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, ima pravo na naknadu plaće u visini kao da je radio, za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite na radu, ako za to vrijeme nije raspoređen na druge odgovarajuće poslove. 3. Zaštita plaće i naknade plaće Član 73. Poslodavac ne može, bez saglasnosti zaposlenika, svoje potraživanje prema njemu naplatiti uskraćivanjem isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskraćivanjem isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće. Član 74. Najviše polovica plaće ili naknade plaće zaposlenika može se prisilno obustaviti radi ispunjenja obaveze zakonskog izdržavanja, a za ostale obaveze može se prisilno obustaviti najviše jedna trećina plaće zaposlenika. VIII - IZUMI I TEHNIČKA UNAPREĐENJA ZAPOSLENIKA Član 75. Zaposlenik je dužan da obavijesti poslodavca o izumu odnosno tehničkom unapređenju kojeg je ostvario na radu ili u vezi sa radom. Izumi odnosno tehnička unapređenja u smislu stava 1. ovog člana, su izumi odnosno tehnička unapređenja, određena zakonom. Podatke o izumu odnosno tehničkom unapređenju zaposlenik je dužan da čuva kao poslovnu tajnu koju ne može saopćiti trećem licu bez odobrenja poslodavca. Poslodavac ima pravo prečeg otkupa izuma, odnosno tehničkog unapređenja iz stava 1. ovog člana, pod uvjetom da se u roku od 30 dana od dana obavještenja iz stava 1. ovog člana, izjasni o ponudi zaposlenika. Član 76. Brisan
_________________________

Članom 30. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 76.Zakona o radu, koji je glasio: “ O svojem izumu koji nije ostvaren na radu ili u vezi sa radom, zaposlenik je dužan da obavijesti poslodavca, ako je izum u vezi sa djelatnošću poslodavca, te da mu pismeno ponudi ustupanje prava u vezi sa tim izumom. Poslodavac je dužan da se u roku od mjesec dana od dana obavještenja iz stava 1. ovog člana, izjasni o ponudi zaposlenika. Na ustupanje prava na izum iz stava 1. ovog člana na odgovarajući način primjenjuju se odredbe obligacionog prava”.

IX - ZABRANA TAKMIČENJA ZAPOSLENIKA SA POSLODAVCEM Član 77. Zaposlenik ne može, bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Član 78. Poslodavac i zaposlenik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme, nakon prestanka ugovora o radu, a najduže dvije godine od dana prestanka tog ugovora, zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica koji je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem i da ne može za svoj ili za račun trećeg lica, sklapati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem. Ugovor iz stava 1. ovog člana može biti sastavni dio ugovora o radu. Član 79. Ugovorena zabrana takmičenja obavezuje zaposlenika samo ako je ugovorom poslodavac preuzeo obavezu da će zaposleniku za vrijeme trajanja zabrane isplaćivati naknadu najmanje u iznosu

polovine prosječne plaće isplaćene zaposleniku u periodu od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Naknadu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan isplatiti zaposleniku krajem svakog kalendarskog mjeseca. Visina naknade iz stava 1. ovog člana usklađuje se na način i pod uvjetima utvrđenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Član 80. Uvjeti i način prestanka zabrane takmičenja uređuju se ugovorom između poslodavca i zaposlenika. X - NAKNADA ŠTETE Član 81. Zaposlenik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Ako štetu prouzrokuje više zaposlenika, svaki zaposlenik odgovara za dio štete koju je prouzrokovao. Ako se za svakog zaposlenika ne može utvrditi dio štete koju je on prouzrokovao, smatra se da su svi zaposlenici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima. Ako je više zaposlenika prouzrokovalo štetu krivičnim djelom sa umišljajem, za štetu odgovaraju solidarno. Član 82. Ako se naknada štete ne može utvrditi u tačnom iznosu ili bi utvrđivanje njenog iznosa prouzrokovalo nesrazmjerne troškove, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu može se predvidjeti da se visina naknade štete utvrđuje u paušalnom iznosu, kao i način utvrđivanja paušalnog iznosa i organ koji tu visinu utvrđuje i druga pitanja u vezi sa ovom naknadom. Ako je prouzrokovana šteta mnogo veća od utvrđenog paušalnog iznosa naknade štete, poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno prouzrokovane štete. Član 83. Zaposlenik koji na radu ili u vezi sa radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu trećem licu, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećem licu. Član 84. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju se uvjeti i način smanjenja ili oslobađanja zaposlenika od obaveze naknade štete. Član 85. Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava. XI - PRESTANAK UGOVORA O RADU 1. Način prestanka ugovora o radu Član 86. Ugovor o radu prestaje: 1. smrću zaposlenika; 2. sporazumom poslodavca i zaposlenika; 3. kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, “odnosno navrši 40 godina staža osiguranja“, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore; 4. danom dostavljanja pravosnažnog rješenja o utvrđivanju gubitka radne sposobnosti ; 5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika; 6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;

7. ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca danom stupanja na izdržavanje kazne; 8. ako zaposleniku bude izrečena mjera bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera u trajanju dužem od tri mjeseca - početkom primjene te mjere; 9. odlukom nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa.
___________________________

Članom 31. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 86. u st. 1.tač. 3., .iza riječi “staža osiguranja” dodaju riječi “odnosno navrši 40 godina staža osiguranja“.

2. Otkaz ugovora o radu Član 87. “Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.“
__________________________

Članom 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 87. Zakona o radu, koji je glasio: “Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, iz člana 98. ovog zakona, kao i u slučaju kada zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje tih poslova. Otkaz zbog gubitka radne sposobnosti iz stava 1. ovog člana, moguć je samo ako poslodavac ne može zaposliti zaposlenika na druge poslove ili ga ne može obrazovati, odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima”.

Član 88. “Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana“.
__________________________

Članom 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 88. Zakona o radu, koji je glasio: “Poslodavac odnosno zaposlenik može otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prije otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana, poslodavac može zaposlenika pismeno upozoriti na obaveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obaveza”.
____________________________

Članom 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se iza člana 88. Zakona o radu dodaje novi član 88 a. koji glasi:

“Član 88 a. “Zaposlenik može otkazati ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka u slučaju da je poslodavac odgovoran za prijestup ili povredu obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od zaposlenika da nastavi radni odnos. U slučaju otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana zaposlenik ima sva prava u skladu sa zakonom, kao da je ugovor nezakonito otkazan od strane poslodavca.“

Član 89. Ugovor o radu, u slučaju iz “člana 88. i 88.a” ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
___________________________

Članom 35. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 89. u stavu 1. Zakona o radu riječi “člana 88. stav 1.“ zamjenjuju riječima: “čl .88. i 88. a“, a briše se stav 2. koji je glasio: “Ugovorna strana, koja u slučaju iz člana 88. stava 1. ovog zakona, otkaže ugovor o radu, ima pravo od strane koja je kriva za otkaz da traži naknadu štete koja je nastala neizvršavanjem preuzetih obaveza iz ugovora o radu”. "Odluka o otkazu ugovora o radu je zakonita samo ako je donijeta u prekluzivnom roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz". Iz obrazloženja: Postavljenim zahtjevom tužitelj je tražio da se ponište donijete odluke tužene o otkazu ugovra o radu i prestanku radnog odnosa. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužena za činjenicu zbog koje je donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, saznala 21. februara 2002. godine pa je u odnosu na vrijeme donošenja pobijanog rješenja (06.05.2002.) pravilan zaključak da tužena nije u prekluzivnom roku od 15 dana donijela odluku o prestanku radnog odnosa i da je odluka donijeta nakon isteka tog prekluzivnog roka nezakonita (čl. 89. Zakona o radu). Ovo iz razloga što nevršenje subjektivnog prava u okviru prekluzivnog roka ima za posljedicu gubitak prava kao što to odgovara relevantnim okolnostima datog slučaja, zbog čega ne stoje žalbeni navodi tužene da je sud pogrešno tumačio i primijenio relevantan materijalni propis. (Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1606/03, od 03.06.2004. godine).

Član 90. Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
_______________________________

" 27. Pravo na odbranu zaposlenika se, u skladu sa članom 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući odbranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava zaposlenika. Ovo tim prije jer je pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku se mora omogućiti pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca." (Iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP 773/04 od 15.06.2005. godine, objavljene u "Sl. glasniku BiH" broj 73/05 i "Sl. novinama F BiH" broj 75/05)

Član 91. “U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.“
____________________________

Članom 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 91. Zakona o radu, koji je glasio: “Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. stav 1. ovog zakona, obavezan je da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz”.

Član 92. Brisan
_________________________

Članom 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) brisan je član 92. Zakona o radu, koji je glasio: “Ako poslodavac namjerava da otkaže ugovor o radu, u smislu ovog zakona, obavezan je da o tome pribavi mišljenje vijeća zaposlenika. Ako poslodavac nije pribavio mišljenje vijeće zaposlenika, odluka o otkazu ugovora o radu je ništavna”.

Član 93. Poslodavac, samo uz prethodnu saglasnost “federalnog ministarstva nadležnog za rad (u daljem tekstu: federalno ministarstvo)“, može otkazati ugovor o radu sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja njegove dužnosti i šest mjeseci nakon obavljanja te dužnosti.
____________________________

Članom 38. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 93. Zakona o radu riječ “sindikata“ zamjenjuje sa riječima: “federalnog ministarstva nadležnog za rad (u daljem tekstu: federalno ministarstvo)“.

3. Forma i trajanje otkaznog roka Član 94. Otkaz se daje u pismenoj formi. Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku. Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje. Član 95. “Otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da zaposlenik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu. Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposleniku odnosno poslodavcu. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu može se utvrditi duže trajanje otkaznog roka“.
_________________________

Članom 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 95. Zakona o radu, koji je glasio: “Otkazni rok ne može biti kraći od 15 dana niti duži od šest mjeseci, s tim da se konkretna dužina otkaznog roka uređuje kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposleniku odnosno poslodavcu”.

Član 96. Ako zaposlenik, na zahtijev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka. “Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da: 1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtijev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku: - naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio; - naknadu štete za pretrpljenu štetu; - otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; - druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.“
_________________________

Članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) izmijenjen je stav 2. i 3. člana 95. Zakona o radu, koji su glasili: “Ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, poslodavac će vratiti zaposlenika na rad i isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio. Zaposlenik koji osporava dati otkaz, može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora”.

4. Otkaz s ponudom izmjenjenog ugovora o radu Član 97. Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmjenjenim uvjetima. Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

5. Program zbrinjavanja viška zaposlenika Član 98. “Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje peterici zaposlenika, dužan je konsultirati se sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.“.
_________________________

Članom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 98. Zakona o radu, koji je glasio: “Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od šest mjeseci ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu najmanje petorici zaposlenika, dužan je izraditi program zbrinjavanja viška zaposlenika”.

Član 99. “ Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona: 1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac; 2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi. Akt u pismenoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, slijedeće podatke: • razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu; • broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz; • mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraći- vanje radnog vremena); • mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca; • mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca. Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.“
_________________________

Članom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 99. Zakona o radu, koji je glasio: “Program iz člana 98. ovog zakona sadrži, naročito: • razloge nastanka viška zaposlenika, • broj i kategoriju zaposlenika koji će se pojaviti kao višak, • mogućnost promjene u tehnologiji i organizaciji rada u cilju zbrinjavanja viška zaposlenika, • mogućnost zapošljavanja zaposlenika na druge poslove, • mogućnost pronalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca, • mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije zaposlenika, • mogućnost skraćivanja radnog vremena. Program iz stava 1. ovog člana poslodavac je obavezan dostaviti na konsultiranje vijeću zaposlenika i obavezan je izjasniti se vijeću zaposlenika o njegovim mišljenjima i prijedlozima. Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, o programu iz stava 1. ovog člana poslodavac se konsultira sa sindikatom i obavezan je da se izjasni o mišljenjima i prijedlozima sindikata. Ako programom iz stava 1. ovog člana nije moguće zaposlenicima osigurati zaposlenje, može im se otkazati ugovor o radu. U slučaju otkaza iz stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od dvije godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz stava 4. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.

6. Otpremnina Član 100. Zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz

ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem. Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu “ili ugovorom o radu”, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2. ovog člana, poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 2. i 3. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
_________________________

Članom 43. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 100. stav 2. Zakona o radu iza riječi “pravilnikom o radu” dodaju riječi “ili ugovorom o radu”.

XII - OSTVARIVANJE PRAVA I OBAVEZA IZ RADNOG ODNOSA 1. Odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa Član 101. O pravima i obavezama zaposlenika iz “ugovora o radu” odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju. Ako je poslodavac fizičko lice može pismenom punomoći ovlastiti drugo poslovno sposobno punoljetno lice da ga zastupa u ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom.
_________________________

Članom 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 101. stav 1. Zakona o radu riječi “radnog odnosa” zamijenjuju riječima “ugovora o radu”.

Član 102. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa zaposlenik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa ovim zakonom. 2. Zaštita prava iz radnog odnosa Član 103. “Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka. Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu“.
_________________________

Članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Sl. novine F BiH“, broj 32/00) izmijenjen je član 103. Zakona o radu, koji je glasio:” Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtjevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostavljanja zahtijeva zaposlenika iz stava 1. ovog člana ne udovolji tom zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od 15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok od 15 dana za podnošenje zahtjeva sudu, teče od dana okončanja tog postupka.

Propust zaposlenika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1.do 3. ovog člana, nema za posljedicu gubitak prava na to potraživanje”.

Član 104. Rješavanje nastalog radnog spora stranke u sporu mogu sporazumno povjeriti arbitraži. Kolektivnim ugovorom odnosno sporazumom uređuje se sastav, postupak i druga pitanja značajna za rad arbitraže. Član 105. U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr. ), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca “uz saglasnost zaposlenika”, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
________________________

Članom 46. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 105 Zakona o radu iza riječi “novog poslodavca” dodaju riječi “uz saglasnost zaposlenika”.

Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. XIII - PRAVILNIK O RADU Član 107. Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika odnosno sindikatom. Pravilnik iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Vijeće zaposlenika odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim. XIV - SUDJELOVANJE ZAPOSLENIKA U ODLUČIVANJU - VIJEĆE ZAPOSLENIKA Član 108. Zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa. Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom. Član 109. Vijeće zaposlenika formira se na zahtijev najmanje 20 % zaposlenika ili sindikata. Član 110. Način i postupak formiranja vijeća zaposlenika, kao i druga pitanja vezana za rad i djelovanje vijeća zaposlenika, uređuju se zakonom.
_________________________

Vidi: ZAKON o vijeću zapopslenika, objavljen u “Sl. novinama FBiH” broj 38/04 iz 2004. godine.

XV - KOLEKTIVNI UGOVORI Član 111. Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca.

Član 112. Na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca. Ako je u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora zastupljeno više sindikata odnosno više poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati odnosno poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca, u skladu sa njihovim statutom. Do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora iz člana 111. ovog zakona, može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije ), odnosno vlada kantona. Član 113. Kolektivni ugovor može se zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme. Kolektivni ugovor zaključuje se u pismenoj formi. Ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, kolektivni ugovor primjenjivaće se do zaključivanja novog kolektivnog ugovora. Član 114. Kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze strana koje su ga zaključile, te prava i obaveze iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom, u skladu sa zakonom i drugim propisima. Kolektivnim ugovorom uređuju se i pravila o postupku kolektivnog pregovaranja, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektvnih radnih sporova.
__________________________

Vidi: “Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH”, “Sl.novine FBiH”, broj 54/05 od 07.09.2005. godine, koji je na snazi od 08.09.2005. godine.

Član 115. Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Član 116. Ako postoji interes Federacije, federalni ministar može proširiti primjenu kolektivnog ugovora i na druga pravna lica za koja se ocjeni da je to potrebno, a koja nisu učestvovala u njegovom zaključivanju ili mu nisu naknadno pristupila. Prije donošenja odluke o proširenju važnosti kolektivnog ugovora, federalni ministar je obavezan zatražiti mišljenje sindikata, poslodavca ili više poslodavaca odnosno udruženja poslodavaca, na koje se kolektivni ugovor proširuje. Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora može se opozvati na način utvrđen za njezino donošenje. Odluka o proširenju važnosti kolektivnog ugovora objavljuje se u “Službenim novinama Federacije BiH”. Član 117. Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje. Član 118. Zaključen kolektivni ugovor, te njegove izmjene i dopune, za teritoriju Federacije ili područje dva ili više kantona dostavljaju se “federalnom ministarstvu”, a svi ostali kolektivni ugovori dostavljaju se nadležnom organu kantona. Postupak dostave kolektivnih ugovora iz stava 1. ovog člana federalnom ministarstvu odnosno nadležnom organu kantona, pravilnikom će propisati federalni ministar, odnosno nadležni kantonalni ministar.
_________________________

Članom 47. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 118. stav 1. Zakona o radu riječi “federalnom ministarstvu nadležnom za rad (u daljem tekstu: federalno ministarstvo)“ zamjenjuju riječiima “federalnom ministarstvu”.

Član 119. Kolektivni ugovor, zaključen za teritoriju Federacije, objavljuje se u “Službenim novinama Federacije BiH”, a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona. Član 120. Kolektivni ugovor može se otkazati na način i pod uvjetima predviđenim tim kolektivnim ugovorom. Otkaz kolektivnog ugovora obavezno se dostavlja svim ugovornim stranama. Član 121. Strane kolektivnog ugovora mogu pred nadležnim sudom zahtijevati zaštitu prava iz kolektivnog ugovora. XVI - MIRNO RJEŠAVANJE KOLEKTIVNIH RADNIH SPOROVA 1. Mirenje Član 122. U slučaju spora o zaključivanju, primjeni, izmjeni ili dopuni odnosno otkazivanju kolektivnog ugovora ili drugog sličnog spora vezanog za kolektivni ugovor (kolektivni radni spor),ako strane nisu dogovorile način mirnog rješavanja spora, sprovodi se postupak mirenja, u skladu sa ovim zakonom. Mirenje iz stava 1. ovog člana provodi mirovno vijeće. Član 123. Mirovno vijeće može biti formirano za teritoriju Federacije, odnosno za područje kantona. Mirovno vijeće za teritoriju Federacije sastoji se od tri člana, i to: predstavnika poslodavaca, sindikata i predstavnika kojeg izaberu strane u sporu sa liste koju utvrđuje federalni ministar, a formira se za period od dvije godine. Mirovno vijeće iz stava 2. ovog člana donosi pravila o postupku pred tim vijećem. Administrativne poslove za mirovno vijeće formirano za teritoriju Federacije, vrši federalno ministarstvo. Troškove za člana mirovnog vijeća sa liste koju utvrđuje federalni ministar, snosi federalno ministarstvo. Član 124. Formiranje mirovnog vijeća za područje kantona, njegov sastav, način rada i druga pitanja koja se odnose na rad tog mirovnog vijeća, uređuju se propisom kantona. Član 125. Strane u sporu mogu prihvatiti ili odbiti prijedlog mirovnog vijeća, a ako ga prihvate, prijedlog ima pravnu snagu i dejstvo kolektivnog ugovora. O ishodu i rezultatima mirenja strane u sporu obavještavaju u roku od tri dana od dana završetka mirenja federalno ministarstvo, odnosno nadležni organ kantona, u skladu sa propisom kantona. 2. Arbitraža Član 126. Strane u sporu mogu rješavanje kolektivnog radnog spora sprorazumno povjeriti arbitraži. Imenovanje arbitara i arbitražnog vijeća i druga pitanja u vezi sa arbitražnim postupkom uređuju se kolektivnim ugovorom ili sporazumom strana. Član 127. Arbitraža temelji svoju odluku na zakonu, drugom propisu, kolektivnom ugovoru i na pravičnosti. Arbitražna odluka mora biti obrazložena, osim ako strane u sporu ne odluče drugačije. Protiv arbitražne odluke žalba nije dopuštena. Arbitražna odluka ima pravnu snagu i dejstvo kolektivnog ugovora.

XVII - ŠTRAJK Član 128. Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova. Štrajk se može organizirati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom. Štrajk ne može započeti prije okončanja postupka mirenja predviđenog ovim zakonom, odnosno prije provođenja drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojem su se strane sporazumjele.
_______________________

Vidi: Zakon o štrajku, objavljen u “Službenim novinama F BiH” broj 14/00.

Član 129. Zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih zaposlenika zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, u smislu člana 128. stav 2. ovog zakona. Zaposlenik ne može biti ni na koji način prisiljavan da sudjeluje u štrajku. Ako se zaposlenik ponaša suprotno članu 128. stav 2. ovog zakona ili ako za vrijeme štrajka namjerno nanese štetu poslodavcu, može mu se dati otkaz, u skladu sa zakonom. XVIII - EKONOMSKO - SOCIJALNO VIJEĆE Član 130. U cilju ostvarivanja i usklađivanja ekonomske i socijalne politike, odnosno ineresa zaposlenika i poslodavaca, te podsticanja zaključivanja i primjene kolektivnih ugovora i njihovog usklađivanja sa mjerama ekonomske i socijalne politike, može se formirati ekonomsko - socijalno vijeće. Ekonomsko - socijalno vijeće može se formirati za teritoriju Federacije odnosno područje kantona. Ekonomsko - socijalno vijeće temelji se na trostranoj saradnji Vlade Federacije, odnosno vlade kantona, sindikata i poslodavaca. Ekonomsko - socijalno vijeće iz stava 2. ovog člana osniva se sporazumom zainteresiranih strana kojim se uređuje sastav, ovlaštenja i druga pitanja od značaja za rad ovog vijeća. Ekonomsko - socijlano vijeće iz stava 2. ovog člana donosi poslovnik o radu, kojim će urediti način donošenja odluka iz svog djelokruga rada.
__________________________

Vidi: SPORAZUM o ekonomsko-socijalnom vijeću, objavljen u “Sl. novinama F BiH” broj 47/02 od 27.09.2002. godine

XIX - NADZOR NAD PRIMJENOM PROPISA O RADU Član 131. Nadzor nad primjenom ovog zakona i na osnovu njega donesenih propisa, obavlja federalni, odnosno kantonalni inspektor rada. Ako se radi o preduzeću ili ustanovi od interesa za Federaciju, nadzor iz stava 1. ovog člana obavlja federalni inspektor rada, u skladu sa zakonom. Član 132. U provođenju nadzora inspektor rada ima ovlaštenja utvrđena zakonom i na osnovu zakona donesenih propisa. Zaposlenik, sindikat, poslodavac i vijeće zaposlenika mogu zahtijevati od inspektora rada provođenje inspekcijskog nadzora. XX - POSEBNE ODREDBE 1. Radna knjižica Član 133. Zaposlenik ima radnu knjižicu. Radna knjižica je javna isprava.

Radnu knjižicu izdaje općinski organ uprave nadležan za poslove rada. Federalni ministar donijet će propis o radnoj knjižici, kojim će se urediti: sadržaj, postupak izdavanja, način upisivanja podataka, postupak zamjene i izdavanja novih radnih knjižica, način vođenja registra izdatih radnih knjižica, oblik i način izrade, kao i druga pitanja predviđena propisom o radnoj knjižici.
_________________________

Vidi: Pravilnik o radnoj knjižici, objavljen u “Sl. novinama FBiH” broj 42/00 od 12.10.2000. godine.

Član 134. Na dan kada počne da radi, zaposlenik predaje radnu knjižicu poslodavcu, o čemu poslodavac izdaje zaposleniku pismenu potvrdu. Na dan prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan vratiti zaposleniku radnu knjižicu, a zaposlenik vraća poslodavcu potvrdu iz stava 1. ovog člana. Vraćanje radne knjižice iz stava 2. ovog člana ne može se uvjetovati potraživanjem koje poslodavac eventualno ima prema zaposleniku. Član 135. Pored radne knjižice iz člana 134. stav 2. ovog zakona, poslodavac je dužan zaposleniku vratiti i druge dokumente i na njegov zahtjev izdati potvrdu o poslovima koje je obavljao i trajanju radnog odnosa. U potvrdi iz stava 1. ovoga člana ne mogu se unositi podaci koji bi zaposleniku otežavali zaključivanje novog ugovora o radu. 2. Privremeni i povremeni poslovi Član 136. Za obavljanje privremenih i povremenih poslova može se zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, pod uvjetima: 1. da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom ugovoru ili u pravilniku o radu, 2. da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom i da ne traju duže od 60 dana u toku kalendarske godine. Licu koje obavlja privremene i povremene poslove osigurava se odmor u toku rada pod istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom odnosu i druga prava, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju . Član 137. Za obavljanje poslova iz člana 136. ovog zakona zaključuje se ugovor u pismenoj formi. Ugovor iz stava 1. ovog člana sadrži: vrstu, način, rok izvršenja poslova i iznos naknade za izvršeni posao. 3. Utjecaj vojne službe na radni odnos Član 138. Zaposleniku za vrijeme služenja vojnog roka i služenja u rezervnom sastavu (u daljem tekstu: vojna služba) prava i obaveze iz radnog odnosa miruju. Zaposlenik koji nakon završetka vojne službe želi da nastavi rad kod istog poslodavca, dužan ga je o tome obavijestiti u roku od 30 dana od dana prestanka vojne službe, a poslodavac je dužan primiti zaposlenika na rad u roku od 30 dana od dana obavijesti zaposlenika. Zaposlenika, koji je obavijestio poslodavca u smislu stava 2. ovog člana, poslodavac je dužan rasporediti na poslove na kojima je radio prije stupanja u vojnu službu ili na druge odgovarajuće poslove, osim ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga u smislu člana 98. ovog zakona. Ako poslodavac ne može vratiti zaposlenika na rad, zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova u smislu stava 3. ovog člana, dužan mu je isplatiti otpremninu utvrđenu u članu 100. ovog zakona, s tim da se prosječna plaća dovede na nivo plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 3. ovog člana, poslodavac ne može u roku od godinu dana zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz stava 1. ovog člana. Prava utvrđena ovim zakonom u vezi sa vojnom službom imaju i lica na službi u rezervnom sastavu policije. 4. Prava zastupnika - poslanika i funkcionera Član 139. Zaposleniku izabranom, odnosno imenovanom na neku od javnih dužnosti, u organe Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, organe kantona, grada i općine i zaposleniku izabranom na profesionalnu funkciju u sindikatu, prava i obaveze iz radnog odnosa, na njegov zahtjev, miruju, a najduže četiri godine od dana izbora odnosno imenovanja. Na zaposlenika iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe iz člana 138. st. 2. do 5. ovog zakona. XXI - KAZNENE ODREDBE “Član 139 a. Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac pravno lice, ako: • sa zaposlenikom ne zaključi ugovor o radu (član 2.), • stavlja u nepovoljniji položaj lice koje se zaposli i lice koje traži zaposlenje (član 5.).“ Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se poslodavac - fizičko lice novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.500,00 KM. Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice novčanom kaznom od 500,00 KM do 1.000,00 KM.“
_________________________

Članom 48. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se iza člana 139. Zakona o radu u poglavlju XXI – KAZNENE ODREDBE dodaje novi član 139 a., koji glasi:

Član 140. Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do “7.000,00, KM” kaznit će se za prekršaj poslodavac pravno lice, ako:
1. (brisano), 2. (brisano),

“1. zaposleniku ne uruči pismenu izjavu u skladu sa članom 21 a. ovog zakona“.
4.(brisana),

2. zaključi ugovor o radu koji ne sadrži podatke propisane ovim zakonom (član 21.), 3. uputi zaposlenika na rad u inozemstvo, a ugovor o radu ne sadrži propisane podatke (član 22.), 4. od zaposlenika traži podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa radnim odnosom (član 23.), 5. prikuplja, obrađuje, koristi ili dostavlja trećim licima podatke o zaposleniku, (član 24.), 6. zaključi ugovor o radu kojim je ugovoreno trajanje pripravničkog staža duže od zakonom predviđenog (član 26.), 7. ugovor o volonterskom radu ne zaključi u pismenoj formi (član 28.), 8. sklopi ugovor o radu u kojem je puno radno vrijeme ugovoreno u trajanju dužem od zakonom propisanog (član 29.), 9. od zaposlenika zahtijeva da na poslovima, na kojima se uz primjenu mjera zaštite na radu nije moguće zaštititi od štetnih uticaja, radi duže od skraćenog radnog vremena (član 31). 10. od zaposlenika zahtijeva da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) suprotno članu 32. stav 1.”i 3.” ovog zakona, 11. ne obavijesti inspektora rada kantona o prekovremenom radu o kojem ga je dužan obavijestiti (član 32.stav 2.) 12. ne postupi po zabrani inspektora rada kantona kojim se zabranjuje prekovremeni rad (član 32. stav 6. ), 13. maloljetnom zaposleniku naredi prekovremeni rad (član 32. stav 3.),

14. trudnici, majci sa djetetom do tri godine starosti ili samohranom roditelju sa djetetom do šest godina života, bez njegovog pismenog pristanka, naredi prekovremeni rad (član 32. stav 4.), 15. ženi zaposlenoj u industriji naredi noćni rad suprotno članu 35. ovog zakona, 16. maloljetniku naredi noćni rad (član 36.), 17. zaposleniku ne omogući korištenje odmora, u toku rada (član 37.), 18. zaposleniku ne omogući korištenje dnevnog i sedmičnog odmora (čl. 38. i 39.), 19. zaposleniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora u najkraćem trajanju određenom ovim zakonom (član 41. stav 1.), 20. zaposleniku uskrati pravo na godišnji odmor, odnosno isplati mu naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora (član 45.), 21. zaposleniku ne omogući korištenje plaćenog odsustva (član 46. stav 1.), 22. rasporedi maloljetnika da radi na poslovima suprotno članu 51. stav 1. ovog zakona, 23. “zaposli ženu na poslovima pod zemljom (u rudnicima) suprotno članu 52. ovog zakona“, 24. zbog trudnoće odbije zaposliti ženu, otkaže joj ugovor o radu, ili je suprotno odredbama ovog zakona, premjesti na druge poslove (član 53.), 25. ne omogući ženi odsustvo sa rada uz naknadu plaće (član 54. stav 2.), 26. premjesti ženu suprotno članu 54. stav 4. ovog zakona, 27. ne omogući ženi da koristi porođajno odsustvo (član 55.), 28. ocu djeteta odnosno usvojiocu ne omogući korištenje prava iz člana 55. ovog zakona (član 56.), 29. ženi odnosno ocu djeteta ne omogući da radi polovinu punog radnog vremena (član 57.), 30. jednom od roditelja odnosno usvojiocu ne omogući da koristi pravo pod uvjetima propisanim članom 58.ovog zakona, 31. onemogući ženi da odsustvuje sa posla radi dojenja djeteta(član 59.) 32. jednom od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) odnosno usvojiocu onemogući da koristi pravo iz člana 63. stav 1. ovog zakona, 33. otkaže zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, usljed čega je privremeno nesposoban za rad (član 64.), 34. ne vrati zaposlenika na poslove na kojima je prije radio ili na druge odgovarajuće poslove (član 65. stav 2.), 35. poslodavac ne ponudi zaposleniku druge poslove (član 66. stav 1.), 36. poslodavac ne da prednost zaposleniku pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju (član 66.stav 2.), 37. poslodavac otkaže ugovor o radu zaposleniku kod kojeg postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti suprotno članu 67. ovog zakona, 38. isplati plaću manju od utvrđene kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu (član 69. stav 2.), 39. ne isplati plaću u roku utvrđenom u članu 70. stav 1. ovog zakona, 40. poslodavac svoje potraživanje prema zaposleniku naplati suprotno članu 74. ovog zakona, 41. ugovor o radu prestane suprotno članu 87. ovog zakona, 42. ne omogući zaposleniku da iznese svoju odbranu (član 90.), 43. postupi suprotno članu 93.ovog zakona, 44. ne uruči otkaz zaposleniku u pismenoj formi (član 94.), 45. ne ispuni obaveze prema zaposleniku iz člana 96. stav 1. ovog zakona, 46.”ne konsultira se sa vijećem zaposlenika u skladu sa članom 98. ovog zakona“. 47. postupi suprotno odredbama člana 99. ovog zakona “. 48. zaključi ugovor o radu sa drugim zaposlenikom (član 99. stav 5.), 49. poslodavac stavi u nepovoljniji položaj zaposlenika zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku (član 129. stav 1.), 50. onemogući ili pokuša onemogućiti federalnog odnosno kantonalnog inspektora rada u provođenju nadzora (član 131.), 51. odbije zaposleniku vratiti radnu knjižicu (član 134. stav 2.), 52. postupi suprotno odredbama čl. 136. i 137. ovog zakona, 53. u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ne uskladi pravilnik o radu (član 141.), 54. u roku od tri mjeseca iz člana 142. ovog zakona ne zaključi sa zaposlenikom ugovor o radu,

55. zaposli drugo lice suprotno članu 143. stav 6. ovog zakona. Ako je prekršaj iz stava 1. ovog člana učinjen prema maloljetnom zaposleniku najniži i najviši iznos novčane kazne uvećava se dvostruko. Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se poslodavac - fizičko lice novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.500,00 KM. Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice, novčanom kaznom od 200,00 KM do 1.000,00 KM.
_________________________

Članom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 140. stav 1. Zakona o radu riječi “10.000,00 KM” zamjenjuju riječima “7.000,00 KM”,da se u cjelini mijenja tačka 3., koja postaje tačka 1., a koja je glasila: ” 3. zaposleniku ne uruči pismenu potvrdu u skladu sa članom 14.ovog zakona”, da se tačka 4. briše, da dosadašnje tačke 5.-12. postaju tačke 2.-9., da u dosadašnjoj tački 13. koja postaje tačka 10. riječi “stav 1.” zamjenjuju riječima “stav 1. i 3.”, da dosadašnja tačka 14. postaje tačka 11., da u dosadašnjoj tački 15. koja postaje tačka 12. u zagradi riječi “stav 5” zamjenjuju riječima “stav 6.”, da dosadašnje tečke 16.-25. postaju tačke 13.-22., da se mijenja dosadašnja tačka 26., koja postaje tačka 23., a koja je glasila: “zaposli ženu na poslovima na kojima je ženama zabranjen rad (član 52.)”, da dosadašnje tačke 27.-48. postaju tačke 24.-45., da se mijenjaju dosadašnje taške 49. i 50., koje postaju tačke 46. i 47., a koje su glasaile: “49. ne izradi program zbrinjavanja viška zaposlenika u skladu sa članom 98. ovog zakona, 50. pri izradi programa viška zaposlenika ne konsultira vijeće zaposlenika odnosno sindikat (član 99. st. 2. i 3.)”, i da dosadašnje tačke 51.-58. postaju tačke 48.-55.

XXII - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 141. Poslodavci su dužni uskladiti pravilnike o radu sa odredbama ovog zakona, u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Član 142. Poslodavci su dužni u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona ponuditi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu, u skladu sa ovim zakonom . Zaposlenik, kojem poslodavac ne ponudi ugovor o radu iz stava 1. ovog člana, ostaje u radnom odnosu na neodređeno odnosno određeno vrijeme. Ugovor iz stava 1. ovog člana ne može biti nepovoljniji od uvjeta pod kojima je radni odnos zasnovan, odnosno pod kojima su bili uređeni radni odnosi zaposlenika i poslodavca do dana zaključivanja ugovora iz stava 1. ovog člana, ako odredbama ovog zakona ta pitanja nisu drugačije uređena. Ako zaposlenik ne prihvati ponudu poslodavca da zaključi ugovor o radu u skladu sa stavom 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos u roku od 30 dana od dana dostave ugovora o radu na zaključivanje. Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca, a smatra da ugovor koji mu je ponudio poslodavac nije u skladu sa stavom 3. ovog člana, može pred nadležnim sudom da ospori valjanost ponude poslodavca u roku od 15 dana od dana prihvatanja ponude. Član 143. (1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. (2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. (3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. (4) “Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na

osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku”. (5) “Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent - do 5 godina 1,33 - od 5 do 10 godina 2,00 - od 10 do 20 godina 2,66 - preko 20 godina 3,00 (6) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. (7) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca. (8) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
__________________________

Članom 50. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Sl. novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se u članu 143. Zakona o radu mijenja stav 4., da se dodaje novi stav 5., a da postojeći stavovi 5., 6. i 7. postaju stavovi 6., 7. i 8.
__________________________

Članom 51. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (“Službene novine F BiH“, broj 32/00) propisano je da se iza člana 143. Zakona o radu dodaju novi članovi 143a., 143b. i 143c., koji glase:

“Član 143 a. Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143 b. Članove Federalne odnosno kantonalne komisije imenuje federalni odnosno kantonalni ministar, na osnovu njihovog profesionalnog iskustva i iskazane sposobnosti za izvršavanje ove funkcije. Članovi komisije moraju biti nezavisni i objektivni i ne mogu se birati iz reda izabranih dužnosnika, niti mogu imati bilo kakav politički mandat. Federalno ministarstvo odnosno nadležni organ kantona snosit će troškove Federalne odnosno kantonalne komisije. Član 143 c. Federalna odnosno kantonalna komisija može: 1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike; 2. pozvati svjedoke i vještake; 3. tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavaca da dostave sve relevantne informacije. Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

2. pravno utemeljene; 3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana“.
__________________________

Vidi: INSTRUKCIJU o primjeni člana 143. Zakona o radu, koja je objavljena u “Sl. novinama FBiH” broj 17/00 od 15. maja 2000. godine, a koja je stupila na snagu 16.05.2000. godine. INSTRUKCIJA je prestala da važi 5. avgusta 2003. godine, kada je stupila na snagu Instrukcija o prestanku važenja Instrukcije federalnog ministra za rad, objavljena u “Sl. novinama FBiH” broj 35/01 od 04.05.2001. godine.

Član 144. Zaposlenici, čiji radni odnos miruje u skladu sa propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a koji po ovom zakonu nemaju pravo na mirovanje radnog odnosa, imaju pravo da se vrate na poslove koje su prije obavljali ili na druge odgovarajuće poslove u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 145. Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije. Član 146. Do uređivanja plaća kolektivnim ugovorom, a najduže za vrijeme od jedne godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, Vlada Federacije utvrdit će, uz prethodno konsultiranje strana u zaključivanju kolektivnog ugovora, visinu, način i uvjete usklađivanja najniže plaće. Odluka o visini najniže plaće iz stava 1. ovog člana objavljuje se u “Službenim novinama Federacije BiH”.
________________________

Vidi: Odluku Vlade Federacije BiH, objavljena u “Sl. novine FBiH”, br. 48/99 od 03.12.1999. godine, kada je i stupila na snagu.

Član 147. Propisi, koji su predviđeni za sprovođenje ovog zakona, donijet će se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 148. Do donošenja propisa iz člana 147. ovog zakona, primjenjivat će se propisi koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 149. Nadležni organi kantona donijet će propise, u skladu sa ovim zakonom, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 150. Danom stupanja na snagu ovog zakona, na teritoriji Federacije prestaje primjena propisa o radnim odnosima i plaćama koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije, do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim propisa iz člana 148. ovog zakona. Član 151. Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH”.
Predsjedavajući Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Pero Madžar, s. r. Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso, s. r

“Službene novine F BiH” - broj 43 , četvrtak, 28. oktobra 1999.

Na osnovu člana IV 7. (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, donosim

UKAZ
O PROGLAŠENJU ZAKONA O RADU Proglašava se Zakon o radu koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma održanoj 5. oktobra 1999. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 21. jula 1999. godine.

Broj 01-960/99 27. oktobra 1999. godine Sarajevo

Predsjednik Federacije BiH Ivo Andrić-Lužanski, s. r.

“Službene novine F BiH” - broj 32, srijeda 30. augusta 2000. godine
Na osnovu člana IV. B 7a. (IV) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, donosim UKAZ O PROGLAŠENJU ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O RADU Proglašava se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma od 2. augusta 2000. godine i na sjednici Doma naroda od 31. jula 2000. godine. Broj 01-447/2000 Sarajevo, 15. augusta 2000. godine Predsjednik Federacije BiH prof. dr.Ejup Ganić, s. r.

ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O RADU
Član 1. U Zakonu o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj 43/99) član 3. mijenja se i glasi: “Poslodavac u smislu ovog zakona je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu“.

Član 2.
Član 4. mijenja se i glasi: “Zaposlenik u smislu ovog zakona je fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu“.

Član 3.
Član 5.mijenja se i glasi: “Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike: 1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana: 1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;

2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije; 3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu.“.

Član 4.
Član 6. briše se.

Član 5.
Član 7. briše se.

Član 6.
Član 8. briše se.

Član 7.
Iza člana 10. dodaje se novi član 10 a. koji glasi: “Član 10a. Poslodavcima ili udruženjima poslodavaca koji djeluju u sopstveno ime ili putem nekog drugog lica, člana ili zastupnika zabranjuje se: 1. miješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje sindikatom; 2. zagovaranje ili pružanje pomoći sindikatu sa ciljem kontroliranja takvog sindikata; Sindikatu koji djeluje u sopstveno ime ili putem bilo kojeg lica, člana ili zastupnika, zabranjeno je mješanje u uspostavljanje, funkcioniranje ili upravljanje udruženjem poslodavaca.“

Član 8.
U članu 11. na početku rečenice dodaje se riječ “Zakonita“.

Član 9.
Član 12. mijenja se i glasi: “Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako zakonom nije drugačije predviđeno.“

Član 10.
Član 13. briše se.

Član 11.
Član 14. briše se.

Član 12.
Član 15. mijenja se i glasi: “Ugovor o radu ne može se zaključiti sa licem koje nije navršilo 15 godina života. Lice između 15 i 18 godina života (u daljem tekstu: maloljetnik) može se zaposliti pod uvjetom da od ovlaštenog liječnika ili nadležne zdravstvene ustanove pribavi potvrdu kojom dokazuje da ima opću zdravstvenu sposobnost za obavljanje tih poslova“.

Član 13.
Član 16. briše se.

Član 14.
Član 17. briše se.

Član 15.
U članu 18. u stavu 2. riječ “tri“ zamjenjuje se riječju “šest“.

Član 16.
Član 19. mijenja se i glasi: “Ugovor o radu zaključuje se: 1. na neodređeno vrijeme; 2. na određeno vrijeme.

Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine. Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno“.

Član 17.
Član 20. mijenja se i glasi: “Prekidom ugovora o radu iz člana 19.stav 4.ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog: 1. godišnjeg odmora; 2. bolovanja; 3. porođajnog odsustva; 4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 6. odsustva s posla uz saglasnost poslodavca; 7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno.“

Član 18.
Član 21. mijenja se i glasi: “Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj ili usmenoj formi. Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži, naročito, podatke o: 1. nazivu i sjedištu poslodavca; 2. imenu i prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu zapo- slenika; 3. trajanju ugovora o radu; 4. danu otpočinjanja rada; 5. mjestu rada; 6. radnom mjestu na koje se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova; 7. dužini i rasporedu radnog vremena; 8. plaći, dodacima na plaću, naknadama, te periodima isplate; 9. trajanju godišnjeg odmora; 10. otkaznim rokovima kojih su se dužni pridržavati zaposle- nik i poslodavac; 11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđene kolek- tivnim ugovorom. Umjesto podataka iz stava 2. tač. 7. do 11. ovog člana, može se u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja“.

Član 19. Iza člana 21. dodaje se novi član 21a., koji glasi :
“Član 21a. Ako poslodavac ne zaključi ugovor o radu sa zaposlenikom u pismenoj formi iz člana 21. ovog zakona, dužan je da zaposleniku uruči pismenu izjavu koja sadrži podatke iz člana 21. stav 2. ovog zakona. Pismenu izjavu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan uručiti zaposleniku : 1. u roku od jednog mjeseca od dana kada zaposlenik otpočne da radi kod poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme; 2. najkasnije na dan kada zaposlenik otpočne da radi za poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme. Ako poslodavac ne uruči pismenu izjavu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, takav ugovor smatrat će se ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, ako to nije drugačije utvrđeno kolektivnim ugovorom, ili ako poslodavac dokaže da je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme.“

Član 20.
Član 22. mijenja se i glasi: “Ako se zaposlenik upućuje na rad u inozemstvo, prije odlaska zaposlenika u inozemstvo mora se postići pismena saglasnost u pogledu slijedećih uvjeta ugovora: 1. trajanju rada u inozemstvu;

2. valuti u kojoj će se isplaćivati plaća i drugim primanjima u novcu i naturi na koja zaposlenik ima prava za vrijeme boravka u inozemstvu; 3. uvjetima vraćanja u zemlju. “

Član 21.
U članu 32. iza stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi: “Zaposlenik može dobrovoljno, na zahtijev poslodavca, raditi prekovremeno, i to u trajanju od još najviše 10 sati sedmično.“ Dosadašnji st. 3., 4. i 5. postaju st. 4., 5. i 6. U stavu 6. riječi: “i 4“ zamjenjuju se riječima: “4. i 5. “

Član 22.
U članu 34. stav 2. mijenja se i glasi: “ Ako je rad organiziran u smjenama, izmjena smjena se uređuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.“

Član 23.
Član 35. briše se.

Član 24.
U članu 38. stav 2. na početku rečenice riječ “Izuzetno“ briše se .

Član 25.
Član 40. briše se.

Član 26.
Član 52. mijenja se i glasi: “Žena ne može biti zaposlena na poslovima pod zemljom (u rudnicima), osim u slučaju ako je zaposlena na rukovodećem mjestu koje ne zahtijeva fizički rad ili u službama zdravstvene i socijalne zaštite, odnosno ako žena mora provesti izvjesno vrijeme na obuci pod zemljom ili mora povremeno ulaziti u podzemni dio rudnika u cilju obavljanja zanimanja koje ne uključuje fizički rad“.

Član 27.
Član 55. mijenja se i glasi: “Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Na osnovu nalaza ovlaštenog liječnika, žena može da otpočne porođajno odsustvo 28 dana prije očekivanog datuma porođaja”.

Član 28.
U članu 56. riječi: “i 3.“ brišu se.

Član 29.
U članu 62. stav 1. riječi: “kao i odsustva iz člana 59. ovog zakona,“ brišu se.

Član 30.
Član 76. briše se.

Član 31.
U članu 86. stav 1. tačka 3. iza riječi: “staža osiguranja“ dodaju se riječi: “odnosno navrši 40 godina staža osiguranja“ .

Član 32.
Član 87. mijenja se i glasi: “Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.“

Član 33.
Član 88. mijenja se i glasi:

“Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana“.

Član 34. Iza člana 88. dodaje se novi član 88a. koji glasi:
“Član 88a. “Zaposlenik može otkazati ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka u slučaju da je poslodavac odgovoran za prijestup ili povredu obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od zaposlenika da nastavi radni odnos. U slučaju otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana zaposlenik ima sva prava u skladu sa zakonom, kao da je ugovor nezakonito otkazan od strane poslodavca.“

Član 35.
U članu 89. stav 1. riječi: “člana 88. stav 1.“ zamjenjuju se riječima: “čl .88. i 88. a“. Stav 2. briše se.

Član 36.
Član 91. mijenja se i glasi: “ U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.“

Član 37.
Član 92. briše se.

Član 38.
U članu 93. riječ “sindikata“ zamjenjuje se riječima: “fede- ralnog ministarstva nadležnog za rad (u daljem tekstu: federalno ministarstvo)“.

Član 39.
Član 95. mijenja se i glasi: “Otkazni rok ne može biti kraći od sedam dana u slučaju da zaposlenik otkazuje ugovor o radu, ni kraći od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje ugovor o radu. Otkazni rok počinje da teče od dana uručenja otkaza zaposleniku odnosno poslodavcu. Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu može se utvrditi duže trajanje otkaznog roka“.

Član 40.
U članu 96. st. 2. i 3. mijenjaju se i glase: “Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da: 1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtijev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku: naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio; naknadu štete za pretrpljenu štetu; otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.“

Član 41.

Član 98. mijenja se i glasi: “Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje peterici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika,sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.“.

Član 42.
Član 99. mijenja se i glasi: “ Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona: 1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac; 2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi. Akt u pismenoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, slijedeće podatke: razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu; broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz; mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraći- vanje radnog vremena); mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca; mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca. Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme, prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani.“

Član 43.
U članu 100. stav 2. iza riječi : “pravilnikom o radu“ dodaju se riječi: “ili ugovorom o radu“.

Član 44.
U članu 101. stav 1. riječi: “radnog odnosa“ zamjenjuju se riječima: “ugovora o radu“.

Član 45.
Član 103. mijenja se i glasi : “Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka. Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu“.

Član 46.
U članu 105. iza riječi: “novog poslodavca“ dodaju se riječi: “uz saglasnost zaposlenika.“

Član 47.
U članu 118. stav 1. riječi: “federalnom ministarstvu nadležnom za rad (u daljem tekstu: federalno ministarstvo)“ zamjenjuju se riječima: “federalnom ministarstvu“.

Član 48.
Iza člana 139. u poglavlju XXI - KAZNENE ODREDBE, dodaje se novi član 139a., koji glasi: “Član 139a. Novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac - pravno lice, ako:

sa zaposlenikom ne zaključi ugovor o radu (član 2.), stavlja u nepovoljniji položaj lice koje se zaposli i lice koje traži zaposlenje (član 5.).“ Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se poslodavac - fizičko lice novčanom kaznom od 1.000,00 KM do 3.500,00 KM. Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice novčanom kaznom od 500,00 KM do 1.000,00 KM.“

Član 49.
U članu 140. stav 1. riječi: 10.000,00 KM “ zamjenjuju se riječima: 7.000,00 KM “. Tačke 1. i 2. brišu se. Tačka 3. koja postaje tačka 1. mijenja se i glasi: 1. zaposleniku ne uruči pismenu izjavu u skladu sa članom 21a. ovog zakona“. Tačka 4. briše se. Dosadašnje tač. 5. -12. postaju tač. 2. - 9. U dosadašnjoj tački 13. koja postaje tačka 10 riječi: “stav 1. zamjenjuju se riječima: “st. 1. i 3.“. Dosadašnja tačka 14. postaje tačka 11. U dosadašnjoj tački 15. koja postaje tačka 12. u zagradi riječi: “stav 5“ zamjenjuju se riječima: “stav 6.“. Dosadašnje tač. 16. -25. postaju tač. 13.-22. Dosadašnja tačka 26.koja postaje tačka 23. mijenja se i glasi: “26. zaposli ženu na poslovima pod zemljom (u rudnicima) suprotno članu 52. ovog zakona“. Dosadašnje tač. 27. - 48. postaju tač. 24. - 45. Dosadašnje tač.49. i 50. koje postaju tač. 46. i 47. mijenjaju se i glase: “49. ne konsultira se sa vijećem zaposlenika u skladu sa članom 98. ovog zakona“. 50. postupi suprotno odredbama člana 99. ovog zakona “. Dosadašnje tač. 51. -58. postaju tač. 48. - 55.

Član 50.
U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi: “Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku. Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi: “Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent - do 5 godina 1,33 - od 5 do 10 godina 2,00 - od 10 do 20 godina 2,66 - preko 20 godina 3,00

Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8. Član 51.
Iza člana 143. dodaju se novi čl. 143a., 143b. i 143c, koji glase: “Član 143a. Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar). O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar. U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije. Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Član 143b. Članove Federalne odnosno kantonalne komisije imenuje federalni odnosno kantonalni ministar, na osnovu njihovog profesionalnog iskustva i iskazane sposobnosti za izvršavanje ove funkcije.

Članovi komisije moraju biti nezavisni i objektivni i ne mogu se birati iz reda izabranih dužnosnika, niti mogu imati bilo kakav politički mandat. Federalno ministarstvo odnosno nadležni organ kantona snosit će troškove Federalne odnosno kantonalne komisije. Član 143c. Federalna odnosno kantonalna komisija može: 1. saslušati zaposlenika, poslodavca i njihove predstavnike; 2. pozvati svjedoke i vještake; 3. tražiti od odgovarajućih organa vlasti i poslodavaca da dostave sve relevantne informacije. Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su: 1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom; 2. pravno utemeljene; 3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana“.

Član 52.
Ovaj zakon ne odnosi se na ugovore i isplate nastale između poslodavca i zaposlenika u primjeni člana 143. Zakona o radu prije dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 53.
Ovaj zakon ne odnosi se na konačne odluke koje je sud donio u periodu prije stupanja na snagu ovog zakona u primjeni člana 143. Zakona o radu.

Član 54.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu.

Član 55.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenim novinama Federacije BiH“. Predsjedavajući Doma naroda Parlamenta Federacije BiH Niko Lozančić, s. r. Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Enver Kreso, s. r.
NAPOMENA : Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu je objavljen u “Sl. novinama Federacije BiH” broj 32/00 od 30.augusta 2000. godine, a stupio je na snagu 7. septembra 2000. godine.

INDEX POJMOVA U ZAKONU O RADU (Broj iza pojma označava broj člana u Zakonu o radu, a broj iza kose crte označava stav u članu). A Arbitraža, 104, 126-127, Akt o osnivanju/osnivački akt, 101/1,

B Bolovanje (privremena spriječenost za rad), 20, 42/3, 43/2, 64/1, 65/2, 65/3, 72/1, 140/1, Č Čekanje (posla), 143/1, 143/2, 143/3, 143/4, Član(ovi) porodice, 46/2, D Dijete, 58, 59, 60, 61/1, 63/1, 140/1, Diskriminacija, 5/1, 5/3, 140/1, Dobra vjera, 5/2, Dodaci, Vidi: Plaća E Ekonomsko - socijalno vijeće, 130, F Federacija, 36/4, 111, 116/1, 118/1, 119,123/2, 123/4, 130/3,131/2,143/4, Federalni zavod za statistiku, 143/4 Fizičko lice, 3, 4, 101/2, 140/3, G Godišnji odmor, 21, 41/1,2,3 i 4, 42/1 i2, 43/1,2 i 3, 44/1,2 i 3, 45/1 i 2, 72/1, 140/1, Industrija, 36/2, 36/3, 140/1, Inspekcija rada, 32/2, 32/6, 50, 51/3, 131/1, 131/2, 132/1, 132/2, 140/1, - inspekcijski nadzor 132/2, I Invalidnost (smanjenje ili gubitak radne sposobnosti), 66, 67, 86, 140/1, Izdržavanje/zakonsko izdržavanje , 74, Izjava, 21.a/1, 21.a/2, 21.a/3, 140/1, Izum/inovacija, 75/1, 75/2, 75/3, 75/4, 75/5, J Javna isprava, 133/2, Javne funkcije (poslanici i zastupnici), 139/1, K Kalendarska godina, 41/1, 44/2, Kanton, 111, 118/1, 119, 123/2, 124, 130/4, Kolektivni ugovor, 1, 3. 4, 12, 19/4, 21, 21.a/2, 25/3, 28/5, 30, 33/2,34, 37/4, 41/4, 42/2, 43/1 i 3, 46/3,
54/2, 68, 69/1, 69/2, 70/1, 71, 72, 79/3, 84, 88/4, 95/3, 100/2, 101/1,103/4, 104/2, 105, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 120, 121, 122/1, 125, 126/2,127, 128/2, 130/1, 136/1, 140/1, 146/1,

Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu, 143.a, 143.b, 143.v, Konsultovanje, 98, 99/1 i 2 , 107/2, 140/1, Krivično djelo, 81/4 L Lični podaci, 24, 140/1, Liječnik/ljekar, 15/2, 54/1, 55/2, 59/1, 60, 65/2, M Majka, 32/5, 56, 140/1, Maloljetnik (maloljetni zaposlenik), 15/2, 32/4, 36, 38/2, 41/2, 51/1, 51/3, 140/1, 140/2,

Materinstvo, 42/3, 53-62, Ministar, 51/2,, 116/1, 116/2, 118/2, 123/4, 133/4, 143.a/1, 143.a/2, 143.b/1, Ministarstvo, 93, 118/1, 123/4, 143.b/2, Mirenje (mirno rješavanje sporova, 1, 103/4, 114/2,122, 128/3, Mirovno vijeće, 122/2, 123, 124, 125, Mirovanje prava i obaveza (iz radnog odnosa), 47/3, 61/2, 138/1, 139, 144 Mirovanje radnog odnosa, 144 Mjera bezbjednosti, 86/1 Moral, 5/1, 51/1 N Nadzor, 131/1, 132/1, 140/1, Najniža plaća, 96/1, 146/1, 146/2, Naknade, - naknada, 26/4, 45/2 (umjesto god. odmora), 79/1, 79/2, 79/3, 83, 96/2, 100/3 (umjesto
otpremnine), 100/4, 137/2 (za povremene poslove), 143/6 (umjesto otpremnine), 140/1,

- Vidi: Plaća - naknada plaće, - Vidi: Šteta - naknada štete, Nesreća, 48/2, Nezaposleno lice (lice koje traži zaposlenje), 5/1 Noćni rad, 34, 36/1, 63/3, 71, 140/1 Novčana kazna, 139.a, 140/1, O Objavljivanje - pravilnika o radu 107, - zakona 151, Obuka (obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje), 5/2, 25/1, 25/2, 25/3, 48/2, 66/2, 140/1, Odbrana (zaposlenika), 90, 140/1, Odgovorno lice, 139,a/2, 140/3, Odluka o visini najniže plaće, 146/2, Odmor(i), - odmor u toku rada (dnevna pauza), 28/6, 37, 136/2, 140/1, - dnevni odmor (odmor između dva radna dana), 38, 140/1, - sedmični (nedjeljni) odmor, 39, 140/1 - Vidi: Godišnji odmor Odsustvo, 20 - neplaćeno odsustvo, - plaćeno odsustvo, 46/1, 46/3, 47/2, 54/2, 72/1, 140/1 - porođajno odsustvo 55/1, 55/2, 57/1, 59/1, 60, 62/1, 140/1, Oglasna tabla, 107/3 Organ(i), 20, 102, - organ kantona, 139, 143.b/3, 149, - organ uprave (za poslove rada), 133/3, - organ vlasti 139,143.c/1, - organi BiH, 139, Otac (novorođenčeta, djeteta do tri godine i hendikepiranog djeteta), 56, 57/2, Otkaz (otkaz ugovora o radu), 5/1, 64/1, 64/2, 67, 86/1,87/1, 87/2, 88, 88.a, 89, 90, 91, 93, 94, 95/2,
96/2, 96/3, 97/1, 99/1, 99/2, 99/3, 100/1, 129/3, 140/1, Otkazni rok, 18/3, 21, 87/1, 88/1, 88/3, 88.a, 95/1, 95/2, 95/3, 96/1, Otpremnina, 96/2, 100/1, 100/2, 100/3, 100/4, 138/4, 143/4, 143/5, 143/6, 143/7,

Ovlašteno lice, 101/1, P

Paušal (paušalni iznos štete), 82/1, 82/2, PIO (penzijsko-invalidsko osiguranje), 136/2 Plaća, 1, 3, 21, 30, 54/3, 68, 69/2, 70/1,2 i 3, 71, 73, 74, 79/1, 96/2, 100/2,
- dodaci na plaću 21, 71, - najniža plaća, 69/1, - naknada plaće, 21, 46/1, 47/1 i 2, 54/2, 62/1, 62/2 i 3, 63/2, 72, 73, 74, 96/1, 96/2, 138/4, 140/1, 143/3,

Pol, 5 Porijeklo (nacionalno, socijalno ...), 5/1 Porodiljsko/porođajno odsustvo, 20, 55/1, 55/2, 57/1, 59, 60, 62, 72/1, 140/1, - otac djeteta 56, 57/2, 58, 63 - usvojilac 56, 58/2, Posao, 3, 5/2, 15/2, Poslodavac, 2, 3, 9, 10, 14, 21, 23, 25, 26, 28, 32,37/2, 39,44/3, 47, 48, 49, 52, 53, 54, 64, 66, 67, 69/2,
70/2, 73, 75/1,, 77, 78/1, 79, 81/1, 82, 83, 85, 86/1, 87, 88, 88.a, 90, 91, 93, 94, 95, 96, 97,98,99, 100/1,100/4, 101/1, 101/2, 102, 103/1, 105, 107, 108, 111, 112, 116/2, 123/2, 129/3, 130, 132/2, 134, 135/1, 138/2, 138/4,140/1, 141, 142, 143/1, 143/2, 143/3, 143.a, 143.c,

Poslovna tajna, 75/3 Poslovnik (o radu ekonomsko-socijalnog vijeća),130/4 Potraživanja, 73, 106, Potvrda, 15/2, 134/1, 134/2, 135/1, 135/2 Povreda na radu, 28/6, 64/1, 65/1, 65/2, 66/2, 140/1 Povreda prava, 5/3 Pravičnost, 127/1 Pravilnik o radu, 3, 4, 12, 21, 25/3, 25/4, 27, 28, 30/3, 31/2, 34/1 i 2, 37/4, 41/4, 42/2, 43/1, 43/3, 46/2,
54/2, 68, 69/1, 69/2, 70/1, 71, 72, 79/3, 84, 88/4, 95/3, 100/2, 103/4, 107, 136/1,140/1, 141,

Pravno lice, 3, 116/1, 139.a/1, 139.a/3, 140/1, 140/3, Prava (po osnovu rada i u vezi sa radom), 12/1, 12/2, 30/3, 31/3, 42/2, 96/1, 97/2, 103, 136/2, 138/6, Pravo preče kupnje (prečeg otkupa), 75/4 Praznik, 43/2, 71 Preduzeće, 131/2 Prekid rada, 42/1, 42/3, 72/3, Prekovremeni rad, 32/1,2,3,4,5 i 6, 33/3, 63/2, 71, 140/1, Prekršaj(i), 139-140, 139.a, 140/1,140/4, Prekvalifikacija, 99/2 Preraspodjela (vremena), 33, Prestanak (ugovora o radu-radnog odnosa), 86, 100/2, Prijestup(i) – povrede - lakši prijstupi (povrede), 88/2, 88/3, 88/4 - teži prijstupi (povrede) 88/1, 88/4, 88.a, 100/1, Pripravnik, 26-28 - pripravnički (stručni) ispit, 26, - pripravnički staž, 28/1 Privremena mjera, 96/3, Privremeni / povremeni poslovi, 136, 137 Probni rad, 18 Profesionalna bolest, 28/6, 64/1, 65/1, 65/2, 66/2, 140/1, Propis(i), 51/1, 51/2, 127/1,131/1, 132/1, - propis kantona, 3, 4, 12, 26, 27, 34/1, 41/4, 46/3, 57/1, 72/1, 72/2, 124, 149,
- propisi obligacionog prava, 85 - propisi o penzijsko-invalidskom osiguranju, 136/2

- propisi o radnim odnosima i plaćama, 48/1, 144, 150 - propisi o radnoj knjižici, 133/4 - propisi u primjeni na teritoriji Federacije, 145 - propisi za primjenu Zakona o radu, 147-148

Punomoć, 101/2, 112/2, R Radna knjižica, 133,134, 135/1, 140/1, Radni odnos (neodređeno vrijeme), 1, 2, 3, 4, 5/1, 5/3, 12, 24/1, 26/3, 28/6, 30/3, 65/1, 86/1, 87/1, 88/1,
88.a/1, 100/1, 101/2, 102, 103/1, 103/3, 106, 114/1,138/1, 138/5, 139/1, 142/2, 142/3, 142/4, 142/2, 143/4, 143/8, 144, - na određeno vrijeme 20, 26, 64/2, 86/1, 135/1,136/1, 136/2, 142/2, Radni spor, 91, 96/3, 103/4, 104/1, 126/1, - kolektivni radni spor, 114/2, 122/1, Radno mjesto, 5/2, 5/3, 21,

Radno vrijeme, 1, 21, 29, 31/1,2,3, 33/1, 59/3, 140/1, - nepuno radno vrijeme, 30, 136/1, - preraspodjela radnog vremena, 33, - skraćeno radno vrijeme 31/3, 62/2 (polovina radnog vremena), 63/1, Rasa, 5/1, Razuman rok, 103/5 Roditelj(i), 58/1 i 2, 61/1, 63, 140/1, Rudnik (rad pod zemljom), 51, 52, 140/1, S Samohrani roditelj, 32/5, 63/1, 140/1, Sedmica (sedmično), 29, 43/3, Sezonski rad, 33/1, 38/2, Sindikat (sind. organizacija), 5/1, 9/1, 9/3, 10/1, 10/2, 10.a/2, 11, 98, 99/2, 107/2, 108/2, 109, 112/1,
116/2, 128/1, 130/2, 130/4, 139/1,

- sindikalni povjerenik, 93, 107/4, - profesionalna funkcija u sindikatu, 139/1, - statut / pravila sindikata, 9/1, 128/2, Služba za zapošljavanje, 26/2, 26/5, 28/3, 28/6, „Službene novine Federacije BiH“, 116/4, 119, 146/2, 151 Sporazum - sporazum o prestanku ugovora o radu, 86/1, - za ekonomsko-socijalno vijeće, 130/4 - o arbitraži, 104/2, 126/2, Statut, 101/1, Staž osiguranja, 43/2, 86/1, 143/5, Stručni ispit, 27, 28/1, 28/3, Stupanje na snagu - pravilnika o radu 107, - zakona 150/1, 151, Sud, 5/3, 20, 86/1, 96/2, 97/2,102, 103/2, 103/4,107/4, - sudski postupak, 103, 121, 143.a/3, - sudski spor, 91, 96/3 - sudsko preispitivanje, 142/5, 143.c/2, Svjedok, 143.c, Š Šteta, 81, 83, 84, 85, 96/2, 129/3, - naknada štete, 79/1, 81/1, 81/3, 82/1, 83, 84, 85, 89/2, 96/2, Štrajk, 128/1, 128/2, 128/3, 129/1, 129/2, 129/3, 140/1, T Trudnoća (trudnica), 32/5, 53, 54/1, 55/1, 140/1,

Tužba, 5/3, 103/3, 103/5, U Udruženje poslodavaca, 9/2, 9/3, 10/1, 10/2, 10.a, 11, 112/3, 116/2, - statut / pravila udruženja 9/1, Ugovor o radu, 1, 2, 3, 4, 5/3, 12, 15, 18, 19, 20, 21/2, 21.a/2, 22, 23, 26, 28, 30, 31/3, 34/2, 37/4, 42/2,
43/1, 43/3, 53, 64/2, 68, 69/2, 70/1, 71, 72/2, 72/3, 79, 86, 87, 88, 88.a, 89, 95/3, 98, 99/3, 100, 101/1, 105, 134/2, 135/2, 136/1, 140/1, 142/3, 142/4, - zaključivanje ugovora o radu, 1, 15/1, 18/1, 19/1, 21/1, 21.a/1, 23, 30/1, 97/1, - prekid ugovora o radu 19/4, 20,

- prestanak ugovora o radu, 1, 78/1, 79/1, 86/1, 100/2, Ugovor, 19/4, 22 (za rad u inozemstvu), 26/2, 78/2, 80, 100/4, 140/1, - ugovor o zabrani takmičenja, 78/2, 80, - o isplati otpremnine, 100/4, 143/6, - ugovor o obavljanju pripravničkog staža, 26/1, 140/1, - ugovor o privremenim/povremenim poslovima, 136/1, 137 - ugovor sa volonterom, 28/2, 140/1, - o zabrani konkurencije, 78/1, 78/2, 79/1, 80, Upozorenje (za otkaz), 88/2, 88/3 Uslovi rada (otežani), 21, 71, Ustanova, 15/2, 58/1, 63/1, 66, 131/2, Usvojilac, 32/5, 56, 58/2, 140/1, V Vaspitna mjera, 86/1, Vijeće zaposlenika, 67, 98, 99/1, 99/2, 107/2, 107/4, 108/1, 108/2, 109, 110, 132/2, 140/1, Viša sila, 32/1, 72/3, Vjera, 5, 47/2 (vjerske/tradicijske potrebe), Vještak, 143.c, Vlada Federacije, 112/3, 146, Vojna služba, 42/3, 138/1, 138/2, 138/5, Volonter (volonterski rad), 28 Z Zabrana konkurencije/takmičenja, 77, 79/1, 80, Zaposlenik, 3, 4, 6, 7, 8, 9, 10, 14, 21, 22, 23, 25, 28, 30, 31/1, 32, 36, 37, 38, 39, 41, 42,43, 44, 45, 46/1,
47, 48, 49, 50, 57/2, 62, 64, 65, 66, 67, 68, 69/2, 71, 72, 73, 74, 75/1, 77, 78/1, 79, 81, 85, 86/1, 87, 88, 88.a, 89, 90, 94, 95, 96, 97/2, 98, 99, 100, 102,103, 105, 108/1, 109, 112/1, 129/1, 130/1, 132/2,133/1, 134, 135/1, 136/2, 138, 139, 140/1, 142, 143/1, 143/2, 143.a/1, 143.b, 143.c, 144,

Zastara (potraživanja), 106, Zastupnik, 10.a/2, Zaštita na radu, 31/1, 41/3, 48/1, 49, 50, 72/4, 140/1, Zaštita prava i interesa (preko vijeća zaposlenika), 108/1, Zaštitu života i zdravlja, 48/2, 49, 50, 51/1, 54/1, Zatvor, 86/1, Zaštita prava zaposlenika, 145 Zaštitna mjera, 86/1, Zdravstvena sposobnost, 15/2, Zdravstvena zaštita (pravo), 52, Zdravstveno osiguranje, 28/6, 52, Ž Žalba, 127/3,143.a/1, 143.a/2, 143.a/3, Žena, 52, 53, 54, 55, 57/1, 59, 60, 140/1,

SADRŽAJ

ZAKONA O RADU
I - OSNOVNE ODREDBE (član 1 - 13) II - ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O RADU (član 14 - 24) 1. Probni rad (član 18)

2. Ugovor o radu na neodređeno i određeno vrijeme (član 19 - 20) 3. Sadržaj zaključenog ugovora o radu (član 21 - 22) 4. Podaci koji se ne mogu tražiti (član 23 - 24) III - OBRAZOVANJE, OSPOSOBLJAVANJE I USAVRŠAVANJE ZA RAD (član 25 - 28) 1. Prijem pripravnika (član 26- 27) 2. Volonterski rad (član 28) IV - RADNO VRIJEME (član 29 - 36) V - ODMORI I ODSUSTVA (član 37 - 47) 1. Odmori (član 37- 45) 2. Odsustva sa rada (član 46 - 47) VI - ZAŠTITA ZAPOSLENIKA (član 48 -67) 1. Zaštita maloljetnika (član 51) 2. Zaštita žene i materinstva (član 52- 63) 3. Zaštita zaposlenika privremeno ili trajno nesposobnog za rad (član 64- 67) VII - PLAĆE I NAKNADE PLAĆA (član 68- 74 ) 1. Plaće (član 68- 71) 2. Naknada plaće (član 72) 3. Zaštita plaće i naknade plaće (član 73- 74) VIII - IZUMI I TEHNIČKA UNAPREĐENJA ZAPOSLENIKA (član 75 - 76) IX - ZABRANA TAKMIČENJA ZAPOSLENIKA SA POSLODAVCEM (član 77- 80) X - NAKNADA ŠTETE (član 81- 85 ) XI - PRESTANAK UGOVORA O RADU (član 86 - 100) 1. Način prestanka ugovora o radu (član 86) 2. Otkaz ugovora o radu (član 87- 93) 3. Forma i trajanje otkaznog roka (član 94-96) 4. Otkaz s ponudom izmjenjenog ugovora o radu (član 97) 5. Program zbrinjavanja viška zaposlenika (član 98 - 99) 6. Otpremnina (član 100) XII - OSTVARIVANJE PRAVA I OBAVEZA IZ RADNOG ODNOSA (član 101 - 106) 1. Odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa (član 101 - 102) 2. Zaštita prava iz radnog odnosa (član 103 - 106) XIII - PRAVILNIK O RADU (član 107) XIV - SUDJELOVANJE ZAPOSLENIKA U ODLUČIVANJU - VIJEĆE ZAPOSLENIKA (član 108- 110) XV - KOLEKTIVNI UGOVORI (član 111 - 121) XVI - MIRNO RJEŠAVANJE KOLEKTIVNIH RADNIH SPOROVA (član 122- 127) 1. Mirenje (član 122 - 125) 2. Arbitraža (član 126 - 127) XVII - ŠTRAJK (član 128 - 129) XVIII - EKONOMSKO - SOCIJALNO VIJEĆE (član 130) XIX - NADZOR NAD PRIMJENOM PROPISA O RADU (član 131- 138) XX - POSEBNE ODREDBE (član 133- 139)

1. Radna knjižica (član 133- 135) 2. Privremeni i povremeni poslovi (član 136- 137) 3. Utjecaj vojne službe na radni odnos (član 138) 4. Prava zastupnika - poslanika i funkcionera (član 139) XXI - KAZNENE ODREDBE (član 139 - 140) XXII - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE (član 141- 151) PRILOZI

"Službene novine F BiH", broj 75, subota 31.12.2005. godine – stranica 6690

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetima br. AP 773/04 i AP 800/04, rješavajući apelaciju Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Energoinvesta d.o.o - Energopetrol, Poslovni centar Bihać podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-712/03 od 6. juna 2004. godine, Općinskog suda u Bihaću broj Rs476/02 od 16. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-579/03 od 6. juna 2004. godine i Općinskog suda u Bihaću broj 2157/01 od 27. marta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE
I - Uvod 1. Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa E. I., advokatica iz Bihaća, podnio je 2. septembra 2004. odine i 10. septembra 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kako slijedi: apelacija broj AP 773/04 je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-712/03 od 6. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, dok je apelacija broj AP 800/04 podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. marta 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 773/04 i 800/04 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 773/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku M. K. i B. Đ. (u daljnjem tekstu: tužitelji) je, 16. decembra 2004. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 27. decembra 2004. godine, M. K. 21. decembra 2004. godine, dok B. Đ. odgovor nije dostavio. 5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i M. K. su 11. maja 2004. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. A) AP 773/04 7. Apelant je donio Odluku broj 62-1/02 od 16. januara 2002. godine kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju M. K., zbog teže povrede radne obaveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 8. Presudom Općinskog suda broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. jula 2004. godine, utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu broj 62-1/02 od 16. januara 2002.

godine nezakonita, te se apelantu nalaže da vrati tužioca M. K. na poslove i radne zadatke na koje je raspoređen po Ugovoru o radu broj 1927-56/00 od 3. januara 2001. godine u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. B) AP 800/04 9. Apelant je donio Odluku broj 1101-1/01 od 24. augusta 2001. godine, kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju B. Đ., zbog teže povrede radne obaveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 10. Djelimičnom presudom Općinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. jula 2004. godine, utvrđeno je da je apelantova Odluka o otkazu ugovora o radu broj 1101-1/01 od 24. augusta 2001. godine nezakonita i da se kao takva poništava, te se apelantu nalaže da rasporedi tužioca B. Đ. na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR, "Službene novine Federacije BiH", broj 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase: "Član 89. Ugovor o radu, u slučaju iz člana 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Ugovorna strana, koja u slučaju iz člana 88. stava 1. ovog zakona, otkaže ugovor o radu, ima pravo od strane koja je kriva za otkaz da traži naknadu štete koja je nastala neizvršavanjem preuzetih obaveza iz ugovora o radu. Član 90. Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Član 91. Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. i 88a. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz. Član 94. Otkaz se daje u pismenoj formi. Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku. Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje. 12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) relevantne odredbe glase: "Član 33. Član 88. Zakonu o radu FBiH mijenja se i glasi: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana" V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On navodi da je tužiocima sasvim zakonito prestao radni odnos s obzirom da su počinili povredu radne dužnosti, nesavjesno obavljajući svoj posao i pričinivši pri tome poslodavcu znatnu materijalnu štetu. I sami tužioci priznaju da su počinili težu povredu radne dužnost ispoljavajući spremnost da štetu naknade, pa insistiranje da im se pruži pravo na odbranu i pravo na konsultiranje vijeća zaposlenih protivno je odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Poslovnika o radu poslodavca. Stoga apelant predlaže da se osporene odluke ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da svojim odlukama nije povrijedio Ustav Bosne i Hercegovine, niti odredbe Evropske konvencije. Apelant je tokom cijelog postupka tretiran kao stranka sa svim pravima i obavezama, a to što je nezadovoljan konkretnom odlukom ne znači da su povrijeđena njegova ustavna prava na koja se poziva. S obzirom da se navodi apelacije ne mogu prihvatiti, Kantonalni sud predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane. 15. U odgovoru na apelaciju tužioca M. K. navodi se da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, jer apelant nije registriran kao pravni subjekt u registru društava kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, s obzirom da je imao priliku da iznese sve činjenice i priloži odgovarajuće dokaze u toku sudskog postupka pred redovnim sudovima. Pozivanje apelanta na odredbe Kolektivnog ugovora ukazuju upravo suprotno, jer taj ugovor apsolutno ne precizira proceduru otkaza, što je ovdje suštinski problem. S obzirom da Kolektivni ugovor štiti zaposlenika a ne poslodavca, on predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. VI - Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. jula 2004. godine i broj Rsž-579/03 od 6. juna 2004. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporene presude apelant je primio 28. jula 2004. godine, odnosno 20. augusta 2004. godine, a apelacije su podnesene Ustavnom sudu 10. septembra 2004. godine, odnosno 2. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum 20. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.[...Đ" 23. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosio na postupak otkaza ugovora o radu, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv [panije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi: Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 26. Apelant navodi da je, s obzirom da su tužioci sami priznali da su miješanjem različitih vrsta goriva učinili težu povredu radnih obaveza, izricanje mjere otkaza sa posla zakonito i predviđeno aktima poslodavca. Međutim, otkaz ugovora o radu podrazumijeva "materijalno-pravni i formalno- pravni" element. Materijalno-pravni uvjeti za otkaz ugovora o radu obuhvataju radnje koje su zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu dovesti do otkaza ugovora o radu i ti uvjeti su, u konkretnom slučaju, bili ispunjeni. Nanošenje štete nemarnim i nesavjesnim radom je, zakonom i aktima apelanta, predviđeno kao teža povreda radne dužnosti. Ali, formalno-pravni uvjeti koji obuhvataju pravo na odbranu, u konkretnom slučaju, nisu bili ispunjeni. Nisu postojale nikakve zakonske okolnosti na osnovu kojih bi poslodavac mogao uskratiti tužiocima pravo na odbranu. To je bio suštinski razlog zašto su nižestepeni sudovi poništili odluke poslodavaca o otkazu ugovora o radu i donijeli odluke o vraćanju tužilaca na posao. Prema tome, navodi apelanta da sudovi nisu poštovali zakonske odredbe o otkazu ugovora o radu su paušalne prirode i suprotne su činjenicama utvrđenim tokom sudskih postupaka. 27. Pravo na odbranu zaposlenika se, u skladu sa članom 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući odbranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava zaposlenika. Ovo tim prije jer je pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom

slučaju isključi. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku se mora omogućiti pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca. 28. Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg ZOR-u, s obzirom da su upravo tim zakonom utvrđeni uvjeti za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Osim toga, Ustavni sud smatra da odredbe citiranog ZOR-a nisu na bilo koji način diskriminacijske, te njihovom primjenom apelant nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj nepravilnom primjenom materijalnog prava, niti je mogla biti narušena ravnoteža u iznošenju činjenica i dokaza na obje strane. Također, ne može se zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek), ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije. 29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje konkretnog predmeta niti su nepravilno primijenili materijalno pravo, te zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode apelanta u pogledu povrede prava na imovinu. VIII - Zaključak 31. Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje i tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. ________________________________
1 Odluka je prethodno objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05.

SUDSKA PRAKSA IZ PRAKSE VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE RADNO PRAVO

1. Prekluzivni rok za sudsku zaštitu Ne može se produžavati požurivanjem radnika da se odluči o prigovoru Član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa PREKLUZIVNI   ROK   ZA   SUDSKU   ZAŠTITU   ZBOG   PROPUŠTANJA   NADLEŽNOG  ORGANA DA U ZAKONSKOM ROKU ODLUČI PO PRIGOVORU RADNIKA NA ODLUKU  O PRESTANKU RADA NE MOŽE SE PRODUŽIVATI PODNOŠENJEM ZAHTJEVA DA  SE O PRIGOVORU ODLUČI I RADNIKU DOSTAVI ODLUKA U PISMENOM OBLIKU. Iz obrazloženja:  Nižestepeni sudovi osnovano smatraju da je tužba za zaštitu prava iz  radnog   odnosa   podnesena   po   proteku   roka   iz   člana   83.   stav   1.   Zakona   o   osnovnim  pravima iz radnog odnosa, jer je tužitelj protiv odluke o prestanku radnog odnosa podnio  prigovor dana 15.8.1995.godine, a tužbu podnio dana 18.11.1996.godine. Po   odredbama   člana   83.   stav   1.   navedenog   zakona,   ako   nadležni   organ   ne   donese  odluku   u   roku   od   30   dana   od   dana   podnošenja   prigovora,   radnik   ima   pravo   da   u  narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Rok iz ove  odredbe zakona je  strogi zakonski rok (     prekluzivni rok  materijalnog prava) i u slučaju        njegovog propuštanja gubi se pravo na sudsku zaštitu. Ovaj rok se ne može produživati  na način kako to shvata tužitelj, podnošenjem zahtjeva da se odluči o prigovoru.  Kad   je   propušten   rok   za   sudsku   zaštitu,   sud   nije   ovlašten   ispitivati   istinitost   činjenica  navedenih u tužbi radi odlučivanja o tužbenom zahtjevu.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.155/99, od 17. 6. 1999. . Bilten 2/99 ­ 63)

2. Opravdan izostanak zbog bolesti Član 15. Zakona o radnim odnosima ­ raniji PRIVREMENA SPRIJEČENOST ZA RAD ZBOG BOLESTI ILI POVREDE, OPRAVDAVAT  ĆE IZOSTAJANJE S POSLA SVE DOK NADLEŽNI LIJEČNIK, ODNOSNO LIJEČNIČKA  KOMISIJA NE UTVRDI USPOSTAVLJANJE RADNE SPOSOBNOSTI. Iz obrazloženja:   Privremena spriječenost za rad zbog bolesti ili povrede kao opravdani  razlog   za   odsustvovanje   sa   rada   radnika,   po   propisima   o   zdravstvenoj   zaštiti   koje   je  pravilno primijenio drugostepeni sud kad je odlučivao o žalbi tužitelja, traje dok nadležni  ljekar,   odnosno   ljekarska   komisija,   ne   utvrde   da   je   uspostavljena   radna   sposobnost.  Prema utvrđenju nižestepenih sudova o privremenoj spriječenosti za rad nije data ocjena  u skladu sa odredbama člana 23. Pravilnika o načinu, postupku i kriterijima za utvrđivanje  privremene spriječenosti za rad zbog bolesti ili povrede. Naprotiv, nadležna komisija je  utvrdila da je tužitelj sposoban za rad, pa su na osnovu toga utvrđenja nižestepeni sudovi  izveli pravilan zaključak da je odsustvo tužitelja sa posla, počev od 15.9.1995.godine do  donošenja   rješenja   o   prestanku   radnog   odnosa   bilo   neopravdano,   te   da   je   pravilno  primijenjena   odredba   člana   15.   Zakona   o   radnim   odnosima   ("Službeni   list   RbiH",   br.  21/92, 16/93 i 13/94), kada je odlučeno o prestanku radnog odnosa.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.268/99, od 6. 7. 2000. ­ Bilten 2/00 ­ 51)

3. Prestanak radnog odnosa

Dostavljanje odluke radniku Član 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa OBRAZLOŽENA ODLUKA O PRESTANKU RADNOG ODNOSA MORA SE DOSTAVITI  RADNIKU U PISMENOM OBLIKU, SA POUKOM O PRAVU NA PRIGOVOR. Iz obrazloženja:  Po odredbama člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa,  odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti  radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor. Od dana dostavljanja odluke  o prestanku radnog odnosa, u smislu člana 80. istog Zakona, teku rokovi za prethodnu  zaštitu   u   preduzeću   i   rokovi   za   sudsku   zaštitu.   Prema   utvrđenju   prvostepenog   suda,  tuženi je odlučio o prestanku radnog odnosa svojim rješenjem od 10.6.1997.godine (u toku  parnice) a tužitelj je protiv tog rješenja podnio zahtjev za zaštitu, o kome nije odlučeno pa  su tim ostvareni i uvjeti za sudsku zaštitu.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.211/98, od 28. 1. 1999. ­ Bilten 1/99 ­ 60)

4. Tužba za sudsku zaštitu Gubitak prava na sudsku zaštitu Član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ROK OD  15 DANA ZA PODNOŠENJE  TUŽBE ZA SUDSKU  ZAŠTITU IZ ČLANA 83.  STAV 1. ZAKONA O OSNOVNIM  PRAVIMA IZ RADNOG ODNOSA JE PREKLUZIVNI  ROK (STROGI ZAKONSKI ROK). U SLUČAJU PROPUŠTANJA ROKA GUBI SE PRAVO  NA SUDSKU ZAŠTITU.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.34/98, od 19. 3. 1998. ­ Bilten 1/98 . 50)

5. Sudska zaštita Izvršenje odluka tijela preduzeća Članci 79. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa DJELATNIK   IMA  PRAVO  NA  SUDSKU  ZAŠTITU   U   OSTVARIVANJU  POJEDINAČNIH  PRAVA IZ RADNOG ODNOSA KOJA MU PRIPADAJU PO OSNOVU ZAKONA ILI JE O  NJIMA   ODLUČENO   ODLUKOM   NADLEŽNOG   TIJELA   U   PODUZEĆU   ILI   DRUGOJ  PRAVNOJ OSOBI SA KOJOM JE ZASNOVAO RADNI ODNOS. POVREDA PRAVA POSTOJI I KAD ODGOVORNA OSOBA U PODUZEĆU ILI DRUGOJ  ORGANIZACIJI   ILI   ZAJEDNICI   NE   IZVRŠI   ODLUKU   KOJOM   JE   UTVRČENO  ODREĐENO PRAVO. Iz   obrazloženja:   Odlukom   čije   izvršenje   tužitelj   tužbom   zahtijeva   odlučeno   je   o  raspoređivanju tužitelja na poslove preuzimača osiguranja u ispostavi Čitluk (odluka od 1.  10. 1992.godine), i tužena je bila dužna da takvu odluku izvrši tako što će je prethodno  dostaviti tužitelju i pozvati ga da stupi na rad. Takvo postupanje je propušteno pa tužitelju  pripada pravo da u sudskom postupku zahtijeva izvršenje odluke pod uvjetom da ona nije  u   suprotnosti   sa   zakonom,   a   u   konkretnom   slučaju   akt   tužene   nije   u   suprotnosti   sa  odredbama   članka   15.   Zakona   o   osnovnim   pravima   iz   radnog   odnosa   (preuzimanje  radnika na rad u drugoj organizaciji).
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev26/98, od 25. 2.1998. ­ Bilten 1/98 ­ 48)

6. Izostanak s posla Kada nije neopravdan Član 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa NEOPRAVDANIM IZOSTANKOM SA POSLA NE SMATRA SE IZOSTAJANJE SA POSLA  ZBOG DJELOVANJA UZROKA KOJE RADNIK NIJE MOGAO PREDVIDJETI ILI IZBJEĆI,  ODNOSNO KOJI SU NASTALI IZVAN NJEGOVE VOLJE. Iz obrazloženja:   Prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika po osnovu iz člana  75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, predstavlja da je na  osnovu evidencije o prisustvu na radu radnika (koja se vodi u preduzeću)  utvrđeno da  radnik ne dolazi na posao, a da na uobičajeni način nije obavijestio preduzeće s kojim je  u   radnom   odnosu   o   razlozima   nedolaska.  Ukoliko   radnik   nije   došao   na   posao   zbog  dejstva uzroka koje nije mogao predvidjeti ni izbjeći, odnosno koji su nastali izvan njegove  volje kao što su elementarne nepogode, prekid saobraćajnih i drugih komunikacija i sl.  izostanak sa posla ne bi se mogao smatrati neopravdanim. U vrijeme donošenja rješenja  o prestanku radnog odnosa bila je proglašena neposredna ratna opasnost (Odlukom o  proglašenju neposredne ratne opasnosti "Službeni list RbiH", broj 1/92), a nešto kasnije i  ratno stanje  (Odluka o proglašenju ratnog stanja "Službeni list RbiH", broj 7/92) pa se  uzroci nedolaska radnika na posao moraju vezati za ratno stanje i pri tome uzeti u obzir  da   li   je   radnik   bio   spriječen   da   dođe   na   posao   iz   ovih   uzroka.   Tužiteljica   je,   prema  utvrđenju nižestepenog suda, imala prebivalište u Ilijašu. Opće je poznato, da su zbog  ratnih dejstava prekinute komunikacije sa ovim dijelom grada Sarajeva tako da tužiteljica  nije mogla dolaziti na posao. Izostajanje sa posla, u konkretnom slučaju, ne smatra se  neopravdanim, pa nije bilo osnova za prestanak radnog odnosa po osnovu iz čl. 75. stav  2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.257/98, od 11. 2. 1999. ­ Bilten 1/99 ­ 59)

7. Radni odnos na određeno vrijeme Ne može prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme Član 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ZAKONOM O OSNOVNIM PRAVIMA IZ RADNOG ODNOSA NISU PROPISANI UVJETI I  SLUČAJEVI   POD   KOJIMA   RADNI   ODNOS   NA   ODREĐENO   VRIJEME   MOŽE   SE  SMATRATI RADNIM ODNOSOM ZASNOVANIM NA NEODREĐENO VRIJEME. RADNI ODNOS RADNIKA ZASNOVAN NA ODREĐENO VRIJEME U SMISLU ČLANA  12. STAV 1. ZAKONA O OSNOVNIM PRAVIMA IZ RADNOG ODNOSA PRESTAJE PO  SAMOM   ZAKONU   ISTEKOM   VREMENA   ZA   KOJE   JE   ZASNOVAN   I   NEOVISNO   OD  TOGA ŠTO JE RADNIK PO ISTEKU ODREĐENOG VREMENA NASTAVIO DA RADI.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.120/97, od 13. 10. 1997. ­ Bilten 2/97 ­ 55)

8. Izostanak s posla Opravdan razlog za nedolazak na rad Član 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa

NEMOGUĆNOST   RADNIKA   DA   ZBOG   BOLESTI   ILI   POVREDE   KOJA   GA   ČINI  PRIVREMENO   NESPOSOBNIM   ZA   RAD,   PRISUSTVUJE   RADU   I   OBAVLJA   SVOJE  POSLOVE I RADNE ZADATKE OPRAVDAN JE RAZLOG ZA NEDOLAZAK NA POSAO  POD   USLOVOM   DA   O   TOJ   NESPOSOBNOSTI   POSTOJI   OCJENA   NADLEŽNOG  ORGANA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE. OPRAVDAN RAZLOG POSTOJI I KAD JE RADNIK  BEZ   SVOJE   KRIVICE   SPRIJEČEN   DOĆI   NA   POSAO   USLJED   ELEMENTARNIH  NEPOGODA, TRAJNIJEG PREKIDA PROMETA AKO STANUJE I ŽIVI IZVAN MJESTA  RADA I SL.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.14/98, od 25. 2.1998. ­ Bilten 1/98 ­ 47)

9. Sudska zaštita Prava iz radnog odnosa radnika organa uprave  Član 335. Zakona o državnoj upravi Član 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa PRAVO   NA   SUDSKU   ZAŠTITU   IZ   ČLANA   335.   ZAKONA   O   DRŽAVNOJ   UPRAVI  RADNICI ORGANA UPRAVE OSTVARUJU POD UVJETIMA I U ROKU IZ ČLANA 83.  ZAKONA O OSNOVNIM PRAVIMA IZ RADNOG ODNOSA.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.34/98, od 19. 3.1998. ­ Bilten 1/98 ­ 51)

10. Pravo na pobijanje odluke o izboru Ne pripada kandidatu koji ne ispunjava uvjete iz oglasa Član 84. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa SAMO   OSOBA   KOJA   ISPUNJAVA   OBJAVLJENE   UVJETE   IZ   OGLASA,   ODNOSNO  KONKURSA, MOŽE ZAHTIJEVATI DA SE PONIŠTI ODLUKA O IZBORU KANDIDATA,  KOJI NIJE ISPUNJAVAO OBJAVLJENE UVJETE. Iz obrazloženja:  Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tuženi objavio oglas radi zasnivanja  radnog   odnosa   na   neodređeno   vrijeme   za   30   kandidata   za   poslove   i   radne   zadatke  "jamski kopač III. stepena stručnosti" što odgovara propisanim uvjetima, iz općeg akta o  organizaciji i uvjetima za obavljanje poslova i radnih zadataka kod tuženika, za poslove  jamskog kopača, a da tužitelj ne ispunjava propisani uvjet u odnosu na stručnu spremu. Tužitelj   ima   internu   kvalifikaciju   KV   kopača   stečenu   radom   u   rudniku  "RZ"  što   ne  odgovara III. stepenu rudarske struke kopača, koja se stiče na osnovu završene srednje  rudarske škole, u kojoj se u skladu sa Zakonom o srednjoj školi stječe stručnost III. i IV.  stepena. Na osnovu ovih utvrđenih činjenica, nižestepeni sudovi odbili su tužitelja sa zahtjevom da  se poništi odluka o izboru kandidata za navedene poslove. Revizija tužitelja odbijena je iz slijedećih razloga. Svrha sudske zaštite osoba koje su sudjelovale u postupku oglasa, odnosno konkursa  jeste   da   se   osobama   koje   ispunjavaju   sve   propisane   uvjete   iz   općeg   akta   i   Zakona,  omogući izbor, ako je izabran kandidat koji ne ispunjava propisane uvjete. Kad kandidat 

ne   ispunjava   propisane   uvjete,   ne   smatra   se   sudionikom   oglasa   koji   može   osnovano  zahtijevati da se poništi odluka o izboru kandidata koji nije ispunjavao propisane uvjete.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.16/99, od 11. 2. 1999. ­ Bilten 1/99 ­ 61)

11. Sindikat Pravo žalbe podružnice na odluku registarskog suda Član 16. Zakona o postupku za upis u sudski registar ­ raniji Član 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku REGISTARSKI   SUD   MOŽE   ODBITI   ZAHTJEV   ZA   UPIS   OSNIVANJA   NOVOG  PREDUZEĆA   AKO   UTVRDI   DA   SE   TAKVIM   ZAHTJEVOM   IZIGRAVAJU   PRAVA  POVJERILACA VEĆ REGISTROVANOG PREDUZEĆA. Iz   obrazloženja:     U   žalbi   se   iznose   okolnosti   koje   su   morale   biti   utvrđene   od   strane  registarskog   suda   (provođenjem   eventualno   i   ročišta   u   smislu   člana   37.   Zakona   o  postupku za upis u sudski registar, a svakako pribavljanjem odgovarajućih obavještenja)  radi ocjene zakonitosti osnivačkog ugovora ­ odluke o osnivanju novog preduzeća. Prvostepeni sud je morao utvrditi da li su svi radnici ranijeg preduzeća osnivači novog  preduzeća i koja sredstva rada koriste (da li iste poslovne prostorije i sredstva rada), te da  li   su   zaista   od   časa   osnivanja   novog   preduzeća   prestale   uplate   na   žiro   račun   ranijeg  preduzeća,   a   uslijedile   uplate   ranijih   potraživanja   u   korist   žiroračuna   novoosnovanog  preduzeća, kao i da li su na novoosnovano preduzeće prenesena ­ cedirana sva ili neka  potraživanja ranijeg preduzeća nastala prije osnivanja novog preduzeća. Nema zakonske zapreke da se na području istog registarskog suda osnuju dva ili više  preduzeća sa istom ili sličnom djelatnošću, a i firme ranijeg i novoosnovanog preduzeća  se dovoljno razlikuju tako da ne mogu dovoditi do pometnje u prometu, ali ako se dokaže  postojanje okolnosti istaknutih u žalbi, radilo bi se o zloupotrebi zakonom datih prava i  ovlaštenja,   tako   da   takav   postupak,   makar   formalno­pravno   izgledao   kao   dopušteno  osnivanje novog preduzeća, ne bi mogao biti sudski zaštićen.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, Gž.35/99, od 28. 12. 1999. ­ Bilten 1/00 ­ 25)

12. Sudska zaštita Pretpostavka za podnošenje zahtjeva za sudsku zaštitu Član 83. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa POD UVJETIMA IZ ČLANA 83. STAV 1. ZAKONA O OSNOVNIM PRAVIMA IZ RADNOG  ODNOSA   PRETPOSTAVKE   ZA   PODNOŠENJE   PRIGOVORA   PROTIV   ODLUKE  NADLEŽNOG ORGANA, ILI PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA OSTVARIVANJE PRAVA IZ  RADNOG   ODNOSA,   JESU  DA   JE   RADNIKU   URUČENA   ODLUKA   ILI   DA   IMA  SAZNANJE O POVREDI PRAVA. (Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.14/98, od 25. 2.1998. ­ Bilten 1/98 ­ 49)

13. Radnici na čekanju

Prestanak prava na naknadu tokom čekanja rasporeda Član 73. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ­ raniji Član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima PRAVO   NA   NAKNADU   ZA   VRIJEME   TZV.   ČEKANJA,   VEZANO   JE   ZA   TRAJANJE  RADNOG ODNOSA I PRESTAJE NJEGOVIM PRESTANKOM. Iz  obrazloženja:   Prestankom  radnog   odnosa   prestala  je  tuženikova  obaveza  plaćanja  naknade umjesto plaće po rješenju od 31. 5.1993.godine, budući se radi o pravu tužitelja  koje je isključivo vezano za radni odnos i iz njega proistječe, pa kako se radi o zahtjevu  tužitelja za plaćanje naknade za razdoblje nakon prestanka radnog odnosa, sudovi nižeg  stepena   pravilno   su   primijenili   materijalno   pravo   kada   su   u   tome   dijelu   odbili   tužbeni  zahtjev. Nije pri tome od značaja da li je i kada nakon prestanka radnog odnosa tužitelj  ostvario pravo na penziju.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.154/99. ­ Objavljeno u Biltenu Vrhovnog suda FBiH, broj 1/00 ­ str. 54)

14. Prestanak radnog odnosa zbog izostanka Ne primjenjuje se na radnike na čekanju Član 7. i 15. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja  ili u slučaju neposredne ratne opasnosti RADNIKU   UPUĆENOM   NA   ČEKANJE   NE   MOŽE   PRESTATI   RADNI   ODNOS   ZBOG  NEOPRAVDANOG IZOSTAJANJA SA POSLA DUŽEM OD 20 DANA. Iz obrazloženja:  Direktor tužene donio je rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljice,  primjenom člana 15. Uredbe o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne  ratne opasnosti i svoje odluke broj 104/95. Po članu 15. navedene Uredbe (potvrđene kao  zakon Zakonom o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom ­ "Službeni list RbiH", broj  13/94) radniku prestaje radni odnos ako je u toku izvršavanja radne obaveze neopravdano  izostao   sa   posla   duže   od   20   radnih   dana   uzastopno.   Uredbom   o   radnoj   obavezi  (potvrđeno kao zakon) u članu 4. propisano je da se radna obaveza sastoji u izvršavanju  poslova   iz   nadležnosti   preduzeća.   Prema   tome,   samo   radniku   koji   je   raspoređen   na  poslove iz nadležnosti preduzeća i izvršava radnu obavezu u skladu sa aktom o ratnoj  organizaciji   i   sistematizaciji   radnih   mjesta   u   preduzeću   (član   4.   i   7.   Uredbe   o   radnoj  obavezi)   prestaje   radni   odnos   po   članu   15.   navedene   Uredbe.   Po   članu   7.   Uredbe   o  radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, radnik  za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme  ratnog  stanja   ili  u  slučaju   neposredne   ratne  opasnosti,  može  se  uputiti  na   čekanje,  a  najduže do prestanka ovih okolnosti. Radnik upućen na čekanje zbog smanjenja obima  poslova ne smatra se radnikom koji izvršava radnu obavezu u smislu člana 15. Uredbe o  radnim odnosima ..., odnosno član 4. i 7. Uredbe o radnoj obavezi, pa ne može u toku  čekanja   "izostajati   sa  posla",   i   po  tom  zakonskom  osnovu   ne   može  mu  prestati   radni  odnos.   Po   rješenju   tužene   broj   302/94   od   13.   7.   1994.godine,   koje   je   razmatrao   i  prvostepeni   sud   (ovim   rješenjem   navedeni   su   poimence   radnici   upućeni   na   čekanje),  radnici   upućeni   privremeno   na   čekanje   dužni   su   radi   evidentiranja   javiti   se   jedanput  mjesečno u preduzeće tuženog, a najkasnije do 10­og u mjesecu. Tužiteljica je po osnovu 

navedenog rješenja bila privremeno upućena na čekanje, te je bila dužna izvršavati ovu  obavezu.  Time   što  se  u  vremenu  navedenom   u  rješenju   tužene  tužiteljica   nije  javljala  tuženom, povrijedila je tu radnu obavezu zbog koje je tužena mogla eventualno pokrenuti  disciplinski  postupak  radi  utvrđivanja  odgovornosti  za  ovu  povredu.  Zbog  povrede  ove  obaveze, kako je to već izloženo, tužiteljici, kao radniku privremeno upućenom na čekanje  ne može po sili zakona prestati radni odnos (primjenom člana 15. navedene Uredbe).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.191/98, od 21. 12. 1998. . Bilten 1/99 ­ 58)

15. Radni odnos Primjenjuju se odredbe o zaštiti prava radnika iz preuzetog saveznog zakona Sudska zaštita Prava iz radnog odnosa Član 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa Član 1. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u  slučaju neposredne ratneopasnosti UREDBOM O RADNIM ODNOSIMA ZA VRIJEME RATNOG STANJA ILI NEPOSREDNE  RATNE OPASNOSTI NIJE ISKLJUČENA PRIMJENA ODREDABA ČLANA 83. ZAKONA  O   OSNOVNIM   PRAVIMA   IZ   RADNOG   ODNOSA   KOJIM   JE   UREĐENA   SUDSKA  ZAŠTITA   PRAVA   RADNIKA   IZ   RADNOG   ODNOSA   I   ROKOVI   ZA   PODNOŠENJE  TUŽBE. Iz   obrazloženja:    U   vrijeme   kada   je   doneseno   rješenje   o   prestanku   radnog   odnosa   i  odluka Upravnog odbora, povodom molbe tužitelju da se vrati na rad kod tuženog, pa sve  do podnošenja tužbe prvostepenom sudu, na području Federacije BiH, na kome su se  primjenjivali propisi Republike Bosne i Hercegovine, primjenjivao se Zakon o osnovnim  pravima iz radnog odnosa, preuzet kao zakon RBiH (Uredba sa zakonskom snagom o  preuzimanju  i primjenjivanju  saveznih  zakona,  koji se  u BiH  primjenjuju  kao  republički  zakoni, "Službeni list RbiH", broj 2/92) i Zakon o radnim odnosima ("Sl.list SRBiH", broj  20/90). Uredbom sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u  slučaju   neposredne   ratne   opasnosti   u   članu   1.   propisano   je   da   će   se   oba   navedena  zakona primjenjivati i za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti,  ako   ovom   uredbom   nije   drugačije   uređeno.   Ovom   uredbom   nisu   izmijenjene   odredbe  navedenih zakona koji se odnose na zaštitu prava radnika u preduzeću, i prava na sudsku  zaštitu, a nije isključena ni primjena odredaba člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz  radnog odnosa o roku za podnošenje tužbe.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.140/98, od 4. 8.1998. . Bilten 2/98 ­ 43)

16. Doprinosi Radnik nije aktivno legitimiran da zahtijeva isplatu Doprinosi iz radnog odnosa Radnik nema aktivnu legitimaciju kod uplate doprinosa Članak 4. i 5. Zakona o doprinosima

RADNIK   NIJE   OVLAŠTEN   DA   U   PARNICI   ZAHTIJEVA   UPLATU   DOPRINOSA   IZ  RADNOG ODNOSA U KORIST FONDA MIROVINSKOG OSIGURANJA. Iz obrazloženja:   Pravilno  su sudovi postupili  kada su odbili  tužbeni zahtjev za uplatu  doprinosa iz radnog odnosa, ne samo za razdoblje iza prestanka radnog odnosa, već i za  vrijeme njegova trajanja za koje je tužitelju isplaćena naknada, jer u sustavu obveznog  osiguranja to nije obavezno­pravni odnos između tužitelja i tuženika, već između tuženika  kao   poslodavca   i   nadležnog   zavoda,   odnosno   fonda   mirovinskog   osiguranja,   koji   je  uređen posebnim zakonom i sa posebnim izvansudskim postupkom naplate. Doprinosi za  mirovinsko   osiguranje   prihod   su   navedenog   fonda   kao   pravne   osobe,   a   tuženik   kao  poslodavac je obveznik uplate doprinosa, pa tužitelj nije ni aktivno legitimiran zahtijevati  plaćanje novčane obveze u korist fonda kao treće osobe.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, Rev.154/99, od 23. 12.2000. . Bilten 1/00)

17. Naknada štete Ne obuhvata naknadu za topli obrok i kada je radni odnos nezakonito prestao Topli obrok Radniku ne pripada pravo na naknadu za topli obrok i kada je radni odnos nezakonito  prestao Član 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima U   NAKNADU   ŠTETE   ZBOG   NEZAKONITOG   PRESTANKA   RADNOG   ODNOSA   NE  URAČUNAVA SE NAKNADA ZA TOPLI OBROK. Iz   obrazloženja:    Prema   utvrđenju   nižestepenih   sudova   pravomoćnom   presudom  prvostepenog suda poništeno je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa tužitelju, isti  je vraćen na posao dana 1.7.1998. godine, ali mu nije isplaćen lični dohodak za vrijeme  koje  nije  radio (od 1.7.1996. do 1.7.1998. godine)  kao  i naknada  za  topli  obrok. Visinu  naknade ličnog dohotka i naknade za topli obrok prvostepeni sud je utvrdio na osnovu  nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, i na osnovu toga pravilno izveo zaključak, da  je   tuženi   kao   donosilac   nezakonitog   rješenja   o   prestanku   radnog   odnosa   dužan  nadoknaditi štetu. Međutim, pri odlučivanju o tome šta je, u konkretnom slučaju, naknada  kojom će se tužiteljeva materijalna situacija dovesti u ono stanje u kome bi se nalazila da  nije doneseno nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa,  nižestepeni sudovi su  pogrešno postupili kad su kao zaradu smatrali i naknadu za topli obrok. Naknada za  topli obrok nije "zarada" i pripada radniku samo za vrijeme rada (isplaćuje se iz sredstava  poslovanja za poboljšanje uvjeta rada), a kad radnik ne radi (godišnji odmor, privremena  spriječenost za rad i sl.) nema pravo na bilo koju naknadu za poboljšanje uvjeta rada, pa  tako   ni   na   naknadu   za   topli   obrok,   jer   nije   bio   izložen   uvjetima   rada   i   nije   nastupila  promjena u njegovoj materijalnoj situaciji.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj Rev­186/99 od 14. 10.1999. . Bilten 1/00 ­ 52)

18. Sporazum međudržavni o osiguranju u slučaju nezaposlenosti Pravo našeg građanina koji je u Njemačkoj prijavljen kao nezaposlen da prima novčanu  naknadu za vrijeme nezaposlenosti od našeg zavoda za zapošljavanje

Članovi 7. i 8. stav 2. tačka c) Sporazuma između SFRJ i Savezne Republike Njemačke o  osiguranju u slučaju nezaposlenosti ZAPOSLENIK   KOJI   JE   U   NJEMAČKOJ   OSTAO   NEZAPOSLEN   IMA   PRAVO   NA  NOVČANU   NAKNADU   ZA   VRIJEME   NEZAPOSLENOSTI   OD   NAŠEG   ZAVODA   ZA  ZAPOŠLJAVANJE   SAMO   AKO   ISPUNJAVA   USLOVE   PROPISANE   SPORAZUMOM  IZMEĐU DRŽAVA UGOVORNICA ZA DAVANJE TE NAKNADE I AKO JE U ROKU OD  ŠEST NEDJELJA OD DANA PRESTANKA RADNOG ODNOSA ILI PRIMITKA DAVANJA  ZA   SLUČAJ   NEZAPOSLENOSTI   U   PRVOJ   DRŽAVI   UGOVORNICI,   POSTAVIO  ZAHTJEV   ZA   DAVANJE   U   DRUGOJ   DRŽAVI   UGOVORNICI   (DRŽAVI   BOSNI   I  HERCEGOVINI), PRI ČEMU  SE NAVEDENI ROK NE MOŽE RAČUNATI OD NEKOG  DRUGOG DOGAĐAJA. Iz obrazloženja:   Odredbama člana 8. stav 2. tačka C (v) u vezi sa članom 7. Sporazuma  zaključenog između bivše SFRJ i Savezne republike Njemačke o osiguranju u slučaju  nezaposlenosti ("Službeni list SFRJ", 9/69), koji je prihvatila i BiH, propisano je da radnik  ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti ako je u roku od šest nedjelja,  računajući od dana prestanka radnog odnosa ili primitka davanja za slučaj nezaposlenosti u prvoj državi ugovornici, postavio zahtjev za davanje u drugoj državi ugovornici.  U   postupku koji je prethodio donošenje osporenog rješenja, uvidom u obrazac Av/BiH  Ureda   za   rad   Hamburg   o   vremenu   tužiteljičinog   zaposlenja   koje   podliježe   plaćanju  doprinosa i o primanjima naknade za slučaj nezaposlenosti, utvrđeno je da je ona provela  na radu u periodu od 8.2.1993. do 4.6.1998.godine, kada joj je radni odnos prestao, a da  je zahtjev za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti podnijela  prvostepenom organu dana 7.10.1998.godine, dakle nakon isteka šest nedjelja (42 dana),  pa su upravni organi pravilno odlučili kada su konačno u upravnom postupku odbili njen  zahtjev za priznavanje navedenog prava. Pri tome su pravilno ocijenili neosnovanim njen  prigovor da se rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava na novčanu naknadu za  vrijeme   privremene   nezaposlenosti   trebao   uračunati   nakon   zaključenja   porodiljskog  bolovanja, tj. od 19.9.1998.godine, budući da joj je radni odnos prestao prije toga, jer iz  pomenutog   obrasca   ­   potvrde   Ureda   za   rad   Hamburg   proizilazi   da   joj   je   radni   odnos  prestao 4.6.1998. godine, a odredbama člana 8. stav 2.c (v) pomenutog Sporazuma nije  određeno da rok za podnošenje zahtjeva za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti  teče i od dana zaključenja bolovanja. S obzirom na to, a kako tužiteljica u tužbi i ne tvrdi  da joj radni odnos nije prestao onda kada su to utvrdili upravni organi, kao što ne tvrdi ni  da je nakon toga primala naknadu za vrijeme nezaposlenosti u prvoj državi ugovornici,  sud   je   našao   da   je   osporeno   rješenje   zakonito,   a   tužba   neosnovana,   pa   ju   je   odbio  primjenom člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, U.1046/00, od 9. 3. 2001. . Bilten 1/01 ­ 57)

19. Radni odnos Status zaposlenika upućenog na vremenski neplaćeno odsustvo Članak 143., 143­a. i 144. Zakona o radu

PO PROPISIMA KOJI SU VAŽILI DO STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O RADU, NE  MIRUJU   PRAVA   IZ   RADNOG   ODNOSA   ZAPOSLENIKU   KOJI   JE   BEZ   ZAHTJEVA  UPUĆEN   NA   NEPLAĆENO   ODSUSTVO,   POGOTOVO   KADA   TRAJANJE   TAKVOG  ODSUSTVA VREMENSKI NIJE ODRE\ENO, PA TAKVOM ZAPOSLENIKU NE PRIPADA  PRAVO VRATITI SE NA POSAO PO ČLANKU 144. ZAKONA O RADU.  Iz obrazloženja: Po odredbama člana 144. Zakona o radu, pravo da se vrate na rad imaju  uposlenici  čiji  radni odnos  miruje, u  skladu  sa  propisima  koji su važili  do stupanja  na  snagu   ovog   zakona.   Do   stupanja   na   snagu   ovog   zakona   na   teritoriji   Federacije  primjenjivao   se   Zakon   o   osnovnim   pravima   iz   radnog   odnosa   (preuzet   kao   republički  zakon) i Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 20/90). Oba ova zakona  primjenjivala su se na osnovu člana 1. Uredbe o radnim odnosima na području HZ HB za  vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti ukoliko navedenom Uredbom nije drugačije  određeno ("Narodni list HZ HB", broj 9/92), na teritoriji sjedišta tuženika. Po navedenim  propisima, a prije svega po članu 21. Zakona o radnim odnosima, odsustvo radnika sa  rada bez naknade je uređeno na način da to pravo ostvaruje radnik u slučajevima, pod  uvjetima i u trajanju utvrđenim općim aktom. Prema sadržaju rješenja koje je priloženo  spisima   ovoga   predmeta,   o   neplaćenom   odsustvu   tužitelja   nije   odlučeno   na   njegov  zahtjev, trajanje neplaćenog odsustva nije vremenski ograničeno pa se i po ocjeni ovoga  suda tužitelj ne može smatrati uposlenikom kome radni odnos miruje po osnovu člana  21.  Zakona o radnim odnosima koji se primjenjivao u vrijeme donošenja rješenja tuženika, pa  mu zato ne pripada pravo da se vrati na rad po osnovu člana 144. Zakona o radu. Zato su  nižestupanjski sudovi izveli pravilan zaključak da tužitelj nema pravo zahtijevati da se po  osnovu člana 144. Zakona o radu vrati na rad kod tuženika već da ima prava zaposlenika  na čekanju po osnovu člana 143. navedenog zakona o kojima odlučuje nadležno tijelo  kantona, kojem se po osnovu člana 50. (član 143­a) Zakona o izmjenama i dopunama  Zakona o radu ustupaju zahtjevi podneseni sudu.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.106/01, od  18. 5. 2001.­ Bilten 1/01 ­ 47).

20. Rješenja kantonalne i federalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu Odluke federalne i kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu  nemaju karakter upravnog akta i ne podliježu preispitivanju u upravnom sporu Članovi 4., 9. i 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima Članovi 101. stav 1, 103. st. 3, 4. i 5., 104., 143., 143a., 143b. i 143c. Zakona o radu Članovi 1., 2., 28., 58., 196. tačka 6., te 425. do 429. Zakona o parničnom postupku
ODLUKE FEDERALNE ODNOSNO KANTONALNE KOMISIJE   ZA IMPLEMENTACIJU ČLANA  143.   ZAKONA   O  RADU  NEMAJU  PRAVNI   KARAKTER   UPRAVNOG   AKTA  I   NE   PODLIJEŽU  SUDSKOM   PREISPITIVANJU   U   UPRAVNOM   SPORU   NEGO   U   PARNIČNOM   POSTUPKU  PRED   MJESNO   NADLEŽNIM   OPĆINSKIM   SUDOM,   ZBOG   ČEGA   TUŽBU   KOJOM   JE  POKRENUT UPRAVNI SPOR PROTIV TIH ODLUKA TREBA ODBACITI.

Iz   obrazloženja:    Tužbom   se   osporava   zakonitost   rješenja   Kantonalne   komisije   za  implementaciju člana 143. Zakona o radu HNK Mostar broj UP/I­06­34­714­1/00 od      08.  02.   2001.   godine,   protiv   kojeg   je   tužiteljica   izjavila   žalbu   Federalnoj   komisiji   za  implementaciju člana 143. Zakona o radu, kao drugostepenom organu, i prije nego je ta  komisija   donijela   odluku   o  žalbi,  podnijela  tužbu   ovom   sudu   radi   ostvarivanja   i  zaštite  svojih prava iz radnog odnosa. Podnesenom   tužbom   ne   može   se   pokrenuti   upravni   spor   protiv   tužene   drugostepene  komisije   za   implementaciju   člana   143.   Zakona   o   radu   u   predmetnoj   pravnoj   stvari,  nezavisno   od   činjenice   da   li   se   tužbom   osporava   konačna   odluka   prvostepene   ili  drugostepene   komisije   za   implementaciju   čl.   143.   Zakona   o   radu   ili   odluka   koja   nije  postala konačna, s obzirom da se odlukama tih komisija ne rješava o pravu ili obavezi  tužiteljice   u   nekoj   upravnoj   stvari,   nego   o   njenim   pravima   iz   radnog   odnosa   sa  poslodavcem kao privrednim subjektom (.Aluminij. d.d. Mostar) i obavezama poslodavca  prema njoj, kao zaposleniku na čekanju. Postupak ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika koja su sporna  određen je pravilima  parničnog   postupka,   na  osnovu   kojih   općinski   sudovi,  kantonalni   sudovi   i   Vrhovni   sud  Federacije BiH raspravljaju i odlučuju, između ostalih sporova, i o sporovima iz radnih  odnosa. U parničnom postupku navedeni redovni sudovi sude u granicama svoje stvarne  nadležnosti, koja je određena Zakonom o parničnom postupku (ZPP) ili drugim zakonom  Federacije, odnosno zakonom kantona, kao i mjesne nadležnosti, koja se u sporovima iz  radnih odnosa u kojima je tužiteljica zaposlenik određuje, pored suda koji je opće mjesno  nadležan   za   tuženog,   i   na   sudove   posebne   mjesne   nadležnosti   ­   sud   na   čijem   se  području rad obavlja ili se obavljao, odnosno morao obavljati, te sud na čijem je području  zasnovan radni odnos. Prema tome,  stvarno i mjesno nadležni sudovi sporove iz radnih  odnosa vode i o njima odlučuju po općim pravilima parničnog postupka, uz izuzetak koji  se odnosi na hitnost rješavanja tih sporova, donošenje privremenih mjera, paricioni rok i  rok za žalbu. Sve naprijed izloženo proizilazi iz odredaba članova 1., 2., 28., 58. te 425.  do 429. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i  3/99). Odredbama člana 32. stav 2. Zakona o sudovima HNK ("Službene novine HNK",  broj 5/98) propisana je stvarna nadležnost općinskih sudova za suđenje u prvom stepenu  u   radnim   sporovima,   a   takve   odredbe   sadrže   i   zakoni   o   sudovima   ostalih   kantona   u  Federaciji.  O  pravima  i  obavezama  zaposlenika  vansudskim  putem   odlučuje  poslodavac  ili  drugo  ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju, ili pak organi za mirno rješavanje  radnih sporova (mirovno vijeće, arbitraža), kada je to predviđeno kolektivnim ugovorom,  pravilnikom o radu ili sporazumom poslodavca i zaposlenika, što proizilazi iz odredaba čl.  101. st. 1., čl. 103. st. 4. i čl. 104. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br.  43/99 i 32/00). Prelaznim i završnim odredbama članova 143., 143a., 143b., i 143c. tog  zakona posebno je regulisan pravni status zaposlenika na čekanju posla, njihova prava iz  radnog  odnosa,  prestanak  radnog   odnosa  i  prava  koja  im   u  tom  slučaju  pripadaju,   te  organi   pred   kojima   će   ostvariti   vansudskim   putem   navedena   prava   iz   radnog   odnosa  (prvostepena  kantonalna   i   drugostepena   federalna   komisija   za  implementaciju   čl.   143. 

ZR), kao i postupak za ostvarenje tih prava. Tim postupkom su predviđene dvije moguće  pravne   situacije   u   kojima   se   mogu   naći   zaposlenici   na   čekanju   posla.   Prva   je,   kada  poslodavac   povrijedi   pravo   zaposlenika   (svojom   odlukom   ili   faktičkim   postupanjem)   i  zaposlenik   podnošenjem   žalbe   prvostepenoj   kantonalnoj   komisiji   zahtijeva   zaštitu   i  ostvarenje   povrijeđenog   prava,   te,   u   slučaju   da   nije   zadovoljan   njenim   rješenjem,   isti  zahtjev ostvaruje izjavljivanjem žalbe drugostepenoj federalnoj komisiji (čl. 143a. st. 1. i 2.  ZR). Druga pravna situacija je, kada se između zaposlenika i poslodavca pred nadležnim  općinskim sudom već vodi radni spor o istim pravima naprijed navedenim, u kojem slučaju  je sud dužan da rješenjem prekine parnični postupak na osnovu člana 196. tač. 6. Zakona  o   parničnom   postupku   u   vezi   sa   čl.   143a.   stav   4.   Zakona   o   radu   i   zahtjev   ustupi   na  nadležno postupanje kantonalnoj komisiji. Odluke federalne odnosno kantonalne komisije  su   prema   čl.   143c.   stav   2.   tač.   1.   Zakona   o   radu,   konačne   i   podliježu   sudskom  preispitivanju   u   skladu   sa   zakonom.  Ovakvim   zakonskim   odredbama  nije   eksplicitno  propisano kada navedene odluke postaju konačne, koji sudovi vrše preispitivanje  njihove zakonitosti u skladu sa važećim zakonom, i u kojem roku. Radi   pravilnog  rješenja  ovog  pitanja,   prije   svega  valja   istaći  da  su  pomenute   komisije  ustanovljene Zakonom o radu sa ciljem efikasnijeg rješavanja zahtjeva zaposlenika na  čekanju posla za ostvarenje prava iz radnog odnosa i po osnovu rada i tim zakonom  propisan postupak, kojeg se moraju pridržavati pri odlučivanju. Stoga one nisu organi koje  ima u vidu čl. 4 Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima  o   radnim   odnosima   upravni   postupak,   nego   se   radi   o   organima   i   postupku   koji   su  svojevrsni (sui generis) i koji se prvi put pojavljuju u radnopravnom zakonodavstvu, pa su  specifični (osobeni) i u odnosu na dosadašnje organe i njihov postupak za vansudsko  rješavanje radnih sporova (mirovna vijeća i arbitraže). Pored toga, odredbama Zakona o  radu, koje regulišu radnopravni status zaposlenika na čekanju posla (čl. 143., 143a., 143b.  i 143c. ZR), kao ni drugim odredbama tog zakona ili podzakonskim aktima donesenim na  osnovu istog zakona, nije propisano da će federalna odnosno kantonalne komisije voditi  postupak po pravilima upravnog postupka i da se protiv njihovih konačnih odluka može  pokrenuti i voditi upravni spor, nego je određeno da njihove konačne odluke podliježu  sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom (čl. 143c. ZR). Iz prednjeg se može zaključiti da  navedene komisije odlučuju o zahtjevima zaposlenika  koji se odnose na njihova prava iz čl. 143. st. 1. i 2. ZR u postupku koji je određen tim  zakonom i da njihove odluke sve dok ne postanu konačne u tom postupku, ne podliježu  bilo kakvom, pa ni sudskom preispitivanju. Pošto se radi o odlukama kojima se rješava o  pravima   zaposlenika,   koja   u   odnosu   na   poslodavca   predstavljaju   njegove   obaveze,  preispitivanje konačnih odluka federalne odnosno kantonalnih komisija može u skladu sa  važećim   Zakonom   o   radu   i   Zakonom   o   parničnom   postupku   uslijediti   podnošenjem  prijedloga za nastavak prekinutog parničnog postupka ili podnošenjem tužbe ako ranije  nije pokrenut radni spor od strane zaposlenika koji nije zadovoljan konačnom odlukom  komisije, u rokovima predviđenim čl. 103. st. 3., 4. i 5. Zakona o radu, sve zavisno od  pravne   situacije   zaposlenika   na   čekanju   posla,   što   je   naprijed   izloženo.   Sudsko  preispitivanje tih odluka ne može se vršiti ni korištenjem vanrednih pravnih sredstava u 

parničnom postupku: revizije, zahtjeva za zaštitu zakonitosti ili ponavljanja postupka, jer  se ova pravna sredstva mogu izjavljivati, odnosno podnositi, samo protiv pravosnažnih  sudskih odluka (čl. 364. st. 1., 383. st. 1. i 391. ZPP), pa  ostaje kao jedina zakonska  mogućnost   da   se   konačne   odluke   komisija   preispitaju   u   radnom   sporu   pred  nadležnim redovnim sudovima. Kako se u predmetnoj pravnoj stvari odlučuje o pravima iz radnog odnosa u postupku  propisanom Zakonom o radu i pred organima koje uspostavlja taj zakon, osporeni akt tih  organa,  nezavisno od činjenice da li je  ili nije  konačan, nema  karakter upravnog akta  protiv koga se može voditi upravni spor u smislu čl. 9. Zakona o upravnim sporovima  (upravni  akt   je   akt   kojim   nadležni   organ   iz   čl.  4.   ZUS­a   rješava   o   izvjesnom   pravu   ili  obavezi   građanina   ili   pravnog   lica   u   nekoj   upravnoj   stvari),   što   je   naprijed   detaljno  obrazloženo,   pa   je  sud,   primjenom  čl.  26.   st.  1.  tač.  2.  istog   zakona,   tužbu   tužiteljice  odbacio.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, U.388/01, od  13.12.2001. i  U.4092/01, od  20.12.2001. ­ Bilten 2/01 . 57)

RADNO PRAVO IZ PRAKSE KANTONALNOG SUDA U SARAJEVU 20. Porodiljsko odsustvo ­ naknada plaće Član 23. Zakona o radnim odnosima RBiH Član 7. Privremene odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad Član 47. stav 3. i 56. Zakona o zdravstvenom osiguranju Član 25. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti obitelji s djecom NAKNADA   PLAĆE   ZA   VRIJEME   PRIVREMENE   SPRIJEČENOSTI   ZA   RAD   ZBOG  PORODILJSKOG ODSUSTVA Iz obrazloženja:  Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica bila radnik tužene u radnom  odnosu na neodređeno vrijeme počev od 1. 7.1997. godine i ostvarila je prosječan lični  dohodak, prije stupanja na trudničko bolovanje u iznosu od 130,00 KM. Nakon utvrđenja  pojedinih činjenica prvostepeni sud je cijenio da tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće  za vrijeme trudničkog bolovanja i to u trajanju od šest mjeseci i za to vrijeme joj dosudio tu  naknadu i o tome dao razloge, a sa viškom tužbenog zahtjeva je odbio. Rok od šest  mjeseci je utvrdio na osnovu Privremene odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene  spriječenosti za rad.  Ocjenjujući prednje stanovište prvostepenog suda ovaj sud je ocijenio da je članom 23.  Zakona o radnim odnosima RBiH propisano da za vrijeme trudnoće i porođaja radnica  ima pravo na porodiljsko odsustvo od jedne godine, a koji se na ovaj slučaj primjenjuje.  Članom 7. privremene odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad  (.Sl. novine Kantona Sarajevo., broj 15/99) ne skraćuje se dužina porodiljskog odsustva  (član 47. stav 3. i član 56. Zakona o zdravstvenom osiguranju), ali se skraćuje vrijeme  naknade za trudničko bolovanje u trajanju od šest mjeseci što je u skladu sa odredbom 

člana   25.   Zakona   o   izmjenama   i   dopunama   Zakona   o   obitelji   s   djecom   (.Sl.   novine  Kantona   Sarajevo.,   broj   15/98).   Zato   je   ovaj   sud   ocijenio   da   žalba   tužiteljice   nije  osnovana.
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu ­ Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu broj 1/2003,  strana 18)

PARNIČNI POSTUPAK IZ PRAKSE VRHOVNOG SUDA FEDERACIJE BiH Radni spor Revizija nije dopuštena ni u statusnim radnim sporovima ako nije u tužbi označena  vrijednost preko 15.000 KM Član 364. stav 3. Zakona o parničnom postupku U   STATUSNIM   RADNIM   SPOROVIMA   REVIZIJA   JE   DOPUŠTENA   SAMO   KADA  TUŽITELJ U TUŽBI OZNAČI VRIJEDNOST SPORA PREKO 15.000 KM Iz obrazloženja:   Presudom drugostepenog suda odbijena je žalba tužitelja i potvrđena  prvostepena   presuda,   kojom   je   tužitelj   odbijen   sa   tužbenim   zahtjevom   da   se   poništi  rješenje  o prestanku radnog odnosa i tuženom naloži da ga rasporedi na poslove KV  kamenoklesara. Blagovremeno izjavljenom revizijom ovu presudu pobija tužitelj. Revizija nije dopuštena. Po   odredbama   člana   364.   stav   3.   Zakona   o   parničnom   postupku   (.Službene   novine  Federacije BiH., broj 42/98), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, revizija nije  dopuštena u radnom sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu  ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi ne prelazi 15.000 KM. Tužitelj u tužbi nije označio vrijednost spora. Kada tužitelj u tužbi ne označi vrijednost  spora ne može se koristiti pravom na reviziju, jer i u takvom slučaju vrijednost spora nije  označena preko iznosa iz člana 364. stav 3. ZPP koji je propisan kao uvjet za izjavljivanje  revizije. Iz izloženih razloga revizija je odbačena kao nedopuštena na osnovu čl. 371 i  374. Zakona o parničnom postupku.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev.92/01, od 18. 5. 2001. . Bilten 1/01 ­ 15).

IZ PRAKSE VRHOVNOG SUDA BiH ­ RANIJEG Procesna pitanja ­ Sudska praksa iz oblasti radnih odnosa O zahtjevu za naknadu  štete zbog povrede na radu, ali van radnog odnosa, odlučuje  redovni sud. (Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, R.30/89, od 29. 2.1989. ­ Bilten Vs BiH 1/89 . 94) Redovni   sud   je   nadležan   da   odlučuje   o   zahtjevu   za   ispunjenje   obaveze   iz   ugovora   o  životnom osiguranju zbog nesreće na poslu.

(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, R.254/89, od 28. 11.1989. ­ Bilten Vs BiH 4/89 . 185) U   PARNICI   PO   TUŽBI   DRUŠTVENOG   PRAVNOG   LICA   PROTIV   ORGANIZACIJE  UDRUŽENOG RADA I NJENOG RADNIKA RADI NAKNADE ŠTETE KOJU JE RADNIK  PROUZROKOVAO   NA   RADU   DRUGOJ   ORGANIZACIJI   UDRUŽENOG   RADA  (TUŽITELJICA) SUDI SE PO PRAVILIMA U POSTUPKU U PRIVREDNIM SPOROVIMA. Iz obrazloženja:   Prema odredbi iz člana 491. Zakona o parničnom postupku, pravila o  postupku u privrednim sporovima primjenjuju se i kada u sporu, pored lica iz člana 489.  tačka 1. i člana 491. Zakona o parničnom postupku, kao suparničari iz člana 196. stav 1.  tačka  1. tog  zakona  učestvuju  druga  fizička  i  pravna  lica.   U  konkretnoj  pravnoj  stvari,  pored tužene organizacije udruženog rada učestvuje kao suparničar na pasivnoj strani i  radnik   te   organizacije   udruženog   rada,   koji   je   po   navodima   tužbe   prouzrokovao  predmetnu štetu na radu (član 170. Zakona o obligacionim odnosima). S   obzirom   na   izloženo   proizilazilo   bi   da   obaveze   tuženih   potiču   iz   istog   činjeničnog   i  pravnog osnova, odnosno da se radi o materijalnom suparničarstvu iz člana 196. stav 1.  tačka 1. Zakona o parničnom postupku, i da prema tome u ovoj pravnoj stvari, u smislu  člana 491. Zakona o parničnom postupku, treba primijeniti pravila po kojima se postupa u  privrednim sporovima.
(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, R.130/89, od 22. 6.1989. ­ Bilten Vs BiH 3/89 . 115)

UPRAVNO PRAVO Upravni postupak 1.  Mjerodavno pravo za radnike poslovne jedinice strane pravne osobe Članak 19. i 20. točka 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih  zemalja u određenim odnosima NA RADNE ODNOSE UPOSLENIKA U POSLOVNIM JEDINICAMA ČIJE JE SJEDIŠTE  U NAŠOJ DRŽAVI, PRIMJENJUJE SE PRAVO DRŽAVE SJEDIŠTA PRAVNE OSOBE U  ČIJEM   SASTAVU   SE   NALAZI   POSLOVNA   JEDINICA,   AKO   UGOVOROM   O   RADU  NJEGOVA PRIMJENA NIJE ISKLJUČENA. Iz obrazloženja:  Nije u ovoj parnici sporno među strankama da je sjedište tužene stranke  u   Republici   Hrvatskoj,   a   njezine   poslovne   jedinice   u   kojoj   je   tužitelj   radio   na   radnom  mjestu vozača, u općini Livno, dakle u našoj zemlji. Sporno je međutim, da li se na radni  odnos  tužitelja treba primijeniti pravo Republike Hrvatske kao  pravo  sjedišta  tužene ili  domaće pravo, kao pravo sjedišta njezine poslovne jedinice u kojoj je tužitelj radio. Ovo   sporno   pitanje   nižestupanjske   presude   pravilno   su   riješile,   opredijelivši   se   za  primjenu prava Republike Hrvatske. Naime, parnične stranke su u tijeku 1996. godine, na  temelju   članka   8.   Zakona   o   radu   Republike   Hrvatske,   sklopile   ugovor   o   radu   na  neodređeno vrijeme i na taj način bez dvojbe po članku 19. Zakona o rješavanju sukoba  zakona   sa   propisima   drugih   zemalja   u   određenim   odnosima   izabrale   pravo   Republike  Hrvatske kao mjerodavno pravo za sve odnose (prava i obveze) koji nastanu za vrijeme  trajanja ugovora o radu, kao i u pogledu njegova prestanka.

Primjena prava Republike Hrvatske došla bi u obzir sve i kada iz ugovora o radu ne bi  proizilazilo   postojanje   sporazuma   stranaka   o   tome   pitanju,   a   nemogućnost   primjene  postojala   bi   samo   kada   bi   ugovorom   bila   izričito   isključena,   odnosno   kada   bi   bilo  ugovoreno   neko   drugo   mjerodavno   pravo.   Ovo   stoga   što   se   u   ovoj   parnici   radi   o  statusnom sporu, odnosno o sporu da li je na zakonit način tužitelju prestalo svojstvo  uposlenika kod tužene, a ne o imovinskom sporu iz ugovora o radu na kojeg bi se po  članku 20. točka 19. Kolizionog zakona, moralo primijeniti domaće pravo, budući je tužitelj  rad obavljao u poslovnoj jedinici koja se nalazi u našoj zemlji.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH Rev.11/00, od 30. 3.2000. . Bilten 1/00 ­ 51)

2.  Nostrifikacija i ekvivalencija obrazovnih isprava Diploma o završenom fakultetu, završen u drugoj državi Pravosudni ispit položen u drugoj državi Član 10. stav 2. Zakona o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava Županije  Posavske Član 26. Stav 2. Zakona o pravosudnom ispitu NOSTRIFIKACIJU   I   EKVIVALENCIJU   OBRAZOVNIH   ISPRAVA   ­   DIPLOME   O  ZAVRŠENOM   FAKULTETU,   NADLEŽNO   MINISTARSTVO   ŽUPANIJE   ­   KANTONA   NE  MOŽE IZVRŠITI PRAVNO VALJANO BEZ PRIBAVLJENOG MIŠLJENJA NADLEŽNOG  FAKULTETSKOG   VIJEĆA.   ISTO   TAKO   NADLEŽNO   FEDERALNO   MINISTARSTVO  PRAVDE   NE   MOŽE   VALJANO   PRIZNATI   PODNOSIOCU   ZAHTJEVA   PRAVOSUDNI  ISPIT POLOŽEN PO PROPISIMA DRUGE DRŽAVE SA KOJOM FEDERACIJA BOSNE I  HERCEGOVINE   NEMA   ZAKLJUČEN   SPORAZUM   KOJIM   BI   BIO   PROPISAN  RECIPROCITET   U   PRIZNAVANJU   TOG   ISPITA,   PA  SE   NA   OSNOVU   OBRAZOVNIH  ISPRAVA   DRUGIH   DRŽAVA   SA   TAKVIM   NEDOSTACIMA   NE   MOGU   U   FEDERACIJI  OSTVARITI PRAVA KOJA IZ NJIH INAČE PROIZILAZE. Iz   obrazloženja:     Naime,   prema   odredbi   člana   10.   stav   2.   Zakona   o   nostrifikaciji   i  ekvivalenciji   obrazovnih   isprava   Županije   Posavske   (.Službeno   glasilo   Županije  Posavske., broj 7/98) donesenog u skladu sa članom 4. poglavlja III. Ustava Fedecije  Bosne   i   Hercegovine   (.Službene   novine   Federacije   BiH.,   broj   1/94)   .   ekvivalenciju  obrazovnih isprava o završenom višem, odnosno visokom obrazovanju, te o dijelovima  toga   obrazovanja   obavlja   Ministarstvo   prosvjete,   znanosti,   kulture   i   športa   županije­ kantona uz obavezu pribavljanja mišljenja nadležnog fakultetskog vijeća. U konkretnom slučaju rješenje o nostrifikaciji i ekvivalenciji obrazovnih isprava, kojim je  nostrificirana   diploma   tužiteljice   o   završenom   pravnom   fakultetu   u   Z.   .   Republika   H.  donijelo je Ministarstvo prosvjete, znanosti, kulture i športa Županije Posavske u O. dana  6. 10. 1999.godine, ali nije prethodno pribavilo mišljenje nadležnog fakultetskog vijeća na  što   ga   je   obavezivala   odredba   člana   10.   stav   2.   Zakona   o   nostrifikaciji   i   ekvivalenciji  obrazovnih isprava Županije Posavske, što su upravni organi utvrdili uvidom u to rješenje,  pa su pravilno zaključili da navedeno rješenje nije pravno valjano. Što   se   tiče   nostrifikacije   uvjerenja   o   položenom   pravosudnom   ispitu   izdatom   dana  29.6.1999.godine   od   Ministarstva   pravosuđa   R.   H.,   prema   kojem   je   S.H.   položila  pravosudni ispit u Z. dana 13. 9. 1997.godine, tužiteljica je dostavila uvjerenje Federalnog 

ministarstva   pravde   S.   od   29.   9.1999.godine,   prema   kojem,   uvjerenje   Ministarstva  pravosuđa R. H. da je S.H. položila pravosudni ispit ima istu dokaznu snagu na teritoriji  Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, organi uprave u svojim rješenjima smatraju da  ovakvim   uvjerenjem   Federalnog   ministarstva   pravde   S.   nije   nostrificirano   uvjerenje  Ministarstva pravosuđa R. H. da je tužiteljica položila pravosudni ispit u Zagrebu dana 13.  9.1997.godine,   što   i   ovaj   sud   smatra   pravilnim   stavom,   jer   se   ne   radi   o   nostrifikaciji  uvjerenja   o   položenom   pravosudnom   ispitu.   Odredbom   člana   26.   stav   2.   Zakona   o  pravosudnom   ispitu   (.Službene   novine   FBiH.,   br.   2/95   i   35/98)   propisano   je   da   o  priznavanju   pravosudnog   ispita   položenog   po   propisima   drugih   zemalja   odlučuje  Federalno ministarstvo pravde, rukovodeći se načelom reciprociteta, pa kako do danas  nije donesen sporazum između R. H. i Bosne i Hercegovine odnosno Federacije Bosne i  Hercegovine   kojim   bi   bio   propisan   reciprocitet   za   priznavanje   pravosudnog   ispita,   to  tužiteljica   nije   ni   mogla   nostrificirati   uvjerenje   o   pravosudnom   ispitu   položenom   u  Republici H.  Iz izloženog proizilazi da tužiteljica nije dostavila nostrificiranu diplomu Pravnog fakulteta  u Z., kao ni nostrificirano uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu u Z., pa su organi  uprave   pravilnom   primjenom   materijalnog   prava   odbili   njen   zahtjev   za   upis   u   imenik  advokata BiH.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, U.1174/00, od 12. 4. 2001. . Bilten 1/2001 ­ 55)

Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1335/05, rješavajući apelaciju Mersije Kondžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mersije Kondžić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine. Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod
1. Mersija Kondžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Bedrudin M. Halilović, advokat iz Gradačca, podnijela je 14. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 6. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, DD «Trgocentar» Gradačac (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 19. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. jula 2005. godine, a tuženi 2. augusta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 18. novembra 2005. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Gradačcu broj P-52/03 Rs od 30. aprila 2004. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi odluka tuženog o prestanku radnog

odnosa, te da mu se naloži da apelanticu vrati na posao i uspostavi joj prava iz radnog odnosa, počevši od 1. decembra 2001. godine. Prvostepeni sud je, iz izvedenih dokaza, utvrdio da je apelantica bila dugogodišnja radnica kod tuženog, te da joj je na osnovu Rješenja broj 03-575/01 od 16. novembra 2001. godine prestao radni odnos 30. novembra 2001. godine, sa pravom na otpremninu u iznosu do 1.733,42 KM. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da ova odluka tuženog nije zakonita. Obrazlažući takav stav, prvostepeni sud je naveo da je tuženi donio Program zbrinjavanja viška zaposlenika (u daljnjem tekstu: Program) tuženog 16. novembra 2001. godine, dakle prije nego što je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici. U tom programu tuženi je naveo da je, zbog «objektivnih razloga rata i ratnih dejstava veliki broj poslovnih prostora i robe uništen, tako da je u toku 2001. godine od 134 radnika stvarno radilo 27 radnika, dok je 107 radnika bilo na čekanju». 7. U ovom Programu, kako je sud utvrdio, tuženi je odredio i broj radnika koji će se pojaviti kao višak, ukupno njih 114. Također, prvostepeni sud je utvrdio da Program nudi mogućnost nalaženja zaposlenja kod drugog poslodavca, kroz izdavanje poslovnih prostorija u zakup, ali da nije predvidio mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije, već navodi da «u dioničkom društvu nema drugih radnih mjesta za kojima bi postojala potreba, a na koja bi se eventualno rasporedili zaposlenici koji bi se dokvalifikovali ili prekvalifikovali». Također, prvostepeni sud konstatuje da Pravilnikom o radu tuženog nije predviđeno mjesto plana i analize na kojem je radila apelantica, ali je predviđeno mjesto šefa računovodstva, za koje apelantica ispunjava uvjete koji se tiču stručne spreme i radnog iskustva, ali nema neophodan certifikat za samostalnog knjigovođu. Na osnovu svega toga, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi mogao zbrinuti apelanticu kroz odgovarajuću mjeru zbrinjavanja, i to dokvalifikacijom, «čime bi joj se omogućilo da i ona stekne certifikat za samostalnog knjigovođu, a što bi joj omogućilo da obavlja poslove šefa računovodstva». U prilog tome sud je naveo i da je ove poslove tuženi povjerio knjigovodstvenom servisu, što ukazuje da mu je šef računovodstva «prijeko potreban u poslovanju». 8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-948/04 od 16. maja 2005. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da tuženi nije, zbog specifične djelatnosti, predvidio u Programu potrebu ni mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije zaposlenika. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud zauzima pogrešno pravno stanovište da je apelantica mogla i trebala biti zbrinuta dokvalifikacijom. Kantonalni sud dalje obrazlaže da Program po svojoj pravnoj prirodi, a prema čl. 98. i 99. Zakona o radu, predstavlja opći akt poslodavca, pa dakle i materijalno pravo koje se ima primijeniti u konkretnom slučaju. Stoga se, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud «neovlašteno upustio u ispitivanje valjanosti navedenog Programa». Također, Kantonalni sud navodi da se zakonitost i pravilnost

osporene odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantici ne može dovesti u pitanje ni sa aspekta primjene drugih normi materijalnog prava, tj. izmijenjene odredbe člana 98. Zakona o radu, budući da nije sporno da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika, niti su se radnici organizovali u sindikat. Stoga se tuženi objektivno nije ni mogao konsultovati sa vijećem zaposlenika ili sindikatom prije otkazivanja ugovora o radu višku zaposlenika.

IV. Relevantni propisi
9. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase: «Član 25. Poslodavac može, u skladu sa potrebama rada, omogućiti zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad. Zaposlenik je obavezan, u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama rada, obrazovati se, osposobljavati i usavršavati za rad. Poslodavac je obavezan prilikom promjena ili uvođenja novog načina ili organiziranja rada, omogućiti zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje ili usavršavanje za rad. Uvjeti i način obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja za rad iz st. 1. i 2. ovog člana uređuju se kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. [...] Član 87. Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani otkazni rok, u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, iz člana 98. ovog zakona, kao i u slučaju kada zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje tih poslova. [...] Član 98. Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. Član 99. Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona: 1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac; 2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi. Akt u pismenoj formi iz stava 1. ovog člana dostavlja se vijeću zaposlenika ili sindikatu prije početka konsultiranja, a sadrži, naročito, sljedeće podatke: razloge za predviđeno otkazivanje ugovora o radu; broj i kategoriju zaposlenika za čije je ugovore predviđen otkaz; mjere za koje poslodavac smatra da se pomoću njih mogu izbjeći neki ili svi predviđeni otkazi (npr. raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto kod istog poslodavca, prekvalifikacija gdje je to potrebno, privremeno skraćivanje radnog vremena); mjere za koje poslodavac smatra da bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca; mjere za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti u cilju prekvalificiranja zaposlenika radi zapošljavanja kod drugog poslodavca. Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu, u smislu člana 98. ovog zakona, poslodavac namjerava da zaposli zaposlenike sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme,

prije zapošljavanja drugih lica će ponuditi zaposlenje onim zaposlenicima čiji su ugovori o radu otkazani. [...] Član 108. Zaposlenici kod poslodavca koji redovno zapošljava najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa. Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom.»

V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je pobijanom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica vidi u «proizvoljnoj primjeni prava» od Kantonalnog suda. Naime, prema njenom mišljenju, obaveza poslodavca je da sačini Program zbrinjavanja viška zaposlenika, koji treba da ima i mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije zaposlenika. Apelantica smatra da je «apsurdno da tuženi poslove knjigovodstva povjeri privatnom servisu, kojeg plaća za vođenje knjigovodstva», a da apelantici otkaže, iako je ona «gotovo čitav radni vijek radila te poslove koji postoje kod tuženog, samo u manjem obimu», a da je sada «pred samu penziju nezbrinuta i nezaposlena». Također, smatra da je tuženi radio «smišljeno i ciljano ne pridržavajući se odredaba Zakona o radu» koji u članu 25. stav 3. «obavezuje poslodavca da prilikom promjena uvođenja novog načina organizovanja rada omogući zaposleniku obrazovanje, osposobljavanje ili usavršavanje za rad», što je prema apelanticinom mišljenju moralo biti uneseno u Program. Smatra da tuženi nije tako uradio da bi bila «jeftinija privatizacija», zbog čega je i donio nezakonit i proizvoljan akt. b) Odgovor na apelaciju 11. Kantonalni sud u svom odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da u cijelosti ostaje kod stavova navedenih u osporenoj odluci. Kantonalni sud navodi da ni u postupku pred prvostepenim sudom, a ni u žalbenom postupku nije bila sporna činjenica da je kod tuženog ukinuto radno mjesto na kojem je radila apelantica. Sporno je bilo to da li je postojala obaveza tuženog da izvrši prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju apelantice, nakon čega bi «navodno ispunjavala uvjete za raspoređivanje na radno mjesto šefa računovodstva, a koje kod tuženog nije ukinuto». Međutim, Kantonalni sud ističe da tuženi nije u Programu predvidio mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije zaposlenika, što je prema stanovištu Kantonalnog suda bilo pravo tuženog zavisno od njegovih potreba za zaposlenicima, odnosno radnim mjestima, ali ne i apsolutna obaveza. Također, smatra da apelanticino pozivanje na odredbu člana 25. stav 3. Zakona

o radu ne bi nikako moglo uticati na donošenje drukčije odluke. Na osnovu toga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. 12. Tuženi u odgovoru također osporava navode iz apelacije i navodi da Programom nisu predvidjeli mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije zaposlenika, zbog specifične djelatnosti kojom se bave (trgovina), a to i nije eksplicitna zakonska obaveza. Osim toga, tuženi navodi da se apelantica ne bi ni mogla dokvalifikovati, jer je za sticanje certifikata za samostalnog knjigovođu neophodan uvjet da kandidat ima najmanje tri godine radnog iskustva na mjestu šefa računovodstva ili pet godina na mjestu knjigovođe, a apelantica je radila na poslovima referenta plana, analize i statistike. Također navode da kod tuženog zaposlenici nikada nisu formirali vijeće zaposlenika, niti su se zaposlenici organizovali u sindikat, tako da tužena nije ni mogla obaviti konsultacije u vezi sa otkazom ugovora o radu. Na osnovu toga, tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž948/04 od 16. maja 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 14. juna 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: «1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...]svako ima pravo na pravično

suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...]» 20. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na spor o pravima u vezi sa radom, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Apelanticina žalba se u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanom sudskom postupku. 22. Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03 i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i).

23. U konkretnom slučaju, apelantica prigovara da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zbog čega je došao do zaključka da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, u konkretnom slučaju se nisu mogle primijeniti odredbe člana 25. stav 3. Zakona o radu, budući da se te odredbe odnose na situaciju u kojoj poslodavac, u skladu sa potrebama rada, omogućava zaposlenicima obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje za rad. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o drukčijoj situaciji, u kojoj je Kantonalni sud ispravno primijenio čl. 97. i 98. Zakona o radu, koji predviđaju obaveze poslodavca koji «ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovor o radu». Ovi članovi predviđaju i obavezu konsultovanja sa vijećem zaposlenika ili sa sindikatom. Međutim, formiranje ovih tijela je pravo zaposlenika, a ne obaveza poslodavca. Budući da je Kantonalni sud utvrdio da zaposlenici nisu formirali ova tijela, nije se ni mogla izvršiti konsultacija. 24. U vezi sa apelanticinim prigovorom da je Programom poslodavac morao predvidjeti prekvalifikaciju i dokvalifikaciju radnika, Ustavni sud, također, smatra da zakon nije proizvoljno primijenjen. Naime, Zakon o radu predviđa šta sve treba sadržavati «akt u pismenoj formi» iz člana 99. Zakona o radu. Ustavni sud ukazuje da se, između ostalog, radi o mjerama za koje poslodavac smatra da pomoću njih može izbjeći neke ili sve otkaze, ili koje bi mogle pomoći zaposlenicima da nađu zaposlenje kod drugog poslodavca, ili za koje poslodavac smatra da se mogu poduzeti s ciljem prekvalifikacije zaposlenika «radi zapošljavanja kod drugog poslodavca». Prema tome, to su mjere koje zavise od situacije kod poslodavca i njegovih poslovnih odluka, a ne predstavljaju eksplicitnu obavezu da svaka od tih mjera mora biti predviđena. Ovo je već obrazložio Kantonalni sud, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su odredbe čl. 98. i 99. Zakona radu, proizvoljno primijenjene. 25. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i na utvrđeno činjenično stanje primijenio pozitivne materijalne propise. Također, Ustavni sud smatra da se način na koji je Kantonalni sud u konkretnom slučaju tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelanticinih ustavnih prava. Također, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred Kantonalnim sudom bio nepravičan, niti se apelantica žali na bilo kakve procesne povrede koje bi bile od važnosti za poštivanje načela pravičnog suđenja, a takve povrede nisu očigledne. Također, u osporenoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. 26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

UPRAVNO PRAVO Upravni spor Odluke federalne i kantonalne Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu  nemaju karakter upravnog akta i ne podliježu preispitivanju u upravnom sporu Članovi 4., 9. i 26. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima Članovi 101. stav 1, 103. st. 3, 4. i 5., 104., 143., 143a., 143b. i 143c. Zakona o radu Članovi 1., 2., 28., 58., 196. tačka 6., te 425. do 429. Zakona o parničnom postupku ODLUKE FEDERALNE  ODNOSNO KANTONALNE  KOMISIJE   ZA IMPLEMENTACIJU  ČLANA 143. ZAKONA O RADU NEMAJU PRAVNI KARAKTER UPRAVNOG AKTA I NE  PODLIJEŽU   SUDSKOM   PREISPITIVANJU   U   UPRAVNOM   SPORU   NEGO   U  PARNIČNOM POSTUPKU PRED MJESNO NADLEŽNIM OPĆINSKIM SUDOM, ZBOG  ČEGA TUŽBU KOJOM JE POKRENUT UPRAVNI SPOR PROTIV TIH ODLUKA TREBA  ODBACITI. Iz   obrazloženja:    Tužbom   se   osporava   zakonitost   rješenja   Kantonalne   komisije   za  implementaciju člana 143. Zakona o radu HNK Mostar broj UP/I­06­34­714­1/00 od      08.  02.   2001.   godine,   protiv   kojeg   je   tužiteljica   izjavila   žalbu   Federalnoj   komisiji   za 

implementaciju člana 143. Zakona o radu, kao drugostepenom organu, i prije nego je ta  komisija   donijela   odluku   o  žalbi,  podnijela  tužbu   ovom   sudu   radi   ostvarivanja   i  zaštite  svojih prava iz radnog odnosa. Podnesenom   tužbom   ne   može   se   pokrenuti   upravni   spor   protiv   tužene   drugostepene  komisije   za   implementaciju   člana   143.   Zakona   o   radu   u   predmetnoj   pravnoj   stvari,  nezavisno   od   činjenice   da   li   se   tužbom   osporava   konačna   odluka   prvostepene   ili  drugostepene   komisije   za   implementaciju   čl.   143.   Zakona   o   radu   ili   odluka   koja   nije  postala konačna, s obzirom da se odlukama tih komisija ne rješava o pravu ili obavezi  tužiteljice   u   nekoj   upravnoj   stvari,   nego   o   njenim   pravima   iz   radnog   odnosa   sa  poslodavcem kao privrednim subjektom (.Aluminij. d.d. Mostar) i obavezama poslodavca  prema njoj, kao zaposleniku na čekanju. Postupak ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika koja su sporna  određen je pravilima  parničnog   postupka,   na  osnovu   kojih   općinski   sudovi,  kantonalni   sudovi   i   Vrhovni   sud  Federacije BiH raspravljaju i odlučuju, između ostalih sporova, i o sporovima iz radnih  odnosa. U parničnom postupku navedeni redovni sudovi sude u granicama svoje stvarne  nadležnosti, koja je određena Zakonom o parničnom postupku (ZPP) ili drugim zakonom  Federacije, odnosno zakonom kantona, kao i mjesne nadležnosti, koja se u sporovima iz  radnih odnosa u kojima je tužiteljica zaposlenik određuje, pored suda koji je opće mjesno  nadležan   za   tuženog,   i   na   sudove   posebne   mjesne   nadležnosti   ­   sud   na   čijem   se  području rad obavlja ili se obavljao, odnosno morao obavljati, te sud na čijem je području  zasnovan radni odnos. Prema tome,  stvarno i mjesno nadležni sudovi sporove iz radnih  odnosa vode i o njima odlučuju po općim pravilima parničnog postupka, uz izuzetak koji  se odnosi na hitnost rješavanja tih sporova, donošenje privremenih mjera, paricioni rok i  rok za žalbu. Sve naprijed izloženo proizilazi iz odredaba članova 1., 2., 28., 58. te 425.  do 429. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i  3/99). Odredbama člana 32. stav 2. Zakona o sudovima HNK ("Službene novine HNK",  broj 5/98) propisana je stvarna nadležnost općinskih sudova za suđenje u prvom stepenu  u   radnim   sporovima,   a   takve   odredbe   sadrže   i   zakoni   o   sudovima   ostalih   kantona   u  Federaciji.  O  pravima  i  obavezama  zaposlenika  vansudskim  putem   odlučuje  poslodavac  ili  drugo  ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju, ili pak organi za mirno rješavanje  radnih sporova (mirovno vijeće, arbitraža), kada je to predviđeno kolektivnim ugovorom,  pravilnikom o radu ili sporazumom poslodavca i zaposlenika, što proizilazi iz odredaba čl.  101. st. 1., čl. 103. st. 4. i čl. 104. Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH", br.  43/99 i 32/00). Prelaznim i završnim odredbama članova 143., 143a., 143b., i 143c. tog  zakona posebno je regulisan pravni status zaposlenika na čekanju posla, njihova prava iz  radnog  odnosa,  prestanak  radnog   odnosa  i  prava  koja  im   u  tom  slučaju  pripadaju,   te  organi   pred   kojima   će   ostvariti   vansudskim   putem   navedena   prava   iz   radnog   odnosa  (prvostepena  kantonalna   i   drugostepena   federalna   komisija   za  implementaciju   čl.   143.  ZR), kao i postupak za ostvarenje tih prava. Tim postupkom su predviđene dvije moguće  pravne   situacije   u   kojima   se   mogu   naći   zaposlenici   na   čekanju   posla.   Prva   je,   kada  poslodavac   povrijedi   pravo   zaposlenika   (svojom   odlukom   ili   faktičkim   postupanjem)   i 

zaposlenik   podnošenjem   žalbe   prvostepenoj   kantonalnoj   komisiji   zahtijeva   zaštitu   i  ostvarenje   povrijeđenog   prava,   te,   u   slučaju   da   nije   zadovoljan   njenim   rješenjem,   isti  zahtjev ostvaruje izjavljivanjem žalbe drugostepenoj federalnoj komisiji (čl. 143a. st. 1. i 2.  ZR). Druga pravna situacija je, kada se između zaposlenika i poslodavca pred nadležnim  općinskim sudom već vodi radni spor o istim pravima naprijed navedenim, u kojem slučaju  je sud dužan da rješenjem prekine parnični postupak na osnovu člana 196. tač. 6. Zakona  o   parničnom   postupku   u   vezi   sa   čl.   143a.   stav   4.   Zakona   o   radu   i   zahtjev   ustupi   na  nadležno postupanje kantonalnoj komisiji. Odluke federalne odnosno kantonalne komisije  su   prema   čl.   143c.   stav   2.   tač.   1.   Zakona   o   radu,   konačne   i   podliježu   sudskom  preispitivanju   u   skladu   sa   zakonom.  Ovakvim   zakonskim   odredbama  nije   eksplicitno  propisano kada navedene odluke postaju konačne, koji sudovi vrše preispitivanje  njihove zakonitosti u skladu sa važećim zakonom, i u kojem roku. Radi   pravilnog  rješenja  ovog  pitanja,   prije   svega  valja   istaći  da  su  pomenute   komisije  ustanovljene Zakonom o radu sa ciljem efikasnijeg rješavanja zahtjeva zaposlenika na  čekanju posla za ostvarenje prava iz radnog odnosa i po osnovu rada i tim zakonom  propisan postupak, kojeg se moraju pridržavati pri odlučivanju. Stoga one nisu organi koje  ima u vidu čl. 4 Zakona o upravnim sporovima, niti je postupak koji provode po propisima  o   radnim   odnosima   upravni   postupak,   nego   se   radi   o   organima   i   postupku   koji   su  svojevrsni (sui generis) i koji se prvi put pojavljuju u radnopravnom zakonodavstvu, pa su  specifični (osobeni) i u odnosu na dosadašnje organe i njihov postupak za vansudsko  rješavanje radnih sporova (mirovna vijeća i arbitraže). Pored toga, odredbama Zakona o  radu, koje regulišu radnopravni status zaposlenika na čekanju posla (čl. 143., 143a., 143b.  i 143c. ZR), kao ni drugim odredbama tog zakona ili podzakonskim aktima donesenim na  osnovu istog zakona, nije propisano da će federalna odnosno kantonalne komisije voditi  postupak po pravilima upravnog postupka i da se protiv njihovih konačnih odluka može  pokrenuti i voditi upravni spor, nego je određeno da njihove konačne odluke podliježu  sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom (čl. 143c. ZR). Iz prednjeg se može zaključiti da  navedene komisije odlučuju o zahtjevima zaposlenika  koji se odnose na njihova prava iz čl. 143. st. 1. i 2. ZR u postupku koji je određen tim  zakonom i da njihove odluke sve dok ne postanu konačne u tom postupku, ne podliježu  bilo kakvom, pa ni sudskom preispitivanju. Pošto se radi o odlukama kojima se rješava o  pravima   zaposlenika,   koja   u   odnosu   na   poslodavca   predstavljaju   njegove   obaveze,  preispitivanje konačnih odluka federalne odnosno kantonalnih komisija može u skladu sa  važećim   Zakonom   o   radu   i   Zakonom   o   parničnom   postupku   uslijediti   podnošenjem  prijedloga za nastavak prekinutog parničnog postupka ili podnošenjem tužbe ako ranije  nije pokrenut radni spor od strane zaposlenika koji nije zadovoljan konačnom odlukom  komisije, u rokovima predviđenim čl. 103. st. 3., 4. i 5. Zakona o radu, sve zavisno od  pravne   situacije   zaposlenika   na   čekanju   posla,   što   je   naprijed   izloženo.   Sudsko  preispitivanje tih odluka ne može se vršiti ni korištenjem vanrednih pravnih sredstava u  parničnom postupku: revizije, zahtjeva za zaštitu zakonitosti ili ponavljanja postupka, jer  se ova pravna sredstva mogu izjavljivati, odnosno podnositi, samo protiv pravosnažnih  sudskih odluka (čl. 364. st. 1., 383. st. 1. i 391. ZPP), pa  ostaje kao jedina zakonska 

mogućnost   da   se   konačne   odluke   komisija   preispitaju   u   radnom   sporu   pred  nadležnim redovnim sudovima. Kako se u predmetnoj pravnoj stvari odlučuje o pravima iz radnog odnosa u postupku  propisanom Zakonom o radu i pred organima koje uspostavlja taj zakon, osporeni akt tih  organa,  nezavisno od činjenice da li je  ili nije  konačan, nema  karakter upravnog akta  protiv koga se može voditi upravni spor u smislu čl. 9. Zakona o upravnim sporovima  (upravni  akt   je   akt   kojim   nadležni   organ   iz   čl.  4.   ZUS­a   rješava   o   izvjesnom   pravu   ili  obavezi   građanina   ili   pravnog   lica   u   nekoj   upravnoj   stvari),   što   je   naprijed   detaljno  obrazloženo,   pa   je  sud,   primjenom  čl.  26.   st.  1.  tač.  2.  istog   zakona,   tužbu   tužiteljice  odbacio.
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, U.388/01, od  13.12.2001. i U.4092/01, od  20.12.2001. ­ Bilten 2/01 . 57)

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->