University of Zagreb Centre for Mediterranean Studies, Dubrovnik The Mediterranean Memory Project The Second Reunion/Meeting of the Cities - Dubrovnik’s Consulates Dubrovnik, October 15th – 17th, 2010-10-11 Dr.sc.Darko Bekić PRILOG POZNAVANJU DIPLOMATSKIH ODNOSA DUBROVNIKA I MAROKANSKOG SULTANATA U POSLJEDNJIM DESETLJEĆIMA REPUBLIKE Uvodna razmatranja Druga polovica 18.stoljeća u europskoj politici bila je obilježena propašću apsolutističkih monarhija, pa tako i vrste diplomacije, koja je bila pokretana dinastičkim interesima i sukobima europskih dvorova i aristokracija. Nova britanska diplomacija, ulazak mlade američke države na međunarodnu pozornicu i, osobito, Francuska revolucija, potpuno su izmijenili međunarodne odnose i diplomatsku aktivnost, pa tako i u mediteranskom bazenu. Umjesto feudalno-dinastičkih, religioznih i političkih sukoba, u prvi plan dolaze interesi mlade građanske klase, kapitalista i trgovaca, koji su tražili drugačiju, moderniju diplomaciju, baziranu na njihovoj želji za novom podjelom interesnih sfera, za širenjem nacionalnog tržišta, osiguranjem trgovačkih putova, najvažnijih sirovina i manufakturnih proizvoda. U takvim okolnostima, za prevlast na zapadnom Mediteranu borile su najveće trgovačke, ali i pomorske sile: V.Britanija, Španjolska, Francuska i Nizozemska, a u istočnom dijelu Mediterana, pripremao se konačni obračun s “bolesnikom s Bospora”, Otomanskim carstvom, u kojem su - uz navedene zapadne sile - sudjelovale još i Rusija i Austrija. Venecija i Dubrovačka Republika, dvije teritorijalno male, ali značajne trgovačke sile u mediteranskom prostoru, u drugoj polovini 18.stoljeća, već su se oporavile od krize u koju su 200 godina ranije upale zbog premještanja svjetske trgovine na Atlantik i Daleki istok (pri čemu je Dubrovnik morao prevladati i posljedice katstrofalnog potresa iz 1667. godine !). U svakom slučaju, u tom razdoblju, dubrovački kapetani i trgovci uspjeli su se uklopiti u nove strateško-političke odnose i prioritete međunarodne diplomacije, pa je Dubrovačka Republika već 60-ih godina 18.stoljeća, u regiji Mediterana imala 80-ak konzulata, dok je, primjerice, golemo Austrijsko carstvo, imalo samo njih 23.(1)Treba reči da je Dubrovačka Republika ulazak Napoleonove vojske u Grad, pa tako i svoj kraj, dočekala s čak 277 brodova, ukupne nosivosti od 25.512 kola nosivosti, koji su bili neprkidno angažirani u pomorskom prijevozu ili/i trgovini između svih važnijih luka na Mediteranu. U tom razdoblju, dubrovački su brodovi, osim u europske luke na atlantskoj obali, prelazeći Ocean, sve više doticali i luke Sjeverne i Južne Amerike, ali i one na drugj 1 strani, od Perzije do Indije, gdje su Dubrovčani, uostalom, još u 16.stoljeću, imali u svom posjedu, enklavu “Sao Braz” (Sv. Vlaho), u sklopu portugalske kolonije Goa. (2) Međutim, Dubrovačka Republika, i u drugoj polovini 18.stoljeća - teritorijalno i po naseljenosti - mala, te geostrateški vrlo nepovoljno smještena država, i dalje je trpjela podređenu ulogu u odnosu na najveće sile, prisutne u mediteranskom bazenu. Okružen sa svih strana Otomanskim carstvom, Dubrovnik je, u uvjetima de facto vazalnog odnosa napram Visokoj Porti (uspostavljenog još 1512. !), svoje interese mogao braniti samo vještom diplomacijom, u kojoj je nastojao - za svoje ciljeve - iskoristiti sukobe interesa Francuske, Austrije, Venecije i Carigrada na istočnom, a Španjolske, Francuske i Velike Britanije na zapadnom dijelu Sredozemlja. Veliku ulogu u živoj diplomatskoj aktivnosti Dubrovačke Republike – kao što je dobro poznato i temeljito obrađeno u našoj historiografiji, imali su konzulati Dubrovačke Republike. Marokanski sultanat se, u drugoj polovici 18.stoljeća, također oporavljao od stanovite krize koja je zemlju zahvatila nakon smrti sultana Moulaya Ismaila(1672-1727), koji je vladao punih 57 godina, a koje se razdoblje u marokanskoj historiografiji naziva “zlatnim dobom” alawitske dinastije i marokanske države. Tijekom njegove vladavine, sultanat je prerastao u – za tadašnje prilike – uređenu i visoko centraliziranu državu, pod upravom močne i sveprisutne administracije (tzv.Mekzen). Maroko je u to vrijeme dobio i novu, reprezentativnu prijestolnicu, grad Meknes, ali i suvremeno ustrojenu vojsku u kojoj se posebno isticala sultanova osobna garda, sastavljena od crnačkih robova (Abid Al Boukhari). Jedna epizoda slikovito opisuje vladavinu Moulaya Ismaila; nakon što se, nekom prilikom, zagledao u francusku princezu od Contija te zaprosio njezinu ruku, velikodušno je najavio ocu, kralju Luju XIV, da će princeza i u braku smjeti zadržati svoju krščansku vjeru. Međutim,Versailles je bio više nego šokiran ovom ponudom, smatrajući, naravno, da je Moulay Ismail taj koji bi trebao promijeniti vjeru, ako se želi oženiti s kčeri francuskog “Kralja Sunca”. Od vjenčanja nije bilo ništa, ali princeza od Contija mogla je smatrati da je dobro prošla, jer je Moulay Ismail imao harem od tisuću žena i nekoliko stotina sinova, tako da njezin porod ne bi imao velike šanse da se domogne marokanskog prijestolja.(3) I doista: poslije smrti Moulaya Ismaila, u zemlji je nastupilo 30-godišnje razdoblje političke anarhije, tijekom koje se na prijestolju izmijenilo sedam međusobno zavađenih prinčeva, da bi tek 1757., na vlast došao sultan Sidi Muhamed ili Muhamed III (17571790), također značajan državnik i reformator. Prvi diplomatski kontakti Dubrovnika i alauitske dinastije u Maroku Naše razmatranje diplomatskih odnosa između Dubrovačke Republike i Marokanskog sultanata odnosi se na razdoblje od dolaska na prijestolje pripadnika alauitske dinastije Sidi Muhammeda, 1757. te vladavine njegovih nasljednika, sinova Moulaya Yezida (17901792) i Moulaya Slimanea (1792-1822), ali samo do pada Dubrovačke Republike, 1806.godine. Ovo razdoblje bilateralnih odnosa dviju država u hrvatskoj je historiografiji 2 obrađeno začuđujuće mnogo ali, prvenstveno zbog općenite popularnosti dubrovačke diplomacije, kao predmeta istraživanja. Kao kuriozitet navodimo da je prvi rad o marokanskoj dinastiji Alauita (koja, uzged rečeno, još i danas vlada Marokom!) u Zagrebu objavljen još daleke 1801.(4). Međutim, o neugodnoj epizodi dubrovačko-marokanskog pomorskog rata u 18.stoljeću, tek je u novije vrijeme, godine 1928.godine, u “Dubrovačkom listu”, prvi pisao A.Vučetić.(5). Poslije II sv.rata, na ove zaboravljene, ali dramatične događaje opet su se osvrnuli Z.Šundrica i B.Lukić.(6) Nesumnjivo, temeljnim djelom o diplomatskim odnosima Dubrovnika i Maroka može se smatrati popis i sadržaj najvažnije primarne građe iz Dubrovačkog arhiva, koje je 1960/1., u Sarajevu, objavio B.Korkut.(7) Osim navedenih - tijekom 60-ih i 70-ih godina - nekoliko radova o diplomatskim odnosima Dubrovnika i Maroka objavio je i I.Mitić (8) Na žalost, u posljednja dva desetljeća, u nas se nije pojavio ni jedan važniji znanstveni tekst, posvećen ovoj zanimljivoj temi. Istovremeno, u svijetu je objavljen čitav niz važnih historiografskih djela i do sada neobjavljene građe, koji - u duhu Breudelove historijske škole - bacaju novo svjetlo i na Dubrovnik i na Maroko, s konca XVIII stoljeća. (9) Zbog toga, čini se opravdanim da se - koristeći i nove izvore - ponovno vratimo temi diplomatskih odnosa i sukoba Dubrovačke Republike i Marokanskog sultanata u 18.stoljeću. Marokanski putopisac i kartograf Al-Idrissi već je u 12.stoljeću, za dinastije Almoravida, prošao hrvatskom obalom, temeljito ju kartografski obradio i dao jedan od prvih srednjovjekovnih opisa mnogih naših gradova. Zaustavio se i u Dubrovniku te ga opisao kao velik i lijep grad, s puno brodova i kamenih zgrada. Tijekom 16.stoljeća, dubrovački su trgovci imali svoju koloniju u marokanskom gradu Fezu, a u 17.stoljeću tamo je živio i stvarao dubrovački Židov Aaron Cohen de Ragusa, pisac djela “Zakat Aaron” (žlj) Međutim, o službenim i diplomatskim odnosima Dubrovačke Republike i Marokanskog sultanata nemamo podatka sve do druge polovice 18.stoljeća. Tek tada, 1765., tj. osme godine vladavine Muhameda III, izaslanici Dubrovačke Republike prvi su puta pregovarali sa sultanom radi otvaranja konzulata u Maroku. Međutim, Carigrad je za to doznao i Dubrovniku, kao svom vazalu, zabranio da uspostavlja izravne odnose s jednom islamskom kraljevinom. Na Visokoj porti smatrali su, naime, da Dubrovnik sve svoje odnose sa muslimanskim vladarima mora obavljati samo uz posredovanje Carigrada.(2) Prvo zaoštravanje bilateralnih odnosa Dubrovnika i Maroka Dvanaest godina kasnije, 1778., u odnosima Dubrovačke Republike i Marokanskog sultanata pošlo je još više po zlu. Dne 1. srpnja te godine, sultan Sidi Muhammed dao je pozvati u audijenciju sve europske konzule da bi im prenio svoju “uvrijeđenost na Dubrovčane”. Naime, od marokanskih hodočasnika koji su, vračajući se iz Meke, upravo doplovili u Tanger, doznao je da se u Aleksandriji jedna druga skupina hodočasnika ukrcala na neki dubrovački brod koji je, međutim, kao odredište imao Tunis, a ne neku marokansku luku. Ovo je bilo suprotno njegovoj noti upućenoj svim europskim kon-zulima još u studenom 1776., da njihovi brodovi marokanske hodočasnike imaju sigurno prevoziti i iskrcavati samo u marokanskim a ne u tuniskim, alžirskim ili tripolitanskim lukama.(3) 3 Dana 27.rujna te godine, strani konzuli, akreditirani u Maroku, obaviješteni su da sultan namjerava objaviti rat Dubrovačkoj Republici. I doista, 1.listopada 1778., Sultan je Dubrovačkoj Republici objavio rat, što je u praksi značilo da su marokanski korsari (tj. gu-sari u kraljevoj službi) dobili odobrenje da napadaju i pljačkaju dubrovačke brodove a njihove posade i putnike - odvode u roblje.(4) Iz današnje perspektive, navedeni casus belli čini se, možda, bizaran, ali treba uzeti u obzir tadašnje političke i društvene prilike: čitava Sjeverna Afrika, od Egipta do alžirskih granica s Marokom, bila je pod formal-nom vlašči, ali ne i čvrstom kotrolom Otomanskog carstva. Marokanski sultani pribo-javali su se eventualnih ambicija Carigrada da se domogne njihove, atlantske obale Sjeverne Afrike pa su nastojali izbjeći svaki incident zbog kojeg bi, eventualno, došli u sukob s Carigradom. Naime, marokanski hodočasnici - ako bi bili iskrcani u Tripoliju, Tunisu ili Alžiru - zbog stalnih napetosti u odnosima između otomanskih upravitelja Alžira i Tunisa, ali i razbojnika koji su harali nesigurnim, karavanskim putovima, mogli su lako stradati, što bi marokanskog vladara prisililo da protestira u Carigradu ili, čak, vojno intervenira radi njihova spašavanja. Drugi mogući razlog objave rata Dubrovačkoj Republici mogao bi biti “pedagoške” naravi , tj. da je objavom rata najmanjoj pomorskoj sili na Mediteranu, Sidi Muhammed, ustvari, htio upozoriti velike europske pomorske sile, Francusku, Španjolsku, Britaniju ili Nizozemsku, što bi se moglo dogoditi ako i ka-petani njihovih brodova ne budu poštovali marokanske interese i njihove osjetljive odno-se s Visokom Portom. Na objavu rata, Dubrovčani su, naravno, odmah angažirali svoju diplomaciju, nastojeći izgladiti neugodni spor sa sultanom, pa su u travnju 1780., u Maroko poslali dvojicu svojih pregovarača, Charles-Marie i Antoine Casilarija.(5) Prema saznanjima francuskog konzula u Maroku, Cheniera, njihova je misija bila uspješna, jer je on 16.kolovoza 1779., javio Parizu kako su “europski intriganti, koji se u sve miješaju” izborili prekid rata, tako što su dogovorili isplatu godišnjeg tributa od 1000 mletačkih cekina, tj. istog iznosa kojeg su Dubrovčani plačali i Otomanskom carstvu.(6) Pri tomu, Chenier, nije mislio na dvo-jicu navedenih dubrovačkih izaslanika, već na jednog francuskog trgovca i mešetara, s boravištem u Maroku, Caille Daudiberta, kojeg su dubrovački izaslanici, izgleda, angažirali, budući da je on – suprotno volji konzula Cheniera – održavao paralelnu, neformalnu, ali izravnu vezu sa Sultanom. Zbog toga je Daudibert, čini se, vrlo lukav i sposoban pregovarač, bio “trn u oku” Chenieru, koji se, u depešama francuskom dvoru, često žalio na svog sunarodnjaka. S druge strane, Sidi Muhammed III - kao i svaki drugi makijavelistički vladar - osim Cheniera, kao službenog predstavnika francuske krune, sigurno je htio imati bar još jednog povjerljivog Francuza, koji bi mu “odrađivao” poslove o kojima se nije mogao dogovarati ili, čak, spominjati Chenieru. U ovom slučaju, Daudibert je djelovao kao neformalni “agent” Dubrovnika, ali je – kako se može razabrati iz Chenierove korepondencije s Parizom - diskretno zastupao i interese drugih zemalja s kojima marokanski vladar nije imao formalne diplomatske odnose ili ugovore o miru.(7) Iako do formalne objave mira još nije ni došlo, samo 15 dana kasnije, 31.kolovoza 1779., francuski uhode u marokanskoj luci Mogador (danas, Essauira) otkrili su kako jedan dubrovački brod već ukrcava hodočasnike za Meku i raznu robu, predviđenu za iskrcaj u Tunisu i Aleksandriji. Konzul Chenier nije se - u izvještaju kralju Luju XVI - mogao načuditi tolikoj pragmatičnosti Maroka i Dubrovnika, pa je ekspresnu normalizaciju njihovih odnosa pripisao hirovitosti sultana Muhameda III, koji se ne ravna prema nikakvim 4 principima, već “sve ovisi o njegovom raspoloženju i vladarskoj volji…”.(8) Samo nekoliko dana kasnije, pokazalo se da je Chenierova karakterizacija marokanakog vladara bila točna, jer je prvih dana rujna jedna marokanska fregata zarobila i u luku Larache privela jedan dubrovački brod s 13 članova posade i šest putnika, Maltežana. Kada su ih oni doveli u prijestolnicu Meknes, pred sultana, ovaj je naredio da se Maltežani odmah puste na slobodu, s obrazloženjem da je “ jedan marokanski veleposlanik na Malti, prije nekoliko godina, tamo bio vrlo lijepo primljen.” Međutim, robu koju su Maltežani prevozili na Kanarske otoke, treba dopremiti u Meknes i tamo je, za račun Dvora, prodati. Dubrovčanima je, pak, sultan odredio da budu prodani u roblje, zato što je prethodne godine neki kapetan, njihov sunarodnjak, iskrcao marokan-ske hodočasnike u Tunisu, umjesto u marokanskoj luci. Ali, dubrovački se kapetan nije dao smesti. On je odgovorio da je riječ o nesporazumu, tj. da su marokanski hodočasnici krivo razumjeli riječ dubras, kao da je riječ o “raguzanskom” brodu. Ustvari, to je bio mletački brod poznat po nazivu dubra-veneto:”Pa, dobro” - odgovorio je sultan “- onda ću vas poslati, zajedno s mojim tajnikom (sidi Achmet ben Othmanom, op.D.B.), u Cadiz da se tamo sve objasni. Ako je doista riječ o mletačkom kapetanu, neka vam Mleci plate brod i vrijednost robe (koje ćemo zadržati).”(9) Međutim, nakon što su zarobljeni Dubrovčani već odvedeni u španjolski Cadiz, do sul-tana je protiv njih došla i optužba samih hodočasnika, koji su svom vladaru potvrdili da ih je, prethodne godine, u Tunisu iskrcao dubrovački, a ne mletački brod.(10) Zbog toga, 13orica Dubrovčana vraćena su 25. listopada u Tanger i predana židovskim trgovcima robljem. Naravno, francuski konzul Chenier o tome je odmah izvijestio svoga kralja, ocjenjujući da oni ipak neće biti prodani, već da će se pričekati dubrovačko izaslanstvo, koje je, navodno, “već na putu”, da ih otkupi.(11) Istovremeno, Sidi Muhammed, ne baš uvjeren u vjerodostojnost svjedočanstva marokanskih hodočasnika, u Veneciju je hitno poslao nekog Đenovežana, imenom Crocco (koji je na njegovu dvoru radio kao slikar !), da tamo konačno utvrdi jesu li za iskrcavanje hodočasnika u Tunisu odgovorni Dubrov-čani ili Mlečani. Naravno, ova tvrdoglava upornost marokanskog vladara može se objasniti jedino njegovom gramzivošću. On je, valjda, računao da će - ako se pokaže da su za navedeni incident ipak odgovorni Mlečani – i od njih iskamčiti godišnji tribut od 1000 cekina, tj. isti tribute koliki je, u to vrijeme, Venecija plačala alžirskom veziru.(12) Pregovori dubrovačkih izaslanika sa sultanom Afera sa zarobljenim dubrovačkim brodom i posadom otegla se do početka 1780., kada francuski konzul Chenier javlja Parizu da bi - prema njegovim izvorima - dubrovački brod mogao biti poslan, kao poklon, Carigradskom sultanu. Naime, Sidi Muhammed dobro je znao da Dubrovačka Republika, kao vazal, uživa zaštitu Visoke Porte, pa mu se učinilo praktičnim, da carigradskog Velikog Gospodara, obdari baš dubrovačkim bro-dom. (13) Međutim, početkom ožujka iste godine, u Maroko je konačno stiglo dubro-vačko izaslanstvo, u čijem je sastavu opet bio i Carlos Maria Dodero, dubrovački konzul u Cadizu. Oni su sa sobom donijeli i pismo carigradskog sultana, u kojem ovaj Du-brovačku Republiku preporučuje velikodušnosti i pravičnosti marokanskog vladara, kako zbog 5 njezine lojalnosti i ovisnosti o Porti, tako i zbog žara kojeg su pokazali te žrtava koje su Dubrovčani podnijeli, pomažući Portu u ratu s Rusijom. Marokanski vladar poslao je po njih visokog dvorjanina, kaida Muhammeda al-Guedira i odred konjice, da ih sigurno doprate do Marakeša. Međutim, francuski konzul – uvijek sumnjičav prema Dubrovčanima i njihovim odnosima s Marokom – izrazio je sumnju da će njihova misija biti brzo okončana, primječujući čak i to da su donijeli “preskromne darove.”(14) Dne 19.travnja, do rabatske luke Sale, gdje je stolovao francuski konzul, stigla je nova informacija iz Meknesa da je sultan Muhammed primio dubrovačko izaslanstvo, ali dosta hladno te da na njega pismo iz Carigrada nije ostavilo značajniji dojam, budući da ga, izgleda, nije potpisao vrhovni vladar Otomanske imperije, već Veliki vezir. Usprkos to-mu, marokanski vladar oslobodio je 13-oricu članova posade, ali je odbio vratiti dubro-vački brod i njegov teret te ponovnu uspostavu mira s Dubrovačkom Republikom uvjeto-vao plačanjem godišnjeg tributa.(15) Dubrovačkim su se pregovaračima ovi uvjeti, pretpostavljamo, činili neprihvatljivi pa su oklijevali s odgovorom, ali ih je Sultan – čim je to osjetio – zaskočio novom optužbom: da su za vrijeme rusko-turskog rata, Dubrovčani Rusima prodali šestoricu Marokanaca kao roblje! (16) Nakon ove, zlokobne optužbe, ali pritisnuti i činjenicom da su za svoga boravka u Maroku već potrošili gotovo 30 tisuća funti, a da nisu postigli nikakav uspjeh, dubrovački izaslanici ipak su se morali pomiriti s gubitkom broda. Svečano su se obvezali da njihovi brodovi više nikada neće iskrcavati marokanske hodočasnike, u Tunisu ili Alžiru, već samo u njihovoj domovini, ali na plačanje tributa i dalje nisu pristajali. (17) Na kraju, postignuto je kompromisno rješenje: s nadnevkom 10. svibnja 1780., sultan Muhammed III na Dubrovačku Republiku adresirao je formalno pismo u kojem izjavljuje da joj - nakon postignutog dogovora s izaslanicima - “oprašta” a svojim korsarima naređuje da prekinu sva neprijateljstva i oslobode zarobljene Dubrovčane. (18) Istog dana, Sultan je posebnu diplomatsku notu uputio i konzulima drugih zemalja u Maroku, kojom ih obavještava da je “stanovnicima Raguze odobrio mir, spokoj i uvjera-vanja o našoj dobroj volji.”(19) Međutim, ova pisma nisu odmah dospjela u ruke ni dubrovačkim niti ostalim, stranim izaslanicima. Tako je francuski konzul Chenier još 28.svibnja 1780., u depeši kralju Luju XVI, javljao da je dubrovačko izaslanstvo zadržano u Mogadoru (današnjoj Essauiri ), gdje je bio usidren i njihov zarobljeni jedrenjak, s kojeg su uspjeli preuzeti posadu, ali ne i teret i sam brod. I to bi bilo podnošljivo, da im sultanove vlasti u Mogadoru nisu i dalje sprečavale odlazak iz zemlje, pa su dubrovački izaslanici bili prisiljeni tražiti i sultanu poslati nove preporuke i jamstva koje su, na njihovu zamolbu, Sidi Muhammedu, uputili tuniski beg, alžirski vezir i aleksandrijski kadija.(20) Ipak, 18.lipnja, francuski konzul Chenier izvješčuje da su dubrovački izaslanici još u Essauiri, ali da su do njih i drugih stranih konzula, koji su tamo pristigli, konačno došla dva navedena sultanova pisma, koja su im javno pročitana. Svi su odmah zapazili da se u pismu Dubrovačkoj Republici ne spominje plačanje tributa, ali se francuski konzul Chenier - u svojoj depeši Parizu - čuvao da ovu itekako važnu pojedinost ne pripiše u zaslugu dubrovačkim diplomatima.(21) U Parizu su, čni se, primijetili da Chenier ne pokazuje nimalo solidarnosti sa zlosretnim dubrovačkim izaslanstvom, pa su mu poslli instrukciju da uloži svaki mogući napor da se 6 pregovori Dubrovčana i marokanskog sultana što prije, i to uspješno, završe.(22) Naime, za razliku od nekih drugih europskih država, primjerice, Danske i Venecije, koje su marokanskom sultanu plačale tribut (također i Švedska, ali u naturi!), Dubrovačka se Republika – i nakon neugodnog incidenta s hodočasnicima, odnosno, rata objavljenog od strane sultana, “izvukla” bez plačanja godišnjeg tributa ! Da li je, u tomu, veću ulogu igrala podrška koju su Dubrovčanima pružili otomanski regenti u Alžiru, Tunisu i Egip-tu, pa i sama Visoka Porta ili je, pak, odlučujuća bila čvrsta pregovaračka pozicija i vješ-tina dubrovačkih izaslanika, danas je teško utvrditi, ali bit će da su i jedna i druga okol-nost odigrale svoju ulogu. Umjesto mira, novo zaoštravanje i – rat ! Koncem lipnja 1780., dubrovačko izaslanstvo konačno je napustilo Maroko i sa sobom povelo kapetana i 12 mornara s njihovog zarobljenog broda. I kada je svakom Dubrovča-nu trebalo laknuti zbog prevladane krize u odnosima s Marokom, nakon koje su mogli početi novu, plodonosniju suradnje dviju država, pomalo nevjerojatno zvuče informacije što ih je francuski konzul Chenier, samo nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1780., po-slao u Pariz, a koje su govorile o tome da je do marokanskog sultana ponovno došla vijest kako dubrovački kapetani hodočasnike na povratku iz Meke, umjesto u Maroku – iskrca-vaju, pritivno njihoovj volji, u tuniskim lukama Soussa i Sfaqs !(23) Tumačenja za ovak-vo neodgovorrno ponašanje dubrovačkih (ali ne samo njih već i nekih francuskih, mletačkih i drugih kapetana !) su različita: u pojedinim slučajevima, riječ je bila o pobunama marokanskih putnika-hodočasnika, koji bi na brodu došli u sukob s krščanskim putnicima ili posadom, protestirali zbog slabe hrane ili slično, a ponekad je bila riječ i o kratkovidnoj gramzivosti kapetana, koji su na brod ukrcavali Marokance, iako su znali da ne nastavljaju plovidbu prema marokanskim lukama već samo do Libije ili Tunisa. Ponekad su to hodočasnici i znali, ali su - zbog povoljne cijene - prihvačali i prijevoz samo do Tunisa, ali ponekad su, čini se, bili i prevareni ! U svakom slučaju, neki dubrovački brodovlasnici, ali i trezori Dubrovačke Republike, bili su najveće žrtve takva postupanja pojedinih kapetana ! Tako je i bilo i ovaj put: stalnim diplomatskim predstavnicima europskih država u Maro-ku (Francuska, Švedska, Danska, Portugal, Nizozemska, Venecija i dr.), Sultan Muha-mmed III je 4.prosinca 1780., uputio notu, kojom ih je informirao da je – zbog ponovnog prijestupa Dubrovačke Republike u postupanju s marokanskim hodočasnicima - svojim korsarima naredio da opet počnu napadati i otimati dubrovačke brodove, njihove posade i robu, bez obzira da li je riječ o dubrovačkoj ili robi koja se prevozi za potrebe građana drugih država. (24) Međutim, samo dva mjeseca kasnije, 9.veljače 1781., konzul Chenier javlja francuskom dvoru kako je upravo doznao da je Sultan dao pozvati u Tanger dubrovačkog konzula iz španjolskog grada Cadiza, Carlosa Mariu Dodera, koji je i sam bio Španjolac. Od svog povjerljivog izvora, Chenier je doznao da hiroviti marokanski suveren namjerava još jednom normalizirati odnose s Dubrovačkom Republikom, ali da, ovaj puta, najveće zasluge za to ima njegov sin, princ Moulay Yezid, prema kojemu je stari sultan, očigledno, imao slabost. Ovdje treba razjasniti da je Moulay Yezid bio najstariji sin i prijestolonasljednik, ali naširoko poznat i po svom prijekom karakteru. Tako je tri godine 7 ranije, 1778., u Meknesu uveo neki novi porez, što je razbijesnilo građane prijestolnice, pa je izbila pobuna. U političkom metežu koji je nastao, princ Moulay Yezid dao se od svojih odanih jedinica proglasiti sultanom. Međutim, njegov otac ga je odmah uhapsio ali, umjesto da mu odrubi glavu, poslao ga je, zajedno s mlađim i također problematičnim bratom Moulayem al-Salamom na hodočašče u Meku, da se tamo smire i posvete vjerskim pitanjima. Tijekom hodočašća, razboljelo se više članova njihove velike prat-nje, koje je marokanski prijestolonasljednik nastojao poštediti mukotrpnog puta kroz pu-stinju, do Aleksandrije. Našao se tamo i jedan dubrovački kapetan, imenom Jakov Kizlar, koji im je ponudio da čitavu marokansku ekspediciju svojim brodom besplatno preveze do Aleksandrije. U znak zahvalnosti, marokanski su mu prinčevi izdali pismeno jamstvo da može slobodno sidriti u bilo kojoj marokanskoj luci. Na povratku iz Meke, prinčevi Moulay Yezid i al-Salam opet su za plovidbu do Tunisa unajmili neki dubrovački brod, a po povratku u domovinu, svom ocu toplo su preporučili Dubrovčane i založili se za normalizaciju odnosa s njihovom Republikom. (25) Mjesec dana kasnije, početkom ožujka 1781., dubrovački je konzul stigao u rabatsku luku Sale ali se razbolio, pa nije imao snage produžiti put do prijestolnice. Zato je poslao pismo sultanu, zahvalivši na susretljivosti i prijateljskim gestama prema Dubrovniku te od njega zamolio odobrenje za povratak u Španjolsku. Međutim, sultan mu je odgovorio da mu dozvoljava ostati u Saleu, ali da u Meknes svakako pošalje svoga tajnika, koji će se otamo “vratiti vrlo zadovoljan”.(26) Uspostava mira, ali pod nezadovoljajućim uvjetima I doista ! Konzulov sekretar donio je svome šefu u Sale sultanovo pismo adresirano na Senat Dubrovačke Republike, s nadnevkom 4.travnja 1781., kojim se službeno obnavlja mir između Maroka i Dubrovnika. Dapače, Sultan je Dubrovačku Republiku stavio pod svoju zaštitu, “…baš kao što ste pod zaštitom Otomanskog sultana.” Ali, ovoga puta, Dubrovnik nije mogao proći bez da plati odštetu. Ipak, umjesto, tributa u novcu, koji su plaćale druge zemlje, Dubrovačka Republika je – slično kao i Švedska – dobila obvezu u naturi: da svakog ljeta u Maroko pošalje po jedan jedrenjak nosivosti tisuću kvintala, koji bi šest mjeseci razvozio robu (ponajviše žitarice) za potrebe raznih marokanskih vilaja. Nakon 6-mjesečnog angažmana, brod bi se mogao vratiti u Dubrovnik, s tim da narednog ljeta, isti ili neki drugi brod, opet doplovi u luku Sale, radi obavljanja sličnih poslova. Što je najvažnije, sultanovo pismo sadržavalo je i dozvolu dubrovačkim brodovima da slobodno ukrcavaju i prevoze marokanske hodočasnike, po cijeni i na bilo kojim rutama, koje dogovore s putnicima. (27) Osim ovog, dubrovački konzul Dodero dobio je još dva pisma. Prvo, sultanovo, bilo je adresirano na carigradskog sultana, a u njemu marokanski vladar, s puno poštovanja, informira svoga močnog susjeda da je prihvatio njegovu preporuku i obnovio mir s Dubrovčanima te da ih nije opteretio nikakvom velikom obvezom. U drugom pismu, adresiranom na velikog vezira u Carigradu, marokanski ministar i valija od Doukkale, paša Achmet ben Achmet, također izvještava o normalizaciji odnosa Maroka i Dubrovnika te o gotovo privilegiranom položaju, koji će odsada, u marokanskim lukama, uživati dubro- 8 vački pomorci, posebno zato što stoje pod zaštitom Otomanskog carstva. Ovim gestama prema Dubrovačkoj Republici, marokanski je ministar htio pokazati duboko poštovanje svoga sultana prema Visokoj Porti, dodajući kako se dva sultana - onaj “od Istoka” (tj. carigradski) i onaj “od Zapada” (tj.marokanski) – moraju još više zbližiti. U tom smislu, najavio je da Sidi Muhammed ima spremne velike i lijepe poklone za carigradskog sultana, ali ga pripreme za rat s “nevjernicima” sprečavaju da ih pošalje, budući da su mu potrebni baš svi brodovi. Zato marokanski ministar moli velikog vezira da pošalje jedan “veliki i komotni” dubrovački jedrenjak, na koji bi se mogli ukrcati pokloni za cari-gradskog sultana, među kojima i čuveni arapski konji.(28) Poslije ovih događaja, odnosi Dubrovačke Republike i Marokanskog sultanata su se višemanje normalizirali. Tijekom 1781., dubrovački su brodovi redovno doticali marokanske luke, od Salea do Essauire, ali u travnju 1782., marokanski je sultan jednim pismom od dubrovačkog Senata zatražio da mu pošalje tri broda, koji bi trebali oslobođene muslimanske robove s Malte prevesti u Aleksandriju i u Tunis.(29) Dubrovački su sena-tori ovaj zahtjev marokanskog vladara dočekali s velikim negodovanjem i odmah se požalili carigradskom sultanu, objašnjavajući da marokanski suveren očigledno ne vodi računa o činjenici da dubrovački brodovi nisu u vlasništvu Republike, već privatnih bro-dovlasnika, čije brodove Senat ne može samo tako rekvirirati i stavljati u službu države, odnosno, stranih vladara. Također, dubrovački Senat požalio se Carigradu i zbog sve razvidnijih pretenzija marokanskog sultana da Dubrovačku Republiku pretvori u svoga vazala, iako ona već plača tribut i uživa zaštitu Visoke Porte. Carigradski sultan promp-tno je podržao Dubrovčane i to potvrdio pismom, adresiranom na marokanskog sultana. S tim pismom, zajedno s još jednom porukom od dubrovačkog Senata, u marokansku luku Sale stigao je, tijekom lipnja 1782., jedan izaslanik Dubrovačke Republike. Valija od Sa-lea nije ga htio pustiti u zemlju bez dozvole sultana, pa je zatražio njegovo odobrenje. Sultan je u Sale odmah poslao jednog visokog dvorjanina i čak pedeset konjanika, koji su dopratili dubrovačkog “veleposlanika” do Meknesa. Izaslaniku koji, očigledno, nije bio profesionalni diplomat (ili se takvim samo gradio !) pompozan doček i pratnja bili su neobični, tim više što je u njegovoj pratnji bio samo jedan sluga. On, očigledno, nije znao da po marokanskim cestama luta puno očajnih prosjaka i razbojnika, ali i raznih pobunjeničkih skupina, koje bi mu mogle zagorčati diplomatsku misiju. Sa svoje strane, francuski konzul Chenier je protokolarnu gestu sultana prema dubrovačkom poklisaru protumačio kao dobar znak za interese Dubrovnika, budući da je marokanski vladar, očigledno, već unaprijed htio pokazati svoju dobru volju i pri-jateljstvo, tim više što je Dubrovčanin nosio i pismo carigradskog sultana. (30) Po njegovu prispijeću u Meknes, sultan je odmah primio dubrovačkog izaslanika koji mu je predao pisma i poklone, koji su se sastojali od izbora čajeva, kave, čokolade, porculana i srebrenine, ali koji – po ocjeni francuskog konzula - nisu posebno impresionirali sultana. K tome, dubrovački poklisar ispričao se što su ga netočno najavili kao velepos-lanika, skromno naglašavajući kako je on tek izaslanik “jedne male republike, koja se jedva nazire na karti svijeta.” Međutim, nije daleko od pameti pretpostavka da je hinjenom skromnošću dubrovački diplomat, ustvari, svojem domačinu htio odmah dati do znanja kako Dubrovnik, objektivno, nije u stanju zadovoljiti zahtjeve marokanskog vla-dara, bilo u 9 novcu, bilo u naturi. Sultan je, pak, također hinjenom ljubaznošću, odgovorio da će učiniti sve što mu je u svom “kališerifu” poručio carigradski Veliki Gospodar.(31) Na iznenađenje uvijek pomalo ciničnog francuskog konzula, kada je riječ o Dubrovčanima, dubrovački je izaslanik u marokanskoj prijestolnici ostao do konca kolovoza, dakle, skoro tri mjeseca, ali Chenier nije uspio precizno ustanoviti o kakvoj se diplomatskoj misiji radilo i što će, na kraju, ovdašnji suveren “tražiti od ove majušne republike.”(32) Dodati dogašaje od 1793. do 179 u marokanskom gradu Tangeru otvorila svoj konzulat, pored onog kojeg je već imala odmah preko puta - na tlu britanskog posjeda, Gibraltara.To je, naravno, bilo učinjeno s dozvolom marokanskog sultana, kojem je jačanje međunarodne trgovine s europskim zemljama i Otomanskim carstvom bio jedan od prioriteta vanjske politike, u koji su se interesi dubrovačkih kapetana i trgovaca odlično uklopili. Pad Dubrovačke Republike i polagano propadanje Marokanskog sultanata Nakon smrti Sidi Muhameda, 1792., na prijestolje se popeo njegov najstariji sin Moulay Yazid, poznat po nasilništvu, ali i popularan među ulemama(vjerski učitelji i mudraci, članovi Dvorskog vijeća !) zbog svoje neukrotive mržnje prema krščanima i Židovima. Ubrzo nakon što je skršio pobunu svog brata Hichama, koji se dao proglasiti sultanom u Marakešu te napravio još i pogrom marokanskih Židova, Moulay Yazid je poveo sveti ratdžihad protiv Španjolske. I - samo dvije godine poslije ustoličenja - već je bio mrtav, od posljedica ranjavanja u jednoj bitci protiv vojske “katoličkog kralja” Karlosa III.(x) Naslijedio ga je njegov brat, Moulay Slimane kojeg su, ovog puta, uleme podržali malo promišljenije nego njegova starijeg brata. Moulay Slimane postao je sultanom jer:“…zahvaljujući svojoj pobožnosti, povučenosti i inteligenciji(…) nikada, za razliku od svoje starije i mlađe brače, nije imao smisla za zadovoljstva kao što su lov, muzika, uživanja s kurtizanama i svega ostalog što narušava dostojanstvo.”(y) Međutim, i njegovo kraljevanje bilo je prve četiri godine obilježeno neprestanim sukobima s trojicom od mnogobrojne brače, koji su također pretendirali na prijestolje. Međutim, u zimu 1796., kao da je velikom vjerniku, sultanu Slimaneu, pomoć došla od samoga Alaha ! U nagloj provali epidemije kuge koja je poharala čitavi Maroko, smrtno su stradala i sva tri njegova pobunjena brata. Kuga je za sultana, možda, bila blagotvorna s političkog gledišta, ali je ostavila teške posljedice za marokansko gospodarstvo, zbog sve manje proizvodnje, a sve veće trgovačke autarkije i ovisnosti o stranim silama. Naime zbog velikog broja stradalih od neizlječive bolesti, zemlja se godinama ni demografski nije mogla oporaviti, pa su 10 poljoprivreda a s njom i izvoz, teško trpjeli. Maroko je padao sve dublje u apatiju, a gospodarska hegemonija moćne Francuske sve više se nadvijala nad Sultanat. Dubro-vački kapetani, i u takvoj, nezavidnoj situaciji, nalazili su za sebe posla u Maroku. Tako je ostalo zabilježeno da je 1797., dubrovački Senat konzulu Branki naredio da osigura brod koji bi iz Maroka prevezao tovar voska do luke Livorno, u Italiji.(ž) U atmosferi obilježenoj teškim gospodrskim stanjem u zemli, ali i općim ratom u Europi, 1806., sultan Moulay Slimane doznao je o padu Dubrovačke Republike. O tome mu nije javio dubrovački konzul u Tangeru već, naravno, Talleyrand, Napoleonov ministar vanjskih poslova, koji ga je jednim pismom izvijestio o najnovijim događajima na europskim bojištima a posebno o francuskom zauzeću Napulja i Dubrovačke Republike te o imenovanju Louisa Bonapartea za kralja Nizozemske, odnosno, Josepha, drugog Napoleonova brata, za kralja Dviju Sicilija.Također, u istom pismu, francuski ministar izvještava marokanskog vladara da se engleskim brodovima zabranjuje uplovljavanje u bilo koju europsku luku, a da će francuske jedinice - čim to bude moguće – ući i u Ceutu, španjolski posjed na tlu Maroka! Španjolska i Portugal ubrzo će postati obične francuske provincije, a marokanskom sultanu Talleyrand zloguko savjetuje “da bi učinio najbolju stvar, ako bi se potpuno odrekao Engleza, koji su najpokvarenija i najperfidnija nacija svijeta.”(z) Tako se završava naše podsjećanje na diplomatske odnose i sukobe Dubrovačke Republike i marokanskog sultanata, potkraj 18. i početkom 19.stoljeća. Otada je prošlo više od 200 godina, a Dubrovnik je - u svoj svojoj ljepoti i dostojanstvu - uskrsnuo kao jedan od dragulja suverene i neovisne hrvatske države. Marokanski sultanat se, pola stoljeća ranije, ali ipak, tek poslije 100 godina strane hegemonije i protektorata, opet osamostalio i danas se - pod žezlom još uvijek iste, alauitske dinastije i Njegova Veličanstva, Muha-meda VI ubrzano pretvara u modernu državu, politički, gospodarski i društveno, mož-da, najnapredniju u čitavom arapskom svijetu. _____________________________________________________________________ (1) V.Ivančević, Diplomatsko-konzularna predstavništva Dubrovačke Republike u 18. i 19.stoljeću, Pomorski zbornik,No3.(1965),p.832. (2) Vidi o tome, Dr.Darko Bekić, Začeci kolonijalne ekspanzije Dubrovačke Republike u 16.stoljeću: slučaj naseobine Sveti Vlaho kod portugalske Goe u Indiji, u Diplomacija Dubrovačke Republike, Zbornik simpozija, MVPRHDiplomatska akademija, Zagreb, 1998.,pp.145-151. (3) S. Bencheikh, „La vraie histoire des Alaouites“(TelQuel), Rabat, 23 au 29 Janvier 2010, pp.40-47. (4) F.von Dombay, Geschichte der Scherifen oder der Koenige des jetzt regierendem Hauses in Marokko, Agram,1801. (5) A.Vučetić, Pomorski rat Maroka protiv Dubrovnika, Dubrovački list (Dubrovnik), Vol.V/br.3, I,II, 1928. (6) B.Šundrica, Neprijateljski stav Maroka prema brodovlju dubrovačke zastave, Dubrovački vjesnik (Dubrovnik).Vol.III/Nos.118-119, 1952.; B. Lukić, Diplomatski odnosi i sukob između Dubrovačke Republike i Maroka u XVIII stoljeću, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku (Dubrovnik),Vol.III.,1954. (7) B.Korkut, Arapski dokumenti u Državnom arhivu u Dubrovniku, Knjiga I, 11 Sveska1: Dokumenti o odnosima Dubrovnika i Maroka, Sarajevo,1960. (8) I.Mitić, Otpravnik poslova Dubrovačke Republike u Maroku, Naše more (Dubrovnik)Vol.XI/1963,pp.166-7; I.Mitić, Jedan značajan uspjeh dubrovačkog konzulata u Cadixu, Naše more (Dubrovnik),Vol.V/1958,pp.169-70. itd. (9) Budući da na ovom mjestu ne možemo navesti svo bogatstvo objavljenih naslova, ograničavamo se na samo nekoliko temeljnih, do nedavno nepoznatih, izvora za bilateralne odnose Dubrovnika i Maroka: G.Host, Histoire de l’empereur du Maroc Mohamed Ben Abdellah, Editions LaPorte, Rabat, 1998.,(izviješća agenta danske trgovačke kompanije iz 1791) te P.Grillon, La Correspondance du consul Louis Chenier 1767-1782, S.E.V.P.E.N, Paris,1970.(diplomatske depeše francuskog konzula u Maroku). Također, treba izdvojiti kapitalno djelo marokanske historiografije u deset tomova: A.Tazi, L’Histoire de la Diplomatie Marocaine des origines a nos jours, Rabat, 1989., te dva toma “Annexes”, objavljenih 2009. (žlj) E.M.Stolberg (Bonn), Der Mond ist Kein Kochtopf ; (Ost-)Europaeische Geschichte und Globalgeschichte, u Digitales Handbuch zur Geschichte und Kultur Ruslands und Osteuropas (www.vifaost.de//geschichte/handbuch) (2) Đ.Bašić, Pomorstvo Dubrovnika od XII do početka XX stoljeća, Pomorski zbornik 44(2006),1, pp.163,168-9. (2) R. Loubida Diaz, La Republica de Ragusa y los Alawies de Marruecos, p.115; cif. R.Loubida Diaz, Marruecos y el mundo Exterior en la segunda Mitad del Siglo XVIII, p.506. (3) P. Grillon, Un Chargee d' affaires au Maroc, La Correspondance du Consul Louis Chenier, 1767-1782, S.E.V.P.E.N., 13,Rue du Four, Paris, 1970.,pp.672, 733. (4) U pismu kojeg je sultan Sidi Muhamed tog dana uputio francuskom konzulu u Maroku Louisu Chenieru, kaže se kako marokanski suveren „prihvaća obrazloženja“ koja mu je konzul dao glede jednog sličnog incidenta, kada je kapetan francuskog broda neke marokanske hodočasnike iskrcao u Tunisu, te mu preporučio da hodočasnike iz Egipta francuski brodovi ne prevoze duž sjevernoafričke obale već preko Marseillesa i duž španjolske obale, sve do marokanskih luka. Također, strogo ga podsjeća da je, zbog istog razloga, „objavio rat Dubrovačkoj Republici“.( Ibidem, pp.692-3.) (5) J. Caille, Les accords internationaux du Sultan Sidi Mohammed Ben Abdallah, 1757-1790 (zbirka dokumenata), p.231. Prema J.Cailleu, sultanovo pismo od 10.svibnja 1780., nalazi se u Dubrovačkom arhivu. (6) P.Grillon, op.cit., p.755. (7) Osim što je, čini se, odigrao ključnu ulogu u pregovorima između sultana Muhameda III i dubrovačkih poklisara, Daudibert je - prema jednom pismu konzula Cheniera - navodno, stajao i iza prvih pregovora između predstavnika SAD i marokanskog vladara. Naime, Daudibert je sultana obavijestio o želji Washingtona da uspostvi odnose s Marokom te ga nagovorio da odobri dolazak i zajamči sigur-nost za prvo američko izaslanstvo u Maroku.(Ibidem, p.766.) (8) Ibidem, 758. (9) R.Loubida Diaz, Marruecos…,op.cit.,p.507.;P.Grillon, op.cit.,p.772. (10) Ibid.,p.775. 12 (11) Ib.,p.784. (12) Ib.,p.786. (13) Ib.,p.798. (14) Ib.,p.807-8. (15) Ib.,p.812. (16) Ib.p.827 (17) Ib.,p.827. (18) J.Caille, op.cit, p.231. (19) Ibidem, p.232. (20) B.Korkut, Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku; Dokumenti o odnosima Dubrovnika I Maroka, Sarajevo, 1960.,pp.24-27,28-30,34-37,42-45, 46-51; P.Grillon, op.cit,p.830. (21) Ibidem,p.833. (22) Ibid.,p.890. (23) B.Korkut,op.cit.p.13; P.Grillon, op.cit.,p.881. (24) P.Grillon, op.cit.,pp.885-6. (25) B.Korkut, op.cit.,pp.20-22, P.Grillon,op.cit., p.899. (26) P.Grillon, op.cit.,p.912. (27) J.Caille, op.cit,p.238. (28) P.Grillon, op.cit.,p.934. (29) B.Korkut, op.cit.,pp.52-54. (30) P.Grillon, p.1017. (31) Ibidem,p.1023. (32) Ibid.,pp.1027,1032. (x) J.Benoist-Mechin, Histoire des Alauites, 1268-1971, Perrin,Paris, 1994. (y) Al Nasri, Kitab Al Istiqsa, 1936:; navedno prema S.Bencheikh, La vraie histoire…,op.cit,p.45. (z) J.Buffa,M.D.,Physician to the Forces, Travels through the Empire of Marocco, Part III,London,1810 (http://dp.rastko.net) (ž) V.Ianlević, Luka Livorno i dubrovački brodovi, 1760-1808,Zavod za historijska istraživanjapomorstva južne Dalmacije,Pomorski muzej,1968,pp.145. 13
Sign up to vote on this title
UsefulNot useful