University of Zagreb Centre for Mediterranean Studies, Dubrovnik The Mediterranean Memory Project The Second Reunion/Meeting of the

Cities - Dubrovniks Consulates Dubrovnik, October 15th 17th, 2010-10-11 Dr.sc.Darko Beki PRILOG POZNAVANJU DIPLOMATSKIH ODNOSA DUBROVNIKA I MAROKANSKOG SULTANATA U POSLJEDNJIM DESETLJEIMA REPUBLIKE Uvodna razmatranja Druga polovica 18.stoljea u europskoj politici bila je obiljeena propau apsolutistikih monarhija, pa tako i vrste diplomacije, koja je bila pokretana dinastikim interesima i sukobima europskih dvorova i aristokracija. Nova britanska diplomacija, ulazak mlade amerike drave na meunarodnu pozornicu i, osobito, Francuska revolucija, potpuno su izmijenili meunarodne odnose i diplomatsku aktivnost, pa tako i u mediteranskom bazenu. Umjesto feudalno-dinastikih, religioznih i politikih sukoba, u prvi plan dolaze interesi mlade graanske klase, kapitalista i trgovaca, koji su traili drugaiju, moderniju diplomaciju, baziranu na njihovoj elji za novom podjelom interesnih sfera, za irenjem nacionalnog trita, osiguranjem trgovakih putova, najvanijih sirovina i manufakturnih proizvoda. U takvim okolnostima, za prevlast na zapadnom Mediteranu borile su najvee trgovake, ali i pomorske sile: V.Britanija, panjolska, Francuska i Nizozemska, a u istonom dijelu Mediterana, pripremao se konani obraun s bolesnikom s Bospora, Otomanskim carstvom, u kojem su - uz navedene zapadne sile - sudjelovale jo i Rusija i Austrija. Venecija i Dubrovaka Republika, dvije teritorijalno male, ali znaajne trgovake sile u mediteranskom prostoru, u drugoj polovini 18.stoljea, ve su se oporavile od krize u koju su 200 godina ranije upale zbog premjetanja svjetske trgovine na Atlantik i Daleki istok (pri emu je Dubrovnik morao prevladati i posljedice katstrofalnog potresa iz 1667. godine !). U svakom sluaju, u tom razdoblju, dubrovaki kapetani i trgovci uspjeli su se uklopiti u nove strateko-politike odnose i prioritete meunarodne diplomacije, pa je Dubrovaka Republika ve 60-ih godina 18.stoljea, u regiji Mediterana imala 80-ak konzulata, dok je, primjerice, golemo Austrijsko carstvo, imalo samo njih 23.(1)Treba rei da je Dubrovaka Republika ulazak Napoleonove vojske u Grad, pa tako i svoj kraj, doekala s ak 277 brodova, ukupne nosivosti od 25.512 kola nosivosti, koji su bili neprkidno angairani u pomorskom prijevozu ili/i trgovini izmeu svih vanijih luka na Mediteranu. U tom razdoblju, dubrovaki su brodovi, osim u europske luke na atlantskoj obali, prelazei Ocean, sve vie doticali i luke Sjeverne i June Amerike, ali i one na drugj

strani, od Perzije do Indije, gdje su Dubrovani, uostalom, jo u 16.stoljeu, imali u svom posjedu, enklavu Sao Braz (Sv. Vlaho), u sklopu portugalske kolonije Goa. (2) Meutim, Dubrovaka Republika, i u drugoj polovini 18.stoljea - teritorijalno i po naseljenosti - mala, te geostrateki vrlo nepovoljno smjetena drava, i dalje je trpjela podreenu ulogu u odnosu na najvee sile, prisutne u mediteranskom bazenu. Okruen sa svih strana Otomanskim carstvom, Dubrovnik je, u uvjetima de facto vazalnog odnosa napram Visokoj Porti (uspostavljenog jo 1512. !), svoje interese mogao braniti samo vjetom diplomacijom, u kojoj je nastojao - za svoje ciljeve - iskoristiti sukobe interesa Francuske, Austrije, Venecije i Carigrada na istonom, a panjolske, Francuske i Velike Britanije na zapadnom dijelu Sredozemlja. Veliku ulogu u ivoj diplomatskoj aktivnosti Dubrovake Republike kao to je dobro poznato i temeljito obraeno u naoj historiografiji, imali su konzulati Dubrovake Republike. Marokanski sultanat se, u drugoj polovici 18.stoljea, takoer oporavljao od stanovite krize koja je zemlju zahvatila nakon smrti sultana Moulaya Ismaila(1672-1727), koji je vladao punih 57 godina, a koje se razdoblje u marokanskoj historiografiji naziva zlatnim dobom alawitske dinastije i marokanske drave. Tijekom njegove vladavine, sultanat je prerastao u za tadanje prilike ureenu i visoko centraliziranu dravu, pod upravom mone i sveprisutne administracije (tzv.Mekzen). Maroko je u to vrijeme dobio i novu, reprezentativnu prijestolnicu, grad Meknes, ali i suvremeno ustrojenu vojsku u kojoj se posebno isticala sultanova osobna garda, sastavljena od crnakih robova (Abid Al Boukhari). Jedna epizoda slikovito opisuje vladavinu Moulaya Ismaila; nakon to se, nekom prilikom, zagledao u francusku princezu od Contija te zaprosio njezinu ruku, velikoduno je najavio ocu, kralju Luju XIV, da e princeza i u braku smjeti zadrati svoju kransku vjeru. Meutim,Versailles je bio vie nego okiran ovom ponudom, smatrajui, naravno, da je Moulay Ismail taj koji bi trebao promijeniti vjeru, ako se eli oeniti s keri francuskog Kralja Sunca. Od vjenanja nije bilo nita, ali princeza od Contija mogla je smatrati da je dobro prola, jer je Moulay Ismail imao harem od tisuu ena i nekoliko stotina sinova, tako da njezin porod ne bi imao velike anse da se domogne marokanskog prijestolja.(3) I doista: poslije smrti Moulaya Ismaila, u zemlji je nastupilo 30-godinje razdoblje politike anarhije, tijekom koje se na prijestolju izmijenilo sedam meusobno zavaenih prineva, da bi tek 1757., na vlast doao sultan Sidi Muhamed ili Muhamed III (17571790), takoer znaajan dravnik i reformator. Prvi diplomatski kontakti Dubrovnika i alauitske dinastije u Maroku Nae razmatranje diplomatskih odnosa izmeu Dubrovake Republike i Marokanskog sultanata odnosi se na razdoblje od dolaska na prijestolje pripadnika alauitske dinastije Sidi Muhammeda, 1757. te vladavine njegovih nasljednika, sinova Moulaya Yezida (17901792) i Moulaya Slimanea (1792-1822), ali samo do pada Dubrovake Republike, 1806.godine. Ovo razdoblje bilateralnih odnosa dviju drava u hrvatskoj je historiografiji

obraeno zauujue mnogo ali, prvenstveno zbog openite popularnosti dubrovake diplomacije, kao predmeta istraivanja. Kao kuriozitet navodimo da je prvi rad o marokanskoj dinastiji Alauita (koja, uzged reeno, jo i danas vlada Marokom!) u Zagrebu objavljen jo daleke 1801.(4). Meutim, o neugodnoj epizodi dubrovako-marokanskog pomorskog rata u 18.stoljeu, tek je u novije vrijeme, godine 1928.godine, u Dubrovakom listu, prvi pisao A.Vueti.(5). Poslije II sv.rata, na ove zaboravljene, ali dramatine dogaaje opet su se osvrnuli Z.undrica i B.Luki.(6) Nesumnjivo, temeljnim djelom o diplomatskim odnosima Dubrovnika i Maroka moe se smatrati popis i sadraj najvanije primarne grae iz Dubrovakog arhiva, koje je 1960/1., u Sarajevu, objavio B.Korkut.(7) Osim navedenih - tijekom 60-ih i 70-ih godina - nekoliko radova o diplomatskim odnosima Dubrovnika i Maroka objavio je i I.Miti (8) Na alost, u posljednja dva desetljea, u nas se nije pojavio ni jedan vaniji znanstveni tekst, posveen ovoj zanimljivoj temi. Istovremeno, u svijetu je objavljen itav niz vanih historiografskih djela i do sada neobjavljene grae, koji - u duhu Breudelove historijske kole - bacaju novo svjetlo i na Dubrovnik i na Maroko, s konca XVIII stoljea. (9) Zbog toga, ini se opravdanim da se - koristei i nove izvore - ponovno vratimo temi diplomatskih odnosa i sukoba Dubrovake Republike i Marokanskog sultanata u 18.stoljeu. Marokanski putopisac i kartograf Al-Idrissi ve je u 12.stoljeu, za dinastije Almoravida, proao hrvatskom obalom, temeljito ju kartografski obradio i dao jedan od prvih srednjovjekovnih opisa mnogih naih gradova. Zaustavio se i u Dubrovniku te ga opisao kao velik i lijep grad, s puno brodova i kamenih zgrada. Tijekom 16.stoljea, dubrovaki su trgovci imali svoju koloniju u marokanskom gradu Fezu, a u 17.stoljeu tamo je ivio i stvarao dubrovaki idov Aaron Cohen de Ragusa, pisac djela Zakat Aaron (lj) Meutim, o slubenim i diplomatskim odnosima Dubrovake Republike i Marokanskog sultanata nemamo podatka sve do druge polovice 18.stoljea. Tek tada, 1765., tj. osme godine vladavine Muhameda III, izaslanici Dubrovake Republike prvi su puta pregovarali sa sultanom radi otvaranja konzulata u Maroku. Meutim, Carigrad je za to doznao i Dubrovniku, kao svom vazalu, zabranio da uspostavlja izravne odnose s jednom islamskom kraljevinom. Na Visokoj porti smatrali su, naime, da Dubrovnik sve svoje odnose sa muslimanskim vladarima mora obavljati samo uz posredovanje Carigrada.(2) Prvo zaotravanje bilateralnih odnosa Dubrovnika i Maroka Dvanaest godina kasnije, 1778., u odnosima Dubrovake Republike i Marokanskog sultanata polo je jo vie po zlu. Dne 1. srpnja te godine, sultan Sidi Muhammed dao je pozvati u audijenciju sve europske konzule da bi im prenio svoju uvrijeenost na Dubrovane. Naime, od marokanskih hodoasnika koji su, vraajui se iz Meke, upravo doplovili u Tanger, doznao je da se u Aleksandriji jedna druga skupina hodoasnika ukrcala na neki dubrovaki brod koji je, meutim, kao odredite imao Tunis, a ne neku marokansku luku. Ovo je bilo suprotno njegovoj noti upuenoj svim europskim kon-zulima jo u studenom 1776., da njihovi brodovi marokanske hodoasnike imaju sigurno prevoziti i iskrcavati samo u marokanskim a ne u tuniskim, alirskim ili tripolitanskim lukama.(3)

Dana 27.rujna te godine, strani konzuli, akreditirani u Maroku, obavijeteni su da sultan namjerava objaviti rat Dubrovakoj Republici. I doista, 1.listopada 1778., Sultan je Dubrovakoj Republici objavio rat, to je u praksi znailo da su marokanski korsari (tj. gu-sari u kraljevoj slubi) dobili odobrenje da napadaju i pljakaju dubrovake brodove a njihove posade i putnike - odvode u roblje.(4) Iz dananje perspektive, navedeni casus belli ini se, moda, bizaran, ali treba uzeti u obzir tadanje politike i drutvene prilike: itava Sjeverna Afrika, od Egipta do alirskih granica s Marokom, bila je pod formal-nom vlai, ali ne i vrstom kotrolom Otomanskog carstva. Marokanski sultani pribo-javali su se eventualnih ambicija Carigrada da se domogne njihove, atlantske obale Sjeverne Afrike pa su nastojali izbjei svaki incident zbog kojeg bi, eventualno, doli u sukob s Carigradom. Naime, marokanski hodoasnici - ako bi bili iskrcani u Tripoliju, Tunisu ili Aliru - zbog stalnih napetosti u odnosima izmeu otomanskih upravitelja Alira i Tunisa, ali i razbojnika koji su harali nesigurnim, karavanskim putovima, mogli su lako stradati, to bi marokanskog vladara prisililo da protestira u Carigradu ili, ak, vojno intervenira radi njihova spaavanja. Drugi mogui razlog objave rata Dubrovakoj Republici mogao bi biti pedagoke naravi , tj. da je objavom rata najmanjoj pomorskoj sili na Mediteranu, Sidi Muhammed, ustvari, htio upozoriti velike europske pomorske sile, Francusku, panjolsku, Britaniju ili Nizozemsku, to bi se moglo dogoditi ako i ka-petani njihovih brodova ne budu potovali marokanske interese i njihove osjetljive odno-se s Visokom Portom. Na objavu rata, Dubrovani su, naravno, odmah angairali svoju diplomaciju, nastojei izgladiti neugodni spor sa sultanom, pa su u travnju 1780., u Maroko poslali dvojicu svojih pregovaraa, Charles-Marie i Antoine Casilarija.(5) Prema saznanjima francuskog konzula u Maroku, Cheniera, njihova je misija bila uspjena, jer je on 16.kolovoza 1779., javio Parizu kako su europski intriganti, koji se u sve mijeaju izborili prekid rata, tako to su dogovorili isplatu godinjeg tributa od 1000 mletakih cekina, tj. istog iznosa kojeg su Dubrovani plaali i Otomanskom carstvu.(6) Pri tomu, Chenier, nije mislio na dvo-jicu navedenih dubrovakih izaslanika, ve na jednog francuskog trgovca i meetara, s boravitem u Maroku, Caille Daudiberta, kojeg su dubrovaki izaslanici, izgleda, angairali, budui da je on suprotno volji konzula Cheniera odravao paralelnu, neformalnu, ali izravnu vezu sa Sultanom. Zbog toga je Daudibert, ini se, vrlo lukav i sposoban pregovara, bio trn u oku Chenieru, koji se, u depeama francuskom dvoru, esto alio na svog sunarodnjaka. S druge strane, Sidi Muhammed III - kao i svaki drugi makijavelistiki vladar - osim Cheniera, kao slubenog predstavnika francuske krune, sigurno je htio imati bar jo jednog povjerljivog Francuza, koji bi mu odraivao poslove o kojima se nije mogao dogovarati ili, ak, spominjati Chenieru. U ovom sluaju, Daudibert je djelovao kao neformalni agent Dubrovnika, ali je kako se moe razabrati iz Chenierove korepondencije s Parizom - diskretno zastupao i interese drugih zemalja s kojima marokanski vladar nije imao formalne diplomatske odnose ili ugovore o miru.(7) Iako do formalne objave mira jo nije ni dolo, samo 15 dana kasnije, 31.kolovoza 1779., francuski uhode u marokanskoj luci Mogador (danas, Essauira) otkrili su kako jedan dubrovaki brod ve ukrcava hodoasnike za Meku i raznu robu, predvienu za iskrcaj u Tunisu i Aleksandriji. Konzul Chenier nije se - u izvjetaju kralju Luju XVI - mogao nauditi tolikoj pragmatinosti Maroka i Dubrovnika, pa je ekspresnu normalizaciju njihovih odnosa pripisao hirovitosti sultana Muhameda III, koji se ne ravna prema nikakvim

principima, ve sve ovisi o njegovom raspoloenju i vladarskoj volji.(8) Samo nekoliko dana kasnije, pokazalo se da je Chenierova karakterizacija marokanakog vladara bila tona, jer je prvih dana rujna jedna marokanska fregata zarobila i u luku Larache privela jedan dubrovaki brod s 13 lanova posade i est putnika, Malteana. Kada su ih oni doveli u prijestolnicu Meknes, pred sultana, ovaj je naredio da se Malteani odmah puste na slobodu, s obrazloenjem da je jedan marokanski veleposlanik na Malti, prije nekoliko godina, tamo bio vrlo lijepo primljen. Meutim, robu koju su Malteani prevozili na Kanarske otoke, treba dopremiti u Meknes i tamo je, za raun Dvora, prodati. Dubrovanima je, pak, sultan odredio da budu prodani u roblje, zato to je prethodne godine neki kapetan, njihov sunarodnjak, iskrcao marokan-ske hodoasnike u Tunisu, umjesto u marokanskoj luci. Ali, dubrovaki se kapetan nije dao smesti. On je odgovorio da je rije o nesporazumu, tj. da su marokanski hodoasnici krivo razumjeli rije dubras, kao da je rije o raguzanskom brodu. Ustvari, to je bio mletaki brod poznat po nazivu dubra-veneto:Pa, dobro - odgovorio je sultan - onda u vas poslati, zajedno s mojim tajnikom (sidi Achmet ben Othmanom, op.D.B.), u Cadiz da se tamo sve objasni. Ako je doista rije o mletakom kapetanu, neka vam Mleci plate brod i vrijednost robe (koje emo zadrati).(9) Meutim, nakon to su zarobljeni Dubrovani ve odvedeni u panjolski Cadiz, do sul-tana je protiv njih dola i optuba samih hodoasnika, koji su svom vladaru potvrdili da ih je, prethodne godine, u Tunisu iskrcao dubrovaki, a ne mletaki brod.(10) Zbog toga, 13orica Dubrovana vraena su 25. listopada u Tanger i predana idovskim trgovcima robljem. Naravno, francuski konzul Chenier o tome je odmah izvijestio svoga kralja, ocjenjujui da oni ipak nee biti prodani, ve da e se priekati dubrovako izaslanstvo, koje je, navodno, ve na putu, da ih otkupi.(11) Istovremeno, Sidi Muhammed, ne ba uvjeren u vjerodostojnost svjedoanstva marokanskih hodoasnika, u Veneciju je hitno poslao nekog enoveana, imenom Crocco (koji je na njegovu dvoru radio kao slikar !), da tamo konano utvrdi jesu li za iskrcavanje hodoasnika u Tunisu odgovorni Dubrov-ani ili Mleani. Naravno, ova tvrdoglava upornost marokanskog vladara moe se objasniti jedino njegovom gramzivou. On je, valjda, raunao da e - ako se pokae da su za navedeni incident ipak odgovorni Mleani i od njih iskamiti godinji tribut od 1000 cekina, tj. isti tribute koliki je, u to vrijeme, Venecija plaala alirskom veziru.(12) Pregovori dubrovakih izaslanika sa sultanom Afera sa zarobljenim dubrovakim brodom i posadom otegla se do poetka 1780., kada francuski konzul Chenier javlja Parizu da bi - prema njegovim izvorima - dubrovaki brod mogao biti poslan, kao poklon, Carigradskom sultanu. Naime, Sidi Muhammed dobro je znao da Dubrovaka Republika, kao vazal, uiva zatitu Visoke Porte, pa mu se uinilo praktinim, da carigradskog Velikog Gospodara, obdari ba dubrovakim bro-dom. (13) Meutim, poetkom oujka iste godine, u Maroko je konano stiglo dubro-vako izaslanstvo, u ijem je sastavu opet bio i Carlos Maria Dodero, dubrovaki konzul u Cadizu. Oni su sa sobom donijeli i pismo carigradskog sultana, u kojem ovaj Du-brovaku Republiku preporuuje velikodunosti i pravinosti marokanskog vladara, kako zbog

njezine lojalnosti i ovisnosti o Porti, tako i zbog ara kojeg su pokazali te rtava koje su Dubrovani podnijeli, pomaui Portu u ratu s Rusijom. Marokanski vladar poslao je po njih visokog dvorjanina, kaida Muhammeda al-Guedira i odred konjice, da ih sigurno doprate do Marakea. Meutim, francuski konzul uvijek sumnjiav prema Dubrovanima i njihovim odnosima s Marokom izrazio je sumnju da e njihova misija biti brzo okonana, primjeujui ak i to da su donijeli preskromne darove.(14) Dne 19.travnja, do rabatske luke Sale, gdje je stolovao francuski konzul, stigla je nova informacija iz Meknesa da je sultan Muhammed primio dubrovako izaslanstvo, ali dosta hladno te da na njega pismo iz Carigrada nije ostavilo znaajniji dojam, budui da ga, izgleda, nije potpisao vrhovni vladar Otomanske imperije, ve Veliki vezir. Usprkos to-mu, marokanski vladar oslobodio je 13-oricu lanova posade, ali je odbio vratiti dubro-vaki brod i njegov teret te ponovnu uspostavu mira s Dubrovakom Republikom uvjeto-vao plaanjem godinjeg tributa.(15) Dubrovakim su se pregovaraima ovi uvjeti, pretpostavljamo, inili neprihvatljivi pa su oklijevali s odgovorom, ali ih je Sultan im je to osjetio zaskoio novom optubom: da su za vrijeme rusko-turskog rata, Dubrovani Rusima prodali estoricu Marokanaca kao roblje! (16) Nakon ove, zlokobne optube, ali pritisnuti i injenicom da su za svoga boravka u Maroku ve potroili gotovo 30 tisua funti, a da nisu postigli nikakav uspjeh, dubrovaki izaslanici ipak su se morali pomiriti s gubitkom broda. Sveano su se obvezali da njihovi brodovi vie nikada nee iskrcavati marokanske hodoasnike, u Tunisu ili Aliru, ve samo u njihovoj domovini, ali na plaanje tributa i dalje nisu pristajali. (17) Na kraju, postignuto je kompromisno rjeenje: s nadnevkom 10. svibnja 1780., sultan Muhammed III na Dubrovaku Republiku adresirao je formalno pismo u kojem izjavljuje da joj - nakon postignutog dogovora s izaslanicima - oprata a svojim korsarima nareuje da prekinu sva neprijateljstva i oslobode zarobljene Dubrovane. (18) Istog dana, Sultan je posebnu diplomatsku notu uputio i konzulima drugih zemalja u Maroku, kojom ih obavjetava da je stanovnicima Raguze odobrio mir, spokoj i uvjera-vanja o naoj dobroj volji.(19) Meutim, ova pisma nisu odmah dospjela u ruke ni dubrovakim niti ostalim, stranim izaslanicima. Tako je francuski konzul Chenier jo 28.svibnja 1780., u depei kralju Luju XVI, javljao da je dubrovako izaslanstvo zadrano u Mogadoru (dananjoj Essauiri ), gdje je bio usidren i njihov zarobljeni jedrenjak, s kojeg su uspjeli preuzeti posadu, ali ne i teret i sam brod. I to bi bilo podnoljivo, da im sultanove vlasti u Mogadoru nisu i dalje spreavale odlazak iz zemlje, pa su dubrovaki izaslanici bili prisiljeni traiti i sultanu poslati nove preporuke i jamstva koje su, na njihovu zamolbu, Sidi Muhammedu, uputili tuniski beg, alirski vezir i aleksandrijski kadija.(20) Ipak, 18.lipnja, francuski konzul Chenier izvjeuje da su dubrovaki izaslanici jo u Essauiri, ali da su do njih i drugih stranih konzula, koji su tamo pristigli, konano dola dva navedena sultanova pisma, koja su im javno proitana. Svi su odmah zapazili da se u pismu Dubrovakoj Republici ne spominje plaanje tributa, ali se francuski konzul Chenier - u svojoj depei Parizu - uvao da ovu itekako vanu pojedinost ne pripie u zaslugu dubrovakim diplomatima.(21) U Parizu su, ni se, primijetili da Chenier ne pokazuje nimalo solidarnosti sa zlosretnim dubrovakim izaslanstvom, pa su mu poslli instrukciju da uloi svaki mogui napor da se

pregovori Dubrovana i marokanskog sultana to prije, i to uspjeno, zavre.(22) Naime, za razliku od nekih drugih europskih drava, primjerice, Danske i Venecije, koje su marokanskom sultanu plaale tribut (takoer i vedska, ali u naturi!), Dubrovaka se Republika i nakon neugodnog incidenta s hodoasnicima, odnosno, rata objavljenog od strane sultana, izvukla bez plaanja godinjeg tributa ! Da li je, u tomu, veu ulogu igrala podrka koju su Dubrovanima pruili otomanski regenti u Aliru, Tunisu i Egip-tu, pa i sama Visoka Porta ili je, pak, odluujua bila vrsta pregovaraka pozicija i vje-tina dubrovakih izaslanika, danas je teko utvrditi, ali bit e da su i jedna i druga okol-nost odigrale svoju ulogu. Umjesto mira, novo zaotravanje i rat ! Koncem lipnja 1780., dubrovako izaslanstvo konano je napustilo Maroko i sa sobom povelo kapetana i 12 mornara s njihovog zarobljenog broda. I kada je svakom Dubrova-nu trebalo laknuti zbog prevladane krize u odnosima s Marokom, nakon koje su mogli poeti novu, plodonosniju suradnje dviju drava, pomalo nevjerojatno zvue informacije to ih je francuski konzul Chenier, samo nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1780., po-slao u Pariz, a koje su govorile o tome da je do marokanskog sultana ponovno dola vijest kako dubrovaki kapetani hodoasnike na povratku iz Meke, umjesto u Maroku iskrca-vaju, pritivno njihoovj volji, u tuniskim lukama Soussa i Sfaqs !(23) Tumaenja za ovak-vo neodgovorrno ponaanje dubrovakih (ali ne samo njih ve i nekih francuskih, mletakih i drugih kapetana !) su razliita: u pojedinim sluajevima, rije je bila o pobunama marokanskih putnika-hodoasnika, koji bi na brodu doli u sukob s kranskim putnicima ili posadom, protestirali zbog slabe hrane ili slino, a ponekad je bila rije i o kratkovidnoj gramzivosti kapetana, koji su na brod ukrcavali Marokance, iako su znali da ne nastavljaju plovidbu prema marokanskim lukama ve samo do Libije ili Tunisa. Ponekad su to hodoasnici i znali, ali su - zbog povoljne cijene - prihvaali i prijevoz samo do Tunisa, ali ponekad su, ini se, bili i prevareni ! U svakom sluaju, neki dubrovaki brodovlasnici, ali i trezori Dubrovake Republike, bili su najvee rtve takva postupanja pojedinih kapetana ! Tako je i bilo i ovaj put: stalnim diplomatskim predstavnicima europskih drava u Maro-ku (Francuska, vedska, Danska, Portugal, Nizozemska, Venecija i dr.), Sultan Muha-mmed III je 4.prosinca 1780., uputio notu, kojom ih je informirao da je zbog ponovnog prijestupa Dubrovake Republike u postupanju s marokanskim hodoasnicima - svojim korsarima naredio da opet ponu napadati i otimati dubrovake brodove, njihove posade i robu, bez obzira da li je rije o dubrovakoj ili robi koja se prevozi za potrebe graana drugih drava. (24) Meutim, samo dva mjeseca kasnije, 9.veljae 1781., konzul Chenier javlja francuskom dvoru kako je upravo doznao da je Sultan dao pozvati u Tanger dubrovakog konzula iz panjolskog grada Cadiza, Carlosa Mariu Dodera, koji je i sam bio panjolac. Od svog povjerljivog izvora, Chenier je doznao da hiroviti marokanski suveren namjerava jo jednom normalizirati odnose s Dubrovakom Republikom, ali da, ovaj puta, najvee zasluge za to ima njegov sin, princ Moulay Yezid, prema kojemu je stari sultan, oigledno, imao slabost. Ovdje treba razjasniti da je Moulay Yezid bio najstariji sin i prijestolonasljednik, ali nairoko poznat i po svom prijekom karakteru. Tako je tri godine

ranije, 1778., u Meknesu uveo neki novi porez, to je razbijesnilo graane prijestolnice, pa je izbila pobuna. U politikom meteu koji je nastao, princ Moulay Yezid dao se od svojih odanih jedinica proglasiti sultanom. Meutim, njegov otac ga je odmah uhapsio ali, umjesto da mu odrubi glavu, poslao ga je, zajedno s mlaim i takoer problematinim bratom Moulayem al-Salamom na hodoae u Meku, da se tamo smire i posvete vjerskim pitanjima. Tijekom hodoaa, razboljelo se vie lanova njihove velike prat-nje, koje je marokanski prijestolonasljednik nastojao potediti mukotrpnog puta kroz pu-stinju, do Aleksandrije. Naao se tamo i jedan dubrovaki kapetan, imenom Jakov Kizlar, koji im je ponudio da itavu marokansku ekspediciju svojim brodom besplatno preveze do Aleksandrije. U znak zahvalnosti, marokanski su mu prinevi izdali pismeno jamstvo da moe slobodno sidriti u bilo kojoj marokanskoj luci. Na povratku iz Meke, prinevi Moulay Yezid i al-Salam opet su za plovidbu do Tunisa unajmili neki dubrovaki brod, a po povratku u domovinu, svom ocu toplo su preporuili Dubrovane i zaloili se za normalizaciju odnosa s njihovom Republikom. (25) Mjesec dana kasnije, poetkom oujka 1781., dubrovaki je konzul stigao u rabatsku luku Sale ali se razbolio, pa nije imao snage produiti put do prijestolnice. Zato je poslao pismo sultanu, zahvalivi na susretljivosti i prijateljskim gestama prema Dubrovniku te od njega zamolio odobrenje za povratak u panjolsku. Meutim, sultan mu je odgovorio da mu dozvoljava ostati u Saleu, ali da u Meknes svakako poalje svoga tajnika, koji e se otamo vratiti vrlo zadovoljan.(26) Uspostava mira, ali pod nezadovoljajuim uvjetima I doista ! Konzulov sekretar donio je svome efu u Sale sultanovo pismo adresirano na Senat Dubrovake Republike, s nadnevkom 4.travnja 1781., kojim se slubeno obnavlja mir izmeu Maroka i Dubrovnika. Dapae, Sultan je Dubrovaku Republiku stavio pod svoju zatitu, ba kao to ste pod zatitom Otomanskog sultana. Ali, ovoga puta, Dubrovnik nije mogao proi bez da plati odtetu. Ipak, umjesto, tributa u novcu, koji su plaale druge zemlje, Dubrovaka Republika je slino kao i vedska dobila obvezu u naturi: da svakog ljeta u Maroko poalje po jedan jedrenjak nosivosti tisuu kvintala, koji bi est mjeseci razvozio robu (ponajvie itarice) za potrebe raznih marokanskih vilaja. Nakon 6-mjesenog angamana, brod bi se mogao vratiti u Dubrovnik, s tim da narednog ljeta, isti ili neki drugi brod, opet doplovi u luku Sale, radi obavljanja slinih poslova. to je najvanije, sultanovo pismo sadravalo je i dozvolu dubrovakim brodovima da slobodno ukrcavaju i prevoze marokanske hodoasnike, po cijeni i na bilo kojim rutama, koje dogovore s putnicima. (27) Osim ovog, dubrovaki konzul Dodero dobio je jo dva pisma. Prvo, sultanovo, bilo je adresirano na carigradskog sultana, a u njemu marokanski vladar, s puno potovanja, informira svoga monog susjeda da je prihvatio njegovu preporuku i obnovio mir s Dubrovanima te da ih nije opteretio nikakvom velikom obvezom. U drugom pismu, adresiranom na velikog vezira u Carigradu, marokanski ministar i valija od Doukkale, paa Achmet ben Achmet, takoer izvjetava o normalizaciji odnosa Maroka i Dubrovnika te o gotovo privilegiranom poloaju, koji e odsada, u marokanskim lukama, uivati dubro-

vaki pomorci, posebno zato to stoje pod zatitom Otomanskog carstva. Ovim gestama prema Dubrovakoj Republici, marokanski je ministar htio pokazati duboko potovanje svoga sultana prema Visokoj Porti, dodajui kako se dva sultana - onaj od Istoka (tj. carigradski) i onaj od Zapada (tj.marokanski) moraju jo vie zbliiti. U tom smislu, najavio je da Sidi Muhammed ima spremne velike i lijepe poklone za carigradskog sultana, ali ga pripreme za rat s nevjernicima spreavaju da ih poalje, budui da su mu potrebni ba svi brodovi. Zato marokanski ministar moli velikog vezira da poalje jedan veliki i komotni dubrovaki jedrenjak, na koji bi se mogli ukrcati pokloni za cari-gradskog sultana, meu kojima i uveni arapski konji.(28) Poslije ovih dogaaja, odnosi Dubrovake Republike i Marokanskog sultanata su se viemanje normalizirali. Tijekom 1781., dubrovaki su brodovi redovno doticali marokanske luke, od Salea do Essauire, ali u travnju 1782., marokanski je sultan jednim pismom od dubrovakog Senata zatraio da mu poalje tri broda, koji bi trebali osloboene muslimanske robove s Malte prevesti u Aleksandriju i u Tunis.(29) Dubrovaki su sena-tori ovaj zahtjev marokanskog vladara doekali s velikim negodovanjem i odmah se poalili carigradskom sultanu, objanjavajui da marokanski suveren oigledno ne vodi rauna o injenici da dubrovaki brodovi nisu u vlasnitvu Republike, ve privatnih bro-dovlasnika, ije brodove Senat ne moe samo tako rekvirirati i stavljati u slubu drave, odnosno, stranih vladara. Takoer, dubrovaki Senat poalio se Carigradu i zbog sve razvidnijih pretenzija marokanskog sultana da Dubrovaku Republiku pretvori u svoga vazala, iako ona ve plaa tribut i uiva zatitu Visoke Porte. Carigradski sultan promp-tno je podrao Dubrovane i to potvrdio pismom, adresiranom na marokanskog sultana. S tim pismom, zajedno s jo jednom porukom od dubrovakog Senata, u marokansku luku Sale stigao je, tijekom lipnja 1782., jedan izaslanik Dubrovake Republike. Valija od Sa-lea nije ga htio pustiti u zemlju bez dozvole sultana, pa je zatraio njegovo odobrenje. Sultan je u Sale odmah poslao jednog visokog dvorjanina i ak pedeset konjanika, koji su dopratili dubrovakog veleposlanika do Meknesa. Izaslaniku koji, oigledno, nije bio profesionalni diplomat (ili se takvim samo gradio !) pompozan doek i pratnja bili su neobini, tim vie to je u njegovoj pratnji bio samo jedan sluga. On, oigledno, nije znao da po marokanskim cestama luta puno oajnih prosjaka i razbojnika, ali i raznih pobunjenikih skupina, koje bi mu mogle zagorati diplomatsku misiju. Sa svoje strane, francuski konzul Chenier je protokolarnu gestu sultana prema dubrovakom poklisaru protumaio kao dobar znak za interese Dubrovnika, budui da je marokanski vladar, oigledno, ve unaprijed htio pokazati svoju dobru volju i pri-jateljstvo, tim vie to je Dubrovanin nosio i pismo carigradskog sultana. (30) Po njegovu prispijeu u Meknes, sultan je odmah primio dubrovakog izaslanika koji mu je predao pisma i poklone, koji su se sastojali od izbora ajeva, kave, okolade, porculana i srebrenine, ali koji po ocjeni francuskog konzula - nisu posebno impresionirali sultana. K tome, dubrovaki poklisar ispriao se to su ga netono najavili kao velepos-lanika, skromno naglaavajui kako je on tek izaslanik jedne male republike, koja se jedva nazire na karti svijeta. Meutim, nije daleko od pameti pretpostavka da je hinjenom skromnou dubrovaki diplomat, ustvari, svojem domainu htio odmah dati do znanja kako Dubrovnik, objektivno, nije u stanju zadovoljiti zahtjeve marokanskog vla-dara, bilo u

novcu, bilo u naturi. Sultan je, pak, takoer hinjenom ljubaznou, odgovorio da e uiniti sve to mu je u svom kalierifu poruio carigradski Veliki Gospodar.(31) Na iznenaenje uvijek pomalo cininog francuskog konzula, kada je rije o Dubrovanima, dubrovaki je izaslanik u marokanskoj prijestolnici ostao do konca kolovoza, dakle, skoro tri mjeseca, ali Chenier nije uspio precizno ustanoviti o kakvoj se diplomatskoj misiji radilo i to e, na kraju, ovdanji suveren traiti od ove majune republike.(32)

Dodati dogaaje od 1793. do 179

u marokanskom gradu Tangeru otvorila svoj konzulat, pored onog kojeg je ve imala odmah preko puta - na tlu britanskog posjeda, Gibraltara.To je, naravno, bilo uinjeno s dozvolom marokanskog sultana, kojem je jaanje meunarodne trgovine s europskim zemljama i Otomanskim carstvom bio jedan od prioriteta vanjske politike, u koji su se interesi dubrovakih kapetana i trgovaca odlino uklopili. Pad Dubrovake Republike i polagano propadanje Marokanskog sultanata Nakon smrti Sidi Muhameda, 1792., na prijestolje se popeo njegov najstariji sin Moulay Yazid, poznat po nasilnitvu, ali i popularan meu ulemama(vjerski uitelji i mudraci, lanovi Dvorskog vijea !) zbog svoje neukrotive mrnje prema kranima i idovima. Ubrzo nakon to je skrio pobunu svog brata Hichama, koji se dao proglasiti sultanom u Marakeu te napravio jo i pogrom marokanskih idova, Moulay Yazid je poveo sveti ratdihad protiv panjolske. I - samo dvije godine poslije ustolienja - ve je bio mrtav, od posljedica ranjavanja u jednoj bitci protiv vojske katolikog kralja Karlosa III.(x) Naslijedio ga je njegov brat, Moulay Slimane kojeg su, ovog puta, uleme podrali malo promiljenije nego njegova starijeg brata. Moulay Slimane postao je sultanom jer:zahvaljujui svojoj pobonosti, povuenosti i inteligenciji() nikada, za razliku od svoje starije i mlae brae, nije imao smisla za zadovoljstva kao to su lov, muzika, uivanja s kurtizanama i svega ostalog to naruava dostojanstvo.(y) Meutim, i njegovo kraljevanje bilo je prve etiri godine obiljeeno neprestanim sukobima s trojicom od mnogobrojne brae, koji su takoer pretendirali na prijestolje. Meutim, u zimu 1796., kao da je velikom vjerniku, sultanu Slimaneu, pomo dola od samoga Alaha ! U nagloj provali epidemije kuge koja je poharala itavi Maroko, smrtno su stradala i sva tri njegova pobunjena brata. Kuga je za sultana, moda, bila blagotvorna s politikog gledita, ali je ostavila teke posljedice za marokansko gospodarstvo, zbog sve manje proizvodnje, a sve vee trgovake autarkije i ovisnosti o stranim silama. Naime zbog velikog broja stradalih od neizljeive bolesti, zemlja se godinama ni demografski nije mogla oporaviti, pa su

10

poljoprivreda a s njom i izvoz, teko trpjeli. Maroko je padao sve dublje u apatiju, a gospodarska hegemonija mone Francuske sve vie se nadvijala nad Sultanat. Dubro-vaki kapetani, i u takvoj, nezavidnoj situaciji, nalazili su za sebe posla u Maroku. Tako je ostalo zabiljeeno da je 1797., dubrovaki Senat konzulu Branki naredio da osigura brod koji bi iz Maroka prevezao tovar voska do luke Livorno, u Italiji.() U atmosferi obiljeenoj tekim gospodrskim stanjem u zemli, ali i opim ratom u Europi, 1806., sultan Moulay Slimane doznao je o padu Dubrovake Republike. O tome mu nije javio dubrovaki konzul u Tangeru ve, naravno, Talleyrand, Napoleonov ministar vanjskih poslova, koji ga je jednim pismom izvijestio o najnovijim dogaajima na europskim bojitima a posebno o francuskom zauzeu Napulja i Dubrovake Republike te o imenovanju Louisa Bonapartea za kralja Nizozemske, odnosno, Josepha, drugog Napoleonova brata, za kralja Dviju Sicilija.Takoer, u istom pismu, francuski ministar izvjetava marokanskog vladara da se engleskim brodovima zabranjuje uplovljavanje u bilo koju europsku luku, a da e francuske jedinice - im to bude mogue ui i u Ceutu, panjolski posjed na tlu Maroka! panjolska i Portugal ubrzo e postati obine francuske provincije, a marokanskom sultanu Talleyrand zloguko savjetuje da bi uinio najbolju stvar, ako bi se potpuno odrekao Engleza, koji su najpokvarenija i najperfidnija nacija svijeta.(z) Tako se zavrava nae podsjeanje na diplomatske odnose i sukobe Dubrovake Republike i marokanskog sultanata, potkraj 18. i poetkom 19.stoljea. Otada je prolo vie od 200 godina, a Dubrovnik je - u svoj svojoj ljepoti i dostojanstvu - uskrsnuo kao jedan od dragulja suverene i neovisne hrvatske drave. Marokanski sultanat se, pola stoljea ranije, ali ipak, tek poslije 100 godina strane hegemonije i protektorata, opet osamostalio i danas se - pod ezlom jo uvijek iste, alauitske dinastije i Njegova Velianstva, Muha-meda VI ubrzano pretvara u modernu dravu, politiki, gospodarski i drutveno, mo-da, najnapredniju u itavom arapskom svijetu. _____________________________________________________________________ (1) V.Ivanevi, Diplomatsko-konzularna predstavnitva Dubrovake Republike u 18. i 19.stoljeu, Pomorski zbornik,No3.(1965),p.832. (2) Vidi o tome, Dr.Darko Beki, Zaeci kolonijalne ekspanzije Dubrovake Republike u 16.stoljeu: sluaj naseobine Sveti Vlaho kod portugalske Goe u Indiji, u Diplomacija Dubrovake Republike, Zbornik simpozija, MVPRHDiplomatska akademija, Zagreb, 1998.,pp.145-151. (3) S. Bencheikh, La vraie histoire des Alaouites(TelQuel), Rabat, 23 au 29 Janvier 2010, pp.40-47. (4) F.von Dombay, Geschichte der Scherifen oder der Koenige des jetzt regierendem Hauses in Marokko, Agram,1801. (5) A.Vueti, Pomorski rat Maroka protiv Dubrovnika, Dubrovaki list (Dubrovnik), Vol.V/br.3, I,II, 1928. (6) B.undrica, Neprijateljski stav Maroka prema brodovlju dubrovake zastave, Dubrovaki vjesnik (Dubrovnik).Vol.III/Nos.118-119, 1952.; B. Luki, Diplomatski odnosi i sukob izmeu Dubrovake Republike i Maroka u XVIII stoljeu, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku (Dubrovnik),Vol.III.,1954. (7) B.Korkut, Arapski dokumenti u Dravnom arhivu u Dubrovniku, Knjiga I,

11

Sveska1: Dokumenti o odnosima Dubrovnika i Maroka, Sarajevo,1960. (8) I.Miti, Otpravnik poslova Dubrovake Republike u Maroku, Nae more (Dubrovnik)Vol.XI/1963,pp.166-7; I.Miti, Jedan znaajan uspjeh dubrovakog konzulata u Cadixu, Nae more (Dubrovnik),Vol.V/1958,pp.169-70. itd. (9) Budui da na ovom mjestu ne moemo navesti svo bogatstvo objavljenih naslova, ograniavamo se na samo nekoliko temeljnih, do nedavno nepoznatih, izvora za bilateralne odnose Dubrovnika i Maroka: G.Host, Histoire de lempereur du Maroc Mohamed Ben Abdellah, Editions LaPorte, Rabat, 1998.,(izvijea agenta danske trgovake kompanije iz 1791) te P.Grillon, La Correspondance du consul Louis Chenier 1767-1782, S.E.V.P.E.N, Paris,1970.(diplomatske depee francuskog konzula u Maroku). Takoer, treba izdvojiti kapitalno djelo marokanske historiografije u deset tomova: A.Tazi, LHistoire de la Diplomatie Marocaine des origines a nos jours, Rabat, 1989., te dva toma Annexes, objavljenih 2009. (lj) E.M.Stolberg (Bonn), Der Mond ist Kein Kochtopf ; (Ost-)Europaeische Geschichte und Globalgeschichte, u Digitales Handbuch zur Geschichte und Kultur Ruslands und Osteuropas (www.vifaost.de//geschichte/handbuch) (2) .Bai, Pomorstvo Dubrovnika od XII do poetka XX stoljea, Pomorski zbornik 44(2006),1, pp.163,168-9. (2) R. Loubida Diaz, La Republica de Ragusa y los Alawies de Marruecos, p.115; cif. R.Loubida Diaz, Marruecos y el mundo Exterior en la segunda Mitad del Siglo XVIII, p.506. (3) P. Grillon, Un Chargee d' affaires au Maroc, La Correspondance du Consul Louis Chenier, 1767-1782, S.E.V.P.E.N., 13,Rue du Four, Paris, 1970.,pp.672, 733. (4) U pismu kojeg je sultan Sidi Muhamed tog dana uputio francuskom konzulu u Maroku Louisu Chenieru, kae se kako marokanski suveren prihvaa obrazloenja koja mu je konzul dao glede jednog slinog incidenta, kada je kapetan francuskog broda neke marokanske hodoasnike iskrcao u Tunisu, te mu preporuio da hodoasnike iz Egipta francuski brodovi ne prevoze du sjevernoafrike obale ve preko Marseillesa i du panjolske obale, sve do marokanskih luka. Takoer, strogo ga podsjea da je, zbog istog razloga, objavio rat Dubrovakoj Republici.( Ibidem, pp.692-3.) (5) J. Caille, Les accords internationaux du Sultan Sidi Mohammed Ben Abdallah, 1757-1790 (zbirka dokumenata), p.231. Prema J.Cailleu, sultanovo pismo od 10.svibnja 1780., nalazi se u Dubrovakom arhivu. (6) P.Grillon, op.cit., p.755. (7) Osim to je, ini se, odigrao kljunu ulogu u pregovorima izmeu sultana Muhameda III i dubrovakih poklisara, Daudibert je - prema jednom pismu konzula Cheniera - navodno, stajao i iza prvih pregovora izmeu predstavnika SAD i marokanskog vladara. Naime, Daudibert je sultana obavijestio o elji Washingtona da uspostvi odnose s Marokom te ga nagovorio da odobri dolazak i zajami sigur-nost za prvo ameriko izaslanstvo u Maroku.(Ibidem, p.766.) (8) Ibidem, 758. (9) R.Loubida Diaz, Marruecos,op.cit.,p.507.;P.Grillon, op.cit.,p.772. (10) Ibid.,p.775.

12

(11) Ib.,p.784. (12) Ib.,p.786. (13) Ib.,p.798. (14) Ib.,p.807-8. (15) Ib.,p.812. (16) Ib.p.827 (17) Ib.,p.827. (18) J.Caille, op.cit, p.231. (19) Ibidem, p.232. (20) B.Korkut, Arapski dokumenti u dravnom arhivu u Dubrovniku; Dokumenti o odnosima Dubrovnika I Maroka, Sarajevo, 1960.,pp.24-27,28-30,34-37,42-45, 46-51; P.Grillon, op.cit,p.830. (21) Ibidem,p.833. (22) Ibid.,p.890. (23) B.Korkut,op.cit.p.13; P.Grillon, op.cit.,p.881. (24) P.Grillon, op.cit.,pp.885-6. (25) B.Korkut, op.cit.,pp.20-22, P.Grillon,op.cit., p.899. (26) P.Grillon, op.cit.,p.912. (27) J.Caille, op.cit,p.238. (28) P.Grillon, op.cit.,p.934. (29) B.Korkut, op.cit.,pp.52-54. (30) P.Grillon, p.1017. (31) Ibidem,p.1023. (32) Ibid.,pp.1027,1032. (x) J.Benoist-Mechin, Histoire des Alauites, 1268-1971, Perrin,Paris, 1994. (y) Al Nasri, Kitab Al Istiqsa, 1936:; navedno prema S.Bencheikh, La vraie histoire,op.cit,p.45. (z) J.Buffa,M.D.,Physician to the Forces, Travels through the Empire of Marocco, Part III,London,1810 (http://dp.rastko.net) () V.Ianlevi, Luka Livorno i dubrovaki brodovi, 1760-1808,Zavod za historijska istraivanjapomorstva june Dalmacije,Pomorski muzej,1968,pp.145.

13