Sociologija subkultura

SAŽETAK

"Subkultura je skup normi, vrijednosti i obrazaca ponašanja što razlikuje grupu

ljudi od ostalih članova društva." Tako je taj pojam definiran u gimnazijskom
udžbeniku iz sociologije. Spominje se još i pojam kontrakultura za koju stoji da
je to skup vrijednosti, normi, obrazaca ponašanja te općenito životni stil neke
grupe koja je u potpunom raskoraku i proturječju s kulturom šire društvene
zajednice.

Govoreći o subkulturama najčešće se govori o subkulturi mladih. Početke

teorije treba tražiti u čikaškoj školi koja se prva počela baviti urbanom
kulturom. 50-ih godina javlja se teorija delinkventne subkulture koja kaže da
netko postaje delinkventom tako što uči obrasce ponašanja priključujući se
grupama u kojima su određeni obrasci već postavljeni.

Interakcionizam pristupa fenomenu subkulture iz nove

perspektive. Približuje se samom akteru na sceni te ne promatra devijantnost

kroz promatranje devijanta već promatra sustave institucije i socijalne kontrole
(ne stvara socijalnu kontrolu devijantnost već obrnuto). Tu je još i važan
pojam etiketiranja - devijant je onaj kome je uspješno prišivena ta etiketa, a
devijantno ponašanje je ono koje takvim društvo etiketira.

U drugoj polovici 60-ih godina nastaju mnogi društveni pokreti. Klima u

društvu bila je pogodna za nastajanje mnogih subkultura čije je zajedničko
ime kontrakultura. Ustvari, od tog razdoblja subkultura postaje pojam u
sociologiji iz kojeg su nastale mnoge druge teorije.

U Hrvatskoj se 70-ih godina javljaju, uvjetno rečeno, prve subkulture. To su

šminkeri štemeri i hašomani. Nabrojat ću samo još neke od "većih": punkeri,
darkeri, metalci. 90-ih sa javlja hip-hop kultura i techno pleme. Potrebno je
istaknuti I subkulturu koja se ne temelji na glazbenom pravcu a to je
subkultura navijača.

1
UVOD

Čikaška škola prva se počela baviti urbanom sociologijom proučavajući

tzv.gangs u Chicagu. Osim bandi i "dečki s ugla" pisali su i raznim akterima
koji su živjeli na marginama društva.

Najznačajnije doba njihovog stvaranja bile su 20-e i 30-e godine prošlog

stoljeća. Početak istraživanja subkultura nastavio se na zapažanja Roberta
Parka koji je grad vidio kao mozaik malih svjetova sa različitim moralnim
zakonima i stilovima života. U gradovima postoje takva otvorena društva koje
egzistiraju paralelno u nekom vramenu. Clifford Shaw je pisao o delinkvenciji
mladih te ju on opisuje kao prilagodbu očekivanjima grupe čiji je akter član.
Sudjelovanje u grupi pojedincu daje osjećaj ponosa, superiornosti i vlastite
važnosti. Shaw je rekao kako delinkvencija nije izraz neposluha i zlobe, kako
se do tada mislilo.(Perasović, 2001:20)

2
I.POGLAVLJE:

TEORIJA DELINKVENTNE SUBKULTURE

Pojam delinkventne subkulture pojavio se u sociologiji 50-ih godina prošlog

stoljeća a jedan od njenih utemeljitelja je Albert Cohen sa svojom knjigom
"Delinquent Boys: The Culture of the Gang". On kaže da netko postaje
delinkventan uključujući se u grupe i prihvaćajući obrasce ponašanja koji su
već uspostavljeni u određenoj grupi. Svako društvo je podjeljeno na mnoge
grupe koje su nastale u interakciji pojedinaca koji imaju isti kulturni obrazac.
Osoba postaje delinkventna zato što je izložena delinkventnom
obrascu.(Perasović, 2001:23)

Sadržaj delinkventne subkulture je neutilitaristički (npr.krađa iz zabave),

maliciozan (vandalizam) i negativistički (prkos roditeljskoj kulturi). Cohen u
delinkventnoj subkulturi prepoznaje i kratkoročni hedonizam (samo mali dio
aktivnosti grupe je delinkventan, a sve se svodi na čekanje zabave. I možda
najvažnija značajka delinkventne subkulture je grupna autonomija što znači
da se priznaje samo neformalni pritisak grupe a ne nikakvi drugi autoriteti
(npr.policija,roditelji).

ACTION IS PROBLEM SOLVING - tom rečenicom Cohen objašnjava

subkulturu kao tip djelovanja usmjerenog ka rješavanju određenog problema.
Situacija je za aktera uvijek relativna. Njegov referentni okvir određuje keko će
vidjeti određene stvari a ako nema soluciju za neki problem on mijenja
referentni okvir. Subkultura nastaje kada grupa pojedinaca koji su u
međusobnoj interakciji (referentna grupa) prepozna isti problem te tako
subkultura postaje grupna solucija za problem. Subkultura će nastaviti
postojati (i kad njeni stvaraoci odrastu i postanu "uzorni članovi društva")
ukoliko će služiti potrebama mlađih generacija.

Cohen identificira problem koji je prvenstveno zaslužan za nastajanje

delinkventne subkulture. On delinkventnu subkulturu smješta u radničku klasu
a problem nastaje kada dijete dođe u školu u kojoj se primjenjuje sustav
vrednota srednje klase i nastavnika koji od učenika stvaraju djecu srednje

3
klase. Djeca iz radničke klase nisu sposobna da prihvate taj vrijednosni
sustav te se vraćaju ulici.

Walter Miller kaže da je motivacija za delinkventna djela upravo u pokušaju

aktera da slijedi standarde niže klase.(Perasović, 2001:30) On kaže da postoji
šest središnjih preokupacija niže klase a to su: 1.frka (upasti u nju ili izvući se
iz nje), 2.čvrstina, 3.lukavost (postizanje statusa ili materijalnih dobara
isključivo korištenjem mentalnih sposobnosti), 4.uzbuđenje, 5.sudbina (sreću
ili imaš ili nemaš), 6.autonomija. U radničkoj klasi kućanstva su uglavnom
jednospolna (majka i djeca; otac je često ili odsutan ili ga uopće nema).
Dječaci imaju problem identifikacije sa spolnim ulogama te je ulična škvadra
najstabilnija grupa kojoj su oni ikad pripadali. Individualni interesi podređeni
su grupnim a status unutar grupe postaje jedna od središnjih preokupacija.
Miller kaže da je temeljna motivacija pokušaj da se postignu one kvalitete koje
su visoko vrednovane u akterovom društvu.

Cloward i Ohlin kažu da sve delinkventne subkulture nastaju zbog

ograničenog pristupa legitimnim sredstvima postizanja cilja, a do varijacija
dolazi zbog nejednakog pristupa ilegitimnim sredstvima. Oni razlikuju
kriminalne, konfliktne i subkulture povlačenja. Kriminalne subkulture su u onim
zajednicama u kojima vlada organizirani kriminal te su ilegalni načini
dolaženja do cilja potpuno dostupni. Kod konfliktne subkulture pomiče se
statusni cilj (budući da je postizanje velikog materijalnog bogatstva
onemogućeno, djelovanje je usmjereno ka ulozi "uličnog ratnika"). U
subkulturama povlačenja pojedinci nemaju pristup iliegitimnim sredstvima, a
također nisu sposobni za ulogu uličnog ratnika pa oni svoj status trže u
grupama u kojima je unutarnje iskustvo dominantna
vrijednost.(Perasović,2001:35)

David Downes subkulture je podijelio na one koje nastaju izvan konteksta

dominantne kulture (npr.imigranti) koje nisu u sukobu s dominantnom
kulturom već nastaju kao odgovori na pritiske iste te na one koje nastaju
unutar konteksta dominantne kulture a te je podijelio na dvije grupe: one koje
nastaju kao pozitivan odgovor na zahtjeve dominantne kulture (profesije,

4
dobne skupine) i one koje nastaju kao negativan odgovor a to su delinkventne
subkulture, politički ekstremne itd.(Perasović, 2001:40)

David Matza odbacuje tezu o posebnim kriminalnim vrednotama kod

delinkvenata te on smatra da su to posebne vrijednosti prisutne u cijelom
društvu (strast za avanturom...). Matza kaže da su delinkventi pod utjecajem
konformizma i nekonformizma te da oni imaju posebne tehnike neutralizacije
(negiranje odgovornosti, negiranje žrtve, optuživanje optužitelja te poziv na
višu lojalnost, "nisam to učinio zbog sebe već da pomognem nekoj drugoj
osobi") kojima oni pomiruju ta dva svijeta.(Perasović,2001:43)

Pojam subkulture imao je dvije dimenzije.U jednoj on označava određenu

društvenu grupu gdje je subkultura kultura konkretne škvadre. No, ti konkretni
akteri odrastaju i napuštaju škvadru/subkulturu a subkultura ostaje pod
uvjetom da služi onima koji dolaze. Subkultura je, dakle, i sustav vrijednosti i
konkretni akteri koji te vrijednosti žive.

II.POGLAVLJE:

INTERAKCIONISTIČKI PRISTUP POJMU SUBKULTURE

Interakcionizam, čiji je utemeljitelj George Herbert Mead, donosi bitne

promjene u sociologiju subkulture. Najvažnija značajka jest da se devijantnost
sada počela promatrati sa stajališta samog devijanta, odnosno fokus
promatranja premješta se sa devijanta na institucije socijalne kontrole.

Interakcionisti ne koriste pojam subkultura već istražuju određene društvene

grupe nazivajući ih pušači marihuane, urbane lutelice, ulične bande itd.
Devijaciju definiraju kao socijalni proces u kojem akteri definiraju i redefiniraju
situaciju te na rezultat same devijantnosti utječu institucije socijalne kontrole.

Kako je došlo do tzv.skeptičke revolucije? Edwin Lemert još je 1951. Postavio

temelje interakcionističkog pristupa devijaciji ali tek 60-ih godina je njegova
teorija šire prihvaćena. Upravo 60-ih godina događaju se mnoga društvena

5
previranja te devijanti više nisu samo pojedinci iz radničke klase, ulični ratnici,
već se pojam devijanta približava samom sociologu: njegova djeca, prijatelji
pa i on sam bivaju označeni kao devianti. Dakle, svoja istraživanja usmjeruju
sa onih koji su označeni kao devijanti na one koji imaju moć da označe druge
kao takve.(Perasović, 2001:51)

David Matza, proučavajući dotadašnje teorije devijacije, došao je do tri pojma

kojima se devijacija objašnjavala a to su afinitet, afilijacija i označavanje.
Označavanje bi unajširem smislu značilo veza izmađu autoriteta i postajanja
devijantom (netko je etiketiran od institucija socijalne kontrole kao devijant)
što se u interakcionizmu naziva još i teorijom socijetalne reakcije.(Perasović,
2001:53)

Već spomenuti Lemert upotrijebio je pojmove primarna i sekundarna

devijacija. Primarna devijacija je ona koja je uklopljena u društvo i nitko takvog
pojedinca ne definira kao devijanta (npr.pijanstvo na nekoj zabavi). Ali ako se
pojavi društvena reakcija na sam čin pojedinac će reorganizirati svoj identitet
kako bi se prilagodio novim društvenim uvjetima, osoba se poistovjećuje sa
ulogom devijanta - sekundarna devijacija.

Becker je prvi definirao teoriju etiketiranja. Sve društvene grupe stvaraju

pravila i pokušavaju ih nametnuti i provesti. Društvana pravila definiraju
situacije i njima odgovarajuće vrste ponašanja određujući što je dobro a što
loše te onaj tko prekrši pravila postaje autsajder. Ali autsajder ne prihvaća
pravilo koje mu je nametnuto, dakle nija ga onda mogao ni prekršiti te on
provoditelje pravila može smatrati autsajderima. Budući da je društvo
podjeljeno na mnoga grupe i kako svaka grupa ima svoja pravila, poštivanjem
pravila jedne grupe kršimo pravila druge. Iz toga slijedi zaključak kako je
devijacija društveno stvorena. Devijacija se dakle ne mora nužno evaluirati
kao nešto loše već je ona jednostavno posljedica primjene pravila.(Perasović,
2001:59)

Becker promatra proces provođenja pravila nazivajući ga moralnim

poduzetništvom a značajnu ulogu ima lik moralnog poduzetnika koji stvara
pravila nezadovoljan postojećim stanjem. Moralni križari uvijek zagovaraju

6
prohibiciju nečega a devijantnim se može proglasiti nekoga samo zato što nije
iskazao poštovanje prema provoditelju pravila (policiji) kojeg ne zanima
sadržaj pravila nego samo postojanje istog.

Zahvaljujući interkacionizmu subkulturni akter promatra se bez suvišnog

moraliziranja a sam proces postajanja pojedinca devijantom definira se kao
etiketranje te iskazivanje moći institucija socijalne kontrole.

III.POGLAVLJE

KONTRAKULTURA

"Duh šezdesetih"- tako bi se sažeto moglo opisati sve što se događalo

šezdesetih godina prošlog stoljeća, posebice u drugoj polovici kada su se iz
kontrakulture izrodili mnogi pokreti i plemena. Puno je faktora pogodovalo
stvaranju kontrakulture. Svijet je bio podjeljen između Amerike i Rusije te je
postojala stalna prijetnja nuklearnim ratom; kolonijalni ratovi su još bili aktualni
a posebice je rat u Vijetnamu bio zaslužan za pokretanje masovnog
antiratnog pokreta. Osim u Americi i u cijeloj Europi dolazi do studentskih
štrajkova te se i adolescenti počinju aktivno uključivati u politički i društveni
život. Napušta se tehnološki optimizam i pojačava interes za društveno -
humanističke znanosti. I najznačajnije za istraživanje subkulture - javlja se
rock kultura koju karakterizira pobuna protiv autoriteta i hippie pokret.

Pedesetih godina dolazi u svijetu do prosperiteta i učvršćivanja mira nakon 2.

svjetskog rata te dolazi do pobuna gnjevnih mladih ljudi u Americi (beat
generacija) te u Britaniji a potom i u cijeloj Europi. Elvis Presley označava
početak stvaranja subkultura i tribalizacije adolescenata a do prave
prekretnice dolazi 1965. kada se potpuno želi ukinuti dualizam te se spajaju
umjetnost i svakodnevni život, kultura i politika itd.

Postojale su klasične revolucionarne grupe koje su zagovarale revoluciju u

skladu da ljevičarskim ideologijana i grupe koje su zagovarale samopromjenu
kao preduvjet za promjenu čitavog društva. Takve grupe su smatrale kako je

7
prvo potrebna promjena u vlastitom, svakodnevnom životu kako bi sa
promjenio svijet. Mladi su masovno napuštali svoje domove živeći u
komunama te tako zagovarajući alternativnu nasuprot klasičnoj nuklearnoj
obitelji. Drugi su pak hodočastili u istočne zemlje tražeći duhovno
prosvjetljenje. Sklonost mladih prema psihodelicima, duhovnosti i istočnjačkim
religijama objašnjena je traženjem novih temelja na kojima bi se mogla
izgraditi, iz korijena promjenjeno, novo društvo.

Mnoge stvari koje su bile prisutne u kontrakulturi već su bile poznate ali
nikada zanimanje za npr. filozofiju, avangardnu umjetnost, politiku nije bilo
tako masovno. Posebno je bio naglašen generacijski jaz između roditeljske
kulture i adolescenata.

Još je važno reći kako je u to doba pobuna postala životni stil i mladi su počeli
stvarati vlastitu subkulturu. Rock kultura kasnije će se diferencirati i nastat će
mnoga plemena. Slični pokreti postojali su i 80-ih godina koje su u nekim
zemljama bile jednako burne. Ako se sjetimo antiglobalizacijskog pokreta,
zelenih i sve aktualnijih antiratnih (Afganistan, Izrael, Irak pa i SAD)
demonstracija možemo reći kako se i danas mogu naći karakteristike
omasovljenja kontrakulture.

8
ZAKLJUČAK

Od 70-ih pa do danas u Hrvatskoj je postojalo petnaestak raznovrsnih stilova.

Potrebno je naglasiti da se djelovanjem raznih aktera na sceni subkulture
stalno mijenjaju i fragmentiraju te ih je nemoguće staviti u čvrsto zadane
okvire.

Svaka od tih subkultura na neki način pomicala je granice tolerancije društva.

Teoretičari su na početku proučavanja subkulture smještali u radničku klasu te
su je karakterizirali kao delikventnom, a trebalo je doći do masovne pobune
protiv autoriteta 60-ih godina da bi se subkultira promatrala bez nadobudne
želje sociologa da subkulturne aktere "vrate na pravi put".

Budući da se društvo dosta promijenilo od pojave kontrakulture, nastale su

neke nove teorije ali one su uglavnom metodološki različite dok se isti
fenomen može opisati starim pojmovima.

9
LITERATURA

1. Lalić, D.: Torcida-pogled iznutra,AGM, Zagreb, 1993.

2. Perasović, Benjamin: Urbana plemena, Hrvatska sveučilišna naklada,

Zagreb, 2001.

10