P. 1
Sociologija subkultura

Sociologija subkultura

4.86

|Views: 7,829|Likes:
Published by 60rk1

More info:

Published by: 60rk1 on Dec 24, 2007
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

10/20/2014

pdf

text

original

Sociologija subkultura

SAŽETAK "Subkultura je skup normi, vrijednosti i obrazaca ponašanja što razlikuje grupu ljudi od ostalih članova društva." Tako je taj pojam definiran u gimnazijskom udžbeniku iz sociologije. Spominje se još i pojam kontrakultura za koju stoji da je to skup vrijednosti, normi, obrazaca ponašanja te općenito životni stil neke grupe koja je u potpunom raskoraku i proturječju s kulturom šire društvene zajednice. Govoreći o subkulturama najčešće se govori o subkulturi mladih. Početke teorije treba tražiti u čikaškoj školi koja se prva počela baviti urbanom kulturom. 50-ih godina javlja se teorija delinkventne subkulture koja kaže da netko postaje delinkventom tako što uči obrasce ponašanja priključujući se grupama u kojima su određeni obrasci već postavljeni. Interakcionizam pristupa fenomenu subkulture iz nove perspektive. Približuje se samom akteru na sceni te ne promatra devijantnost kroz promatranje devijanta već promatra sustave institucije i socijalne kontrole (ne stvara socijalnu kontrolu devijantnost već obrnuto). Tu je još i važan pojam etiketiranja - devijant je onaj kome je uspješno prišivena ta etiketa, a devijantno ponašanje je ono koje takvim društvo etiketira. U drugoj polovici 60-ih godina nastaju mnogi društveni pokreti. Klima u društvu bila je pogodna za nastajanje mnogih subkultura čije je zajedničko ime kontrakultura. Ustvari, od tog razdoblja subkultura postaje pojam u sociologiji iz kojeg su nastale mnoge druge teorije. U Hrvatskoj se 70-ih godina javljaju, uvjetno rečeno, prve subkulture. To su šminkeri štemeri i hašomani. Nabrojat ću samo još neke od "većih": punkeri, darkeri, metalci. 90-ih sa javlja hip-hop kultura i techno pleme. Potrebno je istaknuti I subkulturu koja se ne temelji na glazbenom pravcu a to je subkultura navijača.

1

UVOD Čikaška škola prva se počela baviti urbanom sociologijom proučavajući tzv.gangs u Chicagu. Osim bandi i "dečki s ugla" pisali su i raznim akterima koji su živjeli na marginama društva. Najznačajnije doba njihovog stvaranja bile su 20-e i 30-e godine prošlog stoljeća. Početak istraživanja subkultura nastavio se na zapažanja Roberta Parka koji je grad vidio kao mozaik malih svjetova sa različitim moralnim zakonima i stilovima života. U gradovima postoje takva otvorena društva koje egzistiraju paralelno u nekom vramenu. Clifford Shaw je pisao o delinkvenciji mladih te ju on opisuje kao prilagodbu očekivanjima grupe čiji je akter član. Sudjelovanje u grupi pojedincu daje osjećaj ponosa, superiornosti i vlastite važnosti. Shaw je rekao kako delinkvencija nije izraz neposluha i zlobe, kako se do tada mislilo.(Perasović, 2001:20)

2

I.POGLAVLJE: TEORIJA DELINKVENTNE SUBKULTURE Pojam delinkventne subkulture pojavio se u sociologiji 50-ih godina prošlog stoljeća a jedan od njenih utemeljitelja je Albert Cohen sa svojom knjigom "Delinquent Boys: The Culture of the Gang". On kaže da netko postaje delinkventan uključujući se u grupe i prihvaćajući obrasce ponašanja koji su već uspostavljeni u određenoj grupi. Svako društvo je podjeljeno na mnoge grupe koje su nastale u interakciji pojedinaca koji imaju isti kulturni obrazac. Osoba postaje delinkventna zato što je izložena delinkventnom obrascu.(Perasović, 2001:23) Sadržaj delinkventne subkulture je neutilitaristički (npr.krađa iz zabave), maliciozan (vandalizam) i negativistički (prkos roditeljskoj kulturi). Cohen u delinkventnoj subkulturi prepoznaje i kratkoročni hedonizam (samo mali dio aktivnosti grupe je delinkventan, a sve se svodi na čekanje zabave. I možda najvažnija značajka delinkventne subkulture je grupna autonomija što znači da se priznaje samo neformalni pritisak grupe a ne nikakvi drugi autoriteti (npr.policija,roditelji). ACTION IS PROBLEM SOLVING - tom rečenicom Cohen objašnjava subkulturu kao tip djelovanja usmjerenog ka rješavanju određenog problema. Situacija je za aktera uvijek relativna. Njegov referentni okvir određuje keko će vidjeti određene stvari a ako nema soluciju za neki problem on mijenja referentni okvir. Subkultura nastaje kada grupa pojedinaca koji su u međusobnoj interakciji (referentna grupa) prepozna isti problem te tako subkultura postaje grupna solucija za problem. Subkultura će nastaviti postojati (i kad njeni stvaraoci odrastu i postanu "uzorni članovi društva") ukoliko će služiti potrebama mlađih generacija. Cohen identificira problem koji je prvenstveno zaslužan za nastajanje delinkventne subkulture. On delinkventnu subkulturu smješta u radničku klasu a problem nastaje kada dijete dođe u školu u kojoj se primjenjuje sustav vrednota srednje klase i nastavnika koji od učenika stvaraju djecu srednje

3

klase. Djeca iz radničke klase nisu sposobna da prihvate taj vrijednosni sustav te se vraćaju ulici. Walter Miller kaže da je motivacija za delinkventna djela upravo u pokušaju aktera da slijedi standarde niže klase.(Perasović, 2001:30) On kaže da postoji šest središnjih preokupacija niže klase a to su: 1.frka (upasti u nju ili izvući se iz nje), 2.čvrstina, 3.lukavost (postizanje statusa ili materijalnih dobara isključivo korištenjem mentalnih sposobnosti), 4.uzbuđenje, 5.sudbina (sreću ili imaš ili nemaš), 6.autonomija. U radničkoj klasi kućanstva su uglavnom jednospolna (majka i djeca; otac je često ili odsutan ili ga uopće nema). Dječaci imaju problem identifikacije sa spolnim ulogama te je ulična škvadra najstabilnija grupa kojoj su oni ikad pripadali. Individualni interesi podređeni su grupnim a status unutar grupe postaje jedna od središnjih preokupacija. Miller kaže da je temeljna motivacija pokušaj da se postignu one kvalitete koje su visoko vrednovane u akterovom društvu. Cloward i Ohlin kažu da sve delinkventne subkulture nastaju zbog ograničenog pristupa legitimnim sredstvima postizanja cilja, a do varijacija dolazi zbog nejednakog pristupa ilegitimnim sredstvima. Oni razlikuju kriminalne, konfliktne i subkulture povlačenja. Kriminalne subkulture su u onim zajednicama u kojima vlada organizirani kriminal te su ilegalni načini dolaženja do cilja potpuno dostupni. Kod konfliktne subkulture pomiče se statusni cilj (budući da je postizanje velikog materijalnog bogatstva onemogućeno, djelovanje je usmjereno ka ulozi "uličnog ratnika"). U subkulturama povlačenja pojedinci nemaju pristup iliegitimnim sredstvima, a također nisu sposobni za ulogu uličnog ratnika pa oni svoj status trže u grupama u kojima je unutarnje iskustvo dominantna vrijednost.(Perasović,2001:35) David Downes subkulture je podijelio na one koje nastaju izvan konteksta dominantne kulture (npr.imigranti) koje nisu u sukobu s dominantnom kulturom već nastaju kao odgovori na pritiske iste te na one koje nastaju unutar konteksta dominantne kulture a te je podijelio na dvije grupe: one koje nastaju kao pozitivan odgovor na zahtjeve dominantne kulture (profesije,

4

dobne skupine) i one koje nastaju kao negativan odgovor a to su delinkventne subkulture, politički ekstremne itd.(Perasović, 2001:40) David Matza odbacuje tezu o posebnim kriminalnim vrednotama kod delinkvenata te on smatra da su to posebne vrijednosti prisutne u cijelom društvu (strast za avanturom...). Matza kaže da su delinkventi pod utjecajem konformizma i nekonformizma te da oni imaju posebne tehnike neutralizacije (negiranje odgovornosti, negiranje žrtve, optuživanje optužitelja te poziv na višu lojalnost, "nisam to učinio zbog sebe već da pomognem nekoj drugoj osobi") kojima oni pomiruju ta dva svijeta.(Perasović,2001:43) Pojam subkulture imao je dvije dimenzije.U jednoj on označava određenu društvenu grupu gdje je subkultura kultura konkretne škvadre. No, ti konkretni akteri odrastaju i napuštaju škvadru/subkulturu a subkultura ostaje pod uvjetom da služi onima koji dolaze. Subkultura je, dakle, i sustav vrijednosti i konkretni akteri koji te vrijednosti žive.

II.POGLAVLJE: INTERAKCIONISTIČKI PRISTUP POJMU SUBKULTURE Interakcionizam, čiji je utemeljitelj George Herbert Mead, donosi bitne promjene u sociologiju subkulture. Najvažnija značajka jest da se devijantnost sada počela promatrati sa stajališta samog devijanta, odnosno fokus promatranja premješta se sa devijanta na institucije socijalne kontrole. Interakcionisti ne koriste pojam subkultura već istražuju određene društvene grupe nazivajući ih pušači marihuane, urbane lutelice, ulične bande itd. Devijaciju definiraju kao socijalni proces u kojem akteri definiraju i redefiniraju situaciju te na rezultat same devijantnosti utječu institucije socijalne kontrole. Kako je došlo do tzv.skeptičke revolucije? Edwin Lemert još je 1951. Postavio temelje interakcionističkog pristupa devijaciji ali tek 60-ih godina je njegova teorija šire prihvaćena. Upravo 60-ih godina događaju se mnoga društvena

5

previranja te devijanti više nisu samo pojedinci iz radničke klase, ulični ratnici, već se pojam devijanta približava samom sociologu: njegova djeca, prijatelji pa i on sam bivaju označeni kao devianti. Dakle, svoja istraživanja usmjeruju sa onih koji su označeni kao devijanti na one koji imaju moć da označe druge kao takve.(Perasović, 2001:51) David Matza, proučavajući dotadašnje teorije devijacije, došao je do tri pojma kojima se devijacija objašnjavala a to su afinitet, afilijacija i označavanje. Označavanje bi unajširem smislu značilo veza izmađu autoriteta i postajanja devijantom (netko je etiketiran od institucija socijalne kontrole kao devijant) što se u interakcionizmu naziva još i teorijom socijetalne reakcije.(Perasović, 2001:53) Već spomenuti Lemert upotrijebio je pojmove primarna i sekundarna devijacija. Primarna devijacija je ona koja je uklopljena u društvo i nitko takvog pojedinca ne definira kao devijanta (npr.pijanstvo na nekoj zabavi). Ali ako se pojavi društvena reakcija na sam čin pojedinac će reorganizirati svoj identitet kako bi se prilagodio novim društvenim uvjetima, osoba se poistovjećuje sa ulogom devijanta - sekundarna devijacija. Becker je prvi definirao teoriju etiketiranja. Sve društvene grupe stvaraju pravila i pokušavaju ih nametnuti i provesti. Društvana pravila definiraju situacije i njima odgovarajuće vrste ponašanja određujući što je dobro a što loše te onaj tko prekrši pravila postaje autsajder. Ali autsajder ne prihvaća pravilo koje mu je nametnuto, dakle nija ga onda mogao ni prekršiti te on provoditelje pravila može smatrati autsajderima. Budući da je društvo podjeljeno na mnoga grupe i kako svaka grupa ima svoja pravila, poštivanjem pravila jedne grupe kršimo pravila druge. Iz toga slijedi zaključak kako je devijacija društveno stvorena. Devijacija se dakle ne mora nužno evaluirati kao nešto loše već je ona jednostavno posljedica primjene pravila.(Perasović, 2001:59) Becker promatra proces provođenja pravila nazivajući ga moralnim poduzetništvom a značajnu ulogu ima lik moralnog poduzetnika koji stvara pravila nezadovoljan postojećim stanjem. Moralni križari uvijek zagovaraju

6

prohibiciju nečega a devijantnim se može proglasiti nekoga samo zato što nije iskazao poštovanje prema provoditelju pravila (policiji) kojeg ne zanima sadržaj pravila nego samo postojanje istog. Zahvaljujući interkacionizmu subkulturni akter promatra se bez suvišnog moraliziranja a sam proces postajanja pojedinca devijantom definira se kao etiketranje te iskazivanje moći institucija socijalne kontrole.

III.POGLAVLJE KONTRAKULTURA "Duh šezdesetih"- tako bi se sažeto moglo opisati sve što se događalo šezdesetih godina prošlog stoljeća, posebice u drugoj polovici kada su se iz kontrakulture izrodili mnogi pokreti i plemena. Puno je faktora pogodovalo stvaranju kontrakulture. Svijet je bio podjeljen između Amerike i Rusije te je postojala stalna prijetnja nuklearnim ratom; kolonijalni ratovi su još bili aktualni a posebice je rat u Vijetnamu bio zaslužan za pokretanje masovnog antiratnog pokreta. Osim u Americi i u cijeloj Europi dolazi do studentskih štrajkova te se i adolescenti počinju aktivno uključivati u politički i društveni život. Napušta se tehnološki optimizam i pojačava interes za društveno humanističke znanosti. I najznačajnije za istraživanje subkulture - javlja se rock kultura koju karakterizira pobuna protiv autoriteta i hippie pokret. Pedesetih godina dolazi u svijetu do prosperiteta i učvršćivanja mira nakon 2. svjetskog rata te dolazi do pobuna gnjevnih mladih ljudi u Americi (beat generacija) te u Britaniji a potom i u cijeloj Europi. Elvis Presley označava početak stvaranja subkultura i tribalizacije adolescenata a do prave prekretnice dolazi 1965. kada se potpuno želi ukinuti dualizam te se spajaju umjetnost i svakodnevni život, kultura i politika itd. Postojale su klasične revolucionarne grupe koje su zagovarale revoluciju u skladu da ljevičarskim ideologijana i grupe koje su zagovarale samopromjenu kao preduvjet za promjenu čitavog društva. Takve grupe su smatrale kako je 7

prvo potrebna promjena u vlastitom, svakodnevnom životu kako bi sa promjenio svijet. Mladi su masovno napuštali svoje domove živeći u komunama te tako zagovarajući alternativnu nasuprot klasičnoj nuklearnoj obitelji. Drugi su pak hodočastili u istočne zemlje tražeći duhovno prosvjetljenje. Sklonost mladih prema psihodelicima, duhovnosti i istočnjačkim religijama objašnjena je traženjem novih temelja na kojima bi se mogla izgraditi, iz korijena promjenjeno, novo društvo. Mnoge stvari koje su bile prisutne u kontrakulturi već su bile poznate ali nikada zanimanje za npr. filozofiju, avangardnu umjetnost, politiku nije bilo tako masovno. Posebno je bio naglašen generacijski jaz između roditeljske kulture i adolescenata. Još je važno reći kako je u to doba pobuna postala životni stil i mladi su počeli stvarati vlastitu subkulturu. Rock kultura kasnije će se diferencirati i nastat će mnoga plemena. Slični pokreti postojali su i 80-ih godina koje su u nekim zemljama bile jednako burne. Ako se sjetimo antiglobalizacijskog pokreta, zelenih i sve aktualnijih antiratnih (Afganistan, Izrael, Irak pa i SAD) demonstracija možemo reći kako se i danas mogu naći karakteristike omasovljenja kontrakulture.

8

ZAKLJUČAK Od 70-ih pa do danas u Hrvatskoj je postojalo petnaestak raznovrsnih stilova. Potrebno je naglasiti da se djelovanjem raznih aktera na sceni subkulture stalno mijenjaju i fragmentiraju te ih je nemoguće staviti u čvrsto zadane okvire. Svaka od tih subkultura na neki način pomicala je granice tolerancije društva. Teoretičari su na početku proučavanja subkulture smještali u radničku klasu te su je karakterizirali kao delikventnom, a trebalo je doći do masovne pobune protiv autoriteta 60-ih godina da bi se subkultira promatrala bez nadobudne želje sociologa da subkulturne aktere "vrate na pravi put". Budući da se društvo dosta promijenilo od pojave kontrakulture, nastale su neke nove teorije ali one su uglavnom metodološki različite dok se isti fenomen može opisati starim pojmovima.

9

LITERATURA 1. Lalić, D.: Torcida-pogled iznutra,AGM, Zagreb, 1993. 2. Perasović, Benjamin: Urbana plemena, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2001.

10

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->