P. 1
Pregled [godina 46, broj 3-4; juli-decembar 2005.]

Pregled [godina 46, broj 3-4; juli-decembar 2005.]

|Views: 130|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on May 07, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/07/2013

pdf

text

original

Sections

Udžbenik “Bioantropologija – Odabrane uvodne teme – Osnovi
forenzičkih nauka”, i po sadržaju i po načinu tretmana složene bioantropološke
problematike, predstavlja vrhunsko ostvarenje akademika Ljubomira Be-
rbe rovića. Fundamentalna pitanja bioantropologije koja se razmatraju u
udžbeniku su naučno utemeljena, pregledno i jasno interpretirana i grafički
i tabelarno dokumentirana. U šest organski povezanih cjelina - “Predmet i
zadatak antropologije”, “Biološka promjenljivost”, “Proučavanje pro mje-
nljivosti čovjeka”, “Čovjekovo tijelo”, “Osnovi genetike čovjeka” i “Tjelesno
razviće” - obrazložene su najznačajnije teorijske i empirijske spoznaje o čo-
vjeku, njegovoj prirodi, ponašanju i njegovim višestrukim relacijama prema
prirodi i društvu. U definisanju predmeta proučavanja i položaja antropologije
u sistemu nauka, Ljubomir Berberović precizno i logički opravdano ukazuje
na antropologiju kao samostalnu naučnu disciplinu ali i na antropologiju
kao sintezu triju antropoloških grana (filozofska, socio-kulturna i biološka
antropologija) i raznih specijalnih oblasti (medicinska antropologija, humana
ekologija, religijska antropologija itd.).
Autor ističe da je bioantropologija dio antropologije koja se “bavi
ljudskim rodom kao dijelom i proizvodom prirode”. Tretira je prirodnom
naukom (što je i razumljivo), jer biološka antropologija “proučava čovjeka
kao živo biće, kao pripadnika organske prirode, kao biološku vrstu...” Pri
određivanju područja proučavanja bioantropologija ukazuje se pažljivo na
razliku između bioantropologije i socioantropologije. Socioantropologija se
“bavi čovjekom kao društvenim i kulturnim bićem”, njen predmet je kultura,
u najširem smislu pojma. Bioantropologija nije samo teorijska nauka, već

1

Ljubomir Berberović, Bioantropologija – Odabrane uvodne teme – Osnovi fore nzičkih
nauka, Blicdruk, Sarajevo, 2005.

UDK 572 : 575 (049.3)

114

aplikativna. Primjena bioantropoloških spoznaja u antropometriji, ergonomiji,
medicini i, posebno, u sudskim i krivičnopravnim postupcima je vrlo zna-
čajna. Postojanje posebne primijenjene antropološke discipline, forenzičke
(bio)antropologije, uvjerljivo govori o korisnosti njene primjene u pravu.
U tumačenju postojanja i funkcioniranja živih sistema, Berbero-
vićeva knjiga polazi od varijabiliteta svih oblika postojanja života. Biološka
promjenljivost se zapaža u stalnim promjenama žive prirode u vremenu (alo-
hronična varijabilnost) i u prostoru (sinhronična varijablinost). Autor, razma-
trajući problematiku biološke promjenljivosti i načina njenog proučavanja,
ukazuje na potrebu: upoznavanja opštih pojmova i termina, koji se odnose na
prirodu i prirodne procese. Istraživanje prirodnih pojava i činjenica počiva na
oblikovanju u odgovarajuće sisteme. Sistemi su koncepcija koja omogućava
proučavanje svijeta, a njihove osobine su način govora o sistemima. Kara-
kte ristike živih sistema imaju i zahtijevaju posebne klasifikacije osobina
na kvalitativne i kvantitativne, na normalne i patološke itd. U razmatranju
biološke promjenljivosti Ljubomir Berberović ukazuje i na dva nivoa varija-
bilnosti živih bića (različitost jedinki i različitost grupa, individualni i grupni
varijabilitet), te i na nasljednu i nenasljednu promjenljivost.
Utvrđivanje zakona biološke promjenljivosti čovjeka podrazumijeva
primjenu adekvatnih postupaka i instrumenata mjerenja. Akademik Ljubomir
Berberović, u svom naučno dobro fundiranom, bogato ilustrovanom i
pristupačnim stilom pisanom udžbeniku bioantropologije, naročito ističe
ključnu ulogu primjerenih statističkih načina opisivanja i zaključivanja
u obradi rezultata istraživanja. U vezi s tim, razmotrene su odabrane
istraživačke metode i pokazani načini i ishodi njihove primjene, korištenjem
vrlo ilustrativnih tabelarnih i grafičkih podataka. Pregledno je prikazana
distinkcija između antroposkopskih i antropometrijskih metoda, a dati su i
tipovi i primjeri antropoloških mjernih naprava.
Analiza tretmana i drugih bazičnih bioantropoloških sadržaja -
čovjekovo tijelo, osnove genetike čovjeka i tjelesno razviće - nedvosmisleno
ukazuje na izrazitu, naučnu, stručnu i pedagošku vrijednost udžbenika “Bio-
antropologija - Odabrane uvodne teme - Osnovi forenzičkih nauka”. Izla žući
fundamentalna znanja, čovjekovo tijelo autor sagledava u svim njegovim
bitnim odrednicama, od tjelesne visine, mase i površine, preko omjera
tjelesnih dimenzija, do obrade oblika i građe tijela. Dodirnuti su i osnovni
pojmovi o osobinama ličnosti, somatotipu i ponašanju. U opisu i objašnjavanju
složenih konstituenti čovjekovog tijela, Ljubomir Berberović osobito uspješno
pravi dobre izbore i prikladne prezentacije, pomoću instruktivnih ilustracija i
tabelarno sređenih prikaza. Autor posvećuje odgovarajuću pažnju i tjelesnom
razviću. Kontinuirani tok ontogeneze sagledava u procesima koji se odvijaju
u prenatalnom i postnatalnom periodu, a ispoljavaju se u zakonomjernom

115

“smjenjivanju određenih bioloških i psiholoških osobina jedinke”. Promjene
koje su prisutne od začeća jedinke do starosti i smrti, autor prikazuje i obja-
šnjava na živ i slikovit način, nastojeći da svaku tvrdnju argumentira validnim
naučnim spoznajama.

Akademik Ljubomir Berberović je u naučnim krugovima poznat kao
vrsni poznavalac opšte genetike i genetike čovjeka. Njegov tretman osnovnih
pitanja herediteta - odnos gena i osobina, funkcije DNK u svojstvu nasljednog
materijala, teorija genetičke informacije, mutacije i mutageneza, hromosomi
i hromosomske garniture - uvjerljivo potvrđuje opravdanost izrečenog suda.
U udžbeniku su pruženi osnovni podaci o tipovima nasljedno uvjetovanih
patoloških pojava i osobina.

Ukazali smo samo na neke crte ovog uzornog visokoškolskog udžbenika
fundamentalne bioantropologije. Udžbenik je namijenjen studentima, ali može
korisno poslužiti i svim čitaocima koji se, iz profesionalnih i neprofesionalnih
razloga interesuju za spoznaje o čovjeku i njegovom odnosu prema prirodi
i društvu. Drugim riječima, može lijepo poslužiti i kao priručnik opštih
bioantropoloških znanja i pojmova. Udžbenik je pisan pristupačnim stilom,
bogato je ilustrovan originalnim tabelama i slikama, kao i uvjerljivim naučnim
argumentima. U načinu prezentiranja teorijskih i empirijskih spoznaja
bioantropologije, akademik Ljubomir Berberović je poštovao psihološke
i pedagoške kriterije koji se primjenjuju u pisanju kvalitetenih udžbenika.
Piščevo dugogodišnje i vrlo uspješno iskustvo u nastavi je sigurno mnogo
doprinijelo da nastane ovaj naučno, stručno i komunikativno veoma vrijedan
udžbenik.

116

117

Senadin Lavić

Preuređivanje svijeta od nano-skale
do globalne skale
ili
Trianglum: identitet, znanje i
socijalna ontologija1

„Prvo, želim da karakteriziram 21. stoljeće kao “stoljeće reara-
nži ranja” ili kao stoljeće čija se fenomenologija razlikuje jasno od feno-
menologije stoljeća prosvjetiteljstva. Prvo, stoljeće rearanžiranja u novom
mileniju započinje s globalnim rearanžiranjem samih područja znanosti,
kulture i umjetnosti, što treba da dovede do globalnog rearanžiranja svih
sektora društvene ontologije. “Stoljeće rearanžiranja” ima u svojoj osnovi
metafiziku pragmatizma, spekulativni i multinacionalni kapital te globalnu etiku
pragmatizma: sloboda kao interaktivni profit i kao profitabilni konekcionizam
integriranih mreža internacionalnog “kapitala koji radi”. Drugo, “stoljeće
rea ranžiranja” deklarira se u programima njegovih konstruktora u Evropi,
Americi i Japanu kao “stoljeće zasnovano na znanju” (the ”knowledge-
based century”). Pravo značenje te sintagme jeste “stoljeće zasnovano na
tehnološkom znanju”, a ne ”stoljeće zasnovano na humanističkom znanju”.
Treće, znanost ovog “stoljeća rearažiranja” je mapa puta ka novoj vrsti
tehnologije – posebno informacijske tehnologije – zasnovane na novoj
vrsti supstancije: pametnom (elektroničkom) materijalu ili programibilnoj
supstanciji proizvedenoj rearanžiranjem i kontrolom tvari atom-po-atom
na nano-skali. Četvrto, društvena ontologija koja se realizira u društvenim
institucijama i koja je u realnom svijetu izgrađena na idiomima i upotrebi

1

Nijaz Ibrulj, Stoljeće rearanžiranja, Filozofsko društvo Theoria, Sarajevo 2005.

UDK 111 (049.3)

118

prirodnih jezika (Searle, 1995), stvarnih država i granica između njih, s
realnim novcem, zamjenjuje se “realnim modelima” koji se konstruiraju
funkcioniranjem programibilne tvari: tehničkim modelima artificijelnih
jezika i terminalima preko kojih državljani elektronski komuniciraju s
insti tucijama svojeg demokratskog sistema. Peto, filozofija pragmatizma
i znanost ovog stoljeća stvaraju “modele istine” u granicama “racionalne
pri hva tljivosti” (Putnam, 1981: x-xi), odnosno strukturalne rekonstrukcije
i semantike granulacije koje u novim terminima daju zadovoljavajući opis
toga kako nešto radi (kako radi jezik, kako radi um, kako radi naš kognitivni
i mentalni svijet, kako radi fiziki svijet), a ne šta jest neki fenomen. Filozofija
pragmatizma i moderna znanost su aktivatori rearanžiranja fizike supstancije,
socijalne supstacije i mentalne (individualne) supstancije. Na navedenim
karakterizacijama je zasnovana teza ovog teksta: metodsko rearanžiranje
je zajednički znanstveni i filozofski pristup fenomenima u 21. stoljeću koje
globalno upotrebljava informacijsku tehnologiju kao sredstvo komunikacije
koja služi kao instrument za dizajniranje novog koncepta supstancije na tri
područja: na području programiranja biološke supstancije putem genetike
informacije, na području programiranja fizike supstancije putem elektronske
informacije, i na području programiranja individualnog identiteta ili
individualne supstancije putem socio-političke informacije.”

Nijaz Ibrulj

Izgleda da je čovjek našeg doba odlučio da detaljno presloži police
u svojoj radnoj sobi, da promijeni strukturu materije fizičkim rearanžiranjem
atoma, da u pametne (programibilne) materije utisne elektronsku informaciju
o ponašanju, kao upute koje će one slijediti, da sve učini vidljivim i
transparentnim tako da ga može upotrijebiti u času kad mu je to potrebno, pa
čak i u neetičke i militarne svrhe. On pritom konstruira modele i programe
znanja koji su bili nezamislivi u dosadašnjoj povijesti. Danas nas nanoznanost
stavlja pred izazove u kojima još nismo bili, tako da sve liči na science fiction.
No, to više nije fikcija, naprotiv, ta „realnost“ je već djelatna u najrazvijenim
zemljama svijeta. Svi ti ljudski pothvati osigurani su složenim znanstvenim
istraživanjima grupa istraživača, novim metodama i formama znanja,
informacijskim tehnologijama, velikim nadanjima financijera i običnih ljudi,
pa čak i sujevjerjem ili neosnovanom euforijom.
Ibruljova znanja i interesovanja polaze iz filozofije i humanističkog
diskursa u najširem smislu i šire se kroz najnovija istraživanja u polju kognitivnih
znanosti, socijalne ontologije, socijalne epistemologije, bioinženjeringa, nano-
zna nosti, Hirnforschunga, problema nanotehnologije, fuzzy-logic (Lotfy A.
Zadeh), dinamike identiteta, znanja i društva kao i pitanja obrazovanja
u humanističkim znanostima u procesu velike europske reforme znanja.

119

Njegov istraživački poduhvat je hrabar, „filozofski“ odgo voran i znanstveno
potkrijepljen. On prodire u bitno događanje epohe čiji smo svjedoci i
naziva je stoljeće rearanžiranja ili epoha prekomponiranja, preudešavanja,
prestrukturiranja. Stoljeće rearanžiranja, dakle, zasnovano je na znanju, ali
to nije staro humanističko znanje koje proizlazi iz Bildunga, koje razvija takt
za ljudske stvari i lijepe pripovijesti, koje čuva dimenziju etičko-humanog
gledanja na svijet, već se prije svega radi o znanju koje je reducirano na
naučno znanje, odnosno (još uže) na specijalističko-tehnološko znanje koje
je rezultat stručne izobrazbe pojedinca, a koje će služiti novim velikim
poduhvatima kapitala i transnacionalnih kompanija. Zahvati u strukturu
živog bića iz takvog stručno-specijalističkog sužavanja znanja, škiljavog
znanja bez holističkog mozaika ili predstave o mogućoj cjelini relacija
i interrelacija znanjâ, stvaraju reducirani način ljudskog bivstvovanja i
mišljenja, egzistenciju uskraćenosti, glorifikaciju izabrane jednostranosti kao
onog esencijalnog koje je određeno redukcijom, a da toga i nije svjesno.
Kako pak autor knjige Stoljeće rearanžiranja, Nijaz Ibrulj, vidi
ove procese preuređivanja, preraspoređivanja, ponovnog udešavanja polja
znanja i društvenog ili, malo šire, iz čega crpi svoj argumentacioni potencijal,
pretpostavke interpretacije odnosa identiteta, znanja i socijalnog konteksta?
Napomenimo, pritom, da se kod rearanžiranja, onako kako Ibrulj misli taj
pojam, ne radi samo u pukoj „izmjeni misli“, promjeni fraza i poza, štaviše,
rearanžirati znači – fizički promijeniti nešto, preudesiti strukturu nečega
mehaničkim putem (nasiljem, degradacijom, destrukcijom, skrnavljenjem,
amputacijom, etničkim čišćenjem) i tako mu promijeniti svojstva. Ibrulj
se interesira za sadržaje i značenja interakcija identiteta i znanja u poljima
logičkog, jezičko, znanstvenog, tehnološkog, društvenog, metafizičkog,
matematičkog, ontološkog i literarnog. U ovih devet polja (razrađenih
u sedam eseja), pokazuje se složenost i mnogoznačnost pojma identiteta,
ukazuje se na različite tipove upotrebe znaka identiteta u filozofiji logike
i filozofiji jezika i na holizam identiteta u konstruiranju ontologije prvog
lica i socijalne ontologije. Ibrulj je uočio i elaborirao „vertikalnu vezu“ (ili
spekulativnu, virtualnu, sinhronizovanu, „neprozirnu“ vezu) između rada na
nano-skali znanosti i djelovanja u globalnoj skali. Te dvije skale idu skupa
i direktno proizvode jedan novi svijet. Uspio je proniknuti u „nevidljivost“
i dotaknuti „mističnost“ tog odnosa između nanoznanosti i nove političke
filozofije koje služe za upravljanje svijetom prirodnog i društvenog bića.
Autor pokazuje kako se rearanžira materija, društvo, individualni
identitet kroz znanstveni pogon, društvenu ontologiju i političke institucije.
Možemo samo naslućivati moguće scenarije događanja, jer još ne znamo šta
će značiti za ljudski identitet proizvodnja programibilne, pametne materije
i genetski promijenjene supstancije u bioinženjeringu, dok savremena

120

politička filozofija rearanžira individualni identitet programibilnom lju-
dskom supstancijom i stvaranjem globalnih, internacionalnih struktura. Uz
to se posebno naglašava djelovanje savremenog procesa globalizacije koji
rearanžira lokalne i regionalne političke sisteme i državne zajednice i stavlja
ih u „globalne procese u kojima postaju ovisni od globalnih ekonomskih
odnosa, od globalnih kulturnih odnosa, od globalnih finansijskih odnosa i od
globalnih civlizacijskih standarda“. U pozadini globalizacijskih procesa stoji
spekulativni, anonimni, transnacionalni kapital koji sebi krči „liberalistički“
put akumulacije ad infinitum. „Time će se pokazati kako se, kao konsekvenca
rearanžiranja materije na nano skali i rearanžiranja društva na globalnoj skali,
provodi rearanžiranje identiteta na transnacionalnoj ili transmigracijskoj
skali koju uspostavlja spekulativini kapital“. Iz toga se pokušava razmotriti
pitanje o mogućnosti transnacionalnog identiteta i njegove transnacionalne
socijalizacije. Strah od gubljenja identiteta, bifurkacija identiteta, statičko-
kruta interpretacija identiteta i slični procesi, postaju smetnja razvijanju jednog
„slabog pojma identiteta“, minimalnog identiteta ili dinamičko-pluralističkog
identiteta i usporavaju razvijanje transnacionalnog (kozmopolitskog)
identiteta. U procesu „varijacija identiteta“ i podešavanja identiteta Jozef K.
može izgledati zbunjeno, nedoraslo, smiješno, kruto, rigidno, ograničeno...
Na slučaju Jozefa K. Ibrulj prezentira jednu originalnu igru oko identiteta
koja se tiče života savremenog čovjeka i nudi vrlo zanimljivu interpretaciju
Kafkinog junaka iz romana Proces na koju uglavnom nismo navikli.
Ibrulj pokazuje da pojam racionalnosti, koji prepoznajemo u znanju
i djelovanju čovjeka, nije jednoznačan i krut, da su njegove permutacije,
multipliciranja i identifikacije posredovane našim holističko-pragmatičkim
prodiranjem u polja iskustva koja su bila stoljećima nezamisliva, naprimjer,
nanoznanstveni prodor u strukturu materije i njeno atomsko rearanžiranje.
Promišljanje problemske triangulacije u različitim poljima prostor-vrijeme
sadržaja, disciplina koje se prožimaju, sparivanje nevjerovatnih modela
i evoluiranje novih „vrsta znanja“, rearanžiranje fizičkog svijeta na nano-
skali, pokazuju da se odnos znanja i identiteta nameće kao krucijalno mjesto
propitivanja budućeg čovječanstva. U svijetu koji je već tu – proizvodiće se
„nevidljive stari“ koje će bitno uticati na ljudski život, a živjeće se apsolutno
ljudski, dakle, između utopije i opasnosti, između nade i straha, u rasponu
od nano-skale do globalne skale društvene ontologije, u inteligentnom
prostoru (okružju) s aparatima i tehničkim napravama, u okviru nove
političke filozofije, u nepoznatim procesima za većinu ljudi u kojima će
se svakodnevno izvršavati najnevjerovatnije mehaničke rekompozicije
atomskih i molekularnih građevnih sklopova svijeta. Ali, kako će se „obični
ljudi“ snalaziti u nano-svijetu, tj. da li će biti moguće kontrolirati sadržaj
društvene dinamike ako manje od jedan posto ljudi nema predstave o tome

121

šta se događa u znanosti i koje su njezine tendencije i mogućnosti? U kojem
će se pravcu razvijati identitet koji može ostati netaknut znanjem ili koji ne
želi novo znanje, to nije više etičko pitanje, već pitanje cilja konstruiranja
društva zasnovanog na znanju (the knowledge-based society). Ni filozofsko
maštanje ne može biti ostvareno, jer će izgledati smiješno, a ni čovjek
ne može da se ostvari, ako će globalni okvir biti unifikacija različitosti
– onda će svi biti u bezličnosti. Možda će ova „stara“ politička filozofija
da se rearanžira kroz „nove“ transnacionalne forme identiteta i „svemoći“
znanosti, no mi kao ljudska bića nećemo moći ostati izvan mreža – izvan
mreža će živjeti ili Bog ili đavo. Zato će nam najvjerovatnije biti neophodan
maštovit um ili imaginativna moć bez koje bi poludjeli. Čini se da će sve
biti rearanžirano, te neće biti postavljanja pitanja koja bi dovodila u pitanje
smisao rearanžiranja. Razvijeno društvo ispostavlja zahtjev za redukcijom
i raranžiranjem „rigidnih sekvenci identiteta“, uspostavom minimalnog
identiteta pomoću „globalnih strojeva“ (globalna kultura, ekonomija,
sigurnost i obrazovanje). Napetost života već se odvija između zahtjeva „svi-
u-digitalnom-svijetu“ i „svi-u-demokratskom-svijetu“, a izvan tih unifikacija
ne bi trebalo biti ništa. I prirodno-tehničke znanosti i društvene znanosti,
dakle, impliciraju redukcionističko-unifikacijski modela znanja u kojem se
pojavljuje „nevidljivost stvari“ i „nevidljivost društvenih odnosa“, dakle,
jedna „nevidljiva stvarnost“ koja bitno određuje naše ljudske živote.
Kada je 1959. godine nobelovac Richard Ph. Feynman (1918 – 1988)
održao predavanje pod naslovom There’s Plenty of Room at the Bottom,
zatražio je od znanstvenika svih profila da se pozabave istraživanjima na
nano mjernoj skali (10-9

). On je pitao: zašto ne bi mogli upisati dvadeset
i četir i toma
Encyclopedia Britannica na vrh (na glavu) jedne pribadače
(čiode)
? Ponudio je usput i odgovor: postojalo bi (bilo bi) dovoljno mjesta/
prostora
. I tako je počela nanoznanstvena avantura i nanotehnologija.
Onda je uslijedila faza popularizacije nanotehnologije. K. Eric Drexler je u
knjizi Engines of Creation (1986) opisao kako se može putem manipulacije
materijom na atomskoj ravni stvoriti jedna utopijska budućnost: u njoj
preobilje/izobilje preovladava jer se sve može proizvesti potpuno jeftino,
odnosno nanotehnologija je, u savezu s artificijelnom inteligencijom, u stanju
da riješi sve bolesti i tjelesne nedaće čovjeka. Već je došlo do nanotehnološke
revolucije u kojoj su, naprimjer, stvoreni asembleri (monteri) koji rade
na molekularnoj razini, ali i problem „gray-goo“ (problem „sive sluzi“).
Poslije faze popularizacije i utopijskih predviđanja, očitovao se američki
kompjuterski ekspert Bill Joy („Why the future doesn´t need us“ / „Zašto nas
budućnost ne treba
“, u magazinu Wired, 2000.) s provokativnom tezom da
nove tehnologije mogu predstavljati još veću prijetnju za čovječanstvo nego
oružja za masovno uništavanje u dvadesetom stoljeću, odnosno – budućnost

122

nas neće trebati. Tako smo došli u situaciju oprečnosti između dva djelatna
scenarija, naime, stojimo između nanoutopije i nanohorora...

Pred nama stoje brojna pitanja koja pokreće Ibruljov tekst. Na ta
pitanja, nažalost, još uvijek ne možemo imati odgovore. Šta, naprimjer, ako
uspijemo dekodirati „mentalni kod“ čovjeka ili ako odemo u ćorsokak s
fizičkim zahvatima u strukturu atoma? Šta ako smislimo odgovore na svako
kako-pitanje ili kako-djelovanje? Sigurno je da nam neće pomoći „etičke
jadikovke“ ili humanistička moraliziranja iz malog prsta, ako se odreknemo
humanističke odgovornosti za naša djelovanja. Da li će epohalno rearanžiranje
završiti ljudski sretno i normalno ili će s rearanžiranjem stupiti na povijesnu
scenu stravični sadržaji (i događanja) koje nismo mogli ni zamisliti u svojim
parohijalno-romantičarskim glavicama? Kako će čovjek iznaći općeljudski
validne nacrte djelovanjâ, saradnje i poštovanja prema „prirodi“? Da li će se
transnacionalna socijalizacija pretvoriti u neku formu babilonske pometnje?
Da li će rearanžiranje supstancije zaustaviti barbare koji prijete da poruše
gradove civilizacije? Da li će, dakle, znanstvena produkcija znanja omogućiti
da se razvije jedan novi pojam identiteta koji nije zasnovan na konfrontaciji
i sukobljavanju, na lokalnoj uskogrudosti i provincijalnim epopejama?
Da li će sociologija i druge društvene i humanističke znanosti morati, uz
prezentne „čiste teorije“ i „empirijska istraživanja“, raditi na razvoju i
osmišljavanju novog utemeljavanja moralnog djelovanja čovjeka (sociolog
kao moralist pisao je R. König). Odgonetanje zagonetke odnosa znanja i
identiteta, u kontekstu konstitucije društva zasnovanog na znanju, stoji pred
nama! Naravno, Ibrulj nije nudio utopijske odgovore. Predložio je da se
filozofija i Geisteswissenschaften suoče s događanjima u nanoznanstvenim
istraživanjima, u konstrukciji artificijelne inteligencije, istraživanjima
kognitivnih funkcija i da svoj pojam univerzalnosti prezentiraju u sadejstvu
s informacijskim tehnologijama. To će bitno uticati na promjenu naslijeđenih
metodologija i epistemologija...
Nadamo se da će ove misli bar djelimično približiti neke intencije
Ibruljove filozofske avanuture na početku dvadeset i prvog stoljeća i da će
prizvati nove čitaoce, tako neophode svakom autoru i filozofskom piscu.

123

Safet Bandžović

Antifašistički narodnooslobodilački rat u
Jugoslaviji i savremenost1

U Istočnoj Evropi «ključajućem kazanu etnonacionalističkih osje-
ćanja», nacionalizam je u postkomunističkom periodu, sa eruptivnom
provalom prošlosti, relativizirao dotadašnji osnovni antifašistički državno-
legitimacijski okvir. Konstituiranje novih država iziskivalo je izmišljanje i
dotjerivanje presocijalističke monumentalne prošlosti. Neovisnost je praćena
opsjednutošću dubioznim historijskim ili mitskim, rasnim ili religioznim
identitetom, masovnom proizvodnjom papirnate «rodoljubive» konfekcije.
Istočno-evropska društva su politička društva i u njima su se intelektualci, za
neznatno participiranje u vlasti, kako uočava Đerđ Konrad, odrekli mišljenja:
«Laži u početku iz interesa, poslije iz ubjeđenja, da se ne bi stidjeli». Orkestriranu
stigmatizaciju socijalizma kao totalitarne prošlosti, prate ćutanja o vlastitoj
upletenosti u strukture bivšeg režima. Nova lojalnost se dokazuje silovitim
demonizacijama socijalizma, novim servisiranjem politike. Pjer Vidal Nake,
direktor pariskog Centra za uporedna istraživanja antičkih civilizacija, još
1992. govori da se ovaj fenomen prepoznaje na cijelom Balkanu, «a to je,
umjesto radikalnog kritičkog stava, servilnost intelektualaca – identična sa
onom u komunističkim režimima – prema novim nacionalističkim vlastima».
«Demokratsko udvorištvo» svojom tamnom crtom, poput drugih, sličnih
pojava u tranzicionom periodu, karakterizira prelaznički mentalitet. Ružno
je - kazao je filozof Milan Kangrga, kad se neko cijeli svoj život, deklarira
kao marksista, piše marksistička djela, pa onda, da bi se uklopio u novu

1

Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i savremenost Društvo za istinu o
antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945, Beograd 2004, str. 445.

UDK 94 (497.1) “1941/1945“

124

situaciju, ustvrdi da je to zapravo njegova mladenačka zabluda - nazivajući
takve «švercerima vlastitog života».
Raspadom Jugoslavije «kreacije XX stoljeća» i socijalističkog
identiteta, presocijalistička prošlost u nacionalnim historijama se, sa
«fragmentizacijom historije», povratkom «zaboravljene historije», restaura-
cijom «prekomunističkih kostura», vratila na velika vrata. Politički zreli
narodi se ipak ne odriču nijednog dijela svoje historije. Prvi zadatak kritičke
historije, upozorio je dr. T. Kuljić, nije brisanje vlastite prošlosti, nego kritički
zaborav njene lažne slave. Uporni su pokušaji da se, protežiranjem jedne
nove, zvanične verzije historije, «Titov socijalizam» denucira po Fireovom
modelu, tj. poricanjem komunističkog antifašizma jer je navodno bio
iznuđen, zločinački i totalitaran. Nestaju granice u proizvoljnim pristupima
historijskim činjenicama. Historičar dr. Dušan Bataković, ustvrđuje čak da je
«upravo komunizam kriv za ovu seriju zločina koji su se desili na prostorima
bivše Jugoslavije tokom ratova vođenih od 1991. do 1999. godine. Upravo
su komunistički kadrovi u vojsci i policiji, bez obzira na njihovo etničko
poreklo, bili indoktrinirani time da, ukoliko počine zločin u ime ideologije,
za njega neće biti kažnjeni». Potpuno je, međutim, deplasirano i banalno,
problematičnim uprošćavanjima, optuživati period socijalizma za sve
postsocijalističke nedaće. Balkanski nacionalizmi su znatno stariji od tog
perioda, te ne objašnjava samo on njih, nego i oni njega. Antikomunizam je
u balkanskom miljeu uvijek bio, u osnovi, nacionalizam. On je okvir novog
poretka sjećanja, ali i zaborava.
Knjigu Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i
savremenost
čine saopštenja podnijeta na Okruglom stolu «Antifašistički
narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji», diskusije koje su tom prilikom
vođene, kao i jedan broj priloga naknadno dostavljenih uređivačkom odboru.
Ona je jedan pokušaj suprotstavljanja plimi fašizma. Pomenuti skup održan
je 26 - 28. novembra 2003. u Beogradu, u organizaciji Društva za istinu o
antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945, dajući
i na taj način doprinos obilježavanju 60. godišnjice održavanja Drugog
zasjedanja AVNOJ-a. Organizator je, u skladu, sa već ustaljenom praksom,
dobrim dijelom uspio da okupi učesnike iz svih dijelova nekadašnje
jugoslavenske državne zajednice. Mada se u organizaciju skupa krenulo sa
ciljem da on dosegne zavidan naučni nivo, što je u značajnoj mjeri i ostvareno,
doprinosom se smatraju i predočena sjećanja neposrednih učesnika
krupnih historijskih zbivanja, kao prilog osvjetljavanju pojedinih pitanja
pokrenutih u saopštenjima. To dobija na težini posebno u slučajevima kada
su se ta sjećanja odnosila na situacije iz vremena Drugog svjetskog rata i
neposredno nakon njega, a sa kojima se u posljednje vrijeme tendenciozno
i zlonamjerno manipulira.

125

Akademik Branko Pavićević, u svom izlaganju prilikom otvaranja
skupa, istakao je da će generacije koje će doći znati da «pravedno i
objektivno sude o događajima koje mi danas pokušavamo da odbranim od
falsifikatora istorije». Dr. Branko Latas je zaključio da je historijsku nauku,
kada je riječ o NOR-u i “avnojevskoj” Jugoslaviji zahvatila duboka i teška
kriza. Tragična zbivanja tokom posljednje decenije XX stoljeća potpuno
su dezorijentisala ne samo opšte idejne, već i historijsko-naučne tokove.
Komentirajući napore nekih naučnika da rehabilitiraju četnički pokret i
Dražu Mihailovića, on smatra da nisu Britanci i Čerčil izdali Mihailovića
i četnike, već su Mihailović i njegove pristalice izdali i Čerčila i Britance
koji su ih svesrdno podupirali, čime je samo kompletirana četnička izdaja
antifašističke koalicije u cjelini. Ta suština se «prepakiranjem istorije»
ne može poništiti. Oni koji to pokušavaju sami sebe diskreditiraju baš
kao što je to činio i omiljeni im đeneral. «Demokratski nacionalizam»
u svojoj duši je imao Ravnu goru, zagovarajući kako «srpstvo» treba da
se oslanja na «antikomunizam, pravoslavlje i monarhiju». Skupštinsko
«izjednačavanje» partizana i če tnika, kako su uvidjeli neki analitičari,
nije bilo inspirisano historijskom isti nom i pomirenjem, nego osvetom
nacionalizma nad kosmopolitizmom. Dihotomna ideološka svijest vezala
se za plemensku svijest. U najnovijoj konverziji nacionalno i konfesionalno
su potisnuli internacionalna poimanja i postali dominirajući vrijedonosni
kriterijum. Pojmovi internacionalizam i kosmopolitizam su odbačeni, a
«bratstvo i jedinstvo» je ozloglašeno kao komunistička izmišljotina, mada
je to samo prevedeni slogan francuske revolucije. Teze o nepravednosti
«avnojevskih granica» eksponirane su do krajnosti, što je i jedan od razloga
frontalnog obrušavanja na tekovine titoističkog perioda.
Dr. Nikola Anić, jedan od sudionika skupa, u svom saopštenju
je istakao da savremena povijest Evrope i svijeta ne bilježi da se jedan
autentični, antifašistički narodnooslobodilački pokret, kakav je bio u
okupiranoj Jugo slaviji 1941 - 1945, toliko kleveće i iskrivljuje svim sre-
dstvima kako se to događa širom bivše SFRJ, a glorificiraju fašizam i
nacizam i svi segmenti poraženog fašističkog sustava. Aleksandar Fira je
ustvrdio da su kritike upućene na odluke II zasjedanja AVNOJ-a, posebno
aktuelizirane posljednjih godina u Srbiji, potpuno ignorirale upozorenja
na to, da nigdje u svijetu, sem u ideološkim i propagandnim materijalima i
njihovoj kvazi teoretskoj odbrani, ne postoje niti tzv. čisti modeli podjele
niti jedinstva vlasti. Radilo se zapravo o globalnom, ideološki zasnovanom
napadu na suštinu NOB-a. Simbolički rat za interpretaciju donosi
dominantnu prevagu u društvu. Hajnrih Bel je pisao da su u Njemačkoj
nakon 1945. antifašistima proglašavali sebe čak i oni koji, za vrijeme
vazdušne uzbune, nisu bili propisno zamračili svoje prozore.

126

U historijskoj nauci današnjice brzo stare «istine», novine, usmjerenja
i sukobi različitih škola. Ova nauka je politička nauka. Ideologija danas opet
bira novu, službenu prošlost. Historija se ponovo prelama u koordinatama
vremena. Nema epoha historije bez nadzora. «Komunistički romantizam»
je, uz dihotomne sheme, reducirane, vulgarizirane predstave, «dekretirano
sjećanje», neosporno imao i drugu stranu. Ideološka generalizacija
deformirala je reljefnu sliku historijske stvarnosti i racionalnog saznavanja
prošlosti. Otvoreno je pitanje koliko će «socijalističkih» knjiga «preživjeti» i
imati tretman djela trajnije vrijednosti. Brze, učestale promjene otkrivaju da
struka gubi koherenciju, da je otvoreno pitanje koji je njen učinak vrijedan
danas i šta sve može imati značaja sutra. Historičari su proizvodi i zatočenici
vremena i prostora u kojima egzistiraju. Slike lične i kolektivne prošlosti
nisu statične, već su i posljedica sadašnjih stavova. Novo stoljeće nameće
nove okvire pamćenja.

Komunizam nije bio jedina ideologija koja «opija učene i zaluđuje
bezazlene». Svaka intelektualna proizvodnja namijenjena masi mora spustiti
standarde. U destabiliziranim fazama društva na površinu izbijaju donji
slojevi. Etnički nacionalizam okončava kao mentalitet, kao nacionalna
bolest. Ekstremni nacionalizam je totalitarna ideja. Doista je dug put od
socijalizma do demokratije, a kratak do nacionalizma. Analizom savremenog
nacionalizma na Balkanu mogu se prepoznati svi mehanizmi nacionalističke
ideologije. Antifašizam, u klimi prekrajanja prošlosti na ideološkoj osnovi,
antikomunizma i banalizacije zla, postaje skoro nepoželjan i anatemisan.
Njegovim potiskivanjem oslobođen je prostor za nacionalističku ekskluzivnost
i secesionizam. Fašizam postaje salonski dio identiteta. Pozivati se na fašiste,
značilo je pozivanje na najdosljednije antikomuniste.
Na osnovu masovne konverzije pristupilo se sveobuhvatnom
«prepakiranju istorije» u svim domenima podrazumijevajući kompletnu
reviziju u interpretiranju najkrupnijih zbivanja tokom XX stoljeća. Starije
generacije historičara koje su stvarale u periodu socijalizma i «monolitnog
jednozvučja» se, u novim okolnostima, optužuju da su bile sluge komunizma
- ideološki indoktrinirani dogmatski pisci historije, manipulirani od centara
moći. Ostrašćena prerada prošlosti, uz selektivnost sjećanja, «hagiografski
pristup», idejnu konverziju, preko «instant historije» dovedena je do
karikaturalnih razmjera. Šarenoliko kvislinško društvo nacističkih saveznika
na Balkanu predstavlja se, izvrtanjem perspektive, kao žrtva, koju treba
potpuno rehabilitirati, a njihove žrtve se demoniziraju kao dželati čiji je
antifašizam bio nepotrebna provokacija, nerazuman bunt. Kvislinštvo se
promovira u racionalnu nacionalnu politiku, istinski patriotizam. Ratni
protivnici NOP-a, snage kolaboracije, antikomunisti, nastoje da rat u
Jugoslaviji 1941.-1945. karakteriziraju isključivo kao građanski, da za njega

127

okrive NOP, KPJ, da bi time opravdali ili barem umanjili, svoju kolaboraciju
sa okupatorom – tvrdeći da su se borili protiv komunističke opasnosti i da
je pritom svaka saradnja bila dozvoljena i opravdana. Brojni profesionalni
historičari, uz ambiciozno učešće paranaučnih formacija, daju legitimitet
konstrukcijama obezvređivanja antifašističkog nasljeđa i rehabilitiranja
kvislinštva na račun pravih antifašista. U historiografiji je upadljivo
iščezavanje ljevičarske struje. Nevjerovatna je brzina kojom je historiografija
napravila frontalni zaokret od glorifikacije NOP-a ka njegovoj demonizaciji,
kao dio opšteg trenda radikalne «re-nacionalizacije», «povratka nacionalnim
vrednostima» i obračuna sa «prethodnim piscima istorije».
Nacionalna prošlost se, prilagođavana tekućim ideološkim impe-
rati vima, prerađuje u skladu sa epohalnom sviješću koja se jasno pomjerila
udesno. Potpuno se zanemaruju tamnije strane nacionalne historije. Revi-
taliziranje nacionalne historije podrazumijeva relativiziranje nasilja u ime
nacionalne ideje. Demonizacija narodnooslobodilačkog pokreta i svega
komunističkog, pa makar to bila i borba za oslobođenje Jugoslavije, a veli-
čanje i pokušaj afirmiranja nacionalizma u funkciji je slabljenja kritike i
osude kolaboracije, u službi njene rehabilitacije, anuliranja izdaje, nacionalne
krivice i odgovornosti. «Demokratski» nacionalisti nameću svoja mjerila
antifašizma i patriotizma. U takvom kontekstu Milan Nedić, predsjednik vlade
okupirane Srbije je «spasavao srpski narod» i zato je «morao» da sarađuje
sa Nijemcima, dok je Tito bio običan «agent Kominterne». Četnički zločini
se relativiziraju, uz nastojanje da se sve smjesti u određene ideološke okvire.
Zamjera se korišćenje termina četnici-četnički, uz obrazloženje da su oni ušli
u upotrebu preko «partizanske terminologije i propagande». i uvodi drugi
naziv: JVUO (Jugoslovenska vojska u otadžbini). Komunizmu se pripisuje
da je u «titoističkoj varijanti» srušio «srpski koncept jugoslovenstva»,
nametnuvši njegov hrvatski, federalni model.
Milenko Marković smatra da nije greška u tome što je Jugoslavija
uopšte stvarana, već su greške u tome kako je stvarana i kako su održavane
(i prva i druga) Jugoslavija, odnosno da su grehovi u propuštenim šansama
da se ona učini trajnim ostvaranjem. Jedino se o tim i takvim greškama
može plodotvorno raspravljati. Ne da bi se Jugoslavija obnovila, već da bi
se stekla jasna, nemistificirana historijska svijest o tom segmentu novije
srpske i jugoslavenske historije: «Kritičari Jugoslavije neće da priznaju da su
idejno pripremili njeno rušenje podrškom Slobodanu Miloševiću u tom činu
i u rešavanju srpskog pitanja kao ratnog pitanja, sa ciljem stvaranja velike
Srbije. Smatram, i o tome sam i pisao, mada nema nevinih u jugoslovenskoj
tragediji, da se srpski režim nije odlučio za rat, niko drugi ne bi bio u stanju
da ga nametne». Mijat Šuković je konstatirao da je sudbina SFRJ od sredine
osamdesetih godina XX stoljeća rješavana i gaženjem njenog tada važećeg

128

ustava, a ne njegovom sadržinom, ni osloncem na njega, niti njegovom
primjenom. Razbijena je činjenjima i mimo njenih ustavno utvrđenih
institucija. Bogdan Osolnik ustvrđuje da je u interesu novih država nastalih na
prostorima nekadašnje SFRJ da se insistira na državno-pravnom kontinuitetu
na osnovu međunarodnog priznanja NOP-a i konstitutivnih odluka AVNOJ-
a. Negiranje kontinuiteta zasnivanog na učešću u antifašističkoj koaliciji,
čije tekovine baštine današnja Evropa i savremeni svijet, naknadno je i
nerazumno priključivanje snagama i idejama koje su u Drugom svjetskom ratu
poražene. U izgradnji savremenog svijeta, kako je istakao Marko Vrhunec, u
potpunosti se prihvataju vrijednosti koje su uspostavili saveznici u toj borbi,
da su odbačeni i osuđeni svi oblici kolaboracije i da su međunarodni odnosi
sazdani na demokratskim osnovama.
Zbornik je naglasio autentičnost antifašističkog narodnooslobodila-
čkog rata u Jugoslaviji 1941 - 1945, uključujući i AVNOJ, čiji se legitimitet
zasniva na tome što je izrastao iz širokih narodnih stremljenja, uz predočenje
pojedinih aspekata aktuelnog odnosa prema vrijednostima i tekovinama
NOB-e. Ovaj zbornik radova će, svojim raznovrsnim sadržajem, uz sve
iskazane emocije, naći svoje mjesto u onim naučnim krugovima koji nisu
potpuno zaraženi orvelovskim virusom, spremnih da čuju i ovu onemoćalu
«stranu». Noviji period prošlosti prostora nekadašnje jugoslavenske državne
zajednice, sa problemima “historiografskih bjelina”, onoga što historiografija
nije napisala, svakako izaziva neosporno stanovitu pažnju u “historiografiji
tranzicije”. Unutar različitih generacija koje promišljaju prošlost, koja se
raznim metodološkim zahvatima može višestruko spoznati, mijenjaju se
vrijednosti historijskih sudova. Sa «razaranjem prošlosti» mnoga historijska
pitanja, dojučerašnji «proučeni problemi», reaktuelizirani su i u procesu
revizije, što može biti od važnosti, ukoliko se u (re)interpretaciji uspješno
prevaziđu jednostranosti, subjektivne konstrukcije, negativni historiografski
stereotipi podstaknuti politikom, te pruži savremeniji teorijsko-metodološki
osnov, oslobođen pritisaka svake ideološke matrice. Kritička historija ne
slavi, već detronizira, iako je, doista, ipak lakše vjerovati u stare laže nego
prihvatiti nove istine. Alber Kami je ukazao da, na kraju, mi uvijek dobijamo
lica naših istina. Najbliža historija uvijek sakriva najviše iznenađenja, pa je
zato, za historičare, ona i najteža. Treba prihvatiti upozorenja metodološkog
karaktera da ono što «danas» znamo, a nismo znali prije, može protokom
vremena biti potvrđeno, ali i prevaziđeno. Zato još uvijek nastaju ne
«stvarne» već «zamišljene historije» kojima nedostaju pravi izvori svih
strana. Zadatak nauke ostaje otkrivanje interesa koji deformiraju istinu o
prošlosti, uz prakticiranje multiperspektivnosti u pristupu kontroverznim i
osjetljivim pitanjima.

129

Merima Čamo

Politike fantazija:
o ratu protiv Bosne i Hercegovine1

U izuzetno bogat naučni opus Esada Zgodića nedavno je uvršteno
još jedno, novo djelo pod nazivom Politike fantazija: o ratu protiv Bosne
i Hercegovine.
Osnovna tematska preokupacija ove politološke studije
koncentrisana je u elaboraciji različitih ideoloških modela – fantazija, koji govore
o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Te ideologijske fantazije karakteristične za
onovremenu (ali i savremenu) etabliranu političku, akademsku i publicističku
scenu, autor analizira kroz optiku realiteta, pokazujući pri tom smjelost koja
podstiče na razmišljanje, odobravanje i diskusiju. Zadivljujući entuzijazam
i ingeniozitet su spoznajni modusi kojima autor razbija teorijsko-mitološko
ritus, kristališući bosansku istinu i stvarnost, putem kritičkog osvrta i sinkrize
parafraziranih pseudoteorija čiji je osnovni zadatak bio prikrivanje zbilje rata
u Bosni i Hercegovini.

Knjiga Politike fantazija sadržajno obuhvata pored uvoda, četiri poglavlja
sljedećih naslova: Tipične škole fantazija, Replike Hantingtonu i sumišljenicima,
Za politiku prevencije
i S onu stranu fatalizma i racio nalizma.
Na početku Zgodić govori o dva suprostavljena bloka političkog
mišljenja oblikovana u toku ratnih dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Prvo je nominirao kao intervencionističko – politička i vojna akcija kojom bi
se zaustavilo krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji i drugo neintervencionističko
politika inertnosti, nemiješanja u ratna zbivanja, u čijem su formiranju
aktivno sudjelovale evroatlantske znanstvene zajednice, političko-državni
establišment, javno mnijenje i intrigantna svijest svakodnevnice koja je,

1

Esad Zgodić, Politike fantazija: o ratu protiv Bosne i Hercegovine, Institut za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2005.

UDK 32 (049.3)

130

uostalom, i proizišla iz njega. Kritička konstanta u sagledavanju te dihotomije,
upućena je na sadržaj poznate Hantingtonove teze da se u Bosni dogodio
krvavi sukob civilizacija nastao na “… civilizacijskim svrstavanjima koja
su ukorijenjena u islamu i pravoslavlju”, tragično podržavane u skoro svim
političkim školama fantazije.

U prvom dijelu knjige, autor vješto interpretira analitički diskurs
Marije Todorove koja demaskira izopačeni pseudomit o Balkanu, počev
od morbidne teze I. Horowitza o plemenskim ratovima na području ex-
Jugoslavije, preko M. Wolfa koji tvrdi da “…nova Evropa nestaje u gustom
dimu tvrdoglavnog balkanskog požara…”, te opsesivne teze R. Kaplana
o balkanskom porijeklu nacizma koji je podstaknuo mržnju a time i rat
na ovim prostorima, do mitoloških stereotipija G. Kenana, od kojih jedna
govori o agresivnom nacionalizmu kao “konstitucionalnoj nacionalnoj crti
balkanskih naroda”, kojim se po njegovom mišljenju i objašnjava rat u Bosni
i Hercegovini.

Edukacijski sistem u tipičnoj školi fantazije, posebno je primjenjiv
u situacijama krize mentaliteta, u momentima neopravdanog destruktibiliteta,
vjerskog fanatizma i intelektualne skučenosti što rezultira fantazijom krivo-
tvorenja ili falcifisiranjem postojećeg stanja. To korespondira sa mitološkim
autopredstavama
srpskog i hrvatskog nacionalizma, koje po riječima autora
pripadaju svijetu instrumentalne stvarnosti tj. predstavljaju ideologijska
sredstva s kojima je vršena “narkotička proratna, osvajačka mobilizacija
nacionalnih masa i javnog mnijenja”. Ta osvajačka mobilizacija pokrenuta
je u cilju blokade bosanskohercegovačke secesije od “jugoslovenske matice”
i neutralisanja iracionalne fobije – instaliranja islamske Bosne. U tom
kontekstu Zgodić stavlja akcenat na pseudoracionalizaciju prirode rata u
Bosni i Hercegovini, dajući uvid u javne istupe srpskih ideologa “koji su
agilno sudjelovali u oblikovanju evropskog javnog i akademskog mnijenja”,
te uvid u “hrvatsko mesijansko poslanje – autopredstavu po kojoj je Hrvatima
namijenjena uloga odbrane hrišćanstva, odnosno predziđa hrišćanstva i
civilizacije uopšte”.

Slijedom autorovog istraživanja ideoloških modela o karakteru
rata u Bosni i Hercegovini, u drugom dijelu knjige prezentirano je stanovište
nekoliko srpskih, hrvatskih i “zapadnih” intelektualaca koji su odvažno
i jasno učestvovali u dekonstrukciji pomenutih političkih fantazija. U toj
intelektualnoj plejadi druge Srbije uočljiva je percepcija Igora Primorca, koji
tvrdi da su tokom rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Srbi “…počinili
ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, uključujući genocid, kakvi u Evropi
nisu viđeni nakon II svjetskog rata…”, zatim realne analize B. Jakšića,
M. Miljković, S. Dedijera i M. Tomanića koji u neznatno izmijenjenom
kontekstu potvrđuju tu istinsku percepciju rata i ratnih dešavanja na teritoriji

131

Bosne i Hercegovine. Ipak, autor kao izuzetno vrijednu spoznaju, izdvaja
Tomanićevu kritičku analizu Srpske pravoslavne crkve, odnosno crkvene
politike i njene uloge u ratovima na prostorima ex Jugoslavije. Kada je
riječ o intelektualcima drugačije Hrvatske, koji su se upuštali u šire kritičke
opservacije Tuđmanovog političkog mišljenja, te kao opozicija istupali protiv
njegove aneksione politike prema Bosni i Hercegovini, spominje se učešće M.
Čulića, I. Banca i D. Plevnika. Demistifikacija balkanističkog i secesionističkog
diskursa od strane evropskih intelektualaca evidentna je u radovima F. Stjernfelta,
F. Vjega, D. Conversi, Ž. Žilijara, W. Zimmermana i dr.
Na kraju Zgodić naglašava da je “ideologijsko prikrivanje agresije na
Bosnu i Hercegovinu i zločina genocida nad Bošnjacima jedno od primarnih
značenja i svrha politika malignih fantazija unutar kojih se oblikuje stanovište
koje ustvrđuje kako je u ratu protiv Bosne i Hercegovine, zapravo riječ o
međucivilizacijskom, plemenskom, građanskom, etničkom i vjerskom ratu
ili ratu za očuvanje Jugoslavije, srpskom odbrambenom ratu ili ratu protiv
islamske Bosne”.

Knjiga Politike fantazija, Esada Zgodića predstavlja pomak u
domenu politološke publikacije i uvjerena sam da će kvalitetom sadržaja
naići na čitalačku publiku i priznanje bosanskohercegovačke naučne javnosti.
Predlažem Izdavaču da se knjiga prevede na engleski jezik, jer smatram da bi
njena promocija van granica naše države rezultirala značajnim uspjehom.

132

133

Ramiza Smajić

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->