P. 1
Pregled [godina 49, broj 3; septembar-decembar 2008.]

Pregled [godina 49, broj 3; septembar-decembar 2008.]

|Views: 109|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on May 01, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

09/04/2015

pdf

text

original

ISSN 0032-7271

PREGLED
časopis za društvena pitanja

Broj 3

Godina 2008.

Godište XLXI

Sarajevo, septembar-decembar 2008.

PREGLED Časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II Bosna i Hercegovina Redakcija časopisa: Meho Bašić Uzeir Bavčić Enes Duraković Mustafa Imamović Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović Međunarodna redakcija: Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija) Vesna Požgaj Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija) Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora) Glavni i odgovorni urednik: Mustafa Imamović Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: Marina Katnić-Bakaršić Izvršni urednik u redakciji: Senadin Lavić Sekretar redakcije: Fuada Muslić Lektura: Zinaida Lakić Prijevod sažetaka: Selma Đuliman DTP: Meldijana Arnaut Tiraž: 300 primjeraka 50 primjeraka u elektronskoj formi Štampa: “Štamparija FOJNICA” d.o.o. Fojnica Odgovorno lice štamparije: Šehzija Buljina Izlazi četveromjesečno Ovaj broj časopisa štampan je uz finansijsku pomoć Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo. ISSN 0032-7271

4

PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLED
Periodical for Social Issues

Number 3

Year 2008

Volume XLXI

Sarajevo, September-December 2008
PREGLED
5

PREGLED Periodical for Social Studies Publisher: University of Sarajevo Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana Bosnia and Herzegovina Editorial Board: Meho Bašić Uzeir Bavčić Enes Duraković Mustafa Imamović Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović International Editorial Board: Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia) Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia) Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia) Vesna Požgaj Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia) Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia) Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia) Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia) Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro) Editor-in-Chief: Mustafa Imamović Deputy Editor-in-Chief: Marina Katnić-Bakaršić Executive Editor: Senadin Lavić Editorial Board Secretary: Fuada Muslić Language Editor: Zinaida Lakić Translation: Selma Đuliman DTP: Meldijana Arnaut Press run: 300 copies 50 electronic copies Print: “Štamparija FOJNICA” d.o.o. Fojnica Officer in charge in Printing-house: Šehzija Buljina Issued quarterly Sarajevo Canton Ministry of Education and Science financially supported printing of this issue. ISSN 0032-7271

6

PREGLED

SADRŽAJ
Članci
Zlatan Delić: Globalizacija i njen ekonomski poraz ............................................ 15 Amela Čampara: Energetska politika Evropske unije i perspektive Bosne i Hercegovine ....................................... 57 Senad Bajrić: Arbitraža u anglosaksonskom i kontinentalnom pravu, s posebnim osvrtom na pravne sisteme u Engleskoj i Njemačkoj ................................................................. 85

P o g l e d i i m i š lj e nj a
Mujo Slatina: Konfluentno obrazovanje - geometrija dijaloške zajednice i interkulturalnog dijaloga ........................... 111 Enis Omerović: Globalizacija i terorizam ................................................................ 135 Vesna Ivanović: Izbjeglice – novi svjetski pokret ................................................... 155 Alija Kožljak: Razvoj strategije sigurnosti ........................................................... 177 Ishak Mešić i Amra Kožarić: Utjecaj cijene na evropsku ekonomiju ......................................... 199

Regionalizacija
Duško Milidragović: Regionalizacija : evropsko iskustvo i perspektive Bosne i Hercegovine ............................................... 223
PREGLED
7

Denis Zaimović: Koncept “Euroregija” kao model savremene regionalizacije 237 Sabina Žunić: Beacon shema – strategija reforme lokalne (samo)uprave u Velikoj Britaniji ..................................... 245

Prikazi i osvrti
Adila Pašalić-Kreso: Sophia Perennis interkulturalnih susreta ..................................... 259 Mirza Emirhafizović: Globalizacija i migracije ................................................................. 267 Jahja Drançolli: Pitanje bošnjačke etnogeneze ........................................................ 273 Agim Zogaj: Odjek demonstracija iz 1968. godine u svjetsko-zapadnoj štampi ............................................................ 279

Izložba
Marina Finci: Izložba radova studenata Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu .................................. 289

In memoriam
Fra Mijo Džolan: Fra Petar Anđelović (1937-2009) .................................................. 297 Fahira Fejzić-Čengić: Homage za fra Petra Anđelovića, negdašnjeg provincijala Bosne Srebrene ......................................... 305

8

PREGLED

CONTENTS Articles
Zlatan Delić: Globalization and Its Economic Defeat ....................................... 15 Amela Čampara: Energy Policy of the European Union and Electric Power Perspective in Bosnia and Herzegovina ............................ 57 Senad Bajrić: Anglo Saxon and Continental Law Approaches to Arbitration with an Overview of International Conventions and Research of Legal Systems in England and Germany ......... 85

Attitudes and Opinions
Mujo Slatina: Confluent Education – Geometry of Dialogue-Oriented Community and Intercultural Dialogue ....................................... 111 Enis Omerović: Globalization and Terrorism.......................................................... 135 Vesna Ivanović: Refugees – A New Global Movement ......................................... 155 Alija Kožljak: Trends in the Development of Security Strategies .................... 177 Ishak Mešić i Amra Kožarić: Impact of Food Prices on the Global Economy ....................... 199

Regionalization
Duško Milidragović: Regionalization: European Experience and Perspectives of Bosnia and Herzegovina .................................... 223
PREGLED
9

Denis Zaimović: The Concept of “Euroregions” as a Model of Modern Regionalization ....................................... 237 Sabina Žunić: The Beacon Scheme – Local (Self) Governance Reform Strategy in Great Britain ................................................. 245

Comments and Reviews
Adila Pašalić-Kreso: Sophia Perennis of Intertextual Meetings ................................... 259 Mirza Emirhafizović: Globalization and Migrations ....................................................... 267 Jahja Drançolli: The Issue of Bosniak Ethnogenesis ............................................ 273 Agim Zogaj: The 1968 Demonstrations’ Echo In The Western Print Media ......................................................... 279

Exibition
Marina Finci: Sarajevo Academy of Fine Arts Students’ Exhibition .............. 289

In memoriam
Friar Mijo Džolan: Friar Petar Anđelović (1937-2009) ............................................... 297 Fahira Fejzić-Čengić: Homage to Friar Petar Anđelović, the Former Provincial of Bosna Srebrena ......................................................... 305

10

PREGLED

Seid Tursić Bez naslova Without a Title Bakropis i akvatinta (etching and aquataint)

Članci Articles

UDK 005.44 + 33

Zlatan Delić

GLOBALIZACIJA I NJEN EKONOMSKI PORAZ EPISTEMOLOŠKA ANALIZA I SOCIOLOŠKA KRITIKA NEW MANAGEMENTA KAO NOVE IDEOLOGIJE GLOBALIZATION AND ITS ECONOMIC DEFEAT AN EPISTEMOLOGICAL AND SOCIOLOGICAL CRITICISM OF NEW MANAGEMENT AS NEW IDEOLOGY

Sažetak Riječ je o sociološkoj i epistemološkoj analizi globalizacije, o nastavku bespoštedne kritike dominantnog ekonomskog diskursa o globalizaciji. Taj diskurs očituje se kroz različite, institucionalno nametnute diskurzivne strategije. New management i marketing, kao najpopularniji oblici globalnog znanja, produciraju, reproduciraju i distribuiraju površne diskurse, pogrešne paradigme i iskrivljene slike svijeta koje se rijetko podvrgavaju kritici. Na početku modernosti znanje je označeno kao moć. Na kraju, u globalnom društvu znanja, sama moć – moć nametanja znanja putem ideologije New managementa – određuje šta može biti tretirano, testirano i priznato kao društveno korisno i poželjno znanje. New management, koji se nalazi u osnovi obrazovanja ekonomske slike globalizacije, može se posmatrati ne samo kao nova paradigma znanja nego i kao globalna ideologija za čovječanstvo. U radu pokušavamo pokazati zašto je ekonomska, ekonomimetička globalizacija imala tako kratak dah – zašto je konačno doživjela svoj definitivni i epohalni poraz. Jedan od razloga je u tome što ona, u svom povlaštenom, lažno samolegitimirajućem vokabularu, potpuno nekritički pretpostavlja da površna, pozitivirajuća i repetitivna upotreba pojma globalizacije može poslužiti kao nova svjetska

PREGLED

15

mudrost – apsolutno znanje. Zanemarujući, potiskujući i isključujući alternative i antiteze, ona je neodgovorno pretpostavljala da je nekritička upotreba teorije i prakse globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legitimna i opravdana za sva mjesta, za sva vremena i za sve društvene upotrebe. Nekritičkom shvaćanju globalizacije potrebno je suprotstaviti alternativna, kritička viđenja, koja vode računa o autoreferencijalnim i institucionalnim kontradikcijama globalne ekonomske politike i globalne ekonomizacije znanja. Ključne riječi: teorija globalizacije, globalizacijska teorija, ideologija, New management, nova ekonomija znanja, diskurzivne strategije, kriza legitimiteta znanja, globalna solidarnost

Summary This work deals with sociological and epistemological analysis of globalization, the continuation of unsparing criticism of the dominant discourse on globalization. This discourse is manifested through different, institutionally-imposed discursive strategies. New management and marketing, as the most popular forms of global knowledge, produce, reproduce and distribute superficial discourses, incorrect paradigms and distorted views of the world which are rarely submitted to criticism. At the beginning of modernity, knowledge was referred to as power. At the end, in global society of knowledge, power itself – the power to impose knowledge by means of the ideology of new management – determines what can be treated, tested and acknowledged as socially useful and desired knowledge. New management, which is situated in the very core of forming the view on economic image of globalization, can be observed not only as a new paradigm of knowledge but also as a global ideology of mankind. In this work, we seek to show why economic, economic-mimetic globalization had such a short lifespan – only to finally experience its definite and epochal defeat. One of the reasons is that it uncritically assumes, in its privileged, falsely self-legitimizing vocabulary that the superficial, positivist and
16

PREGLED

re-iterative use of the term globalization could serve as new global wisdom – the absolute knowledge. It neglected, suppressed and excluded alternatives and antitheses and irresponsibly presupposed that the uncritical usage of the globalization theory and practice was understandable, coherent, unquestionable, legitimate and approved at any place, time and social usage. That uncritical understanding of globalization should be confronted with alternative, critical notions which take into consideration auto-referential and institutional contradictions pertaining to global economic politics and global economizing of knowledge. Key words: globalization theory, ideology, New management, new economy of knowledge, discursive strategies, legitimacy crisis of knowledge, global solidarity

Upitni okvir Može izgledati čudno da je “globalizacija” tokom posljednja dva desetljeća, čak i u znanstvenim diskursima, mogla funkcionirati kao najširi pojam, koncept, paradigma. Globalizacija je u dominantnim tokovima mišljenja tek od devedesetih godina 20. stoljeća započela svoj spektakularni diskurzivni put. Najprije u okviru široko zamišljene društvene teorije, koja je trebala prokrčiti put ka jednoj novoj, planetarno otvorenoj budućnosti, dakle slobodnijoj, pravednijoj, boljoj, mnogostruko otvorenoj budućnosti. Na početku je doista funkcionirala samo kao jedna teorija. Dosta razuđena teorija, ali ipak samo teorija. Ta teorija je na Zapadu, naročito među klasičnim društvenim teorijama, koje su mnogima bile pretjerano filozofične i nerazumljive, uživala veliki ugled. Kada se i u kolokvijalnom govoru počela doživljavati kao dobar objašnjavajući pojam, naročito u ekonomskoj i političkoj teoriji, doista je izgledalo da je funkcionirala kao zamjena za svaku moguću teoriju. Često je izgledalo gotovo samorazumljivo da globalizacija, kada o njoj svi jednostavno govore kao o novoj stvarnosti, zapravo i nije bila samo teorija, nego je bilo moguće vjerovati da je ona i
PREGLED
17

stvarnost – sama stvarnost. Ono što se prije hiperinflatornog govora o globalizaciji možda nedovoljno refleksivno nazivalo samom stvarnošću devedesetih godina se u nizu diskurzivnih praksi počelo gotovo imitativno, a najčešće potpuno nekritički, popularno označavati kao globalna stvarnost. Velika transformacija, kao preobražaj same stvarnosti u globalnu stvarnost, o kojoj se govorilo da se događa na svakom koraku, za svaku odgovornu teoriju morala je izgledati potpuno nestvarno. Ostalo je, međutim, nejasno kako je mogla opstati, kako se mogla vršiti ta opasna diskurzivna inverzija, i šta se željelo postići nehajnim govorom o globalizaciji. Nameće se pitanje o čemu smo toliko dugo slušali, i o čemu smo manjeviše nesigurno govorili posljednjih desetljeća, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. Moguće je pretpostaviti da će, bez obzira na to da li stvarno znamo šta se dogodilo sa samom stvarnošću, značenje govora o globalizaciji i u budućnosti – ali na drugačiji način – izazivati različite teorijske i institucionalne sporove i nesporazume. Globalizacija je, na ireverzibilan način, promijenila smisao i značenja znanja o stvarnosti u kojoj živimo i koju još uvijek samo provizorno, sasvim nesigurno, opisujemo. Nakon dvadesetak godina globalizacijske vrtoglavice, moguće je da protiv nje još dugo neće biti okrepljujućeg lijeka. Ljudima opsjednutim globalizacijom, naročito onima čija su očekivanja na početku 21. stoljeća iznevjerena, nenadoknadivo nedostaje – i vjerovatno će i dalje nedostajati – bilo kakvo transglobalizacijsko znanje o tome šta je doista bila globalizacija. Ipak, postoji nešto što nedvojbeno znamo i vidimo. Tokom posljednje dvije decenije, u ime obrazovanja nove globalne ekonomije i globalnog društva znanja, samo jedna dimenzija globalizacije – ona ekonomska – željela se nametnuti i neprestano se nametala kao univerzalna, spasonosna, dobronamjerna, samorazumljiva, koherentna, neproblematična, znanstveno legitimna i opravdana. New management – nova poslovna filozofija znanja – zauzeo je prazno mjesto globalnog znanja, pokušavajući se prodati kao najnovija svjetska mudrost – apsolutno znanje. Svako ozbiljno razumijevanje značenja znanja, naročito u društvenim znanostima,
18

PREGLED

tiče se međutim teškog pitanja odnosa između teorije znanja (odnosno konceptualizacije) i stvarnosti kao praktične dimenzije (upotrebe i zloupotrebe znanja). Čim se, na najopćenitijoj razini, prihvati da činjenice “ne govore same za sebe”, nego da se svako razumijevanje onoga što nazivamo znanjem zbiva u okviru određenog pojmovnog sklopa, povlačimo crtu razgraničenja između zdravorazumskog razumijevanja onoga što nazivamo znanjem i društvene znanosti koja je vrijedna tog imena. Međutim, takvu crtu ne možemo povući unutar neke pojedinačne discipline, pa čak ni unutar same znanosti. Naime, govor o znanju, bar u logici, uvijek pretpostavlja neko metateorijsko znanje (znanje o znanju); neko šire, općenitije znanje, koje prevazilazi određeno, konkretno znanje. Pitanje o tome šta je to znanje, doslovno uzevši, nikada i nije bilo samo znanstveno pitanje. Ispravno bi bilo reći da se to pitanje može tretirati kao pseudoznanstveno, ili pak kao filozofsko pitanje. Pitanje o značenju znanja – kada samo znanje (a ne objektivnu stvarnost) pokušamo da proučavamo kao predmet našeg spoznavanja – nalazi se na rubu znanosti, prijeteći tako da postane neznanstveno. Teško bi bilo, čak i u formi nacrta za obimniju interdisciplinarnu ili transdisciplinarnu studiju, na jednom mjestu naznačiti osnovne epistemološke i metodološke1 teškoće govora o jedinstvenom, homogenom, linearnom značenju znanja u filozofiji teksta, ekonomskoj sociologiji, novoj ekonomiji znanja (recimo u menadžmentu, marketingu, benchmarkingu itd.). Pa ipak, globalna ekonomija znanja, naročito New management, pokušava operirati s jednim obuhvatnim, univerzalnim konceptom znanja. Konceptom čije bi teorijsko i praktično znanje u isti mah bilo univerzalno važeće, to jest na svakom mjestu i u svako vrijeme globalno primjenjivo znanje. U skladu s jednom takvom apsolutno pretencioznom i, doslovno
1 O metodološkim teškoćama govora o globalizaciji opširnije sam pisao u radu Globalizacija u zamkama metodologije. (Više o tome vidjeti u Zborniku “Tranzicija”, Ekonomski institut, Tuzla, 2004, str. 7-27) Tada sam tvrdio, a i danas tako mislim, da se nomotetske društvene znanosti već dugo nalaze u dramatičnoj krizi, ali da se nalaze i u najvećoj opasnosti od globalnih nesporazuma upravo onda kada u neposrednoj intenciji pokušavaju objasniti globalne društvene procese. Najvidljiviji rezultat te krize predstavlja poraz klasične metodologije društvenih znanosti.

PREGLED

19

uzevši, potpuno neosnovanom i nedokazivom pretpostavkom, tek što smo zakoračili u 21. stoljeće – najneizvjesnije stoljeće od nastanka svijeta kakvog poznajemo – pojavio se veliki broj udžbenika u čijem naslovu smo mogli pročitati Menadžment za XXI stoljeće. Povlaštena ekonomska priča o globalizaciji uglavnom se vrtjela oko priče o iscrpljenosti klasične (industrijske) ekonomije i rađanju nove, “spoznajne ekonomije”, odnosno “ekonomije znanja” (knowledge ekonomy). Trebali bismo programatski, u vremenu koje dolazi, savladati disciplinarne ograde i imanentne diskurzivne teškoće razumijevanja posljedica globalizacije, te na jednom mjestu govoriti o toj dramatičnoj promjeni statusa znanja, o urušavanju znanstvenih paradigmi i dramatičnoj krizi znanja koja je u društvenim znanostima nastupila pod dominantnim utjecajem nove globalne ekonomije. Nova ekonomija za sebe je tvrdila – i danas usprkos globalnoj krizi nastavlja da tvrdi – da je zasnovana na znanju, i samo na znanju. O kakvom znanju je riječ, o tome će vjerovatno biti moguće sistematski govoriti tek nakon što bude bilo moguće racionalno i objektivno sagledati uzroke, društvene učinke i ukupne posljedice krize globalne ekonomije znanja i globalne finansijske krize, što svakako neće biti u neko skorije vrijeme. * Polazeći od kritičke analize povlaštenog vokabulara New managementa, prije svega od imanentne kritike Nove globalne pozornice2, kao paradigmatičnog temelja nove ekonomije znanja, preko analize negativnih posljedica koje je producirala, a vjerovatno će i dalje producirati, marketinška slika globalizacije – koja se reklamira i samoreklamira kao dominantna teza o globalizaciji – nastojao sam, u obliku skice, razraditi jedanaest osnovnih, djelatno aktivnih antiteza. Pomoću tih jedanaest antiteza, koje se suprotstavljaju dominantnim ekonomističkim, korporativnim i komercijalističkim tezama o globalizaciji, a koje ću pokušati sistematičnije izložiti na kraju rada, nastojat ću:
Kenichi Ohmae, Nova globalna pozornica. Izazovi i prilike u svijetu bez granica, Mate, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, Zagreb, 2007.
20
2

PREGLED

• općenito problematizirati “globalizaciju” – različite disciplinarne diskurse o globalizaciji – na nehijerarhiziranim, transdisciplinarnim razinama razmatranja, • analizirati i reinterpretirati samo najdominantnije dimenzije, aspekte, strategije i prakse diskursa o globalizaciji i njihove društvene, naročito negativne učinke, • preispitati vezu i odnose između globalizacije, moći i politike znanja u nekim suprotstavljenim, naročito površnim i manje površnim diskursima o globalizaciji (marketing i menadžment, a potom i ekonomska sociologija te, samo djelomično, filozofija znanosti), polazeći od krize legitimiteta znanja u novoj ekonomiji znanja, • ukazati na autoreferencijalne paradokse vladajuće naracije o globalizaciji i pokazati kako su ti paradoksi pune dvije decenije funkcionirali u diskursu kojim se nastojao, a često i uspijevao, legitimirati i samolegitimirati ekonomski fundamentalizam, tržišni fundamentalizam, ekonomska globalizacija, nova ekonomija znanja i globalno društvo znanja, kao zavaravajuće znanstvene paradigme i nove ideologije, • pokazati kako su se New management i nova ekonomija znanja, na niz suptilnih i manje suptilnih načina, gotovo neprimjetno pretvarali u opasnu i u velikoj mjeri obmanjujuću ideologiju, u čijoj osnovi su se nalazili – a i danas se nalaze – moć velikog biznisa, otvoreni i skriveni komercijalni interesi, konzumerizam, infantilizam itd. • uputiti apel za jednu humanističku epistemologiju koja bi bila u službi drugačije globalizacije – alterglobalizacije – a koja bi mogla autoreferencijalne paradokse vladajućeg diskursa o globalizaciji okrenuti protiv negativnih posljedica ekonomske globalizacije i staviti ih u službu osnaživanja novog kritičkog mišljenja, globalne demokracije, emancipacije čovječanstva, globalne solidarnosti i planetarnog humanizma. Prije nego što na dominantne teze o globalizaciji odgovorimo konkretnijim antitezama, potrebno je potcrtati da u dominantnim raspravama o globalizaciji od početka vlada veliki haos pomoću kojega se ne može dokazati ništa osim samog haosa, pa ipak su mnogi teoretičari pokušavali predstaviti
PREGLED
21

različite pristupe globalizaciji, kao i različitu klasifikaciju tih pristupa, pokušavajući na taj način uvesti red u tekuću raspravu, što je gotovo redovno proizvodilo nove dileme i nova pitanja, čime se pokazivalo da rasprava o globalizaciji mijenja značenje samorazumljivih pojmova kojima smo opisivali predglobalizacijsku društvenu stvarnost. Vidjeli smo da velike rasprave o globalizaciji okončavaju i ponovo se nastavljaju, tako da nakon njih preostaju jedino veliki nesporazumi. Da li globalizacija, kakvu smo dosada poznavali, ima budućnost? Ili je pak glavna rasprava o globalizaciji manje-više bila programirana narativna obmana, čas visokoapstraktno čas ekonomski zavodljivo samozavaravanje svijeta pomoću jednog grandioznog, ali još uvijek praznog pojma – pojma koji izgleda nije uspio pronaći ni mirno nebo ni mirnu zemlju na kojoj bi mogao duže vrijeme opstati? Nema odgovora na ovo pitanje. Ostaje samo nada da je drugačiji svijet moguć, da je moguće nešto učiniti da bismo ga učinili boljim i podnošljivijim mjestom za život. Značenje “globalizacije”, kao što smo i ranije znali, općenito je zavisilo, i danas zavisi, od moći3 da se nametnu njene znanstvene (ili neznanstvene) definicije, u nizu teorija, disciplina, poddisciplina i diskurzivnih praksi. Nesporazumi oko globalizacije, pojačani globalnim medijskim događajima nasilja, kao i globalnim finansijskim slomovima, svakodnevno se globaliziraju a da se ne raspliću. Novonastali nesporazumi globalizacije sa samom sobom na čudan način pokazuju da smo i dalje zatočeni u nekoj vrsti medijskog košmara koji podriva jasna značenja onoga što se (s) nama ljudima događa, pojačava mogućnosti zloupotrebe značenja globalizacije. To osnažuje naše ranije slutnje da je svijet, savremeni svijet, nemilosrdno prepušten samom sebi, osuđen na padanje u zavodljivost pokretnih slika, lažnog bogatstva, siromaštva riječi i novih nesigurnosti. Za naše nesigurno doba, koje i danas nazivamo globalnim,
3

Današnji svet ne predstavlja prizor prema kome se treba odrediti pesimistički ili optimistički, o kome se pišu dovitljivi ili dosadni “tekstovi”. Svaki takav stav predstavlja primenu moći i interesa (Edvard Said, Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002, str. 20, 23.
22

PREGLED

od početka epistemološkog rata između modernista, postmodernista, postmodernih modernista4 i drugih bilo je smišljeno stotinu imena. Gotovo sva ta imena, i njihova značenja, kao da su izbrisana na bojnom polju semantičke hegemonije koje je postalo zamaskirano globalizacijom, naročito onom ekonomskom. “Ekonomska globalizacija”, čak ni u novijoj ekonomskoj teoriji, nije više samo teorija, kao što bi mogli očekivati logički dosljedni teoretičari globalizacije. Ona je, kao što ćemo pokazati na konkretnim primjerima, postala više od teorije, više od niza teorijskih stavova i simbolički razmjenjivih riječi. Ona je, kako možemo čitati, postala stvarnost – nova stvarnost. U tekstovima napisanim prije sadašnje, nedavno i javno obznanjene (a ustvari dugo naslućivane) globalne finansijske krize, sama riječ globalizacija preživjela je ono što se, barem u odgovornoj filozofiji teksta, nikako ne može preživjeti – “smrt riječi”.5 Primjera ovog nemogućeg preživljavanja vlastite smrti možemo pronaći beskonačno mnogo. Bilo koji od tih primjera može poslužiti kao dokaz da je u “globalnom društvu znanja”, naročito u diskursima “nove ekonomije znanja”, razlika između teorije i stvarnosti globalizacije postala i gramatologijski i praktično neustanovljiva.6 Različiti ekonomski teoretičari, stratezi, konsultanti, marketinški stručnjaci, pa čak i vrlo odgovorni znanstvenici, u svojim tekstovima prvo produciraju, reproduciraju, a potom, u istim
Volfgang Velš, Naša postmoderna moderna, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci • Novi Sad, 2000. 5 “Smrt riječi” je ovdje nedvojbeno metafora; prije negoli počnemo govoriti o njenom iščezavanju, valja misliti na novu situaciju riječi, na njenu podređenost u strukturi kojom više ne vlada” (Jacques Deridda, O gramatologiji, IP “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1976, str. 16). 6 Vidjeti: Leif Edvinson, Korporacijska longituda: navigacija ekonomijom znanja, Differo, Zagreb, 2003; Jonas Ridderstrale & Kjell Nordström, Karaoke kapitalizam: menadžment za čovječanstvo, Differo, Zagreb, 2004; Alexsander Bard & Jan Söderqvist, Netokracija: nova elita moći i život poslije kapitalizma, Differo, Zagreb, 2003; Jonas Ridderstrale & Kjell Nordstrom, Funky Bussines: kapital pleše samo s darovitima, Differo, Zagreb, 2002; Stiven D. Levit i Stiven Dž. Dabner, Otkačena ekonomija: radoznali ekonomista istražuje skrivenu stranu stvarnosti, Mono & Mañana, Beograd, 2006; Markus Bakingem i Kurt Kofman, Zaboravite pravila: šta to najbolji menadžeri sveta rade drugačije od vas, Algoritam, Beograd, 2005; Znanje za uspešno poslovanje: biznis alati za XXI vek (izabrani tekstovi “e magazina” – godina II, Beograd, 2005). PREGLED
23
4

tim tekstovima, niveliraju i maskiraju teško ustanovljive razlike između “globalne ekonomije”, s jedne strane, i “stvarnosti”, na koju se ta ekonomija zapravo odnosi, s druge strane. Naročito su ortodoksniji ekonomisti bili skloni da veoma površno ustanovljavaju ili zanemaruju razlike između globalne ekonomije i nove ekonomije (ili i ekonomije znanja). Primjer prvi: “Treba reći da pojam globalne ekonomije treba odvojiti od pojma ‘nova ekonomija‘ (...). Terminologija nikad ne počiva na egzaktnoj znanosti. Svaki je pojam lingvističko sito (...). Globalna ekonomija ima svoju dinamiku i svoju logiku jer više nije teorija, već stvarnost.”7 Dakle, globalna ekonomija, kako čitamo u Novoj globalnoj pozornici, prestala je da bude teorija. Prestalo je da važi da je ono o čemu nam govori globalna ekonomska teorija, teorija o stvarnosti. Odjednom je proglašeno da je globalna ekonomija = stvarnost – sama stvarnost. Dakle, između globalne ekonomske teorije, kao teorije o stvarnosti, i stvarnosti, kao objekta na koji se navedena teorija odnosi, stavljen je znak jednakosti. Primjer drugi: u knjizi Korporacijska longituda; navigacija ekonomijom znanja, u znakovito naslovljenom poglavlju Nova ekonomija znanja: Tržišta i ekonomija dobara prokrčili su put ekonomiji i migraciji znanja (doviđenja Adame Smith?), čitamo: “Ekonomija znanja je nova stvarnost.”8 Ovdje se zapravo tvrdi da ekonomija znanja više nije ekonomija znanja, nego da je ona (pretvorena u novu stvarnost) postala nova stvarnost. Na istoj stranici saznajemo i novo određenje same “stvarnosti” (“stvarnost” ovdje dobiva prefiks i iznenada se pretvara u “komercijalnu stvarnost”). Na istoj stranici saznajemo i nove uvjete neophodne za saznavanje te “stvarnosti” i novo određenje “radikalizma”: “Razumijevanje nove komercijalne stvarnosti zahtijeva nove i radikalne uvide novih i radikalnih ekonomista.”9
K. Ohmae, Nova globalna pozornica, 2007, str. 18. Na početku knjige možemo pročitati da je Ohmae “jedan od vodećih poslovnih i korporativnih stratega na svijetu”. U sociološkoj literaturi o globalizaciji, Ohmae se redovno navodi kao vodeći predstavnik “hiperglobalista”. 8 Leif Edvinsson, Korporacijska longituda. Navigacija ekonomijom znanja, Differo, Zagreb, 2003, str. 47. 9 Leif Edvinsson, Korporacijska longituda, str. 47.
24
7

PREGLED

Dakle, komercijalni diskurs želi, po uzoru na marketinško zavođenje, samu “stvarnost” – pretvoriti u “komercijalnu stvarnost”. A to radikalno pretvaranje (koje po zahtjevu Korporacijske longitude treba da izvrše radikalni ekonomisti), dakle pretvaranje “stvarnosti” u “komercijalnu stvarnost”, objektivno gledano, može biti samo dvostruka laž. Zapravo, to je laž (svjesna laž) koja se ne prepoznaje kao laž. A laž koja se ne prepoznaje kao laž može svjesno (ili nesvjesno) funkcionirati umjesto staromodne znanstvene istine. Navedeni primjeri, koji se na sličan način recikliraju, i koje možemo pronaći u milionima sličnih školskih, kao i popularnih izdanja iz oblasti nove ekonomije znanja, na kojoj se gradi i popularna znanstvena zgrada poznata kao New management, jednim dijelom pripadaju i zoni pseudologičkog, poput svakog drugog svjesnog ili nesvjesnog obmanjivanja ili samo/obmanjivanja. Pojmovi poput “istine” ili “objektivne stvarnosti” za novu ekonomiju (znanja), naročito za marketing, nisu potrebni, nisu poželjni pojmovi. Stapanje nove globalne ekonomije, marketinškog zavođenja (zavođenja na koje se izgleda dobrovoljno pristaje) i ideologije tržišnog fundamentalizma učinilo je da Istina ne predstavlja više nikakvu poželjnu vrijednost. Usprkos tome, loš glas protiv nove ekonomije i marketinga, kao i protiv društva znanja, sve dok nije nastupila globalna finansijska kriza na kraju 2008. godine, bio je vrlo rijedak. Znanje i neznanje, u globalnom ekonomskom svijetu, postali su toliko vješto pomiješani da ih je bilo gotovo nemoguće razlikovati. Znanje i neznanje i danas žive u istom svijetu, u istom globaliziranom društvu izmanipuliranih znakova i izmanipuliranih ljudi. Samo u potpuno izmanipuliranom društvu spektakla i neprestanog zavođenja postalo je moguće da i takozvani ekonomski znanstvenici i marketinški stručnjaci i berzanski mešetari, gotovo na identičan način, promoviraju otrcanu ideju da živimo u društva znanja. A zapravo, svi oni zajedno čine nešto drugo od onoga što govore da čine, radeći samo za vlastite interese i tako reproducirajući vladajuću ideologiju “pljačkaškog kapitalizma”10, tržišnog fundamentalizma, globalnog društva znanja i lažno proklamiranog društva jednakih šansi za sve ljude ovoga svijeta.
10

Jeremy Foks, Čomski i globalizacija, Esotheria, Beograd, 2003, str. 27. PREGLED
25

Niz znanstvenih, manje znanstvenih i neznanstvenih disciplina i subdisciplina učestvovale su i dalje učestvuju u jednoj epohalnoj obmanjivačkoj praksi nove ekonomije znanja. Milioni znanstveno površnih, finansijski pohlepnih marketinških stručnjaka, samoproglašenih marketinških istraživača (koje je u njihovim teorijama nemoguće razlikovati od istraživača marketinga) i milioni ostalih neskrivenih i skrivenih ubjeđivača11 koji infantilno poručuju Potrošač je Kralj (dok vjerni potrošački robovi i TV gledaoci u to naravno čvrsto vjeruju) kreirali su i danas pokušavaju da rekreiraju jednu klimavu kapitalističku ekonomiju koju nakon svega izgleda pogrešno nazivamo globalnom ekonomijom znanja, a kojoj se možda u bližoj ili daljoj budućnosti nazire nekada davno predviđeni i priželjkivani kraj. Uzaludna su bila upozorenja kritičkih intelektualaca koji su upozoravali da kad pojedinac izgubi sposobnost samostalnog viđenja stvari uvijek se nađe stručnjak da ga poduči šta on to obavezno treba da vidi. U društvu spektakla “svatko je potpuno izručen milosti stručnjaka, njihovim proračunima i njihovim procjenama koje uvijek ovise o tim proračunima”.12 Nova ekonomija znanja predstavlja povlašteni naziv za cijeli kompleks ovovremenih fenomena. Ona ima niz sinonimnih i bliskih značenja, koje je teško međusobno razlikovati, od kojih se najčešće koriste nova ekonomija, globalna ekonomija, nova informacijska ekonomija i tako dalje. Njena suštinska povezanost sa izvanekonomskim dimenzijama socijalno-političkog i simboličkog objašnjavanja dostignutog oblika društvenog života, primjerenog novom dobu, govori o tome da je “informacijska, globalna ekonomija dosta visoko politizirana ekonomija”.13 Pored toga, ta ekonomija je i visoko ideologizirana ekonomija. Dok se ranije smatralo da se gotovo sva društvena i politička pitanja svode upravo na ekonomska pitanja, u posljednje vrijeme prevladava mišljenje da su i ekonomska i politička pitanja nerazdvojno povezana. Ta pitanja čine samo dio šireg društvenog pitanja koje se odnosi na mogućnost razumijevanja
Vance Packard, Skriveni ubeđivači: psihologija reklame, Beograd, 1994. Guy Debord, Društvo spektakla, Edicija teorija, Arkzin, Zagreb, 1999, str. 183. 13 Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000, str. 123.
12 11

26

PREGLED

ukupnog društvenog života čovjeka osuđenog na život u promijenjenom svijetu globalnog društvenog rizika, na čemu naročito insistiraju kreativno orijentirani ekonomski sociolozi. Politika znanja i politika širenja neznanja sastavni su dio globalne ekonomije znanja koja je pokušala, i gotovo i uspjela, ovladati cijelim svijetom. Strategija diskursa nove ekonomije znanja samo je nominalno usmjerena na istinsko znanje. Bilo da govorimo o globalnoj ekonomiji, novoj ekonomiji, ili globalnoj ekonomiji znanja, u biti se radilo – i danas se radi o istoj – do srži ideologiziranoj ekonomiji. Ono što je istinski važno, i što postaje sve vidljivije, jeste to da se ta ekonomija nalazi u službi “pljačkaškog kapitalizma”, a to znači u službi velikog korporativnog biznisa, špekulativnog kapitala i totalitarne ideologije tržišnog fundamentalizma. Radi se o ekonomiji koja mijenja značenje znanja, i to tako što iskrivljuje istinoljubivu ideju znanja i pretvara je u ideologiju. Ona već unaprijed iskrivljuje riječi i stvari: iskrivljuje ih na razini “transcendentalne estetike” (Kant), kao i na razini epistemologije, i tako potpuno krivotvori sve čega se dotakne. Ona Vrijeme pretvara u novac, Prostor u tržište, Čovjeka u potrošača, Istinu u korist, Dobro u robu, a Mišljenje u finansijsku kalkulaciju. Ona samu ideju, i sadržaj znanja, želi pretvoriti u običnu funkciju moći, nerazdvojnu od nasilnog ili navodno dobrovoljnog nametanja ekonomske moći. Ekonomija znanja mijenja značenje svakog mogućeg, pa čak izgleda i svakog budućeg znanja, jer time želi postići da je moć – moć nametanja ekonomskog znanja, kao dominantnog modela znanja – uvijek u pravu. Uloga ideologije nije samo u tome da ponudi smisao naizgled haotičnom društvu, nego i u tome da i na razini diskursa, i u realnom životu, utječe na razumijevanje i uređenje naših društvenih praksi. Pored toga, ideologija ima nezamjenjivu ulogu u stabilizaciji pojedinih oblika ponašanja i pojedinih oblika moći. Stoga ne možemo razviti nijednu primjerenu teoriju diskursa ili ideologije a da ne ispitamo ulogu društveno-kulturnog znanja i druga zajednička uvjerenja koja su “zajednički temelj” svakog diskursa i društvene interakcije.14 Ideologija služi kao temelj društvene spoznaje i ona
Teun A. Van Dijk, Ideologija: multidisciplinarni pristup, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2006, str. 23. PREGLED
27
14

ima utjecaj ne samo na naše zdravorazumsko znanje nego i na više oblike znanje o kojima je moguće misliti da imaju neideološki odnosno znanstveni karakter. Nova ekonomija znanja predstavlja takvu vrstu znanja koje nije vrijednosno neutralno, nego je dosta ideologizirano. Mnogim ljudima izgleda potpuno samorazumljivo da upravo ekonomija ima najveće pravo i najveću obavezu da upravo ona kaže šta je to znanje i da to znanje nametne kao jedino istinsko znanje vrijedno učenja, proučavanja i poučavanja. Takva ekonomija, ekonomija znanja – ekonomija koja dakle ekonomizira samu ideju znanja – stoga ne može biti ništa drugo nego ideologija – opasna ideologija. Ona je opasna jer je zaživjela nakon priče o “kraju ideologije”. Zapravo, zaživjela je u vrijeme kada ni njeni zagovornici ni neprijatelji nisu mogli vjerovati da ideologija poslije prividnog iščezavanja socijalizma sa povijesne scene još uvijek može da postoji. Međutim, dok pokušavamo razumjeti što se to zapravo događa oko najnovije globalne finansijske krize, može se desiti da i na globalnoj finansijskoj pozornici na ‘kraj ideologije’ čekamo onoliko dugo koliko pozitivisti čekaju na kraj religije. Za to vrijeme čitamo i analiziramo Pozornicu, napisanu kao hvalospjev globalizaciji, prije sadašnje globalne krize, i tragamo za njenim skrivenim uzrocima koje više naslućujemo nego što bismo mogli da ih znanstveno objasnimo: “Moć se premješta od onih koji stvaraju pravila prema onima koji ih krše i nanovo pišu. Znači da korporacije moraju naći načina da unovače otpadnike s fakulteta, sitne kriminalce (nesretnike koji su prekršili stara pravila i zakone, prije nego ozbiljne serijske prekršitelje), djecu i umirovljenike.”15 Pozornica čak nudi i nove, univerzalne kronologije, kronozofije, kronografije i kronometrije cjelokupne pisane povijesti čovječanstva: “Pisana povijest gotovo uvijek ovisi o sustavu datiranja, odnosno kronologiji bilo koje vrste. Za kršćane je ovaj događaj bilo rođenje kršćanskog spasitelja Isusa Krista. Povijest je ovom granicom podijeljena na događaje prije Krista (BC, engl. Before Christ) i događaje nakon njegova rođenja – AD, prema latinskom anno domini ili ‘u godini našeg Gospodina‘. Muslimani su usvojili sustav baziran na događaju nazvanom Hegira, kada je prorok
15

K. Ohmae, Nova globalna pozornica, str. 249.

28

PREGLED

Muhamed iz Meke otišao u Medinu. Prema kršćanskom kalendaru ovo se dogodilo 622. AD. Muslimani koriste sustav datiranja AH (Anno Hegirae, op. prev.). ... Premijera nove ekonomske realnosti nazvane globalnom ekonomijom dogodila se 1985. To je bila godina kada se svijet počeo mijenjati. Za mene je 1985. annus domini, dok je sustav datiranja koji pomalo u šali volim koristiti AG i BG – prije i poslije Gatesa.”16 Bilo bi možda, također u šali, interesantno pitati da li je za ekonomsku kronologiju napretka globalizacije bila važnija 1985. ili 2009., ili je možda važnije ono što tek dolazi, o čemu nova ekonomija znanja, bar se nadamo, ne može znati ništa. Ili se pak i ovoga puta samo varamo. Sklonost novih ekonomista znanja da u svojim argumentacijama sasvim proizvoljno koriste teološko naslijeđe staro dvije hiljade godina nije nikakva rijetkost. Zanimljivo bi bilo, primjerice, polazeći od marketinškog značenja pojma komuniciranje, pozabaviti se terminološkim razlikovanjima teorijsko-praktičnih strategija marketinga, s jedne strane, od, recimo, različitih čisto teorijskih viđenja (starih) “korijena” suvremenih oblika marketiga, kao što je recimo benchmarking. U jednom, per se doista korisnom sveučilišnom udžbeniku pod naslovom Benchmarking u strategiji marketinga, autori polaze od općeg naslova TEORIJSKE OSNOVE I POVIJESNI RAZVOJ BENCHMARKINGA. Ispod tog općeg naslova, manjim slovima, pišu podnaslov Izvorišta suvremenog benchmarkinga, a ispod tog podnaslova (bez glavnog teksta ili podteksta), još manjim slovima, pišu (još jedan) indikativan podnaslov (i zato ga i ovdje citiramo) Korijeni benchmarkinga u starom vijeku, a koji počinje ovim riječima: “Iako podrijetlo pojma benchmarking nije sasvim poznato, njegovi korijeni vjerojatno sežu sve do Adama i Eve, gdje Adam uspoređuje jabuku koju mu je dala Eva s drugim jabukama na drvetu da bi bio siguran da je dobio najveću i najcrveniju.”17 Neko bi mogao reći da ako ono što se naziva benchmarking doista ima svoje porijeklo tako daleko u prošlosti onda to nije i ne može biti znanost: ono što ima tako daleke i duboke “korijene” želi se predstaviti kao svoIbid., str. 27, 28 Vidjeti Benchmarking u strategiji marketinga -Nataša Renko, Sanda Delić, Marica Škrtić (Biblioteka gospodarska misao, Mate, Zagreb, 1999, str. 6).
17 16

PREGLED

29

jevrsna znanost nad znanostima, neka vrst teologije i, utoliko, jeste više od znanosti. Jer, budući da jednim nadnesenim pogledom želi otići toliko daleko, bar dvije hiljade godina unatrag, benchmarking želi pokazati da nije mlad nego da je toliko star kao što su i prvi muškarac i prva žena na ovome svijetu koji su svoj prvi grijeh učinili kada su odlučili da trgaju zabranjeno voće (‘najveću i najcrveniju’ jabuku) s “drveta saznanja”. Za analizu krize sociološkog diskursa značajno je da i Manuell Castells, interpretirajući komercijalizaciju društva znanja, poduzima niz ustupaka prema novoj ekonomiji znanja. On u velikoj mjeri preuzima i koristi vokabular, strategiju i diskurzivnu praksu iz New managementa. Postoji veliki broj razloga da se na jednoj transdisciplinarnoj razini razmatranja postave epistemološka pitanja promjene statusa, smisla, uloge i značenja znanja; da se pokrenu odgovorna istraživanja o ideološkom značenju globalnog društva znanja (kojemu doktrinarno težimo), jer kao konzumenti globalnog informacijskog društva mi zapravo nikad unaprijed ne znamo šta bismo trebali da znamo. Kao polazna osnova preispitivanja promijenjene uloge znanja može služiti filozofsko saznanje da je znanje kvalitativno drugačije od zbira informacija. Ne možemo dobiti neposrednu informaciju koja bi nas nabrzinu, bez dodatnog napora mišljenja, mogla pouzdano informirati o tome šta je to znanje i šta ono u budućnosti treba da bude da bi doista moglo biti uspostavljeno i institucionalizirano neko istinsko znanje koje bi moglo poslužiti svim ljudima cijelog svijeta. “Znanje se referira na spoznaju, pitanje istine je temeljni preduvjet za znanje. Znanje nije jednoznačno usmjereno na svrhu. U društvu znanja, kakvo se danas promovira, nisu zamislive obrazovane osobe kao ciljne predodžbe zahtijevanog permanentnog stjecanja znanja, nisu to, dakako, ni mudraci, niti znanstvenici klasičnog tipa, nego samo brain koji prepoznaje industrijske mogućnosti primjene kompleksnih istraživanja brže od konkurencije u Šangaju.”18 Da li je određeno znanje beskorisno, ne može se prosuditi u trenutku uspostavljanja ili primjene tog znanja, kako bi to izgleda
18

K. P. Liessmann, Teorija neobrazovanosti, str. 25, 129.

30

PREGLED

želio New management. U dominantnim diskursima o globalizaciji informacijsko društvo se relativno bezbrižno, i neodgovorno, poistovjećuje s društvom znanja. “Omiljenoj tezi da živimo u informacijskom društvu i na taj način u društvu znanja može se, doduše, posve opravdano suprotstaviti teza da živimo u ‘dezinformacijskom društvu‘. Znanje se zbog toga ne može konzumirati, obrazovna mjesta ne mogu biti uslužna preduzeća, a prilagodba znanja ne može ludički uslijediti jer to bez pomoći mišljenja jednostavno ne polazi za rukom. Iz tog se razloga znanjem ne može menadžerski upravljati.”19 Sumnja u vladajuću dogmatiku, koja na sve strane trubi da živimo u društvu znanja, nije nimalo popularna današnjem konzumerističkom mozgu. Stoga ne čudi da potpuno suprotno mišljenje od filozofa Liessmanna iznosi Marc Gobé, u knjizi Emocionalno brendiranje: Nova paradigma povezivanja brendova s ljudima, kada piše: “Univerziteti budućnosti biće brendirani i funkcionisaće kao modularne ‘banke znanja‘, usredsređene na novu vrstu fleksibilnog ‘globalnog permanentnog obrazovanja‘ koje pruža usluge studentima širom sveta, u kampusima i daleko od njih, studentima iz različitih sredina koji se opredeljuju za različite programe nastave, umesto tradicionalnih programa namenjenih prvenstveno mladima i izdeljenih na stepene. Da bi bili relevantni i da bi opstali, brendovi moraju da uzmu u obzir ogromne promene što su pred nama i da na drugačiji način konkurišu. Mi smo danas, jasno je, suočeni s potpuno različitim sistemom vrednosti nego pre pet godina.”20 Emocionalno brendiranje je dobar primjer da su ideolozi tržišnog fundamentalizma, grabežljivi poduzetnici, marketinški stručnjaci i finansijski špekulanti shvatili da je neophodno (po uzoru na šarenilo slikovnica za djecu) razvijati zavodljiv, površan, uveseljavajući diskurs. Diskurs koji će, proizvodnjom pristanka i neobrazovanih i navodno obrazovanih ljudi, prvo modelirati njihovu intelektualnu, emocionalnu, voljnu – i ukupnu – psihološku sliku svijeta, kako bi se na globalnom planu moglo regulirati
Ibid., str. 24, 27. Mark Gobé, Emocionalno brendiranje. Nova paradigma povezivanja brendova s ljudima, Mass Media International, Beograd, 2006, str. xiii.
20 19

PREGLED

31

kolektivno ponašanje – ekonomsko, socijalno i političko. Da bi ideje postale sastavnim dijelom vrijednosnih orijentacija što većeg broja ljudi i postale sastavnim dijelom svakodnevnog iskustva, one moraju biti strateški formulirane, upakovane i distribuirane kroz knjige, popularna izdanja, magazine, simpozije, konferencije, sveučilišta, medije, studentske organizacije, ekonomske klubove itd. Činjenica da se nekadašnja središta znanja, univerziteti, sve više obraćaju poduzetničkim savjetnicima da im pomognu pratiti i strukturirati njihove reformske procese ne svjedoči samo o bjelodanom prilagođavanju sveprisutnom jeziku što ga obilježava coaching, controlling i monitoring, nego i o sljepoći spram ideologije čija bi kritička demontaža spadala u zadaću društvenoznanstvenog znanja. Ko promatra kako univerzitetski čelnici predano i s obožavanjem izgovaraju svaku pa čak i najgluplju ekonomističku frazu iz repertoara naoko spasonosnih poučaka što ih donosi New management ne mora se više čuditi nekadašnjoj popustljivosti inteligencije spram drugih ideologijskih i totalitarnih kušnji.21 Obrazovanje kao obrazovanje ljudi trebalo je biti jamcem za odbranu od unutarnjeg i vanjskog barbarstva. Liessmannova dijagnoza ekonomsko-marketinške i poduzetničke stilizacije visokog obrazovanja može i treba poslužiti kao dobro polazište za dodatne analize odnosa između društva znanja, moći i politike obrazovanja. Također, njegova dijagnoza pruža dobru intelektualnu podloga za dublje razumijevanje skrivenih mehanizama moći – mehanizama koji iznutra srukturiraju i omogućavaju institucionalno širenje (ne)obrazovnih politika neznanja na svim razinama manipuliranja znanjem. Teorije globalizacije ponekad i ponegdje mogu biti pogodne za manipuliranje tradicionalnim, lokalnim znanjima, o tome ko smo i gdje se nalazimo, jer mogu pojačati u biti turistički, televizijski i internetski stvoren privid da “u uslovima modernosti mjesto sve više postaje fantazmagorično: to znači da lokalitete potpuno zaposjedaju i oblikuju društveni utjecaji koji su od njih veoma udaljeni”.22 Privid se doista proizvodi, ali privid nasreću nikad nije “potpun”
21 22

Liessmann, Teorija neobrazovanosti, str. 40. A. Giddens, The Consequences of Modernity, p. 18-19.

32

PREGLED

(kada bi privid postao “potpun”, onda više ne bi bio privid), možda i zato da bi se postigao efekt senzacije, osnažio varljivi osjećaj kako se s nastupom priče o globalizaciji više i ne nalazimo na Zemlji. Izgleda da Zemlja, za vasionski pogled hiperglobalista, i ne predstavlja neku naročitu vrijednost. Na ovom mjestu ne možemo ulaziti u linearne interpretacije bilo koje od utjecajnih teorija globalizacije. Zadržimo se, i u nastavku, na nekim općim mjestima vezanim za globalizaciju, diskurzivne i ideološke učinke pisanja o globalizaciji. Za globalizaciju se, s gledišta epistemologije znanja, znalo reći da signalizira ne samo stvarnu, suštinsku društvenu promjenu, ‘zamjenjivanje moderniteta globalitetom‘ (kao naprimjer kod Giddensa) – nego, također, kao rezultat ove promjene, suvišnost nekih od temeljnih ideja klasične društvene teorije, proširujući se čak do samog koncepta Društva kao takvog. Još dramatičnije, izgledalo je da je globalizacija (ili, preciznije, hiperinflacija diskursa o globalizaciji) gurnula ustranu, ili, u najmanju ruku, zasjenila donedavno neophodnu specijalizaciju pojedinih znanstvenih područja. Na temelju takve specijalizacije, obrazovane po principu klasične podjele rada, koegzistirale su discipline poput sociologije i ekonomije. Ekonomija se, najvećim dijelom, razvijala i objašnjavala u tradicionalnim okvirima nacionalnih država. Držala se vlastitog predmetnog područja i relativno zatvorenog vokabulara. Sociologija, zaokupljena sobom, kao i filozofija, radila je na samorefleksiji i pedagogiji pojmova, ili je stagnirala. To je trajalo sve do devedesetih godina 20. stoljeća. Onda su počeli nastupati Događaji. Nastupila je priča o globalizaciji23, globalnom ekonomskom upravljanju,
Mnogi autori pisali su o “globalizaciji”, njenim pojedinim aspektima i dimenzijama, kao što su ekonomska, politička, kulturna, ekološka, informacijska, vojna, religijska, ideološka, diskurzivna i tako dalje. Autori koji su, poslije 2000. i 2001. godine, pokušali napisati kratki, razumljiv uvod u tako široku, kompleksnu temu kao što je “globalizacija”, priznavali su da su suočeni sa “zastrašujućim zadatkom”. (Vidjeti: Manfred Steger, Globalizacija, Sarajevo, “Šahinpašić”, 2005) Na ovom mjestu, čak ni u najgrubljim crtama, ne mogu ulaziti u podrobniju analizu najutjecajnijih diskursa o globalizaciji koji pripadaju ranoj debati (K. Ohmae, A. Giddens, W. Hutton, S. Meštrović, J. Mander, E, Goldsmith, M. Castells, I. Wallerstein, R. Robertson, U. Beck, D. Tapscott, J. Stiglitz, G. Soros, Albrow, S. Amin, M. Mohamad, J. Baudrillard, S. Žižek, Z. Bauman itd.). PREGLED
33
23

globalnom političkom upravljanju, globalnom ekološkom upravljanju... više se nije znalo o čemu je uopće riječ. Na mjesto marksizma, kao univerzalne teorije o povijesti, društvu i čovjeku, uskočio je New management. Kao što su marksisti vjerovali u povezivanje teorije i prakse, smatrajući da nije dovoljno da ideja teži stvarnosti, nego da i stvarnost treba da teži ideji, i poslenici menadžmenta postali su skloni spekulativnoj dijalektici. Sve o čemu možemo da govorimo i sve što uopće možemo da činimo iznenada je postalo ono čime treba da upravljamo. U zadnje vrijeme, u kontekstu evropskih reformi visokog obrazovanja, počelo se, vrlo apstraktno, administrativno-protokolarnim jezikom govoriti o upravljanju globalnim društvom znanja. Također, isključivo administrativno-protokolaranim jezikom, koji se vrlo jednostavno pretvara u svojevrsni tabelarni teror, počelo se govoriti i o Bolonjskom procesu.24 Najznačajnija posljedica širenja diskursa o globalnom društvu znanja sastojala se u tome što je ideja znanja podvrgnuta parametrima globalne kapitalističke ekonomije. Ideja znanja, poslije nekoliko hiljada godina mišljenja, komercijalizirana je i obesmišljena. Filozofi, često uzaludno, dekonstruiraju kanibalsku logiku konzumerizma i potrošačkog društva spektakla. Luda opklada konzumerizma leži u tome što on želi da “najveće ljudske slabosti preokrene u javnu korist” (Mandeville), što pokušava gramzivost, lakomost i samoljublje pretvoriti u vektore uljudbe.25 “Najveća opasnost konzumerizma u manjoj je mjeri rasipnost negoli proždrljivost; zapravo je u tome što se on dočepa svega što dotakne zato da ga uništi, da ga nemilice ukroti. Ne iskazuje se on samo izrazima užitka, nego, da bi gurao naprijed svoje pijune, poseže i za jezikom vrijednosti, zdravlja, humanitarnosti, ekologije. Publicitet se dohvatio politike i njoj nameće svoje krilatice, televizija teži za tim da zaliječi naše ranjene ljubavi, ispravi nepravdu, nadomjesti policiju, omalovaži i ukine školu. Konzumerizam u
Negativne posljedice Bolonjskog procesa - kao globalnog oblika politizacije, birokratizacije i komercijalizacije znanja - već postaju vidljive, mada ih je još uvijek teško, ali ne i nemoguće, objektivno analizirati. 25 Pascal Bruckner, Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1997, str. 71.
34
24

PREGLED

pravom smislu riječi pobjegao je već odavno iz supermarketa eda bi postao medijsko-trgovačkom logikom koja se predstavlja kao univerzalno rješenje svih problema. Potrebno je dakle obuzdati tu trgovačku logiku, nametnuti joj okvire, zaštititi još sačuvane prostore što ih nastoji prigrabiti. Ali taj sustav uspješno raste na klimavosti i slabljenju svojih ograda. I onoga dana kada televizija zauzme mjesto sudnice, razreda, divana, onog dana kada se čitanje nekog reklamnog spota izjednači u gimnazijama s čitanjem Balzaca ili Madame Bovary, kada Schubert bude još samo onaj pozadinski šum koji prati Vivagel tortu s gljivama, a Verdi fenogram za toaletni papir, toga će dana likovati henot i skončat će zapadna civilizacija.”26 Nova ekonomija znanja prigrlila je konzumerizam i infantilizam. Uništila je one bezinteresne, istinoljubive društvene uvjete i pretpostavke promišljenog i odgovornog stjecanja znanja. Unijela je u biti infantilnu promjenu u individualne i masovne strategije i obrasce zamišljanja onoga što je poželjno znati ili imati. Ona više nema šta reći ljudima (djeci, studentima, srednjoškolcima, roditeljima ili penzionerima) osim trošite novac. Naše doba ne cijeni visoku učenost i obrazovanje, osim ako nije organizirano po Bolonjskom procesu. Liessmann je bio u pravu kada je napisao da bijeda evropskih visokih škola ima svoje ime: Bologna. Varljivi sjaj, špekuliranje, blefiranje, zavođenje i birokratsko reformiranje zamjenjuju znanstvenost, refleksivnost i intelektualnu odgovornost. Naše doba ne može se zamisliti, niti preživjeti, bez konferencija, seminara, prezentacija. Način na koji se danas prezentira znanje može se također čitati kao uputstvo za rastući prezir spram znanja. Loš običaj projiciranja jednostavnih rečenica i bombastičnih pojmova u Power Pointu koji se zatim čitaju naglas, običaj koji se može promatrati ne samo u poduzećima, nego sve više na znanstvenim simpozijima i na univerzitetima, predstavlja oblik prezira spram auditorija i potpun gubitak onoga što se nekoć nazivalo predavačkom kulturom. Ako se uz to još pojave omiljeni stupičasti i kružni dijagrami – svejedno o kojoj se temi radi – možemo biti prilično sigurni da se tom vizualizacijom moglo namjeravati sve moguće, ali tu zasigurno neće postojati slika stvarnih odnosa.
26

P. Bruckner, Napast nedužnosti, str. 70-71. PREGLED
35

Općenito se u takvim prigodama može konstatirati sveopći nesrazmjer između tehničke i medijske prisutnosti i misaonog sadržaja ponuđenog. Tamo gdje sve blješti i svjetluca, gdje scenom vladaju videokamere, zasloni i prenosiva računala, gdje se multimedijski agira i umjetnički intervenira, doista je bolje više ništa ne slušati. Ne samo zato što dominacija tehnike prikriva riječi nego ona više ne dopušta nikakve prave misli. Postoje oblici prezentacija koji mišljenje čine gotovo nemogućim. Još se samo formuliraju naslovi i parole; eliminiraju se sve mogućnosti da se rečenice logički, tj. argumentirano strukturiraju. Pa ipak su protagonisti takvih emisija uvjereni u to da se radi o znanju i njegovu posredovanju.27 Ekonomizacija, i površna prezentacija znanja, ima za pretpostavku gubitak njegove oštrine. Znanje i obrazovanje – koliko god nam to čudno izgledalo – u društvu znanja kojemu težimo nisu više cilj, nego su sredstvo koje ne zahtijeva nikakva daljnja promišljanja sve dotle dok se dade opravdati samo kao sredstvo: za prosperitetna tržišta, kvalifikacije za radno mjesto, mobilnost usluga, rast gospodarstva.28 Prazno mjesto, ostalo nakon mortificiranja tradicionalne ideje znanja, definitivno je zauzeo menadžment znanja (menadžment u obrazovanju), što je u skladu s infantilnom, potrošačkom, konzumerističkom, kreditnom, i u biti marketinškom slikom znanja, koju neumorno promovira, širi i na sve strane institucionalizira nova ekonomija znanja. Menadžment u obrazovanju slovi kao spasonosni nauk kada se radi o pitanjima znanja. Tehnokratski menadžer znanja, naoružan sofisticiranim tabelama i statističkim proračunima, ne zamjenjuje samo obrazovanog stručnjaka. U društvu znanja – o kome se posvuda trubi – pedagoga, pa čak i znanstvenika – sve više treba razumijevati kao menadžera znanja. Ta je predodžba moguća samo zato što je društvo znanja eliminiralo odnos znanja prema istini i, štaviše, namjesto tog odnosa hipostaziralo ekonomske
Kada bi bilo dopušteno našaliti se, onda bismo mogli reći da bi najefikasniji način ocjenjivanja internog i eksternog kvaliteta nastave na sveučilištima nastupio u trenutku kada bi nekim čudom bila uvedena zabrana predavanja pomoću svjetlucavih tehnika Power Pointa. Dakako, sve dok našim diskursima, strategijama ophođenja i komunikacije dominiraju trendovi nove ekonomije znanja i užurbana ekonomija vremena – to se vjerovatno neće dogoditi. 28 K. P. Liessmann, Teorija neobrazovanosti, str. 129.
36
27

PREGLED

kriterije kvantitativno izračunljive efikasnosti, efektivnosti, učinkovitosti i uspješnosti. Tako se briše – i ponekad izgleda da je već izbrisana – razlika koja razlučuje znanje kao epistemološki postupak spoznaje od drugih oblika ovladavanja svijetom. Umjesto da, na temelju promišljenog znanja, i vlastitog refleksivnog potencijala, kritiziramo tu besmislenost, mi joj se podvrgavamo, gonjeni paničnim strahom da ćemo propustiti jedan od tih skokovito navirućih modernizacijskih pomaka. U klasičnoj teoriji obrazovanja znanje je fungiralo kao moralno-kvalifikacijska kategorija jer je podupiralo i pospješivalo cilj prosvjetiteljstva da čovjek kao ćudoredan subjekt može autonomno misliti i živjeti.29 U situaciji kada se ozbiljno suočavamo sa ukupnim neobrazovnim učincima protivprosvjetiteljskog zanemarivanja mišljenja mogli bismo reći da je pisac Gramatologije bio u pravu kada je napisao da na određen način, “mišljenje” ne znači ništa.30 Čini se da su sami principi na kojima se uspostavlja ekonomija znanja, i administrativno-birokratske procedure pomoću kojih se nastoji obrazovati globalno društvo znanja, već unaprijed okrenuti protiv kritičkog i ispitivačkog mišljenja koje želi promišljati nekomercijalni smisao nekog znanja. Nova ekonomija znanja želi potpuno ekonomizirati znanje, sam jezik znanja, tako što i znanstvene pojmove želi reducirati na ekonomske pojmove. Ključni pojmovi društvenih znanosti, kao što su: društvo, kultura, identitet, vrijeme, mjesto, tradicija, politika, obrazovanje, moral, religija, vrijednost, odgovornost, demokracija itd. – nastoje se prilagoditi administrativno-birokratskom novogovoru društva znanja. Posljedice ove epistemološke mutacije – nastale apsolutizacijom društva znanja – navode na zaključak da je nastupio potpuni poraz kvalitativne metodologije društvenih znanosti na kojoj bismo mogli promišljati institucionalne mogućnosti uspostavljanja jednog globalnog društva zasnovanog na znanju o globalnoj pravdi i globalnoj solidarnosti svih ljudi cijelog svijeta. Najopasnije postignuće ove velike epistemološke mutacije je sljedeće: kritičko mišljenje i javno izražavanje sumnje tretiraju se kao nešto nepoželjno, subverzivno, pa čak i opasno. Nakon svega, postalo je očito da se povlaštena priča o
29 30

Ibid., str. 131. J. Derrida, O gramatologiji, str. 128. PREGLED
37

globalnom društvu znanja, kome treba da težimo, i kritičko mišljenje uzajamno isključuju. Prvobitni optimizam, s kojim su teoretičari globalizacije devedesetih godina govorili o globalizaciji, zatomljen je globalnim nepravdama koje bogati i moćni nanose siromašnim i nemoćnim. Kritičari globalizacijskih teorija su svoje suparnike, zagovornike globalizacije, podrugljivo nazvali službenim promotorima dobrog raspoloženja. Ako je od onoga što je rečeno o globalizaciji išta tačno, onda je tačno to da živimo u globaliziranom svijetu nasilja. U svijetu komercijalnog normaliziranja nasilja, kao i normaliziranja nasilja koje se svakodnevno vrši pomoću nasilja reklama i propagandnih riječi, marketinško-samoreklamirajućih slika. Marketing ne želi istinu, nego bilo kakvu, pa i glupavu zabavu, koja će biti u stanju što duže, po mogućnosti 24 sata dnevno, zarobiti naše vrijeme i našu pažnju. Marketing spoznaje da je moguće da u samom marketingu lašci lašce nazivaju lašcima, od čega i profitiraju marketinški stručnjaci.31 Pojam globalizacije, koji se često koristi samo kao parola, postao je toliko prezasićen značenjem da ne znači skoro ništa. Poput reklamnog govora koji svakodnevno slušamo, a ustvari ga ne čujemo, niti možemo razabrati njegov viši smisao. Nastupila je inflacija, tačnije hiperinflacija govora o globalizaciji, koja je dovela do lošeg ugleda samog tog govora. Gramatologijski posmatrano, takva situacija nije ništa novo. Deridda je pisao da samo opadanje ugleda riječi “govor” ukazuje i svjedoči o malodušju rječnika, o napasti jeftinog zavođenja, pasivnog prepuštanja pomodnom, znači avangardni svijet, tj. neznanje. Ova inflacija znaka “govor” inflacija je znaka samog, apsolutna inflacija, inflacija sama. Međutim, jednom stranom ili jednom sjenkom nje same ona još označava: i ova kriza također je simptom.32 Kad govorimo o globalizaciji, ne možemo govoriti o homogenom kontinuitetu misli o globalizaciji. Noviji događaji pokazuju da su se veze i prekidi veza između riječi i stvari, teorija i stvarnosti, koncepata i praksi, pokazale daleko zamršenijim nego što su modernisti i postmodernisti, strukturalisti i poststrukturalisti mogli i
Vidjeti: Seth Godin, Svi marketinški stručnjaci su lažljivci. Moć kazivanja vjerodostojnih priča u sumnjičavom svijetu, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006. 32 J. Derrida, O gramatologiji, str. 13.
38
31

PREGLED

zamisliti. Originalnost strukturalizma nekada se mogla sastojati u njegovom insistiranju na označitelju. To insistiranje uključuje preliminarnu operaciju koja izdvaja označitelj kao takav, kao predmet proučavanja, od onoga što je označeno. U našem slučaju, ono što u različitim diskursima nazivamo globalizacijom funkcionira čas kao označitelj, čas kao označeno, a čas kao sama stvarnost. Pokušaje da se diskurzivne strategije građenja i razgrađivanja problema globalizacije analiziraju filozofskim postupcima, recimo onim pisanim u znaku strukturalizma ili poststrukturalizma, trebalo bi pohvaliti za odvažnost mišljenja, i označavanja. Možda je velika diskurzivna mutacija mišljenja od filozofije do New managementa – kao vladajuće, poslovne filozofije, današnjeg društva znanja – najbolji primjer koji može poslužiti kao ilustracija šta se dogodilo imenu filozofija od vremena pisanja Kritike čistog uma. Filozofija je oduvijek imala mnogo suparnika koji su željeli zauzeti njeno mjesto. Budućnost filozofije vjerovatno će zavisiti i od toga kako će društvo – buduće društvo znanja – znati razumjeti povijest filozofije. Ali i od toga da li će znati odgovorno povezivati različita znanja i o filozofiji i o njenim suparnicima. Šta je to filozofija? – to više nije samo pitanje za filozofe. To je pitanje o odgovornosti mišljenja. To je nalog da prihvatimo dužnost da na drugačiji način razumijevamo poziv da vraćamo naslijeđeni dug – dužnost da ne odustanemo od filozofske tradicije postavljanja pitanja o načinima razumijevanja tog velikog, neotplativog duga: “Kad se približila našem vremenu, filozofija je srela mnogo novih suparnika. To su prvo bile nauke o čovjeku, posebno sociologija, koja je htjela da zauzme njeno mjesto. Ali kako je filozofija sve više zanemarivala svoj poziv – stvaranje pojmova – i bježala u Opštosti, nije se više znalo o čemu je uopšte riječ. Treba li odustati od svakog stvaranja pojma u korist jedne stroge nauke o čovjeku ili, naprotiv, promijeniti prirodu pojmova, praviti od njih čas kolektivne predstave, čas koncepcije svijeta koje su stvorili narodi, njihove historijske i duhovne vitalne sile? Zatim je došao red na epistemologiju, lingvistiku, pa čak i psihoanalizu – i na logičku analizu. Od izazova do izazova, filozofija se suočavala sa sve drskijim, sve nezgodnijim suparnicima koje Platon nije mogao da zamisli čak ni u šali. Dno sramote dostignuto je kad su se informatika, marketing, dizajn, javno oglašavanje, sve discipline komunikacije, dočepale same riječi
PREGLED
39

pojam i izjavile: to je naša stvar, mi smo kreativci, mi smo tvorci pojmova! Mi smo prijatelji pojma, mi ga unosimo u svoje računare. Informacija i kreativnost, pojam i poduzetništvo: bibliografija je već prilično bogata... Marketing je zadržao predstavu o izvjesnom odnosu između pojma i događaja; ali tu je pojam postao skup prezentacija nekog proizvoda (historijskog, naučnog, umjetničkog, seksualnog, pragmatičkog...), a događaj izlaganje koje uvodi na scenu različite prezentacije i ‘razmjenu ideja‘ povodom njih. Jedini događaji su izlaganja, a jedini pojmovi su proizvodi koji se mogu prodati. Opšte kretanje koje je kritiku zamijenilo komercijalnom promocijom i te kako je utjecalo na filozofiju... Ali što se filozofija više sudara sa bestidnim i neotesanim suparnicima, što ih češće susreće u sopstvenom okrilju, to više u njoj raste želja da obavlja svoj zadatak, da stvara pojmove koji su prije aeroliti nego robe. Simulakr, simulacija jednog paketa rezanaca postaje pravi pojam, a prezentator – izlagač proizvoda, robe ili umjetničkog djela, postaje filozof.”33 Lažni prijatelji pojma, koji manipuliraju komercijalnim brendovima, postali su istinski neprijatelji mišljenja. Komercijalizacija znanja i komercijalizacija znanstvenog vokabulara obesmišljavaju pojam filozofije, znanosti, etike, odgovornosti, aksiologije, morala i ekologije. To obesmišljavanje ima dalekosežne posljedice po samorazumijevanje čovjeka i njegovu unutarnju i vanjsku prirodu. Glavni tokovi zapadnih znanosti i administratori znanja zastupaju strogo određenu (uvijek reformsku) politiku obrazovanja, i takva politika znanja nastoji se nametnuti, i nameće se, kao globalna politika znanja. Glavni tokovi u znanostima, ekonomiji i politici izgradili su zavodljiv, međusobno preplićući simbolički univerzum novih znanja, novih paradigmi i novih procedura legitimiranja znanja. U takvom simboličkom univerzumu tehnički i informacijski modificirane znanosti – tehnoznanosti – zauzimaju povlašteno mjesto u odnosu na sve druge oblike znanja i iskustva svijeta. Zapadna znanost, zapadno tehnoznanstveno znanje postalo je globalizirano znanje jer se nametnulo kao globalno znanje. Globalizirano znanje koketira s marketinškom stilizacijom znanja i često se institucionalno nameće kao apsolutno znanje. Marketinško znanje,
33

Gilles Delleuze/Félix Guattari, Šta je filozofija, Novi Sad, 1995, str. 15 i 16.

40

PREGLED

kao znanje namijenjeno za prodaju, neprestano se širi, postajući tako sastavnim dijelom prosječne svijesti ogromnog broja ljudi širom informacijski umreženog svijeta. Marketinško znanje se razvija i uz pomoć scijentističkih, kvantificirajućih znanosti, potrošačke kulture, medija, reklame, propagande, zavođenja, manipulacije – ono se reklamira i samoreklamira uz pomoć najrazličitijih strategija intelektualnog i emocionalnog brendiranja ljudskog mozga, ideologije infantilizma, tehnike i tehnologije. To znanje se pretvorilo u obesmišljeno znanje. Postalo je noseći dio i praktički je nerazdvojno od nove ekonomije znanja koja se promovira u ime uspostavljanja novog globalnog društva znanja. “Nova ekonomija znanja” želi nametnuti univerzalni monopol na Mudrost. Ona je postala povlašteno ime za znanje, drugo ime za samo znanje – nova (znanstvena) paradigma. Riječ je o površnoj paradigmi koja je, uz pomoć benignog eufemizma “globalizacije” – naročito ekonomske globalizacije – pokušala promijeniti svaki dosada poznati pojam znanja. Teorijsko značenje nove ekonomije znanja postalo je skoro nemoguće razlikovati od praktičnog značaja tehnoznanstvene prakse usmjerene ka budućem uspostavljanju globalnog društva znanja. “Ekonomska globalizacija”, koja u dominantnim diskursima glavnih tokova funkcionira kao obuhvatni pojam, univerzalna znanstvena paradigma i vrhovni cilj procesa modernizacije svijeta, pretpostavlja realnu mogućnost uspostavljanja “globalnog društva znanja”. Na toj pretpostavci nastaje i održava se globalna ekonomska, korporativna, komercijalna i u biti materijalistička slika svijeta – dominantna slika svijeta savremenog čovjeka. Jedanaest antiteza o globalizaciji – napisanih u obliku skice – ovdje naznačava različite diskurzivne mogućnosti preispitivanja ekonomskog i tržišnog fundamentalizma – i preispitivanje ekonomije znanja kao nove ideologije: 1. “Globalizacija” u modernističkoj i postmodernističkoj literaturi, čak i ekonomskoj teoriji, nije jednoznačna, nego cirkulira kao višeznačni relacioni izraz koji ne dopušta jasno razlikovanje između teorije i stvarnosti – nove stvarnosti koju referira. Hiperglobalisti su skloni nekritički izjednačavati globalizaciju, globalnu ekonomiju i globalnu stvarnost. Ohmae čak tvrdi da globalna ekonomija ima svoju dinamiku i svoju logiku jer više nije teorija, već stvarnost. Izjednačiti
PREGLED
41

teoriju i stvarnost je paradoks; to znači ukinuti i pojam teorije i pojam stvarnosti, što je besmislica. S porazom globalizacije, ukoliko se tako nešto događa, postaje sve više nejasno kako trebamo ili kako možemo promišljati i razumijevati ono što je preostalo nakon rasipanja – nakon razmještanja – globalne i homogene slike stvarnosti. U sociološkoj literaturi globalizaciju se, također ne bez paradoksa, dovodi u vezu s projektom i posljedicama modernosti. Tvrdi se da ona nije ništa drugo nego direktna posljedica modernosti, i da je modernost imanentno globalizirajuća. Tvrdi se, zapravo devedesetih se to tvrdilo, da se svijet sve više, ubrzano globalizira. Rijetko se promišlja gramatologijska razlika između ‘globalizacije’ i pisanja o globalizaciji – odnosno razlika između teorije globalizacije i globalizacijske teorije. Površni diskurs o globalizaciji, koji prakticira nova ekonomija znanja, postao je dominantan i popularan. Površnost se suprotstavlja sistematskom i analitičkom mišljenju. Površnost prijeti da hegemonizira i sociološki diskurs. Površnost prijeti da potisne različita kontradiktorna viđenja globalizacije, naročito ona koja ističu paradoksalne i negativne aspekte globalizacije ili uočavaju nekonzistentnost u samom globalizacijskom diskursu. Pomoću prevladavajuće površnosti razumijevanja onoga što se (s) nama ljudima događa, i usprkos prekomjernoj semantičkoj neodređenosti – “globalizacija” – odnosno diskurs o njoj – na paradoksalan način – bila je uspjela zadobiti veliku praktičnu, simboličku, znanstvenu, ekonomsku, kulturnu i političku moć, bez obzira na to da li je izazivala povjerenje, sumnju ili nešto treće. Stoga je “globalizacija”, kako na razini početnog poimanja i eksplanacije tako i u dvostruko-hermeneutičkom razumijevanju posljedica modernosti – paradoksalna. Jer, globalizacija kao ishod projekta modernosti ne može biti objašnjena prosto prizivanjem globalizacije kao procesa koji teži takvom ishodu. Ideja globalizacije, kao jedna eksplanatorna shema, bila je – i ostala – opterećena teškoćama. Jedan od centralnih elemenata definicije globalizacije je onaj koji je insistirao na brzini-ubrzanju, to jest “sažimanju vremena i prostora”. Ali ako je sažimanje
42

PREGLED

vremena i prostora, primjerice u Giddensovoj argumentaciji, trebalo biti objašnjeno kao jedna pojavljujuća osobina određenog historijskog tipa društvenih odnosa, onda pojam ‘globalizacija’ ne bi trebao općenito označavati jednu teoriju kao takvu – umjesto toga bi funkcionirao tek kao jedna konstatacija toga koliko se dalekosežno, i na koje načine, ovaj historijski proces razvija. A teoretičari globalizacije (koji su pisali na tragu Giddensa) očito su namjeravali učiniti nešto više od ovoga. Tvrdeći da se pojava tog jedinstvenog globalnog prostora kao arene društvenog djelovanja značajno, i po svojim konsekvencama, proteže na druge vrste kauzaliteta koji su se tradicionalno prizivali da se objasne društveni fenomeni; ekstrapolirajući geografsku dimenziju ovog procesa u jedan alternativni, prostornotemporalni problem za društvenu znanost; te najzad, suprotstavljajući ovu novu problematiku ne prosto samo konkurentskim gledištima u savremenim društvenim znanostima nego i klasičnim temeljima moderne društvene misli kao cjeline – na sve te načine oni su podigli svoje uvide iznad čisto opisne uloge svog koncepta. U strukturi Giddensove argumentacije (Giddens se najčešće smatra začetnikom teorije globalizacije) ono što se inicijalno predstavlja kao eksplanandum – globalizacija kao razvojni ishod jednog historijskog procesa – ubrzano je pretvoreno u eksplanans: sad globalizacija objašnjava mijenjajući karakter modernog svijeta – te čak generira ‘retrospektivna otkrića‘ o prošlim epohama za koje se mora pretpostaviti da ona tada nije postojala. Ova inverzija eksplanansa i eksplananduma na temelju logike ne može se zanemariti.34
U polemičkom, indikativno naslovljenom djelu The Follies of Globalisatio Theory: Polemical Essays (London & New York, 2000), Justin Rosenberg, imanentnom analizom teksta, analizira i komparira strukturu diskursa i načine pisanja o globalizaciji – u djelima Jana Aarta Scholtea, Roba Walkera i Anthonyja Giddensa. Rosenberg dokazuje tezu da savremene društvene znanosti, u svojim aspiracijama prema prostorno-temporalnoj problematici, stoje na samoj ivici logičkog zahtjeva za koherentnošću, i da - u globalizacijskoj teoriji - one i prelaze tu granicu. PREGLED
43
34

2. “Globalizacija” nije samo teorija, nego je to jedina teorija (osim marksizma) koja stvarnost – novu stvarnost – izdiže iznad teorije o stvarnosti, tvrdeći pritom da je upravo globalizacija ta nova stvarnost. To je centralni autoreferencijalni paradoks globalizacijske teorije. Taj paradoks teoriju globalizacije ukida kao koherentnu teoriju i pretvara je u ideologiju. Taj paradoks nije mogućno artikulirati ni razjasniti služeći se vokabularom nove ekonomije znanja. Razlog tome je sljedeći: Nova ekonomija znanja, prije epistemološkog i znanstvenog preispitivanja ideje znanja (i samog pitanja šta je to znanje), podrazumijeva da to zna. Štaviše, ona operacionalno djeluje i vrednuje to što tako čini, kao da unaprijed posjeduje univerzalni znanstveni odgovor na to pitanje. Da bi priskrbila status znanstvenosti, ona se, doduše samo nominalno, poziva na (ideju) tradiciju “znanja”, tautološki tvrdeći da je zasnovana na znanju. Ali, upravo suprotno, nova ekonomija znanja nije nikakva nova znanost, nego je nova ideologija. Ideologija se značajno razlikuje od znanosti i znanstvene teorije. Znanstvena teorija prepoznaje svoj vlastiti idealistički (ili naprosto ideacijski) karakter, dok ideologija pokušava da se podmetne kao zbilja (sama stvarnost). Dovoljno je pročitati samo nekoliko knjiga iz oblasti menadžmenta, menadžmenta u obrazovanju ili menadžmenta u marketingu, koje liče kao jaje jajetu, da bismo se uvjerili da nova ekonomija znanja vulgarizira samu ideju znanja. To čini tako što sama za sebe, potpuno nekritički, tvrdi da je zasnovana na znanju, želeći to cirkularno znanje univerzalizirati – nametnuti svim drugim oblicima mišljenja i iskustva svijeta. Upravo ta zavodljiva tautologija, na kojoj se producira i reproducira i distribuira znanje (o znanju) nove ekonomije znanja, cijelu tu stvar čini vrlo sumnjivom, ispraznom, neznanstvenom. 3. “Globalizacija” nije neutralan, nepristrasan opis svijeta, nego je veoma pristrasan opis, nerazdvojan od ekonomske (tačnije ekonomimetičke) i simboličke moći nametanja dominantne slike svijeta, te je utoliko nerazdvojna od neodgovornog manipuliranja znakovima i samom idejom znanja, što je,
44

PREGLED

na kraju krajeva, čini vrhunskim oblikom komercijalno angažirane teorijsko-praktične i pragmatičke ideologije. U većini slučajeva, pa tako i u ovom, ideologije služe sebi samima i u funkciji su materijalnih i simboličkih interesa vladajućih skupina. U tom smislu, i ideologija nove ekonomije znanja nadzire sredstva za proizvodnju, pa i sredstva za (re)produkciju ideja. Ideologija nove ekonomije znanja samu ideju znanja reducira na ekonomsku ideju znanja. Ekonomska ideja znanja nastoji se nametnuti kao univerzalni model znanja. Stoga sintagma društvo znanja – odnosno globalno društvo znanja – koja se u komercijalnim diskursima o globalizaciji potpuno nekritički koristi, predstavlja prazno mjesto znanja o globalizaciji. 4. Nova ekonomija znanja – pomoću nove politike znanja, komercijalizacije medija i merkantilizacije obrazovanja – sposobna je učiniti da oni nad kojima vlada manje-više prihvate i njezinu ideologiju kao neprikosnoveno znanje o “prirodnom” stanju stvari. Stoga ne možemo raskrinkati način funkcioniranja ideologije na kojoj se uzdiže zgrada nove ekonomije znanja a da, prije toga, ne ispitamo ulogu društveno-kulturnog znanja i druga zajednička uvjerenja koja su “zajednički temelj” obrazovanja i reprodukcije ideje znanja. Nije slučajno da diskurs nove ekonomije znanja ne samo da izbjegava nego i potpuno ignorira cjelokupno nasljeđe epistemologije i kritičkog preispitivanja ideje znanja. Nova ekonomija znanja, po kratkom postupku, ideju znanja svodi na tzv. čistu ekonomiju (vulgarno ekonomiziranje, manipuliranje i kalkuliranje /s/ idejom znanja). Krajnja posljedica ekonomiziranja (ideje) znanja jest simboličko pretvaranje filozofije, kao kraljice mudrosti, u poslovnu filozofiju uspjeha. “Istina”, “Dobrota” i “Vrijednost”, u povlaštenom vokabularu poslovne filozofije uspjeha, prestaju važiti kao filozofske ideje. Vrijeme se pretvara u Novac. Prostor u Tržište. Čovjek u Potrošača. A dobro postaje Roba. Vrijednosti su dakako samo novac, tržište, potrošači i roba. Posljedica toga je da su jedine vrijednosti koje poznaje ta ekonomija, kao ekonomija
PREGLED
45

znanja – Cijene. Nova ekonomija znanja – koja samu sebe reklamira, promovira i samolegitimira kao ekonomiju zasnovanu na znanju – tako postaje istinska metafizika bez istine. Dakle, to nije aristotelijanska ili skolastička metafizika, nego komercijalna metafizika dobrog raspoloženja. Potpuno nova društvena metafizika: bezbrižna, cool metafizika, koja prije pitanja ima komercijalne odgovore na najkrupnija metafizička pitanja. Zbog svoje opijenosti uživanjem, infantilnim zadovoljavanjem Potreba (u stilu: Ti to zaslužuješ), apsolutnom pohlepom za novcem i uspjehom po svaku cijenu, ta nova društvena metafizika napušta staru zadaću vjekovne potrage za Istinom. To je destruktivna metafizika obogotvorenja trgovine i tržišta i ona vrlo uspješno mortificira ideju humanizma, humanističkog obrazovanja, i samu ideju znanja. Popularno i znanstveno, sasvim svejedno, ona samu sebe, potpuno bestidno, naziva novom ekonomijom znanja. 5. Na mnogo načina moguće je pokazati da s trijumfom nove ekonomije znanja i poslovne filozofije uspjeha (menadžmenta) još jednom preživljavamo “smrt filozofije” i “kraj mišljenja” kakve smo do sada poznavali. Ne radi se o smjeni znanstvenih paradigmi, nego o velikoj transformaciji mišljenja i svijeta života uopće. Ukupne društvene posljedice ove velike transformacije nije moguće sagledati bez doze straha pred novim barbarstvom – jednom potpuno novom i zavodljivom neodgovornošću diskursa i diskurzivnog djelovanja. 6. Globalizaciju nije moguće, na neproblematičan način, proglasiti novom znanstvenom paradigmom. Postkunovske znanosti pokazuju da je, posljednjih nekoliko decenija, sam pojam znanstvene paradigme postao toliko neodređen i prezasićen značenjem da je neproblematična upotreba pojma paradigma više štetna nego znanstveno korisna. Ako se globalizacija, u povlaštenim diskursima nove ekonomije znanja, samolegitimira kao nova znanstvena paradigma, onda to više govori o tome koju vrstu znanja danas smatramo znanstvenom nego šta omogućava odnosno
46

PREGLED

onemogućava da isporučimo jednu neutralnu i strogu znanstvenu istinu o “globalizaciji”. Znanosti više nisu potpuno autonomne u određivanju svojih znanstvenih paradigmi. One nisu odvojene od tehnologije, industrije i velikog biznisa gdje se nalaze izvori moći i finansijska sredstva neophodna za znanstvena istraživanja. “Veliki dio suvremene znanosti više nije normalna znanost u Kuhnovom smislu (...) Stara paradigma znanosti koja je pružala sigurnost i pouzdanje više ne vrijedi. Znanost je prešla u postnormalnu fazu u kojoj su činjenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki, a odluke hitne.”35 Konvencionalne paradigme mogu vrijediti u situacijama s niskom razinom neizvjesnosti i rizika, ali ne i u slučajevima genetskog inženjeringa ili kloniranja ljudi. Panika znanstvenika, prema Sardaru, ima duboke korijene u toj stvarnosti – promjenjivoj paradigmi koja time mijenja kontekst znanosti i na čelo stavlja neizvjesnosti svojstvene kompleksnim sustavima. Dakako, ostaje veliki interdisciplinarni metodološki problem oko razumijevanja i upotrebe pojma “neizvjesnost”. U povlaštenom vokabularu nove ekonomije znanja i menadžmenta neizvjesnost funkcionira kao ključna riječ. 7. Terminološko razlikovanje “globalizacije”, “globalnosti” i “globaliteta” nije dostatan način da, iz povlaštenih shvaćanja globalizacije, otklonimo dubinske paradokse diskursa o globalizaciji koje smo već naveli. Diskurs o globalizaciji nije dobro shvatiti kao novu svjetsku mudrost, kako se to čini u komercijaliziranim promocijama novog menadžmenta za čovječanstvo.Vokabular kojim se koristi teorija i praksa menadžmenta predstavlja dubiozan pokušaj da se poslije “smrti velikih naracija”, brže-bolje, bez ostatka, isporuči “riješena zagonetka historije čovječanstva”. Veći je problem u tome što je sve globalizirano osim naše saglasnosti i demokracije. Također, problem globalizacije se može posmatrati i kao problem sve većeg globaliziranja
Ziauddin Sardar, Thomas Kuhn i ratovi znanosti, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 63. PREGLED
47
35

nasilja, simboličkog i stvarnog. Ako unutar nove ekonomije nismo u stanju razlučiti da li je globalizacija teorija ili je stvarnost (sama stvarnost), onda možda postaje manje bitno da se iscrpljujemo oko terminoloških razlika između globalizacije, globalnosti i globaliteta, jer sva tri izraza, u površnijim komercijalnim diskursima, već fukcioniraju kao dio ideologije tržišnog fundamentalizma i samo bliski pomoćni izrazi u službi izgradnje globalnog društva znanja kako smo ga već opisali. 8. Globalizacija nosi pozitivne i negativne strane i mogućnosti. To je doslovno čini proturječnom, otvorenom i neizvjesnom. Pogrešno je pitati jesmo li “za” ili “protiv” globalizacije. Jer, ne radi se o utakmici povodom koje trebamo navijati, nego o Pozornici o kojoj trebamo odgovorno misliti. Prije bismo mogli reći da trebamo, na planetarnoj razini, iznova učiti postavljati pitanja o tome “tko smo mi”, a “tko su Drugi”, da trebamo učiti odgovorno misliti našu zajedničku egzistenciju na Zemlji, a to znači da trebamo iznova učiti epistemološki odgovorno promišljati ono što se (s) nama događa svaki puta kada (se) na naše živote djeluje u ime globalizacije i globalnog društva znanja. Ko smo “mi” u različitim diskursima o globalizaciji. Izrazi poput prvog, drugog ili trećeg svijeta nisu više primjereni. Možemo li, na koherentan način, govoriti o “kolonizatorima” i “koloniziranim” u dosluhu s postkolonijalnim strategijama pisanja? Možemo li, na znanstveno legitiman način, u istoj rečenici govoriti o bogatim i siromašnim upotrebljavajući obmanjujuću zamjenicu “mi”? Primjer: “Kako je istaknuo vođa američkih Indijanaca, Guaciaipuro Cuautemoc, između 1503. i 1660. godine iz Latinske Amerike u Europu prevezeno je sto osamdeset pet tisuća kilograma zlata i šesnaest milijuna kilograma srebra. Cuautemoc tvrdi da njegov narod taj prijenos ne bi trebao smatrati ratnim zločinom nego ‘prvim u nizu prijateljskih zajmova koje je Amerika dala za razvoj Europe‘. Kad bi latinoamerički starosjedioci na taj zajam zaračunali složene kamate, po umjerenoj

48

PREGLED

stopi od deset posto, količina zlata i srebra koju bi im Europa dugovala premašivala bi težinu Zemlje.”36 9. Globalizacija, odnosno globalizacijski diskurs, na nepredvidiv način mijenja “našu buduću prošlost”; značenje (pred) globalizacijskih diskursa o nama samima, kao i o ljudskom identitetu, društvu, čovjeku, prirodi, kulturi, politici, ekonomiji (novoj ekonomiji znanja), životu, biokolonijalizmu i biopolitici uopće. Znanstvena dostignuća, omogućena pozitivnim znanstvenim napretkom – najdramatičnije ona u molekularnoj genetici i biotehnologiji – ne zanimaju samo znanstvenike u prirodnim znanostima. Takva dostignuća postaju predmet društvenog, etičkog, bioetičkog, eugeničkog i moralnog interesiranja ljudi koji se ne bave prirodnim znanostima. Prirodne znanosti i društvene znanosti – u današnje doba nedostatka globalnog dogovora – dijele mnoge zajedničke dileme koje se tiču planiranja budućnosti – budućeg izgleda i opstanka čovječanstva. Prirodne znanosti također tematiziraju određene aspekte globalizacije, s tom činjenicom da se epistemološkom dimenzijom globalizacije bave na mnogo različitih, nanotehnološki povezanih načina. Ti načini pokazuju da se biotehnologija i informatičke znanosti približavaju. Dok to čine, možemo pretpostaviti da one postaju svjesnije i nadamo se i odgovornije naspram mogućih društvenih posljedica njihovih otkrića (izuma), čime pitanje Odgovornosti izbija u prvi plan. Mogućnosti stvaranja genetički promijenjenih živih bića ostvarene su naglo posljednjih godina i većina ljudi još nije svjesna dosega manipulacije životom. Ako, primjerice, čitamo i analiziramo Rifkinovo djelo Biotehnološko stoljeće: Trgovina genima u osvit vrlog novog svijeta,37 u kontekstu ranijih debata o globalizaciji, onda se možemo uvjeriti da epistemološke razlike između teorije globalizacije i globalizacijske teorije, o kojima smo govorili povodom Rosenbergove kritike glavnih tokova razumijevanja globalizacije, gube svoju
George Monbiot, Doba dogovora, str. 109. Jeremy Rifkin, Biotehnološko stoljeće, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999.
37 36

PREGLED

49

metafizičku privlačnost. Zabrinutost ili strah za sudbinu čovječanstva nisu dobri saveznici ni znanstvenicima ni (bio)etičarima, ali strah postaje saveznikom ako znamo da globalne korporacije, koje trguju, ili namjeravaju trgovati ljudskim genima, nemaju drugih izazova osim onih koji se javljaju zbog grabežljive trke za profitom – po svaku cijenu. Pitanje onda glasi – koliko košta ljudski život ili njegovo poboljšanje? Ili, da to izrazimo popularnim jezikom, preuzetim iz volkabulara obrazovnih politika internog i eksternog osiguranje kvaliteta: pitanje onda glasi: koje, dakle, indikatore za poboljšanje kvaliteta (odnosno koje indikatore za poboljšanje samih indikatora) primijeniti da bismo preispitali etičke aspekte patentiranja gena u komercijalne svrhe? Može li nam pomoći nova ekonomija znanja i New management? I ko smo to “Mi” u različitim diskursima o globalizaciji, globalizaciji znanja i globalizaciji neznanja – u globalnoj ekonomiji (znanja?) 10. Globalizacija na mnogo načina mijenja ili čak i ukida tradicionalno povučene granice između društvenih i humanističkih, pa čak (do neke mjere) i prirodnih disciplina, čineći pojam Društva, kao temeljni pojam društvenih znanosti, ispražnjenim. “Globalno društvo znanja”, o kojemu govori nova ekonomija znanja, ukoliko ne želi postati najmračnija dogma, ne može se adekvatno analizirati polazeći samo od jedne znanstvene discipline, naročito ako ona samo obogotvoruje profit. A ekonomija upravo to čini. Ekonomija, u liku nove ekonomije znanja, nastoji se nametnuti kao apsolutno znanje (znanje o znanju koje isključuje svako neznanje); to jest kao znanost svih znanosti – disciplina iznad svih disciplina. Najočitiji primjer je slavodobitno izjednačavanje i zamjenjivanje tržišne ekonomije i tržišnog društva, što je vrhunac neodgovornosti. Globalno društvo, o kojemu govori ekonomija znanja, provodi simboličko nasilje nad čovjekom tako što ga pretvara u neobično dobro razmjenjivu robu. To simboličko nasilje je, doduše, “blago i maskirano”, i provodi se uz privolu onih koji ga trpe. Ono je “sračunato na umove, a ne na tijela. U akademskom svijetu katkad se očituje kao diskurs autoriteta ili kao riječ
50

PREGLED

učitelja”.38 Za razliku od Immanuela Kanta, koji je o vremenu govorio u kontekstu transcendentalne estetike, ekonomija znanja o vremenu govori u kontekstu Novca. Teško bi bilo dokazati da ta dva govora govore o istom, ali nije dovoljno konstatirati ni da govore o različitom. Radi se o upadima prekida – diskontinuitetima koji radikalno narušavaju masivne i homogene manifestacije mišljenja. Status i narav tih prekida tek bi trebalo otkriti. Ti prekidi pokazuju da historija pojmova nije historija njihovog progresivnog istančavanja, nego historija njegovih različitih polja konstitucije i važenja. Stoga je potrebno reaktualizirati ispitivanja kompleksnih veza i odnosa između različitih poredaka diskursa i moći pomoću koje se ti diskursi konstituiraju i međusobno nadopunjavaju ili isključuju. Ta pitanja je, u drugačijim konstelacijama ispitivanja moći, dalekosežno otvorio Foucault kada je tražio odgovore na pitanja kako specificirati različite pojmove koji omogućavaju da se misli diskontinuitet (prag, raskid, prelom, mutacija, preobražaj).39 11. Globalizaciju nije dovoljno analizirati samo kao linearnu, monokauzalnu posljedicu modernističkog projekta napretka, rasta i razvoja, nego i kao “poziv na uzbunu” – upozoravajući znak krize razumijevanja napretka, rasta i razvoja. Razvijenost nekog pojedinačnog, ili globalnog društva, mogla bi se – u jednom kvalitativno drugačijem kontekstu metafizičke mutacije (George Monbiot) – ocjenjivati s obzirom na pitanja globalne solidarnosti, zdravlja, kvaliteta života, slobodnog vremena, sigurnosti, blagostanja, rizika globalnog zagrijavanja, rizika konzumiranja genetski modificirane hrane, kvaliteta obrazovanja, kvaliteta zdravstvene zaštite, ljudskog dostojanstva, zdravih međuljudskih odnosa i života u skladu s prirodom. Kritički orijentirani ekonomisti već dugo radikalno osporavaju konvencionalni instrument
Rade Kalanj, Globalizacija i postmodernost, Politička kultura, Zagreb, 2004, str. 177 39 Mišel Fuko, Arheologija znanja, Izdavačka knjžarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1998, str. 10. PREGLED
51
38

za mjerenje rasta i razvoja poznat kao bruto nacionalni proizvod (BNP). Oni tvrde da je BNP izopačen, da podržava ekonomski fundamentalizam. Oni tvrde da BNP ne odražava samo krizu vremena nego i uskogrudne pretpostavke ekonomista. Posljednjih godina traže se prikladne alternative BNP-u, kao što su: indeks održivog privrednog blagostanja (the Index of Sustainable Economic Welfare, ISEF); stvarni pokazatelj napretka (the Genuine Progress Indicator, GPI); Fordhamov indeks društvenog zdravlja (the Fordham Index of Social Health, FISH); UN-ov indeks razvoja čovjeka (the UN’s Human Development Index, HDI) i indeks privrednog blagostanja (the Index of Economic WellBeing, IEWB), koji spadaju među popularnije pokazatelje. Svakim od ovih pokazatelja nastojalo se odrediti “stvarno” poboljšanje ljudskog blagostanja.40 Tajna je zašto štampa i javne interesne zajednice nisu razotkrile BNP kao statističku prevaru, što ona, zapravo, i jest – pitaju kritičari.41 BNP je obmanjujući izraz ekonomskog scijentizma, tržišnog fundamentalizma, ideologije slobodnog tržišta i zvanične ekonomske ortodoksije – predrasuda svih ekonomskih predrasuda. BNP je statistička obmana – najopasniji mit “društva znanja” i takozvane “nove spoznajne ekonomije” zasnovane na ‘znanju’.42 Austrijski ekonomist Friedrich August Hayek (dobitnik Nobelove nagrade 1974. godine) upotrebljavao je izraz scijentistička predrasuda da bi istakao
FISH mjeri šesnaest društveno-ekonomskih pokazatelja, uključivši smrtnost novorođenčadi, nasilje nad djecom, siromaštvo među djecom, samoubistva među adolescentima, zloupotrebu droga, visoku stopu prekida srednjoškolskog obrazovanja, prosječna sedmična primanja, nezaposlenost, troškove zdravstvenog osiguranja, siromaštvo među starijom populacijom, ubistva, smještaj i nejednakosti u primanjima. Više o tome u: Jeremy Rifkin, Europski san: kako europska vizija budućnosti polako zasjenjuje američki san, Školska knjiga, Zagreb, 2006, str. 93-95. 41 Jerry Mander i Edward Goldsmith (ur.), Potreba za novim mjerilima progresa, Clio, Beograd, 2003, str. 194-207. 42 Zlatan Delić, “Društvo znanja” – nova paradigma ili nova ideologija?, u: Bahrija Umihanić (ur.), Finansije u društvu znanja i savremenoj poslovnoj praksi, Univerzitet u Tuzli, Ekonomski fakultet, Tuzla, 2007, str. 148-172.
52
40

PREGLED

metodološke i hermeneutičke opasnosti zamjenjivanja “pojmova” (ili teorija) i činjenica: “Posebne teškoće društvenih nauka i mnoge konfuzije o njihovom karakteru potječu tačno iz činjenice da se ideje o njima pojavljuju u dva oblika, kao djelo svog objekta i kao ideje o objektu.”43 Problem značenja i društvenih učinaka upotrebe pojmova je suštinski, epohalan, presudan – problem je u tome što se danas, u vrijeme marketinga, menadžmenta (a to znači upravljanja, a ne mišljenja), u vrijeme tržnih centara, globalne ideologije nogometnih utakmica, za vrijeme reciklaže reklama i sapunica, mode sportskih kladionica, virtualnih parlaonica, stvarnog i simboličkog nasilja44 itd. – tradicionalni smisao morala, etike i ekologije, kao i smisao filozofije istinskog razvoja, sve više gubi ili se gotovo potpuno izgubio. Privredni rast danas generalno znači više komercijalizacije i više potrošačkog mentaliteta, više zagađenja, veću centralizaciju, veće otuđenje – i manje resursa za siromašne kojima su najpotrebniji. Ko onda može, ili ko (ne) smije, sumnjati u kvantitativnu validnost BNP-a kao objektivnog i zvaničnog mjerila progresa, napretka, rasta i razvoja? Postoji mišljenje da postoji progresivni napredak u eksploataciji i poniženju siromašnih i nemoćnih, što se konstantno vrši od strane bogatih i moćnih. Takvo mišljenje polazi od toga da globalizacija demokracije, solidarnosti i pravde, kakva bi trebala da postoji, još ne postoji. Takvo mišljenje zastupa George Monbiot i desetine miliona ljudi na koje se poziva ovaj autor u Dobu dogovora. Ključna teza Doba dogovora može se shvatiti kao revolucionarna antiteza vladajućim shvaćanjima globalizacije. Stoga je ovdje ukratko reinterpretiramo kao posljednju, jedanaestu antitezu. Monbiot, dakle, tvrdi da je sve globalizirano osim naše saglasnosti, odnosno istinske demokracije. Živimo u dobu prisile, lošem dobu koje treba biti
Fridrih August Hajek, Kontrarevolucija nauke, CID, Podgorica, 1999, str. 15 i 35. 44 George Myerson, Heidegger, Habermas i mobitel, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. PREGLED
53
43

zamijenjeno dobom dogovora. Šačica ljudi iz najbogatijih zemalja preuzela je globalne ovlasti pomoću kojih određuje način života ostatku svijeta. Ključne međunarodne finansijske institucije, poput Svjetske banke i MMF-a, nisu ustvari međunarodne u pravom smislu te riječi. Nisu međunarodne jer “prave prisilne programe koji omogućavaju onima koji imaju novac da naređuju onima koji ga nemaju šta moraju činiti kako bi ga dobili”.45 Monbiot smatra da su se Svjetska banka i MMF toliko udomaćili u siromašnim zemljama da ponegdje određuju koju bi marku računala škole morale kupiti.46 Monbiot tvrdi da je sramota da se kolonije čije se bogatstvo pljačka petsto godina smatraju dužnicima bogatih zemalja, i to velikim dužnicima koji bankama i finansijskim ustanovama bogatih zemalja uime otplate duga šalju tristo osamdeset dvije milijarde dolara na godinu, što je novac kojim se moglo nahraniti gladne, dati krov nad glavama siromašnima, osigurati zdravstvena skrb, obrazovanje, pitka voda, prijevoz i mirovine za one koji ne uživaju nijednu od tih blagodati. Sramota je to za sve nas koji od toga imamo koristi. Sramota koja ne prestaje zahvaljujući upravo onom sustavu koji ju je trebao, barem nam tako kažu, dokinuti.47 Zbog toga za bogate vrijedi jedno, a za siromašne drugo. Dok se siromašne zemlje u uzaludnom nastojanju da otplate svoje dugove tjeraju na prosjački štap, najveći dužnik, Sjedinjene Države, koji ukupno duguje 2,2 bilijuna dolara, može raditi što ga je volja: nisu mu nametnuti nikakvi stabilizacijski programi, ni kontrola inflacije, niti je prisiljen na liberalizaciju. Zaduženost u Americi, piše Monbiot, nije uzrokovala gospodarski slom među ostalim i zato što MMF i Svjetska banka inzistiraju da devizne pričuve, koje druge zemlje drže kako bi se obranile od špekulativnih napada, budu u dolarima. Time se učvršćuje položaj dolara kao dominantne svjetske valute, na umjetan mu se način povećava vrijednost, a Sjedinjenim Državama omogućuje da iz siromašnih zemalja izvlače veliku, trostruku korist. Monbiot smatra da je Svjetska banka namjerno postala jedan od najvažnijih uzročnika siromaštva,
45 46

George Monbiot, Doba dogovora, Algoritam, Zagreb, 2006, str. 105. Ibid., str. 63. 47 Ibid., str. 109.
54

PREGLED

uništavanja okoliša i zaduženosti u siromašnom dijelu svijeta.48 Dakako, važno je imati na umu da ekscesno ponašanje SAD-a nema nikakve veze s američkim narodom.49 Masovni mediji koji sustavno iskrivljuju naše viđenje upravljanja svijetom jedna su od najvećih prepreka slobodi demokratskog izbora. Stoga treba uvesti konkurentne izvore informiranja i to je najviše što se može učiniti. Doba dogovora izlaže alternativno viđenje globalizacije zalažući se za aktivistički pokret koji bi se zasnivao na pravu na različitost i globalnoj solidarnosti svih ljudi cijelog svijeta za što je potrebna velika metafizička mutacija. Pokret se zalaže za osnivanje svjetskog parlamenta koji ne bi trebalo opterećivati ni predsjednikom ni kabinetom. Tijelo koje bismo stvorili, prema Monbiotovom mišljenju, imalo bi nešto čime se ne može pohvaliti nijedna druga globalna ili međunarodna ustanova – legitimnost. Kad je riječ o teoriji globalizacije, Monbiot smatra da je termin “globalizacija postao toliko neodređen da više ne znači gotovo ništa; njime se opisuje sve i svašta, od globalnog terorizma do svjetske glazbe”50. Takvo mišljenje izraženo je i na prethodnim stranicama kroz niz međusobno dopunjujućih, alterglobalističkih antiteza i suprotstavljanja dominantnom ekonomskom shvaćanju globalizacije.

48 49

Ibid., str. 103-107. Ibid., str. 94. 50 Ibid., str. 50 PREGLED
55

UDK 536.7 + 061.1 + 330.342 (497.6)

Amela Čampara

ENERGETSKA POLITIKA EVROPSKE UNIJE I ELEKTROENERGETSKE PERSPEKTIVE U BOSNI I HERCEGOVINI ENERGY POLICY OF THE EUROPE UNION AND ELECTRIC POWER PERSPECTIVE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak Energetika je postala jedno od središnjih globalnih pitanja. Proces globalizacije stvorio je snažan podsticaj razvoju porasta proizvodnje i potrošnje proizvoda i usluga u svijetu. Iz perspektive Bosne i Hercegovine relevantne su strateške odrednice (direktive) i politika razvoja Evropske unije. Evropska unija je u svojim dokumentima sistemski gradila zajedničku strategiju i politiku baziranu na liberalizaciji tržišta (specijalno električne energije), kao i značajnim investicijama u istraživanje i razvoj alternativnih izvora energije i razvoj efikasnih tehnologija za proizvodnju energenata. Navedeno, vezano sa postojećim zakonima, ima značajne reperkusije na strategijsko pozicioniranje i moguće smjernice elektroenergetskog sektora BiH u budućnosti. Ključni element razvoja energetskog sektora vezan je za pitanje vlasništva u tom sektoru, i to proizvodnje električne energije i njene distribucije. U skladu sa gore navedenim rad sadrži tri cjeline. Prvi dio je usmjeren na objašnjavanje globalnih i regionalnih odrednica, izgradnju regionalnog elektroenergetskog tržišta koje utječe na na funkcioniranje energetskog sektora u BiH. Drugi dio rada je usmjeren prema analizi strateških odrednica razvoja elektroenergetskog sektora u BiH, koju čini elektroenergetski sistem BiH, ali i politika
PREGLED
57

razvoja energetike Evropske unije. Treći dio rada analizira moguće smjerove razvoja elektroenergetike u BiH u okviru JP Elektroprivreda BiH d.d. primjenom SWOT analize. Ključne riječi: elektroenergetski sektor, direktive Evropske unije, SWOT analiza Summary Energy has become one of the central global issues. The globalisation process has given a strong incentive for the growth of production and consumption of goods and services globally. In the case of Bosnia and Herzegovina, the directives and the development policy of the EU are the most relevant. The European Union has gradually outlined a joint strategy and policy, based on the liberalisation of the sector (especially electricity), as the development of alternative oil pipelines and significant investments into research and development of alternative and more efficient energy sources. This, coupled with the existing BiH legislation has significant repercussions on the strategic positioning and possible directions of the BiH electricity companies in the future. The key element of the energy sector development relates to the ownership structure within the sector, primarily the most valuable parts, namely the production of electricity and its distribution. According to the above mentioned this paper is divided into three parts. The first part of the article will explain global and regional determinants, development of a regional electric power market which affects the functioning of the electrical sector in the Bosnia and Herzegovina. The second part of the article will explain the determinants of the strategic development of the electric power sector in Bosnia and Herzegovina, which includes the electric power system in BiH, but also the energy development policy of the European Union. The third part of the article will analyse possible directions of development of the electric power sector in BiH within the framework of the electrical company “JP Elektroprivreda BiH d.d-Sarajevo” through the application of the SWOT analysis.
58

PREGLED

Key words: electric power sector, Directive European Union, SWOT analysis Uvod Energetika je postala jedno od središnjih globalnih pitanja. Proces globalizacije stvorio je snažan podsticaj porastu proizvodnje i usluga u svijetu. Takav razvoj prate i povećanje transakcija u području međunarodne razmjene, bilo da su robne ili finansijske. Dodatno povećanje proizvodnje i potrošnje roba i usluga dovodi neminovno do povećanja potrošnje svih oblika energenata. Bez podsticanja liberalizacije i podsticanja konkurencije procesi ne bi dostigli današnji obim. To sve zahtijeva nova prilagođavanja na nivou međunarodnih organizacija, a posebno u okviru Urugvajske runde, odnosno pregovora unutar Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Ekonomske procese liberalizacije, a što bi obuhvaćalo izgradnju jedinstvenog tržišta, ne prate u potpunosti politički procesi. Svijet je još uvijek podijeljen na interesne sfere zasnovane na različitim ideologijama koje sada imaju donekle drugačije pojavne oblike. U kontekstu elektroenergetike najočiglednija je konfrontacija neoliberalizma – usmjerena prema liberalizaciji ekonomskih odnosa i podsticanju konkurencije i državnih interesa. Pritom državni interesi u elektroenergetici pokušavaju svoj smisao zasnovati na konceptu elektroenergetske sigurnosti. U toj interakciji u gotovo svakoj zemlji u svijetu tržišni je udio podijeljen između domaćih preduzeća, koji u većoj mjeri čini elektroenergetski sektor (EE) pojedine nacionalne države i multinacionalnih kompanija (MNK)1. U Bosni i Hercegovini još nemamo ovakvu strukturu jer još nisu završeni procesi restrukturiranja i privatizacije EE-a. Uprkos suprotnostima, lokalnim i širim konfliktima, svijet se tokom posljednjega desetljeća razvija ubrzanim tempom. Takav razvoj još uvijek zahtijeva odgovarajuću resursnu osnovicu, koja je ograničena. To se posebno odnosi na energente koji se sve više prepoznaju i kao ograničavajući faktor razvoja. Strategije razvoja
Primjer u Češkoj – na nivou distribucije električne energije 34% je u vlasništvu inostranih kompanija, a ostatak u vlasništvu države. PREGLED
59
1

energije na nivou korporacija, država i regionalnih grupacija sve više u obzir uzimaju ove trendove. Iz perspektive Bosne i Hercegovine relevantne su strateške odrednice i politika razvoja energetika Evropske unije. Bosna i Hercegovina u svom daljnjem rastu i razvoju u potpunosti se mora prilagoditi zemljama Evropske unije kako bi dobila šansu za punopravno članstvo u Uniji. Evropska unija je u svojim dokumentima sistemski gradila strategiju i zajedničku politiku, koja danas djeluje u nekoliko smjerova. Da bi se osigurala veća sigurnost i efikasnost energetskog sektora, proces se intenzivira liberalizacijom tržišta ključnim energentima. To se ponajprije odnosi na električnu energiju i plin. Istovremeno se pokušava povećati strateška osnovica svih oblika energije. Uz ove procese uvezivanje se traži i u strategiji odnosno politici industrijskog razvoja i u razvoju efikasnijih tehnologija proizvodnje energenata. Alternativno obnovljivi izvori energije se uzimaju zasada kao dopunski. U tom smjeru osigurani su odgovarajući inicijalni fondovi, a programi su podložni monitoringu, u skladu sa zaključcima Lisabonske konferencije. Poseban segment čini sama domena politike koja ima zadatak osigurati alternativne smjerove snabdijevanja na principu izgradnje strateških partnerstava i izgradnje korporativnih odnosa. Kretanja u sektoru elektroenergetike, koja su sve složenija, postavljaju posebno pitanje za Bosnu i Hercegovinu. Budući da ne postoji strategija razvoja elektroenergetskog sektora na nivou Bosne i Hercegovine, bit će veoma teško uklopiti se u kretanja u energetskom sektoru zemalja Evropske unije, koja su značajna. Tu se među prvima postavlja pitanje pozicije električne energije kao jedine u potpunosti državne komponente. Pitanje je njezinog strateškog pozicioniranja i uloge u državnom i regionalnom prostoru.

1.1. Globalizacija i specifičnosti elektroenergetskog sistema2 Globalizaciju možemo označiti procesima i aktivnostima kojima se podstiče objedinjavanje ukupnih društveno-ekonomskih
Elektroenergetski sistem čine elektroenergetski objekti za proizvodnju, prijenos, distribuciju električne energije i upravljanje elektroenergetskim sis60
2

PREGLED

aktivnosti bez obzira na nivo posmatranja. Historijski gledajući, najveće se takvo objedinjavanje odvijalo u drugoj polovini devetnaestog stoljeća, kada su ostvareni najveći napreci u međunarodnoj ekonomskoj integraciji u svijetu. Dodatno, objedinjavanje tržišta stavljalo je naglasak na stvaranje jedinstvenih tržišta. Ipak, danas je u globalizirajućim procesima naglasak na mogućnosti brzine realizacije transakcija na tržištima, a to otvara mogućnost realizacije i drugim transakcijama. Takvi procesi i aktivnosti neminovno dovode do internacionalizacije ekonomskih i finansijskih tokova, s tendencijom stalne integracije. Pritom subjekti koji sudjeluju u tim transakcijama imaju utjecaja na nacionalnu politiku kreirajući za nju nove izazove, ali i nova ograničenja. Tako globalno djelovanje ima veliki broj pobornika. Objedinjavanje aktivnosti i povezivanje prostora i ljudi koji na tim prostorima žive putem sve većih tržišta jedan je od najvidljivijih rezultata tih procesa.3 Kritičari globalizacije (Raghaven) smatraju da takvi tokovi dovode do stvaranja razlika između ekonomija u svijetu, ali i unutar pojedinih nacionalnih privreda. Dodatno se stvaraju razlike između bogatih i siromašnih unutar zemlje, i to tako što prva skupina vlastito bogatstvo ostvaruje na štetu siromašnih slojeva. Rast intenziteta transakcija na globalnom i lokalnom nivou važno je obilježje sadašnjeg razdoblja globalizacije u odnosu na prethodna razdoblja. Pritom se transakcije označavaju osnovnim elementom razmjene, bez obzira na to je li riječ o državnom i/ili međunarodnom nivou. Samo podsticanje transakcija možemo shvatiti mehanizmom održavanja i očuvanja značaja izgradnje tržišta i ukupne političko-ekonomske moći multinacionalnih kompanija,
temom u kojima se obavljaju elektroprivredne djelatnosti koje su od javnog interesa. http://bs.wikipedia.org/wiki/Elektroenergetski_sistem Elektroprivrednim djelatnostima smatraju se: - proizvodnja električne energije, - distribucija električne energije, - snabdijevanje električnom energijom, - trgovanje, zastupanje i posredovanje na domaćem tržištu električne energije, Zakon o električnoj energiji, Službene novine FBiH br. 41/02. 3 Wolf, M., Why Globalization Works, Yale Univesity Prss New Heaven and London. PREGLED
61

najvažnijih igrača na njima. To znači da bi se u slučaju njihova nepodsticanja dogodila svojevrsna implozija, tj. „urušavanje“ tržišta i smanjivanje utjecaja multinacionalnih kompanija u svijetu, pa čak i njihov nestanak.4 Energiju i elektroenergetski sistem unutar kojeg se obavlja transfer energenata od proizvodnje do potrošnje možemo shvatiti kao podržavajući sistem nesmetanog odvijanja transakcija, razmjene proizvoda i usluga. Rast obima transakcija roba i usluga zahtijeva i povećanje proizvodnje i potrošnje energije potrebne za održavanje navedenog rasta. Elektroenergetski sistem kao dio energetskog sistema5, u opisu njegovih tržišnih struktura, ima osnovnu svrhu napajanja stanovništva željenim energentom. Tržišne strukture gdje se koristi električna energija kao roba nikada nisu one u kojima postoji savršena konkurencija, npr. stotine sudionika na strani ponude i na strani potražnje. Obično je riječ o tržišnim strukturama u kojima je mali broj preduzeća na strani ponude i veliki broj subjekata (zavisan od broja stanovnika i teritorijalne jedinice koja se posmatra) na strani potražnje. Dodatno, elektroenergetski sistem posjeduje čitav niz posebnosti. Njihova su obilježja sljedeća: 1. Proizvodnja električne energije, njezin prijenos, distribucija i pretvaranje u druge oblike energije praktički se događaju u jednom te istom trenutku. 2. Postojanje stalne i velike neravnomjernosti između ponude i potražnje električne energije tokom godine, mjeseci, sedmica, dana, pa i sati. 3. Stalna i velika neravnomjernost proizvodnje u sistemima u kojima dominiraju hidroelektrane. 4. Za mnoge primjena električne energije nema supstituta. 5. Dugotrajan investicijski ciklus te razmjerno polagan povrat uloženih sredstava, što pod određenim uvjetima može destimulirati ulaganja u nove energetske objekte, posebno ulaganje privatnih investitora.
4 Ipak takav scenarij za multinacionalne kompanije manje je vjerovatan jer zavisi i o mnogim drugim faktorima, kao što su uspješno upravljanje poslovanjem u multinacionalnim kompanijama i način finansiranja poslovanja, vlastitim ili tuđim izvorima. Naime, svaka se strategija preduzeća može objasniti interkonekcijom unutrašnjih faktora (resursa preduzeća) i prilika iz okoline.

62

PREGLED

U novije vrijeme je prisutno mišljenje da je održivost elektroenergetskog sistema uvjetovana stimuliranjem tržišnog natjecanja i konkurentnosti. Pritom uspostava konkurentne tržišne strukture prema Baconu zahtijeva ispunjenje odgovarajućih pretpostavki: a) dovoljan broj konkurenata koji onemogućuju oligopolski dogovor, b) veličina i troškovna struktura proizvođača mora biti slična trošku prijenosa, a ne smije biti prepreka konkurenciji međusobno udaljenih proizvođača, c) u sektoru mora postojati višak proizvodnih kapaciteta nad potražnjom kao stimulans rezanju troškova i konkurencijskom takmičenju uopće. No sve prije navedene karakteristike energetskog sistema mogu imati negativan utjecaj6 na formiranje tržišnih struktura koje će u većoj mjeri podsticati konkurenciju. To također može biti loš medij za politiku deregulacije i slobodnog kretanja kapitala, npr. direktnim stranim ulaganjima između zemalja, a što podstiče politika neoliberalizma. Tako je npr. moguće da se pri razdvajanju preduzeća prema horizontalnom i vertikalnom principu, kao što se hipotetički može dogoditi za elektroprivrednu djelatnost u BiH, izgube koristi koje donosi ekonomija obima.7 Na taj način ugrožava se i energetska sigurnost, kriterij koji se često čuje u raspravama kao cilj energetske politike upravljanja energetskim sistemom. Složenu prateću pravnu regulativu potrebnu za normalno obavljanje proizvodnje, distribucije i prijenosa te napajanje električnom energijom, na kraju, određuju monopolske i oligopolske tržišne strukture, u kojima učestvuje malo poslovnih subjekata na strani ponude, uz istodobno postojanje više milijuna potrošača na strani potražnje. No, preduvjet bilo kakvog stimuliranja konkurencije je liberalizacija tržišta. Ona prisiljava preduzeća koja su
Gdje se trebaju istaći i tehnološke, organizacijske, ekonomske, ekološke i dimenzija državne sigurnosti koja utječe na ponašanje svih subjekata na elektroenergetskom tržištu. 7 To znači da veći obim proizvodnje električne energije omogućuje niže prosječne troškove njezine proizvodnje. PREGLED
63
6

do tada bila u oligopolskoj, ili češće u monopolskoj poziciji na tržištu, na restrukturiranje. To dovodi do promjene vlasničke strukture, a u slučaju državnih preduzeća i do njihove privatizacije. Promjena vlasničke strukture dovodi do slabljenja tržišnih pozicija tih preduzeća jer su navikla na monopolske ili oligopolske pozicije na domaćem tržištu. U slučaju da ta preduzeća postanu dio multinacionalne kompanije, tada pozicija tržišne moći prelazi u ruke multinacionalne kompanije. Pritom promjena vlasništva čini i složenijim širenje tih preduzeća na druga inostrana tržišta. Pojava sve složenijih uvjeta na energetskim tržištima čini postojanje regulatora tržišta obaveznim. 1.2. Izgradnja tržišta energenata u jugoistočnoj Evropi Važan regionalni cilj usko povezan s globalnim procesima, ali i direktivama Evropske unije prisutnim u elektroenergetskom sektoru, jest izgradnja regionalnih tržišta. Osim što je rezultat globalnih podsticaja, izgradnja jedinstvenog tržišta energenata otvara poslovne prilike preduzećima na tim tržištima, ali i onim preduzećima koja prije nisu učestvovala na tim tržištima, ponajprije multinacionalnim kompanijama. U kontekstu jugoistočne Evrope izgradnja regionalnih tržišta može se shvatiti stupom prema izgradnji jedinstvenog energetskog tržišta u Evropskoj uniji. Posebno će doći do izražaja u slučaju ako sve zemlje koje čine tu energetsku zajednicu postanu članice Evropske unije. Taj je ukupan proces izgradnje regionalnog energetskog tržišta pod aranžmanom Pakta o stabilnosti i Evropske unije započeo 2003. godine, u vrijeme kada su Bugarska, Rumunija i Hrvatska bile zemlje kandidati za ulazak u Evropsku uniju, a Bosni i Hercegovini, Srbiji i Albaniji potvrđena je evropska perspektiva. Ako se zna da energetska tržišta u zemljama Azije doživljavaju najveće povećanje potrošnje energije, to za druga tržišta u uvjetima ograničenih resursa – plina ili nafte, znači prijetnju, koja jednako vrijedi za bosanskohercegovačko energetsko tržište i za regionalno energetsko tržište kojem BiH pripada. Prijetnja je također povezana s rastom cijena energenata (npr. plina u posljednjoj godini), ali i s povećanjem ukupnog predviđenog rizika (npr. u slučaju ratnih zbivanja), kako od
64

PREGLED

strane aktivnih sudionika na tim tržištima tako i od stakeholdera zainteresiranih za funkcioniranje tržišta.8 Prvi ozbiljni koraci u izgradnji tržišta učinjeni su potpisivanjem Atinskog memoranduma 2003., a pritom je osnovni cilj bio stvaranje zajedničkog tržišta električne energije9 u regiji do 2005. godine. Godinu dana poslije zajedničko tržište se proširilo na plin, čime je taj aranžman postao zajedničkim energetskim tržištem. U decembru 2004. godine održan je treći ministarski sastanak na kojem je dogovoren tekst povelje o uspostavi Zajednice za energiju u jugoistočnoj Evropi (Energy Community in South East Europe - ECSEE). Zadak je zajednice za energiju (prema glavi 1 čl. 2) organiziranje odnosa između stranaka i stvaranje pravnog i ekonomskog okvira sa sljedećim ciljevima: a) stvaranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira sposobnog da privuče ulaganja u proizvodnju električne energije te prijenos u distributivnu mrežu, ulaganje u plinske mreže kako bi sve stranke imale pristup stabilnom i stalnom napajanju energije koja je bitna za privredni razvoj i socijalnu stabilnost; b) stvaranje jedinstvenog regulatornog prostora za trgovinu umreženom energijom; c) povećanje sigurnosti napajanja jedinstvenog regulatora prostora; d) poboljšanje stanja okoline u odnosu na umreženu energiju i pripadajuću energetsku efikasnost; e) razvijanje tržišne utakmice umrežene energije na širem geografskom temelju i iskorištavanje ekonomije obima. O važnosti ovog procesa govori i činjenica da će energetskom zajednicom upravljati Vijeće ministara u stalnoj koordinaciji s Evropskom komisijom. Povećanjem međusobne trgovine među zemljama potpisnicama, ona je postala isplativa već nakon prve godine, s tim
Rizik je uvećan postojanjem izrazito neelastične potražnje na državnim tržištima energije gdje potrošači nisu u mogućnosti reagirati na promjene koje se mogu pojaviti na strani ponude jer je znatan dio potrošnje zadan fleksibilnim ekonomskim, tehnološkim i društvenim determinantama. 9 REE SEE – Regional Electricity Market in South East Europe, skraćen je naziv tog tržišta. PREGLED
65
8

da se puna isplativost izgradnje tržišta očekuje onda kad zemlje potpisnice tih ugovora postanu sastavni dio Evropske unije.10

2. Strateške odrednice i politika razvoja energetike Rastuća globalna potražnja za naftom i plinom, kao i za ostalim energentima, suočena je s ograničenom globalnom ponudom. To je rezultanta tekuće politike većine zemalja proizvođača nafte, ali i ograničenih kapaciteta prerade, transporta i skladištenja nafte, naftnih derivata i plina. Treba također naglasiti da su u stalnom porastu i troškovi eksploatacije fosilnih energenata. Stalna neusklađenost ponude i potražnje i rastući troškovi eksploatacije rezultiraju stalnim dugoročnim pritiskom na cijene nafte i plina. Takva kretanja odražavaju se i na kretanja cijena ostalih energenata zbog utjecaja supstitucije odnosno prelijevanja cjenovnih utjecaja. Sigurnost i stabilnost snabdijevanja energentima objektivno je potrebna za kontinuirano funkcioniranje privrede na globalnom nivou i na regionalnim nivoima. Kontrola nad energetskim izvorima odnosno izgradnja strateških partnerstava stoga postaju u sve većoj mjeri strateškim faktorom. Evropska unija je u pogledu energetike u specifičnoj situaciji s obzirom na visok nivo zavisnosti od eksternih izvora energije. Zabrinjava činjenica da bi se sadašnja energetska uvozna zavisnost Evrope od 50% mogla ubrzo povećati na oko 70%. Suočena s tom činjenicom, Evropska unija izgrađuje novi pristup energetskoj strategiji. 2.1. Novi pogledi na strategiju

Najnovija kretanja u snabdijevanju energentima na prostoru Evropske unije pokazuju se „ranjivim“ zbog slabe diversificiranosti
Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Srbija i Crna Gora (u skladu s Odlukom br. 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda) potpisnice su takvih ugovora.
66
10

PREGLED

u odnosu na ključne isporučitelje nafte i plina. U tom kontekstu postavlja se kao ključno pitanje izgradnja jedinstvene energetske politike koju bi zemlje članice trebale usaglasiti radi jačanja vlastite pregovaračke moći. Nova razmatranja o budućoj energetskoj politici polaze od saznanja da djeluje: • zavisnost Evrope od zemalja OPEC-a i Rusije; • nove nesigurnosti u vezi s dugoročnom raspoloživošću energentima; • nesigurnosti u vezi s nabavkom fosilnih goriva; • neizvjesnosti u vezi s razvojem novih tehnologija; • upitna prihvatljivost nuklearne energije od strane stanovništva; • zaoštravanje mjera u vezi sa stakleničkom emisijom. Polazište ovog prijedloga zajedničke energetske politike je da je Evropi potrebna konkurentna i održiva eneregetska politika u funkciji njezinih temeljnih ekonomskih ciljeva razvoja. U tom kontekstu osnovno pitanje se odnosi na sigurnost i kvalitet izvora energije. Posebno istaknuti ciljevi na nivou Evropske unije su: • uskladiti stavove o problemima energetike sa zemljama članicama; • diversificirati raznovrsnu kombinaciju primarnih energetskih izvora; • postati svjetska vodeća energetski efikasna regija; • postati svjetski predvodnik u istraživanjima i razvoju u pogledu energetske efikasnosti. U skladu s postavljenim ciljevima definira se skup prioritetnih područja u domeni dodatnih institucionalnih rješenja (formiranje Strateške grupe za energetsku politiku)11, stimulativnih mjera za intenzivnije uvođenje obnovljivih izvora energije (prema Poslovnom dnevniku iz 2008. godine cilj je do 2020. godine učešće obnovljivih izvora energije povećati sa sadašnjih sedam na 20%, a emisije štetnih plinova koji dovode do efekta staklenika, a time i globalnog zatopljenja, smanjiti za 20%12), uspostava zajedničkih akcija u smjeru porasta energetske efikasnosti (cilj inicijative iz Bruxellesa je do
11 12

http://energetika-net.hr http://energetika-net.hr
PREGLED
67

2050. godine pretvoriti Evropu u područje s visokom stopom energetske efikasnosti s malom emisijom ugljičnog dioksida13). Pored definiranja zajedničkih prioritetnih područja Evropske unije, postoji sloboda zemalja članica odnosno njihovih kompanija da, u okviru direktiva i ostalih dokumenata Evropske unije, razvijaju svoje energetske sektore u skladu sa svojim specifičnostima. Bitni elementi mjera energetske politike Evropske unije su: Smanjenje potrošnje energije gdje je to moguće. U industriji se to odnosi na tehnološki napredak te se očekuje nastavak dosadašnjeg visokog nivoa prilagođenosti. S obzirom na strukturu potrošnje, znatno više prostora za štednju nalazi se u sektoru domaćinstva i transporta, te je u vezi s tim definiran i program štednje s pratećim mjerama (budući da se na domaćinstva odnosi oko 40% ukupne potrošnje). • Diversifikacija izvora energije. Pretežna orijentacija na razvoj vlastitih izvora energije. - Nuklearna energija, koja čini više od trećine elektroenergetskog sistema i smatra se stabilnim izvorom, bez fluktuacije cijene i bez emisije CO2. - Ugljen – Evropa raspolaže dovoljnim količinama. Radi se o razvoju tehnologije koja bi ga činila manje štetnim u pogledu emisije CO2, a ekonomski prihvatljivim. • Uređeno interno energetsko tržište – pri čemu se misli na integrirano tržište električnom energijom i plinom, a koje je trebalo biti u funkciji tokom 2008. ali je zbog problema pomjereno na 2015. godinu. - bolja interkonekcija i koordinacija među operatorima; - liberalizacija tržišta električne energije i plina paralelno s formiranjem monitoring okvira Evropske unije radi omogućavanja poštene utakmice, uz optimalno korištenje mreže za razvoj električne i plinske mreže koja omogućuje sigurnost snabdijevanja; • Kontrola eksterne nabavke izgradnjom strateškog partnerstva s državama opskrbljivačima radi povećanja sigurnosti snabdijevanja energentima i u tom cilju razvoj interkonekcije – posebno s državama u blizini Evropske unije;
13

http://energetika-net.hr

68

PREGLED

2.2. Direktive14 na tržištima električne energije i njihove implikacije Globalizacijska kretanja praćena maksimizacijom profita osnovom su djelovanja multinacionalnih kompanija prisutnih na tržištima, utječu na kodifikaciju, nametanjem naddržavnih pravnih regulatornih okvira ostvaruju dominaciju u svijetu i to vodi stimuliranju dominantnih odnosa u kojima prednosti tih preduzeća, zbog njihova obima aktivnosti i količine finansijskog i fizičkog kapitala, dolaze do izražaja. Bitno je shvatiti da su sva područja energetske djelatnosti uređena direktivama koje je propisala Evropska unija. Poznavanje naddržavnih normi vrlo je važno zbog definiranja moguće strategije na nivou Bosne i Hercegovine, jer primjena direktiva zahtijeva prilagođavanje preduzeća tim zakonskim normama. Direktive iz područja koja se direktno odnose na električnu energiju i na obnovljive izvore koji omogućuju proizvodnju električne energije ocijenjene su najvažnijim sa stajališta funkcioniranja elektroenergetskog sistema u BiH. U okviru direktiva i dokumenata Evropske unije koje su relevantne za energetsku politiku navodimo samo one koje utječu i imaju potencijal da djeluju na događaje u elektroenergetskom sektoru u BiH, a to su: • Bijela knjiga – priprema pridruženih država srednje i istočne Evrope za integraciju u unutrašnje energetsko tržište; • Direktiva 2003/54/EZ o općim pravilima za unutrašnje energetsko tržište; • Direktiva 2005/89/EZ o mjerama sigurnosti snabdijevanja električnom energijom i ulaganjima u infrastrukturu; • Direktiva 2001/77 EZ o promoviranju energije proizvedene iz obnovljivih izvora na unutrašnjem tržištu električne energije; Direktive15 2003/54 i 2005/89 usmjerene su prema uređenju tržišta električne energije, a što je nemoguće bez njihove liberaliDirektiva je zakonski akt koji zahtijeva od članica postizanje odgovarajućeg rezultata bez određivanja sredstava za postizanje cilja. Više o tome http://wikipedia.org/wiki/Europen union directive 15 Zakonodavstvo se, bez obzira na nivo posmatranja, može označiti kodifikacijom nečije željene i realne prakse u poslovanju. U slučaju nepostojanja relevantne domaće prakse vjerovatnoća kodifikacije inostrane poslovne prakse PREGLED
69
14

zacije. Fokalne tačke na koje se usmjeravaju te direktive su: (1) proizvodnja, prijenos i distribucija električne energije te snabdijevanje njome, (2) pravila koja se odnose na organizaciju i djelovanje elektroenergetskog sistema, (3) pristup tržištu, kriteriji i postupci javnog nadmetanja, i (4) pitanje autorizacije16. Direktiva 2001/77/EC najvažniji je dokument koji govori o promociji energije iz obnovljivih izvora17 na domaćem tržištu. Riječ je o direktivi koja je afirmativno postavljena prema jačanju potrošnje iz obnovljivih izvora, kao i stvaranju osnovice za jedinstveno djelovanje na nivou Evropske unije. Pritom obavezuje zemlje članice u izradi tih planova. Direktiva se poziva na globalni cilj o potrošnji energije da bude do 2010. godine 22% proizvedeno iz obnovljivih izvora. U BiH, u kojoj se uglavnom obnovljiva energija proizvodi u hidroelektranama, ova direktiva može označavati dodatni stimulans u razvijanju ostalih oblika obnovljivih izvora. Ponajprije se misli na izvore energije vjetra, sunca, kao i biorazgradive izvore tamo gdje je proizvodna djelatnost pogodna za takav input. Pritom je važno istaknuti da je udio proizvodnje iz gore navedenih obnovljivih izvora u BiH veoma mali, dok u svijetu doživljava svojevrsnu ekspanziju – u Njemačkoj naprimjer dostiže nivo od 8%. Povezanost načela zahtijevanih u direktivama, liberalizacije tržišta i podsticanje konkurencije koja direktno mijenja odnose u postojećim sistemima jeste krucijalno pitanje za buduće funkcioniranje elektroenergetskog sistema, ponajprije kada je riječ o tržišnim situacijama u kojima djeluju ta dominantna preduzeća često i u monopolskom položaju. Vrlo je važno napomenuti da nijedna direktiva ne govori o restrukturiranju postojećih preduzeća, već pomoću načela kao što je podsticanje konkurencije implicitno
u domaćem zakonodavstvu vrlo je velika jer ne postoji dovoljno prakse domaćih preduzeća, koja je različita od poslovne prakse stranih preduzeća i koja se dokazala efikasnijom, a što bi utjecalo na promjenu naddržavne regulative kao što je direktiva. 16 Treća strana su sudionici tržišta koji nisu vlasnici te mreže kojoj pristupaju. 17 Obnovljivi izvori su nefosilni izvori, energija vjetra, neakumulirana sunčeva energija, geotermalna energija, energija valova, plime i oseke, hidropotencijal (biorazgradivi dio proizvodnje), bioplinovi u zemlji, gnojiva oblika plina farme i bioplina, plin iz deponija, plin iz postrojenja za preradu otpadnih voda.
70

PREGLED

govori o poželjnim tržišnim strukturama na tim tržištima. To je u suprotnosti s dosadašnjom praksom u BiH, pri čemu su egzistirajuće elektroprivrede18 gotovo izjednačene sa sistemom proizvodnje, prijenosa, distribucije električne energije i njezinim napajanjem na teritorijama gdje postojeće elektroprivrede djeluju. 3. Mogući scenariji razvoja strategije elektroenergetskog sektora u BiH19 Strateško pozicioniranje elektroenergetskog sektora u BiH sagledava se u kontekstu normativnih okvira, direktiva i „zelenih papira“ Evropske unije. Strategija mora uzeti u obzir interes države prema elektroenergetskom sektoru. Takav jedan nacrt strategije elektroenergetskog sektora u BiH dat je u okviru Nacrta finalnog izvještaja – Okvir za regulaciju i restrukturiranje energetskog sektora finansiran od Svjetske banke.20 Osim toga, ovim nacrtom moraju se uzeti u obzir pitanja i direktive Evropske unije koje će nametanjem načela liberalizacije i podsticanjem konkurencije utjecati na pozicioniranje elektroenergetskog sektora BiH u jugoistočnoj Evropi. Polazište za razmatranje svih scenarija u budućnosti bosanskohercegovačke elektroprivrede jesu zakoni koji opisuju realizaciju takvih procesa: • Zakon o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u BiH (“Službeni glasnik” BiH broj 7/02 i 13/03) • Zakon o električnoj energiji u FBiH (“Službene novine” FBiH broj 41/02, 24/05 i 38/05), • Zakon o električnoj energiji u RS (“Službeni glasnik” RS broj 61/02, 66/02, 29/03, 86/03, 111/04 i 60/07). Godine 2004. usvajanjem: • Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos u BiH (“Službeni glasnik” BiH broj 35/04) i
U BiH egzistiraju tri elektroenergetske kompanije, i to: Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Elektroprivreda Republike Srpske i Javno preduzeće Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo 19 Jer u BiH nema jedinstvene državne strategije, kao ni jedinstvenog zakona o električnoj energiji, 20 Materijal izrađen 7.12.2007.god. PREGLED
71
18

• Zakona o utemeljenju neovisnog operatora sustava za prijenosni sustav u BiH (“Službeni glasnik” BiH broj 35/04), kojim je praktično započela reforma elektroenergetskog sektora u BiH. Usvojeni zakoni stvorili su formalne pretpostavke za restrukturiranje i reformu elektroenergetskog sektora. Njima su obavezani, državni odnosno entitetski regulatori te elektroenergetski subjekti da donesu cijeli niz propisa iz svoje nadležnosti (pristup treće strane, licence, tarife, zaštita kupaca, dinamika otvaranja tržišta i status kvalificiranog kupca, mrežni kodeks, tržišna pravila, mjerna pravila itd.). Zakoni koji uređuju elektroenergetski sektor na nivou BiH i entiteta u velikoj su mjeri uzajamno usklađeni iako neka zakonska rješenja ne pridonose unaprjeđenju i transparentnosti tržišta. Ključni subjekti za provedbu reforme elektroenergetskog sektora BiH su: • Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, • Ministarstvo energije, rudarstva i industrije FBiH, • Ministarstvo privrede, energetike i razvoja RS, • Državna regulatorna komisija za električnu energiju (DERK), • Regulatorna komisija za električnu energiju u FBiH (FERK), • Regulatorna komisija za energetiku Republike Srpske (RERS), • Neovisni operator sustava (NOS BiH), • Kompanija za prijenos električne energije (Elektroprenos/ Elektroprijenos BiH), • Elektroprivreda BiH, • Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne, • Elektroprivreda Republike Srpske. Izjavom vlada entiteta o elektroenergetskoj politici iz 2000. godine pokrenut je proces reforme elektroenergetskog sektora u BiH. Ta je izjava prethodila donošenju Zakona o prijenosu, regulatoru i operatoru sistema električne energije u BiH te donošenju entitetskih zakona o električnoj energiji 2002. godine. Nadalje, Izjavom o unaprjeđenju međuentitetske saradnje iz 2005. godine najavljuje se poboljšanje saradnje u sektoru energetike putem operativnih i strateških aktivnosti. To inicira usvajanje zajedničke Izjave o energetskoj politici BiH koja je potpisana 7. 1. 2008. godine.
72

PREGLED

Kao odgovor na zahtjev Trećeg projekta rekonstrukcije elektroenergetskog sektora (Power III) Svjetske banke, inostrani konsultant izradio je 2001. godine spomenutu studiju koja uključuje preporuke za prestrukturiranje elektroenergetskog sektora, vremenski raspored za implementaciju, kao i preporuke u pogledu privatizacije distributivnih i proizvodnih privrednih društava. Prema zahtjevima iz studije doneseni su Akcioni plan Republike Srpske za restrukturiranje i privatizaciju elektroenergetskog sektora u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik” RS broj 69/03) i Akcioni plan Federacije BiH za prestrukturiranje i privatizaciju elektroenergetskog sektora u Bosni i Hercegovini (“Službene novine” BiH broj 31/05) s rasporedom aktivnosti koje trebaju poduzeti nadležne institucije odnosno elektroprivredni subjekti radi restrukturiranja elektroenergetskog sektora (promjena organizacijskih i ekonomskih odnosa radi povećanja efikasnosti i smanjenja troškova poslovanja). Planovi su bazirani na Zakonu o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava za električnu energiju Bosne i Hercegovine te zakonima za električnu energiju pojedinih entiteta. Akcioni planovi entiteta sastoje se od dva dijela. Prvi dio akcionih planova odnosi se na restrukturiranje elektroprivreda radi pripreme za privatizaciju, dok se drugi dio odnosi na privatizaciju distribucijskih i proizvodnih kompanija. Prema akcionim planovima potrebno je: • uspostaviti neovisnog operatora prijenosnog sustava i državnu kompaniju za prijenos električne energije, • osigurati funkcioniranje entitetskih regulatornih komisija u skladu sa odredbama zakona o električnoj energiji, • izvršiti restrukturiranje termoelektrana i hidroelektrana u odgovarajuća supsidijarna21 privredna društva, • restrukturirati distributivna područja u supsidijarna društva za distribuciju i snabdijevanje,
21 Supsidijarno društvo je društvo u kojem drugo društvo ima većinu dionica ili udjela s pravom glasa (većinsko društvo). Takvo većinsko društvo može supsidijarnom društvu davati obvezujuće pisane upute, ako je tako utvrđeno međusobnim ugovorom. U pogledu odgovornosti za preuzete obaveze, supsidijarno društvo ne odgovara za obaveze većinskog društva, dok većinsko društvo odgovara neograničeno solidarno za obaveze koje je supsidijarno društvo preuzelo postupajući saglasno obvezujućim uputama većinskog društva.

PREGLED

73

• kreirati veleprodajno tržište za električnu energiju (od strane operatora prijenosnog sustava) koristeći ugovore između proizvođača, trgovaca, opskrbljivača i kvalificiranih kupaca (ugovorno tržište), • kreirati balansno tržište i operatora tržišta koji će upravljati balansnim tržištem, • komercijalizirati društva za proizvodnju, distribuciju i snabdijevanje električnom energijom, te • izraditi plan za privatizaciju navedenih društava. Prvi dio akcionog plana FBiH (faza I) započeo je 2005. po njegovom usvajanju. Završetak faze I prvog dijela akcionog plana planiran je krajem 2007. godine22, kada započinje faza II - korporatizacija. Tokom faze II elektroprivrede (EPBiH i EP HZHB) trebale bi osnovati supsidijarna društva za proizvodnju, distribuciju i snabdijevanje električnom energijom, kao pravno odvojena trgovačka društva u svom 100%-tnom vlasništvu. Sjedišta elektroprivreda prestat će s operativnim aktivnostima vezanima uz djelatnosti proizvodnje, distribucije i snabdijevanja električnom energijom, ali će nastaviti s obavljanjem korporativnih funkcija za supsidijarna društva. Uzajamni odnosi osnivača i supsidijarnih društava uredit će se osnivačkim aktima, u skladu s posebnim odredbama Zakona o privrednim društvima FBiH23 o supsidijarnim društvima. Drugi dio akcionog plana FBiH, koji detaljno obrađuje pitanja privatizacije distribucijskih i proizvodnih kompanija, planiran je nakon završetka prvog dijela akcionog plana. Prema Akcionom planu Vlada FBiH treba: • pripremiti analizu i modele rješavanja socijalne komponente restrukturiranja elektroenergetskog sektora i sektora ugljena, • analizirati važeće propise i predložiti eventualne izmjene i dopune u dijelu koji uređuje povezana društva, • osnovati nezavisnog operatora prijenosnog sustava BiH i prijenosnu kompaniju za BiH,

Ovaj proces u elektroprivredama još nije završen. To su direktive 2003/54/EC i 2004/85/EC koje se odnose na uređenje elektroenergetskog sistema.
23

22

74

PREGLED

• ažurirati Akcioni plan za restrukturiranje i modernizaciju rudnika ugljena i uskladiti ga s Planom za elektroenergetski sektor, • izraditi drugi dio Akcionog plana koji se odnosi na privatizaciju trgovačkih društava koja obavljaju djelatnosti proizvodnje i distribucije. U fazi I akcionog plana FBiH obaveza elektroprivreda bila je računovodstveno razdvajanje djelatnosti te dobijanje licenci od FERK-a za obavljanje elektroprivrednih djelatnosti proizvodnje, distribucije i snabdijevanje električnom energijom (što je do sada uglavnom provedeno). U fazi II akcionog plana FBiH elektroprivrede trebaju omogućiti početak rada novoosnovanih supsidijarnih društava kao samostalnih pravnih osoba u okviru elektroprivreda (što do sada nije provedeno). Regulatorne komisije, u okviru svoje nadležnosti, dužne su izraditi odgovarajuće tarifne metodologije te izdati licence za rad novostvorenim društvima. Akcioni plan Republike Srpske za restrukturiranje i privatizaciju elektroenergetskog sektora u BiH također se sastoji od dva dijela: prvog, koji se odnosi na restrukturiranje elektroenergetskog sektora, i drugog, koji se odnosi na privatizaciju distributivnih i proizvodnih kompanija. Planirane aktivnosti u okviru prvog dijela akcionog plana uključuju: • uspostavu državne regulatorne komisije za električnu energiju, nezavisnog operatora sistema i državne kompanije za prijenos u skladu s odredbama Zakona o prijenosu, regulatoru i nezavisnom operatoru sistema u BiH, • pravodobno osnivanje entitetskih regulatora za električnu energiju uz donošenje metodologija, tarifa i dozvola za regulirane kompanije, • restrukturiranje hidroelektrana i termoelektrana s rudnicima ugljena u individualne organizacije s individualnim računovodstvom te odvojenim sporednim djelatnostima i posebnim poslovnim jedinicama, • korporatizaciju pet proizvodnih kompanija u RS u pet odvojenih dioničkih društava u skladu sa Zakonom o preduzećima RS,

PREGLED

75

• restrukturiranje pet zavisnih državnih distributivnih kompanija u RS u tri odvojena distributivna dionička društva u skladu s navedenim zakonom, • ugovorno osnivanje privremene holding kompanije u RS s pet proizvodnih dioničkih društava i tri distributivna dionička društva, • kreiranje veleprodajnog tržišta za električnu energiju putem ugovora sklopljenih između proizvođača, trgovaca, opskrbljivača i kvalificiranih kupaca, • kreiranje balansnog tržišta od strane nezavisnog operatora sistema i uspostava operatora tržišta da upravlja istim, • komercijalizaciju novostvorenih proizvodnih i distributivnih društava radi privlačenja potencijalnih investitora te izradu drugog dijela plana (privatizacija proizvodnih i distributivnih društava). Veći dio planiranih aktivnosti prvog dijela akcionih planova entiteta je ostvaren. Potrebno je nastaviti rad na preostalim aktivnostima (formiranje balansnog tržišta, jačanje operatora tržišta, razdvajanje djelatnosti distribucije i snabdijevanja itd.), osigurati samostalno funkcioniranje novostvorenih subjekata te izvršiti pripreme za privatizaciju. Drugi dio akcionih planova kojima će se detaljno obraditi pitanja privatizacije distribucijskih i proizvodnih kompanija trebale bi u dogovoru pripremiti entitetske vlade. Sve navedene aktivnosti vezane za elektroenergetski sektor provode se s ciljem da se osigura njegov razvoj bez opasnosti od političkih rizika s obzirom na nejasno stanje u okruženju s ciljem da navedene tri elektrokompanije ostanu ključni državni igrači u proizvodnji i distribuciji za domaće tržište i velikim mogućnostima za izvozne aranžmane s obzirom na velike neiskorištene proizvodne resurse BiH, a posebno u području hidroenergije, dok bi se u prijenosu BiH mogla pretvoriti u jačeg regionalnog igrača. Prihvaćanjem direktiva Evropske unije24 pitanja liberalizacije i podsticanje konkurencije koja se odnosi na uključivanje drugih igrača, ponajprije u području proizvodnje i snabdijevanja električnom
SWOT je skraćenica engleskog izraza Strenghts, Weanesess, Opportunities, Threats (snage, slabosti, prilike i prijetnje).
76
24

PREGLED

energijom, ostaju i dalje otvorena. Pri analizi strateške pozicije preduzeća te njegova okruženja jedno od raspoloživih analitičkih sredstava je i SWOT25 analiza. SWOT analiza izuzetno je korisna pri identifikaciji i klasifikaciji obilježja ključnih strateških činjenica jer se strateška obilježja poslovanja vizuelno razvrstavaju u snage i slabosti (koje predstavljaju interne faktore) te prilike i prijetnje (koje predstavljaju vanjske faktore). Na temelju navedenog te analizom sadašnjeg stanja društava izrađenja je SWOT analiza strateške pozicije i okoline elektroenergetskog sektora u Federaciji u BiH u kompaniji JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, koja je prikazana u tabeli 1 kao jednog od reprezenta od tri elektroprivrede u BiH26.

Tabela 1: SWOT ANALIZA POSLOVANJA JP ELEKTROPRIVREDA BIH d.d. – Strateška pozicija i okolina POZITIVNO NEGATIVNO

UNUTRAŠNJI FAKTORI

SNAGE • Dugogodišnje iskustvo i • • •

SLABOSTI • Slab utjecaj na potrošače i
kvalitet distribucije Poteškoće u finansiranju razvoja Nepouzdana mogućnost širenja Neefikasnost na nivou preduzeća Tehnološka ograničenja

ugled JP EPBiH d.d. • Tradicija kompanije Zadržana stručnost radne snage Uprava koja je svjesna potrebe • za promjenama

• •

U BiH postoje tri elektroenergetske kompanije, kreirane poslije agresije na BiH, i one su u sličnoj situaciji vezano za procese restrukturiranja i privatizacije. 26 30. augusta 1945. Uredbom Narodne vlade Bosne i Hercegovine osnovano je Električno preduzeće Bosne i Hercegovine (ELEKTROBiH) kojem je stavljena u nadležnost proizvodnja, prijenos i distribucija električne energije. PREGLED
77

25

VANJSKI FAKTORI

PRILIKE • Liberalizacija tržišta • Tehnološki napredak u • •
proizvodnji Državna potpora Alternativne tehnologije

PRIJETNJE • Promjena tržišne strukture
potrošača

• Nemogućnost fleksibilne
prilagodbe tržištu

• Zastarjelost tehnologije u
termoelektranama

• Ograničena mogućnost
širenja proizvodnih kapaciteta

Očigledno je, dakle, da su ključne snage JP Elektroprivreda BiH d.d. tradicija i iskustvo, kao i uprava koja je sklona promjenama u skladu s međunarodnim tržišnim uvjetima. To ne iznenađuje jer je JP Elektropivreda BiH d.d. uistinu preduzeće koje je, djelomično zahvaljujući svojoj jedinstvenoj poziciji na tržištu na dijelu Federacije gdje egzistira, ali i dugogodišnjoj tradiciji27, tokom proteklog perioda generiralo veliki broj stručnjaka. Uprkos tome, slabošću se može navesti činjenica da je društvo samostalno finansijski ograničeno u finansijskoj podršci budućeg razvoja, te da većina tereta razvoja i poslovanja uglavnom zavisi od institucija koje upravljaju ovim sektorom na teritoriji Federacije BiH. Naima, istinita je tvrdnja da je društvo u mogućnosti finansirati tekuće održavanje i razvojne projekte manjeg obima, a istodobno je istina da obimnije promjene u smislu većih ulaganja moraju imati podršku političkog vrha, iz potrebe za finansiranjem ili garancijom za obimne projekte. Naime, državna važnost elektroenergetskog sektora implicira i umiješanost i odobravanje političkih institucija jer se nerijetko radi o ulaganjima koja zahtijevaju saradnju više institucija zajedno, što znači da država snosi i rizik odluka. Dakle, SWOT analiza pokazuje da, između ostalog, JP Elektroprivreda BiH d.d. posjeduje unutrašnji potencijal za promjene, ali da vanjski utjecaji imaju relativno veći utjecaj na
Takav je slučaj npr.s preduzećima u prehrambenoj industriji. Najbolji dokaz za tu tvrdnju je da za energetsku djelatnost postoji regulativa vezana za cijene, za razliku od prehrambene industrije, gdje su restrikcije na cijene jedino prisutne u ratnim uvjetima.
78
27

PREGLED

strateško odlučivanje unutar društva, kao i na buduće strateške odluke, implicirajući strategiju društva koja će imati državne, institucijske i multidisciplinarne karakteristike. Međunarodni trendovi liberalizacije tržišta, kao i razvoj tehnologije i rast alternativnih tehnologija, predstavljaju priliku pri strateškom odlučivanju o razvoju ove kompanije. S druge strane, kompanija je suočena s prijetnjom u strateškom smislu, što se manifestira nedostatkom fleksibilnosti, zastarjelošću sadašnje tehnologije u termoelektranama i ograničenošću u smislu širenja postojećih proizvodnih kapaciteta u Federaciji BiH. S jedne strane, liberalizacija i međunarodni trendovi ukazuju na potrebe restrukturiranja i privatizacije. S druge strane, tradicija i pozicija JP Elektroprivreda BiH d.d. uzrokovale su nedostatak konkurentnog razmišljanja unutar preduzeća, što je pak uzrokovalo sistemski problem nefleksibilnog i neefikasnog pristupa razvoju. Nadalje, cijene novih tehnologija i potreba obnavljanja postojećih pogona predstavljaju ograničenje ulaganja u strateški važne projekte razvoja. Na temelju analize strateškog okruženja, prikazanog SWOT analizom, očigledno je da moguće opcije strategije razvoja JP Elektroprivreda BiH d.d. zavise od procesa i postupaka koji se odvijaju na drugim nivoima izvan ove kompanije, i to u mnogo većoj mjeri nego što je to slučaj u drugim djelatnostima28. Također potencijalna strategija razvoja kompanije zavisi i od pravnih normi koje će donijeti zakonodavac i provesti regulator tržišta. Npr. u procesu liberalizacije bitno je hoće li proces liberalizacije tržišta, a samim tim i podsticanje konkurencije proizvodnje, teći brže i hoće li biti značajniji od postupaka restrukturiranja JP Elektroprivreda BiH. Tako se naprimjer liberalizacija tržišta može dogoditi po više scenarija, i to: • Liberalizacija proizvodnog sektora: a) izgradnjom novih energetskih objekata, b) preuzimanjem ili kupnjom postojećih proizvodnih energetskih preduzeća na tržištu, • Dopuštanjem preuzimanja distribucijskih centara. Riječ je samo o nekim opcijama koje se mogu dogoditi pojedinačno, ali postoje i mogućnosti gdje se scenariji mogu odvijati
28

To znači da bi se preduzeće moglo u cijelosti ili u dijelovima privatizirati. PREGLED
79

istovremeno. Npr. opcija dopuštanja multinacionalnim kompanijama izgradnje elektroenergetskih pogona, bez obzira na to da li je riječ o jednom ili više njih, također u slučaju jednog scenarija kojim se zahtijeva zatvaranje termoelektrana s visokim emisijama štetnih plinova efekti restrukturiranja postali bi manje bitni jer tada JP Elektroprivreda BiH ne bi bila dominanta u proizvodnji električne energije koju većinom dobija iz termoelektrana. Scenarij privatizacije distribucijskih centara poznat je već u Mađarskoj gdje je veliki dio preduzeća za distribuciju električne energije u vlasništvu multinacionalnih kompanija. U takvom scenariju nikakva dodatna izgradnja elektroenergetskih objekata namijenjenih proizvodnji nije nužna jer se električna energija može i u slučaju da ne postoje domaći kapaciteti uvoziti iz inozemstva. No tad se postavlja pitanje konačne cijena električne energije jer sama cijena nije pod kontrolom države. Svi navedeni koraci vezani za liberalizaciju tržišta električne energije prvenstveno će zavisiti od procesa restrukturiranja, koji mogu prejudicirati budući scenarij privatizacije elektroenergetskog sektora.29 Ako se država opredijeli za bilo koji scenarij, veoma je važan način na koji će izvršiti taj postupak. Zbog važnosti elektroprivredne djelatnosti i budućih problema koji bi se mogli pojaviti potrebno je definirati jasne ciljeve30. Sve navedeno govori o ozbiljnosti budućih koraka koje je potrebno preći u realizaciji projekta restrukturiranja i privatizacije energetskog sektora u BiH.

29 Npr. elektroenergetska sigurnost zemlje. Primjer, negativno iskustvo privatizacije Hrvatskog telekoma, pri čemu je došlo do privatizacije kompletnog sektora. Također se prilikom definiranja ciljeva mora voditi računa da oni ne dođu u koliziju, npr. u slučaju privatizacije može doći do sukoba interesa između multinacionalnih kompanija kao vlasnika energetskog sustava da izvlače maksimalne profite, te potrošača da imaju što nižu cijenu električne energije. 30 U toku su procesi restrukturiranja, a zatim i privatizacije kao druge faze akcionih planova za Republiku Srpsku i Federaciju BiH.

80

PREGLED

4. Zaključak Bilo kakve promjene, pa tako i restrukturiranje u pojedinim sektorima, moraju polaziti od identifikacije stanja i okolnosti u kojima takav sektor funkcionira. Ova tvrdnja vrijedi i za elektroenergetski sistem koji sam po sebi sadrži još neke specifičnosti. Pritom se moraju razumjeti globalne i regionalne odrednice koje mogu imati utjecaj na restrukturiranje bez obzira na kom se nivou posmatra: je li riječ o sistemu kao cjelini i/ili je riječ o restrukturiranju preduzeća. Izgradnja sve većih tržišta i objedinjavanje aktivnosti (što rezultira sve većim obimom transakcija na globalnom nivou) nalažu sve veću potrošnju svih oblika energije, prije svega nafte i plina. Zato ne čudi što upravo tržišta Azije imaju usporedno najveće povećanje ekonomske aktivnosti i najveći porast potrošnje energije u svijetu, a što povećava rizik za ostale dijelove svijeta u pogledu dostupnosti i sigurnosti u snabdijevanju pojedinim energentima kao što su plin i nafta. Izgradnja jedinstvenog tržišta u jugoistočnoj Evropi regionalna je odrednica koja determinira restrukturiranje elektroenergetskog sektora u BiH. To stvara priliku kako za domaća preduzeća, koja dominiraju u nacionalnim elektroenergetskim tržištima, tako i za multinacionalne kompanije, koje se žele aktivno baviti proizvodnjom, nabavkom i distribucijom energije na tom tržištu. Izgradnja zajedničkih regionalnih tržišta dio je politike razvoja energetike Evropske unije. U svjetlu općeg konsenzusa u trendu dugoročnog porasta cijena energenata, Evropa poduzima mjere za povećanu sigurnost i stabilnonost u snabdijevanju energentima. Njena nova strategija, koja se temelji na diversifikaciji izvora energije, primjeni novih tehnologija pomoću pojačanih mjera podrške i povećanju efikasnosti potrošnje, nameće novu zajedničku politiku. Neki njezini elementi već su relevantni i za energetski sektor u BiH. Naravno, proces pridruživanju u Evropsku energetsku uniju također je relevantan, pri čemu se na državnom nivou ostavlja prostor za specifičnosti s obzirom na razlike u strukturama lokalnih izvora energije i privrednim strukturama. Pri identifikaciji mogućih smjerova strategije elektroprivrede u BiH u budućnosti ključno je naglasiti nekoliko ključnih pretPREGLED
81

postavki. Kao prvo, strateško pozicioniranje elektroprivrede u BiH sagledava se u kontekstu ukupnog normativnog okvira, tj. direktiva i „ zelenih papira“ Evropske unije, ali i okviru postojećih zakonskih rješenja u BiH. Ključni element budućeg razvoja elektroenergetskog sektora u BiH odnosi se i na strukturu vlasništva31, prije svega onih dijelova koji imaju najveću vrijednost, a to su proizvodnja i distribucija električne energije. Buduće restrukturiranje bi moralo počivati na analizi strateškog okruženja, što je prikazano SWOT analizom JP Elektroprivreda BiH d.d. Na temelju ove analize može se zaključiti da vanjski faktori imaju veći utjecaj na strateške odluke, te se stoga može zaključiti da su mogući pravci razvoja elektroenergetskog sektora zavisni od postupaka i procesa na drugim nivoima, koji se odvijaju izvan same kompanije. Pitanje restrukturiranja elektroenergetskog sektora je usko povezano i s privatizacijom tog sektora. Zbog važnosti ovog sektora potrebno je precizno definirati cilj restrukturiranja, npr. energetska sigurnost zemlje.

Literatura 1. Bacon, R. (1994), Restructuring the power Sector. The Case of Small Systems. Public Policy for the Private Sector, http://worldbank.org, The World Bank, washington D.C. 2. DuBoff, R.B. (1997), Global Something, but it’s No Baloney, Manuscript. 3. EC – European Commision (2005), Annual report on the implementation of the gas and electricity internal market’Luxemburg. 4. EC- European Commision (2000), Green Paper: Towards a European Strategy for the security of energy supply 5. Zakon o prijenosu, regulatoru i operatoru sustava električne energije u BiH (“Službeni glasnik” BiH broj 7/02 i 13/03)

U toku su procesi restrukturiranja, a zatim i privatizacije kao druge faze akcionih planova za Republiku Srpsku i Federaciju BiH.
82

31

PREGLED

6. Zakon o električnoj energiji u FBiH (“Službene novine” FBiH broj 41/02, 24/05 i 38/05), 7. Zakon o električnoj energiji u RS (“Službeni glasnik” RS broj 61/02, 66/02, 29/03, 86/03, 111/04 i 60/07). 8. Zakona o utemeljenju kompanije za prijenos u BiH (“Službeni glasnik” BiH broj 35/04) 9. Zakon o utemeljenju neovisnog operatora sustava za prijenosni sustav u BiH (“Službeni glasnik” BiH broj 35/04), 10. Lall, S. (2004), „Technology and Globalisation, Oxford University“ dostupno na http://hdr.undp.org/docs/training/oxford/ presentations/Lall_globalization.pdf. 11. Raghavan, C. (1997), UNCTAD warns of political backlash to globalization, dostupno na: http://www.twnside.org.sg./title/ackcn.htm. 12. Spahić, E.; Vujošević, I.; Katančević, A.R. (2006), regulacija elktroenergetskog sektora – principi i iskustva 13. UCTE – Union for the Co-ordination of Transmission of Electricity (2005) 14. UCTE System Adequacy Forecast 2005-2015, Brussels 15. Wolf, M. (2004), Why Globalization Works, Yale University Press New Heaven and London 16. http://en.wikipedia.org/ 17. Izjave Vlade Federacije BiH i Vlade RS o elektroenergetskoj politici s amandmanima 18. Akcioni plan Federacije BiH za prestrukturiranje i privatizaciju elektroenergetskog sektora u BiH (“Službene novine” FBiH broj 31/05) 19. Akcioni plan RS za prestrukturiranje i privatizaciju elektroenergetskog sektora u BiH (“Službeni glasnik RS” broj 69/03) 20. Bijela knjiga: Bijela knjiga - priprema pridruženih država srednje i istočne Europe za integraciju u unutarnje tržište, Brussels, svibanj 1995. godine 21. Bosna i Hercegovina: Analiza i akcijski plan za restrukturiranje i privatizaciju elektroenergetskog sektora, 2001. 22. Bosnia And Herzegovina - Country Report, Energy Community Secretariat, 2006. Commission Decision of 9 November 2006 amending the Annex to Regulation (EC) No 1228/2003 on
PREGLED
83

conditions for access to the network for cross-border exchanges in electricity (2006/770/EC), European Commission, November 2006. 23. Communication from the Commision to the Council and the European Parliament: Prospects For The Internal Gas And Electricity Market, 2006; Communication from the Commission Inquiry pursuant to Article 17 of Regulation (EC) No 1/2003 into the European gas and electricity sectors. COM(2006)851 final 24. Direktiva 2001/77/EZ o promociji električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora na unutarnjem tržištu električne energije 11 25. Direktiva 2003/54/EZ o općim pravilima za unutarnje tržište električne energije i prestanku važenja Direktive 96/02 EZ 6 26. Direktiva 2005/89/EZ o mjerama sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganjima u infrastrukturu

84

PREGLED

UDK 346.93 (420) + (430)

Senad Bajrić

ARBITRAŽA U ANGLOSAKSONSKOM I KONTINENTALNOM PRAVU, S POSEBNIM OSVRTOM NA PRAVNE SISTEME ENGLESKE I NJEMAČKE ANGLO SAXON AND CONTINENTAL LAW APPROACHES TO ARBITRATION WITH AN OVERVIEW OF INTERNATIONAL CONVENTIONS AND RESEARCH OF LEGAL SYSTEMS IN ENGLAND AND GERMANY

Sažetak Savremeni pravni sistemi sporne odnose među strankama rješavaju pred državnim sudovima stvarne i mjesne nadležnosti, izabranim sudovima (arbitražama) ili pred posebnim tijelima (zakonom utemeljenim) koja vrše funkciju posredovanje među strankama. U pravnoj teoriji i praksi poznato je da se spor može riješiti na dva načina: adjudikativnim ili neadjudikativnim postupcima. Adjudikativni postupci su oni koji se vode pred državnim sudom ili arbitražom, oba su ovlaštena da donesu obvezujuću odluku za stranke koja ima snagu izvršne isprave, dok neadjudikativni postupci spadaju u različite oblike alternativnog rješavanja sporova, kao što su mirenje i posredovanje. Naime, arbitražno sudovanje isključivo se temelji na volji stranaka. Arbitražno sudovanje zasigurno ima svoje prednosti u odnosu na državne sudove, a te prednosti su, prije svega, u mogućnosti izbora stručnih osoba koje će voditi arbitražu, bržem provođenju postupka, mogućnosti sporazuma o mjerodavnom pravu te u povjerljivosti postupka i dokumentacije koja se koristi u postupku. Kod većine ugovora (međunarodnog karaktera), kao što su kupoprodaja, distriPREGLED
85

bucija, licence, zajednička ulaganja, ugovorne strane imaju bojazan da se primjenom domicilnog načela u određivanju mjerodavnog prava (u slučaju spora) favorizira jedna od strana, čime je u međunarodnoj ekonomiji arbitraža zadobila veliki značaj. Vrlo bogatu tradiciju u postupcima arbitražnog sudovanja možemo naći u pravnim porecima Engleske (anglosaksonsko pravo) i Njemačke (evropsko/kontinentalno pravo). Za navedene zemlje također je posebno bitno napomenuti da imaju dobro uređenu pravnu regulativu vezanu za arbitražno sudovanje, bilo kroz posebne zakonske akte ili u okviru drugih zakona, a najčešće su to zakoni o građanskom postupku. Da se arbitražno sudovanje profiliralo kao važan faktor u „uspostavljanju ravnoteže u međunarodnoj ekonomiji“ najbolje ukazuje veliki broj međunarodnih akata koji reguliraju ovu problematiku u okviru arbitražnog prava: Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama iz 1923. godine, Ženevska konvencija o izvršenju inostranih arbitražnih odluka iz 1927. godine, Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju inostranih odluka iz 1958. godine itd. Ključne riječi: arbitraža, arbitražni postupak, odluke, međunarodni akti, priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka, arbitražni sporazum Summary Disputes between the parties in modern legal systems are resolved in front of state courts, selected courts (arbitration) or in front of specialized bodies (legally enforced) whose function is to intermediate between the parties. According to the law theory and practice, the dispute can be solved in two different ways: either by adjudication procedures or by non-adjudication procedures. Adjudication procedures are the ones performed in front of state courts or by arbitration; both are authorized to pass an obligatory decision for parties, which holds an executive competence, while non-adjudication procedures present different alternatives for dispute resolutions such as reconciliation or intermediation.
86

PREGLED

Arbitration is strictly based on the will of parties. Arbitrage surely has advantages compared to state courts, such as the ability to select a competent individual who is to handle arbitrage, faster procedures, possibility to negotiate an agreement in the competent law, and confidentiality of documentation and proceedings. In most agreements with international characteristics such as: selling, distribution, licensing and joined investments, agreed parties are worried about favoring one side while applying domiciling principals to determine the relevant law, which resulted in a rise of importance of arbitration in the international economy. Legal systems in England and Germany are the systems that hold a very long tradition in arbitrage proceedings. The aforementioned countries have a wellregulated arbitration legislative, either as separate laws or as a part of some other laws (which are mainly the laws related to civil proceedings). A significant number of international acts which regulate this issue, such as the 1923 Geneva Protocol on Arbitration Clauses, the 1927 Geneva Convention on Execution of Foreign Arbitrary Decisions, the 1958 New York Convention on Recognition and Execution of Foreign Decisions, etc., are a sign that arbitrage has become an important factor in “making the balance in international economy”. Key words: arbitration, arbitration procedures, resolutions, international acts, recognition and execution of foreign arbitration resolutions, arbitration agreement. Uvod Arbitraža1 je institucija vrlo starog porijekla. Nastala je od latinske riječi arbitrium (slobodno suditi). Arbitraža je pravosudno
Historijski, arbitraža je prvo bila razvijena u antičkoj Grčkoj. Između helenskih gradova-država okupljenih u saveze (amfiktionije) rješavani su sporovi na nivou njihovih skupština Rimskoj državi arbitraža nije bila primjerena. Rimljani su težili svjetskoj vlasti pa je ta filozofija određivala i sve ostale segmente života. Nadalje, u srednjovjekovnim feudalnim odnosima u Evropi odgovaralo je da sizeren izriče pravdu vazalima. PREGLED
87
1

nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile im presuđivanje u njihovom određenom imovinskopravnom konfliktu u kome one mogu slobodno disponirati svojim pravima. Njen razvoj, naročito u srednjem vijeku, pokazao je osnovne karakteristike trgovinske arbitraže, koje je ona u osnovi zadržala i do danas. Međutim, za razvoj arbitraže u međunarodnoj trgovini karakterističan je period između dva svjetska rata. To je razdoblje širenja arbitraže i jačanja njenog ugleda. Ipak, arbitraža je tek poslije II svjetskog rata dobila zamah kakav u historiji ove institucije nije bio poznat. Mnogostruki su razlozi razvoja arbitražnog suđenja. Uzroke “prosperiteta” ove institucije treba tražiti u njenim odlukama – pravu koje primjenjuje, sastavu i proceduri. No, osnova za širenje arbitraže nalazi se u intenziviranju međunarodne razmjene i uključivanju novih zemalja u međunarodni promet dobara, te razvoj svjetskog tržišta uopće. Cijeli svijet je postao “susjed” jer su sredstva komuniciranja približila narode svijeta do te mjere da se međunarodna razmjena proširila na sve zemlje. Kvalitativan porast arbitraže omogućen je stvaranjem novih država. Evropi, kolijevci međunarodne trgovinske arbitraže (posebno mjesto zauzimaju Engleska i Njemačka), i Americi, gdje se arbitraža razvila u razgranatu organizaciju, pridružile su se naročito Azija i Afrika kao partneri u međunarodnoj trgovini. Evropska konstelacija dovela je do velikog razvoja međunarodnih trgovinskih veza na osnovu ravnopravnosti i uzajamne koristi. Povećan je broj transakcija međunarodne kupoprodaje u prvom redu, a zatim usluga kao nužnog pratioca tog osnovnog posla međunarodnog trgovinskog prava. Tako su stvorene opće i specifične arbitraže, koje su svojim radom stekle povjerenje poslovnih krugova u inostranstvu. Nacionalne po svom značaju, arbitraže su postale poznate kao međunarodne jer su rješavale sporove stranaka drugih nacionalnosti. Tim razlozima širenja treba dodati još jedan. Alternative između kojih se ugovorne strane u međunarodnoj transakciji mogu opredijeliti jesu: udarni sud (često zemlje tuženog ) ili arbitraže. U zemljama u kojima su arbitraže rješavale međunarodne trgovinske sporove arbitraže uživaju veliki ugled zbog prednosti presudbenosti udarnih sudova. Osim ovih prednosti, arbitraže predstavljaju i psihološki povoljniji izraz jer bivšim zavisnim zemljama omogućuju izbor
88

PREGLED

između državnog suda i arbitraže, čiji je ugled to veći što su utjecaji stranke na sastav vijeća i internacionalističko prilaženje pravu koje se primjenjuje više naglašeni. Tako države koje su lišene u poslovnim transakcijama imuniteta u imovinskim (trg.) stvarima radije prihvaćaju arbitražu nego redovni sud. Imajući u vidu važnost arbitraže kako u anglosaksonskom tako i u evropskom (kontinentalnom) pravu, u nastavku će biti prikazano arbitražno sudovanje u pravnim sistemima Engleske i Njemačke. Anglosaksonsko arbitražno sudovanje Primarni oblik izabranog suda (arbitraže) u anglosaksonskim zemljama bila je Common Law arbitraža. Ovaj stari oblik arbitražnog sudovanja nije mogao postati efikasnim sredstvom rješavanja sporova, pa ga, kao velika pomorska i trgovinska zemlja u međunarodnoj trgovini, prva napušta Engleska donošenjem Arbitražnog zakona (The Arbitration Act) 1889. godine, dok su to Sjedinjene Američke Države učinile dosta kasnije. Taj proces u Engleskoj najbolje možemo pratiti kroz rad Londonskog međunarodnog arbitražnog suda (The London Court of International Arbitration), kao jednog od najstarijih arbitražnih centara u Evropi, pa sve do donošenja Arbitražnog zakona (The Arbitration Act) iz 1997. godine.2 Moderno arbitražno sudovanje kod pravnih sistema koji pripadaju anglosaksonskom pravu predstavlja vrlo značajno i efikasno sredstvo u rješavanja spornih odnosa među strankama. Arbitražno sudovanje u ovim zemljama je manje ili više slobodno, broj slučajeva koji se mogu rješavati pred arbitražom je izuzetno veliki, arbitražni izvori nisu samo međunarodni ugovori i zakoni, već značajno mjesto zauzimaju pravila institucionalne arbitraže, arbitražna praksa, sudska praksa, pravna nauka. Specifičnosti arbitražnog sudovanja u anglosaksonskom pravu najbolje su uočljive kroz kratki prikaz i analizu međunarodne trgovinske arbitraže u pravnom sistemu Engleske.

O tome više: M. Trifković, S. Omanović, Međunarodno poslovno pravo i arbitraže, Sarajevo, 2001, str. 516. PREGLED
89

2

Međunarodna trgovinska arbitraža u engleskom pravu U engleskom pravu arbitraža je vrlo raširen oblik rješavanja trgovačkih sporova. Paralelno sa sudskim sistemom, ona postoji više od trideset godina, što ukazuje na veoma dugu tradiciju i veliko iskustvo u rješavanju kako domaćih tako i međunarodnih trgovačkih sporova. Engleska pripada krugu zemalja u kojima su propisi o arbitraži sadržani u posebnim zakonima, i to: Arbitration Act 1889, Arbitration ACT(aa) 1950, Arbitration Act 1975, Arbitration Act 1979, Arbitration Act 1997. Niti jedan od navedenih zakona se ne primjenjuje na cijelom području Ujedinjenog Kraljevstva. Jedinstvenu primjenu oni imaju u Engleskoj i Velsu, a samo izvjesne odredbe se primjenjuju u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj, koje inače imaju vlastite arbitražne zakone. Jedina vrsta arbitraže koju spomenuti zakoni priznaju je “pravna arbitraža” (Judicial Arbitration), jer se od arbitara zahtijeva da odluku donose striktno poštujući pravo, čime je ispoljen negativan stav prema formi „amiable compositeur“ i uopće vanpravnim standardima. Lista izvora arbitražnog prava u Engleskoj dosta je široka. Ako bismo htjeli da navedemo njihovu hijerarhiju, redoslijed bi bio sljedeći: 1. Ugovor – ako je u skladu s prinudnim propisima, 2. Pravila institucionalne arbitraže – ako su stranke ugovorile njenu nadležnost, 3. Zakonski propisi: a) međunarodni ugovori, b) ostali domaći zakonski propisi, 4. Sudska praksa, 5. Arbitražna praksa, 6. Pravna nauka. Pretpostavke za konstituiranje arbitraže Da bi došlo do konstituiranja arbitraže, neophodno je postojanje određenih pretpostavki. Prvo mora postojati spor. Čak i kada se arbitražnim sporazumom određuje arbitraža za buduće sporove, arbitraža nije moguća dok spor stvarno ne nastane. Ako se stranke sporazumiju da prihvate postupak mirenja, na njega se neće primi90

PREGLED

jeniti Zakon o arbitraži s obzirom na to da on takvu mogućnost ne predviđa, pa samim tim i ne regulira. Drugo, mora postojati arbitražni sporazum. On može biti u obliku arbitražne klauzule sadržane u ugovoru o osnovnom poslu koja se odnosi na buduće sporove koji iz tog ili u vezi s tim ugovorom mogu nastati ili u obliku ugovora o arbitraži, posebnog pismenog akta koji stranke sačine tek kad je spor nastao.3 Treće, arbitražu treba razlikovati od valution situacije, kada se dvije osobe slože da trećoj osobi povjere da utvrdi po svom vlastitom sudu i iskustvu npr. koja je najpravednija cijena koju treba platiti. Takva osoba, po engleskom pravu, nije arbitar, već valuer, budući da on ne donosi odluku, jer pravog spora među strankama i nema, nego samo daje svoje mišljenje. Najzad, arbitar mora o sporu odlučivati “pravno”. Dakle, na osnovu odredaba ugovora, činjenica datog slučaja, dokaza stranaka, on se mora ponašati i postupak voditi na način kako to zahtijeva relevantan zakon i pravila “prirodnog prava”, onako kako ga tumači englesko pravo.4 Dopustivost arbitraže Zakon o arbitraži ne regulira pitanje dopustivosti arbitraže, što se uostalom i moglo očekivati, ali se iz pravne literature zaključuje da je arbitraža dopustiva ako se radi o sporu koji se može voditi u građanskom postupku i ako se radi o predmetu spora o kome se stranke mogu nagoditi. Ako je predmet spora nezakonit, arbitraža nije dopustiva. Arbitražni sporazum „Arbitration agreement“ kao pismeni sporazum kojim se postojeći ili budući sporovi podvrgavaju arbitraži bilo sa ili bez indikacije ko će biti arbitar.
3 Triva–Belajac–Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986, str. 688. 4 D. Mitrović, M. Petrović, Međunarodna trgovinska arbitraža, Beograd, 1996, str. 10-11.

PREGLED

91

Očito da je „arbitration agreement“ generički opći pojam koji obuhvata i arbitražnu (kompromisornu) klauzulu u glavnom ugovoru za buduće sporove koji bi iz tog ili u vezi s tim ugovorom mogli nastati i ugovor o arbitraži (kompromis) koji se zaključuje u pogledu određenog spora koji je već nastao. Ipak, budući da se radi o dvjema različitim stvarima preporučuje se da se prvi slučaj označava kao „agreement to refer“, a drugi kao „submission“. Arbitražni sporazum mora biti sastavljen u pismenom obliku, pri čemu to može biti formalna isprava, ali to može biti i razmjena pisama, telegrama, telefaksa ili drugih dokumenata. Broj arbitara Broj arbitara određuju stranke shodno principu autonomije volje. On može biti paran ili neparan. Ako arbitražnim sporazumom nije drugačije određeno ili nije uopće određen broj arbitara, smatra se da je ugovoreno suđenje jednog arbitra, što je inače uobičajeno u engleskoj arbitražnoj praksi. Ako su stranke predvidjele dva arbitra, smatra se da arbitražni sporazum uključuje odredbu da će arbitri imenovati umpire neposredno poslije svoga imenovanja, odnosno da ga mogu imenovati u svako vrijeme. Ako arbitražni sporazum predviđa tri arbitra, odluka se donosi većinom glasova. Imenovanje arbitara Izbor arbitara je prvenstveno stvar stranaka. U slučaju da jedan od imenovanih arbitara odbije da sudi, da je nesposoban, ili umre, stranka koja ga je imenovala može imenovati novog arbitra na njegovo mjesto. Ako jedna od stranaka propusti imenovati arbitra (a predviđena su dva ili tri), a to ne učini ni u roku od sedam dana od dana kad ga je druga stranka, koja je izvršila imenovanje, upozorila da učini isto, druga stranka može svog arbitra imenovati kao arbitra pojedinca i njegova odluka će obavezivati obje stranke, kao da je od obje i imenovan.
92

PREGLED

Arbitre može imenovati i sud. Imenovanje arbitara sud čini uzimajući u obzir, koliko god je to moguće, prirodu ugovora, okolnosti spora, nacionalnost, sjedište i jezik stranaka. Ponekad arbitra može imenovati treća osoba, koja nije ni stranka u sporu ni postojeći arbitar, kao npr. privredna komora. Da bi imenovanje bilo valjano, potrebno je obavijestiti drugu stranu i samog arbitra, koji treba potvrditi da prihvata imenovanje. Kvalifikacija i dužnost arbitara Englesko pravo nema općih ograničenja u pogledu izbora arbitara. Osnovno pravilo je da je arbitar prirodno i pravno kvalificiran za vršenje te funkcije, da je častan i nepristrasan, da nema neke veze sa strankama, niti interes u sporu. Dakle, to su osnovne karakteristike koje treba da posjeduje arbitar. Zato svaki arbitar prilikom imenovanja potpisuje izjavu da ne postoje činjenice koje bi mogle dovesti u opravdanu sumnju njegovu nepristrasnost i nezavisnost i da će saopćiti arbitražnom sudu i svim strankama ako se one pojave poslije tog momenta, a prije zaključenja arbitražnog postupka.5 Arbitri pojedinci, ili umpire, mogu biti sudije Commercial Courta ili High Courta, ali će u takvom slučaju biti samo arbitri i neće imati posebna ovlaštenja zbog toga što su sudije. Arbitri su dužni da se striktno pridržavaju sporazuma stranaka ako on nije u suprotnosti s određenim privrednim propisima i pravilima javnog poretka sjedišta arbitraže. Arbitar mora odlučiti na osnovu dokaza koje su stranke prezentirale. On nije ovlašten da poziva svjedoke sam, bez ovlaštenja stranaka. On mora odlučiti u skladu sa zakonskim pravima stranaka. On je vezan istim općim pravima dokazivanja kao i engleski sudovi, mada ne bezuvjetno svim. Arbitar je odgovoran za propuštanje odnosno neobavljanje dužnosti arbitra, kao i za prijevarne radnje

5

D. Mitrović, M. Petrović, op. cit. str. 12-19. PREGLED
93

Izuzeće arbitara Pravilo je da su ovlaštenja arbitara neopoziva sve dok High Court ne odredi drugačije i pod uvjetom da drugačije nije predviđeno arbitražnim sporazumom, a sud će odobriti opoziv arbitra samo ako za to postoje valjani razlozi i odgovarajući zahtjev stranaka. Stranka može tražiti izuzeće arbitra koga je sama imenovala, ili je učestvovala u imenovanju, samo iz razloga za koje je doznala nakon njegovog imenovanja. Zahtjev za izuzećem, koji mora biti sačinjen u pisanom obliku, stranka dostavlja sudu, a dužna je o tome obavijestiti drugu stranku, arbitra čije izuzeće traži, kao i ostale članove arbitraže. Razlozi za izuzeće su različiti: dijelom su propisani zakonom, a djelom imaju osnova u sudskoj praksi. U svakom slučaju, oni mogu biti: 1. nedostatak nepristrasnosti i nezavisnosti, 2. diskvalifikacija arbitara, 3. nedostatak razumne brzine arbitra u započinjanju ili vođenju postupka te donošenju odluka, 4. eksces u suđenju ili odbijanje arbitra da ga vrši, 5. prijevarne radnje prema stranci. Mjerodavno materijalno pravo Propisi o primjeni materijalnog prava ne spadaju u procesnopravno područje, tako da ih nijedan od engleskih zakona o arbitraži ne sadrži. Naime, ovo pitanje je razmatrano i interpretirano u mnogim sudskim odlukama, tj. o njemu postoji stav suda koji obavezuje da se na osnovu tih sudskih odluka kao i pravne doktrine ipak ima potpuna slika o ovom pitanju. Arbitraža primjenjuje materijalno pravo koje su stranke izabrale. Ako je ono strano pravo, tretirat će se kao faktička činjenica koju stranke moraju dokazati, a njegova pogrešna primjena isključuje pravo žalbe High Courtu. Ako stranke nisu izričito odredile mjerodavno pravo, izbor engleske arbitraže bio je dugo vremena uvjerljiva i čak neoboriva pretpostavka o prešutnom izboru engleskog materijalnog prava.
94

PREGLED

Međutim, ovaj princip je izgubio na značaju poslije slučaja Compagnie d‘ Armement Matitime SA v. Compagnie Tunisienne de Navigation SAQ, kada je sud konstatirao da izbor sjedišta arbitraže nosi sa sobom pretpostavku o izboru prava te zemlje, ali da to nije nužan i neoboriv zaključak, već samo jedna od činjenica o prešutnom izboru materijalnog prava koja mora biti podržana nizom drugih. Ako stranke nisu odredile mjerodavno pravo, niti se sa sigurnošću može utvrditi koje su pravo imale na umu, mjerodavno pravo će odrediti arbitri u skladu sa kolizijskim normama.6 Kontrolu nad provođenjem arbitražnog postupka, kao i same odluke, može vršiti High Court. High Court može i dalje odlučivati o pravnim pitanjima, bilo u toku postupka, bilo u vezi s odluke koja je već donijeta, ali samo pod sljedećim uvjetima: - da je zahtjev upućen uz saglasnost arbitra ili umpirea i svih stranaka, ili uz saglasnost svih stranaka u postupku, - da je sud odobrio takav zahtjev, - da će se odlukom suda o pravnom pitanju uštedjeti troškovi stranaka. High Court može naložiti arbitru da obrazloži odluku ako je stranka uputila takav zahtjev arbitru, ili ako postoje posebni razlozi. Stranke mogu isključiti kontrolu suda bilo time što će isključiti pravo žalbe na odluku ili što će isključiti pravo suda da odlučuje o određenom pravnom pitanju u toku arbitražnog postupka. To se čini tzv. exclusion agreementom, koji mora biti u pisanom obliku i u kome namjera stranaka mora biti izražena jasno i izričito. Kod međunarodnih arbitraža odnosno međunarodnih ugovora situacija je drugačija. Stranke imaju pravo da exclusion agreementom isključe sudsku kontrolu unaprijed, dakle prije nastanka spora, izričitom odredbom unesenom u tekst ugovora ili samu arbitražnu klauzulu. Svrha exclusion agreementa je da englesku arbitražu odnosno njen postupak približi arbitražama drugih zemalja s obzirom na to da je sud lišila onih nadležnosti koje su u poslovnim krugovima bile predmetom najžešćih kritika.
6

E. Muminović, Osnovi međunarodnog prava, Sarajevo, 1997, str. 166. PREGLED
95

Arbitražni postupak U skladu s principom autonomije volje, stranke mogu same odrediti postupak pred arbitražom. Arbitar mora voditi postupak u skladu s arbitražnim sporazumom, ali bez obzira na to koji su postupak stranke izabrale njegova pravila ne smiju biti u suprotnosti s engleskim javnim poretkom ako se na njenoj teritoriji nalazi sjedište arbitraže. Ako stranke nisu iskoristile ovlaštenje da odrede postupak, ili su jednostavno propustile to da učine, o postupku će odlučiti arbitri, koji u tom pogledu imaju vrlo široka ovlaštenja. Prvi korak u arbitražnom postupku je notifikacija da je arbitar imenovan, da bi se potom zatražio pismeni pristanak arbitra. Dokument iz kojeg proizlazi ovlaštenje da bude arbitar šalje se arbitru na potpis. Kod institucionalnih arbitraža notifikacuju vrši sekretarijat arbitražnog suda. Prihvaćanjem dužnosti, imenovanje arbitra se smatra izvršenim. U praksi engleskih arbitraža uobičajeno je da arbitar prije održavanja rasprave sazove jedan ili više preliminarnih sastanaka sa strankama. Ova metoda po svojoj prirodi odgovara onoj u sudskom postupku koja se koristi s ciljem da se prethodno razjasni u čemu su osnovna sporna pitanja. Svrha prethodnog sastanka je da se na neformalan način utvrde pitanja o kojima će se odlučivati, kao i bolje upoznavanje sa spornim pitanjima. Usmena rasprava. Pravilo engleskog arbitražnog postupka je da se održi usmena rasprava, ali ona nije apsolutno obavezna. Odluku o tome donose same stranke, a mogu je prepustiti i arbitru, koji će u svakom slučaju slijediti praksu koja je dotada postojala. Tako npr. u sporovima oko kvaliteta, u kojima nisu sporna pravna pitanja, uobičajeno je da se odluka donese bez održavanja rasprave, samo na osnovu dokumenata. Osobe koje imaju pravo da prisustvuju raspravi su same stranke, njihovi zastupnici, svjedoci i vještaci. Ako jedna od stranaka ne dođe na raspravu ili odbije učestvovati u postupku, arbitar je ovlašten da nastavi postupak u odsutnosti takve stranke i na osnovu toga donese odluku.
96

PREGLED

Uobičajeni postupak rasprave je sljedeći: - tužilac otvara raspravu izlažući tužbeni zahtjev i navodeći sredstva koja namjerava koristiti za dokazivanje svojih navoda, - tužilac poziva svoje svjedoke i vrši glavno ispitivanje, - svjedoke tužbe odmah poslije toga može unakrsno da ispituje tuženi, - tužilac stavlja na uvid i ako je potrebno dokazuje svaki dokument koji potkrepljuje tužbu, - tuženi izlaže svoj zahtjev, - tuženi poziva svoje svjedoke i vrši njihovo ispitivanje, kasnije može unakrsno, - tuženi prilaže dokumente, kao dokaze – ako postoje, - tuženi ima završnu riječ, - tužilac ima svoju završnu riječ. Dokazi. U pogledu dokazivanja arbitraže slijede ista pravila koja važe i za redovan sud. Ako stranke u tom pogledu nisu nešto drugo odredile, odluka mora biti zasnovana na dokazima. Iako smatra da raspolaže dovoljnim dokazima, arbitar treba da izvede sve dokaze koje su stranke predložile, jer je pravilo da strankama treba dati razumnu mogućnost za dokazivanje. Arbitar ima diskreciono pravo odlučivanja o broju dokaza koji će se izvesti, ali odbijanje da prihvati dokaz, posebno ako je potreban, može biti delikatan korak koji će bitno utjecati na odluku. Ako stranke nisu nešto drugo ugovorile, smatra se da saslušanje svjedoka treba da se izvrši pod zakletvom ako arbitar smatra to potrebnim. Odluka Arbitražna odluka može biti u pisanom obliku, a može biti i usmeno saopćena, što zavisi od sporazuma stranaka. Praksa engleskih arbitraža je da odluka bude u pisanom obliku, da je arbitri potpišu, a njihov potpis potvrdi svjedok. Da bi bila punovažna, odluka mora ispunjavati sljedeće: 1. mora slijediti arbitražni sporazum, tj. mora se odnositi samo na stvari koje su u njemu sadržane,
PREGLED
97

2. mora biti određena i jasna, što znači da ne smije biti sumnji u pogledu onoga što je arbitar namjeravao, posebno u pogledu prirode i domašaja obaveza koje se nameću strankama, 3. mora biti konačna, jer će u protivnom biti vraćena arbitru na ponovno razmatranje, 4. mora biti razumna, zakonska i moguća. Ako odluku donosi više arbitara i u pogledu spornih pitanja ne mogu da se slože, donijet će se većinska odluka. Ako ni ona nije moguća, odluku će donijeti predsjednik arbitražnog vijeća.7 Englesko arbitražno pravo ne obavezuje arbitra da dadne obrazloženje odluke, ali i ne isključuje tu mogućnost. Ipak, ono se najčešće ne daje. Evropsko (kontinentalno) arbitražno sudovanje Arbitražno sudovanje kod pravnih sistema koji pripadaju evropskom (kontinentalnom) pravu različito je zastupljeno, i to idući od zemalja kao što su Njemačka, Francuska, kod kojih je ovaj oblik rješavanja spornih slučajeva vrlo raširen, pa sve do zemalja bivše Jugoslavije, zatim Češke, Slovačke, kod kojih se ovaj oblik rješavanja sporova tek počeo razvijati. Pored zakona, arbitražne prakse, sudske prakse, veliki značaj kod izvora evropskog arbitražnog prava ima i Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži od 1961. godine.8 Specifičnosti arbitražnog sudovanja u evropskom (kontinentalnom) pravu bit će prikazan kroz pravni sistem Njemačke. Međunarodna arbitraža u njemačkom pravu Arbitraža u Njemačkoj ima dugu tradiciju i nesumnjivo veliko iskustvo u rješavanju kako domaćih tako i inozemnih sporova, nastalih iz različitih ugovornih odnosa. Veliki broj arbitražnih centara nalazi se upravo u Njemačkoj. Uglavnom se radi o institucionalnim arbitražama organiziranim pri
Ibid. V. Kapor, Konvencije i pravilnici o spoljnotrgovinskim arbitražama, Beograd/Zagreb, 1991, str. 38.
8 7

98

PREGLED

trgovačkim i industrijskim komorama, stručnim udruženjima ili berzama. Posebno treba istaći Hamburšku arbitražu za mirenje, tzv. Hamburšku prijateljsku arbitražu, osnovanu 1927. godine, i Arbitražni sud Trgovinske komore Hamburga, osnovan 1948. godine. Pored ovih arbitraža općeg tipa, postoji veliki broj specijaliziranih arbitražnih institucija osnovanih pri trgovačkim asocijacijama, koje rješavaju sporove iz određenih branši, kao npr. trgovina pamukom, drvetom, voćem itd. Sve one imaju vlastita arbitražna pravila i rješavaju sporove kako iz domaćih tako i međunarodnih transakcija, mada nijedna od njih nema značaj kao npr. GAFTA arbitraža u Londonu. Unapređenju razvoja njemačke arbitraže svakako doprinose, i to u velikoj mjeri, Njemački odbor za arbitražu sa sjedištem u Bonu, koji organizaciju i rad arbitraže regulira statutom i arbitražnim pravilima, te Njemački institut za arbitražu sa sjedištem u Kölnu, koji se arbitražama bave i s praktičnog i s teoretskog aspekta. Za sve arbitraže se može reći da su slobodne onoliko koliko to mogu biti, odnosno da su nezavisne u svom radu u mjeri koju određuju dobri običaji i javni poredak. Uloga državnih sudova svodi se na pomoćnu i nadzornu funkciju, i to pri imenovanju i mijenjanju arbitara, provođenju arbitražnog postupka, poništenju, priznanju i izvršenju arbitražnih odluka. Sud intervenira uglavnom zbog procesnopravnih pitanja, i to zbog toga što arbitraža izvjesne procesne radnje, koje u sebi involviraju funkciju suvereniteta, ne može da sama provede. Kontrolna funkcija suda isključivo je ograničena na poštovanje osnovnih načela njemačkog prava i ne odnosi se na primjenu prava, jer je materijalno preispitivanje odluke isključeno. Izvori arbitražnog prava Njemačka pripada krugu zemalja koje nemaju posebne zakone o arbitraži. Važeći zakonski propisi nalaze se u Zakonu o građanskom postupku iz 1877. godine, čije odredbe, u principu, nisu bitno mijenjane do danas.

PREGLED

99

Značajan izvor prava za organizaciju i rad arbitraža nesumnjivo predstavljaju pravilnici institucionalnih arbitraža. S obzirom na to da su oni redovno nepotpuni, u slučaju praznina, po pravilu, primjenjuju se procesna pravila sjedišta arbitraže, osim u slučaju da su se stranke sporazumjele o primjeni inostranog procesnog prava. Pravila kojih se njemačke arbitraže pridržavaju sadržana su u brojnim međunarodnim konvencijama koje je Njemačka potpisala, a to su prije svega Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. godine, Evropska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. godine, UNCITRAL arbitražna pravila iz 1976. godine, kao i niz bilateralnih sporazuma koje je Njemačka zaključila. Oskudnost propisa mjerodavnih za arbitražu ima za posljedicu da sudska i arbitražna praksa u ovom području dobiju izuzetno veliki značaj. Imajući u vidu da su izvori prava različiti, a da u oblasti arbitraže vlada načelo slobode ugovaranja, prvenstvo u primjeni ima ugovor, zatim pravila institucionalne arbitraže, ako je njena nadležnost ugovorena, pa zakonski propisi, od kojih prvo dolaze u obzir međunarodni ugovori, a zatim domaći zakonski propisi, i na kraju sudska i arbitražna praksa.9 Dopuštenost arbitraže Prema zakonu o sudskom postupku, arbitraža je dopustiva ako je predmet spora podoban da se riješi nagodbom. Šta objektivno može biti predmetom nagodbe određuje građansko pravo. Predmetom nagodbe ne mogu biti bračne stvari, stavljanje pod starateljstvo i sl. Arbitražni sporazum Arbitražnim sporazumom se može predvidjeti nadležnost arbitraže u pogledu određenog spora koji je već nastao ili u pogledu
9

D. Mitrović, M. Petrović, op. cit., str. 75.

100

PREGLED

budućih sporova koji mogu nastati iz, ili u vezi sa određenim pravnim poslom.10 Arbitražni sporazum mora biti zaključen izričito i u pisanoj formi. Pod ovim se podrazumijeva da arbitražni sporazum mora biti nesumnjiv i jasan, i da je sadržan u ispravi koju su potpisale obje strane. Nedostatak forme u vezi s potpisom, izričitošću o postojanju posebne isprave, neutralizira se upuštanjem u spor bez isticanja prigovora nenadležnosti. Arbitražni sporazum neće biti punovažan ako stranka koja ga je potpisala nije potpuno poslovno sposobna, ako predmet nije arbitraran, ako sporazum nije jasan i razumljiv, ili ako je jedna stranka iskoristila svoju ekonomsku i socijalnu nadmoć pri određivanju njenog sadržaja. Broj arbitara Po principu slobode ugovaranja, o broju arbitara odlučuju stranke. One se mogu opredijeliti za jednog ili više arbitara. Ako arbitražni sporazum nema odredaba o imenovanju arbitara, predviđa se da svaka stranka bira po jednog arbitra. Ako se ima u vidu da se odluka donosi većinom glasova, razumljivo je da sastav od dva arbitra nije dobro rješenje. U praksi njemačkih arbitraža se isključivo nalaze arbitri pojedinci ili, što je češći slučaj, posebno kod institucionalnih arbitraža, tročlani arbitražni sud, što je u skladu s međunarodnom arbitražnom praksom. Imenovanje arbitara Arbitre mogu imenovati stranke, sud ili neka treća osoba – ovlaštenik za imenovanje.

10

S. Triva: Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1980., str. 667.

PREGLED

101

a) Imenovanje od strane stranaka U slučaju tročlanog arbitražnog suda svaka stranka imenuje po jednog arbitra. Stranka koja je insistirala na arbitražnom postupku pismeno obavještava drugu stranku o arbitru koga je imenovala, poziva je da i ona učini to u roku od 7 dana. Ako druga stranka to ne uradi u ostavljenom roku, imenovanje će izvesti nadležni sud na zahtjev stranke koja je već učinila imenovanje. U slučaju pojedinca, stranke se moraju saglasiti o njegovom imenovanju. Ako sporazuma nema, o njegovom imenovanju će odlučiti neko treći – Privredna komora, Zemaljski sud i sl. b) Imenovanje od strane trećeg Imenovanje arbitra stranke mogu povjeriti trećoj osobi, ovlašteniku za imenovanje, već u arbitražnom sporazumu. Ta treća osoba može biti predsjednik trgovačke komore, predsjednik nekog stručnog udruženja itd. Ovlaštenik za imenovanje nije obavezan prihvatiti i izvršiti tu obavezu, zato stranke mogu predvidjeti supsidijarno treću osobu. c) Imenovanje od strane suda Arbitra može imenovati i sud, i on će to učiniti ako su se same stranke tako sporazumjele, ako je stranka pozvana da izvrši imenovanje pa je to propustila izvršiti u roku od 7 dana, ako je arbitar umro, odbio da preuzme i vrši tu funkciju, ili je postao neaktivan i nepodoban da vrši postavljenu funkciju. Mjerodavno materijalno pravo U skladu s principima međunarodnog privatnog prava, kao i rješenjima usvojenim međunarodnim konvencijama o arbitraži, arbitraža primjenjuje materijalno pravo koje su stranke izabrale. Ako je to strano pravo, ono se saznaje i primjenjuje kao pravo, a ne kao faktička činjenica. Da bi saznala sadržinu strane pravne norme, njemačka arbitraža se može služiti svim izvorima koje smatra neophodnim i korisnim. Arbitražni sud je dužan primijeniti pravo koje su stranke izabrale, što je u skladu s načelom stranačkog izbora. U slučaju
102

PREGLED

da arbitri primijene pravo koje su stranke isključile u sporazumu, postoji prekoračenje ovlaštenja, što je osnova za poništenje odluke. Pod primjenom prava podrazumijeva se i primjena trgovačkih običaja. U slučaju da stranke nisu izričito odredile mjerodavno pravo, niti se sa sigurnošću može utvrditi koje su pravo imale na umu, mjerodavno će pravo biti ono koje odrede arbitri u skladu s kolizijskim normama sjedišta arbitraže.11 Arbitražni postupak Arbitražni postupak određuju stranke u sporazumu. One se u principu mogu odlučiti za inostrano procesno pravo kao mjerodavno za spor, međutim u praksi je takav izbor veoma rijedak. Njemačka arbitražna praksa, kao i međunarodna, pokazuje da su arbitražni centri privrženi sistemu koji je mjerodavan za njihovo sjedište, pa se i autonomija koristi uglavnom u okviru tog sistema. Ako stranke nisu iskoristile mogućnost da same odrede postupak, što u praksi one to ne čine, niti u tom pravcu mogu da odrede sve, onda će postupak odrediti arbitri po slobodnoj ocjeni. Oni mogu odrediti postupak u cijelosti ili samo njegov dio. Osnovne karakteristike postupka u praksi su da se spor rješava u okviru jedne ili više usmenih rasprava, što zavisi od složenosti konkretnog slučaja, da arbitražni sud vodi postupak na aktivan način jer su arbitri više nego zastupnici stranaka odgovorni za prikupljanje i provjeru dokaznog materijala, da je postupak u pripremnoj fazi pismen, a kasnije usmen, odnosno da su skupa pisani podnesci i usmena rasprava uobičajeni, mada je moguće da postupak bude samo pismen ako arbitri odluče da je usmena rasprava nepotrebna, da su arbitri slobodni da vode postupak na neformalan način i da to obično čine, da se pridržavaju dogovorenih pravila postupka. Osnova arbitražnog postupka je pravo stranaka na saslušanje. Ono podrazumijeva ne samo dužnost da se strankama omogući iznošenje svega što smatraju potrebnim nego i dužnost da im se da prilika da se izjasne o svim činjenicama i dokaznim sredstvima.
11

E. Muminović, op. cit., str. 167. PREGLED
103

U pogledu dokaznog postupka osnovno načelo je pravo stranaka da budu prisutne pri izvođenju dokaza. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja i izvođenju dokaza arbitražni sud nije ograničen onim što su predložile stranke. On može saslušati svjedoke i vještake po svojoj ocjeni, izvoditi dokaze na bilo koji način. Arbitraža, kao i sud, može tražiti vještačenje po vlastitoj ocjeni ili na zahtjev jedne od stranaka. U izboru vještaka arbitražni sud nije ograničen na službeno imenovane vještake. On je slobodan da učini vlastiti izbor, po slobodnoj ocjeni, zavisno od vrste spora. Arbitražna odluka Nakon uredno provedenog postupka donosi se arbitražna odluka. Ako odluku donosi više arbitara, mjerodavna je apsolutna većina glasova, ako arbitražnim sporazumom nije drugačije određeno.12 Odluka je u osnovi pisana, mora biti obrazložena, pa je nedostatak obrazloženja razlog poništenja odluke, osim ako su se stranke drugačije dogovorile. Odluka među strankama proizvodi djelovanje od momenta kada im je dostavljena, pa se od tog momenta ne može mijenjati ni povući. Ona je konačna i obavezna za stranke, kao što je i sudska odluka. Ona mora sadržavati imena stranaka i njihovo prebivalište/ sjedište, imena i prebivalište njihovih zastupnika (ako su pravne osobe), imena arbitara, činjenično stanje, odluku o međusobnim pravima, obrazloženje, datum donošenja i potpis arbitra. Arbitražni sud treba odlučiti ko će snositi troškove postupka i o tome donijeti odluku. Postupak je u načelu jednostepen, ali stranke mogu ugovoriti i žalbenu instancu, što je rijedak slučaj. Priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka Za izvršenje arbitražne odluke nije dovoljno što je ona proglašena konačnom i pravosnažnom, već mora biti proglašena izvršnom od nadležnog redovnog suda posebnom odlukom.13
12 13

Ibid. Jezdić, Međunarodno privatno pravo, Beograd, 1989, str. 102.

104

PREGLED

Kad se govori o međunarodnim konvencijama, nema sumnje da je Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958. godine u tom pogledu najznačajnija i među državama članicama u primjeni. Međutim, njene odredbe ne sprječavaju stranku da koristi odredbe neke druge konvencije. Prema njemačkom procesnom pravu izvršenje arbitražne odluke može biti odbijeno u sljedećim slučajevima: - ako je arbitražna odluka pravno nevažeća, - ako bi se priznanjem i izvršenjem strane arbitražne odluke postigao rezultat suprotan moralu i javnom poretku, - ako stranka u arbitražnom postupku nije bila pravno zastupana, - ako stranci u postupku nije osigurano zakonsko pravo da bude saslušana, odnosno nije joj bila pružena mogućnost odbrane. Postupak izvršenja stranih arbitražnih odluka vezan je za postupak izvršenja domaćih arbitražnih odluka, i on je moguć samo ako odluka ispunjava sve propisane uvjete i ako postoji veza s domaćom državom. Prigovori protiv zahtjeva za izvršenjem mogu biti istaknuti u postupku izvršenja samo ako su razlozi nastali nakon trenutka u kome su, u arbitražnom postupku, najkasnije mogli biti istaknuti. Izuzetak važi za kompenzaciju, kada se prigovor može istaknuti čak i kada je kompenzacijska situacija postojala u momentu donošenja arbitražne odluke. Zaključak Tradicija sudovanja pred arbitražama održana je kroz višestoljetni razvoj prava sve do savremenog doba. Ekonomska globalizacija i razvoj društveno-ekonomskih odnosa utjecali su da arbitražno rješavanje sporova postane vrlo značajnim sredstvom u rješavanju spornih slučajeva, kako u anglosaksonskom tako i u evropskom (kontinentalnom) pravu. Volja stranaka u izboru arbitara, prava koja će primijeniti na njihov slučaj, kao i izbor drugih parametara, dovoljni su razlozi da i propisi Evropske unije vrlo značajno mjesto daju arbitražnom sudovanju. Najbolju ilustraciju modernog arbitražnog sudovanja daju pravni poreci Engleske i
PREGLED
105

Njemačke, te se navedene zemlje s pravom smatraju kolijevkom modernog arbitražnog sudovanja. Engleske propise koji reguliraju materiju arbitraža karakterizira nepotpunost, što uostalom nije nikakva specifičnost ovog prava, već opća karakteristika najvećeg broja nacionalnih propisa u ovoj materiji. Činjenica je da se ne radi o nemogućnosti da se propiše sve, već o želji zakonodavca da reguliranje svede na onu mjeru koja treba da osigura poštovanje onih načela procesnog prava od kojih se nipošto ne smije odstupiti. Na taj način se ostavlja prostora i samoj arbitraži. Međutim, raznovrsnost i brojnost situacija u kojima engleski sud može intervenirati u arbitražnom postupku, bilo u vidu pomoći ili nadzora, pokazuje da je njegova uloga u arbitraži mnogo veća nego što je to slučaj u arbitražama kontinentalnog prava, što automatski utječe i na autonomiju arbitraže. U tom smislu, poslije brojnih kritika u Engleskoj je izvršena reforma donošenjem Arbitration Acta 1979. godine, koji je u velikoj mjeri reducirao sudsku kontrolu arbitraže i time je učinio pogodnijom i atraktivnijom za strance. Za njemačke arbitraže se može reći da su slobodne onoliko koliko to mogu biti, odnosno da su nezavisne u svom radu u mjeri koju određuju dobri običaji i javni poredak. Uloga državnih sudova svodi se na pomoćnu i nadzornu funkciju, i to pri imenovanju i mijenjanju arbitara, provođenju arbitražnog postupka, poništenju, priznanju i izvršenju arbitražnih odluka. Sud intervenira uglavnom zbog procesnopravnih pitanja, i to zbog toga što arbitraža izvjesne procesne radnje, koje u sebi involviraju funkciju suvereniteta, ne može sama provesti. Kontrolna funkcija suda isključivo je ograničena na poštovanje osnovnih načela njemačkog prava i ne odnosi se na primjenu prava, jer je materijalno preispitivanje odluke isključeno. Stepen autonomnosti i slobode arbitraža određuje sam zakonski okvir. Međutim, ipak treba podsjetiti da velika, neograničena sloboda ugovaranja u arbitražnom postupku pogoduje onima koji su moćniji i koji mogu da nametnu svoje uvjete. Prevelika sloboda može da dovede do anarhije, što neposredno ukazuje na to da određeni, manji ili veći stepen kontrole, treba biti nužan.
106

PREGLED

Literatura

1. D. Mitrović, M. Petrović, Međunarodna trgovinska arbitraža, Beograd, 1996. 2. M. Trifković i S. Omanović, Međunarodno poslovno pravo i arbitraže, Sarajevo, 2001. 3. E. Muminović, Osnovi međunarodnog privatnog prava, Sarajevo, 1997. 4. Jezdić, Međunarodno privatno pravo, Beograd, 1989. 5. V. Kapor, Konvencije i pravilnici o spoljnotrgovinskim arbitražama, Beograd/Zagreb, 1991. 6. Triva-Belajac-Dika, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1986. 7. S. Triva, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 1980. Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama iz 1923. godine. Ženevska konvencija o izvršenju inostranih arbitražnih odluka iz 1927. godine. Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju inostranih odluka iz 1958. godine. Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961. godine. Vašingtonska konvencija o rješavanju investicionih sporova između države i građana drugih država iz 1965. godine.

PREGLED

107

Anaid Mekić
Bez naslova Without a Title

Kombinovana tehnika (combined technique)

P o g l e d i i m i š lj e nj a Attitudes and opinions

UDK 37.013.74

Mujo Slatina

KONFLUENTNO OBRAZOVANJE – GEOMETRIJA DIJALOŠKE ZAJEDNICE I INTERKULTURALNOG DIJALOGA CONFLUENT EDUCATION – GEOMETRY OF DIALOGUE-ORIENTED COMMUNITY AND INTERCULTURAL DIALOGUE

Ako zatvorimo vrata svim mahanama, i istina će ostati napolju. Tagore If we close the door to all mistakes, the truth will stay outside. Tagore

Sažetak (1) Svako tvorenje dijaloške zajednice mora započeti dijaloškom pedagogijom. Da bi dijaloška pedagogija mogla biti prethodnica interkulturalnog dijaloga, ona, smatra autor, mora promicati konfluentno obrazovanje. To je zato što interkulturalni dijalog ima svoj početak u konfluentnom učenju/podučavanju. Zahvaljujući učenju, čovjek kao pojedinac i čitav ljudski rod mogu izbjeći opasnosti rasizma, šovinizma, etnocentrizma, ksenofobije i razne oblike ponižavanja, tlačenja i ugnjetavanja ljudi. Drugim riječima, dijaloška pedagogija ima i svoje polazište i svoje ishodište u konfluentnom obrazovanju. Ovo obrazovanje čovjeku pruža sve moguće humanističke alternative i predstavlja najkraći put njegovog uzdizanja do humaniteta.
PREGLED
111

(2) Iz ugla demokratskih odnosa, na dijalog se gleda kao na osnovnu političku taktiku i strategiju, a iz ugla obrazovanja kao na konfluenciju koja omogućuje da se u svijest ljudi dijaloški slijevaju sadržaji temeljnih ljudskih vrednota. Zato autor u svom radu posebno analizira dijalošku paradigmatičnost teorije konfluentnog obrazovanja. Procesi konfluencije omogućuju da se biološki individuum transformira u ličnost koja će istodobno željeti da živi s drugima i za druge. U radu se ističe da je konfluentno obrazovanje geometrija interkulturalnog dijaloga. Ovu geometriju (dijalošku paradigmatičnost) čini šest oblika učenja: učiti znati, učiti činiti, učiti živjeti s drugima i za druge, učiti biti, učiti vrednovati i učiti vjerovati. (3) Teorija konfluentnog obrazovanja uspostavlja potreban kontakt s dijaloškom filozofijom i tako tvori dijalošku pedagogiju i/ili međukulturalnu pedagogiju. Dijaloška paradigmatičnost ove teorije dozvoljava slobodan protok međukulturalnih vrednota i značenja koja prolaze kroz grupe, skupine i narode. Ona smanjuje otpor ovom protoku (otpor u električnom provodniku stvara toplotu). Dijaloška paradigmatičnost teorije konfluentnog obrazovanja je superprovodnik. Dijaloška paradigmatičnost ove teorije omogućuje da prevazilazimo antagonističku akulturaciju, a uspostavljamo interkulturalni dijalog. Nema međusobne tolerancije, poštivanja i razumijevanja bez spremnosti da učimo jedni od drugih. Otuda nacije, kulture i religije prvo moraju stupiti u pedagoški dijalog da bi mogle sudjelovati u političkom, interkulturalnom i religijskom dijalogu. Ključne riječi: teorija konfluentnog obrazovanja, interkulturalni dijalog, dijaloška zajednica kultura, dijaloška paradigmatičnost, antagonistička akulturacija, sekularizam

Summary (1) Any formation of a dialogue-oriented community needs to rest upon dialogue pedagogy. According to the author, in order to make the dialogue pedagogy an antecedent of the intercultural dialogue, it needs to promote confluent education. That is because
112

PREGLED

intercultural dialogue has its origin in confluent learning/teaching. Through learning, an individual, as well as the entire human kind, is able to avoid the dangers of racism, chauvinism, ethnocentrism, xenophobia and various kinds of humiliation and oppression of people. In other words, dialogue pedagogy has its starting and end point in confluent education, which offers all possible humanistic alternatives and represents the shortest way of a person’s rise to humanity. (2) Observed from the angle of democratic relations, dialogue is perceived as the basic political tactic and strategy, while education sees it as confluence enabling the gist of the basic human values to pour into the people’s consciousness. That is why the author analyzes, in particular, the dialogic pragmatics in confluent education. The confluence processes enable the transformation of a biological individual into a person who will want to live with and for others at the same time. The work emphasizes that confluent education is the geometry of intercultural dialogue. This geometry (the dialogic pragmatics) consists of six forms of learning: to learn to know, to learn to do, to learn to live with and for others, to learn to be, to learn to evaluate and to learn to believe. (3) The confluent education theory makes a special contact with the philosophy of dialogue, thus creating dialogue pedagogy and/or intercultural pedagogy. Dialogic pragmatics of this theory enables a free flow of intercultural values and meanings between groups and peoples. It reduces the resistance to this flow (resistance in the electric conductor creates heat). Dialogic pragmatics of the confluent education theory is a super conductor. It enables us to overcome antagonistic articulation and create intercultural dialogue. Tolerance, respect and understanding are not possible without readiness to learn from others. That is why nations, cultures and religions primarily need to enter pedagogical dialogue in order to be able to participate in political, intercultural and religious dialogue. Key words: confluent education theory, intercultural dialogue, dialogical community of cultures, dialogic pragmatics, antagonistic articulation, secularism

PREGLED

113

Uvod Iako je filozofija 20. stoljeća posvetila dužnu pažnju pojmu „dijalog“, ne može se reći da je ovaj pojam značajno zaživio u pedagogiji i pedagoškom mišljenju. To što pedagogija nije uspostavila neophodni kontakt sa dijaloškom filozofijom ne znači da nije moguća dijaloška pedagogija ili da je pedagoško mišljenje nemoćno i beskorisno. Naprotiv, značaj učenja/podučavanja kulturi dijaloga historijski je potvrđen. Sofisti su, primjerice, sebe shvaćali kao učitelje koji prakticiraju dijalog, tj. vještinu koja poslije sporenja vodi suglasju. Oni su bili učitelji koji su pokazivali svoju spremnost uvažavanja argumenata i prihvaćanja bolje, snažnije argumentacije. Sokrat je smatrao da dobro “polisa” ovisi o pravom obrazovanju (paideia) građana. On je bio učitelj koji je svojim poučavanjem i pedagoškim djelovanjem težio unutrašnjem preobražaju čovjekove ličnosti, samoupoznavanju, samosavlađivanju i pripremanju duše za dobro. To dobro (agathos) vrijedno je koliko istina i pravda. Sokratove pedagoške maksime bile su: ispravno misliti, ispravno poučavati i ispravno djelati. Gdje se izgubilo to pravo obrazovanje? Zašto se postepeno gubilo umijeće vođenja dijaloga iako je historijski potvrđena njegova društvena, komunikativna i pedagoška vrijednost? Zašto i gdje se izgubio dijalog kao obrazovna vrijednost i kao pedagoška metoda? Razloga za ovo ima mnogo. Ovdje ćemo se zadržati na onima koji nam pomažu da damo odgovor na pitanje što je to danas paideia i zašto teorija konfluentnog obrazovanja ima eminentno dijaloški karakter. Konfluentno obrazovanje – današnja paideia Teorija relativiziranja objektivno važećih vrednota dovela je do općedruštvenog principa življenja koji se može ovako formulirati: Sve ima cijenu, ništa nema vrijednost. Naime, ako se objektivno važeće vrednote (Istina, Dobrota, Ljepota, Pravda, Svetost) relativiziraju, to jest ako u obrazovnim dobrima nema ništa sveto, onda odgojno-obrazovna praksa, i izvan naše volje, počinje da funkcionira po ovom principu.1
Po logici relativnog važenja vrednota i same Božije zapovijedi imaju svoje ograničeno važenje i trajanje. Čemu vodi relativiziranje vrednota koje se štite zapovijedima:
1

114

PREGLED

Svijet u kojem živimo svijet je apsolutnog relativiziranja objektivno važećih vrednota. Samo o interesu i debljini složenih novčanica ovisi da li će ili neće čovjek iznijeti na „pijacu“ čast ili poštenje, dostojanstvo ili pravednost, da li će uništiti neku prirodnu ljepotu, zagaditi svoju okolinu i slično. U estetskom odgoju, primjerice, učimo djecu da neka umjetnička djela (obrazovna dobra) nemaju cijenu jer su vrijednosti. Na drugoj strani, toj istoj djeci nizom primjera pomoću društveno „rasutih“ oblika učenja pokazujemo kako se može „kupiti” čovjek, a ne može kupiti djelo koje je rezultat njegovih umijeća. Zbog ovog relativiziranja historija registrira bahatu i grubu instrumentalizaciju obrazovanja. Ona je išla ovom logikom: odgoj => obrazovanje => školovanje => nastava => poduka => školsko učenje => metode nastavnog rada => ispitivanje => kvalifikacija => diploma (usporedi: Menze, 1983). Tako je historijski postepeno nestajala punina značenja pojma „obrazovanje“ i/ili pravo obrazovanje (paideia). Ovu redukciju neki naučnici označavaju sintagmom povijest propadanja pojma obrazovanje.Reduciranjem (obraz)ovanja na školovanje čovjek je, i ne htijući, postepeno obrazovanje odvajao od kulture. Time je narušena i/ili potisnuta dijaloška funkcija obrazovanja, a sam dijalog postepeno prestajao biti obrazovna vrijednost. Dijalog je tako, kako u školskom tako i u političkom govoru, postepeno prelazio u monolog. Objektivno važeće vrijednosti su polazište i ishodište teorije konfluentnog obrazovanja. Na njima se temelje pedagoške norme i ciljevi odgoja/obrazovanja, pa ih se može nazivati i temeljnim vrijednostima (vidi: König, 1991: 219/20). Ove vrijednosti su duhovno ogledalo i budno svevideće oko čovjeka. U ovoj teoriji pravi se razlika između obrazovanja (formiranja) i školovanja. Vrijednosti školovanja

„Ne ubij“, „Ne ukradi“ ili „Ne reci lažna svjedočanstva“? Mogu li se ove zapovijedi prognati u privatnu sferu ako ovaj progon praktično znači da čovjek po svom nahođenju i ličnom htijenju može učiti i podučavati svoje dijete da krade ili da ne krade, da laže ili govori istinu?! Zar nije moja društvena obaveza i ljudska dužnost neskriveno, sasvim transparentno učiti svoje dijete da ne laže, da ne krade, da ne ubija?! Ako obrazovna dobra sobom ne nose i/ili u sebi ne sadrže niti objektivno važećih vrednota, to jest ako, primjerice, zabrana incesta ne vrijedi i danas i sutra onda je logično očekivati da će u dalekoj budućnosti, jednog dana, incest biti dopušten. Ako nema ništa sveto, sve je dopušteno.

PREGLED

115

imaju različit smisao od vrijednosti obrazovanja. Vrijednosti školovanja, prije svega, snažno djeluju na izvjesnu stručnu ili profesionalnu sposobnost. Ta sposobnost čak i ne mora da se nalazi u službi čovjekovog uzdizanja do humaniteta. Konfluentno obrazovanje i školovanje nisu sinonimi. Ovim obrazovanjem se uzdiže čovjekova ličnost, školovanjem društvo. Prvi pojam ima svrhu u samom sebi, drugi izvan sebe. Prvi pripada cjelini kulture i predstavlja uobličavanje i saopćavanje iskustva, drugi je uglavnom intelektualno uvježbavanje, koje je posebno osmišljeno, planirano i instrumentalizirano. Prvi je određen objektivno važećim vrednotama, drugi establishmentom. Prvi je izvor raznovrsnih formi učenja kulture, drugi je sistem školskog učenja. Prvi je oblik kojim društvo opstoji kao ljudsko društvo, drugi je društveno dati oblik učenja/podučavanja. Prvi je historijska paralela kulturi, drugi historijska paralela civilizaciji. Prvi je ljudska, drugi društvena potreba. Teorija konfluentnog obrazovanja ne dopušta grubu instrumentalizaciju obrazovanja, ne dopušta da se obrazovanje reducira na školovanje, ne dopušta propadanje pojma „obrazovanje”. Konfluentno je obrazovanje (današnja “paideia”) društvom organizirani proces učenja i podučavanja u kojem biološki individuum i/ili jedno individualno nagonsko biće, pomoću obrazovnih dobara, (samo)aktiviteta i unapređujućeg poticanja i djelovanja, u svojoj totalnosti izrasta iz unutarnjeg toka formiranja/obrazovanja u jedno zdravo jedinstveno duševno, duhovno i djelatno ljudsko biće. Drugim riječima, proces učenja i podučavanja kojim se obrazuju/ formiraju individualne životne snage čovjeka možemo nazvati konfluentnim obrazovanjem. Ovako pojmljeno obrazovanje izvedeno je iz antropologije i suštine obrazovne djelatnosti, a ne iz nečega izvan nje, ne iz ideologije, politike ili ekonomije. S druge strane, ovom teorijom obrazovanje se tematizira u sinkretičkom jedinstvu s kulturom. To znači da svaki prijenos kulture predstavlja istovremeno odgojno-obrazovni proces. Formalno, neformalno i tehničko učenje kulture (Hol, 1978) pripadaju konfluentnom obrazovanju. Otuda u proces konfluentnog obrazovanja ulaze svi procesi konfluencije koji imaju obrazovnu snagu i funkciju. Tačnije kazano, konfluentno obrazovanje je složeni međusplet četiriju parova pojmova: enkulturacija/akulturacija, socijalizacija/internalizacija, individuacija/
116

PREGLED

personalizacija i diferencijacija/integracija, koji su povezani i umreženi oko petog para – učenje/podučavanje.2 Ovi procesi su jedan vid samoaktualizacije i afirmacije ljudske prirode jer omogućuju da se čovjek dijelom potvrđuje a dijelom razvija u svim svojim odnosima sa svijetom – u gledanju, slušanju, mirisanju, kušanju, saznavanju, osjećanju, mišljenju, htijenju, voljenju itd. Sa stajališta ovih procesa mi smo konfluentno obrazovanje ovako definirali: Konfluentno obrazovanje čine sociokulturalne, psihosocijalne i interpersonalne aktivnosti učenja/podučavanja kojima se dijelom potvrđuju a dijelom razvijaju individualne životne snage individue pomoću obrazovnog dobra i unapređujućeg i podstičućeg komunikativnog djelovanja. Zahvaljujući konfluentnom učenju, svaki čovjek ima neki izlaz. Ovo učenje pruža sve moguće humanističke alternative i predstavlja najkraći put čovjekovog uzdizanja do humaniteta. S druge strane, teorija konfluentnog obrazovanja afirmira vjeru u obrazovanje kao instrument gradnje dijaloške zajednice kultura. Gradnja dijaloške zajednice kultura Jedan od najvažnijih zadataka interkulturalnog dijaloga i interkulturalnog obrazovanja trebao bi biti gradnja dijaloške zajednice kultura.3 Da bi ljudi mogli sudjelovati u političkom, interkulturalnom i religijskom dijalogu, prvo moraju stupiti u pedagoški dijalog (dijalog kao obrazovna vrijednost i kao metoda učenja/podučavanja, razvoj dijaloške i/ili međukulturalne pedagogije). Pojedinci, nacije, kulturalne i religijske zajednice moraju se osposobiti u vođenju dijaloga.
Ovih pet pari pojmova čine porodicu pojmova teorije konfluentnog obrazovanja. Oni su dati u parovima jer se pojavljuju kao jedinstveni proces sa dva lica. Proces akulturacije i enkulturacije, primjerice, idu skupa – zato je i napisano akulturacija/enkulturacija. Ovdje nemamo potrebe niti mogućnosti da o svakom procesu konfluencije posebno govorimo. Slobodni smo čitatelja uputiti na izvor: Slatina (2006). 3 Bez ove gradnje (pretvaranja svijeta u dijalošku zajednicu vrijednosti) proces globalizacije ići će krivim putem. S druge strane, demokracija nema nikakvog izgleda na uspjeh ako se ne razvija unutar dijaloške zajednice kultura. Izvan dijaloške zajednice, izvan interkulturalnog dijaloga i obrazovanja, bez dijaloške i/ili međukulturalne pedagogije demokracija je sumorna i bezizgledna (više u: Christopher Lasch (1995), The Revolt of the Elites and the Betrayal of Democracy, New York).
2

PREGLED

117

Izgradnja tolerantnih odnosa, povjerenja i razumijevanja među pojedincima i grupama, kao i poštivanje i priznavanje različitosti, dakako da podrazumijeva spremnost da učimo jedni od drugih. Prema tome, svako tvorenje dijaloške zajednice mora započeti dijaloškom i/ili međukulturalnom pedagogijom. Uspostava dijaloške pedagogije, pojava dijaloga kao obrazovne vrijednosti i razvoj međukulturalne pedagogije u samom sistemu obrazovanja prva je pretpostavka tvorenja dijaloške zajednice i vođenja interkulturalnog dijaloga. Zahvaljujući interkulturalnom dijalogu, čovjek kao pojedinac i čitav ljudski rod mogu izbjeći opasnostima rasizma, šovinizma, etnocentrizma, netrpeljivosti i prevazilaziti razne oblike ponižavanja, tlačenja i ugnjetavanja ljudi, te naći izlaz iz antagonističke akulturacije i monoloških situacija. Dijaloška i/ili međukulturalna pedagogija imaju i svoje polazište i svoje ishodište u konfluentnom obrazovanju. Da bi dijaloška pedagogija mogla biti prethodnicom interkulturalnog dijaloga, ona mora promicati konfluentno obrazovanje. Zašto? Potreba za interkulturalnim dijalogom proizlazi iz međuzavisnosti zemalja i naroda, ali i iz same ljudske prirode.4 Dijaloška zajednica traži obrazovanje kao uzajamnu zavisnost naroda.5 Teorijom konfluentnog obrazovanja se hoće obrazovanje koje će biti u funkciji uzajamne zavisnosti naroda. Njome se želi nacionalna samodovoljnost zamijeniti svestranom uzajamnom zavisnošću naroda. Ovdje leži osnova dijaloške paradigmatičnosti ove teorije. Interkulturalni dijalog je moguć ako uvažavamo kulturalne razlike, razlike u gledištima, mišljenju i stavovima. Zato međukulturalne razlike treba pojmiti kao posebne duhovne cvjetove, cvjetove posebnih boja i mirisa od kojih se jedino može sačiniti predivan buket koji se zove - ljudski rod. Ove razlike nisu problem,
4 Za svoju antropološku osnovu teorija konfluentnog obrazovanja uzima tzv. formulu tri grupe normi (Allport, 1961). Svaki čovjek je u izvjesnom smislu: a) kao svi drugi ljudi (univerzalne norme); b) kao neki drugi ljudi (grupne norme); c) kao nijedan drugi čovjek (idiosinkratične norme). I iz ovih normi izrasta potreba za dijaloškom zajednicom i interkulturalnim dijalogom. 5 Na ovaj cilj, kojem će u budućnosti stremiti odgoj/obrazovanje, čovjeka podsjeća i religija: ...Na narode i plemena vas dijelimo da bi ste se upoznali. (Kur’an, 49:13).

118

PREGLED

kao što nisu ni prirodne individualne razlike u ljudskom rodu. Razlike između ljudi izgrađuju svakog čovjeka ako iz tih razlika ima mogućnosti da uči. Pojedinac će, dakle, uvažavati ove razlike kad od njih ima koristi. Dijaloška zajednica je uspostavljena ako svaki pojedinac ima potrebu da traga za čovjekom koji može kompenzirati njegove slabosti. Dijalog omogućuje da razlike postanu snaga, a ne opasnosti življenja. Drugim riječima, interkulturalni dijalog koji nam omogućuje da učimo iz razlika je sinergetski dijalog (Adizes, 2000). Teorija konfluentnog obrazovanja ne samo da priznaje kulturalne razlike nego i traži pozitivnu afirmaciju različitosti kao nužnog uvjeta ljudske egzistencije. Dijaloška zajednica kultura je društvo socijaliziranja, tj. zajednica koja promiče procese konfluencije. Za interkulturalni dijalog od posebne važnosti su procesi enkulturacija/akulturacija i socijalizacija/ internalizacija. Koncepcija interkulturalnog obrazovanja naprimjer počiva na akulturaciji koja prihvata razlike kao prednosti razvoja ličnosti, koja čuva identitet i samopoštovanje i istodobno izgrađuje osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj živi više kultura. Interkulturalnim dijalogom i obrazovanjem moguće je prevazilaziti nacionalnu samodovoljnost u školskom sistemu, to jest omogućiti svestranu uzajamnu zavisnost naroda. Škole mogu i trebaju postati mjestima gdje će se omogućiti razmjena etničkih osobitosti, to jest u kojima će se etničke grupacije međusobno upoznavati i jedne od drugih učiti. “Interkulturalno obrazovanje želi omogućiti upravo tu međuovisnost i povezanost, tako da pomogne budućim građanima da postanu svjesni kulturalnog pluralizma naših društava” (Peroti, 1995:19). U istinskoj dijaloškoj zajednici funkcionira kulturni i etnički identitet koji se nesmetano i bez nametanja obogaćuju međukulturalnom razmjenom. Ideja interkulturalnog i/ili multikulturalnog obrazovanja imala je za cilj promicanje kulturnog pluralizma. Međutim, ovo promicanje se nije zasnivalo na međukulturalnoj pedagogiji. Ono je uglavnom bilo zasnovano na programima koji su namijenjeni učenicima koji pripadaju manjinama. Na ovaj način dakako bilo je teško oživotvoriti uzajamni utjecaj većinske i manjinske kulture.

PREGLED

119

Akulturacija koja pripada teoriji konfluentnog obrazovanja nije nikakva vrsta „topionice naroda“ u kojoj različite kulture moraju nestati ili se stopiti u neku vrstu kosmopolitske kulture. Kosmopolitizam koji negira kulturni pluralizam ne pripada ovoj teoriji. Kada bismo ovaj kosmopolitizam i teorijski „milovali“, on bi ostao unutar univerzalne norme: „Čovjek je kao svi drugi ljudi“. I nakon ovog „milovanja“ on ne bi bio zainteresiran za grupne norme („Čovjek je kao neki drugi ljudi“), a pogotovo ne za idiosinkratične norme („Čovjek je kao nijedan drugi čovjek“). Teorijom konfluentnog obrazovanja moraju se poštovati sve tri navedene norme. I teorija interkulturalnog odgoja i dijaloga također poštuju ove norme. Ako interkulturalni dijalog posreduje između različitih kultura, između stvarnog i mogućeg njihovog odnosa, onda ga mora pratiti odgovarajuće obrazovanje. Tako će se brže povećavati mogućnosti približavanja različitih kultura. Prema tome, samo obrazovanje mora se temeljiti na kulturnom pluralizmu. Za očekivati je da će čovjek u budućnosti ponuditi obrazovne temelje ne samo interkulturalnog dijaloga nego i dijaloške zajednice kultura. Nema dijaloške zajednice i interkulturalnog dijaloga bez obrazovanja kojim se nudi više od samog znanja. Teorija konfluentnog obrazovanja nudi više od samog znanja. Pojam „konfluentno obrazovanje“ dolazi od latinske riječi confluere (konfluencija: 1. stjecanje, stjecište, sjedinjenje, spajanje, spoj). Učeće društvo je mreža konfluentnih procesa koji su satkani od šest modaliteta učenja. Zato je konfluentno obrazovanje geometrija dijaloške zajednice i interkulturalnog dijaloga. Geometrija dijaloške zajednice i interkulturalnog dijaloga Srce dijaloške paradigmatičnosti teorije konfluentnog obrazovanja čini šest modaliteta učenja: učiti znati, učiti činiti, učiti živjeti s drugima i za druge, učiti biti, učiti vrednovati i učiti vjerovati. Ovih šest modaliteta učenja su geometrija dijaloške zajednice i interkulturalnog dijaloga. Naslovom našeg rada željeli smo istaći ovu činjenicu.

120

PREGLED

Svaki od ovih modaliteta učenja ima osnovu u nekom „programu“ ljudske prirode. (Gardner, 1993; Wulf, 1993; Goleman, 1995; Howe, 1999). Ovdje je posebno značajno ono učenje koje treba da proizvede načine ponašanja koji su smisleni za održanje ljudskog roda i koji su značajni za razvoj čovjekovog individualiteta i/ili ličnosti. Paradigmu konfluentnog obrazovanja izveli smo iz Kantovih pitanja: a) šta mogu znati, b) šta trebam činiti, i c) čemu se trebam nadati, koja je on postavio u poznatom djelu Kritika čistog uma; iz Frommova djela Imati ili biti, iz Forova djela Učiti za život, iz djela Suhodolskog Tri pedagogije, iz Maslowljeve teorije potreba (Motivation and Personality) i filozofsko-teološke antropologije (Fink, 1984; James, 1990; Pranjić, 1996; Hafizović, 1996; Ćorić, 1998; Glazier, 1999; Bowie, 2000) i uz pomoć knjige Učenje – blago u nama, do koje smo došli 1998. godine (hrvatski prijevod)6. Između spomenutih šest modaliteta učenja ima niz tačaka dodira, križanja i razmjene. Ta križanja i dodiri čine jednu cjelinu, tj. konfluentnu mrežu. Ovi modaliteti učenja uvijek su umreženi i vertikalno i kružno i koncentrično (idealno). To nije čvrst i rigidan poredak; to nije hijerarhija „jedno pa drugo“. Riječ je dakle ne samo o vertikalnoj nego istodobno i o kružnoj i koncentričnoj hijerarhičnosti. Prema tome, učiti znati, činiti, živjeti, biti, vrednovati i vjerovati ne idu odvojeno bez obzira na postojanje njihove posebne usponske linije razvoja. Zato konfluentno obrazovanje stvara produktivne, beskrajno raznolike, ponekad veoma specifične oblike svijesti, koji se moraju pojaviti u inerkulturalnom dijalogu. Učiti znati U teoriji konfluentnog obrazovanja učiti znati podrazumijeva razlikovanje znanja koje je utkano u ljudsku dušu od onog koje je samo preneseno. Ovo se lijepo pokazuje u znanju kao informaciji. Primjerice, mogu se poznavati informacije o zabrani incesta ili štetnosti uzimanja droge, alkohola itd. a da se te informacije uopće ne
Na teoriji konfluentnog obrazovanja autor je radio skoro 15 godina i objavio knjigu Od individue do ličnosti – Uvođenje u teoriju konfluentnog obrazovanja (2006).
6

PREGLED

121

uvažavaju, ne poštuju. Da bi se u ljudskoj ličnosti našao „unutarnji policajac“ koji ne dopušta ni pomisao, a kamoli kršenje zabrane incesta, neophodno je ovu zabranu internalizirati (znanje koje je utkano u dušu). U ovoj teoriji „učiti znati“ je neraskidivo od procesa konfluencije. Znanje je postalo sastavnim dijelom individualnih životnih snaga čovjeka kao što je uzeti lijek postao sastavnim dijelom njegove krvi. Zato je konfluentno obrazovanje ono što ostaje nakon zaboravljanja, to jest ono što se manifestira u nekoj životnoj individualnoj snazi čovjeka. Da bi „učiti znati“ od samog početka bilo umreženo s procesima konfluencije, neophodno je da počiva na logici znanstvenog istraživanja. Mladima treba omogućiti da u školi stječu znanja „o znanstvenoj metodi u nekom primjerenom obliku” kako bi postali vječni ‘prijatelji znanosti’” (Delos i dr., 1998:97). Znanje u teoriji konfluentnog obrazovanja podrazumijeva da se nijedna specijalizacija ne smije lišiti općeg znanja. To znači, da bismo razvili um neophodno je spojiti kulturu s dubinskim izučavanjem malog broja problema (Bruner, 2000). Učiti činiti U mladima je neophodno razvijati snage kreativnog djelovanja na svijet u kojem žive. Učiti mlade da mijenjaju svijet i da se snalaze u svijetu promjena nije manje važno od njihovog osposobljavanja za stručno obavljanje nekog posla. U teoriji konfluentnog obrazovanja učiti činiti ide dalje od pitanja: Kakva je to pojava i Zašto je ta pojava takva, a ne drugačija. Ovaj modalitet učenja suočava se s pitanjem: Može li, treba li, i pod kojim uvjetima ta pojava može biti drugačija nego što jest? Nije dovoljno svijet samo objašnjavati, neophodno ga je mijenjati. Dakle, „učiti činiti“ je stalno na tragu Marxove jedanaeste teze o Feuerbachu. Učiti živjeti s drugima i za druge Ovaj modalitet učenja zasigurno je jedan od najvažnijih problema današnjeg obrazovanja. Ideja o poučavanju nenasilju danas je vrijedna hvale, kaže Delors. Zato se u teoriji konfluentnog obrazovanja postavlja pitanje da li je moguće osmisliti oblike učenja i
122

PREGLED

poučavanja kojima bi se omogućilo da se izbjegnu nasilja i sukobi. Njome se zahtijeva da se dijalog uspostavi kao obrazovna vrijednost, a škola kao dijaloška zajednica (konfluentna škola). Konfluentnim obrazovanjem upravo se žele tvoriti kognitivne, emocionalne, moralne i socijalne ljudske snage kojima bi se na miran način razrješavale društvene napetosti i sukobi. Učiti biti U svojoj knjizi Imati ili biti Fromm (1989) je opisao dva modusa ljudskog postojanja: modus imanja i modus bivstovanja. Oba počivaju na njima odgovarajućim oblicima učenja/podučavanja. Nije teško zaključiti da se za prvi modus postojanja vezuje učiti imati, za drugi učiti biti. „Naše obrazovanje u osnovi pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s količinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasnijem životu. Minimum koji dobivaju je količina potrebna za normalno funkcioniranje u njihovom poslu. Uz to je svakome dan ‘svežanj luksuznog znanja‘ koji povećava njegov osjećaj vrijednosti, a veličina svakog takvog paketa u skladu je s vjerojatnim društvenim ugledom dotične osobe. Škole su tvornice za proizvodnju takvih svežnjeva sveobuhvatnog znanja – iako škole obično tvrde kako studente kane dovesti u dodir s najvišim dostignućima ljudskog uma” (Fromm, 1989:52). Modus imanja i njegov saputnik „učiti imati“ su negacija, a modus bivstvovanja i njegov pratilac „učiti biti“ su potvrda teorije konfluentnog obrazovanja. Za „učiti imati“ vezuje se „imati više znanja“, za „učiti biti“ vezuje se „znati dublje“. „Učiti biti“ je realiziranje pojedinca u punoj raskoši njegovog talenta. „Nijedan od talenata koji leži skriven poput zakopanog blaga u nekoj osobi ne smije ostati neiskorišten“, imperativ je autora knjige Učenje – blago u nama (Delors, 1998:24). Veliki učitelji su postavili razliku između „imati“ i „biti“. Učiti imati i učiti biti ne daju iste ishode. Ishod prvog je gramzivost i depersonalizacija, a ishod drugog produktivna upotreba ljudskih moći, radost i sreća. Raskoš je jednako zlo kao i siromaštvo. Srednji put je put bivstvovanja. Po teoriji konfluentnog obrazovanja cilj je da budemo mnogo a da imamo dovoljno.
PREGLED
123

Učiti vrednovati U teoriji konfluentnog obrazovanja razumijevanje pojma učiti vrednovati polazi od činjenice da čovjek ima potrebu da se vrijednosno odnosi prema svijetu u kojem živi, prema sebi i svom radu. U ovom odnošenju čovjek otkriva različite funkcije vrednovanja. Vrednovanje je istodobno i antropološka i društvena karakteristika čovjekovog života i rada. Tako bi škola bez „učiti vrednovati“ bila „umjetna sredina, lažni život u kojemu bi usprkos tome neki sustav ocjenjivanja ipak postojao. Pitanje je samo kakav, domišljen i odgovoran ili ne“ (Marinković, 1983:169). Prema tome, „učiti vrednovati“ je jedan od važnih modusa čovjekovog življenja. U teoriji konfluentnog obrazovanja „učiti vrednovati“ je jedan od oblika učenja/poučavanja. Zašto? Samim načinom ocjenjivanja nastavnik „sažeto i izoštreno iskazuje što je poučavanjem želio postići, što smatra znanjem, a što neznanjem, a time posredno, kako shvaća sam predmet izlaganja kao i što misli o pouci kao činu. Ocjena je, dakle, dio pouke, učitelj poučava i ocjenjivanjem“ (Marinković, 1983:164). Kada se vrednovanje uspostavi kao „učiti vrednovati“, onda se (i) u samim pitanjima koja postavljaju učenici raspoznaju ili razaznaju njegova znanja i sposobnosti. Misaona dubina pitanja itekako govori o kvalitetu znanja učenika i zato pitanja mogu i treba da budu predmetom ocjenjivanja u nastavi. “Dobro pitanje postavlja učenik koji je ušao u bit problema i traži pomoć u onom što mu u zahvaćanju nekog problema nije sasvim logično, pa zbog toga ne može cjelinu potpuno percipirati. Učenik/student koji se ne snalazi u gradivu ne postavlja pitanja. Njemu kao da je sve jasno. Samo onaj koji razumije gradivo nailazi na pitanja i teškoće” (Marinković, 1983:168). Shvatiti neki sadržaj u cijelosti znači proniknuti u njega i otkriti pitanja na kojima taj sadržaj počiva. Učiti vjerovati Teorija konfluentnog obrazovanja podržava učiti vjerovati jer je u suglasju s ljudskom prirodom. Ovim modalitetom učenja čovjek zadovoljava određene ljudske potrebe. „Učiti vjerovati“ je
124

PREGLED

izraz cjeline čovjekovog bića. Zato ovaj modalitet na određen način spaja prethodne modalitete učenja. „Učiti vjerovati“ ima svoje principe koji traže racionalnu osnovu (vjerovati u prirodne zakone, vjerovati u Istinu kao vrednotu). Vjerovanje je nespojivo s neznanjem jer u sebi povezuje činjenične i vrijednosne sudove. Zato, kako ističe Šušnjić, nema znanja koje u sebi ne nosi vjerovanje, kao što nema vjerovanja u kojem se nešto ne saznaje. Rezultat koji proizlazi iz „učiti vjerovati“ ne obuhvata samo čistu misao, ili samo čisti osjećaj, ili samo radnju. Njegov rezultat je svjetonazor. „Učiti vjerovati“ je, prije svega, u tijesnoj sprezi s razvojem nade. Odsustvo ovog oblika učenja ima za posljedicu gubljenje nade i optimizma. Po sebi je razumljivo da beznađe i pesimizam ne mogu pripadati pedagoškim svrhama. Ovim oblikom učenja internaliziraju se vrhunske vrijednosti i time se, dakako, omogućuje da naše ponašanje bude nezavisno od neposrednog prisustva ljudskog autoriteta. „Učiti vjerovati“ omogućuje uvid u sistem općih istina koje za posljedicu daju izmjenu karaktera. Ovo učenje je odgovorno za vrijednosti življenja i smisao života. Pomoću njega čovjek se identificira s objektivno važećim vrednotama; pomoću njega čovjek sam sebe otkriva. Preobražaj i usmjerenje čovjekovog unutarnjeg i vanjskog života je osnovni cilj ovog oblika učenja. „Bez vjere zaista postajemo sterilni, beznadni, zaplašeni do same srži našeg bića“ (Fromm, 1989:54). Smetnje stvaranja dijaloške zajednice Dvije osnovne smetnje za tvorenje dijaloške zajednice su antagonistička akulturacija i sekularizam. Antagonistička akulturacija Akulturaciju čine sve pojave koje su rezultat direktnog susreta, dodira i međudjelovanja između grupa ili pojedinaca koji pripadaju različitim kulturama. Kako je akulturacija nužan civilizacijski proces, to je otpor prema njoj ili njeno odbijanje isto što i pristajanje na suprotni proces, to jest na antagonističku akulturaciju. Postoje različiti sociopsihološki vidovi ovog otpora. Kada bi se sačinio iscrpan spisak
PREGLED
125

otpora, nepristajanja i odbijanja ovog historijski i društveno nužnog procesa, taj bi se spisak itekako poklapao sa sadržajima etnocentrizma i nacionalne ograničenosti svake grupe. Naime, svi porivi, iluzije, fantazmi, netrpeljivosti i mržnje koji se pojavljuju u etnocentrističkoj svijesti poklapali bi se s oblicima otpora i odbijanja procesa akulturacije. Otpor i suprotstavljanje procesu akulturacije štete ne samo kulturnom nego i etničkom i osobnom identitetu. Antagonistička akulturacija je noseći proces krivog oblikovanja svijesti od površinskih slojeva kulture. Ona se provodi, smatra Deverux, pomoću tri različite tehnike: regresijom, ostentativnom (samohvalisavom) diferencijacijom i negacijom. Ovdje se koristi i tzv. automatski pripisana mistika hrabrosti. „Vjerovatno postoji malo automodela etničke ličnosti koji ne uključuju samopripisivanje ‘hrabrosti‘”, ali je “očigledno da nisu sve etnije u jednakoj mjeri ratničke“ (Deveraux, 1990:301). Ovo samopripisivanje po Deveraux daje „iskvaren etnički identitet“. Na proces akulturacije se gleda kao na jednodimenzionalan i jednosmjeran proces u kojem su samo jedni primorani da se odriču vlastite kulture i prihvaćaju drugu i drugačiju kulturu. Na ovaj način se u ljudsku svijest utiskuju strah i strepnja od gubljenja etničkog identiteta, to jest razvija se opći osjećaj ugroženosti. Zato se drugačija kultura, drugačija vjera, drugačiji običaji i tradicija, drugačiji svjetonazor doživljavaju kao prijetnja, kao nasilje. S druge strane, stalni osjećaj ugroženosti traži stalnu potrebu da se od nekog brani etnički i osobni identitet. Umjesto da se akulturacijom tvori kulturni identitet, otporom prema njoj tvori se kulturna tjeskoba, suženo i osakaćeno jedinstvo etnosa. To je zato što proces akulturacije traži jedne, a proces antagonističke akulturacije druge forme funkcioniranja ljudskog duha. Ako se ljudima sugerira da im prijeti opasnost da izgube svoj identitet, osobnost i samosvojnost, onda valja pronaći izlaz iz te situacije. Antagonistička akulturacija izlaz iz ove situacije omogućuje tvorbom osjećaja superiornosti. Njome se dakle usporedo razvija osjećaj ugroženosti i superiornosti. Mješavina ovih osjećaja je „izuzetno eksplozivna mješavina“. Antagonistička akulturacija gradi etnički identitet na suprotnosti prema drugom i drugačijem etnosu, a ne na kontrasnosti različitih ili sličnih kultura. Teško je etnički a pogotovo kulturni identitet graditi
126

PREGLED

na suprotnostima koje isključuju neophodne oblike akulturacije koji su neophodni i radi razumijevanja vlastite kulture i radi gradnje osobnog identiteta. Ova akulturacija čini čovjeka slijepim i za najmanje kritičke opservacije vlastite kulture. Zato je potpuno nesposoban za interkulturalni dijalog. I ne samo to. Čovjek izložen antagonističkoj akulturaciji ne samo da postaje nesposoban za zajednički život nego i pokazuje želju da nešto drugom oduzme, da drugog zakine ili omete u njegovim pravima. Svoju nesposobnost za zajednički život zamjenjuje svojom „borbenošću“. Antagonistička akulturacija ustvari producira borbeno nastrojene ljude. Psihologija govori da se kod ovih ljudi često nalaze crte mržnje. Naime, slab osjećaj za zajednički život dovodi do čovjekove žudnje za nadmoćnošću. Slab osjećaj za suživot je tačka oslonca za nepodnošljivost i neprijateljstvo. Ako je slab osjećaj za zajednicu oslonac neprijateljstvu, neprijateljstvo je oslonac destruktivnom ponašanju. Antagonistička akulturacija lišava čovjeka individualnih osjećanja. Otkuda dolazi to siromaštvo u individualnim osjećanjima i čovjekova nesposobnost za bilo kakav suživot? Otkuda ta njegova zatvorenost u etnos? Otkuda tolika ritualizacija etničkog identiteta i njegovo etnocentrističko opterećenje? Otpor i suprotstavljanje akulturaciji ne samo da tvori etničku samodovoljnost nego nužno dovodi do etnocentrizma. Etnocentrizam je opći stav koji pretpostavlja predispoziciju da pojedinac odbaci pripadnike grupa koje nisu njegove, da veliča svoju etničku i nacionalnu grupu i da traži prevlast svog etnosa nad drugim etnosom (Kreč, Kračfild i Balaki, 1972). Zato antagonistička akulturacija tvori slab osjećaj za miješanu zajednicu, netoleranciju i netrpeljivost prema drugačijim običajima i obrascima kulturalnog ponašanja, ali i težnju da se drugima nametne vlastita kultura i religija; ona tvori potrebu za asimilacijom drugih etnosa, ali i snažne otpore prema asimiliranju vlastitog naroda; ona tvori osjećaj kulturne tjeskobe i tzv. „narcizam malih razlika“;7 ona tvori nekontrolirano glorifiNarcizam malih razlika (Freud) je tendencija da se pridaje ogromna važnost razlikama između vlastite i slične kulture. Taj strah od malih razlika goni da se nekontrolirano glorificira vlastita historija, književnost, umjetnost, jezik itd.
7

PREGLED

127

ciranje vlastite historije, etnografije, književnosti, umjetnosti itd.; ona tvori uobrazilju etničke superiornosti, ali i osjećanje ugroženosti i inferiornosti. U antagonističkoj akulturaciji toliko je proturječnosti da ih čovjek psihološki ne može savladati. Zato čovjek pribjegava nedozvoljenim socijalnim sredstvima realizacije svojih ciljeva, različitim oblicima ljudske agresivnosti i destruktivnosti (uporedi: From, 1975). Kada se pomoću antagonističke akulturacije u socijalno tkivo ubrizgaju velike količine mitskog materijala i kada se stvore velike količine etnocentrističkih naslaga u ljudskoj svijesti, onda se počinju javljati i ratnički impulsi etnosa. Različite etnocentrističke naslage nakon dosezanja kolektivno-psihičkog praga izdržljivosti, i dakako, u pogodnim društvenim uvjetima pretvaraju se u „vulkansku erupciju“. Sekularizam nije međukulturalna pedagogija Polazište i ishodište konfluentnog obrazovanja nalazi se u multikulturalizmu i/ili interkulturalizmu, a ne u sekularizmu. Obrazovanje u kojem vlada golemo naslijeđe sekularizma ne može biti faktor otvaranja prema svijetu. Sekularizmom se ne može osigurati susretište svih kultura. Sekularizam nije međukulturalna pedagogija.8 Činjenica je, veli Mougniotte, da „sekularističko zastranjivanje ne predstavlja neku odavno nadvladanu niti samo prividnu opasnost“ (Mougniotte, 1995:161). Pokazalo se očitim da je sekularizam (dovr8 Zasnivanje obrazovnog sistema na sekularističkoj logici prethodno bi tražilo da utvrdimo da li je sekularizam izveden iz suštine odgoja/obrazovanja ili iz nečeg što je izvan njega, iz okolnosti koje se nalaze izvan odgoja/obrazovanja. Znači, prije samog tog zasnivanja trebalo bi prvo dokazati da suština odgoja trpi sekularizam, to jest da je sekularizam izveden iz same biti odgoja/ obrazovanja; prije nego što se ponudi bukvalni prijenos sekularnog ustrojstva države u odogojno-obrazovni prostor valja dokazati da je sekularizam moralna srž države, da je država odgojni zavod ili neki centar za obrazovanje, da je politika teorija odgoja i obrazovanja, to jest da svrhe politike i sredstva njihova ostvarivanja idu usporedo sa svrhama odgoja i obrazovanja. Kada bi se ovo moglo znanstveno dokazati, onda ne bi bilo teško zaključiti da je nekadašnji „edukacijski sekularizam“ bolji od današnje težnje Evrope da odgojno-obrazovni prostor uredi po principima političke demokracije, kulturne demokracije i vjerskog pluralizma.

128

PREGLED

šena sekularnost) uključivao i mehanizme eliminiranja interkulturalnog dijaloga, demokratičnosti i tolerancije. Duh sekularnosti je, „bez dvojbe, previše često bio, i još uvijek je, izobličavan sekularizmom i njegovom sklonošću ka poticanju protureligijske propagande, pa čak i službenim agnosticizmom“ (Mougniotte, 1995:161). Sekularizmom se ne može tvoriti dijaloška zajednica. On ne može ponuditi školu kao mjesto uključivanja u zajedničku kulturnu mnogostrukost, kao mjesto upoznavanja, međukulturalnog komuniciranja i upućivanja u ljudska prava (Thévenir, 1980, prema: Peroti, 1995:17). I ne samo to. Pojedinac mora biti informiran i dovoljno obrazovan kako bi njegovo pristajanje ili nepristajanje, za bilo kojim učenjem, pa, razumije se, i za religijskim, bilo razumljivo i smisleno. Neznanje i neinformiranost ne omogućuju slobodu opredjeljenja i ispravno rasuđivanje?! Zar vjersko neznanje i neinformiranost može garantirati demokraciju – razumijevanje i poštivanje vjernika?9 U istinskom interkulturalnom dijalogu religijska sloboda egzistira kao i svaki drugi posebni oblik slobode. Ovo proizlazi iz činjenice što se bilo koji posebni oblik slobode ne može misliti kao neko posebno pitanje. Kao što za hemičara kap ili bure vode znači dva atoma vodika i atom kisika, tako za ozbiljnog društvenog mislioca religijska sloboda nije posebno nego opće pitanje unutar jedne posebne sfere. Kao što je kap vode, bure ili jezero H2O, to jest kao što voda ostaje voda, tako sloboda ostaje sloboda bez obzira na to u kojem se obliku ispoljava, bez obzira na materijal u kojem se sloboda javlja. Ako odbacujemo jedan oblik slobode, onda odbacujemo samu slobodu. To je zato što „svaki oblik slobode uslovljava druge oblike, kao što jedan dio tijela uslovljava ostale. Kad god se neka određena sloboda dovodi u pitanje, dovodi se u pitanje cijela sloboda. Kad god se odbacuje neki oblik slobode, odbacuje se cijela sloboda, koja poslije toga može voditi samo prividan život, jer će od
9 I veliki kulturni narodi znali su onemogućavati valjan uvid u religijske vrijednosti, ili su religijsku poduku ograničavali na minimum. I u ovom slučaju historija je opominjala. Mladež koja nije dovoljno upućena u religijski sistem vrednota nije u stanju, u najdubljem filozofskom smislu riječi, da shvati religiozne ljude. I ne samo to. Ovakvo odgojno nastojanje, a zbog zakonitosti svijesti, katkad dovodi do oblika vjerovanja koji malo ili nimalo odstupaju od primitivnih oblika vjerovanja, animizma, praznovjerja.

PREGLED

129

čiste slučajnosti zavisiti u kojoj će se oblasti nesloboda javiti kao vladajuća sila. U slučaju proizvoljnosti, nesloboda je pravilo, a sloboda izuzetak“ (Marx, 1968: 238). Demokracijom se može i treba povući linija odvajanja slobode od neslobode (tiranije, anarhije). Red i pravednost počivaju na slobodi i zakonu. Filozofi ističu da slobode ne može biti bez reda, ali reda ima bez slobode. Red bez slobode je tiranija, sloboda bez reda je anarhija. Edukacijski tretman ljudskih prava i sloboda traži ovo distingviranje. Sloboda i odgovornost u odgoju su sestre bliznakinje. Zaključak Osnovna zadaća interkulturalnog dijaloga i interkulturalnog obrazovanja je izgrađivanje bogate dijaloške zajednice kultura. Ako želimo izbjeći opasnostima rasizma, šovinizma, etnocentrizma, nasilja i prevazilaziti razne oblike antagonističke akulturacije, ako želimo da nam političari ne budu diktatori, teoretičari dogmatici a religijske vođe fanatici, moramo svijet u kojem živimo učiniti dijaloškom zajednicom vrijednosti. Da bi ljudi mogli sudjelovati u tvorenju ove zajednice, prvo moraju iskusiti pedagoški dijalog (dijalog kao obrazovna vrijednost i kao metoda učenja/podučavanja, razvoj dijaloške i/ili međukulturalne pedagogije). Pojedinci, nacije, kulturalne i religijske zajednice moraju se osposobiti u vođenju dijaloga. Dijaloška i/ili međukulturalna pedagogija ima i svoje polazište i svoje ishodište u konfluentnom obrazovanju. Ovo obrazovanje je današnja paideia jer teorija konfluentnog obrazovanja nudi više od samog znanja. Ona eminentno ima dijaloški karakter.

130

PREGLED

Literatura 1. Adizes, I., Upravljanje promjenama, 2000, Beograd-Novi Sad, Grmeč – Privredni pregled i Adizes menadžment konsalting. 2. Allport, W. G., Pattern and Growth in Personality, 1961, Holt, Rinehart and Winston, Inc. New York, Chicago, San Francisco, Torono, London. 3. Bowie, F., The Anthropology of Religion, 2000, An Introduction, Oxford, Blackwell Publishers. 4. Bruner, J., Kultura obrazovanja, 2000, Zagreb, „Educa“. 5. Christopher Lasch, The Revolt of the Elites and the Betrayal of Democracy, 1995, New York. 6. Ćorić, Š. Š., Psihologija religioznosti, 1998, Jastrebarsko, „Naklada Slap“. 7. Delors, J. i drugi, Učenje – blago u nama, 1998, Zagreb, „Educa“. 8. DeMeulle & D’Emidio-Caston, M., Confluent education: A coherent vision of teacher education. 1996, Advances in Confluent Education, 1, 43-62. 9. Deverux, Komplementaristička etnopsihoanaliza, 1990, Zagreb, „August Cesarec“. 10. Fink, E., Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, 1984, Beograd, „Nolit“. 11. For, E. i drugi, Učiti za život, 1981, Beograd. 12. From, E., Imati i biti, 1975, svezak 4, Zagreb–Beograd, „Naprijed“ i „Nolit“. 13. Fromm E., Anatomija ljudske destruktivnosti, djela, 1989, svezak 9 i 10, Zagreb–Beograd, „Naprijed“ i „Nolit“. 14. Gardner, Multiple intelligences: the theory in Practice, 1993, New York, Basic Books. 15. Giroux, H.A. & Shannon, P., Education and cultural studies, 1997, New York and London, Routledge. 16. Glazier, D. S., Anthropology of Religion, 1999, Westport, Paperback Praeger. 17. Goleman, D., Emocionalna inteligencija, 1998, Beograd, „Geopoetika“

PREGLED

131

18. Hafizović, R., O načelima islamske vjere, 1996, Zenica, „Bemust“. 19. Henting, H., Humana škola, 1997, Zagreb, „Educa“. 20. Hol, E., Nijemi jezik, 1976, Beograd. 21. Howe, J. A. M., IQ pod znakom pitanja - Istina o inteligenciji,1999, Zagreb, „Naklada Jesenski i Turk”. 22. James, W., Raznolikosti religioznog iskustva, 1990, Zagreb, „Naprijed“. 23. König, E., Werte und Normen in der Erziehung, In:Roth L. (Hg, Pädagogik, pp. 219-229), 1991, München. 24. Kreč, Kračfild i Balaki, Pojedinac u društvu, 1972, Beograd. 25. Marinković, Metodika nastave filozofije, 1983, Zagreb, Školska knjiga. 26. Marx, K., Debate o slobodi štampe…, u: K. Marx - F. Engels, Dela, prvi tom, str. 238, 1968, Beograd. 27. Maslow, A., Motivacija i ličnost, 1989, Beograd, „Nolit“. 28. Menze, C., Bildung. U: D. Lenzen (Hg): Enzyklopadie Erziehungswissenschaft, Bd. 1, 1983, Stuttgart. 29. Mougniotte, A., Odgajati za demokraciju, 1885, Zagreb, Educa“. 30. Peroti, A., Interkulturalni odgoj i obrazovanje, 1995, Zagreb, „Educa“. 31. Pranjić, M., Religijska pedagogija, 1996, Zagreb, „Katehetski salezijanski centar“. 32. Shapiro, S. B., The place of confluent education in the human potential movement: A historical perspective. 1998, Lanham, MD: University Press of America. 33. Slatina, Od individue do ličnosti – Uvođenje u teoriju konfluentnog obrazovanja, 2006. 34. Suhodolski, B., Tri pedagogije, 1974, Beograd, Duga, Biblioteka XX vijek

132

PREGLED

UDK 005.44 + 343.326

Enis Omerović

GLOBALIZACIJA I TERORIZAM GLOBALISATION AND TERRORISM

Sažetak Ponor sistema vrijednosti jedne kulture nastaje kada proces globalizacije dobije svoj drugi smisao. Kada se globalizacija pretvori u različite forme imperijalizma i dominacije moćnijih, nastaju masovna kršenja ljudskih prava kao odgovor na svekolike promjene. Država je prinuđena u novim uvjetima odnosa jačati svoj represivni aparat kako bi se zaštitila od potencijalnog terorističkog udara. Teroristički napadi su većim dijelom posljedica pogrešnog poimanja i/ili pogrešnog djelovanja procesa globalizacije. Terorizam u napadu na državu modernoga doba predstavlja sve lošiji svjetski odgovor na globalizaciju kao društveni fenomen koji se počeo uveliko razvijati u 20. stoljeću. Ključne riječi: globalizacija, terorizam, država, kršenje ljudskih prava Summary Abyss of the system of values in one culture arises when the process of globalization get a different sense. Once globalization acquires different forms of imperialism and domination of the more powerful, mass human rights violations arise as an answer to the different changes. In the new environment, a state is forced to strengthen its repressive apparatus in order to protect itself from
PREGLED
133

potential terrorist attacks. Terrorist attacks are mostly the consequence of a wrong concept and/or wrong effect of the globalization process. Terrorist attacks against a modern state are a sign of deteriorating capability of the world to deal with globalization as a social phenomenon, which started developing in the 20th century. Key words: globalization, terrorism, state, human rights violation

Problem međunarodnog terorizma kontinuirano je aktualan kako na međunarodnoj razini tako i na razini Bosne i Hercegovine. Postoji bojazan, opravdana ili neopravdana, da je naša zemlja pogodna platforma za razvijanje i uobličavanje ideje o međunarodnom terorizmu. Bosna i Hercegovina je, naime, geostrateški pozicionirana na politički osjetljivom području u Evropi, nalazeći se istovremeno na balkanskim rutama svih oblika organiziranog kriminala. Druga otežavajuća okolnost je trenutna ekonomsko-politička situacija u Bosni i Hercegovini, koja nije sjajna i koja može biti jedan od elemenata usporavanja razvoja kapaciteta u kontekstu antiterorističke borbe, dok je trenutna državna infrastruktura za borbu protiv terorizma skromno razvijena. S druge strane, sistem ljudskih prava je u velikoj mjeri korigiran zahvaljujući rastućim incidencijama terorističkih aktivnosti, sa dakako sveprisutnim uništavanjem temeljnih ljudskih vrijednosti i sloboda. Pravo na slobodu kretanja se sve više ograničava. Prisutno je i iritantno zadiranje u privatni život, uz predočeno objašnjenje da su nacionalna sigurnost i javni interes važniji od prava pojedinca. Kamere za praćenje se danas nalaze na mnogim javnim mjestima. Metroi, željeznički i autobusni kolodvori, zračne luke, autoputevi, banke, državne službe i uprave. Države nisu samo obazrive, one se uistinu boje za svoju vlastitu sigurnost i sigurnost svojih građana. U cijeloj toj zbrci u konstelaciji odnosa i jačanju mjera nacionalne sigurnosti nejasno je do koje granice država ide, ne bi li imala i održala sigurnost svojih građana i svoga teritorija na zavidnoj razini. Koje su mjere i sredstva predviđeni za očuvanje mita o pozitivnim posljedicama sve prisutnijeg društvenog procesa – procesa globalizacije? No, globalizacija, politička, ekonomska i svaka
134

PREGLED

druga, zasigurno ima svoje pošasti. Jedna od njih je i međunarodni terorizam. Odnosno, ako postavimo stvari u inverziji, jedan od uzroka međunarodnog terorizma svakako se pripisuje rastućem trendu svih procesa globalizacije. Prema tome, cilj ovoga rada je dovesti u neraskidivu vezu globalizaciju i terorizam kao dvije društvene pojave. Naime, u društvenim naukama opće je shvatanje da sve društvene pojave nastaju u određenim prirodnim, društvenim i političkim uvjetima. Da bi se globalizacija i terorizam smatrali za društvenu pojavu, oni se najprije moraju, kao takvi, manifestirati u društvu, dok, istovremeno, moraju biti prepoznatljivi, imati svoje opće i posebne karakteristike koje ih odvajaju od drugih društvenih pojava i njihovih manifestacijskih oblika. Globalizacija je, kako navodi Ćazim Sadiković, „proces intenzivnog korištenja rezultata ubrzanog naučno-tehničkog razvoja u svrhu ekspanzije velikih korporacija i država kojima pripadaju“1, odnosno to je proces koji karakterizira postojanje globalnih ekonomskih, pravnih, političkih, kulturnih, pa i ekološki uzajamnih povezanosti i tokova koji čine nevažnim postojeće granice i međe. Ono u svojoj srži znači odvijanje, predstavlja jedan dinamizam, kretanje koje može biti sporije ili brže, ovisno o brzini integriranja ljudi i društava u planetarne tokove. Globalizacija, s druge strane, neprestano dovodi do dubokih promjena i velikih kretanja u globalnome društvu. Radi se, naime, o procesu koji finansijskim i proizvodnim nitima uvezuje planetu, stvarajući pritom brojne negativne posljedice kako za običnog čovjeka tako i za pokretačke snage sve veće globalne povezanosti. Ubrzano dolazi do stvaranja klime u kojoj dominaciju autonomno posjeduje jači i moćniji u globaliziranome svjetskom društvu. Međutim, intencija ovoga rada nije u proklamiranju pozitivnih efekata globalizacije, kojih svakako ima – kao što je mišljenje da globalizacija, naime, predstavlja višedimenzionalan niz društvenih procesa koji doprinose da svijet sve više postaje međuovisno mjesto koje povećava šanse ljudi da prepoznaju i priznaju svoja zajednička
Ćazim Sadiković, Ljudska prava na udaru globalizacije, Centar za sigurnosne studije – BiH, Sarajevo, 2006, strana iii. PREGLED
135
1

ljudska svojstva – niti u traženju uzroka i ispitivanju dinamike toka globalizacije, već u prepoznavanju i ispitivanju negativnih aspekata procesa globalizacije, koji se, inter alia, ogleda i u povećanoj terorističkoj aktivnosti u svijetu. Okrenuto s druge strane, može se reći da su terorističke aktivnosti u svijetu proporcionalne ubrzavanju procesa globalizacije jer su tenzije između snaga partikularizma i univerzalizma dostigle takav nivo samo zato što se međuovisnost, koja ne može povezati lokalno s globalnim, povećava brže nego ikada dosad u historiji. Uspon međunarodnih terorističkih organizacija predstavlja jednu od sveprisutnih manifestacija globalizacije koje nepovratno oblikuju sijaset nasilnih reakcija protiv ove društvene pojave. Neželjeni efekti globalizacije ogledaju se u destabilizaciji svjetskog društva, otežanoj kontroli tržišnih kretanja, povećavanju političkih tenzija, sve oštrijoj i istančanijoj podjeli razvijenih i nerazvijenih zemalja, koncentraciji svjetskog bogatstva u rukama malobrojnih, stvaranju prikrivenih ili neprikrivenih svjetskih oligarhija, poremećaju u razvoju ljudskih prava, poremećaju sistema vrijednosti i dosadašnjih prioriteta u razvoju kako individue tako i u razvoju jednoga društva u cijelosti. S pojavom globalizacije dolazi do stvaranja kako svjetskog političko-pravnog poretka tako i do univerzalnosti ljudskih prava i normi ponašanja, odnosno do univerzalnosti pravnih normi. Pojednostavljeno, jedan od ciljeva globalizacije je stvaranje transnacionalnog prava. Međutim, globalizacija ljudskih prava, pravnih normi i standarda međunarodnoga općenja ne prati ekonomsku globalizaciju. Postoji velika razlika između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju jer se globalizacijom siromaštvo uopće ne smanjuje – naprotiv, kako fakti indiciraju, ono se sve više i više povećava. Vjerovalo se da će globalizacija značiti jednakost u životnim uvjetima, jednakost u standardu života, jednakost u pristupu izvorima na cijeloj planeti. Međutim, globalizacija izaziva nuspojave – ovaj se proces nerijetko preokreće u svoju suprotnost, doprinoseći nastanku i razvoju kontraefekta globalizacije – što je predstavljeno u krizi identiteta manjinskih naroda, dominaciji bogatih, jačih i većih društava nad slabijim, razbijanju nacionalnih ekonomija, uništavanju kulturne raznolikosti, uništavanju razlika, uništavanju nacionalnih oznaka jednog naroda. Sve navedeno predstavlja vid136

PREGLED

ljive manifestacijske znake kako individualne krize identiteta – krize pojedinca unutar siromašnog društva – tako i kolektivne krize identiteta. U ovakvim postavkama stvari sve se više postavlja pitanje postoji li uopće međunarodni legalizam i pravedni međunarodni političko-pravni poredak. Ovo stoga što se međunarodno pravo ne stvara i ne primjenjuje na sve države odnosno na sve subjekte međunarodnog prava podjednako. Postoje, nazovimo, sile u svijetu (u međunarodnoj zajednici) koje se ponekada ne ponašaju po međunarodnim uzusima, koje ne prihvaćaju zajedničke standarde kontrole moći i interesa. Te sile imaju svoju vlastitu moć, koja se nerijetko stavlja izvan međunarodne moći i kontrole. Pojedine svjetske sile žele same kontrolirati svjetski sistem postavke stvari i konstelacije odnosa, gdje se pod svjetskim sistemom prvenstveno misli na međunarodne tokove novca i kapitala. Nerijetko svjetski moćnici, koji stoje iza dobro organiziranog državnog aparata, pribjegavajući primjeni svoje vlastite sile, nameću svoj društveno-pravni i političkopravni poredak, kao i svoje društveno i pravno shvaćanje pojedinih prirodnih i društvenih zakonitosti. Globalizacija je tako postala opća, svuda prisutna i univerzalna, dok je razvoj ljudskih prava i na tomu razvijenih pravnih pravila ponašanja, postao fragmentaran. Ovakav razvoj globalnoga kapitalističkog sistema doveo je ne samo do velikog revolucionarnog napretka proizvodnje, bankarstva, transporta, komunikacija, medija nego i do velikih političkih, socijalnih, civilizacijskih i drugih promjena u svijetu. S pravnoteorijskog aspekta govoreći, globalizacija uzdrmava dosadašnji pojam i shvaćanje pravne države kao države koja je zasnovana na vladavini prava, s vrlo istančanim i tananim socijalnim elementima. Kada okrenemo globalizaciju ka terorizmu, možemo vidjeti da kroz proces globalizacije dolazi do svih pojavnih oblika terorizma. Nadalje, zbog terorizma dolazi i do restrikcije odnosno ograničenja pojedinih ljudskih prava i sloboda, kao što su prvenstveno pravo na privatnost i slobodu kretanja. U konačnici, globalizacija prijeti ostvarivanju mogućnosti države da osigura sigurnost za svoje građane, jer terorizam u najvećoj mjeri operira i proizvodi rezultate kroz postojanje subjektivnog psihološkog pritiska i straha na strani
PREGLED
137

građana. Terorizam je, tako, i društvena pojava i proces koji je okarakteriziran organizacijom, planiranjem, ciljem, efektom, oblikom i metodom. U nastavku teksta terorizam je objašnjen prvenstveno kao pravni institut, odnosno kao institut međunarodnog prava, jer ćemo pojavu terorizma promatrati s međunarodnopravnog aspekta, a sve za potrebe ovoga rada. Terorizam – institut međunarodnoga prava Da li je terorizam teror ili rat? Da li može postojati rat protiv terorizma ako terorizam, sam po sebi, ne predstavlja rat? Prema jednoj definiciji terorizam je smišljena upotreba protupravnog nasilja ili prijetnje protupravnim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki. Iz navedene definicije ćemo izvesti nekoliko pojmova. Prvenstveno se radi o prikazu pojma protupravno nasilje. Postavlja se pitanje šta predstavlja zakonito nasilje ako već govorimo o pojmu nezakonitoga. Zakonito nasilje bi, naprimjer, mogla biti upotreba sile u samoodbrani temeljem člana 51 Povelje Ujedinjenih naroda, ili, pak, upotreba oružane akcije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda temeljem člana 42 navedene povelje. Zakonita upotreba nasilja moglo bi biti i vođenje rata u odbrambeno-oslobodilačke svrhe. S druge strane, analogno zaključeno, nezakonito nasilje je nasilje koje predstavlja prekoračenje samoodbrane temeljem člana 51 Povelje, upotreba nasilja protivno osnovnim načelima međunarodnog prava koja su sadržana u Deklaraciji Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz 1970. godine, upotreba nasilja bez usvajanja potvrdne rezolucije Vijeća sigurnosti, ili, pak, vođenje agresorskih i imperijalističkih ratova. Očigledno je iz novije terorističke svjetske prakse da su ciljevi terorističkih akata usmjereni protiv državne vlasti, odnosno aktualne državne politike ili politike regionalnih organizacija, a s ciljem zastrašivanja odnosno podrivanja vojno-političkih temelja državne sigurnosti. Nažalost, sredstva koja se koriste u terorističkim napadima pogađaju uglavnom civilne ciljeve, nanoseći na taj način velike gubitke nevinih građana napadnute države. Još jedna, ne manje važna karakteristika terorizma, sadržana je u razrješavanju
138

PREGLED

misterije: da li terorizam predstavlja oružani napad na jednu državu kako bi odnosna država mogla primjereno na napad odgovoriti upotrebom vojne sile? Ta će nedoumica biti jako važna u dijelu u kojem budemo govorili o otetom civilnom zrakoplovu kao meti državnog zakonitog nasilja. Za ciljeve ovoga članka, terorističke aktivnosti se mogu opisati i kao akti nasilja koji imaju za cilj kreiranje klime terora i straha unutar jednoga društva gdje politička, religijska ili pak ideološka motivacija nije nužna da bi se jedan akt okarakterizirao kao teroristički. Neki naučnici tvrde da je termin terorizam nastao još u vrijeme Francuske revolucije 1789. godine, dok većina istraživača terorizma prihvata stav da je terorizam započet u prvome vijeku u Judeji.2 Međutim, može se tvrditi da su pojave terorizma nastale i ranije, a pitanje njegovog formalnog nastanka samo je stvar prve zabilježbe i interpretiranja tih događaja, jer esencija terorizma nije u ratovanju i vođenju kontinuiranih i neprekidnih borbenih djelovanja nego upravo u negaciji takve borbe. Terorističke mete bivaju napadnute prvenstveno na način koji inhibira svaku samoodbranu napadnutoga. Ono što karakterizira teroriste nije samo spremnost da izvrše napad na selektirane i unaprijed određene mete, nego da se u vrlo kratkom trenutku odluče na napad nasumičnih meta. Naime, od 1900. godine u manjoj ili većoj mjeri su se mijenjali kako motivi i strategije terorističkog napada tako i aplicirano oružje terorista. Mnoge terorističke grupe se predstavljaju kao političke organizacije koje nemaju vojnu strategiju. Imaju samo politički program rada i k tome političku strategiju općeg i posebnog djelovanja. Nekada je terorizam, kako ističe Bakir Alispahić, „predstavljao grupu pobunjenika koji su imali podršku nekih političkih stranaka, kao što su bili irski i ruski revolucionarni pokreti 1900. godine“.3 Globalni razvoj tehnike, planetarna mogućnost pristupa sredstvima za pravljenje eksploziva, velika brzina toka informacija dovest će do pojave pojedinaca koji će sami moći izvoditi terorističke napade.
2 Pogledati više: Bakir Alispahić, Terorizam – šta je to?, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 132-133. 3 Ibidem, str. 133.

PREGLED

139

Primjetna je sve veća dostupnost nekonvencionalnih sredstava naoružanja, kao što je hemijsko, biološko, pa i nuklearno naoružanje, koja mogu dovesti do velikog broja nevinih žrtava, ogromne štete i nesagledivih političkih, vojnih i ekonomskih posljedica u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Zbog globalnog umrežavanja i razvoja interneta, pored nuklearnog, biološkog i hemijskog terorizma, na velika vrata ulazi i terorizam novoga doba. Radi se prvenstveno o kompjuterskom terorizmu, u vidu kompjuterskih sabotaža koje se sastoje u uništenju ili oštećenju kompjutera i drugih uređaja za obradu podataka u okviru kompjuterskih sistema, ili brisanju, mijenjanju, odnosno sprečavanju korištenja informacija sadržanih u memoriji informatičkih uređaja. Najčešći vidovi kompjuterske sabotaže su oni koji djeluju destruktivno na operativno-informatičke sisteme, i to prije svega na one koji imaju funkciju čuvanja podataka. Tehnike i sredstva djelovanja terorista postaju sve savremeniji, što znači da oni s udaljenog i skrivenog mjesta na planeti, uz jako malo uloženog fizičkog truda i, nerijetko, bez razrađene strategije kretanja, koja u ovakvim situacijama uopće nije potrebna, izvršavaju krađu, manipulaciju ili uništavanje povjerljivih podataka državnih institucija “jednostavnim” upadom u kompjuterski sistem. Pripadnici mnogih terorističkih organizacija u svijetu sve više ostavljaju puške i granate u korist sredstava i ciljeva koji se postižu primjenom visoke tehnologije, tako da danas vrlo otvoreno možemo govoriti o postojanju realne opasnosti da informatički resursi, a posebno globalne informatičke mreže, postanu veoma efikasno sredstvo u rukama terorista, omogućavajući im načine djelovanja o kojima ranije nisu mogli ni da sanjaju. Planetarna primjena visokih tehnologija je umnogome doprinijela globalnosti ljudskih odnosa, povećanju međuovisnosti i razmjene širom svijeta, istovremeno njegujući kod ljudi sve veću svijest o sve dubljim vezama između lokalnog i udaljenog. Postavljajući stvari obrnuto, planetarna primjena visokih tehnologija prisutna je upravo zbog procesa globalizacije, što predstavlja odista pozitivan pomak u razvoju ljudskog društva, ako izuzmemo njihovu sve veću zloupotrebu. Da je informatička infrastruktura zahvalna meta terorističkih organizacija, pokazala je 1997. godine Irska republikanska armija (IRA) kada je, prema nekim izvorima, šokirala
140

PREGLED

englesku javnost upućivanjem prijetnje da će, pored bombi, atentata i drugih oblika terorističkih djela, početi koristiti elektronske napade na poslovne i vladine kompjuterske sisteme. Ideologijski i vjerski terorizam je karakterističan po upotrebi odnosno zloupotrebi civilnih prijevoznih sredstava i uzimanju talaca. U ovome kontekstu značajno je spomenuti napad na mirotvorce Ujedinjenih naroda u Bejrutu 1983. godine. Što se tiče upotrebe metoda autobombe, navest ćemo primjere iz 1996. godine protiv američkih vojnih rezidencija u Saudijskoj Arabiji te iz 1998. godine protiv američkih ambasada u Najrobiju i Dar es-Salaamu. Ni bombaški napadi na željeznički transport nisu strani današnjem čovjeku. Tako je napad na madridsku željeznicu 2004. godine opisan kao najveća dosadašnja teroristička aktivnost koja je izvedena na evropskome tlu. Dva teroristička napada na metroe ostat će upisana u anale historije terorizma. Prvi veći teroristički napad desio se 20. marta 1995. godine kada su pripadnici Vrhovne istine (terorističke organizacije iz Japana) u nekoliko tokijskih podzemnih stanica oslobodili nervni otrov sarin. Tom prilikom smrtno je stradalo 12 osoba, dok je preko 5.500 ljudi povrijeđeno. Drugi napad desio se na tlu Evrope kada su eksplodirale bombe u nekoliko podzemnih stanica u Londonu. To se dogodilo 7. jula 2005. godine, samo dan nakon što je Međunarodni olimpijski odbor Londonu povjerio organizaciju Ljetnih olimpijskih igara 2012. godine. Međutim, zanimljivo je pratiti oblike razvoja terorističkih aktivnosti koje se odvijaju korištenjem civilnih zrakoplova. Ciljevi korištenja civilnih zrakoplova u terorističkoj praksi mogu se, kroz vrlo kratku historiju, podijeliti u tri faze: u prvoj fazi teroristi su koristili zrakoplove samo za otmice, gdje je gubitak ljudskih života bio sporadičan. Otmice zrakoplova imale su za cilj skretanje u neku državu radi dobivanja političkog azila, zatim da se iznudi oslobađanje uhićenika u nekoj državi, ili je cilj bio provesti sabotažu na otetom zrakoplovu. Ovakve otmice su bile učestale posebno nakon 1970. godine. U drugoj fazi već dolazi do masovnog gubljenja nevinih ljudskih života kada teroristi počinju prisilno obrušavati putničke zrakoplove. Poznati su slučajevi pada putničkog zrakoplova TWA 1974. godine, kada je letio iznad Krfa. Iz 1988. godine svjetskoj
PREGLED
141

javnosti je poznat pad PAN AM-a u Lockerbieju u južnoj Škotskoj, dok u 1989. godini dolazi do pada zrakoplova UTA-e na letu iznad Čada. Treća faza je počela ne tako davno, kada su teroristi počeli transformirati civilne zrakoplove u devastirajuća oružja kojima su pogađali svoje krajnje mete i postizali odnosno ne postizali svoje ciljeve. Zbilo se to 11. septembra 2001. godine, kada je devetnaest muškaraca, uglavnom iz Saudijske Arabije, otelo četiri putnička zrakoplova na unutrašnjim letovima između američkih gradova, preuzeli upravljanje letjelicama i dvije zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, jednu u sjedište američkog ministarstva odbrane u Washingtonu (Pentagon), dok se četvrta, umjesto na zgradu američkog Kongresa, srušila na polje u saveznoj američkoj državi Pennsylvania, navodno nakon borbe između otmičara i putnika. Procjenjuje se da je u tim napadima poginulo oko 3.000 ljudi. Svaka država danas zadržava pravo da odluči o tome da li će neutralizirati zrakoplov koji predstavlja izravnu prijetnju vojnim ili civilnim metama koje su locirane i nalaze se pod jurisdikcijom odnosne države. Tako je britanska vlada donijela odluku nedugo nakon 11. septembra 2001. godine da zatvori svoj zračni prostor, pritom izdajući naređenja vojnim snagama Velike Britanije da odvrate i, u konačnoj liniji, sruše sve ono što predstavlja prijetnju u velikobritanskom zračnom prostoru. Kao pravni osnov eventualnom rušenju civilnih zrakoplova, koji predstavljaju sredstva izvršenja djela terorizma, bio je u članu 51 Povelje Ujedinjenih naroda koji glasi: Ništa u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada na nekog člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Mjere koje članovi poduzmu u ostvarenju prava na samoodbranu odmah se dojavljuju Vijeću sigurnosti i nipošto ne diraju u ovlasti i dužnosti Vijeća sigurnosti da na osnovu ove Povelje djeluje u svako doba na način koji smatra potrebnim za održanje ili uspostavu međunarodnog mira i sigurnosti. Sa stanovišta međunarodnog prava, upotreba sile protiv otetog civilnog zrakoplova traži striktno ispitivanje aplikacije postojećeg pravnog osnova. Pored ovoga, zahtijeva se vrlo stroga i primjerena upotreba ograničenja, kao što je proporcionalnost napada i (samo)odbrane, te nužnost vojne reakcije
142

PREGLED

napadnute države. U nauci i sve prisutnijoj praksi međunarodnoga prava prisutno je stajalište da se državama dozvoljava da vojnom akcijom spriječe odnosno odbace od svoje teritorije bilo koji teroristički čin ako on, na izravan način, ugrožava njezinu nacionalnu sigurnost. Nadalje, obim državne vojne akcije mora biti, kako je ranije navedeno, strogo ograničen proporcionalnošću i nužnošću. Međutim, spomenimo na ovome mjestu dopunjeni član 3 Čikaške konvencije o civilnom zrakoplovstvu iz 1944. godine. Član 3bis propisuje da se svaka država mora uzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu. Država mora opasni zrakoplov ‘natjerati’ da se prizemlji u najbližu zračnu luku ili ga provesti do državne granice kako bi odnosni zrakoplov napustio zračni prostor države čiju sigurnost ugrožava. Ako ovo pravno pravilo jedne međunarodne konvencije apliciramo na praksu, može se na izravan način postaviti pitanje da li je teroristički napad dva civilna zrakoplova na zgrade blizance Svjetskog trgovačkog centra bio vojni napad na Sjedinjene Američke Države i da li su zadovoljeni svi uvjeti iz člana 51 Povelje Ujedinjenih naroda. Da li su Sjedinjene Američke Države imale pravo, da je teroristički plan na vrijeme otkriven, upotrijebiti dozvoljenu silu i srušiti navedene zrakoplove u letu, prije nego što su došli do svojih meta, imajući istodobno u vidu da član 3bis spomenute Čikaške konvencije uopće ne govori o mogućnosti “rušenja” civilnih zrakoplova. Ovdje je značajno navesti i Rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1368 koja je donesena samo dan nakon napada, dakle 12. septembra 2001. godine, u kojoj je Vijeće sigurnosti prepoznalo pravo na kolektivnu samoodbranu te izrazilo svoju spremnost da se poduzmu sve neophodne mjere kako bi se otklonila prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti. Također je osobito važna i Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1373 od 28. septembra 2001. godine, kojom je Vijeće sigurnosti nametnulo svim državama obavezu da u okviru svojih pravnih sistema poduzimaju mjere za sprečavanje i suzbijanje terorizma. Konkretnije promatrano, a u svezi s navedenim, obznanjena je i sljedeća sumnja – da li je spomenuti teroristički napad na Sjedinjene Američke Države mogao postati prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti prema članu 40 Povelje Ujedinjenih naroda, čime bi se širom otvorila vrata
PREGLED
143

za primjenu člana 42 Povelje, odnosno za poduzimanje akcije koja je potrebna radi uspostavljanja ili održavanja mira i sigurnosti? No, neće se moći tako lako prijeći na drugu temu dok se iz kvazi-Pandorine kutije ne izvadi još jedna sumnja – koliko je potrebno vremena da bi se iz napada prešlo u protunapad, u našem slučaju na samoodbranu? Naime, uzimajući u obzir da su Sjedinjene Američke Države napale Afganistan mjesec dana nakon napada na New York i Washington D.C., sve su glasnije tvrdnje o postojanju rigidne aplikacije zakasnjele i apsolutno neproporcionalne samoodbrane? Da li “moderna” samoodbrana, odnosno samoodbrana novijega datuma, podrazumijeva stand by od nekoliko mjeseci za svrhe adekvatne pripreme kako bi se izveo sofisticirani protunapad na izravnog počinitelja, a sve pod plaštom samoodbrane? Pojedini teoretičari i praktičari, namjeravajući opravdati protunapad Sjedinjenih Američkih Država na Afganistan, tvrde da je napad AlQaede na Sjedinjene Američke Države trajao kontinuirano, odnosno da je prijetnja za napad američkog tla bila kontinuirano prisutna. Dakle, u prethodnoj rečenici prikazana je američka međunarodnopravna osnova napada na Afganistan. Poznata je praksa Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda određivanja mjera ekonomskih sankcija prema onim državama za koje postoji opravdana sumnja da potiču međunarodni terorizam, odnosno da pružaju utočište međunarodnim teroristima. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je tako isključilo Libiju iz međunarodnog zračnog prometa kada je ona odbila izručiti dvije osobe osumnjičene za rušenje američkog putničkog zrakoplova kod Lockerbieja u južnoj Škotskoj. Međutim, kada je 1999. godine Libija izručila osumnjičene osobe, Vijeće sigurnosti je ukinulo nametnute sankcije. Bosna i Hercegovina i međunarodni terorizam I naša država se 2002. godine na velika vrata uključuje u ‘borbu’ protiv međunarodnog terorizma. Ilustrativni primjer je svakako takozvana alžirska skupina. Naime, šest bosanskohercegovačkih naturaliziranih državljana, osumnjičenih da su planirali napad na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, uhićeno je od pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova FBiH 2001. godine.
144

PREGLED

Kao posljedica ovih događanja, ambasade Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država su u oktobru 2001. godine bile nakratko zatvorene. Protiv uhićenika nisu bile podignute ni krivične prijave, a ni optužnice za krivično djelo terorizma, a nedugo zatim dolazi i do oduzimanja njihova bosanskohercegovačkoga državljanstva. Vrhovni sud Federacije BiH 17. januara 2002. godine donosi rješenje o ukidanju pritvora za šest osumnjičenika jer nisu postojali relevantni dokazi o podizanju optužnice. Međutim, samo dvanaest sati nakon puštanja iz pritvora, a pod vidnim međunarodnim pritiskom, takozvana alžirska skupina je deportirana na Guantamo Bay na Kubi, u američku vojnu bazu. Cinično je nejasan njihov pravni status, pa je i nejasno koju riječ upotrijebiti za određivanje njihovog trenutnog pravnog položaja. Radi li se o pritvorenicima koji čekaju sudski postupak, o zatvorenicima koji odslužuju kaznu zatvora, ili je pak riječ o zatočenicima iz logora. Vlada Sjedinjenih Američkih Država je navodno ponudila Vijeću ministara Bosne i Hercegovine uvjerljive indicije da pripadnici spomenute alžirske skupine mogu osigurati relevantne informacije za međunarodnu borbu protiv terorizma. Decembarskim dolaskom trojice građana Bosne i Hercegovine koji su bespravno bili deportirani u zloglasni logor Guantanamo prekida se višegodišnja protupravna tortura nevinih bosanskohercegovačkih državljana, a nadati se da se ona neće nastaviti u Bosni i Hercegovini, nego da će se ova zemlja potruditi ispraviti nepravdu koju je učinila ovim ljudima zarad međunarodne ‘borbe protiv terorizma’. Ovo je prilika da institucije bosanskohercegovačkog sistema kroz postupke naknade materijalne i nematerijalne štete bespravno deportiranim građanima pokažu svoju svrsishodnost. Jedno od osnovnih načela univerzalnog, prirodnog prava, ius naturale, jest u vladavini prava i pravnoj sigurnosti svih građana. Navedeni primjer eklatantno pokazuje da zaštita i poštivanje ljudskih prava nisu primarni cilj državnih organa kada se na tronu vodi ljuta borba protiv svih oblika terorističkih aktivnosti. S druge strane, može se konstatirati da Bosna i Hercegovina ima vrlo precizne normativne pretpostavke da se relativno spremno uključi u međunarodnu borbu protiv državnog, nedržavnog i protudržavnog terorizma. Međutim, ne može se očekivati da države rade izolirano jedna od druge u borbi protiv ove globalne pošasti, jer
PREGLED
145

činjenica je da globalno zlo sa globalnim reperkusijama zahtijeva i globalni odgovor. Taj odgovor, prije svega, ne smije kasniti. Bitno je također istaći da će globalni odgovor protiv globalnog zla voditi ili još većoj međunarodnoj saradnji i međuovisnosti ili će značiti zaustavljanje moćnog procesa globalizacije kao, kako kaže Manfred B. Steger, ‘ugnjetavačke strukture globalnog aparthejda‘.4 Postoji veći broj imperativnih aktivnosti koje Bosna i Hercegovina mora poduzeti u tom kontekstu. Tu spadaju poboljšanje monitoringa državne granice, pospješivanje regionalne saradnje u razmjeni informacija, povećanje pravne sigurnosti građana djelotvornijim radom pravosudnih institucija vlasti, reformiranje kaznene politike u dijelu koji se odnosi na povećanje krivičnih sankcija za krivična djela terorizma, poticanje saradnje s nevladinim sektorom u podizanju građanske svijesti o značaju prevencije i primarnog suzbijanja terorizma. Značajan pokazatelj velikog raspona zakonskih mogućnosti u borbi protiv terorizma je svakako i primjer direktive koju su ministri Evropske unije i Evropski parlament usvojili u decembru 2005. godine, a koja od operatera telekom usluga zahtijeva da zadrže podatke o prometu svojih klijenata u periodu do dvije godine. Upravo su se telefonske evidencije pokazale iznimno korisnim u praćenju počinitelja i osumnjičenih osoba u ovostoljetnim terorističkim napadima u Evropi. U praktičnom smislu, Bosna i Hercegovina bi trebala odrediti odnosno definirati kritičnu infrastrukturu na svome tlu, u šta se ubrajaju i željeznice, mostovi, ključne prometnice, međunarodni aerodromi, zgrade diplomatsko-konzularnih predstavništava, vojni objekti te objekti državne vlasti. Donošenje operativno-taktičkog plana zaštite navedenih objekata, kao i uspostava „sistema ranog uzbunjivanja“ od krucijalne je važnosti za Bosnu i Hercegovinu, pri čemu bi se trebala slijediti inozemna iskustva. Važno je naglasiti i to da su se i entitetski nivoi vlasti već uključili u borbu protiv terorizma, a na osnovu Sporazuma o koordinaciji obavještajnih, sigurnosnih i policijskih aktivnosti koji je 2005. godine u Sarajevu potpisalo četrnaest nadležnih institucija vlasti. Taj sporazum predviđa osnivanje jedinstvenog koordinacionog tijela koje čine nadležne
4

Manfred B. Steger, Globalizacija, Šahinpašić, Sarajevo, 2005, strana 133.

146

PREGLED

institucije na državnom i entitetskom nivou, a čiji je cilj aktivna borba za zaštitu sigurnosti i teritorijalnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, uključujući i sve oblike teškog kriminala. Međutim, na pitanje da li su bosanskohercegovačke institucije dovoljno efikasne u prevenciji i suzbijanju potencijalne terorističke prijetnje na našu zemlju, autentičan odgovor daje upravo situacija na terenu. Ta perspektiva otkriva mnogo otežavajućih okolnosti. Činjenica je da problemi u borbi protiv terorizma postoje svuda u svijetu, te da se opasnost od potencijalnih terorističkih napada permanentno povećava. Bosna i Hercegovina se geostrateški nalazi na politički osjetljivom području u Evropi, nalazeći se istovremeno na balkanskim rutama svih oblika organiziranog kriminala. Druga otežavajuća okolnost je trenutna ekonomsko-politička situacija u Bosni i Hercegovini, koja nije sjajna i koja može biti jedan od elemenata usporavanja razvoja kapaciteta u kontekstu antiterorističke borbe. Trenutna državna infrastruktura za borbu protiv terorizma je skromno razvijena. Za konkretnu realizaciju apstraktno zacrtanih aktivnosti (u šta se ubraja i formuliranje i donošenje državnih zakona) potrebni su i volja, odgovarajući kadrovski kapaciteti, finansijski resursi, ali i vrijeme za uhodavanje mehanizma koji je u mnogim segmentima još u povojima. Terorizam, kršenje i zaštita ljudskih prava Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International je, primjerice, 2003. godine objavila svoj godišnji izvještaj u kojemu stoji da globalna ‘borba‘ protiv terorizma dovodi do povećanog kršenja ljudskih prava te povećane nesigurnosti diljem svijeta. Sadašnja oligarhija velesila, koja kroz Ujedinjene narode i neke druge globalne političke organizacije nastoji proklamirati svoje partikularne interese, pokušavajući samo zaliječiti posljedice terorističkih napada, često vodeći protupravnu, neprimjerenu ili pogrešnu borbu, ne predstavlja rješenje. S druge strane, teroristi se danas nastoje domoći oružja za masovno uništenje kako bi parirali svjetskim vojnim silama i ostvarivali ciljeve iz svoga idealističkog programa. Pretpostavka za takvo nešto je i sam proces globalizacije putem kojeg terorističke organiPREGLED
147

zacije žele ovladati globalnim financijskim tokovima. Istovremeno, svjetske vlade troše na milijarde funti kako bi ojačale svoje nacionalne programe borbe protiv terorizma, dok osnovni društveni problem odnosno osnovni uzroci terorizma nisu iskorijenjeni. Umjesto da vođe država razmotre korijene terorističkih ideja i aktivnosti, koji svakako imaju svoje pokretačke pogone u povećavanju globalnosti svijeta, oni grade ‘utvrde‘ na svojim državnim granicama. Umjesto da se pokušaju istinski spoznati svi razlozi prvobitnog nezadovoljstva, koje se kasnije pretvara u razdirući bijes, izgleda da je mnogo lakše kontrolirati i izvoditi ‘preventivne‘ oružane napade na države koje su označene zaštitnicama međunarodnog terorizma, dakle raditi na stvaranju globalne antiterorističke alijanse koja će besprijekorno funkcionirati u smislu da se svaki oružani napad ponaosob legitimira pravom svake nacije na samoodbranu, pa bilo ona zakasnjela i po nekoliko mjeseci, odnosno preuranjena i po nekoliko godina. Napad Sjedinjenih Američkih Država na Irak 2003. godine predstavlja ilustrativni primjer međunarodne borbe protiv terorizma s primjesama moderne invazije i profinjenog imperijalizma kao posljedicama globalizacije. Ekonomski, politički i nacionalni globalizacijski interesi sve više imaju prednost pred zaštitom i očuvanjem temeljnih ljudskih prava i vrijednosti koje su zaštićene međunarodnim pravom. U svijetu se donose posebni zakoni koji se odnose na terorizam, odnosno konvencije kao međunarodnopravni dokumenti koji predstavljaju svojevrsni atak na ljudska prava i slobode u svijetu. Do danas je donijeto više od dvanaest međunarodnih konvencija, od kojih je većina stupila na pravnu snagu, koje se uglavnom odnose na otmice zrakoplova, držanje talaca, upotrebu eksplozivnih sredstava, te financiranje, planiranje i organiziranje djela terorizma. Države potpisnice ovih međunarodnih dokumenata su najčešće obavezne donijeti svoje zakone protiv terorizma ili bar međunarodnopravne odredbe utkati u postojeće krivične zakonike. Kao pozitivan produkt samita svjetskih lidera održanog u septembru 2005. godine je i Globalna protuteroristička strategija Ujedinjenih naroda, zajedno s Planom akcije, kao aneksom, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda u formi rezolucije 8. septembra 2006. godine i koja predstavlja takoreći jedinstveni globalni instrument koji bi trebao
148

PREGLED

poboljšati nacionalnu, regionalnu i međunarodnu borbu protiv svih oblika terorizma. Predstavlja li ovaj dokument konačnu svjetsku odlučnost da se unište njegovi korijeni u djelovanjima, odnosima i konstelacijama koji su došli s procesom globalizacije, te tako preveniraju buduće potencijalne terorističke aktivnosti, pokazat će nadasve vrijeme koje je potrebno za uhodavanje globalnoga antiterorističkoga mehanizma. Ne mogu a da se ne odam misli kako je osnovni produkt ovakvih pravnih dokumenata sve veće povećavanje jaza između bogatih i siromašnih, kulturnopolitičkog uništavanja malih nacija i njihovih privrednih društava, uništavanje konkurencije, te naposljetku i uništavanje životne okoline. Svjesno ili nesvjesno se stvaraju supranacionalne izvještačene tvorevine, najbolje nacije, najbolje države, najbolje državnopravno uređenje, najbolja unutrašnja zakonodavstva, najbolje kazne, najbolja mišljenja. Sofisticirani imperijalizam, zarad kontrole u svijetu, postaje makijavelističko sredstvo dolaska do cilja. Vratimo se ponovno na takozvanu alžirsku skupinu i postavimo si pitanje: da li je njihova deportacija značila kršenje osnovnih ljudskih prava? Da li Sjedinjene Američke Države krše međunarodnopravne dokumente o ljudskim pravima držeći zatvorenike u Guantamo Bayu na Kubi bez podignutih optužnica i bez suđenja? Da li sredstva koja su američki vojnici koristili u iračkom zatvoru Abu Ghraib predstavljaju način na koji se vodi uspješna borba protiv terorizma? Da li četrdeset godina izraelske okupacije Zapadne obale i pojasa Gaze, te nedavno podizanje izraelskog zida u Palestini, koje je, istina, proglašeno protupravnim, i to Savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde u Haagu o pravnim posljedicama konstrukcije zida na okupiranoj palestinskoj teritoriji 9. jula 2004. godine, predstavljaju primjer svekolike i istinske borbe protiv terorističkog zla? Zaključna razmatranja Pravila međunarodnog prava po pitanju terorizma konstantno se mijenjaju, a moć, kontrola i vlast su poluge za stvaranje zakonitog i amoralnog globalnog svjetskog poretka sa snažnim partikularnim interesima, dok je briga za humane ciljeve i vrijednosti, koje proklaPREGLED
149

miraju svi međunarodni dokumenti o ljudskim pravima i uglavnom ustavi svih zemalja, uključujući ovdje i države nositelje globalizacije, naprosto izostala. Današnja globalizacija, kako to, primjerice, navodi Ćazim Sadiković, ‘nije i globalizacija humanih vrijednosti‘, niti osnovnih ‘principa slobode, demokratije i vladavine prava‘5. Na sceni je tako sveprisutan disparitet između brige o vlastitoj državi i brige o izgledu i budućnosti svjetskog društva. Velesile, proširujući prostor svoje efektivne moći, uništavaju pozitivne humane vrijednosti čovječanstva. Neutažena želja za sve većim profitom, partikularni ekonomski interesi i briga samo za svoju naciju u današnjem međuovisnom svijetu očigledno, iz dana u dan, nesvjesno stvara pogodno tlo za partikularne odgovore. Jer, što je veći partikularni interes, to je veći partikularni odgovor. A partikularni odgovor sa, dodat ćemo, univerzalnom porukom predstavljen je vrlo pogubno u međunarodnom terorizmu. Na kraju je potrebno istaknuti da što je veći partikularni interes jedne nacije ili skupine zemalja to su snažnije terorističke ćelije globalnoga društva. Nećemo si na ovome mjestu postavljati pitanja da li su ljudi uopće bili spremni, odnosno da li su spremno dočekali globalne društvene promjene. Bez sumnje, događaji od 11. septembra unijeli su neočekivan potres u borbu oko značenja, oblika i pravca globalizacije. Da bi izbjegli da se globalna nejednakost popne do razina koje bukvalno osiguravaju regrute za međunarodni terorizam, proces globalizacije mora duboko porinuti u reformu koja će se ostvarivati kroz sredstvo za postepeno utihnjavanje negativnih konsekvenci ovog procesa. To sredstvo za smirivanje svjetskih duhova moći i oružja neophodno je tražiti u diplomaciji. Povratak diplomaciji, kao vještini pregovaranja u miru, vještini pozitivnoga predstavljanja svoje države i nacije, vještini rješavanja konfliktnih situacija i kriznih žarišta u svijetu, vještini razumijevanja i tolerancije u svom najopćenitijem značenju, nužan je više nego ikada ranije. Ova vještina, čije pozitivne karakteristike polako umiru, jer se u posljednjim decenijama nije koristila za promicanje pozitivnih ljudskih vrijednosti, treba ponovno naći svoje respektabilno mjesto nakon što se uzroci terorizma u svijetu uklone i saniraju.
5

Ćazim Sadiković, Ljudska prava na udaru globalizacije, str. 23.

150

PREGLED

Literatura 1. Čikaška konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz 1944. 2. Deklaracija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 1970. 3. Godišnji izvještaj međunarodne organizacije Amnesty International za 2003. 4. Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. 5. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 1368 (2001) od 12. septembra 2001. 6. Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 1373 (2001) od 28. septembra 2001. 7. Antonio Kaseze, Međunarodno krivično pravo, prevod: Obrad Račić, Beogradski centar za ljudska prava, Beograd, 2005. 8. Bakir Alispahić, Terorizam, šta je to, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. 9. Charles Townshend, Terrorism, A Very Short Introduction, Oxford University Press, Oxford, 2002. 10.Ćazim Sadiković, Ljudska prava na udaru globalizacije, Centar za sigurnosne studije – BiH, Sarajevo, 2006. 11. Manfred B. Steger, Globalizacija, Šahinpašić, Sarajevo, 2005. 12. Malcolm N. Shaw, International Law, Cambridge University Press, Cambridge, 2003. 13. Philippe Sands, Lawless World, Penguin Books, London, 2006. 14. Tarcisio Gazzini, The Changing Rules on the Use of Force in International Law, Manchester University Press, Manchester, 2005. 15. Vladimir Đ. Degan i Berislav Pavišić, Međunarodno kazneno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2005.

PREGLED

151

UDK 2 - 488.85

Vesna Ivanović IZBJEGLICE – NOVI SVJETSKI POKRET REGIONALNI RAZVOJ – AFIRMIRANJE POVRATKA? REFUGEES - NEW GLOBAL MOVEMENT REGIONAL DEVELOPMENT - AFFIRMATION OF THE RETURN?

Sažetak U radu se ukazuje na kontradikcije između međunarodnih propisa i prakse gdje bi ta ista prava imala svoju primjenu. Zbog porasta broja faktora koji potiču raseljavanje u svijetu, fenomen izbjegličke problematike i dalje je aktualan. Obrađen je pojam izbjeglice i izdvojena dva pristupa istraživanja ove problematike: geopolitički i socijalni. Istaknuta je važnost kvalitetne izgradnje društva, smanjenja siromaštva, ublažavanja nejednakosti, borbe protiv socijalne isključenosti i snažnijeg pridavanja značaja uravnoteženom regionalnom razvoju i društvenoj vitalnosti. Ključne riječi: geopolitika, izbjeglice, ljudska prava, regionalni razvoj, socijalna isključenost Summary This study points to the contradictions between international regulations and practical implementation of the international law. Due to the increase in the number of factors that contribute mass displacements of the population, the problem of refugees continues to concern scholars. Concept of the refugee is discussed and two approaches to the research of this topic are presented: geopolitical and social. This article explores the importance of quality of social development, reduction of poverty, decrease of inequalities, struggle
PREGLED
153

against social exclusion, and greater emphasis on a balanced regional development and social vitality. Key words: geopolitics, refugees, civil rights, regional development, social exclusion

Ako je danas razmatranje o izbjeglicama uglavnom ostavljeno na brigu međunarodnom izbjegličkom pravu, neovisno o tome problematika izbjeglica pokazuje stupanj njezine otvorenosti i odnos društva prema samim izbjeglicama. Samo činjenica da je 2007. godine 42 milijuna ljudi u svijetu (za usporedbu to je broj stanovnika Španjolske) iseljeno iz svojih domova zbog nasilja, progona i povreda ljudskih prava neizravno pokazuje kolika se zaista važnost daje općim idealima u vezi s kojim su se države članice Ujedinjenih naroda obvezale osigurati opće poštovanje i primjenu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Upravo zbog vjere u osnovna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove osobe, iznova se pokazuje značaj istraživanja izbjegličke problematike. Iako se u Preambuli Opće deklaracije o ljudskim pravima1 izdvojilo da je „nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava rezultiralo barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva“, i nadalje u suvremenim međunarodnim odnosima nije ušlo u primjenu uživanje „slobode govora i uvjerenja“, a pošteđenost od straha i neimaštine kao „najveća težnja svih ljudi“ još nije počela djelovati među ljudima i narodima. Veliko je pitanje da li čestu upotrebu fraza o ljudskim pravima prati i human odnos ljudi jednih prema drugima. Pitanje je i kakvo društvo izgrađujemo. U situaciji kada se pokušavaju razumjeti uzroci svjetskih većih gospodarskih poremećaja i kada znatno moćnije države izrađuju planove za spas srednje klase, na kojoj počiva društvo, smatramo da nije nevažno podsjetiti odgovorne sudionike društvenog razvoja na ugrožene socijalne skupine.
1 Opća deklaracija o ljudskim pravima usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10.12.1948. godine (rezolucija br. 217/III). (www.ffzg.hr/ hre-edc/Deklaracijaljp.pdf), također (www.dadalos.org/kr/Menschenrechte/ Grundkurs_MR2/Dokumente/dokument1...

154

PREGLED

Kakav je danas položaj ove društvene skupine? Jesu li zabilježene kvalitativne promjene u smislu njihove uključenosti u socijalnom društvenom razvoju? Ovo i dalje ostaje otvoreno pitanje ne samo za države nego i za lokalne zajednice i regije. I pored svega, možda opet može biti nejasan razlog za raspravu o ovoj temi. S jedne strane pitanje je što je sa istraživačkom znatiželjom da se spoznaju i objasne društveni problemi, a s druge što je zapravo s ljudima na ovim našim prostorima koji su u nepriličnom socijalnom i društvenom položaju još malo pa dva desetljeća. Gdje su danas svi ti ljudi? Izbjeglice sa statusom već dva desetljeća i izbjeglice bez statusa, što automatski detektira privilegirani položaj prvospomenutih. Ne samo zbog nedovoljno jasnih spoznaja o fenomenu izbjegličke problematike nego i zbog motivacije da se prevladaju poteškoće u društvenom i institucionalnom funkcioniranju smatram da sama organizacija međunarodnog znanstvenog skupa na temu izbjeglica ima određenu vrijednost. Dana je prednost razumijevanju i analiziranju stvarnih problema i pronalaženju puteva koji će doprinijeti izgradnji dobrih i boljih odnosa kako između pojedinaca tako i unutar jedne države i društva, kao i razmjenom iskustava između raznih država i društava. Jednom riječju, opredijeljenost za rješavanje problema društveno marginaliziranih pojedinaca i skupina pokazuje jasan stav da nema zanemarenih i isključenih članova društva. Jedna od svrha ovoga rada jeste pokušaj da se uz pomoć znanstvenog pristupa riješe konkretni problemi. Radom na temu izbjeglice – novi svjetski pokret, regionalni razvoj – afirmiranje povratka, želim ukazati na važnost kvalitetne izgradnje društva, smanjenja siromaštva, ublažavanja nejednakosti i stvaranja preduvjeta jednakopravnosti raznih slojeva u društvenoj piramidi, borbe protiv socijalne isključenosti, kao i snažnijeg pridavanja značaja uravnoteženom regionalnom razvoju i društvenoj vitalnosti. Pojam izbjeglice Pojam izbjeglica u najširem smislu označava svaku osobu koja je zbog rata, nasilja, straha od progona, prirodnih nepogoda ili sličnih okolnosti prisilno raseljena, odnosno trajno ili na duži rok napustila
PREGLED
155

svoju domovinu ili prebivalište. U vezi s prirodnim nepogodama koje sile velike skupine ljudi na migracije (izbjeglice uslijed vremenskih nepogoda, primjer suša u područjima Roga Afrike, erozija zemljišta, povećanja razine mora i oceana, sve češćih oluja) izdvaja se kako je upotreba nasilja kriterij koji razlikuje izbjeglice od bjegunca pred prirodnim nepogodama. Ipak, neovisno o uzroku, bijeg se (uz raseljavanje, trgovinu radnom snagom i trgovinu robljem) uključuje u jedan od tipova prisilnih migracija. Ljudi koji bježe iz svojih zemalja zbog straha od progona pridružuju se većoj struji migranata koji odlaze u potrazi za mogućnostima za rad, obrazovanje, ujedinjenje sa članovima obitelji, ili iz drugih razloga. Procijenjeno je da je krajem 20. stoljeća oko 150 milijuna ljudi živjelo izvan zemlje svog rođenja, čineći oko 2,5% svjetskog stanovništva, ili jedan od svakih 40 ljudi. Od njih su oko 15 milijuna ili 10% izbjeglice2. Samo priznanje statusa izbjeglicu ne čini izbjeglicom, već je samo deklarira kao takvu. Osoba ne postaje izbjeglica radi priznanja izbjegličkog statusa, već joj je taj status priznat budući da je izbjeglica. Pojednostavljeno, izbjeglica je žrtva (ili potencijalna žrtva) nepravde, a ne bjegunac od pravde.

UNHCR: The State of the World’s Refugees, Oxford University Press (2000:280) u: Savjet urednika CDNP (2003) „Socijalni rad u oblasti izbeglištva (raseljeni, prognani, azilanti i izbeglice): minimum standarda za razvoj plana predmeta za programe višeg obrazovanja“, Program razvoja regionalne kompetentnosti, mađarsko Udruženje za migrante, Regionalna jedinica Visokog komesarijata za izbeglice UN Budimpešta. U 2005. godini broj osoba na skrbi UNHCR-a bio je 19,2 milijuna, što je predstavljalo povećanje od 13% u odnosu na 17 milijuna iz prethodne godine. Ovo se povećanje uglavnom odnosilo na osobe raseljene unutar svojih država i osobe bez državljanstva kojima je UNHCR pružao pomoć. Osobe o kojima se UNHCR brine nisu samo izbjeglice, nego i druge skupine, kao što su tražitelji azila, izbjeglice koje se vraćaju kući, osobe bez državljanstva i neke, iako ne sve, osobe koje su raseljene unutar svojih država, a koje se obično nazivaju interno raseljenim osobama (IDP). Ukupan broj ljudi koji su otrgnuti sa svojih ognjišta, uključujući i one koji nisu obuhvaćeni UNHCR-ovim mandatom, procjenjuje se na više od 40 milijuna, ili jedna takva osoba na svakih 136 ljudi na svijetu. Prema: www.unhcr.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=32& Itemid=43&lang=hr
156

2

PREGLED

U skladu s općom definicijom sadržanom u Konvenciji iz 1951. godine3 izbjeglica je osoba koja se „uslijed posljedica događaja koji su se dogodili prije 1.1.1951. i na temelju opravdanog straha od proganjanja ... nalazi izvan zemlje svojeg državljanstva...“4
Konvenciju o statusu izbjeglica usvojile je Konferencija ambasadora pri Ujedinjenim narodima 28.6.1951. godine, a stupila je na snagu 21.4.1954. godine (Konvencija iz 1951). Protokol o statusu izbjeglica, nakon razmatranja na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, stupio je snagu 4.10.1967 (Protokol iz 1967). Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) utemeljen je 1.1.1951. godine, na temelju odluke Generalne skupštine Ujedinjenih naroda. U skladu sa Statutom, Visoki povjerenik je zadužen, između ostaloga, osigurati međunarodnu zaštitu, pod okriljem Ujedinjenih naroda, izbjeglicama koje potpadaju pod nadležnost njegovog ureda (Statut Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice). Zaštita izbjeglica je osnova mandata UNHCR-a. Razmatra i odlučuje tko može dobiti status izbjeglice i na kojim osnovama. Posebno osjetljivo pitanje u vezi s aktualnom problematikom terorizma jeste pitanje da li netko može biti isključen iz mogućnosti priznanja izbjegličkog statusa i zašto. Sagledava se i koja prava imaju izbjeglice, a koje obveze, kao i ulogu vlada i ulogu UNHCR-a. 4 Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice „Priručnik o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica“ prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokolu iz 1961. godine o statusu izbjeglica, Geneva, siječanj 1988 (neslužbeni prijevod originalne engleske verzije, izrađen povodom Seminara o zaštiti izbjeglica, 20.4.1992, Zagreb, Hrvatska, str. 6). Svaka osoba bez državljanstva nije ujedno i izbjeglica. U slučaju izbjeglica bez državljanstva „zemlja državljanstva“ je zamijenjena „zemljom bivšeg stalnog boravišta“, a izraz „ne želi se staviti pod zaštitu“ je zamijenjen riječima „ne želi se u nju vratiti“. U slučaju izbjeglica bez državljanstva pitanje „stavljanja pod zaštitu“ zemlje stalnog boravišta se ne pojavljuje. Kada osoba bez državljanstva napusti zemlju svojeg bivšeg stalnog boravišta zbog razloga navedenih u definiciji, ona se obično u tu zemlju više ne može vratiti. „U slučaju kada se radi o osobi koja ima više od jednog državljanstva, izraz ‘zemlje njezinog državljanstva’ odnosi se na svaku zemlju čije državljanstvo ta osoba ima. Neće se smatrati da osoba nema zaštitu zemlje svojeg državljanstva ukoliko je bez opravdanog razloga, utemeljenog na osnovanom strahu, propustila tražiti zaštitu jedne zemlje čije državljanstvo ima“ (članak 1 A(2), stavak 2 Konvencije iz 1951). Svrha ove klauzule je isključiti iz statusa izbjeglice sve osobe s dvostrukim ili višestrukim državljanstvom koje si mogu pomoći zaštitom barem jedne od zemalja čiji su državljani. Kad god je moguća, nacionalna zaštita ima prednost pred međunarodnom zaštitom. Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine, Opće odredbe, član 1, definicija izraza „izbjeglica“ A (stavak 2). Tekst Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. su izvaci iz Službenog lista SFRJ, objavljeni 14.7.1960., i 30.12.1967.; Zakon o statusu prognanika i izbjeglica,
3

PREGLED

157

Pojam izbjeglica odnosi se na osobu „koja se, uslijed događaja nastalih prije 1.1.1951, a temeljem osnovanog straha od proganjanja radi svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja, nalazi izvan zemlje svojeg državljanstva, te je u nemogućnosti ili se, zahvaljujući tom strahu, ne želi staviti pod zaštitu dotične zemlje; odnosno osobu bez državljanstva koja se, zbog gore spomenutih okolnosti, nalazi izvan zemlje svojeg bivšeg stalnog boravišta, te nije u mogućnosti, ili se zbog straha ne želi u nju vratiti“.5
NN/96, 25.10.1993. (zakonske definicije i pravna uporaba), Izvješće Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice, „Prognanici i izbjeglice u Republici Hrvatskoj“, Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice, Služba za izvješćivanje javnosti, Analitički odjel, Zagreb, srpanj 1995. 5 „Priručnik...“, str.13 (tumačenje pojmova i opća analiza definicije, str. 14-28). Također: (Hovath-Linderberg J., Misertz D., „Working with Refugees and Asylum seekers“, Leaque of Red Cross and Red Crescent Societies, Geneva, 1991:19) u: I. Rogić, J. Esterajher, Z. Knezović, V. Lamza-Posavec, V. Šakić „Progonstvo i povratak: Psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogućnosti povratka hrvatskih prognanika“, Zagreb: SysPrint (1995..:30). Također: Milan Mesić (1992:5-6) „Osjetljivi i ljuti ljudi: hrvatske izbjeglice i prognanici“, Zagreb: Ured za prognanike, povratnike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske: Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu. Također: Milan Mesić (1994:360) ‘Raseljena Hrvatska – svjetski okvir, vrste raseljenika i njihovi pogledi na povratak’ u: „Prognanici i povratnici – briga Crkve“, Posebni otisak Bogoslovske smotre 3-4/1993. Također: Antun Škvorčević (1994: 325) ‘Crkveno učenje o migracijama’ u: „Prognanici i povratnici – briga Crkve“, Posebni otisak Bogoslovske smotre 3-4/1993. (u dodatku se napominje kako neki kasniji dokumenti, poput Deklaracije UN-a o teritorijalnom azilu od 14.12.1967., Deklaracije o pravu na razvoj iz 1986., proširuju definiciju izbjeglica: I Pismo i Dokument se s pravom zauzimaju da se u međunarodne sporazume među izbjeglice ubroje i „žrtve oružanih sukoba, pogrešnih gospodarskih politika i prirodnih nepogoda“. Budući da su i ove osobe, usprkos njihovu nepostojanju u konvencijama, nesvojevoljno morale napustiti svoju zemlju, mnoge vlade priznaju ih izbjeglicama zbog humanitarnih razloga, ali između izbjeglica i iseljenika zakonito priznatih ostaje siva zona ilegalnih izbjeglica ili izbjeglica ‘de facto’. K tome, upozorava i Pismo i Dokument, povećava se broj izbjeglica u vlastitoj zemlji, koje bi valjalo također držati izbjeglicama, jer i oni su najčešće žrtve nasilja. Nejasnoće postoje i s obzirom na tzv. ekonomske iseljenike, gdje valja razlikovati one koji bježe zbog gospodarskih prilika koje prijete njihovu životu od onih koji se iseljuju zbog poboljšanja uvjeta života. Također: Zvonimir Šeparović (1994:385) ‘Međunarodno pravo o izbjeglicama’ u: „Prognanici...“.
158

PREGLED

Pod izbjeglicom se smatra „svaka osoba koja je, radi vanjske agresije, okupacije, strane dominacije ili događaja koji ozbiljno narušavaju javni red bilo u dijelu ili cijeloj zemlji porijekla ili državljanstva, prisiljena napustiti mjesto boravka i potražiti utočište na drugom mjestu izvan svoje zemlje porijekla ili državljanstva“.6 Vezano za određenje pojma izbjeglica, spomenimo da se, ovisno o kriterijima za utvrđivanje statusa izbjeglica, razlikuju pojmovi: izbjeglice (refugees), statutarne izbjeglice, „mandate refugees“, izbjeglice „sur place“ i ratne izbjeglice. Autori studije „Progonstvo i povratak“ navode da se u literaturi o izbjeglicama susreću tri karakteristična termina: izbjeglice (refugees), azilanti (asylum seekers) i raseljene osobe (displaced person). Zauzet je stav da se izbjeglički problem neće moći riješiti dok se sama definicija izbjeglica zadržava isključivo u okviru međunarodnog humanitarnog prava, a ignorira se njegova politička dimenzija. Autori smatraju kako se isključivo humanitarnim djelovanjem temeljenim na konceptu ljudskih prava ne mogu zahvatiti elementarne političke činjenice, bez čega se ukupni izbjeglički problemi neće moći nikada sustavnije riješiti (ovaj je pristup zagovarao nekadašnji visoki povjerenik UN-a za izbjeglice J.P. Hocke, 1989). Još detaljnije razmatranje izveo je Milan Mesić (1992:20-41; također: „Izbjeglice i izbjegličke studije (Uvod u problematiku)“, (Revija za socijalnu politiku 2/94, 1994:113-122), koji je naveo jednu sociološku tipologiju hrvatskih izbjeglica i raseljenih osoba: „predbjeglice“, pseudo-izbjeglice, iznuđene izbjeglice – iznuđeni raseljenici, izbjeglice (raseljenici) pred ratnim razaranjima i okupacijom, prognanici, i zatočenici prognanici. Vezano za definiciju izbjeglice, M. Mesić objašnjava da je Konvencija s jedne strane izražavala visoke humanitarne ciljeve, a s druge bila sredstvo politike hladnog rata. U ovoj drugoj funkciji poticala je bijeg ideoloških disidenata iz nastajućeg istočnog bloka koji je notorno bio netolerantan spram svakog političkog otklona od vladajuće ideologije, a istoDefinicija pojma „izbjeglica“ iz Konvencije o posebnim aspektima problema izbjeglica u Africi, usvojena od Skupštine predsjednika država i vlada Organizacije afričkog jedinstva 10.10.1969. godine. Ova konvencija sadrži definiciju pojma „izbjeglica“, sadržanu od dva dijela: prvi dio je identičan definiciji Protokola iz 1967. (odnosno definiciji Konvencije iz 1951. bez vremenskog i teritorijalnog ograničenja), a drugi dio primjenjuje pojam izbjeglica na gore naznačeno. PREGLED
159
6

vremeno su njezine odredbe i duh ignorirali narušavanje svojevrsnih socijalno-ekonomskih prava koje je socijalizam podupirao, kao valjan razlog izbjeglištva. U svakom slučaju, sama definicija izbjeglice zaslužuje redefiniranje prema vremenskom kriteriju i odrednici voljnosti (prisila, nužda). Ako se pretendira univerzalnoj definiciji izbjeglice, ona zahtijeva drugačiji pristup definiranja vremenskog kriterija („događaji nastali prije 1.1.1951.“ odnose se na okolnosti iz Drugog svjetskog rata). Potreban je sveobuhvatan pristup tumačenju pojma izbjeglice, u sklopu kojega će biti zastupljeni i odgovori na rješavanje izbjegličkih neprilika. Jasno je kako definicije same po sebi problem neće niti mogu otkloniti. Volja za pronalaženjem ispravnog pristupa i odgovorno djelovanje za prestankom njezinih uzroka pokazat će jasnije sagledavanje izbjegličke problematike. Za univerzalnu odgovornost u suočavanju sa samim problemom naglašavamo značaj prava na dom (S. Lang „Challenge of goodness“). Ovaj model sagledan je po uzoru na model Pravednika, ljudi koji su jedinstveni na svoj način, kao i svi mi. Bez dileme, od činjenja dobra u miru osjetno je teže biti izložen ratu i praktično humanitarno djelovati. U ovom su slučaju postignuti rezultati zanemarivi, a djela su jednostavna i velika. Osnovni pokazatelji su uzajamna zaštita ljudskog dostojanstva i zalaganje za ostvarenje prikladnih uvjeta za čovjekov razvoj. Dobro djelo ne izdvaja naciju, vjeru, rasu, dob ili spol. Zato se i izdvaja da „čovjek koji nadmaši zlo dobrim koje učini, zrači svjetlost na svijet, kao sunce ili mjesec koje ne prikrivaju oblaci“. Održavanje stabilnih društvenih odnosa zahtjevno je u mirnodopskim uvjetima, a voditi brigu o ljudima, specifične društvene skupine - uglavnom žrtvi ljudskih prava u bilo kojem obliku - i sačuvati ljudske živote u ratnim uvjetima, vrijedno je poštovanja. No, time misija nije završena. Spašenom životu treba dati vrijednost, a ne ogoliti ga i relativizirati. Načini istraživanja izbjegličke problematike Za većinu stavova o izbjegličkoj problematici smatra se da su razumljivi sami po sebi i kako ih nije potrebno propitivati. Nastojanje
160

PREGLED

da se dođe do valjanih i pouzdanih spoznaja o izbjeglicama u suvremenim međunarodnim odnosima, između ostaloga, za svoj cilj ima mogućnost utjecaja na nove pojave izbjeglištva. Na istraživanje o ovoj problematici primorale su nas kontradikcije između niza međunarodnih propisa koji deklarativno reguliraju ovu problematiku, od Opće deklaracije o ljudskim pravima, preko Konvencije o statusu izbjeglica, sve do aktualnih primjera izbjeglištva. Jednom riječju, u suvremenim međunarodnim odnosima snažno su naglašene kontradikcije između osnovnih prava i prakse u kojoj bi ta ista prava trebala imati svoju primjenu. Osnovna prava koja su potvrđena u Povelji o ljudskim pravima jesu: pravo na slobodu, pravo na jednakost, pravo na pravedan postupak i socijalna osnovna prava. Čak i površno sagledavanje postupaka pojedinaca jednih prema drugima pokazuje priličnu udaljenost od principa univerzalnosti. Kao što smo naveli, iako su osnovna prava čovjeka, kao i zahtjevi za vrednovanjem i poštovanjem koji pripadaju svakom čovjeku, pomno objašnjeni u međunarodnim dokumentima, predstavnici UNHCR-a, vodeće međunarodne organizacije za izbjeglice, upozoravaju kako u svijetu raste broj činilaca koji potiču raseljavanje. Osim ratova i nasilja, u razloge prisilnog raseljavanja navode se: loše upravljanje državama, nedovoljni resursi, ekstremno povećanje cijena koje najviše pogađa najsiromašnije i uzrokuje nestabilnost u mnogim područjima, kao i porast kriminala i klimatske promjene. Da bismo razlikovali pojave izbjeglištva, potrebno je kroz provjerljive pretpostavke, sustavno opažanje i objektivno izvještavanje sagledati ovu problematiku kako bi koristila za daljnju spoznaju. Važno je utvrditi i prirodu njezine povezanosti s drugim pojavama, utvrditi uzroke njezina nastanka, mijenjanja i nestanka. Ovaj postupak razvrstavanja zahtijeva interdisciplinarni pristup, jer je s poznatim uzrocima i tendencijama moguće utjecati na uzroke izbjeglištva i kontrolirati njihovu pojavu. Za promjene koje nastaju u društvenom okruženju potrebno je izgraditi modalitete koji pomažu u ovladavanju problemima na način koji kroz mjere koje se poduzimaju omogućuje jačanje i stabiliziranje strukture društva. To znači da se kroz metodološki pristup treba uvidjeti što izaziva nepoštivanje i preziranje osnovnih prava čovjeka, što prouzrokuje uskraćivanje slobode govora i vjerovanja, a posebice što uzrokuje strah. Pravodobni i
PREGLED
161

valjani istraživački pristup ne samo da je spoznajni nego je i pragmatički jer može objasniti koje sve posljedice po cijele populacije ostavlja njihovo nerješavanje. Izbjeglička problematika može se razmatrati iz više aspekata: pravnog, ekonomskog, sociološkog, politološkog, demografskog, migracijskog, obrazovnog, zdravstvenog, socijalnog, psihološkog, geopolitičkog... Zbog nemogućnosti da u ovom radu obuhvatimo sve aspekte, obradit ćemo samo dva pristupa: geopolitički i socijalni. Geopolitički pristup Jedan od načina istraživanja izbjegličke problematike jeste geopolitički. Ovdje se pažnja posvećuje izbjeglicama kao mogućoj opasnosti za sigurnost zemlje, odnosno izbjeglicama kao sredstvu prinude i manipulacije u smislu postizanja nekog određenog cilja. Primjera za geopolitičko razmatranje ne nedostaje. Aktualni primjer je eskalacija nasilja u istočnom dijelu Konga, gdje je početkom studenog 2008. godine uslijed eskalacije nasilja nasilno ispražnjeno nekoliko izbjegličkih logora kojima je upravljao UNHCR. Prema agencijskim izvještajima oko 50.000 ljudi je završilo na cesti (Deutsche Welle, 6.11.2008.). Drugi primjer je talijanski otok Lampedusa na koji je krajem listopada 2008. godine samo u jednom danu na malim brodićima iz Afrike stiglo 1.000 ljudi (Deutsche Welle, 13.10.2008.). Iako su Italija i Libija potpisale sporazum o sprečavanju dolaska izbjeglica, njihov broj se ne smanjuje. Treći primjer jesu ilegalni imigranti koji traže bolji život. Stalni rast kriminala u zemljama kao što je Meksiko, Gvatemala i El Salvador povećava broj ilegalnih imigranata koji ilegalnim prijelazima stižu do SAD-a. Procjenjuje se da se u SAD-u nalazi oko 12 milijuna ilegalnih imigranata (Sarajevo-x.com, 27.7.2007.; Voice of America, 16.4.2006.). Interpol potvrđuje kako većina izbjeglica iz Centralne Azije preko Rusije dolazi u Zapadnu Europu, preko Ukrajine, Slovačke i Češke Republike. Drugi putuju preko Irana, Turske i Balkana. Većina izbjeglica koji dolaze ilegalno u zemlje EU pokušava pobjeći od bijede i nezaposlenosti koje vladaju njihovim državama. Četvrti primjer su izbjeglice iz Iraka. Gotovo jedan milijun izbjeglica iz Iraka trenutno boravi u Siriji, oko 700.000 izbjeglica u Jordanu,
162

PREGLED

a 9.000 u Švedskoj. Izbjeglice iz Iraka do Švedske dolaze preko Turske, Istočne i Centralne Europe. U ovom dijelu izdvojit ćemo razmatranje F. Fukuyame, koji smatra da su izbjeglice jedan od tri glavna globalna problema s kojima će se svijet morati suočiti u nastupajućoj eri (ostala dva su iscrpljivanje zaliha nafte i terorizam)7. Multidisciplinarnim istraživanjima koja su provodila nova područja istraživanja – izbjegličke studije, utvrđeni su temelji uzroci i tipovi suvremenog izbjeglištva. Općenito, smatra se kako 20-ak milijuna izbjeglica u svijetu „zahvaljuje“ svoj egzodus procesima formiranja novih država i sukobima oko društvenog poretka, kako u novim tako i u starim državnim zajednicama. Često se u nekoj zemlji istodobno zbivaju oba procesa, i u pravilu je tada, kao rezultat tih promjena, izbjeglištvo i snažnije i veće (Zolberg, 1986:416, u M. Mesić, 1994:118). Osim toga, zanimljivo je i što se usvaja mišljenje kako za glavni uzrok sukoba i izbjegličkih pokreta u Aziji i Africi, a u novije vrijeme i na europskom istoku, odgovornost treba tražiti u etničkoj heterogenosti političkih zajednica. Uz zaključke da se razlozi bijega izbjeglica moraju opravdati unutarnjim sukobima i prijetnjom u zemlji svoga porijekla, sve je očitije da se neposredni ili posredni uzroci socijalnim i političkim poremećajima, a onda i izbjeglištvu, posebice iz zemalja Trećeg svijeta, moraju tražiti i u vanjskim činiteljima (Zolberg et al., 1974:152, u: M. Mesić, 1994:119). Upravo zbog svoje složenosti nije moguće zanemariti utjecaj geopolitičkog pristupa. Samo par primjera na koje smo ukazali pokazuje važnost izučavanja novih formi povezivanja ljudi, kao i suvremenog fenomena izbjegličke problematike. Zapravo, migracije se općenito promatraju kao jedan od agensa socijalnih promjena u društvu jer utječu na obje sredine: prostor iz koga se emigrira i prostor u koji se imigrira. Promjena mjesta boravka, neovisno o tome da li se odvija na prisilan ili dragovoljan način, poput potresa uzrokuje nagle promjene i neočekivane okolnosti. Mijenja se struktura stanovništva, pravila, navike i stvari koje su se do tada

W. Shaweross „Mass Migration and the Global Village“, Refugees, No 88, January, 1992, u: M. Mesić (1994:113). PREGLED
163

7

podrazumijevale. Socijalne promjene u društvu su frapantne. Mijenjaju se sredine iz kojih se izbjeglo, kao i sredine u koje se pristiglo. Iako je nezahvalno bez sustavne analize tipologija migracija izvoditi zaključke, činjenica je kako ljudi u pokretu ostavljaju ekonomske, socijalne, kulturne i političke posljedice na individualnoj, grupnoj, pa i globalnoj društvenoj razini. Kako niti jedan proces, pa tako niti fenomen izbjegličke problematike, promatrano kao pojedinačan slučaj ili kao interaktivna pojava, ne postoji sam za sebe, tako se uzročno-posljedični odnosi kretanja stanovništva preslikavaju na socijalnim, ekonomskim, kulturnim, demografskim i političkim područjima. To su razlozi zbog kojih se može govoriti o ovoj populaciji u kategoriji novog svjetskog pokreta. Ne samo da prisilna kretanja stanovništva uzrokuju trajne promjene u socijalnoj strukturi stanovništva u određenim sredinama nego ostavljaju i posljedice na zatečeni stupanj društvenoekonomskih razvojnih procesa. Ideja da državni slomovi ugrožavaju sigurnost i da je potpora gospodarskog razvoja ujedno i potpora nacionalnoj sigurnosti postala je standardni dio strateške analize. Problem, kaže J. Sachs (2007:377), ne leži u povezivanju koncepta siromaštva i nacionalne sigurnosti, nego u ispunjavanju obveza. Naposljetku, činjenica je kako se uglavnom svi antagonizmi na područjima sukoba temelje na siromašnim i teškim uvjetima života. Uspon na ljestvici gospodarskog razvoja povećava radnu produktivnost i dovodi do bitnog porasta životnog standarda. U takvim okolnostima brojnije su i djelotvornije komunikacije, potiče se izvoz i ulaganja u infrastrukturu. Konačno, suradnja među državama preduvjet je stabilnog razvoja, napretka i sigurnosti. Ono što kroz geopolitički pristup želimo naglasiti jeste davanje važnosti pitanjima stabilnog razvoja, kvalitete života, otvorenosti društva prema trgovini i ulaganju, protoku ljudi i ideja, ukupne stabilnosti i međunarodne sigurnosti. Pridavanje važnosti stabilnoj atmosferi nije prazna fraza. Ono je veoma značajno jer stvara uvjete za osobni i društveni razvoj. Naime, uzajamno poštovanje, poštivanje tradicije i uvažavanje različitosti jesu osnova suradnje i sigurnosti između različitih država i društava (više ili manje bliskih), kao i unutarnjeg mira, sreće i zadovoljstva svakog čovjeka.
164

PREGLED

Socijalni pristup U odnosu prema izbjeglicama kao ljudima koji su ispod granice vrijednosti ljudskog dostojanstva izražena je vrlo velika degradacija čovječnosti. Taj odnos je istaknut kada ljudi prema drugima postanu neosjetljivi za težinu uvjeta opstanka i iz njih proisteklih socijalnih razlika. Najvećim dijelom ga prati držanje po strani, odnosno u velikoj mjeri držanje na distanci. Iz prirode ovoga socijalnog odnosa mogu se razrješavati nejasnoće u istraživanju izbjegličke problematike. Značaj socijalnog pristupa istraživanju izdvajamo zbog djelovanja na prevladavanju socijalnih razlika. Naime, vrlo jako izražene društvene nejednakosti znatno utječu na ekonomski i socijalni razvoj svake zemlje. U održivom ekonomskom i socijalnom razvoju prednost je dana društvenim vrijednostima kojima se prevladavaju i ublažavaju socijalne razlike, pronalaze modeli borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, te pomaže siromašnim i isključenim članovima društva. Razumijevanje i prepoznavanje razvoja socijalne države i s njom u vezi s najznačajnijim problemima jeste vrlo važan korak prema uravnoteženom razvoju i revitalizaciji. Kada pojedinci ili skupine više ne sudjeluju u ključnim društvenim procesima i kada smanjuju svoje društvene kontakte, nužno je upoznati razloge koji posredno dovode do pojave socijalne isključenosti u društvu. Jedna od skupina kod kojih postoji povećani rizik od socijalne isključenosti jesu isključene osobe s obzirom na ekonomski status („Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost“, Zagreb: Program UN-a za razvoj, 2006:14). Ovisno o uzroku izloženosti povećanom riziku od socijalne isključenosti, u isključene s obzirom na ekonomski status ubrojeni su: siromašni, nezaposleni (posebice dugotrajno nezaposlene osobe), beskućnici, kućanice, povratnici, raseljene osobe, migranti. Također se među skupine s povećanim rizikom siromaštva i socijalne isključenosti uključuju i osobe s niskim primanjima: nezaposleni, starije osobe bez mirovine, jednoroditeljske obitelji, osobe s više od dvoje djece, samohrane majke, starije žene, interno raseljene osobe i izbjeglice, ranjive etničke manjine i osobe s posebnim potrebama (osobe s invaliditetom, bolesne osobe). Rezultati prve sveobuhvatne analize problematike socijalne isključenosti u Hrvatskoj („Neumreženi: Lica socijalne
PREGLED
165

isključenosti u Hrvatskoj“, 2006, Zagreb: Program UN-a za razvoj) pokazali su da među društvene skupine za koje je utvrđeno da su izložene najvećem riziku od socijalne isključenosti, između ostalih, spadaju i povratnici i raseljene osobe. Prema rezultatima istraživanja svaka deseta osoba u Hrvatskoj je socijalno isključena (11,5%), a čak 20% stanovništva Hrvatske (gotovo jedna petina) subjektivno se osjeća socijalno isključenima. Analize UNDP-a su pokazale da se ranjivo stanovništvo u ruralnim, slabo naseljenim područjima i područjima pogođenim ratom nalazi na samom dnu ljestvice u pogledu kvalitete života. Osnovne demografske karakteristike Hrvatske pokazuju nepovoljne demografske trendove: izrazit trend starenja stanovništva, negativna stopa prirodnog prirasta, koncentracija stanovništva u regionalnim centrima, depopulirana područja, izrazite gospodarske i društvene razlike između regija. Kada uz ove podatke navedemo samo jedan podatak iz demografskog profila povratnika, i on će sam po sebi dovoljno govoriti: povratnici su stariji od prosjeka stanovništva u Republici Hrvatskoj (prosječna dob u zemlji je 39 godina i time je Hrvatska jedna od najstarijih u Europi). Starije od 65 godina je 50% povratnika (2006:54). Takva dobna struktura ima ne tako zanemarive posljedice. Između ostaloga, ograničena je sposobnost stanovništva da aktivno sudjeluje u gospodarskom razvoju i proizvodnji. Sustav državne skrbi u područjima povratka je često nerazvijen i već preopterećen zahtjevima da zadovolji potrebe ranjivih povratnika. Preopterećen sustav loše je opremljen i nije sposoban osigurati količinu i kakvoću usluga za nešto više od pukog preživljavanja (2006:55-59). Ne samo zbog ovog razloga, starije i ranjive osobe koje žive u depopuliranim područjima imaju ograničen pristup službama socijalne skrbi. Prema službenim podacima Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva od 1.11.2008. godine, po modelima (tipovima) napuštanja prebivališta i preseljenja evidentirano je 376.217 osoba. Podaci s modelima statusa (hrvatsko Podunavlje, povratnici, obnova u tijeku, izbjeglice, useljenici)8 i prema starosnoj dobi prikazani su u tablici broj 1.
Prognanik je osoba koja je s jednog područja Republike Hrvatske izbjegla na drugo područje Republike Hrvatske.
166
8

PREGLED

Najveći broj registriranih jesu povratnici, ukupno 213.857 osoba, odnosno 56,84% ukupno registriranih osoba. Slijede izbjeglice 88.161 osoba (23,43%), hrvatsko Podunavlje 32.020 osoba (8,51%),
Prognanik iz hrvatskog Podunavlja je prognanik koji ima prebivalište na okupiranom području RH, u hrvatskom Podunavlju ima pravo na osobni karton prognanika – hrvatskog Podunavlja (Pravilnik revizije osobnih kartona prognanika, povratnika i izbjeglica, odjeljak II a, članak 7-8, odjeljak II b, članak 9-12, Ured za prognanike i izbjeglice, Zagreb, 1996). Prognanik – obnova u tijeku je prognanik čiji je stambeni objekt IV, V i VI stupnja oštećenja, a još nije obnovljen i ima prebivalište na teritoriju RH oslobođenom u vojnoredarstvenoj akciji „Oluja“, ima pravo na osobni karton prognanika – obnova u tijeku (Ibid., str. 9). Izbjeglica je osoba koja je iz Republike Hrvatske izbjegla u inozemstvo, osoba koja je izbjegla u Hrvatsku s područja druge države u kojoj imaju državljanstvo uglavnom iz BiH te u manjem broju iz Srbije (Zakon o statusu prognanika i izbjeglica NN 96/93, Izvješće Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice „Prognanici i izbjeglice u RH“, Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice, Služba za izvješćivanje javnosti, Analitički odjel, Zagreb, srpanj 1995). Izbjeglica je osoba koja je našla privremeno utočište u Hrvatskoj kao prvoj susjednoj zemlji do odlaska za treće zemlje za koje imaju potrebne dokumente (Ibid.,), osoba koja ima prebivalište na teritoriju BiH a koje temeljem Dejtonskog sporazuma pripada srpskom entitetu, te Hrvati s područja SRJ (Odjeljak IV a, članak 16-19, Pravilnik revizije osobnih kartona prognanika, povratnika i izbjeglica, Ured za prognanike i izbjeglice, Zagreb, 6.11.1996). Izbjeglica useljenik je Hrvat prognan s područja BiH, i to izvan Federacije, te s područja SRJ, a koji je temeljem Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju imovinom dobio privremeno u posjed i na korištenje useljiv stan ili kuću, te ima boravište ili prebivalište na području posebne državne skrbi RH (Odjeljak IV b, članak 20-22, Pravilnik revizije osobnih kartona prognanika, povratnika i izbjeglica, Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice, Zagreb, 6.11.1996). Termin raseljena osoba često se koristi kao sinonim za izbjeglice, ali kao „interno raseljene osobe“. Primjenjuje se za osobe koje su izbjegle iz jednog u drugi kraj domovine, tj. nisu prešle granicu. U Hrvatskoj se za te osobe koristi termin „prognanici“, M. Mesić (1992:18-19; 28-34), (1994:361). Povratnik je osoba koja je stekla status povratnika prema posebnim propisima o povratnicima i osoba koje se vratila temeljem Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba iz 1998. godine (NN 92/98). Povratnik kome je priznat status povratnika ima pravo povratnika najdulje šest mjeseci od datuma povratka. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica izjednačeni su status i prava prognanika i izbjeglica (NN 64/91, 96/93, 39/95, 29/99, 128/99, 86/02). Također: Izvješće Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice „Prognanici...“, Zagreb, 1995; Adalbert Rebić (1994: 387-391) u: „Prognanici...“; Odjeljak III, članak 13-15, Pravilnik revizije osobnih kartona..., 1996. PREGLED
167

useljenici 21.286 osoba (5,65%) i obnova u tijeku 20.893 osoba (5,55%). Vezano za dobnu strukturu, uočljiva je zastupljenost osoba visoke životne dobi, starijih od 70 godina (25,33%), gdje su 60% osobe ženskog spola, prema modelu povratnika i izbjeglica. Osobe od 60 do 69 godina i osobe starije od 70 godina zajedno čine 36,22% ukupno registriranih osoba. Podsjetimo da je udio osoba starih 65 godina i više u Hrvatskoj u 2005. godini bio 755.987 osoba, odnosno visokih 17% stanovništva. Indeks starenja koji predstavlja odnos stanovništva u dobi od 60 ili više godina u stanovništvu izrazito je visok za populaciju povratnika. Prema istraživanju UNDP-a, takva dobna struktura ima brojne ozbiljne posljedice: visoku stopu korištenja usluga zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, ograničenu sposobnost za aktivno sudjelovanje u gospodarskom razvoju, ograničena investicijska ulaganja u područja s takvom demografskom statistikom, mogućnost širenja razvojnog jaza i povećanja nejednakosti (2006:55). Osim toga, uz visoku stopu nezaposlenosti i ukupno teško socioekonomsko okruženje, upitna je i sposobnost zajednice da učinkovito pomaže ranjive9. Što se dobne strukture sveukupno registriranih tiče (tablica 1), iza osoba više životne dobi po udjelu u zastupljenosti slijede: osobe od 20 do 29 godina (14,48%), osobe od 50 do 59 godina (12,75%), osobe od 40 do 49 godina (12,61%), od 30 do 39 godina (12,25%), od 60 do 69 godina (10,89%), od 10 do 19 godina (10,76%) i osobe do devet godina (0,90%). Službeni podaci Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva od 1.11.2008. godine o broju osoba po modelima (tipovima) napuštanja prebivališta i preseljenja i regionalnim uredima u razdoblju 1997-2008. godine prikazani su u tablici broj 2. Ove podatke smo izdvojili zbog pristupa prema pitanju regionalnog razvoja. Politika regionalnog razvoja usmjerena je prema smanjenju gospodarskih i društvenih razlika između regija na određenom području, promatrano u skladu s ciljem jedinstvenog tržišta, te slijedom toga uravnoteženom regionalnom razvoju. Stoga
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (Statistički ljetopis 2005.) u dobi od 15 do 64 godine radno sposobnih je 2.742.000, aktivnih 1.734.000, zaposlenih 1.489.000, nezaposlenih 246.000 i neaktivnih 1.008.000 stanovnika.
168
9

PREGLED

je u sagledavanju zapostavljenih regija, između ostaloga, važno analizirati razinu gospodarskog razvoja, prirodne i klimatske uvjete, osobine stanovništva (rijetko naseljene regije s izrazito niskom gustoćom stanovnika, regije izložene iseljavanju), ograničenja dostupnosti (otočne regije, regije slabo povezane s centrima putem učinkovitih prometnih infrastruktura), kao i rizik siromaštva. Kao što smo prethodno naveli, u društvene skupine izložene velikom riziku od socijalne isključenosti ubrajaju se povratnici, izbjeglice i raseljene osobe. Od ukupnog broja registriranih regionalni uredi s najvećom zastupljenošću osoba po modelima (tipovima) napuštanja prebivališta i preseljenja su: Sisak sa 58.882 osobe (15,65%), Vinkovci sa 44.096 osoba (11,72%), Osijek sa 43.668 osoba (11,60%), Zagreb sa 37.209 osoba (9,89%), Šibenik sa 35.517 osoba (9,44%), Zadar sa 33.200 osoba (8,82%), Karlovac sa 30.101 osobom (8%), Slavonski Brod sa 21.160 osoba (5,62%), Požega sa 13.026 osoba (3,46%), Gospić sa 11.064 osobe (2,94%). Regionalni uredi koji su imali najmanju zastupljenost osoba po modelima (tipovima) napuštanja prebivališta i preseljenja su: Makarska 3.082 osobe, Virovitica 4.832 osobe, Varaždin 4.916 osoba, Dubrovnik 5.683 osobe, Pula 5.822 osobe, Rijeka 6.427 osoba i Bjelovar 6.734 osobe. Napomenimo da regionalni uredi prate teritorijalni ustroj županija, odnosno strukturu klasifikacije na razini NUTS III razine, a regionalni razvoj se sagledava prema razini NUTS II regija. Prema ovoj klasifikaciji najveći broj prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba imala bi središnja i istočna (panonska) Hrvatska 222.499 osoba (59,14%), slijedi jadranska Hrvatska sa 111.593 osobe (29,66%) i sjeverozapadna Hrvatska sa 42.125 osoba (11,19%). Prema istraživanju UNDP-a (2006:59), ako se sadašnja teška socioekonomska situacija u područjima povratka nastavi i dalje i ako različiti programi za socijalnu i gospodarsku revitalizaciju ne počnu uskoro davati pozitivne rezultate za sve segmente stanovništva, takvi uvjeti bi mogli i dalje utjecati na brzinu povratka i još više izolirati povratnike. S tim u vezi naglašene su i implikacije za politiku.

PREGLED

169

Tablica 1:

Tablica 2:

Kako su siromaštvo i socijalna isključenost često koncentrirani na posebnim geografskim područjima, koja mogu biti i udaljena seoska područja kao i sirotinjske gradske četvrti, u razmatranju fenomena izbjegličke problematike, pored ostalog, pokazuje se i važnost regionalnog razvojnog pristupa. Zajedničko pitanje za
170

PREGLED

brojne skupine jeste potreba za razvojem sveobuhvatnih lokalnih planova razvoja za izložena područja (2006: 135). Razmatranje socijalnog pristupa je značajno ponajviše zbog ublažavanja siromaštva i socijalne isključenosti. Uravnotežen ekonomski razvoj i politika socijalnog uključivanja bitne su pretpostavke za politiku regionalnog razvoja. Njezine osnovne značajke su: sagledavanje uzroka velikih razlika u nivou razvijenosti, prioritetno bavljenje zapostavljenim regijama i usmjerenost prema smanjenju gospodarskih i društvenih razlika između regija. Zaključak Da je izbjeglička problematika značajna za istraživanje potvrđuje porast broja izbjeglica u svijetu. Više od dva milijuna osoba na skrbi UNHCR-a zabilježeno je 2005. godine u samo godinu dana. Činjenica je kako su u suvremenim međunarodnim odnosima snažno naglašene kontradikcije između osnovnih prava i prakse u kojoj bi ta ista prava trebala imati svoju primjenu. Uvriježeno je mišljenje kako ratovi i nasilje potiču raseljavanje. Ovim činiocima sada se dodaju: loše upravljanje državama, nedovoljni resursi, ekstremno povećanje cijena, porast kriminala i klimatske promjene. Istraživanje ove problematike posebno je važno zbog utvrđivanja uzroka njezina nastanka (strah, nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava, uskraćivanje slobode govora i uvjerenja) i pravodobnog sagledavanja koje sve posljedice po cijele populacije ostavlja njihovo nerješavanje. Pridavanje važnosti stabilnoj atmosferi preduvjet je osobnog i društvenog stabilnog razvoja, kvalitete života, otvorenosti društva prema trgovini i ulaganju, razmjeni znanja i svim oblicima napretka, ukupne stabilnosti i međunarodne sigurnosti. Uzajamno poštovanje, poštivanje tradicije i uvažavanje različitosti jesu osnova suradnje i sigurnosti između različitih država i društava (više ili manje bliskih), kao i unutarnjeg mira, sreće i zadovoljstva svakog čovjeka. U održivom ekonomskom i socijalnom razvoju prednost je dana društvenim vrijednostima kojima se prevladavaju i ublažavaju socijalne razlike, pronalaze modeli borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, te pomaže siromašnim i isključenim članovima društva. Razumijevanje i prepoznavanje razvoja socijalne države
PREGLED
171

i s njom u vezi najznačajnijih problema daje snagu revitalizaciji i uravnoteženom razvoju. Podsjetit ćemo da se u suvremenim međunarodnim političkim odnosima povjerenje drži kategorijom „društvenog kapitala“ koji će postati važniji od fizičkog. Društveno povjerenje je kategorija koja osnažuje pojedinca, potiče njegovu kreativnost i interaktivnost sa zajednicom. Kao što smo po izdvojenim primjerima mogli uočiti, u vezi sa smanjenjem broja izbjeglica aktualne međunarodne prilike ne djeluju ohrabrujuće. Osim toga, neravnopravnost i među ovom populacijom više je nego očigledna. Pitanje je da li treba i ako treba tko osigurava ravnopravno i aktivno uključivanje izbjeglica u društvenu zajednicu. Ovom pitanju prethodi traženje rješenja o ciljevima odnosno strategiji razvoja određene društvene zajednice koja je doživjela promjene bilo izlascima bilo dolascima ljudi. Razumljivo je da ukoliko se strategija zasniva na kvantiteti onda društveni cilj nije podizanje kvalitete života. Da iznimke potvrđuju pravilo, dobar je primjer rijetko naseljena Norveška koja je, unatoč izrazitim razlikama u civilizacijskim dostignućima, pronašla mjesto u društvu za razne društvene slojeve. Takvim postupkom, usuđujem se reći, fenomen izbjeglica ne samo da nije naglašen nego je naprosto nestao. Uz dobro osmišljen i vođen program rada nije bilo društvenih poremećaja, odnosno nisu narušene postojeće društvene okolnosti. Ono što komplicira rješenje jesu valovi izbjeglica i zbjegovi. Dakle, ovo je problem s kojim se akteri u međunarodnim političkim odnosima moraju suočiti. Problem se može onemogućiti u samom početku organiziranim pristupom i pravilno postavljenom strategijom društvenog razvoja unutar jedne zajednice. Za daljnji korak u napretku neophodna je suradnja i razmjena iskustava između raznih država i društava, što je u stvari stvaralačka snaga temelja slobode, pravde i mira u svijetu.

Literatura 1. Deutsche Welle, „Ispod granice ljudskog dostojanstva – izbjeglice u Lampedusi“, Stefan Troendle, 13.10.2008
172

PREGLED

2. Deutsche Welle, „Rijeka izbjeglica u Kongu”, Michael Becker / Frank Hofmann, 6.11.2008. 3. Izvješće o društvenom razvoju Hrvatske 2006, „Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj“ (2006), Zagreb: Program Ujedinjenih naroda za razvoj 4. Izvješće Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice, „Prognanici i izbjeglice u Republici Hrvatskoj“, Vlada RH, Ured za prognanike i izbjeglice, Služba za izvješćivanje javnosti, Analitički odjel, Zagreb, srpanj 1995. 5. Konvencija o statusu izbjeglica 6. Lang Slobodan (1992) „Challenge of goodness: twelve humanitarian proposals based on the experience of 1991-1995. Wars in Croatia and Bosnia and Herzegovina“ u: ‘Croatian medical journal’ 1/1998, str.72-76 7. Milan Mesić (1992) „Osjetljivi i ljuti ljudi: hrvatske izbjeglice i prognanici“, Zagreb: Ured za prognanike, povratnike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske: Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu 8. Milan Mesić (1994) „Izbjeglice i izbjegličke studije (Uvod u problematiku)“, Revija za socijalnu politiku 2/94 9. Opća deklaracija o ljudskim pravima 10. „Priručnik o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglica“ prema Konvenciji iz 1951. godine i Protokolu iz 1961. godine o statusu izbjeglice, Ured visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice, Geneva, siječanj 1988. 11. „Prognanici i povratnici – briga Crkve“ (1994) , Posebni otisak Bogoslovske smotre 3-4/1993 12. Puljiz Vlado „Socijalna prava i socijalni razvoj Republike Hrvatske“ u: ‘Revija za socijalnu politiku’, 1/2005, str.3-20 13. Republika Hrvatska, Državni zavod za statistiku, „Statistički ljetopis 2005“, Zagreb 14. I. Rogić, J. Esterajher, Z. Knezović, V. Lamza-Posavec, V. Šakić „Progonstvo i povratak: Psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogućnosti povratka hrvatskih prognanika“ (1995) Zagreb: SysPrint. 15. Sachs Jeffrey (2007) „Kraj siromaštva: ekonomske mogućnosti našeg doba“, Zagreb: Algoritam.
PREGLED
173

16. „Socijalni rad u oblasti izbeglištva (raseljeni, prognani, azilanti i izbeglice): minimum standarda za razvoj plana predmeta za programe višeg obrazovanja“ (2003), Program razvoja regionalne kompetentnosti, Menderék - mađarsko Udruženje za migrante, Savet urednika CDNP/Regionalna jedinica Visokog komesarijata za izbeglice UN, Budimpešta. 17. „Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost“ (2006), gl. Ur. Nenad Starc, Zagreb: Program Ujedinjenih naroda za razvoj. 18. Voice of America, „Strani novinari o američkim problemima s imigracijom“, Judith Latham, 16.4.2006. 19. Živković Ilija (1995.) „Asimilacija i identitet: studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi“, Zagreb: Školska knjiga 20. www.dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs_MR2/ Dokumente/dokument1 21. www.ffzg.hr/hre-edc/Deklaracijaljp.pdf 22. www.sarajevo-x.com/clanak/070727047 23. www.unhcr.hr/index.php?option=com_content&task=view &id=32&Itemid=43&lang=hr

174

PREGLED

UDK 316.42 + 355.43

Alija Kožljak

RAZVOJ STRATEGIJE SIGURNOSTI TRENDS IN THE DEVELOPMENT OF SECURITY STRATEGIES

Sažetak Tokom sveukupnog razvoja društva sigurnost se oduvijek naglašavala kao društvena vrijednost od izuzetnog značaja. No, s razvojem društva generirale su se i nove prijetnje s kojima se trebalo suočavati. Konflikti, ratovi, osvajanja teritorija, nametanja ideologija postaju oblici i sredstva ispoljavanja prijetnji. S pojavom država, historija je pokazala da najveća prijetnja postaju upravo one jedna drugoj, što ubrzo dovodi do spoznaje da se lakše oduprijeti takvoj vrsti prijetnje sklapanjem saveza i koalicija, to jest alijansi. Slična situacija je i s pojavom takozvanih asimetričnih prijetnji, koje trenutno najozbiljnije ugrožavaju svjetsku sigurnost, što je uvjetovalo i promjene u razvoju i djelovanju strategija sigurnosti. U današnjem svijetu nekonvencionalnih i teško predvidivih prijetnji sigurnosti prisutna su višestrana nastojanja različitih faktora za stvaranjem i očuvanjem sigurnog i stabilnog okruženja. Ta su djelovanja posebno očigledna u euroatlantskom području, koje uglavnom podrazumijeva evropski i sjevernoamerički kontinent. Da li postoje strategije i doktrine odnosno načini i sredstva kako bi se efikasno interveniralo u cilju zaštite od različitih oblika ugrožavanja sigurnosti, spriječila masovna ubijanja i etnička čišćenja, zaštitilo od terorističkih akata u današnjem globalnom sigurnosnom okruženju, pitanja su kojima se treba ozbiljno pozabaviti. Nadalje, da li su države ili međunarodne organizacije sposobne i spremne da djeluju u ovom smjeru, da li žele povezivanja i interakcije u vezi sa sigurnošću.
PREGLED
175

Razmatrajući strategiju i sigurnost u oblasti društvenih nauka, može se konstatirati nezaobilaznost interdisciplinarnog pristupa, odnosno razmatranje jedne šire teorijske osnove, gdje su uzeta u obzir teorijska saznanja iz oblasti političkih nauka – međunarodnih odnosa i sigurnosti, zatim razmatranje vojnih nauka, a posebno strategije kao njene vodeće grane, koja je uglavnom evoluirala u sklopu ratne vještine kao nauke. Elaborirajući uopćeno sigurnost i strategiju kao naučne discipline, ali i kao bitne faktore za proučavanje i analiziranje strategija sigurnosti u euroatlantskom području, posebno onih sadržaja koji određuju povezanost i interakciju strategije i sigurnosti, stvara se solidna baza za kvalitetnije istraživanje i analiziranje strategija sigurnosti različitih organizacija, saveza i pojedinih država, od njihovog nastanka, razvoja, pa do stvaranja modernih strategija sigurnosti. Imajući u vidu sva ta saznanja, neophodno je postojanje i poimanje čvrste naučne osnove savremenim teorijama sigurnosnih strategija, koje pokušavaju doći do novih podataka i činjenica bitnih za spomenutu problematiku. Ona obuhvata uređenu oblast naučnih saznanja iz domena politike, diplomatije, sociologije, vojnih nauka, ekonomije i drugih oblasti koje kao predmet istraživanja imaju sukobe, ali i koncepte njihovog sprječavanja i uspostave mira i sigurnog okruženja. Ključne riječi: alijansa, asimitrične prijetnje, civilna kontrola, demokratska kontrola sigurnosnog sektora, diplomatija, doktrina, egzistirajući sigurnosni jaz, EU, euroatlantske organizacije, hladni rat, ideološko-političke premise, interoperabilnost, komplementarno djelovanje, konvencionalne prijetnje, kriminal, međunarodna zajednica, međunarodni dogovori, multilateralne institucije, NATO, priemptivno, preventivno djelovanje, SAD, sigurnosne strategije, sigurnosno okruženje, strategija, širenje tehnologija, terorizam, transatlantska saradnja, uzročni korijeni prijetnji, vojna intervenija, Vijeće sigurnosti UN-a, vojna supersila, vojni budžet, vojni kapaciteti, transatlantska veza

176

PREGLED

Summary Throughout the overall development of society, security has been always accentuated as a social value of exceptional importance. However, with the development of society, new threats which needed to be faced were also generated. Conflicts, wars, conquests of territories, enforcement of ideologies are becoming the forms and means of expressing threats. History has shown that with the emergence of states it is they which are becoming the greatest threats to each other and this, in turn, has rapidly lead to the realization that such threats can be more easily countered by forging alliances and coalitions. It is a similar case with regards to the so-called asymmetric threats, which currently most seriously undermine world security and which have also conditioned changes in the development and functioning of the security strategies. In today’s world of unconventional and hardly predictable threats to security, there is a presence of multifaceted efforts by various factors towards the creation and preservation of a secure and stable environment. These efforts are especially visible in the Euro-Atlantic region, which primarily includes the European and the North American continent. Issues which need to be seriously addressed are whether strategies and doctrines, i.e. ways and means, exist to efficiently intervene on providing protection from various forms of threats to security, preventing mass killings and ethnic cleansings and providing protection from terrorist acts in today’s global security environment. Furthermore, the issue is whether states or international organisations are able and willing to act in this direction and do they want integrations and interactions with security. Considering strategy and security in the field of social sciences, the unavoidability of an interdisciplinary approach can be noted, i.e. the consideration of a broad theoretical basis which takes into account theoretical discoveries in the field of political sciences – international relations and security, this followed by the analysis of military sciences, especially strategy as its leading branch, which has primarily evolved as part of military skill as a science. By discussing security and strategy in general terms, as fields of science, but also as important factors for the study and analysis
PREGLED
177

of security strategies in the Euro-Atlantic region, especially those segments which determine the association and interaction of strategy and security, a solid basis is being created for an improved research and analysis of security strategies of different organisations, alliances and individual states, from their inception, development, all the way to the creation of modern security strategies. Keeping in mind all these findings, the existence and consideration of a firm scientific basis on contemporary theories of security strategies, which try to reach new information and facts important for this issue, is vital. It encompasses the regulated field of scientific discoveries in the fields of politics, diplomacy, sociology, military sciences, economy and other fields which focus on researching conflict, but also concepts of preventing it and establishing peace and a secure environment. Key words: Alliance, asymmetric threats, civilian control, democratic control of the security sector, diplomacy, doctrine, existing security gap, EU, Euro-Atlantic organisations, Cold War, ideologicalpolitical premises, interoperability, complementary action, conventional threats, crime, international community, international agreements, multilateral institutions, NATO, pre-emptive, preventive actions, USA, security strategies, security environment, strategy, technology proliferation, terrorism, transatlantic cooperation, root causes of threats, military interventions, UN Security Council, military superpower, military budget, military capacities, transatlantic connection Prijetnje međunarodnoj sigurnosti Međunarodna zajednica je ušla u period koji karakteriziraju duboke promjene. Ovaj proces je prvobitno iniciran završetkom hladnog rata i njegovom čvrstom, još stabilnom bipolarnom strukturom moći. To je još više ubrzano napadima na SAD od 11. septembra 2001. godine, ali i američkom vojnim intervencijama u Afganistanu i Iraku. Novo sigurnosno okruženje vrlo brzo je zahtijevalo od178

PREGLED

govarajuće efikasne reforme sigurnosnog sektora, kao i gotovo imperativno postavljanje principa njegovog modernog vođenja. Kraj hladnog rata nije sa sobom donio i kraj historije, ali je na neki način doveo do vraćanja historije. Očiti su primjeri zemalja jugoistočne Evrope, Kavkaza, ali i nekih drugih područja, gdje smo svjedoci pokušaja nasilnog i krvavog prekrajanja granica. Destruktivni nacionalizam i religijski fundamentalizam ojačali su kako u snazi tako i u stepenu ispoljavanja. Kao primjer mogu se navesti ponovo dijelovi Balkana, Bliski istok, te afrički kontinent, gdje su brojne države posrnule ili su praktično pred kolapsom, dok je cijela regija kontinenta ugrožena da zapadne u neku vrstu endemičnog sukoba. Savremeni politički vokabular ponovo je prepun užasavajućih riječi etničko čišćenje i genocid. Dosadašnje evropske linije razdvajanja nisu više stabilne kao nekad. Evropski kontinent se razvija kroz širenje euroatlantskih integracija, što zajedno daje nadu za kreiranje zone stabilnosti, mira i vladavine zakona. Međutim, u isto vrijeme na mnogim evropskim periferijama opao je stepen opće ljudske sigurnosti i buknuli su konflikti, praćeni valovima izbjeglica. Nakon onoga što se desilo 11. septembra 2001. godine nije došlo do kraja civilizacije, ali je taj događaj nedvojbeno pokazao nepobitnu ranjivost međuzavisnog svijeta i ujedno naglasio globalizaciju terorizma. Prvi put od svog postojanja, NATO je, odlukom o pozivanju saveznika da reagiraju po osnovu člana 5, prezentirao nove principe i limite u funkcioniranju dotičnog saveza. Odluka SAD-a da napadne Irak i preorijentira se na strategiju preventivnih udara, sa ili bez rezolucije Ujedinjenih naroda, očit je primjer zanemarivanja činjenice da taj potez ima međunarodni značaj. Iako se stalno potencira uvažavanje transatlantske veze, mnogi analitičari se slažu da je ovo ipak prevazilaženje granice korektnih odnosa. Još je suviše rano za davanje nekih općih ocjena šta je ispravan a šta pogrešan potez u ovom promjenjivom sigurnosnom okruženju, ali se već mogu nagovijestiti neka početna zapažanja šta bi se moglo uraditi. Ranije spomenuti vestfalski svijet nacionalnih država kao, kako smo rekli, nepromjenjivi stup međunarodnog poretka postaje zamijenjen mnogo kompleksnijom realnošću. Time i teritorijalna odbrana, kao osnovni zadatak oružanih snaga, u svijetu gdje su i
PREGLED
179

ekonomija i sigurnost postali globalizirani, postaje sve kompliciranijim pitanjem. Znači, i dalje ostaje prisutna potreba za vojno-odbrambenim kapacitetima iako rat između država ostaje kao realna mogućnost samo u pojedinim dijelovima svijeta. Ipak vlada uvjerenje o neophodnosti postojanja snaga prepoznatljivih po vojnim kapacitetima za brzo djelovanje i sa sposobnošću za pariranje novim formama globalnih prijetnji od organiziranog međunarodnog kriminala, preko raznih oblika manifestiranja terorizma, Al–Qaede, otmičara aviona, brodova i sl. Vanjski neprijatelj uveliko je zamijenjen unutrašnjim neprijateljem, a time i naglašenom unutrašnjom nestabilnošću država. Društveni razdor i interni sukob su zaista potisnuli tradicionalni rat kao najrašireniju formu vojnog konflikta. Unutrašnja i vanjska sigurnost više ne mogu biti jasno razdvojene. U isto vrijeme, granice između organiziranog kriminala i naoružanih domaćih frakcija u mnogim zemljama su postale nestabilne. Ratne vođe su se vratile na scenu u novoj ulozi. Oni se vrlo često pojavljuju kao organizatori i realizatori nehumane trgovine ljudima, drogom, tropskim drvećem, oružjem i slično. Kretanja naspram čestih sukoba i rastuća nesposobnost u postizanju mira realnost su današnjih trendova. Državni monopol na posjedovanje legitimnih oružanih snaga je pod stalnim pritiskom. On je u potpunosti srušen u, modernim terminom rečeno, posrnulim državama1. One su se izopačile u autoritativne režime, u kojima se dijelovi sigurnosnih aparata preko noći transformiraju u “odrede smrti”. To je posebno aktuelno u posttotalitarnim državama, gdje su mlade i ranjive demokratske institucije u sukobu sa, iz prošlosti naslijeđenim, nereformiranim sigurnosnim aparatom. Ovaj fenomen pokušava se prevazići brzim porastom privatnih sigurnosnih agencija i privatnih vojnih kompanija. Kao jedan od modernih primjera je Izrael, gdje oko 100.000 privatnih sigurnosnih zaštitara formiraju najveći sektor izraelske ekonomije. Slično je i s privatnim vojnim kompanijama, gdje naprimjer preko 15.000 pripadnika ovih kompanija, nakon oružanih snaga SAD-a, čine drugi po veličini vojni kontingent u okupiranom Iraku.
Kao ‘posrnule države’ često se u literaturi navode Somalija, Sudan, DR Kongo, Afganistan, Irak, Haiti itd.
180
1

PREGLED

Pravila i principi koji reguliraju upotrebu snaga i koji su jednoglasno prihvaćeni od stalnih članica UN-a često su predmetom rasprava, a neki oblici upotrebe bivaju izloženi i žestokim verbalnim debatama. Suprotstavljajući se fundamentalnom izazovu, SAD se razišao sa svijetom u pogledu primjene člana 51 Povelje UN-a. Zlatno doba multilateralizma, druga polovina dvadesetog stoljeća, i zbog navedenog je pod prijetnjom da bude okončano, i to baš u trenutku kada globalizirane i sve kompleksnije sigurnosne promjene traže sve više i više međunarodne saradnje. Analizirajući države pojedinačno, civilna i parlamentarna, to jest sveukupna demokratska kontrola sigurnosnog sektora na nacionalnom nivou u mnogim posttotalitarnim državama ostala je na vrlo niskom nivou. Nadzorni mehanizmi, ako uopće i postoje, nastoje da se fokusiraju na neki od pojedinačnih aspekata sigurnosnog sektora (oružane snage, paravojne formacije, policiju, graničnu službu, obavještajne i državne sigurnosne agancije i druge naoružane formacije), ali ne uspijevaju da se bave sistemom kao cjelinom. Ovaj fenomen bi se u velikoj mjeri mogao prodiskutirati i u Bosni i Hercegovini, gdje još uvijek u praksi ne postoje precizno izdefinirane nadležnosti pojedinih institucija i agencija. Sve je više vidno širom svijeta da privatne vojne kompanije uveliko izbjegavaju tradicionalni demokratski i parlamentarni nadzor. Ovo posebno postaje zabrinjavajuće u vremenu kada borba protiv terorizma ima tendeciju pomjeranja fokusa sa zaštite individualnih interesa naspram potrebe za kolektivnom sigurnošću. Zato reforme koje uključuju civilnu i parlamentarnu kontrolu sigurnosnog sektora postaju ključnim preduvjetom mira, stabilnosti i općeg razvoja, kao što je i adekvatno vođenje sigurnosnog sektora postalo preduvjetom za sigurnost čovječanstva. Sigurnost uveliko prestaje biti ekskluzivno područje oružanih snaga, a ona se više ne može definirati ni predominantno vojnim terminima. U cilju što efikasnijeg nošenja s novim spektrom prijetnji sigurnosti, očito je da postaje neophodnom potreba za bliskom i efikasnom saradnjom svih komponenti cjelokupnog sistema. U totalitarnim državama sigurnosni sistem je organiziran kroz rivalitet
PREGLED
181

utjecajnih ministarstava, koja nisu spremna za međusobnu saradnju, nego svako za sebe formira, kako se često kaže, državu u državi, i na taj način vrlo jednostavno rade jedni protiv drugih, primjenjujući dobro poznati koncept takozvanog podijeljenog vladanja. U modernim demokratijama sigurnosni sektor bi morao biti viđen kao sistem povezanih komunicirajućih elemenata u kojima su komponente zavisne jedna od druge. Svaka od ovih komponenti, počevši od oružanih snaga, preko granične policije, pa do saobraćajne policije, morala bi imati jasno definiranu opću misiju, koja proizlazi iz sveobuhvatne nacionalne sigurnosne strategije ili sigurnosne politike, a koja bi trebala biti usvojena nakon širokih javnih rasprava na različitim nivoima, u vladama i parlamentima, u okviru transparentnog društvenog i političkog procesa. Komponente sigurnosnog sistema također ne smiju biti odgovorne samo za ispunjavanje dodijeljenih zadataka, nego trebaju odgovarati vladi, parlamentu, društvenoj zajednici i za eventualne propuste koje bi činile u svom radu. To zahtijeva transparentnost u obavljanju posla, što je ujedno i preduvjet za efektivniju civilnu i demokratsku kontrolu, kao i za funkcioniranje društvene zajednice, a i za jačanje demokratije uopće. Vrlo često se u današnje vrijeme navode naučene lekcije iz zemalja centralne i istočne Evrope, pri čemu se kaže da se iste mogu primijeniti i na područja gdje je potrebno ponovo izgraditi sigurnosni sektor u postdiktatorskim režimima ili anarhijama, kao što je to danas slučaj s Irakom ili Afganistanom. Međutim, današnje sigurnosno okruženje zahtijeva blisku saradnju ne samo na državnom nego i na međunarodnom nivou. Ni interoperabilnost ne može više biti definirana samo vojnom terminologijom. Sposobnost za blisku saradnju jednako je važna i za policijske snage, graničnu službu i obavještajne organizacije. To podrazumijeva sposobnost saradnje izvan institucionalnih okvira. Ovo će svakako još više uvećati potrebu za snažnijim parlamentarnim nadzorom. Na kraju, evidentno je postojanje potrebe za ustanovljenjem općevažećih zajedničkih standarda i normi. Borba protiv međunarodnog kriminala i terorizma jedino je moguća ako zakon prisili različite institucije i agencije na udruživanje njihovih obavještajnih kapaciteta i njihovu sposobnost međusobne saradnje. Granice mogu biti sigurne jedino u slučaju ako granične službe s obje strane prim182

PREGLED

jenjuju jednake procedure. Terorizam treba imati općeusvojenu definiciju, što bi doprinijelo koherentnijem pristupu ovom problemu, a time i efikasnijem suprotstavljanju spomenutoj prijetnji. Tako bi sukobi mogli biti lokalizirani jedino ako se vodi borba i protiv njihovih simptoma, ali i protiv njihovih uzročnih korijena. Na taj način se pokazuje kao ultimativan uvjet da se sigurnost može dostići samo širokom saradnjom koja bi morala biti ugrađena u međunarodno pravo. Uprkos nekim pozitivnim odvijanjima u strategijskom okruženju i činjenici da je agresija širokih razmjera na euroatlantskom području gotovo nemoguća u današnjim uvjetima, vjerovatnoća pojavljivanja takve prijetnje postoji u smislu nekog dugoročnijeg posmatranja. Razmatrajući opću sigurnost zajednice, raznovrsni vojni i nevojni rizici ostaju prisutni, i oni su usmjereni u više smjerova i vrlo često su nepredvidivi. Ovi rizici podrazumijevaju nesigurnost i nestabilnost u euroatlantskom područja, ali i oko njega, i mogućnost regionalnih kriza na njegovim periferijama, koje se mogu veoma brzo proširiti. Postojanje moćnih nuklearnih sila izvan euroatlantskog područja2 također konstituira značajan faktor, koji se ozbiljno uzima u razmatranje u cilju održavanja sigurnosti i stabilnosti u euroatlantskoj regiji. Širenje nuklearnog, hemijskog i biološkog (NHB) oružja i načini njihove upotrebe postaju razlogom za ozbiljnu zabrinutost. Uprkos željenom napretku u jačanju međunarodnih režima neširenja, značajni izazovi koji tretiraju širenje NHB oružja i dalje ostaju aktuelni. Opća su razmišljanja da se širenje NHB oružja nastavlja uprkos naporima da se to spriječi, i tako postaje direktnom vojnom prijetnjom za stanovništvo i teritorije gdje ono živi. Materijali i tehnologije koje bi mogle biti korištene za proizvodnju spomenutih oružja za masovno uništenje, a također i sredstva za njihov transport, upotrebu i aktiviranje, postaju sve više poznati i uopćeni, dok otkrivanje i sprječa2 Osim već poznatih nuklearnih sila – bivšeg Sovjetskog saveza, zatim Kine, Indije i Pakistana, potvrdilo se da je sumnja za postojanje NHB oružja u Iraku bila dovoljan povod SAD-u za otpočinjanje okupacije Iraka, a očita je i današnja zabrinutost Zapada, pogotovo SAD-a, za razvoj nuklearnog naoružanja u Iranu.

PREGLED

183

vanje nedozvoljene trgovine ovih materijala i znanja i dalje ostaju komplicirani. Sve je više primjera da i pojedinci ili grupe koji ne predstavljaju države pokazuju mogućnost za proizvodnju i upotrebu nekih od ovih oružja. Globalno širenje tehnologija koje bi mogle biti od koristi u proizvodnji oružja može rezultirati većom efikasnošću sofisticiranih vojnih kapaciteta, dozvoljavajući neprijatelju da stekne izuzetno moćne ofanzivne i defanzivne zračne, kopnene i pomorske sisteme, krstareće rakete i drugo moderno oružje. Pored toga, neprijateljske države ili organizacije mogu pokušati eksploatirati općerašireno rastuće oslanjanje na informacijske sisteme kroz informatičke operacije dizajnirane da razaraju ovakve sisteme. Otvorena je mogućnost korištenja ove vrste strategija s ciljem kontriranja superiornosti nekim od danas moćnih saveza ili država u tradicionalnom naoružanju. Iako zapadni saveznici smatraju da bi bilo kakav oružani napad na teritoriju njihovih zemalja, odakle god dolazio, bio pokriven članom 5 i 6 Vašingtonskog ugovora, opći je stav da se sigurnost mora posmatrati u globalnom kontekstu. Svjedoci smo da u novije vrijeme globalni, kao i regionalni sigurnosni interesi, mogu biti na udaru drugih rizika šire prirode, uključujući akte terorizma, sabotaža i organiziranog kriminala, kao i akte ometanja tokova vitalnih resursa. Nekontrolirano kretanje velikog broja ljudi, pogotovo kao posljedica vojnih sukoba, može također dovesti do problema koji bi se odrazili na sigurnost i stabilnost regija. Dileme i izazovi transatlantske saradnje Moglo bi se reći da je NATO bio najčvršća spona transatlantskih sigurnosnih odnosa od 1949. godine do danas i da je preživio brojne serije pogoršanja tih odnosa u proteklim decenijama. Međutim, danas su i najžešći zagovornici transatlantske ideje (atlantisti) zabrinuti u vezi s NATO-ovom budućnošću. Iako neznatan broj ozbiljnijih analitičara vjeruje da bi se NATO mogao skoro raspasti, većina ih je zabrinuta oko NATO-ove sposobnosti da bi na duži period mogao ostati efikasnom vojnom alijansom koja zahtijeva stvarnu pažnju i poštovanje, te angažiranje resursa SAD-a, uprkos nekim pozitivnim naporima u vezi s tim.
184

PREGLED

Iračka kriza iznijela je na površinu mnoge od tih zabrinutosti. Još uvijek postoje razlike u pogledu Iraka i mnoštvu drugih sigurnosnih pitanja. To niti je novina, niti nova vijest. Također je istina da je transatlantska alijansa, NATO, bila nagrižena, zajedno sa svim drugim multilateralnim institucijama.3 Posmatrajući neke od masovnih evropskih javnih protesta protiv američke politike naspram Iraka, čak i u zemljama čije su vlade najjače podržavale američku odluku da pokrene rat protiv Iraka, mnogi zvaničnici i analitičari s obje strane Atlantika vjerovatno vide bar minimum istine u upozorenju Roberta Kagana, koji kaže: Vrijeme je da se završi sa pretvaranjima da Evropljani i Amerikanci dijele zajedničke poglede na svijet… u razmatranju glavnih strategijskih i međunarodnih pitanja danas, Amerikanci su sa Marsa, a Evropljani su sa Venere. Slažu se u veoma malom obimu i sve manje i manje razumiju jedni druge (Kagan, 2002). Po mnogima postoje tri izvora tenzija i svi oni su se na neki način odrazili i na zategnutost u transatlantskim odnosima i u slučaju Iraka. To su: percepcija prijetnje, razlike u strategiji, te razlike u vojnim kapacitetima. Percepcija prijetnje Dostignuti konsenzus NATO-a o prirodi prijetnje s kojom se suočava euroatlantska zajednica počeo je da se narušava još završetkom hladnog rata i raspadom Sovjetskog saveza. Iz više razloga, počevši od NATO-ove nadmoćne vojne uloge u Golfskom ratu iz 1991. godine, rastuće zabrinutosti oko sjevernokorejskih nuklearnih i balističkih raketnih potencijala, kao i globalnih sigurnosnih odgovornosti, SAD je tokom posljednje dekade postao još zabrinutiji u vezi s pojavom tzv. asimetričnih prijetnji. Pod tim se uglavnom podrazumijeva terorizam, širenje oružja za masovno uništenje, nekontrolirana proizvodnja i širenje balističkih i krstarećih raketa, kao i ‘kibernetički rat’. Iako su ove prijetnje istaknute u velikom broju NATO-ovih dokumenata, mnogi su u stvarnosti naglasak stavljali na druge prioritete, kao naprimjer na regionalne prijetnje kao što
3

Govor Georgea Robertsona, BMVG - FAZ Forum, Berlin, 24.6.2003. PREGLED
185

su nestabilnost zbog etničkih tenzija na Balkanu, ili na moguće obnavljanje prijetnje od Rusije, ili pak na transnacionalne prijetnje, kao što je organizirani kriminal, koje nisu po prirodi vojne. Ubrzo nakon 11. septembra 2001. godine raskorak u pogledu percepcije prijetnje izgledalo je da nestaje. SAD je vidio te napade kao potvrdu primarnosti razmatranja ‘asimetričnih’ prijetnji, a posebno opasnim se smatra potencijalna spona terorista, država koje ih podržavaju i oružja za masovno uništenje. Slavljenička fraza La Mondovog urednika neposredno nakon napada – “Svi smo mi Amerikanci”, izgledala je kao izjavljivanje dubokog osjećaja zajedničke slabosti i ranjivosti na zajedničku prijetnju, kao i podijeljen bol zbog gubitaka. Međutim, početkom 2002. godine taj talas evropske solidarnosti s Amerikom je znatno umanjen, a već krajem 2002. i početkom 2003. godine isplivala su na površinu ozbiljna transatlantska razmimoilaženja u pogledu prirode i neposrednosti prijetnji od potencijalnih iračkih NHB kapaciteta i Sadamove odnosno bagdadske povezanosti s terorističkim organizacijama. Veoma je važno napomenuti da spomenute razlike nisu evidentne samo na relaciji SAD – Evropa. Iračka kriza je otkrila i duboku podijeljenost unutar Evrope. Naprimjer, na samitu održanom u februaru 2003. godine britanski premijer Blair i francuski predsjednik Chirac objavili su deklaraciju u kojoj je, pored ostalog, stajalo: Mi ne možemo zamisliti situaciju u kojoj vitalni interesi jedne od naše dvije države…bi mogli biti ugroženi, a da nisu ugroženi vitalni interesi druge države.4 Još u toku prvih nekoliko sedmica nakon deklaracije Britanija je rasporedila više od 40.000 vojnika u Perzijskom zaljevu, dok je Francuska zaprijetila upućivanjem veta na britanski podržanu rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a koja odobrava upotrebu sile protiv Iraka. Vjerovatno i nije realno očekivati od saveznika da imaju identično mišljenje o pitanju najrealnije mogućih prijetnji za njihovu zajedničku sigurnost. Geografske, historijske i razlike u političkoj kulturi itekako su prisutne i vjerovatno će uvijek i postojati. Iako postoji zabrinutost oko odsustva jakog i naglašenog konsenzusa
UK - France summit – Communiqué, Lancaster House, 24 November 2003, http://www.ambafrance.org.br/abr/atualidades/sommet_anglais2.htm, 2008.
186
4

PREGLED

o prioritetnim prijetnjama s kojima se svijet suočava, ne nazire se koncentriranje značajne političke volje i resursa potrebnih da se suoče s ovim izazovima. Razlike u strategiji Razlike u pogledu prirode prijetnji su povezane i reflektiraju se na izbor najadekvatnijeg načina kako bi se najbolje odgovorilo na te prijetnje. To uopće nije nepoznat fenomen. Poznato je da su se još tokom 1999. godine u NATO-u vodile žestoke debate o tome da li NATO treba djelovati kolektivno, poduzimajući vojnu akciju bez dobivanja odobrenja od Vijeća sigurnosti UN-a, kako bi se zaustavilo etničko čišćenje na Kosovu. Ultimativno, NATO je odlučio da poduzme akciju bez ikakvog odobrenja. Ali, kako je to pokazala i skorašnja iračka kriza, saveznici su još uvijek uzdržani i znatan broj njih je nepopustljiv u suprotstavljanju poduzimanju vojne akcije bez eksplicitnog odobrenja Vijeća sigurnosti. Neki analitičari vide ove razlike kao dio široke praznine u, kako oni navode, ‘strategijskoj kulturi’. Oni tvrde da je SAD, kao jedina vojna supersila, više naklonjen unilateralnom plasiranju svojih sigurnosnih interesa, a manje je zainteresiran za multilateralna rješenja. Analitičari također smatraju da su Evropljani – u nastojanju da plasiraju više povjerenja u efikasnost multilateralnih institucija, međunarodnih dogovora i strpljive diplomatije (vrlo rijetko uz oslanjanje na prijetnje vojnom silom) za obuzdavanje opasnih režima – uvjetovani svojim relativnim vojnim slabostima, ali i svojom uspješnošću u izgradnji miroljubive Evropske unije. Razlike u pogledu strategije reflektirale su se i kroz neke evropske reakcije naspram stavova američke administracije o ‘priemptivnim’5 i ‘preventivnim’ akcijama kao mogućim opcijama za odgovor na prijetnje 21. stoljeća. Nije teško zaključiti zašto ovo pitanje neke ljude čini napetim. NATO, pored ostalog, tradicionalno
5 Termin ‘priemptivna’ se razlikuje od ‘preventivna’ po momentu otpočinjanja akcije. U prvom slučaju se djeluje i kada se ne vidi jasna prijetnja, ali se pretpostavlja da bi mogla biti, dok su u drugom slučaju vidni pokazatelji prijetnje s očitom namjerom za djelovanje.

PREGLED

187

naglašava svoju centralnu funkciju kolektivne odbrane, pošto termin ‘priemptivna’ sugerira upotrebu ofanzivne strategije. Kako Amerikanci i saveznici sebe vide kao predstavnike modernih demokratija, oni moraju voditi računa o složenim moralnim, pravnim i zakonskim pitanjima kada razmatraju upotrebu vojne sile. Ali opasne uzajamne veze između terorista, država koje ih podržavaju i oružja za masovno uništenje reducirale su marginu iza koje se ne smije djelovati. Kao što je rekla Condoleezza Rice, savjetnica predsjednika SAD-a za nacionalnu sigurnost, u govoru u jesen 2002. godine: Priempcija je sada koncept. Nikada nije postojao moralni ili zakonski zahtjev da neka država čeka da bude napadnuta pa tek onda da ukaže na postojanje prijetnje. Ovaj pristup (priemptivni) mora biti tretiran s velikom opreznošću. Broj slučajeva u kojima bi taj akt mogao biti opravdan će uvijek biti mali. To ne daje zeleno svjetlo SAD-u ili bilo kojoj drugoj državi da reagira prva bez iscrpljivanja svih ostalih opcija, uključujući i diplomatiju. Priemptivna akcija ne dolazi na početku dugog lanca opcija. Prijetnja mora biti veoma ozbiljna. I rizik čekanja mora biti važniji od rizika djelovanja.6 Naglašavamo ponovo, strategijske razlike nisu samo transatlantsko pitanje. Vidljive su razlike i među evropskim državama. Kao što je pokazano primjerom iračke krize, SAD nije zasigurno jedina država koja je zadržala pravo da reagira samostalno ili u koaliciji s onima koji to žele kada su njeni vitalni interesi u opasnosti. Razlike u vojnim kapacitetima Sva nastojanja bilo koje od savezničkih država da posjeduje i razvija svoje odbrambene kapacitete, da li samostalno ili unutar multinacionalnog okvira, vođena su nekim grubim mjerilima, procjenjujući nivoe i vrste mogućih prijetnji nacionalnim interesima, ali i njenom spremnošću da upotrijebi vojnu silu u cilju suprotstavljanja tim prijetnjama. Jednostavno rečeno, one države koje naslućuju potencijalne vojne prijetnje većeg nivoa po svoj nacionalni interes nastoje da budu
Diskusija Condoleezze Rice - President’s, National Security Strategy For Immediate Release Office of the Press Secretary , October 1, 2002; http://www.whitehouse.gov/news/releases/2002/10/20021001-6.html, 2006.
188
6

PREGLED

ozbiljnije u vezi s održavanjem adekvatnih modernih odbrambenih kapaciteta. One pak koje naslućuju manji vojni rizik, ili su više naklonjene da povjere svoju nacionalnu sigurnost širem savezništvu, žele manje da investiraju u nabavku savremenih odbrambenih sistema naspram ulaganja u domaće socijalne i ekonomske programe ili u nevojne inozemne programe, npr. ekonomski razvoj, ili civilna pomoć u ‘nacionalnoj izgradnji’. Svi su svjesni činjenice velike prednosti u razvoju modernih vojnih kapaciteta SAD-a u odnosu na evropske države, ali i ostatak svijeta. SAD je tokom mnogih prethodnih godina izrazito disproporcionalno sudjelovao sa svojim vojnim kapacitetima u NATO-u, ali je primjetno da to on želi promijeniti. Kosovska kampanja, naprimjer, pokazala je vidnu šupljinu između američkih vojnih sistema i mogućnosti i kapaciteta koje posjeduju ostale savezničke države, kao što su naprimjer precizno navođena municija, dopunjavanje gorivom u zraku, te sistemi komunikacije, zapovjedanja, kontrole, konsultacija, obavještajni i sistemi osmatranja i izviđanja (C4ISR). Ovi i još neki pokazatelji razlika u kapacitetima pokazali su se i u Afganistanu, kao što je naprimjer i strategijski transport snaga i sredstava. Na NATO-ovim samitima, u Vašingtonu 1999. godine i Pragu 2002. godine, saveznici su se obavezali da će unaprijediti svoje odbrambene kapacitete kako bi se približili SAD-u. Obaveze preuzete tokom samita u Pragu su dosta više fokusirane na ovaj problem. One su oslikale činjenicu da saveznici posjeduju različit nivo vojnih mogućnosti i resursa. Naprimjer, svim savezničkim državama nije neophodno ili možda nisu u mogućnosti da posjeduju borbene avione, svoje vlastite letjelice bez posade (UAV), vlastita državna skladišta precizno navođene municije, letjelice za snabdijevanje gorivom u zraku. Neki od saveznika i mogu to sebi priuštiti u određenom obimu, drugi se mogu udružiti u nabavci spomenutih kapaciteta. Činjenica je da je u SAD-u, ali i NATO-u kao cjelini, prisutan trend spoznaje važnosti naglašavanja oblasti od specijalnog značaja. Međutim, neophodno je biti realan. U većini slučajeva napori u ovom pravcu će zahtijevati više izdvajanja za odbranu i ozbiljnu redistribuciju trenutnih izdvajanja.

PREGLED

189

Tabela 1: Usporedba budžeta SAD-a s vojnim budžetima drugih država7

Shema preuzeta sa: http://en.wikipedia.org/wiki/Image:WorldMilitarySpen ding.jpg, 2008.
190

7

PREGLED

Iz nekih zemalja stižu i pozitivni znaci o ovom pitanju. Velika Britanija, Francuska, Norveška i još nekoliko država objavile su uvećanje izdvajanja za odbranu odnosno povećanje stvarnog odbrambenog budžeta. Velika Britanija trenutno ima najveći iznos odbrambenog budžeta u posljednjih dvadeset godina, ili Francuska – najveći u posljednjih nekoliko dekada. U najvećem dijelu, ove zemlje usmjeravaju svoje nove investicije upravo u one oblasti koje su, kako je naglašeno od savezničkih ministara odbrane, prioritetni kapaciteti neophodni NATO-u kao cjelini. Međutim, neki od saveznika, uključujući i neke veće države, nisu se izjasnili zainteresiranim da djeluju u ovom smjeru. Naprotiv, u pojedinim državama projektirani budžet će biti smanjen. Nemogućnost praćenja i implementacije preuzetih obaveza sa samita u Pragu značila bi drugi ‘poraz’ u zadnjih pet
PREGLED
191

godina u inicijativi za novim odbrambenim kapacitetima8. Navedeno bi predstavljalo ozbiljan šamar američkim nastojanjima za efikasnijom interoperabilnosti sa saveznicima. Najzad, razlika u odbrambenim kapacitetima mogla bi otvoriti diskusiju o fundamentalnoj političkoj koheziji Alijanse. Trendovi razvoja sigurnosnih strategija Sumirajući, sigurnosna strategija zapadnoevropskih zemalja izgleda da se ispoljava u tri dimenzije: Prva dimenzija je tradicionalna koncepcija sigurnosne i odbrambene politike, gdje je cilj odbrana teritorije države ili grupe država od jasno identificirane vanjske vojne prijetnje. Druga dimenzija razmatra ideju uzajamne međuzavisnosti između država. Na taj način nacionalna sigurnost je shvaćena u zavisnosti od sveukupne međunarodne stabilnosti i poštivanja međunarodnih normi. S ovom dimenzijom fokus u sigurnosnoj i odbrambenoj politici se tako pomjera ka neteritorijalnim sigurnosnim prijetnjama. Izvori nesigurnosti često nisu razmatrani u zavisnosti od drugih država, ali jesu u zavisnosti od pitanja kao što su etnički konflikti, međunarodni kriminal i terorizam. Nadalje, ovo vodi ka diskusiji o legitimnosti upotrebe vojnih potencijala u situacijama koje se ne smatraju odbranom državne teritorije. Treća dimenzija označava društvene i ekonomske neuravnoteženosti, humanitarne krize i elementarne katastrofe kao značajnije sigurnosne izazove od vojnih prijetnji. Tendencija međunarodnih sigurnosnih tokova, prvenstveno zapadnih, premještena je s prve dimenzije – odbrane teritorije, ka trećoj dimenziji jednog šireg sigurnosnog koncepta. Bez obzira na sebična nastojanja daljnjeg razvoja i djelovanja ključnih sigurnosnih organizacija u euroatlantskoj regiji, te kontinuirani razvoj njihovih vlastitih strategija, saradnja i njihovo zajedničko djelovanje u ključnim segmentima je vrlo vjerovatna i izvjesna. Analiza razvoja pojedinih strategija, pogotovo strategija 21. stoljeća, pokazala je veliku sličnost u postavci i određivanju prijetnji sigurPrvi put je navedeni problem ozbiljnije iniciran tokom samita u Washingtonu 1999. godine.
192
8

PREGLED

nosti, pa vrlo često i postavljanju strategijskih ciljeva. Pojava modernih prijetnji, prvenstveno terorizma i širenja oružja za masovno uništavanje, te nastojanja adekvatnog odgovora na iste, još više su zbližili spomenute poglede. Najočitije razlike su ispoljene kako u tradicionalnom utjecaju snažnih nacionalnih strategija na strategije organizacija, pri čemu je posebno izražen taj ideološki i politički faktor, tako i u načinima i sredstvima dostizanja zacrtanih ciljeva. Ove ideološko-političke premise sigurnosnih strategija su najveći uzročnik egzistirajućeg jaza u transatlantskoj vezi, a trenutno se očituju kroz česta i očita razmimoilaženja Evrope i Amerike kako u procjeni tako i u pristupu rješavanja određenog sigurnosnog izazova. Da li će to dovesti do ubrzanijeg razvoja evropskih oružanih snaga i vojnih potencijala na transatlantskom području i time snaženja evropske sigurnosne uloge, a paralelno s tim slabljenja uloge NATO-saveza, što bi još više podstaklo SAD da djeluje unilateralno, ostaje da se vidi. Predstavljanje jedne nove bipolarne podjele u regiji, u kojoj bismo vidjeli koherentniji i snažniji nastup Evrope, s aktivnijom ulogom Ruske Federacije, i militarizirani i još unilateralniji pristup SAD-a, iz današnje perspektive jedna je od mogućih opcija i osnova za razvoj euroatlantskih strategija sigurnosti. Elaboriranje efikasnosti djelovanja ovih organizacija u eliminiranju prijetnji sigurnosti i obezbjeđenja globalne sigurnosti uveliko se pokazalo zavisnim od funkcionalnosti njihovih strategija sigurnosti, ali i njihove komplementarnosti i kooperativnosti. Bez obzira na činjenicu da su spomenute organizacije vrlo često definirale iste ili slične prijetnje sigurnosti, razumijevanje prirode tih prijetnji, opći pristup i dostupni resursi dotičnih organizacija su dovodili do ustanovljavanja različitih strategija djelovanja koje nisu uvijek istovjetno pristupile pitanju uspostavljanja i očuvanja sigurnosti i stabilnosti. Primjeri kooperativnosti spomenutih organizacija dovodili su do bržeg i efikasnijeg odgovora na krizne situacije, ali i konfrontirane strategije su često izazivale konfuziju i teško iznalaženje pravih solucija, što je nerijetko produbljavalo jaz između organizacija, kao i krize unutar samih organizacija. Apsolutno komplementarno djelovanje analiziranih organizacija predstavljalo bi idealnu strategiju sigurnosti koja bi posjedovala sve neophodne elemente, od ekonomske baze, vojno-tehnološke moći, efikasne diplomatije, razumijePREGLED
193

vanja važnosti demokratskih procesa i ljudskih prava i opću legitimnost, ali trenutni trendovi razvoja ne potvrđuju tokove u ovom pravcu. Ono što određuje buduće razvojne trendove sigurnosnih strategija jest sve veća utrka među samim organizacijama da razviju vlastite resurse i kapacitete te na osnovu njih usvoje adekvatne i općevalidne sigurnosne strategije, koje bi im omogućile da kreiraju sigurnosno okruženje po svojim mjerilima i načelima. Ostaje otvoreno pitanje koliko će ova utrka trajati i da li će u završnici proizvesti ‘superorganizaciju’ ili još veći broj autonomnih sigurnosnih institucija, s neujednačenim resursima i ograničenim mogućnostima.

Literatura 1. Aggestam L., Evropska snaga: Francuski uticaj i evropska nezavisnost (U izdanju Helene Sjursen, Redefinisanje sigurnosti? Uloga EU u evropskoj sigurnosnoj strukturi, Arena izvještaj, 7, 2000). 2. Bozzo L., Strateške studije nakon hladnog rata, seminar o sigurnosnim studijama, Univerzitet u Sarajevu, 25-27. juna 1999. 3. Fontaine P., Europska unija u 12 lekcija, Europska dokumentacija, European Communities, 2002, EU, Delegacija Europske komisije u R Hrvatskoj, Oblikovanje i tisak: LASERplus d.o.o., Tiskano u Hrvatskoj, 2002. 4. Govor lorda Georgea Robertsona, BMVG-FAZ Forum, Berlin, 24.6.2003. 5. Diskusija Condoleezze Rice - President’s, National Security Strategy For Immediate Release Office of the Press Secretary, October 1, 2002. 6. UK - France summit – Communiqué, Lancaster House, 24 November 2003. Internet adrese 7. http://www.whitehouse.gov/news/releases/2002/10/2002 1001-6.html, 2006.g.;

194

PREGLED

8. http://www.ambafrance.org.br/abr/atualidades/sommet_ anglais2.htm, 2008.g.; 9. http://en.wikipedia.org/wiki/Image:WorldMilitarySpending.jpg, 2008.g.; 10. http://en.wikipedia.org/wiki/Image:WorldMilitarySpending.jpg, 2008.g.;

PREGLED

195

UDK 338.57 : 330 (4)

Ishak Mešić Amra Kožarić

UTJECAJ CIJENE HRANE NA SVJETSKU EKONOMIJU IMPACT OF FOOD PRICES ON THE GLOBAL ECONOMY

Sažetak Od 2000. godine naovamo svijet se susreće s rekordnim cijenama prehrambenih proizvoda. Takve cijene, zbog prebrzog povećanja i inflacije, globalnu ekonomiju čine nestabilnom. S obzirom na njihov utjecaj na inflaciju, distribuciju prihoda i siromaštvo, u posljednje vrijeme visoke cijene prehrambenih proizvoda stvaraju veću zabrinutost nego visoke cijene nafte. Kako stručnjaci i analitičari iz ekonomske branše potvrđuju, sljedećih će nekoliko mjeseci biti teško prevazići ovakvu vrstu krize te izbjeći njene moguće posljedice. Uspoređujući ranija povećanja cijena hrane, tačnije između 2005. i 2008. godine, neminovno se dolazi do zaključka da su povećanju cijena podložnije zemlje u razvoju. Zbog globalne trgovinske politike i općih trgovinskih uvjeta, od januara 2007. godine posljedice poskupljenja hrane u više od 15 zemalja u svijetu veće su od 10% GDP-a i zbog toga je prostor koji je predviđen za širenje makroekonomske sfere i jačanje makroekonomskog menadžmenta ekonomija u razvoju ograničen. Konstantno visoke cijene hrane pogoršat će inflatorni pritisak, čime će se povećati izdaci ugroženih grupa i još više ugroziti siromašni u svijetu. U konačnici, kako su ministarstva finansija G-8 zemalja naglasila, visoke cijene hrane predstavljaju ozbiljan problem ekonomske stabilnosti i rasta, te kao takve otežavaju napredak mnogih zemalja koje su u nastajanju i u tranziciji.
PREGLED
197

Ključne riječi: hrana, cijena hrane, kriza na tržištu hrane, Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO), New Deal.

Summary Since 2000, the world has been facing record high prices of food.. Those prices, because of the global increase and inflation, make the global economy more sensitive and instable. Because of their impact on inflation, distribution of income and poverty, high food prices are now becoming a greater concern than oil prices. As financial experts and analysts confirm, it will be very hard to overcome this kind of crisis in the coming months and avoid its potential consequences. When compared to earlier increases of food prices, more precisely those between 2005 and 2008, we can conclude that developing countries are more likely to see an increase in prices. Furthermore, because of the global trade policy and terms of trade, since January 2007 food prices are in excess of 10% of GDP in more than 15 countries, and space for expanding the macroeconomic area and for macroeconomic management is limited. In fact, constantly high food prices will make worse the pressure of inflation, which could cause more poverty in the world. Finally, the G-8 Finance Ministers have underlined that high food prices represent a serious problem for economic stability and growth, and that they could hinder progress of developing countries and transition economies. Key words: food, food price, crisis at the food market, Food and Agriculture Organization (FAO), New Deal.

Uvod Recesija u SAD-u, akutni sistemski finansijski rizici, kriza likvidnosti, kriza na tržištu hrane i tržištu nafte samo su neki od razloga za zabrinutost svjetske ekonomije. Po prognozama stručnjaka, ova će temeljna pitanja utjecati na svijet i u idućem desetljeću 21. stoljeća. Polazeći od toga, od 2000. godine pa naovamo svijet se
198

PREGLED

susreće s rekordnim cijenama prehrambenih proizvoda. Takve cijene, zbog prebrzog povećanja i inflacije, globalnu ekonomiju čine nestabilnom. S obzirom na njihov utjecaj na inflaciju, distribuciju prihoda i siromaštvo, u posljednje vrijeme visoke cijene prehrambenih proizvoda stvaraju sve veću zabrinutost, nego visoke cijene nafte. Kako stručnjaci i analitičari iz ekonomske branše potvrđuju, sljedećih će nekoliko mjeseci biti teško prevazići ovakvu vrstu krize, te izbjeći njene potencijalne posljedice. Uspoređujući ranija povećanja cijena hrane, tačnije između 2005. i 2008. godine, neminovno dolazi se do zaključka da su povećanju cijena više podložnije zemlje u razvoju. Zbog globalne trgovinske politike i općih trgovinskih uslova, od januara 2007. godine posljedice poskupljenja hrane u više od 15 zemalja svijeta su veće od 10% GDP-a i zbog toga je prostor koji je predviđen za širenje makroekonomske sfere i jačanje makroekonomskog menadžmenta ekonomija u razvoju ograničen. Konstantno visoke cijene hrane pogoršat će inflatorni pritisak, čime će se povećati izdaci ugroženih grupa i još više ugroziti siromašni u svijetu. U konačnici, kako je Ministarstvo finansija G-8 zemalja naglasilo, visoke cijene hrane predstavljaju ozbiljan problem ekonomske stabilnosti i rasta, te kao takve otežavaju napredak mnogih zemalja koje su u nastajanju i u tranziciji. Imajući u vidu navedene uopštene činjenice, u nastavku rada bazirat ćemo se na uzorcima i posljedicama krize koja je početkom 2008. godine uzela maha na tržištu hrane, te se kao takva odrazila veoma negativno na globalnu ekonomiju, naravno ne isključujući i visokorazvijene zemlje, koje su također, osjetile posljedice. Posebnu pažnju u radu posvetit ćemo i aktivnostima Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) koja je prije nepunih dva mjeseca kreirala i tzv; New Deal za obezbijeđenje sigurnosti snadbijevanja hranom svih ljudi na zemaljskoj kugli, s ciljem započinjanja ozbiljne koordinirane akcije i hitnosti riješavanja problema koje je kriza na tržištu hrane izazvala. 1. Održavanje samita UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) Danas je u svijetu jedan od rastućih problema sigurnost snabdijevanja hranom. Prema istraživanjima UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (Food and agriculture Organization – FAO)
PREGLED
199

sigurnost snabdijevanja hranom osigurana je ako svi ljudi u svakom datom trenutku imaju materijalnu mogućnost i fizički pristup dovoljnim količinama sigurne i zdrave hrane. Govoreći o sigurnosti u snabdjevenosti hranom, slično energentima i nafti, mora se napomenuti da nije riječ samo o neometanoj fizičkoj snabdjevenosti, već i o cijeni koja bi omogućila neometanu ekonomsku aktivnost. Imajući to u vidu, svjetske rezerve hrane su u 2007. godini bile na nižem nivou, bolje rečeno, na najnižem nivou. S druge strane, cijene glavnih prehrambenih proizvoda porasle su rekordno, pri čemu je samo kukuruz krajem 2007. godine dostigao 50% višu cijenu od one zabilježene 12 mjeseci ranije. Rast cijena prehrambenih proizvoda desio se i u zemljama koje se pretežno oslanjaju na svoju proizvodnju. Prema procjeni Ujedinjenih naroda, broj svjetskog stanovništva dostići će devet milijardi do 2050. godine, što će preko rasta potražnje utjecati na daljnji rast cijena prehrambenih proizvoda. Danas milijarda ljudi preživljava s dnevnim prihodom od jednog dolara, što je i odrednica sve izraženijeg siromaštva. Međutim, stanovništvo koje ima samo 50 centi na dan suočeno je s katastrofom, dok za srednju klasu u siromašnim zemljama sadašnja kriza znači odricanje od zdravstvene zaštite, čak i povlačenje djece iz škole. Predstavnici Svjetske banke upozoravaju da bi sadašnja kriza hrane mogla gurnuti još 100 miliona ljudi ispod granice sve dubljeg siromaštva i tako poništiti sve što je učinjeno u posljednjim desetljećima, a posebno u poboljšanju standarda siromašnih u svijetu. U tom kontekstu, danas se predlažu programi pomoći za globalnu politiku hrane koja uključuje povećanje pomoći Africi, ali i formiranje zahtjeva najvećim proizvođačima žitarica zbog poništenja njihove zabrane izvoza. Osim toga, nude se i prijedlozi kao što su rješavanja problema s prehranom u školi, uvjetovanim prijenosom novca, povećanjem poljoprivredne proizvodnje, boljim razumijevanjem utjecaja cijena biogoriva, smanjenom podrškom i trgovačkim preprekama koje desetljećima ometaju konkurentnost na svjetskom poljoprivrednom tržištu itd. Gledajući grosso modo, globalnu ekonomiju zahvatila je takozvana globalna prehrambeno-naftna kriza, a obzirom na to da je poprimila ogromne razmjere i pogodila najsiromašnije zemlje svijeta generalizirala se potreba za kreiranjem plana i programa kojim bi se doprinijelo razvijanju efikasnijeg mehanizma za njeno
200

PREGLED

prevladavanje i impulsivno širenje u budućnosti. U osnovi, zapravo, takva problematika bila je predmetom živih diskusija i debata na ovogodišnjem, aprilskom samitu FAO-a u Rimu. Fundamentalni cilj najvećih svjetskih sila i ministara 150 zemalja članica, koji su se okupili na tom samitu, bio je prilično simplificiran, i to: pomoći onima koji su u opasnosti i osigurati da siromašni ponovo ne gladuju, s ciljem pronalaženja načina za sprječavanje društvenog kolapsa izazvanog galopirajućim rastom cijena hrane u svijetu. Polazeći od toga, ti veleuvaženi ministri zemalja članica, na čelu s predsjednikom Svjetske banke Robertom B. Zoellickom, kreirali su i razvili takozvanu agendu (New Deal) u deset tačaka za spašavanje svijeta, kao i plan saradnje za iduću sezonu, posebno u malim i siromašnijim zemljama, zatim plan povećanja ulaganja u poljoprivredu, moderniziranje poljoprivredne grane i tehnologija koje se u njima koriste, te plan ulaganja u intenzivna istraživanja. Da li će se smjernice ovoga plana uspjeti realizirati za određeni vremenski period, ostaje da se vidi, ali u nastavku dajemo koncizne odrednice takozvanog New Deala. Ukratko, Novi sporazum za harmonizaciju globalne prehrambene politike sadrži sljedeće ključne smjernice pomoću kojih je na tržištu hrane neophodno hitno intervenirati: 2 a) ublažavati najgore efekte krize na osjetljivu populaciju, a to podrazumijeva potrebe i sredstva svjetske prehrambene politike i dalje u potpunosti finansirati, povećavati fleksibilnost korištenja tih sredstava i potpomoći kupovinu hrane na lokalnom nivou, razvijanje Svjetskog prehrambenog programa (World Food Program), potpomoći širenje programa socijalne zaštite, kao što su hrana u školi, na poslu, novčana pomoć za najugroženije grupe, kao i povećati budžet, te ga više usmjeriti na najugroženije zemlje.
1 New Deal uključuje u svoju strukturu kratkoročne, srednjoročne i dugoročne zajmove, takozvana sigurnosna sredstva u vidu bonova za hranu u školi, na poslu, kondicionalne novčane ili gotovinske transfere, zatim povećanje poljoprivredne proizvodnje, razumijevanje značaja i uloge bioenergenata, akcije na trgovinskom fonu u smislu smanjivanja protekcionizma i barijera itd. 2 World Bank (2008), Double Jeopardy: G8 Hokkaido, Responding to High Food and Fuel Prices, World Bank. Washington D.C, str. 1

PREGLED

201

b) pružati i dalje finansijsku i tehničku podršku za poticanje poljoprivredne proizvodnje, a to podrazumijeva osiguranje sjemena i gnojiva najviše ugroženim zemljama u sezonama sadnje, korištenje onih gnojiva i mješavine koji više odgovaraju uvjetima tla, kao i pružiti tehničku podršku za povećanje i poticaj procesa proizvodnje. c) davati finansijsku podršku zemljama u razvoju, a to podrazumijeva pomoć i poljoprivrednu podršku investitorima u ruralnim infrastrukturama, kao što je pomoć pri navodnjavanju, pomoć prije i poslije žetve, povećanje finansijskih sredstava usmjerenih ka globalnom poljoprivrednom razvoju i istraživanjima, stvaranje takvog ambijenta koji potiče privatni sektor vodećih investicija u poljoprivrednoj industriji preko cijelog lanca ulaganja, korištenje inovativne tehnike, metoda i instrumenata za rizik menadžment, kao što je naprimjer osiguranje usjeva za sitne poljoprivrednike. d) pristup ponovnom ispitivanju politike protivne biogorivu u zemljama G8, a to podrazumijeva prihvaćanje akcije u SAD-u i Evropi za olakšavanje podrške, ovlaštenja i carina na biogoriva koja su dobivena iz kukuruza i iz sjemena uljarice. e) preuzimati vodstvo na najvišim političkim nivoima da bi koordinirali preko glavnih izvoznika i uvoznika i spriječili 'skok' cijena, što podrazumijeva poziv za neposredno ukidanje oporezivanja ili ograničenja na humanitarnu pomoć u hrani (posebno za svjetsku prehrambenu politiku prodaje), smanjiti izvozna ograničenja do najugroženijih i najmanje razvijenih zemalja, povećati donacije i izvoz japanske riže, pojačati pregovore s Kinom da povećaju izvoz ili donaciju riže do 2-3 miliona tona i sl. f) graditi efikasan globalni trgovinski sistem koji izbjegava ponavljanje takvih vrsta kriza u budućnosti: reducirati pretjerane carine na uvoz hrane, ispitati institucionalne opcije kontrole i prikazati informacije nacionalnih zaliha i njihovih (globalnih) cijena, sklopiti sporazum između G-8 zemalja i ključnih zemalja u razvoju, a sve u cilju razmjene virtualne „globalne imovine“ dionica, vjerovatno u humanitarne svrhe.
202

PREGLED

Prva, i po svemu sudeći najvažnija tačka, odnosi se na osnivanje Fonda za prikupljanje zaliha hrane, koji će se koristiti isključivo u hitnim situacijama. Među preostalim tačkama plana nalazi se i ona da SAD i Evropa zajednički trebaju smanjiti „namete“ koji dodatno drastično povećavaju cijenu biogoriva dobivenog iz kukuruza ili uljne repice, a istovremeno povećati proizvodnju tih dviju poljoprivrednih kultura. Također, potrebno je ukloniti i uvoznoizvozne zabrane. Kao podršku ovom globalnom planu, Svjetska banka odlučila je uplatiti prvih 1,2 milijarde dolara u takozvani krizni fond (Global Food Response Program - GFRP) najugroženijim zemljama, te poslati pomoć od 200 miliona dolara zemljama poput Haitija i Liberije kako bi im se omogućila nabavka sjemenja i ostalih potrebnih stvari za uzgoj hrane. Također, kako najavljuju iz strukture i organizacije Svjetske banke, njeno godišnje izdvajanje za poljoprivredu biti će povećano sa 4 na 6 milijardi dolara. Hitne mjere u realizaciji i provođenju ovog plana moraju biti smještene u Burkini Faso, Burundiji, Eritreji, Gvineji, Gvineji Bisao, Keniji, Liberiji, Malaviju, Maliju, Mauritaniji, Nigeriji, Sierra Leoneu i Togu. Međutim, prva zemlja koja je dobila pomoć bila je Malavi jer je tamo suša uništila nasade kukuruza, pa je bilo nužno osigurati sredstva za pokrivanje razlike u cijeni domaćeg i uvoznog kukuruza. Potrebno je naglasiti da je Svjetska banka također u međuvremenu već uspjela transferirati određeni iznos sredstava ili grantova prema Haitiju, Đibutiju i Liberiji, a u toku je operacija za Togo, Tadžikistan i Jemen. Usto, većina predstavnika manje ili nedovoljno razvijenih zemalja smatra da nije dovoljno samo dati pomoć i subvenciju u iznosu od spomenutih 1,2 milijarde dolara i očekivati da će problem biti riješen. Treba povezati male poljoprivrednike u svijetu s trgovačkim mrežama, ili pak, jednostavnije rečeno, pomoći u finansiranju poljoprivredne trgovine. U tom kontekstu, Svjetska banka je pohvalila Indiju, koja je ublažila restriktivne mjere pri izvozu hrane, a pozvala Japan i Kinu da osiguraju dovoljno riže za humanitarne svrhe. Osim toga, Banka je ukazala na potrebu da SAD i Evropa preispitaju svoje odluke o davanju veće podrške za proizvodnju biodizela od žitarica. Samo proizvodnja etanola od kukuruza u posljednje tri godine povećala se na globalnom nivou za 75%. Također, predsjednik Svjetske banke pozvao je sve zemlje
PREGLED
203

da daju najmanje 500 miliona dolara UN-ovom svjetskom programu hrane kako bi mogao reagirati na krizu, te je istakao kako Banka nastoji udvostručiti kreditiranje poljoprivrede u Africi, čak na 800 miliona dolara.3 2. Kriza na tržištu hrane: uzroci i posljedice Rast cijena hrane u svijetu postaje sve veći problem. Poskupljenje hrane u mnogim dijelovima svijeta osjetilo se još tokom 2007. godine, ali se u nadolazećim mjesecima tekuće 2008. godine očekuje daljnji rast cijena hrane. Ako se u skorije vrijeme ne poduzmu neke mjere, situacija bi se mogla općenito pogoršati. Tome u prilog govori i činjenica da u više od 90 zemalja svijeta prijete protesti zbog cijena hrane. Slika 1. Kretanje cijene riže (oktobar 2007.- april 2008. godine)4

Dostupno na: http://www.worldbank.org, avgust 2008. Čičić M., Stanje svjetske ekonomije – da li smo na rubu dublje recesije. Društvo ekonomista Sarajevo, 2008, (prezentacija, ppt.)
4

3

204

PREGLED

Thai long grain riža koštala je 220 USD po barelu 2000. godine, danas je 1.000 USD (1.038 USD po barelu 21. maja 2008. godine), u periodu od decembra 2007. do aprila 2008. godine zabilježen je rast cijena hrane za 76%. Porast cijena u prošloj godini jedan je od najoštrijih u historiji, a kao posljedica toga većina zemalja, tačnije njih 48 (Bangladeš, Malavi, Obala Slonovače, Etiopija, Pakistan, Egipat, Haiti, Filipini, Salvador, Afganistan, Senegal...), uvela je kontrolu cijena, ograničenje izvoza, niže carine i subvencije za potrošače. Slika 2. Kretanje cijene žita (druga polovina januara 2007. godine)5

Međutim, u posljednje vrijeme postaju sve ozbiljniji nagovještaji značajno veće proizvodnje. U tom kontekstu zabilježeno je 8,2% povećanja pšenice, više od 20% soje, ali proizvodnja kukuruza će prema procjenama analitičara iz Svjetske banke vjerovatno opasti. Procjena rasta proizvodnje žitarica u 2008. godini je 3,8%. Proizvodnja riže predviđa se na rekordnih 666 miliona tona, što je 2,3% povećanje u odnosu na 2007. godinu. Samo u Aziji proizvodnja riže
5

Ibidem. PREGLED
205

iznosit će 605 miliona tona (600 miliona u 2007. godini), u Africi rast će biti 4% (na 23,2 miliona tona), u Latinskoj Americi 7,4% (na 26 miliona tona). Usprkos tome, zalihe su i dalje niske, tako da veća proizvodnja neće riješiti već postojeći debalans. Većina ekonomista vidi uzroke takve situacije na tržištu hrane zbog cijene nafte, povećane potražnje (Kina i Indija), povećanih subvencija i provođenja protekcionizma. Usprkos rekordnoj proizvodnji hrane u svijetu, njezine cijene ostat će vrlo visoke sve do 2015. godine. Uz najsiromašnije, time će najviše biti pogođene zemlje koje se oslanjaju na uvoz hrane. A da bi se zadovoljile rastuće potrebe, prvenstveno zbog upotrebe poljoprivrednih sirovina za izradu biogoriva, proizvodnja hrane trebala bi se povećati 50%, no to se predviđa tek do 2030. godine. Također, prema izvještaju Svjetske banke za 2008. godinu, u posljednje tri godine cijene pšenice na svjetskom nivou porasle su 181%, a cijene hrane 83%. Povećane su i cijene riže, kukuruza, jestivog ulja, mlijeka i drugih namirnica. U samo nekoliko sedmica cijena riže dostigla je historijski rekord sa 75% rasta na globalnom nivou, a cijena hljeba u većini siromašnih zemalja više se nego udvostručila. Svjetski ekonomski forum (World Economic Forum – WEF) u Davosu, sredinom 2008. godine, prezentirao je krucijalni izvještaj Globalni rizici 2008. (Global Risks 2008) u kontekstu visokih cijena hrane i krize na tržištu hrane. Naime, u izvještaju koncizno stoji da su u 2007. godini cijene za veći dio osnovne hrane dostigle rekordan nivo. Cijena kukuruza krajem 2007. godine bila je za 50% viša od one 12 mjeseci ranije, a cijena pšenice se udvostručila. Globalne rezerve hrane su najniže za posljednjih 25 godina, zbog čega je svjetsko snabdijevanje hranom ranjivo na međunarodne krize ili prirodne katastrofe. Još nije sasvim jasno da li je riječ o periodičnoj krizi u mreži ostalih rizika ili se radi o fundamentalnoj promjeni koja postavlja pitanje hrane u centar globalnih rizika u godinama koje dolaze. U tom kontekstu, Izvještaj je predodredio i rast cijena hrane u Britaniji u 2007. godini za 4,7% za period od godinu dana, a u SAD je bio 4,4% – najviše zbog povećane upotrebe kukuruza
Dostupan Izvještaj na: http://www.weforum.org/pdf/globalrisk/report 2008.pdf, septembar 2008.
206
6

PREGLED

za proizvodnju etanola. U Kini je porast cijena hrane za godinu dana bio 17,6%, mada su zarade stanovništva ostale skoro nepromijenjene. U kombinaciji s naglim porastom cijene nafte, visoke cijene hrane u Kini mogle bi da utječu na globalnu inflaciju.

Tabela 1. Rast cijena hrane na tržištu roba u 2007. i 2008. godini7

Kako stručnjaci procjenjuju, cijene žitarica će do 2015. godine biti visoke i tek poslije tog perioda moguće je očekivati stabilizaciju prilika na tržištu osnovnih poljoprivrednih proizvoda. Kao jedan od najvažnijih razloga oštrog rasta cijena vitalnih poljoprivrednih proizvoda navedena je sve masovnija upotreba kukuruza i nekih drugih sirovina u proizvodnji biogoriva. Zbog toga se traži od zemalja, posebno onih koje su najvažniji proizvođači poljoprivrednih sirovina, da promijene svoju agrarnu politiku i znatno više računa povedu o normalnom snabdijevanju stanovništva prehrambenim proizvodima. Celuloza treba da bude osnovna sirovina za dobijanje biogoriva, a ne kukuruz i druge vitalne poljoprivredne kulture. SAD sada troši više od četvrtine ukupne proizvodnje kukuruza za izradu biogoriva i to je glavni razlog drastičnog skoka cijena te žitarice u toku proteklih 12 mjeseci. Osim potencijalnih ekonomskih posljedica pojavljuje se još i uzajamni (ili uvjetovan) odnos cijena hrane i političke stabilnosti. U 2007. godini narastajuće cijene hrane izazvale su unutrašnje nemire u nizu zemalja (Meksiko, Bengal u Indiji). Vlade u Rusiji, Egiptu, Kini intervenirale su na tržištu hrane da bi zadržale cijene na nivou
7

Dostupno na: http://www.worldbank.org, avgust 2008. PREGLED
207

dostupnom za stanovništvo. Suma sumarum, sve upućuje na to da stanje na tržištu hrane postaje ozbiljan globalni problem koji se sve više očituje u vidu destabilizacija i poremećenih globalnih odnosa. Udvostručenje cijena hrane u prošle tri godine gurnulo je 100 miliona ljudi u najsiromašnijim zemljama i one u razvoju u još dublje siromaštvo. U mnogim zemljama u razvoju siromašni stanovnici troše i 75% svojih prihoda na hranu. Oni su najteže pogođeni poskupljenjem osnovnih namirnica. Razvijene zemlje troše na hranu oko 30% svojih prihoda. Zbog takve situacije stanovništvu u zemljama u razvoju prijeti povećanje neuhranjenosti i gladi, te poništenje napretka ostvarenog na ograničavanju siromaštva i smanjenja tereta dugova najsiromašnijih zemalja. Prema prognozi MMF-a skuplja hrana će u svijetu teže pogoditi zemlje srednje i istočne Evrope jer će jače generirati inflaciju nego u Zapadnoj Evropi. Udio cijena hrane u potrošačkoj košarici u srednjoevropskim i istočnoevropskim zemljama iznosi između 22 i 40%, a u zapadnoevropskim 14%. Mnogi analitičari iz MMF-a najavljuju kako će faktori koji utječu na globalnu nesigurnost hrane (kao što su rast populacije, promjene u životnim navikama, upotreba žitarica u proizvodnji biogoriva, klimatske promjene itd.) utjecati i dugoročno na preokret na tržištu hrane i otvoriti pitanja globalne ravnopravnosti. I kako to često biva, krize općenito najprije pogađaju najugroženije zemlje svijeta. Tako je kriza na tržištu hrane najviše pogodila, ili bolje rečeno zahvatila zemlje uvoznice hrane. Prema podacima FAO-a, od 36 zemalja zahvaćenih krizom, njih 21 se nalazi u subsaharskoj Africi. Podaci ukazuju na to da ta regija uvozi čak 45% pšenice i oko 85% riže. Šta to znači za te zemlje najbolje pokazuje rast cijene tajlandske riže u posljednjih pet godina. Naime, 2003. godine tona riže se mogla dobiti za 200 dolara, a u decembru 2007. stajala je 376 dolara. U četiri mjeseca ove godine tona riže poskupjela je 140% i početkom maja 2008. godine prodavala se za 897 dolara. Međutim, ističemo kako krizu s hranom sve ozbiljnije doživljavaju u zemljama u kojima se i do 70% kućnog proračuna troši na prehranu, dok je to u razvijenim zemljama između 15% i 18%. Nastavi li se kriza razvijati u tom omjeru, bit će i sve veći broj onih koji će iz svakodnevnice i iz kruga esencijalnih prehrambenih namirnica biti prisiljeni izbaciti određene vrste hrane. Osim toga, uzroke za krizu hrane mnogi analitičari vide u povećanoj potražnji i sve
208

PREGLED

skupljim mineralnim gnojivima. Naime, prema njima, zahvaljujući snažnom ekonomskom rastu Kine i Indije, stvorena je nova srednja klasa s povećanim prohtjevima u prehrani. Jer sve se više jedu meso i mliječni proizvodi, a za njihovu je proizvodnju potrebno obilje žitarica. Nadalje, govori se i o „globalizaciji“ hrane jer se u svim dijelovima svijeta ljudi počinju hraniti manje-više jednako. Primjera radi, pšenica se danas traži u mnogim dijelovima Azije i Afrike gdje se prije nekoliko desetljeća jedva za nju i čulo. Osim toga, rast cijene hrane uvjetuje i sve veća proizvodnja biogoriva. Državna podrška proizvodnji etanola prisutna je u SAD-u i Evropskoj uniji, a to rezultira smanjenjem proizvodnje hrane. Pesimisti najavljuju da će takva politika dovesti do nestanka šuma i prirodnih bogatstava širom svijeta, što bi prouzrokovalo ekološku katastrofu i još drastičnije klimatske promjene. Jedino rješenje vidi se u povećanju prinosa. A ono nije moguće bez mineralnih gnojiva, čija cijena zbog naftnih šokova također raste do neba.

2.1. Volatilnost cijena hrane u razdoblju 2006.-2008. godine Cijene hrane su naglo porasle u 2008. godini. Od januara 2006. cijene žita su više nego udvostručene, a od januara 2008. više od 60% učešća cijene riže. Cijene pojedinih zrna iz dana u dan rastu sve više, dok se od januara 2006. cijene pšenice mjesečno u prosjeku udvostručavaju. Tabela 2. Indeks projekcije cijena hrane i žitarica 2004=1008

8

Svjetska banka (2008), op.cit., str. 3 PREGLED
209

Cijene riže su se više nego utrostručile između januara i maja 2008. godine, s neznatnim smanjenjem cijene u junu. Cijene žitarica počele su padati zbog uništenih usjeva u 2008. godini, ali i zbog loših vremenskih uvjeta u SAD-u i Australiji (koji najviše utječu na kukuruzne i pšenične proizvode) i zbog nestabilnog tržišta. Cijene hrane i prehrambenih proizvoda bile su relativno visoke čak i na terminskom tržištu. Pretpostavlja se da su cijene porasle zbog brojnih pojedinačnih faktora i njihovih kombinacija. Pored strukturalnih faktora, postoje i drugi faktori koji doprinose porastu cijena žitarica, a to su velika upotreba energije, opadanje vrijednosti američkog dolara, povećana upotreba žitarica i biljnih ulja u proizvodnji biogoriva, odbacivanje globalne zalihe hrane zbog promjene pravila stabilizacijske politike u SAD-u i Evropi. Sve više postaje općeprihvaćeno pravilo da su osnovne političke odluke od ključnog značaja za rast cijena hrane. Kao posljedica ovih strukturalnih faktora može se naglasiti korištenje kontraproduktivne politike, koja se odnosi na dio uvoznika i izvoznika, naprimjer uvođenje izvoznih ograničenja i zabrana, kao što su ograničenja riže u Indiji i Kini ili pšenice u Argentini, Kazahstanu ili Rusiji. Jednosmjerna akcija izvoznih zemalja navela je i druge zemlje da ih brzo slijede i time je narušila povjerenje na tržištu i dovela do najgoreg mogućeg ishoda, a rezultat je bio samoformiranje cijena. Oskudno tržište rižom time je posebno pogođeno. Odluku Indije, koja je donesena u oktobru prošle godine (osim za rižu „Basmati“), slijedili su Vijetnam i drugi važni učesnici na tržištu. Akcije velikih uvoznika riže, kao što su npr. Filipini, koji organiziraju velike tendere da bi uvezli potrebnu količinu riže, i dalje stvaraju problem. I dalje se očekuje da će visoke cijene hrane ostati i krajem 2008. i početkom 2009. godine. Cijene za većinu prehrambenih usjeva do 2015. godine će vjerovatno ostati iznad nivoa iz 2004. godine, kako je prikazano u tabeli 2. Ove prognoze potpuno su u skladu s prognozama drugih agencija, kao što su USDA, OECD i FAO.

210

PREGLED

2.2. Posljedice naglog “skoka” cijena hrane: siromaštvo, distribucija i makroekonomske implikacije Zemlje u razvoju, a posebno one najsiromašnije, suočavaju se s valom poskupljenja hrane. Mnogi oblici ekonomske regulacije koji pomažu zemljama da izdrže „šok cijena“ hrane su oslabili. Trenutno stanje mnogih zemalja u razvoju, a koje su uvoznice nafte, pogoršalo se zbog inflacije i povećanja kamatne stope uzrokovanih povećanjem cijena ulja i hrane, a time se usporava i izvoz, te BDP. Kao rezultat toga, zemlje u razvoju, a posebno one s ograničenim pristupom finansijskim tržištima, teže će se prilagođavati promjenama odnosno povećanju cijena ako ne smanje potrošnju. Rast cijena hrane dovodi do značajne preraspodjele prihoda od potrošača do proizvođača, ima jako negativan utjecaj na mnoga domaćinstva i narušava globalnu ekonomsku stabilnost. S obzirom na to da se prehrambeni proizvodi uglavnom koriste u zemlji u kojoj su i proizvedeni, međunarodna razmjena imovine po većim cijenama je manje izražena, ali je zato i dalje raširena skupa domaća razmjena. Za potrošače koji žive u zemljama u razvoju na povećanje međunarodne cijene kukuruza, riže i pšenice od 2006. potrošene su 324 milijarde dolara. Mnoge procjene ukazuju na to da bi samo zbog povećanja cijena hrane moglo osiromašiti do 105 miliona ljudi. Nedavne studije Svjetske banke koje su provedene u osam zemalja pokazuju da je povećanje cijena hrane između 2005. i 2007. godine dovelo do povećanja stope siromaštva za oko 3%. Ovaj važan podatak sugerira da bi se, kao rezultat povećanja cijena hrane, ukupno svjetsko siromaštvo moglo povećati i ugroziti od 73 do 105 miliona ljudi. Osim toga, kriza cijena hrane mogla bi dovesti do toga da samo u Africi još oko 30 miliona ljudi dođe u fazu siromaštva. Ovom prilikom navest ćemo samo nekoliko zemalja u kojima je zbog iznimno velikog povećanja cijena povećana stopa siromaštva: u Liberiji potrošačka korpa jednog prosječnog kućanstva samo u januaru povećana je za oko 25%. Kao rezultat toga, stopa siromaštva je povećana sa 64% do oko 70%; u Jemenu je udvostručavanje cijena pšenice i hljeba rezultiralo smanjenjem prihoda siromašnih
PREGLED
211

za 12%. Takvo pogoršanje moglo bi smanjiti uspjeh postignut u reduciranju siromaštva posljednjih sedam godina. U Hondurasu procjenjuju da je zbog povećanja cijena hrane stopa siromaštva povećana za 4%, odnosno sa 51% na 55%, a u Sierra Leoneu za 3%, to jest na 69% siromaštva. U Džibutiju je povećanje cijena hrane u protekle tri godine dovelo do ekstremnog povećanja stope siromaštva, odnosno stopa siromaštva je povećana sa 40% na 54%. Nedavna poskupljenja hrane u Bangladešu ne samo da su povećala siromaštvo nego su i povećala stopu nejednakosti u toj zemlji za 5%. Odnosno, dolazi do toga da su veći poljoprivrednici u boljem položaju nego sitniji poljoprivrednici ili gradska sirotinja. Također, efektivna stopa inflacije s kojom se suočavaju siromašni je u Latinskoj Americi za 3% veća od uobičajene, čime dolaze do izražaja razlike i jazovi između bogatih i siromašnih. U Vijetnamu, dok je značajan broj onih koji su na granici siromaštva, prodavači riže imaju koristi od povećanja cijena, a oni najsiromašniji u ruralnim sredinama i gradskim područjima su time najviše ugroženi. Kao rezultat toga, nejednakost unutar pojedinih dijelova i okolini Vijetnama će vrlo vjerovatno porasti. Složenost siromaštva i utjecaj distributivnih povećanja cijena hrane upozoravaju na odjek sindroma „jedan proizvod za sve“. Evidentna poskupljenja hrane pogađaju djecu koja žive u nestabilnim područjima, suočenim s raznim društvenim sukobima, HIV-om i sušom. U Istočnoj i Južnoj Africi 12 miliona siročadi oboljelih od AIDS-a su najviše ugroženi povećanjem cijena hrane. U Somaliji 2,6 miliona ljudi (35% populacije, od čega su više od polovine djeca) već je pogođeno “prehrambenom krizom“, koja je uzrokovana sušom i dugotrajnim sukobima. Zbog poskupljenja hrane mnogi su prisiljeni da „preskaču“ obroke ili da kupuju jeftinije i žitarice lošijeg kvaliteta. Također se procjenjuje da bi do kraja 2008. godine broj ljudi koji trebaju humanitarnu pomoć mogao dostići 3,5 miliona, što je ustvari polovina populacije u Somaliji. Čak i stabilne, visokorazvijene zemlje, ne mogu se oduprijeti posljedicama eskalacija cijena hrane na lošu ishranu djeteta. Za primjer možemo uzeti Indiju, gdje je stopa djece zaostale u razvoju (47%) dvostruko veća nego u subsaharskoj Africi (24%) i oko pet puta veća nego u Kini. Kako smatra UNICEF, više od 1,5 do 1,8
212

PREGLED

miliona djece u Indiji trenutno je podložno neadekvatnoj prehrani, jer zbog poskupljenja hrane domaćinstva štede na hrani i kupuju hranu manje nutritivne vrijednosti. U Vijetnamu, gdje se samo iz riže unosi 78% kalorija, povećanje cijena moglo bi podjednako utjecati na nutritivni status siromašnih kako u ruralnim tako i u urbanim područjima. Na svijetu postoji oko 80 miliona neuhranjenih ljudi, a zbog trenutnih kriza i povećanja cijena hrane ovaj broj bi se vrlo brzo mogao i povećati. Rizici da se ne ostvare Milenijski razvojni ciljevi su sve evidentniji. Siromaštvo uzrokovano povećanjem cijena nafte je mnogo manje od onog koje je nastalo zbog povećanja cijena hrane, jer je i mnogo manja potrošnja nafte u domaćinstvima. Mnoga domaćinstva u zemljama u razvoju na naftu troše manje od 10% ukupnih prihoda. Cijena nafte kao presudnog polufabrikata utječe na cijene, količinu i asortiman robe, a posebno na proizvode i usluge vezane za transport, tako da su siromašnima jako bitni i indirektni troškovi nastali povećanjem cijena nafte. Ali, u svakom slučaju, gradsku sirotinju najviše pogađaju obje vrste krize: i one uzrokovane poskupljenjem hrane kao i one uzrokovane poskupljenjem goriva. Globalno povećanje cijena hrane i nafte dovodi do većeg pritiska na domaće cijene u mnogim zemljama i prijeti da izmijeni prethodne prihode zbog stabilizacije cijena. Gotovo u svim zemljama koje su uspjele zadržati godišnju inflaciju ispod 7% u periodu od 2000. do 2005. godine dolazi do veće inflacije u periodu od 20072008. godine zbog povećanja cijena hrane, nafte i druge robe. Početkom 2008. godine srednja vrijednost inflacije u zemljama u razvoju je porasla sa 3,9 na 7,6%. Osim toga, stopa inflacije je povećana za 10% u više od jedne trećine zemalja u razvoju, za koje su dostupni mjesečni podaci, u odnosu na manje od jedne četvrtine zemalja u 2003. godini. Stopa inflacija se povećala za više od 5% u mnogim zemljama izvoznicima nafte, sa značajnim valom poskupljenja domaćih cijena u toku posljednje godine, naprimjer Kirgistan (32%), Vijetnam (26%), Čile (16%). Čak i u zemljama u kojima je mnogo bolja ekonomska situacija, kao naprimjer Tanzanija, cijene osnovnih namirnica i kukuruza su udvostručene prošle godine.9
9

Sve podatke pogledati detaljnije u: Svjetska banka (2008), op.cit. PREGLED
213

3. Potreba za koordiniranom akcijom: kako odgovoriti na visoke cijene hrane?

Međunarodni finansijski čelnici Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda pozvali su na koordiniranu akciju kako bi se zaustavio rast cijena hrane koji prijeti širenjem nemira i gladi među stanovništvom najsiromašnijih zemalja svijeta. Naime, ti isti čelnici oglasili su se sa čvrstim uvjerenjem da bi trenutna situacija odnosno udvostručenje cijena hrane u protekle tri godine moglo gurnuti 100 miliona ljudi u najsiromašnijim zemljama u razvoju još dublje u siromaštvo i vlade moraju reagirati na to pitanje. U mnogim zemljama u razvoju siromašni stanovnici troše i do 75% svojih prihoda na hranu, pa su oni „teško pogođeni“ poskupljenjem osnovnih namirnica. U posljednjih deset mjeseci cijene riže dosegle su historijski rekord, sa 75% rasta na globalnom nivou, a na nekim tržištima i više, a cijena hljeba u većini siromašnih zemalja više se nego udvostručila u godinu dana. Problem prijeti povećanjem neishranjenosti i gladi, te poništenjem napretka ostvarenog na ograničavanju siromaštva i smanjenju tereta dugova najsiromašnijih zemalja. Posljednjih mjeseci poskupljenja hrane izazvala su nasilne proteste u Egiptu, Kamerunu, Nigeru, Obali Bjelokosti, Mauritaniji, Etiopiji, Burkini Faso, Madagaskaru, Indoneziji, Filipinima i drugim zemljama. Da je situacija u svijetu veoma teška, dokazuje i činjenica da je u Pakistanu i Tajlandu čak vojska poslana da čuva zalihe hrane u silosima i skladištima. Prema mišljenju mnogih ekonomskih analitičara, kriza s poskupljenjem hrane odvija se u pozadini širenja finansijske krize u svijetu i usporavanja ekonomskog rasta, ulaska američke ekonomije u recesiju, neravnoteže na valutnim tržištima i rasta inflacije. Imajući to u vidu, predsjednik Svjetske banke Zoellick pozvao je zemlje u svijetu da doniraju najmanje 500 miliona dolara za WFP kako bi mogao reagirati na aktualnu krizu, te je istakao da ova institucija planira udvostručiti kreditiranje poljoprivrede u Africi na 800 miliona dolara. Usto, izvršni direktor MMF-a Dominique

214

PREGLED

Strauss-Kahn10 upozorio je na ekonomske i političke efekte krize s hranom. Naime, ako skok cijena hrane nastavi rasti kao danas, posljedice će biti užasne... stotine hiljada ljudi će gladovati. Osim toga, većina svjetskih čelnika smatra kako visoke cijene hrane prijete izazivanjem novih socijalnih nereda, a to znači da će se, ako se ne bude djelovalo brzo na stvaranju globalnog konsenzusa o spirali cijena, socijalni nemiri potaknuti cijenama hrane u više zemalja spojiti u globalnu zarazu, ne ostavljajući nijednu zemlju, razvijenu ili drugu, nedirnutu. U pomoć se poziva i međunarodna zajednica, koja bi trebala kolektivno da odluči o hitnim koracima za vraćanje nesavjesnog povećanja cijena hrane. S tim u vezi sve više se govori o potrebi koordiniranog odgovora na tržišne poremećaje i cijene roba. Bit će veoma važno da Svjetska banka, MMF i UN hitno rade zajedno na razradi međunarodnog odgovora koji će se obratiti svim elementima krize. Potrebna je kratkoročna akcija za sadašnje teškoće. Ne treba izostaviti ni činjenicu da MMF i Svjetska banka trebaju poboljšati sposobnost reagiranja i razviti fleksibilnije instrumente te smjernice kako bi odgovorili na takve šokove. U konačnici, Razvojni odbor MMF-a i Banke također je pozvao na akciju da se pomogne siromašnim zemljama u borbi protiv klimatskih promjena, pri čemu je predsjednik Svjetske banke pozvao i na veća ulaganja bogatih zemalja u Afriku, te na veću pomoć razvijenih u poboljšanju zdravstvene zaštite, smanjivanju neishranjenosti i smrtnosti djece u najsiromašnijim zemljama svijeta. 4. Zaključna razmatranja Svijetu prijete glad i prirodne katastrofe koje bi mogle dovesti i do ozbiljnih političkih problema. Općenito, možemo istaći da rast cijena hrane ima ozbiljne posljedice po najranjivije slojeve društva, odnosno najsiromašnije zemlje svijeta, i može povećati globalni inflacijski pritisak. U skladu s tom nadasve nezadovoljavajućom globalnom situacijom, potrebne su brze akcije međunarodne zajednice kako bi se stabilizirala visina cijena na tržištu hrane, olakšalo
IMF, (2008), Food and Fuel Prices—Recent Developments, Macroeconomic Impact, and Policy Responses, IMF, Washingtn D.C., str. 13 PREGLED
215
10

uredno rješenje globalne krize i ublažili njeni nepovoljni utjecaji na ekonomsko blagostanje. Sama priroda gladi iziskuje urgentno reagiranje, no ta potreba za brzinom izlazi iz okvira podržavanja humanitarnih pomoći i sigurnosti mreža koje bi pomogle zemljama da izbjegnu primjene kratkoročnih politika koje premještaju dodatne troškove reguliranja na račun susjednih zemalja ili na račun narednog perioda. Svjetska banka već radi na sklapanju dogovora sa agencijama UN-a kroz program Secretary General's High-Level Task Force koji tretira problematiku svjetske krize zaliha hrane kako bi razvila i implementirala jedan zajednički odgovor na postojeću krizu. Zajednička strategija suzbijanja krize sastoji se od četiri osnovna temelja ili smjernice. Prva smjernica tiče se aktivnosti Svjetske banke koja pregovara sa preko 40 zemalja da pomognu iznaći različite vrste odgovora na postojeću krizu koji odgovaraju različitim zemljama kako bi provela programe finansijske pomoći, te je u tom kontekstu pokrenut Global Food Crisis Responce Program (GFRP) kao drugu smjernicu, te je inicirala ubrzanje stvaranja fondacija IDA i IBRD usmjerenih prema pogođenim zemljama, kao treću smjernicu. I konačno, četvrta smjernica odnosi se na aktivnosti Svjetske banke koja je ušla u fazu kreiranja još jednog fonda nazvanog Multi Donor Trust Fund (MDTF). Osim navedenog, Svjetska banka nudi inovativne načine finansijskog osiguranja tržišnih proizvoda, kao što su osiguranje od vremenskih utjecaja, kako bi pomogla zemljama da kontroliraju rizike koje donose npr. suše ili neke druge vremenske nepogode. Kako bi se popunile praznine, Banka surađuje s drugim agencijama i istraživačkim organizacijama, te na taj način pokušava iskoristiti postojeće empirijsko znanje stručnjaka i analitičara za stvaranje odgovarajućih politika koje će pomoći rješavanju trenutnih kriza i problema, ali i globalnih nestabilnosti u budućnosti.

216

PREGLED

Literatura 1. Čičić M., (2008), Stanje svjetske ekonomije-da li smo na rubu dublje recesije. Društvo ekonomista Sarajevo. 2. http://www.worldbank.org 3. http://www.weforum.org/pdf/globalrisk/report2008.pdf 4. IMF, (2008), Food and Fuel Prices—Recent Developments, Macroeconomic Impact, and Policy Responses. IMF, Washington D.C. 5. World Bank (2008), Double Jeopardy: G8 Hokkaido. Responding to High Food and Fuel Prices, World Bank. Washington D.C.

PREGLED

217

Amer Hadžić Bez naslova Without a Title linorez (linocut)
218

PREGLED

Regionalizacija Regionalization

UDK 332.144 (4) + (497.6)

Duško Milidragović

REGIONALIZACIJA: EVROPSKO ISKUSTVO I PERSPEKTIVE BOSNE I HERCEGOVINE REGIONALIZATION: EUROPEAN EXPERIENCE AND PERSPECTIVES OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak U evropskom prostoru se razvija koncept regija. Evropa odnosno Evropska unija ne izgrađuje se samo kao zajednica država, nego i kao zajednica regiona. Mnogi zagovornici „Evrope regiona“ smatraju da je i politički i ekonomski, a u širem smislu i istorijski i geografski, opravdano i korisno da se što veći broj odluka, naročito onih koje se odnose na pitanja svakodnevnog života građana, prepusti regionalnim i uopšte lokalnim vlastima. Iz toga slijedi uvjerenje da je opravdano da se omogući regionima da svoje interese zastupaju i neposredno (ili povezujući se sa regionima drugih zemalja) u odgovarajućim međunarodnim organizacijama i poštujući međunarodni poredak i pravo. Zagovornici „Evrope regiona“ u Savjetu Evrope izborili su se i za osnivanje Kongresa opština i regiona Evrope. U tekstu se razmatraju dva glavna razloga koja idu u prilog regionalizaciji države. Jedan je kako da se spriječi suvišna i nekada opasna koncentracije državne moći na jednom mjestu i, drugi, da se omogući regionima da u što većoj mjeri učestvuju u kreiranju ukupne državne politike. Regionalizam je zasnovan na politici mira i saradnje. Ključne riječi: regioni, Evropa, regionalizam, država

PREGLED

221

Summary: The concept of regions is being developed in the European space. Europe, that is, the European Union, is not only formed as a union of states, but also as a union of regions. Many advocates of the “regional Europe” are of the opinion that it is politically and economically, and in the wider sense also historically and geographically, justifiable and useful to let the regional and local authorities make as many decisions as possible, especially if they concern the everyday lives of citizens. From that follows a conviction that it is justifiable to also enable the regions to represent their interests directly (or through connection with regions of other countries) in certain international organizations, with full regard of the international law and order. Advocates of the “European regions” at the Council of Europe have won the fight for formation of the Congress of Municipalities and Regions of Europe. This text considers two main reasons which favor regionalization of the country. One of them is prevention of excessive and once dangerous concen-tration of state power in one place. The other is enabling the regions to create the entire state policy in the highest extent possible. Regionalism is based on the politics of peace and cooperation. Key words: regions, Europe, regionalism, state

1. Šezdesetih godina prošlog vijeka u Evropi su preovladavale unitarne države sa jakom centralizovanom vlašću i različitim administrativnim jedinicama. Međutim, od početka 1990-ih opada vlast centralne države i ona se sve više prenosi na niže jedinice, regione, provincije i lokalne zajednice. Posebno procesi regionalizacije dovode do velikih promjena u upravljanju i podjeli vlasti širom Evropske unije. Prema kategorizaciji koju daje Andre Rodrigez, na osnovu stepena autonomije unutar pojedinih država, postoje četiri grupe članica Evropske unije.

222

PREGLED

U prvoj su federalno uređene države, kao što su Austrija, Njemačka, Belgija, sa visokim stepenom autonomije federalnih jedinica i saveznom vlašću ograničenom uglavnom na spoljnu politiku, odbranu i makroekonomska pitanja. U drugoj grupi su regionalne države poput Italije i Španije sa asimetričnom raspodjelom autonomije između pojedinih dijelova. U Italiji, na primjer, pet regija sa „specijalnim statusom“ (Sicilija, Sardinija, Val d Aosta, Trentino, Friuli) imaju viši stepen samostalnosti nego ostalih petnaest regija, koje su sa „običnim“ statusom. U Španiji najveću autonomiju imaju Baskija i Navara (njihova samostalnost seže još od srednjeg vijeka), a nešto manju regije kao što su Katalonija, Galicija, Andaluzija, Valensija, Kanarska ostrva. Ostale regije, koje ima Španija, daleko zaostaju u svojoj samostalnosti. U trećoj grupi su još neke „regionalizovane“ države. Prije svega, Francuska, u kojoj se po nešto višem stepenu autonomije izdvaja Korzika, gdje je decentralizacija bila planska, i koja nije bila posljedica nekih jakih pokreta za regionalizaciju. Zatim Portugalija, sa srednjim stepenom autonomije na Azorima i u Maderi, te Ujedinjeno Kraljevstvo. Na osnovu odluke vlade Ujedinjenog Kraljevstva uspostavljeni su i skupštinski domovi, izabrani u Škotskoj, Velsu i Sjevernoj Irskoj na opštim neposrednim izborima. Najviši stepen autonomije ima Škotska, a nešto manji Sjeverna Irska i Vels u Engleskoj. Najzad, u četvrtoj grupi evropskih zemalja su unitarne države, kao što su Danska, Finska, Grčka, Irska, Luksemburg, Holandija, Švedska, te 10 novoprimljenih članica koje su pristupile Evropskoj uniji 1. maja 2004. godine. 2. Dioba vlasti i uticaja na nadnacionalnom, međunacionalnom i unutrašnjem nacionalnom nivou jedno je od ključnih pitanja uređenja država članica Evropske unije. Ne samo za uređivanje međusobnih odnosa sadašnjih članica Unije nego i onih koje će pristupiti Evropskoj uniji, kako to ističe dr. Tonjati, profesor Pravnog fakulteta iz Trenta, inače jedan od poznatih stručnjaka za ustavna pitanja i regionalizam. Ističe da je razgraničenje nadležnosti između
PREGLED
223

države i njenih regiona najlogičnije da se izvodi tako da klasične državne funkcije (spoljna politika, odbrana, monetarna politika i sl.) budu u nadležnosti centralne vlasti, a neklasične u nadležnosti regiona (privreda, poljoprivreda, šumarstvo, kultura, školstvo, zdravstvo, ekologija itd.). Kada je riječ o razlozima koji idu u prilog regionalizacije država, dva su glavna. Jedan je kako da se spriječi suvišna koncentracija državne moći na jednom mjestu, a drugi da se omogući regionima da u što većoj mjeri učestvuju u kreiranju ukupne državne politike. U Evropi se najveći broj političkih kriza događa unutar pojedinih zemalja. To je konstatovala Parlamentarna skupština Savjeta Evrope sredinom prošle godine usvajajući Rezoluciju o pozitivnim iskustvima autonomnih regija kao izvoru inspiracije za rješavanje konflikata na Starom kontinentu. Ovaj dokument, koji je zasnovan na višegodišnjem istraživanju, ukazuje na to da su mnoge evropske zemlje uspjele da smanje unutrašnje tenzije stvaranjem autonomija, teritorijalnih ili kulturnih, svaka po sopstvenom obrascu. Ove autonomije, shvaćene prije svega kao „unutardržavni dogovor“, ne bi trebalo da budu put u secesiju, već konstruktivni način da se, s jedne strane, priznaju i poštuju prava etničkih razlika građana odnosno manjina, a s druge strane da se očuva princip nepovredivosti državnog suvereniteta i garantuje teritorijalni integritet svake zemlje, kako se to navodi u navedenoj rezoluciji Parlamentarne skupštine. U ovom dokumentu ističe se i to da u raspodjeli vlasti među nadnacionalnim i nacionalnim institucijama moraju biti zaštićeni interesi regiona koji bi trebalo da imaju zakonodavnu vlast, zasnovanu na ustavu. Ističe se i to da nijedna zemlja ne može biti primorana da „regionalizuje“ svoju unutrašnju strukturu samo zbog članstva u Evropskoj uniji. Međutim, zemlje koje u svom sastavu već imaju regione, sa manjom ili većom autonomijom, moći će ne samo da zadrže ovakvo ustrojstvo nego da se, ako za to postoje obostrani interesi, povezuju sa regionima u drugim zemljama, posebno onim regionima koji imaju zajedničke karakteristike, kao što su privreda, saobraćaj, turizam, jezik odnosno kultura i slično. I konačno, naglašava se: kao što sve države članice Evropske unije imaju svoje predstavnike u evropskim institucijama, treba da ih imaju i regioni. Naravno, ti „regionalni predstavnici“ ne bi zastu224

PREGLED

pali mnogobrojne i raznolike interese svakog regiona ponaosob, već njihove zajedničke interese koje imaju u pojedinim oblastima, kao što su ekologija, razvoj saobraćaja, turizma i slično, a koje moraju da usklade sa opštim težnjama i standardima Evropske unije. 3. Evropa odnosno Evropska unija ne izgrađuje se samo kao zajednica država, nego i kao zajednica regiona. Mnogi zagovornici „Evrope regiona“ smatraju da je i politički i ekonomski, a u širem smislu i istorijski i geografski, opravdano i korisno da se što veći broj odluka, naročito onih koje se odnose na pitanja svakodnevnog života građana, prepusti regionalnim i uopšte lokalnim vlastima. Takođe je opravdano da se omogući regionima da svoje interese zastupaju i neposredno (ili povezujući se sa regionima drugih zemalja) u odgovarajućim međunarodnim organizacijama. Zagovornici „Evrope regiona“ u Savjetu Evrope izborili su se i za osnivanje Kongresa opština i regiona Evrope. Pored toga, unutar Evropske unije, oni su se izborili i za formiranje prvo Skupštine evropskih regiona (1985), a zatim i Komiteta regiona (na osnovu Mastrihtskog ugovora iz 1993) u kojem je regionalnim i lokalnim institucijama omogućeno da savjetodavno učestvuju u zakonodavnim aktivnostima Evropske unije. Konačno, u Savjetu Evrope priprema se, poput Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, i Evropska povelja o regionalnoj samoupravi. Uporedo sa širenjem i jačanjem Evropske unije i prenošenjem niza nadležnosti sa država članica na njene institucije, koncept „Evrope regiona“ razvijao se kao svojevrsna protivteža tendenciji centralizacije moći na nivou Unije. Taj koncept razvijao se kao instrument prevazilaženja razlika u stepenu ekonomskog razvoja i životnog standarda pojedinih regiona (pokrajina, oblasti, distrikta, kantona...). Jasno je da razlike između „bogatih“ i „siromašnih“ regiona, više nego drugačiji običaji, kultura, ili jezik, vode napetostima i političkoj nestabilnosti. U tom cilju u Evropskoj uniji je nastao Fond za regionalni razvoj (1975) iz kojeg su finansirani, prije svega, održavanje infrastrukture, agrarna politika, podrška sektorima industrije sa zastarjelom
PREGLED
225

tehnologijom, te podsticaj privrednom razvoju siromašnih regiona. Ubrzo se, međutim, pokazalo da su pojedine odluke o raspodjeli sredstava češće posljedica međudržavnih „nagodbi“ nego istinskih potreba. Zato su definisani precizni ciljevi odnosno kriterijumi za odabir programa koje će Evropska unija finansirati kako bi se povećala efikasnost i spriječilo rasipanje sredstava. U Evropskoj uniji uspostavljena su četiri osnovna fonda, kojima se postižu socijalna kohezija odnosno prevazilaženje jaza između bogatih i siromašnih te solidarnost unutar Evropske unije. To su: 1) Evropski fond za regionalni razvoj, 2) Evropski socijalni fond, 3) Fond za razvoj poljoprivrede, i 4) Fond za modernizaciju ribarstva. Između 2000. i 2006. godine iz ovih fondova isplaćuje se ili će biti isplaćen iznos od oko 213 milijardi evra (što je otprilike trećina budžeta Evropske unije). Od 1993. godine djeluje i Kohezioni fond, namijenjen strukturnom prilagođavanju u oblasti saobraćaja i ekološke infrastrukture zemalja članica, sa bruto društvenim proizvodom manjim od 90 odsto prosjeka Evropske unije. Kako budžet Evropske unije ne bi postao meta nezajažljivosti država članica i njihovih međusobnih dogovora, Unija je ustanovila nekoliko principa u sprovođenju strukturno-regionalne politike, kao što su koncentracija sredstava (na manji broj ciljeva), planiranje programa odnosno partnerstvo (sa nacionalnim, regionalnim i lokalnim organima i službama) i sufinansiranje (po principu supsidijarnosti, odnosno „problem se rješava tamo gdje i nastaje, dok Evropska unija uskače tek kad se ne nađe odgovarajuće rješenje na nižem nivou“). Regionalizacija je postala uslov bez kojeg ne može da se prekorači „evropski prag“. Ona je jedan od ključnih testova za priključenje Evropskoj uniji i uslov za pristup takozvanim „strukturnim fondovima“. „Evropa regiona“, a ne „Evropa država“ upućuje novac preko regionalnih centara jer se smatra da je region, kao srednji nivo upravljanja, preduslov uspješnih demokratskih i ekonomskih reformi. On je i polazište procesa evropskih integracija, rasterećenja skupe državne administracije i uspješne međuregionalne saradnje. Mada teoretičari različito gledaju na koncept regionalne države i mada mnogi, prije svih ekonomisti, u podjelama ne vide mnogo više od cijepanja jedinstvenog ekonomskog prostora, gotovo da nema sporenja da sadašnje administrativno-teritorijalno
226

PREGLED

razgraničenje nije dobro. Zato dobro upućeni tvrde da će ovakva zemlja da počne da sprovodi regionalizaciju, i to u svjetlu što veće decentralizacije, pritom zaobilazeći separatističke zamke koje se sve više postavljaju u posljednje vrijeme. Proces evropske integracije (prema riječima dr Borislava Stojkova, profesora Geografskog fakulteta u Beogradu i koordinatora za izradu strategije prostorne integracije) odvija se u početnoj fazi preko takozvane prostorne integracije. Podržava se, bolje rečeno, povezivanje regiona i država prostornim elementima (koji ne bi trebalo da znaju za granice), kao što su privreda, umrežavanje gradova na interesnoj osnovi, infrastruktura i saobraćaj, kulturna i privredna baština, životna sredina. Napominjući da su mnoge zemlje u tranziciji regionalizaciju prihvatile bilo kao sopstveno ubjeđenje, bilo kao zadatak i imperativ, pa ubrzano rade na promjeni teritorijalne organizacije u skladu sa evropskim uzansama, ovaj autor objašnjava da je Evropska unija dala, preko svoje statističke centrale u Luksemburgu, kriterijume regionalne podjele. Ovaj sistem podrazumijeva pet nivoa teritorijalnog organizovanja. Prvi je nivo države. Drugi je nivo makroregiona (sa jedan do pet miliona stanovnika), treći nivo sreza ili okruga (sa sto hiljada do milion), četvrti nivo opštine (od deset do sto hiljada stanovnika) i peti nivo naselja. 4. Izgradnja Evrope „odozdo“ jedna je od najvažnijih tekovina evropskih integracija s kraja prošlog vijeka. Prvenstveno zahvaljujući mnogobrojnim oblicima regionalnog povezivanja, koje obuhvata, prije svega, saradnju gradova, a zatim mnoge zajedničke inicijative na organizaciji baltičkih, podunavskih i crnomorskih „evroregiona“. Ovi evroregioni su posebno zanimljivi jer su značajni kao svojevrstan oblik partnerstva između aktuelnih „graničnih“ regiona država članica Evropske unije. I ne samo zemalja članica nego i zemalja koje su kandidati za ulazak u Uniju, te onih koje će to, u bližoj ili daljnjoj perspektivi, postati. Evroregioni kao oblik međugranične saradnje već zahvataju, manje ili više, cjelokupni prostor Evrope. Međutim, evroregioni, kao
PREGLED
227

relativno nov oblik subdržavne saradnje u jugoistočnoj Evropi, nisu dosad uspjeli da dostignu značaj onih unutar Evropske unije, pa ni onih na sjeveru evropskog kontinenta, pored ostalog (ako se zanemari konfliktno naslijeđe prošlosti) i zbog prirode, statusa i organizacije samih država na jugu Evrope. Zemlje jugoistočne Evrope još su nedovršene ustavne tvorevine, sa nejasno definisanim ili nejakim nadležnostima lokalnih zajednica. Uostalom, i baltički evroregioni počeli su uspješno da sarađuju i funkcionišu u raznim oblastima života (trgovina, kultura, ekologija, policijska kontrola, energetika, saobraćaj...) tek kad su se države ustavno uredile i konsolidovale sredinom devedesetih godina. Što se tiče regiona u Zapadnoj Evropi, oni su u međuvremenu stekli status pravnog lica, a dobili su i svoje predstavnike u evropskim institucijama koje su smještene u Briselu i Strazburu. Inače, regionalna odnosno prekogranična saradnja unutar Evropske unije u prvo vrijeme je bila interni način komunikacije, saradnje i unapređenja zajedničkog razvoja, da bi kasnije postale značajan oslonac savremene evropske integracije. Osim toga, regionalna saradnja nije bila shvaćena kao predmet međunarodnih odnosa država, a ni lokalne vlasti nisu bile dovoljno osposobljene da se samostalno razvijaju. Nisu imale ni odgovarajuće nadležnosti da sprovode ono što im je omogućeno Evropskom poveljom o lokalnoj odnosno regionalnoj samoupravi. Neka uporedna istraživanja u zemljama jugoistočne Evrope pokazala su da, nasuprot konceptu „mekih granica“ i promijenjenoj ideji o nacionalnom suverenitetu, mnoge države još nisu u značajnijoj mjeri prenijele proces odlučivanja na niže odnosno lokalne nivoe. Regioni su ostali neka „međufaza“ između centralne i lokalne vlasti, bez odgovarajućeg pravnog statusa i sopstvenih finansijskih izvora. U nekim slučajevima (na primjer u Bugarskoj) regioni su samo administrativne jedinice u kojima guverner sprovodi državnu politiku. Svakako da bi bilo preporučljivo i poželjno da centralna vlast i u državama ovog dijela Evrope omogući i graničnim regionima izvjesnu autonomiju koja bi im omogućavala da pregovaraju oko saradnje u pojedinim oblastima od zajedničkog interesa sa regionima susjednih zemalja, svakako uz poštovanje ustava, zakona i standarda sopstvene zemlje.
228

PREGLED

Po ugledu na više od stotinu evroregiona u Zapadnoj Evropi (naročito onih koje su uspostavile Njemačka, Francuska i zemlje Beneluksa) građena je, nakon pada Berlinskog zida, slična mreža regionalne saradnje i u zemljama centralne, istočne i, odskora, jugoistočne Evrope. Prvi evroregion je bio Karpatski (Ukrajina, Slovačka, Rumunija, Mađarska i Poljska). Samo poljski regioni učestvuju u devet evroregiona, te mnogi baltički regioni koji su uključili i regione drugih zemalja, koje su im susjedne i sa kojima imaju zajedničke interese. Prvi evroregion koji je nastao na Balkanu je region Dunav – Tisa – Karas – Mures. Osnovan je 1997. godine između četiri županije južne Mađarske, četiri iz Rumunije, i Vojvodine. Nakon toga (2001) neke nevladine organizacije iz Vojvodine i Rumunije sprovele su istraživanja koja su pokazala da više od 70% anketiranih Vojvođana ima vrlo pozitivno mišljenje o prekograničnoj saradnji sa susjedima, Rumunijom i Mađarskom. Prema podacima novosadskog Centra za regionalizam, koji je učestvovao u ovom istraživanju, slični podaci dobijeni su i u Rumuniji i Mađarskoj. Osim toga, ulazak Vojvodine u drugi evroregion pokazao je još bolje rezultate, a riječ je o regionu koji je nastao u trouglu Novi Sad – Tuzla – Osijek, koji obuhvata gradove istog geografskog, ekonomskog i kulturnog područja, ali svojevremeno odvojene ratovima koji su se ovdje vodili. I gradske vlasti ova tri grada potpisale su sporazum o međunacionalnoj toleranciji. Ovo je učinjeno u okviru Igmanske inicijative, pokreta nevladinih organizacija iz Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske za normalizaciju odnosa i obnovu povjerenja u ovom „dejtonskom trouglu“. Ovaj region trebao bi da se poveća i da obuhvati još dijelove sjeveroistočne Bosne, istočne Slavonije, te Mačvu i Vojvodinu. Nakon obrazovanja ova dva, uslijedilo je obrazovanje ili projektovanje i drugih regiona, skoro na svim rubovima prethodne Jugoslavije. To je region na južnom Jadranu između Srbije i Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, zatim region na tromeđi Niš – Skoplje – Sofija, između Srbije, Makedonije i Bugarske, te region koji povezuje opštine na obalama Drine (Bijeljinu, Zvornik, Šabac i Loznicu).
PREGLED
229

Osim regionalnog povezivanja i saradnje određenog broja pograničnih opština, javljaju se i širi oblici povezivanja i saradnje na širim prostorima, a koji prelaze okvire prethodne Jugoslavije. Tako su polovinom 2004. godine predstavnici pedesetak gradova jugoistočne Evrope (u Beogradu, na regionalnoj konferenciji) potpisali sporazum kojim se definišu ciljevi, načela i programi o međuetničkoj toleranciji i saradnji gradova i nevladinih organizacija. Sporazum su potpisali predstavnici nevladinih organizacija mnogih gradova (Beograda, Zagreba, Sarajeva, Sofije, Skoplja, Novog Sada, Tuzle, Osijeka, Niša, Srebrenice, Bara, Bajine Bašte, Splita, Mostara, Kotora, Pule, Banje Luke, Temišvara, Segedina, Kečkemeta, Kumanova, Preševa i drugih). Težnja je da se obrazuju regioni i unutar Bosne i Hercegovine, između njenih entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske. Već je 2001. godine obrazovan tzv. Sarajevski ekonomski region. Predstavnici oba dijela Bosne i Hercegovine i njihovi ekonomski stručnjaci saglasili su se da nema ubrzanog razvoja entiteta „bez organizovanog razvoja oba dijela Sarajeva, koje je vještački podijeljeno, a koje je središte Bosne i Hercegovine i centar regiona“. 5. U cilju širenja ideje regionalizma, u Evropi je uveden i Dan evropskih regija, koji se obilježava od 2001. godine. Ovaj pokret odnosno organizacija jednom godišnje bira dva prestižna regiona u Evropi sa ciljem da osnaži regionalno povezivanje i međusobno upoznavanje različitih naroda i kultura sa društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim tokovima u oko 700 postojećih regija Evrope. Tako su 2003. godine za evropski region godine proglašeni Karelija iz Rusije i Balearski otoci iz Španije, a 2004. godine, prema izboru žirija, evropski region godine je Zajednica njemačkog govornog područja iz Belgije i Madeira iz Portugala. Osim biranja prestižnih i najperspektivnijih regiona, svake godine organizuju se razgovori i o specifičnim temama vezanim za problematiku funkcionisanja i povezivanja regiona. Tako će se tema Uloga regiona u izgradnji Evrope raspravljati u tridesetak zemalja Evrope.
230

PREGLED

Prije posljednjeg rata cijela Jugoslavija se graničila sa sedam država. Danas se Slovenija graniči sa tri, Hrvatska sa sedam, Srbija takođe sa sedam, Crna Gora sa pet, Bosna i Hercegovina sa tri i Makedonija sa četiri države. To je veliki broj susjednih država, od kojih su neke nekadašnje jugoslovenske federalne jedinice. I umjesto što ove nove države svoje politike zasnivaju na inostranoj pomoći, koja je sve manja i koja vremenom nestaje, postavlja se pitanje zašto sve te zemlje jugoistočne i poluzapadne Evrope ne bi, bez velikog odlaganja, poradile na obrazovanju jednog regiona u kome bi one svakodnevno sarađivale, tako da bi za svaku proizvedenu robu kupac bio unaprijed osiguran. Inače, svijet u koji se, poslije ratova, velikih nesreća i kriza, polako vraćamo, vrlo je različit od onoga u kome se, manje ili više, mirno živjelo proteklih decenija. Otkako je srušen Berlinski zid, Istočna i Zapadna Evropa ostale su samo geografski pojam koji je izgubio političke primjese. Varšavski pakt je nestao, na sceni je ostao Sjevernoatlantski, koji silom ili milom uspješno širi svoj uticaj odnosno djelokrug. U nekadašnjem državnom socijalizmu divlji neokapitalizam ruši dosta toga što je u tom socijalizmu, državnom ili samoupravnom, bilo ljudsko. Novi poredak često se poistovjećuje sa vladavinom domaćih mafija. Pogledajmo šta se događalo i šta se događa u bosanskohercegovačkom susjedstvu. Slovenija, koja se izvukla iz ratnih sukoba i prva stala u red pred Evropom, shvatila je sopstveni interes i odmah se okrenula prema bivšim sestrinskim republikama, plaveći Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, te Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru svojim proizvodima. O svom interesu i saradnji ostali dosta usporeno razmišljaju i malo šta poduzimaju. Zašto neko na prostoru bivše Jugoslavije, Slovenci, na primjer, Srbi ili Bosanci i Hercegovci, ili Hrvati, Makedonci ili Crnogorci, u tom pravcu ne budu inicijatori? Poznato je da su se još za vrijeme posljednjeg rata mnogi okupljali u Novom Pazaru, gdje se usred nestašice moglo sve da nabavi. Nešto kasnije, pijaca „Arizona“ u sjevernoj Bosni postala je, mada primitivno, zborno mjesto za mnoge poslovne i manje poslovne ljude iz svih dijelova ovog dijela Balkana. Sa izuzetkom Slovenije, u kojoj se relativno dobro živi, sve ostale republike nekadašnje Jugoslavije bore se za goli život. Mafije
PREGLED
231

su se enormno obogatile i prigrabile ogromna društvena bogatstva. Hrvati sve više očekuju spas u turizmu. Razrušena i osiromašena Bosna i Hercegovina pokušava da otvori dosje sopstvene mafije za koju se tvrdi da je zaradila milijarde dolara skrećući u svoju korist tokove inostrane pomoći. Sa više od 40 odsto nezaposlenih i uništenom infrastrukturom, ona se ipak ne predaje i neće se predati sve dok su međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini prisutni. Pored ekonomskih problema, ova zemlja će morati, na ovaj ili onaj način, da riješi probleme svojih povratnika. Makedonija, koja se još u Ujedinjenim nacijama zvanično vodi kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, i koja je uspjela da ostane izvan tragičnih sukoba, de facto je podijeljena. I Crna Gora je podijeljena na pristalice i protivnike totalne nezavisnosti. Najzad, Srbija, bombardovana spolja i opljačkana iznutra, na putu svoga oporavka, prelazi spor i težak put. 6. U Evropi, koja se konstituiše kao zajednica država i naroda, regionalizacija će zamijeniti mnoga politička i ekonomska savezništva. U neku ruku, zakon prirode zauzeće mjesto starih aranžmana i ugovora. Zato se narodi bivše federativne Jugoslavije moraju okrenuti budućnosti, bili oni jugonostalgičari ili ne. Jugoslavija, zemlja šest republika i nacija, četiri jezika i tri vjeroispovijesti, u kojoj se pristojno i relativno složno živjelo, neće se vratiti. Nju bi morala da zamijeni jedna nova evropska jugoistočna regija. Narodi na ovim prostorima žive zajedno stoljećima, a prvi međuetnički sukobi dogodili su se tek u prošlom vijeku. Bolna prošlost mora se racionalno analizirati, jer su nam regionalna upućenost i saradnja i prirodne i neminovne. Narodi na ovim prostorima uvijek su korisno i živo komunicirali, a činiće to i dalje, jer je to prirodno. Uostalom, govore istim jezikom, imaju zajedničku istoriju, a treba imati u vidu i to da je Jugoslavija građena kao cjelina i u tehnološkom smislu. Ono što nam prijeti jeste provincijalizacija, jer na ovim prostorima žive mali narodi. Pod jednim jugoslavenskim državnim krovom imali smo, pored
232

PREGLED

ostalog, i jaku kulturnu i intelektualnu elitu, koja je utemeljila nauku i umjetnost na zavidnom nivou. Tog državnog krova više nema pošto se promijenio pojam nacionalne države. Zato je regionalno povezivanje i saradnja uslov našeg opstanka i napretka.

PREGLED

233

UDK 332.135

Denis Zaimović

REGIONALIZACIJA EVROPE NA OSNOVU KONCEPTA „EUROREGIJA“ THE CONCEPT OF “EUROREGIONS” AS A MODEL OF MODERN REGIONALIZATION

Sažetak Članak analizira nastajanje i razvoj koncepta „Euroregija“, na kojem se temelji ili kojim se označava aktuelna regionalizacija Evrope, od samog javljanja regionalizma na evropskom kontinentu do usvajanja evropskih povelja i drugih značajnih akata u Evropskoj uniji i Vijeću Evrope a kojima se utvrđuje pravni okvir evropske regionalizacije. Razmatra se koncept regionalizacije koji je u značajnoj mjeri oslonjen na politiku regionalnog razvoja kojoj teže sve regije Evrope, a putem organa regija u strukturi Evropske unije. Ključne riječi: regionalizam, regionalizacija, regije, regionalni razvoj, organi regija

Summary The article analyzes the creation and development of the concept of “Euroregions”, upon which the current regionalization of Europe has rested from the very beginning of regionalism of the European continent to the adoption of European charters and other important acts of the European Union and the Council of Europe, which determine the legal framework of European regionalization. It considers the concept of regionalization, which significantly rests
PREGLED
235

upon the policy of regional development, after which all the regions of Europe aspire, via the regional bodies in the structure of the European Union. Key words: regionalization, regions, regional development, regional bodies

Rađanje ideje “Euroregije” Idući najdulje u historiju, ideju „Euroregije” moguće je pratiti od nastanka regionalizma, regionalističkih stranaka i pokreta. Na evropskom kontinentu regionalizam se javlja u Francuskoj krajem 18. stoljeća. Regionalizam je rođen s Francuskom revolucijom 1789. godine kao otpor francuskih i drugih provincija protiv nametnutog jakobinskog centralizma. „Otpor iz regije ili ‘ustanak u provinciji‘ protiv metropolizacije Francuske bio je u funkciji odbrane istorijskih prava i sociokulturnih identiteta istorijskih regija“ (Seiler, 1999: 5). Historija regionalizma i regionalističkih pokreta u Evropi nije ništa drugo do historija evropskih država ili njihovih sociokulturnih razlika. Poslije kolosalnih uspjeha nacionalnih država u Evropi, te stvaranja supranacionalne arhitekture Evrope, regionalizam se u nekim aspektima može protumačiti kao „refeudalizacija Evrope“. Regionalizam je bez sumnje danas jedan od značajnijih i znakovitih izazova moderne Evrope. „Objedinjavanjem lokalnog, regionalnog političkog partikularizma nakon 1789. u nacionalne države, negdje i prije, a negdje i kasnije, poslije Drugog svjetskog rata osnažio je pokret stvaranja supranacionalne države, svojevrsne europske konfederacije, a s njim i njegova suprotnost u obliku obrane identiteta pojedinih regija, razvijanjem koncepta europskih regija, euroregija“ (Milardović, 1995:7). Proces regionalizacije u Evropi započeo je pedesetih godina 20. stoljeća, da bi svoj puni zamah regionalizacija dobila osamdesetih, kada ju je kao značajan dio svoje politike prihvatila Evropska zajednica. Tako su osamdesete godine 20. stoljeća označene kao desetljeće decentralizacije i regionalizacije u državama članicama Evropske zajednice. Od početka devedesetih počinje opadati vlast
236

PREGLED

centralne države i ona se sve više prenosi na niže jedinice, regije, provincije i lokalne zajednice. Posebno procesi regionalizacije dovode do velikih promjena u upravljanju i podjeli vlasti u zemljama Evropske unije. Razvijanje ideje “Euroregija” Razvoju modela „Euroregija“ put je utrla Evropska povelja o regionalizaciji donesena u Evropskom parlamentu novembra 1988. godine. Naredni korak, od jedne političke inicijative i slike vodilje evropske integracije ka političkoj realnosti, predstavljaju odluke mastrihtskog reformskog sastanka 1991. godine, kojima se i na najvišem nivou potvrđuje pravo regija da učestvuju u politici Evropske unije, kao i zaštita njihovih interesa naspram Unije. Uspostavljanjem „regionalnog odbora“ dodatno se pružaju mogućnosti za učestvovanje regija u integracijskim procesima, kao i unošenje regionalnog razumijevanja u politiku Evropske unije. Razvijanju koncepta „Euroregija“ kroz saradnju i povezivanje evropskih regija zakonsku i temeljnu osnovu dali su i vrlo značajni akti nastali u Vijeću Evrope, a to su: Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, koja predviđa pravo lokalnih vlasti na udruživanje, te Evropska konvencija o prekograničnoj saradnji između teritorijalnih zajednica ili vlasti i njena dva dodatna protokola koja afirmiraju pravo lokalnih i regionalnih vlasti da sarađuju izvan granica svojih država. Jasne smjernice za zakonodavnu regionalnu politiku na nivou Vijeća Evrope predstavljaju i Evropska povelja o regionalnim jezicima i jezicima nacionalnih manjina iz 1992., zatim Povelja o učešću mladih osoba u općinskom i regionalnom životu te Evropska konvencija o pejzažnim vrijednostima. Važno je, međutim, podsjetiti na smjernice u temeljnom dokumentu koji je prokrčio put ideji “Euroregije” na zakonodavnom evropskom planu, te omogućio novo organiziranje i povezivanje u Evropi. Uviđajući značaj učešća regija u odlukama država i institucija Evropske zajednice/unije, Evropska povelja o regionalizaciji utvrđuje pravo regija da učestvuju u definiranju politike država u okviru zajedničkih institucija za poslove koji se tiču njihove nadležnosti ili zadiru direktno u njihove interese.
PREGLED
237

Regije imaju pravo da na adekvatan način učestvuju u vršenju funkcija države, počevši od onih koje se tiču njihove teritorije. To učešće mora biti garantirano od odgovarajućih ustavnih ili onih institucija koje su na najvišem mogućem nivou pravne hijerarhije. Osnovni odgovarajući principi trebaju biti utvrđeni regionalnim statutima i nacionalnim pravnim normama. „Princip kooperativne regionalizacije, zasnovan na formulama horizontalne saradnje, koji supstituira tradicionalne vertikalne strukture centralističkih zemalja, treba obavezno predvoditi taj proces.“1 Na principu regionalizacije prostora unutar jedne države odvija se proces prenošenja državne vlasti nadolje. Ovaj se proces označava i kao decentralizacija kroz stvaranje institucionalnih pretpostavki da regije kao teritorijalni i socijalni identiteti učestvuju u oblikovanju politike razvoja društva. S tim u vezi član 3b Ugovora o Evropskoj zajednici iz Maastrichta2 ustanovljava već spomenuti princip supsidijarnosti3 iz kojeg se izvodi regionalni ustroj. Koncept „Evropa regija“ temelji se na principu supsidijarnosti i nastaje nasuprot sve većem centraliziranju funkcija na nivou Evropske unije. Međutim, upravo prema ovom konceptu Evropska unija se temelji ne samo na državama članicama nego i neposredno na (evropskim) regijama. Načelo supsidijarnosti, pojednostavljeno, najčešće se izražava frazom „najbliže građanima“, što pokazuje da je riječ o temeljnom načelu slobode i demokratije, koje navodi na uspostavljanje političkog standarda po kome odluke treba da se donose tamo gdje će njihovi efekti najneposrednije i da se osjete. Ustanovljenje regionalnih institucija uvijek je potkrijepljeno argumentom da povećava učešće građana u procesu donošenja odluka, na nivou lokalne zajednice, nivou koji je bliži građanima nego bilo koji drugi.
Članovi 24 i 25 Evropske povelje o regionalizaciji. Ugovor o Evropskoj uniji (EU) potpisan je u Maastrichtu 7. februara 1992., a stupio na snagu 1. novembra 1993. godine. 3 „Zajednica djeluje u okvirima nadležnosti koje su joj dodijeljene i prema ciljevima koji su utvrđeni ovim ugovorom. U oblastima koje ne spadaju u njenu isključivu nadležnost, Zajednica poduzima mjere u skladu s načelom supsidijarnosti, samo ako i ukoliko ciljeve predviđene akcije ne mogu u potrebnoj mjeri da ostvare države članice, odnosno ukoliko ih imajući u vidu veličinu i efekt predviđene akcije može uspješnije ostvariti Zajednica“ (čl. 3B).
2 1

238

PREGLED

Koncept regionalizacije Uporedo sa širenjem i jačanjem Evropske unije i prenošenjem niza nadležnosti s država članica na njene institucije, koncept „Evropa regija“ razvija se kao svojevrsna protuteža tendenciji centralizacije moći na nivou Unije. Taj koncept razvija se kao instrument prevazilaženja razlika u stepenu ekonomskog razvoja i životnog standarda pojedinih regija (pokrajina, oblasti, distrikta, kantona...). Jasno je da razlike između „bogatih“ i „siromašnih“ regija, više nego drugačiji običaji, kultura, ili jezik, vode napetostima i političkoj nestabilnosti. Ovisno o orijentaciji autora, u teoriji egzistira nekoliko tipova regionalizacije i regionalizama. Tako postoji regionalizacija bez definirane regionalne ravni, regionalna decentralizacija i politička regionalizacija. Kako regionalizam, prema viđenju nekih autora, predstavlja odbrambeni tip društvenog pokreta, uočljivo je postojanje nekoliko tipova, kao što su: etnoregionalizam, separatizam, makroregionalizam, transgranični regionalizam itd. Regionalizam kao tip političkog suprotstavljanja centralističkom, birokratskom ustrojstvu nacionalnih država, i supranacionalne države – Evrope, ponajčešće se izražava preko regionalistički populističkih političkih pokreta, romantičke, neoromantičke, konzervativne ili neokonzervativne orijentacije, ili pak regionalističkih političkih stranaka.4 Regionalna politika Evropske unije Regionalna politika Evropske unije danas se u osnovi sastoji od alociranja finansijskih sredstava iz budžeta Evropske unije siromašnijim regijama. Ona ustvari prenosi resurse od bogatih u siromašnije regije, i to je instrument finansijske solidarnosti. Zbog toga se kaže da regionalnu politiku Evropske unije rezimiraju dvije vrijednosti: solidarnost i kohezija. Solidarnost je vidljiva u cilju regionalne politike Evropske unije da stvori pogodnosti za građane i
4 Doktrinarne postavke ovih stranaka i pokreta moguće je pratiti u Francuskoj, Španiji, Italiji, ali i u drugim državama zapadne Evrope u kojima se regionalistički zahtjevi počesto isprepliću s manjinskim i etničkim zahtjevima.

PREGLED

239

regije koje su privredno i socijalno u nepovoljnijem položaju u odnosu na prosjek Evropske unije. Kohezija, s druge strane, karakterizira ovu politiku Evropske unije budući da postoje pozitivne pogodnosti za sve u smanjenju jaza dohotka i bogatstva između siromašnijih i razvijenijih regija.5 Osnovni finansijski instrumenti za provođenje regionalne politike unutar strukture Evropske unije su: Evropski fond za regionalni razvoj, Evropski socijalni fond, Finansijski instrument za usmjeravanje ribarstva, Evropski fond za usmjeravanje i garancije u poljoprivredi, te Kohezijski fond. Evropska unija je putem ovih, kako se još nazivaju, strukturnih fondova, u periodu od 2000. do 2006. u regionalni razvoj usmjerila 213 milijardi eura. Kada je riječ o finansijskom razdoblju 2007-2013., Evropska unija je odobrila novih 308 milijardi eura (35,7% ukupnog budžeta EU) regionalne pomoći na osnovu Zakonodavnih paketa koje je usvojio Evropski parlament na prijedlog Evropske komisije i uz sugestije Odbora regija.6 Siromašne ili nepovoljne regije u svim državama Evropske unije mogu imati korist od strukturnih fondova na temelju nekih kriterija ili ciljeva: • Ukupno 70% finansiranja ide na takozvani Cilj 1 – regije u kojima je GDP manji od 75% prosjeka EU-a. Oko 22% stanovništva EU-a živi u 50 regija koje koriste ove fondove za poboljšanje osnovne infrastrukture i poticanje ulaganja u poslovanje. • Dodatnih 11,5% regionalnoga trošenja ide na Cilj 2 – regije (područja) koje su u privrednom padu zbog strukturnih poteškoća, kako bi se pomogao privredni i socijalni oporavak. Oko 18% stanovništva EU-a živi u takvim regijama. • Cilj 3 odnosi se na inicijative i programe stvaranja novih radnih mjesta u svim regijama koje nisu obuhvaćene Ciljem 1.

Član 87 (3a) Ugovora o EU predviđa mogućnost dodjeljivanja regionalne pomoći radi poticanja privrednog razvoja u područjima sa izrazito niskim životnim standardom ili visokom stopom nezaposlenosti. Smjernice za regionalne potpore definiraju da takve regije trebaju imati GDP niži od 75% prosjeka EU, što je slučaj s većinom regija kojima je odobrena pomoć. 6 Prema: www.europarl.europa.eu/news od 1.5.2007.
240

5

PREGLED

Na prilagođavanje i modernizaciju sistema edukacije, obuke i druge inicijative za promoviranje zapošljavanja ide 12,3% finansiranja. Organi regija u strukturi Evropske unije Kada se radi o mikroregionalnoj institucionalnoj strukturi, Evropska povelja o regionalizaciji propisuje da regije u državama članicama Evropske unije trebaju obavezno imati regionalnu skupštinu, regionalnu vladu i njenog predsjednika, dok u pogledu nadležnosti regije mogu imati potpune nadležnosti, na temelju kojih regije mogu vršiti zakonodavnu i izvršnu vlast, zatim nadležnosti zakonodavne primjene i izvršenja baziranih na postojećim nacionalnim zakonodavstvima, te izvršne nadležnosti.7 S druge strane, na makroregionalnom evropskom planu, da bi se utjecalo na odluke sa čijim bi efektima regije bile i suočene, osnovan je organ regija u strukturi EU. U početku su to bili „informacijski uredi“ pojedinih regija, da bi do danas taj proces institucionalizacije oblikovao čitav niz organa regija koji djeluju pri Evropskoj uniji kao i pri Vijeću Evrope. Tako je danas za koordinaciju i planiranje regionalnog razvoja na nivou Evropske unije zadužen Odbor regija EU, o regionalnim pitanjima i politici u Vijeću Evrope odlučuje Kongres lokalnih i regionalnih organa vlasti, a vrlo značajne za evropsku regionalnu politiku su i asocijacije Vijeće općina i regija Evrope, te Skupšina evropskih regija. Također, danas u Bruxellesu postoji čitavo mnoštvo regionalnih ureda i agencija koje predstavljaju različite evropske regije i koje im pomažu u efikasnijem ostvarivanju regionalnih interesa u strukturi Evropske unije. Zaključak Integraciju evropskih država u obliku Evropske unije danas prati i regionalizacija Evrope kroz koncept „Evropa regija“, čija je preteča regionalizam stvoren na evropskom kontinentu još s Francuskom revolucijom. Od pedesetih godina 20. stoljeća teče
7

Član 5. Evropske povelje o regionalizaciji PREGLED
241

proces regionalizacije u Evropi, a svoj zamah doživljava krajem osamdesetih, kada ju je kao značajan dio svoje politike prihvatila Evropska zajednica. Regionalizam se danas javlja kao jedan od najznakovitijih izazova moderne Evrope, a to je najvidljivije u činjenici da skoro sve zemlje, današnje članice Evropske unije, imaju uspostavljenu unutrašnju regionalnu strukturu i organizaciju, što im omogućava ostvarenje jednog od najvažnijih ciljeva regionalne politike, a to je pristup evropskim regionalnim fondovima i programima. „Evropa regija“ ili „Euroregija“ predstavlja političku inicijativu u obliku savremenog političkog koncepta i institucionalizacije koji ima za cilj povezivanje regija Evrope putem prekogranične, transnacionalne i međuregionalne saradnje, a svoje djelovanje usmjerava u pravcu jačanja pozicija evropskih regija u procesima odlučivanja u Evropskoj uniji i Vijeću Evrope, čime istovremeno uvodi takozvani treći nivo odlučivanja u evropski integracijski proces i institucionalnu strukturu Evropske unije. Kaže se da je vizija za Evropu od prekjučer bila “Evropa domovina”, a da vizija Evrope od sutra postaje “Evropa općina i regija – Evropa građana”.

Literatura 1. Evropska povelja o regionalizaciji, Journal officiel des Communautes europeennes, No C326/296 od 19.12. 1988. godine. 2. Milardović, Anđelko (1995a), Regionalizam kao europski izazov, Zbornik, Panliber, Osijek. 3. Milardović, Anđelko (1995b), Regionalizam, autonomaštvo, federalizam ili separatizam? Zbornik, Panliber, Osijek. 4. Oficijelna web stranica Evropske unije www.europa.eu.int 5. Seiler, Daniel Louis (1999), Političke stranke, Panliber, Zagreb.

242

PREGLED

UDK 332.132 (420)

Sabina Žunić

BEACON SHEMA – STRATEGIJA REFORME LOKALNE (SAMO)UPRAVE U VELIKOJ BRITANIJI THE BEACON SCHEME – LOCAL (SELF)GOVERNANCE REFORM STRATEGY IN GREAT BRITAIN

Sažetak U ovome tekstu autor pokazuje kako je urađena reforma politike lokalne samouprave u Velikoj Britaniji početkom 21. stoljeća. Sama reforma, inicirana u vrijeme vladavine Tonyja Blaira i laburista, prepoznala je da su Velikoj Britaniji potrebne radikalne promjene sistema u sferi lokalne samouprave. Kreiranje potpuno nove kulture u lokalnoj vlasti našlo se među najvišim prioritetima, a vapaj za transparentnim i pojednostavljenim procedurama je bio više nego očigledan. Bilo je potrebno utrti put principima poput odgovornosti, otvorenosti i okrenutosti prema klijentima, i ponuđen je jedan novi, svježi okvir upravljanja lokalnom zajednicom, koji je bio u skladu s demokratskim i evropskim principima, što uključuje i principe dobre uprave. Nove legislative su nudile okvir kako izvesti reforme naprijed i kako kreirati sisteme nagrade za lokalne vlasti, od kojih je jedna i tzv. Beacon shema, koja ima za cilj kreirati sredinu konkurentne sposobnosti i poticati natjecateljski duh lokalnih zajednica. Strategija je napisana kao dugoročni dokument i pokriva najmanje 10 godina unaprijed sistem lokalne uprave i načine njene modernizacije. Najuža agenda Beacon sheme je zapravo nagrađivati lokalne zajednice koje „najbolje obavljaju svoj posao“. Najbolja praksa se općenito odnosi samo na jedan, unaprijed određeni sektor. Vlada je identificirala indikatore i metodologiju po kojoj bi se određivali pobjednici, kao i opći bodovni sistem. Ova shema je prije
PREGLED
243

svega imala za cilj da motivira općine da preokrenu kormilo upravljanja staro preko stotinu godina i u drugom pravcu počnu primjenjivati radikalno drugačije metode u pristupu prema građanima. Ključne riječi: Beacon shema, lokalna uprava i samouprava, reforma, lokalna zajednica, strategija, građani, usluge, modernizacija, partnerstvo, promjene, politika, administracija, demokratija, upravljanje Summary In this text, the author shows the characteristics of local selfgovernance reform policy in Great Britain in the early 21st century. The very reform was initiated during the mandate of Tony Blair and the Labor Party, because there had been a need for immense changes in the local self-governance system. Creation of a completely new culture in the sector of local self-governance was one of the top priorities and the cry for transparent and simplified procedures was more than evident. There was a need of paving the way to principles like responsibility, openness and customer-oriented policy, hence a new, fresh frame of managing the local community, which included the principles of good management, in accordance with the democratic and European principles was offered. The new laws provided guidelines for implementation of reforms and for creation of a reward system for the local authorities, one of which is the beacon scheme, aimed to create a competition capability environment and to initiate the competitive spirit of the local communities. The strategy was written as a long-term document and it covers the system of local self-governance and its modernization in the period of ten years. The longest agenda of the beacon scheme is, actually, to reward the local communities which “do the best job”. The best practice is generally related to only one sector, determined in advance. The Government has identified indicators and methodology for deciding on winners, as well as for the general score system. This scheme was primarily aimed to motivate the municipalities to turn the hundred years’ old wheels in the opposite direction and to start implementing a radically different approach towards the citizens.
244

PREGLED

Key words: beacon scheme, local governance and selfgovernance, reform, local community, strategy, citizens, services, modernization, partnership, changes, politics, administration, democracy, management

Vlada Velike Britanije 1998. godine izdaje White Paper odnosno zvanični izvještaj u kojemu prepoznaje probleme i djelomičnu učmalost u efikasnosti rada tadašnjih lokalnih vlasti, i predlaže potpunu reformu sistema lokalne uprave. Prvi dio izvještaja obrađuje komprehenzivnu i radikalnu reformsku agendu, dok drugi dio nudi specifične i konkretne odgovore na reformu finansijskog okvira lokalnih vlasti. Kako je sve počelo Lokalna uprava Velike Britanije1 1997. godine se mogla okarakterizirati kao ne tako uspješna i s mnogih strana stizale su kritike da je njena uloga postojanje sama za sebe i da nije usmjerena ka građanima. Glas samih građana nije se mogao daleko čuti i njihovo učešće u procesima odlučivanja i donošenja odluka bilo je neznatno. Takozvana lokalna vijeća, kako ih u Britaniji zovu, dobivala su optužbe da su previše okrenuta ka internim pitanjima i da su slijepa za probleme građana. Kvalitet usluga je varirao, a već slab odziv na lokalnim izborima je stalno opadao, dakle opća situacija u lokalnoj upravi nije izgledala sjajno. Međutim, Vlada Velike Britanije, tada predvođena laburistima odnosno radničkom partijom, nije sjedila skrštenih ruku, već se upušta ukoštac s već spomenutim problemima i 1998. objavljuje izvještaj pod nazivom „Moderna lokalna vlast – u dodiru s ljudima“, u kojem javno prepoznaje identificirane probleme i otvoreno i transparentno poziva na reformu javne uprave kroz čitav niz ponuđenih rješenja. Međutim, apsolutno ključni moment nije zapravo objava izvještaja ili identificiranje problema lokalnih vlasti, iako naravno ovi akti nose izuzetnu težinu u ovom procesu, već je ključni moment bio hitno pozivanje
1

Department for Communities and Local Government. PREGLED
245

parlamenta i centralne vlade da se podrži reforma kako bi mogla odmah biti primijenjena. Dakle, čin pisanja izvještaja nije ostao izolirana jedinica ili završio u ladicama već prenatrpanim izvještajima, kao što je to većinom slučaj, recimo, u zemljama u tranziciji. Ovdje je bitno potcrtati da probleme i pitanja lokalnih vlasti nisu obrađivali neki renomirani univerzitet ili institut (menadžment Beacon sheme je obrađen u tekstu kasnije), već vlada koja je bila na vlasti. Strategija reforme naglašavala je prije svega da lokalne vlasti moraju „biti u dodiru s građanima“ i biti bliski njihovim problemima ili pitanjima koja ponekad možda neće biti iznijeta na najbolji ili na najformalniji način, ali da to nikada ne smije spriječiti lokalnu vlast da ipak prepozna te probleme kao nešto što ima značaj ili opterećuje lokalnu zajednicu. Prije svega, strategija nudi niz opcija kako da se napravi iskorak ka unapređenju u pružanju usluga, kako da se modernizira lokalna uprava, ali i nudi lokalnim vlastima poticaj odnosno sistem nagrade u slučaju da lokalne vlasti prihvate reformirati lokalni sistem uprave po reformskoj agendi. Strategija prepoznaje da iako se već poduzimaju određeni koraci ka modernizaciji lokalne uprave u nekim sredinama sve zajednice treba da poduzmu još mnogo toga kako bi se uhvatile ukoštac sa izazovima 21. stoljeća, a zapravo kako bi pravi pobjednici na kraju bili sami građani. Strategija je napisana kao dugoročni dokument, i pokriva najmanje 10 godina unaprijed sistem lokalne uprave i načine njene modernizacije. Suština strategije reforme lokalne uprave Strategija je podijeljena u deset glava i nudi rješenja u sljedećim oblastima: 1) kako razumjeti potrebu za promjenom (kultura paternalizma, inertnosti i potreba za postojanjem samo zbog održivosti tog postojanja treba da se napusti i lokalna vijeća ne smiju da primjenjuju staromodne sisteme vrijednosti); 2) kako izvesti promjenu (legislative će ponuditi okvir kako izvesti reforme naprijed, i ponudit će sisteme nagrade za lokalne vlasti, od kojih je jedna Beacon shema, koja treba da kreira sredinu konkurentne sposobnosti i da potakne natjecateljski duh lokalnih zajednica);
246

PREGLED

3) kako instalirati nove političke strukture (lokalna vijeća moraju imati strukture koje su sposobne voditi politički menadžment na efikasan i rentabilan način i s poštovanjem prema građanima; u ovom dijelu vlada nudi nove modele političkog menadžmenta); 4) kako unaprijediti lokalnu demokratiju (češći lokalni izbori doprinose jačanju direktne odgovornosti lokalnih vlasti; sistem izbora lokalnih vlasti star preko stotinu godina treba zamijeniti novim); 5) kako unaprijediti finansijsko upravljanje (ovaj dio donosi radikalnu promjenu i nudi veću ali ne potpunu neovisnost lokalnih vijeća i obrađen je do detalja u drugom dijelu strategije, posvećenom samo ovom pitanju); 6) kako instalirati novi etički kod (novi okvir sistema ponašanja uposlenih u lokalnim vlastima je ponuđen i potpuno je usmjeren ka građanima kao krajnjim korisnicima koji mogu da ocjenjuju i konstruktivno kritiziraju ponašanja uposlenih); 7) kako unaprijediti lokalne usluge po sistemu nabolje vrijednosti (abolira se dosadašnji režim tendera, a postavlja novi); 8) kako promovirati dobrobit lokalnih zajednica (podvlači se da je efikasno lokalno liderstvo srce zadovoljne lokalne zajednice); 9) kako unaprijediti kapitalno finansiranje (vlada nudi nove resurse i jednostavnije modele za kapitalno investiranje; postavlja se samo jedan fond za kapitalo investiranje, za koji se lokalne vlasti prijavljuju na osnovu projekata koje su razvile); 10) kako unaprijediti biznis/poslovne stope (lokalna vijeća treba da osnivaju partnerstva s lokalnim biznisima). S obzirom na to da je izvještaj „Modern local government: in touch with the people“2 sveobuhvatan dokument koji se tiče najmanje deset oblasti u vođenju lokalnih politika, ovaj papir će se usmjeriti na dio koji se tiče Beacon sheme.
2

Izvještaj se može naći na web stranici Vlade Velike Britanije. PREGLED
247

Historija i pregled sistema lokalne uprave u Velikoj Britaniji Lokalna uprava u Velikoj Britaniji prije objave navedene strategije odlikovala se autoritativnim i paternalističkim načinom donošenja odluka i mogla se opisati kao staromodna. Svrha postojanja lokalnih vijeća bila je da se zadovolje potrebe uposlenih u vijeću, a potrebe građana nisu bile uzete ozbiljno u obzir. Osim toga, budžetski i sistem menadžmenta raspoloživih sredstava bio je organiziran na način da ako nedostaje novaca u budžetu sistem naplate oporezivanja bi se pooštrio kako bi se napunile lokalne kase, a ideja o reorganizaciji tih istih budžetskih sredstva nije bila razmatrana. Dakle, lokalne vlasti su se uglavnom žalile da nemaju dovoljno sredstava, ali nije postojala inicijativa od načelnika da se uloži vrijeme u bolju organizaciju trošenja sredstava. Dakle, finansijski sistem se u to vrijeme mogao opisati kao dosta sličan sadašnjem u Bosni i Hercegovini, gdje je u općinama, iako dobivaju fiksni iznos sredstava na osnovu PDV-a, planska potrošnja budžetskih sredstava u najboljem slučaju djelomična, a žalopojke općina da nemaju dovoljno resursa za implementaciju svih obaveza i zamišljenih projekata su skoro pa konstantne. Također, lokalne vlasti u Britaniji u to vrijeme nisu ohrabrivale izgradnju partnerskih odnosa između civilnog i poslovnog sektora sa samom vladom, već se ta saradnja više odvijala po sistemu nepotizma, tako da je i sama korupcija bila dosta zaživjela u tako neefikasnoj i učmaloj sredini. Do čega je to zapravo dovelo? Do toga da se lokalno stanovništvo počelo osjećati prilično bespomoćnim i nije vjerovalo u mogućnost promjena, i to se direktno odrazilo na procent građana koji je izlazio na lokalne izbore. Naime, u to vrijeme u Britaniji postotak izlaska na lokalne izbore bio je oko 40%, ili ponekad i dosta manje, dok je u ostalim razvijenim evropskim zemljama taj procent bio mnogo veći. Pa je, recimo, u Njemačkoj taj procent iznosio 72%, u Danskoj 80%, u Francuskoj 68%, u Španiji 64% itd.3 U maju 1998. procent izlaska na lokalne izbore u Britaniji doživljava
Enhancing Local electoral Turnout – A guide to Current Practice and Future Reform, by Rallings, Thrasher and Downe, 1996.
248
3

PREGLED

historijski moment – on iznosi čak 10% u određenim okruzima i 20% u metropolskim sredinama, dok u Londonu iznosi oko 33%. Međutim i sam legislativni okvir koji postavlja temelje za operativni rad lokalnih vijeća datira još iz 19. stoljeća, tako da su sve pojedine slabe karike u sistemu lokalnog upravljanja zapravo dio velikog lanca koji je staromodan i neprilagođen trenutačnoj situaciji i stilu življenja. Dakle, bila je potrebna radikalna promjena sistema. Kreiranje potpuno nove kulture u lokalnoj vlasti našlo se među najvišim prioritetima, a vapaj za transparentnim i pojednostavljenim procedurama je bio više nego očigledan. Bilo je potrebno utrti put principima poput odgovornosti, otvorenosti i okrenutosti prema klijentima, i ponuđen je jedan novi, svježi okvir upravljanja lokalnom zajednicom, koji je bio u skladu s demokratskim i evropskim principima, što uključuje i principe dobre uprave (good governance). Praktična primjena reforme i nastanak Beacon sheme Provesti reformu modernizacije lokalne uprave kompleksan je poduhvat koji zahtijeva saradnju, koordinaciju i posvećenost svih uključenih u aktivnost. Međutim, lokalna vijeća su se već obavezala da će uložiti sve svoje resurse u provedbu. Bitno je napomenuti da je Vlada Velike Britanije, kako bi iskazala potpunu posvećenost demokratskim vrijednostima, potpisala i povelju Evropske unije o lokalnoj samoupravi, a koju je i vlada ratificirala 1. augusta 1998. godine. Temeljni principi strategije su: a) omogućiti lokalnim vlastima (vijećima) mogućnost da se moderniziraju, promoviraju dobrobit svojih zajednica i jamče kvalitet lokalnih usluga; i b) omogućiti efikasan sistem nagrade lokalnim vlastima kako bi se potpuno posvetile primjeni reforme. Centralna vlada se obavezala da će ostvariti punu saradnju s lokalnim nivoom kako bi zajedno upravljali procesom promjena. Dogovoreno je da će proces promjena voditi i implementirati lokalna vijeća, koja će biti odgovorna za dijeljenje najboljih praksi i pružanje pomoći u razvijanju novih ideja. Kao posljedica provedbe ovako sveobuhvatnih reformi, strategija je podvukla neophodnost obuke i potrebe za dodatnim educiranjem osoblja koje će biti uključeno u implementaciju.
PREGLED
249

Kako je već spomenuto, vlada je prepoznala neophodnost uspostave sistema nagrade za lokalna vijeća koja odluče usmjeriti sve svoje resurse, kako ljudske tako i finansijske, ka implementaciji reforme. Lokalnim vijećima je poslana snažna poruka da će one lokalne uprave koje shvate da je svrha njihovog postojanja pružanje usluga i servis građanima biti javno prepoznate i kao takve nagrađene na više načina, uključujući i značajne finansijske nagrade. Uvedena je Beacon shema, čiji je cilj zapravo nagrađivati lokalne zajednice koje „najbolje obavljaju svoj posao“. Najbolja praksa se općenito odnosi samo na jedan sektor, pa će dolje biti prikazani sektori za koje su se općine natjecale da pokažu primjere najbolje prakse. Vlada je identificirala indikatore i metodologiju po kojoj bi se određivali pobjednici, kao i opći bodovni sistem. Ova shema je prije svega imala za cilj da motivira općine da preokrenu kormilo upravljanja staro preko stotinu godina i u drugom pravcu počnu primjenjivati radikalno drugačije metode u pristupu prema građanima. Određeno je da će općine/vijeća pobjednici postati centri inicijativa i centri excellence odnosno centri izvrsnosti ili nadmoćnosti. Same općine su bile zadužene da pripreme aplikaciju za Beacon shemu ako žele da formalno pristupe izboru, a neovisni panel je činio tim eksperata poput akademika, poslovnih osoba, aktivnih pojedinaca iz sfere lokalne zajednice, praktičara, korisnika usluga i ostalih relevantnih tijela. Dakle, općine su mogle predati aplikacije za jedan od tri određena sektora poput školstva, socijalne zaštite ili stambenih pitanja (takozvano vijeće za stambena pitanja ili housing council), ali općina je bila slobodna aplicirati i za opći Beacon status, to jest u neodređenom sektoru, odnosno kao opća jedinica uprave koja ima visoke profesionalne standarde i u stanju je primijeniti moderne metode rada kako bi pružila efikasan servis građanima. Vlada se obavezala i da će kriteriji za odabir Beacon statusa biti javni, transparentni i objektivni, ali da će reflektirati ne samo lokalnu situaciju nego će uzimati u obzir i opći background odnosno stanje u toj oblasti u čitavoj državi. Ali naglašeno je i da će se uzimati u obzir izvještaji koje su objavili za tu općinu auditori i finansijske institucije, kako bi se mogao uzeti u obzir i stupanj razvijenosti finansijskog menadžmenta same općine. Svaka općina koja aplicira za Beacon ima obavezu dokazati da postoji visok stupanj podrške
250

PREGLED

prema toj upravi kako među građanima tako i u civilnom i poslovnom sektoru. Dakle, ovaj kriterij je još jednom pokazao općinama da ako žele Beacon status moraju dokazati da postoje zbog pružanja usluga građanima i da većina lokalnog stanovništva treba podržavati proces same aplikacije. Određeno je da se Beacon status dodjeljuje na fiksan vremenski period od tri ili pet godina i općina nakon isteka tog perioda mora aplicirati ako smatra da se ponovo može kandidirati, ali Beacon status se isto tako može izgubiti u toku ovog perioda ako se identificira ozbiljan pad u pružanju usluga. Kad je izašla strategija/izvještaj gdje se prvi put spomenula Beacon shema, lokalnim jedinicama je poručeno da ne čekaju detaljnije izvještaje o njemu već da odmah pristupe poboljšanju i reorganizaciji internog menadžmenta kako bi se što bolje pripremile za budućnost, pa im je formalno poručeno da naprave direktan napredak u: a) svojoj ulozi lidera lokalne zajednice, što uključuje i izradu strategije za lokalni socioekonomsko-okolišni razvoj, koja treba da bude izrađena u konsultaciji s lokalnim stanovništvom; b) povećanju biračkog tijela, to jest da poduzmu mjere za veću registraciju birača na području svoje izborne jedinice; c) izradi strategije koja će se baviti monitoringom i evaluacijom usluga prema građanima; d) odvajanju izvršne i zakonodavne vlasti i općinskog političkog menadžment miljea; d) kapitalnom investiranju odnosno boljoj raspodjeli već postojećih sredstava umjesto oslanjanja na nova sredstva. White Paper koji je izašao 2001. godine, naslovljen „Strong local leadership – Quality Public Service“4 (Snažno lokalno liderstvo – kvalitetne javne usluge), napisan od Vlade Velike Britanije (predgovor napisao i potpisao Tony Blair), ponovo podvlači važnost provedbe reforme lokalne uprave i pojašnjava dodatno kako samu važnost tako i suštinu principa demokratske lokalne uprave. Blair u svom predgovoru poziva na jačanje kapaciteta i dodatnu i kontinuiranu edukaciju ljudskih resursa, potom na neophodnost devolucije i jačanje uloge lokalnih vijeća, te na „fleksibilnost na frontu“ kako bi se što bolje iskoristile sve mogućnosti dostupne u 21. stoljeću.
4 Presented to Parliament by the Secretary of State for Transport, Local Government and the Regions in Dec 2001

PREGLED

251

On ne zaboravlja da su građani krajnji korisnici usluga lokalnih uprava i poziva da lokalne vlasti prezentiraju građanima što veći broj izbora prilikom pružanja svake usluge. Strategija osobito identificira sljedeće oblasti u kojima je potrebno uložiti posebne napore u jačanju kapaciteta: strateško liderstvo, efikasno nadgledanje i proučavanje, sklapanje partnerstava, vođenje projekata, procedure javnih nabavki, izučavanje novih tehnologija. Proces upravljanja Beacon shemom vlada prepušta Agenciji za poboljšanje i razvoj (Improvement and Development Agency – IDEA), koja vodi proces odabira od 1999. godine. U periodu od osam godina lokalna vijeća su poslala 1784 aplikacije, a u tom periodu dato je 512 nagrada, što govori o velikoj konkurentnosti sheme i pokazuje da u prosjeku za jednu nagradu (u jednom tematskom sektoru) stignu više od tri aplikacije. Pregled sektora iz kojih su dodijeljeni Beacon statusi (sektori se namjerno formuliraju kao široki pojmovi kako bi se ostavio prostor lokalnim zajednicama da budu kreativne):
Sigurnost lokalne zajednice: prevencija kriminala u centru grada i lokalnim prodavnicama Školstvo: pomoć u podizanju standarda Stambena pitanja: poboljšanje u održavanju standarda u stambenom sektoru Moderan sistem u pružanju usluga: poboljšanje stambenog sektora i administracije prikupljanja lokalnih taksi Socijalna skrb Održivi razvoj: hvatajući se ukoštac s otpadom Poboljšanje pristupa uslugama Takmičarski duh i poslovni sektor Djeca bez obitelji smještena u tuđe domove Neovisno življenje i stariji ljudi Lokalna strategija zdravstva Održavajući kvalitetan okoliš Obnova kroz kulturu, sport i turizam Borba s problem drogiranja kod mladih Obnova centra grada Bolja, svjetlija budućnost Bolja javna mjesta Lokalna strateška partnerstva i lokalni dogovori Smanjenje nejednakosti u zdravstvu

252

PREGLED

Dakle, provedba Beacon sheme je znala biti i bolna i ponekad se doimala suviše kompliciranom ili pak nepotrebnom, ali ipak lokalne vlasti u Velikoj Britaniji su pokazale odlučnost i visok nivo profesionalnosti u provedbi ove reforme, ključne za kompletno britansko društvo. Na kraju, građani su izašli kao pobjednici jer svrsishodnost čitave reforme bila je poboljšati odnos lokalne vlasti prema građanima i tretirati ih kao aktivne subjekte koji su spremni učestvovati kako u kreiranju i donošenju odluka tako i u njihovoj provedbi. Britansko društvo se nije podijelilo po stranačkoj osnovi, kakav bi bio slučaj vjerovatno u nekim zemljama. Naprotiv, lokalne vlasti su shvatile da moraju biti ne samo ujedinjene unutar svoje lokalne zajednice u poduhvatu da uspiju nego i da moraju pojačati saradnju s drugim lokalnim zajednicama kako bi i same bile još uspješnije, odnosno kako bi im aplikacije koje bi podnijele donijele bolje rezultate. Tako se širila i kultura razmjene iskustava i znanja, što je također osnova uspješnog demokratskog društva. Mnoge zemlje su prepoznale ogroman uspjeh Velike Britanije u provedbi sveobuhvatne reforme lokalne uprave i same počele primjenjivati Beacon shemu kao konkurentni vid pomoći koja se pruža lokalnim zajednicama ili općinama. Bosna i Hercegovina je jedna od tih zemalja. Međutim, inicijativa da se primijeni sistem Beacon sheme nije došla od lokalnih institucija, već je pokrenuta od međunarodne zajednice, prije svega mislim na OSCE. Beacon shema se uspješno provodi u bosanskohercegovačkim općinama već nekoliko godina, međutim to nije predmet ovog istraživanja. U prva dva kruga sedamnaest općina je uspješno završilo ciklus, dok je u trećem krugu 38 općina apliciralo da budu uključene u proces.

PREGLED

253

P o g l e d i i m i š lj e nj a Attitudes and opinions

UDK 130.1 (049.3)

Adila Pašalić-Kreso

SOPHIA PERENNIS INTERKULTURALNIH SUSRETANJA Povodom knjige Nevada Kahterana „Situating the Bosnian PARADIGM, the Bosnian experience of multicultural relation“, NY, Global Scholarity Publication, 2008. SOPHIA PERENNIS OF INTERTEXTUAL MEETINGS On the occasion of Nevad Kahteran’s book “Situating the Bosnian PARAGIDM, the Bosnian Experience of Multicultural Relation“, NY, Global Scholarity Publication, 2008. Sažetak Knjiga profesora dr. Nevada Kahterana ima 195 stranica koje obuhvaćaju 12 poglavlja, uz Uvod profesora dr. Enesa Karića, Predgovor dr. Adnana Aslana iz Centra za islamske studije iz Istanbula (xxxiv strane), Pogovor Olivera Leamana sa University of Kentucky, te Napomene, Bibliografiju i Rezime. Knjiga, originalno napisana na engleskom jeziku, objavljena je kod uglednog izdavača Global Scholarly Publication u New Yorku. Summary The book by Nevad Kahteran, PhD has 95 pages encompassing 12 chapters, with the Introductory written by Enes Karic, PhD, as well as Preface (written on 34 pages) by Adnan Aslan, PhD, from Istanbul’s Center for Islamic Studies, and the Closing Chapter written by Oliver Leaman from the University of Kentucky. The book also contains Commentary, Bibliography and Resume. It was originally written in English, and was published by the respectable New York publisher, the Global Scholarly Publication.
PREGLED
257

Uz čestitke autoru za djelo interesantnih i inspirativnih filozofskih rasprava vođenih idejom i konceptom „sophia perennis“, za vrijednosno univerzaliziranje multikulturalnosti i interkulturalnih susretanja, „svjetova“ Istoka i Zapada, nerijetko vještački rastavljenih, posebno ističemo da ovo djelo nudi i nove uglove gledanja na staru/ novu BH paradigmu, na njenu pluralnost, na njen položaj višestoljetne pozornice interkulturalnih susretanja od Istoka prema Zapadu i od Zapada prema Istoku. Knjiga obuhvata nekoliko sjajnih komparativnih studija kojima potvrđuje potrebu uporednog promatranja i komparativnog izučavanja, zapadne i onih drugih filozofija, nasuprot još uvijek dominirajućim stanovištima da one mogu egzistirati zasebno, jedne pored drugih, ili jedne bez drugih. Uvjeren da koncept tradicijskog rasvijetljen pomoću „perennial philosophy“ može biti primjenjiv na svaku autohtonu kulturu, da može igrati značajnu ulogu u donošenju novih ideja i principa od značaja za dobrobit cijelog čovječanstva, autor traga za njima ne samo u onom svijetu koji se ne označava zajedničkim pojmom Zapad nego i u svom vlastitom historijsko-geografskom i kulturološkom miljeu. Pritom on vidi Bosnu i Hercegovinu kao jedan „spiritual dining-table where one can taste the sweet fruits of comparative philosophical and theological contemplation“ (str. 25). Bliski su mi ovi stavovi autora, kao i nakane iz kojih je nastalo ovo djelo. I sama više decenija nastojim dati doprinos polju komparativnog proučavanja obrazovanja i pedagogije, uz česta interkulturalna susretanja, koja omogućavaju da bolje spoznamo sebe, svoje vrijednosti, ali i svoje slabosti. Slična viđenja bosanskohercegovačke paradigme bliska su i brojnim znanstvenicima u oblasti edukacije koji su prepoznali i izabrali Sarajevo, prošle godine, za mjesto susretanja najeminentnijih svjetskih komparativno i internacionalno orijentiranih pedagoga. Ne zadržavajući se ovom prilikom na predstavljanju jakih utjecaja perenijalističkog učenja na pedagošku teoriju i odgojno-obrazovnu praksu, nastojat ću da u ovom tekstu predstavim neke od mojih utisaka, asocijacija i inspiracija pobuđenih čitanjem ove knjige. Želim da pokažem kako ovo djelo može biti poticajno i dragocjeno štivo i za one koji ne pripadaju oblasti filozofije u užem smislu.

258

PREGLED

Težnja da komparacijom našeg obrazovanja s drugim „velikim“, evropskim, ali i vanevropskim obrazovnim sistemima, saznamo više o vrijednosti multietničkog i multireligijskog bosanskohercegovačkog identiteta donijela je našoj pedagogiji mnoštvo izazova. Mnogih još nije ni svjesna, a druge ne zna kako da vrednuje ili kako da se s njima nosi. Kahteranovo zalaganje za stavljanje Bosne i Hercegovine u centar multikulturalnih i interkulturalnih filozofskih susretanja, rasprava i istraživanja ponukalo me je na neka razmišljanja, prvenstveno bazirana na mojim vlastitim iskustvima u oblasti komparativne pedagogije. Pišući predgovor za jednu od knjiga Zuke Džumhura, Ivo Andrić je zabilježio, pored ostalog, sljedeću narodnu mudrost: „...nema veće planine koju čovjek treba preći od kućnog praga“. Uistinu, onaj ko nikada nije napustio svoje ognjište, svoj prag, svoj mikrokozmos, onaj ko nije susreo osobu drugačijih kulturoloških i konfesionalnih obilježja neminovno ima drugačije nazore, drugačije poglede na svijet od onih koji su odavno s lakoćom prešli ne samo svoj kućni prag nego i mnoge druge pragove, granice i barijere. Kahteran je svoju planinu već odavno prešao i sada savladava brojne druge. Kada je svojevremeno Marc-Antoine Jullien napustio prag svoje zemlje i krenuo, po zadatku Ministarstva obrazovanja Francuske, da zaviri u obrazovanje nekih pokrajina Njemačke, Švicarske i Italije, tragao je za razlikama, za onim što susjedi prakticiraju drugačije i bolje u svojim školama, a što bi se kao vrijedno i korisno moglo preuzeti od drugih. Rezultat ovog njegovog pohoda bilo je djelo ESQUISSE D’UN OUVRAGE SUR L’EDUCATION COMPAREE (Nacrt za jedno djelo iz komparativne pedagogije), koje je objavljeno u Parizu 1817. godine. Mnogo kasnije ovo djelo će biti proglašeno prvijencem u oblasti komparativne pedagogije, ili Education Comparee, ili Comparative education, a sam M.A. Jullien začetnikom te pedagoške discipline. Danas, gotovo dva vijeka kasnije, komparativna pedagogija ima iza sebe obilje radova, brojna istraživanja na utvrđivanju ne samo razlika nego i sličnosti, globalnih obilježja i univerzalnih vrijednosti. Ova znanstvena oblast danas ima uza se višemilionsku armiju autora koji proučavaju obrazovanje na različitim koordinatama,
PREGLED
259

u vertikalnim i horizontalnim presjecima, i koji populariziraju najvrjednija dostignuća u obrazovanju. Pa ipak, i dalje je komparativna pedagogija izložena povremenim osporavanjima i dilemama, pogotovo od onih koji nisu spremni da pređu vlastiti prag. Podržavajući ideje autora, treba reći da Bosanac i Hercegovac, za razliku od mnogih drugih, nije morao imati problema s prelaženjem vlastitog praga. Njemu su različite kulture i religije dolazile same na kućni prag ili su pak nastajale u njegovoj sredini i okruženju, dopunjavale jedna drugu, uzajamno se obogaćivale i oplemenjivale. Stoga se danas prosječan građanin Bosne i Hercegovine, naravno ako ostavimo politiku i političare postrani, mora čuditi hrabrosti, pa i drskosti nekih stranaca u čijim zemljama su do jučer cvali ksenofobija, rasizam i netolerancija, da nam nude svoja iskustva u poučavaju toleranciji, uzajamnom poštovanju i uvažavanju. Nažalost, što nas oni više „uče“ tomu i što nam više „pomažu“ da ovladamo kompetencijama multikulturalnog susretanja, komuniciranja i djelovanja, mi kao da se sve više razdvajamo. Razlozi se kriju ponajviše u gubitku autentičnosti i neutemeljenosti takve poduke na autohtonim vrijednostima. Onda to teče po logici – loši i neuvjerljivi učitelji, još lošiji učenici. Svakako da mnoge druge okolnosti doprinose (ili su doprinijele) tome, a najviše naša nesposobnost da osvijestimo i adekvatno afirmiramo vrijednosti vlastite tradicije i kulture. Ovakva moja promišljanja nalaze uporište u stavu kolege Kahterana, koji ide još dalje u svojoj konstataciji: „...the destruction of the multi-religious and multi-ethnic identity of Bosnia is not a loss only to the Bosnian peoples and the region of South-Eastern Europe, but to all of humanity“ (str.7-8). Nastojeći da revitalizira, da iznese na površinu, da popularizira bosanskohercegovačku paradigmu, on potencira njene historijske i kulturološke multikulturalne korijene dajući novi značaj njenim starim univerzalnim vrijednostima. Neko to može nazvati Kahteranovim sentimentalno obojenim patriotizmom, ili svojevrsnim idealizmom, ali i pored toga neće moći negirati realne pretpostavke ovakvoj preokupiranosti. Autor će o tome raspravljati na narednim stranicama svoje knjige i uvjeravati nas čvrstom argumentacijom u ispravnost zalaganja da centar komparativnog proučavanja i
260

PREGLED

interkulturalnog dijaloga ne samo islamske nego i općenito istočnjačke i svih drugih nezapadnjačkih filozofija s onim zapadnjačkim treba da bude Sarajevo, dodajući mu epitet evropskog Jerusalema (str. 21). Time bi tek, tvrdi autor, mogla biti utemeljena interkulturalna ili multikulturalna filozofija ili cjelovita komparativna filozofija koja će izvući na površinu mnoge sličnosti i dokazati da je podjela na Istok i Zapad, na istočnu i zapadnu filozofiju, vještačka i neutemeljena sa stanovišta „sophia perennis“ (106-111). Ignoriranje drugačijih učenja izvan zapadnih, drugačijih filozofskih tradicija i drugačijih mudrosti dovodi često modernu filozofsku misao u ćorsokak, u nemogućnost rješavanja mnogih novoživotnih pitanja. Ako se opet vratimo komparativnoj pedagogiji, i ovdje je sve prisutnija spoznaja o dominaciji zapadnih odgojnih teorija, engleskog jezika i zapadne kulture nad istočnjačkom i nezapadnjačkom. Sve se češće komparativna pedagogija nalazi pred nerješivim pitanjima jer ne posvećuje dovoljno pažnje kulturološkim specifičnostima pojedinih zemalja i regija. Mnogi eksperti priznaju da komparativna pedagogija nema adekvatna objašnjenja zašto se obrazovni sistemi Japana, Singapura, Južne Koreje i Finske već više od 10 godina nalaze na vrhu rang-liste najuspješnijih, dok su daleko ispod njih opremljeniji sistemi koji ulažu znatno veća sredstva u obrazovanje (kao švicarski, američki i slično). Objašnjenja neće doći sama od sebe, niti na osnovu proste matematičke računice, ako se ne zaviri, kako je odavno govorio ugledni komparativist obrazovanja Isack Kendl, u one manje vidljive, to jest „neopipljive kulturološke faktore“. A samo letimično ću pokušati da to ilustriram stavovima komparativnih pedagoga. Australijski Aboridžin Douglas Morgan, u svom djelu „Provjeravanje, uvažavanje i prihvaćanje domorodačke mudrosti i znanja u višem obrazovanju“,1 piše o fazama promjene u pristupima zapadne nauke domorodačkim oblicima mudrosti i znanja, ne misleći pritom samo na svoju zemlju, nego i na Indoneziju, Filipine, dijelove
Bray, M. & Pašalić-Kreso, A. (eds): Komparativna edukacija – nastavak tradicija, novi izazovi i nove paradigme, Sarajevo, Connectum, 2007, str. 37-49 (Publikacija koja je objavljena u povodu održavanja XIII svjetskog kongresa komparativnih pedagoga u Sarajevu, od 3. do 7. septembra 2007. godine).
4

PREGLED

261

Afrike i Južne Amerike. On tvrdi da je nezadovoljstvo zapadnom naukom dovelo do porasta uvažavanja domorodačke mudrosti i znanja – sistema koji ne prave razlike između područja shvaćanja fizičkog i duhovnog. Uviđanja da zapadna nauka nije apsolutna, da je nekonzistentna, da su odgovori na pitanja stalno podložni reviziji, i da druge interpretacije mogu biti dinamičnije, potakla su traganja za sveobuhvatnijim objašnjenjima „stvarnosti“. Cjelovito sačuvane domorodačke kulture dobile su legitimitet u potrazi za epistemologijom koja može ne samo objasniti svijet nego i zadovoljiti duh. Praksa koja – za razliku od zapadnog znanja – kombinira naučno, religiozno, filozofsko i duhovno dobiva sve veći kredibilitet, kaže on. Stoga rastu uvažavanja holističkih ontologija čije komponente nisu izvučene iz konteksta koji im daje odgovarajuće značenje. Barbara Schulte u tekstu „Socijalna hijerarhija i grupna solidarnost: značenja rada i zanimanja/profesije u kineskom kontekstu i njihove implikacije“2 istražuje i podvrgava etimološkoj i semantičkoj analizi određene pojmove u kineskom i engleskom jeziku. Ona komparira kinesku riječ wenhua i englesku culture (latinskog porijekla), koje imaju isto značenje, a različite logike nastanka. Wenhua je prošla kroz faze od oznake za pojedinca (kulturan čovjek) preko značenja za porodicu, zajednicu, društvo i državu, a culture je prvobitno imala značenje za zajednicu, pa tek kasnije značenje za pojedinca. Autorica dalje istražuje nastajanje riječi koje se tiču rada, zanimanja, obrazovanja i stručnog obrazovanja, kao i niz semantičkih modela konstruiranih oko ovih pojmova i procesa. Iz ovog izuzetno zanimljivog teksta proizlazi nedvojben zaključak: Samo temeljit uvid u ovu kulturu pružit će puno razumijevanje kineske mudrosti, modernosti i obrazovanja, te kako i po čemu se ona razlikuje od zapadne. Diane Hoffman u tekstu „Ideologija djetinjstva u Sjedinjenim Državama: komparativno kulturološko gledište“3 fokusira se
2 Bray, M. & Pašalić-Kreso, A. (eds): „Komparativna edukacija – nastavak tradicija, novi izazovi i nove paradigme“ , Sarajevo, Connectum, 2007, str. 213-239. 3 Isto, str. 191-211.

262

PREGLED

uglavnom na praksu odgoja djece u SAD-u i Japanu. Koristeći se metodologijom komparativne pedagogije, ona odgojne pristupe američkih roditelja analizira i ukazuje na razloge njihove neprihvatljivosti u odgojnoj praksi Japana. Iz ovog istraživanja je očigledno da komparativna edukacija može učiniti „nepoznate modele poznatim“ pronalazeći više sličnosti nego razlika, ali može učiniti i „poznate modele neobičnim“ dovodeći u pitanje njihovu „neupitnost“ kada se njima prestanu baviti autori kojima su ti modeli veoma bliski i poznati. Način na koji je za mene bila inspirativna knjiga Nevada Kahterana nastojala sam predstaviti putem nekoliko sličica. Ipak, uvjerena sam da će čitalac svoju radoznalost u potpunosti moći zadovoljiti tek u susretu s knjigom i izvornim stavovima čiji je sam autor njihov najbolji promotor, napose kada kazuje o ciljevima i zadacima komparativne filozofije: „Komparativna filozofija je ambiciozan, ali historijski nužan projekt uspostave kritičkog diskursa između različitih filozofskih sustava i mislitelja koji pripadaju tim različitim kulturama i tradicijama i ima za cilj proširivanje filozofskih horizonata i mogućnosti razumijevanja naših studenata koji su uključeni u njezino proučavanje. Također, naročita zadaća koju ima komparativna filozofija jeste uspostava internacionalnoga mira i dubljeg razumijevanja u konkretnom, praktičnom i istodobno intelektualnom poduhvatu unutar multikulturnih zajednica. Otuda, komparativna filozofija – ili ono što bismo danas bolje mogli nazvati ‘interkulturalna‘, ‘transkulturalna‘, ili jednostavno ‘globalna filozofija‘ – kroz svoju je historiju i razvitak ispoljila bogatu raznolikost ciljeva, metoda i stilova. Jedan od trajnih ciljeva komparativne ili interkulturalne filozofije bio je da učini evidentnim temeljne spoznajne i evaluativne pretpostavke tradicija koje su različite od naše vlastite, uz očekivanja da zadobijemo veću jasnoću i bolje razumijevanje o pretpostavkama koje nas informiraju o nečijoj tradiciji. Time počinjemo sebe bolje upoznavati, vjeruje se, unutar i kroz priznavanje drugih alternativnih konceptualnih shema, vrijednosti i načina organiziranja i pronalaženja smisla iz ljudskog iskustva. Proučavaju se glavne azijske (a danas i mnoge druge nezapadnjačke) tradicije, potom kako one otkrivaju različite ‘načine mišljenja‘, te kako one mogu
PREGLED
263

biti kontrastirane jedna s drugom i s različitim zapadnjačkim oblicima. Ovo bi bila komparativna filozofija u svojemu najširem kulturološkom modalitetu (E. Deutsch) i ovaj se projekt može posmatrati dijelom većeg komparativnog poduhvata koji bismo mogli nazvati ‘problemskim pristupom‘. Bez obzira da li je to u etici, metafizici, estetici, ili bilo kojoj drugoj filozofskoj disciplini, zamisao je da možemo identificirati filozofske probleme koji se provlače kroz različite tradicije, te da možemo koristiti resurse ovih tradicija kako bismo omogućili da produbljujemo i proširujemo svoje vlastito filozofsko razumijevanje i djelovanje. Zapravo, studenti bi trebali biti u stanju da proučavaju azijsku filozofiju u svrhu obogaćivanja njihovog filozofskog backgrounda, kako bi im se omogućilo da se bolje hrvu s filozofskim problemima koji ih zanimaju. Štoviše, počeli smo shvatati da sama ideja filozofije može označavati poprilično različite stvari u različitim kulturama i da moramo puno toga da naučimo iz ovih drugih koncepcija i ovo nas izravno dovodi do komparativne filozofije kao kreativne filozofije. Iz ovog propitivanja, pretpostavlja se, možemo postići otvorenost da razvijemo nove i bolje oblike filozofskog razumijevanja“ (str. 142-143).

Sarajevo, oktobra 2008.

264

PREGLED

UDK 005.44 + 314.7 (049.3)

Mirza Emirhafizović

GLOBALIZACIJA I MIGRACIJE GLOBALIZATION AND MIGRATIONS

Sažetak Ova jedinstvena publikacija predstavlja zbornik radova prezentiranih na Regionalnoj konferenciji o arapskim migracijama u globaliziranom svijetu, u zajedničkoj organizaciji Arapske lige i Međunarodne organizacije za migracije u Kairu od 2. do 4. septembra 2003. godine. Autori radova su vodeći arapski eksperti u oblasti migracija, a nude nam bogatstvo informacija, analiza politika i podataka koji se odnose na migracione tokove u arapsko-mediteranskoj regiji i susjednim zemljama. Naziv djela: Arapska migracija u globaliziranom svijetu (Naziv originala: Arab Migration in a Globalized World) Autor: Grupa autora Obim rukopisa: ukupno 254 strane, 6 poglavlja Izdavač i godina: International Organization for Migration (IOM), Ženeva & League of Arab States, 2004. Ključne riječi: arapske zemlje, migracija, svijet, globalizacija, konflikt, demografija, ekonomija, društvo Summary This unique publication is a collection of works presented at the Regional Conference on Arabs in the Globalized World, organized by the League of Arab States and International Organization for Migration in Cairo, from 2nd to 4th September 2003. Authors of the
PREGLED
265

works are leading Arab experts in the field of migrations, who present a variety of information, analysis of politics and data related to migrations in the Arab – Mediterranean region and in the neighboring countries. Title: Arab Migration in a Globalized World by a group of authors Number of pages: 254, 6 chapters Publisher: International Organization for Migration (IOM), Geneva & League of Arab States, 2004 Key words: Arab countries, migration, world, globalization, conflict, economy, society

Prvi rad, koji potpisuje dr. Abbas Mehdi, ima intenciju uspostavljanja korelacije između aktuelnih procesa globalizacije i savremenih (međunarodnih) migracija. U dijelu teksta koji nosi naziv „Utjecaj globalizacije na migracije“ autor navodi sociološku perspektivu razumijevanja ekonomske globalizacije koju karakterizira “nejednak razvoj između nacija“, s jedne strane, i „porast svjetske populacije kao eksplozivan demografski proces“, s druge strane. Sljedeći rad nosi naslov “Arapski migracioni obrasci: Mashriq1“, autora Riada al Khourija. U ovom tekstu daje se historijat dinamike migracionih kretanja od Prvog svjetskog rata, preko Zaljevskog rata 1991. (invazije Iraka na Kuvajt), pa do 11. septembra 2001. godine. U tekstu su prikazane studije-slučajevi za Jordan, Siriju, Liban i Jemen. Iz ovih primjera jasno se vidi koliko uopće svaka društvenoekonomska i politička promjena utječe na razvoj i kretanje stanovništva. U narednim tekstovima predstavljeni su migracioni obrasci za zaljevske zemlje, odnosno zemlje izvoznice nafte1, zatim za zemlje

Geografska regija koja se prostire od zapadne granice Egipta do zapadne granice Irana. Uključuje moderne države Egipat, Sudan, Saudijsku Arabiju, Jemen, Oman, Kuvajt, Ujedinjene Arapske Emirate, Jordan, Liban, Siriju i Irak (Encyclopedia Britannica, 2007).

1

266

PREGLED

Magreba2, s posebnim osvrtom na Maroko, čije stanovništvo je “kolonijalnim modelom imigracije“ (Giddensova tipologija3) useljavano u Francusku. Rad autora Abdelkadera Latrechea pod naslovom „Veza arapskih dijaspora4 sa zemljama njihovog porijekla“ rasvjetljava značaj arapske dijaspore u nekim zemljama Evrope. Interesantno je spomenuti da prema Cohenovom historijskom pristupu, koji svrstava dijasporu u pet različitih kategorija, arapska dijaspora spada u čak četiri (imperija, radna snaga, žrtva i trgovina)5. Latreche nadalje, pozivajući se na članak Armstronga objavljen 1976. godine, navodi sljedeće: “Pogrešno je smatrati da se termin (dijaspora) može primijeniti samo na Jevreje, jer su i ranije egzistirale druge dijaspore (Fenićani, Asirci itd.)“ (Arab Migration in a Globalized World, 2004: 221). Između ostalih, glavni kriterij za postojanje dijaspore za Armstronga jeste „razvoj i održavanje identiteta svojstvenog zajednicama u dijaspori“. U zadnjem dijelu knjige posebno je obrađena palestinska dijaspora, kao specifična iz više razloga. Ova je najbrojnija izbjeglička populacija na svijetu rasuta “od Australije do Amerike“ usmjerena ka jednoj tački na planeti – njihovoj matičnoj državi Palestini. Palestinska dijaspora spada u krug onih koje su “aktivnije izvan svoje državne teritorije“ (Fabietti, Malighetti, Matera, 2002). Autor Sari Hanafi ukazuje na (loš!) tretman Palestinaca u nekim, između ostalih i arapskim zemljama. Na fonu toga, prikladno je citirati Edwarda Saida (koji je citiran i u ovoj studiji): „Spoj rasizma, kulturnih stereotipa, političkog imperijalizma, dehumanizirajuće ideologije, koji se suzbija u Arapu ili muslimanu, zacijelo je snažan, a to je onaj spoj kojega je svaki Palestinac osjetio kao svoj jedini ukleti usud“ (Said, 1999: 40). Jedino, navodi se u tekstu Sarija Hanafija, Hašemitska Kraljevina Jordan, za razliku od ostalih arapskih zemalja, daje značajna politička prava palestinskoj zajednici, uključujući i državljanstva.
Obuhvata zemlje: Maroko, Alžir, Tunis, Libiju i Mauritaniju. Preuzeto iz: Giddens, A. (2005): Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd. 4 Izraz dijaspora odnosi se na raseljavanje jedne grupe etničkog stanovništva iz domovine u strana područja, često pod prinudom ili traumatskim okolnostima (Giddens, 2001). 5 Cohen, R. (1994): Global diasporas: An introduction, UCL Press, London.
3 2

PREGLED

267

Vrijednost ove publikacije ogleda se u činjenici da nisu predstavljeni samo „sirovi“ statistički fakti o kretanju arapske migracije unutar regije ili dalje, nego i sociokulturološka dimenzija migracija u kontekstu globalizacije, s posebnim osvrtom na problem identiteta, integraciju, asimilaciju u druga društva itd. Jasno je ukazala i na divergenciju između pojedinih arapskih zemalja u pogledu ekonomskog razvoja, ali i trajnu povezanost s obzirom na jezik, religiju, kulturu i tradiciju uopće. Neke arapske zemlje su zahvaljujući posjedovanju nafte dosegle visok stepen životnog standarda i postale zemljama odredišta migracija (zaljevske zemlje), dok su neke tradicionalno niskog životnog standarda iz kojih odlazi radna snaga (Egipat, Sirija, Maroko). Između ta dva ekstrema nalaze se zemlje mješovitog emigraciono-imigracionog tipa (Jordan, Liban, Tunis). Od 11. septembra 2001. godine6 arapska dijaspora suočila se s ozbiljnim problemom današnjice – islamofobijom, koja je samo s drugačijom formulacijom postala dijelom nacionalne strategije mnogih zapadnih zemalja. Upravo je borba protiv islamofobije, kao najopasnije predrasude današnjice, postavljena kao jedan od glavnih ciljeva koje je postavila Organizacija islamske konferencije na nedavno održanom skupu u Dakaru. Ipak, čini se da su pojedini radovi u ovoj publikaciji ostali nedorečeni u pogledu problema s kojima se nakon 11. septembra susreće brojna arapsko-islamska populacija u zapadnim zemljama, a koji su prevazišli stadij predrasuda (o kojima govori Edward Said u svom djelu „Orijentalizam“) i prešli u kršenje elementarnih ljudskih prava. S obzirom na to da Arapi, prema mišljenju mnogih autora, predstavljaju fenomen vještački razjedinjenog bića, uslijed spleta raznih historijskih okolnosti, to i ova studija djelomično rekonstruira tok događanja koja su prouzročila razbijanje jedinstvenog arapskog korpusa. Evidentno je da „Arapi ne mogu promicati svoj identitet a da istovremeno ne veličaju islam, koji je vjekovima najtrajnije vrelo njihovog ponosa, i najmoćniji poticaj tog identiteta; i obratno,
Razlog nespominjanja i drugih terorističkih napada, posebice onih u Evropi, leži u vremenu održavanja ove regionalne konferencije (2003), dok su se bombaški napadi u Madridu i Londonu desili 2004. odnosno 2005. godine.
268
6

PREGLED

činjenica da je islam najprije bio objavljen Arapima, i to na njihovom jeziku, ohrabruje neke arapske nacionaliste da ga pokušaju prisvojiti kao prvenstveno arapsku religiju. Arapski nacionalizam, u određenju svog odnosa prema islamu, često završava tamo gdje je i počeo: u veličanju arapstva kao vrhovne vrijednosti u islamu“ (Inajet, 106: 1982). Vjeran Katunarić je pojmu panarabizma pristupio vrlo studiozno u svom djelu „Sporna zajednica“, navodeći dosta valjane argumente zbog čega nije konstituirana jedinstvena arapska državanacija, dok je Adrian Hastings u knjizi „Gradnja nacionaliteta“ iznio gledište da nacija-država kao zapadnjački produkt nije kompatibilna sa islamskim svjetonazorom, te je stvaranje jedinstvene arapske države-nacije na osnovu (arapskog) jezika uporedio sa stvaranjem jedne ogromne anglofone nacije. Ovo sjajno izdanje uspjelo je, brižljivom selekcijom ekspertiza, objediniti političku, sociološku, ekonomsku i geografsku dimenziju arapskih migracija u globaliziranom svijetu, te predstavlja dobar primjer kvalitetne interdisciplinarne studije.

Literatura 1. Arab Migration in a Globalized World (2004): IOM, Geneve & League of Arab States. 2. Giddens, A. (2005): Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd. 3. Said, E. (1999): Orijentalizam, Svjetlost, Sarajevo. 4. Inajet, H. (2005): Moderna islamska politička misao, Rabic, Sarajevo. 5. Katunarić, V. (2003): Sporna zajednica, Jesenski i Turk, Zagreb. 6. Hastings, A. (2003): Gradnja nacionaliteta, Buybook & Adamić, Sarajevo, Rijeka. 7. Fabietti, U., Malighetti, R., Matera, V. (2002): Uvod u antropologiju: od lokalnog do globalnog, Clio, Beograd. 8. Encyclopedia Britannica (2007): Ultimate CD.

PREGLED

269

UDK 314.8 (049.3)(=16)

Jahja Drançolli

PITANJE BOŠNJAČKE ETNOGENEZE THE ISSUE OF BOSNIAK ETHNOGENESIS

Sažetak Tekst je izlaganje sa promocije knjige Ibrahima Pašića PREDSLAVENSKI KORIJENI BOŠNJAKA, knjiga I, /Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije/, Mostar 2008. Promocija je održana 20. 11. 2008. godine.

Summary This text is an expose from the promotion of Ibrahim Pasic’s book PRE-SLAVIC ROOTS OF BOSNIAKS, book I, /From the Romanija Mountain to the East Borders of the Roman Province of Dalmatia/ Mostar, 2008. The promotion was held on 20. 11. 2008. Poštovana gospodo! Poštovani članovi Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca! Poštovani potpredsjedniče Akademije nauka i umjetnosti BiH! Poštovani članovi Udruženja Albanaca u Sarajevu! Poštovane kolege i prijatelji! Poštovani autore, Ibrahime Pašiću! Dozvolite mi, prije svega, da vas sviju pozdravim i da izrazim svoje zadovoljstvo što mi je ukazana čast da danas budem u vašem gradu, u kojem sam prvi put, i da budem promotor knjige koju danas predstavljamo.

PREGLED

271

Molim vas da imate razumijevanja što ću o knjizi i njenom autoru pročitati ono što sam već napisao. Moj maternji jezik je albanski, pa se bojim da na vašem, bosanskom jeziku, ne napravim neku grešku. S obzirom na to da dolazim s Kosova, prije svega želim govoriti o knjizi i njenom značaju u historiji Albanaca. Autor knjige, dr. Ibrahim Pašić, već je dobro poznat u albanskoj naučnoj sredini. Doktorant je našeg Filozofskog fakulteta u Prištini, a njegova knjiga Predslavenski korijeni Bošnjaka prerađena je i dopunjena doktorska disertacija, u čijoj izradi sam učestvovao kao Pašićev mentor. Godine 2002. Ibrahim Pašić kandidirao je svoju doktorsku disertaciju pod naslovom Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka, s posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu. U prvo vrijeme nismo vjerovali da će kandidat uspjeti da savlada predloženu temu. Naš (i vaš) akademik Idriz Ajeti, koji je kasnije postao predsjednik Pašićeve Komisije za odbranu disertacije i koji je želio učestvovati u ovoj promociji, ali je zbog poodmaklih godina i zdravstvenih problema u tome spriječen, prvi je uvidio da se radi o ozbiljnom kandidatu. Krenuli smo u doktorat, i evo - došli do knjige o kojoj je riječ. Pašićeva disertacija nastala je u vrlo teško vrijeme, poslije rata i nemilih događanja kroz koja ste i vi prošli. Rane srpske agresije na Kosovo bile su još uvijek svježe i trebalo je imati hrabrosti pa iz Sarajeva dolaziti u Prištinu. Još uvijek je vladala nesigurnost. Međutim, Pašić je imao hrabrosti da se upusti u sve ovo, i dolazio je u Prištinu više puta. Vrlo brzo smo ga prihvatili, prije svega kao čovjeka i humanistu. I pošto će ovdje biti riječi i o jeziku, od ilirskog, preko albanskog, do bosanskog, bit će zanimljiv jedan detalj. Kolega Selim Daci savjetovao je Pašiću i njegovoj gospođi Fahiri da u Prištini, na ulici, što manje govore bosanski jezik kako neko ne bi pomislio da su Srbi i da ne bi doživjeli neugodnosti. Bilo je to vrijeme kada je i jezik razdvajao. Kako vi kažete, „bilo – ne ponovilo se”. Pašića nije bilo strah, i hoću da kažem da se radi o vrlo hrabrom čovjeku, i još hrabrijem naučniku. Još veća hrabrost bila je upustiti se u lingvistička i onomastička proučavanja historije našeg albanskog jezika, koji je težak i još uvijek nedovoljno istražen. Na tom polju Pašić je pokazao zavidnu erudiciju, znanje i umijeće
272

PREGLED

da rješava najteže onomastičke probleme. Sa zadovoljstvom mogu reći, i to našem Filozofskom fakultetu u Prištini služi na čast, da je za kratko vrijeme izrastao u cijenjenog stručnjaka. Zato je članstvo u komisiji za njenu ocjenu i odbranu predloženo najvećim ilirolozima Aleksandru Stipčeviću, Radoslavu Katičiću, Marinu Zaninoviću, Zefu Mirditi. Bili smo uvjereni da iza našeg prijedloga stoji vrhunsko naučno djelo i doktorand koji je su stanju da se ravnopravno nosi s velikim stručnjacima. U svojoj disertaciji i ovoj knjizi Pašić je pokazao da su najstariji korijeni Bošnjaka, prije svega, ilirski, i da su istovjetni s korijenima Albanaca. Uvjerljivo je pokazao da se ilirski jezik ne može dijeliti na potpuno različite ilirske jezike pojedinih ilirskih plemena, kako pogrešno smatraju neki naučnici. Nije to samo glagol kuvendisati, koji u jeziku Bošnjaka i u jeziku Albanaca znači „razgovarati”, „dogovarati se”. Glasinačka Košutica, Maluš, Ljun, Bokljen, Barimo, Matino brdo, Dikalji, Kutuzero, Šena Krena, Šenkovići, Kopila, Kunj, Varaga, Krešnica naši su zajednički nazivi i zajedničke riječi, od Glasinca do Kosova. Te riječi povezuju Bosnu i Kosovo, Albance i Bošnjake. Mnogo je zajedničkih pitanja iz bošnjačke i albanske historije koja se razmatraju u Pašićevoj knjizi. Mnoga od tih pitanja u nauci su bila osjetljiva, kao tabu teme, i još se uvijek onemogućavaju. Primjer je moj uvaženi profesor Zef Mirdita i njegov referat pod naslovom Neki aspekti pitanja o ilirskoj osnovi albanskog etnosa, podnesen na Simpoziju o predslavenskim etničkim elementima na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena, održanom u Mostaru 1968. godine. U tom referatu Mirdita je hrabro tvrdio ono što je nauka neosporno potvrdila - da su Albanci ilirskog porijekla. Od nekih naučnika referat je dočekan „na nož”. Međutim, vrijeme je pokazalo ko je u pravu. U izvjesnoj mjeri, i Ibrahim Pašić je otvorio slična pitanja. Premda se direktno ne napada kao Mirdita, dijeli sudbinu Zefa Mirdite. Kao naučnik i Albanac, želim vas informirati da je rad o bosanskom vladarskom imenu Kulin, prethodno objavljen i kao samostalan rad, u albanskoj nauci primljen s velikim poštovanjem. Preveden je na albanski jezik, prevela ga je Albanska akademija nauka u Tirani i objavila u svom glasilu Candavia. Nije mi poznato
PREGLED
273

da je taj rad, kao ni knjigu Kulin i Prijesda, bilo ko kritizirao. Zašto? Zato što se radi o briljantnom radu i o briljantnoj knjizi, koju je vrlo teško kritizirati. Lično sam se uvjerio u više evropskih naučnih centara da se o toj relativno maloj knjizi govori s poštovanjem. A knjiga koju danas predstavljamo još je veća i briljantnija. Naprimjer, ilirsko ime Kulin, dva puta potvrđeno u imenima glasinačkih brda, primjer je besprijekorne elaboracije uspješno riješenog i završenog naučnog problema za koji je teško povjerovati da ga neko može osporiti. Uz vojničku potvrdu imena Culinus u antičkom Rimu, Pašić je bana Kulina definitivno smjestio u ilirsku Bosnu, na mjesto koje mu i pripada. Iste i neosporne vrijednosti su i mnoge druge Pašićeve elaboracije u ovoj knjizi. Grčka kolonizacija Glasinca i Prača, slobodan sam reći, rapsodija je istinske nauke i neosporna potvrda da se radi o istinskom naučniku. Političko organiziranje glasinačkih Ilira teško da će se bilo kada moći osporiti. Mit o glasinačkom hijatusu, koji je Pašić razotkrio na multidisciplinaran način, postao je paradigmom falsifikata i naučne zloupotrebe. Ilire u etnogenezi bosanskog stanovništva, poslije Pašića, više niko ne može osporavati. Pašićeva knjiga govori o predslavenskim korijenima Bošnjaka jezikom koji je svima razumljiv, ne samo Bošnjacima. Nekoliko primjeraka knjige koja je dospjela na Kosovo Albancima i njihovim naučnicima posebno je razumljivo. S obzirom na to da se na Kosovu knjiga još uvijek ne može kupiti, njeni rijetki primjerci idu iz ruke u ruku, kao najzanimljivije naučno štivo koje se čita s velikim zanimanjem i pažnjom. Iliristika je za Albance fundamentalna nauka u koju se naši naučnici itekako razumiju, a knjiga Ibrahima Pašića je najaktuelnije štivo za koje se mnogi zanimaju. Kao dugogodišnji profesor izveo sam više magistranata i doktoranata. Oni koji rade sličan posao znaju da se većina kandidata zadovolji stjecanjem titule, a poslije ne istražuju i ne pišu mnogo. Kod cijenjenog kolege Pašića je drugačije. Kada sam dobio njegovu knjigu, ostao sam zapanjen u kojoj mjeri je dopunjena i u kojoj mjeri su ojačane njene hipoteze. Fasciniraju nova otkrića. Evo nekih: Pašić je na osnovu činjenice da u osmanskim dvojnim nazivima nema bilingvalnih bosansko-albanskih naziva lucidno zaključio
274

PREGLED

da albanski jezik na Glasincu svojevremeno nije bio stran, ili potpuno stran jezik, kao aromunski ili makedo-romanski. Da zaista nije bio potpuno nepoznat i stran pokazao je etimologijom bošnjačkih prezimena Česko, Perendija, Kabaš, Balaš, Tanković, Arnautović, koja se objašnjavaju albanskim jezikom. Postavio je još jedno važno pitanje koje će trebati razriješiti: kako to da se bošnjački rodovi s albanskim prezimenima kao što su Arnautovići, Tankovići, Brankovići, s naglaskom kratkog a, tretiraju begovskim bosanskim rodovima? Dokle doseže njihova starina? Kao student historije Sveučilišta u Zadru davno sam naučio da je vaše plemstvo, magnates Bosnae iz Ljetopisa popa Dukljanina, među najstarijim u Evropi. Kad počinje povijest onog dijela plemstva čija prezimena se objašnjavaju albanskim jezikom, koji je prežitak ilirskog? U kojoj mjeri je riječ o zajedničkim ilirskim korijenima i da li ih je naslutio Milan Šuflej kada je zaključio da je poznati bosanski rod Kosača svoje prezime dobio po dugoj kosi – koja je bila u modi kod albanskog plemstva. U politički motiviranoj historiografiji Albancima se dugo vremena osporavalo pravo na etnički teritorij i domovinu. Smještani smo u neki imaginaran i nedefiniran geografski prostor Balkana, proglašavani potomcima Tračana itd. Ove zablude albanski naučnici su uspjeli da razotkriju i ospore, a nama je čast što možemo reći da se njima pridružuje i Ibrahim Pašić. U svojoj disertaciji Pašić je pokazao albansku utemeljenost u Albaniji i na Kosovu da se radi o autohtonom stanovništvu uglavnom ilirskog porijekla, koje nije nastalo na nedefiniranom prostoru, već na prostoru navedenih zemalja, Albanije i Kosova. Kod Ibrahima Pašića odmah smo primijetili talent za onomastiku. Kao njegov mentor, imao sam veliki problem da mu nabavim brojne knjige o albanskom jeziku, a želio je nabaviti sve. Albanskim jezikom bavila su se velika lingvistička imena poput Jokla, von Hana, Antuna Majera, Paulija, Pedersena, Čabeja itd. Kao i navedenim stručnjacima, značaj albanskog jezika Pašiću nije promakao i on mu je posvetio značajnu pažnju. O kakvom se značaju radi može se zaključiti na osnovu uvida u njegovu knjigu iz koje se vidi da su mnoge bosanske riječi istovremeno i albanske riječi, kao što je ljesa, maja, kec, šiljeze, baljača, brojna zajednička imena zoonima i tako dalje.
PREGLED
275

Pašićeva knjiga je velika i značajna knjiga. To je vrlo vrijedna knjiga, kakva nije napisana u posljednje vrijeme. Ona je već ušla u historiju albansko-bosanskih odnosa, kao što je i Ibrahim Pašić na velika vrata ušao i u bosansku ali i u albansku povijest. Vi, Bosanci i Bošnjaci, možete biti ponosni na Ibrahima Pašića, što imate takvog stručnjaka. Mi, Albanci, već smo mu ukazali počast time što prevodimo njegove radove na albanski jezik i objavljujemo ih u našim časopisima. Rijetki su stručnjaci kojima se u Albaniji i na Kosovu, gdje je iliristika među najrazvijenijom u svijetu, pridaje takav značaj. Promociju njegove knjige uskoro ćemo organizirati i u Prištini. O knjizi Ibrahima Pašića može se govoriti još mnogo. Međutim, pošto ovdje vidim više promotora, ne želim uzimati previše vremena. Još jedanput čestitam autoru na kapitalnom naučnom djelu i izvanrednoj knjizi. Posebno čestitam bošnjačkoj historiografiji koja je u djelu Ibrahima Pašića otvorila nove i nepoznate stranice naše zajedničke historije. Hvala vam svima, posebno u ime dobrosusjedskih odnosa, razumijevanja i naučne saradnje Albanaca i Bosanaca, što nam je omogućio Ibrahim Pašić. Njemu posebno hvala.

Sarajevo, 20. 11. 2008.

Prof. dr. Jahja Drançolli

276

PREGLED

UDK 323.233 : 659.3 (049.3) "1968"

Agim Zogaj

ODJEK DEMONSTRACIJA IZ 1968. GODINE U SVJETSKOJ - ZAPADNOJ ŠTAMPI THE 1968 DEMONSTRATIONS’ ECHO IN THE WESTERN PRINT MEDIA

Tekst je prezentiran na naučnom simpoziju na temu “Demonstracije iz 1968. godine na Kosovu”, održanom u Prištini od 24 do 25. novembra 2008. godine. The text was presented at “The 1968 Demonstrations in Kosovo” symposium, held in Pristina, 24 – 25 November 2008.

Uvod Političke okolnosti iz 1968. godine u Evropi i u bivšoj Jugoslaviji imale su odjeka i u političkim zbivanjima na Kosovu. U ovom kontekstu, Kosovo i njegov narod su 1960-ih, posebno poslije IV plenuma CKSKJ, poznatog u povijesti bivše Jugoslavije kao Brijunski plenum, doživjeli jednu novu fazu političko-nacionalne emancipacije. Narod Kosova imao je za cilj oslobođenje od srpskojugoslavenske dominacije i povećanje slobode i nacionalnih prava, uključujući otvaranje univerziteta u Prištini, dopuštanje upotrebe albanske zastave, kao i razvijanje ustavnopravnog statusa Kosova unutar jugoslavenske federacije. Val demokratskih demonstracija u Evropi 1968. godine, pa i u bivšoj Jugoslaviji, bio je još jedna dobra šansa za Albance da njihove aspiracije za više sloboda, nacionalnih prava i jednakosti s drugim jugoslavenskim nacijama, dakle zajedno i s Muslimanima Bosne i Hercegovine, legalno i mirnim sredstvima predstave i traže.
PREGLED
277

Tako su u novembru 1968. godine, prvenstveno u gradovima kao što su Đakovica, Prizren, Podujevo i Uroševac, počele demonstracije Albanaca za veća prava. Glavne demonstracije, održane 27. novembra u Prištini, prekinute su intervencijom jugoslavneske vojske i milicije. Bilo je ubijenih, ranjenih i uhapšenih Albanaca, ali, iako je jugoslavenska vlada reagirala brutalno, glas kosovskih Albanaca za demokratiju, jednakost i posebno za oslobođenje od srpsko-jugoslavenske dominacije prodirao je duboko u svjetsku štampu tog vremena, posebice u zapadnu štampu. Zapadna štampa u svojim izvještajima, vijestima, redakcijskim komentarima o demonstracijama Albanaca na Kosovu 1968. godine imala je objektivan, realan, korektan i nepristrasan stav. Ona je opisala demonstracije kao nacionalno buđenje Albanaca na Kosovu i u njihovim drugim etničkim sredinama, kao demokratsku aspiraciju, ali i kao “ustanak Albanaca protiv Beograda”. Treba istaći da je zapadna štampa 1968. godine naglasila da Albanci na Kosovu zahtijevaju republiku, samoodređenje, kao i – uvijek prema komentarima štampe – ujedinjenje sa Albanijom. Zapadna štampa nije naglasila, kao što se izrazila tadašnja jugoslavensko-srpska štampa, tobožnji antisrpski karakter demonstracija. Prema tome, ako gledamo u kontekstu povijesnog paralelizma, možemo ocijeniti objektivnim odjek demonstracija kosovskih Albanaca iz 1968. godine u zapadnoj štampi. Prije svega, u određenom nivou, štampa Zapadne Njemačke, kao i austrijska štampa imale su hrabriji i podržavalački karakter prema političkim, demokratskim, građanskim i nacionalnim zahtjevima Albanaca. I Demonstracije iz 1968. godine na Kosovu u svjetskoj – zapadnoj štampi, analizirane su i obrađivane iz više dimenzija. U prvom redu, svjetska štampa, prateći dešavanja iz 1968. godine na Kosovu i u nekoliko albanskih gradova u Makedoniji, u prvi plan je stavila tradicionalno hladne odnose između Tirane i Beograda, aludirajući na činjenicu da je albansko pitanje u bivšoj Jugoslaviji ustvari svealbansko pitanje i da je riječ o narodu koji je podijeljen. Francuska novinska agencija AFP 28. novembra pisala je: „Dok se
278

PREGLED

ne kaže u komentarima ko je organizirao demonstracije, ovdašnji analitičari vjeruju da je inicijator nacionalna albanska manjina u Pokrajini, dio koji radi na ujedinjenju s Albanijom...“ Dnevni francuski list „Le Mond“, također 28. novembra 1968., između ostalog apostrofira činjenicu da su „Albanci, koji su većina na Kosmetu, zahtijevali revidiranje Ustava, formiranje albanske republike jednake s drugim republikama u jugoslavenskoj federaciji“. „Le Mond“, znači, potencira podatke o apsolutnoj albanskoj većini na Kosovu. Zapisi i komentari o demonstracijama iz 1968. godine na Kosovu izloženi su i u korelaciji s padom Aleksandra Rankovića s vlasti i s periodom poslije IV brijunskog plenuma. Ustvari, iz sadržaja i poruka tih zapisa vidi se da je albanski narod, posebno dok je na vlasti bio Ranković, iskusio jedan poseban teror. Odjekom demonstracija iz 1968. godine pred međunarodnim faktorima afirmiralo se albansko i kosovsko pitanje. Nije beznačajno bilo ponavljanje analitičara svjetske štampe o cilju Albanaca za ujedinjenjem s matičnom državom, ishod koji se apostrofirao u sadržajima zapisa i izvještajima svjetskih novina o demonstracijama iz 1968. godine na Kosovu. Radio Kőln je 29. novembra 1968. podvukao da su „demonstranti povodom dana albanske nezavisnosti zatražili ujedinjenje Kosova s Albanijom“. Italijanska radiotelevizija (RAI) istog dana podvlači: „...nedaleko od Albanije došlo je do teških demonstracija mladih Albanaca, koji žele da se odvoje od Jugoslavije“. Također i njemačke novine „Frankfurter Rundschau“ i „Sűddeutsche Zeitung“ u svojim tekstovima 29. novembra 1968. godine konstatiraju da su „demonstranti zahtijevali ujedinjenje ove pokrajine s Albanijom“. Italijanske novine „Unita“ komentiraju: „Prisutne su i tendencije o pravu na samoodređenje, razjedinjenje, konkretno pravo da se odluči za mogućnost legalnih veza, možda i definitivnih veza sa susjednom Albanijom.“ Ovo znači da ispred evropske zapadne javnosti i šire pitanje namjere ujedinjenja naroda predstavlja se kao povijesna namjera koja se treba razumjeti u svim svojim realnostima.

PREGLED

279

II Jednostavno, pitanje republike Kosovo unutar jugoslavenske federacije, ali i namjera za ujedinjenjem s matičnom državom, zahtjevi demonstranata, prema referencijama svjetske štampe, izgledaju kao nepokolebljivo pravo koje se ne može negirati – osim nasiljem. List „Frankfurter Allgemeine“ 28. novembra 1968. godine potencira da su „ove demonstracije do sada najveći signal uzbune u Pokrajini, gdje u kontinuitetu dolazi do nacionalnih ispitivanja o zahtjevu za njihovu Otadžbinu (znači Republiku Kosovo – A.Z.)“. Njemački list „Kleine Zeitung“ u svom broju od 28. novembra 1968. godine bio je još ekskluzivniji kada piše: „Prije ovoga, tajna policija je rukovodila i usmjeravala, međutim nositelji velikosrpskih ideja su vladali kao posjednici kolonija (znači, Kosovo je po njemačkoj štampi bilo srpsko-jugoslavenska kolonija – A.Z.).“ Drugi njemački list, „Sűddeutsche Zeitung“, u svom broju 28. decembra 1968. godine u komentaru pod naslovom „Nered pod crnim dvoglavim orlom“ piše: „Za Tiranu, Kosmet nastanjen albanskom većinom još je jedna okupirana i zarobljena pokrajina. Albanski stanovnici Kosmeta sačinjavaju jednu trećinu stanovnika Albanije (znači, po njemačkoj štampi, jednu trećinu stanovnika Albanije).“ Nisu beznačajna ni bez odjeka ni proučavanja pozicije Albanaca u Makedoniji u vezi s pitanjem Kosova, štaviše interesantne su analize onih stranih izvještača koji postavljaju hipotetičke sudove o eventualno mogućoj poziciji, kao što kažu zapadni analitičari, jedne Velike Republike Kosovo. „Frankfurter allgemeine Zeitung“ apostrofirao je: „Ako se gleda iz dugoročnog aspekta, na horizontu bi se mogla pojaviti mogućnost da jednog dana uvećana Republika Kosovo teži ujedinjenju sa Albanijom.“ Također, vidi se da je albansko pitanje intrigiralo ne samo medije nego i evropsku diplomaciju tog vremena. Stoga i ova pisma, izvještaji i komentari svjetske štampe o demonstracijama iz 1968. godine na Kosovu podrazumijevaju i prodor pitanja pred međunarodnim faktorom, nametnuvši to kao jedno od pitanja koja se ne mogu ignorirati na diplomatskom stolu Evrope. Albanci, kao nikad prije, prikazivani su u svjetskoj štampi kao bitan politički faktor razvoja u državi koja se zvala Jugoslavija, ali i u regiji. U većini izvještaja, analiza i uredničkih
280

PREGLED

komentara zapadne štampe apostrofiralo se pitanje neovisnosti Kosova od Srbije, odnosno njegovo oslobađanje od srpske vlasti preko Republike Kosovo, kao jednakopravne jedinice u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. III Ova činjenica, sublimirani zahtjev albanskog naroda na Kosovu 1968. godine, od analitičara zapadne štampe shvaćena je potpuno logično shodno demokratskim pokretima u zapadnom svijetu. No, kritička analiza ovog pisanja zapadne štampe na vidik stavlja i jednu neospornu činjenicu. Ustvari, određeni dio svjetske – zapadne štampe, baveći se zahtjevima Albanaca za republikom Kosovo u sastavu jugoslavenske federacije, ali i zahtjevom za ujedinjenjem s Albanijom, u određenim slučajevima potencira zabrinutost zbog jedne nove situacije: eventualnog stvaranja republike Kosovo. Ta zabrinutost, ta osjetljivost zapadne štampe tog vremena, u navedenim analizama, ostavlja dojam da je njihova reakcija u momentu hladna, da se ne kaže protiv zahtjeva Albanaca, a može se pojasniti činjenicom da je tadašnja svjetska diplomatija, posebno evropska, bila pod jakim utjecajem propagande jugoslavenske države, bila odlučna za očuvanje postojećeg statusa Kosova u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. Čuvajući jedan krhki mir, održavajući jednu hibridnu Titovu Jugoslaviju, s dva para interesa, onog zapadnog i onog sovjetskog, činilo se da se albansko pitanje, i u ovim analizama i izvještajima štampe, gleda s jedne distance, čak i pod velom službenog promatranja Beograda. Uvijek u ovom kontekstu začudi činjenica kako je bilo moguće da u tekstovima, analizama i komentarima zapadne štampe nije pravljena neka sadržajnija, istraživanija, argumentiranija i povijesna paralela, revizija albanskog problema u kontekstu nove balkanske povijesti, ako ništa, za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije. Možda i u ovom slučaju moramo imati na umu da je to bila epoha hladnog rata.

PREGLED

281

IV Međutim, treba istaći da u svim ovim izvještajima i promatranjima svjetske štampe nigdje nećete naići na to da se ove grupe i organizatori demonstracija 1968. godine na Kosovu i drugim albanskim sredinama u Makedoniji kvalificiraju ideološkim epitetom „marksističko-lenjinističke grupe“, kao što se desilo u jugoslavenskoj štampi tog vremena. Ovo znači da analitičari svjetske štampe demonstracije iz 1968. godine na Kosovu nisu promatrali ideološkom dioptrijom, kao što je to radila službena politika i organi Jugoslavije/Srbije, ali i albansko pitanje u bivšoj Jugoslaviji interpretirali su naprosto kao neriješeno nacionalno pitanje, direktno unutar jugoslavenske države, ali i na geopolitičkom prostoru jugoistočne Evrope. Stoga je s toliko hladnoće, racionalnosti i osjetljivosti zapadna štampa tog vremena pisala ne samo o republici Kosovo, odnosno albanskoj republici u bivšoj Jugoslaviji, ali i o namjerama, nacionalnim projektima Albanaca na Kosovu, ujedinjenju s Albanijom.

Autor teksta je šef Katedre za političke nauke pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini.

***
Preveo s albanskog jezika: Albinot Maloku Naslov originala: JEHONA E DEMONSTRATAVE TË VITIT 1968 NË SHTYPIN BOTËROR-PERËNDIMOR

282

PREGLED

U ovom broju “Pregleda” predstavljamo radove studenata Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu In this edition of “Pregled”, we present the works of students from the Sarajevo University’s Academy of Fine Arts

Edvin Granulo Bez naslova Without a Title kombinovana tehnika combined technique
284

PREGLED

Izložba Exibition

UDK 061.43

Marina Finci

IZLOŽBA RADOVA STUDENATA AKADEMIJE LIKOVNIH UMJETNOSTI U SARAJEVU SARAJEVO ACADEMY OF FINE ARTS STUDENTS’ EXHIBITION

Povodom proslave 59 godina postojanja Univerziteta u Sarajevu, Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu je kao članica Univerziteta dala svoj mali doprinos da se obilježi taj značajni jubilej. Prof. dr. Hazim Bašić, prorektor, otvorio je izložbu studentskih radova te najavio da će oni biti nosioci cjelokupnog programa i manifestacija koje će se održavati tokom decembarskih dana Univerziteta. Uime Akademije likovnih umjetnosti prisutnima se obratila mr. Marina Finci, prodekan za nastavu, i Danis Fejzić uime Kabineta za grafiku. Postignuti su izvanredni rezultati, te su i ovi značajni datumi i jubileji dobra prilika da istaknemo uspješne, vrijedne mlade stvaraoce, da ih pohvalimo, podržimo i motiviramo da postignu što bolje rezultate tokom školovanja. Rektor Univerziteta prof. dr. Faruk Čaklovica i prorektor prof. dr. Samir Arnautović obratili su se studentima Akademije likovnih umjetnosti i dekanu prof. mr. Nusretu Pašiću zahvalili na učešću na brojnim manifestacijama, izložbama i dobrotvornim akcijama, a dekan Akademije likovnih umjetnosti je zahvalio rektoru i Univerzitetu u Sarajevu na razumijevanju i podršci. Akademija je osnovana 1972. godine. Muhamed Karamehmedović, Dževad Hozo, Nada Pivac, Seid Hasanefendić, Mersad Berber, Alija Kučukalić, Mladen Kolobarić, Boro Aleksić – samo su neka od imena slavnih umjetnika i profesora – osnivača Akademije, umjetnika koji su završili akademije u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i drugim evropskim centrima, koji su svojim iskustvom i znanjem
PREGLED
287

postavili temelje kvalitetnom i stručnom obrazovanju. Sada u ovim poslijeratnim vremenima profesori nastoje da održe taj kvalitet nastave, te da ga, uz pomoć novih tehnologija i materijala, usavrše i unaprijede. Studenti uče osnove likovnog izražavanja uz podršku profesora i saradnika koji se trude da podrže, prepoznaju, sačuvaju individualnost, izražajnost, senzibilitet svakog studenta, te da im omoguće da steknu adekvatnu tehničku i praktičnu naobrazbu koja će im omogućiti da s lakoćom mogu postići ono što žele u svim medijima, tehnikama i stilovima. U prostoru Univerziteta otvorena je izložba studentskih radova na kojoj su svoje radove prezentirali studenti sa odsjeka slikarstva, grafike i kiparstva. Na izložbi su učestvovala 23 studenta: Edvin Granulo, Kristina Tibold, Lea Jerlagić, Jasna Ćolić, Selma Baćevac, Amer Hadžić, Admir Ganić, Taida Fitozović, Alma Šemšić, Nina Hadžić, Davor Ilinčić, Adela Jušić, Seid Tursić, Anaid Mekić, Roman Sulejmanpašić, Snježana, Idrizović, Selena Musić, Mersad Kuldija, Lejla Bajramović, Đenana Brkić, Edin Durmišević, Emir Omerčić i Selma Mahmutović. Izloženi su radovi: grafički tisak u tehnikama visoke štampe (linorezi i drvorezi u boji) i duboke štampe (akvatinta, bakropis, kombinirana tehnika), skulpture – radovi u kaširanom papiru papir marshe, i dvije skulpture u patiniranom gipsu. Iz oblasti slikarstva prezentirane su slike izvedene u ulju. Navedeni radovi su radovi studenata koji su se istakli svojim radom, zalaganjem, tehnički korektnom izvedbom. Iza ovih radova ne stoji samo talent, već mnogo rada, truda, mnogo provedenih sati u ateljeima i štamparijama. Kad pogledamo izložbu, primijetit ćemo da neke radove odlikuje fini, minuciozni crtež, kojem posebnu draž daju linije ugravirane suhom iglom, dajući mu svojim baršunastim, pomalo razlivenim linijama, posebnu čar, te pojava realnih realističnih predstava pejzaža, likova, ili vrlo detaljna, precizna, realistična analiza karaktera modela (Seid Tursić, Jasna Ćolić). Na nekim grafičkim listovima boja je štampana i visoko i duboko, te je prilikom tiskanja dolazilo do miješanja boja, stvaranja još većeg bogatstva tonova i boja i približilo grafiku slikarstvu – otisci u fazi nastajanja kao slika. Takve grafike imaju veći broj probnih otisaka nego otisaka tiskanih u tiražu. Tom prilikom postignuta
288

PREGLED

je i izvjesna reljefnost otisaka. Neki radovi su rađeni tako da se prostor posmatra plošno, te se na taj način mogu najjednostavnijim sredstvima prikazati složene, komplicirane kompozicije. Možemo vidjeti i vrlo ekspresivne crteže rađene snažnim, sigurnim, brzim potezima. List je ritmično oživljen oštrim potezima. Zastupljen je i kolaž, upotrijebljeni su razni materijali, te je uspješno postignuto njihovo povezivanje i slaganje u harmoničnu cjelinu. Na slici se hvataju novi kadrovi, oblici se ukrštaju, izmjenjuju, dekomponiraju (Granulo). Kada se slika – crta se, što se boja više usklađuje, to je crtež određeniji. S bogatstvom boja i forma postiže svoju punoću (Mersad Kudlija, Selena Musić, Taida Fitozović). Imamo grafičke listove u kojima je fundamentalna uloga boje, ona sve govori. Da, naravno, prisutni su i ostali bitni likovni elementi, o njima se vodi računa, o njima se razmišlja, sve mora da se posmatra kao cjelina, kao jedinstvo. Sada je boja najvažnija, ako se promijeni jedan ton, mora se potpuno mijenjati koncept cijele slike. Kako je nastala, zašto određeni odabir boja, kako se tako harmonično i lijepo sve posložilo pa nam daje taj romantični pogled na stare dijelove grada, na pejzaže koji u sebi sadrže neki žal, nostalgiju, sanjarenje i divljenje, uzbuđenje i strast (Selma Baćevac, Alma Šemšić, Adela Jušić, Davor Ilinčić). Izloženi su i crteži gdje umjetnik na karikaturalan način, duhovit, pronicljiv, opisuje događaje, uočava karaktere likova, a sve je rađeno linijom, tvrdom, hladnom, koja vidi sve, ali stilizira formu i bira i bilježi samo ono što je bitno. S promjenom pojedinačne forme ide i promjena proporcija. Tako će na slici oni elementi koji ga posebno zanimaju biti uvećani (npr. glava). Proporcije se raspoređuju tako prema osjećanju koje stvara da bi to osjećanje pokazao na najsnažniji način (Anaid Mekić). Kipari oblikuju rukama. Rukama prenose energiju. Provodeći namjeru u formu, ona će saopćiti nešto što izmiče konceptualnosti – otkrit će ono nesvjesno. Umjetnička forma ne smije biti suhoparna, ona mora od posmatrača da zahtijeva angažman, intelektualni i emocionalni napor, mora da ga zainteresira i uzbudi. To je sve postignuto ovom izložbom. Iako su radovi različiti, možemo reći da zadovoljavaju sve postulate jednog uspješnog likovnog ostvarenja, zanimljivi su, rađeni s interesiranjem i strašću, minucioznošću ili crtačkim umijećem, te tehničkom perfekcijom – sigurno posjetioce neće ostaviti ravnodušnim.
PREGLED
289

Jasmin Srećo Transformacija jajeta Transformation of the Egg kaširani papir laminated paper

Emir Omerčić Transformacija jajeta Transformation of the Egg kaširani papir laminated paper

290

PREGLED

Admir Ganić Bez naslova Without a Title linorez linocut

PREGLED

291

In memoriam

IN MEMORIAM Fra Petar Anđelović
(Boće kod Brčkog, 9. XII 1937. – Sarajevo, 14. I 2009.)

Friar Petar Anđelović
(Boće near Brčko, December 9, 1937 – Sarajevo, January 14, 2009)

U Franjevačkom samostanu na Bistriku u Sarajevu, u 72. godini života, u srijedu 14. siječnja 2009. godine, preminuo je ugledni franjevac, dugogodišnji provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrena fra Petar Anđelović. Fra Petar je rođen u mjestu Boć kod Brčkog 9. prosinca 1937. Osnovnu školu završio je u rodnom Boću, gimnaziju u Visokom, novicijat u Kraljevoj Sutjesci, filozofsko-teološki studij u Sarajevu (1960-1964) i Fuldi (1964-1966), te studij publicistike u Münsteru (1972-1975). Za svećenika je zaređen 1964. godine. Bio je kapelan u Essenu od 1966. do 1972. godine. U Provinciju se vratio krajem 1975. te službovao kao tajnik Provincije, župnik u Zenici i gvardijan u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu. Biran je za definitora Provincije (1973-1976). Obnašao je službu provincijala u teškim ratnim vremenima nemilosrdnog uništavanja Bosne i Hercegovine, od 1991. do 2000. godine. Od 2003. provincijski je asistent FSR-a. Za vrijeme studija publicistike zanimao se oko pitanja i problema primjene suvremenih sredstava komuniciranja u naviještanju evanđelja. Tokom boravka u Njemačkoj surađivao je u esenskom listu Ruhrwort i još nekim drugim publikacijama, a od domaćih u Dobrom Pastiru, Bosni Srebrenoj, Jukiću, reviji Nova et vetera, Kani i Svjetlu riječi. Bio je urednik provincijskog glasila Bosna Srebrena od 1976. do 1982. godine. Objavio je i nekoliko knjiga od kojih svakako treba spomenuti Vjerni Bogu vjerni Bosni, Franjevci na prijelazu u treće tisućljeće, Stvarnost i okom vjernika, Fratar i njegova Bosna. Fra Petar Anđelović je kao franjevac, a naročito kao provincijal, bio vjeran tradiciji bosanskih franjevaca. On je volio svoju zemlju, nastojeći njegovati dijalog sa svim narodima i građanima Bosne

PREGLED

295

i Hercegovine. Odigrao je ulogu i u društveno-političkom životu svoje domovine, osobito tijekom rata. Iz toga razdoblja ostalo je zapamćeno njegovo zalaganje za cjelovitost Bosne i Hercegovine, te odlučna borba za ostanak Hrvata-katolika u njoj. Bio je gorljivi protivnik svake politike podjele BiH, zbog čega se otvoreno sukobljavao i s političkim strukturama tadašnje Herceg-Bosne odnosno Hrvatske. Politiku je smatrao područjem one ljudske djelatnosti koja ima najveći utjecaj na „male“ ljude. I kada je bio proglašavan „političarom“ i osporavan, politiku je nastojao voditi iz vjerničkog, kršćanskog, franjevačkog kuta. I iz toga je proizlazila njegova mudrost komuniciranja. Svi čestiti ljudi Bosne i Hercegovine su ga poštovali i smatrali jednim od svojih (bosanskih) sinova.

Fra Mijo Džolan

OPROŠTAJNA MISA ZA + FRA PETRA ANĐELOVIĆA Bistrik, 15. 1. 2009. Dubrave, 16. 1. 2009. Draga braćo i sestre! Draga rodbino, prijatelji našeg fra Petra! Kad se opraštamo od ljudi poput našega fra Petra Anđelovića, pored zahvalnosti za sve dobro koje je kao čovjek, humanist, intelektualac, publicist, društveno angažirani teolog i vjernik, komunikolog, svećenik franjevac svjedočio u vremenima pervertiranih vrijednosti, te hladnokrvnog i istovremeno zagriženog prezira prema čovjeku, rastužuje nas osjećaj gubitka svim nama goruće potrebne ljudske veličine: svjedoka i zaljubljenika u nove mogućnosti svih nas ponaosob i našeg bh. društva.
296

PREGLED

No, ovo je za fra Petra dan na koji se gubitak i dobitak susreću u jednoj točki, iza koje se smrt kao kolaps sustava života, prema teologu Karlu Rahneru, doživljava doduše kao pad, ali u perspektivi nade, ipak, kao pad u naručje milosrdnog Oca. Ova vjernička egzistencijalna napetost otvarala je i fra Petrov život, svaki njegov trenutak ka vječnosti i svako ophođenje sa stvorenjem, ljudima, osobito najmanjima, mjestom radosne etične odgovornosti za sve stvoreno kao „čuvara bitka“. S fra Petrom smo prije dvadeset dana ovdje na Bistriku u crkvi sv. Ante u Sarajevu slavili misu polnoćku, Božić: rođenje Isusa Krista. Spominjem ovaj podatak jer je teološki sadržaj Božića bitan za Petrov humanizam i etos. Istovremeno, on nije nipošto bijeg u neobvezatnu onostranost, već jedan moderni, sretni spoj mistike i politike. Taj specifični spoj fra Petrove duhovnosti izriče franjevačka intelektualna tradicija kao svjetonazor i program: sve što čovjek treba jest biti pravedan. A nakon Isusa Krista jedini pravedan odnos prema svemu stvorenju jest ljubav. Tu duhovnost fra Petar je osobno njegovao, naviještao i nastojao prakticirati. U jednom pismu braći on piše: „Ljudima uvijek nanovo darivani božićni dar je spoznaja da na ovom svijetu nije ništa veće ni svetije od čovjeka, jer je Bog postao čovjekom. Sve druge istine, koje se nazivaju vjerskim ili kršćanskim, osuđene su na svoj mali život u sjeni ove velike istine. I od tada, od prvog Božića, sve mora biti radi čovjeka: i Crkva, i nacija, i država, i politika, i privreda, jednostavno sve.“ Toliko o vjerničkom utemeljenju fra Petrova humanizma, neumornog traženja razloga da se ne odustane od čovjeka, od ljubavi prema čovjeku. Budući da fra Petar svoj kršćanski humanizam nije živio samo u sferi religijskoga, već ga svjedočio osobito originalno, uvjetno govoreći, na nereligijskim područjima kulture, društva, politike, medija, danas smo ovdje okupljeni kao njegovi prijatelji iz raznih područja života, različitih svjetonazora i povijesno, a ne metafizički – kako bi fra Petar znao govoriti – uvjetovanih pripadnosti. Jedan osjećaj nas nedvojbeno ujedinjuje: opraštamo se od čovjeka koji je to u punom etimološkom opsegu grčkog pojma za čovjeka – anthropos – to jest onaj koji se uspravio.
PREGLED
297

Fra Petar se uspravljao trajno u evanđeoskoj viziji slobodna čovjeka: biti čovjek za drugoga, makar cijena zauzetosti za dobro drugoga tako često bila prevelika i tako se opasno razilazila s oportunom mudrošću svijeta. U neumornom nastojanju da djeluje kao katalizator pozitivnih procesa među ljudima i narodima u BiH, neodoljivo me uvijek podsjećao na velikog Michellangela iz jedne anegdote: Kako je Michellangelo ulicama Firence kotrljao mramorni blok i na čuđenje i upite sugrađana što radi odgovarao kako želi iz kamena istjerati, to jest isklesati anđela, tako je i fra Petar vjerovao kako čovjeka treba probuditi, kako je u čovjeku moguće probuditi dobrotu, slobodu, ljubav, dostojanstvo. Scena na kojoj treba u ljudima probuditi anđela nije apstraktna. Ona je naš konkretan duhovni, kulturni, nacionalni, politički prostor: to su naše obitelji, zajednice, zavičaji, Crkva, cjelina bh. društva, to je danas nezaobilazno globalni svijet u kojem smo svi jedni drugima susjedi, ispunjeni istom čežnjom za globalnom etikom odgovornosti i solidarnosti. Ova nada je očigledno bila razlog što su ljudi hrlili fra Petru kao što su nekoć hrlili pustinjacima kako bi život, svoje zamršene odnose sagledali iz one perspektive koja otvara oči, razbija blokade uma i srca. Živjeti u bilo koje normalno vrijeme s fra Petrovim zadaćama i službama, biti kao provincijal Bosne Srebrene na čelu zajednice koja sebe definira kao bratstvo u poslanju: da donosi mir, nadu, ljubav, radost, dobro u živote ljudi jest izazov koji nadilazi svačije snage. K tomu naš fra Petar nije živio u normalnim vremenima. U memoriji Provincije on će ostati zapamćen kao provincijal koji je vodio zajednicu kroz teško vrijeme rata i poraća od 1991. do 2000. Ovo vrijeme po stradanjima ljudi, čitavih zajednica i naroda u BiH, po nestanku i beznađu čitavih zavičaja, urušavanju svih vrijednosti i struktura usporedivo je po svojoj tragičnosti tek s nekoliko najtežih godina u sedamstoljetnoj povijesti franjevaca u BiH. Štoviše, ovo je tragedija koja traje: po neprobuđenim ljudima i po nepravednim strukturama. Zato mi danas u zahvalnosti osjećamo da fra Petar nije bio tek standardni provincijal. On je provincijal koji je našu zajednicu
298

PREGLED

hrabrio da se osloni na tri čvrste arhimedovske točke, s kojih se kad-tad može pokrenuti novi svemir odnosa prema životu ljudi, zajednica, Crkve i naroda u BiH. Veliki su, znao je govoriti, oni koji ne čekaju bolja vremena, već koji oslonjeni na ove točke započinju nova bolja vremena, angažirajući se čista srca i hrabro za pomirenje, brigu za ljude, dostojanstvo pojedinaca i naroda, afirmaciju dobra u javnom prostoru našeg društva. Uz zahvalnosti za to odvažno i dalekovidno kormilarenje našim brodom naznačimo tek kratko te fra Petrove čvrste točke, koje odaju i podrijetlo i narav njegova ljudskog profila: 1) Prvi čvrsta točka fra Petrova svjetonazora jest život u obdarenosti kršćanskim humanizmom. Fra Petar ga temelji na najviše autoritetu: Bogu. Bog od nas nikada ne odustaje. Spasenje nije tek matematički zbir naših dobrih djela. Zato ovaj humanizam ne dopušta grč i strah samospašavanja već otvorenost za novo u ljudima i svijetu. U vjernosti Gospodinu ni mi nikada ne smijemo odustati od sebe i drugih ljudi. Poznato mi je iz osobnih susreta i događaja kako se fra Petar radovao kao dijete svakoj ljudskoj gesti u općem pomračenju rata, jer su one bile znak da nije sve izgubljeno. Dokle god ne zavlada opći prezir prema čovjeku, i naše vrijeme i mi s njim imamo šansi. Skliznuće s ovih temelja je uvijek moguće, ali Bog računa s tobom kao pravednikom koji svjedoči nadu. Zato svaka gesta dobrote ima neizmjerno značenje, osobito ako je učinjena unatoč vlastitoj patnji i iskustvu nepravde: Bolje je trpjeti čineći dobro nego čineći zlo, fra Petar je često ponavljao franjevačku misao. 2) U fra Petrovu humanizam ima mjesta za sve ljudsko: slobodu, emancipaciju, radost, zajednice, obitelji, društvo, kulturu, narod, Crkvu, za moderne kreposti dijaloga, globalne etike. Nitko ne živi u apstraktnom prostoru. Problem nastaje onda kad zajednica postane grob pojedinca i kada ona sebe proglasi nadomjeskom za Boga. Tada se događaju kataklizme.
PREGLED
299

Fra Petar nikada nije mogao preboljeti tragedije ljudi koje je nečija (znao je govoriti: moja - tvoja) dobrota i hrabrost trebala zaštititi. On u knjizi Vjerni Bogu - vjerni Bosni zapravo razvija tu ideju odgovornosti da o svom zavičaju, svojoj domovini razmišljamo odgovorno. On hrabro, skoro na rubu idolatrije, izjednačava vjernost jednoj povijesnoj relativnoj stvarnosti (BiH) i vjernost vječnom i jedinom apsolutu: Bogu. Ali kad znamo da je za fra Petra Bosna vizija, eshatološki susret mira i pravde za sve, onda s jedne strane znamo da njegova Bosna nije još ni izdaleka kod kuće u našoj konkretnoj BiH, ali i s druge strane da je uvjet slobode i ljudskosti za takvu se Bosnu u BiH zauzimati, a nepravedni provizorij dovodi u pitanje radi dobra i dostojanstva sve njezine djece. Na toj točki izgradio je fra Petar vjerodostojan politički koncept. Za njegovu realizaciju trebaju novi ljudi. Do sada smo bili fascinirani onima koji su znali tehnologiju vladanja. Fra Petar je nastojao prepoznati i afirmirati ljude koji posjeduju hrabrost služenja. To bi mogao biti sažetak svega onoga što je fra Petar politički zastupao. 3) Kao vjernik fra Petar je u vremenu Božje šutnje (Auschwitz, Srebrenica, Vukovar, Jasenovac, Bleiburg, Grabovica...) i iskustva praznine nastale „Božjom smrću“ (Nietzsche) nestanka referentne čvrste točke izvan samog čovjeka, ipak u Bogu koji sam žrtvuje svoju odvojenost, apsolutnost od povijesti, našao mjesto metafizičke topline i razloga za ljubav u povijesti. U svijesti i praksi suvremenog čovjeka Bog je istjeran iz života. Nastala je jedna praznina. Fra Petrova dilema kao teologa i vjernika ostala je otvorena za dijalog sa svim iskustvima. On je nastojao pomoći ljudima da shvate njezinu ozbiljnost i oštrinu. Opasnost koja nastaje nestankom Boga ljubavi iz svih sfera života jest nestrpljivo, prebrzo popunjavanje nastale praznine najčešće religijskim surogatima bez humanizma i bez bezuvjetne ljubavi. Bolje je čuvati tu prazninu, izdržati Božju šutnju nad našim ponorima, kako bi nas ona poticala na nemirenje sa zaleđenim stanjem, koje proizvodi patnike i afirmira prezir prema čovjeku.

300

PREGLED

Opraštamo se od našeg fra Petra, čovjeka koji je na ovim točkama gradio svoj osobni život, hrabrio sve koje je susreo da izvan ovih temelja ne grade jer je to uzaludan posao: Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji! Zato u duhu fra Petrova života i njegovih vizija kojima je godinama pomagao da razumijemo svoje vrijeme i svoje zadaće najbolja zahvala bit će da ostanemo otvoreni za budućnost, da vjerujući u bezuvjetnu ljubav Božju vratimo entuzijazam u naše živote i odnose, te tako izgradimo povjerenje u zaboravljene i zamagljene mogućnosti čovjeka. Neka Gospodin, koji je presudno određivao koordinate fra Petrova zemaljskog putovanja, otvori onu njemu zadnju tajnu postojanja, koja je po Einsteinu ujedno lijepa i jednostavna: susret s Ljubavlju!

PREGLED

301

Fahira Fejzić-Čengić

HOMAGE ZA FRA PETRA ANĐELOVIĆA, NEGDAŠNJEG PROVINCIJALA BOSNE SREBRENE HOMAGE TO FRIAR PETAR ANĐELOVIĆ, THE FORMER PROVINCIAL OF BOSNA SREBRENA Kad istekne tvoje vrijeme, istekao ti je život

Srela sam ga, sad već možemo reći davne, ili gotovo davne 1991. ili 1992. godine, zavisi kako gledamo na ‘davnost’. Iz ptičije perspektive zrelosti, ili iz žablje perspektive djetinjstva. Naravno, ovdje u Sarajevu, u sjedištu neke vrste rezidencije franjevačkog provincijala, u ugodnom ambijentu nedaleko od Višnjika, kao novinar. S poželjnom dozom uzbuđenja koje sam godinama njegovala, za razliku od nekih drugih koji o uzbuđenju ili ne govore, odbijaju ga, ili nas uvjeravaju kako ono (kod njih) uopće ne postoji. Za mene je prisustvo uzbuđenja potvrda odgovornosti, ona snaga koja mi je trebala da se u životu ne zaboravim, previše ne opustim, ili nedaobog u rutinu-traku ne pretvorim. Uzbuđenje pred radni zadatak predstavljalo je želju da rezultat ispadne po najboljemu, i da se i sagovornik i ja, poslije, čak i godinama poslije, osjećamo dobro. Bijaše tako i tada. U „Muslimanskom glasu“ trebao je „Riječ imati“, tako se zvala i sama rubrika, i time bio ispunjen njen sadržaj, fra Petar Anđelović. I tako smo se trebali sresti, profesionalno i osobno, jer zapravo i nema profesionalnog susreta s drugim čovjekom, kao sagovornikom, ako to nije istovremeno i osobni susret. A ta dimenzija osobnoga, međuljudskog, intrakomunikacijskoga i interkomunikacijskog istovremeno je uvijek više od zanata, više od profesije i više od rečenog-objavljenog, iz vrlo jednostavnog razloga, naime ne postoji ništa u humanoj komunikaciji (pa dakle ne onoj što se odvija između mašine i mašine ili između mašine i čovjeka) što ne sadržava i verbalni i neverbalni talog, iskazano
PREGLED
303

i oko-iskazano, van-iskazano, do-iskazano. Nikada s čovjekom ne sabesjedimo ako se pored konkretne besjede ne natalože i one izvanbesjedne dimenzije komuniciranja kao susretanja drugačijeg i lijepog. Kao druženja, kao empatije, kao dopadanja, kao učitavanja i raščitavanja, kao dočitavanja, dodavanja i oduzimanja... Fra Petar Anđelović, čovjek krupnih, prodornih očiju, sadržajnog pogleda i lijepe erudicije, držanja kao kod filmskih zahtjeva, čovjek dobrog komunicirajućeg koda, spada u sami vrh osobnosti s kojima sam se u bogatoj profesionalnoj karijeri imala prilike susresti, i kojega neću zaboraviti. Hem je imao šta, hem je znao kazati kako; reći, govoriti i posebice iz-govor-iti golemo osobno proživljeno iskustveno polje koje je sa svojih semberijskih ravnina dobacio do ovih podnobjelašničkih, podnotrebevićkih i podnojahorinskih kotlina na način koji je bio neponovljiv. Kao da ga sad gledam, kao da i ovog časa slušam glas i pogled u suglasju, moćne a tako obične rečenice da nam je Bosna domovina preča od svega i da nam je suživot kao krv u žilama nadat. (Nakon stotina bezuspješnih pokušaja, homo sapiens i čovjek-istraživač nije nikada uspio sintetički napraviti vještačku krv.) Onako kako sam poslije riječ k’smet poimala, kad sam je koju godinu kasnije u njenoj dnevnopragmatskoj upotrebi trebala suziti od svih njenih filozofskih i etimoloških značenjskih višeslojevlja, i dokučiti, bivajući svjesna da nije riječ samo ono što se leksemski iz-govori i iz usta u datom momentu izbaci. Doista nije. Takva je to bila riječ, takav govor i manir pri govoru, da evo još pamtim, ne zaboravljam, i neće biti mogućno zaboraviti, mislim kao muslim (predata prirodnim božanskim zakonima) i kao mu’min (uvjerena u idealnost božanskoga zakona) i kao čovjek-žena-praška, kao sporedna tačkica u beskrajnom a ritmičnom treptaju između Nebesa i Zemlje i kao konkrecija štono se do Bosne Ponosne i Bosne Srebrene posrebrene i pozlaćene nadadoh... I dalje pamteći da bijaše jedan gord i stamen Petar, Petar - stijena i Petar na Stijeni Bosanskoj, lagahan kao melek (anđeo) i brojni drugi sami anđel-ovići poredani u dobru i slozi. Franjevačko poslanje koje se zajedno sa velikim ambicijama, koprenama i tajnama, sa otkucajima kudret-sahata odmata i zamata sveudilj oko nas bosanskih šarafčića trajanja, znam pouzdano da ima velike ambicije i želje
304

PREGLED

još da ispuni. Dok je vijeka i svijeta da brine za Bosnu Srebrenu kao svoj skut. I čine to svaki od njih kako ko već umije i zna, ali mi se čini da je osobni osobiti stil fra Petra bivao nešto neponovljivo. Melje ovaj život. Meljava jedna svakome od nas prijeti da nas rasturi i smota u paramparčad i nesjećanje, u dnevnost koja grabi divlje poene i racionalne diskurse, a nas pretvori u prepametne koristoljupce i pragmate dok nas u šablon ne ugura i smaže. Tako i toga dana, ja ne stigoh na komemoraciju velikom čovjeku, kojemu barem ovaj homage, ovaj skromni epitaf poželjeh ispisati. Da mu se bar na ovaj način odužim, makar me možda ni upamtio nije (ma kako nije, ta on je sve dobro ovoga svijeta stigao popamtiti sigurna sam...) i da mu, kako moj vjerski credo nalaže samilost i Božju naklonost zaželim, tiha dova-zamolnica, milosnica da mi se iz dubine duše raskrili, jer se sve dobre riječi, sve iskrene riječi, sve veličanstvene pobožne dove u Dobru Stranu Trajanja Stapaju. Neka ti se Gospodar Veličanstveni smiluje! Zlo je mimo nas ovakvih!

P.S. Ovdje u post scriptumu, gdje se i ne mora zaviriti, okrenuti naša pažnja, pažljivo spuštam dva odlomka, dvaju različitih prijatelja Bosne i različitih vidara njenih, iz različitih vremenskih okvira, ali oba autentično njena. Jedan je svoj glas objavio 1920., drugi 2007. Oba bijahu ili su fascinirana franjevcima! ...Tako noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna s njom. (Ivo Andrić, 1920.)
PREGLED
305

...vidio sam i iskusio svijet jedinstva. Uprkos tome, priznajem da nisam otkrio zašto je dobro ako se svi ravnamo prema jednom kalendaru i ujedinimo se u jednom zajedničkom osjećanju vremena... Kad istekne tvoje vrijeme, istekao ti je život; tvoj stvarni život je samo ono čime si ispunio svoje vrijeme i dao mu oblik, doveo ga do vidljivosti. /.../ Sve se u vrtu ili šumi razlikuje i odvaja od svega drugoga, svaki se dio odvaja od svih drugih dijelova i razlike od njih čuva kao vlastiti opstanak, sve se šareni i dreči, sve se svađa sa svim i brani svoju izdvojenost. /.../ A u pustinji je sve uređeno, lijepo i jedinstveno, sva su zrna pijeska prihvatila jednu boju i jednu formu...sa svemu nadređenim principom jedinstva. Sa smrću naime. (Dževad Karahasan, 2007.)

306

PREGLED

UPUTA ZA AUTORE KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA <<PREGLED>> Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima “Pregleda”. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije: - izvorni naučni članci - izlaganja sa naučnih i stručnih skupova - stručni članci - osvrti - prikazi - prilozi - prijevodi Objavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom časopisa e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih publikacija f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstavljati izvorna istraživanja g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji časopisa Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:

PREGLED

307

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font - 12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštom ili elektronskim putem. 2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. 3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove. 4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi. 5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja. 6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak korištene literature na kraju rada. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen. 7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica. 8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica) Radove slati na: Redakcija <<Pregleda>>, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo n/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcije tel: 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba

308

PREGLED

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->