P. 1
Pregled [godina 50, broj 2; maj-avgust 2009.]

Pregled [godina 50, broj 2; maj-avgust 2009.]

|Views: 202|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Apr 26, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/14/2013

pdf

text

original

ISSN 0032-7271

PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
2
Godina
2009.
Godište
L
Sarajevo, maj-august 2009.
PREGLED
Časopis za društvena pitanja
Izdavač:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II
Bosna i Hercegovina
Redakcija časopisa:
Meho Bašić
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Mustafa Imamović
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
Međunarodna redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja
Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Mustafa Imamović
Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik u redakciji:
Senadin Lavić
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Ilustracije:
Amra Zulfikarpašić
Lektura:
Zinaida Lakić
Prijevod sažetaka:
Selma Đuliman
DTP:
Meldijana Arnaut
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Odgovorno lice štamparije:
Šehzija Buljina
Izlazi četveromjesečno
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa
www.pregled.unsa.ba
ISSN 0032-7271
4 PREGLED
ISSN 0032-7271
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
2
Year
2009
Volume
L
Sarajevo, May-August 2009
PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana
Bosnia and Herzegovina
Editorial Board:
Meho Bašić
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Mustafa Imamović
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and
Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Mustafa Imamović
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Senadin Lavić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Ilustration:
Amra Zulfikarpašić
Language Editor:
Zinaida Lakić
Translation:
Selma Đuliman
DTP:
Meldijana Arnaut
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Officer in charge in Printing-house:
Šehzija Buljina
Fourth month periodical
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center
ISSN 0032-7271
6 PREGLED
SADRŽAJ
Č l a n c i
Enes Duraković:
Povijest bošnjačke književnosti – crtež na pijesku? ......................... 15
Nijaz Ibrulj:
Bosnia Porphyriana : Nacrt razvoja logike u Bosni i Hercegovini ... 75
Edin Mutapčić:
Mjesto i uloga zemlje Usore u državno-pravnoj
tradiciji srednjovjekovne Bosne ........................................................ 133
Maja Sahadžić:
Pitanje definiranja terorizma u međunarodnom pravu ..................... 149
P o g l e d i i m i š lj e nj a
Kenan Dautović:
„Projekt odvajanja naroda“ i rat protiv Bosne i Hercegovine .......... 175
Borjana Miković:
Zaštita od nasilja u porodici u zakonodavstvu FBiH ........................ 199
Nusret Kujraković:
Odnos Bošnjaka prema državnom školskom sistemu
Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata ............................. 217
Haris Alibašić:
Globalna ekonomska kriza : opasnosti i mogućnosti ....................... 233
7 PREGLED
P r i j e v o d i
Yousef Alexander Casewit:
Metafizički cilj u Ibn Sab’īnovim
odgovorima na sicilijanska pitanja ................................................ 245
P r i k a z i i o s v r t i
Safet Bandžović:
Krajina u historiji i mitu ................................................................ 267
Goran Behmen:
Fenomen svetog vladara ................................................................ 277
Enis Omerović:
Međunarodno pravo ...................................................................... 283
8 PREGLED
CONTENTS
A r t i c l e s
Enes Duraković:
History of the Bosniak Literature – ADrawing in the Sand? ............. 15
Nijaz Ibrulj:
Bosnia Porphyriana : An Outline of the Development
of Logic in Bosnia and Herzegovina ............................................... 75
Edin Mutapčić:
The Role of the Country of Usora in the Public-law
Tradition of Medieval Bosnia ........................................................ 133
Maja Sahadžić:
The Issue of Defining Terrorism in International Law ..................... 149
At t i t u d e s a n d O p i n i o n s
Kenan Dautović:
“The Project of Separating Peoples” and War
against Bosnia and Herzegovina ....................................................... 175
Borjana Miković:
Family Violence Legislation in Federation
of Bosnia and Herzegovina .............................................................. 199
Nusret Kujraković:
The Attitude of Bosniaks towards State School System
of Bosnia and Herzegovina between the Two World Wars ........... 217
9 PREGLED
Haris Alibašić:
The Global Economic Crisis : Dangers and Possibilities ................. 233
T r a n s l a t i o n s
Yousef Alexander Casewit:
The Objective of Metaphysics in Ibn Sab‘īn’s
Answers to the Sicilian Questions ................................................. 245
R e v i e w s
Safet Bandžović:
Krajina in History and Myths ........................................................ 267
Goran Behmen:
The Phenomenon of the Holy Ruler .............................................. 277
Enis Omerović:
International Law .......................................................................... 283
10 PREGLED
Č l a n c i
A r t i c l e s
UDK 82.09
Enes Duraković
POVIJEST BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI
– CRTEŽ NAPIJESKU?
HISTORY OF THE BOSNIAK LITERATURE
– ADRAWING IN THE SAND?
Sažetak
Ovaj rad uvodna je studija projekta Poetičko-kulturalna pripovijest
bošnjačke književnosti u kojoj se razmatraju uzroci i razlozi obnove
tradicionalnog koncepta historije nacionalne književnosti na južno-
slavenskomkulturnomprostoru i mogućnosti njena redefiniranja osloba-
đanjem od nacional-romantičarskih oblika apoteoze nacionalnog duha
sakrosanktnog etno-kulturalnog identiteta. Prevaziđeni obrasci književne
historiografije na južnoslavenskom prostoru javljaju se i danas kako
zbog zakašnjenja teorijske samorefleksije uvjetovanog dugogodišnjom
ideološkom represijom soc-realističke prakse ali i zbog apsurdnog nad-
metanja o dugotrajnosti kulturnocivilizacijskih kontinuiteta kao dokaza
nacionalnog prvenstva i starosjedilaštva na ovome tlu. Tako shvaćena
književnopovijesna paradigma u imaginiranju svoje „izvornosti“ briše sve
tragove „tuđe duhovnosti“, pa se geografska topografija preobražava
u svetost „duhovne topografije“, a historijski događaji postaju sakralni
toposi nacionalnog izvanvremenoga postojanja. A takav oblik kulturno-
povijesnih naracija u pravilu se „hrani“ strahom i otporom prema
Drugoms rigidnimoblicima etnocentričke kulture zasnovane na političkoj
ideologiji eksterminacije Drugog. Ovo tragično iskustvo lišavanja identiteta
posebnu je dimenziju imalo u slučaju bosanskohercegovačke multi-
kulturalne zajednice i bošnjačke mikrokulture posebno, pa je kroz čitavo
20. stoljeće poricano postojanje i bosanskohercegovačke i bošnjačke
književnosti. Stigmatizacija Bošnjaka izdajničkimkonvertitstvom, poricanje
bilo kakve kulturnopovijesne posebnosti u odnosu na druge južnoslavenske
15 PREGLED
kulturne zajednice, orijentalistički stereotipi i ksenofobsko ekskomuniciranje
svakog oblika islamske duhovnosti i kulture iz posvećenog književnog
pisma kršćanskog prostora Evrope, sve je to rezultiralo ogromnim
korpusom tekstova u kojima je to razaranje identiteta zaista nosilo sve
oznake pripreme za konačan razračun s „neprijateljskim Drugim“. Zato
je danas nesumnjivo neophodno obnavljanje koncepta povijesti bošnjačke
književnosti, ali taj projekt ne smije biti sveden tek na ilustraciju posebnosti
etnokulturalnog identiteta, pogotovo ne u antagoniziranju spram napo-
rednih i susjednih književnopovijesnih nizova. Povijest i poetika bošnjačke
književnosti može se zasnovati jedino uz preferiranje posebnosti kulturalne
gramatike književnog identiteta, dragocjenih izrazitosti jedne mikrokulture
koja obogaćuje i bosanskohercegovački i južnoslavenski književni mozaik
estetskim vrijednostima koje nose ne samo autohtone osobine nego i
hibridne i sinkretičke oblike dinamičnih prožimanja „istočnog“ i „za-
padnog“ književnog pisma.
Ključne riječi: povijest književnosti, poetika književnosti, kultura
sjećanja, intertekstualna teorija, bošnjačka književnost, bosanskoherce-
govačka književnost, interliterarne zajednice, etnokulturni identitet,
književna periodizacija, orijentalizam, eurocentrizam, postkolonijalna
kritika, kulturalna imagologija, hibridne kulture, sinkretizam
Summary
This work is an introductory study of the Poetical Cultural Narrative
of Bosniak Literature project, which analyzes the causes and reasons
of revival of the traditional concept of the national literature’s history
in the South Slavic cultural space, as well as the possibility for its
redefinition through liberation from the national-romanticist forms of
national spirit’s apotheosis of the sacrosanct ethno-cultural identity.
Obsolete models of literary historiography in the South Slavic space
appear even today, both due to delays in the theoretical self-reflection
conditioned by longstanding ideological repression of soc-realistic practice
and because of the absurd competition concerning the seniority of
cultural and civilisational continuities as proof of national primacy and
indigenousness in this area. The literary and historical paradigm
16 PREGLED
considered in this way will erase all traces of “foreign spirituality”,
thus, the geographical topography is transformed into the sanctity of
spiritual topography, while historical events become sacral toposes of
national existence transcending time. Such forms of cultural and historical
narratives have always “fed” themselves on fear and resistance against
the Other and have been accompanied by rigid forms of ethnocentric
culture based on political ideology of extermination of the Other. Aspecial
dimension of this experience of denying identity was seen in the case
of the multicultural community of Bosnia and Herzegovina and the
Bosniak micro-culture in particular, in the shape of the denial of the
B&H and the Bosniak literature throughout the entire 20
th
century. The
stigmatization of Bosniaks as traitorous converters, the denial of any
cultural and historical particularity on their part as opposed to that of
other South Slavic cultural communities, orientalistic stereotypes and
xenophobic excommunication of all forms of Islamic spirituality and
culture from the sanctified literary culture of the Christian Europe; all
this resulted in an enormous corpus of texts, in which the destruction of
identity truly carried all features of a preparation for the final settling of
accounts with the “hostile Other”. Today, it is undoubtedly vital to
renew the concept of the Bosniak literary history; however, such a
project should not be reduced to mere illustration of particularities of
the ethno-cultural identity, especially not to antagonization towards the
parallel and neighboring cultural and historical presences. History and
poetics of the Bosniak literature can only be established with preference
for the particularity of a literary identity’s cultural grammar, the precious
uniqueness of a micro-culture which enriches both the B&H and the
South Slavic literary mosaic with esthetic values characterized not only by
autochthonous features, but also by hybrid and syncretic forms of dynamic
intertwining of the “Eastern” and “Western” literary culture.
Key words: literary history, literary poetics, the culture of memory,
intertextual theory, Bosniak literature, B&H literature, interliterary
communities, ethno-cultural identity, literary periodization, orientalism,
Eurocentrism, postcolonial criticism, cultural imagology, hybrid cultures,
syncretism.
17 PREGLED
1. Nacionalna biblioteka, sakralni topos kulture sjećanja
„Ne postoji i ne može postojati jedinstvena
svjetska civilizacija u apsolutnomsmislu, koji
se često pridaje tom terminu, jer civilizacija
podrazumijeva koegzistenciju maksimalno
raznovrsnih kultura, pa bi se moglo reći da se
od te koegzistencije i sastoji.“
(Claude Lévi-Strauss:
Strukturalna antropologija, Dva)
„Može li se ljudska stvarnost podijeliti, a
ukoliko ona, zacijelo, izgleda tako kao da je
prirodno podijeljena na jasno razlučene kulture,
povijesti, tradicije, društva, čak rase, kako
ljudski preživjeti posljedice tih podjela.“
(Edward W. Said: Orijentalizam)
Tradicionalna, evropskimiskustvima ustanovljena koncepcija historije
nacionalne literature, uza sve promjene teorijskih zasnova znanosti o
književnosti i raznolikost njenihoblika, i danas ustrajava temeljnomzadaćom
uobličenja posebnih kulturnih identiteta, što su se u stratifikacijskim
procesima historijskih i društvenih mijena u posljednja dva stoljeća
ustanovljavali, preobražavali i(li) nestajali s uvijek novimkonfiguracijskim
rasporedima, odnosima i značenjima. Otporna na pojave brojnih književnih
teorija, od kojih su je neke radikalno dovodile u pitanje, uvijek bi se pokazala
dovoljno snažnom da ih dijelom ili u cjelini zanemari i odbaci, prilagodi
ili „pripitomi“. Mijenjala se pritom i sama u različitim vremensko-
prostornim artikulacijama i slijedom tih novih teorijskih saznanja i uvida
u svakoj novoj praktičnoj realizaciji stalno usložnjavala i obogaćivala,
usvajala novi instrumentarij i konstruktivni status i odbacivala preživjele
obrasce, ali je onaj osnovni zadatak prezentiranja posebnosti nacionalnog
kulturnog identiteta zadržala sve do danas.
Nastala u vrijeme formiranja nacija u modernomsmislu, ona je prije
svega izraz nastojanja da se pripovjedi „sve ono što se u književnosti
jednog naroda ili jednog civilizacijskog kruga zbivalo od početka (tj.
18 PREGLED
prvih književnih spomenika) do modernog doba“
1
, što je čini jednomod
temeljnih prosvjetiteljsko-modernističkih meta-priča. Ovako definirana,
povijest nacionalne književnosti je u tomsmislu u bitnome odredila zadaću
historičara književnosti: istražiti, sistematizirati i kanonizirati cjelovitosti
svekolikih društveno-povijesnih zbivanja kongruentnu sliku razvojnih
procesa i neporecivih vrijednosti nacionalne književnosti, iznalazeći
sličnosti i razlike prema naporednim književnopovijesnim naracijama
drugih naroda, prije svega evropskog kulturno-civilizacijskog kruga. Ili
kako je sada već davne 1969. godine, sasvimu skladu s tada dominantnim
oblikomrazumijevanja književne historiografije, pisaoAleksandar Flaker:
„Idealna bi povijest nacionalne književnosti bila ona povijest
koja bi prikazujući književnopovijesni proces unutar nacionalne
književnosti imala na umu jedinstvo tog procesa unutar većih,
nadređenih, nadnacionalnih cjelina, ukazivala na opće književno-
povijesne zakonitosti, ali ukazujući na te opće zakonitosti isticala
ujedno nacionalne posebnosti ne samo cjelovitoga procesa,
nego i svakog književnika i djela ponaosob.“
2
Svedena na dio sveukupnih društvenopovijesnih artikulacija kulturne
emancipacije nacionalnog kolektiva, ona tada nužno zahtijeva linearno-
historijsku koncepciju kojom bi trebala da zasvjedoči kontinualnost
tradicije i posebnosti njenih preobražaja u susljednosti historijskog toka.
Stoga joj je ideal nacionalna biblioteka u kojoj se muzealno sabiru, periodi-
zacijski sistematiziraju i hijerarhijski raspoređuju reprezentativna književna
djela neupitnih vrijednosti, nepodložnih korozivnomdjelovanju vremena.
Pa čak i u onimza postmodernu karakterističnimi razdjelno važnim
procesima raslojavanja stroge normativnosti kanonski kodificirane
nacionalne kulture, kada se mnogostrukošću alternativnih kanona „pot-
kopava“ dominantna, institucionalno povlašćena kulturalna metanaracija,
bez obzira i na raznovrsne promjene eksplikativnih modela književno-
historijske metodologije, metafora nacionalne biblioteke i danas se ukazuje
ideologijskimsignumomvlasništva nadbrižljivosistematiziranomkulturom,
iz čijeg kataloga se izuzima i odstranjuje sve što bi čistotu, uzvišenost
19 PREGLED
1
Zdenko Lešić, Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985,
str. 184.
2
Aleksandar Flaker, Književne poredbe, Naprijed, Zagreb, 1969, str. 10.
i luminoznost „nacionalnog duha“ pohranjenog u „svetom kovčežiću“
tradicije moglo potamniti. Tako shvaćena, povijest nacionalne književnosti
ukazuje se kao sveto mjesto kulturne memorije, sakralni topos uvijek
žive tradicije iz koje prošlost moćno a pritajeno upravlja i uređuje našu
budućnost, ali i mjesto gdje se zbiva obrnuti proces rekonstruktivnog
čitanja i sakrificiranja prošlosti slijedom novih teorijskih saznanja ili
(prikrivenih) ideologijskih reinterpretiranja književnohistorijskoga
naslijeđa. Uoba slučaja je riječ o tradicionalnomrazumijevanju povijesne
znanosti koja – kako to obrazlaže Jurij M. Lotman – „pod perom
povjesničara dobiva gotovo mističan karakter“ jer „kulturu razumijeva
kao uređen prostor“, pa se u činu retrospektivne transformacije haotičnih
događaja prošlosti „ono što se dogodilo pokazuje kao jedino moguće,
osnovno, povijesno, predodređeno“, mada svemu u osnovi „leži slučajnost
koja je pokrivena čitavimslojemproizvoljnih pretpostavaka i kvaziuvjer-
ljivih uzročno-posljedičnih veza“
3
.
Ali, i usavremenoj teoriji intertekstualnosti dominantanje stavokomp-
leksnim, dvosmjernimmeđutekstovnimodnosima tradicije i savremenosti.
SlijedomBarthesove definicije da je svaki tekst intertekst i da su u njemu
na različite načine i na različitim nivoima između ostalog prisutni i
tekstovi ranije kulture, te da je svaki tekst novo tkivo satkano od prošlih
citata, Milena Stojanović će naglasiti upravo tu dvosmjernost interteks-
tualnosti:
„Intertekstualnost je vrlo često dvosmeran proces: stari tekstovi
puteminterteksta utiču na čitanje novog teksta ali, u isto vreme,
i novi tekst uslovljava novo čitanje prototeksta. Vrlo često je
ovo čitanje potpuno novo čitanje. Tako tradicija, koja inače u
određenoj meri formira nove tekstove, postaje isto tako inovirana
savremenim tekstovima.“
4
Tradicija i periodizacija su temeljni pojmovi oko kojih se već dva
stoljeća plete tkanica povijesti književnosti, to su, zapravo, i pojmovi koji
20 PREGLED
3
Jurij M. Lotman, Kultura i eksplozija, prevela Sanja Veršić, Alfa, Zagreb, 1998,
str. 24-25.
4
Milena Stojanović, Intertekstualnost i citatnost kao književni postupci, Književne
teorije XX veka, Zbornik radova, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2004,
str. 224.
bitno određuju prosvjetiteljsko-racionalističko razumijevanje kulture
u zapadnoevropskom kulturno-civilizacijskom krugu, uz stalan napor
uravnoteženja univerzalnih vrijednosti evropske duhovnosti i njenih
partikularnih etnokulturnih artikulacija i taj se napor uravnoteženja sup-
rotnosti nacionalnog i univerzalnog ukazao već u 18. stoljeću, u vremenu
napuštanja klasicističke poetike u programskim tekstovima Johana G.
Herdera i Wilhelma T. Schlegela i kao binarna opozicija traje sve do danas.
„Nijedan čovjek, nijedna zemlja, nijedan narod, nijedna narodna
istorija, nijedna država ne liči na druge. Prema tome, nije jednako
ni ono istinito, lijepo i dobro u njima. Ako se to ne istražuje, ako
se slijepo uzima neka druga nacija kao obrazac, sve se uguši“,
pisao je Herder.
5
Nasuprot Herderu, Schlegel je upozoravao da se ne može „postati
pravi znalac bez univerzalnosti duha, tj. bez one elastičnosti koja nam
omogućava da se, zanemarujući lični afinitet, i slijepe navike, uživimo
u osobine drugih naroda i epoha”.
6
Ova binarna opozicija nacionalno-univerzalno i u raznolikosti etno-
nacionalnih književnopovijesnih artikulacija i u dinamičnoj preobražajnosti
akademski institucionalizirane književnoteorijske misli 20. vijeka sve
do rasapa teorijskog univerzalizma u postmodernomdobu, interpretirana
je uglavnomu obzoru zapadnoevropskog kulturno-civilizacijskog kruga,
prihvatajući i kanonizirajući poetička iskustva izvanevropskih kultura
nevoljko, tek onda kad bi one svoju različnost ublažile, „pripitomile“
i prilagodile evropski etabliranim obrascima, oblicima i vrijednostima.
I povijesti i poetike evropskih nacionalnih književnosti zasnovane su na
izvornimnačelima sakralne judeo-kršćanske i arapskimsvijetomi jezikom
posredovane helenske kulture i tradicije kanoniziranih u latinskomsrednjo-
vjekovlju iz čije se rezidualne riznice razgranavaju, konstituiraju i
kontinuiraju pojedini književnopovijesni nizovi koji uza svu posebnost
vlastite sintakse pamte, čuvaju i obnavljaju, ali i preispituju, podrivaju
i narušavaju kanonsku gramatiku klasične evropske kulture.
21 PREGLED
5
Citirano prema: Fric Martini, Istorija nemačke književnosti, Nolit, Beograd, 1971,
str. 276.
6
Citirano prema: Zdenko Lešić, Teorija drame kroz stoljeća, II, Svjetlost, Sarajevo,
1979, str. 133.
Kontinuiranje dugovječnih, tradicijomuobličenih artefakata trebalo
bi u tom smislu da pokaže postojanje evropski kodificiranih kanona, a
s druge strane obrasce i primjere specifične nacionalne poetike, što je
čini sakrosanktnom vrijednošću i uvijek prepoznatljivom sastojinom
transcendentalno posvećenog „nacionalnog duha.“ Tradicija se, dakle,
doživljava kao „sveta povijest“, mitopoetički sakrificij kojimse uspostavlja
čvrst i obavezujući sistemkoji uz opće, evropskimiskustvima kanonizirane
oblike, čuva i ističe posebnosti i izuzetnosti vlastitog identiteta, po kojima
se razlikuje i razgraničava s drugima i tu različnost posvećuje i projektivno
sugerira ili nameće tekućoj i budućoj produkciji kao obavezu i amanet
predaka. Odnosi se to kako na formalno-strukturalne poetičke oblike, tako
i na idejno-semantičke sadržaje etnokulturalnog naslijeđa i pamćenja, na
ove druge, naravno, više kad god se povijest književnosti razumijeva kao
izraz nacionalnog duha pohranjenog u kolektivnim iskustvima historije.
Povijest književnosti, i povijest kulture uopće, svojevrstan je vid
komemoriranja i ponovnog pronalaženja izgubljenog smisla svijeta
prošlosti, nastojanje našeg prolaznoga i kontingentnog bića da iz raspršenih
fragmenata i izblijedjelih tragova (re)konstruira simboličku sliku kolek-
tivnog identiteta, i tako iznova kontinuiranjem zajedničkih vrijednosti
i sadržaja tradicije uspostavi mitsko-ritualnu participaciju povijesti
doživljajem„zajedništva onih koji osluškuju“ (Walter Benjamin). Sve su
književnopovijesne naracije nepouzdani crteži na pijesku ljudske vremeni-
tosti što ih, osobito na našimliminalnimprostorima susreta različitih kultura,
svjetonazora i ideologija, surovost historijskih zbivanja nemilosrdno
briše, a svaka ih zajednica iz raspršenih i izblijedjelih tragova i fragmenata
iznova imaginira i rekonstruira i tako opet uspostavlja komemorativnu
kulturu sjećanja. Na tu krhkost i časovitost naših predstava prošlosti što
ih u strahu i od lične, egzistencijalne prolaznosti, i kolektivne propasti
i uništenja grozničavo pretačemo u historijsku pripovijest s uvjerenjem
da „postoji tajni dogovor bivših pokolenja sa našim“ i da je „nama, kao
i svakomprethodnompokolenju, data u nasleđe izvesna slaba mesijanska
snaga na koju prošlost polaže pravo“
7
, upozorio je upravoWalter Benjamin
naglašavajući nepouzdanost, ali i nužnost svakog historijskog opisa.
22 PREGLED
7
Walter Benjamin, Istorijsko-filozofske teze, Eseji, preveo Milan Tabaković, Nolit,
Beograd, 1974, str. 80.
„Istinska slika prošlosti hitro promiče. Prošlost se može zadržati
samo kao slika što nepovratno i zakratko prosine u trenutku kad
se može spoznati. Jer posredi je nepovratna slika prošlosti, slika
što preti da nestane sa svakomsadašnjošću koja sebe nije shvatila
kao ono što je u toj slici intendirano. Radosno poslanje, koje sa
grozničavimbilomobjavljuje istoričar prošlosti, dolazi iz usta koja,
možda, već u trenutku u kome se otvaraju govore u prazninu.“
8
Tradicionalni oblici povijesti nacionalne književnosti javljaju se
kao sastavni i nerazlučiv dio kulturalnih samoreflektiranja, kolektivne
kulture sjećanja i traganja za trajnim vrijednostima tradicije čijom se
obaveznošću poštovanja prevazilazi doživljaj prolaznosti pojedinačnih
sudbina i ove časovitosti nepovratne slike prošlosti o kojoj piše Walter
Benjamin. Povijest nacionalne književnosti se u pravilu i piše i čita kao
svojevrsna romansirana pripovijest pojedinačne egzistencije u potrazi
za esencijalnimvrijednostima kolektivnog identiteta, pa je upravo u tom
horizontu sociokulturnog razumijevanja književnosti važno prepoznati
prije svega posebnosti književnog identiteta stanovite zajednice koje njenu
kulturu afirmiraju i čuvaju od zaborava i nestajanja, ne zanemarujući
snagu podsvjesne žudnje pojedinca za kolektivnim samodefiniranjem,
kako je to opisao Anthony D. Smith:
„Osećanje nacionalnog identiteta je moćno sredstvo za određi-
vanje i lociranje pojedinačnih ja u svetu, kroz prizmu kolektivne
ličnosti i njene osobene kulture. Upravo namzajednička, jedins-
tvena kultura omogućava da saznamo ‘ko smo mi’u savremenom
svetu. Ponovo otkrivajući tu kulturu, ‘otkrivamo’ sami sebe, ‘au-
tentično lično ja’, ili se bar tako činilo mnogim podvojenim i
dezorijentisanim pojedincima koji su morali da se nose sa
silnim promenama i neizvesnostima u modernom svetu.“
9
Ovaj elementarni poriv pripadanja, osjećanja sigurnosti i sudbinske
povezanosti sa zavičajnimsvijetomi etnosomliterarno je sugestivno iskazao
Meša Selimović u romanu Derviš i smrt kad Hasan nakon žestoke
23 PREGLED
8
Isto, str. 81.
9
Anthony D. Smith, Nacionalni identitet, preveo s engleskog Slobodan Đorđević,
Biblioteka XX vek, Beograd, 1998, str. 34.
provale bijesa u autorefleksivnoj vivisekciji kolektivnog bošnjačkog
etnopsihološkog mentaliteta na kraju mističkom metaforom (kap i
more) sugerira spokoj zavičajne nerazlučivosti pojedinca i kolektiva,
nasuprot transhistorijskoga gubitka identiteta u religijskomuniverzalizmu
Ahmeda Nurudina:
„Apovrh svega moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i
sve ovo što govorim kao da o sebi govorim“
10
veli Hasan za razliku od bezvremenog i bezzavičajnog razumijevanja
vjerskog identiteta koji zastupa Ahmed Nurudin:
„Ja nisambolovao od te istorijske i zavičajne bolesti, budući da
sam vjerom vezan za vječnu istinu i široke prostore svijeta.“
11
Koncipirana kao preteritna priča, pripovijest nacionalne književnosti,
osobito u prvoj fazi samodefiniranja i diferenciranja spram dotad hege-
monih kultura, imaginira posebnosti svoje poetike, kulturnog i etničkog
identiteta u otkriću i otkrovenju predačkoga naslijeđa rekonstruiranog
u slici u kojoj se „naglašavaju diferencije prema onome što je izvan, dok
se one u unutrašnjosti zanemaruju“.
12
Etabliranje kanonski kodificiranih
posebnosti nacionalne književnosti zbiva se kao dio sveukupnih društveno-
povijesnih nastojanja stanovite zajednice da se izdvoji i diferencira
prema dotad homogenim oblicima šireg kulturnopovijesnog identiteta.
„Društveni identitet leži u razlici“, veli Pierre Bourdieu, „a razlika se
potvrđuje u onome što je najbliže, što predstavlja najveću prijetnju“ i ova
bi konstatacija mogla egzemplarno ilustrirati i procese koji se zbivaju
u potonje vrijeme i u južnoslavenskim interliterarnim zajednicama.
Naglašavajući dugovječnost i starinu kontinualnog razvoja i trajnost
poetičkih toposa iskušanih u raznolikosti oblikotvornih iskustava, što bi
trebalo da posvjedoči i ovjeri unutarnje bogatstvo i osebujnost vlastite
tradicije, historije i poetike, takva se povijest književnosti neminovno
24 PREGLED
10
Meša Selimović, Derviš i smrt, Muslimanska književnost XX vijeka, Svjetlost,
Sarajevo, 1991, str. 393.
11
Isto, str. 463.
12
Jan Assmann, Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim
visokim kulturama, s njemačkog preveo Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica, 2005,
str. 47.
antagonizira prema drukčijim, prije svega najsrodnijim književnim
zajednicama, homogenizirajući svoje sadržaje u kodekse vlastite „kulturalne
gramatike“. U konstituiranju i konstruiranju kulturnog i političkog
identiteta društva se, naime, antagoniziraju prema drugome a homogeni-
ziraju u sebi, pa se u procesima kanoniziranja vlastite povijesne poetike
prigušuje, bahtinovski rečeno, centrifugalna a povlašćuje centripetalna
snaga jezika (kulture). Aupravo ona tendira „ujednačavanju, zatvaranju
sustava, monološkome, zahtijevajući za sebe vladavinunadjedinomistinom.
Ona je moć koja aficira cjelokupan jezični sustav, sili ga na objedinja-
vanje, pročišćava jezik književnosti udaljujući iz njega sve tragove
dijalekata i podjezične elemente“.
13
Ovo discipliniranje unutrašnjih
različitosti strogimoblicima „pravopisne“ obaveznosti javlja se prije svega
u procesima konstituiranja stanovite književne zajednice „smirivanjem
tradicijske struje“ u sakrosanktnost kanona koji se ustaljuje u onoj formi
„u kojoj je postignuta najviša sadržinska obaveznost i najizraženija
formalna utvrđenost“.
14
Etablirana kao zakonodavni model eurocentrički
ovjerenih obrazaca s varijantama regionalnih sistematizacija prema
srodnim jezicima i etnogenetskim korijenima, ona se tada ukazuje kao
reduktivni, nerijetko ksenofobijomkontaminirani narativ kojimse nagla-
šava nadmoć vlastite kulturne tradicije.
To je ona vrsta kulturnohistorijskih pripovijesti koje „nadahnjuje
snažna ideja da zajednica implicira želju za prisutnošću, želju koja pod-
razumijeva nostalgiju za vremenomu kojemje (kako se tvrdi) zajednica
bila povezana, homogena i harmonična“
15
i taj mit o homogenim identi-
tetima ugrađen je u samu osnovu evropski tradiranog „kulturnog funda-
mentalizma“ (Verena Stolcke
16
), na kojem počivaju i novovjeke etno-
nacionalne naracije.
„Za razliku od rasizma, ovaj fundamentalizam“, zaključuje David
Campbell, „ne organizira narode hijerarhijski, nego ih prostorno
25 PREGLED
13
Renate Lachmann, Phantasia / Memoria / Rhetorica: Bahtinova karnevalska
utopija, Izabrao i preveo Davor Beganović, Matica hrvatska, Zagreb, 2004, str. 375.
14
Jan Assmann, o. c., str. 123.
15
David Campbell, Nacionalna dekonstrukcija. Nasilje, identitet i pravda u Bosni,
prijevod s engleskoga: Dražen Pehar, Forum Bosnae, Sarajevo, 21/2003, str. 191.
16
Vidi: Verena Stolcke, Talking Culture: NewBoundaries, NewRhetorics of Exclusion
in Europe, Current Anthropology 36 (February 1995). Nav. prema: David Campbell,
o. c., str. 320.
razdvaja, pri čemu svaka kultura ima svoj prostor, a svi uživaju
pravo na razliku, pravo koje je čvrsto obilježeno i koje se čvrsto
brani.“
17
Upozoravajući na obnavljanje mitologema o „jezgrovnoj kulturi“
kao biti savremene nacije koja iznova preplavljuje savremeni sociopolitički
diskurs o nacionalnom identitetu, Campbell zapravo naglašava da se iza
prividnog multikulturalizma prostorno razdvojenih kultura „koje uživaju
pravo na razliku“ sve češće nazire i pritajena teza esencijalističke teorije
o rasno superiornimkulturama „jer je rasno uvijek upleteno u kulturno“.
18
„Svaki narod koji se kao takav vidi u suprotnosti spramdrugih naroda
nekako se imaginira kao izabran“, istaknuo je JanAssmann parafrazirajući
Maxa Webera i upozoravajući na krajnosti kulturnih samoidentifikacija
u procesu oblikovanja „konektivne strukture zajedničkog znanja i slike
o sebi koja se, s jedne strane, oslanja na vezanost zajedničkim pravilima
i vrijednostima, a koja se, s druge strane, oslanja na sjećanje zajednički
nastanjene prošlosti“.
19
Ta metafizička mjera esencijalistički shvaćenog
identiteta koja tradiciju posvećuje nebeskim aršinom izabranosti u
krajnjemishodu neminovno stigmatizira ili poriče vrijednosti Drugog, u
nepomirljivosti nebesko-zemnog maniheizma, što ga je u sonetu Putnik,
posvećenom Zuki Džumhuru, Skender Kulenović sjajno ironizirao
stihovima:
„Krenuo je da vidi kakav je kod drugih pako,
I je li raj drugih, kao kod nas ovako.“
Povijest je (i povijest književnosti, naravno) ipak uvijek „proble-
matična i nepotpuna rekonstrukcija onog čega više nema (...), silovito
prisvajanje onog za što znamo da više nije naše“
20
, ponovno nastanjivanje
izgubljene prošlosti u hodočasničkoj potrazi za osjećajem sigurnosti i
doživljajem kolektivnog sjećanja, trajanja i produženja u mitskom
26 PREGLED
17
David Campbell, o. c., str. 191-192.
18
Isto, str. 192.
19
O. c., str. 19.
20
Pierre Nora, Između Pamćenja i Historije. Problematika mjestâ. Uknjizi: Kultura
pamćenja i historija, priredile Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, Golden marketing i
Tehnička knjiga, Zagreb, 2006, str. 24 i 25.
svejedinstvu jezika, svijeta i identiteta. Svaka je, naime, nacionalna
kultura, svaki oblik kolektivnog samodefiniranja, pa i povijest nacionalne
književnosti, rezultat imaginiranja posebnosti, produkt naknadnoga
rekonstruiranja, selektiranja i reprezentacije kulturnog naslijeđa i sjećanja
u povijesno promjenljivim obrascima eksplikativnih modela, uz pomoć
kojih se često heterogeni, diseminirani, a nerijetko i izmišljeni fragmenti
prošlosti
21
okupljaju u cjelovitu povijesnu priču. Ato je upravo ona „čežnja
za sistemom“ (Z. Lešić) kojomje prožet svaki napor književnog historičara
da u naoko haotičnoj vremensko-prostornoj disperziji književnih tekstova
prepozna zakonitosti i vrijednosti stanovite literarne zajednice kako u
sinhronijskoj svedenosti kanoniziranih oblika, tako i u kauzalnosti dija-
hronijskih procesa:
„Uistinu, svaki iole ozbiljniji istoričar književnosti vidi kao
konačni cilj i domet cijelog svog rada jednu sistematsku ‘istoriju
književnosti’, u kojoj će pojedinačne književne pojave biti pred-
stavljene kao ‘karike u lancu’, kao sastavni dijelovi jedne cjeline
koja je u stalnomrazvoju. Uostalom, upravo je to i smisao koji
obično pridajemo pojmu istorija književnosti, i upravo je to onaj
smisaokoji nami daje za pravoda govorimooistoriji književnosti
jedne epohe, jednog naroda ili jedne kulture.“
22
Teorijska misao o povijesti književnosti, naravno, stalno mijenja,
osavremenjuje i dopunjuje metodološke osnove i oblike, pa se, uza sve
epistemološke promjene kojih smo svjedoci, osobito u zadnjih tridesetak
godina, njena postignuća i uvidi ne mogu odbaciti kao potpune zablude,
niti je tu vrstu narativnog diskursa moguće ni potrebno do kraja dekon-
struirati. Pa čak i u vrijeme posvemašnje sumnje u metanaracije, a povijest
književnosti kako rekosmo nesumnjivo jeste jedna od njih, slijedom
rasapa univerzalističkih shvaćanja o centralnim i perifernim kulturama,
27 PREGLED
21
Prema Ericu Hobsbawmu, „izmišljenomtradicijom“ se u naknadnoj rekonstrukciji
imaginiraju neprekinuti kontinuiteti, a čine je „skupine praksi virtualne ili simboličke
prirode kojima se u načelu usvajaju javno ili prešutno prihvaćena pravila čiji je cilj
ponavljanjem usaditi određene vrijednosti“. Vidi: Eric Hobsbawm, Izmišljanje tradicije.
U knjizi: Kultura pamćenja i historija, Zagreb, 2006, str. 139.
22
Zdenko Lešić, Književnost i njena istorija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985,
str. 172.
kada se instrumentarijempostkolonijalne kritike nadmenoj zakonodavnosti
i patrocentričnosti „velikih“ književnosti suprotstavljaju i(li) pridružuju,
u bitno interaktivnomprocesu, samoosvješćujući nizovi nasiljemhistorije
prigušenih glasova, marginaliziranih kultura i alternativnih kanona,
koncepcija povijesti književnosti ima svoj puni i nezamjenjiv značaj i
smisao, ali na bitno redefiniranimosnovama, oslobođena zabluda i krajnosti
karakterističnih za tradicionalnu preporodno-romantičarsku ekstazu i
apoteozu „nacionalnog duha“.
Filološko-pozitivističko nastojanje da se pripovjedi sve ono što se
u književnosti jednog naroda zbivalo od početka do modernog doba
smjenjuje, istina, danas – uz mnoštvo raznovrsnih teorijskih i inter-
pretativnih metoda i strategija – postupak reprezentacije koji „isključuje
fresku, široke panoramske slike, umjesto toga usmjeravamo svjetlost na
pojedine dijelove, vršimo selektivne zahvate u prošlost i uzimamo
reprezentativne uzorke.“
23
Napuštanje strogih konvencija evolucionističke
teorije, otkriće izuzetnih mogućnosti intertekstualnih književnopovijesnih
preobražaja i saobraženja mimo tradicionalnih vremensko-prostornih
stratifikacija književnih činjenica slijedom davnog Curtiusova iskaza
da je za literaturu „sva prošlost prisutnost ili bar to može postati“
24
,
nesumnjivo je uvjetovala i drukčije razumijevanje književnopovijesnih
naracija. Statičnu koncepciju tradicionalne historije književnosti koja
se zasnivala na opisu dijahronijske ulančanosti i stilsko-formacijske
susljednosti književnih razdoblja i epoha smjenjuje danas sinhronijska
mozaičnost intertekstualne umreženosti teksta kulture u kojem je svaki
tekst novo pletivo i mozaik resemantiziranih, obnovljenih i prefiguriranih
tragova i elementa prošlih tekstova, međutekst u neprekinutom dijalogu
i semiotičkomprocesu iluminativne i ilustrativne citatnosti svekolika teksta
kulture. Ana taj način se u svojevrsnom reafirmiranju, dopunjavanju i
osavremenjivanju Curtiusova razumijevanja palimpsetski obnovljive i
uvijek živo prisutne književne prošlosti, teorija intertekstualnosti ukazuje
kao neprekidni „odnos afirmiranja ili osporavanja, ali odnos u kome
se afirmira kontinuitet tradicije, kojim se cijela kultura reaktualizira
28 PREGLED
23
Pierre Nora, o. c., str. 24.
24
E. R. Curtius, Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, s njemačkog preveo
Stjepan Markuš, Zagreb, 1998, str. 23.
spašavajući se od samozaborava ili urušavanja u prostoru i vremenu“.
25
Taj dubinski strukturalno-kohezioni zasnov afirmiranja i reaktualiziranja
teksta kulture, intertekstualne iluminativne citatnosti, umreženosti i
obnovljivosti poetičkih toposa kojima se tradicionalni književnopovijesni
opis dijahronijske ulančanosti kontinuiteta pisaca i djela dinamizira i
usložnjava, Muhsin Rizvić je u tekstu Poetika bošnjačke književnosti
naslutio i prepoznao kao „unutarnju genezu i prisno nastavljanje, reflekti-
ranje i obnavljanje u sebi samom, strukturno strujanje duha i ljepote“
26
s
uvijek živim interkulturalnim prožimanjima poetika Istoka i Zapada i
sinhronijskih naporednosti, srodnosti i simbioza sa srpskom i hrvatskom
književnošću. Ovako shvaćena, dinamička umreženost intertekstualnosti,
mada preferira poetiku afirmiranja, metonimijskih susljednosti i inter-
kulturalnih skladnosti, a zanemaruje poetiku osporavanja i dekonstruiranje
etabliranih vrijednosti tradicije, trebalo bi da prevaziđe ograničenja
pozitivističke povijesti književnosti, kojoj je i sam Rizvić dao historijski
razumljiv obol i hvale vrijedan doprinos. Filološko-pozitivistički koncept
historije književnosti i danas, nažalost, anahrono ustrajava na monumenta-
lističkoj koncepciji iluminativno-muzealne reprezentacije nacionalne
kulture, pa je u iznova oživjeloj književnohistorijskoj praksi, osobito na
južnoslavenskomkulturnomprostoru, teško održiva tvrdnja da bi „periodi-
zacija mogla biti pomalo anakronična tema u vremenu koje svoju prošlost
pretvara u postmoderni muzej“.
27
I pozitivističko arhiviranje građe i
obnova načela kulturnopovijesnih kontinuiteta opet postaju gradivni
konstituens savremenih književnohistorijskih naracija, uz naporednu
konkurentsku paradigmu koja evolucionističkoj uzastopnosti pretpostavlja
poetiku intertekstualne istovremenosti. Uz nesumnjivo naglašene
reflekse savremene opozicije mondijalističkih globalizacija i protivnih
procesa partikularnih kulturnih artikulacija, ova je obnova tradicionalne
književnokritičke prakse posljedica burnim procesima „balkanizacije“
uvjetovanih redefiniranja etno-kulturalnih književnopovijesnih nizova
29 PREGLED
25
Esad Duraković, Orijentologija, univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo,
2007, str. 45.
26
Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti. U knjizi: Panorama bošnjačke
književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 7.
27
Vladimir Biti, Periodizacija kao identifikacija. Uknjizi: Strano tijelo pri/povijesti,
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000, str. 82.
na nepouzdanoj mapi južnoslavenskih književnih identiteta. „Danas je
čitavo društvo prihvatilo religiju konzerviranja i arhiviranja“, veli Pierre
Nora, pa je tu pošast neselektivnog arhiviranja koje se ukazuje svojevrsnom
obnovom pozitivističkog gomilanja građe nužno prevazići preobražajem
arhivarskog u kulturalno sjećanje, koje kanonizira temeljne topose
nacionalne kulture, ali ih uspostavlja na principima dinamičke otvorenosti
i mogućnosti neprekidnih dekonstruktivističkih prečitavanja i vrednovanja.
Slijedom svih onih velikih potresa i epistemološkog (s)loma što se
u postmodernom dobu javlja svekolikim razbaštinjenjem tradicionalnih
kanona oblikovanih u dugovječnoj filozofiji metafizike prisustva, u
nekrološko-mrtvozorničkoj atmosferi svakovrsnih „endizama“ i „posti-
zama“, razvlašćenja i rasredištenja demonstracijom raznolikih kritičkih
paradigmi, od postkolonijalnih i feminističkih, novohistorijskih i dekons-
trukcionističkih, konačno s onimrazdjelno važnimpromaknućemčitaoca
u aktivnog sudionika „proizvodnje značenja“, povijest nacionalne
književnosti ne može više računati na tradicijom sakrificiran status
najznačajnijeg oblika sistematizacije i tumačenja književnosti. Riječju:
rasap univerzalističkih teorija esencijalističke misli radikalizira zahtjeve
za poštovanjem različitih čitanja svijeta, razumijevanja, proizvodnje i
recepcije teksta kulture u mnogoglasju mora priča, polifonih diskurzivnih
praksi od kojih više nijedna ne može računati na transcendentalno pos-
većenje. Prividna „pometnja jezika“ u postmodernomdobu „obeleženom
hermeneutičkomsumnjomu prosvetiteljsko nasleđe pozitivizma, progresa,
humanizma i racionalizma“
28
ima za posljedicu ovo gubljenje povlašćene
književnopovijesne metodologije zasnovane na jedinstvenoj ideji „knjiž-
evnosti“, što u tradicionalnom razumijevanju „zlokobnošću savremenog
Vavilona“ izaziva doživljaj blasfemične desakralizacije Umjetnosti:
„Predmet književnih studija je zaista rascepkan više nego ikad,
sa svojimmanjinama i većinama, sa svojimsektama i različitim
ideolozima – oni nešto traže: svoje telo, sliku drugog ili sebe,
svoju ženskost ili muškost, nacionalni identitet, ideološke
konstrukcije…“
29
,
30 PREGLED
28
Vladimir Gvozden, Izazovi savremenih teorija: Nove mogućnosti ili opasan
nihilizam?, u: Književne teorije XX veka, Institut za književnost i umetnost, Beograd,
2004, str. 99.
29
Isto, str. 104.
opisuje Vladimir Gvozden književnu sliku postmodernog doba naglaša-
vajući da se „mape sveta nazvanog ‘književnost’ menjaju, ali taj svet nije
jedan“
30
i da upravo u toj raznolikosti i mnogostrukosti, policentričnosti
i polimorfnosti književnih svjetova i teorijsko-interpretativnih postupaka
valja i tražiti smisao savremenog teksta kultura. Stoga se povijest nacio-
nalne literature može pojaviti i danas, ali bez one autoritarnosti centralnog,
objedinjujućeg teksta iz kojeg se izvode ili u kojeg se slivaju rukavci
„nižih“ oblika razumijevanja književnosti. Štaviše, ona tek sada mora
računati sa subverzivnomdjelatnošću drugih i drugačijih književnokritičkih
praksi. Nesumnjivo potrebna, povijest nacionalne književnosti mora
danas biti redefinirana u samoj osnovi svojih ciljeva i metoda, pa stoga,
kako tvrdi Jürgen Fohrman „nema nikakva razloga za napuštanje projekta
povijesti književnosti, može se jedino raditi o tome da se drukčije postavimo
prema njezinom konstruktivnom statusu“.
31
A to onda podrazumijeva
preispitivanje nekih njenih kanoniziranih oblika i neprekinut dijalog s
recentnim a drukčijim književnokritičkim paradigmama. Odnosi se to
prije svega na odustajanje od dugovječnog i pogubnog razumijevanja i
svođenja kulture na jedan od brojnih atributa nacije i u tom smislu
svođenja književnosti na homogenu, cjelovitu pripovijest nacionalne
ekskluzivnosti i agonalnog sučeljavanja s drugim, naporednimkulturama.
To, naravno, ne znači poricanje društvenopovijesne funkcije nacionalne
književnosti i njezinog značaja u prirodnom, samoosvješćujućemogledanju
kompleksnih, identitarnih samoidentifikacija. Ali se – danas pogotovo,
i u nas – posebno, povijest nacionalne književnosti lahko može i znade
pojaviti i u onim anahronim oblicima profanog, ideološko-političkim
diktatom do kraja osiromašenog obrasca puke ilustracije nacionalnog
identiteta gdje se nacionalni duh ukazuje i kao pripovjedač i kao glavni
junak svete pripovijesti. Atada se i svaki pokušaj preformulacije književno-
povijesne metodologije odbacuje pa „teorijska intervencija može čak
uznapredovati do svetogrđa kad povijest književnosti postaje čuvarembilo
nacionalne prošlosti ili tzv. općeljudskih vrijednosti“.
32
31 PREGLED
30
Isto.
31
Citirano prema: Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica
hrvatska, Zagreb, 1997, str. 298.
32
Vladimir Biti, Povijest književnosti nakon poststrukturalizma. Uknjizi: Pripitom-
ljavanje drugog: Mehanizam domaće teorije, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb,
1989, str. 157.
Ovako shvaćena historija nacionalne književnosti i danas se piše
i doživljava poput priče u kojoj književni historičar, slično antičkom
rapsodu, pripovijeda uzbudljivu i svetu povijest rodoslovnog kontinuiranja,
čuvanja i prenošenja sakralnih vrijednosti nacionalne kulture što se u
dinamici historijskih promjena i iskušenja nadaju kao pročišćeno,
kristalizirano povijesno iskustvo kolektivnog duha kome je podređena
svaka individualna stvaralačka gesta, čin i djelo. Nisu li se, u tom smislu,
preživjeli i prevaziđeni modeli književne historiografije kao čuvara
nacionalne prošlosti na južnoslavenskim prostorima održali do danas
ne samo zbog često spominjanog zakašnjenja teorijske samorefleksije
uvjetovanog dugotrajnom ideološkom represijom soc-realističke prakse
nego i zbog apsurdnog nadmetanja o dugotrajnosti kulturnocivilizacijskih
kontinuiteta kao dokaza nacionalnog prvenstva, starinstva i starosjedilaštva
na ovome tlu. To je ona vrsta anahrone, u nas i danas prisutne sakrificirane
povijesti koja kultom mrtvih, svete zemlje i svijetlih grobova posvećuje
zapravo „teritorijalno utemeljen etnicitet kao konstruisani kompleks
prostornih i etnokulturalnih faktora identiteta“
33
i time profanost
aktuelnog etnonacionalizma utemeljuje na „primordijalnim mitovima
etničke odnosno narodne ‘čistote’, ‘izvornosti’, autentičnosti’ itd.“
34
A
tada se u složenim procesima društvenopovijesnih samoodređenja, u
imaginiranju autentične i autohtone etnonacionalne kulturne tradicije
brišu svi tragovi „tuđe duhovnosti“, „geografska topografija“ preobražava
u svetost „duhovne topografije“, a historijski događaji postaju sakralni
toposi nacionalnog izvanvremenoga postojanja.
Opsesivno razumijevanje svekolike kulture kao nedvosmislene
ilustracije kontinualnih vremensko-prostornih utemeljenja etno-političkog
identiteta, osobito u trenucima rekonfiguracije povijesnih naracija izaz-
vanih dubljim historijskim potresima uzrokuje i ono grčevito nastojanje
da se kulturalni raskidi, diskontinuiteti i hijatusi (floating gap) kolektivne
kulturnomemorijske svijesti ispune folklornim predajama epske tradicije,
iznova oživjelim fantazmama nacionalne mitologije, podatne ideo-
logijskim instrumentalizacijama etno-konfesionalnih samorefleksija.
Ovo imaginiranje i iluminiranje monumentalne i slavne prošlosti u
32 PREGLED
33
Kristijan Đordano, Ogledi o interkulturnoj komunikaciji, preveli s engleskog i
nemačkog Vladislava Gordić i Tomislav Bekić, XX vek, Baograd, 2001, str. 239.
34
O. c., str. 132.
južnoslavenskim književnopovijesnim tekstovima nerijetko se javlja
obnovomnacionalno-romantičarske svijesti koja historijskimznanostima
nameće obavezu konstruiranja kulturnopovijesnih slika u kojima će se
čistota nacionalnog identiteta prepoznati i pripovijediti, imaginirati i
rekonstruirati u nedvosmislenoj autentičnosti i autohtonosti starinstva
i starosjedilaštva ukorijenjenih u dalekoj prošlosti iz koje se kontinuira
povijesna misija očuvanja relikvijarnih vrijednosti svete tradicije.
35
Uočavajući obnovu anahronih mitologema kao svetih figura etničkog
identiteta u novovjekim pseudoznanstvenim balkanskim (hi)storijama
i Paul Garde je u knjizi Život i smrt Jugoslavije istaknuo da je to retrogradno
„prizivanje daleke prošlosti, ponekad stvarne ali i idealizirane,
ponekad otvoreno mitske, opća pojava među jugoslavenskim
narodima. Vladavina Dušana za Srbe, Tomislava za Hrvate,
obje stvarne ali toliko vremenski ograničene, tisućljetni san na
koji se pozivaju Slovenci, koji nisu bili svjesni svoje nacije prije
19. stoljeća, stari Iliri zaAlbance i sporovi oko davnog doseljenja
pojedinog naroda na neki teritorij – sve to igra ogromnu ulogu
u dokazivanjima kojima se danas koriste“.
36
U tom smislu, u posljednjih smo tridesetak godina suočeni i sa
obnovom tradicionalnih oblika književnohistorijske nauke podređene
33 PREGLED
35
Oinstrumentalizaciji historijske nauke podređene glorifikaciji nacionalne prošlosti
na primjerima srpske historiografije 20. vijeka (a zaključci bi mogli važiti za bilo koju
balkansku historiografiju) izuzetno kritički je u knjizi U tradiciji nacionalizma pisala
Olivera Milosavljević, ironijski naglašavajući opasnosti od svođenja historije na
isključivost etno-nacionalne pripovijesti: „Nacija mora da ima svoju istoriju; najomi-
ljenija je istorija ‘svoje’ nacije; istorija služi da utemelji naciju u što je moguće dubljoj
prošlosti; istorija mora da potvrditi kontinuitet ekskluzivnosti nacije; istorija mora da
dokaže ‘karakterna’ svojstva nacije; istorija je ‘odgovorna’ za ‘karakterna’ svojstva
nacije; istorija mora da dokaže ‘karakterna’ svojstva ‘drugih’; istorija je ‘odgovorna’
za ‘karakterna’ svojstva ‘drugih’; istorija obezbeđuje ‘prava’ nacije; istorija mora da
pokaže da je nacija u pravu…, ili – nacija stvara svoju istoriju; nacija oblikuje svojim
‘karakternim’ svojstvima istoriju; nacija ima najlepšu i najekskluzivniju istoriju; nacija
je utemeljivač duboke istorije…“ (Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma:
ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o „nama“ i „drugima“, Helsinški odbor
za ljudska prava u Srbiji, Biblioteka Ogledi, Beograd, 2002, str. 18-19).
36
Paul Garde, Život i smrt Jugoslavije, s francuskog preveo Živan Filipi, Ceres
– Ziral, Zagreb – Mostar, 1996, str. 184.
ideološkim pregnućima etno-konfesionalnih pripovijesti svedenih na
puku ilustraciju političkog identiteta i ti su procesi nesumnjivo prisutni
i u novijoj bošnjačkoj književnopovijesnoj nauci i književnosti uopće.
Ovakva, do krajnje negativnih konsekvencija dovedena koncepcija
historije, pa i historije nacionalne književnosti, odnosno pripovijesti o njoj,
što se u pravilu hrani strahom i otporom prema Drugom, uvijek nosi
opasnosti da i oni naoko benigni sadržaji i stereotipi o drukčijimkulturnim
identitetima i pripovijestima „podivljaju“ i uspostave svojevrstan imago-
loški leksikon o suprotstavljenom i neprijateljskom Drugom. Atada se
i svekolika dvostoljetna tradicija prosvjetiteljsko-racionalističkog mita
o humanističkoj osnovi razvoja i napretka kulture raspada, jer je toliko
puta instrumentalizirana ili surovo poreknuta historijskom zbiljom
(osobito XX vijeka) a ukazuje ona izrazito negativna spoznaja potrage
za identitetom što ju je Abdulah Šarčević pregnantno iznio u rečenici:
„Subjekt uspostavlja svoj identitet, u načelu, kada ne čuje
hropac svojih žrtava, kada uklanja i najuruje sve drugo.“
37
Upravo u tom smislu valja danas razumjeti i onu žestoku demisti-
fikaciju „bestidnog humanizma“ što ju je pred barbarizmom novovjeke
historije, tragično obilježene masovnimzločinima holokausta i genocida,
izrekao Claude Lévi-Strauss:
„Sve tragedije koje smo doživeli najpre s kolonijalizmom,
potomsa fašizmomi najzad sa koncentracionimlogorima, nisu
ni u opoziciji, ni u kontradikciji sa tobožnjim humanizmom,
u obliku u kojem on kod nas opstojava već više vekova, nego
čine rekao bih njegov prirodni produžetak.“
38
Ni spoznaja da ne postoje čvrsti identiteti, kako ih promovira esen-
cijalistička (primordijalistička) teorija
39
, nego ih procesualno oblikuju,
proizvode i učvršćuju stanoviti centri moći, i sami izloženi zakonitosti
34 PREGLED
37
Abdulah Šarčević, Kritika filozofije i teorija moderne. U knjizi: Evropska kultura
i duhovne znanosti, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2007, str. 151.
38
Citirano prema: Cvetan Todorov: Mi i Drugi (Posledice nacionalizma), prevela
s francuskog M. Zdravković, XX vek, Beograd, 1994, str. 79.
39
To je ona vrsta esencijalističkog razumijevanja etničkih, nacionalnih i kulturalnih
grupacija koje inzistira na apriornim istostima i razlikama, o čemu je V. P. Gagnon Jr.
zapisao sljedeće: “Takvo isticanje esencijalne ili egzistencijalne naravi pripadnosti grupi
ili pak hirovitosti historijskih zbivanja, ni saznanje o mnogostrukosti,
polimorfnosti i nepouzdanosti identitarnih pripadanja i samodefiniranja,
ne relativizira, nažalost, osobito na balkanskim prostorima i danas
prisutnu rigidnu formu etnocentričke kulture zasnovane na političkoj
ideologiji eksterminacije Drugog. Nije li u tom smislu i dvostoljetno
poricanje bošnjačke kulturne i etničke samobitnosti, što je neprestanom
proizvodnjomraznorodnih tekstova upotpunjavao onaj ogromni kulturalni
arhiv i korpus srpsko-hrvatskih naracija kojim se podrivao „izvorni
bošnjački identitet bosanskog autohtonog stanovništva“
40
, izraz upravo
takvih kolektivnih mistifikacija koje, poričući drugome pravo na kulturnu,
vjersku i nacionalnu samobitnost, pravo na vlastitu samorefleksivnu
pripovijest, na kraju mu zakonomjerno poriču pravo na postojanje.
41
Tragično iskustvo lišavanja identiteta u južnoslavenskimkulturalnim
pripovijestima imalo je posebnu dimenziju u slučaju bosanskohercegovačke
multikulturalne zajednice, i bošnjačke mikrokulture posebno, pa zato
i saznanje o tragičnim razmirjima novovjeke balkanske historije s
diluvijalnim političkim projektima istrage Drugog u svim vidovima
njegova postojanja legitimira i pravo Bošnjaka na vlastitu pripovijest.
Ali i ona upravo danas mora biti lišena svakog oblika ksenofobije i posebno
esencijalističkog koncepta identiteta koji drugog podrazumijeva kao
historijsku inkarnaciju transcendentalnog principa Zla. Valja, naime,
upravo u razumijevanju bosanskih književnih različitosti i sličnosti,
kulturnih simbioza i sinkretičnosti vazda imati na umu misao H. G.
Gadamera da živjeti znači „iskusiti Drugo i Druge kao Drugo našeg
sopstva“ ili Saidovo razumijevanje drugosti kojim je čini se dominantno
određeno razumijevanje konstruiranosti kulturnih identiteta u post-
modernom dobu:
35 PREGLED
podrazumijeva da je identifikacija s grupom temeljna vrednota za njene članove te su
granice među grupama ili između grupe i izvanjskog svijeta istodobno temeljne i
esencijalne granice među nepomirljivim razlikama“ (V. P. Gagnon Jr., Jedan drugačiji
pogled na narav grupa i granica, s engleskog preveo Ivo Žanić, Erazmus, Zagreb,
listopad 1996, br. 18, str. 79).
40
Esad Zgodić, Bošnjačko iskustvo politike. Osmansko doba, Euromedia, Sarajevo,
1998, str. 420.
41
Vidi o tome više u knjizi: Norman Cigar, Uloga srpskih orijentalista u oprav-
davanju genocida nad muslimanima Balkana, Institut za izučavanje zločina protiv
čovječnosti, Sarajevo, 2000.
„Izgradnja identiteta – jer identitet bilo onaj Orijenta ili Okci-
denta, francuski ili britanski kao bjelodano spremište različitih
kolektivnih iskustava, jest napokon izgradnja – uključuje
uspostavljanje suprotnosti i onog drugog čija je zbilja uvijek
podvrgnuta neprekinutomtumačenju i reinterpretiranju njihove
različitosti od ove naše? Svako razdoblje i društvo iznova stvaraju
svoju drugotnost.“
42
Zato se i u dugotrajnim, nerijetko žestokim otporima bosanskom i
posebno bošnjačkomnacionalnomi kulturnomsamodefiniranju uz ostalo
lahko mogu otkriti i oni prikriveni ili otvoreni razlozi političko-ideološkog
poricanja identiteta u profanoj jednadžbi da je prazan kulturni identitet
jednak praznomnacionalnomidentitetu, što onda podrazumijeva amnesti-
ranje zla i zločina nad nedefiniranom, kulturalno obezličenom masom
pojedinaca. Oneminovnosti postojanja i pristajanja na stvarnost različitih
kulturalnih naracija, razlozima njihova poricanja i radikalnog dekons-
truiranja u ime tobožnjeg globalizma te opasnostima koje proizlaze iz
nasilnog lišavanja kolektivnih memorija i identiteta drugih i drugačijih
zajednica i grupa zapisao je Herbert C. Kelman sljedeće:
„Sankcionirani masakri postaju mogući kada dođemo do mjere
lišavanja bližnjih ljudskih bića identiteta i zajednice. Naime,
kada je jedna grupacija ljudi definirana kao takva sasvim u
vezi s kategorijom kojoj pripada i kad se sasvim isključi iz
ljudske zajednice i porodice, tada se moralne zapreke da se tu
grupaciju ne ubija lakše prevazilaze.“
43
Poslije svih tragičnih iskustava što su ih Bošnjaci doživjeli u novo-
vjekoj historiji 20. stoljeća upravo zbog „lišavanja identiteta i zajednice“
i naglašene islamofobičnosti pojedinih političkih krugova i centara
moći savremene Evrope, Kelmanov tekst se doima poput zakašnjelog
odjeka davno napisanog i danas aktuelnog upozorenja Suljage Salihagića
iz 1940. godine da dok druge dvije bosanske zajednice „našeg trovjernoga
36 PREGLED
42
Edward W. Said, Orijentalizam, Pogovor izdanju iz 1995, s engleskog preveo
Rešid Hafizović, Svjetlost, Sarajevo, 1999, str. 412.
43
Herbert C. Kelman, Violence without Moral Restraint: Reflections on the Dehuma-
nization. Citirano prema: Norman Cigar, o. c., str. 37.
naroda [...] kriju vjersko obilježje pod nacionalno ime, mi ostajemo s našom
masom pod vjerskim bajrakom, tako da nas kao vjersku i ‘nacionalno
neopredjeljenu grupu’ stalno prikazuju i napadaju“.
44
Aupravo će ovo
lišavanje nacionalnog i kulturnog identiteta postati opće mjesto onog
razgranatog korpusa književnih, sociopolitičkih i publicističkih tekstova
što je neskrivenom ksenofobijom orijentalizma osamdesetih godina 20.
vijeka preplavio nacionalistički homogenizirani javni diskurs srpske
intelektualne elite stigmatizirajući svaki oblik bošnjačke kulture i tradicije.
U romanima Vuka Draškovića, Milorada Pavića i Vojislava Lubarde,
pjesmama Rajka Petrova Noge, Matije Bećkovića ili Gojka Đoge, u
poplavi popularne kvazihistoriografske beletristike i ksenofobskih
orijentalističkih tekstova Dobrice Ćosića i Ljubomira Tadića, Milorada
Ekmečića ili Aleksandra Popovića, Darka Tanaskovića illi Miroljuba
Jevtića sve više se gnijezdila neskrivena mržnja i odzvanjala ratna
retorika kojom se slijedom Miloševićeve kosovske besjede pozivalo
na osvetu i odbranu svetosti kosovskog mita „u bitkama i pred bitkama
koje nam predstoje“. Ti su tekstovi egzemplarno potvrđivali strategiju
orijentalističkih stereotipa koji za posljedicu imaju „apriorno amnestiranje
svih i svakovrsnih napora da se uspostavi odnos kulturološkog i civili-
zacijskog hegemonizma, odnosno ti napori se postavljaju u funkciju
pripreme ili opravdanja raznovrsnih oblika borbe protiv nečega što se
autoritativno proglašava inferiornim i dekadentnim, civilizacijski nepo-
dobnim, itd.“
45
Vidljivo je to u obnovi plemensko-epskih nazora o histo-
rijskoj krivnji i hereditarnometno-genetskomgrijehu bosanskih muslimana
što ih je srpska nacionalistička intelektualna i politička elita u spoju
homogeniziranog društvenog nacionalizma i državnog rasizma uporno
ponavljala s neskrivenim pozivima na osvetu i „istragu poturica“:
„Oni koji su prihvatili islam”, pisao je Miroljub Jevtić, “izdali su
ideju Bosne, prihvatili su osvajače de fakto kao svoju braću i
37 PREGLED
44
Suljaga Salihagić, Mi bosanskohercegovački Muslimani u krilu jugoslovenske
zajednice, Banja Luka, 1924, citirano prema: Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do
identiteta (geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Muslimanska naklada
Putokaz, Zagreb, 1990, str. 39.
45
Esad Duraković, Prolegomena za historiju književnosti orijentalno-islamskoga
kruga, Connectum, Sarajevo, 2005, str. 202.
njihove zločine kao svoje. Znači i njihove su ruke uprljane krvlju
njihovih predaka.“
46
Stigmatizacija Bošnjaka izdajničkim konvertitstvom, poricanje
bilo kakve kulturno-povijesne posebnosti i historijski zasvjedočene
autohtonosti u odnosu na druge južnoslavenske zajednice, orijentalistički
stereotipi i ksenofobsko ekskomuniciranje svakog oblika islamske duhov-
nosti i kulture iz posvećenog hrišćanskog prostora Evrope, sve je to
rezultiralo ogromnimkorpusomtekstova u kojima je to razaranje identiteta
zaista imalo sve oznake pripreme za konačan razračun s neprijateljskim
Drugim. Tako su za Dobricu Ćosića Muslimani (uz Makedonce i Crno-
gorce) „proizvodi najreakcionarnije i najbesramnije laži o sebi, odnosno
svom identitetu, nepostojećem u istoriji“, oni su „ideološke nakaze“ i
„duhovno đubrište kojim je samoupravna ideologija zatrovala jugoslo-
vensko tlo za vekove“
47
. Čitajući danas iznova ove redove natopljene
neskrivenimrasizmom, postaje potpuno razumljivo da je Ćosić još 1985.
godine glasom svoga junaka-rezonera u romanu Grešnik nagovijestio
i posvetio zločin i genocid u ime velikih nacionalnih ideala:
„Mali zločini čine se iz koristoljublja i navike, veliki zločini
dela su vere i ubeđenja. Samo veliki idealisti čine velike zločine
bez kajanja: ideali ih oslobađaju griže savesti.“
48
Ova Ćosićeva amnestija zločina u ime „viših ideala“ koju on bes-
ramnom inverzijom nesumnjivog inspiratora i saučesnika u zločinu
cinično potvrđuje i danas poricanjem genocida u Srebrenici
49
zapravo je
radikalna verzija istog onog hegemonističkog diskursa kolonijalne svijesti
što ga u romanu Srce tame Josepha Conrada izgovara njegov junak:
„Osvajanje tuđe zemlje, što najčešće znači otimačinu od onih
sa drugačijom bojom kože ili nešto spljoštenijim nosevima –
38 PREGLED
46
Miroljub Jevtić, Rezervisti Alahove vojske, Duga, 9-22. decembar 1989, str. 26.
47
Vidi: Dobrica Ćosić, Promene, Novi Sad, 1992. Citirano prema: Olivera Milo-
savljević, o. c., str. 194.
48
Dobrica Ćosić, Grešnik, BIGZ, Beograd, 1985, str. 21.
49
„Pred nama savremenicima zbila se epohalna inverzija jednog istorijskog događaja:
laž o srebreničkom genocidu postala je sakralna i globalna istina.“ Dobrica Ćosić,
Demokratske laži o Bosanskom ratu, Oslobođenje (Sarajevo), 18. 2. 2009, str. 35, tekst
prenesen iz lista Politika (Beograd) od 6. 2. 2009.
nije baš neka lepota kad se malo bolje pogleda. Tu otimačinu
opravdava jedino ideja. Ideja što stoji u njenoj pozadini; ne
čak ni sentimentalna pompa, već samo ideja; i nesebična vera
u ideju – u nešto što ćemo podići na pijedestal, čemu ćemo se do
zemlje pokloniti i prineti žrtvu.“
Neshvatljiv cinizamĆosićevog ksenofobskog uvjerenja i one Memo-
randumom SANU projektirane, ostrašćene i osnažene antimuslimanske
propagandne kampanje Miloševićeve intelektualne falange, koja je
buduće zločine amnestirala obnovomplemenske mržnje i epskog zavjeta
„ko se ne osveti taj se ne posveti“
50
, dobit će ubrzo satansku ovjeru geno-
cidnimsrebreničkiminfernom, ali i onimsistematskimrazaranjemsakralnih
toposa bošnjačke kulturne tradicije i memorije po kojoj se pouzdano, tiho
i rafinirano prepoznajemo, suočeni s nesmiljenim procesima povijesne
neminovnosti osipanja, urušavanja, nestajanja. U plamenu spaljene
Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH ili Orijentalnog instituta u
Sarajevu, u ruševinama Aladže u Foči i Ferhadije u Banjaluci, Hadži
Alijine džamije u Počitelju i Careve džamije u Stocu, ali i samostana na
Plehanu i banjalučkomPetričevcu ili manastira Žitomislići i Saborne crkve
u Mostaru, u porušenimi spaljenimarhivima i knjižnicama, bezistanima
i hamamima, rukopisnim rodoslovima i nekrologijima nestaje, iščezava
čitav jedan svijet i posljednji tragovi zapisane i nezapisane kulture
sjećanja. Pišući o uzrocima i razlozima barbarskog kulturocida, planirane
i sistematske kampanje spaljivanja biblioteka, muzeja i arhiva, rušenja
džamija i grobalja bosanskih muslimana od strane srpske vojske, a potom
i HVO-a, Michael A. Sells je naglasio da je „njihov cilj bio iskorjenjivanje
jednog naroda i svih dokaza o kulturi i postojanju tog naroda“
51
. Tako
se potkraj dvadesetog vijeka obnovomiracionalno-mitskog, plemensko-
diluvijalnog zavjeta „osvete Turcima“, kao nerazlučiv dio genocidnog
39 PREGLED
50
Upravo je tu epsko-plemensku formulu „svete osvete“ izgovorio Ratko Mladić
nakon što je s četničkim hordama izvršio pokolj u Srebrenici: „Evo nas 11. jula 1995.
godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga poklanjam
srpskom narodu ovaj grad. I napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija
Turcima osvetimo na ovome prostoru.“
51
Micheal A. Sells, Iznevjereni most. Religija i genocid u Bosni, prijevod na
bosanski Zoran Mutić, Sedam, Sarajevo, 2002, str. 19.
projekta, dovršava uništavanje i posljednjih tragova orijentalno-islamske
kulture na Balkanu, razaranje koje je započelo u Srbiji u oslobodilačkim
ratovima početkom XIX vijeka, a potom – posvećeno epsko-herojskom
semantizacijom srpske romantičarske književnosti i ksenofobijom
prožete nacionalne historiografije – barbarski obnavljalo i nastavljalo do
danas. Opogubnimposljedicama „antiturske histerije“ u srpskoj romanti-
čarskoj književnosti koja je „iracionalno-mitskom inspiracijom“ konta-
minirala srpsku književnost „izvesnimosvetničkimtendencijama, koje njoj
inače nisu svojstvene“
52
, Miodrag Popović je u Istoriji srpske književnosti
napisao i sljedeće i danas tragično aktuelne zaključke:
„Negativna posledica ovog iracionalno-mitskog, dakle, neisto-
rijskog sagledavanja sudbine srpskog naroda pod Turcima biće
netrpeljivost prema islamu uopšte. Ona će dovesti do izopćenja
istorodnog muhamedanskog stanovništva iz srpske nacije, kao
i stvaranje duhovnog i političkog jaza između pravoslavaca i
muhamedanaca. Netrpeljivost prema islamu, odnosno prema
svemu što podseća na tursku feudalnu vlast u našimkrajevima,
dovešće do varvarskog uništavanja dragocenih spomenika
islamske kulture u Srbiji.“
53
Stoga i danas, danas pogotovo, nakon strahovitih iskustava ratnih
pustošenja i uništavanja svekolike bošnjačke kulturne tradicije i poricanja
bilo kakve kulturne samobitnosti opominjuće i obavezujuće zvuče davno
napisana upozorenja Alije Isakovića:
„I danas, četrdeset godina poslije Oslobođenja, Muslimani [Boš-
njaci] nemaju urađenu političku historiju, historiju književnosti,
historiju novinarstva, historiju društvene misli, historiju umjet-
nosti, historiju slikarstva, nije još istražen jezik, mitologija,
folklor, arhitektura.“
54
40 PREGLED
51
Micheal A. Sells, Iznevjereni most. Religija i genocid u Bosni, prijevod na bosanski
Zoran Mutić, Sedam, Sarajevo, 2002, str. 19.
52
Miodrag Popović, Istorija srpske književnosti: Romantizam, knj. II, Treće izdanje,
Beograd, 1985, str. 28.
53
Isto, str. 28.
54
Alija Isaković, O „nacionaliziranju“ muslimana, Globus, Zagreb, 1990, str. 12.
Poput nacionalne biblioteke i enciklopedije, muzeja ili arhiva i povijest
nacionalne književnosti je mjesto pamćenja u kojemje pohranjen simbo-
lički kapital nacionalne kulture, a kod malih naroda opterećenih osjećanjem
nesigurnosti i ugroženosti opstanka i danas ima poseban značaj i povlašćeni
kulturalni smisao baš kao i komemorativni toposi i kultna mjesta hodo-
čašća i sjećanja o kojima piše Pierre Nora:
„Kad neke manjine brane sjećanje koje se očuvalo u timpovlaš-
tenimi ljubomorno čuvanimenklavama, do kraja se razotkriva
istina svih mjesta pamćenja: bez komemorativne budnosti
povijest bi ih brzo pomela. One su uporišne tačke koje ne bi
bilo potrebno podizati da ono što brane nije ugroženo. Ada ih
historija nije napala s ciljem da ih iskrivi, preobrazi i pretvori
u kamen, ne bi niti postali mjesta pamćenja.“
55
Upravo tu je položen i smisao obnove tradicionalno zasnovanih
književnopovijesnih naracija koje u zadnjim desetljećima na južnoslav-
enskomprostoru postaju dominantan oblik etnonacionalnih samorefleksija.
U potpunom rasapu nekad institucionalno koherentne umreženosti i
prividne usklađenosti integrativnih i partikularnih sastavnica složenog
bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta uporno se naglašava, oprav-
dano ili ne, doživljaj neposredne ugroženosti ili nekadašnje prikraćenosti
u afirmaciji vlastitog kulturnog identiteta. Na taj način je i Ivan Markešić
obrazložio značaj, razloge i smisao obnove ove vrste kulturnopovijesnih
naracija kod malih naroda promovirajući Hrvatsku enciklopediju Bosne
i Hercegovine i to bi obrazloženje isto tako moglo važiti za bošnjačku
kulturnu i etničku zajednicu:
„Veliki narodi nemaju potrebe izdavati nacionalne enciklopedije.
Njihovu povijest nitko ne može, i ako hoćete, ne smije prešu-
ćivati. No, mali, usudio bih se reći ‘džepni’ narodi, kakav je
hrvatski u Bosni i Hercegovini, primorani su to uraditi, primorani
su izdavati nacionalne enciklopedije, jer su njegovu povijest
prešućivali i krivotvorili i još prešućuju i krivotvore.“
56
41 PREGLED
55
Pierre Nora, o.c. str. 28-29.
56
Dr. Ivan Markešić, Zašto je enciklopedija i hrvatska i bosanska, Oslobođenje,
KUN 30. juli 2009. str. 34.
Uz krajnje oštre sudove o agresivnoj opsjednutosti identitetskih
samorealizacija kao tragičnog iskustva poricanja drukčijeg i različitog
i potpunog deatribuiranja kulture od mnoštvenosti individualnih i kolek-
tivnih realizacija svođenjem na oskudnost monohromne etnocentričke
slike monomanijom vlastitog svijeta i tradicije, valja zato imati na umu
da „nije per se zla svaka potraga za identitetom, svako osvješćenje tra-
dicije“.
57
Ato je onda ono razumijevanje kulture sjećanja što se u jednoj
zajednici, uz puno poštovanje i vanjskih i unutrašnjih razlika, konkurentskih
diskurzivnih praksi, ukazuje u vidu „simboličkog svijeta smisla i tvori
jedan zajednički prostor iskustva, očekivanja i djelovanja, koji svojom
vezujućom i obavezujućom snagom pruža povjerenje i orijentaciju“.
58
Konačno, i u postmodernoj kritičkoj misli, uza svu raznolikost teorijskih
usmjerenja nesklonih bilo kakvomobliku esencijalističkih metanaracija,
u posljednje je vrijeme došlo do obnove zanimanja za povijest književnosti
(nagoviještenih već i onim„radikalno tradicionalističkimobratom“ Terrija
Eagletona), kako u kulturalnim studijama ili novom historicizmu, tako
– i prije svega – u izuzetno razuđenoj postkolonijalnoj kritici u kojoj se
sabiru iskustva i Lacanove psihoanalize i Althusserove političke filo-
zofije, imagoloških i kulturalno-antropoloških studija u rasponu od
Claudea Lévy-Straussa do Clifforda Geertza, sa onimodlučnimzahtjevom
da se na ruševinama dugovječne patrocentričke ideologije zapadno-
evropske kulture napokon oslušnu i prepoznaju posebnosti prigušenih
glasova donedavno marginaliziranih kultura. Svaka je kultura poseban
i dragocjen vid interpretacije svijeta i života zasnovan na normativnim
obrascima ustaljenim na kolektivnim iskustvima i sjećanjima, svaka nosi
autentične i autohtone vrijednosti u beskonačnoj simultanosti raznolikih
etnokulturalnih naracija, ali – isto tako – „kulture zadiru jedna u drugu,
u socijalnom smislu one se mešaju i svako od nas nužno pripada većem
broju nižih celina – zavisno od svog porekla, profesije, uzrasta – plu-
ralnost kultura ne bi smela ni da nas čudi ni da nas degradira“
59
. Stoga,
i danas, svaki književnopovijesni narativ, pa i povijest bošnjačke knjiž-
evnosti nužno mora prepoznati te mnogostrukosti kulturnih prožimanja
kojima se obogaćuju posebnosti njenih književno-historijskih artikulacija,
42 PREGLED
57
Vladimir Biti, Upletanje nerečenog, Matica hrvatska, Zagreb, 1994, str. 36.
58
Jan Assmann, o. c., str. 18.
59
Cvetan Todorov, o. c., str. 245.
što ih otkrivamo obazrivo, s punom sviješću da je „zemaljska moć, kao
i božanska, uvijek u prvomredu moć nad govorom, uspostavljanje kontrole
nad značenjem temeljnih spisa kojima se uređuje društvo i odnosi u
njemu (…)“.
60
Tradicionalno postamentirani pregledi nacionalne književnosti već
u samom činu kanoniziranja posebnosti vlastite „kulturalne gramatike“
neminovno se napoređuju i, kako smo vidjeli, nerijetko antagoniziraju
spramdrugih književnohistorijskih pripovijesti, pa se u tomdistingviranju
čin samorefleksije književnopovijesnog narativa kao „zemaljske moći
nad govorom“ često ukazuje kao moć poricanja drukčije kulturalne
interpretacije svijeta i života. Savremeni oblik bošnjačke književne
historiografije mora biti oslobođen takve vrste samodefiniranja, upravo
zbog negativnog iskustva kojimje prosuđivano i naše književno naslijeđe
u dvostoljetnoj tradiciji južnoslavenskih književnopovijesnih istraživanja,
sistematiziranja i dioba.
Upravo u tom smislu valja razumjeti i iznova prečitati i ona dis-
kontinuirana, nasiljem historije nerijetko urušena i pobrisana nastojanja
da se napokon u mnoštvu priča pripovjedi i bošnjačka književna pri-
povijest, ali s punomsviješću da ni ona nije niti može biti sebidovoljna, da
se javlja u naporednosti s drugim, nerijetko različitim i suprotstavljenim,
ali i saobraznim i sličnim književnopovijesnim naracijama, i da je u tom
smislu valja depatetizirati i osloboditi „mesijanske snage na koju prošlost
polaže pravo“. Njene su prve stranice ispisali Ljubušak i Bašagić, a onda,
uz kratkotrajne i stidljive progovore (Mehmed Handžić ili Rizo Ramić,
Mehmed Mujezinović ili HazimŠabanović, Salko Nazečić ili Abdurahman
Nametak), a nakon duge i prisilne šutnje i ketmanske samozatajnosti
znanstveno utemeljeno dopisivali i sistematizirali Midhat Begić i Muhsin
Rizvić, Alija Isaković i Kasim Prohić, Sulejman Grozdanić i Džemal
Ćehajić, Lamija Hadžiosmanović i Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Đenana
Buturović i Hatidža Dizdarević, Muhamed Huković i Munib Maglajlić,
Husein Bašić i Gordana Muzaferija, Fehim Nametak i Esad Duraković
i niz drugih mlađih književnih historičara i kritičara.
Valja, isto tako, naglasiti neodrživost shvaćanja o tamnovilajetskom
sudaru nepomirljivih nacionalnih koncepcija što se očigledno ukazuje već
43 PREGLED
60
Dževad Karahasan, Sjene Vrta, Knjiga vrtova – O jeziku i strahu, Izdanja Anti-
barbarus, Zagreb, 2002, str. 15.
i u samoj činjenici da u onaj najuži, antologijski izbor najsugestivnijih
stranica kritičkog razumijevanja naše tradicije i književne savremenosti
idu i tekstovi što su ih o bošnjačkim piscima i bošnjačkoj književnosti
uopće, kao čistu radost susreta sa ljepotom, u posljednjih pedesetak
godina ispisali Radomir Konstantinović i Ivo Frangeš, Nikola Kovač i
Ljubica Tomić-Kovač, Radovan Vučković i Radoslav Rotković, Zdenko
i Josip Lešić, Dejan Đuričković i Dragomir Gajević ili Risto Trifković,
Ivan Lovrenović i Zvonko Kovač, Slobodan Blagojević, Marko Vešović
i Stevan Tontić, Vojislav Vujanović i Gradimir Gojer, Marina Katnić-
Bakaršić ili Mile Stojić.
Ali, ne može se zanemariti i onaj ogroman broj tekstova u kojima
se poricala posebnost bošnjačke književnosti i kulture što se u različitim
vidovima srpskih i hrvatskih književnokritičkih prosuđivanja provlači
kroz čitavo dvadeseto stoljeće a nerijetko se javlja i danas, uvijek iz
izvanestetskih razloga, s neskrivenim animozitetima, osporavanjima
ili posvajanjima.
2. Kulturalni arhiv osporavanja i „pripitomljavanja“
„Ni molitvu nam ne priznaju za molitvu
ni kletvu za kletvu“
(Mak Dizdar)
Postoji, naime, i u srpskoj i u hrvatskoj književnoj historiografiji
dvojako negativan odnos prema bošnjačkoj književnoj tradiciji i kulturi
uopće: s jedne strane odbojnost i u osnovi iracionalno poricanje njene
legitimnosti jer je, dijelom, nastajala u vrijeme osmanske imperijalne
vlasti, u orijentalno-islamskomkulturno-civilizacijskomkrugu, a s druge
strane, ako je to stvaralaštvo i prihvaćano kao kulturni fenomen „našeg
podneblja“, ono je bilo atribuirano kao marginalan tok ili sušičavi mrtvo-
rukavac hrvatske ili srpske književne historije.
Iracionalni otpor i nerazumijevanje fenomena bošnjačke kulture
bilo u vidu ksenofobije orijentalizma i ideologijskog diskursa hegemonih
kultura, bilo patrocentričkog posvajanja, kulturnog skrbništva i „pripitom-
ljavanja“ Drugog, što je od sredine 19. stoljeća do danas zaposjeo i kance-
rogeno se razrastao u brojnimi raznovrsnimtekstovima i srpske i hrvatske
književne historiografije isključuje svekoliko nasljeđe što je u bošnjačkoj
44 PREGLED
tradiciji na domaću, bosansku osnovu primilo kalemislamske duhovnosti,
kulture i civilizacije, mada je u različitim oblicima to „otomansko
kulturno naslijeđe“ asimilirano i u srpskoj i u hrvatskoj književnosti i
kulturi. O tome je, prisjetimo se, s puno razumijevanja pisao još Jovan
Skerlić ukazujući na nerazumljivo turkofobstvo srpskih pjesnika u čijoj
se poeziji, u čudnoj mješavini privlačnosti i odbojnosti, osjeća izuzetno
snažna simbioza „slovenske i istočne poezije“.
„Naši pesnici, turkofobi kako se to samo može zamisliti, para-
doksalno su postali zaneti poklonici muslimanske poezije.
Nekoliko stotina godina robovanja pod jednom istočnjačkom
rasom, neposredno susedstvo s muhamedanskimTurcima učinilo
je da je Srbima istinska poezija bila mnogo bliža nego Nemcima.
Bosanska sevdalijska poezija sa svojom arapskom melodijom
i muzikom bila je proizvod te ukrštene slovenske i istočne
poezije.“
61
Stotinjak godina kasnije će i Mile Stojić poput Skerlića ukazivati
na značaj ovih simbioza i estetskih prožimanja „istočnog i zapadnog
diwana“ u poeziji bosanskohrvatskih pjesnika naglašavajući da će „prostor
orijentalnih utjecaja imati značajnoga udjela od Šopovih tematskih
okupacija, prekoAndrićevih stišanih gnoma, sve do jezičkog ezoterizma
Veselka Koromana.“
62
Između Skerlićevog i Stojićevog razumijevanja kulturnih simbioza
i prepoznavanja vrijednosti orijentalno-islamske tradicije širi se nesumnjivo
značajan korpus tekstova u kojima se i u srpskoj i u hrvatskoj književnoj
kritici o tom fenomenu piše s uvažavanjem, ali je gotovo u cijelom dva-
desetom stoljeću ipak bio dominantan tok i fikcionalnih i nefikcionalnih
tekstova prožetih izrazitim resentimanom prema tom svijetu i njegovoj
kulturi. Tako se razvio, obnavljao i širio
„negativan i agresivan stav i odnos prema cjelokupnom
kulturnom doprinosu i razvoju koji je nastao pod uticajem i
kao posljedica penetracije i dugog preovladavanja islamske i
45 PREGLED
61
Jovan Skerlić, Omladina i njena književnost (1848–1871), Sabrana dela, knj. 10,
Prosveta, Beograd, 1966, str. 377.
62
Mile Stojić, Predgovor antologiji Iza spuštenijeh trepavica: Hrvatsko pjesništvo
XX stoljeća, Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 21.
osmanske kulture u našim krajevima. Taj stav išao je ponekad
tako daleko da je i u pojedinostima i u cjelini negirao svako
značenje doprinosa i uticaja orijentalne kulture u razvoju
kultura naših naroda, kako u prošlosti, tako i u eventualnoj
budućnosti, tj. u smislu mogućeg dijaloga i sinteze, odnosno,
prožimanja i susreta tih kultura, smatrajući sve to samo kao
mračno doba koje treba što prije zaboraviti.“
63
Bio je to onaj i danas prepoznatljiv balkanski oblik orijentalističkog
diskursa koji se nerijetko ukazuje kao „histerično grčenje i neprijateljski
stav osionog evropeizma za sve što nije prema njegovu uzoru složeno
i promišljeno“
64
, pa su sve do sredine šezdesetih godina XX. stoljeća
Bošnjaci bili suočeni s dugotrajnim poricanjem nacionalnog i kulturnog
identiteta i proglašavani za amorfnu, nekultiviranu i „neopredijeljenu“
masu koja je, navodno, zakasnila da prođe procese nacionalne i kulturne
dijageneze. Valja isto tako uočiti i onaj nezanemariv korpus tekstova
bošnjačkih autora u kojima se paradigmatičnim obrascima autokoloni-
zatorske svijesti kroz čitavo dvadeseto stoljeće poricala samobitnost vlastite
kulture aproprijacijom orijentalističkog diskursa i svojevrsnog etno-
kulturalnog samozatajstva, nerijetko iz sasvim profanih merkantilnih
razloga i interesa, rjeđe kao istinska traumatična drama identiteta. O
tome je još 1936. godine pisao Skender Kulenović u tekstu Jedna žalost
i jedna potreba, objavljenom u časopisu Putokaz:
„Zar kod nas nije bilo pojedinaca koji su usvojili neku nacionalnu
koncepciju? Među tim intelektualcima bilo je i takovih koji su
te nacionalne orijentacije mijenjali kao košulje, tako reći –
preko noći, a što je važno i najvažnije iz čisto karijerističkih
razloga […]. Posljedica je toga bila: stvaranje mišljenja kod
neupućenih Hrvata i Srba o Muslimanu kao o nekakovom
orijentalnom prevrtljivcu.“
65
46 PREGLED
63
Muhamed Filipović, Uvod u razvoj teorijske misli u Bosni i Hercegovini, Treći
program Radio Sarajeva, br. 3, 1980, str. 485.
64
Abdulah Šarčević, o. c., str. 138.
65
Skender Kulenović, Jedna žalost i jedna potreba, Miscelanea, Izabrana djela,
knj. 8, 1983, str. 44.
Naravno, ova samoprezirna autokolonizatorska poricanja vlastite
kulture iz „karijerističkih razloga“ prisutna su i danas, s tim što tu samo-
zatajnost današnji protagonisti mimikrijski prikrivaju žabljim dizanjem
nogu na potkivanje kvazipoststrukturalističkim kopitom, a istodobno su
slijepi i gluhi za groteskna vitlanja buzdohanima i dimiskinjama nacionalnih
mejdandžija susjednih, tradicionalno ispisivanih književnih naracija,
uz koje pristaju za „obilan sahan pilava“, kako bi to rekao Derviš Sušić.
Dijabolizirana „turskim grijehom“, svedena na razinu subkulturne
tamnovilajetske zaturenosti, bošnjačka je književnost na taj način ostala
izvan institucionalno organiziranih znanstvenih istraživanja, sistematiziranja
i vrednovanja, bilo u posebnostima samostalnih razvojnih tokova i
kontinuiteta, bilo u skupnosti i naporednosti bosanskohercegovačkog
mozaika i miljea. Asve je to onda uvjetovalo da se slijedom nacional-
romantičarskih srpskih i hrvatskih kulturalnih samorefleksija od sredine
19. stoljeća, sasvimu duhu lacanovskog razumijevanja paradoksa drugosti,
ali nerijetko i mnogo agresivnijeg demoniziranja orijentalno-islamske
duhovnosti u konstruiranju vlastitih kulturnih, nacionalnih i konačno
političkih identiteta, u srpskoj i hrvatskoj kulturnopovijesnoj imagologiji
uspostavi i uporno obnavlja i dopunjava iscrpan katalog orijentalističkih
tekstova u kojima se satanizira i isključuje ili podcjenjuje i marginalizira
svekoliko kulturnopovijesno naslijeđe bošnjačke (bosanskomuslimanske)
tradicije kao „trag jedne nemile i antipatične prošlosti“, kako je to
svojevremeno zapisao Jovan Dučić. Zato i onaj ideal sakrosanktnih
vrijednosti pohranjenih u luminoznoj nacionalnoj biblioteci i u srpskoj
i u hrvatskoj (a onda – u obrnutoj slici – i bošnjačkoj) književnopovijesnoj
naraciji, osobito u prvoj fazi konstituiranja i konstruiranja vlastitog
kulturnog identiteta, prati i ona tamna, opskurna biblioteka, pomno
popunjavani orijentalistički „kulturni arhiv“, s obimnimkatalogomrazno-
likih tekstova prevršenih animozitetima, jer, podsjetimo se, „izgradnja
identiteta […] uključuje uspostavljanje suprotnosti ‘onog drugog’ čija
je zbilja uvijek podvrgnuta neprekinutom tumačenju i reinterpretiranju
njegove različitosti od naše“.
66
O nerazumijevanjima i posvajanjima bošnjačke književnosti i
posljedicama lišavanja identiteta, slijedom ranijih tekstova Midhata
Begića i Muhsina Rizvića, Muhameda Filipovića i Atifa Purivatre, Alije
47 PREGLED
66
Edward W. Said, Orijentalizam, o. c., str. 412.
Isakovića i Mustafe Imamovića, Sulejmana Grozdanića i Fehima
Nametka, u novije vrijeme vrlo uvjerljivo su pisali i Esad Duraković,
Gordana Muzaferija i Nihad Agić ili Vedad Spahić i Muhidin Džanko,
Hadžem Hajdarević ili Enver Kazaz. Tako je Esad Duraković istaknuo
da smo „pred posljednji genocid nad Bošnjacima mogli permanentno
pratiti ideološko zasjenjivanje bošnjačke kulturne baštine ispoljeno u
poteškoćama na koje su nailazili naučnoistraživački radnici u ovoj
oblasti, a zatim i svojevrsnu ideološku agresiju na bošnjačku kulturu i
islamsku tradiciju u cjelini“
67
. Upovodu objavljivanja edicije Bošnjačka
književnost u književnoj kritici Kazaz je, recimo, u tekstu Poetika i
struktura raskršća i ukrštanja, sažimajući njihove stavove, ukazao na
dugotrajne procese političke instrumentalizacije književne historiografije
kojomse delegitimiranjemprava Bošnjaka na vlastitu povijesnu refleksiju
na kraju zakonito proizvode genocidni projekti:
„Tokom procesa stogodišnjeg nacionaliziranja muslimana
bošnjačka književnost, svojatana od drugih, marginalizirana i
potiskivana do stepena književnohistorijske likvidacije, opstajala
je zahvaljujući ne samo svojoj samosvojnosti, estetičkoj vertikali,
nego i snazi univerzalnih vrijednosti, autentičnoj i humanoj suštini
koju je stvaralački iznjedrila u kontekstu krvavog razbojišta
i genocidnih političkih projekata prema bošnjačkoj naciji.“
68
Kazaz će, međutim, kasnije nekritičkom apoteozom upravo onih
knjiga i tekstova u kojima je bošnjačka književnost „svojatana od drugih,
marginalizirana i potiskivana do stepena književnohistorijske likvidacije“
i u kojima se nerijetko “turskimgrijehom“ stigmatizira svekolika bošnjačka
kulturna tradicija, i sam previdjeti i tako poduprijeti iznova oživjele
procese tih posvajanja, marginaliziranja i potiskivanja.
Oneodrživosti predrasuda o kulturno-religijskim„prevjeravanjima“
i, posljedično, opasnostima lišavanja identiteta zbog tog „konvertitstva“,
ali i bitnim i složenim procesima akulturacija i kulturalnih prožimanja,
48 PREGLED
67
Esad Duraković, Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma, Prole-
gomena za historiju književnosti orijentalno-islamskoga kruga, Connectum, Sarajevo,
2005, str. 204.
68
Enver Kazaz, Poetika i struktura raskršća i ukrštanja. U knjizi: Morfologija
palimpsesta, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1999, str. 315.
osjećajući i sami prednost i mučninu tog iskustva, vrlo je sugestivno pisao
i Cvetan Todorov:
„Uviđamo razliku između bića koje ima više kultura, koje se
dobro oseća u dvema kulturama, i bića koje je izgubilo kulturu,
zaboravilo svoj rodni jezik... Stekavši drugu kulturu nisambitno
promenio svoju početnu situaciju, ali zato gubitak moje jedine
kulture vodi osiromašenju, čak i nestanku mog sveta.“
69
Sasvim bi, naravno, pogrešno bilo izvući zaključke po kojima je
orijentalistički diskurs dominantan, magistralni tok srpske ili hrvatske
novovjeke književne i kulturne povijesti. To je samo jedan od brojnih
vidova literarnopovijesne deskripcije vlastite kulturne posebnosti, ali je
za bošnjačko kulturno samoidentificiranje izuzetno važan, osobito u
obazrivom i razložnom razumijevanju one vrste političkog imaginiranja
balkanskih nacional-identitetskih stereotipa što se anahrono utemeljuju
na svetimpredajama uzvišenog zatočništva kosovskog mita i, navodno, i
danas žive misije „predziđa kršćanstva“ u grotesknomobnavljanju „molitve
suprotive Turkom“ i „istrage poturica“. O toj vrsti i danas živih srpsko-
hrvatskih „graničarskih“ stereotipa i mitova kojima se potpuno briše razlika
između epskog i historijskog svijeta i vremena, književne imaginacije
i povijesne zbilje možda ponajbolje, uz brojne tekstove, recimo, Ivana
Aralice i Željka Ivankovića ili Darka Tanaskovića i Miroljuba Jevtića
svjedoči tekst Preci kao saborci
70
Karadžićevog ministra za kulturu i
obrazovanje Ljubomira Zukovića, predratnog profesora usmene književ-
nosti na sarajevskomFilozofskomfakultetu. „SAndrićevimRadislavom“,
piše Zuković, „otpočelo je oslobodilačko rvanje s Turcima i poturicama
koje traje do dana današnjega“, pa bi mu „sutra, kad se ova naša oslo-
bodilačka borba pobedonosno okonča, valjalo pokraj mosta u Višegradu
postaviti spomenik kao prvoj žrtvi bune protiv Turaka i poturica.“
71
Da se ta plemenska žudnja epskog poslanja za „istragom poturica“
obnavlja i nakon stravičnih iskustava srebreničkog genocida anahronom
predstavomsrpsko-pravoslavne misije u odbrani hrišćanske Evrope pred
najezdom islama potvrđuje i tvrdnja Dobrice Ćosića na posthumnoj
promociji knjige Stvaranje Republike Srpske Nikole Koljevića:
49 PREGLED
69
Cvetan Todorov, Mi i Drugi, o. c., str. 246.
70
Ljubomir Zuković, Preci kao saborci, Javnost, 227/228, 5. 8. 1995.
71
Isto.
„Srbi su u Bosni boreći se za svoju slobodu opet branili i hriš-
ćansku Evropu od džihadskog islama.“
72
Ova graničarska svijest epsko-herojskog zatočništva na bedemu
evropske kulture, religije i civilizacije izraz je višestoljetnih antagoniziranja,
sukoba i netrpeljivosti kojima su kontaminirane balkanske, orijentalističke
književnopovijesne i etnokulturalne naracije, o čemu je vrlo razložno
i sugestivno nedavno pisao i Todor Kuljić:
„Sa stanovišta dugih procesa (u kojima se mitizacija taložila
u raznim oblicima kulturne svesti, od fresaka do gusala) i
poslednje etničko čišćenje je u određenom smislu posredna
posledica pomenutog imperijalnog nasleđa i graničarskog
mentaliteta. Kod pomenutih mitova treba uočiti napor za radi-
kalnim razgraničavanjem od Osmanskog carstva i strah od
islamizacije koji se prevazilazi pojačanim poistovećivanjem
sa Zapadom preko vlastitih misionarski rastumačenih ANTE
MURALE mitova.“
73
Suočeni s latentnom prisutnošću krajinskih ante murale mitova što
su u zadnjih dvadesetak godina naglašenom islamofobičnošću oživjeli
u tekstovima srpsko-hrvatskih književnopovijesnih naracija, ne bismo
smjeli zaboraviti da su se i u srpskoj i u hrvatskoj književnoj historiografiji
javljali s početka slabašni, ali timdragocjeniji, a potomsve dominantniji
glasovi koji su opominjali na neodrživost tih predrasuda, pogotovo onih
koji su rezultat ideologizirane književne imaginacije kojomse demonizirao
čitav jedan svijet, njegova religija i kultura. Tako je još 1887. godine
Nikola Šumonja u tekstu Muhamedanstvo i naša književnost, kojim, uz
ostale, istina, započinje nastojanje srpske historiografije u posvajanju
bošnjačke književnosti, ali je to i tekst u kojem je autor upozorio na
ispraznost orijentalističkog diskursa što se nažalost kao anahron oblik
devetnaestovjekovne nacionalističke svijesti održao sve do danas:
„Mnogi književnici naši šezdesetih i sedamdesetih godina“, pisao
je Šumonja, „uzimali su sižete svojimpesmama, pripovetkama
i drugim radovima iz života potlačene raje u turskom carstvu.
50 PREGLED
72
Dobrica Ćosić, Demokratske laži o Bosanskom ratu, o. c., str. 35.
73
Todor Kuljić, Kultura sećanja: Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti, Čigoja
štampa, Beograd, 2006, str. 194.
Ko je ijole pratio razvijanje tadašnje književnosti, lako će se setiti,
kakvim se načinom pisalo o Turcima, o njihovom Alahu, o
proroku, o džamijama i o polumesecu, a setiće se također, kako
to nije bilo baš ni malo u rukavicama. Kolike samo pesme
Zmajeve i Jakšićeve odišu osvetnimgnevomprotiv ‘krvoločnih’
i ‘zverskih’ Turaka, a isto to bilo je i u pripovetkama Vladana
Đorđevića, dramama Matije Bana i radovima mnogih drugih.
(…) Takav način pisanja dostigao je svoj vršak za vreme
bosanskohercegovačkoga ustanka, srpsko-turskoga, crnogorsko-
turskoga i rusko-turskoga rata. Građe je bilo dosta: valjalo je
samo izmisliti kakav strašan događaj, dovesti čitaocu pred oči
nekoliko četa Turaka krvavih očiju, s handžarima i dugimpuš-
kama, valjalo je ispaliti nekoliko hitaca, saseći – naravno sve
na papiru – nekoliko majki i nevine dece, prikazati tamnicu,
vešala, pa eto ti gotove krasne pesme, pripovetke, ili već što
ti hoćeš, iz života potlačene raje. Posao ne toliko težak, koliko
blagorodan.“
74
Naglašavajući da se „mora priznati, da Muhamedovci nisu bili baš
ovako besni i krvožedni, kakvima su ih opisivali pisci, koji ih nikada nisu
ni videli“, Šumonja će na kraju istaknuti da s takvim pisanjem treba
prestati, pogotovo s agresivnimoblicima „nacionaliziranja Muslimana“,
ako ih se u propagandnoj utakmici s Hrvatima hoće privoljeti i integrirati
u srpsku književnu i kulturalnu maticu:
„Neki kod nas rado nazivaju bosanske Muhamedovce ‘Srbima
vere Muhamedove’. To ne treba, jer nema ni smisla ni celi.
Razumeće svaki lako, kako je gotovo nemoguće, da se srpskim
imenom nazivaju oni, koji još dobro pamte dane turske slave i
nadmoći, oni koji su od malih nogu vaspitani u narodnosti turskoj,
jer drukče nije moglo biti. Zato se treba ovoga ostaviti; vreme
neka učini svoje, prilike neka sobomdonesu, da Muhamedovci
sami priznaju, šta su i ko su. Aza sada su oni Bošnjaci – i ništa
drugo.“
75
51 PREGLED
74
Nikola Šumonja, Muhamedanstvo i naša književnost, Stražilovo, 3, 21 (21. 5.
1887.), str. 335.
75
Isto, 3, 22 (28. 5. 1887.), str. 344.
Iste ove procese preobražaja krajinske „antiturske novelistike“ (što
je u hrvatskoj preporodnoj književnosti oponašala obrasce usmene
epike) u smjeru Starčevićeva pravaškoga programa nacionaliziranja
„bosanskih muhamedanaca“ veoma dobro je uočio Milan Marjanović
u studiji Iza Šenoe
76
, da bi taj preobražaj koji započinje s poezijom
Nikole Botića i potom „pseudobosanskom“ novelistikom i romanima
Josipa Eugena Tomića, Antun Barac opisao gotovo na identičan način
kako je to u srpskoj književnosti učinio Nikola Šumonja:
„Sva hrvatska i srpska književnost u prvoj polovici 19. vijeka,
nastala uglavnom kao produženje narodne poezije, izražaj je
mržnje protiv Turaka. Dokle je ta mržnja mogla da ide pokazuje
najbolje Smrt Smailage Čengića i Gorski vijenac s njihovom
glorifikacijom zajedničkih ubojstava. Hrvatska novelistika
pedesetih godina ne priča o drugome nego oTurcima u Slavoniji,
Srbiji, Bosni, Kordunu itd. Nigdje se u toj novelistici o Turčinu
ne govori kao o čovjeku, već uvijek samo kao zulumćaru.“
77
„Hajdučko-turska novelistika pedesetih godina svršava se sva
sa zahtjevom o istrebljenju Turaka; Botić je protivno od svojih
prethodnika i suvremenika ukazao na apsurdnost ovakve mržnje,
gdje se zapravo ne radi o pripadnicima različitih naroda, već o
pripadnicima istog naroda različitih vjera. Botićeva djela znače
u neku ruku likvidaciju književne mode, kad se u literaturi sve
crvenilo od turske krvi i kad pisac izvan toga uopće nije znao
čega da se prihvati.“
78
Graničarski ante murale mitovi su jedan od temeljnih oblika samo-
osvješćujućih etnonacionalnih naracija na južnoslavenskom prostoru, a
zapravo su tragična i groteskna inačica imperijalne metapriče o odbrani
vječnih vrijednosti transcendentalno posvećene zapadnoevropske civili-
zacije. Naglašavajući da se uz savremenu viziju Evrope kao zajednice
slobodnih naroda, kultura i pojedinaca sve snažnije ukazuje i tendencija
„evropskog objedinjavanja na […] kršćanstvu kao svjetonazoru i
52 PREGLED
76
Milan Marjanović, Iza Šenoe, Zadar, 1906.
77
Citirano prema: Muhamed Hadžijahić, o. c., str. 123.
78
Antun Barac, Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, knjiga
II, književnost pedesetih i šezdesetih godina, JAZU, Zagreb, 1960, str. 131.
ideologiji“, Šaćir Filandra je upozorio da u takvoj „vizuri namjesto
protestanata i Jevreja muslimani mogu postati evropski drugi“
79
, što bi
imalo pogubne posljedice i za Bošnjake:
„Na osnovu takvog stava“, piše Filandra „izrasla je savremena
evropski prevlađujuća predstava o islamu kao drugojačnosti,
opasnosti, a o Bošnjacima muslimanima kao nečem ‘neevrop-
skom’ unutar Evrope, nečem tuđem i stranom čega se treba
osloboditi.“
80
U tom smislu se i dvostoljetna stigmatizacija Bošnjaka turskim
grijehomprevjeravanja i danas uporno obnavlja graničarskimzatočništvom
eurocentričke predstave o pogubnom osmanskom kulturnopovijesnom,
religijskomi političkomnaslijeđu kao stranomtijelu pripovijesti: bošnjački
su konvertiti „remetilački faktor“ koji i danas sprečava s bosanskim
srednjovjekovljem uspostavljene a osmanskom okupacijom prekinute
procese evropski globaliziranog prostora „na temelju univerzalnih
vrednota kršćanstva interpretiranih na političkoj i umjetničkoj razini,
odnosno unificiranih na socijalno-političkoj i ekonomsko-kulturalnoj
razini“
81
. Ove izrazito predrasudne predstave po kojima je na političkoj
razini i danas „osmanska baština opterećenje“ i hereditarni grijeh, jer je
„u osmanskoj epohi u velikom stupnju razorena podloga za zajednički
politički identitet bosanskog stanovništva“
82
, a osmanskim osvajanjem
Bosne „prekinuta nit bosansko-humske kulture koja ju je integrirala u
univerzum europskoga srednjovjekovlja“
83
, zapravo je horska obnova
„kristijanocentričkih i eurocentričkih elemenata uAndrićevoj koncepciji
(bosanske) kulturne historije“
84
, kako je to povodomAndrićeve doktorske
53 PREGLED
79
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 394.
80
Isto.
81
Dubravko Lovrenović, Povijest est magistra vitae, Rabic, Sarajevo, 2008, str.
211-212.
82
Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predeman-
cipacijsko razdoblje 1463-1804, s njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić, 2. popravljeno i
dopunjeno izdanje, Ziral, Mostar, 1999, str. 223.
83
Nela Rubić, Stara hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini, II, Matica hrvatska,
Časopis za umjetnost i znanost, Sarajevo, 2001, godina V, br. 21, str. 24.
84
Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji, Novi Izraz, Sarajevo, br. 39,
januar – mart 2008, str. 29.
disertacije precizno definirao Ivan Lovrenović. Za razliku od danas sve
češćih nekritičkih apoteoza Andrićeve disertacije, Ivan Lovrenović je
već u tekstu Bosanski Andrić iz 1996. godine naglasio da nije slučajno što
Andrić za života „nije dao da se taj tekst ikada prevede s njemačkoga
i objavi. Vjerojatno ne stoga što bi mnogo drukčije mislio, već najviše zato
što je najbolje od svih znao o kako nevažnom, ne-književnom i bezvri-
jednom tekstu se radi. U tu vrstu iskamčenih, po volji prilika pisanih
tekstova spada i onaj njegov zloglasni elaborat što ga je po nalogu beo-
gradskoga Ministarstva pisao o albanskom pitanju“.
85
Nekritička obnova Andrićevih kristijanocentričkih i eurocentričkih
shvaćanja vidljiva je već i u uzgrednimusporedbama Andrićevih stavova
izloženih u doktorskoj disertaciji
86
, odbranjenoj 1924. godine u Grazu, s
ovim, ali i brojnimdrugimhistorijskim, kulturološko-političkimi književno-
povijesnim tekstovima što su se u zadnjih dvadesetak godina pojavili
kao paradigmatičan izraz svijesti „preokupirane konstrukcijom nove
korisne nacionalne povijesti“.
87
Valja, međutim, ovdje naglasiti da je u zadnjih dvadesetak godina
i „bošnjačka interpretativna zajednica“, preokupirana konstrukcijom
nove korisne nacionalne povijesti, pa se u rekonstruktivnomprečitavanju
prošlosti, uz značajne historiografske tekstove, susrećemo i s nizomznan-
stveno nepotkrijepljenih nacionalno-historijskih imaginiranja herojske
tradicije „na braniku islamske civilizacije“. U svekolikoj intelektualnoj
pometnji i konsternaciji izazvanoj ravnodušnom šutnjom Zapada pred
54 PREGLED
85
Ivan Lovrenović, Bosanski Andrić, Bosna, kraj stoljeća, Durieux, Zagreb, 1996,
str. 126.
86
„Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu u najkritičnijem trenutku njenog
duhovnog razvoja, u doba kad je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio
jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju
svake kršćanske kulture i čija je vera – nastala pod drugim klimatskim i društvenim
uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje – prekinula duhovni život zemlje,
izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvim osobeno“, pisao je Ivo Andrić
napominjući u bilješci: „Ovo mesto, kao i sva ostala mesta u ovoj raspravi u kojima
se govori o uticaju turske vladavine, ne bi trebalo shvatiti kao kritiku islamske kulture
kao takve, već jedino kao kritiku onih posledica do kojih je došlo usled njenog pren-
ošenja na hrišćansku, slovensku zemlju.“ (Ivo Andrić, Razvoj duhovnog života u Bosni
pod uticajem turske vladavine, prevod Zoran Konstantinović, Sveske Zadužbine Ive
Andrića, god. I, sv. 1, Beograd, jun 1982, str. 51 i 201).
87
Todor Kuljić, o. c., str. 8.
obnovom nacionalističkih srpsko-hrvatskih mitova što su kulminirali
genocidnimprojektima, etničkimčišćenjima i logorima, s intelektualnom
i političkomelitomnemoćnomda artikulira moderan, demokratski program,
kojemu će i vlastita kultura sjećanja biti lišena rezidualnih odsjaja epske
heroike, došlo je i do obnove bošnjačkih ante murale mitova, razumijevanja
vlastite historijske misije na serhatu, u grotesknoj predstavi junačke
odbrane ideje islama pred najezdom evropskog kršćanstva. Orijenta-
listički diskurs kojim jedan tok srpske ili hrvatske historiografije poriče
ili stigmatizira bošnjačku književnu tradiciju i historiju uvjetuje, naime,
i onu čas pritajenu, čas neskrivenu odbojnost i netrpeljivost u tekstovima
bošnjačkih autora prema „mračnomnaslijeđu zapadnoevropske kršćanske
tradicije“ u daljnjem antagoniziranju kultura, s površnim čitanjem i
simplificiranjem postkolonijalne kritike na profanu, u nas tragično
zasvjedočenu lokalnu verziju globalnog sukoba civilizacija. Ne treba,
međutim, zaboraviti da je radikalnu kritiku imperijalne povijesti i hegemo-
nističkog diskursa zapadnoevropske kršćanske civilizacije u procesima
kolektivnog eurocentričkog samodefiniranja antagoniziranjemspramsvijeta
islama kao „normativnog Drugog“, ali i obrnutih kulturno-religijskih
procesa samoidentifikacija dijabolizacijomkršćanske kulture, formulirao
upravo niz znanstvenika na Zapadu, o čemu može posvjedočiti i knjiga
Tomaža Mastnaka Križarski mir. Kršćanstvo, muslimanski svijet i
zapadni politički poredak
88
:
„Bitni trenutak u izražavanju samosvjesti kršćanske zajednice“,
piše Mastnak, „bila je konstrukcija muslimanskog neprijatelja.
Antagonistička razlika između njih i muslimana bila je sastavni
element kolektivnog identiteta latinskih kršćana. Djelo tog
novog kolektivnog identiteta bio je novi sveti rat protiv tog
temeljnog neprijatelja, jer su muslimani predstavljali nevjerništvo
kao takvo.“
89
Mastnak knjigu dovršava gorčinomsaznanja da je upravo u tragediji
Bosne iznova oživjela (evropskom političkom pristrasnošću ili ravno-
55 PREGLED
88
Naslov izvornika: Crusading Peace. Christendom, the MuslimWorld and Western
Political Order by Tomaž Mastnak, University of California Press, Berkley and Los
Angeles, California; University of California Press, Ltd., London, England, 2002.
89
Tomaž Mastnak, Križarski mir. Kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički
poredak, s engleskog preveo Janko Paravić, Prometej, Zagreb, 2005, str. 124.
dušnošću tolerirana) stoljećima prisutna sakralna naracija o križarskom
ratu, artikulirana u jeziku koji tu priču stalno obnavlja i kojoj se stoga
i pored svih tragičnih iskustava „kraj još uvijek ne ukazuje na vidiku“:
„Ustrajnost križarskog rata bila je svakako jasna i počiniteljima
i žrtvama rata protiv Bosne na kraju XX. stoljeća. I počinitelji
i žrtve našli su u jeziku križarskih ratova način za opisivanje
svojih ciljeva i svojeg neugodnog položaja. Oni koji su stajali
sa strane i promatrali zločine često nisu nalazili riječi kojima
bi izrazili besmislenost tog postmodernog križarskog rata ili ga
izložili prijekoru. Njihov govor o miru samo je omogućio uspjeh
križarskog rata.“
90
Na sličan način će i Željko Mardešić (Jakov Jukić) u tekstu Kršćanstvo,
kultura i globalizacija tragično iskustvo imperijalne evropske historije
prepoznati u tri susljedna i povezana vida katoličke globalizacije (ratničke,
kulturne i ideološke) ističući da je već od prvog križarskog rata „mir
zazivan zapravo samo među kršćanima radi veće učinkovitosti u ratu
protiv onih drugih, muslimana“.
91
Od križarskih ratova – piše Mardešić
– koje je „redovito započinjala Crkva, dok su ih države rado dopuštale i
podržavale“
92
, preko kolonijalističkih genocidnih pohoda kada je „poslije
protjerivanja židovskih i muslimanskih zajednica u domovini došao red
na istrebljenje praznovjernih starosjedilaca u prekomorskim kolonijama
... kraljevsko osvajanje mačemi kršćansko širenje križemišli su naporedo,
a poslije toga redovito je slijedilo pljačkanje zlata i podizanje baroknih
crkava. Najprije je išao rat, a onda kultura tuđinca i osvajača.“
93
Pogubne
posljedice misionarske djelatnosti protureformacijske crkve, naglašava
Mardešić, bile su posebno vidljive u osvajanjima JužneAmerike „nemilo-
srdnimsvjetovnimkolonijalizmomi istodobno prisilnomevangelizacijom
novih naroda“.
94
Tragično iskustvo imperijalne evropske historije čije
je ideološko naslijeđe nesumnjivo utjecalo na političku pristrasnost ili
56 PREGLED
90
Isto, str. 347.
91
Željko Mardešić, Kršćanstvo, kultura i globalizacija, Znakovi vremena, Sarajevo,
zima 2006, vol. 9, br. 34, str. 30.
92
Isto, str. 36.
93
Isto, str. 35.
94
Isto, str. 31.
ravnodušnost prema tragediji Bosne i Bošnjaka u posljednjem ratu
izazvalo je, ljudski razumljivo, gnjevno, ali i nekritično i jednako pred-
rasudno prečitavanje evropske povijesti kao sveopće historije beščašća
s karakterističnim stereotipima i generalizacijama kojima se ispisuje
svojevrstan imagološki leksikon „evropske truleži“:
„Evropa je kolijevka genocida, urbicida, inkvizicije, križarskih
i kolonijalnih, i pljačkaško-osvajačkih ratova, i holokausta, i
nacionalizma, i rasizma, i šovinizma, i aparthejda, i stvaranja
rezervata, i geta, i enklava, i etničkog čišćenja, i fašizma, i
nacizma, i komunizma i boljševizma, i staljinizma, i koncent-
racionih logora, i Gulaga i Kolimâ, i ispovijedi pred ljudima
a ne pred Bogom, kroz tevbu ili istigfar, i ‘komunističke samo-
kritike‘ i ‘drugarske kritike na partijskom sastanku‘.“
95
Prigušeni, nerijetko traumatični doživljaj izopćenosti i odbačenosti
iz „evropske porodice“ zbog islamske osnove u kulturalnoj tkanici
bošnjačkog etno-religijskog identiteta, doživljaj što se taložio u pod-
svjesnoj, narativno neartikuliranoj predstavi novovjeke bošnjačke povijesti
ukazao se nakon srebreničkog genocida u tekstovima bošnjačkih autora
simboličnom i arhetipskom razdjelnicom između dva naoko manihejski
antagonizirana svijeta. Usuočenju s licemjernimdjelovanjemevropskih
centara političke moći, koji su ispraznim deklaracijama i rezolucijama
prikrivali prešutni pristanak na nestanak jednog etnosa, i autoru ovih
redova se nakon Trnopolja i Dretelja, Ahmića i Srebrenica učinilo da
se od Francuske revolucije do danas Evropa oblaguje demokratskim
principima jednakosti, slobode i bratstva i da je „njihov govor o miru
omogućio uspjeh križarskog rata“. Tako se, međutim, znanstveni diskurs
teorijski utemeljene kritike orijentalističkih i eurocentričnih strategija,
ovjeren tragikom neposrednog iskustva, preobražavao u iracionalne
predstave prividno nepomirljivih suprotnosti, ugrađenih, navodno, u
samu osnovu i historijskih i religijsko-konfesionalnih identiteta.
„Pretvaranje Španije u jezgro katoličanstva protjerivanjem
islama i judaizma Evropa u mediju duha počinje svoje konsti-
tuiranje, što pada u doba etabliranja Islama u Bosni. Dok Bosna,
57 PREGLED
95
Mustafa Spahić, Zadah evropske truhleži; Da, mi smo muslimani II, Ljiljan,
Sarajevo, 1996, str. 112.
preovlađujuće islamska, prima Jevreje pod svoje skute, održava-
jući katoličanstvo i pravoslavlje, dotle Evropa svoj nastanak
duguje uništenju od nje različitih vjera i svjetonazora. To
konstituiranje na antiislamskomprincipu, ne u konfesionalnom
već u ontološkomznačenju, udaljava Evropu od habitusa bosan-
skih Muslimana.“
96
„Islamski svijet, zemlje i narodi više su se osvijestili, naučili
i politički odredili kroz sudbinu Bosne, nego kroz sve događaje
u XX stoljeću. Više je muslimane naučio odnos Zapada prema
Bosni negosvi islamski pokreti i napisane knjige uXXstoljeću.“
97
„Povijesni smisao stradanja bosanskih muslimana Bošnjaka jeste
u odbrani bosanskohercegovačke državne posebnosti i islamskog
identiteta naroda.“
98
Ne može se, naravno, poreći učestalost ove vrste bošnjačkih publi-
cističkih, historiografskih i književnopovijesnih tekstova zasnovanih na
pojednostavljenim predstavama vjekovne suprotstavljenosti „heretične,
polifone i multilateralne Bosne“
99
kršćanski unilateralnoj Evropi, ali je
apodiktična tvrdnja Dubravka Lovrenovića da su „Bošnjaci najveći dio
svoje povijesti hranjeni ideologijom islamskog antemuralea prema toj
istoj Europi“ i netačna i neprihvatljiva, jednako stereotipna, a pogotovo
zaključak da „tom ofenzivnom ideologijom unitarna muslimansko-
bošnjačka elita svoj narod hrani i danas“.
100
Niti je orijentalistički diskurs kristijanocentričnih antemurale mitova
jedini i dominantan tok srpskih ili hrvatskih historijskih, kulturalnih i
književnopovijesnih tekstova, niti je ideologija antievropskog islamskog
58 PREGLED
96
Šaćir Filandra, Bosanski Muslimani i Evropa, u: Bosna i Hercegovina i Svijet,
Institut za istoriju, Sarajevo, 1996, str. 220-221.
97
Mustafa Spahić, Tri demona zla; Da, mi smo muslimani II, Ljiljan, Sarajevo,
1996, str. 98.
98
Esad Hećimović, Vrijeme Mehmeda Handžića i naše vrijeme, Zbornik radova
sa znanstvenih skupova o Hadži Mehmedu Handžiću, El-Hidaje – Udruženje uleme
BiH, Sarajevo, 1996, str. 111.
99
Šaćir Filandra, o. c., str. 221.
100
Dubravko Lovrenović, o. c., str. 240.
zatočništva temeljni, gradivni konstituens bošnjačke povijesti, kulture
i politike. Uružnimhistorijskimtrenucima etno-konfesionalnih antagoni-
ziranja uvijek iznova ožive ovakve političke predrasude i generalizacije
kojima se stigmatizira svekolika povijest drukčijih kulturno-civilizacijskih
zajednica i previđa ono za svaku kulturu karakteristično bogatstvo i drago-
cjena raznovrsnost na kojima se zasniva i po kojima se jedino i može
prepoznati njena autentičnost. Na toj raznovrsnosti obrazaca, društveno-
historijskih i ideološko-političkih stremljenja nesvodivih na jednobojnu
sliku statičnog koncepta etničkog identiteta počiva dinamična bosanska
historijska zbilja, koja se opire svakoj vrsti isključivih interpretacija,
pogotovo radikalnim antagoniziranjem u duhu Lewis-Huntingtonovih
teza o neminovnom sukobu civilizacija. Zato je važno i ovdje istaknuti
da su u neprekidnimprožimanjima zavičajne slavensko-bosanske pučke
kulture i orijentalno-islamske duhovnosti u doba osmanske vladavine,
a potom bogatih simbioza s iskustvima evropskog moderniteta što se
plodotvorno začinju s kraja 19. vijeka, a zbivaju sve do danas, u traganju
za kulturnim, konfesionalnimi etničkimposebnostima „kao južnoslavenski
narod između Srba i Hrvata, iskazujući i izvjestan antiturski (ne anti-
orijentalni), a kasnije i antiaustrijski (ne protuzapadni) stav i određenje“
101
Bošnjaci zapravo podijelili tragičnu krajinsku sudbinu južnoslavenskih
naroda uopće. Upravo zato, uza sve proturječnosti kompleksnih kulturno-
civilizacijskih razlika, sličnosti ili suprotnosti „bosanskohercegovačka
je književnost iznimno privlačan i bogat resurs za imagološka istraži-
vanja […] napose stoga što bosanski čovjek drugost nije percipirao
preko zidova imperijalnih civilizacijskih granica nego ju je živio u naj-
doslovnijemsmislu kao zbiljnost i neposrednost vlastite svakodnevnice“.
102
U grotesknom krajinskom nadmetanju o izvornoj čistoti i starinstvu
naših kulturnih identiteta zaboravlja se da su svi bosanskohercegovački
(i južnoslavenski) identiteti rubni, nastali na presjecištima velikih kul-
turno-civilizacijskih sistema i povijesnih procesa, pa uz njihove nesumnjive
i dragocjene posebnosti ne smijemo previdjeti i onu mnoštvenost sin-
kretičkih oblika koji se otimaju „higijeniziranju“ nacionalne kulture, lus-
59 PREGLED
101
Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti, u knjizi: Panorama bošnjačke
književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 24.
102
Vedad Spahić, Slika drugog u „Ljetopisu“ Mula Mustafe Bašeskije, u knjizi:
Prokrustova večernja škola, BosniaArs, Tuzla, 2008, str. 17.
traciji i egzorcizmu „zlih duhova nemile i antipatične prošlosti“. Stoga i
naše razumijevanje bosanskohercegovačke povijesti i kulturne tradicije
valja osloboditi pseudomitskih predstava nacionalnog romantizma po
kojima smo „zid kršćanstva i mač islama i jezgro bogumilstva, kako smo
na granici carstva, religija, civilizacija, Istoka i Zapada, a u stvari samo
je u pitanju nedostatak razboritosti i kulturnog nivoa da se izjednače sve
religije i da se izjednače svi okupatori kao nosioci hegemonističkih težnji
i posljedica“,
103
da se, dodajmo, uvažavaju svekoliki i raznoliki kulturni
obrasci, bez obzira na kojem su valu historijskih gibanja doneseni,
asimilirani i prilagođeni. Razložna, davno napisana upozorenja Alije
Isakovića o nužnosti demistifikacije bosanskohercegovačke historije u
kojoj smo zapravo tragično sudjelovali u međusobnim sukobima „bilo
za čestitog cara, bilo za svijetlog sultana, bilo moćnog ćesara“
104
još uvijek
nisu našla pravog odjeka u našoj ideologiziranoj, etnocentričkimisključi-
vostima opterećenoj historiografiji. „Čitalac treba kao i uvijek u balkanskoj
historiografiji znati da njoj nepristrasnost nije vrlina“
105
, upozorio je Eric
Habsbawm na tu znanstvenu nepouzdanost historiografije koja i danas
nudi predstave „izmišljene prošlosti“ imaginirane na epskim predajama
herojskih podviga žrtvovanja i zatočništva. Paradoksalno je, međutim, da
su ti procesi demistifikacije začeti čak i u epskoj pjesmi, kad se umjesto
epsko-agonalne heroike i deseteračkih mejdana gdje su Krajišnici simbo-
ličko-alegorijske figure i zatočnici totius Christianitasa i vascijelog
Islamijeta ukaže opće iskustvo tragičnog krajinskog postojanja na raz-
međima historijskih razbojišta:
„Oj Krajino, krvava haljino!
Ovakva je krvava Krajina:
S krvi ručak, a s krvi večera,
Svak krvave žvače zalogaje
Nigda bijela danka za odmorka.“
(Lički Mustajbeg i Orlanović Mujo)
60 PREGLED
103
Alija Isaković, Epska tradicija i naša zbilja, Neminovnosti, Univerzal, Tuzla,
1987, str. 75.
104
O. c., str. 75.
105
Eric J. Hobsbawm, Nacije i nacionalizam, Program, mit, stvarnost, prijevod
Nata Čengić, Novi Liber (Biblioteka Erasmus; IV), Zagreb, 1993, str. 70.
Takvo je, konačno, i ono često citirano pismo koje udbinsko-lički
kapetan Mustafaga Hurakalović (epski Mustajbeg Lički) 1684. bosančicom
piše harambaši Petru Smiljaniću u kojem mu čestita na nagradi koju je
njegovom sinu harambaši Iliji Smiljaniću dodijelio dalmatinski providur
Leonardo Foscolo. Upismu ne nalazimo ništa od klišetirane uglađenosti
diplomatskog stila, ni od epske retorike vjersko-nacionalne netrpeljivosti,
nego se u iluminativnom vidu intertekstualnog citatnog prelijevanja
spomenute epske pjesme o Mustajbegu Ličkom i njene epistolarne
palimpsetske obnove raskriva puna svijest o bliskosti i zajedničkim
korijenima tragično sukobljenih Krajišnika.
106
Tri stotine godina kasnije, opet u fikcionalnomtekstu, u pripovijetki
Kaimija, Derviš Sušić će u daljnjoj demistifikaciji romantičarsko-nacio-
nalnih vizija prošlosti do kraja dekonstruirati mitsko-legendarne predstave
o nacionalno-konfesionalnimmejdanima i junacima što će ih u sugestivnoj
stilskoj preregistraciji epskog narativa izreći ne slučajno Budalina Tale,
a Skender Kulenović u romanu Ponornica burlesknim parodiranjem
epskog dvoboja cirkuskih pajaca „Švabe“ i „Turčina“, alegorijskih figura
i komičkih maski „dviju carevina-utvara“ nad ambisombosanske ukletosti,
kao i slikomtragičnog ishoda konjskih utrka, koje su se na kraju izmetnule
u agonalni sukob „dviju vjera“.
„Oistini o junaštvima da i ne govorim, bruka jedna. Eto, jednom,
posla mene Lički Mustajbeže da mu gdje u Kotarima otmemdva
dobra vola orača. Ja ukradoh dva dobra vola orača. Zajmiše
me od mora katane, ali ja, nekako, moleći Boga, umakoh.
61 PREGLED
106
„Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru
Smiljaniću poklon i vele drago i ljubeznivo pozdravljenje kako bratu i prijatelju našemu.
Čudimo se v.m. da nam nigdir list ne doćo od vas budući s našim ocom prijatelj. Toliko
li mislite da mi nismo ništa posli oca vri(d)ni. Molimo v.m. ako ne bude koje oprave, ča
smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu ćeneralu, molimo v.m., ako ča vidite da
ne bude mira dajte nam na glas po prijateljsku skrovito, molimo v.m. i pozdravljaše
vas naša mati i moljavše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hocemo vam
uslati. Molimo v.m., pozdravite nam od naše strane sina Vašega harambašu Iliju. Čuli
smo da je junak na toj krajini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo
jedno pero sokolovo za č je za nj. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu sitnu
karabinu, ča znate da tribuje vira moja, hoćemo mu je pošteno jizpraviti. I Bog vas veseli.
I molimo vas Ilija da nam ušaljete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli,
amin“ (Citirano prema: Krajišnička pisma. Odabrao i priredio Muhamed Nezirović,
Bošnjačka književnost u 100 knjiga, knjiga 5, BZK Preporod, Sarajevo, 2004, str. 245).
Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih život mirno
proživio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove
sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svome kulašu iz
zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Anđeliju.“
107
„Na svojoj vjekovnoj trci pouzjahaće popodne još jednom
svoje konje tri vjere, islamska, ortodoksna i katolička, dvije,
zapravo, naša ‘turska’ i dvije njiihove, koje za nas čine jednu,
‘đaursku’.
‘Naša’ je ostala da strši ovdje kao badrljak prestarjele carevine
koja se duboko povukla, a ‘njihova’ je pod čvrstim zaštitnim
žezlom svoje, koja se na ovim stranama duboko zajezerila,
svojim neviđenim redom u svemu, ali joj se ipak na dnu, sve
je više takvih znakova, nešto prijeteći komeša i uspinje, i to
od ortodoksa; trke dakle između dviju carevina utvara, jedne koja
je sada samo to, i druge, koju teško da će minuti ista sudbina.“
108
Ovakvi su primjeri, međutim, izuzetno rijetki pa je dvadesetak
godina nakon Isakovićevog teksta Nirman Moranjak-Bamburać u tekstu
Poetika i ideologija na sličan način upozorila da se u našem razumi-
jevanju književne tradicije ništa nije izmijenilo i da umjesto o dobrim i
lošimgospodarima valja napokon govoriti o promjeni kulturnih paradigmi
i književnih procesa što su se smjenjivali u stoljećima iza nas.
„Kroz povijest Bosne i Hercegovine vidljivo je da smjena
kulturnih imperijalnih obrazaca sa sobom donosi i smjenu
poetika, tako da bi valjalo upotrijebiti instrumentarij postkolo-
nijalne kritike za nova iščitavanja i instrauriranje rekonstruktivnog
govora o kolektivnom identitetu, nasuprot normativnom, koji
u ideologijskom smislu ne potura toliko lažnu sliku stvarnosti,
koliko se krije iza potvrđivanja jedne stvarnosti.“
109
62 PREGLED
107
Derviš Sušić, Pobune, Izabrana djela, knj. 2, Oslobođenje, Sarajevo, 1986,
str. 61.
108
Skender Kulenović, Ponornica, Muslimanska književnost XX vijeka, knj. XI,
Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 351.
109
Nirman Moranjak-Bamburać, Ideologija i poetika, Radovi Filozofskog fakulteta,
Sarajevo, 2000, str. 108.
Utomrekonstruktivnomčitanju možda se tragizambosanskih i južno-
slavenskih idiosinkrazija u zrcaljenju podsvjesno-iracionalnih poriva i
protivrječnih senzacija odbojnosti i privlačnosti u doživljaju Drugog
najlakše može prepoznati u dvjema paradigmatičnimscenama iz Andri-
ćeve pripovijetke Kod kazana i dijaloga Tome Galusa i mladog bega
Bahtijarevića u romanu Na Drini ćuprija, a onda posljedično i u protiv-
rječnimrazumijevanjima orijentalističkih stereotipa u djelu Ive Andrića.
U pripovijetki Kod kazana Mehmedbeg Biogradlija, „janjičar i
istinski ratnik“ koji se „pored rakije (...) truje i makovim zrnevljem koje
uzima u madžunu od urmi ili pomorandžine kore“, u profanom, blas-
femičnom razumijevanju vlastite kulture svedene na ljepotu čulnog
iskustva i uživanja, bogohulno će u ponoćnom razgovoru s fra Markom
Krnetom s neskrivenom mržnjom poreći i svaki smisao kršćanske
religije i kulture:
„Mračna stvar, krst! Mračno je sve što se krstom krsti! Hiljadu
godina mijesite mrak, pa nikad ništa! Ne dižete glavu ispod krsta.
To vam je kazna. Vi ste protiv božijeg dara i stvorenja! Šta se
može? Kršten narod, nesrećan narod.“
110
S druge strane, u romanu Na Drini ćuprija Marxov često citirani
stav: „Sie können sie nicht vertreten, sie müssen vertreten werden“
(Oni ne mogu sebe predstavljati, oni moraju biti predstavljeni) dobit
će našu bosansku inačicu u egzaltiranom stavu Andrićeva Tome Galusa
koji, ponesen idejama jugoslavenske nacionalističke omladine, poriče
sposobnost i mogućnost znanstvene samospoznaje bošnjačke inteligencije:
„Vi jeste orijentalci, ali se varate kad mislite da ste pozvani da
budete orijentalisti. Vi uopšte nemate zvanje ni prave sklonosti
za nauku.“
111
Žestinu Galusova poricanja mogućnosti Bošnjaka da se znanstveno
bave vlastitom kulturom i sposobnosti da sami sebe predstavljaju prati
potomnaratorov zaključak da „oni kao ovaj muslimanski mladić, begovski
unuk, nose svoju filozofiju u svojoj krvi, žive i umiru po njoj, ali ne
63 PREGLED
110
Ivo Andrić, Kod kazana, Sabrana djela, knj. VI, Mladost – Prosveta – Državna
založba – Svjetlost, Zagreb – Beograd – Ljubljana – Sarajevo, 1967, str. 68.
111
Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Sabrana djela, knj. I, navedeno izdanje, str. 270.
umeju da je iskažu rečima niti osećaju potrebu za tim“.
112
A, zapravo,
prisiljeni na šutnju, i fra Marko i Bahtijarević su lišeni prava na vlastitu
artikulaciju, njima je oduzeta mogućnost samoreflektiranja, oni su
osuđeni da budu predstavljeni.
U Galusovim stavovima i naratorovom komentaru nije, naravno,
teško prepoznati gotovo doslovnu parafrazu stereotipa o „karakterologiji
bosanskih muhamedovaca“ što su ih, kao sukus „orijentalističkog arhiva“
srpske nacionalromantičarske ideologije druge polovine 19. i prve
polovine 20. vijeka, saželi Stojan Novaković i Jovan Cvijić. „Jezik
apstrakcije, jezik misli, ono što je, tako reći, u svakom jeziku najlepše,
njima je zapečaćeno“
113
, pisao je Stojan Novaković, dok su prema Jovanu
Cvijiću „bosanski muhamedovci“ nesposobni za modernu naučnu
misao jer su zadržali „neki okamenjeni, jamačno srednjovekovni način
mišljenja“.
114
Književno djelo Ive Andrića danas se sve više ukazuje i razumijeva
kao paradigmatično „mjesto gdje se stvara ideologija“, „bojno polje i
poprište“ žestokih prečitavanja „tekstualnih tragova prošlosti“ u simplifi-
ciranom razumijevanju retoričkih strategija novog historicizma i kritike
orijentalističkog diskursa, s jedne strane, i – s druge strane, tradicionalnog
esencijalističkog estetizma koji hipostazom autonomnosti književnog
svijeta poriče kontekstualnu i kotekstualnu „kontaminaciju“ književnog
teksta ideologijskim sadržajima. A sve to onda posljedično rezultira
paralelnim i antagonističkim ritualima demonizacije ili beatifikacije
Andrićeva „lika i djela“. Pritom, i jedni i drugi zaboravljaju da, naravno,
nema ideologijski nepristrasnih naracija, ali da, isto tako, nema ni „nevinih“
interpretacija i da se u svakoj poetici kulture odvija neprekinuti proces
raznolikih tumačenja i „prerađivanja“ povijesnog smisla u mnogoglasju
eksplikativnih oblika i retoričkih strategija kojima se, između ostalog,
otkriva i „historičnost tekstova“ i „tekstualnost historije“, ali da je i
novohistoricistički metod tek jedan od brojnih vidova razumijevanja
književnosti, nesvodive na puku ilustraciju ideološki, navodno, monolitne
diskurzivne prakse. Isto bi se moglo reći i s romantizmomuspostavljenom
64 PREGLED
112
O. c., str. 270.
113
Stojan Novaković, Balkanska pitanja i manje istorijsko-političke beleške o
Balkanskom poluostrvu 1886–1905, Beograd, 1906, str. 21.
114
Jovan Cvijić, Govori i članci, I, Beograd, 1921, str. 260.
predstavom o „estetskoj autonomnosti književnog svijeta“, kao da
književni tekst – kako je to istaknula i Nirman Moranjak-Bamburać –
ne reflektira ništa iz historijske zbilje:
„Lijepi san o ‘slobodnom geniju’ je samo utopija, jer njegova
‘sloboda’ itekako može poslužiti za različita ideološka obliko-
vanja, a za oblikovanje nacionalnog identiteta kao nosive
ideologeme suvremene povijesti, uvijek i služi.“
115
Upravo je u tomsmislu u tekstu Pisac na osami (Upotreba Andrićeve
književnosti u ratu u BiH) Ivo Žanić upozorio na kompleksnost odnosa
književne i historijske zbilje u Andrićevom djelu, etičke i estetske sa-
obraznosti i odgovornosti na kojima jednako počiva i književni tekst i
interpretativni čin:
„Književna je stvarnost autonomna stvarnost, ona postoji unutar
vlastitih zakonitosti i živi vlastitim životom, ali ipak nastaje
u okviru određene povijesne zbilje i, jednomnastavši, na tu zbilju
povratno djeluje, suoblikuje je i dograđuje, među ostalim, i tako
što Andrićeve romane i priče čitaju oni koji danas odlučuju o
Bosni i Hercegovini i na osnovi njih stvaraju ovakve ili onakve
zaključke. Utoliko ‘slučaj Andrić’ uistinu otvara mnoga realna
pitanja o odnosu književne i izvanknjiževne stvarnosti, postu-
latima stvaralačkog postupka, odgovornosti autora za recepciju
djela, tendenciji u književnosti i njenoj ideologizaciji, bilo da je
provodi samautor, bilo njegovi zvani i nezvani, dobronamjerni
i zlonamjerni tumači.“
116
Kritički pristup književnom tekstu u tom smislu i danas nužno
zahtijeva kako propitivanje „vrste pređe i načina tkanja“ (V. Šklovski), tako
i onih ponornih, polifonih i heteroglosnih procesa proizvodnje ideoloških
sadržaja i u činu pisanja i u činu čitanja jer se „svaka literarna činjenica
pojavljuje (…) kao rezultanta dviju sila: unutrašnje dinamike strukture
i spoljašnje intervencije“.
117
65 PREGLED
115
Nirman Moranjak-Bamburać, Ideologija i poetika, o. c., str. 107.
116
Ivo Žanić, Pisac na osami (Upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH),
Erazmus, Časopis za kulturu demokracije, Zagreb, listopad 1996, br. 18, str. 48.
117
Jan Mukaržovski, Uz češki prevod „Teorije proze“ Viktora Šklovskog, Književna
kritika (Beograd), VI/1975, str. br. 3, str. 67-68.
Raznolikost kritičkih interpretacija Andrićevog književnog teksta
ne zasniva se, međutim, samo na kolektivnom horizontu očekivanja ili
književnoj kompetenciji interpretativnih zajednica. Interpretativni čin
podrazumijeva i individualnu kompetenciju čitanja i razumijevanja
književnog svijeta, baš kao što su i Andrićevi fikcionalni i nefikcionalni
tekstovi, između ostalog, izraz nesumnjivih etno-kulturalnih, ideologijskih
i tradicijskih interpretiranja historijskog svijeta, ali i individualnog čina
transpozicije životne u umjetničku činjenicu snagom autorske ekspresije
i estetske sugestije (ne)podložne nasilju kolektivnih ideoloških naloga,
ali i ličnih idiosinkrazija. Značenja književnog teksta ni u činu pisanja ni
u činu čitanja ne proizvodi apstraktna, „transcendentalna svijest“ Autora
i Čitaoca, književni tekst u svakom novom čitanju otkriva dinamičnu,
vazda promjenjivu sliku i individualne i kolektivne ideološke semantizacije
društvene zbilje učinkom „unutrašnje dinamike strukture i spoljašnje
intervencije“.
Sve ovo upućuje na potrebu smirenijeg razgovora o Andrićevim
orijentalističkimnazorima jer se na kraju čak i kod onih književnih znan-
stvenika koji inače, s pravom, inzistiraju na razlikovanju, ali i uslovljenosti
teksta i izvantekstovnih relacija i sadržaja historijske zbilje i estetske
imaginacije u konačnom sudu navlas istom retorikom a različitim zak-
ljučcima o Andrićevoj „ljubavi“ ili „mržnji“ prema bosanskomuslimans-
kome svijetu ta razlika posve pobrisala:
„Usuđujemse izreći da u cjelokupnoj bosanskoj (pa i bošnjačko-
muslimanskoj) književnosti nema pisca koji je s takvim rafi-
niranim suživljavanjem i s takvim ponornim ko-sentimentom
razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih
Muslimana, kao Ivo Andrić.“
118
„Gotovo da nema književnika u ‘jugoslovenskoj literaturi’ koji
je s tolikom odbojnošću i tako mračnim tonovima slikao cijeli
jedan narod i njegovu povijest zbog toga što pripada drugom
civilizacijskom krugu.“
119
66 PREGLED
118
Ivan Lovrenović, Bosanski Andrić, Bosna, kraj stoljeća, Durieux, Zagreb,
1996, str. 127.
119
Esad Duraković, Andrićevo djelo u tokovima ideologije eurocentrizma. U
knjizi: Andrić i Bošnjaci, BZK „Preporod“, Tuzla, 2000, str. 139.
Ovimnepomirljivo suprotstavljenimsudovima o prirodi odnosa prema
Bošnjacima u Andrićevom djelu svedenim na psihološko-emocionalne
kategorije ljubavi i mržnje, u tekstovima koji, navodno, „prijete“ da budu
sažetak homogenih bosanskih „interpretativnih zajednica,“
120
Zdenko
Lešić, sasvim u duhu Saidova orijentalizma, ne amnestirajući, dakle,
Andrića od njegovih nesumnjivih orijentalističkih nazora prisutnih,
naravno, u njegovim i fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima, isto-
vremeno uključuje lacanovski paradoks drugosti (što je u osnovi i Saidova
učenja) u kojem u drugome možemo vidjeti obrnutu sliku nas samih:
„Na ovome mjestu“, kaže Lešić, „ne možemo a da se ne sjetimo
Andrića i njegovih slika ‘Istoka’ i ‘Istočnjaka’ koje nesumnjivo
predstavljaju naš prilog zapadnoeuropskoj tradiciji orijentalizma,
s karakterističnom mješavinom odbojnosti i privlačnosti. Ali
ovdje moramo dodati da ni uAndrićevimslikama, kao većinom
ni u onim tekstovima koje je Said analizirao, nema mjesta za
mržnju, kako neki misle, jer se te slike realiziraju upravo kao
lacanovski paradoks: slike drugih nas mame, jer vjerujemo
da u drugosti možemo vidjeti obrnutu sliku nas samih.“
121
Lešićevom u osnovi prihvatljivom ali i nešto pojednostavljenom
tumačenju i Lacanova i Saidova, a onda – posljedično – i Andrićeva
razumijevanja i predstavljanja drugosti kao benigne, obrnute slike nas
samih, valja dodati da nije riječ o racionalnom vjerovanju nego podsv-
jesnom, iracionalnom procesu u kojem se ambivalentnim doživljavanjem
privlačnosti i odbojnosti uspostavlja svojevrsni kulturalni demonološki
arhiv i katalog orijentalističkih slika i predrasuda, koje također ne možemo
previdjeti.
67 PREGLED
120
Temeljni stavovi teorije recepcije od Jaussova kolektivnog horizonta očekivanja,
Iserova impliciranog čitaoca i narativnih strategija kao sredstva komunikacije, sve do
razumijevanja kompleksnih vidova interpretativnih strategija i književne kompetencije
interpretativnih zajednica Stanley E. Fisha, svedene su danas u nas, nažalost, na profanost
ideologijskih sadržaja etnonacionalnog razumijevanja horizonta očekivanja slijedom
konsenzualnog antagoniziranja prema navodno „neprijateljskim“, drukčijim i suprot-
stavljenim zajednicama.
121
Zdenko Lešić, Nova čitanja: Poststrukturalistička čitanka, Buybook, Sarajevo,
2002, str. 106.
Aupravo ta mješavina „odbojnosti“ i „privlačnosti“ nazire se u fra
Markovoj obuzetosti strašnommišlju da „božje i đavolje nije jasno ni pravo
podijeljeno“: dok sluša blasfemične riječi Mehmedbega Biogradlije u
njegovomliku prepoznaje lik svetitelja što ga je vidio u nekoj rimskoj crkvi:
„Fra Marko bi nehotice podizao pogled sa posla i posmatrao
Turčina. Ta zabačena glava, to blijedo lice sa zelenimsjenkama,
zapaljene oči, sve ga je podsjećalo na nešto daleko i uzvišeno:
na glavu jednog sveca koju je vidio na slici u nekoj od rimskih
crkava. Ma koliko da se branio od tog griješnog poređenja koje
ga je zbunjivalo, ono se vraćalo i nametalo neodoljivo kao napast.
To je glava nepoznatog svetitelja, mučenika: isti zanos, isti sjaj
očiju i izraz uzvišenog bola. I da napast bude potpuna, ta glava
što podsjeća na svetitelja govori, evo nerazumljive, sramotne
i bogohulne stvari. Sve to dolazi fra Marku kao ružan san, pun
mučnih protivrječnosti.“
122
Nije, naravno, teško analizomAndrićeve disertacije i niza sličnih
„iskamčenih, po volji prilika pisanih tekstova“ (I. Lovrenović) prepoznati
„kakve je još idejne polutante, goleme komplekse pizme i idiosinkrazije
nosio u sebi“ ali je važno uočiti kako to kaže Vedad Spahić da „u samoj
priči, međutim, loša vanestetska namjera ne difamira funkciju teksta“ jer
„tekst (struktura, svijet djela) je ponekad vrlo samosvjestan i posjeduje
vlastite odbrambene mehanizme protiv zloupotreba“.
123
Sve ovo, čini mi se, obavezuje da napokon napustimo epsko-agonalnu
osnovu naših južnoslavenskih književnohistorijskih naracija, da i u
kritičkom prečitavanju srpsko-hrvatske orijentalističke skrame što je
talože „mrene naših očiju“ (S. Kulenović) valja uvijek imati na umu da
smo i mi uvijek nekomdrugomDrugi i predmet kolektivnih mistifikacija,
stereotipnih viđenja i hereditarnih socio-povijesnih predstava i opterećenja.
Zato bi sada bilo sasvim pogrešno u rekonstruktivnom postkolonijalis-
tičkomdiskursu i prečitavanju praviti i vlastiti katalog opskurne biblioteke
orijentalističkih tekstova, valja se zadržati samo na paradigmatičkim
obrascima koji svjedoče da se i negativna viđenja i posvajanja bošnjačke
68 PREGLED
122
Ivo Andrić, Kod kazana, navedeno izdanje, str. 69.
123
Vedad Spahić, „Hljeb od javorove kore“, u: Tekst, kontekst, interpretacija, str.
156-157.
književnosti susreću i danas, gotovo po inerciji naslijeđenih stereotipa
koji se smatraju gotovo općim mjestom imagologije.
U prvom slučaju, ilustrirat ćemo to oprečnim zaključcima što ih
Dean Duda u knjizi Priča i putovanje
124
izvodi u povodu dva identična,
apriornim predrasudama opterećena viđenja što ih u svojim putopisima
objavljenim nekako istovremeno bilježe anglikanski svećenik Gleig s
putovanja po Hrvatskoj (1837) i hrvatski putopisac Matija Mažuranić
sa putovanja po Bosni (1839-1840).
Slučaj gospodina Gleiga, anglikanskoga svećenika kojeg su na
putovanju po Hrvatskoj pretukli hrvatski seljaci i koji je „po odlasku iz
Hrvatske u nekoliko inozemnih novina objavio zapise sa svoga
putovanja u kojima navodi kako je stradao od hrvatskih ‘barbarous and
rufiaus’
125
eksplikacijski je dvostruko posredovan. Pozivajući se na
prvu reakciju na Gleigov putopis što ju je pod naslovom „Obrana proti
klevetnomu jednom nasernutju na Horvate englezkoga putnika Gleiga“
objavio Slovak Dragutin (Karel Georg) Rumy,
126
Dean Duda u pomnoj
interpretaciji dekonstruira eurocentričke stereotipe Gleigove i sasvim
u duhu Saidove kritike orijentalizma zaključuje: „Za nj su svi isti.
Njegova percepcija ne priznaje razlike jer za njih jednostavno nije
spremna. (...) Je li njegova grubost posljedica unaprijed stvorene slike
ili su mu i hrvatski seljaci dali povoda za nju? Zašto ih doživljava kao
barbare i razbojnike?“, pita se autor sugerirajući na kraju Rumyjevom
usporedbom „engleskog odnosa prema irskim katolicima“ da „Gleig
postaje reprezentantom jednoga načina odnosa prema ljudima koji s
Hrvatima dijele istu vjeru“.
127
Sasvim je, međutim, drukčiji Dudin pristup u interpretaciji Mažu-
ranićeva putopisa Pogled u Bosnu iz 1842. godine u kojem, kako to
predočava Duda, „neobaviješteni putnik putuje iz jednog civilizacijskog
ili kulturnog kruga u drugi“, „njegov je itinerer smješten u vjerovatno
najopasniji dio onodobne Europe“ i zato na tom putovanju doživljava
„pogibelj do pogibelji u nepoznatom svijetu, istodobno surovom i
69 PREGLED
124
Dean Duda, Priča i putovanje: Hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni
žanr, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
125
O. c., str. 19.
126
Danica, Zagreb, V/1839, br. 35, str. 138-139.
127
Dean Duda, o. c., str. 21.
mističnom“ jer se „mentalni stavovi bosanske, točnije turske sredine
razlikuju od putopiščevih“
128
(istaknuo E. D.). Na kraju će autor ilustrirajući
to putopiščevim sukobom sa djecom, za razliku od Gleigova sukoba
sa hrvatskim seljacima, zaključiti da Mažuranićev putopis „ostavlja
završni dojamponiženosti kršćanskoga svijeta u Bosni“ pa će zato „svatko
tko ima suvislije književno iskustvo steći dobar uvid u bosansku situaciju“,
timviše što Mažuranić na kraju donosi i Različne opaske o Bosni, „bosanski
leksikon“, u kojem„ispisuje stečeno znanje kao niz natuknica o bosanskoj
svakodnevnici“.
129
A da bi taj nedvosmisleno orijentalistički diskurs
Dudine interpretacije više negoli i Mažuranićeva putopisa, dobio punu
potvrdu u dijaboliziranju „bosanske turske krajine“ on će taj svijet posve
„orijentalizirati“ i antagonizirati putopiščevom, kao što je antagonizirao
Gleigovo anglikanstvo naspram irskog i hrvatskog katoličanstva:
„Na posljetku, ako itinerarij predstavlja znak, onda je Mažu-
ranićev put po Bosni na prijelazu iz tridesetih u četrdesete
godine XIX vijeka zasigurno prava pustolovina, pomalo slična
onoj što ju je u Egiptu polovicomstoljeća doživjela nizozemska
znanstvenica Alexandrine Tinne, koja je u Kairu živjela
orijentalno odjevena s arapskomposlugomi crnačkimrobovima,
da bi je u ekspediciji na rubu Sahare umorili Tuarezi.“
130
Udrugomslučaju, neodrživost srpsko-hrvatskih posvajanja bošnjačke
literature, što se može pratiti stoljeće i po, također je neskriveni oblik
lišavanja identiteta, poricanja bošnjačke kulturalne samobitnosti, što je
lahko uočiti već uzgrednim citiranjem paradigmatičnih izvoda iz
tekstova recimo Jovana Deretića i Slobodana Prosperova Novaka o
alhamijado književnosti u kojima se vidi taj silan napor dovijanja kako
objasniti neobjašnjivo. Tako Jovan Deretić, obnavljajući Vukovu nacional-
romantičarsku tezu o Srbima tri vjerozakona, piše da „multietničnost i
multikulturalnost srpske književnosti jesu svojstva kojima ona više
nego i jednoj drugoj svojoj osobini duguje svoju asimilatorsku moć“,
pa zahvaljujući njoj, pošto je „u tursko doba srpska crkvenoslavenska
književnost izgubila nekadašnju kreativnu moć“, tu stvaralačku prazninu
70 PREGLED
128
O. c., str. 160 i 161.
129
O. c., str. 160.
130
O. c., str. 162.
može da popuni „islamska literatura pisana ili na orijentalnim jezicima
ili na domaćemidiomu arapskimpismom(alhamijado literatura) i ćirilicom,
katolička franjevačka literatura na domaćim dijalektima i na latinskom,
literatura španskih Jevreja Sefarda na jevrejskom idiomu španskog
(ladino) i na hebrejskom“.
131
Nasuprot Deretiću, Slobodan Prosperov Novak alhamijado književnost
proglašava hrvatskim književnim naslijeđem:
„Tijekom 17. stoljeća u Bosni, ali i u krajevima sjeverno od
Save nastao je čitav niz pjesničkih tekstova pisanih arapskim
pismom ali na istom onom jeziku što su ga Matija Divković i
Bartul Kašić nazivali slovinskim, ilirskim ili bosanskim, dakle
na istom onom jeziku na kojem su pisali Ivan Gundulić i Juraj
Habdelić, Ivan Tonko Mrnavić i Junije Palmotić“, naglašavajući
da je „najpoznatiji među njima svakako Muhamed Uskufi Havaji
(!) koji je pisac izuzetno zanimljivog tursko-hrvatskog (!)
rječnika koji se zvao Potur Šahdi (!) ili ako to prevedemo na
suvremeni jezik Mali novi Turčin po Šahdijevoj metodi (!!!)“.
132
Tako kod Prosperova Novaka Hevaji postaje Havaji, tursko-bosanski
postaje tursko-hrvatski rječnik, Potur-Šahidija postaje Potur Šahdi, a
prijevod Mali novi Turčin po Šahdijevoj metodi „novohrvatska“ je inačica
jednako karikaturalnog „starosrpskog“ prevoda što ga je u tekstu Srbi Muha-
medovci i turska pismenost 1869. godine „sočinio“ Stojan Novaković:
„Kad se Potur-šahidije po tumačenju g. Blau-a na srpski prevede
izlazi ‘Poturica po načinu Šahidinu’ tj. nauk za učenje turskoga
jezika po Šahidinu načinu.“
133
Ovu nekompetentnost Slobodana Prosperova Novaka i bizaran
spoj arogancije i ignorancije u njegovom tekstu veoma dobro je uočio
i Vedad Spahić: „Književnost se ne može pokrasti a vanznanstveno
71 PREGLED
131
Jovan Deretić, Put srpske književnosti, Mala biblioteka SKZ, Beograd, 1996,
str. 326.
132
S. P. Novak, Povijest hrvatske književnosti, svezak I, Raspeta domovina, Split,
2004, str. 171 i 172.
133
Stojan Novaković, Srbi Muhamedovci i turska pismenost, Glasnik Srpskog
učenog društva, Beograd, 1869, str. 238.
motivirane inkluzije se ne mogu spriječiti“, naglašava Spahić i u pomnoj
analizi pokazuje da se iza Novakove aproprijacije starije bošnjačke
književnosti otkriva zapravo „mizerija neobaviještenosti neprimjerena
znanstveniku Novakova imena i ugleda“.
134
Isto bi se moglo reći i za
način na koji su u hrvatski ili srpski književnopovijesni niz bošnjačku
književnost sistematski ili uzgredno u novije vrijeme uključivali
Dubravko Jelčić, Krešimir Nemec ili Božidar Petrač, odnosno Predrag
Palavestra, Jovan Deretić ili Staniša Tutnjević. Njihovi su tekstovi
nerijetko čudna smjesa neskrivenih orijentalističkih nazora i grotesknog
nastojanja „pripitomljavanja“ i adoptiranja bošnjačkih pisaca s providnim
obnavljanjem teze o svojevoljnom „opredjeljivanju“ bošnjačkih pisaca
čas za srpsku, čas za hrvatsku nacionalnu književnost. Političko nasilje
poricanja kulturnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka i odricanje
mogućnosti vlastitog etnokulturalnog samodefiniranja i predstavljanja što
je trajalo sve do sredine šezdesetih godina XXvijeka (pa otud i iznuđeno
„opredjeljivanje“ bošnjačkih pisaca za srpsku ili hrvatsku književnost)
i danas se koristi kao argument aproprijacije bošnjačke književnosti u tokove
hegemonističkih kulturnih matica. Pritomse oni dublji procesi prožimanja
literarnih tradicija, što je dragocjena vrijednost prisutna u raznolikim
vidovima u svim južnoslavenskim književnostima, zanemaruje a ističe
profana, netačna i neodrživa teza da je „muslimanska književnost svoj
nacionalni identitet i kvalitet sticala postupno i sa zakašnjenjem, te da je
u međuvremenu egzistirala u okviru srpske ili hrvatske književne svijesti“.
135
Očiglednost političkih implikacija tih nastojanja „akulturacije“
bošnjačke književnosti uočena je i precizno definirana davne 1900.
godine u tekstu Čemu se imamo nadati?, objavljenomu časopisu Bošnjak:
„Mi Muhamedanci smo ostali po srijedi, i mi smo ona prevaga,
koja bi pomakla jezičke na tereziji za onu stranu na koju bismo
mi prešli. To dobro znaju Hrvati i Srbi, te oko nas oblijeću, na-
meću nam svaki svoje misli i ideje, a sve pod izlikom pro-
72 PREGLED
134
Vedad Spahić, „Prušac“ i ine književne starine; starija bošnjačka književnost u
„Povijesti hrvatske književnosti“Slobodana Prosperova Novaka. U knjizi Prokrustova
večernja škola, Bosnia Ars, Tuzla, 2008, str. 37 i 38.
135
Staniša Tutnjević, Muslimanska književnost na srpskohrvatskom jeziku u odnosu
prema srpskoj i hrvatskoj književnosti, Open Society Institute, Electronic Publishing
Program, 1999. http://rss.archives.ceu.hu/archive/00001055/01/55pdf, str. 10.
svjete. U tu svrhu je osnovan mostarski ‘Osvit’, neka hrvatska
pjevačka društva sa jedne strane, a mostarski ‘Srpski Vjesnik’
i ‘Bos. vila‘, ‘Zora’ itd. s druge strane.“
136
Stotinjak godina kasnije će i belgijski slavist Stijn Vervaet u tekstu
Svoje i tuđe u bosanskohercegovačkoj književnoj periodici (1878–1918)
uočiti tu istu nepouzdanost, relativnost i fluidnost nacionalnog identiteta
bosanskih muslimana, „srpskog po Vuku, hrvatskog po Starčeviću, boš-
njačkog po Kalaju i Kapetanoviću“, naglašavajući da je za sve ove ideo-
logije i političke koncepcije karakteristično shvatanje da se „muslimanski
identitet može uklopiti u identitet koji oni propovedaju, što objašnjiva
njihove uporne pokušaje nacionaliziranja muslimana, ali i saradnju musli-
manskih intelektualaca školovanih po zapadnom sistemu, u hrvatskim
i srpskimlistovima“.
137
Stoga će i Vervaet istaknuti političku instrumentali-
zaciju onovremene književne periodike i naglašeno nadmetanje u nacio-
naliziranju muslimanskih pisaca već i samim činom saradništva u
hrvatskim ili srpskim listovima:
„Ali, suočeni sa nametljivimsvojatanjemmuslimana u srpskim
i hrvatskimlistovima, muslimanski saradnici su se često nalazili
u čvrstom‘bratskom’ zagrljaju njihove nacionalne koncepcije i
oni bi pobegli na drugu stranu, ili se nekako pronalazili u vladinoj
koncepciji bošnjaštva.“
138
Obesmislenosti i uzaludnosti tih nastojanja, koja, evo, i danas traju,
RasimMuminović je u tekstu Povijesnost i nacionalitet još 1969. godine
napisao da se „čovjek ne može opredijeliti za ono što jeste, jer jeste, ali zato
se može opredjeljivati za ono što nije [...] ili možda zato što to drugi od
njega traže“.
139
Zato se i danas pred tim nastojanjima asimiliranja boš-
njačke književnosti i kulture uopće pseudoznanstvenim argumentima
nacionalno-romantičarske književne historiografije koja prirodnom i
73 PREGLED
136
Anonim, Čemu se imamo nadati?, Bošnjak, 10/1900, 11, 1, od 15. marta.
137
Stijn Vervaet, Svoje i tuđe u bosanskohercegovačkoj književnoj periodici
(1878–1918), u: Svoj i tuđ. Slika drugog u balkanskimi srednjoevropskimknjiževnostima,
Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2006, str. 211.
138
Isto, str. 209.
139
Rasim Muminović, Povijesnost i nacionalitet, Život, Sarajevo, 1969, br. 6-7,
str. 61-63.
spontanomprožimanju književnih iskustava i vrijednosti u južnoslavenskoj
interliterarnoj zajednici pretpostavlja groteskni čin širenja imperijalnog
kulturnog posjeda valja prisjetiti one sjajne demistifikacije srpsko-
hrvatskih nacionalističkih impostacija kulturnopovijesnih pripovijesti
što ju je davne 1885. godine izrekao Ilarion Ruvarac:
„Da čudne sličnosti i u imenu, i u radu i u sudbini među srpskim
Pantom i hrvatskimAntom! Naš Panta je srpski Anta, a njihov
je Anta hrvatski okrnjeni Panta, Panta je S(rećko)vić mlađi
brat hrvatskom Anti, a Anta S(tarče)vić stariji je brat našem
Panti, a čeda i emanacije su istog duha, istog otca i obojica
rade isti posao i traže ‘bilja od omraze’ i seju isto seme: seme
razdora među srodnom i najbližom braćom, među slovenskim
plemenima na jugu – koja su upućena jedno na drugo.“
140
Sve ovo upućuje na zaključak da se i danas čini izuzetno važnim u
definiranju statusa i modela izučavanja bošnjačke književnosti, istražujući
posebnosti njene poetike, prepoznavati je u onim složenim suodnosima
i bosanskohercegovačkog i južnoslavenskog kulturnopovijesnog konteksta
kao dinamičnog procesa amalgamiranja i prožimanja raznovrsnih
književnih odlika i oblika mimo etno-konfesionalnih aproprijacija i atribu-
iranja, inkluzija i „prevjeravanja“, u komparativnom postupku koji
podrazumijeva (konačno i zahtijeva) poštovanje i naporednih, susjednih
i drukčijih književnopovijesnih tekstova.
74 PREGLED
140
Ilarion Ruvarac, Prelaz s prikaza na kritiku [1885]. Citirano prema: Olivera
Milosavljević, o. c., str. 21.
UDK 16 (497.6)
Nijaz Ibrulj
BOSNIAPORPHYRIANA
Nacrt razvoja logike u Bosni i Hercegovini
BOSNIAPORPHYRIANA
An Outline of the Development of Logic in Bosnia and Herzegovina
Sažetak
U tekstu izlažem kratak nacrt razvoja logike u Bosni i Hercegovini
kroz nekoliko historijskih perioda: period osmanske okupacije i uprave
Carstva, period austrougarske okupacije i uprave Monarhije, period komu-
nističkog režima i uprave socijalističke Republike, te period od završetka
agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu do danas (Dejtonska Bosna
i Hercegovina) i uprave međunarodne zajednice. Usvakomod navedenih
perioda navedeni su organizacija obrazovanja, obrazovna paradigma
tog modela, status logike kao predmeta u obrazovnomsistemu toga doba,
glavne ličnosti koje se bave logikom(istražuju, predaju, pišu knjige), glavna
djela koja su nastala u svakom periodu i njihove temeljne ideje. Kao
osnovni tekst, kao osnovni udžbenik, kao motivacija logičkog promišljanja
i pisanja u svimrazdobljima obrazovanja u Bosni i Hercegovini prisutno
je djelo “Uvod” (grč. l:oz¸»¸¸ , lat. Isagoge, arap. Īsāġūğī) neoplatoni-
janskog komentatora Porfirija (Porphyrius). To mi je dalo za pravo da
uvedem sintagmu Bosnia Porphyriana.
Ključne riječi: logika, obrazovanje, školstvo, Bosna i Hercegovina,
Isagoge, Bosnia Porphyriana
Sumary
In this paper a short outline of the development of logic in Bosnia and
Herzegovina over several historical periods is exposed. The exposition
75 PREGLED
includes the period of the Ottomans’occupation of Bosnia and Herzegovina
and governing of the Empire, the period of Austro-Hungarian Empire
and governing of the Monarchy, the period of Communist regime and
governing of the Socialistic Republic and the period from the end of the
aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina to present
day (Post-Dayton Bosnia and Herzegovina) governing of the International
Community. Each period is described with its own organization of
education, the educational paradigm, the status of logic as a subject in
the educational system, the main persons working in logical science
(researching, lecturing, writing books and papers), the main works and
the main ideas. The text Introduction (gr. l:oz¸»¸¸ ; lat. Isagoge; arab.
Īsāġūğī), written by Porphyry, a neo-platonic commentator of Aristotle,
was present as the main text or main manual as a source of motivation for
the logical reflections and writings through all of the periods of education
in Bosnia and Herzegovina. This is the reason the syntagm Bosnia
Porphyryana was introduced in this paper.
Key words: logic, education, schooling, Bosnia and Herzegovina,
Isagoge, Bosnia Porphyriana
1. Uvod
Man tamanṭaqa tazandaqa.
Onaj ko praktikuje logiku,
postaje heretik.
1
O razvoju logike u Bosni i Hercegovini nije moguće govoriti bez
refleksije na kulturne, političke i društvene prilike u različitim etapama
njenog razvoja. Bosansko kraljevstvo, Osmansko carstvo, Austro-Ugarska
monarhija, Republika Bosna i Hercegovina (u sastavu Socijalističke
federativne republike Jugoslavije) i dejtonska Bosna i Hercegovina
76 PREGLED
1
Poznata zamjerka (sentenca) arapskih teologa upućivana arapskim helenistički
orijentiranim filozofima koji su u rasprave o temama u Kurʼ’anu uvodili aristotelijansku
logiku. Sentenca je nastala u srednjovjekovnoj raspravi, a Ibn Taymiyyah, u raspravi
Kitab ar-Radd 'ala al-Mantiqiyyin (Pobijanje logičara), ponavlja ovu sentencu u
svojem napadu na aristotelijansku logiku.
zapravo su historijske, kulturne, političke i ideološke sekvence koje se
sudaraju i konfrontiraju na ovompodručju, čiji se interesi i političke geo-
grafije i danas prepliću, i koje se ne mogu racionalizirati u jedan uzročno-
posljedični niti deskriptivni kontinuum po jednom principu.
Svrha rada poduzetog u ovom tekstu ograničena je na pružanje
informacije o činjenicama vezanimza logiku kao znanstvenu i filozofsku
disciplinu, za obrazovnu ulogu koju je imala i ima danas u dinamičnoj
društvenoj i političkoj interakciji kakva je na djelu u Bosni i Hercegovini.
O samoj dinamičnoj interakciji političke i društvene ontologije, o njenoj
logičkoj strukturi i intencionalnom karakteru, o ideološkoj matrici kao
“regulatoru” kontradikcija i tautologija kulturne i političke geografije ovog
prostora, o teoriji i historiji te interakcije u mentalitetskom backgroundu
naroda ovdje neće biti govora mada se neke refleksije neće moći izbjeći.
2
Treba reći u uvodu da u Bosni i Hercegovini nije bilo izvanškolskog
i izvanuniverzitetskog istraživanja i autorstva u oblasti logičke znanosti,
a prvo građansko društvo za razvoj logike i analitičke filozofije u BiH
nastaje tek drugog jula 2007. godine u Sarajevu.
3
Stoga je razumljivo da
77 PREGLED
2
Potpuna studija o razvoju logike u Bosni i Hercegovini koja šire navodi metodo-
loške i sadržajne pretpostavke valorizacije postojeće građe, u kojoj se uvodi kritička
umjesto kontrafaktička doksografija u interpretaciju navedene građe, i u kojoj se razmatra
utjecaj ideoloških sistema na nastanak sadržaja i forme te građe, bit će objavljen u
knjizi Nijaza Ibrulja pod naslovom Bosnia Porphyriana – jedna kulturna metafora
u 2010. godini.
3
U Sarajevu je drugog jula 2007. godine osnovano udruženje ACADEMIA
ANALITICA– društvo za razvoj logike i analitičke filozofije u Bosni i Hercegovini
(www.academia-analitica.org). Osnivač i predsjednik društva je dr. Nijaz Ibrulj, profesor
logike, analitičke filozofije, teorije spoznaje, filozofije jezika, kognitivne znanosti i
metodologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U planu društva je izdavanje elekt-
ronskog časopisa The Logical Foresight. Glavni projekt društva, čija je realizacija u
toku, jest Filozofska hrestomatija: Logika 1-4, u kojem se planiraju objaviti do 2012.
godine sljedeće knjige i tekstovi: Knjiga 1: Dijalektika. Silogistika. Logika terminorum
(Platon, Aristotel, Plotin, Boethius, Porphyrius, Ammonius, Dexippus, Simplicius,
Philoponus, Averroes, Ockham, Duns Scotus, Hispanus, Aquinas); Knjiga 2: Logički
atomizam (Boole, Frege, Russell, Wittgenstein, Carnap, Tarski, Quine, Gödel); Knjiga
3: Logički holizam i pragmatizam (Wittgenstein, Austin, Sellars, Strawson, Dewey,
Quine, Davidson, Searle, Putnam, Rorty); Knjiga 4: Logika i artificijelna inteligencija
(Turing, Denett, Minsky, Searle, Putnam, Churchland, Fodor, Newell, Simeon, Zadeh).
Te godine (2007) dr. Nijaz Ibrulj osnovao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
ZINK – prvi znanstvenoistraživački inkubator u BiH (www.ziink.wordpress.com)
kao akademski okvir za realizaciju znanstvenog interesa mladih istraživača u BiH.
je prirodni okvir za izradu jednog nacrta razvoja logike u Bosni i Herce-
govini upravo status logike kao discipline u obrazovnomsistemu bosansko-
hercegovačkog društva unutar različitih ideoloških sistema i na njima
zasnovanih režima. Onaj sadržaj ovog razvoja koji je vrijedno istaći iz-
dvojen je u tekstu (3. poglavlje) i dat mu je naslov Bosnia Porphyriana,
i taj naslov je jedna kulturno-duhovna sintagma koja je prvi put ovdje
uvedena (nadam se s razlogom!).
4
Isto tako treba reći da nema cjelovitih i od većeg broja istraživača
poduzetih istraživanja, kao ni istraživačkih radova o razvoju logike u Bosni
i Hercegovini. Postoje dva odvojena specijalistička istraživačka rada
vrijedna najveće pažnje: jedan potječe od prof. dr. Amira Ljubovića:
Logička djela Bošnjaka na arapskomjeziku (Sarajevo: Orijentalni institut,
1996), a drugi odakademika Serafina Hrkaća, ofm., (ordofratrumminorum):
Filozofijski manuskripti na latinskom jeziku u Bosni Srebrenoj (Mostar:
Ziral, 1998). Tek ova dva djela uzeta zajedno mogu biti polazište razumi-
jevanja djelovanja bosanskohercegovačkih pisaca u oblasti logike na
arapskomi latinskomjeziku u granicama kulturne baštine koju su stvarali
pripadnici islamske i katoličke konfesije u Bosni i Hercegovini u jednom
dužemperiodu. Ova dva istraživačka rada bit će obilno korištena u ovom
radu za predstavljanje statusa logike u tom vremenskom razdoblju. Što
se tiče suvremenosti, dostupne su nam knjige i mišljenja autora na
području logičke znanosti, kao i njihova uloga u akademskom i posebno
univerzitetskom radu.
2. Period upravljanja Osmanskog carstva
u Bosni i Hercegovini (1463-1878)
Nakon pada Bosanskog kraljevstva (1463), i nakon okupacije njego-
vog teritorija od Osmanskog carstva, Turci Osmanlije nametnuli su u
Bosni i Hercegovini forme vlasti organiziranog društva na drugomprincipu.
Carska struktura vlasti je na novoosvojenim teritorijima (ejaletima/pro-
vincijama) uvela, umjesto običajnih procedura i nepisanih zakona, insti-
tucionalne procedure i zakone. Time je uvedena kategorija državnog
aparata/uprave (administracije) i podanika carstva kojem su po osnovu
pripadanja pod jednu vlast na jednom širem teritoriju pripadala i prava
78 PREGLED
4
Sintagma je napravljena prema sintagmi Arbor Porphyriana – Porfirijevo stablo,
koje u jednoj logičkoj vertikali sadrži sve razlike od vrha do dna i od dna do vrha.
i obaveze. Na drugoj strani, osmanska organizacija uprave privilegirala
je određene društvene klase po porijeklu, po imovinskom stanju, po
vršenju javnih službi, kao i po konfesionalnoj pripadnosti.
2.1. Obrazovne paradigme, škole i predmeti
Turci Osmanlije kao islamski narod preuzeli su formu i sadržaj
kulturnog i vjerskog života arapske države i nastavili podizanje džamija,
mekteba i medresa, za čiju su izgradnju sredstva davali sultan i drugi
imućni ljudi. U džamijama, mektebima i medresama se sve do sultana
Sulejmana II (1520-1566) izučavao samo vjerski nauk, a nakon njegove
dopune uredbe o obrazovanju započelo je izučavanje i svjetovnih znanosti,
prije svega gramatike i logike, koje su mogle doprinijeti tumačenju i
interpretaciji sadržine Kur’ana. Unutar tako postavljene političke, konfe-
sionalne i kulturne komprese postojale su druge konfesionalne zajednice
(jevrejska, kršćanske), koje je carska vlast tolerirala, a koje su same iz
svojeg ustrojstva brinule o obrazovanju svojih pripadnika, i koje su
često bile u sukobu kako sa svojom hijerarhijom izvan Bosne Srebrene
(Bosna Argentina) u Beču i Veneciji, tako isto i sa turskom vlašću u
Bosni i Hercegovini [Hrkać, 1998, 7-45].
Temeljna obrazovna paradigma u Osmanskom carstvu bila je
ustanovljena konfesionalnom pripadnošću etničkih zajednica koje su
se formirale na tlu Bosne i Hercegovine. Carstvo je favoriziralo islamsku
vjersku pripadnost kroz ekonomski i pravni sistem, a cjelokupna institu-
cionalna obrazovna infrastruktura bila je određena tom činjenicom.
Otvarani su mektebi, odvojeni za muške i ženske polaznike, i miješani,
koji su pružali prvostepeno obrazovanje. U medresama i ruždijama, uz
predmete namijenjene konfesionalnom obrazovanju, predavala se i
logika kao važno znanje u razumijevanju i tumačenju pitanja povezanih
s vjeronaukom. Uisto vrijeme bosanski franjevci, koji su prisutni u Bosni
preko 700 godina, u vrijeme dominacije i ekskluziviteta islamske konfe-
sionalne zajednice na ovomtlu, iako nisu mogli osnivati na tomdijelu Bosne
Srebrene svoje studentate i imati svoja učilišta (gramatički, filozofski
i teološki studentati koji su postojali u dijelovima Provincije pod upravom
Beča i Venecije), samostalno su organizirali obuku za svoje pripadnike u
samostanima (Kraljeva Sutjeska, Kreševo, Fojnica) i slali ih u inozemstvo
na školovanje [Ibid., 251].
79 PREGLED
Međutim, po silabusima studentata iz drugih dijelova Provincije
koji su imali navedene studentate ili po popisu školskog gradiva (Elenchus
materiae) koje treba podučavati na učilištima franjevačkog reda vidi se
koliko je teološki nauk bio povezan sa izučavanjemlogike (summa logicae,
summulae logicales) u različitimperiodima sastavljanih od različitih autora.
Na taj način je izučavanje jezika i logike, odnosno izučavanje strukturalnih,
semantičkih i pragmatičkih svojstava jezika u svetim knjigama, odigralo
značajnu ulogu razvoja duhovnosti na ovom području uopće.
Od pada Bosanskog kraljevstva pod Osmanlije (1463) pa do okupa-
cije od Austro-Ugarske monarhije (1878) na području Bosanskog ejaleta
(provincije) unutar Carstva osnovan je veliki broj osnovnih muslimanskih
škola (mekteba) u većim gradovima, a najveći broj u Sarajevu. Realno
je, prema nekim autorima [Kasumović, 1999, 95], uzeti da je bilo oko
100 mekteba samo u Sarajevu budući da je uz svaku džamiju osnovan
mekteb. Zapravo je svaka mahala (gradska četvrt), kojih je u drugoj
polovini XVII stoljeća bilo oko 104, imala svoj mekteb.
5
Mektebi su
bili muški, ženski i miješani.
“Ugradovima prvog perioda osmanske vladavine to su bile ustanove
koje su najdirektnije učestvovale u postepenom učvršćivanju i širenju
orijentalno-islamske kulture uvođenjemu ovu sredinu osnovnih elemenata
islamske obrazovanosti” [Ibid., 143].
Iz džamija i mesdžida izrasle su i formirale se početkomXVI stoljeća
prve srednje i više škole u Bosni i Hercegovini – medrese i dershane. Stalno
otvaranje novih škola bilo je u vezi sa sve većim prelaženjem domaćeg
stanovništva (uglavnombogumila i pripadnika Crkve bosanske) na islam.
“Medresa kao bosanski oblik nižih i viših srednjih škola javlja se
u Bosni i Hercegovini početkomXVI stoljeća. Kao i mektebi, muallimhane
i drugi kulturno-prosvjetni objekti, i ove ustanove podizane su na inicijativu
pojedinaca kao vakufski objekti, što je bilo uobičajeno u cijelomCarstvu.
Istina, glavni dio školstva je u skladu sa organizacijomCarstva finansiran
iz fonda poznatog pod nazivomSandik/Beytul-Mal il Ganaim(Fond ratnog
plijena) u koji su prihodi pritjecali po osnovu ratnog plijena, iz rudnika
i petine od zarobljenika” [Ibid., 152].
80 PREGLED
5
Popis mekteba i šire podatke o svakom od mekteba u Sarajevu, Novom Pazaru,
Mostaru, Foči, Travniku, Banjoj Luci, Zenici i drugim mjestima u BiH vidjeti kod
dr. Ismeta Kasumovića [1999].
Prema istraživanjima dr. Ismeta Kasumovića [1999], rad u medresi
odvijao se na tri nivoa: na početnomse stjecalo osnovno znanje iz gramatike
i sintakse arapskog jezika, zatimaritmetike i geometrije te logike, retorike
i apologetike. Isti predmeti bili su podučavani i na drugom stupnju, ali
su udžbenici bili obimniji, dok su se na višemstupnju proučavale pojedine
grane šerijatskog prava, tumačenja Kur’ana, korpusa islamske tradicije,
hadisa itd.
U medresama su izučavani sljedeći predmeti:
a. tradicionalne znanosti, viši stupanj znanosti
(al-ulumu l-muqaddima)
1. morfologija (as-Sarf)
2. sintaksa (an-Nahw)
3. znanost o pojmovima (al-Wad‘)
4. etimologija (al-Ištiqāq)
5. geometrija (al-Handasa)
6. račun (al-Hisāb)
7. disputacija (al-Munāzara)
b. logika (al-Mantiq)
1. Isagoge (Isāgūgī)
2. Komentar Isagoge od Fenarija (Šarhu l-Fanārī)
3. Kompendij iz logike (Husāmu l-Kātī)
4. Komentar Metalia (Šarh -i Matāli‘)
c. apologetika (al-Kalām)
1. Glose na tedžrid (Hāšiyātu t-tagrīd)
Prve državne svjetovne škole u Bosni i Hercegovini bile su ruždije,
“otvorene prije okupacije, i pristupačne pripadnicima svih vjeroispovi-
jesti u Turskoj” [Ljubović, 1965: 139]. Nastavni jezik u njima bio je turski,
a po rangu su bile jednake nižimsrednjimškolama, neka vrsta građanske
škole iz koje se moglo upisivati i na medrese.
“Po svome postanku ruždije u Turskoj su mlađe škole. Usalnami za
1287. (1870/71) kaže se da su osnovane 1263. (1847), dakle u doba sultana
Abdul-Medžida. U drugoj polovini XIX vijeka susrećemo ih u Bosni i
Hercegovini. Sarajevska je najstarija” [Ćurić, 1965: 140].
UBosni i Hercegovini prije okupacije 1878. godine postojalo je preko
30 ruždija. Ruždije imaju, u odnosu na mektebe i medrese, posebnu
81 PREGLED
funkciju kao škole koje imaju manje konfesionalni, a više svjetovni
karakter. Upravo stoga nisu ni bile dobro prihvaćene od muslimana u
Bosni i Hercegovini, koji su djecu radije upisivali u konfesionalne
škole. Smatrane su jednom“novotarijomiz Carigrada” u kojoj su se susreli
“kaurski predmeti” i ”turski jezik”, što nije bio prihvatljiv program za
muslimane u to vrijeme u Bosni i Hercegovini. Kasnije će upravo ove
škole biti odlukomZemaljske vlade transformirane u prve državne osnovne
škole u BiH. Kod Ćurića nalazimo i šta se u ruždijama predavalo: najviše
pažnje posvećivalo se učenju turskog, arapskog i perzijskog jezika i krasno-
pisa; osimvjeronauka i morala predavani su svjetovni predmeti, istorija,
zemljopis, račun i geometrija; učila se uz sve to i logika. Udžbenici
koji su služili za predavanje iz logike jesu Isagudži i Risale-i erbea.
“‘Risale-i erbea’ je kratak udžbenik koji se sastoji iz četiri dijela:
1) ‘Dede Džengi’(o logici), 2) ‘Risale-i vadijje’(uvod u logiku), 3) ‘Feride’
(o metafori u arapskom jeziku), i 4) ‘Isagudži’(o logici)” [Ibid., 156].
Jasno je iz gore navedenog popisa predmeta [Kasumović, 1999: 154]
da je najveća pažnja poklanjana instrumentariju za egzegezu i interpretaciju
svetih tekstova i vjerskih istina. Izučavanje jezika (morfologija, sintaksa,
etimologija) i znanosti o pojmovima povezano je sa izučavanjempredika-
tivnih formi i struktura u logici i primjenjivano, sve skupa, na području
apologetike. Muslimani iz Bosne i Hercegovine koji su se školovali na
prestižnim školama i učilištima u Istanbulu/Carigradu, Bagdadu i Siriji
stjecali su znanja iz arapske logike i islamskog prava, a nerijetko i sami
držali predavanja na timučilištima (poput Mustafe Ejubovića – Šejh-Juje)
i prenosili ih u svojim prijepisima temeljnih znanstvenih knjiga toga vre-
mena, bilješkama za poduku i komentarima u Bosnu i Hercegovinu tokom
svoga pedagoškog rada u medresama.
O osnovnim školama za pripadnike pravoslavne konfesije ima naj-
manje sačuvanih dokumenata. Postoji podatak da je prva zasebna zgrada
škole za pravoslavnu djecu sagrađena i otvorena 1727. godine. Uškolama
otvorenimu Banjoj Luci, u Bijeljini, Brčkom, Gračanici, Prnjavoru, Starom
Majdanu, Čajniču i Travniku, za čije je otvaranje 1832. godine dala odob-
renje turska vlada, “...može se nedvosmisleno zaključiti da su stajale na
vrlo niskomobrazovnomnivou. Učila se elementarna pismenost sa nekim
poukama iz pravoslavne vjere” [Papić, 1972: 23]. Od 1854. godine u
Sarajevu radi ženska osnovna škola. U Sarajevu su trgovci bili inicijatori
osnivanja srednje škole (1855) koja se zvala građanska ili trgovačka,
82 PREGLED
a kasnije realka (1864) i gimnazija (1879). Staka Skenderova osnovala je
1858. godine u Sarajevu srpsku privatnu žensku školu, dok je pripravna
duhovna škola osnovana iste godine u Žitomisliću s ciljem da obučava
sveštenike za područje Hercegovine. Srpska bogoslovija u Banjoj Luci
(Pelagićeva bogoslovija) osnovana je 1866. godine. Dvije Engleskinje,
Miss Irby i Mis Mackenzie, osnovale su prvu žensku srednju školu u
Sarajevu 1869. godine, a škola je bila poznata kao Zavod Mis Irbijeve.
Samostani i crkve bili su centri pismenosti i duhovnog života katolika
u Bosni i Hercegovini. Nosioci tog života i pismenosti bili su franjevci,
koji su i osnovali prve škole u Olovu, Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici.
I u ovom slučaju, kao i u slučaju sadržaja i formi obrazovanja kod pri-
padnika islamske vjeroispovijesti u BiH, vidljivo je postojanje sinergije
(a nekada i asimetrije, pa čak i konfrontacije) lokalne i regionalne povijesti
obrazovanja, sistema i njegovog dijela, regionalnog uzora (nekada: norme)
i provincijalne aplikacije.
Paradigma (norma, uzor, standard, propis) obrazovanja kršćanskih
(katoličkih) kandidata, koja je postavljena u Rimu u institucijama Katoličke
crkve, djelovala je u dijelovima provincije pod vlašću Beča, Venecije i
Istanbula/Carigrada, a konkretni obrazovni život vođen je pod lokalnim
kulturnimi političkimprilikama, koje su bile, na području Bosne Srebrene
pod turskom vlašću, u kontradikciji s prilikama na teritoriju s kojeg je
paradigma potjecala. Stoga se na području obrazovanja ne može govoriti
o “posuđenimidentitetima” koje su konzumirale etničke i konfesionalne
zajednice u BiH, nego radije o matičnim (homogenim) i perimatičnim
(interaktivnim) identitetima, onimkoji su funkcionirali unutar paradigme
i onimkoji su se prilagođavali lokalnimuvjetima izvan okvira paradigme.
6
83 PREGLED
6
Uvođenjem instrumenta nacionalne političke ontologije o “ugroženosti naroda”
političke i konfesionalne oligarhije danas u BiH traže da identitetski uzori za Hrvate
i Srbe odnosno katolike i pravoslavace koji žive u BiHbudu u Hrvatskoj i Srbiji (matične
države – matični identiteti), i pod njihovim utjecajem kulturne i nacionalne oligarhije
čiste nacionalne jezike, nacionalne historiografije, aktivne institucionalne i vaninst-
itucionalne forme i sadržaje od interaktivno nastalih elemenata u njima (perimatični,
adaptivni identiteti). Kao reakciju na te zahtjeve i tu praksu bošnjačka politička i
konfesionalna oligarhija radi na povezivanju BiH s arapskim zemljama i na islamizaciji
muslimana u BiH, želeći promijeniti specifičnost identiteta bosanskohercegovačkih
muslimana i učiniti ga rigidnim u vjerskom i kulturnom smislu.
U brojnim slučajevima vođeni su sporovi između pripadnika iste
etničke i konfesionalne zajednice, tj. između onih koji su živjeli unutar
homogene matične zajednice i onih koji su živjeli izvan nje u inter-
aktivnoj multikulturnoj ili perimatičnoj zajednici više etničkih grupa.
Pritomse radilo o nametanju pravila, volje, standarda regionalne ili matične
organizacije, političke ili konfesionalne, lokalnimzajednicama na terenu,
koje one, kao franjevačka u BiH, često nisu odobravale niti prihvaćale,
niti bile voljne provesti [Hrkać, 1998: 7-45].
Ipak, jednompostavljena paradigma ili standard ili norma obrazovanja
funkcionirala je kako u matičnom tako i u perimatičnom području.
“Bulom (papinim dekretom) Decet Romanum Pontificem (26. VI
1603) papa Klement VIII odobrio je zahtjev da svaka provincija mora
imati tri škole: gramatičku, filozofsku i teološku. Franjevačko je, naime,
školsko zakonodavstvo dijelilo svoje škole po vrsti i stupnju. Po vrsti su
se razlikovale: gramatičke (u rangu srednje škole sa zadatkom da dadnu
osnovnu humanističku izobrazbu), filozofske ili logičke i teološke (moralne
teologije ili dogmatike). Po stupnju su navedene škole mogle biti provin-
cijske (studia provincialia) ili generalne (studia generalia)” [Ibid., 29].
Sam sadržaj predmeta bio je, zapravo, određen kršćanskom dok-
trinom, odnosno služio je utemeljenju i jačanju kršćanske dogmatike, kojoj
je trebao biti kompatibilan. Spomenuti papa je u svojoj buli također odredio
šta se ima predavati u generalnim studentatima.
“Dozvolio je da na svakomgeneralnomučilištu predaju po tri profe-
sora. Jedan je predavo prvu knjigu Sentencija Petra Lombarda (zvanog
magister sententiarum), drugi drugu i treću, a treći četvrtu knjigu. U ško-
lama Franjevačkog reda u 13. i 14. st. značajnu ulogu odigrala je Summa
prvog naučitelja Reda Aleksandra Haleškog koji je na pariškom sve-
učilištu nasuprot naglašene platonovske orijentacije Sentencija Petra
Lombarda promicao aristotelovsku dijalektičku metodu i u Summu
uvrstio mnoge aristotelovske elemente” [Ibid., 29-30].
U svojoj izvanrednoj studiji na ovu temu akademik Serafin Hrkać,
ofm., jasno stavlja franjevački red i Bosnu Srebrenu (Bosna Argentina)
kao nositelje obrazovnog života među katoličkompopulacijom, ukazujući
na više mjesta o sukobima ovog reda sa biskupima, njihovim odlukama i
namjerama na ovom području. (Ova tenzija prisutna je i proteže se do
dana današnjeg.) Budući da je sama Bosna Srebrena (Bosna Argentina)
bila ratovima i sukobima izdijeljena na tri dijela (1757) pod različitom
političkom vlašću, onda je i obrazovanje bilo različitog karaktera.
84 PREGLED
“Na kulturnom planu u dijelu Provincije pod Bečkim dvorom, a
kasnije i u dijelu provincije pod Venecijom, otvarale su se škole i učilišta,
prema smjernicama Tridentinskog koncila (1545.-1563.) i konstitucijama
Franjevačkog reda, koje su do tada uglavnom bile prepuštene inicijativi
i snalažljivosti pojedinih samostanskih uprava. U dijelu Provincije pod
turskomvlašću franjevci su imali samo tri samostana (Kraljeva Sutjeska,
Kreševo, Fojnica) i nisu imali učilišta, nego su svoje kandidate i dalje
slali u inozemstvo ili na učilišta Provincije pod političkomvlašću Beča ili
Venecije. U tu svrhu je utemeljeno i filozofijsko učilište u Slavonskom
Brodu (1712.-1783.) da bi bilo što bliže kandidatima iz Bosne” [Ibid., 251].
Prva redovna hrvatska osnovna škola otvorena je 1823. godine, a
podigao ju je fra Ilija Starčević iz Orašja. Dva franjevca, fra Ivan Jukić
i kasnije fra Grga Martić, imaju najveće zasluge u procesu širenja
obrazovanja i pismenosti među katoličkim stanovništvom. Jedna od
najpoznatijih osnovnih škola koju su osnovali trgovci bila je u Livnu i
radi kontinuirano od 1820. godine. “Gimnazije se spominju početkom18.
vijeka u samostanima u Fojnici, Kreševu i Sutjesci” [Papić, 1972: 31].
Katoličke realke osnivane su u samostanima u Širokom Brijegu i Gučoj
Gori kod Travnika (kasnije preseljena u Visoko). Prema Mitru Papiću,
katoličku realku u Sarajevu osnovao je fra Grga Martić 1865. godine i
pohađala su je muška i ženska djeca [Ibid., 32]. Fojnička mala realka
osnovana je 1874. godine.
Polovinom XVI stoljeća Jevreji koji su protjerani iz Španije i
Portugala raseljavaju se po cijeloj Evropi i dolaze i naseljavaju se u
Bosni i Hercegovini. Donijeli su španski jezik i špansku pismenost.
Postoje pouzdani podaci da je u Bosni i Hercegovini postojala samo jedna
osnovna škola pred kraj turske vladavine u Bosni i Hercegovini koja se
spominje u Bosanskom vjesniku 1866. godine. Osim ove škole, postoji
podatak da su Jevreji imali i jednu vjersku školu koja je osnovana oko
1768. godine. Jevreji (Sefardi) u Bosnu i Hercegovinu dolaze nakon što
su ih kršćani izgnali iz Španije i Portugala (XVI st.), uglavnomiz Kordobe
i Toleda, gdje su imali interkulturni razvoj s drugim konfesijama, a prije
svega sa islamskom.
Sefardi se obrazuju najviše u vjerskoj izobrazbi, u duhu prenošenja
Biblije i talmudskih učenja. Jednommješavinomjezika koja se zove ladino,
sastavljenom iz hebrejskog, arapskog i španskog, brzo su se prilagodili
prilikama u Bosni i Hercegovini, stvaraju umjetnička i književna djela.
85 PREGLED
Prva jevrejska općina osnovana je 1565. godine u Sarajevu i predstavljala
je centar obrazovanja Sefarda, a prva jevrejska sinagoga sagrađena je
1581. godine u Sarajevu (porušena u napadu Eugena Savojskog). Tri
stoljeća kasnije iz raznih dijelova Austro-Ugarske monarhije doseljavaju
se Aškenazi koji osnivaju svoju općinu i imaju drugačije kulturne navike
i jezik (njemački). U Carigradu se školovao jedan broj sefardske djece.
Tamo su učili turski jezik i druge orijentalne jezike i primali obrazovanje
za činovnička zanimanja u Bosni i Hercegovini. Druga sefardska djeca
pohađala su Meldar (osnovnu školu), gdje su izučavala Talmud, Toru
i biblijski hebrejski jezik.
2.2. Logička djela u Bosni i Hercegovini
pisana na arapskom jeziku
Za cjelovito razumijevanje nastanka, razvoja i vrste logičkih djela
pisanih na arapskomjeziku u Bosni i Hercegovini neophodno je poznavati
nastanak, razvoj i prenošenje logičkih djela, logičkih problema, logičke
aplikacije u teološkoj apologetici i pravnoj praksi (šerijatsko pravo) kroz
dosta dugo razdoblje u povijesti razvoja duhovnog i kulturnog svijeta
islama.
7
Logička djela pisana na arapskom jeziku u Bosni i Hercegovini
direktno uzimaju za obrazac, po formi i po sadržaju, komentare aristo-
telijanske logike i porfirijanske isagogike
8
(logičke klasifikatorske
propedeutike) arapskih logičara (Al-Farabija, Al-Kindija, Ibn Sinae,
Ibn Rušda), odnosno arapske komenatare ovih komentara (komentare
njihovih učenika, Al-Urmevija, Al-Katibija, Al-Ebherija, Al-Fenarija,
i drugih).
Ovo obrascemvođeno stvaranje (prepisivanje, bilježenje, prilagođa-
vanje, raščlanjivanje, tumačenje, preporučivanje, interpretativno dopunja-
86 PREGLED
7
Ova studija ograničena je samo na glavna djela bosanskih komentatora i pret-
postavlja da su čitatelju dostupne informacije o statusu aristotelijanske logike i porfi-
rijanske isagogike unutar islamske duhovne tradicije određene kur‘anskom tradicijom,
hadisima, šerijatskim pravom, teološkim raspravama itd.
8
Terminsku konstrukciju “porfirijanska isagogika”, koju ovdje uvodim, moguće
je primijeniti u značenju “klasifikacijske propedeutike”, koja je nakon Porfirijevog
spisa Isagoge postala kanonski dio logičkih razmatranja koji je obavezno prethodio
aristotelijanskoj logici i stavljao se prije svega na početku Organona.
vanje)
9
ili komentiranje nije značajno samo za ova djela nastala na Istoku
na arapskom jeziku, nego i za komentare nastale na grčkom jeziku u
neoplatoničkoj školi, kako u paganskoj Atini tako i u kršćanskoj Alek-
sandriji, koje su pisali Porphyrius, Ammonius, Dexippus, Philoponos,
Simplicius, Iamblichus, David, Elias i drugi sljedbenici Plotina. I tamo je
kao i ovdje u formu tog obrasca komentara spadalo ustaljeno prihvaćanje
i prenošenje, iz komentara u komentar, jednog broja konstantnih pitanja
i odgovora o tome šta je (pravi, prvi, glavni) predmet djela koje se komen-
tira, gdje je (pravi) početak rasprave, koji je pravi naslov djela, kakav je
(izvorni) raspored dijelova, šta su (prava) značenja nekih termina, zbog
čega je autor djela ili rasprave uveo nove termine, kakav odnos treba imati
prema samomAristotelovomdjelu kao cjelini i dijelovima, razlozi sastav-
ljanja djela na ovaj ili onaj način itd.
87 PREGLED
9
Vidi fusnotu br. 17.
10
Grčki komentatori su s malim terminološkim izmjenama prenosili gotovo cijele
dijelove obrasca komentiranja. Npr. veliki broj grčkih komentara Aristotelovog spisa
Kategorije započinje jednim uvodom u kojem se navodi 10 neizbježnih pitanja na koja
se onda u uvodu daje odgovor, tako da je često taj uvod komentara duži od samog spisa
koji se komentira! Npr. u Ammoniusovom (435/445-517/526) komentaru Prolegomena
za deset kategorija prema riječima filozofa Ammoniusa (grč. HlOAllOMlNA TUN
^lKA KATHlOllUN AHO 1UNHll AMMONlO1 1lAOlO1OΥ) u
uvodnom dijelu (34a 21) kaže se: Budući da namjeravamo iznutra upoznati nastajanje
Aristotelove filozofije, potrebno je navesti deset pitanja kroz koja to možemo povezano
istražiti. Prvo: odakle potječu imena filozofskih škola? Drugo: kako treba napraviti
razdjelbu Aristotelovih spisa? Treće: odakle treba započeti proučavati Aristotelove
spise? Četvrto: kakvu vidljivu korist ima za nas proučavanje Aristotelove filozofije?
Peto: šta treba da nas vodi ka tome cilju? Šesto: kako treba sebe da pripremi slušatelj
filozofskih govora? Sedmo: koja je forma tog izlaganja? Osmo: zbog čega je Filozof
očigledno pravio namjerne nejasnoće? Deveto: koliko je potrebno imati i koje sve
vrste pretpostavki za proučavanje svakog od Aristotelovih spisa?Deseto: kakav
treba da bude njihov tumač? [Prevedeno prema izvorniku: Ammonius In Aristotelis
Categorias Commentarius. Commentaria in Aristotelem Graeca IV 3, Berlin, 1891.
Prijevod: Nijaz Ibrulj]
Ovih deset pitanja, koja iako nemaju nikakve direktne veze s Aristotelovimtekstom
Kategorije, prenosilo se sve do kraja VI stoljeća kroz djela drugih grčkih komentatora
kao konstantni dio obrasca komentiranja. Tek nakon ovog dijela, koji bi trebao dati uvid
u cjelokupnu Aristotelovu filozofiju i njen nastanak (t¸ o Aç:otot:ìoco...y:v:oÐz:
ç:ìoooç:zo), dolazi prva lema iz Kategorija i njen komentar. Tih deset pitanja i tu formu
rasporeda komentara preuzima Philoponous u svojim sholiama o Aristotelovim kate-
gorijama
Hasan Kafija Pruščak (Hasan Kāfī b. Turhān b. Dāwūd b.Ya‘qūb az-Zībī
al-Āqḥiṣari al-Bosnawī, 1544-1615. u Pruscu) najznačajniji je bosanski
autor na području logičke znanosti na orijentalnim jezicima u vrijeme
osmanske okupacije Bosne i Hercegovine. Iz različitih izvora može se
saznati da je smatran vrlo obrazovanom osobom iz različitih znanosti, a
poznat je kao komentator različitih djela.
Uevropskoj orijentalistici Hasan Kafija bio je poznat po djelu Temelji
mudrosti o uređenju svijeta koje je prevedeno na francuski jezik, a koje je
samautor izložio na sultanovomdvoru u Istanbulu/Carigradu na arapskom
jeziku, nakon čega je, po dobijenoj preporuci, preveo to djelo na turski
jezik. Samsultan mu je dodijelio kadiluk u Pruscu kao doživotnu mirovinu
upravo zbog tog djela.
“Kao profesor on piše komentare i glose iz lingvistike pa i logike,
kao teolog piše o osnovnimpostulatima islamskog vjerovanja, kao kadija
ulazi u pravne probleme, kao mislilac, u sferi politike i društva, vrši jasnu
i otvorenu kritiku nedostataka tog društva i preporučuje puteve tog iscje-
ljenja, najzad, kao pisac, on i o sebi bilježi značajne podatke” [Ljubović,
Nametak, 1999: 10].
Hasan Kafija Pruščak napisao je iz oblasti logike dva djela:
KAFIJIN KOMPENDIJUM IZ LOGIKE (Muhtaṣar al-Kāfī min al-
manṭiq) napisan je 1580. godine. Jedan rukopis sačuvan je u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, formata 19,5 x 13 cm. Uformi udžbe-
nika tipičnog za orijentalno-islamski svijet, Kafija se bavi pitanjem šta
je logika i šta je njen predmet, koje su njene metode i zadatak. Prema njemu
logika je znanost (‘ilm), odnosno “…oruđe koje ima svojstvo zakona čijom
se upotrebom um (ḏihn) obezbjeđuje od grešaka u razmišljanju (fikr)”
[Ljubović, 1996: 65]. Na istommjestu možemo pronaći cjelovit uvid
u sadržaj Kafijinog kompendijuma iz logike:
88 PREGLED
(cf. Philophoni inAristotelis Categorias Commentarium. Vol. XIII), Simplicius u svojim
komentarima o Aristotelovim Kategorijama (cf. Simplicii in Aristotelis Categorias
Commentarium. Vol. VIII), Olimpiodorus u svojoj prolegomeni za logiku (Olympiodori
Prolegomena et in Categorias Commentarium, CAG, Vol. XII) i drugi. Kod arapskih
kometatora Aristotelovih Kategorija takvog uvoda više gotovo da nema, a potpuno se
gubi kod latinskih komentatora (Cf. Averroes‘ Middle Commentaries on Aristotle‘s
Categories and De Interpretatione. Princeton University Press, 1983).
1. O riječima (fī-al alfāẓ);
2. O ishodištima predodžbi – pet univerzalija (fī mabādi‘
at-taṣawwurāt-al-kulliyyāt);
3. O ciljevima predodžbi – interpretativni govor (fī maqāṣid
at-tasawwurāt al-qawl aš-šāriḥ);
4. O ishodištima tvrdnji – sud (fī mabādi‘ at-taṣdīqāt al-qaḍyya);
5. O ciljevima tvrdnji – silogizam (fī maqāṣid at-tasdīqāt al-qiyās),
a. Apodiktika (al-burhān),
b. Dijalektika (al-ğadal),
c. Retorika (al-ḫiṭāba),
d. Poetika (aš-ši‘r),
e. Sofistika (al-muġālaṭa)
KOMENTAR KAFIJINA KOMPENDIJUMA IZ LOGIKE (Šarḥ
Muhtaṣar al-Kāfī min al-manṭiq) napisan je 1583. godine. Osim opširnog
Uvoda, ovo djelo sadrži sljedeće dijelove:
1. O riječima (fī-al alfāẓ),
2. O ishodištima predodžbi (fī mabādi‘ at-taṣawwurāt-al-kulliyyāt),
3. O ciljevima predodžbi (fī maqāṣid at-tasawwurāt al-qawl aš-šāriḥ).
Ljubović navodi da je ovo djelo pronašao u Univerzitetskoj biblioteci
u Kembridžu, dok su “motivi za pisanje ovog djela … isti kao i za pret-
hodno, tj. pomoć učenicima u savladavanju logičke problematike” [Ibid.,
36]. Kao i sva druga djela, i ovo se oslanja na često upućivanje na ara-
pskog logičara Ibn Sinau i druge.
KOMENTAR SUNČANOG TRAKTATA (Šarḥ ar-Risāla aš-šamsiyya)
napisao je Muhamed sin MuseAllamek. Rođen je u Sarajevu 1595. godine,
završio Gazi Husrev-begovu medresu, školovao se u Istanbulu na pros-
vjetnom zavodu Sahn-i seman, bio imenovan za vrhovnog sudiju u
Halepu (Sirija) 1634/35. Sva djela napisao je na arapskom jeziku, koji
je i predavao na različitim školama, zajedno sa logikom. Sadržaj djela:
1. Uvod (al-muqaddima), koji se sastoji iz dvije rasprave: (1) Osuštini
logike, i (2) O predmetu logike;
2. Prvi članak (maqala): O pojedinačnim pojmovima, sa četiri raz-
djela: (1) Oriječima, (2) Označenjima, (3) Ouniverzalijama i parti-
kularijama, i (4) O definicijama;
3. Drugi članak, sa Uvodom(Odefiniciji suda i njegovimdijelovima)
i tri razdjela: (1) Okategoričkomsudu, (2) Okondicionalnimsudo-
vima, i (3) Opravilima suda (neposrednimformama zaključivanja);
89 PREGLED
4. Treći članak, Osilogizmu, sa pet razdjela: (1) Definicija, njeni dije-
lovi i figure, (2) O izmiješanim silogizmima (modalnim), (3) O
povezanom silogizmu, (4) O razdvojenom silogizmu, i (5) Dopune
o silogizmu;
5. Zaključak (hatima), sa dvije rasprave: (1) Osadržajima silogizama,
i (2) O dijelovima znanosti.
Allamekov komentar djela Sunčani traktat (čiji je autor Al-Kazvani
al-Katibi, koje je, prema Ljuboviću, jedno od najznačajnihih djela iz oblasti
logike na arapskom jeziku iz poznijeg perioda, služio je kao udžbenik
iz logike na nekoj od viših medresa [Ibid., 41].
NOVI KOMENTAR SUNČANOG TRAKTATA(aš-Šarḥ al-ğadīd
‘alā aš-Šamsiyya fī al-manṭiq) napisan je 1690. godine. Autor je Mustafa
Ejubović – Šejh Jujo, koji je bio “najplodniji i najistaknutiji pisac na
arapskomjeziku kod nas” [Ljubović, 1996: 42], rođen 1651. u Mostaru, a
umro 1707. godine u Mostaru. Svojomformomi sadržajem[Ibid., 47-49]
potpuno prati Allamekov Komentar Sunčanog traktata iako imje obrazac
komentiranja vjerovatno zajednički i preuzet iz forme i sadržaja samog
Sunčanog traktata autora Nedžmudina al-Kazvanija al-Katibija (umro
1295).
UOsmanskomcarstvu logika se izučavala i predavala u nižimmed-
resama, koje su se imenovale ibtida-i haridž zajedno sa osnovama arapske
gramatike, spekulativne i skolastičke teologije (kalam), astronomije,
geometrije i retorike [Ibid., 180].
“Kao osnovni udžbenik, najčešće je korištena Isagoga (Īsāġūğī)
al-Ebherija ili neko drugo djelo sličnog karaktera kao što je to Kafijin
kompendijum iz logike Hasana Pruščaka kojeg je sam spremio za svoje
učenike, kao i neki od ‘kraćih’ komentara. Na školama višeg ranga (dahil-
medrese, tetime i sl.), koje bi odgovarale našempoimanju srednjeg obrazo-
vanja, logika je također bila obavezan predmet, a obrađivala se prema
opširnijim djelima, najčešće prema spominjanom al-Katibijevom Sunča-
nom traktatu (ar-Risāla aš-šamsiyya) i nekom od komentara tog djela.
Na najvišem stupnju obrazovanja (sahn medrese) logika nije bila
samostalan predmet, ali se obrađivala u sklopu spekulativne teologije
– apologetike” [Ibid., 180].
90 PREGLED
2.3. Logička djela u Bosni i Hercegovini
pisana na latinskom jeziku
Logička djela pisana na latinskomjeziku u Bosni i Hercegovini nemaju
karakter komentara; to nisu ni po formi ni po sadržaju. Ona se ne nasla-
njaju direktno na aristotelijansku logiku ili na porfirijansku isagogiku
(klasifikatorsku propedeutiku), nego najviše na srednjovjekovne sažetke,
sumarije, logičke summe ili summulae kršćanskih pisaca, koji su za potrebe
dogmatike i apologetike adaptirali dijelove latinskih spisa, koji su izlagali
ono što je bilo prihvatljivo od aristotelijanskih znanja (episteme) iz logičke
znanosti. Najznačajniji srednjovjekovni autoriteti koji se ovdje pojavljuju
jesu Duns Scotus, Petrus Hyspanus, Petrus Lombardus i Thomas Aquinas,
ali se njihove misli uzimaju kao dio prihvaćene logičke znanosti (defini-
torij, repetitorij), a ne kao razmatranje njihovih učenja unutar logičke
problematike.
Među kreševskim manuskriptima koje je obradio i sistematizirao
akademik Hrkać treba istaći one koji se svojim najvećim dijelom bave
logičkom problematikom:
Rk. 3-III-5: PHILOSOPHIE NOTIONES. Rukopis sadrži oko 80
stranica teksta i nema podataka o njegovom autoru, osim što je na vrhu
stranice zapisano I.M.S. Na temelju kvalitativne jezičke analize Hrkać
zaključuje da “nema dvojbe da ga je pisao naš čovjek” [Hrkać, 1998:
59]. Rukopis je posebno priređen i objavljen samostalno 2000. godine u
Mostaru budući da se “sadržajemizdvaja od svih ostalih rukopisa spome-
nutih samostana... Drugi, naime, rukopisi obrađuju ili samo pojedine traktate
iz filozofije ili više njih skupa, a samo je ovaj, na neki način, repetitorij
cjelokupnog gradiva iz logike i ontologije. Sastavljen je u obliku pitanja
i odgovora i ima vrlo kratak uvod u psihologiju (svega jedna stranica
teksta)” [Hrkać, 2000: III]. Manuskript je djelo nekog lektora ili profesora
filozofije i predstavlja njegov konskript predavanja za jednu godinu iz
kojeg se vidi uređen, u logičkom i spoznajnoteorijskom smislu, pristup
cjelini kognitivnih pitanja unutar kojih je logika dominantni dio.
Rk. 3-III-23: INTRODUCTIO ET PROLEGOMENA IN UNI-
VERSAMARISTOTELI LOGICAM. Rukopis sadrži oko 236 nenume-
riranih stranica. Autor nepoznat, na prednjoj stranici stoji: I. Pluit. Prema
dostupnomsadržaju rukopis se sastoji iz dva osnovna dijela: 1. Introductio
in universamAristotelis logicam (koji sadrži pet odsjeka sa ukupno 50
91 PREGLED
glava u kojima se govori o predikatima, o iskazima i njihovom sastavu,
o vrsti iskaza i modulima, te o silogizmu i metodu), 2. Prolegomena in
universamAristotelis Logicam (koji sadrži devet glava od kojih su neke
sastavljene u formi pitanja o prirodi razuma i uma te o prirodi logike
kao znanosti) [Hrkać, 1998: 65].
Rk. 3-III-25: LOGICA METAPHYSICA. PNEUMATOLOGIA.
Rukopis sadrži 436 pisanih nenumeriranih stranica. Na strani 182. piše:
Finis Logicae perscriptus per me Fratrem Blasium Pardušić Anno 1877
Domini Mense junii. U ovom rukopisu prvi dio je posvećen logici, drugi
metafizici i treći pneumatologiji. Od dijelova koji se bave logikom, prvi
dio bavi se pojmovima i sudovima, drugi dio iskazima i treći dio metodom
i dokazom [Ibid., 69].
Rk. 3-IV-29: LOGICAUNIVERSA. Rukopis sadrži svega 48 sitno
pisanih stranica. Na naslovnoj stranici pri vrhu stoji: Prima pars Philosophie,
a u sredini: Logica universa, pri dnu stranice: Tomus primus Die 22
Septembris Anno ab Incarnatione 1832. Na kraju 48. stranice napisano
je: Ego Frater Jacobus Ivankovich finivi hucusque die ultima Martii
Milesimi octingetesimi trigesimi tertii [Ibid., 102].
Od manuskripta sačuvanih u samostanu u Kraljevoj Sutjesci koji
su posvećeni logičkoj znanosti potrebno je istaći sljedeće:
Rk. 16: LOGICA. Rukopis sadrži 652 stranice, autor je fra Antun
Žderić iz Vinkovaca, lektor filozofije u Slavonskom Brodu (1735-1738).
Manuskript se sastoji od dva dijela. Prvi dio, na 42 sitno pisane i kraticama
krcate stranice, obrađuje Elementa logicae parvae seu summularum, a
drugi Enchyridion philosophicum in universam Aristotelis logicam.
Disputationes ad mentemsubtilis doctoris Ioannis Duns Scoti [Ibid., 163].
Rk. 17: LOGICA. Rukopis sadrži 374 nenumerirane stranice. Na
prvoj stranici piše: Spectat ad quitidianum usum Patris Philippi Kordić
m. pr. Anno Domini 1879. Logica San-Severino [Ibid., 170]. Obrađeni su
nauk o silogizmu, metodologija, idealogija i kriteriologija.
Rk. 25: SYSTEMAPHILOSOPHIAE FUNDAMENTALIS SIVE
LOGICA. Rukopis sadrži 76 stranica koje nisu numerirane. Rukopis je
pisan u Čehoslovačkoj. Na naslovnoj stranici stoji: Descripta per...Kopich
(ime izbrisano) in venerabili conventu Nittriensi ad SS.AA. Petrum et
Paulum. Na zadnjoj stranici je napisano: 1831 [Ibid., 181]. Uprvomdijelu
pod naslovomLogica theoretica bavi se definicijomi divizijom, dokazom
i silogizmom, te sofističkim dokazivanjem.
92 PREGLED
Rk. 44B: LOGICA. Rukopis sadrži 153 stranice. Na početku manu-
skripta piše: Philosophia sive Logica perscripta per fratrem Ioannem
Turbić de Teševo clericum simpliciter professum Anno Domini 1879.
Sutiskae die 24 octobris Anno Domini 1880. Na 101. stranici stoji: Ego
Petrus Turbić m.p.a, a na 117. je napisano: Ego fr. Raphael Barišić de
Oćevija m. p. a., 1880 die 5 octobris [Ibid., 191]. Ono što je u rukopisu
označeno kao Pars prima: Logica formalis sadrži dijelove o idejama i
pojmovima, o sudovima, propozicijama i silogizmu.
Rk. 53: INTRODUCTIOINPHILOSOPHIAM. Rukopis sadrži 126
stranica. Pisao ga je fra Mihael Franjković iz Vareša 1866/67. godine.
Bavi se predmetomi pojmomlogike, sudovima i silogizmom[Ibid., 193].
Od filozofijskih rukopisa koji su posvećeni logici a sačuvani u
samostanu u Fojnici treba istaći sljedeći rukopis:
Rk. 65: LOGICA. Kako izvještava akademik Hrkać, na naslovnoj
strani ovog dobro očuvanog i čitljivog rukopisa piše: Logica auctore I.
B. Bouvier. Descripta per fr. I. Vujčić, lectorem philosophiae in Livno
1874. Reliquit P. Hieronymo Vladić Lectori Philosophie et suo succesori.
Već iz samih dijelova sadržaja vidi se da je u pitanju modernija obrada
srednjovjekovne doktrine proprietates terminorum, kojoj prethode raz-
matranja o definiciji i diviziji, o sudovima i podjeli sudova itd. [Ibid., 249]
Iz sadržaja navedenih rukopisa, kako na arapskomtako i na latinskom
jeziku, primjetno je fokusiranje predavača filozofije (logike) u samostanima
na silogistiku i formalnu logiku, odnosno na poduku iz elementarne logike,
u kojoj su učenici upoznavani s pojmom, sudom, dokazom, silogizmom i
metodom. Kasniji rukopisi na latinskomjeziku uvode u poduku elemente
srednjovjekovne logike (Proporietates Terminorum) i kasnije kartezijanske
logike. Rukopisi pokazuju i svjedoče o sadržaju predmeta logika koji
se na nižem stupnju predavao a koji je bio dostupan na latinskom jeziku
u regionu.
Generalno je obrazovna paradigma u kojoj su sudjelovali učitelji
i učenici islamske konfesije bila kompatibilna obrazovnoj paradigmi
katoličkih učitelja i učenika u Bosni Srebrenoj u studentatima (gramatički,
filozofski i teološki) koji su osnivani na dijelovima provincije pod
upravomBeča i Venecije.
11
Ovu paradigmu su katolički studenti iz Bosne
93 PREGLED
11
Ovu formalnu kompatibilnost unutar obrazovnih sistema različitih konfesionalnih
zajednica u Bosni i Hercegovini uzima dr. Amir Ljubović kao dokaz toga da je ovdje
Srebrene, iz dijela koji je bio pod turskom vlašću, upoznavali, prihvaćali
tokomsvojeg školovanja u inozemstvu, usvajali je i prenosili u obrazovnu
praksu u samostanima (Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska) nakon
povratka. Boraveći u zemljama izvan Bosne i Hercegovine, njima su
bile dostupne i ličnosti, i tekstovi i atmosfera evropskog obrazovanja
toga vremena, što je na njih ostavljalo značajan utjecaj.
Istanbul/Carigrad (u nekim primjerima Bagdad i Sirija) i Rim (u
nekimprimjerima Beč i Venecija) mogu se smatrati regionalnimcentrima
intelektualne gravitacije i produkcije obrazovne paradigme i obrazovne
prakse koji su, na različite strane, snažno privlačili ljude iz Bosne i Herce-
govine. Pritom nije moguće ne vidjeti da su na tom putu obrazovanja,
školovanja i usavršavanja za svoju primarnu djelatnost vjerskih učitelja
i pedagoga prihvaćali u timcentrima i teorijski i praktični dio dostignutog
obrazovanja u tomhistorijskomperiodu, i civilizacijske norme postavljene
u antičkoj baštini kroz aristotelijansku logiku i epistemologiju te
porfirijansku isagogiku. Na taj način je ta baština, iz dva smjera i na dva
jezika, arapskom i latinskom, stigla u Bosnu i Hercegovinu i održala se,
kako će se vidjeti kasnije, sve do danas.
3. Bosnia Porphyriana
12
Porfirije [grč. Hoççcç:oo; lat. Porphyrius] odnekihautora predstavljen
je kao “posljednji grčki filozof” [Smith, 1974: xi; Peters, 1968: 286],
ili kao “veliki helenistički erudita i paganski filozof” [Berchman, 2005:
15], koji je “najinteligentniji među filozofima, iako najžešći neprijatelj
94 PREGLED
“...riječ o jedinstvenoj historiji logike u dva paralelna toka ili jezička izraza i kulturna
ili jezička izraza i kulturna i civilizacijska kruga: jednomstvaranomna arapskomjeziku
i u krugu arapsko-islamske duhovne i kulturne tradicije i drugom pisanom najvećim
dijelomna latinskomjeziku (u znantno manjemobimu i u kasnijemperiodu na narodnim
jezicima) i u krugu zapadnoevropske filozofske tradicije” [Ljubović, 1996: 172]. O
stvaranju na području logičke znanosti može se ovdje vrlo uvjetno govoriti. Možda bi
bilo preciznije reći da se radi o dva toka recepcije antičke filozofske i znanstvene baštine
koji su samo u jednom razdoblju srednjovjekovnih kulturnih, političkih i civilizacijskih
kontakata kroz filozofiju i teologiju bili interaktivni.
12
Prvi put na ovommjestu uvodimu naš duhovni svijet termin Bosnia Porphyriana
i njime želim izraziti više stoljeća prisutnosti Porfirijevog spisa ISAGOGE u obrazo-
vanju i u logičkoj misli u Bosni i Hercegovini bez razlike na vjeroispovijest i etno-
nacionalnu pripadnost.
kršćanima” [Augustin, 1995: 72-73]. Porfirije je autor knjige pod naslovom
Kztz Xç:ot:zvav ìoyo: “Dokazi protiv kršćana”, poznatije pod skraće-
nim naslovom “Protiv kršćana” dobijenim prijevodom latinskog naslova
(Adversus Christianos), koja je 448. godine spaljena ediktomcareva Valen-
tinijana III i Teodozija II.
Mnogo je dakle razloga da Porfirije nije zaboravljen, ali ni odbačen,
kako na Istoku tako i na Zapadu. Njegovo nastojanje da u Plotinovoj Aka-
demiji izmiri Platonove i Aristotelove pristalice kroz hermeneutiku
njihovih djela (neoplatonijanska amalgamizacija učenja), kao i njegovi
komentari Platona i Aristotela, bili su i ostali obrazac svih drugih inter-
pretacija i komentara nakon njega. No, Porfirije, kao prosvjetitelj i veliki
erudit, koji je logiku (tzv. carsku logiku, rimsku logiku) primjenjivao neu-
moljivo na sve sadržaje duhovnog i kulturnog života, preko svojih komen-
tara postaje autoritet za upotrebu ove filozofijske forme. Njegovi komentari
logičkih i filozofskih spisa, a ne njegova borba za očuvanje državne (rimske)
vjere (mnogoboštva) i zakona, niti njegova borba protiv nastajanja
monoteističkih vjerovanja (kršćanstva), jesu razlozi zbog kojih njegovo
djelo treba i danas izučavati.
Porfirijeva djela (napisao je oko 75 djela) nastala su prije 1.700 godina,
u trećem stoljeću n.e., ali su sve do danas, od vremena kasnoantičkog
i ranokršćanskog, kroz srednjovjekovnu skolastiku, pa do današnjih
modernih rasprava o logici, ta djela u središtu pažnje: najprije su prevođena
na stare jezike (aramejski, sirijski, hebrejski, latinski), zatimna moderne
jezike, komentiraju se i objavljuju. Porfirije je već u trećemstoljeću postao
autoritet za komentiranje Platonovih i Aristotelovih djela, naročito onih
iz logike, kako za komentatore na Zapadu (treba pogledati curriculume
evropskih univerziteta od XII stoljeća pa do danas) tako i za one na
Istoku (treba pogledati popis ili indeks grčkih knjiga i autora Fihrist
koji je sastavio Ibn al-Nadim).
13
95 PREGLED
13
Aurelije Augustin, jedan od najznačajnijih apologeta kršćanstva iz IV stoljeća
n. e. u svojem djelu De Civitate Dei smatra da je Porfirije “najinteligentniji među filo-
zofima, iako najžešći neprijatelj kršćanima” (doctissimus philosophorum, quamvis
Christianorum acerrimus inimicus) [Augustin, 1995: 72-73]. Označava ga sa “veliki
neprijatelj kršćana” (Chistianis inimicissimo) ili sa “fotijanski krivovjerac” (Photinianus-
haereticus) [Augustin, 1995: 76-77] stoga jer je Isusa Krista priznavao kao osobu koja
je prorokovala, ali ne i kao Boga, dok je, naprimjer, za njega hebrejski Bog Jahve
יהוה (Onaj koji jest) važio kao istinski i prihvatljiv primjer monoteističkog Boga.
“Kao komentator Platonovih i Aristotelovih djela koji piše i djeluje
u 3. stoljeću nove ere, kojem su prethodili komentari Galena [Galenus],
Aleksandra Afrodizijskog [Alexander Aphrodisius], Kelza [Celsus] i
drugih, Porfirije je postao referentni autor i autoritet za ovaj filozofski
žanr kod komentatora u periodu od 4. do 6. stoljeća, kao što su Amonije
[Ammonius], Jamblih [Iammblichus], Deksip [Dexippus], Simplikije
[Simplicius], David [David], Elij [Elias] Stefan [Stephanus] i drugi.
Neki od njih bili su izrazito paganski orijentirani, kao oni u atinskoj školi,
neki na razmeđu paganstva i kršćanstva, kao oni u Rimu, a neki kršćanski
učenici u neoplatonističkoj školi, kao oni koji su djelovali u Aleksandriji.
Njihova recepcija Platonovih i Aristotelovih spisa je različita, ali je s
pojavom Porfirijevih komentara zaživio jedan standard kojeg se od tada
trebalo pridržavati” [Ibrulj, 2009: msc.].
Zbog toga što je Porfirijevo djelo ISAGOGEslužilo kao aktivni zajed-
nički obrazovni sadržaj u obrazovnimustanovama u Bosni i Hercegovini,
u ovom radu dajemo tom fenomenu posebno poglavlje. S tim je povezan
i prijevod ovog djela sa starogrčkog na bosanski jezik dr. Nijaza Ibrulja
objavljen 2008. godine u Sarajevu [Ibrulj, 2008: 1-50]. Bosanska filozofska
tradicija sadrži recepciju komentara Porfirijevog djela ISAGOGE na
dva jezika, na latinskom jeziku u djelima bosanskih katoličkih profesora
teologije koji predaju filozofsku grupu predmeta na pojedinim visokim
učilištima Bosne Srebrene (Bosna Argentina) i onih koji su pisani na arap-
skom jeziku, u djelima bosanskih muftija, kadija i uleme obrazovane i
školovane u Istanbulu/Carigradu i na drugim univerzitetskim centrima
na Istoku.
14
Ono što je značajno primijetiti jest da je upravo to Porfirijevo
djelo (ISAGOGE) u mnogimslučajevima primarni i zajednički izvor i za
jednu i za drugu recepciju: arapski komentatori Aristotela imali su pristup
ovom djelu preko sirijskih, aramejskih i hebrejskih prijevoda, kao što
su ga imali i srednjovjekovni skolastičari (najprije putem Boethiusovog
prijevoda u V stoljeću).
Grčki izvorni tekst l:ozyay¸ nije bio poznat u Bosni i Hercegovini,
kao što nije bio poznat ni arapskim komentatorima Aristotela ili Platona
ili Porfirija koji su bili islamske konfesije i tradicije Kur‘ana. Arapski
96 PREGLED
14
Podatke o ovomperiodu, o autorima i djelima iz logike pisanimna arapskomjeziku
preuzimam iz djela Amira Ljubovića Logička djela Bošnjaka na arapskom jeziku.
Sarajevo, Orijentalni institut, 1996.
komentatori koji nisu bili kršćani ili Jevreji dobijali su na uvid sirijske,
aramejske ili hebrejske prijevode grčkih spisa koje su im posredovali
većinom sirijski kršćanski prevoditelji (nestorijanci). Grčki tekstovi su
prevođeni s aramejskog i hebrejskog na arapski odnosno perzijski jezik.
15
Na te tekstove su u svojim komentarima referirali komentatori kao Al-
Farabi, Al- Kindi, Ibn Sina (Avicena), Ibn Ružd (Averroes). Ti tekstovi su
kasnije, oko 1200. godine, prevođeni, najprije u Toledu, a onda u Kordobi,
na latinski jezik.
16
“Veoma važna, ako ne presudna uloga u približavanju i prenošenju
helenističke baštine arapskomsvijetu, a posebno logike, pripada sirijsko-
perzijskimkršćanskimsektama, nestorijancima i monofizitima, koji su dali
ogromni doprinos u prevođenju logičkih rasprava na sirijski (sirijanski)
i perzijski, a potom i na arapski jezik” [Ljubović, Nametak, 1999: 26].
Bosanskim studentima katoličke vjeroispovijesti bio je dostupan
na studijama u Rimu na latinskom jeziku (vjerovatno Boethiusov ili
Marceliusov prijevod na latinski jezik), i usto su imbili dostupni klasični
komentari na latinskom, npr. Ammoniusa, Eliasa, Davida, Alexandera
Aphrodisiusa, Simpliciusa, Philoponusa. Na drugoj strani su bosansko-
hercegovački studenti iz reda islamske vjeroispovijesti koji su studirali
u Carigradu, dobijali informaciju o ovomtekstu na arapskomjeziku i usto,
kao dopunu, poznavali komentare arapskih filozofa, prije svega Avicene
i Averroesa, koji su bili autoriteti u djelima koja su oni studirali, tj. u djelima
njihovih učenika Al-Ebherija, Taftazanija, Al-Fenarija, Al-Urmevija,
Al-Kazvanija.
97 PREGLED
15
Vidi: Tony Street, Arabic Logic. [in]: Handbook of the History of Logic. Volume
1. Greek, Indian and Arabic Logic. Edited by Dov M. Gabbay and John Woods.
Elsevier, North Holland, 2004, pp. 523-597. Zbog brojnih ograda oko nekritičke
upotrebe sintagme arapska logika Toni Street smatra da bi bilo potrebno precizirati
naslov u smislu ‘Peripatetic logical writings in Arabic produced in the realms of Islam
between 750 and 1350, with special reference to the syllogistic’ (p. 526). Vidi još i:
Lagerlund, Henrik, The Assimilation of Aristotelian and Arabic Logic up to the Later
Thirteenth Century. [in]: Handbook of the History of Logic. Volume 2. Mediaeval
and Renaissance Logic. Edited by Dov M. Gabbay and John Woods. Elsevier, North
Holland, 2008, pp. 281-346.
16
Vidi: Burnett, Charles, The Translation of Arabic Works on Logic into Latin in
the Middle Ages and Renaissance. [in]: Handbook of the History of Logic. Volume
1. Greek, Indian andArabic Logic. Edited by Dov M. Gabbay and John Woods. Elsevier,
North Holland, 2004, pp. 597-607.
3.1. Porfirijevo djelo ISAGOGE u Bosni i Hercegovini
u djelima pisanim na arapskom jeziku
U središtu recepcije aristotelijanske logike pisane na arapskom
jeziku u Bosni stoji djelo ISAGOGE (Īsāġūğī) arapskog komentatora
Aristotelove logike Esirudina al-Ebherija (umro oko 1256) koje je bilo
veoma poznato djelo – kompendij iz logike na Istoku. Čini se da je to djelo
ostavilo najsnažniji utjecaj kada se radi o komentaru Porfirijevog djela.
“Teško je dati tačan podatak koliko je komentara, superkomentara
i glosa napisano uz ovo djelo (sve zbirke orijentalnih rukopisa u svijetu
nisu katalogizirane), ali je sasvim izvjesno da taj broj premašuje dvije
stotine. To je, najvjerovatnije, najčešće komentarisano djelo iz logike na
arapskomjeziku, a služilo je dugo vremena, bilo ono samo ili neki od us-
pješnijih komentara, kao udžbenik na različitim nivoima obrazovanja”
[Ljubović, 1989: 217].
Treba napomenuti da dr. Amir Ljubović stoji na stanovištu da ovo
djelo nije adaptacija ili komentar čuvenog Porfirijevog djela Eisagoge, nego
da je riječ o originalnom djelu koje o istom predmetu – pet univerzalija
– govori na sažet način i uzima samo Porfirijev termin Īsāġūğī kao naslov
za svoj uvodni dio [Ibid., 218-223]. Ovo djelo komentirali su svi bosanski
pisci koji su o logici pisali na arapskom jeziku. No, djelokrug u kojem
se recepcija vršila određen je obrazovnim potrebama: novu atmosferu
u bosanske medrese donosili su njeni učitelji koji su se školovali u
Istanbulu/Carigradu i koji su, vrativši se u zemlju, mijenjali stari način
poučavanja – neke teološke tvrdnje trebalo je učenicima i objasniti i
racionalnim razlozima utemeljiti.
KOMENTAR ISAGOGE (Šarḥ Īsāġūğī) ili KOMENTAR “ESIR-
IJEVOGTRAKTATAIZ LOGIKE” (Šarḥ ar-Risāla al-Atīriyya fī al-manṭiq)
napisao je 1682. godine Mustafa Ejubović (1651-1707 u Mostaru). Radi
se o komentaru na Istoku veoma poznatog djela iz logike ISAGOGE
(Īsāġūğī) Esirudina al-Ebherija (umro 1256). Sadržaj djela:
1. Isagoga, str. 6-24, koja obuhvata kratke rasprave o riječima, znače-
njima riječi, odnosu između riječi i ideja, zatim o pojmovima i,
posebno, o pet univerzalija (vrsta, rod, razlika, svojstvenost i akci-
dencija),
2. O interpretativnom govoru (al-qawl aš-šāriḥ), str. 24-27, odnosno
o pravilima formiranja definicije i deskripcije,
3. O sudovima (al-qaḍyya),
98 PREGLED
4. O silogizmu (al-qiyās),
5. Apodiktika (al-burhān),
6. Dijalektika, (al-ğadal),
7. Retorika (al-ḫiṭāba),
8. Poetika (aš-ši‘r),
9. Sofistika (al-muġālaṭa).
KORISNA GLOSA UZ “AL-FENARIJEVE NAPOMENE” ZA
ESIRUDINOV TRAKTAT IZ LOGIKE (Hāšiya mufīda li al-Fawā‘ id al-
Fanāriyya ‘alā ar-Risāla fī al-manṭiq) koju je napisao Mustafa Ejubović
(1651. u Mostaru – 1707. u Mostaru). Djelo je završeno 1692. godine. Radi
se o glosi (hāšiya) koja je složena iz rubnih napomena autora pravljenih s
različitom namjerom (bilježenja, tumačenja, komentiranja) [Ljubović,
1996: 45].
OTKRIVANJE TAJNI U KOMENTARISANJU “ISAGOGE”
(Fatḥ al-asrār fī šarḥ al-Īsāġūğī). Autor ovog djela je Muhamed Čajničanin
(Čajniče 1731 - Sarajevo 1792). Od 1781. do 1783. godine predavao je na
Đumišića medresi u Sarajevu, a dva puta bio je imenovan i za sarajevskog
muftiju. Oko tri četvrtine ovog komentara potpuno su iste kao u djelu
Mustafe Ejubovića, odnosno znatan dio teksta jednostavno je preuzet i
prepisan. Ljubović na ovommjestu kaže: “Mada se za cjelokupno stvara-
laštvo na arapskom jeziku iz oblasti logike poznijeg perioda može reći
da je u duhu ideje i oblika njihovih velikih prethodnika, za Muhameda
Čajničanina, odnosno za “njegovo” djelo, može se reći da je tipično epi-
gonskog karaktera” [Ibid., 55].
KOMENTARTEKSTA“ISAGOGA” ODMULAFADILAUŽIČA-
NINA (Šarḥ matn Īsāġūğī li mawlā al-Fāḍil Ūžičawalī). Autor djela je Fadil
Užičanin, o kojemnema nikakvih personalnih podataka. Djelo je završeno
1657. godine, a nije moguće tačno i nedvosmisleno utvrditi ko je bio
Fadil Užičanin. Za djelo se smatra da spada u u red srednje opširnih
komentara ISAGOGE Esirudina al-Ebherija [Ibid., 58]. Sadržaj ovog
djela je gotovo identičan gore navedenom djelu Komentar Isagoge čiji
je autor Mustafa Ejubović.
OTKRIVANJE TAJNI U KOMENTARISANJU “ISAGOGE” IZ
NAUKE O LOGICI (Fatḥ al-asrār fī šarḥ Īsāġūğī fī ‘ilm al-mantiq). Autor
djela je Muhamed sin Jusufa Bošnjak. Iz rasporeda djela vidi se da ne
odstupa od obrasca komentiranja preuzetog, vjerovatno od komentara djela
ISAGOGEEsirudina al-Ebherija. I ovo djelo je kao i prethodno pronašao
A. Olesnicki i uvrstio ga u kataloge orijentalnih rukopisa [Ibid., 59].
99 PREGLED
Ne ulazeći u podrobnosti u sadržaju ovih djela – što je učinjeno u knjizi
prof. Ljubovića – treba reći samo da je više nego evidentno koliko je ovo
djelo imalo utjecaja na bavljenje logikomu Bosni kod pisaca na arapskom
jeziku, ostavljajući pritommogućnost da se radilo o samostalnomistraži-
vanju i originalnom promišljanju iste problematike.
Kada se Komentar Isagoge (1682) Mustafe Ejubovića usporedi s
Kafijinim kompendijumom iz logike (pisanim 1580. godine), vidi se da
se radi o potpuno preuzetoj formi i sadržaju, iz čega se može zaključiti
da je postojao primarni obrazac sadržaja i forme predmeta logika koji
se jednostavno preuzimao i prenosio uz male izmjene u formulaciji.
Kada je i kako nastao taj lokalni stereotip u Bosni, da li je Kafija prvi
u tom lancu, to je teško zaključiti, ali je jasno da je nastao još kod
arapskih komenatora Ibn Sinae (istočna škola) i Al-Farabija (zapadna
škola) i drugih arspskih komentatora Aristotela i Porfirija.
Moguće je ustanoviti algoritam geneze komentara
17
koji nas ovdje
zanimaju jer u tu genezu spadaju i bosanski komentari pisani na arapskom
jeziku: (1) na prvommjestu su grčki komentari koje su od I do Vstoljeća
pisali Alexander Aphrodisius, Porphyrious, Ammonius, Syrianus,
Dexippus, Iammblichus, Simlicious, Philoponus; (2) na drugom mjestu
su latinski (Themistius, Boethius) i grčko-bizantski (David, Elias,
Sophoniae, Michael Ephesious) komentari, pisani od Vdo XI stoljeća;
(3) na trećem mjestu su arapski komentari Aristotela i Porfirija koje su
napisali Al-Kindi, Al-Farabi, Ibn Sina, Ibn Rušd u periodu od XI do XIII
stoljeća; (4) na četvrtom mjestu su arapski komentari njihovih arapskih
učenika (Taftazani, Al-Fenari, Al-Ebheri, Al-Urmevi, Al-Kazvani); i
(5) na petom mjestu u nizu su bosanski komentari arapskih komentara
koje su pisali učenici arapskih komentatora (Kafija, Ejubović, Opijač,
100 PREGLED
17
Ne samo da treba govoriti o algoritmu geneze komentara nego je potrebno imati
u vidu i značaj različitih formi komentara. Commentaria je krovni latinski izraz koji
na neki način prikriva ovu različitost pristupa u recepciji jednog djela. Moguće je
razlikovati najmanje 10 modusa komentara kod grčkih komentatora (cf. Commentaria
in Aristotelem Graeca), kao što su: 1. uvođenje (::ozyay¸ ); 2. dijalozi (o: 8:zìoyo:,
to 8:zìoy:×ov ocyyçzµµz); 3. sentence (z çoçµz:); 4. podsjećanja (cnoµv¸µ¸);
5. prepričavanja (nzçzççz o:o); 6. predgovori (nçoì¸ yoµ:vz); 7. tumačenja
(: ç¸y¸o: o), 8. aporije i rješenja (¸ noç¸ µ:vav ×z: ì:z: t¸o); 9. naznake
(znoo¸µ::ao::o), 10. objašnjenja (o¿oì:z). Svaka vrsta ima svoje posebnosti i sve
imaju nešto zajedničko (više o tome u: Nijaz Ibrulj. Bosnia Porphyriana – jedna
kulturna metafora. Sarajevo, 2010).
Užičanin, Bošnjak).
18
Sve je to vrlo daleko od izvornih grčkih djela
Aristotela i Porfirija čiji je prijevod na arapski završen oko 900. godine.
Ako kažemo da ni Ibn Sina (Avicena) ni Ibn Rušd (Averroes) nisu znali
grčki jezik i da su grčka djela iz logike čitali iz sirijskih kršćanskih pre-
vodilaca koji su imali svoj pristup ovimdjelima uvjetovan aleksandrijskom
neoplatoničkom školom u V i VI stoljeću, u kojoj su od Ammoniusa
prevladali kršćanski učenici, onda je jasno što je u jednom trenutku
sam Ibn Sina odustao od usmjeravanja pažnje na tekstove tih spisa i
okretanja ka duhu ili ideji koju oni zastupaju.
3.2. Porfirijevo djelo ISAGOGE u Bosni i Hercegovini
u djelima pisanim na latinskom jeziku
Zahvaljujući znanstvenomtrudu i izvanrednompoznavanju bosanske
filozofske baštine akademika Serafina Hrkaća, franjevca (ofm.) iz Herce-
govine, imamo podatke iz kojih možemo rekonstruirati prisutnost
Porfirijevog djela ISAGOGE u edukaciji koja je vršena na latinskom
jeziku u franjevačkim samostanima i gimnazijama.
19
Na koji je način
101 PREGLED
18
Nakon što je iscrpio listu podataka o autorima i rukopisima koje je smatrao vri-
jednim spomenuti, dr. Amir Ljubović u svojoj odličnoj studiji (doktorskoj disertaciji)
daje konačnu ocjenu: “...može se vidjeti da i pored različitih struktura i tipova djela,
ili tačnije, različitog međusobnog povezivanja pitanja koja se obrađuju uz pojedina
poglavlja, odsjeke, pododsjeke i dr., u svima njima (izuzev glosa koje predstavljaju
poseban oblik stvaralaštva) ipak se osjeća jedinstvena opća tematika i jasno usmjerenje
na osnovnu problematiku. Druga karakteristika svih ovih djela, što je i karakteristika
čitavog stvaralaštva koje je bilo pod snažnimuticajemIbn Sinaa, je ta da sva pitanja koja
se tretiraju u ovimdjelima, bez obzira na različite podjele, čine samo dijelove jedinstvene
cjeline arapskog organona (kurziv N. I.)”. Teško je ipak moguće tvrditi da postoji
arapski organon, kao što je upitan i naziv arapska logika za djelomičnu recepciju
Aristotelovih spisa unutar korpusa pitanja islamske teološke misli koja je uvijek bila
u prvom planu. Mnogi tzv. kritički termini koji se koriste u ovom području su plod
kontrafaktičke doksografije/historiografije i pogrešnog stvaranja kategorijalnih (odozgo-
prema-dolje), a ne atributivnih (odozdo-prema-gore) analogija.
19
Sve podatke o navedenim manuskriptima i autorima koji su pisali na latinskom
jeziku, a koji su pripadali katoličkom konfesionalnom i kulturnom krugu u Bosni i
Hercegovini u navedenomperiodu, preuzimami prenosimovdje iz djela akademika fra
Serafina Hrkaća Filozofijski manuskripti na latinskom jeziku u Bosni Srebrenoj. Mostar,
Ziral, 1998.
prisutno djelo ISAGOGE u ovim rukopisima? Najčešće kao uvodni dio
u aristotelijansku silogistiku ili kao glavni dio logičke poduke koji je
prethodio srednjovjekovnim tekstovima (summe, summulae) iz logike
koji su izučavani u ovim institucijama.
ISAGOGE u rukopisima iz samostana u Kreševu:
Rk. 3-III-19: COMPENDIUMLOGICAEARISTOTELIS, ex Organo
eiusdem Summulisque Petri Hispani expertum. Od nepoznatog autora
– vjerovatno se radi o skriptama nekog nastavnika u gimnaziji. Iz sadržaja
koji S. H. precizno navodi jasno je razvidno da se u prvoj knjizi u drugoj
raspravi (Incipit secundus tractatus) autor udžbenika ili bilješki za
predavanja bavi predikabilijama u Porfirijevom smislu: Caput primum:
De praedecabilibus in communi. Caput secundum: De genere. Caput
tertium: De specie. Caput quartum: De differentia. Caput quintum: De
proprio. Caput sextum: De accidente. Caput septimum: De quibusdam
dubiis circa praedicabilia emergentibus [Hrkać, 1998: 61].
Rk. 3-IV-16: LOGICA. METAPHYSICA. PHYSICA. Autor je Ivan
Tometinović. Prva knjiga (Liber primus) koja se bavi logikom napisana
je 1785. godine. U drugom poglavlju (Caput secundum), ispred rasprave
o Aristotelovim kategorijama, autor govori o Porfirijevim općim poj-
movima: De ideis universalibus Porphyrii [Ibid., 85].
Rk. 3-IV-21: LOGICA. METAPHYSICA. Po svoj prilici – kako
navodi S. H. – radi se o studentskom bilježenju predavanja. U prvom
dijelu koji se bavi logikom (Logicae pars prima), a u drugom poglavlju
(Caput secundum) pod naslovom Appendix prima izlaže Porfirijevo
učenje o univerzalijama: De universalibus Porphyrii. Nakon toga dolazi
nauk o Aristotelovim kategorijama. Na 187. stranici stoji: Al Revdo
Padre Colmo Il Padre Sebastiano Maria di Jusca Studente [Ibid., 94].
ISAGOGE u rukopisima iz samostana u Kraljevoj Sutjesci:
Rk. 12B: TRADITIONES IN UNIVERSAMARISTOTELICO –
SCOTICAM PHILOSOPHIAM. Rukopis je pisan od 29. VIII 1726. do
28. V 1729. Autor rukopisa je Filip Lastrić iz Oćevije (1700-1783). U
raspravi (disputatio quinta – decima) iz područja tzv. velike logike (Incipiunt
disputationes in Logicam magnam) razdijeljena je problematika na
sljedeći način:
102 PREGLED
Disputatio quinta: De universali logico:1. An detur universale logicum
et in quo consistat eius ratio constitutiva? 2. Per quem actum intellectus
fiat universale logicum? 3. Quot sunt universalia seu predicabilia?
De praedicabilibus in particulari – Disputatio sexta: De genere: 1.
Utrumgenus bene definiatur a Porphyrio? 2. Quomodo genus praedicetur
de individuis? 3. Utrum genus posist salvari in unica specie et species
in unico individuo?
Disputatio septima: De specie, secundo praedicabili: 1. An species
bene definiatur a Porphyrio? 2. Per quodnam constituatur species in
esse universalis? 3. An individuum bene definiatur a Porphyrio? An ab
omnibus individuis possit abstrahi aliqua ratio communis?
Disputatio octava: De differentia, tertio praedicabili: 1. Quid et
quotuplex sit differentia? 2. In ordine ad quid differentia constituatur in
ratione universalis et tertii praedicabilis? 3. Utrum differentia includat
genus et differentia superiores, et e contra?
Disputatio nona: De proprio, quarto praedicabili: 1. Quod sit proprium
et per quid constituatur in ratione quarti universalis? 2. An proprium
distinguatur et possit separari suo obiecto?
Disputatio decima: De accidente, quinto praedicabili: 1. An accidens
legitime sortiatur rationem universalis seu quinti praedicabilis? In qua
et de eius definitione discutietur. 2. Quibus naturis conveniat universalitas
accidentis? Et responsum quorundum.
Nakon ovog dijela nastavlja se dio koji se bavi Aristotelovimkatego-
rijama (Tractatus de praedicamentis seu categoriis Aristoteles) [Ibid., 150].
ISAGOGE u rukopisima iz samostana u Fojnici:
R. XXX: TRACTATUS LOGICAE TOTIUSQUE PHILOSOPHIE
CURSUS. U djelu pod naslovom Incipit tractatus de universalibus
Porphyrii, disputatio prima: De universali in communi. Disputatio secunda:
De universali logico. Disputatio tertia: De genere. Disputatio quarta: De
specie. De individuo. Disputatio quinta: De differentia. Disputatio septima:
De proprio. Nakon ovoga dolazi Tractatus de praedicamentis seu categoriis
Aristotelis [Ibid., 203].
R. 40: SUMMULARUM LIBRI TRES. Autor je nepoznat. U djelu
pod naslovomDissertationes ad Logicampertinentis, dissertatio septima,
de genere (127), De specie (127), De differentia (128), De proprio (129),
De accidente (130), nakon toga dolazi Sectio unica: De decemAristotelis
categoriis (137) [Ibid., 221].
103 PREGLED
Rk. 51: ISAGOGEINETHICAMCHRISTIANAM. Rukopis sadrži
168 stranica. Na kraju stoji: Finis. Vacii scripsit Bon. Marainovich die
2. Ianu. 1827. In 3ii Anni Thgia. Continuatur. Još je pisalo pa je precrtano:
Sequitur ethica Prticularis [Ibid., 235].
3.3. Porfirijevo djelo ISAGOGE u Bosni i Hercegovini
na bosanskom jeziku
U Sarajevu je 2008. godine objavljen paralelno grčki izvornik teksta
ΠΟΡΦΙΡΙΟΥ ΕΙΣΑΓΩΓΗ ΤΟΥ ΦΟΙΝΙΚΟΣ ΤΟΥ ΜΑΘΗΤΟΥ ΠΛ
ΩΤΙΝΟΥ ΤΟΥ ΛΥΚΟΠΟΛΙΤΟΥ (Porphyrii Isagoge et in Aristotelis
Categorias Commentarium, ed. A. Busse, CAG, Vol.IV(1), 1887) i prijevod
tog izvornika na bosanski jezik pod naslovom UVOD PORFIRIJA
FENIČKOG, UČENIKAPLOTINAIZ LIKOPOLA(ISAGOGE) koji
je načinio dr. Nijaz Ibrulj, redovni profesor logike i metodologije na Filo-
zofskomfakultetu u Sarajevu [Ibrulj, 2009: 1-50]. Gotovo 17 stoljeća nakon
nastanka Porfirijevog djela ISAGOGE, te nakon njegovog izučavanja na
arapskom i latinskom jeziku u Bosni i Hercegovini kod muslimanskog
i katoličkog intelektualnog i obrazovanog svijeta, prvi put na bosanskom
jeziku izašao je prijevod ovog djela sa starogrčkog jezika.
20
Prijevod Porfirijevog izvornika napisanog u starogrčkom jeziku
otežan je činjenicom da su moguće najmanje tri filozofske (kao i pre-
vodilačke) interpretacije djela. Mogla bi se u tu svrhu navesti tvrdnja koju
iznosi Anthony C. Lloyd u svojoj knjizi The Anatomy of Neoplatonism,
a kojomdokazuje da postoji jedna vrlo komplicirana Porfirijeva semantika
koja funkcionira u njegovim spisima. Prema Lloydu, jedan semantički
programdjeluje u PORFIRIJEVOMKOMENTARUARISTOTELOVIH
KATEGORIJA(l:o tzo Aç:otot:ìoco Kzt¸yoç:zo) gdje se izrazi
odnose na izraze, dok u tekstu ISAGOGE (l:ozyay¸) djeluje drugi
semantički program(čisto logički program) gdje izrazi stoje za ili zastupaju
konceptualni sadržaj [Lloyd, 1998: 53]. Ovdje bismo mogli djelomično
prihvatiti tu tvrdnju i dodati: Porfirije nediferencirano upotrebljava seman-
tičku triangulaciju u svojimspisima. Unjegovomtekstu ISAGOGEizrazi
104 PREGLED
20
Porfirije Fenički, učenik Plotina iz Likopola: Uvod (ISAGOGE), Paralelno grčko-
bosansko izdanje originala starogrčkog teksta i prijevoda na bosanski jezik. Sarajevo,
Dijalog 1/2008, str. 1-50. Priredio i preveo Nijaz Ibrulj.
kao npr. rod (y:voo) i vrsta (::8oo) stoje za ili odnose se (1) na prirodna
bića ili prirodne vrste i rodove, (2) na sebe same kao izraze o kojima se u
iskazu donosi tvrdnja, i (3) na pojmove roda i vrste kao na dijelove dobro
uređenog pojmovnog sadržaja (definicije). Dakle, izrazi kod Porfirija
zastupaju ili stvari ili izraze ili pojmove. No od načina interpretacije
Porfirijeve semantike zavisi i koncepcija prevođenja njegovog spisa
ISAGOGE.
“Jednu od koncepcija interpretacije Porfirijevog teksta ISAGOGE
mogli bismo označiti kao ontološku: rodovi i vrste uzimaju se u značenju
rodova i vrsta prirodnih bića. To znači da se koncept identiteta posmatra kao
odnos između stvari ili bića ili predmeta, a da se onda predikacijska shema
posmatra i interpretira kao relacija bića (to o v) i onih svojstava ili
trpnosti (nzи, :8:z nzи) koje njemu pripadaju po sebi (tz tocta
cnzç¿ovtz ×zÐ zcto). Interpretirati sve logičke općenitosti kao realne
rodove ili realne vrste bića, a ne kao dijelove priroka (×zt¸yoç: z,
×zt¸yoçocµ:vov) i kao dijelove podmeta (cno×::µ:vov) iskaza (ìoyoo,
ìoyoo znoçzvt:×oo) unutar jednog tipa predikacije, vodi ka ontološkoj
interpretaciji. Takva je npr. najvećim dijelom interpretacija koju svojim
prijevodom daje Eugen Rolfes u njemačkom jeziku, enegleski prijevod
Jonathana Barnesa i djelomično njemački prijevod koji daje Hans Günter
Zekl.
Druga koncepcija interpretacije i prevođenja je najvećim dijelom
jezičkoanalitička ili retoričko-gramatička: radi se o navođenju termina
ili izraza i njihovoj upotrebi u označavanju rodova, vrsta, svojstvenosti vrsta,
pripadnih svojstava i razlika. Govori se o značenju izraza za rod (‘živo
biće‘) ili izraza kojim se označava vrsta (‘čovjek‘), razlika, svojstvenost
(vrste), pripadno (svojstvo). Značenje izraza je analitička hipoteza pre-
vođenja u ovomslučaju. Govori se o tome šta npr. izraz ‘čovjek‘ znači ili
kojem se izrazu (podmetu) taj izraz (prirok) pririče. Takav je uglavnom
italijanski prijevod koji donosi Giorgio Grigenti, kao i velikim dijelom
francuski prijevod Alaina de Libera et Alain-Philippea Segondsa. Ovaj
tip prijevoda naglašava upotrebu izraza kao označitelja i upotrebu
jezika kao sredstva opisa.
Treća koncepcija interpretacije je najvećim dijelom formalno-
logička: radi se o razdjelbi i razlikovanju logičkih općenitosti, odnosno
o tretiranju priroka kao logičkih dijelova definicije, o njihovom položaju
u definiciji i njihovom međusobnom odnosu. Takva je interpretacija data
105 PREGLED
u engleskomprijevodu E.W. Warena. Ovdje se, dakle, kao osnova ili princip
interpretacije teksta ISAGOGE naglašava struktura odredbe/ definicije
i opisuje raspored njenih dijelova (podmeta i predikativnog dijela). Sve
predikabilije se interpretiraju sa stanovišta strukture predikacije. Ovom
prijevodu je ponajviše uzor bio sigurno Boethiusov latinski prijevod
ISAGOGE” [Ibrulj, 2009: mns.].
Bilo je potrebno pronaći vlastiti put kroz te tri ključne interpretacije,
tumačenja i prevođenja ovog kratkog djela. Kao kuriozitet treba navesti
jedan primjer: do danas su načinjena tri engleska prijevoda (Warren, 1975;
Spade, 1994; Barnes, 2003) u kojima se mogu naći tri različita prijevoda
istog mjesta! Prijevod Porfirijevog djela ISAGOGE je dio velike mono-
grafije Nijaza Ibrulja pod naslovomPorfirijevo nasljeđe koja je u pripremi.
Utomizdanjuprijevoda dodanoje 250bilješki koje sadrže relevantna mjesta
grčkih i arapskih komentatora Alexandera Aphrodisiusa, Ammoniusa,
Simpliciusa, Porphyriusa (komentar Kategorija), Philoponusa, Davida,
Eliasa, Iammblichusa teAverroesa i Avicene (Commentaria inAristotelem
Graeca IV 3, Berlin, 1891).
21
106 PREGLED
21
Upripremi svojeg teksta prijevoda prevoditelj je konsultirao brojne prijevode ovog
teksta na različite evropske jezike: Latinski prijevod (Porphyrii Isagoge. Translatio
Boethii. Aristoteles Latinus. I 6-7, ed. L. Minio-Paluello, ad. B. G. Dod, Bruges-
Paris. Desclee de Brouwer, 1966). Njemački prijevod (1) Porphyrius Einleitung in
die Kategorien. In: Aristoteles Organon, übersetzt und erlautert von Eugen Rolfes.
Band I, Felix Meiner Verlag. Unveranderter Abdruck 1948, der zweiten Auflage von
1925. Njemački prijevod (2) Porphyrios: Einführung in die Kategorien des Aristoteles
(Isagoge). In : Aristoteles Organon. Band 2: Kategorien/Hermeneutik oder vomsprach-
lichen Ausdruck. Griechisch-Deutsch. Hrsgegeben, übersetzt, mit Einleitungen und
Anmerkungen versehen von Hans Günter Zekl. Velix Meiner Verlag, 1998. S. 155-188.
Italijanski prijevod (Porfirio Isagoge. Prefazione, introduzione, traduzione e apparati di
Giuseppe Girgenti. Testo greco a fronte. Versione latina di Severino Boezio. Rusconi
Libri, Milano, 1995). Francuski prijevod (Porphyre Isagoge. Texte grec et latin, traduction
par Alain de Libera et Alain-Philippe Segonds. Introduction et notes par Alain de
Libera. Paris: Librairie Philosophique J. Vrin, 1998) Engleski prijevod (1) Porphyry
The Phoenician Isagoge. Translation, Introduction and Notes by Edward W. Warren.
Teh Pontifical Institute of Medieval Studies, Toronto, Canada, 1975. Engleski prijevod
(2) Porphyry the Phoenician, the Pupil of Plotinus of Lycopolis Isagoge. Translated and
Edited by Paul Vincent Spade. In: Five Texts on the Mediaeval Problem of Universals.
Porphyry. Boethius. Abelard. Duns Scotus. Ockham. Hackett Publishing Company.
Indianopolis/Cambridge, 1994. Engleski prijevod (3) Porphyry’s Introduction by
Jonathan Barnes. Oxford University Press, 2003.
Za ovaj prijevod djela ISAGOGE na bosanski jezik akademik Vla-
dimir Premec, koji je od 1976. godine profesor antičke i srednjovjekovne
filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kaže:
“Za razliku od Latina koji su zahvaljujući Boethiusu imali prijevod
Porfiriosovog traktata već u prvoj četvrtini šestog stoljeća, narodi Bosne
i Hercegovine, ali ne samo oni no se to odnosi i na čitavu regiju jugoistočne
Europe, pa i šire, izuzev Helade – Grčke, čekali su na bosanski prijevod
do samog početka 2008. godine. Zato je prijevod Nijaza Ibrulja višestruka
kulturnoznanstvena činjenica i vrednota per se” [Premec, 2009: 129].
Kakav je status ovih bosanskih komentara Porfirijevog djela ISA-
GOGE? Moglo bi se reći da su to komentari komentara, odnosno da je
tekstualna osnova ovih komentara neki od arapskih komentara ili latinskih
repetitorija nastalih u Bagdadu ili u Istanbulu odnosno u Rimu ili Padovi,
a ne samo Porfirijevo djelo (na bilo kojem jeziku) koje je komentirano.
Možda je najbolje reći da je sadržaj tog teksta prihvaćen kao dio obrazo-
vanja u konfesionalnim zajednicama koji je funkcionirao u curriculima
kao obavezni sadržaj koji se posredovao kao sadržaj nekog udžbenika.
“Tako, na primjer, u rukopisnoj zbirci Orijentalnog instituta u
Sarajevu od nekadašnjih 5263 kodeksa oko 300 rukopisa su bili iz oblasti
logike. Zanimljivo je spomenuti da su od toga broja osamdesetak prim-
jeraka ili al-Ebherijeva Isagoga (Isagugi) ili komentar ili superkomentar
na ovo djelo… Ovo na izvjestan način ukazuje koji su autori bili u
našim krajevima najčitaniji” [Ljubović, Nametak, 1999: 30].
Ono što sam u ovom tekstu imenovao kao porfirijanska isagogika
ili porfirijanska klasifikatorska propedeutika moglo bi se označiti i kao
porfirijanski definitorij, jedna sposobnost određivanja značenja termina
i pojmova, njihove relacije u logičkom i lingvističkom smislu, njihovog
ontološkog statusa, i njihove upotrebe, koja je krasila Porfirijeve komentare.
Da bi se vidjelo koliko su bili blizu ili daleko od prvobitnog Porfirijevog
teksta odnosno predmeta (o×ono o) kojim se bavi ovaj tekst, ovdje
navodim samo dvije uvodne rečenice
22
iz ISAGOGE u kojima Porfirije
107 PREGLED
22
[1.2.] Ovto; zvzy×z:oc, Xçcozoç::, ×z: ::; t¸v tav nzçz Aç:otot:ì::
×zt¸yoç:av 8:8zo×zì:zv toc yvavz: t: y:vo; ×z: t: 8:zçoçz t: t: ::8o;
×z: t: : 8:ov ×z: t: ocµ¸:¸¸×o;, ::; t: t¸v tav oç:oµav zno8oo:v ×z:
oìa; ::; tz n:ç: 8:z:ç:o:a; ×z: zno8::ç:a; ¿ç¸o:µ¸; oco¸; t¸; toctav
govori čime se, zašto i na koji način taj tekst bavi, a čime se i zašto ne
bavi [Porphyrus, 1887, 1a1-1a16]:
“[1.1.] Budući da je, Hrizarije, za podučavanje o Aristotelovim
kategorijama [predikatima], nužno znati šta je rod, šta je razlika a šta vrsta,
šta je svojstvenost < podmeta >, a šta opet pripadak [sastojak] < u
podmetu >, te kad je umovanje o tîm< izrazima > korisno za postavljanje
odredaba [definicija], i u cjelosti za razdjelbu <pojmova >i za dokazivanje,
pokušat ću da ti o tîmsačinimsažet, podoban formi uvoda, kratak prikaz
učenja [predanja] koje o tîm < izrazima > izrekoše stari < filozofi >,
uzdržavajući se od dubljih istraživanja, a prosuđujući, na primjeren način,
ona jednostavnija.
[1.2.] Na primjer, što se tiče rodova i vrsta, da li bivstvuju [postoje]
ili su zasnovani jedino na praznim pomislima, te da li su, ako bivstvuju
[postoje], što tjelesno ili pak netjelesno, te, konačno, jesu li što odvojeno
ili su u čemu osjetilnom: o ovim< pitanjima > izbjegavam da govorim,
budući je takva rasprava ponajdublja i traži drugo, šire ispitivanje.
Pokušat ću sada da ti prikažemkako su o ovimkao i prethodno navedenim
< izrazima >, razlagali stari < filozofi > koji su skloniji logičkom <
načinu razmatranja > a od tih ponajviše oni iz reda Peripatetika.”
Bosanska filozofska tradicija imala je recepciju komentara
Porfirijevog djela ISAGOGE na latinskom i arapskom jeziku, a danas
ima i izvornik na bosanskom jeziku. Nažalost, oni koji su poznavali
komentare ISAGOGEiz treće ruke i posredno koristili ovo djelo u svojim
predavanjima, kako na latinskomtako i na arapskom(ili čak i na turskom)
jeziku, kako u samostanima i bogoslovijama tako i u medresama, nisu
108 PREGLED
Ð:aç:z;, ocvtoµov oo: nzçz8oo:v no:oc µ:vo; n::çzooµz: 8:z ¸çz¿:av
aon:ç :v ::ozyay¸; tçona tz nzçz to:; nç:o¸ct:ço:; :n:ìÐ::v, tav
µ:v ¸zÐct:çav zn:¿oµ:vo; ,¸t¸µz tav, tav 8 znìocot:çav ocµµ:tça;
oto¿z,oµ:vo;.
[1.2.] zct:×z n:ç: tav y:vav t: ×z: ::8av to µ:v ::t: cç:ot¸×:v ::t:
×z: :v µovz:; ¦:ìz:; :n:vo:z:; ×::tz: ::t: ×z: cç:ot¸×otz oaµztz
:ot:v ¸ zoaµztz ×z: not:çov ¿aç:otz ¸ :v to:; z:oиto:; ×z: n:ç: tzctz
c ç:ota tz, nzçz:t¸ ooµz: ì: y::v ¸zÐctz t¸; oc o¸; t¸ ; to:zc t¸;
nçzyµzt::z; ×z: z ìì¸; µ::,ovo; 8:oµ:v¸; :ç:tzo:a; to 8 ona; n:ç:
zcta v ×z: tav nço×::µ:vav ìoy:×at:çov o: nzìz:o: 8::ìz¸ov ×z: toctav
µzì:otz o: :× toc n:ç:nztoc, vcv oo: n::çzooµz: 8::×vcvz:.
smatrali da je potrebno prevesti ga makar i sa tih jezika na bosanski jezik
(ili na jedan od jezika kojim se govori i piše u Bosni i Hercegovini).
4. Period upravljanja Austro-Ugarske monarhije
u Bosni i Hercegovini (1878-1918)
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine (1878), Austro-Ugarska
monarhija je zatekla jednu društvenu strukturu koja se sama u sebi
urušila zbog bezakonja i korumpiranosti vlasti u provincijama. S druge
strane, Monarhija je donijela novu državotvornu ideologiju i nove obrasce
institucionalnog života. Prvo, Austro-Ugarska monarhija je dugo vremena
putemsvojeg namjesnika u Bosni Benjamina Kalaja pokušavala realizirati
projekt bosanske nacionalnosti, kojem su se kontinuirano (do današnjih
dana!) opirali Srbi i Hrvati odnosno pravoslavci i katolici. Drugo, Monar-
hija je Bosnu i Hercegovinu smatrala dijelom starog Rimskog carstva
i dijelom kršćanskog svijeta, zbog čega je favorizirala i privilegovala
kršćanstvo, prije svega Katoličku crkvu. Treće, tokom stotinu godina
prisustva u Bosni i Hercegovini Monarhija nije uspjela uspostaviti
jedinstven sistem građanskog obrazovanja, niti jedinstven pravni sistem,
ali je uspješno ugušila sve pokrete za vjersko-prosvjetnu autonomiju
Srba i Muslimana [Kraljačić, 1987: 367-429].
Austro-Ugarska monarhija zatekla je u Bosni i Hercegovini dosta
snažne konfesionalne škole i vrlo slabo razvijene svjetovne škole. Različitim
reformama ona je nastojala tu situaciju promijeniti u pravcu otvaranja
većeg broja svjetovnih škola. Tom nastojanju opirale su se na ovaj ili
onaj način sve konfesionalne zajednice, mada su neke, kao katolička i
djelomično pravoslavna, bile u povlaštenom položaju od strane režima.
Austrougarska okupacija zatiče u Bosni i Hercegovini oko 54 katoličke
škole sa 56 učitelja i oko 2.295 učenika [Papić, 1972: 30].
4.1. Duhovni zavodi, medrese i ruždije u Monarhiji
Konfesionalne škole nazivale su se imenomduhovni zavodi: pravo-
slavna i katolička bogoslovija u Sarajevu i Šerijatska sudačka škola.
Istočnopravoslavno bogoslovsko sjemenište otvoreno je 1882. godine
(Reljevo) i u svomnastavnomplanu imalo je bogoslovske predmete. “Za
ovu, kao i za katoličke bogoslovije Zemaljska vlada je davala posebne
109 PREGLED
stipendije učenicima nižih razreda gimnazije, koji su se opredijelili za
upis u bogoslovije. I po tome se vidi povoljniji odnos režima prema ovim,
nego prema drugim školama” [Ibid.,151].
Rimsko-katoličko svećeničko sjemenište u Sarajevu nastalo je pod
utjecajemMonarhije i njene želje da kontrolira djelovanje i rad Katoličke
crkve iz dvora u Beču i time smanji utjecaj Rima na lokalno stanovništvo.
Bosanski franjevci su zapravo bili stalno u opoziciji takvimnastojanjima
jer su im, postavljenjem nadbiskupa vrhbosanskog od Beča, oduzimana
područja (župe), a red isusovaca, koji je stajao uvijek iza nadbiskupa,
pružao podršku režimu (u Beču), a ne crkvenim vlastima (u Rimu).
Osnivanju bogoslovije u Sarajevu prethodilo je osnivanje katoličke
nadbiskupske gimnazije u Travniku (1890). Zanimljiv je nastavni plan
u kojem je osim stručnih bogoslovskih predmeta bilo dosta orijentalnih
jezika (hebrejski, arapski, sirijsko-haldejski) te filozofija.
Šerijatska sudačka škola u Sarajevu osnovana je statutomZemaljske
vlade 1887. godine i trajala je pet godina. Usvomnastavnomplanu imala
je pored drugih predmeta još i logiku, retoriku i štilistiku, dogmatiku,
evropsko pravo i šerijatsko procesno pravo.
Većina ruždija koje su nastale u Osmanskom carstvu i koje su se
finansirale iz fonda meraif-sanduka (koji je austrougarski režim prisvojio
i transformirao) prestale su da postoje, a ostale su samo one reformirane
u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Brčkom, Bihaću, Banjoj Luci i Travniku. Ovim
školama je 1906. godine propisan jedinstven nastavni plan (vjeronauk,
turski jezik, arapski jezik, čitanje Kur‘ana, arapsko pismo, srpskohrvatski
jezik, račun, geometrija, krasnopis, zemljopis i povijest, prirodoslovlje).
Ruždije subile utemeljene već podosmanskomvlašćuuBosni i Hercegovini
kao posebna vrsta škole ili kao “osobitost u bosansko-hercegovačkom
školstvu” [Ibid.,156], odnosno kao pripremna škola za medrese koja je
imala više svjetovnih od konfesionalnih sadržaja. Ovim školama je
međutim 1906. godine dat veći konfesionalni karakter novim nastavnim
planom, veći broj sati iz orijentalnih jezika i islamske vjeronauke. Zemaljska
vlada 1913. godine donosi naredbu o ukidanju ovih škola i njihovom
pretvaranju u redovnu osnovnu školu u koju su se mogli upisivati učenici
svih vjeroispovijesti [Ibid., 157].
Medrese su se izdržavale iz lokalnih vakufskih (vakufi – zadužbine)
izvora, a Zemaljska vlada nije pokazivala interes za njihov rad i tretirala
ih je kao isključivo konfesionalne škole.
110 PREGLED
“Najviše medresa bilo je u sarajevskom i tuzlanskom okružju, a naj-
manje u mostarskomi bihaćkom. Najorganizovanija je Gazi Husrevbegova
medresa u Sarajevu. Kod ove škole treba istaći jedan kuriozitet. Naime,
to je jedina škola u našoj zemlji, a nema ih mnogo ni u svijetu, koja konti-
nuirano radi preko 430 godina. Usvoje vrijeme ona je predstavljala usta-
novu sa visokimvjerskimobrazovanjem. Kao što je u zapadnimvisokim
školama u vrijeme njihovog osnivanja srž nastavne osnove činilo učenje
katoličke crkve, tako je u ovoj prvoj svojevrsnoj visokoj školi u Bosni
i Hercegovini islamsko učenje bilo temelj njenog nastavnog programa”
[Ibid., 158].
4.2. Pojedinačna djela i autori
Josip Stadler (1843-1918) postavljen je za nadbiskupa vrhbosanskog
1881. godine. Stadler je prethodno bio profesor na Bogoslovnomfakultetu
u Zagrebu, gdje je predavao fundamentalnu teologiju i filozofiju.
Završio je filozofijske i teologijske studije u Rimu na isusovačkom
Collegiumu Romanorumu. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu ostvario
je dobre odnose sa Benjaminom Kalajem (čiju djecu pokrštava tajno u
crkvi na Ilidži) i snažno doprinio privilegovanju Katoličke crkve.
23
Još dok je bio u Zagrebu, Stadler je preveo s latinskog na hrvatski jezik
Tongiorgievu Logiku, jedan udžbenik o kojem je u Predgovoru napisao:
“...vjeruj mi, da nećeš naći stvari jasnije i bolje razložene, nego u
ovoj logiki, u cieloj Evropi već poznatoj, u ovoj knjigi od vrloga muža
Tongiorgija pisanoj, u knjigi koja se na mnogih učilištih predaje. Pa
baš zato, jer sam o vrlini ove knjige osvjedočen, baš zato nehtjedoh se
na to dati, da sam logiku sastavim (...). Za shodno ipak držah, da
gdjegdje što nadodam, gdjegdje što izostavim, a njekojim stvarima
drugi oblik dadem” [Stadler, 1904: 427].
Stadlerova (Tongiorgieva) Logika sastoji se iz dva dijela:
LOGIKA. DIO 1. DIJALEKTIKA. U ovom dijelu, objavljenom u
Sarajevu (1904), Stadler se bavi formalnom ili elementarnom logikom
i metodologijomi fokusira se na aristotelijansku silogistiku, dopunjujući
111 PREGLED
23
Josip Stadler, nadbiskup vrhbosanski, optuživan je za mnoge slučajeve konverzije
iz islama u katoličku vjeru, a jedan primjer pokrštavanja maloljetne Fate Omanović
u Mostaru pokrenuo je nacionalni ustanak muslimana u Hercegovini.
je djelomično znanjima iz srednjovjekovne teorije o svojstvima i ulozi
termina (proprietates terminorum). Ovaj dio sastoji se iz četiri knjige.
Knjiga prva: Oprvomdjelovanju našega uma, tj. o shvaćanju; Knjiga druga:
O drugom djelovanju našega uma, naime o sudu; Knjiga treća: O trećem
djelovanju našega uma: o zaključku i njegovu znamenju; Knjiga četvrta:
O dokazivanju i znanstvenoj metodi. Na izvjestan način Stadler (ili
Tongiorgi) implicitno slijedi strukturuAristotelovog Organona, počevši
od Porfirijevog stabla (stupaljka) i Aristotelovih Kategorija, preko
značenja riječi i rečenica (O tumačenju), rasprave o silogizmu (Prva
analitika), rasprave o dokazu i definiciji (Druga analitika), te rasprave
o pogreškama u zaključivanju (Sofistička pobijanja). Nije jasno zbog
čega je cijelom ovom dijelu logike Stadler dao naziv Dijalektika.
LOGIKA. DIO2. KRITIKAILI NOETIKA. Udrugomdijelu svoje
Logike (1905) Stadler se bavi pitanjima teorije spoznaje u najširemsmislu,
od empirijskog, psihološkog i fenomenološkog do kognitivnog i terorijskog,
i na koncu teološkog. Ovaj dio sastoji se iz tri knjige. Knjiga prva: O
naravi logičke istine i sigurnosti. Knjiga druga: Ovrelima, iz kojih se crpi,
ili o načinu, kako se postiže istina od našega uma. Knjiga treća: Oznamenju
istine i principu sigurnosti. Za razliku od prvog dijela svoje logike (Dija-
lektika), u ovom dijelu Stadler navodi referentna imena autora na čija
se djela poziva. Ovaj dio se uglavnom zasniva na Dekartovim stavovima
iznesenim i njegovom spisu Pravila o metodi [Stadler, 1905].
Stadlerova Logika nije izvorno djelo, o čemu on sam svjedoči, ali
je jedan vrijedan kompendij na našem jeziku koji je mogao izvanredno
poslužiti da se studenti teologije upoznaju s temeljnimkonceptima logike,
teorije značenja, kognitivne i teološke naravi objekata i spoznajnog
subjekta. U tom smislu ona je predstavljala u to vrijeme vrijedno djelo.
5. Period upravljanja komunističkog režima u Socijalističkoj
republici Bosni i Hercegovini (1945-1992)
Univerzitet u Sarajevu nastao je dekretom (1949) i ima svoju
bogatu pretpovijest.
24
112 PREGLED
24
Univerzitet u Sarajevu ima svoju pretpovijest u preduniverzitetskim formama
obrazovanja u Bosni i Hercegovini koje su kompatibilne obrazovnim institucijama na
Zapadu. Bošnjački izvori navode da “1531. godine Gazi Husrev-beg je u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu nastaje 11. novembra 1950. godine
odlukomSkupštine Bosne i Hercegovine. Odsjek za filozofiju i sociologiju
formira se 1956. godine formalnimosamostaljenjemKatedre za filozofiju
i na njemu se izučavaju predmeti: logika, dijalektika, etika, estetika,
filozofija, sociologija, metodologija i dr. Logika kao samostalni predmet
sa svojim programom i brojem sati uvodi se u nastavni plan i program.
Predmet je 1962. preuzeo Muhamed Filipović, koji ga je predavao sve
do odlaska u penziju 2002. godine. Od 1990. godine do danas na predmetu
radi dr. Nijaz Ibrulj, koji predaje još analitičku filozofiju, filozofiju jezika,
kognitivnu znanost, teoriju saznanja, sociologiju komunikacije, a od 2008.
godine na predmetu logika, teorija spoznaje i kognitivna znanost kao
asistent radi Kenan Šljivo.
25
Ugimnazijama širomzemlje izučavala se formalna logika, filozofija
i psihologija sa značajnimbrojemsati. Iako je socijalistički režimfavorizirao
komunističku partiju i ideološku osnovu marksizma-lenjinizma iz koje
113 PREGLED
utemeljio Hanikah, visoku školu sufijske filozofije, koja je 1537. godine dopunjena
ustanovom na kojoj se izučavaju islamske nauke. Prema tome, ovdje su njegovane
tri discipline klasičnih katoličkih univerziteta: teologija, pravo i filozofija, a postojala
je i univerzitetska biblioteka. U austrougarskom periodu, tačnije 1887. godine, otvorena
je Šerijatska sudačka škola, kao petogodišnja viša škola. Savremena historija Univer-
ziteta u Sarajevu otpočela je otvaranjem prvih svjetovnih visokoškolskih institucija
neposredno pred II svjetski rat i u toku rata (Poljoprivredno-šumarski fakultet, 1940.
godine; Medicinski fakultet, 1944. godine. 1946. godine obnovljen je rad Medicinskog
fakulteta, otvoreni su Pravni fakultet i Viša pedagoška škola, a 1948. godine obnovljen
je rad Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. 1949. godine otvoren je Tehnički fakultet.
Drugog decembra iste godine sa izborom prvog rektora, počeo je s radom Univerzitet
u Sarajevu. Sa otvaranjem Filozofskog fakulteta 1950. i Ekonomskog fakulteta
1952. godine završena je prva, inicijalna faza osnivanja Univerziteta u Sarajevu”
(http://www.unsa.ba).
25
Kenan Šljivo objavio je tekst Quineov ontološki i epistemološki relativitet (Sara-
jevo, Sophos, 1/ 2009). U pripremi su mu dva teksta: Intentionality and interpretation
(esej iz filozofije uma); Reprezentacija i komunikacija. Istraživanje o strukturalno-
semantičkimosnovama komunikacije (esej iz filozofije komunikacije). Do sada je objavio
dva prijevoda: O referiranju (P.F. Strawson), Dijalog, Sarajevo, 2008; Problem um
- tijelo (W. G. Lycan), preuzeto iz Blackwell Guide to the Philosophy of Mind (2003),
Blackwell Publishing, Oxford, str. 47-65, objavljeno u časopisu Sophos, Sarajevo,
1/2008, str. 107-125, dok su u postupku objavljivanja Entitet i identitet (P.F. Strawson),
preuzeto iz Entity and Identity, (2000), Oxford, str. 21-52. Dijalog, Sarajevo, 2009
(u planu). Univerzalije, (P. F. Strawson), preuzeto iz Entity and Identity, (2000), Oxford,
str. 52-64. Sophos, Sarajevo, 2009 (u štampi).
su u programe škola preuzeti svi dogmatski sklopovi filozofskih, logičkih
i znanstvenih teorija, i prema čijoj su se onda ortodoksiji pravile forme
i sadržaji predmeta u srednjim, višim i visokim školama i na fakultetima
(dijalektički materijalizam, markiszam, samoupravljanje itd.), ovaj
režim nije zabranjivao formiranje i rad konfesionalnih škola, ali ih je
na drugi način kontrolirao i na dugim nivoima.
Islamski teološki fakultet osnovan je u Sarajevu na temelju odluka
Vrhovnog sabora i Vrhovnog islamskog starješinstva Islamske zajednice
u SFRJ 1977. godine. Danas se na ovom fakultetu ne predaje logika, ali
se predaje filozofija, psihologija i metode istraživanja. Franjevačka
teologija (Franjevački teološki fakultet)
26
započela je s radom 1968.
godine kao članica Univerziteta u Sarajevu.
Vrhbosanska katolička teologija je osnovana 1890. godine i danas
radi u punom kapacitetu.
27
5.1. Autori i djela iz logike
Uradovima Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1968. godine objavljena
je veća studija iz suvremene logike pod nazivom FILOZOFSKI PRO-
BLEMI SUVREMENIH LOGIČKIH TEORIJA autora profesora dr.
Muhameda Filipovića. Autor u ovomtekstu prvi put izlaže činjenice vezane
za suvremene logičke teorije nastale najprije na području filozofije
114 PREGLED
26
Katolički izvor ima svoj opis prethistorije univerzitetskog obrazovanja: “Od
14. stoljeća može se govoriti o teološkom obrazovanju unutar Franjevačke provincije
Bosne Srebrene. Urazdoblju nakon Tridentskog sabora Bosna Srebrena imala je nekoliko
svojih učilišta u Budimu, Požegi, Šibeniku, Osijeku i drugdje. Bosanski franjevci stjecali
su izobrazbu također u Italiji i habsburškim zemljama. Godine 1851. osnovana su
učilišta u Fojnici i Kreševu, što je označilo početak modernog visokog školstva u
Bosni i Hercegovini uopće. Godine 1905. u samostanu u Livnu objedinjen je teološki
studij za cijelu Bosnu Srebrenu. Teologija se 1909. preselila u samostan sv. Ante na
Bistriku u Sarajevu. Na Kovačićima u Sarajevu 1942. osnovan je teološki fakultet
svih hrvatskih franjevaca. Ta je, međutim, zgrada 1947. nacionalizirana od strane
komunističkih vlasti, tako da se Teologija ponovno vraća na Bistrik. Budući da uvjeti
na Bistriku nisu bili pogodni za studij teologije, 1965. godine započinje gradnja Franje-
vačke teologije u sarajevskom naselju Nedžarići. Izgradnja je dovršena i Teologija je
u novim prostorijama započela s radom 1968. godine” (http://www.wikipedia.com).
27
Upravo ovih dana (august 2009) u Sarajevu se vode razgovori između msg. Vinka
Puljića i rektora prof. dr. Faruka Čaklovice za uključivanje Vrhbosanske katoličke
teologije u sistem Univerziteta u Sarajevu kao članice.
matematike i teorije skupova, a onda na području filozofije jezika, računa
predikata i računa iskaza kod Gottloba Fregea, Bertranda Russella i
Ludwiga Wittgensteina. Tekst je, zapravo, nastao kao rezultat držanja
seminara o Wittgensteinovom Tractatusu koji je profesor Filipović
držao tih godina na Filozofskom fakultetu u Sarajevu [Filipović, 1968].
Knjiga FILOZOFIJAJEZIKA– I autora prof. dr. Muhameda Filipo-
vića objavljena je u Sarajevu 1987. godine. Knjiga pruža širok uvid u
filozofska i teorijska razmatranja biti jezika sa stanovišta antičkih i
srednjovjekovnih filozofskih teorija o jeziku, u prirodu racionalnog
mišljenja, logičkih formi i povezanosti jezika i mišljenja s pitanjima o
biti svijeta prirode i mentalnog svijeta čovjeka. Razmatranje biti jezika
poklapa se uglavnom s filozofskim teorijama tradicije i s razvojem filo-
zofskih sistema moderne [Filipović, 1987].
Prvo cjelovito djelo koje je posvećeno filozofiji Ludwiga Wittgensteina
objavljeno je u Sarajevu 1978. godine pod naslovom FILOZOFIJA
LUDWIGA WITTGENSTEINA, a nastalo je iz rada na doktorskoj
disertaciji profesorice Jelene Berberović, koja je od 1965. do 2007.
godine predavala gnoseologiju (teoriju saznanja) na Odsjeku za filozofiju i
sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Knjiga je obuhvatila sve
najznačajnije aspekte Wittgensteinove filozofije i filozofije logike izložene
u njegovom Tractatusu i u Logičkim istraživanjima (za čije izdanje
prijevoda objavljenog u Beogradu profesorica Berberović piše uvodnu
studiju) [ Berberović, 1978].
Pod utjecajem ideja i pod mentorstvom akademika Muhameda
Filipovića razvio se u Bosni i Hercegovini jedan značajan krug istraživača
i autora koji su pokazali veliki interes za rad na baštini. Amir Ljubović
je 1984. godine odbranio na Filozofskomfakultetu u Sarajevu doktorsku
disertaciju LOGIČKADJELABOŠNJAKANAARAPSKOM JEZIKU
koja je kasnije (1996) objavljena kao knjiga, a 2008. godine izašao je njen
prijevod na engleski jezik u izdanju izdavačke kuće Brill u Leidenu.
Ova monografija je najznačajniji izvor za podatke o djelima iz filozofije
i logike pisanim na arapskom jeziku u Bosni i Hercegovini od autora
Bošnjaka. Amir Ljubović je skupa s FehimomNametkomnapisao i dvije
monografije o Hasanu Kafiji Pruščaku, u kojima je podrobno izložena
misao i djelo ovog autora
28
[Ljubović, Nametak, 1999].
115 PREGLED
28
U monografiji koju su sastavili Ljubović, Amir / Nametak, Fehim (1999): Hasan
Kafija Pruščak. Sarajevo: Sarajevo-Publishing, autori na str. 26-27 navode sljedeću
Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1989. godine nastala je magi-
starska radnja FILOZOFSKI SADRŽAJ LOGIČKO-MATEMATIČKIH
I SEMANTIČKIH ISTRAŽIVANJA GOTTLOBA FREGEA autora
Nijaza Ibrulja. Autor je u radnji dokazivao tvrdnju da logička, matematička
i semantička istraživanja njemačkog profesora matematike iz Jene i
oca analitičke filozofije Gottloba Fregea posjeduju nedvosmisleno
filozofski sadržaj u pitanjima o smislu i značenju iskaza, u pojmovnom
pismu
29
kao jeziku čistog mišljenja, u posmatranju stava ili iskaza kao
funkcije, u kontekstualnoj definiciji, u razlikovanju znaka i označenog,
u tretiranju istinosne vrijednosti kao predmeta. Ovim je radom, kao
prvimznanstvenimradomo Gottlobu Fregeu na području bivše Jugoslavije,
prvi put u fokus interesa sudenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu unesen
izvorni tekst i interpretacija problema logike i analitičke filozofije i
pomaknuto ustranu markističko i dijalektičko istraživanje logike (kao
svojstva materijalnog) odraza [Ibrulj, 1989].
6. Dejtonska Bosna i Hercegovina i period upravljanja
međunarodne zajednice (1995-2009)
Od 1992. do 1995. godine izvršena je agresija na Republiku Bosnu
i Hercegovinu od strane Jugoslavenske narodne armije bivše Socijalističke
federativne republike Jugoslavije i lokalnih pobunjenih Srba (četnici)
iz Bosne i Hercegovine okupljenih u nacionalnu partiju Srpsku demokratsku
116 PREGLED
tvrdnju: “Pojava prvih prijevoda Aristotelovih logičkih rasprava i Porfirijeve Isagoge
najčešće se smješta u prvu polovinu IX stoljeća. Međutim, neki istraživači ističu da
je još Ibn al-Mukafa (Ibn al-Muqaffa) (umro oko 757) prvi preveo Aristotelove spise
Kategorije (Al-Maqulat), O tumačenju (AL-Ibara) i Analitiku (Al-qiyas).” Ovdje
autori upućuju na Carla Brockelmannna i njegovo djelo Geschichte der arabischen
Literatur, Sv. I, Meimar, 1898, str. 158. Na navedenom mjestu Carl Brockelmann
govori o Ibn Al-Muqaffi kao o prevodiocu djela iz indijske tradicije (pančatantra)
Khalila wa Dimna.
29
Interesantno je da je 1989. godine prvi put u Sarajevo dospjela jedna kopija
Fregeove knjige Begriffsschrift koju je autor magistarske radnje pronašao u Zagrebu, i
to na Strojarskom fakultetu, kao jedini primjerak u bibliotekama na području bivše
Jugoslavije. Nakon toga autor je iz Njemačke i Engleske prikupio i ostala objavljena
Fregeova djela. Do tada na području bivše Jugoslavije niko nije napisao monografiju o
filozofiji Gottloba Fregea. Godine 1989. izašao je u Sarajevu (Dijalog, 1/1989) i autorov
prijevod Fregeove studije Der Gedanke. Eine logische Untersuchungen koja je objav-
ljena 1966. u zbirci Logische Untersuchungen koju je priredio i objavio Günter Patzig.
stranku. Socijalistička republika Bosna i Hercegovina prestala je da
postoji, a država Bosna i Hercegovina koja je ostala u svojim granicama
podijeljena je i svedena na državnu zajednicu dvaju entiteta od kojih je
jedan tzv. Republika Srpska, čije vodstvo kontinuirano vodi politiku
odvajanja od Bosne i Hercegovine, dok unutar drugog entiteta (Federacija
Bosne i Hercegovine) političko rukovodstvo hrvatskog naroda kontinuirano
postavlja zahtjev za uspostavljanjem trećeg entiteta, tj. za podjelom
ovog entiteta na dva dijela između Bošnjaka i Hrvata.
6.1. Separatne obrazovne institucije
Nakon 1995. godine obnovljen je materijalni rad Univerziteta u Sara-
jevu (u formalnom smislu Univerzitet nikada nije prestao postojati niti
obavljati svoju funkciju) po fakultetima i po programima. Nakon što je
Dejtonskim sporazumom ustanovljena Bosna i Hercegovina kao država
sastavljena od dvaju entiteta, osnovan je veći broj čistih škola u entitetu
sa srpskom većinom, a u entitetu u kojem dijele vlast Bošnjaci i Hrvati
došlo je do fenomena uspostavljanja separatnih obrazovnih sistema na
etno-nacionalnimprogramima (“dvije škole pod jednimkrovom!”). Na sve
strane su otvorene etno-nacionalne i etno-konfesionalne škole i univerziteti,
a u novije vrijeme i veliki broj privatnih univerziteta.
Još u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu otvoren je Katolički školski
centar Sv. Josip u Sarajevu, 19. 11. 1994. godine, kojeg formira Vrh-
bosanska nadbiskupija. Osim ovog prvog centra u Sarajevu, Vrhbosan-
ska nadbiskupija nešto kasnije otvara katoličke školske centre u Tuzli,
Zenici, Konjicu, Travniku i Žepču. U sklopu ove aktivnosti
30
otvorene
117 PREGLED
30
Usastavu Katoličkog školskog centra “Sv. Pavao” u Zenici, koji je otvoren u jesen
1995. godine, djeluju dvije škole – Osnovna škola i Opća gimnazija, s ukupno 545
učenika na početku školske 2001/2002. godine. Katolički školski centar “Sv. Franjo”
u Tuzli utemeljen je u jesen 1995. godine. Od tada u njemu djeluje Opća-realna
gimnazija, a od 2001. godine i Osnovna škola. Katolički školski centar “Petar Barbarić”
u Travniku djeluje u prostorijama nekadašnje poznate travničke gimnazije od 1998.
godine. Nastavne djelatnosti odvijaju se u dvije škole – Osnovnoj školi i Općoj-realnoj
gimnaziji. Uz Gimnaziju postoji i sjemenište za svećeničke kandidate te internat za
učenike koji dolaze iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine. Katolički školski centar
“Don Bosco” u Žepču započeo je raditi 1999. godine. U njemu djeluje Tehničko-
obrtnička škola, koju pohađa oko 250 učenika, te Opća gimnazija s oko 240 učenika i
područni odjel Gimnazije u Usori sa svojih 100 polaznika koje poučava oko 40 profesora.
su i osnovne škole u sastavu Katoličkog školskog centra na dva lokaliteta
u 28 odjeljenja, Opća-realna gimnazija, kao i Srednja medicinska škola
u sastavu Katoličkog školskog centra koja ima osamodjeljenja i priprema
učenike za dva stručna zvanja: medicinska sestra – tehničar i fizio-
terapeutski tehničar.
Usklopu bilateralne suradnje Bosne i Hercegovine i Republike Turske
otvoren je veći broj zajedničkih obrazovnih institucija u Bosni i Herce-
govini. Tako je nastao Tursko-bosanski koledž kao privatna obrazovna
institucija koja postoji i djeluje u sklopu obrazovne institucije Bosna-
Sema, koja je utemeljena 1996. godine sa zadatkom da pruži pomoć
obrazovniminstitucijama u Bosni i Hercegovini. Tokomnekoliko godina
u okviru ove institucije otvoreni su Sarajevo koledž, Una-Sana koledž,
Internacionalna osnovna škola Sarajevo, Internacionalna osnovna škola
Tuzla i Zenica. U nastavnom planu koledž i internacionalne škole imaju
po jedan sat logike u četvrtom razredu, a po dva sata filozofije i socio-
logije. Na navedenim koledžima i u školama polovina nastavnika dolazi
iz Turske, a nastava se održava na turskom i engleskom jeziku.
Nakon 1995. godine osnovano je više novih univerziteta u Bosni
i Hercegovini, “državnih” (kantonalnih, gotovo općinskih, pa i seoskih)
i privatnih. Osimtoga, na nekimranije postojećimuniverzitetima otvoren
je određen broj novih odsjeka i fakulteta. UFederaciji Bosne i Hercegovine
(veći entitet) osnovani su Univerzitet u Bihaću, Sveučilište u (zapadnom)
Mostaru (na Odsjeku za filozofiju izučava se logika kao predmet: Logika
I i Logika II), Univerzitet u Zenici, unutar kojeg djeluju Islamska pedagoška
akademija (Zenica), Filozofski fakultet (Tuzla), Fakultet za humanističke
studije (Istočni Mostar). Umanjementitetu osnovan je Univerzitet Istočno
Sarajevo s velikimbrojemfakulteta (Filozofski fakultet, predaje se Logika
I i Logika II sa metodologijom), Univerzitet u Banjoj Luci sa velikim
brojem fakulteta (Filozofski fakultet). Jedan od kurioziteta jeste da se
na univerzitetima u bošnjačkim kantonima, osim pedagoških fakulteta
i paralelno s njima, otvaraju Islamski pedagoški fakultet (Bihać) ili
Islamska pedagoška akademija (Zenica).
Osimnavedenih univerziteta, u Bosni i Hercegovini otvoren je veliki
broj privatnih univerziteta i visokih škola.
31
Ni na jednom od navedenih
118 PREGLED
31
Privatne visokoškolske institucije u BiH: Internacionalni univerzitet u Sarajevu;
Fakultet Sarajevo School of Science and Technology (Sarajevska škola za nauku i
tehnologiju); Američki univerzitet u BiH; Fakultet za javnu upravu, Sarajevo; Inter-
univerziteta ne proučava se sistematski nijedna oblast logičke znanosti,
a predmet suvremena filozofija zadovoljava osnovnu naobrazbu iz tog
područja.
Jedna od važnih činjenica jeste da uprkos takvomrazvoju događaja
još uvijek postoje dijelovi društva i dijelovi institucija u Bosni i Hercegovini
koji su ostali multikulturni i multinacionalni, kako u svojoj kadrovskoj
tako i u programskoj politici. Jedna od tih institucija jeste Univerzitet
u Sarajevu, a posebno Filozofski fakultet u Sarajevu sa svojimodsjecima
i katedrama. To je omogućilo da se danas, bez obzira na pritisak nacionalista
i pristalica aparthejda koji traže etnički čisto obrazovanje na svojoj
(genocidom ili etničkim čišćenjem osvojenoj) teritoriji, ili uprkos zah-
tjevima da se na univerzitetima u BiHsistematski izučava arapska logika,
u akademskoj zajednici BiH izučavaju djela Aristotela i Porfirija na
grčkomjeziku, matematička (simbolička logika) iz izvornih djela Cantora,
Fregea, Russella, Gödela, Carnapa i Wittgensteina, te filozofska logika,
filozofija jezika i analitička filozofija kroz izvorna djela Quinea, Austina,
Strawsona, Davidsona, Putnama, a kognitivna znanost od Searlea,
Churchlanda, Denneta, Blocka, Minskog, Fodora.
6.2. Autori i djela iz logike
USarajevu je 1999. godine objavljena knjiga FILOZOFIJALOGIKE
autora prof. dr. Nijaza Ibrulja u kojoj se u velikom opsegu i na nov način
(iz osnova ontoloških i epistemoloških pretpostavki) postavljaju pitanja
o logici unutar njena tri glavna područja: (I) na području ontološkog ili
metafizičkog koncepta logike (temeljni koncepti predsokratske henologike,
Platonove dijalogike/dijalektike, aristotelijanske silogistike i porfirijanske
isagogike); (II) na području atomističkog koncepta logike (temeljni uvidi
119 PREGLED
nacionalni univerzitet Centralne Evrope, Sarajevo; Internacionalni univerzitet Philip
Noel-Baker, Sarajevo; Sarajevo Graduate School of Business, Sarajevo; Franjevačka
teologija, Sarajevo; Univerzitet Apeiron, Banja Luka; Komunikološki fakultet, Banja
Luka; Fakultet za poslovni inženjering i menadžment, Banja Luka; Nezavisni univerzitet
za političke i društvene nauke, Banja Luka; Fakultet kozmetologije i estetike, Banja Luka;
Fakultet za bezbjednost i zaštitu, Banja Luka; Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka;
Fakultet za poduzetništvo i biznis, Prijedor; Koledž za informatiku i menadžment
„Janjoš“, Prijedor; Univerzitet Sinergija, Bijeljina; Fakultet za uslužni menadžment,
Doboj; Koledž za poslovni menadžment Gradiška; Slobomir P Univerzitet, Bijeljina.
u simboličku logiku kod Gottloba Fregea, Rudolfa Carnapa, Bertranda
Russella, Ludwiga Wittgensteina, Alfreda Tarskog), i (III) na području
holističkog ili holofrastičkog koncepta logike (logika i filozofija logike
Quinea, Austina, Strawsona, Davidsona, Putnama). Uknjizi je ustanovljena
veza između tri različita kritičko-analitička idioma preko problemskog
tematiziranja reprezentacije multiplicirane logičke općenitosti. Četvrti
dio knjige nosi naslov Princip logičkog i predstavlja autorova heuristička
promišljanja o problemu deskripcije konceptualne sheme
32
i problemima
povezanim s epistemologijom [Ibrulj, 1999].
Uovomperiodu i na ovakve poticaje došlo je do većeg interesiranja
kod istraživača u BiH za pitanja epistemologije i metodologije, pa samim
tim i statusa logike u suvremenim filozofskim i znanstvenim područjima.
Ovdje je potrebno istaknuti izvanredno djelo RACIONALNOST, JEZIK,
ZAJEDNICA: TRADICIONALNI MODELZNANJAV. PLURALIS-
TIČKA EPISTEMOLOGIJA čiji je autor dr. Senadin Lavić, filozof i
sociolog po obrazovanju, sada profesor metodologije na Fakultetu političkih
nauka u Sarajevu. Djelo je publicirano 2004. godine u Sarajevu i u
njemu je autor dao značajan doprinos izučavanju uloge i statusa logike
u metodološkom i epistemološkom području [Lavić, 2004].
Akademik Muhamed Filipović
33
je kroz sedamnaest dijelova knjige
FILOZOFSKAISTRAŽIVANJA: LOGIKA, FILOZOFIJA, JEZIKizložio
unutarnju relaciju između logike i povijesti logike, povijest njenih prob-
lema i njenih relacija s drugim znanstvenim područjima, a prije svega
njene relacije s filozofijom kojoj nužnim načinom pripada. Autor situira
logiku kao filozofsku disciplinu i njeno mjesto u obrazovnom sistemu
u Bosni i Hercegovini pod utjecajem osmanske kulture i jezika i latinske
120 PREGLED
32
U tom dijelu autor je izložio nekoliko novih pogleda: princip logičkog je idealna
matrica identifikacije i reidentifikacije logičkih principa (identitet i kontradikcija se
moraju permanentno identificirati u svakoj rečeničkoj konstrukciji); on služi za otkri-
vanje logičkog stereotipa u svakoj konstrukciji: misaonoj i jezičkoj konstrukciji.
Logičke sekvence (ako-onda) tog stereotipa stimuliraju jezičke sekvence njegovog izraza.
Stereotip se realizira kao mreža intra-konceptualnih, inter-konceptualnih i ekstra-
konceptualnih aspekata sadržaja i istinosnih vrijednosti koje se sekvencijalno ustanov-
ljuju. Multiplikacijompojmovnog sadržaja, generalizacijomi individualizacijomnjegove
forme dospijeva se do ortonimije, ortologije i ortografije jednog logičkog stereotipa.
33
Akademik Muhamed Filipović, profesor filozofije i logike na Filozofskom fakul-
tetu u Sarajevu od 1967. do 2002. godine, autor je brojnih tekstova i knjiga iz oblasti
filozofije, sociologije, historiografije i političkih znanosti.
kulture i jezika, primjećujući da je logika bila vezana uz teološki diskurs
(egzegeza) na obje strane (kod katolika i kod muslimana). S druge strane,
povezanost logike s drugim disciplinama, prije svega s matematikom
i lingvistikom, uvjetovala je odmicanje velikih tokova filozofskog mišljenja
od bavljenja logikom [Filipović, 2005].
Usklopu istraživanja unutar evropskih programa (6. EURP) objavljena
je znanstvena monografija STOLJEĆEREARANŽIRANJAautora prof.
dr. Nijaza Ibrulja (Sarajevo, 2005). Knjiga je posvećena konceptualnim
istraživanjima logike društvene triangulacije koju sačinjavaju identitet,
znanje i društvena ontologija. Eseji koji su u njoj objavljeni bave se inter-
akcijomtemeljnog logičkog pojma, pojma identiteta, i znanja u logičkom,
jezičkom, znanstvenom, tehnološkom, društvenom, metafizičkom, mate-
matičkom, ontološkom i literarnom području.
34
U knjizi se prvi put u
kontekst moderne filozofije uvodi značaj Zadehove fuzzy logike i soft
computinga u području kognitivnih i psiholoških istraživanja, kao što
se prvi put nanotehnologija i nanoznanost dovode u vezu s filozofijom,
metafizikom i društvenom ontologijom preko njihove veze s logikom, i
artificijelnom inteligencijom, računanjem riječima i računanjem percep-
cijom [Ibrulj, 2005].
Nedžad Dukić je 2005. godine na Elektrotehničkom fakultetu
(Informatika) u Sarajevu odbranio svoju disertaciju EKVIVALENTNOST
FUZZY FUNKCIONALNIH I FUZZYVIŠEZNAČNIH ZAVISNOSTI
SAFUZZYLOGIKOM. Autor doktorske disertacije postavio je sebi u
zadatak da uspostavi ekvivalentnost između dijelova dviju oblasti: fuzzy
relacionih baza podataka, s jedne, i jednog dijela fuzzy logike, s druge
strane. Taj cilj rješavao je preko formula u fuzzy logici tako što je odgo-
varajuće fuzzy formule pridruživao fuzzy zavisnostima, odnosno dokazivao
da ako vrijedi fuzzy funkcionalna zavisnost onda nju zadovoljava pri-
družena fuzzy formula, i obratno. Nadalje, autor doktorske disertacije
dokazivao je da “ako iz skupa fuzzy zavisnosti slijede i neke druge zavis-
nosti, tada iz skupa fuzzy formula slijedi i neka druga odgovarajuća fuzzy
formula, i naravno, obratno” [Dukić, 2005: vi].
121 PREGLED
34
U esejima je uvedeno nekoliko temeljnih i novih konceptualnih sintagmi kao što
su: “društvo zasnovano na znanju”, “ambijent inteligentnog prostora”, “programibilna
supstancija”, “informacijska tehnologija”, “društvo vođeno tolerancijom”, “trans-
nacionalni identitet”, “stoljeće rearanžiranja”.
Interes jedne grupe istraživača, okupljene u društvu Academia
Analitica, za artificijelnu inteligenciju, kognitivnu znanost i fuzzy logiku
izrazila je knjiga FUZZYLOGIKAUINŽINJERSKIMAPLIKACIJAMA
autora dr. ZikrijeAvdagića (Sarajevo, 2008). ZikrijaAvdagić je profesor na
Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za računarstvo i infor-
matiku, gdje pokriva oblast vještačke inteligencije i bioinformatike.
Fokus njegovog istraživanja je na metodama i algoritmima iz fuzzy
računarstva, neuronskih mreža, evolucionog računarstva, biomedicinskog
inžinjeringa i sistema u realnom vremenu.
35
Knjiga Fuzzy logika u
inžinjerskim aplikacijama bavi se, u formi tehničko-tehnologijskog pri-
ručnika (ili univerzitetskog udžbenika), kompleksnim stvarima tehno-
racionalizacije procedura, deskripcijom metoda i tehnika operiranja
fenomenima logičkog dizajniranja i informatičke produkcije inteligentnih
sistema te logikom i matematikom, koje svojom notacijom podupiru
tu deskripciju i pružaju joj reprezentacijsku evidenciju. Autor govori o
porijeklu i primjeni fuzzy logike, o baznimkomponentama i algoritamskim
relacijama fuzzy logike, o pravilima zaključivanja i aproksimativnom
rezonovanju, o fuzzy modelima i algoritmima, o fuzzy upravljanju, o raču-
narskom modeliranju, o fuzzy kontroli u različitim tehnološkim aplika-
cijama [Avdagić, 2008].
Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini je više puta od 1995.
do danas bezuspješno pokušavala da uspostavi obrazovni sistem na nače-
lima konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda, jezika, konfesija i
kultura u Bosni i Hercegovini. Pokušaji da se putemnevladinih organizacija
i njihovog interveniranja (pružanje pomoći) u području obrazovanja
dođe do zajedničkih osnova i do standarda u osnovnom, srednjemi visokom
obrazovanju nisu urodili plodom, dijelom zbog različitih interesa unutar
međunarodne zajednice dijelom zbog (unutarnje) opstrukcije koncepta
konstitutivnosti naroda. Delegitimiranju koncepta obrazovanja doprinijele
su kako vladine tako i nevladine organizacije koje su angažirale, svaka iz
svog interesa, različite “eksperte” za pisanje udžbenika koji iz same struke
122 PREGLED
35
Prof. dr. Zikrija Avdagić je kroz internacionalne suradnje (UNCCCharlotte - U.S.,
Erlangen-Nuernberg - BDR, Paderborn - BDR, Bristol - UK) realizirao istraživanja
s rezultatima publiciranim u zbornicima, žurnalima i knjigama, referentnimu indeksi-
ranim bazama podataka (IEEE - Explorer, Inspec, Ebesco, Mathscinet, ACM Digital
Library i Eurographics).
nisu imali elementarno akademsko obrazovanje (istraživačke radove,
stručne radove, magisterij, doktorat), nego su jednostavno prepisivali stare
i bajate tuđe udžbenike (nevjerovatno raširena pojava u akdemskomživotu
Bosne i Hercegovine!).
36
Zaključak
UBosni i Hercegovini nema jedne istine i nema jedne teorije, istinite
ili lažne, o bilo čemu, pa tako ni one o obrazovanju i razvoju pojedinih
znanosti. Sama po sebi, ta činjenica nije negativna, ali još nije prihvaćena
niti shvaćena kao potreba radikalne interpretacije identiteta
37
drugog i
drugačijeg koja otvara mogućnost da se drugi identitet interpretira
onako kako on samsebe interpretira i da se re-interpretira u interkulturnoj
koegzistenciji. Izučavanje logike u različitim ideološkim i političkim
sistemima, pod uvjetima različitosti konfesionalnog i kulturnog okruženja,
unutar različito utemeljenih i usmjerenih tradicija i obrazovnih paradigmi,
bilo je dodatno uvjetovano otežanim dolaženjem do znanja u udaljenim
intelektualnim centrima Istoka i Zapada i neprilikama vezanim za trans-
akciju i transformaciju tog znanja u lokalno okruženje. Taj napor obrazo-
vanih ljudi bio je usvajanje nekih, na regionalnom nivou određenih i
zadatih, formi i sadržaja koje su oni prilagođavali (podešavali) svom
lokalnommiljeu i obrazovnomsistemu koji je uspostavljao režimna terenu
(ejalet, provincija), i ujedno izgradnja prvih obrazovnih, znanstvenih i
intelektualnih osnova za generacije koje su dolazile.
Ono što je bilo iz logičke znanosti dostignuto u svijetu, kako na Zapadu
kroz rimsku (pagansku) i skolastičku (kršćansku) akomodaciju i adaptaciju
aristotelijanske logike, tako i na Istoku kroz bizantske komentare i
arapsku recepciju antičkih djela iz logike, bilo je poznato i u Bosni i Herce-
govini na latinskom i arapskom jeziku preko ljudi iz Bosne i Hercegovine
koji su se obrazovali izvan Bosne i Hercegovine, u Rimu, Beču, Veneciji,
Istanbulu/Carigradu, u Iranu i Siriji (a u današnje vrijeme na univerzitetima
u Evropi i Americi). Autentična istraživanja i autentična djela iz logike
123 PREGLED
36
“Autore” tih “udžbenika”, pa i “udžbenika iz logike”, nije vrijedno spominjati
u ovom tekstu.
37
O radikalnoj interpretaciji identiteta pogledaj u N. Ibrulj (2008): Radikalna inter-
pretacija identiteta (http://www.academia-analitica.org).
nisu ni mogla nastati u Bosni i Hercegovini jer ovdje nikada nijedan
sistem obrazovanja ni u jednom historijskom periodu nije bio stvaran
iz prirode i forme same znanosti i znanja, nego iz prirode ideologije
aktualnog režima za koju su se ljudi odgajali i obrazovali. Sve to ne znači
da duhovno stvaranje u Bosni i Hercegovini, filozofsko, književno i znan-
stveno, ne počiva na snažno razvijenoj i intelektualno korektnoj primjeni
intuitivne logičke sposobnosti koja svoju akumulaciju i svoju upotrebu
ima mimo znanstvenih knjiga i sistema.
Temeljni uvid u obrazovanje, u sadržaj i forme tog obrazovanja u
periodu Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini (1463-1878) pokazuje
da je uzor ili paradigma za sve etničke i konfesionalne zajednice bio u nekoj
kulturi i nekompolitičkomsistemu koji je bio regionalni, a implementacija
tih paradigmi odvijala se lokalno, pod kulturnim i političkim uvjetima
teritorije na kojoj su živjeli pripadnici etničkih i konfesionalnih skupina
u Bosni i Hercegovini. Tako je bilo i sa obrazovanjem i stvaranjem na
području logičke znanosti: logička djela islamskih autora u Bosni i
Hercegovini koja su pisana na arapskomjeziku izvode se iz arapske logike,
ili, bolje rečeno, islamske logike. Ova se sastojala iz Al-Kindijevih, Ibn
Sinainih, Al-Farabijevih komentara Aristotelovih ili Porfirijevih spisa
i prenesena je u Bosnu i Hercegovinu preko djela komentara tih komentara,
tj. djela koja su pisali Sadudin Taftazani, Al-Fenari, Al-Ebheri, Al-
Urmevi, Al-Kazvani (učenici i sljedbenici Ibn Sinae i Ibn Rušda) i koja
su bila dostupna muslimanima iz Bosne i Hercegovine tokom njihovog
školovanja u Istanbulu/Carigradu.
Isto tako su i logička djela pisana na latinskom jeziku od naših ljudi
(franjevaca, lektora, profesora filozofije) imala svoju paradigmu u djelima
izučavanimu Rimu, Beču ili Veneciji, koja su također pisali komentatori
Aristotela i Platona, ili djela srednjovjekovnih skolastika Dunsa Scotusa,
Thomasa Aquinusa, Petra Lombardusa, Petra Hyspanusa koji su pisali
summe i summulae logicales. Uglavnom se radilo o udžbenicima, bilješ-
kama, sistematizacijama, tezarijima, repetitorijima, silabusima za preda-
vanja, a ne oizvornimi samostalnimradovima na područjulogičke znanosti.
Može se samo uvjetno govoriti o originalnosti i autorstvu povezanim
s ovim rukopisima, kako onim pisanim na arapskom tako i onim na
latinskomjeziku. Radi se o kompendijima, udžbenicima, bilješkama preda-
vača, često studentskim zapisima i prepisima knjiga koji su svoju svrhu
imali jedino u nastavnoj i učiteljskoj aktivnosti ljudi aktivnih u konfesio-
124 PREGLED
nalnom obrazovanju toga vremena u Bosni i Hercegovini. Važno je da
njihovo postojanje svjedoči o vrsti obrazovnog sadržaja dostupnog ljudima
u obrazovnim formama. Osim toga, postojanje ovih rukopisa, kako na
latinskom tako i na arapskom jeziku, svjedoči o znatnoj prednosti u
izučavanju koje pripada logičkoj građi u odnosu na druge filozofske i
znanstvene (neteologijske) discipline. Sduge strane, moguće je da je upravo
ovo fokusiranje na logiku (silogistiku) i njenu aplikaciju u krugu teoloških
pitanja doprinijelo prekidu razvoja islamskih znanosti, dok je renesansno
i humanističko izlaženje iz toga kruga pitanja i odstupanje od njega dovelo
do razvoja modernih pozitivnih znanosti, humanističkih i društvenih
znanosti u zapadnomsvijetu, pri čemu je logika odigrala i danas igra prvo-
razrednu ulogu.
Počeci značajnijeg interesa u današnje vrijeme za suvremenu sim-
boličku (matematičku) logiku, za filozofsku logiku, za analitičku filozofiju,
filozofiju jezika (Ibrulj), za pluralističke epistemologije i metodologiju
društvenih znanosti (Lavić), za kognitivnu znanost i epistemologiju (Šljivo),
za fuzzy logiku i ekspertne sisteme (Avdagić, Dukić) izgledaju kao odstu-
panje od pravila po kojem su intelektualci u Bosni i Hercegovini više
zainteresirani za konfesionalne nego stručne aktivnosti, za historicistička,
metafizička i spekulativna znanja, za konfesionalne dogme i političku
praksu, drugimriječima za ideologiju koja je uvijek spekulativna struktura
(struktura strukture društva) unutar koje je moguće realizirati društvo
koje sadrži u sebi društvene grupe ili pojedince koji su izvan djelovanja
društvenih principa koje su sami postavili kao važeće.
38
125 PREGLED
38
U Bosni i Hercegovini nije “društvo podijeljeno i država nestabilna”, kako to
tvrde neki autori/-ice, nego je društvo iracionalno (to ne znači da je ne-racionalno) i
(zato je) država nefunkcionalna. Iracionalno je ono društvo koje je u sebi nekonzistentno
i nekoherentno zbog toga što pojedinci, grupe, etnije ili narodi sistematski narušavaju
univerzalne principe koje nisu mogli da ne usvoje jer ih definicija društva i države
pretpostavlja, ali zato istovremeno dezavuiraju skup normi, pravila i deontičkih
vrijednosti na kojima se temelje objekti, činjenice i procesi društvene i političke
ontologije (društvene i političke institucije i institucionalne činjenice). I zato što sve
to čine svjesno. (Na isti način su nacističke fabrike smrti, koje su svojim postojanjem
kršile sve etičke, religijske, ljudske norme, bile u tom zlu koje su činili, racionalno
organizirane institucije za ubijanje nedužnih naroda. To kršenje univerzalnih društvenih
normi i ljudskih principa, koje predstavnici jedne političke ontologije čine svjesno i
racionalno, jest iracionalno djelovanje koje ima svoje strahovite konsekvence.)
Režimi koji su dolazili i prolazili u Bosni i Hercegovini, i čije je
porijeklo gotovo uvijek bilo regionalno, izvan same zemlje, favorizirali
su jednu konfesionalnu ili pak političku zajednicu i u svojim uredbama
i djelovanju u obrazovanju stavljali škole i kulturne institucije tih zajednice
u povlašteni položaj: Osmansko carstvo je favoriziralo islamsku konfesio-
nalnu zajednicu s mektebima, medresama i ruždijama, Austro-Ugarska
monarhija je favorizirala katoličku konfesionalnu zajednicu i djelomično
pravoslavnu sa sjemeništima i bogoslovijama, Socijalistička republika
je favorizirala komunističku partiju iz čijih su programa (dijalektički
materijalizam) derivirani programi škola i univerziteta i njihova sekularna
(nekada sekularistička) orijentacija. Dejtonska Bosna i Hercegovina, zbog
nepostojanja jedne ideologije i jednog režima na cijelom području,
otvorila je Pandorinu kutiju na području obrazovanja: zadovoljavanje
jednonacionalne, konfesionalne paradigme, na svojoj teritoriji, pod
svojom vlašću, bez bilo kojih kriterija i po bilo koju cijenu.
Šta na kraju reći o logičkim djelima pisanim na arapskom jeziku i
o manuskriptima iz bosanskih samostana pisanim na latinskom jeziku?
Šta reći o filozofiji jezika, filozofiji logike, fuzzy logici, bosanskimprije-
vodima sa starogrčkog jezika i logičkim djelima pisanim na bosanskom
jeziku? Kakav odnos prema baštini i kakav odnos prema suvremenosti
treba imati? Oni su dio naše kulture i dio našeg intelektualnog i duhovnog
svijeta i svojimpostojanjempokazuju da je Bosna i Hercegovina sposobna
za interakciju sa formama i sadržajima koji nastaju i nestaju unutar
svjetske, globalne, civilizacijske zajednice naroda, koji i sami, osim raz-
doblja deprivacije uma, osim lomača za spaljivanje ljudi i knjiga, osim
vješala i giljotina, osim inkvizicije, krstaških pohoda i džihada poznaju
i velika razdoblja humanističkog, duhovnog i društvenog razvoja u kojem
vjera u razum i logika imaju odlučujuću ulogu.
Usred tako različito komponiranih matrica unutar jedne kulturno,
etnički, politički, nacionalno, lingvistički slojevite i interaktivno nastale
“geografske” komprese kakva je Bosna i Hercegovina i njena povijest
postojali su kompatibilni elementi u obrazovnom sadržaju i formi, koji
su od XVdo XVIII stoljeća nastali kao kulturna i intelektualna reakcija na
duhovno stvaranje u nekomregionalnompodručju u jednomvremenskom
periodu, odnosno u nekoj mnogostruko interaktivnoj teološkoj i filozofskoj,
kulturnoj i civilizacijskoj, jezičkoj i političkoj interakciji kakvo je
evropsko, mediteransko, bizantsko i bliskoistočno srednjovjekovlje.
126 PREGLED
Aristotelijanska logika (silogistika) i porfirijanska propedeutička klasifi-
kacija (isagogika), kao dio antičke baštine, odigrale su ulogu zajedničkog
obrazovnog osnova koji je, opet, bio različito upotrijebljen u izgradnji
etničkih i konfesionalnih identiteta kroz obrazovanje i na kraju dao različite
civilizacijske rezultate. Moglo bi se, možda, zaključiti da su aristoteli-
janska silogistika i porfirijanska isagogika, o kojima je ovdje uglavnombilo
riječi, imale veći utjecaj na razvoj kršćanske i islamske kulture uopće
nego što su kršćanska i islamska apologetika, same po sebi, doprinijele
razvoju logike i klasifikacijske isagogike (logičke propedeutike).
Bosnia Porphyriana nije heretička metafora za Bosnu i Hercegovinu
iako je danas u njoj najveća hereza tvrditi da je moguće građansko, multi-
nacionalno i multikulturno društvo. To nije ni unitaristička metafora
koja centrira jedan narod i jedan identitet kao temeljni kroz povlašteni
nacionalni monolog ili kroz povlaštenu kontrafaktičku historiografiju.
Ovdje se radi o pozivu da se bez obzira na konfesionalnu i etničku pripad-
nost bude u isto vrijeme na istom teritoriju interaktivni (konstitutivni)
39
sudionik civilizacije koja favorizira slobodu kao cilj i kao sredstvo,
racionalnost, etiku odgovornosti, toleranciju, radikalnu interpretaciju identi-
teta i transnacionalnu socijalizaciju. Bosnia Porphyriana je kulturna
metafora za zemlju otvorenih izvora, koje treba držati otvorenim za sve
ljude svijeta, pripadali kršćanskom, islamskom, jevrejskom, budističkom,
ateističkom ili bilo kojem drugom “jeziku” današnjice. Nijedan od njih
nije ovdje tuđi ni stran, i nijedan nije takav da ga ne bi mogli razumjeti
i interpretirati. Uprkos svemu, ili baš zbog svega, u ovom tekstu je dato
istaknuto mjesto onomdijelu baštine i onomdijelu suvremenosti u Bosni
i Hercegovini unutar kojeg je logika bila i jest dio filozofijskog obrazovnog
127 PREGLED
39
O tome više pogledaj u: Nijaz Ibrulj, Nacionalni dogmatizam ili logika konsoci-
jacije?, Pregled, 1-2, Sarajevo, 2006. Neki ljudi u Bosni i Hercegovini shvatili su
koncept konsocijacije kao koncept kongregacije (mit-1), a ne kao koncept koji se
odnosi na konstitutivnost naroda i primordijalnost pojedinca, privatnog vlasništva,
ljudskih prava i sloboda na istom teritoriju u isto vrijeme za bilo koji koncept društva i
države. Drugi su napustili i koncept konstitutivnosti naroda kao pogrešan i sada
zastupaju koncept primordijalnog statusa jednog naroda za prošlost i za budućnost
Bosne i Hercegovine (mit-2). Mislim da je i jedno i drugo pogrešno, da je Bosni i
Hercegovini potreban model države koja je racionalna i funkcionalna, a ne model
ideologije nastao na mitu-1 ili mitu-2, odnosno nastao u političkoj geografiji ili u
političkoj historiografiji, svejedno.
sadržaja, a Porfirijevo djelo ISAGOGE poučavano u školama, danas na
univerzitetima, svih etničkih i konfesionalnih zajednica. Stoga smatram
da je bilo opravdano uvesti sintagmu Bosnia Porphyriana u indeks pojmova
koji ovu zemlju karakteriziraju.
Bibliografske reference
1887
ΠΟΡΦΙΡΙΟΥ ΕΙΣΑΓΩΓΗ ΤΟΥ ΦΟΙΝΙΚΟΣ ΤΟΥ ΜΑΘΗΤΟΥ
ΠΛΩΤΙΝΟΥ ΤΟΥ ΛΥΚΟΠΟΛΙΤΟΥ . [in:] Porphyrii Isagoge et in
Aristotelis Categorias Commentarium, ed. A. Busse, Commentaria in
Aristotelem Graeca, Vol. IV (1), 1887.
1891
Ammonius. In Aristotelis Categorias Commentarius. Commentaria
in Aristotelem Graeca IV 3 (Berlin, 1891).
1904
Stadler, Josip Logika. Dio 1: Dijalektika. Sarajevo: Kaptol vrh-
bosanski, 1904.
1905
Stadler, Josip. Logika. Dio 2: Kritika ili noetika. Sarajevo: Kaptol
vrhbosanski, 1905.
1965
Ćurić, Hajrudin. Školske prilike Muslimana u Bosni i Hercegovini,
1800-1878. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1965.
1968
Filipović, Muhamed. Filozofski problemi suvremenih logičkih
teorija. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu. Radovi. Knjiga IV,
1966/67. Poseban otisak, 1968, str. 229-263.
128 PREGLED
Peters, Francis. Aristotle and the Arabs: the Aristotelian tradition
in Islam. New York: New York University Press, 1968.
1972
Papić, Mitar. Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske
okupacije. Sarajevo: Veselin Maselša, 1972.
1974
[9] Smith, Andrew. Porphyry’s Place in the Neoplatonic Tradition. A
Study in Post-Platonian Neoplatonism. The Hague: Martin Nijhoff, 1974.
1978
Berberović, Jelena. Filozofija Ludwiga Wittgensteina. Sarajevo:
Svjetlost, 1978.
1987
Kraljačić, Tomislav. Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-
1903). Sarajevo: Veselin Masleša, 1987.
Filipović, Muhamed. Filozofija jezika I. Sarajevo: Svjetlost, 1987.
1989
Ibrulj, Nijaz. Filozofijski sadržaj logičko-matematičkih i semantičkih
istraživanja Gottloba Fregea. Magistarski rad. Sarajevo: Filozofski fakultet
u Sarajevu, 1989, str. 147.
Ljubović, Amir: Da li je Al-Abharijevo djelo “Īsāġūğī” adaptacija
Porfirijevog “Eisagoge”. Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni institut
u Sarajevu. Sarajevo, 1989. Vol. 38, str. 217.
1995
Augustin, Aurelije. O državi Božjoj. De Civitate Dei. Latinski i
hrvatski tekst. S latinskog izvornika preveo Tomislav Ladan. Drugo
izdanje. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1995.
129 PREGLED
1996
Ljubović, Amir. Logička djela Bošnjaka na arapskomjeziku. Sarajevo:
Orijentalni institut, 1996.
1998
Hrkać, Serafin. Filozofijski manuskripti na latinskomjeziku u Bosni
Srebrenoj. Mostar: Ziral, 1998.
Lloyd, Anthony C. The Anatomy of Neoplatonism. Oxford: Claren-
don Press, 1998.
1999
Ibrulj, Nijaz. Filozofija logike. Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 1999.
Kasumović, Ismet. Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za
vrijeme osmanske uprave. Mostar: Islamski kulturni centar Mostar, 1999.
Ljubović, Amir / Nametak, Fehim. Hasan Kafija Pruščak. Sarajevo:
Sarajevo Publishing, 1999.
2000
Hrkać, Serafin (ed.). Philosopiae Notionis. Mostar: Pedagoški fakultet
Sveučilišta u Mostaru, 2000.
2004
Handbook of the History of Logic. Volume 1. Greek, Indian andArabic
Logic. Edited by Dov M. Gabbay and John Woods. Elsevier, North
Holland, 2004.
Lavić, Senadin. Pluralistička racionalnost. Epistemološko-metodološki
okret u savremenoj filozofiji. Sarajevo: DES, 2004.
2005
Filipović, Muhamed. Filozofska istraživanja: logika, filozofija,
jezik. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2005.
130 PREGLED
131 PREGLED
Dukić, Nedžad. Ekvivalentnost fuzzy funkcionalnih i fuzzy više-
značnih zavisnosti sa fuzzy logikom. Doktorska disertacija. Sarajevo:
Elektrotehnički fakultet. Odsjek za računarstvo i informatiku, 2005.
Ibrulj, Nijaz. Stoljeće rearanžiranja. Sarajevo: Filozofsko društvo
Theoria, 2005.
Berchman, Robert M. Porphyry Against the Christinans. Leiden,
Boston: Brill, 2005.
2006
Ibrulj, Nijaz. Nacionalni dogmatizamili logika konsocijacije?, Sara-
jevo, 2006, Pregled, br. 1-2, str. 159-190.
2008
Handbook of the History of Logic. Volume 2. Mediaeval and Renais-
sance Logic. Edited by Dov M. Gabbay and John Woods. Elsevier, North
Holland, 2008, str. 281-346.
Šljivo, Kenan. Quineov ontološki i epistemološki relativitet. Sarajevo,
Sophos, 2008, br. 1, str. 9-25.
Avdagić, Zikrija. Fuzzy logika u inžinjerskimaplikacijama. Sarajevo:
Sarajevo Univerzity Press, 2008.
UVOD PORFIRIJAFENIČKOG UČENIKAPLOTINAIZ LIKO-
POLA. ISAGOGE. Paralelno grčko-bosansko izdanje teksta. Priredio
i sa starogrčkog izvornika preveo dr. Nijaz Ibrulj. Sarajevo, Dijalog, 2008,
br.1. str. 1-50.
2009
Premec, Vladimir. Kulturnoznanstvena vrednota. Sarajevo, Dijalog,
2009, br.1, str. 128-132.
Ibrulj, Nijaz. Porfirijevo naslijeđe. Sarajevo, 2009. [rukopisna građa].
UDK 94 (497.15) "04/14"
Edin Mutapčić
MJESTO I ULOGAZEMLJE USORE U DRŽAVNOPRAVNOJ
TRADICIJI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
THE ROLE OF THE COUNTRY OF USORAIN THE
PUBLIC-LAW TRADITION OF MEDIEVALBOSNIA
Sažetak
Navedeni rad daje kratak prikaz teritorijalno-političke organizacije
i obuhvata sjeverne bosanske zemlje Usore u srednjem vijeku. U radu
je jasno prikazan dezintegracioni proces koji je rezultat izraženije
feudalizacije i jačanja plemstva. Kao rezultat navedenih procesa, kada
je u pitanju Usora, prikazan je proces daljnjeg raslojavanja navedenog
prostora, ali uz istovremeno zadržavanje integracionih odnosa kroz
instituciju usorskog vojvode. Rad daje i kratak prikaz u kontinuitetu
razvoja političkih institucija, ali i teritorijalnog obuhvata navedenog
prostora u dužem vremenskom periodu.
Ključne riječi: Bosna, Usora, granice, udiona zemlja, vojvoda
Summary
The above mentioned article gives a brief outline on the territorial-
political organization and includes the northern Bosnian Usora countries
in the Middle Ages. The paper clearly shows the disintegrative process as
a result of distinct feudalization and strengthening of the nobility. As a
result of these processes, when it comes to Usora, the process of further
stratification of the above mentioned areas is presented, at the same time
maintaining integrational relationships through institutions of the Duke
of Usora. This paper gives not only a brief overview of the continuity
133 PREGLED
of the development of political institutions, but also includes the terri-
torial area mentioned in a longer period of time.
Key words: Bosnia, Usora, borders, udiona country, Duke
Uvod
Sjeverni dio današnje Bosne u srednjemvijeku zvao se Usora. Ona je
zajedno sa „bosanskimzemljama“ Bosnom, Humomi DonjimKrajevima
u srednjem vijeku bila sastavni dio srednjovjekovne bosanske države.
„Usora spada u red onih, brojnih političkih organizama koji su, sto-
ljećima, na specifičan način, funkcionirali na tlu današnje Bosne i Herce-
govine, a zatim iščezli, ostavivši tek poneki trag u narodnoj kulturi,
mentalitetu, načinu života i onomastici. U isto vrijeme ovaj organizam
je sve do danas ostao nedefiniran i - općenito - slabo proučen.“
1
Na početku moramo konstatovati da je od svih bosanskih zemalja
srednjeg vijeka Usora najslabije obrađena. Naime, ostale „bosanske zemlje“
su bile predmetom obrada raznih studija, dok je proučavanje pravne,
političke i teritorijalne historije Usore donedavno u velikoj mjeri zaob-
ilaženo, i svedeno na nekoliko članaka. Tu prije svega treba spomenuti
značajan (u istraživanju Usore) rad PavlaAnđelića, koji je s nekoliko priloga
dao značajan doprinos naučnoj obradi navedenog područja. Svakako
treba istaknuti njegov rad „O usorskim vojvodama i političkom statusu
Usore u srednjem vijeku“
2
, kao i njegove priloge u obradi nekoliko
feudalnih familija s prostora koje je obuhvaćala Usora (Tihoradići,
3
Trebotići
4
) i sl.
134 PREGLED
1
PavaoAnđelić, Ousorskimvojvodama i političkomstatusu Usore, Prilozi instituta
za istoriju u Sarajevu, br. XIII, Sarajevo, 1977, str. 17.
2
Ibidem, str. 17-44.
3
PavaoAnđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Časopi staroslavenskog instituta,
Poseban otisak, br. 25-26, Zagreb, 1976, str. 231-239.
4
Isti, Ubdikacija oblasti Trebotića i teritorijalno-politička organizacija Bosanskog
podrinja u srednjem vijeku, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Arheo-
logija, Nova serija XXX/XXXI (1975/76), Sarajevo, 1977, (dalje: P. Anđelić, Trebotić-
Podrinje).
Pored toga, političkimdogađanjima vezanimza Usoru i Soli bavio se
Pavo Živković,
5
koji je obradio i porodicu Zlatonosovića
6
čiji predstavnici
su spadali među usorske vojvode. Granicama Usore bavio se Miloš Bla-
gojević
7
, dok je o unutarnjoj organizaciji župa i naselja u „zemlji“ Usori rad
objavila Jelena Mrgić.
8
Ova autorica je uradila i prvu cjelovitu studiju
navedenog područja.
9
Napomenimo da je do prvog spomena Usore i Soli u historijskim
izvorima došlo 1225. godine, u pismima pape Honorija III katoličkom
nadbiskupu Ugrinu. U prvom pismu je papa zahvalio ugarskom prelatu
na njegovoj riješenosti da uništi heretike „de Bosna, Soy, et Wossora“,
dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije II da katoličkom
nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et Wossora“
da bi ih očistio od heretika.
10
Cilj ovog rada je da u skladu s navedenimnaslovomukratko prikaže
mjesto i ulogu Usore u državno-pravnoj organizaciji srednjovjekovne
bosanske države.
135 PREGLED
5
Pavo Živković, Usora i Soli – poprište značajnih događanja u XIV i XV stoljeću,
Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, knjiga
XV, Tuzla, 1984, str. 33-45.
6
O Zlatonosovićima vidjeti više: P. Živković, Usorska vlasteoska porodica Zlato-
nosovići i bosanski kraljevi (posljednja decenija XIV i prve tri decenije XV stoljeća),
Historijski zbornik, god. XXXIX (1), Zagreb, 1986, (dalje: P. Živković, Zlatonosovići),
str. 147-161).
7
Miloš Blagojević, Severna granica bosanske države u XIV veku, Bosna i Herce-
govina od srednjeg veka do novijeg vremena, Međunarodni naučni skup, 13-15.
decembra 1994, Istorijski institut SANU, Beograd, 1995, str. 59-75. Na istom skupu
Andrija Veselinović je saopštenjem pod nazivom Granica između Srbije i Bosne u
XV veku pokušao analizirati i istočnu granicu Usore.
8
Jelena Mrgić, Župe i naselja u „zemlji“ Usori, Jugoslavenski istorijski časopis
1-2, 2000, str. 27-42.
9
Jelena Đ. Mrgić, Severna Bosna u srednjem veku – zemlja – istorija – narod,
Doktorska disertacija, Univerzitet u Beogradu, Filozofski Fakultet, Odeljenje za istoriju,
Beograd, 2006, (dalje: J. Mrgić, Severna Bosna), str. 86-87.
10
T. Smičiklas, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, JAZU,
Zagreb, 1906, svezak III, (dalje: T. Smičiklas, CD), str. 242-244; Jelena Mrgić, Usora,
str. 29.
Uzajamno odnos Usore i Soli
Kada je u pitanju uzajamni odnos Usore i Soli, vjerovatno najveća
zabluda traje od K. Jirečeka, koji je Porfirogenitov „Ad Salines“ smjestio
u Tuzlu, te na taj način sva buduća istraživanja na određen način usmjerio
u pogrešnompravcu.
11
Nažalost, ta greška je i danas dominantno historio-
grafsko stajalište bez obzira na vrlo uvjerljive naučne rezultate do kojih su
došli prvenstveno Relja Novaković i Muhamed Hadžijahić.
12
Upravo,
historiografija opterećena navedenim Jirečekovim mišljenjem o ranijem
nastanku zemlje Soli nije bila u stanju da sagleda razvoj unutrašnjopo-
litičkog organizovanja navedenog prostora. Prihvativši navedeno mišljenje,
razvila se teorija o ranoj političko-geografskoj cjelini zemlje Soli koja je
pod nerazriješenimokolnostima progutana od Usore. Time je onemogućeno
pravilno sagledavanje unutrašnje organizacije jedne prirodno-geografske
cjeline koja se u kasnoantičkom periodu nazivala Panonijom, obuhvaća-
jući njen južni dio do rijeke Save, te da se na timprostorima razvila posebna
teritorijalno-politička organizacija pod nazivom Usora.
Historiografija je u dosadašnjemperiodu nastanak određenih bosan-
skih zemalja posmatrala isključivo kao određene integracione faktore.
Međutim, ona je izbjegla da se osloni na najkonkretniji izvor, za rani srednji
vijek, kada je u pitanju navedena činjenica, a to je „Ljetopis popa Duklja-
nina“, odnosno u njemu prikazana podjela Zahumlja.
13
Navedena činjenica nas neupitno upućuje na zaključak da u periodu
nastajanja prvih država na južnoslavenskim područjima imamo obrnute
odnosno dezintegracione faktore, odnosno činjenice da se uslijed podjele
nasljedstva i slično određena teritorija dijeli. Mišljenja samda se upravo
jedan takav proces odigrao i u prvoj polovini XIII stoljeća, odnosno da
se s vremenom od matice Bosne otcijepila Usora sa Soli kao jedinstven
prostor. Pritomje dobila novonastala zemlja „Soli“ izraženiji stepen indi-
136 PREGLED
11
Josip Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Svjet-
lost, Sarajevo, 1951, (prevod Đ. Pejanović), str. 54.
12
Relja Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Istorijsko-geografsko
razmatranje, problemi i znanja, Istorijski institut u Beogradu, Beograd, 1981, (dalje:
R. Novaković, n. dj.), str. 60-70; Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću,
Preporod, Sarajevo, 2004, (dalje: M. Hadžijahić, n. dj.), str. 86, 130, 132-133.
13
Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, Srpska kraljevska akademija, Beograd-
Zagreb, 1928, 394-395; 399.
vidualiteta, omogućivši plemstvu iz navedenih krajeva da u potpunosti
učestvuje na najvišoj razini u političkom životu srednjovjekovne Bosne.
Međutim, „zemlja“ Soli je u kasnijemvremenu ostala, kao i zemlja Podrinje
(Trebotić), odnosno „zemlja“ Usora, u određenomvišemobliku zajednič-
kog organizovanja za koji ćemo upotrebljavati naziv Usorsko vojvodstvo.
Proces decentralizacije u Bosni je prisutan već od prvog spomena bana
Mateja Ninoslava u historijskimizvorima 1233. godine. Tomprilikomon
se u prepisci upućenoj papi Grguru IXžali da je stavljen u gori položaj nego
njegovi heretički prethodnici.
14
Oni su, naime, po banovomtvrđenju, „po
staromobičaju“, davali i oduzimali župe i sela po svome nahođenju, a sada
oni koji drže ove zemlje i sela narušavaju običaj i zadržavaju zemlje protiv
volje banove. Zbog toga se ban obratio papi Grguru IXs molbomza pomoć,
a papa je zatražio od ugarskog hercega Kolomana da obezbijedi poštovanje
običaja potvrđenog od najstarijih vremena.
15
Pošto pozivanje na „stara prava“ u ovo doba predstavlja opće mjesto
iza kojeg se zaklanjaju svi zahtjevi, iz banove žalbe ne možemo zaključiti
ko je ustvari izazvao ovaj spor, ali vijest u svakomslučaju „svedoči o zateg-
nutosti u odnosima između bana i onih koji se u bosanskim poveljama iz
ovih godina nazivaju ‘boljari‘“. U Bosni odnosno Usori se ne odigrava
ništa što nije specifikum tadašnjih evropskih događanja. Naime, poznato
je da navedeno vrijeme obilježava borba plemstva za staleške privilegije
koja je prisutna diljem Evrope. U Engleskoj kao rezultat toga nastaje
„Velika povelja sloboda“, a u susjedstvu u Ugarskoj „Zlatna bula“
Andrije II itd.
Granična područja "zemlje" Usore
Nažalost, nedostatak izvora iz konkretno jednog perioda koji bi dali
odgovor na teritorijalni obuhvat Usore i Soli primorava nas da navedenu
rekonstrukciju izvršimo uz pomoć relevantnih dokumenata koji su
nastajali u razdoblju od nekoliko stoljeća, a koji se na određen način
podudaraju.
Vjerovatno da je situacija najjasnija na sjeveru. Upravo za to
područje odgovor nam daje Pribislav, dijak bosanskog bana Stjepana II,
137 PREGLED
14
T. Smičiklas, CD, III, str. 388-389.
15
T. Smičiklas, CD, III, str. 389.
koji jasno govori da ovaj bosanski ban vlada „...od Save do mora i od
Drine do Cetine“.
16
Najviše naučnih mimoilaženja bilo je u utvrđivanju zapadne
granice zemlje Usore. Navedenu granicu najbolje argumentira boravak
ugarskog kralja Bele IVsredinom 1244. godine u gradu Glažu, za koga
kasnije izvori govore da je in metis Wzore. U popisu župnih crkava
Vrbaškog distrikta Zagrebačke biskupije iz 1334. za Glaž se navodi
sljedeće: Item ecclesia sancti Nicolai de Galaas in metis Wzore.
17
U
novijoj literaturi većina autora navedeni grad postavlja neposredno uz
rijeku Vrbas, tako da zapadnu granicu čini navedena rijeka.
18
Na jugozapadu i jugu značajnu prirodnu granicu je činila planina
Vlašić, koja je razdvajala sliv Usore od sliva rijeke Lašve, koji je pripadao
„zemlji“ Bosni. Njena najsjevernija tačka bio je grad „Vranduk na ulazu
u sutisku reke Bosne“.
19
Navedeni grad se nalazio u župi Brod. Dakle, sam
naziv susjedne usorske župe „Brod“ pokazuje da se na navedenompodručju
nalazio značajni prijelaz, i to prijelaz iz zemlje Bosne u zemlju Usoru.
20
138 PREGLED
16
Thalloczy, Studien, str. 14-15.
17
Franjo Rački, Popis župa zagrebačke biskupije 1334 i 1501 godine, Starine,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Knjiga IV, Zagreb, 1872, str. 213. U
navedenom djelu Rački nabrajajajući župe iz 1334. godine u “distriktu de Vrbaz” na
kraju spominje: ecclesia sancti Nicolai de …in metis Wzore. Dakle, autor u navedenom
djelu nije uspio pročitati Galaas (Glaž). Međutim, Rački se ubikacijom grada Glaža
bavi nešto kasnije. Naime, on je 1881. godine došao do ubjeđenja da je ime Glaž očuvano
u imenu sela Klašnice, koje je po njemu izvedeno iz imena Glasnice na lijevoj obali
Vrbasa, sjeverno od Banje Luke (Franjo Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na
zemljišni opseg i narod, Rad JAZU 56, 1881, str. 100-101).
18
Miloš Blagojević, Severna granica bosanske države u XIV veku, str. 62; Darko
Periša, Recenzija, Pejo Ćošković, Susret sa zagubljenompoviješću, Područje Bosanske
Gradiške u razvijenom srednjem vijeku, Prilozi instituta za arheologiju u Zagrebu,
br. 22, 2005, str. 202-203; Pal Engel, Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik
odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske aka-
demije znanosti i umjetnosti, Volumen 16, Zagreb, 1998, (dalje: P. Engel, Neki problemi),
str. 63.
19
J. Mrgić, Severna Bosna, str. 86-87.
20
Fikret Ibrahimpašić, Srednjovjekovni tragovi u toponimistici zeničkog kraja,
Radovi sa simpozija „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Izdanja muzeja
grada Zenice, Zenica, 1973, str. 429.
Izvan prave, povijesne Bosne, bila je i župa Žepče (koja se u XVII st.
nazivala i Maglajem).
21
Odatle je granica „zemlje“ Usore sa „zemljom“ Bosnom išla ka
istoku, ostavljajući sliv srednje i gornje Krivaje južno, pri čemu je njen
sliv sačinjavao srednjovjekovnu župu Krivaju ili Kamenicu te ulazio u
sastav zemlje Bosne. Analizom navedene župe gotovo jedini u nauci se
bavio P. Anđelić, koji konstatuje da „Krivaja, odnosno Kamenica kao
cjelina predstavlja, u neku ruku, tampon između Gornje Bosne (u užem
smislu) i zemlje Usore, odnosno Soli“.
22
Oko izvorišta Stupčanice i Bioštice te na razvodu slivova Drinjače,
Žepe, Prače i Krivaje egzistirala je već u XIVstoljeću vladarska domena.
Ona je najkasnije početkom XV stoljeća uključena u feudalnu oblast
Pavlovića, ali kao posebna upravna jedinica. Pod imenom Studena ili
Kamenska nahija recipirali su je i Osmanlije.
Glavninu teritorija ove nahije zauzima današnja općina Han-Pije-
sak, ali mora se imati u vidu da su granice prema Glasincu (današnjem
Sokocu), isto kao i prema Olovu, bile nešto drugačije i ne sasvim trajne.
Upravo tu se prema kasnijim izvorima završavala „Kraljeva zemlja“.
Vijeće umoljenih Dubrovačke republike je 3. augusta 1432. godine
dalo instrukcije svom ambasadoru (poslaniku) kod bosanskog kralja
Tvrtka II da ga prate do brda Kladnja (...“usque ad montemCladagn“), gdje
kralj treba da „eunte in Usoram“ (pođe u Usoru).
23
Stoga se čini opravdanim
zaključak Marka Vege koji smatra da se Kladanj nalazio u Usori.
24
139 PREGLED
21
Fra Stanko Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, Crkva i samostan u Raščici
u Tolisi, Tolisa, 2002, (dalje: S. Mijić, n. dj.), str. 18.
22
Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja, GZM, BiH, Arheo-
logija, sveska XXXII, Sarajevo, 1978, str. 342.
23
N. Jorga, Notes et extraits pour servir a l’histoire des croisades au XV siecle, knj.
II, Paris, 1899, str. 308. bilj. 4; Dinić daje i nešto više informacija „quod d. rege eunte
in Vsoram ... illum associare debeant usque ad montem Cladagn“. (Mihajlo Dinić, Za
istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, knjiga I, SANU, Odeljenje društvenih
nauka, Beograd, 1955, str. 74, nap. 2).
24
Marko Vego,Naselja bosanske srednjevjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957,
str. 53. Vego konstatuje “da je brdo Kladanj označavalo i naselje i da se nalazilo u župi
Usori”. Treba napomenuti da se njegova greška jedino ogleda u terminologiji, odnosno
u zamjenjivanju termina župa sa terminom “zemlja”.
U nauci je upravo položaj Kladnja bio na određen način sporan jer
je područje kasnije u sastavu Bosanskog sandžaka. Međutim, upravo
defterski popis iz 1604. godine daje nam potvrdu za naše mišljenje.
Popisujući selo Pazar Četvrtkoviše, tj. današnji Kladanj, 1604. godine
popisivač navodi da su stanovnici spomenutog mjesta od davnina čuvali
derbend
25
Bosanski Brod. Inače, ovo naselje je pripadalo nahiji Kladanj,
po kojoj je kasnije i samo naselje dobilo isti naziv.
26
Dakle, upravo tu na prijevoju današnje Karaule treba tražiti granicu
između zemlje Usore, odnosno oblasti Trebotića i zemlje Bosne, odnosno
“Kraljeve zemlje”. Etnolog Milenko S. Filipović je zabilježio kako
Sprečaci smatraju Han-Pijesak, dakle razvođe između slivova Drinjače
i Krivaje, pravomgranicomBosne i Posavine, odnosno Usore.
27
Ta granica
bi na rijeci Drini izlazila na južni dio velike okuke koju Drina obrazuje
južno od Srebrenice.
Dakle, granica Usore se podudarala s južnom granicom rimske
provincije Panonije sa milenijskim periodom trajanja. Ipak, moramo
konstatovati da su aspekti navedene granice ustvari rezultat prirodno-
geografske podjele. U geografskom smislu prostorni obuhvat „zemlje“
Usore bi uglavnom odgovarao regiji Peripanonska Bosna, sa umjereno-
kontinentalnim klimatskim odlikama.
28
Istočnu granicu je u najvećem
dijelu predstavljala rijeka Drina.
Usora - udiona zemlja (Banat)
Unovije vrijeme postavlja se teorija o tzv. udionimvladarima u Bosni.
U tom slučaju prva udiona „zemlja“ bila je svakako Usora. Prema nave-
denim mišljenjima, budući da u historiji srednjovjekovne Bosne ne
140 PREGLED
25
Derbent, derbend, dervent (perz) – klanac, planinski tjesnac, utvrda ili stražarnica
na takvom mjestu, mala granična utvrda (složenica od perzijskih riječi der = vrata i
bend = prez. osn. od besten = vezati, svezati). Abdualh Škaljić, Turcizmi u srpskohrvat-
skom jeziku, šesto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 212-213.
26
Adem Handžić, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, svezak I/1,
Bošnjački institut Zuerich – odjel Sarajevo; Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo,
2000, (nadalje: A. Handžić, Opšti popis Bosanskog sandžaka I/1), str. 360-361.
27
Pavao Anđelić, Trebotić i Podrinje, str. 268.
28
Jovan Đ. Marković, Regionalna geografija SFR Jugoslavije, Građevinska knjiga,
Beograd, 1980, str. 208.
postoje svjedočanstva o maloljetnimvladarima, može se sa dosta velikom
sigurnošću pretpostaviti da se nije učvrstio princip primogeniture pri
nasljeđivanju vlasti. Prema tome, može se zaključiti da je Matej Nino-
slav kao bliski rođak bana Stjepana preuzeo bansku vlast, dok je Sibislavu
(sinu bana Stjepana) dao jedan dio svoje države u „vladanije“. Kako se
iz najstarijeg spomena Usore (1225) vidi da joj je pridavan viši rang od
župe, odnosno rang „zemlje“, onda se s pravom može govoriti o Usori
kao udionoj zemlji.
29
Problem je s vladarsko-porodične strane prilično jasan. Naime,
događalo se da su bosanski banovi imali više muških potomaka a da na
određen način nisu imali drugu mogućnost da svojimsinovima osiguraju
naslijeđe nego tako što bi jedan od njih bio bosanski ban, a drugi bi bio
njemu podređen i formalno bi bio usorski ban. Ako bi se događala nave-
dena činjenica, onda bi bosanski ban kao prvi, glavni ban cijele države,
pribjegavao naslovu veliki bosanski ban.
Kao dokaz za navedenu činjenicu imamo povelju od 22. marta 1240.
godine, kada je ban Matej Ninoslav garantovao Dubrovčanima bezbjednost
„i po zemlje i po vladaniju“, kako svom tako i svojih sinova, što znači
da se tadašnja bosanska država sastojala od više „zemalja“, kao i da su,
pored banovog „vladanija“, postojala i „vladanija“ njegovih sinova. Postoji
posredan dokaz da se i država bana Mateja Ninoslava sastojala od više
„zemalja“.
30
Moramo napomenuti činjenicu da se pod tzv. udionom zemljom
Usorom podrazumijeva Usora zajedno sa Soli. Naime, u njegovoj povelji
Dubrovčanima iz 1249. godine među svjedocima se navode tri kaznaca:
Grdomil, Semijun i Belhan
31
, pa je logično da je svaki od njih bio zadužen
za prikupljanje vladarevih prihoda iz jedne od tadašnjih „zemalja“ bosanske
države: Bosne, Usore i Donjih Kraja.
32
Od 1233. godine u političkomživotu Bosne prisutan je, pored Mateja
Ninoslava i ranije spomenutog kneza Sibislava, i njihov rođak ban Pri-
141 PREGLED
29
Jelena Mrgić, Usora, str. 29.
30
Fr. Miklosich; Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae
Ragusii; Viennae, 1858, (dalje: Miklosich, Monumenta Serbica), str. 28-29.
31
Miklosich, Monumenta Serbica, str. 32-34; Smičiklas, CD, IV, str. 386-387.
32
Miloš Blagojević, Državna uprava u srpskim srednjovjekovnim zemljama,
Beograd, 1997, (dalje: M. Blagojević, Državna uprava), str. 19.
jezda.
33
Međutim, s obzirom na to da Matej Ninoslav nosi titulu velikog
bosanskog bana, a rođak Prijezda je u njegovoj pratnji, onda, kako to
ispravno zaključuje N. Klaić, ne mogu biti u isto vrijeme dva bosanska
bana, valja Prijezdinu banovinu tražiti negdje drugdje, a ne u „klasičnoj
Bosni“. Vidjet ćemo kasnije da se može opravdati pretpostavka da je
Prijezda I – usorski ban!
34
Zasigurno takav odnos postoji i poslije smrti Prijezde II, kada
njegovi sinovi Stjepan I i Prijezda III preuzimaju (između 1287. i 1290.
godine) bosansko prijestolje te ih papa Nikola IVoslovljava sa “nobilibus
viris Stephano et Brisde banis Bosne”, čime su oni kao bosanski vladari
priznati i izvan svoje zemlje, prije svega na papinskom dvoru.
35
Za poli-
tički položaj braće vrlo važno je konstatirati da je Nikolino pismo upućivano
na trinaest različitih adresa, a u Bosnu nije poslan nijedan primjerak
osim na dvor bosanskih vladara.
36
Posljednji koji je pokušao ostvariti pravo na usorski banat bio je
Vukac, brat bana Tvrtka. Danas su dosta nepoznate okolnosti zbog čega
usorskih svjedoka nema u poveljama na početku Tvrtkove vladavine.
Već smo konstatovali da je u mogućnosti pobuna koju je registrovao M.
Orbin, a koju je predvodio Pavle Kulišić, potomak Kotromanića.
37
Iako se
142 PREGLED
33
T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390. U navedenoj povelji saznajemo da se Nino-
slavov rođak („consanguineus“) plemeniti muž »Ubanus« zvan Prijezda te papa Grgur
IX nalaže da mu vrate sina koji je bio njihov talac, jer mu je otac vjernik rimske crkve.
Međutim, postavlja se pitanje šta znači ime (riječ) »Ubanus«. Vladimir Mažuranić
dokazuje da prvo slovo »U« treba čitati kao »V«, što bi bila skraćenica za »vice«, tj.
»vicetanus«. U staro doba, kaže on, u Bosni je (kao i u Hrvatskoj) svakako moralo
postojati uz bana i zvanje banovca (podbana). (Prinosi za hrvatski pravno-povjesni
rječnik, Zagreb 1908-1922, str. 40). Prema tome, Prijezda je bio banovac ili podban.
O tome više (prema): Grupa autora, Povijest hrvatskih zemalja BiH od najstarijih
vremena do god. 1463, knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo,
1942, (dalje: Napretkova poviest) str 21, napom. 5. U jednoj raspravi pred pečujskim
kaptolom oktobra 1240. godine spominje se “Prisda bano” (Vidi više: T. Smičiklas, CD,
IV, str. 120).
34
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna – politički položaj bosanskih vladara do
Tvrtkove krunidbe (1377), Eminex, Zagreb, 1994, (dalje: N. Klaić, Srednjovjekovna
Bosna), N. Klaić, str. 132-133.
35
T. Smičiklas, CD, VII, str. 1, 2; Srednjovjekovna Bosna, str. 133-134.
36
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, str. 134.
37
„Zato je neki velikaši nisu voleli, a naročito je nije voleo Pavle Kulišić, koji je
bio iz iste kotromanićke porodice i Tvrtkov rođak. Kako Kulišić nije mogao trpeti da
bude potčinjen jednom neiskusnom mladiću i da mu zapoveda jedna žena, otišao je u
u historiografiji ovaj događaj uglavnomvezuje za Tvrtkovog brata Vukca,
mišljenja smo da nepostojanje svjedoka iz Usore do okončanja ove usorske
pobune oko 1356. godine ide u prilog tome da su se dogodile dvije pobune.
38
I na kraju, usorski banat je 1366. godine pokušao zauzeti već spo-
minjani Vukac, Tvrtkov brat, koji je tom prilikom uspio Tvrtka protjerati
iz zemlje.
39
Bosanske srednjovjekovne zemlje: Usora, Soli i Podrinje
143 PREGLED
Usoru, zauzeo je i proglasio se banom, istupajući javno i otvoreno kao Tvrtkov protivnik.
Tvrtko je sakupio nešto vojske i krenuo da savlada pomenutog Pavla. Pošto mu je to
pošlo za rukom, zarobio ga je i primorao da mu vrati usorske gradove, a onda ga bacio
u tamnicu, gde je završio život“ (Mavro Orbin; Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968,
str. 148; dalje: M. Orbin, Kraljevstvo Slovena).
38
Prema M. Ančiću, „jedini dogadjaj s početka Tvrtkove vladavine koji bi se mogao
smatrati pobunom bio je prelazak trojice Stjepanića-Hrvatinića pod vlast ugarsko-
hrvatskog kralja, pri čemu bi pohod poduzet u cilju vraćanja usorskih gradova onda
trebalo vezati uz ime Grgura Stjepanića, koji je posjede u Usori držao negdje od 1330“
(M. Ančić, Putanja klatna, str. 158). N. Klaić je mišljenja da je u pitanju “žestoki sukob
s bratom Vukcem”... Tvrtko nesumnjivo zabranjuje bratu da dođe na sabor, a ovaj bez
Tvrtkova dopuštenja odlazi u Usoru i Soli da u tim zemljama preuzme bansku vlast.
Tako je, ponavljamo, jedinstvo bosanskih zemalja, koje je Stepan II tako ljubomorno
čuvao, u trenutku razbijeno, Bosna ima sada dva bana (N. Klaić, Srednjovjekovna
Bosna, str. 219).
39
M. Orbin, Kraljevstvo Slovena, str. 148-150.
Međutim, kao što je poznato, uz pomoć ugarskog kralja Tvrtko se
ubrzo vratio i započeo najznačajniji politički uspon srednjovjekovne
bosanske države. Također je poznato da se on 1377. godine krunisao za
kralja, čime ustvari nestaje banske titule, ali i pretendenata na usorsko
bansko prijestolje.
Usorski vojvoda
Usora u političko-pravnom smislu organizovanja ima tri značenja
odnosno sadržaja:
a) Usora – župa,
b) Usora – oblast koja je podijeljena na župe,
c) proširena Usora kao zemlja odnosno „vojvodstvo“ („udiona
zemlja“) sa Soli i Podrinjem u svom sastavu.
40
Najznačajniji organ u vertikalnoj strukturi teritorijalno-političke
organizacije Usore je vojvoda. Da je na čelu područja Usore u najširem
smislu bio vojvoda, može se najbolje zaključiti iz situacije vezane za
moćnu usorsku porodicu Zlatonosovića, čiji stariji predstavnik Vukmir
nosi titulu vojvode, a njegov mlađi brat Vukašin nosi titulu kneza sve do
smrti svog brata Vukmira 1424. godine, kada postaje vojvoda.
41
Navedeni
primjer namgovori da na hijerarhijskoj ljestvici iza vojvode slijede knezovi
kao prvi ljudi usorskih „oblasti“ Usore, Soli i Podrinja. Primjer porodice
Zlatonosovića namukazuje na činjenicu da je knez mjesto s kojeg se dobija
titula višeg ranga, odnosno postaje usorski vojvoda, kao prvi čovjek Usore.
Sljedeći nivo organizovanja jesu župe na čelu sa županom. Moramo
konstatovati da se često župe sastoje od nekoliko gradova i većeg broja
naseljenih mjesta, tako da su vjerovatno i navedene organizacione jedinice
imale svoje „prve ljude“. Osimnavedene vertikalne strukture organizovanja
vlasti, moramo konstatovati da je u Usori postojala i njena horizontalna
organizacija. Na to nas upućuju institucije kaznaca i tepčija. Tako se u
144 PREGLED
40
Pavao Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore …, str. 32.
41
P. Živković, Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovići i bosanski kraljevi, str.
147-162. Dosta nerazjašnjena pogibija posljednjeg Zlatonosovića, vojvode Vukmira,
očit je primjer kako njegov senior bosanski kralj Tvrtko II kažnjava svog vazala
kada je u političkim kombinacijama došla u pitanje pripadnost ovih najsjevernijih
krajeva bosanskoj kruni. Ovo je dosta rijedak primjer lične vladarske intervencije u
bosanskom srednjo-vjekovlju prema jednom od svojih direktnih vazala.
jednoj povelji Tvrtka I iz 1367. godine spominje i kaznac „Stipoje s
bratijom“.
42
Godinu dana ranije među svjedocima iz Usore zabilježen
je i tepčija Sladoje Divošević.
43
Međutim, objedinjavajući faktor Usore u najširem obliku organizo-
vanja jeste usorski vojvoda i upravo bismo o tome nešto više rekli. Tako
od perioda vladavine Stjepana II kontinuirano se među usorskimplemstvom
može pratiti osoba s titulom vojvode. Prvi poznati usorski vojvoda je
vojvoda Vojko, koji se u izvorima pojavljuje 1322. godine.
44
Od tada se
kontinuirano može kroz izvore pratiti egzistiranje osobe s ovomfunkcijom
do kraja srednjovjekovne bosanske države.
Funkcija i titula vojvode kod Južnih Slavena je vrlo stara. Kao što
joj i samo ime kaže, radilo se prvenstveno o funkciji vojnog karaktera,
ali su njezini nosioci, zbog značaja vojne sile, uvijek bili u samom vrhu
društvene hijerarhije. Nema sumnje da je tako bilo i u Bosni još od prvih
početaka političkog konstituiranja. Ipak, prvi po tituli i po imenu poz-
nati vojvode u Bosni zabilježeni su tek u poveljama bana Ninoslava. U
vrijeme vladanja Stjepana II i Tvrtka I titula vojvode je uglavnomjoš uvijek
rezervirana za nosioce funkcija vojnog značaja. Među svjedocima povelje
obično se pojavljuje samo po jedan vojvoda.
45
145 PREGLED
42
Ludwig von Thallóczy, Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens im
Mittelalter, München-Leipzig, 1914, str. 26, 27. Ono što posebno treba istaknuti je
da se tepčija Stipoje u spomenutoj povelji među svjedocima iz Usore pojavljuje prvi
ispred vojvode Tvrtka i kneza Tihčina.
43
P. Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore, str. 31.
44
Thallóczy, Studien, str. 7-8 i 14-15.
45
P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str. 32-35.
46
Thallóczy, Studien, str. 7-8 i 14-15.
47
Thallóczy, Studien, str. 24-25 i 25-27. Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici I, Zagreb,
1898, str. 83-84 i 85-86.
Vojvoda Vojko
(1322-?)
„Od Usore svidok – vojvoda usorski Vojko“ – 1322; „Ot
Usore voevoda Vojko – 1326).“ On je pripadao rodu
Biloševića.
46
Tvrtko Ivahnić Kao vojvoda naveden je u povelji iz 1357, a 1366, 1367.
i 1373. godini on je izričito i svjedok od Usore.
47
Tabela br. 1. Pregled usorskih vojvoda i vremena obnašanja te funkcije
146 PREGLED
Tvrtković Vlatko
(1395-1399?)
Prvi put se javlja kao Vlatko Vojvodić (bez oznake titule),
a na Tvrtkovoj povelji iz 1378. kao Vlatko Usorski, zatim
u poveljama iz 1380, 1390, 1394. i 1399. nosi titulu voj-
vode i svjedoka od Usore ili Trebotića.
48
Vučihna Vlatković Vučihna Vlatković spomenut je prvi put kao knez 1392.
(u Lušcima); godine 1395. on je već „vojvoda Vučihna“ i
predstavnik Usore
49
Vukmir
Zlatonosović
(1400-1424)
Kao svjedok od Usore i vojvoda, spomenut je 1400, a
zatim, kao vojvoda, 1404, 1420. i 1421. Učestvovao je i
u radu državnog vijeća 1415., koje se obračunalo s
Pavlom Radinovićem. Umro je 1424. godine.
50
Vukašin Zlatonosović
(1424-1430)
On je u vojvodskoj časti naslijedio svoga mlađeg brata
Vukmira. Umro je ili poginuo 1430. godine. Sačuvana je
samo povelja na kojoj je Vukašin spomenut kao vojvoda
1426, ali postoje i drugi izvori koji to potvrđuju.
51
Tvrtko Stančić
(oko 1444)
Spomenut je kao vojvoda samo na povelji iz 1444. Iz
drugih izvora se zna da je živ još 1458. godine. Dinić
misli da je Tvrtko pogubljen u borbama za osvajanje
Bosne 1463. godine.
52
48
Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, Beograd – Sremski Karlovci,
1929-1934, str. 75-82 i 420-423; M. Vego, Postanak, str. 167-169; Listine, IV, str.
280-282; M. Orbini, Kraljevstvo Slovena, str. 155; P. Anđelić, Povelja kralja Dabiše
Čubranovićima i velikaški rod Hlivnjana, GZM, Arheologija, sveska 38, Sarajevo, 1983;
Fr. Miklosich, Mon. Serbica, str. 224-225 i 226-227; Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici,
I, str. 95-98; Š. Ljubić, Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I/1, str. 172-175;
P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str. 32-33
49
Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I/1, str. 172-175; Fr. Miklosich,
Mon. Serbica, str. 224-225; 226-227; Kako izgleda, Vučihna je postao vojvoda još za
života svoga oca (svakako prije 1399), ali je nenadno umro, pa se stari Vlatko opet javio
na političkoj pozornici kratko vrijeme 1399, (P. Anđelić, Ousorskimvojvodama, str. 33).
50
Iz povelje od 1404. godine saznajemo da je Vukmirovu ocu bilo ime Juraj (tu
je vojvoda Vukmir naveden kao Jurjević). Kako je inače Zlatonosovića porodica
moćan i razgranat rod i kako je faktor nasljednosti u Bosni toga doba vrlo snažan,
to je opravdano pretpostaviti da su i »Zlatonosovića« preci bili članovi bosanskog
državnog vijeća. Samo prezime »Zlatonosovići« pokazuje da je to nadimak njihova
oca, kome je pravo ime bilo Juraj. A jedini usorski vlastelin imenom Juraj, koji bi
mogao biti otac Vukmira i Vukašina, bio je Juraj Tihčinović. Time se pokazalo da i
Zlatonosovići pripadaju najuglednijem usorskom vlasteoskom rodu – Tihoradićima
(P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str.33).
51
P. Živković, Zlatonosovići, str. 147-161.
52
M. Dinić; Za istoriju rudarstva, I, str. 43-44.
U političkom životu Usore učestvovali su i Kovač Dinjčić (1419)
53
,
te njegovi sinovi Petar (1436)
54
i Tvrtko Kovačević (1462)
55
, zatim utje-
cajni vlastelin iz župe Glaž Ivaniš Dragišić
56
, ali oni nisu bili usorske
vojvode nego se radi o uobičajenoj tituli vojvode koja je u tom vremenu
u velikoj mjeri devalvirana.
57
147 PREGLED
53
Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I/1, str. 554-557.
54
M. Dinić; Za istoriju rudarstva, I, str. 42, nap. 20.
55
M. Dinić; Za istoriju rudarstva, I, str. 42-43; P. Anđelić, O usorskim vojvodama,
str. 39.
56
Fr. Miklosich, Mon. Serbica, str. 438-441.
57
P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str. 39.
UDK 343.326 : 341.91
Maja Sahadžić
PITANJE DEFINIRANJATERORIZMA
U MEĐUNARODNOM PRAVU
THE ISSUE OF DEFINING TERRORISM
IN INTERNATIONALLAW
Sažetak
Prvi pokušaj definiranja terorizma u međunarodnom pravu u vezi
je s Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanje terorizma iz 1937. godine
(1937 Convention for the Prevention and Punishment of Terrorism), koja
je usvojena pod okriljemDruštva naroda (League of Nations). Ugodinama
koje slijede Ujedinjene nacije (United Nations), posebno specijalizirane
agencije Ujedinjenih nacija, putemusvajanja međunarodnih dokumenata
i utvrđivanja međunarodnopravnih instrumenata za suzbijanje i ograni-
čavanje terorizma, rade na definiranju ovog fenomena. Međutim, te
aktivnosti su manje ili više uspješne jer se uglavnom svode na definicije
koje se razlikuju od slučaja do slučaja. Razlog ovome je što se terorizam
kao pojampovezuje s pojedinačnimnormama u međunarodnomjavnom
pravu koje se odnose na sigurnost letjelica, hemijsko i biološko oružje,
špijunažu, sabotažu i sl. I to nije sve. Terorizamopćenito odražava interese
onih koji ga definiraju i uglavnomga definiraju države svaka za sebe, svaka
po svome. Zato je i jedno od osnovnih pitanja ko može biti ovlašten da
definira terorizam. Da li to treba da budu države, međunarodne organizacije
(poput Ujedinjenih nacija) kao subjekti međunarodnog prava, ili neko
drugi? Stoga predmet istraživanja treba usmjeriti prema definiranju i
shvaćanju terorizma u međunarodnom pravu, što vodi razumijevanju
ovog fenomena, ali i ukazivanju na moguće smjernice i rješenja koja bi
dovela do usuglašavanja, kao i usvajanja univerzalne i općeprihvaćene
definicije terorizma u međunarodnom javnom pravu.
149 PREGLED
Ključne riječi: terorizam, međunarodno pravo, definiranje
Summary
The First attempt at defining terrorismin international lawis related
to the 1937 Convention for the Prevention and Punishment of Terrorism,
which was adopted by the League of Nations. In the following years the
United Nations, the specialized agencies of the United Nations in particular,
work on defining this phenomenon by adopting international documents
and defining international legal instruments for combating and limiting
terrorism. However, those activities are more or less efficient, because they
are usually reduced to definitions that differ fromcase to case. The reason
for this is that terrorism as a concept relates to individual norms in
international law referring to vessel safety, chemical and biological
weapons, espionage, sabotage etc. This is not all. In general, terrorism
reflects the interests of those defining it, and, in most cases, terrorism
is defined by each state individually, in its own way. Therefore, one of
the most important questions is who should have the authority for defining
terrorism? Should it be states, international organizations (like the United
Nations) as subjects of international lawor someone else? Consequently,
the matter of research needs to be directed towards defining and under-
standing terrorism in international law, which will help understand this
phenomenon, but also indicate potential guidelines and solutions that
would result in the harmonization, as well as the adoption of a univer-
sal and broadly accepted definition of terrorism in international law.
Key words: terrorism, international law, definition
Uvod
Terorizamje u današnje vrijeme postao jedan od osnovnih problema
većine država, čime je de facto prerastao u međunarodni fenomen. Uteoriji
međunarodnog prava postoji generalno i zajedničko shvaćanje osnovnih
karakteristika ovog fenomena, a to je da se radi o veoma opasnimgrupama
i/li organizacijama koje djeluju protiv međunarodnog mira, stabilnosti
150 PREGLED
i sigurnosti, vladavine prava, državnog poretka, kršeći time pravila među-
narodnog prava ali i norme svih postojećih civiliziranih država. Međutim,
precizna, univerzalno usvojena definicija terorizma u međunarodnom
pravu ne postoji.
Definiranje i međunarodno pravo
Definiranje predstavlja objašnjavanje jednog pojma drugim(poznatim
i objašnjenim) pojmovima ili svođenje jednog pojma na druge prepoznat-
ljive pojmove. Izraz je nastao od latinske riječi definitio što znači određi-
vanje ili odredba.
1
Definicija (lat. definitio) log. određenje (ili: odredba)
pojma, objašnjenje jednog pojma drugim pojmovima, svođenje jednog
pojma na druge pojmove; to biva naznačenjem najbližeg roda (genus
proximum) toga pojma i njegove specifične razlike (differentia specifica),
tj. specijalnih oznaka koje pripadaju samo onome pojmu koji treba defi-
nirati.
2
Stoga, svaka definicija, pa i definicija terorizma, mora imati
elemente: izraz koji se definira (genus differentia), najbliži rod tog pojma
(genus proximum), njegove specifične razlike (differentia specifica).
Međunarodno pravo predstavlja specifičan normativni poredak koji
regulira određene društvene odnose i procese u međunarodnoj zajednici,
a i sankcionirano je od strane države i međunarodnih organizacija.
3
Među-
narodno pravo je sistem pravila koja na pravni način uređuju odnose
između subjekata tog prava.
4
Postoji li sveobuhvatna definicija
terorizma u međunarodnom pravu
„Naučna nastojanja da se uhvati u koštac sa pojmomterorizma uporno
se spotiču na pitanju definicije, razlikovanja terorizma od krivičnog
151 PREGLED
1
Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1966, str. 219
(preuzeto iz: Zijad Hasić, Osnovi prava – uvod u nauku o državi i pravu, DES, Sara-
jevo, 2004, str. 27).
2
Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1980, str. 211.
3
Smilja Avramov i Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet
Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2007, str. 13.
4
V. Đ. Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka,
2000, str. 3.
djela ili vojnog djelovanja. Autorima uglavnomnije teško prikupiti spisak
pravnih ili drugih definicija, kojih ima na desetine, i zatim njima dodati
svoju. Jedan poznati pregled počinje čitavim poglavljem o toj temi; u
drugom se uspjelo prikupiti preko stotinu definicija, da bi se na kraju
zaključilo da potraga za ‘pogodnom’ definicijom još traje.“
5
U svakom
slučaju, kako je to autor Walter Laqueur naglasio: terorizam je opasno
tlo za one koji pojednostavljuju i generaliziraju.
6
Autor Ben Saul navodi da u centru izazova fenomena terorizma leži
neizvjesnost, nepostojanost i kolebljivost o definiranju terorizma, i to bez
obzira na to što postoji relativno širok opus bibliografije koja je posvećena
različitim aspektima ovog problema, posebno u kontekstu prava i
politike. Također, on smatra da je definicija terorizma potrebna da bi se
kriminalizirao terorizam kao ozbiljna prijetnja i kršenje ljudskih prava,
demokratskom upravljanju, međunarodnom miru i sigurnosti.
7
Autor
Ihekwoaba D. Onwudiwe ne referira problem u smislu da svi autori na
navedenu temu moraju da se suoče s pitanjemkako je terorizamdefiniran
do sada? Ovo nije problemkoji ovaj autor izbjegava, zapravo on napada
ovaj Gordijev čvor u smislu da pokušava da ukaže na to da terorizammože
da odvede prema pogrešnoj definiciji samomčinjenicomda jedino moćne
države dobivaju priliku da definiraju terorističko djelo.
8
Ipak, „postoje
dugotrajne diskusije o tome da li je međunarodno pravo zaista pravo ili ne,
upravo zato jer ne postoji sankcija koja bi stajala iza njega“.
9
Neki teo-
retičari su otišli toliko daleko da tvrde da se radi o međunarodnommoralu.
10
Razvoj radne definicije terorizma prošao je više faza, što je pokazano
činjenicom da su države i međunarodne organizacije predložile različite
konstitutivne elemente međunarodnog terorizma.
11
Osimtoga, kada mislimo
152 PREGLED
5
Charles Townshend, Terorizam, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2003, str. 3.
6
Walter Laqueur, The Age of Terrorism, Macmillan Press, London, 1987, str. 9.
7
Ben Saul, Defining Terrorismin International Law, Oxford University Press, 2006,
str. 28-45.
8
Vidjeti više: Ihekwoaba D. Onwudive, The Globalisation of Terrorism, Ashgate,
London, 2001, str. 11-78.
9
Werner Levy, Contemporary International Law, Oxford University Press, 1991,
str. 16 i 17.
10
Kao npr.: Lassa Oppenheim, International Law: A Treatise, London, 1955,
str. 7-10.
11
Ben Saul, Defining Terrorism in International Law, Oxford University Press,
2006, str. 253.
na terorizam, bilo bi dobro posebno se osvrnuti na kontekst terorizma.
Može postojati različito značenje u zavisnosti od toga da li shvaćanje i
značenje dolazi od svjedoka, žrtve, napadača, javnosti. Upravo bi zadatak
definicije trebao da bude da se kontekst terorizma (kontekst bilo koje vrste,
ali ponajprije pravni i politički) iskoristi kao instrument za analiziranje
fenomena terorizma, a ne za beskonačno raspravljanje o njemu i nedola-
ženje do „pravog“ odgovora. Percepcija terorizma je zaista veoma uska,
jer se o kontekstu ne misli dovoljno ekstenzivno, što dovodi do brojnih
poteškoća u definiranju. Kontekst terorizma bi trebalo dodatno proširiti
jer je njegovo razumijevanje esencijalno za razumijevanje a time i
definiranje terorizma. Činjenica je da bi Ujedinjene nacije trebale pristupiti
problemu definiranja terorizma na učinkovit i ozbiljan način jer organi
Ujedinjenih nacija koji usvajaju međunarodne dokumente koji se izravno
odnose na terorizam ne nude definiciju teroriste odnosno terorizma, pa
je i sama primjena tih međunarodnih dokumenata gotovo pa nemoguća.
Ukratko rečeno, problem definiranja postoji i ostaje. Države potpisnice
međunarodnih dokumenata o terorizmu definiraju fenomen terorizma
na različite načine. Zaista bi bilo potrebno odrediti osnovno slaganje
barem s nacrtom definicije koja se odnosi prema terorističkim djelima
kao djelima koja predstavljaju namjernu upotrebu nasilja protiv civila a sa
ciljem postizanja određenih ciljeva. Time bi se napravila razlika između
terorizma i konvencionalnog shvaćanja rata, gerile i sl. Međunarodno
pravo i dalje ima dužnost da spriječi terorizam, a ne može ga se spriječiti
niti se upustiti u borbu protiv njega ako nismo sigurni šta je to terorizam.
12
Ben Saul zaključuje da je između 1963. i 2005. godine međunarodna
zajednica zaobišla uspostavljanje generičke definicije terorizma u među-
narodnimdokumentima i da običajno pravo također nije došlo do definicije.
Koji su problemi u definiranju terorizma nerasvijetljeni
Terorizamje prije svega pravni, politički, društveni koncept. Postoji
veoma veliki broj tipova, klasifikacija, načina manifestacije terorizma, a
samtermin je od svog nastanka doživio promjene te imje i dalje podložan.
Tako termin pratimo od vremena Francuske revolucije i „vladavine terora“
Maximilliena Robespierrea, preko anarhističkih i revolucionarnih pokreta
153 PREGLED
12
Ibidem, str. 318 i 319.
u kojima je označavao „individualni teror“, pa preko nacističkih i
fašističkih režima, borbe za dekolonizaciju, palestinske borbe, „urbane
gerile“ u Evropi i Latinskoj Americi, da bi kasnije postao „religijski funda-
mentalizam“.
Problemdefinirati terorizamje u tome što se on uvijek upotreb-
ljava u kombinaciji sa aktima nasilja, koji nisu striktna definicija
terorizma. Čini se da razumijevanje tog fenomena prevashodno
zavisi od percepcije koju u odnosu na taj fenomen imaju pojedini
autori. Može se reći da danas međunarodni terorizamgradi nesi-
gurnu političku situaciju i neočekivane ekonomske gubitke na
globalnomplanu. I ukoliko je izvan kontrole, znači da ubuduće
terorističke aktivnosti mogu da budu mnogo destruktivnije,
pojedinačno ili sa upotrebom oružja za masovno uništenje.
13
Pitanje definicije je povezano s nemogućnošću određivanja da li
teroristi rade za ili protiv nacionalnih interesa, ili čak oboje, za sebe ili
koga, zbog čega. „Riječ terorizamse uglavnomodnosi na nedržavne aktere
i time ignorira ulogu države u terorizmu. Terorizamje ono što se čini državi
a ne od strane države. Ali, šta je onda sa državnim terorizmom?“
14
Riječi i stavovi maskiraju značenje, posebno kada postoje teškoće
u razlikovanju terorista od gerilaca i boraca za oslobođenje. Postoje
različitosti u njihovom pribjegavanju nasilju: (a) teroristi ciljaju civile,
(b) gerilci napadaju vojsku i vojne objekte, i (c) borci za slobodu pro-
vode kampanju da oslobode svoje stanovništvo od diktatorske opresije,
razoružavanja ili okupacione moći.
15
Oni koji su uključeni u terorizam
uključeni su i u druge forme nasilja, oružanog konflikta, politike političkih
stranaka koje su po međunarodnom pravu dopuštene. Time se stvara
problem nemogućnosti određivanja da li su te osobe i grupe uvijek tero-
risti ili samo kada vrše terorističke radnje, odnosno da li im je osnovno
154 PREGLED
13
Gordana Bosiljčić, „Pojam terora, terorizma i problem definicije terorizma“,
Pravna misao, januar – februar/siječanj – veljača, 2006, str. 7.
14
Ketih Suter, „Terrorism and International Law“, Contemporary Review, vol.
287, 2005, str. 218.
15
David J. Whittaker, Terrorists and Terrorism in the Contemporary World,
Routledge, New York, 2004, str. 4 i 5.
zanimanje legalno a terorizmomse bave u slobodno vrijeme, samo iz hobija.
Dakle, status teroriste je problem u definiciji.
Treba imati na umu da iako se u principu može doći do usuglašene
definicije terorizma to je proces koji je ideološki i politički obojen, od-
nosno pravno relativiziran kroz moralni i etički pogled, što proizvodi
dvostruke standarde. Iako stoji: „ukoliko možeš da osudiš teroristički
akt na polju etike uvijek to učini, puno je teže učiniti to na političkompolju,
kada ima veliku potporu“.
16
Jedna od poteškoća u definiranju terorizma
je ta što grupe većinom izražavaju višestruke nevolje. Čečeni, naprimjer,
traže nezavisnost od Ruske Federacije, ali veliki broj njih je motiviran
vjerskim imperativima. Oni koji su označeni kao teroristi manje teže da
vide bilo kakvo opravdanje, puno manje legitimiteta iza napada koji ubijaju
i osakaćuju civile. Kao rezultat toga, termin terorista ima pripisanu pejo-
rativnu vrijednost koja dalje usložnjava razumijevanje subjekta.
17
Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je potrebna bilo kakva
definicija terorizma. Ne bi trebalo pokušavati definirati terorizam samo
da bi se došlo do brzog dogovora u pogledu definicije, jer onda zaista
postoji rizik lošeg definiranja terorizma. Obilje definicija možda i ima
potporu, u nekom drugačijem smislu, u doktrini međunarodnog prava.
Autori Rosalyn Higgins i Maurice Flory to, naprimjer, postavljaju na
sljedeći način: „da li tematika terorizma zaista postavlja zaseban
predmet međunarodnog prava? (…) da li postoji međunarodno pravo
terorizma; ili prosto međunarodno pravo o terorizmu? Je li naše
proučavanje terorizma proučavanje nezavisnog predmeta, ili možda
izučavanje primjene međunarodnog prava na suvremeni problem?“
18
„Ovakav pogled je ispravan, ali ukoliko se zadržimo na traženju akata
terorizma bez definiranja samog terorizma, onda je njegovo potkazivanje
više obeshrabreno nego razumijevanje zbog zbunjivanja u pogledu razloga
za određeno djelovanje koje se njime objašnjava, definira i podržava.
Pridavanjempogodne definicije, moramo se nositi sa opisima terorističkog
ponašanja, koje je više društvena osuda nego shvaćanje globalnog feno-
155 PREGLED
16
Xavier Crettiez, „Terrorisme, violence et politique“, PPS, 2001, str. 859.
17
John Baylis &Steve Smith, International Law, The Globalization of World Politics,
Oxford University Press, 2006, str. 481.
18
Rosalyn Higgins & Maurice Flory, Terrorism and International Law, Routledge,
London/New York, 1997, str. 13.
mena. Subjekt je kao cjelina baziran na pretjeranoj, ponavljanoj i ponekad
beznačajnoj terminologiji.“
19
Problemi i pitanja koja se postavljaju u vezi s definiranjemterorizma,
a za koja još uvijek ne postoje odgovori sa aspekta međunarodnog prava,
mogli bi se odrediti na sljedeći način:
Da li termin terorizam treba da se odnosi samo na pojedince i grupe
kao nedržavne subjekte ili bi trebao da obuhvata i državu i međunarodne
organizacije?
Da li u definiciju terorizma treba da se uključe i radnje koje su pove-
zane sa djelovanjemnacionalnih vojnih jedinica iako su one u suglasnosti
sa međunarodnimpravom? Pritomse misli na radnje koje vojne jedinice
poduzimaju u sklopu vršenja svojih redovnih dužnosti. Te, osimovoga, da
li djelovanje vojnih jedinica prilikom upotrebe nuklearnog naoružanja
treba smatrati terorizmom?
Da li je za određenje definicije potrebno odrediti razliku između tero-
rista i osoba koje se smatraju borcima za slobodu, njihovim pravom na
samoodređenje?
Problems većinomdefinicija je što one isključuju državni terorizam
iz svog određivanja. Zbog toga izgleda kao da definicije pozivaju države
da koriste bilokakva sredstva koja smatrajupotrebnimunutar svojihgranica.
Može li suvremeno međunarodno
pravo ponuditi definiciju terorizma
S obziromna to da je do sada postojao problemdefiniranja terorizma
(u međunarodnom pravu), te s obzirom na izloženo, pitanje je da li je
moguće pronaći „ispravnu“ i objektivnu definiciju u međunarodnompravu
koja bi zadovoljila i naučne i pravne kriterije i aspekte. Generalno postoji
slaganje u vezi s općimodrednicama terorizma, ali isto tako postoji gomila
razloga zbog kojih postoji neslaganje u pogledu definicije.
Iako je jasno da savršena definicija terorizma ne može da se
utvrdi, pokušaj može biti napravljen u skladu sa sljedećimprin-
cipima: međunarodni terorizamje nedopušten akt (ne uzimajući
156 PREGLED
19
Jean-Marc Sorel, „Some Questions About the Definition of Terrorism and the
Fight Against Its Financing“, European Journal of International Law, vol. 14 no. 2,
2003, str. 370.
u obzir napadače i svrhu) koji stvara uznemirenost u javnom
poretku kako je definiran od strane međunarodne zajednice,
upotrebomozbiljnog i raznolikog nasilja (u bilo kojemobliku,
bilo da je protiv osoba, javnog ili privatnog vlasništva) u svrhu
stvaranja atmosfere straha sa ciljem da se utječe na političko
djelovanje.
20
„Usprkos velikom broju rezolucija i međunarodnih konvencija,
Ujedinjene nacije su, na trenutak, odustale naspram činjenice da je
nemoguće postići dogovor u pogledu opće definicije.“
21
Terorizam nije
definiran u rezolucijama poslije 11. septembra 2001. godine, niti su
usvojene liste terorista. Nedostatak definicije bio je namjeran, jer je
konsenzus o Rezoluciji 1373 zavisio od izbjegavanja definiranja.
22
Ovo bi
moglo izgledati kao jedan tipični problem Ujedinjenih nacija. Jer, kada
i imamo definiciju rata, problemse ne rješava upravo zbog toga što nedo-
statak definicije terorizma donekle ohrabruje i podstiče budući terorizam.
Osimtoga, postojeće definicije samo omogućavaju i dalju upotrebu dvo-
strukih moralnih standarda, onemogućuju stvaranje adekvatne strategije
i borbe protiv terorizma. Pitanja koja se neminovno postavljaju su ona koja
se odnose na to gdje su teroristi u modernom svijetu, kako se određuje
njihovo djelovanje, koji su uzroci onoga što mi nazivamo terorizam?
Ne radi se više o teoretskom problemu. Problem definiranja terorizma
treba prilagoditi općenitom načinu razmišljanja te je potrebno pronaći
optimalnu ravnotežu između zaštite ljudskih prava i davanja ovlasti i
slobode subjektima međunarodnog prava da se nose sa terorizmom.
Može li međunarodno pravo ponuditi definiciju terorizma? Može,
ako se definicija terorizma odvoji od pojma zakonitosti. Tek tada bi među-
narodno pravo moglo uspostaviti definiciju u skladu sa shvaćanjima među-
narodne zajednice. Međutim, kako postoji aspekt dvosmislenosti, postoje
očigledni rizici koji se odnose na to da bi moćne države postavile sebe
157 PREGLED
20
Jean-Marc Sorel, „Some Questions About the Definition of Terrorism and the
Fight Against Its Financing“, European Journal of International Law, vol. 14 no. 2,
2003, str. 371.
21
Thomas J. Badley, „Defining International Terrorism: APragmatic Approach“,
Terrorism and Political Violence, vol. 90, 1998, str. 10.
22
Ben Saul, „Definition of ‘terrorism’ in the UN Security Council: 1985 – 2004“,
Advance Access Publication, Oxford University Press, 2005, str. 157.
kao policajce međunarodnog reda i mira i onda bi definirali svoju vlastitu
sliku terorizma. Ovo namdokazuje i vrijeme poslije 11. septembra 2001.
godine, kada su SjedinjeneAmeričke Države počele da kreiraju dokumente
u skladu sa svojimiskustvomi shvaćanjemterorizma koji su postali opće-
prihvaćeni u svijetu. „Objektivna definicija terorizma nije samo moguća,
nego je i neophodna za bilo koji ozbiljan pokušaj u borbi protiv terorizma.“
23
Ujedinjene nacije nisu bile u mogućnosti da dođu do odluke
o tačnoj definiciji terorizma upravo zbog toga što su postojali
suprotstavljeni interesi suverenih država u pogledu određivanja
kada je određeni oružani pokret označen kao takav u odnosu na
terorist – borac za slobodu dihotomiju. Politika ‘dvostrukog stan-
darda’o ovomvažnomproblemu međunarodnih odnosa je poslje-
dica koja se ne može izbjeći.
24
Prepreka svimmeđunarodnimdokumentima sastoji se u činjenici da
se precizna definicija terorizma u međunarodnompravu ne može pronaći
u dokumentima Ujedinjenih nacija. I to upravo zbog nepostojanja kon-
senzusa između država članica o tome koji su osnovni kriteriji za defini-
ranje terorističkog djela i koje su to karakteristike koje ga čine različitim
od djela nacionalnog oslobođenja, samoopredjeljenja i sl. Većina stručnih
i naučnih radova o terorizmu, kao osnovni problem, imala je različite defi-
nicije, a samkonsenzus je, čini se, trebao da se razvije na osnovu definicije
terorizma. Poanta je u tome da se većina slaže u pogledu osnove značenja
terorizma.
25
Iako, čini se da se transnacionalni terorizam mijenja, i to
na specifične načine. I to prije svega u smislu da se iz organizacija počinje
formirati mreža, tako da nema više hijerarhijskih organizacija sa centrali-
ziranom komandom, nego se više ide na labavije umrežavanje s manje
jasnomstrukturomnaređivanja. Identitet pripadnika terorističkih skupina
je vrlo teško odredljiv, njihovi zahtjevi su postali više neodređeni nego
158 PREGLED
23
Boaz Ganor, „Terrorism: No Prohibition Without Definition“, http://www.eng
lish.aljazeera.net/articles/articledet.cfm?articleid=393 (zadnji pristup web stranici: 15.
juna 2006), 7. oktobra 2001.
24
Hans Koechler, „The United Nations, „The International Rule of Law and
Terrorism“, Fourteenth Centennial Lecture, Manila, 12. marta 2002, str. 13.
25
Albert J. Bergesen andYi Han, „NewDirections for TerrorismResearch Definitions
of Terrorism“, International Journal of Comparative Sociology, vol. 46, 2005, str. 134
i 135.
određeni, a postoji i ideološki zaokret od političkih prema religijskim
ciljevima i motivima, barem na prvi pogled, globalno gledajući i mete su
disperzirane po različitimteritorijima, a i nasilje se neoprezno primjenjuje,
pa se stoga javljaju tzv. kolateralne štete. Da li je onda ovo globalizacija
terorizma? Ili teroristička globalizacija? Ili nešto treće? Postizanje kon-
senzusa o tome šta sačinjava terorizam je teško, i jedan od najznačajnijih
razloga za neslaganje odnosi se na različite interpretacije legitimiteta
terorističkih sredstava i metoda. Neki gledaju na političko nasilje kao
na opravdani terorizam ako ono ispunjava kriterije tradicije pravednog
rata koju je zagovarao Toma Akvinski. Ovi kriteriji, koji se primjenjuju
u svim slučajevima upotrebe sile, prošireni su da bi se u njih uključio
i opravdani uzrok, razmjerna upotreba nasilja i upotreba sile kao zadnje
sredstvo. Realisti smatraju da je upotreba političkog nasilja od terorističkih
grupa nezakonita na osnovu toga što samo države imaju monopol legitimne
upotrebe fizičke prisile.
26
Međunarodno pravo ne određuje terorizamu bilo kojoj formi ili obliku,
te bi zbog toga trebalo da se razvije i evoluira u novom pravcu. Postoje
države koje nisu iskusile terorizam i teže promjeni zakona, ali postoje
i države kojima je u interesu da ostave prazninu u međunarodnom pravu
u odnosu na terorizam. Jer, ako međunarodno pravo želi da prevaziđe ovaj
period, ono mora omogućiti državama definiciju kroz pravne norme,
sredstva i instrumente u borbi protiv terorizma. U suprotnom je veoma
neozbiljno i nerealno očekivati i nadati se da će države samostalno prilago-
đavati svoje zakonodavstvo.
Na koji način treba definirati terorizam
Potreba definiranja terorizma nikada nije bila tako izražena kao
danas. Sjedinjene Američke Države sa koalicionim partnerima moraju
imati općenito razumijevanje da bi mogle da odrede rat na odgovarajući
način. Također, pravila koja se odnose na rat protiv terorizma zavisila
bi od toga šta terorizam znači. Definicija u pogledu koje bi se svi
159 PREGLED
26
John Baylis &Steve Smith, The Globalization of World Politics, Oxford University
Press, 2006, str. 482.
bezuvjetno složili utjecat će na vojne tribunale, operacije u zemljama koje
nisu Afganistan i na međunarodne i unutrašnje odnose.
27
Zbog čega je bitno da imamo opće shvaćanje o tome šta čini terorizam?
Evo zbog čega:
28
1. Razvijanje efektivne međunarodne strategije zahtijeva slaganje
o tome sa čime se susrećemo, drugimriječima, trebamo definiciju
terorizma;
2. Međunarodna mobilizacija protiv terorizma… ne može donijeti
rezultate sve dok se učesnici ne slože o definiciji;
3. Bez definicije je nemoguće formulirati ili primijeniti međunarodne
sporazume protiv terorizma;
4. Iako su mnoge države potpisale dvostrane i višestrane sporazume
koji se tiču ratnih zločina, ekstradicija za političke prijestupe je
često eksplicitno isključena, i pozadina terorizma je uvijek politička;
5. Definicija terorizma će biti osnova i mehanizam primjene za
širenje mogućnosti međunarodne zajednice da se bori protiv
terorizma;
6. Ona će omogućiti legislaciju i tačno određene kazne protiv onih
koji napadaju, uključeni su ili podržavaju terorizam, i omogućit će
uspostavljanje pravne kodifikacije i međunarodnih konvencija
protiv terorizma, terorističkih organizacija, država koje podržavaju
terorizam, ekonomske faktore koji s njima trguju;
7. Uisto vrijeme, definicija terorizma će onemogućiti pokušaje tero-
rističkih organizacija da postignu javno priznanje, i smanjit će
pružanje potpore od strane onih dijelova populacije koji su spremni
da im pomognu;
8. Konačno, mehanizam primjene definicije terorizma mogao bi
motivirati terorističke organizacije, prema moralnimi utilitarističkim
shvaćanjima, da se okrenu od terorističkih aktivnosti prema alter-
nativnim pravcima da bi došli do svog cilja, čime bi se smanjio
obim međunarodnog terorizma.
160 PREGLED
27
Jonatan Weinberger, „Defining Terror“, Steon Hall Journal of Diplomacy and
International Relations, winter/spring, 2003, str. 67.
28
Boaz Ganor, „Defining Terrorism: Is One Man’s Terrorist Another Man’s Freedom
Fighter?“, preuzeto iz: Alex Schmid, „Terrorism: The Definitional Problem“, War
Crimes Research Symposium: Terrorism on Trial, 2004, str. 379.
Definiranje terorizma može se posmatrati i sa „negativnog aspekta“,
odnosnokroz definiranje onoga štoterorizamne predstavlja. Takoterorizam:
1. Isključuje proste akte oštećivanja imovine, kao i akte sabotaže,
poput onemogućavanja protoka nafte putemcjevovoda, čak i kada
se oni koji sabotiraju uključuju u akte terorizma u drugimprilikama;
2. Isključuje napade na vojne zgrade, letjelice, plovne objekte, barake
koje su čuvane, čak i kada su oni koji napadaju vojne objekte i
osoblje drugačije uključeni u akte terorizma;
3. Isključuje napade na policijske stanice i vojnu policiju, patrole
u situacijama oružanih sukoba;
4. Isključuje slučajeve kolateralne štete kada ciljanje civila nije
namjerno;
5. Isključuje slučajeve napada na sekularne ili religijske simbole,
osimako nisu kombinirani sa žrtvovanjemosoba (npr. ako se zna
da je crkva prazna pa se napadne ne predstavlja akt terorizma, ali
ako se zna da je crkva puna osoba pa se napadne to je već akt tero-
rizma);
6. Isključuje pojedina djela atentata;
7. Isključuje djela rata koja se ne stavljaju pod kvalifikaciju ratnih
zločina;
8. Isključuje aktivnosti gerilskog rata koje nisu ratni zločini;
9. Isključuje djela nelegalne upotrebe sile od strane legalnih vlasti
da bi se uspostavio javni red, kada se koriste u granicama
vladavine prava;
10. Isključuje djela (kolektivnog) političkog nasilja koje je spontano,
u neredima, demonstracijama, revoltu.
Neki ovu listu nazivaju „akademskimvježbanjem“. Ipak, u emotivno
nabijenimdiskusijama o terorizmu, ovakav pristup može biti od pomoći
da se razjasni ono što mi kolektivno želimo nazvati „terorizmom“.
29
„Među-
narodni terorizam obuhvaća veći broj međupovezanih područja koja su
stalno promjenjive prirode. Otuda može biti preuranjeno zadržati se samo
na tipizaciji. Zaključak se, u većini slučajeva, može odrediti na osnovu
hipotetičkih slučajeva. Ipak, u pogledu situacija zadnjih nekoliko godina,
161 PREGLED
29
Alex Schmid, „Terrorism: The Definitional Problem“, War Crimes Research
Symposium: Terrorism on Trial, 2004, str. 408 i 409.
sljedeće razmatranje je prikladno: međunarodni terorizam treba biti defi-
niran kao međunarodni zločin, i po opsegu i po efektima (prekršaje protiv
prava pojedinačnih država koja su počinjena od strane pojedinaca koji
nastupaju kao instrumenti država ili poticanjem ili pomaganjem država
trebalo bi staviti pod međunarodnu krivičnu jurisdikciju); naglasak bi
trebao da bude ne samo na metodama sprečavanja nego i metodama
‘izlječenja‘; nije neophodno da se usvoji konvencija o ovompredmetu (jer
bi usvajanje konvencije samo pogoršalo ionako kaotično stanje nastalo
usvajanjemrazličitih konvencija) iako bi usvajanjemjedne sveobuhvatne
konvencije od strane Ujedinjenih nacija učinilo višestrane i dvostrane
ugovore suvišnim.“
30
Terorizam mora biti definiran na nepristrasan način koji ne ostavlja
prostora za pitanja da li je ili nije moralno opravdana metoda društvene
promjene. Odgovarajuća definicija će omogućiti da se i demokratske i
autoritarne države mogu pobrinuti da razluče terorizamod ostalih vidova
političkog nasilja. Ukratko, mora se napraviti razlika između terorističkih
i neterorističkih akata rata.
31
Moramo proširiti našu definiciju terorizma
ili nečeg što ćemo označiti kao terorizami prihvatiti drugu, bolju definiciju.
Mi trebamo u svijetu stvoriti uvjete prema kojima je terorizam sekti i
terorizamvlada jednako neprihvatljiv ljudima cijeloga svijeta. Terorizam
je međunarodni fenomen.
32
Koji je subjekt najmjerodavniji da utvrdi definiciju
terorizma u međunarodnom pravu
„Dok je većina međunarodnog prava kodificirana u sporazume,
dobar dio se još uvijek sprovodi kroz običaje i praksu koje su države tokom
vremena prihvatile kao pravno obavezujuće ili pravno dopuštene. Čak
i u slučaju ugovornog prava, državna praksa može igrati važnu ulogu u
određivanju detalja o tome kako specifična pravila trebaju biti shvaćena
162 PREGLED
30
Za više podataka i usporedbu vidjeti: Maureen Williams and S.J. Chatterjee,
„Suggesting Remedies for International Terrorism – Use of Available International
Means“, International Relations, vol. 5, 1976, str. 1089-1092.
31
MohammedAbed, „The Meaning and Meaningfulness of Terrorism“, Proceedings
and Addresses, vol. 79, 2006, str. 1
32
Howard Zinn, Terorizam i rat, Prometej, Zagreb, 2003, str. 15.
i primijenjena. U slučaju i ugovornog i običajnog prava, ukoliko je po-
stojeće pravilo u stvarnosti izostavljano dovoljno dugo i dovoljno često, bez
bitnog protesta drugih država, tada se pravilo prestaje upotrebljavati ili
biva zamijenjeno nekimdrugim. Promjene u državnimpraksama se kroz
vrijeme reflektiraju na pravo.“
33
Ispitivanje suvremenog međunarodnog
prava, uključujući i normativni doprinos Ujedinjenih nacija, pokazuje da
se međunarodna zajednica pomakla od dva često kontradiktorna načina.
Sjedne strane, briga oko očuvanja državnog sistema je centralna u pristupu
borbi protiv terorizma. S druge strane, ona je vođena i snažnim moralnim
shvaćanjima ljudskih prava. Ali ova shvaćanja ne vode međunarodnu
zajednicu da pokaže rješenje borbe protiv terorizma, prvenstveno jer je
posvećenost ljudskim pravima percipirana kao izazov apsolutnih moći
države.
34
Nisu se samo Ujedinjene nacije kao međunarodna organizacija te
druge regionalne organizacije i države kao subjekti međunarodnog prava
bavile problemom terorizma. „Već zadnjih nekoliko decenija Interpol
periodično usvaja različite rezolucije o borbi protiv terorizma i aktivnosti
koje su povezane s terorizmom. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća
Interpol je usvojio rezolucije koje su sadržavale određene radnje koje
su uobičajeno uključene u terorističke aktivnosti, kao što su krivična djela
koja se čine protiv međunarodne civilne avijacije i držanje talaca.“
35
Sa
istom praksom nastavio je posebno nakon terorističkih napada na Sjedi-
njeneAmeričke Države 11. septembra 2001. godine. Ali, šta su Ujedinjene
nacije u pogledu organizacije od koje se očekuje da ponudi definiciju tero-
rizma i da li to Ujedinjene nacije uopće mogu? „Ujedinjene nacije ne
mogu zamijeniti svjetskog vladara. One ne mogu ni premašiti države, ali
se mogu sagledavati kao asocijacija suverenih država. One se suočavaju sa
nekoliko značajnih ograničenja u svojimpravnim, političkimi materijalnim
sposobnostima, i uživaju samo ona sredstva i one slobode organizacije
163 PREGLED
33
James Keeley, „Terrorism, Self – defence and International Law: Movement Under
Pressure?“, u Karim – Aly Kassam, George Melnyk and Lynne Perras, Canada and
September 11: Impact and Response, Detseling Enterprises, Calgary, 2002, str. 83.
34
V.S. Mani, „International Terrorism and the Quest for Legal Controls“, Inter-
national Studies, vol. 40, 2003, str. 43.
35
Mathieu Deflem, „Global Rule of Law or Global Rule of Law Enforcement?
International Police Cooperation and Counterterrorism“, The ANNALS of the American
Academy of Political and Social Science, vol. 603, 2006, str. 245.
koje im njene članice dozvole. Ne mogu se uzdići iznad međunarodne
politike, ali mogu igrati odlučujuću ulogu u okviru međunarodne politike.
Razumijevanje da je ovo krucijalno za razvoj i poštivanje doprinosa koje
Ujedinjene nacije, kao kolektivitet država, mogu da daju u rješavanju
problema sa terorizmom. Ni neodređeno pozivanje na Ujedinjene nacije
kao rješenje ni veliki planovi za djelovanje Ujedinjenih nacija, koji igno-
riraju ograničenja Ujedinjenih nacija, ne mogu poslužiti kao korisna polazna
tačka za ozbiljno razmatranje političkih alternativa.“
36
Činjenica je da
su Ujedinjene nacije posebno odreagirale nakon 11. septembra 2001.
godine. Svi organi, odjeli, specijalni programi i specijalizirane agencije
imali su neku vrstu odgovora na pitanje globalnog terorizma, ni manje
ni više nego što je imalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija i Generalna
skupština Ujedinjenih nacija.
37
Osim toga, većina usvojenih rezolucija
o terorizmu bila je usvojena s velikimbrojemglasova protiv. Većina ranijih
međunarodnih dokumenata je bila ili usko određena ili kontroverzna,
bez univerzalne podrške. Poslije hladnog rata međunarodni dokumenti
počeli su da odišu širom određenošću pojmova vezanih za terorizam, ali
su i dalje nastavili da pate od straha ili nedostatka podrške. Nakon tero-
rističkih napada na SjedinjeneAmeričke Države 11. septembra Generalna
skupština Ujedinjenih nacija imala je u vidu donošenje opće konvencije
o terorizmu, ali je želja ubrzo splasnula, ni šest mjeseci nakon tog stra-
vičnog događaja, pa je usprkos snažnim nastojanjima došlo do blokiranja
usvajanja konvencije zbog dramatične izmjene vrijednosti i strateških
proračuna predstavnika. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija postalo je
vrlo značajan akter u globalnoj antiterorističkoj kampanji. Dok je Generalna
skupština tradicionalno bila tijelo Ujedinjenih nacija koje se bavilo
terorizmom, od kraja hladnog rata Vijeće sigurnosti je proširilo svoj domen
i prihvatilo različite rezolucije u pogledu terorizma. Kao i s drugima,
stvarni utjecaj ovih rezolucija varira.
38
164 PREGLED
36
James Keeley, „Terrorism, Self – defence and International Law: Movement
Under Pressure?“, u Karim – Aly Kassam, George Melnyk and Lynne Perras, Canada
and September 11: Impact and Response, Detseling Enterprises, Calgary, 2002, str. 83.
37
Shah M. Tarzi, „Coercive Diplomacy and an ‘Irational’ Regime: Understanding
theAmerican Confrontation with the Taliban“, International Studies, vol. 42, 2005, str. 51.
38
Monika Heupel, „Adapting to Transnational Terrorism: The UNSecurity Council’s
Evolving Approach to Terrorism“, German Institute for International and Security
Affairs, 2005, str. 478.
Važnost definiranja terorizma u međunarodnom pravu
Da li međunarodna zajednica država može naći rješenje koje je
prihvatljivo i nije nametnuto od članica Vijeća sigurnosti ili predloženo od
grupe šesnaest mudraca ili više od pedeset bivših predsjednika ili premijera
demokratskih država, ostaje da se vidi. Pravna definicija, poželjna, je jedno,
a naučna definicija fenomena terorizma je drugo.
39
„Bez obzira na
oklijevanje, istina je da volja za definiranjem terorizma danas postoji.
Ali, suglasnost o potrebi definicije ne podudara se sa suglasnosti koji
sadržaj definicije treba da bude. Bez takve suglasnosti terorizam će biti
predmet svakodnevnih pravnih sporova, fenomen koji je oglašen kao
sramotan i prijekoran od sviju, ali ni od koga shvaćen.“
40
Nedostatak jasne i usklađene definicije terorizma u međunarodnom
pravu dovodi do velikog broja problema. Kao rezultat toga, postoji više
od stotinu i četrdeset definicija terorizma, od kojih nijedna nije postigla
univerzalnu prihvaćenost. „Iako međunarodna zajednica još uvijek nije
došla do slaganja u pogledu definiranja terorizma, poznato je da ovaj oblik
politički motiviranog nasilja postoji od biblijskih vremena, kada su
jevrejske grupe iz Palestine potaknule otpor protiv rimskih snaga koje su
ih okupirale koji se sastojao iz serije napada na poznate rimske građanine.“
41
U ovom kontekstu, zaista se postavlja pitanje nakon svega da li među-
narodno pravo može ponuditi iscrpnu i objektivnu definiciju terorizma koja
bi bila rezultat suglasnosti između različitih subjekata međunarodnog
prava, kao i političkih, akademskih i drugih figura. Anajveći problem je
u tome što odgovor na ovaj problemnije očigledan. Zašto je toliko važno
definirati terorizam? Prije svega, nema jedinstvene općeprihvaćene
definicije terorizma, definicije su često pristrane ako ih donose države na
nivou nacionalnih zakonodavstava, pristrane su i ako ih donose države
u okviru međunarodnih i regionalnih organizacija jer se trude da isključe
određene radnje za koje im ne odgovara da budu definirane kao tero-
rističke. Ovo dozvoljava državama da primjenjuju one propise koji njima
165 PREGLED
39
Alex Schmid, „Terrorism: The Definitional Problem“, War Crimes Research
Symposium: Terrorism on Trial, 2004, str. 395.
40
Jean-Marc Sorel, „Some Questions About the Definition of Terrorism and the
Fight Against Its Financing“, European Journal of International Law, vol. 14 no. 2,
2003, str. 370.
odgovaraju da budu primijenjeni, te u isto vrijeme omogućava državama
da primijene različite pravne standarde jednostrano. Nema nijedne grupe
koja sebe naziva terorističkom, a većina ih druge neprijateljske grupe
naziva teroristima. Značenje termina se stoga vrlo često upotrebljava za
djela koja ne bi mogla da čine terorizam kada bi postojala suglasnost
u pogledu definicije (rat, agresija), a osimtoga činjenica je da bi se države
vrlo teško složile u pogledu toga ko je terorist a ko nije, koje su to tero-
rističke organizacije, u zavisnosti od toga kojoj grupi država pripadaju
(istočne, zapadne, latinoameričke…). Potrebno je određene stvari postaviti
na svoje mjesto, posebno poslije terorističkih napada na Sjedinjene
Američke Države 11. septembra 2001. godine, jer nije dovoljno samo
eliminirati organizirane terorističke mreže. „Postoji puno važniji paket
problema koje je potrebno prezentirati – od strane globalnog civilnog
društva, ekonomskih faktora. Mnogi od ovih problema su specifični za
svaku državu ponaosob i neizbježno su centrirani u unutrašnju dinamiku
i borbu svake od njih; sve one su zabrinute za dalji razvoj globalnih
vladajućih institucija.“
42
Zaključak
Terorizamkao društveni i međunarodni fenomen privukao je pažnju
istraživača raznih disciplina u zadnjoj dekadi. Stručnjaci različitih
profila su pokušali da ga analiziraju i objasne i čak predlože pomoć i
rješenja. Ovaj obnovljeni interes nije, naravno, uvjetovan ničim novim
ili nepoznatim, jer terorizam je uvijek postojao u ljudskim društvima,
i čak je prisutan u odnosima među grupama i državama. Ako terorizam
nije ništa novo, kako onda možemo objasniti ovaj obnovljeni interes?
Odgovor je jednostavan: ono što se promijenilo u radikalnomi spektaku-
larnom pogledu je situacija, i u domaćem društvu i u međunarodnom
smislu. Zbog toga, i u odgovoru na ove promjene, terorizamje osjetio novi
razvoj i čak postigao novu dimenziju.
43
Ono što je „važno jest da se trenutne
166 PREGLED
41
James M. Poland, Understanding Terrorism, Prentice Hall, New Jersey, 1988,
str. 23-24.
42
Saskia Sassen, „Governance Hotspots: Challenges We Must Confront in the
Post – September 11 World“, Theory Culture Society, vol. 19, 2002, str. 233.
terorističke aktivnosti sagledaju sa historijske i geografske perspektive.
Trenutna politička kultura države ili društva, koja može reflektirati
događanja i sukobe stare stoljećima, djeluje i na stil konfrontacije i tip
nasilja koji se upotrebljava. Važno je da shvatimo da terorizamnije nešto
novo pod suncem, i da njegova duga historija kao političkog instrumenta
od strane različitih grupa sugerira da neće tako brzo nestati u bliskoj
budućnosti.“
44
Također, iako se u međunarodnompravu špekulira o tome da države
nisu ratificirale Konvenciju iz 1937. godine zbog načina na koji definira
terorizam, činjenica je i ironično je u isto vrijeme da se ni dan-danas
države nisu složile u pogledu definicije iako su postojali pokušaji da se
postigne suglasnost u odnosu na općeprihvaćenu, sveobuhvatnu definiciju
terorizma kroz ad hoc komitet za terorizam Ujedinjenih nacija.
Bit će potrebno još mnogo izmjena da bi se razvila univerzalna
definicija terorizma sa aspekta međunarodnog prava. Jer, ne radi se
više toliko o problemu definiranja terorističkog akta nego isključivanja
svega onog što teroristički akt ne podrazumijeva. To automatski znači
da je potrebno da se napravi razlika između terorističkog djela i prava na
borbu za samoopredjeljenje, što je i proklamirano u nekim regionalnim
dokumentima o terorizmu, uključujući i Arapsku konvenciju o suzbijanju
terorizma iz 1998. godine, KonvencijuAfričkog jedinstva o sprečavanju
i borbi protiv terorizma. Uz ovo se još treba nadovezati i na problem
definiranja državnog terorizma.
Iako postoji nedostatak obavezujuće općeprihvaćene i iscrpne defi-
nicije međunarodnog terorizma, treba naglasiti da postoje definicije koje
su prilično blizu ovog cilja. Radi se o regionalnim dokumentima koji su
ili usvojili listu odabranih međunarodnih ugovora koji se bave definiranjem
a time i problemomsprečavanja i kažnjavanja terorizma ili se radi o regio-
nalnim dokumentima koji pokušavaju da obrade definiciju terorizma ili
terorističkog djela kroz opisivanje karakteristika, metoda, efekata,
manifestacija terorizma. Ovo je za sada najbolje što međunarodno pravo
može. Stalni razvoj međunarodnih pravnih normi protiv terorizma je od
167 PREGLED
43
Za više informacija pogledati: Mehdi Mozaffari, „The New Era of Terrorism:
Approaches and Typologies“, Cooperation and Conflict, 1988, str. 179.
44
James M. Lutz & Brenda J. Lutz, Global Terrorism, Routledge, NewYork, 2004,
str. 20.
velike važnosti za razvijanje definicije terorizma u međunarodnompravu.
Stoga je još i važnije ubrzati usvajanje i ratifikaciju međunarodnih doku-
menata u okrilju Ujedinjenih nacija. I ne samo to, i dvostrani međuna-
rodni sporazumi mogu da posluže.
Bibliografija
1. Abed, Mohammed, „The Meaning and Meaningfulness of
Terrorism“, Proceedings and Addresses, vol. 79, 2006;
2. Avramov, Smilja i Milenko Kreća, Međunarodno javno pravo,
Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2007.
3. Badley, Thomas J., „Defining International Terrorism: APragmatic
Approach“, Terrorism and Political Violence, vol. 90, 1998.
4. Baylis, John &Steve Smith, International Law, The Globalization
of World Politics, Oxford University Press, 2006.
5. Baylis, John &Steve Smith, The Globalization of World Politics,
Oxford University Press, 2006.
6. Bergesen, Albert J. and Yi Han, „New Directions for Terrorism
Research Definitions of Terrorism“, International Journal of Comparative
Sociology, vol. 46, 2005.
7. Bosiljčić, Gordana, „Pojam terora, terorizma i problem definicije
terorizma“, Pravna misao, januar – februar/siječanj – veljača, 2006.
8. Crettiez, Xavier, „Terrorisme, violence et politique“, PPS, 2001.
9. Deflem, Mathieu, „Global Rule of Law or Global Rule of Law
Enforcement? International Police Cooperation and Counterterrorism“,
The ANNALS of the American Academy of Political and Social Science,
vol. 603, 2006.
10. Degan, V. Đ., Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta
u Rijeci, Rijeka, 2000.
11. Ganor, Boaz, „DefiningTerrorism: Is One Man’s Terrorist Another
Man’s Freedom Fighter?“, preuzeto iz: Schmid, Alex, „Terrorism: The
Definitional Problem“, War Crimes Research Symposium: Terrorismon
Trial, 2004.
12. Ganor, Boaz, „Terrorism: No Prohibition Without Definition“,
168 PREGLED
http://www.english.aljazeera.net/articles/articledet.cfm?articleid=393
(zadnji pristup web stranici: 15. juna 2006), 7. oktobra 2001.
13. Heupel, Monika, „Adapting to Transnational Terrorism: The UN
Security Council’s Evolving Approach to Terrorism“, German Institute
for International and Security Affairs, 2005.
14. Higgins, Rosalyn &Maurice Flory, Terrorismand International
Law, Routledge, London/New York, 1997.
15. Keeley, James, „Terrorism, Self – defence and International
Law: Movement Under Pressure?“, u Karim – Aly Kassam, George
Melnyk and Lynne Perras, Canada and September 11: Impact and
Response, Detseling Enterprises, Calgary, 2002.
16. Koechler, Hans, „The United Nations, „The International Rule
of Law and Terrorism“, Fourteenth Centennial Lecture, Manila, 12.
marta 2002.
17. Laqueur, Walter, The Age of Terrorism, Macmillan Press, London,
1987.
18. Levy, Werner, Contemporary International Law, OxfordUniversity
Press, 1991.
19. Lutz, James M. &Brenda J. Lutz, Global Terrorism, Routledge,
New York, 2004.
20. Mani, V.S., „International Terrorism and the Quest for Legal
Controls“, International Studies, vol. 40, 2003.
21. Mozaffari, Mehdi, „The New Era of Terrorism: Approaches
and Typologies“, Cooperation and Conflict, 1988.
22. Onwudive, Ihekwoaba D., The Globalisation of Terrorism,
Ashgate, London, 2001.;
23. Oppenheim, Lassa, International Law: ATreatise, London, 1955.
24. Poland, James M., Understanding Terrorism, Prentice Hall,
New Jersey, 1988.
25. Sassen, Saskia, „Governance Hotspots: Challenges We Must
Confront in the Post – September 11 World“, Theory Culture Society,
vol. 19, 2002.
26. Saul, Ben, „Definition of ‘terrorism’ in the UNSecurity Council:
1985-2004“, Advance Access Publication, Oxford University Press, 2005.
27. Saul, Ben, Defining Terrorism in International Law, Oxford
University Press, 2006.
169 PREGLED
28. Schmid, Alex, „Terrorism: The Definitional Problem“, War
Crimes Research Symposium: Terrorism on Trial, 2004.
29. Sorel, Jean – Marc, „Some Questions About the Definition of
Terrorism and the Fight Against Its Financing“, European Journal of
International Law, vol. 14 no. 2, 2003.
30. Suter, Ketih, „Terrorismand International Law“, Contemporary
Review, vol. 287, 2005.
31. Tarzi, Shah M., „Coercive Diplomacy and an ‘Irational’
Regime: Understanding the American Confrontation with the Taliban“,
International Studies, vol. 42, 2005.
32. Townshend, Charles, Terorizam, TKDŠahinpašić, Sarajevo, 2003.
33. Vujaklija, Milan, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta,
Beograd, 1966, preuzeto iz: Hasić, Zijad, Osnovi prava – uvod u nauku
o državi i pravu, DES, Sarajevo, 2004.
34. Vujaklija, Milan, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta,
Beograd, 1980.
35. Weinberger, Jonatan, „Defining Terror“, Steon Hall Journal of
Diplomacy and International Relations, winter/spring, 2003.
36. Whittaker, David J., Terrorists and Terrorismin the Contemporary
World, Routledge, New York, 2004.
37. Williams, Maureen and S.J. Chatterjee, „Suggesting Remedies
for International Terrorism – Use of Available International Means“,
International Relations, vol. 5, 1976.
38. Zinn, Howard, Terorizam i rat, Prometej, Zagreb, 2003.
170 PREGLED
P o g l e d i i m i š lj e nj a
A t t i t u d e s a n d o p i n i o n s
175 PREGLED
UDK 355.01 (497.6)
Kenan Dautović
„PROJEKT ODVAJANJANARODA“
I RAT PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE
“THE PROJECT OF SEPARATING PEOPLES”
AND WARAGAINST BOSNIAAND HERZEGOVINA
Sažetak
Iako su i u ranijem periodu postojali različiti projekti koji su Bosnu
i Hercegovinu vidjeli na drugačiji način od njene dosadašnje društvene
i političke organizacije, njima su nedostajala adekvatna sredstva i stratezi
koji bi pronašli efikasne načine za postizanje ciljeva zadatih u datim
projektima. To su bili elementi koji su nedostajali u upotpunjavanju svih
elemenata koje sa sobom nosi pojam strategija.
No, tokom rata protiv Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995.
godine pojedinačni projekti su se slili u jedan virtualni (ali vrlo realni)
projekt odvajanja naroda, koji je za svoj rezultat imao podjelu bosansko-
hercegovačkog društva te homogenizaciju naroda i teritorije, kao dva
novuma s kojima se Bosna i Hercegovina do sada nije suočavala.
Kako je postojanje društva conditio sine qua non postojanja države
kao njegovog političkog okvira, tako konsenzus unutar društva zapravo
predstavlja conditio sine qua non društvenog dogovora, bez kojeg, u
konačnom, nema ni države ni društva.
Ključne riječi: strategija, koncept, država, društvo, društveni ugovor,
društveni dogovor
Summary
Even though projects seeing Bosnia and Herzegovina differently
in terms of its current social and political organization have existed in
176 PREGLED
the past as well, they have all lacked adequate resources and strategists
able to find effective ways for achieving goals set down by those projects.
These were the elements that were missing for strategies to be fully defined
as such.
However, during the war against B&H (1992-95), these individual
projects have been streamlined into a virtual (but very real) Project of
Separating Peoples, which eventually ended up in the separation of the
B&Hsociety, as well as in the homogenization of peoples and territories,
two novelties which B&H has not faced in the past.
As society’s existence is conditio sine qua non of the state’s existence,
consensus within society is conditio sine qua non of the social agreement
without which, ultimately, neither the state nor the society can exist.
Key words: strategy, concept, state, society, social contract, social
agreement
Uvod
I dok se još uvijek vode žučne rasprave o karakteru rata u Bosni i
Hercegovini na relaciji agresija – građanski rat, nije neispravno ustvrditi
da se na ovim prostorima, u suštini, vodio RAT PROTIV BOSNE I
HERCEGOVINE. Taj rat su vodile SVE snage koje nisu željele Bosnu i
Hercegovinu kakva je bila prema odlukama ZAVNOBiH-a, u momentu
obnavljanja njene državnosti, ali i mnogo više, kakva je bila vjekovima.
Sintagma „rat protiv“ zapravo supsumira i velikodržavne projekte Beo-
grada i Zagreba, i različite secesionističke projekte Hrvata i Srba u BiH,
i unitarističko-vjerske projekte Bošnjaka, i projekte međunarodne zajednice
koji su na direktan ili indirektan način radili protiv BiH„kakvu poznajemo“,
ali i sve druge projekte koji su u svojoj osnovi imali radikalizami ekstre-
1
Prema Rezoluciji 3314 koju je 1974. godine usvojila Generalna skupština Vijeća
sigurnosti pod agresijom se podrazumijeva „upotreba oružane sile od strane neke
države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge
države, ili koja je na bilo koji način nespojiva sa poveljom Ujedinjenih nacija, kao
što to proizlazi iz ove definicije“. U Rezoluciji se zatim donose i specifični akti koji
ulaze u obim definicije agresije. (Beridan, 2003: 121-122).
177 PREGLED
mizam. Umeđunarodnopravnomsmislu, pak, moglo bi se vjerovatno eks-
traktovati nekoliko činjenica koje bi mogle pomoći spomenutoj debati na
relaciji agresija – građanski rat.
Naime, iznoseći vrlo upitne stavove, posebno u dijelu (ne)poznavanja
međunarodnog prava i međunarodnih odnosa, što nas prije navodi na zak-
ljučke o namjeri nego o stvarnom neznanju, Kecmanović (2007: 222)
navodi da se „konkretna humanitarna, medicinska, ekonomska, politička,
pa i vojna pomoć zvaničnog Beograda jednoj od tri sukobljene strane u
BiHne može poistovjetiti sa agresijom“, pa zbog toga „NATO1995. nije
bombardovao Jugoslaviju nego RS, a Milošević u Dejtonu nije pregovarao
u ime svojih Srbijanaca, nego je prema specijalnom ovlaštenju zastupao
bosanske Srbe, kao i Tuđman lokalne Hrvate“, što znači da su one samo
bile „garant mira, a ne ratujuća“ strana.
Kecmanović bi ipak trebao znati da spomenuta i nespomenuta „po-
moć“, posebno u vrijeme prije izbijanja sukoba, upravo spada u katalog
aktivnosti koje ulaze u opis akata agresije prema definiciji Generalne
skupštine UN-a
1
a da je pravi razlog zašto sva dešavanja u bh. sukobu nisu
nazvana tim imenom leži u činjenici da Vijeće sigurnosti, koje je prema
članu 24 Povelje UN-a „primarno odgovorno za svjetski mir i sigurnost“,
rat u BiHnije okvalificiralo agresijom. No, historija ne završava timfaktom,
jer Međunarodni tribunal u Haagu nastavlja da ispisuje stranice povijesti
i teško je znati kako će se završiti „priča“ o karakteru rata u BiH. Umeđu-
vremenu, na ovommjestu je još vrijedno podsjetiti na još jedan eufemizam
međunarodnih odnosa koji bi, prema svom sadržaju i obimu, mogao
približno odgovarati opisu situacije u BiH tokom rata. Tako su Uppsala
University iz Stockholma i International Peace Research Institute
(PRIO) iz Osla „dizajnirali“ pojamINTERNACIONALIZIRANI UNU-
TARNJI KONFLIKT, kao „konflikt u kojem vlada, opozicija, ili oboje,
primaju vojnu pomoć od druge vlade ili vlada i u kojima strane trupe aktivno
sudjeluju u konfliktu“ (Dautović, 2007: 71).
No, kakav god bio karakter rata, ono što je izvjesno jest da je nakon
ovog troipogodišnjeg rata, prema Bieberu (2008: 9), „u kojemje poginulo
ili nestalo preko 200.000 njenih građana, Bosna i Hercegovina teritorijalno,
politički i društveno duboko podijeljena zemlja“.
178 PREGLED
Odnos koncepta i strategije u političkoj teoriji i praksi
Kako to navodi Dujović (2005: 27-35), za Helmuta Moltkea strategija
predstavlja „praktičnu upotrebu sredstava koja se vojskovođi stavljaju
na raspolaganje za postizanje određenog cilja“, za Liddella Harta ona je
„vještina raspodjele vojnih sredstava radi postizanja političkih ciljeva“,
dok je za Bofra strategija „vještina da se ostvari sudjelovanje sile u
postizanju ciljeva politike“. Sintetizirajući postojeće definicije strategije,
Dujović (2000: 118) je ustvrdio da strategija predstavlja „sistem naučnih
znanja (teoriju i praksu) o pripremanju, organizovanju i vođenju rata i
upotrebi oružane i druge sile radi ostvarivanja zamišljenih vojnih, političkih
i ekonomskih ciljeva“. Savremeni razvoj nauke i tehnike doveo je međutim
do evolucije pojma strategija, dajući mu multidisciplinarni karakter, uz
stalnu potrebu „ozbiljnog usklađivanja ciljeva, potreba, mogućnosti i
raspoloživih snaga, te njihovog racionalnog korištenja“ (Beridan, 2008:
47). Ukratko, ali i dovoljno jasno, strategija predstavlja način upotrebe
raspoloživih sredstava za postizanje zadatih ciljeva. U tom kontekstu,
na nivou međunarodnih odnosa, način podrazumijeva teoriju i praksu
(znanje i vještinu) upotrebe vojnih, ekonomskih, diplomatskih, političkih
i svih drugih potencijala jedne države ili nekog drugog subjekta među-
narodnih odnosa, u svrhu postizanja postavljenih (političkih) ciljeva.
Ista ovakva definicija zadovoljava sadržaj i obimpojma i na personalnom,
ili nekom drugom planu.
S druge pak strane, zadati ciljevi predstavljaju proizvod jedne vizije,
plana, odnosno koncepta. U državno-sigurnosnom smislu, koncept se
može shvatiti kao „zamisao, idejni okvir ili politička orijentacija za usmje-
ravanje procesa u svim oblastima društvenog života ka jedinstvenim
interesima i ciljevima od značaja za društvo u cjelini“.
Na ovaj način smo uspostavili jasnu vezu između nacionalnih
projekata (koncepata) koji pomažu artikuliranje nacionalnih političkih
ciljeva, za čiju se realizaciju kasnije nastoje osigurati adekvatna sredstva
i sposobni stratezi koji će iznaći najbolje načine za realizaciju tako postav-
ljenih ciljeva.
U tu svrhu vrijedilo bi ostvariti detaljniji uvid u historijski pregled
ovakve „projektne građe“ u vidu Načertanija, homogene Srbije, Gorskog
vijenca, Memoranduma SANU, Nezavisne države Hrvatske, Mladih
muslimana ili Islamske deklaracije.
179 PREGLED
Kako god, za svrhu ovoga članka bit će dovoljno napomenuti da su
spomenuti projekti, u manjoj ili većoj mjeri, bili ideje vodilje pojedinih
naroda u pojedinim historijskim periodima, a detaljna analiza sredstava
i načina njihove realizacije dala bi jasan odgovor na pitanje o njihovom
pojedinačnom potencijalu i, u konačnom, njihovom doprinosu količini
nasilja i stradanja koje su bosanskohercegovački narodi preživjeli od svojih
susjeda u dosadašnjemtoku historije. Na isti način se može utvrditi i stepen
njihovog pojedinačnog učešća u zbirnom projektu, Projektu odvajanja
naroda.
Projekt odvajanja naroda u periodu 1992-1995.
Detaljna rasprava o strukturi, funkcijama i dinamici bh. konflikta, uz
njegovu svestranu analizu upotrebomrazličitih instrumenata, nesumnjivo
je pokazala da je primarni cilj rata protiv BiHbio razaranje njenog društva,
nakon čega bi razaranje BiHkao države bila opcija koja se podrazumijeva.
Zbog toga je strateški cilj ovog projekta bio postizanje potpunog „odvajanja
bosanskohercegovačkih naroda“. Projekt odvajanja naroda, jer su za
njegovu realizaciju bili osigurani i politički program i snage i sredstva
za njegovo izvršenje. Razlozi koji su tom prilikom korišteni važni su
za razumijevanje načina kreiranja stavova i percepcija, koji u strukturi
konflikta imaju zadatak da osiguraju neophodnu volju za ispunjenje već
formiranih interesa.
Tako, naprimjer, stavu da „ako se Jugoslavija raspala po nacionalnim
šavovima, onda je i svaki drugi supranacionalni model za Bosnu (kao
koncentrirani ekstrakt bivše Jugoslavije u malom) morao da zakaže, jer
ne može jedan državni sistemda se raspadne a da njegovi regionalni pod-
sistemi ostanu netaknuti“ (Koljević, 2008: 243-244), može se sasvim
validno suprotstaviti argumentacija da za razliku od Jugoslavije koju su
udruživanjem stvorile republike, zadržavajući pritom svoju izvornu
suverenost, Bosna i Hercegovina nije nastala kao federacija pojedinačnih
teritorijalnih suvereniteta, pa stoga nema načina da se ti „suvereniteti
razdruže od BiH“ (Ibrahimagić, Begić); ali ono što je za svrhu ovog rada
relevantno jest dramatično različita percepcija ovakvog stanja. Dakle, opet
je percepcija „nadređena“ stvarnom stanju, iz prostog razloga što je
percepcija izvorište svekolikih političkih i društvenih stavova, koji su,
opet, jedini relevantni kada je u pitanju društvena akcija, pa je vjerovatno
180 PREGLED
najispravnije zaključiti da je IZVOR PERCEPCIJAzapravo jedno od
mjesta gdje treba tražiti uzroke svih vrsta konflikta.
Svedeno na nacionalnu stvarnost u BiH, to prema Ćosiću (Koljević,
2008: 11) može da znači i da među ovim trima narodima zapravo postoji
vjekovna patološka mržnja, gdje u „kolektivno svesnom i kolektivno
nesvesnomtinjaju strasti za osvetompotomaka žrtava i potomaka ubica“,
a osim toga, prema Koljeviću (2008: 244), „hrvatsko-muslimanski rat
pokazuje kako nikakve pragmatične političke potrebe, pa ni vojna koa-
licija protiv Srba, nisu mogle da nadvladaju daleko dublji i jači istorijski
impuls potrebe za nacionalnom identifikacijom, bez obzira na cenu“,
dok je sa srpske strane dodatni problem da su oni „najviše biološki i
emotivno uložili u stvaranje obe Jugoslavije, i da su pre rata i u Hrvatskoj
i u BiH bili konstitutivni narod a ne nacionalna manjina“. I ovom bi se
stavu mogli staviti mnogobrojni prigovori, ali na ovommjestu ćemo samo
primijetiti da nijedna ozbiljna politička opcija sa srpske strane nije
razmatrala mogućnost da Srbi u samostalnoj BiH svoja prava ostvare
na DEMOKRATSKI način koji ni u jednoj opciji nije podrazumijevao
ukidanje njihovog statusa KONSTITUTIVNOSTI? Strah od neprincipijelne
antisrpske koalicije
2
, koji je uzet kao aksiom narednih političkih poteza,
možda je djelimično i bio ispravan, ali je u jednakoj mjeri bio „opasan“ i
po druge dvije nacije, što, u konačnom, sadašnji ustavni aranžman Bosne
i Hercegovine i dokazuje.
I zaista, projekt „odvajanja naroda“ proveden je u Bosni i Hercegovini
na vrlo grub način, putem masovnih protjerivanja, ubistava, masakra,
silovanja, čak i genocida, s jasnimciljemda se pokaže kako je idilična slika
o multietničkoj BiH „leopardove kože“ i dobrosusjedskih odnosa lažna,
i kako je zapravo ovaj rat jasno pokazao da nema mogućnosti zajedničkog
življenja naroda.
2
Prema Koljeviću (2008: 347), Srbi su „tri puta u tri razna oblika nudili saradnju
(Muslimanima op.a.): u obliku Beogradske inicijative, zatim onog tzv. istorijskog
sporazuma između nas i Zulfikarpašića (što je Izetbegović bojkotovao) i, konačno,
pristankom na platformu Izetbegović-Gligorov, koja opet nije mogla biti provedena
zbog toga što je Izetbegović podrazumevao da i Hrvatska mora biti član nove balkanske
konfederacije“. Pritom se previđa da su sve tri inicijative smjerale samo jedno rješenje,
dok se interesi hrvatskog naroda uopće nisu ni uzimali u obzir, pa bi i ova koalicija bila
jednako neprincipijelna kao i muslimansko-hrvatska, koja je apsolutno bila nepri-
hvatljiva.
181 PREGLED
Aistina je, naime, bitno drugačija, jer svi ovi zločini su i učinjeni kako
bi se napravila takva distanca i alijenacija „onog drugog“, kako bi svaka
pomisaoosuživotuubudućnosti bila odagnata usamompočetku. Kakogod,
dužina procesa pomirenja će u Bosni i Hercegovini vremenski biti upravo
proporcionalna količini nasilja i zločina koje je prethodni rat proizveo.
Rezultati rata protiv BiH
Sumirajući rezultate rata i „hrvatskog nacionalizma“, Cvitković
(2006: 186-196) konstatuje da je „hrvatski nacionalizam doveo Hrvate u
status gotovo najvećih stradalnika i gubitnika bosanskohercegovačkog
rata“, u kojem„nisu dobili ništa a izgubili su mnogo: njihov se broj u BiH
znatno smanjio, u svimvećimgradovima gotovo da ih više i nema, nastavit
će se depopulacija, smanjila se njihova reprodukcijska baza, smanjio se
broj stanovnika koji nose reprodukciju, prosječna starost Hrvata veća
je nego prije rata, pojačao se intenzitet njihova preseljanja u Hrvatsku,
dobili su zapadnu Hercegovinu, koju su imali i ranije uz tri nerazvijene
općine gdje je prije rata većinsko stanovništvo bilo srpsko, a pritom su
izgubili središnju Bosnu i Posavinu, nalaze se pod optužbom(stvarnomili
lažnom) separatizma i ‘ustaštva’itd.“, dok „HDZstalno ponavlja kako su se
oni izborili za konstitutivnost Hrvata u BiH, njihovu ravnopravnost i kad-
rovsku zastupljenost, a konstitutivnost su imali i prije (od ZAVNOBiH-
a i AVNOJ-a)“.
Nema sumnje da bi ovakva analiza i sumiranje rezultata mogli ponuditi
mnogo pouka i za ostala dva naroda, koliko god u vezi sa dešavanjima iz
prošlosti, možda još i više za neka buduća dešavanja!
Osvrćući se na „materijalne“ rezultate proteklog rata, možemo navesti
da se, prema podacima koje donosi Cvitković (2006: 267), „procjenjuje da
je samo tijekom prvih triju godina rata u BiH 50% stanovništva napustilo
mjesto stalnog boravka: od toga je 1.280.000 promijenilo mjesto boravka
unutar BiH, a 1.250.000 napustilo njezin teritorij, dok je nacionalna struk-
tura izbjeglica 1994. godine bila: Bošnjaci 53%, Srbi 28%i Hrvati 19%“.
Nadalje, „broj stanovnika 31. ožujka 2001.“ je prema podacima
Vijeća ministara (Cvitković, 2006: 223) iznosio „3.364.825 (što je manje
za 1.012.208 u odnosu na 1991.)“, a prema postocima prisutnosti u
ukupnom broju stanovnika „jedino su Hrvati imali smanjenje za 3% (sa
759.906 na 519.479), dok se udio Bošnjaka povećao za 2,3 a Srba za 1,1%“.
182 PREGLED
Bieber (2008: 39-41) donosi kompiliranu tabelu koja govori o ukup-
nosti populacijskih promjena nastalih kao rezultat tripogodišnjeg rata.
Tabela 1: Procjena populacijskih promjena nastalih kao posljedica rata
Pored toga što se iz tabele jasno vidi da su Muslimani imali najveći
broj poginulih i nestalih (50,5%), ali i izbjeglica (37%), realnu „vrijednost“
tih gubitaka možemo sagledati tek ako uporedimo podatke o procentu
poginulih i nestalih te izbjeglica u odnosu na ukupnu masu populacije.
Tako su Muslimani tokom rata izgubili 7,4% ukupne populacije,
dok je 33% pokrenuto sa svojih ognjišta; Srbi, 7,1% ukupne populacije
i 27,7%pokrenutih sa svojih ognjišta, dok su Hrvati izgubili 3,7%ukupne
populacije, a 38,5% ih je pokrenuto sa svojih ognjišta.
Ako se ovimpodacima dodaju i procenti interno raseljenih osob, koje
nisu obuhvaćene datomtabelom(podaci Cvitkovića), onda su Muslimani
imali ukupan broj od 678.000, Srbi 382.480, a Hrvati 144.590 raseljenih
osoba.
Utomslučaju, ukupan zbir pokrenutih sa svojih ognjišta kod Musli-
mana bi iznosio 1.138.000, kod Srba 712.480, a kod Hrvata 273.590 osoba,
dok bi onda ukupan procent pomjerenih ljudi iznosio 59,8% Muslimana,
52,2% Srba i 35,95% Hrvata.
Mada navedeni podaci ne moraju biti u potpunosti tačni, oni ipak
približno istinito govore o količini zla koje je pretrpio svaki od triju naroda,
ali mnogo više govori o KOLIČINI NASILJAkoje je bilo potrebno da se
postignu ovako surovi rezultati.
Nažalost, konstatuje Bieber, „homogenizacija stanovništva se nas-
tavila čak i nakon rata“, a posebno je indikativan proces napuštanja Sarajeva,
kada je 90 „posto od 100.000 Srba koji su živjeli na timpodručjima tokom
primopredaje otišlo ili bilo prisiljeno da ode“. Na sličan način došlo je
do „malih prilagođavanja duž međuentitetske linije razgraničenja kako
bi se osiguralo da sela i naselja budu ‘na pravoj strani’“, pa se period poslije
rata zapravo može smatrati „periodom konsolidacije i homogenizacije
(naglasio K.D.) iz ratnog perioda“.
183 PREGLED
Tako su podaci o distribuciji stanovništva iz 2002. godine pokazali
svu strahotu ratnih i postratnih migracija, dokazujući surovu realnost
stvaranja etničkih zidova.
Tabela 2: Distribucija stanovništva u Bosni i Hercegovini, 2002. (procjena)
Ovimpokazateljima još je samo potrebno dodati i podatak da su 1991.
godine „dvije dominantne nacije (Bošnjaci i Hrvati) činile 74,22 posto
stanovništva na teritoriji poslijeratne Federacije, dok danas čine oko
90 posto“, kao što su i „Srbi, na teritoriji današnje Republike Srpske činili
54,3 posto stanovništva, to jest 35 procenata manje nego danas“.
Jedan podatak koji nedostaje svim ovim statističkim analizama jest
„obrazovni kvalitet“ stanovništva koje je Bosnu i Hercegovinu napustilo,
vjerovatno zauvijek. Koliko doktora, profesora, inženjera i drugog visoko-
obrazovanog kadra je napustilo bosanskohercegovačke zdravstvene usta-
nove, univerzitete, fabrička postrojenja? Kakav je bio kvantitet i kvalitet
migracije na relaciji selo – grad? Sve su to pitanja na koja sociološka i druga
istraživanja u okviru društvenih nauka trebaju potražiti svoj odgovor, jer
bolest bosanskohercegovačkog društva je duboka i akutna.
Nakon ove male digresije, koja potiče na razmišljanje, ipak je, u
konačnom, važno napomenuti da je konačni rezultat rata bila činjenica da
je Bosna i Hercegovina, prvi put u historiji, bila „potpuno teritorijalno
i institucionalno dezintegrirana u tri dijela“ prateći „obrazac dezintegracije“
koji se prema J.M. Calic (Kasapović, 2005: 127-128), sastoji od šest faza:
Fragmentacije monopola državne vlasti,
Proglašenja nezavisnosti pojedinih teritorijalnih cjelina,
Izgradnje kvazidržavnih struktura na tim područjima,
Etničke kulturne homogenizacije,
Uspostave regionalnih sustava suradnje, to jest prilagodbe par-
cijalnih društvenih sustava Republike Srpske i Hrvatske Republike
Hereceg-Bosna istovrsnim sustavima Srbije i Hrvatske,
Stvarnog simboličkog poricanja državnosti Bosne i Hercegovine.
184 PREGLED
Načini realizacije projekta
Načini realizacije projekta „odvajanja naroda“ bila su raznovrsni.
Ipak, na vrhu te liste stoje „etničko čišćenje“ i genocid, kao dva pojma koja
i danas dominiraju akademskomraspravomo karakteru rata i dešavanjima
koja su ga pratila. Iako bi presude Međunarodnog tribunala za bivšu Jugo-
slaviju trebale biti mjerodavne, svjedoci smo da se nepristrasnost ove
institucije uveliko dovodi u pitanje, a samim tim i političke implikacije
donesenih presuda. Tako se i ovom području politika nastoji nametnuti
činjeničnomstanju, i to po sistemu „ukoliko činjenice ne odgovaraju teoriji,
utoliko gore po činjenice!“ Druga vrsta problema je teorijsko definiranje
pojmova etničko čišćenje i genocid. Treća vrsta problema je, opet, političko
tumačenje ukupnih dešavanja na globalnom planu s obzirom na to da se
Haški tribunal bavi isključivo individualnomodgovornošću za počinjene
zločine.
Utomsmislu, već sada se može kazati da politika poricanja zločina
koji su, ako i nisu bili direktno planirani od politike, ipak izvedeni u ime
i pod „moralnim“ patronatom tih istih politika.
Tako naprimjer u najmanju ruku benigno zvuči „statistički“ nalaz M.
Krajišnika, koji je „sabrao broj Srba koji su živeli u glavnim gradovima
Centralne Bosne (143.000) i broj Muslimana u mnogo manjim mestima
u Podrinju (124.000)“, što, prema Karadžiću, jasno ukazuje na činjenicu
da „ako je bilo ‘etničkog čišćenja’, bilo ga je u oba pravca“ (Koljević,
2008: 304). Međutim, nikako nije svejedno kada i pod kojimokolnostima
je došlo do jednog ili drugog „etničkog čišćenja“, a još je manje svejedno
ako je ovo pomjeranje stanovništva bilo planirano! Ukonačnom, ni u kom
slučaju se jedan zločin ne može pravdati drugim, a posebno ne u kontekstu
„utješnog balansiranja“ užasnim ljudskim, individualnim i kolektivnim
sudbinama.
Konvencija UN-a o genocidu, prema Manneckeu i Markusenu
(2007: 328-395), definirala je genocid kao bilo koji od navedenih akata
počinjenih s „namjerom da se uništi u cjelini ili jednom njenom dijelu
nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa“, a ti akti su: ubijanje članova
grupe, izazivanje ozbiljnih tjelesnih i mentalnih povreda članova grupe,
namjerno nanošenje grupi uvjeta života koji bi izazvali njenu fizičku
destrukciju u cjelini ili jednom njenom dijelu, nametanje mjera za
sprječavanje rađanja unutar grupe i nasilno premještanje djece iz jedne
185 PREGLED
grupe u drugu grupu“. Međutim, prema Drostu, ovih pet akata „ne pokrivaju
sve moguće načine i sredstva namjernog uništavanja ljudske grupe kao
takve“, pa „destrukcija ljudske grupe može poprimiti stvarni oblik kroz
deportaciju ili masovno raseljavanje“, dok Lemkin sredstvima genocida
vidi i „dezintegraciju političkih i društvenih institucija kulture, jezika,
nacionalnog osjećanja, religije i ekonomske opstojnosti“. Drugo kontro-
verzno pitanje vezano za problematiku genocida predstavlja „namjera
uništenja viktimizirane grupe koja mora biti odlučno dokazana da bi
mogla biti osuđena“. Još jedno pitanje koje izaziva kontroverzu jest dio
definicije koji se odnosi na „cjelinu ili jedan dio grupe“, a vezano za to
i „geografsko određenje“ tog uništenja. U tom kontekstu, autori navode
da su „zločine u BiH počinile sve tri važnije strane: muslimani, Hrvati
i Srbi“ i da su svi bili angažirani u „etničkom čišćenju, ubijanju civila,
organiziranju logora za zadržavanje gdje su civili bili mučeni“, te da je u
„skladu sa KonvencijomUN-a o ratnimzločinima do 1993. godine ubijeno
oko dvjesto hiljada ljudi i približno pedeset hiljada ljudi mučeno u oko
800 zatvorskih kapaciteta u BiH“, mada Owen, koji potvrđuje da „nije
bilo nevinih među političkim i vojnim vođama na sve tri strane“, ipak
konstatuje da „postoji i ostaje razlika u kvantitetu zločina“; kvantitetu koji
Cushman i Meštrović procjenjuju na 80 ili 90 posto kada su u pitanju
„srpske snage“. S druge strane, presude za genocid u Srebrenici ponudile
su međunarodnompravu nove termine kao što su „geografski ograničena
zona“, „važan dio“ te „supstancijalan broj grupe“, pa čak i „lokalni genocid“.
Pa ipak, za svrhu ovog članka vjerovatno je važnije razumjeti genezu
genocida, jer, kako to kaže G. H. Stenton (Cikotić, 2008: 114-116), on se
ne pojavljuje „kao vulkanska erupcija“, već prolazi kroz sve svoje razvojne
faze: klasifikaciju, deidentifikaciju, dehumanizaciju, organizaciju, prečiš-
ćavanje, pripremu i egzekuciju – de facto genocid“. Međutim, Stenton kao
fazu genocida vidi i OSPORAVANJE, što se sa aspekta prevencije konflikta
čini najrelevantnijom fazom, jer, zapravo, odricanje od odgovornosti za
njegovo počinjenje ne samo da abolira aktuelne nego i podstiče buduće
izvršioce, ostavljajući na taj način, mogućnost njegovog ponavljanja
potpuno otvorenom. Zbog toga, prema Cikotiću, „jasno definiranje i
kvalificiranje genocida i drugih počinjenih zločina, identificiranje krivaca
i odgovornih za njihovo izvršenje, uključujući njihovo dovođenje pred
lice pravde“, ali i poduzimanje drugih mjera od međunarodne zajednice,
zapravo treba imati za cilj „obeshrabriti svaku pomisao političkih lidera
186 PREGLED
Zapadnog Balkana da svoje političke i agresivne ciljeve ostvaruju na račun
drugih naroda i uz primjenu tako surovih metoda kao što je genocid“.
Utomsmislu „nalazi“ N. Koljevića (2008 II: 217-8) o srebreničkom
genocidu nikako ne mogu doprinositi postizanju ovih ciljeva:
Istina svi naši ljudi su mi posvedočili da u Srebrenici nije bilo
ubijanja civila, proterivanja, čak nikakvih pritisaka da se isele,
ali posle medijske hajke, to svedočenje Holanđana sada nam
je jedina preostala mogućnost. Da li će svet saznati da smo mi
lečili ovih dana muslimanske ranjenike, kao i bolesnike iz
Potočara, jer su Muslimani, boreći se pri povlačenju, ostavili
za sobom ranjene i bolesne?
Sledećih nekoliko dana proteklo je u znaku ponovo rasplamsane
antisrpske propagande povodomnavodnog etničkog čišćenja u
Srebrenici. Svoj poraz Muslimani su opet dobro medijski isko-
ristili, premda ne verujem da je to neka njihova pamet, to oči-
gledno rade profesionalci. Koliko se radi o inscenaciji vidi se po
scenama žena koje su se „u totalu“ ponašale normalno, dok su „u
krupnom planu“ očajavale i čak bacale rođenu decu iz ruku.
Još jedan termin koji je uveliko doprinio stvaranju nerazumijevanja
i, čini se, namjernog izbjegavanja da se stvari nazovu pravim imenom,
jer bi to povlačilo dalekosežne implikacije, posebno po različite subjekte
međunarodnih odnosa, jest termin „etničko čišćenje“
3
.
Prema Doubtu (2003: 15-25), „etničko čišćenje je eufemizamkoji se
vrlo često koristi za hapšenja, silovanja, ubistva i progone bosanskih građana
iz njihovih domova“, a eufemizam je iz prostog razloga što „riječ čiš-
ćenje podrazumijeva aktivnost koja je bezazlena, svakodnevna, čak i
dobra“, dok činjenica da ovu „frazu podjednako upotrebljavaju i zločinci
i žrtve sprečava primjereno razumijevanje aktivnosti koju taj termin
opisuje“. Ono što je ipak izvjesno jest da se „etničko čišćenje“ odnosi na
„planski i metodički čin genocida u Evropi devedesetih godina“.
3
Termin „etničko čišćenje“ je u ovom članku stavljen pod navodnike iz prostog
razloga što smatramo da predstavlja zloupotrebu pojmova koji bi se mogli svrstati u
njegov obim, kao i zbog toga što ovaj termin, u nedostatku jasnog određenja njegovog
obima i sadržaja, još uvijek nije postao pojam.
S druge strane, brutalnost ovog čina u BiH „ne leži u dugoj historiji
plemenske mržnje u toj zemlji“, naprotiv, ono je bilo posebno surovo
zbog toga što u njoj „postoji duga historija tolerancije i otvorenosti“. Iako
Doubt jasno specificira da „etničko čišćenje ‘nije trebalo‘ bosanskimSrbima
koji sebe nisu smatrali samo Srbima, već i Bosancima ili Jugoslovenima
ili su imbračni drugovi bili ne-Srbi“, pa je upravo iz razloga „nadvladavanja
njihove nesigurnosti i ambivalentnosti“ ono moralo biti provedeno „kate-
gorički, apsolutno i nemilosrdno“, mišljenja smo da bi se ova formula mogla
i trebala primijeniti na sve protagoniste ovakvog zločinačkog djelovanja.
Zato je Maas u pravu kada kaže da je „pridobijanje podrške običnih ljudi...
presudni element svake uspješne vladavine terorom“, jer zapravo „neod-
lučne mase, tiha većina, dobri ljudi, oni moraju osjećati da su uprljani istom
krvlju...njih se mora natjerati da postanu saučesnici u zločinu; a kada
se to desi, kada se slomi njihova moralna kičma, učinit će gotovo sve“.
Nakon ovih riječi ćemo bolje razumjeti dovođenje „ljudi sa strane“ koji su
imali zadatak da „ubijanjem komšije“ omoguće taj moralni lom!
No, kada je ovaj kratkoročni cilj postignut, trebalo je ostvariti
FUNKCIJUovog zločinačkog čina, a ona se odnosila na surovi društveni
prekid sa zajednicom kojoj se jednom pripadalo i čijim se kreativnim
članombilo dugo vremena, pa se s pravommože konstatovati da je globalni
cilj „etničkog čišćenja“ u BiH u potpunosti postignut: „Bosna je sada
podijeljena.“ Ali ta podjela se ne odnosi na njenu teritoriju, radi se o
podjeli bosanskohercegovačkog društva, pa se može kazati da se u Bosni
i Hercegovini zapravo desio SOCIOCID, a da su genocid, „etničko
čišćenje“ i drugi zločini zapravo samo bili sredstva i načini u funkciji
postizanja ovog bestijalnog cilja.
Prema Doubtu (2003: 12), „motivacija za ovakvo postupanje bila
je uništiti zajednicu i razoriti društveni poredak, na kom je zajednica
počivala stoljećima“ dok je, hajdenovski rečeno, za postizanje takvog cilja
količina nasilja trebala biti upravo proporcionalna stepenu društvene
integracije.
Širokom spektru zločina koji su obuhvaćeni pojmom genocid i
terminom„etničko čišćenje“ treba dodati još nekoliko vrsta, kao još jedno
obilježje proteklog rata.
Naime, hiljadu dana opsada Sarajeva, s neprekidnimi nemilosrdnim
granatiranjemnjegovog stanovništva, stalnimi smrtonosnimdjelovanjem
187 PREGLED
188 PREGLED
snajperista, korištenjemstruje, vode i grijanja kao sredstava iscrpljivanja
i uništavanja života unutar grada, postala je sinonimom onoga što je
savremena sociologija prepoznala kao URBICID. Naravno, ova pojava
dešavala se i na drugimmjestima u BiH, ali je Sarajevo ipak predstavljalo
najeklatantniji, najbrutalniji i najobuhvatniji primjer ovoga zločina protiv
društvenih vrijednosti i civilizacijskih dostignuća. Doubt (2003: 27)
zločinu urbicida dodaje i podsegment KULTUROCID, oličen u onemogu-
ćavanju sahrana kao društveno i porodično važne i simbolične obaveze.
No, najgrublji način onemogućavanja ove društvene funkcije ogleda se
u primjeru zločina genocida u BiHkoji „nije bio samo puko ubijanje nebro-
jenih civila“, već je to bio i „pokušaj ubijanja porodice“ i „njene nepriko-
snovene dužnosti“.
Zbog toga se „masovne grobnice“ koje su nastale kao rezultat tih
nebrojenih ubistava ne mogu nazivati „grobnicama“, jer vjerske ceremonije
i društveni obredi nisu održavani. Da, u tomkontekstu, i ne spominjemo
„zločin nakon zločina“ koji je činjen premještanjemi kasapljenjemmrtvih
tijela u sekundarne i ine grobnice u cilju prikrivanja zločina genocida.
Sociologija silovanja je još jedna oblast bez koje se ne može u pot-
punosti razumjeti sveukupnost zločina počinjenog protiv Bosne i Herce-
govine. Za Lorde (Doubt, 2003: 152), „silovanja koja su se dogodila u
BiH (i na Kosovu), predstavljaju povrede tijela i bića individua“. Dakle,
cilj je bio dvostruk: ne samo nauditi tijelu žene ili mlade djevojke nego,
što je mnogo važnije, „uništiti osjećanje vlastitog bića, vlastite autonomnosti
i samosvjesnosti kod žrtve“. Utradicionalnimdruštvima, kakvo je nesum-
njivo i bh. društvo, cilj je bio i „uništiti vezu između osobe i njene porodice
i zajednice, provocirajući njenu porodicu i zajednicu da je odbace“. Još
jedna dimenzija koju je sociologija silovanja mogla spoznati kao
izuzetnu specifičnost bh. rata jest mogućnost da je ta vrsta zločina bila
realizirana u ime „osvete za neka ranija vremena“. Voljeli bismo da se
ne pokaže da je ovaj zločin, pored standardne matrice „dehumanizacije
žrtve“, imao i dimenziju „iščašene historijske poruke“.
Svu beskrupuloznost projekta, i ujedno jedini izuzetak koji ćemo
učiniti u ovom radu kada je u pitanju donošenje vrijednosnih sudova i
iznošenje emocija, a vezano za značaj formiranja kolektivnih stavova
u funkciji ispunjenja njegovih ciljeva, pokazuje pojava koja, iako ne i
nemoguća, ipak više govori o „bolesti umova“ koji su kreirali nemilosrdnu
propagandnu mašineriju
4
. Naravno, efekt ovih zlodjela (za koje će, nažalost,
malo ko odgovarati) bio je višestruk. S jedne strane, cilj je bilo aboliranje
vlastitih zločina, čime je, konsekventno, njihova količina umnožavana,
jer se u svijesti eventualnih počinilaca kreirala slika njihove „ispravnosti“,
dok je s druge strane takva propaganda proizvodila efekt „ogledala“,
provocirajući slična nasilja i zločine nad vlastitim narodom.
Tako su Muslimani prema Koljeviću redovno vršili masakre nad
vlastitimstanovništvomkako bi sebe prikazivali kao žrtve, i da morbidnost
bude veća to su po pravilu činili u vrijeme nekih važnih konferencija ili
događaja koji su trebali proizvesti strategijske efekte u njihovu korist.
No, evo kako to vidi D. Ćosić:
Toga dana (26. maja 1992., op.a.) Muslimani su u ulici Vase
Miskina izvršili masakr nad civilima pred pekarom, u redu za
hleb. Za taj svoj zločin Muslimani su preko svetskih medija
optužili Srbe. Takvo podmetanje Srbima muslimanskih zločina
nad sopstvenim narodom, kao na pijaci Markale i dr. postaće
model muslimanskog i svetskog laganja o Bosanskom ratu,
zaključno sa Srebrenicom; biće to metod zasnivanja „moralnog“
i „humanog prava“ na uvođenje sankcija Srbiji, kasnije i na
vojnu intervenciju NATO-a na Republiku Srpsku.
Na kraju ove kratke elaboracije problema načina realizacije projekta,
u vidu genocida, „etničkog čišćenja“ i sociocida, važno je razumjeti da je
„društveni kontekst onaj kontekst u kojem ljudski gubici dobijaju svoje
značenje, pa je pokušaj uništenja tog ljudskog konteksta zapravo pokušaj
UNIŠTAVANJADRUŠTVA“. Kontekst u kojempojamsociocida dobija
svoje puno značenje.
Odnos bosanskohercegovačkog društvenog
ugovora i društvenog dogovora
Rat protiv Bosne i Hercegovine je, dakle, omogućio postizanje svog
najvažnijeg cilja. Bosankoherecegovačko društvo je podijeljeno, a narodi
189 PREGLED
4
Iako je za ovu priliku izabran primjer iz srpske „propagandne kuhinje“, jer se
odnosi na negiranje zločina genocida, to ne znači da nije bilo sličnog propagandnog
djelovanja na druge dvije strane.
i teritorije su homogenizirani. Da bismo bolje razumjeli implikacije
koje ove činjenice donose perspektivama Bosne i Hercegovine, bit će
korisno ako pojasnimo pojmove država i društvo i njihove pojedinačne
veze s pojmovima društveni ugovor i društveni dogovor.
Društvo
Postoji jedno nepisano pravilo da je frekvencija korištenja nekog
pojma upravo proporcionalna težini njegovog definiranja. Jedan takav
pojam je zasigurno i pojam društva. Naime, u svakodnevnoj upotrebi su
termini kao što su sportska, kulturno-umjetnička, lovačka, planinarska,
filatelistička, društva za zaštitu sitnih životinja, ali i termini kao što je
američko, njemačko ili francusko društvo. Svi ovi termini asociraju na neku
vrstu ljudskog udruživanja i u svakodnevnoj upotrebi to je sasvimkorektno,
no u „sociološkom smislu to je neopravdano“ (Fiamengo, 1974: 130).
Neki sociolozi kao Ferdinand Tönnies pak prave distinkciju između
pojmova društva i zajednice, smatrajući zajednicu (Gemeinschaft) kao
oblik udruživanja ljudi koji nastaje ili iz prihvatanja nekih vrijednosti ili
iz krvnog srodstva i koju karakteriše veći osjećaj solidarnosti. Po njemu
zajednice čine: porodica, rodbina, komšiluk, naselja i sl. S druge strane,
društvo (Gesellschaft) je utemeljeno na racionalnoj volji i u njemu su ljudi
povezani interesima i poslovnim vezama. Vrste društava su rod, pleme,
narod i nacija (Žiga i Đozić, 2007: 177).
S obziromna to da sociologija posmatra društvo kao globalnu pojavu
sastavljenu od različitih elemenata i zakonitosti koje među njima vladaju,
ono predstavlja „apstraktnu cjelinu veza među pojedincima... sposobnu
za vlastitu reprodukciju, povijesno specifičan oblik organizacije ljudskog
djelovanja koji se označava kao građansko/civilno društvo te poseban
tip svrhovitog udruživanja pojedinaca“ (Prpić et al., 1994: 108). Dok
Fiamengo (1974: 130) u marksističkom maniru društvo prevashodno
definira kao „totalni društveni fenomen, kao ukupnost međuljudskih odnosa
zasnovanih na proizvodnim odnosima“, Blackwellov rječnik političkih
pojmova (1999: 305) kao „složenu mrežu relacija unutar koje živi većina
ljudskih bića“, Blackov rječnik prava (1999: 1425) kao „zajednicu ljudi
kao što je država, nacija ili lokalna zajednica sa zajedničkom kulturom,
tradicijomi interesima“, odnosno kao „asocijaciju ili društvo osoba (obično
neorganiziranih) ujedinjenih zajedničkim sadržajem da svjesno odlučuju
i zajednički djeluju u cilju ostvarivanja zajedničke svrhe“, dotle Žiga i
190 PREGLED
191 PREGLED
Đozić (2007: 139), ne osporavajući značaj proizvodnje društvenih dobara,
društvo posmatraju kao „organiziranu, relativno stabilnu, hijerarhijski
struktuiranu ukupnost odnosa i djelovanja ljudi, zasnovanu na društvenoj
podjeli rada, sa zajednički usvojenimshvatanjima, vrijednostima, normama
i zajedničkim načinom komuniciranja (jezikom)“.
Pojamdruštva ovako definiran ne predstavlja neku apstraktnu kate-
goriju, već su u „različitimdruštvenimsistemima postojale vrlo različite
društvene grupe, kako po vrsti tako i i po opsegu“ (Fiamengo, 1974: 212),
predstavljajući „jedan od osnovnih elemenata njegove (društvene op.a.)
sadržajnosti“ (Žiga i Đozić, 2007: 145). Društvene grupe predstavljaju
neophodno okruženje u kojem ljudi kao pojedinci, u saradnji sa drugim
ljudima, zadovoljavaju gotovo sve svoje potrebe i interese i stoga se mogu
smatrati „centralnim tačkama društvenog života“. Tokom historijskog
razvoja ljudskog roda društvene grupe su poprimale različite forme i
sadržaje, različitih funkcija i veličina. Stoga su sociolozi, u zavisnosti od
kriterija na osnovu kojeg se vrši, pokušali izvršiti njihovu klasifikaciju
na zajednicu i društvo (Tönnies), stihijske ili objektivne i svjesne ili
subjektivne (Lukić), organizirane i neorganizirane (Mandić), osnovne
i sekundarne (Cooley), vertikalne i horizontalne grupe (Duverger).
Posebno je zanimljiva podjela koju predlaže Fiamengo (1974:
214-215) prema kojoj se društvene grupe „u kojima se obavlja proces
svih društvenih djelatnosti“ mogu nazvati globalnimili totalnim(makro-
sociološkim) društvenim grupama. Ovako koncipirane društvene grupe
se ponekad nazivaju i „društvomu pravomsmislu te riječi“. Sdruge strane,
one društvene grupe u kojima se odvija „samo dio društvenih funkcija“ i
koje nisu dovoljne same sebi u smislu samoprodukcije, mogu se nazivati
makrosociološkim grupama ili parcijalnim društvenim zajednicama.
Stoga, u globalne društvene grupe spadaju horda, rod, pleme, narod, nacija
i čovječanstvo, dok parcijalne društvene grupe možemo podijeliti na
grupe koje čine biološko-ekonomsko edukativno jedinstvo (porodice),
grupe u kojima se pretežno dešavaju ekonomski procesi; grupe koje čine
jedinstvo pretežno ekonomsko-političkih procesa – klasa, kasta, stalež, te
birokracija i profesionalne organizacije; grupe koje se pretežno karak-
teriziraju političkim procesima – država, partija i pravne institucije; te
društvene grupe čija aktivnost ima pretežno psihološko-idejni karakter, kao
što su kulturno-naučne, edukativne, religiozne, zabavne i druge slične grupe.
192 PREGLED
Bez obzira na svu raznovrsnost oblika i vrsta društvenih grupa, ipak
se za potrebe teorijske analize mogu generisati zajedničke karakteristike
koje čine svaku grupu nezavisno od njene veličine ili funkcije. Naime,
svaka se društvena grupa sastoji od ljudi koji se udružuju u cilju ispunjenja
određene funkcije (svrhe) i tom prilikom stupaju u određene odnose koji
omogućavaju postizanje zajednički definiranog cilja. Osim navedenih,
sociologija društvenoj grupi pridružuje i neke od zajedničkih karakteristika
kao što su: kolektivne predstave grupe o pripadnosti grupi, grupno ili
kolektivno ponašanje, kolektivna (grupna) psihologija, „pritisak“ grupa
na članove (Cuviller), sistem vrijednosti koji „vlada“ u društvenoj grupi,
centar okupljanja, koji grupu odvaja od drugih, stepen povezanosti članova
grupe te stepen solidarnosti. Na kraju ove kratke elaboracije sociološkog
poimanja društva i njegovih osnovnih formi u potpunosti ćemo preuzeti
reinterpretaciju čuvenog sociologa E. Durkheima, koji smatra da opću
strukturu društva čini pet međusobno povezanih dijelova, i to: morfološka
baza društva (tzv. morfološka gustoća stanovništva), društvene institucije,
društveni simboli, kolektivni ideali i vrijednosti te kolektivna svijest
(Žiga i Đozić, 2007: 148-151).
Ovako sintetizovane zajedničke karakteristike trebaju poslužiti
davanju odgovora na pitanje o stepenu postojanja bosanskohercegovačkog
društva. No, ono što je važnije, ovako opisana „zajednička obilježja“
poslužit će namda, za potrebe ovoga rada, uvedemo definiciju društvenoga
dogovora, koji bi kao pandan politikološkom pojmu društvenog ugo-
vora trebao predstavljati postojanje potrebnog stepena saglasnosti
(konsenzusa) ukupnog stanovništva (naroda) u vezi sa željom življenja
u zajedničkoj državi.
Država
Bilo kakvo uspostavljanje teorijske i praktične relacije između društva
i države nemoguće je započeti bez uvođenja kategorijalnog pojma politike,
kao njihovog neizostavnog vezivnog tkiva. Iako se, načelno, može govoriti
o postojanju državne politike, pomoću koje država vrši utjecaj na društvo
i društvene politike, koja omogućava povratni utjecaj društva na državu,
ipak se politikomu užemsmislu te riječi smatra „svjesno i organizovano
djelovanje u pravcu usmjeravanja društvenog života i razvoja u namjeri
da se postignu unaprijed postavljeni politički ciljevi, prvenstveno,
pomoću državne vlasti ili drugih odgovarajućih političkih organizacija“
(Žiga i Đozić, 2007: 238).
193 PREGLED
U tom smislu, način na koji jedna država organizuje svoju vlast
obuhvatajući političke procese, odnose, institucije i kulturu može se nazvati
političkim sistemom ili poretkom. No, bez obzira na ovako raznovrstan
obuhvat, politički sistem se svodi na političku vlast operacionalizovanu
kroz državnu djelatnost. Iako postoje mnoge podjele, politički sistemse,
zavisno od načina realizacije političke procedure, može posmatrati kao
demokratski ili totalitaran. Tom prilikom, demokratska vlast se, bar u
teoriji, oslanja na sva tri uslova njene uspješne realizacije: legitimitet,
legalitet i lojalnost.
Dok legalitet izvire iz mandata dobijenog u okviru izbornog procesa,
lojalnost podrazumijeva ponašanje građanina u skladu sa zakonom i
relativno pozitivan odnos prema postojećoj vlasti. Mi se, pak, na ovom
mjestu želimo usmjeriti na jednu drugu vrstu lojalnosti, a to je lojalnost
društva prema državi. Dok društvo egzistira kao jednovremena „eko-
nomska, socijalna, politička, kulturna, teritorijalna i idejna struktura,
država primarno izražava i realizira političku sadržajnost društva“ (Žiga
i Đozić, 2007: 261). Dakle, više je nego jasno da je društvo ona kategorija
koja, u procesu svog razvoja, dobija sopstvenu političku formu, kreirajući
svoju državu kao konačan političko-pravni izraz svog postojanja.
Mada postoje različite filozofsko-teorijske koncepcije o nastanku
države, neophodno je da za potrebe ovog rada ostvarimo uvid u teoriju
državnog ugovora, koja se posmatra kroz dva relativno suprotstavljena
učenja Thomasa Hobbesa i Jean-Jacquesa Rousseaua. Dok Hobbes uči
o prvobitnom stanju kao bellum omnium contra omnes zasnovanom na
egoističnoj prirodi čovjeka, zbog čega se on dobrovoljno odriče svog
prirodnog prava prenoseći ga na državu koja ima zadatak da ga zaštiti od
„prirodnog prava drugoga“, dotle Rousseau smatra da nered na zemlju
stiže tek ustanovljenjem kategorije privatne svojine, pa je opet država ta
instanca koja treba da zaštiti pojedinca. Ono što također razlikuje dva
filozofa jest učenje o suverenosti, kojomprilikomHobbes vidi vladara kao
nosioca suverenih prava, dok Rouessau smatra da suverenitet izvire iz
naroda i može samo biti „delegiran“ nosiocu vlasti. No, ono što je zajed-
ničko za oba učenja, a u čemu se slaže i John Locke, jest da je narod prenio
svoja prava na državu putem društvenog ugovora.
Ovako koncipiran ugovor ne predstavlja formu dokumenta već
nepisani dogovor naroda (društva) koji formira državu sa nosiocima vlasti
kao predstavnicima te države. Država, pak, iz suštine ovog ugovora crpi
194 PREGLED
svoj stvarni legitimitet koji podrazumijeva da „pojedinci prihvaćaju
poredak i djeluju u skladu s njim ne samo iz navike ili običaja, iz indi-
vidualnog interesa ili straha od represije, nego na temelju uvjerenja u
njegovu valjanost i opravdanost“ (Prpić et al., 1994: 70-71).
Ipak, teorija društvenog ugovora o nastanku države ne nudi valjane
odgovore na pitanja o postojanju i kvalitetu konsenzusa
5
unutar samog
društva koje se opredijelilo da formira svoju državu. Nadalje, ostaje
nejasno kako organizacija države stoji u odnosu sa dinamikom društva
i da li je moguća promjena odnosa društva prema „nekada prihvaćenom
društvenom ugovoru?“
Isto tako, ako pretpostavimo da je ustav jedne države konačno pro-
nađena forma materijalizacije društvenog ugovora, postavlja se pitanje
njegove uloge u očuvanju postojećeg političkog poretka.
Sudbina dejtonske konstrukcije
Mnogobrojni su znanstveni, kulturni, akademski radnici ali i političari
koji se slažu da je Dejtonski sporazumpomogao da se dođe do mira u BiH,
ali i da se istovremeno, u dijelu organizacije države, pokazao izuzetno
nefunkcionalan, te, kao takav, neminovno treba biti podložan adaptacijama
i promjenama.
Već na samoj konceptualnoj ravni, Ćurak (2004: 106-115) konstatuje
da „silna energija koju međunarodna zajednica ulaže u racionaliziranje
iracionalnog političkog koncepta ne vodi nikuda“, identificirajući logičku
nekonzistentnost i „bosanski paradoks: mir su proizveli oni koji su u
Bosni proizveli rat?“ Komentirajući nadalje mnogobrojne odluke visokog
predstavnika i nazivajući ih „nametanjem ‘dogovorenih sporazuma’“,
Ćurak naglašava kako je „vanjska sila primorana da nameće unutrašnji
konsezus, što dovoljno govori i o konsenzusu i o onima koji su ga postigli“.
Izvještaj Komisije za Balkan (2005: 23-25) koji za Bosnu i Herce-
govinu predlaže „ustavne promjene“ koje bi, između ostalog, otklonile
„ozbiljne probleme sa sadašnjim federalnim sistemom“ i “tranziciju
5
M. Duverger smatra da je „režim u sociološkom smislu legitiman onda kada ideo-
logija, na kojoj on počiva, odgovara općem uvjerenju stanovništva na koje se on prim-
jenjuje“, dok G. Gurvitch opće uvjerenje posmatra kao konsenzus koji predstavlja
„gotovo općenito, masovno prihvaćeno uvjerenje protiv koga ustaju samo veoma
malobrojne skupine...“ (Žiga i Đozić, 2007: 247).
Bonskih ovlasti Visokog predstavnika“ kako bi BiH krenula ka „samo-
održivoj vladavini“, Ćurak (2006: 34) vidi kao circulus vitious. Naime,
ova „inicijativa je politički racionalna tek nakon promjene Ustava, a
Ustav BiH ne može se uopće promijeniti bez konsenzusa političkih
volja; dok taj konsenzus o tako krupnom pitanju nije moguć u državnoj
konstrukciji koja samomsobomsprečava mogućnost bilo kakve promjene
Ustava, ako je ne nametne međunarodna zajednica“. Iako ova prognoza
ne mora biti tačna, u slučaju da Ćurka demantiraju upravo političke volje
u koje on izražava (opravdanu) sumnju, i da, u skladu sa procedurama
za izmjenu Ustava, takve promjene „ugledaju svjetlo dana“, ipak ostaje
visok stepen zabrinutosti za budućnost BiH ako to odsustvo političkih
volja nastavi da traje.
Može li, u tomslučaju, dejtonska konstrukcija izdržati sva iskušenja
koja će testirati u bližoj i daljoj budućnosti njenu izdržljivost?
Nadalje, „postojanje konsenzusa o stvaranju nove (?) državne
zajednice formalno se potvrđuje i provjerava na konstitutivnom refe-
rendumu ili plebiscitu“, koji u BiH ni četrnaest godina nakon rata nije
proveden, čime, zapravo, nije dobijen i „formalni pristanak većina u svim
konstitutivnimnarodima; što, u suštini, znači da se „prestanak otvorenog
političkog nasilja nakon 1995. može tumačiti kao pristanak ... na mir, ali
ne i pristanak na život u jednoj državnoj zajednici“.
Dakle, zaključuje Rose, „odsutnost političkog nasilja nije jamstvo
političkog konsenzusa“. Zbog toga je Dejtonski sporazum, koji prema
Sadikoviću predstavlja „paradigmatski primjer nekonsenzusnog dokumenta
donesenog u izvanrednim okolnostima i pod pritiskom međunarodne
zajednice“, i kao takav za Kasapović odsustvo „tradicionalnog prava
naroda na samoodređenje koje implicira da su se narodi udružili u jednu
političku zajednicu slobodnom voljom, te da iz nje mogu i istupiti
slobodnom voljom“.
Ne ulazeći u polemiku o održivosti, opravdanosti i naučnoj zasno-
vanosti ovakvog prizivanja „samoispunjujućeg proročanstva“, za nas je
relevantna činjenica da, kako to navodi Kymlicka, „višenacionalne
zajednice ne mogu opstati ukoliko razne nacionalne skupine nemaju
osjećaj privrženosti prema široj političkoj zajednici u kojoj se zajedno
živi“. Isto tako, Kasapović previđa da bi, za razliku od Srba u BiHkoji su
„teritorijalno odvojeni“, proces odvajanja Hrvata i Bošnjaka u Federaciji
mogao da producira nasilje kao (možda jedino) sredstvo za njegovu
195 PREGLED
realizaciju. I ova činjenica ukazuje na jedan od elemenata neriješenog
bosanskohercegovačkog konflikta.
Nadalje, za Kasapović (2005: 77- 86), „BiHje paradigmatsko pluralno
ili podijeljeno društvo, a nerijetki je smatraju ‘najdublje podijeljenom
europskom državom’.“ Prema autorici politička povijest takve zemlje
zapravo je „bila u znaku supostojanja, ali i sukobljavanja triju glavnih
vjerskih i etničkih blokova“, dok tokom „više od pet stoljeća povijesti
pripadnici glavnih vjerskih i etničkih zajednica nikad nisu trajno, zajedno
i masovno optirali za jednu državu“.
Iako Kasapović (2005: 163-164) probleme „nepostojanja konsenzusa
o državnoj zajednici, nepostojanje konsenzusa o političkom sustavu,
nedosljednu strategiju međunarodnih aktera u konstrukciji demokratske
države i nepovoljnu dvosegmentalnu strukturu Federacije s izrazitom
brojčanompremoći jednoga segmenta“ vidi kao uzroke „nedjelotvornosti
modela konsocijacijske demokracije u BiH“, mi ćemo ove uzroke pos-
matrati iz ugla njihove konfliktne potencijalnosti i zaključiti da nepostojanje
konsenzusa o državnoj zajednici i političkom sistemu, kao vitalnim
elementima državne organizacije, upravo predstavlja neprestani izvor
nerazumijevanja i sukobljavanja.
No, ipak se nepostojanje konsenzusa o državnoj zajednici može
smatrati najvažnijimuzrokomiz razloga što se, zapravo, radi o odsustvu
DRUŠTVENOG DOGOVORA, kao conditio sine qua non postojanja
društva, dok društvo zapravo predstavlja kvintesenciju (njegove) države.
Osvrnemo li se ukratko i na regionalnu i globalnu dimenziju utjecaja
na bh. državu i društvo, koji su nesumnjivo od velikog značaja, ipak nismo
mišljenja da na timmjestima treba tražiti „adrese“ dubokih uzroka sukoba.
Ovakav stav može posebno biti provokativan za zagovornike utjecaja
Zagreba i Beograda na stanje u BiH, i mi im ovom prilikom nećemo
odricati da su u pravu; ali samo u smislu da postoji izuzetno jak utjecaj
na Hrvate i Srbe u BiH.
No, kada je u pitanju život u zajedničkoj državi, samo su njeni narodi
(i građani) prava „adresa“ za rješavanje ove vrste problema. Na isti način,
još se manje rješenje unutarnjeg konsenzusa može tražiti na širem
međunarodnom planu. Međunarodna zajednica je tu, i u manjoj ili većoj
mjeri spremna je da pomogne, no zasigurno nije ta koja će moći (i htjeti)
rješavati sudbinu bh. države, a posebno njenog društva.
196 PREGLED
Kako predmet istraživanja članka nije način i karakter procesa koji
je doveo do ovakvog stanja, na kraju ćemo samo zaključiti da je kraj rata
protiv Bosne i Hercegovine rezultirao DUBOKOMPODJELOMbosan-
skohercegovačke države, a posebno njenog društva, te da rješenje
problema leži u iznalaženju adekvatnog DRUŠTVENOG DOGOVORA
koji će osigurati jednak stepen (ne)zadovoljstva bosanskohercegovačkih
naroda i građana državnim okvirom kao konačnim izrazom njihove
političke artikulacije.
Na tomputu ne smijemo gubiti iz vida riječi patrijarha srpskog Pavla,
koji je u svom saopćenju za javnost, u ime Svetog arhijerejskog sinoda
SPC-a, kazao: „Jedno je jasno: sve dok se ne sagledaju svi uzroci onoga
zla koje se događa na našim prostorima, biće nemoguće pronaći puteve
razrešenja i razuma naše zajedničke nesreće“ (Koljević II, 2008: 141).
Bibliografija
1. Bealay, Frank. The Blackwell Dictionary of Political Science.
Oxford – Massachusetts: Blackwell Publishers Ltd., 1999.
2. Beridan, Izet. Politika i sigurnost. Sarajevo: Fakultet političkih
nauka, 2008.
3. Bieber, Florian. Bosna i Hercegovina poslije rata: Politički sistem
u podijeljenom društvu. Sarajevo: Buybook, 2008.
4. Cikotić, Selmo. Sigurnosne perspektive Bosne i Hercegovine.
Doktorska disertacija odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sara-
jevu 2008. godine.
5. Cvitković, Ivan. Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini: Hrvati
između nacionalnog i građanskog. Zagreb-Sarajevo: Synopsis, 2006.
6. Ćurak, Nerzuk. Obnova bosanskih utopija: politologija, politička
filozofija i sociologija dejtonske države i društva. Sarajevo-Zagreb:
Synopsis, 2006.
7. Dautović, Kenan. Prevencija konflikata u međunarodnimodnosima.
Travnik: Preporod, 2007.
8. Doubt, Keith. Ur. Sociologija nakon Bosne. Sarajevo: Buybook,
2003.
9. Dujović, Jagoš. Osnovi ratne vještine. Sarajevo: DES, 2000.
197 PREGLED
198 PREGLED
10. Dujović Jagoš. Teorije strategije. Sarajevo: FPN, 2005.
11. Fiamengo, Ante. Osnove opće sociologije, Zagreb: Narodne
novine, 1989.
12. Garner, A. Bryan. Black’s lawDictionary. USA: Thompson West,
1990.
13. Kasapović, Mirjana. Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo
i nestabilna država. Zagreb: Politička kultura, 2005.
14. Kecmanović, Nenad. Nemoguća država Bosna i Hercegovina.
Beograd: Filip Višnjić, 2007.
15. Koljević, Nikola. Stvaranje Republike Srpske: Dnevnik 1993-
1995. Knjiga I i II. Beograd: Službeni glasnik i Službeni glasnik RS, 2008.
16. Mannecke, Martin i Markusen, Eric. Međunarodni krivični sud
za bivšu Jugoslaviju i krivično djelo genocida. Ur. Jensen, L. B. Steven.
Genocid: slučajevi, poređenja i savremene rasprave. Sarajevo: Institut
za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2007.
(str. 323-395).
17. Prpić, Ivan et. al. Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda
demokratije. Sarajevo: Fond „Otvoreno društvo“, 1994.
18. Žiga, Jusuf i Đozić, Abid. Sociologija. Tuzla: „Off Set“, 2007.
Konvencija UN–a o sprječavanju i izvršenju zločina genocida,. 1.
3. 2009. www.preventgenocide.org
The Balkans in Europe’s Future. International Commission on the
Balkans. Sofia, 2005.
The Charter of the United Nations. 1.3.2005. www.un.org
UDK 364.63-027.553 : 328.34 (497.6)
Borjana Miković
ZAŠTITAOD NASILJAU PORODICI
U ZAKONODAVSTVU FBIH
FAMILYVIOLENCE LEGISLATION IN FEDERATION
OF BOSNIAAND HERZEGOVINA
Sažetak
Uradu je, pored određenja i oblika nasilja u porodici, prezentirana
zakonska zaštita od porodičnog nasilja u FBiH normirana Zakonom o
zaštiti od nasilja u porodici, Porodičnim zakonom i Krivičnim zakonom
FBiH te, djelimično, zabrana nasilja po osnovu spolne pripadnosti u
„privatnom“i „javnom“životu, Zakonomo ravnopravnosti spolova u BiH,
koji je donesen na državnom nivou i time obavezujući za oba entiteta.
Kritička analiza zakonskih odredaba jasno je pokazala neusklađenost
pobrojanih zakona, kako u utvrđivanju mehanizama tako i načinu zaštite
od nasilja u porodici. Tako na primjer Zakon o zaštiti od nasilja u porodici
nasilje u porodici definiše kao krivično djelo koje je u nadležnosti redovnih
sudova, utvrđujući istovremeno kao prekršajne sankcije za zaštitu od nasilja
u porodici zaštitne mjere koje izriču sudovi za prekršaje. Teškoće u
provođenju Zakonom utvrđenih zaštitnih mjera, pored nedovoljnog
iskustva sudova za prekršaje, koji još uvijek gotovo sporadično izriču
ove sankcije, predstavlja i to što je primjena izrečenih mjera u praksi
praćena nizomrazličitih problema. Nepostojanje odgovarajućih institucija
za zaštitu i pružanje pomoći žrtvi porodičnog nasilja, kao i institucija
za primjenu obaveznog liječenja i tretmana nasilnika, nepostojanje
alimentacionih fondova za privremenu pomoć žrtvi nasilja i slično samo
su neki od pokazatelja koji, pored nepostojanja dugoročnih rješenja,
govore o nekomplementarnosti između zakonskih odredaba i raspoloživih
mogućnosti za njihovo provođenje, ali i o nedovoljnomangažmanu države
u rješavanju problema porodičnog nasilja.
199 PREGLED
Ključne riječi: nasilje, porodica, žrtva, nasilnik, zakon, zaštita,
sankcija, pomoć, prevencija
Summary
This paper provides an outline of family violence legislation in the
Federation of Bosnia and Herzegovina as defined by the Lawon Protection
from Family Violence, Family Law and Federal Criminal Law, together
with the definition of violence and its forms. Prohibition of violence on the
basis of sexual orientation in „private“ and „public“ live, as defined
by the Law on Gender Equality in Bosnia and Herzegovina, passed at
the state level, thus in force in both entities, is also partially discussed.
Critical analysis of legislative acts has clearly shown a discrepancy
between the above-mentioned laws, both in the sense of determining
mechanisms and in the sense of ways of protection against family violence.
For example, the Law on Protection against Family Violence defines
family violence as a criminal act, under the jurisdiction of the regular
courts, and, at the same time, it determines protection measures issued
by courts for criminal offenses. Apart from lack of experience at courts
for criminal offenses, which almost sporadically issue the sanctions,
difficulties in implementation of protection measures determined by the
Law are also present in implementation of the measures issued, which
is followed by a number of other difficulties. Inexistence of institutions for
protection and help to the victims of family violence, as well as institutions
for obligatory recovery and treatments of abusers, inexistence of alimony
funds for temporary help to the victims of family violence, are only some
of the indicators which show not only the lack of long-term solutions,
but also the lack of complementarity between the legal acts and their
implementation possibilities, as well as the insufficient engagement of
the state in solving the problems related to family violence.
Key words: violence, family, victim, abuser, law, protection, sanction,
help, prevention.
200 PREGLED
201 PREGLED
1. Određenje i oblici nasilja u porodici
Nasilje u porodici, vjerovatno staro koliko i ljudsko društvo, tek je
u drugoj polovini 20. stoljeća postalo predmet naučnog interesovanja
i prepoznato kao društveni problem. Stalno urušavanje ranije prevlađujuće
tradicionalne nuklearne porodice u većini savremenih društava i sve
prisutnija svijest o ljudskimpravima, posebno izdvojenimpravima različitih
skupina, npr. djece, žena i starijih osoba, koji istovremeno čine članove tzv.
nuklearne odnosno proširene porodice
1
postepeno dovodi do promjene
shvatanja opšteprihvaćenog mita da je porodica „raj u nemilosrdnom
svijetu“ (Milić, 2007: 39).
Danas različita istraživanja (Unicef, 1999: 80-83; Nowakowska, 1999)
pokazuju da porodica, pored pružanja emocionalne, socijalne i materijalne
sigurnosti svojim članovima, može biti i ambijent u kome su jedan ili
više njezinih članova, od najbližih srodnika, izloženi različitim oblicima
nasilja i zlostavljanja.
U literaturi postoji više definicija porodičnog nasilja. Zajedničko
obilježje svih definicija je da samčin nasilja, označen ponašanjemnasilnika,
putemmanifestacije moći i kontrole nad žrtvom, te upotrebomsile, zastra-
šivanja i manipulacije, čime se kod žrtve stvara osjećaj straha, nesigurnosti
i zavisnosti, uvijek podrazumijeva nanošenje fizičke ili psihičke boli i
patnje žrtvi.
Na međunarodnom nivou, prema Preporukama REC-a (2002: 5),
Odbora ministara Evrope, nasilje u porodici se definiše kao „nasilje koje
se događa u porodici ili kući, uključujući fizičku ili mentalnu agresiju,
emocionalno i psihičko zlostavljanje, incest, silovanje među supružnicima,
stalnim ili povremenim partnerima i ukućanima, zločine počinjene radi
časti, ženska genitalna i seksualna mutilacija i ostali tradicionalni običaji
štetni za žene kao što su prisilni brakovi“.
Ova definicija u navođenju različitih oblika nasilja u porodici odnosno
prema „ukućanima“ (fizičko, psihičko, emocionalno, seksualno itd.)
posebno ne izdvaja segment materijalnog i radnog iskorištavanja kao
1
Nuklearna porodica je porodična grupa koju čine majka, otac (ili jedno od ovo
dvoje) i djeca koju izdržavaju roditelji.
Proširena porodica je porodična grupa koju čine bliski rođaci, ne samo bračni par
i njihova djeca, koji žive u istom domaćinstvu ili u bliskom i neprekinutom uzajamnom
odnosu (Gidens, 2003: 714, 716).
202 PREGLED
vrlo složen oblik nasilja koje se u najširem smislu može podvesti pod
fizičko odnosno psihičko zlostavljanje s obziromna to da je u svojoj pojav-
nosti većina oblika porodičnog nasilja međusobno isprepletena. Slijedeći
navedeno, moguće je razlikovati i, nekad veoma suptilne, nijanse u
određenju pojedinih oblika nasilja vezano za spol odnosno dob članova
porodice. Oovomgovore različita određenja nasilja nad ženom, djecom
i starijimosobama, skupinama koje su najčešće žrtve nasilja u porodici.
2
Zajednička karakteristika nasilja u porodici, pored tolerancije prema
nasilju, vezano za usvojene društvene norme i vrijednosti, kao i stereotipe
o porodičnomživotu, posebno nad djecomi starijimosobama, jest povje-
renje koje žrtva prije samog čina zlostavljanja ima prema nasilniku.
Uzroci nasilja u porodici, koje može biti povezano sa porastom
nasilja u društvu, u literaturi (Ajduković, Pavleković, 2000: 12) najčešće
se objašnjavaju putem interaktivnog djelovanja više činilaca, od kojih
se izdvajaju:
Subjektivno-psihološka obilježja, kako nasilnika tako i žrtve, odnosno
člana ili članova porodice koji trpe nasilje (struktura i osobine ličnosti,
problemi u emocionalnom sazrijevanju i razvojni put ličnosti, usvojene
vrijednosti, uvjerenja itd.).
Sociokulturna obilježja, gdje, pored ekonomskih odnosa i stanja (eko-
nomska nesigurnost, nezaposlenost), obilježja i normi lokalne zajednice,
zakonskih propisa i njihove primjene, najvažniju ulogu ima porodica.
Porodična obilježja (dinamika, uloge i obrasci ponašanja između
članova porodice i u partnerskim odnosima) se, u manjoj ili većoj mjeri,
posebno reflektuju na djecu.
2
Pekinška platforma (1995) nasilje nad ženom određuje kao bilo koji čin koji
rezultira ili bi mogao rezultirati fizičkom, seksualnomili psihološkomštetomi patnjom
žene, uključujući prijetnje takvimčinom, prinudomili samovoljnimlišavanjemslobode,
u javnom i privatnom životu.
Jedna od najčešće navođenih definicija posebno fizičkog zlostavljanja djeteta
(Gil, 1973: 115) u porodici glasi: fizičko zlostavljanje djece je namjerna upotreba fizičke
snage ili namjerno propuštanje da se od roditelja ili staratelja načine neke radnje tokom
interakcije s djetetomza vrijeme njegovog odgajanja, što ima za cilj da se dijete povrijedi,
ozlijedi ili uništi.
Svjetska zdravstvena organizacija (2002) zlostavljanje starijih osoba određuje
kao pojedinačni ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja koje se
događa u bilo kojem odnosu očekivanja ili povjerenja, a koje uzrokuje štetu, bol,
neprilike i/ili nevolju starijoj osobi.
203 PREGLED
U porodici dijete razvija osjećaj povjerenja ili nepovjerenja prema
okolini, zavisno od toga da li su njegove osnovne potrebe, emocionalne
i fizičke, zadovoljene. Tako, na primjer, dijete zlostavljano tokom prvih
godina života, pored nesigurne privrženosti prema roditeljima, ispoljava
i teškoće u stvaranju povjerenja prema drugima. Ono će odrastajući po-
stepeno razvijati negativnu sliku o svijetu i sebi samom. Svijet će tumačiti
i opažati u skladu s onimšto je doživjelo u vlastitomdomu (Killen, 2001:
75). Stoga doživljeno nasilje u djetinjstvu često dovodi do nasilničkog
ponašanja u odrasloj osobi. Podaci o raširenosti međugeneracijskog prenosa
nasilja, kao modela odgoja i ponašanja prema djeci, dosta su različiti.
Tako se procjene o viktimizaciji u dječijoj dobi u populaciji roditelja zlo-
stavljača kreću od 7 do čak 70 posto (prema: Ajduković, Pećnik, 2000:
69, Spatz-Widom, 1989).
Različita istraživanja (Nikolić-Ristanović, 2008; Petrović, Meško,
2008) govore da je nasilje u porodici krivično djelo koje se u većini sluča-
jeva ne prijavljuje, najčešće iz sljedećih razloga: agresivno ponašanje
u porodici smatra se privatnimproblemom, prijava se doživljava kao rušenje
dostojanstva i sramota, postoji strah od osvete i slično.
2. Zakonska zaštita od nasilja u porodici u FBiH
Ustavna struktura države Bosne i Hercegovine – dva entiteta (FBiH
i RS) i Distrikt Brčko, nametnula je odvojeni institucionalni pravni
okvir, tako da entiteti i distrikt mogu razvijati vlastite izdvojene politike
i donositi zakone, koji moraju biti usklađeni sa višim zakonskim aktima
i Ustavom.
Shodno obavezi usklađivanja bh. zakonodavstva s različitimmeđu-
narodnim dokumentima o ljudskim pravima, koji se navode u Aneksu
I Ustava, među kojima je i Konvencija UN-a o ukidanju svih oblika
diskriminacije žena, država BiHje, 2003. godine, usvojila i Zakon o ravno-
pravnosti spolova u BiH
3
.
Na osnovu ovog zakona ustanovljena je i Agencija za ravnopravnost
spolova, popularnije nazvana „državni gender mehanizam“, čiji je os-novni
zadatak praćenje primjene zakona (čl. 22). Pored agencije, obavezu praćenja
i nadgledanja provođenja zakona imaju i gender centri FBiHi RS-a (čl. 24).
3
Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH objavljen je u „Službenom glasniku BiH“,
br. 16/03.
204 PREGLED
UZakonu o ravnopravnosti spolova u BiHodredba čl. 17 glasi: „Za-
branjen je svaki oblik nasilja u privatnomi javnomživotu po osnovu spola.
Nadležne vlasti preduzet će odgovarajuće mjere radi eliminacije i sprječa-
vanja nasilja na osnovu spola u javnoj i privatnoj sferi života, te instrumente
pružanja zaštite, pomoći i naknade žrtvama.“
Ovom zakonskom odredbom nasilje po osnovu spolne pripadnosti,
kako u „privatnom“ tako i „javnom“ životu, prvi put se stavlja u fokus
društvenog interesa, uz obavezu države na poduzimanje odgovarajućih
mjera i aktivnosti u pružanju zaštite, najčešće ženi, žrtvi.
Ukontekstu navedenog može se zaključiti da se zakon, stavljanjem
u ravnopravan odnos zabrane nasilja u „privatnom i javnom životu po
osnovu spola“, odnosi i na poseban segment porodičnog nasilja poznat
kao bračno odnosno partnersko nasilje. Utomsmislu istaknuta je obaveza
nadležnih vlasti u poduzimanju mjera prevencije nasilja zasnovanog na
spolu, posebno u obrazovanju, kako bi se eliminisale predrasude, običaji
i svi drugi oblici diskriminacije bazirani na ideji inferiornosti ili superior-
nosti bilo kojeg spola, kao i na superiornim ulogama muškarca i žene.
Zakon o ravnopravnosti spolova, koji je donesen prije zakona o zaštiti
od nasilja u porodici, kao i Porodičnog zakona FBiH, utvrđuje i kaznene
odredbe vezane za nasilje, uznemiravanje i seksualno uznemiravanje,
određujući ih kao krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora u
trajanju od šest mjeseci do pet godina (čl. 27).
Pored Zakona o ravnopravnosti spolova, koji se direktno ne vezuje za
zaštitu od nasilja u porodici i koji je donesen na državnom nivou, čime
je obavezujući za oba entiteta, u FBiH zakoni koji su, u manjoj ili većoj
mjeri, vezani za zaštitu od nasilja u porodici su: Zakon o zaštiti od
nasilja u porodici, Krivični zakon i Porodični zakon.
2.1. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici
Zakonomo zaštiti od nasilja u porodici
4
utvrđen je poseban mehanizam
zaštite od nasilja kojim se određuje pojam nasilja u porodici, osobe koje
4
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH, objavljen je u „Službenim novinama
FBiH“, br. 22/05, sa odloženom primjenom od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu,
6. 4. 2005. godine, čime je njegova primjena trebala početi 6. 10. 2005. godine.
205 PREGLED
se smatraju članovima porodice,
5
način njihove zaštite te vrste i svrha
zaštitnih mjera koje se u većini izriču počiniocu nasilnih radnji.
Prema odredbama čl. 4. Zakona, nasilje u porodici određuje se „kao
bilo koje djelo koje nanosi fizičku, psihičku, seksualnu ili ekonomsku
štetu i patnju, kao i prijetnja takvimdjelima ili propuštanje dužnog činjenja
koje ozbiljno sputava članove porodice da uživaju u svojim pravima i
slobodama na principu ravnopravnosti u javnoj ili privatnoj sferi“.
Istim članom kao radnje nasilja u porodici utvrđene su: primjena
fizičke sile ili psihičke prinude, postupanje koje može prouzrokovati
fizičku/psihičku bol i ekonomsku štetu, prouzrokovanje straha ili povrede
dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom, fizički
napad, verbalni napad i vrijeđanje, seksualno uznemiravanje, uhođenje,
oštećenje zajedničke imovine, te propuštanje pažnje i nepružanje pomoći
i zaštite prema članuporodice iakoza topostoji zakonska i moralna obaveza.
Specifičnost zakona ogleda se u činjenici da je nasilje u porodici
definisano kao krivično djelo koje je ostalo u nadležnosti redovnih sudova,
dok je izricanje zaštitnih mjera povjereno sudovima za prekršaje, koji
su dužni osigurati hitno rješavanje ovih predmeta (čl. 3).
Obavezu prijavljivanja nasilja u porodici, za koje u obavljanju
svojih dužnosti saznaju, pored zdravstvenih i socijalnih radnika, nastavnika
i vaspitača, imaju medicinske, obrazovne i druge ustanove, kao i nevladine
organizacije, ali i članovi porodice, te svaki građanin koji sazna za učinjeno
nasilje u porodici, a posebno ako je žrtva nasilja maloljetna osoba (čl. 7).
6
Kod donošenja ove odredbe zakonodavac je vjerovatno imao u vidu
ranije prevlađujuće iskustvo iz prakse, gdje se većina profesionalaca,
skrivajući se iza profesionalne tajne, ograničavala samo na pružanje
stručne pomoći žrtvi nasilja u porodici, bez obaveze prijavljivanja nasilja
policiji, tužilaštvu i sudu, u čijoj je nadležnost gonjenje i kažnjavanje
5
Prema čl. 5 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, porodicu čine: bračni i vanbračni
partneri; srodnici koji žive zajedno: krvni srodnici i srodnici iz odnosa potpunog
usvojenja u prvoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim
stepenom; usvojenik i usvojitelj iz odnosa nepotpunog usvojenja; srodnici po tazbini
zaključno sa drugim stepenom; staralac i štićenik, hranilac i hranjenik; bivši bračni
i vanbračni partneri.
6
Prema odredbi čl. 20 službena osoba koja policiji ne prijavi da su učinjene radnje
nasilja u porodici kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 1.000 do 10.000
KM ili kaznom zatvora od najmanje 50 dana.
206 PREGLED
počinioca i pružanje zakonom utvrđenih oblika zaštite žrtvama nasilja
u porodici.
Zakonski utvrđenom obavezom o prijavljivanju nasilja u porodici
izbjegnuta je mogućnost pozivanja na profesionalni kodeks i etičke
principe, odnosno čuvanje profesionalne tajne, pobrojanih profila struč-
njaka, koji su ranije najčešće ćutke prelazili preko utvrđenih slučajeva
nasilja, ne prijavljujući ga.
U propisivanju načina ostvarivanja zaštite od nasilja u porodici, s
ciljemsprječavanja nasilja, djelovanja na nasilnika da više ne čini nasilje,
te uklanjanja posljedica počinjenog nasilja, Zakon, kao prekršajne
sankcije za zaštitu od nasilja u porodici, utvrđuje zaštitne mjere.
7
Od ukupno šest propisanih zaštitnih mjera, pet se odnose isključivo
na učinioca nasilja,
8
a samo jedna, mjera osiguranja zaštite osobe izložene
nasilju, na žrtvu nasilja. S tim da se ova mjera izriče u onim slučajevima
kada je osobi izloženoj nasilju život u opasnosti (čl. 13). Primjenommjere
žrtvi se, na osnovu naloga suda za prekršaje, osigurava privremeni
smještaj i zbrinjavanje u socijalno-zaštitnimili drugimustanovama (kućama
spasa), ili kod druge porodice, uz pravo na privremeno izdržavanje iz
alimentacionog fonda.
Teškoće u provođenju mjere zaštita osobe izložene nasilju posebno
usložnjava to što na području FBiH, pored nepostojanja alimentacionih
fondova, ne postoje, osimcentara za socijalni rad, koji pružaju prvenstveno
savjetodavne i druge oblike stručne i materijalne pomoći, ni državne insti-
tucije za privremeni smještaj i zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja,
većinomžena i djece. Stoga je provođenje ove zakonske obaveze uglavnom
prepušteno ženskimnevladinimorganizacijama, odnosno sigurnimkućama
koje NVO-i otvaraju, finansijski najčešće podržavane od inostranih
donatora.
9
7
Zaštitne mjere koje se, prema članu 9 Zakona, mogu izreći počiniocu nasilja u
porodici su: 1. udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana
vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor; 2. zabrana približavanja žrtvi
nasilja; 3. osiguranje zaštite osobe izložene nasilju; 4. zabrana uznemiravanja ili uhođenja
osobe izložene nasilju; 5. obaveza psihosocijalnog tretmana; 6. obavezno liječenje
od ovisnosti.
8
Nasilna soba koja ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri kaznit će se za prekršaj
novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 10.000 KM (čl. 21).
9
Prema podacima Open Society Instituta (2006), na području BiH postoji sedam
skloništa za žrtve porodičnog nasilja i trgovine ljudima, ukupnog kapacitete 120 mjesta.
207 PREGLED
Zahtjev za izricanjemzaštitnih mjera, pored osobe izložene nasilju,
može uputiti njezin opunomoćenik, policija, tužilaštvo, organ starateljstva,
vladine i nevladine organizacije, ili se zahtjev može uputiti po službenoj
dužnosti, dok se zaštitna mjera zabrana približavanja žrtvi nasilja izriče
po službenoj dužnosti.
Prilikom izricanja zaštitnih mjera
10
sud za prekršaje obavezan je da
vodi računa o svrsi i težini izrečene mjere, te njenoj efikasnosti, s tim
da po potrebi tu mjeru može zamijeniti drugom zaštitnom mjerom. Sud
za prekršaje obavezan je i da kontroliše izvršenje izrečene zaštitne mjere,
putem izvještaja koji mu dostavlja centar za socijalni rad (najkasnije u
roku od šest mjeseci, a na zahtjev suda, i po potrebi, i ranije), koji ujedno
vodi evidenciju o izrečenimzaštitnimmjerama, prati izvršenje, predlaže
prekid ili produženje ili zamjenu mjere drugom zaštitnom mjerom.
U slučajevima kad ocijeni da je neophodno da se žrtva nasilja u
porodici bez odlaganja zaštiti, sud za prekršaje može izreći odgovarajuću
zaštitnu mjeru, kao samostalnu prekršajnu sankciju, po saslušanju
počinitelja nasilja, ne čekajući okončanje prekršajnog ili krivičnog
postupka (čl. 19).
Iskustvo prakse u provođenju pobrojanih mjera zaštite od nasilja
u porodici na području FBiH, i pored zakonom utvrđenih kriterija i dosta
prihvatljive normativno-pravne regulative, nedvosmisleno govori da se
zakonske odredbe ne provode u cijelosti, prvenstveno zbog nedostatka
finansijskih sredstava, nepostojanja neophodnih pratećih kapaciteta
odnosno ustanova za provođenje zakonom utvrđenih mjera zaštite.
Primjer dobre saradnje vladinog i nevladinog sektora je način rada uspostavljen
u Sarajevskom kantonu, gdje je NVO „Fondacija lokalne demokratije“ potpisala
Sporazumo saradnji u zaštiti od nasilja u porodici sa policijomi Kantonalnimcentrom
za socijalni rad.
Drugi primjer je uspostavljena saradnja, koja nije institucionalizovana (centar za
socijalni rad se obraća za pomoć pri privremenomzbrinjavanju žrtava nasilja isključivo
zbog nedostatka vlastitih resursa), na području Zeničko-dobojskog kantona između
NVO „Medica“, centra za socijalni rad, policije i tužilaštva.
10
Sve zaštitne mjere izriču se u trajanju koje ne može biti kraće od 1 mjeseca
niti duže od 2 godine (čl. 18).
208 PREGLED
2.2. Porodični zakon
Porodica u najvećem broju slučajeva predstavlja društvenu grupu
odnosno zajednicu čiji su međusobni odnosi prožeti uzajamnošću i
solidarnošću njezinih članova. Međusobna pomoć i solidarnost unutar
porodične zajednice odnosno njezinih članova najčešće je prožeta uza-
jamnom ljubavi, povjerenjem i bliskošću, posebno između roditelja i
djece te bračnih partnera. Nažalost, u jednom broju porodica, koji je u
svimdruštvima znatno manji od broja porodica koje žive u harmoničnim
porodičnimodnosima, porodično okruženje za neke njezine članove često
predstavlja mjesto u kome su izloženi različitimoblicima nasilja od svojih
najbližih srodnika.
Danas u većini zemalja svijeta prevladava shvatanje da je nasilje
u porodici društveni a ne privatni problem. Procesuiranje posebno teških
oblika porodičnog nasilja sve više je prisutno i u Bosni i Hercegovini.
Porodični zakon FBiH
11
u osnovnim odredbama, pored određenja
porodice i odnosa unutar porodice, kao i određenja vanbračne zajednice
12
,
jasno propisuje zabranu nasilničkog ponašanja bračnog partnera ili bilo
kojeg drugog člana porodice, određujući, pozivom na Zakon o ravno-
pravnosti spolova u BiH, nasilničko ponašanje kao svako narušavanje
fizičkog i psihičkog integriteta (čl. 4).
Definišući uslove i postupak, sklapanje, prestanak, poništenje i razvod
braka, Porodični zakon nasilje u porodici kao mogući razlog prestanka
braka ne apostrofira posebno ni u jednom članu, ali se iz pojedinih
odredaba mogu prepoznati njegove naznake, npr. „poništenje braka
11
Porodični zakon FBiHobjavljen je u „Službenimnovinama FBiH“, br. 35/05; 41/05.
12
Porodica je određena kao „životna zajednica roditelja i djece i drugih krvnih
srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice
ako žive u zajedničkom domaćinstvu“.
Uređenja odnosa u porodici zasniva se na: zaštiti privatnosti porodičnog života;
ravnopravnosti, međusobnom pomaganju i poštovanju članova porodice; obavezi
roditelja da osiguraju zaštitu interesa i dobrobiti djeteteta i njihovoj odgovornosti u
podizanju, odgoju i obarazovanju djeteta; obavezi države da osigura zaštitu porodice
i djeteta; pružanju starateljske zaštite djeci bez roditeljskog staranja i odraslimosobama
koje nisu sposobne same starati se o sebi, svojim pravima, interesima i imovini (čl. 2).
Vanbračna zajednica je određena kao „zajednica života žene i muškarca koji nisu
u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje tri godine
ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete“ (čl. 3).
209 PREGLED
sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom“ (čl. 40, st. 1), ili
„razvod braka, ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni (čl. 41).
Najvažnije odredbe Porodičnog zakona koje govore o zaštiti djeteta
od porodičnog nasilja date su u tački C: Prava i dužnosti roditelja i djece.
Uovomdijelu Zakona taksativno su navedena prava djeteta, posebno
pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zane-
marivanja u porodici (čl. 128). U odredbama koje uređuju dužnosti i
prava roditelja posebno se ističe odredba o dužnosti roditelja na čuvanje
djeteta, zadovoljavanje njegovih potreba i zaštitu od svih oblika nasilja,
povrede, ekonomske eksploatacije i seksualne zloupotrebe od drugih osoba,
uz obavezu kontrole ponašanja djeteta, zavisno od njegovog uzrasta i
zrelosti (čl. 134).
Mjere porodične zaštite djeteta, žrtve porodičnog nasilja, u nadležnosti
su centara za socijalni rad i suda.
Mjere koje centar za socijalni rad može izreći su: upozorenje na
propuste u staranju o djetetu (čl. 151) i određivanje nadzora nad ostvari-
vanjem roditeljskog staranja (čl. 152).
Uloga suda je da u vanparničnom postupku, u slučajevima kad
roditelj zloupotrebljava svoja prava ili grubo zanemaruje svoje dužnosti,
roditelju oduzme pravo na roditeljsko staranje. U taksativno nabrojanim
razlozima za provođenje ove mjere, pored ostalih, navedeni su i slučajevi
tjelesnog i duševnog nasilja nad djetetom (čl. 154).
Navedena odredba na najkonkretniji način pokazuje raspon intenziteta
mogućeg nasilja u porodici prema djetetu, odnosno poduzimanje mjera
porodične zaštite djeteta zavisno od intenziteta nasilja. U tom kontekstu
može se zaključiti da bi mjere upozorenja na propuste u staranju o djetetu,
kao i mjera nadzora nad ostvarivanjem roditeljskog staranja, u samom
polazištu, kao osnovni cilj, trebale imati promjenu u ponašanju roditelja
prema djetetu i njihovu edukaciju, odnosno prevenciju tjelesnog kažnja-
vanja djeteta.
Porodični zakon, odredbomčl. 150, propisuje obavezu svih organa,
organizacija i fizičkih lica da, bez odlaganja, centru za socijalni rad dostave
obavještenje o kršenju djetetovih prava, a naročito o nasilju i zlostavljanju.
Navedenim određenjem jasno se pravi razlika između nasilja i
zlostavljanja, čime se u velikoj mjeri doprinosi lakšem sankcionisanju
tjelesnog kažnjavanja djeteta.
Iako je neprijavljivanje nasilja u porodici, koje je prema odredbama
Zakona o zaštiti od nasilja u porodici kažnjivo djelo, u direktnoj vezi sa
210 PREGLED
kršenjemprava djeteta na zaštitu od nasilja, podaci centara za socijalni rad
upućuju na zaključak da se prijavljivanje nasilja nadležniminstitucijama
ne čini u dovoljnoj mjeri.
Uposebnomdijelu Porodičnog zakona (Glava X: Posebni postupci)
u nekoliko odredaba normiran je postupak zaštite od nasilničkog ponašanja
u porodici. Međutim, kako je u vrijeme donošenja Porodičnog zakona
donesen i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, pored pobrojanih bračnih,
vanbračnih partnera, te članova porodice koji imaju pravo na zaštitu
od nasilničkog ponašanja, obaveze fizičkih i pravnih lica da o nasilničkom
ponašanju obavijeste nadležnu policijsku ustanovu, te obaveze policije,
centara za socijalni rad i suda za prekršaje da žrtvi pruže zaštitu od nasil-
ničkog ponašanja, u odredbi čl. 381, normirana je samo obaveza policijske
uprave da odmah po prijemu obavještenja odstrani i smjesti u odgovarajuću
ustanovu osobu koja se nasilnički ponaša ili od koje prijeti opasnost od
nasilničkog ponašanja.
Određujući postupak zaštite od nasilničkog ponašanja kao hitan,
Porodični zakon (čl. 322) precizira da će se on urediti posebnimzakonom
Federacije (čl. 382).
2.3. Krivični zakon
Krivični zakon FBiH
13
, koji je stupio na snagu prije usvajanja
Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, ustanovio je određene sankcije
vezane za radnje nasilja u porodici, mahom definisane u čl. 6 Zakona
o zaštiti od nasilja u porodici, određujući ih kao krivično djelo.
Slijedeći navedeno, KZFBiH u svojim odredbama (Glava XX:
Krivična djela protiv braka, porodice i mladeži) unutargrupnog objekta
krivično-pravne zaštite utvrđuje i krivična djela protiv porodice gdje,
pored ostalih, spada i nasilje u porodici (čl. 222).
S ciljem poštivanja neophodnosti određenja zakonskog bića krivi-
čnog djela Zakon sadrži i definiciju porodice odnosno njenih članova
(čl. 2, st. 20).
14
13
Krivični zakon FBiH je objavljen u „Službenim novinama FBiH“, br. 36/03
14
Članovi porodice u smislu ovog zakona su: bračni i vanbračni drug, bivši bračni
i vanbračni drug, krvni srodnik u pravoj liniji, usvojitelj i usvojenik, rođak u pobočnoj
liniji zaključno s trećim stepenom i srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno.
Proširenje pojma porodice, izvan kruga osoba koje su obuhvaćene Porodičnim
zakonom (čl. 2), uslovljeno je specifičnom prirodom svrhe ove inkriminacije.
211 PREGLED
Utvrđenim odredbama, u čl. 222, krivično djelo nasilje u porodici,
čiji učinitelj, kao i pasivni subjekat djela (žrtva), može biti isključivo član
porodice, pored osnovnog, ima pet teže kvalifikovanih oblika djela.
Prema odredbi stava 1, osnovni oblik djela postoji u slučaju kad
učinitelj nasiljem, drskimili bezobzirnimponašanjemugrožava mir, tjelesnu
cjelovitost ili psihičko zdravlje članova svoje porodice.
Navedenomodredbompod nasiljemu porodici podrazumijevaju se
različiti oblici fizičkog, psihičkog, emocionalnog i duhovnog nasilja, koji
dovode do ugrožavanja mira, tjelesnog integriteta ili duševnog zdravlja
pasivnog subjekta (žrtve).
Seksualno nasilje, često prisutno kod pobrojanih oblika nasilja, ne
bi se moglo obuhvatiti ovom inkriminacijom zato što je inkriminisano
krivičnim djelima iz grupe protiv spolne slobode i morala.
Radnja nasilja je alternativno određena, i to kao: nasilje; drsko
ponašanje; bezobzirno ponašanje.
Nasilje se najčešće ogleda u primjeni fizičke sile, na primjer udaranje,
guranje, šamaranje, čupanje za kosu, nanošenje lakših tjelesnih povreda.
Pored navedenog, radnja nasilja, koje nikad ne predstavlja jedan izolovani
akt odnosno oblik nasilja, može se sastojati i u činjenju psihičkog, emocio-
nalnog ili duhovnog nasilja kojim se narušava mir, tjelesna cjelovitost
ili duševno zdravlje članova porodice. „Nasilje postoji ne samo kad je
okrenuto prema ljudima, već i kad je usmjereno prema stvarima na
način da nasilničke postupke, pasivni subjekt, tj. član obitelji, osobno
doživljava kao prisilu i kao zlo“ (Tomić, 2007: 140).
Drsko ili bezobzirno ponašanje, u smislu ovog djela, obuhvatalo bi
svako ponašanje koje u većoj mjeri odstupa od uobičajenog ponašanja
u porodičnim odnosima, na primjer vrijeđanje, prijetnja, netrpeljivost,
nipodaštavanje i drugi grubi i izrazito netolerantni oblici ponašanja
neprimjereni uobičajenoj komunikaciji i poštivanju uhodanih vrijednosti
života u porodici.
Za osnovni oblik nasilja u porodici propisana je novčana kazna ili
kazna zatvora do jedne godine.
Odredbomstava 2 propisan je prvi teži oblik krivičnog djela nasilja
u porodici, koji postoji ako se krivično djelo učini prema članu porodice s
kojimučinitelj živi u zajedničkomdomaćinstvu. Činjenjemovog krivičnog
djela prema najužemčlanu porodice – bračnomili vanbračnompartneru,
djeci ili roditeljima, učinitelj istovremeno narušava i ugrožava egzistenciju
i integritet same porodice kao društvene grupe.
Za ovaj teži oblik porodičnog nasilja propisana je novčana kazna ili
kazna zatvora do tri godine.
Odredbomstava 3 propisan je drugi teži oblik krivičnog djela nasilja
u porodici koje postoji ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stavova
1 i 2 upotrijebljeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo prikladno da
teško povrijedi tijelo ili naruši zdravlje čovjeka.
Usmislu ove odredbe pod oružjemse podrazumijeva različito vatreno
i hladno oružje, dok pojam „opasno oruđe“ obuhvata sredstva koja su
po svojoj namjeni predviđena za obavljanje određenih poslova, ali su
po svojoj prirodi takva da istovremeno mogu poslužiti i za nanošenje
teške tjelesne povrede ili prouzrokovanje smrti čovjeka. Ta oruđa su
na primjer sjekira, vile, ašov, lopata, čekić i sl. Pod „drugim sredstvima“
prikladnim da teško povrijede tijelo ili naruše zdravlje žrtve mogu se
navesti na primjer kamen, staklena flaša, bejzbol ili golf palica i slično.
Za ovaj oblik krivičnog djela propisana je kazna zatvora od tri
mjeseca do tri godine.
Odredbom stava 4 propisan je teži oblik krivičnog djela nasilja u
porodici koji postoji ako je krivičnim djelom iz stava od 1 do 3 član
porodice teško tjelesno ozlijeđen ili mu je zdravlje teško narušeno, ili
ako su prethodna tri oblika porodičnog nasilja učinjena prema djetetu
ili maloljetniku.
Kod ovog oblika krivičnog djela krivična odgovornost učinitelja za
posljedice, posebno kad je žrtva dijete ili maloljetnik, s obzirom na to
da takvo nasilje može ugroziti njihov psihofizički razvoj sa negativnim
posljedicama na dalji proces odrastanja i socijalizacije mlade osobe,
rješava se prema pravilima o odgovornosti za težu posljedicu.
Za ovaj oblik nasilja u porodici propisana je kazna zatvora od jedne
do pet godina.
Odredbom stava 5 krivično djelo nasilja u porodici postoji ako je
izvršenjem nekog od krivičnih djela iz stava 1 do 4 prouzrokovana smrt
člana porodice. Za postojanje ovog krivičnog djela nevažno je da li je
smrtna posljedica nastupila kao rezultat djelovanja počinitelja ili je do
posljedice došlo uslijed aktivnosti same žrtve. Tako na primjer ovaj oblik
krivičnog djela postoji u svim slučajevima gdje je smrtna posljedica
nastala pri pokušaju žrtve da se spasi od nasilja ili kada žrtva, nemoćna
da se sama zaštiti od nasilja, izvrši suicid.
212 PREGLED
213 PREGLED
Za ovaj oblik nasilja u porodici propisana je kazna zatvora od dvije
do petnaest godina.
Odredbom stava 6 propisan je najteži oblik krivičnog djela nasilja
u porodici, a čini ga onaj ko usmrti člana porodice kojeg je prethodno
zlostavljao. Ovaj najteži oblik nasilja u porodici predstavlja takođe jedan
oblik teškog ubistva, koji je zbog specifičnosti učinitelja i žrtve i njihovog
međusobnog odnosa obuhvaćen ovominkriminacijom. Žrtva djela je član
porodice kojeg je počinitelj prethodno zlostavljao, pod čim bi trebalo
podrazumijevati sve radnje obuhvaćene osnovnim oblikom djela.
Za ovaj najteži oblik nasilja u porodici propisana je ista kazna kao
i za ostale oblike teških ubistava, zatvor najmanje deset godina ili kazna
dugotrajnog zatvora.
3. Zaključak
Danas je u svijetu opšteprihvaćen stav da nasilje u porodici pred-
stavlja kršenje ljudskih prava. Stoga svaki član porodice, zasebno, ima
pravo, pored zaštite od različitih oblika nasilja u društvu, na zaštitu od
nasilja u porodici.
U FBiH zaštita od nasilja u porodici normirana je posebnim
zakonodavstvom. Prve konkretne aktivnosti u pružanju institucionalizovane
zaštite od nasilja u porodici poduzete su donošenjem Zakona o zaštiti
od nasilja u porodici, kao i unošenjemjednog broja odredaba koje omogu-
ćavaju zaštitu od nasilja u Porodični zakon FBiH. Krivični zakon FBiH
takođe normira nasilje u porodici, određujući ga kao krivično djelo koje
se uglavnom, posebno kvalifikovani oblici krivičnog djela nasilja u
porodici, sankcioniše zatvorskom kaznom.
U širem smislu, prema normativnom određenju nasilja po osnovu
spolne pripadnosti, gdje se u isti odnos stavlja zaštita od nasilja u „pri-
vatnom“ i „javnom“ životu, i Zakon o ravnopravnosti spolova, koji je
donesen na nivou BiH, može se vezati za jedan segment porodičnog nasilja
koji se najčešće naziva bračno odnosno partnersko nasilje.
Normativno uređenje zaštite od nasilja u FBiH, kojim je izričito
propisano da je nasilje u porodici krivično djelo, u praktičnoj primjeni
obilježeno je nizom različitih problema. Tako na primjer primjena
odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u porodici još uvijek nije praktično
zaživjela, jer su primjeri izricanja zaštitnih mjera, čiji je cilj što hitnija
zaštita žrtve, od strane sudova za prekršaje veoma rijetki. Ovo zbog toga
što je dosljedno provođenje izrečenih zaštitnih mjera u praksi gotovo
nemoguće, koliko zbog nepostojanja odgovarajućih institucija za zaštitu
i pružanje pomoći žrtvi nasilja toliko i zbog nemogućnosti primjene
obaveznog liječenja i tretmana nasilnika, ali i zbog nepostojanja fondova
za privremenu pomoć žrtvi nasilja.
Kako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, kao ni odgovarajući prateći
propisi, ni u jednoj odredbi ne govori o tome gdje udaljiti nasilnika, žrtva
nad kojom je učinjeno nasilje, većinom majka s djecom, izmješta se iz
kuće ili stana, čime se dodatno traumatizira.
Zaštitna mjera zabrana približavanja žrtvi nasilja, koja se rijetko
izriče, u praksi se pokazala nedovoljnom garancijom u sprječavanju
ponovne viktimizacije, što je takođe jedan od razloga da se žrtve, zbog
sigurnosti, najčešće izmještaju u skloništa čija je adresa nepoznata. Ni
ovaj oblik zaštite žrtvi ne pruža punu sigurnost, jer, u našim uslovima,
nasilnik često otkrije njezino mjesto boravka, što ima za posljedicu,
pored izmještanja žrtve u drugu sigurnu kuću, i ugrožavanje sigurnosti
osoblja koje radi u skloništima.
Činjenica da se skloništa na području FBiH, još uvijek, najvećim
dijelom finansiraju iz inostranih fondova, kojih je sve manje, upućuje na
mogućnost zatvaranja ovih ustanova ako država ne definiše jedinstven
način njihovog organizovanja i finansiranja.
Provođenje zakonskih odredaba u zaštiti od nasilja u porodici, pored
navedenog, dodatno usložnjava i sljedeće: nepostojanje dužeg iskustva
i sudske prakse u provođenju, posebno odredaba Zakona o zaštiti od
nasilja u porodici; nedovoljna edukacija svih učesnika u provođenju propisa
iz ove oblasti; nedovoljna kadrovska i materijalna osposobljenost centara
za socijalni rad; nedovoljna medijska promocija legislative kojom se
reguliše oblast nasilja u porodici, kao i nedovoljna preventivna aktivnost,
posebno obrazovnih institucija u sprječavanju nasilja u porodici; neus-
postavljen sistem koordinacije između sudstva, policije i centara za
socijalni rad; nepostojanje jedinstvene baze statističkih podataka i slično.
Sve pobrojano ukazuje na niz problema i nesnalaženja, koji su,
pored nepostojanja dugoročnih rješenja, izazvani nekomplementarnostima
u odnosu na postojeće zakone i raspoložive kapacitete za njihovo pro-
vođenje. Stoga je, u ovakvim uslovima, bez jasne državne strategije
214 PREGLED
nerealno od nevladinog sektora očekivati da preuzme cjelokupni proces
rehabilitacije i zaštite žrtava, kao i pronalaženje trajnih rješenja.
Prevencija nasilja u porodici zahtijeva neophodnost provođenja
posebno edukativne kampanje sa ciljem upoznavanja javnosti da nasilje
u porodici predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava, uz naglasak da
se država potpisivanjem više međunarodnih dokumenata i sporazuma
obavezala na poduzimanje mjera njegovog sprečavanja. Ovo tim prije
što iskustva različitih zemalja govore da se bez ozbiljne intervencije i
angažmana države, ali i nevladinog sektora, posebno ženskih organizacija,
ne mogu postići zadovoljavajući rezultati u dugoročnom smanjenju
njegove rasprostranjenosti. Stoga efikasna pravna zaštita od nasilja u
porodici čini osnovni preduslov ne samo primarne nego i sekundarne
prevencije ovog društvenog problema.
Literatura
1. Ajduković, M., Pavleković, G. (Ur) (2000): Nasilje nad ženom
u porodici, Društvo za psihološku podršku, Zagreb.
2. Četvrta svjetska konferencija o ženama (1995). Pekinška dekla-
racija, u: Međunarodna dokumenta, Gender centar FBiH, Sarajevo.
3. Gidens, E. (2003): Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd.
4. Gil, D. (1973): Violence against Children, in: Hans Peter Dreitzel
(ed.): Childhood and Socialization, Macmillan, London, pp. 111-137.
5. Killen, K. (2001): Izdani, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb.
6. Milić, A. (2007): Sociologija porodice, Čigoja, Beograd.
7. Nikolić – Ristović, V. (2008): Preživjeti tranziciju, Službeni glasnik,
Beograd.
8. Nowakowska, U. (1999): Violenece against Women: International
Standards, Polish Reality, Journal of Communists Studies and Transition
Politics, 1, pp.41-63.
9. Open Society Institute (2006): Nasilje nad ženom – Je li vlastima
u BiH stalo – pregled činjenica, Sarajevo.
10. Parlament FBiH(2003): Krivični zakon FBiH, „Sl. novine FBiH“,
br. 36/03.
215 PREGLED
11. Parlament FBiH (2005): Porodični zakon FBiH, „Sl. novine
FBiH“, br. 35/05.
12. Parlament FBiH (2005): Zakon o zaštiti od nasilja u porodici,
„Sl. novine FBiH“, br. 22/05.
13. Parlamentarna skupština BiH (2003): Zakon o ravnopravnosti
spolova, u: „Sl. glasnik BiH“, br. 16/03.
14. Petrović, B., Meško, G. (2008): Kriminologija, Pravni fakultet,
Sarajevo.
15. Preporuke REC-a (2002): 5 Odbora ministara državama člani-
cama o zaštiti žena od nasilja, u: Međunarodni dokumenti, Gender centar
FBiH, Sarajevo.
16. Tomić, Z. (2007): Krivično pravo II, Pravni fakultet, Sarajevo.
17. UN (1979): Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije
žene, u: Čitanka ljudskih prava, (2001), Centar za ljudska prava, Sarajevo.
18. Unicef (1999): Women in Transition, The MOONEE Project
CEE/CIS/Baltics, Regional Monitoring Reports, No. 6., Florence,
UNICEF Internationale Child Development Center.
19. WHO(2002): The Toronto Declaration on the Global Prevention
of Elder Abuse. World Health Organization, Geneva.
216 PREGLED
217 PREGLED
UDK 371 (497.15) "1918/1941"
Nusret Kujraković
ODNOS BOŠNJAKAPREMADRŽAVNOM
ŠKOLSKOM SISTEMU BOSNE I HERCEGOVINE
IZMEĐU DVASVJETSKARATA
THEATTITUDE OF BOSNIAKS TOWARDS STATE
SCHOOLSYSTEM OF BOSNIAAND HERZEGOVINA
BETWEEN THE TWO WORLD WARS
Sažetak
Ovaj rad bavi se pitanjemodnosa Bošnjaka prema državnomškolskom
sistemu Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata. Istražena su
sociološka obilježja bosanskohercegovačkog društva i Kraljevine Jugo-
slavije u čijemje sastavu bila Bosna i Hercegovina u periodu između dva
svjetska rata (1918-1941). UKraljevini Jugoslaviji Bošnjaci su bili građani
drugog reda. Razbijena je teritorijalna cjelovitost Bosne, a nad Bošnjacima
je počinjen ekonomski genocid putemnepravedne agrarne reforme. Nova
država postaje okvir za realizaciju velikosrpske hegemonije. Bošnjaci su
nacionalno negirani i smatrani vjerskomskupinom, kulturno omalovaža-
vani i odstranjeni iz upravnog državnog administrativnog aparata, iz
sudstva, finansija, željeznica, vojske, policije, privrede itd. Kraljevina
je vodila neravnopravnu školsku politiku. Kraljevina je iskoristila prirodne
resurse i bogatstvo BiHza razvoj drugih dijelova zemlje. Najnerazvijenije
i najzapostavljenije su bile bosanske banovine!
Ovakva pozicija Bošnjaka određuje njihov odnos prema državi i
njenom školskom sistemu. Svaki objektivan znanstvenik, pri istraživanju
i ocjenjivanju ovog razdoblja, ovo mora uzeti u obzir i na tome zasnivati
svoju interpretaciju i znanstvene zaključke.
Lažna je i neznanstvena teza da Bošnjaci ne cijene škole i obrazo-
vanje. Centralna državna vlast je, kroz školski sistem, promovirala srpski
hegemonizam, pravoslavlje i svetosavsku tradiciju. To su osnovni razlozi
218 PREGLED
negativnog odnosa Bošnjaka prema takvim školama. Zvanični podaci
o pismenosti Bošnjaka u tom razdoblju trebaju se uzeti sa rezervom, jer
država nije priznavala pismo arebicu koju je poznavao dobar broj Bošnjaka.
Odnos Bošnjaka prema državnim školama postupno se mijenjao
zahvaljujući uklanjanju štetnih rješenja po Bošnjake.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina/Kraljevina Jugoslavija, Bošnjaci,
država, odnosi, školski sistem, školovanje, obrazovanje
Summary
This article deals with the issue of Bosniak attitude towards the state
school system of Bosnia and Herzegovina between the two world wars.
It investigates the sociological characteristics of B&Hand the Kingdomof
Yugoslavia of which Bosnia and Herzegovina was a part in the period
between the two world wars (1918-1941). In the Kingdom of Yugoslavia,
Bosniaks were second-class citizens. The territorial integrity of Bosnia
was broken and economic genocide was committed against Bosniaks by
the unjustified agrarian reform. The new state became the framework
for the implementation of Greater Serbian hegemony. Bosniak nationality
and culture were denied. They were considered a religious group and
removed from the state administrative apparatus, the judiciary, financial
sector, railways, military, police, economy, etc. The Kingdom pursued
an unfair school policy. The Kingdom used the natural resources and
wealth of B&H to develop other parts of the country. Territorial parts
of B&H (so-called banovine) were the most underdeveloped.
This position of Bosniaks in the newstate determined their relationship
to the state and its school system. Any objective scientist, researching
and evaluating this period, must take this fact into account. His/her
interpretation and scientific conclusions must be based on the above
mentioned fact.
That Bosniaks do not appreciate schools and education is a false
and unscientific thesis. The central government authority promoted Serbian
hegemony, Orthodoxy and Serbian tradition through the school system.
These are the basic reasons for the Bosniak negative relationship
to such kind of schools. Official data on Bosniak literacy in this period
should be taken with a grain of salt, because the state did not recognize
219 PREGLED
the so-called Arebica alphabet, which was known by a good number of
Bosniaks. Their relationship to state schools was gradually changing
as a result of the removal of these harmful solutions for the interests
of Bosniaks.
Key words: Bosnia and Herzegovina / Kingdom of Yugoslavia,
Bosniaks, state, relations, school system, schooling, education
Uvod
Sa sociološkog gledišta, društveni život Kraljevine Jugoslavije, u
čijemje sastavu bila i Bosna i Hercegovina, od nastanka 1. decembra 1918.
godine pa do raspada 1941. godine obilježava socijalna slojevitost društva,
nacionalna i vjerska podijeljenost, ekonomska nerazvijenost i društvena
nestabilnost, nesporazumi oko unutrašnjeg uređenja države, zategnuti
međunacionalni odnosi, teške kulturno-prosvjetne prilike i velika nepis-
menost stanovništva, pravni partikularizam, nestabilne političke prilike,
neravnomjerna razvojna ekonomska i neravnopravna školska politika,
zaoštravanje nacionalnog pitanja i jačanje separatističkih i hegemonističkih
hrvatskih i srpskih nacionalnih ideja, težak život radnika i seljaka, zaostalost
i nerazvijenost sela itd. Kraljevina je spadala u red najnerazvijenijih
evropskih država. Zemlja je bila izrazito agrarna sa nerazvijenom poljo-
privredom i industrijom.
Bosna i Hercegovina, kao dio Kraljevine SHS/Jugoslavije, dijelila je
identična sociološka obilježja koja se u Bosni i Hercegovini pojavljuju
u zaoštrenijoj formi s obzirom na njezin položaj u Kraljevini i ukupni
socijalni, ekonomski i kulturni stupanj razvitka.
1
Nastanak Kraljevine SHS/Jugoslavije „za Bošnjake je bio tragičan
čin“
2
s obzirom na njihov neravnopravan položaj i zatiranje njihovih
ekonomskih, nacionalnih i vjerskih prava. Nije postojala životna i imovinska
1
Usp. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998; Omer Ibrahimagić,
Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998; Grupa autora, Bosna
i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1998;
Kemal Hrelja, Kako je živio narod – Bosna i Hercegovina 1918-1941, Sarajevo,
1994; Jusuf Žiga, Savremeno bosansko društvo, hrestomatija, Sarajevo, 2007.
2
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, str. 57.
220 PREGLED
sigurnost, tako da je u periodu od 1918. do 1921. godine ubijeno 2.000
Bošnjaka od Srba a da nikada niko nije odgovarao. Paljevine, pljačke,
šikaniranja i ubojstva bili su naročito izraženi u godinama tzv. prevrata,
o čemu svjedoči i reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević u svom iskazu
Charlesu Rivetu, novinaru pariškog lista Temps, a dr. Korošec to stanje
označava kao „evropski skandal“.
3
U Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji, Bošnjaci su bili građani
drugog reda. Da se umanji njihova ekonomska i politička moć, razbijana
je teritorijalna cjelovitost Bosne, vladala je nacionalna neravnopravnost,
ekonomsko uništavanje Bošnjaka putem nepravedne agrarne reforme.
Nova država postaje okvir za realizaciju velikosrpske hegemonije, u kojoj
su Bošnjaci nacionalno negirani i smatrani vjerskomskupinom, kulturno
omalovažavani i odstranjeni iz upravnogdržavnogadministrativnogaparata,
iz sudstva, finansija, željeznica, vojske, policije, privrede itd.
4
Istinitost ovih navoda o neravnopravnomi teškompoložaju Bošnjaka
u Bosni i Hercegovini i muslimana u Kraljevini Jugoslaviji potvrđuju
anketni podaci koji su prikupljeni u organizaciji društva Gajret 1938.
godine, a koji su se odnosili na kulturno-prosvjetne i socijalno-ekonomske
prilike jugoslavenskih muslimana. Rezultati ove ankete, kao i izneseni
podaci o položaju muslimana u Jugoslaviji na konferenciji (kongresu)
muslimanske inteligencije početkom februara 1939. godine u Beogradu,
koji je raspravljao o gospodarskim, ekonomskim i socijalnim pitanjima,
pokazali su poraznu sliku općeg položaja muslimana u svim oblastima,
a naročito njegovog seoskog dijela.
5
Uperiodu od 1919. do 1939. godine u procesu agrarne reforme oduzeta
su od zemljovlasnika Bošnjaka i ustupljena zemljoradnicima Srbima
400.072 ha beglučkih zemalja i 775.233 ha kmetskih selišta (ukupno
3
Isto, str. 59.
4
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, 1993, str. 121-127, 135-145;
Položaj Muslimana u našoj državi u državnoj administraciji, Gajret, 1939, br. 4, str. 65.
5
Sažete rezultate ankete i kraći izvještaj o radu konferencije muslimanske inteli-
gencije u Beogradu, vidi: Ibrahim Kemura, Uloga Gajreta u društvenom životu Musli-
mana, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986, str. 242-246; Salih Ljubunčić, Naša muslimanska
stvarnost, kalendar Narodne uzdanice za 1940. godinu, str. 40-41; Gajret, XIX/1938, br.
2 , str. 24-38, Gajret, XIX/1938, br. 7-9 i 10, str. 78 i 166-179, i beogradska Politika,
br. 11020 od 2. II 1939, str.6, i br. 11021 od 3. II 1939. godine.
221 PREGLED
1.175.305 ha). Do 1941. godine zemljovlasnici su naplatili 67,4 posto,
a ostalo je nenaplaćeno 32,6 posto. Nova država FNR Jugoslavija nije
preuzela obaveze isplate tog duga prema Bošnjacima.
6
Bio je to smišljeni ekonomski genocid nad Bošnjacima, koji je proveo
državni aparat svojom pravnom regulativom koja je samo legalizirala
nasilnu pljačku i otimačinu zemlje od Bošnjaka koju su vršili Srbi.
7
Uzemljama koje su ušle u sastav nove državne tvorevine bilo je više
različitih školskih sistema. Utemeljne odrednice prosvjetne politike nove
države spada izrazita nemarnost u pogledu izgradnje školske mreže
osnovnih, srednjih i visokih škola, a posebno u Bosni i Hercegovini,
neravnomjerna teritorijalna izgradnja novih škola u odnosu na broj
stanovnika i njihovu nacionalnu pripadnost. Kraljevina Jugoslavija
vodila je neravnomjernu i neravnopravnu školsku politiku od svog
nastanka do raspada. To je najviše pogodilo Bosnu i Hercegovinu, jer
je ona ušla u novu državu s najmanje razvijenim školskim sistemom i
velikim nedostatkom osnovnih i srednjih škola. Znakovito je da nikada
nije vođena rasprava u Narodnoj skupštini ni u Ministarstvu prosvjete
o velikom nedostatku škola i nepismenosti stanovništva. Najveća nepis-
menost stanovništva bila je u Bosni i Hercegovini. Sukladno integralističkoj
i centralističkoj politici, vladajući politički krugovi pristupili su izmjeni
zatečenih školskih zakona i unifikaciji školskog sistema u zemlji 1924/25.
godine.
8
Navedeni socijalni i historijski ambijent i kontekst u Bosni i Herce-
govini (i Kraljevini Jugoslaviji) najviše štete nanio je muslimanima u
Kraljevini i bosanskimmuslimanima (Bošnjacima) u Bosni i Hercegovini,
koji su uskraćeni za dvije temeljne i primarne poluge razvoja: ekonomsku
moć i obrazovanje. Objektivna znanstvena analiza mora uzeti u obzir spo-
menuti historijski kontekst prilikom interpretiranja općenitog razvitka
bosanskih muslimana i njihovog odnosa prema državi i državnom škol-
skom sistemu u međuratnoj Bosni i Hercegovini.
6
Usp. Šaćir Filandra, nav. dj., str. 63-64, 98, i Kemal Hrelja, nav. dj., str. 86 i 114-119.
7
Usp. Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima, MAG,
Sarajevo, 1993. Ostanju bosanskohercegovačke poljoprivrede u tomperiodu opširnije
u: Kemal Hrelja, nav. dj., str. 33-198, i Ahmed Hadžirović, Sindikalni pokret u Bosni
i Hercegovini 1918-1941, Beograd, 1978, str. 13-100.
8
Mitar Papić, Školstvo u BiH 1918-1941, Sarajevo, 1984, str. 22-23.
222 PREGLED
Rasprave Bošnjaka o državnom školskom sistemu
Državna školska politika nije uspjela da uradi nešto više na izgradnji
više škola u zemlji, pa i u Bosni. Kraljevina je vodila neravnopravnu
školsku politiku, a od svih tadašnjih banovina najzapostavljenije su bile
bosanske banovine! Nešto više je učinjeno u oblasti modernizacije nas-
tavnog procesa. Izvjestan napredak koji je ostvaren, kada se uporedi sa
stvarnimpotrebama u Bosni i Hercegovini i sa stanjemu drugimdijelovima
zemlje, ipak nije udovoljio tadašnjim potrebama. Na ovakav razvoj
školske mreže u Bosni i Hercegovini i njeno slabljenje, kao i podređenu
bosansku poziciju, najveći utjecaj imao je ekonomsko-politički odnos
ostalih dijelova zemlje prema Bosni i Hercegovini, a posebno vladajućeg
režima, koji je zagovarao srpsku dominaciju u cijeloj zemlji. Razvijenija
mreža škola, a naročito otvaranje visokoškolskih ustanova u Bosni i Herce-
govini, mogla je zasmetati ostvarenju zacrtanih interesa vladajućeg režima.
Naravno, ne treba zaobići ni odgovornost tadašnjih domaćih vlasti koje
nisu učinile više u razvoju školskog sistema. I da zaključimo: „Prikaz
školstva u Bosni i Hercegovini predstavljen kroz broj osnovnih škola
u odnosu na broj stanovnika i u odnosu na veličinu prostora, te kroz obu-
hvaćenost upisom djece dospjele za školovanje govori o zapostavljenosti
Bosne i Hercegovine u odnosu na takvo stanje u državi kao cjelini.“
9
To je dovelo do toga da je bosanskohercegovačko stanovništvo naj-
nepismenije u Kraljevini Jugoslaviji a da su Bošnjaci, po zvaničnim
statističkim podacima, najnepismeniji.
10
Ipak, treba istaknuti jednu veoma važnu činjenicu koja se odnosi na
pismenost Bošnjaka. Dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu
i uvođenje latiničnog pisma kao mjerila pismenosti (kasnije i u Kraljevini
Jugoslaviji) Bošnjaci su postali u evropskomsmislu riječi najnepismeniji
narod u Bosni. „Ova konstatacija“, ističe Ibrahim Kemura, „ima svoje
opravdanje samo pod uslovom da ne uzmemo u obzir arapsko pismo i
poznavanje orijentalnih jezika. Naime, pod osmanskomvlašću Muslimani
9
Kemal Hrelja, nav. dj., str. 203.
10
Isto, str. 40. Opismenosti stanovništva BiHvidi također: Đorđe Pejanović, Stanov-
ništvo, školstvo i pismenost i krajevima bivše Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1938,
str. 23-27.
223 PREGLED
su se školovali u nižimvjerskimškolama – mektebima i srednjimškolama
teološkog tipa – medresama...“
11
Rijetki su narodi, naglašava Nijaz Šukrić, koji su u svojoj kulturnoj
povijesti doživjeli transformaciju tri pisma: bosančicu ili brzu ćirilicu
(srednjovjekovno slavensko pismo, stari tip ćirilice, brzopisna ćirilica,
bosančica), arebicu, latinicu i ćirilicu modernog doba. Bosančica, prvobitno
bosansko pismo, sačuvala se kod muslimana u osmanskom i austro-
ugarskom periodu, o čemu svjedoče pisma nekih članova porodica kao
npr. Čengić, Filipović, Hašimbegović i dr. Iz pisma Muhameda Čengića
vidi se da ga je mati naučila bosančicu, koja je služila za porodično dopi-
sivanje. O pismenosti bosanske muslimanke svjedoči i pismo Husnije
Filipović, koji kaže da ga je mati naučila bosančicu. Iz toga se da zaključiti
o onovremenoj pismenosti kako Bošnjaka tako i Bošnjakinja. Do masov-
nijeg opismenjavanja Bošnjaka i Bošnjakinja arebicomdolazi poslije prve
i druge islamske prosvjetne ankete (1910-1912), „dok je podučavanje
latinicom smatrano izlišnim i bespotrebnim jer se neće zapošljavati u
državnim službama, gdje je obvezno poznavanje ovog pisma. Tako je
došlo do toga da je dobar dio muslimanske sredine, koju sačinjavaju žene
bio pismen arebicom, a nepismen ćirilicom i latinicom“.
12
Pored tradicionalnih motiva, ipak ne treba smetnuti s uma i stanovitu
austrougarsku politiku u održavanju arebice kako bi se stvorila veća pod-
vojenost između Srba i Bošnjaka! U trećoj islamskoj prosvjetnoj anketi
(1921-1922) otupljena je oštrica otpora prijelaza sa arebice na latinicu/
ćirilicu uz niz objektivnih razloga. Potiskuje se arebica, a knjige i udžbenici
se pišu na latinici.
13
Može se zaključiti da statistički podaci o pismenosti
Bošnjaka i Bošnjakinja koji se temelje na latinično-ćiriličnom pismu u
razdobljuAustro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije ne odražavaju stvarno
stanje pismenosti bošnjačkog muslimanskog stanovništva, jer zanemaruju
tadašnju arebicu, koju je poznavao dobar dio Bošnjaka i Bošnjakinja.
11
Ibrahim Kemura, nav. dj. str. 19.
12
Nijaz Šukrić, Pobožnost i pismenost muslimanke, Glasnik Vrhovnog starješinstva
Islamske zajednice, 1980, str. 293. Također, Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od
najstarijih vremena do 1918. godine, odgovorni urednici Alija Isaković i Miroslav
Popadić, Veselin Masleša, OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1982, str. 108.
13
Nijaz Šukrić, nav. čl., str. 287-296.
Otkud da je Bosna i Hercegovina imala najmanje škola i bila naj-
zaostalija u pogledu pismenosti stanovništva i koji su determinirajući
faktori ovakvog stanja? Valjan odgovor na ovo pitanje zahtijeva interdis-
ciplinaran metodološki pristup, a to znači da treba uzeti u obzir politički
ambijent, nivo općeg ekonomskog, kulturnog i političkog razvoja jugo-
slavenskog, posebno bh. društva, u tom razdoblju. Vrlo je važan faktor
odnos državne vlasti prema kreiranju socijalnog i političkog ambijenta za
ravnopravan razvoj svih naroda i dijelova zemlje, a u konkretnomslučaju
prema razvoju školskog sistema i obrazovanja, jer je on bitna osnova
ukupnog napretka društva. Školski sistem imao je nesumnjivo veliki
utjecaj na pismenost stanovništva.
Bez uvida u ukupnost realnih socijalnih obilježja bosanskoherce-
govačkog i jugoslavenskog društva nije moguće donijeti ispravne i
znanstveno utemeljene zaključke. Drugačiji, filozofski, teorijski i metodo-
loški pristup, odveo bi nas u ćorsokak i na pogrešne odgovore. Da li su
Bošnjaci principijelno protiv školovanja i škola ili su imali otklon prema
određenom karakteru škola? Da li su oni velikodušno odbijali gradnju
škola od strane države? Kakve su bile njihove materijalne mogućnosti da
sami grade škole? Ovo su suštinska pitanja koja su se nametala ondašnjoj
obrazovanoj bošnjačkoj inteligenciji.
Odgovor na ova pitanja nije moguće dati bez uvida u ukupne eko-
nomske, političke, socijalne i kulturne prilike u cijeloj zemlji, a u Bosni
i Hercegovini posebno, kao i odnos vladajućih krugova prema Bošnjacima
i muslimanima u cjelini. Prethodno je istaknuto kakav je bio položaj Boš-
njaka. Na taj način moguće je shvatiti zašto je u muslimanskimmjestima
bilo najmanje škola, mada je država bila dužna da ih izgrađuje po
zakonima koje je sama donijela. U svjetlu ranije navedenih činjenica o
položaju muslimana u Kraljevini, a time i muslimana Bošnjaka u BiH,
i prikazanih socioloških obilježja treba sagledavati odnos Bošnjaka prema
državi i njezinom školskom sistemu, pa i slanju djece u te škole. Počesto
se podmetalo Bošnjacima da oni mrze škole i da ne vole školovanje i
obrazovanje. Bošnjačka inteligencija je raspravljala o gore navedenoj
problematici nastojeći utvrditi objektivne uzroke i ozbiljne konsekvence,
ali i doći do znanstveno utemeljenih odgovora na prisutne proturječnosti
i nedostatke. Slijedi prikaz rasprava, stavova i mišljenje pojedinih intelek-
tualaca.
224 PREGLED
225 PREGLED
Govoreći o poraznomstanju školstva u Bosni i Hercegovini i neravno-
pravnoj školskoj politici na štetu Bosne, Nafis Defterdarović, savremenik
tadašnjih zbivanja, odbacuje raširenu izmišljotinu da Bošnjaci, pogotovo
seljaci, neće škola iz vjerskih razloga i konzervativizma, kao da već
podignute državne škole u muslimanskim mjestima zjape prazne. Ali
stvarnost je sasvim drugačija i pokazuje „da muslimanski seljaci čekaju
decenijama na školu, čekaju godinama na učitelje, a učitelji na namješ-
tenje... nisu ni seljaci ni muslimani zauzeli sasvim negativan stav prema
školi i školovanim ljudima“.
14
Država bi morala otkloniti gore navedene nedostatke i, kako to
primjećuje Defterdarović, podvostručiti broj škola, razrednih odjeljenja,
nastavnika, broj godina školovanja i prilagoditi školu potrebama života
pa da možemo ispuniti osnovni uvjet za naš daljnji napredak u kulturnom,
ekonomskom i socijalnom pravcu.
Identična stajališta, kao Defterdarović, zastupao je i učitelj Jusuf
A. Hadžić.
15
Vrlo su interesantna zapažanja Huseina Dubravića koja opisuju
stanje 1938. godine, odnosno 20 godine poslije stvaranja nove države (1918-
1938). U tom periodu u Bosni i Hercegovini nije ostvaren značajniji
napredak u oblasti školstva i obrazovanja. Svjestan realnog stanja, služeći
se objektivnim znanstvenim pristupom, Dubravić je naglasio sljedeće:
„Drugim riječima, naša je Herceg-Bosna u školama jako prikraćena
i oštećena“ iz budžetskih razloga, „ali iz istih razloga nije nimalo poš-
teđena u podavanju poreza državi. Po visini poreza i po načinu ubiranja
ona je došla u prvi red, ali se njoj nije vraćalo istommjeromkao drugima,
nego su drugi krajevi na naš račun (za naše doprinose) podizali sebi
prosvjetne zavode... Kod nas ima srezova sa 5, 6 ili 7 osnovnih škola,
pa se ne može postići ni polovičan uspjeh 50 posto analfabeta. I dok mi
ovako kuburimo i bolujemo zbog silne oskudice narodnih osnovnih škola,
dotle se u drugim krajevima i banovinama pokreće pitanje više osnovne,
proširene nastave“.
16
14
Nafis Defterdarović, Bosna i Hercegovina u mraku, Putokaz, br.1-2-3, Zagreb,
1939, str. 274-275. Isto u Putokaz, književnohistorijska monografija, priredili Muhidin
Džanko i Esed Karić, JU Javna biblioteka Alija Isaković, Gradačac, 2006, str. 379-401.
15
Jusuf A. Hadžić, Školstvo i pismenost u Bosni i Hercegovini, Novi Behar, XIII/
1939, br.11-12, str. 133-138.
16
Dubravić Husejn, Žalosno stanje bosanskih muslimana na prosvjetnom polju,
Novi Behar, XII/1938-39, br. 15-19, str. 170.
226 PREGLED
Dubravić osuđuje pokrenuta pitanja na kongresu Jugoslavenskog
udruženja učitelja da se uvede osmorazredna škola i umnože osnovne
škole dok u Bosni vladaju navedene prosvjetne prilike. Pita se zašto je
Bosna i Hercegovina na zadnjem mjestu, a iz nje se izvoze milioni pro-
izvoda? Osim toga, najmanje škola je po muslimanskim selima, a to je
taktika još od Austrije. Škole su se pravile najviše tamo gdje nije bilo
muslimana, a tako je i danas. Danas ima barem hiljadu muslimanskih
sela bez škole, pa bi procent nepismenosti u selima iznosio 90-95 posto.
U uzroke takvom stanju treba dodati i agrarnu reformu, koja je oštetila
oko 40 hiljada muslimana, a najmanje 10 hiljada upropastila! Pretekla
nas je i Crna Gora i Vardarska banovina!
Ujednomsvomranijemradu iz 1937. godine Dubravić upozorava na
neodgovarajuću prosvjetnu politiku Kraljevine prema Bosni, pogotovo
vezano za izgradnju škola na selima: „U muslimanskim selima vrlo je
malo osnovnih škola. Tome je uzrok i nerazumijevanje naših ljudi o ulozi
škole, ali je najviše tome krivice na onim faktorima, koji određuju: gdje
treba podići škole. Ti faktori, došli na svoj položaj iz sela, gledaju da
podignu škole u onim selima, u kojima oni imaju najveći interes. Tako-
zvana školska geometrija, koju je bio provodio Šćepan Grđić, i danas
vrijedi u nekim banovinama. I mi muslimani, ako se budemo uzdali u
podizanje škola u našimselima od strane vlade i Države, čekaćemo decenije
na to osnovno pravo svoje.“
17
Zanimljiv je njegov prijedlog kako da se nadiđu problemi nedostatka
osnovnih škola u muslimanskim selima. Dubravić vidi izlaz u reformi
postojećih mekteba i predlaže sljedeće: da se u svim mjestima u kojima
nema osnovne škole uvede nastavna građa za I i II razred osnovne škole,
i to prije podne vjerski, a poslije podne svjetovni predmeti (čitanje, pisanje
i račun), da se uvede zakonsko obavezno pohađanje mekteba po Zakonu
o osnovnimškolama, da Ulema-medžlis sačini nastavni plan, da se mektebi
urede kao škole prema važećimstandardima, da se osnuju školski odbori
kao u osnovnim školama, da se organizira pedagoški tečaj za svršenike
darul-muallimina kako bi se osposobili za svjetovne predmete, da se prema
potrebi ovih reformiranih mekteba, odnosno kombiniranih osnovnih
17
Husejn Dubravić Đogo, Prosvijetlimo naše selo! - Pomozimo sami sebi, Novi
Behar, XI/1937, br. 1-2, i Bosanske muslimanske rasprave, hrestomatija VI, priredio
Enes Karić, Sarajevo, 2003, str. 41.
227 PREGLED
škola, organizira nastava na Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, da
Vakufsko-mearifski sabor osigura sredstva za ovu reformu i da se mektebski
nastavnici pristojno nagrade.
Učitelj Ahmet Omerhodžić je predlagao drukčije rješenje. On se
zauzimao za pokretanje akcije za prosvjećivanje muslimana, formiranje
prosvjetnih odbora po selima i gradovima i da akciju vode Gajret i Narodna
uzdanica. Ne može se, veli on, „dozvoliti da dvije trećine naše djece ne
pohađa osnovne škole“.
18
Analizirajući kulturno-prosvjetno stanje muslimanskog sela, Bakir
Badnjević je istakao akutni problem nedostatka škola i slabo školovanje
učeničke populacije, a naročito ženske djece.
19
U kontekstu navedenog stanja školske mreže u BiH mora se per-
cipirati, interpretirati i sagledavati pitanje velike nepismenosti bosansko-
hercegovačkog stanovništva.
Analizirajući katastrofalnu nepismenost bosanskog stanovništva,
Nafis Defterdarović dao je sljedeći odgovor: „Uzroci ovakvom velikom
broju nepismenih žena i muškaraca naročito u Bosni i Hercegovini leže
u malombroju škola, u njihovoj velikoj udaljenosti, u malombroju učitelja,
u teškimekonomskimi socijalnimprilikama najvećeg dijela našeg svijeta,
u nejednakosti trajanja nastave, u nepravednoj prosvjetnoj politici
prema pojedinim pokrajinama, u malenom broju analfabetskih tečajeva
organiziranih od strane države i u pomanjkanju privatne inicijative.“
20
Također, 1938. godine Dubravić ističe da je od svih devet najnepis-
menija Vrbaska banovina sa oko 70 posto nepismenog stanovništva, i
pored toga što je veoma bogata rudnicima i šumama, a ipak zaostaje za
kamenitom Zetskom i Vardarskom banovinom! Na cijelom području
BiHvlada nepismenost oko 60 posto, tako da za 20 godina od ujedinjenja
Bosna „nije napredovala u prosvjeti onako kako su napredovale druge
banovine“.
21
Na nepismenost stanovništva, po viđenju H. Dubravića, utjecali su
sljedeći određujući faktori: nedostatak osnovnih škola u muslimanskim
selima, i zato je nepismenost preko 90 posto! To je glavni razlog opće
18
Ahmet Omerhodžić, Novi Behar od 15. februara 1937. godine.
19
Bakir Badnjević, Moji utisci sa bosanskog sela, Putokaz, 1939, br. 1-2-3, str. 280.
20
Nafis Defterdarović, nav. dj., str. 268.
21
Husejn Dubravić, Žalosno stanje bosanskih muslimana na prosvjetnom polju,
Novi Behar, XII/1938-39, br. 15-19, str. 170.
228 PREGLED
zaostalosti Bošnjaka u prosvjeti i kulturi. U gradovima postoje osnovne
škole, ali je razmjer broja bošnjačkih učenika neodgovarajući, djelomično
i zbog toga što je agrarna reforma osiromašila i upropastila na stotine
bošnjačkih gradskih porodica i hiljade ih je ostalo bez glavnog prihoda!
Po mišljenju H. Dubravića, selo je manje oštećeno agrarnom reformom i
budućnost Bošnjaka zavisi od napretka muslimanskog sela u kojemtreba
prioritetno graditi škole.
22
Analizirajući ukupnost stanja Bošnjaka pred sam početak Drugog
svjetskog rata, Salih Ljubunčić naglašava činjenicu da su Bošnjaci mate-
rijalno i privredno najslabiji zbog agrarne reforme i općeg osiromašenja
muslimanskog stanovništva, posebno gradskog. Razlog većoj nepismenosti
bošnjačkog stanovništva vidi u nedostatku osnovnih i viših općeo-
brazovnih i stručnih škola u bošnjačkim mjestima. Ljubunčić odbacuje
navode da su za takvo stanje krivi samo muslimani, jer navodno neće da
rade, ili neće školske prosvjete. „To se nažalost često čuje, ali to ne odgovara
pravom stanju. Muslimani su željni rada i sposobni za nj. Oni su uvijek
cijenili prosvjetu i radili oko nje. Ako je bilo protivljenja prema prosvjeti,
onda to nije bilo radi istinske prosvjete, već radi tendencija koje su se
otvoreno ili prikriveno unosile u škole i školsku obuku. Tako je pitanje
udžbenika u našim školama, posebno u osnovnim, aktuelan problem,
s kojimse muslimani s razlogombave od osnutka Jugoslavije. Isto se odnosi
i na sam postupak u obuci.“
23
Na temelju spomenutih anketnih podataka o položaju muslimana,
društvo Gajret usvojilo je rezoluciju u julu 1938. godine u kojoj se izražava
manjak škola i hitna potreba njihovog otvaranja po muslimanskimselima,
kako bi se suzbila nepismenost i privredno ojačalo bosansko muslimansko
selo.
24
Islamska zajednica je također konstatirala nedostatak i nerazvijenost
školske mreže u međuratnom periodu u Bosni i Hercegovini i problem
unošenja uvredljivih tekstova u školske udžbenike, te je, sukladno
22
Usp. Husejn Dubravić Đogo, Prosvijetlimo naše selo! - Pomozimo sami sebi, Novi
Behar, XI/1937, br.1-2.
23
Salih Ljubunčić, nav. čl., str. 41.
24
Ibrahim Kemura, nav. dj., str. 243, i Gajret, XXI/1940, br.7-9, str. 159.
229 PREGLED
tome, vodila kampanju u prilog podizanja škola i školovanja bošnjačke
muške i ženske djece.
25
Pored nedostatka škola, koji je izrazito negativno utjecao na mogućnost
školovanja i pismenost Bošnjaka, još je jedna činjenica imala iznimno
važnu ulogu. Cjelokupan školski program, udžbenici i nastavni planovi
državnih škola, propagirao je i agresivno nametao pravoslavlje i svetosavsku
tradiciju, baš kao što je za vrijeme austrougarske vladavine preferirano
katoličanstvo. Ovu činjenicu posvjedočuju i napori Islamske zajednice
da se izvrši revizija udžbenika osnovnih i srednjih škola i eliminiraju
nepodesni sadržaji iz školskih udžbenika tokom istraživanog perioda.
Naime, „Uudžbenicima osnovnih i srednjih škola nalazi se gradivo
koje po svojoj sadržini i kakvoći ne spada u svjetovnu obuku. To je gradivo
manje-više vjerske prirode i spadalo bi u udžbenike za vjeronauku dotične
vjeroispovijesti.“
Zato se kod bošnjačke javnosti, naročito kod običnih ljudi, stvorio
utisak i uvriježilo mišljenje da su to „švapske“, „kaurske“, „vlaške“ škole
i da muslimani ne treba da ih pohađaju. Škole su percipirane kao mjesta
„povlašenja“, brze asimilacije Bošnjaka i gubitka nacionalnog identiteta,
pa čak i kao uzrok vjerske indiferentnosti i moralne iskvarenosti. Snagu
takvommišljenju davala je i praksa tadašnje školovane muslimanske inteli-
gencije. To je rezultiralo stanovitimi kontinuiranim, ali protokomvremena
sve slabijim otporom Bošnjaka i averzijom prema takvim školama.
25
Udopisima Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, Vakufske direkcije i Ulema-
medžlisa, koji su upućivani nižim organima IZ-a od 1918. do 1941., zatraženo je da
se, shodno ustavnim obavezama i potrebama današnjice, a radi napretka Bošnjaka,
pobrinu oko upisa što većeg broja bošnjačke muške i ženske djece u osnovne i srednje
škole, zatim izgradnje škola i suzbijanja nepismenosti. Opširnije vidi: Vakufski mearifski
saborski odbor, dopis br. 7082/19 od 28. 5. 1919. i okružnica od 30. 6. 1918. br. 10421/18;
dopis Ulema-medžlisa br. 2239/36 od 20. 5. 1936., a pozivajući se na raspis od 22. 4.
1935. br. 3713/34; raspis Ulema-medžlisa br. 4906/39 od 10. 6. 1939. godine; raspis
Ulema-medžlisa br. 3713/34; dopis Ulema-medžlisa br. 4078/40 od 13. 5. 1940; dopisi
Vakufske direkcije br. 8.055/40 od 16. 5. 1940., br. 20388/37 (navedeni akti dostupni
su u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu). Oakciji opismenjavanja koju je vodila
Islamska zajednica vidi: Fehim Spaho, Pismenost, kalendar Narodna uzdanica za
1940. i Glasnik IVZ, 1940, br. 1, str.4-5; Rezultati borbe oko suzbijanja nepismenosti u
našim krajevima, Narodna pravda, br. 16, 26. 6. 1940, str.7; Suzbijanje nepismenosti,
Narodna pravda, br. 29 od 27. 9. 1940, str. 3.
230 PREGLED
Taj otpor je usmjeren ne protiv obrazovanja uopće, nego protiv
određene vrste obrazovanja, i može se smjestiti u okvire opće borbe za
ugrožena nacionalna prava bošnjačkog naroda u jugoslavenskomrazdoblju
bosanske povijesti. A Bošnjacima je podmetana nesklonost prema
školovanju i prosvjećivanju, kao što smo naveli. Sklonost Bošnjaka prema
obrazovanju i prosvjećivanju najbolje dokazuje činjenica o obrazovanju
u mektebima. Tu je daleko veći broj učenika i manja razlika u broju
muške i ženske djece. Tako je npr. u 1931/32. školskoj godini u svim
mektebima u Bosni i Hercegovini bio 22.441 učenik i 21.337 učenica,
a 1934/35 školske godine 21.778 učenika i 21.502 učenice. Da su državne
osnovne škole bile drukčije uređene, zasigurno broj bošnjačke djece u
njima ne bi puno zaostajao u odnosu na srpsku i hrvatsku djecu.
26
Identičan odnos, kao Bošnjaci prema austrougarskimi jugoslavenskim
školama, Srbi i Hrvati su imali prema osmanskim svjetovnim školama
u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 19. stoljeća, zatimSrbi u austro-
ugarskom razdoblju prema austrijskom školskom sistemu i Hrvati u
jugoslavenskom, kada su izgrađivali i pohađali vlastite škole. Srbi su
nastankom Kraljevine ukinuli sve svoje privatne škole. Razlozi otpora
su identični kod sva tri naroda.
Međutim, kako ispravno primjećuje reis Dž. Čaušević
27
, trebalo je
graditi svoje škole savremenog tipa, bar u austrougarskom periodu, kada
su Bošnjaci imali ekonomske mogućnosti. Ujugoslavenskomrazdoblju,
kao što smo vidjeli, oni su izvlašteni i opljačkani, mnogi dovedeni na rub
egzistencijalnog opstanka, i da su htjeli nisu mogli pristupiti izgradnji
vlastite školske mreže. Osim toga, poslije 1929. godine zabranjena je
gradnja konfesionalnih škola općeobrazovnog karaktera.
Zahvaljujući naporima inteligencije, raznih bošnjačkih kulturnih i
potpornih društava i Islamske zajednice da se poboljša i ustroji državni
školski sistem na ravnopravnoj osnovi i interesu svih bh. naroda, što je
dovelo do stanovitih promjena nabolje, promijenio se i odnos Bošnjaka
prema školovanju djece u takvim školama. Intenzitet prihvata je veći
pred samu propast Kraljevine Jugoslavije nego na početku i u sredini
njezinog postojanja.
26
Vidi, Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa…,nav. dj., str. 77, i Glasnik Vrhovnog
starješinstva IVZ, 1935, br. 10-11, str. 467.
27
Usp. Enes Karić i Mujo Demirović, Reis Džemaludin Čaušević, Prosvjetitelj i
reformator, knjiga 1, El-Kalem, Sarajevo, 2002, str. 27.
231 PREGLED
Zaključak
1. Socijalni ambijent i historijski kontekst jugoslavenskog raz-
doblja Bosne i Hercegovine nepobitno su utjecali na odnos
Bošnjaka prema državi i njezinom školskom sistemu. Bosna i
Bošnjaci su degradirani i zapostavljani u svakom pogledu od
centralnih vlasti Kraljevine Jugoslavije. Svaki objektivan znans-
tvenik, pri istraživanju i ocjenjivanju ovog razdoblja, ovo mora
uzeti u obzir i na tome zasnivati svoju interpretaciju i zaključke.
2. Kraljevina Jugoslavija je vodila neravnomjernu i nepravednu
školsku politiku prema Bosni i Hercegovini. Uslijed toga, Bosna
i Hercegovina je imala najmanje škola, a posebno bošnjačka/
muslimanska mjesta. To je dovelo do najveće nepismenosti bosans-
kohercegovačkog stanovništva u zajedničkoj državnoj zajednici.
3. Zvanična državna politika nije priznavala pismo arebicu koju je
poznavao dobar broj pripadnika bošnjačkog naroda. Stoga zvanične
podatke o pismenosti Bošnjaka u tom razdoblju treba uzeti s
rezervom.
4. Kraljevina je iskoristila prirodne resurse i bogatstvo BiH za
razvoj drugih dijelova zemlje. Zanemarivo je investiranje u priv-
redni i kulturno-prosvjetni razvoj BiH.
5. Lažna je i neznanstvena teza da Bošnjaci ne cijene škole i
obrazovanje. Centralna državna vlast je kroz školski sistempromo-
virala srpski hegemonizam, pravoslavlje i svetosavsku tradiciju.
To su osnovni razlozi negativnog odnosa Bošnjaka prema takvim
školama. Određenim poboljšanjima i otklanjanjem negativnosti
u organizaciji i funkcioniranju jugoslavenskog školskog sistema
promijenio se i odnos Bošnjaka prema njemu.
6. Identičan odnos, kao Bošnjaci prema austrougarskim i jugosla-
venskim, Srbi i Hrvati su imali prema osmanskim svjetovnim
školama u BiH u drugoj polovini 19. stoljeća, zatim Srbi prema
austrougarskimi Hrvati prema jugoslavenskimškolama. Motivi
animoziteta i odbijanja su bili isti kod sva tri naroda.
7. Značajne i utjecajne bošnjačke institucije, ustanove i društva
činili su izuzetne napore da se nepovoljno stanje pismenosti i
obrazovanja Bošnjaka prevaziđe. Postojali su planovi reforme
i moderniziranja privrednog i kulturno-prosvjetnog života boš-
njačkog naroda. Nažalost, većina njih ostala je mrtvo slovo na
papiru. Zato su ostvareni rezultati u školovanju i obrazovanju
skromniji od potrebnih i očekivanih.
232 PREGLED
UDK 338.124.4
Haris Alibašić
GLOBALNAEKONOMSKAKRIZA:
OPASNOSTI I MOGUĆNOSTI
THE GLOBALECONOMIC CRISIS :
DANGERS AND POSSIBILITIES
Sažetak
Globalna ekonomska kriza, kakva se dešava jednom u sto godina,
potresa ekonomske temelje razvijenih zemalja širom svijeta. Razvijene
su zemlje pretrpjele ogromne gubitke u finansijskom, kao i u drugim
ekonomskim sektorima. Međutim, kriza je, također, utjecala i na zemljle
u razvoju. Ove bi zemlje mogle iskoristiti krizu da usvoje dugoročnu stra-
tegiju koja će ih bolje pozicionirati u novom svjetskom ekonomskom
okviru. U vrijeme nastanka ovog teksta, kraj krize se ne nazire. Kriza će
ostaviti velike posljedice po otvorenost tržišta, protekcionizam, jačanje
domaćeg tržišta i po restrukturirtanje američke ekonomije putemrazvoja
novih industrija, preciznije, zelenog sektora i sektora obnovljivih izivora
energije. Imajući u vidu rast ovog sektora, zemlje u razvoju, poput Bosne
i Hercegovine, imaju priliku da se prilagode i da pokušaju privući strane
ulagače u te sektore (obnovljivih izvora energije). To, zauzvrat, može
pospiješiti ekonomski razvoj i otvoriti mogućnosti dugoročnog ekonom-
skog razvoja.
Ključne riječi: recesija, kriza, ekonomski razvoj, ekonomija, strategija
razvoja, strana ulaganja, obnovljivi izvori energije, održivost, ekonomski
rast
233 PREGLED
Summary
AGlobal economic crisis, the likes of which happens once in a century,
is shaking the economic foundations of developed countries all over the
world. Developed countries have gone through big losses in financial and
other sectors of the economy. However, the crisis has affected developing
countries as well. These countries could use this crisis, to adopt a long
term strategy that will better position them in the new global economic
framework. This crisis is far from over at the time of writing of this text.
It will have big consequences on the openness of the markets, protectionism,
making domestic markets even stronger, and restructuring of the American
economy through development of new industries, namely green or
renewable energy sector. Keeping in mind the growth of this sector,
developing countries, such as Bosnia and Herzegovina, have a chance to
ad a pt and try and attract foreign investors in those fields (renewable
energy), which can kick start economic development and the opening
of opportunities for long term economic growth.
Key words: recession, crisis, global crisis, economic development,
economy, development strategy, foreign investment, renewable energy,
sustainability, and economic growth
Nesigurno ekonomsko okruženje
Pored mnogobrojnih poteškoća koje zemlje u razvoju prolaze jedna
od najvećih s kojima se trenutno suočavaju jest mogućnost prilagođavanja
turbulencijama u globalnim ekonomskim okvirima. Novo globalno eko-
nomsko okruženje može se okarakterizirati kao jedno od historijski eko-
nomski najnesigurnijih, a u isto vrijeme s najvećim mogućnostima za
dugoročni ekonomski razvoj. Zemlje u razvoju mogu možda i lakše pre-
broditi ovu najveću globalnu ekonomsku oluju i pozicionirati se za budući
ekonomski rast. Svaka ekonomija prolazi kroz (ciklične) faze, ali eko-
nomska kriza koja je uzdrmala čitav svijet u posljednjoj godini ozbiljno je
ugrozila globalni ekonomski sistem i otkrila brojne slabosti globalne eko-
nomije.
234 PREGLED
235 PREGLED
Po svimpokazateljima globalna ekonomska kriza, koja traje već više
od godinu dana, krenula je iz SAD-a, nakon sloma finansijskog tržišta
i bankarskog sistema. Kriza, koja je započela 2007. godine, još uvijek je
jedna od najtežih od kraja Drugog svjetskog rata. Recesija je pogodila
i zemlje u evropskoj zoni – Rusiju, Indiju, Novi Zeland, Japan i Veliku
Britaniju. Osmanjenoj ekonomskoj aktivnosti postoji više pokazatelja. U
suštini, ako zemlja dvije uzastopne četvrtine godine ima negativan indeks
domaćeg bruto društvenog proizvoda (BDP), ona se nalazi u recesiji.
Prema navodima Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja u SAD-u
recesija se odražava “kroz pad ekonomske aktivnosti, realnog BDP-a,
ličnih prihoda, industrijske proizvodnje, te maloprodaje“.
1
Ministar
Henry Paulson rekao je da se ovakva finansijska kriza koja je zadesila
svjetsku ekonomiju događa samo “jednom ili dva puta” u sto godina
2
.
U izvještaju Istraživačkog seminara za kvantitativnu ekonomiju
Univerziteta Michigan izAnnArbora od 18. marta 2009. godine navodi se
da je “ekonomija SAD-a bila u dramatičnompadu pred kraj 2008. godine.
Stvarni BDP je pao za 6,2 posto, što je najveći pad od 1982. godine“.
3
Dalje se navodi da je kreditno tržište palo zajedno s padomizvoza SAD-a,
što je trend koji traje već duži niz godina u SAD-u. Firme u SAD-u su
u posljednja tri mjeseca 2009. godine otpustile ili poslale na prinudni odmor
skoro milion radnika. Prema ranijim izvještajima Centralne banke iz
Philadelphije, američka recesija, koja je počela u aprilu prošle godine,
trebala bi trajati još 14 mjeseci. Predviđeno je da će realni BDP pasti za
1,1 posto u prvomdijelu 2009
4
. godine. Prema predviđanjima, dodatna 2,2
miliona radnih mjesta će biti izgubljeno u 2009. u SAD-u. Potrošački
1
National Bureau of Economic Research: http://www.nber.org/.
2
Paulson: Financial Crisis ‘Once or Twice” in a Century Event
http://www.publicbroadcasting.net/michigan/news.newsmain?action=article&A
RTICLE_ID=1420212.
3
George A. Fulton i Saul H. Hymans; Research Seminar in Quantitative Economics;
The U.S. Economic Outlook for 2009-2010 Executive Summary: March 2009; (18.
3. 2009); www.rsqe.econ.lsa.umich.edu.
4
Fourth Quarter 2008 Survey of Professional Forecasters:
http://www.philadelphiafed.org/research-and-data/real-time-center/survey-of-
professional-forecasters/2008/survq408.cfm?loc=interstitialskip.
236 PREGLED
izdaci će pasti za 0,9 posto u 2009. godini, što je najveći pad od Velike
ekonomske krize 1930. godine, kad su pali za 4,9 posto
5
.
Mnogi su za recesiju optužili SAD, a ponajviše Centralnu banku
SAD-a (FED). Sve je više dokaza da za recesiju najveću krivicu snosi
deregulacija banaka u SAD-u, odnosno nepostojanje kontrole finansijskog
tržišta za vrijeme administracije bivšeg predsjednika Busha od 2000.
naovamo. Jedan od najvećih problema koji se pojavio kao rezultat ove krize
jest da su pojedine nesolventne institucije postale prevelike ili suviše
povezane da bi propale, što predstavlja „ozbiljne probleme za finansijsku
stabilnost i za regulatore“.
6
Izvještaji ekonomista sa Univerziteta Michigan
pokazuju da recesija, barem u SAD-u, treba da dostigne dno polovinom
ili u prvomdijelu trećeg kvartala 2009. godine
7
. To za SADznači dodatni
broj nezaposlenih iduće godine u cijeloj naciji te spori oporavak ekonomske
situacije i nakon samog dna recesije.
Najrazvijenije zemlje su poduzele značajne korake, uključujući
poteze centralnih banaka Velike Britanije, Kanade, Švicarske, Kine,
Evropske centralne banke sa ciljem snižavanja ključnih kamatnih stopa.
Dodatno, pojedine zemlje su odobrile značajne sume novca kroz tzv.
“bailout packages”. USAD-u je to preko dva triliona dolara, u Kini preko
500 milijardi dolara i u evropskim zemljama direktnim investicijama u
bankovne i druge sektore ekonomije. U februaru 2009. godine samo je
američka vlada odobrila paket mjera pod nazivom Američki zakon za
oporavak i reinvestiranje,
8
čija je vrijednost preko 780 milijardi dolara,
sa ciljem direktnih investicija u infrastrukturu, pa preko poreskih i drugih
olakšica kako bi se oporavila ekonomija u SAD-u. Većina projekata tiče
5
Economists say national recession should bottom out in 2009, Gongwer Report
(20. 11. 2008).
6
Charles I. Plosser, President and CEO Federal Reserve Bank of Philadelphia;
Improving Financial Stability; (31. 3. 2009); Distinguished Speaker Series; University of
Chicago Booth School of Business Chicago, Illinois.
7
Joan Crary, Stanley Sedo and Janet Wolfe; Research Seminar in Quantitative
Economics.
U.S. recession: Things will get worse before they get better (20. 11. 2008)
http://www.ns.umich.edu/htdocs/releases/story.php?id=6845
Economists say national recession should bottom out in 2009, Gongwer Report
(20. 11. 2008).
8
www.recovery.gov.
237 PREGLED
se ulaganja u infrastrukturu, zatim za direktno produžavanje beneficija
za nezaposlene, ulaganje u projekte obnovljive energije, poreske olakšice
za pojedine firme, pomoć obiteljima. U najnovijem izvještaju Centralne
banke SAD-a navodi se da postoje prvi znaci da recesija možda popušta,
ali je u isto vrijeme ovaj izvještaj upozorio da „bilo kakva nada za opravak
ovisi o vladinomuspjehu u stabiliziranju finansijskih tržišta“ i podsticanju
slobodnijeg kreditiranja.
9
Naravno, kriza koja je zadesila SADodrazila se i na ostale razvijene
zemlje. Prema predviđanjima Svjetske trgovinske organizacije, u 2009.
godini će stopa međunarodne trgovine pasti za dodatnih devet posto
10
.
Međunarodni monetarni fond (MMF) očekuje da će najjače svjetske
ekonomije sljedeće godine, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, doživjeti
najveće ‘stezanje kaiša’i velike probleme. To se, naravno, odnosi i na zemlje
u razvoju i na nerazvijene zemlje, gdje se prelijevaju efekti krize, i ona
može poprimiti dramatičan tok, uključujući i formalni bankrot i velikih
i malih preduzeća, ali i samih država.
Globalna ekonomska kriza ima negativan
utjecaj na sve zemlje u razvoju
Ova godina u SAD-u i drugim razvijenim zemljama neće biti i
najgora. Ustvari, procjene iz pokazatelja ukazuju na to da će prva polovica
iduće godine biti još gora. Neupitno je da ekonomska kriza u SAD-u ima
velikog utjecaja na ostale razvijene zemlje svijeta i zemlje u razvoju.
Razvijene zemlje će biti više fokusirane na svoje probleme i sve manje na
sigurnost drugih zemalja, što znači manje šanse za intervencije u slučaju
krize. Zemlje koje ovise o ulaganju stranog kapitala bit će pogođene nedo-
statkom ulaganja svježeg kapitala izvana, a pogotovo ulaganja u infra-
strukturu i kapital. Negativne posljedice mogu se odraziti na turizam,
porast stope nezaposlenosti, zatim na ulaganje ili direktnu podršku
obiteljima iz dijaspore, kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom,
gdje mnoge bosanskohercegovačke porodice žive vani i šalju novac ili
9
Bernanke sees ‘tentative signs’ of improvement
http://news.yahoo.com/s/ap/20090414/ap_on_bi_ge/bernanke.
10
WTO sees 9% global trade decline in 2009 as recession strikes (18. 3. 2009).
http://www.wto.org/english/news_e/pres09_e/pr554_e.htm.
238 PREGLED
na neki drugi način pomaže rodbini u Bosni i Hercegovini. Negativan
trend globalne recesije ogleda se i u pokušajima vlada razvijenih zemalja
da zaštite domaću proizvodnju tako da stanovništvo fokusiraju na kupovinu
proizvoda koji su proizvedeni u tim zemljama. U svoj “packet bailout”
mjera američka vlada je tako unijela proviziju za kupovinu američkih
proizvoda kako bi osigurala da dio uloženog vladinog “stimulus” novca
ide direktno u ekonomiju domaćih proizvođača. Uznak odmazde Meksiko
je već uveo nekoliko kontramjera kako bi zaštitio meksičke proizvođače.
Globalna recesija je dugoročan proces koji će, prema svim nago-
vještajima, označiti novu eru fokusiranja razvijenih zemalja na rješavanje
svojih vlastitih problema. S druge strane, svjetska ekonomska kriza bi
se mogla i pozitivno odraziti na zemlje u razvoju. Jedan od sektora koji
nije dovoljno iskorišten niti je predmetom intenzivnijih aktivnosti u
Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u razvoju jest sektor obnovljive
energije (sunce, geotermalna energija, vjetar i iskorištenost voda)
11
.
Većina razvijenih zemalja je značajno intenzivirala ulaganja i dala
olakšice, bilo direktno ili kroz javne i privatne distribucije (električne
kompanije). Tako su u Njemačkoj značajne olakšice date za korištenje
solarnih panela na objektima kroz tzv. Feed-in-tariff program. Danska
dobija preko 30 posto svoje energije sa vjetrenjača za proizvodnju električne
energije. Obnovljiva energija ima rastući trend i pomaže zemljama u
razvoju da se oslobode ovisnosti o nafti i ugljenu. Svi trendovi upućuju na
porast potražnje za proizvodima iz oblasti energije, za kupovinomobnov-
ljive energije, te ulaganjima iz oblasti obnovljive energije, a pogotovo
solarne, energije vjetra i geotermalne energije.
Druga stvar koja bi se mogla pozitivno odraziti na zemlje u razvoju
jest da će inostrane kompanije, u pokušaju da smanje operativne troškove,
te u potrazi za jeftinijim ulaganjima, početi investirati više u “emerging”
tržišta. Tu bi bosanskohercegovačke firme morale biti spremnije kako bi
11
Za više informacija pogledati sljedeće:
a) Brad Heavner and Bernadette Del Chiaro: Renewable Energy and Jobs
Employment Impacts of Developing Markets for Renewables in California
(7. 2003).
b) Renewable Energy World. http://www.renewableenergyworld.com/rea/home
c) Energy Information Administration: Office of Energy Statistics from the
US Government http://www.eia.doe.gov/
d) Wind Works: http://www.wind-works.org/index.html
se mogle uključiti u novu industrijsku revoluciju iz oblasti obnovljive
energije, kao i čuvanja i smanjenja potrošnje električne energije i osiguranja
samoodrživosti. UBosni i Hercegovini postoje značajni prirodni potencijali,
ali samo kao u jedinstvenom ekonomskom, pa i energetskom prostoru.
Naravno, preduvjet svemu tome je da Bosna i Hercegovina treba
imati visokoobrazovanu i motiviranu radnu snagu, te modernu državnu
infrastrukturu, a posebno političku stabilnost. Svi nabrojani potencijali
u Bosni i Hercegovini postoje, ali zbog raznih okolnosti samo su potencijali
i nužno je da se deblokiraju razne kočnice i da Bosna i Hercegovina iz
ove krize izađe ojačana. Na dobrobit svih njenih stanovnika, jer ekonomija,
to pokazuje i ova velika svjetska kriza, u globaliziranomsvijetu ne poznaje
granice. I u pozitivnim, a nažalost i u negativnimtrendovima. Svaka pojedi-
načna zemlja u tomprocesu može sebi ili poboljšati ili pogoršati položaj.
Mnogi elementi ukazuju na to se u Bosni i Hercegovini kriza ne koristi
kao podsticajni element, nego se od političkih faktora i ekonomskomkrizom
prijeti kao oružjem snaga podjele. To, u krajnjem slučaju, proizvodi
situaciju da se svi negativni efekti krize mogu sručiti na krhku strukturu
Bosne i Hercegovine, pri čemu se daje šansa snagama destrukcije da efekte
krize i realan pad ulaganja u socijalni sektor iskoriste za pojačavanje
svojih zahtjeva za razgradnjom i podjelom države. Čini se da od samog
početka nije dovoljno shvaćena ova dimenzija krize za koju se mislilo
da će zahvatiti samo razvijene zemlje. Takva vrsta nespremnosti teško
se može nadomještati samo kupovinom socijalnog mira ili dodatnim
zaduživanjima putem kredita a da se za efekte tog zaduživanja unaprijed
zna da neće donijeti priključak modernim trendovima u svijetu.
Literatura
1. American Recovery Web Site www.recovery.gov.
2. Bernanke sees ‘tentative signs’ of improvement http://news.
yahoo.com/ (20. 3. 2009).
3. Brad Heavner and Bernadette Del Chiaro: Renewable Energy
and Jobs Employment Impacts of Developing Markets for Renewables
in California, 7. 2003.
239 PREGLED
4. Economists say national recession should bottom out in 2009,
Gongwer Report (20. 11. 2008).
5. Energy Information Administration: Office of Energy Statistics
from the US Government http://www.eia.doe.gov/ (11. 4. 2009).
6. Fleckenstein, William: Greenspan’s Bubbles: the Age of Ignorance
at the Federal reserve (2008).
7. Fourth Quarter 2008 Survey of Professional Forecasters http://www.
philadelphiafed.org/ (25. 1. 2009).
8. Friedman, Thomas L.: Hot, Flat, and Crowded: Why We Need
a Green Revolution—and How It Can Renew America; (2008).
9. Friedman, Thomas L.: The World Is Flat 3.0: ABrief History of
the Twenty-first Century; (2007).
10. GeorgeA. Fulton i Saul H. Hymans; Research Seminar in Quanti-
tative Economics; The U.S. Economic Outlook for 2009-2010 Executive
Summary: 3. 2009; 18. 3. 2009; www.rsqe.econ.lsa.umich.edu (20. 3. 2009).
11. Greenspan, Alan: The Age of Turbulence: Adventures in a New
World (2008). http://www.publicbroadcasting.net/michigan/news.news
main?action=article&ARTICLE_ID=1420212 (22. 11. 2008).
12. Joan Crary , Stanley Sedo and Janet Wolfe; Research Seminar
in Quantitative Economics U.S. recession: Things will get worse before
they get better, 20. 11. 2008. http://www.ns.umich.edu/htdocs/releases/
story.php?id=6845 (25. 11. 2008).
13. National Bureau of Economic Research http://www.nber.org/
(20. 3. 2009).
14. Paulson: Financial Crisis ‘Once or Twice” in a Century Event.
15. Renewable EnergyWorld. http://www.renewableenergyworld.com
/rea/home (10. 4. 2009).
16. WindWorks: http://www.wind-works.org/index.html (11. 4. 2009).
17. WTO sees 9% global trade decline in 2009 as recession strikes
(18. 3. 2009). http://www.wto.org/english/news_e/pres09_e/pr554_e.htm
(20. 3. 2009).
18. Zakaria, Fareed: The Post-American World (2009).
240 PREGLED
P r i j e v o d i
T r a n s l a t i o n s
245 PREGLED
11 = 030.111 = 164.43
Yousef Alexander Casewit
METAFIZIČKI CILJ U IBN SAB’ĪNOVIM
ODGOVORIMANASICILIJANSKAPITANJA
*
THE OBJECTIVE OF METAPHYSICS IN IBN SAB‘ĪN’S
ANSWERS TO THE SICILIAN QUESTIONS
Sažetak
Abd al-Ḥaqq Ibn Fatḥ Ibn Sab‘īnovi (1217.-1270.)
1
sljedbenici su ga
nazvali Qutb al-Dīn, to jest “Stup vjere”. K tomu još, većina izvještaja
koju o njemu donose predmoderni muslimanski učenjaci, hagiografi i sufije
su pogrdni. Zašto je ovaj andalužanski mistik i filozof, kojega je papa
Grgur IX (umro 1241.) pozdravio kao „živućeg muslimana sa najvećim
znanjem o Bogu“,
2
portretiran kao ogorčeni i podli filozof od brojnih
svojih kritičara? Ako je, kao što neki tvrde, njegova misao bila trivijalna,
bezvrijedna i „neoriginalna“,
3
zašto bi se Frederic II von Hohenstaufen
(vladao 1215.-1250.), kršćanski monarh Sicilije, obratio Ibn Sab‘īnu za
odgovore na bezvremena filozofska pitanja? Da li je on zaslužio naslov Quṭb
al-Dīn-a, ili je pak bio ozloglašeni heretik? Ukratko, ko je bio Ibn Sab‘īn?
Summary
Abd al-Ḥaqq Ibn Fatḥ Ibn Sab‘īn’s (1217-1270) followers called him
Qutb al-Dīn, that is, “Pole of the Religion.” Yet, most reports about himby
*
Naslov izvornika: Yousef Alexander Casewit, „The Objective of Metaphysics in
Ibn Sab‘īn’s Answers to the Sicilian Questions” u: Iqbal ReviewApril, 1998, vol. 39.
1
Puno njegovo ime je: ‘Abd al-Ĥaqq Ibn Ibrāhīm Ibn Mohammad Ibn Nasr Ibn
Fatĥ Ibn Sab‘īn al-‘Akkī. Vidjeti Lisān al-Dīn Ibn al-Khatīb, Al-Iĥāta fī Akhbār
Gharnātah, svezak 4, str. 31, Maktaba al-Khānijī. Kairo, 1977.
2
Ibid., str. 34-35.
3
M. A. F. Mehren, “Correspondance du Philosophe Soufi Ibn Sab‘īnAbd Oul-Haqq
avec L’Empereur Frédéric II de Hohenstaufen”, Journal Asiatique, str. 342. Paris, 1879.
246 PREGLED
pre-modern Muslim scholars, hagiographers and Sufis are derogatory.
Why was this Andalusian mystic and philosopher, who was hailed by Pope
Gregory IX (d. 1241) as “the living Muslim with the greatest knowledge
of God,” portrayed as a bitter and despicable philosopher by so many
of his critics? If, as some claim, his thought was trite, unworthy of attention
and “unoriginal,”why would Frederic II von Hohenstaufen (r. 1215-1250),
the Christian monarch of Sicily, turn to Ibn Sab‘īn for answers to timeless
philosophical questions? Did he merit the grand title of Quṭb al-Dīn, or
was he merely an ill-famed heretic? In short, who was Ibn Sab‘īn?
Ibn Sab‘īn je nedavno zadobio znanstvenu pozornost Vincenta
Cornella
4
i AnneAkasoy.
5
Međutim, njegovi radovi uglavnomtek treba da
budu detaljno propitani, i kao rezultat toga on ostaje biti uvelike pogrešno
shvaćena i pogrešno interpretirana figura u islamskoj misli. Jedini način da
se pristupi ovome filozofu-sufiji te da ga se istinski shvati jest kroz prouča-
vanje njegovih djela.
6
Kao korak ka procjenjivanju ovog poznatog stabla
4
Vidjeti Vincent J. Cornellova dva članka kojima uvelike dugujem: “The Way of
the Axial Intellect, The Islamic Hermeticism of Ibn Sab‘īn”, Journal of The Muhyiddin
Ibn ‘Arabī Society, Vol. XXII, 1997, (odsada “The Way of the Axial Intellect”) i: The
All-Comprehensive Circle (al-Ihāta): Soul, Intellect, and the Oneness of Existence
in the Doctrine of Ibn Sab‘īn kojega će objaviti Edinburgh University Press. (ubuduće
The All-Comprehensive Circle).
5
Anna Ayse Akasoy, Philosophie und Mystik in der Späten Almhadenzeit Die
Sizilianishen Fragen des Ibn Sab‘īn. Herder Verlan. Freiburg, 2005.
6
Ibn Sab‘īnova najpoznatija djela su:
- Al-Kalām ‘alā al-Masā’il al-Siqilliya („Odgovori na sicilijanska pitanja“). Ovo je
djelo objavljeno u dva različita izdanja. Vidjeti ‘Abd al-Haqq ibn Sab‘īn, Correspondance
Philosophique avec L’Empereur Frederic II de Hohenstaufen, Serefettin Yaltkaya,
ed., Études Orientales. Paris, 1941, i idem, Al-Kalām ‘alā al-Masā’il al-Siqilliya,
Istanbul, 1943. Također, vidjeti Louis Massignon, Recueil des Textes inédites Relatifs
à la Mystique en Pays d’Islam, str. 123-34. Paris, 1929.
- Budd al-‘Ārif wa ‘Aqīdat al-Muhaqqiq al-Muqarrab al-Kāshif wa Tarīq al-Sālik
al-Mutabattil al-‘Ākif („Preduvjet gnostika, učenje stručnog vidovnjaka i bogougodnika
Božijeg, te put istinskog tražitelja i posvećenika“), George Kattourah, ed., Dār al-
Andalus & Dār al-Kindī. Beirut, 1978.
- Ibn Sab‘īn je također napisao izvjestan broj rasprava od kojih su mnoge
sabrane u: Rasā’il Ibn Sab‘īn, („Rasprave Ibn Sab‘īn-a) ‘Abd al-Rahmān al-Badawī,
ed. Cairo, 1965.
- Također, postoji određen broj Ibn Sab‘īnovih rukopisa u različitim bibliotekama.
Detaljnije, vidjeti Vincent Cornell’s The Way of the Axial Intellect, str. 51-53.
247 PREGLED
po njegovimplodovima, ovaj će rad propitati određene relevantne aspekte
Ibn Sab‘īnovog učenja kako se shvata kroz njegovo izlaganje preduvjeta
i krajnje svrhe metafizike (al-‘ilm al-ilāhī) u djelu al-Kalām ‘alā al-
Masā’il al-Siqilliya, ili “Odgovori na sicilijanska pitanja”.
7
Dijalog između
ovog sufije i kralja Sicilije
8
je jedno od Ibn Sab‘īnovih najranijih djela i
ilustrira određene glavne intelektualne trendove u kasnom almohadskom
arapskomZapadu.
9
Još važnije, ovaj tekst jednako tako otkriva važne di-
menzije autorovog svjetonazora koji nije oblikovan samo sufijskim, već
jednako tako i helenističkim i hermetičkim učenjima. Međutim, prije
podrobnijeg bavljenja Odgovorima na sicilijanska pitanja, pogledajmo
pobliže Ibn Sab‘īna i njegove kritičare. Ibn Sab‘īn je bio optužen – između
brojnih stvari – zbog nepoštivanja poslanika Muhammeda i islamskog
prava.
10
Usvojimbrojnimfatwama o sufizmu, Ibn Khaldūn (umro 1406.)
7
Potpuno sam svjestan sažetka i nepotpune naravi nekih mojih opservacija te se
nadamda će biti shvaćeni kao izazov daljnjimozbiljnijimraspravama o ovoj nepravedno
zanemarenoj figuri u islamskoj historiji.
8
Anna Akasoy primjećuje da Ibn Sab‘īnovi Odgovori na sicilijanska pitanja
vjerojatno nisu potaknuti stvarnimtraženjemod Fredericka II, te da su mogli biti literarna
uobrazilja koju je napisao Ibn Sab‘īn. Ova se sumnja čini unekoliko pretjeranom
budući da su se takovrsne razmjene javljale relativno često tijekom trinaestog stoljeća.
Štoviše, ugledni egipatski učenjak Maĥmūd ‘Alī Makkī je istaknuo da je Ibn Sab‘īnov
rodni grad, Murcia, bio veliki centar interreligijskog dijaloga kojeg je poticao kralj
Alfonso X. (Vidjeti Makkī-jev članak Maqāmāt al-Harīri wa I’jāz al-Qurān fī Ĥiwār
Masīĥī Islāmī fī al-Andalus str. 145. Ovo je saopćenje kazano na konferenciji u Maroku
1994. godine, a može se pronaći u: Khizāna Al-Malik Fahd Ibn ‘Abd Al-‘Azīz, Casa-
blanca.) Također se kaže da je čitava rasprava o optici nastala kao odgovor na pitanja
Fredericka II od strane Ibn Sab‘īnovog egipatskog suvremenika, Shihābal-Dīn Abū
al ‘Abbās al-Sanhājī Al-Qarāfī (umro 1285.), koji je bio malikijski pravnik i optičar.
Al-Qarāfī-jeva rasprava, koja je naslovljena kao Kitāb al-Istibsār fīmā Tudrikuhu
al-Absār, to jest “otkrivanje onog što oči mogu opaziti”, uključuje opsežnu raspravu
o uzrocima i bojama te kružnom obliku duge. Rukopis se može pronaći u: Al-Khizana
al-‘Ammah u Tetouanu, Maroko. Također, vidjeti Aydin M. Sayili, “Al-Qarāfī and
His Explanation of the Rainbow”, Isis, vol. 32, br. 1, str. 16-26, 1940. (Isis povremeno
izdaje The University of Chicago Press.)
9
Vidjeti Philosophie und Mystik in der Späten Almhadenzeit Die Sizilianishen
Fragen des Ibn Sab‘īn.
10
Shams al-Dīn Mohammad al-Dhahbī, Siyar A’lām al-Nubalā’, vol. 17 str. 89.
Maktaba al-Tawfīqiya. Kairo, 2002. Također, vidjeti: Samīĥ ‘Ātif al-Zīn, Ibn Sab‘īn,
str. 16-21. Dār al-Kitāb al-Lubnānī. Lebanon, 1988.
248 PREGLED
naziva Ibn Sab‘īna radikalnim monistom (sāhib al-wahda) i optužuje ga
za “otvorenu herezu, neopravdane inovacije i najekstravagantnije odvratne
interpretacije ortodoksnog učenja”.
11
Drugi klevetnici, kao što je ‘Abd al-
Haqq al-Bādisī (oko 1311.), napadaju Ibn Sab‘īna na personalnoj osnovi,
nazivajući ga plagijatoromAbū Hāmid al-Ghazālījevih djela, devijantnom
osobomkoja je nastojala da stopi sufizami filozofiju, arogantnomosobom
koja je „vjerovala da niko prije nje nije ispravno shvatio sufizam“
12
. Mnoge
optužbe ove vrste su opovrgnute Ibn Sab‘īnovim vlastitim radovima, i
sugeriraju da neki od kritičara našeg autora nisu čak ni bili upoznati s
njegovim radovima. Na primjer, Ibn Sab‘īnovo navodno neuvažavanje
Sharī‘ata i nepoštivanje Muhammeda stoji u opreci s njegovim molit-
vama punim poštovanja spram Poslanika.
13
U jednom pismu, Ibn Sab‘īn
usrdno moli svoje učenike da revnosno slijede Sharī‘at i Sunnu Poslanika.
14
Štoviše, pomna analiza al-Bādisījevog neodobravanja Ibn Sab‘īnovog
poznatog djela Budd al-‘Ārif, to jest “Preduvjet gnostika”,
15
jasno raskriva
da kritičar nikada nije niti pročitao svoj predmet kritike.
16
“Ova isprazna
polemika”, objašnjava Cornell, “tipična je za ad hominem argumentaciju
protiv Ibn Sab‘īna koju pronalazimo u islamskimtekstovima. Umnogim
11
Ibn Khaldūn, La Voie et la Loi, ou Le Maitre et le Juriste: Shifā’ al-Sā’il li-
Tahdhīb al-Masā’il (Cure for the Questionner in Elucidating the Issues) str. 183-184,
189, 252, Reé Rérez, prev, Sindbad. Paris, 1991. Ironično, sam Ibn Khaldūn je bio
optužen za herezu zbog toga što je bio tolerantan spramsufija i zbog svojeg filozofskog
učenja. Ubijen je u zatvoru dok je čekao formalnu presudu.
12
‘Abd al-Ĥaqq Ibn Ismā’īl al-Bādisī, Al-Maqsad al-Sharīf wa-l-Manza‘ al-Latīf
fī al-Ta‘rīf bi Sulaĥā’al-Rīf, str. 32-36, Sa‘īdAĥmadA‘rāb, ed., drugo izdanje, al-Matba‘a
al-Malakiyya. Rabat, 1993.
13
‘Abd al-Ĥaqq Ibn Ismā’īl al-Bādisī, Al-Maqsad al-Sharīf wa-l-Manza‘ al-Latīf fī
al-Ta‘rīf bi Sulaĥā’al-Rīf, str. 32-36, Sa‘īd Aĥmad A‘rāb, ed., drugo izdanje, al-Matba‘a
al-Malakiyya. Rabat, 1993.
14
Vidjeti, primjerice, Wasiyyat Ibn Sab‘īn li Asĥābih in Rasā’il Ibn Sab‘īn str.
312-315, ‘Abd al-Rahmān Badawī, ed.
15
Cornell je preveo Budd al-‘Ārif kao “Preduvjet gnostika” i nedavno kao “Uzor
gnostika”.
16
The Way of the Axial Intellect, str. 47. Međutim, moramo pridodati da su Ibn
Sab‘īnovi radovi zakučasti. Ovo je potvrdio istaknuti sufijski učenjak iz četrnaestog
stoljeća, Ibn ‘Abbād al-Rundī, koji je izvijestio različito da je bezuspješno proveo
sedamdeset dana i noći kako bi shvatio Budd al-‘Ārif. Vidjeti Ibn ‘Abbād, Lettres de
Direction Spirituelle, Collection Majeur: Al-Rasā’il al-Kubrā,Kenneth L.
Honerkamp, ed., Dar el-Machreq Sarl. Beirut, 2005.
249 PREGLED
slučajevima „taktike zastrašivanja“ upotrebljavane su kako bi se zapriječilo
čitatelje da uopće pristupe Ibn Sab‘īnovim radovima iz prve ruke”.
17
Uglavnom kao rezultat ovih klevetanja, moderni su zapadnjački
učenjaci poput Henryja Corbina i Louisa Massignona nazvali Ibn Sab‘īna,
svaki pojedinačno, “napadnim i dosadnim filozofom”
18
i “ogorčenim i
tjeskobnimduhom”.
19
Drugi, kao što je istaknuti španski učenjak Miguel
Asín Palacios, pogrešno ga predstavljaju kao proučavatelja i odraz
velikog mistika koji je rođen jednu generaciju prije Ibn Sab‘īna, Muḥyī
al-Dīn Ibn ‘Arabija.
20
Na prvi pogled, ova tvrdnja izgleda održiva:
obojica su putovali sjevernoafričkim putovima, posjećivali iste gradove
uAndaluziji i Sjevernoj Africi, i vjerovali u najvažnije ontološko „jedin-
stvo egzistencije“, waḥdat al-wujūd.
21
Međutim, nijedna fugura ne spominje
drugu u svojimdjelima, niti postoji dokaz da su se ova dva velika mistika
ikada susrela ili pak čitala radove jedan drugog. Štoviše, usporedba
njihovih učenja otkriva značajne razlike među njima dvojicom. Na
primjer, dok izlaže o svojim ezoterijskim učenjima, Ibn ‘Arabi je stavio
veći naglasak od Ibn Sab‘īna na islamske formulacije i češće se koristio
kur’anskomterminologijom. Ktomu još, Cornell piše: “Ibn Sab‘īn se izlaže
doktrinarno preuzimajući doslovce koncept waḥdat al-wujūda. Tekst
Kitāb al-Iḥāta jasno pokazuje da je za njega Egzistencija zbilja jedna, a
Jedno, iako nije ograničeno Egzistencijom, više od Podaritelja ili Tvorca
Egzistencije“.
22
Otuda je uputno usput ustvrditi da je Ibn Sab‘īnova kon-
cepcija waḥdat al-wujūda radikalnija od one Ibn ‘Arabijeve.’
17
The Way of the Axial Intellect, str. 47. U: ‘Udat al-Murīd al-Sādiq, Ahmad
Zarrūq kaže da bi “slaboumni” trebali izbjegavati Ibn Sab’īnova djela. Vidjeti Idrīs
‘Azzūzī, Al-Shaykh Ahmad Zarrūq: Ārā’uhu al-Islāĥiyah, Taĥqīq wa Dirāsa li-Kitābih
‘Udat al-Murīd Al-Sādiq’ str. 516 Matba’a Fidālah, 1998.
18
Henry Corbin, History of Islamic Philosophy, Liadain Sherrard i Philip Sherrard,
prev., str. 264. London, 1993.
19
Louis Massignon i Aldophe Faure, ‘Ibn Sab‘īn’, Encyclopaedia of Islam, Vol.
2 (3), str. 921.
20
Ángel González Palencia, Historia de la Literatura Arábigo-Espanola, 2nd
ed. Madrid 1945. Hussein Mu’nis prev., Tārīkh Al-Fikr Al-Andalūsī str. 24 Maktabat
al-Nahda al-Misriya. Kairo, 1955.
21
Sukladno Vincentu Cornellu, Ibn Sab‘īn je vjerojatno bio prvi muslimanski
mislitelj koji će upotrijebiti pojam waĥdat al-wujūd. Vidjeti The All-Comprehensive
Circle, str. 34.
22
The All-Comprehensive Circle, str. 44.
250 PREGLED
Ibn Sab‘īnov život
Biografski izvještaji o Ibn Sab‘īnu su jednako kontradiktorni i zbunju-
jući kao iznad spomenute tvrdnje. Rođen je u istaknutoj obitelji iz Murcije
oko 1217. u Ricoteu, gradu koji graniči s rijekomSegura, sjeverozapadno
od Murcije. Ibn Sab‘īn vodi svoje porijeklo od poslanika Muhammeda
preko ‘Alī Ibn Abī Tāliba.
23
Ibn Sab‘īn je stekao temeljito andalužansko
obrazovanje u Murciji, zadobivši silno golemo znanje arapskog, islamskih
znanosti, grčke filozofije, matematike, astronomije, prirodnih znanosti,
književnosti, kršćanske i jevrejske teologije.
24
Kaže se da je bio izvanredan
kaligraf i čovjek velike vrline i strpljivosti, koji je bio izdržljiv u teškoćama
i koji je temeljito poznavao poslaničke tradicije.
25
Jedan od njegovih
biografa, Ibn Al-Khaṭīb, izvještava da je kao mlad čovjek bio “kraljevski
odjenut, samosvjestan i čestit“.
26
Njegovo duboko poznavanje medicine
i alkemije bilo je također krajnje poštovano, te je čak liječio povredu
glave Abū Numaya Ibn Abī Sa’īda, uglednika iz Mekke (vladao 1254.-
1301.). Iako je spočetka imao sreće, Ibn Sab‘īnovi dani oholosti u Murciji
su okončani u njegovim ranim dvadesetim kada su njegova otvorena
očitovanja Jedinstva Egzistencije i i iskazi kao što su „Ja sam On i On
je ja“
27
navukli na njega gnjev utjecajnih pravnika (fuqahā’). Pobjegao
je u Sabtu, gdje ga je, sukladno izvjesnim izvještajima, uveo u sufizam
Isĥāq Ibn al-Mar’a Ibn al-Dahhāq. U ovome gradu na vrhu Sjeverne
Afrike imao je veliki broj pristaša, napose među siromašnima, i vodio
je asketski život dok je uživao zaštitu guvernera Sapte, Ibn Khalāsa
(vladao 1238.-1246.). Tijekom ovog perioda je ovaj mladi i briljantni
mislitelj bio zamoljen da odgovori na filozofska pitanja Fredericka II
von Hohenstaufena (vladao 1254.-1301.).
23
Drugi kažu da je bio vizigotskog porijekla, međutim malo je vjerojatna ova
tvrdnja.
24
Ibid, str. 148.
25
Zapravo, mali dio njegove poezije je sačuvan i njegove se pjesme pjevaju u
marokanskim zawiyama (tekijama) kao što je Zawiya Siddiqiya u Tangieru. Intervjuirao
sam članove andalužanske muzičke grupe Ensemble Ibn ‘Arabi koji su mi kazali da
pjevaju Ibn Sab‘īnovu poeziju u 1997.
26
Al-Iĥāta fī Akhbār Gharnāta, vol 4, str. 387.
27
Samīĥ ‘Ātif al-Zīn, Ibn Sab‘īn, str. 12.
251 PREGLED
U Sabti, Ibn Sab‘īn je također napisao Budd al-‘Ārif, ili “Preduvjet
gnostika”, koji se obraća pravniku prije negoli jednom od sufijskih
sljedbenika. U ovoj knjizi, Ibn Sab‘īn izlaže duhovnu metodu i važnost
razuma i pribavlja kritiku epistemologija islamskog svijeta u to vrijeme.
28
Međutim, nakon što je njegovog patrona zamijenio ‘Alī al-Sa‘īd (vladao
1242.-1248.), iznova je prisiljen da pobjegne od kleveta i opasnosti od
pravnika i sufija koji su smatrali njegovo učenje odveć radikalnim. Ibn
Sab‘īn je otišao sa svojimučenicima u primorski grad Bijāyu – u današnjem
Alžiru – zaustavljajući se na svom putu u Bādisu. U katalogu učenjaka
koji su živjeli u Bijāyi tijekom trinaestog stoljeća, Aḥmad al-Ghubrīnī
hvali Ibn Sab‘īna i kaže da je bio privržen SvetomHramu u Mekki i da je
obavljao hodočašće (Hajj) svake godine gdje „nije bilo bića poput njega“.
29
UBijāyi, Ibn Sab‘īn je također upoznao poznatog sufijskog pjesnikaAbū
al-Ĥasana al-Shushtarīja (1213.-1269.) koji je, prepoznajući mističku
izvrsnost, postao njegov vjerni učenik. Al-Shushtarī, koji je bio otprilike
četiri godine stariji od svojega učitelja, posvetio je tri poeme njemu u
kojima ukazuje na sebe kao “Ibn Sab‘īnovu slugu” i opisuje ga kao „magnet
duša“ (maqnāṭīs al-nufūs)
30
.
Kako je Ibn Sab‘īnova masa učenika narastala, tako je narastala i
njegova reputacija kao heretika i sofiste. Protjeran je u Tunis, potom u
Egipat, te se konačno nastanio u Mekki. Ibn al-Kathīr pripovijeda pomalo
ogorčeno da je Ibn Sab‘īn zarobio um mekkanskog guvernera Abū
Numaya Ibn Abī Sa’īda (vladao 1254.-1301.) te da je živio u miru kao
njegov protégé (štićenik).
Postoje različiti izvještaji o Ibn Sab‘īnovoj smrti. Neki tvrde da je
pobjegao u Indiju, gdje je umro.
31
Međutim, Ibn Shākir pripovijeda u
28
Samīĥ ‘Ātif al-Zīn, Ibn Sab‘īn, str. 12.
29
Abū al-‘Abbās Aĥmad al-Ghubrīnī, ‘Unwān al-Dirāya fī man ‘Urifa min al-
‘Ulamā’ fī al-Mi’a al-Sābi‘a bi Bijāya, str. 209, ed. Rābiĥ Būnār, al-Sharika al-
Wataniyya li-l-Nashr wa-l-Tawzī’. Algiers, 1970.
30
Samīĥ ‘Ātif al-Zīn, Ibn Sab’īn, str. 46.
31
Vidjeti Idrīs ‘Azzūzī’s Al-Shaykh Aĥmad Zarrūq: Ārā’uhu al-Islāĥiyah, Taĥqīq
wa Dirāsa li-Kitābih ‘Udat al-Murīd al-Sādiq’, str. 277. Za širu biografsku informaciju
o Ibn Sab‘īnu, vidjeti Ibn Khathīr, Al-Bidāyā wa al-Nihāya vol. 13, str. 261 Maktaba
Al-Ma’ārif. Beirut, 1966. IbnAl-Mulaqan, Tabaqāt al-Awliyā’, str. 442. Dāral-Ma’rifa li
al-Tibā’a wa al-Nashr, 1986. Ibn ‘Imād Al-Ĥanbalī, Shadharāt ad-Dahan li-Akhbār
min Dhahab,Maktaba al-Muqaddisī. Kairo, 1940.
252 PREGLED
svojemu Fawāt al-Wafāyātu: “Čuo sam da je Ibn Sab‘īn počinio suicid u
Mekki prerezavši svoje vene.“
32
Što se tiče navodnog suicida, al-Bādisī
i neki Ibn Sab‘īnovi učenici izvještavaju da Ibn Sab‘īn nije izvršio ovaj
čin, već da je svoje posljednje dane proveo kao savjetnik Abū Numaya
IbnAbī Sa’īda te da su ga otrovali politički neprijatelji. Njegov navodni
suicid čini se neodrživim, prvo zbog toga što je ovo vezano za jednog
od Ibn Sab‘īnovih protivnika, i drugo, zbog toga što je suicid posve
suprotan islamskom zakonu i Ibn Sab‘īnovim filozofskim uvjerenjima.
Aspekti Ibn Sab‘īnove metafizike kako su viđeni
kroz Odgovore na sicilijanska pitanja
Kada proučavamo Odgovore na sicilijanska pitanja, možemo se
zapitati o tome zašto bi Frederick II, njemački kršćanski vladar normanskog
porijekla koji je protjerao muslimane sa Sicilije, tražio mudrost od
muslimanskog filozofa? Kao prvo, Frederick II potječe od poznatih
sicilijanskih tzv. kraljeva pod turbanom, i uvelike je bio privučen
islamskom mišlju, kulturom i znanošću. Usprkos svojoj ogorčenosti
zbog muslimanskog prisustva na Siciliji, monarh se odijevao u islamsku
arapsku nošnju, unajmljivao muslimanske savjetnike, bio patron uče-
njacima iz Sirije i Bagdada i posjedovao izvanredno znanje arapskog
te duboko znanje o islamskoj filozofiji. Od svih arabiziranih normanskih
Sicilijanaca, Frederick II je napose bio privržen znanstvenimi filozofskim
diskusijama, stekavši naslov Stupor Mundi ili “Svjetsko čudo“ tijekom
svojeg života. Zapravo, Toma Akvinski je obrazovan na njegovomdvoru
i preko Fredericka II je Michael Scot napravio nekoliko prijevoda Ibn
Rushda, ili Averroesa u latinski. Frederick II je poslao četiri pitanja
učenjacima u brojnim dijelovima muslimanskog svijeta, uključujući
Egipat, Siriju, Irak i Jemen. Ova pitanja su oslovljavala teme koje su
raspravljali filozofi ovog razdoblja: vječnost svijeta; preduvjet i svrhu
metafizike; kategorije postojanja; i narav duše, uz dodatak koji je ispitivao
neslaganje između Aristotela i njegovog komentatora Alexandera
Afrodizijaškog. Nezadovoljan odgovorima sa Istoka, vladar se okrenuo
učenjacima iz SjeverneArike i Andaluzije, i bio je upućen na Ibn Sab‘īna.
32
Ibn Shākir Al-Kutubī, Fawāt al-Wafāyāt, vol XXI, str. 517. Muhyī al-Dīn
‘Abd al-Ĥamid, Kairo, 1951.
253 PREGLED
Frederick II je poslao pismo almohadskom vladaru Abū Muhammadu
al-Rashīdu (vladao 1232.-1242.), koji je prenio poruku sabtanskom
guverneru Ibn Kḥalāsu sa instrukcijama da ovo raspravi sa mladim
sufijom. Čekajući na odgovore, vladar je poslao brod sa darovima Ibn
Sab‘īnu, koji ih je odbio kazavši sljedeće: “Odgovorit ću na tvoja pitanja
u ime Boga i za trijumf islama.“ Dodao je kur’anski ajet: “Reci: ‘Ne tražim
za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske‘.“
33
Jedna od istaknutih karakteristika Ibn Sab‘īnovih odgovora na
pitanja Fredericka II o preduvjetima i svrsi metafizike – kao i njegovih
radova općenito – jest inzistiranje na supremaciji „principa uma“ (al-‘aql).
34
Ovo je učenje ukorijenjeno u hermetičkim učenjima koja proklamiraju
da je princip uma Prvi Uzrok postojanja, te da univerzalna Supstancija
(jawhar) leži u osnovi ili prožima sve stvari. U nekim od Ibn Sab‘īnovih
radova princip uma se opisuje kao “temeljni atribut univerzuma i osa
oko koje se egzistencijalni poredak obrće“ (uss ṣifat al-‘ālam, wa-al-quṭb
alladhī yadūru ‘alayhi al-tadbīr).
35
Poput drugih hermetičara, Ibn Sab‘īn proglašava da se bit ljudskog
intelekta izvodi iz principa uma. Međutim, ljudski intelekt se ne može
reducirati na racionalnu sposobnost i diskurzivno mišljenje. Umjesto
toga, on je „supra-racionalan“ ili intuitivni organ unutar čovjeka i, kao što
kaže u svojemu kazivanju, jedina sposobnost kojom se „može shvatiti
zbiljnosti drugog svijeta“.
36
Ibn Sab‘īn smatra da je ljudski intelekt
čovjekov raison d’ être i “nužni preduvjet ljudskog savršenstva [koje]
upotpunjuje značenje bivanja čovjekom”.
37
Autor potkrepljuje svoje
učenje o intelektu citirajući hadis (hadīth) kojimse često ukazuje na sufije
i muslimanske filozofe jednako tako: “prva stvar koju je Bog stvorio
bila je um”.
38
33
M. A. F. Mehren, Correspondance du Philosophe Soufi Ibn Sab‘īn Abd Oul-Haqq
avec l’Empereur Frédéric II De Hohenstaufen, str. 345. Qur’an 42:23, Mamaduke
Pickthall, prev.
34
The All-comprehensive Circle, str. 36.
35
Ibn Sab‘īn, Budd al-‘Ārif str. 182 (kako navodi Vincent Cornell u: The Way of
the Axial Intellect, str. 64).
36
Al-Kalām ‘alā al-Masā’il al-Siqilliya, str. 36.
37
Ibid, str. 25.
38
Ibid, str. 34. Usprkos svojoj popularnosti, ova se predaja ne pronalazi u glavnim
hadiskim zbirkama.
254 PREGLED
Ibn Sab‘īn također ustvrđuje da intelekt “emanira iz Boga”, pojam
koji ima jasne usporedbe u radovima koji su pripisivani Hermesu: Intelekt
(nous) proizlazi iz Božije supstancije (ousia), u onoj mjeri u kojoj možemo
govoriti o Bogu koji posjeduje supstanciju; a kakve je naravi ova sup-
stancija, jedino Bog precizno zna. Intelekt nije dio Božije supstancije, već
isijava iz potonjeg kao što svjetlost isijava iz sunca. U ljudskim bićima,
ovaj Intelekt je Bog...
39
Ova ideja supremacije ljudskog intelekta – na temelju njegove veze
s principom uma – nikako nije jedinstvena samo hermetizmu. Štoviše,
nesumnjivo je da se naglašava i izlaže sa specifičnomjasnoćomu radovima
koji se pripisani Hermesu Trismegistu,
40
kao i sljedbenicima takvih učenja
poput Ibn Sab‘īna.
Kada prosuđujemo Ibn Sab‘īnove intelektualne veze, predmoderni
i suvremeni učenjaci često zanemaruju njegove vlastite tvrdnje. U svom
uvodniku u djelo Budd al-‘Ārif, Ibn Sab‘īn tvrdi za sebe da je sljedbenik
“bezgrešnog učitelja” Hermesa Trismegistusa: “Molio sam Boga da širi
[kroz mene] mudrost (al-ḥikma) koju je Hermes Trismegistus (al-harāmisa)
otkrio u najranijem dobu.”
41
Štoviše, u poemi njegovog učenika al-
Shushtarīja, Hermes se smatra patronom sufija i grčkih mudraca. Prema
tome, nikakvo razumijevanje Ibn Sab‘īna ne bi bilo potpuno bez pro-
pitivanja utjecaja hermetizma na njegovu misao. Zapravo, ovo pitanje
je potvrdio Ibn Khaldūn koji opisuje Ricote, Ibn Sab‘īnovo rodno mjesto,
kao centar hermeticizma u Andaluziji.
42
39
Corpus Hermeticum, preveo A.-J. Festugière, Paris, ‘Les Belles Lettres’, 1945.
Poglavlje naslovljeno kao: D’Hermès Trismégiste: Sur l’intellect commun, à Tat.
Trans. Titus Burckhardt.
40
Corpus Hermeticum (poglavlje o Poimandresu) opisuje kako se Univerzalni
Intelekt otkrio Hermesu: ‘…s ovim riječima, On me je dugo gledao u lice, tako da
sam drhtao od njegovog pogleda. Potom, kako je ponovo podigao Svoju glavu, vidio
sam kako je u mojemu vlastitom duhu (nous) svjetlost koja se sastoji od neizbrojivog
broja mogućnosti, postala beskonačno Sve, dok vatra, okružena i tako sputana svemo-
gućom moći, nije zadobila svoju nepomičnu poziciju: takvo je ono što sam mogao
racionalno pojmiti o ovoj viziji... dok sam bio posve izvan sebe, On je iznova kazao:
„sada si, u intelektu (nous), vidio prototip, porijeklo i nikadaprestajući početak...“
Kako je navedeno u Titus Burckhardtovoj Alchemy: Science of the Cosmos, Science
of the Soul, Fons Vitae. Kentucky, 1997.
41
Budd al-‘Ārif, str. 29-30, Vincent Cornell, prev.
42
La Voie et la Loi, str. 279-80.
255 PREGLED
Na ovombi mjestu bilo korisno da napravimo kratku digresiju kako
bi čitatelj mogao polučiti, ako ne potpuno, a ono barem neke letimične
poglede na hermetičku tradiciju u Andaluziji. Hermetizam u srednjo-
vjekovnoj Španiji – i Europi– slijedili su istaknuti muslimanski, kršćanski
i jevrejski mistici.
43
U stara vremena, Hermes se shvaćao kao egipatski
mudrac i svećenik te je poistovjećivan s božanstvomThoth. Hermes je
također povezivan sa islamskim poslanikom Idrīsom i jevrejskim
prorokom Enochom.
44
Zanimljivo, mnogi su muslimani poistvojećivali
hermetičku tradiciju s onom sabenskom koja je spomenuta u Kur’anu,
te su hermetička učenja shvaćana kao kompatibilna s onim kur’anskim.
45
Bez obzira na neizbježne historijske diskrepancije, važno je da shvatimo
da je hermetička tradicija, koja je postojala kroz sva razdoblja i proširila
se na kršanske i islamske svjetove, bila shvaćena od figura kao što je Ibn
Sab‘īn kao “primordijalna objava” (al-ḥikma al-qadīma) koja leži u osnovi
triju abrahamskih religija. Štoviše, opravdano je ustvrditi, kao što je neki
učenjak to uradio, da je ovo razumijevanje hermetičke tradicije otvorilo
vrata izvornominterreligijskomdijalogu. Međutim, usprkos ovomznačaju
razumijevanja interakcija između abrahamskih tradicija u srednjovjekovnoj
Španiji, informacija o ovom predmetu ostaje iznenađujuće oskudna.
46
43
Muslimanski hermetičari: među sufijama hermetičarima nalazimo: Abū ‘Abdallāh
al-Shūdhīja iz Seville, Ibn Mutarrifa Slijepca iz Murcie, Muhammada Ibn Aĥlā iz
Lorce i al-Ĥājj Yāsīna al-Maghribīja. Udjelu La Voie et la Loi, (str. 279-80) Ibn Khaldūn
primjećuje da “velika grupa ljudi iz istočne Španije i doline Ricote” bijaše sljedbenicima
hermetizma.
- Kršćanski hermetičari: određen broj kršćana srednjeg vijeka, uključujući sv. Alberta
Velikog, smatrao je spise Corpus Hermeticuma kao predkršćansko „sjeme“ Logosa.
- Jevrejski hermetičari: Cornell ističe da „neki učenjaci vjeruju da se hermetička
učenja mogu jednako tako pronaći u Kitāb al-Hidāya ilā Farā’id al-Qulūb („Vodič ka
dužnostima srca“), kojeg je napisao jevrejski mističar Baĥya Ibn Paqūda… Prisustvo
hermetičkih učenja među Jevejima Španije je dodatno potvrdio Moese Maimonides,
koji ga, u pismu svojemu prevoditelju Samuel Ibn Tibbonu, naziva ‘drevnomfilozofijom’
koja se miješa sa Aristotelovim rigoroznijim i intelektualno zadovoljavajućim sustavom
mišljenja” (The Way of the axial Intellect str. 58).
44
Vidjeti Seyyed Hossein Nasrovu Islamic Life and Thought, str. 103, ABC Inter-
national Group, Inc. Chicago 2001.
45
The Way of the Axial Intellect str. 54.
46
Sukladno Stevenu M. Wasserstromu “figura Hermesa simbolizirala je trans-
konfesionalnu mudrost, univerzalnu objavu, čije je učenje potvrdilo muslimansko
256 PREGLED
Pored ovih filozofskih i intelektualnih aspekata, hermetizam u
Andaluziji je više primijećen zbog svojeg razvitka i prakticiranja različitih
„okultnih znanosti“ kao što je alkemija, astrologija i magija. Kada poku-
šavamo da shvatimo figure kao što je Ibn Sab‘īn, ova “okultna” strana
hermetizma ne može biti zanemarena budući da je zabilježeno da se sam
Ibn Sab‘īn bavio teurgijomi alkemijom. Također, bio je uvelike privučen
‘ilm al-Hurūfom, ili znanošću o slovima, koja posjeduje svoj pandan u
kabalističkoj tradiciji. ‘Ilmal-Hurūf ima za primaran cilj da dekodira simbo-
lička značenja različitih nepovezanih slova na početku brojnih poglavlja
Kur‘ana.
Nakon ovih uzgrednih primjedbi o kompleksnoj hermetičkoj tradiciji,
sada bismo se mogli osvrnuti na drugi dio Odgovora na sicilijanska pitanja.
Na početku svoje rasprave, Ibn Sab‘īn pravi razliku između grčkih i
sirijskih definicija metafizičke znanosti. “Znaj da je metafizički nauk
(al-‘ilm al-ilāhī) za [grčke] antičke narode označavao kontempliranje o
[oboje] zbiljnosti koja transcendira vidljivi poredak i krajnjim uzrocima
ljudskog postojanja...”
47
Međutim, za sufije “ova vrhovna znanost, koja se
zove metafizika, dijeli se na dvije kategorije: prva je spoznaja Jedinstva
Uzvišenog Boga, a druga je spoznaja Božijih atributa, kao što je Njegova
Svemoć, Mudrost [i] Moć”.
48
Drugim riječima, sufijska se metafizika
sastoji od dubokog razumijevanja islamskog učenja o Božijem Jedinstvu,
tawĥīd, i uvida u to kako se Božiji atributi reflektiraju u kozmosu. Ibn
Sab‘īn potomobjašnjava kako sufije posmatraju metafizički cilj u svjetlu
drugih znanosti.
Cilj metafizike je čovjekovo savršenstvo, postignuće istinske sreće te
potpuni razvitak Intelekta...[Nasuprot tome] druge grane ljudske znanosti
proučavanje jevrejskih djela”. Nadalje, ono je obezbijedilo „elitni interkonfesionalizam
u čijoj terminologiji i mističkim konstrukcijama su udioništvovali preko religijskih”.
Vidjeti Wasserstromov “Jewish-Muslim Relations in the Context of Andalusian
Emigration”, neobjavljeni rad za konferenciju “Christians, Muslims and Jews in
Medieval and Early Modern Spain: Interaction and Cultural Change”, Notre Dame
University, South Bend, Indiana, February 1994. Ovo stoji u oštrom kontrastu sa Chris
Lowneyvom tvrdnjom da je “Neugodna nužnost, radije negoli neki uzvišeni ideal
tolerancije, prvo potaknuo prilagođenje da učenjaci kliču španskoj eri convivencia
‘zajedničkog života’” (Vidjeti Chris Lowneyevu A Vanished World Medieval Spain’s
Golden Age of Enlightenment, str. 189, Free Press. New York, 2005).
47
Al-Kalām ‘alā al-Masā’il al-Siqilliya, p. 25.
48
Ibid., str. 36.
257 PREGLED
nastoje da oplemene ljudsku inteligenciju […] te da ukažu na Stazu koja
vodi ekskluzivnoj predodžbi Boga, koji je Prvi Princip postojanja.
49
Metafizika je, prema Ibn Sab‘īnovom stajalištu, vrhovna znanost,
dok druge znanosti služe kao njezina osnova.
50
Definirajući metafiziku i njezinu svrhu u općenitim pojmovima,
Ibn Sab‘īn objašnjava kako su Grci shvaćali njezin cilj. On pojašnjava da
„sufije gledaju na jedinstvo sa Bogom kao metafizički cilj“.
51
Drugim
riječima, oni smatraju cjelokupnu spoznaju BožijegApsolutnog Jedinstva,
koje apsorbira sve predmete spoznaje u Njemu kao vrhovnom predmetu
ove božanske znanosti. Autor smatra da je ovo sufijsko shvaćanje metafizike
superiornije od onog kod Grka, jer istinski spoznati Boga znači umrijeti
u njemu kako bi on mogao biti rođen u nama. Ovo poistovjećivanje sa
božanskim mora biti posvemašnje, jer „ako je cilj gnostika i onog koji
ljubi Boga da zadobije Njegov predmet spoznaje i ljubav, onda ga on
nije ostvario ukoliko išta leži između njega i njegovog voljenog“.
52
Dok se, s druge strane, ove „zbiljnosti onostranosti“ shvaćaju foku-
siranjem inteligencije na zbiljnosti koje „transcendiraju svijet“, Ibn
Sab‘īn vjeruje da „znanost metafizike počiva u duši“.
53
Prema tome,
proces duhovne spoznaje nije ništa drugo doli probuđenje ili aktualiziranje
latentne spoznaje koju nosimo „unutar“ nas samih. Na ovommjestu jasno
vidimo utjecaj platonskog učenja o Anamnesisu – ili doslovce: uzlijetanje
uma – po Ibn Sab‘īnovom mišljenju
54
Ipak, tražitelj istine mora ovladati određenim znanostima prije
polučivanja izravne spoznaje i shvaćanja Boga. Ibn Sab‘īn posvećuje
iznenađujući dio svoje rasprave koja objašnjava različite nužne ogranke
znanja, te pobraja devet kategorija logike kojima se mora ovladati prije
traženja božanskog nadahnuća. Zašto proučavati logiku? Zbog toga što,
49
Ibid., str. 25.
50
Istodobno, ovaj je poredak obrnut zato što se za Ibn Sab‘īna metafizički principi
sami manifestiraju i, takorekuć, šire s vrha do najniže stupnjeve zbiljnosti.
51
Ibid., str. 26.
52
Ibid., str. 26.
53
Ibid., str. 45.
54
Potpuna, ili čak adekvatna ilustracija ovog predmeta je izvan okvira ovog rada.
Međutim, vrijedi istaknuti Vincent Cornellovu opasku da su platonički i neoplatonički
tekstovi oni koji su najjasnije usporedivi sa Ibn Sab‘īnovim mišljenjem libellus II,
Krater (libellus IV), i libelli V-VII, VII (Peri Psychis), IX, X (Kleis, ‘The Key’), te
XI iz Corpus Hermeticuma.
258 PREGLED
sukladno Ibn Sab‘īnu, na temelju identificiranja različitih premisa, oblika
analogije i demontracije, dolazimo do potpunog razumijevanja duše. Ovdje
iznova Ibn Sab‘īn navodi predaju (hadīth) koju često citiraju sufije: “Onaj
ko spozna sebe spoznao je svoga Gospodara” (man ‘arafa nafsahu faqad
‘arafa rabbahu).
Poput Shihāba al-Dīna Suhrawardīja (umro 1191.), Ibn Sab‘īn se
koristio logikom kao sredstvom ka duhovnoj spoznaji. Iako Ibn Sab‘īn
jamačno naglašava logiku više od bilo kojeg sufije, on je daleko od toga
da je racionalist u modernomsmislu ovog pojma.
55
Potpuno izlaganje Ibn
Sab‘īnovog razumijevanja logike je izvan okvira ovoga rada, međutim
dostatno je da kažemo da za Ibn Sab‘īna logika ima intuitivni element
koji ukazuje na transcendenciju. Štoviše, on pretače Aristotelove teorije
u ono što je Philip Merlan skovao kao termin “neoaristotelijanstva”.
56
Ibn
Sab‘īn je zapravo bio vrlo kritičan spramfilozofa i strogih aristotelijanaca
kao što je Ibn Rushd.
57
On čak opisuje takovrsne filozofe kao proturječno
otkriće, te stavlja vrijednost njihovog znanja ispod islamske jurisprudencije,
fiqha.
58
Ukratko, on tvrdi da aristotelijanski filozofi općenito nisu uspjeli
da shvate značaj Intelekta, koji je zakučasto povezan sa univerzalnim
principom uma i otuda sama osnova stvaranja.
59
Naglašavajući značaj ovladavanja logikom, Ibn Sab‘īn izjavljuje da
sukladno islamskoj objavi:
„Metafizički uvodi [mogu biti podijeljeni i na] teoretske i praktične
komponente. Osnova metafizike je Vrla Knjiga [to jest] Kur’an i Sunna
[ili praksis] Vjerovjesnika. Usto, vjera i čvrsto uvjerenje su neodvojivi
preduvjeti.“
60
Ova tvrdnja iznova jasno dovodi u pitanje tvrdnje klevetnike koji
optužuju Ibn Sab‘īna zbog odbacivanja islamskog Vjerozakona (Sharī‘a)
55
Vidjeti The Way of the Axial Intellect, str. 62.
56
Kako je naveo Cornell. Vidjeti Merlan, Monopsychism, Mysticism, and Meta-
consciousness, str. 2-20.
57
U djelu Budd al-‘Ārif (str. 143) Ibn Sab‘īn je vrlo kritičan spram Ibn Rushda i
drugih muslimanskih filozofa. On pobija Ibn Rushda zbog toga što je odveć „opsjednut
Aristotelom“ (maftūn bi-Aristū): “Ukoliko bi on čuo da je [Aristotel] kazao da je ta osoba
mogla stajati i sjediti istodobno, on bi u to povjerovao i prenio.” Istodobno, Ibn Sab‘īn je
jako volio Al-Farābīja, koga naziva ‘vodećim islamskim filozofom, njihovim pred-
vodnikom i glasnogovrnikom” (Vidjeti The Way of the Axial Intellect str. 58).
58
Ibid., str. 98.
59
The Way of the Axial Intellect, str. 71.
60
Al-Kalām ‘alā al-Masā’il al-Siqilliya, str. 37.
259 PREGLED
i praksisa (Sunna) Vjerovjesnika. Naglasivši značaj ne samo izučavanja logike
nego jednako tako i usklađivanja s religijskim normama, Ibn Sab‘īn spo-
minje da se duhovna staza sastoji od sljedećeg: meditiranja, invokacija
(zazivanje Imena Božijeg), koje je korito nebeskih milosti, sputavanje
senzualnih želja, usklađivanje ljudskog djelovanja prema istini koja se
otkriva u srcu, pročišćenje duše kroz zazivanje Boga, upravljanje svakog
ljudskog djelovanja prema njegovomvrhovnomcilju... i duhovnomžaru.
61
Ibn Sab‘īnove duhovne prakse u ovoj raspravi čini se da su u skladu
sa glavnom sufijskom strujom. Ipak, on govori kao platonički filozof i
stoga naglašava, vjerojatno više nego ijedan sufija, da su duhovne prakse
prvenstveno sredstva probuđenja spoznaje koja je latentno prisutna u srcu.
Autor potom raspravlja različite postaje kroz koje tražitelj prolazi
kako se približava Bogu.
62
“Na početku [duhovne staze] štovatelj [Božiji]
čezne za Upućivačemkojemu ništa nije slično (mushār laysa kamithlihi shay’).
Potom on nastoji da dosegne ovog Upućivača…”
63
Ibn Sab‘īn objašnjava
da kako onaj koji teži duhovno napreduje, on počinje da shvaća da su sve
stvari izvedene iz uzvišenog Predmeta njegove potrage, te da je „svijet
zbiljski jedino kroz milost njegovog Upućivača“.
64
Uviđajući da je cjelo-
kupno prethodno znanje koje je polučio ravno ništici, Zbilja kao takva [mu]
kazuje: ‘Sve je osuđeno da propadne, osimNjegovog [vječitog] Sopstva.’
65
Duhovnog putnika preporađa i inspirira Bog. Prva stvar koju on izriče
jeste ‘On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi i On je Sveznajući.’
66
Ibn Sab‘īn pridodaje da “čovjek koji gleda [očima] Božijim kaže:
‘Ne vidimništa drugo izuzev Boga!’”
67
On pojašnjava da takav iskaz može
kazati samo onaj koji se odrekao ovog svijeta, svoje duše i samog raz-
mišljanja. U takovrsnom stanju, čovjek shvaća na kraju da „ne postoji
mnoštvo“
68
te „da ne postoji istinski život izuzev Apsolutnog [života]”
61
Ibid., str. 27.
62
Vidjeti M. A. F. Mehren, Correspondance du Philosophe Soufi Ibn Sab‘īn Abd
Oul-Haqq avec L’Empereur Frédéric II De Hohenstaufen, str. 386-390.
63
Al-Kalām ‘alā al-Masā’il al-Siqilliya, str. 42.
64
Ibid., str. 42-43.
65
Kur’anski ajet 28:88, Mamaduke Pickthall, prev.
66
Al-Kalām‘alā al-Masā’il al-Siqilliya, str. 43. Qur’an 58:3, Mamaduke Pickthall,
prev.
67
Ibid., str. 43-44.
68
Ibid., str. 42-43.
260 PREGLED
(lāḥayāt ḥaqīqatanillāal-muṭlaqah).
69
Za IbnSab‘īna, duhovna se staza sastoji
od razrješenja svih stvari koje se postavljaju kao zbiljske – od kojih je
najistaknutija osjećaj individualnosti – budući da je Bog jedina Apsolutna
Zbilja. Ova egocentrična fatamorgana individualnosti, koja sebe instinktivno
promatra kao autonomnu zbiljnost, razrješuje se kako tražitelj pristupa
Zbilji. Štoviše, jasno je iz ove rasprave da ego i svjetovna pitanja nisu
prolazni jednostavno zbog toga što su osuđeni da propadnu. Umjesto
toga, fenomen ovog svijeta je propadljiv ovdje i sada zbog toga što ovaj
svijet nikada nije bio zbiljski. Otuda za naprednog sufiju svijet postaje
transparentan: u tim njegovim pojavnostima on vidi Božiji odraz. Ovo
se potvrđuje drugim sufijskim učenjima, sugerirajući da mnoga učenja
našeg autora ostaju biti unutar glavne struje sufizma.
Za Ibn Sab‘īna, kraj duhovnog putovanja je čista lijepa vizija Boga
koji „ne može biti sadržan u knjigama“.
70
Moramo poznavati ovo stanje
iskustveno kako bismo ga shvatili budući da je to nešto što “nijedno [fizičko]
oko nije vidjelo, niti [fizičko] uho čulo, niti srce poželjelo“.
71
Ibn Sab‘īn
dodaje uobičajenu analogiju koju sufije često navode, a to je da ako bismo
htjeli da opišemo zadovoljstvo seksualnog odnosa djetetu to bi bilo nemo-
guće. On dodaje da „Ako je nemoguće da opišemo prirodni fenomen,
onda kako bi on mogao da opiše različite stupnjeve zbiljnosti? ... Znaj
da nijedan filozof, sufija, ash’aritski teolog, niti dijalektičar nisu u stanju
da opišu ovo stanje, niti da ukažu na Njegov karakter, niti Njegovu bit.
Jedino na temelju prekapanja mističke znanosti (‘ilmas-safar) i mjerenjem
njezinih dubina možemo je pojmiti.”
72
Drugim riječima, oblici impliciraju granice i otuda ograničenja.
Prema tome, nijedan oblik, uključujući riječi, ne možemo adekvatno opisati
Boga,
73
niti uspješno oslikati vrhovno stanje duhovnog Jedinstva s Njim.
Jedna od Ibn Sab‘īnovih zaključnih misli jeste ta da ako, s jedne
strane, duša samo polučuje božansku spoznaju kroz razmišljanje i pomoću
upotrebe volje, s druge strane postoje izabrani ljudi koji dosežu Istinu bez
početnog uvođenja ili meditacije: ovo su poslanici i izabranici Božiji.
Štoviše, dok čovjek napreduje duhovnom stazom svojevoljno, Bog je
69
Ibid., str. 44.
70
Ibid., str. 41.
71
Ibid., str. 41. Ovo je iz izreke Poslanika (ĥadīth) koja opisuje raj.
72
Ibid., str. 41-42.
73
Jedno od “devedeset devet Božijih Imena” jeste al-Wāsi’, to jest “Sveobujmljući”.
261 PREGLED
na kraju taj koji odlučuje, jer je On izvor svakog blagoslova i vodstva.
“Nema postignuća [milosti] Božije. On je Podaritelj, Zadržavatelj,
Nadahnitelj, Darivatelj,Vodič, Dobročinitelj, ‘On jeAllah, [drugog] boga
osim Kojeg nema.’”
74
Ili, iznova, volja igra suštinsku ulogu u razvijanju
naše sudbine na ljudskomplanu. Međutim, na višemmetafizičkomplanu,
Bog je taj koji odlučuje. Ibn Sab‘īn se zaustavlja na pragu ove bezvremene
rasprave između predestinacije i slobodne volje, te sugerira da ako vladar
nastoji istinski da se vine duhovnom stazom da će on početi da studira
do njegovih nogu. On dodaje poprilično sarkastično, kao i za skromnog
vladara, da zajedničko mjesto metafizičkih tema spomenuto u njegovoj
raspravi nije vrijedno pažnje mudraca autorovog kalibra. Štoviše, Ibn
Sab‘īn kaže da u njegovoj pokrajini postoje duše koje su oštre poput sablji
koje bi mu mogle predbacivati i koriti ga za dodijavanje da oslovi tako
trivijalna pitanja! Iako nema dokaza koji sugeriraju da je Frederick II ikada
susreo Ibn Sab‘īna ili poslao druga pitanja, kaže se da je monarh iskazao
svoju zahvalnost na filozofovimuvidima šaljući obilan tovar darova, koje
je Ibn Sab‘īn još jednom iznova vratio nazad.
Otuda, ko je bio Ibn Sab‘īn? Vjerojatno najbliži njegov opis bi bio
taj da je on bio hermetički filozof koji je bio privržen islamu i sufizmu.
Usto, on nije jednostavno klasificiran pod određenu specifičnu intelektualnu
školu zbog toga što je, za razliku od Shaykha al-akbara (Ibn ‘Arabija), koji
se gotovo ekskluzivno oslanjao na primarne islamske izvore kao što su al-
Ghazali, Ibn Sab‘īn uglavnom crpio ponajvećma iz grčkog mišljenja,
učenja hermetizma, logike i mističkog dijaloga kako bi razvio emanacio-
nistički i monistički svjetonazor koji se usredotočuje na princip uma. U
duhu Suhrawardija, Baba Afdala i Mulla Sadre, Ibn Sab‘īn je shvaćao
određene filozofske škole – i hermetički korpus – kao onaj koji potječe iz
„niše poslanstva“ i otuda je u skladu s Kur’anom i praksom Poslanika
(Sunna), ali je istodobno naposljetku tragao za tim da transcendira teo-
logiju, filozofiju, religiju, pa čak i sufizam. Zbog toga što je bio zasjenjen
Ibn ‘Arabijem, te zahvaljujući svojoj zloglasnosti i svojoj upadljivosti
nekonfesionalnih djela, on ostaje među najmanje shvaćenim i najviše
omalovažavanim figurama u islamskoj historiji.
S engleskog preveo: Nevad KAHTERAN
74
Ibid., str. 45. Qur’an 59:22, Mamaduke Pickthall, prev.
262 PREGLED
Bibliografija
1. ‘Azūzī, Idrīs, Al-Shaykh Ahmad Zarrūq: Ārā’uhu al-Islāḥiyah, Matba‘a
Fidālah. Moĥammadia, Morocco, 1998.
2. Akasoy, Anna Ayse, Philosophie und Mystik in der Späten Almhadenzeit
Die Sizilianishen Fragen des Ibn Sab‘īn, Herder Verlan. Freiburg, 2005.
3. Al-Bādisī, ‘Abd al-Haqq, Al-Maqsad al-Sharīf wa-l-Manza‘ al-Latīf fī
al-Ta‘rīf bi Sulaĥā’al-Rīf, Sa‘īdAĥmadA‘rāb, ed., drugo izdanje, Malakiyya.
Rabat, 1993.
4. Al-Dhahbī, Shams al-Dīn Mohammad, Siyar A’lām al-Nubalā’,
Khairī Sa‘īd, ed., Al-Maktaba al-Tawfīqiya. Cairo, 2002.
5. Al-Ghubrīnī, Abūl ‘Abbās Aĥmad, ‘Unwān al-Dirāya fiman ‘Urifa
min al-‘Ulamā’ fī al-Mi’a al-Sābi‘a bi Bijāya, Rābiĥ Būnār, ed., al-Sharika al-
Wataniyya li-l-Nashr wa-l-Tawzī’. Algiers, 1970.
6. Al-Kutubī, Ibn Shākir, Fawāt al-Wafāyāt, Muĥammad Muĥyī al-
Dīn ‘Abd al-Ĥamid, ed. Cairo, 1951.
7. Al-Rundī, Ibn ‘Abbād, Lettres de Direction Spirituelle Collection Ma-
jeur Ar-Rasā’il al-Kubr’ā,Kenneth L. Honerkamp, ed., Dar el-Machreq.
Beirut, 2005.
8. Al-Taftazānī, Abū al-Wafā al-Ghanīmī, Ibn Sab‘īn wa Falsafatuhu
al-Sūfiyya, Dār al-Kitāb al-Lubnānī. Beirut, 1973.
9.Al-Zīn, Samīĥ ‘Ātif, Ibn Sab‘īn, Dār al-Kitāb al-Lubnānī.
Lebanon,1988.
10. Burckhardt, Titus, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul,
Fons Vitae. Kentucky, 1997.
11. Corbin, Henry, History of Islamic Philosophy, Liadain Sherrard and
Philip Sherrard, trans., Kegan Paul International. London, 1993.
12. Cornell, Vincent J, The All-Comprehensive Circle (al-Ihāta): Soul, In-
tellect, and the Oneness of Existence in the Doctrine of Ibn Sab‘īn u pripremi
Edinburgh University Press
13. Cornell, Vincent J,“The Way of the Axial Intellect, the Islamic
Hermeticism of Ibn Sab‘īn,” Journal of The Muhyiddin Ibn ‘Arabī Society,
Vol. XXII, 1997
14. Corpus Hermeticum, A.-J. Festugière, trans., Les Belles Lettres.
Paris, 1945.
15. Ibn al-Khatīb, Lisān al-Dīn, Al-Iĥāta fī Akhbār Gharnāta, Maktabat
al-Khānijī. Cairo, 1977.
263 PREGLED
16. Ibn Khaldūn, Abū Zayd, La Voie et la Loi, ou Le Maitre et le Juriste:
Shifā’ al-Sā’il li-Tahdhīb al-Masā’il, Reé Rérez, prev., Sinbad. Paris, 1991.
17. Ibn Sab‘īn, ‘Abd al-Haqq, Budd al-‘Ārif, George Kattourah, ed.,
Dār al-Andalus & Dār al-Kindī. Beirut, 1978.
18. Ibn Sab‘īn, ‘Abd al-Haqq, Correspondance Philosophique avec
L’Empereur Frederic II de Hohenstaufen, Serefettin Yaltkaya, ed., Études
Orientales. Paris, 1941.
19. Ibn Sab‘īn, ‘Abd al-Haqq, Rasā’il Ibn Sab‘īn, ‘Abd al-Rahmān
Badawī, ed., al-Dār al-Misriya li-l-Ta’līf wa-l-Tarjama. Cairo, 1965.
20. Lowney, Chris, A Vanished World Medieval Spain’s Golden Age of En-
lightenment, Free Press. New York, 2005
21. Makkī, Maĥmūd ‘Alī, Maqāmāt al-Ĥarīri wa I’jāz al-Qurān fī Ĥiwār
Masīĥī Islāmī fī al-Andalus. Ovaj je rad pročitan na konferenciji u Maroku
1994., godine, i može se pronaći u: Khizāna al-Malik Fahd Ibn ‘Abd Al-‘Azīz,
Casablanca.
22. Massignon, Louis and Faure, A, Encyclopaedia of Islam: “Ibn Sab‘īn,
‘Abd al-Ḥakk b. Ibrāhīm b. Muhammad b. Nasr, al-‘Akkī al-Mursī Abū
Muhammad Kutb al-Dīn.” Brill Online, 2007.
23. Massignon, Louis, Recueil des Textes Inédites Relatifs à la Mystique en
Pays d’Islam. Paris, 1929.
24. Mehren, M. A. F, “Correspondance du Philosophe Soufi Ibn
Sab‘īnAbdOul-Haqqavec L’Empereur Frédéric II de Hohenstaufen,” Journal
Asiatique. Paris, 1879.
25. Nasr, Seyyed Hossein, Islamic Life and Thought, ABC
International Group, Inc. Chicago, 2001.
26. Palencia, Ángel González, Historia de la Literatura Arábigo-Es-
panola, 2nd ed. Madrid 1945. Hussein Mu’nis, trans., Tārīkh al-Fikr al-
Andalūsī, Maktabat al-Nahda al-Misriya. Cairo, 1955.
27. Sayili, Aydin M, “Al-Qarāfī and His Explanation of the Rainbow,”
Isis, Vol. 32, No. 1. Jul. 1940. (Isis trenutno tiska The University of Chicago
Press.)
P r i k a z i i o s v r t i
R e v i e w s
267 PREGLED
930.85 (497.15) (049.3)
Safet Bandžović
KRAJINAU HISTORIJI I MITU
1
KRAJINAIN HISTORYAND MYTHS
Sažetak
Tekst je prikaz knjige “Bosanska krajina: historija, legende i mitovi”
Ramize Smajić.
Summary
The text is a reviewof the book entitled “Bosanska krajina: History”,
Legends and Myths by Ramiza Smajic.
Historijska nauka je doista jedan od najosjetljivijih barometara du-
hovne atmosfere u društvu, gradi se od dokumenata i ideja, od izvora, ali
i od mašte. Savremenost se i ne može objasniti bez poznavanja prošlosti,
u kojoj se problematično miješaju historijska zbilja i mitološki doživljaji,
kao trajno stanje duha (Miodrag Popović). Jezik i mitologija čine jedinstvo
jednog etnosa. Jezik mita može da ponese, jer priziva slike umjesto da
stvara pojmove. Maurice Droun kazao je kako bi se narodi, da nemaju
legende i mitove, smrzli u zimi povijesti. Svaka nacija istovremeno je
sazdana kao zajednica kolektivnog pamćenja i zaborava. Genealogije
raznih naroda i raskošne etnogenetske konstrukcije spadaju praktično
u domen socijalne mitologije. Zaborav ili čak historijske zablude suštinski
su činilac u historiji pojedinih naroda. Nacionalni mitovi u suštini nisu
1
Prikaz knjige Ramize Smajić, Bosanska krajina: historija, legende i mitovi, izd.
Dobra knjiga, Sarajevo, 2009, str. 219.
268 PREGLED
originalni. Bliskost jezika podrazumijeva istovjetnost kulturoloških
obrazaca. Na širemmitološko-kulturološkomplanu upadljiv je protok ideja.
Brojni pojmovi, kada se oslobode specifičnih imena, mogu se primijeniti
na svaki nacionalni mit.
Mnogi historijski procesi i zbivanja nadilaze lokalne i regionalne
granice. Geografija i historija se prožimaju i na Balkanu, tim“etnografskim
muzejompod otvorenimnebom” (M. Todorova), spajajući različite oblasti.
Historija Bosne i Hercegovine je kontinuiran i složen proces civilizacijskih
smjena, brojnih i traumatičnih tranzicija. Pojedini putopisci su o ovoj zemlji
pisali kao o “babilonskoj kuli, Balkanu u malom”, “kosmopolitskoj
pokrajini, pravoj Makedoniji na Zapadu”. Višedimenzionalna, fundirana
tumačenja historijskih procesa, identificiranje skrivenih oblasti između
historije i pamćenja, zatim tematski, metodološki prevrati, kao i “prevrati
u memoriji”, u skladu s protokomvremena, promjenama ugla promatranja,
bez ideoloških opterećenja, pojednostavljenih slika, modificiraju shvaćanje
prohujalog razdoblja i otkrivaju sve više zanemarene sadržaje bosansko-
hercegovačke prošlosti.
Knjiga Ramize Smajić u osnovi predstavlja njenu magistarsku
radnju, koja je, pod naslovom Društveno-političke prilike u Bosanskoj
krajini prema djelima Muvekkita, Pečevije i Naime – Usporedbe sa
narodnom tradicijom, odbranjena u maju 2006. godine na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Autorica je, nadahnuto prebirući po obilju raznorodne
faktografske građe, provela multidisciplinarni pristup u istraživanju
složenog historijskog fenomena – fenomena graničnosti. Osnovna poruka
njenog metodološkog pristupa može se sažeti u iskaz da pri obradi
krajiškog prostora tokom osmanskog perioda nema uprošćavanja niti
apsolutiziranja značaja pojedinih elemenata cjeline na račun drugih.
Težila je, ograničavajući se na period do polovine XVII stoljeća, da
sagleda i objasni prostorne i vremenske promjenljive činioce koji su
ostvarenimtransformacijama i rezultatima oblikovali fizionomiju Bosanske
krajine, pozivajući se pritom na Saliha Sidkija Hadžihusejnovića Muvek-
kita, Ibrahima Alajbegovića Pečeviju i Mustafu Na’im-efendiju, autore
s tri različite perspektive.
Znatna reljefna raščlanjenost bosanskog teritorija, koja ga ne čini
geografski jedinstvenomcjelinom, učinila je da njegovu društveno-političku
povezanost održavaju glavne rijeke i njihove poprečne pritoke. Ramiza
Smajić ističe kako je, s geopolitičkog i kulturno-historijskog stajališta,
269 PREGLED
bosanski prostor u cijelosti imao krajiški karakter. Podjela Rimskog
carstva na Istočno i Zapadno (395) Bosnu je učinila granicomdviju civili-
zacija. I samBosanski ejalet kasnije je predstavljao graničnu pokrajinu jer
je bio najistureniji dio Osmanskog carstva prema Zapadu. Sve stanovnike
Bosne, za koje se u srednjem vijeku veže izraz “Bošnjani”, osmanska
administracija skupno imenuje kao Bošnjake, “bilo da je riječ o Marku,
Jovanu ili Ahmedu”. PojamSrbin u osmanskomperiodu označava jedinku
koja dolazi sa prostora Srbije.
Određujući se prema pojmu Bosanska krajina, autorica smatra da
on, u užem smislu, obuhvata prostor Bihaćke krajine, oblast oko
srednjeg toka rijeke Une s gradovima Bihać, Cazin i Krupa. U najširem
smislu poimanja Bosanska krajina je prostor između rijeka Vrbasa i
Une, čiju granicu prema sjeveroistoku, sjeveru i zapadu određuje tok
rijeke Vrbasa, rijeke Save od Bosanske Gradiške do Jasenovca i zatim
rijeke Une od Bosanskog Novog do Donje Ivanjske. Prostor Bosanske
krajine nije bio zatvorena i teritorijalno trajno zaokružena administrativna
jedinica. Mada je i sampojam“krajina” poznat u osmanskomperiodu, taj
prostor je, u ovisnosti od osmanskih osvajanja i formiranja novih sandžaka,
bio razdijeljen između Bosanskog, Kliškog, Bihaćkog i Krčkog sandžaka.
U knjizi R. Smajić mjesto je našlo više tema i podtema – od položaja
Bosanske krajine u Osmanskomcarstvu, njene administrativno-upravne
i vojne organizacije, strukture društva, problema urbanizacije, do zanim-
ljivih opisa svakodnevice i analize relevantnih aspekata narodne tradicije,
odnosno njenog poređenja s historijskimsaznanjima. Krajiški prostor bio
je dugo, ne samo u naučnom smislu, neopravdano zapostavljan. Nova
teorijsko-metodološka iščitavanja starih izvora vode pronalaženju njihovog
novog značenja, kao i kritičkom preispitivanju dosadašnjih historijskih
predstava i ocjena.
Pojedine dionice knjige, uz korigiranje nenaučnih pogleda i neargu-
mentiranih navoda, posebno pojedinih starijih istraživača, reaktueliziraju
određene historiografske kontroverze i “bjeline” i prevazilaze postavljene
tematske limite. Ovim radom napravljen je iskorak u istraživanju dijela
složene ukupnosti Bosanske krajine, čiji su formiranje i razvoj vezani za
dolazak Osmanlija. U pogledu osmanskih osvajanja prostora Bosanske
krajine autorica je napravila usporedbu podataka iz tri izvora: Muvekkita,
Pečevije i Naima, kao i onoga što je pronašla u arhivskimizvorima različite
provenijencije i dostupnoj literaturi. Pokušavajući otkriti granice gdje
270 PREGLED
historijske reminiscencije izazivaju kreativnost lokalnog stanovništva
u smislu stvaranja narodne tradicije, ona uočava da narodna tradicija ne
priznaje granice i prosto se prelijeva u prostor četveromeđe – Bosanske
krajine, Like, Hrvatskog primorja i Dalmacije, „prostor koji je oduvijek bio
u dodiru sa zapadom, a spada u bosanski kulturni krug“. Prema predanjima,
izvorno krajiško naslijeđe – epika prvenstveno, nije nastalo oko Bihaća,
već dalje na zapadu, u Lici; samo što naziv Like treba shvatiti u širem
smislu, da obuhvata i Krajinu i dijelove nekadašnje “turske” Dalmacije.
Privredni i politički uzroci etničkih promjena često su izmiješani, pa je
ponekad teško utvrditi gdje prestaje jedan a počinje drugi faktor. Teritori-
jalno široko rasprostranjena tematika i likovi Bosanske krajine rezultat
su dinamičnih migracionih procesa u različitimpravcima. Utomkontekstu
autorica zaključuje da je izraženi problem nenaseljenosti i puste zemlje
po Bosanskoj krajini te stalno prisutni faktor nesigurnosti uzrok dobrog
odnosa spahija prema raji koju su htjeli zadržati. To što su seljaci odlazili
prvenstveno je bilo motivirano potrebama traženja boljih životnih
uslova, a rjeđe zbog prisile i progona. Proces urbanizacije Bosanske krajine
bio je sporiji u odnosu na druge dijelove Bosanskog ejaleta s obzirom na
to da su tu prevladavali vojnoodbrambeni tipovi naselja, utvrđenja u kojima
su bili smješteni centri uprave.
Karakterologiju jednog naroda teško je shvatiti bez historijske
dijagonale, dok njegova veličina zavisi od vlastitog moraliteta. Mentalitet
nadživljava stoljeća i ideologije. Burna historijska dešavanja u Bosanskoj
krajini utjecala su na dugotrajan proces emanacije osobitog krajiškog
duha, kao i samog njenog kontinuiteta. Kroz sve to formirao se i specifični
tip ljudi, s razvijenim, dubokimosjećanjemza domovinu i socijalnu pravdu.
Autorica to ilustrira i pričom o uglednom Krajišniku koga je sultan
pozvao u Istambul, a ovaj je na konju ponio i vreću zemlje. Na pitanje
zašto je na toliki put ponio običnu zemlju, odgovorio je da je nosi za
svoje uzglavlje – kad vreću stavi pod glavu, zna da je na svom. U jednoj
drugoj verziji se, pak, iznosi da je zemlju ponio da ga, u slučaju smrti, pod
njom sahrane. Krajiški prostor nije bez razloga iznjedrio izraz fratelli
nemici (“neprijateljska braća”). Kada se govori o tamošnjim uslovima
života, ne treba misliti da je borba Krajišnika, sa obje strane granice,
stvarala nepremostiv zid. I u tim vremenima razvijan je i njegovan kult
tolerancije, dobrosusjedstva između muslimanskih i kršćanskih prvaka,
običnih vojnika i seljaka. Postoje okviri koji određuju ljudsko ponašanje
271 PREGLED
u svakomperiodu. Kolektivni mentalitet diktira stavove, ukorjenjuje pred-
rasude, usmjerava opredjeljenja i kretanja društvenih tokova, što je,
prema F. Brodelu, civilizacijska činjenica. Uvijek postoji više varijanti
tradicije, a savremenost je nerijetko bira, limitira i određuje.
Sinkretizamje bila uobičajena pojava u različitimreligijama, a Bosna,
s njom i njene krajine, plodno tlo za prožimanje tradicijskih elemenata.
Ukompleksu vjerovanja i obreda u Bosanskoj krajini vidljiv je kontinuitet
kultnih mjesta, paganskih kultova, svetkovina, bogumilskih tradicija,
ali i relikata ortodoksnog islama i kršćanstva, što je karakteristično za
cijeli bosanski prostor. Elementi sinkretizma se u islamu ispoljavaju u
kontinuitetu kultnih mjesta. Na bosanskom prostoru su i imami činili
koncesije narodnimvjerovanjima, što je omogućilo održanje tradicionalnih
blagdana, mjesta poput dovišta. Složeno je utvrđivanje porijekla pojedinih
običaja i njihovih promjena tokom vremena. Nedovoljna proučenost
ove problematike vidljiva je zbog manjka djela koja se njome isključivo
bave. Veoma su interesantne usporedbe narodne tradicije i historijskih
činjenica na prostoru Bosanske krajine. Ona je bila pogodan prostor za
razvijanje narodne tradicije, prvenstveno zbog nemirnog i opasnog,
herojskog života, vremena stjecanja slave u borbama i individualnim
podvizima. Postoji kontinuitet određenih elemenata iz srednjeg vijeka,
ali ključni likovi i događaji vežu se za osmanski period. Doživljaji koji se
pripisuju pojedinim krajiškim likovima (Mujo Hrnjica, Tale iz Orašca,
Mustaj-beg Lički i drugi) nadilaze stoljeća, epske pjesme, biografije i
slična žanrovska okruženja. Narodni pjevači su romantičarski udruživali
likove koji su živjeli u razmaku od nekoliko stoljeća. Junaci nisu samo
junaci, već i psihološki karakteri. Autorica pokazuje da elementi narodne
tradicije imaju historijsku vrijednost, ali i da je tanka granica prema
pretjeranomhistoricizmu, te da su doista brojne terminološke i pojmovne
nedosljednosti. Sve to govori o socijalnim i psihološkim značajkama
narodnih vjerovanja, običaja, da je i samnarod to doživljavao kao “pokušaj
hvatanja u koštac sa ondašnjom stvarnošću”.
Ramiza Smajić svoju knjigu argumentirano postavlja u širi, balkanski
kontekst, zalažući se za cjelovitost spoznaje i nužnost širih promišljanja
i poređenja. Balkan je veliko civilizacijsko raskršće, kolijevka različitih
kultura, regija kontakata i kontrasta između hrišćanstva i islama, Istoka i
Zapada, koji uvijek stvara „više historije nego što je sammože potrošiti“,
ali i metafora hroničnog cijepanja i sudaranja, napetosti i nedovršene
272 PREGLED
historije, „etničkih koktela“ i „nesavršenih političkih granica“. U širenju
ili sužavanju tog neuralgičnog prostora obično je prije odlučivala politika
nego geografija, pa je postao i rastegljiva metafora u pojmovnom i geo-
grafskomsmislu. Uvremenu kada su Balkanomdominirala dva carstva,
Osmansko i Habsburško, čije su granice smatrane tačkom razgraničenja
između Istoka i Zapada, na Zapadu su taj patrijarhalni dio svijeta sa
svojevrsnim životnim formulama, sve do Prvog svjetskog rata, smatrali
„parčetomAzije u Evropi“, odnosno Bliskim istokom („Proche Orient“;
„Near East“). Balkanski čovjek sa “kvarnim zubima” bio je sinonim za
zaostalost i primitivizam. „Zapadnjak“ je Balkan dugo doživljavao s nela-
godom, kao „nešto drugo“ što nije, i pored svega, sastavni dio Evrope.
Multietnički kolorit Balkana kvario je račune prostim kategorizacijama.
Veći dio Balkana činile su prave mješavine naroda i religija. Fleksibilni
osmanski režim nije nikada imao u vidu masovno i nasilno preobraćenje
svojih hrišćanskih podanika. Autorica konstatira da je društveno uređenje
Osmanskog carstva bilo regulirano šerijatskim pravom, koje je musli-
manima davalo primarnu ulogu, ali je osiguravalo punu pravnu zaštitu
podanika različitih konfesija, da to nije bila tiranska država koja je
počivala na sablji i štitu, nego pravna država na većemstupnju od mnogih
današnjih država. Pripadnost jednom selu ili gradu bila je, pri samo-
identificiranju, važnija od uloge jezika ili narodnosti. S osjećajem za
istančan odnos općeg i pojedinačnog, autorica upozorava na neophodnost
vođenja računa ne samo o lokalnimnego i o sadržajnimokvirima Osman-
skog carstva, da treba studiozno tumačiti uzroke, zakonitosti društvenog
razvitka ovog carstva kako bi se racionalno shvatile društvene okolnosti
i ambijent u kome je nastajala i razvijala se i sama Krajina.
Mnoga djela pisana tokomXIXi početkomXXstoljeća o Osmanskom
carstvu obilježena su evropocentričnom vizijom historije. Nastajala su na
osnovu zapadnih izvora, a ne onih istočnog porijekla. Iako tada osmanski
odnosno turski arhivi nisu bili dostupni, to ne bi izmijenilo koncepciju
političko-kulturne premoći Evrope i selektivnu, legaliziranu, ali ostrašćenu
preradu prošlosti. Većina historičara na Balkanu bježi od multiperspektivnog
pristupa, teži da proučava isključivo vlastite, nacionalne historije, da im
osigura primat i legitimitet, pritomne poznajući niti uvažavajući dovoljno
historiju susjednih oblasti, država i nacija. Oskudna znanja i odsustvo želje
da se to stanje prevaziđe posljedica je krutog diskriminatorskog stava
u tim historiografijama. Intelektualna proizvodnja namijenjena masi
uvijek spušta standarde.
273 PREGLED
Na Balkanu, gdje su parahistoriografije, agresivne nacionalne
ideologije, mitska i historijska svijest ispunjeni “velikim vremenima”,
dijalektičkom povezanošću “klanja i oranja”, egzistiraju zasebni modeli
kolektivnih memorija, kao i različiti datumi i priče unutar njih. Historija
je jedna, ali se njene interpretacije razlikuju. Ono što jedni smatraju slavnim
dijelom svoje prošlosti, za druge, pak, čini tragičnu stranicu nacionalne
historije. I obrnuto. Isti se događaji mogu prikazivati na različite načine
sa suprotnimefektima. Ubrojnimknjigama, interpretacijama konflikata
na matricama mitološke svijesti, kao i u glavama, duboko je usađeno
mišljenje o štetnosti i izopačenosti muslimanskog svijeta u cjelini, a
posebno onog “turskog”. Tradicionalni način istraživanja bio je, ne samo
na Balkanu, u vezi s politikom, povezan sa iskrivljenim predstavama o
islamu i muslimanima. Stvaranje stereotipa je dio procesa koji je označen
kao ponavljanje, diskurs, ili pjevanje iste stvari unedogled, odnosno
svođenje kompleksnih ideja u proste setove riječi. Semantički sadržaj
izraza “Turčin” na Balkanu je bio artikuliran momentom religioznosti
a ne etničke identifikacije. Nazivanje svih muslimana “Turcima” kod
hrišćanskih naroda nije bila posljedica neznanja, već jakih predrasuda,
ali i sasvim konkretnog stava. Muslimani nisu “miljenici” balkanske i
evropske historiografije. Massieu de Clerval (1820-1896), boraveći u Bosni,
1855. piše o Bošnjacima da je “velika nesreća ovog dijela slavenske rase
da je nepoznat, ili da je bar jedino poznat preko izvještaja svojih neprija-
telja”. Duboke predrasude, opterećene emocijama, pored izraženih simpatija
i antipatija, bile su višestruko imune na kontraargumente koji su izvirali
iz drugačijih iskustava i saznanja. Stigme se svjesno nameću nauci kao
istine. Suočavanje sa istinom traži kritičko znanje o sebi ali i o drugima.
Zadatak uklanjanja povijesnih predrasuda uvijek je mukotrpan posao.
Treba stalno otkrivati interese koji deformiraju istinu o prošlosti.
Mitologizirane činjenice i ukorijenjene historijske zablude usporavaju
put do fundirane historijske svijesti. Historiografija je znala da grčevito
čuva čitave legende u “interesu naroda” odnosno politike. “Proslavljeni”
Pantelija Srećković nije bio jedini u pretvaranju polja historiografskih
istraživanja u “igrališta bujne mašte”. Lukave političke zanatlije prave
vještačke proizvode – političke mitove. Put ka mitomaniji otvara se zatva-
ranjem puta ka istini. Pokazalo se doista da napredak i nova saznanja
u historijskoj nauci ništa ne mijenjaju u odnosu prema historiji ako su
društveno-političke okolnosti takve da je iracionalna mitska “svijest”
274 PREGLED
poželjna. Kritička nauka nema tako snažnog efekta na širu čitalačku publiku,
kao što ga postižu poželjne, romantičarske bajke. Mentalne kategorije se
teško prevazilaze. Mit je, dijagnosticirao je D. Dragojlović, najviši domet
duha u jednomtrenutku historije. On čini zapravo svjetonazor: koncepciju
svijeta i čovjeka, uprošćenu ili složenu. Historijske epohe su, pokazuje
brojna stručna literatura, prezasićene mitovima koji predstavljaju “objektivi-
zaciju čovjekovog društvenog, a ne njegovog individualnog iskustva”
(E. Kasirer). Svaki narod “ima svoju mitologiju”, pogled na “svijet koji
nedostaje”. Bez toga biva izbačen iz sjećanja i historije.
Složen je odnos prema tradiciji, kao specifičnomizvorištu i uporištu
mitologije. Mitovi su izuzetno značajni za politiku identiteta. Mitska
svijest je integrativna spona i u jeziku ili religiji, sve ostalo je vanjsko.
Suština primarne funkcije mita je mentalno preustrojavanje svijesti.
Činjenica da se značenje mita, po Raulu Žirardu, može izokrenuti, samo
je posljedica stalne mogućnosti dvojakog tumačenja slika, simbola i
metafora. U mitu se mogu sagledati načini preplitanja i usaglašavanja
najburnijih poremećaja individualne psihe sa snažnimpritiscima društva.
Teško je doći do jasnog primjećivanja činjenica bez primjesa fantazija
i mita. Proizvoljnimtumačenjemhistorije mit se može razviti kao filozofski
pogled cijele nacije na svijet. Historija je, dobro je uočeno, učiteljica života
samo tamo gdje potiskuje mitsku svijest. Prava historija razlikuje se,
napisao je 1817. Vuk Karadžić, od mitologije po tome što historija opisuje
“ljude kao što su svagda a mitologija govori o ljudima koji su bili mlogo
drukčiji od onijeh koji mitologiju čitaju ili pripovijedaju”. Unarodima u
kojima se ne razvija historijsko saznanje, historijska svijest se degenerira.
Zrele kulture su u stanju kritički preispitivati svoju prošlost, tragajući za
“izvorima vlastitog identiteta” razlikovati mit od historijskog mišljenja.
Historijskog naroda ipak nema bez prošlosti, niti civiliziranog naroda
koji ne odvaja mit od historije. Dok mit obavezuje na dug plemenu,
historija poziva na odgovornost pred svijetom.
Još od vremena Voltairea javila se tradicija da predmet historije
ne treba biti samo ispitivanje kraljevskih dvorova, nego i život “običnih
ljudi, umjetnost, manufaktura, iseljavanje”, nekadašnja svakodnevnica,
kolektivna ponašanja prošlih vremena. Sve je izraženiji interes za ono
što se naziva „historija odozdo“, odnosno za svjedočenjima običnih ljudi,
posebno onih čiji su stavovi i životna iskustva izostavljeni iz “velikih”
historijskih spisa. Zbog “redukcije totaliteta” postoji relativnost u pred-
275 PREGLED
stavljanju historijskih fenomena. Vjera u monolitno jezgro historijskih
činjenica koje postoje nezavisno od interpretacije historičara jeste teško
iskorjenjiva zabluda. Samo mjesto na kome se historičar nalazi, ukazao je
Edvard Kar, “u procesu određuje njegov ugao posmatranja prošlosti”.
Izvori, sami po sebi, doista nisu historija. Dokumenti nisu “čista prošlost”,
već svjedoci čiji odgovor zavisi od pitanja koja im se postavljaju (M.
Bloch). Mogu govoriti o prošlosti i ono što sami njihovi tvorci nisu mislili
da kazuju. Nužna je introspekcija i sveobuhvatna obrada utemeljenja
historiografije i u Bosni i Hercegovini.
Historija je višeznačan proces. Generalizacije vode u zablude.
Vrijednost historiografije se može mjeriti i onim što ona nije proučila.
Naučni odgovori ne mogu se tražiti samo na jednom mjestu, u jednom
arhivu, historiografiji jednog naroda, ili samo u jednoj knjizi. Ideja o
duhovnoj povezanosti daje, davno je primijetio S. Trojanović, svakoj
posebnoj kulturi i opći značaj. Viđenje vlastite prošlosti je nepotpuno bez
sagledavanja cjeline procesa u okruženju. Znanja o Balkanu, kao i o Bosni
i Hercegovini, treba rekapitulirati i redefinirati, “rastezati” didaktički
okvir prošlosti, prevazilaziti razmišljanja o prošlosti samo kroz ratove,
patnje i pobjede. Legitimnu sliku prošlosti južnoslavenskog prostora čini
i ono što o njoj misle i pišu Bošnjaci. Njihov, kao i svaki drugi nacionalni
identitet, predstavlja kolektivnu historijsku ali i individualnu činjenicu.
Narod se mijenja i oblikuje u historijskimprocesima. Nacije nisu genetske,
već političke i historijske kategorije. Usvakomnacionalnomidentitetu, pa
i u bošnjačkom, ukazuju historičari (Mustafa Imamović), postoji mnoštvo
nijansi i razlika koje svaki od njegovih pripadnika na svoj način osjeća
i iskazuje. Zato je nužno istraživati njegove najuočljivije odrednice. Ratovi
i iseljavanja su ostavili dubokog traga u historiji Bošnjaka, njihovoj snazi,
mentalitetu, traumatične posljedice od kojih se teško oporavljalo. Odiseja
je odavno postala metafora za usud izgona i nostalgije za rodnomgrudom.
Istraživanje višestoljetne bošnjačke muhadžirske drame otkriva potisnuti,
skoro zaboravljeni svijet individualnih i porodičnih ljudskih sudbina,
svijet borbe za opstanak, mnoga mjesta koja su, izgonom muslimana i
potpunimbrisanjemtragova njihovog postojanja, nasilno postajala nešto
drugo u odnosu na ono što su prije bila.
Knjiga Ramize Smajić je akribično djelo, pisano bez predrasuda,
razborito i slikovito, naučno utemeljeno, primamljivo ne samo za naučnu
nego i širu, upućeniju čitalačku publiku. Za historijsku nauku je bitno da
276 PREGLED
se i druge oblasti Bosne i Hercegovine “pokriju” sličnim, višedimenzio-
nalnim istraživanjima, za šta je ova autorica pripremljena. Mnogobrojna
pitanja historije Bosne i Hercegovine, sa svojim „bijelim mrljama“,
čekaju i na druge kompetentne istraživače i tumače – „one koji traže“,
zbog reljefnog sagledavanja višeslojne prošlosti. Historijska nauka je,
po definiciji, „skeptična i kritična“. Suhoparan način pisanja za najuži
krug stručnjaka odavno nema perspektive. Historijska saznanja su rezultat
znanja o prošlosti, odnosno proučavanja historijskih procesa u cjelini
„onakvih kakvi jesu, a ne kakvi bi trebalo da budu“. Iz sveukupnih, inter-
disciplinarnih studija, koje analiziraju različite strane djelovanja, sa razvi-
janjem kritičke historiografije, preko multiperspektivnog metoda koji
iziskuje demonumentalizaciju historije, predstavljanjem prošlosti sa
stanovišta različitih aktera može se doći do reflektiranja njene opće slike,
pružanja opcije više odgovora. Od historičara se ne očekuje samo profesio-
nalno znanje, nego, kao što pokazuje i ova knjiga, i teorijsko-metodološka
upućenost u brojne srodne naučne discipline.
277 PREGLED
930.85 (4) + (497.11) (049.3)
Goran Behmen
FENOMEN SVETOG VLADARA
*
THE PHENOMENON OF THE HOLY RULER
Sažetak
Tekst je prikaz knjige „Sveti kralj“ Smilje Marjanović-Dušanić.
Summary
The text is a review of the book entitled “The Holy King” by Smilja
Marjanovic-Dusanic.
Upuštajući se u istraživanje svetosti kralja u evropskom, vizantijskom
i, prvenstveno, srpskom kontekstu, prof. dr. Smilja Marjanović-Dušanić
dala je puni doprinos analizi fenomena koji se, u različitim formama, i
prolazeći razne faze, pokazao kao bitna odrednica evropskog srednjo-
vjekovlja, uključujući u nekim elementima i hiljadugodišnje hrišćansko
Romejsko Carstvo – Vizantiju.
Kult vladarske svetosti, kao neodvojiv faktor ideološkog profila srpske
srednjovjekovne države, autorka posmatra kao fenomen dugog trajanja,
koji se, prolazeći kroz scile i haribde minulih vjekova, infiltrira i u modernu
istoriju i kolektivnu memoriju srpskog naroda. Ovaj fenomen autorka
prati od prve pojave svetog kralja kod Srba – sv. Jovana Vladimira, kao
odraza evropskih vladarskih kultova 11. vijeka, preko sv. Simeona, osnivača
*
U izdanju Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti i izdavačke
kuće Clio u Beogradu je 2007. godine objavljena knjiga „Sveti kralj“ autorke Smilje
Marjanović-Dušanić. Tekst je prikaz navedene knjige.
278 PREGLED
dobroplodne loze, i posebno kulta Stefana Dečanskog, kao jedinog vla-
darskog kulta koji je prošao sve faze razvoja – od dinastičkog svetitelja
do nacionalnog heroja.
Autorka je cijelu studiju od 655 stranica podijelila na dvije osnovne
cjeline: u prvoj istražuje modele kraljevske svetosti, dok druga cjelina,
koja nosi naslov „Stvaranje kraljevske memorije“, materiju obrađuje pod
naslovima: „Stefan Uroš II: između hagiografije i zvaničnog dokumenta“
i „Kult svetog Stefana Dečanskog: od svetitelja do nacionalnog heroja“.
Uuvodnomdijelu knjige autorka objašnjava motive izbora sv. Stefana
Dečanskog kao predmeta studije o kultu svetog kralja. To su Stefanova
popularnost, kao i činjenica da je on svetitelj čiji je kult prošao sve faze
razvoja (od dinastičkog svetitelja do nacionalnog heroja), vezanost
proslavljanja uz grobnu crkvu, te da je on „jedini domaći kult svetog vladara
koji nosi sve odlike svoje vladarske prirode, bez primjesa državno-sim-
boličkih poruka“.
Navodeći modele kraljevske svetosti u evropskomsrednjovjekovlju,
posebno se osvrćući na porijeklo i razvoj institucije kraljevske svetosti,
autorka ideju o svetom kralju stavlja u središte misli evropske srednjo-
vjekovne vladarske ideologije, te konstatuje da je fenomen svetosti vladara
bio prisutan još u antici, dok je hrišćanstvo vladarskoj svetosti dalo novu
dimenziju. Ona prati postepeno nastajanje fenomena svetog kralja na
osnovu raznih tradicija – od helenističkih kraljeva i careva rimskih
(uključujući i vizantijsku carsku ideologiju), preko tradicija paganskih
germanskih kraljevstava, do hrišćanske tradicije. Posebno akcentira
tipologizaciju kraljevske svetosti Roberta Folca (koji je svete vladare
na zapadu svrstao u tri grupe: svete mučenike, svete kraljeve-ispovjednike
i kraljeve čudotvorce) te, kao izvjesnu korekciju tog modela, model
Gabora Klanicaja „središte – periferija“, navodeći primjere svetosti vladara
u raznimdijelovima srednjovjekovne Evrope (strastoterpci Boris i Gljeb,
sv. Sigismund, Edvard Ispovjednik, sv. Vaclav, sv. Ladislav, sv. Olaf, sv.
Vladimir, sv. Luj itd.). Autorka ukazuje i na to da je tip svetih mučenika
često zastupljen i popularan među slavenskimnarodima, te navodi sličnosti
kultova sv. Vaclava, sv. Borisa i Gljeba i sv. Jovana Vladimira. Inspiracija
jevanđeljskimmotivima – izdaja, mučeništvo i žrtva, neki su od tipičnih
motiva kod ovog tipa svetitelja. Autorka na primjeru analize sv. Vladimira
pokazuje i kako se vladarski svetiteljski kultovi mijenjaju u smislu slike
uzoritog vladara.
279 PREGLED
Ona je, premda svjesna kompleksnosti ovog fenomena i nemogu-
ćnosti precizne tipologizacije svetih vladara, ipak znanstveno hrabro ušla
u kategorizaciju svetih vladara u Srba, vješto izbjegavajući simplifikaciju
i kruto ograničavanje. Pri tome polazi od konstatacije Dimitrija Oblenskog
da je „svetački oreol Nemanjića prevazilazio poštovanje ukazivano bilo
kojoj porodici u istočnoj Evropi“, uzimajući u obzir važnost kulta osnivača
(kasnije transformisan u kult „sveštene dvojice“, što autorka stavlja u
kontekst svetosavske simfonije crkve i države), te liniju svetih kraljeva,
koja se vremenom uzdiže do transdinastičkih i transepohalnih razmjera.
Dodaje i važnost prirode vlasti u srednjovjekovnoj Srbiji obilježene u
velikoj mjeri svetosavskomsimfonijom(suglasjem) države i crkve. Tako
je i tipologizacija svetih vladara u Srba izvršena ne samo sakralnimsvoj-
stvima danog kulta nego i političkimosobinama svetovladarskih kultova.
Marjanović-Dušanić je, tako, diferencirala četiri osnovna modela
svetosti. Kult svetog osnivača, kao temeljni nosilac vladarske svetosti u
Srba, svetosavski kult, kao određeni tip kulta svetog monaha (monaško-
asketski kultovi), kojem je sličan i kult kralja Dragutina, tip dinastičkih
svetitelja (svetitelji svetost crpe iz pripadnosti svetoj dinastiji), te tip
kulta martira kasnog srednjeg vijeka, u koji spadaju i drugi kult Stefana
Dečanskog, te kult sv. Kneza Lazara, kao rezultat nastojanja srpske
despotovine da u vremenima nakon Kosovskog boja nastavi sa svojim
svetiteljskim tradicijama, prilagođavajući ih tendencijama 15. vijeka.
Istražujući kult osnivača države i svete dinastije, autorka prikazuje
bitne momente u nastajanju kulta; od osmišljavanja hilandarskog groba,
preko objavljivanja moštiju i njihovog prenosa u studenički grob, do
pisanja proslavnih sastava u Hilandaru i Studenici. Takođe ističe i ulogu
Svete Gore kao prostora pustinje, mjesta čuda, ali i iskušenja. Crpeći
iz Domentijanovog „Žitija svetog Save“, autorka „put ka Jerusalimu“
shvata metaforično, kao put narodnog spasenja. Ona ga, tako, posmatra
u širem, ideološkom značenju, u smislu ceste koju je sv. Sava trasirao
srpskom narodu, a ne samo kao konkretan put na sveta istočna mjesta.
Tako dolazi i do suštine Savinog ovozemaljskog djelovanja, sadržane
u Domentijanovim riječima o „savršenom narodu“, kojeg Sava „privodi
Gospodu“, što je preslik iz Jevanđelja po Luki. Biblijski obrazac je očit:
sv. Sava kao sv. Jovan Krstitelj, sv. prorok Ilija, pa čak i pravedni Jozef
i Mojsije. Marjanović-Dušanić ukazuje i na žitija sv. Save i Stefana Prvo-
vjenčanog, kojimje udaren temelj obrascu srpske vladarske svetosti. Ona
280 PREGLED
analizira Nemanjino mučeništvo, te nalazi paralelu sa sv. Dimitrijem,
kao i u slučaju njegovog čudotvorstva. Ačudotvorstvo je, svakako, bilo
u službi otačastva, i tako poprima političku dimenziju. Na osnovu srpskih
žitija, autorka sv. Savu uvrštava u tip vladara-askete i monaha. Monah
je i kralj Dragutin, dok je Jelena „svetelnik otačastva“, kao i sv. Sava.
Knjiga prikazuje kako je politička dimenzija u smislu poruke o ideji
dinastičkog kontinuiteta nasljednika sv. Simeona vidljiva i iz paralele
sopoćanskih fresaka i Domentijanovog djela. Ipak, autorka istraživanje
ne iscrpljuje analizom fresknog slikarstva i žitija, već i diplomatičkog
materijala, pa u arengama i sankcijama hrisovulja posvećuje pažnju
pomenu združenog kulta sv. Simeona i sv. Save, što direktno dovodi u
kontekst ideoloških konotacija aktuelnog političkog trenutka prve
polovine 14. vijeka.
Ova značajna studija prikazuje i uticaje evropskih modela „dinastičke
svetosti“ od Francuske, preko Ugarske i južne Italije, do Milutinove Srbije,
iako sa izvjesnim specifičnostima.
Usrednjovjekovnoj Srbiji je, tako, profiliran panteon srpskih svetih,
osnovan na ideji simfonije duhovne i svjetovne vlasti, odnosno svetih
arhiepiskopa i svetih vladara.
Pozni srednji vijek, pod sjenom osmanskih osvajanja, donosi nove
kultove zaštitnika, te koncept prijestolnice kao „svetog mjesta“. Tome
svjedoči i paralela kojom je Konstantin Filozof uporedio Beograd sa
Jerusalimom, uz neizostavnu ulogu relikvija.
Istraživanje fenomena svetog kralja autorka u drugom djelu knjige
potkrepljuje primjerom Stefana Dečanskog. Prolazeći kroz njegove rane
godine, boravak u tatarskom zatočeništvu i izbavljenje, sticanje statusa
mladog kralja, osljepljenje i carigradsko izgnanstvo, do osvajanja vlasti,
autorka primjećuje kako Stefan ističe sličnosti sa starozavjetnimmotivima,
likom pravednog Josifa. Tama Stefanovog sljepila, uzrokovanog lošim
mislima nepravednih, uporediva je s tamom jame u koju su braća bacila
Josifa. Tako je Stefan pravednik koji nepravedno strada, na što ukazuje
i u diplomatičkommaterijalu, te iz toga crpi legitimitet vlastite političke
pozicije. Starozavjetne obrasce prati i Danilo, te u duhu hagiografije
nalazi sličnosti sa sukobom cara Davida i Avesaloma, sina Davidovog.
Stefan se upoređuje sa Josifom i u vezi sa sukobom sa Konstantinom, te
je, kao izabranik božiji, i konačni pobjednik. Stefanovu ktitorsku ulogu,
posebno podizanje mauzoleja u Dečanima, Marjanović-Dušanić posmatra
281 PREGLED
i kao nastavak porodične tradicije Nemanjića i kao refleksiju osobne
pobožnosti, radnju identificiranu kao podvig. Obrađen je trijumf kod
Velbužda, po tradiciji podviga vladara-trijumfatora, u svjetlu srpskog
kralja kao novog Davida, koji se u samog boga uzda. Analiza različitih
kazivanja o Stefanovom odnosu sa sinom Dušanom, kao i okolnosti
Stefanove smrti, osvjetljava ne samo ideološku koncepciju, privrženost
crkvi i kleru, nego, u izvjesnoj mjeri, i psihološki profil ličnosti Stefana
Dečanskog. Posebnupažnjuautorka posvećuje modelima stvaranja memorie
svetog kralja, te identificira sakralni prostor Dečana kao nacionalno
mjesto memorije i kulta, mjesto u kojemse sjećanje oblikuje i čini trajnim.
Pri tome analizira istorijske izvore, arenge hrisovulja, pokazujući da
arenga nije puki ukras, već dio dokumenta iz kojeg se mogu vidjeti
ideološko-politička stremljenja, kao i likovne predstave nastale u različitim
periodima. Radi se o konceptu manastira kao mjesta nacionalne memorije,
koji uz mitove i sjećanje na minulo, „zlatno doba“ doba, doprinose
sakralizaciji nacije. Cjelinu koja analizira razvoj kulta sv. Stefana Dečan-
skog od svetitelja do nacionalnog heroja autorka počinje prikazom kulta
Stefana Dečanskog u okvirima srednjovjekovne političke teologije,
uvrštenja u svete, preko promjene tipa svetog vladara poslije Bitke na
Kosovu (kompatibilnim sa kultom kneza Lazara). Kasnije, obnovljena
Pećka patrijaršija pruža lik sv. Stefana Dečanskog kao idealnu paradigmu
srpskog svetitelja, što u doba turske vladavine ima ulogu očuvanja isto-
rijskih tekovina i duhovnog jedinstva srpskog naroda. U tom periodu i
ikone Stefana Dečanskog, kao što je Longinova, nastala pod uticajem
Camblakovog žitija, postaju obrazac kasnijih likovnih prikaza Dečanskog,
te doprinose širenju kulta ovog vladara. Autorka ukazuje na Pajsijevo
djelo kao prelaz između stare i barokne srpske historiografije. Takođe
analitički prolazi kroz barokni period i ideološke i političke osnove
programa Karlovačke mitropolije kao središta reprezentativne crkvene
kulture. Uticaj novih okolnosti i okruženje baroknog i katoličkog ambijenta
nisu mogli ostaviti konzerviranu Srpsku pravoslavnu crkvu, te se i ona
mijenja, organizacijski ali i prihvatanjem nekih karakteristika katoličke
barokne religioznosti. Autorka posmatra i ulogu patrijarha Jovana Geor-
gijevića, te njegov značaj za inkorporaciju kulta svetog kralja, i Stefana
Dečanskog u političko djelovanje Karlovačke mitropolije (u skladu sa
Georgijevićevomidejomo isticanju manastira Peći, Studenice i Dečana kao
svetih mjesta jedinstvenog duhovnog prostora). Rađanje pojma naroda
od konca 18. vijeka, kao i stvaranje moderne srpske historiografije,
stvara podlogu za tretiranje Stefana Dečanskog kao nacionalnog heroja.
Autorka kao prekretnicu u razvoju ovakvog koncepta vidi „Istoriju“
Jovana Rajića. Dotadašnji pompezni manifestacioni oblici bivaju, u
duhu novog vremena, kritikovani, program Karlovačke mitropolije se
mijenja, kultovi svetitelja poprimaju sve više svjetovni značaj. Rajićevu
„Istoriju“, pisanu na principu kritike izvora, ilustrovanu herojskim
prikazima srpskih srednjovjekovnih vladara, autorka označava kao kultnu
knjigu srpske kulture u 19. vijeku i temelj nacionalnog preporoda, kao
izvor revolucionarnog nadahnuća. U„Svetomkralju“ je prikazan i značaj
„svete otadžbine“, „zemlje predaka“, u nastanku nacionalnih ideologija.
Kod Srba, dijelomteritorijalno dislociranih od grobova njihovih historijskih
heroja i kultnih središta, to ima naročit značaj, jer se i otačastvo shvata kao
obećana zemlja. Utemeljenje zahtjeva koje ističu srpski ustanici početkom
19. vijeka bazira se na pozivanju na srednjovjekovnu tradiciju, kao
istorijsko nasljeđe. To uživa podršku crkve, koja njeguje i ističe kult
domaćih svetitelja. U to vrijeme dolazi i do raznovrsnih obnoviteljskih
aktivnosti u Dečanima, uz isticanje uloge Stefana Dečanskog. Sveti
vladari srpski, tako, u 19. vijeku poprimaju značaj nacionalnih heroja,
u kontekstu emancipacije i nacionalne homogenizacije srpskog naroda
i njegovog političkog programa. Popularizacija svetosti srpskih vladara
i posebno Stefana Dečanskog, od podizanja spomenika do dramskih
tekstova, bila je kompatibilna sa državnom propagandom, kao odraz
domoljublja i kolektivnog sjećanja na zlatna vremena srpske istorije.
Marjanović-Dušanić je „Svetimkraljem“, ozbiljnimmetodološkim
i sistematskim pristupom, uspjela prikazati sve faze razvoja vladarskog
kulta sv. Stefana Dečanskog, i involvirajući njegov primjer u kontekst
fenomena vladarske svetosti podariti ne samo južnoslavenskoj medija-
velistici izuzetno vrijedno djelo. Oozbiljnosti kojomje prof. dr. Marjanović-
Dušanić pristupila obradi ovog kompleksnog pitanja svjedoči i obiman
i raznovrstan spisak izvora i literature na različitimjezicima, a proučavanje
„Svetog kralja“ olakšala je i detaljnim registrom imena i pojmova.
282 PREGLED
283 PREGLED
UDK 341 (049.3)
Enis Omerović
MEĐUNARODNO PRAVO
*
INTERNATIONALLAW
Sažetak
Tekst je prikaz knjige “International Law” Rebecce M. M. Wallace
i Olge Martin-Ortega.
Summary
The text is a review of the book entitled “International Law” by
Rebecca M.M. Wallace and Olga Martin-Ortega.
Knjiga International Law (Međunarodno pravo), koju su napisale
i prezentirale svjetskoj javnosti dvije doktorice pravnih nauka iz Velike
Britanije – Rebecca Wallace i Olga Martin-Ortega, predstavlja već
šesto izdanje ove, po mnogo čemu, jedinstvene publikacije. Prije svega,
ova knjiga je namijenjena i kao svojevrsni udžbenik (textbook) iz
predmeta Međunarodno javno pravo studentima na dodiplomskim
studijama. Međutim, analizirajući pojedina njena poglavlja, ova knjiga
uvelike može biti od izuzetne koristi i studentima i istraživačima iz
drugih oblasti, kao što su, primjerice, Međunarodni odnosi, Međunarodno
pomorsko pravo, Međunarodne organizacije, Pravo Ujedinjenih nacija,
Ljudska prava, te Međunarodno sudsko pravo.
*
Prikaz knjige International Law Rebecce M. M. Wallace i Olge Martin-Ortega,
šesto izdanje, Sweet & Maxwell, London, 2009.
284 PREGLED
Ovo naučno štivo namijenjeno je izučavanju osnova međunarodnoga
javnog prava upravo iz nekoliko razloga koje ćemo u nastavku navesti.
Naime, knjiga predstavlja uvod u izučavanje osnovnih međunarodno-
pravnih instituta koji, na koncizan i decidiran način, s osjećajem velikog
znanja i razumijevanja materijalnopravnih i procesnopravnih normi, te
na korektan način, ispunjavaju, u velikoj mjeri, svoju osnovnu svrhu –
međunarodno pravo učiniti što jednostavnijim, odnosno što pristupačnijim
studentima koji se prvi put, u svojimizučavanjima pravne nauke, susreću
s predmetnomproblematikom. Tekst je, kroz sva poglavlja, pisan izuzetno
razumljivim stilom odnosno naracijom, pa se kod čitaoca vremenom,
kroz upoznavanje sa sadržajem knjige, stvara istinski dojam da ovaj
tekst može poslužiti, bez pretjerivanja, kao abeceda međunarodnoga prava.
Tematske cjeline, o kojima će kasnije biti više riječi, strukturirane su na
takav način da čak i laici mogu itekako razumjeti sadržinu ove knjige.
Knjiga je izišla 2009. godine u izdanju dviju izdavačkih kuća:
Sweet &Maxwell i Thomson Reuters iz Velike Britanije. Za sve ljubitelje
sadržajnog i kvalitetnog teksta iz oblasti međunarodnoga prava je
velika radost u činjenici da knjiga predstavlja vrhunski up-to-date svih
relevantnih dostignuća u ovoj nauci od 2005. godine, kada je izdato
njeno peto izdanje. Od 2005. međunarodno pravo se nastavlja razvijati
velikom brzinom, te se s pravom može kazati da ovaj dio pravne nauke
predstavlja jednu od njenih najdinamičnijih oblasti, s najbržim stepenom
razvoja i kodifikacije. Tokom posljednjih godina, kao što same autorice
navode u Predgovoru, intenzivirana je debata o zločinu torture tako što je
definicija ovog zločina pod stalnom ‘prismotrom’ međunarodnopravnih
otaca. Kontroverza oko Iraka i Afganistana se nastavlja nesmanjenom
žestinom, tzv. rat protiv terorizma se uvelike vodi, dok je, s druge strane
planetarnih meridijana, borba oko zatvaranja zatočeničkoga centra
Guantanamo Bay, s dolaskom novoga američkog predsjednika Baracka
Obame, baremoptimistima, dobila svoje izglede za pozitivno rješavanje
ovog ne samo američkoga nego i svjetskog pitanja, jer se upravo na
ovome ilustrativnom primjeru može vidjeti šta današnjem svijetu znači
Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945., Američka konvencija o ljudskim
pravima iz 1969., Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948.,
Ženevske konvencije iz 1949. zajedno s dodatnim Protokolima iz 1977.,
Međunarodni pakt o građanskimi političkimpravima iz 1966., te, napos-
ljetku, Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižava-
285 PREGLED
jućih kazni i postupaka iz 1984. godine. S druge strane, ono što je također
značajno za nauku međunarodnoga prava, posebno međunarodnoga
krivičnog prava, jest i vrlo pohvalni postupak Tužilaštva Međunarodnoga
krivičnog suda sa sjedištem u Den Haagu, koje je 2009. izdalo nalog za
uhićenje sudanskoga predsjednika Omara Hasana al-Bašira temeljem
ranije podignute optužnice zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i
ratnih zločina u regiji Darfur. Ovo je izuzetno veliki moment u historiji
razvoja ne samo predmetne nauke nego i svijesti o poimanju jednoga
drugog instituta – imuniteta. Međunarodno pravo je godinama bilo na
stanovištu da šefovi država i visoki državni dužnosnici imaju imunitet
od krivičnoga gonjenja, odnosno da imaju imunitet sve dok obavljaju
svoje državničke poslove. Međutim, od momenta pravnoga rješenja
predmeta bivšega čileanskog diktatora Augusta Pinocheta od Gornjega
doma britanskoga parlamenta (House of Lords), koji vrši ulogu vrhovnoga
suda Velike Britanije u izrazito teškim i osjetljivim predmetima, čini se
da su stvari, u ovome dijelu, krenule k tome da i predsjednici država u
toku obnašanja svoje dužnosti budu ne samo optuženi nego i da se traži
i njihovo krivično procesuiranje, kao što je, primjerice, bio slučaj sa
Slobodanom Miloševićem pred Međunarodnim krivičnim tribunalom
za bivšu Jugoslaviju.
Studenti i istraživači će u ovoj knjizi naći osnovne principe odnosno
načela međunarodnoga prava koji se prožimaju kroz cijelu knjigu. Upravo
slijedeći osnovna načela na kojima počiva i klasično a i moderno među-
narodno pravo izgrađena je ova knjiga, s ciljemda svakomzainteresiranom
čovjeku u bilo kojemu dijelu svijeta, sa osnovnimpoznavanjemengleskoga
jezika, pruži zadovoljstvo ulaska u naš privatni svijet nauke. Knjiga
International Law daje jedan novi koncept izučavanja i istraživanja, u
kojem se, na samome početku, ima namjera razlučiti koje su osnovne
poteškoće u razumijevanju ne samo načela nego i instituta međunarodnoga
prava. Tako su dati odgovori na pitanja kao što su, primjerice, da li je
međunarodno pravo – pravo, te koje su temeljne karakteristike među-
narodnoga prava kao takvoga?
Kada je o izvorima riječ, knjiga koja je pred nama sadrži mnogo više
izvora sa anglosaksonskoga pravnog područja. Evropsko – kontinentalno
pravno područje, nije u signifikantnoj mjeri zastupljeno, što može dovesti
do blagoga razočarenja kod kontinentalnih čitalaca. Ovo u nas može stvoriti
mišljenje da je tradicija anglosaksonskoga prava mnogo važnija za među-
286 PREGLED
narodno pravo negoli tradicija kontinentalnoga prava, jer se u velikoj
mjeri, na više mjesta, navode najvažnije američke i britanske sudske
odluke, što se vrlo lako da primijetiti i u Listi predmeta koja se nalazi
na početku knjige.
Ono što će svakako biti zanimljivo pratiti u narednim izdanjima je
posvećenost izučavanju klimatskih promjena i razvoju međunarodnoga
ekološkog prava, jer će se svijet u narednome periodu svoga razvoja za-
sigurno kretati ka unificiranju, harmonizaciji, a nadasve i kodificiranju
međunarodnopravnih normi koje reguliraju ovu materiju. Vrijedi
poentirati da je međunarodno ekološko pravo jedna od najnovijih grana
prava, koja je proizišla iz dijela međunarodnoga javnog prava koji se
bavio izučavanjem i promicanjem pravno obvezujućih međunarodnih
sporazuma u oblasti zaštite čovjekove životne sredine. Nadamo se,
dakle, da će autorice u narednome, sedmom izdanju, posvetiti malo
više pozornosti ovoj vrlo aktuelnoj problematici od čijeg rješavanja će
jednoga dana zavisiti svi naši društveni odnosi.
Cijeli tekst je podijeljen po osnovnim oblastima izučavanja jedne
ovakve nauke. Izvori međunarodnoga prava su podrobno objašnjeni, kao
i naredna oblast – Međunarodno pravo i unutrašnje/nacionalno pravo.
Zanimljivo je promatrati kako autorice prikazuju sve češću tendenciju
primjene međunarodnoga prava pred domaćim sudovima, odnosno
pozivanje na pravosnažne presude međunarodnih sudskih instanci. Takva
praksa je posebno raširena u oblasti evropskih ljudskih prava, gdje je, pred
domaćim sudovima, više nego pohvalno citirati presude Evropskoga
suda za ljudska prava iz Strasbourga. Nadalje, naučno i stručno objašnjenje
države i međunarodnih organizacija, kao subjekata međunarodnoga
prava, također je prisutno. Jedna od velikih kontroverzi svakako je i pitanje
nadležnosti u međunarodnome pravu. Naime, u šestom poglavlju knjige,
koje nosi naziv Nadležnost, dat je osnovni prikaz pojma nadležnosti,
osnovnih principa nadležnosti, pravnih osnova nadležnosti. Ono što mene
posebno raduje je uvrštavanje instituta kao što je ekstradicija, nezakonito
uhićenje, imuniteti, no, najviše od svih, prikazivanje i rješavanje naučnog
problema nadležnosti kod međunarodnih zločina.
Odgovornost države je naredno kontroverzno pitanje oko kojega se
„lome koplja“ ponajviše u sferi moći i međunarodnih odnosa. Autoricama
savjetujemda u narednome izdanju uključe i odgovornosti međunarodnih
organizacija, koja bi se mogla obrađivati kao posebna naučno-nastavna
287 PREGLED
jedinica. Međutim, na sadašnjem stepenu razvoja nauke neobuhvatanje
ove materije može imati svoje opravdane razloge, jer danas, nažalost,
ne postoji mnogo međunarodnih dokumenata koji reguliraju ovu oblast.
S druge strane, razmišljanja sam da će međunarodnopravni odnosi ići ka
višem stepenu razvoja – traženju odgovornosti međunarodnih vladinih
organizacija, kako univerzalnih tako i regionalnih, za kršenja osnovnih
međunarodnih vrijednosti.
Međunarodnom ugovornom pravu je također dat primjeren značaj.
Primjetno je dakako da se naučna jedinica – sukcesija država – nalazi u
ovoj oblasti, a ne, kao u nekimdrugimudžbenicima međunarodnoga prava,
u drugim naučnim cjelinama, najčešće onim u kojima se opisuje država
kao subjekt u međunarodnome pravu.
Upotreba sile u međunarodnome pravu – oblast u kojoj ne postoji
konsenzus, odnosno koja je karakteristična po velikomstepenu samovolje
koje pojedine države koriste, ponašajući se kao naddržavne zajednice, time
kontinuirano kršeći davno dogovorena i usvojena međunarodna pravila.
Ova oblast je ovdje podijeljena udva dijela osnovnoga naučnoga izučavanja:
u prvome dijelu se izučava ratno pravo (ograničenja u sredstvima i meto-
dama vođenja oružanih sukoba), dok se u drugome dijelu elaborira
humanitarno pravo, odnosno osnovne odredbe Ženevskih konvencija.
U posljednjem poglavlju knjige dat je bazični uvid u organizaciju,
strukturu i funkcioniranje Međunarodnoga suda pravde kao svjetskoga
suda. Za ciljeve stalnoga međunarodnog sudovanja – ovo poglavlje je više
nego korektno objašnjeno. Međutim, radi boljeg razumijevanja kolika je
zapravo važnost i uloga ovoga suda u stvaranju i razvijanju međunarodnoga
prava i međunarodnih odnosa bilo je potrebno navesti neke najznačajnije
presude ovoga suda, koje bi se primjereno rasporedile po naučnim prob-
lemima koje sadržavaju i koje rješavaju.
Kao mladi istraživač želimpohvaliti ovaj naučni uradak i sa metodo-
loškoga aspekta. Naime, autorice svjesno pomažu mladim ljudima u
izučavanju gore navedenih oblasti i na način da nakon svakog poglavlja
knjige napišu zaključak koji se odnosi na najvažnije teze, u tompoglavlju,
obrađivanoga naučnog problema. Zaključci su jasni i koncizni, a pos-
ljedica je to dobre prakse britanskoga jurističkog obrazovanja, koja se svodi
na dosljedno poštivanje osnovne i najvažnije teze: na što manje prostora
napisati što više. Ovo se ima razumjeti na način da odmah treba preći na
poentu, te da je bespotrebno povećavati kvantitet teksta nauštrb kvaliteta.
Kao osoba koja ima iskustva u radu sa studentima, održavanjem
praktične nastave iz predmeta Međunarodno javno pravo, mogu slobodno
istaknuti da su studenti vrlo lako primali k znanju ono gradivo koje imse
prezentiralo iz prethodnoga izdanja ove knjige. Prethodno izdanje je našlo
svoju primjenu i u međunarodnimtakmičenjima iz oblasti međunarodnoga
javnog prava na kojima su učestvovali studenti iz Bosne i Hercegovine.
S druge strane, knjiga koja je pred nama ne daje niti najmanji prikaz
diplomatskoga i konzularnoga prava iako se u njenom pozornom čitanju
može osjetiti sasvimkorektna diplomatska nota koju ova knjiga, u svojoj
naučnoj, stručnoj, obrazovnoj i popularističkoj misiji, prenosi na čitaoce.
Razloge možemo tražiti u neizučavanju ove materije unutar pravnih fakul-
teta, odnosno unutar općeg međunarodnog prava u Velikoj Britaniji.
Diplomatsko i konzularno pravo se u anglosaksonskoj pravnoj tradiciji,
formalnopravno, uglavnom izučava na fakultetima političkih znanosti.
Promatrajući sa materijalnopravnog aspekta, diplomacija je u njih mnogo
bliža međunarodnim odnosima negoli općem međunarodnom pravu.
U konačnici, šesto izdanje knjige International Law (Međunarodno
pravo) za Veliku Britaniju osobno preporučujem svim studentima dodi-
plomcima koji izučavaju predmet Međunarodno javno pravo, odnosno
studentima postdiplomcima, u nadi da će im pružiti koncizne odgovore
na naučne probleme i pomoći u pripremanju argumentacije za naučne
rasprave. Preporučujemovu knjigu i naučnicima istraživačima kao izuzetno
čvrstu osnovu za sve oblike nadgradnje u ovoj naučnoj oblasti, kao i prak-
tičarima kojima će ovi tekstovi dati osnovne teorijske spoznaje.
288 PREGLED
UPUTA ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA<<PREGLED>>
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnimtematskimopredjeljenjima “Pregleda”. Učasopisu
objavljujemo radove koji podliježu recenziji i one koji ne podliježu tom
postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
- izvorni naučni članci
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova
- stručni članci
- osvrti
- prikazi
- prilozi
- prijevodi
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate
istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa
b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno
nije objavljeno u zborniku radova skupa
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke
i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnov-
nom misijom časopisa
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih
stručnih publikacija
f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstav-ljati
izvorna istraživanja
g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj
misiji časopisa
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times NewRoman, font - 12),
uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštomili elektronskimputem.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.
3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada ela-boriraju
pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove.
289 PREGLED
4. Ulijevomgornjemuglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati
ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi.
5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju
obavezno biti priložena objašnjenja.
6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na
engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije
teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom
jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku
(italic/kurziv), kao i spisak korištene literature na kraju rada. Bez
navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen.
7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog
tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.
8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili
srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)
Radove slati na:
Redakcija <<Pregleda>>,
Univerzitet u Sarajevu,
Obala Kulina bana 7/II,
71000 Sarajevo
n/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcije
tel: 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba
290 PREGLED

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->