P. 1
Pregled [godina 52, broj 1; januar-april 2011.]

Pregled [godina 52, broj 1; januar-april 2011.]

|Views: 427|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Apr 13, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/14/2013

pdf

text

original

PREGLED PREGLED

ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
Članci Marina Katnić-Bakaršić: Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka Dizdara Jusuf Žiga: Vrijeme (sve)politike Mirko Pejanović i Hoda Dedić: Pretpostavke i dometi integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju Mirza Mejdanija: Manzonijevi Zaručnici kao historijski roman Esad Kurtović i Emir Filipović: Četiri bosanska Sokola Enver Ajanović: Le Pouvoir Hiérarchique u Republici Francuskoj Salmedin Mesihović: Problem ubiciranja Desneka Articles Marina Katnić-Bakaršić: Culture and Memory in Mak Dizdar’s Stone Sleeper Jusuf Žiga: The Age of (Pan-) Policy Mirko Pejanović and Hoda Dedić: Requirements and Perspectives of Bosnia and Herzegovina’s Integration in the European Union Mirza Mejdanija: Manzoni’s The Betrothed as a Historical Novel Esad Kurtović and Emir Filipović: Four Bosnian Falcons Enver Ajanović: Le Pouvoir Hiérarchique in the Republic of France Salmedin Mesihović: The Problem of Locating Desnek

Sarajevo, januar/January - april/April 2011

BROJ NUMBER

1

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

časopis za društvena pitanja Broj 1 Godina 2011. Godište LII
Sto godina univerzitetskog časopisa Pregled
Sarajevo, januar-april 2011.

PREGLED

PREGLED Časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina Redakcija časopisa: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavčić Enes Duraković Enes Durmišević Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

Međunarodna redakcija: Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija) Vesna Požgaj Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija) Stanka Setnikar Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora) Glavni i odgovorni urednik: Senadin Lavić Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: Marina Katnić-Bakaršić Izvršni urednik: Uzeir Bavčić Sekretar redakcije: Fuada Muslić Lektura: Tarik Ćušić Prijevod: Mirza Čerkez DTP: Samir Bogunić Tiraž: 300 primjeraka Štampa: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Odgovorno lice štamparije: Šehzija Buljina Izlazi četveromjesečno Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS i C.E.E.O.L. međunarodnim bazama podataka. Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

Periodical for Social Issues No 1 Year 2011 Volume LII
A Hundred Years of the University Periodical Pregled
Sarajevo, January-April 2011

PREGLED

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online) PREGLED Periodical for Social Issues Publisher: University of Sarajevo Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina Editorial Board: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavčić Enes Duraković Enes Durmišević Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović International Editorial Board: Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia) Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia) Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia) Vesna Požgaj Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia) Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia) Stanka Setnikar Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia) Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia) Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro) Editor-in-Chief: Senadin Lavić Deputy Editor-in-Chief: Marina Katnić-Bakaršić Executive Editor: Uzeir Bavčić Editorial Board Secretary: Fuada Muslić Language Editor: Tarik Ćušić Translation: Mirza Čerkez DTP: Samir Bogunić Press run: 300 copies Print: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Officer in charge in Printing-house: Šehzija Buljina Fourth month periodical Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases. Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

SADRŽAJ / CONTENTS
Članci / Articles Marina Katnić-Bakaršić: Kultura i pamćenje u Kamenom spavaču Maka Dizdara / Culture and Memory in Mak Dizdar’s Stone Sleeper Jusuf Žiga: Vrijeme (sve)politike / The Age of (Pan-) Policy Mirko Pejanović i Hoda Dedić: Pretpostavke i dometi integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju / Requirements and Perspectives of Bosnia and Herzegovina’s Integration in the European Union Mirza Mejdanija: Manzonijevi Zaručnici kao historijski roman / Manzoni’s The Betrothed as a Historical Novel Esad Kurtović i Emir Filipović: Četiri bosanska Sokola / Four Bosnian Falcons Enver Ajanović: Le Pouvoir Hiérarchique u Republici Francuskoj / Le Pouvoir Hiérarchique in the Republic of France Salmedin Mesihović: Problem ubiciranja Desneka / The Problem of Locating Desnek Pogledi i mišljenja / Views and Opinions Vesna Ivanović: Prilog izučavanju politike identiteta europskog jugoistoka / Contribution to the European Southeast’s Political Identity Studying Jasmin Džindo: Sufiksacija u italijanskom jeziku / Suffixation in the Italian Language Sifet Podžić: Povratak Rusije na globalnu scenu / The Russian Return to the Global Scene Salih Fočo: Bosanskohercegovačko društvo između abulije i afektacije / BH Society between the Apathy and Affectation Meldijana Arnaut-Haseljić: Odgovornost medija za zločine / The Criminal Responsibility of Media Prikazi i osvrti / Reviews and Comments Božo Rudež: Esad Ćimić: erazmovski intelektualac i čovjek na dobitku / Esad Ćimić : the Intelectual of Erazmus Caliber and a Winner Man Edina Papo: O orijentalnom plesu / About the Oriental Dance Ankica Tomić: Pokušaji reforme policijskog sustava u BiH / Attempts to Reform Police in Bosnia and Herzegovina Amila Bečirović: Osvrt na umjetnički simpozij Jahorina 2010 / Reviewing the Jahorina 2010 Art Symposium Upute za autore

9 25

45 71 83 115 135

149 165 195 217 229

245 263 269 287 293

Članci / Articles

Marina Katnić-Bakaršić UDK 82.09 M. Dizdar KULTURA I PAMĆENJE U KAMENOM SPAVAČU MAKA DIZDARA (KULTURALNI ELEMENTI U POEZIJI MEHMEDALIJE DIZDARA) CULTURE AND MEMORY IN MAK DIZDAR’S STONE SLEEPER (CULTURAL ELEMENTS IN MAK DIZDAR’S POETRY) Sažetak Zbirka pjesama Maka Dizdara Kameni spavač nije samo literarna već i kulturna činjenica, smještena u samom centru bosanskohercegovačke kulture i njene semiosfere. U radu se propituje uloga kulturalnih elemenata u Kamenom spavaču i ispituje njihova reevaluacija u savremenoj bosanskohercegovačkoj kulturi. Ova knjiga imala je karakter i značaj eksplozije u kulturi u Lotmanovom smislu. Mak Dizdar, zapravo, stvarajući umjetničko djelo, kreira i rekreira historiju onako kako je on vidi. Rad se, također, fokusira na specifične stilističke karakteristike Dizdareve poezije (njen fonosimbolizam, patos, ritam, arhaizaciju jezika). Rad, također, pokazuje da se Kameni spavač može interpretirati sa aspekta postkolonijalne kritike i Saidove kritike orijentalizma. Dvije pjesme (Zapis o zemlji i Poruka) posebno su značajne sa tog aspekta jer pokazuju pjesnikov intuitivni otpor orijentalističkom pogledu na Bosnu kao na tamni vilajet, kao i dekonstrukciju takvog pogleda. Ključne riječi: eksplozija u kulturi, semiotika, postkolonijalna kritika, reinterpretacija kulture, stilističke karakteristike Summary Mak Dizdar’s Stone Sleeper is not only a literary fact but a specific landmark and an important cultural fact, which resides in the very center of BosnianHerzegovinian culture and its semiosphere. The paper examines the role of
PREGLED

9

cultural entities in Stone Sleeper and explores their re-evaluation in contemporary Bosnian-Herzegovinian culture. This book had the effect of explosion in this culture in Lotman’s sense. By creating an artwork, Mak Dizdar is actually creating and re-creating history, as he perceives it. The paper also focuses on some specific stylistic features of Dizdar’s poetry (its phonosymbolism, pathos, rhythm, archaic language). The paper also shows that Stone Sleeper can be read and interpreted from the point of view of postcolonial critics and from Said’s criticism of Orientalism. Two poems (A text about a Land and Message) are especially important in that sense, because they are expressing the poet’s intuitive resistance to the colonial and Orientalistic view of Bosnia as the “dark world“ („tamni vilajet“), and the deconstruction of that view. Key words: explosion in culture, semiotics, postcolonial critics, re-interpretation of culture, stylistic features Noću sam opkoljen zapisima sa margina Starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima Apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Mak Dizdar Mapa putova Maka Dizdara Zbirka pjesama Maka Dizdara Kameni spavač predstavlja djelo koje je po svojim umjetničkim dometima zaslužilo posebno mjesto u svjetskoj poeziji, smještajući njenoga autora na parnasovske visine. Međutim, kako to često biva sa velikim djelima, Kameni spavač nije samo umjetnički fakt, već i svojevrsni kamen-međaš, važna kulturna činjenica koja je smještena u centar semiosfere bosanskohercegovačke kulture. U toj kulturi, posebno u jednom njenom segmentu, djelovanje Kamenog spavača gotovo je imalo snagu svojevrsne eksplozije u lotmanovskom smislu (Lotman, 1998: 19), nakon čega bar neki dijelovi i slojevi te kulture nisu mogli ostati isti i doživjeli su bitne promjene, turbulencije i prevrednovanja. Istovremeno, Dizdarev Kameni spavač tematizira jednu epohu te kulture, epohu srednjovjekovne Bosne, tako da se dešava višestruki preobražaj i semioza: elementi jedne kulture postaju temom stihova i čitave zbirke, da bi zatim ta zbirka unijela u prostor te kulture snažne „tektonske poremećaje“ i uspostavila odnos između kulturnog spomenika 10
PREGLED

(stećka), zapisa na njemu (riječ kao osnovno „sidro“ za razumijevanje te kulture), tumačenja toga zapisa (Dizdareva Antologija starih bosanskih tekstova) i njegove stihovane umjetničke transformacije kao svojevrsne transsemiotičke citatnosti, koja podrazumijeva citiranje neumjetničkog teksta u umjetničkom1. Tako se u „povlaštenom prostoru poezije“ zbio proces u kojem „jedna kultura sjećanja prerasta u umjetnost pamćenja“ (Moranjak-Bamburać, 2000: 112). Naporedo se dešava i obrnuti proces: Makova poezija kao snažna umjetnička činjenica na određeni način i bar u izvjesnoj mjeri oblikuje čitateljsko viđenje srednjovjekovne Bosne, njene prošlosti i kulture, ali utječe i na tumačenje njene sadašnjosti. Tako se metafora Bosne kao raskrsnice („Ti ne znaš zakon raskrsnice / Između svjetlila / I / Tmice“ – Putovi) sreće u radovima gotovo svih onih koji se bave književnom kritikom ili kulturološkim istraživanjima Bosne (Midhat Begić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Nirman Moranjak-Bamburać...) bez obzira na to da li takvu metaforu prihvaćaju ili je pak dekonstruiraju. Slično je i sa mapom putova iz iste pjesme („Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova“). Ovdje se uspostavlja analogija sa Saidovom tezom o toposu putovanja kao elementu kolonizatorske kulture i mitologije, iz čega je kolonizirani bio isključen te je stoga prinuđen da taj „uvezeni“ topos usvoji, rekreira, regenerira (Said, 1994: 210–211). Naime, u Makovoj poeziji dešava se i takav proces, i to ne samo na ovako opisani način: putevima stižu osvajači, kolonizatori; međutim, putevi su i mjesta otpora, subverzije: („Ali nikako da nađeš / Istinski put / Do mene“). Uz to, putevi u pjesnikovoj mapi mogu se shvatiti eksternalizirano i internalizirano, tj. kao stvarne geografskoprostorne, opipljive datosti, ali i kao putevi od čovjeka do čovjeka, pa i u unutar jednoga čovjeka. Makov lirski subjekt nadrasta prostorno-vremenska ograničenja i tako savladava traumu toposa putovanja (osvajač je čovjek „u jednom prostoru i vremenu / Što živi tek sada i ovdje / I ne zna za bezgranični / Prostor vremena“, dok je lirski subjekt u bezgraničnom prostoru vremena „Prisutan / Od dalekog jučer / Do dalekog sjutra“): „Ti ne znaš da put od tebe do mene Nije isto što i put Od mene Do tebe“.

1

Tipologiju citatnosti v. u: Oraić-Tolić 1990. PREGLED

11

Na taj način transformirani topos putovanja i puta percipira se kao svojevrsna preokrenuta perspektiva, koja barem u prostoru duha i sna donosi mogućnost oslobođenja i subverzije. Iako po svemu osvajač pripada polu moći (određen stihom kao „ohol i jak“, kao neko ko ima „moćne oči“), pri čemu bazu te moći čine sila, vojska, bogatstvo, a lirski subjekt nalazi se na polu nemoći (u stihu to je ubogi ja), taj lirski subjekt, otjelovljen u personificiranom kamenom spavaču, zapravo u Dizdarevoj viziji preokreće klatno moći po dva osnova: po osnovu vječnosti, nadmoćne duhovnosti i po osnovu znanja. Naime, uz već spomenute različite baze moći (sila, bogatstvo, status), kritička diskursna analiza kao važnu bazu moći spominje i znanje. Budući da osvajač nema ono znanje koje ima lirski subjekt, ovaj drugi u stanju je svoju potpuno subordiniranu poziciju preokrenuti u poziciju onoga ko zna, i to u prostoru vječnosti, te u konačnici samim tim i poziciju (nad)moćnoga. Taksativno ću navesti niz anaforički konstruiranih stihova u kojima Mak potencira da osvajač ili ništa ne zna ili o nečemu važnom malo zna, te je zato mnogo manje moćan nego što misli: „Ti ne znaš zakon raskrsnice; Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža rvanja su / I ratovi pravi / U samome / Biću; Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje; Ti ne znaš s kim / Imaš posla; Ti ne znaš ništa o mojoj mapi puteva; tebe; Ti ne znaš da put od tebe do mene / Nije isto što i put / Od mene / Do Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu.“ Ovako poredani, stihovi gradacijski kreću ka kulminaciji, u kojoj ne samo da prividno subordinirani lirski subjekt navodi ključno neznanje osvajačevo već i pokazuje superiornost svoga znanja: on je taj koji shvaća osvajača, zna za beskraj vremena i prostora i u svakom odsječku toga vremena misli o osvajaču, svjestan da postoji još toliko toga što osvajač i ne sluti i što stoga tek treba nagovijestiti u završnom stihu, koji svojom neizvjesnošću djeluje moćno, zastrašujuće i neopozivo: „Ali to nije sve“.

12

PREGLED

Toposi kulture kao stilska dominanta Toposi kulture u Dizdarevoj poeziji prepoznaju se i tematski i u odabiru leksike, okupljene u semantička polja što direktno stvaraju topose srednjovjekovne Bosne, a kreću se u rasponu od toponima (Radimlja, Brotnjice, Mile...), naziva realija, zanimanja (hiža, dijak, kaznac, mitnica...), imena vladara i kamenih spavača (Gorčin, Kosara, ban Stipan Drugi, Jelena Gruba...), sakralnih elemenata što se povezuju sa heretičkom Crkvom bosanskom i/ili bogumilstvom (stub sunčani, sunčana počivališta, krstjanin, gost, starac...), ustaljenih elemenata dokumenata toga doba (i da e vidimo vsakomu komu se podoba – Zapis o časti; zapreštaju vam – Brotnjice). Mnogi toposi kulture u Makovim stihovima imaju dvojako značenje: jedno osnovno, predmetno, i drugo, simboličko-metaforičko. Posebno je zanimljiva kontekstualna višeznačnost riječi hiža, koja je u pjesmi Hiža u Milama upotrijebljena na više planova: prvo, ona se može čitati u denotativnom značenju (kuća); drugo značenje jeste djedova hiža, koja je predstavljala sigurnu zaštitu i utočište „za sve one koji su progonjeni i u njoj zatražili zaštitu“ (Dizdar, 199). Na širem planu ova riječ ne odnosi se samo na zaštitu progonjenih, posebno pripadnika Crkve bosanske, već nosi i konotativno značenje univerzalne otvorenosti, gostoljubivosti, topline: („Pa neka je zato vazda otvorena / Za doste drage / I velikane / Srčane // Za sve pod nebom dobre ljude / I za sve dobre / Bošnjane“). Otvorenosti hiže suprotstavljena je zatvorenost kao najveći grijeh i plod sebeljublja, te bi takva zatvorena hiža sagorjela, pretvorila se u pepeo, u ništa („Ali hiža djedovska / Bez milog gosta i dosta / Hiža moja ni hiža tvoja / Nit hiža djedovska nije“). Ideja otvorene kuće, kuće otvorenih vrata, duboko je ugrađena u bosanskohercegovačku tradiciju, te se prvobitni kontekst nadilazi i stih se može odnositi na sve hiže / kuće bosanske. Međutim, postoji u Makovoj poeziji još jedno, simboličko-metaforičko značenje hiže kao čovjekova tijela što ga njegova duša privremeno naseljava („Znaj da jest / I tijelo to / Njegovo / Bilo / Samo / Časita / Njegova Hiža“ – Poruka). Ovakva kognitivna metafora, zajedno sa prethodnim, predmetnim značenjem riječi hiža pokazuje nadahnutu povezanost leksema, semantičkih polja i složenog sistema asocijativnokonotativnih veza koje su uvijek rezultat pjesnikovog promišljanja kako materijalne, tako i duhovne kulture bosanskog srednjovjekovlja. Slično je i sa arhaizmima, koji su prirodno sredstvo stilizacije u govoru o davnim vremenima nastanka stećaka i zapisa na njima. Ipak, upotreba arhaizama nikada ne prerasta u manir koji je sam sebi svrha; naprotiv, oni uvijek djeluju silinom prvoga susreta jer dodatno oneobičavaju stih, doprinoseći poetičnosti i patosu kompletne zbirke (navist, sije, bo, dažd, ase, ležit, molju, bil, vojna, az esam, vsaki, eže, plno, glagoljah...). Arhaizmi Maku služe ne
PREGLED

13

samo kao sredstvo za stilizaciju govora jednoga vremena niti kao sredstvo za govornu karakterizaciju lirskog subjekta, već često stvaraju i impresiju stiliziranog sakralnog stila, što je svakako duboko usklađeno sa tematskoidejnim odrednicama stihova. Tako u pjesmi Pravednik arhaizmi u skladu sa ritmiziranošću stiha stvaraju atmosferu onostranog, sakralnog, gdje tijelo biva uništeno („Vraždom se zasmija / Zmija aždahaka / Bo glas se izgubi / U gluhoti mraka“ i čak „Psi kosti rastepu“), ali postoji nešto nadtjelesno što trajno nadvladava i smrt samu („Al glas jedan zvoni // Glas što vječno leti / K nebu u visinu // Eže vječno leti“). Centralni pojam materijalne kulture o kojoj Mak piše, stećak, zapravo je kao „specifičan mnemotop“ (Moranjak-Bamburać, 2000: 114) prisutan u stihovima posredno, metaforičkim i metonimijskim vezama, u sintagmama i riječima što direktno na njega asociraju u istom semantičkom polju (ruka, mladi mjesec, kamen, kam, sunce, zvijezda...). Izuzetno je relevantan motiv ruke, posebno podignute ruke, koji prolazi kroz cijelu zbirku. Dovoljno je prisjetiti se nekoliko primjera: „Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama“ (Radimlja, Ruka) „S podignutom rukom do beskraja neba Znamenjima veljim oko sebe velim“ (...) (S podignutom rukom) „Kroz kamen živi nosih ruke dvije Kao dva znamena Sad ruke ove trudne žive U srcu tog kamena (Ruke) Sam Mak u Bilješkama precizira da je motiv ruke, „naročito prema nebu ispružene, veoma (...) čest u kamenu. Ako je kombiniran sa simbolima sunca, mjeseca i zvijezda, onda označava adoraciju (...).“ Isprepletenost poezije i kulture stećaka tako je posebno efektno naglašena: za većinu stanovnika 14
PREGLED

Bosne i Hercegovine podignuta ruka Kamenog spavača danas stvara direktnu vizuelnu sliku, prepoznatljivu sa fotografija ili uživo viđenih stećaka, iz filmova, pa čak i videospotova. I umjetnost stećaka i Makovi stihovi prodiru i u svakodnevni život, što je, također, oblik transsemiotičke citatnosti – stećke srećemo na razglednicama, novčanicama, suvenirima... ime Gorčin reaktualizirano je i ponovo se daje djeci, dijelovi Makovih stihova postali su omiljeni citati i krilatice i u širokoj su upotrebi... Istovremeno, slika stećka svojevrsna je spona između kulturnog identiteta srednjovjekovne i današnje Bosne, te je stoga bremenita i emocionalnim i ideološkim konotacijama. Naglašavajući činjenicu da su u pjesničkoj imaginaciji „progovorili“ i „oživjeli“ likovi sa stećaka, Nirman Moranjak-Bamburać zapaža: „Poetski modus ‘bogumilskog mita’ nužno se zasniva na gesti darivanja zajedničke povijesti, bez pretenzija na diferencijaciju nasljednika po bližem i daljem srodstvu, jer se figuracijom lirskog glasa iz natpisa srednjovjekovnih stećaka, umjesto poruke ‘tamnog vilajeta’ – trebala prenijeti poruka ‘dobre Bosne’“ (Moranjak-Bamburać, 2000: 114). Upravo stoga, budući da se bavim kritičkom diskursnom analizom, sa zadovoljstvom iščitavam Makovu angažiranu poziciju i njegovu višestruku važnu ulogu nekoga ko je pokazao i reinterpretirao moguća mjesta subverzije nad kolonizatorskom i orijentalističkom percepcijom Bosne kao tamnovilajetske. Čak i ako jeste utopijska u funkciji stvaranja novog mita, Makova gesta „darivanja zajedničke povijesti“ nudi prepoznavanje dobrih Bošnjana ne samo kao koncepta Crkve bosanske ili bogumilstva, već i kao moguće budućnosti („Dobar dan dobri dane dobrom danu još uvijek dobrimo“ – Brotnjice); takva gesta svakako je čin otpora mračnom pogledu kolonizatorske ili unutarnje dezintegrirajuće svijesti. Može se reći da podlogu Dizdareve poezije čine pisani i kameni (arte) fakti, te svi drugi elementi srednjovjekovne bosanske kulture. Kada se tome dodaju i Makovi komentari koje možemo tumačiti kao metatekstualni žanr postanalize vlastitih stihova, onda se vidi pretakanje različitih elemenata kulture jednih u druge, uz već spomenutu transsemiotičku citatnost (u umjetničkom tekstu citira se tekst iz neumjetnosti, ovdje sa stećka): „Makov poetski tekst prožima se sa starim bosanskim epitafom do te mjere da se nekad teško razlučuju. Isto tako, prožimaju se, a svakako paralelno teku Makova tumačenja starih i vlastitih autorskih tekstova.“ (Kapidžić-Osmanagić, 2003: 14). Takvi citati, potpuni ili, češće, nepotpuni, ali uvijek u bilješkama objašnjeni, ugrađeni u pjesmu čine intertekstualne i transsemiotičke odnose važnim stilogenim postupkom. Dovoljno je uporediti stihove što prstenasto, svojevrsnom figurom ciklusa, uokviruju Zapis o vremenu („Davno ti sam legao / I dugo ti mi je / Ležati) sa epitafom na grobnoj ploči Stipka Radosalića
PREGLED

15

„Davno ti sam legao i vele ti mi je ležati“ ili stihove „A ovo pisa / Sužanj koji se ne raduje“ iz Zapisa o nadi , gdje Mak navodi da je originalni epitaf na zidu blagajske tamnice („A se pisa Vrsan Kosorić, sužanj koji se ne raduje...“ djelovao kao da je misao prekinuo „udarac mača ili sablje“ (Dizdar, 1973: 142)2. Ovdje se odlično vidi kako umjetnička kreacija dopunjuje citat, kako pretvara epitaf u estetsku činjenicu visokih umjetničkih dometa, budući da Mak dodaje još jedan distih: „Nek bude potonji sužanj Što izgubio nadu je“. U nizu stećak – epitaf na stećku – Makova poezija – Makovo tumačenje nekih stihova ili davanje historiografskih podataka – Makov antologičarski rad na prikupljanju starih tekstova i natpisa uspostavlja se međusobna ovisnost i isprepletenost koja čini da nijedno tumačenje ne može biti potpuno ako ne uzima u obzir čitav niz. Gotovo da se može reći kako svi ti elementi zajedno čine jedan makrotekst unutar teksta kulture srednjovjekovne Bosne, ulazeći istovremeno u prostor bosanskohercegovačke kulture uopće. Na izvjestan način Mak Dizdar, modelirajući umjetnički tekst, modelira historiju onako kako je on vidi; ta dvostruka uloga rijetka je u književnosti. Sa stanovišta postmoderne, i povjesničari i književnici ne govore istinu, već pišu tekstove, te je i historiografija zapravo pričanje priča. Ma koliko takvo, tipično postmoderno relativiziranje, nekima bilo tuđe, ono može odlično objasniti Makovu dvostruku poziciju. Naime, i dan danas vode se sporovi, često ideološki uvjetovani, o porijeklu stećaka, o odnosu Crkve bosanske i bogumilstva, te o mnogim drugim pitanjima bosanskog srednjovjekovlja. Mak tim sporovima pristupa kao pisac, priklanjajući se jednom gledištu, ali istovremeno ugrađujući u Bilješke i neka drugačija mišljenja.. Prikazujući različitu interpretaciju natpisa bbbb sa tzv. malog stećka iz Radimlje, Hanifa Kapidžić-Osmanagić uočila je i uvjerljivo postulirala razliku između znanstvenika, arheologa Alojza Benca, i Maka Dizdara – prije svega pjesnika, čak i kada se bavi historiografijom i dobro poznaje znanstvene izvore. Naime, dok se znanstvenik zaustavlja na pružanju egzaktnog odgovora (dvostruki inicijali dijaka Bolašina Bogačića), pjesnik „od te opstale tajanstvenosti ispisuje jednu poetsku čudesnost“, koja „ilustruje čitav jedan svijet“ (Kapidžić-Osmanagić, 2003: 17). U istom kontekstu može se čitati i Zapis o jednome zapisu. Ovaj svojevrsni metazapis ukazuje se kao stilski efektno
2

Nadahnutu interpretaciju ovih distiha i njihovog odnosa prema prototekstu epitafa vidi i u: Kapidžić-Osmanagić (2003: 28).

16

PREGLED

pjesnički realizirana priča o zapisu, dakle, spoj narativnog i lirskog načela. Iz Makovih Bilješki vidi se da je to posvećeno onim zapisima koji se mogu čitati samo u ogledalu („Gle zapis ovaj tajni iz tamnih i drevnih vremena / Kao da niče pred nama iz dna nekog mutnog sna / Njegovi znaci su kao iz kakvog pisma / U zrcalu gledana“), što je postupak koji su mnogi pokušali odgonetnuti. Jedno tumačenje bilo je da su klesari bili nepismeni i da su samo preslikavali original teksta, „te su ga okretali pri tome naopačke“; Mak s pravom dovodi takvo objašnjenje u pitanje jer bi u tom slučaju slika klesanja ipak bila drukčija, te naglašava: „Čudnovata praksa bosanskih klesara (kovača) ima vjerovatno nekakav dublji smisao koji do sada nije odgonetnut“ (Dizdar, 196). Pjesnik u tome iščitava tajnu i transponira je u umjetničku činjenicu snažnim stihovima u kojima jedan od lirskih subjekata ispušta nehotice ogledalo na tlo: „Prepoznavši u tome trenu u njemu Izgubljeno Svoje Davno Lice.“ Tragajući za tajnom zapisa, tako otkrivamo tajnu o sebi samima – svoju prošlost, svoje davno lice. Semiotički prostor ogledala uvijek je i bio zanimljiv za tumačenja: ogledalo je kao znak višeznačno, ono daje izokrenutu sliku, otkriva i udvostručuje. Pri tome „udvajanje s pomoću ogledala nikad nije obično ponavljanje: mijenja se os ‘desno-lijevo’“, a svijet s onu stranu ogledala jest „neobičan model običnog svijeta“ ili je pak ogledalo prozor „u onostranu realnost“ (Lotman, 1998: 87). Svi se ovi aspekti ogledala mogu pronaći u Makovim nadahnutim stihovima o neobičnom zapisu. Konačno, uzimajući u obzir i tvrdnju da je Makova vizija „bitno pjesnička, ma koliko se pjesnik trudio da joj nađe i prida i naučnu utemeljenost“ (Begić, 1998: 352), ipak vrijedi dodati da je i znanstveno tumačenje tek hipoteza, što pokazuje već spomenutu tanku liniju između fakta i fikcije i u lirici i u historiografiji, liniju na kojoj pjesnik stvara umjetničke svjetove. Sa svoje strane, u narednoj instanci ti umjetnički svjetovi posredno utječu i na sliku kulture o samoj sebi.

PREGLED

17

Stil kao suština O poeziji Maka Dizdara nemoguće je govoriti a da se ne spomene i njegov osobeni stil. Naime, kada je Mak u pitanju, stil nikako nije samo forma, nipošto ne tek „odjeća misli“ kako je nekad tradicionalna stilistika vjerovala, već se tu stil ukazuje i kao suština, gotovo i kao glavni junak te poezije. Upravo stil omogućava svojevrsno opredmećenje ove poezije, njen povratak u kulturu pamćenja. Gotovo da bi se za Maka moglo reći: „na početku stil bijaše“. Kao pjesnik, Mak ne krije fascinaciju jezikom, riječju, njenim zvučanjem i sazvučjem sa drugim riječima: „Riječi su u svemu sadržane Riječi su dakle sve ali i kao ograničenost su svega dane“. (bbbb)

Kada je zvuk, jezik, zabilježen pismom, on kao da se na poseban način opredmećuje. U njegovoj poeziji zaista se dešava onaj rijetki susret različitih umjetničkih materijala, pa kamen stećka dolazi kao isklesan u riječima – (Ruka ili Zapis o štitu). Taj specifični postupak što se imenuje kao ekfrazis, o čemu ubjedljivo piše Adijata Ibrišimović-Šabić, najčešće povezuje književnost i likovne umjetnosti. Postupak je toliko bitan za Makovo stvaralaštvo da se može reći kako je Kameni spavač u cijelosti jedan majstorski razvijen ekfrazis“ (Ibrišimović-Šabić, 2007: 157). Naime, kao što Mak piše u bilješci uz Zapis o sinu, stih o „slovu koje će se skameniti“ odnosi se na riječi koje će poslužiti kao „epitaf u kamenu“. Dakle, i riječ isklesana u kamenu stećka nije više samo riječ – ona nužno poprima i nešto od materijala u kome se skamenila. I sam pjesnik svjestan je da i epitaf, a sekundarno, dodatno i zato još snažnije i njegovi stihovi djeluju u još jednom pravcu – „Neka barem ovo slovo / hudu povijest okameni!.“ Riječ na epitafu, a posebno poetska, Makova riječ, tako „kameni“, tj. čuva „hudu povijest“, odnosno omogućava njen trajni život u kulturnoj memoriji Bosne. A kada i riječ „Nemušta i nijema gubi se i nestaje // Samo je moj krik / Čvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan“ – S podignutom rukom. Lirski subjekt, dakle, u trenutku beznađa vjeruje u premoć krika i kamena nad riječju. Pa ipak, tek u ekfrazisu kao spoju kamena i riječi, kao spoju vizuelenog i verbalnog, stećak trajno živi, dok sa svoje strane riječ dobija nešto od bjeline i monumentalnosti kamena. Poeziji Maka Dizdara svojstven je ludizam, poigravanje jezikom, ritmom (Kolo bola, Slovo o smijehu...), ali taj ludizam nikad nije sam sebi cilj. Ako se uporede Slovo o smijehu i pjesme ruskih futurista, prije svega njemu i 18
PREGLED

tematski srodna Hlebnjikovljeva Zakletva smijehom, očigledna je ta suštinska razlika. Razigrani ritam Slova o smijehu kombiniran je sa igrom riječima, poigravanjem tvorbenim elementima sličnog zvučanja („Osmijavah nasmijavah zasmijavah“), tako da se gotovo čuje prštavi, radosni smijeh. Pa ipak, u opozicijama smijeh – grijeh i Kad se smijah tad i bijah ponovo se pronalazi pjesnikova upitanost pred tajnama života i smrti. Smijeh je po prirodi subverzivan, slobodan, on je način duhovnog otpora i u bahtinovskom smislu karnevalizacije, pa otuda završni stihovi djeluju otrežnjavajuće jer vlast i gospodari ne vole smijeh, plaše se da on podriva njihovu moć tako što dokida strah: „I na kraju Možda ja to samo snijem Kako smijem kako smijem // O tom grijehu O tom smijehu?“ Vidi se stoga da su za Maka riječi suviše važne a da i u poigravanju njima ne bi tražio duboki smisao, složene nove i neočekivane veze. Pa ipak, i ova pjesma kao i mnoge druge iz zbirke dobija puni smisao tek kada se uzmu u obzir epigraf na početku i bilješka kao svojevrsna postanaliza. Naime, Dizdar kreira pjesmu u počast smijehu, ali i u počast Mravcu, artisti i začinjavcu sa dvora hercega Stjepana Vukčića u Blagaju, koji je nastupao i na pokladnim svečanostima u Dubrovniku (evo potvrde o bahtinovskoj karnevalizaciji!). Na taj način Mak ponovo stvara umjetnost pamćenja jer Mravčevo stvaralaštvo, kao ni stvaralaštvo drugih pisaca toga vremena, nije sačuvano. U pokušaju rekonstrukcije jedne šaljive pjesme iz Mravčevog doba Mak Dizdar sačuvao je njegovo ime od zaborava, a time i ukazao počast zaboravljenoj profesiji, mnogim sačiniocima čije je stvaralaštvo dio one historije i one kulture kojoj i sam Mak pripada i iz koje je ponikao. Zanimljivo je i kako Kameni spavač sadrži pjesme različite forme, različite dužine i konstruktivnih modela, a ipak ostavlja dojam stilskog jedinstva i cjeline u kojoj skladno postoje raznorodni elementi. Dok kratke pjesme stilski efekt ostvaruju upravo lakoničnošću i pregnantnošću, što im pridaju gotovo gnomski karakter (ruka, Zapis o štitu, Zapis o nadi), duge pjesme funkcioniraju na principu različitih figura paralelizma i ponavljanja (Poruka, Putovi), te specifičnog lirsko-narativnog modela (Brotnjice). Upravo pjesma Brotnjice posebno je začudna jer kombinira različite tipove stihova i konstruktivnih modela: dužina stiha varira od 15 i više riječi pa do samo jedne riječi, lirski stihovi smjenjuju se sa narativnim, svjetovni elementi sa duhovnim, a osnovni kohezivni element i ovdje je ritam – retoričan, na mahove poput zaPREGLED

19

kovitlanog kola („Kroz ovo vito valovito / Kroz ovo vito / Vilovito“), ali sveprisutan, u funkciji stvaranja patosa. Time se ostvaruje i avangardno načelo „dehijerarhizacije književnih vrsta“, tako da sve te vrste, kao i tipovi stihova, sudjeluju u svojevrsnom „heretičkom pamćenju“ (Ibrišimović-Šabić, 2006: 73). Već sam naglasila da je stil Kamenog spavača duboko povezan sa smislom stihova, što se može pratiti na cijelom nizu primjera. Dualizam heretičke Crkve bosanske uvijek je praćen dualizmom u stihovima, a na planu stila to se realizira u figuri kontrasta – od kontrasta na nivou fonema (grafema), leksema, pa do čitavih dijelova pjesama ili ciklusa na leksičkom, ali i na kompozicionom planu. Sunčanom stubu i slikama svjetlosti (Sunčani Hristos) tako se suprotstavljaju slike mraka (Vijenac), dobroti – zlu, u stalnoj borbi čak i unutar samoga čovjeka. Zanimljiv je kontrast stihova unutar pjesme Svatovska, gdje strašnu sliku smrti („Smrću mojom umro je i moj svijet / U prazne oči / Mrak se / Pradavni / Naseli“) smjenjuje nada obnove („Pa opet mi se nasred tog bola / Bijela vila snila / Pa opet se / Želja /Vrela // Opet se ko ljuta guja / Pod grlo / Savila“), gdje rađanje želje jeste svojevrsno ponovno rađanje života. Slikanje glasovima i ovdje prati kontrast, pa će stihovi što mogu ući u sve antologije eufonije nastati upravo u ovoj pjesmi kao glasovno suprotstavljanje već i zvučanje riječi smrt i njoj srodnih („Jer pravo od travničke Lašve / Pa preko Rame i Neretve / Do travunjske Lastve / Lete te laste / Na Lastovo / Plavo“). Makova je poezija začudna, u značenju termina ostranenie iz ruskog formalizma. Ona je prebogata asocijacijama, intertekstualnim vezama sa sakralnim tekstovima, sa epitafima, sa historiografskim tekstovima, ali iznad svega – ona nam svjedoči o vremenu prošlom što sadržano je u vremenu sadašnjem, a oba su sadržana u vremenu budućem, da parafraziram T. S. Eliota. Zapravo, kao da i sad u ritmu stihova ka nama koračaju likovi iz Svatovske, iz Brotnjica, likovi sa stećaka, krećući se na razmeđi života i smrti, slaveći obnavljanje života svemu unatoč. Od umjetničke činjenice ka činjenici kulture Važno je uočiti da recepcija Kamenog spavača nije ista u svakom vremenu, te u raznim etapama bosanskohercegovačke historije nužno poprima različite dimenzije. Danas je više nego ikad teško isključiti emotivan odnos prema proročanskoj viziji Makovih stihova. Najčešće se u ovom kontekstu spominju dvije pjesme što uokviruju zbirku Putevi, o kojima je već bilo riječi na početku, i Poruka, te Zapis o zemlji – pjesme koje na izvanredan način 20
PREGLED

potvrđuju neraskidivu vezu Kamenog spavača sa kulturom u kojoj je zbirka nastala, a zatim sa kulturom strašnog vremena nakon Maka, sa prerastanjem pamćenja u proročanstvo3. Poruka se stoga danas nužno čita kao anticipacija sa snagom proročanstva, koja nalik na „pismo u boci stiže novim generacijama, da potvrdi vječni usud Bosne: „Doći ćeš jednog dana na čelu oklopnika sa sjevera / I srušiti do temelja moj grad / Blažen u sebi / Veleći // Uništen je on sad / I uništena je/ Nevjerna / Njegova Vjera“ (Moranjak-Bamburać, 2000: 112). I ma koliko u nama kao svjedocima realizacije Makovog proročanstva ovi stihovi izazivaju gotovo fizički bol svojom (p)ostvarenošću, oni ujedno signaliziraju svijest o vlastitom nepristajanju na jednoznačnu ulogu žrtve. Kao što u Dizdarevoj pjesmi Polifem Odisej progovara „Pa ipak / Moj si / Da ne bih / Tvoj bio“, tako i ovdje svojevrsna pomirenost sa sudbinom („Čekam te / Jer te znam / Doći ćeš opet jednog dana .... Pa / Dođi / Navikao sam davno na tvoje pohode / Kao na neke velike bolesti / Što stižu iz daleka“) prerasta u otpor koji nadrasta vrijeme i granice tjelesnoga, jer ostaje kamen, cvijet i riječ: „Al ostat će zato poslije mene Na prvoj kamenoj gromači Iz nekih dobrih I bolnih ruka Procvala Cvjetna Poruka“. Zapis o zemlji, već je uočeno, jeste pjesnički odgovor pred „prezirom i ironijskim pogledom Drugog“ (Duraković, 2006: 235), ali on se danas, iz pozicije teorijskih razmatranja postkolonijalne kritike, naročito saidovske, može iščitati i kao Makov intuitivni otpor orijentalizmu u posmatranju Bosne. Budući da smo neminovno uronjeni u prostor jezika (Lotman, 1998: 137),
3

Recepcija francuskih studenata 1996. godine pjesme Poruka sjajno ilustrira ovo o čemu govorim jer se pokazuje da Makova poetska riječ ima univerzalnu snagu: studenti su bili šokirani „analognošću situacije nekadanje Bosne, kojoj je i geografija sudbina, sa situacijom današnje Bosne, koja je tek izranjala iz rata, a koju Mak Dizdar nije predviđao niti mu je to bila namjera“ (italic moj – M. K. B.) (Kapidžić-Osmanagić, 2003: 13). To i jeste snaga ove zbirke, koja je kao kulturna činjenica imala snagu eksplozije u kulturi, te utjecala na razumijevanje kulture prošlosti i kulture budućnosti, čak anticipirajući historijske događaje.. PREGLED

21

takvo čitanje potkrijepit ću stilističkom analizom ove pjesme. Dva dijela pjesme što slijede nakon epigrafa na latinskom jeziku o Bosni data su „na bazi antitetičkog paralelizma“ (Duraković, 2006: 235): koncipirana kao pitanje i odgovor, formalno kao paralelizam, a semantički i pragmatički realizirana kao antiteza jer i pitanje i odgovor iza sebe kriju opoziciju dva načela, dva svjetonazora. Dizdar ovdje pribjegava stilogenom postupku koji je čest u njegovom pjesništvu, a to je sužavanje opsega svakog narednog stiha: tako se leksičkom redukcijom još više izdvaja zasebna riječ, naročito ona što završava svaku strofu. Zapravo, pjesnik kao da intuitivno potvrđuje tezu afektivne stilistike da redukcija leksike pojačava značaj ritma i intonacije, odnosno dovodi do povećane afektivnosti iskaza. Pragmatički gledano, „vrli pitac“ je u dominantnom položaju jer gleda Bosnu izvana i očito izvana, „s visine“, iz pozicije ironičnog stranca i direktivom rekti naređuje da mu se odgovori. Međutim, subverzivna pozicija onoga ko odgovara iznutra, iz Bosne, pa bi na prvi pogled morao biti podređen, vidi se u hitrom odgovoru i u uzvratnoj snažnoj ironiji. Ova se ironija vidi se i u imenovanju sagovornika: imenovanje „vrli pitac“ jeste ironijsko, dok je imenovanje „zapitani“ neutralno u smislu vrednovanja; dvaput ironijski ponovljeno „da prostiš“ primjer je za jedan od najčešćih tipova ironije, tzv. eho-ironije, koja ponavljanjem sagovornikovog iskaza pokazuje njegovu apsurdnost ili besmislenost. U ovoj pjesmi „pitac“ je modalnom frazom „da prostiš“ izrazio prezir i superioran stav prema tamo nekakvoj mračnoj zemlji Bosni, dok ironijski eho-odgovor djeluje snažno i pogađa njega poput bumeranga. Završnica pjesme kao jaka pozicija teksta i svojevrsna poanta rezimira odgovor u gotovo oksimoronskom dovođenju u vezu prkosa i sna sa bićem Bosne. Dakle, stereotipni kolonijalni pogled na Bosnu kao na tamni vilajet i nešto tuđe „civiliziranoj“ zemlji uspostavlja se u ovim stihovima Maka Dizdara kao problematičan i zapravo pragmatički neuspješan. Kao što se vidi, željela sam ovim radom pokazati bar u naznakama koliko je Makova poezija pogodna za primjenu suvremenih kritičko-teorijskih modela, prije svega postkolonijalne kritike, kritike orijentalizma ili pak kritičke diskursne analize. Međutim, nedostatna bi bila interpretacija koja bi svodila značenje i smisao Kamenog spavača samo na pjesnikov dijalog sa bosanskim srednjovjekovljem ili autističnu uronjenost u svijet tog uspravnog čovjeka sa stećka. U ovoj poetskoj zbirci otkrivaju se i univerzalne, vječne čovjekove borbe dobra i zla, svjetlosti i tame, gdje je najneizvjesnija borba čovjeka sa samim sobom („Jer najmanje znaš da u svome žiću / Najteža rvanja su / I ratovi pravi / U samome / Biću“). Danas, kada svjedočimo općem rastakanju humanosti, duhovnosti i etičnosti u svijetu, Dizdareve slike dobrih ljudi i naročito 22
PREGLED

slike uspravnog kamenog spavača koji podignute ruke, stvarno i simbolički otvorene šake, stremi ka suncu, na putu „preobražaja i oslobođenja čovjeka od tvarne egzistencije u eteričnu vječnost svjetlosti“ (Duraković, 2006: 239), djeluju možda utopijski, ali i kao otvaranje puteva ka ponovno ostvarenom idealu čovječnosti, dobrote, etičnosti. Istovremeno, Makova pjesnička riječ učinila je da kameni spavači što u snovima čuvaju bosansku prošlost ožive za današnje čitatelje, te da prenose priču o dobrim ljudima generacijama što dolaze. Ujedno, kao što to biva sa tekstovima što unose eksploziju, malu ili veliku, u jednu kulturu, Kameni spavač promijenio je odnos prema tekstu kulture koja mu je prethodila, potaknuo reinterpretaciju mnogih pojava te kulture, izazvao i previranja u njoj, ali i (p)ostao njenim trajnim pisanim spomenikom i svojevrsnim svjetionikom što osvjetljava puteve prošlosti i budućnosti. Izvori
1. 2. Dizdar, Mak: Kameni spavač, bibliofilsko izdanje, Prva književna komuna, Mostar,1973. Dizdar, Mak: Kameni spavač/ Stone sleeper. Prev. Francis R. Jones, Did, Sarajevo, 1999.

Literatura
1. Begić, Midhat: Epitafi kao osnova poeziji, (O Kamenom spavaču Maka Dizdara), u: Duraković, E.: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga 3: Novija književnost – Poezija, Alef, Sarajevo, 1998, str. 350–356. Duraković, Enes: Govor i šutnja tajanstva, u: Arka riječi, Izabrane studije i eseji, bosniaARS, Tuzla, 2006, str. 214–250. Ibrišimović-Šabić, Adijata: Programska načela ruske avangarde i Kameni spavač Mehmedalije Maka Dizdara, magistarski rad, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2006. Ibrišimović-Šabić, Adijata: Ekfrazis Kamenog spavača ili Kameni spavač kao ekfrazis, Novi izraz, br. 37–38, Sarajevo, 2007, str. 155–171. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa: Bosanski srednji vijek u poeziji Maka Dizdara, u: U brzake vremena, Suočenja V – eseji, Omnibus, Sarajevo, 2003, str. 7–38. Lotman, Jurij Mihajlovič: Pamjat’ v kulturologičeskom osveščenii, u: Wiener Slawistischer Almanach, Band 16, Beč, 1985, str. 5–11. Lotman, Jurij Mihajlovič: Kultura i eksplozija, prev. Sanja Veršić, Alfa, Zageb, 1998.

2. 3. 4. 5. 6. 7.

PREGLED

23

8.

Moranjak-Bamburać, Nirman: Ideologija i poetika (Interdiskursivna analiza kulturoloških strategija i taktika), Radovi Filozofskog fakulteta, knjiga XII, Sarajevo, 2000, str. 105– 142. Oraić-Tolić, Dubravka: Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.

9.

10. Said, Edward: Culture and Imperialism, Vintage Books, A Division of Random house, Inc, Njujork, 1994.

24

PREGLED

Jusuf Žiga UDK 32 VRIJEME (SVE)POLITIKE THE AGE OF (PAN-) POLICY Sažetak Živimo u vremenu (sve)politike. Danas, u ostvarivanju interesa najznačajnijih centara moći postaje „dopušteno“ sve što je ostvarivo! Egocentrično opsjednuti, umislili smo da smijemo raditi sve što poželimo, a da pri tom nikome i ni za šta ne trebamo odgovarati. Obrušili smo se na razaranje prirodnog poretka života, iako mu i sami pripadamo. A kosmički pojmljena svetost života ne pripada samo čovjeku, već cjelini svijeta. Bez takve percepcije nezamislivo je očuvanje ekosistema, klimatskog poretka i sl., odnosno harmonije života na planeti. Ovo je jedina generacija ljudi za koju znamo u svekolikom povijesnom razvoju čovječanstva koja predumišljajno radi protiv sebe i budućnosti svojih potomaka. One prethodne, kada su tako šta i činile, radile su to isključivo iz neznanja. Otuda je imperativna alternativa ovovremenoj „filozofiji života“. Ključne riječi: vrijeme (sve)politike, izazovi biopolitike. Summary We are living in the age of the (pan-) policy. Today, in achieving the interests of the major power centers, everything that is achievable becomes “permitted”! Obsessed with self-centered, we have wrongfully assumed that we may do everything we want, and without any responsibility whatsoever in doing that. We have swooped down on the annihilation of the natural order of life, even though we belong to it. Cosmically conceived the sanctity of life does not belong to man, but to the whole world. Without having such perception,
PREGLED

25

preserving the eco-systems, climate system and so on, and harmony of life on the planet, is respectively inconceivable. This is the only generation of people we know in the entire historical development of mankind who, deliberately and with premeditation, is working against themselves and their future offspring. The previous ones, even when they did such things, were doing them exclusively out of ignorance. Hence from out there stems the imperative alternative to the contemporary “philosophy of life.” Key words: The age of (pan-) policy; Challenges of biopolitics. Uvodni dio Živimo u vremenu (sve)politike1 koja otvara neslućene mogućnosti manipuliranja ljudima, kontrole i nadziranja, jednom riječju „politiziranja života“ (K. Lowith), čak i onih njegovih sfera koje su, po svojoj prirodi, „neutralne“. Neki teoretičari to nazivaju „birokratizacijom svijeta“ (H. G. Gadamer)2 koja se pogubno odražava na stvarni kvalitet čovjekova života. (Sve)politika, poput hobotnice, svojim pipcima usisava sve što se nalazi u horizontu njenog interesa, a posebno u kapitalno-interesnoj sferi, počevši od raspolaganja ljudskim resursima, pa do gospodarenja planetarnim dobrima i nadasve finansijskim potencijalima. To što je ona, uz raniju, uvjetno govoreći lokalnu, odnosno nacionalnu, poprimila i internacionalnu odrednicu, samo ju je učinilo još moćnijom i neukrotivijom. Mogućnosti manipuliranja i ucjenjivanja kroz multinacionalne kompanije dosegle su nevjerovatne razmjere, od svakovrsnih dirigiranja ponašanjem određenih društava, odnosno država, do „šićardžijskih selenja“ u ona područja u kojima i iz kojih, mogu se lagodno ostvarivati ekstraprofiti, izbjeći poreske obaveze i domoći raznih „poslovnih olakšica“, protekcionizma i sl. Dospjeli smo, zapravo, u paradoksalnu situaciju u kojoj se, kako bi kazao U. Beck, moramo dodvoravati kapitalu, ponižavajuće ga tetošiti i „primamljivati“. Poslovnim poduzetnicima je omogućeno da „postaju virtuelni porezni platiše,
1

2

Ovdje se misli na politiku u najširem kontekstu, kao „ukupnost procesa odnosa i institucija kroz koje se ostvaruje svjesno reguliranje interesa koji imaju širi značaj“, a ne samo u njenom uobičajenom značenju kada se svodi na djelatnost političkih stranaka, profesionalno zanimanje, obnašanje vlasti i sl. Gadamer, H. G.: Naslijeđe Evrope, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 109.

26

PREGLED

a njihovo bogatstvo zasniva se u konačnici i na virtuelnosti. Oni na uglavnom legalan, ali nelegitiman način potkopavaju demokratsko opće dobro koje iskorištavaju.3“ Paradoksalno je da neke zemlje, enormno opterećene platnim deficitom, a uz to ne raspolažu ni odgovarajućom vlastitom akumulacijom, što je konstatirano i u izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda za 2009. god., uspijevaju vještim manipuliranjima postati ne samo značajni izvoznici kapitala, mada je on, zapravo, tuđi, već i biti ključno „važni faktori u globalizovanom svijetu finansija“. Primjerice, SAD, unatoč ogromnom deficitu, „veliki dio globalne štednje ‘recikliraju’ u raznovrsne svoje plasmane širom svijeta“ i na taj način postižu enormne profite. S druge strane, mnogi analitičari ukazuju da, recimo, Međunarodni monetarni fond danas nadzire gospodarsku politiku najmanje svake treće države na planeti, čije su vlade prisiljene na prilagodbu vlastitih pravno-političkih i ekonomskih sistema prema obavezujućim instrukcijama Svjetske banke i drugih finansijskih centara moći. Tu se ne radi samo o ekonomskim, odnosno finansijskim rezonima, već i o ostvarivanju ciljeva drugačijeg karaktera, uključujući i ideološko-političke. Tako je, zapravo, politika ucjenjivački „uključena u sistem transakcionog zapovijedanja“. Poseže se i za „masovnim manipuliranjem činjenicama“ (H. Arendth) u oblikovanju javnog mnijenja, odnosno „proizvođenju predstava (image making)“ o onome što se želi postići. Kakva su predviđanja analitičara? Prema Castellsu, globalna ekonomija će u 21. stoljeću „prodrijeti u sve zemlje, na sve teritorije, u sve kulture, komunikacijske tokove i finansijske mreže, neumorno snimajući planet u potrazi za novim mogućnostima ostvarivanja profita.“ Od toga zasigurno neće ostati pošteđene čak ni danas najmoćnije države. U prilog prednjem stavu navest ćemo nedavno medijski eksponiran primjer, vezan za najavu tužbe 15 kompanija koje posluju s naftom i plinom, a protiv aktualne vlade SAD-a zbog njene odluke da proglasi 500 000 kvadratnih kilometara teritorija Aljaske staništem bijelih medvjeda, kao ugrožene vrste4. Predstavnik Udruženja spomenutih kompanija insistira da se u svemu tome, najprije, „izvagaju ‘koristi’ i ekonomske ‘štete’“, pa da se tek tada zauzme odgovarajući stav. Pojednostavljeno govoreći, prosvjednici su uputili sljedeću poruku: ukoliko tamošnji bijeli medvjedi tržišno manje vrijede od sume nov3

4

Beck, U.: Šta je globalizacija? Zablude globalizma – odgovori na globalizaciju, Vizura, Zagreb, 2003, str. 14. Vidjeti: Dnevni avaz, 05. 02. 2011. PREGLED

27

ca do koje se može doći kroz eksploatiranje nafte i plina na tom području, ne postoji „opravdan razlog“ da ih se, onda, na takav način, štiti! Valja se, doista, zapitati: kuda ovakve i slične percepcije, vode ovovremenog čovjeka? Što će biti kada se i posljednji izvori pitke vode, na ovaj ili onaj način, posvoje, šume isijeku, iscrpe preostali rezervoari nafte i plina, a s druge strane, nametnu nedostižne matrice i „standardi“ življenja za većinu stanovnika planete? Nije se teško složiti sa onim autorima koji ukazuju da je „neoliberalizam doprinio blagostanju“ čovjeka, ali je, nažalost, istovremeno „doprinio i dubokom očaju“ jer je omogućio onima koji su već imali puno da „dobiju još više, a onima koji su imali malo da izgube i ono što su imali.“5 Nisu bez razloga i veliki svjetski pisci, poput L. Tolstoja, a ne samo filozofi, etičari i društveni analitičari, ukazivali da su „užici bogatih često natopljeni suzama siromašnih“, te da čovjek čovjeku doista može „biti vuk“ (homo homini lupus), kako bi kazao T. Hobbes. Već je naglašeno – doista smo svjedoci involviranja politike u sve sfere društvenog života, čak i u one koje bi, po svojoj prirodi, morale biti zaštićene od svega patvorenog, kao što su humanitarne akcije, ali i niz drugih koje se tiču zaštite digniteta čovjeka, ostvarivanja njegovih temeljnih prava u koje spada i pravo na slobodu, ravnopravnost itd. Čovjek bi morao postati i „slijep i gluh da bi povjerovao u tvrdnje kako je ovaj današnji svijet – svijet u kome su svi isto vrijedni, i gdje su prava podjednako vrijedna.“6 Evidentno je da se moć savremenih tehnologija vrlo efektivno stavlja u službu tehnologije moći. Pripadamo vremenu u kome se politika „postavlja na vrh piramide moći“ (Paić). U tom kontekstu i globalizacija pogoduje koncentraciji moći, odnosno narastanju moći kapitala, što posebno dolazi do izražaja kroz djelovanje transnacionalnih korporacija koje predstavljaju „svojevrsna carstva izgrađena na iskorištavanju nove tehnologije i znanosti, čija snaga uvelike nadilazi moć mnogih država. Ona nije samo ekonomska, nego je i politička.“ (Galbright) Pored navedenog, analitičari, s razlogom, ukazuju na to da se sveadaptibilna politika, iz svojih klasično-ishodišnih mjesta (parlamenti, vlade...), vrlo uspješno izmješta i prelijeva u takozvane „sive zone korporativizma“, a što rezultira devalvacijom demokratije, odnosno sve očiglednijom krizom iste. Neki smatraju da je u tom smislu prag već prekoračen (Agamben), ili, kako
5

6

Eriksen, T. H.: Paranoja globalizacije Islam i svijet poslije 11. septembra, Sejtarija, Sarajevo, 2002, str. 16. Isto, str. 174.

28

PREGLED

bi kazao U. Beck, izvršen je „proboj nasipa“. Lobistički centri postaju gotovo svemoćni. Oni su u stanju nametnuti željeno, proizvesti „pristanak“ svake vrste, pa čak i „neprijatelje pretvoriti u saveznike“ radi ostvarivanja vlastitih ciljeva, pogotovo kapitalno-interesnih. Ono što zovemo društvenom organizacijom podvrgnuto je ostvarivanju interesa „moćnih i zlokobnih, ali skrivenih sila“ (U. Beck). Pri tome društveni subjekt nije više „čuvar i izvor vrijednosti“ (Durkheim), čak i onda kada je „legitimiran“ tzv. demokratskim procedurama. Radi se zapravo o „demokratiji kao prevari“ (K. Popper), a C. Taylor bi kazao „političkoj bespomćnosti“, društvenog subjekta koji je sveden „na prostu igračku struktura“7. Govoreći o „čovjeku jedne dimenzije“, H. Marcuse je to kvalificirao „sužanjstvom“ na koje se „ne može utjecati“, a slično razmišlja i N. Chomsky ukazujući na to da se „ne može napasti prava moć zato što se moćni mogu braniti“. O „bespomoćnosti“ potčinjenih odnosno efektnom „proizvođenju pristanaka“ koji su nametnuti od moćnih, „posredovanošću natopljenom društvu“, situacijama „dugih hodnika, sa tajnim ulazima i izlazima, klupama za čekanje i slijeganje ramenima“, svekolikom nadgledanju „podanika države“ i sl. govore brojni autori, počevši od E. Saida, U. Becka, M. Edelmana, A. Giddensa, P. Sloterdijka itd, o čemu ovdje, zbog prostorne ograničenosti, nećemo detaljisati. Pa ipak, koliko god se to, u aktualnoj situaciji i pometenosti ovovremenog čovjeka, činilo deprimirajućim i nepopravljivim, autor ove studije, iako svjestan da je kraj života na planeti, uključujući i nju samu, neminovan, o čemu su, uostalom, suglasni i svi relevantni znanstvenici, vjeruje da postoji mogućnosti izlaska iz postojeće sunovraćenosti koja sve snažnije zahvaća ljudski rod. Drugo je pitanje kada će čovjek pristati na samosuočenje i radikalni zaokret spram danas dominirajućeg sistema vrijednosti odnosno „filozofije življenja“ kao takve. Moguće je, dakako, bezglavo nastaviti sa grozno destruktivnim učincima i tako doprinijeti ubrzanijem vlastitom nestanku. U vremenu (sve)politike je ono što se ranije nalazilo izvan njenog dosega sada postalo „područje njene nadležnosti“. Ona je postala sveadaptibilna, pritom poprimajući novi kvalitet koji se ogleda u nadrastanju klasičnog manifestiranja moći i prerastanja u hiperpolitiku koja, u interesnom smislu, kao u nekom magnetnom polju, istovremeno i „usisava“ i „isisava“ ono za šta jeste ili, pak, za šta nije motivirana. Involvirajući se u sve resurse, politika vješto koristi supermoćne tehničko-tehnološke dosege ovovremenog čovjeka (mas-medije, informatičke teh7

Isto, str. 24. PREGLED

29

nologije, arhive, tajne službe, znanost...), ne prezajući ni od „provaljivanja i u najintimnije sfere čovjekove“ (U. Beck). Suvišno je i govoriti o tome koliko se na taj način urušavaju temeljna ljudska prava i građanske slobode, ma koliko se to pokušavalo pravdati „preventivnim mjerama“ za postizanje opće bezbjednosti u svijetu i sl. Radi se, zapravo, o interesu „da učinci moći dopru do najudaljenijih elemenata“ (Faucault), odnosno postizanju „umnožavanja vidikovaca“ (Virillio) u naviranju svekolike globalizacije koja onda podrazumijeva i „globalizaciju pogleda“. Poseglo se za biometrijom u identifikacijskim činovima odnosno u kontroliranju tijela/osoba, kao što su skeniranje šarenice oka, DNA identifikacija, otisci prstiju i sl., a sve to u „funkciji ostvarivanja politike sigurnosti“. Paradoksalna je činjenica da je savremeni čovjek, unatoč svega što poduzima, nesigurniji nego što su bili pripadnici ma koje prethodne generacije za koju znamo u svekolikom povijesnom razvoju čovječanstva. Uvučeni smo u svojevrsnu, kako bi kazao Jean Baudrillard, „hiperrealnost“ odnosno „umnogostručavanje broja društvenih aktera i njihovih funkcija“ koje izmiču kontroli, ma koliko se trudili da sve držimo pod kontrolom. I dok su, prema ovom autoru, moderna društva organizirana po principu proizvodnje i potrošnje, postmoderna karakterizira „simulacija igre slike i znakova“, pri čemu „hiperrealnost“ u očima savremenog čovjeka poprima obilježje „realnosti“ i postaje „okvir“ iz koga on, kako se čini, ne može ili čak ne želi da izađe. Još je E. Durkheim pokušao odgovoriti na pitanje šta je to što uspijeva „održati na okupu ljude u slijeđenju nečega“? Na primjeru suicida on, kao što je općepoznato, navodi tri tipa „solidarnosti“ i to: egoistički, altruistički i anomijski. Ovom prilikom se nećemo baviti eksplikacijom spomenute tipologije suicida, te statističkim argumentima do kojih je Durkheim došao baveći se empirijskim istraživanjima ovog sociopatološkog fenomena sredinom 19. stoljeća i to u nizu evropskih zemalja. Za spomenutog autora društvena kohezija je „ekvilibrijum ukupnih društvenih odnosa“. Međutim, problem se javlja u „premošćavanju jaza između onoga što je pojedinačno i opće“, kako bi kazao Habermas, odnosno u dostizanju otvorenosti javnosti za sve „zainteresirane“ koji žele odgovorno sudjelovati u „oblikovanju zajedničkog diskursa“. „Pravedno društvo“ prepušta svim osobama da odlučuju o tome šta hoće „započeti s vremenom svoga života“, ali, pritom svaki pojedinac mora „preuzeti odgovornost za vlastito djelovanje i ulaziti u obaveze spram drugih“. Međutim, postavlja se ključno važno pitanje: „šta je u jednakomjernom interese svakoga i u jednakoj mjeri dobro za sve?“8 Ko je taj koji treba da „odmjeri“ nešto „ta8

Habermas, Jurgen: Budućnost ljudske prirode. Vjerovanje i znanje, Naklada Breza, Za-

30

PREGLED

kvim kakvim jeste“, a što „nije takvim kakvim nije“, kako su to tražili drevni antički mislioci? Kome će to dozvoliti ovovremeni centri moći koji osiono posežu za monopolom na istinu o svemu, ponašajući se pritom po često rabljenoj maksimi: utoliko gore po činjenice, ukoliko nisu onakvim kako ih ja određujem! Samo u posljednjih nekoliko godina, a naročito sa aferom „Wikileaks“9, u kojoj su „raskrinkane“ tajne politike i zakulisni igrokazi nekih zemalja odnosno planetarnih centara moći, na čelu sa SAD-om svijet je u više navrata ostao šokiran zbog bezočnog manipuliranja činjenicama od političkih i drugih oficijelnih dužnosnika, predsjednika država, finansijskih asocijacija, rukovodilaca ekspertskih komisija, zapovjednika vojnih alijansi i sl. Evidentno je da se bezobzirno poseže za poznatim makijavelističkim principom koji glasi – ostvarenje cilja „opravdava“ svako sredstvo! Ilustracije radi spomenut ćemo samo neke: prvo, izmišljeno je „posjedovanje oružja za masovno uništenje u Iraku“, kao alibi tadašnjem predsjedniku SAD-a G. W. Bushu i njegovim saveznicima za agresiju na Irak, a što se kasnije i otkrilo. Naime, ustanovljeno je ne samo da ta informacija nije bila tačna, nego i da se u vrijeme pripreme invazije na tu zemlju znalo da ona ne posjeduje takvo oružje. Posljedice agresije na tu suverenu državu su užasavajuće. Danas je Irak potpuno razorena zemlja, a tamošnje društvo gurnuto u dugogodišnje unutarnje sukobe, pri čemu su milioni ljudi stradali, bilo da su ubijeni, invalidizirani ili, pak, protjerani iz područja gdje su živjeli. Situacija je toliko deprimirajuća da u vrijeme ispisivanja ovog teksta ni najveći optimisti se ne bi usudili prognozirati kada bi se aktualna agonija tog društva i države mogla okončati. S druge strane, ni spomenuti američki predsjednik ni bilo ko drugi od njegovih saveznika u tom užasavajućem poduhvatu nisu našli za shodno ni da se ispričaju svjetskoj javnosti, a kamoli se izvinuti ili nadoknaditi štetu iračkim stradalnicima. Jasno je i posljednjem analitičkom autsajderu da je stvarni cilj invazije na Irak bio stavljanje pod kontrolu tamošnjih bogatih izvorišta nafte. Da ne bi bilo nesporazuma, ovdje se ne želi abolirati bilo šta što je, također, užasavajuće i satrapski prethodno činio prema svome narodu tadašnji predsjednik Iraka Sadam Husein. No, to je tema za sebe.
greb, str. 11. Riječ je o Julianu Assange i objavljivanju preko „Wikileaksa“ hiljada i hiljada tajnih dokumenata, prije svega američke administracije, ali i drugih u kojima je na vidjelo izašla užasavajuća „prljavština“ tajnih politika, kojom se danas služe ključni centri moći na planeti u ostvarivanju svojih ciljeva. Pri tome se, čak i ključno važni saveznici, zakulisno „uhode“, podrivaju pozicije nekih važnih političara u tim zemljama, nelegalno posluje u trgovini naoružanjem, transferu nekih tehnologija itd. PREGLED

9

31

Drugo, prikrivaju se uzroci i posljedice brojnih ekoloških i drugih katastrofa odnosno prešućivanje i minimiziranje istih od aktualnih vlasti, počevši od polucije u Meksičkom zaljevu do koje je došlo zbog havarije na tamošnjim naftnim postrojenjima, pa do ranijih nesreća u Bopalu, Černobilu i ko zna koliko drugih. Treće, primjenjuju se dupli aršini u domenu ljudskih prava i sloboda, pri čemu su jedni za vlastitu upotrebu, a drugi za ostale. Kada na demokratski korektan način dođe na vlast neka politička garnitura koja ne odgovara, primjerice, Izraelu, SAD-u, Francuskoj ili nekoj drugoj moćnoj zemlji, kao što se to desilo u Palestini, ranije u Alžiru, Libanu, Afganistanu…, bilo gdje u svijetu, onda se, unatoč suprotnim oficijelnim ocjenama posmatrača, takvi izbori proglašavaju nedemokratskim, nelegitimnim i sl. uključujući i proglašavanje terorističkim organizacijama političkih stranaka koje su dobile neupitno povjerenje birača. Slične primjere moguće je navoditi u nedogled. Generalno govoreći, da bi se doseglo „društveno povjerenje“, nužan je „reciprocitet“, a ne diktat, efektivne „mreže građanskog angažmana“10 koji će rezultirati uvjerenjem u „isplativost kratkoročnog altruizma“ kao važnog segmenta tzv. društvenog kapitala. Prema M. Weberu, ponašanje ljudi ne uvjetuju samo ekonomski status, već i vrijednosni sistemi koji su, opet, rezultat „društvene konstitucije sepstva“, a ne samo nekog transcendentalnog, kognitivnog spoznavanja po sebi odnosno „mogućnosti spoznaje a priori“ (Kant). Osim toga, društvene zakonomjernosti su, za razliku od prirodnih, fleksibilnije, nisu klišeizirane. Na njih, nerijetko, odlučujuće utječu ovi ili oni faktori. Tako, primjerice, u djelu „Protestanska etika i duh kapitalizma“ M. Weber direktno povezuje protestansku religioznost odnosno etiku sa oblikovanjem duha kapitalizma („radna etika“; „štedljivost“; „inventivnost“; „odsustvo sentimentalnih implikacija“… – što dolazi do izražaja u kapitalističkim produkcionim odnosima). Nije bez razloga ni Rowe ukazao da je „antropocentristička arogancija i prezir prema prirodnom svijetu posebno došla do izražaja u kršćanskom svijetu“, ali i u nekim drugim religijskim percepcijama. Drugo je pitanje da li kapitalizam „treba imati ljudsko lice“, kako bi kazao Dž. D. Rokfeler, odnosno da li se kapitalistička proizvodnja može uopće odmaći od pukog „koristoljublja“? Valja se, također, zapitati, da li je ovovremeni čovjek, posvajački opsjednut spram svega što ga okružuje, uopće spreman na drugačiju percepciju o općem dobru, odnosno svačijem pravu na njega, na promjenu ponašanja
10

Cohen, Jean: Trust, voluntary association and workable democrasy, u: Marke E. Warren, str. 219.

32

PREGLED

prema prirodi i njenim resursima koje se manifestira kao da je riječ o odnosu prema nekom „skladištu sirovina“, bogomdanih za „mudru eksploataciju“? Ili, pak, da li je ovovremeni čovjek spreman uvažiti „ukore“ i „savjete“ umnih ljudi baš zbog eksploatatorskog tipa proizvodnje u kojoj sudjelujemo? Čini se da je Sloterdijk posve u pravu kad kaže „da se svijet svakodnevno uvjerava da ima mnogo razloga da nastavi drhtati“, budući „da političko i etičko djelovanje ne pripadaju bezuvjetno jedno drugom“, čak i onda kada se politika poziva na „uzvišene ideale“. Kolika i kakva nam je „umnost“ uma? U čemu se ogleda izazov za ovovremenu misaonost čovjekovu? Tehniziranje svijeta, koje je rezultat „opredmećenja snage i inventivnosti ljudskog uma“, opasno se primaklo rubikonu „koji nas polako vodi u blizinu novih opasnosti“11, čemu bismo dodali sve većih i većih sa nesagledivim posljedicama. Na jednoj strani imamo otvoreno „neograničeno polje istraživanja koje se posvuda probija u nepoznato. Na drugoj je strani ljudsko društvo već tisućljećima smješteno u ovaj svijet koji mu je prisan i u kojemu je kod kuće, raznolika cjelina ustanova i običaja. Pred filozofiju je na taj način postavljena nova zadaća da posreduje između tih krajnosti istraživačkog odlaska u nepoznato i očuvanja prisnog i razumljivog životnog znanja.“12 Hans-Georg Gadamer, čini se s pravom, ukazuje na to da, ako želimo „preživjeti svi“, kako oni na Zapadu, tako i oni na Istoku, jer nas se svih to i tiče“, budući smo se „približili graničnoj zoni života i preživljavanja“, moramo pristati na zaustavljanje ekocidnih i drugih neobarbarskih učinaka, odnosno „izbjeći njezino prekoračenje“, što će reći „upravljati i usmjeravati procesima koji su u tijeku samo na jedan“, tj. zajednički i koordiniran „način“13. Ovaj autor, nadalje, insistira na pripremi za „odbranu cjeline našega kulturnog bogatstva“, izvršenju „zadaće čovječanstva koja nam se sprema“, a moguća je u modalitetu velikih prirodnih katastrofa, navirućih debalansa, pogotovo enormnom narastanju broja ultrapauperiziranih ljudi, svakovrsnih destrukcija i samodestrukcija. Naprosto, radi se o „cjelini opstanka čovjeka u prirodi“, što podrazumijeva i odgovarajuće „kontroliranje razvoja njegovih umijeća i ovladavanja prirodnim silama“, tako da se ne razori i opustoši priroda, „nego da ona ostane očuvana na ovoj Zemlji zajedno s našom egzistencijom“14. Može se slobodno kazati da je prošlo vri11 12 13 14

Gadamer, H. G.: Naslijeđe Evrope, citirano izdanje, str. 13. Isto, str. 14. Isto, str. 9. Isto, str. 22. PREGLED

33

jeme kada se na prirodu moglo gledati kao na puki objekt odnosno „predmet iskorištavanja“, te da je nastupilo novo u kome je moramo „doživljavati kao partnera u svim njenim pojavnim oblicima“15. Pred ovovremenim čovjekom je krucijalno pitanje, kako prizvati i uvažiti „ono drugo“ i to ne samo izvan nas, nego i „nas samih“, koje nas se tiče, ma koliko na prvi pogled ne izgledalo tako, koje je očito egocentrički potisnuto iz danas preovlađujućih percepcija? Čovjekom su, zapravo, zagospodarile strasti, utilitaristički nagoni, posesivnosti... Valja se iznova naučiti „poštovati drugo i drugoga“ (Gadamer), jer „svi smo mi drugi“, ukoliko ne želimo biti sami, a što bi, zapravo, predstavljalo ponižavajuće sužanjstvo za čovjeka. Stoga je važno da u odnosu spram svijeta koji nas okružuje, spram drugog i drugosti iz kojih je on fascinirajuće sazdan, spoznamo da imamo šansu preživjeti kao ljudski rod tek „ako nam uspije naučiti da ne smijemo jednostavno iskorištavati sredstva svoje moći i mogućnosti djelovanja, nego se zaustaviti pred drugim, pred prirodom kao i pred izraslim kulturama naroda i država, te da nam tako drugo i druge valja doživljavati kao druge nas samih, kako bismo imali udjela jedni u drugima.“16 Praveći razliku između Kantove teorije pravednosti i Kierkegaardove etike sebebitka, J. Habermas nudi „uzdržanost“17, pogotovo u domenu genetike odnosno genetskog inžinjerstva, koje bi se moglo sunovratiti čak do opcije „uzgoja ljudi.“ Da bismo mogli odoljeti „egocentrički zaigranoj egzistenciji“, imperativno je „etičko vođenje života koje od pojedinca zahtijeva da se sabere i odriješi iz zavisnosti svladavajućom politikom“, odnosno da „preuzme odgovornost za vlastito djelovanje i ulaženje u obaveze spram drugih“18. Govoreći o „moćnosti sebebitka“, Kierkegaard pri tome podrazumijeva „etičku samorefleksiju i samoizbor koji je određen beskrajnim interesom za uspjeh vlastite zamisli života“, ali na način čovjekovog kontinuiranja samo „onih djelovanja u kojima će se bez srama moći prepoznati“19. Dakle, insistira se na čovjekovoj odgovornosti za vlastite učinke, uključujući, dakako, i percepciju odgovornosti za iste pred Bogom, kao jedinim ishodištem „apsolutne moći“, autoritetom koji „može ponovno uspostaviti narušeni poredak kao i
15 16 17

18 19

Isto, str. 22. Isto, str. 26 Habermas, J.: Budućnost ljudske prirode Vjerovanje i znanje, Naklada Breza, Zagreb, 2006, str. 7. Isto, str. 15. Isto, str. 16.

34

PREGLED

integritet žrtve“20. Dakle, kroz „sebebitak“ kao „ljudsko jastvo“ čovjek treba da doseže „oblike ispravnog života“, odgovornog života, etičnog života, ali ne na način samo ontološki pojmljenog, što će reći nekog „sebstva koje egzistira samo u očima Boga“, već na način koji je čovjeku realno dostupan i kao takav s razlogom „zadan“. Ako, primjerice, govorimo o genetskom inžinjerstvu, bilo bi pogrešno licitirati o tome u smislu apriornog odobravanja ili neodobravanja jer, što god da se odluči, podrazumijeva odgovornost sebebitka. U vezi s tim, mogli bismo argumentirati unedogled: u domenu „medicinski potpomognute oplodnje“ (smije li se zanemariti „generacijska sprega“ ili ne; zloupotrijebiti „iznajmljeno majčinstvo“; anonimno donirati sperma i jajna stanica?; trajno čuvati umjetno oplođeni zametak...?), a da i ne spominjemo humano kloniranje i sl. S druge strane, opet, genetsko inžinjerstvo nam nudi u terapeutskom smislu spasonosna preveniranja nekih urođenih bolesti, „uzgoj“ organskih tkiva iz matičnih stanica radi transplantiranja itd.21 U čemu je onda problem? Najkraće kazano, u „odgovornosti sebebitka“ da, paradigmatički rečeno, adekvatno markira rubikon (ne)dozvoljenog ma koliko da je, u bilo kom konkretnom slučaju, podloga skliska, a granica ne samo moguće pomična, nego, a što je, nerijetko, i prisutno, izazovna za onoga ko se time bavi. Tako, zapravo, stižemo i do onog najtežeg pitanja kojim su se bavili mnogi analitičari, a koje glasi: da li je „dostojanstvo ljudskog života spojivo sa bilo kakvim stvaranjem sa zadrškom“, odnosno da li je uopće dopustivo „raspolaganje ljudskim životom u svrhu selekcije?“22 Nije li to, kako bi kazali neki teoretičari, „staza bez zadrške, odnosno put bez povratka?“ (J. Rau) U vezi s tim, s razlogom zabrinut, James D. Watson podsjeća „da medicinski otpadnici danas već rade na reproduktivnom kloniranju ljudskih organizama“, pri čemu se „nadaju perspektivama, iz koje bi ljudski rod uskoro mogao uzeti u ruke svoju biološku evoluciju.“23 Koliko god nam „genetska revolucija pružila važne nove uvide u naše tijelo“, može se kazati da smo posredstvom iste „isto tako doznali i informacije koje možda nismo željeli znati.“24 Pred ovovremenim čovjekom je,
20 21

22 23 24

Isti izvor, str. 17. Ovih dana mogli smo pročitati naslove u nekim novinama tipa: „Iz laboratorije stižu srca po narudžbi“, u kojima su citirana stajališta kompetentnih osoba, poput dr. Dorisa Taylora sa Univerziteta Minesote, vidjeti: Dnevni avaz, 06. 04. 2011, str. 26. Isto, str. 32. Isto, str. 34. Vidjeti opširnije: Furedi, F.: Politika straha, Politika straha, Antibarbarus D.O.O., Zagreb, 2008. PREGLED

35

dakle, odveć važno pitanje, a koje glasi: da li je on uopće svjestan kuda ga može odvesti, primjerice, opsesivno tehniziranje njega samog, kao i životnih staništa odnosno razaranje prirodnog poretka kome i sam pripada, genetska samopreobrazba…? Pristaje li se to na „brisanje razlika između osobe i stvari“ (Habermas), umjesto da ljudskost, kao takva, bude neprikosnovena, tj. uvijek „korištena kao svrha, a nikada kao sredstvo“, na čemu je, recimo, insistirao Kant, kao i niz drugih poznatih mislilaca? Da li će se ovovremeni čovjek moći othrvati antropocentrističkoj percepciji o sebi i svijetu koji ga okružuje, ostaje da se vidi. Imajući prednje u vidu, P. Sloterdijk ističe da nam je potrebna „drugačija drugačijost“, budući da je sve ionako u pokretu, ali koja neće biti ideološko-utopijska, kakvom se pokazala tzv. „socijalistička alternativa“, zbog čega je i doživjela kompromitirajuću imploziju i nestanak sa povijesne scene potkraj minulog stoljeća. Nije, niti mora biti svaka „interakcija između ljudi i prirode ekocidna“, baš kao što i odnosi među različitim narodima, religijama i kulturama ne moraju biti opterećeni animozitetima i konfliktima, na što, kao „usud“, prizivaju pojedini teoretičari i političari vremena u kome živimo25. Posve je obrnuto. Neuporediva je prednost življenja u i sa drugostima, naspram unisonosti bilo koje vrste. Izazovi biopolitike Svjedoci smo svekolikog naviranja biopolitike. To ne znači da se čovjek tokom svog dugovremenog povijesnog trajanja nije bavio „genetskim redizajnom“. Naime, on je odavno spoznao, (teisti će kazati da je Bog o tome poučio čak prvog čovjeka Adema i njegovu saputnicu Havu – Adama i Evu), što i kako treba činiti na ovome svijetu u smislu očuvanja i kvalitativnog unapređenja živih vrsta i životnih staništa. A onda su potonje generacije ljudi umislile kako „mogu i trebaju“ u tom kontekstu radikalnije iskoračiti i prekoračiti sve do ovih vremena neupitan rubikon „svetosti života“, odnosno prepustiti je autoritetu politike kao (sve)politike, pogotovo one kapitalno-interesne, ne obazirući se pritom kuda će to neminovno odvesti čovjeka.
25

Dovoljno je prisjetiti se S. P. Huntingtonove percepcije u „neminovnom sukobu civilizacija“, nedavne izjave njemačke kancelarke A. Mercel o „propalosti projekta njemačkog društva kao multietničke zajednice“ ili stava D. Camerona, britanskog premijera, o tome „da je projekat državnog multikulturalizma u Britaniji propao“, a da i ne spominjemo ultradesno orijentirane lidere nekih političkih stranaka u Holandiji, Francuskoj, Švedskoj, Austriji itd.

36

PREGLED

Na tragu Faucaulta, G. Agamben ističe da se „biopolitika preokreće u thanatopolitiku“, jer se sve manje može govoriti o „fiksnoj granici između jasno razlučenih područja društvenog života u kojima suveren ulazi u sve tješnji odnos ne samo sa pravnikom, nego i s liječnikom, stručnjakom, svećenikom...“26 Naime, sve češće se poseže za „politizacijom života“ koja podrazumijeva i mogućnost pomjeranja granice odnosno „praga“ između onoga što, po sebi, predstavlja „svetost života“ (homo sacer, Agamben) i onih situacija kada isti, tj. život, „prestaje biti relevantan“. Ovdje se postavlja nezaobilazno pitanje ko je taj suveren koji će određivati i pomjerati granice između „vrijednosti ili nevrijednosti života kao takvog“, uključujući i eutaniziranje ljudi, genetsku rekombinaciju hromozoma, kloniranja i sl? Smije li to pripasti bilo kom „ovozemaljskom autoritetu“, ma koliko on mogao biti politički ili na neki drugi način moćan, poput Hitlera ili Staljina? Ukoliko bi se to prepustilo bilo čijem voluntarizmu, onda bi se „legitimirala“ grozna praksa koju je svijet već imao priliku iskušati in vivo tokom Drugog svjetskog rata, a, nažalost, i kasnije. Više nego šokantno zvučale su izjave Hitlerovih „genetskih inžinjera“ odnosno liječnika na smrt osuđenih na čuvenom Nirnberškom sudu, a zbog masovnih umorstava jevrejskih, kao i zarobljenika drugih negermanskih naroda, u eksperimentima koje su provodili: „Ne osjećamo se krivim, jer će se problem eutanazije nanovo pojaviti.“27 Braneći se na spomenutom sudskom procesu, G. Rose, koji je bio optužen za izazivanje smrti čak 97 osoba, tokom provođenja eksperimenta u vezi sa ispitivanjem cjepiva protiv pjegavca iznosio je „argumente“ da su to činili i drugi, poput R. Stronga u Manili. Suočeni smo sa paradoksalnom situacijom u kojoj, unatoč čuvenoj Hipokratovoj zakletvi, u kojoj stoji da „liječnik neće nikada i nikome, makar ga zato i zamolio, dati smrtonosni otrov, niti će mu za njega dati savjet“, u ovom slučaju, ali i u brojnim kasnijim, kroz očiglednu „integraciju medicine i politike“, a i to spada u domen biopolitike, liječnik se stavlja u ulogu „suverena života“, čime se, zapravo, suspendira čovjekovo neotuđivo pravo na „svetost života“ kao takvog. Dakako, ne dovode se samo liječnici u spomenute i slične uloge. Konačno, svejedno je čime se formalno bavi osoba koja će za tim posegnuti. Podsjetimo na neke koji su se u apostrofiranom smislu dokazivali i u ulozi političara odnosno državnih dužnosnika, biznismena... Samo nekoliko sedmica nakon što je 1933. godine Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, usvojen je zakon o „prevenciji nasljedno bolesnog potomstva“, u kome se precizno odredilo da „onaj koji boluje od neke nasljedne bolesti
26 27

Agamben, G.: Homo sacer Savremena moć i goli život, navedeno izdanje, str. 106. Isto, str. 124. PREGLED

37

može biti steriliziran hirurškom operacijom...“28 No, ni to nije bilo dovoljno te je potkraj iste godine usvojen zakon o „zaštiti nasljednog zdravlja njemačkog naroda“, pri čemu je precizirano da se „ne može sklopiti brak“ ako bilo koji od budućih supružnika „boluje od zarazne bolesti koja pobuđuje strah za zdravlje bračnog partnera ili potomka“, odnosno ako neko od njih ne posjeduje radnu sposobnost“29. Time se željela sačuvati superiornost i „čistota arijevske rase“ odnosno „zaštititi njemačka krv i čast“! Paralelno s tim, usvojeni su i diskriminirajući zakoni spram Židova, ali i drugih negermanskih naroda. Posljedice upravo ovakve „biopolitike“ bile su holokaust i druge užasavajuće situacije eksterminiranja pripadnika nekih drugih, tj. negermanskih naroda tokom Drugog svjetskog rata koju je provodio Hitler sa svojim saveznicima, naročito na tlu Evrope. Nažalost, ovakve i slične percepcije „biopolitike“ su još žive, o čemu zorno svjedoče primjeri predumišljajnog steriliziranja žena u nekim zemljama sa visokim demografskim prirastom, uključujući i određene zloupotrebe u genetskom modificiranju biljnih vrsta, a što su finansijski podržavale i neke poznate fondacije, o čemu su argumentirali i vrlo ugledni autori u nizu do sada objavljenih knjiga i drugih publiciranih tekstova širom svijeta. O tome argumentira i autor ovog teksta u publikaciji koja će se uskoro naći pred čitaocima. Kao što je i ranije naglašeno, ovdje se postavlja pitanje ko je taj suveren koji će određivati i pomjerati granice između „vrijednosti ili nevrijednosti života kao takvog“, uključujući i eutaniziranje ljudi? Apostrofirano je, također, da eksperimentiranje u kontekstu „biopolitike“, gdje se čak propitivala „granica ljudske izdržljivosti“, nije karakterizirala samo vladavinu A. Hitlera i njegovih ideoloških epigona tokom Drugog svjetskog rata od kojih su brojni, poput C. Clanberga, O. Schrodera i dr., bili doktori. Za sličnim eksperimentiranjima su posezali i drugi, uključujući i mirnodobska vremena. Iz znanstvene literature možemo vidjeti da su se time bavili i J. Goldberger (u eksperimentiranju nad američkim osuđenicima na smrt kojima je čak „obećana sloboda ako prežive“!), R. Strong, koji je to činio u Manili, također nad osuđenicima na smrt koji su namjerno inficirani „bacilom beri – beri“30. A što tek kazati o eksperimentiranju u vojne svrhe da bi se ispitale posljedice nuklearnog zračenja ili, pak, nad oboljelim od karcinoma, duševnim bolesnicima i sl. za čime se, nerijetko, poseže širom planete i to bez ikakvog znanja i pribavljanja saglasnosti onih koji su predmet eksperimentiranja?
28 29 30

Isto, str. 129. Isto, str. 129. Isto, str. 139.

38

PREGLED

Kada je potkraj 1980. godine pri dodjeli planetarno prestižne Nobelove nagrade Paul S. Berg, jedan od pionira tehnologije rekombiniranja molekula DNK, postavio pitanje: „Da li neka istraživanja na rubu našeg znanja i našeg neznanja treba da prestanu zbog straha šta bismo mogli otkriti ili stvoriti“ kroz eksploziju molekularno-genetičkih spoznaja, to je predstavljalo svojevrsno rađanje nade da čovjek ipak ima snage da se zaustavi nad mogućim ambisom kamo ga može odvesti vlastiti um. Naime, pred čovjekom se, zapravo, otvorila mogućnost stvarnog „manipuliranja genima“ i to sa nesagledivim posljedicama. Upustili smo se u krajnje rizično genetsko inžinjerstvo, a da pritom uopće nemamo odgovora na niz krucijalno važnih, metaforički kazano, „prethodnih pitanja“, uključujući i već naznačeno: da li to, doista, čovjek ikako smije činiti? Zahvaljujući bioznanosti i biotehnologijama čovjek je iskoračio iz „uzgajanja danoga“ (Habermas) u novi tip zahvata odnosno u „ciljano smjerani intervencionizam“, što znači da mu nije bilo dovoljno „biti živo tijelo“, već je posegao i „za živim tijelom“ (H. Plessner), čime je prekoračena granica „između prirode koju jesmo“ i onoga što samo sebi „dajemo“. Tako je izvršen atak ne samo na vanjsku, nego i na unutarnju prirodu i slobodu. Otuda se mnogi teoretičari, poput J. Habermasa, pitaju ima li čovjek uopće pravo na intervencionizam spram „rodnog identiteta“ kao takvog31, a neki to kvalificiraju i „genetskim onečišćenjem“ (D. Haravay)? Svjestan kuda ga to može odvesti, spomenuti nobelovac P. S. Berg je čak „obustavio svoje genetsko-inžinjerske eksperimente“, pri čemu je pozvao i druge kolege koji se time bave da to isto učine. Smatrao je, naime, da treba staviti „moratorij na pokuse rekombiniranja DNK dok se ne sagledaju sve moguće prijetnje i nesreće koje bi mogle da se dogode ako istraživači nastave svoj posao proizvoljno i nekontrolirano.“32 Budući da su mnogi znanstveni autoriteti iz ove oblasti podržali Bergovu inicijativu, to je rezultiralo i formiranjem Komiteta naučnika koji se bave genetsko-inžinjerskim istraživanjima, a organizirana je i čuvena znanstvena konferencija početkom 1975. godine u Asilomaru (Kalifornija), na kojoj je sudjelovalo oko 140 najpoznatijih istraživača iz oblasti molekularne genetike, pristiglih iz čak 16 zemalja svijeta, pri čemu su, između ostalog, „dogovoreni i usvojeni propisi o radu u laboratorijama gdje se eksperimentira sa genetskim

31

32

Opširnije: Habermas, J.: Budućnost ljudske prirode, Vjerovanje i znanje, Naklada Breza, Zagreb, 2006. Vidjeti: Berberović, Lj.: Prekrajanje gena – izazov i prijetnja, u: Fondeko svijet 18/2005, str. 16–18. PREGLED

39

materijalom.“33 Ovaj čin, tj. da su se vodeći znanstvenici iz oblasti genetskog inžinjerstva okupili da krajnje pretenzivno odnosno odgovorno „kolektivno razmisle o posljedicama svojih istraživačkih uspjeha“, prije nego što se to u posljedičnom smislu, eventualno, izmakne kontroli i sunovrati u neku nepopravljivu štetu, neželjene efekte i prijetnje – svakako zavređuje posebnu pažnju. Iako su mnogi nastavili da se i dalje rizično bave istraživanjima ove vrste, uključujući čak i kloniranja, to nam, ipak, daje nadu da etika neće biti, kako se to sada čini, potpuno eksterminirana iz znanstveno-istraživačke djelatnosti. U ovom slučaju veoma respektabilna skupina znanstvenika se željela zaštititi i ne ponoviti grešku atomskih fizičara u vezi sa izradom atomske bombe i bacanje iste na gradove Hirošimu i Nagasaki, dakako sa zastrašujućim posljedicama. Da ne bi bilo nesporazuma, valja pojasniti. Apostrofirana „obazrivost“ znanstvenika nipošto ne znači „ne“ nauci, kao što je to precizirao i Berg, već je riječ o imperativu simbioze znanosti i etike, preveniranju zloupotrebe znanstvenih otkrića, a za čim se, nažalost, sve češće i „ležernije“, možda bi to bilo primjerenije nazvati – bezobzirnijim, danas poseže, čak i onda kad je to sudbinski važno po čovjeka. U prilog ovom stavu navest ćemo nekoliko činjenica. Kada je negdje 70-ih godina prošlog stoljeća tadašnji američki ministar vanjskih poslova i predsjednik Vijeća za nacionalnu sigurnost te zemlje Henry Kissinger izrekao danas već čuvenu misao koja glasi: „Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju, kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude“, malo ko je mogao i naslućivati šta je bila stvarna pozadina iste ili, kako bi se to žargonski moglo kazati – šta se, zapravo, iza brda valja34. Trebalo je proći nekoliko desetljeća pa da postane jasno „na što je strijela odapeta“. Ovdje ćemo se fokusirati samo na onaj dio navedene izjave koji se odnosi na „kontrolu hrane“ kao sredstva za „kontrolu nad ljudima“. O kontroliranju nafte i izvora tog energenta širom svijeta, kao sredstvu „kontroliranja zemalja“ u kojima se isti nalaze, odavno je postalo svakome sve jasno, a od invazije SAD-a i njenih zapadnih saveznika na Irak, pogotovo. No, sa hranom je ipak nešto drugo i drugačije, čak i od onoga što nam se na prvi mah samo po sebi navijesti. Naime, ne radi se tu samo o nekoj ucjeni gladnih od strane sitih, već je riječ, prije svega, o nezajažljivom kapitalnom interesu džinovski moćnih kompanija za proizvodnju hrane, uključujući i one koja je genetski modificiranog (GM) porijekla, uglav33 34

Isto, str. 16. Vidjeti opširnije u knjizi: F.W. Engdalh, Sjeme uništenja Geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo, Detecta, Zagreb, 2005.

40

PREGLED

nom stacioniranih u SAD-u, u šta su, po svemu sudeći, uključeni i još neki opaki interesi određenih privilegiranih krugova u svijetu, na što je i prethodno ukazano. Čak i kad se tu ne bi radilo o nečemu što je, u eugeničkom smislu „zavjereničko“ spram određenih skupina u društvu, naroda, rasa itd., ono je, u izvedbenom kontekstu, diskriminirajuće, na što je ukazao i M. Foucault analizirajući „urođene i stečene elemente ljudskog kapitala“35, odnosno motivaciju za unapređenje istih. Ovaj autor insistira da se svi oni koji prihvataju ovovrsni vlastiti „redizajn“, upoznaju sa „rizikom kojim će biti izloženi čitavog svog života“36. A kuda to neminovno odvodi, M. Foucault je pokušao objasniti na sljedeći način: „To će značiti da, ako ja, sa svojim genetskim predispozicijama, želim da imam potomka sa jednako dobrim, ili, koliko god je to moguće, boljim genetskim predispozicijama, treba da oženim nekog, čije su genetske predispozicije također dobre. I jasno vidite kako mehanizam stvaranja pojedinaca, stvaranja djece, može da ima čitavu ekonomsku i socijalnu problematiku zasnovanu na problemu vrlo rijetkih dobrih genetskih predispozicija. A ako želite dijete čiji će ljudski kapital, pod kojim se podrazumijevaju urođeni i stečeni elementi, biti visok, s vaše strane biće potrebna čitava investicija.“37 Očito da je „biogenetsko istraživanje sklopilo savez s finansijskim interesima i s pritiskom za uspjeh nacionalnih vlada“, pri čemu je „biotehnički razvoj poprimio dinamiku koja prijeti nadmašivanjem dugoročnih normativnih procesa pojašnjenja u javnosti“, kako to podvlači J. Habermas38. Stoga se, zajedno sa D. Haraway, valja zapitati: kuda nas mogu odvesti, iz „tih tehnoznanstvenih utroba rođeni kiborzi“, znanje koje se „dočepalo svijeta pa ga sada prepravlja“, odnosno svekolika „hibridizacija biljnog i životinjskog svijeta“, uključujući i čovjeka?39 Valja imati u vidu da se biljkama, naprimjer, ne daju samo geni drugih biljaka, nego čak i insekata, riba i sisara. Recimo, „soji, kukuruzu i pamuku najčešće se dodaju geni raznih bakterija“, kako bi postali otporni na neke štetočine i pesticide. Pored toga što je hrana, koja je GM porijekla, rizična po zdravlje, ekolozi se posebno plaše da će sjeme ta35

36 37 38

39

Opširnije: Foucault, M.: Rođenje biopolitike, predavanja na koledž de Fransu 1978–1979, Svetovi, Novi Sad, 2005, str. 311–319. Isti izvor, str. 312. Isto, str. 313. J. Habermas, Budućnost ljudske prirode Vjerovanje i znanje, Naklada BREZA, Zagreb, 2006., str. 29. Vidjeti opširnije: G. Myerson, Donna Haraway i genetski modificirana hrana, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001. PREGLED

41

kvog porijekla, „kada dospije u prirodu poremetiti ekosistem“. Izgleda da su, u ovom smislu, uzaludne brojne „ekološke lekcije“, ali i druge, koje su nam već podastrte, pogotovo u agrobiznisu. Umjesto zaključka Ovo je vrijeme (sve)politike koja, poput hobotnice, usisava sve što joj se ukaže u interesnom horizontu, od ljudskih pa do materijalnih, finansijskih i drugih resursa. Zahvaljujući njenoj sveadaptibilnosti uspjela je ovladati mnogim područjima koja su ranije bila daleko od njene nadležnosti, uključujući i ostvarivanje kontrole nad moćnim komunikacijskim sistemima, mas-medijima, informatičkim tehnologijama, znanstvenim potencijalima, bezbjednosnim sistemima... Doista, ne postoji više ništa što je vrijedno spomena, a da za istim nije posegnula politika, uključujući i najintimnije sfere naših životnih sadržajnosti – i ne samo to. U ostvarivanju postavljenih ciljeva, koriste se sva raspoloživa sredstva, poseže za svakovrsnim manipuliranjima. Tako se u horizontu (sve)politike, našla i ekologija. Umjesto da se čovjek odnosi prema prirodi i poretku unutar nje kao njihov zaštitnik, kakvim ga pozicioniraju sva svjetonazorska ishodišta, posvajački opsjednut, on se ponaša prema svijetu koji ga okružuje kao bezočni okupator i devastator. Paradoksalno je da to činimo svjesno, a ne iz neznanja ili neke zablude. Najkraće kazano, u sveopćoj pometenosti savremeni čovjek umišlja da može bezgranično devastirati prirodu i unutar nje ustanovljeni poredak života, a da mu ona neće uzvratiti. Izgleda da ga o tome uzaludno opominju sve češće i očiglednije posljedice. Da bi se ponovo uspostavio „čovjekov mir sa Zemljom“, nužno je reafirmirati percepciju o svetosti života kao takvog i to ne samo ljudskog, kako se to danas preovlađujuće preferira od strane antropocentrički opsjednutog čovjeka. S. H. Nasr bi kazao: „Da bi se moglo biti u miru sa Zemljom, mora se biti u miru sa Nebesima“. Samo naivni umišljaju da je uopće moguća čovjekova pobjeda nad prirodom, jer svaki pokušaj gospodarenja nad prirodom koji neće respektirati njen poredak, dignitet života od koga je isti sazdan, neminovno rezultira neželjenim posljedicama koje nikako nije moguće izbjeći. Ako, dakle, čovjek želi izaći iz postojeće ekološke krize, on se mora vratiti sebi, odnosno „sukobiti sa samim sobom“, tj. nezajažljivim posesivnostima i utilitarizmima, diktiranim neutoljivim kapitalno-interesom. Zasigurno, nikakvi palijativni zahvati i manje-više simbolički redukcionizmi koje nudi savremeni ekologizam, na koje je, u najboljem slučaju, spreman ovovremeni čovjek i to u smislu pri42
PREGLED

stajanja na „dozvoljene kvote“ polucija i toksinacija okoliša, zasigurno neće niti mogu riješiti planetarnu ekološku krizu. Svjedoci smo i naviranja biopolitike odnosno sve bezočnije zloupotrebe politike u eugeničke svrhe, od nerijetko upitnog genetskog modificiranja i kloniranja biljnih i životinjskih vrsta, pa do još upitnijeg i nedopustivijeg genetskog inžinjerstva na čovjeku. To nikako ne znači da se ne trebamo baviti znanstvenim istraživanjima, uključujući i oblast genetike, već je riječ o respektiranju etičkih principa tokom istih kako se ne bismo sunovratili u zloupotrebu vlastitih umnih sposobnosti. Ilustracije radi, potrebna nam je atomska fizika, ali ne i atomske bombe, genetsko inžinjerstvo, ali koje neće rezultirati ponižavajućim kloniranjem ljudi, visokosofisticirane tehnologije, ali sa kojima nećemo pretvoriti ljude u „bezdušne robote“... Kao društvenom biću čovjeku je potrebna politika radi osmišljavanja i reguliranja života u zajednici odnosno životnih staništa. Međutim, nije mu potrebna (sve)politika kakvu danas imamo, koja se manifestira ne samo kao neprikosnovena volja određenih centara moći, pogotovo kapitalno-interesnih, već i kao gospodareći praksis u kome nema šta da traži etika, altruizam, solidarnost, čestitost, jednom riječju humanum.

PREGLED

43

Literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Agamben, G.: Homo sacer Savremena moć i goli život, Institut za otvoreno društvo Hrvatske – Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Zagreb, 2006. Beck, U.: Šta je globalizacija? Zablude globalizma – odgovori na globalizaciju, Vizura, Zagreb, 2006. Cohen, J.: Trust, voluntary association and workable democrasy, u: Marke E. Warren. Engdalh, F. W.: Sjeme uništenja Geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo, Detecta, 2005. Eriksen, Th. H.: Paranoja globalizacije Islam i svijet poslije 11 septembra, Sejtarija, Sarajevo, 2002. Foucault, M.: Rođenje biopolitike, predavanja na koledžu de Fransu 1978–1979, Svetovi, Novi Sad, 2005. Furedi, F.: Politika straha, Politika straha, Antibarbarus D.O.O., Zagreb, 2008. Gadamer, H. G.: Naslijeđe Evrope, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 109. Habermas, J.: Budućnost ljudske prirode Vjerovanje i znanje, Naklada Breza, Zagreb, 2006. Myerson, G.: Donna Haraway i genetski modificirana hrana, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

44

PREGLED

Mirko Pejanović Hoda Dedić UDK 321 (497.6) PRETPOSTAVKE I DOMETI INTEGRACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U EVROPSKU UNIJU REQUIREMENTS AND PERSPECTIVES OF BOSNIA AND HERZEGOVINA’S INTEGRATION IN THE EUROPEAN UNION Sažetak U tekstu se razmatraju pretpostavke i perspektive integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Bosna i Hercegovina je svojim geografskim položajem, multietničkom strukturom te tradicijom multikulturnog života i tolerancije u poziciji da može jačati ideju integracije naroda i država u Evropskoj uniji. I pored postojanja opšteg konsenzusa građana BiH o pristupanju Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, evropski diskurs unutar Bosne i Hercegovine ostao je unutar okvira dinamike ideološkog konformizma i duboko podređen interesima političkih elita etničkih stranaka. Kao jedan od glavnih uzroka zastoja u procesu integracije BiH u EU problematizira se koncept zasnivanja vlasti na etničkoj osnovi i ukazuje na nužnost izvođenja demokratske konsolidacije. Ključni problem je nemogućnost etničkih stranaka da formiraju parlamentarnu većinu sa koalicionim političkim programom. Vladavina na partnerskoj osnovi pobjedničkih stranaka destruira moć Parlamenta BiH, a time i parlamentarne demokratije. Druga pretpostavka uspješnog odvijanja procesa integracije BiH u Evropsku uniju uslovljena je kreacijom novog pristupa međunarodne zajednice i Evropske unije u izvođenju reformi nužnih za postizanje statusa kandidata, a potom i punopravnog članstva države Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji. Institucije Evropske unije u izvođenju procesa integracije BiH u Evropsku uniju imaju istorijsku odgovornost ustanovljenu Dejtonskim mirovnim sporazumom. Radi se o istorijskoj odgovornosti da Bosna i Hercegovina izgradi svoje demokratske institucije i postane samoodrživa država. Ključne riječi: BiH, EU, Dejtonski mirovni sporazum, konsenzus, evropske integracije, demokratska Konsolidacija, Vijeće sigurnosti UN-a, Evropska komisija, Sporazum o stabilizaciji i Pridruživanju, mapa puta, studija izvodljivosti, parlamentarna većina, Parlamentarna skupština BiH, demokratski deficit
PREGLED

45

Summary The article reconsiders the requirements and perspectives of integration of Bosnia and Herzegovina into the European Union. With its geographical position, multi-ethnic structure and tradition of multicultural coexistence and tolerance, Bosnia and Herzegovina is in a position to strengthen the idea of integration of peoples and nations in the European Union. Despite the existence of a general consensus of the citizens of B-H on the accession of Bosnia and Herzegovina to the European Union, the European discourse in Bosnia and Herzegovina remained within the framework of the ideological conformity dynamics and deeply subordinated to the interests of ethnic parties’ political elites. The concept of governance establishing on ethnic basis is expounded the problems as one of the main causes of stagnation in the process of integration into the EU, wherefore the establishment of democratic consolidation seems to be necessary. The key problem is the impossibility of ethnic parties to form a parliamentary majority coalition with the political agenda. The governance of the political parties on a partnership basis, destroys the power of the Parliament of B-H, and thus of parliamentary democracy. The second requirement of the process of successful integration of B-H into the European Union is assumed by the creation of a new approach of the international community and the European Union in carrying out the reforms necessary to achieve the candidate status, and accordingly the fulltime membership of Bosnia and Herzegovina in the European Union. In carrying out the process of integration of B-H into the European Union, the institutions of the EU have a historical responsibility established by the Dayton Peace Agreement. This historical responsibility implies the building of democratic institutions in B-H and becoming of Bosnia and Herzegovina a self-sustaining state. Key words: B-H; EU; Dayton Peace Agreement; consensus; European integration; democratic consolidation, the UN Security Council; European Commission, stabilization and Association Agreement; Roadmap, Feasibility Study, the parliamentary majority, the Parliamentary Assembly of B-H; democratic deficit.

46

PREGLED

I Istorijsko-kulturološke pretpostavke Sa svojom geografskom pozicijom Bosna i Hercegovina je sastavni dio evropskog prostora. U BiH se tokom istorijskog razvoja oblikovala multietnička i multikulturalna struktura društva. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Bosna i Hercegovina prolazi proces evropeizacije unutar Austro-Ugarske. U to vrijeme uvedeni su prvi elementi moderne uprave u Bosni i Hercegovini. Odmah nakon okupacije 1878. godine za Sarajevo je usvojen prvi opštinski statut, a za mnoge druge gradove su uspostavljene provizorne organizacije – gradske opštine kojih je 1881. godine bilo 501. „Novi opštinski statut glavnog grada se ogledao velikom iscrpnošću i regulisao je sve odnose prilično detaljno, zbog čega je imao sasvim moderne karakteristike.“2 U vrijeme austro-ugarske uprave u BiH je izgrađena većina komunikacija, posebno željeznički saobraćaj, i praktično podignuta sva industrija3. „U Varešu i Zenici podignuta su prva moderna postrojenja crne metalurgije, a u okolini Tuzle, koja je bila povezana željezničkom prugom sa Dobojem nastao je manji industrijski bazen.“(Juzbašić, 2002: 144). Zemaljska vlada je počela da uspostavlja i novu, modernu i obimniju administraciju. Iako je tradicija poštivanja principa proporcionalne političke zastupljenosti tri konfesionalne zajednice etablirane kroz miletski sistem za vrijeme osmanske uprave u Bosni nastavila svoje postojanje kroz model političkog konfesionalizma, u vrijeme austro-ugarske uprave su zapaženi pokušaji razvitka zajedničke državne ideologije. Politiku izgradnje svijesti o državnosti odnosno „bosanstvu“4 najviše je zagovarao Benjamin Kallay, zajednički ministar finansija. U vrijeme Kallaya uspostavljene su osnove modernog školskog sistema. Posebno težište je stavljeno na uspostavljanje interkonfesionalnih osnovnih škola koje su predstavljale dobar osnov za izgradnju „zajedništva kod pripadnika svih vjerskih opredjeljenja“5.
1

2

3

4

5

Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina, Hg. vom k.und k. Gemeinsamen Finanzministerium 1906, Wien, str. 59. Schmid, F.: Bosnien und die Herzegowina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Verlag von Veit & Comp, Leipzig, 1914, str. 86. Uporedi: Juzbašić, Dž.: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austro-ugarskom upravom, ANUBiH, 2002, str. 151–161. Nova politika Zemaljske vlade – politika izgradnje svijesti o bosanskoj državnosti podrazumijevala je ravnopravnost svih etničkih skupina; uporedi: 3. Sitzung der 18. Session am 12. November 1883, Stenographische Sitzungsprotokolle der Delegation des Reichsrathes, Hg. von der kaiserlich-könliglichen Hof-und Staatsdruckerei, Beč, 1883, str. 69. Schmid, F.: Bosnien und die Herzegowina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Verlag von Veit & Comp, Leipzig, 1914, str. 699–720.

PREGLED

47

Do značajnih promjena u doba austro-ugarske uprave došlo je i u pogledu modernizacije urbane osnove gradova. Izgradnja vodovoda i kanalizacije, poboljšanje infrastrukturne i saobraćajne mreže, gradska rasvjeta i osnivanje javnih ustanova, poput škola, bolnica, kasarni i pošti bile su neke od karakteristika procesa modernizacije. „Do početka Prvog svjetskog rata u 26 bosanskohercegovačkih gradova izgrađena je moderna vodovodna mreža koja je znatno poboljšala higijenske uslove u zemlji. Novac potreban za modernizaciju je dijelom skupljen od stanovništva, a dijelom od države i to iz vojnog budžeta ili od religijskih zajednica.“6 Uspostavljanje moderne poštanske, telegrafske i telefonske mreže u bosanskim gradovima bila je druga važna odrednica modernizacijskog procesa. Do 1914. godine 32 grada su priključena na telefonsku mrežu, a 1914. godine Sarajevo je telefonskom mrežom povezano sa Bečom, što je značilo još jedan korak u integraciji Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku monarhiju7. Iako su gradovi, uprkos ovim promjenama, u osnovi zadržali tradicionalnu poljoprivrednu strukturu, uporedo je raslo moderno građansko društvo, evropski grad8. U knjizi „Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu“ Borislav Spasojević valorizuje arhitektonski značaj objekata izgrađenih u doba austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, navodeći da su od 4.446 stambenih objekata u društvenoj svojini, 1.472 iz perioda austrougarske uprave, što predstavlja preko 33 procenta od ukupnog broja. Spasojević ističe da je dolaskom Austro-Ugarske Sarajevo počelo postojati evropski grad, sa svim njegovim kvalitetama i manama9. U Bosni i Hercegovini se, dakle, kroz istoriju gradilo iskustvo i tradicija multikulturnog života i međuetničke tolerancije, koje može jačati ideju integracije i zajedničke egzistencije naroda i država u Evropskoj uniji.

6

7 8

9

Hadžibegović, I.:Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20.stoljeća, Sarajevo, 1991, str. 88; citirano u Babuna, A.: Die nationale Entwicklung der bosnischen Muslime mit besonderer Berücksichtigung der österreichisch-ungarischen Periode, Peter Lang, Frankfurt/M, 1996, str. 163. Ibid, str. 163. Hauptmann, F.: Die österreichisch –ungarische Herrschaft in Bosnien und der Herzegowina 1878-1918, Wirtschaftspolitik und Wirtschaftsentwicklung, Graz, 1983, str. 223. Spasojević, B.: Arhitektura stambenih palata austro-ugarskog perioda u Sarajevu, Sarajevo, Rabic, 1999, str. 9.

48

PREGLED

II Geopolitičke i sigurnosne pretpostavke Specifičnost bosanskohercegovačkog društva geostrateški položaj Bosne i Hercegovine, a posebno činjenica da je Bosna i Hercegovina u vremenu rata od 1992. do 1995. godine bila izložena političkoj, ekonomskoj i demografskoj destrukciji10 uslovila je da međunarodna zajednica nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine u Bosni i Hercegovini uspostavi svoju do tada najveću i najzahtjevniju mirovnu misiju. Posljedice rata na prostoru bivše Jugoslavije su se odrazile i po Evropu u vojnom, socio-ekonomskom, humanitarnom i psihološkom pogledu. Njemačka istoričarka Marie –Janine Calic smatra da „nijedan događaj nije tako jako potresao sigurnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata kao što je to učinila nasilna dezintegracija Jugoslavije (...). Razlozi koji su doveli do raspada Jugoslavije su političke, ustavnopravne, socio-ekonomske i psihološke prirode.“ (Calic, 2002: 2) Evropska sigurnost bila je tim više potresena jer Evropska unija nije imala jedinstvenu vanjskopolitičku strategiju da spriječi bosansku tragediju. Dugo vremena Bosna i Hercegovina je bila tretirana isključivo kao „humanitarno pitanje“. Zaustavljanje rata nije moglo da se postigne samo diplomatskim angažovanjem Evropske unije, jer Evropska unija nema sopstvenu geopolitičku i vojnu moć. Njena moć je dio evroatlanske geopolitičke i vojne moći. Zagovaranje stajališta od Sjedinjenih Američkih Država da je zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini odgovornost Evropske unije produžilo je trajanje rata sve do 1995. godine i dovelo do nezapamćene devastacije države Bosne i Hercegovine. Iz takvog nesnalaženja Evropske unije da riješi bosanskohercegovačko pitanje proistekla je spoznaja važnosti prevencije konflikata, što je utjecalo na kasnije pokušaje koherentnijeg kreiranja zajedničke vanjske i sigurnosne politike Evropske unije11.
10

11

Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) Sarajevo je objavio privremene podatke o broju stradalih i nestalih za vrijeme rata u BiH. Preko 97.000 građana BiH je stradalo, od čega 65,9 procenata Bošnjaka, 25,6 procenata Srba i 8 procenata Hrvata. Objavljeno u „Neue Zürcher Zeitung“ (2007): Detaillierte Opferzahlen zum Bosnien- Krieg, online dostupno na stranici: http://www.nzz.ch/nachrichten/international/detaillierte_opferzahlen_zum_bosnien-krieg_1.518352.html U Srebrenici je izvršen genocid u kojem je u julu 1995.godine ubijeno preko 8000 Srebreničana. Više od 2,5 miliona građana je raseljeno (oko 1,6 miliona izvan BiH) što je pokrenulo najveću migraciju izbjeglica na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Uporedi: izvještaj Migration und Bevölkerung: Bosnien, Kroatien, Serbien, Alte und neue Flüchtlinge, 1998, online dostupno na stranici: http://www.migration-info.de/mub_artikel.php?Id=980608. U pozadini geopolitičkog značaja regije za stabilnost u Evropi i izgradnje najveće mirovne misije Evropske unije i međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini ugovori Evropske PREGLED

49

Nakon što su Sjedinjene Američke Države preuzele liderstvo u vođenju mirovnog pregovaračkog procesa za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini, učinjen je preokret, što je dovelo do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i obustave rata. Kao posljedica kompromisa koji je doveo do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma proizašlo je veoma kompleksno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Elementi koji određuju Ustav Bosne i Hercegovine, sadržan u Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, baziraju se na supremaciji kolektivnih prava i na tom osnovu proporcijalne zastupljenosti konstitutivnih naroda kao osnovnog principa u procesu donošenja odluka. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je sa Dejtonskim mirovnim sporazumom od 1995. godine dobila internacionalnu potporu za izgradnju mira i institucija države Bosne i Hercegovine. U izgradnji i konsolidaciji mira u Bosni i Hercegovini sudjelovalo je preko 600 međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija12. Mirovna misija IFOR-a (kasnije SFOR-a) brojala je 60.000 vojnika13. U Bosni i Hercegovini je, za razliku od drugih država u regiji, uspostavljeno prisustvo međunarodne zajednice sa ovlaštenjima implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma i to kroz instituciju visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH (OHR/EUSR)14, Oružane snage EU (EUFOR)15 i Evropsku policijsku misiju (EUPM)16. BiH je takođe dobila podršku međunarodne zajednice i EU za izvođenje integracije u Evropsku uniju i NATO savez (podrška proističe iz angažovanja na provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma). Bosna i Hercegovina je jedina država u regiji u kojoj međunarodna zajednica ima ovakva izvršna ovlaštenja.
unije iz Amsterdama 1997. godine, Nice 2001. godine i Lisabona 2009. godine ojačali su konture zajedničke vanjske i sigurnosne politike Evropske unije. Calic, M. J.: Stabilisierungspolitik in Bosnien und Herzegowina, Berlin, Stiftung Wissenschaft und Politik, 2002, str. 1–10. Calic, M. J.: Südosteuropa. Vom Sukzessionskrieg zur Stabilität, Bayerisches Staatsministerium für Unterricht und Kultus, 2002, dostupno online: http://www.km.bayern.de/ blz/web/old_100111/calic.pdf. Aneksom X Dejtonskog mirovnog sporazuma i Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1031 utvrđeno je da je “visoki predstavnik krajnja instanca za tumačenje civilog dijela Mirovnog sporazuma“. 2. decembra 2004. godine evrospke vojne snage (EUFOR) su zamijenile prethodne NATO snage (SFOR) u BiH. 1. januara 2003. godine Policijska misija Evropske unije (EUPM) je preuzela zadatke policijskih trupa misije UN-a.

12

13

14

15

16

Mandat specijalnog predstavnika Evropske unije proističe iz političkih ciljeva Evropske unije u Bosni i Hercegovini koji podrazumijevaju „pomaganje u postizanju napretka u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma kao i u procesu stabilizacije i pridruživanja kroz koji se Bosna i Hercegovina približava članstvu u Evropskoj uniji. Krajnji cilj je pomoći Bosni i Hercegovini da izraste u stabilnu, održivu, mirnu i multietničku državu, koja mirno sarađuje sa svojim susjedima i nepovratno se nalazi na putu ka članstvu u Evropskoj uniji.“17 Geopolitička važnost Bosne i Hercegovine za stabilnost cijelog regiona prepoznata je u brojnim međunarodnim strateškim dokumentima. Tako se u strategijskom dokumentu Fondacije Bertelsman pod nazivom „Jugoistočna Evropa na putu ka EU“ ukazuje na sigurnosne aspekte eventualnog izostanka Bosne i Hercegovine i drugih država sa prostora Zapadnog Balkana iz članstva Evropske unije i upozorava da bi izostanak članstva ovih država doveo do dugoročne „marginalizacije Balkana, čime bi Evropa morala prihvatiti sve negativne posljedice nastanka jedne periferne regije poput centralne Amerike (...)“18. Slično stajalište je izneseno i tokom saslušanja o Bosni i Hercegovini u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država u septembru 2010. godine. „Bosna i Hercegovina je ključna za stabilnost cijelog regiona“, riječi su Ivane Howard iz Nacionalne fondacije za demokratiju (NED) na saslušanju o Bosni i Hercegovini u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država 17. septembra 2010. godine19. Još od ranije odnosno neposredno po uspostavljanju mira u Bosni i Hercegovini utjecajni francuski filozof Edgar Morin je u pogledu situacije u BiH i bivšoj Jugoslaviji utvrdio da je „razumijevanje i rješavanje jugoslovenskog problema moguće samo u evropskom kontekstu, kao što i rješavanje evropskog problema proizlazi kroz rješavanje jugoslovenskog problema.“20

17 18

19

20

EUSR, online: http://www.eusrbih.org/gen-info/?cid=2000,2,1. Südosteuropa auf dem Weg in die Europäische Union, Strategiepapier zur Konferenz, Zagreb, 3. i 4. juni 2005; Bertelsmann Forschungsgruppe Politik, CAP - LMU, München, 2005. Oslobođenje od 18. 09.2010. godine; Online: http://www.oslobodjenje.ba/index. php?id=9195 Morin, E. (1997): I Fratricidi, Jugoslavia-Bosnia 1991-1995, Roma, Meltemi Editore PREGLED

51

Konačno, odlukom Vijeća Evropske unije od 11. marta 2009. godine21 određeno je da specijalni predstavnik Evropske unije u BiH svoj mandat provodi u skladu s uputstvima visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU i generalnog sekretara Vijeća EU. Ovim činom Evropska unija je preuzela veću odgovornost za odvijanje daljeg procesa integracije BiH u EU, definišući stabilnost i sigurnost u regiji prioritetnim ciljem Evropske unije22. Uspostava mira i sigurnosti u BiH prepoznata je kao strateški interes EU, što znači da je mir u BiH nedjeljiv od mira u Evropi. Bez mirne Bosne i Hercegovine nema stabilne Evrope. III Građansko-interesne pretpostavke Važna podrška provedbi reformi u cilju pristupanja države BiH Evropskoj uniji može biti postojanje opšteg konsenzusa građana BiH o pristupanju EU. Prema reprezentativnom istraživanju javnosti koje je UNDP objavio 2007. godine pod nazivom „Glas tihe većine“ postoji velika podrška javnosti za ustavne promjene: devet od deset ispitanika favorizira ‘veliku promjenu’; polovina uzorka odbacuje Dejtonski sporazum/Ustav; a skoro tri četvrtine navode da žele promjenu sistema vlasti. Trenutni „status quo“ rangiran je niže od dvije alternative (centralizovana i federalna opcija), a drugi najvažniji strateški cilj nakon ekonomskog progresa jeste promjena ustavnih rješenja.23 Što se tiče država i organizacija koje bi trebale utjecati na budućnost Bosne i Hercegovine, Evropska unija je s 42,3% daleko ispred ostalih ponuđenih mogućnosti. Ovaj rezultat korespondira sa stavovima ispitanika o evropskim integracijama u istom istraživanju, prema kojima 70,8% ispitanika navodi EU kao ključni element vizije budućnosti. I druga istraživanja ukazuju na veliku podršku građana BiH integraciji BiH u EU. Prema rezultatima Galuppovog istraživanja provedenog u 2010. godini, 69 % građana Bosne i Hercegovine želi da Bosna i Hercegovina pristupi Evropskoj uniji.24 Iako većina građana Bosne i Hercegovine podržava pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, sam proces integracije i dalje je
21 22

23

24

Odluka Vijeća EU 2009/181/zvSP od 11.03.2009. godine Uporedi Europa Press Releases RAPID (2006): Der westliche Balkan auf dem Weg in die EU: Konsolidierung der Stabilität und Steigerung des Wohlstandes The Silent Minority Speaks Report, Oxford Research International, UNDP, 2007 online: http://www.undp.ba/upload/News/The%20Silent%20Majoriti%20Speaks%20Report.pdf Balkan Monitor, online dostupno na: http://www.balkan-monitor.eu/files/BalkanMonitor-2010_Summary_of_Findings.pdf

52

PREGLED

ostao podređen interesima etničkih stranaka. Napredak u procesu integracije Bosne i Hercegovine u EU uslovljen je mogućnošću postizanja konsenzusa unutar vladajućih stranaka, ali i izgradnjom koherentne politike međunarodne zajednice i Evropske unije naspram kreacije i izvođenja reformi u Bosni i Hercegovini, na temelju ovlaštenja koja proističu iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Premda rezultati većine relevantnih istraživanja pokazuju da se, zbog specifičnosti bosanskohercegovačkog društva i države, aktivno sudjelovanje institucija međunarodne zajednice u provođenju reformi sa ciljem punopravnog članstva BiH u Evropskoj uniji nameće kao istorijska nužnost, unutar međunarodne zajednice ali i naučnim raspravama sve češće se postavlja pitanje dalje potrebe i efikasnosti „međunarodnog posredovanja“ u Bosni i Hercegovini. Provođenje reformi se često definiše kao isključiva odgovornost stranaka koje čine parlamentarnu većinu. Nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, izvjestiteljica Evropskog parlamenta za BiH Doris Pack je konstatatovala da Evropska unija već godinama ulaže napore kao bi državu oslobodila agonije, ali rezultati nisu inspirativni, pa se stoga pita da li je Bosni i Hercegovini još potreban Visoki predstavnik odnosno zašto Specijalni izaslanik EU ne bi preuzeo njegovo mjesto i koristio kondicionalnosti Evropske unije kako bi bosanski političari konačno poduzeli važne reforme koje zemlju vode naprijed (…)25 Ovdje se, međutim, radi o zajedničkoj odgovornosti. Neizostavno „preuzimanje odgovornosti od strane domaćih političara“ za provođenje reformi i ubrzan proces integracije države Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, ne oslobađa međunarodnu zajednicu njenog dijela odgovornosti koju snosi u skladu sa ovlastima utvrđenim Dejtonskim mirovnim sporazumom. Stoga je pitanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju internacionalnog karaktera i neophodno ga je promatrati kao dio istorijskog rješenja izgradnje mira i funkcionalne i stabilne države Bosne i Hercegovine u budućnosti.

25

Redebeitrag Doris Pack zum Stabilisierungs- und Assoziierungsabkommen mit Bosnien und Herzegowina vom 23. Oktober 2008; online: http://www.dorispack.de/reden. html?&tx_ttnews[pointer]=3&tx_ttnews[tt_news]=43&tx_ttnews[backPid]=13&cHash= c4abd71ffb. PREGLED

53

IV

Partnerstvo Evropske unije i BiH u izvođenju integracijskog procesa

Proces stabilizacije i pridruživanja u Bosni i Hercegovini je otpočeo 1998. godine kada je uspostavljeno konsultativno radno tijelo (Consultative Task Force - CTF)26 kao forum za odvijanje tehničkog i političkog dijaloga između BiH i Evropske unije, koji će se kasnije odvijati u okviru tzv. Mape puta (Road Map) BiH prema Evropskoj uniji. Evropska unija je u martu 2000. godine objavila Mapu puta27 kao odgovor na zahtjev Bosne i Hercegovine za početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju.28 Mapa puta je bila podijeljena na političke mjere, ekonomske mjere i mjere koje se odnose na demokratiju, vladavinu zakona i ljudska prava. Političke mjere su obuhvatale usvajanje Izbornog zakona i regulisanje finansiranja izbora, formiranje Stalnog sekretarijata u Predsjedništvu BiH, usvajanje Zakona o državnoj službi, donošenje pravila i utvrđivanje procedure za Parlamentarnu skupštinu BiH i dogovora o predsjedavanju Vijećem ministara BiH, izradu jedinstvenih pasoša, provođenje Zakona o Državnoj graničnoj službi i regulisanje finansiranja Ustavnog suda. Ekonomske mjere obuhvatale su transformaciju odnosno ukidanje Zavoda za platni promet, uspostavljanje državnog trezora, ukidanje trgovinskih barijera između entiteta, uspostavljanje jedinstvenog BiH instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo i instituta za akreditaciju, donošenje zakona o zaštiti potrošača i zakona o konkurenciji, donošenje zakona o direktnim stranim ulaganjima i restituciji. Demokratija, vladavina zakona i ljudska prava obuhvatale su donošenje imovinskog zakona, poboljšanje uvjeta za održiv povratak, uspostavljanje institucija za ljudska prava – ombudsmani, donošenje zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH i zakona o sudu i sudskoj službi Republike Srpske i uspostavljanje Javnog RTV-servisa. Nakon što je Mapa puta suštinski ispunjena29, započeo je rad na studiji izvodljivosti radi otvaranja pregovora o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživa-

26

27

28

29

U okviru ovog tijela pratio se napredak Bosne i Hercegovine u oblastima razvoja administracije, regulatornog okvira i osnovnih pravaca djelovanja. Mapa puta je sadržavala 18 bitnih koraka koje trebaju poduzteti vlasti u BiH kako bi se započeo rad na studiji izvodljivosti. Strategija integrisanja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, BiH, Vijeće ministara, 2006. Otvorena su bila pitanja o usvajanju zakona o javnom RTV-sistemu i RTV-servisu.

54

PREGLED

nju30. Studija je identificirala 16 prioritetnih reformi, što je u praksi značilo usvajanje 41 novog zakona i uspostavljanje 27 novih institucija31. Značajnijih pomaka u ispunjavanju uslova za potpisivanje Sporazuma tokom 2005, 2006. i 2007. godine nije bilo. Evropska komisija je u saopštenju za Vijeće i Parlament EU u novembru 2007. godine konstatovala da je u pogledu ispunjavanja političkih kriterija „došlo je do usporavanja razvoja u Bosni i Hercegovini. Kompleksna ustavna konstrukcija, nepoštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i nacionalističke parole potkopale su reformsku agendu države“, 32 navedeno je u Izvještaju Komisije. V Zastoj u izvođenju integracijskog procesa za postizanje članstva Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju

Političko ustrojstvo u Bosni i Hercegovini, utemeljeno na reprezentaciji kolektivnih etničkih interesa, znatno utječe na sporost i nemogućnost izgradnje konsenzusa vladajuće skupine stranaka u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine o pitanjima ekonomskog, socijalnog i političkog razvitka države Bosne i Hercegovine. To je dovelo do zaostajanja Bosne i Hercegovine u ispunjavanju uslova za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Tek je krajem 2007. godine na prijedlog Evropske komisije došlo do parafiranja Sporazuma sa EU, dok je u junu 2008. godine, nakon minimalnih reformi u oblasti policije33 postignuto potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Uslijed nepovjerenja između pobjedničkih stranaka početkom 2007. godine je formirana nestabilna parlamentarna većina. Ova većina nije imala definisana programska stajališta za izvođenje reformi i nije imala čvrst koalicioni sporazum: umjesto koalicionog vladanja ostala je potreba
30

31

32

33

Direkcija za evropske integracije BiH je u skladu sa zaključcima sjednice Vijeća ministara BiH od 02. 04. 2003. godine započela rad na prikupljanju odgovora na 346 pitanja Evropske komisije u okviru priprema za izradu studije izvodljivosti. Analiza razvoja principa uslovljenosti EU, Direkcija za evropske integracije BiH, mart 2010. Strategija proširenja i glavni izazovi 2007-2008, KOM (2007) 663, Brisel, Komisija evropskih zajednica, 06. 11. 2007, str. 31. Pregovori o reformi policije u cilju uspostavljanja jedinstvene policijske strukture su trajali preko četiri godine. Postignute reforme i usvojeni zakoni se temelje na starim prijedlozima o uspostavi sedam administrativnih organa koji će u budućnosti koordinirati rad samo dvije od ukupno 15 policijskih agencija u BiH – SIPE i DGS-a. O uspostavi jedinstvene policijske strukture, kako je prvobitno bilo predviđeno, nije postignut konsenzus, ali je definisano da nakon ustavnih reformi, koordinacija policijskog rada treba obuhvatati i lokalne policijske jedinice. PREGLED

55

učešća u vlasti. Skoro sve važnije reforme postignute su djelovanjem visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kao ovlaštenog nosioca provedbe civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma. Zapravo, i sve ranije inicijative za izgradnju i osnaživanje državnih struktura u Bosni i Hercegovini došle su uglavnom od međunarodnih aktera34. U intervjuu za švicarske Neue Zürcher Zeitung neposredno prije oktobarskih izbora 2010. godine visoki predstavnik za BiH i specijalni predstavnik EU Valentin Inzko konstatuje da su “posljednje četiri godine manje ili više bile, nažalost, izgubljene godine. Bilo je izuzetaka, poput potpisivanja prvog ugovora sa EU –Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. BiH je ispunila i 174 uslova koji se odnose na viznu liberalizaciju i izdala barem 120 000 biometrijskih pasoša, tako da će krajem godine doći do liberalizacije viznog režima za BiH.35 Izuzev ovoga, sve ostalo je bila stagnacija. Ove četiri godine ne smijemo ponoviti. Bosanski političari moraju barem u nekim oblastima skinuti etničke naočale.“36 Pored problema izgradnje konsenzusa unutar etnopolitičkih elita u Bosni i Hercegovini, kompleksna ustavna konstrukcija sama po sebi otežava provođenje reformi u procesu evropskih integracija. Kako bi se ubrzao proces integracije BiH u Evropsku uniju, neophodnim se nameće i potreba dogradnje odnosno reforme Ustava. Zahtjev za razmatranjem budućeg ustavnog uređenja BiH sadržan je prvi put u Zaključku Evropskog parlamenta od 23. oktobra 2008. godine o potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EZ i njenih država članica, s jedne strane, i Bosne i Hercegovine, s druge strane37. U Zaključku Evropskog parlamenta se navodi da „Evropski parlament zastupa stajalište da se debata i budućem ustavnom uređenju države treba voditi prvenstveno u Parlamentu BiH; stoga zahtijeva transparentnu i otvorenu javnu debatu uz učešće civilnog društva; zastupa stajalište da rješenje ustavnog pitanja mora biti rezultat dobrovoljnog dogovora političkih stranaka u BiH; istovremeno zastupa stajalište da međunarodna zajednica i Specijalni
34

35 36

37

Ovo se odnosi na uspostavljanje državnih institucija i simbola npr. Ministarstva odbrane BiH, Državne granične službe, Državne agencije za istrage i zaštitu – SIPA, zajedničke valute, zastave BiH. U decembru 2010. godine Evropska unija je proglasila bezvizni režim za građane BiH. Intervju sa visokim predstavnikom za BiH i specijalnim predstavnikom Valentinom Inzkom objavljen u Neue Zürcher Zeitung, 29. 09. 2010. Službeni list Evropske unije, br. C 15 E/72 (DE) od 21. 01. 2010. godine, P6_TA(2008)0522, Entschließung des Europäischen Parlaments vom 23. Oktober 2008 zum Abschluss des Stabilisierungs- und Assoziierungsabkommens zwischen den Europäischen Gemeinschaften und ihren Mitgliedstaaten einerseits und Bosnien und Herzegowina andererseits, (2010/C 15 E/15).

56

PREGLED

predstavnik EU moraju preuzeti važnu ulogu kao posrednici i zahtijeva od njih da u saradnji sa Venecijanskom komisijom Vijeća Evrope pruži potrebnu pomoć za vođenje ove debate“ (član 31 Zaključka Evropskog parlamenta). U istom dokumentu Evropski parlament zahtijeva od lokalnih političara da „priznaju nužnost strukturalne reforme države Bosne i Hercegovine, podsjećajući da takva reforma može biti uspješna samo ako se zasniva na realnim premisama (Član 32) i naglašavajući da „veća centralizacija ne znači slabljenje entiteta nego sticanje preduslova za efikasnu upravu koji su u zajedničkom interesu svih građana BiH, kao na primjer uspostavljanje zajedničkog tržišta (...)“ (član 33 Zaključka Evropskog parlamenta). Uz ove preporuke Evropskog parlamenta Evropska unija je definisala stav da Bosna i Hercegovina neće moći pristupiti Evropskoj uniji dok se ne zatvoru Ured visokog predstavnika u BiH (OHR). Zatvaranje OHR-a je prvobitno bilo planirano za juni 2007. godine, ali je odgođeno zbog „ozbiljnog pogoršanja političke atmosfere u BiH“38. Stagnacija Bosne i Hercegovine u izvođenju daljnjih reformi uslovila je da Vijeće za implementaciju mira u februaru 2008. godine uvjetuje zatvaranje Ureda visokog predstavnika ispunjavanjem pet ciljeva i dva posebna uslova. Definisani ciljevi se odnose na: 1. prihvatljivo i održivo rješenje pitanja raspodjele imovine između države i drugih nivoa vlasti. Najprije je potrebno utvrditi vlasništvo državne imovine, a zatim izvršiti ponovnu podjelu, što podrazumijeva raspodjelu imovine između države, entiteta i Brčko Distrikta na način da svi nivoi vlasti mogu ispunjavati svoje ustavnopravne nadležnosti; prihvatljivo i održivo rješenje pitanja vojne imovine39; utvrđivanje konačnog statusa Brčko Distrikta odnosno inkorporacija u ustavnu strukturu BiH; fiskalna održivost (utvrđena sporazumom o trajnoj metodologiji UIO-a za raspodjelu prihoda od indirektnih poreza i uspostavljanje Nacionalnog fiskalnog vijeća i uspostavljanje vladavine prava koje se ogleda kroz usvajanje državne
Uporedi: Komunike Upravnog odbora PIC-a od 19. juna 2007. Izostanak trajnog rješenja za vojnu imovinu, osim što blokira napredak ka članstvu u NATO, Ministarstvo odbrane BiH godišnje košta između četiri i pet miliona KM; izjava ministra odbrane BiH Selme Cikotića od 28. 03. 2010.godine, objavljena u “Viškovi oružja miniraju dogovor”; online: atlanskainicijativa.org , mart 2010. PREGLED

2. 3. 4.

5.
38 39

57

strategije za procesuiranje ratnih zločina, zakona o strancima i azilu i državne strategije za reformu sektora pravde. Posebni uslovi se odnose na: 1. potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i 2. stabilnu političku situaciju,’’40 odnosno procjenu Vijeća za implementaciju mira da je politička situacija u BiH stabilna. Do kraja 2010. godine, izuzev rješavanja konačnog statusa Brčko Distrikta41 i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iznuđenog minimalnim reformama, parlamentarna većina u četverogodišnjem izbornom mandatu od 2006–2010. godine nije izvela ni jednu značajniju reformu u procesu integracije BiH u Evropsku uniju. U svojoj ocjeni za Vijeće sigurnosti UN-a o odvijanju procesa integracije BiH u EU visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko navodi: „Institucije na državnom nivou nisu radile punim potencijalom tokom protekle četiri godine, uglavnom zbog političkih opstrukcija i razmirica. Broj zakona odbačenih zbog entitetskog veta u državnom parlamentu BiH u značajnoj se mjeri povećao, uključujući i veliki broj zakona koji su od suštinskog značaja za napredovanje BiH ka evroatlantskim integracijama. U poređenju sa prethodnim državnim parlamentom od 2002. do 2006. godine, aktuelni parlament kome ističe mandat usvojio je za jednu trećinu manje zakona.“42 U Parlamentarnoj skupštini BiH se nije mogla provesti presuda Suda za ljudska prava Vijeća Evrope u predmetu Sejdić-Finci43. Ustavna reforma je ostala na
40

41

42

43

Konrad Adenauer Stiftung, Schließung des OHR in Bosnien-Herzegowina erneut verschoben, online: www.kas.de Status grada Brčko nije bio konačno definisan Dejtonskim mirovnim sporazumom. Procedura međunarodne arbitraže je završena 1999. godine. Tribunal je donio odluku o uspostavljanju distrikta s međunarodnom upravom. Parlamentarna skupština BiH je u martu 2009. godine usvojila amandman na Ustav BiH (novi član VI 4) kojim se Brčko Distrikt uspostavlja kao jedinica lokalne samouprave i time omogućava okončanje međunarodne supervizije. U skladu s ovim amandmanom, Brčko ostaje pod suverenitetom države u oblastima koje su u nadležnosti institucija BiH, a teritorija Brčkog je zajednička svojina entiteta. Obraćanje Valentina Inzka, visokog predstavnika u BiH i specijalnog predstavnik EU u BiH, Vijeću sigurnosti UN-a, Njujork, 12. 11. 2010, online: www.ohr.int; uporedi također i Izvještaj Centra civilnih inicijativa, Izvještaj o monitoringu rada Parlamentarne skupštine BiH 2006-2010, www.cci.ba. U presudi Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu od 22. decembra 2009. godine u predmetu Sejdić i Finci (po žalbi br.: 27996/06 i 34836/06), utvrđeno je da država Bosna i Hercegovina krši Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sud je ocijenio diskriminatornim uskraćivanje prava bosanskohercegovačkih građana da se na osnovu etničke pripadnosti kadiduju za državno Predsjedništvo ili u Dom naroda, čime je pristup ovim institucijama omogućen samo pripadnicima „konstitutivnih naroda“.

58

PREGLED

pokušaju. Dogovor lidera triju vodećih političkih stranaka (SDA – Stranka demokratske akcije, HDZ – Hrvatska demokratska zajednica i SNSD – Savez nezavisnih socijaldemokrata) u okviri tzv. Prudskog procesa44 iz novembra 2008. godine kojim su se obavezali da će pokrenuti proces ustavnih reformu i uskladiti Ustav BiH sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pokazali su potpuno različite stavove o budućoj strukturi države. Sami pregovori o ovoj i drugim ključnim reformama u procesu evropskih integracija izmješteni su iz državnih institucija i pretvoreni u neformalne razgovore između lidera stranaka koje čine parlamentarnu većinu. Ni Butmirski proces45 potkraj 2009. godine nije ishodio konsenzusom vladajućih stranaka, iako su razgovori o ustavnim promjenama posredovali zajedno zvaničnici SAD-a i Evropske unije. Bili su predvečerje novih parlamentarnih izbora i većina stranaka nije imala interes za postizanje kompromisa. Nemoć nacionalnih stranaka da uspostave koalicioni politički program za formiranje parlamentarne većine doveo je do istorijske nemoći u kreaciji političkog konsenzusa za donošenje zakona. Uslijed nemoći da se donesu zakoni, zbog nepostojanja konsenzusa između vladajućih stranaka, nastajale su krize u odlučivanju46, što je nužno dovelo do ispoljavanja demokratskog deficita u radu Parlamentarne skupština BiH. Demokratski deficit je uslovljen a) sistemskim faktorima, b) političkim faktorima i c) organizacijsko-strukturnim faktorima. Sistemski faktor
44

45

46

Lideri tri stranke od kojih je svaki predstavljao jedan konstitutivni narod BiH – predsjednik Stranke demokartske akcije (SDA) Sulejman Tihić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Dragan Čović i predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik objavili su 8. novembra 2008. godine da su postigli „istorijski kompromis“. Pregovori su vođeni u Prudu, opština Odžak, i prerasli su u dugotrajno pregovaranje. Razmatrala su pitana nužna za ispunjavanje uslova Vijeća za implementaciju mira i ustavne promjene čiji je cilj da država postane efikasnija da se pridruži Evropskoj uniji. Pregovori su u daljnjem toku naišli na potpuno suprotstavljena stajališta političkih lidera. Za više detalja vidi Izvještaj Međunarodne krizne grupe „Nedovršena tranzicija Bosne: Između Dejtona i Evrope“, Izvještaj Ureda za Evropu Nr 198-9.art 2009. godine; online: http://www.crisisgroup.org/~/media/Files/europe/s_incomplete_transition___between_ dayton_and_europe_serbo_croatian.ashx. Butmirski pregovori su otpočeli 8. i 9. oktobra, a zatim ponovo nastavljeni 20. i 21. oktobra 2009. godine. Zamjenik američkog državnog sekretara James Steinberg i ministar vanjskih poslova Švedske Carl Bildt (u svojstvu predstavnika predsjedavajuće zemlje EU), kojima se kasnije pridružio sekretar za proširenje Evropske komisije Olli Rehn bili su domaćini pregovora vođenih iza zatvorenih vrata u vojnom kampu u Butmiru. Kriza u odlučivanju prevladana je primjenom bonskih ovlaštenja od OHR-a. O svim složenijim pitanjima zakoni su proglašeni privremenim odlukama visokog predstavnika u BiH. PREGLED

59

se odnosi na postojanje ustavne odredbe o entitetskom glasanju – entitetskoj većini. Nacrti zakona za čiju je implementaciju potrebno provesti institucionalne promjene na državnom nivou su u mandatnom periodu 2006–2010. uglavnom bili odbijeni ili putem veta većine ili entitetskim glasanjem47. Tako je, naprimjer, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH odbacio Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH u julu 2009. godine, iako je usvajanje ovog zakona bio jedan od uslova za liberalizaciju viznog režima za građane BiH48. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je novu verziju ovog zakona usvojila tek 20.januara 2010. godine, nakon čega su stvoreni uslovi za bezvizni režim za građane Bosne i Hercegovine. Pod političkim faktorima se razumijeva nemoć etničkih stranaka da izgrade konsenzus o najvažnijim pitanjima državnog razvoja. Vladavina bez programske koalicije je značila stagnaciju u društvenom razvoju BiH. Pod političkim faktorom razumijeva se i problem strukture političkog pluralizma. Nužno je da se stranke oblikuju u duhu evropskih standarda: desnica, centar i ljevica. Organizacijsko-strukturni faktor se razumijeva i u neoptimalnom broju zastupnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine, Parlament FBiH kao entitet ima 98, a Parlamentarna skupština BiH 42 poslanika. Uslovljen ovim elementima demokratski deficit se iskazao u radikalnoj formi u pogledu dinamike u zakonodavnoj aktivnosti Parlamentarne skupštine BiH tokom mandata 2006–2010. godina, što je dovelo do povećanja nametnutih odluka od OHR-a. Broj nametnutih odluka od visokog predstavnika uvećan je tokom 2009. godine više nego dvostruko u odnosu na godinu ranije. Od 1997. godine do septembra 2010. godine, bonske ovlasti su korištene ukupno 900 puta, od toga 190 puta protiv političara. Ukupno 190 političara i drugih ličnosti bilo je smijenjeno od visokog predstavnika za BiH, od kojih su tri člana Predsjedništva BiH49. Predstojeća tabela50 pokazuje da je visoki predstavnik za BiH u vremenskom periodu od preko 13 godina (od 1997. do 2009.godine) ukupno 895 puta koristio bonske ovlasti. Bonske ovlasti korištene su učestalije nakon 1999. godine odnosno nakon izbora 1998. godine kojima su fragmentirane etničke podjele unutar BiH.
47

48

49

50

Samo u prvih devet mjeseci 2009.godine, 4/5 ili 84,4% zakona odbijeno je u Parlamentarnoj skupštini BiH zbog tzv. entitetskog glasanja. Za detaljan pregled vidi Izvještaj Centra civilnih inicijativa “Devetomjesečno izvješće o monitoringu rada PS BiH za period od 1.1.2009.-30.09.2009.“, Tuzla/Mostar, 30. 10. 2009. Zapisnik Zastupničkog doma, sjednica 58, stavka 13, Parlamentarna skupština BiH, online: http://www.parlament.ba/sjednica/1/0/148.html. Intervju sa visokim predstavnikom za BiH i specijalnim predstavnikom Valentinom Inzkom objavljen u Neue Zürcher Zeitung, 29. 09. 2010. Za detalje i kompletnu analizu vidi: Szewcyk, B. M. J.: The EU in Bosnia and Herzegovina:powers, decisions and legitimacy, European Union Institute for Security Studies (EUISS), Occasional Paper br. 83, mart 2010.

60

PREGLED

Tabela 1 – odluke koje je nametnuo visoki predstavnik za BiH od 1997. do kraja 2009. godine po oblastima

Godina

Smjenjivanje političara sa pozicije Odluke u oblasti ekonomije

Odluke u oblasti reforme pravosuđa

Odluke u oblasti zakona imovine, povratka raseljenih osoba, izbjeglica i pomirenja Odluke koje su se odnosile na Federaciju, Mostar i Hercegovačkoneretvanski kanton 0 4 5 1 2 30 4 19 1 2 3 0 5 111 12,4% 111 12,4 % 95 10,61% 76 8,49% 0 2 3 5 3 5 0 0 0 0 0 0 0 18 2,01% 0 3 38 12 20 10 11 0 4 6 11 3 1 119 13,3% 0 0 0 0 0 0 18 85 1 0 1 4 2 0 8 2 29 5 15 11 6 3 10 3 3 0

Odluke koje se odnose na pojedince optužene za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji

Odluke o Ukupno reformi medija

0 6 32 28 14 21 7 6 34 22 3 1 9 182 20,34%

0 0 3 4 7 44 31 30 30 16 11 1 5

Odluke koje se odnose na državne simbole, pitanja na nivou države i ustavna pitanja 1 6 7 7 3 28 14 12 18 1 5 0 9 1 29 90 86 54 153 96 158 91 57 37 12 31 895

1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 Ukupno u procentima

PREGLED

183 20,45%

Izvor: Institut za sigurnosne studije Evropske unije (EUISS)51

61

51

Ibid, str. 36.

u julu 2010. iznosila 43,2% i posebno je bila visoka među mladima (48,7% za mlade uzrasta između 15 i 24 godine)54. U prvom tromjesečju 2010. godine u BiH je zabilježen pad stranih investicija za 45,5 posto, a Bosna i Hercegovina se nalazi na 102. mjestu od 139 država svijeta po konkurentnosti prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma55. Bosna i Hercegovina je postigla malo napretka u funkcionisanju tržišne ekonomije, dok je postignut ograničeni napredak u poslovnom okruženju. Izbori održani u oktobru 2010. godine, prema ocjeni međunarodnih zvaničnika, mogu predstavljati prekretnicu u smislu prekida stagnacije u izvođenju reformi potrebnih za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji. U pogledu daljnjeg odvijanja procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, evropski komesar za proširenje i politiku susjedstva Štefan Füle je izjavio da su „oktobarski izbori veoma važni za BiH jer bi morali označiti prelazak države iz dejtonskog u evropsko doba.“56 VII Mogućnosti ubrzanja integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju Ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju bitno zavisi od: a) formiranja proevropske programske koalicije koja će činiti većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH Poslije parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2010. godine Bosna i Hercegovina je došla u ono istorijsko postdejtonsko vrijeme kada više ne može uspješno niti funkcionisati, niti izvoditi integraciju u EU i NATO savez bez stabilne parlamentarne većine u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Umjesto licitiranja mogućih funkcija u vlasti za pojedine stranke, mnogo je važnije pitanje definisanja sadržine programske koalicije. Ta programska koalicija, s obzirom na to da je u prošlom vremenu došlo do zastoja u integraciji BiH u Evropsku uniju, treba da sadrži dvije skupine pitanja za se traže rješenja. Prva skupina se odnosi na strateška pitanja – to je ubrzani proces integracije Bosne i Hercegovine u NATO i EU, jer bi tim redom trebao da se odvija taj istorijski proces. Druga skupina je ona koja se odnosi
54

55

56

Ibid, str. 29, uporedi također podatke o nezaposlenosti u BiH objavljene na CIA World Factbook. Nezaposlenost u BiH je prema ovim podacima u 2010. godini iznosila 40%, a u 2011. godini bilježi porast na 43,1%. World Economic Forum; online: http://www.weforum.org/en/initiatives/gcp/Global%20 Competitiveness%20Report/index.htm. EUROPULS, Bilten Direkcije za evropske integracije BiH, br. 11, Sarajevo, 2010.

62

PREGLED

VI

Ocjene iz Izvještaja Evropske komisije o napretku BiH za 2010. godinu

Izvještaj Evropske komisije o ostvarenom napretku BiH u 2010. godini potvrdio je da je Bosna i Hercegovina ostvarila „ograničen napredak” u ispunjavanju uslova za evropske integracije. Tokom 2010. godine izostali su pomaci u realizaciji ključnih reformi potrebnih za evroatlanske integracije. Napredak Bosne i Hercegovine u procesu evropskih integracija je mjeren na osnovu donesenih odluka, usvojenih zakona i provedenih mjera vlasti u BiH tokom 2010. godine, a zasniva se na izvještajima Evropskog parlamenta, kao i izvještajima međunarodnih i nevladinih organizacija. U poglavlju Izvještaja koje razmatra ispunjavanje političkih kriterija za članstvo u Evropskoj uniji konstatovano je da je postignut mali napredak u rješavanju prioriteta iz evropskog partnerstva kojim se zahtijevaju mjere potrebne za postizanje funkcionalnijih i održivih institucionalnih struktura te veće poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i usvajanje izmjena ustava. Izvještaj upućuje na činjenicu da „složena institucionalna arhitektura države“ uspostavljena dejtonskim Ustavom pruža brojne mogućnosti za političke opstrukcije. Prepoznaje se, također, da je entitetsko glasanje52 povremeno sprečavalo usvajanje zakona koji se tiču prioriteta iz evropskog partnerstva53. Opći izbori održani u oktobru 2010. u širem smislu su zadovoljili međunarodne standarde u pogledu demokratskih izbora. U okviru dijaloga o viznoj liberalizaciji, Bosna i Hercegovina je ostvarila značajan napredak u različitim oblastima mape puta, nakon čega je Evropska komisija i predložila ukidanje viza za građane Bosne i Hercegovine. Određeni napredak je postignut u oblasti vladavine zakona. Poduzeti su značajni koraci u promovisanju regionalnog pomirenja. Prema ocjeni Komisije, država je ostvarila veoma mali napredak u ispunjavanju zahtjeva koje je utvrdio Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira za zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR). Izostalo je usvajanje strateških dokumenata poput Strategije razvoja BiH i Strategije socijalne uključenosti. Napredak je nedovoljan u borbi protiv korupcije i kriminala dok je potpuno izostao progres u oblasti građanskih i političkih prava. U razmatranju ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini za 2010. godinu Evropska Komisija je ustanovila da je država ostvarila ograničen napredak. Fiskalna situacija u BiH ostala je teška, a stopa nezaposlenosti i dalje veoma visoka. Mjerena prema nacionalnom registru, stopa nezaposlenosti je
52 53

Član IV 4 d) Ustava Bosne i Hercegovine. Izvještaj Komisije {COM(2010) 660} od 09. 11. 2010.godine, SEC (2010) 1331, str. 8. i 9. PREGLED

63

na provođenje reformi potrebnih za sticanje „statusa kandidata za članstvo u EU“. Zajedno uzevši, to je važna skupina ekonomskih i političkih reformi. U ovom procesu nezaobilazno je da Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice i specijalnog predstavnika EU u BiH i Evropska unija ulože svoj uticaj kako bi lideri stranaka sa najvećim brojem mandata postignutim na izborima 2010. godine došli do proevropske i reformske programske koalicije. Ako se to ne uspije, onda BiH dolazi u novo stanje institucionalne i političke krize. Ako do kraja 2011. godine Bosna i Hercegovina ne dobije status kandidata za članstvo u EU, onda je to dalja stagnacija. Ako se za godinu ili godinu i po ne dobije članstvo u NATO savezu, onda je to nova stagnacija. Bio bi to povoljan ambijent za političke snage koje zagovaraju teritorijalno-etničko zaokruživanje prostora Bosne i Hercegovine. Zbog toga je nužno da koalicija pobjedničkih stranaka ima: - strateško opredjeljenje: postići status kandidata za članstvo BiH u EU u vremenu od godinu dana i - akciono opredjeljenje: definisati opredijeljenost za donošenje reformskih zakona od kojih ovisi ubrzanje integracije u Evropsku uniju i NATO savez. b) Promjene strategije i institucionalne organizacije Evropske unije u procesu integracije Bosne i Hercegovine u EU Visoki predstavnik još uvijek ima sve ovlasti tumačenja i provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i on je pozvan da poveća stepen odgovornosti onih stranaka koje su dobile najviše glasova u Parlamentarnoj skupštini BiH da odgovorno pristupe formiranju programske koalicije. Provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma nije istorijski zadato, tako da on dovede do novih sukoba i etničkih podjela. Dejtonski mirovni sporazum je uspostavljen i zato postoji visoki predstavnik, da se omogući i pospješi proces integracije i prijem BiH u NATO i EU čime prestaju istorijske opasnosti za njenu etničku podjelu. Strategiju Evropske unije nakon izbora 2010. valja dopuniti i izmijeniti. Valja je tako postaviti da EU ima zajedničku odgovornost sa parlamentarnim vlastima u BiH da se uspostave i provedu nužne reforme. U tom smislu OHR ima odgovornost da se odlučivanje o zakonima situira u Parlamentarnu skupštinu. Na temelju ovlaštenja visokog predstavnika međunarodne zajednice i specijalnog predstavnika Evropske unije u provođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma nužno je zaustaviti destrukciju državnosti BiH posebno u pogledu funkcionisanja institucija države Bosne i Hercegovine. U promjeni strategije 64
PREGLED

naspram izvođenja reformi u BiH, EU bi trebala izdvojiti više sredstava za poticanje privrednog razvoja, kako bi se građani mogli okrenuti aktivnosti u privređivanju. Izgradnjom novih proizvodnih kapaciteta Bosna i Hercegovina bi se našla u prirodnom položaju da doprinese ekonomskom napretku cijelog regiona. Evropska inicijativa za stabilnost (ESI) u svom istraživanju „Nova ekonomska geografija“ iz 2007. godine Bosni i Hercegovini pridaje centralni značaj u pogledu tržišne integracije država regije, ali istovremeno upućuje na nužnost angažmana međunarodne zajednice u ostvarivanju ovog cilja. Stoga u svojim preporukama upućenim Vijeću za implementaciju mira u BiH ESI navodi: „Za razliku od situacije koja je postojala u vrijeme formiranje Evropske zajednice za ugalj i čelik, aktuelne političke elite u Bosni znatno će se suprotstaviti slabljenju svoje monopolske kontrole i uspostavljanju istinski konkurentnog tržišta. Zato će jedna međunarodna strategija za prevladavanje tog otpora morati da podrazumijeva sofisticiranu kombinaciju međunarodne moći (posebno finansijske moći) i privlačnosti za komercijalne interese Bosne, kao i za široku javnost, kako bi se uspostavio konsenzus. To će opet podrazumijevati angažovanje međunarodnih aktera u ambicioznim naporima na planu institucionalne izgradnje.“57 c) Promocija volje građana za evropeizaciju države Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina je postkonfliktno društvo i proces izgradnje mira ima svoje izlazne putanje, a to je integracija u EU i NATO savez. Ta integracija podrazumijeva izgradnju novih standarda i učešće institucija međunarodne zajednice i EU u realizaciji ovih procesa odnosno reformi. Najsnažnija socijalna osnova za politički konsenzus u Bosni i Hercegovini postoji u volji i interesu građana da njihova država postane članica EU, a oni građani Evropske unije. U svim relevantnim istraživanjima preko 70% građana ima pozitivan stav u odnosu na evropske integracije, što predstavlja opšti konsenzus. d) Otvaranje ureda Evropske unije u većim gradskim centrima Međunarodna zajednica i Evropska unija u BiH imaju izvršna ovlaštenja i instrumente za provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tom smislu je potrebno podići kapacitet delegacije EU u BiH: politički, kadrovski i institucionalno i pružiti pomoć u izvođenju ustavne reforme sa prioritetom implementacije presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i uvođenju
57

Uporedi: Izvještaj Evropske inicijative za stabilnost, „Bosanska tvrđava“ od 19. 12. 2007. godine, str. 24, online dostupno: http://www.esiweb.org/pdf/esi_document_id_102.pdf. PREGLED

65

evropske klauzule u Ustav BiH. Ugradnjom evropske klauzule u Ustav BiH omogućilo bi se ubrzano donošenje zakona u Parlamentarnoj skupštini koji se odnose na preuzimanje prava EU u procesu integracije u članstvo evroatlanskih institucija. Uspostavljanjem regionalnih ureda delegacije Evropske unije za podsticanje ekonomskog i kulturnog razvoja gradova i opština Bosne i Hercegovine sa težištem na: privredno poduzetništvo, komunalnu i saobraćajnu infrastrukturu, zapošljavanje i obrazovanje omladine, omogućila bi se operacionalizacija nove strategije Evropske unije i olakšalo provođenje reformi. Ovi uredi bi se uspostavili u većim gradskim centrima: Tuzli, Brčkom, Bijeljini, Banjoj Luci, Trebinju, Doboju, Travniku, Zenici, Livnu, Mostaru, Sarajevu, Bihaću. Na ovaj način bi se opštine i gradovi uspješnije uključivali u dobivanje sredstava iz pretpristupnih fondova Evropske unije. VIII Zaključak Jedan od najvećih uzroka zastoja u odvijanju procesa integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju ogleda se u nepostojanju konsolidovane parlamentarne demokratije kao osnove za uspostavljanje konsenzusa među strankama koje čine parlamentarnu većinu. Umjesto stabilne parlamentarne većine sa koalicionim političkim programom, u postdejtonskoj političkoj realnosti Bosne i Hercegovine permanentno se oblikovalo partnerstvo etničkih stranaka u vršenju vlasti. Nemoć etničkih stranaka da uspostave koalicioni politički program, konsekventno je vodilo nemogućnosti kreacije konsenzusa za donošenje zakona u procesu integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Uslijed toga je ekonomski razvoj BiH u stagnaciji, a proces integracije u EU i NATO u zastoju posebno u periodu 2007–2011. godine. Uspostavljanje vlasti na etničkoj osnovi, bez programske koalicije, dovelo je do potkopavanja evropskog diskursa i njegovog svođenja na okvire dinamike ideološkog konformizma. Zbog vidljivog demokratskog deficita u radu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uslovljenog nepostojanjem konsenzusa vladajućih stranaka i dodatno otežanim složenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, sve važnije reforme u postdejtonskom društvenom i političkom razvitku Bosne i Hercegovine pokrenute su eksterno – od visokog predstavnika za BiH kao ovlaštenog nosioca provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, a ne kao rezultat međustranačkog konsenzusa etnopolitičkih elita u BiH. To potvrđuje činjenica da visoki predstavnik od 1997. do 2009. godine donio 895 odluka sa izvršnom snagom. Nakon parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2010. godine, formiranje koalicionog sporazuma stranaka 66
PREGLED

koje će činiti parlamentarnu većinu prolazi kroz jedan novi istorijski izazov. Taj izazov se odnosi na oblikovanje programske koalicije od stranaka koje obrazuju većinu u parlamentarnim tijelima. Programska koalicija u Parlamentarnoj skupštini BiH i parlamentima entiteta za strateško opredjeljenje treba imati reforme koje omogućuju ubrzanje integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Kao pretpostavka ubrzanog procesa integracije BiH u EU javlja se i nužnost izmjene strategije Evropske unije i međunarodne zajednice naspram provedbe reformi u BiH. U skladu sa svojim izvršnim ovlaštenjima i instrumentima za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, međunarodna zajednica i Evropska unija dijele odgovornost sa demokratskim institucijama u BiH za provedbu reformi u procesu integracije BiH sve do njenog prijema u punopravno članstvo Evropske unije. U tom kontekstu, potrebno je politički i institucionalno ojačati prisustvo delegacije Evropske unije u BiH i pružiti pomoć u izvođenju reformi, posebno ustavne reforme sa prioritetom uvođenja evropske klauzule u Ustav BiH. Ugradnjom evropske klauzule u Ustav BiH omogućilo bi se ubrzano donošenje zakona u Parlamentarnoj skupštini koji se odnose na primjenu prava EU u procesu integracije u članstvo evropskih institucija. S izvođenjem integracijskog procesa dovršava se i internacionalizacija bosanskog pitanja. U istorijskom kontekstu to znači uspostavu demokratske i samoodržive države BiH unutar zajednice evropskih država. Na taj način će se doprinijeti konsolidaciji parlamentarne demokratije i zaustaviti otuđena moć stranačkih lidera, koji su u prošlosti, umjesto parlamentarne demokratije prakticirali etnički nacionalizam. Unutar etnonacionalnih politika nije bilo niti može biti konsenzusa o razvoju države Bosne i Hercegovine i njene ubrzane integracije u EU. Budući da je integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju istorijski projekt izgradnje mira i da Evropska unija ima ovlaštenja za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma putem institucije specijalnog predstavnika EU, institucije Evropske unije imaju posebnu odgovornost za izvođenje integracije BiH u EU, bitno različitu od uloge i odgovornosti u provođenju integracije drugih država Zapadnog Balkana u EU (Makedonije, Srbije, Albanije, Crne Gore). U tom kontekstu nužan je zaokret u djelovanju Evropske unije u izvođenju ubrzane integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.

PREGLED

67

Literatura i izvori Knjige
1. Babuna, A.: Die nationale Entwicklung der bosnischen Muslime mit besonderer Berücksichtigung der österreichisch-ungarischen Periode, Peter Lang, Frankfurt/M, 1996. Ćurak, N.: Geopolitika kao sudbina, FPN, Sarajevo, 2002. Hadžibegović, I.: Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20.stoljeća, Sarajevo, 1991. Hauptmann, F.: Die österreichisch –ungarische Herrschaft in Bosnien und der Herzegowina 1878-1918, Wirtschaftspolitik und Wirtschaftsentwicklung, Graz, 1983. Juzbašić, Dž.: Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austro-ugarskom upravom, ANU BiH, 2002. Pejanović, Mirko: Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, Sarajevo, TKD Šahinpašić, 2005. Pejanović, M.: Ogledi o državnosti i političkom razvoju BiH; Sarajevo, TKD Šahinpašić, 2010. Spasojević, B.: Arhitektura stambenih palata austro-ugarskog perioda u Sarajevu, Sarajevo, Rabic, 1999. Schmid, F.: Bosnien und die Herzegowina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns; Verlag von Veit & Comp, Leipzig, 1914.

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Časopisi i publikacije 1. Analiza razvoja principa uslovljenosti EU, Direkcija za evropske integracije BiH, mart
2010. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Calic, M. J.: Stabilisierungspolitik in Bosnien und Herzegowina, Berlin, Stiftung Wissenschaft und Politik, 2002. Calic, M. J.: Südosteuropa. Vom Sukzessionskrieg zur Stabilität, Bayerisches Staatsministerium für Unterricht und Kultus, 2002. Europa Press Releases RAPID: Der westliche Balkan auf dem Weg in die EU: Konsolidierung der Stabilität und Steigerung des Wohlstandes, 2006. EUROPULS, Bilten Direkcije za evropske integracije BiH, br. 11, Sarajevo, 2010. Moor, A. D.: Iza Dejtonske Bosne, Odjek, ljeto/2008, 2008. Szewcyk, B. M. J.: The EU in Bosnia and Herzegovina:powers, decisions and legitimacy, European Union Institute for Security Studies (EUISS), Occasional Paper br. 83, mart 2010.

68

PREGLED

Izvještaji, dokumenti Evropske komisije i drugi akti
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. Bericht über die Verwaltung Bosnien und der Herzegowina, Hg. vom k.und k. Gemeinsamen Finanzministerium 1906, Wien. „Bosanska tvrđava“, Izvještaj Evropske inicijative za stabilnost od 19. 12. 2007. godine, ESI. Izvještaj Komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2009. godini COM (2009 (533) ) od 14. 10. 2009. Izvještaj Komisije o napretku BiH u 2010.godini {COM(2010) 660} od 09. 11. 2010. Izvještaj Migration und Bevölkerung: Bosnien, Kroatien, Serbien. Alte und neue Flüchtlinge, 1998. Izvještaj Međunarodne krizne grupe Nedovršena tranzicija Bosne: Između Dejtona i Evrope, Izvještaj Ureda za Evropu Nr 198-9.art, 2009. Komunike Upravnog odbora PIC-a od 19. juna 2007. Odluka Vijeća EU 2009/181/zvSP od 11. 03. 2009. Redebeitrag Doris Pack, 5. Erklärung aus Anlass des 8. Jahrestags der Unterzeichnung des Daytonvertrags. Redebeitrag Doris Pack zum Stabilisierungs- und Assoziierungsabkommen mit Bosnien und Herzegowina vom 23. Oktober 2008. Rezolucija Vijeća Evrope 1513 (2006) od 29. juna 2006. Službeni list BiH , 3/1999 od 20. marta 1999. Službeni list BiH, 12/1999 od 8. augusta 1999. Službeni list Evropske unije, br.: C 15 E/72 (DE) od 21. 01. 2010. godine, P6_ TA(2008)0522, Entschließung des Europäischen Parlaments vom 23. Oktober 2008 zum Abschluss des Stabilisierungs- und Assoziierungsabkommens zwischen den Europäischen Gemeinschaften und ihren Mitgliedstaaten einerseits und Bosnien und Herzegowina andererseits, (2010/C 15 E/15). Stenogram, 3. Sitzung der 18. Session am 12. November 1883, Stenographische Sitzungsprotokolle der Delegation des Reichsrathes, Hg. von der kaiserlich-könliglichen Hof-und Staatsdruckerei, Beč, 1883. Strategija proširenja i glavni izazovi 2007-2008, KOM (2007) 663, Brisel, Komisija evropskih zajednica, 06. 11. 2007. „Südosteuropa auf dem Weg in die Europäische Union“, Strategiepapier zur Konferenz, Zagreb, 3.-4. Juni 2005; Bertelsmann Forschungsgruppe Politik, CAP - LMU, München, 2005 „The Silent Minority Speaks Report“, Oxford Research International, UNDP, 2007.

15.

16. 17.

18.

19.

Venice Commissions Opinion on the constitutional situation in Bosnia and Herzegovina and the powers of the High Representative, CDL-AD (2005) 004, Venice, 11-12 March 2005. Zapisnik Zastupničkog doma PS BiH, sjednica 58, stavka 13, Parlamentarna skupština BiH.

20.

Dnevni listovi
1.Oslobođenje od 18. 09. 2010. 2.Neue Zürcher Zeitung od 29. 09. 2010. Internetske stranice http://www.balkan-monitor.eu www.cia.gov http://www.crisisgroup.org www.dei.gov.ba www.esiweb.org http://www.eusrbih.org http://www.kas.de http://www.km.bayern.de www.migration-info.de http://www.nzz.ch www.ohr.int http://www.parlament.ba/ www.slobodnaevropa.org www.undp.ba http://www.weforum.org

Mirza Mejdanija UDK 82.09 MANZONIJEVI ZARUČNICI KAO HISTORIJSKI ROMAN MANZONI’S THE BETROTHED AS A HISTORICAL NOVEL Sažetak Za svoj roman Zaručnici Manzoni bira oblik historijskog romana, oblik koji u tom trenutku uživa veliku popularnost kod evropske publike, usljed uspjeha historijskih romana Valtera Skota. Ovaj tekst pokušava slijediti putanju nastanka Manzonijevog romana, vodeći računa o svim problemima tehničke prirode sa kojima se autor susreće. Ključne riječi: historija, vjerodostojnost, historičar, pisac, skromnost, ratovi, oskudice, epidemije, svakodnevni život, običaji, navike Summary Manzoni chose the historical novel form for his novel The Betrothed. The form enjoyed great popularity among the European readership due to the success of Walter Scott’s historical novels. This article attempts to trace the development paths of Manzoni’s The Betrothed, keeping in view all the problems of technical nature the author encountered. Key words: history, authenticity, historian, writer, modesty, wars, shortages, epidemics, daily life, customs, habits U doba romantizma, početkom devetnaestog stoljeća, u Evropi se afirmiše jedna nova književna vrsta, historijski roman, kojeg uvodi Škot Valter Skot, čiji su romani imali ogroman uspjeh od 1814. godine i nametnuli pravu modu u cijeloj Evropi. Historijski roman nudi sliku jedne date epohe iz prošlosti, bliže ili dalje, prikazujući ne samo velike vojne i političke događaje, koje uglavnom i smatramo historijskima, nego i posljedice koje oni izazivaju
PREGLED

71

u području privatnog života, običaja, razmišljanja i načina života običnog čovjeka. Takva slika je trebala biti različita od one koju nam nudi historiografija, budući da je bila dramatizovana, predstavljena kroz prepričavanje doživljaja protagonista. Veliki događaji i ličnosti su ostavljeni u pozadini, a u centar priče su postavljene dogodovštine izmišljenih likova, adekvatnih za predstavljanje najsitnijih detalja svakodnevnog života jednog određenog društva, koje historiografija obično ne uzima u obzir. Veliki evropski uspjeh ovih romana se može objasniti interesom za vlastitu prošlost u doba romantizma, uz koji se nadovezuje rađanje nacionalnog osjećaja u cijeloj Evropi, koji je nagnao na traženje identiteta svakog naroda u njegovoj prošlosti. Ali, historijski roman je, također, bio i vrsta zabave, neka vrsta današnje komercijalne književnosti, koja je podilazila ukusu publike za egzotičnim, nudeći tadašnjoj građanskoj publici bijeg od sive svakodnevnice. Alesandro Manzoni i historijski roman Jedan od najvećih italijanskih pisaca Alesandro Manzoni je svoju najbolju realizaciju kao pisca pronašao upravo u historijskom romanu i njegovi Zaručnici su bili najinovativnije djelo u tadašnjoj italijanskoj književnosti. Sam po sebi,skih pisaca,st u doba Rreb.nistru. Sarajevo izbor romana, kao književnog izražaja, u Italiji 1821. godine je bila hrabra odluka koja je prekidala sa književnom tradicijom, s obzirom na retoričke i moralističke predrasude prema ovom književnom rodu kojeg je klasicistički mentalitet smatrao inferiornim, nečasnim da uđe u oblast književnosti. A Manzoni upravo u romanu pronalazi idealan instrument za realizaciju pravila koja su inspirisala romantičarsku borbu za obnovu italijanske kulture u modernom, građanskom i evropskom smislu. Roman u prvom redu savršeno odgovara poetici istinitog, interesantnog i korisnog, u kojoj se sažima suština romantičarskih principa, dozvoljavajući predstavljanje realnosti bez apstraktnog i izvještačenog. On se obraća ne samo uskom krugu književnika, već jednoj široj publici, jer kroz pristupačniji književni jezik i narativni oblik, lakše izaziva interes kod običnog čovjeka, umornog od tragedija i oda koje su bile pisane teškim i njemu nerazumljivim jezikom. Na taj način roman savršeno odgovara potrebi građanske angažiranosti pisca i predstavlja sredstvo za saopštavanje čitaocu historijskih činjenica, političkih ideala, moralnih principa, prema onoj edukativnoj i praktičnoj ulozi književnosti, koju su zagovarali romantičari.

72

PREGLED

Sa druge strane, budući da je to jedan novi književni rod, skoro nepoznat klasicističkoj tradiciji, dozvoljava piscu da se slobodnije izrazi, s obzirom da se više ne mora boriti sa proizvoljnim pravilima koja su mu bila nametnuta. Glavno od spomenutih pravila, kojeg se Manzoni sa svojim romanom odriče, klasično je odvajanje stilova, po kojem samo ono što je plemenito i uzvišeno može biti predstavljeno ozbiljnim književnim formama i u svom romanu odlučuje da predstavi jednu skromnu realnost. Kršeći duboko ukorijenjena književna pravila, za protagoniste bira dvoje seljaka iz lombardskog sela i predstavlja njihove doživljaje na ozbiljan i tragičan način. Likovi više nisu postavljeni na jednu apstraktnu, vanvremensku i vanprostornu podlogu, već su uklopljeni u datom trenutku u dati ambijent, na način da se nijedna njihova misao, osjećanje ili pokret ne mogu razumjeti osim u tom određenom, historijskom prostoru. Za razliku od klasicističke tendencije da se likovi pretvaraju u opće karakterne tipove, Manzoni predstavlja jedinstvene individue, nedvosmislene i karakteristične, usljed čega dolazi do odbijanja idealizacije likova. On za svoje dvoje protagonista smatra da posjeduju najveće vrline, ali oni ipak za njega ne prestaju biti seljaci, sa tipičnim ponašanjem, mentalitetom i izražavanjem. Da bi oslikao svoju sliku, snabdijeva se dokumentima sa pažnjom pravog historičara, čitajući, pored historiografskih djela o tom argumentu, hronike iz tog perioda, biografije, zbirke zakona, književne i vjerske tekstove. To nam objašnjava zašto je on, mada se ugleda na Skotov model, kritički nastrojen prema škotskom piscu, spočitavajući mu suviše veliku opuštenost u opisivanju historijskih činjenica. Smatra da se likovi i historijske činjenice moraju tretirati na ozbiljniji način, a poštivanje istinitog ga navodi da učini čak i događaje i likove koje je izmislio, tako sličnim realnosti da se može povjerovati da zaista i pripadaju tom trenutku historije. Mirenje historijskih činjenica sa poetskim U djelu O historijskom romanu i općenito o djelima u kojima se miješaju historija i izmišljeno1 prisustvujemo rijetkom, gotovo jedinstvenom procesu, autora koji se na kritički i teoretski način suočava sa velikim problemom koji je riješio u tri izdanja Zaručnika. Radi se, naime, o mogućnosti mirenja historijskih činjenica sa poetskim, onog što se zaista desilo u historiji i izmišljenog. Tvrdi da je historija u devetnaestom stoljeću dostigla toliku veličinu da je bilo nemoguće napisati je cijelu u romanu i polazeći od etičke postavke naglašava nemogućnost sinteze između historije i izmišljenog, čime je definitivno
1

Manzoni, Alessandro: Del romanzo storico e, in genere, de’ componimenti misti di storia e d’invenzione, Centro nazionale studi Manzoniani, Milan, 2000. PREGLED

73

osudio historijski roman. Ovaj njegov esej ima veliku važnost za nastanak Zaručnika, jer u njemu raspravlja o problemu koji ga je mučio godinama i nametao traženje rješenja. Historičari su u tom periodu vršili uticaj na pisce, ali su i pisci vršili uticaj na historičare, budući da su prvi pokazivali jedan novi način tumačenja činjenica, a drugi pokazivali jedan drugi način predstavljanja tih činjenica, a taj način je podrazumijevao besprijekorno poznavanje dokumenata. Ali, pomno čitajući ovo njegovo kritičko djelo, nije teško shvatiti i druge, možda važnije razloge, koji su ga natjerali na zaključak koji je bio u suštoj suprotnosti od onoga što je prethodno tvrdio. Prvi i najvažniji razlog je Geteovo mišljenje o odnosu između historije i izmišljenog, s obzirom da je Manzoni došao u kontakt sa člankom o Zaručnicima, koji se 1827 godine pojavio u jednom njemačkom časopisu i koji je objavljen anonimno. On je odmah shvatio da ideje izražene u tom članku pripadaju Geteu i nakon što ga je pročitao, osjetio je, mada sa suzdržavanjem, veliku potrebu da odgovori na njega. Bilo je neophodno da precizira sa što većom jasnoćom odnos između historijskih činjenica i izmišljenog. Bio je to način da sa najvećim poštovanjem odgovori Geteu, koji i nije imenovan, ali i samom sebi, rješavajući taj problem koji mu je bio predočen, a sa kojim se on nije nikada u potpunosti suočio. U bilješci svom dragom prijatelju Gaetanou Cataneu, koji se spremao da napiše pismo Geteu, izjavljuje da su ga zapažanja koja je Gete napisao o načinu na koji je on sjedinio historiju i izmišljeno natjerala da o tom problemu razmisli malo ozbiljnije, priznajući da ih je već počeo izlagati, „budući da mu se činilo interesantnim razmišljati o stvarima koja mu je predložio veliki pisac“2 i obećavajući da će mu poslati esej čim mu njegovo krhko zdravlje dozvoli da ga završi. Ali to obećanje nije nikad ispunjeno jer je Gete umro ubrzo nakon toga, ali se par godina poslije pojavilo Geteovo djelo Razgovori sa Ekermanom, u kojem je iskazao svoje mišljenje o Manzonijevoj veličini, smatrajući ga za izuzetnog lirskog pjesnika, ne samo u odi Peti maj i drugim njegovim poezijama, nego i u romanu. Gete je smatrao savršenim sve ono što proizlazi iz duše, a bezrezervno je smatrao da se nakon čitanja Zaručnika ima utisak da se prelazi sa uzbuđenja na čuđenje i sa čuđenja na uzbuđenje. Zasigurno se uvjerio u Manzonijevu veličinu čitajući izdanje djela iz 1827. godine, a naglašavao je autorovu veličinu zbog njegovog unutrašnjeg svijeta koji je bio vidljiv u djelu, dok je tragični kraj romana koji se otvarao pred čitaocem on poredio sa Aristotelom, tvrdeći da je tragedija, da bi prouzrokovala svoj učinak, morala uliti u čitaoca jeziv osjećaj straha i užasa, a to je bilo primjenjivo na sve književne rodove. Bio je to kod Manzonija neobični strah koji se širi u čovjeku pred prijetnjom nekog moralnog zla, a koji se pretvara u
2

Ibid, str. 14.

74

PREGLED

uznemirenost ako čovječanstvu prijeti i neko fizičko zlo, čime se autor služio u velikoj mjeri. Osjećaj uznemirenosti se rađao iz naracije i obuhvatao svakog čitaoca, iako su samo znalci mogli uživati u ovom osjećaju. Ali, nakon tolikog divljenja, Gete je imao potrebu da bolje razjasni odnos između historičara i pjesnika, izjavljujući da je na početku djela pjesnik imao više važnosti od historičara, dok je u drugom dijelu romana situacija obrnuta, gdje je Manzoni, zbacivši plašt pjesnika, postao pravi historičar, što se dešava pri opisu rata, nestašice i kuge. Kao historičar, on je pretjerano poštovao istinu, ali čim bi se pojavili protagonisti romana, veliki pjesnik bi se vraćao u svojoj punoj slavi. Preplitanje historije i književnosti U jednom svom pismu Šoveu Manzoni tvrdi da se pri pisanju suočava sa problemom vjerodostojnosti koja je usmjerena prema njegovoj želji za istinitim prikazivanjem historije, s obzirom da je jedna od najvažnijih ljudskih sposobnosti razlikovanje među mnoštvom događaja, uzročnih i posljedičnih odnosa koji vežu ove događaje i prikazivanje sa jedinstvene tačke gledišta više činjenica koje razdvajaju vremenske i prostorne razlike, odbacujući ostale činjenice koje se tu nalaze sasvim slučajno. To je posao historičara koji daje sebi u zadatak predstavljanje beskonačnog niza činjenica, ali sa jednom određenom dozom postepenosti, koja je svojstvena njegovoj umjetnosti, budući da on pokušava da nam prikaže jedan izolovani dio historije. Književna pravila zahtijevaju jedinstvenost akcije, ali ta jedinstvenost ne postoji u suštini historijskih činjenica, budući da se životi ljudi međusobno dodiruju i komplikuju. On bira u historiji interesantne i dramatične događaje koji su međusobno jako povezani, a vrlo su malo povezani sa onim što im je prethodilo ili im slijedi. On od ovog trenutka počinje voditi jednu raspravu koja je više unutarnja nego javna, o odnosu između historije i poezije, o elementima koji razlikuju djelovanje jedne i druge, te o fenomenološkoj složenosti zadatka njihovog ujedinjavanja. Rasprava se ne tiče toliko poezije koja je po svojoj prirodi izvještačena i lažna, koliko historije, pitajući se da li je historija tačna i istinita, jer, ako nije, koje su onda granice vjerodostojnosti. Pisac se suočava sa historijom koja ne posjeduje mnogo dokumenata i zajedno sa interesovanjem želi shvatiti kulturu jedne nacije i razloge njenog kraja, tvrdeći da naučnici nisu uočili ono što je bilo istinito i važno u osobenosti perioda kraljevine Longobarda, a historičari su, pak, vidjeli ono čega tu i nije bilo3. On od svoga prijatelja Forijela traži da mu preporuči tekstove, ako postoje, onih koji su govorili o običnom čovjeku tog perioda, čija sudbina treba postati suština književnosti, a to je ideja koja
3

Ibid, str. 30. PREGLED

75

će mu omogućiti da djeluje na dva područja, poetskom i političkom. Možemo, dakle, reći da pisac pri pisanju svog djela ima zadatak da dopuni historičara. Historija viđena iz perspektive običnog čovjeka U suštini, za Manzonija prošlost nije bila samo autobiografska i individualna, nego je to bilo ono što historija nije uspijevala vidjeti prošlost živih bića, onih koji su nestali, a njihovo lice se ne pojavljuje na spomenicima, već počiva neviđeno u običajima i navikama naroda u zemlji i predjelima gdje su se rodili. Nisu to heroji, nego narod, onaj jadni narod, koji je preživljavao i trpio nedaće, invazije, osvajanja, uvrede od pobjednika, osiromašen, bijedan i pobijeđen, ali koji je ipak nastavio živjeti i raditi, kao da ima neku poruku za prenijeti i neku civilizaciju za odbraniti. I upravo zbog toga kod Manzonija nema heroja, protagonisti žive krizu naroda kojem pripadaju, bez nekog pokušaja izolacije. Roman počinje uvodom u kojem autor objašnjava porijeklo priče i priprema se za naraciju, tvrdeći da je pronašao anonimni manuskript iz sedamnaestog stoljeća koji priča priču bogatu tragičnim i užasnim događajima, ali i plemenitim djelima, prikazujući osobe skromnog društvenog položaja. Priča je napisana na italijanskom jeziku iz sedamnaestog stoljeća, to jeste arhaičnim i ne uvijek ispravnim jezikom. Tok radnje mu se ipak čini toliko lijepim, da je odlučio da ga prepiše na razumljiviji italijanski jezik, tako da bi šira publika mogla da ga upozna. U suštini, Zaručnici su plod Manzonijeve mašte, a pronalazak starog manuskripta je puka izmišljotina milanskog autora, praveći na taj način distancu od priče koju se spremao ispričati, a kojom je želio uputiti prikrivene ili očigledne kritike španjolskoj dominaciji. Na ovaj način ga niko u periodu austrijske dominacije, u kojem je živio, nije mogao optužiti za nacionalizam. Druga funkcija manuskripta je stilistička, budući da je ova distanca omogućavala povećanje historijske vjerodostojnosti priče. Autor se ne trudi da objasni čitaocu gdje, kada i kako je pronašao senzacionalni dokument, ali prepisuje njegov uvodni dio, što je plod njegove spisateljske vještine. On se tu trudi da proizvede jezik sedamnaestog stoljeća, visokoparan, pun latinizama, koristeći na barokni način velika slova da bi označio apstraktne termine. U uvodnom dijelu precizira da protagonisti njegove priče neće biti prinčevi, ni ugledni ljudi, nego skromne osobe, kojima su se desile nevjerovatne stvari, čime se indirektno naglašava namjera pričanja priče iz nove perspektive, odnosno onako kako je ona viđena očima skromnih ljudi.

76

PREGLED

Sinteza istinitog i neistinitog Dvoje spomenutih seljaka su Renco i Lučija, mladi zaručnici koje sudbina i zli ljudi razdvajaju i nakon niza nevjerovatnih peripetija i preobrata oni se ponovo sreću. Slučaj ovo dvoje seljaka može izgledati kao glavna radnja samo onima koji žele posmatrati ovaj roman u uobičajenoj formi, a oni, pak, koji ga pomno razmotre, shvatit će da je pravi cilj djela, opisivanje života civilnog društva milanske pokrajine početkom sedamnaestog stoljeća. To je tačka od koje polaze svi tokovi radnje i od nje moramo krenuti ako želimo shvatiti tolike epizode kojima autor pravi digresiju u svojoj priči. I tek kad se roman počne gledati na ovaj način, tematika koja nam se činila vrlo malog obima, počinje se širiti i shvatamo svu veličinu Manzonijevog historijskog romana. Do onog trenutka kada su nam predstavljeni samo mjesta i običaji i dok na sceni ostaju samo Lučija, Renco, Don Abondio, Don Rodrigo i dok razbojnici izvršavaju svoja zlodjela, nasilnici su povezani sa zločinima, zakoni su nijemi, mi vidimo nedotaknutu historiju i spremni smo da ovo djelo svrstamo među opisne romane. Ali kada autor u svakom dijelu priče, pojačava svoju naraciju citatima, kada nam opisuje neki ustanak, glad, rat ili kugu, koji čine dio istinske historije ili kada se kardinal Federigo, Ambrođo Spinola, Antonio Ferer i Don Gonzalo od Kordobe pojave na sceni i prikažu nekad istinite, nekad neistinite činjenice u vezi sa njima i pridruže ih priči dvoje zaručnika, postajemo definitivno sigurni da su Zaručnici historijski roman u pravom smislu te riječi. Sam Manzoni je više puta naglašavao da želi razjasniti jedan dio historije svoje zemlje i trudi se da mudrošću kritičara razlikuje istinito i vjerovatno među mnogim kontradikcijama. Predstavljanje istinite historije je zadaća historičara i zašto se jedan književnik mora toliko mučiti da bi razlikovao istinito od onoga što to nije i da bi nam to sve prikazao? Autor priznaje da se maksimalno trudio da proiziđe što manje štete nakon miješanja istinitog i neistinitog, jer se moraju prikazati i neistinite činjenice koje su u vezi sa izmišljanjem junaka. Svaki put kada nam roman počinje prikazivati javne događaje, oni postaju historija, a autor sa ljubavlju i pažnjom traga za istinom. Istraživao je djela pisaca iz tog perioda, zakonike i razne dokumente i prepričavao ih svojim riječima. U svakom se dijelu romana osjeti njegova želja da bude precizan i da mu se vjeruje, trudeći se da vrlo malo miješa istinu sa maštom. Ali, zapitat ćemo se onda zašto je izabrao historijski roman, u kojem se svaka želja za očuvanjem istine čini nemogućom? Ako su likovi i događaji historijski i ako ih on prikaže kakvi zaista i jesu, radnja romana će ostati neovisna o njima i umjesto historijskog romana će se dobiti roman i historija koji su blizu, ali koji se nikada ne dodiruju. Zbog toga autor miješa naizmjenično istinite i neistinite činjenice i na taj način ustvari ne prikazuje pravu istinu. Mi baš i
PREGLED

77

ne vjerujemo da su historijski, u pravom smislu te riječi, likovi Monahinje i Bezimenog, ali autor nam citira Ripamontija i Rivolu, te nam ove likove predstavlja kao prave historijske ličnosti, uz dodavanje neistinitih detalja u vezi sa njihovim životima. Monahinji pripisuje zločin koji ona nije počinila, optužuje je da nije gostoljubiva. Po historičaru Rivoli, Bezimeni se preobratio nakon razgovora sa Boromeom, međutim, Manzoni nam prikazuje njegovo preobraćenje nakon razgovora sa Lučijom. Kardinal Federigo, zaista, jeste bio dobar čovjek koji je pomagao druge, ali je u potpunosti izmišljena pomoć koju je on pružio zaručnicima. Naime, čitalac uvijek ostaje nesiguran da li su navedene činjenice istinite ili izmišljene. Autoru se često spočitavalo da je pišući opisni roman, uveo historijske likove i događaje. Mnogi su se pitali čemu toliki trud iznoseći historijske činjenice koje i nisu baš tačne. Odgovor je u Skotovoj definiciji da roman i nije historijski, ako ne opisuje istinite običaje i likove pod lažnim imenima, uz pomoć njihovih izmišljenih doživljaja4. Dakle, nesumnjivo je da su Zaručnici historijski roman u kojem se Manzoni potrudio da opisni dio trijumfira, a da u historijskom dijelu bude što manje iskrivljavanja istine. Prikaz lombardijskog društva sa početka sedamnaestog stoljeća Period koji je izabrao za opisivanje i u koji je smjestio svoju priču nije mu mogao biti više naklon. Kada civilizacija dostigne određeni stupanj savršenstva, običaji se naizgled čine uobičajenima, a prava situacija se elegantno pokriva lažima. U sedamnaestom stoljeću je Italija bila daleko od savršenstva civilizacije, štaviše, slobodno se može reći da je sjeverni dio Italije bio zaostao, a Lombardija je bila u težim uslovima no ikad. Zakona je, kao što to biva u vremenu korupcije, bilo mnogo, ali ih niko nije poštovao, štaviše, oni su, nažalost, bili primjenjivani samo prema siromašnima, a tome možemo dodati i stalne narodne bune, želju za opasnim novitetima. Zbog negiranja javne pravde, postojala je potreba za privatnom, iz čega su se javljale tajne odmazde ugnjetavanih spram ugnjetavača, siromašni su nijemo i strpljivo mrzili bogate, do trenutka kada to sve nije preraslo u bijes. Vodili su se beskorisni ratovi, glad je bila vrlo česta i uz sve to epidemije kuge su bile redovna pojava. Zaraze nisu samo fizički ranjavale ljude koji su se liječili prirodnim lijekovima, već su u njima pravile mnogo veću štetu, čineći da oni gledaju samo same sebe. Imajući pred sobom jedan tako važan period, on nam ga je opisao tako detaljno i istinito, da nas čitanje starih hronika ne bi više poučilo i upravo zbog tačnosti iznošenja ovih konkretnih stvari, Zaručnici i jesu tako važno djelo u italijanskoj književnosti. Ova istinitost i jeste možda najveća zasluga romana i zbog nje autor i jeste imao ogromnu naklonost čitalaca.
4

Ibid, str. 122.

78

PREGLED

Izbor glavnih likova Prepričavanje događaja koji u suštini čine radnju romana je vrlo često samo izgovor da bi se uvele epizode historijskih događaja i pripremili opisi. Autor, naprimjer, vodi dva puta Renca u Milano, ali jedini motiv njegovih odlazaka je ustvari prikazivanje narodne bune u prvom slučaju, te kuge u drugom. Da nije ovih historijskih događaja, autor ga je mogao voditi u bilo koji drugi grad. A kada ni Renco ni Lučija nisu više adekvatni za potrebe autora, on je tako opsjednut svojim ciljem, da se više i ne brine za njih i ostavlja ih po strani kao da i ne postoje, i opisuje nam grozne posljedice gladi ili rata. Prilično je sigurno da je on zbog vjerodostojnosti prepričavanja historijskih činjenica i izabrao ovo dvoje seljaka, jer ma koliko se mi trudili da ih učinimo plemenitima, ne uspijevamo u tome, mada nam je dobro poznato da su mnogi seljaci plemeniti, a mnogi plemići primitivni. Da bi čovjek bio u potpunosti nesretan on mora imati plemenite dušu i duh i samo tada on može osjetiti svu svoju bijedu. Čitalac sažalijeva nevolje Renca i Lučije, ali osim trenutka kada banditi odvedu Lučiju u dvor Bezimenog, niko ne može istinski sažalijevati ovo dvoje seljaka, budući da su njih dvoje tako hladni spram vlastitih nevolja. Čitalac im je naklon zbog njihove dobrote, prostodušnosti i mladosti, ali oni kod njega ne inspirišu ni nježnost niti sažaljenje, ostavljaju ga uvijek mirnog i on nikada nije previše uznemiren zbog njihove neizvjesne budućnosti. Mnoge su kritike upućene autoru ne samo zbog izbora ovo dvoje junaka iz tako niskog društvenog staleža, nego i zbog njihove nesposobnosti da ganu čitaoca. Međutim, kad bi dvoje vjerenika zaista bili takvi, plemeniti i nježni i kad bi čitaočeva duša treperila zbog njihovih nesreća, cijela nakana romana bi morala biti promijenjena. Da su Renco i Lučija onakvi kakvima bi ih čitaoci željeli vidjeti, kako bi se podnijele piščeve toliko česte historijske digresije? Čitalac bi vjerovatno vrlo često bio ljut na autora što usred tolikih nedaća i rizika napušta ovo dvoje nesretnika i odlazeći daleko od njih počinje prepričavati historijske događaje. On nam pak nadugo i naširoko priča o Monahinji, zatim o narodnoj buni, a glad, bolesti, rat i kuga prekidaju događaje dvoje zaljubljenih, te mi ponekad uzaludno tražimo upravo njih dvoje među mnoštvom historijskog štiva. Zaručnici kao roman angažirane književnosti Značajan je nadasve način na koji je autor orijentisao svoju književnu aktivnost i u obliku političkog cilja, pišući roman namijenjen italijanskim čitaocima u godinama u kojima je ujedinjenje Italije bilo daleko i postavivši problem jezika u nacionalnim razmjerama. Sa neobičnim paradoksom on – koji je na religioznom polju u suštini pesimista o ljudskom položaju i koji je usidren u
PREGLED

79

vječne i nepromjenjive istine – snažno se borio za promjenu italijanske kulture, sarađujući sa državnim institucijama, vjerujući u korist obrazovanja kao faktora poboljšanja društvenih odnosa i pojedinačnih egzistencija. Svojim romanom prvenstveno nudi rađajućem građanskom sloju, model budućeg društva za izgraditi, čije se glavne crte mogu izvući iz romana, a koje bi bile u suštoj suprotnosti sa njegovom polemičnom slikom lombardskog društva. Ono što se tu podrazumijeva je državna nezavisnost, uz koju trebaju da se stvore jaka državna vlast koja bi se suprotstavila privatnim interesima, samovolji i zloupotrebi položaja, kao i racionalno i pravedno zakonodavstvo koje bi štitilo individue od samovolje, uz promišljenu ekonomsku politiku, koja bi poštovala pravila tržišta i određenim mjerama stimulisala inicijativu individua kako na području zemljoradnje, tako i industrije. Zatim bi to društvo imalo pravednu društvenu organizaciju bez međuklasnih sukoba u kojoj bi aristokratija ustupila svoje prekomjerno bogatstvo siromašnima i shodno kršćanskim propisima bi oni koji su prebogati, spontano ustupili svoja bogatstva na način da se sva dobra pravedno rasporede, a srednji društveni staleži ne bi bili zatvoreni u svoj primitivni egoizam, služeći kao pomoć pri nasilju i nepravdama, već bi služili kao posrednici između moćnika i naroda. Tri verzije romana Manzoni nam je ostavio tri verzije svoga romana: prvu neobjavljenu (1821– 1823), objavljenu tek jedno stoljeće poslije od naučnika, zatim Ferma i Lučiju, objavljenu od autora 1827. godine, te treću, sa definitivnim naslovom Zaručnici (1840–1842). Među dva izdanja objavljena od autora postoje uglavnom lingvističke razlike u riječima i konstrukcijama, u skladu sa onom idejom firentinstva jezika koju je Manzoni izlagao nakon 1827. godine. Međutim, pored toga, u ove dvije verzije postoje značajne razlike u distribuciji scena: naprimjer, dok nam se u Zaručnicima nakon bijega iz sela, prikazuju doživljaji Gertrude, doživljaji Renza u milanskoj buni i njegov bijeg preko granice, pa otmica Lučije od Bezimenog, u Fermo i Lučija se prvo pričaju Lučijine peripetije, pa tek onda Fermove. Osim toga, u Fermu i Lučiji postoje likovi koji imaju potpuno drugačiju fizionomiju nego u definitivnom izdanju: naprimjer, grof del Sagrato, koji funkcionalno odgovara Bezimenom nije lik velike duhovne uzvišenosti, već tipični tiranin iz osamnaestog stoljeća, grub, pohlepan i nasilan. Čak je i Lučija osjetljivo drugačija, realističnija, više vezana za svoj društveni status i za historijske običaje, jedna tipična lombardska seljanka iz osamnaestog stoljeća, po ponašanju, mentalitetu i izražavanju. Ali, ono što je bitno, to je da je impostacija priče bitno promijenjena, jer u Fermu i Lučiji 80
PREGLED

Manzoni se puno više služi historijskim i realističkim dokumentima, te sa namjerom da precizno prikaže neki društveni događaj uvodi velike digresije esejskog karaktera o historijskim, ekonomskim i kulturološkim problemima, ostavljajući prostor za duge rasprave. Sav ovaj narativni materijal je krajnje reduciran u Zaručnicima u kojima se sve ono što je u drugom romanu prikazano u formi eseja, prikazuje u obliku drame. Osim toga, neke tvrdnje su u drugom romanu iznesene eksplicitno, a u Zaručnicima su povjerene suptilnom i simboličnom narativnom toku. Pored toga, u Fermu i Lučiji su njegovi kritički stavovi neodređeni i prikriveni velom ironije, postoji jedna jasnija suprotnost između dobra i zla, pozitivnog i negativnog, idealnog i realnog, a negativno i pozitivno su dovedeni do svojih krajnjih granica. U Zaručnicima, naprotiv, pozitivno i negativno su bliži, a ideali postaju realniji. Procvat historijskog romana u Italiji U doba romantizma dolazi do procvata historijskog romana u Italiji, prvenstveno zahvaljujući ogromnom uspjehu Manzonijevih Zaručnika. U kratkom periodu nakon pojave ovog romana, izlaze Bitka kod Beneventa od Gveracija, Dvor u Trecu od Bazonija, Sibila Odaleta od Varezea, te Cabrino Fondulo od Lančetija. Gotovo simultana pojava tako velikog broja romana je izuzetno značajna, pokazujući da je italijansko društvo težilo ka promjenama. Italijanska publika, koja je nastajala u tom periodu i koja više nije bila sastavljena isključivo od književnika, već i od običnih čitaoca, imala je veliku glad za romanima, novom narodnom rodu par excellence, jer je odgovarao potrebama i ukusima naroda. Tu publiku je osvojio narativni oblik u prozi koji je koristio niz sredstava da bi zadobio pažnju čitaoca koji se poistovjećivao sa likovima, preživljavao sa njima neobične događaje, zabavljao se čitajući komične scene i uzbuđivao u onim sentimentalnim i plačljivim. Italijanska publika se hranila mitovima koje su pokretali ovi romani, učila historijske vijesti iz njih i bila ubačena u fascinirajuće epohe kao što su srednji vijek ili renesansa. Obični čovjek je čitajući ove romane gajio patriotske aspiracije, ali je, prije svega, mogao čitati razumljivu prozu koja je bila daleko od one tradicionalne i akademske. U narednim stoljećima, kao potvrda činjenici da odgovaraju potrebama publike, historijski romani su u Italiji preplavili tržište, postigavši opšti uspjeh.

PREGLED

81

Izvor
Manzoni, Alessandro: Zaručnici, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1982.

Literatura
Manzoni, Alessandro: Del romanzo storico e, in genere, de’ componimenti misti di storia e d’invenzione, Centro nazionale studi Manzoniani, Milan, 2000. Gorra, Marcella: Manzoni, Palumbo, Palermo, 1962. Mazzamuto, Pietro: Il caso Manzoni, Palumbo, Palermo, 1989.

82

PREGLED

Esad Kurtović Emir Filipović UDK 930.85(497.15)”05/...” ČETIRI BOSANSKA SOKOLA1 FOUR BOSNIAN FALCONS2 Sažetak Rad obrađuje prošlost četiri utvrđena grada sa imenom Sokol koja su ulazila u sastav srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva – Sokol na Plivi, Sokol u Usori, Sokol u Konavlima i Sokol u Međurječju. Iako geografski udaljeni sva četiri lokaliteta zajedničke osobine, osim u imenu, imaju i u svom strateškom položaju i konfiguraciji terena na kojem su izgrađeni. Površni uvid u toponimiju jugoistočne Evrope pokazuje da na tom području postoji više lokaliteta sa tvrđavskim ansamblom pod imenima Soko, Sokograd, Sokolovo, Sokol, Sokolac, i sl. Očito je strateški razlog odbrane u prirodnom ambijentu predodredio njihovu funkciju i osnovnu karakteristiku istaknutog i prirodno dominantnog položaja u odnosu na okolinu. Gotovo sve utvrde u srednjovjekovnoj Bosni su u svojim sredinama imali istaknutu vojnu ulogu koja im je omogućavala da lako i dominantno kontroliraju okolne predjele. Time se faktor iznenađenja prilikom protivničkog napada smanjivao na najmanju mjeru a stanovništvu i posadi unutar zidina obezbjeđivala veća sigurnost. Ime ovih utvrda je jasna asocijacija na poziciju ptice sokola koja sa uzvisine posmatra i kontrolira okolinu, što bi odgovaralo osnovnim osobinama utvrđenih kompleksa koji su na takvim mjestima izgrađeni radi efikasne kontrole šire sredine. Ključne riječi: Sokol na Plivi, Sokol u Usori, Sokol u Konavlima, Sokol u Međurječju, utvrda, Hrvatinići, Kosače, Pavlovići, Radivoj Ostojić
1

2

Prošireno izlaganje sa naučnog skupa Istraživanje lokalne historije u Bosni i Hercegovini, održanog u Bosanskom kulturnom centru u Gračanici 10. decembra 2010. Expanded presentation delivered at the scientific gathering “Researching the Local History in Bosnia and Herzegovina” that was held in Bosnian Cultural Center in Gračanica on December 10, 2010. PREGLED

83

Summary This paper deals with the history of four fortifications named Sokol (eng. Falcon) located on the territory of the medieval Bosnian Kingdom – Sokol on the River Pliva, Sokol in Usora, Sokol in Konavli and Sokol between the Rivers Piva and Tara. Even though geographically distant, all four fortifications, apart from their name, have also got common features in their strategic position and the configuration of the terrain on which they were built on. A superficial glancing at the toponymy of South-Eastern Europe shows that a large number of fortified towns called Soko, Sokol and Sokolac exist in this region. It is evident that the strategic factors of defense in natural settings determined their function and that their main characteristic was the prominent and dominant position compared to the surrounding environment. Almost all medieval towns and fortifications in Bosnia were built on mounts because of military and strategic reasons, since it was much easier to control the wide area around the fortress, thus significantly reducing the factor of surprise during a possible enemy attack, and providing the people within the walls and city crew with higher sense of security. The name of these fortresses is a reference to the Falcon bird which monitors and controls the environment from a high position and the name completely suits the main features of fortified complexes built on such sites for the efficient control of wide areas. Key words: Sokol on the River Pliva, Sokol in Usora, Sokol in Konavli, Sokol in Međurječje, fortress, the House of Hrvatinić, the House of Kosača, the House of Pavlović, Radivoj Ostojić Uvod Površni uvid u toponimiju jugoistočne Evrope pokazuje da na tom području postoji više lokaliteta sa tvrđavskim ansamblom pod imenima Soko, Sokograd, Sokolovo, Sokol, Sokolac, i sl. Očito je strateški razlog odbrane u prirodnom ambijentu predodredio njihovu funkciju i osnovnu karakteristiku istaknutog i prirodno dominantnog položaja u odnosu na okolinu. Ime ovih utvrda je jasna asocijacija na poziciju ptice sokola koja sa uzvisine posmatra i kontrolira okolinu, što bi odgovaralo osnovnim osobinama utvrđenih kompleksa koji su na takvim mjestima izgrađeni radi efikasne kontrole šire sredine. Nas na ovom mjestu posebno interesuju četiri srednjovjekovna bosanska Sokola i njihov trag u historiji srednjovjekovne Bosne. To su Sokol na Plivi u Donjim Krajima, Sokol kod Gračanice u Usori, Sokol u Konavlima i Sokol u Međurječju.

84

PREGLED

Sokol na Plivi Srednjovjekovna utvrda Sokol na Plivi može se svrstati među poznatija i važnija mjesta srednjovjekovne bosanske prošlosti. Iako ga geografska odrednica koja najčešće stoji uz njegovo ime veže za rijeku Plivu, ovaj grad zapravo leži na Plivinoj pritoci Sokošnici koja se u Plivu ulijeva tri kilometra od njenih izvora. Pripada tipu visinskog grada i leži visoko na završetku planinske kose Borovice, strmo iznad kanjona Sokošnice, udaljen nekih pet kilometara od Šipova. Svojim položajem Sokol je dominirao područjem koje se prostiralo dolinom Plive sve do Kupreškog polja i planine Vitorog, s jedne, i do brda iznad Gornjeg Ribnika na rijeci Sani, s druge strane. Nalazio se na raskršću važnih komunikacionih puteva kontrolirajući tzv. “solarski put”, koji je produžavao lijevom obalom Plive ka Jezeru i Jajcu, te puteve prema Ključu i Glamoču, a u njegovoj se relativnoj blizini nalazila i raskrsnica kod Carevca. Pošto je bio izuzetno strateški pozicioniran, bio je skoro nedohvatljiv srednjovjekovnom oružju3. Izvori ne spominju vrijeme kada je tvrđava podignuta, a ni arheološka istraživanja nisu uspjela to pitanje približiti konkretnijem rješenju. Ono što je izvjesno, jeste da je tvrđava Sokol postojala i prije nego je prvi put zabilježena u suvremenim historijskim zapisima iz ljeta 1363. godine, vezanim za provalu ugarske vojske na područje pod vlašću bosanskog bana4. Taj ugarski vojni pohod se odvijao u dva pravca; jedan dio vojnih snaga, na čelu sa ostrogonskim nadbiskupom Nikolom i palatinom Nikolom Kontom, prodirao je ka Srebre3

4

Kratke prikaze prošlosti Sokola dali su Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce, Sarajevo, 1904, 67–68; Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, Naše starine, knj. I, Sarajevo, 1953, 24–25, i Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957, 106. Nešto više podataka o ovom lokalitetu, na osnovu arheoloških ispitivanja vršenih na utvrdi tokom 1967. godine, prezentirao je Ivo Bojanovski koji je o Sokolu pisao u nekoliko navrata, isti, “Sokograd, Sokolac, Šipovo – srednjovjekovni grad”, Arheološki pregled, knj. 9, Beograd, 1967, 159–161; isti, Sokol na Plivi, Spomenici kulture – Serija A, Broj 18, Društvo konzervatora Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1968; isti, “Sokol na Plivi”, Naše starine, knj. XIII, Sarajevo, 1972, 41–69. Rezultati do kojih je on došao u velikoj mjeri čine osnovu svih naših saznanja o stanju arheološkog lokaliteta tvrđave i koriste se i u recentnijoj literaturi, Marko Popović, “Uticaj pojave topova na razvoj obrambenih sistema srednjovekovnih gradova u Bosni”, Zbornik referata međunarodnog simpozijuma Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1989, 99–110; isti, “Средњовековне тврђаве у Босни и Херцеговини – Прилог проучавању фортификационих структура”, Зборник за историју БиХ 1, САНУ, Београд, 1995, 33–55. Šišić, Ferdo: Studije iz bosanske historije – I. O ratu bana Tvrtka s ugarskim kraljem Ljudevitom I. god. 1363, Glasnik Zemaljskog muzeja, XV, Sarajevo, 1903, 319–325. PREGLED

85

niku u Usori, dok se glavnina vojske, predvođena kraljem Ludovikom, uputila na zapad, u dolinu rijeke Plive, udarivši na grad Sokol. Tu je, u svom vojnom logoru, ugarski kralj izdao nekoliko povelja, od kojih su nam tri sačuvane sa izričitim spomenom Plive i Sokola. Prve dvije su datirane 8. jula 1363. godine “Datum in plyna in obsidione castri Zokol terre Boznensi”5.Već dva dana kasnije, 10. jula, kralj Ludovik poslao je pismo Mlečanima “Datum in castris propre Zakol”6. S obzirom da se sadržaj ovih dokumenata nije odnosio na pojedinosti iz vojnih operacija, te da tadašnji ugarski izvori o toku i rezultatima rata ne nude nikakve podatke, nešto više pojedinosti o upadu Ludovikove vojske u Bosnu 1363. godine i opsadi Sokola dobijamo iz dokumenta koji je nastao tri godine nakon što su se spomenuti događaji desili. Naime, 11. augusta 1366. godine, pod Prozorom u Rami, bosanski ban Tvrtko darovao je vojvodi Vukcu Hrvatiniću, grad Sokol i župu Plivu za njegovu vjernu službu u ratu protiv kralja Ludovika7. Iz sadržaja povelje saznajemo da je “u ono vrijeme”, kada se na Tvrtka “podigao” ugarski kralj Ludovik i prišao u Plivu pod grad Sokol, vojvoda Vukac hrabro vodio odbranu ove župe i utvrde osujetivši ugarske napade i izvršivši “vjernu službu” prema svom vladaru, zbog koje je kasnije i
5

6

7

Nagy, Imre – Farkas Deak – Gyula Nagy: Hazai oklevéltár 1234-1536, Budimpešta, 1879, 269–270. Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke republike, knj. IV, JAZU, Zagreb, 1874, str. 57. “Stvorihj milostj svo~ gospodjsku svoæmu vqrjnu sluzq u imæ voævodq Vljkcu Hrjvatiniću za nægovu vqrjnu službu. Y wno vrqmæ kjda sæ podvižæ na mæ ugrjski kralj u imæ Ludovikj i prihodi u Plqvu podj Sokolj i wnjdazi mi voævoda Vljkcj vqrno posluži i za nægovu vqrnu službu dah mu gradj u Plqvq u imæ Sokolj sj vjsomj Plqv(omj) wt mææ do mææ: wt Uskopla po Krjtovu Elu, a wt Dlamoča po Vitora~, a wt Lužcj do Rjčævæ, a wt Lukæ po zlamæniæ. Tozi dasmo gradj Sokolj s vjsomj Plqvomj voævodq Vljkcu za plæmænio næmu i nægovu poslqdnæmu, u vqkæ aminj bæzj vsakoga gospodjskoga dohotka”, Јелена МргићРадојчић, “Повеља бана Твртка кнезу Вукцу Хрватинићу”, Стари српски архив, књ. II, Лакташи, 2003, 169. Povelja se nalazila u ostavštini grofice Vjekoslave, rođ. Sermage, koju je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti dobila u jesen 1887. godine, od kada se ona i čuva u Akademijinoj knjižnici u Zagrebu. Prvi ju je objavio Franjo Rački, “Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366.”, Starine JAZU, knj. XXI, Zagreb, 1889, 81–82. Kasnije je objavljivana i u: Eusebius Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, JAZU, Zagreb, 1892, 34–35; Đuro Šurmin, Hrvatski spomenici, Sveska I (od godine 1100-1499.), JAZU, Zagreb, 1898, 83–84. Detaljan opis dokumenta donosi Gregor Čremošnik, “Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka”, GZM n.s, IV-V (1949-1950), Sarajevo, 1950, 109–110, dok je njegovu sliku objavio Vladimir Mošin, Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije II (Reprodukcije), Historijski institut JAZU, Zagreb, 1952.

86

PREGLED

nagrađen. Tada je Sokol sa župom Plivom, izuzet iz vladarskog domena porodice Kotromanića i dat u vječnu baštinu knezu Vukcu Hrvatiniću i njegovom potomstvu sa potpunim financijskim imunitetom8. Iako na osnovu raspoloživih historijskih dokumenata ne možemo saznati da li je Vukac Hrvatinić prije ovog ugarskog vojnog pohoda obnašao dužnost banovog kaštelana u sokolskoj tvrđavi ili je tu došao na čelu odreda bosanske vojske koji je krenuo u pomoć ovom gradu9, izvjesno je da je njegovu “vjernu službu”, a samim time i nagradu, povećala činjenica da je u isto vrijeme dok je Vukac branio Plivu od Ludovikovih napada, njegov sinovac, Vlatko Vukoslavić, prema banu počinio nevjeru, “kojom bi plemenitu čovjeku vrijedilo glavu odsjeći”, zamjenivši sa kraljem Ludovikom svoj utvrđeni grad Ključ na Sani sa većim brojem sela za grad Bršljanovac u Križevačkoj županiji10. Teško se oduprijeti zaključku da su nagrade zbog zasluga koje je Vukac Hrvatinić stekao u ovome ratu poslužile kao osnova za formiranje kasnije prostrane feudalne oblasti i velike moći njegovog sina vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Ono što je karakteristično za plivski Sokol jeste da je on, pored Kamengrada, Ključa i Višegrada, jedan od rijetkih srednjovjekovnih bosanskih gradova čiji je izgled sačuvan u likovnoj predstavi izvedenoj u drvorezu. Taj prikaz je objavljen u putopisu Benedikta Kuripešića koji je 1530. godine putovao kroz Bosnu kao član habsburškog poslanstva upućenog osmanskom sultanu Sulejmanu. Pored slike, Kuripešić je o Sokolu donio i kratki zapis: “U nedjelju, 4. septembra, krenusmo od Gerzova brežuljkom do tvrđavice Sokola (Szokoll), što znači koliko i ‘sokolov kamen’, a leži s lijeve strane i ima šest do sedam okruglih kula u zidovima i sa sve tri strane veliki dubok šanac.”11
8 9

10

11

Мргић-Радојчић, “Повеља бана Твртка кнезу Вукцу Хрватинићу”, 174. Јелена Мргић-Радојчић, Доњи Краји – Крајина средњовековне Босне, Филозофски факултет у Београду – Филозофски факултет у Бањалуци – Историјски институт у Бањалуци, Београд, 2002, 68–69. O tome: Thalloczy, Lajos: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, Munchen – Leipzig, 1914, 62–63, 337–338, 339–342. Kuripešić, Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (Preveo sa njemačkog i napisao komentare Đorđe Pejanović), Svjetlost, Sarajevo, 1950, 19–20. “Am Sontag den iiii Septembris von Gersono nach pühel abgezoge biß zům schloß Szokoll, das wir nennenn mügen Falckenstein, welches an der lincken hand gelegen, und etwo vi. oder sibenn rund thürenn in der maur hat, auch von allen drey en ein tieffen grossen selbgewaschen graben”, Itinerarivm Wegrayß Kün. May. potschafft gen Constantinopel zůdem Türckischen keiser Soleyman. Anno XXX, f. 8.

PREGLED

87

Kuripešićev opis i ilustracija se svakako razlikuju od onoga kako je grad Sokol izgledao u vrijeme njegovog prvog spomena u historijskim izvorima. U početku ga je činila samo jedna utvrđena kula sa malim dvorištem. Kasnijim razvojem utvrda je proširivana te je u tom procesu strma stijena na kojoj se grad nalazio pretvorena u Gornji i Donji grad, dva prostrana platoa, od kojih gornji obuhvata sjeverozapadni, a donji jugoistočni dio gradskog kompleksa, omeđeni sa karakterističnim kulama koje je zabilježio i Kuripešić12. Bedemi i kule Sokola su pojavom vatrenog oružja ojačavani i prilagođavani ovoj novini tehnike ratovanja13, u sklopu čega je bila i izgradnja isturene bočne kule na Grabežu, zapadno od grada, odnosno na drugoj strani kanjona Sokošnice, sa zadatkom da grad zaštiti od eventualnih napada sa boka14. Grad Sokol je u toku akcije koju je poduzeo kralj Matija Korvin nakon pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva krajem 1463. godine, uvršten u sastav Jajačke banovine u kojoj je, izuzev jednog kratkog perioda 1496, ostao sve do oko 1518. godine kada ga Osmanlije i definitivno zauzimaju značajno se približivši gradu Jajcu15. Pod njihovom upravom utvrđenje je dodatno prošireno i ojačano, ali je ubrzo izgubilo svaki strateški značaj zbog rapidnih napredaka koje su Osmanlije postizale prema zapadu i sjeveru. Sokol u Usori Utvrda Sokol u Usori podignuta je na krečnjačkom uzvišenju iznad rijeke Sokoluše i nalazi se oko pet kilometara sjeveroistočno od Gračanice, pored magistralnog puta Gračanica – Gradačac. Njena osnovica je elipsastog oblika koju zatvaraju sa svih strana tvrdi gradski bedemi, sa izbačenom ulaznom kulom na sjeverozapadnom perimetralnom zidu gdje je prilaz gradu skoro nemoguć. Uz jugoistočni dio tvrđave nalaze se dva polukružno svedena i isturena tornja koja su štitila ulaz u grad vršeći ulogu stražarnica. Dodatnu zaštitu Sokolu pružala je i činjenica da je skoro sa svih strana omeđen oštrim i teško pristu12 13

14 15

Bojanovski, “Sokol na Plivi”, str. 44. O tome opširnije u: Bojanovski, Ivo: Einige ergebnisse in der erforschung Mittelalterlicher Burgen in Bosnien mit besonderer Beachtung der Transformation der Burgen in Artilleriefestungen, Balcanoslavica, Vol. 7, Prilep, 1978, 71–100; Popović, Marko: Uticaj pojave topova na razvoj obrambenih sistema srednjovekovnih gradova u Bosni, str. 99–110. Bojanovski, “Sokol na Plivi”, str. 42. Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk – Postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982, 153; Мргић-Радојчић, Доњи Краји, 167.

88

PREGLED

pačnim liticama16. Ovaj tip arhitekture odgovara osnovnoj namjeri Sokola kao utvrde koja je, uz Doboj, Srebrenik te Teočak i Gradačac, činila sastavni dio niza graničnih utvrđenja prema Ugarskoj kraljevini. Kao što je slučaj i sa većinom tvrđava i gradova srednjovjekovne Bosne, ne znamo kada su nastali, ali je izvjesno da se to desilo neko vrijeme prije njihovog prvog javljanja u pisanim historijskim izvorima. Tako se prvi spomen utvrde Sokol u Usori veže za 15. stoljeće i svadbeni ugovor Radivoja Ostojića, poznatog aktera bosanske povijesti tog vremena. Prema ispravi napisanoj pred budimskim kaptolom saznajemo da se Radivoj vjenčao, po običaju Rimske crkve (“ritu Romane Ecclesie”), s Katarinom, kćerkom slavonskog plemića Nikole Veličkog i na taj način stekao pravo na trećinu utvrda Velika i Petna u požeškoj županiji, kao i sve posjede svoga punca u Ugarskoj i Slavoniji koji su mu trebali pripasti nakon njegove smrti i smrti žene mu Margarete. Radivoj se zauzvrat obavezao Nikoli i njegovoj supruzi dodijeliti polovicu svoje utvrde Sokol u Bosni, kao i polovicu svih svojih tadašnjih i budućih posjeda u Bosni i Slavoniji17. Ono što je vrijedno istaknuti za ovaj značajni dokument u kojem se nalaze tragovi prvog spomena grada Sokola18 jeste to da se njegovo datiranje u dosadašnjoj literaturi može staviti pod znak pitanja, a shodno tome i podvrgnuti kritičkom ispitivanju. Naime, u zbirci izvora u kojoj je prvobitno objav16

17

18

Nešto podataka o srednjovjekovnoj prošlosti Sokola u Usori daju Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, 22, i Marko Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, 105. Iako na starom gradu nisu vršena značajnija arheološka ispitivanja, kao ni restauratorski i konzervatorski radovi, koji bi nam otkrili nešto više pojedinosti o Sokolu, postoji kratka rasprava o historiji Sokola koja može poslužiti za sticanje osnovnih znanja o prošlosti ovog grada: Salih Jalimam, “Srednjovjekovni grad Sokol (prilozi za studiju)”, Gračanički glasnik, br. 11, Gračanica, 2001, 60–67. Nešto više podataka o fizičkim karakteristikama Sokola daje Edin Šaković, “Oblik i arhitektura staroga grada Sokola”, Gračanički glasnik, br. 11, Gračanica, 2001, 69–74. Povelja se nalazila u vlasništvu grofa Raussy, podbana u Koloszváru u Erdelju (danas Cluj-Napoca u Rumuniji). Tekst povelje objavljen je u: Arnold Ipolyi – Imre Nagy – Dezső Véghely, Hazai okmánytár – Codex diplomaticus patrius, vol. VII, Budapest, 1880, 449–451. Usp. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 79–81. Pojedini historičari, kao Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, 173; Husref Redžić, Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009, 176, razmatrali su mogućnost da je Sokol spomenut prvi put 1426. godine u ugovoru ugarskog kralja Sigismunda i srpskog despota Stefana Lazarevića sastavljenog u Tati, ali su kasnija kritička istraživanja utvrdila da se spomen Sokola u ovom dokumentu ne odnosi na istoimenu tvrđavu kod Gračanice. Usp. Aleksandar Hoffer, “Položaj nekih mjesta u povelji kralja Sigismunda od god. 1426.”, GZM, sv. V, Sarajevo, 1893, 553–554. PREGLED

89

ljen, a to je sedmi svezak zbirke Codex diplomaticus patrius, odnosno Hazai okmánytár, ovaj je dokument datiran 2. juna 1429. godine19, prema čemu je ovaj datum kasnije službeno utvrđen kao svečani dan općine Gračanica. Sam datum možda i ne bi bio toliko problematičan i sumnjiv da se u povelji izričito ne navodi da je “Radywoy frater Thome regis Boznenzis”, dakle “brat Tomaša, bosanskog kralja”. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je Radivojev brat Tomaš postao kralj tek 1443, tj. nekih 14 godina nakon što bi povelja bila izdana, dobijamo evidentan disparitet kojeg nije jednostavno riješiti i na kojeg historiografija o gradu Sokolu još uvijek nije uspjela dati konačan odgovor. Važno je napomenuti da se u dosadašnjoj literaturi autentičnost i vjerodostojnost ove povelje nikada nije dovodila u pitanje, iako su brojni autori koji su o tome pisali olako prelazili preko istaknutog problema datacije riješivši ga na taj način što su 1429. godinu zamijenili 1449, pri čemu je datum 2. juni uvijek ostajao isti. Naime, jedan od prvih autora koji je u literaturi pisao o Sokolu, Hamdija Kreševljaković, navodi da se Sokol prvi put spominje 2. juna 1449. godine20 Za njim je i Đuro Basler prvi spomen Sokola stavio u istu godinu, sa istim datumom21. Citirajući Baslera, za tom se datacijom povela i Jelena Mrgić koja prvi spomen Sokola, bez detaljnijih ispitivanja, kao i njeni prethodnici, smješta u 2. juni 144922. Da nešto nije uredu sa datumom koji se u historiografiji javlja u vezi sa prvim spomenom Sokola, primijetio je i Ivan Balta, svojski se potrudivši da ispravi navedene greške23. Međutim, kada se problem sagleda u cjelini, proizlazi da je on, zapravo, svojim pokušajima samo unio dodatnu pomutnju u utvrđivanje ispravnog datuma kada je ova povelja nastala. Balta je pojavu 2. juna u historiografiji kao utvrđenog datuma nastanka povelje obrazložio
19

20 21

22

23

Ipolyi – Nagy – Véghely, Hazai okmánytár – Codex diplomaticus patrius, 451. Usp. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 79–81, 86. Ivan Balta, “Novovjekovna diplomatička analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske isprave o gradu Sokolu kod Gračanice”, Gračanički glasnik, br. 13, Gračanica, 2002, 31, nap. 1 na str. 37, pogrešno navodi da se radi o šestom svesku pomenute zbirke objavljene 1876. godine. Istu grešku napravio je i Salih Jalimam, “Srednjovjekovni grad Sokol (prilozi za studiju)”, 66, ali ju je kasnije ispravio u radu “Analiza dokumenta o prvom spomenu srednjovjekovnog grada Sokola kod Gračanice”, Gračanički glasnik, br. 13, Gračanica, 2002, str. 39. Kreševljaković: Stari bosanski gradovi, str. 22. Basler, Đuro: Stari gradovi u Majevici i Trebovcu, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, IX, Tuzla, 1972, str. 57–58. Јелена Мргић, Северна Босна 13-16. век, Историјски институт, Посебна издања, књ. 55, Београд, 2008, 127, 130, 147. Balta: Novovjekovna diplomatička analiza..., 28–37.

90

PREGLED

činjenicom da bi taj datum, po Grotefendovim i Lietzmannovim kronološkim tablicama,24 padao 1893. i 1899. godine, odnosno u vrijeme kad su Imre Nagy sa suradnicima, te Lajos Thallóczy, Ćiro Truhelka i drugi “pisali, analizirali i datirali mnoge bosanske povelje po istim tablicama”25. Međutim, ukoliko obratimo pažnju na izvorni tekst povelje kako je objavljen u mađarskom izdanju, primjećujemo da je povelja datirana “feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis Cristi. Anno eiusdem Millesimo quadrigentesimo vigesimo Nono...”.26 Balta tvrdi da se, prema kršćanskom kalendaru svetaca, ovaj datum odnosi na “petak, prvi (dan) poslije Presvetog tijela Kristova (Tijelovo). Tijelovo je uvijek u četvrtak (a prema kalendaru Sacratissimi Corporis Cristi 1429. godine bio je 26. maj, jer je te godine Uskrs – Pascha bio u nedjelju, 27. marta)... Dakle, datum iz isprave bio je 27. maja 1429. godine, kao prvi pisani spomen grada Sokola.”27 Uistinu je Uskrs 1429. godine bio 27. marta, a Duhovi, koji dolaze 7 sedmica, odnosno 50 dana nakon Uskrsa, padali su 15. maja. Sveta trojica, tj. Presveto trojstvo, dolazi u nedjelju poslije Duhova, tj. 22. maja, a Tijelovo, koje se slavi prvog četvrtka poslije Svete trojice, dolazi 26. maja. Baltine kalkulacije su do ove tačke u potpunosti bile ispravne. Ali ono na što u daljnjem postupku utvrđivanja ispravnog datuma nastanka povelje ipak moramo još jednom upozoriti, a to je ono gdje Baltina pogreška dolazi do izražaja, jeste da je povelja datirana “feria quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis Cristi”. “Feria quinta”, jeste peti dan, ali nije i petak, kako to Balta razumijeva i prema čemu datira ovaj dokument, nego četvrtak, prema crkvenom shvatanju. Naime, dani u sedmici na koje se ne slave sveci nazivali su se u latinskom jeziku feria i brojali su se prema liturgijskoj slavi, tako da je prvi dan bio nedjelja, tj. dominica, a dani poslije nje su imali redne brojeve: feria secunda – ponedjeljak, feria tertia – utorak, feria quarta – srijeda, feria quinta – četvrtak i feria sexta – petak, dok je subota bila sabbatum28. Ukoliko primijenimo tu formulu na
24

25 26 27 28

Usp. Hermann Grotefend, Zeitrechnung des Deutschen Mittlelaters und der Neuzeit, Bd. I (Glossar und Tafeln), Hahn’sche Buchhandlung, Hannover, 1891; Isti, Tachenbuch der Zeitrechnung des Deutschen Mittlelaters und der Neuzeit, Hahn’sche Buchhandlung, Hannover – Leipzig, 1898; Hans Lietzmann, Zeitrechnung der römischen Kaiserzeit, des Mittelalters und der Neuzeit für die Jahre 1-2000 n. Chr, Walter de Gruyter, Berlin – New York, 19844. Balta: Novovjekovna diplomatička analiza..., str. 30. Ipolyi – Nagy – Véghely: Hazai okmánytár – Codex diplomaticus patrius, str. 451. Balta: Novovjekovna diplomatička analiza..., str. 30. “The Church adopted a classical Latin word, feria, ‘feast day’, for day of the week, and numbered them prima, secunda, tertia, quarta, quinta, sexta, septima. For feria prima, PREGLED

91

obrađivani dokument imamo zaključak da ispravni datum ipak nije predloženi 27. maj, nego 2. juni 1429. godine, odnosno, upravo onako kako je prvobitno bilo objavljeno u mađarskom izdanju povelje. Ali ova datacijska zavrzlama ne završava tu. Baltino domišljanje i iznalaženje ispravnog datuma bilo je skoro uzaludno i nepotrebno jer je nekih 85 godina prije njega vrsni historičar Lajos Thallóczy primijetio isto neslaganje datuma i povijesnih činjenica te je potražio sigurniju osnovu za rješenje ovog problema. Konsultirao je svog kolegu historičara dr. Eleméra Varjú, koji je tvrdio da je dokument lično vidio, te je prema njegovom svjedočanstvu napisao da sporna datacija povelje ustvari treba glasiti: “Feria proxima post festum sacratissimi corporis Christi anno eiusdem millesimo quadrigentesimo quadragesimo nono”, odnosno prvi četvrtak poslije slave Tijelova 1449, umjesto 1429. godine kako se na pojedinim mjestima to ranije računalo29. S obzirom da je navedeni datum u povelji pomičan, iz Thallóczyjevog zaključka slijedi i drukčije datiranje prema crkvenom kalendaru. Dakle, umjesto 2. juna, ili 27. maja, kako je to činjeno do sada, povelju trebamo datirati 19. junom 1449. godine. Nakon pada srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva 1463. godine, utvrda Sokol ušla je u sastav Srebreničke banovine, a u sastav Osmanskog carstva ulazi početkom 16. stoljeća. I po ovom pitanju u literaturi postoje određena neslaganja, pa pojedini autori tvrde da je 1512. godine vojska bosanskog sandžakbega Firuz-bega napala i osvojila Srebrenik i njemu podređene gradove Tešanj i Sokol,30 dok se kod starijih autora, koji slijede ugarskog historičara Miklósa Istvánffyja (1538–1615), kao vrijeme pada Sokola pod osmansku vlast javlja 1520. godina31. Mnogo je vjerovatnije, međutim, da su osmanski upadi na to područje u tom periodu bili češći, te da se vlast nad pojedinim tvrđavama i predjelima brzo i često mijenjala. Također je moguće da su Osmanlije tu oblast poslije 1512. godine bili izgubili, pa su je potom ponovo zauzeli. Ta je oblast, uključujući i grad Sokol, prema Ademu Handžiću, ipak morala doći pod osmansku vlast prije 1. aprila 1519. godine, tj. kada je u Budimu
however, dies dominicus or dominica (cf. French dimanche) was generally substituted, and for feria septima, the Hebrew-derived sabbatum or dies sabbati (cf. French samedi) was used”, R. Dean Ware, “Medieval Chronology”, u: Medieval Studies – An Introduction, James M. Powell (ed.), Syracuse University Press, Syracuse (NY), 19922, str. 258. Thalloczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 80–81. Мргић: Северна Босна 13-16. век, str. 158. Usp. Đoko Mazalić, “Tešanj”, GZM, n.s, sv. VIII, Sarajevo, 1953, 289; Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne države, str. 105.

29 30 31

92

PREGLED

zaključeno trogodišnje primirje32. Svakako je dugo vremena područje bivše Srebreničke banovine bilo ničija zemlja, te se osmanska vlast tu definitivno ustalila poslije pada Ugarskog kraljevstva na Mohačkom polju 1526. godine. Iako mu je strateški značaj ubrzo opao, kao vojno utvrđenje Sokol je korišten sve do 1840. godine kada je i trajno napušten. Sokol u Konavlima Područje Konavala, takozvani “misir Dalmacije”, nalazi se između Dubrovnika i Herceg Novog i današnji je najjužniji dio Republike Hrvatske. Sa mora je oštre i teže pristupačne obale dok unutrašnjost predstavlja uzdužan plodan pojas prostrt do hercegovačkih grebena. Konavle je pod bosanskom vlašću bilo oko pola stoljeća, stečeno je 1377, a prodato je Dubrovčanima u dva navrata, jedan dio posjeda 1419, a drugi 1426. godine. Poznato je po pokušaju kupoprodaje između Sankovića i Dubrovčana 1391, a koji je rezultirao podjelom područja među Kosačama i Pavlovićima, te po dva rata Dubrovčana sa vojvodom Radoslavom Pavlovićem (1430–1432) i hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom (1451– 1454) koji su proizišli iz izvršenih prodaja dvaju dijelova ovih vlastelinskih rodova. Najvažnije strateške tačke u Konavlima u srednjem vijeku bile su tvrđava Soko, naselja Obod, Ljuta, Uskoplje i brojna druga, te ruine starog Epidaura, Civitate Veteri, tj. grada Cavtata33. Po mnogima konavoska tvrđava Sokol prvi put se spominje u izvorima tek 1391. godine. U povelji župana Beljaka i vojvode Radiča Sankovića navodi se da oni ustupaju Dubrovčanima “župu konavaljsku i zj Doljnomj goromj i gradj Sokolj koi e u noi”34. Kao istaknuto utvrđeno mjesto u Konavlima ono je svakako imalo i veću i značajniju starost nego što to pokazuje ovaj podatak i nego li se to pretpostavlja. Jedna od pretpostavki je da su ga sagradili Bosanci,

32

33

34

Handžić, Adem: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975, str. 47– 48. O Konavlima literaturna polazišta u: Esad Kurtović, “Noviji radovi na proučavanju prošlosti Konavala pod bosanskom vlašću (1990.-2000.)”, u: Naučni skup “Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000.”, Sarajevo, 30. i 31. oktobar 2001, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 120, Odjeljenje društvenih nauka 36, Sarajevo, 2003, str. 189–196. (15. aprila 1391.), Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Београд-Сремски Карловци, 1929, str. 124. PREGLED

93

tj. Tvrtko I poslije zauzimanja Konavala 1377. godine35. Međutim, Tvrtkova jadranska politika pomno je praćena u Dubrovniku i da je ova pretpostavka tačna zasigurno bi imala i adekvatnog traga u izvorima. Traga u izvorima ima u drugom smjeru. U svome čuvenom radu o humsko-trebinjskoj vlasteli Mihailo Dinić je prezentirao podatak koji govori o Dubravcu, kaštelanu Sokola koji je izvršio pljačku u Konavlima 1373. godine36. Time smo pred prvim spomenom Sokola u vremenu kada Konavle nisu još bile pod bosanskom vlašću i svakako da Sokol treba podrazumijevati i u ranijim vremenima. Tvrđava Soko nalazi se u dužinskoj sredini Konavala, u blizini sela Mrcine i Dunave. Smještena je u podnožju planinske kose Završje, na kamenoj zaravni sa okomitim bočnim stranama koje se dižu nad ostalim terenom i do 30 metara visine. Sama klisura prirodna je tvrđava, prilično nepristupačna i pogodna za odbranu. Osnova utvrde je nepravilna, prati teren sa zidovima u vidu raširene lepeze. Na sjevernoj strani je citadela široka oko 14 metara a u sredini je prostor širok oko 20 metara. Osim zidova utvrda je imala i više kula i osmatračnicu. Soko dominira konavoskim poljem i putevima koji iz Hercegovine silaze u Konavle37. Očito je da je takvu predispoziciju imalo i u ranom srednjem vijeku s obzirom da šire područje baštini elemente zasebne slavenske zemlje. Od 1391. godine kao i čitavo Konavle i tvrđava Soko je bila podijeljena između vlastele Pavlovića i Kosača38. Obje porodice imale su svoje župane kao administrativne organe vlasti u čitavoj župi Konavli39, a grad Soko su
35

36

37

38

39

Радослав Грујић, Конавли под разним господарима од XII до XV века, Српска краљевска академија, Споменик 66, Земун, 1926, str. 114. “Stoycus Sladinouich de Brenno coram domino Rectore ser Blasio de Sorgo conqueritur supra Dubraueç castellanum de Socchol dicens quod heri in Canali abstulit michi unum asinum oneratum frumento” (16. augusta 1373.), Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Lamenta de foris, I, 133v; Михаило Динић, Хумско-требињска властела, Српска академија наука и уметности, Посебна издања 397, Одељење друштвених наука 54, Београд, 1967, str. 73. Živanović, D. – D. Vuković: Soko grad u Konavlima, Anali Historijskog instututa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 3, Dubrovnik, 1954, 375–384; Vego: Naselja bosanske srednjevjekovne države, str. 105–106; Beritić, Lukša: Tvrđava Sokol u Konavlima, Anali Historijskog instututa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, str. 10–11 (1962–1963), Dubrovnik, 1966, 103–134. O specifičnom načinu podjele posjeda, Kapetanić, Niko: Podjela zemlje u Vitaljini u 15. stoljeću, Anali Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 37, Dubrovnik, 1999, str. 9–31. Sandaljev župan u Konavlima bio je Bogeta Ruđić, a župan vojvode Radoslava Pavlovića

94

PREGLED

zajednički držali putem dvojice knezova koji su bili kaštelani Sokola. Maja 1420. godine u jednom ćirilskom dokumentu izrijekom se ističe podijeljenost grada Sokola među Pavlovićima i Kosačama: “I grad Sokolj u Konavlah koga grad bila Å polovica kneza Pavla potom sina mu voÅvode Petra a polovca rečenoga gospodina voÅvode Sandalâ.”40 Decembra 1420. godine spomenut je izvjesni Ivan kao čovjek vojvode Sandalja Hranića Kosače koji je u njegovo ime bio u Sokolu41. Februara 1422. godine spomenut je Sandaljev knez Radič42. Navođen više puta samo imenom, aprila 1422. godine kao knez u Sokolu i čovjek vojvode Radoslava Pavlovića spomenut je Branko Priterčenović. Zajedno s njim spomenuto je još 17 njegovih ljudi, od kojih neki žive u blizini tvrđave (qui stant prope castrum Socho), a među kojima je i Radonja koji je naveden kao čuvar vrata grada Sokola (custos porte castri predicti)43. Kao kaštelani Sokola zajedno su septembra 1422. godine spomenuti Radič Pićević
bio je Radoslav Glavić. (20. maja 1420.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 306. Dubrovčani ga daruju: “Captum fuit de donando Iuano qui est nomine voiuode Sandagl in castro Socholi de denariis nostri comunis yperperos decem” (10. decembra 1420.), DAD, Consilium Minus, II, str. 163. Dubrovčani javljaju Sandalju “da eto smo bili pisali knezu gospodstva vi ki Å u Sokolu” (25. februara 1422.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, 322. Izjava Sandaljevog kneza Radiča Dubrovčanima: “Copia de la litera de lo conte de Sochol mandata la litera a Sandagl ... odj Radiča iz Sokola voÅvode San’dalâ sluge” (prije 25. februara 1422.), “Ser Polo de Resti comes quondam Canalis coram nobili et sapienti viro ser Dobre de Binzola honor vicerectore Ragusii sedente pro ser Nicola de Goze Rectore absente conqueritur supra Branchum comitem castri Socho, hominem voyuode Radossaui et supra XVII famulis ipsius Branchy quorum nomina sunt hec, videlicet, Ghoyssauus et Bude fratres Stiepchouich, Dobrossauus et Bogossauus fratres Boghixich, Boghich et Bogdien fratres Branchouich, Braychus Pribilouich, Radoctha et Milich et Radiscam qui stant prope castrum Socho, Radascin et Ratchus fratres qui stant prope castrum predictum et Vochaç Milosseuich de Dubrauzich et Radogna custos porte castri predicti, Vochassin Bossignanus et unius aliter Vocassinus similiter Bossignanus. Eo quia dicti accusati de mense februarii propelapsi more predonico et violenter acceperunt accusatori predicto res infrascriptas, videlicet, yperperorum quadraginta, grossis IIII, parvulum XV, tazias tres argenti, cuslerios sex argenti, centuras duas argenti, modicum argenti, copertorium unum a lecto de panno fodratum marturini, copertorium unum de tela, perniçam unam, duo paria lentiaminum ...” (4. aprila 1422.), DAD, Lamenta de foris, V, 34v. Iste optužuju u drugi: (8. aprila 1422.), Isto, 36v-37; “Nixa Roziçich coram nobili et sapienti viro domino Nicola Mar. de Gozis honor Rectore Ragusii conqueritur supra Branchum Priterzenouich comitem castri Socchol hominem voiuode Radossaui Paulouich” (16. aprila 1422.), str. 41.

40 41

42

43

PREGLED

95

(Pikijević) i Branko44. To su dvojica ranije spominjanih upravitelja Sokola od dvojice bosanskih vlastelina. Pored knezova (castelanus), oni koji se nalaze u blizini tvrđave (qui stant prope castrum Socho) i čuvara vrata (custos) izvori na specifičan način ali sasvim jasno navode stanovnike Sokola i njegove okoline. Jedne prilike je tvrđavska posada nazvana “junacima”, baš kao i osnovna vojna snaga dubrovačkog kneza u Konavlima smještena u naselju Ljuta a koja se u istom kontekstu spominje, a okolno stanovništvo “seljanima” i kao njihovim ljudima45. Druge prilike posada je nazvana “gradskim junacima”, a okolno stanovništvo nazvano je “junacima od sela koji su pri gradu”46. Na jednom mjestu ista ta tvrđavska posada nazvana je “gradštacima”47. Specifična posjedovna struktura u Konavlima u kojima su posjedi dvojice velmoža bili izmiješani dovela je u vrijeme sukoba ovih porodica i do promjena u strukturi vlasti nad Konavlima. Poslije smrti kneza Pavla Radinovića njegovi nasljednici su optuživali vojvodu Sandalja Hranića za smrt oca i u otvorenom sukobu preoteli vlast nad Konavlima 1416–1417. godine. Kada se uz pomoć Osmanlija vojvoda Sandalj oporavio tokom 1418. godine povratio
44

45

46

47

“Bartolus Marini per suum procurator Paulum Martini coram nobili et sapienti viro ser Nicola Pe. de Poza conqueritur supra Radiç Pichieuich et Branchum castellanos castri Sochol in Canale. Eo quia predicti accusatoribus acceperunt violenter dicto accusatori unam salmam pannorum quam restactauerunt pro yperperos decem. Item conqueritur supra Jecosauum Pascaceuich et Dobrauaç Radassinouich et Nouach Radassinouich cum multis alterius fratribus qui vocantur Golessi sono Bagnani. Eo quia predicti omnes violenter acceperunt dicto accusatori unum equum cum sella et cum freno et unam cubertam alterius selle et unum tamburum valoris sunt yperperorum centum viginti. Testes: Radiç Vidnich, Cemer Baglini Staricich, Giuchus, Zuetchus Dubraucich pelliparius, Echerach vlachus, Dubrauaç vlachus, Volchaç Maleseuaç” (23. septembra 1422.), DAD, Lamenta de foris, V, sre. 93. “u utornik na poklade no≥i~ knezj voÅvode Radosaua iz Sokola poslavj ~nake iz Sokola prikupivj selânj okolnqhj nihj l~udi ter posla nemilostiuo i napusti na kuk~ kneza napega u Konavlax i s velicqmj naponimj o knezu kuk~ razbiše i vjse ≥o bi u kuki prateži imanjâ kneža i nÅgovqhj ~unaka” (26. februara 1322.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 322. “≥o se ovamo učini knezj gospodstva vi Branko ki Å u Sokolu sj ~naci gradjskqmi i k sebi prikupivj ~nake ¿j selj koi su pri gradu ter u ponedqlnikj no≥i~ samosiljÅmj nastupiše na kuk~ kneza našega na L~toi” (14. marta 1422.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 580. “i prjvo velikosti vi pisasmo kako Branko iz Sokola sj gradj≥taci učiniše kvarj i prirokj knezu našemu na Konavli i kako mu domj pohustiše ... promisli kako kÅmo moki s miromj ¿j tqhj gradj≥akj onjdq stoâtj” (14. marta 1422.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 323

96

PREGLED

je svoj posjed u Konavlima48. U vremenu prevlasti Pavlovića nad Konavlima pratimo kako je Petar Pavlović gradio zdenac za vodu na Sokolu. U ime vojvode Petra ugovor o gradnji zdenca sa majstorom Antonijem i njegovim sinom sklopio je dubrovački plemić Ivan Crijević u drugoj polovini augusta 1417. godine. Uz cijenu od 30 dukata ugovor je predviđao izradu „cisterne“ koja bi izdržavala predviđenu funkciju, tj. zadržavala vodu, a u slučaju potrebe i da je majstori poprave dok ne bi bila u takvoj potrebnoj funkciji. Majstori su polovinu novca dobili odmah, a druga polovina isplaćivana im je poslije završenog posla, oktobra i novembra 1417. godine49. Gradnja zdenca za vojvodu Petra spomenuta je juna 1419. godine u istrazi protiv zastupnika Ivana Crijevića. Prema navedenom majstor za gradnju zdenca išao je u Konavle zajedno sa Ivanom Crijevićem i čuvenim dubrovačkim trgovcem Petrom Primovićem. Dodatno, dat je iskaz da je i sam Ivan Crijević pomagao potiskivanje Sandalja Hranića iz Konavala50. Očito je gradnjom zdenca Petar Pavlović računao i na
48

49

50

Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Studije i monografije, Knjiga 4, Sarajevo, 2009, str. 217. “Magister Anthonius a Voltis et Vincentius eius filius} ipsorum et cuiusquam ipsorum bona voluntate et ex certa scientia sollepniter per aptay renuntiando promiserunt super se ipsorum et ipsorum bona fabricare unam cisternam sine inuenerint eam esse cauatam in castro Socchol in Canale ser Johanni Lampre de Zreua nomine voyuode Petri. Quam cisternam dicti magister Antonius et Vincentius promiserunt fabricare et ei facere fundum et cartas et voltam bonas et sufficientes ad retinendum aquam. Et in casu quod non retineret aquam quod dicti magister Anthonius et Vincentius promiserint eam reaptare ita quod teneat aquam sufficienter ipsorum sumptibus. Et hoc pro precio et nomine pretii ducatorum auri triginta. Quos triginta ducatos dictus ser Johannes promisit et se obligauit renuntiando dare dictis magistro Antonio et Vincentio pro predicta fabricatione. De quibus triginta ducatis dicti magister Anthonius et Vincentius fuerunt confessi et contenti se habuisse et recepisse a dicto ser Johanne nomine dicti voyuode Petri ducatos quindecim et alios quindecim debeant habere quoniam cisterna predicta erit completa. Renuntiando” (23. auguta 1417.), DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 154. Ispod: “1417 die XXVI mensis octubris predicti magister Antonius et Vincentius fuerunt confessi et contenti se habuisse et recepisse a supradicto ser Johanne nomine et supra ducatos auri nouem pro parte solutionis predicte. Renuntiando”, Isto. Ispod: “Die XXIII nouembris 1417 prefati magister Antonius et Vincentius confessi fuerunt habuisse a dicto ser Johanne pro parte ducatos sex auri. Renuntiando”. “Petrus Primi constitutus coram nobili et sapienti viro domino Pasquale de Restis honor Rectore Ragusii et suo minori consilio, juratus supra inquisitione ultra suprascripta contra ser Johannem Lampre de Zriua, et examinatus suo juramento dixit se tamquam scire, videlicet, quia dum ipse Petrus Primi semel equitaret cum ser Johanne Lampre de Zriua in Canali et secum ducebant unum magistrum pro aptando cisternam voyuode Petri in castro quod habet in Canali et dum esset prope quandam domum in loco predicto Canalis tunc idem ser Johannes dixit ipsi Petro voyuoda Petar dedit michi hanc domum ut seruiat michi. Et dum unus ex quatuor fratribus qui ibi habitabant faceret nuptias vocauit dictum ser JoPREGLED

97

trajniju svoju prevlast nad Konavlima i gradom Sokolom, no Sandalj je povratio svoju vlast u Konavle i u grad Sokol. Prodaja dijela Konavala Dubrovčanima koju je izvršio Sandalj Hranić 1419. godine proizvela je jaku zategnutost između Dubrovčana i ljudi Radoslava Pavlovića51. Izmiješani posjed značio je potencijalnu opasnost za nove vlasnike a sudbina Sokola dobila je specifičnu poziciju s obzirom da je vojvoda Sandalj Dubrovčanima prodao i svoj dio grada, no dubrovački knez imenovan za Konavle je stanovao u naselju Ljuta. Na jednom mjestu pratimo kako je problem aktualnog dvovlašća u Sokolu podrazumijevao i opcije rušenja dubrovačkog dijela grada kao i pregrađivanje unutar grada52. Svjesni opasnosti Dubrovčani ipak nisu htjeli da dijele vlast u Sokolu53. Njihove inicijative za razrješenje pitanja Sokola išle su preko vojvode Sandalja Hranića. U cjelini situacija je razriješena tek početkom 1423. godine kada je šira diplomatska misija, u kojoj su presudnu ulogu imale Osmanlije, rezultirala predajom čitavog grada Sokola Dubrovčanima54. Time su Dubrovčani ostvarili onu potrebnu
hannem et Petrum et eis fecit honorem et ab uno ipsorum villicorum audiuit dici quod ipsi fratres ibi manentes seruiebant dicto ser Johanni. Interogatus si idem Petrus Primi sciebat aliquid de aliquibus animalibus ablatis dicto voiuode Sandalio per ipsum ser Johannem et missis Ragusium, dixit quia idem ser Johannes dixerat sibi Petro predicto: Ego fuit in exercitu cum meis famulis cum voieuoda Petar Paulouich quoniam castra mentabatur contra Sandalium per aliquot dies. Interogatus ipse Petrus quoniam fuit hoc dixit quod fuit post mortem comitis Pauli patris dicti voyuode Petar et tanquam dixit se scire” (20. juna 1419.), DAD, Liber Maleficiorum, II, str. 297. O kupoprodaji Konavala, Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, 221– 244. “a za gradj Sokolj ≥o piše vaša milostj Årj mu ste poslali govore da s nami koi gode redj učini a ili da kÅte vi svo~ polovicu togai grad rastlqki Årj vi ga redj drjžati nq po kolq si ino naamj dalj a onj po tqhj rečenqhj l~dehj zato bqše gospodstvu vi ¿jgovorj učunilj kako da bi vaša milostj i naamj poslala da bismo mi uzeli onui polj grad Sokola u našu ruku a da učinimo nqku tvrjgâvu meg~ naami do kolq se o ino ugodjba meg~ nami učini” (14. marta 1422.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 324. “a za gradj Sokolj tei ispolice da nq s nikimj Dubrovnikj drjžal ni činilj” (14. marta 1422.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 324. Sporazum o Sokolu između Radoslava i Sandalja postignut je prije 17. januara 1423: “avemo ricevuda una letera data di la Sotto Samobor adi 17 zennaro ... chel castel di Sochol sia dato alle mani del dicto voiuoda ... che d’allora chel dicto castello li fu dato in le mani per noi” (1. februara 1423.), Lett. di Lev. VIII, 143–144; Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, 240–244; Pejo Ćošković, “Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.-1423.)”, Croatica christiana periodica, XIX/35, Zagreb, 1995, 44–46. Akcija oko Sokola iz početka 1423. nije bila dobro poznata, pa se navodilo da je Radoslav

51

52

53

54

98

PREGLED

prevlast nad glavnim vojnim i strateškim centrom u Konavlima kako bi započeli podjelu kupljenog dijela, bez obzira što još nisu bili kupili dio posjeda vojvode Radoslava Pavlovića55. Već tokom 1423. Dubrovčani utvrđuju svoju tvrđavu Sokol, a i kasnije se prate njihovi potezi kojim su Soko inkorporirali u svoj sistem upravne i vojne organizacije. Smatra se da je grad napušten poslije 1672. godine56. Juna 1423. godine spomenut je prostor ispod grada („sotto Sochol in Canale“), kao mjesto dogovaranja57. To ne ukazuje na aktivnije podgrađe kakva pratimo po Bosni (Podvisoki, Potkreševo, ili kakav je recimo pivski Podsokol). Podsokol se spominje i u doba dubrovačke vlasti. Tako je juna 1488. spomenut posjed u Podsokolu u Konavlima58, a februara 1494.
svoj dio Sokola ustupio krajem 1426, Marko Vego, “Prilog poznavanju srednjovjekovnih gradova hercega Stjepana Vukčića Kosače”, Most, VII/28-29, Mostar, 1980, str. 130; Јован Вукoмановић, Конавли, Антропографска и етнолошка испитивања, САНУ, Посебна издања 527, Одељење друштвених наука 85, Београд, 1980, str. 41. Kapetanić, “Podjela zemlje u Vitaljini u 15. stoljeću”, str. 10. Beritić, “Tvrđava Sokol u Konavlima”, str. 108, 110, 132. “Hoc est quiddam scriptum allatum per officiales partitores Canalis et registratum in presenti libro de mandato domini Rectoris et parui consilii pro maiori cautela et firmitate eorum que in eis scripta fuit cuius tenor sequitur, videlicet: Adi 23 di zugno 1423 sotto Sochol in Canale in presençia delli infrascripti testimoni a questo chiamati et pregadi di pre Andrea Drinchaseuich cappelano et scriptor deli detti offiziali auanti li nobili et saui ser Andrea di Bonda conte di Canal al presente et ser Gauze de Poza, ser Federigo de Gondola, ser Marin de Prodanello et ser Vita Cle. de Goze offiziali al presente de partir di Canal, venne Dobrasin Bogoeuich, Mioman et suoi fradelli Pocraiaç et Vochossauo Radotinich et Scisman Stipanouich, Dobrascin Marcouich, Volchaç Milatchouich, Vochsa Pribilouich tutti predetti Subçi, et Chierach Stieposeuich, Radossauo Voitanouich e Archuth Bogunouich et questi sono de Draceuiça. Tucti questi insieme et zascun di bono in solido promisi esser pleçi respondendo e pagadori per Radiç, Radogna e Radoie fradelli Bogdanouich de danno infedelita e tradimenti che fessen contra la signoria di Ragusa o vero contra loro offiziali o qual che homo Raguseo o citadin Ragusino” (28. jula 1423. g.), DAD, Diversa Notariae, XIV, str. 19. “Et dechiaramo noi fratelli de comun concordio che le terre le qual hauemo in Canal sotto Sochol che sono circa quatro parte le qual furon del dicto condam nostro animo ser Nicola Alo. de Goze a esso peruenute per la parzogna facta cum li soi fratelli et a noi peruenute per successione materna et indiuise in la suprascripta nostra parzogna, siano dicte terre cum tute sue raxone et pertinentie a ser Zore fratello nostro per summa et valor de perperi cinquecento settanta sei. Li quali die hauer el dicto ser Zore sopra li beni de padre nostro per una obligatione facta in 1487 18 juglio in debiti de notaria extracta in publica formaTvrđava Sokol u Konavlima” (25. juna 1488. g.), DAD, Diversa Notariae, LXVIII, str. 121.

55 56 57

58

godine spomenuti su Radonja Ljubić i njegov sin Stjepan iz Pod Sokola u Konavlima („de Canali de sub Socol“)59, što upućuje na konačan zaključak da je podnožje Sokola bilo naseljeno i da je egzistiralo manje naselje, no i da ono nije istaknuto privredna sredina poput brojnih u Bosni. U povelji Fridriha III za Stjepana Vukčića iz 1448. godine, tvrđava Soko u Konavlima navedena je da se nalazi u njegovom posjedu60. To ne može biti tačno, ali je poznato kako se tamo našla u nabrajanju Stjepanovih posjeda. S obzirom da su ovom poveljom potvrđivane ranije povelje ugarskih vladara, Žigmunda za Sandalja Hranića i Alberta za Stjepana Vukčića, navedeno predstavlja odraz ranijeg vremena, svakako od prije 1419. i 1423. godine, od kada Kosače više nisu posjedovale ni Konavle ni tvrđavu Sokol. Sokol u Međurječju U Međurječju u blizini utoka rijeka Tare i Pive u Drinu, na oštroj litici nalazi se tvrđava Sokol. Ostaci Sokola su bliže rijeci Pivi iznad koje se strme stijene dižu do visine oko 400 m. Po riječima arheologa Mirka Kovačevića, koji nije ostao ravnodušan kada je bio u prilici da bude na tvrđavi, pogled sa Sokola na okolinu je veličanstven. Strme strane predstavljale su prirodnu zaštitu. Više zidina kao elemenata zaštite otuda je bilo na istočnoj, prilaznoj strani. Očuvani ostaci pokazuju da je kompleks imao više građevina, kula i svodova, a područje tvrđave imalo je i dvije kamene stolice. Uzima se da
59

60

“Simchus Braicinouich pellicarius conduxit et achordauit Stiepanum filium Radochne Gliubich de Canali de sub Sochol presentem et acceptantem cum consensu et voluntatem dicti Radochne patris sui ibi presentis et consentientis pro annis sex proxime futuros, promittens dictus Stiepanus toto dicto tempore stare et habitare cum dicto Simcho et ab eo non discedere non furari nec furari volentibus consentire, scilicet, esse fidelis solicitus et obediens in omnibus licitis et honestis more boni famuli. Et versa vice dictus Simchus promisit dictum Stiepanum toto dicto tempore tenere secum in domo sua tam egrum quam sanum eumque cibare, nutrire, vestire et calciare et in fine temporis sibi dare omnia vestimenta noua de panno Ragusii et paramenta artis secundum consuetudinem artis pellipariorum. Et dictus Radochna Gliubich super se et bona sua se constituit plegium pro dicto Stiepano filio suo quod non furabitur et pro omni alio danno et manchamento quod haberet dictus Simchus ex dicto Stiepano et eius causa durante suprascripto tempore” (15. februara 1494. g.), DAD, Diversa Notariae, LXXIII, str. 126. “castrum Konowaltskij” (20.1. 1448), Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 379; Михаило Динић, “Земље херцега Светога Саве”, u: Српске земље у средњем веку, Београд, 1978, 181–182.

je ovaj Sokol sagradio vojvoda Sandalj Hranić Kosača, te da su ga on i njegov nasljednik Stjepan Vukčić Kosača često koristili kao svoje administrativno i ljetno rezidencijalno boravište61. Uobičajena je postavka da je Sokol prvi put spomenut juna 1419. godine, prilikom Sandaljeve prodaje Konavala kao mjesto gdje je ta čuvena povelja izdata (“na Stipanu polu pod Sokolomj”)62. „Na Sokolu“ je pripreman i dokument o kupoprodaji Pavlovićevog dijela Konavala kojeg je Sandalj pokušao prodati Dubrovčanima krajem maja 1420. godine63. Ipak, Sokol ima veću starost u pisanim izvorima. On je spomenut i deset godina ranije ali to nije bilo zapaženo kod istraživača ovoga grada, mada je odnosni dokument i njegovo spominjanje egzistiralo u dijelu literature. U Sokolu je sredinom juna 1409. godine pisana darovnica vojvode Sandalja i njegove punice banice Anke za kneza Aleksu Paštrovića kojem su darovali posjed selo “Cricena draga” na području Ostrovice64. Teško je pomisliti da bi se jedan ovako značajan akt i prisustvo Sandaljeve punice banice Anke vezivali za konavoski Sokol jer u njemu, inače pod zajedničkom upravom sa knezom Pavlom Radinovićem,
61

62

63 64

Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, 106; Мирко Ковачевић, “Црква под средњовековним градом Соколом”, Старинар, 18, Београд, 1968, 221–224; Обрен Благојевић, Пива, Београд, 1971, 521-522; Десанка Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, Веселин Маслеша, Сарајево, 1978, 104; Šefik Bešlagić, Kamene stolice u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela 59, Odjeljenje društvenih nauka 34, Sarajevo, 1985, 22–24; Марко Поповић, “Владарски и властеоски двор у средњовековној Босни”, Зборник за историју БиХ 2, Београд, 1997, 25–26. Стојановић: Старе српске повеље и писма, I/1, 297; Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, 106; Ковачевић, “Црква под средњовековним градом Соколом”, str. 223; Bešlagić: Kamene stolice u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, str. 22; Поповић, “Владарски и властеоски двор у средњовековној Босни”, str. 25; Марко Поповић – Светлана Вукадиновић, “Црква светог Стефана на Шћепан пољу под Соко-градом”, Старинар, 57, Београд, 2007, str. 138. “na Sokolu” (30. maja 1420.), Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/1, str. 313. “Nos domina banissa Anna relicta bone memorie domini bani Vulch et nos Sandalus dei gratia voivoda magnus tote Bosne ... fecimus gratia seruitori nostro comiti Alexio Pastrouich pro suis veris et fidelibus servitiis damus ei villam, que vocatur Cricena draga in comitatu Ostrovice de nostro patrimonio, donamus et donavimus predicto Alexio in perpetuo ei ... Scripta in Socol d. m. Junii XVo die anno domini MoCCCCoVIIIIo [1409] et pro magna cautella sigillavimus cum sigillo nostro”, Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, str. 352.

PREGLED

101

Sandalj nije izdao niti jedan dokument, pa čak nema ni očuvane informacije da je ikad u njemu boravio65. Već formirano rezidencijalno mjesto velmože na početku XV stoljeća upućuje na još veću starost u pokušaju određivanja vremena nastanka ove tvrđave. Vjerovatno ga je vojvoda Sandalj naslijedio kao djelimično izgrađeno utvrđeno mjesto. Očuvani su podaci i o angažmanu vojvode Sandalja na njegovoj izgradnji. Poznato je više dubrovačkih klesara i kamenara koji je on dovodio na Sokol. To su Mihoč Klapotić, Novak Pribisalić i Radiša Bogetić. U Sandaljevo ime njih je najčešće angažirao dubrovački vlastelin Teodor Prodanelić, inače Sandaljev dobar prijatelj, jemac i opunomoćenik za više djelatnosti u Dubrovniku. Tako je aprila 1424. godine angažiran “lapicida” Novak Pribilović koji je imao zadatak da izgradi jednu cisternu i druge radove koji budu potrebni za vojvodu Sandalja u Sokolu (unam cisternam vel omnia altra laboreria que videbuntur et placebunt eidem voiuode in Sochol). Svoj posao Novak je trebao da završi uz mjesečnu platu od 14 perpera dubrovačkih dinara, a troškove ishrane snosio bi vojvoda Sandalj66. Dvije godine kasnije “petrarius” Radiša Bogetić obavezao se da će ići da gradi cisternu za vojvodu Sandalja u Sokolu (nomine ipsius voiuode Sandagl, ire Sochol ipius voyuode ac faciendum ibidem unam cisternam)67.
65

66

67

U svojim radovima ovu darovnicu izdanu u Sokolu spominju Mihailo Dinić i Ljubo Sparavalo. Iako izrijekom to ne kazuju očito da nije bilo sumnje da smatraju da je u pitanju neki drugi do Sokol u Međurječju. Prema registru M. Dinić je siguran u to da se ne radi o konavoskom Sokolu, Динић, Хумско-требињска властела, 62, 113; Љубо Спаравало, “Бијела кнеза Алексе Паштровића”, Историјски гласник, 1–2, Београд, 1981, str. 78. “Nouach Pribilouich lapicida promisit et se et omnia sua bona per aptay renuntiando obligant laborare ac perfecte facere et construere voiuode Sandalio unam cisternam vel omnia altra laboreria que videbuntur et placebunt eidem voiuode in Sochol. Pro quo voiuoda ser Theodorus de Prodanello et Grupchum dohanerius dicti voiuode ad melius tenendem obligauerunt se et omnia ipsorum bona, dare et soluere dicto Nouach quolibet mensis quo steterit ad laboreria dicti voiuode Sandagl yperperorum quatuordecim et quod dictus voiuoda dabit sibi expensas necessariias oris pro eo tempore quo stabit cum ipso. Quod tempore incipe debet crastina die et finiturus est die quo licentiabitur ab illo voiuoda” (9. aprila 1424), DAD, Diversa Cancellariae, XLII, str. 261. “Radissa Boghetich petrarius promisit super se et omnia sua bona ser Teodoro de Prodanello et Grupcho gabelloto voyuode Sandagl stipulantibus et recipientibus nomine ipsius voiuode Sandagl, ire Schol [Sochol] ipsius voyuode ad faciendum ibidem unam cisternam quam ex suo magisterio tantum facere teneatur et debeat habendo a dicto voyuoda omnia necessaria bene, diligenter et de bono opere. Qui Radissa habere debeat pro salario et mercede sua cum illuc appulerit quolibet die quo laborabit computando dies ab ipso die quo ut dictum est appulerit grossos octo et expensas cibi et potus quolibet die” (9. aprila 1426.), DAD, Diversa Cancellariae, XLIV, 5v. Ispod: “MCCCCXXVI die XXII octobris 1426.

102 PREGLED

U Sokolu je bilo jedno od glavnih Sandaljevih boravišta. Vidjeli smo da je tu izdavao darovnice i povelje, ali i primao poslanstva i zadržavao se ljeti radi odmora. U velikoj diplomatskoj misiji zbog Konavoskog rata, dubrovački poslanik Benedikt Gundulić prati kretanje vojvode Sandalja i šalje svoja izvješća iz Sokola u Dubrovnik 13. maja, te kasnije 30. jula 1430. godine68. Ispod Sokola se nalazilo Stjepan-Polje (Šćepan-polje), s podgrađem Podsokol69, koje je spomenuto prvi put maja 1428. godine70. Iz Podsokola se javlja dubrovačko poslanstvo u prvoj polovini jula 1428. godine71. Dubrovačko poslanstvo kod hercega Stjepana Vukčića, u sastavu Marin Đorđić i Nikola Gundulić, poslalo je pismo svojoj vladi u Dubrovnik početkom 1451. godine iz Podsokola72. Pored navedenih poslanstava i sve drugo što se može prikupiti u izvorima o Podsokolu ukazuje na aktivno podgrađe, sa brojnim elementima karakterističnim za razvijenu sredinu, uprkos činjenici da šire područje nije bilo na glavnom putu dubrovačkog trgovačkog prometa73. Krajem maja 1428. godine kao Sandaljev čovjek iz Podsokola spomenut je Nahod Bogčaić (Bogaić).
Suprascriptus Radissa ad instantiam suprascriptorum ser Teodori et ser Grupchi confessus fuit habuisse integra solucionem a suprascripto voyuode pro suprascripto laborerio”, isto. U naputku za Benedikta Gundulića, poslanika kod vojvode Sandalja: “Rector di Ragusa col suo consiglo e del pregado allo nobile e sauio ser Benedetto Mar. de Gondola ambassador a voiuoda Sandagl diletto citadin nostro salute. Reciuessimo adi XVI di magio presente vostre lettere fatte di la in Sochol adi 13 del detto et intendessimo que e quanto per esse scriueti per quello aueti ex posto a voiuoda Sandagl et luy vi a detto et risposto” (18. maja 1430.), DAD, Lettere di Levante, X, 136v; “Rector di Ragusa col suo consiglio allo nobile et sauio ser Benedetto Mar. de Gondola ambassador a voiuoda Sandagl diletto citadin nostro salutem. Ogi reciuessimo vostre lettere fatte in Sochol adi 30 luglio per la qual ne auisati ...” (2. augusta 1430), isto, str. 188. Динић, “Земље херцега Светога Саве”, 195; Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, 110; Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, str. 104. “de subtus Sochol” (27. maja 1428), DAD, Debita Notariae XIV, str. 192. U pismu poslanicima kod Sandalja, Paskoju Rastiću i Ivanu Gunduliću, Dubrovčani navode: “Rector di Ragusa con lo suo consiglo et de pregadi al strenuo caualieri et nobili et saui messer Pasqual di Resti et ser Johanni di I. de Gondola ambaxiadori nostri a voiuoda Sandagl salutem. Noi riceuessimo vostra letera data di la Sotto Sochol adi X di questo, lo quale auemo bene intesa et per questa vi faremo risposta quanto fara bisogna” (19. jula 1428.), DAD, Lettere di Levante, X, str. 96. “litera vostra habiamo ricevuta scrita Soto Sochol alle 4 de questo” (15. januara 1451), DAD, Lett. di Lev., XII, str. 57. Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, str. 104. PREGLED

68

69

70 71

72

73

103

On se zadužuje kod Ivana Prodanelića na 53 perpera i jedan groš. Njegovo ime i prezime, jasna identifikacija povezana za Sokol i vezanost za trgovinu prepoznaje se i u drugim ugovorima. Juna 1433. godine nalazimo ga kao dužnika kod Benedikta Gundulića i Ursa Zamanjića na iznos od 95 perpera. Maja 1434. godine opet se zadužuje kod istih kreditora. Visina zaduženja je 120 perpera74. Na njega se vjerovatno odnosi i informacija iz 1443. godine u kojoj se među dužnicima navodi “Nauchod de Sotto Socho”75. Iz Podsokola su braća Vukelja i Radivoj Božidarović, spomenuti oktobra 1447. godine u ugovoru o službi i suknarskom zanatu u Dubrovniku kod Ruska sina Radoslava Silkovića76. Otuda je i Radovac Vitković koji je augusta 1451. godine prodao konja
74

75

76

“Ego Nachod Bogchaich de subtus Sochol homo voiuode Sandagl confiteor quod super me et super omnia bona mea obligo me dare et soluere ser Johanni Theodori de Prodanello yperperos quinquaginta tres et grossos unum usque ad unum mensem proxime futuros. Et sit de presenti viagio. Et si ultra etc. Renuntiando etc. Judex et testius ut supra”. Zabilježeno je da je 8. decembra 1429. namiren dug kreditoru, (27. maja 1428.), DAD, Debita Notariae, XIV, 192; “Ego Nachod Bogaich de Sochol confiteor quod super me et omnia bona mea obligo me dare et soluere ser Benedicto de Gondola et Ursato Martoli de Zamagno yperperi nonaginta quinquam usque ad festum Sancti Martini proxime futuros. Et sit de presenti viagio et si ultra etc. Renuntiando etc. Judex et testis ut supra” (9.-19. juna 1433.), Isto, XVI, 53; “Ego Nachod Bogaich de Sochol ... ser Benedicto de Gondola et Ursato de Zamagno Martoli yperperos centum viginti grossos” (26. maja 1434), Isto, 219v. “Questi sono li nomi deli debitori [164] ... Vochaz de Narente ... conte Dabixiuo Vochotich in Boraz ... Voceta Boghisich vlacho ... Radiuoy Boghinouich vlacho [164v] ... Zorzoben in Praza ... conte Vochaz Cranich [165] ... Radiuoy Dobroeuich de Pripoglie ... Dobrassin et Vochossaui Nouachouich de Gorasda ... Radiz Radinouich de Gorasda ... Radissa Sedlarich ... Bogdan Bosigchouich deto Chragl ... Bosigcho Dapchouich a Narenta ... Vochaz Chermanouich de Praza ... Bogheta Radochnich de Tintiste [165v] ... miser Sandagl Chranich ... Giuragh Draghigeuich in Strebreniza ... Mirco soto Vratar ... Radiz Sergeuich in Strebreniza ... Radeglia Chouazich de Narente ... Iuan Radichieuich et Stipan Bratinouich versa in Strebreniza ... Tomcho Radosalich versa soto Visochi ... Radiuoy Sulzich conte in zitade de Sutiescha [166] ... Gruban Branilouich homo de conte Vochaz [167] ... Nauchod de sotto Socho ... Iuan de Choza ... Radiuoy Zripouich ... Grupcho zarinich de voyuoda Stipan [170]” (11. marta 1443), DAD, Diversa Notariae, XXVI, str. 164–170. “Ruscus filius Radossaui Silchouich conduxit et acordauit Vuchegliam et Radiuoi fratres Bosidarouichi de Podsochol ut dixerunt maiores annis XIIII, videlicet, dictum Vuchegliam pro annis quatuor et Radiuoi fratris toto suprascripto tempore stare et habitare cum dicto Rusco et ab ipso non recedere non furari nec furari volentibus consentire, immo res et bona dicti Rusci bene et fideliter custodire in omnibus rebus licitis et honestis prout volet et precipiet dictus Ruscus. Et versa vice dictus Ruscus promisit dictos Vuchegliam et Radiuoi fratres tenere in domo sue tam egros quam sanos et eis facere expensas et ipsos nutrire, vestire et calciare secundum consuetudinem et ipsos docere artem lane prout volet et adiscere poterunt. Et in fine suprascripti temporis quoniam ipsi recedent a dicto Rusco ipsos vestire de nouo de rassia secundum consuetudinem et dare et soluere cuiuslibet

104 PREGLED

Pribeti Radešiću iz Đurinića za 15 perpera i šest dubrovačkih dinara.77 Radivoj Radosalić iz Podsokola oktobra 1455. godine obavezao se na trogodišnju službu i izučavanje grebenarskog zanata kod Radonje Mirosalića.78 Više autora smatra da je vojvoda Sandalj u podnožju Sokola na Stjepan polju sagradio crkvu svetoga Stjepana i da je kao njen ktitor u njoj sahranjen79. Za Sandaljev angažman na gradnji crkve zaista i postoji izvorna potvrda, ali je ona često neopravdano povezivana za tvrđavu Sokol u Konavlima80. Početipsorum yperperos sex grossorum Ragusii. Cum hoc quod si fratri ipsorum Vucheglie et Radiuoi daretur aliquod impedimentum pro eorum damnum, videlicet, quod dictus eorum dictus volet quod dicti Vucheglia et Radiuoi amplius starent cum dicto Rusco quod tunc et eo causa dicti Vucheglia et Radiuoi possint libere recedere a dicto Rusco soluente tamen dicto Rusco ipsis Vucheglie et Radiuoi pro rata temporis quo stetissent cum ipso Rusco. Et quod quilibet eorum Vucheglie et Radiuoi fuerunt sit plegius unus pro alio et alter pro altero, videlicet, quod stabunt toto suprascripto tempore cum dicto Rusco et non furabuntur nec aliquod damnum facient et sit insimul conuenerunt suprascripte partes promittentes omnia suprascripta attendere et obseruare. Renuntiantes omnes” (6. oktobra 1447), DAD, Diversa Cancellariae, LX, str. 234. “Radouaç Vitchouich de Podsochol vendidit unum equum Pribethe Radessich de Giurinich precio yperperis quindecim grossis sex, promittens dictus Radouaç defendere et disbrigare dictum equum dicto Pribethe a quamcumque persona, inferente, molestia et impedimentum dicto pribethe pro dicto equo et reficere omne damnum et interesse quod habere dictus pribetha si dictus equus aufereretur a dicto pribethe. Renuntiando. Illico dictus Radouaç confessus fuit habuisse et recepisse dictis yperperis quindecim a dicto Pribethe. Renuntiando” (21. augusta 1451), DAD, Diversa Cancellariae, LXIII, str. 175. “Radogna Mirossalich garzotus conduxit et accordauit Radiuoi Radosalich de Podsochol de Drina pro annis tribus proxime futuris, promittens dictus Radiuoi toto suprascripto tempore stare et habitare ac laborare cum dicto Radogna et ab ipso non recedere non furari nec furari volentibus consentire, scilicet, res et bona dicti Radogne bene et fideliter custodire et sibi seruire in omnibus rebus licitis et honestis prout volet et precipiet dictus Radogna. Qui Radogna promisit dictum Radiuoi tenere in domo sua tam egrum quam sanum et sibi facere expensas et ipsum nutrire, vestire et calciare secundum consuetudine et ipsum docere artem suam et in fine suprascriptorum annorum trium sibi dare et soluere yperperis viginti, unum mantellum de panno, unam zupam de fostagno, unum par calligarum de panno, unum biretum, grossorum XVIII et unam camisiam” (22. oktobra 1455.), DAD, Diversa Cancellariae, LXV, str. 100. Uporedi, Даница Поповић, Српски владарски гроб у средњем веку, Београд, 1992, str. 134. Fisković, Cvito: Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, Zagreb, 1947, str. 52, 93; Војислав Ј. Ђурић, Дубровачка сликарска школа, Београд, 1963, 252; Isti, “Умјетност”, u: Историја Црне Горе, Књига друга, Том први, Титоград, 1970, 442; Вукмановић, Конавли, Антропографска и етнолошка испитивања, 41; Здравко Кајмаковић, Зидно сликарство у Босни и Херцеговини, Веселин Маслеша, Сарајево, 1971, str. 53–54; Поповић – Вукадиновић, “Црква светог Стефана на Шћепан пољу PREGLED

77

78

79

80

105

kom maja 1421. godine Mihoč Klapotić, dubrovački kamenar, obavezao se da će sa svojim šegrtom ići u Sokol kod vojvode Sandalja da mu sazida crkvu (murarli una ghiesia)81. možda upravo crkvu sv. Stjepana. U blizini je i crkva u Zagrađu za koju se smatra da ju je izgradio herceg Stjepan Vukčić Kosača.82 U sumarnom popisu iz 1468/1469. godine Stjepan-Polje je navedeno kao selo u nahiji Sokol sa 14 domova83. Koliki je značaj Sokola među Kosačama ponajbolje odražavaju izvori za vrijeme Stjepana Vukčića. Početkom oktobra 1435. godine vojvoda Stjepan Vukčić ovu svoju rezidenciju navodi kao „slavni dvor gospoctva mi u Sokolu“84. Sokol je Stjepanu bio ishodištem za titulu, pa je pominjan i kao
под Соко-градом”, str. 168. Iscrpan ugovor s kamenarom Mihočom Klapotićem u ime Sandalja sklopio je Teodor Prodanelić. O objektu, crkvi koju treba graditi, detaljnije informacije su izostale: “Ser Theodorus de Prodanello ex parte una et Michoç Clapotich petrarius ex parte alia de comuni eorum concordia attulerit in Benedicto de Schieris notarius unum scriptum pactorum inter eos factorum quod firmare et obseruare promisserunt super se et omnia bona sua cuius tenor sequitur, videlicet: In Christi nomine amen, 1421 adi III magio, io Theodoro di Prodanello acordai Michoç petraro con lo suo fante che vada a messer Sandagl in Sochol per murarli una ghiesia. Et chel dicto Michoç con lo suo fante abia yperperi venticinque lo mese con lo fante et la spesa di bocha. Et che se debia contar el suo salario cominçia adi 3 magio 1421 infin che lo signor li dira comiato. Et di qua li prometto a dar caualli per portarlo con le sue cose a spese di voiuoda. Et alla tornata sua vegnando a Ragusa che li dobiamo dar caualli per lui et per lo suo albergo et altro non. El qual Michoç promette di lauorare lialmente et atendere a sopradicto acordio. Renunziando. Et io Todoro li prometto de esser pleço et pagador di tucto quello auera seruito el dicto Michoç a messer voiuoda. El qual Michoç abe da mi Todoro per parte del suo salario datili qui in Ragusa yperperi trentasei. Renunziando. Hec autem etc. Judex ser Matheus de Gradi et testius Ruscus magistri Christofori” (3. maja 1421.), DAD, Diversa Notariae, XIII, 175. Борис Нилевић, Српска православна црква у Босни и Херцеговини до обнове Пећке патријаршије, Веселин Маслеша, Сарајево, 1990, 66. Pogrešno prezime kamenara (Radišić) u, Fisković, Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 93; Ђурић, Дубровачка сликарска школа, 252; Isti, “Умјетност”, 442; Вукмановић, Конавли, Антропографска и етнолошка испитивања, 41; Кајмаковић, Зидно сликарство у Босни и Херцеговини, 54; Поповић – Вукадиновић, “Црква светог Стефана на Шћепан пољу под Сокоградом”, str. 168. Ковачевић, “Црква под средњовековним градом Соколом”, str. 224. “Selo Stipanova Pola, pripada Sokolu”, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, (Priredio Ahmed S. Aličić), Islamski kulturni centar, Mostar, 2008, str. 233. “vj slavni dvorj gospoctva mi u Sokolu” (10. oktobra 1435.), Љубомир Стојановић, Старе српске повеље и писма, I/2, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 24, Београд-Сремски Карловци, 1934, str. 37.

81

82 83

84

106 PREGLED

„Stjepan od Sokola“85. U dvije povelje aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V Aragonskog (1444: “Sochol con un contato che chiama Drina”, 1454: “civitate Falcone cum suis castellis et cum comitatu suo, civitate Socol cum omnibus suis pertinentiis castris et confinibus”) i povelji “rimskog kralja” Fridriha III (1448: “castrum Soco cum dominio Strynon”), Sokol se nalazi na prvom mjestu kod nabrajanja posjeda Stjepana Vukčića Kosače86. Po svemu Sokol je Stjepanov glavni grad. Krajem jula 1445. godine Stjepan Vukčić iz Sokola šalje poslanstvo koje narednog mjeseca zaključuje mir sa Venecijom87. Početkom 1451. godine Stjepan Vukčić o ekonomskim pitanjima pregovara sa Dubrovčanima u Foči, Sokolu i Đurđevcu88. U Sokolu je Stjepan Vukčić januara 1455. godine primio osmanskog poslanika koji je iskazivao negativan stav prema Dubrovčanima89. Tu, u Sokolu, 1455. godine planirana je ženidba hercega Stjepana Vukčića i njegovih sinova Vlatka i Vladislava. Tim povodom tri dubrovačka poslanika sa bogatim darovima, tkaninama i većim brojem muzičara bili su upućeni u Sokol90. Aprila 1465. godine herceg je planirao svoje gradove na granici prema Osmanlijama: Soko, Tođevac, Samobor i Mileševski, predati ugarskom kralju u zamjenu za posjede u Ugarskoj91. Ne zna se kada su tačno Osmanlije zauzele tvrđavu Sokol. To se desilo poslije januara 1466. godine92. Tvrđavu
85

86

87

88 89 90 91 92

“Pax cum magnifico domino Stefano de Sochol magno vayvoda regni Bossine ac duce terre Huminis” (23. augusta 1445.), Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga slavenstva i Mletačke republike, knj. IX, JAZU, Zagreb, 1890, 226; Josip Valentineli, Acta Albania Veneta, III/19, München, 1971, 114. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, 361, 379, 397; Динић, “Земље херцега Светога Саве”, str. 195. “spectabilis et generosus miles dominus Georgius magister curie dicti magnifici domini Stefani ac sapiens vir Johannes ac egregius vir Vlatcho de Pochualiza et Grupcho coemptor suus honorabiles oratores sindici et procuratores prefati magnifici et potentis Stefani ut constat patentibus litteris ipsius magnifici domini Stefani datis Sochol die vigessimo mensis julii anno et indictione predictis suo sigillo pendente communitis a me Stefano et successoribus suis” (23.8. 1445), Ljubić, Listine, IX, 227; Valentineli, Acta Albania Veneta, III/19, 114; Сима Ћирковић, Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба, Српска академија наука и уметности, Посебна издања 376, Одељење друштвених наука 48, Београд, 1964, str. 89. Ћирковић, Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба, str. 131. Isto, 217. Isto, 218. Isto, 262–263. “Nos Iohannes de Rogozn, tauarnicorum regalium magister et Ian Zagorie, comes perpetuus, nec non regnorum Sclauonie et Croacie capitaneus generalis ... pro illis quingentis PREGLED

107

Sokol Osmanlijama je predao izvjesni knez Radoje Zupčić koji je za taj čin bio nagrađen posjedom93. U Sokolu je bilo sjedište nahije koja je pripadala kadiluku Drina94. Ni narodna tradicija nije propustila da Stjepana Vukčića poveže sa Sokolom, mada mu je blagodati Sokola obezbijedio njegov stric vojvoda Sandalj Hranić: “Car mu dade silovitu vojsku, izvede je do Kukanja grada, pa poplete zelene koševe, a pogradi šamce od kamena, pa on bije u Kukanju baba, prihvati mu grada i Kukanje, odatle se Erceg premjestio do Sokola grada bijeloga, tu je Erceg mjesto učinio, te je bio tri godine dana, ...”95
florenis auri ... per ipsorum annuali censu more alias consueto obligamur ad castra sue serenitatis, puta: Pochytel, Zokol et Clwcz et victualia necessaria pro sustentatione gencium in eiusdem castris per nos construendis fecimus comparare” (12. januara 1466.), Јован Радонић, Дубровачка акта и повеље I/2, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Треће одељење, Књига III, Београд, 1934, 670-671; Вељан Атанасовски, Пад Xерцеговине, Народна књига-Историјски институт, Београд, 1979, str. 115. U popisu iz 1468/1469: “Ova tri sela [Susečno, Trbušiča i Kukala] i sela Zakmur i Ćureva, koja su upisana, dole niže, na trećem listu, s one strane, data su od strane Visoke Porte knezu Radoju Zupčiću koji je predao Sokol, o čemu je donio svoj berat”, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, str. 114. U popisu iz 1477: “Čifluk kneza Radoja. To je osoba koja je predala tvrđavu Sokol”, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, (Priredio A. S. Aličić), Orijentalni institut, Monumenta Turcica historiam Slavorum meridionalium illustrantia, Tomus sextus, Serija II, Defteri 3, Sarajevo, 1985, 361; Недим Филиповић, “Поглед на османски феудализам”, Годишњак Историског друштва Босне и Херцеговине, 4, Сарајево, 1952, 103; Атанасовски, Пад Xерцеговине, str. 115. Šabanović: Bosanski pašaluk, str. 138. “Sokol grad Ercega Stjepana”, po čuvenju pribilježio lugar Vukašin Amidžić iz Čelebića kod Foče 1897. godine, Vlajko Palavestra, “Nekoliko nepoznatih stihova o hercegu Stjepanu”, Glasnik Zemaljskog muzeja, (Etnologija) 23, Sarajevo, 1968, str. 136.

93

94 95

108 PREGLED

Jedna nedavno pronađena informacija o Sokolu izaziva dilemu. Novembra 1486. godine spominje se Božidar Hvališević iz Završa kod Sokola u Bosni („de Xaverse apud Socol de Bosna“)96. Po svemu sudeći radilo bi se o pivskom Sokolu. Zaključna razmatranja Iako geografski udaljeni i raspoređeni po različitim krajevima i oblastima srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, sva četiri razmatrana lokaliteta zajedničke osobine, osim u imenu, imaju i u svom strateškom položaju i konfiguraciji terena na kojem su izgrađeni. Svi su u svojim sredinama imali istaknutu vojnu ulogu koja im je omogućavala da lako i dominantno kontroliraju okolne predjele. Time se faktor iznenađenja prilikom protivničkog napada smanjivao na najmanju mjeru a stanovništvu i posadi unutar zidina obezbjeđivala veća sigurnost. Međutim, srednjovjekovne su se utvrde razlikovale po svojoj funkciji i namjeni. Pojedine su tvrđave bile rezidencijalnog karaktera, dok su neke bile osmatračnice samo s vojnom posadom ili su činile sastavni dio odbrambenih mehanizama. Sve četiri utvrde obrađene u ovom radu, a posebno Sokol u Međurječju, imale su karakter velikaških rezidencija, ali su one, također, u velikoj mjeri bile orijentirane na vojni aspekt srednjovjekovnog života što se vidi po njihovom položaju, načinu gradnje, ali i kvaliteti i visini njihovih bedema. Činjenica da su pozicionirani na ključnim uzvišenjima također se reflektirala i u njihovom imenu koje simbolizira visine do kojih se ptica Sokol uzdiže i odakle promatra okolni krajolik. Istražujući prošlost četiri utvrde sa imenom Sokol može se primijetiti da stanje njihove istraženosti nije na zadovoljavajućem nivou. Ono što je najpotrebnije, a to su arheološka istraživanja, ili nisu uopće provedena ili nisu uspjela dati svoju konačnu riječ. Sa svim Sokolovima bilo je i nerazriješenih
96

“Bosidar Qualisseuich de Xauerse apud Socol de Bosna dicens se soluisse Turcis aspros quinque millia alias pro Radeta Boghetich [prazan prostor] de Ragusio sue habitatore Ragusii. Et dicens eum fuisse sclauum suum eundem Radetam ibi presentem et sollemni stipulatione stipulantem et acceptantem absoluit, manumisit et liberauit itaque a modo in antea dictus Radeta sit liber et sui juris et faciens etiam eidem Radete finem remissionem, liberationem, quietationem et absolutionem cum pacto de ulterius non petendo ubiquam a dicto Radeta aliquid, nec in eius bonis de omni et toto eo quod habere debebat vel petere poterit a dicti Radeta vel in eius bonis, vocans se tacitum et contentum a dicto Radeta et absoluens et liberans dictum Radetam et eius bona” (5. novembra 1486.g.), DAD, Diversa Cancellariae, LXXXV, str. 61. PREGLED

109

pitanja koji su prvenstveno rezultat i izraz pogrešnih zaključaka u literaturi, što posebno vrijedi za pitanje datacije prvog spomena Sokola kod Gračanice. Rad, također, na ovom mjestu popravlja dosadašnja poistovjećivanja kojima je bila usložnjena ili pojednostavljivana historija Sokola u Konavlima i Sokola u Međurječju. Izvori
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Ђурић, Војислав Ј: Дубровачка сликарска школа, Београд, 1963. Fermendžin, Eusebius: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, JAZU, Zagreb, 1892. Ipolyi, Arnold – Imre Nagy – Dezső Véghely: Hazai okmánytár – Codex diplomaticus patrius, vol. VII, Budapest, 1880. Itinerarivm Wegrayß Kün. May. potschafft gen Constantinopel zůdem Türckischen keiser Soleyman. Anno XXX. Kuripešić, Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, (Preveo sa njemačkog i napisao komentare Đorđe Pejanović), Svjetlost, Sarajevo, 1950. Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke republike, knj. IV, JAZU, Zagreb, 1874. Ljubić, Šime: Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke republike, knj. IX, JAZU, Zagreb, 1890. Мргић-Радојчић, Јелена: Повеља бана Твртка кнезу Вукцу Хрватинићу, Стари српски архив, књ. II, Лакташи, 2003, str. 169. Nagy, Imre – Farkas Deak – Gyula Nagy: Hazai oklevéltár 1234-1536, Budimpešta, 1879. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, (Priredio A. S. Aličić), Orijentalni institut, Monumenta Turcica historiam Slavorum meridionalium illustrantia, Tomus sextus, Serija II, Defteri 3, Sarajevo, 1985.

11. Rački, Franjo: Povelja bosanskoga bana Tvrtka od god. 1366, Starine JAZU, knj. XXI, Zagreb, 1889, str. 81–82. 12. Радонић, Јован: Дубровачка акта и повеље I/2, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Треће одељење, Књига III, Београд, 1934. 13. Стојановић, Љубомир: Старе српске повеље и писма, I/1, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Београд-Сремски Карловци, 1929.

110 PREGLED

14. Стојановић, Љубомир: Старе српске повеље и писма, I/2, Српска краљевска академија, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 24, Београд-Сремски Карловци, 1934. 15. Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, (priredio Ahmed S. Aličić), Islamski kulturni centar, Mostar, 2008. 16. Šurmin, Đuro: Hrvatski spomenici, Sveska I (od godine 1100–1499), JAZU, Zagreb, 1898. 17. Valentineli, Josip: Acta Albania Veneta, III/19, München, 1971.

Literatura
1. 2. 3. 4. 5. Атанасовски, Вељан: Пад Xерцеговине, Народна књига-Историјски институт, Београд, 1979. Balta, Ivan: Novovjekovna diplomatička analiza (XIX i XX vijeka) prve latinske isprave o gradu Sokolu kod Gračanice, Gračanički glasnik, br. 13, Gračanica, 2002, 28–37. Basler, Đuro: Stari gradovi u Majevici i Trebovcu, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, IX, Tuzla, 1972, str. 57–64. Beritić, Lukša: Tvrđava Sokol u Konavlima, Anali Historijskog instututa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 10–11 (1962–1963), Dubrovnik, 1966, str. 103–134. Bešlagić, Šefik: Kamene stolice u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela 59, Odjeljenje društvenih nauka 34, Sarajevo, 1985. Благојевић, Обрен: Пива, Београд, 1971. Bojanovski, Ivo: “Sokograd, Sokolac, Šipovo – srednjovjekovni grad”, Arheološki pregled, knj. 9, Beograd, 1967, str. 159–161. Bojanovski, Ivo: Sokol na Plivi, Spomenici kulture – Serija A, Broj 18, Društvo konzervatora Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1968. Bojanovski, Ivo: Sokol na Plivi, Naše starine, knj. XIII, Sarajevo, 1972, 41–69.

6. 7. 8. 9.

10. Bojanovski, Ivo: Einige ergebnisse in der erforschung Mittelalterlicher Burgen in Bosnien mit besonderer Beachtung der Transformation der Burgen in Artilleriefestungen, Balcanoslavica, Vol. 7, Prilep, 1978, 71–100. 11. Čremošnik, Gregor: Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja n.s, IV-V (1949–1950), Sarajevo, 1950, 105–199. 12. Ћирковић, Сима: Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба, Српска академија наука и уметности, Посебна издања 376, Одељење друштвених наука 48, Београд, 1964. 13. Ćošković, Pejo: “Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.-1423.)”, Croatica christiana periodica, XIX/35, Zagreb, 1995, str. 1–54. PREGLED

111

14. Динић, Михаило: Хумско-требињска властела, Српска академија наука и уметности, Посебна издања 397, Одељење друштвених наука 54, Београд, 1967. 15. Динић, Михаило: “Земље херцега Светога Саве”, u: Српске земље у средњем веку, Београд, 1978, str. 178–269. 16. Ђурић, Војислав Ј: Умјетност, u: Историја Црне Горе, Књига друга, Том први, Титоград, 1970. 17. Филиповић, Недим: “Поглед на османски феудализам”, Годишњак Историског друштва Босне и Херцеговине, 4, Сарајево, 1952, str. 5–146. 18. Fisković, Cvito: Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, Zagreb, 1947. 19. Grotefend, Hermann: Zeitrechnung des Deutschen Mittlelaters und der Neuzeit, Bd. I (Glossar und Tafeln), Hahn’sche Buchhandlung, Hannover, 1891. 20. Grotefend, Hermann: Tachenbuch der Zeitrechnung des Deutschen Mittlelaters und der Neuzeit, Hahn’sche Buchhandlung, Hannover – Leipzig, 1898. 21. Грујић, Радослав: Конавли под разним господарима од XII до XV века, Српска краљевска академија, Споменик 66, Земун, 1926. 22. Handžić, Adem: Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975. 23. Hoffer, Aleksandar: Položaj nekih mjesta u povelji kralja Sigismunda od god. 1426, Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. V, Sarajevo, 1893, str. 553–554. 24. Jalimam, Salih: Srednjovjekovni grad Sokol (prilozi za studiju), Gračanički glasnik, br. 11, Gračanica, 2001, str. 60–67. 25. Jalimam, Salih: Analiza dokumenta o prvom spomenu srednjovjekovnog grada Sokola kod Gračanice, Gračanički glasnik, br. 13, Gračanica, 2002, str. 39. 26. Кајмаковић, Здравко: Зидно сликарство у Босни и Херцеговини, Веселин Маслеша, Сарајево, str. 1971. 27. Kapetanić, Niko: Podjela zemlje u Vitaljini u 15. stoljeću, Anali Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 37, Dubrovnik, 1999, 9–31. 28. Ковачевић, Мирко: Црква под средњовековним градом Соколом, Старинар, 18, Београд, 1968, str. 221–224. 29. Ковачевић-Којић, Десанка: Градска насеља средњовјековне босанске државе, Веселин Маслеша, Сарајево, 1978. 30. Kreševljaković, Hamdija: Stari bosanski gradovi, Naše starine, knj. I, Sarajevo, 1953, str. 7–45. 31. Kurtović, Esad: Noviji radovi na proučavanju prošlosti Konavala pod bosanskom vlašću (1990.-2000.), u: Naučni skup “Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000.”, Sarajevo, 30. i 31. oktobar 2001, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, posebna izdanja 120, Odjeljenje društvenih nauka 36, Sarajevo, 2003, str. 189–196.

112 PREGLED

32. Kurtović, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Studije i monografije, Knjiga 4, Sarajevo, 2009. 33. Lietzmann, Hans: Zeitrechnung der römischen Kaiserzeit, des Mittelalters und der Neuzeit für die Jahre 1-2000 n. Chr, Walter de Gruyter, Berlin – New York, str. 1984. 34. Mazalić, Đoko: Tešanj, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s, sv. VIII, Sarajevo, 1953, str. 289–302. 35. Mošin, Vladimir: Ćirilski rukopisi Jugoslavenske akademije II (Reprodukcije), Historijski institut JAZU, Zagreb, 1952. 36. Мргић-Радојчић, Јелена: Доњи Краји – Крајина средњовековне Босне, Филозофски факултет у Београду – Филозофски факултет у Бањалуци – Историјски институт у Бањалуци, Београд, 2002. 37. Мргић, Јелена: Северна Босна 13-16. век, Историјски институт, Посебна издања, књ. 55, Београд, 2008. 38. Нилевић, Борис: Српска православна црква у Босни и Херцеговини до обнове Пећке патријаршије, Веселин Маслеша, Сарајево, 1990. 39. Palavestra, Vlajko: Nekoliko nepoznatih stihova o hercegu Stjepanu, Glasnik Zemaljskog muzeja, (Etnologija) 23, Sarajevo, 1968, str. 136. 40. Поповић, Даница: Српски владарски гроб у средњем веку, Београд, 1992. 41. Popović, Marko: Uticaj pojave topova na razvoj obrambenih sistema srednjovekovnih gradova u Bosni, Zbornik referata međunarodnog simpozijuma Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1989, str. 99–110. 42. Поповић, Марко: Средњовековне тврђаве у Босни и Херцеговини – Прилог проучавању фортификационих структура, Зборник за историју БиХ 1, САНУ, Београд, 1995, str. 33–55. 43. Поповић, Марко: Владарски и властеоски двор у средњовековној Босни, Зборник за историју БиХ 2, Београд, 1997, str. 1–33. 44. Поповић, Марко – Светлана Вукадиновић: “Црква светог Стефана на Шћепан пољу под Соко-градом”, Старинар, 57, Београд, 2007, str. 137–174. 45. Redžić, Husref: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2009. 46. Спаравало, Љубо: “Бијела кнеза Алексе Паштровића”, Историјски гласник, 1-2, Београд, 1981, str. 63–87. 47. Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk – Postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982. 48. Šaković, Edin: Oblik i arhitektura staroga grada Sokola, Gračanički glasnik, br. 11, Gračanica, 2001, str. 69–74.

PREGLED

113

49. Šišić, Ferdo: Studije iz bosanske historije – I. O ratu bana Tvrtka s ugarskim kraljem Ljudevitom I. god. 1363, Glasnik Zemaljskog muzeja, XV, Sarajevo, 1903, str. 319–325. 50. Thalloczy, Lajos: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Duncker & Humblot, Munchen – Leipzig, 1914. 51. Truhelka, Ćiro: Kraljevski grad Jajce, Sarajevo, 1904. 52. Vego, Marko: Naselja bosanske srednjovjekovne države, Svjetlost, Sarajevo, 1957. 53. Vego, Marko: Prilog poznavanju srednjovjekovnih gradova hercega Stjepana Vukčića Kosače, Most, VII/28-29, Mostar, 1980, str. 129–140. 54. Вукoмановић, Јован: Конавли, Антропографска и етнолошка испитивања, САНУ, Посебна издања 527, Одељење друштвених наука 85, Београд, 1980. 55. Ware, R. Dean: Medieval Chronology, u: Medieval Studies – An Introduction, James M. Powell (ed.), Syracuse University Press, Syracuse (NY), 1992, str. 252–277. 56. Živanović, D. – D. Vuković: Soko grad u Konavlima, Anali Historijskog instututa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 3, Dubrovnik, 1954, str. 375–384.

114 PREGLED

Enver Ajanović UDK 34 (44) LE POUVOIR HIÉRARCHIQUE U REPUBLICI FRANCUSKOJ LE POUVOIR HIÉRARCHIQUE IN THE REPUBLIC OF FRANCE Sažetak Pojam „le pouvoir hiérarchique“ u Republici Francuskoj je pojava koju izučavaju nauka o upravi i upravno pravo. Može se prevesti u dvostrukom smislu zavisno od konteksta u kojem se koristi: kao hijerarhijska vlast ili kao ovlaštenje. Na osnovu njega u francuskoj nauci o upravi suprotstavljaju se centralizirani i decentralizirani državni organi i uprava. Veoma je bitan princip na kojem se temelji organizaciono upravno pravo u ovoj zemlji, te u drugim zemljama koje su preuzele u svoj pravni poredak i pravnu nauku ideju upravnog prava kao neizostavnog elementa pravne države sa demokratskom tradicijom pisane ustavnosti. U upravnom pravu hijerarhijska vlast se analizira, također, u kontekstu decentralizacije, ali i dekoncentracije kao temeljnih principa organizacije državne uprave u Francuskoj. Osim toga, u ovoj državi hijerarhija se izučava i u kontekstu službeničkih odnosa u državnoj upravi. Ključne riječi: politička, pravna i društvena hijerarhija, osobine hijerarhije, iskrivljavanje hijerarhije Summary The term le pouvoir hiérarchique in the Republic of France denotes a phenomenon that is being studied by the governing science and administrative law. Its translation is ambiguous, depending on the context in which it is used: either as the hierarchical authorities or the authorization. Within the French governing science, the centralized and decentralized state organs and administration are opposed to each other using this phenomenon as the basis. The principal on which the organizational administrative law in this state is founded plays a key role, and in other countries that have adopted their legal
PREGLED

115

order and legal science of the administrative law as the obligatory element of legal state with democratic tradition of written constitutionality. The hierarchical power, in the administrative law, is also subjected to the analysis from the decentralized, and even from dispersed point of view, as the fundamental organizational principles of the state governing within the French republic. In addition to this, this state’s hierarchy is also studied in the context of the officials’ relation in the state administration. Key words: political, legal and social hierarchy, features of the hierarchy, twisting of the hierarchy I Birokratija je organizirana na poseban način u obliku svrstavanja u hijerarhiju. Ovo svrstavanje čine dvije nerazdvojne osobine: jedna je funkcionalna, a druga personalna. To znači da upravne uloge imaju piramidalnu formu, odnosno one se vrše na neprekinutom nivou, tj. nadređeni i podređeni jedni drugim. Podrazumijeva obavezu svakog službenika da se potčini onom koji se nalazi iznad njega u toj organizaciji. Hijerarhija se, dakle, ne sastoji samo od velikog broja uloga, nego određuje odnose među pojedincima. Funkcioneri se ne organizuju isključivo prema hijerarhiji definirane i plaćene službe u skladu sa njihovim rangom u hijerarhiji, nego je za njih bitna i stroga disciplina nasuprot njihovim nadređenim funkcionerima. Hijerarhijska organizacija počiva na principu hijerarhijske vlasti, koja je njen uvjet i garancija. II Hijerarhijska organizacija Hijerarhijom se stvara poredak među sastavnim dijelovima organizacije što znači da članovi imaju određen „nivo“ u organizacijskoj strukturi. Postoji dodatna dimenzija u organizaciji: nije u pitanju samo koordinacija svih učesnika, nego također i „da ih se spoji i rasporedi“ tako da se postigne maksimalna efikasnost (C. Ménard). Hijerarhijska organizacija ne znači donošenje svih odluka na vrhu. Postojanje više nivoa podrazumijeva da vrh ne vrši sve i da su potrebne različite uloge, čiji broj određuje složenost povećanog aparata. Ovom kohezijom otklanja se cijepanje cjeline. Hijerarhija, dakle, obuhvata procese neodvojive od diferencijacije/ integracije. 116 PREGLED

Ti organizacijski zadaci su slojeviti, odnosno podijeljeni su na različite nivoe. Jasno je da ti nivoi mogu preuzimati inicijative, imaju dio slobodnog izbora, mogu donositi odluke pod uvjetima propisanim pravom na osnovu pravila o prenesenim nadležnostima. Vrhovni organ hijerarhije mora uvažavati ova pravila uz suzdržavanje da čini bilo šta u nadležnosti podređenih organa. Međutim, to područje inicijative je promjenljivo. Ono se postepeno povećava i dostiže najviše nivoe, s tim da nikad nije potpuno i, suprotno tome, postepeno se smanjuje idući prema nižim nivoima, a da nikad ne nestane. Među zadacima postoji odnos podređenosti jednih prema drugim. Na nekom nivou se vrši nadležnost u skladu sa okvirom kojeg su odredili viši nivoi vlasti. Niži nivoi moraju proslijediti informacije višim nivoima kako bi prvi bili u mogućnosti da se orijentiraju na upoznavanje stvari. Ipak, oni su dužni držati se planova koje su izradili viši nivoi vlasti. Dakle, birokratska uprava je monolitna: podstrek potiče od vrha, zatim postepeno pada prema različitim nivoima hijerarhije. Obim komunikacije i vertikalna struktura se shvataju kao osiguranje neprekidnog povratka od dna prema vrhu kroz prosljeđivanje informacije i od vrha prema dnu širenjem vlasti. Izloženi način organizacije utemeljen je na tehničkim razmatranjima važećim za sve organizacije, što je objašnjenje za primjenu birokratskog modela u svakom socijalnom polju. Za upravu dodatna opravdanja proizlaze iz posebnosti njenog položaja. Tehnički zahtjevi Hijerarhijska organizacija podrazumijeva jedinstvo naređivanja: kolika god je njihova granica nadležnosti, niži nivoi vlasti moraju primijeniti usmjerenja utvrđena na vrhu. Postoji više argumenata za opravdanje ovog jedinstva naređivanja. Prvo, jedinstvo pruža mogućnost izjednačavanja efekata podjele rada i specijalizacije zadataka koji predstavljaju stalnu prijetnju povezanosti akcije: hijerarhija se u tom pogledu smatra sredstvom koordinacije, odozgo, aktivnosti različitih dijelova uprave – „ona je utoliko potrebnija što se uprava više razvija, grana, mijenja-što unutar nje povećava centrifugalne tendencije.“ Vivien je istakao da se zahvaljujući hijerarhiji „kretanje malo po malo transformira, kroz neprekinut lanac postupnih službenika, sve do najudaljenijeg vrha teritorije“.

PREGLED

117

Hijerarhija je istovremeno uvjet efikasne uprave: M. Weber je dugo istrajavao na „birokratsko-monokratskom“ svojstvu uprave, koja u jasnoći, brzini, strogosti prevazilazi zastarjele forme kolegijalne uprave, kao što je u Pruskoj bio poznat „kameralistički“ okvir sistema, dok kolegijalni rad karakteriziraju trvenja, zastoji, kompromisi između suprotnih mišljenja, hijerarhijska organizacija sprečava konflikte, te omogućava brze i jednoznačne odluke. Na kraju, koncentracija vlasti na vrhu se shvata kao poboljšanje kvaliteta odluka. Imajući brojne informacije kao što su distanca i širina pogleda, vrhovna vlast u hijerarhiji je u mogućnosti donositi bolje promišljene odluke. Dobro je, i po Tayloru i Fayonu, potpuno odvojiti zadatke koncepcije i izvršavanja, ukoliko se ostavi slobodan prostor za inicijativu nižim nivoima vlasti, što po Weberu, potiče neizvjesnost i samovolju: „pravična uprava mora biti predvidiva i proračunljiva“. Taj cilj ostvaruje se na osnovu jedinstva naređivanja. Statusni imperativ Navedena opća razmatranja su dvostruke političko-pravne prirode što je svojstveno javnoj upravi. Ona nije organizacija drugačija od drugih. Razlikuje se od drugih organizacija po tome što je pravilo dobrog upravljanja imperativ za upravu. Princip hijerarhije je posljedica trostruke subordinacije: pravne, političke i socijalne, koji ga i uređuju. Pravna subordinacija Sistem „pravne države“ odlikuje se hijerarhijom normi i podređivanjem uprave „zakonu“. No, hijerarhija pravnih normi je kvalitetnija ukoliko među donosiocima tih normi postoji odnos hijerarhijske zavisnosti. Hijerarhijska kontrola podvostručuje1 sudsku kontrolu, čak je se i izbjegava, čime je zagarantovana zakonitost upravne aktivnosti. Postoje dva sredstva za ostvarenje poštovanja pravne norme: bilo da se radi o sukcesivnoj sudskoj kontroli, u kojoj se poništavaju neispravne odluke, bilo da je u pitanju
1

Ovo pojačanje francuska nauka upravnog prava objašnjava ovako: „Kontrola koja je nad upravom osigurana sudskim presudama o tužbama podnesnim pred upravno sudstvo se podvosručuje kontrolom koja se ne služi sudskom procedurom i koja se može vršiti čak i u odsustvu žalbe ili prigovora“. Traité de science administrative, Mouton & Co, and École Pratique des Hautes Études, 1966, str. 441.

hijerarhijska kontrola, koja se vrši prema vrhu, čija svrha je sprečavanje donošenja neispravnih odluka, s jedne strane, a, s druge strane, da ih povuče povodom zahtjeva stranke. Prema uvjetima njenog vršenja, druga vrsta kontrole je neuporedivo efikasnija. Birokratska hijerarhija je veća garancija za poštovanje normativne hijerarhije: potčinjavajući se svom nadređenom, službenik se ponaša prema ograničenjima pravnog poretka, primjenjuje princip zakonitosti i poštuje zahtjeve pravne države. Birokratski poredak je samo ogledalo pravnog poretka. Politička subordinacija Princip demokratije stavlja službenike pod vlast uprave, dok naredbe izdaju samo imaoci legitimne vlasti. Princip hijerarhije je osiguranje te suprematije, jer to omogućava upravi potpunu vlast na tržištu usluga i garantira podređenost službenika. To je i osnova da se upravni službenici pozovu na političku odgovornost. Društvena subordinacija Dogma općeg interesa podrazumijeva da državni službenici rade u službi cilja koji ih nadvisuje, odnosno da rade samo za stvari od kolektivnog interesa. Princip hijerarhije pruža garancije za ovu podređenost: istinski suštinski dio državne institucije je osnova nužne kohezije i discipline u njenom funkcioniranju. Transformacija uprave u poslušnu i dotjeranu upravu podvrgava službenike zahtjevima njihovog rada uz zabranu ispoljavanja vlastitih interesa. Stoga nije ništa čudno da se u svim državama njen značaj pokazuje na aparatu prisile kao osnove trajnog jezgra države. Opisana piramidalna organizacija temelji se na principu podređenosti nadređenom u hijerarhiji. Hijerarhijska vlast Hijerarhija ne obuhvata samo piramidalnu zgradu službi i zadataka, nego i određenu vrstu odnosa vlasti. Kao osnova ove organizacije sa jedne strane, šef u hijerarhiji ima trostruka ovlaštenja: da naređuje podređenim (ovlaštenje davanja uputstava), da kontroliše njihove akte u pogledu njihove saglasnosti i izriče sankcije ako postoji nesaglasnosti, dok su, sa druge strane, podređePREGLED

119

ni obavezani na poslušnost, odnosno obavezni da bez istraživanja vrijednosti ili osnovanosti važećeg poretka učine „maksimom njihovog ponašanja“ (M. Weber)2. Ukoliko hijerarhijska vlast podrazumijeva aktivnost na aktivnost (izuzimajući „aktivnosti prema ljudima“), francuski autori upravnog prava zagovaraju veoma uzak pojam. Zalažu se da prvi izraz budu samo akti koji ne bi bili pravni izvori, odnosno ne bi sadržavali pravne norme za kolektivitet, nego bi se radilo samo o zajedničkoj proceduri izražavanja volje nadređenog prema podređenom. To su akti u pisanoj formi, koji se mogu izraziti i saopćiti i usmenim putem. Zovu se „cirkulari“, „instrukcije“, „službene naredbe (ili zabilješke)“. Ovim aktima, nadređeni jednom ili više podređenih daju smjernice o upravljanju koje oni moraju ili mogu provesti. To su odluke ili mjere koje se moraju ili mogu donijeti ili poduzeti u nekoj apstraktnoj situaciji. U pitanju su opće odredbe. Ali, ipak aktom se upravlja i u datoj situaciji, npr. u odlukama koje donosi niži adresat u konkretnom slučaju, često u vezi sa određenom individuom. „Instrukcije“, „cirkulare“ itd. tumače njihovi adresati kao čisto unutrašnje akte u okviru odnosnog organa. To su službenici kojima se ovim aktima obraća osobno s ciljem da se odredi njegovo posebno upravljanje3. Nauka upravnog prava tumači i cirkulare kao nepravne akte koje donose organi uprave. Cirkulari su u materijalnom smislu instrukcije, preporuke, tumačenja koje daje šef službe i osobito ministar (koji je i najčešći donosilac: deset hiljada godišnje), osoblju čijim aktivnostima upravlja. Najčešće su u vezi sa primjenom zakona ili podzakonskog akta kojima se daje komentar ili tumačenje odredaba. Njima se upućuje na način procesuiranja, mjere opreza koje se moraju poduzeti, rok koji se mora ispoštovati4. Ovi cirkulari (jednako u formi „instrukcija“ ili „službenih zabilješki“) su veoma važni u praksi. U suštini, neki funkcioner očekuje da dobije prikladan cirkular da bi mogao primijeniti važeći zakon ili podzakonski akt. Mnogo preciznije ovi akti se nazivaju „cirkulari za tumačenje“.
2

3 4

Chevallier, Jacques: Science administrative, Presses Universitaires de France, 3. produbljeno izdanje, 2002, str. 324–328. J. M. Auby i drugi, op. cit. str. 286. v., par exemple. la circulaire du 24 avril 1981, relative à certains aspects de l’instruction des demandes de permis de construire; D 1981, p. 271).; navedeno u: Chapus, René: Droit administratif général, Tome 1, Montchrestien, 15. izdanje, 2001, str. 513.

120 PREGLED

To su pravi cirkulari. Po svom tumačećem karakteru razlikuju se od onih cirkulara koji po svojoj formi, nazivu, vanjskim obilježjima, djelimičnoj ili potpunoj sadržini autentičnih normi odgovaraju podzakonskim normama. Te norme daju ovim cirkularima prirodu odlučujućih akata i koji se uobičajeno donose pod nazivom podzakonskog akta i formi rješenja. Označavaju se kao „cirkulari sa podzakonskim karakterom“ i imaju pravnu prirodu svih podzakonskih akata5. Ovlaštenje davanja instrukcija sastoji se u donošenju službenih naredbi i cirkulara. Njima se određuje kako se trebaju ponašati njihovi adresati u nekoj određenoj stvari. Podređeni mora uskladiti svoje ponašanje sa upućenim instrukcijama, pod prijetnjom disciplinskog progona (ako to nadređeni smatra prikladnim) ako nije izvršio naređene obaveze. Ni neposlušni gradonačelnici, kada im se daju instrukcije u njihovom statusu državne vlasti, nisu isključeni od takvih kazni 6. Nauka o upravi dodaje i ovlaštenje promjene odluke podređenog, tj. da je zamijeni drugom odlukom. Drugim riječima, da se njom zamijeni, odnosno da vrši nadležnost kojim je podređeni niži u prvom stepenu7. Vršenjem ovlaštenja promjene odluke nadređeni mijenja odluku podređenog svojom odlukom koja se više ili manje razlikuje od prethodne. Promjena nema retroaktivno dejstvo, odluka nadređenog mijenja nižu odluku samo za budućnost. Shodno svom podređenom položaju, adresat instrukcije ili čija je odluka poništena ili promijenjena nije ovlašten obraćati se upravnom sudiji zbog mjera koje je poduzeo nadređeni u obavljanju svoje hijerarhijske vlasti8. U vezi sa prvim, smatra se da je to malo opravdano i da treba mnogo šire postaviti pojam hijerarhijske vlasti koji će obuhvatiti ne samo „voljne akte“, „cirkulare“, „instrukcije“ itd., nego i one „službene akte“ kojima organi propisuju pravne norme obavezne za drugog ili druge organe. To je suština hijerarhijskih odnosa, „hijerarhijske nadređenosti i podređenosti“. Njeno logično i prirodno obilježje je saradnja u hijerarhijskim ovlaštenjima. Voljni akti ili službeni akti razlikuju se samo u formi: oni su samo dva jednostavna načina vršenja supstancijalno identičnih ovlaštenja.
5 6 7 8

René Chapus, ibid., str. 513. René Chapus, ibid., str. 395. J. M. Auby i drugi, op .cit., str. 286. René Chapus, op. cit. str. 396. PREGLED

121

Grupi francuskih autora se čini opravdanom sljedeća definicija hijerarhijske vlasti: „To je ovlaštenje koje vrši jedan organ da nametne drugom ili drugima svoju volju (kao što se često izražava), odnosno ovlaštenje da formulira odluku ili norme koje ovaj drugi mora poštovati, ili još-u manje tehničkim pojmovima, jednostavnije-ovlaštenje da odredi ili uredi njihovo ponašanje.“ Ova posljednja formulacija je preširoka. Ubraja akte koji su neobičan izraz za vršenje hijerarhijske vlasti različitim naredbama i nalozima (les „ordres“, „commandements“, „injonctions“, „prescriptions“) ili obavezna pravila svim ovim aktima je određen ili se podrazumijeva obavezan način ponašanja adresata ili adresâta ili da se odredi neka odluka. Ali njom su obuhvaćeni i drugi tipični sadržaji normativnih akata. Sa stanovišta adresata radi se o jednostavnim „ovlaštenjima“ odnosno odlukama kojima je njihov donosilac odredio adresaru šta smije, a šta ne smije činiti, tj. ponašanje koje je prihvatljivo ili neprihvatljivo (ova ovlaštenja su uvijek ograničena, jer ona predviđaju i dopuštaju samo činjenje, nečinjenje ili suzdržavanje. Ova ovlaštenja moraju biti izvjesna). Slijedi da su lokalni organi uprave hijerarhijski podređeni centralnim organima uprave odnosno njihovoj hijerarhijskoj vlasti. Pri svakoj odluci oni moraju izvršavati ili ne kršiti norme viših organa. Prema tome, oni imaju takav pravni položaj da objave dekretom upravne propise ili da ministri donesu rješenja, ministarska ili međuministarska (prema slučaju), jer svi dekreti i rješenja imaju osobine upravnog akta. Ovi elementi su posebno važni zato što je Ustav iz 1958. godine uveo kategoriju „propisa autonomne“ ili „izvorne države“, odnosno države koja nije vezana za raniju zakonsku odredbu radi njenog upotpunjenja ili da dozvoli primjenu: tada je vlada ovlaštena nametnuti volju slobodnu od svih granica zakona, osim ranijih prethodnih određivanja poput onih u ustavnim odredbama o individualnim pravima i slobodama. To je u suštini kvazisuverena volja. Dakle, u Ustavu iz 1958. godine postoje odredbe o hijerarhijskoj subordinaciji, tj. potencijalnoj zavisnosti lokalnih organa uprave u odnosu na centralne organe uprave. Ova zavisnost se izražava u efektivnom vršenju normativne funkcije države na datom objektu i ona je veća što su nametnuta pravila strožija. Odbijanje van hijerarhijske vlasti elementa koji na najvišoj tački služi definiranju odnosa između dvije grupe organa, njihove odnosne situacije može samo vratiti pogrešnom stavu u kojoj mjeri su lokalni organi uprave potčinjeni pravnoj volji centralnih organa.

122 PREGLED

Kada se hijerarhijska vlast vrši u „neslužbenim aktima“ na osnovu zakona i podzakonskih akata, ona se može urediti različitim modalitetima koji je čine manje ili više snažnom. Stepen tog intenziteta dostiže maksimum kada vrhovna vlast sadrži sljedeća ovlaštenja: - a priori – propisivanje podređenom organu uprave ponašanja koje mora provesti ili pak ponašanje koje će morati izvršiti tako, radi se o drugoj „vlasti“. Norme ili odluke koje će nadređena vlast morati ili moći postaviti se često nazivaju „ovlaštenje za davanje smjernica“. Vršenje ovih ovlaštenja, čak i propisivanje, ne oduzima nužno svu slobodu odlučivanja za podređene organe. Moguće je da se instrukcijama imperativno ne uređuje ponašanje na sasvim apsolutno rigorozan i „usko vezujući“ način koji ostavlja prostor za „pasivno izvršavanje“; - ako i kada je podređeni organ odlučio i prihvatio izvjesno ponašanje, bilo protivno ranijem instrukcijama nadređenog organa, bilo da njih uopće nema: da on sam učini a posteriori sve što smatra dobrim i bi bio želio ili bi sada želio koje je učinio niži službenik. Dakle, da se zamijeni donesena odluka nekom drugom odlukom kojoj se daje prvenstvo. Često se spominje „ovlaštenje za preinačenje“ (više uključuje najmanje; moguće je da viša vlast samo poništava donesene odluke bez donošenja novih, ako ona procjenjuje da je najbolja odluka da ništa ne odluči; ona čini da prevlada njena „negativna volja“ nad „pozitivnom voljom“ niže vlasti). Tada viša vlast može sama donijeti odluku koju želi, čim niža vlast nije donijela odluku, pošto je izabrala da se uzdrži ili ako nije postupala. Ta mogućnost se često zove „ovlaštenje za zamjenu akcije“. Ovdje „pozitivna volja“ više vlasti prevladava nad „negativnom voljom“ niže vlasti9. Dakle, može se reći – u vezi sa trenutkom postojanja ili nepostojanja podređene vlasti – da se integralna hijerarhijska vlast može vršiti a priori, a posteriori ili, pak, upravljanjem ili ispravljanjem. Hijerarhijska vlast bi oslabila i izgubila svoju prirodu i snagu ako bi se sastojala bilo u „ovlaštenju upravljanja“ bilo u „ovlaštenju ispravljanja“. Ovlaštenje upravljanja je takvo po sebi da se može postići. Time se vlast lišava sankcije i nespornosti, jer je ona direktna.
9

On négligera le pouvoir de suspension mineur, s’il est isolé et s’il mérite vraiment son nom, c’est-a-dire s’il n’aboutit qu’à une mesure temporaire de suspension...de l’application ou exécution de décesions; navedeno u: Auby, J. M. i dr.: Traité de science administrative, Mouton & Co, and École Pratique des Hautes Études, 1966, str. 288. PREGLED

123

Ovlaštenje ispravljanja bi u cjelini bilo manje loše, čak i ako ne postoji pravi razlog da ga se utvrdi: „ovlaštenje za ispravku“ na osnovu glavnog ili autonomnog principa bio bi dovoljan osnov za hijerarhijsku nadređenost. Nametanje svoje volje, kojoj se smisao može ponovo dati ako se kaže „njena osobna volja“, podrazumijeva da donesene odluke nadređene vlasti mogu biti pravno slobodne odluke i to ne samo pravno nametnutih odluka kroz zadatak da se obezbijedi poštovanje ili da se poštuju obavezna pravila, kao što su ona u zakonu ili podzakonskim aktima. Zar time ne postaje jasno da vlast nazvana „nadređena“ ima ovlaštenje djelovati protiv akta ili propuštanja (nečinjenja) lokalne vlasti kao podređene u svrhu zakonitosti, tj. zbog nezakonitih odluka ili ovog nečinjenja, da je to volja zakonodavca da istakne i nametne svoje osobine? Dakle, nije viša vlast hijerarhijski nadređena lokalnoj vlasti, nego je to samo zakonodavac. Istinska funkcija centralne vlasti je kontrola usklađenosti odluka lokalnih vlasti sa odredbama iz zakona i drugih pravnih akata koje se ovim odlukama moraju ispoštovati. Suprotno ocjenama koje se tako često koriste pod uticajem geografskog predstavništva koji utiče na pravnu analizu, ona nije „superiorna vlast“, nego potpuno različita vlast kontrole (pod kojim se misli na upravnog sudiju, u mjeri u kojoj sankcionira stvarnu nezakonitost, odnosno povrede zakonskih odredaba, da je on „nadređena vlast“ u odnosu na organe uprave nadležne da kontroliraju akt). Na kraju tradicionalne analize, hijerarhijska vlast bi imala dva aspekta: poslije hijerarhijske vlasti u vezi sa aktima, još bolje bi bilo reći: aktivnosti, koja je mnogo srodnija riječ za upravljanje ili ponašanje i kojom se mogu obuhvatiti nečinjenje ili suzdržavanje, postojala bi takva vlast i u odnosu na osobe. Kako to definirati? U francuskoj nauci o upravi data je sljedeća definicija: „To je ovlaštenje za promjenu funkcionalne situacije drugog organa barem djelimično slobodnom odlukom“. Razmatrajući ovaj pojam za uspostavljanje pojma hijerarhijske vlasti u vezi sa osobama treba istaći: - ovlaštenje imenovanja u novu službu ili radno mjesto. Nebitno je da li se radi o nadređenom novom radnom mjestu, što se naziva „unapređenje“ ili istom radnom mjestu. Ako je u pitanju podređeno radno mjesto, govori se o „premještanju“ ili „nazadovanju“; - ovlaštenje oduzimanja službe, bilo trajno, što se naziva „službeno penzioniranje“, „opozivanje“, bilo privremeno kao „odsustvo iz službe“, „stavljanje na raspolaganje“, „suspenzija“. 124 PREGLED

Autor J. M. Auby i drugi smatraju da nema razloga da se prema ovoj definiciji određuje razlika između odluka donijetih samo iz administrativnih razloga „u interesu službe“ u užem smislu i onih u disciplinskim stvarima. Suprotno tome, povodom „ovlaštenja na akte“ treba napomenuti da mogućnost formuliranja odluka ne daje njenom subjektu istinsku osobnu vlast, da se radi o aktima donesenim slobodnom osobnom voljom. Ti akti nisu takvi ako su pravom nametnuti ili propisani, koji reguliraju djelatnost kada se steknu precizno određeni uvjeti. Tako je, npr., kada ministar opoziva izabranu lokalnu vlast, gradonačelnika, općinskog vijećnika itd. zato što nije ispoštovao obaveze iz svoje funkcije na osnovu zakona koji određuje sankciju. U tom slučaju može se govoriti o vršenju hijerarhijske vlasti ako se želi i dalje držati forme ili spoljašnjosti. Stvari su suštinski potpuno različite. Ministar nema istinsku vlast zato što njegove aktivnosti nisu slobodne. On je organ stvoren voljom zakonodavca odnosno „ruka zakonodavca“. Ili iz suprotnog ugla, što potvrđuje prethodnu analizu, organ povodom koga se odlučuje nije potčinjen volji donosioca odluke, jer je mora donijeti prema pravu. Od nje ne zavisi niti se njoj podvrgava dejstvo, nego se kroz nju potčinjava zakonodavnom pravilu odnosno volji zakonodavca. Posjedovanje hijerarhijske vlasti „po osobnom predmetu“, kao što je objašnjeno, veoma je važno sredstvo ili oruđe titulara za prevladavanje njegove volje u aktivnostima. Ali to je dovoljna oznaka da ovo ovlaštenje nije isto što i hijerarhijska vlast „na aktima“, što je prvi element. Drugi samo garantira njegovu efikasnost ili je možda samo privid zbog svog odsustva ili skraćivanja. Ako je ovlaštenje na aktima potpuno, ovlaštenje višeg službenika kao njihovog imaoca na osobama ga jača, ali nije potpuno potrebno za prevladavanje njegove volje10. Francuska teorija upravnog prava je izučavala osobine hijerarhijske vlasti. Prema njenoj širini i snazi ima ih tri: a) hijerarhijska vlast ostvaruje puno pravo putem više vlasti. Sadrži ovo ovlaštenje koje joj pripada kao nadređenoj u hijerarhiji. Zato nije potreban poseban tekst.

10

J. M. Auby i drugi, ibid., str. 287–290.

PREGLED

125

Utvrđen starom sudskom praksom11 i za stalno formulirano je definitivno da iz „općih principa javnog prava“ proizlazi za višu vlast puno pravo na hijerarhijska ovlaštenja12; b) viša vlast ovlaštena je vršiti svoja hijerarhijska ovlaštenja „bez određenog razloga“, na osnovu zakona ili kada je to prikladno (oportuno), kada se radi o ovlaštenju davanja instrukcija, promjene ili poništenja odluke; c) na kraju, hijerarhijska ovlaštenja može spontano vršiti viša vlast, kao i povodom zahtjeva koji potiče od svakog zainteresiranog. Drugim riječima, u skladu sa podnošenjem žalbe u upravnom postupku koji podređenu vlast oslobađa od obaveze da odluči13. U francuskoj teoriji o javnoj upravi hijerarhija se razmatra kroz pojmove hijerarhijske vlasti u okviru centralizacije i decentralizacije. U centralnom sistemu administrativni život postoji samo u centralnim organima. Samo ove vlasti su ovlaštene odlučivati na cijeloj teritoriji. Te odluke pripadaju državi kao jednoj priznatoj pravnoj osobi. U takvom sistemu centralne vlasti su u stanju da prilagode svoje aktivnosti pojedinom dijelu teritorije (ako, npr., postoji poplava u regionu kojeg država proglašava oštećenim područjem). Ipak, takvi slučajevi su rijetki. Centralizacija dopušta postojanje službenika u različitim područjima teritorije. Ovaj lokalni raspored učinjen radi olakšanja kontakata uprave i stranaka ne ublažava strogost centralizacije. Ti službenici su potčinjeni hijerarhijskoj vlasti centralnih organa koji im daju instrukcije. Oni nemaju svoju vlast. Te decentralizirane vlasti primaju dosje koje dostavljaju centralnim vlastima na odlučivanje. Takav sistem je besmislen i nepraktičan. To pretrpava centralnu upravu sekundarnim poslovima. Primjera radi, o sječi drveta na nacionalnom putu u Toulouseu odlučuje se u Parizu, što sprečava ministra da stvarno kontrolira svoje odluke. Pravo ostvaruje jedinstvo. Centralizaciji se često pridružuje dekoncentracija koja ostavlja lokalnim službenicima u državi da odlučuju o više ili manje širokim materijama.
11

12

13

v., par exemple, relativement aux ministres, CE 1er mai 1874, Lezeret de la Maurinerie, p. 409; navedeno u: René, Chapus: op. cit., str. 396. V. CE Sect. 30 juin 1950, Quéralt, p. 413, D 1951, p. 593, note F. Marion, Dr. soc. 1951, p. 246, concl. J. Delvolvé, JCP 1950, no 5909, note B.H., S 1951.3.85, note J.-M.Auby. ; V. aussi CE Sect. 30 mai 1975, Ministre du travail, p. 329; 5 février 1982, Cahen, p. 60. CE 18 mars 1998¸ Comité d’entreprise de la soc. de bourse A. Ferri, p. 94.; navedeno u : René, Chapus: op. cit., str. 396. René, Chapus: op. cit. str. 396.

126 PREGLED

Sistem ostaje centraliziran jer odlučuju službenici koje je imenovala država i nad kojim ona ima hijerarhijsku vlast. To omogućava racionalniji sistem odlučivanja. Državni službenici imenovani u svoje službe odlučuju prema lokalnim potrebama14. Nivo formalizacije Za M. Webera hijerarhijski odnos je polazeći od „upravno-racionalnog karaktera“ birokratska dominacija. U tome se isključuju sve veze osobne vjernosti ili zavisnosti. Temelje se na apstraktnim ili objektivnim pravilima koja detaljno propisuju funkcije i ponašanje službenika na svim nivoima i vode teoretski kompletnoj depersonalizaciji odnosa u kojima konkretne individue ne stoje nasuprot, nego su to „funkcije i uloge“ (Merton). Hijerarhijski odnos je kao rastopljena cjelina u pravnom obrascu. Naređujući nadređeni službenik obavlja samo svoju „nadležnost“ propisanu u odredbama. Izvršavajući podređeni službenik samo usklađuje svoje ponašanje sa odredbama koje propisuju poslušnost – „i jedni i drugi su potpuno potčinjeni svojoj funkciji i pokoravaju se bezličnim pravilima“. Ova formalizacija je zaštita potčinjenih samovolji u hijerarhiji. Ne samo da se moraju potčiniti obavezama propisanim u odredbama, nego nadređeni službenik ne može sebi prisvajati pravo na priznate nadležnosti, niti se može učiniti zamjena za one nadležnosti koje nisu izričito propisane. Također, prisutan je stalan pritisak na bazu radi njenog jačanja. Formalizacija bi bila jednak faktor efikasnosti i smanjivanja sukoba u odnosima među vlastima i napetosti koje iz toga proizlaze, osiguravajući stabilnost, predvidivost, regularnost ponašanja jednih i drugih. Ovo nije objašnjenje konkretnijih uvjeta za vršenje hijerarhijske vlasti. Ponajprije formalizacija hijerarhijskih odnosa veoma varira u realnosti. Slaba je u zemljama u razvoju, uzimanjem u obzir određenih karakteristika pravnog sistema i u socijalističkim zemljama zbog značaja demokratskog centralizma. Relativna je, također, u državama čije pisano pravo ima ograničen značaj (Velika Britanija). Forma nikada nije u svakom slučaju takva da povezuje nadležnosti nadređenog. Odredbe ga uvijek ovlašćuju na više ili manje široku diskrecionu ocjenu, instrukcije i cirkulare koje smatra mjerodavnim za podređene, često svakako više od samog zakona: poštovanje principa zakoni14

Debbasch, Charles – F. Colin: Administration publique,izdavač Economica, 6. izdanje, 2005, str. 230. PREGLED

127

tosti ima tendenciju miješanja sa izvršavanjem instrukcija nadređenog. Drugim riječima, bez obzira na sve garancije priznate statutom, nadređeni službenik i dalje utiče negativno u formi sankcija ili pozitivno u obliku promocije na karijeru službenika. Ovaj uticaj, učinjen u slobodnom prostoru, održava poštovanje i poslušnost. Sve što se dobro ili loše desi u karijeri dešava se zahvaljujući nadređenom službeniku i neizbježno je da mu se to ne svidi. Otada depersonalizacija je veoma faktično pitanje: hijerarhijska vlast ne dopušta prikrivanje u tekstualnim ograničenjima; niži službenik je u odnosu opće i multidimenzionalne zavisnosti prema višem službeniku koji se često izražava u čistoj i jednostavnoj vjernosti. Obaveza poslušnosti teži da bude prioritetna nad svim drugim razmatranjima. Značaj hijerarhijske vlasti je dovoljno snažan da njoj nije uvijek potreban izričit red. Podređeni je unaprijed poslušan prema pravilu „anticipirane reakcije“. Ova personalizacija je posebno jasna u zemljama u razvoju zbog sociokulturnog otpora: osobna vjernost šefu i kult autoriteta smanjuju podesnost birokratske sheme15. III Devijacije tradicionalnog modela o odnosima između uprave i njenih službenika je pod združenim uticajem dva faktora. S jedne strane to je nova svijest funkcionera u formi sindikalizma. S druge strane, to je širenje nove koncepcije administrativnog upravljanja sa menadžerskim duhom. Uvođenjem sindikalizma osporen je tradicionalni upravni model na tri plana. Prvo, snažno se pokušavalo ukloniti prepreke javne funkcije16: sindikalnom akcijom premješteni su u upravu društveni sukobi koji više nisu rezervirani samo na privatni sektor. Drugo, time je izvršena promjena odnosa funkcionera prema državi. Funkcioner nije više samo „subjekt“ potpuno podvrgnut svojoj funkciji, nego je kao „građanin“ u svojstvu nosioca legitimnih aspiracija i imaoca priznatih prava. Istovremeno i država je „poslodavac“ i kao takva dužna je da razmatra uvjete rada svojih službenika. Uvođenje menadžerskih pravila-Specijalisti za menadžment i teoretičari organizacije osuđuju klasični stil naređivanja iz razloga efikasnosti, a ne zbog brige za demokratiju. Forme birokratskog upravljanja stvaraju brojne sukobe u organizaciji, čine je nesposobnom za rješavanje problema iz njene
15 16

Chevallier, Jacques: op.cit., str. 328–329. Na internetskoj stranici www.fonction-publique.gouv.fr/rubrique 113.html ova javna služba nadležna je za koncepciju i koordinaciju aktivnosti države na nacionalnom nivou.

128 PREGLED

nadležnosti. Propisivanje u privrednom društvu i upravi, sistema podijeljenih ovlaštenja potrebno je za poboljšanje rada tih organizacija. Od École des relations humains vidi se značaj ljudskog faktora u radu organizacije. Dobro raspoloženje utiče pozitivno na efikasnost, dok frustracije, otuđenja i nezadovoljstva stvaraju štetne efekte u dobrom funkcioniranju. No, autoritarne metode, stroga pravila o subordinaciji, nepostojanje odgovornosti vezane za birokratsku shemu – razlog su pasivnosti i povlačenja, koje organizacije nastoje izbjeći. Tenzija proizašla iz hijerarhijske zavisnosti potiče službenike na izbjegavanje kontakata sa šefom i podređenim da im se garantira status i da zatraže zaštitu pisanog prava kojim su regulirana prava i obaveze. Širenje tih općih i bezličnih pravila stvara apatiju, članovi organizacije čine isključivo što se od njih traži (Gouldner), što vodi konformizmu i krutosti prema vanjskom svijetu, te uzrokuje teškoće sa klijentima (Merton). Slabljenje hijerarhijske prisile i traženje međusobne saradnje službenika stvaraju radnu atmosferu u organizaciji i poboljšavaju produktivnost. Sociološkim istraživanjima malih grupa (Levin, Lippit i White) su uvidjeli superiornost demokratskog vođstva. Za efikasno funkcioniranje organizacija mora odustati od upotrebe sile i pozvati svoje članove na dobru volju, njihovu sposobnost prilagođavanja i unapređenja i da sistematski razvija odnose između viših i nižih službenika. Svrha učešća je poboljšanje kvaliteta odluka. Mehanizam vrhovnog odlučivanja uzrokuje neprilagodljivost i krutost (informacije loše kruže, nastaju blokade, zastoji i devijacije se povećavaju). Neadekvatne odluke hijerarhijske vlasti slabo se prihvataju i primjenjuju. Suprotno tome, kolektivna obrada osigurava bolji protok informacija, razmatranje tehničkih faktora i sukobljavanje stajališta. Odlučivanje mora prestati biti monopol upravljača često udaljenih od problema, nego treba usko povezati niže službenike koji su na osnovu svoje tehničke nadležnosti potaknuti na dijalog, kooperaciju i timski rad. Bolje prilagođene odluke su bolje prihvaćene u javnosti. Ova nova percepcija rezultirala je nizom konkretnih promjena u funkcioniranju službi. Niz mjera su poduzete nakon II svjetskog rata radi povezivanja funkcionera u donošenju odluka. Procedure učešća su postale sastavni dio opće politike „upravljanja ljudskim resursima“, s ciljem da se vrednuje mogućnost javne funkcije. Hijerarhija u francuskoj upravi izložena je određenim devijacijama: temelj sindikalne akcije u javnoj funkciji je volja da se hijerarhijska vlast uredi
PREGLED

129

preciznim, stabilnim i svima poznatim pravilima. Tako se uklanja samovolja i smanjuje sloboda procjenjivanja nadređenog službenika. Ti napori završili su se rastućom formalizacijom principa hijerarhije. Sindikalizam je razvio javnu funkciju, čime je promijenjena pozicija službenika nasuprot drugim namještenicima, državi i hijerarhiji17. Učešće Suprotno modelu birokratske organizacije, koji pretpostavlja koncentraciju ovlaštenja za odlučivanje u nadležnosti nadređenog službenika, nastojala se postići i redistribucija nadležnosti i odgovornosti. Ostavljajući status pasivnih izvršitelja, službenicima je priznato pravo uvida u odluke u kojima su oni adresati ili ih moraju primijeniti. Ponovno uravnoteženje unutrašnjih odnosa postiže se slabljenjem hijerarhijske zavisnosti. Ipak, uticaj ovih procedura nije zanemariv. Procesi i postupci U intenzitet veza hijerarhijske zavisnosti počelo se sumnjati uvođenjem procedura kojima su funkcionerima priznati sve veći uticaji na njihovu karijeru, uvjete rada i službe. Mogu se kombinirati dva tradicionalna načina. Jedan od njih su više ili manje formalizirani kolektivni ugovori o naknadama i uvjetima rada. U ovim pregovorima sindikati su pregovaračka strana službenika. Drugi način je često dvostruka intervencija paritetnih organizacija za mjere o karijeri i organizaciji službe. Ovome se dodaje i treći način o doprinosu službenika u tehničkom okviru participativnog upravljanja. Kolektivni ugovori Sistem kolektivnih pregovora u javnoj funkciji ukazuje na uopćavanje uvjeta službenika i uređivanje općeg prava rada. U pregovorima sa predstavničkim organizacijama službenika o uvjetima rada i naknađivanja država ima status poslodavca. Ovaj sistem je pravilo od kada službenici zasnivaju radni odnos na osnovu privatnog prava i ugovora. Tako je u liberalnim državama kao što su: Norveška (1933) i Švedska (1965), Sjedinjenje Američke Države (1962) i Kanada
17

Chevallier, Jacques: op.cit., str. 408.

130 PREGLED

(1967) – gdje su službenici u sistemu kolektivnih ugovora, koji je sličan sistemu privatnog sektora. Problem organizacije službe nije predmet pregovora. Isto tako, u socijalističkim zemljama koje su javnu funkciju uglavnom uređivale radnim zakonodavstvom, sindikati su usko sarađivali u donošenju odluka o službenicima. Taj sistem se širi. Tako je u Italiji već od 1993. godine. Tamo je tradicionalni status javnog prava zamijenjen sistemom kolektivnih ugovora koje sindikat slobodno zaključuje. Postupak pregovora se i dalje razvija. Tako je uspostavljeno pravilo u materiji plata (Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, Francuska od 1969) i prošireno na druga područja kao što je definiranje uvjeta rada i pripremanja. Whitley Councils, osnovan u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1919. godine, mjesto je pregovora za niz pitanja o položaju službenika. (pregovori sa završetkom o pravičnom i dužnom obliku između predstavnika službenika, Staff Side i uprave Official Side. Ovaj tradicionalni model pregovora je pod uticajem reformi upravljanja, koje su poticale decentralizaciju procesa i ograničenje okvira sporazuma (C. Clifford, RFAP, no 80, 1996). U Francuskoj sindikati su se prestali boriti za istinsko ovlaštenje za pregovore (iako postoji „statut“) nasuprot državi. Naime, uspostavljeni su stalni pregovori sa sindikatom službenika, potom se tih 60-ih godina pojavila stvarna ugovorna politika u pitanjima naknade, što pokazuje da je među njima postojao spor. Ovakav razvoj formaliziran je u novom statutu (član 9. Zakona od 13. jula 1983. godine). Isto tako u Belgiji, „saglasnost društvenih programa“, sa pravnom prirodom istinskih pregovaranih kolektivnih ugovora na nacionalnom nivou, postoji već od 1961. godine. Sindikalnim pritiskom uspjela se promijeniti koncepcija države kao javne vlasti sa ovlaštenjem unilateralnog odlučivanja o ovim službama u državi poslodavca obavezana da se dogovara sa svojim službenicima. U novembru 2000. godine francuski ministar javne funkcije predlagao je sindikatu nova pravila igre u vezi sa socijalnim dijalogom sa javnom funkcijom. Smatrao je da godišnje pregovore o platama treba da bude obaveza sa formulacijom o višegodišnjem dogovoru. Potom treba dati pravnu snagu postignutom sporazumu. Ideja unapređenog „kolektivnog ugovora“ izraz je osjetne izmjene tradicionalne koncepcije o statusu. Paritetno upravljanje U mnogo zemalja osnovane su paritetne organizacije na različitim upravnim nivoima koje interveniraju prije donošenja odluke o službenicima. Načini inPREGLED

131

tervencije se mijenjaju. Mogu biti fakultativni ili obligatorni u zavisnosti od slučaja. Polje njihovog rada je manje ili više široko sa više ili manje jakim dometom. Predstavnike službenika imenuju čas sindikalne organizacije, čas ih biraju službenici. Tako paritetne strukture osnovane u Njemačkoj na nivou federacije i pokrajina su podvostručene uvođenjem komiteta službenika u svakoj upravnoj jedinici. U Zapadnoj Njemačkoj osnovani su 1953. godine, a potom poslije 1990. godine i u novim saveznim pokrajinama. Oni su ovlašteni za odbranu interesa službenika i imaju široka ovlaštenja. Ti organi, također, „sarađuju“ (Mitwirkung) u području u kojem uprava čuva ovlaštenja za odlučivanje (budžet, politika efekata, disciplina...) i „suupravljanje“ (Mitbestimmung), kada je potreban prethodni pristanak komiteta (individualne mjere, organizacija službe...). U Francuskoj je statusom iz 1946. godine priznato pravo uvida koje su službenicima već imali u vezi sa njihovom karijerom (paritativni upravni komitet) i još općenitije, čitavoj problematici o javnoj upravi (Vrhovni savjet za javnu funkciju). Uticaj paritetnih organa jače je izražen u materiji pojedinačnih odluka u vezi sa organizacijom službe koja se direktno odnosi na upravnu vlast. Tako su se početkom XX stoljeća sindikati službenika zalagali za doktrinu „sindikalnog integralizma“ s ciljem osvajanja upravne vlasti. Izmijenili su hijerarhijsku vlast i disciplinu tako što su funkcioneri sami počeli voditi brigu o javnim službama. Ova daleka povezanost postoji u institucijama iz 1946. godine pod nazivom „paritetni tehnički komitet“, koji je ovlašten davati mišljenja o organizaciji i funkcioniranju službi. Svaki komitet mora imati jednak broj predstavnika uprave i službenika. Imenuju ih reprezentativne sindikalne organizacije. Ovaj komitet nikada nije uspio ostvariti stvarni uticaj, što više da se uvede davanje fakultativnih mišljenja od 1959. godine. Pošto je „protocole Oudinot“ 1968. godine pokušao da ponovo aktuelizira rad Komiteta, dekretom od 28. maja 1982. godine su njegova mišljenja postala obavezna. Ipak, povećanje broja ovih komiteta od 1981. godine i ako su uticajniji nego ranije, njihova intervencija koja se manje bavi organizacijom i funkcioniranjem službi, nego problemom službenika se u francuskoj doktrini smatra veoma formalističkom da bi zaista bila efikasna.

132 PREGLED

Participativno upravljanje Primjenjivanje menadžerskih pravila u upravi smatra se izvjesnim odstupanjem od tradicionalnih formi hijerarhijske vlasti. Nastoji se dati prednost elastičnosti i nužnom prilagođavanju putem pluralističkog i promjenljivog upravljanja, čime je povećan broj autonomnih odlučujućih mjesta formiranih u programu koji se mora ispuniti. Svako mjesto odgovara za provođenje njemu dodijeljenog programa za koji slobodno koristi odobreni budžet i čiji rezultati se kontroliraju. Praksa širokih ovlaštenja svojstvenih takvom sistemu, određujući obavezne ciljeve, a ostavljajući nižim službenicima obavezu za definiranjem sredstava pod uvjetom obavještavanja o rezultatima značajno mijenja odnose u organizaciji. U jednu ruku, povećava se individualna inicijativa i vrednovanjem kolektivnog rada se podržava autonomija grupe. U drugu ruku, time se mijenja status nadređenog službenika, čija funkcija oživljavanja i koordinacije ima prioritet nad funkcijom naređivanja, što omogućava da se oslobodi odgovornosti za ispunjenje zadataka i posveti strategiji. „Participativno upravljanje po ciljevima“ i postupak „racionalizacija budžetskog izbora“, uvedeni u Francuskoj 1960. godine, nove su koncepcije upravne efikasnosti, čime su prekinuti tradicionalni birokratski principi. Politika modernizacije uprave rezultirala je obnovom participativne dinamike, istražujući nove forme angažmana službenika u funkcioniranju službi. Ograničenja Podržavanje participacije ne povlači za sobom temeljitu izmjenu uprave. Ne samo da se ustupcima u korist službenika slabi princip hijerarhije, koji i dalje, u suptilnoj formi, predstavlja osnovicu javne funkcije, nego su i dokinute moguće opasnosti za sindikalizam u tradicionalnoj organizaciji u procesu integracije. Postojanost hijerarhije Moć hijerarhije nije nastala priznavanjem službenicima prava uvida u njihove uvjete rada i zaposlenja. Očito, karijera službenika je danas izuzeta iz hijerarhijskog pritiska. Ipak, tim reformama nije prestala temeljna obaveza službenika da izvršava uputstva nadređenog službenika koji je pravno ovlašten da sankcionira sve
PREGLED

133

disciplinske greške. Iako je simbolično, ovlaštenje sankcioniranja je dovoljno uvjerljivo da osigura potpuno poštovanje obaveze poslušnosti. Drugim riječima, uprkos svim proceduralnim garancijama, nadređeni službenik gospodari karijerom podređenog. Unapređenja, imenovanja i odličja idu preko njega. Premda postupa u slobodnom prostoru, njegovo ovlaštenje je dovoljno uvjerljiva garancija za strogi konformizam. Status službenika nije uvijek uređen samo općim pravom. Zakonski i podzakonski status su oslonac koji propisuje privremene dogovore. Postojanost hijerarhije vidi se i u granicama intervencije službenika na tržištu usluga. Prema svakoj reformi njihovog ujedinjavanja postojalo je nepovjerenje. Svugdje se nastojala zadržati sloboda rada šefa službe koji je i dalje nadležan za organizaciju rada, podjelu zadataka i definiranje sadržine, ma kakve posljedice nastale za uvjete rada službenika. Participativno upravljanje teži razvijanju povezanosti službenika eliminirajući pasivno ponašanje ili povlačenje. Otada se već stvaraju razočarenja: nove procedure su službenici shvatili kao sredstvo manipulacije ponašanja, čak i uzrujanosti18. Literatura
1. Auby, J. M. – P. Bandet – L. Boulet – H. Buch – P. Carcelle – R. Catherine – Y. Chapel – H. Charnier – M. Crozier – R. Drago – A. H. Dsupond – Ch. Eisenmann – P. Escoube – B. Gournay – C. Goyard – L. Hamon – J. F. Kesler – G. Langrod – P. Legendre – M. Lesage – D. Levy – J. Magnet – R. Malgoire – G. Mas – L. Mehl – G. Mond – R. Mougniot – D. Moulias – J. Rivero – E. Simon – G. Thuillier: Traité de science administrative, Mouton & Co, and École Pratique des Hautes Études, 1966. Chapus, René: Droit administratif général, Tome 1, Montchrestien, 15. izdanje, 2001. Chevallier, Jacques: Science administrative, Presses Universitaires de France, 3. produbljeno izdanje, 2002. Debbasch, Charles – F. Colin: Administration publique, Economica, 6. izdanje, 2005.

2. 3. 4.

18

Jacques Chevallier, op.cit. str. 410.-415.

134 PREGLED

Salmedin Mesihović UDK 93 (497.15) “652” PROBLEM UBICIRANJA DESNEKA THE PROBLEM OF LOCATING DESNEK Sažetak U radu „Problem ubiciranja Desneka“ pokušava se dati doprinos izučavanju kasnoantičke i ranosrednjovjekovne topografije gornjobosanskog prostora. U prvom redu to se pokušava učiniti preko pokušaja lokaliziranja Desneka, naselja kojeg u zemljici Bosni spominje Konstantin Porfirogenet. Autor u radu ukazuje na mogućnost povezivanja naziva ovog naselja sa imenom ilirskog naroda i politije Dezitijata, koji su prebivali u Gornjoj Bosni. U slučaju da je moguće povezati Desnek sa Dezitijatima, otvorila bi se i mogućnost rješavanja lokaliziranja He… dezitijatskog kastela, koji se spominje na jednom od Dolabelinih solinskih natpisa iz 19/20. n. e. Ključne riječi: Bosna, Konstantin Porfirogenet, romanstvo, Dezitijati Summary The paper “The Problem of Locating Desnek” is trying to contribute to the study of late antiquity and early medieval topography of the Upper Bosnia region. In his work “De administrando imperio“ Constantine Porphyrogenitus mentioned Desnek, settlement in so-called “cwrivon Bovsona”. The author in this paper reveals the possibility of linking this settlement’s name with the name of the Illyrian nation Daesitiates, who resided in Upper Bosnia. In the event that it is possible to link Desnek with Daesitiates, then the possibility of solving the localization He ... Daesitiate castle would open up, a castle which is mentioned in one of Dolabella Solin inscriptions dating from 19/20 A.D. Key words: Bosnia, Constantine Porphyrogenitus, Latin nations, Daesitiates

PREGLED

135

U do sada najstarijem spomenu imena zemlje Bosne1, koji se pojavljuje na samom kraju XXXII. poglavlja „De administrando imperio“ (149–151) od romejskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (905–959) spominje se i utvrda Desnek.
2

{Οτι εjν τη:÷ Βαπτισµεvνη÷ Σερ− βλιvα÷ ειjσι;ν καvστρα οιjκουvµενα το; ∆εστινιvκον, το… Τζερναβου− σκεvη, το… Μεγυρεvτουß, το… ∆ρε− σνεηvκ, το… Λεσνηvκ, το… Σαλη− νε…ß και… ειjß το… χωριvον Βοvσονα, το… Καvτερα και… το… ∆εσνηvκ.

U krštenoj Srbiji su naseljene utvrde: Destinikon (Destnik?)2, Tzernabouskei, Meguretous, Dresneik (Dresnik?), Lesnek (Lesnik?), Salenes (Salines?); a u zemljici Bosna Katera i Desnek (Desnik?).

Kontekst Porfirogenetovog spominjanja i imena Bosna i utvrda Katera i Desnek ima manje-više uzgredni karakter, kao dopuna osnovnom izlaganju. Osnovna tema poglavlja XXXII bila je politička historija ranosrednjovjekovne Srbije i dinastije Vlastimirovića. Sudeći po tome što Konstantin VII Porfirogenet upotrebljava prezent kada govori o utvrdama Srbije i Bosne, može se smatrati da su Katera i Desnek bili funkcionalna naselja i u periodu djelovanja ovog romejskog cara, znači u prvoj polovici X stoljeća3. Ako pretpostavimo da je Salenes (ili Salines) područje današnje Tuzle, onda bismo mogli i zemljopisno ograničiti zemljicu Bosnu u ovom periodu na prostor današnje Gornje Bosne, što bi značilo da bi i Desnek trebalo tražiti na ovom prostoru.
1

2

3

Na ovom mjestu je potrebno istaći da spomenute rečenice romejskog cara predstavljaju (za sada) najstariji spomen imena, ali ne i i samog bosanskog imena. Hidronim koji je nesumnjivo direktni predak imena Bosna javlja se u vrelima koja se odnose na prve dvije decenije I st. n. e. (Vell. II, CXIV, 4; CIL III 3201=10159+3198, b=10156 b.; Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 153; Mesihović, 2007, 80–81.) Nije neobično da hidronimski i toponimski kontinuiteti u sebi sadržavaju i značajno sjećanje na predslavensko razdoblje (dobar primjer su hidronim i toponim Tara (o tome v.: Mesihović, 2007; 2007 A). Najvjerovatnije se ime koje se u antici odnosilo samo na rijeku ili na samom kraju antičkog perioda ili u prvim decenijama ranog srednjeg vijeka počelo upotrebljavati i kao ime za zemlju. Možda se ono koristilo i kao naziv za upravnu oblast/instituciju ili određeno naselje, ali o tome za sada nema dokaza. Na ovom mjestu se nametnuo problem transkripcije grčkog slova /h/ koji se uobičajeno transkribira i izgovara sa našim slovom /i/. Datacija bi se mogla još precizirati ako bi se imala u vidu vladavina kneza Časlava Klonimirovića Vlastimirovića (vladao od oko 927. do oko 950).

U protohistorijsko i ranoantičko doba gornjobosansko i lašvansko područje je bilo zona rasprostiranja dezitijatske politije (prvo u formi nezavisnog političkog entiteta, a kasnije u formi peregrinske civitas)4. Nakon utapanja dezitijatske civitas u municipalnu organizaciju ovaj prostor je na osnovi do sada poznate građe bio pod jurisdikcijom dvije municipalne jedinice i to Aquae (prvo u statusu municipija, zatim kolonije i na kraju res publica) i Bistue (dosadašnja izvorna građa je predstavlja samo kao municipij). Res publica Aquarum5 je zahvatala južne zone Gornje Bosne, dok se nadležnost municipija Bistuensium prostirala sjevernim gornjobosanskim područjem i lašvanskim porječjem6. Za Bistue je vjerojatno bila vezana i kasnoantička bestoenska episkopija. Ranosrednjovjekovna bosanska politija, bez obzira u kakvoj formi postojala, zemljopisno se primarno naslanjala na gornjobosansko područje. Provincijsko dalmatinsko naslijeđe U prvim decenijama VII stoljeća došlo je posvemašnjeg rasapa romejske vlasti i uprave na dobrom dijelu provincije Dalmacije i općenito Zapadnog i Središnjeg Balkana7. Za vrijeme ovih decenija desio se konačni prijelom, kada su pravci historijskog, kulturološkog, lingvističkog i etničkog razvitka prebačeni na sasvim drugi kolosijek. Čudnom historijskom ironijom ovo razdoblje, koje je predestiniralo sudbinu Zapadnog Balkana do dana današnjeg predstavlja jedno od najslabije poznatih polja historiografskih izučavanja. Tome je doprinijela i jedna nesretna okolnost, a to je da je ovo doba postalo i kontroverzno radi djelovanja i uticanja na historiografiju raznoraznih nacionalno-romantičarskih i dnevnopolitičkih zamisli, ali i kvaziznanstvenog teoretisanja. Ono
4 5 6

7

O Dezitijatskom narodu i politiji v.: Mesihović, 2007. O Aquae v.: Mesihović, 2007, 700–705; 782–785. O municipiju Bistuensium v.: Mesihović, 2007, 705–713; 785 i korisno mišljenje: Dodig, 2009, 54–59. Činjenica je da je provincija Dalmacija bila jedna od najdugotrajnijih upravno – teritorijalnih formacija na Zapadnom Balkanu koja je svoj osnovni teritorijalni obujam zadržala punih šest stoljeća, što se može objasniti time što je rimska praktičnost i tu pokazala svoju djelotvornost. Provincija Dalmacija, koja nije zahvatala samo jadransko primorje, nego i kompletnu dinarsku zapadno-balkansku unutrašnjost (od Dioklecijana od nje je odvojen južni dio – Prevalitana) i predstavljala je nesumnjivo najprirodniji oblik teritorijalnog i upravnog ustroja na Zapadnom Balkanu u cjelokupnoj dosadašnjoj njegovoj historiji. To je neminovno moralo voditi da se u stoljećima antike i to posebno nakon gašenja unutrašnjeg ustroja na osnovi peregrinskih civitates i potpunog prelaska na municipalnu organizaciju i razvijanju ne samo općeg rimskog (romanskog) identiteta, nego i provincijskog dalmatinskog identiteta. PREGLED

137

što se sa sigurnošću može tvrditi za ovo doba jeste činjenica da je avarsko-slavenska najezda generalno gledano bila dosta uspješna. Provincija Dalmacija nije imala otpor onog tipa kako ga opisuju za Britaniju, npr. pisci Gildas i Nenije i arturijanski ciklus legendi8. I za vrlo kratko vrijeme došlo je ne samo do sloma romejske i dalmatinske upravne i vojne infrastrukture, nego i razbijanja dotadašnjeg načina i stila života stanovnika provincije Dalmacije. Za razliku od gotskih, franačkih, burgundskih i vandalskih zaposjedanja rimskih teritorija na zapadu i kasnijih zaposjedanja levanskih i sjevernoafričkih provincija Romejskog carstva od Arapa, najezde i naseljavanje avarskih i slavenskih zajednica iz prvih decenija VII stoljeća, vrlo učinkovite su bile u raskidanju sa antičkom tradicijom. Nakon najezdi i naseljavanja avarskih i slavenskih zajednica početkom VII stoljeća, granica Dalmacije će se povući na skoro samu obalnu liniju i otoke. Nikada više (bar do sada) Dalmacija se nije povratila na područja u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti koja su joj pripadala za vrijeme antičkog razdoblja i trenutno se još uvijek prostire na primorskom pojasu srednjeg Jadrana i njemu neposredno gravitirajućem zaleđu. I pored radikalnog raskida sa antičkim razvitkom krajem VI i početkom VII stoljeća obrazac naseobinske kulture u ranom srednjem vijeku se morao, bar u općim crtama, naslanjati na shemu naselja iz kasne antike. Iako je doseljavanje slavenskih govornika (uz određeni i avarski impuls) početkom VII stoljeća nesumnjivo imalo priličan demografski, populacioni i općekulturološki efekt po Zapadni Balkan (uključujući i unutrašnjost današnje Bosne), ne može se poreći i da je nestala ranija populacija. Ta populacija je u tome razdoblju primarno pripadala jezičnoj sferi vulgarnog latiniteta, iako možda ne bi trebalo odbaciti ni mogućnost postojanja izoliranijih zona u kojima su se još uvijek (u kasnoj antici i najranijem periodu ranog srednjeg vijeka) upotrebljavali raniji “ilirski” (protoarbanaški) govori. Neoromanski, još uvijek “ilirski” govornici iz reda “provincijalnog dalmatinskog stanovništva” bi spadali u poluromaniziranu kategoriju, jer govoriti o neoromaniziranoj populaciji nakon šest stoljeća antičkog razvitka nije baš realno. To ”provincijalno dalmatinsko” stanovništvo (sa kraja VI i samoga početka VII stoljeća) formiralo se za vrijeme skoro šest stoljeća antičkog razdoblja od (u svojoj ubjedljivoj većini) romaniziranog i poluromaniziranog predrimskog stanov8

U ovom periodu možda je bilo i učinkovitog otpora, pa i uspjeha na lokalnom nivou, kod pojedinih odlučnijih zajednica (koje su imale i bolje zemljopisne uvjete za odbranu), možda su se i neka naselja (bolje reći utvrde i kasteli) oduprla. Međutim, ako je toga i bilo, riječ je primarno o parcijalnom otporu koji nije sudbonosni efekt po pad Ilirika. Avarske i slavenske zajednice su u ovom periodu ipak bile te koje su bile pobjedonosne, pa je i sama dalmatinska prijestolnica Salona bila osvojena i razorena.

138 PREGLED

ništva (ilirsko-zapadnobalkanskih naroda) i doseljenika raznoraznog porijekla (ne samo Mediteranaca, nego i zaostalih germanskih i drugih “barbarskih” skupina). “Provincijalni Dalmatinci” su uspjeli preživjeti brzi i tragični slom antičkog doba, ne samo u primorju, nego i u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti nekadašnje provincije Dalmacije. Ne bi trebalo smetnuti sa uma da je i “provincijalno panonsko” stanovništvo uspjelo preživjeti još u rani srednji vijek, iako se u odnosu na “Dalmatince”9 nalazilo u mnogo težoj situaciji još od prve polovine V stoljeća. Kako je već rečeno, Dalmatinci su bili uglavnom govornici vulgarno-latinskih (romanskih) dijalekata, uz možda postojanje i zajednica koje su još uvijek koristile i “ilirske” govore. Oni su sami kraj VI i početak VII stoljeća dočekali kao već kristijanizirana zajednica, sa kakvomtakvom crkvenom organizacijom. Za razliku od njih, novodoseljene slavenske zajednice (i u manjoj mjeri avarske skupine) su bile kulturološki, jezički i religijski različiti. Dalmatinske zajednice su kolaps romejske vlasti preživjele i opstale ne samo na uskom priobalnom pojasu i otocima (gdje se održala kakva-takva vlast konstantinopoljskih careva), nego i širom područja koje su u ovom dobu izgubili i Romejsko carstvo i Dalmacija. O održanju tih zajednica Dalmatinaca u unutrašnjosti prilično detaljno govori i izvorna građa i to u svim njenim formama (literarna vrela, materijalni ostaci, filološko-lingvistički ostaci, toponimija i hidronimija). Posebno su interesantni podaci koje donosi “Ljetopis popa Dukljanina” (VI; VIII – IX) i koji potvrđuju prisustvo brojnog i organiziranog dalmatinskog elementa (sa nekom dozom i lokalne samostalnosti i to u brdsko-planinskim i izoliranijim zonama sa utvrđenim naseljima) u stoljećima nakon što je avarsko-slavenska najezda srušila efektivnu romejsku vlast na većem dijelu Zapadnog Balkana. Ti podaci potvrđuju i prisustvo dalmatinskog stanovništva i u zemljopisno pitomijim („zagorskim“) oblastima koje su direktno kontrolirale zajednice paganskih, slavenskih govornika10. Ako bi se sudilo po Dukljaninovim podacima, te „dalmatinske“ zajednicu su čak očuvale, pa i razvijale kakav-takav kršćanski identitet, u odnosu prema tada predominantnom nekršćanskom („paganskom“) miljeu slavenskih govornika. Iako je za „Ljetopis popa Dukljanina“ vezana prilično obimna, uglavnom medijevalna, znanstvena problematika, ipak ostaje činjenica da „Ljetopis“ u svojim prvim poglavljima na indirektan način potvrđuje jezički (latinsko-slavenski) i reli9

10

U kontekstu izlaganja u ovom radu za starosjedilačko stanovništvo upotrebljavati će se kao terminus technicus (u smislu izbjegavanje nezgrapnih termina i obimnih konstrukcija riječi koje se ponavljaju) izrazi „Dalmatinci“ i „Panonci“, zavisno od konteksta područja o kojem se govori. Mesihović, 2010, 24–27. PREGLED

139

gijski dualitet (krščanstvo – „paganstvo“) Zapadnog Balkana u ranom srednjem vijeku. Autor (bez obzira ko on bio i kojim motivima bio vođen u izradi „Ljetopisa“) koristio je ranija vrela i samim tim nije mogao izbjeći i opisivanje tog bilingvalnog odnosa (koji je u prvo vrijeme imao i odraz religijskog dualizma). Ipak iako su opstale, te zajednice i grupe iz unutrašnjosti, a koje su vodile porijeklo još iz antičkog razdoblja i koje su uspijevale da zadrže svoj predslavenski karakter (romanski i arbanaški), bile su i kulturno i politički degradirane u odnosu na ranije epohe11. Okruženje u kojem su se one našle bio je onaj u kojem su primarno dominirali slavenski govornici, a posebno nakon konačne kristijanizacije potonjih (izvršenoj zahvaljujući uvođenju slavenskog bogosluženja i pisama). Rani srednji vijek je tako nudio na Zapadnom Balkanu jedan zanimljiv i osebujan mozaik sastavljen od slavenskih (uključujući i određeni manji avarski i drugi “barbarski” doprinos koji je isto došao početkom VII stoljeća) i dalmatinskih zajednica. Bio bi prilično nezahvalan zadatak kada bi se pokušala dati neka procjena udjela doseljenih slavenskih, pa i avarskih govornika u odnosu na starosjedilačke “Dalmatince”, koji su preživjeli slom i romejske vlasti. Nesumnjivo je broj “Dalmatinaca” koji su ostali zatečeni u unutrašnjosti bio značajan i njihovo prisustvo ne bi trebalo zanemarivati, ali sa druge strane ne bi trebalo ni minimizirati doseljeničku udio sa početka VII stoljeća i procentualni udio Slavena (u ovom kontekstu ne bi trebalo propustiti spomenuti i Avare) je bio znatan, sigurno znatno veći nego udio Gota u Hispaniji, Franaka u Neustriji, Vandala u sjevernoj Africi itd. I sve te zajednice su bile prisutne na jednom prostoru koji je do kraja antike predstavljao jedinstvenu cjelinu, upustivši se u interaktivni proces sažimanja i asimilacije. Ali taj proces je trajao prilično dugo i zajednice slavenskih, romanskih i arbanaških govornika će još stoljećima i stoljećima živjeti u bliskom kontaktu na Zapadnom Balkanu. Svaki od ovih elemenata je tako u srednji vijek unio nešto i od svoga naslijeđa, uključujući i segmente naseobine kulture. Lokaliziranje Katere i Desneka Spomenuta dva kastruma iz razdoblja ranosrednjovjekovne Bosne su se i definirala i lokalizirala na različite načine i na različita mjesta. Karakter oba ranosrednjovjekovna kastruma je bio sličan i može se smatrati da nije riječ niti o klasičnoj vojnoj utvrdi i nekom zamku, ali niti o gradu u njegovom punom smislu. I Katera i Desnik su primarno bili utvrđeni centri određenog širom
11

Mesihović, 2009, 66–68 (primjer Romanije).

140 PREGLED

područja. Ti centri bi se nalazili na bitnom strateškom i odbrambenom položaju i u njima bi se nalazile načelno situirane i svjetovne i crkvene upravne institucije (sa objektima koje ih reprezentiraju), sa zanatlijama i trgovištem. Ovi ranosrednjovjekovni kastrumi su služili i kao refugiji, gdje bi se sklanjalo okolno stanovništvo u slučaju opasnosti. Činjenica da je riječ o refugijima, upravo ukazuje na njihovo porijeklo iz vremena seobe naroda i kasne antike, posebno razdoblja avarsko-slavenske najezde i naseljavanja. U tom slučaju oni bi predstavljali, možda, i neku vrstu surogata nekadašnjih antičkih naselja i središta jedinica municipalne organizacije i nalazili bi se u njihovoj blizini. Činjenica je da su antička naselja, u svome načelu, slijedila domorodačku naseobinsku shemu iz protohistorijskog razdoblja, pa ne bi bilo nemoguće pomisliti da i ranosrednjovjekovna naselja i kastrumi mogu imati i kontinuitet (bar u nekim općim crtama) sa ranoantičkim, pa i protohistorijskim dobom. Posebno ova tvrdnja dobiva na značenju kada se ima u vidu da se sa ranim srednjim vijekom mijenja i fizionomija postavljanja utvrđenih naselja, koja se (poradi nesigurnosti i općenitog kulturološkog pada u odnosu na antičko doba) povlače iz ravnijih i udolinskih predjela na uzvisine (prostore nekadašnjih gradinskih naselja i ranoantičkih utvrda). Ono što posebno treba istaći jeste da Porfirogenit zna za postojanje i imena ova dva kastruma, a to je moguće samo ako su ona bila bitnija naselja za tu zemljicu Bosnu sredinom X stoljeća. Sa druge strane, možda je moguće i temeljno osnivanje i prebivanje Katere i Desnika vezati za romanski “dalmatinski” element. Možda je i Desnek ulazio u sastav Justinijanovog limesa. Prvospomenuti (kod Porfirogenita) bosanski kastrum Katera je u znanstvenim i istraživačkim radovima zauzimao znatno istaknutije mjesto u odnosu na Desnek12. Bez obzira na različita stajališta, najvjerovatnija lokacija Porfirogenitove Katere je lokalitet Gradac (Ilinjača), Gornji Kotorac kod sarajevskog naselja Ilidže, u neposrednoj blizini (na jugoistočnom pravcu) urba12

O lokaliziranju Katere v. Schafarik 1844–1847, II, 261 (Kotorsko na rijeci Bosni); Novaković, 1880, 138 i d. (Kotor u sarajevskoj oblasti ili Kotor na rijeci Vrbanji, pritoci Vrbasa); Prelog, 1907–1908, 7 (na jugoistočnoj ivici sarajevskog polja); Isto, 1910, 8: “Katera mogao bi biti Gradac — Kotorac u Sarajevskom polju”; Šišić, 1925, 261, (Kotorac kod Ilidže); Skok, 1928, 236, (Kotorac kod Ilidže); Ferjančić, 1959, 59, fus. 203 (samo popis mišljenja bez konkretnog mišljenja); Arheološki leksikon BiH, 1988, Tom III, 44 (po natuknici K. Topolovac i L. Fekeže je teško dokazati identifikaciju Katere sa Ilinjačom – Kotorcem kod Ilidže); Mesihović, 2010 (sa popisom odgovarajuće literature).

PREGLED

141

nog i upravnog središta municipalne jedinice Aquae (smještenom na području sarajevsko-ilidžanskih Lužana). Desnek se lokalizirao na različita mjesta i identificirao sa nizom mjesta13:  Schafarik (1844–1847, II, 261) ga identificira sa mjestom Dešanj – Tešav na rječici koja se uliva u Bosnu. Slično je mišljenja i K. Jirečeka (1951, 50);  po S. Novakoviću (1880, 139), riječ je o Tešnju;  M. Prelog (1910, 8) ga situira u selo Teševo, sjeverozapadno od Kraljeve Sutjeske;  po F. Šišiću (1925, 461) je jedan od tri naselja (Bobovac, Kraljeva Sutjeska i Trstivnica) promijenio svoje staro ime Δεσνήκ;  vrlo zanimljivo stajalište ima P. Skok (1928, 236) koji krajnji glas κ tumači kao kraticu za ха<проу= “grad”. Ako bi se prihvatilo Skokovo mišljenje, onda bi ime Desnek bilo kovanica koja bi sadržavala i oznaku za “grad”, odnosno utvrdu (u ranosrednjovjekovnom smislu). Dezitijatski kastel U kontekstu ovog izlaganja potrebno je spomenuti i jedno naselje koje je evidentirano za najranije antičko razdoblje Gornje Bosne. Riječ je o kastelu koji se na solinskom natpisu CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 26314 pojavljuje u obliku HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM, a koji se često rekonstruira kao He(dum???) castellum Daesitiatium15. Ovaj “He…dezitijatski kastel” je sigurno postojao 19/20. god. n. e. kada je za vrijeme namjesništva Publija Kornelija Dolabele (legatus Augusti propraetore P.Cornelius Dolabella za period od 14–20/21. god. n. e.) bila dovršena cesta koja je do njega dolazila iz provincijske prijestolnice Salone. Osim solinskog natpisa više ne postoji nijedan jedini podatak u sačuvanoj i poznatoj izvornoj građi koji bi se direktno ili indirektno odnosio na ovaj dezitijatski kastel. Za sada još uvijek nema zadovoljavajućeg rješenja za lokaliziranje ranoantičkog dezitijatskog kastela. Međutim, vrlo je indikativno postojanje i kastela sa dezitijatskim imenom u ranoantičko doba i postojanja ranosrednjovjekovnog kastruma sa imenom Desnek. Lokaliziranje “He… dezitijatskog kastela” još uvijek je nesigurno. Ono što se može sa većom dozom vjerovatnoće pretposta13 14 15

O različitim lokaliziranjima Desneka v.: Ferjančić, 1959, 59, fus. 204. O solinskim natpisima v.: Bojanovski, 1974. O HE[…. ?]ASTEL[…. ?] DAESITIATIVM v.. Mesihović, 2007, 939–986.

142 PREGLED

viti za “He...dezitijatski kastel” jeste to da se nalazio na glavnoj rimskoj cesti izgrađenoj za vrijeme namjesnika P. Kornelija Dolabele, koja je dolazila iz Salone. Kasnije je ta cesta produžena do zone Argentaria (srebrnonosna oblast Domavije/današnje srebreničko područje), “He...dezitijatski kastel” je postojao i u protohistorijsko doba, gotovo sigurno u formi gradinskog naselja (karakterističnog za predrimsku epohu u unutrašnjosti Ilirika) i u vrijeme prvog razdoblja rimske vladavine (do početka Velikog ilirskog ustanka16 6. god. n. e.) i za vrijeme ustanka (do septembra 9. god. n. e.) i sigurno još u decenijama neposredno nakon ustanka (u doba drugog razdoblja rimske vladavine). Iako se još uvijek ne raspolaže sa podacima koji bi direktno potvrđivali funkcionalno postojanje “He... dezitijatskog kastela” u narednim stoljećima rimske uprave, takvu opciju ne bi trebalo a priori isključiti. Ako je ovo naselje nastavilo postojati i u toku antičkog perioda, onda se ono sigurno transformiralo u formu antičkog naselja, sa tim da se visinski dio ponovo aktivirao kao refugij ili vojna citadela u kasnoj antici (od kraja IV stoljeća n. e.). U tome obliku možda je i taj kastel dočekao i početak naseljavanja slavenskih govornika, slično kao i u slučaju Katere. “He...dezitijatski kastel” se sigurno nalazio na gornjobosanskom prostoru, južno od zeničke kotline17. Na tome području, na osnovi dosadašnjih historijskih i arheoloških spoznaja, postoji 20 lokaliteta, gradina na kojima su otkriveni i nalazi rimske-antičke provenijencije, od kojih bi se izbor i dalje mogao sužavati. Ako se Desnek može povezati sa “He...dezitijatski kastel” i ako među njima postoji neka vrsta naseobinskog kontinuiteta, onda bi ta lokacija morala sadržavati i protohistorijski i antički, ali i ranosrednjovjekovni arheološki materijal18.
16 17

18

O Velikom ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e. v.: Mesihović, 2007, 314–617. „He...dezitijatski kastel“ se, uglavnom, locira u južne oblasti Gornje Bosne (Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 158). A. .J. Evans i I. Bojanovski ga smještaju: „negdje oko Breze ili Kiseljaka“(Evans, 1883; Bojanovski, 1984), slično kao i E. Pašalić i C. Patsch „Breza ili njena okolica“ (Pašalić, 1960; Patsch, 1906, 158). I V. Paškvalin ga locira u gradiću Breza (Paškvalin, 2008, 133–134), za razliku od S. Mesihovića (2007, 979–982) koji ih najvjerovatnije smješta u naseobinski kompleks Zlatište – Debelo Brdo – Soukbunar (u Sarajevu) ili u širu zonu Višnjice (naseobinska aglomeracija Višnjica – Podastinje – Kiseljak). Po M. Imamović (1997, 25): „Ime Desneka, drugog grada – utvrde u Bosni, većina naučnika dovodi u vezu sa ilirskim plemenom Desitijati, koje je živjelo u srednjoj Bosni, između Breze i Visokog. Desnek bi odatle bio „Desne Kastron“, nekadašnji grad ili utvrda Dezitijata, lociran negdje oko Visokog. Za šire područje Visokog, kao kasnijeg političkog središta srednjovjekovne Bosne, često se jednostavno koristio naziv Bosna“. Međutim, Imamović ne navodi odakle je preuzeo podatak (niti iz izvorne građe niti iz znanstvene PREGLED

143

BIBLIOGRAFIJA Kratice ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo CBI – Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo CIL – Corpus Inscriptiones Latinarum GZM - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb HKD Napredak, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo ILJug – Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia LCL – The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD Cambridge Mass.: Harvard University Press MH – Matica Hrvatska, Zagreb N.S. – Nova serija GZM od 1945 sv. I – VIII; od sv. IX (1954. god.) naziva se N. S. arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posvećeno arheologiji), Sarajevo Izdanja izvora
1. 2. 3. Ljetopis popa Dukljanina, Jaroslav Šidak, MH, Zagreb, 1950. Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick W. Shipley, LCL, 1955. Gaj Velej Paterkul, rimska povijest, Josip Miklić, Latina & Graeca, Zagreb, 2006.

Natpisi
1. 2. CIL III 3201=10159+3198, b=10156, b (Solinski natpis), Bojanovski, 1974, str. 39. CIL III 3198, a=10156, a+3200 (Solinski natpis), Bojanovski, 1974, str. 39.

literature), niti je poznato koja je to „većina naučnika“. Uostalom, u njegovom djelu se uopće ne nalaze ni fusnote ni napomene.

144 PREGLED

Literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I – III; Mape 1-4, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1988. Benac, Alojz: Gradac Ilinjača kod Kotorca, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva I, Sarajevo, 1963, str. 25–31. Bešlagić, Šefik: Stečci, Kataloško topografski pregled, Sarajevo, 1971. Bojanovski, Ivo: Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANU BiH, Djela, XLVII, CBI 2, 1974. Bojanovski, Ivo: Razdoblje rimske uprave, Visoko i okolina kroz historiju, I, Skupština općine Visoko, Visoko, 1984, str. 49–99. Ćurčić, Vejsil: Prehistoričke utvrde oko Sarajeva, GZM, god. XX, sv. 3. 363 – 381+Tbl. I – II, 1908. Čače, Slobodan: Promjene u naseobinskom sustavu kasnorimske Dalmacije. tragovi u toponimiji, Folia onomastica Croatica, HAZU, Razred za filološke znanosti, Zagreb, 1998, str. 23–40. Čović, Borivoj: Uvod u stratigrafiju i hronologiju praistorijskih gradina u Bosni, GZM N.S. Arheologija XX. 27–145+Prl. 2, 1965. Čović, Borivoj: Novi podaci o praistorijskom naselju «Gradac» kod Kotorca, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, II, Sarajevo, 1966, str. 9–17.

8. 9.

10. Čremošnik, Irma: Nalaz slovenske keramike u Rači 1947. god. i pregled nalaz slovenske keramike u Bosni do danas, GZM N.S. IV-V. 383–395+Tbl. I – II, 1950. 11. Čremošnik, Irma: Nalazi nakita u srednjovjekovnoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, GZM, N.S. VI 241–270+Tbl. I – IV, 1951. 12. Evans, Artur: Antiquarian Reserches in Illyricum (Parts I- II), Westminster, 1883. 13. Ferjančić, Božidar: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Tom 2, SANU, VIIXII, 1-98 (Posebna izdanja CCCXXIII, Vizantološki institut 7), Beograd, 1959. 14. Fiala, František-Franjo: Nova predhistorijska naseobina kod Sarajeva, GZM, god. I, sv. 2, 1889, str. 92–93. 15. Fiala, František-Franjo: Prehistorički nahogjaji na Naklu kod Vojkovića, GZM, god. IV, sv. 3, 1892, str. 211–214. 16. Imamović, Mustafa: Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. 17. Jireček, Josef Konstantin: Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem veku, Sarajevo, 1951 (original na njemačkom: Jireček, C.: Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien während des Mittelalters, Prag, 1879). 18. Korošec, Josip: Bericht über die bisher unveröffentlichen vorgeschichtlichen Funde auf der Gradina „Gradac“ bei Kotorac, GZM sv. 1 god. LII, 1940, str. 77–81. PREGLED

145

19. Mesihović, Salmedin: Dezitijati: kulturna i narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog rada), Zagreb, 2007. 20. Mesihović, Salmedin: Problem kulturne i narodnosne zajednice Autarijata, rukopis magistarskog rada, Zagreb, 2007. 21. Mesihović, Salmedin: CIVES COLONIAE RIS...- Likovi s antičkih epigrafskih spomenika rogatičko-romanijskog područja, CBI, 36, ANU BiH , XXXVIII, 2009, str. 55–74. 22. Mesihović, Salmedin: Katera (Kasnoantička i ranosrednjovjekovna utvrda), Hrvatski narodni Godišnjak, br. 57, HKD Napredak, 2010, str. 20–29. 23. Novaković, Stojan: Srpske oblasti X. i XII veka, Glasnik srpskog učenog društva 48, 1880, str. 1–151. 24. Pašalić, Esad: Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1960. 25. Paškvalin, Veljko: Kamenjača, Breza kod Sarajeva − mlađeželjeznodobna i rimska nekropola, ANUBiH, XXXVII, CBI 35, 2008, str. 101–180. 26. Patsch, Carl: Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, GZM, god. XVIII, sv. 2, 1906, str. 151–181. 27. Prelog, Milan: Studije iz bosanske povijesti, XXII izveštaj Velike gimnazije u Sarajevu, Sarajevo, 1907–1908. 28. Prelog, Milan: Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevsta, Sarajevo, 1910. 29. Schafarik, Pavel Jozef: Slavische Alterthümer l-II, Leipzig, 1844–1847. 30. Skok, Petar: Ortsnamenstudien zu De administrando imperio des Kaisers Constantin Porphyrogennetos, Zeitschrift für Ortsnamenforschung 4, 1928, str. 213–244. 31. Šašel, Jaroslav – Ana: Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL et MCMLX repertae et editae sunt, Situla 5, Ljubljana, 1963. 32. Šašel, Jaroslav – Ana: Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX et MCMLXX repertae et editae sunt, Situla 19, Ljubljana, 1978. 33. Šašel, Jaroslav – Ana: Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt, Situla 25, Ljubljana, 1986. 34. Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925.

146 PREGLED

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions

Vesna Ivanović UDK 32 (4) PRILOG IZUČAVANJU POLITIKE IDENTITETA EUROPSKOG JUGOISTOKA CONTRIBUTION TO THE EUROPEAN SOUTHEAST’S POLITICAL IDENTITY STUDYING

Narodna knjiga je glavni plod duha svakoga, i glavno promicalo njegova razvitka; pače u nesretnim okolnostima javnoga života jedino sidro, koje ga od propasti čuva. Josip Juraj Strossmayer, 10. 12. 1860. National Book is a major fruit of every spirit, and principal promoter of its development; Nay the only anchor in the public life’s unfortunate circumstances, keeping it away from the doom. Josip Juraj Strossmayer, 10 December1860 Sažetak U radu se sagledava politika identiteta europskog jugoistoka. Kroz proces europskih integracija i balkanskih dezintegracija prate se sličnosti i razlike između Europske unije i Balkanskog poluotoka. Ključne riječi: Balkan, europski jugoistok, Europska unija, Jugoslavija, politički identitet
PREGLED

149

Summary The paper is presenting a perceiving of the European Southeast’s political identity. The differences between the European Union and the Balkan Peninsula are followed through the processes of European integration and Balkan disintegration. Key words: Balkans, European Peninsula, European Union, Yugoslavia, political identity Razumljivo je da se jasna slika određenog razdoblja ne može dobiti u isto vrijeme sa samim događajima, ona se može dobiti tek naknadno, kada se građa prikupi i sredi. Praćenje promjena koje su se događale u jednom vremenu danas je, u odnosu na primjerice razdoblje početka i kraja 20. stoljeća, znatno bolje zahvaljujući prije svega sredstvima komuniciranja. No, usporedno prednostima koje moderna tehnološka postignuća nude pri analizi uzroka, karaktera i toka određenih procesa, izbjegavanje ulaganja napora za analize dobru izliku pronalazi i u potpunoj ravnodušnosti koja se opravdava, između ostaloga, zasićenošću informacijama. Još jedan moment koji se često zanemaruje je taj što je događaje s korjenitim preobražajima vrlo teško analitički dostići, za razliku od mirnih razdoblja političkog razvitka. Neovisno o ovim (ne)povoljnim okolnostima, značajno je shvatiti izazove našeg doba i odgovoriti na njih. Smatram da je za svaku analizu važno odgovoriti na pitanje – da li smo sebi stvari objasnili? Duhovni i kulturni preobražaj ne može nastupiti sve dok se na ružan način tekstovima i govorima bez smisla dokazuje istina, sve dok se ne pronikne iza zakulisanih spletki lijepih vanjština interesnog ozračja, dok ne dozrije zasićenost od onih koji zahtijevaju kušanje mizernih intelektualnih čorbinih čorbi čorbe. Oslobađanje od političkih tutora koji novcem brane sve moguće stvari i društvenoj apatičnosti pružaju podršku, cilj je svih oni koji žive prema svojim vlastitim prihodima, onih kojima je sporedno vlastito imovinsko siromaštvo i koji se preneraze na siromaštvo duha i intelekta društva. Da ne govorim o sferama utjecaja, pohlepnoj utrci u kojoj se ne biraju sredstva da bi se osiguralo političko širenje i novčana dobit, kako bi proizvodnja postala društvena a prisvajanje ostalo privatno. U takvoj situaciji realna politička opasnost za društvo jeste neukost, prikrivanje i tupost za sagledavanje najosnovnijih proturječnosti života parazitizma, zastoja i prenošenja povlastica s naraštaja na naraštaj najbogatijih, naspram života ljudskosti, entuzijazma i 150 PREGLED

neprekidnog natjecanja. Naravno da je potrebna znatna politička energija koja bi uz opsežnu pomoć dijaloga i razboritih poteza pokrenula društvo od onih koji ne vode, dakle, od naroda, u smjeru solidnih razvojnih oslonaca. Istina nije zbirka gotovih dogmatskih postavki koje se oblikuju i serviraju kao rezultat traženja. Proces spoznaje nije nešto što se unaprijed prihvaća. Rezultati rada brojnih istraživanja kroz određena vremenska razdoblja postupno svladavaju i unapređuju stupnjeve spoznaje. Stjecanje znanja poput osvijetljenosti omogućava vidljivost, kao što istina u pravom svjetlu pokazuje misterije. Razumljivo je da bilo koji istraživački proces nikada ne dospijeva do točke od koje više ne može dalje. Uostalom, poput kozmičke dinamike, složena dinamika društva neprestano je izložena razaranju i stvaranju, propadanju i nastajanju, uništavanju i uskrsavanju. I put od tisuću milja počinje prvim korakom. S tim u vezi, pokušat ću ukazati na važnost razmatranja politike identiteta europskog jugoistoka. Unaprijed sam svjesna da se u pisanju ovoga rada neću namjeriti samo na granice u svojim spoznajama i postupcima kako bih došla do novih spoznaja, već i na, kao što ukazuje R. Supek (1983: 80), granice koje se nalaze i u samom predmetu koji se ispituje. Promatrano u istraživačkom smislu da je predmet istraživanja uvijek isječak iz cjeline društvenih procesa, onda je predmetna tema umjetno omeđeni dio izdvojen iz složenijeg i povezanijeg konteksta. Kako se granice postavljaju da bi se nadilazile, onda razmatranje ove teme itekako ima smisla. Naime, predmet istraživanja ima pomične granice, poput nove civilizacije što se prostire na tek otkrivenim kontinentima, nezaustavljive u težnji za ekspanzijom, no izložene svim neprilikama izviđanja, pogrešnog predviđanja, nepredvidivih zapreka i sukoba, iako spremne na rizik koji nosi sa sobom novost otkrića i avantura otkrivanja. Dva procesa koja su bez dvojbe obilježila posljednje desetljeće 20. stoljeća na europskom jugoistoku jesu proces europskih integracija i stečena iskustva balkanskih dezintegracija. 1. Europska unija Ideja europskog ujedinjenja može se pratiti u višestoljetnim razdobljima kroz brojna djela uglednih humanista, filozofa, književnika, umjetnika i političara. Usprkos strašnim ratovima i pustošenjima stvaralački entuzijazam brojnih generacija, uzdignuo se iznad neprijateljskih odnosa i nedvosmisleno zauzeo smjer u pravcu mira, razvoja i napretka. Francuski filozof i sociolog Charles de Montesque (1689–1755) izdao je 1734. godine spis političko-pravnog
PREGLED

151

sadržaja sa „idejom univerzalnog europskog ujedinjenja“. Između ostaloga, Montesque je govorio da je dobro stvoriti demokraciju za narod, no da je bolje i značajnije odgojiti narod za demokraciju. Jedan od velikih zagovornika europske ideje, bez sumnje je Victor Hugo, francuski književnik i političar. Značajan je vizionarski govor Victora Hugoa na Mirovnom kongresu u Parizu 21.8.1849. godine: ...Doći će dan kad više nećete međusobno ratovati, doći će dan kad više nećete dizati vojsku jedni protiv drugih. (…) Postavit ćete malu drvenu kutiju od borova drva, nazvat ćete je glasačkom kutijom, a što će iz te kutije izići? Iz nje će izići društvo u kojemu ćete svi osjetiti da živite, društvo koje će vam svima biti drago kao vaša duša... ...Osvanut će dan kad ćete se vi, Francuska, Rusija, Italija, Engleska i Njemačka, i sve nacije ovoga kontinenta, ne gubeći svoje posebnosti i svoju slavnu individualnost, stopiti u superiorno jedinstvo i stvoriti europsko bratstvo, na isti način na koji su se i Normandija, Bretanja, Burgundija, Lorena, Alzas i sve naše pokrajine stopile u Francusku. Osvanut će dan kada više neće biti drugih bojnih polja osim tržišta koja se otvaraju trgovini i duhova koji se otvaraju idejama. Osvanut će dan kad će metke i bombe zamijeniti glasovanje, opći narodni izbori, istinska arbitraža velikog suverenog senata koji će Europi biti ono što je Parlament Engleskoj, ono što je Skupština Njemačkoj i ono što je Zakonodavna skupština Francuskoj! … Završetkom Prvog svjetskog rata, Pariska mirovna konferencija postavlja nove temelje europske politike, te 28. 06. 1919. godine kroz Versailleski mirovni ugovor formira prvu do tada najobuhvatniju međunarodnu političku organizaciju Ligu naroda (Društva naroda). Osnovni zadatak Lige naroda bilo je razoružanje, očuvanje mira, sprečavanje rata, razrješenje razmirica između država i poboljšanje općeg blagostanja. No, poslije rata putevi saveznika razilazili su se sve više i više, a mir se pretvarao ne toliko u „produženje rata“ sa Njemačkom, koliko u borbu doskorašnjih saveznika. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata počelo je novo razdoblje u međunarodnim odnosima u kome su se, neovisno o tada aktualnoj blokovskoj podjeli, naglašeno isticali mir i jednakost među svim zemljama. Povelju Ujedinjenih naroda 50 država potpisalo je u San Franciscu 26. 06. 1945. godine, a Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je u Parizu 152 PREGLED

10. 12. 1948. godine Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, kojom su stvoreni uvjeti za dalje jačanje međunarodnog prava. Ovaj dokument se, ne bez razloga, drži za najvažniji međunarodni dokument 20. stoljeća. Ideju o osnivanju tri nadnacionalne institucije za tri različita sektora – ekonomski, vojni i politički, kao osnovu za stvaranje sjedinjenih država Europe, sredinom 20. stoljeća razradio je francuski ekonomist Jean Monnet (1888–1979), pomoćnik glavnog tajnika Lige naroda. Kako se u njegovim biografijama navodi, sa ove dužnosti Monnet odlazi 1923. godine kada je shvatio da Liga naroda ne samo da nije sposobna postići mir i sklad, što je bio njezin osnivački cilj, nego i da nije bila u mogućnosti spriječiti ratne sukobe što je prouzročilo pad njezinog autoriteta. Da revolucionarne inicijative od vremena osnivanja Lige naroda nisu napustile Monneta, pokazalo se početkom Drugog svjetskog rata kada Churchillu i De Gaulleu predlažu hitno osnivanje federalne unije između Francuske i Velike Britanije, a nepunih deset godina kasnije skicira nacrt ujedinjenja francuskih i njemačkih resursa ugljena i čelika i taj prijedlog izlaže francuskom ministru vanjskih poslova Robertu Schumanu. Izvadak iz knjige „Sjećanja“ („Memoires“) Jeana Monneta (str. 348– 353, Editions Fayard, 1976): ...Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu stvaralački napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju. Doprinos koji organizirana i živa Europa može dati civilizaciji nužan je za održavanje miroljubivih odnosa. Ovaj će uvod ostati u svim kasnijim verzijama. Što se ostaloga tiče, sljedećih je dana nastalo dosta varijanti čije bi tumačenje moglo pokazati razvoj naših istraživanja. Ali već je tada sve bilo tu: Europa mora biti organizirana na federalnim temeljima. Francusko-njemački savez najvažniji je element, a francuska je vlada to odlučila postići… Nagomilane zapreke sprečavaju trenutno ostvarivanje te čvrste veze koju je francuska vlada sebi postavila za cilj. Ali od sada nadalje, uspostava zajedničkih temelja za gospodarski razvoj mora biti prva etapa francusko-njemačkoga saveza. Francuska vlada predlaže stavljanje cjelokupne francusko-njemačke proizvodnje čelika i ugljena pod nadzor jednog Međunarodnoga povjerenstva, otvorenog za sudjelovanje ostalih država Europe. Zadatak toga tijela bio bi da izjednači temeljne proizvodne uvjete i omogući postupno proširivanje stvarne suradnje s miroljubivim ciljevima i na druga područja. Time su utvrđeni ciljevi i metoda Zajednice... Za ekonomski sektor osmišljena je ideja Europske zajednice za ugljen i čelik, za vojni Europske obrambene zajednice i za politički Europske političke zajednice. Robert Schuman objavljuje ideju o osnivanju prve zajednice, a francuski premijer René Pleven plan o osnivanju druge dvije. 09. 05. 1950. Robert
PREGLED

153

Schuman, na osnovu ideja Jeana Monneta, predstavlja prijedlog, upućen njemačkoj vladi, za stvaranje nadnacionalne organizacije koja bi vodila brigu o proizvodnji ugljena i čelika. Naglašava se kako su ovim činom na simboličan način najznačajniji energenti i ratne sirovine pretvorene u industriju pomirenja i mira. Već 18. 04. 1951. godine šest zemalja: Belgija, Luksemburg, Nizozemska, Francuska, Savezna Republika Njemačka i Italija, potpisuju Schumanov plan, a Ugovorom o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, odnosno Pariskim sporazumom potpisanom 1951. godine i formalno osnivaju Europsku zajednice za ugljen i čelik kojim je uspostavljeno zajedničko tržište ugljena i čelika1. Ugovorom o Europskoj uniji ili Ugovorom iz Maastrichta, potpisanim u Maastrichtu 07. 02. 1992. godine, Europska zajednica je postala Europska unija. Stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji EEZ je preimenovana je u EZ i nastala je struktura hrama na tri stupa. U prvom nadnacionalnom stupu države su dijelile svoju suverenost s drugim članicama, a druga dva stupa temeljila su se na klasičnijim oblicima međunarodne suradnje između država (područja zajedničke vanjske i sigurnosne politike – II stup i policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima – III stup). Lisabonskim ugovorom iz 2009. godine izmijenjena je unutarnja struktura Unije. Treći stup je spojen s prvim i s tim se njegova problematika podvrgava nadnacionalnoj metodi suradnje među državama. Važna novost Lisabonskog ugovora je stjecanje pravnog subjektiviteta Europske unije. Početni pothvat ekonomskog sektora nije pratio vojni i politički. Djelovalo je da su politički i vojni sektor za proces europskih integracija bili malo složeniji od ekonomskog sektora. U svakom slučaju osnivanjem Zajedničke vanjske i sigurnosne politike u Maastrichtu 1992. godine, Zajednička vanjska i sigurnosna politika preuzima funkcije političkog sektora. 2. Balkanski poluotok Prije tridesetak godina Pavić je ukazivao kako stručna literatura sve više konstatira neopravdanost pojma „Balkanski poluotok“, koji se zamjenjuje nazivima „Jugoistočna Europa“, „Balkanske zemlje“, „Balkan“. Ovim pojmovima se pridaje tradicionalno značenje u smislu kulturne zaostalosti, etničke i političke pocjepkanosti. Pod pojmom Balkana podrazumijeva se „zabačeni dio europskog prostora, gdje se elementi moderne kulture i civilizacije gube u orijentalnoj osnovi“. Činjenica je kako politička pocjepkanost nije samo
1

Ugovor je prestao važiti 23. 07. 2002. godine, točno pedeset godina nakon što je stupio na snagu. Rimskim ugovorom iz 1957. godine osnivaju se druge dvije Europske zajednice (EZ), a 1967. godine spajanjem tri zajednice nastaje EZ.

154 PREGLED

rezultat reljefa i etničkih odnosa, nego i rezultat povijesnih prilika i međunarodnih intriga na ovom prostoru. Duga borba osvajačkih sila „isplela je svoje konce i želi produžiti političku pocjepkanost“. Izdvaja se kako su događaji posljednjih decenija, osobito u slučaju Jugoslavije, pokazali da je politički „balkanizam“ uglavnom nametnut i održavan izvana, te da nije specifičan za dotično područje. U zemljopisnom smislu Balkanski poluotok označava poluotok u jugoistočnom dijelu Europe. U povijesno zemljopisnom i geopolitičkom smislu pak, naziv Balkan ima izrazito negativne konotacije. Ono što se u međunarodnim odnosima podrazumijevalo pod pojmom Balkana označavalo je političko – teritorijalnu, etničku, vjersku usitnjenost i razdrobljenost, a nosilo je i niz negativnih određenja, nerazvijenosti i zaostalosti, koje su opravdavale silu, osvajačke ambicije i teritorijalna osvajanja. Znatan dio političkih situacija bio je u rješavanju konflikata i pretežno u oprečnosti sa prihvaćenim normama međunarodnih odnosa, dok se kroz primjenu sile imala potreba dokazivanja vlastite pravednosti i nadmoći. Sukobi i sporovi između naroda i država na Balkanskom poluotoku smatraju se bitnim činiteljima koji uvjetuju održavanje stabilnosti i sigurnosti tog područja. Neriješena nacionalna pitanja i teritorijalno povijesne sporove treba promatrati kao segmente preko kojih se prepliću različiti međunarodni interesi i utjecaji, sukobi velikih sila, znatne količine naoružanja i gospodarska neprilagođenost. U svakom slučaju proizlazi da prevladavaju stavovi kako je područje Balkana sinonim za: društveno gospodarsku nerazvijenost i zaostalost, nesposobnost za moderni razvoj, područje povijesnih surovosti, netolerancije i presezanja, koloplet malih naroda i prevelikih ambicija, zagubljenih identiteta, pojam perifernosti, prostor zakašnjele politogeneze, Orijent u Europi, područje nasilja i osvajanja. Naravno da je potrebno i navesti što je utjecalo na ovakvo stanje. Razmatrajući literaturu na temu Balkana, pokušala sam izdvojiti radove koji obrađuju i drugu, pozitivniju stranu Balkana. Ono što dio istraživača zanemaruje jeste otvorenost i interakcija mediteranskih, podunavskih i srednjeeuropskih utjecaja na balkansko područje. U tom smislu izdvojila sam knjigu Balkan kao evropski region (2004). Put Balkana počinje sa antikom, jer bez njega ne bilo antike. Par odrednica je bitno: a) 1054. godina kada su carigradski patrijarh i rimski papa jedan drugom izrekli anatemu, koja je trajno obilježila narode dodatno ih upućujući na sporove i neprijateljstva u ime obrane pravovjerja i svetosti istočnog i zapadnog kršćanstva, vizantijskog pravoslavlja i rimskog katolicizma; b) stoljeća vlasti Otomanske imperije koje obilježava prelazak na islam radi održavanja
PREGLED

155

i stjecanja svjetovnog legaliteta i ostajanje u kršćanskoj crkvi radi održanja civilizacijskog, narodnosnog identiteta. Kako navodi Đ. Kovačević (2004: 15, u: Balkan…), hod ka naciji bio je hod kroz vjeru u kojem se oblikuje specifičan politički mentalitet koji s jedne strane državu mitologizira kao obnovu izgubljene srednjovjekovne slave i slobode (u vrijeme civilizacijskog napretka ostali bez svjetovne elite i vlastite aristokracije), a, sa druge strane, državu prima sa nepovjerenjem kao nešto čemu se treba dodvoravati i od čega se treba sklanjati radi ostvarivanja i zaštite privatnih interesa. Podsjetit ću da J. Cvijić (1931: 115) posebno ističe osobine ropske psihologije i moralne mimikrije, a objašnjavajući karakterne crte ljudi (centralni tip stanovnika Balkanskog poluotoka) kaže da pokazuju pokornost, smisao za trpljenje, realističko poimanje svijeta i pritajenu mržnju prema gospodarima. Prema Đ. Kovačeviću, ime Balkan ne simbolizira stoljeća stvaranja iz kojih je izveden i kojima je branjen put za Europu. Ime Balkan simbolizira stoljeća gubitka autentične povijesti poluotoka, gubitka samostalnosti i mukotrpnog izvlačenja iz ovisnosti. Unatoč nepovoljnom političkom naslijeđu i geopolitičkim opterećenjima, Pavić smatra kako je izgledalo da bi poslije Drugog svjetskog rata dio Europe, poznat kao Balkan, mogao izgubiti (ili da je već izgubio) svoje negativne balkanske konotacije. Iz tog razloga se u zemljopisnom, političkom i civilizacijskom smislu termin Balkan nastojao zamijeniti terminom jugoistočna Europa, kako bi se s promijenjenog Balkana skinuo teret negativna naslijeđa (Pavić, 1988: 33). Pavić naglašava kako bez obzira na opravdanost takva pokušaja – izbor termina jugoistočna Europa u zemljopisnom smislu, ne samo da nije sretno izabran, nego naprosto nije točan i to iz razloga jer Balkanski poluotok po svomu smještaju nikako ne predstavlja jugoistok Europe. Osobeni balkanski unitas multiplex, jedinstvo u različitosti, koegzistencija i prožimanje različitih kultura i različitih političkih opcija, probija se kao nužnost i nakon posljednjeg balkanskog anticivilizacijskog ili antimodernog iskustva sa ratovima u Hrvatskoj i BiH ili sa sukobima na Kosovu i Metohiji u razdoblju posljednje decenije 20. stoljeća (Inđić, 2004: 55, u: Balkan...). Balkanski poluotok nije zatvoreno područje. To je mjesto prvih europskih civilizacija. Upravo je njegova otvorenost učinila najmanje što je mogla. Osigurala mu je mjesto značajne spojnice i prožimanja različitih procesa i utjecaja kulturnog spajanja područja Podunavlja sa Sredozemljem, kao i Male Azije, Bliskog istoka i Egejskog mora sa središnjom Europom. Sve u svemu, interakcija podunavskih, sredozemnih i srednjeeuropskih utjecaja nije bila usmjerena sputavanju elana i ograničavanju svjetonazora. 156 PREGLED

3. Politički identitet Identitet neke stvari sastoji se u karakteristikama koje je sačinjavaju tako da je određuju kao tu stvar ili tu vrstu stvari, a ne neku drugu, te je razlikuju od svega ostaloga. No, prema Parekhu, ukazivanje na razlike nije dovoljno jer se svaka stvar razlikuje od svega ostaloga na bezbroj načina. Osim toga, razlike mogu biti nebitne, tako da nam zapravo ne govore ništa o predmetu pred nama (Parekh, 2008: 14). Cerutti kaže da identiteti nisu nikad jedinstveni i nikada nisu u jednini nego su mnoštveno konstruirani posredstvom različitih, ponajčešće presječenih diskursa, praksi i položaja. Identiteti u modernim složenim društvima više se ne definiraju teritorijalnom grupnom pripadnošću niti pripadnošću nekim organizacijama, nego se identitet utvrđuje dobrovoljnim samovezivanjem za vrijednosne orijentacije, koje tek osiguravaju da vlastiti način vođenja života neće biti prepušten nagonima, sudbinskim snagama ili slijepom slučaju, nego će ga slobodno oblikovati sam pojedinac. Stoga je za takve identitete karakteristično da prihvaćaju doprinose drugih identiteta, da se mijenjaju, oblikuju i preoblikuju u vremenu i u kontaktima i komunikaciji s drugim kulturama i različitim socioekonomskim i povijesnim instancijama (Ferrarotti, 1993: 136, u: Cerutti, 2006: 28–29). Važno je navesti da izdvajanje etničkog momenta po pravilu nastupa u situacijama kada se povećavaju rizici siromaštva i osiromašenja, kada se društvena raspodjela vrši u uvjetima sve izrazitije igre siromaštva – zbroja. U tom smislu, sagledavajući Cerutti smatra da je uslijedio zaokret od politike interesa k politici identiteta, kao i da politika identiteta nije ništa drugo nego jedna vrsta grupnog identiteta. Kratke definicije su naravno prikladne za izlaganje u najkraćim crtama, no nedovoljne osobito kada je potrebno iz njih izvući vrlo bitne crte pojave koju definiramo. Ljudi pripadaju istodobno i općem i posebnom identitetu. Istodobno su i slični i različiti. Identitet pojedinca ima tri neodvojive sastavnice: osobni, društveni i ljudski identitet. Osobni identitet određuje ljude kao jedinstvene osobe, različite po tome što je neka osoba upravo ta a ne neka druga. Ljudi se razlikuju po visini, težini, tjelesnoj građi i snazi, obliku nosa, očiju i usana, datumu rođenja, vjeroispovijesti... Osobni identitet djeluje poput intelektualnog i moralnog kompasa. Tijesno je povezan s pojedinačnim osjećajem vlastite vrijednosti. Kako izdvaja Parekh (2008: 17), ono što je ispravno ne činimo zato što tako treba, nego zato što volimo činiti ono što je ispravno i na taj način svaki od nas izražava svoju
PREGLED

157

osobu. Identitet tako daje motivaciju, to je izvor moralne snage. Društveni identitet određuje ljude prema posebnim vezama različitog stupnja, s obzirom na pripadnost različitim organizacijama, zajednicama i strukturama odnosa: očevi, majke, sinovi, kćeri, supružnici, pripadnici različitih etničkih, kulturnih, političkih i ostalih zajednica (kršćani, Indijci), muškarci, žene, crnci, bijelci i tako dalje, što vodi raznolikim oblicima i razinama društvene pripadnosti. Potreba za uravnoteživanjem i spajanjem različitih identiteta u jedan usklađen život pomaže nam u njegovanju sposobnosti rasuđivanja, umjerenosti, samokontrole i samodiscipline. Ljudski identitet određuje ljude jednostavno kao ljude. Svi su ljudi moralno ravnopravni kao pripadnici zajedničkog općeljudskog identiteta. Sve u svemu, ljudski identitet je najopćenitiji i najosnovniji oblik samoidentifikacije koji se potpuno formira tek u interakciji s drugim skupinama (Parekh, 2008: 28). Sami termini politika identiteta i politika priznavanja, kaže Taylor, predstavljaju i podrazumijevaju razložno prihvaćanje različitih identiteta. Prema Tayloru, identitet nije ništa drugo nego odgovor na pitanje tko sam ja ili tko smo mi, odnosno odakle dolazimo i slično tome, s tim što se do odgovora dolazi u suodnošenju i dijalogu s drugima. Uostalom, ne jednom sami sebi postavimo pitanje što je to što nas definira i čini različitima od ostalih ljudi, od čega i po čemu smo baš ta osoba koja jesmo, a ne neka druga. Zato što identitet nužno uključuje „razliku“, politika identiteta ujedno je politika razlike i politika priznavanja. Pojam razlika odnosi se na različite kulture od kojih mnoge daju prednost kolektivnom nad individualnim. Kolektivno priznavanje, u što spada i priznavanje nacionalne zajednice, za njihove članove čak postaje pitanje opstanka ili preživljavanja. U tom smislu promatrano nacionalizam vjeruje da se dijalogom i multikulturnom komunikacijom može prevladati jaz među narodima što ga nacionalizam stvara samo u svojim brutalnim oblicima. To znači da bi svaka kultura mogla iznaći put od netrpeljivosti i sukoba prema snošljivosti i suživotu. Pitanje je – kako to postići? W. Kymlicka drži da zajedničke vrijednosti nisu dovoljne za socijalno jedinstvo i navodi da je sastojak koji je potreban za socijalno jedinstvo – ideja zajedničkog identiteta (2003: 270). Ukratko, ako postoji održiv način poticanja osjećaja solidarnosti i zajedničke svrhe u multinacionalnoj državi, on će se sastojati u uvažavanju, a ne podređivanju nacionalnih identiteta. Ljudi iz različitih nacionalnih skupina dijelit će privrženost široj državi samo ako je shvaćaju kao kontekst unutar kojeg se njihov nacionalni identitet njeguje, a ne zapostavlja. Potrebno je ono što Taylor naziva teorijom „duboke raznolikosti“, budući da ne moramo uzeti u obzir samo raznolikost kulturnih skupina, nego i raznolikost načina na koje pripadnici tih skupina pripadaju široj državi. 158 PREGLED

4. Politika identiteta europskog jugoistoka U vrijeme raspada Jugoslavije na međunarodnoj sceni odvijao se posve suprotan proces: globalna povezanost i tijesna međuovisnost. Ovo je razdoblje obilježila snažna rječita odlučnost dokazivanja nemogućnosti sklada nacionalnih osobnosti na području europskog jugoistoka, a istodobno se na dirljiv način zadivljeno pratio proces europskih integracija. Različitost što je udaljenija to je podnošljivija, prijemčiva je i o njoj se lakše govori. Istodobno u vlastitim sredinama, koje upravo imaju tradiciju poštovanja različitih identiteta, njegovanje kulturne raznolikosti nije imalo prednost, unatoč tome što raznovrsnost pridonosi uspjehu i osjećaju samosvijesti. Ukoliko je prirodna stvar da manje raste ka većem, da se postupno evoluiranje odvija od prostijeg ka složenijem, utoliko je poželjnije sagledati temeljna pitanja i objasniti kontradikciju stvaranja Europske unije i ovome procesu obratnog slijeda u Jugoslaviji. Naime, iako drugačije i Jugoslavija i Europska unija su identične po analogiji. Važno je navesti da je čak i za prosto činjenično objašnjenje, neovisno o sredinama europskog jugoistoka i njihovim političkim predstavnicima, osobito ukoliko se izgovara riječ Jugoslavija prethodno očekuje obavezna isprika i ograđivanje. To je potvrda nerješavanja problema i neslobode društva. Tako su se oni koji su u potrazi da svale krivicu na nekoga obrušili na riječ Jugoslavija. No, problem, naravno, nije niti može biti u riječi. Problem je u nerazvijenosti i proturječnosti uslijed koje se jedni bore za kruh izdržavajući obitelji, nastojeći se izbaviti iz bijede i nevolje, iz kruga nesklonih okolnosti, dok drugi udružuju snage da ih se ne inkomodira s mogućnošću siromaštva i isključivanja, vodeći računa da ni na koji način ne dospiju pod utjecaj ugnjetenih. Problem je u politici koja ne promovira sklad društva, politici koja ne radi na rješavanju sukoba i razvoju solidarnosti, politici koja uslijed zadovoljstva svojom dokonom ulogom (dok s jedne strane sebe svrstava među božanstva i ujedno s druge strane pamfletistički bezočno prebacuje odgovornost s lijeva na desno), nije u stanju distingvirati nove proturječnosti. Problem je što se znanju ne teži radi samo radi saznanja i što se ne potiče pronicljivost ljudskog duha za neprestanu borbu za bolje življenje, čineći jačim ljudsku misao i društvo. Usprkos određenim nedostacima ne može se reći da u Jugoslaviji nije bilo intelektualne kreativnosti, građanskih vrlina i u međunarodnim odnosima pokazane zavidne razine prepoznatljivosti. Međutim, u jugoslavenskom kriznom razdoblju nacionalni identiteti usmjerili su se u potragu za samopouzdaPREGLED

159

njem i stvaranjem novih država. Svakako u ovome ništa ne bi bilo sporno da su politički antagonizmi bili otporni na nasilje, a koje je neizravno akcentiralo netoleranciju i nemogućnost iskazivanja kritičkih mišljenja. Naravno, izučavanje razdoblja postojanja socijalističke Jugoslavije ne može se pravilno niti promatrati niti ocijeniti ako ga odvojimo od procesa koji su se odvijali u tada aktualnim međunarodnim političkim odnosima (bipolarna struktura svijeta, pokret nesvrstanih, stvaranje nadnacionalne organizacije EZ-a, danas EU-a). Jedan kritički i ujedno oslobađajući potencijal jugonostalgije M. Velikonja vidi u tome da on pokazuje alternativu totalitarnoj političkoj mitologiji „ujedinjene Europe“. Sve ukazuje da se moglo i prije dostojno živjeti u heterogenom društvu, da su maksime sa kojima „Europa“ sada ulazi na Balkan – multikulturalizam, multietnička tolerancija, dostojan život, socijalna sigurnost, solidarnost, zaštita manjina – ovdje već déjà vu, već viđeno i iskušeno, posljednji put u drugoj Jugoslaviji. Promatrajući danas međusobne odnose ljudi, naroda i država na europskom jugoistoku djeluje da je jedno razdoblje poslijeratnog komuniciranja završeno. To saznanje potiče na kritičko propitivanje toga razdoblja i na istraživanja mogućnosti daljnjih razvojnih perspektiva. Jasno opažanje društvenih procesa i događaja koji utječu na političke sisteme u najmanjoj mjeri jesu izazov za istraživače društvenih znanosti. Analiza koja bi za zemlje europskog jugoistoka uključila ekonomske, sociološke, društvene, psihološke i političke činjenice i pojave po referentnim grupama napredovanja pokazala bi smjer kretanja ukupne proizvodnje, stopu rasta produktivnosti, stopu nezaposlenosti, razvoj ili stagniranje izvoza, kao i rast ili smanjenje nacionalnih napetosti. U posljednje vrijeme često se naglašava da problemi razvoja, siromaštva, ratova, klimatskih promjena, zaštite okoliša, dugova, bolesti, korumpiranih vlasti, ne dotiču samo jednu skupinu ljudi ili samo određena društva. Razlog za izdvajanje je sasvim jednostavan: zbog međuovisnosti i povezanosti suvremenog svijeta, događaji na jednom mjestu ostavljaju posljedice na drugim područjima. Razumije se, a nije naodmet spomenuti, da plodonosan pristup bilo kojem društvenom problemu ili narušenom eko sustavu jeste onaj koji daje rješenja. Identitet novostvorenih država na europskom jugoistoku temelji se na međusobno povezanim karakteristikama poput teritorijalnosti i suverenosti. Politiku identiteta europskog jugoistoka promatram prema politici kolektivnog identiteta koju Parkeh (2008: 31) izražava putem dva srodna principa: negativističkog i pozitivističkog pristupa. Prema Parekhu, negativistički pristup poziva na osloboditeljski jezik koji implicira da se određene skupine (pr. žene, 160 PREGLED

homoseksualci, crnci, radnička klasa) žele osloboditi ili biti oslobođene vlasti drugih koja im je određivala identitet i stvorila iz toga proizašlo psihološko i moralno breme življenja u skladu s „tlačiteljskim“ ili „tiranskim“ normama. Pozitivističkim pristupom iskazuje se ponos na vlastiti identitet, odbacuje osjećaj manje vrijednosti i srama koji se povezuje s dotičnim identitetom, a cilj mu je potvrditi njegovu ravnopravnost. Osim toga ponos jeste i način poistovjećivanja s drugim nositeljima istog identiteta, te gledanja na njegove prijašnje i sadašnje borbe i postignuća kao na sebi srodna. Osim prednosti, kolektivni identitet sa sobom nosi i opasnosti. On, kako navodi Parekh (2008: 34), teži esencijalizaciji identiteta, paradoksu identiteta i tendenciji stvaranja lažnih suprotnosti između zatvorenih cjelina. Tako politika identiteta postaje politika sukoba koja prezrivo gleda na sve pokušaje naglašavanja zajedništva i preuveličava bitne razlike, pa stvara sukobe tamo gdje oni i ne postoje. Rezultat ovakve politike je društvo koje je izlomljeno na ekskluzivne, neprijateljski nastrojene i epistemiološki zatvorene grupe. Stoga se i postavlja pitanje kako razriješiti njihove različitosti i baviti se zajedničkim poslovima. Naravno, odgovor nije u nametanju lažnog jedinstva jer se razlike u važnim stvarima u znatnoj mjeri osjećaju i ne mogu se dugo potiskivati. Bitno je da pojedinci koji govore i djeluju u ime drugih poštuju njihove nesuglasice i ne teže ničemu do širokom i prirodnim konsenzusima u sadašnjosti. Moguće je sklapati savezništva i boriti se za zajedničke ciljeve bez inzistiranja na samo jednom „ispravnom“ načinu definiranja određenog identiteta. Osim toga, članovi identitetske skupine mogu doći do širokog konsenzusa putem zajedničkih iskustava i problema. Ukoliko oni ne postoje, skupina nema ništa zajedničkog i nedostaje joj kolektivni identitet. Parekh ukazuje i da su neki identiteti represivni, potiču mržnju na drugoga, ponižavaju ljudsko dostojanstvo i druge univerzalne vrijednosti (2008: 42). Usprkos izdvajanja važnosti zalaganja za proces političkog ujedinjenja Europe, naglašeno je da se proces integracija odvija na nepoznatom terenu (Europa od A..., 2005: 10). I ovaj primjer pokazuje potrebu kritičkog razmatranja. Naime, politički sustav mijenja svoj identitet bez popratne kulturnopolitičke artikulacije volje građana, pa čak i svojih političkih elita. Potreban je primjeren politički okvir, kao i prepoznatljivost duhovnog i kulturnog identiteta Europe. Novo koncepcijsko usmjerenje je nužno kako današnje ujedinjenje Europe ne bi doživjelo neuspjeh zbog starih ideja i novih proturječnosti. Pažljiva analiza naslijeđa i odnosa prema EU važna je zbog percepcije vlastitog položaja u aktualnim međunarodnim odnosima.

PREGLED

161

U ovom procesu značajno je i prepoznavanje oponašanja bilo koga uzora bez potrebne kreativnosti i nadahnuća (kako bi se reklo prodavanje mjedi kao zlata), uz namjerno činjenje određenih pozajmljenih novih postavki i teorija nerazumljivima, kao i isticanja nepostojećih problema koji se koriste za izazivanje zbunjenosti u ophođenju. Naime, zemlje europskog jugoistoka ne mogu pripadati Europskoj uniji ukoliko im ona nije spremna iskazati dobrodošlicu, kao što zemlje europskog jugoistoka politički organizirana Europa ne može prihvatiti ukoliko joj one ne žele pripadati. Ovi principi vrijede ponaosob i za zemlje europskog jugoistoka. Postizanje uravnoteženog ragionalnog razvoja i promicanje aktivne suradnje između regija, neovisno o kojoj zemlji se radi, daje snagu solidarnosti i održivom razvoju. Ovim putem isključuju se suprotstavljene pozicije centar – periferija (npr. u Hrvatskoj Zagreb kao centar i Slavonija, u kojoj je socijalna isključenost najzastupljenija, kao periferija), što se, naravno, može sagledavati i na razini razvijenih zemalja u EU kao centra i nerazvijenih kao periferije (npr. postizanje dogovora o fondu za pomoć ugroženim zemljama koje dijele euro kao zajedničku valutu, a koji je uslijedio zbog grčke dužničke krize). Ujedno, proces poticanja jednakosti stanovnika pokazuje se u ostvarivanju prava na državljanstvo, zapošljavanje, obrazovanje i stanovanje, što se neizravno pokazuje i djeluje na kvalitetu života. Napomene radi, međusobno razumijevanje odnosi se i na različite generacijske skupine. Osloboditi se neznanja i straha u procesu istraživanja aktualnih društvenih procesa ne znači da se osnovno objašnjenje svede na to da politička vlast ne vrijedi, pa slijedom toga upotrebljava tvrdnja da ne vrijede ni njezini državljani, odnosno da u svakom vremenu ljudi imaju vladu kakvu zaslužuju. Ustvari, nije smisao isključivati ljude, smisao je isključivati nedostatke. Za promatranje odnosa politike Europske unije i politike zemalja europskog jugoistoka od koristi mogu biti i rezultati analiza rađenih prije 25 godina, a koji su pokazali da je sukob između europske privrede i balkanske politike bio osnovni sukob tadašnjih okolnosti. Ukazivalo se da su svi degenerativni momenti zapravo izraz toga sukoba. Posebno je i pitanje što znači ulazak u Europsku uniju ako društvo u kome živimo i radimo odlikuje nedostatak jasnih i preciznih vlastitih razvojnih perspektiva i društvenih opservacija, uz istodobno preferiranje inferiornosti u odnosu prema razvijenijim zemljama Unije. Posljedica takvog pristupa i nepostojanje rasprava u dovoljnoj mjeri, između ostaloga, pokazuje ne samo u kojoj mjeri politički sistem zaostaje za društvom, nego i visinu stupnja postojećih proturječnosti u društvu. Kao što sam navela, samo kritičko propitivanje 162 PREGLED

iako neophodno nije i dovoljno. Važno je pristupiti i istraživanju alternativnih perspektiva, jer se do rješenja dolazi na osnovi vlastitoga rada iz koga proistječu povoljni i pozitivni rezultati. U svakom slučaju, u procesu stvaranja kontinentalnog identiteta Europe za zemlje europskog jugoistoka važna je organiziranost u razvojnom smislu s jasno postavljenim ekonomskim i političkim ciljevima, kroz koje će se očuvati osobni, društveni i ljudski identiteti, a samim tim i politička stabilnost regije. Za promjenu kojom bi se ostvarilo pobošljanje u navedenom smislu važna je, prije svega, volja kako pojedinaca tako i svih naroda koji žive na ovom prostoru, kako god ga zvali. A onda se za pregnuća zajedništva valja „naoružati“ osnovnim vrlinama: pravde, hrabrosti, mudrosti i umjerenosti. To je garancija da se radi u vlastitom interesu, čime će biti razotkrivene brojne obmane za određene, po pravilu skrivene namjere i ciljeve. Kako se svijet sve više globalizira, kulturni, vjerski, etnički i drugi identiteti postaju bitan izvor stabilnosti i ljudima pružaju zaštitu vezano za društvene i političke promjene s vremenom, u smislu pouzdanja u sebe same. Napredak različitih moralnih i kulturnih gledišta moguć je u okolnostima međusobnog priznavanja i uvažavanja, davanja prednosti solidarnosti, borbom za veću gospodarsku, političku i socijalnu ravnopravnost, uz stalnu potragu za samopouzdanjem, ponosom i dostojanstvom. Uostalom, društvena, gospodarska i politička ravnopravnost ne stječu se jednostavno. No, kao što se za njih valja boriti, jednako tako ih valja i održavati, što zahtijeva ne manje ulaganje napora. Koliko se u tadašnjim okolnostima i vremenu bilo teško izboriti za vlastiti put, primjer je Jugoslavije. Bez obzira voljeli mi tu zemlju ili ne, na njezinom iskustvu valja učiti. Sve u svemu, svaki stupanj razvoja ljudskog društva opravdan je za vrijeme i za uvjete iz kojih je nastao, u neprekidnom procesu nastajanja i nestajanja odnosno neprestanog poboljšavanja. Zaključak Sva samostalnost i neovisnost država na europskom jugoistoku malo ili gotovo ništa ne može pomoći ako se ne radi zajedno. Činjenica je da svih naroda europskog jugoistoka, koji istina nisu veliki brojem, kada su udruženi sviješću zajedništva i osjećajem opće slobode, ima dovoljno da sebi mogu osigurati opstanak. Bitna je i svijest da je svaki korak susjeda koristan, kao što je i vlastiti korak napredak i susjedima probitačan. Davno je rečeno „da je napredak jednoga blago i ures drugoga“. Ovim putem se zaobilaze stranputice predrasuda,
PREGLED

163

prepreka, nesloge, razdora, pocjepkanosti i zavađanja. Ovim putem se pokazuje dostojnost člana čovječanstva, društva obrazovanih pojedinaca i naroda. Konačno, izlaz je u izvorima prosvjete u vlastitoj sredini i razvoju bogatstva narodne književnosti, s prijateljstvom i slogom kao najpouzdanijim garantima budućnosti. Literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Balkan kao evropski region, priredio Jovan Teokratović, Institut za evropske studije, Beograd, 2004. Cerutti, Furio: Identitet i politika, prevela Vesna Pavković, Politička kultura, Zagreb, 2006. Cvijić: Jovan: Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje – Osnovi antropogeografije, G. Kon, Beograd, 1931. Europa od A do Ž: priručnik za europske integracije, uredili: Werner Weidenfeld, Wolfgang Wessels, hrvatsko izdanje, Konrad-Adenauer-Stiftung, Zagreb, 2005. Despotović, Ljubiša – S. Šljukić – D. Gavrilović – V. Perica – M. Velikonja: Mitovi epohe socijalizma, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje, Novi Sad. Katunarić Vjeran: Lica kulture, Antibarbarus, Zagreb, 2007. Kymlicka, Will: Multikulturalno građanstvo: Liberalna teorija manjinskih prava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. Kultura, etničnost, identitet, priredila Jadranka Čačić-Kumpes, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo Zagreb, 1999. Menadžment kriza i katastrofa u Europskoj uniji, uredili: Ante Barišić, Vesna Ivanović, Velika Gorica, 2010.

10. Parekh, Bhikhu: Nova politika identiteta: Politička načela za međuovisni svijet, s engleskog preveo Marinko Raos, Politička kultura, Zagreb, 2008. 11. Pavić, Radovan: Jugoslavija u širim regionalnim i balkanskim odnosima u: Politička misao br. 2/1988, Zagreb, 1988. 12. Supek, Rudi: Zanat sociologa: Strukturalna analiza, Školska knjiga, Zagreb, 1983.

164 PREGLED

Jasmin Džindo UDK 811.131.1’366 SUFIKSACIJA U ITALIJANSKOM JEZIKU SUFFIXATION IN THE ITALIAN LANGUAGE Sažetak Sufiksacija, kao jedan od procesa endogene lingvističke inovacije italijanskog jezika, veoma je zanimljiva za istraživanje kako u dijahronijskom, tako i u sinhronijskom smislu. Budući da se putem sufiksacije mijenja osnova i prelazimo iz jedne u drugu vrstu riječi, ova tipologija tvorbe riječi se pokazuje iznimno plodnom u savremenom italijanskom jeziku. Označavajući sufiks u raznim oblicima u kojima se historijski pojavljuje, studija daje etimologiju, onda kada je utvrđena, te se potom prelazi na izlaganje eventualnih semantičkih varijacija koje postoje među različitim oblicima. Ključne riječi: sufiksacija, sufiks, tvorba Summary Suffixation, as a process of endogenous linguistic innovation in the Italian language, constitutes a very interesting subject of research in both diachronic and synchronic terms. Since stems and word classes are changed by means of suffixation, this typology of word formation proves itself extremely productive in the Italian language. Identifying a suffix in diverse forms in which it has appeared in history, the study provides its etymology when it is established and continues to present potential semantic variations occurring among different word forms. Key words: suffixation, suffix, word formation

PREGLED

165

Zanimajući se za fundamentalne koordinate endogene tvorbe jezika, a ostavljajući po strani jezičko inoviranje koje nastaje pod uticajem drugih jezika, lingvista Serianni razmatra mehanizme tvorbe riječi sa posebnom pažnjom na one koje su živi u svijesti govornika. Vitalnost nekih mehanizama je iskazana usporedbom sufiksa -ista, koji je svakodnevno produktivan u italijanskom jeziku, a naročito je to vidljivo u jeziku dnevnih novina, i sufiksa -ardo, koji je bio produktivan skoro samo u srednjem vijeku, a danas je postao »fosilni sufiks«, jer se više ne koristi u novim tvorenicama. Endogena lingvistička inovacija poznaje sljedeće procese: a) b) sufiksacija: mijenja osnovu dodavanjem sufiksa (tabacco → tabaccaio); alternacija: poseban oblik sufiksacije koji ne mijenja suštinski osnovu, već samo neke njene aspekte: količinu, kvalitet, stav govornika, ekspresivni efekt (tavolo → tavolino); prefiksacija: suprotno od sufiksacije, uvodi afiks prije baze (adeguato → inadeguato); prefiksalno-sufiksalna tvorba: riječi koje istovremeno koriste mehanizam prefiksacije i sufiksacije, polazeći od imeničke ili pridjevske osnove (trappola → intrappolare; vecchio → invecchiare, bianco → imbianchiare, kao i brojni primjeri koji se mogu pronaći kod Dantea: inluiare Par. IX, 73; inleiare Par. XXII 127, inmiare Par. IX, 81, insusare Par. XVII 131); Maurizio Dardano dalje razlaže ovu kategoriju, tretirajući je u okviru transformacija imenica → glagol i pridjev → glagol; slaganje: kombinacija dvije ili više različitih riječi, koje tvore novu riječ (saliscendi); za razliku od četiri prethodna procesa (derivacija), koja generalno gledano udružuju jednu autonomnu riječ i element koji ne može zasebno opstati, slaganje riječi udružuje dvije riječi koje imaju svaka svoje postojanje ili koje su, u slučaju kada se ne mogu samostalno koristiti, nosioci preciznog leksičkog značenja. Dok se općenito kod procesa sufiksacije i alternacije finalni vokal elidira pred sufiksom, kod složenica se taj vokal može i očuvati (portaombrelli pored portombrelli).2
U cilju daljnje provjere prisutnosti parasintetičkih oblika u Božanstvenoj komediji, a naročito u trećem pjevanju, usp. Alighieri, D.: La Divina Commedia. Testo, concordanze, lessici, rimario, indici, Pisa, IBM Italia, 1965. ili modernije informatičke instrumente: LIZ, CiBit. U nekim slučajevima je teško razlikovati derivaciju i slaganje, usp. Dardano, 1978, str. 157.

c) d)

e)

1

2

166 PREGLED

Sufiksacija Najubjedljiviji model klasifikacije modaliteta mehanizma sufiksacije je predložen od Tekavčića na osnovu »funkcionalnog« modaliteta Leumanna, koji »kombinuje sintaksičku kategoriju osnove (polaznu) i onu tvorene riječi (finalnu)«3. Na osnovu ove »paradigme«, sufiksi se mogu klasificirati sa dva aspekta: prema tome da li je osnova imenica, pridjev, glagol ili prilog, nazivaju se denominalni, deadjektivni, deverbalni, deadverbijalni; prema tome da li je riječ koju dobijemo sufiksacijom imenica, pridjev, glagol ili prilog, nazivaju se imenički, pridjevski, glagolski, priloški.

Maurizio Dardano nam nudi vrlo upotrebljivu tabelu4, koju je od njega preuzeo i upotpunio Luca Serianni: lijevo je specificirana osnova (polazna kategorija), a desno tvorenica (finalna kategorija):
SUFIKSI DENOMINALNI DEADJEKTIVNI DEVERBALNI IMENIČKI pellegrino → pellegrinaggio fiero → fierezza spedire → spedizione subito → subitezza PRIDJEVSKI fatica → faticoso rosso → rossastro somigliare → somigliante sopra → soprano (antiq.) GLAGOLSKI bacio → baciare vago → vagheggiare lavorare → lavoricchiare indietro → indietreggiare PRILOŠKI ginocchio → ginocchioni certo → certamente ruzzolare → ruzzoloni insieme → insiememente1

DEADVERBIJALNI

Prema analizi koja vodi računa o neposrednim konstituentima, tvorba obuhvata korijen (tema) + sufiks + završetak, a to je upravo onaj sklop koji Dardano nastoji interpretirati sa transformacijske tačke gledišta kao osnova + sufiks, prema shemi koju je poslije prihvatio i preradio Serianni. Jednostavnijima se pokazuju, prema Dardanovim razmatranjima, fonomorfološke varijacije koje se tiču italijanskog jezika u odnosu na one koje se mogu pronaći u drugim jezicima:
3 4

usp. Serianni, 1995, str. 443. usp. Dardano, 1978, str. 23. PREGLED

167

a) b)

prijevoj diftong/vokal (lieto→letizia, buono→bontà) prijevoj konsonant okluzivni/afrikat sa svoja tri pojavna oblika:

forte→forza, pratico→praticità, mago→magia. I kod Seriannija pronalazimo da se tokom prijelaza sa osnove na derivat mogu desiti fonetske modifikacije: a) b) u finalnom konsonantu korijena, kako je već napomenuo Dardano (b): u fonetskoj sekvenci nastavka, koja ponekad podsjeća na latinski i više ili manje je udaljena od svoje osnove: amico→amicizia, k → ts; sociologo→sociologia;

figlio→filiale, fiume→fluviale, lago→lacustre. Sada ćemo se nakratko zadržati na analizi različitih sufiksa u italijanskom jeziku, na osnovu sheme koju koristi Luca Serianni. Označavajući sufiks u raznim oblicima u kojima se historijski pojavljuje, studija daje etimologiju onda kada je utvrđena, te se potom prelazi na izlaganje eventualnih semantičkih varijacija koje postoje među različitim oblicima. Za svaki sufiks će se nastojati dati njegovo korištenje kao i semantička nijansa koju on daje novotvorenoj riječi, crpeći primjere iz Dizionario inverso i iz DISC-a. Semantičko istraživanje se zaključuje sa analizom posebnih sufiksa i izuzetaka od pravila tvorbe riječi. Izlaganje, inspirisano kriterijima predloženim od Luce Seriannija, pojedine sufikse posmatra i sa transformacijske tačke gledišta uzevši za polaznu tačku klasifikaciju Maurizia Dardana. Svaki sufiks je protumačen, također, i u »generativnom ključu« korištenja i mogućnosti tvorbe riječi sa sufiksima kao i njenih restrikcija koje je individualizirao Sergio Scalise. Imenički denominalni sufiksi Čini se ovdje korisnim napomenuti postojeću razliku između imeničkih denominalnih transformacija, a kojom su one podijeljene prema rezultatu koji se dobije sufiksacijom i koji može biti: a) imenica, koja označava neku aktivnost koja je u vezi sa vršiocem radnje, sa mjestom / vremenom u kojem se radnja vrši, sa samom sobom, sa sredstvom; b) imenica, koja označava količinu ili kolektivnu vrijednost; c) imenica koja pripada naučnom registru.

168 PREGLED

Imenički denominalni sufiksi su: -aggio (od franc. -age, koje dolazi iz lat. -ATICUM) Vrlo produktivan sufiks ne samo kao denominalni, već i kao deverbalni. Tvori imenice sa značenjem neke radnje i kontinuiteta (brigante→brigantaggio, strozzino→strozzinaggio, pellegrino→pellegrinaggio) ili sa zbirnim značenjem (chilometro→chilometraggio, erba→erbaggio). Na strane osnove se tvore monitor→monitoraggio, compos→compostaggio. Ne bi se smjele miješati riječi tvorene sa sufiksom -aggio sa tvorenicama izvedenim iz francuskih riječi koje se svršavaju na -age (oltrage→oltraggio, assemblage→assemblaggio). -aglia (usp. lat. –ALIA, dočetak za množinu neutr.) Ima zbirnu vrijednost (bosco→boscaglia, sterpo→sterpaglia) i/ili pejorativnu (avviso→avvisaglia, soldato→soldataglia,) i dijeli veliki dio polja upotrebe sufiksa -ame i -ume. Čak i kada tvori riječi sa zbirnom vrijednošću, ovaj sufiks zadržava negativnu konotaciju (naprimjer, boscaglia daje ideju o šumi koju je teško prijeći zbog guste i divlje vegetacije). -aio, -aro, -ario, -aiolo (prva tri dolaze iz lat. -ARIUS, sa kojim se tvore odnosni i supstantivirani pridjevi: naprimjer, TABELLARIUS, ‘koji se odnosi sa korespondenciju’, i TABELLARIUS ‘raznosač pošte’; -aiolo dolazi pak iz spajanja -OLUS sa -ARIUS). Sufiks -aio je toskanskog porijeklom i služi prije svega za tvorbu naziva zanimanja (calzolaio, fornaio, marinaio, vasaio, ramaio i, sada van upotrebe, insalata→insalataio5), ali je u uzmaku u odnosu na izvedenice tvorene sa -ista, kojima se označavaju tradicionalne djelatnosti i koji je sasvim uobičajen u neologizmima (cucettista, marmista, turnista); ako –aio ne označava osobu koja nešto radi, onda generalno preuzima pogrdnu konotaciju (parola→parolaio; pantofola→pantofolaio); u nekim slučajevima ima lokativno-zbirnu vrijednost indicirajući mjesto i/ili destinaciju (vespa→vespaio, ghiaccio→ghiacciaio, grano→granaio). Osim toga što sufiks -aro nije toskanska varijanta, u općem jeziku se pojavljuje kao neutralni nomen agentis (campana→campanaro, scuola→scolaro). Često potvrđen u najnovijim neologizmima (tangentaro), on je najčešće rimske provenijencije, ali i južnjačke općenito (borgataro, rockettaro, panchinaro, paninaro), uvijek sa negativnom konotacijom. Ostatak iz latinskog -ario se pojavljuje, osim u pridjevima (moneta→monetario), i u imenicama koje označavaju zanimanja (biblioteca→bibliotecario) ili zbirnim imenicama (notizia→notiziario). Sufiks –aiolo (tvoren od –aio i –olo), kojeg
5

U rječniku Battaglia (1973) pronalazimo ovu imenicu kao toskansku formu i van upotrebe: ‘prodavac salate’. PREGLED

169

Dardano drži za malo produktivnog u savremenom italijanskom, pripada nazivima zanimanja (barcaiolo, donnaiolo) i ekspresivnim tvorenicama sa primjesom negativnog u sebi (guerraiolo); iz rimskog narječja dolazi varijanta -arolo (tombarolo, bombarolo). -ame (od lat. -AMEN) Njegovoj kolektivnoj vrijednosti koju sa sobom nosi (corda→cordame, legna→legname) pridodaje se često loša konotacija (bestia→bestiame, scatola→scatolame, cultura→culturame). -ano (od lat. –ANUM) Dardano naglašava da derivati sa sufiksom -ano funkcioniraju najčešće kao pridjevi: koristi se da označi geografsku provenijenciju (Pisa→Pisano, Corea→coreano), pripadnost nekoj religijskoj grupi (San Francesco D’Assisi→Francescano), nekom zanimanju ili kategoriji (castello→castellano, popolo→popolano, orto→ortolano). U kemijskom vokabularu označava zasićene ugljikovodike (propano, metano, butano). -ata (porijeklo vodi od participa prošlog latinskog jezika, I konjugacija) a) uz nazive dijelova tijela može indicirati i svršenu radnju određenog organa, zadati ili primljeni udarac (braccio→bracciata, piede→pedata, schiena→schienata, mano→manata); izvan područja anatomije sufiks ostaje povezan sa idejom ‘udarca’ (manganellata, coltellata, stanga→stangata), ali i sa značenjem ‘aproksimativne količine sadržane u nekom recipijentu’ (cucchiaio→cucchiaiata) ili odnosne veze (pignolo→pignolata); negativnu vrijednost preuzima ako je vezan za element koji već posjeduje takvu konotaciju (maiale→maialata, stupido→stupidata, vacca→vaccata, čiju potvrdu nalazimo i u rječniku DISC počev od 1905). -atico (od lat. –ATICUM, sufiks kojim se tvore supstantivirani pridjevi) Historijski produktivan, -atico označava plaću (balia→baliatico), porez ili plaćanje u srednjevjekovno-modernoj epohi (fuoco→focativo, legna→legnatico, giogo→giogatico) ili odnos sa nekim socijalnim stanjem (compare→comparatico). Pored značenja »sume plaćene hotelijeru za boravak konja nakon puta«, stallatico (< stalla) je i »gnojivo iz štale« (DISC). Također i maggiatico (< maggio) označava kako »porez plaćan u mjesecu maju vlasniku zemljišta za ispašu ili obrađivanje«, tako i »maggese«, to jeste »poljoprivredni tretman na osnovu kojega se određeni teren ili polje ostavlja nedirnuto neko vrijeme« (DISC). -ato (od lat. –ATUS) 170 PREGLED

Serianni razlikuje tri moguće tipologije u tvorbi riječi sa sufiksom –ato: 1. u imenicama koje označavaju dužnost ili okvir u kojem se ona vrši, ali i titulu (marchese→marchesato, principe→principato, assessore→assessorato, arconte→arcontato, triunviro→triunvirato, cavaliere→cavalierato, casa→casato); u imenicama koje označavaju precizno pravno stanje (celibe→celibato, nubile→nubilato) ili skup osoba koje imaju određeno zaduženje (vescovo→vescovato, patrono→patronato, ordinario→ordinariato, bracciante→ bracciantato, porpora→ porporato); u kemijskoj terminologiji, gdje –ato označava grupu soli dobijenih iz oksidokiselina (zolfo→solfato, fosforo→fosforato).

2.

3.

-eria (dolazi od primjene –ia na riječi tvorene sa sufiksom –ARIUS kroz francuski model –erie) Označava trgovačku ili industrijsku djelatnost (falegname→falegnameria, tabacchi → tabaccheria, gelato → gelateria, birra → birreria, pelliccia→pellicceria), čiju potvrdu nalazimo još u Toskani mesticheria, ‘prodavnica lakova, boja, gipsa’ (< mestica, ‘mješavina boja sa uljem koja služi za pripremanje platna za slikanje’). Ovaj sufiks izražava i kolektivnu vrijednost, da bi označio grupu osoba (tifoso→tifoseria) i stvari (computista→computisteria, argento→argenteria). Može označavati i radnju (pirata→pirateria, stregone→stregoneria). Ponekad sa sobom nosi i negativnu nijansu (bamboccio→bambocceria, primjer koji pronalazimo kod Alineija ali ne i u DISC-u, filosofo→filosoferia, mariolo→marioleria, cafone→cafoneria, civetta→civetteria). -eto, -eta (usp. lat. –ETUM, npr. OLIVA → OLIVETUM) Dva sufiksa, lokativne vrijednosti, označavaju prostor karakteriziran određenom vegetacijskom vrstom (giunco→giuncheto, quercia→querceto, pino→pineta, felce→felceta) ili, prema Dardanu i DISC-u, obilnošću određenog elementa, predmeta i sličnih materijala (sughero→sughereta, masso→masseto, maceria→macereto, sepolcro→sepolcreto, također paglia→paglieto, ghiaia u obliku ghiara→ghiareto i tumulo→tumuleto koje smo pronašli kod Alineija). Brojni su slučajevi kada se osnovi dodaju oba sufiksa (faggio→faggeta/faggeto; leccio→lecceta/lecceto). Izdvaja se slučaj albereto, sa značenjem ‘plantaža, nasad drveća’ u najširem smislu bez oznake posebne vrste; DISC ga definiše kao derivat od albero i sufiksa –eto, dodajući da se može pronaći »već u latinskom ARBORETUM«.

PREGLED

171

-iere, -iero (od francuskog –ier, koji pak potiče, kao –aio, -aro, iz lat. –ARIUS). Sufiks je bio korišten, prema DISC-u, da bi označio »plemićko, uzvišeno zanimanje, u odnosu na -aio koji je bio rezerviran za prosta, obična zanimanja (cavalliere / cavallaio)«. Dardano napominje da se sufiks -iere veže za konkretne, nežive imenice. Služi za označavanje zanimanja: osnovu obično čini instrument rada (coppa→coppiere; cocchio→cocchiere) ili mjesto na kojem se rad vrši (magazzino→magaziniere, ferrovia→ferroviere, locanda→locandiere); što se tiče ingegnere i ragioniere tu moramo doprijeti do porijekla koje vodi od ingegno i ragione u starom italijanskom jeziku, gdje ta dva termina označavaju ‘sprava, naprava’ i ‘obračunavanje’. Klasifikacija koju nudi Dardano je dijelom i proširena: ne nalaze se naprimjer lekseme kao paciere iz funkcije koju obavlja (<pace), contrabbandiere (<contrabbando) i novelliere (‘onaj koji piše novele’, <novella) iz aktivnosti koju vrši, fontaniere (<fontana), baleniere (<balena), falconiere (<falco), gdje osnova označava ono na čemu ili oko čega se radnja vrši. Serianni naglašava činjenicu da su sa sufiksom -iere složeni i nazivi instrumenata (candela→candeliere; brace→braciere; u vezi scacchiere. Varijanta -iero, koja potiče od privlačenja najproduktivnijih imenica muškog roda na -o, ulazi u tvorbu nekih imenica (condottiero<condotta, ‘poduhvat kapetana sa njegovom milicijom’, veliero<vela, od sredstva koje pokreće čamac) i brojnih pridjeva (costa→costiero, verità→veritiero). -iera (ženski oblik od -iere, -iero; ponekad prethodni palatalni glas apsorbira glas i od -iere, -iero, -iera; messaggero, cartuccera). Rijetko se odnosi na živa stvorenja i označava predmete koji nešto sadrže (cioccolata→cioccolatiera, sale→saliera, olio→oliera, tè→teiera, acquasanta→acquasantiera); ponekad daje smisao kolektivnog (scoglio→scogliera, tasto→tastiera, raggio→raggiera). Zabilježićemo da u riječi specchiera sufiks označava veću proporciju predmeta u odnosu na osnovu specchio. Ovaj sufiks se koristi i da označi profesionalnu djelatnost, kao »ženska« varijanta od -iere (infermo→infermiere/infermiera). -ificio Dok sufiks –eria označava ‘malu aktivnost’, sufiks –ificio ima vrijednost, po Dardanu, ‘fabrike’ (lana→lanificio, pane→panificio, cotone→cotonificio, zucchero→zuccherificio) i to je osnovni razlog koji ga čini mnogo produktivnijim od sufiksa –eria (cfr. maggia→maglificio/maglieria).

172 PREGLED

-ile (od lat. –ILE, srednji rod od pridjevskog sufiksa –ILIS, koji je isprva tvorio pridjeve, a potom imenice) Ima lokativno / kolektivnu vrijednost, tvori riječi koje se odnose na staje ili ograđene prostore (cane→canile, gatto→gattile, porco→porcile), ali također i derivate iz zajedničkih imenica, da bi se označilo mjesto na kojem se nalazi osnova (arena→arenile, fontana→fontanile, campana→campanile, fieno→fienile). Definicija ovog sufiksa se može proširiti tako što ga možemo posmatrati i kao sufiks koji indicira mjesto koje sadrži ono što je specificirano osnovom. Već u XIV stoljeću se pojavljuje cortile (<corte). Ovaj sufiks se također koristi za tvorbu pridjeva, često supstantiviranih od imenica ili glagola (giovane→giovanile, notaro→notarile, podestaria→podestarile). -ino (od lat. –INUM, sufiks koji označava odnos pripadnosti ili porijekla) Ne baš visoki stepen produktivnosti sufiksa –ino u kategoriji denominalnih imenica zavisi od činjenice što on također služi i za realiziranje druge četiri transformacije (Glagol→Imenica nomen agentis, glagol→Imenica sredstvo, imenica→pridjev, imenica→imenica promjenjiva). U kategoriji denominalnih imenica koristi se u imenicama muškog roda koje označavaju zanat i aktivnosti dobijene od drugih imenica (contado→contadino, posta→postino): među derivatima Dardano razlikuje one koji označavaju osobe (strada→stradino, ciabatta→ciabattino) i one koji se odnose na neživa bića, predmete, uređaje (acciaro→acciarino, stoppa→ stoppino,). Izdvojili bi termin cittadino koji znači ‘onaj koji stanuje u gradu’, ali također određuje i onoga koji je član jedne zajednice (državljanin). -ista (od grčkog –istes putem lat. –ISTAM) Predstavlja jedan od najproduktivnijih sufiksa za označavanje onoga koji vrši radnju (farmacia→farmacista, naziv koji u XIX stoljeću mijenja prethodni naziv za to zanimanje speziale, greco→grecista, te moderniji bar→barista, gomma→gommista), onoga koji slijedi neku ideologiju ili političku ili religioznu misao (sanfedismo→sanfedista, razionalismo→razionalista, ontologismo→ontologista, regionalismo→regionalista), onoga koji posjeduje određeni stav ili sklonost (semplicismo→semplicista, pessimismo→pessimista,). Od cubo (‘platforma postavljena sa strane u diskoteci’) derivira cubista, sa značenjem ‘djevojka koja nastupa plešući na platformi’); značenje se naslanja na klasični pojam cubista (< franc. cubiste), ‘onaj koji je pristupio pokretu kubizmu’. Radi se o vrlo produktivnom sufiksu, jer:

PREGLED

173

a) b)

se može tvoriti od svake osnove, je neutralan, kada označava zanimanja ili prostore (paracadute→paracadutista, prevedena posuđenica od franc. parachutiste) i za razliku od sufiksa -istico, koji ima negativnu konotaciju, -ista pridodaje objektivnost pridjevu (utopista / utopistico, aprioristico / apriorista). Sa fonomorfološke tačke gledišta Dardano razliku dva slučaja: -ista se dodaje na osnovu (auto→autista, bar→barista); -ista zamjenjuje sufiks osnove (economia→economista, pedagogia→pedagogista). Vrlo čest slučaj je da imenica na -ista bude tvorena od osnove koja označava neki ideal (fascismo→fascista) ili stav (teismo→ teista) sa ispadanjem baznog sufiksa -ismo.

c)

1) 2)

-ume Kolektivnoj vrijednosti (dolce→dolciume) ovaj sufiks pridodaje, analogno sufiksu –ame, negativnu konotaciju, koja često zavisi od prijema osnove (caglia→canagliume). -uro, -ina, -ire, -oma, -osi (porijeklo: -uro od franc. -ure; -ina od franc. –ine preko njem. –in, a od lat. –INUS; -ire od gr. –ites, označava odnos porijekla ili odnosa; -oma od gr. -ima; -osi (od gr. -osis) U ovoj grupi su udruženi sufiksi koji se konvencionalno koriste u jeziku nauke: u leksici kemije nalazimo -uro, sa značenjem ‘binarni spoj metala i metaloida’ (cloruro, fosfuro). Sufiks -ina također zalazi u polje kemije da bi označio organske i neorganske spojeve (formaldeide→formalina), medicine (tossina, emoglobina), biologije (ptyalon ‘slina’ → ptialina) i zoologije (trichina). Istoj kategoriji pripadaju izrazi iz ljekarske prakse: na -ite se definiraju zapaljenja organa na koji se termin odnosi (congiuntivite, sinusite); sufiks -osi označava patološka ili disfunkcionalna stanja, patologiju (sclerosi, artrosi), dok -oma upućuje na otekline (ematoma), zapaljenja neke tjelesne regije (granuloma, sifiloma) ili tumorske tvorevine benignog ili malignog karaktera (sarcoma, glaucoma).

174 PREGLED

Imenički deadjektivni sufiksi Već prema većoj ili manjoj disponibilnosti pridjeva da podliježu procesu nominalizacije, Dardano predlaže preliminarnu distinkciju između termina koji se prevalentno koriste kao pridjevi i termina korištenih i kao pridjevi i kao imenice. Dok se prilikom transformacije jednog termina koji se najčešće upotrebljava kao pridjev polazi od osnovne sekvence avere + complemento, u slučaju transformacije termina koji može imati vrijednost kako pridjeva tako i imenice se kreće od imeničke sintagme ujedinjujući sastavljene od nome esprimente qualita’ + aggettivo di base. Po Dardanu, sufiks, sa baznim pridjevom, ukida imenicu: l’operaio ha »la qualita’« cortese → la cortesia dell’operaio. -aggine (od lat. –AGINEM, koji je prvotno tvorio nazive biljaka, te potom prešao na značavanje apstraknih osobina) Iskazuje stanje; često se dodaje pridjevima koji imaju pogrdno značenje, te i sam sufiks poprima negativnu crtu dabbene→dabbenaggine. Kod Dardana pronalazimo i slučajeve kada se transformacija primjenjuje i na imeničke osnove: buffone (imen. i prid.) → buffonaggine. -anza, -enza (od lat. –ANTIAM, i –ENTIAM) Pridjevi na -ante, -ente se transformišu u imenice putem sufiksa -anza i -enza, koji su francuskog porijekla: povodom toga se pri izučavanju posmatra poezija na jeziku d’oc i d’oil kao i raširenost nekih oblika sa sufiksima -anza, -enza u italijanskoj poeziji od njenih početaka do Petrarke. Sufiksi -anza, -enza tvore imenice koje izražavaju stanje, način postojanja (costanza, usanza, lontatanza, equivalenza, riconoscenza). -eria (od franc. –erie, koje dolazi od lat. –ARIUS) Često se vezuje uz imeničku osnovu korištenu kao pridjev te tvori apstraktne pojmove, općenito sa negativnim prizvukom (fantastico→fantasticheria, pedante→pedanteria, bigotto→bigotteria). -ezza, -izia (oba dolaze od –ITIAM lat., prvi zbog neprekinute tradicije, a drugi pisanim putem) Sufiks je karakterističan za apstraktne imenice koje označavaju neki kvalitet, stanje (sconcio→sconcezza, rigido→rigidezza, lat. STULTUS > STULTITIA(M) > stoltizia). Često nailazimo na očuvane dublete tipa: - tristezza / tristizia - mollezza / mollizia
PREGLED

175

-igia (od franc. –ise, lat. –ITIAM sa istom vrijednošću kao i –ezza) »Alternativni« sufiks (DISC), koji se koristi za tvorbu imenica čije značenje se odnosi na neku karakternu crtu, obično negativnu (cupido→cupidigia, ingordo→ingordigia). Obzirom da u savremenom italijanskom nije više produktivan, sufiks -igia je reduciran na malo slučajeva u upotrebi, u kojima individualizira jedan viši, učeni registar (grande→grandigia). -ìa, -ia (dolaze od gr. –ia: naprimjer agathòs→agathia, generalno od osnova koje označavaju moralne osobine) Još uvijek produktivan, prvi zadržava grčku akcentualizaciju i koristi se za tvorbu apstraktnih imenica (folle→follia, gagliardo→gagliardia). Analizirajući klasifikacije Dardana i Seriannija potrebno je napomenuti da se općenito imenički deadjektivni sufiksi na –ia primjenjuju na pridjevske osnove koje izražavaju moralne osobine ili duševna stanja. -ismo, esimo (od lat. –ISMUM, gr. ismós naročito raširen u periodu humanizma) Sa porijeklom iz klasičnog perioda i internacionalno rasprostranjen, sufiks svoju potvrdu pronalazi u jednom dubletu iz višeg registra (gdje kratko i prelazi u i, dok opstaje grupa sm) i u jednom dubletu iz narodnog jezika (gdje kratko i prelazi u e, te se dešava epenteza glasa i između piskavog suglasnika i nazala). Sufiks -ismo tvori imenice koje izražavaju doktrine, tendencije, političke, vjerske ili socijalne, umjetničko-književne pokrete (stoico→stoicismo, storico→storicismo, classico→classicismo, manicheo→manicheismo, razionale→razionalismo, romantico→romanticismo, na osnovu franc. romanticisme / romantisme). Osim toga ovaj sufiks označava i stav (fatale→fatalismo na osnovu franc. fatalisme), ideološku orijentaciju (utilitario→utilitarismo na osnovu franc. utilitarisme). -ità, età, -tà (od lat. –TAS nominativ, -TATE(M) akuzativ; karakterističan za apstraktne imenice, dolazna tačka transformacije BREVITATE > brevitade → brevità) Sva tri sufiksa tvore imenice ženskog roda izvedene iz pridjeva i označitelja apstraktnih osobina (lezioso→leziosità, gommoso→gommosità, sobrio→sobrietà). Također, ovaj sufiks može označavati situaciju ili stanje (facile→facilità, contrario→contrarietà). Poseban slučaj čine riječi koje se završavaju na -bilità, gdje se sufiks -ità nadovezuje na latinsku osnovu –BILIS: VULNERABILIS → vulnerabile → vulnerabilità. Dardano objašnjava visoku produktivnost ovog sufiksa njegovom mogućnošću da dovodi

176 PREGLED

do nominalizacije i pridjeva nastalih od imenica (territorio → territoriale → territorialità, famiglia → familiare → familiarità). -itudine (<lat. –ITUDINEM) Rijedak i sa jakom primjesom latinskog, označava apstraktne pojmove (solo→solitudine, simile→similitudine, irrequieto→irrequietudine), koji izražavaju neko stanje, najčešće duševno. Riječi tvorene sa sufiksom -itudine se nadovezuju ili su direktno izvedene iz riječi latinskog jezika na -ITUDINE(M) (inetto→inettitudine iz latinskog INEPTITUDO ‘stoltezza’, AMPLUS > AMPLITUDINE(M) → amplitudine, BEATUS > BEATITUDINE(M) → beatitudine koje po DISC-u potiče iz XIII stoljeća). -tù Nije više produktivan u savremenom italijanskom jeziku. Dardano ga ograničava na tri termina (giovane→gioventù, schiavo→schiavitù, servo→servitù), koji su i jedini, također i na osnovu onoga što se može pronaći u Dizionario inverso italiano od Alineija. Sufiks je korišten da bi izrazio neki apstraktan pojam ili stanje. -ume (od lat. sufiksa –UMEN) Nosi negativno-pogrdni karakter, koji se pridružuje predočavanju zbirnog (vecchio→vecchiume, lordo→lordume). Vrlo su rijetki ostali primjeri: torbido→torbidume, rancido→rancidume. -ura (od lat. –URAM, prvobitno tvorio deverbalne imenice, a potom se skoro stopio sa -OREM) Za razliku od analogne transformacije glagol → imenica (curvare→curvatura), transformacija pridjev → imenica putem tog sufiksa je vrlo rijetka (fresco→frescura, alto→altura gdje nailazimo na semantičku diversifikaciju u konkretnom smislu, lordo→lordura, freddo→freddura, bravo→bravura, brutto→bruttura), uvijek u smislu iskazivanja neke osobine ili karakteristike. Imenički deverbalni sufiksi Dardano predlaže shemu transformacije glagol > imenica, uzimajući za polaznu osnovu grupu imenica + glagol, razlikujući sljedeće glagole: a) b) prijelazne: il gallo canta → il canto del gallo, neprijelazne: la vettura circola → la circolazione della vettura,
PREGLED

177

c) d) e) f) g)

povratne neprijelazne: il marito si arrabbia → l’arrabbiatura del marito, povratne: Paolo si pulisce → la pulizia di Paolo; uzajamne: gli sposi si cambiano gli anelli → lo scambio degli anelli da parte degli sposi, bezlične (aktivni, ali konstruisani kao pasivni): si leggono i giornali → la lettura dei giornali i pasivne: il motore è montato → il montaggio del motore.

-aggio (usp. imeničke denominalne sufikse, francuskog ili provansalskog porijekla, ali koji dolaze iz lat.: viaggio < VIATICUM; ali i omaggio, coraggio) Što se tiče srednjovjekovnih imenica, izvedenice se rijetko kada mogu analizirati; lakše se pak mogu individualizirati u recentnijim složenicama (atterrare→atterraggio), koje iskazuju tehničke operacije (doppiare→doppiaggio, izraz tipičan za jezik kinematografije i potvrđen prvi put 1933. godine kao prevedena posuđenica franc. doublage). Sufiks je aktivan već od XVIII stoljeća, a kao potvrda tome je oblik arrembare→arrembaggio. Često riječi deriviraju direktno iz francuskih denominalnih imenica (boyco tter→boicottage→boicottare). Ako iz franc. lavage derivira lavaggio, izraz lavaggio del cervello dolazi pak iz engleskog brain washing. Dardano primjećuje da se ovaj sufiks vezuje ipak samo za glagole prve konjugacije. -ando, -anda (od latinskog dočetka gerundiva -ANDUM u muškom rodu, -ANDA u ženskom rodu, glagola prve deklinacije) Izražava ideju neke zadaće (moltiplicare→moltiplicando), potrebe ili predstojeće radnje (laurerare→laureando, odnoseći se na studenta koji polaže diplomski ispit. -ante, -ente (od lat. participa prezenta u akuzativu, tj. od -ANTE(M) za prvu konjugaciju, -ENTE(M) za drugu i treću konjugaciju) Omogućavaju da se iz glagolske osnove dobije imenica koja se odnosi na osobu vršioca radnje koja općenito indicira neki rad, stanje ili uobičajeni pokret (commerciare→commerciante vjerovatno preko franc. commercant, supplire→supplente), apstraktnu radnju (muovere→movente). U Seriannijevoj podjeli se ne nalaze riječi kao protestare→protestante, credere→credente, u kojoj sufiksi iskazuju neku misao ili ideologiju. U tehničko-naučnom registru koriste -ante i -ente u imenicama neživih eleme178 PREGLED

nata: colorare→colorante; assorbire→assorbente. Imenice tvorene sa -ante i -ente se mogu smatrati i kao supstantivirani pridjevi, koji posjeduju obje funkcije, i imeničku i pridjevsku. -anza, -enza (-anza od lat. -ANTIAM derivat iz -ANTIA nominativa množine srednjeg roda participa prezenta glagola prve konjugacije; -enza od lat. -ENTIA, od završetka participa prezenta -ENS) Nastaju od osnove participa prezenta (lat. IGNORANS > IGNORANZIA, hipoteza koju predlažu i Dardano i Serianni) da bi izrazili apstraktne pojmove, stanje, način postojanja: dimenticare→dimenticanza, prestare→prestanza. Neke imenice su održale vrijednost imenica iz učenog registra, i koriste se u književno-kritičkoj leksici: dominare→dominanza, concordare→concordanza, assonare→assonanza. Posebna kategorija, prebogata primjerima, je ona sa završecima na -anza i -enza koji pripadaju birokratsko-službenom jeziku: ordinare→ordinanza prevedena posuđenica franc. Ordonnance. Visoka frekventnost tehničkih termina na -anza i -enza svjedoči o dobroj produktivnosti ovih sufiksa u italijanskom jeziku između devetnaestog i dvadesetog stoljeća. -ato, -ata, -uta, -ito, -ita (od lat. -ATUM, -ATAM, dočeci muškog i ženskog roda participa prošlog prve konjugacije; -uta je dočetak ženskog roda participa prošlog glagola na –i i na –e; -ITUM, -ITAM, sufiksi participa prošlog glagola druge, treće i četvrte konjugacije) Radi se o sufiksima participa prošlog koji se koriste u imeničkim oblicima. Općenito gledajući, prilagodili su se izražavanju apstraktnih pojmova, ali i nekih konkretnih elemenata: postulare→postulato, impaginare→impaginato. Sa sufiksom -uta se tvore neke imenice tehničko-birokratskog rječnika i često deriviraju iz participa prošlog u muškom rodu: trattenere→trattenuta, ritenere→ritenuto→ritenuta. Osim toga, sa -ito se tvore imenice koje označavaju oglašavanje životinja: garrire→garrito, nitrire→nitrito. -erìa (usp. imeničke denominalne tvorenice) Iskazuju prevalenciju lokativne vrijednosti, izražavaju mjesto na kojem se odvija radnja ili vrši neko zanimanje: raffinare→raffineria, stirare→stireria, fondere→fonderia. Postoje i slučajevi kada ovaj sufiks ulazi u apstraktne imenice sa značenjem osobine, karakternog aspekta ili stava (millantare→millanteria). -ino, -ina (od lat. pridjevskog sufiksa -INUS)

PREGLED

179

Počevši od malo produktivne predstave odnosa i sličnosti, sufiks je poprimio deminutivnu vrijednost, koja se često odnosi na zanimanja smatrana poniznim (arrotare→arrotino, ballare→ballerino sa ukidanjem -a ispred r, spazzare→spazzino). Serianni nam nudi i još nekoliko slučajeva: danas kristalizirana forma becchino koja derivira iz beccare u značenju ‘prendere (il morto)’, čiju prvu upotrebu nalazimo još u XIV stoljeću (DISC). Kada čini dio deverbalnih imenica koje se odnose na predmete, sufiks -ino daje toj riječi ulogu nomina agentis: temperare→temperino, accendere→accendino. Također, postoje i derivati on neglagolske osnove: fattorino, contadino, crocerossina. -ìo (prema mišljenju Rohlfsa, ovaj sufiks derivira od lat. -ERIUM, sufiksa koji tvori imenice od imeničkih i glagolskih osnova) Posjeduje frekventno-intenzivirajuću dimenziju, naglašava ponovljenu radnju, često u odnosu na uditivnu sferu (pigolare→pigolìo). Isto tako može tvoriti i imenice iz vizuelne sfere (luccicare→luccichio) i drugih osjetilnih polja (frullare→frullio, dondolare→dondolio). Ipak broj tvorenih riječi sa ovim sufiksom ostaje ograničen, a koristi se prevashodno u književnoj leksici. -mento (od lat. -MENTUM) Zajedno sa -zione, -sione predstavlja fundamentalni sufiks za tvorbu imenica iz glagolske osnove. Dardano napominje kako je vrlo raširen u savremenom italijanskom jeziku, ali ipak manje produktivan u odnosu na staroitalijanski. Izražava radnju i njen rezultat, efekat (insegnare→insegnamento, compicere→compiacimento, possedere→possedimento). Na osnovu glagola nutricare tvori se nutricamento u značenju ‘nutrimento’ i pripada staroitalijanskom, a naročito književnom jeziku. Ako je osnova glagol prve konjugacije, onda je pravilo tvorbe riječi da imenica ima dočetak -amento (cambiare→cambiamento, caricare→caricamento); ako je pak osnova glagol iz druge dvije konjugacije tada se imenica završava sa -imento (sfinire→sfinimento). -one, -ona (od lat. –ONE(M), prvobitno imenički sufiks sa značenjem osobine, karakteristike ili navike, posebno negativne, neke osobe) Kao i -ino, ovaj sufiks je tipično alternativni. Tvori imenice u kojima je indicirana neka navika, obično sa negativnom konotacijom pomanjkanja umjerenosti (mangiare→mangione, sprecare → sprecone, piagnucolare → piagnucolone). Dardano bilježi da augmentativno-pogrdno značenje rezultira najočitije u slučajevima u kojima postoji paralelno korištenje deverbalne 180 PREGLED

imenice na -tore sa neutralnim smislom: mangiare → mangiatore / mangione; bere → bevitore / beone. Rijetki su slučajevi u kojima se imenica odnosi na neživa bića ili radnje (scivolare→scivolone, ribaltare→ribaltone). -toio, -torio, -toia, -toria (od lat. -TORIUM, tipičan za imenice nastale od participa prošlih; općenito -toio je sufiks iz narodnog jezika, -torio je sufiks iz književnog jezičkog registra) Ti sufiksi označavaju mjesta na kojima se vrše određene radnje (lavare→lavatoio, marcire→marcitoia) ili sredstvo korišteno da bi se ta radnja izvršila (mangiare→mangiatoia). Izvedenice sa dočetkom -torio posjeduju pretežno lokativnu vrijednost, a nešto rjeđe instrumentalnu: consultare→consultorio, dormire→dormitorio. -tore, -trice (od lat. -TOREM ili -SOREM, kada se osnova glagola svršava na d) Oba sufiksa (muški i ženski rod) se ujedinjuju sa glagolskom osnovom, uglavnom sa participom prošlim, da bi tvorili imenicu ili pridjev sa značenjem osobe ili stvari koja vrši radnju izraženu glagolom (guidare→guidatore, tappare→tappatrice, cucire→cucitrice). Često riječi na -tore i -trice ulaze u italijanski jezik direktno iz latinskog (VENDITORE(M) → venditore). Dardano sa teorijske tačke gledišta proučava transformaciju glagola u nomen agentis i izdvaja različite faze u tom procesu nominalizacije: od procesa subjekat + glagol se prelazi na posrednu fazu u kojoj se pojavljuje adjektivizacija, da bi se najzad stiglo do imeničke složenice: l’operaio tesse → l’operaio che tesse → l’operaio tessitore → il tessitore. Međuprijelaz objašnjava kako se te imenice mogu pojaviti i kao pridjevi: l’operaio tessitore, lo studente lavoratore, l’operaia ricamatrice. -ura (od lat. -URA, korištenog za dobijanje deverbalnih imenica iz participa prošlog: SCRIPTUM → SCRIPTURA). U italijanskom je situacija slična kao u latinskom: sufiks -ura tvori od glagola apstraktne imenice ženskog roda, izražavajući prije svega rezultat radnje sadržane u glagolu (ardere→arsura, pulire→pulitura). Dardano tvrdi da je sa morfološke tačke gledišta osnova uzeta iz participa prošlog: pretežno su tipovi na –at-ura, -it-ura (cucire→cucitura, mietere→mietitura). -zione, -sione (tradicionalno učeni oblik u odnosu na -agione; od lat. sufiksa -TIONEM) Oba sufiksa dijele domen korištenja sufiksa –mento; pravila o tvorbi riječi nalažu da, kada deriviraju iz glagola prve konjugacije, imenice
PREGLED

181

složene sa -zione na kraju završavaju sa -azione (sollevare→sollevazione, attuare→attuazione); ako pak proizlaze iz glagola druge ili treće konjugacije, u nekim slučajevima imenice imaju završetak na -izione (spedire→spedizione, spartire→spartizione) dok u drugim na -ezione (proteggere→protezione), -ozione, -uzione (tradurre→traduzione), -nzione, -pzione. Sufiks općenito nosi značenje radnje i načina izvršenje neke radnje. Pridjevski denominalni sufiksi -aceo od lat. -ACEU(M), -aceo je latinski učeni oblik u odnosu na -accio) Tvori pridjeve koji označavaju osobinu, oblik, aspekt. Sufiks svoju potvrdu nalazi u tehničkom registru (carta → cartaceo, pergamena→pergamenaceo), a naročito u geološkom i botaničkom polju (mica→micaceo, tufo→tufaceo, erica→ericaceo, papavero→papaveraceo). Riječi sa sufiksom -aceo deriviraju najčešće direktno iz latinskih denominalnih pridjeva (MEMBRANA → MEMBRANACEU(M) → membranaceo, HERBA → HERBACEU(M) → erbaceo). -ale (od lat. sufiksa -ALE(M), koji je isprva tvorio pridjeve) Vrlo zastupljen u italijanskom (inverno→invernale, musica→musicale). Posljednjih decenija derivati na -ale su u stalnom porastu zahvaljujući angloameričkom uticaju: Serianni navodi primjere direzione→direzionale, figura→figurale, inerzia→inerziale. -ano (usp. denominalne imenice; od lat. -ANUS za označavanje odnosnih pridjeva; SILVA → SILVANUS) Čest je sufiks -ano u toponimima da bi iskazao geografsko porijeklo (Italia→italiano, Roma→romano, Venezia→veneziano), ličnim imenima da bi izrazio pripadnost nekoj religioznoj grupi (Maometto→maomettano). Danas i nije toliko produktivan, prema Dardanu, i nalazimo ga u tradicionalnim derivatima (isola→isolano, paese→paesano, primjeri koje Dardano citira i među onima koji su pretrpjeli nominalizaciju te se stoga mogu smatrati deadjektivnim imenicama sa nultim sufiksom), ali je čest u varijanti -iano u tvorbi odnosnih pridjeva nastalih od antroponima (Pirandello→pirandelliano). -are (od latinskog sufiksa -AREM)

182 PREGLED

Vrlo frekventan, kao i sufiks -ale, za izražavanje odnosa (consiglio→consigliare, nobile→nobiliare). Sufiks -are se prije svega koristi u tehničko-naučnoj terminologiji (bulbo→bulbare, bile→biliare). -ato, -ata, -uto, -uta (iako u latinskom vuku porijeklo iz participa, dva sufiksa sa svojim oblicima ženskog roda su mogla biti korištena i sa denominalnom funkcijom: CORONA → CORONATUS) U italijanskom sufiks -uto označava prisustvo neke izražene osobine (occhiali→occhialuto, corna→cornuto); -ato sa sobom nosi više različitih značenja: ‘dotato di qualcosa’ (giglio→gigliato). Dardano ove sufikse razmatra u okviru transformacija koje polaze od rečenice avere + Nome di base i podvlači da adjektivizacija prolazi preko zavisne relativne rečenice: il signore ha fortuna → il signore che ha fortuna → il signore fortunato. -esco (diskutabilnog porijekla; DISC podržava hipotezu da dolazi od germ. -isk iznad kojeg se postavio lat. -ISCUM) Sufiks se koristio da bi označio odnos (mano→manesco), često negativno konotiran, kako pokazuju i savremeniji oblici (cortigiano→cortigianesco). U Seriannijevoj podjeli nalazimo i primjere koji kazuju da konotacija i ne mora biti uvijek negativna, te se sufiks -esco koristi za definiranje neke vrste ili tipa u oblasti književnosti ili filma (burla→ burlesco, farsa→farsesco). Može tvoriti pridjeve bez naročitih konotacija, a koji deriviraju iz stotica u vezi nekog stoljeća (Duecento → duecentesco/ducecentesco/dugecentesco). -ese (usp. lat. -ENSE(M); -ese predstavlja oblik iz narodne tradicije sa slabljenjem -n u odnosu na latinski oblik ense) Tvori pridjeve od toponima i izražava pripadnost nekoj regiji, državi, gradu (Pavia→pavese, Malta→maltese) ili nekoj posebnoj društvenoj ili vjerskoj grupi (borgo→borghese). Uz parodijski ili posebno pogrdan efekt, sufiks se dodaje negeografskim osnovama i izražava jezički registar vezan sa određeni ambijent (politica→politichese, burocrate→burocratese). -evole (od lat. -EBILE(M) i -IBILE(M), tvori pridjeve od glagola druge i treće konjugacije; oblik iz narodne tradicije u odnosu na -ibile i -abile) Dardano tvrdi da, kao i njegov deverbalni korespondent, ovaj sufiks nije više produktivan: burla→burlevole je potvrđen od XVI stoljeća; compagno→compagnevole je koristio Dante; u XIV stoljeću nailazimo, naprimjer: carità/caritate→caritatevole, dok u XIII stoljeću se može pronaći amore→amorevole. Ako se izvodi iz ličnih imena može imati pogrdnu ili ironičnu konotaciju: tako od Crusca (Accademia della Crusca) dolazi priPREGLED

183

djev cruschevole (‘ligio fino alla pedanteria ai dettami dell’Accademia della Crusca’, DISC), te i prilog cruschevolmente (DISC); od Boccaccio derivira pridjev boccaccevole, odnoseći se na imitatore Boccaccia i njegovog stila (DISC). -ico (za model ima lat. -ICUM i gr. -ikòs) Spada među najproduktivnije pridjevske sufikse modernog italijanskog, tim više što se može prilagoditi riječima bilo kojeg tipa ili provenijencije (panorama→panoramico, film→filmico). Izdvajamo tri slučaja, u odnosu na fonomorfološki aspekt: a) b) c) -ico se dodaje na osnovu (atomo→atomico, lava→lavico), sufiks -ico zamjenjuje sufiks osnove ellenismo→elenistico, egoismo→egoistico) i (eclettismo→eclettico,

dešava se modifikacija osnove putem infiksa -at (dramma→drammatico, linfa→ linfatico, programma→ programmatico).

Podgrupa riječi sa sufiksom -ifico tvori odnosne pridjeve (pace→pacifico, dolore→dolorifico, sudore→sudorifico, immagine→immaginifico). -ile (usp. imeničke denominalne) Radi se o odnosnom pridjevu koji se može porediti sa više aspekata sa pridjevima na -ale. Dardano konstatira produktivnost ovog sufiksa, raširenog u različitim sektorima da bi tvorio pridjeve koji izražavaju stanje izraženo u osnovi (privera→primaverile, minore→minorile, vescovo→vescovile). -ino, -iaco (za –ino usp. imeničke denominalne; -iaco derivira iz latinskog sufiksa -IACU(M), varijacije sa vokalnim proširenjem od -ICUS) Alternativni geografski pojmovi sa sufiksom -ese, dosta brojni: -ino može tvoriti pridjeve iz toponima (Firenze→fiorentino, Parigi→parigino) ili iz antroponima (Carlo Magno→carolino); primjenjuje se i na imenice koji označavaju odnos, sličnost, materiju, boju (argento→argentino, settembre→ settembrino). Također, primjenu nalazi i na osnovama sastavljenim od imena životinja, ne samo da bi izrazio tipičnu karakteristiku neke životinje (bufalo→bufalino), već ponajprije da bi iskazao neki njen aspekt u fizičkom izgledu ili karakteru čovjek (lepre→leporino kaže se za usnu). 184 PREGLED

-izio, -izia (od lat. -ICIUM) Oba sufiksa su malo produktivni; za -izio bi mogli reći da je polučena forma (cardinale→cardinalizio, impiegato→impiegatizio), dok -eccio spada u sufikse iz svakodnevnog, narodnog govora (pecora→pecoreccio). -oide (od grčkog sufiksa -oeides, koji dolazi od imenice êidos u značenju ‘model’) Sufiks se koristi u naučnoj terminologiji (colla→colloide, magnolia→magnoloide) i lingvističkoj (prefisso→prefissoide, suffisso→suffissoide) da bi označio sličnost, afinitet. Ispoljava svoju produktivnost u političkoj i novinarskoj sferi (liberale→liberaloide, socialista → socialistoide, intellettuale → intellettualoide) gdje poprima negativnu konotaciju. -oso, -osa (usp. lat. -OSOS) Služi za tvorbu odnosnih pridjeva koji u prvi plan stavljaju neki uslov, svojstvo izraženo osnovom (sangue→sanguinoso, burrasca→burrascoso). Dardano navodi i još neke pridjevske denominalne sufikse koji su manje frekventni: -ane; -ineo; -igno; -iero; -escente. Pridjevski deadjektivni sufiksi Sufiksi -iccio, -igno, -ognolo, -accio se mogu ubrojiti prije u one koji pripadaju oblasti alternacije, a što je vidljivo i iz načina na koji ih klasificiraju Serianni i Dardano. Pridjevski deverbalni sufiksi Dardano izdvaja sljedeće faze prelaska iz tranzitivnog glagola u izvedeni pridjev: a) b) transformacija rečenice iz aktivne u pasivnu i prijelaz iz glagolske kategorije u pridjevsku, putem relativne zavisne rečenice.

qualcuno critica il libro → il libro è criticato → il libro che è criticato → il libro criticato

PREGLED

185

Ako je glagol neprijelazan, transformacija se realizira sa glagolskom sintagmom essere + aggettivo: il signore è venuto a Roma → il signore che è venuto a Roma → il signore venuto a Roma. -abile, -ibile (od lat. -ABILIS, -IBILIS) Pridjevi koji se tvore sa ovim sufiksima indiciraju mogućnost ili potrebu; kada su prijelazni, imaju pasivno značenje: -abile se primjenjuje na glagole I konjugacije (verificare→verificabile), -ibile na glagole ostale dvije konjugacije (reperire→reperibile). Općenito, po Dardanu, pridjev se izvodi iz transformacije pasivne rečenice koja sadrži glagol »potere«: si può giustificare l’assenza → l’assenza può essere giustificata → l’assenza è giustificabile. -ante, -ente (usp. imeničke deverbalne; pridjevi sa sufiksima -ante i -ente koincidiraju sa participom prezenta glagola iz kojega potiču) Čine brojnu grupu, naročito oni sa sufiksom -ante: accomodare→accomodante, somigliare→somigliante, ripugnare→ripugnante. Prema Dardanu, transformaciji prethodi relativizacija: una persona ignora→una persona che ignora→una persona ignorante. -evole (od lat. -EBILE(M) i -IBILE(M), zastupljen u derivaciji u narodnom govoru, usp. denominalni pridjevi) Manje produktivan od -abile, -ibile, sufiks -evole ima slično značenje; može imati kako aktivnu vrijednost (sfavorire→sfavorevole), tako i pasivnu (riprovare→riprovevole). Ponekad se ovaj sufiks pojavljuje u dubletima sa sufiksom -abile (maneggiare→ maneggevole/maneggiabile). -tore, -trice (usp. imeničke deverbalne) Sufiksi -tore, -trice tvore pridjeve koji se odnose na osobu ili na stvar koja vrši radnju izraženu glagolom koji je u osnovi. Predstavlja prijelaznu fazu transformacije Verbo → Nome (l’operaio tesse → l’operaio che tesse → l’operaio tessitore → il tessitore). Termin operaio, strumento, macchina za koje je vezan pridjev u pravilu otpadaju i sufiksat preuzima vrijednost imenice. -torio, -sorio (usp. imeničke deverbalne) Pojavljuje se u sistemu sa tri elementa sastavljenom od Nome – Verbo – Aggettivo (adulare – adulazione – adulatorio; persuasione – persuadere – persuasorio), gdje se Aggettivo može smatrati i denominalnim i deverbalnim (confutare – confutazione –confutatorio). U odnosu na ovu tvrdnju, može se 186 PREGLED

reći da to i ne predstavlja čvrsto pravilo jer sistem nema uvijek sva tri elementa (canzonare–canzonatorio), a naročito u najnovijim sufiksatima (sciare–sciatorio). Napomenućemo da riječi sa sufiksima -torio i -sorio, često deriviraju direktno iz latinskih pridjeva (EXPIARE → EXPIATORIU(M) →espiratorio, ACCEDERE → ACCESSORIU(M) → accessorio) ili iz kasnog latiniteta (klas. lat. RESPIRARE → kasni lat. RESPIRATORIU(M) → respiratorio, klas. lat. SIMULARE → kasni lat. SIMULATORIU(M) →simulatorio, klas. lat. ILLUDERE → kasni lat. ILLUSORIU(M) → illusorio). Glagolski denominalni i deadjektivni sufiksi -are, -ire (od svršetaka infinitiva prve i četvrte latinske konjugacije, koje su jedine ostale produktivne u romanskim jezicima) Vrlo brojna grupa izvedenica, u različitim epohama: prijelazni glagoli (spazzola→spazzolare, sale→salare), neprijelazni (duello→duellare, sciame→sciamare), koji dolaze iz italijanskih ili stranih osnova (reset→resettare u značenju ‘dare il comando di reset’ DISC) ili onomatopejski (clic→cliccare). Osim iz imeničkih, često deriviraju i iz pridjevskih osnova (frollo→frollare, marcio→marcire). -eggiare (usp. lat. -IDIARE < gr. -ízein, od kojega je izveden -izzare) Ako tvori neprijelazne glagole, sufiks -eggiare poprima vrijednost realizacije, difuzije onoga što je izraženo u osnovi (ombra→ombreggiare) ili intenziviranja, ponavljanja nekog stava (guerra→guerreggiare), ustrajnost načina postojanja ili činjenja (rumore→rumoreggiare); ako pak tvori prijelazne glagole sufiks prenosi vrijednost ponavljanja izražene u osnovi (amore→amoreggiare). Protkan ekspresivnom vrijednošću, sufiks tvori glagole od imeničkih osnova (danno→danneggiare, padrone→padroneggiare), a rijetko od pridjevskih osnova (aspro→aspreggiare). Među one koji se više ne upotrebljavaju, Dardano ubraja armeggiare i villeggiare, a uostalom prosječni govornik te glagole više i ne dovodi u vezu sa osnovama iz kojih su izvedeni (arma i villa). Iz iste osnove se može dobiti glagol na -eggiare i parasintetički glagol: biondeggiare/imbiondire; i među njima se pojavljuje semantička diferencija: pored opozicije neprijelazan/prijelazan, bilježimo da prvi termin ne posjeduje npr. fativnu karakteristiku dok je drugi posjeduje. -ificare (usp. lat. -FICARE, koji porijeklo vuče iz FACERE)

PREGLED

187

Deriviranom glagolu daje značenje ‘dare a qualcosa o a qualcuno le caratteristiche espresse dalla base’ (strato→stratificare), ustvari sufiksatu pridodaje fativnu vrijednost. Kako za denominalne tako i za deadjektivne glagole Dardano pronalazi morfofonološke varijante vezane za prisutnost latinizama: dio→deificare, esempio→esemplificare, ampio→amplificare. U kategoriji denominalnih glagola na -ificare mnogi su »bez osnove«: lubrificare (fr. lubrifier), mistificare (fr. mystifier), ratificare (srednjevjekovni latinski). Prevalentan je broj prijelaznih glagola; među neprijelaznim, pored pontificare, pronalazimo nido→nidificare, prole→prolificare. -izzare (od crkvenog lat. -IZARE, što je pak kalk iz grč. -izein; -izzare je tradicionalno učena forma nasuprot -eggiare) Služi za tvorbu glagola analognih onima na -eggiare, a koji označavaju radnju izvršenja, redukcije ili imitacije. Dardano izdvaja fativnu vrijednost sadržanu u denominalnim na -izzare. Tvori glagole od imenica (atomo→atomizzare na engleskoj osnovi to atomize, armonia→armonizzare) i od pridjeva (puntuale→puntualizzare, normale→normalizzare na francuskoj osnovi normaliser). Ovaj sufiks je u velikoj ekspanziji prilikom tvorbe neologizama: pored sada već ‘nekadašnjih’ scandalizzare, formalizzare, pronalazimo u savremenom italijanskom i gambizzare (od gamba), ottimizzare (od ottimo). Glagolski deverbalni sufiksi Kao i za pridjevske deadjektivne sufikse, zona upotrebe se nalazi negdje između sufiksacije i alternacije. Ova kategorija se sastoji od malo elemenata koji su slabo produktivni: a) -ellare (iz lat. -ILLARE) sa deminutivno-učestalim značenjem (saltare→saltellare ali i salterellare, canta→canterellare sa interfiksom -r koji uzrokuje zatvorenost protoničnog -a); icchiare, -acchiare (iz lat. –ICULARE, -ACULARE): Tvore glagolske alternate sa učestalom ili deminutivnom vrijednošću (cantare→canticchiare, lavorare→lavoricchiare, tossire→tossicchiare).

b)

188 PREGLED

Priloški deadverbijalni sufiksi Koincidiraju sa onima koje smo već analizirali u prethodnim kategorijama (perbene→perbenismo za sufiks -ismo; indietro→indietreggiare za sufiks -eggiare). Tvorba sa nultim sufiksom Radi se o deverbalnim imenicama koje nemaju sufiksa, već se na korijen glagolske osnove direktno pridodaje svršetak za muški ili ženski rod (modificare→modifica; moltiplicare→moltiplica). Dugo vremena odbacivane od lingvističkih puritanaca, ove tvorbe pripadaju birokratskom i tehničkom registru (addebitare→addebito, derogare→deroga). Brojni su slučajevi deverbalnih imenica tvorenih od glagolskih osnova na -ificare (notificare→notifica). Tradicionalne derivate govornik shvaća često kao derivaciju u suprotnom smjeru u odnosu na historijski: tako se interpretira accordo→accordare, pittura→pitturare, dok je ustvari historijski gledano taj proces obrnut. Alternacija Jedna od karakteristika italijanskog jezika je i mogućnost varijacije leksičke osnove putem sufiksa, precizirajući značenje s obzirom na dimenziju i vrijednost. Tipičnost ovog fenomena u italijanskom se naročito očituje u poređenju sa drugim jezicima: cagnetto, cagnolino odgovaraju u franc. petit chien i u engl. small dog. Osnovna karakteristika alternacije je da ne dolazi do promjene polazne kategorije osnove, tako da na kraju procesa imenica ostaje imenica, pridjev ostaje pridjev. Iz toga proizilazi definicija alternacije koju daje Dardano: »una differenziazione della sostanza linguistica ottenuta per mezzo dei suffissi che si applicano al Nome di base«.6 Važno je istaći da se na istu osnovu može dodavati više alternativnih sufiksa: libro→ libretto→librettino7. Da bi se odredio način recepcije jednog alternativnog sufiksa potrebno je pogledati kontekst: pa tako tesoruccio ima hipokorostični ton, ali s druge strane borghesuccio sa sobom nosi prezirnu konotaciju sa ideološkim obilježjem. Razlikuju se:
6

7

Dardano: “diferencijacija lingvističke supstance dobijena pomoću sufiksa dodanih na imeničku osnovu” (prijevod J. Dž.), 1978, str. 95. usp. Serianni, 1995, str. 454. PREGLED

189

- živi alternati, to jeste oni koji se uvijek mogu dovesti u vezu sa svojom osnovom (što će biti predmet naše pažnje u narednim pasusima); - leksikalizirani alternati: u početku alternati, ali su tokom vremena prisvojili sasvim autonomno značenje u odnosu na svoju osnovicu (rosone potiče od rosa, ali potom usvaja različitu semantičku vrijednost); - prividni alternati: tvoreni uz pomoć sufiksa koji nema alternativnu već odnosnu vrijednost (manette nisu »male ruke«, već ‘sredstvo da bi se ruke držale svezane’). Nije, međutim, moguće ustanoviti načine alternacije za žive i leksikalizirane alternate, tako da neke osnovice dozvoljavaju kako deminutivnu tako i hipokorističnu formu (tovaglia→tovaglina, tovaglietta), dok druge dopuštaju samo jednu (gatto→gattino, ali ne i gattetto; foglio→foglietto, ne i foglino). Pravila o tvorbi riječi nameću restrikcije semantičkog i fonomorfološkog tipa: - alternativni oblik je isključen u slučaju kada postoje homonimi (npr. cane dopušta cagnetto, ali ne i canino, jer ova riječ već posjeduje autonomno značenje) i - ako se osnovica završava na fonetsku sekvencu analognu onoj određenog sufiksa, alternat će teško pribjeći tom sufiksu. Tako oblici na -to, -ta, -te, isključuju deminutiv na -etto, -etta; oblici na -ino, -ina, -ine, ne dopuštaju homofonski deminutiv: ne kaže se cretinino već cretinetto. Nezavisno od pojedinih afektivnih konotacija koje poprimaju u govoru (pallido→pallidino/palliduccio), alternativni sufiksi su podijeljeni na: A) B) deminutive i augmentative.

Deminutivni sufiksi -ello, -ella (od lat. –ELLUS, pored -ULUS koji je ispao iz upotrebe: tako se pored AGNULUS nalazi AGNELLUS) Produktivnost mu je manja od sufiksa -ino, ali je jako raširen na jugu Italije i nalazimo ga vrlo često u toponimima i antroponimima (Pasquariello, Alianello); služi za tvorbu alternata od imeničkih osnova, sa pozitivnom konotacijom (salto→saltello, cattivo→cattivello). -etto, -etta (nesigurnog porijekla) 190 PREGLED

Zajedno sa -ino, predstavlja najrašireniji deminutivni sufiks, često sa hipokorističnom vrijednošću (ramo→rametto, bottiglia→bottiglietta). -icchio, -icchia (usp. lat. -ICULUS) Koristi se posebno u nekim regijama za alternaciju imenica kojima pridodaje negativnu konotaciju: produktivan je u nekim toskanskim dijalektima i naročito u južnom pojasu Italije (avvocato→avvocaticchio, dottore→dottoricchio). -icciòlo, -icciòla Dardano im pridodaje deminutivnu vrijednost ponekad vezanu za pogrdno značenje: porto→porticciolo, donna→donnicciola. -ino, -ina (od lat. -INUM, prvobitno sufiks koji je tvorio pridjeve koji su označavali odnos pripadnosti ili porijekla) Sufiks koji se koristi za tvorbu deminutiva i hipokoristika od imenica, pridjeva i, u malom broju slučajeva, od priloga, kojima ponekad dodjeljuje ironičan smisao (povero→poverino, presto→prestino, poco→pochino). Ubraja se u sufikse koji se najčešće koriste u Toskani i pisanoj toskanskoj literarnoj prozi. Tako je Manzoni prilikom revizije svog kapitalnog djela »I Promessi Sposi« preferirao sufikse -ino u odnosu na -etto i -ello. -otto, -otta (nesigurna etimologija, vjerovatno alternativni oblik od -etto) Varijante od -etto, -etta, alternativni sufiksi -otto, -otta su deminutivni u slučaju kada označavaju mladunčad (orso→orsacchiotto), a u ostalim slučajevima imaju alternativnu funkciju kojoj se pridodaje značenje: alquanto + aggettivo (giovane→giovanotto), pogrdnu (contadino→contadinotto, ragazzo→ragazzetto, stupido→stupidotto) ili aproksimativnu (basso→bassotto, grasso→grassotto, vecchio→vecchiotto). -uccio, -uccia (od lat. -UCEUS, odnosni sufiks, rijetko u upotrebi) Sufiks koji nosi hipokorističnu ili pogrdnu konotaciju u zavisnosti od osnove sa kojom se kombinuje (mezzo→mezzuccio, lavoro→lavoruccio). -ucolo (od lat. -UCULUM sa deminutivnom vrijednošću; -ucolo je tradicionalno učeni oblik u odnosu na narodne -ucchio čiji se tragovi vide u toponimima, i -occhio) Alternativni sufiks za imenice, sa deminutivno-pogrdnom vrijednošću: maestro→maestrucolo, dottore→dottorucolo. -(u)olo (od lat. -OLUM, u početku deminutivni sufiks)

PREGLED

191

Ima deminutivnu vrijednost, ponekad faccenda→faccenduola, poesia→poesiola. Augmentativni sufiksi

u

pogrdnom

smislu:

-accio, -accia (od lat. -ACEUS, augmentativni sufiks koji je označavao afinitet, sličnost) Pored učenog italijanskog oblika -aceo (sa značenjem sličnim onom iz lat. -ACEUS), ovaj sufiks je najkarakterističniji za pejorativni tip (roba→robaccia, tavola→tavolaccia); posjeduje često i vrijednost nečega što je jako blisko sa imenicom (pratica→praticaccia). U svakodnevnom jeziku preuzima i pozitivnu vrijednost upućujući na stav prema fizičkim sposobnostima ili posebnim sklonostima nekog subjekta (fisico→fisicaccio, passione→passionaccia). -acchio, –acchione, -acchiotto; Malo u upotrebi u današnjem italijanskom je sufiks -acchio, kojeg još možemo pronaći samo u oblicima koji deriviraju iz kasnog latiniteta (PINNACULU(M) → pennacchio). -astro, -astra (od lat. -ASTRUM, označava sličnost) Mnogo limitiranijeg opsega korištenja nego -accio, sa kojim dijeli pejorativnu vrijednost, vezujući se na pridjeve (furbo→furbastro) i na imenice (poeta→poetastro, topo→topastro). -one, -ona (usp. imeničke deverbalne) Augmentativni sufiks koji ne implicira vrijednost: quaderno→quadernone, porta→portone8. Često označava onoga koji naglo i sa žestinom pristupa nekoj političkoj partiji: fascista→fascistone.

8

Grafička koincidencija augmentativnog sufiksa –one sa engleskim one (‘uno’) je omogućila igru riječi, kao naprimjer između ‘casalingo’ i internacionalizma ‘topone’ sa top one; usp. Stella (1997), str. 137-138.

192 PREGLED

Literatura

1. 2. 3. 4.

Dardano, M.: La formazione delle parole nell’italiano di oggi, Bulzoni, Rim, 1978. Serianni, L.: Italiano: Grammatica – Sintassi - Dubbi, Garzanti, Milan, 1995. Stella, A.: Il piano di Lucia, Franco Cesati Editore, Firenca,1997. Battaglia, S.: Grande dizionario della lingua italiana, a cura di S. Battaglia, UTET, Torino,1973.

PREGLED

193

Sifet Podžić UDK 32 (571) POVRATAK RUSIJE NA GLOBALNU SCENU THE RUSSIAN RETURN TO THE GLOBAL SCENE Sažetak Obustavljanjem isporuke gasa za Evropu preko Ukrajine 2006. godine Rusija je pokazala svijetu da se neće tako jednostavno predati i prestati dokazivati da se njeni stavovi na geopolitičkoj sceni moraju uvažavati. Tadašnji predsjednik, a sadašnji premijer Rusije Vladimir Putin pokazao se kao veoma vješt političar koji je Evropi dao do znanja da je Rusija nezaobilazan evropski partner u snabdijevanju gasom. Svjestan energetskog potencijala Rusije, Putin je jasno stavio do znanja da je Rusija već spremna da dominira evroazijom i tako konkuriše SAD u vođenju hladnog rata, ovaj put energentima a ne bojevim glavama. Krajnji cilj je vratiti Rusiju na geopolitičku scenu kao glavnog igrača. Kada je Evropska unija podržana, SAD odlučile su da izgrade alternativni gasovod „Nabuko“ kojim bi se Evropa snabdijevala energentima iz prikaspijske regije zaobilazeći Rusiju, u akciju je stupio Putin. Odmah je ponudio novi gasovod za Evropu „Južni tok“ koji bi zaobišao teritoriju Ukrajine kao veoma nesigurne zemlje koja je zadnjih godina podjednako opredijeljena i ka zapadu i ka Rusiji. Osim što je Putin ponudio gasovod duplo većeg kapaciteta od gasovoda „Nabuko“ („Nabuko“ – 31 milijarda kubnih metara gasa a „Južni tok“ – 63 milijarde kubnih metara gasa). Putin čini sve da gasovod „Nabuko“ nema dovoljno gasa ni za planirani kapacitet. Ruski premijer Putin u tome sve više uspijeva. Ugovorom sa Kazahstanom i Turkmenistanom da obnovi gasovod za snabdijevanje Evrope gasom iz ovih zemalja onemogućio je ove dvije zemlje da „Nabuko“ snabdijevaju gasom te je isti sve više upitan da li uopće ima dovoljno gasa da bi se gradio. Agresivnost ruskog premijera Putina rezultirala je vanrednim izborima u Ukrajini januara ove godine kada na vlast dolazi proruski orijentisani lider „Partije region“ Viktor Januković, što je bio znak za unapređenje odnosa između Rusije i Ukrajine. Uspostavljanje dobrih odnosa sa Ukrajinom nije slučajno, jer je Putin za sve eventualne probleme na trasi projekta gasovoda „Južni tok“ osigurao alternativu. U ovom slučaju Ukrajina i Rumunija su jako bitne, ako bi Bugarska kroz čije je teritorijalne vode u Crnom moru a zatim i kopnenom teritorijem planiran gasovod „Južni tok“ odustala zbog pritiska SAD-a. Bugarska vlada je pred veoma teškim odlukama – sa jedne
PREGLED

195

strane, prolazak gasovoda „Južni tok“ kroz Bugarsku donio bi veliku ekonomsku dobit, a, sa druge strane, zbog bilateralnih ugovora sa SAD-om o zaštiti teritorije Bugarske od SAD-a i prijetnje od SAD-a da dopuštanjem gasovoda „Južni tok“ na svojoj teritoriji Bugarska ugrožava interese NATO-a u ovom regionu. Potpisivanjem sporazuma sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom prošle godine da jedan krak „Južnog toka“ ide u Sloveniju, Putin je objezbijedio alternativu za slučaj da Austrija da prednost gasovodu „Nabuko“ u odnosu na „Južni tok“. Austrijska naftna kompanija „OMV“ učestvuje u oba projekta. Sve češće spominjanje gasovoda „Južni tok“ u pozitivnom od Evropske komisije u Moskvi smatraju kao pobjedu, jer je samo do prije nekoliko mjeseci EU davala prioritet „Nabuku“. Ako ovome dodamo ranije spomenutu obnovu ugovora Rusije sa Kazahstanom i Turkmenistanom o isporuci gasa Evropi starim gasovodom iz Kaspijskog bazena, odakle se inače treba snabdijevati gasovod „Nabuko“. Povratak proruski orijentisanih snaga na vlast u Ukrajini, uspostavljanje dobrih odnosa Rusije sa Iranom prodajom uranija i raketa Iranu, pritisak na Bugarsku vladu da odobri da kroz njenu teritoriju prolazi gasovod „Južni tok“ navodi nas sve više da vjerujemo da su upozorenja Brzeziskog od prije 13 godina bila ispravna. Američka dominacija na evroazijskog šahovskoj tabli ozbiljno je poljuljana. Za očekivati je i vrlo ozbiljno preispitivanje evroatlanskih odnosa. Ključne riječi: Rusija, Evropska unija, SAD, „Južni tok“, „Nabuko“, gasovod Summary By stopping gas supply to Europe via Ukraine in 2006, Russia has shown to the world that it is not going to surrender that easy and cease to argue that Russian influence on the geopolitical scene still must be taken into account. Then President, and now Prime Minister of Russian Federation, Vladimir Putin has proved to be a very skilful politician who has made it clear to Europe that Russia is an indispensable partner to Europe when it comes to gas supply. Aware of the Russian energy supply potential, Putin has made it clear that Russia is ready to dominate Eurasian Region and compete in the Cold War with United States. This time not with nuclear war heads - but with energy resources. The ultimate goal is to bring Russia back to the geopolitical scene as the main player. When European Union, supported by United States, 196 PREGLED

decided to construct alternative gas pipeline “Nabucco”, which would supply Europe with energy resources from the Caspian Sea region bypassing Russia, Putin came into action. He immediately offered the construction of the new gas pipeline for Europe “South Stream”, bypassing the territory of Ukraine as a very unstable country which has been in past several years favoring both the West and Russia equally. Besides offering gas pipeline with double of capacity than “Nabucco” (Nabucco – 31 billion cubic meters of gas, South Stream – 63 billion), Putin did everything in his capacity to make sure “Nabucco” did not have enough gas for its planned capacity. Russian Federation Prime Minister is more and more successful in his intentions. By signing agreements with Kazakhstan and Turkmenistan to reconstruct gas pipelines to Europe, he has prevented these two countries from supplying gas to “Nabucco” pipeline and it is questionable if “Nabucco” will have enough gas to be constructed. Aggressiveness of Russian Federation Prime Minister Putin has resulted in early elections in Ukraine in January this year and the election to power of pro-Russian orientated leader of “Party of Regions”, Victor Yanukovych, which represented a beginning of improvement of relations between Russia and Ukraine. Establishment of good relations with Ukraine did not happen by chance, because Putin has secured alternative solutions for every possible problem that might occur in construction of the “South Stream”. In this case, Ukraine and Romania are very important if Bulgaria would back from the plan under US pressure of constructing the “South Stream” through its territory both inland and on the sea. Bulgarian Government is faced with very difficult decisions. On one hand, constructing the “South Stream” through Bulgaria would bring huge economic gain, and on the other hand, because of bilateral arrangements with United States on protection of Bulgarian territory, by allowing construction of “South Stream”, Bulgaria would endanger the interests of NATO in this region. By signing the agreement with Slovenian Prime Minister Borut Pahor last year for construction of one part of “South Stream” through Slovenia, Putin has secured an alternative in case that Austria chooses to be part of “Nabucco” project. Austrian oil company “OMV” is participating in both “South Stream” and “Nabucco”. Moscow considers positive messages from the European Union regarding the construction of “South Stream” as kind of victory, considering that only few months ago, EU was favoring “Nabucco”. Also encouraging is the earlier mentioned renewal of agreements with Kazakhstan and Turkmenistan on transportation of gas to Europe using the old pipeline from the Caspian
PREGLED

197

Basin, from which “Nabucco” is supposed to be supplied. The return of proRussian authorities in Ukraine, establishment of good relations of Russia with Iran by supplying uranium and missiles to Iran, pressure on the Bulgarian Government to accept “South Stream” to be constructed through its territory, is increasingly leading us to believe that warnings from Brezesisky from 13 years ago were true. American dominance on Eurasian chess board is seriously shaken. Very serious review of Euro-Atlantic relations is to be expected very soon. Key words: Russia, United States, Nabucco, supply, South Stream, pipeline, gas SAD i evropske zemlje zbunjeno gledaju ponovni uspon Rusije i njen povratak na svjetsku političku scenu kao jednog od ključnih igrača. Mada su i SAD i Evropa znali da će nakon raspada SSSR-a Rusija ostati veoma jaka zemlja, ipak ni jedni ni drugi nisu računali na tako brz povratak Rusije i njeno ponovno narastanje u svjetsku silu. Posebno su SAD računale da imaju nešto više vremena da na prostoru Evropske unije stacioniraju svoje nove vojne baze s ciljem „borbe protiv terorizma“. SAD su unaprijed računale da će imati punu podršku Poljske, a da i stare članice Evropske unije Njemačka i Francuska neće imati ništa protiv u cilju zadržavanja vojnog balansa u odnosu prema sve jačoj Rusiji. Američka administracija zna da je njen ugled u svijetu ozbiljno narušen u vrijeme vladavine prethodne administracije predsjednika George W. Busha, posebno nakon njegove samovoljne odluke o intervenciji u Iraku. To je znao i američki predsjednik kada je odlučio da postavi svoje baze u Evropi i uspostavi antiraketni štit na poljskoj granici. Ovi planovi nisu završeni pozitivnim ishodom po SAD, jednostavno zato što je Bushova administracija zakasnila. Sve veća koncentracija svjetske javnosti na naftu i gas, postavila je nove parametre i time Rusiju izdigla na poziciju veoma jakog ako ne i odlučujućeg igrača na tržištu energenata. Naime, Rusija raspolaže najvećim rezervama gasa u svijetu, 27% svjetskih rezervi gasa i 6% rezervi nafte pripada Rusiji. Ostalih sedam članica G-8 posjeduju 4% gasa i 9% nafte. Računajući da Rusija snabdijeva gasom Evropu, a neke članice Evropske unije skoro u potpunosti zavise od ruskog gasa, vratilo je Rusiji mjesto vrlo važnog globalnog igrača. Veoma vještim potezom predsjednika Ruske vlade Vladimira Putina da sa Kazahstanom i Turkmenistanom obnovi gasovod kojim će se Evropa i dalje snabdijevati gasom iz ovih kaspijskih država preko ruske teritorije, potvrđeno 198 PREGLED

je da je Rusija nezaobilazan evropski partner u snabdijevanju energentima. Ovaj gasovod ozbiljno će uzdrmati projekat „Nabuko“ kojim je Evropska unija, uz podršku SAD-a, planirala da osigura alternativni tok nafte za Evropu zaobilazeći Rusiju iz Kaspijskog bazena. Kaspijski bazen slovi za najveći rezervoar neiskorištene nafte i gasa u svijetu (prema nekim istraživanjima 40% svjetskih rezervi gasa nalazi se u bivšim sovjetskim republikama na obali Kaspijskog mora (Kazahstan, Turkmenistan i Azerbejdžan). Ovaj region epicentar je koncentracije oko 20 multinacionalnih naftnih kompanija, i najopterećeniji je poligon za geostratešku šahovsku igru. Prema podacima Američkog ministarstva energije iz 2004. godine, u ovom bazenu se može pronaći oko 160 milijardi barela nafe i oko 100 triliona metara kubnih prirodnog gasa. Trenutne svjetske zalihe sirove nafte procjenjuju se na oko 141 milijardu tona, a rezerve svjetskog gasa oko 144 milijarde kubnih metara. Zaokret ruske politike prema Iranu i intenzivna istočna politika, aktuelizirale su koncept Zbignijewa Brzezinskog, nekadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost u vladi SAD-a, koji je prije 13 godina govoreći o američkoj dominaciji na evroazijskoj šahovskoj tabli iznio tada malo vjerovatan ali mogući scenarijski obrt. Analizirajući prostor evroazije po regionima (srednji region: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Poljska, dijelovi Kazahstana i Kirgistana, istočni region: Kina, Indija, zapadni region: Zapadna Evropa i južni region: zemlje Kaspijskog zaljeva, Iran, Irak i Turska) istakao je da ukoliko srednji region odbaci zapadni region (Zapadnu Evropu) i uz to ako stavi pod kontrolu južni region i približi se istočnom regionu onda će američki primat u evroaziji biti dramatično ugrožen. Isto će se desiti ako se ujedine dva istočna igrača istakao je Brezeinski. Istovremeno to bi značilo izbacivanje Amerike iz zapadne periferije, što bi automatski bio kraj američkog učešća u igri na evropskoj šahovskoj tabli (Z. Brzezinski, Velika šahovska tabla). Rukovodeći se sopstvenom devizom da onaj ko kontroliše euroaziju, kontroliše cijeli svijet, te da ako Amerika ne bude svjetska sila broj jedan neće uopće biti sila (Z. Brzezinski, Moć i princip). Brzezinski je još 2003. godine, govoreći sa tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Joschkom Fishcerom, o dosljednom transatlanskom stavu prema geopolitičkim temama, apelovao na Zapad da pronađu zajedničku strategiju da bi lakše izašli na kraj sa važnim geopolitičkim izazovima i u tom kontekstu više puta je apostrofirao potrebu da Zapad stalno ukazuje pomoć Ukrajini kako bi ista, indirektno uticala na demokratizaciju Rusije. „Vi Evropljani imate nacionalne cjeline koje su u okviru određenih granica u stanju da sprovode individualnu politiku. Ali mi nemamo evropskog partnera i to nam strašno nedostaje“, rekao je tada Brzezinski.*

PREGLED

199

Fischer se saglasio po pitanju Ukrajine, ali je rekao da će demokratizovana Rusija, zasnovana na vladavini zakona i tržišnoj ekonomiji, biti sila i značit će povratak Rusije na svjetsku scenu kao jedne od najvažnijih sila i da će Evropa morati računati na jaku i naprednu Rusiju kao važnog regionalnog partnera. Upravo to, jaka i napredna Rusija, kao jak i važan evropski regionalni partner, najveći je problem za SAD. Američka percepcija uopće nije zasnovana na ruskom totalitarizmu, autokratizmu nasilju i ugrožavanju osnovnih ljudskih prava i sloboda, već na činjenici da bi Rusija mogla vrlo lako postati globalna sila uključujući i ponovno podčinjavanje nezavisnih postsovjetskih država Moskvi. S obzirom da su ove zemlje izrazito bogate energentima, one su geostrateške zone američkog interesa. Amerika je posredno upozorila Rusiju da ne izlazi iz demokratskih okvira, da dopusti bivšim sovjetskim državama, od kojih su neke i pored velikih energetskih resursa izuzetno siromašne, da same razvijaju svoju nezavisnost. Ukrajina kao važan zapadni geostrateški partner u fokusu je američkih interesa. Tako je danas 15 godina od potpisivanja Povelje o posebnom partnerstvu između Ukrajine i NATO-a i polemike o granici širenja Evropske unije na istok, rezultat odluka da Evropska unija neće praviti granice sa susjedima na istoku. Ukrajinski prozapadno orijentisani lideri koji su došli na vlast narandžastom revolucijom 2004. godine nisu se zadovoljavali ovim statusom, već su bili riješili da Ukrajina do 2015. godine postane pridruženi član Evropske unije, a 2008. godine na samitu NATO-a u Bukureštu da dobije Akcioni plan za članstvo u NATO-u. Pojačane separatističke tenzije u proruskoj pokrajini Krimu, te pojačan intenzitet ruskih aktivnosti u Kijevu manifestovali su se posebno 2006. godine energetskom krizom, kada je Rusija obustavila isporuku gasa Ukrajini, optužujući je da krade gas namijenjen Evropskoj uniji, dok je Ukrajina optužila Rusiju da krši sporazum kojim je regulisana cijena gasa do 2009. godine. Ustvari, Rusija je ovim aktom željela kazniti Ukrajinu za narandžastu revoluciju. Rusko zavrtanje gasa osjetile su sve evropske zemlje, a posebno Poljska i Njemačka koje preko ukrajinskog gasovoda zadovoljavaju 40 posto svojih potreba za gasom. Ova situacija prisilila je posebno ove dvije, a i ostale evropske zemlje da preispitaju svoju energetsku politiku i zavisnost od ruskog gasa. Međutim, činjenice su da 40 posto evropskog gasa potiče iz uvoza, a 70 posto uvozi se iz Rusije, 90 posto od uvoza transportuje se kroz Ukrajinu, a Njemačka, Francuska i Italija najveći su kupci ukupne količine gasa koji Rusija isporučuje Evropi. Države srednje i istočne Evrope skoro sav gas nabavljaju iz Rusije (Austrija 74 posto, Poljska 62 posto, Slovačka i Finska 100 posto) signal je Evropi za pažljive poteze.
Izvor: Materijali i analize istih sa Samita G-8 u Heiligendammu, Njemačka, juli 2008

200 PREGLED

Sve ovo je još jedan pokazatelj da što prije treba uspostaviti alternativni pravac snabdijevanja Evrope gasom. Direktna reakcija Evropske unije uslijedila je aktueliziranjem alternativnog pravca putem transkaspijskog gasovoda koji bi išao preko Turske. U ovom smislu, implicitan je svakako i prijem Bugarske i Rumunije u Evropsku uniju, iako objektivno ove dvije zemlje ni danas tri godine poslije punopravnog članstva ne ispunjavaju uvjete za članstvo. Očito da je osnovni cilj bio dovesti Ukrajinu na periferiju Evropske unije. U svjetlu evropske ranjivosti ruskim gasom je svakako i diplomatski hladni sukob između Londona i Moskve 2007. godine. London kao glavni politički oslonac SAD-a u Evropi, zamjerio je Rusiji što je odbila da izruči bivšeg tajnog agenta Andreja Lugovoja, kojeg je Britansko tužilaštvo optužilo za ubistvo takođerr bivšeg agenta KGB-a, britanskog državljanina Aleksandra Litvinenka, reakcija Londona je bila protjerivanje četvorice ruskih diplomata iz Britanije. Moskva je odbila izručiti Lugovoja, jer je to u suprotnosti sa ruskim Ustavom – izručenje ruskih državljana trećim zemljama, a kao kontra mjeru Londonu, Rusija je protjerala četvoricu britanskih diplomata iz Rusije. Dodatni ruski argument bio je da je Britanija pružila politički azil ruskim oligarsima koje je Putin po dolasku u Kremlj optužio za korupciju, te da se London, takođerr ne odaziva zahtjevima Moskve da iste isporuči Rusiji. Boris Berezovsky, milijarder koji je javno kritikovao Putinovu politiku za londonski Guardijan u aprilu 2008. godine, izjavio je da priprema državni udar i nasilnu smjenu tadašnjeg ruskog predsjednika Putina. Moskva je zbog ovog tražila njegovo izručenje, ali se britanske vlasti nisu obazirale na ruski poziv. Ako je istina da je Berezovski po sopstvenim izjavama finansirao narandžastu revoluciju u Ukrajini kada je pobijedio prozapadno orijentisani Viktor Juščenko, onda je razumljiv zahtjev Rusije za njegovo izručenje. Nedostatak evropskog liderstva kao posljedica Bushove desetogodišnje ambivalentnosti u pogledu granice dometa evropske snage i jačine, najslabija je američka karika i najveći američki propust. Zapadna Evropa je trenutno najjači američki mostobran ka planetarnoj hegemoniji. Bez obzira na svu vojnu, ekonomsku, tehnološku i svaku drugu moć SAD su geografski veoma daleko od glavne arene. Zato je veza sa Evropom veoma bitna za SAD. Stiče se utisak da Amerika još uvijek nije definitivno odlučila da li želi potpuno ravnopravnu Evropu ili mlađeg brata sa kojim će sopstvene geostrateške interese samo koordinirati sa Evropom. Upravo taj Američki konformizam i apsolutna sigurnost u dugovječnost sopstvene hegemonije ili dugogodišnji ruski krah svele su Američki angažman u Evropi na davanje finansijske i logističke podrške što nije bilo dovoljno. Stalna polemika oko širenja Evropske unije ili NATO-a na istok definitivno je potvrdilo pisanje Brezezinskog da NATO pored toga što štiti američke interePREGLED

201

se u Evropi, tu je i zbog američkog vojnog prisustva na tlu Evrope. Evropa je prihvatila ovakvu američku politiku, zato što joj je potrebna američka zaštita pošto sopstvenu nema. Pored toga, evropske države imale su i svoje lične interese, Njemačka je preko Amerike očekivala svoje nacionalno iskupljenje, Francuska ostvarenje napoleonskih ambicija, a Velika Britanija uslijed apsolutne dosljednosti američkoj politici za ostatak Evrope je postala irelevantan faktor. Zakašnjela američka reakcija zbog probuđene Rusije i predisponiranost iste za brz ekonomski oporavak i čvrstu regionalnu saradnju sa očito geopolitički nedefinisanom i ranjivom Evropom izazvalo je ozbiljnu pometnju u američkoj politici posebno pred kraj vladavine Bushove administracije, moglo bi se reći ishitrene akcije američke administracije o postavljanju antiraketnog štita u Poljskoj, rezultiralo je ruskim povlačenjem iz Sporazuma o konvencionalnim snagama u Evropi kojim se ograničava broj ofanzivnog naoružanja i kao takav je garant evropske sigurnosti. Iako se novi hladni rat vodi energentima, a ne nuklearnim bojevim glavama, izgleda da se američka administracija sve teže nosi sa novim Ruskim izazovima. Taktički manevar koji je Bushova administracija izvela 2007. godine pružajući podršku bliskoistočnim saveznicima u ukupnom iznosu 63 milijarde dolara (30 Izraelu, 20 Saudijskoj Arabiji i 13 Egiptu) ima nedovoljan argument da će SAD uslijed nemogućnosti da nakon Iraka i trenutnog angažmana u Afganistanu preduzme još jednu invaziju, pogotovu ne na Iran. Vjerovatno će izraelskim napadom pokušati samo zastrašiti Iran, ali moraju računati da će to biti samo početak a nikako završetak sukoba sa Iranom. Tadašnji državni sekretar SAD-a Condoleezza Rice, koja je povodom dodijele ove pomoći posjetila Bliski istok, izjavila je da će to naoružanje pomoći jačanju umjerenih snaga u Zaljevu i njihovom regionalnom povezivanju u suprotstavljanju negativnim uticajima Sirije i Irana. Prva posjeta bivšeg britanskog premijera Gordona Browna američkom predsjedniku Bushu i njegova izjava o zaokretu britanske politike prema Americi na moment su upućivale na konačno Bushovo opredjeljenje da podrži nezavisniju Evropu, odnosno i spremnost Amerike da prihvati Evropu za globalnog partnera. Međutim, sa druge strane upućenost ostatka Evrope posebno Njemačke na Rusiju u svjetlu zavisnosti istih od ruskih energenata vratili su status quo po evropskom pitanju. Svjestan energetskog potencijala Rusije, Putin je jasno stavio do znanja da je Rusija već spremna da dominira evroazijom i tako konkuriše Americi, sa krajnjim ciljem da ponovo postane vodeća svjetska sila. Putin je 2007. godine na 11. Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu istakao da je historija pokazala da situacija na cijelom euroazijskom prostoru najviše zavisi od stanja u Rusiji. U 2006. godini stopa ekonomskog rasta u Rusiji iznosila je 7 posto dok su se zlatne rezerve popele na 202 PREGLED

299 milijardi dolara. Iste godine, Rusija je pretekla SAD-a po prodaji naoružanja Indiji i Kini i ostvarila profit od sedam milijardi dolara. Vrlo važno je spomenuti raketni sistem za protivvazdušnu odbranu TOR-M1 u vrijednosti 700 miliona dolara koji je Rusija prodala Iranu, vrativši time bilateralne odnose dvije zemlje na zajednički kolosijek. Energetski osnažena Rusija odbila je da potpiše Energetsku povelju, dokument iz 1988. godine, kojim se bitno ograničava energetski potencijal i domet Rusije po tom osnovu upućujući države članice Evropske unije, na dugoročne bilateralne ugovore sa Rusijom. Putin im je rekao da je spreman na bilateralne razgovore jer su evropske zemlje glavni kupac ruskih energenata, a Rusija svakako ima interes za prodaju svojih energenata. Rusija je najveći snabdjevač Evrope gasom i drugi najveći snabdjevač naftom. Britanci su ovu Rusku ponudu ocijenili kao stavljanje „Putinove šape“ na cjevovod od kojeg zavisi život Zapadne Evrope. Ovisnost Evrope o ruskim energentima tako je rezultirala potpisivanjem dugoročnih bilateralnih ugovora: sa Francuskom do 2030. i Italijom do 2035. godine. Tako je Putinov program redefinisanja energetske sigurnosti koji je iznio prilikom preuzimanja predsjedavanja G-8 , a koji bi, pored potrošača, obuhvatio i zaštitu proizvođača u smislu stabilne i pouzdane tražnje, već konkretizovan na terenu. Ruski gasni gigant “Gazprom” odlučio je da zadrži u sto postotnom vlasništvu jedno od najizazovnijih svjetskih nalazišta Stockman Field u Barentsovom moru, čime je zadao žestok udarac američkim multinacionalnim kompanijama. Ruski glavni cilj ovdje je ustvari da poražavajuće postsovjetske privatizacije energetskog sektora od zapadnih multinacionalnih kompanija vrati u ruske ruke. Ovo se praktično i manifesovalo oduzimanjem značajnog udjela Royal Dztch Shellu u najvećem azijskom energetskom projektu Sahalin-II na ruskom Dalekom istoku. Nakon Shella, ruska Vlada je oduzela licencu za iskorištavanje gasnog polja Kovitka nedaleko od Irkutska britansko- ruskoj naftnoj kompaniji TNK-BP, u kojoj je British Petroleum imao 50 postotni udio, sa obrazloženjem da nije zadovoljena dogovorena proizvodnja. Pozicioniranje Rusije kao veoma jakog igrača na energetskoj šahovskoj tabli potvrđuje i to što Rusija pored već izgrađenih podzemnih gasnih skladišta u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Srbiji te ponudama da gradi skladišta u cijeloj Evropi ojačava svoju poziciju kod najvećih kupaca gasa, kao što su Njemačka, Italija i Francuska. Rusija je reaktivirala postojeće projekte izgradnje gasovoda i naftovoda na Balkanu. Uz postojeće rusko-turski gasovod plava struja, ispod Crnog mora, sjeverna struja ispod Baltičkog mora, te postojeći glavni gasovod preko Ukrajine u središtu pažnje je svakako gasovod koji će sjeći Crno more paralelno sa plavom strujom, produžetkom preko Bugarske, Srbije, Mađarske prema Evropi. Poznato je da je Rusija preduzela ovaj korak kao alternativu
PREGLED

203

gasovodu „Nabuko“ čemu su se SAD oštro usprotivile. SAD su čak pozvale balkanske zemlje da ne učestvuju u ovom projektu, a vrijednost investicija je oko milijardu eura. Rusija je takođerr izrazila spremnost da sa Bugarskom i Grčkom gradi naftovod „Burgas- Aleksandropolis“ u dužini 350 km. Nezaobilaznost Rusije u evropskoj energetskoj priči i čvrsta namjera Moskve da se pozicionira kao ključni energetski partner Evrope i to ne samo u proizvodnji, već i u transportu energenata potvrdilo je Putinovo prisustvo na Međunarodnom energetskom samitu u Zagrebu 2007. godine, kada je donio svježe potpisani ugovor između “Gazprom”a i italijanskog ENI-ja o gradnji gasovoda Južni tok ispod Crnog mora od Rusije do Bugarske. Na samitu u Zagrebu Putin je potencirao važnost slobode i neometane dostupnosti energije i energetskih puteva, te zajedničkog ulaganja u projekte transporta i tranzita energenata za evropsko tržište nudeći Evropskoj uniji zajedničko energetsko tržište. Putinovo prisustvo u Zagrebu označeno je kao ruski povratak na Balkan. Ponovno uspostavljanje saradnje sa Iranom, Kazahstanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom evropska energetska utakmica prenesena je na evroazijsko kopno. Pored članstva u G-8, Rusija je pokretač veoma važnih regionalnih organizacija, kao što su Šangajska organizacija za saradnju (SCO) gdje mjesto posmatrača imaju Indija, Pakistan i Iran, zatim Organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODBK), gdje vodeću ulogu imaju Rusija i Kina, te jedne od najvećih protivteža G-8 organizacija BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina), koja je prema istraživanjima nekih investicionih banaka pretekla SAD u energetskoj industriji. Na Iransku inicijativu Rusija razmišlja o stvaranju gasnog OPEC-a. Činjenice da savremeni svijet sve više treba energiju i da potražnja za energijom sve više raste, to Rusiju vraća na poziciju važnog globalnog igrača. Svjestan nove pozicije Rusije, američki predsjednik Bush na samitu u Heiligendammu na novinarsko pitanje o mogućnosti instrumentalizacije ruske energetske moći u političke svrhe, uputio je apel svijetu da što više koristi nuklearnu energiju. Ipak, Rusija i dalje nema američko odobrenje za članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), to i još nekoliko ruskih kriznih tačaka, davale su Bushu adut da Putina ima u šaci za dalje pregovore i međusobne ustupke. U Heiligendemu, sve je stavljeno pod upitnik. Umjesto da lako slomi ili eventualno kupi Putina međusobnim ustupcima, Bush se suočio sa istinskim svjetskim liderom. Svjetski čelnici suočili su se sa veoma inteligentnim i mudrim liderom koji podržava borbu protiv terorizma, ali se bori i protiv postavljanja američkog štita na ruskim granicama. Umjesto Poljske Putin je američkom predsjedniku Bushu ponudio zajedničku saradnju na projektu antiraketnog štita na azerbejdžanskoj granici, jer je puno pogodnija pošto je bliža potencijalnim terorističkim grupama protiv kojih se navodno radi antiraketni štit. Ovom 204 PREGLED

ponudom Putin je našao zatečenog i američkog predsjednika i njegove evropske partnere. Jednostavno Putin nije upao u zamku o nespremnosti na dijalog sa svijetom u vezi sa najvažnijim globalizacijskim pitanjem, već im je mudro ponudio konkretno kompromisno rješenje u konstruktivnoj zajedničkoj borbi protiv terorizma. Bush na ovu ponudu u prvi mah nije imao nikakav odgovor, a tek kasnije poslije konsultacija sa administracijom izjavio je da mu se baš ne dopada da na ovom za SAD najvažnijem projektu bude gost kod Putina. Uslijedio je poziv Putinu na porodično domaćinstvo u Kennebunkportu, gdje je američki predsjednik ugostio ruskog kolegu na domaćem terenu, ali i nakon sastanka predsjednički stavovi nisu se promijenili. Tako je faktički u Heiligendammu generisan potencijalni novi hladni sukob između Istoka i Zapada, ali nezaobilazna dimenzija sa sastanka G-8 u Heiligendammu jeste upravo demonstracija nove ruske moći. Stiče se utisak da američka globalna premoć gubi na svojoj jačini. Ova konstatacija uočljiva je i po izjavama ruskog predsjednika na samitu crnomorske ekonomske saradnje u Istanbulu jula 2008, da cijeli svijet mora da zna da su Balkan i oblast Crnog mora od naročitog interesa za Rusiju. Ovu izjavu Putin je potvrdio svojim prisustvom na Međunarodnom energetskom samitu u Zagrebu kada je bio vidno uzrujan zbog bezuspješnih pokušaja da Rusija postane članica WTO-a. Putin je na 11. međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu rekao da će Rusija, ukoliko ne može postati članom WTO, osnovati analognu evroazijsku organizaciju. Još, vjerovatnije, žešću Putinovu reakciju trebalo je očekivati poslije NATO samita u Bukureštu 2008. godine, kada je na dnevnom redu zasjedanja NATO-a bila dodjela Akcionog plana za članstvo (MAP-a) Ukrajini i Gruziji. Reakciju je spriječila njemačka kancelarka Angela Merkel koja je u ulozi važnog evropskog medijatora spriječila američku administraciju da u tom trenutku postavi to pitanje. Tako je pitanje ulaska ove dvije zemlje u Akcioni plan za članstvo u NATO-u prolongirano do daljnjeg. Odmjeravanje snaga između SAD i Rusije sigurno će se nastaviti. U svjetlu prethodnih geopolitičkih kretanja veoma je interesantno razmišljanje Vladimira Putina (iz intervjua koji je Putin, tada ruski predsjednik dao njemačkom Der Spiegelu na samitu u Heiligendammu).

Na novinarsku konstataciju da su se odnosi između Rusije i Njemačke, a posebno Rusije i SAD-a pogoršali, te pitanje: „ Idemo li ka novom hladnom ratu“? Putin je odgovorio: „U međunarodnim pitanjima i odnosima među državama teško se može koristiti terminologija koja bi odgovarala odnosima među ljudima. U odnosima među državama, interesi neke zemlje treba da budu stavljeni u korelaciju sa interesima drugih zemalja i treba da se nađe kompromis kada se rješavaju najsloženija pitanja. Najsloženije pitanje danas je što neki od učesnika međunarodnog dijaloga vjeruju da njihove ideje predstavljaju konačnu istinu. To ne olakšava stvaranje atmosfere povjerenja. Situaciju ne treba da dramatizujemo. Ako svoju poziciju izražavamo na otvoren i pošten način, to ne znači da tražimo konfrontaciju. Apsolutno sam ubijeđen da bi u međunarodnim odnosima trebalo ne samo da uspostavimo praksu otvorene i poštene diskusije već i vještine pronalaženja kompromisa. Neke krize sa kojima se međunarodna zajednica morala da suoči u takvom slučaju ne bi bile moguće. Čak ni događaji u Iraku ne bi prouzrokovali tolike glavobolje SAD. Sjećate se da smo se mi protivili vojnim akcijama u Iraku. I dalje smo ubijeđeni da su se ciljevi koji su u to vrijeme bili pred nama mogli postići drugačijim sredstvima. A rezultati bi po mom mišljenju bili bolji nego ovi koje vidimo danas.“ Na pitanje novinara o problemu između Moskve i Washingtona, zbog plana SAD-a o postavljanju raketnog štita u Istočnoj Evropi, te da li očekuje da SAD napuste svoj plan ili imate na umu neke druge ciljeve? Putin: „Povukli smo naše teško naoružanje po sporazumu iza Urala, smanjili smo naše vojne snage za 300.000 ljudi i preduzeli smo još neke korake“. „Šta imamo za uzvrat“? „Vidimo da se Istočna Evropa puni novom vojnom opremom, novom vojskom, u Rumuniji i Bugarskoj, a tu je i radar u Češkoj i raketni sistem u Poljskoj. Ono što se događa jeste jednostrano razoružavanje Rusije. A mi bismo očekivali da postoji spremnost naših partnera u Evropi da učine to isto, ali umjesto toga prisutno je dovlačenje novih sistema oružja u Istočnu Evropu. Šta bi trebalo da radimo u takvim uslovima“? Ali, da li taj sistem zaista predstavlja opasnost po Rusiju? Putin: „Kada govorimo o sistemu raketne odbrane, to nije naprosto sistem raketne odbrane onakav kakav jeste – kada se on instalira on će raditi po automatizmu, povezan sa cjelokupnim nuklearnim potencijalom SAD. Prvi put u historiji evropskog kontinenta, biće elemenata nuklearnog potencijala SAD, što potpuno mijenja čitavu konfiguraciju međunarodne

sigurnosti. Kako se to objašnjava? Da je neophodno braniti se od iranskih raketa. Ali takvih raketa nema. Iran nema rakete dometa 5000–8000 km. Govore nam da se sistem protivraketne odbrane instalira radi zaštite od nečega što ne postoji. Zato mi vjerujemo da nema razloga, ni osnova za uspostavljanje antiraketnog sistema u Istočnoj Evropi, i naravno da moramo da odgovorimo na to.“ Šta vi tačno hoćete? Putin: „Hoćemo da nas čuju. Ne isključujemo da se naši američki partneri možda predomisle oko svoje odluke. Mislim da svako posjeduje zdrav razum. Ali ako se to ne dogodi, nas ne mogu pozivati na odgovornost zbog naših recipročnih koraka. Jer nismo mi ti koji su pokrenuli trku u naoružanju koja se nagovještava u Evropi. Hoćemo da svi razumiju da nećemo preuzeti nikakvu odgovornost za to, niti ćemo dopustiti da nas krive ako sada poboljšamo svoj sistem strateškog nuklearnog naoružanja. Taj sistem raketne odbrane stvara iluziju zaštićenosti, ali on povećava mogućnost pokretanja nuklearnog sukoba. Prisutno je dakle, kršenje, remećenje strateške ravnoteže u svijetu, da bi se ta ravnoteža osigurala, mi moramo da uspostavimo sistem koji će biti u stanju da probije sistem raketne odbrane.“ Zašto su Amerikanci tako uporni ako je tako jasno da taj plan nije potreban? Putin: „ Možda zato da bi nas pogurali da učinimo recipročne korake, kako bi se izbjeglo dalje približavanje Rusije Evropi. Ne tvrdim to, ali ne mogu da isključim tu mogućnost. Ali, ako je tako, to je samo još jedna greška.“ A šta je sa problemima sa kojima su se Shell i British Petroleum susreli u Rusiji kada je riječ o njihovim licencama za proizvodnju nafte i gasa? Putin: „Da li ste pročitali Shelov ugovor? To je bio jedan kolonijalni sporazum koji nema nikakve veze sa interesima Ruske Federacije. Mogu samo da žalim što su početkom devedesetih godina ruski zvaničnici uradili nešto tako, nešto zbog čega bi trebalo da odu u zatvor. Provođenje tog sporazuma za rezultat je imalo činjenicu da je drugima dopušteno da jedan dug period eksploatišu naše prirodne resurse, a da mi ne dobijemo ništa zauzvrat. Da su naši partneri ispunjavali obaveze, mi ne bismo imali izgleda da izmijenimo tu situaciju. Ali njihova je krivica što su prekršili naše ekološke propise. To je činjenica koja je potvrđena objektivnim podacima, a naši partneri to čak i ne poriču. U prošlosti je “Gazprom” dobio nekoliko ponuda da investira u ovaj projekat, ali je odbio da to učini. “Gazprom” je unio puno novca. Osam milijardi dolara. To je bila tržišna cijena.“

PREGLED

207

Šta je sa slučajem British Petroleumom? Putin: „Svaka zemlja ima sopstvene zakone koji regulišu eksploataciju prirodnih resursa. Ako neko misli da u Rusiji ta pravila ne moraju da se poštuju, griješi. Ruski poslovni ljudi, kao što su Viktor Vekselberg i Vladimir Potanjin su takođerr investitori na nalazištu Kovitha. Svi partneri su zajednički obavezani da eksploatišu ovo polje. Oni međutim nasuprot sporazumu, do danas nisu ništa uradili. Licence su kupili još ranih devedesetih godina. Tamo svakako ima različitih problema, ali koliko bi još trebalo da nastavimo da strpljivo čekamo? Na kraju krajeva, govorimo o dva triliona kubnih metara prirodnog gasa, što je više od ukupnih rezervi Kanade. Mogućnost da se njihove licence ponovo povuku je svakako u igri.“ Kako hoćete da uđete u historiju? Putin: Historičari će procijeniti šta smo ja i moj narod postigli u ovih osam godina. Ponovo smo uspostavili teritorijalni integritet Rusije, ojačali smo državu, napravili pomak u pravcu višepartijskog sistema i obnovili potencijal naših oružanih snaga. Naša privreda je u prvom kvartalu ove godine zabilježila rast od 7,7 odsto. Kada sam postao predsjednik, 30 odsto Rusa je živjelo ispod granice siromaštva. Taj broj danas je spao na 15 odsto. Otplatili smo svoj spoljni dug, koji je bio veoma veliki. Dugo smo imali bijeg kapitala od 15 – 20 milijardi dolara godišnje. Prošle godine je, po prvi put, u Rusiju ušlo više kapitala nego što je iz nje izašlo – ukupno 41 mlrd dolara. To nam omogućava da se pozabavimo postojećim socijalnim problemima i da premostimo jaz u prihodima između onih koji su vrlo bogati i onih koji nemaju gotovo ništa“. Kraj razgovora sa Putinom. Da će se novi hladni rat istovremeno voditi energentima (Rusija) i raketama (SAD) najbolje se vidi na primjeru Bugarske.

Ideja o izgradnji protivraketnog štita u Bugarskoj umjesto u Poljskoj – Najveći test bugarske vanjske politike U svom prvom predavanju u Bugarskoj pred Atlanskim klubom 12. februara ove godine novi ambasador SAD-a Džejms Vorlik je izjavio: „Bugarska može odigrati važnu ulogu u protivraketnoj odbrani. U ovoj fazi razmatramo mogućnosti na tehničkom i političkom nivou. Bugarski geografski položaj, iskazani interes i saradnja sa nama, govore nam da će se razgovori nastaviti i da će oni biti produktivni. Nismo još u fazi zvaničnih pregovora ali se održavaju 208 PREGLED

konsultacije na nekoliko nivoa i ovdje u Bugarskoj i u Vašingtonu. Trenutno moramo biti sigurni da Bugarska vlada razumije viziju SAD-a, da razumje tehničke zahtjeve sistema i posljedica njenog raspolaganja. U ovoj etapi mi mijenjamo informacije i stavljamo temelje za buduće pregovore“, objasnio je američki ambasador. Ova izjava izazvala je mnogo komentara i različitu reakciju javnog mijenja u Bugarskoj, posebno ako se od ranije zna da na pitanjima spoljne politike Bugarske postoje ozbiljna neslaganja između kabineta Predsjednika države Georgi Prvanova i kabineta premijera Bojka Borisova. Međutim vidljivo je i nerazumijevanje suštine izgradnje nepropustivog protivraketnog kišobrana. Ostvarivanje ove ideje neki vide kao put prema zaustavljanju takmičenja u naoružanju. Ako se može konstruisati apsolutno nepropustiv štit, on će vojne arsenale pretvoriti u besmislicu. Istim ovim argumentima je bivši američki predsjednik Ronald Regan ubijeđivao Mihajla Gorbačova 1986. godine na sastanku u Rejkjaviku. Tada je Regan obećao Gorbačovu da će SAD napraviti protivraketnu školjku i za SSSR i da će im isti pokloniti. Vjerovatno je to i tada bilo sa velikom dozom ozbiljnosti, ali vrijeme je bilo tako da se to prihvaćalo sa osmjehom na licu. Od SSSR-a tada je rečeno ako neko povjeruje da je stvorio neprobojni štit on se može predati izazovu da prvi počne napad protiv drugih pa čak i sa nuklearnim sredstvima. Malo ljudi je smatralo da je protivraketni štit realna alternativa strateške paralize koja postoji uz uzajamno osigurano uništavanje što bi bila svaka avantura sa pokretanjem raketno nuklearnih potencijala. Već dugo SAD objašnjavaju mogućnost za izgradnju nepropustivog protivraketnog štita za sebe i eventualno za svoje saveznike. Od 80-ih godina 20. vijeka u SAD-u postoji izazov vojno-tehničkim, ekonomskim i tehničkim stručnjacima kako da izrade sisteme za kopno more, u vazduhu i u vasioni koji će uništavati napadajuća sredstva protivnika, prije nego ista dostignu cilj. Sada imamo dobar povod da razmislimo o genijalnoj ideji nekadašnjeg ministra odbrane SAD-a Roberta Maknemare, koja je bila sintezirana u Ugovoru o protivraketnoj odbrani između SSSR-a i SAD potpisanog još 1972 . godine. Upravo se na njemu dugo temeljila strateška stabilnost u svijetu. Maknamare je 1968. godine predložio SSSR-u da odustanu od izgradnje protivraketnih kišobrana, da time ujedno stopiraju razvoj modernih napadajućih sredstava. Ta ideja je prihvaćena, a sve do tada protiv svakog novog „štita“ pojavljivao se „novi mač“ i na taj način zavijala se spirala u takmičenju u naoružavanju. Poslije „hladnog rata“ pojavile su se nove opasnosti i SAD su potražile nove odgovore. Najimpresivniji je svakako izgradnja protivraketnog štita. Ali, potrebno je još jednom napomenuti da postoje ozbiljne sumnje od eminenPREGLED

209

tnih eksperata pa čak i nosioca laureata Nobelove nagrade, da je izgradnja nepropustive školjke praktički moguća. Događaji od 11. septembra 2001. godine pojačali su ove sumnje. Ne raketama, već sredstvima građanske avijacije uništeni su simboli američke ekonomije i vojne moći. Međutim, ovaj događaj je još više podstakao Ameriku da ubrza praktične korake ka izgradnji takvog sistema koji će riješiti problem sigurnosti Amerike. Sada Bugarska stoji ispred ove realnosti, ali Amerika još sumnja da je Bugarska spremna na ovaj izazov. Javno mnijenje u Bugarskoj nikada nije ozbiljno razmatralo tehničke mogućnosti takvog projekta, a posebno ne geostrateške i političke posljedice instaliranja takvog projekta. Izgleda da javno mnijenje u Bugarskoj ipak nije spremno da prihvati ovu ideju SAD, jer se sve više pojavljuju prejake reakcije. Političke partije posebno opozicione nisu spremne da zauzmu odgovorne pozicije i komentari su uglavnom u poznatim partizanskim parolama. Oni prave ozbiljne probleme i državnim organima. Bugarska se nalazi u veoma teškoj situaciji između Vašingtona i Moskve uglavnom zbog oštrih reakcija iz Moskve i sve očiglednijih pritisaka da Bugarska odluči između raketa i energenata. Sa druge strane na Bugarsku se vrši pritisak kao članicu NATO saveza. To potvrđuje i skorašnja izjava američkog analitičara D. Sitilidisa koji je rekao: „Bugarska će biti izuzetno važan izazov za budući kredibilitet NATO-a. Postoji samo jedna mogućnost ista odbrana za sve članice NATO-a, ista sigurnost svim članicama.“ Pritisak Rusije na Bugarsku pa i Rumuniju prvenstveno ucjenama oko snabdijevanja energentima, da ne mogu prihvatiti američki plan bez ruskog odobrenja, znači istovremeno da se ove dvije zemlje članice NATO-a i EU trebaju odreći svoje sigurnosti. Ovo je direktni atak na političku cjelinu NATO saveza. Bugarska je u vrlo komplikovanoj poziciji jer oba energetska toka i „Nabuko“ i Južni tok trebaju proći njenom teritorijom. Olakšavajuća okolnost je što SAD, a do skoro i kompletna EU, podržavaju projekt „Nabuko“ i što američki evropski saveznici nisu jedinstveno prihvatili ideju o izgradnji američkog protivraketnog kišobrana na teritoriji Bugarske (očigledno je u pitanju drugi gasovod „Južni tok“). Sada se u NATO-u razmatraju mogućnosti za izgradnju protivraketnog sistema saveza, gdje će SAD opet imati glavnu ulogu. Neke evropske države su za da se to mora raditi uz koordinaciju sa Rusijom. Uz stare argumente za potrebu izgradnje protivraketnog štita pojavili su se i novi razlozi o novo očekivanim prijetnjama, sa čime Amerika računa kao argumentom da sistem nije usmjeren protiv Rusije već trenutnih i nadolazećih prijetnji. Najsvježije analize govore da bi se izlaz mogao naći u tome što taj štit neće moći uhvatiti ruska napadajuća sredstva. Ako se američka tehnologija bude razvijala ovim tempom pretpostavlja se da će do 2018. godine novi štit biti instaliran (najvjerovatnije u Bugarskoj), isti 210 PREGLED

će pokriti sve evropske zemlje članice NATO-a, protiv iranskih raketa samo će mali dio Turske ostati otkriven. Ovo je velika promjena u odnosu na prethodni plan, čiji je glavni cilj bio da čuva Ameriku od međunarodnih opasnosti, a da bi veliki dijelovi Evrope ostali otkriveni. Novi sistem je ustvari mnogo manja opasnost za ruski nuklearni potencijal. CM-3 sistem je sada sa manjim dometom i sporijom brzinom leta od onog koga je predlagala Bushova administracija da se instalira u Poljskoj. Putin zahtijeva da i ako eventualno dođe do dogovora, onda radar budućeg sistema mora biti instaliran u Rumuniji, a rakete hvatači južnije u Bugarskoj, što znači da sistem neće moći spriječiti ruske rakete usmjerene na Ameriku preko Antarktika. Osnovne zamjerke Rusije, Bugarskoj i Rumuniji trenutno su da Moskva nije bila obaviještena o ovim namjerama Bugarske i Rumunije odnosno SAD. U ovoj etapi Bugarska nastoji po svaku cijenu, naći širi politički konsenzus kako ne bi ugrozila južno krilo NATO-a, a zbog važnih energetskih projekata koje Rusija planira graditi prema Evropi preko Bugarske teritorije („Južni tok“ nakon ulaska na Bugarsku teritoriju planiran je da se na Bugarskom kopnu grana sjeverni dio preko Srbije za Evropu, a južni krak preko Grčke i Jadranskog mora za Italiju), što bi Bugarskoj omogućilo ogromnu zaradu na transportu gasa, zato Bugarska želi dobru saradnju sa Moskvom. Sve je prisutnije razmišljanje da Bugarska ne može biti sigurna na osnovu bilateralnog sporazuma sa SAD-om, zato se sve više zagovara rješenje koje će biti dogovoreno u okvirima NATO-a i Evropske unije. Sve su glasnije snage koje zagovaraju stav da Bugarska ne može prihvatiti jednostrano rješenje za stavljanje elemenata za protivraketnu odbranu na svoju teritoriju, već da se ide na rješenja koja garantiraju sigurnost u evroatlanskom prostoru što treba rješavati u institucijama NATO-a i Evropske unije a ne jednostrano, kako to žele SAD. Da je na sceni istinski povratak Rusije na globalnu političku scenu i da je američka administracija zakasnila da Rusiju drži na koljenima gdje je ona bila devedesetih godina nakon raspada SSSR-a više je pokazatelja. Igre oko Ukrajine i njenog dovođenja na rub Evropske unije kao i na korak do prijema u punopravno članstvo NATO-a, što je bio strateški cilj američke administracije, a doskora i članica Evropske unije nakon evropske energetske krize u zimu 2006. godine naglo se promijenio u korist Moskve. Stare članice Evropske unije, posebno Njemačka i Francuska, nisu više bile spremne da podržavaju SAD, već su se tome i otvoreno usprotivile i spriječile dodjeljivanje Akcionog plana za članstvo u NATO-u Ukrajini i Gruziji na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine. Proamerički orijentisana premijerka Julija Timošenko sve se teže nosila sa novonastalom situacijom u zemlji, a znamo da je Timošenko na vlast došla 2004. godine u poznatoj „narandžastoj revoluciji“
PREGLED

211

uz otvorenu podršku SAD-a. Pasivnost američke administracije i agresivnost ruskog premijera primorali su vlasti u Kijevu da u januaru ove godine raspišu vanredne predsjedničke izbore. Situacija je ponovo bila ista kao i na izborima 2004. godine, znači glavni konkurenti su bili tada aktuelna, premijerka Julija Timošenko i opozicioni lider „partije regiona“ Viktor Janukovič, inače proruski orijentisani politčar koji ima punu podršku u jugoistočnom proruskom dijelu Ukrajine. Nakon tijesnih razlika u prvom krugu morao se organizovati drugi krug izbora na kojima je Viktor Janukovič pobijedio i tako postao predsjednik Ukrajine. Iako je Janukovič u prvim istupima izjavio da članstvo u Evropskoj uniji ostaje prioritet spoljne politike Kijeva, i to potvrdio prilikom prve zvanične posjete Briselu, ipak treba imati u vidu da je Janukovič prvo posjetio Moskvu. Nakon posjete Moskvi, Janukovič je izjavio da Ukrajina mora iskoristiti svoj geopolitički položaj i postati most između Rusije i Zapada, te da je potrebno odmah obnoviti ekonomiju u saradnji sa Rusijom i smanjiti političke tenzije u zemlji. „Naša zemlja ima evropske korijene, međutim mi smo vezani historijskim, kulturnim i ekonomskim vezama sa Rusijom, zato nam je prioritet uspostaviti odnose sa Rusijom kao strateškim ekonomskim partnerom“, izjavio je Janukovič. Nakon vrlo brzih uzvratnih posjeta i predsjednika Rusije Dimitrija Medvedeva a zatim i premijera Vladimira Putina Ukrajini uslijedilo je potpisivanje tri veoma važna sporazuma: 1. Sporazuma o evropskoj sigurnosti, 2. Sporazuma o sigurnosti Crnomorske regije i 3. Sporazuma oko regulisanja problema oko Pridnjestrovlja. Pored ova tri najbitnija sporazuma potpisano je više bilateralnih sporazuma između dvije zemlje, a veoma važan je i sporazum o ostanku ruske Crnomorske flote na Krimu i nakon 2017. godine. Ako ovome dodamo i primjetno neslaganje između SAD-a i evropskih partnera u okviru NATO-a, prvo oko intervencije u Iraku, pa i nekih akcija u Afganistanu možemo zaključiti da je došlo do ozbiljnog preispitivanja transatlanskih odnosa između NATO-a i Evropske unije. S obzirom da je na pomolu stvaranje evropskih vojnih snaga kako ga vojni analitičari nazivaju „NATO u NATO-u“ i približavanje istog Rusiji, to može biti ozbiljan izazov za budući evropski ali globalni sigurnosni sistem. Na pitanje oko gasovoda „Južni tok“ vidi li to kao ucjenu Rusije, Janukovič je odgovorio da to vidi kao konkurentsku borbu a ne kao ucjenu. Vrlo brzo nakon ove izjave došlo je do potpisivanja sporazuma između ruskog “Gazprom”a i ukrajinskog „Naftogaza“ o modernizaciji gasovoda kroz Ukrajinu koji će u mnogome ostati konkurencija Južnom toku. Uloga Ukrajine u transportu ruskog gasa za Evropu ponovo postaje prioritet, posebno ako se uzme u obzir da Turska sve više odugovlači da potpiše sporazum sa 212 PREGLED

Rusijom oko prolaska gasovoda „Južni tok“ kroz turske teritorijalne vode u Crnom moru. Ako do sporazuma ne dođe nije isključeno da bi nakon zatopljenja rusko-ukrajinskih odnosa trasa gasovoda „Južni tok“ mogla biti pomjerena sjeverno u ukrajinske teritorijalne vode. Nedavna ponuda ruskog premijera Putina predsjedniku Janukoviču da se uključi u carinsku uniju koju je Rusija potpisala sa Bjelorusijom i Kazahstanom, te ako znamo da će Putin najvjerovatnije 2012. godine ponovo preuzeti dužnost predsjednika Rusije, i da se sve češće najavljuje uspostavu zajedničke monete sa Bjelorusijom, Kazahstanom a moguće i Ukrajinom, možemo se zapitati nije li na pomolu izgradnja novog SSSR-a? Pod možda drugim nazivom. Igra na evroazijskoj šahovskoj tabli se očigledno nastavlja. Pored statusa Ukrajine pitanje izgradnje gasovoda „Južni tok“ ipak je najjači argument Rusije u njenom povratku na geopolitičku scenu. Da Moskva odnosno premijer Rusije Putin ništa nije prepustio slučaju i da je njegova pozicija u ovoj partiji šaha mnogo bolja u odnosu na SAD pokazuje gasovod „Južni tok“. Gradnja ovog gasovoda mogla bi da počne već sljedeće godine, pošto se radi o isplativom projektu iza koga stoji ruski kapital i kapital nekoliko zapadnih banaka. Kapacitet gasovoda „Južni tok“, koji bi od Novorosijska ispod Crnog mora trebao da transportuje gas ka Evropi, biće veći nego je to prvobitno planirano. Predviđa se da se ovim gasovodom godišnje prema Evropi transportuje od 35 do 41 milijardu kubnih metara gasa. Razlog za povećanje kapaciteta je što se sve veći broj zemalja priključuje ovom velikom projektu. Sve češće spominjanje ovog gasovoda u pozitivnom od Evropske komisije, u Moskvi shvataju kao principijelni zaokret prema „južnom energetskom koridoru“. Do prije samo nekoliko mjeseci Evropska unija je davala prioritet konkurentskom projektu „Nabuko“, zamišljenom za transport gasa u Evropsku uniju iz centralne Azije i prikaspijske regije. Nesposobnost sklapanja dugoročnih sporazuma o kupovini gasa, prvenstveno od Turkmenistana, stavljaju sve više znak pitanja u ekonomsku opravdanost „Nabuka“. Austrija je planirana da bude glavna petlja za transport ruskog gasa preko gasovoda „Južni tok“ za Italiju, Francusku, Njemačku, Mađarsku, Sloveniju i Hrvatsku. S obzirom da je Austrija učesnik i u konkurentskom projektu gasovoda „Nabuko“, kojim se gas iz kaspijskog regiona treba dopremati u Evropu, zaobilazeći Rusiju, Austriji odnosno naftnoj kompaniji „OMV“ trebalo je jakih argumenata da rusima objasne da se dva gasovoda rade za različite naručioce i da su oba ekonomski isplativa te da jedan drugom neće predstavljati konkurenciju. Rusi to vide drugačije te su nakon ratifikovanja sporazuma između Rusije i Austrije o učešću Austrije u ovom projektu trijumfalno izjavili „zadat je odlučujući udarac Nabuku“. Energetski stručnjaci vide razvoj situacije prema ruskom tumaPREGLED

213

čenju i da će to ići na uštrb „Nabuka“, posebno što su kapaciteti „Južnog toka“ kroz Austriju dvostruko veći od „Nabuka“ (63 prema 31 milijarde kubnih metara gasa). Ipak, u javnost je procurila vijest da je Beč od Moskve zahtijevao neke ustupke kako bi Austrija dala prioritet gasovodu „Južni tok“ u odnosu na „Nabuko“. Ustupci su se odnosili da Moskva dozvoli da austrijska nacionalna aviokompanija može da obnovi letove za Rusiju jer im je to pravo uskraćeno nakon što je Njemačka „Lufthanza“ postala većinski vlasnik. Drugi zahtjev Beča bio je da se omogući izgradnja dionice široke pruge (ruskog standarda) od Košica, preko Bratislave do Beča. Tako bi Beč postao glavna utovarna stanica željezničkog saobraćaja iz zapadne Evrope za Aziju. Da je ruski premijer u mnogo boljoj poziciji i da je gasovod „Južni tok“ dobro isplaniran te da je na mogućim kritičnim tačkama Putin već sada planirao alternativu pored Ukrajine, gdje je već osigurao rezervni pravac kroz ukrajinske teritorijalne vode, ako Turska zbog svog partnera SAD ne dozvoli da gasovod ide kroz turske teritorijalne vode u Crnom moru, zbog nesigurnosti u Austriju (ista učestvuje i projektu „Nabuko“), Putin je u novembru prošle godine potpisao sporazum sa slovenačkim premijerom Borutom Pahorom da jedan krak Južnog toka iz Austrije ide u Sloveniju. Međutim, nije isključeno da ovdje može doći do suprotne situacije da glavni čvor gasovoda bude u Sloveniji, a da Austrija sada iz Slovenije dobije jedan krak. Sve će zavisiti kako će se Austrija ponašati oko drugog gasovoda „Nabuko“.

Bugarska ponovo na udaru Američka administracija ovih dana vrši snažan pritisak na Bugarsku da prekine svaki vid saradnje sa Rusijom na projektu Južni tok. Bugarska vlada za sada odbija da raskine postojeći energetski sporazum. Skorašnja izjava bugarskog predsjednika Prvanova da početak izgradnje Južnog toka zavisi od drugih a ne od Bugarske upućuje da Evropska unija ipak sve više vrši pritisak na Bugarsku da razmisli o gradnji „Nabuka“. Zato izjava bugarskog predsjednika sve više liči na kupovanje vremena zbog pritisaka kojima je Bugarska izložena. Ako pritisak američke administracije uspije i Bugarska se opredijeli za projekt „Nabuko“, onda će najvjerovatnije „Južni tok“ morati biti pomjeren sjeverno, što je Putin davno shvatio i započeo otopljavanje odnosa sa Ukrajinom. Ipak, Bugarska ostaje centralna zemlja kada je u pitanju gasovod „Južni tok“. I sam bugarski šef nedavno je potvrdio da dogovori koji su postignuti u posljednjih šest mjeseci sa Azerbejdžanom, Egiptom i drugim zemljama cr214 PREGLED

nomorskog i kaspijskog regiona i „arapskog svijeta“ omogućuju Bugarskoj da postane važna karika u realizaciji projekta „Nabuko“, ali za sada nema dovoljno gasa za ovaj projekt, što ne znači da se odustaje od novih nalazišta. Uvidjevši da sve više zemalja Evropske unije opravdava izgradnju „Južnog toka“, a sa sumnjom govore o „Nabuku“, dovelo je Bugarsku u veoma nezahvalnu poziciju. Da li Americi reći ne sa raketnim štitom i time ugroziti vlastitu sigurnost pa i kredibilitet NATO-a, izgubiti veliku ekonomsku dobit (jer je gasovod „Nabuko“ planiran da prođe kompletnom teritorijom od juga do sjevera Bugarske), ili reći ne Moskvi pa izgubiti gasovod „Južni tok“ i, što je mnogo važnije, iznevjeriti partnere u Evropskoj uniji koji očigledno sve više zaboravljaju gasovod „Nabuko“, a sve više podržavaju Rusiju i izgradnju gasovoda „Južni tok“. Rješenje ove dileme postalo je vrlo aktuelno ovih dana. Bugarska pod pritiskom partnera iz Evropske unije odlučila je prednost dati gasovodu „Južni tok“, ali tu uslugu planira dobro naplatiti. Naime, Bugarska je objavila da ulazi u projekt „Južni tok“ ako Moskva smanji cijenu gasa za Bugarsku i ako ukloni posrednike u ugovoru o snabdijevanju, te ako sadašnji gasovodi u Bugarskoj postanu vlasništvo Bugarske, a da novi cjevovodi koji će se izgraditi pripadaju i jednoj i drugoj zemlji na paritetnoj osnovi. Izjava predsjednika uprave “Gazproma“ Alekseja Milera od 25. jula ove godine da je sada izvađen i posljednji kamenčić iz „ruske cipele“ i da je dobijena potvrda da će „Južni tok“ ići preko Bugarske, znači da je Rusija prihvatila zahtjeve Bugarske i da „mapa puta“ gasovoda može biti potpisana. Sada je američka administracija na potezu, ali ponovo sa zakašnjenjem. Olakšavajuća okolnost za Bugarsku, za Evropsku uniju pa i za SAD, mogao bi biti spajanje gasovoda „Južni tok“ i „Nabuko“ na mjestima gdje se oni ukrštaju, ovo je ipak teško zamislivo. Sa ovom idejom u javnost je izašao izvršni direktor italijanske energetske kompanije „ENI“ koja zajedno sa “Gazpromom“ radi na projektu gradnje gasovoda „Južni tok“ uz ocjenu da bi to bilo korisno za oba projekta. „Nabukom“ upravlja konzorcij evropskih kompanija – austrijski „OMV“, bugarski „Bulgargas“, turski „Botas,“ njemački „RWE“, mađarski „MOL“ i rumunski „Transgas“, nije li prethodna izjava direktora italijanske energetske kompanije „ENI“ i imena evropskih kompanija koje upravljaju „Nabukom“ nastavak partije na evroazijskoj šahovskoj ploči, u kojoj je očigledno Moskva u boljoj poziciji.

PREGLED

215

Obnova ugovora Rusije sa Kazahstanom i Turkmenistanom o isporuci gasa Evropi starim gasovodom iz Kaspijskog bazena odakle se trebao gasom snabdijevati novi gasovod „Nabuko“ Uspostavljanje dobrih odnosa Rusije sa Iranom prodajom uranija i ruskih raketa Iranu Povratak proruski orijentisanih snaga na vlast u Ukrajini Pristanak Bugarske da kroz njenu teritoriju prolazi gasovod „Južni tok“ navodi nas da sve više vjerujemo da su upozorenja Brzeziskog od prije 13 godina bila ispravna, te da je američka dominacija na evroazijskoj šahovskoj tabli ozbiljno poljuljana.

Literatura i drugi izvori Knjige
1. Brezenski, Z.: Velika šahovska tabla. 2. Brezenski, Z.: Moć i princip. 3. Grupa autora: Balkanske granice, Euro-info centar, Sofija, 2006. 4. Grupa autora: Bugarska-NATO, Sofija, 2006.

Časopisi, listovi i članci
1. Izvještaji sa Samita G-8 , Hiligendamm, Njemačka, juli 2008. 2. Bugarski diplomatski pregled (mjesečnik) januar – juli 2010. 3. Materijali sa XIII internacionalnog seminara „Jugoistok Evrope“, Sofija. 4. Zaključci sa konferencije „Sigurnost u Jugoistočnoj Evropi“, Sofija, 20–23. oktobra 2010. 5. Ekonomska i finansijska kriza (2008–2009), Bugarski diplomatski institut. 6. Razvijene države i evropska razvojna politika, Bugarski diplomatski institut. 7. AM, Bugarski mjesečni magazin, januar 2010.

Internetske adrese
1. www. diplomatik-bg.com 2. www. bgbestseller.com

216 PREGLED

Salih Fočo UDK 321 (497.6) BOSANSKOHERCEGOVAČKO DRUŠTVO IZMEĐU ABULIJE I AFEKTACIJE BH SOCIETY BETWEEN THE APATHY AND AFFECTATION Sažetak Tekst pod naslovom Bosanskohercegovačko društvo između abulije i afektacije ima za cilj da sa socijalno-psihološkog aspekta analizira stanje volje i dosega glavnih političkih aktera da promjene stanje i odnose u društvu. U dosadašnjem aktivitetu je vidljivo da nedostaje volje da se stvari i stanje mijenja, da se stalno nalaze opravdanja i da se manipulacijama i ideologizacijom pokušava stanje zadržati statusom quo. To najviše odgovara nekompetentnim političkim elitama koje pomoću zamagljivanja stanja pokušavaju privatizacijske i ekonomske procese provesti u svoju korist pomoću poluga vlasti, ali bez odgovornosti za posljedice i odnose koje te reforme sa sobom nose. Osporavanja i negiranja samog bića jedne države spada u sferu abulije koju karakteriše nedostatak volje da se stanje promijeni na bolje. Vlast kao opće dobro svih građana je instrumentalizirana i svedena u političke elite koje nemaju odgovornosti, a imaju stvarnu društvenu moć i uticaj. To stanje se ne može samo pravnim normama objasniti, za to je potrebna sociološka i psihološka analiza. Nisu samo domaće elite u stanju afektacije, već se tom metodom služe i međunarodni predstavnici koji se najilustrativnije iskazuju kroz ured visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Njihova učinkovitost u dosadašnjih petnaest godina je zanemariva, izuzev u onesposobljavanju domaćih intelektualnih i političkih potencijala da nešto bitnije promjene i predlože kao zajedničku viziju i mogućnost strategijskog djelovanja snaga promjena. Sama površna analiza ukazuje da je današnje stanje bosanskohercegovačkog društva programirano od međunarodnih snaga i to ka retrogradnosti i eksperimentisanju, a ne ka razvoju i promjenama koje su nužne za jedno društvo, za jednu državu i njen ustavnopravni poredak. Nakon svega postavlja se pitanje – ima li izlaza i rješenja za bolesno društvo, kao što je bosanskohercegovačko? Svakako da izlaz postoji, do njega treba doći spoznajom i istinom, ne kroz zamagljenu ideologiju i iskrivljenu historiju. Potreban je novi pristup, suočavanje sa sadašnjošću, bez osvrtanja unatrag, sa vizijom kako ići naprijed.

PREGLED

217

Ključne riječi: sociološka analiza, psihoanaliza, društvo, poredak, vlast, akteri sistema, afektacija, manipulacija, abulija, retrogradnost, patologija i nedostatak volje, politički akteri, međunarodna zajednica, visoki predstavnik za BiH Summary The article entitled “B-H Society between the Apathy and Affectation” has the goal to give analysis, from the socio-psychological aspect, of the state of will and range of the political factors to change the current conditions and relations in the society. The lack of will to make changes both in state of affairs and current situation; the constant finding of excuses and keeping the “status quo” via manipulation and subjecting to the ideology is clearly visible from the previous activities. Such state of affairs suits the most to the incompetent political elites, who by throwing the dust in eyes, attempt to run economic and privatization processes in their favor, by the leverages of authority, although without any responsibility for consequences and relations these reforms are inducing. Challenging and negating of some state’s very entity falls into the category of apathy, characterized by the lack of will to change thing for the better. The governance, as the general welfare of all citizens, has been instrumentalised and reduced to political elites that do not posses responsibility, yet having the actual social power and influence. The legal norms alone cannot explain that situation, therefore needing the social and psychological analysis as necessary. The domestic elites are not just in the state of affectation, yet the international community’s representatives are utilizing that method, which can be most clearly demonstrated through the Office of Higher Representative for Bosnia and Herzegovina. Their effectiveness, in previous fifteen years, is negligible, apart from training local intellectual and political to make some significant changes and to propose, as joined vision and possibility the forces of change’s strategic actions. Superficial analysis indicates that current state in the BH society is programmed by the International forces specifically to the backwardness and experimenting, not to the development and changes which a society, a state and its constitutional and legal order much need. After all, a question is being made whether a way out and solution for a maladious society, such is the one in B-H exists. Of course there is a solution, it should be reached by the truth and cognition, not through the blurred ideology and twisted history. A new approach is needed, the one that is facing the presence, without looking back, with a vision how to move forward.

218 PREGLED

Key words: Sociologic analysis, psychoanalysis, society, order, power, actors, system, affectation, manipulation, apathy, backwardness, pathology and lacking of will, political actors, international community, Higher Representative for B-H. Ova analiza proizlazi iz samog naziva, ali i spoznaje do kojih sam kao sociolog i analitičar značajnih društvenih procesa i odnosa na bosanskohercegovačkoj sceni došao u prethodne dvije moje knjige koje su se bavile dosta sličnim problemima i fenomenima. Naime, za vrijeme velikog ratnog vihora (prvo izdanje 1992, a drugo 1994. godine) napisao sam knjigu pod nazivom “Jugoslavenski haos i bosanska tragedija”. U njoj sam na specifičan način pokušao razjasniti fenomen raspada Jugoslavije i mnogobrojnih refleksija, naravno negativnih koje su se odnosile na Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, negativni trend rušilaštva i razaranja u teritorijalnom, političkom, ekonomskom i duhovnom smislu još uvijek nije zaustavljen, bez obzira što je disolucijski proces nam bivše zemlje završen čak i u onim dijelovima koji su imali i drugačije vizije i koji su bili sljedbenici “krnje Jugoslavije”. BiH je ne samo eksperiment i unikat u ustavnopravnom, pa i teritorijalnom uređenju, već i u načinu kako se u njoj obnaša vlast i na koji način ona funkcionira. Razdiobe i podjele nisu prevaziđene i nakon skoro petnaest godina. Ne postoji saglasnost političkih volja vladajućih stranaka da očuvaju vlastitu državu, u kojoj žele i bore se da zadobiju ili sačuvaju vlast. A pomoću iste te vlasti ruše zemlju i ne doprinose da ona postane samostalna, stabilna i samoodrživa, bez tutorstva i mentorstva onih stranih predstavnika. Iako znamo da danas niko nije dovoljan sam sebi, da se svi oslanjaju jedni na druge, u našim uvjetima i prilikama to nije tako. Povjerenje je upitno, približavanje ne samo političkih opcija već i jezičkih, duhovnih, kulturnih pa čak i ekonomskih predstavnika sve je dalja i upitnija. Legalitet i legitimitet se ne zadobija kroz forme koje vode napretku, već kroz retrogradne oblike koji razdvajaju i vraćaju tokove procesa unazad, nove nesuglasice i nepovjerenja sa velikom količinom programiranih konflikata kojima se u krajnjem opravdava sadašnje stanje i nemogućnost promjena koje bi vodile izlasku iz stanja začaranog kruga u kome su građani taoci etnopolitika i njihovih uskih interesa. Od subjekata društva i nosilaca političke volje građani su objekt manipulacije u kojoj su sredstvo za potkusurivanje političkih dominacija kako domaćih elita, tako i onih međunarodnih predstavnika. Građani su više nego zbunjeni, izluđeni promjenama, uvjetima života, načinom informiranja i vrijednostima koje se nude kao bitne i nove za stanje i odnose koji su nastali projekcijom stanja iz perspektive rata
PREGLED

219

i razaranja. Dominacija politike i političkih odnosa iznad vrijednosti rada pa i života čovjeka dovode do stanja u kome on postaje automat za upotrebu, a ne za racionalno rasuđivanje i aktivno djelovanje. Bezbroj izbora i legitimacije vlasti stanje ostaje isto, mijenjaju se pojedinci, koncepti ostaju isti. Iza tog legaliteta političke elite se vješto skrivaju i svoje rušilačke koncepte i nakane opravdavaju legalitetom izbora. Manipulacija i ideologizacija koja polazi od programiranja straha, nepovjerenja, osporavanja vrijednosti života, ali i suživota su osnova na kojoj se gradi programska koncepcija i čija realizacija ima nesagledive posljedice. Te posljedice su emocionalne, duhovne, kulturne, ekonomske, logično onda – i političke. Danas su izvrnute vrijednosti na kojima počiva čovjek i njegov odnos u zajednici. Temeljni principi koji polaze od uvažavanja, podnošenja, saradnje i prijateljstava su pretvoreni u kolektivističke histerije, da ne postoji čovjek kao jedinka, već kao kolektivitet u kome pojedinac predstavlja amorfnu masu koja se dirigira i projektira za mržnju, rušenje, osporavanje, uništavanje. Političko ludilo pretvoreno je u kolektivne histerije kojima više ni psiholozi ne bi mogli pomoći. Možda bi E. From mogao nešto razjasniti sa svojim razumijevanjem kolektivističke histerije kroz termin socijalna situacija koja je bila slična u vrijeme kada je on sam pravio teorijski zaokret od individue i njegove patologije ka društvenoj anomiji i bolesti od koje samo društvo ili, preciznije rečeno, sam društveni sistem pati. Stanje bosanskohercegovačkog društva nije moguće objasniti pa ni razumjeti pomoću konfliktnih teorija, nije ga moguće objasniti ni pomoću socijalno-psiholoških koncepata i dijagnoza, potreban je kritički multidisciplinarni pristup koji bi ukazao na stanje, glavne aktere koji generiraju i proizvode krizu, na subjekte ili sredstva manipulacije kako bi došli do frustracija, apatija, dezorijentacije i programiranosti ljudi ka rušilaštvu i daljnjoj društvenoj dezorijentaciji. Pojam istine, iako je u politici taj termin veoma upitan, kao i vrijednosti života, suživota, zajedničkog napretka, dobrobiti, sreće, svrhe sistema i poretka vlasti su pitanja koja više ne dopiru do običnog čovjeka. Javni prostor a time i privatna sfera su zagađeni političkim konceptima koji je prerastao u teror neviđenih razmjera. Dominacija informativnih sredstava i medija kojima se projicira samo politika i njena gledišta u jednom smjeru prema građanima može se porediti sa onim što je već u mračnoj društvenoj povijesti već viđeno. Na društvenoj sceni danas je sve podređeno političkim mjerilima i uticajima. Svi mediji su se pretvorili u juriš na frustraciju i zbunjivanje čovjeka i građanina. Nijedna zemlja na svijetu u srazmjeru broju stanovnika nema toliko medija. Svi se proglašavaju nezavisnim, što je dobro i što se teško formalno pravno može osporiti. U konceptualnom smislu, oni su svi u funkciji nadmoći politike nad životom i vrijednostima, rada, morala, biti i svrhe čovjeka, sve infor220 PREGLED

macije koje daju su frustrirajuće, zastrašujuće, koje vode depresiji, osjećanju bezizlaznosti i nemoći jedinke da bilo šta čini i učini. Jednostavno građanin se dovodi u poziciju primaoca poruke, izvršioca kolektivne volje i političke želje “svojih” predstavnika ili zastupnika bez mogućnosti provjere vrijednosti ili istinitosti, pa i drugih koncepata od naturenih i uvijek na dramatičan način javno plasiranih. Danas građani ne znaju šta su društvene vrijednosti, sve od reda su iskrivljene ili predstavljene u nekom drugom svjetlu. Iz nedostatka društvenih vrijednosti ne znaju se ni individualne. Građani nisu jednaki pred zakonom dva entiteta, dva pravna sistema i poretka; u jednom je građanin sa svojim kolektivnim identitetom manjina, u drugom konstitutivni element, čovjek ne zna ni čiji je državljanin i kojem prostoru i kojoj zemlji pripada. Može glasati samo za svoju etniju, bez mogućnosti izbora, što ga dovodi u poziciju da se nacionalno identificira, a ne da slobodno bira svoje predstavnike i zastupnike.U jednom entitetu građanin plaća porez, u drugom takva davanja nisu ni predviđena i niz drugih veoma ilustrativnih primjera. Ako zavirimo u teoriju i vidimo da je još od Monteskijea uveden princip podjele vlasti kako bi se onemogućila njena zloupotreba, onda se čovjek još više frustrira da ne zna koji koncept vlasti u državi u kojoj živi postoji i koji funkcionira. Danas sudsku vlast ne poštuje zakonodavnu, niti izvršnu i obrnuto, što za posljedicu ima da je sva vlast, izuzev forme, izmještena iz institucija sistema u političke grupe i još uže u parcijalne političke elite čiji su taoci institucije sistema, poluge vlasti, građani, ali i oni koji nominalno imitiraju njene predstavnike. Političke stranke sastavljaju i postavljaju vlasti, mijenjaju pojedince bez koncepta i odgovornosti za stanje i odnose, bez odgovornosti za procese i za institucije koje su u funkciji građana, pa i države i poretka koji u njoj vlada. Čitava vlast i njen koncept rada sveden je u privatnu sferu političkih predstavnika koji nemaju odgovornosti ni pred građanima ni pred narodom, ali ni pred institucijama države. Nedostatak odgovornosti je osnova manipulacije i građanima i njihovim interesima. Legitimiranje putem izbora je samo opravdavanje stanja i daljnje urušavanje institucionalnog sistema, ali i države. Institucije sistema su danas u Bosni i Hercegovini formalne, bez suštine i biti odlučivanja. Odanost i poslušnost političkom centru a ne građanima je koncept funkcioniranja. Taj princip je napušten u demokratskim zemljama još u doba humanizma i renesanse, kada je došlo do potrebe modernizma i predstavljanja države na dobrobit i interes građanstva. Iako je historija učiteljica života, na našim prostorima to iskustvo ne vrijedi. Svijet a time i historija počinju kada dođu nove snage i kad one stvari uzmu u svoje ruke. Tad nastaje “blagostanje”. Od tog blagostanja sami građani bježe glavom bez obzira. Zar nije potvrda toj tezi najbolji pokazatelj da preko 60% mladih želi napustiti vlastitu zemlju i otići zauvijek iz tog blagostanja i demokratskog načina vladanja.
PREGLED

221

Pisati studiju ovakve vrste čovjek osjeća tjeskobu ne samo intelektualnu, već i spoznajnu. Frustracija je u toliko veća što spoznaja nije samo teorijska, već iskustvena. Autor je ne samo pratilac i analitičar događaja na prostoru BiH u posljednjih dvadeset godina, već i aktivni sudionik mnogobrojnih i događaja i procesa. Mnogobrojni događaji koji su trebali biti neka nada, iskorak iz stanja sadašnjosti, nerijetko su izmakli kontroli i onih snaga koje su ih programirale i željele usmjeriti u određenom pravcu. Ma koliko bila negativna forma i sadržina i usmjerena na rušenje zajedništva koje je među ljudima i narodima historijska nužnost ali i mogućnost, događaji su imali drugi tok. Narodi su oprezniji od svojih i političkih i intelektualnih elita. Mnogo bolje razumiju život, njegove nedaće i potrebe od programatora zla, mržnje, podjela i rušenja onog što je vrijeme potvrdilo kao datost i nužnost života ljudi u zajednici. Za to je najbolji primjer sam rat koji je programiran i koji je prvenstveno imao za cilj čišćenje teritorija od nevlastitog naroda i etnosa. Taj projekt ipak nije uspio, bez obzira na brutalnost i količinu upotrijebljene sile i nasilja, poniženja, maltretiranja i uništavanja materijalnih i duhovnih dobara s kojim su ljudi raspolagali. Za postupke upotrebe sile i nasilja političke elite su nalazile bezbroj opravdanja. Nijedno od njih nije vrijedno ili je već prevaziđeno. Demantirala je te tvrdnje stvarnost i historijska neumitnost života ljudi i na prostoru i u zajednici kao društvenih bića sa svim ljudskim potrebama i mogućnostima. Ideolozi, programeri, kreatori i realizatori zla, nasilja, etničkog čišćenja danas su istovremeno govorljivi zastupnici posebnosti, vlastitosti, nepodnošenja, širenja mržnje i projiciranja konflikata sa sadržajima za koje nije politika vezana, ali jeste nametnuta kao vrijednost u historiji i ljudskoj civilizaciji potvrđena. Političke elite u nedostatku vizije kriju se iza vrijednosti religije. Religija je suprotnost ideologiji i zloupotrebi čovjeka bez obzira na njegov svjetonazor. Pod skute religije vješto se inkorporiraju i vjerski autoriteti koji su shvatili svoju šansu da promjene i svoju poziciju i poziciju koju u statusu religijske organizacije zauzimaju. Nemali broj takvih sljedbenika su politički nadareni i neiživljeni, gdje pomoću božanskih normi pokušavaju zadobiti društveni legalitet i time ostvarivati ciljeve i interese koji nisu u temeljnom načelu religijskog učenja i vrijednosti na kojima ona počiva. Skup konfuzija javlja se kao paradigma ideologija koje čovjeka demotiviraju i pasiviziraju, koje istovremeno čovjeku nude beznađe i apatiju jer utočišta i smiraja nemaju ni u religijskim obredima koji su postali kompilacija svetog i profano-političkog i to dnevnog za kratke upotrebe i za podizanje tenzija i netrpeljivosti. U našoj bližoj prošlosti ili sadašnjosti skoro da ne možete razlučiti šta je obredno a što političko, što vodi dostojanstvu vjere i poniznosti čovjeka bogu, a što odanosti nacionalitetu i kolektivnoj histeriji. 222 PREGLED

Tjeskoba razumijevanja društvenog stanja kreće se od nesigurnosti i besperspektivnosti i države i njenog naroda do nerazumijevanja biti i sadržine koja je dovela do tog stanja i snaga koje pored želje da imaju vlast uporno nastoje da unište državu i njene građane koje smatraju svojim vlasnicima, a ne samo podanicima. Političke elite raspolažu i to nekažnjeno i nesankcionisano i sa svojim ali i sa drugim etnosom i vladaju na najgrublji način ljudima, umjesto procesima. Dakle, političke elite su vlasnici građana i to bez posljedica i zato su ih i mogli trošiti u ratu i na bojištima u omjeru koji su smatrali potrebnim i primjereno postavljenim ciljevima. Tome svakako doprinosi i legislativa i međunarodna, ali i naša. Za zločine su odgovorni pojedinci, njima treba suditi, politika će ih štititi. U tom krugu zločin se nagrađuje i ako formalno osuđuje. U vlastitom narodu su takve osobe “heroji” jer su činili zlodjela nad drugim u ime svog kolektiviteta ili političkog interesa. Oni nisu ni moralno sankcionirani, već su čak amnestirani i od religijskih autoriteta. Šta ostaje čovjeku već da se pita koje zlo i u ime kojeg čovjek može i smije činiti, ko ima pravo da ga amnestira i oslobodi od odgovornosti. Bez obzira na bezbroj emocija analitičar ili sociolog ima zadaću da promatra društvo i odnose u njemu, da razumije snage i aktere, da uoči zakonitosti kretanja i ishode promjena na staložen, argumentovan, objektivan način. Hladnoća analize daje mogućnost objektivne slike stanja, ali i odmjeravanja snaga i ishoda promjena koje će diktirati unutrašnje strukture ili sama historija u kojoj bitnu ulogu imaju procesi i odnosi, pa i snage i akteri izvan bosanskohercegovačkog društva. BiH se konačno mora suočiti sa kolektivnim pamćenjem, sa svojim histerijama i misterijama, sa svojim iluzijama i mogućnostima. Nužno je vidjeti društvo u rasprskanom ogledalu i procijeniti snage koje bi ga mogle sastaviti ili će ga i dalje razbijati. Pred tim izazovom nije jedan narod ili jedan etnos, pred istim izazovom su svi građani i sve etnije. S pravom se može reći da bosanski Srbi moraju shvatiti svoju poziciju i znati što, zaista, hoće i što je njihov interes, bez unaprijed nametnutog od političkih elita. Isti je slučaj i sa bosanskim Hrvatima. Niko ne može prenijeti teritoriju, ne može olako napustiti kulturu i tradiciju, niko ne može biti ono što nije i što mu povijest ne može priznati. Bošnjaci konačno moraju znati ko su, kuda žele ići i s kim, koja je njihova država i s kime je moraju ne samo historijski, već i u perspektivi dijeliti. Zanemarivanjem bilo koga vodi agresiji, secesiji, nasilju, konfliktnosti i sukobima koji se na ovim prostorima geometrijskom progresijom uvećavaju. Nije li to novo razdoblje koje zahtijeva iskorak iz sadašnjosti ostavljajući prošlost bez izravnavanja računa iz sadašnjosti. Iskustvo dvadesetog stoljeća ovom prostoru i narodima nije u krajnjem donio ništa novog izuzev ponavljanja prošlosti
PREGLED

223

i izravnavanja računa na generacijama koje nisu ničim doprinijele historijskoj nepravdi. Iluzija sadašnjosti kroz vizuru prošlosti više je nego tragična. Vrijednosti čovjeka, rada i njegovog stvaranja prevazilaze okvire etnija, podjela, rušenja i nazadovanja. Evropa je danas zajednica naroda, nacija, religija, kultura, etnija. Globalizacija briše granice podjela, jezičke barijere, kretanja roba i kapitala i stvara prostor pokretljivosti kapitalu, radu i znanju, ma odakle on dolazio. Za bosanskohercegovačke prilike je upitno postaviti pitanje opstanka. Nije li ono ispred zahtjeva za disolucijama i podjelama. Zašto zatvarati oči pred najezdom perifernog nad suštinskim. Razjašnjenje je moguće. Suočavanje je nužnost kako bi se moglo krenuti u sadašnjost a iz nje u budućnost. Zar povijest nije ilustrativna koliko i kobna? Koliko je naroda i podneblja bilo u sukobu i stradanju, zar danas nisu okrenuti isti ti narodi i zemlje budućnosti i prosperitetu umjesto osveti i retrogradnosti izravnavanja računa iz sadašnjosti. Izazov je uvijek iskorak ka napretku ili nazatku. Koji pravac izabrati, zavisi od građana i njihove volje, ali slobodne, ne ideologizirane, iskrivljene i politizirane do bespredmetnosti. Pored individualnog izbora nameće se i pitanje moći pojedinaca i građana. Pitanje nije izbora, već snaga na kojima je odluka hoće li krenuti demokratskim promjenama ili će zatonuti u stanje haosa i novo tutnjanje tenkova. Razum reformi je bliži, represija je izvjesna njena količina ovisi od snaga i njihove moći koja je legitimirana političkim izborima. Garanti mira su više mešetari nego subjekti koji mogu preduprijediti stanje haosa i nasilja. Na takvu konstataciju nas upućuje iskustvo rata koji je generiran i praćen sa dominantnom političkom idejom da se radi o ograničenom sukobu i da svim stranama treba onemogućiti novo naoružavanje. Dakle, agresoru je data i prilika i vrijeme da dovrši započeti posao etničkog čišćenja i protjerivanja domicilnog stanovništva, da ostvari postavljene ciljeve. Ono što je i agresora i međunarodne snage iznenadilo jeste otpor građana i njihovo nepristajanje na silu i nasilje. Ista floskula se ponavlja i u vrijeme mira i izgradnje povjerenja. Insistiralo se na ideji sporazumijevanja, a u suštinskom smislu zauzimaju se za status quo, što je legitimiralo njihovo prisustvo i sterilnu aktivnost. Osnovi zahtjev da se dogovore političke snage je u suštinsko smislu previđanje stvarnog stanja i činjenica da se postojeće političke elite ne mogu dogovoriti. Da je bio moguć dogovor na maksimalističkim načelima, do rata ne bi ni došlo. Pozivanjem na ispraznu retoriku dogovora znači da se stvari odvijaju stihijski, vremenski produžava i multiplicira agonijom. Povijesna je činjenica da se o sudbini Bosne nije nikad odlučivalo u njoj i sa njenim snagama bez susjednih zemalja i velikih sila. I danas je slična ili ista situacija. Dogovoriti se mogu što god hoće domaće političke snage, ali u koliko taj dogovor nije u interesu susjednih zemalja, one će naći i snage i načine da svaki takav dogovor učine 224 PREGLED

bespredmetnim i neodrživim. Zahtjev za distancu Srbije i Hrvatske od snaga i procesa u BiH je snažan. To je i preduvjet njihovog pridruživanja i približavanja evropskim integracijama. I pored tog jasnog zahtjeva više je nego vidljivo njihovo involviranje u unutrašnje procese i odnose Bosne i Hercegovine, od legitimiranja izbora u vlastitoj zemlji, dvojnog državljanstva, ekonomskih podsticaja, afirmacije kulturne i jezičke posebnosti do involviranja obavještajnih snaga u strukture Bosne i Hercegovine, pa do finansiranja medija i njihovo rasprostiranje na interesne sfere i prostore. Nerijetko su čuju izjave da su interesi susjednih zemalja da se stanje i odnosi u Bosni i Hercegovini stabiliziraju i da ne zavise od centara izvan BiH. Te izjave nisu praćene konkretnim akcijama, već su samo dvojstvo kojima se javno šalju poruke a suštinski poduzimaju mjere koje vode destabiliziranju i razgradnji samog tkiva i konstitucije države Bosne i Hercegovine, a time i njene teritorije na interesne sfere. Naravno, ne može, niti smije biti sva krivica stavljena na snage i subjekte izvan BiH. Na političkim elitama i građanima je velika odgovornost jer oni snose posljedice. Izbor je odgovornost, izbor je i mogućnost. Izbor je šansa napretka. Je li moguće govoriti ili je potrebno govor promijeniti. Ako govor mržnje zamijeni govor razumijevanja, promijenit će se i gledište na prirodu i karakter sporenja. Potrebno je poći od onog što je građanima zajedničko, a ne ono što ih razdvaja i što spada u područje posebnog. Nužno je promijeniti svijest i gledišta, učiniti novi pristup u kojem istina čini bit stvari a ne manipulacija i ideologizacija. Pored radikalnih zaokreta snaga koje bitno kreiraju i usmjeravaju unutrašnje odnose, isto toliko je bitan zaokret međunarodne politike. Zar nije potrebno da Evropska unija po hitnom postupku primi Bosnu i Hercegovinu u svoje okrilje, zar ona nije kriva za svoje neuspjehe koje je imala i koje nije domislila za čitavo desetljeće direktnog upravljanja, bez obzira na forme, kao što je OHR i visoki i evropski predstavnik. Promašaji su tragični, sa velikim posljedicama za učesnike, tj. građane Bosne i Hercegovine, zato oni imaju pravo na ispostavu računa domaćim ali i međunarodnim akterima. Da bi naša analiza imala i argumentaciju, podrobnije ćemo se pozabaviti doprinosima i dosadašnjoj ulozi visokog predstavnika u našoj zemlji.

PREGLED

225

Efekti politike međunarodne zajednice u BiH i visokog predstavnika za BiH Dejtonskim sporazumom uspostavljena je uloga visokog predstavnika i definirana uloga međunarodne zajednice koja je bila involvirana u procese uspostave mira, legitimacije domaćih političkih snaga i subjekata te uspostavljanjem kriterija koji su bitni za izgradnju novog pravnog poretka i ekonomskog sistema. Kasnije je uloga visokog predstavnika (1997. i 1998) proširena sa ovlaštenjima koje su mu povjerile bosanskohercegovačke političke snage koje su prenijele niz pitanja iz svoje nadležnosti radi arbitriranja i efikasnijeg donošenja mnogobrojnih odluka u funkciji mira i izgradnje povjerenja među “zaraćenim stranama”. Od 2004 godine funkcija visokog predstavnika dopunjena je i objedinjena i funkcijom i evropskog predstavnika koji je imao zadaću da Bosnu i Hercegovinu podstakne i ohrabri na putu evropskih integracija i njenog pridruživanja tim procesima. Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen je rat i stradanje stanovništva. To je njegova i najveća vrijednost i tekovina. Svi drugi ciljevi koji su postavljeni nisu ispunjeni ili su veoma malo ostvareni. Ustrojstvo zemlje i političko predstavljanje Dejtonskim sporazumom je osnažilo snage rata i snage koje su za disoluciju i nacionalno-teritorijalno prekomponovanje teritorije Bosne i Hercegovine, što je osnovni generator njene nestabilnosti i upitnosti i danas. Političko predstavljanje je zamijenjeno nacionalnom identifikacijom i kao takav model ojačan je status i pozicija nacionalnih stranaka i nacionalističkih političkih koncepata. Građanski koncept i identitet države i građanina je minimiziran i skoro normativno, a i praktično neostvariv i neprimjenjiv. To je za posljedicu imalo jačanje nacionalnih antagonizama i frustraciju snaga koje su trebale biti nosioci pomirenja i integrativnih procesa u uspostavi funkcionalne države. Uspostava institucija države i prenošenje jednog broja ovlaštenja sa entiteta na nivo države praćen je u početku sa odobravanjem i nadom koja je mogla značiti jačanje kapaciteta države, njenu modernizacija i stvaranje institucionalnih i normativnih pretpostavki za njeno funkcioniranje. Međutim, ista ta pitanja u kasnijoj fazi postaju predmet političkih sporova pa i zahtjeva za vraćanjem prenesenih i povjerenih ovlaštenja sa države na nivoe entiteta. Ta pitanja i njihova politizacija poslužila su političkim strankama da destabiliziraju stanje i odnose i da stvore paralizu institucija države u više navrata, od krize vlasti i njenog konstituisanja, do rada i nadležnosti institucija na nivou i u okviru entiteta.

226 PREGLED

Jednostrani pristup ili hipotetičko pitanje, koje zadobija političku dominaciju, a koje se stalno postavlja jeste pitanje da li državu čine entiteti ili su entiteti u okviru teritorijalnog koncepta države Bosne i Hercegovine i postaje glavni predmet spora dugi niz godina kod zagovornika koji zastupaju koncept centralizacije ili decentralizacije same države i nemogućnost promjene njenog ustrojstva u bilo kojem smislu. Kroz prizmu centralizacije i decentralizacije promatraju se, ali i provode sve druge reforme u okviru države, ali i entiteta. Institucije su tako više imitacija nego kreacija novog. Najilustrativniji primjer je reforma policije koja je provedena. Iako pod okriljem velikog pritiska međunarodne zajednice i Evropske unije, u suštinskom smislu stanje je ostalo isto. Političke snage su same sebe amnestirale od odgovornosti, ali i reformskog procesa, a u suštinskom smislu nisu ništa promijenile. Tomu doprinosi i međunarodna zajednica ili njena institucionalna forma kroz kapacitet OHR koja takva stanja ili tolerira ili pothranjuje. Ohrabrivanje snaga na dogovor je u suštini održavanje statusa quo. Istini za volju, kada je riječ o ekonomskoj sferi, ta pitanja su mnogo manje sporna. Koncepti privatizacije su provedeni bez politizacije i uplitanja entiteta ili političkih elita iz jednog entiteta u drugi, što dovoljno govori da postoji mogućnost dogovora i da se jasno zna koja pitanja politizirati i ne nalaziti rješenja, a to su pitanja nacionalnog identiteta, teritorijalnog ustrojstva, podjele vlasti, funkcioniranje institucija države, nadležnosti sudske, policijske i onih koje se stalno prisvajaju i uvećavaju na razini entiteta nasuprot interesu i potrebi građana. Nenalaženje rješenja za mnogobrojna pitanja od interesa za građane i za funkcioniranje države stalno doprinosi povećanju konfliktnosti i nepovjerenju ne samo u političke koncepte, već i u odlučnost i htijenja međunarodne zajednice da pomogne i da doprinese da se na funkcionalnoj osnovi traže i nalaze rješenja. Ogroman je kapacitet međunarodne zajednice involviran u Bosni i Hercegovini, preko bezbroj institucija koje su formirana na prostoru BiH i u okviru određenih pitanja ili institucija koje su u suštini doprinijele da amnestiraju i pasiviziraju domaće političke snage, ali i obične građane od odgovornosti za stanje i odnose. Stalnim arbitriranjem i nametanjem koncepata koji često nisu ni logični, pa ni primjenjivi na prilike i odnose u BiH instaliraju se i kao takvi ne daju efekte i rezultate ili su ti rezultati suprotni očekivanjima i postavljenim ciljevima. Tako bismo danas i nakon petnaest godina od završetka tragičnog rata mogli konstatirati da reforme poduzete u mnogobrojnim sektorima nisu dale očekivane efekte i da ti potezi nisu bili, niti osmišljeni niti su bili primjereni tradicionalizmu i uvjetima koji su vladali ranije u Bosni i Hercegovini. To se da najilustrativnije primijetiti u sferi reforme sudstva koja je više nego promašena i koja je veliki korak u nazad u odnosu na zatečeno
PREGLED

227

stanje, zatim reforma u okviru bezbjedonosnih snaga koja je formalna, a ne i suštinska, poreskom sistemu, vanjskoj politici i mnogim drugim oblastima i djelatnostima. Uloga međunarodnog predstavnika je oscilirala i bila u funkciji koordinacije, a ne kompetencije za mnogobrojne reformske procese. Mnogobrojne zemlje su ponudile svoje vizije i koncepte, neke od njih su i iste finansirale i na taj način eksperimentirale i ostavljale ne samo nedovršene procese, već su razrušili stari institucionalni sistem, a „svoj“ natureni ostavili nedorečenim i nedovršenim, što za posljedicu ima nefunkcionalne institucije države i neefikasnost međunarodne zajednice da određena pitanja zaokruži i dovede do kraja. Uloga međunarodne zajednice koja se u suštini ogledala u konceptu dogovora i prenosa ovlaštenja na domaće političke subjekte pokazala se neuspješnom. Većina reformi koje je provela pod svojim nadzorom su nakalemljene i ne daju efekte i učinke koji su nužni za jednu funkcionalnu državu. Nisu otklonjeni osnovni uvjeti rata niti su profilirane nove političke snage koje bi mogle ponuditi drugačiju viziju i koje bi se organizirale na drugačijem konceptu političkog predstavljanja i zastupanja interesa građanstva, a ne etnosa. Nevladin sektor se nije razvio niti afirmisao, što dodatno destabilizira i političko stanje i daje primat politizaciji svega i svačega nasuprot rješenju pitanja od interesa za građane. Građani su taoci i instrument etnopolitika i nacionalne retorike koja se ojačava i koja doprinosi izuzetno velikom intenzitetu konfliktnosti, nepovjerenja i straha suprotnih etnija, nasuprot svog opstanka i mogućnosti zajedničkog života u tako razdijeljenoj državi. Vlast ne smiruje, već podstiče konfliktnost, nacionalitet koristi kao instrument kolektivnog identiteta i ne odnosi se prema građanima jednako, već kolektivitet koristi kao izgovor za nepovjerenje, ugrožavanje, zastrašivanje i širenje mržnje. Takva formula obezbjeđuje nacionalnim strankama pobjedu na izborima i time se zatvara krug u kome birači umjesto izbora vrše nacionalno prebrojavanje i identifikovanje kroz političke stranke, što opet njih legitimira za političko predstavljanje i etnohomogeniziranje. Iz kvadrature kruga, koja svakim izborima daje stanje isto, dolazi do apatije građana, ali i do razočarenja međunarodne zajednice ne samo u reformske procese, već i u efekte i mjere koje oni poduzimaju, a u krajnjem ishodu i u samu mogućnost opstanka BiH kao države na dejtonskim osnovama i načelima.

228 PREGLED

Meldijana Arnaut-Haseljić UDK 316.774 : 343.412 (497.6) ODGOVORNOST MEDIJA ZA ZLOČINE THE CRIMINAL RESPONSIBILITY OF MEDIA Sažetak U bivšoj Jugoslaviji su mediji, ili sredstva javnog informiranja kako su nazivani, smatrani jednim od najznačajnijih resursa kojima se propagirao oružani rasplet disolucije Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Mediji su bili i aktivni učesnici u ovim događanjima, jer su nerijetko podsticali ili izazivali mnoga kršenja ljudskih prava, zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ali i zvjerstva koja su se dogodila na ovim područjima, a koja su kulminirala zločinačkom nakanom genocidom. Najčešće je to ispoljavano govorom mržnje koji se može tretirati kao jedan od oblika progona određene grupe osoba. Na osnovu toga medijski djelatnici podliježu krivičnoj odgovornosti u okviru udruženog zločinačkog poduhvata koji predstavlja institute međunarodnog običajnog prava prihvaćenog ratificiranjem međunarodnih ugovora. Uporište za to se nalazi u međunarodnim dokumentima, ali i nacionalnom zakonodavstvu, kojim se propisuje zabrana ratne propaganda kao oblika progona određene grupe osoba. Ključne riječi: mediji, politika, propaganda, zločin Summary In the former Socialist Federative Republic of Yugoslavia, media had been considered as one of the most significant means for promoting the violent dissolving process outcome of something formerly known as the Socialist Federative republic of Yugoslavia. Media were also active participants in these events, by instigating or causing many human rights violations, crimes against humanity, even atrocities committed in these regions culminating in the criminal intent –genocide. It was manifested most often through the hate speech that can be treated as a mean of opressing a certain group of people. On this basis media workres are subjected to the criminal responsibility within the joined criminal enterprise representing the intitutions of the international
PREGLED

229

custom law that are accepted by internbational agreements’ ratification. This claim’s founding is found in the international documetns and veen within the national legislations, which are prohibiting the war propaganda as a mean of opressing a certain group of people. Key words: media, propaganda, crime Mogućnosti krivične odgovornosti zloupotrebe medija Politika se kroz masovne medije može posredovati na različite načine. Odabir je diktiran određenim sociološkim kretanjima, ali je nerijetko ovisan i o dnevnopolitičkim potrebama. Akteri političkog djelovanja se oslanjaju na raznovrsne resurse moći među kojima mediji zauzimaju ključni položaj. U vanrednim društvenim situacijama, kao što je rat, mediji postaju instrument (zlo)upotrebe od politike koja je zbiljski kreator društvenih konstelacija. Analizom socioloških kretanja s konca dvadesetog stoljeća uočavamo da su mediji preuzeli na sebe posao kojim je trebalo predstaviti „neprijateljem“ nekoga s kim se dijelilo pedeset godina bratstva, jedinstva, ravnopravnosti, jednakosti… Trebalo je osmisliti ambijent u kojem su izvršene pripreme za uobličavanje bezlične mase i njeno pretvaranje u ubilačku mašineriju, pokrenutu na izvršenje stravičnih zločina koji će kulminirati genocidom – zločinačkom nakanom da se cijeli jedan narod potare i unište tragovi njegovog bivstvovanja na ovim područjima. Zahtijevalo je to značajnu ideološku pripremu čija je realizacija najlakše ostvarena masovnim medijima. Sredstva informiranja preplavljena su govorom mržnje koji je, u neku ruku, predstavlja obavezan smjer ka zločinu mržnje. Zločin iz mržnje je pojam koji određuje krivično djelo koje je izvršeno iz mržnje prema nekoj osobi ili grupi osoba, zbog njegove pripadnosti određenoj rasi, vjeri, naciji, zbog boje kože, spola, seksualne orijentacije, jezika, zdravstvenog statusa, godina, socijalnog porijekla ili nekih drugih osobina. Ovdje je, prije svega, riječ o motivu da se neko krivično djelo počini iz mržnje spram osnovnih svojstava žrtve. U konkretnom slučaju, nametanje motiva vrše političke elite, najčešće kroz patriotizam kao poželjno i jedino prihvatljivo ponašanje. Istovremeno, obični čovjek čin patriotizma doživljava kao odbranu sopstvene nacije od drugih. Oni koji promišljaju na drugi način, osim nametnutog patriotskog, proglašavaju se i doživljavaju izdajnicima. Govor mržnje i njegova pojava, odnosno, korištenje u medijima se najčešće povezuje sa rasnom (čitaj: rasna, nacionalna, religijska, spolna...) netrpeljivosti. Riječ je, zapravo, o rasizmu, ali i svim drugim oblicima diskriminacije koji se manifestuju kroz medijsku komunikaciju, ali se redovito susrećemo s 230 PREGLED

njima i u svakodnevnom životu. Ujedno, ovi termini se dovode u vezu i sa osnovnim ljudskim pravima, među kojima, svakako, na prvo mjesto stavljamo slobodu izražavanja kao temeljnu vrijednost svakog demokratskog društva. Demokratsko društvo za pretpostavku ima primjenu međunarodnih dokumenata kojima se garantiraju ljudske slobode, te prilagođavanje zakonodavne prakse svakog pojedinačnog društva međunarodno uspostavljenim normama, koje se, u većoj ili manjoj mjeri, uzimaju obavezujućim. Međunarodnim dokumentima, kojima se tretiraju ljudska prava i slobode, istovremeno se tretira i potreba borbe protiv rasizma, rasne, ali i svake druge diskriminacije, koje su, opet, usko povezane sa govorom mržnje. Naime, govor mržnje se najčešće i koristi kao oruđe kojim se potiče, opravdava, podstiče i veliča diskriminacije po bilo kom, već spomenutom, osnovu. Njime se, ponajprije, mobilizira visok stupanj emocija. Najčešće je riječ o naglašeno negativnim emocijama koje se koriste kako bi se privoljelo na diskriminaciju, progon, ili pak, istrebljenje. Formulacijama, koje se koriste u tu svrhu, poentira se na realne ili predrasudom određene osobine, koje se pojedincu pripisuju uz samu činjenicu njegovoga pripadanja određenom kolektivu1. Šta se, zapravo, može uvesti pod govor mržnje? Jedan od najznačajnijih lingvista sa prostora bivše SFRJ, Bugarski, definira govor mržnje kao “sveobuhvatan naziv za verbalnu ekspresiju mržnje, šovinizma, ksenofobije, rasizma i drugih negativnih osjećanja”2. On smatra da je to moćno sredstvo javnog izražavanja “sa ciljem da identificira, demonizira, po mogućnosti razori, neke etničke, nacionalne, rasne, konfesionalne, socijalne i političke grupe što u ratnim uslovima može biti kao najava fizičke likvidacije”3. Poruka koja se šalje ovakvim načinom izražavanja manifestira se kroz: stvaranje prezira prema određenom licu/grupi, stvaranje negativnog stereotipa prema određenom licu/grupi, podsticanje diskriminacije i neprijateljstva, osudu okoline prema određenom licu/ grupi, izazivanje osjećanja nesigurnosti i straha kod određenog lica/grupe, upućivanje prijetnji određenom licu/grupi, podsticanje i izazivanje nasilje prema određenom licu/grupi... To u svojoj suštini najčešće nema jednostavno omalovažavanje, nego služi kao temelj za neku buduću akciju protiv te skupine. Međunarodnim dokumentima je zabranjena ratna propaganda kao oblik diskriminacije. Uporište za to imamo i u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida4, kao
Pri tome treba raditi distinkciju između ‘pripadnosti kolektivu’ i ‘članstvu u kolektivu’. Naime, ‘pripadnost’ je zadana sama po sebi – rođenjem (rasa, nacija, religija/više-manje/), dok je ‘članstvo’ određeno dobrovoljnim pristupanjem određenom kolektivitetu. 2 Bugarski, Ranko: Lica jezika, Beograd, 2001, str. 117. 3 Isto. 4 Član 3. Kažnjiva su sljedeća djela:
1

PREGLED

231

i u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima5 kojim se propisuje zabrana ratne propagande. Također, članom 26 se svim ljudima garantira jednaka zakonska zaštita od diskriminacije. Međutim, postavlja se pitanje gdje ratna propaganda započinje u odnosu na slobodu izražavanja? Suđenja za zločine počinjene u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije traju već drugu deceniju, kako na lokalnim sudovima, tako i pred Međunarodnim sudom u Hagu. I pored toga što je u nizu optužnica, presuda, izjava eksperata, ali i svjedoka spominjana uloga koju su pojedini mediji imali tokom rata, do sada među optuženima nije bio nijedan novinar ili urednik kojemu se na teret stavlja zloupotreba medija. Uloga medija u širenju nacionalizma i mržnje u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još nije sudski utvrđena i pitanje je da li će ikada i biti, ali je niz procesa vođeno pred različitim sudovima na kojima se govorilo o medijima i onom što su uradili. Međutim, još uvijek nije postavljeno pitanje i njihove odgovornosti, odnosno odgovornosti uredničkog kadra koji je usmjeravao takva javna djelovanja. Da su kroz medije mnogi pozvani na rat ili dovedeni u emotivno stanje straha i mržnje koji su ih nagnali da se odluče na borbu, ali i na činjenje zločina, svjedočili su eksperti6 u nekim procesima vođenim pred Haškim tribunalom. Iako niti jedan novinar ili urednik sa prostora bivše Jugoslavije do sada nije procesuiran, sudski spisi čuvaju pokazatelje i dokaze o njihovoj ulozi tokom ratova u regionu, ali i njihovu povezanost sa politikom toga vremena. Da su mediji imali značajnu ulogu u projiciranju zločina potvrđuje i optužnica podignuta protiv srpskog vođe Slobodana Miloševića, a koja, između ostalih, sadrži i tačku kojom se okrivljuje za zloupotrebu propagande. U izmijenjenoj optužnici od 22. novembra 2002. godine u tački 25 stoji:
a) genocid; b) planiranje izvršenja genocida; c) neposredno i javno podsticanje na vršenje genocida; d) pokušaj genocida; e) saučesništvo u genocidu“. Izvor: www.bh-hchr.org (naglašavanje M. A. H.) 5 Član 20. 1. Svako propagiranje rata je zakonom zabranjeno. 2. Svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom je zabranjeno.“ [Izvor: www.bhhchr.org] (naglašavanje M. A. H.) 6 Mazowiecki, Tadeusz: Specijalni izvještaj o medijima E/CN.4/1995/54 od 13. decembra 1994. i Uništavanje kulturnog nasljeđa - Izvještaj broj A/47/666-S/24809 od 17. novembra 1992; Renaud de La Brosse, Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jednoj državi”: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe.

232 PREGLED

”Slobodan MILOŠEVIĆ, (...) g) Kontrolisao je, manipulisao ili se na drugi način služio državnim sredstvima javnog informisanja u Srbiji za širenje preuveličanih i neistinitih poruka o nacionalno motivisanim napadima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata na srpski narod, kako bi se među Srbima koji žive u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stvorila atmosfera straha i mržnje, koja je doprinijela prisilnom uklanjanju većine nesrba, prije svega bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, iz velikih dijelova teritorije Bosne i Hercegovine.“7 (naglašavanje M. A. H.) Međunarodni krivični sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i u nekim drugim optužnicama i presudama navodi podsticanje na izvršenje kaznenog djela kao oblik individualne krivične odgovornosti. Međutim, haško tužiteljstvo se nije odlučilo za krivični progon bilo kojeg novinara, urednika ili medijskog uposlenika, ali jeste koristilo ovaj oblik individualne krivične odgovornosti protiv odgovornih političkih rukovodilaca koji su optuženi, a neki od njih i osuđeni zbog podsticanja drugih na činjenje ratnih zločina. U optužnici koju je Haški tribunal podigao protiv Radovana Karadžića stoji: “14. Radovan KARADŽIĆ (...) (c) širenjem, podsticanjem i/ili omogućavanjem širenja propagande među bosanskim Srbima, u namjeri da se u njima izazove strah i mržnja prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima ili da se na drugi način osigura njihova podrška i učešće u postizanju cilja udruženog zločinačkog poduhvata, između ostalog: da bosanskim Srbima prijeti opasnost od ugnjetavanja, pa i genocida, od strane bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata; i da su područja na kojima žive bosanski Muslimani i bosanski Hrvati zemlja bosanskih Srba...”8 (naglašavanje M. A. H.)
7

8

MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU (u daljnjem tekstu: ICTY), predmet br. IT-02-54-T, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, IZMIJENJENA OPTUŽNICA 22. novembra 2002, Hag (Holandija) – u potpisu tužilac Carla Del Ponte, izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/cases.htm. ICTY, predmet br. IT-95-5/18-PT, TUŽILAC PROTIV RADOVANA KARADŽIĆA, IZMIJENJENA OPTUŽNICA 27. februara 2009, Hag (Holandija) – u potpisu tužilac Serge Brammertz, izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/cases.htm. PREGLED

233

Veza između medija i politike spominje se i u drugim haškim optužnicama. Tako u optužnici Haškog tribunala protiv Momčila Krajišnika i Biljane Plavšić stoji: “8. Momčilo KRAJIŠNIK i Biljana PLAVŠIĆ su, djelujući kao pojedinci ili putem svojih saradničkih odnosa sa drugima, svojih položaja i članstava navedenih niže u paragrafima 12 i 13, te u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, na sljedeći način učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu: (…) c. podržavanjem, podsticanjem, omogućavanjem ili učešćem u širenju informacija bosanskim Srbima da im prijeti opasnost ugnjetavanja od strane bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, da su teritorije na kojima žive bosanski Muslimani i bosanski Hrvati zemlja bosanskih Srba, ili informacija čija je svrha bila da na neki drugi način bosanskim Srbima usade strah i mržnju prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima ili osiguraju njihovu podršku i učešće u postizanju ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata…”9 U Presudi po istom predmetu stoji dokazana krivnja Momčila Krajišnika da je: “7. (…) Kontrolom gore navedenih institucija, optuženi je, prema navodima Optužnice, takođe podržavao, podsticao, omogućavao ili učestvovao u širenju propagande i usađivanju straha i mržnje prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima, a, prema navodima Optužnice, učestvovao je i u širenju obmanjujućih informacija o zločinima izvršenim od strane bosanskih Srba u javnosti, kao i međunarodnoj zajednici i nevladinim organizacijama (…) 1097. (…) Vlasti bosanskih Srba su pokušale da svijetu predoče lažne informacije o zločinima vezanim za prisilno premještanje, kao kad su, na primjer, u jednom saopštenju za štampu opovrgle da je na Grbavici vršeno ‘etničko čišćenje’, ustvrdivši da se radilo o nekim grupama koje su postupale samovoljno. U oktobru 1992., Biljana Plavšić je ponovo negirala da je na Grbavici izvršeno etničko čišćenje, izjavivši eufemistički da je “[i]stina da su Muslimani u mogućnosti da slobodno napuste predgrađe, u pratnji i pod zaštitom” VRSa. (...)
9

ICTY, Predmet br. IT-00-39 & 40-PT, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA I BILJANE PLAVŠIĆ, IZMIJENJENA KONSOLIDOVANA OPTUŽNICA 7. mart 2002. Hag (Holandija) – u potpisu tužilac Carla Del Ponte, Izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/cases.htm

234 PREGLED

1121. (…) (k) učešćem, podržavanjem ili omogućavanjem pokušaja da se predstavnicima međunarodne zajednice, nevladinih organizacija i javnosti uskrate tačne ili dostave pogrešne informacije o zločinima nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima ili drugim nesrbima u Bosni i Hercegovini i o ulozi koju su u tim zločinima odigrale snage bosanskih Srba. Gornji navod je dokazan.”10 (naglašavanje M. A. H.) Koliki su značaj mediji imali u pripremi i izvođenju agresije na Bosnu i Hercegovinu potvrđuje i optužnica Haškog tribunala protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića, i Berislava Pušića: “26. Nakon osnivanja Herceg-Bosne u novembru 1991., a posebno od maja 1992. nadalje, rukovodstvo Herceg-Bosne/HVO-a (uključujući optužene i druge čelnike i učesnike udruženog zločinačkog poduhvata) se angažovalo na trajnim i koordiniranim naporima da ostvari dominaciju i ‘kroatizira’ opštine za koje je tvrdilo da predstavljaju dio Herceg-Bosne, pri čemu su progon i diskriminacija usmjereni protiv bosanskih Muslimana sve više rasli. HVO je preuzeo kontrolu nad mnogim opštinskim organima vlasti i službama, smijenivši ili potisnuvši u drugi plan lokalne čelnike bosanskih Muslimana. Organi vlasti i snage Herceg-Bosne/HVO-a preuzeli su kontrolu nad medijima i nametnuli hrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta, a u škole su uvedeni hrvatski nastavni program i ‘hrvatski jezik’. Mnogi bosanski Muslimani su smijenjeni s položaja u organima vlasti i privatnim firmama, humanitarna pomoć je kontrolisana i dijeljena na štetu Muslimana, a Muslimani su, uopšteno govoreći, sve više maltretirani...”11 (naglašavanje M. A. H.) I pored toga što su mediji često tretirani na suđenjima u Hagu, niti jedna optužnica koja bi tretirala „odgovorno“ novinarstvo nije pokrenuta. Tužilaštvo u Hagu tvrdi da ne postoje dovoljni dokazi o ulozi medija kako bi se protiv nekih od njih mogle pokrenuti i konkretne optužnice, za razliku od onih u Nirnbergu,12
10

11

12

ICTY, predmet br. IT-00-39-T, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, Hag (Holandija) – u potpisu sudije: Alphons Orie, Joaquín Martín Canivell, Claude Hanoteau, izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/cases. htm. ICTY, predmet br. IT-04-74-T, TUŽILAC PROTIV JADRANKA PRLIĆA, BRUNE STOJIĆA, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVIĆA, VALENTINA ĆORIĆA, i BERISLAVA PUŠIĆA, IZMIJENJENA KONSOLIDOVANA OPTUŽNICA 11. juna 2008, Hag (Holandija) – u potpisu Serge Brammertz, Izvor: http://www.un.org/ icty/bhs/ frames/cases.htm. Juliusu Streicheru (nacistički političar i antisemitski propagandist; 1919. osniva DePREGLED

235

ili, pak, koje je pokrenuo Tribunal za Ruandu13. Za ratni zločin počinjen putem medija izrečeno je nekoliko presuda koje se temelje na činjenicama da su puutschsozialistische Partei, otvorenu antisemitsku organizaciju; 1921. pokreće Deutscher Volkswille, kao službeno glasilo stranke; 20. aprila 1923. Izišao je iz tiska prvi broj časopisa Der Stürmer (“Jurišnik”); uhvaćen je 23. maja 1945. i osuđen za progone, kao zločin protiv čovječnosti za njegovo podstrekavanje na ubojstva i istrebljenje na smrt vješanjem). Hans Fritzsche (popularni radijski komentator kojemu je na procesu u Nürnbergu suđeno umjesto pokojnog Goebbelsa kao viši zvaničnik Ministarstva narodnog prosvjetljenja i propagande, te šef Odjeljenja za Radio ovog Ministarstva; optužen je za poticanje na izvršenje ratnih zločina; oslobođen je optužbi. Jedan od tri nacističke figure koje su oslobođene na sudu. Na denacifikacijskim sudovima od Okružnog suda I u Nirnbergu osuđen je na 9 godina prisilnog rada zbog njegovog sudjelovanja kao jednog od najutjecajnijih i najodgovornijih osoba nacističkog režima i jednog od intelektualnih utemeljitelja sistema). Otto Dietrich je bio naci-propagandist i šef Odjela za štampu III Rajha i državni sekretar Ministarstva za obavještavanje i propagandu. Zbog svoje antisemitske propagande i podstrekavanja, Vojni sud Sjedinjenih Država, ustanovljen pod kontrolom Zajedničkog kontrolnog zakona br. 10, osudio ga je za zločine protiv čovječnosti. [Izvor: http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/Holocaust/Streicher.html; http:// en.wikipedia.org/wiki/Julius_Streicher http://en.wikipedia.org/wiki/Otto_Dietrich; http:// en.wikipedia.org/wiki/Hans_Fritzsche]. Međunarodni kazneni sud za Ruandu, u svom dosadašnjem radu, procesuirao je nekoliko predmeta koji se odnose na novinara, urednika i vlasnika medija pri Radio Television Libre des Milles Collines (“RTLM”), koji su optuženi da su djelujući kao medijski djelatnici pozivali na istrebljenje pripadnika plemena Tutsi, te da su u svojim medijskim izvještajima javno publicirali spiskove imena Tutsi obitelji, te pozivali na njihovo ubojstvo. Također, optuženima se stavlja na teret da su javno objavljivali lokacije na koje su se sklonile pojedine izbjeglice, te pozivali na njihov pronalazak i uništenje. Proces se vodi i protiv nekadašnjeg glavnog urednika novinskog izdanja pod nazivom Kangura zbog pozivanja na neprijateljstvo, međuplemensku mržnju i istrebljenje. Riječ je o sljedećim predmetima: Ferdinand Nahimana (ICTR-99-52-T) (bio je profesor historije, te direktor Ureda za informiranje Ruande, suosnivač RTLMa, nakon bijega u Burundi, uhvaćen je 26. marta 1996 u Kamerunu, osuđen krivim za genocid, saučesništvo u genocide, podsticanje na vršenje genocida, te na zločine protiv čovječnosti, na doživotnu kaznu koja je 16. januara 2007. godine preinačena u kaznu od 30 godina zatvora); Jean-Bosco Barayagwiza (ICTR 99-52-T) (suosnivač i član Odbora RTLMa za vrijeme počinjenog genocida u Ruandi 1994. godine, osuđen je na kaznu zatvora od 35 godina); Hassan Ngeze (ICTR 99-52-T) (novinar, osnivač i glavni urednik novina Kangura, suvlasnik RTLMa koji je predstavljao elektronsku verziju Kanguro novina, osuđen je za djela torture, masovnog silovanja i ubojstava, uhvaćen je u Keniji 18. jula 1997. godine, izrečenu kazna doživotnog zatvora mu je Žalbeno vijeće preinačilo na 35 godina); George Henri Ruggiu (ICTR-9732) (bio je novinar na radiju RTML u periodu od 06. 01. 1994. pa do 14. 07. 1994. godine, podsticao je na zlodjela protiv Tutsija; osuđen na 12 godina zatvora nakon što je uhvaćen od kenijske policije zbog direktnog javnog podsticanja na činjenje genocida i zločine protiv čovječnosti, ubistva). [Izvor: http://www.rwandainitiative.ca/resources/pdfs/judgment. pdf].

13

236 PREGLED

tem medija isprovocirane ratne operacije koje su imale pokolje kao direktne posljedice. Iskorak naprijed napravilo je Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), odnosno njegov Izvršni odbor, koji 8. jula 2009. godine podnosi krivičnu prijavu protiv nekih medija i novinara koji su provodili ratnohuškačku propaganda. Prozvani su: RTV Beograd, RTV Novi Sad, te dnevni listovi Politika, Večernje novosti, koji se “smatraju suodgovornim za ratna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije koja su dovela do ogromnih materijalnih gubitaka i ljudskih žrtava i najstrašnijih ratnih zločina.”14 Medijsko manipuliranje je doprinijelo širenju nacionalne i vjerske mržnje, te je na taj način preraslo u otvoreno podsticanje diskriminacije i neprijateljstva čime su stvorene psihološke pretpostavke za najbrutalnije ratno nasilje i zločine koji će izrasti u genocid. Naime, „Izvršni odbor Nezavisnog udruženja novinara Srbije smatra da su pojedini mediji u Srbiji, krajem 80-ih i početkom devedesetih godina 20. veka, tokom raspada SFRJ, prvo znatno doprineli rastu međunacionalnih netrpeljivosti i mržnje a zatim se i direktno stavili u službu ratne propagande.”15 U krivičnoj prijavi se navode razlozi njenog pokretanja: “Smаtrаmо dа su, prе izbiјаnjа оružаnih sukоbа nа prоstоru bivšе Јugоslаviје, nа tоm istоm prоstоru, u mеdiјimа, gоvоrоm mržnjе i širеnjеm lаžnih infоrmаciја vršеnе pоlitičkо-prоpаgаndnе priprеmе dа sе u јаvnоsti stvоri uvеrеnjе о оprаvdаnоsti оružаnоg sukоbа i, u njеmu, grubоg kršеnjа nоrmi mеđunаrоdnоg humаnitаrnоg prаvа. Smаtrаmо, tаkоđе, dа su tо bili prаvnо nеdоzvоljеni оblici prоpаgаndе i dа su, sаmim tim, prеdstаvljаli krivičnа dеlа…”16 Dalje se u obrazloženju navodi kako su u tim aktivnostima učešće uzimala pojedina odgovorna lica i novinari navedenih medija u Srbiji i na taj se način aktivno stavili u službu režima, te sa pojačanim intenzitetom nastavili svoje aktivnosti na podsticanju i širenju međunacionalne i vjerske mržnje na prostorima bivše Jugoslavije u periodu 1991. do 1999. godine. Pri tome se u izvještajima o oružanim sukobima svjesno šalju, obrađuju i objavljuju polulažne i lažne informacije o navodnim stravičnim zločinima pripadnika „druge“ strane. Naglašava se da su brojni zločini prema civilima (kao što su: ubistvа, mučеnjа, nеčоvjеčnа pоstupаnjа, pоvrеdе tjеlеsnоg intеgritеtа, zаstrаšivаnjа, tеrоr, rаsеljаvаnjе ili prеsеljаvаnjе civilnоg stаnоvništvа, rаzаrаnjе vеćih i mаnjih nаsеljа, prоtivzаkоnitа zаtvаrаnjа, pljаčka imоvinе stаnоvništvа, zаtim ubistvа, mučеnjа i nеčоvjеčnа pоstupаnjа prеmа rаnjеnicimа, bоlеsnicimа i rаtnim zаrоbljеnicimа i dr.) dobrim dijelom proizašla kao rezultat medijske manipulacije navedenih sredstava informiranja.
14 15 16

http://www.nuns.org.yu/aktivnosti/view.jsp?articleId=10968. Isto. Isto. PREGLED

237

Historičarka Radina Vučetić i prof. Aljoša Mimica izvršili su cjelovitu analizu Politikine rubrike Odjeci i reagovanja (objavljivanu u periodu juli 1987. – mart 1991), te je publikovali u izdanju Fonda za humanitarno pravo. „Preko te rubrike lansirani su svi stereotipi koji su Srbe u celoj Jugoslaviji pripremili za ono što će doći 1991, na tezi da su ugroženi od novog genocida. Potpisnici tekstova u toj rubrici bili su brojni akademici, novinari i druge javne ličnosti. Istovremeno, na stranicama ‘Politike’ oglašavali su se akademici (Ćosić, Tadić, Marković, Ivić, Krestić i drugi). Oni su se uvek javljali u ključnim trenucima, kada je trebalo objasniti da je Srbija žrtva zavere, da se u Sloveniji i Hrvatskoj desila kontrarevolucija, da Srbima u Hrvatskoj i Bosni preti genocid, da Srbi, Hrvati i Bosanci ne mogu zajedno i slično.”17 U rubrici je objavljeno preko četiri hiljade pisama čitalaca, među kojima je dobar broj falsifikovanih, a koji su uspostavili obrazac srpskog nacionalizma. Na taj način je javno mnijenje Srbije i Jugoslavije bilo sistematski pripremano za buduću dirigovanu dekonstrukciju zemlje, ali i za krvave zločinačke pirove koji će uslijediti. Cilj je bio očigledan i nije ga bilo teško prepoznati. Najprije je trebalo probuditi nepovjerenje prema drugom, zatim proizvesti strah, a onda podstaknuti mržnju. U obrazloženju krivične prijave NUNS-a navode se primjeri zloupotrebe medija koja je najčešće zasnovana na iznošenju neistina i konstruiranju laži. Ovakvim načinom izvještavanja i širenja neistine rasplamsava se osjećaj straha, ali i mržnje. Krivični zakon Bosne i Hercegovine, također, predviđa kazneno procesuiranje podsticanja izvršenja ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida putem medija. Naime, u zakonu Bosne i Hercegovine, glava sedamnaesta, krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, stoji: “(…) Organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na učinjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (…) Član 176. (1) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika) i 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika) ovog zakona, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
17

Isto.

238 PREGLED

(…) (4) Ko poziva ili podstrekava na učinjenje krivičnih djela iz člana 171. do 175. ovog zakona, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.”18 (naglašavanje M. A. H.) Na osnovu ovoga člana Krivičnog zakona medijski djelatnici, angažirani na podsticanju na zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava mogli bi biti procesuirani kao suizvršitelji kroz direktno podsticanje izvršenja ovakvih krivičnih djela ukoliko se dokaže njihova uloga u ovom lancu jer je onaj ko podstrekava izvršenje određenog kaznenog djela zakonski odgovoran jednako kao da ga je i sam počinio. Novinari mogu odgovarati i u okviru udruženog zločinačkog poduhvata koji predstavlja institute međunarodnog običajnog prava prihvaćenog ratificiranjem međunarodnih ugovora. Dakle, govor mržnje se može uzeti kao oblik progona određene grupe osoba jer je veliki broj osoba ovakvu vrstu govora prenošenog medijima doživljavalo kao progon sebe i grupe kojoj pripada. Novinari, urednici i vlasnici medija koji su korišteni kao oružje u ratu podliježu kaznenoj odgovornosti. Uporište za to imamo, kako u Međunarodnim dokumentima, tako i u nacionalnom zakonodavstvu kojim se propisuje zabrana ratne propagande. Zaključak Statutima ad hoc Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Ruandu (MKSR), te Statutom stalnog Međunarodnog kaznenog suda (MKS) predviđa se zakonsko kažnjavanje poticanja – uključujući i verbalnog, na neki od zločina nad kojima sudovi imaju nadležnost. Tako se u članu 4 Statuta MKSJ-a kaznenim djelom smatra “direktno i javno poticanje na djelo genocida”, dok Statut MKS-a individualnom kaznenom odgovornošću smatra svako “naređivanje, olakšavanje, nagovaranje ili poticanje na (takav) zločin koji se je dogodio ili je bio planiran” (član 25). Članom 2 Statuta suda za Ruandu kaznenim djelom smatra se i svako “direktno i javno pozivanje na genocid”. Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, također, može na osnovu zabrane diskriminacije u Evropskoj povelji za ljudska prava, procesuirati “govor mržnje” kao oblik rasne diskriminacije. Činjenica da su vladajući državnici u periodu 1992–1995. jedini bili nadležni da imenuju odgovorne ljude u državnim medijima još je jedan argument koji govori u prilog tvrdnji kako je postojala politička propaganda i da je zva18

Kazneni zakon Bosne i Hercegovine: http://www.anti-trafficking.gov.ba/fajlovi/Kazeneni_zakon_BH.pdf-.pdf. PREGLED

239

nična politika stajala iza govora mržnje. Krivicu za postojanje govora mržnje nose političari, ali je odgovornost njegove upotrebe na novinarima. Nažalost, mnogi od njih rade i danas u medijima. Neki od njih su danas političari, neki imaju druge oblike profesionalnog angažmana, ali je većina još uvijek u mogućnosti da se koriste riječima kao sredstvom širenja mržnje. Zaključimo da mediji razvojem svojih profesionalnih standarda, te ekonomske i političke neovisnosti trebaju onemogućiti da budu pretvoreni u puka propagandna sredstva koja će služiti za podsticanje nasilja i mržnje. Na taj način će i medijski uposlenici zaštititi sebe od kaznenog progona, ali i odbrane časti svoje profesije. Najveći broj međunarodnih konvencija nastalo je kao posljedica traumatičnih i stravičnih iskustava koje je iskusilo čovječanstvo, u pokušajima da se zaštititi od takvih opasnosti u budućnosti. Za očekivati je da će poučeni tragičnim iskustvom zloupotrebe medija prilikom činjenja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava rezultirati donošenjem regulative kojom bi se striktno definirao rad i upotreba medija, te onemogućila njihova zloupotreba u oružanim, odnosno, ratnim sukobima. Nerealno je očekivati da svi novinari, odnosno medijski djelatnici, koji su učestvovali u crnoj propagandi koncem dvadesetog stoljeća odgovaraju pred sudom, kao što nisu izvedeni pred sud ni svi počinioci zločina i pitanje je da li će svi optuženici odgovarati za djela koja su počinili, kao i da li će svi počinioci zločina biti i optuženi. Međutim, društva koja pretenduju da budu demokratska moraju nastojati da uspostave sistem u kojem će se tačno znati šta je kažnjivo, ko treba da bude kažnjen i ko je onaj koji kažnjava, te da omoguće funkcioniranje ovoga sistema. To će doprinijeti sprečavanju nove zloupotrebe medija. Izvori i literatura
1. 2. 3. 4. 5. Bugarski, Ranko: Lica jezika, Beograd 2001. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Međunarodni paktu o građanskim i političkim pravima. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine: http://www.anti-Trafficking.gov.ba/fajlovi/Kazneneni_zakon_BH.pdf-.pdf. INTERNACIONALNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU (u daljnjem tekstu: ICTY), predmet br. IT-02-54-T, TUŽILAC PROTIV SLOBODANA MILOŠEVIĆA, IZMIJENJENA OPTUŽNICA 22. novembra 2002, Hag (Holandija) – u potpisu tužilac Carla Del Ponte, izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/cases.htm.

240 PREGLED

6.

ICTY, predmet br. IT-95-5/18-PT, TUŽILAC PROTIV RADOVANA KARADŽIĆA, IZMIJENJENA OPTUŽNICA 27. februara 2009, Hag (Holandija) – u potpisu tužilac Serge Brammertz, izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/cases.htm. ICTY, predmet br. IT-00-39 & 40-PT, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA I BILJANE PLAVŠIĆ, IZMIJENJENA KONSOLIDOVANA OPTUŽNICA 7. mart 2002, Hag (Holandija) – u potpisu tužilac Carla Del Ponte, izvor: http://www.un.org/ icty/bhs/ frames/cases.htm. ICTY, predmet br. IT-00-39-T, TUŽILAC PROTIV MOMČILA KRAJIŠNIKA, PRESUDA, 27. septembar 2006, Hag (Holandija) – u potpisu sudije: Alphons Orie, Joaquín Martín Canivell, Claude Hanoteau, izvor: http://www.un.org/icty/bhs/ frames/ cases.htm. ICTY, predmet br. IT-04-74-T, TUŽILAC PROTIV JADRANKA PRLIĆA, BRUNE STOJIĆA, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVIĆA, VALENTINA ĆORIĆA, i BERISLAVA PUŠIĆA, IZMIJENJENA KONSOLIDOVANA OPTUŽNICA 11. juna 2008, Hag (Holandija) – u potpisu Serge Brammertz, izvor: http://www. un.org/icty/bhs/ frames/cases.htm. http://www.nuns.org.yu/aktivnosti/view.jsp?articleId=10968.

7.

8.

9.

10.

PREGLED

241

Prikazi i osvrti Reviews and Comments

Božo Rudež UDK 316.74 : 2 ESAD ĆIMIĆ: ERAZMOVSKI INTELEKTUALAC I ČOVJEK NA DOBITKU ESAD ĆIMIĆ: THE INTELLECTUAL OF ERASMUS’ CALIBER AND A WINNER MAN Sažetak O duhovnim velikanima i ljudima sudbine, o slobodi i vlasti – moći, o društvenoj ulozi i javnom angažmanu intelektualaca, od Sokrata i Erazmusa, preko Galileia, Markantuna de Dominisa i Voltairea do Karla Poppera i Sartrea – ispisane su mnoge studije i knjige, vodile su se i vode žestoke rasprave. Uvijek je u meritumu spora: da li intelektualac ima etički legitimitet i ispravan kritički stav u svom javnom djelovanju; da li svoj intelekt i etos stavlja u službu čovjeka, dostojanstva, istine i pravde, kada prosuđuje i problematizira egzistencijalne i esencijalne teme, vječne i vremenite pojave, kao što su: nacija, pravda, filozofija, moral, religija, svjetonazorska, povijesna i socijalna pitanja. Ćimić, od objave svoje disertacije i prvih empirijskih istraživanja o hrvatsko-katoličkim, srpsko-pravoslavnim i bošnjačko-muslimanskim sklopovima svijesti, te pojavljivanja knjige „Politika kao sudbina“ uživa ugled „nepodobnog intelektualca“, disidenta, heretika, nepoćudnog sveučilišnog profesora, koji pomalo „kvari mladež“, prkosi vlasti, pa su ga zbog takvog „znanstvenog karaktera“ i opće „neprilagodljivosti“, prvo, protjerali sa Sarajevskog sveučilišta, zatim prognali s Beogradskog univerziteta i na kraju kao ravnatelja istjerali s Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Za razliku od nacionalistički ostrašćenih intelektualaca i vladara – moćnika pomračena uma, Esad Ćimić u svojim knjigama, najširoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti, a studentima u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Zadru, Ljubljani i Beogradu, cijelog profesorskog vijeka izlaže jedan drugi i drukčiji, otvoreni i nadasve humanistički horizont mišljenja, bilo da tematizira/problematizira psihološke i filozofske aspekte religije ili socijalne i povijesne aspekte nacije. U izučavanju religijskih fenomena Ćimić smatra da „ne treba govoriti niti za niti protiv religije, nego o religiji“ („Drama ateizacije“). O religiji i crkvi, kao faktoru etničke identifikacije i diferencijacije u jugoslavenskom društvu, malo je tko
PREGLED

245

poput Esada Ćimića iznio toliko oštroumnih zapažanja, socioloških analiza i smionih humanističkih poruka. O religiji i naciji, između ostaloga, vodio je i dva znanstveno-istraživačka projekta: „Konfesije i rat“, te „Religija i nacija: katolici, pravoslavni i muslimani“. Zbog svega što je izgovorio i napisao – Esada Ćimića s pravom možemo svrstati u niz blistavih erazmovskih intelektualaca i ljudi na dobitku. Ključne riječi: Esad Ćimić, sociologija religije, intelektualac, religija, erazmovski intelektualac, moral, etnička identifikacija i diferencijacija Summary Many books have been written and many fierce disputes led, and still ongoing, about spiritual leading figures and fateful people, about the freedom and power, role in society and public engagement of intellectuals, from Socrates and Erasmus, over Galileo, Marco Antonio de Dominis and Voltaire, to Karl Popper and Sartre. The question: does intellectual posses the ethic legitimacy and correct critical attitude in his public activities; does he put in service of man, dignity, truth and justice his intellect and ethos, when judging and problematising the everlasting essential issues, eternal and temporary phenomena, such as: nation, justice, philosophy, moral, religion, worldview, historical and social issues, are is always in the merit of things. Ćimić, since the publication of his dissertation and first empirical research on the Croatian-Catholic, Serbian Orthodox and Bosniak-Muslim circuits of consciousness and publishing of the book Politics as Destiny, has been enjoying a reputation of “politically unsuitable intellectual”, dissident, heretic, unpalatable university professor, who slightly “corrupts youth”, defies the authorities, and due to such “scientific nature” and general “incompliance” he was first, expelled from the Sarajevo University, then banished from the Belgrade University, and in the end, as a director, expelled from the Institute for Social Research, University of Zagreb. Unlike impassionate nationalist intellectuals and rulers - powerful persons with demented mind, during the course of professorial career, Esad Ćimić in his books presents other and different, open and above all humanistic horizon of thought, whether dealing with/discussing the psychological and philosophical aspects of religion, or social and historical aspects of nation to the general cultural and scientific public, and to the students in Sarajevo, Zagreb, Split, Zadar, Ljubljana and Belgrade. In his studding of re-

246 PREGLED

ligious phenomena, Ćimić believes that “one should not be talking either for or against religion, but about the religion” (Drama of the Atheism Imposing Process). About religion and the Church, as the factor of ethnic identification and differentiation within the Yugoslav society, Esad Ćimić presented an abundance of sagacious observations, sociological analysis and bold humanistic messages. Among other things, he led two research projects on religion and nationality: Religions and War, and The Religion and Nation: Catholics, Orthodox and Muslims. Because of everything he wrote and uttered - one can righteously assign Esad Ćimić, into a series of brilliant intellectuals of Erasmus’ caliber and people who are winners. Key words: Esad Ćimić, sociology of religion, intellectual, religion, intellectual of Erasmus’ Caliber, moral, ethnic identification and differentiation. Nije religija civilizirala čovjeka, nego je čovjek civilizirao sebe kroz religiju. E. Ćimić O duhovnim velikanima i ljudima sudbine, o slobodi i vlasti – moći, o društvenoj ulozi i javnom angažmanu intelektualaca, od Sokrata i Erasmusa, preko Galileia, Markantuna de Dominisa i Voltairea do Karla Poppera i Sartrea – ispisane su mnoge studije i knjige, vodile su se i vode žestoke rasprave. Uvijek je u meritumu spora: da li intelektualac ima etički legitimitet i ispravan kritički stav u svom javnom djelovanju; da li svoj intelekt i etos stavlja u službu čovjeka, dostojanstva, istine i pravde, kada prosuđuje i problematizira egzistencijalne i esencijalne teme, vječne i vremenite pojave, kao što su: nacija, pravda, filozofija, moral, religija, svjetonazorska, povijesna i socijalna pitanja. Takve rasprave posebno su se rasplamsale u XX stoljeću, stoljeću triju totalitarizama: fašističkog, nacističkog i komunističkog (boljševičkog), koji su, sada to znamo, u ime triju totema: države, nacije i radničke klase (proletarijata) odnijeli više od stotinu milijuna ljudskih života. Camus je pisao, prvo u Mitu o Sizifu (1942), a kasnije u Pobunjenom čovjeku zapisao da je «dvadeseti vijek najluđi vijek u povijesti čovječanstva. Zašto? Zato što je čovjek u njemu

PREGLED

247

najviše ubio ljudi svojom rukom. A zašto i kako je to moguće? Moguće je jer je princip apsurda na djelu.»1 Kolika je i kakva, u suvremenom svijetu, uloga intelektualaca? Jesu li, možda, neki (ili mnogi) u svom javno-intelektualnom djelovanju postupali po «načelu apsurda»; jesu li iznevjerili naša očekivanja; da li je posrijedi izdaja intelektualaca2 i nisu li, najzad, mnogi podlegli «iskušenju neslobode»3, pa su čak i zloupotrijebili svoj intelektualni utjecaj i moć. O javnoj upotrebi uma i ulozi intelektualaca u novijoj svjetskoj povijesti, najčešće se raspravljalo u europskim intelektualnim krugovima. U tom kontekstu vrijedi na početku istaknuti Sartreov Pledoaje za intelektualce, u kojem kaže da se «...u izvornom smislu cjelina intelektualaca pojavljuje kao skup ljudi koji su stekli nekakvu poznatost radovima u vezi s intelektom (prirodnom znanošću, teorijom znanosti, medicinom, književnošću itd.) i koji tu poznatost zlorabljuju za nadilaženje svojeg područja i za kritiku društva i etabliranih moći, u ime neke globalne i dogmatične (neodređene ili precizne moralističke ili marksističke) koncepcije čovjeka.»4 O tome kako su neki «ugledni intelektualci» zloupotrijebili svoju «poznatost», stavili svoj um u službu laži i zavođenja, od Erazma Roterdamskog do Julijana Bende, napisano je nekoliko blistavih knjiga. Opet, s druge strane, u tim «skupinama ljudi» postoje i intelektualci koji časno i logično, argumentima i dosljedno «vrše kritiku društva i etabliranih moći», ne odričući se univerzalnih humanističkih načela, u javno-intelektualnoj misiji nisu se ni kompromitirali niti odrekli svojih «ranih radova», nisu «švercali vlastitim životima» (Kangrga). U europskom duhovnom i društvenom horizontu takvu kategorizaciju intelektualaca, čini se, da je najcjelovitije izložio homo sociologicus, ugledni njemački sociolog i utjecajni liberalni intelektualac Ralf Dahrendorf, u već
1

2

3

4

Treba znati da je ovaj francuski pisac, esejist i dramatičar sudionik francuskog pokreta otpora i da se njegove tri knjige: Stranac, Kaligula i Mit o Sizifu svrstavaju u ciklus apsurda. U vremenu nestanka i iščezavanja mnogih vrijednosnih uporišta, Camus traga za pozitivnim vrijednostima. Više o Camusovu promišljanju apsurda vidjeti: Žmegač: Viktor: Prošlost i budućnost XX stoljeća, MH, 2010. Zanimljivo je da je Julijen Benda svoju epohalnu knjigu Izdaja intelektualaca napisao još 1929, a kod nas je prevedena i objavljena tek 2007, izd. Politička kultura, Zagreb. Dahrendorfov termin, temeljna sintagma njegove knjige Iskušenja neslobode, Intelektualci u doba kušnje, predgovor: Puhovski, Žarko: Prometej, Zagreb, 2008. Sartre, J. P.: Pledoaje za intelektualce, Filozofske i političke rasprave, ŠK, Zagreb, 1981.

248 PREGLED

spomenutoj knjizi Iskušenja neslobode, znakovitog i eksplicirajućeg podnaslova Intelektualci u doba kušnje. Upravo po kriteriju onoga što su govorili i pisali, te kakva su stajališta zauzimali «u doba kušnje», autor intelektualce svrstava u pet kolona, a oni čine Societas Erasmiana; članovi: Raymond Aron (1905–1984), Isiah Berlin (1909–1997), Karl Popper (1902–1994), Norberto Bobbio (1909–2004), Jan Patočka (1907–1977), Theodor W. Adorno (1903–1969), Hannah Arendt (1906–1975) itd; kandidati, vanjski članovi, potpomažući članovi, odbijeni članovi (str. 213). U svim intelektualnim kategorijama, pred čitateljima redaju se civilni i angažirani intelektualci koji su obilježili XX stoljeće, a autor im je nadjenuo ime erazmovci. U ovoj analizi Dahrendorf je pretežno orijentiran na p(r) okazivanje političkih i ideologijskih ograničenja intelektualnog angažmana, uz rijetke i časne izuzetke. Svakako, riječ je o formativnim intelektualcima epohalne javnosti. Po sličnom kriteriju, oplemenjenom kvantitativnim pokazateljima, u jednom drugom socijalnom, svjetonazorskom i nacionalnom kontekstu, poznati američki sudac i sveučilišni profesor R. A. Posner navodi 546 osoba u SAD-u kao «javne intelektualce prestižnog ugleda i utjecaja»5. Paralelno s ovim europskim i američkim intelektualnim kružocima XX vijeka na ovim prostorima egzistirao je i koegzistirao u svijetu priznati i poznati krug intelektualaca (pisci, filozofi, suci, znanstvenici...) koji su bili javno angažirani u čitavom jugoslavenskom kontekstu, a raspadom zajedničke države postali su «poznati» i «utjecajni» kao hrvatski, srpski ili bošnjački intelektualci. U skladu s Dahrendorfovom kategorizacijom i najvišim mogućim etičko-intelektualnim kriterijima, primjera radi, jugoslavenskim erazmovcima svakako pripadaju Miroslav Krleža i Ivo Politeo6 iz hrvatskog kulturnog kruga, Rade Konstantinović i Danilo Kiš iz srpskog, Abdulah Šarčević i Abdulah Sidran iz bošnjačkog.
5

6

Posner, R. A.: Public Intellectuals, Study of Decline, Harvard UP, Cambridge, Massasachusets, 2001; vidi: Dahrendorf, str. 15. Za one koji nisu toliko upućeni u novija i starija zbivanja naše i svjetske povijesti, za ovog hrvatskog pravnika (1887–1956) navodimo najvažnije bio-bibliografske podatke: istaknuo se kao odvjetnik i angažirani intelektualac u političkim procesima, braneći Josipa Broza Tita i Alojzija Stepinca; bio je prvi predsjednik Advokatske komore Hrvatske, predsjednik Advokatskih komora Jugoslavije, potpredsjednik i počasni doživotni potpredsjednik Međunarodne unije odvjetnika, za koju je izradio Kodeks odvjetničke etike (Code de morale professionelle,1954). PREGLED

249

Esad Ćimić pripada krugu naših rijetkih i uglednih erazmovaca. Erazmo Roterdamski, nizozemski humanist i filozof (1469–1536) živio je u doba sasvim drugih iskušenja od onih kojima su bili izloženi intelektualci totalitarne epohe, intelektualci XX vijeka, kao «vijeka politike» i političke strasti, a upravo su te političke strasti, do paroksizma, potencirale vjerske, rasne, klasne i nacionalne osjećaje i strasti. U tom pogledu, u horizontu slobodnog mišljenja ima neke biografske i bibliografske više nego simbolične sličnosti u sudbinama Erazma Roterdamskog i Esada Ćimića. Oba su proganjana i zabranjivana. Iz Erazmova života i djela iščitavaju se ondašnje europske vjerske, duhovne, socijalne i političke prilike. U Ćimićevoj životnoj sudbini i njegovu znanstveno-teorijskom opusu ocrtavaju se naše vjerske i duhovne, socijalne i ideologijske kontroverze, sa svim egzistencijalnim i političkim posljedicama. Erazmovo glasovito djelo Pohvala ludosti britka je satira na ondašnje duhovne, crkvene i društvene prilike, u kojima se posebno persifliraju licemjerje i glupost. U Ćimićevu opusu, od Drame ateizacije do Dogme i slobode – ogledaju se sva naša iskušenja i složenost odnosa između vjerskih zajednica i društva – države. Nakon objavljivanja Erazmovih Razgovora i rasprave o Slobodi volje, Luther je proglasio Erazma «ateistom i svetogrdnikom»; Sorbonna je protiv Erazma pokrenula proces i osudila ga kao «neprijatelja crkve»; a prevoditelj njegovih Razgovora Louis Berquin bio je spaljen na lomači! Ćimić, od objave svoje disertacije i prvih empirijskih istraživanja o hrvatsko-katoličkim, srpsko-pravoslavnim i bošnjačko-muslimanskim sklopovima svijesti, te pojavljivanja knjige Politika kao sudbina uživa ugled «nepodobnog intelektualca», disidenta, heretika, nepoćudnog sveučilišnog profesora, koji pomalo «kvari mladež», prkosi vlasti, pa su ga zbog takvog «znanstvenog karaktera» i opće «neprilagodljivosti», prvo, protjerali sa Sarajevskog univerziteta, zatim prognali s Beogradskog univerziteta i na kraju, kao ravnatelja, istjerali sa Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Lomača ga i plamen nisu mogli mimoići, pa je, u intermezzu, zabranjena i u gradu soli, u Tuzli, na središnjem trgu spaljena njegova knjiga Čovjek na raskršću! Ali, kao što je poznato, spaljivanje knjiga tek je priprema za spaljivanje ljudi. Knjige, nažalost, pale i pismeni i nepismeni. Pa još nam u ušima odzvanjaju nedavni pokliči nekih naših «uglednih» etnointelektualaca kako bi trebalo na početku «duhovne obnove» izvršiti «temeljitu inventuru naših 250 PREGLED

knjižnica/biblioteka, a knjige štampane ćirilicom spaliti ili odložiti, jer mi možemo napisati nove i bolje». Kad bismo bili do kraja sarkastični, profesora Ćimića mogli bismo tješiti njemačkim primjerom, jer Hitler je 1943. naložio da se spali kompletan Thomas Mann i svi pisci čija su djela bila nedostupna niskom obrazovanju politički ostrašćenog budućeg «kralja Europe/oca nacije»7. Spaljivanje Ćimićeve knjige predvodio je prosvjetni radnik, učitelj, zatrovan ideologijom poslušnosti, a na taj «svečani pir» poveo je sve učenike iz škole. Od vlasti je tražio: pisca bezuvjetno i neodgodivo objesiti i to što prije, jer svaka njegova riječ razlog je za jedan i još jedan konop! «Toga dana gorjela je čitava Bosna zajedno s vječnom supatnicom Hercegovinom», zapisao je Nusret Idrizović u eseju Kad sveci marširaju8. O apsurdu vladavine nasilja Ćimić je napisao knjigu Politika kao sudbina, koja je doživjela nekoliko izdanja, čak je u Beogradu i dramatizirana, kratko se zadržala na repertoaru, mada se predstava uvijek igrala pred prepunom dvoranom. I danas se kod nas (preciznije: na prostoru bivše zajedničke države), svako malo skidaju predstave s repertoara, od Bitole do Splita, od Velike Gorice do Niša, uglavnom je riječ o predstavama za koje se traži karta više, ali nisu po ćudima vladajućih elita (moćnika), pa se zbog «remećenja javnog (ćudo)reda i mira» miču s već najavljenog i otisnutog programa. Pisci, redatelji i ostala umjetnička čeljad pred njima su nemoćni. Sloboda umjetničkog (filozofskog, sociološkog...) izražavanja i vladajuća ideologija sretne su suputnice samo pri visokorazvijenoj ljudskoj svijesti i višim demokratskim standardima.
7 Inače, otkako je godine Gospodnje 1559. papa Pavao IV. osnovao Index librorum prohibitorum, popis knjiga koje se kose s katoličkim moralom i zagovaraju reformu, prilično je velik, na kraju uglavnom su sažgane, završile u plamenu, zajedno sa svojim autorom ili bez njega. To se dogodilo i briljantnom intelektualcu, znanstveniku i svećeniku Markantunu de Dominisu (1560–1624), nadbiskupu splitskom, primasu Dalmacije i dekanu windsorskom. Slučaj ovog našijenca isusovačkog reda i autora čuvenog djela De republica ecclesiastica, i još čuvenijeg naučitelja retorike, logike i filozofije – zadivio je i zaprepastio ondašnju europsku javnost. Zadivio svojim umom, plemenitim idealima i reformskim idejama. Zaprepastio kulturnu Europu, u prosincu 1624, kad se sastala Velika inkvizicija i donijela odluku da se, posthumno, tijelo Markantuna de Dominisa i njegovi spisi javno spale na Campo di Fiori. Značenju i ugledu De Dominisa u ondašnjim znanstvenim i crkvenim krugovima, Celia Hawkesworth posvetila je cijelo poglavlje knjige: Split – A Thousand Years of literacy, MH, Zagreb 1997. Idrizović, Nusret: Dvostruka avlija, eseji i putopisi, Sarajevo, 2000, str. 64–71. PREGLED

8

251

No, vratimo se načas tuzlanskoj lomači gdje je Ćimić pribijen na križ, a libar Čovjek na raskršću herostratski spaljen na dosoljenom crvenom plamenu. Imam u svojoj biblioteci fotokopirane i uvezane dobrano požutjele listove ove knjige, pa prenosim vrijedan spomena impresum: Čovjeka na raskršću izdala je 1975. godine sarajevska „Svjetlost“, za izdavača se potpisao Alija Velić, tehnički urednik Ivica Čavar, korekturu obavila Natalija Kulić, a štampala „Budućnost“ iz Novog Sada. Moglo bi se reći – bratski respektabilan uredničko-nakladnički ansambl, pa se pitamo zašto je i zbog čega zla kob sustigla baš ovu knjigu?! To da su se čitave biblioteke odvajkada spaljivale, poznato nam je, od one Aleksandrijske do Sarajevske, 1993. U ovom ratu, koji za neke ovdašnje intelektualce još nije ni završio, gorjele su i gore knjige na sve tri strane, jer moderni barbari i palikuće zaboravili su da i na egipatskoj piramidi stoji posveta knjizi: «Knjiga je vrednija od svih spomenika i od svih grobnica, urešenih oslikanim stupovima, jer ona sama gradi spomenik u srcu onoga koji je čita.» Čovjek na raskršću zbirka je Ćimićevih eseja o jugoslavenskom društvu, moralu, ideologiji, klerikalizmu, kulturi, otuđenom i razotuđenom radu, slobodi i intelektualcima. I svi bi ovi eseji mogli proći da Ćimić u knjigu nije uvrstio dva pogubna ogleda: Intelektualac i ideologija i Čovjek u minusu. Ovako Ćimić formulira zadaću i odgovornost intelektualaca: «Čini se da je osnovna misija intelektualca kao čovjeka koga karakteriše izvjesna sposobnost ili orijentacija ka konstantnom i sistematskom misaonom pronicanju u bit fenomena koji čine naš historijski priređen ljudski svijet, da snagom intelekta i etički (ne zaboravljajući nikada etičku dimenziju kao imanentnu svakome ljudskome aktu) obrazloži historijsko-egzistencijalnu poziciju čovjeka. U tome se, dakako, sastoji moralni dug, odgovornost, kao i ono što se može nazvati moralnom vrijednošću intelektualaca. Intelektualci, kao aktivni činioci, snose dio odgovornosti za svekoliku situaciju suvremenog čovjeka i čovječanstva» (Čovjek na raskršću, str. 49). Ulogu intelektualca Ćimić izvodi iz Marxove filozofije, pa će ustvrditi: «Marxova epohalna misao, kao misao revolucije, izdašno iskazuje svoju intelektualnu nadmoć i svojom gipkošću otkriva neslućene mogućnosti samorazvoja» (str.11). U svakom slučaju, ova Ćimićeva knjiga bila je intelektualni i etički angažman u uspostavljanju civilnog društva, ali autor prerano je prokukurijekao o «anatomiji samoupravnog socijalizma», i «revolucionarnoj ulozi partije», pak je tom «sokolu trebalo pustiti malo krvi». U to vrijeme jedan od najuglednijih katoličkih intelektualaca, teolog Šagi-Bunić objavljuje dvotomnu knjigu pod nazivom Vrijeme suodgovornosti, 252 PREGLED

gdje s kršćanskog stajališta reflektira teološka i crkvena pitanja, ali ne izbjegava pitanje čovjekove odgovornosti i ideologizacije kršćanstva, pa upozorava: «Velik dio današnjih napetosti među kršćanima, o kojima se čita u tisku i čuje kroz eter ili vidi na televiziji, leži također u tome što je dio kršćana suviše ideologiziran; što strepe za svoj idejni svijet, a nisu dovoljno svjesni da bi daleko više trebali strepiti za svoju braću, pa zato – u sklopu temeljnih kršćanskih spoznaja – i za same sebe. Jer su ideje u funkciji osoba, a ne osobe u funkciji ideja.»9 Možda bi partijski komesari i prešutjeli Ćimićev tekst o intelektualcima i odgovornosti, ali je veliko pitanje da li su ga aparatčiki, obično skromnog obrazovanja, razumjeli, a oni koji su shvatili poruku vjerojatno su mislili: Neka profesor divani o moralu, to mu je i posao, međutim kad je vrsni sociolog u eseju Čovjek u minusu ispisao tablicu – tipologiju poltrona, e to je moralo završiti upravo onako kako je tuzlanski (čitaj: bosanski!) visoki forum i presudio, na lomači i u plamenu. «Sve u svemu», kaže Ćimić, «jugoslavenski poltron je postao pojam mentaliteta. On ovlapoćava sumu duševnih dispozicija, dakle takvo duhovno ustrojstvo koje izbjegava da prekorači sigurne okvire vlastitog vegetiranja. On je lišen vlastite individualnosti i sa strašću se pridržava devize „ponovnog snalaženja i postavljanja“. To je najčešće čovjek prosječne pameti, zavisan od okoline i prilika, bojažljiv, sa razvijenim čulom da u promjeni nađe njen privid. On je zadovoljan time da mu gospodar pozajmi od svoje moći onoliko koliko mu je potrebno da bude miran i smiren. Nemilosrdnost u tlačenju za njega nije žalosni prelaz u stanje nečovječnosti, nego u tome vidi smisao života» (Čovjek na raskršću, str. 99). Zar Ćimićeve tablice i tipologije poltrona ne vrijede i danas?! Kad je riječ o slobodi mišljenja i zabranama, odnosu intelektualca i vlasti, europska i naša kulturna povijest poznaju različite slučajeve i primjere. Recimo, kad je Voltaire 1763. objavio čuvenu Raspravu o toleranciji, gdje se obrušio na vjerski fanatizam i isključivost, kralj Luj XV dekretom ga je protjerao, pa se pisac i filozof sklonio u švicarskom egzilu. Voltaireu nije teško pala ta presuda i osuda, a odmah ga je javno i pred slobodoljubivim svijetom zaštitio nitko drugi nego Diderot, koji za njim šalje i pismo sljedećeg sadržaja: «Preslavni i predragi brate Voltaire, čuvajte sebe za dobro čovječanstva za
Šagi-Bunić, T. J.: Vrijeme suodgovornosti, knjiga prva, str. 453, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981. U drugoj knjizi, posebno u poglavljima: Kako ćemo postati odrasli, Crkva i budući svijet te Uskrsni kršćani u povijesnim zadacima – pater Šagi izričito naglašava da su «vjernici i kršćani suodgovorni za sudbinu svijeta». PREGLED

9

253

koje ste važniji vi nego pet stotina vladara stopljenih zajedno!»10 Progonitelji su, očito, zaboravili da je Voltaire rekao: «Da Boga nema, trebalo bi ga izmisliti». Ćimić je, dok su ga kao inventivnog proučavatelja religijskih fenomena i omiljenog sveučilišnog profesora – protjerivali, zabranjivali i oduzimali katedre, sve je to stoički podnosio, uvjeren i siguran «da se bolje nalaziti među progonjenima nego među progoniteljima» (Talmud). Da filozofe nije uputno hapsiti i protjerivati upućuje i Sartreova epizoda, ali sada s kraja života. Naime, taj angažirani intelektualac, poluslijep, polugluh, po lošem vremenu šepa Parizom kao kolporter opskurnoga glasila maoista (koji se zvao Glas naroda), jer su te novine vlasti bile zabranile zbog revolucionarnih ideja, a Sartre im želi i hoće pomoći. I tako, dok ga se spremaju hapsiti, konzultiraju ipak De Gaullea koji, pak, svjestan svoje povijesne odgovornosti da formulira instruktivne stavove, korisne i podobne za kasniju upotrebu, odgovara: «Voltairea se ne hapsi, ako ne želite revoluciju.» Francuski policajci ispravno su razumjeli metaforu svoga šefa, pa je Sartre nastavio svoj javni angažman za – kako je smatrao – pravedniji svijet (Iskušenja neslobode , str. 15). Ćimić je nakon zabrane i spaljivanja knjige Čovjek na raskršću i nakon protjerivanja iz Sarajeva svoga Diderota, spasitelja, našao u Krleži, koji ga je 1977. u Zagrebu primio i svojim autoritetom preporučio zadarskom Filozofskom fakultetu. Ispratio ga je Krleža i utješio riječima (tako nam je Ćima prepričavao): «Ovdje nije uputno ni zahvalno svjedočiti istinu, za istinom je još od Kristovih vremena raspisana tjeralica, i još nije privedena, a osim toga, kakav biste vi intelektualac bili kad vam se ovako nešto ne bi bar tri puta dogodilo.» Još je dodao, valjda poučen vlastitim iskustvom: «Za utjehu vam, Ćimiću, kažem, to je prvi put najteže podnijeti.» U toj istoj Europi, ondašnjoj i današnjoj, bilo je i tamo i ovdje, intelektualaca i duhovnika koji su blagoslivljali vladarsku moć. Naprimjer, Frajburški rektorski govor Martina Heideggera, od 27. svibnja 1933, i danas je dobar primjer za razmišljanje. Filozof bitka hvalio je, kako navodi Dahrendorf, «buđenje naroda», koje je inače prije potcjenjivao. Govorio je o narodu, njegovoj povijesnoj zadaći i njegovome vodstvu i zahtijevao je potčinjavanje sveučilišta, znanosti, s obzirom na veličanstvenost «buđenja». Ono što je u rektorskom govoru još moglo zvučati napola filozofski, u mnogim je pozdravnim govorima, intervjuima, također i u službenim naredbama i rektorskim
10

Voltaire: Rasprava o toleranciji, biblioteka Magister, Školske novine, Zagreb,1986, str.9.

254 PREGLED

stajalištima, bilo posve nedvosmisleno. U borbenom listu nacionalsocijalista Oberbadena Der Alemanne to je ovako zvučalo: «Nacionalsocijalistička je država promijenila cijelu njemačku zbilju, s posljetkom da isto tako drugačiji mora postati čitav naš dosadašnji način shvaćanja i mišljenja.» Da više ne bi bilo nikakve dvojbe, dodao je: «Sam firer i samo on jest današnja i buduća njemačka stvarnost i njezin zakon!» (Iskušenja neslobode, str. 9. i 10) Zvuči poznato. Nisu li mnogi ovdašnji režimski i etnointelektualci u nacionalističkom zanosu i u skladu s teorijom i praksom «duhovne obnove», postali sluge rđave politike, pišući predgovore «gospodarima rata», elaborirajući po medijima, za «široke narodne mase» ideje «humanog preseljenja», «etničkog čišćenja», «nebeskog naroda» i «svetog rata». Štoviše, «takvi» intelektualci, u «vrijeme prevrata», izvukli su se iz svojih kabineta i čahura, izašli su na javnu scenu, zauzeli su svekoliki kulturni, društveni i politički prostor, mnogi su postali ratni huškači. Od 1990. naovamo proizveli su dosta propagande, posijali more ideološkog otrova koji je i danas, nažalost, nataložen u političkoj retorici vladajućih elita, mas-medijima, školskim programima, katehezama i vjerskom tisku. I bez obzira što nikada nisu primili svete sakramente, preko noći, postali su «ljudi vjere», ali su ostali bez pameti. U svom neznanju i zaslijepljenosti zaboravili su da je još arapski mudrac i pisac Abulala-al-Maari (973–1057) zapisao «da na zemlji obitavaju dvije vrste ljudi: oni koji imaju pamet, ali ne i vjeru, te oni koji vjeruju ali su bez pameti.»11 I jedne i druge, i one bez vjere i one bez pameti, Al-Maari je opominjao «da su uši mase čudna divlja polja, zasiješ obećanje nikne vjerovanje, zasiješ laž poteče krv» (str. 29). I to smo još jednom, nedavno, doživjeli i preživjeli. Za razliku od nacionalistički ostrašćenih intelektualaca i vladara – moćnika pomračena uma, Esad Ćimić u svojim knjigama, najširoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti, a studentima u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Zadru, Ljubljani i Beogradu, cijelog profesorskog vijeka izlaže jedan drugi i drukčiji, otvoreni i nadasve humanistički horizont mišljenja, bilo da tematizira/problematizira psihološke i filozofske aspekte religije ili socijalne i povijesne aspekte nacije.

11

Al-Maari, Abulala: Poslanica opraštanja, Zbirka zapisa, Ibn Sina, Sarajevo, 1997, str. 18. PREGLED

255

U izučavanju religijskih fenomena, Ćimić smatra da «ne treba govoriti niti za niti protiv religije, nego o religiji» (Drama ateizacije12). Ćimić jest naš ponajbolji sociolog religije, ali on je više posvećen promišljanju filozofije religije, pa jednaku znanstveno-teorijsku pažnju pridaje i vjeri i razumu. O odnosu vjere i razuma, što je istina i kako do istine doći, papa Ivan Pavao II napisao je poticajnu i nadahnutu encikliku Fides et ratio, kojom je zaokupio pažnju ne samo kršćanskog svijeta nego i najširih intelektualnih krugova. Zašto? Zato što temeljna Wojtylina teza glasi da se u potrazi za istinom i smislom života, vjera i razum ne isključuju, naprotiv, oni samo konvergentnim putevima, i uz različitu metodološku potporu – vode istom cilju. U knjizi Ateizam kao povijesni humanizam Ćimić će kazati da Marxova kritika religije «nije sistem» nego «otvorena misao». Za razliku od drugih marksističkih teoretičara koji su izučavali fenomen religije i koji su rezultate svojih empirijskih istraživanja usklađivali s vladajućom ideologijom «o odumiranju religije», interpretirajući to kao uspjeh ateizacije, dotle će Ćimić, potpuno suprotnog stajališta, ustvrditi «da religija ne iščezava, ona se mijenja» (u dijalektici i disputu vješti teolozi i klerici za ovu mijenu imaju formulu: Ecclesia sempre reformanda). Ćimiću, u promišljanjima religijskih fenomena i kada izlaže svoje refleksije o korelaciji i interakciji vjere i razuma – nisu strana ni tomistička stajališta u kojima je Akvinac aristotelovsku filozofiju uveo kao potkrepu teologiji, lučeći filozofske istine kao «istine uma» od teoloških istina kao «istina objave», koje jesu «nadrazumske» ali ne i «proturazumske». Isto tako, Ćimiću je blizak Augustinov teološko-filozofski kriterij po kojem se svi poslovi dijele na «poslove države nebeske» (Civitas Dei – crkva) i «poslove države zemaljske» (Civitas terrena – ljudska zajednica); ljubav prema sebi (čovjeku) rodila je «zemaljsku državu», dok je ljubav prema Bogu, sve do preziranja sebe, rodila, «državu nebesku»13.
12

13

Točno je da je ovom knjigom, što je toliko puta rečeno, Esad Ćimić postao rodonačelnik sociologije religije, da je ova knjiga odgojila i u «tajne vjere» uputila nekoliko naraštaja i polaznika (svjetovnjaka i duhovnika) postdiplomskih studija iz sociologije/filozofije religije; knjiga je doživjela i pet izdanja, a ono po čemu se razlikuje prvo od petog izdanja mogli bismo nazvati: Ćimićev otvoreni um i neposredni intelektualni očevid. Naime, Ćimićev sociološki imaginarij jednako uspješno dopire do «biti stvari» i prije četrdeset godina i danas, pa se prvo izdanje (1971) pojavljuje kao Drama ateizacije, a posljednje, peto, izmijenjeno i dopunjeno izdanje (2007) kao Drama a/teizacije, u izdanju vodećeg BiH nakladnika, izdavačke kuće „Šahinpašić“. Vidi: Augustin, Aurelije: De civitate Dei, sv. prvi, KS, Zagreb, 1987. str. 261.

256 PREGLED

Svejedno, tijekom povijesti, smatra Sv. Augustin, «dolazi do miješanja poslova ovih dviju država». Ćimić, u svojoj knjizi Sveto i svjetovno, koja se sastoji od dva dijela: Promišljanje posljednjega značenja i Izazovi i odzivi, u sličnom misaonom i povijesnom kontekstu, govori o «smjenjivanju i nadopunjavanju svetoga i svjetovnoga». Zato će se Ćimić, svjestan reperkusija takvih «miješanja» i «smjenjivanja», stalno zalagati za slobodu crkve od države, ali i obratno: slobodu države od crkve14. Tako izlažući svoju filozofiju religije i svoju filozofiju humanizma, lišenu svakog dogmatizma i isključivosti, za sve nas profesor Ćimić bio je i ostao doctor angelicus i doctor gratiae. O religiji i crkvi, kao faktoru etničke identifikacije i diferencijacije u jugoslavenskom društvu, malo je tko poput Esada Ćimića iznio toliko oštroumnih zapažanja, socioloških analiza i smionih humanističkih poruka. O religiji i naciji, između ostaloga, vodio je i dva znanstveno-istraživačka projekta: Konfesije i rat, te Religija i nacija: katolici, pravoslavni i muslimani. Ponukan zlouporabom vjere i nacije u našoj multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zajednici osamdesetih godina prošlog vijeka u organizaciji zagrebačkog Centra za idejnoteorijski rad organizirao sam znanstveni simpozij o temi Religija i nacija, a u povodu pojavljivanja istoimene knjige vrsnog sociologa religije Nikole Dugandžije. Na tom skupu okupio sam naše eminentne stručnjake, teologe, filozofe, povjesničare, sociologe i ostale društvene teoretičare, s nakanom da teorijski raspravimo i rezultatima empirijskih istraživanja potkrijepimo koji to socijalni uvjeti i okolnosti reproduciraju klerikalističku i nacionalističku svijest; da propitamo poznaje li povijest religiju kao vid nacionalnog otpora; koliko je i na koji način religija prisutna pri konstituiranju moderne nacije; gdje su granice i može li ih uopće biti između svetoga
14

Ali da se univerzalnost «države nebeske» ne smije nikada poistovjećivati i podudarati bez ostatka s partikularnom «državom zemaljskom», upravo u skladu s ovakvim teološkofilozofskim razmišljanjima, to tvrdi i pater Šagi-Bunić, koji se poziva na isti izvor: «Nije drukčije bilo ni shvaćanje sv. Augustina kad je u istoj vremenskoj periodi, samo nešto kasnije, pisao da «nebeska država» (tj. crkva), dok hoda ovdje na zemlji, sazivlje svoje građane iz krila svih nacija, sabire svoju putničku zajednicu iz svih jezika, a da je pri tom ne smeta različitost običaja, zakona, institucija (usp. De civitate Dei, XIX 17; vidi o tom: De Loménie, E. Beau: L ´Église et l´État – un probleme permanent, Fayard, Pariz, 1957, str. 31); vidi zbornik: Religija i nacija, str. 74. i 75.

PREGLED

257

i svjetovnoga; kako su se u našim prilikama, u povijesnom slijedu, mijenjali, smjenjivali, zamjenjivali i nadopunjavali religijski i nacionalni entiteti i identiteti itd.15 S tog skupa izdvajam Ćimićevu temeljnu misao, koja se tiče nacionalnog i konfesionalnog konteksta: «U svojim razmišljanjima o problemu nacije i nacionalnog fenomena u okviru jugoslavenskog društva, ja sam poodavno ponudio koeficijent diferencijacije kao hipotetički okvir sociološko-povijesnog pristupa. Držim da je on i danas dovoljno upotrebljiv. O čemu se radi? Na pozadini definitornih elemenata nacije koji su općeusvojeni kao povijesno-socijalne pretpostavke držao sam da je naše nacije moguće i osnovano podijeliti u tri kategorije: 1. 2. 3. Slovenci i Makedonci – na spomenutim povijesnim pretpostavkama – posjedovali su jedno sekularno sredstvo etničkog diferenciranja: jezik; Crnogorci – kao što sam već naglasio – također su posjedovali sekularno sredstvo etničke diferencijacije; Hrvati, Srbi i Muslimani (Muslimani, s velikim «M» iz tog vremena isto su što i Bošnjaci danas) – uz sav respekt mnogih drugih činilaca – u domeni etničkog diferenciranja imali su snažan – premda ne jedini – utjecaj jednog sakralnog sredstva (religije, odnosno konfesije).

Ovakva tvrdnja, u okviru marksističkog pristupa bila je – sve donedavno – nelegitimna, ma koliko se ona temeljila na provjerenim povijesnim činjenicama. Povijest nas nije konzultirala o tome kako će situirati ulogu bilo kog činioca, pa i religije u nacionalnom konstituiranju. Ona nas je, u izvjesnom smislu, već dovela pred gotov čin. A svaka svijest koja svoj sadržaj crpi samo iz istorije, dakle, koja nema interes za budućnost, za prevazilaženje vlastite ograničenosti, ima dogmatski karakter» (Zbornik, str. 112. i 113). Za sve one koji poistovjećuju (ili ga svode na svoju mentalnu i nacionalnu mjeru) hrvatstvo i katoličanstvo, vrijedi citirati ponovno teologa ŠagiBunića, koji je na simpoziju imao blistavo izlaganje pod naslovom Kršćanstvo sabire ljude a ne nacije:

15

Nakon simpozija objavljen je zbornik: Religija i nacija, izd. Centra za idejnoteorijski rad i «11. teze» biblioteke Kulturnog radnika, Zagreb 1984.

258 PREGLED

«Po katoličkim je načelima nedopustiva nacionalizacija crkve kao i eklezializacija nacije. Ja kao član hrvatske nacije i kao čovjek, a ne samo kao teolog, mislim da bi bilo pogubno i štetno za samu hrvatsku nacionalnu zajednicu, zastupati neodvojivost odnosno vezanost hrvatstva s katolicizmom, jer bi to nanosilo veliku štetu opravdano kohezivnosti hrvatske nacije i unosilo u nacionalnu svijest jedan element disgregacije koji ne bi nikome koristio, a ljudskosti i nacionalnom bi suživljenju duboko škodilo. Ako bi se proširilo i učvrstilo shvaćanje da samo dobar katolik može biti Hrvat, a zastupnici drugih vjerskih stavova ili svjetonazora ili ateisti da ne mogu biti dostojni i nacionalno korisni članovi hrvatske narodne zajednice, to bi značilo – posebno u naše vrijeme neophodnog pluralizma i nezaobilazne tolerancije – unošenje u hrvatsku naciju jednog razaralačkog elementa, po čemu bi onda kršćanstvo u hrvatskom narodu postalo sasvim nešto drugo od onoga što bi kao religija spasenja i duhovnog zdravlja trebalo biti (podcrtao: B.R.); a to bi se protivilo i obaveznoj društvenoj slobodi u vjerskim stvarima koju je proklamirao Drugi vatikanski koncil. Ja osjećam ljudsku dužnost da to javno govorim» (Zbornik, str. 74. i 75). Tako je zborio pater Šagi. A prema susjedima druge vjere i druge nacije, drukčijeg povijesnog iskustva i drukčijeg kulturno-civilizacijskog opredjeljenja – treba biti susretljiv i snošljiv, ničim ih ugrožavati ili prezirati. O odnosu i ponašanju spram bližih i susjeda sv. Augustin je zapisao: «A zaratiti protiv susjeda, pa zatim dalje napadati te ništiti i podjarmljivati narode koji ti ničim ne smetaju, jedino zbog pohlepe za vladavinom – kako da se to drukčije nazove nego li velikim razbojstvom?» (De civitate Dei, str. 262) Danas već Blaženi, Ivan Pavao II., za svoga prvog pastoralnog i državnog posjeta RH, 10. i 11. rujna 1994, hrvatskim intelektualcima i kršćanskom puku, s tim u vezi, poslao je dvije važne poruke. Predstavnicima hrvatske kulture i znanosti u Apostolskoj nuncijaturi održao je govor naslovljen Poštujte etičke opsege kulture, u kojem ih zavjetuje «da promišljaju svijet u kategorijama humaniteta, a ne kategorijama nacionaliteta». Sutradan, pred više od milijun kršćanskih vjernika, u propovijedi Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega! – Sveti otac je poručio: «Dragi Hrvati, nakon susreta s vama, još više cijenim vašu kršćansku i građansku zauzetost. Osnaženi iskustvima sazrelim kroz prošlost, koja nije uvijek bila obilježena radosnim događajima, pozvani ste danas graditi bolju budućnost, aktivno sudjelujući u javnom životu i dajući vaš nezamjenjivi doprinos učvršćenju demokratskog sustava, dobrom funkcioniranju institucija, usavršavanju pravne države. Nikada nemojte zaboraviti da vjera pokazuje svoju plodnost kada je u stanju podržavati inicijative dobrote, snošljivosti i opraštanja.» I ekumenski zaključuje: »Sadašnje tragične
PREGLED

259

posljedice i napetosti ne smiju biti uzrokom zaborava da mnogi elementi ujedinjuju narode koji su danas u ratu. I zato je bitno i nužno sakupiti sve ono što ujedinjuje – a to nije malo – i time graditi perspektive bratske solidarnosti.»16 Na kraju, Ćimićev etički i intelektualni angažman ne ogleda se samo u univerzalnim i znanstveno-teorijskim temama, naprotiv, kad god mu se ukaže prigoda, svoj etos, talent i pronicljivi znanstveni um, zalaže za istinu i obranu ljudskog dostojanstva, sada i ovdje. Jedna od najmračnijih i najbestijalnijih pojava koja se dogodila no ovim prostorima, u ratu, do urbocida («klanja gradova», B. Bogdanović), genocida (Srebrenica17 i Vukovar), ekocida i kulturocida, bila je – silovanje. Posebno silovanje žena u Bosni. Nusret Idrizović, nakon svoje remek-trilogije (Kolo bosanske škole smrti, Kolo tajnih znakova, Kolo svetog broja) 1996, nadnesen nad sudbinu sedamdeset silovanih žena, a misleći pritom na sve silovane i one koje će tek biti – napisao je zbirku ispovjednih i dokumentarnih eseja Hude sudbe – silovanje Azre18. Esad Ćimić za ovu knjigu napisao je u formi pogovora studiju o patologiji mržnje Teze od smaknuća. Skica sociologijskog promišljanja silovanja. Evo jednog svjedočenja – dokaza Idrizovićeve sugovornice: «Obeščastiti čednost; vrhunsko uživanje. Niko je bio navikao u ljubav unositi okrutnosti. Ubio je suprugu (muslimanku), a odmah nakon povratka iz Zenice – i ljubavnicu (muslimanku). Halapljivo je uzimao muslimančice, zajapurene od iznenađenja i čedne naivnosti. Osveta Kosova! (str. 69) Ćimić sociološki eksplicira: «Kada je govor o silovanju (žena), naručito muslimanki, onda je na djelu aberacija od svetog i to pomoću kvazipovijesnih argumenata što se inkorporiraju u tako oblikovanu psihu na način da je kompletiraju i pretvaraju u trajan negativni naboj kojega prožimaju mutni porivi što svoje podrijetlo najčešće vode iz sfere iracionalnog... Malo je naroda u svijetu koji su tako
16

17

18

Sve Papine govore i poruke u RH i BiH vidjeti u: Pavao II, Ivan: Testament za treće tisućljeće, predgovor napisao Josip kard. Bozanić, Prometej, Zagreb, 2001. Nitko do sada nije umjetnički tako snažno i potresno transformirao srebreničku tragediju kao slikar Mersad Berber u ciklusu «Srebrenica», vidi: monografija Srebrenica, izd. E&A, Zagreb 2011. Vukovar, nažalost, još uvijek traži svoga umjetnika (riječi, slike, glazbe, filma). Idrizović, Nusret: Hude sudbe, pogovor Esad Ćimić, AGM, Zagreb, 1996.

260 PREGLED

zorno pokazali da više utječe povijest na njih nego oni na povijest, kao što je to slučaj sa Srbima. Ono po čemu su bitno različiti zapravo je povijesna tvorba koja se usidrila u središnje točke njihove ličnosti. Težnjom za nadilaženjem, koja je bitna značajka čovjekova generičkog bića, oni kao da su usmjereni prema osvajačkom. Na njih se gotovo doslovce može prenijeti ono što je u jednom svom tipu opisao Fromm19: ‘Ako ne mogu da stvorim život, mogu da ga uništim. Uništavanje je prevazilaženje života. A duboki su korijeni njihove destruktivnosti i ona traje desetljećima.’» (Iz Pogovora, str. 257. i 258) Ćimić zaključuje: «Raspeti između nastojanja da osvoje izvornu vjeru i spoznaje da im to nije povijesno dosuđeno, ljudi svetosavske tradicije bivaju zatočeni svojom samoživošću, otporom utkivaju u sve tijekove moderne kulture i civilizacije, i neugaslom čežnjom da se šire ubijajući, osvajajući, uništavajući i silujući. Da su, kojim slučajem, tako postupali Osmanlije, sigurno bi se za petsto godina izgubio svaki trag narodu koji je zatečen na ovim prostorima. Srbi su jedinstven narod i po tome što nikada nisu mogli preboljeti posljedice ‘prevjeravanja’.» (str. 250) žena. UN i BiH statistike bilježe da je u ovom ratu silovano na stotine tisuća

Obeščašćene žene, od srama i poniženja, skrivaju se i žive tuda-svuda, ovdje, u Europi i po ostalim kontinentima. Danas je u svijetu više od milijardu muslimana. U jednom od Poslanikovih hadisa stoji i ovo: «Prema ženama su velikodušni i pažljivi samo plemeniti ljudi, a žene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su loši i niske naravi.»20 U Kur’anu je zapisano: «Najsavršeniji među vjernicima je onaj koji je najbolji prema ženi». Kao što vidimo, u svim idejnoteorijskim pitanjima i znanstvenoistraživačkim projektima, u svim ovdašnjim ljudskim i društvenim dramama, angažirano sudjelujući u svim kulturno-civilizacijskim i epohalnim očitovanjima: od teološko-filozofskih disputa do sudbine čovjeka u tranzicijskom vremenu,
19

20

Posebno vidjeti poglavlja posvećena najvećim zločincima novije povijesti, reprezentantima «maligne destruktivnosti» (Musolini, Staljin, Hitler), zatim Freudovo pismo Einsteinu Čemu rat? u: Fromm, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti, prva knjiga, str. 44 i dalje. August Cesarec, Naprijed i Nolit, Riječ je o hadisu br. 831, a za sve zaraćene narode i sukobe, ma gdje se god događali, vrijedi Poslanikov hadis 795 koji kaže: »Propašće i na velikom gubitku biće čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude!» Više o časti i dostojanstvu žene u islamskoj tradiciji vidjeti: sure III, IX, XVIII, XXVII i XXXIII, u: Tefsir i Kur’an,s arapskog preveo Enes Karić, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995. PREGLED

261

od sustavne ateizacije do obogotvorenja nacije, od revolucionarnih mitologema do «buđenja naroda» i ratne kataklizme, i sve to u vremenskom luku od šezdesetih godina prošloga vijeka do danas – Esad Ćimić ostao je dosljedan, ne iznevjeravajući dobra načela pedagoške savjesti i uzorne profesorske odgovornosti. Zbog svega što je izgovorio i napisao – Esada Ćimića, s pravom, možemo svrstati u niz blistavih erazmovskih intelektualaca i ljudi na dobitku.

262 PREGLED

Edina Papo UDK 793.3 (049.3) O ORIJENTALNOM PLESU1 ABOUT THE ORIENTAL DANCE2 Sažetak Tekst je prikaz knjige Enise Imamović Umjetnost orijentalnog plesa, Međunarodni naučni forum „Dunav-reka saradnja“, Beograd, 2010. Summary This text is a review of the book The Art of Oriental Dance by Enisa Imamović, “Danube – the River of Cooperation” International Scientific Conference, Belgrade 2010. U izdanju Međunarodnog naučnog foruma „Dunav-reka saradnje“ 2010. objavljena je knjiga „Umjetnost orijentalnog plesa“ autorice Enise Imamović. Recenzenti knjige su Jovan Ćirilov i Deana Komlenić. Autorica knjige „Umjetnost orijentalnog plesa“ već više od deset godina bavi se istraživanjem orijentalnog plesa. U svom istraživačkom radu bavi se odnosom plesa i razmišljanjem unutar odnosa njegovog današnjeg poimanja i kako je to bilo u historiji. Dosad je napisala i objavila više članaka i drugih radova na temu plesa, fizičke rekreacije i historije plesa. Iako se ples uzima kao polazište, autorica nema namjeru samo površno opisati orijentalni ples („trbušni ples“), već želi naći i kritički analizirati moguća polazišta za dublju analizu orijentalnog plesa kako sa našom tradicijom
1

2

Tekst je prikaz knjige Umjetnost orijentalnog plesa Enise Imamović, međunarodni naučni forum „Dunav-reka saradnja“, Beograd, 2010. This text is a review of the book “The Art of Oriental Dance” by Enisa Imamović, “Danube – the River of Cooperation” International Scientific Conference, Belgrade 2010. PREGLED

263

plesa tako i sa drugim historijskim i filozofskim razmišljanjima a sve to podijeljeno u devet poglavlja knjige. U uvodnom dijelu, u koji po mom mišljenju, uključujem i dio: - šta je zapravo orijentalni ples, analizira pojam orijentalnog plesa, gdje osnova ovoga plesa leži u plesovima jugozapadne Azije, a Evropljani orijentalni ples prepoznaju po pokretima torza koji se kombiniraju sa uvijanjem tijela i oštrim akcentima kao i vibrirajućim pokretima, koji su opet na svoj način karakteristični te uvezanim (legato) pokretima prelaze u novi ritam muzičke podloge. Autorica dolazi i do jednog zanimljivog detalja, da jedna vrsta orijentalnog plesa postoji i na Balkanu, a to je „čoček“. Bez obzira na svoje porijeklo ples je, između ostalog, u ovakvom obliku došao sa Mediterana i centralne Azije i došao u naše krajeve. Riječ je dakle o činjenici da je u dosadašnjoj historiji ovih prostora orijentalni ples bio dosta zanemarivan ili ga se uopšte nije „prepoznavalo“ kao dio njihove plesne kulture a možemo kazati i u historiji plesa uopšte. Orijentalni ples, s obzirom na to da počiva na narodnom plesu, ima drevne korijene koji su geografski i kulturno široko razgranati i na osnovu slika, crteža, skulptura mogu se izvesti pretpostavke i hipoteze kakav je bio. Autorica u podnaslovima: ples, ritual i plodnost; porijeklo i autohtonost; orijentalni ples – drevna hramovska igra; avan, tučak i zemljotres; dvorska plesačica; orijentalizam i opčinjenost Zapada „egzotikom“, prati teorije i mitove o porijeklu orijentalnog plesa. Kako se i vidi u podnaslovima autorica široko i precizno analizira, presjekom kroz historiju, razumijevanje orijentalnog plesa. Autorica analizira stare kulture mitove, kao što su grčka, feničanska, perzijska, arapska, egipatska pa sve do bizantijskih vremena i opisuje karakteristike plesa, donosi izvore uobličene u jednu istinu da je orijentalni ples i njegovi vidovi postojao od drevnosti na ovaj ili onaj način. Važno je kazati „putujući“ kroz historiju orijentalnog plesa, nigdje se taj vid plesa ne glorificira kao nešto nepristojno, naprotiv u starim civilizacijama orijentalni ples se smatrao dijelom filozofije življenja. U modernoj historiji orijentalnog plesa teze su različite o njegovoj kvaliteti i porijeklu. Zapravo, nema ničega neobičnog u nastanku orijentalnog plesa. Nastao je od narodnog i društvenog plesa uz određenu nadogradnju. 264 PREGLED

Umjesto polemike, autorica E. Imamović nas upućuje da moderna historija orijentalnog plesa počinje u 19. vijeku nakon što evropske kolonijalne sile pristižu u sjevernu Afriku. Trudi se naći zajedničko polazište za mogući uticaj i drugih evropskih država i njihovih plesnih tradicija toga vremena, uvažavajući različite koncepcije u nastanku čovjekova odnosa prema svijetu i odnosa prema plesu. U ovom historijskom okviru poseban je naglasak na činjenicu da ne postoji „jedan ples“ ili jedan za sve plesove obavezujući način razmišljanja o plesu. Promatrajući koja je uloga plesa u historiji u njegovoj suštini, razlikujemo u podnaslovu „Tradicionalni i profesionalni igrači“ ono što je obilježilo orijentalni ples 19. vijeka. Ovaj fenomen profesionalnih orijentalnih plesačica da se ples uči od svojih prethodnica daje osnovu i opstanak orijentalnog plesa do danas. Poetsku notu ovoj knjizi i shvaćanje orijentalnog plesa kao autonomnog vida plesa, daju opisi kao što su da orijentalni ples „zaposjeda srca ljudi“. Kroz čitavu plejadu imena orijentalnih plesačica od vremena zlatnog doba egipatske industrijske zabave, zatim kraja osmanske imperije, igrači Libana, Sirije pa do vremena prelaza između 20. i 21. vijeka, osim historijske činjenice da su postojale, analizira i pitanje njihovog stila, autorica nalazi i etičku dimenziju, gdje ona orijentalni ples shvata kao „svrhu čovjekova života“. Također, u dijelu gdje se spominje orijentalni ples i odnos društva danas prema ovom stilu, autorica veoma kritički naglašava da je orijentalni ples prvi na udaru političkih i vjerskih čistunaca kada su u pitanju društvene krize i promjene. No, kritičke ocjene ne treba razumjeti negativno, dapače kvalitet orijentalnog plesa ima pozitivnu konotaciju i treba ga shvatiti kao čovjekov historijski hod prema boljem. Evropljane i dalje fascinira „trbuh koji se kreće“, Arapi hvale „emociju“ orijentalnog plesa, a Turci u „gipkosti“ igračice orijentalnog plesa vide značajnu odrednicu kvaliteta. U dijelovima knjige „Plesna tehnika“ i „Muzika“ koji su mi bili najinteresantniji za analizu, možda s toga što sam dugo godina bila baletski umjetnik a sada pedagog, majstor baleta, koreograf i što živim 24 sata baletom koji zahtijeva potpuno drugu plesnu filozofiju, kodeks i disciplinu koja se godinama uči, rečenica, da se većina pokreta, koji čine osnovu orijentalnog plesa nalaze
PREGLED

265

duboko „zakopani“ u našoj podsvijesti je zapravo fascinantna. Um djeluje na tajnovite načine, a jedno je naša sposobnost da stvorimo vizualni okvir koji će naše tijelo slijediti. Zato je orijentalnom plesu intuicija važna. Slušanje vlastitog tijela nešto je što rijetko radimo. Čini mi se da se tehnika orijentalnog plesa temelji na idealu zadovoljstva. Pokreti su tečni, obli, fluidni. Činjenica da je orijentalni ples suštinski pokret i korak povezan sa muzikom i koji se u stvari spontano kombinuju je utemeljenje osjećaja prostora i svoga tijela. Svi elementi su opisani u ovom poglavlju su značajni (bokovi, kontrakcija „tvist“ ili treperavi pokreti) grudi, ramena, stomak, cijelo tijelo, okreti, ruke itd. Valja istaći da je potreban čovjekov lični odnos prema orijentalnom plesu i njegova želja i spretnost da se prepusti i ostvari rezultat. Uputstva su precizna ali još uvijek nedovoljna da bi iz pročitanog tačno shvatili tehniku plesa. Dakle, metoda pokaza je obavezna u suprotnom orijentalni ples neće imati „slobodu“ u pokretu i interpretaciji. Poglavlje „Muzika“ pokazuje muzičku orijentaciju i uticaj orijentalne muzike kroz muzičke epohe raznih svjetskih tradicija. Pored toga muzički materijal napisan je notno precizno i to je ono što će pomoći mnogima da shvate muziku i ritam orijentalnog plesa. Autorica nam istočnjački-orijentalni muzički tekst ritmova veoma vješto prezentira tako da crpimo znanje iz onoga što je predmet i što pripada konačnom razumijevanju orijentalnog plesa. Razdjel „Stilovi i stil“ nam daje mogućnost spoznati šta je to krucijalno važno u shvatanju orijentalnog plesa. Npr. arapski ples svoj smisao ne crpi iz onoga što je predmet umne konstitucije, već upravo iz onoga što je trajna sadašnjost a to je emocija i duša plesa. Tako shvaćanje plesa pa i orijentalnog je razumijevanje neprolazne božanske istine da je ples važan svim ljudima, tradicijama i kulturama. Tako orijentalni ples egipatskog stila, libanskog stila, turski orijentalni, turski romski ili osavremenjavanje orijentalnog plesa sa prihvatanjem i sjedinjavanjem dijelova iz drugih igara je u stvari bogatstvo koje će i sa analizom iz ove knjige biti predmetom proučavanja onih koji se bave plesom u istraživačkom smislu. U dijelu gdje se autorica bavi „Rekvizitom u plesu“ i sama konstatira da je to efektan i zabavan dio orijentalnog plesa. Vrlo je zanimljivo koliko su razni predmeti (sablja, zvončići, „krila“) u upotrebi za orijentalni ples i koji uvjetuju pokrete u samom plesu. Promjene pravca kretanja i okrete u tome 266 PREGLED

naravno mnogo pomaže i odjeća za ples. Vrlo je jasno da plesačica, bilo da je obučena u dugu haljinu ili lagane pantalone ili suknju, naglašava bokove koji su obično pokriveni šarenom maramom, nizom dukata ili jednom vrstom marame okićenom praporčićima. Ovaj dio govori da je autorica obratila pažnju na bitan segment u odijevanju kada je u pitanju orijentalni ples. Jasno nam je da se i ovaj ples kao i svaki drugi obogaćuje i konkretizuje kostimom i rekvizitom. Ovim želim završiti prikaz sadržaja knjige, ali treba naglasiti još nekoliko bitnih stvari. Knjiga je sigurno doprinos razumijevanju orijentalnog plesa, a koji proizlazi iz istinske egzistencije plesa. Istina ove knjige je u tome što je autorica radikalno otvoreno pisala o vrsti plesa koja se često povezuje samo kao isključivo erotični plesu koji zavodi muškarca. Analiza i dobro poredan tekst u knjizi govori da upravo orijentalni ples kao ideja za istraživanje pretvorena u knjigu označava ozbiljnost ove vrste plesa. Ipak, ne smijemo zanemariti ono što je u ovoj knjizi autorica postavila kao pitanje: „Da li je orijentalni ples umjetnost“? Ples je najdivniji vid čovjekovog stvaranja i izražavanja svoga bića putem pokreta. Svaki narod ima svoju osobinu plesa, tradiciju, svoju skicu i plastičnost, izražajnost, svoj pristup ka muzici u stvaranju plesne forme. U profesionalnom smislu ples je dosegnuo visoki stepen razvoja i podignut je na naučni nivo. Tokom godina ples je poprimio različite oblike kako se prenosio sa generacije na generaciju. štine. Orijentalni ples jeste jedna vrsta umjetnosti a ja bih kazala i ženske vje-

I dok se knjige o plesu, u ovom slučaju orijentalnom plesu, počinju istraživati, analizirati, druge stoje „netaknute“. Čini mi se da nam je potrebno još ovakvih i sličnih knjiga o plesu. I sa ovom knjigom koja je istražila umjetnost orijentalnog plesa na svoj način, ples kao umjetnost treba konačno dobiti pažnju koju odavno zaslužuje.

PREGLED

267

Ankica Tomić UDK 351.742 (497.6) POKUŠAJI REFORME POLICIJSKOG SUSTAVA U BOSNI I HERCEGOVINI ATTEMPTS TO REFORM POLICE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Sažetak U Bosni i Hercegovini se provode reforme u mnogim područjima, pa tako i u sektoru sigurnosti. Te se reforme odvijaju u vrlo specifičnim političkim, ekonomskim, socijalnim i drugim okolnostima, s različitim pogledima na rješavanje bitnih pitanja, koja uzrokuju stanovitu društvenu, političku i sigurnosnu nestabilnost. U takvom ozračju se odvijao i proces reforme policije u Bosni i Hercegovini, počevši od djelovanja Međunarodnih policijskih snaga Ujedinjenih naroda (IPTF), pa do reformskih aktivnosti koje je zahtijevala Europska komisija u kontekstu pokušaja restrukturiranja policijskog sustava. Autorica analizira značaj i ulogu ključnih faktora i aktera u tom procesu. Glavnu je ulogu u političkoj debati glede restrukturiranja policijskog sustava u BiH imao Ured visokog predstavnika (OHR). U taj je reformski proces bila uključena i Policijska misija Europske unije (EUPM), domaća politička elita, te razna druga međunarodna i lokalna tijela. Autorica analizira i širi kontekst u kome se odvijao reformski proces, bez postojanja jedinstvene strategije s mnogo aktera u vrlo kompleksnom političkom okruženju. Reforma koja je zahtijevana „izvana“, a morala je biti prihvaćena i provedena „unutra“ rezultirala je odustajanjem Europske unije od svojih zahtjeva odnosno principa kako bi Bosna i Hercegovina potpisala Sporazum o stabiliziranju i pridruživanju. Tako su petogodišnji reformski pokušaji završili „kozmetičkim korekcijama“ policijskog sustava na razini države, a „dubinski zahvati“ u ukupni policijski sustav čekaju reformu ustava u BiH. Ključne riječi: reforma, policijski sustav, reformski proces, međunarodni akteri, politička elita

PREGLED

269

Summary Various reforms are being conducted in Bosnia and Herzegovina, including the security sector reform. Such reforms are happening in very specific political, economic and social circumstances. Meanwhile, different views on important issues cause certain social and political instability. That is the atmosphere in which police reform was conducted, starting from the UN- led IPTF and all the way to the reforms required by the European Commission in the context of an attempt to re-structure the police system. The author analyzes the significance and roles of different factors and players in the process. The Office of the High Representative (OHR) led the political debate on police restructuring, but the process also included the European Union Police Mission (EUPM), the host country political elite and other international and local institutions. The author also analyzes the broader context in which police reform was conducted, the lack of a single strategy and involvement of several players amid a complex political environment. Reform, which was required from ‘’outside’’, but which had to be accepted and implemented ‘’inside’’, resulted in the EU giving up its requirements and principles in order to have BiH sign the Stabilisation and Association Agreement. That is how a five-years-long reform endeavour ended, with ‘’cosmetic corrections’’ of the police system at state level. In the meantime, ‘‘in depth’’ changes of the overall police system await amendments to the B-H Constitution. Key words: reform, police system, reform process, international players, political elite Policija u BiH nakon „Daytona“ Na razvoj policije u Bosni i Hercegovini nakon zaključivanja Dejtonskog mirovnog ugovora veliki utjecaj je imala međunarodna zajednica, prije svega Međunarodne policijske snage Ujedinjenih naroda (IPTF), Ured visokog predstavnika (OHR), Policijska misija Europske unije (EUPM), te drugi međunarodni akteri nazočni u Bosni i Hercegovini. Policija u BiH je prošla vrlo dinamičan reformski put koji se može promatrati u dvije faze. Prvu fazu je karakterizirala tranzicijska reforma; put od policije koja je bila u službi bivšeg socijalističkog sustava, zatim ratne policije, do novog ustrojavanja, promjene filozofije i kulture policijskog djelovanja sukladno međunarodno priznatim standardima. Druga faza je u središtu imala proces restrukturiranja organizacijskih policijskih struktura u jedinstvenu policijsku strukturu. Potonje je 270 PREGLED

trebalo označiti prijelaz iz dejtonske u briselsku fazu u ukupnim nastojanjima Bosne i Hercegovine u procesu integracije u Europsku uniju. Posljednji reformski zahvati (2003–2008) su imali za cilj restrukturiranje tadašnjih petnaest policijskih struktura u BiH i formiranje jedinstvene policijske strukture1. Reformom se pokušao uspostaviti jedinstven sustav policijskog djelovanja prema istim standardima, kao i pružanje usluga građanima na isti način i na temelju istih principa djelovanja policije u demokratskom društvu2. Međunarodna zajednica u BiH je identificirala potrebu za restrukturiranjem policijskih struktura u BiH. Razlozi su bili sljedeći: fragmentiranost policijskih struktura, prekobrojnost osoblja, ogromni financijski izdaci, nedostatak odgovarajuće koordinacije i suradnje između policijskih agencija, nekompatibilna opremu, različite modele rukovođenja i dr. Još u mapi puta iz 2000. godine, Europska unija je Bosni i Hercegovini postavila, između 18 zahtjeva, i zahtjev za jačanjem, odnosno stavljanjem u punu operativnu funkciju agencija za provođenje zakona na državnoj razini. U studiji izvedivosti je identificirano 16 prioritetnih područja, među kojima je i borba protiv kriminala, posebice organiziranog kriminala i jačanje državnih kapaciteta. Europska komisija je zatražila od vlasti u Bosni i Hercegovini sustavnu reformu policijskih struktura u smislu njihove racionalizacije. Reformu policijskih struktura Komisija je smatrala nužnim korakom u uspostavi vladavine prava i ključnim preduvjetom za pristupanje BiH Europskoj uniji. Fragmentiranost i nefunkcionalnost policijskog sustava su se izravno dovodili u vezu s borbom protiv organiziranog kriminala i ostalih oblika kriminaliteta. Europska komisija je tako početkom 2003. godine zadužila međunarodnu skupinu stručnjaka da sačini analizu financijskih i strukturalnih kapaciteta bh. policijskih struktura, uz predlaganje mogućih rješenja. Ured visokog predstavnika je temeljem preporuka međunarodnih eksperata formirao Povjerenstvo za restrukturiranje policije. Taj je koncept izabran imajući u vidu da su na isti način uspješno provedene reforma obrane i obavještajnog sektora. Bivši premijer Belgije Wilfried Martens je imenovan za predsjednika Povjerenstva. Povjerenstvo se u radu trebalo rukovoditi principima koje je odredio Ured visokog predstavnika (OHR). Osim efikasnosti i efektivnosti u radu, trebalo
1

2

Državna razina: Granična policija BiH i Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) Entitetska razina: MUP Republike Srpske, FMUP, 10 kantonalnih MUP-ova i Policija Brčko Distrikta Spahić , T.: Sigurnosne determinante demokratske tranzicije policije u Bosni i Hercegovini, CPU, str. 133. PREGLED

271

je osigurati da se obavljanje policijskih poslova odvija sukladno europskim standardima, uz poštivanje demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Jedan od postavljenih principa je bio i eliminiranje neprimjerenog političkog utjecaja na rad policije. Povjerenstvo se tijekom 2004. godine sastalo sedam puta na različitim mjestima u BiH prije nego što je pripremilo izvješće. U izvješću je predložen plan reforme policijskih struktura u BiH koji predviđa uspostavljanje jedinstvene policijske strukture na državnoj i lokalnoj razini. Institucije BiH, prema tom planu, bi dobile isključivu nadležnost nad policijom kada je u pitanju njihovo financiranje i stvaranje pravnog okvira za nesmetan rad. Martensov plan nije dobio potporu tadašnjih lidera ključnih političkih stranaka, pa se nastavilo tragati za novim modelom koji bi zadovoljio zahtjeve i interese svih ključnih aktera uključenih u reformski proces. Politički sporazumi o restrukturiranju policije Nakon neprihvaćanja Martensovog plana, politička elita3 je u travnju 2005. godine, na poziv visokog predstavnika, pokušala pronaći novo, prihvatljivo rješenje za reformu policije, kako bi se ispunili uvjeti Europske komisije4, radi otpočinjanja pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. Reforma policije ostala je kao posljednji uvjet za prihvaćanje studije izvodivosti i otpočinjanje pregovora o stabilizaciji i pridruživanju. Kao moguća rješenja definirani su u “Vlašićkoj izjavi” principi kojima se uspostavlja jedinstveni okvir za politički nadzor, operativno djelovanje i nadzor zajednice nad policijskim strukturama Bosne i Hercegovine. Kamen spoticanja je bio treći uvjet Europske komisije. Nije postignut dogovor u pogledu teritorijalnog organiziranja policijskih struktura, njihovog broja, kao i prelaska entitetske linije razgraničenja. Međutim, postignuta je opća suglasnost da policijske regiju budu formirane na principima Europske komisije, tj. da policija djeluje u područjima koja će biti uspostavljena na funkcionalnim i tehničkim kriterijima. „Vlašićka izjava“ ipak nije prihvaćena
11 predstavnika političkih stranaka su sudjelovali u iznalaženju rješenja za reformu policije na Vlašiću i usuglasili zajedničke stavove po pojedinim pitanjima koja su definirana u tzv. “Vlašićkoj izjavi“ 4 Tri principa Europske komisije: 1. sve nadležnosti za zakone i pitanja proračuna, koja se tiču policije, moraju biti utvrđeni na državnoj razini; 2. nema političkog uplitanja u operativni rad policije; 3. funkcionalna lokalna policijska područja moraju biti utvrđena na temelju tehničkih kriterija relevantnih za rad policije, gdje bi operativno zapovjedništvo ostalo na lokalnoj razini.
3

272 PREGLED

tako da se tražio novi model za reformu policije putem novih političkih pregovora. Sve je to pridonijelo prolongiranju u ispunjavanju uvjeta za započinjanja pregovora o Sporazumu o stabiliziranju i pridruživanju s Europskom unijom. U posljednjem kvartalu 2005. godine, preciznije u listopadu iste godine, potpisan je i prihvaćen od entitetskih parlamenata i Parlamentarne skupštine BiH Sporazum o restrukturiranju policijskih struktura u BiH. Tim su sporazumom načelno prihvaćena tri principa Europske komisije koja su trebala predstavljati temelj za restrukturiranje policijskih struktura u BiH. Za provođenje reforme je bilo predviđeno uspostavljanje Direkcije za provođenje restrukturiranja policije, kojoj je data zadaća da izradi prijedlog plana implementacije reforme policijskih struktura u BiH po fazama, najkasnije do 30. 09. 2006. godine. Plan je trebao sadržavati sljedeće elemente5: • • prijedlog rješenja za sva tri principa Europske komisije, vremenski raspored provedbe i

• sve ostale pravne akte i pravilnike nužne za provedbu reforme policijskih struktura u BiH. Vijeće ministara je formiralo Direkciju za provedbu restrukturiranja policije kao privremeno tijelo Vijeća ministara u okviru Ministarstva sigurnosti6 s trajanjem mandata od 12 mjeseci7. Upravni odbor je imao i promatrače; po jedan promatrač predstavnika parlamentarnih odbora za kontrolu rada sigurnosnih struktura, kao i promatrači koje je imenovalo Ministarstvo sigurnosti BiH, OHR, Europska komisija, EUPM i Veleposlanstvo SAD-a u BiH. Uz pomoć domaćih i stranih eksperata, Direkcija je sačinila prijedlog jedinstvene strukture policije koja je trebala biti ustrojena na centralnoj i lokalnoj razini, dok bi se ukinula federalna razina. Lokalna policijska tijela su trebala imati status upravnih organizacija, kao dio jedinstvene policijske strukture u sastavu Ministarstva sigurnosti BiH. Ova tijela bi imala mjerodavnosti koje u trenutačnom ustroju policijske strukture imaju kantonalna ministarstva unutarnjih polova: održavanje javnog reda i mira, sigurnost prometa, rad policije u zajednici; sprječavanje, otkrivanje i suzbijanje kriminaliteta, osiguranje objekata, diplomatsko-konzularnih predstavništva u BiH i objekata štićenih osoba po mjestu stanovanja. Prijedlog je predvidio jedinstvenu policijsku
5

6 7

Odluka Vijeća ministara o formiranju Direkcije za provođenje restrukturiranja policije, točka 10. „Službeni glasnik BiH“, br.: 24/05 od 08. 12. 2005. „Službeni glasnik BiH“, br.: 1/2006 od 09. 01. 2006. Direkcija se sastojala od Upravnog odbora (13 članova) i Izvršnog tijela (13 članova), „Službeni glasnik BiH“, br.: 3/2006. od 23. 01. 2006. PREGLED

273

strukturu u BiH, s opisom funkcioniranja svih njezinih elemenata na državnoj i djelom na lokalnoj razini. Predloženi plan ipak nije sadržavao neke od osnovnih elementa koji su bili propisani Odlukom Vijeća ministara BiH. Osim neutvrđivanja broj policijskih regija, nije definiran ni broj policajaca, kao ni modeli funkcioniranja kojima se treba regulirati operativni rad policije u policijskoj strukturi, ljudski resursi, radni odnosi, strateško planiranje, mehanizmi odgovornosti i sl. Nisu sačinjeni ni pravni akti za definiranje nadležnosti za zakone i pitanja proračuna na državnoj razini8. O ovom planu Vijeće ministara BiH nije raspravljalo na sjednicama, tako da se u Izvješću Europske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2007. godini konstatira kako... „relevantna tijela i političke stranke nisu uspjeli pronaći dogovor o pristupu Direkcije za restrukturiranje policije, te su i daljnji napori međunarodne zajednice da omogući postizanje sporazuma o policijskoj reformi bili blokirani. Nedostatak napretka u ovom području ozbiljno ugrožava napredak Bosne i Hercegovine ka EU“. Nadalje, u spomenutom izvješću stoji: „Nije bilo napretka u pogledu restrukturiranja policije, čiji je cilj bio objedinjavanje policijskih snaga u jednu jedinstvenu policijsku strukturu. Kao rezultat, policija u zemlji ostaje iscjepkana“.9 Budući da prijedlog plana Direkcije za restrukturiranje policije nije više bio uopće tema za razgovor ni na sjednicama Vijeća ministara niti u političkim krugovima, OHR je predložio u rujnu 2007. godine svoj protokol o ispunjavanju uvjeta za reformu policije. Taj protokol, također, predvidio je organizaciju policije državnoj i lokalnoj razini. Novina u usporedbi s dosadašnjim prijedlozima je bila u tome što je predviđeno da tri lokalna policijska tijela imaju status upravnih organizacija u okviru državnog Ministarstva sigurnosti BiH i to: organizacija Uprave policije Republike Srpske, policijske uprave u županijama/kantonima Federacije Bosne i Hercegovine i Policija Brčko Distrikta. OHR-ov protokol o reformi policijskih snaga u BiH je dobio punu podršku tadašnjeg visokog predstavnika EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javiera Solane i povjerenika Europske komisije za proširenje Ollia Rehnai EUPM-a10. Bez obzira na usuglašen stav i potporu ovom dokumentu svih dužnosnika Europske unije u BiH i Briselu, nije ga prihvatila do8 9

10

Ibid, str. 140. Direkcija za europske integracije BiH, Komisija europskih zajednica, Izvješće o napretku BiH u 2007. godini, str. 49. “Protokol o reformi policije temeljen je na trogodišnjem radu domaćih i međunarodnih dužnosnika i eksperata, te svim dosadašnjim dokumentima i usuglašenim stavovima. Ono što je dodatna prednost Protokola je da sadrži prijedlog rješenja za ona pitanja za koja političari u BiH do sada nisu mogli postići dogovor. Dakle, radi se o kompletnom dokumentu koji obuhvaća sve do sada dogovoreno i nudi rješenja za pitanja u kojima sporazum nije mogao biti postignut.“, Frane Marojević, šef Komunikacija OHR-a, www ohr.org.

274 PREGLED

maća politička elita. Do postizanja dogovora lidera šest vladajućih političkih stranaka u Mostaru izmjenjivali su se prijedlozi političkih stranaka poznatih, kao protokol „Silajdžić-Dodik“11 i protokol „HDZ i HDZ1990“. Na koncu je postignut dogovor u Mostaru lidera šest vladajućih političkih stranaka poznat kao „Mostarska deklaracija“. Tom je deklaracijom preuzeta obveza o poduzimanju svih potrebitih aktivnosti za provedbu reforme policije sukladno principima Europske komisije, kako bi se konačno „otkočio“ proces pridruživanja BiH Europskoj uniji, odnosno kako bi što skorije uslijedilo parafiranje i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji. U „Mostarskoj deklaraciji“ je definirano da će struktura jedinstvenih policijskih snaga Bosne i Hercegovine odgovarati ustavnoj strukturi zemlje. Nova reformirana policijska struktura BiH će uslijediti kroz proces ustavne reforme. Pojedinosti glede policijske strukture će se definirati kroz dva temeljna zakona: Zakon o policijskoj službi BiH i Zakon o policijskim službenicima BiH. Potpisnici su se, također, obvezali da će odmah pristupiti punoj implementaciji usuglašenih principa i načela. To su učinili kroz “Sarajevski akcijski plan“. BiH: Sarajevski akcijski plan12 predviđa uspostavu sedam tijela na razini • • • • • • • direkcije za koordinaciju policije, instituta za forenzička ispitivanja i vještačenja, ustanove za školovanje i stručno usavršavanje kadrova, agencije za policijsku potporu, nezavisnog odbora, odbora za žalbe građana i odbora za žalbe policijskih službenika.

Lokalna razina, kao dio jedinstvene policijske strukture, bit će regulirana nakon reforme Ustava. Predviđeno je i usvajanje zakona o policijskoj službi i zakona o policijskim službenicima godinu dana nakon usvajanja novog Ustava BiH. Tako su se svi zadovoljili formiranjem sedam novih tijela na razini BiH, a u entitetima je ostalo sve do daljnjega kako je i bilo; u Republici Srpskoj – Ministarstvo unutarnjih poslova s dosadašnjim ingerencijama, u Federaciji – Federalno ministarstvo unutarnjih polova i deset županijskih/
11

12

Protokol su 28. 09. 2007. godine potpisali predsjednici dviju političkih stranaka u BiH, Stranke za BiH, Haris Silajdžić i Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Milorad Dodik. Potpisan 22. 11. 2007. PREGLED

275

kantonalnih ministarstava unutarnjih poslova, te samostalna Policija Brčko Distrikta. „Reformirana“ je samo državna razina kroz povećanje samostalnih upravnih organizacija u Ministarstvu sigurnosti, mjerodavnih za koordinaciju Granične policije i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Politički lideri su se 11. 12. 2007. godine dogovorili u Laktašima da će Vijeće ministara BiH imenovati Radnu skupinu za izradu zakona temeljem kojih će se uspostaviti tijela predviđena „Mostarskom deklaracijom“ i „Sarajevskim akcijskim planom“ Radna skupina je 15. 02. 2008. predložila dva zakona na temelju kojih su formirana policijska tijela za razinu BiH. To su Zakon o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za potporu policijskoj strukturi i Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture BiH13. Tijekom izrade nacrta navedenih zakona došlo je do odstupanja pojedinih političkih stranka od ranije prihvaćenih stavova iz „Mostarske deklaracije“ i „Sarajevskog akcijskog plana“, što je dovelo do poteškoća i prolongiranja u donošenju tih zakona. Usprkos svemu, zakoni su usvojeni, ali bez ispunjavanja tri europska principa. Europska unija je bez obrazloženja odustala od svojih principa. Vijeću ministara BiH je trebalo pola godine za imenovanje ravnatelja i zamjenika ravnatelja novoformiranih agencija u sastavu Ministarstva sigurnosti BiH. Do imenovanja rukovoditelja navedenih Agencija su se vodile rasprave i pokušavali postići dogovori oko nacionalne zastupljenosti, određivanja sjedišta agencija, zadovoljavanja stranačkih kriterija i podobnosti pojedinih kandidata. Najvažniji kriteriji u izboru je bila nacionalna i stranačka pripadnost. Ni to ne bi bilo sporno da su izabrani najstručniji kadrovi svih nacionalnosti. U mnogim institucijama se nalaze osobe „koje su daleko od potrebne i nužne stručnosti, ali su blizu raznim i različitim podobnostima izvanstručne naravi“14. Time se završava prava faza reforme policije. Jesu li u tome svemu zadovoljeni minimalni interesi struke, mnogi dvoje, među kojima je i profesor s Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Mirsad Abazović15, koji smatra: „Još uvijek je bitnija podobnost nego sposobnost, ali ne samo stranačka nego i nacionalna, nepotistička, ideološka i ina“. „Sektor sigurnosti se mora depolitizirati i deideologizirati radi postizanja profesionalizacije i efikasnosti u obavljanju svoje funkcije. Organizacije nacionalnog i internacionalnog sigurnosnog sektora ne smiju biti talac unutarnjih i međunarodnih interesnih grupacija.“16
13 14 15

16

„Službeni glasnik BiH“, br.: 36/08. od 06. 05. 2008. Abazović, M.: Ogledi o bosanskohercegovačkoj zbilji, DES, Sarajevo, str. 54. Razgovor s prof. dr. Mirsadom Abazovićem, obavljen 10. 05. 2010. u Sarajevu. Ako nije drugačije naznačeno, citati Mirsada Abazovića su iz ovog razgovora. Abazović, M.: Ogledi sigurnosti, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne

276 PREGLED

Reforma policije bez europskih principa „U idućih će pet godina BiH dobiti integriranu policijsku službu na državnoj razini kao i policijske regije koje prelaze međuentitetsku granicu u onim graničnim područjima gdje je to potrebno“, izjavljivao je visoki predstavnik u raznim medijima nakon usvajanja Sporazuma o restrukturiranju policije u jesen 2005. godine. Nakon skoro šest godine Bosna i Hercegovina nema integriranu policijsku službu, niti policijske regije koje prelaze entitetske granice, niti će ih uskoro imati, jer reforma policija do reforme ustava nije prioritet ni domaćim političarima, a ni međunarodnoj zajednici. Svi su prihvatili formiranje sedam tijela na državnoj razini nadležnih za dvije policijske agencije Graničnu policiju BiH i Državnu agenciju za istrage i zaštitu. Ogromna administracija postaje još veća, neracionalnija, upravo suprotno od onoga što bi trebala biti i što se preporučuje u svim izvješćima Europske komisije o napretku BiH u europskim integracijama. Ako se prva faza reforme policije razmatra u kontekstu tri principa Europske komisije može se konstatirati da nijedan princip nije ugrađen u zakonska rješenja koja su omogućila uspostavljanje sedam novih tijela predviđenih „Sarajevskim akcijskim planom“. Prvi princip, zakonske i proračunske mjerodavnosti nužne za funkcioniranje policije na državnoj razini, nije ispoštovan. Drugi princip, nema političkog miješanja u operativni rad policije, formalno je ispoštovan kroz formiranje tri već spomenuta odbora, ali opet samo za državne policajce odnosno agencije. Članove odbora u praksi imenuju ministri u Vijeću ministra ili parlamentarci po „nacionalnom ključu“. Praksa je pokazala kako je provođenje natječajne procedure samo formalno pokriće za upošljavanje „svojih ljudi“. Prema mišljenjima mnogih policijskih i državnih službenika, politički utjecaj na policiju i zapošljavanje policijskih službenika, posebice onih na rukovodeće pozicije, nije nikada bio „neprimjereniji“17. Treći princip Europske komisije, koji se odnosi na uspostavljanje lokalnih područja na temelju tehničkih kriterija, uz operativno zapovijedanje na lokalnoj razini, također nije ispoštovan. Nikakvih promjena u ustroju policije na lokalnoj razini neće biti do reforme ustava. Dva zakona koja su proizašla iz prve faze reforme policije; Zakon o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za potporu policijskoj
studije, Sarajevo 2010, str. 41. Iz izjave Zlatka Miletića, tadašnjeg ravnatelja Federalne policije, sa sastanka glavnog tužitelja BiH i rukovoditelja policijske agencija u BiH i koji je održan 10. 05. 2010. u povodu posjeta visokog izaslanstva Savezne kriminalističke policije (Bundeskriminalamt) Bosni i Hercegovini. Na sastanku je bila nazočna i autorica ovog članka. PREGLED

17

277

strukturi i Zakon o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture, po žurnoj proceduri su finalizirani bez postizanja konsenzusa među članovima Radne skupine. Europska unija je prihvatila ovakav ishod prve faze reforme policije kako bi konačno 16. 06. 2008. godine u Luksemburgu bio potpisan Sporazum o stabiliziranju i pridruživanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. U javnosti je, pak, izgledalo kako je Europskoj uniji više stalo do europske budućnosti Bosne i Hercegovine nego njezinim legalno izabranim političarima. A policija je u Bosni i Hercegovini „unazađena umjesto unaprijeđena“18. Politika uvjetovanja Europske unije Završena prva faza reforme policije se ne može smatrati uspješnom. Osnovni razlozi neuspjeha su prije svega nekonzistentna politika uvjetovanja Europske unije, različit pristup mnogobrojnih međunarodnih čimbenika prema reformi i nespremnost na dogovor domaćih političkih aktera. Vjerodostojnost uvjetovanja u slučaju reforme policije sa tri principa je naišla na prigovore, jer ta tri principa nisu proizišla ni iz jednog obvezujućeg pravnog propisa Europske unije. Protivnici su jedinstvene policijske strukture, koja je pretpostavljala centralizaciju policijskog sustava u BiH, ukazivali kako centralizirani model nije univerzalno primjenjiv ni u policijskim sustavima zemalja članica Europske unije. Nejedinstvo Europske unije u pogledu različitog tumačenja tri principa pojedinih članica Europske unije je dodatno zakompliciralo politički proces postizanja dogovora u BiH. Posebice je to bilo izražajno tijekom 2005. godine u debatama o prelaženju entitetskih linija razgraničenja pri utvrđivanju policijskih regija, kao i o imenovanju policijskih dužnosnika u agencijama za provođenje zakona u Bosni i Hercegovini. Jedinstvenost i koherentnost uvjetovanja EU se može postići ako se delegira odgovornost za upravljanje jednom jedinstvenom tijelu. U slučaju države Srednje i Istočne Europe, to je bila Europska komisija. Ali nakon 2004. godine su države članice EU-a preuzimale aktivniju i izravniju ulogu u postavljanju uvjeta i praćenju njihovog ispunjavanja. Na takav su način nastojale smanjiti zabrinutost koju je iskazivalo javno mnijenje u EU nakon proširenja EU-a 2004–2007. godine, uvjereno da uvjetovanje nije bilo dosljedno primjenjivano na nove članice. Države članice su imale dvostruku delikatnu zadaću; s jedne strane su morale uvjeriti vlastite glasače kako je njihova politika uvjetovanja “rigorozna“, a, s druge strane, morale su dati do znanja da se ne zatvaraju vrata Europske unije novim kandidatima sa Zapadnog Balkana.
18

Razgovor s prof. dr. Mirsadom Abazovićem, obavljen 10. 05. 2010. u Sarajevu. Ako nije drugačije naznačeno, citati Mirsada Abazovića su iz ovog razgovora..

278 PREGLED

Svaka reforma, pa tako i policijska, jest prije svega političko pitanje i ne može biti tretirana kao čisto tehničko pitanje, tj. mora biti rezultat političkih pregovora i kompromisa. Što se tiče policijske reforme, može se zaključiti kako je krenula „pogrešnim“ putem i tako je završila tamo gdje mnogi nisu željeli. Ustrajavanje na modelu jedinstvene policijske strukture, posebice imajući u vidu postojeću ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine, kao i nedostatak EU acquisa o policiji, doveli su do toga da je prva faza reforme okončana „kozmetičkim“ korekcijama državne razine19. Policijska reforma je uvučena tako u šire političko bojište jer se sumnjalo da ima neku „skrivenu agendu“, te da se koristi kao sredstvo za drugi cilj, tj. za centralizaciju države. „Policijska reforma se pretvorila u ispolitiziranu igru“20. Politički kontekst i reforma policije Politika u BiH se ne igra kao igra s prihvaćenim pravilima, kojoj je cilj traganje za uzajamno prihvatljivim rješenjima, već igra u kojoj se želi samo dobiti, a nipošto gubiti. Bitne značajke vođenja politike u BiH su, između ostalog, retorika konfrontacije, zauzimanje ekstremno tvrdih pozicija i nespremnost za postizanjem kompromisa. U procesu reforme policije nije pomoglo ni to što su EU i međunarodna zajednica postale dio te politike. Umjesto da zauzmu poziciju neutralne strane koja postavlja standarde, EU i međunarodna zajednica su zauzimali strane u onoj mjeri u kojoj su zagovarali određeni model jedne jedinstvene policijske strukture, što je odgovaralo interesima jedne strane, a manje interesima druge ili drugih strana. Polarizacija na nepomirljive blokove i politika koja se igra samo radi pobjede nužno dovode do neuspjeha. A kako se može postići uspjeh? Uspjeh se može postići kroz koncept „finalite politique“, „zatvaranje knjige“21. Taj koncept proizlazi iz psihologije, a ne iz politologije. „Zatvaranje knjige“ kao stanje uma ne znači obvezatno da je čovjek zadovoljan realnošću s kojom je suočen ili da se s njom miri. To prije
19

20

21

Reforma, izmjena, preinačenje neke strukture radi poboljšanja ili prilagođavanja njezinih funkcija, a bez razgrađivanja njezinih osnova. Anić, V.: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, 1991. Reforma (lat. reformare- promijeniti, preobraziti) 1. preoblikovanje, promjena, preustrojstvo, preinačenje, preinaka, preustrojstvo, preudešavanje, preuredba, poboljšanje, preuredba, poboljšanje, popravak, preobrazba, preobražaj, 2. političko preoblikovanje koje provodi vladajuća klasa u svrhu učvršćenja svoje vlasti, promjena koja ne dira u temelje postojećeg poretka, Klaić, B.: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, 1989. Batt, J.: Izvješće sa seminara o policijskoj reformi u BiH, Sarajevo, 4–6. 06. 2008, str. 19. Ibid, str. 22. PREGLED

279

svega znači priznanje kako cijena dopuštanja da bol i gorčina prevladavaju čovjekovu motivaciju, može biti samo poražavajuća, čak samoubilačka22. Ako se ovaj koncept promatra u kontekstu vođenja politike u Bosni i Hercegovini, može se zaključiti kako većina bh. političara ima vlastite interese u držanju mnogih pitanja otvorenima, pa tako i ne postoji stvarna volja da se knjigu zatvori. Njihovom načinu bavljenja politikom odgovara „otvorena knjiga“. Do potpunog zatvaranje knjige neće zasigurno doći ako se vrši pritisak ili ako netko umjesto njih zatvara knjigu. Suština je u njihovom osobnom shvaćanju kako ima smisla učiniti pomak ka zatvaranju knjige. Vanjski pritisci koliko god bili dobronamjerni i pozitivni, ukoliko nemaju domaću političku potporu ne donose konkretne promjene. Oni koji žele pomoći reformskim procesima, moraju prihvatiti činjenicu kako je otpor prema reformama češće pravilo nego iznimka23. Ključna riječ za postizanje uspjeha jest partnerstvo. Uvjetovanje ne može biti djelotvorno ako se doživljava kao nametnuto. Obje strane, Europska unija i bh. političari, zajednički su trebali postaviti pravila igre i istih se pridržavali. Međutim, i jedni i drugi su odustajali od nametnutih ili ponekad dogovorenih pravila, što je zasigurno jedan od razloga za neuspjeh pokušaja restrukturiranja policijskog ustava u BiH. Ono što je posve jasno, bez obzira na deklarativne izjave o europskoj opredijeljenosti svih političkih opcija u Bosni i Hercegovini, još uvijek nema potpune spremnosti i sposobnosti da se razriješe sporna pitanja koja predstavljaju prepreku na putu prema daljnjoj integraciji BiH u EU. Vjerojatno je Europa mislila, poučena iskustvima priključenja zemalja Srednje i Istočne Europe, kako je Europska unija dostatno privlačna da se mogu nadvladati unutarnjopolitičke konfrontacije. U slučaju BiH, to nije tako. EU mora mnogo više raditi na jačanju svoje vjerodostojnosti, konzistentnosti, odlučnosti i spremnosti u postavljanju jasnih uvjeta, uzimajući u obzir sve domaće specifičnosti i tako sebi graditi ugled pouzdanog, dosljednog i jakog partnera koji igra fer i korektnu igru. Europska unija i dalje razvija svoju vanjsku i sigurnosnu politiku, a međunarodna zajednica provodi reformu sektora sigurnosti i u drugim problematičnim postkonfliktnim područjima kao što su Kosovo, Irak i Afganistan. U tim misijama bi se trebale uzeti u obzir značajne lekcije naučene na primjeru reforme policije u BiH.

22
23

Ibid.
Bayley, H. D.: Changing the Guard, Developing Democratic Police Abroad, Oxford University Press, New Yourk, 2006, str. 96.

280 PREGLED

Odgovornost domaćih aktera Premda EU nije bila predvodnikom procesa reforme policije, to nisu bile ni vlasti u BiH, a ni građani. Reforma je forsirana i vođena „izvana“. Ključne pregovore u tom procesu vodio je OHR: nakon određenog vremena, prepušteno je da pregovore o reformi predvodi domaća politička elita, koja je uključivala u razgovore sve manje sudionika. Javnost je malo znala o tome što se događa iza zatvorenih vrata na sastancima političkih lidera. Davane su izjave ili štura priopćenja iz kojih nije bilo jasno što je dogovoreno, a posebice, jer su obično nakon tih dogovora uslijedile različite interpretacije postignutog dogovora. Nije se moglo čuti ni mišljenje akademske zajednice. Njezin glas je smišljeno prigušivan smatra profesor Abazović koji je još komentirajući dogovor s „Vlašića“ u 2005. godine za BHR izjavio kako se tu radi o „velikom historijskom ništa“. Nemoguće je provesti suštinske reforme bez sudjelovanja svih segmenata društva. „Ako želite upropastiti društvo, sakrijte stvarnost od njega“.24 A reforma policije je očito „upropaštena“. Značajan dio odgovornosti za neuspjeh reforme policije ipak snosi civilno društvo smatra Edina Bećirević.25 „Odgovorno civilno društvo i akademska zajednica ne bi trebalo da rade samo po pozivu i samo u okviru naručenih konsultantskih usluga, nego bi trebali da djeluju po svojoj savjesti i u interesu zajednice. Nažalost, akademski resursi Bosne i Hercegovine iz područja sigurnosti su još uvijek veoma siromašni. Pored toga, akademska zajednica je zauzela konformističku poziciju i izvlači se iz svih kontraverznih tema koje bi mogle uznemiriti bilo domaći politički establišment bilo međunarodne donosioce odluka“26. Jedan od općeprihvaćenih principa vezan za dugoročan uspjeh programa reforme sektora sigurnosti odnosi se i na preuzimanje određene odgovornosti od strane domaćih aktera. Odgovornost domaćih aktera ne znači samo ispunjavanje političkih obveza među političkim elitama, nego i poticanje dijaloga među akterima izvan sektora sigurnosti, uključujući nevladine organizacije i civilno društvo27. Civilno društvo u proces reforme policije u BiH nije bilo uopće involvirano. U Bosni i Hercegovini prema nekim podacima ima deset
Razgovor s prof. dr. Mirsadom Abazovićem, obavljen 10. 05. 2010. u Sarajevu. Ako nije drugačije naznačeno, citati Mirsada Abazovića su iz ovog razgovora. 25 Dr. sc. Edina Bećirević, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, predsjednica nevladine organizacije „Atlantska Inicijativa BiH“ 26 Citat iz odgovora na postavljena pitanja Edine Bećirević putem e-maila, Sarajevo, 20. 05. 2010. 27 Penksa, S.: Lekcije prepoznate u BiH, iz Izvješće sa seminara o policijskoj reformi u BiH, Sarajevo, 4–6. 06. 2008, str. 30. i 31.
24

PREGLED

281

tisuća nevladinih organizacija28. Nevladina organizacija „Atlantska inicijativa“ koja u svom djelokrugu rada promiče integraciju Bosne i Hercegovine u Sjeveroatlanski savez i Europsku uniju, pokrenula je časopis „Demokracija i sigurnost u jugoistočnoj Europi“. Pokrećući časopis, ova nevladina organizacija želi „omogućiti čitateljstvu da o ključnim problemima demokracije i sigurnosti donosi mišljenja koja se temelje na poznavanju činjenica i razumijevanju relevantnih procesa. U postkonfliktnom društvu, poput bosanskohercegovačkog, gdje svjesno kontinuirano uvođenje nesigurnosti i straha u javni diskurs ima nesumnjiv politički motiv“, jako je važno rasprave i odluke o sigurnosnim pitanjima premjestiti iz ekskluzivne domene političkih elita u civilno društvo29. Znanost i struka imaju zadaću educirati javnost da ona bude “sposobna razlikovati stvarni, civilizirani odnos vlasti prema interesima građana, od demagoške glorifikacije i homogenizacije na osnovama društvenih kvazi interesa, iza kojih je preraspodjela kapitala uvijek u korist manjih uskointeresnih organiziranih skupina“.30 Pred Bosnom i Hercegovinom ima još mnogo reformi koje treba provesti kako bi bila spremna odgovoriti obvezama iz punopravnog članstva u Europskoj uniji i NATO-u. To će morati uraditi domaće snage kojih zasigurno ima dostatno u svim sektorima da mogu iznijeti reformske aktivnosti. „Bosna i Hercegovina mora prestati živjeti mentalitet pomoći izvana“31 i jasno dati do znanja svima da svoje probleme može i želi sama rješavati. Progresivne snage svih segmenata društva se moraju mobilizirati i pozvati na odgovornost one koji usporavaju ili onemogućavaju reformska nastojanja u kontekstu ispunjavanja obveza iz NATO-a i EU integracije. Materijalne mogućnosti u Bosni i Hercegovini su također dostatne, bez obzira na veoma teško ekonomsko stanje. Problem je u želji i spremnosti da se reforme provedu. To je bio jedan od ključnih razloga neuspjeha i reforme policije u BiH, što se odnosi i na domaću političku elitu, a i na međunarodnu zajednicu koja je provodila eksperiment u Bosni i Hercegovini tijekom i nakon rata, sve do da28

29

30 31

U bazi podataka resornog centra civilnog društva, dostupnoj na www.civilnodrustvo.ba, nalazi se 1.238 nevladinih organizacija, koje djeluju na različitim poljima: ekologija, javna politika, zdravstvo, filantropija, obrazovanje, zastupanje... Više o ovome u uvodniku prvog broja časopisa „Demokracija i sigurnost u jugoistočnoj Europi“, dr. sc. Vlado Azinović, glavni tajnik Atlantske inicijative, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, Odsjek za mirovne i sigurnosne studije. Abazović, M.: Ogledi o bosanskohercegovačkoj zbilji, DES, Sarajevo, str. 55. Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, izjava prigodom posjeta zastupnice njemačkog Bundestaga BiH Marie Luise Beck, http://www.vijesti.ba/politika/11894-Beck-BiH-mora-pobrinuti-sebe-ostala-statusu-quo.html.

282 PREGLED

našnjih dana. „Sama država je tvorevina eksperimenta u trajanju ili otvorenog eksperimenta“32. Eksperiment s reformom policije BiH je donio veliko razočarenje onima kojima je stalo da funkcionira pravna država i njezine ključne institucije. A drugima je donio olakšanje i satisfakciju jer će se i dalje o njima „brinuti“ njihove lokalne policije na ograničenom prostoru. Možda će sljedeći eksperiment s reformom policije uspjeti. Međunarodna zajednica je kroz neuspjeh reforme policije oslabila svoju poziciju i utjecaj u Bosni i Hercegovini i propustila prigodu odigrati „ulogu stabilizirajućeg i integrirajućeg faktora unutar bh.društva“33. U Bosni i Hercegovini je, doista, vrlo teško uskladiti sve političke interese, a ako se tomu doda još kompleksnost multietničnosti, različiti interesi i prioriteti međunarodne zajednice, dogovori se teško postižu. Zbog nespremnosti za postizanjem dogovora među ključnim nositeljima vlasti, kao i bez potpore i sudjelovanja svih segmenata društva vrlo je teško ili čak nemoguće provesti reforme. Navedeno je razlogom što je reforma policijskog sustava u BiH ostala samo na pokušaju. Literatura Knjige
1. 2. 3. 4. 5. 6. Abazović, D. Mirsad: Ogledi o bosanskohercegovačkoj zbilji, DES, Sarajevo, 2008. Abazović, D. Mirsad: Ogledi sigurnosti, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Sarajevo, 2010. Bayley, H. D.: Democratizing the Police Abroad: What to do and How to Do it, US Department of Justice, Washington DC, 2001. Bayley, H. D.: Changing the Guard, Developing Democratic Police Abroad, Oxford University Press, New York, 2000. Lindvall, D.: The limits of the European Vision in Bosnia and Herzegovina, Stockholm Studies in Sociology, Stockholm, 2009. Spahić, T.: Sigurnosne determinante demokratske tranzicije policije u Bosni i Hercegovini, CPU, Sarajevo, 2008.

32 33

Abazović, M.: Ogledi o bosanskohercegovačkoj zbilji, DES, Sarajevo, str. 55. Lindvall, D.: The Limits of the European Vision in Bosnia and Herzegovina, Stockholm Studies in Sociology, Stockholm, 2009, str. 252. PREGLED

283

Članci i publikacije
1. 2. 3. 4. Collantes, C. G.: European Union Police Mission;The Beginning of a New Future for Bosnia and Herzegowina?, Institute Barcelona dEstudis Internationales. Dirmanović, S.: BiH između briselskog intervencionizama i unutrašnjeg kompromisa, Analize, godina III., broj 5–6, Nova srpska politička misao, Beograd, 2007. Mühlamann, M.: Rekonstrukcija policije u Bosni i Hercegovini, Analize, godina III., broj 5–6, Nova srpska politička misao, Beograd, 2007. Mustonen, J.: Coordination and Cooperation on Tactical and Operational Level; Studing EU- ESDP Crisis Management Instruments in Bosnia and Herzegovina, CMC Finland Yearbook, 2008. Nikoliš, D. – M. Komarčević: Destruktivna faza restrukturiranja policijskog kompleksa u Bosni i Hercegovini, Analize, godina III., broj 5–6, Nova srpska politička misao, Beograd, 2007. Penksa, Suzan E.: Policing Bosnia and Herzegowina 2003-2005, Issues of Mandates and Management in ESDP Missions, CEPS Working Documents, No. 225, Brussels: Center for European Policy Studies. Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Europi, časopis god. 1, broj 1, travanj 2010.

5.

6.

7.

Pravni dokumenti
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. Dejtonski mirovni sporazum, Pravni fakultet, Zagreb, 1998. Sporazum o restrukturiranju policijskih struktura u BiH, listopad 2005. Sporazum o stabilizaciji pridruživanju između BiH i Europske unije, 16. 06. 2008. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 07. 12. 1999. Ustavi Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, županija/kantona s amandmanima, Federalno ministarstvo pravde, Sarajevo, 1997. Zakon o Agenciji za istrage i zaštitu, „Službeni glasnik BiH“, br.: 15/2002. Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za potporu policijskoj strukturi BiH, „Službeni glasnik BiH“, br.: 36/2008. Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, „Službeni glasnik BiH“, br.: 27/2004. Zakon o Državnoj graničnoj službi, „Službeni glasnik BiH“, br.: 50. Zakon o ministarstvima drugim tijelima uprave BiH, „Službeni glasnik BiH“, br.: 5/03, 42/2003, 26/2004, 42/2004 i 45/2006. Zakon o neovisnim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine, „Službeni Glasnik BiH“, br.: 36/2008.

284 PREGLED

12. 13. 14. 15.

Zakon o policiji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br.: 01-013-67/06 od 25. 01. 2006. Zakon o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, br.: 59/2005. Zakon o unutarnjim poslovima Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, br.: 48/2003. Direkcija za provođenje restrukturiranja policije, prijedlog plana za provođenje reforme policijskih struktura u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, prosinac 2006. Mostarska deklaracija”, 28. 10. 2007. „OHR-ov protokol”, kolovoz 2007. Protokol „Silajdžić-Dodik”, 28. 09. 2007. Protokol „HDZ BiH i HDZ BiH 1990.“ o reformi policije u BiH, 10. 10. 2007. „Vlašićaka izjava”, travanj 2005. „Dogovor iz Laktaša”, Laktaši, 11. 12. 2007.

16. 17. 18. 19. 20.

Izvješća
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Funkcionalni pregled policijskih snaga u Bosni i Hercegovini, ICMPD i TC Team Consult, Sarajevo, 2004. Izvješće o napretku BiH u 2004. godini, Direkcija za europske integracije BiH. Izvješće o napretku BiH u 2005. godini, Direkcija za europske integracije BiH. Izvješće o napretku BiH u 2007. godini, Direkcija za europske integracije BiH. Izvješće o napretku BiH u 2008. godini, Direkcija za europske integracije BiH. Lekcije prepoznate u BiH, iz Izvješće sa seminara o policijskoj reformi u BiH, Sarajevo, 2008. Konačno izvješće o radu Povjerenstva za restrukturiranje policije BiH, prosinac 2004.

PREGLED

285

Amila Bečirović UDK 75 (049.3) OSVRT NA UMJETNIČKI SIMPOZIJ JAHORINA 2010 REVIEWING THE JAHORINA 2010 ART SYMPOSIUM Sažetak U organizaciji slikara Laze Savića i Umjetničkog koncila i ove godine u periodu od 15. do 23. jula 2010. godine održan je osmi po redu simpozij Jahorina 2010. Simpoziju su prisustvovali afirmisani skulptori i slikari iz trinaest zemalja. Ovogodišnja tema bila je „Figura“. Umjetnička kolonija održavala se u hotelu „Bistrica“ na Jahorini. Djela nastala na ovogodišnjem simpoziju postat će djelom vrijedne kolekcije Umjetničke kolonije „Jahorina“. Kao i prošle godine, simpoziju su prisustvovali umjetnici iz Srbije – Milivoje Unković, Mirjana Lučić, Ranka Janković-Lučić, Đorđe Arnaut, iz Bugarske – Delija Chausheva, italijanski par Luisa Avarillo i Mauricio Baracco, kojima se pridružo i španski par Manolo Oyonarte i Mar Merino, Željka Momirov i Zoran Jovanović Dobrotin iz Srbije, iz Turske Feryal Taneri i Stefan HadžiNikolov iz Makedonije. Ključne riječi: simpozij „Jahorina 2010“, umjetnost, „Figura“, neoklasicizam, neomodernizam, figuratizam Summary This year in the period 15-23 July 2010 and organized by the painter Lazo Savic and Arts Council, the Jahorina 2010 Symposium was held for the eighth time. Affirmed sculptors and painters from thirteen countries attended the Symposium. This year’s theme was the “figure”. Art Colony was taking place at the Hotel Bistrica in Jahorina. Works created in this year’s Symposium will be a valuable part of the collection of the Art Colony Jahorina. Like the previous yea, the Symposium was attended by artists from Serbia Milivoje Unkovic, Mirjana Lucic, Ranko Jankovic-Lucic, Djordje Arnaut, Delia Chausheva from Bulgaria, an Italian couple Luis and Mauricio Avarillo Baracca, who joined the Spanish pair of Manolo Oyonarte and Mar Merino, Zeljko Mo-

PREGLED

287

mirov and Zoran Jovanovic Dobrotin from Serbia, Feryal Taner from Turkey and Stefan Hadzi-Nikolov from Macedonia. Key words: Jahorina 2010 Symposium, art, the figure, neoclassicism, neo-modernism, figurative art I ove godine, kao i proteklih osam, na olimpijskoj ljepotici Jahorini u hotelu „Bistrica“ organizovana je umjetnička kolonija koja je okupila umjetnike iz Španije, Turske, Italije, Bugarske, Makedonije, Njemačke, Bosne i Hercegovine i Srbije. 15. jula 2010. godine po osmi put okupili su se afirmisani umjetnici iz prethodno nabrojanih zemalja koji su svojim prisustvom pokazali vrijednost ove kolonije. Iako se ove godine, za razliku od prošlih godina, okupilo do sada najmanji broj umjetnika, valjanost i vrijednost ovogodišnje kolekcije i dalje je na visokom nivou. U zajedničkom ateljeu radilo je jedanaest umjetnika radove o temi Figure. Zabavno provedeni zajednički trenuci, vesela lica, prelijepo okruženje i priroda olimpijske ljepotice Jahorine podstakli su bujnu maštu ovih interesantnih ličnosti, da svoju filozofiju, uvjerenja i načela uobliče u sliku. Ponekad, pak, zaobilaze filozofiju, uvjerenja i načela i hvataju u svom okeanu mašte mali tren koji preslikavaju. Taj slučajni tren ponekad nije niti njima potpuno shvatljiv, ponekad promjenjiv, a ponekad poput života – nepredvidljiv. I tako gledajući život kao promjenjiv, ovisan o trenu, ovisan o kapricu ili možda nekom migu unutrašnjeg stanja, jaka želja da se ispravi pogrešno, borba za ispravno uobličava se u filozofiju koju kistom, špahtlom, četkom i bojom nanose na bijelo platno. Jedni će svoja platna zasuti bojom i nehotičnim i brzim pokretima kista praviti oblike, drugi će pak pokušati iskopirati stvarnost i svoje figure predstaviti kao žive, a neki svojim planskim radom predstaviti svoju zamisao obojenu dubokom filozofijom o figuri i životu. Zgrčene, sklupčane, plastične, bez lika a tako posebne i pune personalnosti, u pokretu, u padu, u nekoj sebi svojstvenoj transformaciji, brzim pokretom kista i špahtle nastaju figure Mirjane Lučić. Sinhronizacijom brzih pokreta kombinovano sa trenutnim raspoloženjem, tehnikom rada i kolorom nastaju linije kojim prvobitno stvaraju armaturu forme, koju umjetnica polako sklapa u posebnu harmoničnu kompoziciju. Ovaj neoekspresionista i figurativac, kada je riječ o figuri smatra da je ljudsko tijelo u principu vrlo jednostav288 PREGLED

no i sastoji se od trupla, udova i glave ali je mogućnost prikazivanja bezbrojna i neiscrpna. Njena figura je promjenjiva, kao da se rađa iz same sebe, odmotava se i nastaje, onako plastična, bezobrazno nesavršena, u borbi sa samim sobom odražava, kao što kaže slikar i pjesnik Gabriel Frnandez, ogoljenost, usamljenost, izolovanost, seks, euforiju i glad za ljubavlju. Nisu samo Mirjanine figure u borbi sa samim sobom, tu su i samouništavajuće figure Manolo Oyonartea iz Španije. Ovaj interesantni figurativac nema ideju o slici sve dok se ne upusti u svoju avanturu slikanja, baca materijal na kanvas i počinje da priča sa slikom koja ga upućuje i pokazuje mu forme. Poput dječak koji piše domaći zadatak, piše i briše, pa iznova slika i mijenja forme iz dana u dan sve dok ne pronađe najjaču formu koja će da opstane. Jedna forma biva obrisana drugom, jer biva jača od prethodne, kao sto kaže i sam umjetnik: to je igra prirode i života, borba za opstanak. Njegove figure nisu mnogo plastične, ali su cjelokupne kompozicije jake i koloristične. One su dijalog između organskih formi, tj. dinamičnog i geometrijskih formi, tj. statičnog, između kojih se prožima treći element, ali i najvažniji: život, promjenjiva. On muči platno danima, kako i sam kaže, istražuje elemente, mijenja ideje, filozofiju, pa i tehnike sve dok mu rad ne progovori i podari završnu formu, ali Manolo kao da i tada nije posve zadovoljan. Voli rad sa nizom slojeva jer takav rad priča priču, mijenja se poput života, a onaj tren kada završi da se mijenja i sam se život završava. Njegove se figure bore sa svojim demonima, nekad i pobjeđuju, a nekada baš ti demoni ostavljaju ožiljke na figuri. Njegove slike koje govore o tome „ Red Diyagonal“ i „ Survivers“ ostat će u kolekciji umjetničke kolonije „Jahorina“. Žubor kiše, grmljavina, dobra muzika i unutrašnje zadovoljstvo podstiču prof. grafike Zorana Jovanovića Dobrotina da brzim potezima četke stvara naizgled jednostavna, ali interesantnom filozofijom popraćena djela. U njegovom radu mnogo je crne boje, jer smatra da je to pozitivna i najuzvišenija boja od koje zajedno sa bijelom počinje sve. Kako i sam Jovanović kaže da je optimista koji u svojoj glavi hvata proživljene lijepe trenutke, sjeća se interesantnih mjesta gdje razmjenjuje nježnosti sa svojom partnericom, romantika i seks u samo njihovom svijetu i upravo taj moment sreće prenosi na sliku. On sjedi pred praznim platnom čekajući tren nadahnuća, zatim premotava slike proživljenog i hvata moment poput „Moja žena restaurira toalet“, „Raspeće bez ruku“, „Portret slikara“, „Ulovljeni sekund vođenja ljubavi na kiši“ ili „Žena sa velikim grudima“. Sitnice ga čine sretnim, zaboravlja loše trenutke u

PREGLED

289

životu i kaže da se nikada nije osjećao sretnijim nego sad. Uvijek stvara različita djela i vjeruje u svoju originalnost. Erotizmom nisu protkane samo Jovanovićeve slike, tu su i radovi dva italijanska umjetnika Maurizio Barraca i njegove supruge Luise Avarillo. Na prvi pogled gola ženska tijela na platnu nose dozu erotike, ali razgovorom sa umjetnikom doznajem da ta erotika nije obična, to je erotika iz jedne druge perspektive, kroz oči žene, jedna senzualnost. Maurizzio, također, smatra da je ljepota antička, nije moderna, perfekcionizam je zastario. Moderno je neperfektno, sa ožiljkom koji priča priču, životnu priču. On kroz svoje forme želi da prikaže misteriozni pogled i izraz lica i ljepotu nesavršene žene. Snaga njenog golog tijela progovara senzualnošću i osobenošću, a ne kao seksualni predmet, predmet muškog zadovoljavanja. On kao muško nastoji vidjeti golu ženu njenim očima, ženskim očima. Ta konstrukcija u toplim bojama je istinski senzibilitet života. Smatra da nema sreće bez nesreće što izražava preko odabira kolora za svoje radove. Crna boja je kosmos, crvena boja bi se mogla tumačiti kao nesreća. Za njega tehnika nije važna, koncepcija je mnogo važnija. U ovogodišnjoj kolekciji simpozija naći će se tri njegova rada „ Idiot čovjek i svijet“, „Snovi u noći“ i „Zvijezda sreće ili crno u prostoru“. Luisa Avarillo pak slika neperfektno žensko golo tijelo koje predstavlja svijet i kosmos. Unutrašnja ljepota i unutrašnji svijet je polje kojim hoda. Tu energiju odražava cijela forma. Luisa smatra da je sve u imaginaciji, tu je i istina. Izraz lica na njenoj figuri se gubi, skoro da ne postoji, dovoljne su oči kroz njih se vidi misao. Ta neperfektna žena je autoreprezentuje. Žena je prije svega davateljica života „maternidad“, tj. majčinstvo je glavna ideja njenog rada. Slike „Planina“ i „Raspeće“ su prikazi i žene koja misli, daje život, koja je tužna ali i radosna, neperfektna, a tako savršena. Za razliku od Mauricijeve i Luisine filozofije o neperfektnoj figuri žene i zanemarivanju tehnike slikanja, neoklasicista Stefan Hadži-Nikolov teži da ovjekovječi mig ili trenutak u kome se nalazi skoro perfektna ženska figura u neobičnom položaju. Za njega žensko tijelo simboliše erotiku, poetiku i hedonizam, moment ali i vječnost, klasiku i modernizam. Za njega je lijepo i perfektno, a trenutak interesantan za ovjekovječiti može biti upravo žena koja izlazi iz mora sa mokrom draperijom ispod koje se vidi njeno prelijepo tijelo. Poput fotografije slikane kistom ovjekovječen je taj trenutak koji se više neće ponoviti jer draperija će se osušiti a zanimljivi položaj figure ce se izgubiti. Ta plastična figura nikada više neće biti lijepa, mlada i erotična kao u tom trenu koji slikar na svom platnu zabilježi. Umjetnik se igra tehnikom i bojom, a što veću paletu bolja nanosi na platno to više ima podsticaja za stvaralaštvo. 290 PREGLED

Tople boje, kao što su narandžasta, žuta, plava, preovladavaju u njegovoj paleti. Nije ljubitelj golog akta, voli da njegove figure nose prozirne draperije koje predstavljaju enigmu. Položaj figure za njega je od velike važnosti i traži u moru trenova onaj neobični koji će biti njemu privlačan da bude prenesen na platno. Ovaj moderni klasicista veliku važnost predaje i tehnikama, te što više tehnika usavrši više dolazi do izražaja. U narednom projektu na kome će da radi ovaj umjetnik sastoji se od devet slika u stvarnoj veličini na kojima gola žena oblači komad po komad odjeće. U kolekciji umjetničke kolonije „Jahorina“ naći će se njegova ulja na platnu „Plava tajna“ i „ Opuštanje“. Bugarska umjetnica Delia Chausheva na sebi svojstven način definiše figuru. Za nju je svaka figura objekat, a ta figura nipošto nije tipična ili realistična, ona je potpuno apstraktna i za laika nepostojeća. Delia kaže kako svaki umjetnika ima svoj stil, a njen je soft konstruktivizam. Radi u akrilu, ulju i miks-mediji, hladnim i neutralnim bojama, a samo pokojim detaljem u toplim bojama zaokružuje kompoziciju. Njeno djelo „Različita destinacija“ ove godine ulazi u zbirku umjetničke kolonije „Jahorina“. Između realnog i apstraktnog rađaju se u dubini duše i slike, ženske figure turske umjetnice Fryal Taneri. Ova vesela umjetnica kao da priča svoju životnu priču. Negdje u dubini rađa se tužna, usamljena, bolna, ali u isto vrijeme okružena ljudima i mačkama, vesela i rumena figura žene. Ova slika priča ženske priče, kako joj i sam naslov kaže. Taj autoportret predstavlja jednu figuru koja ima više lica. Lice majke, udovice, nane, kćerke, umjetnice, kao žene koja voli mačke, koja voli društvo, koja voli da stvara i uz sve to priča kroz šta ona, zapravo, prolazi. Voli boje i njihovom kombinacijom predstavlja osjećaje. Stalni gost i selektor simpozij „Jahorina“ prof. Milivoje Unković i ove godine slika svoje karakteristične kompozicije sa plastičnim figurama koje su u međusobnom dijalogu i tako egzistiraju. To je upravo ono sto se naziva jednim slikarskim djelom. Kaže da je inspiracija jedan ogromni okean u kome umjetnik pliva i u određenom se trenutku upeca i tada počinje stvaranje djela. Naravno, umjetničko djelo je promjenjivo i čitav jedan proces čija je najvažnija psihološka strana umjetnika, onog neobjašnjivog u njemu. Slikanje za njega podrazumijeva misaono-emocionalno i tehnološki proces. Svaki umjetnik ima sopstveni pečat, sopstvenu liniju i način viđenja formi. Umjetnik traži interesantne forme. Čak i onda kada su te forme jednostavne one mogu da budu inspirativne. Smatra da nije interesantno iskopirati prirodu, jer slikarskim formama vrijedi dati svojstven pečat i ekspresiju.

PREGLED

291

23. jula 2010. godine upriličena je izložba i ceremonija zatvaranja ovogodišnjeg umjetničkog simpozija kada su podijeljena i priznanja umjetnicima i saradnicima. Zaključak U vremenu političkog nejedinstva, velike nezaposlenosti i ekonomske krize, rijetki su pozitivni događaji poput ovoga, organizovani u svrhu umjetnosti i umjetničkog druženja. Neprofitabilne organizacije danas rijetkima imaju važnost, a o važnosti kulturnog napretka više se skoro i ne misli. Nažalost, ni umjetnost se više ne cijeni kao nekad. Sa velikom nadom i željom da se simpoziji, kao što je ovaj, u što većem broju organizuju i da upravo ovaj simpozij „Jahorina“ opstane još dugi niz godina, završavam rad o skoro pa zaboravljenim svjetovima.

292 PREGLED

UPUTE ZA AUTORE KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije: izvorni naučni članci; izlaganja sa naučnih i stručnih skupova; stručni članci; osvrti; prikazi; prilozi; prijevodi.

Objavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa; b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa; c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora; d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom časopisa; e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih publikacija; f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna istraživanja;

g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji časopisa.

PREGLED

293

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete: 1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12, prored single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje poštom); 2. naslovi trebaju biti jasni i informativni; 3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove; 4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi; 5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja; 6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen; 7. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen; 8. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/ arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta; 9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).

Radove slati na: Redakcija Pregleda, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije tel: (033) 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba

294 PREGLED

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->