You are on page 1of 44

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

Na osnovu ustavnog odreenja Kraljevine SHS kao parlamentarne monarhije, moglo je samo da se oekuje potovanje parlamentarne prakse, u kojoj Narodna skuptina proizilazi iz slobodne volje biraa i predstavlja suveren organ vlasti, a vlada se obrazuje iz sastava skuptinske veine. Meutim, reenja u Ustavu Kraljevine SHS nisu obavezivala kralja da ministre imenuje iz sastava Narodne skuptine niti da potuje stavove skuptinske veine, ime su doprinosila obezvreivanju parlamentarizma i njegovih institucija od prvog dana njihovog ivota do kraljeve diktature 1929, inei da takva parlamentarna praksa ostane u istoriji poznata kao prividan ili pseudoparlamentarizam". U periodu od 1921. do 1929. vlade su mahom sastavljene na dvoru, a ne u narodnoj skutini. Svetozar Pribievi je u svojim memoarima zabeleio da je od 1918. do 1929. Narodna skutina izazvala samo dve od 23 ministarske krize, oborivi 1920. prvu vladu Milenka Vesnia i 1926. petu vladu Nikole Uzunovia. Kao to je ruio vlade sa skuptinskom veinom, kralj je zadravao i one koje je nisu imale. Njegova ustavna prava na sazivanje, odnosno rasputanje Skuptine i raspisivanje izbora olakavala su mu arbitrau. im je verifikacija mandata poslanika HRSS posle izbora 1923. ugrozila radikale, koji su se nali bez veine u Narodnoj skuptini, kralj je situaciju razreio rasputanjem ovog tela, zadravajui vladu bez veine do narednog skuptinskog zasedanja. Kralj Aleksandar je bio protivnik jakih stranaka i snanih politikih voa, nastojei da dri sve niti vlasti u svojim rukama i suzi polje rada politiarima. Predznak njegovog neparlamentarnog ponaanja, u vreme kada je jo bio regent, predstavljalo je odbacivanje kandidature Nikole Paia za predsednika prve vlade Kraljevine, istaknute od stranakih voa decembra 1918. Koristei se kraljevom moi i autoritetom,

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

1 3 3

veliki uticaj u politikom ivotu zadobijala je tzv. dvorska kamarila. Neposredno ili preko nje, kralj se meao u ivot pojedinih stranaka, stvarajui u njima svoja uporita, naroito meu radikalima i demokratima. Sredinom dvadesetih godina kraljevu produenu ruku su meu demokratima inili Kota Kumanudi i Vojislav Marinkovi. U vojsci se kralj, budui njen zapovednik, oslanjao na tajnu organizaciju Bela ruka", kojoj se na elu nalazio general Petar Zivkovi, komandant kraljeve garde, s generalima Josifom Kostiem, Dragutinom Okanoviem, urom okiem, Petrom Miiem i drugima. Ministri su pretvoreni u obine sprovodnike kraljeve politike i izvrioce njegove line volje. Momilo Nini, jedno vreme ministar spoljnih poslova, spominjao se kao najvii kraljev inovnik u ovom vanom resoru, inae ljubomorno uvanom za predstavnike srpske buroazije, izuzme li se poverenje koje je nakratko, posle ujedinjenja i u toku Mirovne konferencije, bilo iskazano Anti Trumbiu njegovim imenovanjem za efa diplomatije u nekoliko prvih vlada. Izdvojeni poloaj kralja u ustavnom sistemu i njegova nadreenost ostalim ustavnim iniocima uz politike borbe u nerazvijenoj drutvenoj sredini, uzdrmanoj socijalnim sukobima i nacionalnim podelama pogodovali su koncentraciji vlasti u njegovim rukama, na osnovu ili mimo ustavnih propisa, eksproprijacijom prava drugih nosilaca odluivanja. Kralj Aleksandar je uticao na politiki ivot oslanjajui se i na strane sile, naroito na Francusku i ehoslovaku, kao i na finansijske krugove u zemlji i van nje. Regent je, neposredno posle ujedinjenja, davanjem miga Svetozaru Pribieviu, uticao da se ne stvori jedinstven srpski politiki front udruivanjem radikala i demokrata u jednu stranku jer bi taj snani politiki blok mogao da ogranii njegovu mo ne obazirui se na njihovu privrenost monarhiji i centralistiko-unitaristikom programu. Njegovom nastojanju naruku su ile i tenje vodstva Radikalne stranke da sauva svoju individualnost i tradiciju, a na drugoj strani rezerve Hrvatsko-srpske koalicije u Demokratskoj stranci da ova spajanjem s radikalima ne ugrozi svoju jugoslovensku orijentaciju. Aleksadar je znao da s politike scene potisne Nikolu Paia snanog mada ve starog radikalskog vou, istovremeno i nesposobnog da se suprotstavi vladaru ali se nije ustruavao da mu ponovo ukae poverenje i dovede ga na politiko poprite

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

kada su to traili interesi monarhije i srpske buroazije. Kao radikalski voi, naizmenino je primenjivao metod prinude i psiholokog omekavanja, u zavisnosti od toga ta je smatrao korisnijim u odreenom trenutku. Hrvatsku opoziciju je plaio vestom propagandom o amputaciji Hrvatske, politikim savezima srpske buroazije s vrhovima slovenakog i muslimanskog graanstva, te s hrvatskim disidentima, povratkom Habsburgovaca (ega se sam pribojavao), vojnim pritiskom i pootravanjem policijskog reima. Vojska, sa srpskim generalitetom, ija je funkcija bila odbrana granica i teritorijalnog integriteta, proirivana je sve vie na zatitu unutranjeg poretka, predstavljajui ultima ratio za kralja i reim u svim spoljnim ili unutranjim krizama, kao to je pokazalo zavoenje diktature 1929. Kraljevo ponaanje odreivali su interesi srpske buroazije, jer je dinastija bila njen vrh i najistaknutiji predstavnik srpske politike prevlasti. Najvia vojna i politika sfera vlasti bila je rezervisana za predstavnike srpske buroazije. Nesrpski funkcioneri u vladi i drugim najviim upravnim institucijama sluili su da ovima obezbede njihovo jugoslovensko obeleje ili legitimaciju optedravnosti". Od 39 vlada, koliko ih se smenilo u Kraljevini, najvei broj, 30, obrazovali su radikali, na koje se kralj najradije oslanjao, s tim to su oni zadravali veinu i u ostalim vladama, sem u onima koje su sastavili predstavnici Demokratske stranke. Radikali su u vladi Antona Koroca, obrazovanoj posle skuptinskog atentata i uoi proglaenja diktature, drali gotovo ceo kabinet. Predstavnici srpske buroazije nalazili su se na poloajima oblasnih, okrunih i sreskih naelnika, s pripadnicima drugih naroda koji su podravali centralistiko-unitaristiki reim. Zbog opte drutvene i politike nestabilnosti u Kraljevini, nijedna skuptina izabrana u periodu 19211929. nije ispunila etvorogodinji mandat. Na uestalim izborima (1923, 1925. i 1927) buroazija nije pro vera vala volju birakog tela, ve pokuavala da uvrsti svoju vladavinu, ugroenu nacionalnim sukobima i borbom suparnikih stranaka oko mandata za obrazovanje vlade i oko raspodele ministarskih poloaja. Raspisivanje prevremnih izbora nalagali su i razliiti pristupi vladajuih snaga reavanju akutnih nacionalnih i politikih pitanja. Drutvena nestabilnost ogledala se i u estoj smeni vlada. Za vreme vladinih kriza Narodna skuptina je radila samo

P A R L A M E N T A R I Z A M I N J E G O V E PROTIVURENOSTI

1 3 5

delimino, naroito prilikom demisija nekoliko vlada Nikole Uzunovia, od kojih je prva, od 8. do 15. aprila 1926. pala samo posle nedelju dana usled krize izazvane izlaskom Stjepana Radia iz njenog sastava. Tada Narodna skuptina nije mogla da zaseda u punom sastavu jer je HRSS, odnosno HSS, apstinirala od uea u njenom radu. U uslovima neizvesnosti i permanentnih kriza, stvorenih meustranakim sukobima, kraljevim meanjem i linim razilaenjima ministara, vlade nisu mogle da rade kao kolegijalni organi niti da odreuju dugoronije politike ciljeve i uobliavaju trajnije socijalnoekonomske koncepcije. Narodna skuptina u Kraljevini SHS, stvorena po uzoru na liberalnu graansku demokratiju, sastavljena od profesionalnih politiara i seljakih poslanika, nije bila osposobljena, kao to podseaju istoriari ove faze parlamentarizma, za razmatranje privrednih i socijalnih pitanja. Po svom karakteru i sastavu predstavljala je tribinu za politika nadmetanja, ustanovu za donoenje zakona i utvrivanje budeta. Predstavnici graanskih stranaka koje su imale snanije ekonomsko zalee, kao Slovenska ljudska stranka, ili svojim programima bile blie problemima sela, kao Savez zemljoradnika, predlagali su reforme skuptinskog tela u smislu uvoenja drugog doma, koji bi se bavio socijalno-ekonomskim pitanjima, odnosno zalagali se za izbor poslanika po stroim profesionalnim merilima. Tromi i birokratski aparat dravne uprave, na kome se, s ostalim iniocima vlasti, odravala zgrada monarhije, rano je podlegao moralnoj degeneraciji, podstiui nepotizam, nerad i korupciju. Vladajue stranke su pomou tog aparata osvajale prostor zloupotrebljavajui javnu vlast, sluei se fizikom i psiholokom prinudom, naroito prilikom izbora. Dravni aparat je imao gotovo presudnu ulogu u odreivanju njihovog ishoda, jer je dravna organizacija prevazilazila snagu stranaka, utiui bitno na opredeljivanje zavisnog inovnitva. Izborni ishodi u Kraljevini potvrivali su da najbolje prolaze one stranke koje sprovode izbore. Izborno zakonodavstvo, s tehnikom rasporeivanja mandata, prilagoavano je interesima vladajue klase i nacije. Dobijanje uticajnijeg mesta u dravnom aparatu, imenovanje za ministra ili izbor za narodnog poslanika nisu znaili samo ukljuivanje u vrhove vladajueg sloja, ve su otvarali i put za materijalno uzdizanje legalnim i, daleko ee, nedozvo-

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

ljenim sredstvima, uglavnom tolerisanim zbog mentaliteta ljudi, slabe kontrole i opte odomaenosti pojave. Uspeh pojedinca donosio je koristi i njegovim pristalicama jer je ovaj imao obavezu da podrava svoje ljude i dovodi ih na unosne poloaje. Predstavnici dravnog vrha sve su se vie davanjem koncesija vezivali za bankarske i industrijske krugove u zemlji, a posebno u inostranstvu, s vremenom postajui zavisni od stranog kapitala i u neposrednom politikom odluivanju. Veina rukovodeih ljudi, od vrha do dna odluujuih instanci, bavila se finansijskim transakcijama i drugim poslovima. Povezivanje dravne vlasti sa stranim privatnim i dravnim kapitalom vodilo je njihovoj simbiozi i apsolutnoj dominaciji, ostvarivanoj na najraznovrsnije naine. Debate u Narodnoj skuptini o raznim aferama i korupcionakim poslovima nisu nita reavale, pogotovu nisu dovodile do izvoenja njihovih uesnika na optueniku klupu ni do reformisanja sistema vlasti, ali su otkrivale razmere jednog zla, pozadinu vlasti i ljudskih karaktera, uzburkujui javno mnjenje stepenom zloupotreba i nebiranjem rei politikih protivnika u meusobnim razraunavanjima. Strani diplomati nisu mogli da jednu od najranjivijih taaka nove drave ne vide u njenoj administraciji. Uprkos ujedinjenju, upravni sistem je u prvoj fazi ostao raznolik. ak je postojalo vie razliitih praktino vaeih administrativnih sistema". Diplomatske predstavnike akreditovane u Beogradu obeshrabrivale su u politikom optimizmu inercija i korupcija jugoslovenske uprave. Tako britanski izvori iz 1925. govore o snazi turske tradicije i balkanskom mentalitetu, upravi kao pravom leglu aljkavosti i korupcije. Kritika je pogaala i rukovodee politiare Kraljevine koji su rasipali vreme u sitnim stranakim i linim intrigama, umesto da vie panje posvete izgradnji upravnog sistema, kojim bi se ujedinili i zadovoljili razliiti sastavni delovi Kraljevine. Uprava je optuivana kao osnovni krivac nezadovoljavajueg unutranjeg stanja. Za vreme diktature britanski diplomati su zabeleili: No vie od osetljivog verskog pitanja, vie od zabrinjavajueg beogradskog centralizma, vie od izazovnog velikosrpstva krivi su neefikasnost i nepotenje administracije sa tradicionalnim uplitanjem politiara u rad inovnika." Britanci su po tim loim osobinama izdvajali estojanuarske kabinete Petra ivkovia i Milana Srkia. S uoavanjem niza predubeenja Britanaca i njihovog aristokratskog prezira nad slabostima jedne balkanske dra-

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

1 3 7

ve", pogotovu orijentalnih" odlika stanovnitva istonih delova zemlje, ostaje kao nepobitna injenica da se razmnoila jedna korumpirana i nesposobna administracija, nezavisno od teritorijalnih razgranienja, jer se u sutini radilo o agrarnom drutvu, to jest narodu koji je preteno inilo seosko stanovnitvo. Brojni su vidovi korupcije: debeli baki", razni vidovi podmazivanja", mito, klanske i roake veze, korienje aparata od strane politiara, pronevere dravnog novca, masne provizije, afere i skandali inovnika, poslanika, ministara zbog primanja provizije ili favorizovanja poslova od kojih je drava imala tete. inovnitvo je naglo narastalo, zbog porasta administriranja, birokratizacije aparata i jaanja represivnih mera. Predratna Srbija je imala 40.000 inovnika, a Kraljevina SHS 1925. godine 280.000, iako je Jugoslavija imala svega tri puta vie stanovnika od predratne Srbije (sa Makedonijom i Kosovom). Zbog delovanja vanparlamentarnih inilaca, uporne odbrane centralizma i unitarizma, i nereavanja osnovnih socijalno-ekonomskih pitanja takav parlamentarizam je na kraju izgubio svaki ugled u narodu. Zapadao je u krizu u uslovima sve veeg kraljevog meanja u politiki ivot, najee zakulisnog. Kralj je podsticao rivalstvo stranaka i pojedinih politiara, preuzimao arbitrau izmeu sukobljenih strana, konfrontirao politike blokove ili uspostavljao ravnoteu meu njima. Kada se HRSS, najjaa graanska opoziciona snaga, 1925. sporazumela s radikalima, time se pojaala i pozicija kralja, zainteresovanog za njeno izmirenje s reimom radi ouvanja poretka. Parlamentarne debate i politike borbe voene su, meutim, pred oima cele javnosti, doprinosei otkrivanju sutine buroaske vladavine, motivacija graanskih stranaka i njihovih prvaka, i stvarne pozadine zakonodavnih reenja i politikih odluka. Parlamentarizam je nagrizla i agrarna kriza, nagovetena 1925, kao i druge socijalno-ekonomske protivurenosti, ije se reavanje nalazilo u senci borbi za ustavnu reviziju dravnog ureenja. Politiki ivot u Kraljevini SHS karakterisalo je postojanje mnotva stranaka, koje je odraavalo raznolikost i nerazvijenost socijalne strukture, raznorodnost nacionalnog i verskog sastava, razliite stepene ekonomske moi, znatne kulturne razlike, drukija iskustva u samostalnom dravnom ivotu i politikim borbama u 19. i 20. veku. Na politikom polju nale su se posle 1918. mnogobrojne partije, snane i slabe, velike i male, stare i

j- J- U KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

nove, revolucionarne i reformistike, klerikalne i antiklerikalne, jugoslovenske i nacionalne, odnosno regionalne, republikanske i monarhistike, seljake i radnike, ilegalne i legalne, graanske i socijalistike, staleke i nestaleke. Stranke su stvarale saveze i blokove, menjale frontove i opredeljenja, postajui preko noi od saveznika neprijatelji. Najotriji sukobi izbijali su izmeu stranaka centralistiko-unitaristike i federativne orijentacije. Neke stranke su imale duu istoriju, gotovo istovetnu s istorijom odreenog naroda (radikali, slovenaki klerikalci), a druge, vie nego efemerne, ugasile bi se odmah po osnivanju. Na optim izborima 1925. pojavilo se 45 stranaka, koje su se posle izbora proredile. Istupanje ovolikog broja stranaka, kao i brz nestanak ili osipanje mnogih, govori samo za sebe do kojeg je stepena socijalno-politika osnova jugoslovenskog drutva bila promenljiva i nestabilna, nacionalno i konfesionalno polarizovana, a stranake tradicije i strast politikog ispoljavanja ive, nezavisno od stvarnih inilaca odluivanja u drutvu. Razdrobljeni politiki front odgovarao je vladajuim snagama i velikim partijama, koje su, u krajnjoj liniji, upijale one sitnije. U Privremenom narodnom predstavnitvu i u Ustavotvornoj skuptini, kao i u kasnijim borbama za reviziju ustava, graanske stranke su se pregrupisavale, stvarala parlamentarne zajednice", privremene politike saveze i opozicione ili vladajue blokove. Snage su udruivane da bi se prihvatile odreene mere ili spreilo njihovo usvajanje, da bi se dobilo u vremenu ili izazvala kolebanja u suparnikim blokovima, da bi se oni podrili uoi izbora ili prilikom sastavljanja vlada i sklapanja reimskih saveza. Hrvatski blok predstavljao je 1922. koaliciju stranaka razliitih programa koju su sainjavali HRSS, Hrvatska zajednica, Hrvatska stranka prava (frankovci), Hrvatski radniki savez koaliciju stranaka povezanih u borbi protiv centralistikog reima ali nesaglasnih u pogledu naina ostvarivanja hrvatskih nacionalnih zahteva. Aprila 1923. Federalistiki blok (HRSS, SLS, JMO) sainio je s radikalima Markov protokol (nazvan po Marku uriiu, predstavniku Radikalne stranke), sporazum o poetku razgovora za reavanje pitanja dravnog ureenja, koji je raskinut im su radikali sastavili homogenu vladu. HRSS, SLS, JMO i Demokratska stranka istupale su 1924. kao opozicioni blok". Radikali i Samostalna demokratska stranka stvorili su nacio-

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

1 3 9

nalni blok" (Pai Pribievi) na izborima 1925. Posle izbora nastao je Blok narodnog sporazuma i seljake demokratije radi zajednikog istupanja u Narodnoj skuptini. Graanske stranke nisu bile vrsto organizovane, a uprkos ovom grupisanju ostale su meusobno napovezane pa samim tim bez jedinstvenih pogleda na svoje klasne interese, ukoliko se nije radilo o suprotstavljanju revolucionarnom radnikom pokretu i podeljene nacionalno i verski, naroito u pogledu oblika vladavine i unutranjeg dravnog ureenja. Srpski graanski front nosile su Narodna radikalna i Jugoslovenska demokratska stranka, od kojih je prva delovala na srpskim podrujima i na onima istorijski i nacionalno uzimanim za srpska, a druga na teritoriji cele drave, smatrajui sebe bar nominalno jugoslovenskom, mada je sve vie dobijala srpsko obeleje. Radikali su predstavljali staru i homogenu stranku, pod autoritativnim vodstvom s Paiem na elu, stegonou srpske hegemonije i centralizma. Stranka se posle Paieve smrti, 10. decembra 1926. poela osipati, frakcijski deliti, postajui jo podlonija uticajima dvora; bila je rastoena dugim ostankom na vlasti, korupcijom, borbama starijih i mlaih generacija u vodstvu, prodorom provincijalaca" i ljudi s periferije" u njene vrhove. S demokratima je, uprkos savezima, stalno ulazila u okraje za uticaj u Srbiji, naroito kada se radilo o pridobijanju glasaa na parlamentarnim ili optinskim izborima. Jugoslovenska demokratska stranka stvorena je sporazumom vrhova raznih grupa jugoslovenske orijentacije kao zatonik narodnog jedinstva, ostajui labavo povezana i heterogena od svog osnivanja februara 1919. Proces asimilacije tih raznorodnih grupa samostalnih radikala, naprednjaka i liberala iz predratne Srbije, s Ljubomirom Davidoviem i Vojislavom Marinkoviem, Hrvatsko-srpske koalicije, sa Svetozarem Pribieviem, slovenakih liberalaca i drugih grupa iz Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore tekao je vie nego sporo, pa ak i bezuspeno, kao to je pokazalo odvajanje Pribievia i njegove grupe, 1924. godine, u Samostalnu demokratsku stranku. S Davidoviem se time Pribievi raziao oko sporazumevanja s Hrvatima na osnovu ustupaka u smislu decentralizacije drave, njihove samouprave i obnavljanja normi demokratske vladavine; on je u takvom poputanju video

j- J- U KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

opasnost za prevagu srpske buroazije u hrvatskim krajevima, gde su Srbi predstavljali brojno slabiju snagu. Politiki ivot nosili su voi stranaka, kao predstavnici odreenih drutvenih slojeva i nacija; meu njima su preovlaivale linosti starijih generacija, koje su se politici posvetile davno pre ujedinjenja, ljudi vini politikim borbama, koji su znali da izgrade sopstveni kult u stranci, nametnu joj svoj uticaj i nateraju na poslunost; na drugoj strani nalazili su se mlai politiari, ,,arivisti", koji su tek nastupali. Radi kontinuiteta, stranaka vodstva su se za uvrenje vlasti kao relikvijama koristila prvacima stranaka iz vremena njihovog osnivanja, iako stvarni uticaj ovih ljudi nije bio bogzna kakav. Radikali su stvarali mit o Aci Stanojeviu, Paievom saborcu i prijatelju, dovodei ga, posle Paieve smrti, u Beograd na sednice Glavnog odbora Stranke da iznese svoje miljenje, posreduje, primiri ili presudi. Razilaenje s politikom stranakog voe kanjavalo se iskljuenjem. Ugledni radikalni prvak Stojan Proti slomljen je im se raziao sa Strankom oko dravnog ureenja Kraljevine SHS i stranakim shvatanjem nacionalnih interesa srpske buroazije. Stranke se nisu procenjivale prema programima, ve prema voama. Birako telo se opredeljivalo za Nikolu Paia ili Stjepana Radia, za Ljubomira Davidovia ili Svetozara Pribievia, Antona Koroca, Mehmeda Spaha, Jovana Jovanovia i druge, manje znane regionalne i lokalne stranake prvake. Pai je jedna od najveih linosti srpske istorije modernog doba, linost neprouena, kontroverzna, dugotrajna na politikoj sceni, s harizmom, koja se sa svim osobinama i protivurenom prirodom teko predaje istoriji. Osniva je prve moderne politike stranke u Srbiji, koja je decenijama davala peat razvitku Srbije; re je o linosti koja se nalazila na vlasti pod dvema dinastijama; bio je na elu vlade punih 12 godina, od 1903. do 1918, dakle u vreme balkanskih ratova i prvog svetskog rata; imao je veliki meunarodni ugled, utirao put ujedinjenju, predstavljao s kraljem najzapaeniju linost u Kraljevini sve do smrti 1926. Radi se o dravniku i politiaru, tvorcu spoljne politike, parlamentarcu, voi stranke, meunarodnom pregovarau, oveku koji je za ivota osporavan, napadan i slavljen, a u nekim srpskim krajevima (Bosanska krajina) ak i diviniziran posle 1918. godine. ore . Stankovi smatra, da takvi ljudi ostaju za savremenike i u seanju vie kao drutvena

P A R L A M E N T A R I Z A M I N J E G O V E PROTIVURENOSTI

1 4 1

ustanova nego kao pojedinana pojava. U oceni Paieve linosti, mea se mit, legenda i stvarnost. Niko upani je ocrtao neke karakteristike Paievog duha: prisebnost i mirnoa u najteim prilikama ivota", lako prosuivanje ljudi, uzdrljivost bez odavanja emocije; praktian i realan pogled; politiar u kome se stie i dobar psiholog, sa smislom za dalekovid manevar kojim e taktiki nadvladati protivnika. Ovaj utljivi i zatvoreni ovek, znao je putati da vreme protie, ali i ne zastajati u izgraivanju vizije razvitka, sa svim svojstvima pragmatinog" i utilitarnog" politiara u dnevnoj praksi. Metod Paievog politikog rada je osoben: nastojao je da o svojim namerama, akcijama, misijama ne ostavlja nikakav trag, preputajui rad drugima. Mnoge akcije izvodio je tajno, mimo vlade i Glavnog odbora stranke. Malo je govorio u slubenim razgovorima, putajui sagovornike da oni iznesu svoje utiske, raspoloenja, gledita, kako bi doao do to vie obavetenja. Imao je opsesiju vlasti i radio preko poverljivih ljudi. Bilo mu je vano da saradnici sluaju i uestvuju u izvoenju njegovih koncepcija, a mnogo manje kakav je njihov moralni profil. Znao je izazivati dogaaje i stavljati protivnike pred svren in, isto tako kao to je budui dalekovid ponekada privremeni poraz shvatao kao koristan u budunosti. Iznever avaj ui parlamentarnu praksu uvao je fasadu" parlamentarizma. Sluio je kralja, iako je i te kako znao da se sa njime ne slae, ali ne i da radi protiv njega. Iako je kao starac uao u novu istorijsku epohu koju je dobrim delom pripremio, ve naruenog zdravlja, nije bilo sumnji da e ga kralj i srpsko graanstvo uvek iskoristiti u kritinom trenutku. Odsustvovanje sa vlasti teko je doivljavao, ali mu se raspoloenje vraalo im bi se vratio na svetlost politike pozornice i ponovo utonuo u politike borbe. Stranci govore o njegovom loem zdravlju, sporosti, ak tromom delovanju, ali su svesni da svi poslovi staju kada Pai ode na odmor ili leenje. Pai se nije klonio parcijalnih sporazuma, sa manjim strankama i grupama, potkupljivanja i kompromisa. Stoga je iza Paia ostao i izraz paievtina" koji je sadravao najrunije strane politike. Posle smrti Paieve, nijedna linost nije mogla da se uporeuje sa njegovim ugledom i autoritetom. Hrast je bio nezamenjiv. Nailazi serija minornih politiara (Nikola Uzunovi, Velja Vukievi, Milan Srki, itd.).

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Britanski diplomati gledali su u Svetozaru Pribieviu arhicentralistu" i asimilacionistu", za koga hrvatsko pitanje" nije postojalo. Za njega su svi stanovnici nove Kraljevine bili Jugosloveni. Svaki onaj koji je drukije mislio bio je za Pribievia separatista", proaustrijanac" ili promaar", neprijatelj drave. Stranci su Koroeca ocenjivali kao svetenika, koji stoji na elu papistike" stranke (SLS), oveka uglaenog nastupa", politiki lukavog", ali bez konstruktivnog programa". Smatrali su da je uticaj stekao ukorenjenou meu slovenakim seljatvom; pre svega to je bio dosledni predstavnik slovenakih regionalnih tenji (ouvanja unutranje autonomije) i dravnik svestan da spoljne opasnosti koje su pretile jo nacionalno neintegrisanoj slovenakoj naciji ovu obavezuju da se oslanja na Srbiju u sluaju izbijanja spoljne opasnosti iz Italije i Austrije. Slovenaki katolici su ga snano podravali, iako je njegov klerikalizam nailazio na otro suprotstavljanje Stjepana Radia, ljutog antiklerikalnog politiara. Iako je Radi znao da je hrvatski narod bio duboko religiozan, nije dao Crkvi da se mea u hrvatsku politiku. Glavni otpor centralistiko-unitaristikom reimu pruala je hrvatska buroazija preko Hrvatske republikanske seljake stranke, koja je izrasla u nacionalni pokret Hrvata za reviziju Vidovdanskog ustava. Seljaka ne samo po nazivu, HRSS uskoro se nala pod uticajem vrhova hrvatskog graanstva, koje je bilo nezadovoljno svojim politikim i ekonomskim poloajem u Kraljevini SHS i nastojalo da postane ravnopravan sudeonik u vlasti. Svoju snagu HRSS je pokazala ve na izborima za ustavotvornu skuptinu, a porastom svog uticaja naroito zaprepastila vladajue srpske snage na izborima 1923, dobivi 473.733 glasa i 70 poslanikih mesta, i 1925, kada je poveala broj pristalica na 545.466, pa i zadravanjem uticaja na izborima 1927, mada smanjenog, osvojivi 368.320 glasova i 61 poslaniko mesto, uprkos pritisku i izbornom teroru vlasti. No svojim akcijama van Parlamenta HRSS je olakavala posao radikalima i hranila sumnje zatrovanih pristalica centralizma i unitarizma da se stvarno radi o prevratnikoj antijugoslovenskoj stranci. Primenjivanjem metoda bojkota Narodne skuptine i apstinencije u njoj, ona je van tog tela pokretala problem dravnog preureenja. Stvaranje Hrvatskog narodnog zastupstva od poslanika izabranih u

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

1 4 3

Hrvatskoj dovelo je do prenaglaavanja njenog individualiteta kao organizma izdvojenog iz Kraljevine, to se naroito manifestovalo u memorandumu koji je Zastupstvo uputilo meunarodnoj enovskoj konferenciji 1922, te u njegovim zakljucima da nee priznati finansijske i druge obaveze nametnute hrvatskom narodu. Pristupanje HRSS Seljakoj internacionali 1. jula 1924. posebno je zaprepastilo vladajue krugove. Ove akcije, kojima je HRSS nastojala da zainteresuje strane politiare i javno mnjenje za hrvatsko pitanje, a na drugoj strani da natera centralistike i unitaristike snage na poputanje, vladajui krugovi uzeli su kao dokaz da hrvatska opozicija dovodi u pitanje jedinstvo drave. Hrvatska republikanska seljaka stranka proirivala je svoj uticaj na selu stvaranjem mree kulturnih organizacija. HSS je bila meu onim graanskim strankama koje su imale najvru organizaciju. Stranka nije ostala na obliku klasinog politikog organizovanja, ukljuujui u svoju organizacionu strukturu od 1925. godine Seljaku slogu" hrvatsko seljako, prosvetno i dobrotvorno drutvo sa seditem u Zagrebu i ograncima po selima. Ogranci nisu osnivani samo u Hrvatskoj ve i u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Slavoniji, Sremu, a delimino i u Bakoj i Banatu. U okviru ogranaka postojali su tamburaki i pevaki zborovi, dramske sekcije, sud dobrih i potenih ljudi." Svojim prosvetnim i dobrotvornim funkcijama Seljaka sloga" je praktino radila za HSS, mobiliui seljatvo na koncepciji da je ono homogen drutveni sloj. Iz toga je proizilazilo da organizacije Seljake sloge" okupljaju celo hrvatsko seljatvo a ne samo lanstvo stranke, najaktivniji politiki deo seljaka. Seljatvo se, jednom reju, tretiralo kao hrvatski kulturnosocijalni pokret. U propagandi je irenjem seljake kulture ivot na selu trebalo uiniti lepim i pomoi da se izae iz gospodarske krize". Na elu HRSS/HSS nalazio se obrazovani ali i impulsivni politiar Stjepan Radi, sklon neoekivanim zaokretima, reit i inventivan, ne uvek i dosledan u svojim opredeljenjima. Stranka je oivela politiki ivot na hrvatskom selu, pomogla razotkrivanju pozadine vladavine suparnikih srpskih stranaka i suzbila pretenzije klerikalaca da se nametnu hrvatskom politikom vodstvu koristei se tezom da su Hrvati katoliki narod. Pruila je otpor reimu i njegovom nasilju na hrvatskom selu i u Hrvatskoj uopte. Zaneta reavanjem hrvatskog pitanja, politi-

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

ke forme nacionalne neravnopravnosti, ona je u svojoj inostranoj aktivnosti i propagandi teila da skrene panju saveznikih sila na politiku oligarhiju srpske buroazije u Kraljevini i na podreeni poloaj Hrvatske, uprkos njenom znaaju za evropsku civilizaciju u prolosti i sadanjosti. Strankini emisari u inostranstvu voleli su da iznose ovakve argumentacije kako bi izazvali strani interes za jugoslovenske unutranje odnose. Prihvatajui Kraljevinu, samo preureenu, s obezbeenim poloajem hrvatske buroazije u njoj, vodei krugovi HRSS doprinosili su suzbijanju sepratistikih snaga u Hrvatskoj, regrutovanih uglavnom iz redova oficira i inovnika bive Austro-Ugarske, kao i frankovaca, koji su radili protiv nove drave u zemlji ili u emigraciji, ali su ih i metodologijom neadekvatnog otpora reimu pothranjivali u njihovoj antijugoslovenskoj aktivnosti. U svojstvu predsednika Hrvatskog seljakog kluba po nalogu Stjepana Radia, koji se nalazio u zatvoru, Pa vie Radi je 27. marta 1925. izjavio da Stranka prihvata Ustav i dinastiju Karaorevia, ime se odrekla republikanstva u svom programu. Hrvatska republikanska seljaka stranka promenila je ime u Hrvatska seljaka stranka (HSS). Priznajui monarhiju, stranka Stjepana Radia je pristala da deli odgovornost u vladama Kraljevine, istina zakratko, 19251927. Kao smetnji da se postigne sporazum sa hrvatskom opozicijom, radikali su okrenuli lea Svetozaru Pribieviu. Kompromis iznuen 1925. nije protivureio optoj orijentaciji hrvatske opozicije, koja je teila pronalaenju zajednikog jezika s radikalima radi revizije Ustava, a na drugoj strani prinuivao je ove na deobu vlasti. Taj kompromis, od KPJ ocenjen kao kapitulacija, odgovarao je i dvoru, koji je, umesto da osudi HRSS, uspeo da je privoli na saradnju omoguenu prethodnim odricanjem njenog vodstva od zalaganja za republikanski oblik vladavine. Savez izmeu HSS i radikala nagovetavao je na samom poetku da nije dugog veka. Stjepan Radi je sudelovao u vladi, ali nije proputao da kritikuje njene mere koje nisu odgovarale njegovim pogledima. Raskid te kratkotrajne saradnje znaio je, pre svega, da su odnosi izmeu srpske i hrvatske buroazije zapali u krizu i da je kraj parlamentarizma na pomolu. Nasuprot Paiu, Pribieviu i Korocu, stajao je Stjepan Radi sa hrvatskom seljakom republikom". Milosav Janiijevi objanjava tajnu uspona i uspeha HRSS (HSS) time to je Stjepan Radi uspeo formulisati nacionalizam puka" ili ,,se-

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

1 4 5

ljaki nacionalizam", koji je spajao borbu za socijalne pravice", za ekonomske, politike i kulturne slobode masa, sa ouvanjem nacionalne individualnosti Hrvatske i njene dravnopravne tradicije, zapravo sa njenim drutvenim i nacionalnim osloboenjem. Radi je bio odan mirotvornoj seljakoj republici" i slovenstvu", nasilje je osuivao ,,na tolstojevski nain", zanosio se imaginarnim panslovenstvom". U ovom nedoslednom i nepredvidljivom politiaru Krlea je naslutio prototip zbunjenog malograanskog intelektualca kolebljive politike svesti". Zanimljivo je da britanski diplomati njegov politiki metod (bojkot) ili izbegavanje kontakta sa Beogradom objanjavaju tenjom da ne bi lukavstvo njegovih protivnika potkopalo vernost njegovih pristalica". Ocenjuju ga kao visoko obrazovanog oveka", ali duha pomalo neuravnoteenog i sklonog idealizmu". Nije bilo teko zapaziti da nije imao dlake na jeziku", ali su se vlasti jedno vreme pokazale mudro strpljivim", dozvoljavajui mu da kae sve to je imao da kae, i pored njegovih izazovnih reci". Strastan govornik, bio je spreman da se upusti u izli ve oratorstva ak i na sportskom igralitu. Bio je", stoji u godinjem izvetaju britanskog poslanstva za 1924, naizmenino, predusretljiv i hladan, izjanjavajui se u jednom trenutku za parlamentarnu monarhiju engleskog tipa, da bi u sledeem trenutku zahtevao jednu, gotovo nalik na sovjetsku federaciju balkanskih seljako-radnikih republika." Za Paia i Radia Britanci su 1925. pisali kao o nepredvidljivim". Radia e naredne godine oznaiti kao neodgovornog demagoga", koji gazi obeanja o saradnji. Svesni su, meutim, da su hrvatski seljaci jedno vreme u Radia gledali kao u poluboga". Britanci ga nisu cenili kao administratora", smatrajui ga ak krajnje neefikasnim, ali izdvajaju njegovu bitnu osobinu ideologa. Po njima, on je bio prepun raznovrsnih ideja, od kojih su mnoge ispravne, ali esto kontradiktorne ili neprimenljive. Na alost, on koristi svaku priliku da bi odrao govor, pa bilo to i u pozoritu, ili na fudbalskoj utakmici, a njegova nedoslednost, estina i pomanjkanje takta esto dovode u nepriliku njegove prijatelje i daju argument njegovim protivnicima." Stvaranje Seljako-demokratske koalicije (SDK) 1927. godine zadalo je nov udarac velikosrpskoj prevlasti zbliavanjem Stjepana Radia i Svetozara Pribievia do jue, izgledalo je, nepomirljivih protivnika koje je bilo neoekivano koliko

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

god da je politiki ivot Kraljevine obilovao iznenadnim preokretima i preorijentacijama, promenama frontova i izneveravanjima programa. Pribievi je napravio politiki salto mortale pretvarajui se od najubeenijeg centraliste i predstavnika narodnog jedinstva u saveznika Stjepana Radia, poto je prethodno bio odbaen od kralja i radikala, koji u njemu nisu mogli da nau protivteu snazi hrvatskog pokreta. Razoaran, obreo se u Radievom zagrljaju kao jedan od dva predsednika SDK, ime je ojaao hrvatsko-srpski opozicioni front severno od Save i Dunava, u Lici, Kordunu i Baniji, Dalmaciji, Gorskom kotaru, Bosni i Hercegovini. inioci slovenakog politikog ivota 1918. bili su Slovenska ljudska stranka, liberali i socijaldemokrati, jedinstveni u odbrani slovenakih nacionalnih interesa od Italijana i Nemaca, ali na unutranjem politikom popritu sueljeni u borbi za vlast i uticaj na slovenakom selu, te meu graanstvom i radnitvom. Biva katolika stranka, proaustrijski orijentisana, SLS je brzo napravila zaokret i poela da se navikava na politiku sredinu u Kraljevini. Stranka je, sem poetnog nepoverenja te sredine prema njoj, morala da prevazie u svojim vlastitim redovima bojazni od novog odnosa snaga u jugoslovenskom prostoru, od premoi pravoslavlja i od radnikih nemira na slovenakom tlu. Od postanka monarhistika, SLS je, napustivi privremeno republikansko opredeljenje, nala kompromis s vladarem i srpskom buroazijom, rukovodei se pri tme potrebom da zatiti slovenake nacionalne interese, potisne trdicionalne rivale na slovenakom politikom popritu liberale : i obezbedi to povoljnije privredne i kulturne uslove za Sloveniju u Kraljevini SHS. Oportunistika filozofija ove stranke najbolje se ispoljavala u njenom odnosu prema Vidovdanskom ustavu, za koji nije glasala, iz bojazni da ne izgubi presti meu Slovencima zbog izjanjavanja za centralistiko-unitaristiko ureenje, iako joj to kasnije nije smetalo da uestvuje u vladama koje su se suprotstavljale ustavnoj reviziji. Saraujui sa srpskom buroazijom, slovenaki klerikalci su paralisali opasnost od hrvatske prevlasti u Sloveniji i slabili front HRSS, koja se borila protiv klerikalizma na hrvatskom selu. Druga slovenaka grupacija, liberalna, okupljena oko Alberta Kramera i Gregora Zerjava, pripadala je centralistiko-unitaristikom frontu, podravajui Pribievia, a kasnije i estojanuarski reim.

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

Oslonjena na razvijenije materijalne snage, iznikle u vreme Austro-Ugarske, slovenaka buroazija je znala da joj jugoslovensko zalee prua sigurnu odbranu nacionalnog opstanka, perspektivu okupljanja Slovenaca u jedinstvenu Sloveniju, izvore poljoprivrednih i industrijskih sirovina, i zahvalno trite. Branei svoju autonomiju ona je uvala slovenaki nacionalni i privredni integritet, razvijala ekonomiju, kolstvo i kill turne ustanove, neposredno zainteresovana i za obuzda vanj e hrvatskog nacionalizma. Srpska buroazija je nastojala da se u vladavinskim kombinacijama nae u savezu s nesrpskim strankama, posebno sa SLS i Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom, tim pre to su one bile regionalne i izrazito konfesionalno obojene, manje opasne za vladajue srpsko jezgro drave do 1939. godine. Slovenaki politiari predstavljali su jeziak na vagi" u kriznim trenucima srpsko-hrvatskih odnosa, arbitrau, inilac ravnotee izmeu sukobljenih buroazija najjaih nacija. Zajedno s Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom, Slovenska ljudska stranka je u politici srpske buroazije iskoriavana u svrhu zaokruivanja i izolovanja Hrvata. Ova politika ideja nije bila strana Paiu jo i pre stvaranja Kraljevine SHS, izraavajui se u vidu kombinacija o povezivanju Srbije sa Slovenijom preko Dalmacije i Like ili uspostavljanju specijalnog srpsko-slovenakog koridora preko severne Hrvatske. Voa SLS Koroec smatran je nezamenljivim lanom vlada Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, mada u njima nije uestvovao za vreme apstinencije svoje stranke prilikom donoenja Vidovdanskog ustava, zatim u periodu 19241927, tokom saradnje Pai Pribievi i Pai Radi, s obzirom da u njihovim vladavinskim kombinacijama nije bio potreban, i 19311935, kada su u Sloveniji vladali liberali i on bio konfiniran. Savez zemljoradnika je prihvatao unitarizam, traio reavanje agrarnog pitanja i propagirao koncepciju zadrune drave". Kao i ostale seljake stranke, istupao je protiv komunista. Prema njegovim programskim stavovima, komunisti su hteli da uspostave varoku diktaturu", koja je teila podlonitvu seljatva, najbrojnijeg drutvenog sloja, malobrojnim radnicima. Predvoen starim i iskusnim politiarem Jovanom Jovanoviem (Pionom"), Savez zemljoradnika je dobijao glasove uglavnom u Srbiji i selima Bosanske krajine; ova su se u vreme izbornih kampanja pretvarala u poprite za odmeravanje poli-

j- J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

tike snage raznih stranaka i njihovih pravaka, od kojih nijedan nije bio krt na obeanjima, a ta jalova stranaka nadmetanja dovodila su do politike premorenosti seljatva potkraj razdoblja parlamentarizma. Praktino sve vie odvojeni od sela i njegovih problema, prvaci ove stranke su zasluili prezriv naziv terazijski zemljoradnici". Hrvatska seljaka stranka, najuticajnija meu zemljoradnikim strankama, razlikovala se od Saveza zemljoradnika po tome to je osvajala sve vie prostora na hrvatskom selu i dominirala u politikom ivotu Hrvatske kao predstavnik nacionalnih interesa celokupnog hrvatskog naroda. Ona je u nereenom nacionalnom pitanju videla izvor svih drutvenih nevolja u Hrvatskoj. irenju moi HSS pomagao je i teror vlasti protiv hrvatske opozicije, iznuujui zbijanje nacionalnih redova. Strankinom rastuem uticaju na selu ila je u prilog i injenica to je KPJ u to vreme bila slaba, u ilegalnosti, nespremna do 1923. da prizna postojanje nacionalnog pitanja, ime je olakavala hrvatskoj buroaziji da seljake mase uzme pod svoje politiko okrilje. Slovenska ljudska stranka je drala pod kontrolom slovenako selo, oslonjena na svetenstvo, graanske klerikalne slojeve i znaajnu ekonomsku mo, iji su nocioci bili poljoprivredno zadrugarstvo, banke, tedionice i drugi kreditni zavodi. Jugoslovenska strokovna zveza je okupljala deo slovenakog radnitva, a fiskulturno udruenje Orel" omladinu klerikalne orijentacije, nasuprot udruenju Soko", koje su vodili liberali. Jugoslovenska muslimanska organizacija prvenstveno je izraavala interese imunih Muslimana. Njeno vodstvo je sprovodilo neprincipijelnu politiku kompromisa i pogaanja sa srpskom vladajuom klasom raspoloeno da uestvuje u svakoj vladavinskoj kombinaciji iz koje je neto moglo izvui za sebe a na drugoj se strani zalagalo za autonomiju Bosne i Hercegovine, elastino odstupajui od ovog reenja ukoliko su to nalagali pojedinani ili kolektivni interesi bogatih muslimanskih slojeva. U istoriografiji je zapaeno da je Jugoslovenskoj muslimanskoj organizaciji oteano da istie zahtev za autonomijom nakon srpsko-hrvatskog sporazuma, jer se nala izloena pritisku kako radikala, tako i HSS da se Muslimani izjanjavaju za Srbe ili Hrvate. Na teritoriji Makedonije, Kosova i Metohije i Sandaka delovao je Demijet, koji je na verskoj osnovi okupljao pristalice

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

iz redova albanskog i turskog stanovnitva. Politiki i socijalno konzervativan, verski obojen, pod uticajem hoda, on je do 1925. podravao reimske stranke, dobijajui zauzvrat male ustupke. Radnika klasa u Kraljevini bila je politiki nejedinstvena, dajui glasove reformistikoj socijaldemokratiji i graanskim strankama. Kada su se krajem 1921. u Beogradu, socijaldemokratske stranke Jugoslovenska socijaldemokratska stranka Slovenije, Socijaldemokratska stranka Jugoslavije i Socijaldemokratska radnika partija Jugoslavije ujedinile u Socijalistiku partiju Jugoslavije (SPJ), pod vodstvom Etbina Kristana, Vilima Bukega, Dragie Lapevia, Vitomira Koraa i ivka Topalovia, socijaldemokratski front je samo formalno stvoren, jer su se neki uticajni stranaki prvaci uskoro povukli ili umrli, a stranka ostala labavo povezana i iznutra nagrizana stalnim trvenjima i borbom za vlast. Reformistiki program socijalista nije odgovarao politikim i ekonomskim prilikama u Jugoslaviji i njenoj socijalnoj strukturi, s izrazitom prevagom seljatva nad malobrojnim radnitvom, usled ega Socijalistika partija Jugoslavije nije postala uticajniji inilac politikog ivota do svog faktikog raspada uoi ukidanja parlamentarizma. Centralistiko-unitaristiko opredeljenje socijalistikog vodstva takoe nije odgovaralo stvarnosti neravnopravnih nacionalnih odnosa. Pozivi socijalista na potovanje parlamentarne prakse u vreme njenog svakodnevnog gaenja, a na drugoj strani zahtevi za primenu metoda vaspitanja i prosveivanja, u jeku politikih obrauna reima s komunistima i buroaskom nacionalnom opozicijom, zvuali su krajnje neubedljivo i delovali neumesno. Socijalisti su odravali minimalan uticaj zbog svog monopolnog poloaja u ustanovama osiguranja, radnikim komorama, berzama rada, pa i zbog dranja nekih sindikalnih organizacija, preko kojih su mogli da utiu na izvestan broj radnika i korumpiraju ih, iskoriavajui njihove ivotne nedae, ali pre svega zbog borbe protiv komunista i paralisanja njihovog uticaja, koju su vodili u saradnji s buroazijom i njenim aparatom vlasti. Jugoslovenska republikanska stranka, i pored naprednih i principijelnih politiara u njenom sastavu, s Jaom Prodanoviem na elu, ostala je bez uticaja u politikom ivotu, ali dosledna u odbrani republikanizma, smatrajui da sva zla dolaze od monarhije. Republikanci su priznavali nacionalnu

j-

J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

individualnost Srba, Hrvata i Slovenaca. Smatrali su da pri donoenju ustava treba odbaciti princip brojnosti naroda koji ide u prilog Srbima. Ljubomir Stojanovi, inae filolog, pisao je 0 posebnom makedonskom dijalektu", koji nije ni srpski ni bugarski. U nekim programskim dokumentima republikanci pominju makedonsku autonomiju". Jedno krilo crnogorskih federalista izjanjavalo se za autonomnu Crnu Goru u sastavu Kraljevine SHS, a drugo za obnovu crnogorske dravnosti. Crnogorski federalisti su se stranaki organizovali tek 1925. godine, iako je jedna grupa federalista u izbornoj kampanji 1923. stavila u centar panje problem dravnopravnog ureenja zemlje u kojemu bi Crna Gora dobila ravnopravan poloaj". Programska naela generala Radomira Veovia polazila su od autonomije Crne Gore pod dinastijom Karaorevia. Crnogorski federalisti nisu bili kompaktna stranka, jer su pojedinci i grupe u njenom okviru imali razliite prilaze o poloaju Crne Gore u Kraljevini SHS i izdvajanju iz njenog sastava, to je bilo karakteristino za njeno separatistiko krilo. Mihailo Ivanovi se izjanjavao za federativno ureenje, a Sekula Drljevi za republiku. I federalistiko i separatistiko krilo glorifikovali su Crnogorce kao Srbe, ak kao one koji su imali vodstvo" u srpstvu. Program federalistike stranke iz oktobra 1925. predvia saveznu dravu jugoslovenskih naroda, sa velikim pravima federalnih jedinica. Separatistika grupa Sekule Drljevia saraivala je s hrvatskom opozicijom u okviru Seljako-demokratske koalicije; Drljevi je uivao potovanje Stjepana Radia, mada nije imao presudan uticaj meu federalistima, zbog svog ekstremnog antisrpskog kursa, koji e ga u kasnijem razvoju dogaaja pribliiti ustaama. Drljevievi politiki protivnici u Crnoj Gori nazivali su ga frankovakim morakim barjaktarom". Sa svojim malobrojnim pristalicama u Crnoj Gori prihvatao je pseudoistorijske teze hrvatskih ultranacionalista o Crnogorcima kao Crvenim Hrvatima". Iracionalna antisrpska nota sve ga je vie obuzimala, da bi se najzad ispoljila u nemogunosti da ivi 1 radi u Beogradu ili na Terazijama", kako je govorio, ve u Zemunu gde je vodio advokatsku kancelariju, ipak dovoljno blizu centra politikog ivota. KPJ je kao zabranjena nastavila tajnu delatnost u zemlji i inostranstvu kao sekcija Kominterne, ali bez mogunosti da se jae izrazi i postane uticajniji inilac politikog ivota Kraljevi-

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

ne SHS. Bez obzira na svoju potisnu tost iz politikog ivota, ona je ostala na nianu reima kao glavni protivnik. Dok su druge opozicione graanske snage usmeravale aktivnost protiv vladajueg reima, nastojei da ga zamene ili da se sa njim nagode oko podele vlasti, dotle su komunisti bili ona snaga koja je ila za izmenom postojeeg sistema drutvenih odnosa. KPJ je inkriminisana tim tee to ju je reim tretirao kao sprovodnika tuih interesa, Kominterne i SSSR-a, snagu koja je nasilnim putem radila na promeni ustavnog poretka. Razlikovala se od ostalih graanskih partija (sem Demokratske stranke) po svojoj jugoslovenskoj rasprostranjenosti, po svojim organizacionim osobinama (kadrovska partija, nain prijema lanova, princip demokratskog centralizma, itd.), ideologiji, pripadnitvu internacionalnoj centralizovanoj organizaciji, postojanju organizacije mladih komunista (SKOJ), radu lanova u organizacijama Kominterne i za njen raun u evropskim zemljama, SSSR-u Kini, SAD (u svojstvu instruktora, na radu u aparatu Kominterne u Moskvi, itd.), postojanju paralelnih rukovodstava u zemlji i u inostranstvu, te delovanju komunistikih centara u Austriji, ehoslovakoj, SSSR-u, itd. Od juna 1921. zapoelo se ubrzanije raditi na ilegalnom organizovanju, ali KPJ u tom pogledu nije bila jedinstvena. Plenum Centralnog partijskog vea istog meseca izabrao je Zameniki izvrni odbor, u koji su uli Moa Pijade, Tria Kaclerovi i Kota Novakovi, iji se zadatak sastojao u preuzimanju rukovoenja ilegalnom partijskom organizacijom ukoliko bi dolo do hapenja lanova Vea. Septembra te godine formiran je u Beu, pod uticajem Sime Markovia, Zagranini komitet KPJ, ime je praktino stvoreno dvojno rukovodstvo. Propust da se izrade elementi ilegalne i kadrovske partije u ranijem periodu, odnosno iskljuivo oslanjanje na parlamentarne oblike borbe, osvetio se komunistima dvostruko: bez ilegalnih organizaciono-idejnih centara, masovna partija nije mogla da prui otpor buroaskom napadu koji bi odgovarao njenoj brojnoj snazi i uticaju; na drugoj strani, izgraivanje nove organizacije moralo je da pone u neuporedivo sloenijim uslovima, pod neposrednim pritiskom reima i kroz sukobe razliitih shvatanja o novom nainu organizovanja, rasprave o uzrocima poraza, oblicima saveza s radnikom klasom i drugim drutvenim slojevima, buduem programu.

j-

J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

Uzrocima poraza KPJ 1921, njenim organizacionim pitanjima i okonavanjem frakcijske borbe izmeu levice i desnice, kao i nacionalnim, seljakim i sindikalnim pitanjem, bavile su se partijske konferencije i kongresi od 1922. do 1928. Zameniki izvrni odbor je, izvukavi pouke iz nedavnog poraza, priao obnovi partije stvaranjem ilegalnih organizacija, posveujui panju, na drugoj strani, radu sindikata i legalizaciji zabranjenog SKOJ-a u formi Saveza radnike omladine Jugoslavije (SROJ). Desna frakcija, sa Simom Markoviem na elu, odbila je na Prvoj konferenciji KPJ, odranoj u Beu jula 1922. zahteve Koste Novakovia i Pavia Pavlovia da raspravlja o uzrocima poraza, smatrajui, po Markovievim reima, da partija nije ni bila razbijena, ve da se u redu povukla. Teze i Rezolucija o politikoj situaciji i zadacima Partije, usvojeni na ovoj konferenciji stoje na stanovitu stiavanja nacionalnih pokreta i pribliavanja plemenske buroazije" u ime stvaranja klasnog jedinstva jugoslovenskog proleterijata i perspektive revolucije. Kamil Horvatin i Sima Markovi ocenjuju koncepciju nacionalnog jedinstva i graanske sukobe po nacionalnoj liniji kao nacionalistiku psihozu". Lovro Klemeni je odbacivao ideju narodnog jedinstva kao masku imperijalizma velikosrpske buroazije". Pojam plemena" je zadran, ali Kota Novakovi ve 1922. govori o plemenskom problemu" u Kraljevini SHS, ime praktino uvaava nacionalne posebnosti koje treba da ree pitanje svog unutranjeg poloaja slobodno, na osnovu prava samoopredeljenja. Druga konferencija KPJ, maja 1923, takoe odrana u Beu, protekla je u znaku pobede levice" i izbora Trie Kaclerovia za sekretara. Iako izloena estokom pritisku reima, KPJ je razvijala partijsku tampu, organizovala trajkove rudara, elezniara, pomoraca, i preko svojih ilegalnih lanova uestvovala u njima, vodila tarifne akcije, suprotstavljala se nacionalistikim organizacijama. Organizovala je akciju za pomo gladnima u Rusiji i prihvatila bugarske komuniste koji su prebegli u Kraljevinu SHS posle ubistva zemljoradnikog voe Aleksandra Stambolijskog i propasti septembarskog ustanka 1923. Iskoriavajui demokratsko-pacifistiku eru" pod vladom Ljubomira Davidovia, KPJ je obnovila legalan rad preko Nezavisne radnike partije Jugoslavije (NRPJ) i Nezavisnih sindikata 19231924. godine, ali je buroazija ovu njenu formu legalnog delovanja ubrzo onemoguila. Udar buroazije na NRPJ i

31 PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

Nezavisne sindikate ponovo je zatekao ove organizacije nespremne, politiki slabe, razjedene sporovima i bez organizacionih veza s masama, posebno s industrijskim radnitvom. Druga konferencija dovela je do otvorenog sukoba partijske veine i opozicije", ali nije dolo do bitnih promena pogleda KPJ na nain i oblik reenja nacionalnog pitanja, sem to je ponovljeno pravo na samoopredeljenje do otcepljenja, a revolucija i balkanska federacija ostali su ciljevi Partije. Tek su u tezama koje je podneo Kota Novakovi razmatrana nacionalna i plemenska" pitanja, shvaena ipak kao posledica klasnog sukoba jugoslovenske buroazije". Odlueno je da se o tim pitanjima, nacionalnim i plemenskim", otvori javna rasprava. Nepogodna klima u Partiji i otra borba frakcionakih grupa u njenom vrhu nisu samo paralisale politiki rad komunista i ometale pronalaenje odgovarajuih organizacionih oblika, ve i spreavale raiavanja sloenih idejnih pitanja od kojih je zavisio dalji uspeh revolucionarne borbe. KPJ je gubila seljake mase, koje su postajale plen i udarna snaga sitnoburoaskih partija, pre svega HRSS. Desnica" je bila protiv povezivanja sa seljatvom, smatrajui ga rezervom buroazije", suprotno levici", koja je drala da svako odvajanje Partije od seljakih masa, u zemlji u kojoj su one predstavljale daleko najvei deo stanovnitva, znai gubitak glavnog uporita. U vezi sa sindikalnim pitanjem desnica" je bila uverena da sindikati treba da deluju samostalno, da rade na ekonomskom poboljanju poloaja radnike klase, pa da samim tim, sindikalnu borbu treba odvojiti od borbe Komunistike partije; nasuprot tome, levica je u delatnosti sindikata videla mogunost vaspitanja radnika i njihovog pripremanja za revoluciju, zalaui se za rad komunista u radnikim sindikatima. Pod uticajem Sime Markovia, na nacionalni sukob buroazija i dalje se gledalo kao na konkurentsku borbu hrvatske, slovenake i srpske buroazije. Ipak, razvitak politikog ivota u Kraljevini, uz sticanje novih saznanja i sabiranje loih iskustava, nije mogao da ne nane komunistiko gledite o nacionalnom jedinstvu", koje se od Osnivakog kongresa SRPJ(k) razlikovalo od stava vladajue buroazije samo po klasnom pristupu unitarizmu. Poetak rasprave o ovom pitanju nagovetavala je ve pomenuta diskusija Koste Novakovia na Prvoj konferenciji KPJ. U prilog reviziji tog neodrivog gledita ili su i Druga konferencija KPJ u Beu, Kominternino pridava-

j-

J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

nje znaaja nacionalnom pitanju i obrazovanje NRPJ. Otvaranjem rasprave o nacionalnom pitanju u okviru Nezavisne radnike partije Jugoslavije maja 1923, to je bio vid priprema za odravanje Tree konferencije KPJ u Beogradu januara 1924 manifestovala se tenja da se uoblii jasnija koncepcija revolucionarnog radnikog pokreta o ovom osetljivom i politiki vanom problemu. Uspesi HRSS na izborima 1923. mogli su samo da podstaknu postojee tendencije u Partiji. Tekue diskusije dobijale su formu demokratskog referenduma". Rasprava je otkrivala tenju desnice da ostane pri shvatanju o nacionalnom pitanju kao ustavnom problemu, levice da pronae nov pristup njemu, i kompromisnu tenju da se izmire neizmirljiva gledita. Za Simu Markovia, koji je izloio svoje poglede u raspravi Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma, objavljenoj 1923, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je bila samo uzgredni produkt", a ne delo nacionalne revolucije". Bilo je od znaaja to je Markovi odbacio vladajuu teoriju o postojanju tri plemena jednog naroda", dokazujui istorijskom argumentacijom da su ona ve u vreme ujedinjenja bila tri formirana naroda. Prema Markoviu, velikosrpska hegemonija je bila vid politike nadoknade za privrednu nerazvijenost srpske buroazije u poreenju s hrvatskom, koja je, pri tome, u ratu jo vie materijalno ojaala, zahvaljujui ultraoportunistikoj politici vladajue srpsko-hrvatske koalicije". Kako je, po Markoviu, nacionalno pitanje u Kraljevini SHS bilo ustavno pitanje, koje se moglo skinuti s dnevnog reda davanjem pokrajinskih politikih autonomija jednim od tri mogua reenja unutranjih odnosa: centralistikog (koje je zastupala veina srpske buroazije), federalistikog (u kome je hrvatska sitna buroazija videla protivteu velikosrpskoj prevlasti), i autonomistikog (koje je, po njemu, imalo podrku Slovenaca, Muslimana, te delimino Hrvata i srpske buroazije) on je smatrao da je deo srpske buroazije spreman, zbog svog ekonomskog napretka, da ustupi autonomna prava" hrvatskoj i slovenakoj buroaziji. Iz ove analize Markovi je izveo zakljuak da bi se nakon davanja autonomija stvorili uslovi za slobodnu klasnu borbu. Kritika levice" pogaala je Markovievo shvatanje buroaske ustavnosti, koje je praktino vodilo slabljenju revolucionarne borbe; nacionalno pitanje u Kraljevini SHS se po njoj nije svodilo na problem ustavne revizije, ve na tenju ugnjetenih

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

nacija da zavre svoju nacionalno-buroasku revoluciju. Rajko Jovanovi se u kritici Markovia zalagao za stvaranje jedinstvenog fronta radnika i seljaka, tvrdei da bi radniko-seljaka vlada" ustala protiv srpskog imperijalizma" i kontrarevolucionarnih nastojanja hrvatske i slovenake buroazije, te zahtevala puno pravo na samoopredeljenje do otcepljenja. Srednje, kompromisno gledite izneo je u ovoj raspravi Pavle Pavlovi, koji je zastupao tezu desnice da je nacionalno pitanje ostalo fatamorgana", koju je izazivala konkurentska borba srpske, hrvatske i slovenake buroazije pravei od sitnih plemenskih razlika nacionalne probleme, ali da iz klasnih razloga buroazija nije zatitnik ugnjetenih. Zadaci revolucionarnog radnikog pokreta u nacionalnoj politici nisu mogli da se svedu na parolu o autonomiji u Kraljevini SHS, poto se za samoopredeljenje do otcepljenja moglo izboriti samo revolucionarnim putem, razdiranjem nacionalnog plata" kojim je buroazija prikrivala klasni antagonizam". Ovom raspravom u kojoj su uzeli uea vodei partijski radnici i publicisti: Kota Novakovi, Filip Filipovi, August Cesaree, Rajko Jovanovi, Moa Pijade, ivota Milojkovi i drugi stvorene su pretpostavke da nacionalno pitanje na Treoj konferenciji KPJ januara 1924. u Beogradu dobije najistaknutije mesto. Usvojena Rezolucija o nacionalnom pitanju Tree konferencije polazila je od toga da je velikosrpska hegemonija izazvala odbrambeno grupisanje hrvatskog i slovenakog naroda i nacionalnih manjina, kao i pokreta za autonomiju Crne Gore, Bosne, Vojvodine, i za nezavisnost Makedonije. Nacionalna razjedinjenost uticala je da komunisti ne shvate Kraljevinu SHS kao nacionalno homogenu dravu, s nekoliko nacionalnih manjina, nego kao dravu u kojoj je vladajua klasa jednog naroda ugnjetavala ostale nacije i nacionalne manjine. KPJ je samim tim priznavala narodima puno pravo na samoopredeljenje, na slobodno otcepljenje i obrazovanje vlastite posebne drave, odnosno na prikljuenje vlastitoj nacionalnoj dravi. Ona se izjanjavala za borbu za federativno dravno ureenje, za ukidanje Vidovdanskog ustava i za nov ustav zasnovan na republikanskom obliku vladavine. Mada rezolucija Tree konferencije KPJ nije govorila o makedonskom i crnogorskom nacionalnom individualitetu, ona je predstavljala odluan i znaajan korak u odbacivanju ranijih zabluda o nacionalnom jedinstvu. Konferencija je i u oblasti organizacione izgradnje

j- J- U
KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Partije donela vie nego vanu rezoluciju o ustrojstvu KPJ na principu demokratskog centralizma i o stvaranju komunistikih grupa u sindikatima. Zapoeta juna 1923. u okviru NRPJ, diskusija o nacionalnom pitanju dobila je epilog" na Treoj zemaljskoj konferenciji KPJ. veina je prihvatila predlog o federativnom dravnom ureenju republikanskog oblika, sa najpunijim lokalnim samoupravama. Federalizam je bio princip ureenja SSSR-a, a Kominterna je preporuivala federaciju svojim sekcijama kao najbolji oblik dravnog ureenja na putu od kapitalizma ka komunizmu. Federativnu koncepciju zastupala je i HRSS koja je sve zaudila svojim velikim izbornim uspehom 1923. godine. Meutim, od kraja 1923. u Balkanskoj komunistikoj federaciji poela je sazrevati koncepcija razbijanja novostvorene Kraljevine. Ovu ideju prihvatie i Kominterna na svom Petom kongresu jula 1924. godine. Rezolucija o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji sadravala je stav da se opta parola prava na samoopredeljenje mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika. Ovaj stav Kominterne prouzrokovan je orijentacijom Kl na Balkan radi ubrzanja evropskih revolucija, s juga, sa podruja na kome je preovlaivalo seljatvo i bilo nereeno nacionalno pitanje. Staljin je ve 1924. oznaio HRSS za revolucionarnu partiju. Novi prilaz KPJ nacionalnom pitanju znaio je kraj njenom potcenjivanju nacionaloslobodilakih pokreta, koji su dotada bili preputeni buroaskom vodstvu. KPJ je sada drukije analizirala nacionalne i politike konfrontacije u Kraljevini SHS i povremena pregrupisavanja drutvenih i politikih snaga. Zaokret Stjepana Radia 1925. nije u KPJ mogao da ostavi nikakve iluzije o karakteru tog poteza. Za komuniste je kapitulacija" dotadanje HRSS znaila uvrivanje trojnog saveza monarhije, militarizma i velikosrpske buroazije, s tim to su u samoj Radievoj stranci prevagu imali krupnokapitalistiki krugovi, koji su je stavljali u slubu svojih klasnih interesa. Idejna razmimoilaenja izmeu levice" i desnice" mogla su se grupisati oko perspektive svetskog kapitalistikog sistema, to jest da li se on nalazi u raspadanju ili ne, oko nacionalnog i seljakog pitanja. Suprotno levici", Sima Markovi je smatrao da situacija u Jugoslaviji nije revolucionarna. Iz ovog stava', izmeu ostalog, Markovi je izvodio pozitivan

31 PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

odnos prema jugoslo venskoj dravnoj zajednici i demokratiji, naelu ustavnog ozakonjenja nacionalne slobode i ravnopravnosti. Za razliku od levice", on nije na nereeno nacionalno pitanje gledao i kao na sredstvo ubrzanja revolucije. Ako je situacija bila nerevolucionarna, on je u nacionalnim pokretima video put i nain za demokratizaciju drutva a ne za osvajanje vlasti. Nepravedno je kritikovan da je pomagao jaanju uticaja buroazije, iako nije tedeo buroaski velikosrpski centralizam i unitarizam. Po njemu bi stvaranje federativne drave ojaalo nacionalne separatizme i zarazilo radniku klasu, zbog ega joj je pretpostavljao autonomizaciju". Ova tragina rtva Staljinovih istki" uporno je branila tezu o plemenskom" pitanju kao u sutini buroaskom pitanju. Kritiari su nalazili da je Markovi preputanjem reavanja nacionalnog pitanja buroaziji do nastupanja revolucije u stvari pomagao jaanju uticaja same buroazije. Za opoziciju" su podjednako bila opasna oba nacionalizma: i ugnjetenih naroda" i vladajue nacije", sa stanovita klasnog jedinstva proletarijata. Levica" je, pak, pod uticajem Kominterne sve vie svodila borbu protiv buroaskog nacionalizma" na hegemoniju srpske buroazije", neretko poistoveujui srpsku buroaziju sa celim srpskim narodom. Sintagma vladajua buroazija srpske nacije" zamenjivana je u partijskoj akciji i publicistici sa istorijski neverodostojnom sintagmom o vladajuoj srpskoj naciji". Kominterna se protivila negiranju nacionalnog pitanja, bilo njegovim revolucionisanjem (nacionalni nihilizam") ili svoenjem na ustavni problem (austro-marksizam"). Naglaavala je pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja od postojeih dravnih tvorevina. Pod njenim uticajem KPJ je stala na stanovite da je Kraljevina SHS versajska tvorevina i da treba raditi na njenom razbijanju. U toj etapi borbe klase protiv klase, to je u sutini bila generalna linija Kominterne, bez obzira na ocenu o oseci revolucije u Evropi, politiku NEP-a i okretanje SSSR-a unutranjoj izgradnji, ovo shvatanje o raspar avanju Kraljevine SHS i stvaranju nezavisne Slovenije, Makedonije i Hrvatske unosilo je dimenziju nihilizma u politiku KPJ prema postojeoj dravi. Frakcijska borba u Partiji uzela je velikog maha, proela celokupni ivot njenih preostalih organizacija i rukovodstava, zahvatila i podelila vrhove i lanstvo, zapretila zamiranjem

j-

J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

rada. Radniki pokret, organizaciono i duhovno pocepan", ostao je bez uticaja na politiki ivot Kraljevine. Malobrojni partijski aktivisti iscrpljivali su se u meusobnim borbama, umesto da se bore za jedinstvo fronta svih proleterskih organizacija", okupljaju radnitvo, pre svega njegovo industrijsko jezgro, probijaju obrue sektatva i nadvlauju frakcionaka razmimoilaenja. Iako je dolazilo i do linih sukoba izmeu pripadnika partijske levice i desnice, u sutini se radilo o idejnim razlikama, protivno stavu Sime Markovia, koji je pokuavao da suprotna shvatanja iskljuivo svede na lina pitanja. Rasprave o raiavanju osnovnih idejnih i organizacionih problema Partije dovodile su do unutranjih sukoba oko nalaenja najadekvatnijih reenja. Frakcijske borbe narednih godina imale su korena i u meanju Kominterne, u direktivama koje nisu odgovarale jugoslovenskoj stvarnosti. Nezavisno od tih borbi na organizacioni problem Partije sve se vie gledalo kao na centralni". Partijski forumi su upozoravali lanstvo da se ne preputa esnafskoj psihologiji", ve da razvija psihologiju osvajanja vlasti". Isticanje zahteva za vrom i disciplinovanijom partijskom organizacijom ili, kako se govorilo, za boljeviziranjem Partije bilo je uslovljeno saznanjem da organizaciona struktura KPJ ne odgovara irenju njenog rada u masama ni njenom prodiranju na selo. U toku frakcijskih borbi uvreilo se, kao karakteristina pojava, neprimenjivanje formalno prihvaenih odluka. Trei kongres KPJ, odran u Beu od 17. do 22. maja 1926, doveo je do verbalnog pomirenja frakcija i priznao postojanje makedonske nacije. To pomirenje, postignuto posredstvom Kominterne i na osnovu odluke Kongresa da prestanu frakcijske borbe, nije dugo trajalo jer je Sima Markovi, naavi se ponovo na elu Partije, podsticao razbuktavanje frakcionakih strasti. U frakcijske borbe uvueno je i iroko lanstvo, to je do kraja paralisalo politiki i organizacioni rad; meutim, u nekim organizacijama bilo je i antifrakcijskog raspoloenja, najpre u zagrebakoj partijskoj organizaciji 1927. Tako su se u sindikalnom pokretu Hrvatske javile polovinom 1927. antifrakcijske tendencije, koje su naile na otru osudu desnice. Ona se nije libila da proglaava za leviare sve komuniste koji su se suprotstavljali njenim shvatanjima i praktinom radu. Desnici su smetale i snane linosti radnikog pokreta: Ivan Krndelj, uro Salaj, uro akovi, Josip Broz, Blagoje Parovi, Ivan

31 PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

Tomani, Josip Kra, Bla Valjin i drugi". Prelom u borbi protiv frakcija i frakcionatva nastupio je na Osmoj zagrebakoj partijskoj konferenciji februara 1928. na kojoj su osueni razorna delatnost frakcija i sektatvo i zatraeno okretanje Partije radnikoj klasi i strujanjima u narodu. To stanovite manjine, koje je prevagnulo na Konferenciji, zastupao je Josip Broz, organizacioni sekretar Mjesnog komiteta, s Andrijom Hebrangom, lanom Komiteta. Izvetaj veine Mjesnog komiteta je odbaen, a Josip Broz izabran za sekretara novog Komiteta. Istupanje zrelog proleterskog jezgra protiv destruktivnog frakcionatva skrenulo je panju na potrebu daleko organizovanijeg delovanja meu radnikom klasom, naroito meu industrijskim proletarijatom, radi buenja klasne svesti, na potrebu razvijanja legalnih formi rada, idejnog uzdizanja i voenja praktinih akcija umesto jalovih rasprava. Frakcijske borbe u KPJ, koje su dovele u pitanje i sam njen opstanak, naterale su Kominternu maja 1928. da intervenie Otvorenim pismom i postavljanjem novog, jedinstvenog rukovodstva s urom akoviem na elu. Ona je napustila dotadanju politiku kompromisa u vezi s imenovanjem rukovodstva, ali je zadrala stare politike ocene. Jugoslo venski komunisti su pozvani da dokraje" frakcijske borbe, koje su prepreka ideolokom i brojanom raenju Partije, kao i uvrenju njenih veza sa radnikom klasom i seljatvom", te da oiste Partiju od najveih pogreaka i nedostataka". Kominterna je istakla da je vie puta signalizirala" opasnost od rascepa i raspada Partije. Frakcijske borbe su oznaene kao zloinake", a partijsko vodstvo nazvano diskusionim klubom". U pomenutom pismu se dalje kae da su iva pitanja proleterske borbe potiskivana u pozadinu u korist skolastikih mudrovanja". Optueno je rukovodstvo i jedne i druge frakcionake grupe. Izvrni komitet Kominterne konstatovao je, meutim, da je elja za odstranjivanjem- partijskih frakcija ve naila na razumevanje i podrku u irokoj periferiji jugoslovenske Partije". Osnovna parola Otvorenog pisma, koja je trebalo da postane re i delo cele KPJ, glasila je: Dublje u mase". Osuen s grupom komunista na tzv. bombakom procesu novembra 1928. na pet godina robije, Josip Broz je izjavio u sudnici da ne priznaje buroaski sud i da je za njega kompetentan jedino sud njegove partije; ta izjava je svojim znaajem i odjekom meu partijskim lanstvom uticala na organizaciono-

j- J- U
KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

-politiko uvrivanje KPJ. Godine tamnovanja u Lepoglavi, Mariboru i Ogulinu presekle su Brozov revolucionarni rad u periodu estojanuarske diktature. etvrti kongres KPJ poeo je 5. novembra 1928. u zgradi Partijske kole KP Nemake Roza Luskemburg" u Drezdenu. KPJ je u to vreme imala 2.122 lana. Kongresu je ispred Kominterne prisustvovao Palmiro Toljati, Erkoli". Kongres je izrazio jednodunu saglasnost s Otvorenim pismom Kominterne i linijom Biroa CK KPJ, prihvatio osudu i desne i leve frakcije, ultimativno zahtevajui od Sime Markovia i njegovih sledbenika potpuno ideoloko i organizaciono razoruanje". Iz KPJ su uklonjeni nosioci frakcijskih borbi. Rezolucija Kongresa je traila usredsreivanje na krupna industrijska preduzea, u kojima bi se osnivale elije i u rad ukljuivali novi, svei, najborbeniji i najsvesniji elementi iz radnike sredine. Novi Centralni komitet je izabrao Politbiro, u koji su uli uro akovi, uro Salaj, ika Pecarski, Lazar Stefanovi i Jovan Malii. Na odluke Kongresa bitno je uticala ocena Kominterne da se Kraljevina nalazi pred buroasko-demokratskom revolucijom i da na teritoriji Jugoslavije treba da se obrazuju nacionalno nezavisne drave. Drezdenskom Rezolucijom o ratnoj opasnosti i naim zadacima u borbi protiv rata traio se, u ime internacionalizma", revolucionarni defetistiki rad proletarijata sviju ratujuih zemalja u pravcu svrgnua buroazije". KPJ je naloila jugoslovenskom proletarijatu da se u buduem ratu protiv SSSR-a bori za poraz vlade Kraljevine SHS i pobedu sovjetske vlasti. Pred komuniste je postavljen revolucionarni zadatak da predvode seljatvo i ugnjetene nacije u graanskom ratu za unitenje sadanje imperijalistike drave SHS, za punu nacionalnu nezavisnost ugnjetenih nacija, za svrgavanje buroazije, za radniko-seljaku vlast i za uspostavu Balkanske federacije radniko-seljakih republika". Prvobitna ideja komunista o narodnom jedinstvu, dakle jugoslovenstvu, kae Desanka Pei, svedena je u politici KPJ od 1924. na masku srpskog imperijalizma", na tenju srpske buroazije za hegemonijom nad ostalim narodima Jugoslavije, to je za drugu stranu imalo suspendovanje" jugoslovenske drave iz programa KPJ do 1935. kao otelovljenje neslobode, hegemonizma, centralizma i unitarizma. Kraljevina se te 1928. godine nalazila u tekom meunarodnom poloaju: na jednoj strani Kominterna je pozivala na njeno

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

razbijanje, a na drugoj strani ona se nalazila pod jakim italijanskim pritiskom. Savremena istraivanja pokazuju da je Musolini 1928. doneo odluku da napadne Kraljevinu SHS, reen da putem rata razbije i ukloni sa meunarodne scene jugoslovensku dravu kao glavnu protivteu Italiji i njenoj ekspanzivnoj jadranskoj, balkanskoj i podunavskoj politici. Jednu od odlika klasinog stranakog mozaika Kraljevine, pri tome s obelejima vienacionalne i viekonfesionalne drave, inila je i delatnost nacionalistiki i antikomunistiki orijentisanih organizacija poput ORJUNE (Organizacija jugoslovenskih nacionalista), SRNAO (Srpska nacionalna omladina), HANAO (Hrvatska nacionalna omladina); organizacija Narodna odbrana, osnovana u Kraljevini Srbiji, nastavila je rad i posle ujedinjenja, s vidnim oznakama militirizacije. Izmeu organizacija sa jugoslovenskom ideologijom i onih sa nacionalnom (SRNAO, HANAO, VMRO) dolazilo je do estokih sukoba: izmeu orjunaa" i srnaovaca" u Vojvodini, hanaovaca" i orjunaa" u Zagrebu i Lici, etnika i vrhovista" u Makedoniji. ORJUNA je ponikla u Dalmaciji, a meu pokretaima su se nalazili ljudi prebegli sa italijanske teritorije. Privremeno je aktivno saraivala sa Udruenjem etnika 1923, a kasnije sa militaristikom Narodnom odbranom. Pokrajinska vlada za Hrvatsku i Slavoniju finansirala -je ORJUNTJ iz fondova za Istru i nacionalnu propagandu". Imala je najjaa uporita u Dalmaciji i Sloveniji. Nosilac je eksluzivnog jugoslovenskog nacionalizma. Posle duhovnog" ujedinjenja oekivala se unifikacija" sa Bugarskom i stvaranje Velike Jugoslavije" od Varne do Trsta i od Segedina do Solima. Agresivno jugoslovenstvo ORJUNE, sa primesama romantinog i megalomanskog panslavizma, nailazilo je na sve jae otpore nacionalistikih organizacija srpskih i hrvatskih. Srpska nacionalna omladina (SRNAO) borila se za trijumf Srbije i srpstva". Za pripadnike SRNAO, jugoslovenstvo je znailo raspadanje srpstva. Najavljivan je rat svim defetistima i Jugoslovenima". Ideologija SRNAO je najdrastiniji izraz srpskog nacionalizma u meuratnom periodu. Unitavani su jugoslovenski amblemi i simboli. Raskidom saradnje HRSS i frankovaca krajem 1922. rukovodstvo HRSS se javno ogradilo od HRNAO. Radi je smatrao

j-

J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

da hrvatski nacionalni pokret treba da ima svoju glavu" u zemlji a ne u Beu i Peti. Nacionalistike organizacije behu vrsto, centralistiki ustrojene, s vojnikom disciplinom. Njihovi lanovi su nastupali pred javnou u poluvojnoj formaciji" i upotrebljavali ekstremno nacionalistiki renik. S protivnicima su se obraunavali batinama. Njihova pojaana aktivnost u krajevima severno od Save i Dunava zapaena je naroito polovinom dvadesetih godina, s otricom usmerenom protiv radnika i pripadnika suparnikog nacionalnog fronta. Posle ujedinjenja pojavila su se i etnika udruenja, koja su teila akcionom jedinstvu s ORJUNOM. Ova udruenja predstavljala su se kao organizacije bez stranakog obeleja, mada su se faktiki nalazila u stranakoj slubi, posebno Narodne radikalne stranke. Rascepom Udruenja etnika za slobodu i ast otadbine, stvorenog 1921, nastala su 1924. godine Udruenje srpskih etnika za Kralja i Otadbinu i Udruenje srpskih etnika Petar Mrkonji". Udruenja etnika i druge nacionalistike organizacije u sutini su bili pomona, poluvojna snaga reima i njegovog prinudnog aparata (vojske, andarmerije, policije) za razraunavanje s politikim protivnicima velikosrpske, odnosno integralne jugoslovenske ideologije. etnici su sluili za borbu protiv komita, protiv radnika-trajkaa i demonstranata, za rasturanje politikih zborova uoi izbora. etnika udruenja i srpske nacionalistike organizacije bili su nosioci solunatva, pojave koja je uzimala sve vie maha u politikom ivotu Kraljevine, vezujui se za vladavinu velikosrpske buroazije i njeno odranje, a izraavajui se u glorifikaciji bivih ratnika, iza koje je stajala jagma za drutvenim privilegijama i materijalnim koristima, ime su se kompromitovali srpski ratni napori 19141918. Unutranja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO vrho vizir ana, neovrhovizam) posle 1918. sve vie se preobraavala u tipinu teroristiku organizaciju da bi se na kraju poistovetila sa snagama evropskog faizma. Rukovodei centar organizacije se nalazio u Bugarskoj sve do 1934. godine. Bugarska politika nije odustajala, sem u kraim intervalima meuratnog perioda (prva posleratna zemljoradnika vlada Aleksandra Stambolijskog i kratkotrajna vlada Kimona Georgieva 1934) od reavanja makedonskog pitanja u formi prisajedinjenja Makedonije Bugarskoj. U tom pravcu Sofija je koristila

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

VMRO pod vodstvom Todora Aleksandrova i Aleksandra Protogerova, zatim Ivana Vana Mihajlova i Protogerova i na kraju samo Mihajlova. Ubacivanjem komita iz Bugarske u istonu Makedoniju VMRO nije uspeo dobiti podrku Makedonaca. Komite su se odravale terorom. Njihove ete su 1923. imale 1.675 aktivnih pripadnika, ubaenih i dirigovanih iz Bugarske. Pet godina kasnije njihov broj se sveo na oko 200. Glavni oblik borbe VMRO su teroristiki akti protiv drave i njenih predstavnika. Komitski odredi vrhovizirane VMRO e od 1922. do 1930. izvesti 63 atentata, ukljuujui i ubistvo generala Kovaevia u tipu i dravnog funkcionera Prelia u Skoplju. Meu mnogobrojnim rtvama komita nalazili su se oni Makedonci koji nisu hteli da se potine probugarskoj politici ili da sarauju sa teroristima protiv dravnih osnova. Skopski proces protiv makedonskih omladinaca (koje je branio Ante Paveli) otkrivao je krajem dvadesetih godina pokuaj prodora VMRO meu omladinske mase, privuene idejom makedonske samostalne drave. Separatistika aktivnost protiv Kraljevine SHS na Kosovu i Metohiji ila je preko Kosovskog komiteta, obrazovanog 1919. godine. Komitet je po osnivanju pozvao Albance u rat protiv Kraljevine SHS, ali su oni poraeni u borbama sa vojnim snagama. Sa teritorije Albanije delovali su kaaci, upadajui preko granice, najee podstaknuti od Italije. Povratkom Ahmeda Zogua u Albaniju 1924, Kosovski komitet se iz Skadra prebacio u Italiju. lanovi ovog komiteta nastavili su antijugoslovensku aktivnost iz raznih zemalja Zapadne Evrope, a pre svega iz Italije. Komitet se zalagao za Veliku Albaniju" sa Kosovom i Metohijom u njenom sastavu, ukljuujui i delove Makedonije i Crne Gore u kojima su iveli Albanci. Posle italijanskog osvajanja Albanije, aprila 1939, Kosovski komitet sa Bedri Pejanijem je preneo sedite u Tiranu. Nacionalna politika srpske buroazije obuhvatala je i pokuaje asimilacije drugih, nesrpskih naroda. Ona je nailazila na nesavladive otpore ugroenih naroda i manjina, a na drugoj strani najvie tetila srpskom narodu, eksploatisanom ne manje od ostalih. U okviru te politike, Makedonija je smatrana za Junu Srbiju". Shvatanje da su narodi u Kraljevini, sem Srba i Slovenaca, nepouzdani, istrajno je negovano, podrivajui jedinstvo zemlje od prvog dana zajednikog ivota. Makedonci su smatrani za deo srpskog naroda i nije im priznavan jezik.

j-

J-

KRALJEVINA

JUGOSLAVIJA

Makedonija je postala obeana zemlja za propale politiare, dravne liferante, nesposobne inovnike, ali se u nju ilo i po kazni. Na drugoj strani, Bugari su prisvajali makedonski narod, ubacivali u Makedoniju komitske ete VMRO-a, s kojima su se, opet, obraunavali etnici Koste Milovanovia Peanca branei srpsku Makedoniju". Nacionalni identitet Makedonaca jednako su osporavali mirni" i objektivni" zakljuci predstavnika srpske politike i nauke da se radi o flotantnoj" masi, koja se as prelivala na srpsku, a as na bugarsku stranu, u zavisnosti od toga iji je uticaj u odreenom trenutku pretezao, to je svakako bio poziv da se srpski uticaj u sadanjoj situaciji maksimalno upotrebi. Maarska manjina je slabo prola prilikom agrarne reforme; ona je i inae bila diskriminisana na nacionalnoj osnovi, kao nepouzdana u javnoj vlasti, pa je i razvitak njene nacionalne kulture zaostajao. Takav stav prema ovoj manjini podgrevale su neugaene strasti iz doba ratnih podela 19141918, a na drugoj strani iredentistika propaganda iz susedne maarske matice, za povraaj izgubljenih junih upanija", koje su oduvek pripadale kruni svetog Stefana. Albanska manjina nije imala svoje kole ni pravo na upotrebu jezika u slubenoj komunikaciji; prema Arnautima" se gajilo nepoverenje u vojsci i dravnoj administraciji; zapostavljeni su prilikom podele zemlje u sklopu agrarne reforme. Njihova sirotinja bila je eksploatisana dvostruko: od albanskog gornjeg sloja, glavarske i zemljine aristokratije, na jednoj strani, i od bogatijih Srba i Crnogoraca, kao nosilaca vlasti i posednika zemlje, na drugoj. Albanska manjina je, sem Kosova i Metohije, naseljavala zapadni deo Makedonije i granini pojas izmeu Crne Gore i Albanije, kao i deo Crnogorskog primorja oko Ulcinja i njegovog zalea prema Tarabou. Meu Albancima je bila rasprostranjena ideja Velike Albanije", koju su propagirali graansko-feudalni i verski vrhovi u zemlji i emigraciji, pre svega u Albaniji. U uslovima krajnje ekonomske i kulturne zaostalosti, zemljoposednikim krugovima nije bilo teko uticati na albansku masu. Kraljevinu SHS Arnauti su mrzeli. Reim nije obezbeivao ravnopravnost Albancima, a na drugoj strani daleko je lake prianjala i osvajala nacionalistika politika Velike Albanije". Vrhovi Albanaca na Kosovu i Metohiji i zapadnoj Makedoniji jedno su

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

vreme preko Demijeta uspevali da obezbeuju svoje interese, ali su istovremeno radili na ruenju strane im drave. Najpovoljniji poloaj u Kraljevini imala je nemaka manjina, naseljena na jugoslovenskim podrujima za vreme Austrije. ivela je u Vojvodini i Sremu, Slavoniji i Sloveniji, kao ekonomski snana, meunarodno zatiena manjina, sa svojom nepolitikom organizacijom Kulturbund, osnovanom 1920. u Novom Sadu, koja se starala o njenim duhovnim i kulturnim potrebama. Potomci Nemaca iz vabena, varcvalda, Alzasa i Lorene, koji su s vremenom asimilovali naseljenike iz Francuske, panije i italijanskih krajeva, nisu uspeli da izgrade shvatanje o nemakom narodu", ivei kao masa koja govori nemaki, gaji stare obiaje i jezike osobenosti (dijalekte), sve do pobede nacizma u Nemakoj i pobede nacistike struje u Kulturbundu. Jugoslovensku dravu, kao slovensku dravnu tvorevinu, primili su kao svrenu injenicu prvog svetskog rata, prihvatajui je kao lojalni graani. Odanost novoj dravi proklamovao je Kulturbund ve prilikom osnivanja, konstituisan od prvog dana kao organizacija svih Nemaca u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Odnosi izmeu dveju velikih neslovenskih manjina u Jugoslaviji: nemake i maarske bili su rezervisani do 1918. i posle ujedinjenja, imajui za uzrok netrpeljivost Maara prema Nemcima koji ima dublje korene, jer su Maari sebe smatrali vladajuom nacijom u panonskom prostoru, a na drugoj strani Nemci su, poueni istorijskim iskustvom, zadravali odbrambeni stav prema maarskim asimilativnim namerama u prolosti. Imajui u vidu javno proklamovanu lojalnost Kulturbunda prema Kraljevini SHS, prema njima su inioci vlasti nove drave zadravali odnos manjeg nepoverenja u poreenju sa Maarima ija matica nije nikada priznala Trijanonski mirovni ugovor kao injenicu koja ne podlee reviziji. Manjinske stranke nemaka, maarska i rum unska pojavile su se tek 1923. u politikom ivotu, nalazei se pod pritiskom nacionalnih organizacija, posebno ORJUNE, organizacije pod uticajem Demokratske stranke. Nemaka partija u Kraljevini SHS je osnovana 1922. godine, tako da se prvi put pojavila na optim, parlamentarnim izborima 1923, jer manjinsko stanovnitvo nije uestvovalo na izborima za Ustavotvornu skuptinu krajem 1920. godine, zbog toga to period optiranja, predvien mirovnim ugovorima, jo nije bio zavren. Prilikom prvog politikog istupanja na izborima Nemaka stranka je

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

dobila osam poslanikih mesta u Narodnoj skuptini Kraljevine SHS. Prvaci ove stranke (Stefan Kraft i drugi) isticali su da Nemci u novoj dravi ele da ive ,,u miru i prijateljstvu" sa svojim sugraanima koji govore drugim jezikom. Prevlast vojne i politike dominacije srpskog graanstva, olienog u dinastiji, vodeim politiarima, generalitetu i viem oficirskom koru, nije bila ni od kakve koristi za srpski narod, koji je bio podjednako eksploatisan kao i ostali nepriznati narodi. Svaka .identifikacija srpskog naroda sa politikom njegove buroazije je vetaka, neverodostojna i vid nasilnog izjednaavanja. Zaputeni u svakom pogledu, mnogi krajevi Srbije, naroito na istoku, jugu i zapadu, svedoanstva su sama za sebe koja govore o nerazvijenosti sela, vladavini nepismenosti, loim putevima, usitnjenoj industriji i bankarstvu, masi seoskog stanovnitva koje nije mogla da prihvati postojea industrija, gradovima i varoima vezanim za okolno seosko podruje. Sve su to pokazatelji koliko je Srbija bila ekonomski inferiornija od razvijenijih severozapadnih oblasti Kraljevine. Srbija je u prvom svetskom ratu izgubila etvrtinu svoga stanovnitva. Ona nije imala upravni, ekonomski aparat koji je mogao da obuhvati, organizuje i stegne ostali prostor u svoja eksploataciona kleta i tako obezbedi faktike politike prednosti. ak i sa dravnim aparatom u svojim rukama, srpska buroazija je u poslovima koje je on posredovao uestvovala zajedno sa predstavnicima hrvatske i slovenake buroazije, ako se izuzme vojna industrija. Odnos razmene izmeu krune i dinara nije bio zasnovan na diskriminaciji hrvatskog stanovnitva, kao to pokazuju najnovija istraivanja, i ostaje danas u istoriji samo kao simbol prve povike na pljaku" koja potie iz Beograda. Privremeno povoljnija poreska politika u Srbiji nije mogla bitnije da utie na poboljavanje njenog razvoja. Knjige koje su pre rata pisane da bi dokazale suprotno i suvie su politizirane sa namerom da pokau ekonomski imperijalizam Srbije i profiterstvo Beograda zloupotrebom aparata vlasti, pa ostaju samo kao jedan vid ideoloko-politikih stereotipa i lanih statistika, kojima naroito obiluje knjiga Rudolfa Biania Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, objavljena s Maekovim predgovorom 1938. godine. Ona do dananjeg dana ostaje trebnik svih hrvatskih nacionalista u svim kriznim situacijama, zajedno sa radovima Zvonimira Kolundia.

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

U istoriografiji nije sporno da se centar finansijskog kapitala nalazio u Hr atskoj, odnosno u Zagrebu, budui usredsreen u Prvoj hrvatskoj tedionici. Politika ekonomskog liberalizma, koja je dala koristi i srpskoj buroaziji pomaui njen razvoj, daleko je vie obezbeivala razvoj drugih razvijenih jugoslovenskih zemalja, Hrvatske i Slovenije. Podaci koje navodi Branislav Gligorijevi pokazuju da je privredni razvoj Hrvatske dvadesetih godina bio osam puta vei nego pre stvaranja Kraljevine SHS. Isti pisac navodi da se od ukupnog privatnog kapitala u novoj dravi, koji se 1928. procenjivao na dve i po milijarde dinara, u zagrebakim bankama nalazilo dve milijarde. Finansijski kapital Hrvatske je uticao i na politiko ponaanje naroda van Hrvatske. Pritisak finansijskog kapitala hrvatske buroazije u Bosni i Hercegovini uticao je 1923. na opredeljivanje muslimana kao Hrvata. Politiko-vojna prednost srpskog graanstva imala je suparniki pandan u hrvatskoj buroaziji i uticaju njenog finansijskog kapitala. Srpsko graanstvo je formiralo vlade (izuzimajui vladu Koroca 1928), dralo pod svojom kontrolom resor spoljnih poslova (sem jedno vreme kada se na njegovom elu nalazio Ante Trumbi); resor unutranjih poslova (ako izuzmemo Koroca 1928); generalski sastav je takoe bio srpskog porekla, ali je uticaj u mornarici pripadao Hrvatima, cenei po stareinskom sastavu. Kraljevina SHS primila je u svoj sastav nekoliko hiljada oficira poraene austrougarske vojske, to je redak sluaj u istoriji. Slovenija je u Jugoslaviji doivela znaajan polet, naroito u ekonomskoj i kulturno-prosvetnoj sferi. Stvoren je prvi nacionalni univerzitet u Ljubljani, a nastava u kolama prevedena sa nemakog na slovenaki jezik. Stoga se o hegemoniji kao totalnoj politikoj pojavi ne moe govoriti. Tim povodom slovenaki istoriar Janko Pleterski kae da je slovenaki jezik konano dobio svoje prirodno mesto u kolstvu svih stupnjeva, a slovenako ime priznato u nazivu drave. Slovenaki kulturni ivot se rascvetao". Posebno treba pomenuti konano ukljuenje prekomurskih Slovenaca u slovenaku svest i u knjievno-jeziku zajednicu. Slovenci su u Jugoslaviji dobili oseanje da su dravni narod, a Slovencima su bila dostupna i najvia mesta. Slovenaka i hrvatska buroazija dobila je u Kraljevini u privrednom pogledu daleko povoljniji poloaj od onoga koji je

j- J- U KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

imala u dvojnoj monarhiji nalazei se na njenoj ekonomskoj periferiji. Slovenci su se dugo razvijali pod uticajem Austrije, kako u socijalnom, tako i u ekonomskom i kulturnom pogledu, branei svoju duhovnu kulturno-jeziku sutinu. Njihova emancipacija, ubrzavanje nacionalnog sazrevanja nastupila je sa ulaskom u zajedniku dravu 1918. Ujedinjenjem su Slovenci mogli bolje da se odbrane od nemakog i italijanskog imperijalizma. Jugoslavija je bila zemlja koja je mogla da utie na stvaranje ujedinjene Slovenije, odnosno da omogui nacionalnu integraciju Slovenaca u onovremenim meunarodnim okolnostima. Za Jugoslaviju su se opredelile sve osnovne drutvene snage Slovenije rasporeene u tradicionalne stranke klerikalnu, liberalnu i socijalistiku. Oseanje srodnosti sa ostalim jugoslovenskim narodima i nacionalni interesi vezani za odbranu svoje nacionalne egzistencije, duhovne slobode i ekonomskog razvitka uticali su na slovenako opredeljivanje za Jugoslaviju. Iako je u Austro-Ugarskoj Slovenija bila na ekonomskim marginama carstva, s obzirom da su industrijski potencijali bili rasporeeni van jugoslovenskih zemalja, ona se pojavljuje kao daleko najrazvijeniji deo Kraljevine SHS. Novi politiki sistem Kraljevine je sadravao vie demokratije od onog u Austro-Ugarskoj. Kao stasali nacionalni subjekt u 19. veku Slovenci su iskoristili novu istorijsku situaciju za dovravanje sazrevanja svoje nacionalne svesti. Nali su se, istina, u jednoj novoj, ekonomski nerazvijenoj i civilizacijski gledano zaostalijoj sredini, dravi formalno uzev manje pravnoj, koja je prema njima nastavila da gaji rezerve kao prema klerikalnim snagama, republikancima punih sumnji u dinastiju Karaorevia kao pravoslavnu, konzervativnim i proaustrijski raspoloenim, bliskim Vatikanu i papistikom autoritetu. Branei svoj autonomni status, kulturu i jezik, Slovenci su nastojali da iskoriste svoju industrijsku prednost na nerazvijenom jugoslovenskom tritu. Politike tenje SLS su bile usmerene u tom pravcu da za Sloveniju obezbede u novoj dravi to uspeniji ekonomski i kulturni prosperitet. Polarizovani politiki front slovenakog drutva, kome su obeleje davali klerikalci i liberali, neprekidno se produbljivao. Obuzeti tenjom da obezbede politiku prevagu u Sloveniji, liberalci su se oslanjali na spoljne, vanslovenake inioce, nalazei glavnu

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

potporu u snagama koje su se izjasnile za centralistiki koncept drave, podravajui usvajanje Vidovdanskog ustava. Centralistiko-unitaristiki, monarhistiki i antirepublikanski front je koristio drugu struju liberalce kao protivteu klerikalcima, prema kojima su se zadravale neverice zbog ljubomornog uvanja autonomije. Nezavisno od liberalaca dalja deljenja politikih snaga su uticala na uspostavljanje ravnotee unutar slovenakog drutveno-politikog ivota, zahvaljujui manjim antiklerikalnim strankama, grupama i organizacijama. Tenja za ravnoteom, uz spoljnu podrku u centralistiko-unutaristikoj strukturi drave, nije uspela da ugrozi vodeu ulogu Slovenske ljudske stranke nakon ujedinjenja. Dok su snage centralizma vrile trajni pritisak da se ostvari formula Vidovdanskog ustava, u praksi je tekao ivot u znaku samostalnih stratekih opredeljenja privrede, kulture, prosvete, novinarstva, umetnikog ivota, naune organizacije. ivot je prema Momilu Zeeviu nadmaivao ustavne norme i tendencije centralistikog sistema, koji nije uspevao da se probije i nametne u uslovima tradicionalne autonomije i tenji za to veom samostalnou i samosvojnou iza koje su stajali realni klasni i nacionalni interesi. Slovenci su u prvoj deceniji ivota u Kraljevini SHS uspeli da ostvare nevieni napredak na podruju duhovnog ivota, pre svega u oblasti nauke, kolstva, umetnosti. Uporedo sa ovim tekao je razvitak zadrugarstva pod pokroviteljstvom Slovenske ljudske stranke i banaka. injenica da se veliki deo Slovenaca naao posle prvog svetskog rata pod Italijom, kao i stalna pretnja ove velike jadranske sile jugoslovenskim narodima, Hrvatima, Slovencima, Crnogorcima, naroito od dolaska faizma na vlast 1922, jaala je koheziju Slovenaca sa Jugoslavijom, sa velikim tritem na drugoj strani, koje je moglo preuzeti slovenake industrijske preraevine, nudei jeftine sirovine koje su Sloveniji nedostajale. U Vojvodini je jedno vreme posle ujedinjenja tekao suprotan proces. Ekonomsko zamiranje ogledalo se u gaenju mlinske industrije, do tada upuene prema severu, Budimpeti, emu je doprinosila i usmerenost saobraaja, dok je Vojvodina ostajala slabo povezana sa unutranjou Srbije. Novo trite nije moglo da primi preraevine od brana i drugih srodnih sirovina, naroito delikatesne proizvode.

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

Jak strah od italijanskog imperijalizma i denacionalizacije tradicionalno je bio razvijen meu Dalmatincima, iako se radilo o etniki istoj oblasti. Nemci su u drugom svetskom ratu sa ironijom govorili o etnikim tragovima italijanskog stanovnitva u Dalmaciji, smatrajui da ono praktino i ne postoji. Zaposedanjem Zadra, kao siunog jadranskog mostobrana na istonoj strani Jadrana, opasnost italijanskog prodora je postajala jo aktivnija, naseljavanjem italijanskih graana i stvaranjem poligona za ubacivanje agenata i terorista, iako je glavna italijanska ekspanzija na Balkan ila preko Albanije. Odnosi Jugoslavije sa Italijom bili su daleko najznaajniji inilac srpsko-hrvatsko-slovenake politike, jer su jugoslovenski interesi bili povreeni zbog italijanskog pomaganja Bugarske i Kosovskog komiteta, pretenzija na Dalmaciju i denacionalizacije slovenakog i hrvatskog stanovnitva pod Italijom. Otvorena pitanja izmeu dve zemlje govorila su o sutinskom sukobu interesa koji, kao to izvetavaju britanski diplomati, nije bio ni privremeno ublaen ishodima velikog rata. Nacionalnoj asimilaciji su bili izloeni Makedonci. Oni su srbizirani (jezik, lina imena, prisvajanje tradicija) i odricana im je bilo kakva posebnost. Makedonija je podeljena izmeu etiri balkanske drave Srbije, Grke, Bugarske i Albanije (1913). Retko se ima u vidu da je deoba dovela i do razbijanja jedinstvenog privrednog organizma koji je funkcionisao pod Turskom sa centrom u Solunu. Stari centar privrede u Bitolju zamire, a raa se novi u Skoplju. Makedonci su se, kao Srbi, borili u sastavu srpske vojske, o emu govori i proklamacija regenta Aleksandra, posle herojske pogibije Makedonaca na Kolubari. Makedonci su bili izloeni, na jednoj strani, srbizaciji, a na drugoj pritisku i teroru komita VMRO-a, vrhovista, koji su pod vodstvom Protogerova i Todora Aleksandrova radili za raun Sofije, podstrekavani na stalno ugroavanje teritorijalnog integriteta Kraljevine SHS i od velike sile na zapadnoj obali Jadrana Italije. Drugu vrstu pritiska sprovodila je Italija prema Kosovu i zapadnoj Makedoniji preko Kosovskog komiteta. Naknadne kritike refleksije graanskih naunika i politiara ukazuju na promaenu srpsku politiku, optuivanu da se posle ujedinjenja priklonila Svetozaru Pribieviu, koji je zaista prineo tri krune Aleksandru Karaoreviu 1918", angaujui je u troenju srpskih energija u sreivanju odnosa sa

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

Hrvatima i Slovencima, umesto da je bila okrenuta prema jugu. Pod time se najverovatnije porazumevalo dovravanje nacionalne asimilacije, ometanje nacionalnog sazrevanja Makedonaca, jaanje kolonizacije i proirivanje ekonomskih ulaganja radi snaenja nacionalnog elementa" na jugu. Operisalo se srednjovekovnom nemanjikom tradicijom, prenaglaavanjem srpskih oaza u Makedoniji, oko Kumanova, Porea, Azota, opasnou od bugarske ekspanzije, dakle stratekim razlozima po kojima se nije smelo dozvoliti prekidanje moravsko-vardarske doline kod Ristovca. U Makedoniju i na Kosovo i Metohiju upuivani su najloiji uitelji, inovnici i drugi strunjaci. Poslanici iz opozicije, ukljuujui srpske politiare, napadali su vlade zbog zapostavljanja June Srbije". Isticali su plodnost dolina strumike, Gornjeg i Donjeg Pologa, vardarske doline, u kojima su uspevale najrazliitije kulture, ukljuujui mak, pirina, duvan itd. Pravljena su poreenja sa Francuskom, koja je u Alzas i Lorenu upuivala najbolje kadrove, idealiste", investirajui ogromna sredstva u ove oblasti, suprotno politici Kraljevine koja se rukovodila izvlaenjem koristi uz najmanje ulaganja. Ubrzanije su se razvijali Skoplje i Kumanovo. No slina sudbina je pratila i razvoj june, istone i zapadne Srbije. Slamanjem turskog feudalizma nisu stvorene pretpostavke za dovrenje nacionalnog sazrevanja Makedonaca, ve naprotiv, za uguivanje njihove nacionalne svesti. Meutim, ulaskom preko Srbije u Jugoslaviju 1918. makedonski narod je kroz rat i revoluciju 19411945. u Vardarskoj Makedoniji obezbedio svoj nacionalni identitet za razliku od sunarodnika u Pirinskoj Makedoniji i Bugarskoj uopte, koji su asimilovani, ili u Egejskoj Makedoniji, grecizirani, primenom prinude i raseljavanja koje dostiu razmere genocida. Protiv srpske hegemonije ustajale su sve snage sklone razbijanju Jugoslavije: pristalice restauracije Habzburga, frankovci, ustae, kosovski i drugi separatisti. Za sve njih je Jugoslavija bila vetaka tvorevina", edo Versaja", konglomerat naroda i manjina, tamnica naroda" itd., slogani koje su antijugoslovenske snage, i u zemlji i van nje, izbacivali u punom uverenju da se radi o dravi koja ne zasluuje da postoji. Politika dominacija srpskog graanstva je nesumnjivo uticala na potcenjivanje drugih naroda. Olako se zaboravljalo da su neki od njih bili stare nacije sa dravnopravnom tradicijom,

j- J- U KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

pa ma iveli i u okviru tuih kultura. Zatim, da su vladajue politike snage merama nasilja i pandurskim metodama, koje su mogle nalikovati primitivizmu nerazvijene sredine, izazivale otpore uproenoj politikoj filozofiji vladavine posredstvom drave, budui same nezrele da pozitivnije utiu u ekonomskom i duhovnom smislu, namiui na sebe mrnju, pojaanu loim postupcima, nezgrapnim merama, slepilom monopola politike vlasti. Podstrekivani od verskih zajednica i spoljnih revizionistikih sila, guenjem tradicija, nezadovoljni narodi su reagovali, izazivajui jo vee omraze i netrpeljivost koje se nisu mogle prevazii. Kao to nemaju pravo oni koji kau da je srpska hegemonija u Kraljevini fikcija, naduvana la, izmiljotina vekovnih protivnika srpskog naroda ime se nikako ne gubi iz vida austrougarska geneza ove krilatice iz vremena borbe Bea protiv Beograda, kao ni motivi odravanja i rasprostiranja antisrpskih raspoloenja u revizionistikim zemljama, kao i u propagandi Kominterne tako su daleko od istine i oni koji iskljuivo srpskoj graanskoj klasi pripisuju sva zla u meuratnoj Jugoslaviji. Sam in ujedinjenja nije bio nelegalan, jer je iza njega stajao interes graanskih klasa i drugih nacija. Srpski narod je trpeo nerazvijenost i bio jednako iskoriavan kao i ostali narodi. U upravljanju dravom uestvovali su, mada ne i kao jednaki inioci, do 1939, i predstavnici hrvatske, slovenake, muslimanske buroazije i birokratije drugih naroda. Parlamentarizam se u Kraljevini, ako izuzmemo Srbiju, razvijao kao nova praksa politikog ivota, nepoznata na tlu Austro-Ugarske, u krajevima koji su posle balkanskih ratova osloboeni od turske vlasti i u Crnoj Gori, gde je vladao apsolutistiki reim kneza, a od 1910. kralja Nikole I Petrovia, bez obzira na iznueni mu ustav 1905. godine. Kriza parlamentarizma svedoila je koliko je njegova tradicija bila vie nego tanka, a graanska demokratija u jugoslovenskim zemljama pre ujedinjenja nerazvijena, nezavisno od nekoliko decenija iskustva vezanog za stranaki ivot, politike borbe i postojanje predstavnikih ustanova u nekima od tih zemalja. Pokazalo se da parlamentarni ivot trai vie pretpostavki, meu kojima demokratski poredak, stabilan dvostranaki ili viestranaki sistem, nacionalnu ravnopravnost u dravi vienacionalne strukture, zrelost kolektivnih i individualnih politikih subjekata, tradicije i navike slobodnog izraavanja.

PARLAMENTARIZAM

NJEGOVE

PROTIVURENOSTI

Njihovo postojanje zavisilo je daleko vie od razvijenije materijalne i socijalne osnove drutva i drutveno-politikih odnosa koji na njoj nastaju nego od doslednosti ustavnih reenja. U nedostatku tih osnovnih preduslova za razvoj parlamentarizma, izvrna vlast mogla je da se uzdigne iznad parlamentarnih institucija, ne potujui ove ak ni formalno. Sukobi nacionalnih buroazija oko unutranjeg ureenja drave i nemilosrdni obrauni reima s revolucionarnim radnikim pokretom ogoljavali su parlamentarnu fasadu i potkopavali njenu krhku osnovu od prvih dana ivota Kraljevine. Tendencija snaenja izvrne vlasti zapaena je pojava u prvoj polovini ovog veka ak i u starim parlamentarnim dravama, a da ne govorimo o susednoj Italiji, gde je dolaskom Musolinija parlamentarni reim nestajao pod pritiskom totalitarne faistike vladavine. U zemljama jugoistone Evrope diktatorski reimi nastajali su na nerazvijenoj politikoj i ekonomskoj osnovi drutva i agrarnih socijalnih struktura. Najjednostavniji nain reavanja, bar privremeno, sloenih drutvenih i politikih situacija uredbama, preko vlade, ili intervencijom krune, privlaio je buroaziju, nespremnu da se izlae osudama i kritikama na parlamentarnoj pozornici, s odjecima u tampi i nacionalnom i svetskom javnom mnjenju. I u evropskim zemljama najrazvijenije parlamentarne demokratije, kao u Francuskoj, sistem se bio pretvorio u svoju suprotnost, stvarajui privid atmosfere slobodnih rasprava u senci smena vlada i imobilizma privrede i parlamentarnih ustanova. Faistika Italija pokuala je da zameni parlamentarni sistem korporativnom vladavinom, zasnovanom na snaenju dravnog uticaja u sferi privrede i na kontroli politikog ivota,, obrazlaui ovu transformaciju sistema vlasti potrebom za uspostavljanjem klasnog mira i razvijanjem solidarnosti izmeu poslodavaca, radnika i tehnike inteligencije. Parlament Kraljevine SHS pretvarao se u poprite sve otrijih sukoba, nereda, svaa, da bi na kraju postao poprite krvavog obrauna. Svojim skandaloznim hronikama, insinuacijama, renikom i pamfletskim sadrajem tampa je, s retkim izuzecima, predstavljala dostojan pandan ovakvom skuptinskom ponaanju. Njen renik jedva da je i mogao da odudara od realnih politikih odnosa. Graanski politiari razliitih nacija teko su nalazili zajedniki jezik, pa i pristojan nain komunikacije. Novine su znale da piu na mig, kao to su i pojedini

j-

J-

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA

narodni poslanici i ministri znali da rade na signal vodstva svoje stranke ili dvora. Poslanici su vreali itave narode ili njihovo nacionalno bie, istoriju, dravnopravne tradicije i obiaje, moralno blatili zaslune pojedince ili zatiivali notorne iardije. U zaglunoj galami nadmetali su se radikali i poslanici Seljako-demokratske koalicije, obogaujui pojam balkanske varijante politike i ,,homo balcanieusa", a takvo ponaanje nailazilo je na aristokratski prezir u evropskim metropolama, koje su i same podravale postojee stanje u Kraljevini. Veto sluenje parlamentarnim poslovnikom pretvaralo se u nedostinu prednost i stvaralo mogunosti za njegovu zloupotrebu, od uskraivanja rei i interpelacije do opstrukcije. Kratkotrajni politiki sporazumi smirivali su strasti, koje bi se jo jae razbuktale spaljivanjem mostova saradnje i postavljanjem na dnevni red pitanja povraaja u preanje stanje", zavoenja reima vrste ruke", amputacije, odnosno potpunijeg zaokruivanja Hrvatske. Radikali su za protivnike bili politiari bez asti i morala, a predstavnici hrvatske opozicije za ariju" i njenu bulevarsku tampu stranci zadojeni ,,austrijantinom" i francjozefovskim birokratizmom". Politiki voi jugoslovenske buroazije kao da su se utrkivali ko e posejati vie sumnje i osramotiti svoje rivale, dajui za pravo revizionistikim snagama i separatistima da je zajedniki ivot teko mogu, pa ak i neostvarljiv. Razmenjivane su optube za teror nad protivnicima, nemoral, pljaku i iarenje. Opozicija je 24. februara 1927. dovela u narodnu skuptinu polugolog radnika zlostavljanog u policijskom komesarijatu u Topideru, nastojei da na to plastiniji nain prikae samovolju organa vlasti, a taj su potez radikali protumaili kao uvredu najvieg predstavnikog tela. Skuptinska opstrukcija opozicije Hrvatske seljake stranke i Samostalne demokratske stranke izazvala je poplavu rezolucija, pitanja predsedniku Narodne skuptine, interpelacija, optubi protiv ministara u vladi Velje Vukievia. Bune rasprave u Narodnoj skuptini Kraljevine SHS odraavale su uzrujanost u drutvu, sukobe izmeu Srba i Hrvata, koji su se ispoljavali kroz sukobe vladajuih stranaka radikala i Seljako-demokratske koalicije. Polovinom 1928. polemika izmeu radikalskih poslanika Punie Raia, Tome Popovia i drugih, na jednoj strani, i poslanika SDK Stjepana

PARLAMENTARIZAM I NJEGOVE PROTIVURENOSTI

31

Radia, Setozara Pribievia, Pavia Radia, Juraja Kmjevia, na drugoj, dosegla je kritinu taku. U zapaljivoj atmosferi, punoj emocionalne napetosti i politike iskljuivosti, stvarala se psiholoka pozadina za ubistvo, do kojega je stvarno i dolo 20. juna 1928. kada je Punia Rai ubio Pavia Radia i uru Basarieka, ranio Stjepana Radia, koji je od zadobijenih povreda izdahnuo 8. avgusta, Ivana Pernara i Ivana Granu. Svedoanstvo Stanka Majcena, efa kabineta Antona Koroca, otkriva da je Koroec dan pre atentata primio ubicu Puniu Raia. Pozadina atentata trai da se ovo svedoanstvo ne mimoilazi, jer je Koroec bio poverljiva linost kralja Aleksandra, ministar unutranjih poslova, u delu javnosti optuivan da je reirao" ubistvo, pa i da nije trpeo Radia. Bez obzira to se ovim izvorom pitanje inspiracije i odluke za skuptinsko ubistvo ne moe reiti, ostaje da se u daljim analizama istoriara ne moe ni izostavljati, uz saznanje da je kralj bio zainteresovan za neki dramatini dogaaj koji bi opravdavao njegove nesumnjive namere za zavoenje line vlasti i ukidanje parlamentarizma. Skuptinski atentat je definitivno zapeatio sudbinu parlamentarizma u Kraljevini SHS, otvarajui vrata njegovom ukidanju i proglaenju apsolutizma.

You might also like