Sveuciliste u Rijeci Gradevinski fakultet dr.sc. Nana Palinic, dipl.ing.arh. POVIJEST KONSTRUKCIJA sažetak predavanja /za internu upotrebu – iskljucivo za studente Gradevinskog Iakulteta u Rijeci/ Rijeka 2007. S A D R Ž A J 1. UVOD 1.1. Uvod 1.2. Primitivne konstrukcije kamenog doba 1.3. Broncano doba i rane urbane kulture 2. EGIPAT I GRCKA 2.1. Kamene konstrukcije drevnog Egipta 2.2. Anticka Grcka i helenizam 3. ANTICKI RIM I BIZANT 3.1. Zidane konstrukcije 3.2. Rane betonske konstrukcije 3.3. Drvene i metalne konstrukcije 3.4. Pomocne gradevne discipline 4. ROMANIKA I GOTIKA 4.1. Kamene konstrukcije 4.2. Konstrukcije u drvu i opeci 4.3. Pomocni gradevni sistemi 5. RENESANSA I BAROK 5.1. Ponovno uvodenje konstrukcije kupole 5.2. Ponovno oživljavanje rimskih tehnika i materijala 6. PRVO INDUSTRIJSKO DOBA 6.1. Razvoj tehnologije željeza 6.2. Proizvodnja gradevnih materijala 6.3. Znanost o gradenju 6.4. Potreba za projektnim strucnjacima – arhitektima i gradevinskim inženjerima 6.5. Poboljsanja u pomocnim gradevnim disciplinama 7. DRUGO INDUSTRI1SKO DOBA: CELICNE KONSTRUKCI1E 7.1. Uvodenje tehnologije gradenja u celiku 7.2. Rane visoke zgrade celicnog skeleta 7.3. Celicne konstrukcije velikog raspona 8. DRUGO INDUSTRIJSKO DOBA: ARMIRANI BETON 8.1. Ponovno uvodenje betona 8.2. Pronalazak armiranog betona 8.3. Armiranobetonske kupole 8.4. Razvoj gradevnih servisa i pomocnih disciplina 9. KONSTRUKCIJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA 9.1. Visoke zgrade iza 1945.: koristenje celika i drugih metala 9.2. Visoke zgrade iza 1945.: upotreba armiranog betona 9.3. Poslijeratni razvoj konstrukcija velikog raspona 1. 1.1. Povijest konstrukcija – uvod 1.2. Primitivne konstrukcije kamenog doba 1.3. Broncano doba i rane urbane kulture 1.1. UVOD Gradenje i konstruiranje su drevne ljudske aktivnosti, a zapocinju Iunkcionalnom potrebom ljudi da se prilagode eIektima klime. Prve gradevine bile su vrlo jednostavne i kratkotrajne, a traju od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Ove se gradevine koriste sve do danas, a tijekom vremena neke privremene nastambe poput iglua razvijene su u visoko rafinirane forme. Postupno su se pojavljivale sve trajnije strukture, posebno uvodenjem poljoprivrede i sjedilackog nacina zivota, kada su ljudi ostajali na jednom mjestu dulje razdoblje. Prve gradevine (zakloni) sluze stanovanju, kasnije nastaju samostalne gradevine namijenjene za spremista hrane, ceremonijalne zgrade itd. Neke zgrade dobivaju simbolicko znacenje – pocinje razlika izmedu arhitekture i gradevinarstva. Covjek se oduvijek, u svakoj svojoj djelatnosti, koristio dostignucima koja mu je pružala tehnika njegovog vremena, a živio u okvirima onog što mu je tehnika omogucavala. Dok je na razvoj slikarstva i kiparstva sama tehnika rada imala realativno manji utjecaj na nastanak umjetnickog djela, dotle je arhitektura uvijek pratila razvoj tehnike. Konstrukcija je u gradevini oblikovana kao integralni dio arhitekture. Graditeljstvo je, s obzirom na savladavanje raspona (do pojave suvremenih celicnih i armiranobetonskih konstrukcija) u povijesti koristilo tri osnovna tipa konstruiranja, odnosno njihove kombinacije: - osnovni tip konstruiranja po principu grede; - osnovni tip konstruiranja zidanim lukom odnosno svodom; - osnovni tip konstruiranja lukom odnosno svodom sa zategom. Povijest graditeljstva i konstrukcija obilježava više trendova: 1) Povecanje trajnosti gradevinskog materijala. Rani gradevni materijali bili su kratkotrajni (listovi, grane, kože životinja). Kasnije su korišteni trajniji (zemlja, kamen, drvo), a još kasnije sintetski (opeka, beton, metali, plastika). 2) Zahtjev za povecenjem visine i raspona. Gradnja sve viših i rasponski zahtjevnijih gradevina omogucena je razvojem cvrscih materijala, znanjem kako se materijali ponašaju i kako da se bolje iskoriste njihova svojstva, tj. prednosti. 3) Zahtjev za kontrolom vanjskih utjecaja: Tijekom povijesti usavršava se regulacija temperature, razine svjetla i zvuka, vlažnosti, mirisa, protoka zraka, te drugih Iaktora koji utjecu na poboljsanje komIora. 4) Promjena energije korištene pri gradnji: Pocevsi od snage ljudskih misica preko raznih naprava sve do snaznih gradevinskih strojeva koji se koriste danas. 5) Rasclanjivanje Iunkcija: Od jednostavnih gradevina i prostora koji su namjenjeni svim zivotnim Iunkcijama do stvaranja najrazlicitijih tipologija s obzirom na namjenu gradevine. Postojece stanje u graditeljstvu je kompleksno: postoji sirok raspon gradevnih proizvoda i sistema namijenjenih prvenstveno odredenim kategorijama gradevinskih tipova ili trzista. Proces projektiranja je visoko organiziran i polazi od istrazivackih ustanova koje studiraju osobine i promjene materijala, zakonskih sluzbi koje prilagodavaju i jacaju sigurnosne standarde i projektanata koji odreduju potrebe korisnika i projektiraju zgrade da bi ispunili ove potrebe. Proces izvodenja je takoder visoko organiziran – ukljucuje proizvodace proizvoda i sistema, strucne radnike koji ih ugraduju na gradilistu, poduzetnike koji zapošljavaju i koordiniraju rad obrtnika – zanatlija, te konzultante koji su specijalisti u gradevnom upravljanju i kontroli kvalitete i sigurnosti. Konstrukcija gradevina danas je znacajan dio industrijske kulture, manifestacija raznolikosti i kompleksnosti i mjera gospodarenja prirodnim snagama, koja moze stvoriti raznolik gradevni okolis kako bi sluzila razlicitim potrebama društva. 1.2. PRIMITIVNE KONSTRUKCIJE KAMENOG DOBA Prvi razvijeni hominidi javljaju se prije 3,5 milijuna godina. Za stanovanje koriste prirodne pecine ili grade vrlo jednostavne zaklone od grana i lisca. Uz pecine i zaklone, tri su osnovna tipa primitivnih gradevina: šatori, zidane strukture i kolibe. Prvi oblici uvjetovani su tehnikama slaganja, vezivanja, upredanja, pletenja i tkanja. Lovci – sakupljaci kasnog kamenog doba koji su se kretali sirim podrucjima u potrazi za hranom gradili su najranije privremene zaklone koji su arheološki zabilježeni. Iskopavanja više nalazišta u Europi datirana su prije 12.000 godina p.n.e. i pokazuju kružne kamene prstenove za koje se vjeruje da su bili dio takvih sklonista. Moguce je da su podupirali grube kolibe napravljene od drvenih motki ili su pritezali zidove šatora od životinjskih koža, vjerojatno poduprijete i centralnom motkom. Šator je osnovni element kontrole okoliša koji spada u graditeljstvo. Stvara opnu cija je svrha da zastiti od kise i snijega, buduci hladna voda na ljudskoj kozi apsorbira tjelesnu toplinu. Opna smanjuje i utjecaj i brzinu vjetra, jer i zrak oko ljudske koze omogucuje gubitak topline. Takoder kontrolira prijenos topline zadrzavajuci tople zrake sunca i zatvarajuci zagrijani zrak za hladnog vremena. Sator uz to onemogucava prodor svjetlosti i osigurava vizualnu privatnost. Opna mora biti pridržana protiv sila gravitacije i vjetra i struktura je neophodna. Kožne membrane su jake odnosno otporne na vlacna naprezanja (izazvana silama rastezanja), ali im moraju biti dodane motke – stapovi da preuzmu tlacna naprezanja (izazvana silama pritiska). Zapravo najveci dio povijesti konstrukcija bavi se iznalazenjem sto soIisticiranijih mogucnosti za ove osnovne probleme koje je šator trebao riješiti. Šator se kontinuirano koristi do danas. Crni šatori od dlake arapske koze u Saudijskoj Arabiji, Mongolska “yurta” sa svojim sklopivim drvenim okvirom i pustenim platnom – prekrivacem te „wigvam“ i osobito “tepee” americkih Indijanaca sa svojim dvostrukim drvenim nosacima i dvostrukom membranom znatno su rafiniraniji i elegantniji nasljednici grubih skloništa ranih lovaca – sakupljaca. Poljoprivredna revolucija, koja se zbila oko 10.000 g.p.n.e. dala je glavni impuls razvoju konstrukcija. Ljudi su prestali putovati a staništa su postala trajnija. Arheoloski nalazi su oskudni, ali na Srednjem Istoku su pronadeni ostaci citavih naselja kruznih stambenih kuca zvanih “tholos”, ciji su zidovi napravljeni od svežanja zemlje (gline), dok su svi tragovi krovova nestali. U Europi tholosi su gradeni od kamenog suhozida s kupolastim krovovima, a jos postoje prezivjeli primjerci (recentnijih konstrukcija) ovih struktura tipa košnica u Alpama. Kasniji tholosi Srednjeg Istoka dobivaju pravokutno predvorje ili ulaz – “dromos”, prikljucen glavnoj kruznoj prostoriji i to su prvi primjeri pravokutnog oblika u graditeljstvu. Još kasnije kružni je oblik napušten u zamjenu za pravokutni kada se stanovanje podijelilo u više soba a više stambenih jedinica bilo smješteno zajedno u naselju. Tholos je oznacio vaznu stepenicu u traganju za trajnoscu – on je pocetak zidanih konstrukcija. Uz nastambe grade se i kamene grobnice i svetišta. Menhiri su vertikalno postavljeni kameni blokovi, triliti su sastavljeni od dva vertikalna kamena bloka koji nose treci horizontalni, dok su dolmeni grobnice od vise kamenih ploca naslaganih u obliku škrinje. Dokaz slozenih gradevnih konstrukcija od zemlje (gline) i drva, tzv. pleterno- žbukana metoda, takoder je pronadena u Europi i na Srednjem Istoku. Zidovi su bili napravljeni od malih mladica trstike koje su se lako sjekle kamenim orudem. Dovazane su na teren, bocno medusobno povezivane biljnim vlaknima, a potom oblagane mokrom zemljom da im se doda cvrstoca i vodootpornost. Krovovi nisu preživjeli, ali strukture su vjerojatno bile pokrivene grubom slamom ili sveznjevima trstike. Pronaden je kruzni i pravokutni oblik, obicno s centralnom jezgrom (ognjištem). Masivnije drvene gradevine takoder su se pojavile u Neolitskim kulturama iako je poteskoca u upotrebi kamenog oruda za sjecu vece drvene grade za kosture ogranicila njihovu primjenu. Ovi kosturi obicno su bili pravokutni u tlocrtu, s centralnim nizom stupova koji su podupirali sljemenu gredu i drugim parom kod donjih podroznica uzduz dugih zidova, dok su rogovi polagani od sljemenjace do donjih podroznica. Bocna stabilnost okvira bila je postignuta zabijanjem stupova duboko u zemlju. Sljemenjaca i rogovi bili su medusobno povezani biljnim vlaknima. Uobicajeni pokrov bila je slama – osušena trava ili trstika povezana u male snopove, koji su medusobno povezivani u preklapajucu shemu na podlogu rostilja od laganih drvenih stapova postavljenih izmedu rogova. Uvidjelo se da horizontalno položeni krovovi loše odvode kišu, te su oni postavljani pod kutom cime se postiglo da kisa otjece prije nego stigne prodrijeti u unutrasnjost. Primitivni graditelji uskoro su poceli primijenjivati i krovnu smolu koja bi odbacivala vodu a ne bi prodirala u slamu. Mnogi tipovi ispuna bili su koristeni u zidovima ovih okvirnih kuca, ukljucujuci zemlju, siblje, zbuku, koru drveca (omiljenu u Indijanaca sumskih podrucja Amerike) i slamu. U Polineziji i Indoneziji, gdje se ovakve kuce jos uvijek grade, one su zbog sigurnosti i suhoce podignute iznad zemlje na stupovima. Krovni pokrov je cesto napravljen od lisca a zidovi su siroko otvoreni da se omoguci prozracivanje (cirkulacija zraka) i prirodno hladenje. Druga varijacija skeletne konstrukcije pronadena je u Egiptu i Srednjem Istoku, gdje je drvena grada zamijenjena snopovima trstike. 1.3. BRONCANO DOBA I RANE URBANE KULTURE Kulture velikih rijecnih dolina – Nila, Eufrata i Tigrisa, Inda i Huang Hoa sa svojom intenzivnom poljoprivredom temeljenom na navodnjavanju stvorile su prve zajednice dovoljno velike da budu nazvane gradovima. Oni su gradeni novom gradevnom tehnologijom, baziranom na zemlji – glini, dostupnoj uz rijecne obale. Zidovi od snopova pakirane zemlje ranijih razdoblja zamijenjeni su onima gradenim od preIabriciranih jedinica: nepecene opeke - cerpica. Ovo predstavlja glavnu konceptualnu promjenu od slobodnih formi pakirane zemlje (gline) do geometrijskog modula uvjetovanog pravokutnom opekom, te planovi zgrada postaju striktno pravokutni. Opeke su radene od blata i slame Iormirane u cetverokutnom drvenom okviru koji je uklanjan kada je susenjem dovoljno ocvrsnuo sadrzaj. Opeke su se potom pažljivo sušile na suncu. Slama je djelovala kao vezni element kada bi tijekom procesa sušenja uslijed sažimanja došlo do neizbježne pojave pukotina i pucanja. Opeke su polagane u zidove pomocu vlaznog morta od blata ili ponekad bitumena da se drze zajedno, a otvori su ocito podupirani drvenim nadvojima. U toplim suhim klimama rijecnih dolina vremenski utjecaji nisu bili glavni problem te su cerpici ostavljani izlozeni ili oblagani slojem zbuke od blata. Krovovi ovih ranih urbanih zgrada su nestali, ali cini se da su bili pridrzani drvenih gredama i uglavnom ravni, buduci je bilo malo kise u ovim podrucjima. Ovakvi cerpici i konstrukcije od nepecene gline jos su uvijek u sirokoj upotrebi na Srednjem Istoku, u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Kasnije, oko 3.000 g.p.n.e. u Mezopotamiji se pojavila prva pecena opeka. Keramicko loncarstvo bilo je vec neko vrijeme razvijeno u tim kulturama i tehnika pecenja u pecima bila je primijenjena na opeke, koje su bile napravljene od iste gline. Zbog njihove cijene (cijena dodatnog rada i goriva), pecene opeke isprva su se koristile samo na mjestima izlozenim vecem trosenju (habanju) kao sto su podovi i vrhovi zidova izloženi atmosferskim utjecajima. Nisu korištene samo za zgrade vec i kod gradnje kanala koji su vodili otpadnu vodu iz gradova. U krovovima ovih podzemnih kanala pronadeni su i prvi prezivjeli pravi lukovi od opeke, skromni poceci onog sto ce kasnije postati glavni strukturni oblik. Istovremeno se u Mezopotamskim grobnicama javljaju i lažni (konzolni) lukovi, svodovi i kupole. Gradeni su od nizova redova neobradenog vapnenca na nacin da svaki novi red ima konzolni istak u odnosu na donji, dok se na kraju dva nasuprotna zida ne sastanu na vrhu. Mozda su luk i svod koristeni i u krovovima i medukatnim konstrukcijama ostalih zgrada, ali nijedna takva gradevina nije prezivjela. Dobro razvijena zidarska tehnologija Mezopotamije korištena je za gradnju velikih struktura s masivnim zidovima od opeke, kao što su hram u Tepe Gawri i zigurati u Uru, Uruku i Borsippi (Birs Nimrud), koji su dosizali visinu od 26 m. Ove simbolicke gradevine oznacile su pocetke arhitekture ove kulture. Otkrice i razvoj bronce, a kasnije željeza, razvili su tehnologiju ovog razdoblja i doveli do izrade metalnog oruda za obradu drva, kao sto su sjekire i pile. Manje napora je bilo potrebno za rusenje i obradu velikog drveca, sto je vodilo do novih dostignuca u gradevnim tehnikama. Drva su intenzivno sjecena i oblikovana, piljena na kvadratne profile, debele daske, dijeljena na tanje elemente – stupice, dascice. U posumljenim podrucjima Europe pojavila se konstrukcija brvnare kod koje drveni skelet postaje sofisticiraniji. Premda su sacuvani ostaci Iragmentarni bez sumnje je najveci napredak u ovom razdoblju vezan uz tehnologiju drva. Neki od proizvoda, kao sto su piljene daske i sindra (tanka krovna dascica) jos se i danas koriste. 2. 2.1.Kamene konstrukcije drevnog Egipta 2.2.Konstrukcije grcke i helenisticke kulture 2.1. KAMENE KONSTRUKCIJE DREVNOG EGIPTA Kao i druge kulture rijecnih dolina i Egipat je izgradio gradove od cerpica (nepecene opeke), a pecena opeka nije se pojavila sve do rimskih vremena. Drvo je koristeno sporadicno jer ga nije bilo u izobilju, a uglavnom se koristilo za krovove, gdje je bilo cesto zamijenjeno trstikom. Samo nekoliko kraljevskih zgrada gradeno je u potpunosti s punim drvenim skeletom. Veliki kontrast ovom smede-sivom okruzenju beskonacnih kuca od cerpica bila je pojava nove tehnologije konstrukcija od klesanog kamena prvi puta primjenjenom u hramovima i piramidama 4. Dinastije (2575. – 2465. p.n.e.). Za razliku od Mezopotamije ili Indijske doline, Egipat je imao odlicne zalihe kamena, a bili su dostupni svi - vapnenac, pjescenik i granit. Ali vadenje, prijevoz i rad u kamenu bili su skupi procesi i kamenolomi su bili državni monopol. Kamen je postao elitni gradevni materijal koristen samo za vazne drzavne gradevine. Egipcani su razvili klesani kamen za upotrebu kod kraljevskih grobnih gradevina ne samo zbog njegove cvrstoce, vec i zbog trajnosti. Izgledao je kao najbolji materijal za potpunu zaštitu faraonovog ka, vitalne snage koja je prizlazila iz sina sunca kroz koju je on vladao. Takav kamen imao je Iunkcionalno i simbolicko znacenje. Unutar duge tradicije zidarstva u opeci, konstrukcije u kamenu pojavile su se naglo, s malim prijelaznim razdobljem. Grobnice – mastabe od opeke za rane kraljeve i plemenitaše najednom su pokazale put kamenim tehnikama ceremonijalnog kompleksa Kralja Djosera u Sakkari (Saqquarah), ciju se konstrukciju povezuje s kraljevim savjetnikom i graditeljem Imhotepom. To je struktura prilicno rijetkih i neodredenih Iormi ali velike elegancije u izvedbi i detalju. Uglavnom se sastoji od masivnih zidova od kamena vapnenca koji zatvaraju seriju manjih dvorišta. Zidovi imaju savijene povrsine, koji podsjecaju na grobne mastabe, s laznim vratima, a unutar kompleksa postoje i cijele lažne zgrade od punog kamena. Kompleks ima prostrano predvorje s krovom poduprijetim masivnim kamenim nadvojima koji pocivaju na nizu kratkih zidnih istaka koji izlaze iz susjednih zidova. Nema slobodnostojecih stupova, ali pocetni kanelirani stupovi pojavljuju se na krajevima zidova i vezuju tricetvrtinske stupove koji izlaze iz zidova dvorista. Kompleks takoder sadrži prvu piramidu, kreiranu od sve manjih i manjih mastaba. Svi ovi elementi sagradeni su od malog kamenja kojim mogu rukovati jedan ili dva covjeka. Predstavljaju vec visoku tehnologiju koja ukljucuje precizne metode vadenja kamena u kamenolomu, transporta i gradnje. Konstrukcijski proces zapocinjao je u kamenolomima. Vecina ih je bila otvorena, a samo su u nekim slucajevima kopani tuneli nekoliko stotina metara u stijenu da se dopre do najkvalitetnijeg kamena. Za vadenje sedimentnih stijena glavno je orude bio zidarski pijuk s 2,5 kg teskom metalnom glavom i 45 cm dugom drskom. Ovim pijucima probijani su vertikalni tuneli sirine covjeka oko pravokutnih blokova, kako bi se izlozilo pet lica bloka. Konacno odvajanje sestog lica bilo je izvedeno bušenjem niza rupa u kamenu metalnim zavijenim svrdlima. U rupe su zabijani drveni klinovi dok ih ne bi potpuno ispunili, potom su klinovi zalijevani vodom koju bi apsorbirali i pritom se povecali, sto je dovodilo do loma bloka iz posteljice stijene. Kod vadenja eruptivnog kamena poput granita koji je tvrdi i cvrsci od vapnenca zidarski je pijuk zamijenjen kuglama od dolerita teškim 5 kg, koje su korištene za razbijanje stijena udaranjem i mrvljenjem. Granit je busen i piljen pomocu abraziva a u kalanju su takoder koristeni ekspandirajuci drveni klinovi. Egipcani su bili sposobni pomicati blokove teske do 1.000 t od kamenoloma do udaljenih gradilista. To je bio zacudujuci poduhvat, buduci su jedina njihova mašinerija bile poluge i saonice od grubog drva kojima su rukovale mase ljudi i zivotinje za vucu. Prije 1.500 g.p.n.e. nije bilo vozila s kotacima ali i kasnije ona nisu nikada bila siroko primijenjivana u gradenju. Vecina je kamenoloma bila blizu Nila, te su i camci takoder cesto koristeni u transportu kamena. Na gradilistu su grubi kameni blokovi precizno doradivani i zavrsavani do Iinalnih oblika, a s posebnom se paznjom tretirala izlozena strana. To je radeno metalnim dlijetima i maljevima, a za provjeru ispravnosti rada korišteni su kutomjeri, olovni visci i ravnala. Ovi alati ostali su standard sve do 19. stoljeca. Nakon prve pojave malih kamenova u Sakkari, njihova je velicina rasla sve do kiklopskog mjerila koje se uobicajeno povezuje s egipatskim zidarstvom od vremena gradnje piramida. Bez obzira na težak teret koji su predstavljale ove kamene strukture, temelji su bili iznenadujuce traljavog i improviziranog karaktera, napravljeni od malih blokova kamena slabe kvalitete. Tek kod 25. Dinastije (750.-656.g.p.n.e.) važne su gradevine polagane na podzemne zidane platIorme dobele nekoliko metara. Egipcani nisu imali naprava za vertikalni transport. Opce je misljenje da se taj transport obavljao rampama od zemlje ili cerpica preko kojih su kameni blokovi vuceni na svoje mjesto snagom zivotinja i ljudskih misica. Kasnije, nakon uklanjanja, rampe su služile kao platforme zidarima za dodavanje završnog izgleda kamenim licima. Ostaci ovakvih rampi mogu se još vidjeti na nedovršenim hramovima zapocetim u razdoblju Ptolomejevica. Kameni su obicno polagani na posteljicu morta od gipsa, pijeska i vode koji je djelovao vjerojatno više kao sredstvo za podmazivanje da se kamen gurne na svoje mjesto nego kao vezivo. Takoder je postojala ogranicena upotreba metalnih priljubnih sidara izmedu blokova. Velike piramide u Gizi, najveca od kojih (Keopsova) dosize 147m visine izvanredno su tehnolosko dostignuce i njihov izgled Iascinira i danas. Sve do 19. stoljeca nisu izgradene vise gradevine. Ali one takoder predstavljaju kraj masivnih kamenih konstrukcija koje su ubrzo krenule u pravcu laganijih i fleksibilnijih kamenih skeleta i stvaranju prostranijih unutarnjih prostora. Slobodnostojeci kameni stup koji nosi kamene grede prvi put se pojavljuje u kraljevskim hramovima zajedno s piramidama oko 2.600 g.p.n.e. Kvadratni granitni stupovi nosili su teske granitne nadvoje na rasponu od 3 do 4 metra, a prostori izmedu nadvoja bili su pokriveni masivnim granitnim nosacima. U ovim strukturama apstraktna predodžba drvenih konstrukcija (okvira, kostura) ranih kraljevskih zgrada bila je pretvorena u kamenu. Iako je kamen trajniji od drva, razlicit je u strukturalnoj snazi. Kamen je znatno jaci u tlaku od drva, ali slabiji na vlak. Zbog ovog razloga kamen je bio dobar za stupove, koji su mogli biti vrlo visoki, kao što su oni od 24 metra u velikom hramu Amon-Re u Karnaku. Ali kameni nadvoji i rasponi izmedu stupova bili su ograniceni vlakom (vlacnim naprezanjima) na njihovoj donjoj povrsini te je njihov maksimalan raspon bio možda 5 metara. Dakle, za duže raspone trebalo je otkriti drugi strukturalni oblik koji bi iskoristio visu tlacnu snagu (cvrstocu) kamena. Luk, koji može premostiti vece raspone pod pritiskom, ostao je ogranicen za kanalizaciju i podzemna nadsvodivanja grobnica nizih sluzbenika. Zato vjerojatno, sa slikom drvenih gradevnih konstrukcija jos snaznom u svijesti, egipatski su se zidari-graditelji zadovoljili time da istrazuju ogranicenja analognih kamenih kostura u serijama velikih hramova napravljenim u Novom Kraljevstvu (1539.-1075.p.n.e.) u Karnaku i Luxoru, a ova je tehnologija kulminirala u elegantnim lodama Hrama kraljice Hatshepsut u Dayr-al-Bahri. Primjer hrama od kamenog skeleta kojeg su uspostavili potrajao je do kraja klasicnog svijeta. 2.2. ANTICKA GRCKA I HELENIZAM Upotreba kamenih konstrukcija iz Egipta se prosirila istocnim Sredozemljem nakon 1.800 g.p.n.e. i kulture cija je domovina bila Grcka posebno su njome bile impresionirane. Grci postavljaju oblikovne i proporcijske osnove za tri arhitektonska reda: dorski, jonski i korintski. Glavna tema grckog graditeljstva je hram, potom teatar. U grckom svijetu Egejskog primorja i juzne Italije izgradeni su mnogi hramovi skeletne konstrukcije iz kamena a neki su preživjeli do danas u razlicitim stanjima ocuvanosti. Uglavnom su gradeni od lokalnog mramora ili vapnenca buduci nije bilo granita za velike monolite. Temeljna tehnologija malo se promijenila u odnosu na Egipat, a glavna je razlika bila u radnoj snazi. Nije bilo masa nekvaliIiciranih radnika koje bi mobilizirala drzava da pokrecu velike kamene blokove, umjesto njih bile su male grupe zanatlija – zidara koje su radile nezavisno. Racuni za gradnju Parthenona pokazuju da je svaki stup graden pod odvojenim ugovorom s glavnim zidarom (poslovodom). Postojala je odredena masinerija – naprave za podizanje i rukovanje blokovima, premda je njen detaljan izgled nepoznat. Skrivena lica kamena naime još imaju utore i šupljine koji ukazuju na konopce korištene za podizanje i postavu na mjesto. Metalne spojke i klinovi uvedeni su da drže kamene zajedno a mort gotovo nikada nije korišten. Bilo je nekih eksperimenata sa zeljeznim nosacima (gredama) kako bi se ojacali dulji rasponi od kamena, ali je maksimum ostao na 5 do 6 metara. Veci rasponi savladavani su drvenim gredama poduprijetim kamenim skeletom a krovni nosaci od punog kamena iz Egipta nisu mogli biti udvostruceni. Glavnina napora graditelja bila je koncentrirana na rafiniranje detalja i opticke korekcije po kojima je Grcka ahitektura uglavnom poznata. Ovaj isti pristup vidljiv je takoder i u prvim sacuvanim nacrtima konstrukcije, koji su napravljeni na nedovršenim površinama kamenih zidova na Hramu Didyma. Ovakvi crteži bi normalno bili obrisani tijekom finalnog finiširanja (obrade) zidnih površina, a ovi u Didymi su preživjeli jer hram nije nikada dovršen. Crteži pokazuju kako su zidari razvili Iinalno proIiliranje stupova i drugih detalja. Sacuvan je to rijedak tracak dizajnerskog procesa graditelja prije dana olovke i papira. Nasuprot tehnologiji kamena, koja je uglavnom ostala nepromijenjena od Egipatskih metoda, zidanje u opeci dozivjelo je znacajan razvoj. Iako je nepecena opeka ostala standardna za stambenu arhitekturu, pecena opeka pocinje se sve vise koristiti i uz to povezivati vapnenim mortom, tehnikom posudenom iz kamenih konstrukcija. Pocakljena (glazirana) opeka takoder se javlja u ovom razdoblju, posebno izvan grckog svijeta medu Babiloncima i Perzijancima, koji su je u znacajnom obimu koristili u kraljevskim palacama. Lijep prezivjeli primjer su Vrata bozice Ishtar na palaci Nabukodonosora u Babilonu, s pravim lukom koji premoscuje raspon od 7,5m, a koja su datirana 575.g. p.n.e. Druga glavna inovacija bili su pokrovi – crijepovi od pecene gline – opeke. Takvi pokrovi bili su znatno vodootporniji od slame (trstike) a krovovi s crijepom mogli su imati nizi nagib, karakteristican za Grcke hramove. Suplji bokovi od terakote za zidne ornamente takoder se javljaju u to doba, vjerojatno proizlazeci iz visoko razvijene (napredene) loncarske industrije, koja je rutinski proizvodila posude i cijevi od pecene gline dulje od 1 metra. Premda je kamena tehnologija ostala ogranicena na konstrukciju po principu stupa i grede, ima nekoliko struktura koje daju naslutiti buduci razvoj. Vjerojatno je najspektakularnije gradevno dostignuce ove ere bio Pharos iz Aleksandrije, veliki svjetionik izgraden za Ptolomeja II u 3. stoljecu p.n.e. Bio je to visok kameni toranj približne visine kao Keopsova piramida, ali znatno manji u bazi. Unutar ove mase zidova bio je kompleksan sistem rampi preko kojih su teglece zivotinje prenosile gorivo za plamen na vrhu. Pharos je bio prva visoka gradevina u povijesti ali ogranicenja zidarskih struktura i nepostojanje mogucnosti brzog nacina za vertikalno kretanje ljudi onemogucili su bilo kakav buduci razvoj visokih gradevina do 19. stoljeca. Pharos je dugo ostao jedini primjer ovog tipa sve dok nije devastiran od Arapa pocetkom 7. st.n.e. Drugi primjer nove tehnologije kamena koji je isproban od Grka ali ne i usavrsavan bile su podzemne grobnice Mikene, izgradene oko 1300. g.p.n.e. Ove grobnice imale su glavne komore nadsvodene šiljastim lažnim kupolama od konzolno postavljenog kamenja, koje su imale oko 14m u promjeru i 13m visine. Gruba verzija konzolnih kupola pojavila se i ranije u Tholosima Europe neolitickog doba i u grobnicama Mezopotamije ali je u Mikeni tehnika bila prociscena i mjerilo povecano. Konzolna kupola luka ne podnosi velike sile pritiska što karakterizira prave lukove i kupole, koji su izgradeni od radijalnih (zrakastih) dijelova kamena ili opeke. Tako ne koristi u punoj mjeri prednost velike cvrstoce na pritisak (tlacne cvrstoce) kamena i ne moze savladati velike udaljenosti, a 14 metara je blizu gornje granice. Grcki graditelji nisu odabrali da istrazuju ovaj tip strukture, vec su bili zaokupljeni vanjskim oblicima gradevina. Rimski graditelji, koji su ih naslijedili, pak, iskoristili su graditeljstvo do njegova punog potencijala i stvorili prve velike unutarnje prostore. 3. Anticki Rim i Bizant 3.1. Zidane konstrukcije 3.2. Rane betonske strukture 3.3. Drvene i metalne konstrukcije 3.4. Pomocne gradevne discipline 3.5. Rijeka u antici 3. DOSTIGNUCA ANTICKOG RIMA Rimljani su najviše graditeljskog umijeca preuzeli od Etruscana koji su zivjeli u sjevernom dijelu Italije. Etruscani su, vjerojatno pod utjecajem rijetkih grckih primjera u južnoj Italiji, razvili pravi kameni luk. Kasni uzorak iz 3. st. p.n.e. su Porta Marzia, lucni ulaz u grad s rasponom od oko 6 metara, u Perugii. Etruscani su takoder imali visoko razvijenu tehnologiju terakote i izradivali su odlicne pecene opeke. 3.1. Zidane konstrukcije Rimljani su prilagodili etruscanske kamene konstrukcije bazirane na luku i izgradili mnoge spektakularne gradevine koristenjem zidarske tehnike koju su zvali opus quadratum, sto znaci struktura od klesanog kamena polozenog u pravilne redove. Mnoge od njih bile su vezane uz javne radove u osvojenim pokrajinama. Poznati primjeri su Pont du Gard, viselucni most i vodovod iz 1. st. p.n.e., s rasponom od 22 metra, pored Nimesa u Francuskoj te profinjeni most na rijeci Tagus kod Alcantare u Spanjolskoj, s rasponom od skoro 30 metara, izgraden oko 110.g.n.e. Ovako veliki rasponi u kamenu nikad se nisu primjenjivali na zgradama što je prilicno neobicno. Prezivjele rimske gradevine s kamenim lukovima i svodovima imaju tipicne raspone od samo 4 do 7 metara, dok su male kamene kupole s dijametrima od 4 do 9 metara gradene u rimskoj Siriji. Ovakvi lukovi i kupole prešutno podrazumijevaju postojanje sofisticirane drvene oplate koja ih je pridržavala tijekom konstrukcije, kao i napredak masinerije za podizanje, premda nema postojecih dokaza nijednog. Mnoge od ovih strukture preživjele su pad Rimskog carstva i postale modeli za ponovno oživljavanje kamenih konstrukcija u srednjovjekovnoj Europi, sa zidarima koji su ponovno nastojali da grade 'na rimski nacin¨. Rimljani su takoder naslijedili kamenu konstrukciju po principu grede i stupa od Grka u Južnoj Italiji i nastavili da grade hramove i ostale javne gradevine ovim tipom konstrukcije u 3. st.n.e. Proizvodnja opeka, posebno u regiji grada Rima postala je glavna industrija, a pod carstvom konacno i drzavni monopol. Gradnja u opeci bila je jeftinija od kamena zbog ekonomicnosti mjerila za masovnu proizvodnju i nizeg stupnja strucnosti i vjestine potrebne za gradnju. Luk od opeke prilagoden je rasponima zidnih otvora iskljucujuci upotrebu nadvoja. Mort je isprva bio tradicionalna mješavina pijeska, vapna i vode, ali pocetkom 2. st.p.n.e. uveden je novi sastojak. Rimljani su ga zvali pulvis puteoli po gradu Puteoli (moderno Pozzuoli) pored Napulja gdje je prvi put pronaden. Ovaj je materijal formiran na planini Vezuv i iskapan na njegovim padinama, a danas se zove pucolanski cement (pozzolana). Pomiješana s vapnom, pozzolana stvara prirodni cement koji je znatno jaci i vodootporniji od samog vapnenog morta a stvrdnjava cak i ispod vode. Pucolanski mortovi bili su tako jaki i jeItini i mogli su biti ugradivani od strane radnika s tako malo strucnog znanja i vjestine da su ih Rimljani poceli koristiti kao zamjenu za opeke za unutrašnjost zidova a vanjski zidovi od opeka korišteni su uglavnom kao kalupi da se pucolana ugradi na mjesto. Konacno su vapneni mort, pijesak, voda i pozzolana mijesani s kamenjem i slomljenom opekom Iormirajuci tako pravi beton, zvan opus caementicium. Ovaj beton je isprva bio korišten s kalupima od opeke u zidovima, ali je uskoro poceo biti polagan u drvenu oplatu koja se micala nakon što bi beton stvrdnuo. 3.2. Rane betonske konstrukcije Jedan od najranijih prezivjelih primjera betonskih konstrukcija antickog Rima je Sibilin (Vestin) hram na Tivoliju, izgraden tijekom 1.st.p.n.e. Ovaj hram kruznog tlocrta ima s vanjske strane peristil od kamenih stupova i nadvoja, ali zid kružne celle, odnosno prostora svetista iznutra graden je od betona, sto je bila jedna ostra konfrontacija nove i tradicionalne forme konstrukcije. Rani primjer betona s licem od opeke velikog mjerila u gradu Rimu su ravni poligonalni zidovi Logora Pretorijanske garde, izgradenog od Sejana g. 21.-23.n.e. Mogucnosti plasticnih Iormi koje omogucuje ovaj potpuno tekuci materijal koji može lako poprimiti zakrivljene oblike u tlocrtu i presjeku uskoro su dovele do kreacije serije izuzetnih unutrasnjih prostora premoscenih kupolama ili svodovima bez potpornih stupova koji su bili neophodni kod grednih kamenih konstrukcija, što je pokazivalo snagu carstva. Prvi od ovih je oktogonalna kupolasta dvorana fontane Neronove Zlatne kuce (64.-68.n.e.), koja ima oko 15m u dijametru te široki kružnim otvoro, okulus na vrhu kupole. Kupolni oblik bio je rapidno brzo razvijen u serijama carskih gradevina koje su kulminirale s Pantheonom car Hadrijama, gradenim oko 118.-128.g.n.e. Ova velika kružna struktura imala je ulaz s portika od kamenih stupova i bila je nadsvodena kupolom od 43,2m u dijametru i osvijetljena okulusom na vrhu. Zidovi koji pridrzavaju kupolu izradeni su od betona u oplati od opeke i široki 6m, a na mjestima su olakšani unutarnjim nišama. Kupola je od punog betona prosjecne debljine 1.5m, podignuta 43,2m nad podom. Ova velicanstvena struktura preživjela je u dobrom stanju do modernih vremena a dijametar njegove kružne kupole nije nadmasen sve do 19. stoljeca. Dva velika fragmenta velikih betonskih gradevina s kriznim svodom jos su preživjela od kasnog carstva. Prvi je dio Dioklecijanovih termi, (298. – 306.n..e.), s rasponom od 26m, koji je pretvoren u crkvu Santa maria degli Angeli od Michelangela u 16. stoljecu. Drugi je Maksencijeva bazilika (307.-312.n.e.), takoder s rasponom od 26m. Sve ove gradevine imaju kamene stupove, ali su oni zapravo samo ukrasni i mogu biti uklonjeni a da se ne dovede u pitanje stabilnost konstrukcije. Vanjski su zidovi betonski u oplati od opeka dok je unutrašnjost obilato dekorirana tankim obloznim plocama od obojenog kamena ugradenim pomocu metalnih spona koje vezu utore na rubove ploca, tehnikom koja je jos u upotrebi i danas. Ovi i drugi veliki rimski javni prostori natkriveni betonskim kupolama i svodovima predstavljali su glavni napredak u odnosu na kratke raspone kamenih konstrukcija. U kasnom carstvu betonska tehnologija postupno nestaje, cak se i proizvodnja opeka u zapadnoj Europi zaustavlja. S druge strane, znacajan napredak u tehnologiji opeke nastavljen je u istocnom rimskom svijetu, gdje su dostignuca ranijih razdoblja u betonu udvostrucena u radu s opekama. Grobnica cara Galerija (sada crkva sv. Jurja) od 300.g.n.e. u Solunu (Saloniki) u Grckoj ima kupolu od opeke od 24m u promjeru. Ovo je vjerojatno bio model za razvojni primjer kasne rimske gradevine, veliku crkvu Svete Sofije (532.-537.) u Konstantinopolu, koja uvodi centralnu kupolu od 32.6m raspona. Cak su i veliki neprijatelji Rima, Sasanski Perzijanci, podigli veliku, opekama nadsvodenu dvoranu u palaci Ctesiphona (obicno identiIicirana s Khosrow-om I iz sred. 6. st., ali vjerojatno struktura iz 4. st.) s rasponom od 25m posudujuci rimske metode. Ove kasne strukture od opeke bili su zadnji trijumIi rimske gradevne tehnologije i nece biti dosegnuti sljedecih 900 godina. 3.3. Drvene i metalne konstrukcije Rimljani su takoder znacajno unaprijedili tehnologiju gradenja u drvu. ReljeIi na Trajanovom stupu pokazuju drvene rešetkaste mostove korištene od rimske vojske za prijelaz Dunava. Rešetka, suplji nosac sa silama koncentriranim u trokutastoj mrezi sastavljenoj od linearnih dijelova, bila je ocito rimski izum. Ne postoje dokazi njena teoretskog razumijevanja, ali u svakom slucaju Rimljani su bili sposobni da vladaju dizajnom resetke u prakticnom smislu. Lijep primjer je Konstantinova bazilika u Trieru (297.-299.g.n.e.), kod koje drveni potporni krovni resetkasti nosaci (trokutasti okviri s centralnim vertikalnim potpornjem - visulja) premoscuju raspon dvorane od 23m. Premda je postojeci krov restauracija iz kasnijeg razdoblja, originalan mora da je bio slican. Zamisao resetke prenesena je s drva na metal. Broncane resetke, koje prelaze tri raspona od oko 9m svaki, podupirale su krov portika Pantheona. Izbor bronce vjerojatno je napravljen vise zbog trajnosti nego zbog cvrstoce, na sto ukazuje cinjenica da je Papa Urban VIII bio u mogucnosti da makne ovaj rad u bronci 1625.g. i da ga istopi za topove a na njegovo mjesto stavi drvenu rešetku. Ova rešetka ostala je izolirano dostignuce rimske gradnje koje se nece ponoviti do renesanse. Metali su intenzivno koristeni u rimskim kucama. Uz broncane rešetke, Pantehon je imao broncana vrata i pozlacene broncane krovne ploce. Olovo je bio drugi materijal koji su uveli Rimljani za pokrivanje krovova, buduci je bio vodootporan i mogao se koristiti kod vrlo malih nagiba. 3.4. Pomocne gradevne discipline Možda najvažnija upotreba olova bila je ona za cijevi kojima su se zgrade opskrbljivale svježom vodom i za cijevi za odvod otpadne vode (engleska rijec plumbing dolazi od latinskog plumbum sto znaci olovo). Rimljani su osigurali opce vodovode za svoje gradove. Svi opskrbni sistemi radili su gravitacijom i mnogi od njih koristili su akvadukte i siIone. Premda je vecina ljudi za svoje potrebe trebala nositi vodu iz javnih Iontana, postojala je ogranicena distribucija vode za javne zgrade (posebno kupališta) i neke privatne rezidencije i apartmane. Kasnije su privatna i poluprivatna kupalista i latrine (zahodi) postali prilicno uobicajeni. Kanalizacijski sistem je bio limitiran, bez tretiranja otpada, koji je bio jednostavno izbacivan u najblizu rijeku. Ali cak i ovi prilicno skromni primjeri javne sanitarne skrbi znatno su bili napredniji od ranijih kultura i nece se doseci sve do 19.st. Drugi materijal koji su Rimljani primjenjivali bilo je staklo, koje su otkrili još Egipcani ali su ga koristili uglavnom za nakit i male ukrasene posude. Rimljani su izumili mnoge vrste obojenog stakla za mozaike kako bi ukrasili unutarnje površine. Proizveli su i prvo cisto – prozirno prozorsko staklo i to puhanjem staklenih cijevi, koje su potom rezane i ravnane postavljanjem u ravni položaj. Premda nijedno rimsko staklo nije prezivjelo, staklo je ocito postalo prilicno uobicajeno u javnim zgradama a bilo je korišteno i u stambenim zgradama srednjeg staleža u glavnom gradu. Seneka (4.p.n.e.-65.n.e.) je opisao senzaciju nastalu pojavom trijemova od ravnog stakla na vilama pored Rima. U vecini rimskih gradevina središnja otvorena vatra ostala je glavni izvor topline – kao i dim koji je prati – premda je upotreba otvorenih sudova za žar (loženih drvenim ugljenom) znacila neko poboljsanje. Glavni izum bilo je otkrice hipokausta, indirektnog grijaceg tijela koje grije vodeci topli ugrijani zrak kroz cijevi u podovima i zidovima. Zagrijano zide zracilo je ugodno izjednacenu toplinu, a dim je bio uklonjen iz prostora boravka. Ista je metoda korištena da se grije voda za kupališta. Konstantinova bazilika u Trieru ima dobro ocuvan primjer grijanja s hipokaustom, gdje su kameni nosaci poda poduprijeti kratkim stupicima od opeke, tvoreci tako kontinuirani grijajuci pod ispod. 4. Romanika i gotika 4.1. Kamene konstrukcije 4.2. Konstrukcije od drva i opeke 4.3. Pomocne gradevne discipline 4.4. Arhitektura Dalekog istoka 4.5. Arhitektura islamskih zemalja 4.6. Arhitektura predkolumbovske Amerike 4.7. Rijeka u Srednjem vijeku 4. ROMANIKA I GOTIKA Opadanje snage Rima u zapadnoj Europi tijekom 5. st. dovelo je do propadanja rimske gradevne tehnologije. Proizvodnja opeke postaje rijetkost i nije obnovljena do 14. stoljeca. Pucolanski beton je potpunosti nestao i nece se pojaviti sve do 19. st. kada su rucno proizvedeni cementi dosegli nivo anticke proizvodnje. Upotreba kupola i svodova u kamenim konstrukcijama je takoder izgubljena. Graditeljske tehnike srozale su se na razinu željeznog doba, što dokazuju konstrukcije od balvana, zidovi oblozeni zemljom, cerpic, pleter i zbuka od blata. Napredne graditeljske tehnologije razvile su se u Kini u ovom istom razdoblju tijekom dinastija Sui (581.-618.) i Tang (618.-907.). Još u 3. st.p.n.e. završen je Veliki zid, gradevina duga 6.400 km, koja prati krivudavu stazu duz kontura neravnog terena, a koji je demonstrirao izvanredna dostignuca u graditeljskoj tehnologiji, logistici i metodama mjerenja zemlje. Most An – Chi, izgraden oko 610.g. u pokrajini Hopei imao je raspon od 37,5m, sto je znatno nadmasivalo Rimski most na Alcantari. Znacajan rad takoder je napravljen u razvoju konstrukcija od masivnog (teškog) drva, prvenstveno kod hramova i kamenih tornjeva pagoda visokih do 60m, a pecena opeka je takoder naširoko korištena. Ovi elementi kineske gradevne tehnologije postavili su visok standard kvalitete koji ce biti zadrzan sve do 19. stoljeca. 4.1. Kamene konstrukcije Pocetkom 9. st. pojavljuju se pokusaji ozivljavanja gradnje u kamenu u Europi. Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu (posvecena 805.g.) s oktogonalnom segmentnom kupolom od 14,5m rani je primjer ovog trenda. Ali romanicki stil, gradenje "na rimski nacin", s kamenim lukovima, svodovima i kupolama za savladavanje raspona unutarnjih prostora, ne zapocinje zapravo sve do kasnijeg 11. stoljeca. Svodovi se ponovno pojavljuju u strukturama kao što je katedrala u Santiago di Compostela u Spanjolskoj (poc. 1078.g.) i Saint Sernin u Touluseu (poc. 1080.g.). Križni svod podignut na stupove ponovno je uveden u Katedrali u Speyeru (1030.- 65.g., rekonstruiranoj 1082.-1137.g.) i Katedrali u Durhamu (1093.-1133.), a kupole bazilike sv. Marka u Veneciji (kasno 11. st.) i katedrali Saint-Front u Perigueuxu (1120.-1150.) oznacile su obnovu kompletnog raspona svih rimskih strukturalnih oblika. Sve ove gradevine bile su gradene za Rimsku katolicku crkvu, koja je prosirila svoj utjecaj širom zapadne Europe u ovom razdoblju. Jedan tadasnji kronicar zapisao je kako zemlja izgleda kao da se “odjenula u bijelu nošnju crkava”, bijelu zato jer su bile nove i napravljene od kamena. Izmedu 1050. i 1350. g. vise je kamena iskopano samo u Francuskoj nego u cijeloj povijesti drevnog Egipta – dovoljno da se izgradi 80 katedrala, 500 velikih crkvi i desetke tisuca zupnih crkvi. Velika gradevna kampanja Srednjeg vijeka nazvana je “križarski pohod katedrala” (cathedrale crusade), kao jednako pasionirana i nadahnuta kopija velikih vojnih avantura za oslobodenje Svete Zemlje. Ovaj veliki poduhvat zahtijevao je mnoge graditelje – zidare, koji su radili kao slobodni zanatlije, organizirani u cehovska udruženja. Ona su nadzirala proces ucenja – segrtovanja kojim su novi clanovi trenirani te nadgledala vadenje, rezanje i odvažanje kamena iz kamenoloma na gradilište. Osnovno orude srednjovjekovnih zidara malo se izmijenilo od Egipatskog doba, ali su sada postojale siroke pile za rezanje kamena pokretane vodenicnim kotacima, kao i odgovarajuca mašinerija za podizanje i premještanje materijala. Njihova tehnicka znanja drzana su kao stroga tajna. Ukljucivalo je to i pravila za procjenu kompletnog projektiranja kao i za odredivanje sigurnih dimenzija strukturnih dijelova. Jedna sacuvana knjiga iz ovog doba sa crtežima i skicama glavnog majstora Villarda de Honnecourta ilustrira ostroumna zapazanja, sklonost mehanickim napravama, a iznad svega postojanje bilješki o geometrijskim formama koje podupiru rad gradietlja, dajuci poticajne inIormacije o tada aktualnim gradevnim konstrukcijama. Jean Mignot, jedan od vodecih zidara Milanske katedrale sumirao je pristup srednjovjekovnih zidara u frazi “ars sine scientia nihil est” (umjetnost bez znanosti nije nista), sto znaci da vjestina u gradenju dolazi od prakticnog iskustva (ars), tempiranim i vodenim preciznim principima (scientia), koji su videni kao utjelovljenje teorema geometrije, jedine znanosti Srednjega vijeka. Ali i s tim ogranicenim znanjima zidari su mogli realizirati velika dostignuca. Romanicki su zidari imali dva patrona – crkvu i državu. Država je gradila uglavnom za vojne svrhe, te je rimski nacin gradenja u kamenu, jednom obnovljen, bio odgovarajuci za dvorce i utvrdenja (IortiIikacije). Ali crkva je imala druge interese koji su pokrenuli razvoj kamenih konstrukcija u novim i smjelim pravcima. Sv. Augustin je napisao da je svjetlo najdirektnija manifestacija Boga. Ta je ideja vodila trazenju putova da se uvede sve vise i vise svjetla u crkve, otvarajuci sve vece prozore u zidovima, sve dok nije razvijena nova vrsta prozracne kamene skeletne konstrukcije. Križni svodovi inspirirani Rimom i kameni lukovi bili su vrlo teški i trebali su masivne zidove i stupove koji ce primiti njihove napone a prozori koje su omogucavali bili su mali. Srednjovjekovni zidari otkrili su da postoji efikasnija forma luka od onog klasicnog; ova Iorma je lancana krivulja – tj. krivulja koju stvara lanac pod vlastitom težinom. Ali zidarska vjerovanja u geometriju i perfekcija kružnih formi dovela ih je do približavanja lancanom obliku s dva kruzna segmenta koji se sastaju u tocki na vrhu, tzv. gotickom luku. Ovakvi lukovi mogli su biti radeni uzi (vitkiji) buduci eIikasnije rasporeduju i prenose sile tlaka koje prolaze kroz njih, sto je omogucavalo vece otvore u zidovima. Teski stupovi koji su preuzimali bocne sile - napone krovnih svodova uskoro su prošupljeni u polulukove letecih podupiraca – kontrafore, koji su omogucili da jos vise svjetla ude u brod crkve. Da bi se preuzele sile koje su prenašane kroz kameni okvir, bili su potrebni masivni temelji i cesto je volumen kamena ispod zemlje bio veci od onog iznad. Za daljnje olaksanje tereta sami stropovi bili su napravljeni tanji uvodenjem rebara (prepona) na sjecištu zakrivljenih povrsina. Rebra su gradena s pridrzavajucom oplatom ili jezgrom od drva a kod gradnje je bila potrebna bliska suradnja tesara i zidara. Zakrivljene kamene povrsine izmedu rebara vjerojatno su polagane s malo oplate, upotrebom samo morta, na nacin na koji se stropovi od opeke jos uvijek grade na Srednjem Istoku. Žbuka je upotrebljavana kao konstruktivno sredstvo samo za završno prianjanje (ljepljenje) ali takoder kasnije za provjeru pukotina uslijed naprezanja, koje su bile znak moguce greške. Mort je tako služio kao kontrola kvalitete te da pomogne držati strukturu zbijenu (zgusnutu). Brodovi katedrala napravljeni su viši da prikupe što više svjetla, Katedrala u Amiensu (zapoceta 1220.) bila je 42m visoka, da bi konacno 1347.g. katedrala u Beauvaisu dosegla maksimalnu visinu od 48m, ali su njeni stropovi ubrzo propali te su morali biti iznova izgradeni. Rasponi brodova gotickih crkvi ostali su razmjerno mali, iznosili su izmedu 13 i 16 metara, a svega nekoliko kasnijih primjera ima vece raspone. Najeveci raspon od 23m ima Katedrala u Geroni (zavrsena 1458.g.) Nakon entuzijazma “križarskog pohoda katedrala” koji je splasnuo u 14. st. te nakon što su uglavnom sve katedrale završene, novi element se pojavio da bude sljedeci test vjestini zidara i tesara a to je bio toranj. Toranj je bio više simbol lokalnog ponosa nego dio teološkog zahtjeva za više svjetla ali je izazvao zanimljive tehnicke probleme. U Katedrali u Salisburyju toranj je izgraden nad sjecistem broda i transepta, koji nije bio projektiran da ga primi. Visoki krizni stupovi poceli su pucati pod dodatnom težinom, te su napeti lukovi (strainer arches) morali biti dodani izmedu stupova da ih ucvrste, odnosno privezu protiv pucanja. To je bio prvi ociti primjerda su kameni stupovi bili stanjeni na kriticne dimenzije i znatno optereceni, dovoljno da bude zamijeceno da se savijaju ili pucaju. Kasnije ce ovakve akcije biti glavna briga pri projektiranju metalnih stupova. Toranj u Salisburyju (završen 1362.g.) je genijalna složena struktura od kamenom oblozenih nosaca nad drvenim okvirom, zajedno povezanim u bazi s željeznim trakama kako bi se izbjeglo širenje. Dosezao je ukupnu visinu od 123m. Katedrali u Strasbourgu dodan je 144m visok toranj g. 1439., a gornja granica dosegnuta je Katedralom u Beauvaisu, g. 1569., kada je završen toranj od 157m, što je bilo za 10m više od Keopsove piramide. Nakon što je tri godine stajao kao najviša gradevina svijeta, toranj je propao 1573. i nije vise ponovno izgraden. Bio je to posljednji tužni epilog “križarskog pohoda katedrala”. 4.2. Konstrukcije u drvu i opeci Drvene konstrukcije pretrpjele su spori napredak u ovom razdoblju. Skandinavske masivne drvene crkve (“stavekirke”) gradene su od 8. do 10. st., dakle prije trijumfa kamenih crkvi i nekoliko ih je preživjelo do danas. U zapadnoj Europi, posebno od 14.st. nadalje, kao novi oblik gradnje kuca pojavila se poludrvena kanatna konstrukcija. Kontinentalni tip imao je kostur (okvir) od kvadratne drvene grade, s vertikalnim stupovima rasporedenim na razmaku od 1m, te horizontalnim na istoj udaljenosti, s dijagonalnim podupiracima postavljenim na vanjskim zidovima zbog bocne stabilnosti. Krovni nosaci protezali su se izmedu vrha - grebena (sljemena) i zidova dok su nosaci stropova bili poduprijeti zidovima i unutarnjim nosivim dijelovima. Engleski poludrveni okvir bio je slican, ali je izbacio horizontalne pojaseve i dijagonale koristeci zbijene vertikalne nosace na oko 1-0,5m udaljenosti. U oba slucaja prostor unutrasnjost zida ispunjavana je materijalom kako bi se dodatno ukrutio okvir, a cesto su koristeni opeka, siblje (pleter) i zbuka. Sva drvena grada kostura medusobno je spajana na lastin rep (proracunato) ili klinovima. Ove poludrvene konstrukcije ostati ce standardan nacin gradnje s drvom u Europi sve do 19.st. Postojala je takoder znacajna upotreba teškog, masivnog drva za krovove i podove u gradnji kuca, koja je bila inspirirana gradevnom tehnologijom. Poseban primjer je engleski krov “hammer-beam”, vrsta grednog podupiraca koji je mogao savladati prilicno velike raspone. Krov Westminster Halla u Londonu Kralja Richarda II (1402.) s rasponom od 21m odlican je primjer ovog tipa. Pecena opeka pocela se u Europi ponovno upotrebljavati u mnogim podrucjima prvenstveno koristenjem spasene rimske opeke, a u 14. st. zapocinje i proizvodnja. Opeke nisu bile tako precizne kao rimske i bile su cesto unistene pri pecenju. Zbog toga su bile potrebne siroke reske morta da se postigne pravilan vez. Opeke su postale uskoro standardizirane – blizu današnjoj dimenziji, oko 20.3x9.5x5.7cm i razvijeni su sistemi vezova bazirani na toj približnoj proporciji (2:1). Ovi vezovi smanjili su kontinuirane vertikalne reške morta, jer su mortovi imali razmjerno manju cvrstocu od opeka i vertikalne su reske mogle Iormirati oslabljena podrucja u zidovima gdje se mogu razviti lomovi i pukotine. Najbolji tip veza bio je engleski vez, u kojem sve opeke u redu preklapaju one dolnje a vertikalne reške su eliminirane. Opeka je ostala i dalje prilicno skupa zbog cijene goriva za pecenje, te je korištena uglavnom tamo gdje nije bilo na raspolaganju kamena. U kasnom Srednjem vijeku, uglavnom u sjevernoj Europi opeka je prilagodena gotickim kamenim oblicima kod gradnje tzv. dvoranskih crkvi (“hall churches”) s brodovima i krilima iste visine. 4.3. Pomocni gradevni sistemi Premda je rimsko grijanje hipokaustom nestalo s Carstvom, novi razvoj unutarnjeg grijanja pojavio se u Zapadnoj Europi na pocetku 12. st.: zidano ognjište s dimnjakom pocinje zamjenjivati centralnu otvorenu vatru. Dotadasnji veliki krovni otvori nad centralnim vatrama dozvoljavali su ulaz vjetru i kisi, te su kuce obicno imale samo jedno, a vece kuce nekoliko (sto manje) ovakvih lozista. Zbog toga su grijane sobe imale tendenciju da budu velike i zajednicke, u kojima mnogo osoba može dijeliti toplinu vatre. Otvori u krovu nisu dovoljno efikasno uklanjali dim, te je dio ulazio u sobu. Dimnjak s druge strane nije propuštao puno zraka ni vode a uklanjao je vecinu dima. Iako je mnogo topline odlazilo van kroz cijev, ipak je to bilo veliko poboljsanje, a jos znacajnije je bilo da se mogao koristiti i za grijanje malih i velikih soba, te visekatnih kuca. Kuce, osobito velike, mogle su biti razdijeljene na manje, privatnije prostore, svako s vlastitim ognjištem, što je bila promjena koja je presudno promijenila komunalni nacin zivota ranog srednjeg vijeka. 5. Renesansa i barok 5.1. Obnova rimskih tehnika i materijala 5.2. Ponovno uvodenje konstrukcije svodova i kupola 5.3. Ponovno oživljavanje rimskih tehnika i materijala 5.4. Rijeka u doba renesanse i baroka 5. RENESANSA I BAROK 5.1. Ponovno uvodenje konstrukcije kupole Smanjenje gradnje katedrala (križarskog pohoda katedrala) krajem 14. st. dovelo je do opadanja upotrebe internacionalnog gotickog stila prakticiranog od majstora zidara. U ovom razdoblju pojava nacija–drzava Europe pocinje se kompletirati s crkvom kao centrom moci. Ovim novim nacijama Rimsko carstvo bilo je model nacionalne drzave, i izgledalo je prikladno da koriste gradevne oblike Rima kao simbole svoje moci – posebno polukružni luk, svod i, iznad svega, kupolu, slijedeci snazan primjer Pantheona. Od 1350. do 1750.g. velik je dio gradevne tehnologije bio usredotocen na crkve natkrivene kupolom, koje su se razvile u simbol ne samo religioznog vjerovanja vec takoder nacionalnog i urbanog ponosa. Postojalo je svjesno odbacivanje gotickih Iormi u korist ideoloskog zazivanja Rima. Ovaj pristup doveo je do rascjepa izmedu procesa dizajna i konstrukcije i do pojave prvih arhitekata (rijec dobivena iz grc. Architekton, sto znaci vodeci obrtnik /zanatlija /vjestak /majstor) koji zamislja oblik gradevine, za razliku od graditelja koji je izvodi. Prva zgrada kod koje su dizajner i graditelj razlicite osobe bio je kampanil-zvonik katedrale u Firenci. Dizajn je napravio slikar Giotto, a konstruirali su ga katedralski zidari od 1334. do 1359. godine. Gradnju same Firentinska katedrale (Santa Maria del Fiore) zapoceo je u gotickom stilu ArnolIo di Cambio 1296.g., ali 1366.g. Grad Firenca, slijedeci savjete odredenih slikara i kipara, odlucuje da se gotika ne bi više trebala upotrebljavati i da sav novi rad treba slijediti rimske oblike, ukljucujuci oktagonalnu kupolu od 42m raspona koja treba biti izgradena na istocnom kraju broda. Kupola nije izgradena sve do ranog 15.st., kada je Filippo Brunelleschi, zlatar i kipar poceo raditi skulpture za katedralu. Postupno se zainteresirao za samo gradenje i izgradio neke manje dijelove katedrale. Oko 1415. pripremio je nacrt za kupolu te je smiono predložio da je izgradi i to bez podupirajuce oplate, sto je bilo apsolutno neophodno u svim ranijim rimskim i gotickim konstrukcijama. Izgradio je maketu kupole u opeci u mj. 1:12 da demonstrira svoju metodu. Dizajn kupole kao i predložena metoda konstrukcije prihvaceni su i kupola je izmedu 1420. i 1436. i izgradena pod njegovim nadzorom. Brunelleschi je tako bio prvi stvarni arhitekt koji je osmislio izgled – oblik gradevine i metode da je izvede te da garantira tu izvedbu, a radio je samostalno, ostro odbijajuci clanstva u zidarskim i stolarskim cehovima. Bruneleschijeva kupola sastoji se od dva sloja, unutarnje kupole koje je razapeta nad dijametrom i paralelne vanjske školjke koja je štiti od atmosferskih utjecaja i daje joj ugodniju vanjsku formu. Obje kupole pridržane su odnosno poduprijete s 24 kamena poluluka - rebra kružnog promjenjivog presjeka – debela u bazi iznosi 2,1m a pri vrhu 1,5m. Ova se rebra spajaju na otvorenom kamenom tlacnom prstenu pri vrhu kupole. Da kupola izdrzi vanjske pritiske, povezni kameni prsteni medusobno su povezani metalnim sponama koje teku horizontalno izmedu rebara. Postoje takoder povezni prsteni od hrastovog drva spojeni metalnim spojevima. Prostor izmedu rebara i poveznih prstenova premoscen je vanjskim i unutarnjim ljuskama radenim od kamena za donju zonu (prvih 7,1m), a od opeke iznad. Cijela je struktura napravljena bez oplate, kružni profili rebara i prstenova su izvedeni sistemom mjerenja žica fiksiranih u centrima zakrivljenja. Bruneleschi je ocito dovoljno razumio strukturalno ponasanje kupole te je znao da ako bude izgradena u horizontalnim slojevima, uvijek ce biti stabilna i ne treba drveno oblucilo. Takoder je isprojektirao precizne drvene masine da prenesu potreban gradevni materijal u vertikalnom i horizontalnom smjeru. Nakon sto je (gotovo) izjednacio raspon Pantheonove kamene kupole, Bruneleschi je stekao glas covjeka koji je “obnovio rimski zidarski rad”, a kupola je utvrdena kao paragon – uzor gradevne Iorme. Slijedeca velika kupola renesane bila je ona Bazilike sv. Petra u Rimu, koja se zapocela graditi za pape Julija II 1506.g. Tehnologija je bila slicna onoj Brunelleschija, a dijametar gotovo isti. Dizajn kupole prošao je kroz mnoge promjene i iznikao kroz razdoblje od gotovo 80 godina. Najveci doprinos dizajnu dao je slikar i kipar Michelangelo, koji je služio kao arhitekt od 1546. do 1564. godine, te uz njega takoder arhitekti Giacomo della Porta i Domenico Fontana, pod cijim je vodstvom kupola konacno izgradena tijekom 1580-tih. Kupola je bila razmjerno tanja od one u Firenci i bila je dodatno ojacana trima poveznim prstenovima napravljanim od kontinuiranih željeznih lanaca. Doživjela je brojne lomove (pucanja) te je 1740. dodano još 5 lanaca da se osigura stabilnost. Od kada se za kupolu koristila isprobana tehnologija, vecina projekaka je radena na papiru s crtežima. Treca velika kupola ovog razdoblja (zapravo baroka) bila je ona katedrale Sv. Pavla u Londonu, izgradena 1675.-1710.g. od engleskog arhitekta sir Christophera Wrena. U ranim Iazama projektantskog procesa samo koristena su samo Iizicki modeli dok su kasniji projekti ukljucivali intenzivnu produkciju crteza i takoder jasne matematicke modele s numerickim izracunima. Wren je zapoceo svoju karijeru kao matematicar i Iizicar – znanstvenik i bio je profesor astronomije na Oxfordu od 1661. do 1673.g. prije nego je postao samo arhitekt. S ovakvim predznanjem bio je sposoban da u praksi primijeni prvo teoretsko odredenje lancane linije luka (krivulja koju cini lanac labavo objesen s dva kraja) kao najeIikasnijeg proIila luka i kupole, koji je ranije objavio skotski matematicar Davida Gregoryja 1697.g. Wrenovo rjesenje kupole, koja je imala dijametar 34.5m bila je serija od 3 priljubljene ljuske od kojih je srednja prava nosiva struktura. Srednja kupola bila je napravljena od opeke u priblizno cunjastoj lucnoj Iormi, a zbog velikog koncentriranog tereta lanterne na vrhu bila je ukliještena željeznim lancima (zategama). Pridržavala je trokutasto spojen drveni okvir na koji je bio pricvrscen vanjski plast od olovnih ploca. Unutar srednje kupole postavljena je plitka lucna kupola koja nosi samo vlastitu tezinu i sluzi kao strop unutarnjem prostoru. Wrenova sakrivena struktura na koju su dodane vanjska i unutarnja forma, postala je standard arhitektonske tehnike. 5.2. Ponovno oživljavanje rimskih tehnika i materijala Uz rimske oblike u zidarstvu, renesansa je ponovno otkrila druge rimske tehnologije, ukljucujuci drvene grede. Giorgio Vasari upotrijebio je sredinom 16.st. konstrukciju trokutnog okvira (nosaca) s centralnim vertikalnim stupom – visulju (“king-post timber truss”) za 20-metarski raspon Uffizija, municipalne uredske zgrade u Firenci. U isto vrijeme arhitekt Veneta Andrea Palladio koristio je puni trokutni drveni okvir za most s rasponom od 30.5m iznad rijeke Cimone. Palladio je jasno razumio važnost pažljivo detaljiranih dijagonalnih dijelova konstrukcije, a za svoj dijagram nosaca u djelu 'Cetiri knjige o arhitekturi¨ rekao je da oni “nose cijeli rad”. Tlacni spojevi drvenih dijelova u nosacu spojeni su zeljeznim stegama i klinovima. Nosaci raspona 20 – 26m postali su prilicno uobicajeni u gradnji krovova. Godine 1664. Wren je upotrijebio drvene nosace s rasponom od oko 22m na krovu Sheldonian kazalista u OxIordu. Ali precizno teoretsko objasnjenje krovnog nosaca i njegova rasirena upotreba u gradenju nisu se dogodili sve do 19.st. Drugi rimski materijal koji je oživljen i jako poboljšan u renesansi bilo je prozirno staklo. Nova tehnologija njegove izrade usavršena je u Veneciji u 16.st. Bila je poznata kao “metoda krunskog stakla” i originalno korištena za izradu tanjura. Puhaci stakla okretali su rastopljeno staklo u ravne diskove sve do 1m u dijametru, diskovi su potom nakon hladenja polirani i rezani u pravokutne oblike. Prvi spomen prozora od krunskog stakla bila je njihova ugradba u dvostruke visece okvire protuutega podiznih kliznih prozora na Banqueting House Inigo Jonesa u Londonu 1685.g. Siroka primjena ovog stakla postala je uobicajena pocetkom 18.st., oznacavajuci put prema velikim zgradama od stakla i zeljeza u 19.stoljecu. EIikasnost unutarnjeg grijanja poboljsana je uvodenjem sobnih peci od lijevanog željeza i kaljevih peci, koje su postavljane na slobodnostojecim pozicijama u sobi. Proizvodile su toplinu koja je ravnomjerno zracila po prostoru, a grijale su na ugljen – novo gorivo koje je brzo zamijenilo drvo u zapadnoj Europi. Nakon što su europski graditelji obnovili tehnologiju klasicnog svijeta u opeci, kamenu i drvu, stabilna platIorma je dosegnuta u razvoju gradevnog umijeca, a ovi materijali i tehnike dobro su pristajali crkvama, palacama i utvrdama koje su njihovi patroni trazili. Industrijska revolucija, medutim, uvela je nove materijale i zahtjev za novim gradevnim tipovima (vrstama) sto je kompletno transIormiralo gradevnu tehnologiju. 6. Prvo industrijsko doba 6.1. Razvoj tehnologije željeza 6.2. Proizvodnja gradevnih materijala 6.3. Znanost o gradenju, profesionalni projektanti 6.4. Pomocne gradevne discipline 6.6. Rijeka u prvo industrijsko doba 6. PRVO INDUSTRIJSKO DOBA 6.1. Razvoj tehnologije željeza Drugu polovicu 18.st. oznacavaju otkrica serija izuma, prvenstveno u Engleskoj, koje ce povjesnicari kasnije nazvati Prvom industrijskom revolucijom, a koja ce imati dubok utjecaj na drustvo u cjelini kao i na gradevnu tehnologiju. Medu prvima od ovih izuma bila je proizvodnja željeza na veliko, koja zapocinje radom Abrahama Darbyja, koji je 1709. prvi uzeo koks kao gorivo u procesu taljenja. Dostupnost željeza dovela je do razvoja strojeva, posebno parnog stroja dvostrukog djelovanja (double-acting steam engine) Jamesa Watta 1769.g. Henry Cort razvio je proces pudlovanja (puddling) za izradu kovanog željeza 1784.g., i u istoj godini izgradio prvu valjaonicu (rolling mill) za izradu kovanog željeza pokretanu parnim strojem, proizvedeci valjane zeljezne proIile od kovanog zeljeza: nosace, kutove i druge oblike. Lijevano željezo, koje sadrži viši postotak ugljena od kovanog i lomljivije je (krhkije), takoder je proizvadano na veliko. Uskoro su se pojavili standardni gradevni elementi od zeljeza, oznacujuci put razvoja zgrada s metalnom konstrukcijom. Rane primjene zeljeza u gradnji pronadene su nekoliko stoljeca prije industrijskog doba. Postoje podaci o zeljeznim lancanim visecim mostovima s drvenim plocama u Kini iz rane dinastije Ming (1368.-1644.). Neki od njih, kao što je most Liu-Tung – objekt cuvene bitke Mao Ce Tungovog Dugog Marsa iz 1935.g. – prezivjeli su do danas u prilicno ocuvanom stanju. Zeljezni zatezni lanci u kupolama katedrala Sv. Petra i Sv. Pavla su drugi primjeri. Ali prva velika struktura od lijevanog željeza Industrijskog doba bio je most nad rijekom Severn u Ironbridgeu. Izgraden je od izumitelja zeljeza Abrahama Darbyja II izmedu 1777. i 1779.g. Ima raspon od 30m, koristeci 5 lukova kruznog oblika koji su reducirani na paukovu mrezu tankih zeljeznih rebara. Svaki luk bio je izrezan na dva dijela cija je maksimalna dimenzija iznosila 21m, te ih je bilo teško prevoziti od lijevaonice do gradilišta i ugraditi na mjesto. Manji komadi kojima je lakše manipulirati karaktiriziraju brzu aplikaciju željeza u zgradama koje su uslijedile. Puni stupovi od lijevanog željeza korišteni su u crkvi Sv. Anne u Liverpoolu 1772.g., a suplji cijevasti stupovi povecane eIikasnosti izumljeni su 1790.g. Prva upotreba greda od kovanog željeza, napravljenih od medusobno zakovanih ravnih sipki bila je na 28-metarskom rasponu krova kazališta Theatre-Francais u Parizu, izgradenom1786.g. od arhitekta Victora Louisa. Ovdje je zeljezo koristeno ne toliko zbog svoje cvrstoce koliko zbog nezapaljivosti, koja, kako se nadalo, može smanjiti opasnost od požara. Iz istog razloga, oko 1800.g. Britanska tekstilna industrija zapocela je upotrebljavati pojedinacne metalne skelete u tvornicama visokim i do 7 katova. Suplji lijevanozeljezni cilindricni stupovi bili su smjestani na razmacima od oko 3 metra i nosili lijevanozeljezne 'T¨ nosace (obrnuto postavljene) na rasponu do 4,5m. Stropovi su premoštavani lukovima od opeke koji su pocivali na donjim stranama 'T¨ nosaca, a obodno su ovi nosaci bili oslonjeni na zidane nosive zidove, koji su strukturi davali bocnu stabilnost. Ovaj prototip zgrade željeznog skeleta i obodnih zidanih zidova uskoro je postao standard koji ce se kontinuirano nastaviti do kraja stoljeca. Kompletno nezavisan željezni skelet bez dodanih zidova pojavio se polako u serijama specijalnih gradevnih tipova. Prvi skromni primjer bila je Ribarnica HungerIord u Londonu, buduci je drvo iz sanitarnih razloga bilo zabranjeno. Lijevanozeljezni nosaci savladavali su raspon od 9,7m s 3m prepusta na drugoj strani, a šuplji lijevanoželjezni stupovi služili su i kao vertikalni oluci za odvod vode s krova. Sva bocna stabilnost bila je osigurana cvrstim vezama izmedu stupova i greda. Drugi tip koji je koristio iskljucivo zeljezni skelet bio je staklenik, koji je osiguravao kontroliran svijetao i topao okolis za egzoticne tropske biljke u hladnoj klimi sjeverne Europe. Medu prvima bila je Kuca Palmi u Kew Gardensu u Londonu koju je 1840.g. izgradio arh. Decimus Burton. Spektakularna serija željeznih i staklenih zgrada za staklenike i izložbene dvorane nastavila se do kraja stoljeca. Najvaznija od njih bila je Kristalna palaca, napravljena u Londonskom Hyde Parku za ugoscavanje velike Svjetske izlozbe 1851.g. Ova prostrana gradevina, 564m duga, sa zatvorenim prostorom od 90.000 m2 izgradena je u potpunosti od standardiziranih elemenata. Lijevanozeljezni stupovi nose grede od zakovanog kovanog zeljeza na tri razlicita raspona – 7,3m, 14,6m i 21,9m. Za savladavanje raspona izmedu greda koriste se genijalni 'Paxtonovi lukovi¨ napravljeni od tlacnih drvenih elemenata nad zeljeznim tlacnim rebrima koji prednaprežu drvo da smanje savijanje. Svi ovi prefabricirani elementi jednostavno su zakovani ili povezani zajedno na gradilištu u samo 6 mjeseci. Ali glavni trijumf Kristalne palace bila je njena staklena opna, napravljena od standarnih ploca dimenzije 25x124cm. Veliki prostor bio je okupan svjetlom koje je bilo jedva prekinuto prozracnim metalnim okvirom – slicio je velikoj stoljetnoj katedrali koja je konacno realizirala krajnju ambiciju medijevalnih graditelja. Francuska je takoder proizvela brojne lijepe izlozbene dvorane od željeza i stakla, ukljucujuci jednu s rasponom od 48m sagradenu 1855.g. a druge s nesto manjim rasponom ali vecom povrsinom od Kristalne palace uslijedile su 1867. i 1878.g. Zeljezne grede s krovovima od glatkog stakla takoder su koristene za nadstresnice u zeljeznickim stanicama gradenim diljem zapadne Europe. “New Street Station” u Birminghamu u Engleskoj (1854.) imala je nadstrešnicu za vlak s željeznim nosacem raspona 64m i to je bila prva zgrada koja je premašila raspon Pantheona. Jedna od najvecih bila je stanica St. Pancras u Londonu, koja je oblikovala staklenu dvoranu raspona 74m s lucnim zeljeznim nosacima. Nakon briljantnog uspjeha sredine stoljeca, zeljezno-staklene konstrukcije primjenjivane su u znatno prozaicnijim serijama zgrada koje su se nastavile graditi do 1900. godine. 6.2. Proizvodnja gradevnih materijala Proizvodnja opeke industrijalizirana je u 19.-om stoljecu. Tezak proces rucnog oblikovanja, koji je bio primjenjivan 3.000 godina zamijenjen je 'tlacenim¨ opekama. One su bile masovno proizvedene procesom strojnog istiskivanja (extrusion) kod kojeg je glina utiskivana kroz pravokutnu matricu kao kontinuiran stup i potom rezana na mjeru pomocu zicanog rezaca (zice). Takoder je bilo i umnozavanja na nacin detaljno oblikovanih i 'otisnutih¨ elemenata. Pojedinacno pecenje u pecima za susenje (lozenim koksom) i dalje se primjenjivalo, a krajem stoljeca pojavila se kontinuirana tunelska pec kroz koju se opeke polagano krecu na pokretnoj traci. Nove metode razmjerno su smanjile cijenu opeke i ona je postala osnovni gradevni materijal ovoga doba. Tehnologija drva doživjela je ubrzan razvoj u 19.st. u Sjevernoj Americi, gdje su postojale velike sume jele (mekanog drva) i bora koje su mogle biti sjecene i obradivane industrijskim metodama. Parne i vodom pokretane pilane pocele su proizvodnju standardno dimenzioniranog gradevnog drva 1820. godine. Proizvodnja jeItinih strojno proizvedenih cavala 1830.g. osigurala je drugi neophodan element koji je omogucio glavnu inovaciju u gradevnim konstrukcijama – lagani, prozracni okvir – (“balloon – frame”). Prvim primjerom smatra se skladište podignuto u Chicagu 1832.g. od Georgea W. Snowa. Postojala je velika potraznja za malim kucama svih tipova prilikom naseljavanja Sjevernoamerickog kontinenta, a lagani drveni okvir osiguravao je brzo, fleksibilno i jeftino rješenje problema. U B-F sistemu tradicionalno masivno drvo i kompleksni spojevi bili su odbaceni. Zidovi kuce bili su Iormirani od vertikalnih elemenata ili stupova dim. 5x10cm, postavljenim na osnom razmaku od 40cm. Ovi su pridrzavali krovne i podne grede (obicno dim. 5x25cm) takoder na razmaku od 40cm (osno), sposobne da dosegnu visinu od 6 metara. Bocna stabilnost osiguravana je postavom laganih dijagonalnih veza pricvrscenih cavlima ili, cesce, pomocu 2cm debelih dijagonalnih dasaka primijenjenim na svim vanjskim zidovima, te podnim i krovnim gredama, cime je stvorena cvrsta, lagana kutija. Otvori su rezani u okviru i obloženi oplatom po potrebi. Svi spojevi bili su napravljeni strojno proizvedenim cavlima, koji su lako zakucavani u mekano tanko drvo. Sirok raspon unutarnjih i vanjskih zavrsnih materijla mogao je biti primjenjen na ovaj okvir, ukljucujuci drvene daske, štuko (gips-sadra) i obloge od opeke. Ova B-F zgrada, napravljena od proizvednih materijala, koja je trebala samo nesto malo rucnog alata i malo vjestine za gradnju, ostala je do danas popularan i jeftin oblik konstrukcije. 6.3. Znanost o gradenju Znacajno dostignuce prvog industrijskog doba bila je pojava znanosti o gradenju, posebno teorija elasticnosti struktura. S njom su mogli biti koristeni matematicki modeli da s prilicnom sigurnoscu predvide strukturalne promjene, osiguravajuci odgovarajucu kontrolu kvalitete upotrebljenih materijala. Premda su neki elementi teorije elasticnosti, kao sto je teorija o savijanju stupova svicarskog matematicara Leonharda Eulera, postavljeni ranije, (1757.g.), stvaran razvoj zapocinje s engleskim znanstvenikom Thomasom Youngom i njegovom modernom definicijom modula elasticnosti 1807.g. Louis Navier publicirao je teoriju elasticnosti nosaca (greda) 1826.g., a tri metode analize sila u gredama postavili su Squire Whipple, A. Ritter i James Clerk Maxwell izmedu 1847. i 1864.g. Koncept staticki odredene strukture – sto je struktura cije sile mogu biti odredene samo pomocu Newtonovih zakona gibanja – postavio je Otto Mohr 1874.g., nakon intuitivne upotrebe u trajanju od mozda 40 godina. Vecina struktura 19.st. bila je namjerno dizajnirana i proizvedena s cvrstim vezama (spojevima) da bi bila staticki odredena, a sve do 20.- og stoljeca nije bilo moguce naci brzo rjesenje za staticki neodredene strukture. Teorija elasticnosti stvorila je bazu strukturalne analize do 2. Svjetskog rata, kada su zgrade pogodene bombama pokazale nepredvidljive oblike ponašanja te su postavljene pretpostavke teorije morale biti promijenjene. 6.4. Potreba za projektnim strucnjacima – arhitektima i gradevinskim inženjerima Dolazak industrijskog doba obiljezio je takoder i glavnu promjenu u ulozi arhitekta. Arhitekti-umjetnici renesanse imali su dvojni patronat, crkve i države o kojima su ovisile narudzbe. U rastucim industrijskim demokracijama trziste za gradevine se povecalo i prosirilo je vrijednost interesa arhitekta, a razliciti su korisnici trazili zbunjujuci raspon novih gradevnih tipova. Odgovor arhitekta bio je da razvije novu ulogu strucnjaka (s licencom – pravom) po modelu profesija kao što su pravo ili medicina. Dodatno, s dolaskom znanosti o gradenju, nastaje nova podjela rada u procesu projektiranja. Gradevinski (konstruktivni) inzenjeri se pojavljuju kao odvojena disciplina specijalizirana u primjeni matematickih modela u gradnji (staticari). Jedna od prvih zgrada kod kojih su arhitekt i inženjer bile dvije odvojene osobe je Granary (1811.) u Parizu. Osnovana su i udruzenja strucnjaka u graditeljstvu, ukljucujuci: 1818. Institut gradevinskih inzenjera, London 1834. RIBA – Kraljevski institut Britanskih arhitekata, London 1857. Americki institut arhitekata. Službeno državno licenciranje arhitekata i inženjera, cilj ovih udruženja, realizirano je znatno kasnije i to pocevsi od Odluke arhitekata Illinoisa iz 1897. godine. Istovremeno s rastom profesionalizma razvijala se i državna regulativa u obliku iscrpnih opcinskih i nacionalnih gradevnih pravila odnosno zakona za oba – projektne i izvedbene zahtjeve gradenja. 6.5. Poboljsanja u pomocnim gradevnim disciplinama Tehnologije nadzora utjecaja okolisa zapocinju dramatican razvoj u prvo industrijsko doba. Prva glavna prednost bila je korištenje plina iz ugljena za rasvjetu. Plin iz ugljena prvi je put napravljen 1690.g. grijanjem ugljena uz prisutnost vode da se dobije metan, a 1792.g. William Murdock razvio je plinsku mješavinu za osvjetljenje iz kamenog ugljena. Prva velika gradevina s plinskom rasvjetom (iz male tvornice plina na licu mjesta) bila je talionica Jamesa Watta u Birminghamu (1803.). „Kompanija za plinsko svjetlo i koks“ osnovana je u Londonu 1812.g. kao prvo stvarno javno poduzece koje je proizvodilo plin iz ugljena kao dio procesa kuhanja u velikim centralnim postrojenjima i distribuiralo ga podzemnim cijevima do pojedinacnih korisnika. Uskoro su mnogi glavni gradovi imali plinare i distribucijsku mrežu. Plin je bio skup i bio je korišten uglavnom za osvjetljenje, ne za grijanje ili kuhanje a sadrzavao je i mnoge necistoce koje su proizvodile nezeljene produkte gorenja (posebno ugljenu cadu) u prostoru. Relativno cist metan kao oblik prirodnog plina nece biti dostupan sve do eksploatacije velikih naItnih polja u 20-om stoljecu. Pec i ognjiste nastavili su biti glavnim izvorom grijanja tijekom ovog razdoblja, ali razvoj parnog stroja i njegovih dodatnih grijaca vode (bojlera) dovode do nove tehnologije u obliku grijanja parom. James Watt grijao je vlastiti ured parom koja je tekla cijevima još g. 1784.g. Tijekom 19-og stoljeca sistemi grijanja parom, a kasnije toplom vodom, bili su postupno usavršavani. Koristili su centralne bojlere grijane ugljenom povezane na mrežu cijevi koja je distribuirala zagrijani fluid u radijatore od lijevanog željeza i vracala ga u bojler na ponovno grijanje. Parno grijanje bilo je glavno poboljsanje nad pecima i ognjistima jer su svi produkti grijanja bili eliminirani iz prostora koji su se zagrijavali, ali je izvor topline ipak ostao zadržan u radijatorima. Vodovod i sanitarni sistemi u zgradama rapidno su napredovali u ovom razdoblju. Javni vodovodi bili su esencijalni element, a prvi primjer mehanickog tlacnog vodovodnog sistema velikog mjerila bio je veliki red vodenih kotaca koje je instalirao Louis XIV na Marleyu na rijeci Marne u Francuskoj, kako bi pumpao vodu za fontane Versaja, udaljene 18 km. Proširena upotreba cijevi od lijevanog željeza u kasnom 18.st. omogucila je vece pritiske, a bile su koristene od Napoleona u prvom opcinskom vodovodu pokretanom parnim strojem za dio Pariza 1812.g. Podzemni gravitacioni drenažni sistemi bili su instalirani zajedno s vodovodnima u gotovo svim vecim gradovima industrijskog doba tijekom 19-og stoljeca. Postrojenja za tretman kanalizacije uvedena su 1860.g. Stalni vodovodni elementi pojavili su se u zgradama s vodovodom i drenazom, zamjenjujuci prenosive kade, kablove i nocne posude. Joseph Bramah izumio je metalni WC sa sifonom (valve-type) a i drugi rani elementi: umivaonici, zahodi i kade bili su od metala a isprobani su olovo, bakar i cink. Metalni elementi pokazali su se teskima za ciscenje, tako da je u Engleskoj tijekom 1870.g. Thomas TwyIord izumio prvi veliki keramicki umivaonik u jednom komadu kao i keramicki WC s vodenim ispiranjem. Prvi su ovakvi keramicki elementi bili vrlo skupi, ali im se cijena smanjila kada su postali standard, a njihovi oblici uglavnom se nisu izmijenili do danas. Kade su bile prevelike da bi se izvodile iz lomljive keramike, tako da je oko 1870.g. izumljena kada od lijevanog željeza prevucena porculanom (emajlom), dok se kada s dvostrukom stijenkom danas jos uobicajena, pojavila oko 1915-te godine. 7. Drugo industrijsko doba: celicne konstrukcije 7.1. Uvodenje tehnologije gradenja u celiku 7.2. Rane visoke zgrade celicnog skeleta 7.3. Celicne konstrukcije velikog raspona 7.4. Rijeka u drugo industrijsko doba (celik) 7. DRUGO INDUSTRI1SKO DOBA: CELICNE KONSTRUKCI1E 7.1. Uvodenje tehnologije gradnje u celiku Ako se prvo industrijsko doba može nazvati dobom željeza i pare, onda se drugo industrijsko doba može nazvati dobom celika i elektricne energije. Masovna proizvodnja ovog novog materijala i novog oblika energije takoder je izmijenila gradevnu tehnologiju. Celik je prvi puta proizveden u velikim kolicinama za potrebe zeljeznickih tracnica. Valjanje celicnih tracnica (sto je bilo prilagodeno od tehnologije valjanja kovanoželjeznih profila ) i drugih profila kao što su bili kutni profili i cijevi pocelo je oko 1870.g. a stvoren je znatno cvrsci, manje lomljivi metal. Celik je izabran kao glavni gradevni materijal za dvije strukture izgradene za Svjetsku izložbu u Parizu 1889.g.: Eiffelov toranj i Galeriju strojeva (Mašinsku halu). Toranj Gustava EiIIela bio je visok 300 metara i njegov je karakteristican parabolican zakrivljeni oblik postao simbol Pariza a njegova visina nije dosegnuta sve do 1929.g. Galerija strojeva bila je projektirana od strane arhitekta C.L.F. Duterta i inženjera Victora Contamina s velikim trozglobnim lukovima na rasponu od 114m, ukupne dužine od 420m. Sveukupna natkrivena odnosno zatvorena površina ispod konstrukcije od celika i stakla iznosila je 48.727m2 sto nije nikada kasnije dosegnuto. Zapravo, Galerija strojeva bila je toliko velika da joj nije mogla biti pronadena niti jedna redovna namjena nakon sto je izlozba zatvorena, tako da je ova Iantasticna gradevina 1910.-e godine morala biti srušena. 7.2. Rane visoke zgrade celicnog skeleta Dok su ove cudesne strukture bile u centru paznje, razvijala se nova, jos znacajnija tehnologija: visoke zgrade celicnog skeleta. Zapocela je u Chicagu, gradu ciji je centralni poslovni predio rapidno rastao. Pritisak vrijednosti zemljista u ranim 1880.-im godinama vodio je vlasnike da zahtijevaju više zgrade. Arhitekt – inženjer William Le Baron Jenney odgovorio je na ovaj izazov s 10-katnom zgradom Domaceg osiguravajuceg zavoda (Home Insurance Company Building), sagradenom 1885., koja je imala gotovo potpuno metalnu strukturu. Skelet je bio sastavljen od lijevanoželjeznih stupova koji su nosili grede od kovanog željeza, zajedno s dva kata valjanih celicnih nosaca koji su bili umetnuti tijekom gradnje i ovo je bila prva upotreba celika u gradnji vecih razmjera. Metalni okvir je bio potpuno zatvoren oblogom od opeke i/ili glinenih ploca zbog zastite od pozara, buduci zeljezo i celik pocinju gubiti svoju cvrstocu ako se zagriju iznad 400°C. Jenneyeva zgrada Manhattan (Mantattan Building) iz 1891.g. imala je prvi vertikalni rešetkasti podupirac da se odupre snagama vjetra, a cvrsti okvir (portalni vjetrovni vez) prvi put je korišten u susjednoj Staroj kolonijalnoj zgradi (Old Colony Building) iz 1893.g. od arhitekata Williama Holabirda i Martina Rochea. Potpuni celicni okvir konacno se pojavio u Jennyjevoj zgradi Ludington (Ludington Building) iz 1891.g. te kod Sajamskog magazina (Fair Store) 1892.g. Temelji ovih visokih zgrada predstavljali su glavni problem zbog mekog zemljanog terena središnjeg Chicaga. Tradicionalni temelji trapeznog i stepenastog presjeka, koji su datirali jos od Egipcana pokazali su se neprikladnima da izdrže postavljanje velikog tereta mnogih etaža te su drveni piloti - zasiljeni trupci, inace stari Rimski izum, bili zabijeni u teren do cvrste podloge. Za 13-katnu zgradu Efektne burze (Stock Exchange Building) iz 1892.g. inženjer Dankmar Adler koristio je kesonske (sanducne) temelje koristene dotad u konstruiranju mostova, stvarajuci cvrst betonski gat koji je primio tezak teret celicnih stupova. S godinom 1895. razvijena je zrela tehnologija visokih zgrada: okvir od valjanih celicnih I-proIila sa zakovanim ili zacavlanim spojevima, dijagonalnim ili portalnim vjetrovnim sponama (zategama), oblogom od gline protiv požara i kesonskim temeljima. Elektricno dizalo osiguravalo je vertikalni prijevoz, ali druge tehnologije zaštite od vanjskih utjecaja su bile i dalje vrlo jednostavne. Unutarnje osvjetljenje ovisilo je i dalje najviše o dnevnom svjetlu, premda je zamijenjeno elektricnim svjetlom. Postojalo je parno grijanje, ali ne i hladenje, a ventilacija je ovisila o otvaranju prozora. Tako su ove zgrade trebale uske visoke katne prozore kako bi dale adekvatan pristup svjetlu i zraku. Od velike vaznosti za visoke konstrukcije bilo je uvodenje motora s unutarnjim sagorijevanjem (izumljenog od Nikolausa Otta 1876.g.) na gradilištu, koji je zamijenio konja i snagu ljudskih misica za najvece zahtjeve podizanja. Tijekom sljedecih 35 g. gradene su sve vise gradevine celicnog skeleta. U Chicagu je izgraden Masonski hram (Masonic Temple) Daniela Burnhama i Johna Roota koji je dosegnuo 22 kata (91m), ali tada je vodstvo preseljeno u New York s 26-katnom zgradom Manhattan Life Building (1894.). Zgrada Singer (1907.) od arhitekta Ernesta Flagga dosegla je 47 katova (184m), Cass Gilbertova zgrada Woolworth (1913.) dosegla je 55 katova (238m), a rekord Eifellovog tornja konacno je 1930. oborila Van Alenova zgrada Chrysler sa 77 katova (320m). Vec iduce godine, 1931. izgradena je 102-katna zgrada Empire State Building koja je imala visinu od cak 381m, sto ce dugo ostati svjetski rekord. Trka za sve višim zgradama doživjela je nagao prekid uslijed Velike depresije i 2. Svj. rata a gradnja ove vrste konstukcija ponovno je nastavljena tek krajem 1940-ih godina 20-og stoljeca. 7.3. Celicne konstrukcije velikog raspona Celicne konstrukcije velikog raspona razvijale su se sporije od visokih zgrada u razdoblju izmedu 1895. i 1945.g. i niti jedna nije dosegla raspon Masinske hale. Dvozglobni (napravljeni od samo jednog elementa oslonjenog na svakom kraju) i trozglobni (od dva elementa oslonjena na krajevima i na tocki spoja na vrhu) lucni resetkasti nosaci bili su nasiroko koristeni a najveci primjeri bili su dva velika avionska hangara za Mornaricu SAD-a u New Jerseyu – prvi sagraden 1922. s rasponom od 79m i drugi iz 1942. s rasponom od 100m. Ravna rešetka je takoder koristena, dosezuci maksimalni raspon od 91m u zgradi zrakoplovnog udruzenja Glenn L. Martin Co. u Baltimoreu (1937.) Elektricno zavarivanje, druga vazna tehnologija celika, bila je primijenjena na gradevne konstrukcije tog vremena, premda je princip otkriven još 1880-ih godina. Prve višekatne zgrade s varenim spojevima bile su serija tvornica kompanije Westinghouse, koja je zapocela 1920.g. Zavareni cvrsti okvir postao je novi strukturni tip za srednje raspone, dosezuci raspon od 23m na Cincinnati Union Terminalu (1932.), ali široka upotreba zavarenih konstrukcija nije nastupila sve do iza 1945.g. 7.4. Razvoj gradevnih servisa i pomocnih disciplina 7.4.1. Vertikalni transport Elisha Graves Otis razvio je prvo sigurno dizalo na parni pogon s užetima, nazupcenim vodilicama i kukama u kasnim 1850.-im godinama. Hidraulicko dizalo na parni pogon koje je bilo ograniceno za zgrade od oko 15 katova, izumljeno je 1867. od Irancuskog inzenjera Leona Edouya. Razvoj elektricnog motora od Georgea Westinghousea g. 1887. ucinio je mogucim izum brzog kabelskog dizala na elekricni pogon (zvanog 'munjevito dizalo¨ za razliku od sporijih hidraulickih) 1889.g. i elektricnih pokretnih stepenica (eskalatora) u 1890-im godinama. 7.4.2. Osvjetljenje U drugom industrijskom dobu tehnologije kontrole okoliša razvijale su se ubrzano. Vecina tih tehnologija uvela je koristenje elektricne energije, koja je tijekom vremena postajala sve jeItinija. Britanski Iizicar Michael Faraday izumio je prvi elektricni generator pokretan parnim strojem za pogon velike lucne svjetiljke s ugljenom niti za svjetionik Foreland 1858.g. ali ugljena lucna svjetiljka bila je toliko blještava i trebala je toliko mnogo snage da nije nikada široko primjenjivana i bila je ubrzo zamijenjena simultanim izumom Thomasa Edisona i Josepha Swana iz 1879.g. - žaruljom s ugljenom niti. Ova žarulja bila je krajnje nedjelotvorna, ali je otklonila cadu i opasnost od pozara svjetiljki na plin od kamenog ugljena te je uskoro bila naveliko prihvacena. Naslijedila ju je znatno efikasnija žarulja s volframovom niti izumljena od Georgea Coolidgea iz kompanije General Electric, g. 1908. Nit s dvostrukim navojem koja se koristi danas uvedena je oko 1930.g. Edison je eksperimentirao s laganim cijevima ispražnjenim od plina još 1896.g. a Georges Claude u Francuskoj te Moore u Engleskoj proizveli su prve prakticne ispraznjele cijevi koristeci plemenite plinove kao sto su neon i argon. Ove cijevi prvi put su koristene na procelju kina West End u Londonu 1913. i vrlo brzo pocele su se eksploatirati za znakove i ostale dekorativne namjene. Godine 1938. General Electric i Westinghouse proizveli su prvu komercijalnu fluorescentnu ispraznjelu svjetiljku koristeci zivine pare i cijevi oblozene IosIorom da povecaju isijavanje vidljivog svjetla. Fluorescentne cijevi gotovo su udvostrucile eIikasnost volframovih lampi i vrlo brzo su se adaptirale za komercijalnu i uredsku upotrebu. Intenzitet svjetla povecavao se u svim zgradama kako je cijena elektricne energije padala, dosezuci vrhunac oko 1970.g. Lampe ispražnjene od plina koje su koristile živine i natrijeve pare pod visokim pritiskom izumljene su 1960-ih ali su našle vrlo ogranicenu primjenu u zgradarstvu buduci su davale preintenzivno svjetlo i obiljezenu boju te su korištene uglavnom u prostorima visokih stropova ili za vanjsko osvjetljenje. 8. Drugo industrijsko doba: armirani beton 8.1. Ponovno uvodenje betona 8.2. Pronalazak armiranog betona 8.3. Pomocne gradevne disipline 8.4. Rijeka u drugo industrijsko doba (armirani beton) 8. DRUGO INDUSTRIJSKO DOBA: ARMIRANI BETON 8.1. Ponovno uvodenje betona Drugo industrijsko doba takoder je vezano uz ponovnu pojavu betona u novoj vezi s celikom, sto je stvorilo tehnologiju koja ce ubrzo preuzeti glavnu ulogu u gradevnim konstrukcijama. Prvi korak u ovom procesu bilo je stvaranje cvrscih umjetnih cemenata (veziva). Vapnena žbuka, napravljena od vapna, pijeska i vode, bila je poznata još od pradavnih vremena. Poboljšana je krajem 18.st. od britanskog inženjera Johna Smeatona, koji je mješavini dodao opeku u prahu i napravio prvi moderni beton dodajuci jos i sljunak kao krupni agregat. Joseph Aspdin patentirao je prvi pravi umjetni cement, koji je 1824.g. nazvao Portland Cement. Ime mu je sugeriralo da je bio od iste visoke kvalitete kao Portlandski kamen. Da bi napravio Portland cement, Aspdin je zapalio (gorio) vapnenac i glinu zajedno u peci. Glina je osigurala silikonske dijelove, koji su onda kombinirani s vodom formirali snažnije veze od kalcijevih dijelova vapnenca. Charles Johnson, drugi britanski proizvodac cementa, 1830-ih je uvidio važnost visokih temperatura pri gorenju gline i vapnenca do bijelog usijanja, pri kojem se oni pocinju spajati. U ovom razdoblju, obican beton koristio se za zidove i ponekad je zamjenjivao opeke u stropnim lukovima koji su premoscivali raspone izmedu kovanozeljeznih nosaca u tvornicama od zeljeznih okvira (skeleta). Sistem je 1844. patentirao William Fairbairn i prvi put primijenio 1845. na jednoj osmokatnoj rafineriji u Manchesteru. Prethodno odljeveni betonski blokovi su takoder proizvadani, premda nisu stvarno konkurirali opeki sve do 20-og stoljeca. 8.2. Pronalazak armiranog betona Prva upotreba betona ojacanog zeljezom bila je od francuskog graditelja Françoisea Coigneta u Parizu 1850.g. Njegova vlastita kuca od betona u Parizu, izgradena 1862., u kojoj su stropovi i krovovi ojacani malim kovanozeljeznim I- nosacima, jos uvijek postoji. Ali pravi razvoj armiranog betona zapocinje s francuskim vrtlarom Josephom Monierom i njegovim patentom iz 1867. za velike cvijetne posude iz betona ojacanim kavezom od zeljeznih zica. Francuski graditelj François Hennebique primijenio je Monierove ideje na stropove, koristeci zeljezne sipke da ojaca betonske nosace (grede) i ploce. Hennebique je prvi primijenio da šipke moraju biti podignute da bi preuzele negativne momente pored oslonaca. Godine 1892. zatvorio je gradevinsko poduzetnistvo i postao konzultantski inzenjer (savjetnik), gradeci mnoge strukture s armiranobetonskim skeletom sastavljenim od stupova, greda i ploca. U SAD-u je Ernest Ransome radio paralelno Hennebiqueu, konstruirajuci tvornice u betonu. Visoke zgrade iz betona slijedile su primjer onih od celika. Primjeri ukljucuju 16-katnu zgradu Ingalls (1903.) iz Cincinnatija, koja je bila 54m visoka, te 11-katnu Kraljevsku stambenu zgradu (Royal Liver Building) iz 1909. izgradenu u Liverpoolu od Hennebiquevog Engleskog predstavnika, Louisa Mouchela. Ova druga struktura bila je prvi europski neboder, ciji je satni toranj dosegao visinu od 95m. Dostignuca visine u betonskih zgrada napredovala su sporije s obzirom na znatno nizu cvrstocu i krutost betona u usporedbi sa celikom. Izmedu 1900. i 1910. Teorija elasticnosti struktura (konstrukcija) napokon je primijenjena na armirani beton na znanstveni nacin. Emil Morsch, vodeci inzenjer njemacke tvrtke ,Wayss und Freitag', postavio je (Iormulirao) teoriju, koja je provjerena detaljnim eksperimentalnim ispitivanjima na Tehnickom sveucilistu u Stuttgartu. Ovi testovi utvrdili su potrebu za iskrivljenim šipkama za dobro povezivanje s betonom i pokazali da kolicina celika u bilo kojem elementu treba biti ogranicena na oko 8° presjeka. Ovo je osiguravalo u slucaju iznenadnog preopterecenja sporo elasticno popustanje (lom) celika, u suprotnosti s naglim lomljivim popustanjem betona. Godine 1930. americki inzenjer Hardy Cross uveo je opustajucu (relaksirajucu) metodu za aproksimativnu analizu cvrstih okvira, sto je znacajno pojednostavilo projektiranje betonskih struktura. U zgradi Johnson-Bovey u Minneapolisu, sagradenoj 1905., americki inzenjer C.A.P. Turner uveo je betonske stropne ploce bez greda (nazvane ravne ploce ili ravni nosaci) koje su koristile dijagonalnu i ortogonalnu mrežu armaturnih šipki. Sistem koji se koristi danas, a koji odvaja dijelove izmedu stupova u stupovne pojaseve i srednje pojaseve i koristi samo ortogonalan postav šipki – postavljen je 1912. od švicarskog inženjera Roberta Maillarta. 8.3. Armiranobetonske kupole Beton je takoder primijenjen na zgrade velikog raspona, a rani primjer je Hala stoljeca u Breslavi (nekad Njemacka, sada Wroclaw u Poljskoj), autora arhitekta Maxa Berga i inženjera Dyckerhoffa & Widmanna. Njena rebrasta kupola nadsvodivala je 65 metara, premasujuci raspon Pantheona. Jos spektakularniji su bili veliki avionski hangari na aerodromu Orly kod Pariza koje je 1916. konstruirao francuski inženjer Eugène Freyssinet. Bili su napravljeni od 9cm tankih naboranih parabolicnih svodova nadsvodujuci 80m, a bili su perforirani prozorima. 1920-ih godina Freyssinet je napravio glavni doprinos tehnologiji betona uvodenjem prednaprezanja. U ovom procesu, armaturne sipke su napete (razvucene) i potom zalivene betonom. Kada beton ocvrsne sipke se pustaju, tako da element dosize jedan prethodan otklon i u potpunosti je pod tlakom. Kada se doda dodatni teret, element se spusti u ravan polozaj ostajuci u potpunosti pod tlakom i ne dozivljava vlacne pukotine i lomove koji uobicajeno prate armirani beton. Siroka upotreba prednaprezanja nije medutim napravljena sve do iza 1945. godine. Ljuskaste konstrukcije u betonu takoder zapocinju 1920-ih a prvi primjer je vrlo tanka (6cm) polukupolna ljuska za Planetarijum u Jeni u Njemackoj. (1924.), s rasponom od 25m. Godine 1927. oktogonalna rebrasta ljuskasta kupola s rasponom od 66m izgradena je nad trznicom u Leipzigu. Mnoge varijante tankih ljuski su izumljene za korištenje kod industrijskih zgrada a ljuska je postala glavni oblik za betonske strukture velikog raspona nakon 2. Svjetskog rata. 8.4. Razvoj gradevnih servisa i pomocnih disciplina 8.4.1. Grijanje i hladenje Sistemi grijanja na paru i toplu vodu kasnog 19-og st. osigurali su razumne potrebe za zimsko grijanje, ali nisu postojale nikakve prakticne metode za umjetno hladenje, ventiliranje i kontrolu vlaznosti. U sistemu grijanja pomocu potisnutog zraka (forced-air system), zrak je zamijenio paru ili vodu kao medij za prijenos topline, ali je to bilo ovisno o izumu pogonskih fenova koji su pokretali zrak. Premda su se veliki, grubi fenovi za industrijsku primjenu u ventilaciji brodova i rudnika pojavili 1860-ih, a bolnica John Hopkins u Baltimoreu imala je uspješan sistem grijanja pomocu zraka pokretan parnim strojem instaliran vec 1873.g., siroka primjena ovog sistema za zgrade slijedila je razvoj elektricnih Ienova 1890-ih. Uslijedila je znacajna inovacija u tehnologiji hladenja. Izum hladnjaka za pohranu hrane odigrao je vaznu ulogu, ali kljucni element bio je patent Willis Carriera iz 1906. koji je riješio problem uklanjanja vlage koja nastaje kondenziranjem vodene pare u kapljicama hladne vode rasprsenim u zracnoj struji. Pocevsi od kontrole vlage u tvornicama duhana i tekstila, Carrier je polako razvio svoj sistem “vremena stvorenog od covjeka¨, konacno ga povezujuci i primjenjujuci zajedno s grijanjem, hladenjem i kontrolnim spravama u kompletan sistem u Kazalistu Graumann`s Metropolitan u Los Angelesu, 1922.g. Prva uredska zgrada klimatizirana od Carriera bila je 21-katna zgrada Milam u San Antoniju, u Texasu, 1928.g. Imala je centralnu rashladnu stanicu u podrumu koja je opskrbljivala hladnom vodom male jedinice koje su se rucno regulirale na svakom katu a ovi uredaji su sistemom cijevi u stropu opskrbljivali svaki ured klimatiziranim zrakom. Ponesto razlicit sistem primijenio je Carrier za 32-katnu zgradu Filadelfijskog štednog fonda (Philadelphia Savings Fund Society Building), 1932.g. Centralne zrakom pokretane jedinice bile su smještene s rashladnom stanicom na 20-om katu, a klimatizirani zrak je distribuiran kroz vertikalne cijevi do pojedinih katova i horizontalno do svake sobe te se vracao kroz hodnike do vertikalnih ispusnih cijevi koje su ga potom vracale u centralnu stanicu. Oba sistema rukovanja zrakom, lokalni i centralni, još uvijek se koriste za visoke zgrade. Velika depresija i 2. Svj. rat reducirali su potraživanja za sisteme klimatizacije, sve do izgradnje zgrade Ujedinjenih Nacija u New Yorku 1949.g., kada je Carrier proizveo metodu klimatizacije koja je efikasno mogla riješiti velike pritiske topline uzrokovane velikim staklenim stijenama. Klimatizirani zrak nije dopreman samo kroz strop vec takoder i kroz konvektorske jedinice unutar staklenog zida (jedinice za prijenos topline sa spiralnim cijevima). Ove jedinice sadržavale su toplu ili hladnu vodu (iz centralne opskrbe) kako bi stvarale mjesavinu povecavanjem ili smanjivanjem topline na perimetru. Klimatizirani zrak i voda osiguravali su se u centralnim stanicama unutar 4 instalacijske (mehanicke) etaze interpolirane u 39- katnu zgradu. Carrierov sistem - “Stvaralac vremena” (Weathermaster) trošio je mnogo energije, što je bilo prikladno vremenu sve jeftinije energije, te je bio primjenjen na gotovo svim staklenim neboderima koji su izgradeni u sljedecih 25 godina. 1960-ih godina pojavio se tzv. “sistem dvostrukih cijevi” kod kojeg su i hladna i topla voda pripremane u centralnoj stanici i dovodene do svakog dijela zgrade te kombinirane u kutijama za mijesanje kako bi osigurale odgovarajucu atmosIeru. Ovaj sistem takoder je trosio puno energije te su, kada je cijena energije pocela rasti 1970-ih, oba sistema zamijenjena trecim – VAV sistemom koji znaci promijenljivi zracni volumen (variable air volume), koji snabdijeva klimatiziranim zrakom odredene temperature, a volumen varira ovisno o gubitku ili povecanju topline u prostoru. Ovaj sistem zahtijeva znatno manje energije i ima široku primjenu. Ranih 1950-ih klimatizacijski sistemi su reducirani na vrlo male elektricne jedinice sposobne da hlade samo jednu sobu. Ove su obicno montirane na prozore da uzmu svježi zrak i ispuste toplinu u atmosferu. Ove jedinice naišle su na široku primjenu kod prilagodbe postojecih zgrada – posebno kuca i apartmana – te se primjenjuju i danas u novim stambenim zgradama. Relativno visoka cijena energije nakon 1970-ih takoder je skrenula paznju na razlicite oblike solarnog grijanja, za unutarnje prostore i za toplu vodu u kucama, ali osim za stambeno pasivno solarno grijanje, relativno smanjenje cijene energije 1980- ih ucinila je ove sisteme neatraktivnim. Proucavanje termodinamike u kasnom 19-om stoljecu ukljucuje svojstva materijala za vodenjem topline, sto je dovelo do koncepta toplinske izolacije – tj. materijala koji imaju relativno nizak stupanj prijenosa topline. Kako su se atmosfere u zgradama pocele pazljivije kontrolirati nakon 1900., vise je paznje posveceno toplinskoj izolaciji vanjštine zgrada (vanjskih zidova). Jedan od najboljih izolatora je zrak, te materijali koji hvataju zrak u malim jedinicama imaju nizak stupanj provodljivosti topline za sto su odlicni primjeri vuna i pjena. Prve komercijalne izolacije, 1920-ih su bile mineralne vune i biljno – vlaknaste ploce a staklena vuna pojavila se 1938.g. Staklena pjena, prva cvrsta izolacijska pjena zabiljezena je 1930- ih, a nakon 1945. razvijen je široki raspon plasticnih izolacijskih pjena. Od 1970-ih vecina gradevnih propisa ima minimalne zahtjeve za izolacijom vanjskih zidova u gradnji, što je dokazalo da su vrlo efektivni u uštedi energije i novaca. 8.4.2. Staklo kao gradevni materijal Staklo je dozivjelo znacajan razvoj u Drugo industrijsko doba. Izrada prozirnog ravnog stakla usavršena je krajem 19. st. jednako kao i tehnike pjeskarenja i urezivanja. U SAD-u je 1905.g. staklarska tvrtka Libbey Owens pocela izradivati ravno staklo procesom vucenja iz rezervoara topljenog stakla. Njegova površina bila je ponesto iskrivljena, ali je bilo znatno jeItinije od klasicnog ravnog stakla. Dvostruko glazirani prefabricirani paneli debljine 2,5cm prvi put su proizvedeni u 1940-ima, premda je izolacijski princip sa zrakom ulovljenim izmedu dvije staklene ploce prepoznat znatno ranije. Udubljeni stakleni blokovi uvedeni su od strane kompanije Corning 1935.g. a 1952. braca Pilkington iz Engleske razvili su plivajuci stakleni proces, u kojem kontinuirana 3,4m široka vrpca stakla plovi nad otopljenim kositrom a obje strane se završavaju plamenom, bez poliranja i brušenja. Ovo je postalo standardna metoda proizvodnje. Pilkington je takoder zapoceo razvoj konstruktivnih staklenih elemenata u 1960-ima. U 1950-im povecanje klimatizacije dovelo je do pojave obojenog stakla na trzistu, koje apsorbira i reducira suncevu svjetlost, a u 1960-im je uvedeno reIlektirajuce staklo s tankom metalnom oblogom primijenjenom pomocu procesa vakumskog prevlacenja koje je takoder reduciralo suncevu svjetlost. Termo-reflektirajuce staklo, koje ima transparentnu presvlaku koja dozvoljava kratkovalno zracenje sunca ali zaustavlja i reIlektira dugovalno zracenje iz unutarnjeg prostora uvedeno je 1984.g. Kada je kombinirano s dvostruko glaziranim njegova se vrijednost kao izolatora približava onoj od zida. 9. Konstrukcije nakon Drugog svjetskog rata 9.1. Poslijeratni razvoj visokih zgrada 9.2. Poslijeratni razvoj konstrukcija velikog raspona 9. KONSTRUKCIJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA 9.1. Visoke zgrade iza 1945.: koristenje celika i drugih metala Drugo veliko doba za visoke zgrade zapocelo je nakon 2. Svjetskog rata, kada su svjetska ekonomija i populacija ponovno bilježile rast, odnosno ekspanziju. Bilo je to optimisticno vrijeme s padom cijene energije i arhitekti su prigrlili koncept visoke zgrade kao staklene prizme. Ova ideja postavljena je od arhitekata Le Corbusiera i Ludwiga Miesa van der Rohea u njihovim vizionarskim projektima iz 1920-ih. Ovi projekti koriste stakleni zid-zastor (curtain wall), kao nenosivu opnu pricvrscenu na vanjske konstruktivne dijelove zgrade. Najraniji potpuni ovjesni zid, postavljen samo s ulicne strane procelja bio je onaj zgrade Hallidie (1918.) u San Franciscu. Prva visekatna struktura s potpunim staklenim proceljem bila je istrazivacka zgrada A.O.Smith (1928.) u Milwaukeeu, od Holabirda i Roota. U njoj je staklo bilo pridržano aluminijskim okvirima, što je bila rana upotreba ovog metala na zgradama. Ovo su medutim bili rijetki primjeri i trebalo je pricekati sve do razvoja klimatizacije, Iluorescentnog osvjetljenja i sintetickih gumenih zaptivaca nakon 1945.g. kako bi se ideja staklene prizme mogla realizirati. Uzor staklenog tornja bio je definiran zgradom Sekretarijata Ujedinjenih Nacija (1949.) u New Yorku. Izvršni arhitekt bio je Wallace Harrison, ali je glavnu ulogu u dizajnu odigrao Le Corbusier. Zgrada UN-a, koju su obilježili Weathermaster klimatizacijski sistem i vanjski zidovi od zelenog obojenog stakla, pomogla je uspostavi standarda za visoke zgrade diljem svijeta. Nekoliko drugih utjecajnih zgrada – kao što su 860-880 Lake Shore Drive Apartmani (1951.) iz Chicaga, autora Miesa van der Rohea i 21-katna kuca Lever (1952.) iz New Yorka, autora Skidmore, Owings & Merilla pomoglo je buducoj uspostavi tehnologije zidova-zavjesa. Možda najvažniji element bio je razvoj istisnutog aluminija za stupove i druge elemente koji su pridrzavali staklo. Veca proizvodnja aluminija u SAD-u zapocela je 1886. S Hall-procesom. Ovaj proces odvajanja metala od rude zahtjevao je velike kolicine elektriciteta, te su sve jeftinije cijene energije nakon 2. Svj. rata utjecale na ovu gradevnu tehnologiju. Aluminij Iormira oblogu transparentnog oksida koji ga stiti od korozije a ovaj oksidni sloj može biti umjetno dodan i obojan kroz proces zvan eloksiranje (anodiranje – anodizing). Ovakav aluminij prvi je put korišten na prozorima Sveucilisne knjiznice Cambridge u Engleskoj 1934.g. Aluminij je postao glavni materijal za okvire zidova-zavjesa zbog svoje otpornosti na koriziju i lakoce oblikovanja na nacin 'izguravajuceg¨ (extrusion) procesa kojim je metal guran kroz serije kalupa stvarajuci kompleksne presjecne oblike. Oblikovani plocasti aluminij takoder je koristen za neprozirne panele u zidu-zavjesi. Drugi metali korišteni u ovakvom zidu bili su nehrdajuci celik (mješavina 82% željeza i 18% kroma), te tzv. vremenski (weathering) celik s primjesom bakra koja Iormira prianjajuci sloj oksida. Broncani zid-zavjesa M. Van der Rohe-ove zgrade Seagram (1954.-58.) u New Yorku ostao je samo izoliran primjer. Vjerojatno od iste važnosti za konstrukciju zastornog zida bio je razvoj hladno postavljanih guma tijekom 2. Svj. rata. One su Iormirale elasticne zaptivace koji su uspjesno zaptivali spojeve izmedu stakla i metala i izmedu dva metala protiv vjetra i kiše. U kasnim 1970.-im razvoj umjetnih dijamanata omogucio je oruda za rezanje vrlo tankih kamenih ploca, te i one postaju vazan dio zidova-zavjesa. Slijedeci razvoj zida-zavjese kod visokih zgrada pojavile su se nove konstrukcije odnosno strukturne forme. Buduci su sistemi kontrole utjecaja okolisa poskupjeli, ekonomski pritisak potaknuo je da se grade sve efikasnije strukture. Godine 1961. S.O.M. su dizajnirali 60-katnu zgradu banke Chase Manhattan, koja je imala standardni zeljezni okvir (skelet) s cvrstim portalnim vjetrovnim vezovima, koji su zahtijevali 275 kg celika po m2, podjednako kao i kod Empire State Buildinga 30 godina ranije. Ekonomicnost konstrukcije visokih zgrada demonstrirana je medutim od strane iste firme 9 godina kasnije, 1970. u zgradi John Hancock u Chicagu. Koristila je sistem vanjskih dijagonalnih vezova da stvori cvrstu cijev, izumljenu od ing. Fazlura Khana. Premda zgrada ima 100 katova, njena je konstrukcija toliko eIikasna da treba samo 145 kg celika po m2. Uokvirena cijev, koju je Khan izumio za betonske strukture, primijenjena je i na druge celicne zgrade. Khan je koristio celicni sistem od 9 svezanih cijevi razlicitih visina – svake od 22,5m2 sa stupovima na razmaku od 4,5m – da 1973. oblikuje strukturu od 110 katova (442m) – toranj Sears takoder u Chicagu. Razmjerno vise zgrade su moguce s trenutnom tehnologijom, ali njihova izgradnja takoder ovisi o generalnim ekonomskim razmatranjima i rezultirajucoj isplativosti prodaje podnog prostora. 9.2. Visoke zgrade iza 1945.: upotreba armiranog betona Usporedno s razvojem visokih celicnih struktura, nakon 1945. napravljen je snazan napredak u visokim sistemima od armiranog betona. Prvo je bilo uvodenje tlacnog zida (shear wall) ukrutnog betonskog okvira protiv bocnih naprezanja, koja nastaju od vjetra ili potresa. Tlacni zid Iunkcionira kao tanki i duboki konzolni nosac kako bi izdrzao bocne sile. Godine 1958. arhitekt Miltor Schwartz i inzenjer Henry Miller koristili su tlacne zidove kod gradnje 39-katne Executive House u Chicagu do visine od 111m. Od iste vaznosti bilo je uvodenje perimetralne okvirne cijevne Iorme od betona od Fazlur Khana u DeWitt-Chestnut apartmanima 1963. u Chicagu, koji dosezu 43 kata (116m). Bocna stabilnost je postignuta stupovima na malom razmaku postavljenim svuda uokolo perimetra zgrade i povezanim medusobno dubokim gredama. Sljedeci korak u betonskim visokim konstrukcijama bila je kombinacija perimetralne - okvirne cijevi s sirokim unutarnjim cijevima od punog zida ili tlacnim zidovima kako bi se postigla daljnja bocna stabilnost. Ovo je upotrebljeno od Eera Saarinena i Kevina Rochea u 35-katnoj CBS zgradi (1964.) u New Yorku, a sistem je dalje razvijen od Khana kod 221m visoke zgrade Shell Oil (1967.) u Houstonu. Druga nova strukturalna forma iz betona uvedena je od Khana u 174m visokoj 780 Third Avenue Office Building (1983.) u New Yorku. To je okvirna cijev s dijagonalnim nosacima postignutim na nacin punjenja dijagonalnih redova prozorskih otvora kako bi se kreirali vanjski vezni elementi. Ovo je vrlo efikasan sistem i može voditi do još viših zgrada ovog tipa. Tri daljnje inovacije pomogle su rapidnom rastu betonskih zgrada u visinu. Jedna je razvoj laganog betona, koji koristi drozgu iz visokih peci umjesto kamena kao agregat za podnu konstrukciju, cime je reducirana gustoca betona za 25 °, s odgovarajucom redukcijom tereta koje nosivi stupovi trebaju nositi. Drugo je povecanje granicne cvrstoce betona (cvrstoce loma) koristenog za stupove. Trece je koristenje pumpi za prijenos tekuceg betona do gornjih katova visokih zgrada što je znatno reduciralo cijenu ugradbe. Druga važna tehnika razvijena za visoke betonske zgrade bila je klizna oplata. U ovom procesu vertikalni element ravnog ili cijevnog oblika je kontinuirano lijevan korištenjem kratkih dijelova oplate koja se pomice prema gore tijekom procesa lijevanja. Klizna oplata je korištena kod gradnje brojnih vrlo visokih struktura u Kanadi, ukljucujuci nekoliko industrijskih dimnjaka 336m visokih i svjetsku najvisu slobodnostojecu stukturu CN toranj u Torontu, koja sadrzi promatracnicu i masivnu televizijsku antenu i ima ukupnu visinu od 553m. Beton je pokazao da je ozbiljan takmac sa celikom u visokim strukturama a danas se koristi za najveci dio visokih stambenih zgrada i za znacajan broj visokih poslovnih zgrada. 9.3. Poslijeratni razvoj konstrukcija velikog raspona Nakon 1945. kupola i ljuskasti strop nastavili su biti glavni oblici struktura velikog raspona. Prva inovacija bila je geodetska kupola, koju je izumio arhitekt i inženjer R. Buckminster Fuller u 1940-ima. Kod ove forme rebra su postavljena u trokutastom ili šesterokutnom uzorku (mreži) i leže na geodetskim linijama, ili velikim krugovima sIere (svoda, polukugle). Vrlo plitka sIericna Iorma s aluminijskim rešetkastim elementima korištena je od strane tvrtke Freeman Fox & Partners za kupolu Discovery izgradenu u Londonu 1951.g. Fullerove vlastite patentirane forme korištene su 1958.g. za gradnju dviju velikih polusfernih kupola od 115,3 dijametra raspona koristenjem celicnih cijevnih elemenata. One su korištene kao radionice za Union Tank Car Company u Wood Riveru u Illinoisu i Baton Rougeu u Luisiani. Najveca geodetska kupola je Poliedro u Caracasu, u Venezueli, izgradena od aluminijskih cijevi s rasponom od 143 metra. Drugi oblik celicne resetkaste kupole je lamelna kupola, napravljena od ukrstenih lukova koji su zajedno ovjeseni na sredisnjoj tocki tako da Iormiraju isprepletenu mrežu dijamantnog uzorka. Korištena je za prva dva primjera velikih natkrivenih sportskih stadiona izgradenih u SAD-u nakon 1960: Stadion okruga Harris – Astrodome, podignut u Houstonu u Texasu, 1962.-64. s rasponom od 196 metara i Superdome u New Orleansu (Luisiana) raspona 207 metara, dizajniranog od Sverdrupa i Parcela i završenog 1973.g. Celicna resetka nastavila se upotrebljavati i proširena je na tri dimenzije kako bi formirala prostorne rešetke. Najdulji raspon ovog tipa bio je Hangar Narita na Medunarodnom aerodromu u Tokiju, koji koristi vezanu portalnu rešetku za raspon od 190m podupiruci krov od prostorne rešetke raspona 90m. Betonska ljuskasta kupola rapidno je razvijana 1950-ih. Aerodromski terminal St. Louis Lambert (1954.) kojeg su dizajnirali Hellmuth, Yamasaki i Leinweber, imao je veliku dvoranu od 36,6m raspona nadsvodenu s cetiri ukrstena tanka bacvasta svoda od betonske ljuske poduprijeta na cetiri ugla. Debljina ljuske varira od 20cm na osloncima do 11,3cm u centru. Drugi primjer bila je kupola King Dome u Seattleu u Washingtonu, koja natkriva sportski stadion s tankom ljuskastom betonskom parabolicnom kupolom ukrucenom rebrima od 201m u dijametru. Novi oblici krovova velikog raspona pojavili su se 1950-ih a bili su bazirani na celicnim sajlama koje su dugo koristene kod visecih mostova. Jedan primjer je Paviljon SAD-a na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu iz 1958., dizajniran od arh. Edwarda Durella Stonea. Baziran je na vec poznatom principu kotaca bicikla: njegov krov ima dijametar od 100 m s celicnim tlacnim prstenom na perimetru iz kojeg su dva sloja radijalnih sajli bila cvrsto nategnuta do malog tlacnog prstena na sredini. Dvostruki sloj sajli daje krovu stabilnost protiv vertikalnih pomaka. Oakland- Alameda County Coliseum kojeg su projektirali S.O.M. povecao je ovaj sistem na 126m u dijametru, ali samo jedan sloj sajli ukrucen pomocu obloznih betonskih rebara povezuje unutarnji i vanjski prsten. Drugi sistem koji je nastao iz konstrukcija mostova je sajlama poduprijet krov. Rani primjer je TWA hangar u Kansas Cityju iz 1956.g., koji sklanja velike avione ispod dvostukog konzolnog krova napravljenog od polukružnih ljuski koje su konzolno istaknute 48m. Otklon je smanjen i ljuske su pod tlakom pomocu sajli koje su napete izmedu centralnih razdjelnih zidova i zavala izmedu ljuski. Drugi primjer ovakvog krova bio je Mc Cormick Place West Exhibition Hall (1987.) u Chicagu, napravljen od S.O.M-a. Dva niza velikih betonskih jarbola uzdižu se iznad krova, podupiruci celicne resetke koje nadsvoduju 72m izmedu jarbola i konzola od 36m do druge strane. Resetke su takoder poduprijete serijom paralelnih dijagonalnih sajli koje su napete natrag do jarbola. Treci oblik napetih krovnih struktura velikog raspona su zracne plasticne membrane, koje su izumljene od Waltera Birda na Sveucilistu Cornell kasnih 1940-ih i uskoro se pocele primjenjivati za plivacke bazene, privremena skladista ili izlozbene zgrade. Svjetska izložba u Osaki 1970. sadržavala je mnoge ovakve strukture, a najveca je bila Paviljon SAD-a dizajniran od inženjera udruženja Geiger Berger. Imala je ovalni tlocrt dim. 138x79m, a napuhani kupolasti krov od vinilom obložene tkanine bio je ukrucen dijagonalno umetnutom mrezom celicnih sajli pricvrscenih na betonski tlacni prsten na perimetru. Sistem Paviljona Osaka adaptiran je za dva velika sportska stadiona izgradena 1980-ih: Silverdome u Pontiacu u Michigenu i Hubert H. Humphrey Metodrome u Minneapolisu. Strukture poduprijete zrakom su vjerojatno najefikasniji tip struktura za vrlo velike raspone. Nakon eksplozije inovacija u 19-om stoljecu gradevne konstrukcije nalaze se u relativno mirnom razdoblju Celik, beton i drvo postale su prilicno zrele tehnologije, ali tu su drugi materijali – kao što su vlaknasti spojevi i mješavine – koje mogu tek odigrati glavnu ulogu u gradenju u buducnosti. LITERATURA (izbor) 1. Building construction. Encyclopaedia Britannica. 2006. Encyclopaedia Britannica Premium Service. 13 July 2006. http://www.britannica.com/eb/article-9106103. 2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, tom 1-4, JLZ, Zagreb 1959.-1966. 3. Tehnicka enciklopedija, tom 2-5, JLZ, Zagreb 1966.-1976. 4. Enciklopedija moderne arhitekture, vise autora, Gradevinska knjiga Beograd 1970. 5. Meyers Konverssations Lexikon, tom 1-22, Bibliographissches Institut, Leipzig und Wien 1906.-1910. 6. Müller, Werner; Vogel, Gunther: Atlas arhitekture 1, Golden Marketing i IGH, Zagreb 1999. 7. Summerson, John: Klasicni jezik arhitekture, Golden Marketing i IGH, Zagreb 1998. 8. Richards, J.M.: The national Trust Book of English Architecture, The National Trust, Weiden feld and Nicholson, London 1981. 9. Watkin, David: A history of western architecture, Barrie & Jenkins, London 1986. 10. Nuttgens, Patrick: The Story of Architecture, Phaidon, London 1983. 11. Hollingsworth, Mary: Umjetnost kroz povijest covjecanstva, Andromeda, Rijeka 1998. 12. Pevsner, Nikolaus: The best buildings of England, Viking, Penguin books, London 1986. 13. Gombrich, E.H.: Povijest umjetnosti, Golden Marketing, Zagreb 1999. 14. Dixon, Roger, Muthesius, Stefan: Victorian Architecture, Thames and Hudson, London 1978. 15. Damjanov, Jadranka: Likovna umjetnost, Školska knjiga Zagreb 1972. 16. Milic, Bruno: Razvoj grada kroz stoljeca I dio, Skolska knjiga Zagreb, 1990. 17. Milic, Bruno: Razvoj grada kroz stoljeca II dio, Skolska knjiga Zagreb, 1995. 18. Marasovic, Jerko: Obrada graditeljskog nasljeda s aspekta tehnickih znanosti, Postdiplomski studij Graditeljsko nasljede, skripta, Split, 1987. 19. Vitruvius, Marcus, De Architectura Libri Decem / Deset knjiga o arhitekturi, IGH, Zagreb, 1997.
Sign up to vote on this title
UsefulNot useful