Sveuciliste u Rijeci

Gradevinski fakultet
dr.sc. Nana Palinic, dipl.ing.arh.
POVIJEST
KONSTRUKCIJA
saetak predavanja
/za internu upotrebu iskljucivo za
studente Gradevinskog Iakulteta u Rijeci/
Rijeka 2007.
S A D R A J
1. UVOD
1.1. Uvod
1.2. Primitivne konstrukcije kamenog doba
1.3. Broncano doba i rane urbane kulture
2. EGIPAT I GRCKA
2.1. Kamene konstrukcije drevnog Egipta
2.2. Anticka Grcka i helenizam
3. ANTICKI RIM I BIZANT
3.1. Zidane konstrukcije
3.2. Rane betonske konstrukcije
3.3. Drvene i metalne konstrukcije
3.4. Pomocne gradevne discipline
4. ROMANIKA I GOTIKA
4.1. Kamene konstrukcije
4.2. Konstrukcije u drvu i opeci
4.3. Pomocni gradevni sistemi
5. RENESANSA I BAROK
5.1. Ponovno uvodenje konstrukcije kupole
5.2. Ponovno oivljavanje rimskih tehnika i materijala
6. PRVO INDUSTRIJSKO DOBA
6.1. Razvoj tehnologije eljeza
6.2. Proizvodnja gradevnih materijala
6.3. Znanost o gradenju
6.4. Potreba za projektnim strucnjacima arhitektima i gradevinskim
inenjerima
6.5. Poboljsanja u pomocnim gradevnim disciplinama
7. DRUGO INDUSTRI1SKO DOBA: CELICNE KONSTRUKCI1E
7.1. Uvodenje tehnologije gradenja u celiku
7.2. Rane visoke zgrade celicnog skeleta
7.3. Celicne konstrukcije velikog raspona
8. DRUGO INDUSTRIJSKO DOBA: ARMIRANI BETON
8.1. Ponovno uvodenje betona
8.2. Pronalazak armiranog betona
8.3. Armiranobetonske kupole
8.4. Razvoj gradevnih servisa i pomocnih disciplina
9. KONSTRUKCIJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
9.1. Visoke zgrade iza 1945.: koristenje celika i drugih metala
9.2. Visoke zgrade iza 1945.: upotreba armiranog betona
9.3. Poslijeratni razvoj konstrukcija velikog raspona
1.
1.1. Povijest konstrukcija uvod
1.2. Primitivne konstrukcije kamenog doba
1.3. Broncano doba i rane urbane kulture
1.1. UVOD
Gradenje i konstruiranje su drevne ljudske aktivnosti, a zapocinju
Iunkcionalnom potrebom ljudi da se prilagode eIektima klime. Prve gradevine bile
su vrlo jednostavne i kratkotrajne, a traju od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. Ove
se gradevine koriste sve do danas, a tijekom vremena neke privremene nastambe
poput iglua razvijene su u visoko rafinirane forme. Postupno su se pojavljivale sve
trajnije strukture, posebno uvodenjem poljoprivrede i sjedilackog nacina zivota, kada
su ljudi ostajali na jednom mjestu dulje razdoblje. Prve gradevine (zakloni) sluze
stanovanju, kasnije nastaju samostalne gradevine namijenjene za spremista hrane,
ceremonijalne zgrade itd. Neke zgrade dobivaju simbolicko znacenje pocinje
razlika izmedu arhitekture i gradevinarstva.
Covjek se oduvijek, u svakoj svojoj djelatnosti, koristio dostignucima koja mu
je pruala tehnika njegovog vremena, a ivio u okvirima onog to mu je tehnika
omogucavala. Dok je na razvoj slikarstva i kiparstva sama tehnika rada imala
realativno manji utjecaj na nastanak umjetnickog djela, dotle je arhitektura uvijek
pratila razvoj tehnike. Konstrukcija je u gradevini oblikovana kao integralni dio
arhitekture.
Graditeljstvo je, s obzirom na savladavanje raspona (do pojave suvremenih
celicnih i armiranobetonskih konstrukcija) u povijesti koristilo tri osnovna tipa
konstruiranja, odnosno njihove kombinacije:
- osnovni tip konstruiranja po principu grede;
- osnovni tip konstruiranja zidanim lukom odnosno svodom;
- osnovni tip konstruiranja lukom odnosno svodom sa zategom.
Povijest graditeljstva i konstrukcija obiljeava vie trendova:
1) Povecanje trajnosti gradevinskog materijala. Rani gradevni materijali bili su
kratkotrajni (listovi, grane, koe ivotinja). Kasnije su koriteni trajniji (zemlja,
kamen, drvo), a jo kasnije sintetski (opeka, beton, metali, plastika).
2) Zahtjev za povecenjem visine i raspona. Gradnja sve viih i rasponski zahtjevnijih
gradevina omogucena je razvojem cvrscih materijala, znanjem kako se materijali
ponaaju i kako da se bolje iskoriste njihova svojstva, tj. prednosti.
3) Zahtjev za kontrolom vanjskih utjecaja: Tijekom povijesti usavrava se regulacija
temperature, razine svjetla i zvuka, vlanosti, mirisa, protoka zraka, te drugih
Iaktora koji utjecu na poboljsanje komIora.
4) Promjena energije koritene pri gradnji: Pocevsi od snage ljudskih misica preko
raznih naprava sve do snaznih gradevinskih strojeva koji se koriste danas.
5) Rasclanjivanje Iunkcija: Od jednostavnih gradevina i prostora koji su namjenjeni
svim zivotnim Iunkcijama do stvaranja najrazlicitijih tipologija s obzirom na
namjenu gradevine.
Postojece stanje u graditeljstvu je kompleksno: postoji sirok raspon gradevnih
proizvoda i sistema namijenjenih prvenstveno odredenim kategorijama
gradevinskih tipova ili trzista. Proces projektiranja je visoko organiziran i polazi
od istrazivackih ustanova koje studiraju osobine i promjene materijala, zakonskih
sluzbi koje prilagodavaju i jacaju sigurnosne standarde i projektanata koji
odreduju potrebe korisnika i projektiraju zgrade da bi ispunili ove potrebe. Proces
izvodenja je takoder visoko organiziran ukljucuje proizvodace proizvoda i
sistema, strucne radnike koji ih ugraduju na gradilistu, poduzetnike koji
zapoljavaju i koordiniraju rad obrtnika zanatlija, te konzultante koji su
specijalisti u gradevnom upravljanju i kontroli kvalitete i sigurnosti.
Konstrukcija gradevina danas je znacajan dio industrijske kulture,
manifestacija raznolikosti i kompleksnosti i mjera gospodarenja prirodnim
snagama, koja moze stvoriti raznolik gradevni okolis kako bi sluzila razlicitim
potrebama drutva.
1.2. PRIMITIVNE KONSTRUKCIJE KAMENOG DOBA
Prvi razvijeni hominidi javljaju se prije 3,5 milijuna godina. Za stanovanje
koriste prirodne pecine ili grade vrlo jednostavne zaklone od grana i lisca.
Uz pecine i zaklone, tri su osnovna tipa primitivnih gradevina: atori, zidane
strukture i kolibe. Prvi oblici uvjetovani su tehnikama slaganja, vezivanja,
upredanja, pletenja i tkanja.
Lovci sakupljaci kasnog kamenog doba koji su se kretali sirim podrucjima u
potrazi za hranom gradili su najranije privremene zaklone koji su arheoloki
zabiljeeni. Iskopavanja vie nalazita u Europi datirana su prije 12.000 godina
p.n.e. i pokazuju krune kamene prstenove za koje se vjeruje da su bili dio takvih
sklonista. Moguce je da su podupirali grube kolibe napravljene od drvenih motki
ili su pritezali zidove atora od ivotinjskih koa, vjerojatno poduprijete i
centralnom motkom.
ator je osnovni element kontrole okolia koji spada u graditeljstvo. Stvara
opnu cija je svrha da zastiti od kise i snijega, buduci hladna voda na ljudskoj kozi
apsorbira tjelesnu toplinu. Opna smanjuje i utjecaj i brzinu vjetra, jer i zrak oko
ljudske koze omogucuje gubitak topline. Takoder kontrolira prijenos topline
zadrzavajuci tople zrake sunca i zatvarajuci zagrijani zrak za hladnog vremena.
Sator uz to onemogucava prodor svjetlosti i osigurava vizualnu privatnost. Opna
mora biti pridrana protiv sila gravitacije i vjetra i struktura je neophodna. Kone
membrane su jake odnosno otporne na vlacna naprezanja (izazvana silama
rastezanja), ali im moraju biti dodane motke stapovi da preuzmu tlacna
naprezanja (izazvana silama pritiska). Zapravo najveci dio povijesti konstrukcija
bavi se iznalazenjem sto soIisticiranijih mogucnosti za ove osnovne probleme koje
je ator trebao rijeiti.
ator se kontinuirano koristi do danas. Crni atori od dlake arapske koze u
Saudijskoj Arabiji, Mongolska yurta sa svojim sklopivim drvenim okvirom i
pustenim platnom prekrivacem te wigvam i osobito tepee americkih
Indijanaca sa svojim dvostrukim drvenim nosacima i dvostrukom membranom
znatno su rafiniraniji i elegantniji nasljednici grubih sklonita ranih lovaca
sakupljaca.
Poljoprivredna revolucija, koja se zbila oko 10.000 g.p.n.e. dala je glavni
impuls razvoju konstrukcija. Ljudi su prestali putovati a stanita su postala
trajnija. Arheoloski nalazi su oskudni, ali na Srednjem Istoku su pronadeni ostaci
citavih naselja kruznih stambenih kuca zvanih tholos, ciji su zidovi napravljeni
od sveanja zemlje (gline), dok su svi tragovi krovova nestali. U Europi tholosi su
gradeni od kamenog suhozida s kupolastim krovovima, a jos postoje prezivjeli
primjerci (recentnijih konstrukcija) ovih struktura tipa konica u Alpama. Kasniji
tholosi Srednjeg Istoka dobivaju pravokutno predvorje ili ulaz dromos,
prikljucen glavnoj kruznoj prostoriji i to su prvi primjeri pravokutnog oblika u
graditeljstvu. Jo kasnije kruni je oblik naputen u zamjenu za pravokutni kada se
stanovanje podijelilo u vie soba a vie stambenih jedinica bilo smjeteno zajedno
u naselju. Tholos je oznacio vaznu stepenicu u traganju za trajnoscu on je
pocetak zidanih konstrukcija.
Uz nastambe grade se i kamene grobnice i svetita. Menhiri su vertikalno
postavljeni kameni blokovi, triliti su sastavljeni od dva vertikalna kamena bloka
koji nose treci horizontalni, dok su dolmeni grobnice od vise kamenih ploca
naslaganih u obliku krinje.
Dokaz slozenih gradevnih konstrukcija od zemlje (gline) i drva, tzv. pleterno-
bukana metoda, takoder je pronadena u Europi i na Srednjem Istoku. Zidovi su
bili napravljeni od malih mladica trstike koje su se lako sjekle kamenim orudem.
Dovazane su na teren, bocno medusobno povezivane biljnim vlaknima, a potom
oblagane mokrom zemljom da im se doda cvrstoca i vodootpornost. Krovovi nisu
preivjeli, ali strukture su vjerojatno bile pokrivene grubom slamom ili
sveznjevima trstike. Pronaden je kruzni i pravokutni oblik, obicno s centralnom
jezgrom (ognjitem).
Masivnije drvene gradevine takoder su se pojavile u Neolitskim kulturama
iako je poteskoca u upotrebi kamenog oruda za sjecu vece drvene grade za kosture
ogranicila njihovu primjenu. Ovi kosturi obicno su bili pravokutni u tlocrtu, s
centralnim nizom stupova koji su podupirali sljemenu gredu i drugim parom kod
donjih podroznica uzduz dugih zidova, dok su rogovi polagani od sljemenjace do
donjih podroznica. Bocna stabilnost okvira bila je postignuta zabijanjem stupova
duboko u zemlju. Sljemenjaca i rogovi bili su medusobno povezani biljnim
vlaknima. Uobicajeni pokrov bila je slama osuena trava ili trstika povezana u
male snopove, koji su medusobno povezivani u preklapajucu shemu na podlogu
rostilja od laganih drvenih stapova postavljenih izmedu rogova.
Uvidjelo se da horizontalno poloeni krovovi loe odvode kiu, te su oni
postavljani pod kutom cime se postiglo da kisa otjece prije nego stigne prodrijeti
u unutrasnjost. Primitivni graditelji uskoro su poceli primijenjivati i krovnu smolu
koja bi odbacivala vodu a ne bi prodirala u slamu. Mnogi tipovi ispuna bili su
koristeni u zidovima ovih okvirnih kuca, ukljucujuci zemlju, siblje, zbuku, koru
drveca (omiljenu u Indijanaca sumskih podrucja Amerike) i slamu.
U Polineziji i Indoneziji, gdje se ovakve kuce jos uvijek grade, one su zbog
sigurnosti i suhoce podignute iznad zemlje na stupovima. Krovni pokrov je cesto
napravljen od lisca a zidovi su siroko otvoreni da se omoguci prozracivanje
(cirkulacija zraka) i prirodno hladenje. Druga varijacija skeletne konstrukcije
pronadena je u Egiptu i Srednjem Istoku, gdje je drvena grada zamijenjena
snopovima trstike.
1.3. BRONCANO DOBA I RANE URBANE KULTURE
Kulture velikih rijecnih dolina Nila, Eufrata i Tigrisa, Inda i Huang Hoa sa
svojom intenzivnom poljoprivredom temeljenom na navodnjavanju stvorile su
prve zajednice dovoljno velike da budu nazvane gradovima. Oni su gradeni
novom gradevnom tehnologijom, baziranom na zemlji glini, dostupnoj uz
rijecne obale. Zidovi od snopova pakirane zemlje ranijih razdoblja zamijenjeni su
onima gradenim od preIabriciranih jedinica: nepecene opeke - cerpica. Ovo
predstavlja glavnu konceptualnu promjenu od slobodnih formi pakirane zemlje
(gline) do geometrijskog modula uvjetovanog pravokutnom opekom, te planovi
zgrada postaju striktno pravokutni.
Opeke su radene od blata i slame Iormirane u cetverokutnom drvenom okviru
koji je uklanjan kada je susenjem dovoljno ocvrsnuo sadrzaj. Opeke su se potom
paljivo suile na suncu. Slama je djelovala kao vezni element kada bi tijekom
procesa suenja uslijed saimanja dolo do neizbjene pojave pukotina i pucanja.
Opeke su polagane u zidove pomocu vlaznog morta od blata ili ponekad bitumena
da se drze zajedno, a otvori su ocito podupirani drvenim nadvojima. U toplim
suhim klimama rijecnih dolina vremenski utjecaji nisu bili glavni problem te su
cerpici ostavljani izlozeni ili oblagani slojem zbuke od blata. Krovovi ovih ranih
urbanih zgrada su nestali, ali cini se da su bili pridrzani drvenih gredama i
uglavnom ravni, buduci je bilo malo kise u ovim podrucjima.
Ovakvi cerpici i konstrukcije od nepecene gline jos su uvijek u sirokoj
upotrebi na Srednjem Istoku, u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.
Kasnije, oko 3.000 g.p.n.e. u Mezopotamiji se pojavila prva pecena opeka.
Keramicko loncarstvo bilo je vec neko vrijeme razvijeno u tim kulturama i tehnika
pecenja u pecima bila je primijenjena na opeke, koje su bile napravljene od iste
gline. Zbog njihove cijene (cijena dodatnog rada i goriva), pecene opeke isprva su
se koristile samo na mjestima izlozenim vecem trosenju (habanju) kao sto su
podovi i vrhovi zidova izloeni atmosferskim utjecajima. Nisu koritene samo za
zgrade vec i kod gradnje kanala koji su vodili otpadnu vodu iz gradova. U
krovovima ovih podzemnih kanala pronadeni su i prvi prezivjeli pravi lukovi od
opeke, skromni poceci onog sto ce kasnije postati glavni strukturni oblik.
Istovremeno se u Mezopotamskim grobnicama javljaju i lani (konzolni)
lukovi, svodovi i kupole. Gradeni su od nizova redova neobradenog vapnenca na
nacin da svaki novi red ima konzolni istak u odnosu na donji, dok se na kraju dva
nasuprotna zida ne sastanu na vrhu.
Mozda su luk i svod koristeni i u krovovima i medukatnim konstrukcijama
ostalih zgrada, ali nijedna takva gradevina nije prezivjela. Dobro razvijena
zidarska tehnologija Mezopotamije koritena je za gradnju velikih struktura s
masivnim zidovima od opeke, kao to su hram u Tepe Gawri i zigurati u Uru,
Uruku i Borsippi (Birs Nimrud), koji su dosizali visinu od 26 m. Ove simbolicke
gradevine oznacile su pocetke arhitekture ove kulture.
Otkrice i razvoj bronce, a kasnije eljeza, razvili su tehnologiju ovog razdoblja
i doveli do izrade metalnog oruda za obradu drva, kao sto su sjekire i pile. Manje
napora je bilo potrebno za rusenje i obradu velikog drveca, sto je vodilo do novih
dostignuca u gradevnim tehnikama. Drva su intenzivno sjecena i oblikovana,
piljena na kvadratne profile, debele daske, dijeljena na tanje elemente stupice,
dascice. U posumljenim podrucjima Europe pojavila se konstrukcija brvnare kod
koje drveni skelet postaje sofisticiraniji. Premda su sacuvani ostaci Iragmentarni
bez sumnje je najveci napredak u ovom razdoblju vezan uz tehnologiju drva. Neki
od proizvoda, kao sto su piljene daske i sindra (tanka krovna dascica) jos se i
danas koriste.
2.
2.1.Kamene konstrukcije drevnog Egipta
2.2.Konstrukcije grcke i helenisticke kulture
2.1. KAMENE KONSTRUKCIJE DREVNOG EGIPTA
Kao i druge kulture rijecnih dolina i Egipat je izgradio gradove od cerpica
(nepecene opeke), a pecena opeka nije se pojavila sve do rimskih vremena. Drvo je
koristeno sporadicno jer ga nije bilo u izobilju, a uglavnom se koristilo za krovove,
gdje je bilo cesto zamijenjeno trstikom. Samo nekoliko kraljevskih zgrada gradeno je
u potpunosti s punim drvenim skeletom.
Veliki kontrast ovom smede-sivom okruzenju beskonacnih kuca od cerpica
bila je pojava nove tehnologije konstrukcija od klesanog kamena prvi puta
primjenjenom u hramovima i piramidama 4. Dinastije (2575. 2465. p.n.e.). Za
razliku od Mezopotamije ili Indijske doline, Egipat je imao odlicne zalihe kamena, a
bili su dostupni svi - vapnenac, pjescenik i granit. Ali vadenje, prijevoz i rad u
kamenu bili su skupi procesi i kamenolomi su bili dravni monopol. Kamen je postao
elitni gradevni materijal koristen samo za vazne drzavne gradevine.
Egipcani su razvili klesani kamen za upotrebu kod kraljevskih grobnih
gradevina ne samo zbog njegove cvrstoce, vec i zbog trajnosti. Izgledao je kao
najbolji materijal za potpunu zatitu faraonovog ka, vitalne snage koja je prizlazila iz
sina sunca kroz koju je on vladao. Takav kamen imao je Iunkcionalno i simbolicko
znacenje.
Unutar duge tradicije zidarstva u opeci, konstrukcije u kamenu pojavile su se
naglo, s malim prijelaznim razdobljem. Grobnice mastabe od opeke za rane kraljeve
i plemenitae najednom su pokazale put kamenim tehnikama ceremonijalnog
kompleksa Kralja Djosera u Sakkari (Saqquarah), ciju se konstrukciju povezuje s
kraljevim savjetnikom i graditeljem Imhotepom. To je struktura prilicno rijetkih i
neodredenih Iormi ali velike elegancije u izvedbi i detalju. Uglavnom se sastoji od
masivnih zidova od kamena vapnenca koji zatvaraju seriju manjih dvorita. Zidovi
imaju savijene povrsine, koji podsjecaju na grobne mastabe, s laznim vratima, a
unutar kompleksa postoje i cijele lane zgrade od punog kamena. Kompleks ima
prostrano predvorje s krovom poduprijetim masivnim kamenim nadvojima koji
pocivaju na nizu kratkih zidnih istaka koji izlaze iz susjednih zidova. Nema
slobodnostojecih stupova, ali pocetni kanelirani stupovi pojavljuju se na krajevima
zidova i vezuju tricetvrtinske stupove koji izlaze iz zidova dvorista. Kompleks takoder
sadri prvu piramidu, kreiranu od sve manjih i manjih mastaba. Svi ovi elementi
sagradeni su od malog kamenja kojim mogu rukovati jedan ili dva covjeka.
Predstavljaju vec visoku tehnologiju koja ukljucuje precizne metode vadenja kamena
u kamenolomu, transporta i gradnje.
Konstrukcijski proces zapocinjao je u kamenolomima. Vecina ih je bila
otvorena, a samo su u nekim slucajevima kopani tuneli nekoliko stotina metara u
stijenu da se dopre do najkvalitetnijeg kamena. Za vadenje sedimentnih stijena glavno
je orude bio zidarski pijuk s 2,5 kg teskom metalnom glavom i 45 cm dugom drskom.
Ovim pijucima probijani su vertikalni tuneli sirine covjeka oko pravokutnih blokova,
kako bi se izlozilo pet lica bloka. Konacno odvajanje sestog lica bilo je izvedeno
buenjem niza rupa u kamenu metalnim zavijenim svrdlima. U rupe su zabijani drveni
klinovi dok ih ne bi potpuno ispunili, potom su klinovi zalijevani vodom koju bi
apsorbirali i pritom se povecali, sto je dovodilo do loma bloka iz posteljice stijene.
Kod vadenja eruptivnog kamena poput granita koji je tvrdi i cvrsci od vapnenca
zidarski je pijuk zamijenjen kuglama od dolerita tekim 5 kg, koje su koritene za
razbijanje stijena udaranjem i mrvljenjem. Granit je busen i piljen pomocu abraziva a
u kalanju su takoder koristeni ekspandirajuci drveni klinovi.
Egipcani su bili sposobni pomicati blokove teske do 1.000 t od kamenoloma
do udaljenih gradilista. To je bio zacudujuci poduhvat, buduci su jedina njihova
mainerija bile poluge i saonice od grubog drva kojima su rukovale mase ljudi i
zivotinje za vucu. Prije 1.500 g.p.n.e. nije bilo vozila s kotacima ali i kasnije ona nisu
nikada bila siroko primijenjivana u gradenju. Vecina je kamenoloma bila blizu Nila,
te su i camci takoder cesto koristeni u transportu kamena.
Na gradilistu su grubi kameni blokovi precizno doradivani i zavrsavani do
Iinalnih oblika, a s posebnom se paznjom tretirala izlozena strana. To je radeno
metalnim dlijetima i maljevima, a za provjeru ispravnosti rada koriteni su kutomjeri,
olovni visci i ravnala. Ovi alati ostali su standard sve do 19. stoljeca.
Nakon prve pojave malih kamenova u Sakkari, njihova je velicina rasla sve do
kiklopskog mjerila koje se uobicajeno povezuje s egipatskim zidarstvom od vremena
gradnje piramida. Bez obzira na teak teret koji su predstavljale ove kamene strukture,
temelji su bili iznenadujuce traljavog i improviziranog karaktera, napravljeni od malih
blokova kamena slabe kvalitete. Tek kod 25. Dinastije (750.-656.g.p.n.e.) vane su
gradevine polagane na podzemne zidane platIorme dobele nekoliko metara.
Egipcani nisu imali naprava za vertikalni transport. Opce je misljenje da se taj
transport obavljao rampama od zemlje ili cerpica preko kojih su kameni blokovi
vuceni na svoje mjesto snagom zivotinja i ljudskih misica. Kasnije, nakon uklanjanja,
rampe su sluile kao platforme zidarima za dodavanje zavrnog izgleda kamenim
licima. Ostaci ovakvih rampi mogu se jo vidjeti na nedovrenim hramovima
zapocetim u razdoblju Ptolomejevica. Kameni su obicno polagani na posteljicu morta
od gipsa, pijeska i vode koji je djelovao vjerojatno vie kao sredstvo za podmazivanje
da se kamen gurne na svoje mjesto nego kao vezivo. Takoder je postojala ogranicena
upotreba metalnih priljubnih sidara izmedu blokova.
Velike piramide u Gizi, najveca od kojih (Keopsova) dosize 147m visine
izvanredno su tehnolosko dostignuce i njihov izgled Iascinira i danas. Sve do 19.
stoljeca nisu izgradene vise gradevine. Ali one takoder predstavljaju kraj masivnih
kamenih konstrukcija koje su ubrzo krenule u pravcu laganijih i fleksibilnijih kamenih
skeleta i stvaranju prostranijih unutarnjih prostora.
Slobodnostojeci kameni stup koji nosi kamene grede prvi put se pojavljuje u
kraljevskim hramovima zajedno s piramidama oko 2.600 g.p.n.e. Kvadratni granitni
stupovi nosili su teske granitne nadvoje na rasponu od 3 do 4 metra, a prostori izmedu
nadvoja bili su pokriveni masivnim granitnim nosacima. U ovim strukturama
apstraktna predodba drvenih konstrukcija (okvira, kostura) ranih kraljevskih zgrada
bila je pretvorena u kamenu.
Iako je kamen trajniji od drva, razlicit je u strukturalnoj snazi. Kamen je
znatno jaci u tlaku od drva, ali slabiji na vlak. Zbog ovog razloga kamen je bio dobar
za stupove, koji su mogli biti vrlo visoki, kao to su oni od 24 metra u velikom hramu
Amon-Re u Karnaku. Ali kameni nadvoji i rasponi izmedu stupova bili su ograniceni
vlakom (vlacnim naprezanjima) na njihovoj donjoj povrsini te je njihov maksimalan
raspon bio moda 5 metara. Dakle, za due raspone trebalo je otkriti drugi strukturalni
oblik koji bi iskoristio visu tlacnu snagu (cvrstocu) kamena. Luk, koji moe premostiti
vece raspone pod pritiskom, ostao je ogranicen za kanalizaciju i podzemna
nadsvodivanja grobnica nizih sluzbenika. Zato vjerojatno, sa slikom drvenih
gradevnih konstrukcija jos snaznom u svijesti, egipatski su se zidari-graditelji
zadovoljili time da istrazuju ogranicenja analognih kamenih kostura u serijama velikih
hramova napravljenim u Novom Kraljevstvu (1539.-1075.p.n.e.) u Karnaku i Luxoru,
a ova je tehnologija kulminirala u elegantnim lodama Hrama kraljice Hatshepsut u
Dayr-al-Bahri. Primjer hrama od kamenog skeleta kojeg su uspostavili potrajao je do
kraja klasicnog svijeta.
2.2. ANTICKA GRCKA I HELENIZAM
Upotreba kamenih konstrukcija iz Egipta se prosirila istocnim Sredozemljem
nakon 1.800 g.p.n.e. i kulture cija je domovina bila Grcka posebno su njome bile
impresionirane. Grci postavljaju oblikovne i proporcijske osnove za tri arhitektonska
reda: dorski, jonski i korintski. Glavna tema grckog graditeljstva je hram, potom
teatar.
U grckom svijetu Egejskog primorja i juzne Italije izgradeni su mnogi
hramovi skeletne konstrukcije iz kamena a neki su preivjeli do danas u razlicitim
stanjima ocuvanosti. Uglavnom su gradeni od lokalnog mramora ili vapnenca buduci
nije bilo granita za velike monolite. Temeljna tehnologija malo se promijenila u
odnosu na Egipat, a glavna je razlika bila u radnoj snazi. Nije bilo masa
nekvaliIiciranih radnika koje bi mobilizirala drzava da pokrecu velike kamene
blokove, umjesto njih bile su male grupe zanatlija zidara koje su radile nezavisno.
Racuni za gradnju Parthenona pokazuju da je svaki stup graden pod odvojenim
ugovorom s glavnim zidarom (poslovodom). Postojala je odredena masinerija
naprave za podizanje i rukovanje blokovima, premda je njen detaljan izgled nepoznat.
Skrivena lica kamena naime jo imaju utore i upljine koji ukazuju na konopce
koritene za podizanje i postavu na mjesto. Metalne spojke i klinovi uvedeni su da
dre kamene zajedno a mort gotovo nikada nije koriten. Bilo je nekih eksperimenata
sa zeljeznim nosacima (gredama) kako bi se ojacali dulji rasponi od kamena, ali je
maksimum ostao na 5 do 6 metara. Veci rasponi savladavani su drvenim gredama
poduprijetim kamenim skeletom a krovni nosaci od punog kamena iz Egipta nisu
mogli biti udvostruceni.
Glavnina napora graditelja bila je koncentrirana na rafiniranje detalja i opticke
korekcije po kojima je Grcka ahitektura uglavnom poznata. Ovaj isti pristup vidljiv je
takoder i u prvim sacuvanim nacrtima konstrukcije, koji su napravljeni na
nedovrenim povrinama kamenih zidova na Hramu Didyma. Ovakvi crtei bi
normalno bili obrisani tijekom finalnog finiiranja (obrade) zidnih povrina, a ovi u
Didymi su preivjeli jer hram nije nikada dovren. Crtei pokazuju kako su zidari
razvili Iinalno proIiliranje stupova i drugih detalja. Sacuvan je to rijedak tracak
dizajnerskog procesa graditelja prije dana olovke i papira.
Nasuprot tehnologiji kamena, koja je uglavnom ostala nepromijenjena od
Egipatskih metoda, zidanje u opeci dozivjelo je znacajan razvoj. Iako je nepecena
opeka ostala standardna za stambenu arhitekturu, pecena opeka pocinje se sve vise
koristiti i uz to povezivati vapnenim mortom, tehnikom posudenom iz kamenih
konstrukcija. Pocakljena (glazirana) opeka takoder se javlja u ovom razdoblju,
posebno izvan grckog svijeta medu Babiloncima i Perzijancima, koji su je u
znacajnom obimu koristili u kraljevskim palacama. Lijep prezivjeli primjer su Vrata
bozice Ishtar na palaci Nabukodonosora u Babilonu, s pravim lukom koji premoscuje
raspon od 7,5m, a koja su datirana 575.g. p.n.e. Druga glavna inovacija bili su pokrovi
crijepovi od pecene gline opeke. Takvi pokrovi bili su znatno vodootporniji od
slame (trstike) a krovovi s crijepom mogli su imati nizi nagib, karakteristican za
Grcke hramove. Suplji bokovi od terakote za zidne ornamente takoder se javljaju u to
doba, vjerojatno proizlazeci iz visoko razvijene (napredene) loncarske industrije, koja
je rutinski proizvodila posude i cijevi od pecene gline dulje od 1 metra.
Premda je kamena tehnologija ostala ogranicena na konstrukciju po principu
stupa i grede, ima nekoliko struktura koje daju naslutiti buduci razvoj. Vjerojatno je
najspektakularnije gradevno dostignuce ove ere bio Pharos iz Aleksandrije, veliki
svjetionik izgraden za Ptolomeja II u 3. stoljecu p.n.e. Bio je to visok kameni toranj
pribline visine kao Keopsova piramida, ali znatno manji u bazi. Unutar ove mase
zidova bio je kompleksan sistem rampi preko kojih su teglece zivotinje prenosile
gorivo za plamen na vrhu. Pharos je bio prva visoka gradevina u povijesti ali
ogranicenja zidarskih struktura i nepostojanje mogucnosti brzog nacina za vertikalno
kretanje ljudi onemogucili su bilo kakav buduci razvoj visokih gradevina do 19.
stoljeca. Pharos je dugo ostao jedini primjer ovog tipa sve dok nije devastiran od
Arapa pocetkom 7. st.n.e.
Drugi primjer nove tehnologije kamena koji je isproban od Grka ali ne i
usavrsavan bile su podzemne grobnice Mikene, izgradene oko 1300. g.p.n.e. Ove
grobnice imale su glavne komore nadsvodene iljastim lanim kupolama od konzolno
postavljenog kamenja, koje su imale oko 14m u promjeru i 13m visine. Gruba verzija
konzolnih kupola pojavila se i ranije u Tholosima Europe neolitickog doba i u
grobnicama Mezopotamije ali je u Mikeni tehnika bila prociscena i mjerilo povecano.
Konzolna kupola luka ne podnosi velike sile pritiska to karakterizira prave lukove i
kupole, koji su izgradeni od radijalnih (zrakastih) dijelova kamena ili opeke. Tako ne
koristi u punoj mjeri prednost velike cvrstoce na pritisak (tlacne cvrstoce) kamena i ne
moze savladati velike udaljenosti, a 14 metara je blizu gornje granice. Grcki graditelji
nisu odabrali da istrazuju ovaj tip strukture, vec su bili zaokupljeni vanjskim oblicima
gradevina. Rimski graditelji, koji su ih naslijedili, pak, iskoristili su graditeljstvo do
njegova punog potencijala i stvorili prve velike unutarnje prostore.
3. Anticki Rim i Bizant
3.1. Zidane konstrukcije
3.2. Rane betonske strukture
3.3. Drvene i metalne konstrukcije
3.4. Pomocne gradevne discipline
3.5. Rijeka u antici
3. DOSTIGNUCA ANTICKOG RIMA
Rimljani su najvie graditeljskog umijeca preuzeli od Etruscana koji su zivjeli
u sjevernom dijelu Italije. Etruscani su, vjerojatno pod utjecajem rijetkih grckih
primjera u junoj Italiji, razvili pravi kameni luk. Kasni uzorak iz 3. st. p.n.e. su Porta
Marzia, lucni ulaz u grad s rasponom od oko 6 metara, u Perugii. Etruscani su takoder
imali visoko razvijenu tehnologiju terakote i izradivali su odlicne pecene opeke.
3.1. Zidane konstrukcije
Rimljani su prilagodili etruscanske kamene konstrukcije bazirane na luku i
izgradili mnoge spektakularne gradevine koristenjem zidarske tehnike koju su zvali
opus quadratum, sto znaci struktura od klesanog kamena polozenog u pravilne
redove. Mnoge od njih bile su vezane uz javne radove u osvojenim pokrajinama.
Poznati primjeri su Pont du Gard, viselucni most i vodovod iz 1. st. p.n.e., s rasponom
od 22 metra, pored Nimesa u Francuskoj te profinjeni most na rijeci Tagus kod
Alcantare u Spanjolskoj, s rasponom od skoro 30 metara, izgraden oko 110.g.n.e.
Ovako veliki rasponi u kamenu nikad se nisu primjenjivali na zgradama to je
prilicno neobicno. Prezivjele rimske gradevine s kamenim lukovima i svodovima
imaju tipicne raspone od samo 4 do 7 metara, dok su male kamene kupole s
dijametrima od 4 do 9 metara gradene u rimskoj Siriji. Ovakvi lukovi i kupole
preutno podrazumijevaju postojanje sofisticirane drvene oplate koja ih je pridravala
tijekom konstrukcije, kao i napredak masinerije za podizanje, premda nema postojecih
dokaza nijednog. Mnoge od ovih strukture preivjele su pad Rimskog carstva i postale
modeli za ponovno oivljavanje kamenih konstrukcija u srednjovjekovnoj Europi, sa
zidarima koji su ponovno nastojali da grade 'na rimski nacin.
Rimljani su takoder naslijedili kamenu konstrukciju po principu grede i stupa
od Grka u Junoj Italiji i nastavili da grade hramove i ostale javne gradevine ovim
tipom konstrukcije u 3. st.n.e. Proizvodnja opeka, posebno u regiji grada Rima postala
je glavna industrija, a pod carstvom konacno i drzavni monopol. Gradnja u opeci bila
je jeftinija od kamena zbog ekonomicnosti mjerila za masovnu proizvodnju i nizeg
stupnja strucnosti i vjestine potrebne za gradnju.
Luk od opeke prilagoden je rasponima zidnih otvora iskljucujuci upotrebu
nadvoja. Mort je isprva bio tradicionalna mjeavina pijeska, vapna i vode, ali
pocetkom 2. st.p.n.e. uveden je novi sastojak. Rimljani su ga zvali pulvis puteoli po
gradu Puteoli (moderno Pozzuoli) pored Napulja gdje je prvi put pronaden. Ovaj je
materijal formiran na planini Vezuv i iskapan na njegovim padinama, a danas se zove
pucolanski cement (pozzolana). Pomijeana s vapnom, pozzolana stvara prirodni
cement koji je znatno jaci i vodootporniji od samog vapnenog morta a stvrdnjava cak i
ispod vode. Pucolanski mortovi bili su tako jaki i jeItini i mogli su biti ugradivani od
strane radnika s tako malo strucnog znanja i vjestine da su ih Rimljani poceli koristiti
kao zamjenu za opeke za unutranjost zidova a vanjski zidovi od opeka koriteni su
uglavnom kao kalupi da se pucolana ugradi na mjesto. Konacno su vapneni mort,
pijesak, voda i pozzolana mijesani s kamenjem i slomljenom opekom Iormirajuci
tako pravi beton, zvan opus caementicium. Ovaj beton je isprva bio koriten s
kalupima od opeke u zidovima, ali je uskoro poceo biti polagan u drvenu oplatu koja
se micala nakon to bi beton stvrdnuo.
3.2. Rane betonske konstrukcije
Jedan od najranijih prezivjelih primjera betonskih konstrukcija antickog Rima
je Sibilin (Vestin) hram na Tivoliju, izgraden tijekom 1.st.p.n.e. Ovaj hram kruznog
tlocrta ima s vanjske strane peristil od kamenih stupova i nadvoja, ali zid krune celle,
odnosno prostora svetista iznutra graden je od betona, sto je bila jedna ostra
konfrontacija nove i tradicionalne forme konstrukcije. Rani primjer betona s licem od
opeke velikog mjerila u gradu Rimu su ravni poligonalni zidovi Logora Pretorijanske
garde, izgradenog od Sejana g. 21.-23.n.e.
Mogucnosti plasticnih Iormi koje omogucuje ovaj potpuno tekuci materijal
koji moe lako poprimiti zakrivljene oblike u tlocrtu i presjeku uskoro su dovele do
kreacije serije izuzetnih unutrasnjih prostora premoscenih kupolama ili svodovima
bez potpornih stupova koji su bili neophodni kod grednih kamenih konstrukcija, to je
pokazivalo snagu carstva. Prvi od ovih je oktogonalna kupolasta dvorana fontane
Neronove Zlatne kuce (64.-68.n.e.), koja ima oko 15m u dijametru te iroki krunim
otvoro, okulus na vrhu kupole. Kupolni oblik bio je rapidno brzo razvijen u serijama
carskih gradevina koje su kulminirale s Pantheonom car Hadrijama, gradenim oko
118.-128.g.n.e. Ova velika kruna struktura imala je ulaz s portika od kamenih
stupova i bila je nadsvodena kupolom od 43,2m u dijametru i osvijetljena okulusom
na vrhu. Zidovi koji pridrzavaju kupolu izradeni su od betona u oplati od opeke i
iroki 6m, a na mjestima su olakani unutarnjim niama. Kupola je od punog betona
prosjecne debljine 1.5m, podignuta 43,2m nad podom. Ova velicanstvena struktura
preivjela je u dobrom stanju do modernih vremena a dijametar njegove krune
kupole nije nadmasen sve do 19. stoljeca.
Dva velika fragmenta velikih betonskih gradevina s kriznim svodom jos su
preivjela od kasnog carstva. Prvi je dio Dioklecijanovih termi, (298. 306.n..e.), s
rasponom od 26m, koji je pretvoren u crkvu Santa maria degli Angeli od
Michelangela u 16. stoljecu. Drugi je Maksencijeva bazilika (307.-312.n.e.), takoder s
rasponom od 26m. Sve ove gradevine imaju kamene stupove, ali su oni zapravo samo
ukrasni i mogu biti uklonjeni a da se ne dovede u pitanje stabilnost konstrukcije.
Vanjski su zidovi betonski u oplati od opeka dok je unutranjost obilato dekorirana
tankim obloznim plocama od obojenog kamena ugradenim pomocu metalnih spona
koje vezu utore na rubove ploca, tehnikom koja je jos u upotrebi i danas. Ovi i drugi
veliki rimski javni prostori natkriveni betonskim kupolama i svodovima predstavljali
su glavni napredak u odnosu na kratke raspone kamenih konstrukcija.
U kasnom carstvu betonska tehnologija postupno nestaje, cak se i proizvodnja
opeka u zapadnoj Europi zaustavlja. S druge strane, znacajan napredak u tehnologiji
opeke nastavljen je u istocnom rimskom svijetu, gdje su dostignuca ranijih razdoblja u
betonu udvostrucena u radu s opekama. Grobnica cara Galerija (sada crkva sv. Jurja)
od 300.g.n.e. u Solunu (Saloniki) u Grckoj ima kupolu od opeke od 24m u promjeru.
Ovo je vjerojatno bio model za razvojni primjer kasne rimske gradevine, veliku crkvu
Svete Sofije (532.-537.) u Konstantinopolu, koja uvodi centralnu kupolu od 32.6m
raspona.
Cak su i veliki neprijatelji Rima, Sasanski Perzijanci, podigli veliku, opekama
nadsvodenu dvoranu u palaci Ctesiphona (obicno identiIicirana s Khosrow-om I iz
sred. 6. st., ali vjerojatno struktura iz 4. st.) s rasponom od 25m posudujuci rimske
metode.
Ove kasne strukture od opeke bili su zadnji trijumIi rimske gradevne
tehnologije i nece biti dosegnuti sljedecih 900 godina.
3.3. Drvene i metalne konstrukcije
Rimljani su takoder znacajno unaprijedili tehnologiju gradenja u drvu. ReljeIi
na Trajanovom stupu pokazuju drvene reetkaste mostove koritene od rimske vojske
za prijelaz Dunava. Reetka, suplji nosac sa silama koncentriranim u trokutastoj mrezi
sastavljenoj od linearnih dijelova, bila je ocito rimski izum. Ne postoje dokazi njena
teoretskog razumijevanja, ali u svakom slucaju Rimljani su bili sposobni da vladaju
dizajnom resetke u prakticnom smislu. Lijep primjer je Konstantinova bazilika u
Trieru (297.-299.g.n.e.), kod koje drveni potporni krovni resetkasti nosaci (trokutasti
okviri s centralnim vertikalnim potpornjem - visulja) premoscuju raspon dvorane od
23m. Premda je postojeci krov restauracija iz kasnijeg razdoblja, originalan mora da
je bio slican.
Zamisao resetke prenesena je s drva na metal. Broncane resetke, koje prelaze
tri raspona od oko 9m svaki, podupirale su krov portika Pantheona. Izbor bronce
vjerojatno je napravljen vise zbog trajnosti nego zbog cvrstoce, na sto ukazuje
cinjenica da je Papa Urban VIII bio u mogucnosti da makne ovaj rad u bronci 1625.g.
i da ga istopi za topove a na njegovo mjesto stavi drvenu reetku. Ova reetka ostala
je izolirano dostignuce rimske gradnje koje se nece ponoviti do renesanse.
Metali su intenzivno koristeni u rimskim kucama. Uz broncane reetke,
Pantehon je imao broncana vrata i pozlacene broncane krovne ploce. Olovo je bio
drugi materijal koji su uveli Rimljani za pokrivanje krovova, buduci je bio
vodootporan i mogao se koristiti kod vrlo malih nagiba.
3.4. Pomocne gradevne discipline
Moda najvanija upotreba olova bila je ona za cijevi kojima su se zgrade
opskrbljivale svjeom vodom i za cijevi za odvod otpadne vode (engleska rijec
plumbing dolazi od latinskog plumbum sto znaci olovo). Rimljani su osigurali opce
vodovode za svoje gradove. Svi opskrbni sistemi radili su gravitacijom i mnogi od
njih koristili su akvadukte i siIone. Premda je vecina ljudi za svoje potrebe trebala
nositi vodu iz javnih Iontana, postojala je ogranicena distribucija vode za javne zgrade
(posebno kupalita) i neke privatne rezidencije i apartmane. Kasnije su privatna i
poluprivatna kupalista i latrine (zahodi) postali prilicno uobicajeni. Kanalizacijski
sistem je bio limitiran, bez tretiranja otpada, koji je bio jednostavno izbacivan u
najblizu rijeku. Ali cak i ovi prilicno skromni primjeri javne sanitarne skrbi znatno su
bili napredniji od ranijih kultura i nece se doseci sve do 19.st.
Drugi materijal koji su Rimljani primjenjivali bilo je staklo, koje su otkrili jo
Egipcani ali su ga koristili uglavnom za nakit i male ukrasene posude. Rimljani su
izumili mnoge vrste obojenog stakla za mozaike kako bi ukrasili unutarnje povrine.
Proizveli su i prvo cisto prozirno prozorsko staklo i to puhanjem staklenih cijevi,
koje su potom rezane i ravnane postavljanjem u ravni poloaj. Premda nijedno rimsko
staklo nije prezivjelo, staklo je ocito postalo prilicno uobicajeno u javnim zgradama a
bilo je koriteno i u stambenim zgradama srednjeg stalea u glavnom gradu. Seneka
(4.p.n.e.-65.n.e.) je opisao senzaciju nastalu pojavom trijemova od ravnog stakla na
vilama pored Rima.
U vecini rimskih gradevina sredinja otvorena vatra ostala je glavni izvor
topline kao i dim koji je prati premda je upotreba otvorenih sudova za ar (loenih
drvenim ugljenom) znacila neko poboljsanje. Glavni izum bilo je otkrice hipokausta,
indirektnog grijaceg tijela koje grije vodeci topli ugrijani zrak kroz cijevi u podovima
i zidovima. Zagrijano zide zracilo je ugodno izjednacenu toplinu, a dim je bio
uklonjen iz prostora boravka. Ista je metoda koritena da se grije voda za kupalita.
Konstantinova bazilika u Trieru ima dobro ocuvan primjer grijanja s hipokaustom,
gdje su kameni nosaci poda poduprijeti kratkim stupicima od opeke, tvoreci tako
kontinuirani grijajuci pod ispod.
4. Romanika i gotika
4.1. Kamene konstrukcije
4.2. Konstrukcije od drva i opeke
4.3. Pomocne gradevne discipline
4.4. Arhitektura Dalekog istoka
4.5. Arhitektura islamskih zemalja
4.6. Arhitektura predkolumbovske Amerike
4.7. Rijeka u Srednjem vijeku
4. ROMANIKA I GOTIKA
Opadanje snage Rima u zapadnoj Europi tijekom 5. st. dovelo je do
propadanja rimske gradevne tehnologije. Proizvodnja opeke postaje rijetkost i nije
obnovljena do 14. stoljeca. Pucolanski beton je potpunosti nestao i nece se pojaviti
sve do 19. st. kada su rucno proizvedeni cementi dosegli nivo anticke proizvodnje.
Upotreba kupola i svodova u kamenim konstrukcijama je takoder izgubljena.
Graditeljske tehnike srozale su se na razinu eljeznog doba, to dokazuju konstrukcije
od balvana, zidovi oblozeni zemljom, cerpic, pleter i zbuka od blata.
Napredne graditeljske tehnologije razvile su se u Kini u ovom istom razdoblju
tijekom dinastija Sui (581.-618.) i Tang (618.-907.). Jo u 3. st.p.n.e. zavren je Veliki
zid, gradevina duga 6.400 km, koja prati krivudavu stazu duz kontura neravnog
terena, a koji je demonstrirao izvanredna dostignuca u graditeljskoj tehnologiji,
logistici i metodama mjerenja zemlje.
Most An Chi, izgraden oko 610.g. u pokrajini Hopei imao je raspon od
37,5m, sto je znatno nadmasivalo Rimski most na Alcantari. Znacajan rad takoder je
napravljen u razvoju konstrukcija od masivnog (tekog) drva, prvenstveno kod
hramova i kamenih tornjeva pagoda visokih do 60m, a pecena opeka je takoder
nairoko koritena.
Ovi elementi kineske gradevne tehnologije postavili su visok standard
kvalitete koji ce biti zadrzan sve do 19. stoljeca.
4.1. Kamene konstrukcije
Pocetkom 9. st. pojavljuju se pokusaji ozivljavanja gradnje u kamenu u
Europi. Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu (posvecena 805.g.) s oktogonalnom
segmentnom kupolom od 14,5m rani je primjer ovog trenda. Ali romanicki stil,
gradenje "na rimski nacin", s kamenim lukovima, svodovima i kupolama za
savladavanje raspona unutarnjih prostora, ne zapocinje zapravo sve do kasnijeg 11.
stoljeca. Svodovi se ponovno pojavljuju u strukturama kao to je katedrala u Santiago
di Compostela u Spanjolskoj (poc. 1078.g.) i Saint Sernin u Touluseu (poc. 1080.g.).
Krini svod podignut na stupove ponovno je uveden u Katedrali u Speyeru (1030.-
65.g., rekonstruiranoj 1082.-1137.g.) i Katedrali u Durhamu (1093.-1133.), a kupole
bazilike sv. Marka u Veneciji (kasno 11. st.) i katedrali Saint-Front u Perigueuxu
(1120.-1150.) oznacile su obnovu kompletnog raspona svih rimskih strukturalnih
oblika. Sve ove gradevine bile su gradene za Rimsku katolicku crkvu, koja je prosirila
svoj utjecaj irom zapadne Europe u ovom razdoblju. Jedan tadasnji kronicar zapisao
je kako zemlja izgleda kao da se odjenula u bijelu nonju crkava, bijelu zato jer su
bile nove i napravljene od kamena. Izmedu 1050. i 1350. g. vise je kamena iskopano
samo u Francuskoj nego u cijeloj povijesti drevnog Egipta dovoljno da se izgradi 80
katedrala, 500 velikih crkvi i desetke tisuca zupnih crkvi. Velika gradevna kampanja
Srednjeg vijeka nazvana je kriarski pohod katedrala (cathedrale crusade), kao
jednako pasionirana i nadahnuta kopija velikih vojnih avantura za oslobodenje Svete
Zemlje. Ovaj veliki poduhvat zahtijevao je mnoge graditelje zidare, koji su radili
kao slobodni zanatlije, organizirani u cehovska udruenja. Ona su nadzirala proces
ucenja segrtovanja kojim su novi clanovi trenirani te nadgledala vadenje, rezanje i
odvaanje kamena iz kamenoloma na gradilite.
Osnovno orude srednjovjekovnih zidara malo se izmijenilo od Egipatskog
doba, ali su sada postojale siroke pile za rezanje kamena pokretane vodenicnim
kotacima, kao i odgovarajuca mainerija za podizanje i premjetanje materijala.
Njihova tehnicka znanja drzana su kao stroga tajna. Ukljucivalo je to i pravila za
procjenu kompletnog projektiranja kao i za odredivanje sigurnih dimenzija strukturnih
dijelova. Jedna sacuvana knjiga iz ovog doba sa crteima i skicama glavnog majstora
Villarda de Honnecourta ilustrira ostroumna zapazanja, sklonost mehanickim
napravama, a iznad svega postojanje biljeki o geometrijskim formama koje podupiru
rad gradietlja, dajuci poticajne inIormacije o tada aktualnim gradevnim
konstrukcijama. Jean Mignot, jedan od vodecih zidara Milanske katedrale sumirao je
pristup srednjovjekovnih zidara u frazi ars sine scientia nihil est (umjetnost bez
znanosti nije nista), sto znaci da vjestina u gradenju dolazi od prakticnog iskustva
(ars), tempiranim i vodenim preciznim principima (scientia), koji su videni kao
utjelovljenje teorema geometrije, jedine znanosti Srednjega vijeka. Ali i s tim
ogranicenim znanjima zidari su mogli realizirati velika dostignuca.
Romanicki su zidari imali dva patrona crkvu i dravu. Drava je gradila
uglavnom za vojne svrhe, te je rimski nacin gradenja u kamenu, jednom obnovljen,
bio odgovarajuci za dvorce i utvrdenja (IortiIikacije). Ali crkva je imala druge
interese koji su pokrenuli razvoj kamenih konstrukcija u novim i smjelim pravcima.
Sv. Augustin je napisao da je svjetlo najdirektnija manifestacija Boga. Ta je ideja
vodila trazenju putova da se uvede sve vise i vise svjetla u crkve, otvarajuci sve vece
prozore u zidovima, sve dok nije razvijena nova vrsta prozracne kamene skeletne
konstrukcije.
Krini svodovi inspirirani Rimom i kameni lukovi bili su vrlo teki i trebali su
masivne zidove i stupove koji ce primiti njihove napone a prozori koje su
omogucavali bili su mali. Srednjovjekovni zidari otkrili su da postoji efikasnija forma
luka od onog klasicnog; ova Iorma je lancana krivulja tj. krivulja koju stvara lanac
pod vlastitom teinom. Ali zidarska vjerovanja u geometriju i perfekcija krunih
formi dovela ih je do pribliavanja lancanom obliku s dva kruzna segmenta koji se
sastaju u tocki na vrhu, tzv. gotickom luku. Ovakvi lukovi mogli su biti radeni uzi
(vitkiji) buduci eIikasnije rasporeduju i prenose sile tlaka koje prolaze kroz njih, sto je
omogucavalo vece otvore u zidovima. Teski stupovi koji su preuzimali bocne sile -
napone krovnih svodova uskoro su proupljeni u polulukove letecih podupiraca
kontrafore, koji su omogucili da jos vise svjetla ude u brod crkve. Da bi se preuzele
sile koje su prenaane kroz kameni okvir, bili su potrebni masivni temelji i cesto je
volumen kamena ispod zemlje bio veci od onog iznad. Za daljnje olaksanje tereta
sami stropovi bili su napravljeni tanji uvodenjem rebara (prepona) na sjecitu
zakrivljenih povrsina. Rebra su gradena s pridrzavajucom oplatom ili jezgrom od drva
a kod gradnje je bila potrebna bliska suradnja tesara i zidara. Zakrivljene kamene
povrsine izmedu rebara vjerojatno su polagane s malo oplate, upotrebom samo morta,
na nacin na koji se stropovi od opeke jos uvijek grade na Srednjem Istoku. buka je
upotrebljavana kao konstruktivno sredstvo samo za zavrno prianjanje (ljepljenje) ali
takoder kasnije za provjeru pukotina uslijed naprezanja, koje su bile znak moguce
greke. Mort je tako sluio kao kontrola kvalitete te da pomogne drati strukturu
zbijenu (zgusnutu). Brodovi katedrala napravljeni su vii da prikupe to vie svjetla,
Katedrala u Amiensu (zapoceta 1220.) bila je 42m visoka, da bi konacno 1347.g.
katedrala u Beauvaisu dosegla maksimalnu visinu od 48m, ali su njeni stropovi ubrzo
propali te su morali biti iznova izgradeni. Rasponi brodova gotickih crkvi ostali su
razmjerno mali, iznosili su izmedu 13 i 16 metara, a svega nekoliko kasnijih primjera
ima vece raspone. Najeveci raspon od 23m ima Katedrala u Geroni (zavrsena 1458.g.)
Nakon entuzijazma kriarskog pohoda katedrala koji je splasnuo u 14. st. te
nakon to su uglavnom sve katedrale zavrene, novi element se pojavio da bude
sljedeci test vjestini zidara i tesara a to je bio toranj. Toranj je bio vie simbol
lokalnog ponosa nego dio teolokog zahtjeva za vie svjetla ali je izazvao zanimljive
tehnicke probleme. U Katedrali u Salisburyju toranj je izgraden nad sjecistem broda i
transepta, koji nije bio projektiran da ga primi. Visoki krizni stupovi poceli su pucati
pod dodatnom teinom, te su napeti lukovi (strainer arches) morali biti dodani
izmedu stupova da ih ucvrste, odnosno privezu protiv pucanja. To je bio prvi ociti
primjerda su kameni stupovi bili stanjeni na kriticne dimenzije i znatno optereceni,
dovoljno da bude zamijeceno da se savijaju ili pucaju. Kasnije ce ovakve akcije biti
glavna briga pri projektiranju metalnih stupova.
Toranj u Salisburyju (zavren 1362.g.) je genijalna sloena struktura od
kamenom oblozenih nosaca nad drvenim okvirom, zajedno povezanim u bazi s
eljeznim trakama kako bi se izbjeglo irenje. Dosezao je ukupnu visinu od 123m.
Katedrali u Strasbourgu dodan je 144m visok toranj g. 1439., a gornja granica
dosegnuta je Katedralom u Beauvaisu, g. 1569., kada je zavren toranj od 157m, to je
bilo za 10m vie od Keopsove piramide. Nakon to je tri godine stajao kao najvia
gradevina svijeta, toranj je propao 1573. i nije vise ponovno izgraden. Bio je to
posljednji tuni epilog kriarskog pohoda katedrala.
4.2. Konstrukcije u drvu i opeci
Drvene konstrukcije pretrpjele su spori napredak u ovom razdoblju.
Skandinavske masivne drvene crkve (stavekirke) gradene su od 8. do 10. st., dakle
prije trijumfa kamenih crkvi i nekoliko ih je preivjelo do danas.
U zapadnoj Europi, posebno od 14.st. nadalje, kao novi oblik gradnje kuca
pojavila se poludrvena kanatna konstrukcija.
Kontinentalni tip imao je kostur (okvir) od kvadratne drvene grade, s
vertikalnim stupovima rasporedenim na razmaku od 1m, te horizontalnim na istoj
udaljenosti, s dijagonalnim podupiracima postavljenim na vanjskim zidovima zbog
bocne stabilnosti. Krovni nosaci protezali su se izmedu vrha - grebena (sljemena) i
zidova dok su nosaci stropova bili poduprijeti zidovima i unutarnjim nosivim
dijelovima.
Engleski poludrveni okvir bio je slican, ali je izbacio horizontalne pojaseve i
dijagonale koristeci zbijene vertikalne nosace na oko 1-0,5m udaljenosti. U oba
slucaja prostor unutrasnjost zida ispunjavana je materijalom kako bi se dodatno
ukrutio okvir, a cesto su koristeni opeka, siblje (pleter) i zbuka. Sva drvena grada
kostura medusobno je spajana na lastin rep (proracunato) ili klinovima. Ove
poludrvene konstrukcije ostati ce standardan nacin gradnje s drvom u Europi sve do
19.st.
Postojala je takoder znacajna upotreba tekog, masivnog drva za krovove i
podove u gradnji kuca, koja je bila inspirirana gradevnom tehnologijom. Poseban
primjer je engleski krov hammer-beam, vrsta grednog podupiraca koji je mogao
savladati prilicno velike raspone. Krov Westminster Halla u Londonu Kralja Richarda
II (1402.) s rasponom od 21m odlican je primjer ovog tipa.
Pecena opeka pocela se u Europi ponovno upotrebljavati u mnogim
podrucjima prvenstveno koristenjem spasene rimske opeke, a u 14. st. zapocinje i
proizvodnja. Opeke nisu bile tako precizne kao rimske i bile su cesto unistene pri
pecenju. Zbog toga su bile potrebne siroke reske morta da se postigne pravilan vez.
Opeke su postale uskoro standardizirane blizu dananjoj dimenziji, oko
20.3x9.5x5.7cm i razvijeni su sistemi vezova bazirani na toj priblinoj proporciji
(2:1). Ovi vezovi smanjili su kontinuirane vertikalne reke morta, jer su mortovi imali
razmjerno manju cvrstocu od opeka i vertikalne su reske mogle Iormirati oslabljena
podrucja u zidovima gdje se mogu razviti lomovi i pukotine. Najbolji tip veza bio je
engleski vez, u kojem sve opeke u redu preklapaju one dolnje a vertikalne reke su
eliminirane. Opeka je ostala i dalje prilicno skupa zbog cijene goriva za pecenje, te je
koritena uglavnom tamo gdje nije bilo na raspolaganju kamena. U kasnom Srednjem
vijeku, uglavnom u sjevernoj Europi opeka je prilagodena gotickim kamenim
oblicima kod gradnje tzv. dvoranskih crkvi (hall churches) s brodovima i krilima
iste visine.
4.3. Pomocni gradevni sistemi
Premda je rimsko grijanje hipokaustom nestalo s Carstvom, novi razvoj
unutarnjeg grijanja pojavio se u Zapadnoj Europi na pocetku 12. st.: zidano ognjite s
dimnjakom pocinje zamjenjivati centralnu otvorenu vatru. Dotadasnji veliki krovni
otvori nad centralnim vatrama dozvoljavali su ulaz vjetru i kisi, te su kuce obicno
imale samo jedno, a vece kuce nekoliko (sto manje) ovakvih lozista. Zbog toga su
grijane sobe imale tendenciju da budu velike i zajednicke, u kojima mnogo osoba
moe dijeliti toplinu vatre. Otvori u krovu nisu dovoljno efikasno uklanjali dim, te je
dio ulazio u sobu. Dimnjak s druge strane nije proputao puno zraka ni vode a
uklanjao je vecinu dima. Iako je mnogo topline odlazilo van kroz cijev, ipak je to bilo
veliko poboljsanje, a jos znacajnije je bilo da se mogao koristiti i za grijanje malih i
velikih soba, te visekatnih kuca. Kuce, osobito velike, mogle su biti razdijeljene na
manje, privatnije prostore, svako s vlastitim ognjitem, to je bila promjena koja je
presudno promijenila komunalni nacin zivota ranog srednjeg vijeka.
5. Renesansa i barok
5.1. Obnova rimskih tehnika i materijala
5.2. Ponovno uvodenje konstrukcije svodova i kupola
5.3. Ponovno oivljavanje rimskih tehnika i materijala
5.4. Rijeka u doba renesanse i baroka
5. RENESANSA I BAROK
5.1. Ponovno uvodenje konstrukcije kupole
Smanjenje gradnje katedrala (kriarskog pohoda katedrala) krajem 14. st.
dovelo je do opadanja upotrebe internacionalnog gotickog stila prakticiranog od
majstora zidara. U ovom razdoblju pojava nacijadrzava Europe pocinje se
kompletirati s crkvom kao centrom moci. Ovim novim nacijama Rimsko carstvo bilo
je model nacionalne drzave, i izgledalo je prikladno da koriste gradevne oblike Rima
kao simbole svoje moci posebno polukruni luk, svod i, iznad svega, kupolu,
slijedeci snazan primjer Pantheona. Od 1350. do 1750.g. velik je dio gradevne
tehnologije bio usredotocen na crkve natkrivene kupolom, koje su se razvile u simbol
ne samo religioznog vjerovanja vec takoder nacionalnog i urbanog ponosa. Postojalo
je svjesno odbacivanje gotickih Iormi u korist ideoloskog zazivanja Rima. Ovaj
pristup doveo je do rascjepa izmedu procesa dizajna i konstrukcije i do pojave prvih
arhitekata (rijec dobivena iz grc. Architekton, sto znaci vodeci obrtnik /zanatlija
/vjestak /majstor) koji zamislja oblik gradevine, za razliku od graditelja koji je izvodi.
Prva zgrada kod koje su dizajner i graditelj razlicite osobe bio je kampanil-zvonik
katedrale u Firenci. Dizajn je napravio slikar Giotto, a konstruirali su ga katedralski
zidari od 1334. do 1359. godine.
Gradnju same Firentinska katedrale (Santa Maria del Fiore) zapoceo je u
gotickom stilu ArnolIo di Cambio 1296.g., ali 1366.g. Grad Firenca, slijedeci savjete
odredenih slikara i kipara, odlucuje da se gotika ne bi vie trebala upotrebljavati i da
sav novi rad treba slijediti rimske oblike, ukljucujuci oktagonalnu kupolu od 42m
raspona koja treba biti izgradena na istocnom kraju broda. Kupola nije izgradena sve
do ranog 15.st., kada je Filippo Brunelleschi, zlatar i kipar poceo raditi skulpture za
katedralu. Postupno se zainteresirao za samo gradenje i izgradio neke manje dijelove
katedrale. Oko 1415. pripremio je nacrt za kupolu te je smiono predloio da je izgradi
i to bez podupirajuce oplate, sto je bilo apsolutno neophodno u svim ranijim rimskim i
gotickim konstrukcijama. Izgradio je maketu kupole u opeci u mj. 1:12 da
demonstrira svoju metodu. Dizajn kupole kao i predloena metoda konstrukcije
prihvaceni su i kupola je izmedu 1420. i 1436. i izgradena pod njegovim nadzorom.
Brunelleschi je tako bio prvi stvarni arhitekt koji je osmislio izgled oblik gradevine i
metode da je izvede te da garantira tu izvedbu, a radio je samostalno, ostro odbijajuci
clanstva u zidarskim i stolarskim cehovima. Bruneleschijeva kupola sastoji se od dva
sloja, unutarnje kupole koje je razapeta nad dijametrom i paralelne vanjske koljke
koja je titi od atmosferskih utjecaja i daje joj ugodniju vanjsku formu. Obje kupole
pridrane su odnosno poduprijete s 24 kamena poluluka - rebra krunog promjenjivog
presjeka debela u bazi iznosi 2,1m a pri vrhu 1,5m. Ova se rebra spajaju na
otvorenom kamenom tlacnom prstenu pri vrhu kupole. Da kupola izdrzi vanjske
pritiske, povezni kameni prsteni medusobno su povezani metalnim sponama koje teku
horizontalno izmedu rebara. Postoje takoder povezni prsteni od hrastovog drva
spojeni metalnim spojevima. Prostor izmedu rebara i poveznih prstenova premoscen
je vanjskim i unutarnjim ljuskama radenim od kamena za donju zonu (prvih 7,1m), a
od opeke iznad. Cijela je struktura napravljena bez oplate, kruni profili rebara i
prstenova su izvedeni sistemom mjerenja ica fiksiranih u centrima zakrivljenja.
Bruneleschi je ocito dovoljno razumio strukturalno ponasanje kupole te je
znao da ako bude izgradena u horizontalnim slojevima, uvijek ce biti stabilna i ne
treba drveno oblucilo. Takoder je isprojektirao precizne drvene masine da prenesu
potreban gradevni materijal u vertikalnom i horizontalnom smjeru. Nakon sto je
(gotovo) izjednacio raspon Pantheonove kamene kupole, Bruneleschi je stekao glas
covjeka koji je obnovio rimski zidarski rad, a kupola je utvrdena kao paragon
uzor gradevne Iorme.
Slijedeca velika kupola renesane bila je ona Bazilike sv. Petra u Rimu, koja se
zapocela graditi za pape Julija II 1506.g. Tehnologija je bila slicna onoj
Brunelleschija, a dijametar gotovo isti. Dizajn kupole proao je kroz mnoge promjene
i iznikao kroz razdoblje od gotovo 80 godina. Najveci doprinos dizajnu dao je slikar i
kipar Michelangelo, koji je sluio kao arhitekt od 1546. do 1564. godine, te uz njega
takoder arhitekti Giacomo della Porta i Domenico Fontana, pod cijim je vodstvom
kupola konacno izgradena tijekom 1580-tih. Kupola je bila razmjerno tanja od one u
Firenci i bila je dodatno ojacana trima poveznim prstenovima napravljanim od
kontinuiranih eljeznih lanaca. Doivjela je brojne lomove (pucanja) te je 1740.
dodano jo 5 lanaca da se osigura stabilnost. Od kada se za kupolu koristila isprobana
tehnologija, vecina projekaka je radena na papiru s crteima.
Treca velika kupola ovog razdoblja (zapravo baroka) bila je ona katedrale Sv.
Pavla u Londonu, izgradena 1675.-1710.g. od engleskog arhitekta sir Christophera
Wrena. U ranim Iazama projektantskog procesa samo koristena su samo Iizicki
modeli dok su kasniji projekti ukljucivali intenzivnu produkciju crteza i takoder jasne
matematicke modele s numerickim izracunima. Wren je zapoceo svoju karijeru kao
matematicar i Iizicar znanstvenik i bio je profesor astronomije na Oxfordu od 1661.
do 1673.g. prije nego je postao samo arhitekt. S ovakvim predznanjem bio je
sposoban da u praksi primijeni prvo teoretsko odredenje lancane linije luka (krivulja
koju cini lanac labavo objesen s dva kraja) kao najeIikasnijeg proIila luka i kupole,
koji je ranije objavio skotski matematicar Davida Gregoryja 1697.g. Wrenovo rjesenje
kupole, koja je imala dijametar 34.5m bila je serija od 3 priljubljene ljuske od kojih je
srednja prava nosiva struktura. Srednja kupola bila je napravljena od opeke u
priblizno cunjastoj lucnoj Iormi, a zbog velikog koncentriranog tereta lanterne na vrhu
bila je uklijetena eljeznim lancima (zategama). Pridravala je trokutasto spojen
drveni okvir na koji je bio pricvrscen vanjski plast od olovnih ploca. Unutar srednje
kupole postavljena je plitka lucna kupola koja nosi samo vlastitu tezinu i sluzi kao
strop unutarnjem prostoru. Wrenova sakrivena struktura na koju su dodane vanjska i
unutarnja forma, postala je standard arhitektonske tehnike.
5.2. Ponovno oivljavanje rimskih tehnika i materijala
Uz rimske oblike u zidarstvu, renesansa je ponovno otkrila druge rimske
tehnologije, ukljucujuci drvene grede. Giorgio Vasari upotrijebio je sredinom 16.st.
konstrukciju trokutnog okvira (nosaca) s centralnim vertikalnim stupom visulju
(king-post timber truss) za 20-metarski raspon Uffizija, municipalne uredske
zgrade u Firenci. U isto vrijeme arhitekt Veneta Andrea Palladio koristio je puni
trokutni drveni okvir za most s rasponom od 30.5m iznad rijeke Cimone. Palladio je
jasno razumio vanost paljivo detaljiranih dijagonalnih dijelova konstrukcije, a za
svoj dijagram nosaca u djelu 'Cetiri knjige o arhitekturi rekao je da oni nose cijeli
rad. Tlacni spojevi drvenih dijelova u nosacu spojeni su zeljeznim stegama i
klinovima.
Nosaci raspona 20 26m postali su prilicno uobicajeni u gradnji krovova.
Godine 1664. Wren je upotrijebio drvene nosace s rasponom od oko 22m na krovu
Sheldonian kazalista u OxIordu. Ali precizno teoretsko objasnjenje krovnog nosaca i
njegova rasirena upotreba u gradenju nisu se dogodili sve do 19.st.
Drugi rimski materijal koji je oivljen i jako poboljan u renesansi bilo je
prozirno staklo. Nova tehnologija njegove izrade usavrena je u Veneciji u 16.st. Bila
je poznata kao metoda krunskog stakla i originalno koritena za izradu tanjura.
Puhaci stakla okretali su rastopljeno staklo u ravne diskove sve do 1m u dijametru,
diskovi su potom nakon hladenja polirani i rezani u pravokutne oblike. Prvi spomen
prozora od krunskog stakla bila je njihova ugradba u dvostruke visece okvire
protuutega podiznih kliznih prozora na Banqueting House Inigo Jonesa u Londonu
1685.g. Siroka primjena ovog stakla postala je uobicajena pocetkom 18.st.,
oznacavajuci put prema velikim zgradama od stakla i zeljeza u 19.stoljecu.
EIikasnost unutarnjeg grijanja poboljsana je uvodenjem sobnih peci od
lijevanog eljeza i kaljevih peci, koje su postavljane na slobodnostojecim pozicijama
u sobi. Proizvodile su toplinu koja je ravnomjerno zracila po prostoru, a grijale su na
ugljen novo gorivo koje je brzo zamijenilo drvo u zapadnoj Europi. Nakon to su
europski graditelji obnovili tehnologiju klasicnog svijeta u opeci, kamenu i drvu,
stabilna platIorma je dosegnuta u razvoju gradevnog umijeca, a ovi materijali i
tehnike dobro su pristajali crkvama, palacama i utvrdama koje su njihovi patroni
trazili. Industrijska revolucija, medutim, uvela je nove materijale i zahtjev za novim
gradevnim tipovima (vrstama) sto je kompletno transIormiralo gradevnu tehnologiju.
6. Prvo industrijsko doba
6.1. Razvoj tehnologije eljeza
6.2. Proizvodnja gradevnih materijala
6.3. Znanost o gradenju, profesionalni projektanti
6.4. Pomocne gradevne discipline
6.6. Rijeka u prvo industrijsko doba
6. PRVO INDUSTRIJSKO DOBA
6.1. Razvoj tehnologije eljeza
Drugu polovicu 18.st. oznacavaju otkrica serija izuma, prvenstveno u
Engleskoj, koje ce povjesnicari kasnije nazvati Prvom industrijskom revolucijom, a
koja ce imati dubok utjecaj na drustvo u cjelini kao i na gradevnu tehnologiju. Medu
prvima od ovih izuma bila je proizvodnja eljeza na veliko, koja zapocinje radom
Abrahama Darbyja, koji je 1709. prvi uzeo koks kao gorivo u procesu taljenja.
Dostupnost eljeza dovela je do razvoja strojeva, posebno parnog stroja dvostrukog
djelovanja (double-acting steam engine) Jamesa Watta 1769.g. Henry Cort razvio je
proces pudlovanja (puddling) za izradu kovanog eljeza 1784.g., i u istoj godini
izgradio prvu valjaonicu (rolling mill) za izradu kovanog eljeza pokretanu parnim
strojem, proizvedeci valjane zeljezne proIile od kovanog zeljeza: nosace, kutove i
druge oblike. Lijevano eljezo, koje sadri vii postotak ugljena od kovanog i
lomljivije je (krhkije), takoder je proizvadano na veliko. Uskoro su se pojavili
standardni gradevni elementi od zeljeza, oznacujuci put razvoja zgrada s metalnom
konstrukcijom.
Rane primjene zeljeza u gradnji pronadene su nekoliko stoljeca prije
industrijskog doba. Postoje podaci o zeljeznim lancanim visecim mostovima s
drvenim plocama u Kini iz rane dinastije Ming (1368.-1644.). Neki od njih, kao to je
most Liu-Tung objekt cuvene bitke Mao Ce Tungovog Dugog Marsa iz 1935.g.
prezivjeli su do danas u prilicno ocuvanom stanju. Zeljezni zatezni lanci u kupolama
katedrala Sv. Petra i Sv. Pavla su drugi primjeri. Ali prva velika struktura od lijevanog
eljeza Industrijskog doba bio je most nad rijekom Severn u Ironbridgeu. Izgraden je
od izumitelja zeljeza Abrahama Darbyja II izmedu 1777. i 1779.g. Ima raspon od
30m, koristeci 5 lukova kruznog oblika koji su reducirani na paukovu mrezu tankih
zeljeznih rebara. Svaki luk bio je izrezan na dva dijela cija je maksimalna dimenzija
iznosila 21m, te ih je bilo teko prevoziti od lijevaonice do gradilita i ugraditi na
mjesto.
Manji komadi kojima je lake manipulirati karaktiriziraju brzu aplikaciju
eljeza u zgradama koje su uslijedile. Puni stupovi od lijevanog eljeza koriteni su u
crkvi Sv. Anne u Liverpoolu 1772.g., a suplji cijevasti stupovi povecane eIikasnosti
izumljeni su 1790.g. Prva upotreba greda od kovanog eljeza, napravljenih od
medusobno zakovanih ravnih sipki bila je na 28-metarskom rasponu krova kazalita
Theatre-Francais u Parizu, izgradenom1786.g. od arhitekta Victora Louisa. Ovdje je
zeljezo koristeno ne toliko zbog svoje cvrstoce koliko zbog nezapaljivosti, koja, kako
se nadalo, moe smanjiti opasnost od poara. Iz istog razloga, oko 1800.g. Britanska
tekstilna industrija zapocela je upotrebljavati pojedinacne metalne skelete u
tvornicama visokim i do 7 katova. Suplji lijevanozeljezni cilindricni stupovi bili su
smjestani na razmacima od oko 3 metra i nosili lijevanozeljezne 'T nosace (obrnuto
postavljene) na rasponu do 4,5m. Stropovi su premotavani lukovima od opeke koji su
pocivali na donjim stranama 'T nosaca, a obodno su ovi nosaci bili oslonjeni na
zidane nosive zidove, koji su strukturi davali bocnu stabilnost. Ovaj prototip zgrade
eljeznog skeleta i obodnih zidanih zidova uskoro je postao standard koji ce se
kontinuirano nastaviti do kraja stoljeca.
Kompletno nezavisan eljezni skelet bez dodanih zidova pojavio se polako u
serijama specijalnih gradevnih tipova. Prvi skromni primjer bila je Ribarnica
HungerIord u Londonu, buduci je drvo iz sanitarnih razloga bilo zabranjeno.
Lijevanozeljezni nosaci savladavali su raspon od 9,7m s 3m prepusta na drugoj strani,
a uplji lijevanoeljezni stupovi sluili su i kao vertikalni oluci za odvod vode s krova.
Sva bocna stabilnost bila je osigurana cvrstim vezama izmedu stupova i greda. Drugi
tip koji je koristio iskljucivo zeljezni skelet bio je staklenik, koji je osiguravao
kontroliran svijetao i topao okolis za egzoticne tropske biljke u hladnoj klimi sjeverne
Europe. Medu prvima bila je Kuca Palmi u Kew Gardensu u Londonu koju je 1840.g.
izgradio arh. Decimus Burton.
Spektakularna serija eljeznih i staklenih zgrada za staklenike i izlobene
dvorane nastavila se do kraja stoljeca. Najvaznija od njih bila je Kristalna palaca,
napravljena u Londonskom Hyde Parku za ugoscavanje velike Svjetske izlozbe
1851.g. Ova prostrana gradevina, 564m duga, sa zatvorenim prostorom od 90.000 m2
izgradena je u potpunosti od standardiziranih elemenata. Lijevanozeljezni stupovi
nose grede od zakovanog kovanog zeljeza na tri razlicita raspona 7,3m, 14,6m i
21,9m. Za savladavanje raspona izmedu greda koriste se genijalni 'Paxtonovi lukovi
napravljeni od tlacnih drvenih elemenata nad zeljeznim tlacnim rebrima koji
prednapreu drvo da smanje savijanje. Svi ovi prefabricirani elementi jednostavno su
zakovani ili povezani zajedno na gradilitu u samo 6 mjeseci. Ali glavni trijumf
Kristalne palace bila je njena staklena opna, napravljena od standarnih ploca
dimenzije 25x124cm. Veliki prostor bio je okupan svjetlom koje je bilo jedva
prekinuto prozracnim metalnim okvirom slicio je velikoj stoljetnoj katedrali koja je
konacno realizirala krajnju ambiciju medijevalnih graditelja.
Francuska je takoder proizvela brojne lijepe izlozbene dvorane od eljeza i
stakla, ukljucujuci jednu s rasponom od 48m sagradenu 1855.g. a druge s nesto
manjim rasponom ali vecom povrsinom od Kristalne palace uslijedile su 1867. i
1878.g. Zeljezne grede s krovovima od glatkog stakla takoder su koristene za
nadstresnice u zeljeznickim stanicama gradenim diljem zapadne Europe. New Street
Station u Birminghamu u Engleskoj (1854.) imala je nadstrenicu za vlak s eljeznim
nosacem raspona 64m i to je bila prva zgrada koja je premaila raspon Pantheona.
Jedna od najvecih bila je stanica St. Pancras u Londonu, koja je oblikovala staklenu
dvoranu raspona 74m s lucnim zeljeznim nosacima. Nakon briljantnog uspjeha
sredine stoljeca, zeljezno-staklene konstrukcije primjenjivane su u znatno
prozaicnijim serijama zgrada koje su se nastavile graditi do 1900. godine.
6.2. Proizvodnja gradevnih materijala
Proizvodnja opeke industrijalizirana je u 19.-om stoljecu. Tezak proces rucnog
oblikovanja, koji je bio primjenjivan 3.000 godina zamijenjen je 'tlacenim opekama.
One su bile masovno proizvedene procesom strojnog istiskivanja (extrusion) kod
kojeg je glina utiskivana kroz pravokutnu matricu kao kontinuiran stup i potom rezana
na mjeru pomocu zicanog rezaca (zice). Takoder je bilo i umnozavanja na nacin
detaljno oblikovanih i 'otisnutih elemenata. Pojedinacno pecenje u pecima za
susenje (lozenim koksom) i dalje se primjenjivalo, a krajem stoljeca pojavila se
kontinuirana tunelska pec kroz koju se opeke polagano krecu na pokretnoj traci. Nove
metode razmjerno su smanjile cijenu opeke i ona je postala osnovni gradevni materijal
ovoga doba.
Tehnologija drva doivjela je ubrzan razvoj u 19.st. u Sjevernoj Americi, gdje
su postojale velike sume jele (mekanog drva) i bora koje su mogle biti sjecene i
obradivane industrijskim metodama. Parne i vodom pokretane pilane pocele su
proizvodnju standardno dimenzioniranog gradevnog drva 1820. godine. Proizvodnja
jeItinih strojno proizvedenih cavala 1830.g. osigurala je drugi neophodan element koji
je omogucio glavnu inovaciju u gradevnim konstrukcijama lagani, prozracni okvir
(balloon frame). Prvim primjerom smatra se skladite podignuto u Chicagu
1832.g. od Georgea W. Snowa.
Postojala je velika potraznja za malim kucama svih tipova prilikom
naseljavanja Sjevernoamerickog kontinenta, a lagani drveni okvir osiguravao je brzo,
fleksibilno i jeftino rjeenje problema. U B-F sistemu tradicionalno masivno drvo i
kompleksni spojevi bili su odbaceni. Zidovi kuce bili su Iormirani od vertikalnih
elemenata ili stupova dim. 5x10cm, postavljenim na osnom razmaku od 40cm. Ovi su
pridrzavali krovne i podne grede (obicno dim. 5x25cm) takoder na razmaku od 40cm
(osno), sposobne da dosegnu visinu od 6 metara. Bocna stabilnost osiguravana je
postavom laganih dijagonalnih veza pricvrscenih cavlima ili, cesce, pomocu 2cm
debelih dijagonalnih dasaka primijenjenim na svim vanjskim zidovima, te podnim i
krovnim gredama, cime je stvorena cvrsta, lagana kutija. Otvori su rezani u okviru i
obloeni oplatom po potrebi. Svi spojevi bili su napravljeni strojno proizvedenim
cavlima, koji su lako zakucavani u mekano tanko drvo. Sirok raspon unutarnjih i
vanjskih zavrsnih materijla mogao je biti primjenjen na ovaj okvir, ukljucujuci drvene
daske, tuko (gips-sadra) i obloge od opeke. Ova B-F zgrada, napravljena od
proizvednih materijala, koja je trebala samo nesto malo rucnog alata i malo vjestine za
gradnju, ostala je do danas popularan i jeftin oblik konstrukcije.
6.3. Znanost o gradenju
Znacajno dostignuce prvog industrijskog doba bila je pojava znanosti o
gradenju, posebno teorija elasticnosti struktura. S njom su mogli biti koristeni
matematicki modeli da s prilicnom sigurnoscu predvide strukturalne promjene,
osiguravajuci odgovarajucu kontrolu kvalitete upotrebljenih materijala. Premda su
neki elementi teorije elasticnosti, kao sto je teorija o savijanju stupova svicarskog
matematicara Leonharda Eulera, postavljeni ranije, (1757.g.), stvaran razvoj zapocinje
s engleskim znanstvenikom Thomasom Youngom i njegovom modernom definicijom
modula elasticnosti 1807.g. Louis Navier publicirao je teoriju elasticnosti nosaca
(greda) 1826.g., a tri metode analize sila u gredama postavili su Squire Whipple, A.
Ritter i James Clerk Maxwell izmedu 1847. i 1864.g. Koncept staticki odredene
strukture sto je struktura cije sile mogu biti odredene samo pomocu Newtonovih
zakona gibanja postavio je Otto Mohr 1874.g., nakon intuitivne upotrebe u trajanju
od mozda 40 godina. Vecina struktura 19.st. bila je namjerno dizajnirana i
proizvedena s cvrstim vezama (spojevima) da bi bila staticki odredena, a sve do 20.-
og stoljeca nije bilo moguce naci brzo rjesenje za staticki neodredene strukture.
Teorija elasticnosti stvorila je bazu strukturalne analize do 2. Svjetskog rata, kada su
zgrade pogodene bombama pokazale nepredvidljive oblike ponaanja te su
postavljene pretpostavke teorije morale biti promijenjene.
6.4. Potreba za projektnim strucnjacima arhitektima i gradevinskim
inenjerima
Dolazak industrijskog doba obiljezio je takoder i glavnu promjenu u ulozi
arhitekta. Arhitekti-umjetnici renesanse imali su dvojni patronat, crkve i drave o
kojima su ovisile narudzbe. U rastucim industrijskim demokracijama trziste za
gradevine se povecalo i prosirilo je vrijednost interesa arhitekta, a razliciti su korisnici
trazili zbunjujuci raspon novih gradevnih tipova. Odgovor arhitekta bio je da razvije
novu ulogu strucnjaka (s licencom pravom) po modelu profesija kao to su pravo ili
medicina. Dodatno, s dolaskom znanosti o gradenju, nastaje nova podjela rada u
procesu projektiranja. Gradevinski (konstruktivni) inzenjeri se pojavljuju kao
odvojena disciplina specijalizirana u primjeni matematickih modela u gradnji
(staticari).
Jedna od prvih zgrada kod kojih su arhitekt i inenjer bile dvije odvojene
osobe je Granary (1811.) u Parizu. Osnovana su i udruzenja strucnjaka u graditeljstvu,
ukljucujuci:
1818. Institut gradevinskih inzenjera, London
1834. RIBA Kraljevski institut Britanskih arhitekata, London
1857. Americki institut arhitekata.
Slubeno dravno licenciranje arhitekata i inenjera, cilj ovih udruenja,
realizirano je znatno kasnije i to pocevsi od Odluke arhitekata Illinoisa iz 1897.
godine. Istovremeno s rastom profesionalizma razvijala se i dravna regulativa u
obliku iscrpnih opcinskih i nacionalnih gradevnih pravila odnosno zakona za oba
projektne i izvedbene zahtjeve gradenja.
6.5. Poboljsanja u pomocnim gradevnim disciplinama
Tehnologije nadzora utjecaja okolisa zapocinju dramatican razvoj u prvo
industrijsko doba. Prva glavna prednost bila je koritenje plina iz ugljena za rasvjetu.
Plin iz ugljena prvi je put napravljen 1690.g. grijanjem ugljena uz prisutnost vode da
se dobije metan, a 1792.g. William Murdock razvio je plinsku mjeavinu za
osvjetljenje iz kamenog ugljena. Prva velika gradevina s plinskom rasvjetom (iz male
tvornice plina na licu mjesta) bila je talionica Jamesa Watta u Birminghamu (1803.).
Kompanija za plinsko svjetlo i koks osnovana je u Londonu 1812.g. kao prvo
stvarno javno poduzece koje je proizvodilo plin iz ugljena kao dio procesa kuhanja u
velikim centralnim postrojenjima i distribuiralo ga podzemnim cijevima do
pojedinacnih korisnika. Uskoro su mnogi glavni gradovi imali plinare i distribucijsku
mreu. Plin je bio skup i bio je koriten uglavnom za osvjetljenje, ne za grijanje ili
kuhanje a sadrzavao je i mnoge necistoce koje su proizvodile nezeljene produkte
gorenja (posebno ugljenu cadu) u prostoru. Relativno cist metan kao oblik prirodnog
plina nece biti dostupan sve do eksploatacije velikih naItnih polja u 20-om stoljecu.
Pec i ognjiste nastavili su biti glavnim izvorom grijanja tijekom ovog
razdoblja, ali razvoj parnog stroja i njegovih dodatnih grijaca vode (bojlera) dovode
do nove tehnologije u obliku grijanja parom. James Watt grijao je vlastiti ured parom
koja je tekla cijevima jo g. 1784.g. Tijekom 19-og stoljeca sistemi grijanja parom, a
kasnije toplom vodom, bili su postupno usavravani. Koristili su centralne bojlere
grijane ugljenom povezane na mreu cijevi koja je distribuirala zagrijani fluid u
radijatore od lijevanog eljeza i vracala ga u bojler na ponovno grijanje. Parno
grijanje bilo je glavno poboljsanje nad pecima i ognjistima jer su svi produkti grijanja
bili eliminirani iz prostora koji su se zagrijavali, ali je izvor topline ipak ostao zadran
u radijatorima.
Vodovod i sanitarni sistemi u zgradama rapidno su napredovali u ovom
razdoblju. Javni vodovodi bili su esencijalni element, a prvi primjer mehanickog
tlacnog vodovodnog sistema velikog mjerila bio je veliki red vodenih kotaca koje je
instalirao Louis XIV na Marleyu na rijeci Marne u Francuskoj, kako bi pumpao vodu
za fontane Versaja, udaljene 18 km. Proirena upotreba cijevi od lijevanog eljeza u
kasnom 18.st. omogucila je vece pritiske, a bile su koristene od Napoleona u prvom
opcinskom vodovodu pokretanom parnim strojem za dio Pariza 1812.g. Podzemni
gravitacioni drenani sistemi bili su instalirani zajedno s vodovodnima u gotovo svim
vecim gradovima industrijskog doba tijekom 19-og stoljeca. Postrojenja za tretman
kanalizacije uvedena su 1860.g. Stalni vodovodni elementi pojavili su se u zgradama s
vodovodom i drenazom, zamjenjujuci prenosive kade, kablove i nocne posude. Joseph
Bramah izumio je metalni WC sa sifonom (valve-type) a i drugi rani elementi:
umivaonici, zahodi i kade bili su od metala a isprobani su olovo, bakar i cink. Metalni
elementi pokazali su se teskima za ciscenje, tako da je u Engleskoj tijekom 1870.g.
Thomas TwyIord izumio prvi veliki keramicki umivaonik u jednom komadu kao i
keramicki WC s vodenim ispiranjem. Prvi su ovakvi keramicki elementi bili vrlo
skupi, ali im se cijena smanjila kada su postali standard, a njihovi oblici uglavnom se
nisu izmijenili do danas. Kade su bile prevelike da bi se izvodile iz lomljive keramike,
tako da je oko 1870.g. izumljena kada od lijevanog eljeza prevucena porculanom
(emajlom), dok se kada s dvostrukom stijenkom danas jos uobicajena, pojavila oko
1915-te godine.
7. Drugo industrijsko doba: celicne konstrukcije
7.1. Uvodenje tehnologije gradenja u celiku
7.2. Rane visoke zgrade celicnog skeleta
7.3. Celicne konstrukcije velikog raspona
7.4. Rijeka u drugo industrijsko doba (celik)
7. DRUGO INDUSTRI1SKO DOBA: CELICNE KONSTRUKCI1E
7.1. Uvodenje tehnologije gradnje u celiku
Ako se prvo industrijsko doba moe nazvati dobom eljeza i pare, onda se
drugo industrijsko doba moe nazvati dobom celika i elektricne energije. Masovna
proizvodnja ovog novog materijala i novog oblika energije takoder je izmijenila
gradevnu tehnologiju. Celik je prvi puta proizveden u velikim kolicinama za potrebe
zeljeznickih tracnica. Valjanje celicnih tracnica (sto je bilo prilagodeno od tehnologije
valjanja kovanoeljeznih profila ) i drugih profila kao to su bili kutni profili i cijevi
pocelo je oko 1870.g. a stvoren je znatno cvrsci, manje lomljivi metal.
Celik je izabran kao glavni gradevni materijal za dvije strukture izgradene za
Svjetsku izlobu u Parizu 1889.g.: Eiffelov toranj i Galeriju strojeva (Mainsku halu).
Toranj Gustava EiIIela bio je visok 300 metara i njegov je karakteristican parabolican
zakrivljeni oblik postao simbol Pariza a njegova visina nije dosegnuta sve do 1929.g.
Galerija strojeva bila je projektirana od strane arhitekta C.L.F. Duterta i inenjera
Victora Contamina s velikim trozglobnim lukovima na rasponu od 114m, ukupne
duine od 420m. Sveukupna natkrivena odnosno zatvorena povrina ispod
konstrukcije od celika i stakla iznosila je 48.727m2 sto nije nikada kasnije dosegnuto.
Zapravo, Galerija strojeva bila je toliko velika da joj nije mogla biti pronadena niti
jedna redovna namjena nakon sto je izlozba zatvorena, tako da je ova Iantasticna
gradevina 1910.-e godine morala biti sruena.
7.2. Rane visoke zgrade celicnog skeleta
Dok su ove cudesne strukture bile u centru paznje, razvijala se nova, jos
znacajnija tehnologija: visoke zgrade celicnog skeleta. Zapocela je u Chicagu, gradu
ciji je centralni poslovni predio rapidno rastao. Pritisak vrijednosti zemljista u ranim
1880.-im godinama vodio je vlasnike da zahtijevaju vie zgrade. Arhitekt inenjer
William Le Baron Jenney odgovorio je na ovaj izazov s 10-katnom zgradom
Domaceg osiguravajuceg zavoda (Home Insurance Company Building), sagradenom
1885., koja je imala gotovo potpuno metalnu strukturu. Skelet je bio sastavljen od
lijevanoeljeznih stupova koji su nosili grede od kovanog eljeza, zajedno s dva kata
valjanih celicnih nosaca koji su bili umetnuti tijekom gradnje i ovo je bila prva
upotreba celika u gradnji vecih razmjera. Metalni okvir je bio potpuno zatvoren
oblogom od opeke i/ili glinenih ploca zbog zastite od pozara, buduci zeljezo i celik
pocinju gubiti svoju cvrstocu ako se zagriju iznad 400C. Jenneyeva zgrada
Manhattan (Mantattan Building) iz 1891.g. imala je prvi vertikalni reetkasti
podupirac da se odupre snagama vjetra, a cvrsti okvir (portalni vjetrovni vez) prvi put
je koriten u susjednoj Staroj kolonijalnoj zgradi (Old Colony Building) iz 1893.g. od
arhitekata Williama Holabirda i Martina Rochea. Potpuni celicni okvir konacno se
pojavio u Jennyjevoj zgradi Ludington (Ludington Building) iz 1891.g. te kod
Sajamskog magazina (Fair Store) 1892.g.
Temelji ovih visokih zgrada predstavljali su glavni problem zbog mekog
zemljanog terena sredinjeg Chicaga. Tradicionalni temelji trapeznog i stepenastog
presjeka, koji su datirali jos od Egipcana pokazali su se neprikladnima da izdre
postavljanje velikog tereta mnogih etaa te su drveni piloti - zasiljeni trupci, inace
stari Rimski izum, bili zabijeni u teren do cvrste podloge. Za 13-katnu zgradu Efektne
burze (Stock Exchange Building) iz 1892.g. inenjer Dankmar Adler koristio je
kesonske (sanducne) temelje koristene dotad u konstruiranju mostova, stvarajuci cvrst
betonski gat koji je primio tezak teret celicnih stupova.
S godinom 1895. razvijena je zrela tehnologija visokih zgrada: okvir od
valjanih celicnih I-proIila sa zakovanim ili zacavlanim spojevima, dijagonalnim ili
portalnim vjetrovnim sponama (zategama), oblogom od gline protiv poara i
kesonskim temeljima. Elektricno dizalo osiguravalo je vertikalni prijevoz, ali druge
tehnologije zatite od vanjskih utjecaja su bile i dalje vrlo jednostavne. Unutarnje
osvjetljenje ovisilo je i dalje najvie o dnevnom svjetlu, premda je zamijenjeno
elektricnim svjetlom. Postojalo je parno grijanje, ali ne i hladenje, a ventilacija je
ovisila o otvaranju prozora. Tako su ove zgrade trebale uske visoke katne prozore
kako bi dale adekvatan pristup svjetlu i zraku.
Od velike vaznosti za visoke konstrukcije bilo je uvodenje motora s
unutarnjim sagorijevanjem (izumljenog od Nikolausa Otta 1876.g.) na gradilitu, koji
je zamijenio konja i snagu ljudskih misica za najvece zahtjeve podizanja. Tijekom
sljedecih 35 g. gradene su sve vise gradevine celicnog skeleta. U Chicagu je izgraden
Masonski hram (Masonic Temple) Daniela Burnhama i Johna Roota koji je dosegnuo
22 kata (91m), ali tada je vodstvo preseljeno u New York s 26-katnom zgradom
Manhattan Life Building (1894.). Zgrada Singer (1907.) od arhitekta Ernesta Flagga
dosegla je 47 katova (184m), Cass Gilbertova zgrada Woolworth (1913.) dosegla je
55 katova (238m), a rekord Eifellovog tornja konacno je 1930. oborila Van Alenova
zgrada Chrysler sa 77 katova (320m). Vec iduce godine, 1931. izgradena je 102-katna
zgrada Empire State Building koja je imala visinu od cak 381m, sto ce dugo ostati
svjetski rekord. Trka za sve viim zgradama doivjela je nagao prekid uslijed Velike
depresije i 2. Svj. rata a gradnja ove vrste konstukcija ponovno je nastavljena tek
krajem 1940-ih godina 20-og stoljeca.
7.3. Celicne konstrukcije velikog raspona
Celicne konstrukcije velikog raspona razvijale su se sporije od visokih zgrada
u razdoblju izmedu 1895. i 1945.g. i niti jedna nije dosegla raspon Masinske hale.
Dvozglobni (napravljeni od samo jednog elementa oslonjenog na svakom kraju) i
trozglobni (od dva elementa oslonjena na krajevima i na tocki spoja na vrhu) lucni
resetkasti nosaci bili su nasiroko koristeni a najveci primjeri bili su dva velika
avionska hangara za Mornaricu SAD-a u New Jerseyu prvi sagraden 1922. s
rasponom od 79m i drugi iz 1942. s rasponom od 100m. Ravna reetka je takoder
koristena, dosezuci maksimalni raspon od 91m u zgradi zrakoplovnog udruzenja
Glenn L. Martin Co. u Baltimoreu (1937.)
Elektricno zavarivanje, druga vazna tehnologija celika, bila je primijenjena na
gradevne konstrukcije tog vremena, premda je princip otkriven jo 1880-ih godina.
Prve viekatne zgrade s varenim spojevima bile su serija tvornica kompanije
Westinghouse, koja je zapocela 1920.g. Zavareni cvrsti okvir postao je novi strukturni
tip za srednje raspone, dosezuci raspon od 23m na Cincinnati Union Terminalu
(1932.), ali iroka upotreba zavarenih konstrukcija nije nastupila sve do iza 1945.g.
7.4. Razvoj gradevnih servisa i pomocnih disciplina
7.4.1. Vertikalni transport
Elisha Graves Otis razvio je prvo sigurno dizalo na parni pogon s uetima,
nazupcenim vodilicama i kukama u kasnim 1850.-im godinama. Hidraulicko dizalo na
parni pogon koje je bilo ograniceno za zgrade od oko 15 katova, izumljeno je 1867.
od Irancuskog inzenjera Leona Edouya. Razvoj elektricnog motora od Georgea
Westinghousea g. 1887. ucinio je mogucim izum brzog kabelskog dizala na elekricni
pogon (zvanog 'munjevito dizalo za razliku od sporijih hidraulickih) 1889.g. i
elektricnih pokretnih stepenica (eskalatora) u 1890-im godinama.
7.4.2. Osvjetljenje
U drugom industrijskom dobu tehnologije kontrole okolia razvijale su se
ubrzano. Vecina tih tehnologija uvela je koristenje elektricne energije, koja je tijekom
vremena postajala sve jeItinija. Britanski Iizicar Michael Faraday izumio je prvi
elektricni generator pokretan parnim strojem za pogon velike lucne svjetiljke s
ugljenom niti za svjetionik Foreland 1858.g. ali ugljena lucna svjetiljka bila je toliko
bljetava i trebala je toliko mnogo snage da nije nikada iroko primjenjivana i bila je
ubrzo zamijenjena simultanim izumom Thomasa Edisona i Josepha Swana iz 1879.g.
- aruljom s ugljenom niti. Ova arulja bila je krajnje nedjelotvorna, ali je otklonila
cadu i opasnost od pozara svjetiljki na plin od kamenog ugljena te je uskoro bila
naveliko prihvacena. Naslijedila ju je znatno efikasnija arulja s volframovom niti
izumljena od Georgea Coolidgea iz kompanije General Electric, g. 1908. Nit s
dvostrukim navojem koja se koristi danas uvedena je oko 1930.g.
Edison je eksperimentirao s laganim cijevima ispranjenim od plina jo
1896.g. a Georges Claude u Francuskoj te Moore u Engleskoj proizveli su prve
prakticne ispraznjele cijevi koristeci plemenite plinove kao sto su neon i argon. Ove
cijevi prvi put su koristene na procelju kina West End u Londonu 1913. i vrlo brzo
pocele su se eksploatirati za znakove i ostale dekorativne namjene. Godine 1938.
General Electric i Westinghouse proizveli su prvu komercijalnu fluorescentnu
ispraznjelu svjetiljku koristeci zivine pare i cijevi oblozene IosIorom da povecaju
isijavanje vidljivog svjetla. Fluorescentne cijevi gotovo su udvostrucile eIikasnost
volframovih lampi i vrlo brzo su se adaptirale za komercijalnu i uredsku upotrebu.
Intenzitet svjetla povecavao se u svim zgradama kako je cijena elektricne energije
padala, dosezuci vrhunac oko 1970.g. Lampe ispranjene od plina koje su koristile
ivine i natrijeve pare pod visokim pritiskom izumljene su 1960-ih ali su nale vrlo
ogranicenu primjenu u zgradarstvu buduci su davale preintenzivno svjetlo i obiljezenu
boju te su koritene uglavnom u prostorima visokih stropova ili za vanjsko
osvjetljenje.
8. Drugo industrijsko doba: armirani beton
8.1. Ponovno uvodenje betona
8.2. Pronalazak armiranog betona
8.3. Pomocne gradevne disipline
8.4. Rijeka u drugo industrijsko doba (armirani beton)
8. DRUGO INDUSTRIJSKO DOBA: ARMIRANI BETON
8.1. Ponovno uvodenje betona
Drugo industrijsko doba takoder je vezano uz ponovnu pojavu betona u novoj
vezi s celikom, sto je stvorilo tehnologiju koja ce ubrzo preuzeti glavnu ulogu u
gradevnim konstrukcijama. Prvi korak u ovom procesu bilo je stvaranje cvrscih
umjetnih cemenata (veziva). Vapnena buka, napravljena od vapna, pijeska i vode,
bila je poznata jo od pradavnih vremena. Poboljana je krajem 18.st. od britanskog
inenjera Johna Smeatona, koji je mjeavini dodao opeku u prahu i napravio prvi
moderni beton dodajuci jos i sljunak kao krupni agregat. Joseph Aspdin patentirao je
prvi pravi umjetni cement, koji je 1824.g. nazvao Portland Cement. Ime mu je
sugeriralo da je bio od iste visoke kvalitete kao Portlandski kamen. Da bi napravio
Portland cement, Aspdin je zapalio (gorio) vapnenac i glinu zajedno u peci. Glina je
osigurala silikonske dijelove, koji su onda kombinirani s vodom formirali snanije
veze od kalcijevih dijelova vapnenca. Charles Johnson, drugi britanski proizvodac
cementa, 1830-ih je uvidio vanost visokih temperatura pri gorenju gline i vapnenca
do bijelog usijanja, pri kojem se oni pocinju spajati. U ovom razdoblju, obican beton
koristio se za zidove i ponekad je zamjenjivao opeke u stropnim lukovima koji su
premoscivali raspone izmedu kovanozeljeznih nosaca u tvornicama od zeljeznih
okvira (skeleta). Sistem je 1844. patentirao William Fairbairn i prvi put primijenio
1845. na jednoj osmokatnoj rafineriji u Manchesteru. Prethodno odljeveni betonski
blokovi su takoder proizvadani, premda nisu stvarno konkurirali opeki sve do 20-og
stoljeca.
8.2. Pronalazak armiranog betona
Prva upotreba betona ojacanog zeljezom bila je od francuskog graditelja
Franoisea Coigneta u Parizu 1850.g. Njegova vlastita kuca od betona u Parizu,
izgradena 1862., u kojoj su stropovi i krovovi ojacani malim kovanozeljeznim I-
nosacima, jos uvijek postoji. Ali pravi razvoj armiranog betona zapocinje s
francuskim vrtlarom Josephom Monierom i njegovim patentom iz 1867. za velike
cvijetne posude iz betona ojacanim kavezom od zeljeznih zica. Francuski graditelj
Franois Hennebique primijenio je Monierove ideje na stropove, koristeci zeljezne
sipke da ojaca betonske nosace (grede) i ploce. Hennebique je prvi primijenio da
ipke moraju biti podignute da bi preuzele negativne momente pored oslonaca.
Godine 1892. zatvorio je gradevinsko poduzetnistvo i postao konzultantski inzenjer
(savjetnik), gradeci mnoge strukture s armiranobetonskim skeletom sastavljenim od
stupova, greda i ploca. U SAD-u je Ernest Ransome radio paralelno Hennebiqueu,
konstruirajuci tvornice u betonu. Visoke zgrade iz betona slijedile su primjer onih od
celika. Primjeri ukljucuju 16-katnu zgradu Ingalls (1903.) iz Cincinnatija, koja je bila
54m visoka, te 11-katnu Kraljevsku stambenu zgradu (Royal Liver Building) iz 1909.
izgradenu u Liverpoolu od Hennebiquevog Engleskog predstavnika, Louisa
Mouchela. Ova druga struktura bila je prvi europski neboder, ciji je satni toranj
dosegao visinu od 95m. Dostignuca visine u betonskih zgrada napredovala su sporije
s obzirom na znatno nizu cvrstocu i krutost betona u usporedbi sa celikom.
Izmedu 1900. i 1910. Teorija elasticnosti struktura (konstrukcija) napokon je
primijenjena na armirani beton na znanstveni nacin. Emil Morsch, vodeci inzenjer
njemacke tvrtke ,Wayss und Freitag', postavio je (Iormulirao) teoriju, koja je
provjerena detaljnim eksperimentalnim ispitivanjima na Tehnickom sveucilistu u
Stuttgartu. Ovi testovi utvrdili su potrebu za iskrivljenim ipkama za dobro
povezivanje s betonom i pokazali da kolicina celika u bilo kojem elementu treba biti
ogranicena na oko 8 presjeka. Ovo je osiguravalo u slucaju iznenadnog
preopterecenja sporo elasticno popustanje (lom) celika, u suprotnosti s naglim
lomljivim popustanjem betona. Godine 1930. americki inzenjer Hardy Cross uveo je
opustajucu (relaksirajucu) metodu za aproksimativnu analizu cvrstih okvira, sto je
znacajno pojednostavilo projektiranje betonskih struktura. U zgradi Johnson-Bovey u
Minneapolisu, sagradenoj 1905., americki inzenjer C.A.P. Turner uveo je betonske
stropne ploce bez greda (nazvane ravne ploce ili ravni nosaci) koje su koristile
dijagonalnu i ortogonalnu mreu armaturnih ipki. Sistem koji se koristi danas, a koji
odvaja dijelove izmedu stupova u stupovne pojaseve i srednje pojaseve i koristi samo
ortogonalan postav ipki postavljen je 1912. od vicarskog inenjera Roberta
Maillarta.
8.3. Armiranobetonske kupole
Beton je takoder primijenjen na zgrade velikog raspona, a rani primjer je Hala
stoljeca u Breslavi (nekad Njemacka, sada Wroclaw u Poljskoj), autora arhitekta
Maxa Berga i inenjera Dyckerhoffa & Widmanna. Njena rebrasta kupola
nadsvodivala je 65 metara, premasujuci raspon Pantheona. Jos spektakularniji su bili
veliki avionski hangari na aerodromu Orly kod Pariza koje je 1916. konstruirao
francuski inenjer Eugne Freyssinet. Bili su napravljeni od 9cm tankih naboranih
parabolicnih svodova nadsvodujuci 80m, a bili su perforirani prozorima. 1920-ih
godina Freyssinet je napravio glavni doprinos tehnologiji betona uvodenjem
prednaprezanja. U ovom procesu, armaturne sipke su napete (razvucene) i potom
zalivene betonom. Kada beton ocvrsne sipke se pustaju, tako da element dosize jedan
prethodan otklon i u potpunosti je pod tlakom. Kada se doda dodatni teret, element se
spusti u ravan polozaj ostajuci u potpunosti pod tlakom i ne dozivljava vlacne
pukotine i lomove koji uobicajeno prate armirani beton. Siroka upotreba
prednaprezanja nije medutim napravljena sve do iza 1945. godine.
Ljuskaste konstrukcije u betonu takoder zapocinju 1920-ih a prvi primjer je
vrlo tanka (6cm) polukupolna ljuska za Planetarijum u Jeni u Njemackoj. (1924.), s
rasponom od 25m. Godine 1927. oktogonalna rebrasta ljuskasta kupola s rasponom od
66m izgradena je nad trznicom u Leipzigu. Mnoge varijante tankih ljuski su izumljene
za koritenje kod industrijskih zgrada a ljuska je postala glavni oblik za betonske
strukture velikog raspona nakon 2. Svjetskog rata.
8.4. Razvoj gradevnih servisa i pomocnih disciplina
8.4.1. Grijanje i hladenje
Sistemi grijanja na paru i toplu vodu kasnog 19-og st. osigurali su razumne
potrebe za zimsko grijanje, ali nisu postojale nikakve prakticne metode za umjetno
hladenje, ventiliranje i kontrolu vlaznosti. U sistemu grijanja pomocu potisnutog
zraka (forced-air system), zrak je zamijenio paru ili vodu kao medij za prijenos
topline, ali je to bilo ovisno o izumu pogonskih fenova koji su pokretali zrak. Premda
su se veliki, grubi fenovi za industrijsku primjenu u ventilaciji brodova i rudnika
pojavili 1860-ih, a bolnica John Hopkins u Baltimoreu imala je uspjean sistem
grijanja pomocu zraka pokretan parnim strojem instaliran vec 1873.g., siroka
primjena ovog sistema za zgrade slijedila je razvoj elektricnih Ienova 1890-ih.
Uslijedila je znacajna inovacija u tehnologiji hladenja. Izum hladnjaka za
pohranu hrane odigrao je vaznu ulogu, ali kljucni element bio je patent Willis Carriera
iz 1906. koji je rijeio problem uklanjanja vlage koja nastaje kondenziranjem vodene
pare u kapljicama hladne vode rasprsenim u zracnoj struji. Pocevsi od kontrole vlage
u tvornicama duhana i tekstila, Carrier je polako razvio svoj sistem vremena
stvorenog od covjeka, konacno ga povezujuci i primjenjujuci zajedno s grijanjem,
hladenjem i kontrolnim spravama u kompletan sistem u Kazalistu Graumann`s
Metropolitan u Los Angelesu, 1922.g. Prva uredska zgrada klimatizirana od Carriera
bila je 21-katna zgrada Milam u San Antoniju, u Texasu, 1928.g. Imala je centralnu
rashladnu stanicu u podrumu koja je opskrbljivala hladnom vodom male jedinice koje
su se rucno regulirale na svakom katu a ovi uredaji su sistemom cijevi u stropu
opskrbljivali svaki ured klimatiziranim zrakom. Ponesto razlicit sistem primijenio je
Carrier za 32-katnu zgradu Filadelfijskog tednog fonda (Philadelphia Savings Fund
Society Building), 1932.g. Centralne zrakom pokretane jedinice bile su smjetene s
rashladnom stanicom na 20-om katu, a klimatizirani zrak je distribuiran kroz
vertikalne cijevi do pojedinih katova i horizontalno do svake sobe te se vracao kroz
hodnike do vertikalnih ispusnih cijevi koje su ga potom vracale u centralnu stanicu.
Oba sistema rukovanja zrakom, lokalni i centralni, jo uvijek se koriste za visoke
zgrade. Velika depresija i 2. Svj. rat reducirali su potraivanja za sisteme
klimatizacije, sve do izgradnje zgrade Ujedinjenih Nacija u New Yorku 1949.g., kada
je Carrier proizveo metodu klimatizacije koja je efikasno mogla rijeiti velike pritiske
topline uzrokovane velikim staklenim stijenama. Klimatizirani zrak nije dopreman
samo kroz strop vec takoder i kroz konvektorske jedinice unutar staklenog zida
(jedinice za prijenos topline sa spiralnim cijevima). Ove jedinice sadravale su toplu
ili hladnu vodu (iz centralne opskrbe) kako bi stvarale mjesavinu povecavanjem ili
smanjivanjem topline na perimetru. Klimatizirani zrak i voda osiguravali su se u
centralnim stanicama unutar 4 instalacijske (mehanicke) etaze interpolirane u 39-
katnu zgradu.
Carrierov sistem - Stvaralac vremena (Weathermaster) troio je mnogo
energije, to je bilo prikladno vremenu sve jeftinije energije, te je bio primjenjen na
gotovo svim staklenim neboderima koji su izgradeni u sljedecih 25 godina. 1960-ih
godina pojavio se tzv. sistem dvostrukih cijevi kod kojeg su i hladna i topla voda
pripremane u centralnoj stanici i dovodene do svakog dijela zgrade te kombinirane u
kutijama za mijesanje kako bi osigurale odgovarajucu atmosIeru. Ovaj sistem takoder
je trosio puno energije te su, kada je cijena energije pocela rasti 1970-ih, oba sistema
zamijenjena trecim VAV sistemom koji znaci promijenljivi zracni volumen
(variable air volume), koji snabdijeva klimatiziranim zrakom odredene temperature, a
volumen varira ovisno o gubitku ili povecanju topline u prostoru. Ovaj sistem
zahtijeva znatno manje energije i ima iroku primjenu.
Ranih 1950-ih klimatizacijski sistemi su reducirani na vrlo male elektricne
jedinice sposobne da hlade samo jednu sobu. Ove su obicno montirane na prozore da
uzmu svjei zrak i ispuste toplinu u atmosferu. Ove jedinice naile su na iroku
primjenu kod prilagodbe postojecih zgrada posebno kuca i apartmana te se
primjenjuju i danas u novim stambenim zgradama.
Relativno visoka cijena energije nakon 1970-ih takoder je skrenula paznju na
razlicite oblike solarnog grijanja, za unutarnje prostore i za toplu vodu u kucama, ali
osim za stambeno pasivno solarno grijanje, relativno smanjenje cijene energije 1980-
ih ucinila je ove sisteme neatraktivnim.
Proucavanje termodinamike u kasnom 19-om stoljecu ukljucuje svojstva
materijala za vodenjem topline, sto je dovelo do koncepta toplinske izolacije tj.
materijala koji imaju relativno nizak stupanj prijenosa topline. Kako su se atmosfere u
zgradama pocele pazljivije kontrolirati nakon 1900., vise je paznje posveceno
toplinskoj izolaciji vanjtine zgrada (vanjskih zidova). Jedan od najboljih izolatora je
zrak, te materijali koji hvataju zrak u malim jedinicama imaju nizak stupanj
provodljivosti topline za sto su odlicni primjeri vuna i pjena. Prve komercijalne
izolacije, 1920-ih su bile mineralne vune i biljno vlaknaste ploce a staklena vuna
pojavila se 1938.g. Staklena pjena, prva cvrsta izolacijska pjena zabiljezena je 1930-
ih, a nakon 1945. razvijen je iroki raspon plasticnih izolacijskih pjena. Od 1970-ih
vecina gradevnih propisa ima minimalne zahtjeve za izolacijom vanjskih zidova u
gradnji, to je dokazalo da su vrlo efektivni u utedi energije i novaca.
8.4.2. Staklo kao gradevni materijal
Staklo je dozivjelo znacajan razvoj u Drugo industrijsko doba. Izrada
prozirnog ravnog stakla usavrena je krajem 19. st. jednako kao i tehnike pjeskarenja i
urezivanja. U SAD-u je 1905.g. staklarska tvrtka Libbey Owens pocela izradivati
ravno staklo procesom vucenja iz rezervoara topljenog stakla. Njegova povrina bila
je ponesto iskrivljena, ali je bilo znatno jeItinije od klasicnog ravnog stakla.
Dvostruko glazirani prefabricirani paneli debljine 2,5cm prvi put su proizvedeni u
1940-ima, premda je izolacijski princip sa zrakom ulovljenim izmedu dvije staklene
ploce prepoznat znatno ranije. Udubljeni stakleni blokovi uvedeni su od strane
kompanije Corning 1935.g. a 1952. braca Pilkington iz Engleske razvili su plivajuci
stakleni proces, u kojem kontinuirana 3,4m iroka vrpca stakla plovi nad otopljenim
kositrom a obje strane se zavravaju plamenom, bez poliranja i bruenja. Ovo je
postalo standardna metoda proizvodnje. Pilkington je takoder zapoceo razvoj
konstruktivnih staklenih elemenata u 1960-ima. U 1950-im povecanje klimatizacije
dovelo je do pojave obojenog stakla na trzistu, koje apsorbira i reducira suncevu
svjetlost, a u 1960-im je uvedeno reIlektirajuce staklo s tankom metalnom oblogom
primijenjenom pomocu procesa vakumskog prevlacenja koje je takoder reduciralo
suncevu svjetlost. Termo-reflektirajuce staklo, koje ima transparentnu presvlaku koja
dozvoljava kratkovalno zracenje sunca ali zaustavlja i reIlektira dugovalno zracenje iz
unutarnjeg prostora uvedeno je 1984.g. Kada je kombinirano s dvostruko glaziranim
njegova se vrijednost kao izolatora pribliava onoj od zida.
9. Konstrukcije nakon Drugog svjetskog rata
9.1. Poslijeratni razvoj visokih zgrada
9.2. Poslijeratni razvoj konstrukcija velikog raspona
9. KONSTRUKCIJE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
9.1. Visoke zgrade iza 1945.: koristenje celika i drugih metala
Drugo veliko doba za visoke zgrade zapocelo je nakon 2. Svjetskog rata, kada
su svjetska ekonomija i populacija ponovno biljeile rast, odnosno ekspanziju. Bilo je
to optimisticno vrijeme s padom cijene energije i arhitekti su prigrlili koncept visoke
zgrade kao staklene prizme. Ova ideja postavljena je od arhitekata Le Corbusiera i
Ludwiga Miesa van der Rohea u njihovim vizionarskim projektima iz 1920-ih. Ovi
projekti koriste stakleni zid-zastor (curtain wall), kao nenosivu opnu pricvrscenu na
vanjske konstruktivne dijelove zgrade. Najraniji potpuni ovjesni zid, postavljen samo
s ulicne strane procelja bio je onaj zgrade Hallidie (1918.) u San Franciscu. Prva
visekatna struktura s potpunim staklenim proceljem bila je istrazivacka zgrada
A.O.Smith (1928.) u Milwaukeeu, od Holabirda i Roota. U njoj je staklo bilo
pridrano aluminijskim okvirima, to je bila rana upotreba ovog metala na zgradama.
Ovo su medutim bili rijetki primjeri i trebalo je pricekati sve do razvoja klimatizacije,
Iluorescentnog osvjetljenja i sintetickih gumenih zaptivaca nakon 1945.g. kako bi se
ideja staklene prizme mogla realizirati.
Uzor staklenog tornja bio je definiran zgradom Sekretarijata Ujedinjenih
Nacija (1949.) u New Yorku. Izvrni arhitekt bio je Wallace Harrison, ali je glavnu
ulogu u dizajnu odigrao Le Corbusier. Zgrada UN-a, koju su obiljeili Weathermaster
klimatizacijski sistem i vanjski zidovi od zelenog obojenog stakla, pomogla je
uspostavi standarda za visoke zgrade diljem svijeta. Nekoliko drugih utjecajnih
zgrada kao to su 860-880 Lake Shore Drive Apartmani (1951.) iz Chicaga, autora
Miesa van der Rohea i 21-katna kuca Lever (1952.) iz New Yorka, autora Skidmore,
Owings & Merilla pomoglo je buducoj uspostavi tehnologije zidova-zavjesa.
Moda najvaniji element bio je razvoj istisnutog aluminija za stupove i druge
elemente koji su pridrzavali staklo. Veca proizvodnja aluminija u SAD-u zapocela je
1886. S Hall-procesom. Ovaj proces odvajanja metala od rude zahtjevao je velike
kolicine elektriciteta, te su sve jeftinije cijene energije nakon 2. Svj. rata utjecale na
ovu gradevnu tehnologiju. Aluminij Iormira oblogu transparentnog oksida koji ga stiti
od korozije a ovaj oksidni sloj moe biti umjetno dodan i obojan kroz proces zvan
eloksiranje (anodiranje anodizing). Ovakav aluminij prvi je put koriten na
prozorima Sveucilisne knjiznice Cambridge u Engleskoj 1934.g. Aluminij je postao
glavni materijal za okvire zidova-zavjesa zbog svoje otpornosti na koriziju i lakoce
oblikovanja na nacin 'izguravajuceg (extrusion) procesa kojim je metal guran kroz
serije kalupa stvarajuci kompleksne presjecne oblike. Oblikovani plocasti aluminij
takoder je koristen za neprozirne panele u zidu-zavjesi.
Drugi metali koriteni u ovakvom zidu bili su nehrdajuci celik (mjeavina
82% eljeza i 18% kroma), te tzv. vremenski (weathering) celik s primjesom bakra
koja Iormira prianjajuci sloj oksida. Broncani zid-zavjesa M. Van der Rohe-ove
zgrade Seagram (1954.-58.) u New Yorku ostao je samo izoliran primjer. Vjerojatno
od iste vanosti za konstrukciju zastornog zida bio je razvoj hladno postavljanih guma
tijekom 2. Svj. rata. One su Iormirale elasticne zaptivace koji su uspjesno zaptivali
spojeve izmedu stakla i metala i izmedu dva metala protiv vjetra i kie. U kasnim
1970.-im razvoj umjetnih dijamanata omogucio je oruda za rezanje vrlo tankih
kamenih ploca, te i one postaju vazan dio zidova-zavjesa.
Slijedeci razvoj zida-zavjese kod visokih zgrada pojavile su se nove
konstrukcije odnosno strukturne forme. Buduci su sistemi kontrole utjecaja okolisa
poskupjeli, ekonomski pritisak potaknuo je da se grade sve efikasnije strukture.
Godine 1961. S.O.M. su dizajnirali 60-katnu zgradu banke Chase Manhattan, koja je
imala standardni zeljezni okvir (skelet) s cvrstim portalnim vjetrovnim vezovima, koji
su zahtijevali 275 kg celika po m2, podjednako kao i kod Empire State Buildinga 30
godina ranije. Ekonomicnost konstrukcije visokih zgrada demonstrirana je medutim
od strane iste firme 9 godina kasnije, 1970. u zgradi John Hancock u Chicagu.
Koristila je sistem vanjskih dijagonalnih vezova da stvori cvrstu cijev, izumljenu od
ing. Fazlura Khana. Premda zgrada ima 100 katova, njena je konstrukcija toliko
eIikasna da treba samo 145 kg celika po m2. Uokvirena cijev, koju je Khan izumio za
betonske strukture, primijenjena je i na druge celicne zgrade. Khan je koristio celicni
sistem od 9 svezanih cijevi razlicitih visina svake od 22,5m2 sa stupovima na
razmaku od 4,5m da 1973. oblikuje strukturu od 110 katova (442m) toranj Sears
takoder u Chicagu. Razmjerno vise zgrade su moguce s trenutnom tehnologijom, ali
njihova izgradnja takoder ovisi o generalnim ekonomskim razmatranjima i
rezultirajucoj isplativosti prodaje podnog prostora.
9.2. Visoke zgrade iza 1945.: upotreba armiranog betona
Usporedno s razvojem visokih celicnih struktura, nakon 1945. napravljen je
snazan napredak u visokim sistemima od armiranog betona. Prvo je bilo uvodenje
tlacnog zida (shear wall) ukrutnog betonskog okvira protiv bocnih naprezanja, koja
nastaju od vjetra ili potresa. Tlacni zid Iunkcionira kao tanki i duboki konzolni nosac
kako bi izdrzao bocne sile. Godine 1958. arhitekt Miltor Schwartz i inzenjer Henry
Miller koristili su tlacne zidove kod gradnje 39-katne Executive House u Chicagu do
visine od 111m. Od iste vaznosti bilo je uvodenje perimetralne okvirne cijevne Iorme
od betona od Fazlur Khana u DeWitt-Chestnut apartmanima 1963. u Chicagu, koji
dosezu 43 kata (116m). Bocna stabilnost je postignuta stupovima na malom razmaku
postavljenim svuda uokolo perimetra zgrade i povezanim medusobno dubokim
gredama. Sljedeci korak u betonskim visokim konstrukcijama bila je kombinacija
perimetralne - okvirne cijevi s sirokim unutarnjim cijevima od punog zida ili tlacnim
zidovima kako bi se postigla daljnja bocna stabilnost. Ovo je upotrebljeno od Eera
Saarinena i Kevina Rochea u 35-katnoj CBS zgradi (1964.) u New Yorku, a sistem je
dalje razvijen od Khana kod 221m visoke zgrade Shell Oil (1967.) u Houstonu. Druga
nova strukturalna forma iz betona uvedena je od Khana u 174m visokoj 780 Third
Avenue Office Building (1983.) u New Yorku. To je okvirna cijev s dijagonalnim
nosacima postignutim na nacin punjenja dijagonalnih redova prozorskih otvora kako
bi se kreirali vanjski vezni elementi. Ovo je vrlo efikasan sistem i moe voditi do jo
viih zgrada ovog tipa. Tri daljnje inovacije pomogle su rapidnom rastu betonskih
zgrada u visinu. Jedna je razvoj laganog betona, koji koristi drozgu iz visokih peci
umjesto kamena kao agregat za podnu konstrukciju, cime je reducirana gustoca
betona za 25 , s odgovarajucom redukcijom tereta koje nosivi stupovi trebaju nositi.
Drugo je povecanje granicne cvrstoce betona (cvrstoce loma) koristenog za stupove.
Trece je koristenje pumpi za prijenos tekuceg betona do gornjih katova visokih zgrada
to je znatno reduciralo cijenu ugradbe.
Druga vana tehnika razvijena za visoke betonske zgrade bila je klizna oplata.
U ovom procesu vertikalni element ravnog ili cijevnog oblika je kontinuirano lijevan
koritenjem kratkih dijelova oplate koja se pomice prema gore tijekom procesa
lijevanja. Klizna oplata je koritena kod gradnje brojnih vrlo visokih struktura u
Kanadi, ukljucujuci nekoliko industrijskih dimnjaka 336m visokih i svjetsku najvisu
slobodnostojecu stukturu CN toranj u Torontu, koja sadrzi promatracnicu i masivnu
televizijsku antenu i ima ukupnu visinu od 553m. Beton je pokazao da je ozbiljan
takmac sa celikom u visokim strukturama a danas se koristi za najveci dio visokih
stambenih zgrada i za znacajan broj visokih poslovnih zgrada.
9.3. Poslijeratni razvoj konstrukcija velikog raspona
Nakon 1945. kupola i ljuskasti strop nastavili su biti glavni oblici struktura
velikog raspona. Prva inovacija bila je geodetska kupola, koju je izumio arhitekt i
inenjer R. Buckminster Fuller u 1940-ima. Kod ove forme rebra su postavljena u
trokutastom ili esterokutnom uzorku (mrei) i lee na geodetskim linijama, ili
velikim krugovima sIere (svoda, polukugle). Vrlo plitka sIericna Iorma s
aluminijskim reetkastim elementima koritena je od strane tvrtke Freeman Fox &
Partners za kupolu Discovery izgradenu u Londonu 1951.g. Fullerove vlastite
patentirane forme koritene su 1958.g. za gradnju dviju velikih polusfernih kupola od
115,3 dijametra raspona koristenjem celicnih cijevnih elemenata. One su koritene
kao radionice za Union Tank Car Company u Wood Riveru u Illinoisu i Baton
Rougeu u Luisiani. Najveca geodetska kupola je Poliedro u Caracasu, u Venezueli,
izgradena od aluminijskih cijevi s rasponom od 143 metra.
Drugi oblik celicne resetkaste kupole je lamelna kupola, napravljena od
ukrstenih lukova koji su zajedno ovjeseni na sredisnjoj tocki tako da Iormiraju
isprepletenu mreu dijamantnog uzorka. Koritena je za prva dva primjera velikih
natkrivenih sportskih stadiona izgradenih u SAD-u nakon 1960: Stadion okruga
Harris Astrodome, podignut u Houstonu u Texasu, 1962.-64. s rasponom od 196
metara i Superdome u New Orleansu (Luisiana) raspona 207 metara, dizajniranog od
Sverdrupa i Parcela i zavrenog 1973.g.
Celicna resetka nastavila se upotrebljavati i proirena je na tri dimenzije kako
bi formirala prostorne reetke. Najdulji raspon ovog tipa bio je Hangar Narita na
Medunarodnom aerodromu u Tokiju, koji koristi vezanu portalnu reetku za raspon od
190m podupiruci krov od prostorne reetke raspona 90m.
Betonska ljuskasta kupola rapidno je razvijana 1950-ih. Aerodromski terminal
St. Louis Lambert (1954.) kojeg su dizajnirali Hellmuth, Yamasaki i Leinweber, imao
je veliku dvoranu od 36,6m raspona nadsvodenu s cetiri ukrstena tanka bacvasta
svoda od betonske ljuske poduprijeta na cetiri ugla. Debljina ljuske varira od 20cm na
osloncima do 11,3cm u centru. Drugi primjer bila je kupola King Dome u Seattleu u
Washingtonu, koja natkriva sportski stadion s tankom ljuskastom betonskom
parabolicnom kupolom ukrucenom rebrima od 201m u dijametru.
Novi oblici krovova velikog raspona pojavili su se 1950-ih a bili su bazirani
na celicnim sajlama koje su dugo koristene kod visecih mostova. Jedan primjer je
Paviljon SAD-a na Svjetskoj izlobi u Bruxellesu iz 1958., dizajniran od arh.
Edwarda Durella Stonea. Baziran je na vec poznatom principu kotaca bicikla: njegov
krov ima dijametar od 100 m s celicnim tlacnim prstenom na perimetru iz kojeg su
dva sloja radijalnih sajli bila cvrsto nategnuta do malog tlacnog prstena na sredini.
Dvostruki sloj sajli daje krovu stabilnost protiv vertikalnih pomaka. Oakland-
Alameda County Coliseum kojeg su projektirali S.O.M. povecao je ovaj sistem na
126m u dijametru, ali samo jedan sloj sajli ukrucen pomocu obloznih betonskih rebara
povezuje unutarnji i vanjski prsten.
Drugi sistem koji je nastao iz konstrukcija mostova je sajlama poduprijet krov.
Rani primjer je TWA hangar u Kansas Cityju iz 1956.g., koji sklanja velike avione
ispod dvostukog konzolnog krova napravljenog od polukrunih ljuski koje su
konzolno istaknute 48m. Otklon je smanjen i ljuske su pod tlakom pomocu sajli koje
su napete izmedu centralnih razdjelnih zidova i zavala izmedu ljuski. Drugi primjer
ovakvog krova bio je Mc Cormick Place West Exhibition Hall (1987.) u Chicagu,
napravljen od S.O.M-a. Dva niza velikih betonskih jarbola uzdiu se iznad krova,
podupiruci celicne resetke koje nadsvoduju 72m izmedu jarbola i konzola od 36m do
druge strane. Resetke su takoder poduprijete serijom paralelnih dijagonalnih sajli koje
su napete natrag do jarbola.
Treci oblik napetih krovnih struktura velikog raspona su zracne plasticne
membrane, koje su izumljene od Waltera Birda na Sveucilistu Cornell kasnih 1940-ih
i uskoro se pocele primjenjivati za plivacke bazene, privremena skladista ili izlozbene
zgrade. Svjetska izloba u Osaki 1970. sadravala je mnoge ovakve strukture, a
najveca je bila Paviljon SAD-a dizajniran od inenjera udruenja Geiger Berger.
Imala je ovalni tlocrt dim. 138x79m, a napuhani kupolasti krov od vinilom obloene
tkanine bio je ukrucen dijagonalno umetnutom mrezom celicnih sajli pricvrscenih na
betonski tlacni prsten na perimetru. Sistem Paviljona Osaka adaptiran je za dva velika
sportska stadiona izgradena 1980-ih: Silverdome u Pontiacu u Michigenu i Hubert H.
Humphrey Metodrome u Minneapolisu. Strukture poduprijete zrakom su vjerojatno
najefikasniji tip struktura za vrlo velike raspone.
Nakon eksplozije inovacija u 19-om stoljecu gradevne konstrukcije nalaze se u
relativno mirnom razdoblju Celik, beton i drvo postale su prilicno zrele tehnologije,
ali tu su drugi materijali kao to su vlaknasti spojevi i mjeavine koje mogu tek
odigrati glavnu ulogu u gradenju u buducnosti.
LITERATURA (izbor)
1. Building construction. Encyclopaedia Britannica. 2006. Encyclopaedia
Britannica Premium Service. 13 July 2006.
http://www.britannica.com/eb/article-9106103.
2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, tom 1-4, JLZ, Zagreb 1959.-1966.
3. Tehnicka enciklopedija, tom 2-5, JLZ, Zagreb 1966.-1976.
4. Enciklopedija moderne arhitekture, vise autora, Gradevinska knjiga Beograd
1970.
5. Meyers Konverssations Lexikon, tom 1-22, Bibliographissches Institut,
Leipzig und Wien 1906.-1910.
6. Mller, Werner; Vogel, Gunther: Atlas arhitekture 1, Golden Marketing i IGH,
Zagreb 1999.
7. Summerson, John: Klasicni jezik arhitekture, Golden Marketing i IGH, Zagreb
1998.
8. Richards, J.M.: The national Trust Book of English Architecture, The National
Trust, Weiden feld and Nicholson, London 1981.
9. Watkin, David: A history of western architecture, Barrie & Jenkins, London
1986.
10. Nuttgens, Patrick: The Story of Architecture, Phaidon, London 1983.
11. Hollingsworth, Mary: Umjetnost kroz povijest covjecanstva, Andromeda,
Rijeka 1998.
12. Pevsner, Nikolaus: The best buildings of England, Viking, Penguin books,
London 1986.
13. Gombrich, E.H.: Povijest umjetnosti, Golden Marketing, Zagreb 1999.
14. Dixon, Roger, Muthesius, Stefan: Victorian Architecture, Thames and
Hudson, London 1978.
15. Damjanov, Jadranka: Likovna umjetnost, kolska knjiga Zagreb 1972.
16. Milic, Bruno: Razvoj grada kroz stoljeca I dio, Skolska knjiga Zagreb, 1990.
17. Milic, Bruno: Razvoj grada kroz stoljeca II dio, Skolska knjiga Zagreb, 1995.
18. Marasovic, Jerko: Obrada graditeljskog nasljeda s aspekta tehnickih znanosti,
Postdiplomski studij Graditeljsko nasljede, skripta, Split, 1987.
19. Vitruvius, Marcus, De Architectura Libri Decem / Deset knjiga o arhitekturi,
IGH, Zagreb, 1997.