Upozorenje: Ovo je ukratko skriptiran dio knjige "Teorije znanosti o odgoju".

Nije mogue razumjeti sadraj ove skripte bez prethodnog itanja knjige, jer je ona napravljena kao niz natuknica, bez objanjenja i primjera, s ciljem da koristi za ponavljanje i utvrivanje gradiva tj. za olakavanje dosjeanja za pripremu ispita. Samo ova skripta ni u kom sluaju nije dovoljna za razumijevanje gradiva i samim tim polaganje ispita iz Povijesti pedagogijskih teorija. Ova skripta vam olakava posao samo utoliko to za vrijeme itanja knjige ne morate pisati biljeke.

KONIG ZADLER: TEORIJE ZNANOSTI O ODGOJU

Postoje etiri glavne teorije znanosti o odgoju: 1. Znanost o odgoju kao normativna disciplina (u skripti str. 2-3) 2. Znanost o odgoju kao empirijska znanost o ponaanju (u skripti str. 4-7) 3. Znanost o odgoju kao hermeneutika disciplina (u skripti str. 8-12) 4. Znanost o odgoju na osnovu teorije sustava (u skripti str. 13-14)

1. ZNANOST O ODGOJU KAO NORMATIVNA DISCIPLINA

Predstavnici: Johann Friedrich HERBART - Tuiscon ZILLER - Karl Volkmar STOY - Friedrich Wilhelm DORPFELD - Wilhelm REIN Glavne teze: 1. Polaznu toku za pedagoku znanost tvori injenica da postoje razliite koncepcije odgoja (Roussov "prirodni" pristup, Lockeov drutveni cilj odgoja) 2. Zadaa pedagogije je pruiti znanstveno obrazloenje praktinog odgojnog djelovanja. 3. Znanstveno obrazloiti znai svesti praksu na pouzdana naela (polazne toke, principe) 4. Pri utvrivanju naela Herbart se slui filozofijom, a pri odreivanju metoda slui se psihologijom. 5. Filozofija, prema Herbartu, postavlja temeljne norme i vrijednosti za ljudsko djelovanje, koji su osnovica za postavljanje odgojnih ciljeva. Zato kaemo da je po Herbartu pedagogija normativna disciplina koja odreuje naela odgojnog djelovanja. To su (Opa praktina filozofija iz 1808.): a. ideja unutarnje slobode (sloboda odluivanja) b. ideja savrenstva (svaki ovjek se razvija s ciljem postizanja savrenstva) c. ideja dobrote d. ideja prava e. ideja prikladnosti 6. Psihologija pokazuje putove, mjere i zapreke u ostvarivanju odgojnih ciljeva. Psihologija objanjava proces spoznaje, to olakava strukturiranje nastavnog procesa: a. opaanje (stupanj jasnoe) b. usporeivanje (stupanj povezivanja) c. apstrahiranje, stvaranje pojmova (stupanj sustava) d. primjena poznatih pojmova na nove predmete (stupanj metode) etiri Herbartova stupnja, Rein je dopunio, te se prema njemu nastavni proces odvija: 1. priprema s ciljem uvoenja uenika u temu 2. prikaz novoga (zornost) 3. povezivanje novih sa starim predodbama (asocijacija) 4. saimanje s ciljem tvorbe apstraktnih pojmova (sustav) 5. primjena nauenog na praktina pitanja (metodika). GEORG KERSCHENSTEINER: pokuaj aksiologijskog utemeljenja pedagogije. Ideju odgoja poistovjeuje s temeljnim bezuvjetnim, bezvremenskim, duhovnim vrijednostima: 2

istinitost ljepota svetost i udorednost

Marian HEITGER i Karl Heinz DICKOPP do vrhovnih naela pedagogije dolaze "iz transcendentalne svijesti". To su: ovjenost, razum i osobni identitet. Walter TROGER traei apsolutni poetak (sama potvrda ivota) izvodi vrednote: tolerancija, ljubav, sloboda, pravednost, istinitost iz ega izvodi konkretne odgojne ciljeve: uenje suradnje, solidarnosti, nenasilnosti, izbjegavanje frustracija, agresivnosti itd. Ludwig KERSTIENS istie vanost razvoja humanosti, kroz razne norme, kao npr. odgoj savjesti. Kako se od postavljenih temeljnih normi dolazi do konkretnih preporuka za pedagoko djelovanje? 1. Putem dedukcije Iz nadreenog odgojnog cilja deduciramo konkretne smjernice. Tu se pojavljuje problem: konkretizacija normi ovisi o pojedinanom shvaanju pojma koji se koristi. Stoga e osobe razliitih shvaanja vrijednosti izvesti drugaije konkretne norme. Smjernice izvedene na ovaj nain ne mogu se primijeniti u svim situacijama. to sa situacijama u kojima one ne vae? 2. Na temelju postavljenih ciljeva Vrhovna naela se definiraju kao odgojni ciljevi. Potom se trae sredstva kojima se mogu postii ti ciljevi. Ako su empirijska istraivanja potvrdila vezu o djelovanju neke metode u odnosu na cilj, tada se mogu koristiti te metode. Ali i tu se postavlja pitanje: vrijede li odgovarajue empirijske spoznaje za sve pedagoke situacije? Zbog ovih se problema preporua donositi odluke o prikladnim sredstvima u konkretnim situacijama uz uvaavanje pojedinanih situacijskih imbenika (odgajatelj treba posjedovati "pedagoki takt"). I tu ostaju problemi moemo li na ovakav nain znanstveno usmjeravati odgojne postupke? Kako moemo provjeriti je li izbor odreenog sredstva bio primjeren za tu situaciju?

2. ZNANOST O ODGOJU KAO EMPIRIJSKA ZNANOST O PONAANJU

Pokuaj da se pedagogija zasnuje po modelu prirodnih znanosti. Prvi je to zapoeo Ernst Christian TRAPP, a potom Enst MEUMANN i Wilhelm August LAY (eksperimentalna pedagogija), iji su nasljednici Aloys FISCHER, Peter PETERSEN i Rudolf LOCHNER. Zajednika osobina pedagoga ovog pravca je kritiki odnos prema normativnoj pedagogiji. Oni zahtijevaju empirijsku potvrdu teza. Po njima: 1. Osnovu odgojne znanosti tvore "pedagoke injenice". 2. Do spoznaje injenica dolazimo opaanjem ili eksperimentom, a ne sluajnim iskustvima. 3. Na temelju pojedinanih opaanja donose se zakljuci o opim zakonima (naelo indukcije) 4. U konanici, eksperimentalna pedagogija postaje normativna disciplina koja prua smjernice za praktino djelovanje. Tako smatraju Lay i Meumann, ali s njima se ne slae Lochner koji smatra da moemo samo izrei ono to se dogaa, ali ne i ono to bi se moglo dogoditi. Temeljne istraivake metode su PROMATRANJE i EKSPERIMENT. (Eksperiment je promatranje neke pojave koja se provodi u pojednostavljenim uvjetima) Iz toga izlazi, da je zadaa odgojne znanosti opaanje ponaanja u pedagokim situacijama. Po Layu i Meumannu, sigurnu spoznaju moemo dosei samo ako koristimo prokuane metode prirodnih znanosti. Za razliku od Laya i Meumana koji su provodili eksperimente u laboratoriju, Else i Peter PETERSEN razvili su model terenskog istraivanja: promatranje pedagokih situacija odvija se u realnim nastavnim situacijama. Empirijska znanost o odgoju temeljila se na pretpostavkama da postoje objektivne injenice koje je mogue spoznati putem promatranja i eksperimenta, te pretpostavka da se analogno prirodnim znanostima mogu iz pojedinanih opaanja postaviti iskazi o opevaeim zakonitostima.

2.1. ZNANOST O ODGOJU U SKLOPU KRITIKOG RACIONALIZMA Tijekom 30-tih godina 20. stoljea, kritiki racionalizam doveo je do promjene ope teorije empirijskih znanosti. Predstavnici: Karl. R. POPPER i Hans ALBERT. Popper je ukazao na "problem indukcije": nemogue je iz pojedinanih zapaanja izvesti opevaee zakonitosti. Ako opazimo 10 bijelih labudova, to nam ne daje za pravo da zakljuimo da su svi labudovi bijeli. Zato ope iskaze "svi labudovi su bijeli", shvaamo kao hipoteze koje kritiki provjeravamo. Postupak provjeravanja je deduktivan. Ako i nakon strogih ispitivanja ne uspijemo opovrgnuti takve teorije, prihvaamo ih (kaemo da se potvruju u praksi), sve dok sustav odolijeva daljnjim provjerama (sve dok se ne dokae drugaije). Zadatak je empirijske znanosti, u sklopu kritikog racionalizma, da daje objanjenja, predvianja i tehnoloke upute za praktino djelovanje. Ta objanjenja, predvianja i teholoke upute odvijaju se uvijek po istoj shemi, koju su razradili Hempel i Oppenheim zbog ega se naziva H-O shema: Objanjenje: to je uzrok? trai se trai se zadan Predvianje: kakve su posljedice? trai se zadan trai se

zadan ka

iskazi zakonitosti sporedni uvjeti explanandum (singularni iskazi)

70-tih godina dolazi do recepcije kritikog racionalizma, to je najuoljivije kod Wolfganga BREZINKE, istaknutog pedagokog praktiara. Kao i ostali pobornici empirijskih znanosti, zamjera normativnoj pedagogiji nedostatak znanstvene utemeljenosti, definira znanost o odgoju kao sustav opih iskaza o odgojnoj stvarnosti, za koje smatra da se mogu koristiti u praksi kao predvianja i tehnoloki naputci za praktino djelovanje. Zahtijeva da iskazi znanosti o odgoju budu vrijednosno neutralni i uspostavlja "praktinu pedagogiju" koju ne smatra znanou, ve sustavom preporuka za praktino djelovanje. Predstavnici ovog smjera 80-tih godina zadravaju za polaznu toku naelo kritikog provjeravanja. Uvodi se provjeravanje hipoteza u smislu da procjenjujemo kolika je vjerojatnost da sluajno dobijemo rezultat koji odstupa od norme. H-O shema se stoga proiruje i na iskaze vjerojatnosti. Iskazi vjerojatnosti ne moraju sadravati bezuvjetno tona objanjenja, predvianja i naputke. Uvoenje ovih promjena ujedno je i pokazalo da je kritiki racionalizam neprikladna teorija za istraivaku praksu.

2.2. BIHEVIORISTIKA ZNANOST O ODGOJU ISTRAIVAKA METODOLOGIJA bihevioristike znanosti (empirijske) o odgoju izgleda ovako (klasian primjer su istraivanja Alberta BANDURE): 1. Tvorba hipoteza Svaka hipoteza ima zavisnu i nezavisnu varijablu. Zavisna varijabla je ona vrijednost za koju pretpostavljamo da e se mijenjati ovisno o drugim varijablama. Nezavisna varijabla je ona vrijednost koja se mijenja neovisno o zavisnim varijablama. Uobiajeno je postavljanje 0-hipoteze, koja pretpostavlja da nema uzrone povezanosti izmeu zadanih varijabli. 2. Operacionalizacija nezavisnih i zavisnih varijabli Operacionalizacija je prevoenje pojmova u vidljive oblike ponaanja (npr. potrebno je odrediti to podrazumijeva "agresivno ponaanje": udariti nekoga, vrijeati) Operacionalizacija se moe napraviti uz pomo promatranja ili anketnog ispitivanja. 3. Kvantifikacija Kvantificiranje jest postupak pridruivanja mjernih veliina pojedinim opaanjima. Pri tome koristimo: nominalne ljestvice, ordinalne ljestvice, intervalne i ljestvice proporcija ili razmjera. 4. Utvrivanje uzorka Utvrivanje osnovnog skupa, uzorka osoba, uzorka ponaanja, koristei postupke za utvrivanje reprezentativnih uzoraka: obini sluajni uzorak, stratificirani, cluster ili kvotni uzorak. 5. Utvrivanje istraivakog uzorka Transverzalno istraivanje, longitudinalno, eksperimentalno (pokusna i kontrolna skupina) 6. Provedba predtestiranja Cjeloviti model istraivanja se najprije iskuava na maloj skupini. 7. Provedba ispitivanja 8. Obrada podataka - kodiranje podataka - deskriptivna obrada (izraunavanje postotaka, srednjih vrijednosti, mjera disperzije) - interferencijsko-statistika obrada (istraivanje meusobnih veza izmeu varijabli)

Osnovna naela bihevioristike znanosti o odgoju: - Predmet odgoja su vidljive manifestacije ponaanja - Ponaanje se objanjava pomou opevaeih iskaza zakonitosti - Na osnovu takvih opih iskaza zakonitosti oblikuju se tehnoloki naputci za praksu. Po bihevioristima, odgoj je primjena tehnolokog znanja s ciljem promjene ponaanja odgajanika. Predmet prakse je vidljivo ponaanje odgajanika (a ne njihovi unutarnji stavovi). Cilj odgoja je stjecanje strune kvalifikacije. Pokuaj primjene empirijske znanja na svakodnevne situacije u pedagokoj praksi vidljiv je kod THORNDIKEA i SKINNERA (teorija uenja operantno uvjetovanje, potkrepljivanje odreene vrste ponaanja). Postupak pedagoke modifikacije ponaanja: 1. 2. 3. promatranjem utvrditi odreenu vrstu ponaanje (koristei operacionalizaciju, kvantificiranje i uzorak) izvriti operacionalizaciju cilja (promjena odreene vrste ponaanja: gaenje ili izazivanje) izbor prikladnog potkrepljivaa (materijalni igrake, slatkii; potkrepljivanje aktivnou odlazak na izlet, koncert; socijalni pohvala, obraanje pozornosti; token-potkrepljivai koji se utvruju prema unaprijed utvrenom dogovoru) planiranje potkrepljivanja provedba kontrola uspjeha (promatranjem)

4. 5. 6.

Uvjebavanje ponaanja je postupak koji se esto koristi a podruju obrazovanja odraslih za vrijeme strunog usavravanja. Cilj je usvajanje novog obrasca ponaanja (promjena navika). Teajevi za roditelje, teajevi za uvjebavanje komunikacije, management, uvjebavanje prodaje i sl. Postupak se izvodi ovim redoslijedom: 1. 2. 3. 4. utvrivanje i operacionalizacija cilja uenja provedba predtestiranja provedba jedinice uvjebavanja provjera uspjeha uenja

3. ZNANOST O ODGOJU KAO HERMENEUTIKA DISCIPLINA

Unutar ove znanosti izdvajamo pet pravaca: 1. Diltheyeva hermeneutika 2. duhovnoznanstvena pedagogija 3. kritika teorija 4. simboliki interakcionizam i etnometodologija 5. kvalitativna istraivanja

3.1. DILTHEYEVA HERMENEUTIKA Wilhelm DILTHEY je utemeljitelj hermeneutike. On je smatrao da metode prirodnih znanosti nisu prihvatljive za duhovne znanosti, te da im je stoga potrebno vlastito znanstveno-teorijsko utemeljenje. Metode prirodnih znanosti, smatra Dilthey, gube iz vida ono to je za ljudski ivot najvanije: ljudske doivljaje, smisao ivota. Primjer: djeju igru pomou prirodnih metoda moemo izmjeriti: njeno trajanje, s im se i koliko esto dijete igra. Ali ne moemo izmjeriti ono to dijete doivljava za vrijeme igre: osjeaj veselja, radoznalost, a to za dijete ima znaenje koje u znatnoj mjeri utjee na djeje postupke. Cilj duhovnih znanosti je razumijevanje unutarnjih stanja. Na temelju vanjskih znakova, spoznati nutrinu, iz ponaanja djeteta dokuiti njegove misli i namjere. To je poput shvaanja smisla nekog teksta. Razumijevanje Dilthey opisuje kao "pronalaenje svoga JA u tuem TI". Metoda koja osigurava razumijevanje naziva se "hermeneutiki krug", koja se razvila u radu na tumaenju tekstova: Na razumijevanje odlomaka u nekom tekstu prvo djeluje nae predznanje o pojmovima koji se koriste u tekstu. Na osnovu razumijevanja tih odlomaka, preciznije odreujemo znaenje pojmova o kojima smo imali osnovno predznanje i na taj nain ispravljamo prvotno predznanje. Na osnovu novog razumijevanja pojmova, cjelokupan tekst razumijevamo bolje, na drugaiji nain. Time nastaje krug razumijevanja izmeu predznanja i razumijevanja teksta. Taj hermeneutiki krug ne predstavlja metodu u pravom smislu rijei, jer nam ne kazuje kada je pripisano znaenje ispravno i koliko takvih koraka je potrebno da bi se znaenje shvatilo. Primjeri hermeneutikih iskaza: "Igra nalazi svoje zadovoljenje u samoj djelatnosti. Duevni ivot djeteta izraava se u igri i mati." Do ovakvih zakljuaka se moe doi samo tumaenjem cjelokupnog sklopa ponaanja. Diltheyeve glavne teze: 8

1. Ne postoje openito vaei ciljevi odgoja koji bi vrijedili za sva vremena. Odgojni ciljevi su povijesno i drutveno uvjetovani. 2. Prvenstvena zadaa pedagogije je razumijevanje odgojne stvarnosti, postavljanje pitanja o znaenju, smislu pojedinih radnji. 3. Na osnovu razumijevanja odgojne stvarnosti mogue je izvesti norme specifine situacije, koje vrijede samo za dotinu situaciju (npr. Odgajatelj ne smije ograniavati slobodu u djejoj igri.). Zadaa pedagogije kao znanosti je i utvrivanje naela prema kojima se odvija proces usavravanja u razvitku djeteta.

3.2. DUHOVNOZNANSTVENA PEDAGOGIJA Predstavnici: Hermann NOHL, Eduard SPRANGER, Wilhelm FLITNER, Erich WENIGER, Teodor LITT. Polazna toka duhovnoznanstvene pedagogije je konkretna, pojedinana pedagoka situacija (takozvana odgojna stvarnost), koja se promatra kao smislena cjelina. To znai da se osobe promatraju kao djelatni subjekti koji svojoj situaciji pridaju odreeno znaenje i djeluju na osnovu tog znaenja. A zadaa pedagogije je spoznati znaenje te odgojne stvarnosti. Da bi ispravno protumaili neku odgojnu stvarnost moramo ju promatrati u povijesnom kontekstu: - kao povijest drutva u kojem se oblikuju odreena shvaanja - kao osobna povijest pojedinca. Na osnovu takvog promatranja odgojne stvarnosti moemo postaviti obrazovne ideale, trenutno vaee obrazovne ciljeve. Istraivaku metodologiju hermeneutike moemo nazvati "sudjelujue promatranje", koje se sastoji od 4 koraka: 1. promatranje konkretne situacije 2. posezanje za vlastitim iskustvima 3. posezanje za zajednikim iskustvima 4. uvaavanje povijesnog razvitka Za predstavnike duhovnoznanstvene pedagogije, ciljevi odgoja su slijedei: 1. Cilj odgoja je obrazovanje, a ne stjecanje strune kvalifikacije. Pod obrazovanjem podrazumijeva stjecanje temeljnih znanja, sposobnosti i stavova koji su prijeko potrebni za ivot pojedinca unutar odreenog kulturnog prostora. 2. Obrazovni ciljevi nisu ope vaei, ve su povijesno uvjetovani, odreeni drutvenim i osobnim imbenicima (ne postoje ope vaee norme) Individualna psihologija (Alfred ADLER i Rudolf DREIKURS) takoer polazi od pretpostavke da ljudsko djelovanje ima znaenje, odnosno da se iza svakog oblika ponaanja krije neki cilj.

60-tih godina na izobrazbu nastavnika snano je utjecala "didaktika analiza" Wolfganga KLAFKIJA, postupak pripreme i analize nastavnog procesa. Teme i nastavni sadraji promatraju se u okviru odreene kulture, s procjenom koje znaenje imaju za dijete, te koje znaenje imaju za budunost djeteta kao odrasle osobe. Pri tome je razradio metodiku analizu i metodiku obradu pojedinih nastavnih sadraja.

3.3. KRITIKA TEORIJA I KRITIKA ZNANOST O ODGOJU Predstavnici: Karl MARX, Max HORKHEIMER, Theodor W. ADORNO, Jurgen HABERMAS Kritika teorija je teza da je znanost dio drutvenog rada koji izravno utjee na drutvene odnose. Kritika teorija nastoji drutvene injenice objasniti iz drutvenog konteksta njihovog nastajanja. To nazivaju "objektivno razumijevanje smisla". Kritika znanost o drutvu treba objasniti proces nastanka drutvene patologije i na taj nain pridonijeti njenom ukidanju. 60-tih godina neki su pedagozi pokuali primijeniti kritiku teoriju na odgoj. Najpoznatiji su: Klaus MOLLENHAUER, Herwig BLANKERTZ, Wolfgang KLAFKI, Herman GIESECKE i Wolfgang LEMPERT. Kritika znanost o odgoju okree se protiv bihevioristike i duhovnoznanstvene pedagogije. Ona kritizira postojee oblike drutvenog odgoja. kola je, po njima, aparat vlasti, a cilj odgoja je emancipacija, a pod emancipacijom se podrazumijeva "oslobaanje za zrelost i samoodreenje". Oni su protiv kolske birokracije, trae jedinstvenu kolu koja sjedinjuje klasinu, realnu i strunu kolu u novi, bolji tip kole. S osloncem na nadreeni emancipatorski cilj odgoja, smatraju da uenike treba osposobiti za kritiko sudjelovanje u sadanjem i buduem ivotu, kritiki pristup. Kritika znanost o odgoju se definira kao normativna disciplina: Svojim pokuajem da kritizira odgojne norme, ona i sama pretpostavlja to je ispravno, a to pogreno, pa tako i sama postaje normativna. Kritika znanost o odgoju povezuje empirijske i hermeneutike postupke. Pri ispitivanju uzajamnih veza razliitih imbenika upuena je na empirijske postupke. Kada kritiki istrauje ideologiju, koristi heremeneutiki postupak: iz pedagokih teorija, ustanova ili nastavnih planova, oni pokuavaju izvesti zakljuke o drutvenim interesima. Kritika znanost koristi i akcijska istraivanja. Ona su upuena na rjeavanje praktinih problema, pri emu u postupku istraivanja istraiva i ispitanik uspostavljaju odnos dvaju subjekata, a ne objekta i subjekta (npr. istraiva skupa s ispitanicima gradi umsku kolibu).

10

3.4. SIMBOLIKI INTERAKCIONIZAM I ETNOMETODOLOGIJA Predstavnici: - George Herbart MEAD, Herbert BLUMER, Erving GOFFMAN (interakcionizam) - Harold GARFINKEL (etnometodologija) Obje teze poivaju na zajednikoj pretpostavci da ljudsko djelovanje posjeduje znaenje, te da je postupke mogue objasniti na osnovi tog znaenja. Glavne teze: 1. Ljudi ne reagiraju na podraaje, ve djeluju na osnovi znaenja koje pridaju odreenoj situaciji. 2. Svi predmeti, osobe i situacije imaju odreeno znaenje koje je utvreno drutvenim pravilima. 3. Pri tome, svi predmeti, osobe i situacije imaju i subjektivno znaenje, pri emu dotina osoba subjektivno interpretira opa pravila. 4. Nesigurnost u znaenje neke situacije, dovodi do gubitka orijentacije u praktinom djelovanju. Simb. inter. i etnomet. tvrde da se u empirijskoj znanosti kriteriji za istraivanje postavljaju izvana, te da se njima ne mogu dokuiti stvarni motivi ispitanika. Poput duhovnoznanstvene pedagogije, trae razumijevanje osoba, ali pruaju bolje razraene pojmove, to omoguava toniju analizu znaenja. Za razliku od duhovnoznanstvene pedagogije, koja je najvie bila usmjerena na tekstove, simb. inter. i etnomet. usmjereni su na razumijevanje stvarnih situacija i zato su pogodniji za pedagogiju. Simb. inter. ne postavlja norme, on je vrijednosno neutralan, zbog ega ga je lake primjeniti, ali s druge strane se time izlae opasnostima s obzirom na razliite ciljeve istraivanja. Simb. inter. primjenjuje se danas samo na nekim izdvojenim podrujima: primjerice, interakcionistika igra uloga. Uz pomo simb. inter. nije mogue, primjerice, pripremiti nastavu, jer nedostaju metode.

3.5. KVALITATIVNO ISTRAIVANJE DRUTVA Kvalitativo istraivanje temelji se na hermeneutikim naelima: - ljudsko djelovanje ima znaenje, a ljudi djeluju na osnovi tog znaenja - cilj kvalitativnog istraivanja je spoznati to znaenje Kvalitativna istraivanja nemaju jedinstveni koncept, ve primjenjuju razliite metodoloke postupke: - istraivaki program subjektivnih teorija Cilj je spoznati subjektivne konstrukte, subjektivne ciljeve, hipoteze, objanjenja i strategije dotinog sugovornika za odreenu situaciju.

11

Pri tome se koristi KVALITATIVNI INTERVJU (instrument za ispitivanje subjektivnih teorija). Takav intervju pokuava obuhvatiti znaenje koje odreeni predmeti, injenice, situacije ili osobe imaju za ispitnika. Intervju moe biti "narativni", gdje ispitanik pripovijeda to je mogue slobodnije i bez utjecaja ili moe biti uz pomo "ometajuih pitanja", gdje ispitiva namjerno dovodi u sumnju ispitanika kako bi tonije utvrdio to ispitanik doista misli. Standardni kvalitativni intervju ima vodeu nit, pri kojem se postavlja niz otvorenih pitanja kroz koja ispitanik pokazuje svoje subjektivno vienje. objektivna hermeneutika Objektivna hermeneutika ima za cilj spoznati znaenje situacije na osnovi vaeih drutvenih pravila (razlikovanje subjektivnog smisla i objektivnog znaenja). Za objektivnu hermeneutiku karakteristina je analiza sekvenci (pojedinih dijelova intervjua) to znai, tekst se ne interpretira u cjelini, ve dio po dio. Analizira se upotreba rijei s ciljem da se pronae dublje, posebno znaenje koje podrazumijeva intervjuirana osoba (analiza latentnih misaonih struktura: konvencionalno ili nekonvencionalno znaenje) grounded theory Ova se teorija koristi za analizu prikupljenih podataka intervjuima, opaanjem, zapisnicima promatranja i sl. To je sustav pravila za obradu kvalitativnih podataka koji ima za cilj metodoloki usmjeravati taj proces te tako omoguiti njegovo razumijevanje i provjeru. U toj se analizi prvo vri konceptualizacija podataka (pridruivanje pojedinih podataka odreenim pojmovima), a potom se utvruju nadreene ope kategorije.

12

4. ZNANOST O ODGOJU NA OSNOVI TEORIJE SUSTAVA

4.1. OPA TEORIJA SUSTAVA Predstavnici: Ludwig von BERTALANFFY, Frederik VESTER, Gilbert PROBST. Sustav je skup meusobno povezanih elemenata. Teorija sustava bavi se prirodom sustava, njegovim sastavnim dijelovima i odnosima unutar dijelova sustava i izmeu razliitih sustava. Sustavi su granicom odvojeni od svoje okoline, hijerarhijski su ralanjeni, tee ravnotei, a sustave karakterizira "emergencija" (da ima svojstva koja nemaju sastavni dijelovi sustava). Stanje sustava ne proizlazi iz jednog uzroka, ve ovisi o brojnim imbenicima. Stanje sustava se ne moe pretkazati niti uspostaviti. Neki sustavi se mogu matematiki izraziti, a mogu se analizirati postupkom vizualizacije sloenih procesa u sustavima. Pri tome se pokuavaju utvrditi bitni imbenici odreenog sustava kao i njihovo uzajamno djelovanje.

4.2. SOCIOLOKA TEORIJA SUSTAVA Predstavnici: Talcott PARSONS, Nikolas LUHMANN Ova teorija nudi pojmovni sustav za opis drutvenih procesa: 1. Drutveni sustavi se definiraju pomou granice izmeu sustava i okoline. 2. Unutar sustava mogue je razlikovati podsustave. 3. Temeljni elementi sustava ovise o definiranju granice izmeu sustava i okoline. 4. Drutveni sustavi su samoreferencijalni iz ega proizlazi njihova sloenost Luhman ne razvija istraivaku metodologiju, ve ostaje na razini metateorije, ime ne doprinosi odgojnoj praksi ve znanstveno-teorijskoj raspravi o odgojnoj znanosti.

13

4.3. BATESONOVA TEORIJA SUSTAVA Predstavnici: Gregory BATESON, Paul WATZLAWICK, Jay HALEY, Virginia SATIR Glavne teze Batesonove teorije: 1. Elementi drutvenog sustava su osobe koje djeluju u tom sustavu. 2. Svaka osoba u sustavu tumai zbilju a. Ne moemo ne komunicirati: svako ponaanje u sustavu se tumai. b. Ljudi se u komunikaciji koriste analognim i digitalnim nainom (verbalnim i neverbalnim) c. Svaka komunikacija posjeduje sadraj i odnose (ponaanje se tumai u odnosu na sadraj i s obzirom na odnos osoba koje komuniciraju) 3. Ponaanje drutvenih sustava odreeno je drutvenim pravilima 4. Drutveni sustavi imaju krune interakcijske strukture tako to se odreeni obrasci ponaanja meusobno potkrepljuju. 5. Drutveni sustavi su granicom odvojeni od okoline. 6. Drutveni sustavi imaju svoju povijest: poetak, razvitak i kraj. Predstavnici ove teorije nisu razvijali vlastitu istraivaku metodologiju, ali njihovu teoriju mogue je povezati s kvantitativnim i kvalitativnim istraivanjima. Ova teorija praktino se primjenjuje na podruju obiteljske terapije, gdje se obitelj promatra kao sloeni sustav.

14