P. 1
Sport i nasilje

Sport i nasilje

|Views: 67|Likes:

More info:

Published by: Nikola Dicko Stevanovic on Mar 28, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/12/2012

pdf

text

original

Šport i nasilje

Korisni linkovi:

Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima

Ako želimo živeti u društvu čiji će navijači na sportskim manifestacijama navijati, a ne razbijati i divljati, pravi je trenutak za osvešćivanje ovog sve većeg problema, koji to nikada nije trebao ni postati...

Srbija u koštac s problemom raznih vrsta nasilja u zajednici nije samo posao merodavnih tela, već društva uopšte. Rešavanje toga problema zahteva obimne zakonske, kulturne, ekonomske i društvene promene i inicijative. Upravo na takav sveobuhvatan način treba pristupiti i rešavanju jednog od (dugo) gorućih vrsta nasilja - nasilju na sportskim manifestacijama, najčešće fudbalskim. Ta vrsta nasilja verno oslikava stanje duha nacije i svakim danom «mutira» u neke nove oblike. Stoga i «sportsko nasilje» zahteva razne preventivne mere, koje se ostvaruju suradnjom stručnjaka iz raznih područja – pravosuĎa, policije, školstva i sporta – kao i saradnjom sportskih klubova, navijačkih udruga, lokalne uprave i samouprave te angažmanom javnih ličnosti radi motivisanja celokupnog društva. Budući da je jedan od sastavnih delova sporta i navijanje, koje ponekad završi i huliganskim neredima, još davno prepoznata je potreba da se deci i mladima, budućim sportistima i navijačima, na prigodan način ukaže na nesportsko i društveno neprihvatljivo ponašanje na sportskim manifestacijama, zato treba na vreme da počne njihova edukacija. Upravo zato, a kako bi se što efikasnije suprotstavilo dotičnom problemu, Ministarstvo unutrašnjih poslova, odnosno, policijski službenici Odseka za sprečavanje nereda na sportskim manifestacijama u Odelu za javni red Uprave policije, u saradnji s Ministarstvom nauke, obrazovanja i sporta, Srpskim školskim sportskim savezom i Agencijom za obrazovanje trebalo bi da sprovode čitav niz mera i edukacija učenika osnovnih i srednjih škola, ali i prosvetnih radnika (nastavnika, psihologa i pedagoga) te policijskih službenika u borbi protiv nasilja u sportu.

Tako je u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova i Hrvatskog nogometnog saveza 11. srpnja 2007. godine u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu održan okrugli stol na temu: „Huliganstvo i sport“. Tom je prigodom pokrenuta i suradnja sa športskim mjesečnikom za mlade „Sport Junior“, koji je sadržajno i koncepcijski prilagoĎen učenicima osnovnih i srednjih škola, njihovim roditeljima, športskim klubovima i nastavnicima. Cilj je časopisa "Sport Junior " popularizacija i promicanje športa kao nositelja pozitivnih vrijednosti, informiranje mladih o važnosti bavljenja športom za kvalitetan psihofizički razvoj, skretanje pozornosti učenika i njihovih roditelja na ulogu športa u prevenciji ovisnosti i društveno neprihvatljivog ponašanja mladih. Mišljenje i preporuku za izdavanje mjesečnika dali su stručnjaci iz Agencije za odgoj i obrazovanje, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Gradskog ureda Grada Zagreba za odgoj i obrazovanje te Hrvatskog olimpijskog odbora. Na inicijativu Ministarstva unutarnjih poslova, a u skladu s odredbama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (N/N broj: 117/03, 71/06 i 43/09) mjesečnik „Sport Junior“ izradio je edukativni plakat „Stop nasilju na sportskim natjecanjima“, koji je uz sufinanciranje MUP-a tiskan u 11 tisuća primjeraka. Čak oko 830 osnovnih škola diljem Hrvatske dobilo je po deset plakata koji su postavljeni na prigodnim mjestima u centralnim i područnim osnovnim školama s ciljem educiranja djece od prvog do osmog razreda.

Akcijski plan za provedbu programa mjera edukacije u borbi protiv nasilja u športu, na športskim natjecanjima i izvan njih
Da se s vremenom sve više pažnje posvećivalo upravo toj problematici, govore i raznovrsne aktivnosti koje je Ministarstvo unutarnjih poslova pokrenulo i realiziralo u 2008. i 2009. godini.

Prije svega, tijekom 2008. godine u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, Hrvatskim nogometnim savezom, sociolozima i psiholozima započela je realizacija „Akcijskog plana za provedbu programa mjera edukacije u borbi protiv nasilja u športu, na športskim natjecanjima i izvan njih“ edukacijom profesora u školama. Tako je u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Dugopolju, Požegi i Rovinju predstavljena knjiga: „Sport i nasilje u Europi“. Osim ove knjige, s engleskog jezika prevedene su i brošure „Rasizam, nogomet i Internet“, „Što? Rasist“ Ja?“ i „Svi različiti, svi jednaki“ te su, uz financiranje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Agencije za odgoj i obrazovanje, tiskani novi plakati koji prikazuju borbu protiv nasilja, rasizma i diskriminacije. TakoĎer su izraĎeni razni materijali vezani za borbu protiv nasilja. Sve izraĎene publikacije i materijali prilagoĎeni su djeci od predškolske do srednjoškolske dobi te su objavljeni ili je u tijeku njihova objava na web stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, Hrvatskog školskog športskog saveza, Agencije za strukovno obrazovanje, Agencije za obrazovanje odraslih, Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog nogometnog saveza i ostalih nacionalnih športskih saveza, Hrvatskog paraolimpijskog odbora, Hrvatskog saveza gluhih, strukovnih saveza u području športa te na stranicama osnovnih i srednjih škola. Plakati s temom borbe protiv nasilja, rasizma i diskriminacije distribuirani su i istaknuti i po svim policijskim upravama u Hrvatskoj te po osnovnim i srednjim školama. Predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova sudjelovali su na tribinama „Edukacijom protiv nasilja na športskim i školskim igralištima s ciljem pozitivnog usmjeravanja djece u športu, meĎusobnim druženjem“, koje su održane u Zagrebu 17. studenog 2008. i u Šibeniku 6. svibnja 2009. godine. Na tribinama su uz predstavnike već navedenih institucija sudjelovali i predstavnici Pravobraniteljice za djecu te poznati športaši u ulozi veleposlanika školskog športa.p

Vezano uz tu temu, u povodu obilježavanja Dana policije, 25. rujna 2008. godine, u Muzeju policije u Zagrebu otvorena je izložba „Zašto suparnici?“ unutar koje se krije priča o policajcima i navijačima koji su se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u začetku Domovinskog rata, našli u prvim redovima obrane Hrvatske a danas, osamnaest godina kasnije, na suprotnim stranama. Kako? Zašto? U povodu MeĎunarodnog dana muzeja, 22. travnja 2009. godine, u Muzeju Prigorja u Sesvetama otvorena je izložba „Navijači i(li) huligani“ 2009, koja govori o povijesti nogometne igre i povijesti navijanja te o današnjem trenutku u kojem se isprepleću navijanje i nogometno huliganstvo. U sklopu sajma „Sport i nautika“ na Zagrebačkom velesajmu, 18. i 19. veljače 2009. godine, u organizaciji Hrvatskog nogometnog saveza i Kluba navijača hrvatske nogometne reprezentacije „Uvijek vjerni“ održan je "Seminar o navijanju“ na kojem su sudjelovali predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova te gosti i predavači iz UEFA-e i FIFA-e. U Zagrebu, 8. i 9. lipnja 2009. godine, održana je „MeĎunarodna konferencija sport i nasilje u Europi“, u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva unutarnjih poslova, a pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Veleposlanstva Republike Francuske u Republici Hrvatskoj na kojoj je uz profesore, nastavnike, pedagoge i druge stručne osobe iz srednjih i osnovnih škola, prisustvovalo i četrdeset policijskih službenika (tzv. spottera) iz Ravnateljstva policije i 13 policijskih uprava. Od 16. do 23. svibnja 2010. godine održan je i Hrvatski sajam nogometa na kojem je MUP imao svoj štand s izlošcima iz Muzeja policije na temu nasilja u športu.

Daljnje aktivnosti
Početkom školske godine 2009./2010. planirana je izrada „Bontona ponašanja na športskim natjecanjima“, u što će se uključiti djeca svojim likovnim i literarnim radovima te će „Bonton“ biti implementiran u multimedijsku prezentaciju Agencije za odgoj i obrazovanje.

I tijekom športske sezone 2009./2010. Ministarstvo unutarnjih poslova će nastaviti s provedbom niza aktivnosti s ciljem povećanja sigurnosti na športskim natjecanjima te sprječavanja svih oblika nereda i nasilja vezanih uz šport. Kao jedna od stvari o kojima treba početi sustavno voditi računa i uvrstiti je meĎu ostale mjere je i potreba edukacije i obuke redara za športska natjecanja sukladno odredbama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, jer oni zasigurno imaju važnu ulogu u održavanju reda na športskim natjecanjima. Što je o "Akcijskom planu za provedbu programa mjera edukacije u borbi protiv nasilja u športu, na športskim natjecanjima i izvan njih" napisalo Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa pročitajte ovdje. U Muzeju grada Šibenika 22. listopada 2009. godine otvoreno je četvrto "uprizorenje" izložbe Muzeja policije izvan prostora MUP-a „Zašto suparnici?“. No, svaka izložba je na neki način nova jer se nadopunjuje novim izlošcima i novom filmskom graĎom. Šibenska postava izložbe, primjerice, nadopunjena je palicom u obliku buzdovana i bokserom (predmeti koji su oduzeti jednom riječkom navijaču i lutkom za napuhavanje koju su navijači jednog zagrebačkog kluba u znak „dobrodošlice“ jednom igraču objesili na tribine stadiona.

Borba protiv rasizma i nasilja kroz različitosti u športu
Izaslanstvo Republike Hrvatske od 20. do 22. listopada 2009. godine sudjelovalo je u Beogradu na meĎunarodnoj konferenciji Borba protiv rasizma i nasilja kroz različitosti u športu, koju su organizirali EPAS (Enlarged Partial Agreement on Sport), Vijeće Europe i Ministarstvo mladeži i sporta Republike Srbije. Na konferenciji su sudjelovali predstavnici Europske Unije i svih zemalja iz regije kao i predstavnici nevladinih udruga koje se bave suzbijanjem nasilja u sportu. Na radionici Edukacija i rad s djecom i mladeži stručnjaci su zaključili kako nasilje postoji i u samom športu te da je većina mladih koji se bave športom doživjela neki oblik nasilja od strane

trenera ili roditelja, a što se kasnije reflektira i kroz njihovo ponašanje na športskim natjecanjima u svojstvu športaša ili gledatelja. Tijekom radionica Identifikacija i procesuiranje izgrednika i Sankcije kao primjer navedene su nogometne utakmice na kojima dolazi do protupravnog ponašanja gledatelja, posebice do vrijeĎanja na rasnoj osnovi ili pozivanja na mržnju, nasilje ili drugi oblik nesnošljivosti. Naime, prema službenom stavu i uputama UEFA-e sudac je dužan prekinuti utakmicu na odreĎeno vrijeme te ako se takvo protupravno ponašanje nastavi i nakon ponovnog nastavka utakmice, dužan je trajno prekinuti utakmicu. Sudac je dužan o toj odluci konzultirati se s delegatom utakmice i rukovoditeljem osiguranja, zbog pražnjenja stadiona nakon trajnog prekida utakmice.

Sudionici konferencije su zaključili da bi se učinkovito sankcionirali počinitelji prekršaja, potrebna je učinkovita reakcija svih sudionika športskog dogaĎanja kao i pravosuĎa koje treba donijeti presudu u što kraćem roku, kako bi sankcija djelovala svrsishodno i učinkovito. Iz svih izlaganja i prezentacija vidljivo je da ni jedna država nije imuna na izgrede navijača, uključujući i Englesku - koja se često navodi kao pozitivan primjer u borbi protiv huliganizma. Zaključeno je da su sve zemlje iz regije, osim Bosne i Hercegovine, donijele Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima i to po uzoru na hrvatski zakon, koji je prvi takav donesen u regiji. Republika Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja aktivno prati problematiku navijačkih izgreda i koja vrlo dinamično reagira i prilagoĎava zakonske propise za efikasno suzbijanje novih pojavnih oblika navijačkog huliganizma (npr. uvoĎenje zaštitne mjere zabrane prisustvovanja odreĎenim športskim natjecanjima s obvezom boravka u policijskoj postaji i zaštitne mjere zabrane prisustvovanja odreĎenim športskim natjecanjima u inozemstvu s obvezom javljanja u policijsku postaju). TakoĎer, na konferenciji u Beogradu utvrĎeno je kako u zemljama sudionicama konferencije ne postoji problem rasizma na športskim natjecanjima već svojevrstan oblik nacionalizma koji je posljedica raspada bivše Jugoslavije i ratova na ovim prostorima. Republika Hrvatska aktivno nastavlja s provedbom nacionalnog programa sprječavanja nereda i nasilja na športskim natjecanjima kroz provedbu edukativnih i preventivnih programa, ali i kroz primjenu učinkovitih zakonskih represivnih mjera i radnji.

Otežavajuće okolnosti relevantne po sigurnost, a prisutne u današnjem vremenu najrazličitijih prijetnji sigurnosti poput terorističkih napada i sl., menadžere sigurnosti koji učestvuju u planiranju i provedbi mjera za osiguravanje značajnih dogaĎaja stavljaju pred veliki ispit. Količina rizika kod velikih dogaĎaja u zavisnosti je i od njihove percepcije kako na državnom i regionalnom, tako i na internacionalnom nivou. Posljedice koje se mogu pojaviti usljed izbijanja različitih incidenata mogu ostaviti neizbrisiv trag na percepciju cijelog dogaĎaja kod stručnjaka iz domena sigurnosti i najšire svjetske javnosti, te grad, regiju ili državu domaćina okarakterizirati kao prostor visokog ili niskog sigurnosnog rizika.Od političkih konvencija preko sportskih dogaĎaja, priredbi s dodjelama nagrada i manifestacija zabavnog karaktera, pa do sajmova i velikih internacionalnih konferencija – pojam „sigurnost dogaĎaja“ koristi se da se označi upravljanje javnom sigurnošću kod planiranja značajnih velikih dogaĎaja, kao što su, npr., koncerti, konvencije i sl. Sigurnosni tim će, sa stručnog aspekta, a u pogledu osiguravanja mjesta masovnih okupljanja, biti glavni oslonac koji će imati zadatak osigurati nesmetano odvijanje dogaĎaja, uz minimalnu količinu problema ili skroz bez njih. Jedan od ključnih izazova koji je bitno izmijenio dotadašnje poglede na sigurnost nakon dešavanja 11. 9. 2001. godine jeste opasnost koju donose masovna okupljanja prilikom velikih manifestacija. Ovaj izazov utječe i na samu procjenu koja se obavlja tokom proaktivne protuterorističke istrage, u cilju hvatanja osumnjičenih terorista. Naprimjer, uzimajući u obzir javnu sigurnost, danas istrage dovode do hapšenja u mnogo ranijoj fazi nego što bi to bio slučaj da ne postoji ovakav balast opasnosti koji sa sobom nosi organizacija javnih dogaĎaja. Prijetnja terorističkog napada i sl. na dogaĎajima s masovnim okupljanjem imala je slične implikacije na samo upravljanje sigurnošću tokom važnih velikih dogaĎaja. Da se radi o nekom drugom vremenskom razdoblju, tada bi se moglo reći da je medijska pokrivenost dogaĎaja uspješna onda kad je glavna vijest sam dogaĎaj, a ne mjere sigurnosti koje su održavanje tog dogaĎaja učinile mogućim. Nažalost, takve težnje su danas, u vremenu naglašenih najrazličitijih sigurnosnih prijetnji, mnogo manje realistične. Niti jedan moderni dogaĎaj koji je okarakteriziran dogaĎajem visokog rizika nije svojim obimom ograničen samo na one objekte koji su u direktnoj vezi s održavanjem dogaĎaja. Veliki i značajni javni dogaĎaji na izvjestan način podižu rejting zemlje domaćina, pa je stoga od krucijalne važnosti izvršiti pažljivu i što je moguće kvalitetniju procjenu rizika kod planiranja takvih dogaĎaja. Zbog toga je vremenski period koji prethodi održavanju nekog velikog i značajnog dogaĎaja relevantan s aspekta budućnosti samoga dogaĎaja, ali i implikacija koje slijede poslije. Ovo je dodatni element ranjivosti o kojem treba voditi računa kod planiranja sigurnosnih mjera. Nadalje, bitan dogaĎaj visokog rizika, ukoliko stvari izmaknu kontroli, može poprimiti globalnu dimenziju i na taj način neizbježno uključiti kako očekivani tako i neočekivani internacionalni karakter Moguće implikacije kod veoma bitnih javnih događaja su od velikog značaja za njegovu samu pripremu, ali, uopćeno govoreći, ne postoji univerzalan ključ za uspješnu realizaciju sigurnosnih mjera i planova. Odbijanje internacionalnog angažmana kod osiguranja ovakvih događaja može dovesti do prepreka u smislu diplomatskih ili javnih/privatnih uplitanja, koja nadalje mogu ugroziti i održavanje samog događaja. Veliki javni dogaĎaji su bitni ne samo radi svog vlastitog smisla i misije već i zbog pozitivnog strukturalnog naslijeĎa koje može nastati pri planiranju i realizaciji dogaĎaja, a čiji se pozitivni efekti mogu iskoristiti i u budućnosti. Mnogi takvi dogaĎaji formiraju poglede i stavove i na mnogim drugim poljima, nevezanim za sam pojam sigurnosti. Postizanje ravnoteže unutar sistema sigurnosti u eri visokog rizika, kad faktori eventualne nacionalne implikacije, globalne realnosti i naslijeĎa dobijaju na značaju, definitivno predstavlja veliki izazov. Iz navedenih razloga, od još većeg značaja je da se implementacija mnogih procesa savremenog sigurnosnog planiranja i njihova realizacija odvija s potpunom sviješću o svim ovim i drugim relevantnim okolnostima, te u skladu s dokazanom profesionalnom sposobnošću. Danas se velika pažnja posvećuje čvrstim principima i visokom nivou profesionalne kompetencije i iskustva, ali realizacija sigurnog okruženja nije izvodljiva na temelju šablonskih rješenja i ad hoc aranžmana. Zbog toga je doprinos organizacije poput UNICRI – koja saraĎuje s velikim brojem država članica i ostalih relevantnih subjekata, od vitalnog značaja za dogaĎaje koji bi istovremeno trebali biti sigurni i trajni. Zbog izloženosti sadašnjem ozračju konstantne pripravnosti nakon 11. septembra i rata protiv terorizma, uspješnost održavanja velikih globalnih sportskih dogaĎaja je pitanje sigurnosti s pravom pozicionirala na zasluženo mjesto. Uz

dva najpriželjkivanija globalna sportska dogaĎaja koja predstoje u 2010. – Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi i Zimske olimpijske igre u Vankuveru – zaista postoji temeljna potreba da se kritički preispita funkcionalnost postojeće sigurnosne politike i da se paralelno s tim sagledaju široke socio-političke implikacije pitanja sigurnosti i nadzora, a koje su povezane s organizacijom globalnih sportskih dešavanja. Teroristički napad može se dogoditi bilo kad i bilo gdje. On ne pogađa isključivo kritičnu infrastrukturu vezanu za mjesto održavanja konkretnog događaja, već ugrožava i sva ona mjesta na koja i s kojih ljudi putuju, gdje se okupljaju, opuštaju, borave ili žive. Napadi na Baliju 2002, u Madridu 2004, Londonu 2005, Mumbaiju 2008. godine, kao i posljednji u Iraku i Pakistanu, neugodan su svakodnevni podsjetnik na to. Svaki od ovih slučajeva podcrtava metež uzrokovan terorističkim napadima, u kojima su ljudski životi, finansijske štete i druge nastale štete neprocjenjive za pojedince i čitave familije, firme, korporacije, zajednice ili cijele nacije. Do danas, lagane mete za terorističko djelovanje poput značajnih javnih dogaĎaja privlačile su malo pažnje meĎunarodne zajednice i nacionalnih vlada u poreĎenju s pažnjom koju je privlačila zaštita kritične infrastrukture. Mnoge forme sigurnosti koje se primjenjuju u zaštiti kritične infrastrukture često nisu adekvatne za zaštitu mjesta na kojima je okupljen veliki broj ljudi. Bez adekvatnih mjera zaštite, ovakvi dogaĎaji pružaju teroristima najrazličitije mogućnosti za izazivanje nesreća, manifestaciju simbolizma i generiranje veoma utjecajnih predodžbi, koje dolaze kao pratnja značajnim manifestacijama, a sve to skupa veoma lako može dovesti do ozbiljnih ekonomskih gubitaka. Pored navedenog, državne vlade imaju javnu odgovornost i zakonski autoritet da zaštite društvo od terorizma tako što će graĎanima osigurati zaštitu i sigurnost. To podrazumijeva prevenciju terorističkih napada, zaštitu od njih, krizni menadžment i, na kraju, ali ne manje bitne – mjere oporavka. Kako bi kandidatura za organizaciju velikog i važnog javnog dogaĎaja bila uspješno realizirana, država treba težiti tome da osigura „sigurno okruženje, pogodno da ugosti manifestacije koje su internacionalno priznate“. Ovo obuhvata ne samo dogaĎaje same po sebi, već i širok spektar različitih nezavisnih segmenata koji podržavaju industriju i zavise od industrije velikih javnih dogaĎaja. MeĎutim, aktivnosti države same po sebi nisu dovoljne, pa je kvalitetna podrška privatnog sektora od vitalnog značaja. Dok mnoge države imaju oformljene smjernice, programe i strukture za borbu protiv terorizma, samo mali broj njih je razvio strategije inkorporiranja privatnog sektora u ovu problematiku. Ključni faktori koji promoviraju izgradnju partnerske koalicije izmeĎu javnog i privatnog sektora u borbi protiv terorizma i, posebno, suprotstavljanje terorističkim napadima na lake mete, uključuju prepoznavanje investicijske vrijednosti sigurnosti i njene koristi za privredu, donošenje novih zakona i izgradnju protuterorističkih struktura, omogućavanje poreskih olakšica i pogodnijih uvjeta osiguranja, podršku obavještajne službe i razmjenu informacija, te uključenje javnog/privatnog sektora u okviru konsultativnog rada na polju sigurnosti, a koji bi formirao savjetodavnu grupu unutar ovog sektora, s ciljem kvalitetnog izvještavanja prema nacionalnom vijeću za sigurnost. Sigurnosni tim zadužen za sigurnost manifestacije uključuje zaštitare, redare, supervizore i drugo različito osoblje poput saobraćajne policije. Bilo da je riječ o sportskom dogaĎaju, koncertu, sajmu ili nekom drugom velikom društvenom dogaĎaju, pitanja sigurnosti i zaštite moraju biti prioritetna. Na različitim vrstama velikih manifestacija, različiti faktori mogu prouzrokovati sigurnosne probleme, kao što su, npr., alkohol i droge, destruktivno ponašanje i nasilje (navijačke mase), neovlašteno pristupanje manifestaciji i/ili pristupanje manifestaciji bez ulaznice, i sl. Nadalje, važno je imati na umu da na ovoj vrsti dogaĎaja ljudska masa može djelovati na nepredvidiv način, što je i najčešći uzrok problema za organizatore. Angažiranje sigurnosnog tima u svrhu osiguravanja manifestacije pretpostavlja njihov angažman ne samo na osiguranju samog događaja već i na rješavanju svih pratećih, a sigurnosno potencijalno relevantnih problema koji mogu iskrsnuti, kao što je, npr., veliki broj obožavatelja kojima je, recimo, usljed gužve pozlilo na koncertu. Povrh toga, u današnjim okolnostima oni imaju i ulogu izvještača o svemu što bi moglo predstavljati potencijalni sigurnosni rizik, npr., ostavljeni paket ili prtljaga. Planiranje i održavanje velikog i značajnog javnog dogaĎaja pretpostavlja i prihvatanje odgovornosti za sve što je uključeno u taj proces, od samih utisaka prisutnih sudionika pa sve do njihove opće sigurnosti. Zato je kod planiranja svakog takvog dogaĎaja veoma važno razmotriti sve aspekte upravljanja u rizičnim situacijama. Sigurnost velikih dogaĎaja može obuhvatati i neka neobična pitanja poput pitanja ograničenja buke, ali tretira i mnogo ozbiljnija pitanja poput eventualnih povreda kod aktivnih ili pasivnih sudionika. Zbog toga je bitno da organizator i kompletan

tim, koji participira u planiranju mjera sigurnosti formira i analizira listu potencijalnih rizika i prijetnji, ali i prijedloga na koji način ih spriječiti ili eventualno otkloniti neželjene posljedice. Upravljanje sigurnosnim operacijama na velikim manifestacijama je jedan je od najtežih zadataka s kojim se može susresti i policijski službenik. Sigurnost na ovakvim dogaĎajima uključuje participaciju i resurse državnih sigurnosnih agencija, državne i lokalne policije, saobraćajne policije i drugih policijskih organizacija i struktura. Svaka od ovih agencija ima svoju misiju, nadležnost, zakonski autoritet, kulturu, filozofiju menadžmenta i operativne smjernice, politiku i procedure. Menadžeri sigurnosti moraju saraĎivati sa svim ovim strukturama i, uz njihovu kooperativnost i podršku, izgraditi sveobuhvatni sigurnosni plan za kvalitetno osiguravanje dogaĎaja. Izazovi i principi Kod planiranja i upravljanja aktivnostima pri organizaciji značajnih manifestacija potrebno je: - planirati i biti spreman na najgori mogući scenarij – vanredni kriminal, nasilje protestanata, mogući teroristički napad, prirodne nepogode i sl., ali jednako tako planirati i odgovor na opće vidove kriminala i incidente (tučnjave, pijanstvo i sl.), - razmotriti sve sigurnosne mjere koje mogu biti poduzete kao odgovor na narušavanje sigurnosnog okruženja (npr., zatvaranje ulica, pretrage, upotreba taktičkih jedinica i sl.), a koje mogu u razmatranoj situaciji omogućiti održavanje dogaĎaja koji će biti prijatan, dobro posjećen i profitabilan, - osigurati da se manifestacija održi u najboljem redu, istovremeno vodeći računa o poštivanju ustavnih prava kao što su sloboda govora i sloboda okupljanja, - uspostaviti nove i efektivne, ali privremene organizacijske aranžmane, strukturu upravljanja i komandovanja, kao i metode meĎusobne komunikacije, - osigurati da osobe od važnosti imaju zaštitu policijskih snaga, neovisno o veličini ili važnosti samog dogaĎaja, - osigurati da relevantne državne službe budu informirane o održavanju dogaĎaja od nacionalnog ili internacionalnog značaja, kako bi se garantovalo učešće relevantnih državnih službi i osigurala eventualno potrebna podrška. Organizatori i sigurnosni menadžment moraju na vrijeme prepoznati moguće prijetnje i izazove po sigurnost, a posebno moraju poštivati i bitne principe, kao što su pravovremeno i efektivno planiranje, komunikacija i obuka. Ovo bi bili i ključni elementi organizacije i osiguravanja opće sigurnosti na značajnim velikim javnim dogaĎajima. Menadžeri sigurnosti moraju osigurati dovoljno vremena za planiranje kompleksnih manifestacija, jer je planiranje primarna funkcija menadžmenta na kojoj su bazirane i sve druge funkcije rukovoĎenja. Kod planiranja sigurnosnih mjera za značajne velike javne dogaĎaje, menadžeri sigurnosti moraju prije svega uspostaviti jasne i decidne ciljeve i zadatke, te na jasan način sve informacije o spomenutim zadacima i ciljevima prenijeti sigurnosnom osoblju. Menadžer sigurnosti bi se trebao poistovjetiti s ciljevima i zadacima organizatora dogaĎaja, jer će oni imati važnu ulogu i utjecaj na sam sigurnosni plan. Kao i u svakoj organizaciji, ciljevi i zadaci svih odjela moraju se podudarati. Komunikacija predstavlja kamen temeljac koordinacije kad se radi o operacijama u kojima učestvuju različite agencije i strukture. U ranoj fazi pripreme menadžeri sigurnosti trebaju procijeniti raspoloživost komunikacijskih ureĎaja, pogotovo multikanalnih radioureĎaja. Menadžeri sigurnosti trebaju imati redovnu komunikaciju s organizatorima dogaĎaja i menadžerima drugih struktura, kako bi osigurali da zadaci i ciljevi odjela za sigurnost ne dolaze u konflikt sa zadacima i ciljevima drugih učesnika u planiranju i realizaciji sigurnog okruženja. Na ovaj način, svi konflikti i nesporazumi mogu biti riješeni već i u najranijoj fazi pripreme. Kratak pregled procesa planiranja i rukovoĎenja Planiranje za specijalne i važne javne dogaĎaje i implementacija plana odvijaju se u tri faze: PreddogaĎajno planiranje: Ova faza trebala bi započeti 12-18 mjeseci prije datuma održavanja manifestacije, a u ovisnosti od same prirode dogaĎaja. Ova faza uključuje autorizovanje vodećih agencija i službi, uspostavljanje misije, dogovaranje saradnje s drugim partnerima koji će pomoći u osiguranju dogaĎaja, redovno održavanje sastanaka s članovima sigurnosnog tima i partnerima, razvijanje detaljnih sigurnosnih planova i procjene rizika, a rizik se sam po sebi može definisati kao umnožak konsekvenci i vjerovatnoće. Upravljanje sigurnošću tokom trajanja dogaĎaja: Ova faza treba započeti neposredno pred okupljanje gledalaca, dužnosnika, publike i medija na mjestu dogaĎaja. Na nekim tipovima manifestacija kao što su nogometne utakmice ili konvencije, mase sudionika počinju se okupljati prije samog početka dogaĎaja. Ova faza uključuje sveobuhvatnu

komunikaciju, nadzor i izvještavanje, a pretpostavka za njenu uspješnu realizaciju uključuje i adekvatno funkcioniranje ključne zone za operacije, kao što je, npr., komandni komunikacijski centar, verifikacija, punktovi kontrole pristupa i dr. Ona takoĎer podrazumijeva i provjeru spremnosti segmenata podrške, kao što su, npr., mobilne interventne sigurnosne snage, koje imaju za cilj nošenje s različitim zadacima kao što su kontrola mase, obavještajna podrška, privoĎenje izgrednika, medicinska podrška i sl. PostdogaĎajne aktivnosti: Ova faza, koja počinje neposredno nakon okončanja dogaĎaja, uključuje kreiranje sveobuhvatnog izvještaja o uspjesima i o mogućem poboljšanju sigurnosti dogaĎaja. Ona, takoĎer, uključuje i sagledavanje troškova nastalih kroz osiguranje kompletne sigurnosne opreme kao i svih drugih resursa upotrijebljenih pri osiguranju dogaĎaja, a koji, izmeĎu ostalog, podrazumijevaju i naknadu za osiguranje. Organizacija je, po jednoj od definicija, proces uspostave uređenog sistema korištenja svih raspoloživih upravljačkih resursa. Menadžeri koriste organizaciju da uspostave odnose između resursa i definiraju kako će ti resursi biti korišteni. Kako se sigurnosni plan bude razvijao i kako broj službi uključenih u sigurnosni plan bude rastao, potreban je razvoj formalnije organizacijske strukture, kako bi se identificirale sve sigurnosne funkcije i odgovornosti svake službe zasebno. Organizacijska shema može pomoći u tome da se razjasne različite funkcije i međusobne veze službi i to na koji način svaki pojedinac doprinosi sveukupnoj sigurnosti događaja Raspoloživost resursa predstavlja još jedno važno sigurnosno pitanje. Menadžeri sigurnosti trebali bi uporediti raspoložive snage u policijskim službama i procijeniti broj potrebnih službenika. Ova projekcija trebala bi uključiti broj radnih dana i radnih sati za svakog službenika koji je učestvovao u osiguravanju dogaĎaja. Kod ovakvih projekcija u obzir se uzima i sam umor službenika, posebno kod manifestacija ekstremno dugog trajanja. Organizacija centra za sigurnosne operacije i odreĎivanje njegove lokacije i operativnog osoblja jedna je od najvažnijih odluka odgovornih lica u okviru osiguravanja dogaĎaja u čijoj organizaciji i planiranju saraĎuje više različitih struktura. Centar okuplja sve agencije sudionike osiguranja na jednoj lokaciji, kako bi se olakšala komunikacija i koordinacija unutar sistema. Ovakva centralizacija onemogućuje prekomjernu samostalnost agencija koje učestvuju u osiguravanju dogaĎaja i samostalno donošenje operativnih odluka s njihove strane. Upravljanje sigurnošću na značajnim javnim dogaĎajima obuhvata planiranje sigurnosnih mjera i osiguravanje adekvatnog nivoa sigurnosti, te uključuje analizu mnoštva pitanja, od kojih će se mnoga pojaviti pred menadžerom sigurnosti po prvi put. Interagencijska koordinacija ostaje najvažniji segment kompleksnih operacija, a odgovornost menadžera sigurnosti je da jasno definiše odgovornosti agencija i službi koje učestvuju u spomenutim operacijama. Velika posvećenost odgovornom i pravilnom planiranju i pažljiva koordinacija resursa može učiniti menadžment sigurnosti na značajnim i velikim javnim dogaĎajima velikom satisfakcijom i prijatnim iskustvom u karijeri svih učesnika osiguranja ovakvih dogaĎaja.

1.4. Nasilje u sportu Na razini meta-analize lako se uočava da postoji veliki broj manifestacijskih oblika vezanih uz sport kroz koje se nasilje prepoznaje. Pogrešno i površno bi bilo adresirati nasilje u sportu samo na ponašanje navijačkih skupina. Iako potencijalno najopasniji, to je samo jedan oblik, jer kako se prethodno vidjelo, radi se o sukobu razina, dakako po nekim parametrima. 3 Naime, sport je prestao biti tek konzumentski za odreĎeni broj pojedinaca, a agonistički za još manji broj aktivnih sudionika. Sport je danas industrija. I to industrija u kojoj se “obrću” milijarde, a nazočan je ogroman broj pojedinaca, od vrhunskih znanstvenika koji drže prvu liniju stvarnih znanja o postignućima. Neposredno uz njih je armija stručnjaka svih profila

(kineziologa, trenera, menadžera, psihologa, ekonomista, inženjera, …) koji bi trebali imati svoje jasno definirano mjesto i ulogu koja ne smije biti dvojbena i za koju je jasno koje globalne dobiti donosi u užem i širem dinamičkom sociološkom arealu (Malacko i Rađo, 2004). Konačno, u neposrednom kontaktu sa svim segmentima sporta je ogromni broj stručnjaka i djelatnika srednje i niže razine koji i omogućavaju neometano funkcioniranje svih sportskih kanala i operacionalizaciju neposrednih potreba (računovoĎe, održavatelji objekata, prodavači i trgovci, zaštitari, proizvoĎači opreme,…). Uz sport i sportaše, i u sportu je još veći, ogromni broj pratećih djelatnosti, poput prijevoza, liječničkih usluga, proizvodnje i prodaje rekvizita i opreme, političkih kampanja, edukacijskih ustanova, aktivnosti medija, marketinga i td. (Bonacin, Da. i sur., 2009). U svemu tome, nije moguće ne zapaziti razne oblike aktivnosti, od kojih mnogi teže upravo nasilnoj artikulaciji. Zbog očitih problema, u svijetu su provedena brojna istraživanja ove tematike, s različih aspekata, pa je moguće registrirati pojedine lokalne pristupe koji, iako ne zahvaćaju problem u cjelini, ipak dobro osvijetljevaju odreĎene aspekte. Tako Andersson i sur. (2004) govore o nasilnom oglašavanju. Ovaj aspekt medijske propagandne retorike često prelazi kulturne i etičke norme, postavljajući konzumente u vrlo nezgodan položaj. A dobro znamo da je “osvajanje” tržišta jedna od ključnih stvari u poslovanju. No, osvajanje je pojam koji ima svoju jasnu genezu i još jasniju generičku pozadinu koju nije potrebno dalje elaborirati. Zar je za očekivati da konzumenti takvih poruka ostanu intaktni ako su od najranije mladosti kontinuirano bombardirani vrlo decentnim porukama s jasnim ciljem !? Marren (2004) nadalje govori o sudaru (sudarima) unutar zapadne civilizacije, što se lako i posve jasno dovodi u vezu s brojnim neusklaĎenostima i nerazumijevanjem pojedinaca, formalnih i neformalnih grupa i sl. Takve sudare možemo locirati meĎu različitim razinama, bilo to po edukacijskom statusu, materijalnom statusu, sposobnosti postizanja osobnih ciljeva, različitim mogućnostima i pravima, različitim kulturama, domicilnim sredinama i td. Očito je da stratumi i stratifikacije dovode do nerazumijevanja, ponekad dubokog jaza, izbjegavanja, pa čak i nepoštivanja elementarnih humanističkih odrednica, poput prava na život, prava na zdravlje i prava na edukaciju iz kojih prava se izvode sva ostala (Bilić i Bonacin, 2007). S tim u skladu su i neprimjerene invazije korporativnih i medijskih interesa u naše živote o čemu npr. govore McLean i sur. (2009). Brojne su situacije u kojima mnogi pojedinci praktično žive “virtualne” živote u velikom dijelu izvan realne stvarnosti i bez istinskog emocionalnog kontakta s drugim ljudima kojima su okruženi. Takav formalistički način egzistencije lako dovodi do gubitka stvarnog osobnog identiteta koji se transferira prema drugim nositeljima identiteta, npr. prema poslovnom okruženju. U globalnim razmjerima, materijalni problemi, nesigurnost na poslu, neizvjesnost u budućnost, nedovoljna informiranost i drugo, čine da poslovno, porodično i neformalno okruženje obično ne može zadovoljiti bio-psiho-socijalne potrebe pa se želje, potencijal i potrebe pojedinaca ne iskazuju na osobno i socijalno prihvatljiv način. Ukoliko se veći broj pojedinaca osjeća odbačenima ili socijalno neintegriranima započinje proces širih razmjera, o kojemu npr. Reicher i sur. (2004) govore kao o psihologiji gomile u odnosu na javni red. Jasno je da će osobno nezadovoljstvo, nezadovoljstvo poslom, plaćom, statusom i dr., lako dovesti do tenzije unutar već spominjane socijalne stratifikacijske. 4 Pri tome su najveći mogući sukobi uvijek usmjereni prema stratumima koji se i najviše razlikuju, a to su uvijek brojni pojedinici nižeg statusa i mladi ljudi s jedne strane i stariji, situirani, a obično i javno ili politički eksponirani pojedinci, s druge strane. Ovakav kolektivni konflikt nije moguće rješavati krutim nasilnim represivnim metodama, već zahtijeva ozbiljnije

poimanje kolektivnog identiteta, razumijevanje prioriteta i namjera različitih grupa u aktivnom sociološkom pa i represivnom djelovanju, jer treba razgraničiti zakonske od nezakonskih aktivnosti veće skupine osoba, a što se samo površno gledano manifestira kao navijačko nasilje uz sport. U sličnom smjeru se kreću i promišljanja npr. Hodgsona (2001) koji govori o neadekvatnoj edukaciji službenih osoba za nenasilno postupanje općenito. Iako je jako teško provoditi konkretne represivne mjere bez aktivne uloge sredstava prisile kad se ekscesi već dogode, svakako bi trebalo razmotriti seriju postupaka koja bi dovela do znatno manje izraženog nasilja. Ovo je složena i ozbiljna zadaća i nije ju moguće rješavati u užem segmentu, već uz uvažavanje brojnih spoznaja od kojih su neke već ovdje iznesene. U svemu tome nije moguće zaobići činjenicu da se mladi, a nerijetko i nezadovoljni ljudi pokušavaju okupiti u grupe kako bi osigurali neke od ciljeva, uz napomenu da je potencijalno tih ciljeva jako veliki broj. Jedan dio tih ciljeva sasvim sigurno je zastrašujući obzirom na moguće posljedice, i mora se priznati da veliki broj pojedinaca okupljenih u grupe oko i uz sport često ima sasvim drugačije namjere, koje sa sportom imaju sasvim malo veze. Dionisio i sur. (2008) ovakvo ponašanje opisuju kao plemensko pri čemu je nerijetka i pojava kulta u odnosu na klub kojemu su načelno privrženi, što nedvojbeno implicira sukob, pa i brutalnost prema pripadnicima drugog “kulta” jer u krajnje pozitivističkoj maniri promatrano, taj drugi kult neposredno (rezultatski) ugrožava njihov. Ovakav simbolizam, koji ponekad stremi obredima i fanatizmu, mora dovesti do nasilja uvijek kad je “ulog” jako velik (npr. važna utakmica, što mediji i drugi podgrijavaju). Zato nimalo ne čudi što pripadnici jednog “kulta” nemaju temeljni cilj na sportskom susretu promatrati sportske akcije, jer se smatraju obveznim djelovati a ne biti promatrači. To djelovanje uključuje i nasilje prema bilo čemu što onemogućava ekspoziciju “njihova kluba”, ne samo prema protivničkim skupinama, već i klasičnim navijačima, tijelima održavanja reda, i svemu što je vezano uz oponentski “kult”, pa i samom gradu ako je riječ o gostovanju, i čak prema navijačima istog kluba ako ne pokazuju dovoljno spremnosti na “djelovanje”, što sigurno dovodi do akcija izvan zakona. Navijače i navijačke skupine, kako se vidi, nije moguće promatrati jednostrano kao masu koja posjećuje susrete. Hunt i sur. (1999) predlažu klasifikaciju koja uključuje slijedeće navijačke tipove: povremeni, lokalni, posvećeni, fanatični i nefunkcionalni. Očito je da svaki od tih tipova pod odreĎenim okolnostima mogu postati nasilni, što je u direktnoj svezi sa očekivanjima podgrijavanim u ovisnosti o ciljevima samih klubova, istaknutih pojedinaca, nadreĎenih tijela, institucija i uprava. Problem se dakle ne može locirati isključivo u navijačke skupine kao jedini generator nasilja u sportu. Rješenja kojima se pokušava suzbiti ili barem reducirati nasilje u sportu treba tražiti i u uključivanju većeg broja osoba različitih oblika humanističke kompetentnosti, jer se u takvom bogatstvu lakše artikuliraju nove ideje i akcije koje teže preventivnom djelovanju i dobroj višestrukoj pripremi sporta u cjelini. O novom svijetu upravljanja sportskim pogonima, menadžementu i npr. ulozi žena govori Hearn (1992) navodeći da uloga muškaraca u menadžmentu može biti okrutna i tiranska, a opće je poznato da je broj muškaraca u menadžmentu općenito jako veliki u odnosu na žene. 5 Očito smo svi upućeni na promjene u novom društvu pri čemu je potrebno ne samo veće uključivanje žena, već i promjena ponašanja muškaraca. U tradicionalno “muškom bastionu” poput nogometa (ali ne isključivo), ne začuĎuje niz pojava koje vode k nasilju. I svakako treba priznati da je u navijačkim skupinama iznimno mali broj osoba ženskog spola, što dodatno potvrĎuje predložene teze.

Na potpuno istom tragu su i pojave neprilagoĎenih tipova odlučivanja u menadžmentu općenito, a u sportskom naročito. Steiner (2004) navodi kako su već prepoznati elementi neprihavtljivog ponašanja menadžera koje teži fanatizmu, poput prevelikog intenziteta djelovanja i netolerancije, ali i da je treća značajka možda ključna za razumijevanje fanatizma menadžera. Ta značajka je neusklaĎenost izmeĎu promišljanja, ponašanja i ciljeva. Čini se da takav kompozit lako može dovodi do kaosa i nekonzistentnog ponašanja, što se reflektira na neodržive odluke koje je često nemoguće provesti, pa s najviših razina upravljanja sportskom organizacijom bilo kojeg tipa (klub, savez, odbor,…) izgleda neminovno posegnuti za “čvrstom rukom”, što nije ništa drugo nego nasilje nad vlastitim angažiranim kadrom. Nije teško zamisliti što takvi menadžeri misle i kako se ponašaju prema svima koji su u širem kontekstu uključeni u sport, što sigurno izaziva neprihvatljive posljedice. Ekstremizacija ovakvih koncepcija vodi direktno u militantno ponašanje menedžera, koje, iako se ponekad čini opravdano ipak nema dovoljnu spoznajnu i humanističku argumentaciju za dugoročno održivi razvoj u sportu, kao i nigdje inače. Stokes (2007) analizira takve tendencije u napisima i promatra odnos militantnost / nemilitantnost kao moguću paradigmu menadžmenta u tako definiranim divergentnim domenama. U svakom slučaju, refleksije ovakvih tendencija su prepoznate pa je poznata i prečesta situacija da se pojedinci u navijačkim skupinama oslovljavaju sa “soldier”, što nipošto ne pripada vjerodostojnim kriterijima sporta u cjelini. Fragmente militantne identifikacije lako je prepoznati u gotovo svakom većem navijačkom sukobu, a nažalost i uz korištenje doslovno ubojitih sredstava.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->