P. 1
ZbornikPMF2009kn-1

ZbornikPMF2009kn-1

|Views: 1,248|Likes:
Published by Jack Johnson

More info:

Published by: Jack Johnson on Feb 04, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

02/24/2013

pdf

text

original

ZBORNIK RADOVA PRIRODNO-MATEMATIČKI FAKULTET SVEZAK GEOGRAFIJA Izdavač: Univerzitet u Tuzli Prirodno-matematički fakultet Za izdavača: Dr. sc.

Fehim Dedagić, dekan Odgovorni urednik: Dr. sc. Salih Kulenović, redovni profesor Uređivački odbor: Dr. sc. Salih Kulenović, redovni profesor Dr. sc. Izet Ibreljić, redovni profesor Dr. sc. Ibrahim Ahmetaj, vanredni profesor Dr. sc. Hasan Zolić, redovni profesor Dr. sc. Alija Suljić, docent Dr. sc. Alen Lepirica, docent Dr. sc. Nusret Mujagić, docent Tehnički uredio: Mr. sc. Semir Ahmetbegović

Štampa: "OFF-SET" Tuzla Za štampariju: Sadika Murić, direktor Tiraž: 150 komada Izlazi godišnje Odlukom Senata Univerziteta u Tuzli, broj 03-6125-11.8/04, od 17.12.2004. godine odobreno je izdavanje ovog zbornika. Prema mišljenju Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, broj 04-15-59-1/05, od 06.01.2005. godine ovaj Zbornik je, shodno članu 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, oslobođen plaćanja poreza na promet.

ISSN: 1840-0515

SADRŽAJ 1. RELJEF GEOMORFOLOŠKIH MAKROREGIJA BOSNE I HERCEGOVINE THE RELIEF OF THE GEOMORPHOLOGICAL MACROENTITIES OF THE BOSNIA AND HERZEGOVINA Dr. sc. Alen Lepirica HISTORIJSKO-GEOGRAFSKI RAZVOJ GRANICA BOSNE I HERCEGOVINE HISTORICAL-GEOGRAPHIC DEVELOPMENT OF BOSNIA and HERZEGOVINA BORDERS Dr. sc. Alen Lepirica UNSKO-SANSKI KANTON - Osnovne demografske odlike UNA-SANA CANTON - Basic demographical specifics Mr. sc. Fadila Kudumović-Dostović MIGRACIJE STANOVNIŠTVA OPĆINE TUZLA POPULATION MIGRATION IN TUZLA MUNICIPALITY Mr. sc. Edin Jahić MOGUĆNOST IZGRADNJE NOVIH NUKLEARNIH ELEKTRANA U JUGOISTOČNOJ EVROPI: AKTUELNE EKONOMSKO-GEOGRAFSKE I GEOPOLITIČKE DILEME THE POSSIBILITYS OF BUILDING NEW NUCLEAR POWER PLANTS IN SOUTHEAST EUROPE: THE CURRENT ECONOMIC, GEOGRAPHIC AND GEOPOLITICAL DILEMMAS Dr. sc. Izet Ibreljić, Dr. sc. Salih Kulenović, Mr. sc. Senad Salkić RAZMJEŠTAJ PROGNANOG STANOVNIŠTVA IZ OPĆINE SREBRENICA NA PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE EMPLACEMENT OF INTERNALLY DISPLACED PERSONS FROM THE MUNICIPALITY OF SREBRENICA IN THE AREA FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Dr. sc. Alija Suljić, Dr. sc. Adib Đozić, Dr.sc. Hariz Halilović, Ramiz Bajić PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA OPĆINE SREBRENICA U PERIODU 1961 - 2008. GODINE NATURAL POPULATION GROWTH IN THE MUNICIPALITY OF SREBRENICA IN THE PERIOD FROM 1961 TO 2008 Dr. sc. Alija Suljić, Mr. sc. Alma Kadušić, Mr. sc. Sabahudin Smajić OSNOVNA OBILJEŽJA POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE NA PODRUČJU GRAČANIČKE OPĆINE POČETKOM 21. STOLJEĆA BASIC FEATURES OF AGRICULTURAL PRODUCTION OF THE MUNICIPALITY OF GRAČANICA IN THE EARLY TWENTY-FIRST CENTURY Dr. sc. Salih Kulenović, Mr. sc. Damir Džafić OBRAZOVNA I EKONOMSKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA U OPĆINI KALESIJA U PERIODU OD 1961. DO 1991. GODINE THE EDUCATIONAL AND ECONOMICAL STRUCTURE OF THE POPULATION IN KALESIJA MUNICIPALITY FROM 1961. TO 1991. Mr. sc. Dževad Mešanović PROIZVODNJA SOLI KAO FAKTOR RAZVOJA INDUSTRIJE TUZLANSKOG KANTONA PRODUCTION OF SALT AS THE FACTOR OF THE DEVELOPMENT OF INDUSTRY IN TUZLA CANTON

7

2.

53

3.

65

4.

77

5.

91

6.

105

7.

111

8.

125

9.

137

10.

145

Mr. sc. Dževad Mešanović 11. PROJEKTNI MANAGMENT O OTPADU PROJECT MANAGEMENT REGARDING WASTE Jelica Galić 155

12.

DIVERSIFIKACIJA NASTAVNIH PLANOVA I PROGRAMA U OBAVEZNOM OBRAZOVANJU DIVERSIFICATION OF TEACHING PLANS AND PROGRAMS IN COMPULSORY EDUCATION Dr. sc. Đurđica Komlenović MIGRACIJE STANOVNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI I OPĆINI GRAČANICA U PERIODU OD 1879. GODINE DO POČETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA MIGRATION OF POPULATION IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AND GRAČANICA IN THE PERIOD FROM 1879. TO THE START OF WORLD WAR TWO Dr. sc. Salih Kulenović, Mr. sc. Edin Jahić, Ibrahim Husić NEKI ASPEKTI TEHNIČKO-BIOLOŠKE REKULTIVACIJE I PROMJENE NAMJENE ZEMLJIŠTA NAPUŠTENIH POVRŠINSKIH KOPOVA NA PRIMJERU PK "BAŠIGOVCI" U ŽIVINICAMA SOME SOLUTIONS FOR TECHNICAL AND BIOLOGICAL RECULTIVATATION AND MODIFICATION OF TERRAIN IN AREAS OF FORMER COAL MINING SITES USING COAL MINING SITE "BAŠIGOVCI" AS AN EXAMPLE IN ŽIVINICE Dr. sc. Nusret Mujagić, Mr. sc. Semir Ahmetbegović, Nesad Ahmetović PROGNANIČKO NASELJE U DOBOROVCIMA REFUGEE SETTLEMENT IN DOBOROVCI Mr. sc. Damir Džafić TRADICIJSKA, PATRIJARHALNA SEOSKA PORODICA TREBAVE TRADITIONAL, PATRIARCHIC RURAL FAMILY OF TREBAVA Mr. sc. Tarik Nuhanović

167

13.

177

14.

189

15.

203

16.

209

Zbornik radova PMF 6, 7 –52 (2009)

Originalni naučni rad

RELJEF GEOMORFOLOŠKIH MAKROREGIJA BOSNE I HERCEGOVINE THE RELIEF OF THE GEOMORPHOLOGICAL MACROENTITIES OF THE BOSNIA AND HERZEGOVINA Dr. sc. Alen Lepirica, docent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli

Abstrakt U radu je provedena geomorfološka analiza reljefa Bosne i Hercegovine zasnovana na primjenjenim metodama kvantitativne i kvalitativne analize, dugogodišnjim terenskim zapažanjima i istraživanjima uz korištenje opsežne geoznanstvene literature. Definisane su morfološke i morfostrukturne karakteristike terena. Naglašeni su neotektonski utjecaji na genezu, morfoevoluciju i savremenu egzodinamiku reljefa. Izvršena je identifikacija morfogenetskih procesa i reljefnih oblika. Određeni su i opisani genetski tipovi reljefa te utvrđen njihov prostorni raspored u okviru Bosne i Hercegovine. Na temelju provedene geomorfološke regionalizacije teritorija BiH izdvojeno je pet makrogeomorfoloških regija što je omogućilo izradu pregledne karte geomorfoloških makrojedinica Bosne i Hercegovine. Ključne riječi: Dinaridi, neotektonika, morfostrukture, egzogeomorfološki procesi i reljefni oblici, makrogeomorfološke regije Bosne i Hercegovine. Abstract This original scientific paper covers the geomorphological analysis of the relief of Bosnia and Herzegovina based on applied methods of quantitative and qualitative analysis, extended field observations and research by using extensive geoscientific literature. The paper defines morhplogical and morphostructural characteristics of the terrain with the emphasis on the neotectonic influence on the genesis, morphoevolution and recent exodynamics of the relief. Furthermore, the identification of the morphogenetical processes and landforms is covered. The paper also describes genetical types of relief and their position within Bosnia and Herzegovina. Based on a complex geomorphological regionalization of the BiH territory, five macrogeomorphological entities were identified. This has enabled creation of a geomorphological macro entities map of Bosnia and Herzegovina. Key words: Dinarides, neotectonic movements, morphostructures, egsogeomorphological processes and landforms, macrogeomorphological regions of the Bosnia and Herzegovina.

A. Lepirica

UVOD Ubrzani razvoj savremene civilizacije obilježen naučnim dostignućima nametnuo je potrebu za regionalnom diferencijacijom područja prvenstveno u cilju ravnomjernijeg i racionalnijeg korištenja prostora. Dosada su provedene brojne antropogeografske i prirodoslovne regionalizacije područja Bosne i Hercegovine (administrativno-politička, nodalno-funkcionalna, demografska, ekonomska, geološka, ekološko-vegetacijska, fizičkogeografska, biogeografska itd.) na različitom prostornohijerahijskom nivou (makroregionalni, mezoregionalni, mikroregionalni). No treba istaći da do danas nije izvršena kompleksna geomorfološka regionalizacija našeg državnog teritorija. Prvom makrogeomorfološkom regionalizacijom BiH može se smatrati „Orografski osnovni plan Bosne i Hercegovine“ kojega je na osnovu orografskohipsometrijskog kriterija predstavio i kartografski obradio F. Katzer 1926.godine. Naš legendarni utemeljitelj geologije prostorno je odredio i morfološki opisao sljedeće reljefne makrojedinice: 1. Savska nizina 2. Sjeverna bosanska bregovita oblast 3. Osrednje planine 4. Visoke planine 5. Osrednji primorski karst. U radu I. Bušatlije „Oblici reljefa i geomorfološka regionalizacija BiH“(1983.) reljef je morfostrukturno i morfogenetski generalno opisan. Uopšteno je navedena geomorfološka regionalizacija BiH većim dijelom bazirana na tradicionalnoj Cvijićevoj geomorfološkoj diferencijaciji područja Dinarida i spomenute geotektonske zone geologa K. Petkovića. Geomorfološka diferencijacija prostora BiH prezentovana je i u udžbeniku „Geomorfologija“ A.Barakovića (2008.). Autor je izdvojio i generalno geomorfološki opisao tri makrogeomorfološke jedinice: 1. Posavski pojas 2. Srednjebosanski pojas, 3. Zona visokog krša. Pomenute regije su morfostrukturno određene na bazi geotektonske rejonizacije Dinarida Bosne i Hercegovine autora M. Mojičevića, J.Papeša, S. Čičića (1984.). Savremenim pristupom koji je uključio morfostrukturne, morfogenetske i orografske sličnosti A. Bognar (2005.) je proveo kompleksnu geomorfološku regionalizaciju gornje doline Une sa okolnim područjem (površine od oko 300 km²) na mezo, sub i mikrogeomorfološkom nivou. A. Lepirica (2006.) je izvršio detaljnu regionalizaciju doline Rakitnice (površine 66 km²) na makro, mezo, sub, mikroregionalnom nivou i odredio morfofacijesne grupe doline. Isti autor (2008.) je izvršio kompleksnu geomorfološku regionalizaciju planinskog masiva Prenj (površine 463 km²) na mega, makro, mezo i subgeomorfološkom nivou. Ipak treba naglasiti da su spomenuta detaljno geomorfološki prostorno diferencirana i kartirana područja gornje doline Une, doline Rakitnice i mezogeomorfološke jedinice masiva Prenja zanemarivo male površine u odnosu na cjeloviti državni teritorij. U ovom radu cjelovito je provedena makrogeomorfološka regionalizacija Bosne i Hercegovine zasnovana na morfoevolutivnoj, strukturno-litološkoj i orografskoj homogenosti područja i izrađena pregledna karta makrogeomorfoloških regija. Određivanje makroregionalnih granica bilo je posebno složeno i otežano u kontaktnim zonama Unutrašnjih, Središnjih i Vanjskih Dinarida (Banjalučka kotlina, Jablanica, padine Raduše, Orjena, Bijele Gore itd.). Često je primjenjivan princip prostornih veza koji se koristi u savremenoj geomorfološkoj regionalizaciji. Na temelju provedenih morfoloških i morfostrukturnih analiza reljefa provedena je morfogenetska analiza i određeni genetski tipovi reljefa. Nadam se da će rezultati provedene makrogeomorfološke regionalizacije zajedno sa opisanim geoprocesima i tipovima 8

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

reljefa predstavljati temelj za buduća geomorfološka istraživanja koja će rezultirati detaljnom geomorfološkom kartom Bosne i Hercegovine. Time bi se u prvom redu zadovoljile potrebe Prostornog planiranja, nastave geografije, geomorfoloških i prirodoslovnih naučnih istraživanja što bi bilo od vitalnog državnog, društvenoekonomskog i naučnog značaja. Takođe želim naglasiti da ovaj geomorfološki rad može poslužiti kao literatura namijenjena studentima i nastavnicima na studijima geografije i geologije. MORFOTEKTONSKI RAZVOJ I OPĆA MORFOLOŠKA OBILJEŽJA RELJEFA BOSNE I HERCEGOVINE U morfotektonskom smislu područje Bosne i Hercegovine pripada geomorfostrukturi Dinarida koja predstavlja podcjelinu zapadnog dijela AlpskoHimalajskog planinskog geomorfološkog pojasa. Dinarski planinski morfosistem je nastao tokom Alpske orogeneze kolizijom afričke i euroazijske kontinentalne megaploče. Dinaridi su bili izloženi polifaznom stresu kompresije usljed potisaka jadranske mikrotektonske ploče (odvojene od afričke megaploče u juri) generalno usmjerenih u pravcu sjevera. Odrazilo se to razvojem nabornih struktura, širokih navlačnih pojaseva i aktivnošću rasjeda različite kinematike što je rezultiralo diferenciranim izdizanjem Dinarskog orogena. Ekstenzijske faze u Dinaridima obilježava otvaranje prostora u zonama horizontalnih dekstralnih rasjeda i oblikovanje pull-apart struktura. Na razvoj savremenog reljefa BiH utjecali su vertikalni pokreti Vlaške orogenetske faze kojim su do današnjih nadmorskih visina izdignuti planinski masivi i hrbati. Pliokvartarna izdizanja Dinarida bila su popraćena destrukcijom prostranih paleoplanacijskih nivoa što je rezultiralo formiranjem recentnih površi i niskih zaravni, zatvaranjem i sužavanjem neogenih pull-apart bazena i nastankom niskih pobrđa. Novijim rasjednim pokretima predisponiran je razvoj savremenih zavala, kotlina i dolina. Kvartarno egzogeomorfološko preoblikovanje reljefa usmjereno je i kontrolisano rasjednom aktivnošću. Najnoviju morfotektonsku etapu razvoja Dinarida obilježava kasni orogeni stadijum uzrokovan zatvaranjem sredozemne subdukcijske zone. Ranija naglašena neotektonska izdizanja smjenjena su recentnom aktivnošću transkurentnih dekstralnih rasjeda i rotacijskim pokretima pojedinih blokova. U morfostrukturnom smislu u najvećem dijelu BiH dominira denudacijskotektonski reljef borano-navlačnih planinskih masiva i hrbata. Rasjedno-blokovske gorske morfostrukture prevladavaju na krajnjem sjeveru Unutrašnjih Dinarida. Na polimorfan i poligenetski karakter reljefa Bosne i Hercegovine utjecali su neotektonski pokreti i intenzivno egzogeomorfološko preoblikovanje litološki heterogenih sedimentnih, magmatskih i metamorfnih stijena. Najveće akumulacijske zone izražavaju potolinske strukture sjeverne Bosne i zavalska ulegnuća velikih polja u dinarskom kršu. Relativno mali državni prostor naše države površine od 51 129 km² morfografski je predstavljen: planinskim, brdskim, nizijskim, ravnjačko-visoravanskim i obalnim reljefom. Nadmorska visina, generalno uzevši, postepeno opada od glavne orografske Crnomorsko-Jadranske vododjelnice prema erozijskom bazisu - riječnom koritu Save na sjeveru odnosno ka jugu u pravcu Jadranskog mora (Vidjeti kartu br.1.).

9

A. Lepirica

Tabela br.1. Procentualni udio hipsometrijskih-visinskih pojaseva u ukupnoj površini BiH
Hipsometrijski pojas 0- 200 m n/v 200- 500 m n/v 500-1000 m n/v 1000-1500 m n/v 1500-2000 m n/v iznad 2000 m n/v Procentualno učešće 13,50% 26,14% 35,64% 21,63% 3,05% 0,04%

(I. Gams, 1990.). BiH je pretežno brdsko - planinska zemlja jer se 60.36% njenog teritorija nalazi na nadmorskim visinama od 500 – 2386 m. Najzastupljeniji su brdski ili gorski (35,64%) i srednjeplaninski (21,63 %) hipsometrijski pojas. Dominiraju planinsko-brdskim područjima zapadne, središnje, istočne i jugoistočne Bosne te sjeverne Hercegovine. Najniži visinski pojasevi, nizinski (0-200 m n/v) i predgorski (200-500 m n/v) procentualno sudjeluju u 39,64 % državnog prostora. Morfološka su značajka područja niske Hercegovine i sjeverne Bosne. Prostorno procentualno najmanje zastupljeni najviši hipsometrijski pojas (oko 3%) uglavnom obilježava visokogorske hrbate i grebene Središnjih i Vanjskih Dinarida (Vidjeti tabelu br.1. i kartu br.1.)

(Izvor: ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, TOM II, JLZ, Zagreb, 1982.) 10

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Najmanje vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (0-5 m/km²) i nagiba (0°-5°) morfološki obilježavaju subhorizontalne plohe: naplavnih ravnica i terasnih nizina na sjeveru (Bosanska Posavina, Semberija, Lijevče polje), polja u dinarskom kršu (Livanjsko, Glamočko, Gatačko, Kupreško, Ravanjsko polje), međugorskih zavala (Gornjosprečanska, Prijedorska, Sarajevska, Mostarska, Lašvanska), kotlinskih proširenja, niskih zaravni u kršu (Brotnjanska, Dubravska) i uravnjenijih dijelova planinskih površi (Glasinac, Zagorje). Blago nagnuti vršni grebeni dinarskih planina i izdužene kose predgorskih stepenica - pedimenata i glacis terasa prosječnih nagiba (6°11°), su područja nešto izraženije energije reljefa. Gorske morfostrukture Unutrašnjih Dinarida (Ozren, Ludmer, Majevica, Kozara, Motajica) i pobrđa obilježavaju veće vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (100-300 m/km²) i nagiba padina (13°-32°). Planinske masive i hrbate Središnjih i Vanjskih Dinarida (Maglić, Volujak, Bjelašnica, Treskavica, Dinara, Vran) i strme strane kanjonsko-klisurastih udubljenja ( Neretve, Drine, Vrbasa i njihovih pritoka) karakteriše izrazito raščlanjeni padinski reljef (300800 m/km²) sa prosječnim nagibima ustrmljenih padina (>33°). Najveće vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (> 800 m/km²) obilježavaju planinske i kanjonske rasjedne odsjeke sa nagibima koji premašuju 55°. To su izrazito vrlo strma područja predstavljena subvertikalnim stjenovitim barijerama čije relativne visine prelaze 400 m (eskarpmani Veleža i Čabulje, Prenja i Čvrsnice, kanjona Rakitnice i Sutjeske).

GEOMORFOLOŠKE MAKROREGIJE, PROCESI, OBLICI I GENETSKI TIPOVI RELJEFA U ovome radu je na temelju strukturno-genetske, litološke, orografske i morfogenetske homogenosti reljefnih cjelina izvršena makrogeomorfološka regionalizacija područja Bosne i Hercegovine. (Vidjeti karte br.2.i br.3.). Pri tome su unutar megageomorfološke regije Dinarida BiH izdvojene sljedeće makrogeomorfološke regije: 1. Nizije, niske planine i pobrđa, zavale i kotline sjeverne Bosne 2. Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama 3. Visoki Središnji Dinaridi 4. Bosanskohercegovački dinarski krš 5. Niska Hercegovina.

11

A. Lepirica

Karta br.2. PREGLEDNA KARTA GEOMORFOLOŠKIH BOSNE I HERCEGOVINE (A. Lepirica, 2009.)

MAKROREGIJA

12

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Karta br.3. GEOMORFOLOŠKA KARTA BOSNE I HERCEGOVINE

(Izvor: GEOMORFOLOŠKA KARTA JUGOSLAVIJE 1: 500 000 , SAVEZ GEOGRAFSKIH DRUŠTAVA, GEOKARTA, Beograd 1992.)

Makrogeomorfološka regija Nizije, niske planine i pobrđa, zavale i kotline sjeverne Bosne Geomorfološka makrojedinica „Niske planine, nizije i pobrđa, zavale i kotline sjeverne Bosne“ oblikovana je u Savskoj zoni, najmlađoj jedinici Unutrašnjih Dinarida na sjeveru Bosne. Pruža se pravcem ZSZ-IJI na dužini od 230 km. Široka je u prosjeku 40-50 km. Sjevernu, istočnu i zapadnu makroregionalnu granicu reljefno izražavaju mendrirajuća korita Save, Drine i Une. (Vidjeti kartu br.2.). Južna granica se proteže pravcem: Zvornik - južni rub Gornjosprečanske zavale - dolina Spreče - Dobojska kotlina – Stanari - južni rub Prnjavorske zavale – dolina Turjanice – Banjalučka kotlina – Piskavica – Prijedorska zavala- Bosanski Novi. U makroregionalnom području sjeverne Bosne dominira blokovska struktura horstova i rovova oblikovana pliokvartarnom radijalnom tektonikom. Neotektonsko izdizanje horst-antiklinorijuma sjeverne Bosne simultano se odvijalo sa neotektonskim tonjenjem kojim su bila zahvaćena okolna područja savskog rova, lijevčanske, semberske, prijedorske i gornjosprečanske potoline. Generalno pružanje glavnih orografskih osa Kozare i Prosare na sjeverozapadu i savskog rova na sjeveru smjerom ZSZ-IJI odražava morfostrukturnu akomodaciju prema neotektonskim potiscima jadranske mikroploče sa juga i panonskih blokova sa sjevera (Alpaca blok) i sjeveroistoka (Tisza blok). Savremeno razdoblje u ovom području obilježeno je aktivnošću transkurentnih dekstralnih rasjeda. Otjecanje Save i donjih tokova Drine,Vrbasa, Bosne, Une, Sane, Spreče, Tinje i Ukrine neotektonski je usmjereno

13

A. Lepirica

desnim horizontalnim pomacima krila rasjeda savskog grabena, sprečko-kozaračke dislokacije, gradiškog, banjalučkog, drinskog rasjeda itd. Naglašenu konformnost reljefa i geološke strukture obilježavaju rasjednoblokovska gorska uzvišenja – horst-antiklinorijumi Majevice, Trebovca, Kozare, Motajice, Prosare i reljefna ulegnuća savskog grabena, šamačko-brčanskog, tuzlanskog, lijevčanskog, knežpoljskog i dubičkog rov-sinklinorijuma. Neotektonsko tonjenje Savske zone stimuliralo je pojačanu akumulaciju i lateralnu eroziju riječnih tokova. Planacijski oblici naplavnih i terasnih ravnica makroregije dominantno izražavaju niske hipsometrijske položaje (80 – 100 m n/v) u potolinskim ulegnućima na sjeveru makroregije. Njihove uravnjene plohe disecirane su meandrirajućim riječnim koritima Save, Drine, Bosne, Vrbasa, Une, Ukrine, Tinje i Tolise. Nestabilna korita spomenutih ravničarskih vodotokova plitko su usječena u mlađe kvartarne nanose. Morfogenetski su obilježena dinamičnim razvojem fluvijalnih mikrooblika: hodova, greda, sprudova, riječnih ada i rukavaca. Riječno korito Save je najšire, u prosjeku 250-450 m. Zatim po širini slijedi korito donjeg toka Drine (u prosjeku 170-300 m) potom Une, Bosne, Vrbasa dok su korita ostalih manjih riječnih tokova uža. (Vidjeti kartu br.3.). „Na turbulentno kretanje vode u rečnim koritima utiču četiri sile: Zemljine teže, inercije, trenja i Koriolisove sile“ (D. Dukić 1984). Nastanak i razvoj riječnih meandara je polifazan. Usljed neznatnih nagiba dna sjevernobosanskih udubljenja centrifugalna sila bočno usmjerava pripovršinske struje riječnih tokova ka konkavnim obalama što rezultira fluvijalnim podsjecanjem i erozijskim oblikovanjem strmije više obale tjemena meandra sa hodovima – udubljenjima u koritu. Utjecajima sile inercije pri površini toka i povećanog hidrostatičkog pritiska duž konkavnih obala vodene čestice se usmjeravaju ka dnu gdje zbog povećanog trenja bivaju potisnute poprečno naviše u suprotnom smjeru ka niskoj konveksnoj obali meandra koju zasipaju nanosom akumulacijski oblikujući pjeskovito-šljunkovite sprudove. Opisani se proces nizvodno i bočno višestruko ponavlja što rezultira oblikovanjem meandarskog vrata i formiranjem cjelovite meandarske krivine. Najveći riječni meandri oblikovani su bočnom erozijom Save, vodom najbogatije tekućice u BiH, čiji srednji godišnji proticaji nizvodno od ušća Bosne premašuju 1000 m³/sec. Prosječan nagib uzdužnog profila ovog velikog ravničarskog vodotoka na potezu od Jasenovca do Bosanske Rače iznosi svega 0,030 ‰. Meandri Save su mjestimično dugi preko 10 km kao onaj u zreloj fazi razvoja uzvodno od Orašja sa meandarskim vratom užim od 400 m. Prelaz ka starijoj fazi slobodnog meandriranja obilježen je momentom kada vodotoci pri višim proticajima erozivno presjecaju uski meandarski vrat pa se na mjestima nekadašnjih odsječenih meandarskih tjemena formiraju mrtvaje. Slobodnim meandriranjem Drine kroz prostrane poloje Semberije i Mačve oblikovan je čitav splet novih i fosilnih korita sa sprudovima, adama, rukavcima, otokama, gredama i brojnim mrtvajama. Drinske ade prekrivene gustom higrofilnom vegetacijom vrbe i topole duge su preko 1 km. Donje tokove: Vrbasa (nizvodno od Laktaša), Une (nizvodno od Bosanske Dubice), Bosne (nizvodno od Modriče), Tolise, Ukrine i Tinje takođe karakteriše pojava slobodnog meandriranja što je odraz neotektonskog tonjenja terena. Na nekadašnja široka bočna migriranja riječnih korita ukazuju pojave mrtvaja i močvara udaljenih više kilometara od savremenih ovlaženih profila tekučica. Za vrijeme vrlo visokih proticaja riječnih tokova poplavne vode se izljevaju iz plitkih korita zapunjenih nanosom. Pri tome bočno proširuju i uravnavaju dolinsko dno oblikujući nižu i višu naplavnu ravan. Niske naplavne ravni izdužene uz riječne tokove 14

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

reljefno odražavaju srednje visoke proticaje. U sastavu niskih poloja bliže ovlaženom profilu vodotokova prevladava krupniji prikoritski aluvijum a nešto dalje finija frakcija šljunka i pijeska. Iznad se pružaju prostrane uravnjene plohe viših holocenih naplavnih ravnica obilježene minimalnim vrijednostima reljefne energije (0-5 m / km²). Mjestimično su široke i više od 10 km. Reljefno izražavaju vrlo visoke vodostaje sjevernobosanskih riječnih tokova. U njihovom litološkom sastavu sudjeluju sedimenti poplavnih voda, mrtvaja i močvara. Naša najveća naplavna ravnica Semberija površine od oko 300 km² (prema J. Markoviću 1988.) predstavlja kvartarnu makroplavinu rijeke Drine kojom je tok Save pomjeren više kilometara ka sjeveru. Velike naplavne ravnice Bosanske Posavine i Lijevča polja oblikovane su lateralnom planacijom Save i Vrbasa u sjevernog dijelu makroregije. Prostrane terasne nizine šljunkovito-pjeskovito-glinovitog sastava pružaju se iznad poplavnog nivoa niskih aluvijalnih ravni. Izražavaju starije planacijske oblike koji nisu plavljeni. Na prelazu pleistocena u holocen imale su funkciju niskih poloja. Prostorno najveće terasne nizine makroregije nalaze se u Brčansko-Šamačkoj Posavini. Bočno su uravnjene i proširene mehanizmima voda donjih tokova Save, Bosne, Tinje i Tolise. Terasne površi istog genetskog tipa oblikovane su lateralnom planacijom Vrbasa, Drine i Une na rubovima Lijevčanske potoline, Semberije i zavala donjeg Pounja. (Vidjeti kartu br.3.). Postepeno izdizanje terena prema jugu morfološki je izraženo niskim predgorskim pobrđima koja se direktno neotektonski vezuju za starije rasjedno-blokovske gorske morfostrukture sa predgorskim stepenicama¹: Majevicu 915 m n/v, Trebavac 692 m n/v, Kozaru 976 m n/v, Motajicu 652 m n/v i Prosaru 368 m n/v. Najmarkantnija uzvišenja Kozaru i Majevicu karakterišu naglašenije vrijednosti energije reljefa (oko 300 m/km²). Njihovi najviši polulučni hrbati dugi su preko 40 km. Predstavljaju orografska čvorišta sa kojih se divergentno pružaju sekundarne gorske kose. Stepenasti poprečni profili sjevernobosanskih niskih planina i pobrđa obilježeni su izmjenom šumovitih padina prosječnih nagiba 13˚-25˚ sa blagim kosinama predgorskih stepenica - pedimenata i glacis terasa. Pedimenti izražavaju neotektonski destruirane predkvartarne nivoe uravnavanja u padinama sjevernobosanskih gorskih uzvišenja denudacijski oblikovane tokom dužih perioda tektonske stabilnosti. “Za razliku od pedimenata glacisi su predgorske stepenice koje nastaju akumulacijskim procesima, tj. spajanjem niza bujičnih plavina i stožastih nakupina ili deluvijalnih konusa, vezanih za spiranje.“(A. Bognar, 1997.). Na položenijim plohama pedimenata i glacisa prosječnih nagiba 5˚-11˚ razvila su se brojna sela, zaseoci, poljoprivredne površine i pašnjaci. U litološkom sastavu gorskih uzvišenja makroregije preovladavaju stijene vodonepropusnog sastava (neogene gline, lapori, pješčenjaci, pijesci, konglomerati i paleogeni fliševi) na kojima je gusto razvijena površinska mreža vodotokova. Izraženo je fluviodenudacijsko oblikovanje reljefa obilježeno kombiniranim dejstvom padinskih i fluvijalnih procesa (Vidjeti kartu br.3.). Tokom vlažnijih perioda padinske lepeze intenzivno su denudirane bujičenjem, jaruženjem, spiranjem i kliženjem što je rezultiralo erozijskim razvojem della, vododerina, jaruga i derazijskih potočnih dolina neusaglašenih uzdužnih profila. Dinamika oblikovanja spomenutih erozijskih udubljenja uvjetovana je hidroklimatskim faktorima i nagibima padina te strukturnim, litološkim, pedogenetskim i vegetacijskim karakteristikama terena. Brojna klizišta se aktiviraju u humidnijim razdobljima godine zbog znatnog učešća glinovitih slojeva u sastavu padina Majevice, Kozare, samostalnog pobrđa Vučjaka i ostalih predgorskih pobrđa. Nastanak i razvoj kliznog procesa je polifazan. U stadijumu premještanja otkinuta stjensko-zemljana masa gravitacijski se pomjera preko raskvašene plastično deformisane klizne površine glinovitih slojeva. Formiraju se mikrooblici strmog odsjeka čeonog kliznog ožiljka i valovita padina 15

A. Lepirica

kliznog tijela sa trbušastim ispupčenjima i ovalnim plitkim udubljenjima. “Glavnoj fazi kliznih spuštanja (pomjeranja) predhodi lagano plastično deformisanje. Često ono prati cijeli klizni proces“ (Panjukov, P. N. 1965). Na krajnjem sjeveru i sjeverozapadu kao odraz tercijarnog magmatizma kontaktne zone Unutrašnjih Dinarida i Panonida uzdižu se granitni pluton gorskog masiva Motajice sa škriljastim omotačem i predgorski masiv Prosare oblikovan u alpinskim granitoidnim stijenama. Morfogenetski su predstavljeni denudacijski preoblikovanim magmatogenim reljefom obilježenim razvojem radijalno-centrifugalne dolinske mreže manjih potočnih dolina. Neotektonskim otvaranjem i tonjenjem terena uz rasjedne zone sjeverne Bosne nastale su međugorske zavale i kotline u kojima su akumulirani debeli slojevi neogenih i kvartarnih sedimenata. Predstavljaju dolinska proširenja Bosne, Une, Sane, Vrbasa, Ukrine, Spreče, Drine i njihovih pritoka dominantno obilježena fluvijalnim i fluviodenudacijskim akumulacijskim procesima i oblicima (Vidjeti kartu br.3.). Prostrane plohe ekstenzijskih potolinskih međugorskih ulegnuća Prijedorske zavale na jugozapadu (površine 252 km²) i Gornjosprečanske zavale na jugoistoku (površine 212 km²) generalno su izdužene pravcem ZSZ-IJI na dužinama većim od 30 km. Prostorno manja zavalsko-kotlinska udubljenja: Tuzlansko, Banjalučko, Otočko, Dubičko, Knežpoljsko, Prnjavorsko, Kotorsko, Dobojsko, Stanarsko, Blagajsko, Ugljevičko itd. orografski uokviruju okolna gorska uzvišenja i niska pobrđa. Niske položaje zavala i kotlina makroregije reljefno izražavaju meandrirajuća riječna korita, naplavne ravnice i riječne terase. Plitko usječena riječna korita na dnu zavala i kotlina zapunjena su finijim frakcijama šljunka, pijeska i siltovitog nanosa. Reljefno su predstavljena fluvijalnim mikrooblicima: hodova, greda, sprudova i manjih ada. Riječna ostrvca ili ade sjevernobosanskih tokova nastale su nizvodnim spajanjem sprudova ili akumulacijom nanosa paralelnim djelovanjem riječnih struja na ispravljenijim dijelovima korita. U sušnijim dijelovima godine na mjestima neznatnih padova korita: Sane nizvodno od Prijedora, Spreče, Bosne nizvodno od Doboja, Vrbasa nizvodno od Laktaša, Ukrine, Une i Drine itd. formiraju se periodična protočna riječna jezera. Niže naplavne ravni izdužene uz tokove prekriva higrofilna vegetacija. Za vrijeme viših proticaja redovno su plavljene. Više naplavne ravni heterogenog su litološkog sastava u kome pretežno sudjeluju holoceni rastresiti sedimenti. U Prijedorskoj i Gornjosprečkoj zavali premašuju površine od više km². Iznad poplavnog nivoa aluvijalnih ravni nekontinuirano se pružaju destruirane akumulacijske riječne terase fluvijalno oblikovane u tri visinska nivoa. Na prelazima ustrmljenijih padina uzvišenja sa položenijim terenima pedimenata i kotlinsko-zavalskih udubljenja akumulacijski su oblikovane fluviodenudacijske lepeze. To su manja konusna uzvišenja prosječena gorskim vodotocima. U njihovom sastavu sudjeluju granulometrijski sortirani poluzaobljeni nanosi. Spajanjem plavinskih lepeza na rubovima prostranih zavala oblikovani su široki plavinski zastori koje gradi heterogeni proluvijalno-deluvijalni akumulat. Udubljenje Prijedorske zavale prekriva preko 30 kilometara široki plavinski zastor formiran akumulacijom bujičnih tokova Kozare. Reljefno je predstavljen aktivnim i fosilnim destruiranim plavinskim lepezama prekrivenim rahlim zemljišnim pokrovom. Antropogeni reljef je koncentrisan na ocjeditim niskim riječnim terasama zavalsko-kotlinskih udubljenja i na prostranim terasnim nizinama sjevernog dijela makroregije. Predstavljen je većim urbanim centrima (Banja Luka, Tuzla, Bijeljina, Doboj, Prijedor, Brčko itd.), infrastrukturom (stambeni objekti, industrija, saobraćaj itd.), deponijama, obrađenim poljoprivrednim površinama itd. 16

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

U reljefu sjeverne Bosne istaknute su: veće vještačke akumulacije (Modračko jezero, ribnjak Saničani, Bardača, Prnjavorski ribnjaci, Snježnička i Ugljevička akumulacija itd.), mikroreljefni oblici uzvišenja, udubljenja i zaravni tehnogenog porijekla nastali uz rudonosne bazene Kreke, Tuzle, Stanara, Ugljevika, Lopara itd., lateralni kanali i odbrambeni nasipi uz Savu u Bosanskoj Posavini itd. Savremeni intenzivni denudacijski procesi i oblici, recentno tonjenje dijela urbane zone Tuzle i ostali procesi i pojave mahom destruktivnog karaktera inicirani su antropogenotehnogenim zahvatima. Makroregija Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama Makroregija Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama obuhvata središnju, istočnu, zapadnu i sjeverozapadnu Bosnu. Predstavlja prostorno najveću bosanskohercegovačku geomorfološku makrocjelinu. Pruža se od Velike Kladuše na sjeverozapadu do Rudog na jugoistoku na dužini od 338 km. Pored spomenute sjeverne granice prema predhodno opisanoj makroregiji granica na istoku je predstavljena graničnom linijom od Zvornika do doline Čehotine. Prema susjednim makrocjelinama na jugu i jugozapadu granica se proteže pravcem: dolina Čehotine dolina Bistrice - dolina Željeznice - Iliđžansko-Busovački rasjed - Lašvanska zavala – Jajce - dolina Plive – Ključ - Gornja Sanica - dolina Blihe - Bosanska Krupa - Tržac. Na sjeverozapadu od Tržca do Bosanskog Novog obilježena je graničnom linijom. (Vidjeti kartu br.2.) Razvoj savremenog reljefa tretiranog područja predisponiran je novijim neotektonskim procesima alpske orogeneze u dinarskom eugeosinklinalnom pojasu. Pored složene geološke strukture na polimorfan i poligenetski karakter reljefa makroregije bitno je utjecalo egzogeomorfološko preoblikovanje heterogene litološke podloge koju grade paleozojski škriljci i pješčari, mezozojski karbonati, vulkanogenosedimentni kompleksi centralne ofiolitne zone, jursko-kredni fliš, piroklastiti i tercijarni eruptivi, neogeni sedimenti i kvartarni nanosi (Vidjeti kartu br.3.). Prostorno dominira denudacijsko-tektonski reljef sredogorskih i gorskih uzvišenja sa predgorskim stepenicama na koja se godišnje prosječno izluči više od 1200 mm kišno-snježnih padavina. U strukturno-genetskom pogledu posmatrano područje morfostrukturno obilježavaju borano-navlačni i rasjedno-blokovski sredogorski masivi, hrbati i grebeni visina 1000-1500 m n/v. Najviši borano-navlačni visokogorski masivi Vlašića (1933 m n/v) i Jahorine (1910 m n/v) orografski se ističu u reljefnoj plastici terena. Njihovi blago zaobljeni, periglacijalno preoblikovani široki vršni zaravnjeni grebeni denudacijski su obrubljeni strmim - konveksnim padinama nagiba > 40°. Predstavljaju najviši nivo uravnavanja makroregije apsolutnih visina od oko 1800 m n/v koji najvjerovatnije izražava fragmente starije površi. Sjeveroistočni okvir makroregije orografski izražavaju planinska i gorska uzvišenja središnjeg ofiolitnog pojasa. To su rasjedno-blokovske morfostrukture: Ljubića 594 m n/v, Čavke 549 m n/v, Ozrena 915 m i borano-navlačne morfostrukture: Uzlomca 1002 m, Borje 1078 m , Velike Mahnjače 1358 m, Tajana 1297 m, Veleža 1128 m n/v, Radovan Jelike 1290 m n/v, Konjuha 1326 m, Smolina 1274 m n/v i Varde 1388 m n/v. Predstavljaju neotektonski izdignute šumovite masive i hrbate s predgorskim stepenicama disecirane gusto razvijenom površinskom riječnom mrežom poriječja Krivaje, Rzava, Bosne, Vrbanje, gornje Ukrine i Usore. Preovladava rebrasti fluviodenudacijski reljef oblikovan kombiniranom denudacijom derazijskih i fluvijalnih procesa, karakterisan razvojem međusobno paralelnih sekundarnih kosa. Na polimorfiju 17

A. Lepirica

najviših terena obilježenu smjenom zaobljenijih i oštrijih formi vršnih uzvišenja sa jasno izraženom linijom glavnog grebena utjecali su neotektonski pokreti i intenzivni denudacijski procesi na podlozi različitog petrografskog sastava. Složeni padinski profili središnje ofiolitne zone poligenetski su oblikovani na heterogenom litološkom supstratu vulkanogeno-sedimentnog kompleksa (jurski magmatiti, klastični, karbonatni i silicijski sedimenti). Predstavljeni su: konveksno ustrmljenim padinama derazijskoerozijsko-korozijski preoblikovanim na tektoniziranim magmatitima i krečnjacima, fluviodenudacijski izduženim kosim padinama jurskog klastičnog sastava sa glacis terasama i blago nagnutim plohama pedimenata prekrivenim proluvijalno-deluvijalnim nanosima. Izuzetak predstavljaju derazijsko-denudacijski oblikovane ustrmljene padinske fasade prosječnih nagiba (>33°) razvijene na ultrabazitima Ozrena, Radovan Jelike, Tajana, Konjuha i Varde. Kontinuirano se pružaju, bez izraženijih reljefnih pregiba, orografski povezujući vršne grebene i hrbate sa nižim predgorskim terenima. Blaže nagnute padinske plohe klastičnog sastava u okolini Olova, Kladnja, Stupara, Rudog, Dobruna itd. oblikovane su procesima linijske erozije, spiranjem i kliženjem. Na tim područjima reljefno su istaknute erozijski rezistentnije mikroforme olistolitskih krečnjačkih blokova. Tokom zime i ranog proljeća na višim i zasjenjenijim padinskim položajima aktivno je periglacijalno preoblikovanje reljefa. Borano - rasjedne planinske morfostrukture: sjevernog Vlašića 1764 m n/v, Vučje planine 1425 m n/v, Javorka 1404 m n/v, Lisca 1303 m n/v, Ravan planine 1367 m n/v, Budoželjske planine 1254 m n/v, Čemerske planine 1465 mn/v, Motke 1245 m n/v i Ozrena 1453 m n/v neotektonski su izdignute i derazijsko-denudacijski oblikovane u zoni jursko-krednog fliša koja se pruža na potezu od Banja-Luke do Sarajeva. Disecirane su gusto razvijenom površinskom riječnom mrežom Vrbanje, Bile, Bosne, Babine rijeke, Trstionice, Ribnice, Stavnje, Misoče i Ljubine. Najviše položaje izražavaju blago zatalasani i uravnjeni grebeni vršnih uzvišenja sa kojih se divergentno pružaju sekundarni hrbati obilježeni razvojem ustrmljenih padinskih kosa. Generalno prevladavaju složeni padinski profili obilježeni smjenom izraženije nagnutih padinskih ploha (nagiba > 30°) sa fluviodenudacijski destruiranim kosama pedimenata i glacis terasa (nagiba 6°-10°) prekrivenim proluvijalnodeluvijalnim nanosima. Strme padinske lepeze flišnog klastičnog sastava intenzivno su denudirane bujičenjem, jaruženjem, spiranjem i kliženjem što je rezultiralo dinamičnim razvojem linearnih udubljenja vododerina, jaruga, duboko usječenih derazijskih potočnih dolina i klizišta. Zimi i u rano proljeće padine sredogorskih uzvišenja izložene su destruktivnom djelovanju periglacijalnih procesa. Gravitacijski procesi urušavanja i odronjavanja su aktivni na tektonskim prelomima, litološkom kontaktu sa krečnjacima i na mjestima gdje su padine fluviodenudacijski bočno podsječene. U padinama Zvijezde, Ravan planine, Čemerske, Budoželjske planine, Ozrena i Bukovika na visinama 1000-1070 m n/v reljefno su istaknuti pedimenti Ravnog Nabožića, Debelog brda, Mira, Opeka, Motke i Borovca. Provedenom geomorfološkom analizom utvrđena je visinska korelacija spomenutih nivoa uravnavanja sa Ravancima, pedimentima masiva Varde u ofiolitskom pojasu sjeverno od Rudog. Borano-rasjedni masivi istočne Jahorine 1674 m n/v i Golog vrha 1308 m n/v u jugoistočnoj Bosni inkliniraju dolinama Drine, Osanice, Koline i Janjine. To su blago zaobljena neotektonski izdignuta sredogorska uzvišenja. Derazijsko-denudacijski su oblikovana na vododrživim paleozojskim škriljcima, pješčenjacima, brečama, konglomeratima, glincima te pločastim i mermeriziranim krečnjacima. Prevladavaju stupnjeviti padinski profili obilježeni izmjenom nešto ustrmljenijih padina prosječnih 18

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

nagiba 18˚-26˚ sa položenijim plohama kvartarnih glacisa i starijih erozijskih podova nagiba 6˚-12˚. Dominiraju padinski fluviodenudacijski procesi bujičenja, jaruženja, spiranja i kliženja (Vidjeti kartu br.3.). Posebno je izražena pojava naglašene gustine jaružastih udubljenja u padinama pješčenjačkog sastava na čijim su završetcima staloženi plavinski konusi od poluzaobljenog nanosa. Donjotrijaski klastiti litološki grade niže padine hrbata Trebevića 1629 m n/v i borano-navlačnih masiva Jahorine 1910 m n/v i Kovač planine 1532 m n/v na jugoistoku što je rezultiralo razvojem vododerina, jaruga, derazijskih dolina i pojavama aktivnih, privremeno umirenih i fosilnih klizišta. Osipanje i urušavanje mikrolokacijskog je karaktera, najčešće zastupljeno u tektonsko-erozijskim otkrivenim subvertikalnim krečnjačkim odsjecima. Slične morfogenetske karakteristike obilježavaju padinske fasade borano-navlačnih morfostruktura masiva Dimitora 1483 m n/v i hrbata Lisine 1468 m n/v koje se stupnjevito izdižu između dolina gornje Sane, Sokošnice, Jošavke i Crne rijeke na zapadu makroregije. (Vidjeti kartu br.3.). Borano-navlačni planinski masivi i hrbati: Manjače 1236 m n/v, Tisovca 1173 m n/v, Gole planine 1006 m n/v, Čemernice 1339 m n/v, Ranče 1478 m n/v, Dnolučke planine 1242 m n/v, Galice 1627 m n/v, Zvijezde 1349 m n/v, Romanije 1652 m n/v, Ravne planine 1371 m n/v, Sljemenske planine 1307 m n/v, Devetaka 1424 m n/v, Javora 1537 m n/v, Gosine planine 1102 m n/v i Bokšanice 1275 m n/v te Sušice 1238 m n/v, Zvijezde 1675 m n/v, Vučevice 1492 m n/v i Kovača 1532 m n/v derazijskoerozijsko-korozijski su oblikovani na tektoniziranim mezozojskim krečnjacima i dolomitima istočne i zapadne Bosne. Predstavljaju stupnjevito izdignuta svodovska sredogorska uzvišenja složenih padinskih profila koje obilježava izmjena konveksno ustrmljenih (nagiba >31˚) i subvertikalnih padina (nagiba >55˚) sa blago nagnutim pedimentima (nagiba 6-12˚) i subhorizontalnim plohama prostranih planinskih površi (nagiba 2-5˚). Njihovi najviši okršeni hrbati i grebeni poligenetski su oblikovani derazijskim i periglacijalnim procesima. Široka čela navlaka reljefno su istaknuta subvertikalnim stjenovitim eskarpmanima zašto reprezentativan primjer pružaju romanijske Crvene stijene, Bogovićke stijene i Djeva visoke oko 100 m sa ukupnom dužinom od preko 10 km. Stjenoviti odsjeci formirani u mezozojskim karbonatima izbrazdani su pukotinama duž kojih su urušavanjem i osipanjem oblikovane forme ostenjaka, kukova, kamenih monolita i točila. Bizarne pojave kamenih prozoraca zapažaju se u subvertikalnim padinama Tajana, Ravne planine, Čemernice iznad Krupe na Vrbasu itd. Podnožja mobilnih stjenovitih odsjeka prekrivena su neprekinutim siparskim konusima od kojih su najimpozantniji koluvijalni zastori Romanijskih stijena, Kleka i Trijeske na Jahorini, dolomitnih Devečanskih stijena na Vlašiću, Mačkića stijena u masivu Manjače itd. Endokrški razvoj stalno suhih, periodično ili stalno vlažnih pećina i jama neotektonski je predisponiran rasjedima i pukotinama. Pećinski sistemi makroregije: Orlovača, Bijambarska pećina, Ponikva kod Vareša, Djevojačka pećina kod Brateljevića, Bebrova pećina, Dugovještica, Ledenjača, Mačkića pećina, Propastva kod Višegrada itd. poligenetski su oblikovani korozijsko-korazijskim procesima i urušavanjem stjenovitih svodova unutar mikrotektonski ispucale karbonatne podloge. Podzemne dvorane spomenutih krških udubljenja bogato su ukrašene akumulacijskim mikrooblicima špiljskog nakita stalaktita, stalagmita, stalagnjata itd. Česta je pojava visinske sukcesije subvertikalnih pećinskih otvora u okršenim liticama kao onih u Mačkića stijenama i Kozičkim stranama iznad vrela Banjice i Kozice u Bosanskoj Krajini. Mnogim pećinskim sistemima otječu stalni podzemni tokovi. Na topografsku površinu izbijaju u obliku pećinskih krških vrela kao: vrela Orlje, Dugovještice, Mokranjske Miljacke itd. 19

A. Lepirica

Rubne nivoe uravnavanja u okršenim padinama planinskih morfostruktura makroregije izražavaju pedimenti. Predstavljeni su blagim kosama prosječnih nagiba 6˚12˚ na kojima je korozijski oblikovan boginjavi krš vrtača. Pediment Sjemača sa površinom od 4,2 km² je jedan od prostorno najvećih i najviših. Erozijski je oblikovan podno Zlovrha u jugoistočnim padinama Javor planine na visinama od 1400 m n/v. Zaravnjene plohe pedimenata na visinama 800-850 m n/v izražavaju reljefne pregibe u padinama Ranče, Čemernice i Gole planine na zapadu iznad duboko usječenih dolina Vrbasa i Ugra. Nešto sjeverozapadnije u padinama Tisovca i Osmače na visinama 480500 m n/v zapaža se niži pedimentacijski nivo fluviodenudacijskih podova Krmina i Ljubačeva. Blago zatalasane istočnobosanske planinske površi izražavaju starije planacijske oblike. Poligenetski su oblikovane na neotektonski razlomljenoj karbonatnoj trijaskoj ploči između Javor planine na sjeveru, Sušice na sjeveroistoku, Zvijezde na istoku, Vučevice na jugoistoku, kanjona Prače na jugu i planine Zvijezde na zapadu. (Vidjeti kartu br.3.). Najprostranija je Glasinačka površ prosječnih visina od oko 900 m n/v sa površinom od preko 150 km². Fragmente više površi prosječne apsolutne visine 12501300 m n/v u ovom dijelu makroregije orografski izražavaju Ravna Romanija, Sljemenska planina te Ravna planina i Tvrdimlićka površ južno od Sarajeva blago nagnuta ka sjeverozapadu. Visoravanski reljef površi predstavljen je vrtačama, uvalama, manjim kraškim poljima (Glasinačko i Luburić polje), okršenim gredama i subhorizontalnim otvorima jama. Usljed naglašene gustoće vrtačastih udubljenja ( > 40 vrtača /km²) na pojedinim područjima zastupljen je tip boginjavog krša (Glasinac, Ravna planina i Tvrdimlićka površ). Udubljenja uvala poligenetski su oblikovana duž rasjeda na subkutanom kršu istočnobosanskih površi. Često su povezane u sisteme višekilometarskih dužina. Jedna od prostorno najvećih je planinska uvala Sjemeća površine 5 km² oblikovana na 1200 m n/v zapadno od Višegrada. Prostorno manjim visokim krškim poljima otječu kraći ponornički tokovi (Rešetnica u Glasinačkom polju, Jasikovac u Bijambarama, Bukovica i Ponikva u Vareškoj općini itd.). Na zapadu makroregije pokriveni krš obilježava blago nagnute plohe neotektonski destruiranih sredogorskih površi Galice i Dnolučke planine. Manja kraška polja Dobrinje i Lusićkog polja poligenetski su oblikovana na Manjačkoj površi. Nešto južnije na visinama od oko 730 m n/v pruža se prostrana ploha periodično plavljenog Podrašničkog polja (površine oko 20 km²) izbrazdana plitkim nestabilnim riječnim koritima Zelenikovca, Gradca, Mračajske rijeke, Brodića i Ponora. Tektonski kontakt vodonepropusnih permotrijaskih naslaga Podrašničkog polja sa ispucalim karbonatima južne Manjače hidrogeološki je obilježen ponorom vodotoka Ponora koji se pojavljuje na topografskoj površini u obliku snažnih vrela Krupe lijeve pritoke Vrbasa. Pojave kontaktnog karsta hidrogeološki izolirane okolnim vododrživim naslagama mikrolokacijskog su karaktera i otočnog rasprostranjenja u makroregiji Bosanskog sredogorja. Kontaktni karst centralne ofiolitne zone obilježava karbonatna područja Ravte planine i Tajana. Naglašenu kršku polimorfiju navedenih područja izražavaju: alogeni ponornički tokovi, fluviokrški kanjoni duboke Tajašnice i Mašice, brojne pećine i jame (novootkrivena jama „Atom“ duga preko 2 km duboka je više od 220 m) itd. Nešto jugoistočnije na ekshumiranoj karbonatnoj podlozi razvijen je pokriveni karst Obreža 1215 m n/v i Ponijera u Kakanjskoj općini. Slične pojave karakterišu okolinu Kladnja gdje je u trijaskim krečnjacima poligenetski oblikovano više zona kontaktnog 20

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

karsta kao onih kod Brateljevića, Pauča, Tuholja i Papala zatim okolinu Olova Čudanski krš, Kruševo i Prgoševo, područja oko Višegrada -Štitarevo , Gostun itd. Strukturno-litološki kontakt krečnjaka sa vodonepropusnim naslagama Unutrašnjih Dinarida morfološki je naglašen u plastici reljefa naglim promjenama nagiba padina i pojavama snažnih kraških vrela. Ilustrativan primjer predstavljaju stožaste forme krečnjačkih stjenovitih vrhova Trijeske 1806 m n/v i Jahorinskog Kleka 1743 m n/v reljefno istaknute u odnosu na okolna blago zaobljena vršna uzvišenja oblikovana u paleozojskim naslagama istočne Jahorine, potom ustrmljeni vršni hrbat Trebevića (1629 m n/v) koji dominira bližom okolinom Sarajeva ili vertikalni krečnjački odsjek u zapadnim padinama Bukovika (1531m n/v) niz koga se okomito ruši 98 m visoki vodopad Skakavac. Hidrogeološki aktivne zone stalnih vrela: Paljanske i Mokranjske Miljacke, Bioštice, Orlje, Žepe, Plave Vode, Dugovještice, Banjice, Krupe itd. nastale su uz rasjede na dodiru ustrmljenih padina krečnjačkih masiva Unutrašnjih Dinarida sa permeabilnim naslagama dolinskih udubljenja. Borano-rasjedne morfostrukture Birača, Ludmera i Osata derazijsko-erozijski su oblikovane na paleozojskim škriljcima i pješčarima. Morfološki izražavaju blago zatalasana gorska uzvišenja na sjeveroistoku čije visine mjestimično premašuju 1000 m n/v. Blokovski masiv Majdanske planine 627 m n/v na sjeverozapadu derazijskoerozijski je oblikovan na pretežno vodonepropusnim naslagama Sansko-Unskog paleozoika. Spomenute gorske morfostrukture raščlanjene gustom površinskom mrežom pritoka Jadra, Drine, Drinjače, Japre i Sane obilježavaju složeni padinski profili karakterisani izmjenom nagnutijih padinskih lepeza prosječnih nagiba 12˚- 25˚ sa blagim kosama pedimenata i glacis terasa. Dominira padinski fluviodenudacijski rebrasti reljef obilježen razvojem vododerina, jaruga i derazijskih potočnih dolina. Procesi površinske erozije - spiranje i kliženje aktiviraju se tokom humidnijih razdoblja što je posebno izraženo u padinskim područjima bez vegetacijskog prekrivača. Rezultiralo je to razvojem amfiteatralnih udubljenja della i valovitim padinama aktivnih, privremeno umirenih i reliktnih klizišnih ploha. (Vidjeti kartu br.3.). Derazijsko-erozijska predgorska i samostalna pobrđa nastala su pliokvartarnim izdizanjima okolnih dinarskih masiva i hrbata kojima su bili zahvaćeni dijelovi prostranijih tercijarnih udubljenja na sjeveru, sjeveroistoku, sjeverozapadu, zapadu i južnom obodu makroregije Bosanskog sredogorja. Morfološki su predstavljena slabo raščlanjenim (30-100 m/km²) i umjereno raščlanjenim (100-300 m/km²) denudacijski oblikovanim reljefom na pretežno vodonepropusnim paleozojskim, permotrijaskim, jursko-krednim i neogenim naslagama. Stepenaste padinske profile valovitih uzvišenja bosanskih pobrđa erozijski prosječene vododerinama, jarugama i derazijskim potočnih dolinama karakteriše izmjena nagnutijih padina (12˚- 31˚) sa položenijim glacis terasama (6˚- 11˚). Na savremeno egzogeomorfološko oblikovanje pobrđa pored bujičenja, jaruženja i spiranja utječu rotacijska, tepih-slojna i blok klizišta koja se aktiviraju nakon obilnih kiša i topljenja snježnog prekrivača na padinama. U sjeverozapadnom dijelu makroregije denudacijski su oblikovana flišna pobrđa Manjače visine do 600 m n/v, Badića i Buševića 419 m n/v i valovito samostalno pobrđe Prekounske krajine 625 m n/v u općinama Velike Kladuša i Cazin. Prelaz ka susjednoj sjevernoj makroregiji orografski izražavaju niska uzvišenja predgorskih pobrđa oblikovana na tercijarnim i kvartarnim klastitima. Neotektonski se vezuju za starije morfostrukture: Uzlomca, Borje, Mahnjače, Ozrena, Konjuha i Javornika. Pobrđa razvijena na krednom i tercijarnom flišu izdižu se na zapadu iznad dolinskih proširenja Plive, Janja, Crne rijeke i Vrbasa kod Jajca, Bočca i Krupe. Samostalna pobrđa Previje i

21

A. Lepirica

Budelja razvijena na permotrijaskim impermeabilnim naslagama uokviruju gornju dolinu Sane sa istoka na potezu između Ribnika i Ključa. Na potolinsko-akumulacijski karakter Sarajevsko-Zeničkog bazena ukazuju preko 2000 m debele naslage neogenih sedimenata. Neotektonsko izdizanje Unutrašnjih i Središnjih Dinarida odrazilo se sužavanjem i zatvaranjem sarajevsko-zeničkog neogenog bazena. Rezultiralo je to formiranjem srednjobosanskog pobrđa (najviši vrh Hum 1280 m n/v) denudacijski oblikovanog na miocenim klastitima između busovačkoilidžanskog rasjeda na jugozapadu i sarajevsko-banjalučke flišne zone na sjeveroistoku. Zbog znatnog učešća glinovitih slojeva u litološkom sastavu pobrđa pored intenzivne linijske erozije, spiranja i puzanja izraženo je kliženje. Tako je u padinama periferije Sarajeva dosada evidentirano oko 250 aktivnih kliznih ploha. U reljefu niskog pobrđa na rubu neogenog miljevinskog bazena na jugoistoku zapažaju se bizarne forme pješčanih piramida polifazno oblikovanih proluvijalnim i gravitacijskim procesima na neogenim klastitima. Denudacijom destrurani vulkanski reljef morfogenetski obilježava gorska i brdska uzvišenja okoline Srebrenice, Bratunca i Zvornika u čijem sastavu sudjeluju daciti, andeziti i piroklastiti. Strme padinske fasade nekadašnjih vulkanskih kupa Čauša 773 m n/v, Zanika 831 m n/v, Kvarca 1013 m n/v i Loznika 822 m n/v derazijsko-erozijski su preoblikovane na kiselim eruptivima. Usljed znatnog učešča kvarca u njihovom mineraloškom sastavu erozijski su rezistentnije i ustrmljenije u odnosu na susjedne blaže nagnute padinske plohe oblikovane u piroklastitima Zvijezde 906 m n/v, Borovca 750 m n/v, Šiljatog brda 901 m n/v i Prijanske kose. Najviše kupasto uzvišenje Kvarac dominira okolinom Srebrenice kao reljefni izraz tercijarnog vulkanizma. Padine spomenutog područja izložene su kombiniranom djelovanju padinskih i fluviodenudacijskih procesa. Strukturno-litološka složenost terena makroregije i fluktuacije klimatskih promjena u neotektonskom periodu reljefno su se odrazile kompozitnim karakterom dolina i neusaglašenim uzdužnim profilima riječnih tokova. Glavne doline Une, Sane, Vrbasa, Bosne i Drine obilježava sukcesija klisurasto-kanjonskih suženja sa zavalskokotlinskim proširenjima. Sa stanovišta odnosa reljefa i geološke građe predstavljaju transverzalne probojničke doline koje pod oštrijim uglovima sijeku borane strukture starijih sredogorskih uzvišenja. Na savremenu morfoevoluciju bosanskih dolina primarno su utjecali neotektonski rasjedni pokreti. Usljed rasjednih pokreta sporedne doline: Vrbanje, Ugra, Plive, Sanice, Lašve, Fojničke rijeke, Krivaje, Stavnje, Prače, Rzava, Drinjače itd. perpendikularno su usmjerene ka spomenutim glavnim riječnim dolinama. Na čestu pojavu neotektonskog laktastog skretanja dolina (dolina Drine između Višegrada i Zvornika, Une kod Bosanske Krupe, Plive kod Jezera, Bosne kod Lašve, Ugra, Prače, Lima itd.) utjecali su desni pomaci krila transkurentnih rasjeda. U ekstenzijskim strukturama srednjobosanskih međugorskih zavala: Sarajevskog polja, Visočke i Lašvanske zavale deponovane su debele naslage neogenih sedimenata koje su prekrivene mlađim kvartarnim nanosima. Spomenuta reljefna udubljenja dominantno obilježena akumulacijskim procesima i pojačanom bočnom fluvijalnom erozijom izražavaju fragmente nekadašnje prostrane pull-apart strukture sarajevskozeničkog bazena. Uravnjena ploha Sarajevskog polja s površinom od 44 km² prostorno je najveća zavala makroregije Bosanskog sredogorja. Na tim područjima kao odraz neotektonskog tonjenja prevladava centripetalni tip riječne mreže. Tipičan primjer je drenažna mreža gornjeg toka Bosne u Sarajevskom polju sa konvergirajućim tokovima Željeznice, Dobrinje, Miljacke i Zujevine. Uz rasjedne zone u Unutrašnjim Dinaridima oblikovana su zavalska proširenja: Sanskog Mosta, Kotor-Varoši, Jelaha i Teslića. 22

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Površine prostorno manjih unutargorskih i međugorskih kotlina (Bosanskokrupska, Gornjesanička, Zgonska, Bočačka, Krupska, Žepačka, Maglajska, Zenička, Olovska, Bratunačka, Goraždanska, Ustikolinska, Vitkovićka itd.) ne prelaze 10 km². Predstavljaju neotektonski rasjedno oblikovana dolinska proširenja u predgorskom visinskom pojasu makroregije iako nisu rijetke ni one iznad 500 m apsolutne visine (Sarajevska, Rogatička, Kladanjska, Miljevinska). Najniže položaje bosanskih zavala i kotlina reljefno predstavljaju plitko usječena nestabilna meandarska riječna korita obilježena sprudovima i manjim adama šljunkovito-pjeskovitog i sedrenog sastava (Sana). Sastavni dio korita izražavaju izduženi niski poloji prekriveni higrofilnom vegetacijom. Ponegdje se pružaju s obje a ponegdje samo sa jedne strane riječnih tokova ovisno o turbulentnom kretanju vodenih struja u vrijeme viših vodostaja. Periodično plavljene uravnjene plohe viših naplavnih ravni oblikovane su na visinama 2-3 m iznad ovlaženih uzdužnih profila. U njihovom sastavu pored normalne zapaža se pojava unakrstne slojevitosti međusobno pomiješanih aluvijalnih i proluvijalnih naslaga što ukazuje na bujičarski karakter bosanskih vodotokova koji dotječu iz planinskog zaleđa. Nešto više položaje zavalsko-kotlinskih udubljenja izražavaju destruirane niske riječne terase erozijski oblikovane u heterogenim kvartarnim nanosima. Predstavljene su terasnim ravnima prekrivenim proluvijalno-deluvijalnim lepezama i denudiranim terasnim odsjecima koji se pružaju iznad riječnih korita i naplavnih ravni. Reljefno odražavaju smjenu bočne i dubinske fluvijalne erozije izazvanu promjenama neotektonskih pokreta i klimatskim fluktuacijama. Bosanske riječne terase disecirane jarugama i koritima bujičnih tokova blago se pružaju u pravcu otjecanja vodotokova. Ponegdje su zastupljene na obje a negdje samo na jednoj dolinskoj strani ovisno od neotektonskog razvoja dolinskih udubljenja i pravca usjecanja riječnih tokova. U starijim fazama razvoja dolina imale su funkciju naplavnih ravni. Na niskim stranama dolina: Drine kod Bratunca i Višegrada, Bosne kod Zenice, Kaknja, Žepča, Zavidovića i Ilijaša, Željeznice kod Krupca, Miljacke kod Alipašinog Mosta, Lašve kod Turbeta itd. zapažaju se tri terasna nivoa u čijem sastavu sudjeluju poluvezani i vezani heterogeni kvartarni nanosi. Fragmenti starijih i viših pleistocenih terasa očuvani su na visinama od oko 50-60 m dok se ostaci mlađih pleistocenih terasa pružaju na oko 25-30 m iznad niskog poloja. Nešto niže na visinama oko 7-10 m iznad riječnih korita fluvijalnom su planacijom vodotoka u starijem holocenu oblikovane najmlađe terase koje pretežno grade nevezani i poluvezani sedimenti. Pored navedenih u literaturi se pominje i četvrti najviši nivo riječnih terasa oblikovan na visinama od oko 90-110 m iznad dolinskog dna. Na terasnim površima razvili su se gradovi (Sarajevo, Zenica, Travnik, Iliđža, Sanski-Most, Teslić, Visoko, Vitez, Kotor-Varoš itd.), manja naselja, saobraćajne komunikacije, poljoprivredne površine i ostali antropogeno-tehnogeni objekti i oblici itd. Izdužene kose podova ili stjenskih terasa prosječnih nagiba (5˚-9˚) erozijski su oblikovane u matičnom stjenskom supstratu. Reljefno izražavaju neotektonsko-erozijski destruirane fragmente starijih nivoa uravnavanja koji su fluviodenudacijski zasječeni u više dolinske strane. Predstavljaju dolinske pedimente blago nagnute prema dolinskom dnu. Blage kosine podova prekrivene heterogenim kvartarnim nanosima odražavaju cikluse tektonske stabilnosti i pojačana bočna usjecanja tokova tokom geološkog razvoja bosanskih dolina. Prilikom terenskih opservacija i geomorfološke analize terena makroregije određeno je nekoliko visinskih nivoa fluviodenudacijskih podova koji se nekontinuirano pružaju iznad Sane, Une, Bosne, Vrbasa, Drine i njihovih pritoka. Mlađi pleistoceni nivo uravnavanja otkriven je na visinama od oko 160 m iznad dolinskog dna (Mršići iznad Drine, Podić iznad gornjeg toka Sane). Drugi stariji nivo dolinskih pedimenata oblikovan je na visinama od oko 200-210 m (Pod iznad Vrbasa u 23

A. Lepirica

sjeverozapadnim padinama Osmače, Gornji Pod nad srednjim tokom Sane). Treći visinski nivo fluviodenudacijskih podova pruža se na oko 260-270 m (Našćenje iznad Drine, Borač iznad Prače) a iznad njega najstariji nivo na visinama od oko 360-370 m iznad niskog poloja (Nabožić iznad Bosne uzvodno od Ilijaša,Vujasini iznad Vrbasa uzvodno od Krupe na Vrbasu). Nadmorska visina erozijskih terasa ili podova generalno opada nizvodno u pravcu otjecanja vodotoka. Asimetrične plavinske lepeze, dinamične geneze i razvoja predstavljaju manja fluviodenudacijska konusna uzvišenja, dekametarskih širina koje gradi heterogeni proluvijalno-deluvijalni akumulat. Nastale su na završetcima vododerina, jaruga i derazijskih dolina kombinovanim djelovanjem spiranja, bujičenja i jaruženja u padinama planinskih i gorskih uzvišenja. Niže dijelove plavinskog konusa izražava sitnija frakcija pijeska i šljunka dok više gradi poluzaobljeni krupniji plavinski materijal. Reljefno izražavaju kontakt ustrmljenih strana sa položenijim terenima. Prekrivaju naplavne ravni, blago nagnute plohe terasnih površi i predgorskih stepenica. Spajanjem fluviodenudacijskih plavinskih lepeza na rubovima zavalsko-kotlinskih udubljenja makroregije formirani su plavinski zastori dugi više kilometara. U njihovom sastavu pored recentnih, aktivnih, sudjeluju fosilne plavine od poluvezanog ili cementiranog nanosa brečoliko-konglomeratskog sastava. Neotektonsko izdizanje Dinarida morfološki obilježeno dubinskim usjecanjem vodotokova u tektoniziranu mezozojsku karbonatnu podlogu rezultiralo je razvojem dubokih fluviokrških kanjona i klisura. To su kanjoni: Vrbasa i Ugra (dubok oko 600 m), Krivaje nizvodno od Olova, Bioštice i Stupčanice, Drine (kanjon nizvodno od ušća Žepe dug je preko 40 km, mjestimično dubok preko 700 m), Prače, Žepe, Lima, Drinjače, Komotinskog potoka itd. Neotektonski predisponirane klisure: Vinačku, Bočačku, Zvečajsku klisuru, Janjičku, Vrandučku klisuru kao i mnoge druge izražavaju karakteristični poprečni V profili. Klisure desnih pritoka Bosne: Babine rijeke, Ribnice, Bukovice, Stavnje i Misoče duboko su usječene u ekshumiranim krečnjacima flišne zone Unutrašnjih Dinarida. Dna dolinskih suženja predstavljena su stjenovitim, duboko usječenim i uskim riječnim koritima obilježenim prevladavajućim mehanizmom voda gornjeg toka (brzaci, kaskade i vodopadi). U stjenovitim fluviokrškim riječnim koritima kanjona i klisura zapažaju se polukružna udubljenja evorzijskih lonaca višemetarskih prečnika korazijski oblikovana turbulentnim prijenosom krupnog vučenog nanosa. Iznad kanjonskih korita subvertikalno se izdižu mobilne stjenovite litice visoke više stotina metara karakterisane derazijskim formama kukova, ostenjaka, stjenovitih monolita i urušnih niša. Česte su pojave visinske sukcesije pećina i potkapina, strmih točila i siparskih konusa. Bizarne pojave stjenovitih svodova (iznad toka Paljanske Miljacke) i kamenih prozoraca („Petera Vrata“ u kanjonu Drine, prozorac kod Krupe na Vrbasu) upotpunjuju polimorfiju kanjonskog reljefa makroregije. U fluviokrškim koritima sedrotvornih tokova Plive, Une i Sane nataloženi su i oblikovani kvartarni mikrooblici sedrenih prečaga, zastora, čunjeva, ada (Unske ade kod Bosanske Otoke) i formirana riječna jezera. Veliko Plivsko jezero je najveće prirodna jezerska akvatorija u BiH nastala razvojem sedrene prečage u pleistocenom koritu Plive. Čuveni Plivski vodopad u Jajcu visok 28 m, ruši se preko sedrene prečage formirane na tektonskom pregibu. Antropogeno-tehnogeni reljef je najzastupljeniji u zavalsko-kotlinskim područjima središnjeg dijela makroregije. Predstavljen velikim urbanim centrima Sarajevom, Zenicom sa satelitskim naseljima, brojnim manjim gradskim naseljima, izduženim konurbacijskim zonama razvijenim na riječnim terasama uz saobraćajne prometnice, 24

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

eksploatacionim površinama površinskih kopova srednjobosanskih rudnika, deponijama, jalovištima, industrijskim postrojenjima, poljoprivrednim površinama itd. U reljefu su istaknute vještačke jezerske akumulaciji hidroelektrana na Drini i Vrbasu, površina više km² sa velikim količinama akumuliranog suspendovanog nanosa. U recentnom razdoblju posebno su intenzivirani destrukcijski derazijski i fluviodenudacijski procesi generisani iracionalnom sječom gustih mješovitih šuma i nestručnim antropogenim zahvatima u padinskim fasadama Unutrašnjih i Središnjih Dinarida. Makroregija Visokih Središnjih Dinarida Makroregija Visokih Središnjih Dinarida morfološki izražava najviša područja središnje i jugoistočne BiH. Pruža se od dolina Plive i Janja na sjeverozapadu preko visokogorskih masiva i hrbata Vraničkog paleozoika do najviših masiva Središnjih Dinarida u graničnom pojasu sa Crnom Gorom. (Vidjeti kartu br.2.). Na jugu, zapadu i sjeverozapadu prema susjednoj makroregiji Bosanskohercegovačkog dinarskog krša graniči linijom: Gacko - Boračko jezero – južni rub Ostrožačke zavale – Baćina planina – zavala Rame – Stožer – dolina Janja. Predhodno opisana granična linija na potezu od doline Čehotine do Šipova u dolini Plive odvaja je od susjedne makroregije Bosanskog sredogorja na sjeveru i sjeveroistoku. (Vidjeti kartu br.2.). U makroregionalnom području dominira denudacijsko-tektonski reljef planinskih uzvišenja dinarskog pravca pružanja SZ-JI. Prevladavaju borano-navlačne i rasjednoblokovske visokogorske morfostrukture Središnjih Dinarida neotektonski izdignute do današnjih visina tokom Valahinske orogeneze. Reljef makroregije poligenetski je oblikovan na heterogenom litološkom supstratu prelazne dinarske zone „Paleozojskih škriljaca i mezozojskih krečnjaka“ u kome sudjeluju: paleozojski škriljci i magmatiti, donjotrijski klastiti, srednjotrijaski magmatiti, mezozojski krečnjaci i dolomiti, durmitorski jursko-kredni fliš, neogeni sedimenti i kvartarni nanosi. Na sjeverozapadu se uzdižu asimetrične borano-navlačne planinske morfostrukture Gorice 1267 m n/v, Krive Jelike 1385 m n/v, Ravne Gore 1397 m n/v, Stolovaša 1565 m n/v i Plazenice 1765 m n/v obilježene složenim padinskim profilima. Predstavljene su blago zaobljenim vršnim grebenima i jugozapadno eksponiranim padinama poligenetski oblikovanim na trijaskim dolomitima. Sjeveroistočne ustrmljene padinske lepeze spomenutih planinskih masiva i hrbata, prosječnih nagiba (>33°), disecirane duboko usječenim dolinama lijevih pritoka Vrbasa genetski izražava derazijsko-fluviodenudacijski preoblikovani magmatogeni reljef. Markantno kupasto uzvišenje Hotomanj 1054 m n/ je derazijsko-korozijsko-erozijski oblikovano na krečnjacima i kvarcporfirima na krajnjem sjeverozapadu iznad doline Plive. Prostorno najveću predgorsku stepenicu u ovom području izražava pediment Grbavičkog polja prekriven proluvijalno-deluvijalnim lepezama. Erozijski je zasječen u jugozapadne padine Ravne Gore na visinama od oko 1000 m n/v. Stupnjevite sjeveroistočne padine visokogorskog masiva Raduše 1956 m n/v koje inkliniraju gornjoj dolini Vrbasa pripadaju makroregiji Visokih Središnjih Dinarida. Seizmotektonski aktivnim Livanjskim rasjedom strukturno su odvojene od masiva Plazenice u području prijevoja Kupreških Vrata. Šumovite padinske fasade u višem sredogorskom pojasu raduškog masiva poligenetski su oblikovane destruktivnim djelovanjem gravitacijskih, periglacijalnih (u zimskom i ranoproljetnom periodu) i fluviodenudacijskih procesa na heterogenom trijaskom stjenovitom supstratu. Nešto niže, reljefni pregib pedimenata jasno se zapaža na visinama od oko 880-900 m n/v. Predstavljen je blago nagnutim kosama: Podova, Garačkih podova, Poričkih livada i 25

A. Lepirica

Košćana, prosječnih nagiba 5˚-9˚. Izražavaju fragmente preko 25 km dugog tercijarnog pedimentacijskog nivoa na visinama oko 280-300 m iznad recentnog korita Vrbasa. Pliokvartarnim reaktiviranjem transverzalnih rasjeda pravaca SI-JZ spomenuti planacijski nivo neotektonski je razbijen što je rezultiralo fluviodenudacijskim razvojem duboko usječenih uskih dolina: Voljišnice, Bunte, Duboke, Pršljanice, Poričnice, Prusačke rijeke i Semešnice. Najniže sjeveroistočne padine Raduše orografski izražava predgorsko pobrđe visina 600-850 m n/v denudacijski oblikovano na neogenim klastitima. Istočno od Uskopaljske zavale svodovski se uzdižu rasjedno-blokovski paleozojski masivi i hrbati srednjobosanskog² (ili južnobosanskog) škriljavog gorja: Radalj 1368 m n/v, Komar 1510 m n/v, Radovan 1446m n/v, Kruščica 1650 m n/v, Šćit 1781 m n/v, Vranica 2112 m n/v, Vitreuša 1912 m n/v, Zec 1878 m n/v, Bitovnja 1744 m n/v, Inač 1437 m n/v, Visočica 1526 m n/v i Ivan planina 1436 m n/v. Predstavljaju neotektonski izdignuti Vranički antiklinorijum strukturno ograničen: busovačkom dislokacijom sa sjeveroistoka, vrbaskim rasjedom sa jugozapada, trešaničkim rasjedom sa jugoistoka i lašvanskim rasjedom sa sjevera. Područje vraničkog paleozoika bilo je zahvaćeno oligomiocenom tektonskom inverzijom. Starije geološke strukture pravaca SI-JZ (očuvane danas u jugozapadnom dijelu Vraničkog antiklinorijuma) neotektonski su preorjentisane u smjer SZ-JI što je imalo odraza na savremeni morfotektonski razvoj planinskih hrbata, grebena i duboko usječenih dolina. Sa aspekta geomorfološke regionalizacije tretirano područje pripada mezoregiji „Vranička planinska grupa“. Pruža se dinarskim pravcem na dužini od oko 80 km. Prosječno je široko 40-50 km. Morfološki dominiraju sredogorska i visokogorska uzvišenja disecirana gusto razvijenom dolinskom mrežom planinskih bujičnih pritoka Fojničke rijeke, Lašve, Neretve i Vrbasa. Prevladavaju tokovi prve, druge i treće kategorije (prema Strahleru 1957.) što je odraz naglašenih neotektonskih izdizanja terena. Najviši tereni iznad 1800 m n/v sa niskom vegetacijom planinskih pašnjaka poligenetski su oblikovani na devonskim krečnjacima, dolomitima, mermerima i riolitima. Reljefno predstavljaju fragmente visoke destruirane površi sa koje se uzdižu zaobljenije forme vršnih uzvišenja (Ločika 2107 m n/v, Nadkrstac 2112 m n/v, Rosinj 2062 m n/v, Vitreuša 1919 m n/v, Smiljeva kosa 1871 m n/v itd). Zaravnjeni greben planine Bitovnje dug preko 4 km, prosječne širine 0,3-0,4 km, predstavlja prostorno najveći nivo uravnavanja. Tokom dužih i hladnijih razdoblja godine intenzivni periglacijalni procesi nivacije, kriofrakcije, krioplanacije i soliflukcije sudjeluju u egzogeomorfološkom preoblikovanju visokogorskog reljefa. Tada su ustrmljene padine Tikve, Stražice, Matorca, Derala i Hridi, nagiba (> 45°), izložene destrukcijskom djelovanju snježnih lavina. Konveksne padinske fasade prosječnih nagiba 30˚- 45˚ derazijsko-erozijski oblikovane na paleozojskim škriljcima, riolitima i heterogenom sedimentnom supstratu dominiraju sredogorskim i gorskim pojasom Vraničke mezoregije. Prekrivene su gustim sastojinama bjelogorično-crnogoričnih šuma. Prevladava linijska erozija obilježena naglašenom gustoćom vododerina, jaruga i rasjedno predisponiranih derazijskih potočnih dolina V profila. Reljefne pregibe izražavaju kraći stjenoviti eskarpmani relativnih visina do 100 m (Hridi na Vranici, Kalina, Zahora, Kozjih stijena itd.) i pedimentacijski nivoi (Rostovo i Ravno Rostovo na oko 1000 m n/v, Zabrđe na Kruščici, Panje i Vlaška ravan na Vranici na oko 1400 m n/v, Busovačke staje, Lučke staje, Velika Ravan itd.). U gorskom pojasu su nešto naglašenije pojave glacis terasa nagiba (> 8°) na kojima su se razvila seoska naselja zbijenog tipa. 26

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Fosilna glacijalna morfoskulptura fragmentarno je očuvana u obliku: fosilnih cirkova u padinama vršnih uzvišenja Vranice, Vitreuše i Zeca, terminalnog bazena Prokoškog jezera, eratičkih blokova, glaciofluvijalnih terasa u manjim dolinskim proširenjima itd. Denudacijski preoblikovani magmatogeni reljef morfogenetski izražava: lakolit Bijele Gromile, područja Radovana i Komara na sjeverozapadu, kisele magmatite u centralnim i zapadnim dijelovima Vraničkog masiva, Zec i Vitreušu. Pojave kontaktnog karsta su mikrolokacijskog karaktera obilježene razvojem pećinskih sistema iznad Krupe kod G. Vakufa, Vilinske pećine u Sebešiću, vrelom Bistrice itd. Na jugoistoku makroregije uzdižu se najviši borano-navlačni masivi i hrbati sa predgorskim stepenicama: Bjelašnica 2067 m n/v,Visočica 1974 m n/v, Treskavica 2088 m n/v, Lelija 2032 m n/v n/v, Zelengora 2015 m n/v, Maglić 2386 m n/v, Volujak 2297 m n/v i Ljubišnja 2248 m n/v. Predstavljaju visokoplaninska uzvišenja pretežno krečnjačko-dolomitnog sastava. Strukturno izražavaju navlačne sisteme jugozapadno usmjerene ka jadranskom forelandu kojim su trijaski karbonati navučeni preko jurskokrednih naslaga Durmitorskog fliša. Neotektonskim rasjednim pokretima paleogene alohtone strukture su razlomljene na posebne blokove i izdignute do današnjih visina. Rezultiralo je to razvojem visokogorskih masiva sa predgorskim stepenicama, složenih padinskih profila, obilježenih izmjenom subvertikalnih i konveksnih padina sa pedimentima i planinskim površima. Najviše terene morfološki karakterišu polulučno izvijeni asimetrični hrbati visoki preko 2000 m n/v. Predstavljeni su golim kršem vršnih uzvišenja i plitkim pedoomotačem sa niskom vegetacijom planinskih pašnjaka i klekovine bora. Izdižu se strmo, nerijetko i okomito (ponegdje i više od 500 m) iznad blago nagnutih pedimenata i sredogorskih površi: Igmana, Kalinovačkog Zagorja, Ravne Gore, niske Bjelašnice i Vučeva. To su najmarkantnije orografske strukture Središnjih Dinarida u kojima prevladava fizičko raspadanje stjenske podloge. Poligenetski su oblikovane kvartarnim glacijalnim, periglacijalnim i derazijskim procesima. Izraženu asimetriju visokogorskih hrbata obilježavaju izrazito strme sjeveroistočne padine nagiba (> 45˚) i nasuprotne jugozapadne padinske plohe prosječnih nagiba 25˚-35˚. Navedenu geomorfološku pojavu možemo objasniti alohtonom tektonikom i intenzivnijom denudacijom prisojnih padinskih fasada usljed naglašenijih dnevnih temperaturnih amplituda i izraženijih utjecaja vlažnih zračnih masa sa jugozapada. Subvertikalne i konveksne mobilne padine visokogorskih uzvišenja predstavljene stjenovitim odsjecima, kukovima i ostenjacima ispresjecane su kilometarski dugim ustrmljenim točilima kojima se gravitacijski transportuje nesortirani erodirani materijal. U padinama Maglića, Volujaka, Zelengore i Treskavice zapaža se sukcesija točila i sipara. Padinska podnožja su prekrivena kilometarski dugim koluvijalnim zonama aktivnih siparišnih zastora od granulometrijski nesortiranog oštrobridog nanosa. Česte pojave denudacijski otkrivenih padinskih breča ukazuju na destruirane fosilne sipare prekrivene recentnim koluvijalnim zastorima ili plitkozalijegajućim planinskim zemljištima sa pionirskom vegetacijom klekovine bora. Okršene derazijske doline neuravnoteženih uzdužnih poprečnih profila erozijski su usječene u padinske fasade visokogorskih masiva. Njihova nagnuta linearna udubljenja zastiru međusobno izmješani glacijalni, periglacijalni, koluvijalni i proluvijalni kvartarni nanosi. Reljefno najistaknutija viseća dolina ovog dijela makroregije je Kolijevka na Visočici duga 6 km s prosječnim nagibima oko 5˚.

27

A. Lepirica

Prema podacima meteorološke opservatorije na vrhu Bjelašnice (2067 m n/v) za razdoblje 1961-1990. god. srednja godišnja temperatura zraka je iznosila 1,2˚C. Snježni pokrivač se održavao preko šest mjeseci a pojave mraza su bile evidentne u prosjeku oko 200 dana u godini. Možemo zaključiti da je u recentnom razdoblju na visokogorskim područjima makroregije dominantno izraženo djelovanje periglacijalnih procesa. Krionivalnom destrukcijom stjenske podloge duboko su usječena nivacijska udubljenja u sjeveroistočnim eskarpmanima Bjelašnice, Visočice, Maglića, Zelengore i Treskavice. Poligonalni krš planinskih uvala sa vrtačama reljefno izražava blaže nagnute visokogorske terene poligenetski preoblikovane korozijom otopljene sočnice i snježnice, kriofrakcijom leda, derazijsko-gravitacijskim urušavanjem, osipanjem i akumulacijom kvartarnih nanosa. Na otkrivenoj krečnjačkoj podlozi česte su pojave golog krša linearno prosječenog škrapama. U periodima visokih snježnih nanosa na visinama iznad 1200 m n/v snježne lavine plošno destruiraju strme padinske fasade ili se ruše točilima koja tada imaju funkciju aktivnih lavinskih koridora. Periglacijalne mikroforme izduženih pojaseva oštrouglog nezaobljenog kršja - kamenih struja i kamenih blokova poligenetski su oblikovane kombiniranim djelovanjem kriofrakcije, nivalnog i koluvijalnog procesa. Prekrivaju dna i strane planinskih uvala, vrtača, derazijskih dolina i padine uzvišenja. Dinamični procesi soliflukcije izraženi višestrukim zamrzavanjem i otapanjem nekonsolidirane stjensko-zemljane mase periodično su aktivni u visokogorskom području. Soliflukcijski naresci oblikovani sporim tečenjem raskvašenog regolita otkriveni su u padinama trijaskog i jurskokrednog klastičnog sastava: vrha Stoga 1821 m n/v na Zelengori, Siljevače 1662 m n/v na Bjelašnici, Crvenog kuka 1733 m n/v na Visočici itd. Brojni fragmenti egzaracijskih i akumulacijskih glacijalnih oblika upućuju da su Visoki Središnji Dinaridi BiH tokom pleistocenih glacijala bili zahvaćeni oledbom. Tada su glacijalnom erozijom oblikovani vrhovi, grebeni, hrbati, prevoji i cirkovi visokogorskih masiva. U području makroregije reljefno se ističu oštri stjenoviti paleoegzaracijski oblici: vrhova i areta Maglića, Lica i Prstiju u Volujaku, Ardova, Bregoča i Treskavca u Zelengori, Treskača, Ćabenskih stijena, Zubova, Oblika i Zavitih stijena u Treskavici, cirkova Vlahinje i Hranisave u Bjelašnici. Treba naglasiti da su glacijalni oblici u holocenu najvećim dijelom preoblikovani, destruirani i zamaskirani savremenim denudacijsko-akumulacijskim procesima. Danas su brojna paleocirkovna udubljenja zastrta oštrobridim koluvijalnim akumulatom ili prekrivena rahlim zemljišnim pokrovom na kojem egzistira vegetacija bora krivulja i subalpinske bukve. Na vododrživoj podlozi nekadašnjih cirkova i terminalnih bazena visokoplaninskog pojasa formirana su manja planinska jezera: Gornje Bare na Zelengori, Bijelo, Crno i Veliko jezero na Treskavici, Lokvanjsko na Bjelašnici i druga. Pojave mutoniranih stijena su česte kao one u visokoj Bjelašnici, Magliću, Visočici, Treskavici i višem pojasu Zelengore. Mnoge derazijske doline predstavljale su ledničke valove kao Kolijevka na Visočici, Ravna Vala na Bjelašnici itd. Eratički blokovi različitih dimenzija često se pojavljuju u grupama, rjeđe usamljeni. Veći eratičkih blokovi (zapremine više m³) zapaženi su na rubovima visokih površi i u reljefnim udubljenjima uvala i dolina planinskih pojaseva: Suhe Jezerine između Volujaka i Maglića, Studenog polja, Umoljanskog dola i Dugog polja na Bjelašnici, iznad Platnog jezera na Treskavici, u Gornjoj Međeđoj i gornjoj dolini Tušličke rijeke pod Visočicom. Neki su nedavno otkriveni na položenijim terenima visoke Bjelašnice kod Riđe lokve na 1710 m n/v. Česte su pojave glacijalnih akumulacijskih oblika. Središnji dio planinskog sela Umoljani na Bjelašnici razvijen je na izduženom drumlinu. Denudirani morenski bedemi prekriveni pedogenetskim pokrovom se zapažaju u Gornjoj Grkarici. Čeone morene su otkrivene u Gornjem polju kod Gradine na Bjelašnici zatim u Gvoznu polju na Treskavici, Kladovom polju na Zelengori kao i na drugim planinskim područjima. 28

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Na osnovu visinskih položaja morenskih nanosa (1200-1500 m n/v) možemo zaključiti da je glacijacija koja je zahvatila Maglić, Volujak, Zelengoru, Bjelašnicu, Treskavicu i Visočicu tokom maksimuma posljednjeg Würmskog stadijala bila regionalnog karaktera. Neotektonski izdignute visoke korozijske površi i pedimenti, prosječnih nagiba 2°-11° morfološki izražavaju područja neznatne reljefne energije u višim planinskim pojasevima. Njihove denudacijsko-korozijski zaravnjene i blago iskošene plohe oblikovane na različitim visinskim nivoima prekrivaju heterogeni kvartarni nanosi. Najviši nivo uravnavanja u makroregiji je vršni hrbat Volujaka 2150 m n/v oblikovan krionivalnom planacijom. Zatim na oko 1650 m n/v visinski slijedi niži i prostorno veći planacijski nivo obilježen pedimentima: Prijevora pod vrhom Maglića, Vratnica na Volujaku, Gornjih Bara na Zelengori, Spasovače na Treskavici itd. Sjeveroistočne padine masiva Lelije rubno su zasječene pedimentom Poda na visinama od oko 1450 m n/v. Neotektonski izdignute planinske površi dominiraju sredogorskim pojasevima masiva Bjelašnice, Treskavice, Zelengore, Visočice, Maglića, Volujaka, Sniježnice i Lelije. Izražavaju ostatke starijih destruiranih tercijarnih planacijskih nivoa u jugoistočnom dijelu Središnjih Dinarida. Njihove blago nagnute okršene plohe obilježene razvojem poligonalnog karsta predstavljene su kilometarski dugim, plitko usječenim planinskim uvalama gusto izbrazdanih vrtačama sa pojavama manjih kraških greda i uzvišenja. Najveća je prostrana okršena ploha površi Zagorja kod Kalinovika sa površinom od oko 75 km² korozijski preoblikovana na visinama od oko 1150 n/v. Zatim po prostornim dimenzijama slijede: površ niske Bjelašnice prosječnih apsolutnih visina od oko 1250 m n/v i blago nagnute površi Vučeva i Visočice na visinama od oko 1450 m n/v. Prostorno manje površi Meštrevca ispod visokogorskog hrbata Ljubišnje i Radomišlja u Zelengori se zapažaju na visinama od oko 1350 m n/v. Nešto niže sredogorske površi Prečkog polja pod Bjelašnicom i Polja kod Čelebića pod Ljubišnjom pružaju se na visinama od oko 1050 m n/v. Na okršenoj površi Zagorja poligenetski je oblikovano Gvozno polje. To je manje krško polje sa kratkim periodičnim meandrirajućim ponorničkim tokom Studenicom. Pored navedenog kroz uvalska udubljenja Čolakovića dolova na Visočici, Kladovog polja na Zelengori, Jelašca i Polja u Ljubišnji protiču povremeni tokovi. U humidnijim razdobljima godine podzemnohidrogeološki kontaktiraju sa snažnim kraškim vrelima na rubovima dolinskih udubljenja. U litološkom sastavu padina visokih planina sudjeluju mikrotektonski ispucali krečnjaci i dolomiti što je pogodovalo endokrškom razvoju pećinskih i jamskih sistema: Megare na Bjelašnici, Glavičine zatim onih u dolini Bistrice kod Miljevine, na Treskavici, u kanjonima Neretve, Rakitnice, Hrčavke, na visokoj površi Zagorja itd. Složeni padinski profili dominiraju u nižem gorskom pojasu okršenih visokoplaninskih masiva i hrbata Središnjih Dinarida. Prevladavaju ustrmljene šumovite padinske lepeze prosječnih nagiba (30˚- 45˚) disecirane točilima i derazijskim dolinama. Reljefne pregibe u padinskim profilima predstavljaju neotektonsko predisponirani derazijsko-gravitacijski oblici subvertikalnih eskarpmana nagiba (> 55˚) i fluviodenudacijski podovi nagiba (> 8˚) iznad duboko usječenih dolina. U padinskom reljefu su istaknute eskarpmanske stjenovite litice Okladnika, Ploče, Treskavca, Vratara, Grada, Vadotine, Orahovice itd. visoke više stotina metara koje izražavaju više strane kanjona Neretve, Rakitnice, Bistrice i Sutjeske.

29

A. Lepirica

Na tektonskom kontaktu niskih ustrmljenih padina sa dolinskim dnom formirana su snažna kraška vrela. Najizdašnija su: vrela Bosne pod Igmanom, Željezničko vrelo pod Treskavicom, vrela u dolini gornje Neretve - gornji i donji Krupac, Pridvoričko vrelo, vrelo Ljute, intermitento vrelo Vrutak kod Glavatičeva, vrelo Rame - Krupić, Humska vrela u kanjonu Rakitnice, vrelo Krupe kod Zovika, vrela gornjeg poriječja Drine - Dobropoljke, Lučka vrela, Skakavci u kanjonu Hrčavke, vrela uz donji tok Tare itd. U zoni Durmitorskog fliša na jugoistoku makroregije derazijsko-erozijski su oblikovane složene padinske fasade: Lebršnika 1985 m n/v, Živnja 1696 m n/v, Vučeva 1602 m n/v južnog Volujaka, sjeveroistočnog Crvnja, južne Treskavice, jugoistočne Bjelašnice i sjeveroistočne Visočice. (Vidjeti kartu br.3.). Usljed dominacije mehanički erodibilnijih jursko-krednih fliševa prevladavaju sredogorska planinska uzvišenja oko 400-500 m niža od okolnih strmih visokogorskih krečnjačkih hrbata Volujaka, Zelengore, Bjelašnice i Treskavice. Sa hidrografskog aspekta to je područje gornjih porječja: Neretve, Sutjeske, Ljute, Rakitnice i Zalomske rijeke. Zastupljen je rebrasti fluviodenudacijski reljef diseciran gustom površinskom mrežom vodotokova (3-4 km/km²). Složene padine flišnog pojasa morfološki izražava smjena izduženih šumovitih padinskih lepeza prosječnih nagiba 20˚-30˚ sa blago nagnutim kosama pedimenata 5˚-10˚ i glacis terasa 6˚-11˚. Padinske lepeze okoline Čemernog, Uloga, Ljusića, Umoljana itd. povremeno su izložene destruktivnom djelovanju rotacijskih i slojnih klizišta. Pedimenti Čemernog i Izgora (prosječne apsolutne visine 1300 m n/v) prekriveni heterogenim kvartarnim nanosima reljefno su najistaknutije predgorske stepenice. Akumulacijski oblici kvartarnih glacis terasa uglavnom su koncentrisani u nižim padinama gorskog pojasa. Visokogorski hrbat-antiklinala Lebršnika 1985 m n/v orografski izražava najviše terene jugoistočnog ruba flišne zone. Paralelno se pruža sa najvišim planinskim vijencima Maglića i Volujaka. Subvertikalno se uzdiže iznad predgorske stepenice Čemernog markantnim preko 400 m visokim stjenovitim odsjekom Izgorskih Greda od kilometarski dugih neporemećenih horizontalnih bankovitih krednih slojeva brečastih krečnjaka, konglomerata i laporovitih krečnjaka. Sjeverozapadnu ivicu opisanog područja genetski izražava djelomično preoblikovani fosilni glacijalni reljef planine Visočice. Reljefno je predstavljen polulučno izvijenim uskim ustrmljenim visokogorskim hrbatima – pleistocenih areta Kaoca nagiba (> 45°) sa piramidalnim vrhom Vito 1956 m n/v i duboko usječenim cirkovima u neotektonski izdignutim jurskim laporovitim krečnjacima, rožnjacima, laporima i pješčarima. Pojave kontaktnog karsta strukturno predisponiranog tektonskim prozorima i navlačcima mikrolokacijskog su karaktera. Obilježavaju područja ljutog krša Ljuljove stijene, Krivnje i navlačak stožastog stjenovitog vrha Puzim 1771 m n/v. Genetski tip denudacijski preoblikovanog magmatogenog reljefa na srednjetrijaskim magmatitima mikrolokacijski zastupljen je u jugoistočnom dijelu Visokih Središnjih Dinarida. Obilježava zapadne padine planine Ljubišnje, padine okoline Tjentišta, Glavatičeva, Kalinovika itd. Pliokvartarna izdizanja Središnjih Dinarida odrazila su se sužavanjem i zatvaranjem prostranog neogenog bazena na jugozapadnom obodu Vraničkog paleozoika. Rezultiralo je to formiranjem zasebnih orografskih cjelina UskopaljskoGornjovrbaske, Ramske i Ostrožačke zavale i derazijsko-erozijskim razvojem neotektonski izdignutih pobrđa. Predgorska pobrđa Drvetina, Ljubnića, Glavica i Kandije blago izdignuta iznad Uskopaljske zavale direktno se neotektonski vežu za starije masive Kalina 1530 m n/v i Radovana 1446 m n/v. Pobrđe Skrobučana na 30

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

jugozapadu izražava sjeverno predgorje Baćine planine 1530 m n/v. Zatim ćemo pomenuti predgorsko pobrđe Stražbenice 1123 m n/v kod Prozora, predgorska pobrđa Čelinske planine 1360 m n/v - Čelinu i Gorane te jugoistočno predgorje Bitovnje planine sa niskim pobrđima Seonice, Nevizdraka i Pokojišta. Klečka planina 1220 m n/v i Kranjčića pobrđe 776 m n/v predstavljaju strukturno izdvojena samostalna pobrđa denudacijski oblikovana na mekšoj neogenoj podlozi. Potpuno izdvojena na jugoistoku blago se izdižu samostalna pobrđa Hotovlja i Sočana prosječne visine od oko 950 m n/v. Spomenuta pobrđa makroregije obilježena prosječnom vertikalnom raščlanjenošću (50-300 m/km²) izražavaju stupnjeviti padinski profili oblikovani padinskim i fluviodenudacijskim procesima na miocenim klastitima. Morfološki su predstavljena izmjenom padinskih lepeza (nagiba 12˚-31˚) karakterisanih razvojem jaruga, vododerina, periodično aktivnih klizišta sa položenijim plohama glacis terasa (nagiba 6˚-11˚) prekrivenim proluvijalno-deluvijalnim lepezama. Neotektonski predisponirane kompozitne transverzalne doline gornjih tokova Drine, Vrbasa, Neretve i njihovih pritoka predstavljaju najniže terene makroregije. Obilježene su sukcesijom fluviodenudacijskih zavalsko-kotlinskih proširenja oblikovanih na mekšim klastičnim naslagama krede i neogena sa fluviokrškim klisurasto-kanjonskim suženjima duboko usječenim u otpornije i tvrđe mezozojske karbonate. Asimetrično udubljenje Gornjovrbasko-Uskopaljske zavale na sjeverozapadu oblikovano na neogenim sedimentima orografski odvaja planinske morfostrukture Vraničkog paleozoika i Raduše. Predstavlja ekstenzijsku morfostrukturu izduženu duž Vrbaskog rasjeda na dužini od oko 30 km. Ostala veća poligenetska tektonska međugorska ulegnuća makroregije su: zavala Rame na zapadu (razvijena na miocenim naslagama, velikim dijelom potopljena vještačkom akumulacijom Ramskog jezera), niska Ostrožačka zavala na jugu (razvijena na slatkovodnim neogenim sedimentima, većim dijelom potopljena akvatorijom Jablaničkog jezera ) i izdužena kotlina Borča na jugoistoku (oblikovana u zoni Durmitorskog fliša). Morfogenetski su obilježena prevladavajućim fluvijalnim i fluviodenudacijskim procesima i oblicima kao i susjedne kotline: Glavatičevske Župe, Buturović-polja, Tarčina, Fojnice, Ostružničkog polja, Kreševa, Hadžića, Tjentišta itd. (Vidjeti kartu br.3.). Dna spomenutih dolinskih proširenja predstavljaju aluvijalne ravni prosječene blago izvijenim meandrima planinskih tekućica. Plitka i nestabilna riječna korita spomenutih zavala i kotlina obilježavaju akumulacijske mikroforme šljunkovito-pjeskovitih sprudova, rukavaca i manjih ada. U vrijeme visokih padavina i otapanja snijega pod utjecajem snažnih riječnih struja sprudovi u riječnim koritima migriraju nizvodno. Tada dolazi do njihovog spajanja koje rezultira razvojem šljunkovitih ada. Bujični tokovi: Sutjeske, Bistrice, Čehotine, Rakitnice, Ljute, Jezernice i Gvozdnice dreniraju široka visokoplaninska područja. Na svojim ušćima u Drinu i Neretvu akumulirale su aluvijalno-proluvijalno–deluvijalne plavinske lepeze široke više desetina metara od manjih zaobljenih blokova, valutica, oblutaka i šljunka. Na nižim stranama međugorskih udubljenja zapažaju se tri destruirana nivoa terasnih ravni disecirana jarugama i koritima planinskih bujica. Pojave glaciofluvijalnih konglomeratskih terasa oblikovanih u morenskim nanosima: Treskavice, Bjelašnice, Visočice, Zelengore, Volujaka, Bioča, Maglića, Durmitora i Komova obilježavaju dolinska proširenja gornje Drine, Tare, Sutjeske, Rakitnice i Tušličke rijeke. Njihovu genezu izražava bočno fluvijalno erozijsko uravnavanje akumuliranog morenskog materijala koje je rezultiralo oblikovanjem terasne ravni. Mlađu fazu oblikovanja terasnog odsjeka generisanu neotektonskim izdizanjem terena i porastom količina 31

A. Lepirica

padavina obilježava dubinsko usjecanje riječnih tokova kroz glaciofluvijalni nanos. Reljefno najistaknutije su glaciofluvijalne terase gornje doline Drine duge preko 20 km sa subvertikalnim terasnim odsjecima visokim oko 25 m. Plavinski zastori kilometarskih dužina prekrivaju rubove spomenutih međugorskih udubljenja. Proluvijalne plavine nastaju vrlo brzo procesom bujičenja izazvanim obilnim padavinama i naglim topljenjem snježnog pokrivača na padinama okolnih visokogorskih uzvišenja. Reljefno su predstavljene višemetarskim konusnim uzvišenjima proluvijalno-deluvijalnih nanosa prosječenim plitkim jaružnim udubljenjima periodičnih bujica. U sastavu plavina makroregije prevladava poluzaobljeni krupniji nanos granulometrijski sortiran po krupnoći zrna. Niže dijelove plavinskih konusa predstavlja sitniji šljunkovito-pjeskoviti akumulat dok više grade poluzaobljeni blokovi zapremina većih od 1 m³. Svojom pojavom upućuju na izuzetno veliku kinetičku energiju planinskih bujičnih tokova. Posebno je naglašena razorna moć bujičnih talasa u jaružnim sistemima lepezastog oblika veće slivne površine koji se u kratkom vremenskom roku vrlo brzo uvećavaju. Tipičan primjer je plavinska zona Krupca izrazito lepezastog ocrta akumulacijski formirana bujičenjem na završetku jaružnog sistema sjeverozapadnih padina Visočice. Zastire rubove Kašića Luke, dolinskog proširenja Rakitnice. Reljefne pojave više stotina metara dubokih kanjona oblikovanih u mezozojskim karbonatima makroregije ukazuju da neotektonsko izdizanje najviših planina BiH nije prevladalo snažna dubinska fluvijalna usjecanja Rakitnice, Ljute, Neretve, Volujčice, Bistrice, Sutjeske, Hrčavke, Bjelave, Tare i Čehotine. To su alogeni bujični planinski tokovi izuzetno naglašene kinetičke energije. Njihova uska kanjonska fluviokrška riječna korita izražavaju lokalne erozijske bazise padina visokih planina Središnjih Dinarida. Ispunjena su heterogenim aluvijalno-proluvijalno-deluvijalno-koluvijalnim akumulatom. Reljefno obilježavaju dna kanjonskih suženja sa kojih se okomito, nerijetko i prevjesno uzdižu stjenovite litice. Na stranama kanjona i klisura dominantno su zastupljeni gravitacijski procesi urušavanja i odronjavanja koje pored klimatskih procesa intenzivira destruktivni mehanički utjecaj korijenskog sistema crnog bora. Mikrotektonski ispucale stjenske odsjeke i kukove kanjona karakteriše pojava visinske sukcesije pećinskih i potkapinskih udubljenja oblikovanih duž subvertikalnih pukotinskih sistema. Visoki vodostaji kanjonskih tokova u humidnijim razdobljima obilježeni su turbulentnim pronosom krupnijeg vučenog nanosa što rezultira korazijskim oblikovanjem evorzijskih lonaca višemetarskih promjera. Česte su i pojave snažnih krških vrela oblikovanih uz rasjedne paraklaze i pukotine ( Humsko vrelo u kanjonu Rakitnice, Skakavci u kanjonu Hrčavke, vrela u Đevićem viru u kanjonu Neretve, vrela u klisurama i kanjonskim suženjima Tare itd.). U makroregiji se po izrazito naglašenoj polimorfiji reljefa ističe 23,5 km duga kanjonska dolina Rakitnice sa sedam uskih fluviokrških tjesnaca prevjesnih strana nagiba ( > 90°). Mjestimično je duboka preko 900 m. Sličnih obilježja su kanjonski tjesnaci Hrčavke lijeve pritoke Sutjeske. Neusaglašene uzdužne profile spomenutih kanjonskih vodotoka karakterišu vrlo visoke vrijednosti parcijalnog hidrauličnog gradijenta ( > 150 ‰/km). Neotektonski predisponirane kanjone i klisure Središnjih Dinarida karakterišu česti rasjedni prelomi riječnih korita sa pojavama brzaka i vodopada. Nizvodno od Uloga rijeka Neretva je neotektonski laktasto promjenila smjer oticanja i u tektonskom prozoru otkrivenih trijaskih karbonata dubinski usjekla šest uskih fluviokrških kanjonskih tjesnaca. Novijim tektonskim pokretima kontrolisan je razvoj fluviokrških uklještenih meandara klisure Čehotine. Polimorfiju makroregije upotpunjuju pojave stjenovitog svoda nad Čehotinom, svoda „Samara“ nad Bistricom i evorzijskih lonaca „Kazani“ oblikovanih u koritu Željeznice kod Turova. 32

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Pojave stalnih i periodičnih vodopada visokih više desetina metara vezujemo za rasjedne pokrete. Navesti ćemo samo neke od njih kao na primjer: slapove Studenog potoka ukupne visine od oko 350 m i Peruća visokog oko 40 m u kanjonu Rakitnice, vodopade pritoka Neretve - Jasenice i Đajića potoka potom slapa Skakavca u Peručici visokog 75 m, vodopade Hrčavke, vodopade vraničkog paleozoika - Kozice i Crndolskog slapa, sedrene slapove Duščice kod Duga u Prozorskoj općini, vodopade Nikovića i Bajlovića siga u kanjonu Tare itd. Pojave antropogenog reljefa su naglašene u dolinskim proširenja na visinama 280-600 m n/v. Obilježene manjim gradskim naseljima razvijenim uz saobraćajnice (Konjic, Foča, Bugojno, D. Vakuf, Gornji Vakuf, Fojnica, Hađžići, Kreševo) i vještačkim akvatorijama Jablaničkog i Ramskog jezera. Makroregija Bosanskohercegovačkog dinarskog krša Prostrana krška područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije korozijski su oblikovana na tektonski razlomljenoj mezozojskoj karbonatnoj ploči Vanjskih Dinarida. Središnji dio Vanjskih Dinarida geomorfološki je predstavljen makroregijom Bosanskohercegovački dinarski krš. Spomenuta makrogeomorfološka jedinica se pruža dinarskim pravcem na dužini od 315 km, od hrpta Plješevice, UnskoKoranske zaravni i fluviokrške sutjeske Une na sjeverozapadu do hercegovačkih planina Viduše i Bjelašnice na jugoistoku. Morfološki izražava terene planinske Hercegovine, zapadne i jugozapadne Bosne. (Vidjeti kartu br.2.). Debljina kontinentalne kore Vanjskih Dinarida BiH mjestimično premašuje 40 km na što je utjecala subdukcija kolizijskog tipa obilježena sužavanjem prostora. Dominiraju kompresijske strukture boranih slojeva i prostranih navlačnih pojaseva generalno usmjerenih ka jadranskom forelandu. Makroregionalno područje mikrotektonski je ispresjecano paraklazama navlačnih i reversnih rasjeda. Formiranje pull-apart struktura velikih kraških polja i zavala u miocenu izazvano je djelovanjem horizontalnih dekstralnih rasjeda koji strukturno obilježavaju miocenu ekstenzijsku fazu razvoja Vanjskih Dinarida. Prostrani dinarski pull-apart bazeni neotektonski su suženi i zatvoreni pliokvartarnim rasjednim subvertikalnim pokretima. U savremenom razdoblju razvoja Dinarskog orogena naglašena neotektonska izdizanja smjenjena su desnim horizontalnim pokretima transkurentnih rasjeda i rotacijom blokovskih struktura. „Spoljašnji Dinaridi su zahvaćeni intenzivnim orogenim pokretima kojima su stvorene prostrane alohtone strukture sa šarijažima i navlakama koji su kretani ka jugozapadu. Šarijaži i navlake zahvaćeni su posebnim kraljuštima, a u najmlađim fazama došlo je i do vertikalne tektonike, tako da su alohtone strukture razlomljene na posebne blokove, koji su delom i rotaciono kretani“. (Anđelković, M.,1982.). Reljef makroregije egzogeomorfološki je oblikovan na i u okršenoj karbonatnoj platformi Vanjskih Dinarida koju litološki grade preko 6000 m debeli mezozojski slojevi krečnjaka, krečnjaka sa ulošcima dolomita, dolomitičnih krečnjaka i dolomita. Rezultiralo je to podzemnim karakterom vododjelnice između Jadranskog i Crnomorskog sliva. U najvećem dijelu područja tokovi poniru u kraško podzemlje otječući strukturno-litološki usmjerenim- privilegovanim pravcima. Na topografsku površinu izbijaju u obliku snažnih voklijskih vrela, intermitentnih potajnica i estavela, različitih po trajanju i količini proticaja. Rezultati hemijskih analiza pokazuju da mikrotektonski ispucali krečnjaci Dinarika sadrže visok procenat CaCO3 (> 95%) što se reflektovalo naglašenom polimorfijom holokarsta ove makroregije i pojavama genetski različitih tipova krša (pokrivenog, boginjavog, golog i glaciokrša) koji se po bogatstvu i raznovrsnosti krških formi može svrstati u najrazvijenija krška područja Svijeta. 33

A. Lepirica

Nemirnu reljefnu plastiku makroregije izražava česta smjena borano-navlačnih i ljuskavih planinskih uzvišenja sa zavalama polja u kršu i rijetkim dolinskim udubljenjima. „Najveće su visinske razlike u planinskim područjima s izrazitom navlačnom građom.“( M. Herak 1990.). Naglašene vrijednosti vertikalne raščlanjenosti (300-800 m/km²) morfološki odražavaju padinske fasade visokogorskih masiva i hrbata u središnjem, jugozapadnom i jugoistočnom dijelu makroregije. Najveća vertikalna raščlanjenost od oko 1000 m/km² karakteriše eskarpman Velikog Kuka u masivu Čvrsnice i susjednu duboko usječenu klisuru Neretve nizvodno od Jablanice. Područja neznatne reljefne energije (5-30 m/km²) predstavljaju zaravanski oblici površi, blage kose pedimenata, uravnjene plohe polja u kršu i dolinska dna zavala i kotlina. Sa aspekta odnosa reljefa i geološke strukture prevladava konforman reljef izražen hrbat-antiklinalama planinskih uzvišenja (Kamešnica, Gatačka Bjelašnica, Staretina, Osječenica) i sinklinalama kraških polja (Livanjsko polje, Gatačko polje itd.). Starije strukture su neotektonski poremećene i denudacijski destruirane pa je djelomično formiran inverzan-nekonforman reljef. Očigledan primjer predstavlja dolina Drežanke pravca pružanja I-Z duboko usječena u razorenom tjemenu Drežničke antiklinale. Pozitivne morfostrukture makroregije dominantno predstavljaju borano-navlačni i ljuskavi planinski masivi i hrbati sa predgorskim stepenicama. Stupnjevito se izdižu iznad uravnjenih terena planinskih površi, kraških polja i rijetkih dolinskih udubljenja. Makroregiju na zapadu orografski predstavljaju široki, blago zatalasani vršni grebeni sa zaobljenim vrhovima - bilima planinskih masiva: Grmeča 1604 m n/v , Jadovnika 1656 m n/v, Hrbine 1543 m n/v, Slovinja 1846 m n/v, Raduše 1956 m n/v i Ljubuše 1797 m n/v. Njihove glavne orografske osi generalno su usmjerene dinarskim pravcem sjeverozapad-jugoistok. Uzvišenja sa stožastim i oštrijim formama su rjeđa. Obilježje su visokogorskih hrbata Prenja, Cincara, Klekovače i Velike Osječenice. Borano-navlačni planinski hrbati sa predgorskim stepenicama: Plješevica 1646 m n/v, Osječenica 1798 m n/v, Klekovača 1962 m n/v, Lunjevača 1707 m n/v, Staretina 1633 m n/v, Golija 1891 m n/v, Bobija 1465 m n/v, Slovinj 1846 m n/v, Jastrebnjak 1630 m n/v i Vitorog 1907 m n/v pružaju se u ešelonima dinarskim pravcem. Tektonski su razdvojeni reljefnim ulegnućima kraških polja. Zapadni dio makroregije prema susjednoj Hrvatskoj zatvara preko 100 km dugi orografski okvir visokogorskih hrbata: Ujilice 1654 m n/v, Dinare 1913 m n/v i Kamešnice 1856 m n/v. Dinarski smjer pružanja glavnih orografskih osi generalno obilježava hercegovačke borano-navlačne i ljuskave planinske hrbate: Čabulje 1798 m n/v i Veleža 1969 m n/v, Sniježnice 1263 m n/v, Viduše 1328 m n/v, Sitnice 1419 m n/v, Gatačke Bjelašnice 1867 m n/v i Bjelašnice 1395 m n/v iznad Popovog polja na jugoistoku. Neotektonske promjene pokreta jadranske mikroploče iz smjera JZ-SI u smjer JJISSZ utjecale su na rasjednu aktivnost i rotaciju blokova. Rezultiralo je to orografskim razvojem divergentno usmjerenih polulučnih hrbata planinskih masiva Šatora 1873 m n/v, Prenja 2123 m n/v, Čvrsnice 2228 m n/v, Crvnja 1921 m n/v itd. i nedinarski usmjerenim osama glavnih hrbata Tušnice 1697 m n/v, Babe 1735 m n/v itd. U makroregiji Bosanskohercegovačkog dinarskog krša prevladavaju složene stepenaste padinske forme visokogorskih i sredogorskih uzvišenja predstavljene izmjenom konveksnih padina i mobilnih subvertikalnih eskarpmana sa pedimentima i okršenim površima. Pored navedenih zastupljene su strukturne padine ujednačenih nagiba i konkavne padine kraških polja i dolinskih proširenja.

34

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Viša područja makroregije predstavljena planinskim masivima i hrbatima poligenetski su oblikovana glacijalnim, periglacijalnim i derazijskim procesima u kvartaru. (Vidjeti kartu br.3.). U visokogorskom pojasu Vanjskih Dinarida prevladava fizičko raspadanje litološkog supstrata. Tokom kraćih toplijih razdoblja godine intenzivira se korozijska disolucija karbonatne podloge izazvana topljenjem snježnog pokrova i izlučivanjem kišnih oborina. Najviše hrbate i grebene Prenja, Veleža, Čvrsnice, Dinare, Osječenice, Klekovače, Babe, Gatačke Bjelašnice i Čabulje obilježava goli krš stjenovitih vrhova, kukova, ostenjaka i škrapa korozijski oblikovanih agresivnom snježnicom i sočnicom. Izrazito nagnute padinske lepeze (>33˚) planinskih uzvišenja oblikovane destruktivnim denudacijsko-erozijskim procesima disecirane su strmim žljebastim udubljenjima točila i okršenih visećih dolina. Stepenaste padinske profile Vanjskih Dinarida obilježava česta pojava visinske sukcesija točila i siparskih konusa. U zimskom i ranoproljetnom periodu visokih snježnih nanosa snježne lavine plošno destruiraju padinske fasade ili se ruše točilima koja tada imaju funkciju aktivnih lavinskih koridora. Rasjedno predisponirane okršene derazijske doline sa karakterističnim V poprečnim profilima predstavljaju linijske oblike neusaglašenih uzdužnih profila na čijim su završetcima akumulirani heterogeni kvartarni nanosi. Neke viseće doline su duboko usječene u planinske padine kao npr. Boračka i Kljenova draga u masivu Prenja sa okomitim stranama relativnih visina preko 200 m. Na osnovu savremenog položaja morenskih nanosa možemo konstatovati da su mnoge derazijske doline u glacijalnim stadijalima pleistocena imale funkciju ledničkih valova (Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Šator itd.). Periglacijalne forme nivacijskih udubljenja oblikovane su krionivalnom destrukcijom u okršenim padinama: Šatora, Dinare, Klekovače, Crvnja, Prenja, Vrana, Cincara, Čvrsnice itd. Tokom pleistocene oledbe mnoga nivacijska ulegnuća su predstavljala ledenjačke cirkove. Periglacijalni mikrooblici oštrougaonog kršja nastali krionivalnim razaranjem mikrotektonski ispucalih krečnjačko-dolomitnih stijena prekrivaju planinske padine. Često se pojavljuju u pojavljuju u formama kamenih struja gravitacijski izduženih niz padine ili kao nezaobljeni kameni blokovi. Soliflukcijski oblici nisu reljefno izraženi u padinskim fasadama makroregije. U glacijalnim stadijalima pleistocena ledenjačkom egzaracijom preoblikovana je predkvartarna krška morfoskulptura visokih dinarskih planina. Razvoju glacijalnog procesa na Prenju, Čvrsnici, Veležu, Čabulji, Crvnju, Dinari, Šatoru i Vran planini pogodovala su neotektonska izdizanja i snježne padavine. Tadašnje niske temperature zraka omogućavale su akumulaciju, firnizaciju i reželaciju snježne mase što je rezultiralo formiranjem planinskih ledenjaka. „Novija su istraživanja pokazala da je u fazi najjačeg zahlađenja srednja godišnja temperatura bila 10-12˚C niža nego danas.“ (T. Šegota 1996.) Vršni hrbati, prijevoji i cirkovi u višim padinama spomenutih visokogorskih morfostruktura glacijalno su preoblikovani u pleistocenu. Markantni oštri stjenoviti vrhovi i arete Prenja visoki preko 2000 m n/v izražavaju egzaracijske oblike paleoglacijalnog reljefa. Najviši nivoi uravnavanja u Vanjskim Dinaridima oblikovani kvartarnom krioplanacijom zapažaju se na Čvrsnici (zaravnjeni dijelovi Velike Čvrsnice), Prenju (Gladišta i Veliki Prenj na 1780-1800 m n/v) i visokim vršnim hrbatima Veleža, Golije, Dinare i Vrana. Genetski pripadaju fosilnom glaciokrškom tipu reljefa. 35

A. Lepirica

Na nekadašnji razvoj glacijacije kojom je formiran specifični glaciokrški reljef ukazuju prepoznatljivi „U“ profili fosilnih valova: Veje i Ledenica u sjevernom podnožju Čabulje, Drijenča na Čvrsnici zatim devet glavnih fosilnih valova Prenj planine i mnogih drugih glacijalno preoblikovanih pliocenih uvala. Glacijalnom destrukcijom urušeni su svodovi pećina u visokogorskom pojasu Prenj planine i formirane bezstropne jame. Morenski nanosi geološki su utvrđeni: u Dugom polju ispod Vrana i Čvrsnice, u niskim dolinama Idbara, Konjičke i Mostarske Bijele, Grabovke i Drežanke, u uvalama Ladine i Bogodola na južnim padinama Čabulje, u dolini Mlinskog potoka ispod Šatora, na rubovima Livanjskog polja ispod Dinare itd. Na temelju otkrivenih paleoglacijalnih oblika (morene, drumlini, eratički blokovi) na visinama nižim od 250 m n/v u padinskom podnožju Prenja, Čabulje i Čvrsnice može se tvrditi da je tokom maksimuma würmskog glacijala snježna granica bila veoma nisko i da je glacijacija na visokim hercegovačkim planinama bila regionalnog obilježja. Padinske fasade okršenih planinskih uzvišenja izbrazdane su subvertikalnim otvorima pećinskih udubljenja u širokom visinskom rasponu. Jednu od osnovnih geomorfoloških datosti makroregije Bosanskohercegovački dinarski krš predstavljaju stalno suhe, periodično vlažne i stalno vlažne pećine. Ovom prigodom ćemo spomenuti neke kao: Titovu pećinu, Hrustovaču, Dabarsku pećinu, pećinu kod Martin Broda, Međugorsku pećinu na Šatoru, Mijatovu u Vranu, pećine Grmeča, Barzilovku u Dinari, pećine Prenj planine, pećine oko Nevesinjskog polja - Rušpija, Provalija, Visibaba i Ljelješnica zatim one na obodu Dabarskog polja, Ključkog polja itd. Više stotina metara duge, rasjedno predisponirane endokrške sisteme pećina i jama obilježava sukcesija podzemnih kanala i dvorana. Mnoge od njih nisu istraživane primjerenim speleomorfološkim metodama. Hidrogeološki aktivne zone stalno vlažnih pećina oblikovane uz rasjede na kontaktu ustrmljenih padina sa zavalama polja u kršu izražavaju pojave pećinskih vrela (Bistrice, Vrijeke, Dabra u Bosanskoj Krajini, Dabra u Hercegovini itd.) i subvertikalnih otvora pećina-ponora (Zalomske rijeke, Kovačev ponor ili ponor Šujice itd.). Pećine i jame planinskih pojaseva makroregije nazivaju se ledenice i snježnice. Poligenetski su oblikovane krionivalnom destrukcijom leda i snijega, urušavanjem pećinskih svodova i korozojsko-korazijskim djelovanjem otopljene sočnice i snježnice duž kaverni i pukotina u mezozojskim karbonatima. U spomenutim endokrškim udubljenjima naglašenu polimorfiju pećinskih ukrasa (speleotema) izražavaju: stalaktiti, stalagmiti, stalagnjati, zavjese, kadice, draperije raznih formi i veličina kao npr. pećinu Ledenicu kod Bosanskog Grahova. Reljefne pregibe u krečnjačkim i dolomitnim padinama Prenja, Čvrsnice, Veleža, Klekovače, Čabulje itd. izražavaju eskarpmani relativnih visina više stotina metara. Neotektonski su predisponirani subvertikalnim izdizanjem krila reversnih rasjeda što je rezultiralo derazijskim razvojem mobilnih stjenovitih litica nagiba preko 55° obilježenih bizarnim mikrooblicima kukova, ostenjaka, prozoraca i ustrmljenih točila. Na tim područjima dominiraju destruktivni derazijsko-gravitacijski procesi urušavanja kamenih lavina. Tokom zime i u ranoproljeće stjenovite barijere su preoblikovane kriofrakcijom ledenih zavjesa i kolapsionim pokretima snježnih lavina. Najveći stjenski odsjek u BiH je Veliki Kuk na Čvrsnici relativne visine od oko 1000 m. Takođe su vrijedni pomena preko 10 km dugi sjeverni stjenoviti eskarpmani Veleža, Čabulje i Prenja relativnih visina preko 400 m u čijim su podnožjima akumulirani neprekinuti koluvijalni zastori nesortiranog kršja i urušenih stjenskih blokova sa zapreminom koja nerijetko premašuje 5 m³. Stjenovite barijere su ispresjecane subvertikalnim pukotinama u kojima se zapaža pojava visinske sukcesije pećinskih otvora i plićih potkapinskih udubljenja (iznad vrela Bistrice u Livnu, vrela Krušnice, u eskarpmanima Glogova u Prenju itd.) Na tektoniziranim završetcima okršenih litica gorskog i predgorskog pojasa formirana su 36

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

snažna kraška vrela (Bistrice, Šujice, Bastašice, Klokota, Krke, Dabra, Sanice i Krušnice u Bosanskoj Krajini, vrela u dolini Drežanke, vrelo Vrijeke u istočnoj Hercegovini itd.) i ponorske zone (ponor Šujice u Kovačevom ponoru, Plovuće u Opakom ponoru, Skucani ponor u Glamočkom polju, ponor Zalomske rijeke kod Biograda itd.). Predgorske stepenice masiva i hrbata Vanjskih Dinarida izražavaju blage kose pedimenata oblikovane na matičnom stjenskom supstratu. Prema weathering hipotezi pedimenti su nastali denudacijskim uravnavanjem i regresivnim paralelnim pomicanjem padinskih strana pod djelovanjem padinskih plošnih procesa za vrijeme tektonske stabilnosti u aridnim i semiaridnim klimatskim razdobljima. Postoje takođe i druge hipoteze vezane za ovaj geomorfološki fenomen no treba istaći da do danas nije precizno naučno razjašnjena morfoevolucija pedimenata. Kontakt između Vanjskih Dinarida i Prelazne zone u zapadnoj Bosni morfološki obilježava slabo raščlanjeni reljef (5-30 m / km²) pedimenata: Podgorije, Dragnićpodova, Pljevskih i Janjskih podova. To su najprostranije predgorske stepenice u Vanjskim Dinaridima BiH sa površinom od više desetina km² (Vidjeti kartu br.3.). Njihove subhorizontalne plohe prosječno široke 2,5 – 3,5 km gusto su izbrazdane boginjavim kršem vrtača. Erozijski su zasječene u slojevite i bankovite donjokredne krečnjake. Paralelno se pružaju sa planinskim hrbatima Jastrebnjaka i Vitoroga na dužini od oko 30 km od Podgorije na sjeverozapadu do Pribeljaka na jugoistoku. Fluviodenudacijski su disecirani dolinama Plive i Janja. Prostorno nešto manje nivoe uravnavanja u planinskim padinama predstavljaju pedimenti: Rora, Lunjevače, Osječenice, Plješevice zatim oni na visinama od oko 1150 m n/v u jugozapadnim padinama Raduše - Rat, Zahum, Duge Mekotine te Pometenik u planini Staretini. Možemo istaći da je utvrđena visinska korelacija pedimenata Vitoroga i Jastrebnjaka sa relativno bliskim oko 30 km zračne linije udaljenim predgorskim stepenicama sjeveroistočne Raduše na jugoistoku i pedimentom Rora na zapadu. Pored toga u našem razmatranju uzeli smo u obzir zajedničku morfotektogenezu područja što može predstavljati osnov za hipotezu da su spomenuti pedimenti fragmenti neotektonski destruiranog nekadašnjeg prostranog predtercijarnog planacijskog nivoa. Rubne nivoe zaravnavanja u nižim padinama Jadovnika, Osječenice i Plješevice izražavaju erozijske terase ili fluviodenudacijski podovi: Kamenice, Vučić polje i Gajevi na visinama od oko 710 m n/v, Podovi na oko 560 m n/v i Kalati 500 m n/v. U toplijim i vlažnijim razdobljima neogena oblikovani su kombinovanim djelovanjem lateralne planacije Unca i Une i padinskim procesima. Tokom kvartara korozijski su preoblikovani u boginjavi karst vrtača. U hercegovačkom dijelu makroregije pedimenti Hrnjca, Petralja i Pole stanova na visinama od oko 1050 m n/v izražavaju reljefne pregibe u južnim padinama planine Čvrsnice. Stepeničaste profile južnih padina Veleža, Prenja i Čabulje obilježava česta izmjena strmih padinskih fasada i pedimentacijskih nivoa. Blage kosine sjevernohercegovačkih pedimenata, nagiba 5˚-9˚, predstavljaju starije fragmente predkvartarnih nivoa uravnavanja. Tako se u padinskom reljefu planinske Hercegovine visinski može izdvojiti prvi planacijski nivo Grabovčića i Ravni u masivu Prenja na oko 550 m n/v. Zatim visinski slijedi drugi viši nivo prostrane predgorske stepenice Podveležja i Gornjih Jasenjana na oko 750 m n/v. Viši i stariji nivo pedimenata Rošce planine i Kisera u Prenju te Gornjeg Banjdola u Veležu pruža se na oko 1150 m n/v.

37

A. Lepirica

U padinama sredogorskih uzvišenja istočne Hercegovine zapažaju se pedimenti karakterisani naglašenom gustoćom vrtača i mikrooblicima škrapa koje narod ovoga područja naziva „Ljut“. Pojavljuju se u širokom visinskom rasponu od najnižih, iznad Dabarskog i Fatničkog polja na oko 600 m n/v, pa do onih najviših kao što je Vukov pod u padinama Baba planine na 1550 m n/v. Neotektonski destruirani planacijski nivoi korozijskih površi erozijski su zasječeni u mezozojske karbonatne slojeve Vanjskih Dinarida na različitim nadmorskim visinama. Reljefno izražavaju površinski veće položenije terene sredogorskih i gorskih pojaseva makroregije. Pretpostavljamo da izražavaju fragmente paleoplanacijskog nivoa Vanjskih Dinarida čiju je genezu zasada teško utvrditi. Neotektonski izdignute i destruirane visoke planinske površi Glogova 1450 m n/v u masivu Prenja, Plase 1571 m n/v i Male Čvrsnice u masivu Čvrsnice, Morina i Ljubuše obilježene su razvojem poligonalnog karsta uvala sa dubokim vrtačastim udubljenjima, niskim kraškim gredama i pojavama škrapa na ogoljeloj karbonatnoj podlozi. Na visinama 1100-1250 m n/v u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni reljefno je istaknut prostrani zaravanski nivo planinskih površi: Pribelje, Krug planine, Hrbine zatim Grabovnice i Pakline planine. U sjevernoj Hercegovini na približno istim visinama pruža se blago zatalasana okršena površ Banj dola i niži planacijski nivo površi Vrda na oko 550 m n/v. Površi Rudina predstavljene boginjavim kršem vrtača i manjim okršenim uzvišenjima reljefno su istaknute u istočnoj Hercegovini. To su viša Rudinska površ jugozapadno od Gatačkog polja na oko 850 m n/v i ona niža kod Plane sjeverno od Bileće koja se pruža na visinama od oko 550 m n/v. Makroregiju Dinarskog krša reljefno izražavaju uvale raznih dimenzija i oblika (uravnjenog dna sa strmim ili blaže nagnutim stranama, nagnutog dna, izbrazdane vrtačama, itd.) zavisno od lokalne neotektonike, dominantnih egzogeomorfoloških agensa, fizičko-hemijskih karakteristika stjenske mase kao i ostalih brojnih fizičkogeografskih činilaca. Uvale ili dolovi (narodni izraz) su rasjedno predisponirane egzokrške reljefne forme poligenetski oblikovane krškim, periglacijalnim, derazijskim i pedogenetskim procesima na karbonatnoj podlozi. U višim hipsometrijskim pojasevima pojavljuju se visinski stupnjevito jedna ispod druge orografski razdvajajući okolne okršene planinske hrbate i grebene. Često su neotektonski rasjedno povezane u višekilometarski izdužene uvalske sisteme. Prostorno jedan od najvećih je izduženi sistem uvala Škadimovca površine od oko 15 km² korozijski usječen između hrbata Slovinja i Hrbine. Dna uvala zastiru heterogeni kvartarni nanosi (glacijalni, koluvijalni, periglacijalni, eluvijalni itd.). Uglavnom prevladavaju uvalska ulegnuća izduženog oblika. U zapadnoj Bosni česta je pojava dubokih uvala cirkularnog oblika sa površinom od više km² (Marčetina uvala, Ždralica itd.) koje su oblikovane na subkutanom kršu Grmeča, Srnetice, Šiše, Klekovače i Crne Gore. Vrtače raznih dimenzija i oblika (tanjirastih, ljevkastih, bunarastih) poligenetski su oblikovane na okršenim karbonatima makroregije dinarskog krša. Njihova pojava se često vezuje položenije terene u kršu ispresjecane rasjednim paraklazama. Naglašena gustoća vrtača (preko 100 /km² ) zastupljena je na područjima planinskih površi: Banj do - Bahtijevica istočno od Prenja, Crnog vrha sjeverozapadno od Glamočkog polja, Proslapske planine jugozapadno od Ramskog jezera i Morina u planinskoj Hercegovini i pedimentima Zapadne Bosne. U boginjavom kršu pedimenta Podgorije F. Katzer (1909.) je evidentirao izuzetno naglašenu gustinu pojave vrtača, čak preko 200 / km² ! Jedna od prostorno najvećih je vrtača u Zakantaru duboka oko 60 m sa promjerom dijametra od preko 500 m. Predstavlja cirkularno kraško ulegnuće periglacijalno – 38

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

derazijski preoblikovano na jurskim krečnjacima prenjskog masiva na visinama od oko 1580 m n/v. Na planinskim površima Rora u zapadnoj Bosni, Rudina u istočnoj Hercegovini, Midene i Grabovnice između Duvanjskog polja i Livanjskog Polja česte su pojave uskih subhorizontalnih otvora jama „sniježnica“, „ledenica“ „zvekara“, „zvonuša“ sa strmim subvertikalnim podzemnim kanalima. Neke od stalno vlažnih jama imaju funkciju ponora kao što je ponor Čardak Livade u zapadnoj Bosni. Na višim i položenijim terenima Dinare, Ljubuše, Gatačke Bjelašnice i Vran planine naglašena je pojava jama. Najviši jamski otvor otkriven je u Strmenici u masivu Čvrsnice na visini od 2000 m n/v. Prelazni krški oblici upotpunjuju polimorfiju krškog reljefa makroregije kao što su bezstropne denudacijsko-tektonski otkrivene pećine te relativno uska i duboka krška udubljenja japaga koja u sjeverozapadnom dijelu Kupreškog polja dostižu dubine od preko 40 m. Na sjeverozapadu makroregije pružaju se niske zaravni prosječnih visina od oko 340-360 m n/v korozijski oblikovane na krednim karbonatima. Genetski su obilježene razvojem boginjavog krša na razvijenom pedoomotaču. Reljefno su predstavljene uravnjenim plohama Grabeža, Srbljana i Željave iznad doline Une. To su jugoistočni fragmenti nekadašnje prostrane Unsko-Koranske zaravni neotektonski razdvojeni ekstenzijskom strukturom Bihaćke zavale i klisurom Une. Iznad Sanske doline na zapadu pružaju se Dabarska, Hrustovačka i Krasuljska zaravan. Disecirane su duboko usječenim dolinama Blihe, Dabra i Sanice. (Vidjeti kartu br.3.). Iznad zavala i kotlina Vanjskih Dinarida izdižu se niska pobrđa poligenetski oblikovana kombinacijom padinskih i fluviodenudacijskih procesa na donjotrijaskim, neogenim i kvartarnim klastitima. Krstačko pobrđe 517 m n/v u sjeverozapadnoj podgorini Prenja, Tribanjsko 890-900 m n/v ispod Tušnice planine, Lohovsko 541 m n/v, Račićko i Orljansko pobrđe iznad Bihaćke zavale, pobrđa Drvarske kotline i druga orografski su povezana sa okolnim starijim planinskim masivima. Zastupljena su i samostalna pobrđa kao nisko pobrđe Turije na sjeverozapadnom obodu Bihaćke zavale. Morfološki su obilježena umjereno raščlanjenim reljefom (100-300 m/km²), izduženim padinama (prosječnih nagiba 12˚- 22˚) i glacis terasama (prosječnih nagiba 6˚ - 12˚). Područje bosanskohercegovačkog dinarskog krša geomorfološki je prepoznatljivo po neotektonski spuštenim zavalama polja u kršu Dinarika. (Vidjeti kartu br.3.) Kraška polja su asimetrična orografski zatvorena reljefna ulegnuća koja se pružaju dinarskim pravcem paralelno sa okolnim planinskim uzvišenjima. Pull-apart struktura³ Livanjskog polja sa površinom od 405 km² predstavlja jedno od najvećih kraških polja Svijeta. Pruža se dinarskim pravcem na dužini od 64 km. Prosječno je široka 6-8 km. Zatim prema Petroviću (1977.) po prostornoj veličini slijede: Nevesinjsko 189 km², Duvanjsko 158,8 km², Gatačko 150 km², Glamočko 129 km² i Kupreško polje 94 km². Brojna su i manja kraška polja kao što su: Bravsko, Lušačko-Jelašinovačko polje, Bjelajsko i Petrovačko na sjeverozapadu, Grahovsko polje i Čardak livade na zapadu, Vukovsko, Ravanjsko, Rakitno i Risovačko polje u središnjem dijelu makroregije te Zijemlje, Fatničko, Dabarsko, Cerničko, Slato polje, Ljubomirsko i mnoga druga na jugoistoku čija su dna pored neogenih klastita ispunjena paleogenim flišem. Prema I. Gamsu (2005.) kraško polje je:» bazen u krškom području uravnjenog dna najmanje 400 m širok sa podzemnim tokovima.» Rasjedno predisponirana polja u dinarskom kršu poligenetski su oblikovana u sinklinalnim udubljenjima. Izražavaju lokalne akumulacijske zone okolnog planinsko-brdskog okvira. Naglašena pliokvartarna izdizanja susjednih uzvišenja intenzivirala su denudacijske procese pa su u sinklinalnim 39

A. Lepirica

jezgrama paleodepresija kraških polja nataložene debele serije neogenih molasa (oko 2000 m debele naslage neogena u Livanjskom basenu) i heterogenih kvartarnih nanosa (aluvijalni, proluvijalni, deluvijalni, limnički, barski, fluviomočvarni, glacijalni, glaciofluvijalni, glaciolimnički, koluvijalni i mjestično eolski). Zaravanski reljef polja oblikovanih u kršu predstavljen je periodično plavljenim uravnjenim dnom sa koga se mjestimično uzdižu manja okršena uzvišenja. Dna većih polja izbrazdana su plitko usječenim meandrirajućim koritima ponorničkih bujičnih tokova (Zalomske rijeke, Mušnice, Šujice, Plovuće, Žabljaka, Sturbe, Bistrice, Vođenice, Vrijeke, Opačice,Valijenđže, Mrtvice, Milača itd.). Subhorizontalne plohe polja u kršu uravnjene su planacijskim djelovanjem limničkih i fluvijalnih procesa. Usljed dotjecaja visokih voda i prinosa golemih količina nanosa u humidnijim zimsko-proljetnim razdobljima dolazi do začepljavanja ponora i plavljenja nižih dijelova polja. Poplave u nekim poljima traju više mjeseci. Pogoduje to intenzivnom bočnom i dubinskom korozijskom djelovanju snježnice, kišnice i sočnice što rezultira bočnim proširivanjem kraških polja i dubinskom snižavanju karbonatne stjenovite podloge infilltriranjem voda kroz nanose. Tektonsko - litološki kontakt karbonata i vodonepropusnijih slojeva na obodima polja obilježen je specifičnim karstnim hidropojavama - vrelima, ponorima ( npr. Kovačev ponor - ponor Šujice, Opaki ponor – ponor Plovuče, ponor Zalomke kod Biograda itd.) i estavelama koje u humidnijem razdoblju funkcionišu kao vrela a u sušnijem periodu kao ponori (estavela Obod u Fatničkom polju). Rubovi polja su zastrti kvartarnim plavinama od rastresitih, poluvezanih i vezanih kvartarnih nanosa. Na sjeverozapadnom obodu Livanjskog polja zapaža se visinska sukcesija tri terasna nivoa ( stariji na 40 m, srednji na oko 18-22 m i mlađi na oko 7-8 m iznad dna polja ). J. Cvijić (1926.) ih je nazvao terasnim klifovima abrazijskih terasa i genetski svrstao u jezerske terase koje pripadaju pribrežnom fosilnom jezerskom reljefu. Manji planacijski nivoi se zapažaju na niskim stranama Glamočkog, Duvanjskog i Nevesinjskog polja. Sa morfogenetskog stanovišta polja u kršu su poligenetske tvorevine obilježene razvojem različitih reljefnih tipova: fluvijalnog, fluviomočvarnog, limničkog, glaciolimničkog, glaciofluvijalnog, fluviodenudacijskog, krškog, fluviokrškog, derazijskog i dr. Na temelju rezultata geoloških analiza tercijarnih facija i njihovog visinskog položaja utvrđeno je da su bazeni većih krških polja i pojedinih dolinskih proširenja u Vanjskim Dinaridima bili ispunjeni neogenim jezerima koja su međusobno komunicirala. “Osa gravimetrijskog minimuma se pruža preko Gatačkog, Nevesinjskog, Mostarskog, Duvanjskog, Livanjskog i Kupreškog polja. Upravo na ovom pojasu sreću se neogeni baseni, koji su početkom neogena bili najverovatnije spojeni, a zahvatali su i znatno veće širine.“ (Anđelković, M 1982.). Novija pliokvartarna izdizanja i rotacijski pokreti okolnih planinskih morfostruktura Vanjskih Dinarida utjecali su na sužavanje i zatvaranje prostranih donjomiocenih pull-apart struktura što je rezultiralo formiranjem recentnih zavala polja u kršu. Predpostavljamo da je ravnomjerna visinska sukcesija kraških polja jugozapadne Bosne (Livanjsko 700 m n/v, Glamočko 900 m n/v, Kupreško 1125 m n/v) odraz regionalne ujednačenosti intenziteta neotektonskih pokreta. Kompozitne riječne doline Une, Unca, Sane, Neretve i njihovih pritoka reljefno izražavaju najniže terene. U makroregiji dinarskog krša morfoevolucijski razvoj dolina strukturno je uvjetovan a pravci fluvijalnog usjecanja rasjedno kontrolirani. Novija aktivnost dekstralnih transkurentnih rasjeda, lineacije SZ-JI, reflektovala se na polulučno skretanje doline Neretve između Donje Jablanice i Bijelog Polja i rotaciju 40

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

blokova Prenja i Plase. Gornja dolina Une uzvodno od Bihaća neotektonski je usmjerena Unskim rasjedom koji se pruža pravcem SZ-JI. Kanjonske doline Unca nizvodno od Rastoke, Janja, Sanice i Blihe formirane su dubinskim fluvijalnim usjecanjem u tektoniziranim karbonatima. Fluviokrško korito Sane u klisuri nizvodno od Vrbljana pravolinijski je usječeno duž rasjedne paraklaze. Aktivnost rasjeda koji transverzalno presjecaju doline i riječna korita reljefno se odrazila pojavama vodopada i brzaka. Uravnjeno dno dolinskih proširenja - zavala i kotlina reljefno je predstavljeno: meandrirajućim koritima, niskim naplavnim ravnima i riječnim terasama fluvijalnoerozijski oblikovanim u tri visinska nivoa (prvi najmlađi terasni nivo na oko 7-10 m, srednji - stariji na oko 20-25 m i treći pleistoceni nivo na oko 45 m iznad recentnih poloja). U sastavu riječnih terasa Une, Sanice i Janja sudjeluje sedra. Treba istaći da su okonglomeratisane glaciofluvijalne terase u dolini Neretve kod Jablanice sa impozantnim subvertikalnim terasnim odsjecima ukupnih visina oko 60 m najreprezentativniji terasni oblici u Dinaridima. Polifazno su oblikovane u dva terasna nivoa. Konglomerate starije više jablaničke pleistocene terase grade cementovani zaobljeni blokovi čiji dijametar dostiže i do 1 m. Glaciofluvijalne terasne forme oblikovane su u susjednim duboko usječenim dolinskim udubljenjima Bijele, Idbara, Grabovke, Drežanke i Doljanke čija su dna zapunjena glaciofluvijalnim, proluvijalnim i koluvijalnim nanosima. U kontaktnom području sa makroregijom Visokih Središnjih Dinarida, orografski izolirana strmim padinama Prenja i Tranjine nalazi se duboka kotlina Boračkog jezera. Poligenetski je oblikovana na rasjednom križištu na visinama od oko 400 m n/v. Izražava lokalnu akumulacijsku zonu u kojoj su deponovane debele naslage limničkih, proluvijalno-deluvijalnih i glaciofluvijalnih sedimenata. Središnji dio kotline predstavljen je 12 m dubokim Boračkim jezerom koje je krajem XIX stoljeća imalo veću vodnu zapreminu. Ubrzano nestajanje jezerske akvatorije izazvano je pojačanim prinosom nanosa i intenzivnom eutrofikacijom. Reljefne pojave kanjona i klisura u Vanjskim Dinaridima odražavaju naglašena neotektonska izdizanja planinskih morfostruktura sjeverne Hercegovine i zapadne Bosne. To su duboko usječene probojničke doline kilometarskih dužina. Najreprezentativnija je klisura Neretve između Jablanice i Salakovca, duga oko 30 km, mjestimično duboka i preko 1000 m. Klisure i kanjonske tjesnace Idbara, Drežanke, Doljanke i Mostarske Bijele obilježavaju uska fluviokrška korita korazijski oblikovana na vodonepropusnijim mezozojskim dolomitima. U klisurasto-kanjonskim suženjima na sjeverozapadu makroregije riječna korita Une, Unca, gornje Sane, Sanice i Janja usječena su duž rasjednih paraklaza. Tokom sušnijih ljeta Unac i Mostarska Bijela poniru u sopstvenom koritu kroz ponore sitastog tipa. Kanjonska dna u tjesnacima izražavaju lokalnu erozijsku bazu gravitacijskih procesa okolnih uzvišenja. Svedena su na uska fluviokrška korita naglašenog pada, obilježena brzacima i vodopadima, evorzijskim loncima i krupnim vučenim nanosom. Kanjonski tjesnaci Mostarske Bijele su geomofološki specifikum makroregije. Predstavljeni su prevjesnim stjenovitim liticama nagiba > 90° koje se izdižu iznad genetski mladog riječnog korita Mostarske Bijele, širina oko 1-2,5 m, ispresjecanog brojnim tektonskim prelomima sa vodopadima. Dna spomenutih dolinskih suženja karakterišu pojave snažnih krških vrela nastalih uz rasjede kao što su: Crno vrelo u kanjonu Unca, Bastaško vrelo, Crno vrelo i Mlješčak u kanjonu Neretve, vrela Sane sa nedalekom estavelom Mračaj zatim vrela Sanice, Dabra, Klokota itd.

41

A. Lepirica

Mobilne strane klisurasto-kanjonskih suženja su ispresjecane točilima i ustrmljenim okršenim derazijskim dolinama. Obilježene su gravitacijskim procesima urušavanja i osipanja kojim su derazijsko-erozijski oblikovane stjenske litice sa visećim pećinskim otvorima, urušne niše, kameni monoliti, kukovi i kameni prozorci. Jedan od najvećih kamenih prozoraca makroregije dimenzija 20 x 15 m oblikovan je u okršenim padinama klisure Mostarske Bijele. Polifaznom fluvijalnom erozijom vodotokova Unca (nizvodno od Preodca) i Ugrovače (nizvodno od Rakitna) u krednim karbonatima oblikovani su fluviokrški oblici uklještenih meandara. Starija morfogenetska faza bila je obilježena tektonskom stabilnošću, bočnom erozijom i planacijom. Mlađa faza razvoja uklještenih meandara uzrokovana je neotektonskim izdizanjem, odnošenjem mekšeg tercijarnog pokrova i dubinskim usjecanjem Unca i Ugrovače u tvrđe mezozojske karbonate. U fluviokrški genetski tip reljefa spadaju riječna korita sedrotvornih tokova Une, Sanice, Sane i Janja. Unsko korito na potezu od Martin Broda do Bosanske Krupe posebno se ističe po polimorfiji sedrenih mikrooblika: barijera, sprudova, zastora i bradica, ada i pećina, vodopada, brzaka i riječnih jezera. Najimpresivniji su vodopadi i brzaci kod Martin Broda ukupnog pada 54 m (Milančev, Jalak, Veliki Buk itd.) i vodopadi Štrbačkog Buka ukupne visine 27 m. Ruše se preko sedrenih prečaga oblikovanih na rasjednim prelomima. U tom kontekstu bitno je spomenuti ade na Uni kod Bosanske Krupe, Janjske Otoke sedrotvorne rijeke Janj i sedrene prečage rijeke Sanice. Uz rasjedne prelome formirani su brojni vodopadi u makroregiji. Vodopad Blihe pada niz stjenoviti rasjedni odsjek relativne visine od 45 m nedaleko od Fajtovaca u Bosanskoj Krajini zatim treba pomenuti periodični vodopad Opačice iznad Dabarskog polja kao i najviše periodične vodopade rasjednih eskarpmana Čabulje, Čvrsnice i Glogova visoke preko 100 m. U reljefnim udubljenjima su formirane velike vještačke akumulacije: Buškog jezera površine oko 50 km² , akumulacije na Neretvi (hidroelektrana „Salakovac“ i „Grabovica“), Blidinjskog jezera i akumulacija kod Tribistova, Preodačko jezero na Uncu, Alagovac u Nevesinjskom polju, Klinje kod Gacka. Gradska naselja Bihać, Livno, Bosanska Krupa, Tomislav-Grad, Drvar, Glamoč, Kupres, Grahovo, Jablanica, Nevesinje i Gacko sa okolnim poljoprivrednim površinama su uz predhodno spomenute najizraženiji oblici antropogenog reljefa u makrogeomorfološkoj regiji Bosanskohercegovačkog dinarskog krša . Makroregija Niska Hercegovina Prostorno najmanja makrogeomorfološka jedinica Niska Hercegovina geomorfološki obilježava južne i jugoistočne dijelove Vanjskih Dinarida BiH. Pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok na dužini od oko 160 km. Sjeverna granica prema predhodno opisanoj makroregiji slijedi izohipsu 600 m i uglavnom je hipsometrijskog karaktera. Presjeca niske prisojne padine Zavelima 1347 m n/v, Vranića 1117 m n/v, Čabulje 1798 m n/v, Jastrebinke 1138 m n/v zatim sječe padinske strane iznad zavale Bijelog Polja, jugozapadne padine Podveležja, Sniježnice i Hrguda. Potom orografski slijedi ivicu Ljubinjskog polja i niže padine planine Bjelašnice iznad Popovog polja. Dolinom Trebišnjice na krajnjem jugoistoku usko se uvlači iznad Bileće. Istočna, južna i zapadna granica tretiranog područja prema Crnoj Gori i Hrvatskoj precizno je definisana državnom granicom.

42

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

Sjeverozapadne padine visokogorskih masiva Orjena i Bijele Gore (glavnina masiva se nalazi u susjednoj Crnoj Gori) pridružene su ovoj makroregiji na osnovu principa prostornih veza koji je zasnovan na morfotektonskom kriterijumu. (Vidjeti kartu br.2.). U Niskoj Hercegovini prevladavaju kompresijske strukture boranih slojeva, prostrane navlake i reversni rasjedi kao strukturni odraz odupiranja Vanjskih Dinarida prema potiscima jadranske platforme. Navlačni pojasevi hercegovačkog šarijaža generalno su usmjereni ka jugozapadu prema Jadranskom forelandu. Predstavljeni su debelim naslagama mezozojskih krečnjaka i dolomita koje su navučene preko mlađih paleogenih klastita i karbonata. Usljed rotacijskih pokreta jadranske mikrotektonske ploče starije navlačne strukture su ispresjecane novijim rasjednim paraklazama i neotektonski reaktiviranim starijim rasjednim strukturama orijentacija SZ-JI, S-J i SIJZ. Savremeni tektonski razvoj područja karakteriše aktivnost reversnih i transkurentnih dekstralnih rasjeda. Naglašenu konformnost reljefa i geološke strukture makroregije izražavaju tektonsko-korozijski destruirane antiklinale okršenih gorskih uzvišenja i sinforme zavalsko-kotlinskih udubljenja. Sa morfogenetskog aspekta dominira krški reljef korozijski oblikovan na mezozojskoj karbonatnoj podlozi. (Vidjeti kartu br.3.). Razmjerno visoke prosječne godišnje količine kišnih padavina (> 1350 mm) koje se izluče na mikrotektonski ispucale hercegovačke kredne krečnjake rezultirale su naglašenom polimorfijom krškog reljefa i razvoju različitih tipova karsta (boginjavi, goli, pokriveni, boginjavi, kupolasti). U makroregiji Niska Hercegovina geomorfološki se mogu izdvojiti sljedeće reljefne cjeline: zaravni oblikovane u kršu, gorski hrbati i masivi sa predgorskim stepenicama, zavale i kotline, doline, udoline i uska zona litorala Neum-Klečkog i Malostonskog zaljeva. Prostrane planacijske nivoe Niske Hercegovine reljefno izražavaju Brotnjanska (površine 250 km²) i Dubravska zaravan (površine 175 km²). Njihove uravnjene plohe blago nagnute ka jugozapadu u pravcu forelanda jadranskog bazena korozijski su oblikovane na krednim krečnjacima. Pružaju se južno od zavala Mostarskog Blata i Mostarskog Polja na visinama od oko 270-300 m. Predstavljene su boginjavim kršem vrtača i manjim okršenim uzvišenjima. (Vidjeti kartu br.3.). Spomenute niske zaravni su fragmenti nekadašnje prostranije tercijarne zaravni koja je pliokvartarnim rasjednim pokretima razbijena i egzogeomorfološki destruirana razvojem mlađe duboko usječene doline Neretve između Bune i Čapljine. Sličnih morfogenetskih i hipsometrijskih obilježja je zaravan na jugoistoku Hercegovine oblikovana u gornjokrednom kršu Trebinjske šume i Luga. “Cijela zaravan je dužom osom dinarskog smjera duga oko 23 km, a široka 4-8 km. Ukupno površina iznosi oko 115 km².“ (O. Zubčević, 1974.). Postojeće naučne geomorfološke hipoteze dosada nisu uspjele u potpunosti razriješiti genezu i morfoevoluciju niskih zaravni u kršu Vanjskih Dinarida. Nadamo se da će buduća naučna istraživanja bazirana na rezultatima detaljnijih i preciznijih geofizičkih, tektonsko-geoloških, paleogeografskih, paleohidrografskih, paleoklimatoloških i drugih geoznanstvenih analiza vjerovatno dati riješenje ovoga zasada otvorenog geomorfološkog pitanja. Makroregija Niska Hercegovina se nalazi u zoni konvergencije afričke i evroazijske litosferne ploče. Strukturno je obilježena navlačnom „rampflat“geometrijom. Skloni smo mišljenju da je postanak niskih hercegovačkih planarnih oblika Dubrava, Brotnja i Luga prvenstveno uzrokovan navlačnom kinematikom karakterisanom prvobitnim oblikovanjem navlačnih strmaca na blago nagnutim 43

A. Lepirica

rasjednim plohama navlačnih rasjeda uz naknadno uravnavanje i egzogeomorfološko korozijsko preoblikovanje. Strukturno odvojene čelima navlaka od Dubravske i Brotnjanske zaravni na jugu se pružaju prostorno manje navlačno-korozijske zaravni Grabovina i Poplata. Predstavljaju nivoe uravnavanja na visinama od oko 110 m n/v. Subhorizontalna ploha Grabovina u zapadnoj Hercegovini tektonsko-erozijski je prosječena na dva dijela recentnom dolinom Trebižata dok se planacijski nivo Poplata pruža južno iznad doline Bregave. Pored navedenih spomenuti ćemo nešto višu zaravanski nivo Hrasnog planacijski oblikovan na visinama od oko 380 m n/v. U makroregiji dominiraju borano-navlačne i ljuskave gorske morfostrukture sa predgorskim stepenicama derazijsko-erozijsko-korozijski oblikovane na mezozojskim karbonatima. Stupnjevito se izdižu iznad niskih zavalsko-dolinskih udubljenja i zaravni Niske Hercegovine. Zapadnohercegovački gorski hrbati Maliča 622 m n/v, Ljubeča 831 m n/v, Trtle 690 m n/v, Ozrena 593 m n/v, Kukovca 518 m n/v i Gradine 519 m n/v pružaju se u nizovima dinarskim smjerom. Gorski hrbat Žabe 954 m n/v orografski se ističe na jugu makroregije. Mrežastu reljefnu strukturu jugozapadno od Popovog polja morfološki izražava mozaična smjena okršenih kupolastih uzvišenja - humova (najviše tačke Zečija Glavica 907 m n/v i Vlastica 909 m n/v) sa duboko usječenim uvalama i vrtačastim udubljenjima. Najprominentnije visokogorske morfostrukture na jugoistoku predstavljaju sjeverozapadne padine masiva Orjena 1893 m n/v sa predgorskom stepenicom Zupci i hrbat Bijele Gore 1865 m n/v u pograničnom pojasu sa Crnom Gorom. Reljefno izražavaju neotektonski najizdignutiji dio Jadranskog pojasa u Vanjskim Dinaridima. Poligenetski su oblikovane kvartarnim glacijalnim, derazijskim i periglacijalnim procesima (Vidjeti kartu br.3.). Makroregija Niske Hercegovine se tradicionalno naziva Humine zbog specifičnih pojava kupolastog krša erozijski otpornijih stožastih krečnjačkih uzvišenja – humova kao što su: Hum 547 m n/v, Veliki Kiper 734 m n/v i Bratogošac 871 m n/v južno od Popovog polja, Hum 436 m n/v iznad Mostara, Kožjak 546m n/v iznad Blagaja, Klobuk 478 m n/v, Humci iznad doline Trebižata itd. Složene padinske fasade spomenutih gorskih morfostruktura disecirane visećim dolinama i točilima obilježava smjena strmijih padina sa pedimentima. Genetski su predstavljene golim kršem korozijski nagriženim škrapama i kamenicama ili pokrivenim kršem oblikovanim subkutanom korozijom ispod plitkozalijegajućih karbonatnih zemljišta. Padinske strane makroregije djelomično su prekrivene termofilnim hrastovim šumama i niskom submediteranskom vegetacijom. Izrazito nagnute padinske lepeze nagiba (> 33˚) ispresjecane dugim ustrmljenim točilima derazijsko-erozijski su oblikovane na golom kršu: Hrguda, Bjelašnice, Leotara, Žabe planine, Klobuka iznad Vitine, humova okoline Popovog polja, Blagaja i Mostara. Njihova podnožja su zastrta koluvijalnim konusima oštrobridog kršja. Neusaglašeni uzdužni profili okršenih derazijskih dolina ili draga (kako ih nazivaju u Hercegovini) kilometarskih su dužina. U niskim ustrmljenim prisojnim padinama Podveležja, Čabulje, Jastrebinke i Prenja zapažaju se karakteristični poprečni V profili duboko usječenih, rasjedno predisponiranih draga dužina preko 3 km na čijim su završetcima akumulacijski oblikovane široke plavinske lepeze od heterogenih kvartarnih nanosa. Kroz derazijske doline Čabulje, Prenja, Veleža, Hrguda, Bjelasnice i Orjena ledničkim

44

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

jezicima u pleistocenu i sporim soliflukcijskim tečenjem u borealu transportovane su enormne količine erodiranog materijala. Subvertikalni stjenoviti eskarpmani visoki više desetina metara derazijski su oblikovani uz čela navlaka ili uz subvertikalne paraklaze reversnih rasjeda. Jedna od najvećih je rasjedna prevjesna litica iznad vrela Bune relativne visine preko 100 m. U mikrotektonski ispucalim padinama zapažaju se otvori dugih pećinskih i jamskih podzemnih sistema. Na rubu Popovog polja kod Zavale nalazi se subvertikalni otvor pećine Vjetrenice. Na ukupnoj, dosad speleološki utvrđenoj dužini od 6230 m ovog najdužeg pećinskog sistema u BiH oblikovane su podzemne dvorane i kanali bogati špiljskim ukrasima i podzemnim tokovima, vodopadima i jezerima. Naglašen biodiverzitet pećine Vjetrenice sa dosad otkrivenih 87 vrsta podzemne faune i pojavama endemičnosti i stenoendemičnosti svrstava je među vodeće u Svijetu. Pedimenti Drinovaca, Ravnog, Širokog Brijega, Tihaljine i mnogi drugi u makroregiji izražavaju rubne nivoe uravnavanja u padinama gorskih morfostruktura koje se izdižu iznad Bekijskog polja, Mostarskog Blata, Hutovske depresije, Popovog i Gradačkog polja, dolina Neretve, Trebišnjice, Trebižata, Bregave, Bunice i Bune. Njihove blago nagnute plohe izbrazdane vrtačama prekrivaju karbonatna zemljišta sa niskom submediteranskom vegetacijom ili su predstavljene golim kršem škrapa i kamenica korozijski oblikovanim na otkrivenoj stjenovitoj podlozi. Rasjedni kontakt niskih okršenih padina sa akumulacijsko-tektonskim udubljenjima hercegovačkih zavala i dolina izražavaju hidrogeološke pojave snažnih krških vrela: Bune (najveće krško pećinsko vrelo u BiH sa prosječnim godišnjim proticajem od 43 m³/sec.), Bunice, Bregave, Tihaljine, Radobolje, Jasenice, Lištice, Vrioštice, Studenčice itd. U sinklinalnim zavalskim udubljenjima rasjedno predisponiranih polja u kršu Niske Hercegovine akumulirane su debele naslage tercijarnih i kvartarnih klastičnih sedimenata. Prostorno najveća zavalska ekstenzijska struktura je Popovo polje ili Blato na 240 m n/v sa površinom od 68,4 km². Pruža se dinarskim pravcem na dužini od oko 27 km. Prosječno je široko 2-3 km. Hidrografski je obilježeno: regulisanim tokom Trebišnjice, nekadašnje najduže evropske ponornice, periodičnim tokovima, povremenim vrelima, zonama estavela i ponora (Doljašnica, Crnulja, Provalija, Ponikva itd.). U aluvijalnom nanosu najnižih dijelova polja čija debljina iznosi preko 25 m zapažaju se sufoziona ljevkasta udubljenja aluvijalnih ponora. Sjeverozapadni rubovi Popovog polja predstavljeni su proluvijalnim zastorima gdje su se na genetski starijim vezanim plavinskim lepezama razvila ruralna naselja: Orašje, Veličani, Mrkonjići, Tulje i dr. Slične geomorfološke karakteristike obilježavaju oveća polja u kršu Niske Hercegovine - Mostarsko Blato i Imotsko – Bekijsko polje. Mostarsko Blato sa površinom od 36 km² oblikovano je na 230 m n/v a granično Imotsko-Bekijsko polje površine 43 km² (u BiH) sa neotektonski predisponiranim jezerom Krenica oblikovano je na 250 m n/v. Naglašena visinska korelacija spomenutih orografski zatvorenih udubljenja u kršu ukazuje na regionalnu ujednačenost intenziteta neotektonskih pokreta. Na morfogenetski razvoj uravnjenih ploha kraških polja utjecala je kvartarna sukcesija limničkih i fluvijalno-inundacijskih procesa Trebišnjice, Vrljike, Lištice, Ugrovače i okolnih krških vrela i estavela. Pored navedenih većih, u području makroregije poligenetski su oblikovana prostorno manja polja u kršu. Najviše je Posuško oblikovano na 600 m n/v sa površinom od 16 km² zatim Ljubinjsko polje oblikovano na 413 m n/v sa površinom od 8,3 km. Na sjeverozapadu makroregije nalaze 45

A. Lepirica

se Kočerinsko, Mokro i Trnsko-Oklajsko polje. Na zapadu se pruža prstenasta struktura niskog graničnog Rastočkog polja povezana sa riječnim sistemom Trebižata. Vrlo rijetko plavljeno Gradačko polje oblikovano je na jugu na 91 m n/v. Prema P. Milanoviću (1979.) prosječno je plavljeno jednom u 10-15 godina. Neotektonskim rasjednim pokretima oblikovane su ekstenzijske zavalske strukture Mostarskog Polja (površine 39 km²), Bijelog Polja (31 km²) Ljubuško-Vitinske zavale (33 km²) i Hutovsko-Donjoneretvanske zavale (47 km²). Na sjeveru makroregije u međugorskim ulegnućima Mostarskog Polja i Bijelog Polja na tercijarnim terestričkim sedimentima hektometarskih debljina akumulirani su heterogeni kvartarni nanosi. Blago iskošena ploha Bijelog Polja prosječnih nagiba (2˚3˚) predstavljena je proluvijalnim lepezama kilometarskih razmjera kojima su djelomično prekriveni stariji glacijalni i periglacijalni nanosi porijeklom sa Prenja i Veleža. U Bijelom i Mostarskom Polju korito Neretve duboko je i usko usječeno u glaciofluvijalne nanose. Iznad se pružaju subvertikalni odsjeci glaciofluvijalnih konglomeratskih terasa na kojima se razvilo staro gradsko jezgro Mostara. J. Cvijić (1924.) pominje fluvioglacijalnu plavinu Dubrave na oko 700 m n/v jugoistočno od Trebinja porijeklom od orjenskih ledenjaka. U dolinama Neretve, Bune, Trebišnjice i Bregave fosilne periglacijalne akumulacijske oblike izražavaju fluviodenudacijski otkrivene i destruirane soliflukcijske plavine od cementovanih breča. Pored glacijalnih i periglacijalnih nanosa okoline Mostara S. Bakaršić (1967.) opisuje pjeskovite eolske nanose pomiješane sa lesom na Ortiješu i lesne naslage Hodbine čiju genezu vezuje za pleistocen. Na jugozapadu se nalazi nisko i prostrano Ljubuško-Vitinsko zavalsko proširenje uravnjenog dna kojim otječe regulisani tok Trebižata. Neotektonsko tonjenje obilježava terene Hutovsko-Donjoneretvanske zavale što je rezultiralo: morfološkim razvojem i fluviomočvarnom morfogenezom kriptodepresije Hutovog Blata karakterisanom kombiniranim fluvijalnim djelovanjem meandrirajućeg toka Krupe i organogenomočvarnih procesa Deranskog i Svitavskog jezera, oblikovanjem širokog meandrirajućeg korita Neretve nizvodno od Čapljine (prosječno široko preko 100 m) sa riječnim sprudovima i adama, kilometarski širokim višim naplavnim ravnima i niskim riječnim terasama. Polimorfne transverzalne riječne doline Neretve, Bregave, Trebižata i Trebišnjice obilježene su izmjenom klisurastih suženja i dolinskih proširenja sa naplavnim ravnima i riječnim terasama. Česta pojava oštrih devijacija pravaca pružanja niskih hercegovačkih dolina neotektonski je izazvana horizontalnim pomacima krila transkurentnih dekstralnih rasjeda. To su seizmotektonski aktivni rasjedi kao oni kod Tihaljine na čijem je križištu 1923. godine registriran najjači zemljotres u BiH magnitude M 6,5. Spomenuta tektonska laktasta skretanja obilježavaju doline: Neretve (između ušča Bune i Čapljine), Bregave (nizvodno od Vidovog polja), Tihaljine (kod Klobuka), Trebižata (nizvodno od Božjaka) i Trebišnjice (gornja dolina Trebišnjice kod Lastve i Popovo polje kod Trnčina i Zavale). Doline Neretve i Bregave mjestimično su i preko 150 m duboko usječene u okolne niske hercegovačke zaravni. Reljefno su predstavljene konveksnim dolinskim stranama i uravnjenim dolinskom dnom. Poligenetski su oblikovane fluviokrškim, fluvijalnim i padinskim procesima. Najniže položaje izražavaju blago meandrirajuća riječna korita Neretve i Bregave plitko usječena u uravnjene plohe viših naplavnih ravni i niskih riječnih terasa čije širine u Žitomislićima, Ševaš polju, Počitelju, Šurmancima, Dretelju i Prenjskom polju premašuju 300 m. Sličnih morfoloških obilježja su gornja dolina Tihaljine i dolina Trebižata nizvodno od vodopada Kravice kao i ostala manja 46

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

kotlinsko-dolinska proširenja makroregije kojima otječu Trebišnjica, Buna, Bunica i Bregava. Dolinska suženja periodičnih bujičarskih tokova Radimlje, Ugrovače i Ričine reljefno su izražena rasjedno predisponiranim fluviokrškim kanjonima preko 300 m duboko usječenim u hercegovački kredni krš. Fluviokrški reljef predstavljaju korita sedrotvornih rijeka Trebižata i Bregave sa impozantnim sedrenim barijerama preko kojih se ruše vodopadi Kravice 27 m i Kočuša na Trebižatu, Provalija na Bregavi. U riječnom koritu donjeg toka Trebižata oblikovan je gusti splet sedrenih ada sa brojnim kaskadama. Linijski oblici okršenih udolina poligenetski su oblikovani uz rasjede na mezozojskim karbonatima Niske Hercegovine. To su izdužena udubljenja kilometarskih dužina, prosječnih nagiba (1°- 4°), blago nagnuta ka niskim zavalama, kotlinama i dolinama. Najprominentnije su okršene udoline: Zavala (duga 9 km) i Strujići (duga 4,5 km) rasjedno usmjerene pravcem SI-JZ. Blago inkliniraju Popovom polju. Morfološki izražavaju starije i zrelije oblike u odnosu na plitko udolinsko udubljenje Poljica i tektonski izduženu udolinu uz Zubački rasjed, pravca S-J, na krajnjem jugoistoku . Najniži tereni regije (ujedno i najviši tereni - Orjen!) pripadaju Jadranskom pojasu, kontaktnoj neotektonskoj jedinici Vanjskih Dinarida sa Jadranskim bazenom. Postpleistoceno glacioeustatičko povišenje nivoa Svjetskog okeana za oko 100-120 m i neotektonsko tonjenje jugozapadnog dijela Jadranskog pojasa odrazili su se transgresijom Jadranskog mora kojom su potopljena niska reljefna udubljenja. Tako je formiran recentni marinski reljef ingresijske obale zaljeva Neum-Klek i Malostonskog kanala. Strma obala Neuma tektonski je predisponirana čelom navlake Hercegovačkog šarijaža (alohtone strukture Vanjskih Dinarida) kojim su stariji mezozojski karbonati navučeni preko paleogenih naslaga Dalmatinske zone. Transgresijski razvedene obale Neuma i uskog poluotoka Kleka 161 m n/v, duge oko 24 km, morfogenetski obilježavaju abrazivne talasne potkapine, klifovi, rtovi i akumulacijske šljunkovite plaže. Morski zalivi Neum-kleka i Malostonskog kanala sa podmorjem dubokim do 27 m pripadaju litoralu i gornjem sublitoralu. Predstavljaju potopljene pleistocene udoline oblikovane na kršu Vanjskih Dinarida. Antropogeno-tehnogeni tipovi reljefa pretežno su koncentrisani u niskim reljefnim udubljenjima makroregije. Reljefno je najistaknutija akvatorija 95 m dubokog Bilećkog jezera. Predstavlja najveću slatkovodnu akumulaciju u BiH, površine 33 km², sa vodnom zapreminom od oko 1,3 milijarde m³. Vještačka jezera: HE „Mostar“ na Neretvi, HE „Peć-Mlini“ na Matici u Bekijskom polju, Vrutak i Gorica na Trebišnjici su znatno manja. Debele naslage mulja prekrivaju njihova dna i obalne pojaseve na što je prvenstveno utjecala intenzivna denudacija obala izazvana radom hidroelektrana. Veće urbane zone Mostara, Trebinja, Čapljine, Ljubuškog i drugih manjih urbanih centara sa izgrađenom objektima i pratećom infrastrukturom međusobno su povezana saobraćajnicama i dalekovodnom mrežom. Objekti i turistički sadržaji Neuma i Međugorja se zapažaju u okolnom pejsažu. U antropogeni reljef makroregije mogu se uvrstiti betonska korita Trebišnjice u Popovom polju dužine preko 60 km i Trebižata u Bekiji, zatim poljoprivredne površine predstavljene obrađenim plodnim zemljištima u niskim zavalskim udubljenjima i dna uvala i vrtača sa terra rosom najčešče ograđena kamenim ogradama.

47

A. Lepirica

ZAKLJUČAK U geomorfološkom pogledu Bosna i Hercegovina cjelovito pripada megamorfostrukturi Dinarida čija je geneza i morfoevolucija uzrokovana kolizijom Afričke i Evroazijske megaploče. Na temelju principa homogenosti geostrukturnih, litogenetskih, orografskih i morfogenetskih datosti područja BiH izdvojene su sljedeće makrogeomorfološke cjeline: − − − − − Niske planine, pobrđa, nizije, zavale i kotline sjeverne Bosne Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama Visoki Središnji Dinaridi Bosanskohercegovački dinarski krš Niska Hercegovina

Reljef najsjevernije makroregije „Niske planine, pobrđa, nizije, zavale i kotline sjeverne Bosne“ egzogeomorfološki oblikovan u Savskoj zoni Unutrašnjih Dinarida konformnih je obilježja. Najniže terene rov-sinklinala potolinskih struktura sjevernobosanskih nizija, zavala i kotlina neznatne reljefne energije (0-5 m/ km²) predstavljaju uravnjene plohe prostranih naplavnih ravni i terasnih ravnica Save, Drine, Bosne, Vrbasa, Une, Sane, Ukrine, Spreče i Tinje. Viša područja morfostrukturno izražavaju padinske lepeze neotektonski izdignutih horst – antiklinala: Majevice 915 m n/v, Trebovca 692 m n/v, Kozare 976 m n/v, Motajice 652 m n/v i Prosare 368 m n/v i sjevernobosanskih pobrđa oblikovane kombinovanim djelovanjem derazijskih i fluviodenudacijskih procesa na vodonepropusnoj podlozi tercijarnog klastičnog sastava. Denudacijom preoblikovani magmatogeni reljef masiva Motajice i Prosare zastupljen je na krajnjem sjeveru i sjeverozapadu makroregije. Denudacijsko-tektonski reljef borano-navlačnih i rasjedno-blokovskih masiva i hrbata sa predgorskim stepenicama dominira prostorno najvećom geomorfološkom makrocjelinom „Bosansko sredogorje sa pobrđima, zavalama i kotlinama“. Prevladavaju složene padinske lepeze sredogorskih i gorskih uzvišenja prosječnih nagiba 12˚- 32˚ oblikovane kombinovanim djelovanjem fluviodenudacijskih i derazijskih procesa na litološki heterogenim vodonepropustljivijim paleozojskim, mezozojskim i neogenim naslagama. Razvoj krške i fluviokrške morfoskulputure vezuje se za površi i pedimente oblikovane na mezozojskim karbonatima istočne i zapadne Bosne, dna kanjonsko-klisurastih suženja i zone kontaktnog karsta u ofiolitnom pojasu. Derazijsko-gravitacijski procesi najintenzivniji su na strmim padinama masiva Vlašića, Romanije, Jahorine, Manjače i subvertikalnim stranama kanjona Drine, Ugra, Vrbasa, Lima itd. Denudacijski oblikovana predgorska i samostalna pobrđa složenih padinskih profila neotektonski su izdignuta iznad zavala i kotlina istočne, jugoistočne, središnje, zapadne i sjeverozapadne Bosne. Najniža područja predstavljena su rasjedno predisponiranim kompozitnim probojničkim dolinama Drine, Bosne, Vrbasa, Sane, Une i njihovih pritoka. Denudacijom preoblikovani magmatogeni reljef morfogenetski izražava okolinu Srebrenice i brojne mikrolokalitete dinarskog eugeosinklinalnog pojasa. U makroregiji „Visoki Središnji Dinaridi“ prevladavaju borano-navlačne i boranoblokovske visokogorske morfostrukture sa predgorskim stepenicama neotektonski izdignute uz ustrmljene plohe reversnih rasjeda. To je područje sa najvišim apsolutnim 48

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

visinama (vrh Maglić 2386 m n/v) i najvećim vrijednostima vertikalne raščlanjenosti (> 800 m/km²) u BiH. Stepenaste padinske profile planinskih uzvišenja obilježava česta izmjena ustrmljenih padina i subvertikalnih eskarpmana sa položenijim terenima predgorskih stepenica i planinskih površi kao reljefni odraz neotektonskih ciklusa izdizanja i tektonske stabilnosti. Padine planinskih masiva i hrbata poligenetski su oblikovane glacijalnim, periglacijalnim i derazijskim destruktivnim procesima u kvartaru na heterogenom litološkom supstratu. Krški reljef dominira visokim planinskim površima i pedimentima na jugoistoku makroregije. Neotektonsko sužavanje i zatvaranje prostranog neogenog bazena na jugozapadnom obodu Vraničkog paleozoika rezultiralo je razvojem predgorskih i samostalnih pobrđa miocenog klastičnog sastava. Razvoj fluvijalne, fluviokrške i fluviodenudacijske morfoskulpture prostorno je usko ograničen na duboko usječene kompozitne probojničke doline Neretve, Drine, Vrbasa i njihovih pritoka. Reljef makrogeomorfološke regije „Bosanskohercegovački Dinarski krš“ poligenetski je oblikovan na mikrotektonski ispucaloj karbonatnoj platformi Vanjskih Dinarida. Sa morfostrukturnog stanovišta prevladavaju destruirane antiklinale boranonavlačnih i ljuskavih planinskih uzvišenja i sinklinalna ulegnuća velikih kraških polja. Neotektonski izdignuti planinski masivi i hrbati s predgorskim stepenicama generalno su usmjereni dinarskim pravcem. Njihovi složeni padinski profili poligenetski su oblikovani u kvartaru destruktivnim egzogeomorfološkim procesima. Genetski različiti tipovi karsta (pokriveni, boginjavi, goli, visokoplaninski glaciokarst) i naglašena polimorfija egzo i endokrških formi oblikovanih u visokom i dubokom kršu Vanjskih Dinarida BiH osnovne su geomorfološke odlike ove makroregije. Krška morfoskulptura dominira planinskim površima, pedimentima i niskim zaravnima. Rasjedno predisponirane zavale velikih polja u kršu pružaju se paralelno sa okršenim planinskim masivima i hrbatima. Najniža područja karakterisana razvojem fluviodenudacijske, fluviokrške i fluvijalne morfoskulpture na vodonepropusnijim naslagama predstavljaju kompozitne doline Une, Unca, Sane, Neretve i njihovih pritoka. Najjužniju makroregiju „Niska Hercegovina“ orografski izražavaju: zaravni oblikovane na krednim krečnjacima, borano-navlačni gorski hrbati i masivi s predgorskim stepenicama, kraška polja, zavale, kompozitne doline i udoline. Morfogenetski prevladava krški reljef. Derazijsko-erozijsko preoblikovanje reljefa zastupljeno je na neotektonski ustrmljenim padinama okršenih humova i gorskih uzvišenja makroregije. Fluvijalna i fluviokrška morfoskulptura dominira u zavalama i kompozitnim riječnim dolinama. Neotektonsko tonjenje terena na jugu odrazilo se fluviomočvarnim razvojem kriptodepresije Hutovog Blata. Transgresijski razvedene obale Neum-Klečkog i Malostonskog zaljeva genetski obilježava marinski reljef. U zavalsko-kotlinskim proširenjima makrogeomorfoloških regija Bosne i Hercegovine koncentrisan je antropogeno-tehnogeni reljef koji ima tendenciju daljnjeg širenja.

49

A. Lepirica

POZIVNE BILJEŠKE 1. 2. 3. Pojam predgorska stepenica u našu geomorfološku literaturuje uveo je A. Bognar 1980. Geografski bi bilo pravilnije južnobosansko a ne srednjobosansko škriljavo gorje kako je navedeno u dosadašnjoj geološkoj i geografskoj literaturi. Livanjsko polje oblikovano u dinarskom navlačnom pojasu nije klasična pull apart struktura prije bi se u savremenom geološkom kontekstu moglo okvalifikovati kao „piggy back basin“ sa tri depocentra i transverzalnom riječnom mrežom. LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 50 Anđelković, M., 1982: Geologija Jugoslavije – Tektonika.- Rudarsko-geološki fakultet, 692, Beograd. Assev, A.A. 1982: O geomorfologičeskih sistemah.- V zbor, Nauka, Novosibirsk. Bakaršić, S., 1967: Tragovi glacijalnih i periglacijalnih procesa u Mostarskoj kotlini.- Geografski pregled XI-XII 47-82, Sarajevo. Behlilović, S., 1964: Geologija Čabulja planine u Hercegovini.- Posebna izdanja Geološkog Glasnika, Knjiga IV, Geološki zavod, 80, Sarajevo. Bognar, A., 2001: Geomorfološka regionalizacija Hrvatske.- Acta Geographica Croatica, Vol.34, 7-29, Zagreb. Bognar, A., 1987: Reljef i geomorfološke osobine Jugoslavije.- Veliki geografski atlas Jugoslavije, SNL, Zagreb. Bognar, A., Lepirica, A., 2005: Studija izvodljivosti Nacionalnog parka Una – Sektorska studija Geografija i geoekologija, Elektroprojekt, Zagreb. Bušatlija, I., 1972: Morfostrukturne i morfoskulpturne karakteristike reljefa Bosne i Hercegovine, IX kongres geografa Jugoslavije, Sarajevo. Bušatlija, I., 1978: Geomorfološka karta SR Bosne i Hercegovine 1 : 100 000 (Listovi: Nevesinje, Trebinje, Mostar, Imotski).- Geografski Institut PMF-a , 135, Sarajevo. Cvijić, J., 1924: Geomorfologija I .- Državna štamparija kraljevine SHS, Beograd. Cvijić, J., 1926: Geomorfologija II.- Državna štamparija kraljevine SHS, Beograd. Čičić, S., Pamić, J., 1979: Geologija Bosne i Hercegovine, Knjiga I.Geoinženjering, Sarajevo. Čičić, S., Mojićević, M., Papeš, J., 1984: Geologija Bosne i Hercegovine, Knjiga II.- Geoinženjering, Sarajevo. Ćalić, J., 2008: Kontaktne i strukturne odlike karsta Đevrinske Grede.Geografski institut “Jovan Cvijić” SANU, Posebna izdanja, Knjiga 72., Beograd. Dimitrijević, M.D. 1995: Geologija Jugoslavije, Geoinstitut, Beograd. Donassy, V., Oluić, M., Tomašegović, Z., 1983: Daljinska istraživanja u geoznanostima.- JAZU, Zagreb. Dukić, J., 1984: Hidrologija kopna.- Naučna knjiga, Beograd. Florensov, I. A., 1978: Očerki strukturnoj geomorfologiji.- Nauka, Moskva. Gams, I., 2005: Tectonics impact on Poljes and minor basins (Case studies of Dinaric Karst) .- Acta Carsologica 34/1, 25-41, Ljubljana.

Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine

20. Gams, I., Zeremski, M., Marković, M., Lisenko, S.& Bognar, A., 1985: Uputstvo za izradu detaljne geomorfološke karte SFRJ u razmeru 1: 100 000 .Beograd. 21. Grund, A., 1910: Beiträge zur Morphologie des Dinarischen Gebirges.Geographische Abhandlungen, Band IX, Heft 3, Leipzig und Berlin. 22. Grupa autora, 1960: Vojno-inžinjerijski opis reke Une, Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd. 23. Grupa autora, 1960: Vojno-inžinjerijski opis reke Neretve, Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd. 24. Grupa autora, 1961: Vojno-inžinjerijski opis reke Save, Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd. 25. Grupa autora, 1961: Vojno-inžinjerijski opis reke Bosne, Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd. 26. Grupa autora, 1961: Vojno-inžinjerijski opis reke Drine, Državni sekretarijat za poslove narodne odbrane, Uprava inžinjerije, Beograd. 27. Grupa autora, 1969: Atlas klime SFR Jugoslavije za period 1931 – 1960.Hidrometeorološka služba SFRJ, Beograd. 28. Grupa autora., 1983: Socijalistička republika Bosna i Hercegovina, Separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije.- JLZ, Zagreb. 29. Grupa autora., 1990: Enciklopedija Jugoslavije, Tom III.- JLZ, Zagreb. 30. Grupa autora., 1987: Veliki atlas Jugoslavije.- Liber, Zagreb. 31. Herak, M., 1983: Geologija.- Školska knjiga, 433, Zagreb. 32. Huggett, R. J., 2003: Fundamentals of Geomorphology.- Routledge, 400, London and New York. 33. Katzer, F., 1909: Karst und karsthydrographie.- Instituts fűr Balkanforschung in Sarajevo, 94, Sarajevo. 34. Katzer, F., 1926: Geologija Bosne i Hercegovine.- Direkcija državnih rudarskih preduzeća, 527, Sarajevo. 35. Lepirica,A., 2005: Geodiverzitet planine Čvrsnice.- Fondeko br. 19., Sarajevo. 36. Lepirica,A., 2005: Basic morphological and morphostructural characteristics of the Rakitnica Canyon.- Acta Carsologica 34/2, 449-458, Ljubljana. 37. Lepirica,A., 2008: Geomorphological characteristics of the massif Prenj.- Acta Carsologica 37/2-3, 307-329, Ljubljana. 38. Levy, D. & O’ Connor, L., 1999: America’s Spectacular National Parks, Perpetua Press, 132, Los Angeles. 39. Marković, J., 1988: Enciklopedijski geografski leksikon Jugoslavije.- Svjetlost, 313, Sarajevo. 40. Marković, M., 1983: Osnovi primenjene geomorfologije.- Geoinstitut, 123, Beograd. 41. Milanović, P., 1979: Hidrogeologija karsta i metode istraživanja.- Institut za korištenje i zaštitu voda na kršu, 302, Trebinje. 42. Mojićević, M., Pamić, J., 1975: Mezozojska evolucija središnjih dijelova dodirnog područja Unutrašnjih i Spoljašnjih Dinarida u svjetlu tektonike ploča, II god. zn. skup, JAZU, Zagreb. 43. Oard, J. M., 2004: Pediments formed by the Flood: evidence for the Flood / post-Flood boundary in the Late Cenozoic.- Overviews, TJ 19 (2), 15-27. 44. Omerbashic, M., Sijarić, G., 2006: Seismotectonics of Bosnia – Overview.Acta Geodynamica et Geomaterialia, Vol.3, No.2 (142) Praha. 45. Panjukov, P. N., 1965: Inženjerska geologija.- Građevinska knjiga, 268, Beograd.

51

A. Lepirica

46. Picha, F. J., 2002: Late orogenic strike slip faulting and escape tectonics in frontal Dinarides- Helenides, Croatia, Yugoslavia, Albania and Greece, AAPG Bulletin Vol 86, Issue 9, 1659-1671. 47. Spiridonov, A. I., 1975: Geomorfologičeskoe kartografirovanie.- Nedra, 182, Moskva. 48. Strahler, A. N.,1957: Quantitive analysis of watershed geomorphology.American Geophysics Union Trans., Vol. 38. 49. Simonović, R., 1925: Tectonische urhohlräume unter den falten-gebirgen.141, Sombor. 50. Sweeting, M. M., 1972: Karst Landforms.- Macmillan, London. 51. Šegota, T., Filipčić, A., 1996: Klimatologija za geografe.- Školska knjiga, 471, Zagreb. 52. Tari, V., 2002: Evolution of the nothern and western Dinarides: a tectonostratigraphic approach - EGU Stephan Mueler Special Publication Series, 1, 223-236. 53. Zeremski, M., 1967-1968: Tri kategorije malih oblika erozije tla.- Geografski pregled XI-XII, 29-45, Sarajevo. 54. Zubčević, O., 1974-1975: Dolina Trebišnjice u pleistocenom dobu.Geografski pregled XVIII-XIX, 11-32, Sarajevo.

52

Zbornik radova PMF 6, 53 – 64 (2009)

Originalni naučni rad

HISTORIJSKO-GEOGRAFSKI RAZVOJ GRANICA BOSNE I HERCEGOVINE HISTORICAL-GEOGRAPHIC DEVELOPMENT OF BOSNIA and HERZEGOVINA BORDERS Dr. sc. Alen Lepirica, docent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Abstrakt Historijsko-geografski razvoj granica Bosne i Hercegovine možemo promatrati skoro u milenijumskom periodu od srednjeg vijeka do danas. U srednjem vijeku nastaje Bosanska država. Teritorijalni vrhunac dostiže krajem XIV vijeka za vladavine kralja Tvrtka Kotromanića sa površinom od oko 10 000 km² većom od današnje BiH. Narednih četiri stoljeća egzistira kao Bosanskog pašaluk koji predstavlja vojnostratešku osnovicu Osmanske imperije prema kršćanskoj Evropi. Serijom mirovnih sporazuma u XVII i XVIII vijeku kojima su prethodili ratovi između osmanlija i velikih evropskih sila određene su sjeverne, zapadne, južne i krajnje jugoistočne granice BiH. Istočna granica prema Srbiji i Crnoj Gori određena je odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine na kojima se temelji položaj savremenih granica Bosne i Hercegovine. Nakon prvog svjetskog rata 1918. i na Drugom zasjedanju AVNOJA 1943. samo su potvrđene administrativne granice iz 1878. godine. Najvažniji događaj u dugogodišnjoj historiji naše zemlje predstavljalo je njeno međunarodno priznanje 06.04.1992. kao samostalne države sa međunarodno priznatim granicama. Na kraju ovog rada dat je geografski opis recentne granice Bosne i Hercegovine. Ključne riječi: Granice, historijsko-geografski razvoj, Bosna i Hercegovina Abstract Historical-geographic development of Bosnia and Herzegovina borders can be viewed as a millennium-long process, from teh Middle Ages to the present day. The Bosnian state's origin dates to the Middle Ages. The territorial maximum was reached in the late 14th century under the rule of King Tvrko Kotromanic when his kingdom was about 10,000 square kilometeres larger than the present-day Bosnia and Herzegovina. During the next four centuries, Bosnian territory existed as a „Bosanski pašaluk“ which represented a military and strategic territorial unit of the Ottoman empire adjacent to the Christian Europe. Through a series of peace agreements in the 17th and 18th century, which were preceded by wars between the Ottoman and major European powers, Bosnia and Herzegovina's borders were settled in the north, west, south and far southeast. The border in the east, toward Serbia and Montenegro, was settled at the Berlin Congress in 1878, which also laid a foundation to the modern-day borders of Bosnia and Herzegovina. The aftermath of the the First World War (inn 1918), and the second session of AVNOJ (in 1943), only re-affirmed the administrative borders of 1878. The most important date in the long history of our state was its international recognition as a sovereign state with internationally-recognized borders on April 6, 1992. A geographic description of the modern-day border of Bosnia and Herzegovina is offered at the end of this Original Scientific Paper. Key words: Borders, Historical-geographic development, Bosnia and Herzegovina

A. Lepirica

Granice srednjovjekovne Bosne Naziv Bosna se zvanično prvi put pominje u X vijeku u djelu vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta „De administrando imperio“ (O upravljanju carstvom lat.) gdje se navodi kao mala oblast - horion Bosone sa naseljenim mjestima Desnek (Kraljeva Sutjeska) i Katera (Kotorac). Pretpostavlja se da je bila sastavljena od malih slavenskih župa povezanih u labavu teritorijalno-političku cjelinu nestabilnih granica. Prema historijskoj karti srednjovjekovne bosanske države autora Marka Vege (1958.) tadašnja je Bosna na sjeveroistoku bila omeđena grebenima Konjuha i Javora, Devetakom na istoku, visokim dinarskim planinama Bjelašnicom i Bitovnjom na jugu, Ljubušom i Cincarom na jugozapadu te Vitorogom na zapadu. Na sjeverozapadu se pružala do Vinačke klisure a na sjeveru do planinskog masiva Vlašića, Vrandučke klisure i šumovitog Tajana. Spomenuto je područje predstavljalo nukleus za budući teritorijalni razvitak Bosne. (Vidjeti kartu br.1.). Tek krajem XII stoljeća za vrijeme vladavine bana Kulina (1180-1204.) Bosna stiče prve oblike državnosti i samostalnosti. To je razdoblje progresa kada počinje teritorijalna ekspanzija bosanske države u raznim pravcima („Za Kulina bana i dobrijeh dana.“). Tada su Kulinovoj Bosni pripojene župa Soli, Šamačko-Brčanska posavina i plodna Semberija. Na sjeveru i sjeveroistoku granice se pomjeraju do širokih riječnih tokova Save i donje Drine a na jugu do Neretve. Priključenjem Donjih Kraji, župe Plive i Zemljanika na zapadu u sastav Bosne ulaze područja u slivovima Sane, Plive,Vrbasa, Vrbanje i Usore. Nakon Kulina i bana Mateja Ninoslava dolazi do raznih pritisaka na srednjovjekovnu bosansku državu te krstaških pohoda protiv bosanskih krstjana sa ciljem uništenja Crkve Bosanske i uvođenja rimokatoličke vjere koja je samo formalno priznata (Bilino polje 8.IV.1203.). U doba Ugarske prevlasti koja traje do kraja XIII vijeka državna teritorija Bosne je razbijena na nekoliko oblasti koje su gravitirale raznim stranama. Dolaskom bana Stjepana II Kotromanića na vlast (1322. – 1353.) Bosna se značajno teritorijalno širi u pravcu juga i jugozapada. Nakon uspješnih bitaka Bosni se pripoji Hum te cijela krajina od Cetine do Neretve a nedugo potom i oblast Završje (Duvno, Livno i Glamoč) koje je od 1324. godine ostalo trajno u vlasti bosanskih banova i kraljeva. U jednoj se povelji navodi da ban Stjepan „držaše (zemlju) od Save do mora od Cetine do Drine“. Druga polovina XIV vijeka obilježena je intezivnim ekonomskim razvitkom, uz širenje države širila se trgovina i jačala privreda. Razvoj zanatstva i trgovine utjecao je na razvoj srednjovjekovnih bosanskih gradova (Bobovac, Blagaj, Ključ, Borač, Visoki, Dobor, Kotor itd.). Mudrim političkim aktivnostima i uspješnim vojnim akcijama srednjovjekovnu je Bosnu na vrh moći doveo Stjepanov nasljednik ban Tvrtko. Vojnički pobjedivši Ugre 1363. (Ludovik I) i svladavši unutrašnje nemire 1369. Tvrtko je uspio da uspostavi punu vlast u zemlji. U Mileševu 1377. se okrunio za kralja „Srbljem i Bosni“ a njegov kraljevski naslov su priznale sve utjecajnije susjedne države. Venecija, Dubrovnik, ugarski kralj i njegova nasljednica Marija. Kraljice Jelisaveta i Marija su mu priznale 1385. pravo na grad Kotor. Tvrtkova vojska je 1390. osvojila utvrđene gradove: Split, Šibenik, Trogir, te područja do Novigrada i Biograda na moru. Tvrtko se nazvao kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Tada je Bosna imala najveći državni prostor a time i najduže granice. (Vidjeti kartu br.1.) Poseban kuriozitet srednjevjekovne Bosne predstavljaju nadgrobni spomenici stečci koji se i danas mogu naći na područjima susjednih država koje su ulazile u sastav Tvrtkove kraljevine.

54

Historijsko-geografski razvoj granica Bosne i Hercegovine

Karta br.1. Historijska karta srednjovjekovne bosanske države ( M. Vego 1958.) Za vladavine Tvrtka Kotromanića Bosni je na jugu i jugozapadu pripadala skoro cijela dalmatinska obala sa otocima Hvarom, Bračem, Korčulom i Šoltom sa izuzetkom utvrđenog grada Dubrovnika, otoka Mljeta i poluotoka Pelješca (koji je Stjepan Kotromanić ustupio Dubrovačkoj Republici 15.II.1333.) a na jugoistoku cijela Boka Kotorska sa gradom Kotorom. Zapadna granica se protezala dolinom Zrmanje, Ličkim brdima i poljima preko doline gornje Une sve do Bosanskog Novog na sjeverozapadu. Zatim je granica povijala ka istoku obuhvatajući srednjovjekovne župe: Sanu, Vrbas, Glaž odnosno područja oko donjeg toka Sane, Vrbaškog grada (Banja Luke), doline Ukrine te izbijala na Savu negdje između Bosanskog Broda i Bosanskog Šamca. Istočna granica bosanske države se u vrijeme kralja Tvrtka pružala od planine Lovćena iznad Kotora preko Zete do Mileševa u Polimlju obuhvativši cijelu zapadnu Crnu Goru sa Rudinama, Nikšićkom župom, Gornjom Zetom, Pivskom župom i župom Breznicom. Od Mileševa preko sjeničkog kraja je izbijala na planinu Zvijezdu a zatim se na sjeveroistoku pružala donjim tokom Drine. Bitno je istaći da je samostalna kraljevina Bosna na vrhuncu svoje moći imala površinu od oko 65 000 km². Znači druga polovina XIV vijeka je obilježena teritorijalnom ekspanzijom i privrednim razvojem. Početkom narednog stoljeća prvo dolazi do stagnacije (kralj Stjepan Dabiša) a zatim do cjelovitog gubitka primorja na potezu od Zrmanje do Neretve. Bosanska vlastela prodaje Konavle i Slansko primorje koji ulaze u sastav Dubrovačke republike. Česte nesloge domaćih velmoža, vojni upadi ugarskih, i mletačkih snaga te posebno osmanskih snaga dovode na kraju do propasti Bosanskog kraljevstva 1463. Značajno je pomenuti da iz tog razdoblja potiče naziv Hercegovina nastao po gospodaru Huma Stjepanu Kosači odnosno njegovoj tituli herzoga (hercega) iz 1448. godine. 55

A. Lepirica

Možemo zaključiti da su srednjovjekovne bosanske granice bile uglavnom prirodnog karaktera predstavljene planinsko-brdskim uzvišenjima, riječnim koritima, jezerima i morskom akvatorijom Jadrana. Negdje su granične međe obilježavala utvrđenja, carinarnice te nasipi i kanali izgrađeni u odbrambene svrhe. U tom feudalnom razdoblju u našim krajevima kopnene granice su se označavale kamenim međašima. Tako se i danas na području nekadašnje srednjovjekovne župe Trebinje nalazi jedan od pobodenih graničnih kamenih stubova sa čije su sjeverne strane isklesani krstovi. Sličnu ulogu su imali i nešto stariji rimski miljokazi. Bosanski Pašaluk i njegove granice Početkom XV vijeka organizovanjem krajišta stvaraju se prve turske vojne pozicije u Bosni. Zatim slijedi pad Bosanskog kraljevstva i osnivanje Bosanskog 1463., Hercegovačkog 1470. i Zvorničkog sandžaka 1480. Nakon blistavih vojnih pohoda Osmanske velesile pod vođstvom Padišaha u srednjoj Evropi i zapadnom Balkanu obrazuje se Bosanski pašaluk odnosno beglerbegluk ili ejalet kao najveća upravnoteritorijalna jedinica osmanske imperije. „Bosanski beglerbegluk je osnovan je izdvajanjem bosanskog, hercegovačkog, kliškog, pakračkog sandžaka iz rumelijskog te zvorničkog i požeškog iz budimskog beglerbegluka.“ (H. Šabanović 1982.). Banja Luka je bila sjedište Bosanskog pašaluka koji je predstavljao jednu od najznačajnijih vojnostrateških osnovica Osmanskog ruma za dalje pohode ka Evropi. Pašaluk se prostirao se od Ibra i Pocerine na istoku do Kupe i Velebita na zapadu te Drave na sjeveru i Jadranskog mora na jugu. Pored cjelovite Bosne i Hercegovine njegovu teritoriju su činile Slavonija, Mačva s Pocerinom, Sanđžak i Stari Vlah sa Mitrovicom sve do Kopaonika te najveći dio Crne Gore, Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Podravine. (Vidjeti kartu br.2.) U razdoblju 1593 - 1606. godine Bosanski pašaluk je obuhvatao površinu od preko 100 000 km² pa se može smatrati da je upravo tada imenom Bosne obuhvaćena prostorno najveća teritorija u njenoj historiji. Granice Bosanskog pašaluka početkom XVII stoljeća poslije sklapanja mira na ušću Žitve (11.11.1606.) bile su uglavnom ove:“ Na sjeveru između Drave i Save tekla je granica između turskih i austrougarskih zemalja skoro ravnom crtom povučenom od Drave na istok prema Đurđevcu, Kloštru i Pitomači, na jugozapad prema Savi istočno od Siska. Južno od Save i Kupe tekla je granica najprije istim smjerom sve do Blinje i Vinodola, a ta su mjesta pripadala pašaluku. Dalje je granica išla ravno u zapadnom smjeru prema Korani, presjecajući pritoke Petrišnjicu, Glinu i Trepču tako da su Petrinja, Hrastovica, Gore i Steničnjak bili izvan turske vlasti. Dalje na zapadu granicu je predstavljala rijeka Korana od Barilovića do Slunja, a zatim suha međa oko nekadašnje gatanske župe. Tako su Otočac, Prozor, Brlog, Brinje i Jasenica bili izvan osmanske imperije i napokon greben Velebita koji je čnio granicu. Na Zrmanji između mora i turskog Obrovca bila je tada tromeđa hrvatska, turska i mletačka.“ (E. Kovačević 1973.). Na jugozapadu je pašaluk graničio sa Mletačkom Republikom na potezu od Zadra do Dubrovačke Republike. Mletačka Republika je držala uzak primorski pojas sa utvrđenim gradovima: Novigradom, Ninom, Biogradom na Moru, Šibenikom, Splitom i Omišem.

56

Historijsko-geografski razvoj granica Bosne i Hercegovine

Karta br. 2. Bosanski pašaluk Tada je Dalmatinska Zagora u cijelosti pripadala pašaluku (sa sjedištima kadiluka u Islamu, Skradinu, Kninu, Klisu, Imotskom) koji je na jadransku obalu izlazio u Poljicama između Omiša i Splita a zatim obuhvatao dalmatinsko primorje između Brela i Stona te dijelove Boke sa Novim i Risnom. Istočna granica prema Rumeliji bila je kopnenog karaktera. Protezala se na pravcu: Zeta-Kolašin-Bijelo Polje-Kosovska Mitrovica-Novi-Pazar- kadiluk Brvenikkanjon Drine-kadiluk Krupanj (zapadna Srbija)-Šabac. Sjeveroistočna granica Bosanskog pašaluka se pružala rijekom Savom od Šapca do Županje zatim povijala ka Vukovaru odakle je nastavljala tokom Dunava do utoka rijeke Drave. Porazi osmanlija u Kandijskom ratu sa Mletcima, zatim pod Bečom (1683.) i u Ugarskoj uz duboke prodore austrijske vojske u Bosnu i Srbiju (1697.godine Eugen Savojski je popalio Sarajevo) praćeni ustancima kršćanske raje rezultirali su gubitkom prostranih teritorija Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije. Dovelo je to da Bosna ponovo bude na krajnoj granici Osmanskog carstva. Karlovačkim mirom sklopljenim 1699. godine između Austrije, Mletačke Republike, Osmanskog carstva, Rusije i Poljske uz posredovanje Engleske i Holandije određene su pored ostalih i granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici.

57

A. Lepirica

U kapitalnom djelu: „Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog mira“ gospodin Ešref Kovačević je dao precizan i detaljan opis granice koji je temeljen na terenskim istraživanjima - in situ. U radu navodi da je sjeverna granica bila rijeka Sava sa Račanskom, Županjskom, Rastovičkom i Brodskom adom koje su prema dogovoru komisija za razgraničavanje označene kao zajedničke i nenastanjene. Sjeverozapadnu granicu je izražavala rijeka Una od Kostajnice do Jasenovca. Zatim je od Kostajnice prelazila na lijevu dolinsku stranu poprimajući izrazito kopneni karakter gdje se protezala pravcem SI-JZ. Obuhvaćajući područje Jamnice, presijecala je rječicu Žirovac i izlazila na brdo Klepalo. Dalje prema Velikoj Kladuši ona je identična sadašnjoj državnoj granici BiH. Potom se nastavljala rijekom Glinom do ušča Rabinje koju slijedi njenom čitavom dužinom da bi zatim preko rijeke Korane izbila na Furjan. Ponovo sijekući Koranu izlazila je na brdo Pogledalac te cijelim hrbatom Plješevice dijelila zemlje kule čifluka Lapac i nahije Srb od Farkašića i Mazina koji su pripali Austriji. Kopnena granica Bosanskog pašaluka sa Austrijom se završavala na Debelom Brdu sjeverozapadno od Knina gdje se nalazila tadašnja tromeđa između Osmanske imperije, Austrije i Mletačke Republike. (Vidjeti kartu br.3.) Na osnovu hududnama (turskih dokumenata o razgraničenju) zaključuje se da su se ondašnji toponimi, posebno na prostoru Jamnice i donjeg toka Une razlikovali od sadašnjih na istim lokalitetima. Kopnena granica se označavala humkama različitih dimenzija od kamena ili zemlje koje su bile vidljive iz daljine jer je tlo oko njih bilo očiščeno a drveće okresano. Granične humke su najčešće građene na uzvišenjima zbog boljeg uočavanja. Granične objekte su takođe predstavljala nekadašnja utvrđenja koja su urušena nakon mirovnog sporazuma (Furjan, Cetingrad, kula Lapac itd.). Jugozapadna granica prema Mletačkoj Republici je dobila naziv Linea Grimani po mletačkom opunomoćeniku za granicu Đovaniju Grimaniju. Pružala se od Debelog Brda na sjeverozapadu generalno usmjerena u pravcu jugoistoka. Polukružno je zaobilazila Knin na udaljenosti od oko 3 km zračne linije što je utvrđeno mirovnim sporazumom u Sremskim Karlovcima. Isti polukružni oblik je obilježavao graničnu liniju oko utvrđenja: Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca i Gabele na mletačkoj strani dok su cijela planina Dinara i veći dio gornje doline Cetine ostali u pašaluku. Jugoistočno od Zadvarja granica je sjekla krševite terene ka Vrgorcu. Zatim se pružala od Otrića do nekadašnje tvrđave Čitluk kao i savremena granična linija nakon čega je zaobilazila utvrđenu Gabelu presijecajući Neretvu i od Klepaca južno silazila u Hutovsku depresiju. Tadašnja granica se od Sjekosa prema Neumskom primorju uglavnom poklapala sa sadašnjom. (Vidjeti kartu br.3.)

58

Historijsko-geografski razvoj granica Bosne i Hercegovine

Karta br.3. Granica Bosanskog pašaluka na potezu od Jasenovca do Kleka prema Austriji i Mletačkoj Republici (Izvor: E. Kovačević 1973.)

59

A. Lepirica

Jugoistočna granica pašaluka sa Dubrovačkom Republikom većim je dijelom bila identična savremenoj granici između BiH i RH. Karakterišu je strateški značajne primorske granice odnosno uski izlazi na more kod Neum-Kleka i Sutorine na ulazu u Bokokotorski zaliv. U to vrijeme Dubrovnik se intenzivno diplomatski angažovao da se njegove kopnene granice ne dodiruju sa tadašnjom regionalnom silom - Republikom Svetog Marka. U članu 9. mirovnog ugovora se navodi:“Zemlje i krajevi Dubrovačkih knezova neka budu neposredno uz zemlje i krajeve uzvišene države (osmanskog castva). Neka se ukloni ono što sprečava neposredni dodir i pomiješanost zemalja uzvišene države i pomenutih vitezova“. Izvršeno je razgraničenje koje je izvršila mješovita komisija pa su relativno uski primorski pojasevi Kleka i Sutorine ostali u Bosanskom pašaluku direktno povezujući Hercegovinu sa Neretvanskim kanalom i Bokom Kotorskom. Novi i Risan su pripali Mletačkoj Republici. Teritorij Sutorine je predstavljao uski krak širine 3-5 km koji je na jugu i zapadu graničio sa Dubrovačkom Republikom na liniji Debeli Brijeg - Klačina. Historičar I.Tepić navodi:“ da su područje Sutorine činila naselja Njivice i današnji Igalo na moru sa selima Zvinje, Spulje, Cenić, Zdozi, Ščepošćevići i Prijevor u unutrašnjosti“. Navedeni uski bosanskohercegovački morski izlaz je egzistirao u navedenim granicama do 1947. godine. Istočna granica je uglavnom ostala onakva kakva je bila i prije Bečkog rata. Nakon I turskog rata (1716-1718.) Habsburzi su osvojili Bosansku Posavinu, Mačvu sa Šapcem, Loznicom i Krupnjem. Dolazi do sklapanja Požarevačkog mira 1718. godine kojim je pašaluk izgubio prostrane teritorije. Na jugozapadu je linija Grimani zamijenjena novom graničnom linijom Mocenigo koja je pomjerena i do 20 km u dubinu Bosanskog pašaluka. Tada je Venecija dobila: Strmicu, Prolog, Aržano, Imotski i Vir. Tada je formirana jugozapadna granica sadašnje BiH. Prema sporazumu Gabela i lijeva obala Neretve uzvodno od Metkovića su vraćeni Osmanskom carstvu dok se granica na jugoistoku pomjerila u korist mletaka sjeverno od Risna na vrhove Orjena. U narednom periodu bitno je pomenuti boj pod Banja Lukom u kojima su bosanske snage potukle austrougarsku vojsku 1737.godine. Postignutim Beogradskim mirom 1739. pašaluku je vraćena Bosanska posavina i od tada datira sjeverna granica BiH na Savi dok je Furjan na sjeverozapadu ostao habsburzima. Sadašnja sjeverozapadna granica je konstituisana Svištovskim mirom iz 1791. kojim su habsburškoj Hrvatskoj pripali: Cetin, Dvor, Drežnik, Petrovo Selo, Lapac i Srb. Gradišku, Dubicu i Novi Austrija je vratila osmanlijama tek 1797. U XVIII vijeku unutar Osmanskog carstva su se desile unutrašnje administrativne promjene čime je povećan teritorijalni opseg Bosanskog pašaluka. Područje Mačve Loznica i Šabac sa Krupnjem vraćeni su iz Smederevskog u Zvornički sanđžak a kadiluci Podgorica i Crna Gora (KaraDag ) u Hercegovački sanđžak. Prvim srpskim ustankom 1804. Bosanski pašaluk je izgubio prekodrinski prostor Zvorničkog sanđžaka: kadiluk Brvenik, dio Starog Vlaha i podrinjske nahije Jadar, Ptičar, Krupanj i Rađevinu. Nakon sloma srpskog ustanka 1813. isti su ponovo priključeni Bosanskom pašaluku u čijem su sastavu ostali do 1833. godine kada su definitivno ušli u sastav knez Miloševe Srbije kao i veći dio područja Stari Vlah. Tada je formirana sadašnja istočna i sjeveroistočna riječna granica koja vodim donjim tokom Drine. Istočni dijelovi Hercegovine Grahovo, Rudine i i dijelovi Nikšićke župe se 1859. pripajaju Crnoj Gori. Novim političko-administrativnim ustrojstvom 1866. stvoren je Bosanski vilajet iz koga je izdvojen Novopazarski sandžak priključivanjem novoosnovanom Kosovskom vilajetu. 60

Historijsko-geografski razvoj granica Bosne i Hercegovine

Savremene granice BiH Na Berlinskom kongresu je priznato pravo Austrougarskoj monarhiji da zaposjedne BIH i upravlja njom podržavajući suverenitet sultana. Samostalnoj kneževini Crnoj Gori su na jugoistoku pripojeni: Nikšić, Piva i Drobnjaci. Tako su Berlinskim kongresom 1878. godine određene savremene granice Bosne i Hercegovine. Već 1908. Austrougarska je proglasila aneksiju teritorije BiH. Tada su na istočnoj granici prema Srbiji i Crnoj Gori postavljene granične humke a ponegdje i betonski stubovi. BiH 1918. ulazi u sastav Kraljevine SHS. Kralj Aleksandar Karađorđević je 1929.godine uveo šestojanuarsku diktaturu i podijelio tadašnju Jugoslaviju na devet banovina. Tada je područje BiH potpuno razbijeno vještačkom podjelom na: Vrbasku, Drinsku, Primorsku i Zetsku banovinu. Ovakvo je stanje ostalo do 26.08.1939. kada je sporazumom Cvetković-Maček formirana banovina Hrvatska u čiji su sastav trebali ući znatni dijelovi sjeverne Bosne i cijeli jugozapadni dio BiH sa ukupnom površinom od 11 403 km² dok bi ostatak pripao vlasti u Beogradu čime se je potpuno ignorirala teritorijalno-historijska cjelina Bosne i Hercegovine i politički subjektivitet bosanskih muslimana. Poslije vojnoga sloma prve Jugoslavije u aprilu 1941. godine Bosna i Hercegovina u cijelosti ulazi u sastav Nezavisne države Hrvatske koja je iznutra podijeljena demarkacionom linijom između interesnih područja Njemačke i Italije. Jedan od najvažnijih događaja vezanih za savremenu istoriju BiH je Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano 29-30.XI 1943. godine u Jajcu čijom je odlukom Bosna i Hercegovina priznata kao Narodna republika sa granicama iz 1918. koje su zapravo uspostavljene još na Berlinskom kongresu. (Vidjeti kartu br.4.) Na početku komunističke vladavine smišljenim manipulacijama državnih funkcionera (Blažo Jovanović, Đuro Pucar) obalni pojas BiH kod Sutorine je priključen NR Crnoj Gori. Tako su se naselja u Sutorinskom rukavcu: Igalo, Sutorina, Ive, Mojdež, Nugline, Kruševica(datira još iz XII stoljeća kao župa srednjovjekovne Bosne), Petijovići, Rupe, Lazarevići itd. našla izvan svoje viševjekovne matice. Nakon raspada SFRJ Bosna i Hercegovina postaje međunarodno priznata država 06.04.1992. u postojećim državnim granicama. To je bio povod za brutalnu vojnu agresiju na BiH koja je planirana, pripremana, organizovana i realizirana od srbijanskog vojno-političkog vrha na čelu sa ratnim zločincem S. Miloševićem. Tokom cijelog rata 1992-1995. u BiH miloševićev režim je na sve moguće načine pomagao domaće velikosrpske snage (materijalno, vojno, političko-diplomatski). Rat u BiH se usložnjava 1993. i početkom 1994. kada snage HV i HVO lojalne Tuđmanovom režimu izvode ofanzivna dejstva sa ciljem stvaranja paradržave Herceg-Bosne što je bio rezultat ranijih tajnih dogovora Tuđman-Milošević o podjeli teritorija BiH. Istovremeno dolazi do pokušaja stvaranja AP Zapadne Bosne od strane pristalica Fikreta Abdića. Aktivnim političkim angažmanom i diplomatskim pritiscima USA praktično su realizirane odredbe Vašingtonskog sporazuma 1994. koje su rezultirale savezništvom Armije BiH, HVO i HV. Završnim vojnim operacijama 1995. snage VRS i srbocrnogorskog agresora su dovedene u defanzivan položaj. Krajem 1995. godine mirovnim Daytonskim sporazumom rat je okončan. Državne granice BiH ostale su nepromijenjene. Prema novom unutrašnjem političko-administrativnom ustrojstvu Bosna i Hercegovina je podijeljena na entitete - Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Oformljen je distrikt Brčko.

61

A. Lepirica

Karta br. 4 Jugoslovenske zemlje u XIX i XX stoljeću ( do 1919.) U poslijeratnom periodu se pristupilo uređenju državne granice i izgradnji graničnih objekata, međunarodnih graničnih prijelaza za drumski, putnički, robni, željeznički saobraćaj zatim carinskih terminala i prateće infrastrukture itd. Izgrađeni su i prošireni međunarodni aerodromi u Sarajevu , B. Luci, Tuzli i Mostaru. Formirana je DGS (državna granična služba) koja je 09.2002. godine preuzela kontrolu nad svih 49 zvaničnih međunarodnih graničnih prijelaza prema susjednoj Republici Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Takođe su po pitanju preciznog terenskog određenja granice između BiH i Hrvatske formirane državne granične komisije i mješovite stručne grupe pa su mnoga sporna pitanja otklonjena (Martin Brod, Željava, morska granica u Neumskoklečkom primorju). Sporazum o granici između Srbije i BiH te BiH i Crne Gore još nije postignut. Interesantno je pomenuti da BiH vlasti i nadležna ministarstva nisu u komisije za razgraničenje angažovale geografe čime bi se složena pitanja oko utvrđenja granice efikasnije riješila. Danas BiH i njeni susjedi preferiraju ulazak u Evropsku Uniju unutar koje su granične linije prvenstveno ekonomsko-administrativnog karaktera. Savremena regionalizacija u razvijenim evropskim zemljama Evropske Unije sve je više bazirana na ekonomiji. Izrazito dinamične regije sa ovog aspekta su: Baden Wurtenburg (Stuttgart), Lombardy( Milan), Rhone-Alps (Lyon) i Catalonia (Barcelona) za koje se u stručnoj literaturi često upotrebljava termin četiri motora („four motors“) budućeg razvoja Evropske Unije. Prostorna forma zvana “Dog leg“ predstavlja razvojnu internacionalnu jezgru EU. Zahvata spomenute četiri ekonomske regije. Pruža se od Barcelonske aglomeracije na jugu preko Lombardije, Rhone, Parisa, Randstad Hollanda do Londona. „U njoj egzistiraju ogromni, dinamični urbani centri – žarišta razvoja sa visokom kvalitetom transporta i komunikacijskih sistema, kapitalom i educiranim i obučenim kadrom“. (B. M. Brunt 1995.). Treba istaći da su vanjske granice država EU prema nečlanicama pod vojnom zaštitom NATO saveza. 62

Historijsko-geografski razvoj granica Bosne i Hercegovine

Geografski opis granice Bosne i Hercegovine Prema podacima iz Statističkog godišnjaka SR BiH (1991.) ukupna dužina granice naše države iznosi 1537 km (od toga 774 km suhozemne, 751 km riječne, 12 km morske granice). Najdužu granicu dugu 931 km BiH ima sa Republikom Hrvatskom. Prema Srbiji dužina granične linije iznosi 357 km a prema susjednoj Crnoj Gori 249 km. Sjeverna granica Bosne i Hercegovine je duga 331 km, generalno usmjerena pravcem zapad - istok. U cijelosti je predstavljena meandrirajućim tokom rijeke Save na potezu od Jasenovca do Bosanske Rače. Dužina sjeverne BiH granične linije sa Republikom Hrvatskom iznosi 304 km (tok Save od Jasenovca do Brezovog Polja) a sa Srbijom odnosno Vojvodinom 27 km (tok Save nizvodno od Brezovog polja do ušča Drine). Sjeveroistočna granica prema Srbiji je riječna. Pruža se donjim tokom Drine i dijelom njezinog srednjeg toka uzvodno od Zvornika na kome se nalaze vještačke akumulacije HE “Zvornik“ i HE “Peručac“. Istočna bosanskohercegovačka granica počinje od Zemljica na desnoj dolinskoj strani Drine nizvodno od ušča Žepe odakle izbija na najviši hrbat planine Zvijezde (1675 m n/v) te sječe doline Bijelog i Crnog Rzava i terene Starovlaške visije. Zatim kratku državnu riječnu granicu prema Srbiji izražavaju rijeke Uvac (oko 5 km) i Lim (oko 4km). Posebnu specifičnost spomenutog dijela granice predstavlja eksklava – katastarska jedinica Mioče nedaleko od Rudog. Nalazi se u graničnom pojasu okružena sa svih strana teritorijom Srbije. Nadamo se da će se ovim dijelom BiH vjerovatno u bliskom vremenu suočiti državne komisije za razgraničenje. Nešto jugoistočnije na planini Gradini (1331 m n/v) državna je tromeđa između Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Potom slijedi granični prijelaz Metaljka nakon koga se granična linija proteže šumovitom Kovač planinom (1533m n/v) te presjeca rijeku Čehotinu. Južno od klisure Čehotine je visokoplaninska granica sa Crnom Gorom. Pruža se na potezu: granični betonski stub TT 2248 na vrhu Ljubišnje planine-Obzir-donji tok Tare- Ščepan Polje-Maglić (2388 m n/v)-Volujak (2242 m n/v)Lebršnik (1985 m n/v). Jugoistočna granica sa Crnom Gorom od ruba Gatačkog polja preko Bilećkog jezera do planinskom masiva Orjena (1893 m n/v) generalno usmjerena pravcem sjever–jug je morfogenetski obilježena različitim tipovima krša. Završava na najjužnijoj tački BiH Podštirovniku u općini Trebinje (φ = 42˚ 33΄ SGŠ, λ =18˚ 24΄ IGD) na tromeđi Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Ljutim i pokrivenim kršem primorskih uzvišenja počinje južna granica prema Republici Hrvatskoj gdje se naša teritorija dodiruje sa Dubrovačkim primorjem mjestimično udaljena manje od 1 km zračne linije od mora (Dubrovačka rijeka kod Komolca). Nešto sjeverozapadnije kod Neum-Kleka nalaze se male ali veoma značajne teritorijalne vode BiH sa morskom granicom dugom 12 km (izvor: Statistički godišnjak SR Bosne i Hercegovine 1991.). Udaljavajući se postepeno od mora granica poprima izrazito kopneni karakter. Proteže se preko krševitog hrbata Žabe (954 m n/v) i širokog toka Neretve uzvodno od Metkovića. Na razmeđi između Bekije i Dalmatinske Zagore presijeca okršena uzvišenja – humove i polja u kršu (Rastočko i Imotsko-Bekijsko polje) da bi se nakon kanjona Ričine geografski nastavila pružati jugozapadnim obodom BiH. Jugozapadnu granica je pretežno izdužena dinarskim smjerom. Nastavlja se krškim područjem oko Vinice i graničnog prijelaza Kamensko preko Kamešnice (1865 m n/v) na 80 km dugi planinski lanac Dinare (1912 m n/v) te se spušta u dolinu Butišnice. Sjeverno od spomenute doline u zapadnom graničnom sektoru proteže se 63

A. Lepirica

granična crta između Like i Bosanske Krajine kroz Gornje Pounje. Na tom potezu od Trubara na jugoistoku do Unskog Troslapa ona je predstavljena kombinacijom riječne (sedreno korito rijeke Une) i suhozemne granice (dolinske strane). Potom se pruža planinskim hrbatom Plješevice (1646 m n/v) preko Unsko-Koranske zaravni sa graničnim prijelazom Izačić kroz blago zatalasana pobrđa Prekounske Krajine na krajnjem sjeverozapadu Bosne. Zatim uzvodno od Bosanskog Novog ponovo izbija na rijeku Unu kojom se pruža sve do utoka u Savu. Zaključak Geneza i evolucija bosanskohercegovačkih granica prvenstveno je određena kontaktnim geografskim položajem zapadnog Balkana obilježenim vojno-političkim djelovanjem velikih sila i interakcijom različitih kultura i civilizacija. Historijskogeografski razvoj Bosne i Hercegovine kroz srednji vijek, novi vijek i savremeno doba je izrazito dinamičan i varijabilan na što je utjecala česta smjena integracijskih i dezintegracijskih procesa koji su se odražavali širenjem ili smanjenjem njenog teritorija i granica. Temeljnu geopolitičku odrednicu savremene granice BiH predstavljaju odredbe Berlinskog kongresa iz 1878. godine. Bosna i Hercegovina je 06.04.1992. godine međunarodno priznata kao nezavisna država u postojećim granicama. No i pored toga državna cjelovitost i nezavisnost BiH morala je biti odbranjena od spoljnjeg i unutrašnjeg agresora u krvavom nametnutom ratu 1992.-1995. godine. U poslijeratnom razdoblju izgradnjom graničnih prijelaza i prateće infrastrukture, formiranjem i aktivnošću državnih komisija za razgraničavanje (diplomatskih, stručnih), uvođenjem i osavremenjivanjem DGS državna granica je profunkcionirala. Na kraju možemo istaći da zbog efikasnijeg rješavanja složene problematike utvrđivanja državne granice i graničnog pojasa u sastav sadašnjih komisija za razgraničenje pored političara, diplomata, pravnika, geodeta, vojnika, arhitekata i istoričara treba svakako angažirati i geografe. Literatura i izvori: B. M. Brunt: Regions and Western Europe, Journal of Geography 1995. Grupa autora: Separat SR Bosna i Hercegovina, JLZ, Zagreb 1983. Grupa autora: Veliki geografski atlas Jugoslavije, SNL, Zagreb 1987. E. Imamović, I. Tepić& Bušatlija I.: Neum i Bosansko primorje, Vojna biblioteka, Sarajevo 1994. 5. E. Kovačević: Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog mira, Svjetlost, Sarajevo 1973. 6. H. Kreševljaković: Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo 1980. 7. O. Novljanin O., A. Hadžinesimović: Odbrana Bosne 1736-1739. (dvije bosanske kronike), Islamska pedagoška akademija, Travnik 1994. 8. Karta katastarskih opština SR BiH (R= 1: 300 000), Geodetski zavod Sarajevo 1990. 9. M. Noel: Povijest Bosne, Novi Liber-Zagreb, Dani-Sarajevo, 1995. 10. H. Šabanović: Bosanski pašaluk - Postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo 1982. 11. Statistički godišnjak SR Bosne i Hercegovine 1991. godine, Republički zavod za statistiku, Sarajevo 1991. 12. M. Vego: Naselja Bosanske srednjovjekovne države, Svjetlost, Sarajevo 1957. 1. 2. 3. 4.

64

Zbornik radova PMF 3, 65 – 75 (2009)

Originalni naučni rad

UNSKO-SANSKI KANTON (Osnovne demografske odlike) UNA-SANA CANTON (Basic demographical specifics) Mr. sc. Fadila Kudumović-Dostović, viši asistent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Abstrakt Rad analizira problematiku demografskog razvoja Unsko-sanskog kantona kao teritorijalno većeg i demografski razvijenijeg dijela Unsko-sanske mezoregije u periodu nakon 1991. godine. Rezultati analize osnovnih demografskih pokazatelja za općine navedenog prostora ukazuju na negativne promjene koje su uslijedile prvenstveno kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini, ali takođe i destruktivnih poslijeratnih procesa: emigracije stanovništva, pada stope prirodnog priraštaja, ekonomske nesigurnosti, socijalne nezbrinutosti i drugo, što je dovelo do stagnacije i poremećaja kako demografskog tako i ekonomskog razvoja ovog prostora. Ključne riječi: Demografski razvoj, regionalni razvoj, problemi razvoja, Unsko-sanski kanton.

Abstract This work analyzes the problematic of demographical development in Una-Sana canton as the teritotial bigest and most demographiclly developed part of Mesoregion Una-Sana after 1991. Results of analysis about basic demographical indicators in municipalities of this area indicate negative changes. These changes are a consequence of war in Bosnia and Herzegovina and destructive proceses in postwar period: emigrations of population, decrease of natural population increase, economical instability, social indifference, etc. These factors caused demographical and economical stagnation and inbalances development this area. Key words: Demographical development, regional development, problems of development, Una-Sana canton.

F. Kudumović-Dostović 1. Geografski položaj, veličina i granice Unsko-sanskog kantona

Unsko-sanski kanton je jedan od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Ima površinu od 4 125 km2 i zahvata oko 15,8 % površine Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno 8,1 % ukupne površine Bosne i Hercegovine. U regionalno-geografskom pogledu Unsko-sanski kanton smješten je u zapadnom dijelu Unsko-sanske mezoregije koja se teritorijalno podudara sa peripanonskim dijelom Bihaćke krajine i prijedorskim subregionom.1 Administrativno središte kantona je grad Bihać koji je komunikacijski izuzetno dobro povezan sa Republikom Hrvatskom, a preko njega vodi i najkraći kopneni put prema velikim lukama hrvatskog primorja: Splitu, Zadru, Rijeci i dr. Povoljnost geografskog položaja i prirodno-geografskih uslova za život sjeverozapadne Bosne i Hercegovine osnovni su razlog kontinuirane naseljenosti područja današnjeg Unskosanskog kantona od najstarijih vremena do danas. Geološku osnovu ovog prostora čine stare paleozojske tvorevine koje su prekrivene mezozojskim i kenozojskim naslagama, a u morfološkoj strukturi područja ističu se brežuljci i niska polja, te aluvijalne ravni i kotline raščlanjene brojnim riječnim dolinama. Pod uticajem umjereno – kontinentalne klime razvila su se plodna zemljišta što izuzetno pogoduje razvoju intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Unsko-sanski kanton, tretiran kao jedna funkcionalna administrativno-teritorijalna jedinica u okviru Unsko-sanske mezoregije, teritorijalno obuhvata osam općinskih područja, te je po površini treći (iza Kantona 10 i Hercegovačko-neretvanskog kantona) u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, područje ovog kantona zahvata više od 70 % ukupne teritorije Unsko-sanske mezoregije i oko 19 % ukupne površine Peripanonske makroregije.

Slika br. 1: Geografski položaj Unsko-sanskog kantona
Izvor: Povijesni atlas Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama, Sejtarija, Sarajevo, 2002.

1

Smlatić S.: Regije Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije, Separat za Bosnu i Hercegovinu, JLZ, Zagreb, 1982., str. 63

66

Unsko-sanski kanton (Osnovne demografske odlike) 2. Administrativno-teritorijalna podjela Unsko-sanskog kantona

Prema komunalnoj strukturi iz 1991. godine na prostoru Unsko-sanske mezoregije egzistiralo je devet općinskih područja (Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanska Krupa, Sanski Most, Ključ, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Prijedor) od kojih je prostorno najveća općina Bihać sa 900 km2 površine. Uspostavom međuentitetske linije razgraničenja, Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, na prostoru ove mezoregije nastale su još tri nove općine (Krupa na Uni, Oštra Luka i Ribnik), koje su pripale Republici Srpskoj dok je općina Bužim (nastala izdvajanjem iz općine Bosanska Krupa) ostala u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Bosanski Petrovac je općina Unsko-sanskog kantona čiji prostor, prema geografskoj regionalizaciji Jugoslavije V. Rogića iz 1973. godine2, ne pripada Peripanonskoj makroregiji, odnosno Unsko-sanskoj mezoregiji, ali prema kantonalnoj podjeli Federacije Bosne i Hercegovine pripada prostoru Unsko-sanskog kantona.
Karta br. 1: Administrativno-teritorijalna podjela Unsko-sanskog kantona u okviru Unsko-sanske mezoregije

Negativne posljedice uspostave entitetske linije razdvajanja na prostoru Unskosanske mezoregije, kao jedinstvene geografske regije, i Bosne i Hercegovine u cjelini, su ogromne i mogu se sagledati sa nekoliko aspekata: političko-geografskog, socijalnogeografskog, ekonomsko-geografskog i regionalno geografskog. Ova tema će detaljnije biti obrađena i objavljena u nekoj od narednih publikacija, a u ovom radu ćemo spomenuti samo neke od implikacija nove administrativno-teritorijalne podjele na ovom prostoru. 1. Podijeljenost prostora Unsko-sanske mezoregije između dva entiteta ne doprinosi njenom normalnom i koherentnom funkcionisanju, odnosno entitetska granica predstavlja dezintegrirajući faktor uspostave jedinstvene nodalno-funkcionalne cjeline;

2

Rogić, V.: Regionalizacija Jugoslavije, Geografski glasnik, Br. XXXV, Zagreb, 1973. str. 17-18.

67

F. Kudumović-Dostović 2. Dezintegrisan prijeratni komunalni sistem regije po kojem je od prijeratnih devet općina entitetskom podjelom nastalo još tri nove čime je ugrožen stabilan i funkcionalan sistem lokalne samouprave na prostoru regije. Novonastale općine su teritorijalno i demografski male3 i ekonomski neodržive; Entitetskom linijom razgraničenja podijeljeno je na desetine naselja4; Narušena je višestoljetna multietničnost i multikonfesionalnost ovog prostora što se vidi po uspostavi etnički homogenih područja; Sporost i različitost u rješavanju pitanja povratka izbjeglih i raseljenih; Dezintegracija saobraćajnih i infrastrukturnih sistema, reljefne strukture, riječne mreže i riječnih slivova, jedinstvenih prirodnih područja, te tradicionalnih historijsko-geografskih regija5 kao što su Bosanska krajina, Bosanska posavina itd. 3. Demogeografske odlike Unsko-sanskog kantona

3. 4. 5. 6.

3.1. Kretanje ukupnog broja stanovnika Područje Unsko-sanskog kantona u posmatranom periodu imalo je specifičan tok demogeografskog, socijalno-geografskog i ekonomsko-geografskog razvoja. To se može vidjeti na osnovu zvaničnih demografskih podataka, te procjena Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine i entitetskih zavoda za statistiku o ukupnom kretanju stanovništva, te na osnovu socijalnih i ekonomskih pokazatelja razvoja područja sjeverozapadne Bosne. Demografski razvoj Unsko-sanskog kantona u vremenu nakon 1991. godine obilježen je, uostalom kao i cijela Bosna i Hercegovina, nepovoljnim i negativnim trendovima. Razlozi tome leže u činjenici da je Bosna i Hercegovina prošla kroz rat koji je donio ogromne i nenadoknadive gubitke u stanovništvu, a poslijeratno stanje obilježeno je teškom ekonomskom i socijalnom krizom koja je primorala desetine hiljada ljudi da napuste Bosnu i Hercegovinu u potrazi za boljim uslovima života u drugim zemljama Evrope i svijeta.6

3

4 5

6

Novonastale općine Unsko-sanske mezoregije (Krupa na Uni, Oštra Luka i Ribnik) odlikuju se izuzetno malim brojem stanovnika i slabom naseljenošću. Tako je u 2003. godini na prostoru navedene tri općine živjelo samo 14 203 stanovnika (Krupa na Uni 1 939, Oštra Luka 3 299 i Ribnik 8 965) sa prosječnom gustinom naseljenosti manjom od 20 st./km2. O ovome vidjeti u: Kudumović, F.: Regionalni disparitet u demografskom razvoju kao faktor regionalnog razvoja Bosne i Hercegovine tokom druge polovine XX stoljeća, PMF, Tuzla, 2008., str. 147. (magistarski rad) Sistemski spisak naseljenih mjesta BiH (po entitetima), Sarajevo, FZS F BiH, 2002. str. 141148. Tradicionalna regija složen je tip regije koja nastaje kao posljedica vremenski dugotrajnog razvoja identiteta povezanog s teritorijalnošću. One su danas, više ili manje, očuvane u svijesti ljudi i u svojim prostornim okvirima. Tradicionalne regije se identifikuju na osnovu širokog spektra kriterija: obilježja prirodne sredine, organizacije prostora, socio-kulturnih kriterija i elemenata nematerijalnog karaktera kao što je jezik, dijalekat i sl. (O ovome vidjeti u: FürstBjeliš, B.: Pristup definiciji prostornog pojma tradicionalne regije, Zbornik I hrvatskog geografskog kongresa, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 1996., str. 330. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Bilten-izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i raseljena lica (stanje, povratak, perspektive) Sarajevo, decembar 2001.

68

Unsko-sanski kanton (Osnovne demografske odlike) Posljedice navedenih faktora najbolje se mogu vidjeti na osnovu analize kretanja ukupnog broja stanovnika, komponenata prirodnog kretanja stanovništva (natalitet, mortalitet i prirodni priraštaj), te razmještaja stanovništva i gustine naseljenosti na prostoru Unsko-sanskog kantona.
Tabela. 1. Kretanje ukupnog broja stanovnika Unsko-sanskog kantona po općinama
Općina Bihać Bos. Krupa Bos. Petrovac Bužim Cazin Ključ Sanski most Velika Kladuša km2 900∗ 561 709 129 356 358 781 331 Apsolutni broj stanovnika 1991. 70 732 58 320 15 621 63 409 37 391 60 307 52 908 1996. 49837 25860 5078 18070 56142 22619 55631 50769 2000. 59981 28896 7460 17674 59910 24551 60953 49000 2003. 60707 29580 8151 18251 61094 24985 60537 49841 2006. 60991 28183 7937 17720 61926 19964 44902 46001

Ukupno 4 125 358 688 284006 308425 313146 287624 Izvor: Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992., Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994.; Unsko-sanski kanton u brojkama, FZS, Sarajevo, 2002, 2003, 2005, 2007.

Ukupan broj stanovnika Unsko-sanskog kantona u datom periodu varirao je iz godine u godinu. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine na prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona živjelo je 358 688 stanovnika, što je 67,8 % ukupnog stanovništva Unsko-sanske mezoregije, odnosno 8,2 % ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Usljed brojnih nepovoljnih faktora u ratnom periodu (1992-1995.) došlo je do pada ukupnog broja stanovnika. U prvoj poslijeratnoj godini (1996.) na prostoru ovog kantona evidentirano ukupno 284 006 stanovnika, odnosno smanjen je broj za 74 682 stanovnika (- 20,8 %) u odnosu na predratno stanje. Ukoliko se ovaj broj uporedi sa padom ukupnog broja stanovnika na nivou Bosne i Hercegovine za isti period (-745 408 stanovnika)7 onda se vidi da Unsko-sanski kanton ima udio veći od 10 % u ukupnom smanjenju broja stanovnika Bosne i Hercegovine. Nakon 1996. godine broj stanovnika Unsko-sanskog kantona se konstantno povećavao (308 425 u 2000. g. i 313 146 u 2003. g.) uslijed intenziviranih povrataka izbjeglog i raseljenog stanovništva kao i povoljnijeg prirodnog kretanja stanovništva. U posljednjoj analiziranoj godini (2006.) zabilježen je pad ukupnog broja stanovnika sa tendencijom daljeg smanjivanja, a posljedica je jake emigracije stanovništva Unskosanskog kantona.

∗ Do 1995. godine površina općine Bihać iznosila je 688 km², da bi kasnije po zaključenju Daytonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio pripojen općini Bihać. 7 Kudumović, F.: Regionalni disparitet u demografskom razvoju kao faktor regionalnog razvoja Bosne i Hercegovine tokom druge polovine XX stoljeća, PMF, Tuzla, 2008., str. 97. (magistarski rad)

69

F. Kudumović-Dostović

Grafikon br. 1. Kretanje apsolutnog broja stanovnika Unsko-sanskog kantona po općinama
80000 70000 1991. 60000 1996. 50000 40000 30000 6 20000 10000 0 Bihać Bos. Krupa Bos. Petrovac Bužim Cazin Ključ Sanski most Velika Kladuša 2000. 2003. 2006.

Općine Unsko-sanskog kantona sa najvećim brojem stanovnika u 2006. godini su Bihać i Cazin (više od 60 000 stanovnika), a općine sa najmanjim brojem stanovnika su Bužim i Ključ (manje od 20 000 stanovnika) i Bosanski Petrovac (manje od 10 000). Evidentirane promjene u ukupnom broju stanovnika po općinama Unsko-sanskog kantona u periodu 1991-2006. godina najbolji su indikator destruktivnih demografskih procesa koji su prisutni na ovom prostoru i imaju trend daljeg rasta. Najznačajniji pad u ukupnom broju stanovnika zabilježen je u Bosanskoj Krupi (-30 137), Ključu (- 17 427) i Sanskom Mostu (- 15 405), a najmanji u Cazinu (- 1 483) i Velikoj Kladuši (- 6 907). /Vidjeti tabelu 1/ 3.2. Prirodno kretanje stanovništva Prostor Unsko-sanskog kantona u prijeratnom periodu se isticao izrazitom dinamikom prirodnog kretanja stanovništva što je bio rezultat, u prvom redu, visoke stope prirodnog priraštaja, dok su u manjoj mjeri, na prirodno kretanje stanovništva, uticale unutrašnje i vanjske migracije. U poređenju sa komponentama prirodnog kretanja stanovništva Bosne i Hercegovine u cjelini (natalitet 14,6 ‰, mortalitet 7,3 ‰ i prirodni priraštaj 7,3 ‰), Peripanonske makroregije (15,3 ‰, 7,3 ‰ i 8,0 ‰) i Unskosanske mezoregije (15,9 ‰, 8,0 ‰ i 7,9 ‰)8 u 1991. godini, područje današnjeg Unsko-sanskog kantona imalo je nadprosječnu vrijednost stope nataliteta sa 16,1 ‰, mortaliteta sa 8,3 ‰, dok je stopa prirodnog priraštaja bila neznatno veća od bosanskohercegovačkog prosjeka (7,8 ‰), odnosno neznatno manja od prosjeka za Peripanonsku makroregiju i Unsko-sansku mezoregiju .9

8

9

Kudumović, F., Kadušić A.: Neke karakteristike demografskog razvoja Peripanonske makroregije Bosne i Hercegovine u periodu od 1991-2003. godine, Zbornik radova PMF-a, Svezak geografija, Godina IV-V, Broj 4-5, Tuzla, 2008., str. 121-122. Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992, Pregled po općinama, Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994.

70

Unsko-sanski kanton (Osnovne demografske odlike) Period poslije 1991. godine, usljed ratnih dešavanja i negativnih demografskih procesa, donio je sjeverozapadnoj Bosni pa i Unsko-sanskom kantonu značajan gubitak stanovništva što je direktno uticalo na sve komponente prirodnog kretanja stanovništva. U prvoj poslijeratnoj godini (1996.) evidentirano je povećanje prirodnog priraštaja sa 7,8 ‰ u 1991. na 11,2 ‰, ali je u godinama koje su uslijedile stopa prirodnog priraštaja konstantno opadala te je u 2000.g. iznosila 5,5 ‰, u 2003. g. 2,6 ‰, a u 2006. g. dostigla je najnižu zabilježenu stopu od samo 1,3 ‰. /Tabela br. 2/ Kretanje stopa prirodnog priraštaja po općinama ovog kantona (u 2006. godini) bilo je različito i kretalo se u rasponu od najnižih -10,3 ‰ u Bos. Petrovcu do ''najviših'' 6,9 ‰ u općini Bužim. Općina Bosanski Petrovac je i u prijeratnom periodu bila jedna od općina sa izrazito niskom stopom, odnosno jedina općina sa negativnom stopom prirodnog priraštaja u Bosni i Hercegovini.

Izvor: Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992., Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994.; Unsko-sanski kanton u brojkama, FZS, Sarajevo, 2002, 2003, 2005, 2007.

Grafikon br. 2. Kretanje stopa prirodnog priraštaja stanovništva Unsko-sanskog kantona po općinama

20 15 10 5 0 -5 -10 -15 Bihać Bos. Krupa Bos . Petrovac Bužim Caz in Ključ Sans ki most Velika Kladuša

1991

1996

2000

2003

2006

71

F. Kudumović-Dostović 3.3. Razmještaj stanovništva i gustina naseljenosti Zahvaljujući povoljnostima prirodno-geografskih uslova za naseljavanje prostor Unsko-sanskog kantona odlikuje se relativno ujednačenim razmještajem stanovništva, a pripada tipu srednje gustine naseljenosti. Međutim, kao što je to slučaj i sa državom u cjelini, i područje ovog kantona ima prostorno neravnomjeran razmještaj stanovništva što je posljedica prvenstveno neskladnog ekonomskog razvoja pojedinih općina u poslijeratnom periodu, odnosno sve snažnijeg procesa centralizacije i jačanja već postojećih centara. Tako sjeverni i sjeverozapadni dijelovi kantona imaju odlike izrazito guste naseljenosti dok južni i jugoistočni imaju odlike slabe naseljenosti. /Vidjeti kartu br. 2/ Tabela 3: Gustina naseljenosti Unsko-sanskog kantona po općinama

Izvor: Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992, Pregled po općinama, Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994.; Unsko-sanski kanton u brojkama, Federalni zavod za statistiku, Sarajevo, 2002-2007.

Gustina naseljenosti Unsko-sanskog kantona u analiziranom periodu mijenjala se, odnosno pratila je promjene u ukupnom broju stanovnika. Tako je najveća bila 1991. godine kada je područje današnjeg kantona imalo ukupno 358 688 stanovnika i gustinu naseljenosti od 87,0 st./km2 što je nadprosječna vrijednost u odnosu na državni prosjek od 85,5 st./km2. Najmanja zabilježena gustina naseljenosti kantona je u prvoj poslijeratnoj godini (1996.) i iznosila je 68,8 st./km2, odnosno bila je niža od bosanskohercegovačkog prosjeka (70,9 st./km2).10 Od 1996. do 2003. godine, usljed intenziviranih povrataka izbjeglih i raseljenih, rasla je i gustina naseljenosti, sa navedenih 68,8 st./km2 na 75,9 st./km2 u 2003. godini. Nakon 2003. godine, rastom ekonomske nestabilnosti i socijalne nesigurnosti, stanovništvo ovog kantona masovno se odseljava kako u susjednu Hrvatsku tako i u druge evropske zemlje. Naseljenost po općinama Unsko-sanskog kantona je dosta neujednačena i kreće se u rasponu od izuzetno slabo naseljenih do jako gusto naseljenih općina. Bosanski Petrovac je općina Unsko-sanskog kantona sa najslabijom prosječnom gustinom naseljenosti. Prema podacima iz 1991. godine gustina naseljenosti ove općine iznosila je
10 Kudumović, F.: Regionalne razlike u kretanju ukupnog broja stanovnika i gustine naseljenosti Bosne i Hercegovine u periodu od 1991.-2004. godine, Zbornik radova PMF-a, Svezak geografija, Godina III, Broj 3, Tuzla, 2006., str. 29.

72

Unsko-sanski kanton (Osnovne demografske odlike) 22,0 st./km2, a u prvoj poslijeratnoj godini evidentiran je pad na 7,2 st./km2. Nakon 1996. godine općina Bosanski Petrovac je imala lagani tempo rasta broja stanovnika i gustine naseljenosti da bi u 2006. godini iznosila 11,2 st./km2 što je opet dva puta manje u odnosu na gustinu naseljenosti iz 1991. godine. Inače općina Bosanski Petrovac je jedna od najvećih općina kako kantona tako i regije u cjelini, a u ukupnom stanovništvu Unsko-sanskog kantona učestvuje sa samo 2,8 % (2006.g.). Nasuprot ovome općine Cazin, Bužim i Velika Kladuša spadaju u red gusto naseljenih općina, sa preko 100 st./km2, u kojima zajedno sa općinom Bihać, živi oko 70 % ukupnog stanovništva Unsko-sanskog kantona. Karta br. 2: Gustina naseljenosti po općinama Unsko-sanskog kantona u 2006. godini

Izvor: Unsko-sanski kanton u brojkama, Federalni zavod za statistiku, Sarajevo, 2007.

73

F. Kudumović-Dostović Zaključak Ratom izazvane demografske promjene i procesi snažno su uticali na opće demografske tokove na području Unsko-sanskog kantona. Demografski, u postratnom periodu (nakon 1992. godine), ovaj prostor obilježava opadajuća reprodukcija stanovništva i stim u vezi izražen je proces ukupne depopulacije. Oba navedena uzročno-posljedična procesa traju dovoljno dugo i imaju tendenciju povećavanja disproporcija u odnosu na prijeratni period. Negativna promjena ukupnog broja stanovnika je prvi i osnovni indikator postojanja problema u razvoju stanovništva, a zajedno sa niskom stopom prirodnog priraštaja i jakom emigracijom čini zatvoren krug. Na prostoru Unsko-sanskog kantona, kao pograničnog područja Bosne i Hercegovine prema susjednoj Republici Hrvatskoj, emigracija je posebno bitan faktor u ukupnim demografskim procesima. Broj stanovnika Unsko-sanskog kantona se u periodu od pet godina (1991.-1996.) smanjio za 74 682 stanovnika, odnosno za čak 20,8 % što čini oko 10 % u ukupnom smanjenju broja stanovnika Bosne i Hercegovine za dati period. Smanjenje ukupnog broja stanovnika neminovno je uticalo na smanjenje prosječne gustine naseljenosti ovog prostora, te je za razliku od prijeratnih 87 st/km2 u 2006. godini evidentirano 68,7 st/km2. Ovakvom stanju su svakako najviše doprinijeli (pored direktnih ratnih gubitaka i emigracije) problemi u prirodnom kretanju stanovništva. Naime, Unskosanski kanton je, prema podacima iz 1991. godine, imao umjerenu stopu prirodnog priraštaja od 7,8 ‰, koja se do kraja 1996. godine popela na 11,2 ‰. Kroz godine koje su uslijedile stopa prirodnog priraštaja je konstantno opadala (posljedica niskog nataliteta i umjerenog mortaliteta), te je na kraju 2006. godine bila pozitivna ali jako niska (1,3 ‰). Na osnovu analize navedenih demografskih pokazatelja za općine kantona može se zaključiti da je prisutan izražen nesklad u demografskom razvoju slijedećih odlika: Demografski najrazvijenije općine su Velika Kladuša, Cazin, Bužim i Bihać; Slab demografski razvoj imaju općine koje su podijeljene entitetskom linijom razgraničenja (Bosanska Krupa, Sanski Most i Ključ), a općina Bosanski Petrovac ima sve odlike ''demografske pustoši'' sa manje od 8000 stanovnika, izrazito slabe gustine naseljenosti (11,2 st/km2 2006.g.) i negativnom stopom prirodnog priraštaja u iznosu od čak -10,3 ‰ u 2006. godini.

74

Unsko-sanski kanton (Osnovne demografske odlike) Literatura: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. Wertheimer-Baletić A., Stanovništvo i razvoj, MATE, Zagreb, 1999. Friganović, M.: Demogeografija, Stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1990. Lopašić, R.: Bihać i Bihaćka krajina-mjestopisne i poviestne crtice sa jednom zemljopisnom kartom i sa četrnaest slika, Tisak K. Albrechta, Matica Hrvatska, Zagreb, 1890. Markotić, A.: Osnovna obilježja demografskog razvitka u Bosni i Hercegovini u periodu nakon Drugog svjetskog rata, Geografski pregled, Sveska 26-27, Sarajevo, 1984. Fürst-Bjeliš, B.: Pristup definiciji prostornog pojma tradicionalne regije, Zbornik I hrvatskog geografskog kongresa, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 1996. Rogić, V.: Regionalizacija Jugoslavije, Geografski glasnik, Br. XXXV, Zagreb, 1973. Smlatić S.: Regije Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije, Separat za Bosnu i Hercegovinu, JLZ, Zagreb, 1982. Kudumović, F.: Regionalne razlike u kretanju ukupnog broja stanovnika i gustine naseljenosti Bosne i Hercegovine u periodu od 1991.-2004. godine, Zbornik radova PMF-a, Svezak geografija, Godina III, Broj 3, Tuzla, 2006. Kudumović, F.: Regionalni disparitet u demografskom razvoju kao faktor regionalnog razvoja Bosne i Hercegovine tokom druge polovine XX stoljeća, PMF, Tuzla, 2008. (magistarski rad) Sistemski spisak naseljenih mjesta BiH (po entitetima), Sarajevo, FZS FBiH, 2002. str. 141-148. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Bilten - izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i raseljena lica (stanje, povratak, perspektive), Sarajevo, decembar 2001. Statistički godišnjak Republike Bosne i Hercegovine 1992., Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Zavod za statistiku Republike Srpske, Banja Luka, (razna godišta). Unsko-sanski kanton u brojkama, FZS, Sarajevo, 2002, 2003, 2005, 2007.

75

Zbornik radova PMF 6, 77 –90 (2009)

Originalni naučni rad

MIGRACIJE STANOVNIŠTVA OPĆINE TUZLA POPULATION MIGRATION IN TUZLA MUNICIPALITY Mr. sc. Edin Jahić, viši asistent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli

Sažetak U ovom radu se na osnovu rezultata popisa stanovništva govori o migracijama stanovništva u općini Tuzla u periodu Socijalističke Jugoslavije. Općina Tuzla je u ovom periodu doživjela snažan ekonomski razvoj, što se odrazilo i na migracije stanovništva. Općina Tuzla je zahvaljujući njenom značaju u privrednom pogledu, kao i brojnim drugim funkcijama poznata kao područje vrlo intenzivnih migracija, koje su značajno uticale na demografski razvoj općine. Oko 85% njenog ukupno doseljenog stanovništva nastanilo se ovdje u periodu nakon Drugog svjetskog rata. U radu je prezentiran migracioni saldo, kao i migracijske odlike stanovništva. Ključne riječi: migracije, migracioni saldo, migracijske odlike, stanovništvo, Tuzla Abstract Based on the results of the census on population migration in the Tuzla municipality in the period of the Socialist Yugoslavia, it is clear that the Tuzla municipality at this time registered a powerful economic growth, which reflected on the population migration. Thanks to its economic importance, as well as numerous other functions, the region is known for a very intensive population migration, which significantly influenced the demographic picture of the municipality. Approximately 85% of its immigrants permanently settled in this region after World War II. The work reflects the migration outcome, as well as the major characteristics of population migration. Key words: migration, migration outcome, migration characteristics, population, Tuzla

E. Jahić

Uvod Nakon završetka Drugog svjetskog rata krenulo su u obnovu ratom porušene Bosne i Hercegovine. Uslijedila je obnova privrednih kapaciteta, saobraćajne infrastrukture i pokretanje novih proizvodnih kapaciteta. Brzom industrijalizacijom Bosne i Hercegovine stvorena su mnoga radna mjesta u gradskim djelatnostima, pa je to bio snažan faktor za iseljavanje seoskog stanovništva u gradove. Kada su stvoreni uslovi za zapošljavanje izvan poljoprivrede, naglo je porasla socijalna, a i prostorna pokretljivost seljaka. Prelaz stanovništva iz poljoprivrede u nepoljoprivredne djelatnosti bio je velik i “u periodu od 1945-1981. godine poljoprivredno stanovništvo Bosne i Hercegovine je smanjeno za 1.317.000.” 1 U periodu poslije Drugog svjetskog rata dominantna činjenica u razvoju Tuzle je vrlo intenzivan proces industrijalizacije koji je za sobom povukao i druga dva procesa, deagrarizaciju i urbanizaciju. Privredni uspon Tuzle ispoljavao se kako u kvalitativnom (razvoj i obogaćivanje privredne strukture), tako i u kvantitativnom pogledu (proširenje kapaciteta i uvećanje proizvodnje, rast zaposlenosti, rast društvenog proizvoda). U ovom periodu evidentno je naglo povećanje broja stanovnika i teritorijalno širenje grada prema istoku i zapadu. Demografski razvoj Tuzle u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do početka 90-tih godina prošlog vijeka jedan je od uvjetujućih faktora privrednog razvoja ovog regionalnog centra i njegove ekonomsko-razvojne pozicije u užem i širem okruženju. Godine 1948. u općini Tuzla, bilo je ukupno 49.821 stanovnika, a na užem, gradskom području 20.815. Stanovništvo ove općine je od 1948. godine do 1991. godine konstantno raslo; za 43. godine uvećano je 2,6 puta odnosno za 82.040 stanovnika. Ovako dinamičan rast stanovništva općine uzrokovan je kako ekonomskim (snažna industrijalizacija) tako i demografskim faktorima (visok prirodni priraštaj, snažna imigracija). Općina Tuzla je zahvaljujući, prije svega, svom značaju u privrednom pogledu, ali, isto tako, i brojnim drugim funkcijama koje je kao grad (sa svojom društvenom infrastrukturom: prosvjetno-obrazovna, zdravstvena, kulturna i dr. sadržaji), ostvarivala u okruženju, poznata kao područje vrlo značajnih migracionih tokova radne snage, populacija obuhvaćenih obrazovanjem i ostalog stanovništva.2 Historijski gledano Tuzla se, od njenog postanka do danas, razvijala zahvaljujući bogatim nalazištima mineralnih sirovina. Ono što posebno daje individualnost ovom gradu je njegov ekonomsko-geografski položaj čija je najdominantnija komponenta nalazište i eksploatacije soli i uglja koja je uslovila i njegovu rudarsko-industrijsku funkciju.3

1

Sparavalo Jozo, Deagrarizacija-osnov socijalne i prostorne pokretljivosti stanovništva Bosne i Hercegovine u periodu poslije Drugog svjetskog rata, Migracije i Bosna i Hercegovina, Naučni skup “Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana – njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i promjene u našoj zemlji“ održan 26. i 27. 10.1989. godine u Sarajevu, Insitut za istoriju u Sarajevu, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, Sarajevo, 1990., str. 367. 2 Jahić Edin, Demogeografske promjene u općini Tuzla od 1879. do 2005. godine, Magistarski rad, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2006., str. 27-28. 3 Kulenović Salih, Etnologija sjeveroistočne Bosne, Knjiga 2., Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 1995., str. 12.

78

Migracije stanovništva općine Tuzla Na bazi sonog resursa u Tuzli je u periodu od 50-tih do sredine 80-tih godina prošlog vijeka izgrađena skupina proizvodno međuzavisnih privrednih kapaciteta. Ova skupina djelatnosti razvila se od početka 70-tih godina dvadesetog vijeka u okviru SODASO poslovnog sistema koji je krajem 80-tih godina zapošljavao oko 7.000 radnika. Druga skupina djelatnosti formirala se i razvila oko ugljarske djelatnosti. U rudnicima i drugim preduzećima vanrudarske djelatnosti krajem 80-tih i početkom 90tih godina dvadesetog vijeka bilo je zaposleno oko 16.000 radnika.4 U većini slučajeva porast stanovništva uglavnom zavisi od prirodne komponente, tj. od prirodnog priraštaja. Međutim, kod gradskih aglomeracija, industrijskih i drugih centara, ali i kod izrazito imigracionih područja, na porast stanovništva često u značajnoj mjeri utiče mehanička, tj migraciona komponenta kretanja stanovništva. Posmatramo li stanovništvo općine Tuzla u periodu socijalističke izgradnje primjetit ćemo njegov konstantni rast. Godine 1948. na prostoru općine Tuzla živjelo je 49.821 stanovnika, a prema popisu stanovništva 1991. godine općina Tuzla je imala 131.861 stanovnika. To znači da se u periodu od 43. godine broj stanovnika općine Tuzla povećao za 82.040 stanovnika, tj. za 2,6 puta ili 164, 6%. Također, povećana je i gustina naseljenosti, od 163. na 435 st/km². Prema tom pokazatelju ova općina uvrstila se u red najgušće naseljenih općina u Bosni i Hercegovini. Ovako dinamičan rast broja stanovnika općine Tuzla posljedica je djelovanja kako ekonomskih, tako i demografskih faktora. Općina Tuzla u periodu od 1948. do 1961. godine bilježi tendenciju brzog prosječnog godišnjeg rasta broja stanovništva, a zatim je naglo opadao priraštaj. Prosječan godišnji priraštaj je u ovom periodu bio različit i bilježilo je stalnu tendenciju pada od 1961. godine. Demografska eksplozija na prostoru općine Tuzla desila se između 1953.-1971., kada je broj stanovnika povećan sa 60.081 na 107.293. Ona je bila rezultat visokog nataliteta, porasta nupcijaliteta i povećanog imigracionog pritiska.5 Migracioni saldo stanovništva općine Tuzla u periodu 1953-1991. godine Migracije stanovništva (mehaničko kretanje) označavaju prostornu pokretljivost, odnosno mobilnost stanovništva. Svaka migracija kao prostorno kretanje stanovništva implicira za stanovništvo koje je njome obuhvaćeno dva područja: područje porijekla (rodni kraj ili mjesto prethodnog stalnog boravka) i područje doseljenja (odredište, novo stalno mjesto boravka). Osnovne sastavnice migracije stanovništva, su dakle, imigracija (useljavanje, doseljavanje) i emigracija (iseljavanje, odseljavanje). Razlika između imigracije u određeno područje (I) i emigracije iz dotičnog područja (E) u određenom razdoblju naziva se migracijski saldo, neto-migracija ili migracijska bilansa (I-E). Ako je broj imigranata veći od broja emigranata (I>E) tada imamo pozitivni migracijski saldo, pozitivnu neto migraciju ili mehanički prirast. Međutim, kada je broj emigranata iz područja veći od broja imigranata (E>I) tada imamo negativan migracijski saldo, negativnu neto-migraciju ili mehaničko smanjenje. Ako se broj imigranata poklapa sa

4

5

Klapić Muharem, Uloga Tuzle kao pola rasta u njenom užem (Tuzlanski kanton) i širem gravitacionom području (Regija sjeveroistočna Bosna), Međunarodni znanstveni seminar Regionalno razvojna problematika Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja u procesu približavanja Europskoj uniji, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2003., str. 115. Jahić Edin, Demogeografske promjene u općini Tuzla od 1879. do 2005. godine, Magistarski rad, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2006., str. 36.

79

E. Jahić

brojem emigranata (I=E) tada govorimo o nultom migracijskom saldu ili o ravnotežnoj migracijskoj bilanci.6 Kada se raspolaže podacima o ukupnom stanovništvu u dva sukcesivna popisa (P1, P2), zatim podacima o prirodnom priraštaju (N - M) za razdoblje između oba popisa, tada se migracioni saldo (S = I - E) može računati pomoću obrasca: S = (P2 - P1 ) – (N – M) 7, u kojem je: P1 = ukupan broj stanovnika prema prvom popisu, P2 = ukupan broj stanovnika prema drugom popisu, N – M = ukupan prirodni priraštaj između prvog i drugog popisa (gdje N znači broj živorođenih, a M broj umrlih). Period 1953 – 1961. godine S = (82.439 – 60.081) – (20.619 – 5.420) = (22.358) – (15.199) = 7.159 Period 1961 – 1971. godine S = (107.293 – 82.439) – (24.305 – 6.064) = (24.854) – (18.241) = 6.613 Period 1971. – 1981. godine S = (121.717 – 107.293) – (21.058 – 6.435) = (14.424) – (14.623) = - 199 Period 1981 –1991. godine S = (131.861 – 121.717) – (20.565 – 8.196) = (10.144) – (12.369) = - 2.225

Tabela br. 1.: Ukupan porast, prirodni priraštaj i migracioni saldo stanovništva općine Tuzla
Period 1953-1961 1961-1971 1971-1981 1981-1991 1953-1991. Ukupni porast Prirodni prirast Migracioni saldo 22.358 24.854 14.424 10.144 71.780 15.199 18.241 14.623 12.369 60.432 7.159 6.613 -199 -2.225 11.348

Izvor: Samostalna izračunavanja na bazi popisnih podataka

6 7

Wertheimer – Baletić Alice, Stanovništvo i razvoj, Zagreb, 1999., str. 281-283. Breznik Dušan, Demografija – analiza, metodi i modeli, Drugo izdanje, Naučna knjiga, Beograd, 1980., str. 264.

80

Migracije stanovništva općine Tuzla Tabela br. 2. Godišnji prosjek salda migracija općine Tuzla u periodu 1953-1991. godina
Period 1953-1961 1961-1971 1971-1981 1981-1991 1953-1991. Godišnji prosjek salda migracija za općinu Tuzla 895 661 -20 -222 298

Izvor: Samostalna izračunavanja na bazi popisnih podataka Poslije drugog svjetskog rata, snažan društveno-ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine prouzrokovao je i intenziviranje migracionih kretanja. Također, i Tuzla je u tom periodu doživjela snažan ekonomski razvoj, što se odrazilo i na migracije. O tome Klapić M. piše: Demografski razvoj Tuzle u razdoblju od sredine 40-tih do početka 90tih godina jedan je od uvjetujućih faktora privrednog razvoja ovog regionalnog centra i njegove ekonomsko-razvojne pozicije u užem i širem okruženju. Migracije su bitno uticale na razvoj ukupnog stanovništva opštine u poslijeratnom periodu. Oko 85% njenog ukupno doseljenog stanovništva nastanilo se ovdje u periodu nakon Drugog svjetskog rata.8 Prema izračunatim pokazateljima, u periodu od 1953. do 1971. godine općina Tuzla je imala pozitivan saldo migracija. Od početka 70-tih godina prošlog vijeka dolazi do zaokreta i u prirodnom i u mehaničkom kretanju stanovništva, jer općina počinje da gubi dio stanovništva. (Tabela br. 1. i 2.) Negativni migracijski saldo u Tuzli od –199. pojavljuje se u periodu 1971-1981. godine, a to je posljedica iseljavanja stanovništva iz Tuzle. (Grafikon br. 1.) Analiziranjem migracionih kretanja iz Bosne i Hercegovine Todorović G. je utvrdila: “Bosna i Hercegovina je cijeli poslijeratni period bila emigracioni rejon. Njen negativni migracioni saldo porastao je za pet puta u periodu od 1948.do 1971. godine (-3.800 na -18.300). U periodu 1961-1971. godine najveći dio ovih preseljavanja iz BiH išao je u Hrvatsku (9.000 godišnje), zatim Vojvodinu (5.000), pa Užu Srbiju (3.000) i Sloveniju (1.200). “ 9 Također, posmatrajući prirodni priraštaj i migracijski saldo i općine Tuzla i Bosne i Hercegovine možemo zaključiti da je mehanička komponenta u ukupnom porastu stanovništva manja i da je daleko značajnija prirodna komponenta. Već krajem 60-tih godina prošlog vijeka dolazi do opadanja prirodnog priraštaja na prostoru općine Tuzla. Stopa nataliteta više od deceniju i po (od 1969. do 1986.) ispoljila je blagu opadajuću tendenciju (od oko 20‰ na oko 16‰), dok je stopa mortaliteta u stagnaciji, pri čemu se stopa prirodnog priraštaja smanjivala (do nivoa od oko 10‰). U periodu 1981-1991. godine zabilježena je najniža stopa porasta ukupnog stanovništva (0,8%) i najniži prosječni godišnji priraštaj stanovništva (1.014 stanovnika). Najutjecajniji faktor svakako je kontinuirano opadajuća stopa nataliteta,
8 9

Klapić Muharem, Tuzla kao razvojni centar sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 160-166. Todorović Gordana, Projekcije stanovništva, Teoretsko – metodološka studija, Centar za demografska istraživanja, Institut društvenih nauka, Beograd, 1978., str. 161-162.

81

E. Jahić

koja je pri stagnirajućoj stopi mortaliteta, dovela do kritično niske stope prirodnog priraštaja stanovništva (oko 7‰ početkom 90-tih godina prošlog vijeka ). Pri tome, relativno visok negativni migracioni saldo (-2.225) potvrđuje pojavu egzodusa, kao vrlo izraženog procesa.10 Međutim, nakon 1968. godine dolazi do opadanja imigracione komponente, a, također, i prirodna komponenta je bila u konstantnom padu. Ovakvo kretanje je bilo posljedica snažne industrijalizacije i razvoja grada do 1965. godine, koja je privukla veliki broj imigranata u grad. Sa usporavanjem broja novootvorenih radnih mjesta usporen je i proces brojčanog rasta stanovništva. Tako da je nakon 1965. godine došlo do skoro potpunog zaustavljanja mehaničkog priliva stanovništva iz drugih opština na teritorij opštine Tuzla i do značajnog smanjenja prirodnog priraštaja.11 Grafikon br. 1.: Migracioni saldo općine Tuzla u periodu 1953-1991. godine

8.000 6.000 4.000 2.000 0 -2.000 -4.000

7.159

6.613

1953-1961

1961-1971

-199 1971-1981

1981-1991 -2.225

Migracioni saldo

Učešće doseljenika u ukupnom kretanju stanovništva u procentualnom iznosu bilo je najveće u periodu 1953-1961. godine, a zatim se smanjivalo, da bi između dva popisa (1971-1981.) zabilježilo negativan trend. Inače, u cijelom tom periodu od 1953. do 1981. godine, u ukupnom porastu stanovništva doseljenici učestvuju sa 22%. Svakako da je za migrante najinteresantniji grad Tuzla, pa je zbog toga ovdje i najveća koncentracija stanovništva.12 Rezultat takvog migracionog kretanja jesu i promjene u strukturi autohtonog stanovništva općine. Učešće doseljenog stanovništva poraslo je od 35,9% u 1961. godini na 41,1% u 1981. godini.13 U urbanom području autohtono stanovništvo
10

Klapić Muharem, Tuzla kao razvojni centar sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 162-163. 11 Prostorni plan opštine Tuzla za period 1986-2000/2005, Nacrt, Opštinski zavod za urbanizam, Opština Tuzla, 1986., str. 28-30. 12 Kulenović Salih, Migracije stanovništva Tuzle, Zbornik radova XXXIV kongresa saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla, 1987., str. 207. 13 Klapić Muharem, Op., cit., str. 166.

82

Migracije stanovništva općine Tuzla predstavljalo je svega 56% od ukupnog stanovništva. U neposrednom okruženju grada 62% stanovništva je autohtono, dok je na ostalom području općine procenat autohtonog stanovništva bio najveći i iznosio je 78%.14 Prema veličini postotka doseljenog stanovništva u ukupnom, Tuzla se početkom 80-tih našla u vrhu ljestvice općina Bosne i Hercegovine.“ … 1981. godine samo 60% autohtonog i 40% imigrantskog stanovništva, što opštinu Tuzla svrstava među opštine sa najvećim intenzitetom i obimom mehaničkog kretanja, odnosno imigracije stanovništva u Bosni i Hercegovini“15. Rangirana je poslije Gradske zajednice opšitna Sarajevo (51,2%), te opštine Mostar (44,4%), Trebinje (43,3%), Bileća (43,1%), Goražde (42,9%), Bugojno (42,2%).16 U cijelom periodu do 1991. godine doseljeno stanovništvo se, uglavnom, stacioniralo u urbano područje grada Tuzle, a razlog tome je veća mogućnost zapošljavanja, zatim obezbjeđenje stanova i mogućnost korištenja drugih pogodnosti koje pružaju urbane sredine. Stanovništvo općine Tuzla prema nekim migracionim obilježjima U općini Tuzla u periodu 1948-1991. godine bili su zastupljeni svi oblici prostorne pokretljivosti stanovništva koji su uvjetovani raznim potrebama stanovništva (rad, opskrba, liječenje, školovanje, i dr.). Općina Tuzla spada u red onih općina u kojima je od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do kraja sedamdesetih godina dvadesetog vijeka zabilježen snažan imigracioni pritisak iz drugih područja i u kojoj je u tim periodima zabilježen pozitivan migracioni saldo, dok od 1970. godine dolazi do stagnacije i smanjivanja imigracija.17 Obrađeni statistički podaci o rodnom kraju pružaju nam mogućnost da razvrstamo stanovništvo na autohtono i na ono koje se selilo – migrantsko stanovništvo. Selidbeno stanovništvo može se razvrstati na lokalne migrante (druga naselja iste općine), zatim na one iz drugih općina, a iste republike i migrante iz ex-Jugoslovenskih republika. Na osnovu popisnih podataka vidimo da je općina Tuzla imala veliki broj imigranata, što je posljedica ekonomskog razvoja općine u tom periodu. Najviše se u općinu doseljavalo stanovništvo iz drugih, nerazvijenijih općina Bosne i Hercegovine, ali su bile prisutne i imigracije iz drugih republika ex-Jugoslavije. (Tabela br. 3., 4., 5.)

U svom naučnom radu D. Breznik konstatuje da “ekonomski razvitak i manjak radne snage određenih područja vrlo često su razlog da neko područje postaje imigraciono. S druge strane, stagniranje u ekonomskom razvitku, snažan demografski pritisak, koji se ispoljava u visokom prirodnom priraštaju i u brzom porastu radno sposobnog stanovništva, utiču da neko područje postaje emigraciono.” 18
14

Prostorni plan opštine Tuzla za period 1986-2000/2005, Nacrt, Opštinski zavod za urbanizam, Opština Tuzla, 1986., str. 33. 15 Demografska studija, Analiza stanja i hipoteze, Prostorni plan opštine Tuzla, Analitičkodokumentaciona osnova, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo, 1984., str. 69. 16 Klapić Muharem, Ibid. 17 Demografska studija, Analiza stanja i hipoteze, Prostorni plan opštine Tuzla, Analitičkodokumentaciona osnova, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo, 1984., str. 61. 18 Breznik Dušan, Unutrašnje migracije u Jugoslaviji posle drugog svetskog rata, Razvitak stanovništva Jugoslavije u posleratnom periodu, Centar za demografska istraživanja, Institut društvenih nauka, Beograd, 1974., str. 76.

83

E. Jahić

Tabela br. 3.: Doseljeno stanovništvo općine Tuzla prema popisima 1961., 1971.1981. i 1991. godine Godina Ukupno stanovništvo Doseljeno U procentima 1961. 1971. 1981. 1991. 82.216 107.293 121.455 131.861 29.085 39.352 49.874 52.745 35,9 36,7 41,1 40

Tabela br. 4.: Stanovništvo općine Tuzla prema području iz kojeg se doselilo
Doseljeno iz Godina Područje Drugog mjesta iste općine 360.411 5.906 498.140 9.079 604.902 14.382 727.399 15.503 druge općine druge SR exSR BiH Jugoslavije 427122 17.786 506.091 24.758 609.533 29.287 688614 30.572 110538 5.232 123420 5.515 141330 5.720 158332 5.345 druge države/ inostran. 3228 161 3780 99 5677 110 nepoznato

1961.

BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla

13.181 386 26.767 1.215

1971.

1981.

1991.

Izvor: Popis stanovništva 1961., Migraciona obeležja, Rezultati za naselja, Knjiga XII, SZS, Beograd, 1966., Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981., Doseljeno stanovništvo po opštinama, Statistički bilten, br. 99., RSZ, Sarajevo, 1983., Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991., Doseljeno stanovništvo po općinama, Statistički bilten, br. 271., FSZ, Sarajevo, 1999.

84

Migracije stanovništva općine Tuzla Tabela br. 5.: Stanovništvo općine Tuzla prema području iz kojeg se doselilo
Doseljeno iz Druge Republike ex-SFRJ 17,9 14 11,5 10,1

Godina Drugog mjesta Druge općine iste općine BiH 1961. 20,0 61,2 1971. 22,8 62,9 1981. 28,8 58 1991. 29,4 58

Ostalo i nepoznato 1,0 1,0 1,0 2,5

ukupno 100. 100. 100. 100.

Izvor: Samostalna izračunavanja na bazi popisnih podataka Prema popisu iz 1961. godine vidimo da je domocilnog stanovništva bilo 64,1% (52.710) od ukupne populacije (82.216), dok je ostalih 35,9 % bilo doseljenika (29.085). Najviše doseljenih je bilo iz drugih općina Bosne i Hercegovine 17.786 (61,2 % ukupno doseljenih), dok je useljenika iz drugih republika ex-Jugoslavije bilo 5.232 (17,9 % ukupno doseljenih). Popis iz 1971. godine nam pokazuje da doseljeno stanovništvo iz drugih općina ima blagi porast (62,9%) u odnosu na 1961. godinu. Istovremeno se postotak doseljenog stanovništva iz drugih republika ex-Jugoslavije u 1971. godini smanjio na 14% u odnosu na 1961. godinu (17,9%). Broj doseljenih stanovnika Bosne i Hercegovine 1961. godine iznosio je 901.299 (27,5% od broja ukupnog stanovnika), dok se 1971. godine popeo na 1.127.651 (30,1 % od ukupnog broja stanovnika). (Prilog br 1.) Prema popisu iz 1981. godine vidimo da se procenat domicilnog stanovništva u Tuzli smanjio na 59%, dok se procenat doseljenih povećao na 41 %, od ukupnog stanovništva. Najveći broj doseljenih je bio iz drugih općina Bosne i Hercegovine 29.278, dok je useljenih iz drugih republika bilo 5.720. Najviše doseljenih bilo je iz Srbije (3.102), Hrvatske (1.694) i Crne Gore (435.). Broj doseljenika u Bosni i Hercegovini iznosio je 1.372.736 (33,2 % od ukupnog stanovništva). (Prilog br 2.) Prema popisu 1991. godine uočljivo je da je u Tuzli bilo više domocilnog stanovništva 79.916, dok su ostalih 52.745 bili doseljenici. Najviše doseljenih je bilo iz drugih općina Bosne i Hercegovine 30.572, dok je useljenih iz drugih republika exJugoslavije bilo 5.345. Najviše doseljenih je bilo iz Srbije (2.839), Hrvatske (1.587) i Crne Gore (412.). Broj doseljenika u Bosni i Hercegovini iznosio je 1.606.789. (Prilog br. 3.) Prema navedenim popisima vidimo da je u Tuzlu najviše migriralo stanovništvo iz drugih općina Bosne i Hercegovine. To su uglavnom bili migranti iz susjednih manje privredno razvijenih opština područja tuzlanskog subregiona (Lopara, Kalesije, Srebrenika, Kladnja i dr.), a i drugih područja sjeveroistočne Bosne. 19 Podaci o vremenskim periodima doseljavanja pokazuju da je najintenzivniji period doseljavanja stanovništva u općinu Tuzla bio od 1946. do 1971. godine. Također, i u periodu od 1971. do 1981. godine u Tuzlu je doselilo 14.486 stanovnika, a u periodu 1981-1991. godine doselilo se novih 12.323 stanovnika. Dakle Tuzla je tokom cijelog ovog perioda bila jak imigracioni centar, što može zahvalilti svom privrednom razvoju u tom periodu. (vidjeti prilog br. 2.i 3.)

19

Kulenović Salih, Migracije stanovništva Tuzle, Zbornik radova XXXIV kongresa saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla, 1987., str. 208.

85

E. Jahić

Najveći intenzitet doseljavanja, od ukupno 71. naseljenog mjesta koliko ih je imala općina Tuzla, imala su naselja: Simin Han (72,2%), Mramor Novi (63,5%), Bukinje (62%), Kiseljak (60,3%), Tuzla (45,6%), Solina (43,3%) i Slavinovići (42,5%). U svim ovim naseljima je najveći broj doseljenih sa drugih općina, izuzimajući Slavinoviće u kojima je najveći broj doseljenih sa područja tuzlanske općine.20 Podaci o tipu naselja nam govore da su doseljenici najbrojniji iz seoskih naselja, dok se broj doseljenika iz mješovitih naselja 1971. godine povećao za dva puta. Zaključak Poslije drugog svjetskog rata, snažan društveno-ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine uzrokovao je i intenziviranje migracija. Tuzla je u tom periodu doživjela snažan ekonomski razvoj, što se odrazilo i na migracije. Općina Tuzla zahvaljujući, prije svega, njenom značaju u privrednom pogledu, ali isto tako, i brojnim drugim funkcijama poznata je kao područje vrlo značajnih migracija. Migracije su bitno uticale na razvoj ukupnog stanovništva općine u poslijeratnom periodu. Oko 85% njenog ukupno doseljenog stanovništva nastanilo se ovdje u periodu nakon Drugog svjetskog rata. U periodu od 1953. do 1971. godine općina je imala pozitivan saldo migracija. Od početka 70-tih prošlog vijeka dolazi do zaokreta i u prirodnom i u mehaničkom kretanju stanovništva, jer općina počinje da gubi dio stanovništva. Negativni migracijski saldo pojavljuje se u periodu od 1971-1991. godine. Također, posmatrajući prirodni priraštaj i migracijski saldo općine Tuzla možemo zaključiti da je mehanička komponenta u ukupnom porastu stanovništva manja i da je daleko značajnija prirodna komponenta. Po svim popisima vidimo da je u Tuzlu najviše migriralo stanovništvo iz drugih općina Bosne i Hercegovine. Također, veliki broj doseljenih je bio iz drugih republika exJugoslavije, a najviše iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Podaci o vremenskim periodima doseljavanja nam govore da je najintenzivniji period doseljavanja stanovništva u općinu Tuzla bio od 1946. do 1971. godine. Sve ovo govori da je Tuzla tokom cijelog socijalističkog perioda bila jako imigraciono područje. Podaci o tipu naselja nam govore da su najbrojniji doseljenici iz seoskih naselja. Literatura i izvori: Literatura: 1. 2. 3. 4. Breznik Dušan, Demografija – analiza, metodi i modeli, Drugo izdanje, Naučna knjiga, Beograd, 1980. Breznik Dušan, Unutrašnje migracije u Jugoslaviji posle drugog svetskog rata, Razvitak stanovništva Jugoslavije u posleratnom periodu, Centar za demografska istraživanja, Institut društvenih nauka, Beograd, 1974. Klapić Muharem, Tuzla kao razvojni centar sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002. Klapić Muharem, Uloga Tuzle kao pola rasta u njenom užem (Tuzlanski kanton) i širem gravitacionom području (Regija sjeveroistočna Bosna), Međunarodni znanstveni seminar Regionalno razvojna problematika Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja u procesu približavanja Europskoj uniji, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2003., str. 107.-122.

20

I.D., Op.cit., str. 209.

86

Migracije stanovništva općine Tuzla 5. 6. 7. Kulenović Salih, Migracije stanovništva Tuzle, Zbornik radova XXXIV kongresa saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla, 1987., str. 205-212. Kulenović Salih, Etnologija sjeveroistočne Bosne, Knjiga 2., Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 1995. Sparavalo Jozo, Deagrarizacija-osnov socijalne i prostorne pokretljivosti stanovništva Bosne i Hercegovine u periodu poslije Drugog svjetskog rata, Migracije i Bosna i Hercegovina, Naučni skup “Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana – njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i promjene u našoj zemlji“ održan 26. i 27. 10.1989. godine u Sarajevu, Insitut za istoriju u Sarajevu, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, Sarajevo, 1990., str. 366-388. Todorović Gordana, Projekcije stanovništva, Teoretsko – metodološka studija, Centar za demografska istraživanja, Institut društvenih nauka, Beograd, 1978. Wertheimer – Baletić Alice, Stanovništvo i razvoj, Zagreb, 1999.

8. 9.

Objavljeni izvori: 1. 2. 3. 4. 5. Popis stanovništva 1961., Migraciona obeležja, Rezultati za naselja, Knjiga XII, SZS, Beograd, 1966. Popis stanovništva 1961., Vitalna, etnička i migraciona obeležja, Rezultati za opštine, Knjiga VI, SZS, Beograd, 1967. Popis stanovništva i stanova 1971., Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, SZS, Beograd, 1972. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981., Doseljeno stanovništvo po opštinama, Statistički bilten, br. 99., RSZ, Sarajevo, 1983. Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991., Doseljeno stanovništvo po općinama, Statistički bilten, br. 271., FSZ, Sarajevo, 1999.

Neobjavljeni izvori: 1. 2. 3. Jahić Edin, Demogeografske promjene u općini Tuzla od 1879. do 2005. godine, Magistarski rad, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2006. Demografska studija, Analiza stanja i hipoteze, Prostorni plan opštine Tuzla, Analitičko-dokumentaciona osnova, Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo, 1984. Prostorni plan opštine Tuzla za period 1986-2000/2005, Nacrt, Opštinski zavod za urbanizam, Opština Tuzla, Tuzla, 1986.

87

E. Jahić

Prilog br. 1.
Tabela br. 6.: Doseljeno stanovništvo BiH i općine Tuzla prema vremenu, području i tipu naselja iz kojeg se doselilo prema popisu stanovništva iz 1961. i 1971. godine
Godina Područje Ukupno stanovnika Stanovništvo koje od rođenja stanuje u istom naselju Ukupno doseljenih iste općine dr. općine iste SR sa područja druge SR druge države seoskog mješovitog gradskog 1940 i prije 1941-1945. 1946-1952. 1953-1957. godine 1958-1961. 1953-1960. 1961-1965. 1966-1969. 1970-1971. BiH 3.277.936 2.370.257 901.299 360.411 427.122 110.538 3.228 622.070 79.068 191.312 215.016 61.833 179.002 199.454 235.638 . . . . 1961. Tuzla 82.216 52.710 29.085 5.906 17.786 5.232 161. 13.685 4.128 10.495 4.159 1.619 5.711 7.200 10.107 . . . BiH 3.746111 2.608322 1.127651 498.140 506.091 123.420 . 742.653 128.868 250.485 154.122 48.620 144.286 . . 261.661 236.131 181.581 96.954 1971. Tuzla 107.293 67.519 39.352 9.079 24.758 5.515 . 16.127 8.741 14.371 3.150 1.244 4.899 . . 10.289 10.132 6.172 3.130

iz naselja stanovništvo doseljeno

Izvor: Popis stanovništva 1961., Vitalna, etnička i migraciona obeležja, Rezultati za opštine, Knjiga VI, SZS, Beograd, 1967., Popis stanovništva i stanova 1971., Rezultati za stanovništvo i domaćinstva po naseljima i opštinama, SZS, Beograd, 1972.

88

Migracije stanovništva općine Tuzla

Prilog br. 2.
Tabela br. 7.: Doseljeno stanovništvo Bosne i Hercegovine i općine Tuzla prema vremenu doseljenja i područja iz kojeg je doseljeno prema popisu stanovništva 1981. godine
Ukupno svega Ukupno BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla 49.874 604.912 14.382 609.533 29.287 141.330 5.720 19.822 435. 46.497 1.694 6.034 264. 5.330 225. 63.647 3.102 38.857 1.994 5.690 230. 19.100 878. 3.780 99. 13.181 386. Do 1945. 3.661 67.723 1.106 59.949 2.209 10.821 288. 1.523 20. 4.650 102. 363. 15. 507. 26. 3.758 125. 2.691 88. 304. 7. 763. 30. 637. 32. 833. 26. 1.372.736 1.139.963 Vrijema doseljenja 1946-1960 1961-1970 1971-1981 Nepoznato 328.937 13.002 132.321 2.743 160.486 8.538 34.812 1.674 4.713 127. 11.040 502. 1.263 83. 1.348 66. 16.448 896. 9.927 561. 1.548 62. 4.973 273. 224. 8. 1.094 39. 355.190 14.742 152.046 3.384 163.909 9.479 37.786 1.823 5.737 136. 11.627 505. 1.700 62. 1.225 61. 17.497 1.059 10.013 693. 1.453 79. 6.031 287. 272. 14. 1.177 42. 463.805 14.486 209.479 4.741 198.253 7.932 52.381 1.734 7.085 132. 17.220 528. 2.474 87. 1.207 65. 23.575 922. 14.659 588. 2.191 76. 6.725 258. 2.168 33. 1.524 46. 84.841 3.983 43.343 2.408 26.936 1.129 5.530 201. 764. 20. 1.940 57. 234. 17. 223. 7. 2.369 100. 1.567 64. 194. 6. 608. 30. 479. 12. 8.553 233.

drugog mjesta iste općine druge općine u SR BiH druge SR-SAP ex Jugoslavije SR Crne Gore SR Hrvatske SR Makedonije Doseljeno iz SR Slovenije SR Srbije-svega uža teritorija Srbije SAP Kosova SAP Vojvodine inostranstva nepoznato

Izvor: Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 1981., Doseljeno stanovništvo po opštinama, Statistički bilten, br. 99., RSZ, Sarajevo, 1983.

89

E. Jahić

Prilog br. 3.
Tabela br. 8.: Doseljeno stanovništvo Bosne i Hercegovine i općine Tuzla prema vremenu doseljenja i područja iz kojeg je doseljeno prema popisu stanovništva iz 1991. godine
Ukupno
svega

Vrijema doseljenja
do1945. 1946-1960 1961-1970 1971-1980. 1981-1991. Nepoznato 90.877 2.699 41.561 769. 41.610 1.715 6.751 173. 1.020 14. 2.941 60. 308. 14. 297. 13. 2.185 72. 1.599 52. 219. 9. 367. 11. 314. 18. 641. 24. 290.444 11.518 114.015 2.332 144.990 7.745 30.111 1.383 4.229 117. 9.572 433. 1.120 53. 1.107 45. 14.083 732. 8.400 464. 1.315 54. 4.368 217. 157. 10. 1.171 48. 303.801 11.898 124.330 2.628 146.161 7.789 31.823 1.423 5.197 114. 9.617 376. 1.417 75. 895. 46. 14.697 812. 8.326 518. 1.232 55. 5.139 239. 252. 8. 1.235 50. 363.203 10.527 156.745 3.121 163.345 6.180 38.937 1.120 6.101 95. 12.014 315. 1.898 87. 1.446 34. 17.478 589. 10.859 371. 1.720 56. 4.899 162. 1.917 29. 2.259 77. 424.773 12.323 206.036 4.717 168.397 6.379 45.259 701. 5.424 62. 14.899 354. 2.813 77. 3.453 50. 18.670 558. 11.381 344. 2.993 102. 4.296 112. 2.277 35. 2.804 91. 133.691 3.780 84.712 1.936 24.111 764. 5.451 145. 553. 10. 2.047 49. 215. 4. 452. 9. 2.184 73. 1.357 42. 238. 7. 589. 24. 760. 10. 18.657 925.

Ukupno

BiH Tuzla

1.606.789 52.745 727.399 15.503 688.614 30.572 158.322 5.345 22.524 412. 51.090 1.587 7.771 310. 7.650 197. 69.297 2.839 41.922 1.791 7.717 283. 19.658 765. 5.677 110. 26.767 1.215

drugog mjesta BiH iste općine Tuzla druge općine u SR BiH BiH Tuzla

druge SR-SAP BiH ex- Jugoslavije Tuzla SR Crne Gore d o s e lj e n o i z SR Hrvatske SR Makedonije SR Slovenije SR Srbijesvega uža teritorija Srbije SAP Kosova SAP Vojvodine inostranstva nepoznato BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla BiH Tuzla

Izvor: Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991., Doseljeno stanovništvo po općinama, Statistički bilten, br. 271., FSZ, Sarajevo, 1999.

90

Zbornik radova PMF 6, 91 – 104 (2009)

Originalni naučni rad

MOGUĆNOSTI IZGRADNJE NOVIH NUKLEARNIH ELEKTRANA U JUGOISTOČNOJ EVROPI: AKTUELNE EKONOMSKO-GEOGRAFSKE I GEOPOLITIČKE DILEME THE POSSIBILITYS OF BUILDING NEW NUCLEAR POWER PLANTS IN SOUTHEAST EUROPE: THE CURRENT ECONOMIC, GEOGRAPHIC AND GEOPOLITICAL DILEMMAS Prof. dr. Izet Ibreljić, Prof. dr. Salih Kulenović, Odsjek za geografiju, Prirodnomatematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Mr. Senad Salkić, JP Elektroprivreda BiH-Termoelektrana "Tuzla", Tuzla Sažetak Javne rasprave o energetskoj budućnosti Jugoistočne Evrope su postale mantra dosta heterogenih ovdašnjih energetskih lobija ali i sve više političkih lidera obzirom da za obezbjeđenje višeg životnog standarda vlastite populacije treba osigurati na vrijeme dovoljan kvantum energije po prihvatljivoj cijeni. U tom kontekstu energetski analitičari i ovdje više nego ikad ranije upozoravaju na nužnost diversifikovanja snabdijevanja energentima i u vezi s tim i na nužnost otvaranja nuklearne opcije u sklopu različitih energetskih promišljanja. Čini se da u skoro svim zemljama ovog geoprostora, energetičari, političari, pa dobrim dijelom i javnost izlaze postepeno iz okvira razmišljanja u 1980-im godinama kada se investiranje u nuklearno-energetske kapacitete smatralo opasnim poduhvatom koji treba kolikogod je to moguće izbjegavati. Tome svakako doprinosi i činjenica da su nuklearni labiji posljednjih godina dobili na intezitetu što takođe stvara pretpostavku između ostalog i inteziviranja rasprave na ovu temu. U radu koji slijedi autori su najprije sačinili kraću energetsku analizu geoprostora Jugoistočne Evrope. Zatim je iznesen čitav dijapazom mišljenja o mogućem energtskom, a posebno nuklearno-energetskom razvoju ovog dijela evroprostora. To može pomoći čitaocu da stvori jasnu sliku o ovoj veoma aktuelnoj temi, a njegovo opredjeljenje za neku od razvojno energetskih opcija ovisiće naravno od različitih preferencija. Ključne riječi: jugoistočna Evropa, nukelarna energija, elektroenergetika Abstract Public hearings on the energy future of Southeastern Europe have become the mantra of many heterogeneous local energy lobby and the number of political leaders since the provision of higher living standards of their populations should provide sufficient time to the quantum of energy at an affordable price. In this context, energy analysts and here more than ever alert to the need disqulifing supply of energy in regard to the necessity of opening the nuclear option in the different energy considerations. It seems that in almost all countries of this geographic, energy experts, politicians, and the good part, and the public is gradually coming out of the box thinking in the 1980s when investment in nuclear energy capacities considered dangerous undertaking

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

to be whatever is possible to avoid. This also contributes to the fact that nuclear loby crucial years get the intensity which also creates a presumption among other things, intensifying debate on this topic. The paper that follows the authors were first drawn up a brief analysis of energy geospace Southeastern Europe. He then outlined the entire set of opinions on possible energetics, especially nuclear energy development in this part eurospace. This can help the reader to create a clear picture of this very current topic, and his commitment to a development of energy dependenc course of different preferences. Kay words: Southeast Europe, nuclear energy, electroenergetic Uvod Uključivanje u evropske integracijske tokove zahtijeva od zemalja Jugoistočne Evrope odgovarajući razvoj njihove energetske infrastrukture. To podrazumijeva između ostalog i prilagođavanje njihove individualne energetske kulture i tradicije zajedničkom energetskom jeziku EU. „Zemlje Centralne i Istočne Evrope trebaju, u EU početi govoriti žargonom sigurnosti snabdijevanja, diversiteta i održivosti“1. Nuklearni lobisti su u Jugoistočnoj Evropi, kao i u drugim dijelovima svijeta, uspjeli da aktueliziraju temu budućeg razvoja nuklearne industrije. Pokazalo se međutim, da je ovdje i relativno veći broj protivnika savremene nuklearne renesanse nego u drugim evropskim zemljama. Za antinuklearce su nuklearni programi veoma rizični za cjelokupan živi svijet te predstavljaju političku energetsku opciju kojom se za uništavanje prirodne sredine dobija legitimitet. Nuklearci međutim, naglašavaju da su pored NE „Krško“ u ovom geoprostoru već poodavno operativni i nuklearni kapaciteti u Bugarskoj, Rumuniji i Mađarskoj te Ukrajini, Češkoj, Slovačkoj tako da opasnost od nuklearne havarije postoji i bez izgradnje novih nuklearnih objekata. Osim toga, ističu se znatno viši standardi sigurnosti u nuklearkama posljednje generacije u odnosu na predhodne te problemi sa emisijama CO2 i odredbama Kjot-a. Posebno se ističe da je Evropska komisija preporučila svojim članicama da razmotre i nuklearno-energetsku opciju u svojim energetskim planovima imajući u vidu veći stepen energetske neovisnosti usljed diversifikacije energetskih izvora, sigurnost snadbijevanja, ekologiju, tehnički progres u nuklearnoj industriji, itd. 1. Osnovne elektroenergetske karakteristike jugoistočne Evrope U ekonomsko-geografskom konteksti teritorijalni obuhvat regiona Jugoistočne Evrope je jasno određen što nije uvijek slučaj ukoliko se ovaj dio evroprostora posmatra u nekom drugom (npr. geopolitičkom, energetskom, itd.) kontekstu. Shodno ciljevima određenih istraživanja teritorijalni sadržaj ovog regiona se često mijenja i prilagođava istraživačkom zadatku te konkretnim ciljevima koje treba realizirati. Energetski analitičari imaju u vidu prvenstveno geoprostor „Energetske zajednice Jugoistočne Evrope“ koja je formirana u cilju inkorporiranja energetike ovog dijela Evrope u energetskom struktura EU pri čemu se u mnogim energetskim analizama ovdje često uključuju Mađarska i evroazijska Turska (obzirom na njenu ulogu u interkontinentalnim energetskim konekcijama u budućnosti). Jedna takva Jugoistočna Evropa sa njenim instalisanim elektroenergetskim kapacitetima (2008. godine) može se predstaviti slijedećom slikom:
1

Power Engineering International“ June 2008, str. 16.

92

Mogućnosti izgradnje novih nuklearnih elektrana u jugoistočnoj Evropi: Aktuelne ekonomsko-geografske i geopolitičke dileme

Mađarska 9,71GW Slovenija 3,10GW Hrvatska 3,99GW Srbija BiH 7,12GW 3,78GW C.Gora K&M 0,89GW 1,28GW

Rumunija 17,69GW

Bugarska 11,22GW

Makedonija 1,62GW Albanija 1,61GW Grčka 12,85 GW

Slika 1. Instalisani elektroenergetski kapaciteti u JIE 2008. Godine (GW)2 Ovako predstavljeni geoprostor Jugoistočne Evrope ima danas oko 80 miliona stanovnika koje opslužuje elektroenergetski sektor od cca 85 GW3. Osnovna elektroenergetska karakteristika ovog regiona mogla bi se sažeti u slijedećem: -energetski miks regiona u 2006. godini je bio ovakav 4: 39% ugalj (u EU cca 30% ), 34% hidroizvori, 20% prirodni gas, 5% nuklearke ( u EU 30% ) i 2% obnovljeni izvori; -regionalni izvoznici elektroenergije posljednjih godina su : Bugarska, Rumunija i BiH, a najveći uvoznici su : Albanija, Hrvatska i Srbija; -niske cijene elektroenergije kojima se kupuje socijalni mir u većini zemalja ohrabruju njenu neefikasnu upotrebu i usporavaju investicije u nove kapacitete ; -zemlje Jugoistočne Evrope troše upola manje elektroenergije per capita u odnosu na EU ali dvostruko neefikasnije;
2

Izvor: T. Orešić, The impact of the Economic Crisis on the Energy Sector South-East Europe, December 2009. 3 Iz raznih izvora 4 N.Newman, „The Balkans of a jolt“, www.nbS/CE

93

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

-prema procjenama OECD-a neophodan je budući minimalan rast regionalnog energosektora od 2% godišnje, itd. Regionalna elektroenergetska ponuda ne može pokriti ni današnju (elektrodeficit od cca 15 GW u 2008. godini ), a kamo li buduću tražnju elektroenergije. Istina, krizni periodi kao ovaj 2009. godine stvaraju privid drugačije situacije obzirom na pad ekonomske aktivnosti, a s tim u vezi i potrošnje elektroenergije. Međutim, gasna kriza na liniji Rusija-Ukrajina ukazala je na mnoge slabosti energetike u JIE. Da bi se popravila elektroenergetska situacija u JIE nužno je čim prije početi investirati u nove elektroenergetske kapacitete i modernizaciju prenosne mreže. Prema procjeni Svjetske banke5 u Jugoistočnoj Evropi je u narednih 15 godina neophodno investirati u proizvodnju, prenos i distribuciju elektroenergije cca 40 milijardi USD da bi se izgradilo novih 11-16GW kapaciteta. Na prostoru bivše Jugoslavije u periodu od 30 godina, kao što je poznato nije izgrađen ni jedan novi elektroenergetski objekat. Za energetske investicijske projekte neophodno je međutim, kreirati i odgovarajuću investicijsku klimu. Strategijske investicije onemogućavaju prije svega socijalne cijene elektroenergije te s toga treba utvrditi koje će kategorije potrošača plaćati socijalne, a koje tržišne cijene. Važna karakteristika regiona Jugoistočne Evrope je energetska parcelizacija. Njegovo energetsko povezivanje moguće je ostvariti vlastititim, a prije svega zajedničkim projektima što bi poboljšalo sigurnost snabdjevanja i tržišna pravila igre u regionalnoj energetici. To bi u konačnom rezultiralo i rastom energetske efikasnosti i temeljitom reformom energetskog sektora što bi omogučilo njegovo brže uključivanje u evroenergetske tokove. Veoma aktuelna energetska dilema u JIE je i uključivanje u nuklearni razvoj, odnosno da li, kako i koliko biti uključen u savremenu nuklearnu renesansu. Gdje su najveći potrošači nuklearne elektroenergije Bugarska i Mađarska (po 3,5 miliona tona ekvivalenata nafte). Zatim dolazi Rumunija (2,7 miliona tona ekvivalenata nafte)6. Ove zemlje će ukoliko obezbijede odgovarajući nivo finansijskog kapitala najvjerovatnije intenzivirati svoj nuklearno energetski razvoj. Dilema se otvara, pogotovo u Srbiji i Hrvatskoj, pri različitim ekonomskim i energetskim debatama. Međutim, trebaće još vremena da se mnoge dileme na ovu temu na adekvatan način razriješe. Nuklearizacija ovog dijela Evrope je započela prije više decenija da bi se u skladu sa svjetskim trendovima zaustavila. Sve veći problem sa ekstrakcijom, transportom i finalizacijom fosilnih goriva, globalno zagrijavanje, itd. intenziviraju i ovdje razmišljanja o nuklearnoj industriji, a kao i drugdje u svijetu nuklearni lobi je i ovdje prisutan i nerijetko daje ton ovim debatama. 2. Nuklearna energetika u Jugoistočnoj Evropi u dimenziji vremena 2.1 Planovi nuklearnoenergetskog razvoja u bivšoj Jugoslaviji U geoprostoru bivše Jugoslavije nuklearna opcija je otvorena već 1964. godine kada su započela prva istraživanja lokacionih performansi Krškog polja za izgradnju prve nuklearke. Nakon toga su 1974. godine uslijedili ugovori sa američkim „Westinghouse Electric Corporation“ o gradnji i isporuci oprema za Nuklearnu elektranu „Krško“. Ova elektrana sa reaktorom 2-e generacije i kapacitetom 632 MW
5 6

N. Newman, Isto, str 5 BP Statisical Review of World Energy“, June 2010, str. 36.

94

Mogućnosti izgradnje novih nuklearnih elektrana u jugoistočnoj Evropi: Aktuelne ekonomsko-geografske i geopolitičke dileme (kasnije povećan na 732 MW ) urađena je po projektu američke „Gilbert Association Inc“ i puštena u probu 1981., a u redovan rad 1984. godine. Izvođači radova su bile uglavnom tada poznate jugoslovenske firme. U godinama koje su uslijedile radiološki indikatori ove nuklearke bili uglavnom na zadovoljavajućem nivou7, mada su do hrvatske javnosti procurile informacije o nekoliko manjih akcidenata. Razmišljanja o intezivnijem investiranju u nuklearno-energetske kapacitete u bivšoj Jugoslaviji započela su još početkom 1980-ih godina. U jednom strateškom dokumentu iz tih vremena pored izgradnje konvencionalnih fosilnih elektrana predviđale su se i značajna ulaganja u nuklearnu energetiku. „Prema tome u razdoblju do 2000. godine potrebno je staviti u pogon 3-4 nuklearna bloka ovisno o promatranju varijanti, dok je u razdoblju do 2010. potrebno staviti u pogon između 6 do 16 nuklearnih blokova po 900 MW. Pri tom treba naglasiti da gradnja nuklearnih elektrana traje 10-12 godina“8. Prema ovom dokumentu prva nuklearka bi se aktivirala 1992. godine, a prije toga bi se na nivou zemlje odabrao isti tip reaktora (lakovodni reaktor sa obogaćenim uranom ili teškovodni reaktor sa prirodnim uranom). Kao gorivo za ove nuklearne kapacitete koristila bi se dijelom ruda iz rudnika Žirovski vrh, a ostatak bi se trebao uvesti. Rudnik urana Žirovski vrh kreiran cca 30 km zapadno od Ljubljane trebao je davati 210000 rude urana nakon separisanja čijom bi se preradom dobivalo 295 uranovog koncentrata.9 Nakon Černobila je investiranje u nuklearke u svijetu skoro potpuno obustavljeno što je imalo odraza na energetske planove u bivšoj SFRJ pa je 1989. godine nakon višegodišnje javne rasprave donesen „Moratorij o izgradnji novih nuklearnih kapaciteta“. Pred disoluciju bivše države debate o nuklearnoj industriji su međutim, reaktivirane. U to vrijeme se osobito u Hrvatskoj počelo razmišljati o nuklearnoj opciji na poseban način. U određenim krugovima se iskristalisalo mišljenje da je nuklearna energija jedina trajna opcija za Hrvatsku te da je pomenuti Moratorij iznuđen političkim pritiscima Srbije kako bi ona iskoristila svoje energoresurse i plasirala viškove elektroenergije u tadašnji jugoprostor. Hrvatski ministar energetike je tada u kontekstu energetskih dilema, bio dosta decidan : „Ja nikada nisam bio nuklearac samo se bavim energetikom i pokušavam misliti kao svaki razuman energetičar. Proglasili su me nuklearcem jer sam imao više hrabrosti od mojih kolega da priznam da nas kad-tad nuklearke čekaju“10. Dodatne tenzije pred disoluciju bivše Jugoslavije izazivale su nerijetko publikovana istraživanja i ocjene podobnosti lokacije za termoelektrane i nuklearne objekte. Evidentna je naime, bila bojazan od kreiranja nuklearnih kapaciteta u okviru ili čak blizu granica nekih republika. Zaboravljalo se na činjenicu da su nuklearni planovi susjednih zemalja ( Bugarska, Rumunija, Mađarska ) u to vrijeme bili aktuelizirani.

7 8

OECD, NEA, „Occupational Exposures of Nuclear Power Plant“, 2009, str. 86-87 Komisija saveznih društvenih saveta za probleme ekonomske stabilizacije, „Strategija dugoročnog razvoja energetike Jugoslavije“, „Savremena praksa“, br. 950., Beograd, 1983., str. 16 9 Jedan od autora ovog rada je u sklopu programa simpozija o rudarstvu 1985. godine bio u posjeti ovom rudniku pa su ovdje navedeni indikatori izloženi u posebnoj brošuri koja je tada podjeljena posjetiocima 10 Privredni pregled, Beograd, 28/11/1990

95

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

2.2 Nuklearno-energetska razmišljanja u geoprostoru bivše Jugoslavije nakon njene disolucije Da bi se što više izbjegla ovisnost od uvoza elektroenergije u Hrvatskoj je prije nekoliko godina započela veliki investicijsko-energetski ciklus (uglavnom u plinske kapacitete). Ova zemlja danas uvozi preko 50% primarne energije, veći broj konvencionalnih elektrana ovdje privodi kraju svoj radni vijek, a potrošnja elektroenergije raste po stopi od 3-4% godišnje, (dvostruko više nego u EU) pa je neophodno razmišljati o svim energetskim opcijama, pa i nuklearnoj. Rasprava na ovu temu još nije zvanično otvorena ali se o tome počinje razmišljati i na najvišem nivou : „Nuklearke su danas sigurne i to je ujedno najčistija energija. Kao i druge zemlje koje već grade nuklearke i za nas će to postati neminovnost. Kad mi za to budemo spremni tehnologija će biti još sigurnija nego sada“11. Da bi se donijela odluka o gradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj će biti neophodno staviti van snage ranije usvojen zakon o gradnji pa čak i istraživanju nuklearki i termoelektrana na ugalj u „Zakonu o prostornom uređenju“. Tek nakon toga može uslijediti razmatranje ideje o tome gdje, kada i kako započeti izgradnju nuklearke imajući u vidu činjenicu da će investicijski ciklus trajati 10-15 godina. Što se tiče lokacije za eventualnu elektranu trebaće ispoštovati međunarodne lokacijske kriterije i najprije razmotriti ranije istraživane lokacione mogućnosti na Jadranu (otok Vir) ili uz neku od velikih hrvatskih rijeka: Sava (Prevlaka, Županja), Drava (Donji Miholjac) i Dunav (Dalj, Erdut). Razmišljanja o nuklearnoj energetskoj opciji u Srbiji se takođe aktueliziraju posljednjih godina. Postoji opšta saglasnost da je zemlji u skoroj budućnosti neophodan veliki kvantum novoproizvedene energije prije svega usljed starosti i gašenja postojećih termoenergetskih kapaciteta, zatim usljed očekivanog rasta potrošnje elektroenergije uzimajući u obzir prije svega očekivani ekonomski rast. Veliki termoenergetski kapaciteti u uglju o kojima se danas razmišlja : TENT B3 (700 MW), Kolubara B3 (2x350 MW), Kostolac (600 MW) i Štavalj (300 MW) te aktivnije korištenje hidroenergetskog potencijala (Dunav i Drina prije svega) bi mogli samo u kraćem roku riješiti ovaj problem. Međutim, dugoročno se iza 2050-ih godina, imajući u vidu iscrpljivanje postojećih rezervi uglja i činjenicu da je preko 60% rezervi uglja ostalo na Kosovu elektrodeficit se nameće kao ključni ekonomski problem u Srbiji te su pronuklearci u ovoj zemlji mišljenja da bi Srbija trebala da aktivira prve nuklearno energetske kapacitete. U tom smislu će biti nužno čim prije preispitati odluku o moratoriju za izgradnju nuklearki i drugačije postaviti dugoročne strateške energetske ciljeve nego što su oni danas odnosno utvrditi nove, pronuklearne zakone. Srbijanski pronuklearni lobi ističe u prvi plan ekonomiju korištenja elektroenergije (pogotovo u nuklearkama novije generacije) u odnosu na energiju fosilnih goriva, znatno veće procesno iskorištenje instalisanog kapaciteta, stabilnost cijena proizvedene elektroenergije, duži operativni vijek nuklearki u odnosu na fosilno-energetske kapacitete, ublažanje globalnog zagrijavanja i ekološke prednosti nuklearne energetike. Antinuklearci, naprotiv, kao osnovne slabosti eventualne nuklearno-energetske politike u Srbiji u prvi plan ističu: nedostatak energetske studije iz koje bi proizišle dugoročne srbijanske potrebe za elektroenergijom, političku i ekonomsku zavisnost od isporučilaca goriva i tehnologije, nedostatak odgovarajućeg stručnog kadra koji bi se bavio ovim problemima, pitanje profitabiliteta investiranja ukoliko bi se uzeli u obzir dekomisioniranje nuklearke po završenom periodu eksploatacije i problemu skladištenja
11

Stjepan Mesić u „Vjesniku“ od 8.9.2008.

96

Mogućnosti izgradnje novih nuklearnih elektrana u jugoistočnoj Evropi: Aktuelne ekonomsko-geografske i geopolitičke dileme goriva, odsutnost odgovarajućeg morala i odgovornosti te određenog nivoa tehničke kulture koji zahtijeva nuklearna industrija, itd. Jedan od srbijanskih antinuklearaca stavlja u prvi plan današnju energetsku neefikasnost države te na ovu temu rezignirano zaključuje: „Letargična inteligencija i umorna i bez broj puta izvarana radnička klasa polovično nepovjerljivi seljak su u takvom psihofizičkom stanju da se pored njih trenutno može provući bilo šta.“12 Što se tiče lokacijski perfomansi ukoliko bi se donijela odluka o gradnji nuklearne elektrane, nuklearci su čini se na tu temu skoro jedinstveni: „Idealna lokacija elektrane u odnosu na električnu mrežu Srbije bila bi između HE „Đerdap“ i TE „Kolubara“. Lokacija na Dunavu bila bi takođe pogodna kao izvor rashladne vode, a važan doprinos je jeftin transport opreme i goriva.“13 Modeli finansiranja izgradnje eventualne srbijanske nuklearke bi ovisili od mnogo faktora. Prema srbijanskim nuklearnim ekspertima najprihvatljivije bi to bilo realizovati kroz saradnju sa međunarodnim energetskim korporacijama. Energetski problemi (sve veći elektrodeficit, enormni gubici u proizvodnji i distribuciji elektroenergije, idt.) u Makedoniji su kontinuirano prisutni duže vrijeme. Uslijed toga se skoro 40% elektroenergije mora obezbijediti iz uvoza. Energetski bilans ove zemlje se po mnogima može (uz mjere štednje elektroenergije) poboljšati izgradnjom nuklearne centrale. Iz tog razloga se u Makedonskoj akademiji nauka i umjetnosti (MANU) prišlo pripremi za izgradnju nuklearke (najvjerovatnije u Mariovu na jugu zemlje). Energetski eksperti smatraju da je to jedini način za rješavanje trajne energetske krize u zemlji. Predsjednik MANU je na ovu temu dosta decidan: „U našem planu predviđamo da nuklearka počne da radi nakon 2025. godine. Ona bi bila na neki način alternativa mogućim termoelektranama na ugalj sa podzemnim kopom.“14 Protivnici MANU-ovog projekta su međutim, mišljenja da je Makedonija premali geoprostor za ovakav energetski kapacitet te da tehnološki i ekonomski nije spremna da to efikasno realizuje pa bi bilo racionalnije da prihvati bugarsku ponudu i uključi se, sa drugim balkanskim zemljama u zajedničko investiranje u nuklearku „Belene“. Koja od ovih ili pak neka treća opcija će preovladati u Makedoniji ostaje da se vidi. Nakon disolucije bivše Jugoslavije status NE „Krško“ postao je jedno od najtežih otvorenih pitanja ekonomskih odnosa između Slovenije i Hrvatske koje je trebalo razriješiti. Tek deceniju poslije toga ove zemlje su se dogovorile o svim spornim pitanjima na ovu temu. Okvirno posmatrano to je podrazumijevalo ravnopravno vlasništvo nad NE „Krško“ te shodno tome i zajedničko upravljanje postrojenjem i sufinansiranje zbrinjavanja radioaktivnog otpada (izvoz ili izgradnja zajedničkog odlagališta). Za čitavo ovo vrijeme nuklearna opcija u Sloveniji je bila, u skladu sa nacionalnim energetskim programom, kontinuirano otvorena. Naime, slovenačka vlada je zvanično najavljivala da ima namjeru povečati sadašnje nuklearne kapacitete obzirom da su drugi energoresursi zemlje ograničeni, a NE „Krško“ učestvovanje u elektroenergetskom bilansu zemlje sa cca 41% (2008.) pa je neophodno uz ovu centralu izgraditi još jedno postrojenje tim prije što se prema procjeni međunarodnih eksperata kraj radnog vijeka postojećoj centrali već nazire (2021. godine).
12 13

R. Amadeus, „Energetska kriza morala“, Politika, Beograd, 9.2.2009. Z. Dičić, „Nuklearne elektrane u Srbiji?“, Politika Beograd, 20.1.2009. 14 „Nuklearka do 2025. godine“, „Jutarnji list“, Zagreb, 12.3.2009.

97

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

U skladu sa globalnom nuklearnom renesansom debata o izgradnji novog nuklearno-energetskog kapaciteta u Sloveniji dobija na intenzitetu početkom 2010. godine. Tada naime „Gen energija“ (suvlasnik NE „Krško“) podnosi zahtjev vladi za izgradnju drugog bloka NE „Krško“ (NEK2) od 1600 MW koja bi pripadala reaktorima 3-e generacije. Prema raspoloživim procjenama slovenačkih nuklearaca15 eventualna gradnja NEK2 bi (nakon usvajanja državnog prostornog plana, izrade projektne dokumentacije, izdavanja građevinske dozvole, itd.) mogla da počne nakon 6 godina i mogla bi biti puštena u probni rad 2023. godine (u izvjesnom smislu bilo bi to dakle zamjenski kapacitet postojećeg postrojenja) i moglo bi aktivno raditi narednih 60 godina. Bez obzira na najave slovenačke vlade da se u budući proces investiranja u nuklearnu centralu uključuje samostalno za očekivati je da će pak određeni nivo saradnje sa susjednom Hrvatskom morati biti ostvaren (ako ne dogovor o sufinansiranju onda bar o sigurnosnim aspektima) u skladu sa međunarodnim normama obzirom da se buduća nuklearka treba izgraditi cca 30 km od Zagreba. Uostalom, diskusija o još jednoj nuklearci u ovom dijelu evroprostora je tek započela. Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja nastalih disolucijom bivše Jugoslavije u kojoj se nuklearna energetska opcija uopšte ne razmatra. Ovdje je energetski sistem u potpunosti isparcelisan tako da ne postoji jedinstvena elektroprivredna organizacija niti energetska strategija na nivou zemlje. Razvoj energetike se pokušava inkorporirati u evroenergetske trendove ali za sad sa malo uspjeha. Ekonomski, a s tim u vezi i energetski razvoj se ovdje odvija više stihijski nego racionalno i sinhronizirano. Velike rezerve mrkog uglja i lignita mogu po mnogima uz efikasno investiranje u restrukturiranje ugljokopa, i sukcesijsku proizvodnju termoenergije i uz optimalno korištenje hidroizvora biti osnova budućeg razvoja energetike do kraja ovog stoljeća. Najveći potrošači elektroenergije u Crnoj Gori su Kombinat aluminijuma u Podgorici, željeznica i nikšička željezara pa su i energetski problemi u ovoj zemlji najvećim dijelom vezani za poslovanje ovih privrednih subjekata (nivo energetske potrošnje, naplata isporučene elektroenergije, itd.). Što se energetike budućnosti tiče ovdje se planiraju, u saradnji sa stranim kapitalom, rekonstrukcija, revitalizacija postojećih elektrana te gradnja novih kapaciteta, formiranje konzorcija za izgradnju hidroelektrana ( Zeta i eventualno Morača )16. Kada je u pitanju nuklearna energetika treba istaći da po postojećim crnogorskim zakonima nije dozvoljena izgradnja nuklearki niti prihvat i skladištenje nuklearnog otpada iz inostranstva. Smatra se naime, da Crna Gora treba da se razvije kao ekološka država forsirajući razvoj turizma, a da uz postojeću termoproizvodnju obnovljivi izvori (hidropotencijal, vjetar, sunčeva energija, itd.) mogu dugoročno osigurati crnogorske potrebe za elektroenergijom. U tom kontekstu se smatra da Crna Gora ne treba dati saglasnost za eventualnu izgradnju nuklearke na Bojani kod Skadra u Albaniji o čemu su vođeni politički razgovori na najvišem nivou između Albanije i Hrvatske. Sve do uključivanja u EU Bugarska je bila glavni izvoznik elektroenergije u geoprostoru Jugoistočne Evrope i u nekim godinama pokrivala preko 50% regionalnog elektrodeficita. U procesu pridruživanja EU ova zemlja je poštujući evropske energetske ekostandarde prihvatila između ostalih i uslov da zatvori krajem 2006. godine dva reaktora (od po 440 MW sovjetske tehnologije) u nuklearnoj elektrani Kozloduj na Dunavu (70km od Srbije) koja je od 1974. godine kada je aktivirana proizvodila trećinu bugarske elektroenergije. Prva dva reaktora ove elektrane (takođe od po 440 MW) su bila isključena 2003. godine iz bezbjednosnih razloga (nekoliko akcidenata) tako da je
15 16

Više na ovu temu u slovenačkim informativnim glasilima i „Politici“, Beograd od 25.1.2010. Više na ovu temu kod : „KWh“ br. 432., Beograd, januar 2010.

98

Mogućnosti izgradnje novih nuklearnih elektrana u jugoistočnoj Evropi: Aktuelne ekonomsko-geografske i geopolitičke dileme od ukupno 6 blokova nuklearke „Kozloduj“ ostalo proizvodno aktivno samo 2 bloka novije ruske proizvodnje od po 1000 MW. Zatvaranje nuklearnih reaktora stare tehnologije nije samo bugarska specifičnost. U Litvaniji je npr. početkom 2010. godine po jednom od diktata EU zatvorena nuklearka „Ignalina“ projektovana po ruskoj tehnologiji černobilskog tipa koja je ovoj zemlji obezbjeđivala 72,9% potrebne elektroenergije17. Slično se desilo i sa 2 nuklearna reaktora u Slovačkim Jaslovskim Bohunicama dok su češke nuklearke u Temelinu i Dukovaniju dobrim dijelom rekonstruisane18. Navedene zemlje u kojima su zatvoreni nuklearni reaktori su ostale u obavezi da ih kontrolišu što je obaveza za sve reaktore koji sadrže gorivne elemente. Osim toga, restart nijednog od ovih reaktora nije bio podržan od EU (mada su to zainteresovane zemlje zahtijevale) u vrijeme gasne krize 2009. godine ali im je u okviru rezervi EU obezbijeđene određene količine gasa. U cilju redukcije gubitaka u procesu proizvodnje elektroenergije usljed zatvaranja nuklearke, te troškova demontiranja njenih postrojenja EU se obavezala da na ime pomoći Bugarskoj (kao uostalom i drugim tranzicijskim zemljama) izdvojiti značajna finansijska sredstva u narednim godinama po odgovarajućoj dinamici. Pitanje ukupne kompenzacije EU Bugarskoj zbog zatvaranja „Kozloduja“ je još otvoreno i po slobodnoj procjeni će preći milijardu eura. Shodno ekološkim zahtjevima EU Bugarska će morati i da uloži značajna sredstva u proizvodnju termoenergije. To uključuje restrukturiranje ugljokopa čije rezerve se procjenjuju na preko 3 milijarde tona, modernizaciju termokompleksa „Bobov Dol“ i „Marica-istok“ ugradnju novih blokova umjesto onih iz sovjetskog perioda (ugradnja filtera i prateče opreme, itd.). U novonastalim uslovima u Bugarskoj je donesena odluka o reaktiviranju izgradnje NE „Belene“ koja se počela graditi još 1985. godine ali je investicija u međuvremenu zaustavljena zbog protesta ekoudruženja. Za gradnju ovog kapaciteta (2 energobloka od po 1000 MW) već je uspostavljen konzorcij u čemu bugarska državna elektro kompanija ućestvuje sa 51%. U investiciji učestvuju između ostalih ruski „Atomeksport stroj“ te „Areva“ i „Simens“ iz EU. Čini se međutim, da problem finansiranja ove nuklearke još nije u potpunosti riješen te otuda i pesimizam bugarskog ministra finansija da „postoji 80% šansi da će „Belene“ projekat biti stopiran“.19 Od decembra 1996. godine u Rumuniji je aktiviran prvi reaktor (706 MW) NE „Černavoda“ po kanadskoj tehnologiji čija je izgradnja započela 1980. godine. Ukupna vrijednost investicije je iznosila cca 2,2 milijarde USD. Drugi reaktor je aktiviran u avgustu 2007. godine uz finansijsku pomoć iz inostranstva (Kanada, „Eurafom“). Krajem 2008. godine rumunska vlada je ušla u investicijski sporazum sa velikim evropskim energetskim firmama („Enel“, „ČEZ“, „GDE Suez, Iberdrola, itd.) u cilju izgradnje još dva reaktora u NE „Černavoda“. Prema revidovanom tekstu ovog sporazuma prvi reaktor „nije za očekivati do 2016. godine, a drugi bi naravno uslijedio nakon toga“20.
17 18

Šire kod: „Le Monde“, Paris, 14.10.2008. Više o ovome kod: M.Schneider, etc, „The World Nuclear Industry Status Report 2009, With Particular Emphasis on Economic Issues“, GFME, Paris, 2009, str. 109-111 19 Ibid. 20 Ibid.

99

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

Slično kao u Bugarskoj, rumunski rudnici uglja (uglavnom ligniti) locirani u Supkarpasskoj (između Olta i Dunava) i Prikarpasskoj (između Olta i Buzana) depresije i sjeverozapadnoj Transilvaniji moraju biti restrukturirani. To se odnosi i na desetak termokapaciteta izgrađenih u doba 1970-ih godina po već odavno prevaziđenoj sovjetskoj tehnologiji. NE „Černovoda“ obezbjeđuje danas (2008.) oko 18% elektroenergetskih potreba Rumunije, a ostatak otpada na termoproizvodnju i hidro izvore. Prema jednoj studiji OECD precjenjeni troškovi elektroenergije u Rumuniji 2010. će (pri diskontu od 5%) iznositi u nuklearki 3,06, a u termoproizvodnji 4,55 centi/KWh odnosno 4,93 i 5,15 centi/KWh (pri stopi diskonta od 10% )21. Čini se da su energetski problemi u Albaniji najveći razvojni limit i vjerovatno najizrazitiji od svih zemalja jugoistočne Evrope. Albanija godinama trpi ograničenja u isporukama elektroenergije. To joj usporava ekonomski razvoj i otežava normalan život stanovništva. Zemlja izuzev manjeg kvantuma hidroizvora skoro da ne raspolaže energetskim izvorima. Ionako male rezerve uglja karakteriše loš kvalitet visoki troškovi ekstrakcije zbog čega se on uvozi pa je italijanski „Enel“ predlagao izgradnju termoelektrana od 1600 MW kod Drača. Da bi se izbjegle restrikcije Albanci ponekad navode da će platiti „bilo koju cijenu da bi obezbijedili bolje snabdijevanje elektroenergijom“22. Iz tog razloga su i razmišljanje o gradnji moderne nuklearke nameće kao realna alternativa i kao takva je sve prisutnija u okviru političkog establišmenta ove zemlje. Za razliku od susjedne Albanije, Grčka spada u red većih evropskih proizvođača uglja. Radi se o balkanskim lignitima lociranim najvećim dijelom na sjeveru i na Peleponezu. Preko 20 termokapaciteta, lociranih najvećim dijelom uz ugljokop obezbjeđuju toj zemlji oko 50% potrebne elektroenergije dok ostalo otpada na prirodni gas i hidroenergiju. Iz tog razloga, a i zbog teške ekonomske situacije nuklearna opcija se u ovoj zemlji i ne postavlja na dnevni red. Turska spada takođe u veće proizvođače uglja uz crnomorsku obalu, u bazenu Asfin-Elbistan i centralnoj Andoliji. Međutim, uslijed rasta troškova ekstrakcije turskom ugljarstvu su neophodne subevncije pa ova proizvodnja postepeno stagnira i ne pokriva ni 50% potreba za primarnom energijom. Uslijed toga budući energetski razvoj Turske treba najvećim dijelom posmatrati u okviru programa evroazijskih i zapadnoevropskih naftnih i gasnih energetskih konekcija. Ova zemlja naime, postepeno postaje energetska raskrsnica “pa je za očekivati da će i sve veća“ tražnja za energentima uslijed sve ekspanzivnijeg razvoja u ovom kontekstu biti koliko-toliko zadovoljena. Za svaki slučaj se međutim, dugoročno razmatraju praktični aspekti nuklearnog programa, kao na primjer, mogućnosti izgradnje 4 VVER reaktora nuklearnog postrojenja na obali turskog Sredozemlja u saradnji sa ruskim partnerima23. Na ovaj način i u Turskoj bi započela nuklearna era koja bi trebala, koliko to bude potrebno, energetski pratiti visoke stope ekonomskog rasta ove zemlje.

21

„The Economic of Nuclear Power“, World Nuclear Association, Information Paper, November 2008., str.5. 22 „KWh“, Beograd, decembar 2006., str. 48. 23 ) Više na ovu temu kod „PEI Digest“, May 2010.

100

Mogućnosti izgradnje novih nuklearnih elektrana u jugoistočnoj Evropi: Aktuelne ekonomsko-geografske i geopolitičke dileme 3. Regionalno-energetska saradnja kao preduslov za racionalan razvoj nuklearne energetike u Jugoistočnoj Evropi Iz predhodnog izlaganja proizilazi da nuklearke uopšte „ne napuštaju“ geoprostor Jugoistočne Evrope. Treba međutim, istaći da je nuklearna opcija od susjednih zemalja JIE jedino isključena u Austriji gdje je 1978. godine referendumom odlučeno da se ne pusti u pogon NE „Zwenterdorf“ u Donjoj Austriji već da se razvijaju alternativni energetski koncepti visokog standarda, a sve ostale zemlje protežiraju nuklearnoenergetske kapacitete. Pored postojećih investicijskih nuklearnih projekata u realizaciji u ovom dijelu Evrope su danas uočljivo intezivirane debate i o gradnji novih nuklearnih elektrana. Raspravlja se o eventualnim lokacijama budućih nuklearno-energetskih kapaciteta, investiranju od strane jedne zemlje ili mogućim zajedničkim ulaganjima više zemalja služeći se iskustvima drugih (francusko-belgijski projekti, zajednički energetski planovi Poljske i baltičkih zemalja, itd.), mogućim modalitetima finansiranja, itd.. Nuklearnu klimu u Jugoistočnoj Evropi „podgrijavaju“ pronuklearci i sve agresivniji nuklearni lobi naglašavajući geopoložaj već aktivnih nuklearki u Jugoistočnoj i Centralnoj Evropi kao važan argument kojim se relativizira opasnost od izgradnje vlastite nuklearke (odnosno o besmislenosti moratorija). „Naime, na udaljenosti od tisuću km od hrvatskih granica u pogonu je čak 40 nuklearnih elektrana, odnosno 92 nuklearna reaktora koji se razlikuju po snazi i tehnologiji“24. Najbliža je hrvatskoj granici naravno NE „Krško“, a zatim NE „Paks“ na Dunavu u Mađarskoj (cca 70 km od Belog Manastira). Slično se rezonuje u Srbiji : „U prečniku od 100 km imamo deset nuklearnih elektrana, a još 20 radi u krugu od 400 km oko Srbije“25. Srbija je najbliža NE „Paks“ (cca 80 km). Koliko su navedena razmišljanja interesno motivisana, a koliko brigom pronuklearaca za energetsku budućnost njihovih zemalja posebna je tema. Međutim, svi koji se sjećaju Černobila moraju da se zamisle posmatrajući pažljivo slijedeću sliku26 :

24 25

„Jutarnji list“, Zagreb, 8. lipanj 2008. „Politika“, Beograd, 16. juli 2008. 26 Izvor: Kreacija autora

101

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

Slika 2: Nuklearke u jugoistočnoj Evropi i susjednim zemljama Posljedice nuklearnog akcidenta su najčešće nacionalne, rjeđe regionalne, dok su posljedice nuklearne havarije uvijek regionalne i globalne. Da li su ekološki razlozi koji se nerijetko navode kao ključni argument protiv dalje izgradnje nuklearnih centrala u Jugoistočnoj Evropi potpuno deplasirani ili ne kompleksno je pitanje koje se međutim, ne može izolovano posmatrati bez uzimanja u obzir čitavog niza drugih faktora. Nuklearna saradnja na temu izgradnje elektrane u Albaniji na području gdje Bojana otiče iz Skadarskog jezera je poslije Transjadranskog gasovoda još jedan od mogućih energoprojekata koji povezuju Albaniju i Hrvatsku. Ova ideja je incirana 2009. godine od strane političkog ektablišmenta ovih zemalja. U ovakvom eventualnom projektu Albanija bi osiguravala infrastrukturu, a obje zemlje bi se trebale angažovati na formiranju konzorcija koji bi obezbijedio finansiranje ovog projekta. „Crna Gora i Bosna su pozvane da se priključe projektu. Italijanska firma „Enel“ se izjasnila da bi mogla evalnirati studiju izvodljivosti ovog projekta“27. Rasprave na ovu temu su dakle, tek započele i pored danas naglašenog protivljenja Crne Gore njegovoj realizaciji. Hrvatskoj ostaje mogućnost i da eventualno, u skladu sa mađarskom ponudom učestvuje u sufinansiranju rekonstrukcije i produženja operativnog vijeka (do 2037. godine) NE „Paks“. Ova nuklearka aktivna od 1980. godine i opremljena ruskom tehnologijom danas obezbjeđuje oko 37% mađarske elektroenergije. Postalo je poznata
27

M.Schneider, etc., Isto, str. 22.

102

Mogućnosti izgradnje novih nuklearnih elektrana u jugoistočnoj Evropi: Aktuelne ekonomsko-geografske i geopolitičke dileme po više manjih i jednom „ozbiljnom incidentu“28. Mađarska vlada je još 1998. godine objavila namjeru za doinvestiranje u ovu nuklearku i proširenje kapaciteta ukoliko bi se za to osigurali inoizvori. Za to međutim, dosad nije iskazan interes velikih energetskih kompanija. Kao što je već pomenuto, Bugarska je Srbiji i Makedoniji otvorila mogućnost učešća u sufinansiranju nuklearke „Belene“ na Dunavu oko 250 km od srbijanske granice. Prema sadašnjem promišljanju srbijanskog političkog establišmenta i energetskih eksperata ova zemlja bi trebalo da se (zajedno sa kineskim kompanijama) pridruži ovom projektu. „Nagađa se da bi gradnja nuklearke „Belene“ koštala oko 3,5 milijarde eura, a da dio koji treba da obezbijedi Srbija ne bi bio manji od 200 miliona eura“29. Učešćem u ovom projektu Srbija bi mogla da ostvari višestruku korist : ne bi kršila memorandum o zabrani izgradnje nuklearki na svojoj teritoriji, obezbijedila bi određenu količinu elektroenergije i na određeni način bi se uključila u savremeni nuklearno obrazovni sistem. „Time će se obezbijediti obuka naših kadrova ali i edukovati javnost o potrebi izgradnje nuklearne elektrane u Srbiji.“30 Naravno mišljenje srbijanskog nuklearnog lobija (jedino rješenje za srbijansku energetiku je izgradnja vlastite nuklearke) i ekoudruženja (investirati treba obnovljene izvore: biomasa, hidropremijal, itd.) su kao i drugdje dijametralno suprotna. Najviše rasprava o mogućnostima budućeg investiranja u nuklearne kapacitete posljednjih godina izazvala je hrvatska najava potencijalne izgradnje nuklearke velikog kapaciteta na Dunavu (riječni otok Tanja između Dalja i Erduta) neposredno uz srbijansku granicu. Ova lokacija je bila predmet dugogodišnjih istraživanja (seizmika, hidrogeologija, itd.) koje naravno treba okončati u novonastalim okolnostima granica dvije nezavisne države. Kao što je očekivati antinuklearci u obje države (pogotovo oni u Srbiji) su protiv ovog investicijskog produkta, međutim prilično aktivni nuklearni lobisti su uglavnom drugačijeg mišljenja. Čini se naime, da je najprije u ovim krugovima formirano mišljenje da ovom poslu treba pristupiti zajednički. Izgleda da ovakvo rezonovanje postepeno dobiva i političku podršku u objema zemljama obzirom da projekat ima itekako političku dimenziju. Ovakav pristup ekonomske prednosti imajući u vidu činjenicu da bi se ovako lakše zatvorila konstrukcija finansiranja objekata, a jednostavnije bi se osigurali i inoizvori od međunarodnih finansijskih institucija (WB, EBRD, itd.). Jedan srbijanski nuklearni ekspert smatra da je „jedina realna mogućnost da Srbija izgradi nuklearnu elektranu učešće u projektima regionalnog karaktera“31. Ovakvo mišljenje se postepeno formira i u Hrvatskoj. Vremenom će se doći do jedinstvenog stava da je za energetski razvoj u Jugoistočnoj Evropi neophodno ispuniti i drugi takođe bitan preduslov poboljšanje regionalne saradnje. Današnju energetsku nepovezanost regiona mogu najprije poboljšati zajednički energetski projekti. Preraspodjela proizvedene elektroenergije na bilo kojoj teritoriji svih susjednih zemalja otvara dugoročno i mnogo šire vidike ekonomske saradnje između njih. Osim toga, buduća „nuklearka bratstva i jedinstva“ kao strateško energetsko postrojenje donijela bi i nove „političke vjetrove“ u dugoročnim odnosima između nekad zaraćenih zemalja. To može biti dobro za Srbiju i Hrvatsku, za region Jugoistočne Evrope i svakako za EU kojoj će se one pridružiti u vremenu koje dolazi.
28 29

Isto, str. 109. „Ekonomist“, Beograd, 12. Maj 2010.,str. 28. 30 Isto, str. 29. 31 „Nuklearka na Dunavu poslije 2015.“, Danas, Beograd, 31.1.2010.

103

I. Ibreljić, S. Kulenović, S. Salkić

ZAKLJUČAK U prezentiranom radu su autori sačinili jednu kraću analizu dosadašnjeg nuklearno-energetskog razvoja Jugoistočne Evrope i prezentirali dosta heterogena mišljenja koja se tiču mogućnosti tog razvoja u ovom dijelu Evrope. Mnoga pitanja su ovdje ostala otvorena obzirom da će tempo investiranja u nuklearnu energetiku u ovom geoprostoru ovisiti od globalnih i evropskih nuklearno-energetskih trendova te manjih ili većih šansi pojedinih zemalja da se u njih uključe. Tu treba imati u vidu i razvojno energetsku alternativu kroz mogućnost efikasnog korištenja njihovih raspoloživih resursa (fosilna goriva, hidroizvori, itd.) te efikasnije korištenje elektroenergije i reduciranje elektroenergetske potrošnje po jedinici nacionalnog proizvoda. Osim toga, za nuklearno-energetsku opciju neophodno je u skladu sa svjetskim iskustvima obezbijediti i sopstvenu kadrovsku osnovu sposobnu da se nosi sa problemima koje donosi nuklearna tehnologija. Nuklearna opcija će naravno ovdje biti sve aktuelnija, a pri tom treba iskoristiti više sigurne i tehnološki modernije šeme koje će donijeti vrijeme.

104

Zbornik radova PMF 6, 105 – 110 (2009)

Originalni naučni rad

RAZMJEŠTAJ PROGNANOG STANOVNIŠTVA IZ OPĆINE SREBRENICA NA PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE EMPLACEMENT OF INTERNALLY DISPLACED PERSONS FROM THE MUNICIPALITY OF SREBRENICA IN THE AREA FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Dr. Alija Suljić, docent - Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Dr. Adib Đozić, vanredni profesor - Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli Dr. Hariz Halilović, University of Melburne Ramiz Bajić, prof. Sažetak U radu su prezentirani rezultati istraživanja o teritorijalnom razmještaju protjeranih Srebreničana na području općina Federacije Bosne i Hercegovine sa stanjem u 2005. godini. Okupacijom UN zaštićene zone Srebrenica, jula 1995. godine, srpske snage započele su masovno ubijanje zarobljenog bošnjačkog stanovništva muškog spola, a žene i djecu mlađu od 13 godina prisilno su deportovale na slobodnu teritoriju u zoni odgovornosti II. Korpusa Armije Bosne i Hercegovine (Okrug Tuzla). Na slobodnu teritoriju, danas područje Tuzlanskog kantona, deportirano je oko 30.000 bošnjačkih civila, uglavnom žena i djece. U periodu 1996.-2004. godine znatan dio prognanih Srebreničana raselio se po općinama Tuzlanskog, Sarajevskog i Srednjobosanskog kantona. Ključne riječi: Srebrenica, Bošnjaci, rat, agresija, raseljena i prognana lica, povratak, porodice, općina, kanton i Federacija Bosne i Hercegovine. Summary In this paper the authors discuss territorial distribution and emplacement of forcibly displaced residents of Srebrenica in the municipalities in Federation of Bosnia and Herzegovina (as of 2005). After the Serb forces, in July 1995, overrun the UN safe area of Srebrenica, they committed mass killings of captured Bosniak men and boys, while expelling women and children to the Bosnian government controlled territory, at the time also known as the free territory of the II Corp of Army of Bosnia and Herzegovina. Subsequently, around 30,000 Bosniak civilians, mostly women and children, from the Srebrenica region, found temporary refuge in the area of Tuzla Canton. In the period between 1996 and 2004, a significant number of the displaced resettled more or less permanently in the municipalities of Tuzla Canton, Sarajevo Canton and Srednjobosanski Canton. Key words: Srebrenica, Bosniaks, war, aggression, displaced and expelled population, emplacement, return, kinship networks.

A. Suljić, A. Đozić, H. Halilović Uvod Općim procesom re-registracije prognanih i raseljenih osoba na nivou cijele Bosne i Hercegovine krajem 2004. i početkom 2005. godine utvrđeno je da oko 300.000 osoba ima pravo na status raseljene osobe, što je za oko 270.000 osoba manje u odnosu na 2000-tu godinu.1 Do kraja 2004. godine na području cijele BiH bilo je više od milion povratnika, što manjinskih, što povratnika iz inozemstva.2 Veći dio povrataka u periodu 1996-2006. godine ostvaren je na području Federacije Bosne i Hercegovine: oko 387.000 izbjeglica iz inozemstva i oko 384.000 interno raseljenih osoba u BiH.3 Na područje Republike Srpske (RS), do kraja 2004. godine, vratilo se oko 251.914 osoba (51.821 izbjegla i 200.093 interno raseljene osobe).4 Politika zvanične vlasti RS je destimulacija povratka i afirmacija opstanka interno raseljenih osoba. Do sredine 2005. godine na području Federacije Bosne i Hercegovine bilo je registrovano oko 10.100 raseljenih osoba koje su bile predratni stanovnici općine Srebrenica.5 Razmještaj prognanih Srebreničana po Kantonima FBiH Do sredine 2005. godine najveći broj prognanih i raseljenih osoba iz općine Srebrenica naselio se po općinama Tuzlanskog kantona (TK), zatim u općinama Kantona Sarajevo (KS) i Zeničko-Dobojskog kantona (vidi tabelu br. 1).
Tabela 1. Broj prognanih i interno raseljenih Srebreničana u 2005. godini po Kantonima Federacije Bosne i Hercegovine. Kantoni Broj domaćinstava Ukupno članova Hercegovačko-Neretvanski 2 3 Zeničko-Dobojski 290 793 Srednjobosanski 7 22 Unsko-Sanski 3 8 Kanton Sarajevo 1403 3764 Tuzlanski Kanton 2016 5549 Ukupno 3721 10139 Izvor: Baza podataka o raseljenim osobama i izbjeglicama (Reregistracija: novembar 2004; mart 2005. godine), Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, Sarajevo, 2005.

Iz navedenih podataka (tabela br. 1) možemo vidjeti da se najveći broj prognanih Srebreničana interno raselio po općinama Tuzlanskog kantona, što je i razumljivo jer je područje ovog Kantona bilo prva destinacija deportiranim Srebreničanima u julu 1995. Drugi faktor koji je utjecao na masovniji opstanak Srebreničana na području ovog
1

Informacija o stanju u oblasti povratka izbjeglica iz BiH, raseljenih osoba u BiH i povratnika i realizaciji "Strategije BiH za provođenje Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma" (sa posebnim osvrtom na period od 01.01.2003. godine). Bilten 2004. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Sektor za izbjeglice iz BiH i raseljene osobe u BiH, Sarajevo, decembar, 2004. str. 17. 2 Prema službenim pokazateljima, stanje 30.09.2004. godine, u BiH se vratilo ukupno 1.002.668 osoba, od kojih je 440.486 povratak izbjeglica, a 562.182 povratak raseljenih osoba. Izvor: UNHCR statistika, Bilten 2004. MLJPI., str. 34. 3 Izvor: http://www.fzs.ba/Dem/Vital/povratak%201996%20 do%202006.htm(26.03.2007). 4 Izvor: UNHCR statistika, Bilten 2004. MLJPI., str. 34. 5 Izvor: Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica. Baza podataka o raseljenim osobama i izbjeglicama, Sarajevo, 2005. (podaci na CD-u).

106

Razmještaj prognanog stanovništva iz općine Srebrenica na području Federacije Bosne i Hercegovine kantona je i taj što je općina u prijeratnom periodu pripadala Tuzlanskom srezu, a posebno to što je područje ovog kantona, u geografskom smislu, najbliže općini Srebrenica. Na području Tuzlanskog kantona, do 2005. godine, bilo je raseljeno oko 55% od ukupnog broja svih registriranih prognanih Srebreničana. Pored Tuzlanskog kantona, kao područja sa najvećim brojem raseljenih Srebreničana, značajno je i područje Kantona Sarajevo gdje se raselilo oko 3.700 Srebreničana, ili 37% od ukupnog broja registrovanih raseljenih Srebreničana na području Federacije Bosne i Hercegovine (vidi tab. br. 1). Važno je napomenuti da je i područje Zeničko-Dobojskog kantona bilo, donekle, prihvatljivo kao teritorija internog raseljavanja prognanih Srebreničana. Međutim, područje ovog kantona, prije svega općina Zavidovići, odnosno naselje Vozuća, bilo je interesantno kao privremeni imigracijski, a kasnije emigracijski centar. Dakle, na području Zeničko-Dobojskog kantona bilo je manje od 10% od ukupnog broja registrovanih prognanih i raseljenih Srebreničana. Na području ostalih kantona Federacije Bosne i Hercegovine bilo je manje od 1% prognanih Srebreničana, dakle, zanemarljiv broj. Razmještaj prognanih Srebreničana po općinama FBiH Kao što je već rečeno, najveći broj prognanih Srebreničana interno se raselio po općinama Tuzlanskog kantona. „Neposredno poslije deportacije na slobodnu teritoriju Okruga Tuzla prognani Srebreničani bili su privremeno smješteni u šatorskim naseljima na aerodromu „Dubrave“ kod Tuzle, a odatle su postepeno razmještani po općinama tadašnjeg Okruga” (Kulenović, Suljić, Kadušić: 2006:17). Razmještaj prognanih Srebreničana po općinama Tuzlanskog kantona možemo pratiti kroz podatke u tabeli broj 2.
Tabela 2. Razmještaj prognanih Srebreničana po općinama 6 Tuzlanskog kantona. Općina Čelić Doboj-Istok Kladanj Kalesija Gračanica Gradačac Banovići Tuzla Živinice Lukavac Srebrenik Ukupno Izvor: kao i u tabeli broj 1. Broj domaćinstava 9 11 31 45 108 114 167 300 334 375 522 2016 Broj članova 24 33 99 144 312 379 419 807 850 1064 1418 5549

6

Izvor: S. Kulenović, A. Suljić, A. Kadušić: Razmještaj interno raseljenog (prognanog) stanovništva iz općine Srebrenica na području Tuzlanskog kantona, Zbornik radova PMF, godina III, broj 3, sveska geografija, Tuzla, 2006. godine, str. 17.

107

A. Suljić, A. Đozić, H. Halilović Iz navedenih podataka zapažamo da su općine Srebrenik, Lukavac, Živinice, Tuzla, Banovići, Gradačac i Gračanica bile najprivlačnije destinacije za prognane Srebreničane. Bilo je više faktora koji su uticali na teritorijalni razmještaj prognanika iz općine Srebrenica na području ovog kantona, a najvažniji su geoprometni položaj, prije svega u odnosu na općinu Tuzla, zatim površina slobodnog poljoprivrednog zemljišta, pa i ruralnost pojedinih općina TK. S obzirom da su autori, odnosno koautori ovog naučnog rada, detaljnije pisali o raseljenim i prognanim Srebreničanima na području Tuzlanskog kantona, stoga nema potrebe da se navedena materija još jednom analizira. Čitatelje upućujemo na te radove.7 Drugi Kanton po broju raseljenih Srebreničana je Kanton Sarajevo sa ukupno 3764 raseljene osobe koje su raspoređene u 1403 domaćinstva (vidi tabelu broj 3).
Tabela 3. Razmještaj prognanih Srebreničana po općinama Kantona Sarajevo. Općina Stari Grad Novo Sarajevo Hadžići Sarajevo Centar Novi Grad Ilidža Vogošća Ilijaš Ukupno Izvor: kao i u tabeli broj 1. Broj domaćinstava 9 21 24 42 108 133 440 626 1403 Broj članova 20 69 61 106 272 364 1141 1731 3764

Općine sa najvećim brojem raseljenih Srebreničana su Ilijaš (46,0% od ukupnog broja u Kantonu Sarajevo; uglavnom u Podlugovima) i Vogošća (30,3%), a na ostale općine otpada manje od 24% od ukupnog broja raseljenih Srebreničana na području Kantona Sarajevo. Među ostalim općinama KS treba izdvojiti Ilidžu sa 9,7% raseljenih i općinu Centar sa 2,8% raseljenih Srebreničana. Područje Kantona Sarajevo Bošnjaci Srebrenice počeli su znatnije naseljavati poslije 1997. godine. U općinama Ilijaš i Vogošća živio je znatan broj srpskog stanovništva koje se, po naređenju vlasti RS krajem 1995. i početkom 1996. godine, moralo iseliti na teritorije koje je kontrolirala srpska vojska. Kao posljedica toga došlo je do značajnog demografskog pražnjenja područja oko Sarajeva koja su bila pod srpskom kontrolom, a Dejtonskim mirovnim sporazumom pripala su Federaciji BiH. Ova područja nisu naselili samo Bošnjaci Srednjeg Podrinja, već i Bošnjaci cijele istočne Bosne, pa i
7

1. S. Kulenović, A. Suljić, Razmještaj raseljenog (prognanog) stanovništva iz općine Srebrenica na području općine Tuzla, Zbornik radova PMF, godina II, broj 2, sveska geografija, Tuzla, 2005. godine, str. 25-31.; 2. A. Suljić, A. Kadušić, F. Kudumović: Razmještaj raseljenih i prognanih stanovnika općine Srebrenica na području općine Živinice, Zbornik radova PMF, godina II, broj 2, sveska geografija, Tuzla, 2005. godine, str. 33-39.; 3. S. Kulenović, A. Suljić, A. Kadušić: Razmještaj interno raseljenog (prognanog) stanovništva iz općine Srebrenica na području Tuzlanskog kantona, Zbornik radova PMF, godina III, broj 3, sveska geografija, Tuzla, 2006. godine, str. 15-20.; 4. A. Đozić, A. Suljić: Prihvat bošnjačkih prognanika i izbjeglica u Tuzlu za vrijeme rata 1992.-1995. godine – prilog proučavanju prisilnih migracija, Zbornik radova PMF, godina IV-V, broj 4-5, sveska geografija, Tuzla, 2007-2008. godine, str. 171-185.

108

Razmještaj prognanog stanovništva iz općine Srebrenica na području Federacije Bosne i Hercegovine dijelom Bošnjaci iz Sandžaka. Neophodno je napomenuti da je veliki broj Bošnjaka Srebrenice riješio svoje stambene probleme na području Kantona Sarajevo bilo kupovinom već izgrađenih kuća od Srba, ili kupovinom zemljišta i izgradnjom vlastitih stambenih jedinica. Treći Kanton po broju raseljenih Srebreničana je Zeničko-Dobojski sa ukupno 798 raseljenih osoba koje su bile raspoređene u 292 domaćinstva (vidi tabelu broj 4).
Tabela 4. Razmještaj prognanih Srebreničana po općinama Zeničko-Dobojskog kantona. Općina Žepče Tešanj Olovo Vareš Maglaj Breza Kakanj Zenica Visoko Zavidovići Ukupno Izvor: kao i u tabeli broj 1. Broj domaćinstava 1 1 2 2 2 10 13 59 64 138 292 Broj članova 2 4 3 7 9 35 30 175 172 361 798

Najveći broj raseljenih Srebreničana na području Zeničko-Dobojskog kantona naselio se na području općine Zavidovići (45,2% od ukupnog broja raseljenih Srebreničana u ovom kantonu), zatim u općini Zenica (21,9%) i u općini Visoko (21,6%). Većina raseljenih Srebreničana na području općine Zavidovići živjela je u naselju Vozuća (oko 300 osoba) koje je, u periodu 1996-1999. godine, bilo najveće seosko naselje po broju raseljenih Bošnjaka Srebrenice, ali i drugih Podrinjaca. U ovom periodu živjelo je u Vozućoj blizu 1000 prognanih Srebreničana, i većina se iselila u Ilijaš i Vogošću, a znatan broj iselio se u SAD-a i zemlje zapadne i sjeverne Evrope. Zaključak Većina prognanih i raseljenih Bošnjaka općine Srebrenica koji su se ponovo registrirali i time potvrdili status raseljene osobe, nastanila se na području tri Kantona Federacije Bosne i Hercegovine. To su Tuzlanski, Sarajevski i Zeničko-Dobojski kanton na području kojih se nastanilo oko 99,7% od ukupnog broja registriranih prognanika iz općine Srebrenica. Prognani Srebreničani uglavnom su se okupili u nekoliko gradskih naselja kao što su Ilijaš, Lukavac, Srebrenik, Vogošća i Živinice, ili u većim prigradskim naseljima, kao što su Osijek, Podlugovi, Vozuća i Špionica . Glavni razlog zbog kojega nije došlo do značajnije prostorne distribucije prognanih Srebreničana je jaka rodbinska i tazbinska povezanost iz predratnog perioda Od psiholoških faktora najvažniji je osjećaj straha i nepovjerenja prema tuđincima, pa makar oni bili Bošnjaci, kao i destrukcija gotovo svake porodice iz općine Srebrenica, pa među Srebreničanima postoji i nesvjesna povezanost, uzajamnost i suosjećajnost. Svi ovi faktori su bitni za razumijevanje socijalne morfologije prognanih Srebrenična i njihovog nastojanja da rekonstruiraju osjećaj zavičajnosti kroz uzajamnu povezanost s ljudima iz svog podrinjskog zavičaja, antropološki fenomen opisan kao „translokalnost“ (Halilovich, 2010). 109

A. Suljić, A. Đozić, H. Halilović Prostorno-demografska slika razmještaja prognanih i interno raseljenih Srebreničana rezultat je kompleksnih društveno-ekonomskih i psiholoških faktora, i ona neće još biti konačno formirana. Iako nije bez značaja demografsko-prostorni aspekt migracija prognanih Srebreničana, veći je problem slab povratak u prijeratna mjesta prebivališta. To će donijeti stanovite teškoće probosanskim snagama u rješavanju mnogih političkoekonomskih problema u Bosni i Hercegovini. Izvori: 1. Informacija o stanju u oblasti povratka izbjeglica iz BiH, raseljenih osoba u BiH i povratnika i realizaciji „Strategije BiH za provođenje Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma“ (sa posebnim osvrtom na period od 01.01.2003. godine). Bilten 2004. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Sektor za izbjeglice iz BiH i raseljene osobe u BiH, Sarajevo, decembar, 2004. Povratak prognanih i raseljenih kao uvjet opstanka Bosne i Hercegovine, Dokument br. 1. Međunarodni Forum Bosna, Sarajevo, januar, 1998. Podaci Službe za povratak općine Srebrenica sa stanjem (31.12.2004.). Izvještaj prema adresama, broju članova i statusu. Podaci za raseljene osobe/lica. DDPR - Baza podataka o raseljenim osobama i izbjeglicama. Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, Sarajevo, 2005. UNHCR Statistical Yearbook, 2003. Centralni birački spisak za izbore u BiH 2006. godine (Izborna jedinica 105). Literatura: 1. Kulenović, S., Ibreljić, I., Suljić, A.: Demogeografske promjene na području općine Srebrenica nakon njene okupacije 1995. godine, Zbornik radova Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Vol. 1. br. 1, Tuzla, 2004. str. 151-162. Kulenović S., Suljić A.: Razmještaj raseljenog (prognanog) stanovništva općine Srebrenica na području općine Tuzla, Zbornik radova PMF, godina II, broj 2, sveska geografija, Tuzla, 2005. godine, str. 25-31. Suljić A., Kadušić A., Kudumović F.: Razmještaj raseljenih stanovnika općine Srebrenica na području općine Živinice, Zbornik radova PMF, godina II, broj 2, sveska geografija, Tuzla, 2005. godine, str. 33-39. Kulenović S., Suljić A. Kadušić A.: Razmještaj interno raseljenog (prognanog) stanovništva iz općine Srebrenica na području Tuzlanskog kantona, Zbornik radova PMF, godina III, broj 3, sveska geografija, Tuzla, 2006. godine, str. 1520.; Đozić A., Suljić A.: Prihvat bošnjačkih prognanika i izbjeglica u Tuzlu za vrijeme rata 1992.-1995. godine – prilog proučavanju prisilnih migracija, Zbornik radova PMF, godina IV-V, broj 4-5, sveska geografija, Tuzla, 20072008. godine, str. 171-185.; Halilovich, H.: Trans-local communities in the age of transnationalism: Bosnians in diaspora, International Migration, 2010 (fortcoming publication).

2. 3. 4. 5. 6.

2. 3. 4.

5.

6.

110

Zbornik radova PMF 6, 111 – 123 (2009)

Originalni naučni rad

PRIRODNO KRETANJE STANOVNIŠTVA OPĆINE SREBRENICA U PERIODU 1961 - 2008. GODINE NATURAL POPULATION GROWTH IN THE MUNICIPALITY OF SREBRENICA IN THE PERIOD FROM 1961 TO 2008 Dr. sc. Alija Suljić, docent, Mr. sc. Alma Kadušić, viši asistent, Mr. sc. Sabahudin Smajić, viši asistent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Abstrakt U radu su prezentirani rezultati istraživanja o komponentama prirodnog kretanja stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961 - 2008. godine. Stanovništvo ove općine sve do 1991. godine imalo je više stope prirodnog priraštaja u odnosu na bosanskohercegovačko stanovništvo što je direktna posljedica bioloških, ekonomskogeografskih, socijalnih i dr. uslova. Po visini stopa prirodnog priraštaja općina Srebrenica je sve do 1991. godine bila među prvih pet bosanskohercegovačkih općina. Međutim, ipak se u periodu od 1961 - 1991. godine, kao posljedica opšteg društvenoekonomskog napretka, režim reprodukcije općinskog stanovništva sve više približavao režimu reprodukcije bosanskohercegovačkog stanovništva. U periodu od 1992-1995. godine, a i nakon toga došlo je do značajnih promjena u prirodnom kretanju stanovništva općine Srebrenica. Stope nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja, kao i stope fertiliteta smanjile su se kao posljedica prisilnih migracija, odnosno masovnog ubijanja i protjerivanja bošnjačkog stanovništva, a nakon rata kao posljedica nepovoljnih ekonomskih, socijalnih, političkih, psiholoških i drugih uvjeta u ovoj općini. Ključne riječi: Srebrenica, natalitet, mortalitet, fertilitet, prirodni priraštaj. Abstract In this paper, the authors presented the research findings about components of population growth in the municipality of Srebrenica in the period between 1961 and 2008. Up to 1991, the population of Srebrenica municipality had a higher population grown compared to the rest of Bosnia and Herzegovina due to a combination of biological, economic, social and geographic factors. In terms of the natural population growth, Srebrenica was among the first five municipalities in the country. However, in the same period (1961-1991) the trends in population growth in the municipality of Srebrenica were getting closer to the average in Bosnia and Herzegovina. The significant changes in natural population growth in the municipality of Srebrenica happened during and after the period of 1992-95. These radical demographic changes – affecting birth-rate, mortality rate, natural growth and fertility rate – were direct result of forced displacement and loss of life of the Bosniak part of the population during the war, while, after the war, they have been linked to a range of economic, social, political and psychological factors. Key words: Srebrenica, birth-rate, mortality rate, fertility rate, gross and net reproduction rate.

A. Suljić, A. Kadušić, S. Smajić 1. Uvod Prirodno kretanje stanovništva predstavlja primarnu komponentu općeg kretanja stanovništva, a osnovne determinante prirodnog kretnja su rodnost, smrtnost, te prirodni priraštaj kao njihova rezultanta. Uz ove komponente, ponekad se pri analizi prirodnog kretanja stanovništva koristi još i vitalni indeks.1 Takođe, u determinante prirodnog kretanja stanovništva možemo ubrojiti i plodnost, te živost stanovništva. Praćenje prirodnog kretanja stanovništva nužno je, prije svega, da bi se moglo utvrditi koliki je udio i značaj prirodnog kretanja stanovništva u općem kretanju stanovništva, kao i to da se utvrde ili predvide budući pravci prirodnog kretanja stanovništva. Prirodno kretanje stanovništva možemo tretirati u užem i širem smislu. Prirodno kretanje stanovništva u užem smislu sastoji se od kretanja nataliteta i mortaliteta, a prirodno kretanje u širem smislu osim natalieta i mortaliteta analizira i one pojave i faktore koji značajno utiču na tendenciju kretanja rodnosti i smrtnosti. To su naprimjer nupcijalitet, divorcijalitet, smrtnost dojenčadi itd.2 Iako prirodno kretanje stanovništva zavisi, u prvom redu, od bioloških osobina čovjeka, rezultati istraživanja su pokazali da na prirodno kretanje stanovništva utiču i drugi faktori koji nisu vezani za njegove fiziološke osobine. U ove faktore spadaju društveno-ekonomski uslovi određenog područja, zatim socijalni, socio-psihološki faktori, a i uticaj ekonomske, nacionalne, religijske, obrazovne i dr. struktura stanovništva. 2. Prirodno kretanje stanovništva općine Srebremica u periodu 1961-2008. godine Prirodno kretanje stanovništva u općini Srebrenica u periodu od 1961-2008. godine zavisilo je od brojnih faktora koji se mogu svrstati u nekoliko skupina. To su biološka, ekonomska, socijalna i psihološka skupina faktora, te vanjski ili eksterni faktori. Do 1991. godine na komponente prirodnog kretanja stanovništva općine, u većoj ili manjoj mjeri, uticali su različiti faktori kao što su spolno-dobna, religijska, obrazovna i ekonomska struktura stanovništva, zatim emigracija stanovništva, socijalni uvjeti sredine i dr. Na prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu od 1992-1995. godine uticali su u prvom redu vanjski ili eksterni faktori u koje se ubraja i rat. Ratna zbivanja su kroz stradanje stanovništva i prisilne migracije uticala na smanjenje stopa prirodnog priraštaja, a i na druge komponente prirodnog kretanja stanovništva. Nakon 1995. godine, nepovoljne ekonomske, socijalne, političke i druge prilike u ovoj općine uticale su na dalji pad stopa prirodnog kretanja koje predstavlja bitan segment ukupnog kretanja stanovništva općine. Bitno je također napomenuti da je sve do 1991. godine vođena detaljna evidencija o vitalnim pokazateljima stanovništva općine Srebrenica. Nakon 1995. godine praćenje komponenti prirodnog kretanja stanovništva bitno je otežano, te postoje podaci samo za

Vitalni indeks predstavlja broj živorođenih na 100 umrlih stanovnika. O tome detaljnije vidjeti: (Nejašmić, 2005: 104) 2 Wertheimer-Baletić, 1999: 207

1

112

Prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-2008. godine osnovne sastavnice prirodnog kretanja stanovništva (natalitet, mortalitet i prirodni priraštaj). 2.1. Natalitet Natalitet je najvažnija odrednica prirodnog kretanja stanovništva. Natalitet uvijek predstavlja pozitivnu komponentu prirodnog kretanja stanovništva, pa je stoga analiza nataliteta neophodna u demogeografskim istraživanjima. Podaci o natalitetu, mortalitetu i prirodnom priraštaju stanovništva općine Srebrenica i stanovništva Bosne i Hercegovine predstavljeni su u tabeli 1.
Tabela 1. Kretanje nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja u općini Srebrenica i BiH u periodu 1961 - 1991. godine Živorođeni Umrli Stanovništvo Prirodni Živorođeni Umrli sredinom godine priraštaj Na 1000 stanovnika Godina SrebrSrebrSrebrSrebrSrebrSrebrBiH BiH BiH BiH BiH BiH enica enica enica enica enica enica 1961 3289984 29690 108076 1199 29413 449 78663 750 33 40 8,9 15,1 1962 3337038 30097 106826 1248 31087 397 75739 851 32 42 9,3 13,2 1963 3384092 30504 104240 1186 29161 389 75079 979 31 39 8,6 12,8 1964 3431146 30911 101147 1120 29846 386 71301 737 30 36 8,7 12,5 1965 3478200 31318 101351 1195 27814 342 73537 853 29 38 8 10,9 1966 3525254 31725 97689 1111 25132 276 72557 835 28 35 7,1 8,7 1967 3572308 32132 92972 1062 26195 252 66777 810 26 33 7,3 7,84 1968 3619362 32539 89184 1090 26036 326 63143 764 25 34 7,2 10 1969 3666416 32946 87690 1150 27805 297 59885 853 24 35 7,6 9,01 1970 3713470 33353 79296 1069 26355 355 52941 714 21 32 7,1 10,6 1971 3760524 33431 82694 1033 24915 286 57779 747 22 31 6,6 8,55 1972 3798339 33725 82068 1100 26844 243 55224 857 22 33 7,1 7,21 1973 3836154 34019 77896 1004 24672 248 53224 756 20 30 6,4 7,29 1974 3873969 34313 77833 1047 23661 226 54172 821 20 31 6,1 6,59 1975 3911784 34607 78844 1001 25571 224 63273 777 20 29 6,5 6,47 1976 3949599 34901 79061 946 25178 233 53883 713 20 27 6,4 6,68 1977 3987414 35195 75669 915 24821 187 50848 728 19 26 6,2 5,31 1978 4025229 35489 73306 900 26016 179 47290 721 18 25 6,5 5,04 1979 4063044 35783 71120 815 25370 186 45750 629 17 23 6,2 5,2 1980 4100859 36077 70928 753 26115 234 44813 519 17 21 6,4 6,49 1981 4138674 36329 71031 786 26222 237 44809 549 17 22 6,3 6,52 1982 4163952 36366 73375 788 26775 194 46600 594 18 22 6,4 5,33 1983 4189230 36403 74296 772 29999 235 44297 537 18 21 7,2 6,46 1984 4214508 36440 74539 776 29046 221 45493 555 18 21 6,9 6,06 1985 4239786 36477 72722 744 28966 201 43756 543 17 20 6,8 5,3 1986 4265064 36514 71203 729 29127 205 42076 524 17 19 6,8 5,4 1987 4290342 36551 70898 738 29382 211 41516 527 17 19 6,8 5,5 1988 4315620 36588 70711 791 29559 214 41152 577 17 22 6,8 5,85 1989 4340898 36625 66809 725 30383 219 36426 506 16 20 7 5,98 1990 4366176 36662 66952 738 29093 200 37859 538 15 20 6,7 5,46 1991 4391454 36699 65430 687 31411 203 34019 484 15 19 7,2 5,53 Izvor: 3, 4, 5, 6, 7 i 8.

Prirodni priraštaj SrebrBiH enica 23,9 25,3 22,7 28,3 22,2 26,1 20,8 23,7 21,2 27,2 20,6 26,3 18,7 25,2 17,5 23,5 16,3 25,9 14,3 21,4 15,4 22,3 14,4 25,4 13,7 22,2 13,7 23,9 13,3 22,5 13,2 20,4 12,3 20,7 11,3 20,3 10,8 17,6 11 14,4 10,9 15,1 11,2 16,3 10,6 14,8 10,8 15,2 10,4 14,4 9,9 13,9 9,7 13,8 9,6 15,8 8,5 13,8 8,7 14,7 7,8 13,2

Uvažavajući u demogeografskoj literaturi općeprihvaćenu tipologiju nataliteta (Friganović, 1990: 76) možemo konstatovati da je stanovništvo općine Srebrenica u periodu od 1961-1978. godine pripadalo visoko natalitetnom tipu, a od 1979. do 1991. godine srednjem tipu. Analizirajući tipove nataliteta po popisnim godinama možemo zaključiti da je stanovništvo općine Srebrenica imalo visoke stope natalieta u 1961. i 1971. godini, a u 1981. i 1991. godini srednje stope nataliteta. (Tabela 1, Grafikon 1). 113

A. Suljić, A. Kadušić, S. Smajić
Grafikon 1. Kretanje stopa nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja u općini Srebrenica u periodu 1961-1991.

‰ 100 80 60 40 20 0 1961.

1963.

1965.

1967.

1969.

1971.

1973.

1975.

1977.

1979.

1981.

1983.

1985.

1987.

1989.

Natalitet

Mortalitet

Prirodni priraštaj

Istovremeno, ukupno stanovništvo BiH imalo je visok tip nataliteta od 1961. do 1967. godine, a srednji tip od 1968. do 1990. godine. Analizom tipova nataliteta u BiH po pojedinim godinama popisa stanovništva možemo vidjeti da je stanovništvo BiH pripadalo visokom tipu prema popisu stanovništva iz 1961. godine, srednjem tipu prema popisu iz 1971. i 1981. godine, te niskom tipu prema popisu stanovništva iz 1991. godine. U periodu od 1961. do 1991. godine stope nataliteta u općini Srebrenica smanjile su se sa 40 ‰ na 19 ‰, a u BiH, u istom periodu, stope nataliteta su se smanjile sa 33 ‰ na 15 ‰. Iz podataka u tabeli 1. uočljive su i veće vrijednosti stopa nataliteta na nivou općine u odnosu na stope na nivou BiH u periodu od 1961-1991. godine. Općenito, trend pada stopa nataliteta bosanskohercegovačkog stanovništva bio je brži i ravnomjerniji u odnosu na trend kretanja stopa rodnosti stanovništva općine Srebrenica. To je uzrokovano, prije svega, relativno većim udjelom mladog stanovništva u ukupnom stanovništvu općine u odnosu na stanovništvo Bosne i Hercegovine, kao i nepovoljnom obrazovnom strukturom ženskog stanovništva, te većim udjelom poljoprivrednog stanovništva u općini. Općina Srebrenica je prema popisu iz 1991. imala 36 666 stanovnika od čega je 75,2 % otpadalo na Bošnjake, 22,7 % na Srbe, te 2,12 % na ostale. U periodu od 19921995. godine srpske su snage vršile masovno protjerivanje i ubijanje bošnjačke populacije na području ove općine. Sa okupacijom Srebrenice 1995. godine srpske snage su ubile oko 8 500 stanovnika bošnjačke nacionalnosti. Od tog broja oko 5 500 otpadalo je na domicilno stanovništvo općine Srebrenica. Istovremeno je vršeno i protjerivanje stanovništva ove općine koje je prisilno raseljeno diljem Bosne i Hercegovine ili je izbjeglo u druge zemlje svijeta.3 U ovom periodu ubijeno je oko 20 % prijeratne bošnjačke populacije na području ove općine. Najviše ubijenih muških stanovnika, oko 44 %, pripadalo je mlađem srednjovječnom stanovništvu. Iz kontigenta starijeg srednjovječnog stanovništva bilo je 32 % ubijenih, a oko 12 % ubijenih otpadalo je na mlado stanovništvo. Ostatak ubijenih otapada na kontigent starog stanovništva.4
3 4

Kulenović, Suljić, 2006: 12 Ibid., str. 12

114

1991.

Prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-2008. godine Kao posljedica masovnog ubijanja i progona stanovništva u periodu od 19921995. nastale su značajne promjene u ukupnom broju stanovnika općine. Prema procjenama Zavoda za statistiku Republike Srpske općina Srebrenica je 1996. godine imala oko 16 305 stanovnika što u odnosu na broj stanovnika iz 1991. godine iznosi pad od 55,5 %. Kao posljedica stradanja muškog stanovništva nastale su značajne promjene u spolno-dobnoj strukturi stanovništva općine Srebrenica. Promjene u spolno-dobnoj strukturi, nastale kao posljedica ratnih stradanja, uticale su na poslijeratnu reprodukciju stanovništva budući da je narušena spolna simetrija stanovništva. (Tabela 2).
Tabela 2. Kretanje nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja u općini Srebrenica i BiH u periodu od 1996-2008. godine Živorođeni Umrli Stanovništvo Prirodni Živorođeni Umrli sredinom godine priraštaj Na 1000 stanovnika Godina SrebrSrebrSrebrSrebrSrebrSrebrBiH BiH BiH BiH BiH BiH enica enica enica enica enica enica 1996 3645000 16305 46594 8 25152 16 21442 -8 12,8 0,5 6,9 1,0 1998 3653000 18229 45007 36 28679 64 16328 -28 12,3 2,0 7,8 3,5 2000 3781000 20380 39563 61 30482 56 9081 5 10,5 3,0 8,1 2,7 2002 3828000 21658 35587 35 30155 93 5432 -58 9,3 1,6 7,9 4,3 2004 3842000 21879 35151 46 32616 83 2535 -37 9,1 2,1 8,5 3,8 2006 3843000 21459 34033 69 33221 79 812 -10 8,8 3,2 8,6 3,7 2008 3842000 21523 34176 59 34026 89 150 -30 8,9 2,7 8,8 4,1 Izvor: 1 i 2.

Prirodni priraštaj SrebrBiH enica 5,9 -0,5 4,5 -1,5 2,4 0,3 1,4 -2,7 0,6 -1,7 0,2 -0,5 0,1 -1,4

‰ 5 4 3 2 1 0 -1 -2 -3 -4

Grafikon 2. Kretanje stopa nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja u općini Srebrenica od 1996-2008.

1996.

1998.

2000.

2002.

2004.

2006.

2008.

Natalitet

Mortalitet

Prirodni priraštaj

Nepovoljne ekonomske, socijalne i političke prilike nakon 1995. godine uticale su na usporen proces povratka protjeranog stanovništva, a samim tim kako na ukupno kretanje tako i na prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica. U periodu od 19962008. godine stope nataliteta na području općine Srebrenica bile su znatno niže u odnosu na prijeratni period ali je u istom periodu bila prisutna i tendencija blagog rasta stopa nataliteta (od 0,5 ‰ u 1996. do 2,7 ‰ u 2008. godini). U istom periodu stope nataliteta Bosne i Hercegovine bile su više od stopa nataliteta stanovništva općine i kretale su se od 12,8 do 8,9 ‰. (Tabela 2, Grafikon 2).

115

A. Suljić, A. Kadušić, S. Smajić 2.1.1. Fertilitet Stopa nataliteta označava broj rođenih u ukupnom stanovništvu sredinom godine, dok stopa fertiliteta označava broj rođenih u odnosu na žensko stanovništvo u fertilnoj dobi (od 15 do 49 godina starosti).5 Fertilitet i natalitet, u širem značenju, pokazuju kvantitativne pojave i promjene u jednoj populaciji koje su vezane za rađanje djece u određenom vremenu. Kretanje općih i specifičnih stopa fertiliteta u većoj ili manjoj mjeri, zavisi od spolno-dobne, obrazovne i drugih društveno-ekonomskih struktura stanovništva. Pored društveno-ekonomskih faktora na stope fertiliteta djeluju fiziološki i psihološki faktori. Fertilitet zavisi od nivoa društveno-ekonomskog razvoja i sveukupnog razvoja jedne populacije (životni standard stanovništva, obrazovna struktura, tehnički napredak, položaj žene u društvu, uticaj religije i kulture na stavove pojedinca i dr.). Psihološki faktori zavise od samog pojedinca i njegovog odnosa prema rađanju i broju djece koju želi imati. Opća stopa fertiliteta u općini Srebrenica u 1981. godini iznosila je 81 ‰, a u 1991. godini 69 ‰. Opća stopa fertiliteta u BiH iznosila je u 1981. godini 64 ‰, a u 1991. godini 53 ‰. Na osnovu ovih podataka uočljivo je opadanje općih stopa fertiliteta kako u općini Srebrenica tako i u BiH. Takođe, vidljivo je da su opće stope fertiliteta u općini Srebrenica u posmatranom periodu veće od općih stopa fertiliteta u BiH. Razlika u općim stopama fertiliteta u općini Srebrenica i BiH posljedica je različite spolnodobne strukture stanovništva i društveno-ekonomskih uslova u ovim područjima. Općina Srebrenica, u posmatranom periodu, imala je mlađe stanovništvo od stanovništva BiH, a i nižu obrazovanost i slabiju ekonomsku aktivnost ženskog stanovništva. 2.2.1.1. Fertilitet žena po starosti Specifična stopa fertiliteta žena po starosti je precizniji pokazatelj stvarne (efektivne) plodnosti ženskog stanovništva nego je to opća stopa fertiliteta. Specifične stope fertiliteta ženskog stanovništva mogu se izdvajati i po drugim obilježjima, kao npr. po obrazovnoj i religijskoj strukturi, tipu naselja, zaposlenosti i dr. Specifične stope fertiliteta analiziraju se, prije svega, radi utvrđivanja uticaja pojedinih struktura ženskog stanovništva (dobne, obrazovne, ekonomske, religijske i dr. struktura) na kretanje općih stopa fertiliteta. U tabeli 3. i grafikonu 3. predstavljeni su podaci o specifičnim stopama fertiliteta stanovništva općine Srebrenica i stanovništva BiH za 1981. i 1991. godinu, a iz kojih je vidljivo je da su specifične stope fertiliteta u općini Srebrenica najviše kod žena u starosnoj grupi od 20-24 godine što je u skladu sa općom fiziološkom plodnošću ove dobne skupine. Istraživanja su pokazala da su žene najplodnije u dobi od 22 godine starosti i da poslije te dobi dolazi do postepenog pada plodnosti žena koja se završava sa klimakterijem, odnosno oko 50-te godine starosti (Wertheimer-Baletić, 1982: 145). Specifične stope fertiliteta u općini Srebrenica u 1981. godini, kod ženskog stanovništva starosti od 15 do 49 godina, kao i 50 i više godina, bile su veće u odnosu na žensko stanovništvo iste starosti u BiH.
5

Većina demografa prihvata fertilni period žena od 15 do 49 godina starosti, a kod muškaraca od 15 do 65 godina starosti. Međutim, neki demografi uzimaju 10-u godinu starosti ženskog stanovništva za donju granicu fertiliteta, dok granicu preko 45 godina starosti ženskog stanovništva uzimaju sa rezervom. (Wertheimer-Baletić, 1982: 140-157).

116

Prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-2008. godine
Tabela 3. Specifične stope fertiliteta u BiH i općini Srebrenica 1981. i 1991. godine 1981 1991 Godina BiH Srebrenica BiH Srebrenica ‰ ‰ ‰ ‰ Stopa općeg fertiliteta 64 81 53 69 do 15 godina 0,1 0,1 0,1 0,1 15-19 35,5 45,1 38,8 50,2 20-24 149,8 227,2 127,3 205,1 25-29 120 149,4 102,5 134,5 30-34 62,5 78,1 49,1 48,4 35-39 25,8 41,2 18,1 12,9 40-44 7,7 11,6 4,3 4,0 45-49 0,8 4,4 0,5 1,3 50 i više 0,1 0,4 0,4 0,0 Totalna stopa fertiliteta 2,011 2,785 1,703 2,282 Bruto stopa reprodukcije 0,975 1,351 0,826 1,107 Izvor: Isti kao i kod tabele broj 1.

Grafikon 3. Specifične stope fertiliteta stanovništva općine Srebrenica i Bosne i Hercegovine 1981. i 1991. godine
‰ 250 200 150 100 50 0 15-19 20-24 25-29 BiH 1981. BiH 1991. 30-34 35-39 40-44 45-49 Srebrenica 1981. Srebrenica 1991.

Specifične stope fertiliteta u dobnoj skupini od 20-24 godine u općini Srebrenica opale su sa 227,2 ‰ u 1981. godini na 205,1 ‰ u 1991. godini. U istom periodu specifične stope fertiliteta u BiH, kod žena starosti 20-24 godine, su opale sa 149,8 ‰ na 127,3 ‰. Promjene u obrazovnoj, ekonomskoj, starosnoj i drugim strukturama ženskog stanovništva općine Srebrenica imale su uticaja na smanjenje specifičnih stopa fertiliteta u općini i njihovo postepeno približavanje specifičnim stopama na nivou BiH. Pored prirodnog kretanja stanovništva kao najednostavnijeg pokazatelja reprodukcije stanovništva u vitalnoj statistici izračunavaju se bruto i neto stopa reprodukcije posmatranog stanovništva. Bruto stopa reprodukcije pokazuje prosječan broj ženske djece koju bi trebala da rodi živorođena djevojčica tokom svog fertilnog perioda, uz uvjet da ne umre prije završetka svoga fertilnog razdoblja i da ima isti fertilitet kao njena majka (Wertheimer-Baletić, 1999: 269). Kod neto stope reprodukcije uzima se u obzir još i mortalitet žena prema starosti posmatrane generacije. (Wertheimer-Baletić, 1999: 270).

117

A. Suljić, A. Kadušić, S. Smajić Bruto stopa reprodukcije ženskog stanovništva u općini Srebrenica u 1981. godini iznosila je 1,351 (u BiH 0,975), a u 1991. godini 1,107 (u BiH 0,826).6 (Tabela 3). Iz podataka navedenih u tabeli 3. vidimo da je koeficijent reprodukcije u općini Srebrenica, u 1981. i 1991. godini, bio veći od 1, što znači da je populacija trebala rasti. U istom periodu koeficijent reprodukcije u BiH bio je manji od jedan, što je ukazivalo da će se populacija BiH u budućnosti smanjivati.7 2.2. Mortalitet Mortalitet je negativna odrednica prirodnog i ukupnog kretanja stanovništva, te djeluje na smanjenje ukupnog broja stanovnika. Za razliku od nataliteta, na mortalitet, pored bioloških faktora u većoj mjeri djeluju društveno-ekonomski faktori kao što su stepen ekonomskog razvoja, nivo društvene organizovanosti i iskorištenosti prostora, socijalna struktura stanovništva, medicinsko-higijenski uslovi, ili uopće rečeno nivo životnog standarda stanovništva. Iz podataka u tabeli 1. i grafikonu 1. vidljivo je kretanje stopa smrtnosti stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-1991. godine. Stope mortaliteta kretale su se od 15,1 ‰ u 1961. godini (u BiH 8,9 ‰) do 5,5 ‰ u 1991. godini (u BiH 7,2 ‰). U intervalu od 30 godina stope mortaliteta stanovništva općine smanjile su se za 2,73 puta (u BiH 1,25 puta). Smanjenje stopa mortaliteta stanovništva općine, a i Bosne i Hercegovine uvjetovano je ukupnim poboljšanjem društveno-ekonomskih, zdravstvenohigijenskih i drugih uslova. Analizom stopa mortaliteta stanovništva općine po popisnim godinama vidimo da je stopa mortaliteta u 1961. godini iznosila 15,1 ‰ (u BiH 8,9 ‰). Prema popisu iz 1971. godine stopa mortaliteta stanovništva općine iznosila je 8,6 ‰ (u BiH 6,6 ‰). Smanjenje stopa mortaliteta stanovništva općine od 1961. do 1971. godine uvjetovano je smanjenjem smrtnosti dojenčadi.8 U 1981. godini stope mortaliteta stanovništva općine iznosile su 6,5 ‰ (u BiH 6,3 ‰), a u 1991. godini 5,5 ‰ (u BiH 7,1 ‰). Takođe je bitno napomenuti da je trend kretanja općih stopa mortaliteta u općini Srebrenica imao veći pad nego je to slučaj sa trendom općih stopa mortaliteta na nivou BiH. Iako ne raspolažemo podacima o specifičnim stopama mortaliteta stanovništva općine Srebrenica, ipak, na osnovu stopa smrtnosti dojenčadi, obrazovne strukture stanovništva, udjela seoskog stanovništva u ukupnom stanovništvu, kao i broja stanovnika na jednog ljekara9, možemo kazati da su opći društveno-ekonomski uslovi u općini Srebrenica uticali na veću smrtnost stanovništva općine.
Neto stopu reprodukcije ženskog stanovništva nije moguće izračunati jer ne postoje tablice fertiliteta i mortaliteta za žensko stanovništvo općine Srebrenica, kao ni tablice vjerovatnoće doživljenja rođenog ženskog djeteta. 7 Koeficijent reprodukcije pokazuje prosječan broj rođene ženske djece što ih je rodila jedna žena u toku svoje fertilne dobi. Ako je taj broj veći od jedan populacija će rasti, ako je manji od jedan populacija se smanjuje, a ako iznosi jedan populacija stagnira. (Friganović, 1990: 99). 8 Stope infantilnog mortaliteta u općini od 1961. do 1971. godine smanjene su sa 129,3 ‰ na 74,5 ‰. U istom periodu stope infantilnog mortaliteta u BiH smanjene su sa 98,9 ‰ u 1961. godini na 54,7 ‰ u 1971. godini. 9 Godine 1961. općina Srebrenica imala je 1 zdravstvenu ustanovu sa 66 postelja i jednom apotekom, a bez ljekara. BiH je imala 9 825 postelja, 620 ljekara. Godine 1971. u općini Srebrenica bilo je 11 143,7 stanovnika na jednog ljekara, a u BiH 1 471,8 stanovnika na jednog ljekara. U 1981. godini bilo je 1 816,5 stanovnika na jednog ljekara u općini, a u BiH 920,1. U 1991. godini bilo je u općini Srebrenica 1 112,1 stanovnika na jednog ljekara, u BiH bilo je 724,5
6

118

Prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-2008. godine Stope mortaliteta stanovništva općine Srebrenica i stope bosanskohercegovačkog stanovništva u cjelini gotovo su se izjednačile u 1967. godini. Istovremeno su stope infantilnog mortaliteta bile znatno veće u općini Srebrenica nego u BiH. Poznato je da razina infantilnog mortaliteta zavisi od stepena društveno-ekonomskog razvoja, odnosno od higijenskih uslova i kvaliteta medicinskih usluga. Od 1982. do 1991. godine stope mortaliteta stanovništva općine Srebrenica bile su manje od stopa mortaliteta stanovništva BiH. Više stope mortaliteta stanovništva BiH od stopa mortaliteta u općini u ovom periodu bile su uvjetovane većim udjelom starog stanovništva u ukupnom stanovništvu BiH. U periodu od 1992-1995. godine desile su se velike promjene u pogledu visine stopa smrtnosti stanovništva. Stope mortaliteta u ovom su periodu bile izuzetno visoke zbog masovnog ubijanja stanovništva općine Srebrenica ali i veoma loših, socijalnih, ekonomskih i dr. prilika. Prema procjenama Zavoda za statistiku Republike Srpske 1996. godine u općini Srebrenica evidentirane su stope mortaliteta u visini od 1 ‰. Zbog veoma nepovoljnih socio-ekonomskih uvjeta, a i nepovoljne starosne strukture stanovništva u općini Srebrenica je od 1996. godine primjetan trend porasta stopa smrtnosti stanovništva sa blagim oscilacijama. Tako je u 2008. godini u općini Srebrenica evidentirana stopa smrtnosti od 4,1 ‰. (Tabela 2). Na osnovu podataka prezentiranih u tabeli 2. takođe je uočljivo da se zadržao prijeratni trend viših stopa smrtnosti stanovništva BiH u odnosu na stope smrtnosti stanovništva općine Srebrenica. Stopa smrtnosti stanovništva BiH iznosila je 1996. godine 6,9 ‰ (u općini Srebrenica 1 ‰), a 2008. godine 8,8 ‰ (u općini Srebrenica 4,1 ‰). Više stope smrtnosti stanovništva BiH u odnosu na općinsko stanovništvo još uvijek su posljedica većeg udjela starog u ukupnom bosanskohercegovačkom stanovništvu. 2.2.1. Infantilni mortalitet Smrtnost dojenčadi, iako se posebno proučava, ustvari spada u specifični mortalitet po dobi, tj. smrtnost od 0 do 365 dana života. Infantilni mortalitet pokazuje broj umrle dojenčadi u kalendarskoj godini na broj živorođene djece u istom periodu, a stopa infantilnog mortaliteta najbolji je pokazatelj općih društveno-ekonomskih i higijensko-zdravstvenih uslova koji vladaju u jednom društvu. I pored određenih nedostataka stope infantilnog mortaliteta uveliko se koriste u demogeografskoj statistici. Taj nedostatak proizilazi iz činjenice da stavljamo u omjer dvije veličine koje vremenski nisu podudarne. Naime, broj umrle dojenčadi koja su umrla u jednoj kalendarskoj godini, a mogu biti rođena u prethodnoj kalendarskoj godini, dijeli se sa brojem živorođene djece koja su rođena u kalendarskoj godini za koju se računa infantilni mortalitet.10
stanovnika na jednog ljekara. Broj ljekara u općini Srebrenica, u periodu 1971-1991, porastao je za 11 puta. U istom periodu broj ljekara u BiH porastao je za 2,4 puta. Treba uzeti u obzir da je u BiH polovina stanovništva živjela na selu i da realna slika zdravstvene zaštite sigurno izgleda drugačije, odnosno lošije nego što je predstavljena brojevima. 10 Postoje formule kojima se želi umanjiti uticaj mortaliteta djece koja su rođena u prethodnoj godini na mortalitet djece koja su rođena u godini za koju se računaju stope infantilnog mortaliteta. Jedna od njih je formula Ratsa, koja glasi; md=(Md (t) / Nt + Md (t-1) / Nt-1) x 1000; Md (t) – broj umrle dojenčadi u godini t, Nt – broj živorođenih u godini t, Md (t-1) i Nt-1) označavaju broj umrle dojenčadi i broj živorođenih u godini t-1. (Wertheimer-Baletić, 1982: 172).

119

A. Suljić, A. Kadušić, S. Smajić U tabeli 4. predstavljeni su podaci o kretanju stopa infantilnog mortaliteta u općini Srebrenica i BiH u periodu od 1961-1991. godine.
Tabela 4. Stope infantilnog mortaliteta u općini Srebrenica i BiH u periodu 1961-1991. godine. Stanovništvo Umrla dojenčad u Umrla dojenčad sredinom godine promilima Godina Srebrenica BiH Srebrenica BiH Srebrenica BiH 1961 29690 3289984 155 10691 129,27 98,92 1962 30097 3337038 135 10007 108,17 93,68 1963 30504 3384092 142 9789 119,73 93,91 1964 30911 3431146 134 8732 119,64 86,33 1965 31318 3478200 125 8481 104,60 83,68 1966 31725 3525254 87 7206 78,31 73,76 1967 32132 3572308 75 6721 70,62 72,29 1968 32539 3619362 118 6031 108,26 67,62 1969 32946 3666416 77 5792 66,96 66,05 1970 33353 3713470 111 5477 103,84 69,07 1971 33431 3760524 77 4527 74,54 54,74 1972 33725 3798339 63 3994 57,27 48,67 1973 34019 3836154 52 3976 51,79 51,04 1974 34313 3873969 62 3321 59,22 42,67 1975 34607 3911784 35 3361 34,97 42,63 1976 34901 3949599 55 3049 58,14 38,57 1977 35195 3987414 29 2658 31,69 35,13 1978 35489 4025229 24 2565 26,67 34,99 1979 35783 4063044 15 2274 18,40 31,97 1980 36077 4100859 25 2232 33,20 31,47 1981 36329 4138674 28 2135 35,62 30,06 1982 36366 4163952 22 1877 27,92 25,58 1983 36403 4189230 17 1943 22,02 26,15 1984 36440 4214508 21 1842 27,06 24,71 1985 36477 4239786 22 1826 29,60 25,11 1986 36514 4265064 19 1483 26,10 20,83 1987 36551 4290342 12 1436 16,30 20,25 1988 36588 4315620 22 1330 27,81 18,81 1989 36625 4340898 12 1229 16,55 18,40 1990 36662 4366176 8 1022 10,84 15,26 1991 36699 4391454 7 952 10,19 14,55 Izvor: isti kao i kod tabele broj 1.

Iz podataka u tabeli 4. uočljivo je da je u periodu od 1961. do 1965. godine, kao i 1968. i 1970. godine općina Srebrenica imala visoke stope infantilnog mortaliteta, tj. preko 100 ‰.11 U istom periodu stope infantilnog mortaliteta u BiH bile su ispod 100 ‰. Visoke stope infantilnog mortaliteta u općini Srebrenica mogu se dovesti u vezu sa slabijim društveno - ekonomskim i zdravstveno - higijenskim prilikama, kao i visokim udjelom neobrazovanog i poljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu općine. Niske stope infantilnog mortaliteta (manje od 25 ‰) u općini Srebrenica evidentirane su samo u 1979., 1983., 1987., 1989., 1990. i 1991. godini. U BiH niske stope infantilnog mortaliteta zabilježene su 1984., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990. i 1991. Od 1989. godine stope infantilnog mortaliteta u općini manje su od istih na nivou BiH. Smanjenje stopa infantilnog mortaliteta u općini, ali i u BiH, uvjetovano je ukupnim poboljšanjem društveno - ekonomskih i zdravstveno-higijenskih prilika.

11 Prema općeprihvaćenoj definiciji vrlo visokom stopom infantilnog mortaliteta smatra se ona veća od 100 ‰, a niskom ona manja od 25 ‰. (Friganović, 1990: 86).

120

Prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-2008. godine 2.3. Prirodni priraštaj Prirodni priraštaj pokazuje porast ili pad stanovništva određene populacije, čije promjene direktno zavise od razlike između broja živorođenih i broja umrlih u toku kalendarske godine, a indirektno od migracija stanovništva. Iz podataka prezentiranih u tabeli 1. i grafikonu 1. vidljivo je da u periodu od 1961-1991. godine možemo izdvojiti tri tipa prirodnog priraštaja stanovništva općine Srebrenica.12 Vrlo visok prirodni priraštaj u općini Srebrenica bio je zastupljen od 1961. do 1978. godine, a javio se kao posljedica visokih stopa nataliteta i umjerenih stopa mortaliteta stanovništva ove općine. Visok prirodni priraštaj stanovništva općine Srebrenica zabilježen je 1979., 1981., 1982., 1984. i 1988. godine. Visoke stope prirodnog priraštaja, koje su evidentirane samo po pojedinim godinama, posljedica su neravnomjernog kretanja stopa mortaliteta u općini. Umjereni prirodni priraštaj stanovništva općine Srebrenica evidentiran je 1980., 1983. i 1988. godine, kao i u periodima od 1985 - 1987. i 1989 - 1991. godine. Iz podataka prezentiranih u tabeli 1 i 2., te grafikonu 4. vidljive su promjene u kretanju prirodnog priraštaja stanovništva općine Srebrenica i BiH.
Grafikon 4. Kretanje stopa prirodnog priraštaja u općini Srebrenica i BiH u periodu 1961-2008. godine

‰ 30 25 20 15 10 5 0 1961.

1964.

1967.

1970.

1973.

1976.

1979.

1982.

1985.

1988.

1991.

2000.

-5

Općina Srebrenica

BiH

U periodu od 1961-1991. godine stope prirodnog priraštaja stanovništva općine Srebrenica bile su više od stopa prirodnog priraštaja stanovništva BiH. U istom periodu stope prirodnog priraštaja u BiH imale su ravnomjeran pad, za razliku od stopa prirodnog priraštaja u općini Srebrenica. Naime, osciliranja u kretanju stopa nataliteta i mortaliteta uvjetovala su i osciliranje stopa prirodnog priraštaja stanovništva općine Srebrenica. Negativne stope prirodnog priraštaja stanovništva općine Srebrenica javile su se u periodu od 1992-1995. godine kao posljedica ratnih stradanja i progona stanovništva. I nakon 1995. godine stanovništvo općine Srebrenica bilježi negativne stope prirodnog
Vrlo visok tip prirodnog priraštaja ima stope veće od 20 ‰, visoki 15-20 ‰, umjereni 5-14,9 ‰ i niski manje od 5‰. (Friganović, 1990: 86-89).
12

2006.

121

A. Suljić, A. Kadušić, S. Smajić priraštaja. Nenormalna društvena zbivanja i poremećenost u sastavu stanovništva po starosti i polu, te loši ekonomski, politički i socijalni uvjeti na području ove općine poremetili su prirodnu biodinamiku stanovništva. Tako je 1996. godine na području općine Srebrenica evidentirano samo 8 živorođenih, a 16 umrlih osoba, što znači da je stopa prirodnog priraštaja bila negativna i iznosila je -0,5 ‰. U 2000. godini evidentirana je pozitivna ali veoma niska stopa prirodnog priraštaja od 0,3 ‰, a slijedeće 2001. godine negativna stopa od -2,7 ‰. Nakon 2001. godine stope prirodnog priraštaja ostale su negativne ali uz tendenciju blagog pada. Tako je u 2008. godini evidentirana negativna stopa prirodnog priraštaja od -1,4 ‰. Takođe je bitno napomenuti da su, za razliku od prijeratnog perioda, stope prirodnog priraštaja stanovništva općine Srebrenica od 1996. godine niže u odnosu na stope prirodnog priraštaja stanovništva Bosne i Hercegovine. 3. Zaključak U drugoj polovini XX vijeka prirodno kretanje stanovništva predstavljalo je primarnu komponentu općeg kretanja stanovništva općine Srebrenica. Stope nataliteta u ovoj općini kretale su se od 40,4 ‰ u 1961. godini do 18,7 ‰ u 1991. godini, stope mortaliteta od 15,1 ‰ do 5,5 ‰, a stope prirodnog priraštaja od 25,3 ‰ do 13,2 ‰. Prirodno kretanje stanovništva općine bilo je uvjetovano biološkim, zatim društvenoekonomskim (visok udio nepismenog ženskog stanovništva, socio - ekonomska nerazvijenost općine, zdravstveno - higijenski uvjeti, visok procent seoskog stanovništva i dr.), psihološkim, a i drugim faktorima. Nenormalna društvena zbivanja, odnosno ratno stradanje i progon stanovništva općine Srebrenica u periodu od 1992-1995. godine, kao i usporen proces povratka, te nepovoljni socijalni, ekonomski, politički i dr. uvjeti nakon rata poremetili su prirodnu biodinamiku stanovništva ove općine. Od 1996. godine stanovništvo općine Srebrenica bilježi negativne stope prirodnog priraštaja. Tako je 1996. godine evidentirana stopa nataliteta od 0,5 ‰, stopa mortaliteta od 1,0 ‰, te negativna stopa prirodnog priraštaja od -0,5 ‰. U 2008. godini na području općine Srebrenica evidentirana je stopa nataliteta od 2,7 ‰, stopa mortaliteta od 4,1 ‰, te negativna stopa prirodnog priraštaja od -1,4 ‰. Također, bitno je napomenuti da je do 1991. godine stanovništvo općine Srebrenica imalo više stope nataliteta, niže stope mortaliteta, te više stope prirodnog priraštaja u odnosu na bosanskohercegovačko stanovništvo u cjelini. Niže stope mortaliteta stanovništva općine Srebrenica u odnosu na stanovništvo Bosne i Hercegovine posljedica su, prije svega, većeg udjela starog u ukupnom bosanskohercegovačkom stanovništvu, te snižavanja stopa infantilnog mortaliteta na području općine Srebrenica uslijed poboljšanja zdravstveno - higijenskih uslova. Više stope nataliteta u općini Srebrenica do 1991. godine posljedica su nepovoljnije obrazovne i ekonomske strukture stanovništva (niži stepen obrazovanosti i ekonomska neaktivnost žena) i uopće nepovoljnijih društveno - ekonomskih prilika u općini. Nakon rata stanovništvo općine Srebrenica ima niže stope nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja u odnosu na bosanskohercegovački prosjek. Od 36 666 stanovnika koji su na području općine Srebrenica živjeli prema popisu iz 1991. godine danas na području ove općine živi svega oko 21 000 stanovnika što znači da je Srebrenica izgubila oko 43 % svog prijeratnog stanovništva. U ratu su uglavnom ginuli muškarci tako da je danas značajno narušena spolno - dobna struktura stanovništva ove općine što značajno utiče i na reprodukciju stanovništva. Osim toga, nepovoljni socijalni, 122

Prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica u periodu 1961-2008. godine ekonomski i dr. uvjeti takođe negativno utiču na prirodno kretanje stanovništva općine Srebrenica što će su u budućnosti značajno odraziti i na ukupno kretanje stanovništva ove općine. 4. Literatura i izvori 1. 2. Friganović, M.: Demogeografija - stanovništvo svijeta, Školska knjiga, Zagreb, 1990. Kulenović, S., Suljić, A.: Demografske posljedice genocida nad Bošnjacima sigurnosne zone UN Srebrenica, jula 1995., Zbornik radova Prirodnomatematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Svezak geografija, Godina III, Broj 3, Tuzla, 2006. Kulenović, S., Suljić, A., Kadušić, A.: Razmještaj interno raseljenog (prognanog) stanovništva iz općine Srebrenica na području Tuzlanskog kantona, Zbornik radova Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Svezak geografija, Godina III, Broj 3, Tuzla, 2006. Nejašmić, I.: Demogeografija - stanovništvo u prostornim odnosima i procesima, Školska knjiga, Zagreb, 2005. Suljić, A.: Demogeografske promjene u općini Srebrenica, (Magistarski rad), PMF, Sarajevo, 2003. Wertheimer-Baletić, A.: Demografija - stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, 1982. Wertheimer-Baletić, A.: Stanovništvo i razvoj, Mate, Zagreb, 1999. Bosna i Hercegovina u brojkama, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009. Demografski bilteni Statističkog zavoda Republike Srpske 1997., 1999., 2001., 2003., 2005., 2007. i 2009. Stanovništvo SR BiH, Prirodno kretanje stanovništva 1953 - 1962. godine, Republički zavod za statistiku, Sarajevo, 1966. Popis stanovništva 1961., Vitalna, etnička i migraciona obeležja, Rezultati za opštine, knj. VI, Savezni zavod za statisku, Beograd, 1967. Statistički godišnjaci BiH od 1965-1991., Republički zavod za statistiku, Sarajevo. Statistički godišnjak BiH, br. 92., Državni zavod za statistiku, Sarajevo, 1994. Opštine u SR BiH 1963 - 1973., Republički zavod za statistiku, Sarajevo, 1974. Vitalni događaji u SR BiH 1975 - 1984., Statistički bilten br. 143., Republički zavod za statistiku, Sarajevo, 1986.

3.

4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

123

Zbornik radova PMF 6, 125 – 135 (2009)

Originalni naučni rad

OSNOVNA OBILJEŽJA POLJOPRIVREDNE PROIZVODNJE NA PODRUČJU GRAČANIČKE OPĆINE POČETKOM 21. STOLJEĆA BASIC FEATURES OF AGRICULTURAL PRODUCTION OF THE MUNICIPALITY OF GRAČANICA IN THE EARLY TWENTY-FIRST CENTURY Prof. dr. Salih Kulenović, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Mr. sc. Damir Džafić, prof. geografije, OŠ "Sjenjak" Tuzla Sažetak Općina Gračanica raspolaže značajnim prirodnim bogatstvima što predstavlja dobru osnovu za njen privredni razvoj. Iako je danas najznačajnija privredna grana ovog područja industrija od koje se ostvaruju i najveći prihodi, te u kojoj je zaposlen najveći broj aktivnog stanovništva, razvoj poljoprivrede je od velikog značaja za ovo područje. Ratarstvo, stočarstvo i voćarstvo su tradicionalno najznačajnije poljoprivredne grane na ovom području. Služeći se podacima općinskih službi u Gračanici, autor u radu analizira osnovna obilježja poljoprivredne proizvodnje u gračaničkoj općini početkom 21. stoljeća (2002., 2003. i 2004. godina), a te pokazatelje komparira sa predratnim (iz 1987. godine) Ključne riječi: ratarstvo, stočarstvo, voćarstvo Abstract The municipality of Gračanica has significant amounts of natural resources, what represents a good foundation for its economic development. Although today the industry of this region signifies the most important economic activity, earns the biggest income and employs the biggest number of working population, development of agriculture is still of great importance for the area. Agriculture, cattle raising, and fruit growing are traditionally the most important agricultural branches of the Gračanica municipality. Using the information of municipal administration in Gračanica, the author of this thesis analyses fundamental characteristics of agricultural production in the municipality of Gračanica in the early 21st century (in 2002, 2003, and 2004) and compares the indicators with those before the war (in 1987). Key words: agriculture, cattle raising, fruit growing

S. Kulenović, D. Džafić

Uvod Poljoprivreda je najstarija, a do pojave industrije i najznačajnija privredna grana 1 čiji se period nastanka vremenski poklapa sa ranim fazama geneze ljudskog društva. Općina Gračanica raspolaže povoljnim prirodnim uslovima za razvoj poljoprivrede. U strukturi zemljišnog fonda najveće učešće ima poljoprivredno zemljište sa 13 302,8 ha ili 61,88 % od ukupne općinske teritorije. Površine pod šumama zahvataju 6 610,4 ha ili 30,75 % od ukupne površine, dok preostalih 1 583,5 ha ili 7,37 % otpada na neplodne površine (naselja, vodotoci, saobraćajnice itd.). Od ukupnog poljoprivrednog zemljišta najveće učešće imaju oranice i bašte sa 9 056,4 ha ili 68,08 % zatim voćnjaci 1 770,2 ha (13,3 %) pašnjaci 1 460,5 ha (10,98 %) i livade 1 015,7 ha ili 7,64 %.2 Područje općine Gračanica nalazi se u sjeveroistočnoj Bosni, odnosno u Tuzlanskom kantonu, na dodiru Dinarskih planina (kojima pripada Ozren) i oboda Panonske nizije. Općinska teritorija zahvata veći prostor doline rijeke Spreče u njenom donjem toku, te dio planine Trebave. Granična općinska područja su: Gradačac na sjeveru, Srebrenik na istoku, Lukavac na jugoistoku, Petrovo na jugu, Doboj-Istok na zapadu i Doboj na sjeverozapadu. Prometni položaj općine Gračanica veoma je povoljan. Dolinom Spreče ostvaruje se veza (drumska i željeznička) između doline rijeke Bosne na zapadu i doline Drine na istoku. Osim magistralnog puta Tuzla-Doboj, gračaničku općinu sa dolinom Bosne povezuje i lokalni put Gračanica-Malešići-Lukavica-Bušletić. Od posebnog su značaja i regionalni putevi Gračanica-Bukva-Sladna-Srebrenik i Gračanica-Bukva-DoborovciSrnice, koji su najkraća veza Gračanice sa Srebrenikom i Gradačcem, a povezuju se s 3 putnim pravcem Tuzla-Županja.

Sl. 1 Položaj općine Gračanica u TK i BiH
1 2

J. Dinić, Ekonomska geografija, Univerzitet u Beogradu, Beograd 1990, str. 381. Prostorni plan općine Gračanica 2001-2021, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje, Sarajevo 2001, str. 1-221. 3 D. Džafić, Antropogeografske odlike općine Gračanica, magistarski rad odbranjen na odsjeku za geografiju PMF-a u Tuzli, marta 2007., str. 8-9.

126

Osnovna obilježja poljoprivredne proizvodnje na području gračaničke općine početkom 21. stoljeća Ratarstvo U odnosu na stanje prije agresije na BiH 1992-1995. godine, struktura ratarske proizvodnje se bitno promijenila, kako sa aspekta ukupno zasijanih površina, tako i sa aspekta strukture pojedinih kultura. Ukupna sjetvena površina je u 2004. godini (13 424 ha) bila veća od predratne sjetvene površine (12 206 ha). Međutim, izuzev stočnog krmnog bilja i stočne hrane, ostale ratarske kulture, posebno žitarice i povrtno bilje, zasijane su na daleko manjim površinama nego u prijeratnom periodu. Tako je površina zasijana žitaricama u 2004. godini iznosila 3 320 ha, dok je u 1987. godini ta površina 4 iznosila 6 178 ha, što je za 2 858 ha ili 86 % više. Tabela 1. Struktura ratarske proizvodnje u općini Gračanica 2003. i 2004. godine
Ratarska kultura Žito Proizvodi od žita Industrijsko bilje Povrtno bilje Stočno krmno bilje Stočna hrana (sijeno, trava) Ukupno Površina (u ha) 2003. 2004. 3 295 3 320 8 2 1 217 1 735 3 450 3 860 4 917 12 887 4 507 13 424 Procentualno učešće 2003. 2004. 25,5 24,7 0,06 9,4 12,9 26,8 28,7 38,2 100 33,6 100 Vrijednost u hilj. KM 2003. 2004. 2 320 3 691 415 761 18 4,5 5 340 9 310 6 265 11 985 2 039 16 397 1 548 27 299,5

Izvor: Godišnji obračun bruto vrijednosti proizvodnje i dodatne vrijednosti privatnog sektora bez pravnih osoba (poljoprivredna gazdinstva za Općinu) za 2003. i 2004. godinu, Statistika općine Gračanica

Iz podataka prezentiranih u tabeli 1 vidimo da je ratarskim kulturama u 2004. godini zasijana površina od 13 424 ha, te da je ta površina povećana u odnosu na površinu iz 2003. godine za 537 ha ili 4,2 %. Od svih ratarskih kultura najveća površina je zasijana stočnom hranom i krmnim biljem, dok je najveća vrijednost u 2004. godini ostvarena od stočnog krmnog bilja i povrtnog bilja. Smanjenje ukupne površine zasijane žitaricama je rezultat manje potražnje pojedinih vrsta žitarica usljed smanjenja broja stoke, posebno goveda, svinja i konja (tab. 2). Tabela 2. Površine zasijane žitaricama na području općine Gračanica 1987. godine i u periodu 2002-2004. godine (u ha) 1987. 2002. 2003. 2004. Žitarica ha % ha % ha % ha % Kukuruz 4 233 68,5 2 900 86,7 2 850 86,5 2 850 85,8 Pšenica 1 833 29,6 370 11,1 370 11,2 370 11,2 Zob 98 1,6 30 0,9 35 1,1 60 1,8 Raž 4 0,1 20 0,6 20 0,6 20 0,6 Ječam 10 0,2 25 0,7 20 0,6 20 0,6 Ukupno 6 178 100 3 345 100 3 295 100 3 320 100
Izvor: Za 1987. godinu: S. Kulenović, Ibid., str. 56; Za period 2002-2004. godine: kao u tab. 1

4

S.Kulenović, Gračanica i okolina, antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne, Tuzla 1994., str. 54.

127

S. Kulenović, D. Džafić

Na osnovu podataka iz tebele 2 uočavamo da su u 2004. godini ukupne površine zasijane žitaricama iznosile 3 320 ha, te da su u odnosu na prijeratno stanje smanjene za 2 258 ha, odnosno za 37 %. Najveće smanjenje površina zabilježeno je kod pšenice (-1 463 ha) i kukuruza (-1 383 ha), dok je daleko manje smanjenje površina zasijanih sa zobi (-38 ha). Povećanje zasijanih površina, u navedenom periodu, zabilježeno je kod raži (za 16 ha više) i ječma (za 10 ha više). Tabela 3. Prinosi žitarica na području općine Gračanica u periodu 2002-2004. godine (u tonama) Žitarica 2002. 2003. 2004. Pšenica 1 147 536 1 480 Raž 44 17 80 Ječam 57,5 18 100 Zob 78 36 252 Kukuruz 11 600 7 125 11 400 Ukupno 12 926,5 7 732 13 312 Izvor: kao u tab. 1 Posmatrajući ukupne prinose pojedinih žitarica u periodu 2002-2004. godine, uočavamo da su najmanji prinosi zabilježeni u 2003. godini, što je u vezi sa nepovoljnim vremenskim uslovima te godine, odnosno malom količinom padavina tj. sušom (tab. 3). Najveći prinosi tokom posmatranog perioda ostvareni su od kukuruza. Taj prinos je u 2004. godini činio 85,6 % od ukupnog prinosa žitarica na području gračaničke općine. Pšenica je iste godine učestvovala sa 11,1 %, dok su sve ostale žitarice učestvovale sa svega 3,3 % u ukupnom prinosu žitarica. Obim proizvodnje stočnog krmnog bilja na području gračaničke općine bilježi konstantan porast još od 60-ih godina 20. stoljeća.5 U odnosu na predratno stanje, površine zasijane stočnim krmnim biljem su uvećane za 100 ha (sa 3 760 ha u 1987. godini na 3 860 ha u 2004. godini). To povećanje je, prije svega, rezultat značajnog povećanja površina zasijanih kukuruzom za krmu i bundevom. Tabela 4. Zasijane površine (u ha) i prinosi krmnog bilja (u tonama) na području gračaničke općine u periodu 2002-2004. godine
Vrsta krmnog bilja a) Glavni usjevi: Djetelina-sijeno Lucerka-sijeno Kukuruz za krmu Stočna repa Travno djet. sijeno b) Međuusjevi: Djetelina-sijeno Bundeva Ukupno 2002. ha 555 400 650 50 450 50 1 200 3 355 t 4 440 3 600 32 500 1 000 2 700 200 4 800 49 240 ha 500 300 650 50 400 50 3 1 908 2003. t 2 000 1 500 19 500 500 1 400 75 4 500 29 475 ha 595 490 700 50 475 50 1 500 3 860 2004. t 4 760 4 410 35 000 1 000 2 850 75 4 500 52 595

Izvor: Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica 2005-2010, Nacrt, Gračanica novembar 2005.

5

S.Kulenović, Ibid., str. 59.

128

Osnovna obilježja poljoprivredne proizvodnje na području gračaničke općine početkom 21. stoljeća Na osnovu podataka iz tabele 4 možemo uočiti da je u periodu 2002-2004. godine ukupna površina zasijana krmnim biljem porasla za 505 ha. Istovremeno su prinosi u 2004. godini veći za 3 355 tona nego u 2002. godini, a čak za 23 120 tona nego u 2003. godini, što je u vezi sa nepovoljnim vremenskim uvjetima te godine. Najveća površina u 2004. godini zasijana je bundevom (38,8 % od ukupne površine), dok je najveći prinos ostvaren od kukuruza za krmu (66,5 % od ukupnog prinosa). Tabela 5. Zasijana površina (u ha) i prinosi povrtnog bilja (u tonama) na području gračaničke općine u periodu 2002-2004. 2002. 2003. 2004. Vrsta ha t ha t ha t Krompir 950 9 500 900 7 125 900 9 000 Mrkva 5 150 5 100 5 150 Crni luk 95 1 900 90 900 94 1 880 Bijeli luk 15 150 15 75 16 160 Kupus i kelj 80 2 400 80 1 200 90 2 700 Paradajz 30 600 35 350 35 700 Paprika 30 450 30 240 30 450 Krastavci 30 600 30 540 60 1 200 Ukupno 1 235 15 750 1 185 10 530 1 230 16 240 Izvor: kao u tab. 4 U posljednje vrijeme je prisutan blagi porast prinosa povrtnog bilja, izuzev 2003. godine, a iz istih razloga koji su navedeni za žitarice i stočno krmno bilje. Ukupna površina zasijana povrtnim biljem je u 2004. godini bila manja za 5 ha od površine iz 2002. godine (tab. 5). Iz podataka prezentiranih u tabeli 5 vidimo da je, u navedenom periodu, porast ukupnih prinosa povrtnog bilja rezultat porasta prinosa ostvarenih od krastavaca, kupusa i kelja, paradajza i bijelog luka, dok je kod krompira i crnog luka u 2004. godini zabilježeno smanjenje prinosa u odnosu na 2002. godinu. Istovremeno su površine zasijane krompirom i crnim lukom u 2004. godini bile manje nego u 2002. godini, dok su krastavci, paradajz, kupus i kelj i bijeli luk 2004. godine zasijani na većim površinama nego 2002. godine. Tabela 6. Zasijana površina (u ha) i prinosi duhana (u tonama) na području gračaničke općine u periodu 2002-2004. godine 2002. 2003. 2004. Vrsta ha t ha t ha t Duhan 8 0,9 6 0,9 2 1,8 Izvor: kao u tab. 4 i 5

Od industrijskog bilja, na području gračaničke općine se u posljednje vrijeme sije samo duhan i to je kultura koja se sve manje i manje uzgaja (tab. 6). Prema podacima prezentiranim u tabeli 6 vidimo da je najveća površina zasijana duhanom, u posmatranom periodu, bila 2002. godine (8 ha), te da se ona nakon toga postepeno smanjuje, da bi u 2004. godini iznosila samo 2 ha. Istovremeno su prinosi duhana u 2004. godini udvostručeni u odnosu na prinose iz 2002. i 2003. godine. 129

S. Kulenović, D. Džafić

Stočarstvo U ostvarenoj vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje na području gračaničke općine stočarstvo učestvuje sa 24,3 %. Međutim, iako stočarstvo zauzima značajno mjesto u ukupnim prihodima ostvarenim od poljoprivrede, njegove osnovne karakteristike su: - smanjenje stočnog fonda u odnosu na predratno stanje, - većinska zastupljenost nisko produktivnih grla stoke, - uvezene visoko kvalitetne rase stoke u našim uslovima držanja i njege ostvaruju loše proizvodne rezultate i dr.6 Tabela 7. Kretanje broja grla stoke na području gračaničke općine 1987., 2003. i 2004. godine Vrsta 1987. 2003. 2004. 2004./1987. Goveda 12 737 3 390 4 700 - 8 037 Ovce 2 626 5 729 5 920 + 3 294 Svinje 3 449 Koze 450 380 Konji 676 Živina 90 800 703 964 750 200 + 659 400 Izvor: Za 1987. godinu: S. Kulenović, Ibid., str. 61.; Za 2003. i 2004. godinu: kao u tab. 4

Sl. 2. Obrada zemlje uz pomoć konjske zaprege (Snimio: D. Džafić) Prema podacima prezentiranim u tabeli 11 vidimo da je broj goveda na području gračaničke općine danas, iako veći nego 2003. godine, skoro tri puta manji nego 1987. godine. I pored toga što nemamo podataka o trenutnom broju svinja i konja, na osnovu posmatranja i intervjua na terenu, uočili smo da su ove, nekada veoma značajne grane stočarstva, skoro potpuno isčezle na području gračaničke općine. Tako uzgoja svinja uopšte nema, a što je u vezi sa konfesionalnim sastavom stanovništva, jer su uzgoj i držanje ovih životinja u islamu zabranjeni. Broj grla konja danas se kreće između 50 i 100, a tendencija smanjenja tog broja stoji u vezi sa sve većom zastupljenošću
6

Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica 2005-2010, Nacrt, Gračanica novembar 2005, str. 32.

130

Osnovna obilježja poljoprivredne proizvodnje na području gračaničke općine početkom 21. stoljeća mehanizacije u obradi zemlje kao i prevozu roba. Tako se danas samo zemljište sa strmijim nagibom obrađuje pomoću konjske zaprege. Broj grla koza, takođe, u poslednje vrijeme bilježi tendenciju opadanja. Za razliku od ukupnog broja goveda, koza i konja, koji je u opadanju, broj grla ovaca te broj peradi bilježe značajan rast. Kako u prošlosti, tako se i danas na području gračaničke općine od živine najviše uzgajaju kokoši,7 a u veoma maloj mjeri i ćurke (“bibe”, kako ih obično naziva stanovništvo), guske i patke (tab. 8). Iz podataka prezentiranih u tabeli 12 uočavamo da je od ukupne živine u 2004. godini 99,97 % otpadalo na kokoši, dok su sve ostale vrste živine učestvovale sa samo 0,03 %. Broj kokoši je u 2004. godini porastao za 46 286 u odnosu na 2003. godinu. Od ukupnog broja kokoši, oko 98 % otpada na brojlere, a samo oko 2 % na koke nosilice.8 Tabela 8. Vrsta i broj živine na području gračaničke općine 2003. i 2004. godine Vrsta Broj 2003. g. Broj 2004. g. Kokoši 703 714 750 000 Ćurke 150 100 Guske i patke 100 100 Ukupno 703 964 750 200 Izvor: kao u tab. 4. Tabela 9. Broj i veličina farmi za proizvodnju mlijeka na području Gračaničke općine u 2004. godini Broj grla po farmi Broj farmi Broj grla 4-5 100 420 5-10 10 80 10-30 5 50 30 i više 1 30 Ukupno 116 580 Izvor: ZZ “Gračanka”, Gračanica Organizovana peradarska proizvodnja na području gračaničke općine počela je 1982. godine. Glavni nosilac razvoja ove poljoprivredne grane, kako tada tako i danas, je firma “Kokaprodukt” koja je svoj najveći razvoj dostigla uoči agresije na RBiH 1992. godine. U poslijeratnom periodu započela je obnova proizvodnje, ali su kapaciteti ove firme danas daleko manji od predratnih.9

7

O tome vidi šire: O. Hamzić, Razvoj proizvodnje pilećeg mesa na području gračaničke općine: prošlost, sadašnjost, budućnost, Gračanički glasnik, br. 13, Gračanica maj 2002, str. 20-24. 8 Lična karta općine Gračanica za 2005. godinu.
9

O. Hamzić, Ibidem. 131

S. Kulenović, D. Džafić

Težak položaj domaćih peradara, kada je u pitanju plasman roba na tržište, u gračaničkoj je općini doveo do pada vrijednosti proizvoda živinarstva. Govedarstvo je veoma značajna grana poljoprivrede zbog proizvodnje mlijeka i mesa, pa mu se u posljednje vrijeme pridaje veći značaj. To rezultira porastom broja goveda i većom količinom proizvedenog mlijeka. Podaci iz tabele 9 nam pokazuju da na području Gračaničke općine postoji 116 farmi za proizvodnju mlijeka, sa ukupno 580 grla. Najveće učešće u ukupnom broju farmi otpada na male farme (4-5 grla), dok od ukupnog broja farmi samo jedna ima 30 grla. Proizvodnja mlijeka na području Gračaničke općine u posljednje vrijeme bilježi konstantan porast, što se može vidjeti iz podataka ZZ “Gračanka” koja se, između ostalog, bavi i otkupom mlijeka na području Općine (graf. 1). Prema podacima iz grafikona 1 možemo uočiti da je u 2004. godini količina otkupljenog mlijeka na području gračaničke općine iznosila 1 539 000 litara, te da je skoro tri puta veća nego 2001. godine, kada je ta količina iznosila 564 000 litara. Grafikon 1. Kretanje količine otkupljenog mlijeka (u hiljadama litara) na području gračaničke općine u periodu 2001-2004. godine
1800 1600 1400 1200 1000 800 600 400 200 0 1539

773 683 564

2001

2002

2003

2004

Izvor: Informacija o količini otkupljenih proizvoda od kooperanata za period 2001-2004. godine, ZZ “Gračanka” Grafikon 2. Kretanje broja ovaca na području gračaničke općine 1987., 2003. i 2004. godine
7000 6000 5000 4000 3000 2000 1000 0 1987 2003 2004 2626 5729 5920

Izvor: Za 1987. godinu: S. Kulenović, Ibid., str. 61; Za 2003. i 2004. godinu: Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica

132

Osnovna obilježja poljoprivredne proizvodnje na području gračaničke općine početkom 21. stoljeća I pored toga što općina Gračanica ima povoljne prirodne uslove za razvoj ovčarstva, broj ovaca je u periodu poslije Drugog svjetskog rata, pa do kraja 80-ih godina 20. stoljeća bio u opadanju.10 Danas se situacija u tom pogledu znatno popravila u odnosu na prijeratni period, pa ovčarstvo predstavlja veoma značajnu poljoprivrednu granu na području gračaničke općine (graf. 2). Na osnovu podataka prezentiranih u grafikonu 2 uočavamo da je broj ovaca na području gračaničke općine danas daleko veći nego krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Pored povećanja od više od 100 % u odnosu na predratni period, uočavamo da je tendencija porasta broja ovaca prisutna i dalje. Voćarstvo Voćarstvo je još u dalekoj prošlosti predstavljalo jednu od najznačajnijih privrednih grana na području gračaničke općine. Od različitih vrsta kontinentalnog voća koje se ovdje proizvodi (šljive, jabuke, kruške, trešnje, višnje itd.), kako po zastupljenosti rodnih stabala, tako i po prinosu, najveće učešće uvijek su imale šljive. Od svih vrsta šljiva najviše su uzgajane “mađarice” čiji su plodovi korišteni za proizvodnju alkohola, sušenje i manjim dijelom za proizvodnju pekmeza. Međutim, od kraja 20. stoljeća je veliki broj kako pojedinačnih stabala, tako i cijelih parcela mađarice iskrčen pošto je ovu vrstu šljive zahvatila viroza šarke, čime je “počela gubiti svoj privredni značaj.”11 Zbog toga se u posljednje vrijeme zasađuju druge sorte šljive, kao što su: Stenley, Čačanska rodna, Čačanska ljepotica i dr., a sadnja je stimulisana novčanim sredstvima. Tako je, u periodu 2002-2005. godine, na području gračaničke općine zasađeno 178,2 ha šljive (graf. 3). Prema podacima prezentiranim u grafikonu 3 vidimo da je najveća površina zasijana šljivom 2003. godine, a najmanja 2002. godine. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se broj stabala po hektaru kreće oko 400,12 dolazimo do podatka da je tokom posmatranog perioda na prostoru gračaničke općine zasađeno oko 71 280 stabala šljive, što je 24 % od ukupnog broja rodnih stabala šljive u 1987. godini, kada je taj broj iznosio 296 350.13 Površina pojedinačnih zasada šljive uglavnom se kreće između 0,5 i 1,5 hektara.14

10 11

S.Kulenović, Ibid., str. 64. P. Drkenda, Uzgoj šljive, Projekat unapređenja proizvodnje u oblasti voćarstva i povrtlarstva u regiji Tuzla-Banja Luka u Bosni i Hercegovini, Gradačac 2002, str. 1. 12 Ibid., str. 27. 13 S. Kulenović, Ibid., str. 66. 14 Informacija o novim zasadima voćnjaka-šljiva u općini Gračanica za period 2002-2005. godine, Udruženje poljoprivrednika, poljoprivrednih inžinjera i tehničara općine Gračanica, str.1-2.

133

S. Kulenović, D. Džafić

Grafikon 3. Površina novih zasada šljive na području Gračaničke općine u periodu 2002-2005. godine (u ha)
80 70 60 50 40 30 20 10 0 2002 2003 2004 2005 24 25,8 68,4 60

Izvor: Informacija o novim zasadima voćnjaka-šljiva u općini Gračanica za period 2002-2005. godine, Udruženje poljoprivrednika, poljoprivrednih inžinjera i tehničara općine Gračanica Pošto je u posljednje vrijeme stanovništvo zainteresovano za proizvodnju na manjim parcelama i to onih vrsta voća za koje je obezbijeđen otkup, u značajnoj mjeri je zastupljena proizvodnja jagoda i malina (tab. 10). Na osnovu podataka prezentiranih u tabeli 10 možemo uočiti da, od posmatranih vrsta voća, jagoda ima veći značaj, jer je zasijana na većoj površini, a i prinosi jagode su znatno veći. Osim toga, površine zasijane jagodama bilježe blagi porast iako je otkupljena količina u zadnjoj godini posmatranog perioda smanjena, dok se površine kao i otkupljena količina malina iz godine u godinu smanjuju. Bitno je napomenuti da otkupljena količina jagoda i malina ne predstavlja stvarne prinose, zato što proizvođači veći dio prinosa ovog voća prodaju različitim kupcima po povoljnijoj cijeni, te se nema pravi uvid u ukupnu proizvedenu količinu. Tabela 10. Zasijane površine (u ha) i otkupljena količina (u tonama) jagoda i malina na području gračaničke općine u periodu 2002-2005. godine. 2003. 2004. 2005. Vrsta ha t ha t ha t Jagoda Malina 3 0,5 7,5 2,5 3 0,5 8 2 3,5 0,3 4 1,2

Izvor: Informacija o količini otkupljenih proizvoda od kooperanata za period 2003-2005. godine, Stručna služba ZZ “Gračanka” u Gračanici.

134

Osnovna obilježja poljoprivredne proizvodnje na području gračaničke općine početkom 21. stoljeća Zaključak Početkom 21. stoljeća na području gračaničke općine dolazi do prestruktuiranja poljoprivredne proizvodnje. Iako su osnovne poljoprivrene grane (ratarstvo stočarstvo i voćarstvo) zadržale svoj raniji značaj, unutar tih grana poljoprivrede došlo je do značajnih promjena. Tako se u ratarstvu umjesto predratne orijentacije na proizvodnju žitarica (kukuruza i pšenice) sve veća pažnja poklanja proizvodnji stočne hrane, te povrća od koga se ostvaruju najveći prihodi. Stočarsku proizvodnju karakterizira povećan uzgoj ovaca i živine, a smanjenje broja goveda, konja, svinja i koza. U oblasti voćarstva, šljivu “mađaricu” zamjenjuju nove sorte šljiva (Stenley, Čačanska ljepotica itd.). Pored toga, proizvode se jabuke, kruške, trešnje, višnje, a na manjim parcelama jagode i maline. Izvori i literatura: Dinić J., Ekonomska geografija, Univerzitet u Beogradu, Beograd 1990. Drkenda P., Uzgoj šljive, Projekat unapređenja proizvodnje u oblasti voćarstva i povrtlarstva u regiji Tuzla-Banja Luka u Bosni i Hercegovini, Gradačac 2002. 3. Džafić D., Antropogeografske odlike općine Gračanica, magistarski rad odbranjen na odsjeku za geografiju PMF-a u Tuzli, marta 2007. 4. Godišnji obračun bruto vrijednosti proizvodnje i dodatne vrijednosti poljoprivrednog privatnog sektora bez pravnih osoba (poljoprivredna gazdinstva za Općinu) za 2003. i 2004. godinu, Statistika općine Gračanica 5. Hamzić O., Razvoj proizvodnje pilećeg mesa na području gračaničke općine: prošlost, sadašnjost, budućnost, Gračanički glasnik, br. 13, Gračanica maj 2002. 6. Informacija o količini otkupljenih proizvoda od kooperanata za period 20012005. godine, Stručna služba ZZ “Gračanka” u Gračanici. 7. Informacija o novim zasadima voćnjaka-šljiva u općini Gračanica za period 2002-2005. godine, Udruženje poljoprivrednika, poljoprivrednih inžinjera i tehničara općine Gračanica. 8. Kulenović S., Gračanica i okolina, antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istočne Bosne, Tuzla 1994. 9. Lična karta općine Gračanica za 2005. godinu. 10. Prostorni plan općine Gračanica 2001-2021, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje, Sarajevo 2001. 11. Strategija ekonomskog razvoja općine Gračanica 2005-2010, Nacrt, Gračanica novembar 2005. 1. 2.

135

Zbornik radova PMF 6, 137 – 143 (2009)

Originalni naučni rad

OBRAZOVNA I EKONOMSKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA U OPĆINI KALESIJA U PERIODU OD 1961. DO 1991. GODINE THE EDUCATIONAL AND ECONOMICAL STRUCTURE OF THE POPULATION IN KALESIJA MUNICIPALITY FROM 1961. TO 1991. Mr. sc. Dževad Mešanović, viši asistent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Sažetak Predmetom analize su obrazovna i ekonomska struktura stanovništva općine Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine. Obrazovna struktura stanovništva pokazuje njegovu pismenost i stručnu spremu, što je podatak od kapitalnog značaja za svako planiranje razvitka privrede. Pismenost je početni oblik obrazovanja, a stručna sprema podrazumijeva najvišu završenu školu. Ekonomska struktura stanovništva se formira prema udjelu aktivnog stanovništva po djelatnostima privrede, koje su grupisane u tri sektora: primarni, sekundarni i tercijarni. Opštu ekonomsku strukturu čine ekonomski aktivno i ekonomski neaktivno stanovništvo. U ekonomski aktivno stanovništvo općine Kalesija ubrajamo osobe koje obavljaju određenu djelatnost, privremeno nezaposlena lica, kao i ona koja prvi put traže zaposlenje. U ekonomski neaktivno stanovništvo ubrajamo lica sa ličnim prihodima i izdržavana lica. Izvršena je i podjela na poljoprivredno i nepoljoprivredno stanovništvo kao osnovnu demografsku karakteristiku savremenih društvenih zajednica. Ekonomska i obrazovna struktura stanovništva su značajni pokazatelji ekonomske razvijenosti općine Kalesija. Ključne riječi: Obrazovanje, aktivno i poljoprivredno stanovništvo, privredne djelatnosti, općina Kalesija Abstract The object of the analysis are educational and economical structure of the population of Kalesija Municipality from 1961. to 1991. The educational structure of the population shows their literacy and professional qulification, the data of capital significance for any industrial development planning. Literacy is the basic form of education, and professional qualification implies higher degree. The economical structure of population is formed according to the participation of active part of population, that are grouped into three sectors: primary, secondary and tertiary. Economically active and economically passive population constitute general economical structure. The economically active population of Kalesija Municipality are persons that perform certain business, temporarily unemployed persons, as well as persons who seek their employment for the first time. The economically passive population are persons with personal income and dependent persons. We made a division between agricultural and non-agricultural population as the basic demographic characteristic of contemporary social community. The economical and educational structure of population are significant indicators of economical development of Kalesija municipality. Key words: education, active and agricultural population, economic activities, Kalesija Municipality

Dž. Mešanović

Obrazovna struktura stanovništva Intelektualna ili obrazovna struktura obuhvata strukturu stanovništva prema pismenosti, školskoj spremi i ostalim prosvjetnim obilježjima.1 U obrazovnoj strukturi stanovništva na području općine Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine postignuti su značajni rezultati.2 Ti rezultati su vezani za smanjenje nepismenosti i povećanje obrazovnog nivoa stanovništva. Procenat nepismenih na teritoriji općine Kalesija je smanjen sa 45,6% u 1961. godini na 12,9% u 1991. godini (važno je napomenuti da je procenat ženskog nepismenog stanovništva u 1971. godini u odnosu na muško iznosio 50,2% prema 15,7%, da bi u 1991. godine procenat ženskog nepismenog stanovništva se značajno smanjio i iznosio 22,3%, a muškog 4,0%). (Tabela 1) Tabela 1: Stanovništvo staro 10 i više godina i nepismeno stanovništvo u općini Kalesija u razdoblju od 1961. do 1991. godine
Nepismeno stanovništvo Ukupno stanovništvo staroro 10 i više Učešće u ukupnom Svega godina stanovništvu u % 1961. 17.281 7.882 45,6 1971. 22.893 7.675 33,5 1981. 29.471 5.966 20,2 1991. 33.928 4.385 12,9 Izvor: RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969., 1972., Sarajevo, 1969. i 1972; FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, uporedni podaci 1971., 1981., 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, 1998., str. 82 i 83. Period

Tabela 2: Stanovništvo staro 15 i više godina prema školskoj spremi u općini Kalesija od 1961. do 1991. godine
Period 1961. % 1971. % 1981. % 1991. % Bez šk. spreme 11.909 68,9 11.169 48,8 7.764 31,1 5.560 18,4 Nez. osn. škola 5.022 29,1 9.784 42,7 8.460 33,9 6.143 20,4 Osnovna škola 212 1,2 1.217 5,3 5.593 22,3 7.743 25,7 Srednja škola 127 0,4 598 2,6 2.805 11,2 7.911 26,2 Viša škola 6 0,03 75 0,3 17 0,07 329 1,1 Visoka škola 3 0,06 8 0,04 228 0,9 263 0,9 Nepoznato 2 0,09 42 0,2 72 0,3 1.095 3,6 UKUPNO 17.281 100,0 22.893 100,0 24.986 100,0 30.168 100,0 Izvor: RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969. i 1972., Sarajevo, 1969. i 1972; FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, uporedni podaci 1971., 1981., 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, 1998., str. 138.

Analizirajući tabelu 2 u kojoj je prikazana školska sprema stanovništva možemo uočiti da je u općini Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine učešće lica bez školske spreme smanjeno od 68,9% na 18,4%. U isto vrijeme se smanjio i broj lica sa nezavršenom osnovnom školom sa 29,1% na 20,4%. Osnovnu školu u 1961. godini imalo je samo 1,2% lica, a tri decenije kasnije 25,7%. U istom razdoblju došlo je i do povećanja učešća stanovništva sa srednjom školom i to sa 0,4% na 26,2%. Najmanji
1

Wertheimer – Baletić A.: Demografija – Stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, 1982., str. 219. 2 Prva osnovna škola na području općine Kalesija osnovana je još u vrijeme austrougarske uprave 1906. godine. Od kraja Drugog svjetskog rata do 1992. godine na području općine izgrađeno je 14 četverorazrednih, 6 osmogodišnjih i mješovita srednja škola.

138

Obrazovna i ekonomska struktura stanovništva u općini Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine

porast u periodu od 1961. do 1991. godine imalo je učešće lica sa višom i visokom stručnom spremom i to od 0,1% na 2%, odnosno od 30.186 stanovnika starijih od 15 godina u 1991. godini bilo je 592 stanovnika sa višom i visokom stručnom spremom. Očigledno je, da su u periodu od tri decenije ostvarene vrlo značajne promjene u porastu opšteobrazovnog nivoa stanovništva i poboljšanju kvalifikacione strukture. One su rezultat intenzivnog razvoja školstva svih stupnjeva. Ozakonjenje obaveze svršetka osmogodišnje škole u ranijem periodu podstaklo je razvoj osnovnog školstva, a sve naglašenije potrebe privrede i vanprivrednih djelatnosti u stručnom kadru, inicirale su razvoj različitih profila obrazovanja srednjeg, višeg i visokog stupnja.3 Međutim, relativno nepovoljna obrazovna struktura stanovništva uslovljena je usljed sljedećih faktora: 1) ekonomske nerazvijenosti općine Kalesija, 2) malo učešće urbanog u odnosu na ruralno stanovništvo, 3) visoka stopa nataliteta i 4) tradicionalno neobrazovanje ženske djece. Ekonomska struktura stanovništva Na osnovu ekonomskog obilježja (privredna aktivnost, djelatnost, zanimanje, položaj u zanimanju i dr.) do kojih dolazimo na osnovu podataka iz popisa, saznajemo o bitnim odlikama privređivanja i o ekonomskoj strukturi stanovništva nekog područja. Iz popisnih podataka o ekonomskim obilježjima moguće je izdvojiti kontingent radne snage i ukupno stanovništvo grupisati prema djelatnostima, granama i zanimanju, što nam omogućuje uvid odakle se crpe sredstva za život.4 Podjela ukupnog stanovništva prema djelatnosti vrši se po sljedećoj trihotomnoj klasifikaciji: aktivna lica, lica sa ličnim prihodima i izdržavana lica. Ekonomska struktura stanovništva (sastav stanovništva prema djelatnosti, npr. podjela na poljoprivredno i nepoljoprivredno stanovništvo) takođe utiče na stopu aktivnosti. Naime, na nekim pretežno poljoprivrednim područjima (uključujući i općinu Kalesija) stope aktivnosti su visoke, pošto tu niži udio omladine nego na ostalim područjima nastavlja školovanje, a sem toga znatan dio lica (naročito muškaraca) se u starijim starosnim grupama smatra privredno aktivnim, mada njihovo učestvovanje u poljoprivrednoj proizvodnji nije značajno.5 U ekonomskoj strukturi stanovništva općine Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine uočene su različite promjene. Udio aktivnog stanovništva u ukupnom stanovništvu u periodu od 1961. do 1981. godine imao je opadajući trend, od 36,9% u 1961. godini do 29,2% u 1981. godini, odnosno trend rasta od 29,2% u 1981. godini na 31,9% u 1991. godini. Udio aktivnog stanovništva zavisi od starosne strukture stanovništva i općeg društveno-ekonomskog razvoja općine Kalesija. Koji su faktori
3 4

5

Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 175. Kulenović S.: Struktura stanovništva Tuzle i njena izmjena pod uticajem novijeg privrednog razvoja, Magistarski rad, Prirodno-matematički fakultet u Beogradu, Odsjek za geografiju, Beograd, 1980. Breznik D.: Demografija – Analiza, metodi i modeli, Drugo izdanje, Naučna knjiga, Beograd, 1980., str. 311

139

Dž. Mešanović

naročito determinirali pad ili rast opšte stope aktivnosti? To su: povećanje ukupnog stanovništva po osnovu prirodnog priraštaja stanovništva, sve veći priliv stanovništva iz predradne u radno sposobnu dob i pojačano ekonomsko aktiviranje muškaraca čije je učešće u ukupnom aktivnom stanovništvu poraslo od 69,7% u 1961. na 77,9% u 1981. godini, odnosno u istom periodu smanjeno kod žena od 30,3% na 22,1%. Broj izdržavanog stanovništva je u periodu od tri decenije povećan za 7.297 lica. Učešće izdržavanog u ukupnom stanovništvu u zemlji u 1961. godini je iznosilo 62,1%, a tri decenije kasnije je smanjeno na 61,9%. Broj lica sa ličnim prihodima se povećao sa 258 u 1961. godini na 2.361 u 1991. godini, odnosno za 2.103 stanovnika. Također, i kod učešća lica sa ličnim prihodima u ukupnom stanovništvu primjetan je trend rasta i to sa 1,0% u 1961. godini na 6,1% u 1991. godini.
Tabela 3: Ukupno, poljoprivredno, nepoljoprivredno i stanovništvo sa ličnim prihodima u općini Kalesija prema popisima 1961, 1971, 1981. i 1991. godine Poljoprivredno Nepoljoprivredno % Ukupno Lični % poljoprihodi svega aktivno aktiv. svega aktivno svega aktivno pr. 1961. 26.921 9.941 36,9 17.784 7.283 9.137 2.658 66,1 258 1971. 31.540 9.346 29,6 17.467 6.788 14.073 2.558 55,4 673 1981. 35.794 10.459 29,2 7.634 3.434 28.160 7.025 21,3 1.218 1991. 38.833 12.392 31,9 3.246 1.114 35.587 11.278 8,4 2.361 (1) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969, 1972. i 1982, Sarajevo, 1969, 1972 i 1982; (2) FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Stanovništvo - uporedni podaci 1971., 1981. i 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, april 1998.

Tabela 4: Ukupno stanovništvo u zemlji prema aktivnosti u općini Kalesija po popisu 1961, 1971, 1981. i 1991. godine
Lica sa ličnim Učešće aktivnog u Izdržavano Ostali prihodima ukupnom stan. (%) 1961. 26.921 9.941 258 16.722 36,9 1971. 31.540 9.346 673 21.521 29,6 1981. 35.794 10.459 1.218 24.117 29,2 1991. 38.833 12.392 2.361 24.019 61 31,9 Izvor: (1) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969., Sarajevo, decembar 1969.; (2) FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Stanovništvo - uporedni podaci 1971., 1981. i 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, april 1998. Ukupno Aktivno

Tabela 5: Ukupno poljoprivredno stanovništvo u zemlji prema aktivnosti u općini Kalesija po popisima 1961, 1971, 1981. i 1991. godine
Učešće Učešće aktivnog poljoprivrednog u Ukupno Aktivno Izdržavano poljopr. u ukupnom ukupnom aktiv. st. (%) stanovništvu (%) 1961. 17.784 7.283 10.501 66,1 73,3 1971. 17.467 6.788 10.679 55,4 72,6 1981. 7.634 3.434 4.200 21,3 32,8 1991. 3.246 1.114 2.132 8,4 9,0 Izvor: (1) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969., Sarajevo, decembar 1969.; (2) FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Stanovništvo - uporedni podaci 1971., 1981. i 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, april 1998.

140

Obrazovna i ekonomska struktura stanovništva u općini Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine

Mnogo relevantnijim pokazateljem promjena u ekonomskoj strukturi stanovništva (u odnosu na opštu stopu aktivnosti) smatra se omjer nepoljoprivrednog i poljoprivrednog stanovništva u ukupnom.6 Transformacija poljoprivrednog stanovništva u nepoljoprivredne djelatnosti, odvijala se veoma dinamično. Učešće poljoprivrednog stanovništva u ukupnom smanjeno je od 66,1% u 1961. godini na svega 8,4% u 1991. godini. Također, došlo je i do smanjenja udjela aktivnog poljoprivrednog u ukupnom aktivnom stanovništvu i to sa 73,3% u 1961. godini na 9,0% u 1991. godini. Pri tome, broj aktivnih poljoprivrednika, u istom periodu, opao je sa 7.283 na 1.114 lica. (Tabela 4 i 5) Stope ekonomske aktivnosti stanovništva u 19 općina Regije sjeveroistočna Bosna u periodu od 1971. do 1991. godine uočavamo na osnovu pokazatelja u tabeli 6. Tabela 6: Stope ekonomske aktivnosti stanovništva (u zemlji) općine Kalesija, drugih općina u Regiji Sjeveroistočne Bosne i Bosne i Hercegovine u periodu od 1971. do 1991. godine
Pozicija Prema stopi Vrijednost GDP Općina 1971. 1981. 1991. ekon. aktivnosti per capita period 1991. 1985.-1990. Banovići 29,1 33,9 38,3 11 2 Bijeljina 40,0 42,7 45,0 1 9 Bratunac 40,2 36,9 39,2 9 16 Brčko 32,4 34,7 40,6 5 8 Gračanica 32,8 36,9 39,0 10 14 Gradačac 34,6 37,3 42,5 3 13 Kalesija 29,6 29,2 31,9 19 19 Kladanj 31,4 33,7 35,6 16 12 Lopare 38,3 37,0 40,2 6 17 Lukavac 29,6 36,3 37,3 12 4 Orašje 37,1 37,1 44,4 2 11 Srebrenica 39,5 35,7 37,0 13 10 Srebrenik 31,4 29,7 35,3 17 18 Šekovići 41,1 40,8 40,1 7 15 Tuzla 31,8 39,3 41,8 4 1 Ugljevik 35,7 37,7 39,9 8 3 Vlasenica 35,2 35,6 36,3 16 6 Zvornik 37,3 38,6 36,4 15 5 Živinice 27,3 29,5 34,4 18 7 Regija 34,2 36,6 39,1 BiH 34,6 37,7 40,7 Izvor: (1) FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Stanovništvo - uporedni podaci 1971., 1981. i 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, april 1998., str. 111-120. (2) Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 307.

Analizirajući pokazatelje (tabela 5) uočavamo da općina Kalesija prema stopi ekonomske aktivnosti stanovništva u 1991. godini i prema društvenom proizvodu per capita (1985.-1990. godine) zauzima posljednje (19) mjesto od svih općina u Regiji sjeveroistočna Bosna. Ovi pokazatelji nam govore o veoma slaboj ekonomskoj razvijenosti općine Kalesija.
6

Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 173.

141

Dž. Mešanović

Ekonomska struktura se može formirati i na osnovu aktivnog stanovništva po djelatnostima, koje su grupisane u tri sektora: primarni, sekundarni i tercijarni.7 U periodu od 1961. do 1991. godine na području općine Kalesija dogodile su se krupne društveno-ekonomske promjene, koje se ogledaju u prestrukturiranju stanovništva iz primarnih u sekundarne i tercijarne, odnosno kvartarne djelatnosti. Tokom 70-tih i 80tih godina prošlog stoljeća izgrađeno je nekoliko industrijskih preduzeća, a došlo je i do razvoja saobraćaja, trgovine, ugostiteljstva, turizma i sl., što je uticalo na pad poljoprivrednog stanovništva. Broj zaposlenih u privredi i vanprivredi općine Kalesija je povećan sa 602 u 1964. godini na 2.410 u 1990. godini, odnosno u istom periodu u privredi je povećan broj zaposlenih za 1.337 radnika. Tabela 7: Radnici prema oblastima djelatnosti i sektoru svojine u općini Kalesija u periodu od 1964. do 1990. godine
Djelatnost Industrija i rudarstvo Poljoprivreda i ribarstvo Šumarstvo Vodoprivreda Građevinarstvo Saobraćaj i veze Trgovina Ugostiteljstvo i turizam Zanatstvo Stambeno-komunalna djel. Finansijske i druge usluge Ukupno privreda Vanprivreda Ukupno društveni sektor Sektor individualne svojine UKUPNO Primarni sektor Sekundarni sektor Tercijarni sektor 1964. 3 387 1 14 9 21 414 188 602 5 607 388 17 197 1970. 4 222 102 17 11 10 20 386 342 728 8 736 324 21 383 1980. 165 157 35 16 200 36 36 11 656 561 1.217 19 1.236 157 200 860 1990. 1.035 251 5 33 295 38 48 23 23 1.751 659 2.410 118 2.528 251 1.040 1.119

Izvor: (1) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969., Sarajevo decembar 1969.; (2) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1972., Sarajevo oktobar 1972.; (3) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1982., Sarajevo novembar 1982.; (4) RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1991., Sarajevo decembar 1991.

Analizom zaposlenosti po privrednim i vanprivrednim djelatnostima u periodu od oko tri decenije uočavamo da je najveći porast broja zaposlenih radnika općine Kalesija zabilježen u industriji i rudarstvu (+ 1.023), zatim vanprivredi (+ 471), trgovini (+ 274), zanatstvu (+ 48) i sl. Najveći pad broja zaposlenih imala je djelatnost poljoprivreda i ribarstvo (- 136) i šumarstvo (- 102). U 1964. godini u primarnom sektoru je zaposleno 388 radnika ili 64,5% od ukupnog broja zaposlenih u privredi i vanprivrednim djelatnostima, sekundarnom 17 radnika ili 2,8% i tercijarnom 197 radnika ili 32,7%. Početkom 90-tih godina prošlog stoljeća u primarnom sektoru je bilo ukupno zaposleno 251 radnik ili 10,4%, sekundarnom 1.040 radnika ili 43,2% i tercijarnom 1.119 radnika ili 46,4%.

7

U primarni sektor spada: poljoprivreda, lov, ribolov, šumarstvo i vodoprivreda. Sekundarni sektor: industrija, rudarstvo, građevinarstvo i proizvodno zanatstvo. Tercijarni sektor obuhvata: uslužno zanatstvo, saobraćaj, trgovinu, ugostiteljstvo, turizam, stambeno-komunalna djelatnost, uprava, školstvo, zdravstvo, finansijske i druge usluge. Dio tercijarnog sektora koji obuhvata: upravu, odbranu, školstvo, zdravstvo, nauku, kulturu, sport, finansije nazivamo kvartarni sektor.

142

Obrazovna i ekonomska struktura stanovništva u općini Kalesija u periodu od 1961. do 1991. godine

Zaključak Analizom obrazovne strukture u periodu od tri decenije uočavamo da je procenat nepismenog stanovništva na prostoru općine Kalesija smanjen sa 45,6% u 1961. godini na 12,9% u 1991. godini. U 1991. godini 18,4% stanovnika nije imalo završenu osnovnu školu. Jako visoko učešće je bilo onih koji su imali završenih nekoliko razreda osnovne škole ili osnovno obrazovanje (46,1%), zatim onih sa srednjim obrazovanjem (26,2%), a najmanje je onih sa višom i visokom stručnom spremom (oko 2%). Faktori koji su uticali na nepovoljnu obrazovnu strukturu su: ekonomska nerazvijenost općine Kalesija, nizak stupanj urbanizacije, visoka stopa nataliteta i prirodnog priraštaja, tradicionalno neobrazovanje ženske djece i dr. U ovom periodu se smanjivao udio aktivnog stanovništva u ukupnom stanovništvu općine Kalesija. Opća stopa aktivnosti stanovništva u općini Kalesija je u 1991. godini bila veoma niska i iznosila je 31,9%. Ovo smanjenje je posljedica niza faktora kao što su: uvođenje obavezne osnovne škole, obrazovanje omladine, intenzivne migracije selo-grad, povećanja broja penzionera kao i starenje populacije. Veliki je procenat izdržavanog stanovništva (61,9%), u kojem učestvuje veliki broj radno sposobnog stanovništva koji iz različitih razloga ne mogu doći do radnog mjesta. Broj lica sa ličnim prihodima se povećao za 2.103 i to sa 258 stanovnika u 1961. godini na 2.361 stanovnika u 1991. godini. Učešće lica sa ličnim prihodima u ukupnom stanovništvu imalo je trend rasta i to sa 1,0% u 1961. godini na 6,1% u 1991. godini. Analizom aktivnog stanovništa po djelatnostima uočavamo da je najveći broj stanovnika općine Kalesija bio zaposlen u industriji i rudarstvu, zatim vanprivredi, trgovini, poljoprivredi i zanatstvu. Udio poljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu općine Kalesija je smanjeno sa 66,1% u 1961. godini na 8,4% u 1991. godini. Promjene u obrazovnoj i ekonomskoj strukturi stanovništva se odražavaju na urbano-geografski razvoj i utiču na porast životnog standarda stanovništva općine Kalesija. Literatura 1. Breznik D.: Demografija – Analiza, metodi i modeli, Drugo izdanje, Naučna knjiga, Beograd, 1980. 2. Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002. 3. Kulenović S.: Struktura stanovništva Tuzle i njena izmjena pod uticajem novijeg privrednog razvoja, Magistarski rad, Prirodno-matematički fakultet u Beogradu, Odsjek za geografiju, Beograd, 1980. 4. Wertheimer – Baletić A.: Demografija – Stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, 1982. 5. RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1969., Sarajevo decembar 1969. 6. RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1972., Sarajevo oktobar 1972. 7. RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1982., Sarajevo novembar 1982. 8. RZS, Statistički godišnjak Bosne i Hercegovine 1991., Sarajevo decembar 1991. 9. FZS, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Stanovništvo - uporedni podaci 1971., 1981. i 1991., Statistički bilten br. 265, Sarajevo, april 1998. 143

Zbornik radova PMF 6, 145 – 153 (2009)

Originalni naučni rad

PROIZVODNJA SOLI KAO FAKTOR RAZVOJA INDUSTRIJE TUZLANSKOG KANTONA PRODUCTION OF SALT AS THE FACTOR OF THE DEVELOPMENT OF INDUSTRY IN TUZLA CANTON Mr. sc. Dževad Mešanović, viši asistent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Sažetak So predstavlja sirovinsku bazu za čitav niz industrijskih djelatnosti kao što su: proizvodnja sode, hlora, sapuna i boja, petrohemija, tekstilna, prehrambena i industrija kože i istovremeno je nezamjenljiva u ljudskoj ishrani. Zbog ovakve važnosti proizvodnja soli ima strateški značaj za razvoj nacionalne ekonomije, zbog čega se u zemljama, u kojima postoje prirodni uslovi, proizvodnji soli i istraživanju ovog mineralnog resursa posvećuje posebna pažnja. Eksploatacija soli na području Tuzle datira od prahistorije, preko antike, srednjeg vijeka, osmanskog i austro-ugarskog perioda pa do današnjih dana. Industrijska eksploatacija soli u Tuzli počinje 1885. godine kada je izgrađena fabrika soli u Siminom Hanu, a 1891. godine i solana u Kreki. Fabrika soli u Siminom Hanu je 1970. godine prestala sa radom zbog zastarjele tehnologije dobijanja soli. Da bi se povećala proizvodnja soli izgrađena je nova fabrika soli u Tuzli, koja je puštena u rad 1970. godine. Proizvodnja kamene soli u Rudniku "Tušanj" trajala je od 1967. do marta 2002. godine, kada se započelo sa potapanjem jame. Ležište kamene soli "Tetima" otkriveno je 1978. godine na južnim obroncima Majevice, 10 km sjeveroistočno od Tuzle, sa eksploatacionim rezervama od 54,72 miliona tona. Na osnovu ležišta i eksploatacije soli razvio se kompleks sono-hemijske industrije na području općina Tuzla i Lukavac. Ležišta soli i njihova eksploatacija uticala su i na demografski i urbano-geografski razvoj ovog područja. Ključne riječi: ležišta soli, vakumirana so, sono-hemijska industrija, Tuzlanski kanton Abstract Salt presents resource basis for the whole range of industrial activities such as: production of salt, chlorine, soap and colours, petrochemicals, textile, food and leather industry, and at the same time is irreplaceable in human nutrition. Due to the aforementioned significance, the development of salt has strategic significance for the development of national economy, which is the reason why countries with natural resources show great attention to production of salt and exploration of this mineral resource. The exploatation of salt in Tuzla area dates from prehistoric period, over Antique, the Middle Ages, the Otoman and Austro-Hungarian period till nowadays. The industrial exploatation of salt in Tuzla starts in 1885. when the factory of salt was built in Simin Han, and in 1891. salt pans in Kreka. The factory of salt in Simin Han stopped working in 1970. due to outdated technology. In order to increase the production of salt, a new factory was built in Tuzla, and it was released in 1970. The production of stone salt started in Mine'Tušanj' and lasted from 1967. to March 2002., when the plunge of the barrow was executed. The deposit of stone salt 'Tetima' was discovered in 1978. on the southern slopes of Majevica, 10 km north-eastern of Tuzla, with exploatation reserves of 54,72 millions of tons. Due to deposits and exploatation of salt, the complex of salt-chemical industry was developed in the area of Tuzla and Lukavac. The deposits of salt and their exploatation influenced demographic and urbangeographical development of this region. Key words: deposits of salt, Vacuum salt, salt-chemical industry, Tuzla Canton

Dž. Mešanović

Ležišta soli Tuzlanski bazen, u kome se nalazi i ležište kamene soli, nalazi se između planine Majevice na sjeveru i serpentinske zone na jugu. Bazen je nastao na obodu Panonskog mora u zoni dubokog razloma litosfere, koji se proteže od Teslića, preko Doboja, Gračanice, Živinica, do Zvornika.1 U miocenu i oligocenu događa se intenzivna vulkanska aktivnost praćena izlivima dacita i andezita i izbacivanjem velikih količina piroklastičnih materijala i tufova. Kompleks ovih tvorevina izdvojen je kao sona formacija, u kojoj se nalaze ležišta kamene soli "Tuzla" i "Tetima".2 Tuzlansko solno područje u osnovi ima oblik nepravilne, izdužene elipse duljine 2,5·103m i širine 0,6 do 0,9·103m. Dubina krovine se kreće od 150m, na jugoistočnom, do 500m na sjeverozapadnom dijelu ležišta. Solna formacija debljine do 600m tone od jugoistoka prema sjeverozapadu.3 Eksploatacija kamene soli u Rudniku "Tušanj" je završena 2002. godine, a u fazi zatvaranja je i eksploatacija slanice putem slanih bunara na reviru Trnovac – Hukalo.4 Ležište kamene soli "Tetima" otkriveno je 1978. godine na južnim obroncima Majevice (10 km sjeveroistočno od Tuzle, u području sela Tetima). Ovo sono nalazište bilo je poznato i ranije, ali se područje Majevice dugo nije ozbiljno istraživalo, te kao takvo nije ni moglo biti geološki i ekonomski verifikovano.5 Ima nepravilan elipsoidan oblik s dužom osi većom od 2000m i kraćom oko 1000m. Izgrađeno je od jednog solnog tijela lećasto-slojevitog oblika koji se pruža smjerom sjeverozapad-jugoistok i padom prema jugozapadu. Najveća debljina solnog tijela je 180m, a prema rubovima ležišta potpuno isklinjava. Kamena sol, miocenske starosti, odlikuje se finom usporednom slojevitošću i trakastom teksturom. Solno tijelo je izgrađeno od halita, s rijetkim proslojcima lapora, debljine do 2m. Tektonska koncentracija soli nastala je u centralnom i istočnom dijelu ležišta. Na osnovi odnosa soli i jalovine utvrđen je srednji sadržaj soli u cijelom ležištu, koji iznosi 96,8%, dok srednji sadržaj NaCl u solnom tijelu iznosi 93,75%, a netopljiv ostatak 3,46%.6 Aktivno eksploataciono polje kamene soli na lokalitetu Tetima je površine 393,24 ha, a njegove rezerve iznose 54,72 miliona tona. Na lokalitetu "Rasovac" na jednoj istražnoj bušotini nabušena je so na dubini od 588 m pa sve do dubine 1.244 m (nisu vršena detaljna istraživanja).7 Prema dokazanom bilansu sonog resursa ležišta "Tetima", i pored nekih manjkavosti u odnosu na ležište, u
1

Mandžić E.: Slijeganje terena grada Tuzla, Geografski radovi, Broj 1, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 15. 2 Čičić S., Mojičević M., Jovanović Č., Tokić S., Dimitrov P.: Osnovna geološka karta 1:100000, Tumač za list Tuzla, Geoinženjering, Geoinstitut, Sarajevo, 1988., Savezni geološki zavod, Beograd, 1991., str. 15-28. 3 Tomić B., Sušić A., Nurić A., Nuhanović S.: Prolamanje masiva i ulijeganje terena iznad potopljenog Rudnika soli Tušanj, Monografija zbornika radova "Međunarodna naučna-stručna konferencija TIMC 05/06 Trendovi u savremenom rudarstvu", Glasilo rudarsko-geološkograđevinskog fakulteta, Broj XXXII, Tuzla, 2006, str. 44-45. 4 Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025., Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice, "PrintCom" d.o.o. Grafički inženjering Tuzla, Tuzla 2008., str. 132. 5 Ibreljić I.: Sono rudarstvo Jugoslavije, Tuzla, Rudarski institut u Tuzli, Tuzla, 1991., str. 181. 6 Tomić B., Sušić A.: Stanje i pravci razvoja solnog rudarstva u BiH, Monografija zbornika radova "Međunarodna naučna-stručna konferencija TIMC 05/06 Trendovi u savremenom rudarstvu", Glasilo rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta, Broj XXXII, Tuzla, 2006, str. 42. 7 Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025., Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice, "PrintCom" d.o.o. Grafički inženjering Tuzla, Tuzla 2008., str. 132.

146

Proizvodnja soli kao faktor razvoja industrije Tuzlanskog kantona

Tuzli (veća dubina na primjer), ima sve uslove da u perspektivi postane nova sonomineralna osnova hemijske industrije.8 Ležište soli u Tuzli i ležište kamene soli "Tetima" u Majevici su genetski povezana, stvarana u malim, plitkim, salifernim basenima, na obodu panonskog mora – Paratetisa, u tzv. trakastoj seriji prije oko 18 miliona godina.9 Za dalja istraživanja ležišta soli u Tuzlanskom basenu planirano je zapadno krilo antiklinale Dolovi, područje prema selu Rasovac, podoraški basen, sjeverni krekanski sinklinorij i šibošničko-loparski basen.10 Industrijska eksploatacija soli i razvoj sono-hemijske industrije do danas Industrijska ekstrakcija soli iz ležišta u Tuzli započela je 1885. godine po modelu kolonijalne industrijalizacije BiH, odnosno stvaranja sirovinskog privjeska za industriju u Austro-ugarskoj monarhiji. Ekonomski i kulturni napredak je ubrzano krenuo zahvaljujući snažnoj kapitalističkoj državi, koja je imala jaku privrednu i tehničku organizaciju te stručni kadar i veliki kapital.11 U ovom periodu počinje ekspolatacija slane vode na širem području Tuzle i otvaraju se solane u Siminom Hanu (1885.) i Kreki (1891.).12 Dolaskom austrougarske vlasti izvršena su geološka, tehnička i laboratorijska unapređenja u proizvodnji soli, pa je sa 202.886 (1905.) prerada porasla na 431.415 (1917.) kvintala ovog proizvoda.13 Metode za ekstrakciju ove soli su nekontrolisana ekstrakcija sa površine na lokalitetu Hukalo-Trnovac (od 1885.), zatim komorno-stubno otkopavanje soli iz Rudnika Tuzla (od 1967.) i kontrolisana ekstrakcija iz jame Rudnika "Tušanj" (od 1983.).14 U 1905. godini solane u Siminom Hanu i Kreki proizvele su 22.000 tona soli, a u 1933. godini 45.122 tone.15 Proizvodnja varene soli u periodu od 1933. do 1939. iznosila je 229.836 tona.16 Nakon drugog svjetskog rata u Solani dolazi do povećanja proizvodnje varene soli i to sa 70.377 tona u 1946. godini na 127.886 u 1969. godini.17 Fabrika soli u Siminom Hanu je 1970. godine prestala sa radom zbog zastarjele tehnologije dobijanja soli. Da bi se povećala proizvodnja soli,

8 9

Ibreljić I.: Sono rudarstvo Jugoslavije, Tuzla, Rudarski institut u Tuzli, Tuzla, 1991., str. 183. Imamović I.: Proizvodnja slanice i kamene soli u Tuzli od kraja XV vijeka do danas, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 161 10 Vujović M., Stojković J.: Stanje sirovinske osnove i perspektive daljeg razvoja solarstva u Tuzli, Zbornik radova "100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 169. 11 Marić Đ.: Industrijalizacija Bosne i Hercegovine, Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1991., str. 27. 12 Devedeset godina industrijske proizvodnje soli u Tuzli, Zbornik radova, Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1975., str. 133. 13 Kulenović S.: Tradicionalni načini i sprave za proizvodnju soli u Tuzli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 45. 14 Strategija obnove i razvoja Tuzlansko-podrinjskog kantona, Faza A: stanje i mogućnosti (drugo neizmijenjeno izdanje), Tuzla, januar 1999., str. 97. 15 Imamović I.: Proizvodnja slanice i kamene soli u Tuzli od kraja XV vijeka do danas, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 175. 16 Husejnefendić M.: Proizvodnja varene soli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 194. 17 Otašević D.: Solana u obnovi i socijalističkoj izgradnji, Zbornik radova "100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 94, 98 i 118.

147

Dž. Mešanović

pristupilo se izgradnji nove fabrike soli u Tuzli, koja je puštena u rad 1970. godine, kapaciteta 185.000 tona godišnje.18 Fabrika sode u Lukavcu, kao značajni potrošač slane vode, je izgrađena 1893. godine, a maksimum u proizvodnji sode od 292.000 tona je dostignut 1980. godine. Rad fabrike omogućio je otvaranje Rudnika krečnjaka "Vijenac" (1957.), a kasnije i Fabrike cementa u Lukavacu 1974. godine, sa projektovanim kapacitetom od 340.000 tona.19 U periodu od 1970. do 1973. godine dolazi do formiranja Sono-hemijskog, odnosno hemijskog kombinata "Sodaso", a kasnije i Holdinga "Sodaso", što je od velikog značaja za razvoj djelatnosti zasnovanih na soli.20 Godine 1973/1974. počinje izgradnja "evropski relevantnog kompleksa bazne hemijske industrije" – Hloralkalnog kompleksa I ("Polihem"). Tom prilikom se gradi solana (75.000 t/g soli), elektroliza (27.000 t/g hlora i 30.000 t/g natrijeve lužine), fabrika natrijum hlorata (4.000 t/g), fabrika propilen oksida (21.000 t/g), polilola (23.500 t/g), natrijum hipohlorita (2.400 t/g), kaporita (3.000 t/g) i proizvodnja komponenti za poliuretanske pjene (PUR sistemi 8.000 t/g). Dalji razvoj hemijske industrije nastavljen je izgradnjom Fabrike deterdženata "DITA" Tuzla 1977. godine, kapaciteta 50.000 t/g deterdženata i 12.000 t/g tečnih sredstava za pranje. Početkom 80tih godina prošlog stoljeća realizuje se druga faza hloralkalnog kompleksa (HAK II – "Izocijanatna hemija" Tuzla), kapaciteta 15.000 t/g.21. Industrijsko preduzeće "Kartonaža" Tojšići osnovano je 1978. godine s ciljem obezbjeđenja kartonske ambalaže za "Sodaso" i zapošljavalo je 111 radnika. Od značaja za razvoj rudarstva na prostoru BiH, ali i ex Jugoslavije, je i osnivanje Rudarsko-geološkog fakulteta (1960.). U 1961. godini osniva se i Institut za rudarska i hemijsko-tehnološka istraživanja Tuzla.22 Tabela 1: Broj radnika u Sono-hemijskom kombinatu "Sodaso" Tuzla 1971.-1990. god.
Preduzeće 1971. 1976. 1981. 1986. 1990. Rudnik soli "Tušanj" 513 536 568 693 600 Fabrika soli Tuzla 1.571 1.218 1.280 1.264 1.210 Fabrika sode Lukavac 1.389 1.653 1.534 1.587 2.240 Poliuretanska hemija (Polihem, TDI) Tuzla 628 831 1.030 1.574 "Dita" Tuzla 77 519 583 620 "Kartonaža" Tojšići 44 100 104 Istraživanje i obrazovanje (Institut, Fakultet) 169 218 255 Prateće djelatnosti (tzv. zajednički poslovi) 490 131 122 152 UKUPNO 3.473 4.602 5.076 5.597 6.755 * Navedena preduzeća su u ovom periodu pripadala kombinatu "Sodaso" Tuzla. Također, članovi Kombinata od sredine 70-tih godina prošlog stoljeća su i "Polirond" Orašje (150 radnika), "Hemoprodukt" Doboj (150), "Hemija" Modiča (200) i "Progres" Kladanj (70) Izvor: (1) Dokumentacija preduzeća sono-hemijskog kombinata SODASO Tuzla; (2) Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 199.
18

Imamović I.: Proizvodnja slanice i kamene soli u Tuzli od kraja XV vijeka do danas, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 175-176. 19 Dokumentacija preduzeća 20 Otašević D.: Solana u obnovi i socijalističkoj izgradnji, Zbornik radova "100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 98. 21 Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 198. 22 Ibid, str. 198.

148

Proizvodnja soli kao faktor razvoja industrije Tuzlanskog kantona

Analizirajući tabelu 1 uočavamo da je početkom 90-tih godina prošlog stoljeća u "Sodaso" kombinatu bilo zaposleno 6.755 radnika, od toga u fabrici sode 2.240 ili 33,2%, preduzećima poliuretanske hemije (Polihem, TDI) 1.574 ili 23,3%, fabrici soli 1.210 ili 17,9%, industriji deterdženata "Dita" Tuzla 620 ili 9,2%, rudniku soli "Tušanj" 600 ili 8,9%, u djelatnostima istraživanja i obrazovanja 255 ili 3,8%, u pratećim zajedničkim poslovima 152 ili 2,3% i proizvodnji kartonske ambalaže 104 ili 1,5%. Tabela 2: Proizvodnja slanice i soli u Rudniku soli "Tušanj" od 1939. do 1991. godine
Godina Fabrika soli Fabrika sode HAK Tuzla Tuzla Lukavac Od prahistorije do 1885. nema evidencije ali je izračunato Od 1885. do 1939. po evidenciji ali je i izračunato 195.166 191.567 253.357 159.058 279.540 264.114 290.970 260.980 291.988 218.609 275.612 167.603 270.766 265.273 298.083 265.673 354.294 282.572 346.050 289.676 358.214 391.269 367.714 620.950 338.879 724.157 400.662 775.210 413.082 838.699 416.678 728.930 416.718 734.103 462.369 760.647 480.549 758.844 472.438 747.346 506.485 776.586 507.865 783.283 510.625 791.790 508.024 774.487 511.545 779.974 484.085 824.560 763.245 832.036 701.010 962.897 691.328 1.030.003 753.927 1.086.610 649.902 1.100.843 685.382 1.015.650 33.050 707.603 1.115.314 185.697 669.806 1.069.170 218.102 702.932 1.068.557 340.060 680.715 977.900 321.300 693.693 1.154.905 326.203 707.851 1.308.054 322.491 716.520 1.332.760 312.263 669.200 1.380.496 239.946 710.881 1.402.689 337.088 735.538 1.424.979 349.961 741.097 1.381.611 343.749 737.070 1.472.850 322.536 727.545 1.502.960 392.884 798.115 1.411.408 342.388 905.946 1.028.362 313.424 Ukupno soli Ukupno slanice (tona) m3 4.100.000 3.950.000 386.733 111.683 412.415 118.024 543.654 156.884 551.950 159.120 510.597 143.691 443.215 126.840 536.039 154.795 563.756 162.503 636.866 183.187 635.726 183.028 749.483 216.885 988.664 288.428 1.113.036 325.269 1.175.872 343.858 1.251.781 366.355 1.145.628 334.423 1.150.821 335.986 1.223.016 356.630 1.239.393 361.139 1.219.774 355.437 1.283.071 366.220 1.291.148 365.207 1.302.415 386.065 1.282.511 400.890 1.291.519 428.340 1.308.645 479.348 1.593.091 547.155 1.663.907 548.221 1.721.331 589.267 1.840.537 620.956 1.750.745 588.052 1.734.052 585.387 2.008.614 644.005 1.957.078 636.432 2.111.549 653.472 1.979.915 651.691 2.174.801 717.191 2.338.396 787.741 2.361.543 790.421 2.289.642 823.996 2.450.658 847.337 2.510.478 866.294 2.466.457 854.342 2.532.456 849.450 2.623.389 851.040 2.551.910 800.404 2.247.732 772.370

1939. 1946. 1947. 1948. 1949. 1950. 1951. 1952. 1953. 1954. 1955. 1956. 1957. 1958. 1959. 1960. 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968. 1969. 1970. 1971. 1972. 1973. 1974. 1975. 1976. 1977. 1978. 1979. 1980. 1981. 1982. 1983. 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991.

Izvor: 1) Imamović I.: Proizvodnja slanice i kamene soli u Tuzli od kraja XV vijeka do danas, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 180-181.; 2) Statistički godišnjak "Sodaso" Tuzla za 1988. i 1989. godinu i dokumentacija Rudnika soli "Tušanj", Fabrike soli "Tuzla", Fobrike sode "Lukavac" i "Polihem" Tuzla

149

Dž. Mešanović

Tabela 3: Proizvodnja soli u periodu od 1939. do 1991. godine u tonama
Godina 1939. 1946. 1947. 1948. 1949. 1950. 1951. 1952. 1953. 1954. 1955. 1956. 1957. 1958. 1959. 1960. 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968. 1969. 1970. 1971. 1972. 1973. 1974. 1975. 1976. 1977. 1978. 1979. 1980. 1981. 1982. 1983. 1984. 1985. 1986. 1987. 1988. 1989. 1990. 1991. Varena so 54.213 70.377 77.650 80.825 81.108 76.559 75.213 82.801 98.415 96.125 99.504 102.145 108.022 111.295 114.745 115.744 115.755 128.436 133.486 131.233 133.244 130.222 128.006 127.006 127.886 101.676 63.238 27.121 17.114 15.273 5.530 101 Vakumirana so 45.018 148.774 153.084 165.528 186.617 173.803 185.033 187.865 182.509 192.226 186.435 188.977 194.747 194.709 188.837 193.174 199.760 201.385 200.276 184.462 204.000 246.000 Kamena so 20.356 41.538 66.462 85.287 85.532 79.346 97.625 93.082 78.466 91.230 85.210 85.231 71.436 92.422 113.580 122.284 118.064 146.552 149.458 152.033 153.064 126.651 133.597 99.747 140.776 So iz Polihema 4.458 36.336 37.941 66.004 76.500 79.000 76.145 73.821 79.104 79.690 82.733 81.265 76.250 77.584 69.000 74.000 Ukupno (bez FSL) 54.213 70.377 77.650 80.825 81.108 76.559 75.213 82.801 98.415 96.125 99.504 102.143 108.022 111.295 114.745 115.744 115.755 128.436 133.486 131.233 133.244 130.222 148.528 168.544 194.348 231.980 297.544 259.352 280.265 294.972 257.799 280.692 309.411 315.681 329.667 355.357 381.556 390.256 386.595 414.495 422.322 434.526 435.714 403.177 395.643 372.747 460.776 So u slanoj vodi za FSL 57.470 47.717 79.234 78.295 65.583 50.281 79.582 79.702 84.772 86.903 117.381 186.285 217.247 232.563 251.610 218.679 220.231 228.194 227.653 224.204 232.976 234.985 237.537 232.346 233.992 247.368 349.611 288.869 309.002 325.984 330.253 304.695 334.594 320.751 323.805 296.336 335.635 397.485 403.826 409.601 425.015 431.768 418.628 446.273 455.397 427.657 311.594 Ukupno soli 111.683 118.024 156.884 159.120 143.691 126.840 154.795 162.503 183.187 183.028 216.885 288.428 325.269 343.858 366.355 334.423 335.986 356.630 361.139 355.437 366.220 365.207 386.065 400.890 428.340 479.348 547.155 548.221 589.267 620.956 588.052 585.387 644.005 636.432 653.472 651.691 717.191 787.741 790.421 823.996 847.337 866.294 854.342 849.450 851.040 800.404 772.370

Izvor: 1) Husejnefendić M.: Proizvodnja varene soli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 194.; 2) Buljugić S., Fejzić M., Damjanović M., Babović R.: Proizvodnja vakuumirane soli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985., str. 194.; 3) Statistički godišnjak "Sodaso" Tuzla za 1988. i 1989. godinu i dokumentacija Rudnika soli "Tušanj", Fabrike soli "Tuzla", Fobrike sode "Lukavac" i "Polihem" Tuzla

U periodu od 1992. do 1995. godine u Rudniku kamene soli "Tušanj" ukupno je proizvedeno 42.000 tona kamene soli, što predstavlja oko 30% proizvodnje iz 1991. godine. U istom periodu, slane vode je proizvedeno 2,43 miliona m3 ili nešto više od 8% od jednogodišnje predratne proizvodnje. Ova proizvodnja je najvećim dijelom ispuštana u rijeku Jalu. Određene količine slanice finalizirane su u vakumiranu so. Ukupna ratna

150

Proizvodnja soli kao faktor razvoja industrije Tuzlanskog kantona

proizvodnja vakumirane soli (124.000 tona) sa jednogodišnjim prekidom u 1994. godini, ostvarena je sa 60% vrijednosti proizvodnje iz 1991. godine.23 U periodu industrijske proizvodnje (1906-2002. god.) iz ležišta je dobiveno 83 294.5·103 m3 slane vode. Proizvodnja kamene soli u Rudniku "Tušanj" trajala je od 1967. godine do 13.03.2002. godine, kada se započelo sa potapanjem jame i pored toga što nisu iskorištene preostale industrijske rezerve od 2.503.000 tona.24 Rudnik soli "Tušanj" je u 1990. godini proizveo 99.747 tona kamene soli (1991. godine 140.766 tona ), a 1995. godine 5.987 tona (3,9% predratne proizvodnje), a 1999. godine 33.243 tona (21,7% proizvodnje iz 1990.). Rudnik soli je u 1990. godini proizveo 2.551.910 m3 slanice, u 1995. godini 60.351 m3, a 1999. godine 665.620 m3. U periodu do 2009. godine proizvodnja slanice se kretala do 1.530.882 m3. Rudnik soli "Tušanj" u budućnosti planira povećanje proizvodnje slane vode na oko 3.000.000 m3/godina. Ovo predezeće je u 1990. godini imalo 600 zaposlenih radnika, u 1995. godini 385 radnika, a krajem 2009. godine 137 radnika. Razlozi smanjenja broja zaposlenih su: tehničkotehnološka opremljenost, smanjenje proizvodnje u odnosu na period prije rata i gubitak tržišta, pogoršana starosna struktura zaposlenih i dr. Fabrika soli je u 1991. godini proizvela 246.000 tona vakumirane soli i zapošljavala je oko 1.000 radnika. U 1996. godini ukupna proizvodnja soli je iznosila 16.000 tona što je samo 6,5% predratne proizvodnje. Broj zaposlenih u 1996. godini je iznosio 570 radnika ili 57% od ukupnog broja uposlenih iz 1991. godine. U 2009. godini ovo preduzeće je zapošljavalo 479 radnika.25 Proizvodnja soli je u stalnom porastu od 1996. godine, a u 2009. godini ukupna proizvodnja je iznosila 90.000 tona. Fabrika soli danas proizvodi sljedeći asortiman proizvoda: kuhinjsku so, "Do-Do" začine, tabletiranu so za omekšivanje vode - "Solat", razne supe, goveđa kocka za supe, pasta za pranje ruku -"Olba", dezinfekciono sredstvo -"Dessol", destilovana voda i druge.26 Preduzeće je krajem 2009. godine potpisalo sporazum u vrijednosti od 4 miliona € sa partnerom iz Srbije o izvozu 35.500 tona soli tokom 2010. godine. Izvoz soli u Srbiju u 2009. godini iznosio je oko 60.000 tona. Ovo preduzeće izvozi 75% vlastite proizvodnje na inostrana tržišta (Srbija, Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Hrvatska). Fabrika sode "Sisecam soda" trenutno proizvodi laku sodu, tešku sodu i bikarbonu i zapošljava 611 radnika. Od 2007. godine u funkciji je pogon za proizvodnju teške sode sa instalisanim kapacitetom od 600 t/dan, a godišnji proizvodni kapacitet imao bi vrijednost od oko 250.000 t. U 2010. godini se očekuje proizvodnja od 300.000 t sode.27 U postratnom periodu Fabrika deterdženata "DITA" se odlučuje na kreaciju vlastitog brenda, što je rezultiralo proizvodnjom praškastog deterdženta za rublje i ostalih sredstava za pranje i čišćenje u domaćinstvu i industriji. U 2005. godini kompanija "LORA" postaje većinski vlasnik i od tada "DITA" progresivnije nastupa na stranom tržištu. Osim domaćeg prisutna je i na tržištu zemalja bivše Jugoslavije, Češke, Poljske, Libije, Francuske, Holandije i Španije. U preduzeću je danas zaposlen 191 radnik.28
23

Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002., str. 220-221. 24 Tomić B., Sušić A., Nurić A., Nuhanović S.: Prolamanje masiva i ulijeganje terena iznad potopljenog Rudnika soli Tušanj, Monografija zbornika radova "Međunarodna naučna-stručna konferencija TIMC 05/06 Trendovi u savremenom rudarstvu", Glasilo rudarsko-geološkograđevinskog fakulteta, Broj XXXII, Tuzla, 2006, str. 44-45. 25 Dokumentacija preduzeća Solana "Tuzla", decembar 2009. godine 26 Dokumentacija preduzeća Solana "Tuzla" decembar 2009. godine 27 http://sisecam.ba/index.php (15.04.2010.) 28 Dokumentacija preduzeća "DITA" Tuzla decembar 2009. godine

151

Dž. Mešanović

Tabela 4: Proizvodnja kamene soli i slane vode u Rudniku "Tušanj" u periodu od 1992. do 2008. godine
Godina 1992-1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. Kamena so (tona) 42.000 11.414 17.197 20.238 32.002 32.646 21.134 14.278,8 Slana voda (m3) 2.428.000 72.651 196.570 604.000 600.000 686.019 670.485 731.497 1.033.411 1.188.232 1.082.732 1.118.392 1.388.364 1.530.882

Izvor: Dokumentacija preduzeća Rudnik soli "Tušanj" za period 1992- 2008. godine

Tabela 5: Proizvodnja u Solani "Tuzla" u periodu od 1992. do 2008. godine
1992-1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. Kuhinj. so (tona) 123.979 16.000 39.000 41.000 45.670 64.780 65.421 78.044 62.014 71.109 68.378 80.788 85.944 80.156 Začin do-do (tona) 50,0 170,0 148,3 211,4 221,4 291,9 355,9 195,7 213,7 168,6 Pasta olba (kg) 4.000 7.000 10.074 8.809 10.205 8.861 6.287 4.032 2.918,1 1.149 Kockice, supe (kg) 21.983 12.578 12.205 11.435 5.297 24.151 120.047 3.561 Dessol (l) 3.800 3.460 2.830 2.442 2.445 1.830 1.465 510 Destil. voda (l) 36.313 75.203 108.834 112.183 92.858 102.465 116.987 110.794

Izvor: Dokumentacija preduzeća Solana "Tuzla" za period 1992- 2008. godine

Zaključak Na području Tuzlanskog kantona eksploatacija soli se obavlja iz dva ležišta i to: ležište soli u Tuzli i Majevici (lokalitet Tetima). Industrijska proizvodnja soli u Tuzli je počela u vrijeme Austro-ugarske monarhije 1885. godini, kada je izgrađena i prva solana u Siminom Hanu. Uslijed sve veće primjene soli u industriji, u 1895. godini izgrađena je nova Fabrika soli u naselju Kreka. Solana u Siminom Hanu prestaje sa radom u 1970. godini, a iste godine izgrađena je i nova Fabrika soli u Tuzli u krugu stare Solane. Na osnovu ovog mineralnog resursa tokom 70-tih godina prošlog stoljeća razvio se kompleks sono-hemijske industrije "Sodaso" koji je u svom sastavu imao Rudnik soli, Fabriku soli, sode, deterdženata i kartonske ambalaže i preduzeće poliuretanske hemije. U postratnom periodu u Rudniku soli "Tušanj" i Fabrici soli "Tuzla" dolazi do povećanja proizvodnje slanice i kuhinjske soli. Rudnik soli "Tušanj" u budućnosti planira povećanje proizvodnje slane vode na oko 3.000.000 m3/godina. Fabrika soli u Tuzli je u 2009. godini ukupno proizvela 90.000 t soli, a oko 75% proizvodnje je namijenjeno stranom tržištu. Pokretanjem Rudnika soli "Tetima" stvoreni su uvjeti za proširenje postojećih i izgradnju novih kapaciteta sono-hemijske industrije na području Tuzlanskog kantona. 152

Proizvodnja soli kao faktor razvoja industrije Tuzlanskog kantona

Literatura 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. Buljugić S., Fejzić M., Damjanović M., Babović R.: Proizvodnja vakuumirane soli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985. Čičić S., Mojičević M., Jovanović Č., Tokić S., Dimitrov P.: Osnovna geološka karta 1:100000, Tumač za list Tuzla, Geoinženjering, Geoinstitut, Sarajevo, 1988., Savezni geološki zavod, Beograd, 1991. Husejnefendić M.: Proizvodnja varene soli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985. Ibreljić I.: Sono rudarstvo Jugoslavije, Tuzla, Rudarski institut u Tuzli, Tuzla, 1991 Imamović I.: Proizvodnja slanice i kamene soli u Tuzli od kraja XV vijeka do danas, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985. Klapić M.: Tuzla kao razvojni centar Sjeveroistočne Bosne, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, 2002. Kulenović S.: Tradicionalni načini i sprave za proizvodnju soli u Tuzli, 100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985. Mandžić E.: Slijeganje terena grada Tuzla, Geografski radovi, Broj 1, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2005. Marić Đ.: Industrijalizacija Bosne i Hercegovine, Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Sarajevo, 1991. Otašević D.: Solana u obnovi i socijalističkoj izgradnji, Zbornik radova "100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985. Tomić B., Sušić A.: Stanje i pravci razvoja solnog rudarstva u BiH, Monografija zbornika radova "Međunarodna naučna-stručna konferencija TIMC 05/06 Trendovi u savremenom rudarstvu", Glasilo rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta, Broj XXXII, Tuzla, 2006 Tomić B., Sušić A., Nurić A., Nuhanović S.: Prolamanje masiva i ulijeganje terena iznad potopljenog Rudnika soli Tušanj, Monografija zbornika radova "Međunarodna naučna-stručna konferencija TIMC 05/06 Trendovi u savremenom rudarstvu", Glasilo rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta, Broj XXXII, Tuzla, 2006 Vujović M., Stojković J.: Stanje sirovinske osnove i perspektive daljeg razvoja solarstva u Tuzli,Zbornik radova "100 godina fabrike soli "Tuzla", Muzej Istočne Bosne, Fabrika soli Tuzla, "Grafičar" Doboj, 1985. Devedeset godina industrijske proizvodnje soli u Tuzli, Zbornik radova, Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1975. Dokumentacija preduzeća sono-hemijskog kombinata "Sodaso" Tuzla Dokumentacija preduzeća Solana "Tuzla" za period 1992- 2008. godine Dokumentacija preduzeća Rudnik soli "Tušanj" za period 1992- 2008. godine Dokumentacija preduzeća "DITA" Tuzla decembar 2009. godine Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice, "PrintCom" d.o.o. Grafički inženjering Tuzla, Tuzla 2008. Strategija obnove i razvoja Tuzlansko-podrinjskog kantona, Faza A: Stanje i mogućnosti (drugo neizmijenjeno izdanje), Tuzla, januar 1999. http://sisecam.ba/index.php (15.04.2010.)

12.

13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21.

153

Zbornik radova PMF 6, 155 – 165 (2009)

Originalni naučni rad

PROJEKTNI MANAGMENT O OTPADU PROJECT MANAGEMENT REGARDING WASTE Jelica Galić, II osnovna škola, Široki Brijeg Abstrakt Ovaj rad, pod naslovom Projektni managment o otpadu, sastoji se od šest poglavlja. Prva tri poglavlja čine sažetak, uvod i metodologiju rada te upravljanje projektima. Četvrto poglavlje govori općenito o projektima (razvoj, definicije i metodologija). Peto poglavlje bavi se problematikom otpadnih baterija i akumulatora, njihovim prihvatom i zbrinjavanjem, kao i upravljanjem. Istaknuti su i štetni čimbenici prouzročeni nepravilnim rukovanjem kao i nedostatak prihvatnih i sabirnih mjesta za navedeni materijal, te njihovo nepostojanje u svim područjima ljudskog boravka i njihovih djelatnosti. U šestom poglavlju dat je mogući prijedlog sustava upravljanja otpadom na temelju dugogodišnjeg bavljenja s jednostavnim projektima o otpadu. Prema zakonima i pravilnicima prihvat i odlaganje otpada treba organizirati država preko raznih specijaliziranih tvrtki kao i komunalnih poduzeća. U tu svrhu u BiH organizirano je, uglavnom u većim mjestima, prikupljanje takvog otpada, a posebno se ističe grad Zenica s tvrtkama Alba, Alba BiH, Alba AG, kao i tuzlanski kanton koji ima dvije tvrtke, Kemis BiH i Sid Mil, koje otpadni materijal izvoze u Austriju i Njemačku. Samo u velikim gradovima postoje ulični kontejneri u koje građani mogu ubacivati razne vrste otpada. Seoska i manja naselja nemaju mogućnosti zbrinjavanja otpada već se zajedno s komunalnim otpadom odvozi na za to uređene (i često neuređene) deponije. No, zbog neadekvatnog zbrinjavanja otpada vidljivi su i divlji deponiji koji su ponekad i uzročnici raznih zaraza i bolesti. Prema preporuci EU i Nacionalne strategije o otpadu BiH-a određeno je da se u svim većim mjestima izgrade deponiji jer bi izgradnja po svim naseljima bila preskupa i nedjelotvorna (World Bank, 2000.)1 Budući da je BiH zemlja u tranziciji, proces se odvija sporo i otežano iz poznatih razloga poslijeratnog stanja u ovim prostorima. Poseban problem je odlaganje posebnog otpada gdje spadaju istrošene baterije i akumulatori. Ključne riječi: Upravljanje, projekt, projektni menadžment, otpad, baterije, akumulatori, sustav upravljanja Abstract This work, under the title Project management regarding waste, consists of six chapters. First three chapters are summary, introduction and work metodology and managing projects. Fourth chapter is about projects in general (development, definitions and metodology). Fifth chapter looks into problems of waste batteries and storage batteries, their collection and processing ,as well as managing. Damaging factors caused by irregular handling and insufficiency of assembling points for mentioned materials are pointed out, including their non-existence in all areas of human environment and their

1

Izvješće Svjetske banke za 2000. godinu o stanju otpadnih materijala

J. Galić

activities. In the sixth chapter are listed possible suggestions of system of managing waste on the grounds of long-term activities regarding simple waste projects . According the law and regulations collection and disposal of waste should be organized by the state through different specialized companies and municipal services. For that reason in BiH it has been organized mostly in bigger places, collection of such waste, especially in the city of Zenica with companies Alba, Alba BiH, Alba AG, as in Tuzla canton which has got two companies, Kemis BiH and Sid Mil, which are exporting waste to Austria and Germany. Only in bigger cities there are street containers where citizens can put all types of waste. Rural and smaller areas don't have sources of providing places of waste disposal so together with municipal service that waste is put into depots. But, because of inadequate waste providing there are obvious wild depots which sometimes cause illness and infections. By the EU and National strategy regulations regarding waste in BiH it is established that in every bigger place should be build depots because counstruction in every settlement would be expensive and ineffective (Word Bank, 2000). Since that BiH is a country in transition, this process is progressing very slow from already known reasons of situations after the conflicts. Special problem is depositions of a special waste where are included used batteries and storage batteries. Key words: Management, project, project management, waste, batteries, storage batteries, management system 1. Metode rada i ciljevi U izradi rada korištena je dostupna literatura i izvori o spomenutoj problematici. Glavne metode korištene u radu su: metoda analize dostupne literature, metoda sinteze, metoda deskripcije i metoda komparacije. U radu su korištene i različite tehnike i procedure proizišle iz dugogodišnjeg rada na jednostavnim projektima slične tematike, a sve u cilju dobivanja što kvalitetnijih rezultata. Na temelju iskustava napravljen je i prijedlog sustava upravlja otpadom. Cilj rada bio je objasniti definicije, pojmove, procedure i korake upravljanja projektima vezanih za otpad. Zatim, ukazati na sve učestali problem zbrinjavanja baterija i akumulatora koji se svrstavaju u kategoriju posebnog otpada, te podići svijest građana o ovom problemu. U radu se pokušao primijeniti PMI pristup (Project Management Institute), koji postiže najbolje rezultate u oblasti upravljanja projektima. 2. Uvod U uvodnom dijelu, u kontekstu općeg pojma upravljanja projektima i načelima upravljanja, nailazi se na više teorija i mišljenja brojnih autora koji su se time bavili. U ovom radu su uzete definicije više autora i njihovi stavovi, kako bi se utvrdili različiti pristupi na temelju kojih je moguće napraviti jedinstvenu sintezu o tretiranoj problematici i primjeni projektnog menadžmenta na teritorij Federacije BiH. Pitanje posebnog otpada u BiH te njegovo pravilno zbrinjavanje još nije ustrojeno prema zakonskim propisima, a niti je svijest kod dijela stanovništva toliko narasla da otpad smatra opasnim i da se s njim oprezno i pravilno rukuje. U drugim područjima u okruženju, primjerice u Sloveniji i Hrvatskoj, zbrinjavanje posebnog otpada se vrši prema uputama raznih znanstvenih institucija, na temelju iskustva susjednih zemalja 156

Projektni managment o otpadu

EU i mišljenja stručnjaka koji se bave ovom tematikom, a koji upućuju na važnost problema nudeći inovacije koje se javljaju u svijetu u ovoj sferi ljudske djelatnosti. Zbog slabog napretka na području zbrinjavanja posebnog otpada u BiH još nije zauzet jedinstven stav i način rješavanja ovog veoma važnog problema s kojim se suočilo čitavo čovječanstvo. Danas postoji jedino zadaća na razini države da se posebni otpad mora zakonski rješavati i pohranjivati. U BIH su se, u suradnji s međunarodnom zajednicom, počele organizirati agencije za prikupljanje i zbrinjavanje nekih vrste otpada. 3. Upravljanje projektima – razvoj, definicija i metodologija Ulazeći u 21. st., shvaćanje pojma upravljanja projektima se promijenilo (Kerzner, 2003.). Osim pojave potrebe za implementacijom procesa formalnog vođenja projekata, sve se više uvode rješenja specifična za pojedino okruženje u kojem se projekt odvija. Takav dinamičan razvoj područja slijedio je nakon nekoliko faza sazrijevanja. Područje upravljanja projektima, iako se razvilo iz tehničkih disciplina, s vremenom je pod utjecajem drugih područja sve više postalo multidisciplinirano. Za uspješan rad na čitavom projektu valja uzeti u obzir, osim užeg područja upravljanja projektima, organizacijsku strukturu, okruženje projekta i znanje s područja primjene projekta, standarde i pravni okvir te, općenito, znanje iz poslovnog upravljanja i međuljudskih odnosa. Svaki od tih čimbenika može imati veliki utjecaj na uspješnost projekta.

3.1. Razvoj područja Razvoj formalnog upravljanja projektima započeo je 1950-ih kao potreba ministarstava obrane SAD-a za razvojem složenih vojnih sustava, što potvrđuje činjenicu da je područje upravljanja projektima nastalo iz tradicionalnih inženjerijskih disciplina. U to je doba 1960-ih godina računalna industrija započela svoj jaki utjecaj na poslovna okruženja, pa se sve više počela stvarati za potrebe gospodarstva. U tim ranim početcima za sve se projekte radio isti pristup. S vremenom je postalo jasno da tradicionalni pristup nije dostatan te se javljaju dinamični modeli. Kao krajnji korak u razvoju, uz sva ograničenja, došlo je do snažnog jačanja projektne sfere i velike primjene unutar svih oblika ljudske djelatnosti, a prema Thomsettu ono je vodilo ka razvoju ekstremnog pristupa (Thomsett, 2001.).

3.2. Definicije područja Za pokušaj definiranja pojma upravljanje projektom (eng. Project Management) potrebno je definirati pojam projekta. U BiH je proces standardizacije područja još u začetku, pa tako i standardizacija nazivlja. Većina najopćenitijih definicija iz ovog područja preuzete su iz općeg kataloga znanja PMI2 (Project Management Institute). Osim PMI postoji još nekoliko udruga koje se bave promicanjem područja upravljanja projektima, primjerice IPMA (International Project Management Association) i APM (Association Project Management), najvažniji u Europi.
2

PMI je međunarodna udruga za upravljanje projektima sa sjedištem u SAD-u i s ograncima u cijelom svijetu.

157

J. Galić

3.2.1. Projekt PMI definira projekt kao vremenski određeno nastojanje da se proizvede jedinstveni proizvod usluga ili rezultat (PMI, 2004.). Iz definicije se može zaključiti da se projekt sastoji od dvije bitne sastavnice, a to su privremena aktivnost koja označava da projekt ima svoj početak i kraj, te drugo, da se projektom stvara jedinstveni proizvod. Različiti autori navode različite definicije projekta, što je logično s obzirom na broj znanstvenih i drugih područja koja u svom radu primjenjuju sustav. Međutim, većina autora se slaže s činjenicom da projekt ima vijek trajanja i da je u postizanju određenog cilja potrebno poduzeti određene aktivnosti.

Slika 1. Osnovne varijable unutar dosega (trokut dosega) (Prema: Wysocki i dr., 2003.)

3.2.2. Upravljanje i proces Prema definiciji PMA, upravljanje projektom jest primjena znanja, vještina, alata i tehnika u projektnim aktivnostima kako bi se ispunili projektni zahtjevi. Upravljanje projektom uključuje: − − − − utvrđivanje zahtjeva, postavljanje jasnih i ostvarivih ciljeva, uspostavu ravnoteže između suprotstavljenih zahtjeva za kvalitetu, doseg, vrijeme i trošak te prilagodbu specifikacija planova i pristupa interesima i očekivanjima različitih interesnih skupina.

Proces je skup međuovisnih informacija i aktivnosti koje se izvode kako bi se postigao predodređeni skup proizvoda informacija i usluga. Postoje dvije glavne kategorije projektnih procesa: − − − 158 procesi upravljanje projektom te procesi okrenuti proizvodima, koji se međusobno preklapaju u interakciji u tijeku trajanja projekta.

Projektni managment o otpadu

3.3. Metodologija Metodologija, prema PMI, uključuje sustav praksi, tehnika, procedura i pravila koje rabi onaj tko radi na području određene discipline, gdje je procedura niz koraka koji se odvijaju prema određenom redoslijedu. Dobra metodologija sadržava sve važne procese upravljanja projektom te će područja koja su uključena u procese i dalje širiti. Karakteristike dobre metodologije jesu: − − − − − − − stupanj detalja, uporaba predložaka, standardizirane tehnike planiranja vremenskog određivanja i kontrole troškova, standardizirani oblik izvještavanja i fleksibilnost za primjenu na svim projektima, razumljivost korisniku, prihvatljivost i uporabljivost te temeljenost na smjernicama i na etici dobro obavljenog posla.

4. Otpad – definicije, vrste i gospodarenje Sve što je ljudski rod stvorio, što stvara i što će stvoriti, teoretski je, odnosno bit će, otpad. Sunčeva energija, zrak, voda, tlo, flora i fauna osnovne su prirodne vrijednosti pa sve ljudske aktivnosti kao i opstanak života na Zemlji počiva na njima. Sve prirodne vrijednosti treba racionalno koristiti za buduće naraštaje jer ispravno zbrinjavanje otpada danas u svijetu ima sve veću važnost i jedan od osnovnih zadataka za razvoj svake sredine.

4.1. Definicija otpada Otpad je svaka tvar ili predmet koje posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti. Posjednik otpada je proizvođač otpada ili pravna ili fizička osoba koja ga posjeduje. Proizvođač otpada je svaka osoba čijom aktivnošću nastaje otpad ili koja prethodnom obradom, miješanjem ili drugim postupkom, mijenja sastav ili svojstva otpada. Svi mi svakodnevno proizvodimo otpad kao što su papir, stare novine, otpaci od hrane, plastične boce, baterije itd.. Ciljevi i očekivani ishodi uključuju: sposobnost sagledavanja ekoloških problema nastajanja otpada; sposobnost uključivanja u rješavanje problema uklanjanja, obrade i odlaganja otpada s tehničkoga, ekološkoga i socijalnoga gledišta; kreativno uključivanje u projektne timove za rješavanje problema otpada; sposobnost praćenja razvoja novih tehnologija obrade otpada; integralni pristup zbrinjavanja otpada: sprječavanje nastajanja, ponovno korištenje, obrada, odlaganje; smanjenje emisije u okoliš iz sustava za zbrinjavanje otpada; smanjenje otpada iz industrijskih i energetskih procesa; zbrinjavanje opasnog otpada, posebice radioaktivnog otpada; stvaranje propisa i zakonske regulative na području gospodarenja otpadom.

159

J. Galić

4.2. Vrste otpada Ovisno o svojstvima otpada, otpad dijelimo na opasni, neopasni i inertni otpad. Po mjestu nastanka, razlikujemo više vrsta otpada: komunalni otpad, proizvodni otpad, ambalažni otpad, otpad iz rudarstva i eksploatacije mineralnih sirovina, otpadni električki i elektronički uređaji i oprema, vozila kojima je istekao vijek trajanja, otpadne gume, građevinski otpad, infektivni otpad iz zdravstvenih ustanova, otpadna ulja, mulj iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, itd.

4.2.1. Opasni i posebni otpad Opasni otpad je otpad koji pokazuje jedno od svojstava koja ga čine opasnim, primjerice eksplozivnost, oksidativnost, zapaljivost, nadražljivost, otrovnost, štetnost, infektivnost, kancerogenost, mutagenost itd. Komunalni otpad, proizvodni otpad, ambalažni otpad, građevinski otpad, električki i elektronički otpad, vozila kojima je istekao vijek trajanja i otpadne gume mogu biti opasni otpad ako sadržavaju neke od komponenata opasnog otpada. Opasni otpad uključuje boje, tinte, ljepila i smole, otapala, fotografske kemikalije, pesticide, baterije (Ni-Cd i Pb baterije), akumulatori, otpadna ulja za motore, pogonske uređaje i podmazivanje. Opasni otpad mora se odvojeno sakupljati.

4.2.2. Otpadne baterije i akumulatori Prema Pravilniku o gospodarenju otpadnim baterijama i akumulatorima, ono obuhvaća svaki izvor električne energije proizvedene izravnim pretvaranjem kemijske energije koji se sastoji od jedne ili više primarnih baterijskih ćelija/članaka (koje se ne mogu puniti) ili jedne ili više sekundarnih baterijskih ćelija/članaka (koje se mogu puniti). Otpadna baterija ili akumulator je otpad koji se ne može ponovno iskoristiti i namijenjen je reciklaži. Zbog komponenata od kojih se sastoje, svrstavaju se pod opasan otpad. Skupljač otpadnih baterija i akumulatora dužan je bez naknade u roku od 24 sata po pozivu preuzeti otpad, isprazniti spremnik i predati ovlaštenoj tvrtki za uporabu ili recikliranje. Prema Pravilniku, prodavatelj je dužan propisno označiti proizvod. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva dodijelilo je koncesije za sakupljanje, uporabu i recikliranje otpadnih baterija i akumulatora koje su tvrtke dobile temeljen Dozvole za gospodarenje otpadom. Tvrtke koncesionari potpisali su ugovor s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost čime su definirani uvjeti djelatnosti sakupljanja i uporabe otpadnih baterija i akumulatora, a jedna od njih je i Metis.3 Budući da sve baterije sadrže tvari koje su manje ili više štetne za okoliš, zahtijevaju posebnu brigu prilikom zbrinjavanja. Ako se odlažu, doprinose povećanju procijeđene količine štetnih tvari iz odlagališta, što može prouzročiti onečišćenje podzemnih voda te ugroziti ljudsko zdravlje. Pri spaljivanju uzrokuju štetne emisije u zrak i značajno onečišćuju okoliš. S druge strane, baterije i akumulatori vrijedan su izvor sekundarnih sirovina. Pogodni su za uporabu, posebno izdvajanje vrijednih metala kao što su Ni, Co, Ag. Također, daljnjim korištenjem recikliranih metala, postižu se uštede prirodnih resursa.
3

http://www.metis.hr/otpad%20pod%20zemljom/pdf/Metis%2020BATERIJE%20I%20AKUMU LATORI.

160

Projektni managment o otpadu

Pb i Ni-Cd baterije koriste oko ukupno 70% ukupne proizvodnje Pb i Cd u EU, pa je od velikog značaja da se ove tvari izdvoje u procesu recikliranja. Prosječni težinski udio Pb u olovnoj bateriji je 60% ukupne težine, a Cd oko 15% ukupne težine. U procesu reciklaže zahtjeva se određena efikasnost, odnosno kvaliteta postupka reciklaže (npr. reciklaža ukupnog Pb, a najmanje 65% težinskog udjela). Ciljevi recikliranja postavljaju se više za one baterije koje se svrstavaju u opasni otpad. Iz navedenih razloga, potrebno je sprječavanje miješanje baterija i akumulatora s komunalnim otpadom (organiziranjem njihove predaje na prodajnim mjestima), sprječavanje odlaganja ili spaljivanje, poduzimanje mjera smanjivanja štetnih tvari u proizvodima te povećavanje i udjela skupljanja i uporabe.

4.3. Gospodarenje i upotreba otpada Pri gospodarenju otpadom potrebno je pridržavati se određene hijerarhije postupaka: sprječavanje nastanka otpada i smanjivanje količine otpada i njegovog štetnog utjecaja na okoliš, uporaba otpada čija se vrijedna svojstva mogu iskoristiti, zbrinjavanje otpada koji nema vrijednih svojstava za uporabu. Uporaba otpada je svaki postupak ponovne obrade otpada radi njegova korištenja u materijalne i energetske svrhe. Recikliranje je ponovna uporaba otpada u proizvodnom procesu osim uporabe otpada u energetske svrhe. Otpad koji se može uporabiti obuhvaća papir, karton, staklo, plastiku, metale, zeleni tj. biorazgradivi otpad; opasni otpad: baterije, akumulatori, motorna ulja, lijekovi, kemikalije i sl. 5. Prijedlog sheme sustava upravljanja otpadom Na temelju proučene literature i rada na jednostavnim projektima o zbrinjavanju otpadom, napravljen je prijedlog odnosno shema sustava upravljanja istim. Shema se (Slika 2.) sastoji od dva podsustava. S obzirom na geografski aspekt promišljanja o otpadu, stavljen je naglasak na prvi podsustav. Na zbrinjavanje otpada (drugi podsustav) više se gleda s tehničke strane, zbog čega se o istom u radu detaljnije ne raspravlja. Prvi podsustav je vezan za sve oblike prikupljanja podataka (informacija), zatim njihovo spremanje, analizu, upite i izlazne rezultate o otpadu. Cijeli sustav se sastoji od šest sastavnica: ljudi, podatci, procedure (metodologija), softver, hardver, Internet i jednog podsustava (zbrinjavanje otpada). Sve sastavnice su međusobno povezane i ovisne jedna o drugoj. Ljudi su najvažniji u cjelokupnom sustavu jer razvijaju proceduru (metodologiju) i nadvladaju nedostatke ostalih sastavnica. No, niti najbolji softver ne može popraviti ljudsku nekompetentnost. Tim koji je uključen u sustav upravljanja otpadom trebao bi biti interdisciplinaran, što znači da bi morao uključiti više struka koje su općenito vezane za otpad, a on bi obuhvaćao kemičare, biologe, liječnike, tehnologe, ekologe, geografe, prostorne planere itd.

161

J. Galić

Slika 2. Shema sustava upravljanja otpadom Podatci su vrlo važni i o njima ovisi rezultat upita i analize. Uloga tima jest prikupljanje podataka o područjima koja su ugrožena otpadom i njihovo smještanje u prostor. Svi podatci koje tim prikuplja trebali bi se nalaziti u zajedničkoj bazi podataka i pospremljeni u vektorskom ili rasterskom modelu, radi lakše i kvalitetnije analize. Geografska baza podataka je skup i dugotrajan proces. Procedure (metodologija) je detaljnije objašnjena u prethodnom tekstu. Kvalitetna analiza zahtjeva dobro definirane, konzistentne metode za ostvarivanje točnih i povjerljivih rezultata. Sve metode i ciljeve određuje interdisciplinarni tim, koje je potrebno postaviti prije svakog projekta. U cijelom sustavu koristile bi se različite metode, tehnike i procedure, a završni cilj bio bi njihovo integriranje u svrhu dobivanja što kvalitetnijih rezultata. Svaki projekt trebao bi se sastojati od dvije faze: analitičke i sintetske. Sastavnica softver bi uključivala ne samo neke od GIS softvera nego i različite baze podataka, grafičke, statističke, slikovne i druge softvere. O hardveru kao jednoj od 6 sastavnica ovisila bi brzina obrade, lakoća upotrebe i dostupni tip izlaznih rezultata. Veliko značenje imao bi Internet, kao sastavnica koja bi osigurala dostupnost svih podataka proizišlih iz sustava širem krugu korisnika. Time bi se podigla i svijest građana koji bi dobili informaciju o područjima koja su ugrožena otpadom, i pojačao njihov interes o okolišu.

162

Projektni managment o otpadu

6. Zaključak Tehnološki razvoj, kao jedan od pokazatelja civilizacijskog napretka. zasniva se na dvije zablude: o neiscrpnom bogatstvu prirode i o njezinoj sposobnosti samoobnove. Upravo su ove zablude pridonijele osiromašenju i onečišćavanju okoliša te mu nanijele teške neizlječive rane. Valja naglasiti kako je čuvanje okoliša naše pravo te da je zaštita okoliša naša obveza. Uništavanje je okoliša zločin i kriminalna radnja. Unatoč postojanju zakonske regulative iz domene otpada, na temelju preporuka EU, praksa pokazuje da se ono što je u njima sankcionirano dosta sporo i neadekvatno primjenjuje. Zbog neriješenih problema o zbrinjavanju otpada, na divljim deponijima se još uvijek odlažu i gomilaju znatne količine otpada koji svojim razlaganjem zagađuju tlo, vode i zrak. Stoga je nužno u našim uvjetima postupno primjenjivati suvremena iskustva u drugim zemljama svijeta u gospodarenju otpadom. Nužno je potrebo izgraditi sabirne deponije, kako komunalnih tako i specijaliziranih objekata za prikupljanje otpada, kako bi se ovaj problem trajno riješio. No, potrebno je djelovati na svijest ljudi kako prirodni resursi (tlo, voda, flora, fauna, zrak) nisu neuništivi, kako nam potomci ne bi plaćali cijenu svojih predaka. Principi održivog razvoja trebali bi se u potpunosti primjenjivati i na problematiku otpada. Odgoj i obrazovanje mladih generacija, vezano za problematiku otpada, treba započeti već u dječjim vrtićima, a dograđivati na svim ostalim stupnjevima obrazovanja. Gospodarsko-industrijske djelatnosti trebaju se sve manje baviti profitom i sve više uvoditi nove vrste pakovanja i ambalaža koje ne bi ugrožavale zdravlje ljudi i narušavalo okoliš, odnosno stvarale opasni otpad. 7. Literatura i izvori 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Ilić, M., Miletić, S. (2002.): Osnovi upravljanja čvrstim otpadom, Beograd Matas, M., Simovčić, V., Šobot, S. (1989.): Zaštita okoliša danas za sutra, ŠK Zagreb Kerzner, H. (2003.): Project Management: A Systems Approach To Planning Scheudeling and Controlling, Eight Edition. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, Inc. Thomsett, R. (2001.): Extreme Project Management, Executive Report, Cutter Consortium, Vol. 2., No. 2. Wysocki, R. K. i dr. (2003.): Effective Project Management, Third Edition, Indianapolis, IN: John Wiley & Sons, Inc. Omazić, A., Baljkas, S. (2005.): Projektni menadžment, Sinergija nakladništvo d.o.o., Zagreb. Majstorović, V. (2001.): Upravljanje Proizvodnjom i Projektima (Production and Project Management), DAAAM International Vienna i Sveucilište u Mostaru.

Interentski izvori 1. http://www.mzopu.hr/default.aspx?id=5497 2. http://www.metis.hr/otpad%20pod%20zemljom/pdf/Metis%2020BATERIJE%20I%20 AKUMULATORI.pdf 3. http://www.alba.ba/zakoni.htm 4. http://www.azo.hr/lgs.axd?t=16&id=2106 5. Izvješće Svjetske banke za 2000. godinu o stanju otpadnim materijala

163

J. Galić

PRILOZI

Sl. 1. Odvojene istrošene baterije (http://inbox.studosfera.com/category/vijesti/dogadanja/)

Sl. 2. Odloženi istrošeni akumulatori (http://inbox.studosfera.com/category/vijesti/dogadanja/)

164

Projektni managment o otpadu

Sl. 3. Elektornički otpad (http://inbox.studosfera.com/category/vijesti/dogadanja/)

Sl. 4. Spremnik za prikupljanje otpada (http://www.rovinj.hr/rovinj/press/123) 165

Zbornik radova PMF 6, 167 –175 (2009)

Originalni naučni rad

DIVERSIFIKACIJA NASTAVNIH PLANOVA I PROGRAMA U OBAVEZNOM OBRAZOVANJU1 DIVERSIFICATION OF TEACHING PLANS AND PROGRAMS IN COMPULSORY EDUCATION Dr. sc. Đurđica Komlenović, naučni saradnik, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd Abstrakt Naučne i tehnološke promene s kraja dvadesetog veka snažno se odražavaju i na školske sisteme, posebno na organizaciju nastavnih planova i programa u obaveznom obrazovanju. Cilj nam je bio da sagledamo referentne promene koje su uvedene u nastavnim planovima i programima u obaveznom obrazovanju pojedinih država sveta. Zadatak istraživanja bio je usmeren na proučavanje, analizu i poređenje: donošenja, orijentacije, organizacije i decentralizacije nastavnih planova i programa u okviru obaveznog obrazovanja. Koncepcija i struktura rada ima teoretski karakter, zasniva se na operativnom (primenjenom) i teorijskom istraživanju. Odabran je deskriptivni metod, prikupljanje i proučavanje podataka i dokumentacije iz pedagoške prakse. Nalazi pokazuju da su reformske promene prisutne u obrazovnim sistemima većine zemalja i najčešće su se odnosile na diversifikaciju nastavnih planova i programa u kontekstu specifikovanja ključnih kompetencija koje će doprinositi razvoju ''aktivne ličnosti'' koju škola treba da obrazuje. Ključne reči: obavezno obrazovanje, diversifikacija, nastavni planovi, nastavni programi. Abstract Changes in science and technology in the late 20th century has significant impact on school programs, especially in organizing teaching plans and programs for compulsory education. Our goal is to perceive referent changes which are introduced in school plans and programs for compulsory education in some countries around the world. The objective was to research, analyze and compare: establishment, orientation, organization and decentralization of teaching plans and programs required in compulsory education. Concept and structure of this study has theoretic character, based on operative (practical) and theoretical examination. We use descriptive method for collecting and examining documentation from pedagogic praxis. These results show presents of reforms in school systems in most countries mainly related to diversification of teaching plans and programs in context of specifying key competitions that can develop “active personality” which should be accustomed in schools. Key words: compulsory education, diversification, teaching plans, teaching programs
1

Napomena: Članak predstavlja rezultat rada na projektu »Obrazovanje za društvo znanja«, broj 149001 (2006-2010), čiju realizaciju finansira Ministarstvo nauke i zaštite životne sredine Republike Srbije.

Đ. Komlenović

Uvodna razmatranja Sve brži razvoj nauke, tehnike i znanja zahteva permanentno prilagođavanje obrazovnih sistema, posebno u kontekstu diversifikacije nastavnih planova i programa, koji se više ne posmatraju kao zbir nastavnog gradiva, odnosno, kao spisak predmeta i sadržaja čije izućavanje treba da omogući učeniku prenošenje jezičkog, kulturnog, istorijskog nasleđa i sistema vrednosti društva. Danas se, sve veći značaj posvećuje instrumentalnim aspektima, didaktičkim pravilima i postupcima koji će pomoći učenicima da samostalno steknu nova znanja i veštine i da razviju kreativni stav prema njihovom razvoju (Toma, 2001). Dakle, učenicima je neophodno takvo obrazovanje koje će ih na adekvatan način pripremiti za ulazak u život i rad modernog informatičkog društva, što predstavlja jedan od imperativnih ciljeva savremenog obrazovanja u svetu. Mnoge preporuke UNESCO-a i Međunarodnih komisija o inoviranju obrazovanja, rezultirale su korekcijom nastavnih planova i programa u oblasti obaveznog obrazovanja u skoro svim državama sveta. U nekim zemljama sveta, promene u nastavnim planovima i progranima vezuju se za strukturalne reforme ukupnog obrazovnog sistema (npr. Španija i Portugalija, Engleska i Vels ...). Međutim, u mnogim državama, reforme su sprovedene samo u pojedinim delovima sistema obrazovanja, a najčešće to su bile inovacije u nastavnim planovima i programima (Francuska, Italija, Nemačka, Belgija, Holandija, Luksemburg, Ruska federacija, SAD ...). Pored toga, u manjem broju razvijenih zemalja nastavni plan i program je zamenjen kurikulumom, pri čemu je uveden otvoreni kurikulum (Finska, Švedska, Irska), koji pored obaveznog obrazovnog jezgra omogućava njegovo razvijanje i dograđivanje na nivou škole, koja preuzima ulogu aktivnog učesnika u prilagođavanju sadržaja potrebama i interesovanjima učenika (Osnovno i obavezno obrazovanje u svetu, 1998). U prilog otvorenosti kurikuluma i njegovom prilagođavanju ciljnoj grupi, govori činjenica da u jednoj školi nastavu zajedno pohađaju deca koja govore različitim maternjim jezicima i koja pripadaju različitim strukturama stanovništva. Ova pojava ima snažan razvojni proces u Evropi, koji je posledica Mastrihtskog ugovora i uvođenja državljanstva na nivou Unije (sloboda građana u okviru Unije da biraju mesto boravka, zapošljavanje, školovanje …), kao i pojačanih migrantskih kretanja stanovništva iz manje razvijenih zemalja u razvijene zemlje Evrope i sveta u celini. To znači, da se proces interkulturalizacije, kao važan segment globalizacijskih procesa, inkonporira i u školskim sistemima, odnosno savremene globalizacijske potrebe i promene sastavni deo su ciljeva obrazovanja, a samim tim i nastavnih planova i programa. U procesu produkcije i razvijanja nastavnih planova i programa, švajcarski pedagog, Rudolf Kunzli (www.Lehplan), definiše niz veoma kompleksnih radnji koje se odnose na planiranje, implementaciju, realizaciju i evaluaciju. U procesu planiranja, autor navodi da je neophodno izvršiti sistematsku parcelizaciju elemenata planova i programa, jer se na taj način njihova produkcija rasterećuje od strukture školstva, ciljeva obrazovanja i od društveno-političkih interesa lokalne sredine i škole (Nastavni planovi i programi i kurikulum, 2002). Uvođenju novih nastavnih planova i programa prethodi osposobljavanje nastavnika za njihovu uspešnu primenu i vrši se putem raznih seminara i radionica za koje je zadužena pedagoško-psihološka služba i nastavnici koji su edukovani u zvanje multiplikatora. Na ovom nivou predviđena je eksperimentalna provera nastavnih planova i programa pre njihove konačne implementacija u školama. Sledeći nivo podrazumeva primenu nastavnih planova i programa u praksi, odnosno, nivo planiranja prenosi se u samu školu, a to znači da se školi daju određene kompetencije za utvrđivanje određenog dela nastavnog plana i programa u okviru 168

Diversifikacija nastavnih planova i programa u obaveznom obrazovanju

autonomije škole. Svi ovi postupci podležu internoj i eksternoj evaluaciji, čiji pozitivni efekti dovode do konačnog usvajanja nastavnih planova i programa, sa revizijom ili bez nje, za određen period. Treba istaći da se u procesu koncipiranja i nastavnih planova i programa i njihove inplementacije mora voditi računa o tome da sadrže jasno definisano jezgro koje se odnosi na bazična znanja, načine ponašanja i intelektualne veštine sa težištem na osposobljavanju učenika za korišćenje velike banke podataka i kompjuterski podržane dokumentacione mreže. Naime, bazična znanja i veštine neophodni su za sveobuhvatni razvoj učenika i njihovo kasnije uključenje u više nivoe obrazovanja ili za specijalizaciju u uže stručnom osposobljavanju u procesu rada. Organizacija nastavnih planova U okviru obaveznog obrazovanja, u zemljama sveta, uočavaju se razlike, koje se prvenstveno odnose na izdvojene nivoe ili cikluse i njihovu dužinu trajanja, na organizaciju i strukturu nastavnih planova. U reformisanim nastavnim planovima razvijenih zemalja sveta, uočava se odstupanje od podele na nastavne predmete. Najčešće se uvodi novi predmeti koji predstavljaju kombinaciju nekoliko pojedinačnih predmeta (Francuska, Italija, Nemačka, Rusija,) ili su nastavni sadržaji organizovani u okviru nastavnih oblasti (Švedska, Norveška, Japan, Australija), koje pored znanja iz određenih disciplina i nauka sadrže i strategije mišljenja i intelektualene veštine koje učenik treba da usvoji (Komlenović, 2003). Najmanje nastavnih predmeta, na prvom nivou obaveznog obrazovanja, uočava se u nastavnim planovima Srbije i Rusije (7), a najviše je u planovima Francuske, Grčke i Japana (11). Manja je razlika na drugom nivou obaveznog obrazovanja, Japan ima najmanje predmeta (10), a najviše imaju Grčka i Rusija (16). Istovremeno, uočava se razlika u broju predmeta između nivoa u okviru nastavnog plana jedne zemlje. Najveća razlika je u nastavnom planu Rusije (7:16) i Srbije (7:12), a manja je razlika u zemaljama koje imaju veći broj predmeta na prvom nivou, naprimer, Švedska i Norveška (10:11) i Japan (11:10), (Osnovno i obavezno obrazovanje u svetu, 1998). U najvećem broju zemalja, u okviru nastavnih planova sadržano je nekoliko obaveznih pojedinačnih predmeta, najčešće su to maternji i strani jezik, matematika, umetnost, fizičko vaspitanje i tehničko vaspitanje. Prirodne i društvene nauke javljaju se u raznim kombinacijama, kao pojedinačni predmeti, pod različitim nazivima, u grupi predmete ili kao nastavne oblasti. Verska nastava, etika i građansko vaspitanje sve su prisutniji u nastavnim planovina na svim nivoima obaveznog obrazovanja. Pored toga, u nastavnim planovima većine zemalja sveta postoje obavezni izborni i fakultativni predmeti. Ovi predmeti su često u bliskoj vezi sa interesovanjima i profesionalnim usmerenjem učenika u obaveznoj školi. Izborni predmeti u Norveškoj, Švedskoj, Rusiji, Francuskoj i Japanu koncipirani su kao grupa predmeta, bez jasnog imenovanja nastavnog predmeta i navođenja njegovih sadržaja. Izborni predmeti u okviru nastavnih planova u Srbiji u kategoriji su obaveznih izbornih, a to znači da učenici biraju dva od ponuđena 3 predmeta, u Španiji učenici biraju 2 od ponuđena 4 predmeta. U okviru izbornih predmeta u navedenim zemljama, najčešće se izučavaju nastavni sadržaji koji se odnose na strane jezike, primenjene umetnosti, sportske aktivnosti, religiju i drugo. Dužina ostvarivanja izborne nastave, takođe je različita. U Rusiji i u Srbiji se ostvaruje tikom čitavog obaveznog školovanja, u Francuskoj tri 169

Đ. Komlenović

godine i to u trećem, poslednjem ciklusu obaveznog obrazovanja, u Švedskoj, Norveškoj i Japanu dve poslednje godine/razreda obavezne škole (Osnovno i obavezno obrazovanje u svetu, 1998). Fakultativna nastava je retko iskazana u nastavnim planovima, najčešće se preporučuje u okviru nastavnih programa gde se navode fakultativni sadržaji koji su u bliskoj vezi sa profesionalnim usmerenjem učenika. U evropskim zemljama, naročito u zemljama u tranziciji, najčešće se inoviraju nastavni planovi, tako što se uvode novi predmeti (obavezni, izborni i fakultativni), najčešće to su strani jezik i verska nastava. Novine u nastavnim programima i nastavnim sadržajima koji će se izučavati na određenom obrazovnom nivou gotovo da ne postoje. Principi, ciljevi i ishodi obrazovanja i pojedinačnih predmeta još uvek, nisu precizno specifikovani i ne odnose se na očekivane ishode, i kao takvi ne mogu da predstavljaju osnovu za planiranje i koncipiranje obrazovnog procesa i za sagledavanje stvarnih obrazovnih efekata (Reforma obrazovanja u Republici Srbiji, Školski program koncepcija, strategija, implementacija, 2003). Novine u nastavnim sadržajima odnose se najčešće na njihov obim i dubinu koja nije usklađena sa potrebama i interesovanjima učenika. Orijentacija nastavnih planova i programa u okviru obaveznog obrazovanja Obavezno obrazovanje u većini zemalja je opšteobrazovnog karaktera i u skladu je sa obrazovnim i vaspitnim ciljevima i zadacima, ali sa naglašenom orijentacijom na pripremu mladih za uključivanje u savremene društvene tokove. S tim u vezi, u poslednje vreme jasno su se izdiferencirala tri pravca razvoja nastavnih planova i programa: − − − orijentacija nastavnih planova i programa na nastavne ciljeve; razvijanje interno-školskih nastavnih planova i programa; naglašavanje aspekta evaluacije u nastavnim planovima i programima (Komlenović, 2003).

Orijentacija nastavnih planova i programa na nastavne ciljeve sprovodi se uglavnom da bi se obezbedio referentni okvir za individualne postavke ciljeva. Centaralni ciljevi više služe za kontrolu i evaluaciji, a manje su potrebni za planiranje nastave. Precizno definisani ciljevi imaju kompleksan zadatak usmeren ka upravljanju i usmeravanju događaja i radnji u nastavnom procesu, što predstavlja veliku smetnju jer ima tendenciju da spreči pogled na iznenadne aktivnosti i pojavu novih i drugačijih perspektiva koje donose nove šanse za usvajanje znanja. Zato je prikladnije formulisati relativno otvorene ciljeve kako bi se obezbedio manevarski prostor za nepredviđene aktivnosti i radnje koje mogu na neki način da ''obeleže'' nastavni čas. Orijentacija nastavnih planova i programa na ciljeve može da uslovi tematske proizvoljnosti. Definicije ciljeva sugerišu zaključak da se oni mogu postići uz pomoć različitih sadržaja i tema. To znači, da je za postizanje ciljeva obrazovanja neophodno odrediti precizne sadržaje i teme koje obezbeđuju kontinuitet i omogućavaju veću razvojnu dinamiku nastave. Nastavni planovi i programi su neiscrpna tema brojnih analitičara, pedagoga i najviše prosvetne javnosti. Trenutno se vodi polemika oko delotvornosti nastavnih planova i programa. Ovde se ukazuje na potrebu da se nastavni planovi i programi 170

Diversifikacija nastavnih planova i programa u obaveznom obrazovanju

preciziraju tako da služe evaluaciji. U praksi je prisutno da povratne evaluacijske informacije služe za upravljanje sistemom obrazovanja. U ovom slučaju ciljevi gube ulogu, nastavom se upravlja preko rezultata evaluacije koji postaju ciljevi i sadržaji nastave, a nastavnici prestaju da obrazuju jer se orijentišu samo na rezultate i na one učenike čija su znanja adekvatna rezultatima i merljiva su. Ovakvi postupci najčešće su uzrok strukturalnih promena u nastavi. Obrazovna klima u Evropi koja je u skladu sa političkim i ekonomskim okruženjem uslovila je inovativne promene i tendencije u nastavi, orijentisane ka doživotnom učenju. Te promene rezultirale su konceptom ''aktivne ličnosti'' koju škola treba da obrazuje. Novi pristup zahteva da se u kurikulumima naglasi potreba za razvijanjem nezavisnog kritičkog mišljenja, sposobnosti za rešavanje problema i sposobnosti za pronalaženje novih informacija i njihove primene. To znači, da se moderno obrazovanje mora organizovati oko četiri osnovne oblasti koje će svakom pojedincu predstavljati stubove znanja: Učenje za znanje- sticanje znanja Učenje za rad- primena znanja Učenje za život u zajednici Učenje za sopstveni život Learning to know , Learning do do, Learing to live together, Learning to be (Delors, 1996).

Zato prosvetne vlasti imaju obavezu da obezbede određene mehanizme i metode za ostvarivanje ovih ciljeva koji se zajedno mogu smatrati ''ključnim kompetencijama'', jer bez solidnog znanja i veština nema ni ''ključnih kompetencija''. Šta konkretno sačinjava to znanje i koje je znanje najvrednije? Ovakva i slična pitanja stalno se nameću, a nijedna prosvetna institucija kao ni pojedinaci nisu ga u potpunosti razjasnili. Ta ''jezgra'' kurikuluma moraju se precizno odrediti u širokoj javnoj debati (Delors, 1996). Definisanje sadržaja kurikuluma je kompleksan poduhvat. Izuzetno brz razvoj znanja i nauke zahteva da se sadržaji nastavnih planova i programa menjaju i sve intenzivnije prilagođavaju i proširuju. Zbog brzog razvoja znanja i nauke lista bazičnih veština koje su uvek važile kao suštinske i neizostavne proširuju se, jer danas, pored umeća pisanja čitanja i računanja, mladi moraju da koriste novu informacionu i komunikacionu tehniku i da vladaju sa nekoliko stranih jezika. Stoga je veoma važno da se u školi usvajaju ona bazična znanja i veštine koje će mladima kasnije omogućiti sticanje znanja u različitim oblastima, što nameće promene u strukturi nastavnih planova i programa. Pored toga, škola treba da učenicima prenese sve strategije učenja, odnosno, osnove na koje će učenici kasnije nadograditi svoja znanja u oblasti interesovanja (Strategije razvoja i reforme obrazovanja u svetu, 1997). Tendencija razvoja nastavnih planova i programa u okviru reformi, kreće se u pravcu napuštanja tradicionalnih jasno razgraničenih pojedinačnih nastavnih predmeta i umesto toga, teži se na sažimanju sastavnih delova nastavnih programa u široko koncipirane nastavne oblasti. Ovakav stav odgovara konceptu otvorenog i fleksibilno zasnovanog okvirnog nastavnog plana i programa koji se u pojedinostima konkretizuje na različitim nivoima upravljanja prosvetom. Ovakva koncepcija nastavnih planova i programa odgovara zahtevu da se u nastavni plan i program ne unose samo nastavni predmeti, već i intelektualne veštine i strategije mišljenja koje učenik treba da usvoji. Struktura nastavnih planova i programa sadrži veće stručne nastavne oblasti kao što su: nastavna oblast jezika, prirodnih nauka, društvenih nauka, umetničkog vaspitanja itd.

171

Đ. Komlenović

Sledeća pojava koja se zapaža u mnogim zemljama, odnosi se na veću fleksibilnost u pogledu vremenske distribucije nastavnog gradiva. Vremenski periodi u toku kojih učenici treba da steknu znanja i veštine sve više se proširuju. Pri distribuciji nastavnog gradiva sve češće se napušta tradicionalni način podele tematskih celina na nastavne jedinice unutar pojedinih razreda, a daje prednost podeli na nivoe. Struktura nastave na ovaj način postaje celovitija, dobija se veći manevarski prostor za postizanje nastavnih ciljeva, smanjuje se utrošak rada i vremena potrebnog za sprovođenje postupka ocenjivanja uspeha na osnovu kojeg treba da se utvrde postignuća učenika u okviru predviđenih ciljeva nastave. U brojnim zemljama sveta sprovedene su reforme obrazovanja, gde je došlo do promena u strukturama koje su dograđene ili izmenjene. Obavezno školovanje je produženo i podeljeno na nivoe, gde su nastavne oblasti grupisane oko široko zasnovanih bazičnih predmete. Tako su u Francuskoj 1985. godine uvedeni nastavni planovi i programi (1995. godine obnovljeni) u škole primarnog nivoa. U njima su nastavne oblasti: francuski jezuk, matematika, prirodne nauke, tehnika, istorija i geografija, telesno vaspitanje i sport i umetničko vaspitanje. U Italiji je uveden nov nastavni plan i program 1985. godine, i predviđene su veće nastavne oblasti: prirodne nauke, istorija, geografija, poznavanje društva i telesno vaspitanje. U Škotskoj po nastavnom planu i programu koji važi od 1991. godine predviđena je podela na pet nastavnih oblasti: jezik, matematika, poznavanje stvari, umetničko vaspitanje, religija i etika. Sličan razvoj nastavnih planova i programa može se pratiti u: Španiji, Portugaliji, Australiji, Japanu, Rusiji itd (Strategije razvoja i reforme obrazovanja u svetu, 1997). Decentralizacija nastavnih planova i programa Reforme obrazovnih sistema u većem delu Evrope karakteriše postepeni razvoj ka decentralizaciji u okviru koje se kompetencije odlučivanja iz oblasti prosvete u sve većoj meri prenose na različite ustanove regionalnog i mesnog nivoa, a odatle u pojedinačne škole. Prosec decentralizacije prisutan je i u procesu donošenja nastavnih planova i programa. Centralne instance prosvetne vlasti i dalje donose odluku o nastavnim planovima i programskim sadržajima, odnosno nacionalnim okvirima koji su obavezujući za sve (od 60-70% sadržaja). Škole dobijaju veliki stepen autonomije i same utiču na definisanje određenog dela nastavnih planova i programskih sadržaja (školski kurikulum), pri čemu mora da se vodi računa o potrebama i interesovanjima učenika, zajednice i perspektivama lokalne sredine. Dakle, nastavne programe definišu nastavnici u svojoj svakodnevnoj nastavnoj praksi, u svojim svakodnevnim pripremama za nastavu, u svojim odeljenjima i na svojim časovima. Ovakav pristup maksimalno mobiliše nastavnike. Njihova uloga se menja. Sada su oni kreatori predmetnog kurikuluma a za to je potrebna kvalitetnija priprema, koja podrazumeva obrazovanje tokom čitavog života! Ovakav pristup donošenja nastavnih planova i programa predstavlja sistematski radni model u kome aktivnosti proističu sa tri različita nivoa: produkcija nastavnih planova i programa, implementacija i primena nastavnih planova i programa. Ovi nivoi su međusobno povezani, iako nisu detaljno istraženi njihovi interaktivni odnosi. Ekonomski i politički razlozi za ovakav proces decentralizacije u postupku donošenja nastavnih planova i programa manifestvuje se u dinamičkom odnosu centralne i lokalne vlasti u oblasti donošenja nastavnih planova i programa i u sferi strategije njihove primene, odnosno, direktno se odnosi na unutrašnji razvoj škole, a ne na reformu školstva. 172

Diversifikacija nastavnih planova i programa u obaveznom obrazovanju

Visok stepen decentralizacije donošenja nastavnih planova i programa uzrokuje posledice i nedostatke u prirodi same nastave. Jedna od ''posledica je proces iščezavanja šireg konteksta nastave, kao i gubljenje kontinuiteta koji prevazilazi nastavu koja se trenutno izvodi. Time se istovremeno gubi i sposobnost tako izrađenih nastavnih planova i programa da usmere nastavu u jednom jasnom pravcu. Umesto linearnosti koja vodi napred i prevazilazi granice određenih odeljaka, stvaraju se tako zatvoreni krugovi koji se reprodukuju unutar sebe samih – pored krugova pojedinačnih predmeta koji su u sebi zatvoreni već odavno stupaju sada i krugovi pojedinačnih škola'' (Nastavni planovi i programi i kurikulum, 2002). U većini zemalja postavljaju se pitanja: − − − − − kako treba da izgledaju osnovni sadržaji nastavnog plana i programa koji definiše centralna vlast? Koliki udeo nastavnog plana i programa određuje centralna vlast? Koji su obavezni predmeti u nastavnom planu? Koji sadržaji predstavljaju programski minimum po predmetu? Evropski pedagozi u preporukama daju i odgovore na ovakva i slična pitanja: Nastavni planovi i programi moraju da sadrže generalni okvir ili jezgro, osnovne obavezujuće nastavne ciljeve i nastavne sadržaje koji su obavezujući za sve učenike na teritoriji države, Na osnovu obavezujućih ciljeva i sadržaja moguće je izdavati svedočanstva koja su opšteprihvaćena na čitavoj teritoriji zemlje, Evoluacija postignuća izvršiće se na teritoriji čitave zemlje što znači da se obavezujući ciljevi i sadržaji mogu proveravati i upoređivati (Komlenović, 2003).

− −

Istovremeno, potrebno je voditi računa o geografskim, istorijskim, sociokulturnim i ekonomskim specifičnostima regionalnih zajednica da bi obrazovna ponuda bila u skladu sa svakodnevnom realnošću učenika i njihove zajednice. Da bi se kompetencije jasno razgraničile, sve zainteresovane instance upoznaju se sa svim detaljima u procesu donošenja nastavnih planova i programa. Najmanje detaljan je nastavni plan i program koji je donet na centralnom nivou, a najiscrpnije definisan je onaj koji se donosi u samoj školi. Prosvetne vlasti na centralnom nivou, pored utvrđivanja okvira nacionalnog kurikuluma ''imaju i 'sekundarne obaveznosti' koje se odnose na ukaze o uslovima primene na: nastavne modele, udžbenike, nastavne materijale, na obrazovanje i usavršavanje nastavnika i td'' (Haft, Hopmann, 1989). Da bi se sistem decentralizacije obrazovanja i školske autonomije razvijao potrebni su veoma jasno definisani i jaki mehanizmi ekonomske i političke podrške. Evropske organizacije i asocijacije svojim svestranim zalaganjem utiču da proces decentralizacije u evropskim školskim sistemima bude sproveden na najkvalitetniji način. Na osnovu nastavnih planova i programa stvaraju se udžbenici za pojedine predmete ili nastavne oblasti. U pojedinim zemljama piscima udžbenika i izdavačima se nude razna uputstva koja imaju funkciju predradnje za nove udžbenike. U uputstvima su date osnove ''jezgra kurikuluma'' koji omogućavaju autorima da primene različite 173

Đ. Komlenović

obrazovne metode, raznovrsnu didaktičku aparaturu kao i dodatne nastavne sadržaje koji mogu da ilustruju i prikažu posebne nastavne oblasti koje su u korelacijskim odnosima sa predmetnim udžbenikom. U centralnim nastavnim planovima i programima često se navode sredstva koja pomažu nastavnicima u planiranju nastave, a koja mogu da se koriste za evaluaciji znanja učenika. Od samog nastavnika zavisi koliko će upoznati sadržinu i karakter nastavnih planova i programa, jer praksa pokazuje da nastavnici sa dužim iskustvom nerado prihvataju bilo kakve inovacije u procesu nastave, pravdajući to svojim dobrim, isprobanim tehnikama i metodima rada i iskustvom uopšte. Velika heterogenost personala zaduženog za poslove razvoja i uvođenje nastavnih planova i programa često dovodi do difuznosti ciljeva i funkcije nastavnih planova i programa, koji tako gube na jasnoći orijentacije i na obaveznosti. Da bi se to izbeglo moraju se imenovati relacione veličine koje svaki nastavni plan i program moraju da sadrže. Prema Tenortu (Tenorth, 2000) to su red ili sređenost, redosled ili sled i izbor. Ove kategorije se, pre svega, odnose na predmetnu i vremensku sređenost znanja i na selektivnost i legitimnost sadržaja. Red u procesu donošenja kurikuluma podrazumeva zadatke koji se donose u procesu razmene argumenata i u skladu su sa istorijskim razvojem prosvete u samoj zemlji. Problem nastavnih planova i programa rešava se procesualno, shodno odlukama koje se tačno fiksiraju, normiraju, sređuju i vremenski određuju. U radu na donošenju nastavnih planova i programa potrebno je uneti elemente iskustva i nastavne prakse. Uz pomoć ovih relacionih veličina nastavni plan i program ispuniće svoju funkciju, ali pod uslovom da je društveno priznat i da je obavezan, jer kao takav je konstitutivan za školu i školstvo. Umesto zaključka Kraj XX veka karakterušu globalne promene i velika naučno-tehnološka dostignuća, što otvara puteve novim civilizacijskim tokovima. Obrazovanje postaje najvažniji i najsloženiji činilac savremenog društva. Obrazovna politika učestvuje u kreiranju sveta, komunikaciji i toleranciji među ljudima, demokratskim procesima svakodnevice ..., i zato se od obrazovanja očekuje da "stvara svestranu obrazovanu ličnost; ljude široke opšte kulture, svestrano razvijenih sposobnosti i kreativne orijentacije; ličnost harmonično razvijene socijalne, moralne i estetske kulture; radnike koji stvaraju materijalna i duhovna dobra za sebe i druge, radnike koji prate naučna i kulturna dostugnuća i permanentno se obrazuju. Na ovaj način obrazovanje će doprineti duhovnom razvoju ličnosti i kreiranju uslova koji mogu da doprinesu afirmaciji u profesionalnom radu" (Herera, Mandić, 1989). U najvećem broju zemalja sprovedene su strukturalne reforme, najčešće su se odnosile na primarno ili bazično, obavezno obrazovanje koje je podeljeno na posebne nivoe ili cikluse. Ovaj deo obaveznog obrazovanja treba da pruži svim učenicima odgovarajuće opšte obrazovanje. Nastavni planovi i programi pretrpeli su najviše promena jer se u nastavne sadržaje obaveznog obrazovanja unose naučne i društvene inovacije, koje treba da udovolje potrebama i zahtevima sve dinamičnijeg tehnološkog napretka i društvenih promena. U većini država sveta u okviru nastavnih planova prikazuju se (1) obavezni nastavni predmeti (jezici, matematika, prirodne i društvene nauke, umetnost i tehničko vaspitanje), koji se najčešće izučavaju pojedinačno, u grupi predmeta ili kao nastavne oblasti. Pored toga (2) izborna i (3) fakultativna nastava prikazana je u grupi predmeta, kao pojedinačni predmet, ostvaruje se tokom čitavog školovanja ili samo na određenom nivou. Sadržaji izborne i fakultativne nastave u 174

Diversifikacija nastavnih planova i programa u obaveznom obrazovanju

osnovnoj školi u bliskoj vezi su sa profesionalnim usmeravanjem učenika kao važnim elementom obrazovnog sistema. Poslednje decenije XX veka uočavaju se novine u koncepciji i orijentaciji nastavnih planova i programa na nastavne ciljeve i ishode (postignuća), proces decentralizacije u procesu odlučivanja i u procesu donošenja nastavnih planova i programa. U tom smislu sve više je prisutnije uvođenje i razvijanje nacionalnog i školskog kurikuluma koji su prilagođeni potrebama i zahtevima učenika i lokalne sredine. U mnogim zemljama sveta uvedena je kontrola kvaliteta i evaluacije svih segmenata obrazovanja sa ciljem sagledavanje postignuća i poboljšanja sistema obrazovanja. LITERATURA 1. Delors, J. (1996): The Treasure Within, Report to UNESCO of International Commission on Education for Twenty first Century, UNESCO Publiching, Paris. Donald, H. E. (1987): Cultural Litaracz. What Everz American Needs To Know, Boston. Groeben, A. (1999): Trüggerusche Sicherheiten, Die Deutsche Schule. Haft, H., S.,Hopmann, (1989): Sysiphos im Amt. U: Bildung und Erziehung, 3. Herera, A., P., Mandić, (1989): Obrazovanje za XXI stoljeće, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd. Internet: www.Lehplan. Ch/d/lehrplanarbeit/forschungsstand/kapitell.htm. Komlenović, Đ. (2003): Organizacija geografske nastave u školskim kurikulumima u svetu i primena iskustava u nastavi geografije Srbije, doktorska disertacija, Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za Geografiju, turizam i hotelijerstvo, Novi Sad. Ministarstvo prosvete Republike Srbije, (1997): Strategije razvoja i reforme obrazovanja u svetu, Beograd. Ministarstvo prosvete Republike Srbije, (1998): Osnovno i obavezno obrazovanje u svetu, Beograd.

2. 3. 4. 5. 6. 7.

8. 9.

10. Ministarstvo prosvete i sporta Republike Srbije, (2002): Nastavni planovi i programi i kurikulum, nepublikovan materijal, Beograd. 11. Ministarstvo prosvete i sporta Republike Srbije, (2003): Reforma obrazovanja u Republici Srbiji, Školski program, koncepcija, strategija, implementacija, Beograd. 12. Tenorth, H. E. (2000): Kanon: Prinzipien, Selektivität und Willkür, Diferenz und Gleichheit in Lehrplänen, ''Die Deutsche Schule'', 6. Beiheft. 13.Toma, S. (2001): 10 godina reformi obrazovanja u nekim evropskum zemljama, Ministarstvo prosvete i sporta, Beograd.

175

Zbornik radova PMF 6, 177 – 187 (2009)

Originalni naučni rad

MIGRACIJE STANOVNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI I OPĆINI GRAČANICA U PERIODU OD 1879. GODINE DO POČETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA MIGRATION OF POPULATION IN BOSNIA AND HERZEGOVINA AND GRAČANICA IN THE PERIOD FROM 1879. TO THE START OF WORLD WAR TWO Dr. sc. Salih Kulenović, redovni profesor, Mr. sc. Edin Jahić, viši asistent, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet u Tuzli, Husić Ibrahim, profesor, O.Š. Husino Abstrakt U radu su prikazane migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini sa posebnim osvrtom na migracije stanovništva na prostoru Gračanice u austro-ugarskom periodu i periodu Kraljevine Jugoslavije. Autori su se odlučili da pišu o ovoj temi iz jednog jednostavnog razloga, jer je opće poznato da je period od 1878. do 1941. godine poznat kao period veoma intenzivnih i migracionih kretanja. Ključne riječi: migracije, stanovništvo, Bosna i Hercegovina, Gračanica. Abstract

This work presents the migration of population in Bosnia and Herzegovina with a special reference to the migration of population in the Gračanica municipality region in the period of Austro-Hungarian administrations and Kingdom of Yugoslavia period. Author’s made a decision to focus on this topic for a very simple reason – it is commonly known that the period from 1878. to 1941. is famous for very intensive and mass migrations. Key words: migration, population, Bosnia and Herzegovina, Gračanica.

S. Kulenović, E. Jahić, I. Husić

1. Uvod Pojam migracija stanovništva (mehaničko kretanje) označava prvenstveno prostornu pokretljivost odnosno prostornu mobilnost stanovništva. Svaka migracija kao prostorno kretanje stanovništva implicira za stanovništvo koje je njome obuhvaćeno dva područja: područje porijekla (rodni kraj ili mjesto prethodnog stalnog boravka) i područje doseljenja (odredište, novo stalno mjesto boravka). Osnovne su sastavnice migracije stanovništva, prema tome, imigracija (useljavanje, doseljavanje) i emigracija 1 (iseljavanje, odseljavanje). U ovom radu dat je kraći osvrt na migracije u Bosni i Hercegovini nakon austrougarske okupacije, tj. nakon 1878. godine. U periodu austro-ugarske uprave 1878-1918. godine desile su se velike migracijske promjene na prostoru Bosne i Hercegovine, kao i na prostoru Gračanice i okolnih naselja. U imigracijskim procesima naročito je bilo prisutno useljavanje stranaca sa prostora austrougarske monarhije, a u emigracijski procesima naročito su učestvovali bosanskohercegovački muslimani. 2. Doseljavanje stranaca u Bosnu i Hercegovinu Odmah nakon okupacije u Bosnu i Hercegovinu su se počeli doseljavati činovnici, obrtnici, trgovci, zanatlije, poduzetnici, seljaci, vojnici, radnici i dr. Činovništvo je, naročito s početka austrougarske uprave, bilo doseljavano sa strane, uglavnom iz Austrije, Ugarske, Njemačke, Češke i Poljske. Strani činovnici su činili okosnicu nove vlasti i upravo su oni trebali da odgovore potrebama savremene administracije i na njih se vlast u potpunosti oslanjala kao na pouzdane činioce novog režima. Pored stručnog stanovništva dovođeno je i industrijsko radništvo i zemljoradnici koji su naseljavani po srezovima gdje je živjelo kompaktno domaće stanovništvo i gdje je bilo kvalitetno 2 zemljište. Zemljoradnici-kolonisti su u većini slučajeva dolazili i naseljavali se u grupama, formirajuci na taj način potpuno nova naselja ili nove dijelove uz već postojeća sela. Zvanični podaci govore da su bile osnovane 54. strane kolonije koje su bile raspoređene po kotarim: u banjalučkom 3., derventskom 9., dubičkom 2., gradiškom 4., novskom 1., 3 prnjavorskom 22., tešanjskom 6., žepčanskom 2., zeničkom 2., zvorničkom 2. Njihovo naseljavanje potpomagala je vlast različitim povlasticama, kao što su besplatna dodjela državnog zemljišta, oslobađanje od poreza 5. ili 10. godina, dodjela besplatnog građevinskog i ogrevnog drveta iz državnih šuma, zatim pomoć pri nabavci stoke i sjemena. Stranim kolonistima je do maja 1918. godine podijeljeno 21.892 ha šumskog zemljišta, većinom visoke šume i to na 2.292 porodice, što je značilo prosječno 10. ha na jednu porodicu, a do 1906. godine podijeljeno im je 218.923

1 2

Wertheimer – Baletić Alica, Stanovništvo i razvoj, Zagreb, 1999., str. 281-282. Kulenović Salih, Etničke prilike u prošlosti Gračanice i okoline, Etnologija sjeveroistočne Bosne, rasprave- studije-članci, Knjiga 2., Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 1995., str. 32. 3 Mikić Đorđe, O kolonizaciji stranih seljaka u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave, Migracije i Bosna i Hercegovina, Naučni skup “Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana – njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i promjene u našoj zemlji“ održan 26. i 27. 10.1989. godine u Sarajevu, Institut za istoriju Sarajevo, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, Sarajevo, 1990., str. 181.

178

Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini i općini Gračanica u periodu od 1879. godine do početka Drugog svjetskog rata

dunuma zemlje i to na 1.817 porodica, što govori da je jedna porodica dobila 120. 4 dunuma zemlje. Na napuštenu muslimansku zemlju i imanja naseljavani su kolonisti iz Monarhije. O broju stranih seljaka-kolonista postoje različiti podaci i veoma teško je utvrditi koliki se broj tačno uselio u Bosnu i Hercegovinu. F. Hauptman navodi da se 30.000. stranih seljaka uselili za vrijeme austrougarske uprave. Također, veliki broj doseljenika činili su 5 činovnici i njihov broj je 1912. godine iznosio 7.707, zatim poduzetnici 4.924, itd. Doseljavanje stranih državljana je bilo dio politike tadašnje okupacione vlasti koja je imala za cilj što veću i efikasniju eksploataciju prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine, a za to je bio potreban znatan broj stručne radne snage kako u privredi, tako i u administraciji itd. Pored ovih imigracija, tokom cijelog ovog perioda bile su 6 prisutne značajne emigracije u inostranstvo. Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine i uspostavom nove uprave otpočelo je sukcesivno useljavanje stranaca, čiji je broj rastao iz godine u godinu. Tako je 1885. godine bilo useljeno ukupno 27.438 stranaca, dok je taj broj 1910. godine iznosio 114.591 ili 6,04% od ukupnog broja stanovnika Bosne i 7 Hercegovine. Najveći broj doseljenika u Bosnu i Hercegovinu činili su katolici, jer su “austrougarske vlasti naseljavanjem kolonista s područje Monarhije željele brojno 8 ojačati katoličko stanovništvo kao siguran oslonac svoje vlasti na ovim prostorima.“ Prema popisu iz 1885. godine kada su doseljenici prvi put popisani, kao stranci, u Bosni i Hercegovini ih je živjelo 27.438 (25.273 austro-ugarskih državljana i 2.165 pripadnici stranih država). Prema popisu iz 1895. godine bilo ih je 70.848 (24.018 iz austrijske, 42.358 iz ugarske i 4.472 iz drugih država). Prema posljednjem austrougarskom popisu iz 1910. godine na prostoru Bosne i Hercegovine nalazilo se 114.591 stranaca, od kojih je bilo iz austrijske polovice 46.859 iz ugarske polovice 61.151, a iz ostalih zemalja 6.581 doseljenika. (vidjeti tabelu br. 1.) Doseljavanje stranaca bilo je prisutno i na području Gračanice, gdje je kolonizirano nešto njemačkih porodica koje su se nastanile u Donjim Doborovcima, a doselilo se i nekoliko jevrejskih 9 porodica iz Travnika i Sarajeva. Prema popisu iz 1885. godine kada su doseljenici prvi put popisani, kao stranci, u Gračanici ih je živjelo 13. Prema popisu iz 1895. godine bilo ih je 154. (55. iz austrijskog dijela carstva, 77. iz ugarskog dijela carstva i 22. iz drugih država). Prema posljednjem austrougarskom popisu iz 1910. godine na prostoru Gračanice nalazilo se
4 5

ID, Op. cit., str. 182. Hadžibegović Ilijas, Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini 1878-1914. godine, Prilozi, Broj 11-12., Godina XI-XII, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-76., str. 311-312. 6 Sijerčić Ejub, Migracije stanovništva Bosne i Hercegovine, Republički zavod za statistiku SR BiH, Sarajevo, 1976., str. 7. 7 Šehić Nusret, Bosna i Hercegovina 1918-1925., Privredni i politički razvoj, Sarajevo, 1991., str. 321. 8 Imamović Enver, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998., str. 106. 9 Kulenović Salih, Gračanica i okolina – Antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1994., str. 156-157.

179

S. Kulenović, E. Jahić, I. Husić

348. stranaca, od kojih je bilo iz austrijske polovice carstva 132. iz ugarske polovice carstva 183., a iz ostalih zemalja 33. doseljenika. (vidjeti tabelu br. 1.) Od tog broja njemački jezik je svojim maternjim jezikom smatralo 50. doseljenih stanovnika, mađarski jezik 69., češki jezik 76., španjolski 62., poljski 16., slovački 10., italijanski 5. itd. Tako da na osnovu ove podjele stanovništva po maternjem jeziku možemo zaključiti 10 iz kojih zemalja su dolazili ti doseljenici. Tabela br. 1.: Broj doseljenih na prostor Bosne i Hercegovine i Gračanice u periodu austro-ugarske uprave
austrijska ugarska Ostale države Ukupno polov. polov. 11 1885. BiH 25.273 ... 2.165 27.438 Gračanica 13. … ... 13. 1895. BiH 24.018 42.358 4.472 70.848 Gračanica 55. 77. 22. 154. 1910. BiH 46.859 61.151 6.581 114.591 Gračanica 132. 183. 33. 348. Izvor: Statistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. Maja 1885., Sarajevo, 1886., Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. Aprila 1895. godine, Sarajevo, 1896. Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10.Oktobra 1910., Sarajevo, 1912. Godina

3. Iseljavanje domicilnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine U periodu austrougarske uprave je, također, bilo jako prisutno i iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Iseljavalo se uglavnom muslimansko i u manjem broju pravoslavno stanovništvo. Tačne podatke o broju iseljenih austrougarska vlast iz političkih, ali i mnogih drugih razloga, nikada nije publikovala. Muslimansko stanovništvo iseljavalo se uglavnom u Tursku, a tek početkom 20. vijeka, po ugledu na emigraciju hrišćana, manji broj muslimana seli u prekomorske zemlje. Hrišćansko stanovništvo prvo seli u susjedne južnoslavenske zemlje, a početkom 20. vijeka počinje ekonomska migracija u Sjevernu i Južnu Ameriku i evropske zemlje: Njemačku, Francusku, Belgiju i Švedsku.12 Zapaženo je da se u SAD u godinama 1903. do 1904. najviše iseljavalo srpsko seljaštvo, da iseljenički pokret Muslimana nije više isključivo orijentisan na Tursku, nego da se i oni odlučuju na iseljavanje u prekomorske zemlje. Od 1905. godine zapaža se intenzivnije iseljavanje hrvatskog stanovništva zapadne Hercegovine. 13 O masovnosti tih migracija pisao je Smlatić S.: “Austrougarski period okupacije Bosne i Hercegovine karakterističan je po najmasovnijem iseljavanju Muslimana u Tursku… Austrougarske vlasti su namjerno i sračunato omogućavale emigraciju kako bi što brže i uspješnije mogle provesti sistematsku kolonizaciju Bosne stranim elementom.

10 11

Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10.Oktobra 1910., Sarajevo, 1912. Prema popisu 1.885 godine austro-ugarski državljani su iskazivani zajedno, kao stranci. 12 Hadžibegović Ilijas, Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini 1878-1914. godine, Prilozi, Broj 11-12., Godina XI-XII, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-76., str. 316. 13 Kapidžić Hamdija, Ekonomska migracija iz Bosne i Hercegovine u sjevernu Ameriku početkom XX vijeka, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Knjiga VII, Godina VII, Sarajevo, 1967., str. 192.

180

Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini i općini Gračanica u periodu od 1879. godine do početka Drugog svjetskog rata

Zato ona daje emigrantima različite povlastice pri transportu, čak ih novčano pomaže. Bilo je sigurno i agitacija kako od strane Turske, tako i od strane okupacionih vlasti da se Muslimani sele. Obje carevine su bile zainteresirane za iseljavanje Muslimana, Austrougarska je težila da se “legalno” domogne iseljeničkih posjeda za koloniste iz drugih dijelova Monarhije, a Turskoj se, pak, time pružila prilika da pojača svoje pogranične garnizone i da naseli opustjelu i gotovo napuštenu trakijsku i anadolsku stepu.“ 14 Francuz Gaston Gravier antropolog i lektor za francuski jezik na Univerzitetu u Beogradu pisao je da je glavni uzrok emigracija osiromašenje naroda i da je Austro-Ugarska namjerno omogućavala iseljavanje Bošnjaka, kako bi brže provela kolonizaciju Bosne i Hercegovine.15 O broju iseljenika najbolje govori S. Bandžović: “Sredinom jula 1878.godine jedna evropska komisija je, na osnovu odluke Berlinskog kongresa da ispita položaj izbjeglica, zajedno sa ambasadorima Francuske i Velike Britanije u Istanbulu, na području Rodopa ustanovila postojanje 150.000 izbjeglica.“ 16 Koliki je bio broj iseljenih iz Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavine, nije moguće tačno utvrditi. Mada se razni autori koriste službenom statistikom, oni se, ipak, znatno razlikuju. Đorđe Pejanović navodi “…da se od 18811912. otselilo iz Bosne i Hercegovine oko 103.000 duša. Ovome bi trebalo još dodati iseljavanje i odlazak iz Bosne i Hercegovine za vrijeme od 1913-1918. godine. Tih podataka nemamo. Faktički broj iseljenika iz raznih uzroka bio je dosta veći. On je iznosio oko 260.000 duša i to oko 160.000 iz političko-psiholoških i nacionalnih i oko 100.000 iz ekonomskih uzroka.“ 17 Također, i V. Bogičević smatra “da je broj iseljenih Muslimana za vrijeme austrougarske vladavine morao premašiti 150. hiljada.” Prema A. Feifaliku, od 1881. do 1912. godine iselilo se 66.792 osoba (63.471 Musliman i 3.321 Srbin). N. Jarak tvrdi da se iselilo preko 100.000 lica i da broj iseljenika odgovara broju useljenika. “Najrealnija je pretpostavka da se broj iseljenika iz Bosne i Hercegovine u periodu austrougarske vladavine kretao između 120. i 130. hiljada osoba, i da je postojala izvjesna ravnoteža između useljavanja i iseljavanja.” 18 M. Imamović smatra da se taj broj kretao oko 150.000 lica, dok zvaničnu austrougarsku brojku od 61.114. iseljenika smatra preniskom i netačnim. 19 Jovan Cvijić je pisao o tome 1910. godine: “Govorilo se o pravom narodnom huku koji je teško zaustaviti. Beogradska željeznička stanica je svake večeri pred polazak solunskog voza, bila zakrčena bosanskim muhadžirima. Ako se iseljavanje tako masovno nastavi, ni polovina muslimana neće ostati u Bosni.” 20

14

Smlatić Sulejman, Muslimani srpskohrvatskog jezika u Turskoj, Zbornik, IX Kongres geografa Jugoslavije, Geografsko društvo Bosne I Hercegovine, Sarajevo, 1974., str. 240-241. 15 Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998., str. 367. 16 Bandžović Safet, Položaj muhadžira iz Bosne i Hercegovine u Makedoniji krajem XIX i početkom XX stoljeća, Stav, Časopis za društvena pitanja, kulturu i umjetnost, Broj 6/7, Godina III, Gračanica, 2004., str. 78. 17 Pejanović Đorđe, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, Knjiga CCXXIX, Odelenje društvenih nauka, Nova serija, Knjiga 12., Beograd, 1955., str. 45. 18 Hadžibegović Ilijas, Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini 1878-1914. godine, Prilozi, Broj 11-12., Godina XI-XII, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-76., str. 315-316. 19 Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998., str. 372. 20 ID, Op. cit., str. 431.

181

S. Kulenović, E. Jahić, I. Husić

Austro-ugarska okupacija imala je krupne društveno-ekonomske i kulturnopolitičke posljedice za muslimanski dio stanovništva. Stoljećima vezani za Carigrad i za islamsku vjersku tradiciju bosanskohercegovački muslimani formirali su se na taj način u islamskoj kulturnoj sredini i u specifičnom feudalnom društvenom sistemu u kome su imali privilegovan položaj. U uslovima austrougarske okupacije oni su se sada našli pod uticajem jedne za njih potpuno nove civilizacije i sasvim različite kulture i načina života. Njihove ranije veze sa civilizacijom kojoj je davao bitna obilježja islam i islamska kultura pod novim upravljačima naglo su presječene i prirodno muslimani Bosne i Hercegovine osjećali su se prvih godina okupacije potpuno izgubljeni, utučeni i razočarani. Oni su se odnosili s nepovjerenjem i mržnjom prema okupacionoj vlasti. Mržnju i ogorčenje podstiču među njima i sama nova uprava svojim mjerama pritiska i progona. Nezadovoljstvo muslimana okupacijom Bosne i Hercegovine na svoj način najbolje se odrazilo velikim iseljavanjem u Tursku. Razlozi iseljavanja bili su višestruki. Vlada je za to nalazila glavni uzrok u nesnalaženju muslimana u uslovima robno-novčane privrede. Ovome se dodaje djelovanje agitatora izvana i u zemlji, koje je imalo određen uspjeh u “sujevjernim i religiozno-fanatičnim muslimanskim masama“ kod kojih su se bile sačuvale duboke religiozne, kulturne i emotivne veze sa Turskom. Ono je bilo izraz nemirenja sa sistemom uprave koji je okupacijom bio uspostavljen. U svemu tome je bilo istine, ali je u toj pojavi bilo presudno naglo ekonomsko siromašenje muslimanskog stanovništva, posebno iz kategorije sitnih zanatlija i slobodnih seljaka, kod kojih se pothranjivala iluzija da će se iseljenjem poboljšati njihov materijalni položaj. A, u stvari iseljenje je doprinijelo još većem osiromašenju muslimanskog stanovništva, jer je ono zaplašeno i u strahu prodavalo svoju zemlju i ostalu imovinu u bescijenje. 21 O faktorima koji su uticali na iseljavanje Bošnjaka Imamović M. piše: “Svakako da je najvažnija posljedica okupacije to da su Bošnjaci naglo i nepovratno gurnuti na kapitalistički put razvitka, na kojem se u ogromnoj većini decenijama nisu uspjeli snaći. Međutim, ne manje značajna je činjenica da su Bošnjaci dovedeni okupacijom u položaj koji je politički, kulturno i ekonomski bio slabiji u odnosu na druge dvije nacionalne zajednice u Bosni.“22 Iz političko-psiholoških razloga selili su se i Srbi, iako u manjem broju. Srbi su se iseljavali najviše odmah poslije okupacije i poslije ustanka 1882. godine, za vrijeme crkveno-školske autonomije, poslije aneksije, za vrijeme srpsko-turskog rata 1912. godine i Prvog svjetskog rata 1914-1918. godine. Razočarani riješenjem Berlinskog kongresa, koje je ispalo suprotno njihovim željama, odselili su se mnogi, ne htijući ostati i dalje pod tuđinskom vlasti. Najviše ih se iselilo u Srbiju i Crnu Goru. Koliki se broj Srba iselio iz Bosne i Hercegovine u tom periodu ne zna se tačno, ali se pretpostavlja da ih je bilo oko 30.000 do 40.000.23 Za vrijeme austrougarske uprave iz gračaničkog kraja bilo je iseljavanja, a i useljavanja u ovaj kraj. Neke muslimanske porodice iz same varoši Gračanice su se iselile u Tursku. S druge strane, u nekim seoskim područjima, kao npr. u Miričinu i druga sela duž desne strane Spreče, evidentno je pojedinačno doseljavanje muslimanskih porodica iz istočne Hercegovine i Sandžaka. Srpske porodice se, takođe,
21

Šehić Nusret, Politički razvitak muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878-1909), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, Posebna izdanja, Akademija nauka i umjetnosti, Knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 18., Sarajevo, 1987., str. 247-248. 22 Imamović Mustafa, Op. cit., str. 362. 23 Pejanović Đorđe, Op.cit., str. 43.

182

Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini i općini Gračanica u periodu od 1879. godine do početka Drugog svjetskog rata

doseljavaju u gračanički kraj i to uglavnom iz pasivnih planinskih predjela Ozrena koji pripadaju Maglaju. Te porodice se naseljavaju u podozrenska sela koja pripadaju Gračanici i to na potezu od Bosanskog Petrovog Sela do Boljanića.24 Tačne podatke o iseljavanju stanovništva sa područja Gračanice nemamo, jer nisu objavljeni. Jedini izvor koji nam govori malo o tome je popis stanovništva iz 1910. godine, u kome navodi odsutne bosansko-hercegovačke pripadnike po boravištu. Za Gračanicu se navodi da je u inostranstvo odseljeno ukupno 132. lica. (vidjeti tabelu br. 2.) Tabela br. 2.: Odseljeno stanovništvo Gračanice 1910. godine
DRŽAVE Bošnjaci Srbi Hrvati UKUPNO Carevinskog vijeća 9. 8. 1. 19. Ugarskoj 29. 45. 1. 75. Hrvatskoj ... 15. 1. 16. Srbiji … 4. … 4. Evropskoj Turskoj 7. … … 7. Amerika ... 10. ... 10. Ostala Evropa ... 2. ... 2. UKUPNO ODSUTNI 45. 84. 3. 132. Izvor: Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10.Oktobra 1910., Sarajevo, 1912.

Brojni su faktori koji su uticali na iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovinu tom periodu. Najvažniji je, svakako, psihološki faktor, koji je nastao iz straha prema novom vladaru Bosne i Hercegovine. Također, religijski i politički faktori su dosta uticali na iseljavanje i muslimanskog i pravoslavnog stanovništva u tom periodu. Ekonomski faktori su dosta uticali na iseljavanje, jer je austrougarskom okupacijom u Bosni i Hercegovini otpočeo razvoj kapitalističke privrede, koji u odnosu na prethodni period znači radikalnu promjenu i to je za posljedicu imalo rapidno siromašenje velikog broja stanovništva. S tim privrednim napretkom počinju da se razvijaju nova zanimanja, a potiskuju stara, koja su u najužoj vezi sa tradicionalnim primitivnim zanatstvom. Dakle, izvršen je veoma brzo prelaz sa naturalne na robno-novčanu privredu. U tom sistemu došlo je do propadanja velikog broj seoskih posjeda. Zbog toga su većinu iseljenika iz Bosne i Hercegovine činili osiromašeni begovi, age, slobodni seljaci i poljoprivredni radnici. Pored seoskog stanovništva veliki broj iseljenika činili su sitni trgovci i zanatlije, jer je njihov tradicionalni posao bio ugrožen savremenijom industrijskom proizvodnjom, razvijenijom tehnikom i modernijim zanatima, koji su dolazili iz Austro-Ugarske monarhije. Ekonomske teškoće praćene stalnim osiromašenjem gotovo svih slojeva društva dosta su uticale na iseljavanje bosanskohercegovačkog stanovništva koje se nije snalazilo u novim privrednim tokovima. Tačan broj iseljenih iz Bosne i Hercegovine nikada nije zvanično objavljen, jer su to austrougarske vlasti prikrivale iz političkih razloga. Međutim, iseljavanje možemo pratiti samo po pojedinim podacima, kao što je npr. Popis iz 1910. godine, gdje se navodi da se 1910. godine iselilo 22.966 stanovnika iz Bosne i Hercegovine (vidjeti tabelu br. 3.), ali na žalost podatke o broju iseljenih za cjeli period okupacije nemamo.

24

Kulenović Salih, Gračanica i okolina – Antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1994., str. 157.

183

S. Kulenović, E. Jahić, I. Husić

Tabela br. 3.: Odseljeno stanovništvo Bosne i Hercegovine 1910. godine
DRŽAVE Bošnjaci Srbi Hrvati Ostali UKUPNO Carevinskog vijeća 1.069 2.376 1.861 96. 5.402 Ugarskoj 314 930. 275 26. 1.545 Hrvatskoj i Slavoniji 69. 763. 409. 36. 1.277 Srbiji 14 438. 5. 5. 462. Evropskoj Turskoj 741. 118. 5. 4. 868. Crnoj Gori 14. 257. 6. ... 277. Njemackom carstvu 60. 1.290 150. 2. 1.502 U ostaloj Evropi 8. 62. 20. 3. 93. Americi 608. 7.561 3.265 5. 11.439 U ostalim djel. svijeta 45. 22. 31. 3. 101. UKUPNO ODSUTNI 2.942 13.817 6.027 180. 22.966 Izvor: Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910., Sarajevo, 1912.

Prvi svjetski rat, sa svim svojim teškim posljedicama s obzirom na društvenopolitički i privredni razvoj, negativno se odrazio i na demografske promjene i migraciona kretanja u Bosni i Hercegovini. Poslije završenog rata određene kategorije doseljenika napuštale su Bosnu i Hercegovinu, ne čekajući da ih na to prisiljavaju vlasti. Odlazili su u prvom redu, najviši funkcioneri ranije austrougarske uprave, zatim kompromitovane ličnosti iz aparata žandarmerije i policije. Masovna iseljavanja stranih doseljenika su počela nakon maja 1919. godine, kada je donesena Naredba o izgonu stranaca. Pored stranaca iz Bosne i Hercegovine su se, u periodu između dva svjetska rata, iseljavali i mnogobrojni domicilni stanovnici, posebno Bošnjaci. O tim migracijama dosta je pisao Smlatić S.: “Muslimansko stanovništvo BiH iseljavalo se i između dva rata, naročito u periodu 1924-1929. godine. Negativni migracijski saldo Muslimana BiH popeo se do drugog svjetskog rata, vjerovatno, na više od 180.000 stanovnika. Statističke podatke o iseljavanju Muslimana u Tursku između dva rata smatramo nepotpunim i nepouzdanim. Ne obuhvataju čitav predratni period nego samo vrijeme 1927-1939. godine. Tadašnja državna statistika je zabilježila da je za 13. godina (19271939.) emigriralo u Tursku ukupno 19.278 lica. Pogotovo su nesigurni podaci za period 1927-1929. godine. Raspolažemo sa podacima da je samo s područja tri matična ureda (Bužim, Stijena, Ostrožac) iselilo u Tursku u tom vremenu 136. porodica sa oko 700. stanovnika, što čini 21% emigranata koje iskazuje predratna državna statistika (misli se na statistiku K SHS- naša primjedba) za te tri godine.“25 Pored ovih migracija u vrijeme Kraljevine Jugoslavije su bile prisutne i ekonomske migracije. Stanovništvo se iseljavalo u Ameriku (Južnu), Australiju, Kanadu, Francusku, Belgiju i svuda gdje se nadalo boljoj zaradi. Mnogi su se odselili u plodnije krajeve: Banat, Srem i Bačku, gdje su se naselili na imanja iseljenih Nijemaca i Mađara. Broj tih iseljenika bio je dosta velik. Koliki, ne zna se.26

25

Smlatić Sulejman, Muslimani srpskohrvatskog jezika u Turskoj, Zbornik, IX Kongres geografa Jugoslavije, Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1974., str. 241. 26 Pejanović Đorđe, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, Knjiga CCXXIX, Odelenje društvenih nauka, Nova serija, Knjiga 12., Beograd, 1955., str. 55.

184

Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini i općini Gračanica u periodu od 1879. godine do početka Drugog svjetskog rata

U vezi s iseljavanjem iz Bosne i Hercegovine u to vrijeme E. Sijerčić piše: “Prema našim procjenama, negativni migracijski saldo Bosne i Hercegovine kretao se oko 6.000 do 7.000 prosječno godišnje.“27 Međutim, glavni problem kod svih demografskih podataka iz ovog vremena je taj što ih mnogi naučnici koji se bave ovom problematikom smatraju netačnim i politikantskim. To najbolje potvrđuje Sijerčić E.: “Svakako da sve navedene procjene migracija, kako za period između dva rata, tako i za period prije prvog svjetskog rata treba uzeti sa rezervom jer su zasnovane na nepotpunim i nepouzdanim podacima.”28 Zaključak Na osnovu iznesenih podataka možemo zaključiti da su se na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, pa samim tim i Gračanice, u periodu od 1879. godine do početka Drugog svjetskog rata desili veliki migracioni pokreti stanovništva. U ovom periodu bila su prisutna značajna useljavanja stranaca, ali i emigracije domicilnog stanovništva, naročito Bošnjaka koji su najviše odlazili u Novopazarski sandžak, Makedoniju i Tursku. Međutim, najveći problem kod proučavanja migracija u ovom periodu je to što su podaci o broju migranata različiti i netačni, tako da ne možemo sa sigurnošću govoriti o tačnom broju emigranata i imigranata u Bosni i Hercegovini. Drugi problem je taj što je migracije stanovništva na lokalnom nivou veoma teško pratiti, jer za to ne postoje podaci, a i oni koji su dostupni su veoma šturi. Međutim, ovaj rad je pokušaj da se objave naučni podaci koji su nepoznati široj javnosti, a posebno podaci za migracije stanovništva u Gračanici, na osnovu kojih vidimo da su se na ovom prostoru desile velike migracije stanovništva i da je ovaj prostor oduvijek bio interseantan za migrante.

27 28

Sijerčić Ejub, Migracije stanovništva Bosne i Hercegovine, RZS, Sarajevo, 1976., str. 20. Ibidem.

185

S. Kulenović, E. Jahić, I. Husić

Literatura i izvori: A) Literatura: 1. 2. Bandžović Safet, Položaj muhadžira iz Bosne i Hercegovine u Makedoniji krajem XIX i početkom XX stoljeća, Stav, Časopis za društvena pitanja, kulturu i umjetnost, Broj 6/7, Godina III, Gračanica, 2004. str. 78-98. Ekmečić Milorad, Apologija istorijske demografije, Migracije i Bosna i Hercegovina, Naučni skup “Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana – njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i promjene u našoj zemlji“ održan 26. i 27. 10.1989. godine u Sarajevu, Institut za istoriju Sarajevo, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, Sarajevo, 1990., str. 11-30. Friganović Mladen, Demogeografija – Stanovništvo svijeta, Zagreb, 1990. Gillet Jack, Population, London, 2005. Hadžibegović Ilijas, Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini 1878-1914. godine, Prilozi, Broj 11-12., Godina XI-XII, Institut za istoriju, Sarajevo, 1975-76., str. 310-317. Imamović Enver, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1998. Kapidžić Hamdija, Ekonomska migracija iz Bosne i Hercegovine u sjevernu Ameriku početkom XX vijeka, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Knjiga VII, Godina VII, Sarajevo, 1967., str. 191-220. Klaić Bratoljub, Riječnik stranih riječi, Zagreb, 1988. Kulenović Salih, Gračanica i okolina – Antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1994. Kulenović Salih, Etničke prilike u prošlosti Gračanice i okoline, Etnologija sjeveroistočne Bosne, rasprave- studije-članci, Knjiga 2., Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 1995., str. 15-34. Kulenović Salih, Migracije stanovništva Tuzle, Zbornik radova XXXIV kongresa saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla, 1987., str. 205-212. Mikić Đorđe, O kolonizaciji stranih seljaka u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave, Migracije i Bosna i Hercegovina, Naučni skup “Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana – njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i promjene u našoj zemlji“ održan 26. i 27. 10.1989. godine u Sarajevu, Institut za istoriju Sarajevo, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, Sarajevo, 1990., str. 181-194. Pejanović Đorđe, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja, Knjiga CCXXIX, Odelenje društvenih nauka, Nova serija, Knjiga 12., Beograd, 1955. Sijerčić Ejub, Migracije stanovništva Bosne i Hercegovine, RZS, Sarajevo, 1976. Smlatić Sulejman, Muslimani srpskohrvatskog jezika u Turskoj, Zbornik, IX Kongres geografa Jugoslavije, Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1974., str. 239-248. Šehić Nusret, Bosna i Hercegovina 1918-1925., Privredni i politički razvoj, Sarajevo, 1991.

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

14. 15. 16. 17.

186

Migracije stanovništva u Bosni i Hercegovini i općini Gračanica u periodu od 1879. godine do početka Drugog svjetskog rata

18. Šehić Nusret, Politički razvitak muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878-1909), Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, Posebna izdanja, Akademija nauka i umjetnosti, Knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 18., Sarajevo, 1987., str. 245-296. 19. Višejezički demografski rečnik, Centar za demografska istraživanja, Institut društvenih nauka, Beograd, 1971. 20. Wertheimer – Baletić Alica, Stanovništvo i razvoj, Zagreb, 1999. B) Objavljeni izvori: 1. 2. 3. Statistika mjesta i žiteljstva Bosne i Hercegovine po popisu naroda od 1. Maja 1885., Sarajevo, 1886. Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. Aprila 1895. godine, Sarajevo, 1896. Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10.Oktobra 1910., Sarajevo, 1912.

C) Neobjavljeni izvori: 1. Jahić Edin, Demogeografske promjene u općini Tuzla od 1879. do 2005. godine, Magistarski rad, Odsjek za geografiju, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli, Tuzla, 2006.

187

Zbornik radova PMF 6, 189 – 202 (2009)

Originalni naučni rad

NEKI ASPEKTI TEHNIČKO-BIOLOŠKE REKULTIVACIJE I PROMJENE NAMJENE ZEMLJIŠTA NAPUŠTENIH POVRŠINSKIH KOPOVA NA PRIMJERU PK "BAŠIGOVCI" U ŽIVINICAMA SOME SOLUTIONS FOR TECHNICAL AND BIOLOGICAL RECULTIVATATION AND MODIFICATION OF TERRAIN IN AREAS OF FORMER COAL MINING SITES, USING COAL MINING SITE "BAŠIGOVCI" AS AN EXAMPLE IN ŽIVINICE Dr. sc. Nusret Mujagić, vanredni profesor, dipl. ing. arh. RGGF, Univerzitet u Tuzli Mr. sc. Semir Ahmetbegović, viši asistent, Prirodno-matematički fakultet, Univerzitet u Tuzli Nesad Ahmetović, dipl. ing. geotehike Abstrakt Na području Tuzlanskog kantona svake godine se unište ogromne površine najplodnijeg zemljišta raznim rudarskim i industrijskim aktivnostima, a najviše površinskom ekploatacijom uglja. Mada je rekultivacija tih površina zakonska obaveza rudnika koji vrše eksploataciju, zbog izuzetno složene problematike ovih radova i stalnog nedostatka finansijskih sredstava, samo se mali dio tih površina (ispod 20 %) rekultiviše ili privede nekoj drugoj namjeni. Degradirane površine svojim mehaničkim, fizičkim i hemijskim svojstvima izazivaju značajne štete u okruženju koje se manifestuju kroz slijeganje terena, pojavu erozija i klizišta, promjenu režima površinskih i podzemnih voda, promjenu putne, energetske i ostale infrastrukturne mreže i promjenom cijelog prirodnog ambijenta. Zbog toga rekultivacija eksploatacionih polja ne može biti samo obaveza rudnika već i šire društveno-političke zajednice. Pored uobičajenih i stereotipnih načina rekultivacije postoje i mnogi drugi načini uređenja i promjene namjene zemljišta koji se mogu postići sredstvima privatnog i javnog sektora, rudnika, društveno-političkih zajednica i drugih zainteresovanih pravnih subjekata i institucija. U ovom radu se govori o mogućim pravcima i metodama tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih eksploatacionih polja na primjeru PK "Bašigovci". Ključne riječi: tehničko, biološko, rekultivacija, prenamjena, zemljišta, površinski kop, Bašigovci. Abstract In the area of Tuzla Canton large portions of fertile soil are being ruined every year by different mining and industrial activities, mostly by surface coal mining. Even if recultivatation is legal obligation for coal mining companies because of exceptionally complex mechanisms of these works and constant lack of financial resources only small parts of terrain (less than 20%) is being renovated and adapted to different purpose. Ruined terrains cause significant damage to this area with their mechanical and chemical elements manifested in land sinking, land sliding, change in surface and underground water flow regimes, changes in road maps as well as energetic and other infrastructural networks and natural ambient in general. That is the reason why adapting of terrain should not only be coal mining companies problem but wider social and political community. Besides usual stereotyped ways of recultivatation there many other

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović ways of adaptation of terrain that uses of private and public sector resources, coal mines, social and political communities and all other interested companies and intuitions. This study shows some possibilities and methods of technical and biological recultivatation and modification of former exploitation mining areas such is coal mining site "Bašigovci". Key words: technical, biological, recultivatation, modification of terrain, coal mining site Bašigovci. Uvod Na području Tuzlanskog kantona veliki gubici poljoprivrednog i šumskog zemljišta su uzrokovani površinskim kopovima, odnosno eksploatacionim poljima i to: u općini Banovići 930,89 ha ili 5,12 %, u općini Lukavac 1.459,82 ha ili 4,32 %, u općini Tuzla 317,54 ha ili 1,07 %, u općini Živinice 596,70 ha ili 2,0 % općinske teritorije. Ukupno devastiranje zemljišta na prostoru TK-a iznosi 3.304,94 ha ili 1,25 % teritorije kantona pri čemu su najveći gubici u općini Banovići i Lukavac. Gubici tla su svakim danom sve izraženiji i to uglavnom najkvalitetnijeg zemljišta, pri čemu se gubi iz vida činjenica da je tlo ograničeni prirodni resurs koji se ne može obnoviti za više generacija. Značajan potencijal poljoprivrednog zemljišta bi se mogao dobiti privođenjem kulturi, odnosno, rekultivacijom oštećenih poljoprivrednih zemljišta na kojima je onemogućena poljoprivredna proizvodnja. Prostornim planom TK-a preporučuje se rekultivacija u tri faze i to: tehnička (punjenje kratera, ravnanje terena i osiguranje određenog nagiba), agrotehnička (obogaćivanje humusom i drugim hranljivim elementima) i biološka faza (sjetva i sadnja određenih poljoprivrednih kultura).1 Do danas je u Krekanskom ugljenom bazenu rekultivisano oko 410 ha na području Šićki Brod - Lukavačka rijeka. U okviru rudnika "Đurđevik" izvršena je tehnička i biološka rekultivacija (voćnjaci, oranice) na površini od 18,6 ha i rekultivacija dijela PK "Višća" na površini od 29,1 ha. Na području površinskog kopa "Banovići selo" gdje je eksploatacija završena, izvršena je rekultivacija u smislu privođenja postojećih odlagališta za potrebe građenja, tako da su izgrađena naselja u okviru odlagališta rudnika mrkog uglja "Banovići" i to: "Selo II", "Bagremik", "Stražbenica", "Kasumovići", "Čubrić" i izbjegličko naselje "Mrdići", koja imaju trajan karakter. Može se konstatovati da je do danas na području TK-a rekultivisano do 600 ha ekspolatacionih polja što iznosi manje od 20 % njihove površine. Ako se ima u vidu da je samo u Gornjoj Šleziji u Poljskoj 2.080 ha rudničkih odlagališta pretvoreno u plodonosne obradive površine onda se može izvući zaključak da je rekultivacija u našem području nezadovoljavajuća. 1. Pojam i vrste rekultivacije sa primjerima iz svijeta Kao direktna posljedica površinske eksploatacije raznih sirovina je i stvaranje velikih količina krovinskog materijala (jalovine). Ovaj materijal se odlaže najčešće na dva načina: prvi način – kada se krovina (jalovina) odlaže po površini tla, a time se i ove površine isključuju iz dalje proizvodnje;
1

Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025, Zavod za urbanizam, Tuzla, 2006.

190

Neki aspekti tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih površinskih kopova na primjeru PK "Bašigovci" u Živinicama drugi način – kada se krovina (jalovina) odlaže u već postojeće kratere, iz ranijih površinskih kopova. Prvi način odlaganja jalovine podrazumijeva često odlaganje van granica eksploatacionog polja, a drugi način podrazumijeva odlaganje jalovine unutar eksploatacionog polja pri čemu se znatno smanjuju posljedice oštećenja zemljišta. Pod rekultivacijom se podrazumijeva i primjena svih mjera koje smanjuju nepotreban poremećaj površine, koje se odnosi na očuvanje i regeneraciju plodnog zemljišta i regulaciju vodenog režima. Svako eksploataciono polje posjeduje karakteristične geološke, hidrološke, klimatske, eksploatacione i druge specifičnosti. Po Zakonu o prostornom uređenju i Zakonu o rudarstvu, rekultivaciju treba da izvodi organizacija koja je vršila eksploataciju korisne mineralne supstance. Kod izvođenja radova na rekultivaciji razlikuju se obično slijedeće etape: − priprema dokumentacionog materijala, − izvođenje osnovne rekultivacije, − izvođenje posebne rekultivacije, kod koje razlikujemo - pripremnu i konačnu fazu. Rekultivacija terena ima za cilj osposobljavanje beskorisnih površina i njihovo pretvaranje u poljoprivredno korisno zemljište, poboljšanje estetskog izgleda nekadašnjeg ugljenog bazena, poboljšanje klime i vodenog bilansa kao i poboljšanje kvaliteta prirodne sredine površina degradiranih površinskom eksploatacijom. Metode rekultivacije za svako rudarsko područje su specifične i različite po svom obimu i načinu izvođenju tako da se još u toku izrade rudarskih projekata predviđaju načini rekultivacije rudarskih terena. Sistem rekultivacije se mora uskladiti sa prostornim uređenjem šireg regiona, imajući u vidu budući razvoj ostalih djelatnosti. U tom smislu je npr. za kompleks površinskog kopa Šićki Brod urađen Regulacioni plan proizvodno rekreacionog kompleksa "Šićki Brod". U uvodnom dijelu su navedeni primjeri iz Banovića gdje su na površinama eksploatacionih polja (nakon tehničke rekultivacije) izgrađena stambena naselja, a na preostalim površinama nakon uređenja planira se izgradnja basena za bistrenje i taloženja voda iz susjednih kopova, za zaštitu od visokih voda i čuvanje rezervi vode za poljoprivredu, energetsko-industrijski kompleks, ribnjake, staništa barskih ptica, sport, rekreaciju, turizam i mnoge druge korisne namjene. Na 2 ha rekultivisanog zemljišta u banovićkom ugljonosnom bazenu zasađena je borova šuma (Čubrić), 35 ha se koristi za poljoprivrednu proizvodnju, dok je najveći dio rekultivisanog zemljišta urbaniziran. (Smajić, S. 2008) Na površinskim kopovima u Đurđeviku mnogi napušteni reviri se koriste kao taložni bazeni iz obližnje separacije, a na nekim odlagalištima su izgrađena električna postrojenja, sportski tereni, radionice za rudarske mašine itd. U principu, i kod nas i u svijetu rekultivacija se odvija u dvije osnovne faze : Tehnička rekultivacija i tehnička priprema za izvođenje biološke rekultivacije koja obuhvata selektivno skidanje i deponovanje humusnog sloja zemljišta sa djelimičnom korekcijom kosina i etažnih ravni u cilju oblikovanja konačnih formi eksploatacionog polja, izgradnjom drenažnog sistema za akumulaciju i odvod voda atmosferskog porijekla iz otkopanog prostora te nanošenje humusnog sloja radi otpočinjanja biološke rekultivacije. Biološka rekultivacija koja obuhvata primjenu bioinženjerijskih mjera vezanih za formiranje zaštitnog pojasa, vezivanje kosina, pošumljavanje etaža, formiranje plantaža vrba, topola ili drugog brzorastućog drveća (u 191

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović alternativi ostavljanja dna kopa "u suhom stanju"). Interesantni su primjeri rekultivacije u Europi i svijetu. Tako npr. u Gornjo Šlezijskom bazenu, u Poljskoj, veći dio rekultivacije odlagališta realizuje se kroz pošumljavanje formiranjem šumskih parkova, dok se manji dio pretvara u poljoprivredno zemljište. Troškovi da se zemljište ponovo rekultiviše su izuzetno visoki, pa siromašne zemlje kao što je naša nemaju novca za takve poduhvate. 2. Razlozi za izradu planske dokumentacije tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta na napuštenom PK "Bašigovci" Kod eksploatacije horizontalnih ili blago nagnutih ležišta veći dio otkrivke se odlaže u unutrašnje odlagalište, dok se pri otkopavanju nagnutih i strmih ležišta veći dio otkrivke odlaže na vanjsko odlagalište. Odlagališta i jalovišta pri površinskoj eksploataciji naruše preko 60% površine terena pri čemu se veće narušavanje vrši u zoni jalovišta zbog tendencije povećanja površine. Ukupna površina terena zauzeta površinskom eksploatacijom može se podijeliti u dva dijela: narušeni (od 65 - 95%) i nenarušeni. Narušeni dio obuhvata: usjeke, površinski kop, vodosabirnike, kanale, vanjska odlagališta, jalovišta, hidroodlagališta, pruge, puteve, cjevovode, dalekovode, postrojenja za pripremu, objekte za održavanje itd. Nenarušeni teren obuhvata: sigurnosne stubove, zaštitne zone, prostor između objekata, površine predviđene za izgradnju itd. Pri površinskoj eksploataciji, uporedo sa neposrednim narušavanjem terena proizvodnjom, dolazi i do oštećenja uzrokovanih erozijom. Plodni i potencijalno plodni sloj podliježe mehaničkom, fizičkom i hemijskom dejstvu. Upravo ovakav slučaj je kod površinskih kopova na području općine Živinice gdje mnogobrojni rudarski reviri ostaju dugi niz godina ne zagrnuti uslijed čega se pune vodom i pretvaraju u mala jezerca kakva su: Ćenda, Požar, Hadžije, pa i Bašigovci koje je zbog niza specifičnosti uzeto za analizu u ovom radu.

Slika 1. Satelitski snimak površinskih kopova u Višći i Đurđeviku na kojem se vide jezerca u napuštenim revirima 192

Neki aspekti tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih površinskih kopova na primjeru PK "Bašigovci" u Živinicama Površinski kop "Bašigovci" je smješten u naselju Bašigovci, četiri kilometra jugoistočno od Živinica, a sa eksploatacijom uglja počelo se 1980. godine. Ovaj površinski kop je radio u sklopu RMU "Đurđevik"- Živinice sve do 1985. godine kada se prestalo sa eksploatacijom.2 U ovom periodu je proizvedeno 2.200.000 tona uglja sa orijentacionim omjerom jalovine 1:25. Površina terena koju je površinski kop "Bašigovci" odredio za svoje potrebe iznosila je 561.509 m2. Nakon 1985. godine RMU "Đurđevik"-Živinice je planirao proširenje kopa, a iz novog kopa zvanog "Klade" (istočno od PK "Bašigovci") otkrivka bi se prebacivala na degradirani prostor PK "Bašigovci". Zbog toga se kasnilo sa rekultivacijom kopa, mada je to bila obaveza RMU "Đurđevik" prema svim pozitivnim zakonima.3 Tek je jula 1988. godine urađen "Glavni rudarski projekat površinskog kopa "Bašigovci", RMU "Đurđevik"“ – Tehnički projekat rekultivacije.4 Projektom su primijenjeni najjeftiniji vidovi rekultivacije jer se polazilo od mišljenja da, ukoliko dođe do eksploatacije susjednog PK "Klade", štete nastale na rekultivisanim površinama biti manje. Uporedo sa geološkim, pedološkim, klimatskim i drugim ispitivanjima projekat je ponudio i moguća rješenja poljoprivredne, šumarske i vodne rekultivacije.

2 Na osnovu Rješenja Republičkog komiteta za energetiku i industriju –Sarajevo o otvaranju Površinskog kopa "Bašigovci" Živinice (br. 06-310-360/81 od 15.06.1981. godine) 3 Zakon o rudarstvu (Sl. list SR BiH br. 4/84) ... čl. 83 i 84 propisuje da rudarska organizacija oštećenja zemljišta mora privesti kulturi bez obzira na trenutnu ekonomsku opravdanost ove mjere. Zakon o prostornom uređenju (Sl. list SR BiH br.13/74 ) koji ne dozvoljava trajno ugrožavanje tla i egzistenciju biljnog pokrova, a posebno se nalaže korisniku eksploatacionog polja da radove na privođenju kulturi oštećenog zemljišta mora obavljati u toku eksploatacije mineralne sirovine, a prema unaprijed utvrđenom planu (projektu). Zakon o zaštiti i iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta (Sl. list SR BiH br.16/85 ) preciznije utvrđuje određene obaveze u slučajevima kada se poljoprivredno zemljište koristi u nepoljoprivredne svrhe. Ovaj zakon takođe obavezuje društveno-političke zajednice na strogu primjenu ovog zakona, naročito onog dijela koji se odnosi na plaćanje naknade u slučajevima kada se poljoprivredno zemljište koristi u nepoljoprivredne svrhe. 4 Urađen od strane SOUR "Titovi rudnici uglja" u Tuzli - RO Rudarsko-geološki institut i fakultet u Tuzli - OOUR Institut za rudarska istraživanja, Tuzla .

193

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović

Slika 2-7. Satelitski snimak i fotografije jezera Hadžije, Ćenda i Požar u D. Višći Nakon izrade ovog projekta nije se pristupilo tehničko-biološkoj rekultivaciji napuštenog površinskog kopa tako da se u napuštenoj eksploatacionoj jami počela akumulirati atmosferska voda čiji se nivo svakim danom povećao sve do danas kada je dostigla svoj najveći nivo i počela se odvodnjava kroz potok Jelah na zapadu i u bezimeni potok na istoku. Istovremeno se u južnom dijelu eksploatacionog lijevka pojavilo klizište, koje je destabilizovalo naselje na padini, prijeteći da zahvati cijeli zaseok prema seoskoj džamiji. Na sjevernoj strani tj. na samoj obali jezera, izvršena je bespravna izgradnja stambenih objekta, a zapadno i sjeverno odlagalište su najvećim dijelom uzurpirani, ograđeni i korišteni od strane okolnog stanovništva. U ratnim godinama (1992-1995) uzurpacija zemljišnih površina se proširila i na ostale površine uz jezero tako da je praktično samo vodena površina ostala nedirnuta. Vodena površina se u priobalnom dijelu počela pretvarati u baru sa barskim biljem i u deponiju otpada za okolna sela. Samo jedan mali dio obale je pretvoren u neuređenu plažu . U takvom ozračju je Općinsko vijeće Živinice na svojoj sjednici od 06.11.2006 godine donijelo odluku o izradi Regulacionog plana "Jezero Bašigovci" Živinice čije se granice obuhvata u potpunosti poklapaju sa granicama PK "Bašigovci". Općina Živinice je pristupila rekultivaciji sjevernog i južnog odlagališta prema Glavnom rudarskom projektu PK "Bašigovci", RMU "Đurđevik" –Tehnički projekat rekultivacije - (1988) i to onih površina koje nisu bile zahvaćene uzurpacijom, odnosno na površinama sa kojih su se mogli ukloniti uzurpanti, ali se klizište na južnoj strani revira kao i obalni pojas nisu mogli rekultivisati bez novog plana, jer su se povećanjem vodenog ogledala i erozijom obale znatno promijenili uslovi iz navedenog projekta.

194

Neki aspekti tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih površinskih kopova na primjeru PK "Bašigovci" u Živinicama Na osnovu Glavnih rudarskih projekata (iz 1980. i 1988. godine), te na osnovu Studije prirodnih uslova iz 2004. godine i inspekcijskih nalaza sa terena, Općinsko vijeće je usvojilo i Generalne smjernice za izradu plana. Nakon toga je Općinski načelnik formirao Savjet regulacionog plana, a nakon izbora nosioca izrade plana pristupilo se izradi Nacrta plana, koji je usvojen prvo na sjednici Savjeta plana, a onda i na sjednici Općinskog vijeća. Nakon sprovedenog javnog uvida i javnih rasprava u gravitirajućim MZ Bašigovci, MZ Kovači i MZ Rudar, te nakon dobijanja potrebne saglasnosti za izradu plana od Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okolice TK-a, urađena je konačna verzija plana koja je usvojena na sjednici Općinskog vijeća . Uporedo sa izradom regulacionog plana decembra 2008. godine urađen je "Projekat revitalizacije degradiranih površina zemljišta na području nekadašnjeg ugljenokopa Bašigovci"- općina Živinice. 3. Stanje terena u obuhvatu PK "Bašigovci" prije započetih radova na rekultivaciji Na dan donošenja Odluke o izradi regulacionog plana "Jezero Bašigovci" – Živinice sačinjen je foto zapis postojećeg stanja iz kojeg se vidi stanje prostora u zoni obuhvata i to: − Sjeverno odlagalište u površini od 13,5 ha je uglavnom uređeno tj. zaravnjano i zatravljeno izuzev padinskih dijelova prema zapadu, sjeveru i istoku. Zapadno odlagalište je, također, djelimično zaravnjeno i zatravljeno, i to u istočnom padinskom dijelu. Najveći dio površine u zoni obuhvata je neuređena. Zapadno odlagalište je najvećim dijelom (naročito zapadna padina) uzurpirano i ograđeno. Južni dio revira, odnosno, padina orijentisana prema sjeveru je neuređena, djelimično uzurpirana i zahvaćena procesima kliženja tla. Kompletna obala oko jezera, je neuređena, djelimično pretvorena u bare i barice, puna divljih deponija, obrasla žbunjem gloga i ostruge i najvećim dijelom neprohodna i zahvaćena manjim klizištima. Lokalni put koji je presijecao prostor PK "Bašigovci" u smjeru istok-zapad je makadamski i neuređen sa puno lomova i neravnina. Istočni rubni dio Sjevernog odlagališta ja neuređen i najvećim dijelom pod uzurpacijom. U prostoru bivše uprave PK "Bašigovci" zadržani su svi objekti, zajedno sa ogradom, koja zatvara prostor uprave sa svih strana. Promijenjena je namjena kompleksa u Fabriku za preradu povrća u vlasništvu doo "Goldenagro" Živinice. Od objekata zadržani su: portirnica, zgrada uprave, remontna radionica, trafostanica i kotlovnica. U jugozapadnom dijelu obale, uz vodenu površinu, ograđen je prostor na kojem je izgrađeno nekoliko bespravnih objekata. Problem predstavljaju otpadne vode iz ovih objekata koje se razlijevaju na slobodnu površinu oko objekata. U jugozapadnom dijelu prostornog obuhvata uređen je prostor za stadion FK "Slatina" Bašigovci sa objektom svlačionice. Prostor nije ograđen.

195

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović

Slika 8. Satelitski snimak jezera u Bašigovcima prije početka rekultivacije (2005. godina)

Slika 9 i 10. Jezera u Bašigovcima prije početka rekultivacije (2005 godina) 4. Obrazloženje projekcije uređenja i izgradnje prostorne cjeline napuštenog PK "Bašigovci" prema regulacionom planu "Jezero Bašigovci" Prostor u granicama obuhvata regulacionog plana nalazi se jugoistočno od gradskog centra Živinica, tačnije na jugoistočnoj granici šumskog kompleksa Lug ili 196

Neki aspekti tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih površinskih kopova na primjeru PK "Bašigovci" u Živinicama Ciljuge i u potpunosti obuhvata prostor nekadašnjeg PK "Bašigovci". Regulacionim planom "Jezero Bašigovci" obuhvaćen je prostor na površini od 561.509 m2, odnosno, 56,15ha. Planom je obrađena površina od 458.197 m2 tj. 45,82 ha, dok je preostala površina od 10,33 ha u navodno privatnom vlasništvu. Najveća dužina kompleksa (u smjeru jug-sjever) je 1206 metara, a najveća širina kompleksa (u smjeru istok-zapad) je 667 metara. Prostor u granicama obuhvata plana može se podijeliti na nekoliko cjelina : Vodena površina ................................... 73.134 m2 Obala oko vodenog ogledala ..................115.533 m2 Zapadno odlagalište .................................31.164 m2 Sjeverno odlagalište ...............................110.291 m2 Sjeverozapadni plato ...............................71.772 m2 Javni putevi i pješačke staze ...................43.362 m2 Svaka ova cjelina je planirana u skladu sa generalnim smjernicama za izradu plana, stručnim studijama i projektima koji su prethodili izradi ovog plana. Prema ovom planu zadržana je vodena površina jezera (vodeno ogledalo) u površini od P= 73.134 m2. Obala jezera se uređuje u vidu plaže u širini od 10 m do 27 m obodom jezera, u dužini od 1.012 m, što čini 18.722 m2 površinu uređene plaže. Istočni dio plaže površine 2.000 m2 planiran je kao dječija plaža sa zaštitnom ogradom i uređenim dnom propisane dubine. Preostali dio obale u dužini od 666 m i širine 10-27 m tj. površine 17.982 m2 se uređuje sa daščanim platoima, zatravljenim kosinama, kaskadama i ukrasnim šibljem i rastinjem. Južno od dječije plaže, na izdignutom platou površine 787 m2, predviđen je restoran sa malim parkingom i uređenim kaskadama prema jezeru. Na sjeverozapadnoj obali jezera (gdje još uvijek stoji nekoliko navodno bespravno izgrađenih objekata) planirana je ljetna pozornica sa tribinama i ostalim potrebnim površinama i sadržajima na površini od 13.100 m2. Južno od pozornice uz vodenu površinu planirana je skakaonica sa tornjem. Istočno od ljetne pozornice tj. u pojasu između saobraćajnice i južne plaže predviđen je prostor za rekreaciju, roštilj i teferič površine 5.888 m2. Južna strana revira koja je zahvaćena klizištem se sanira i uređuje šumskim zasadima. Površina saniranog klizišta je 43.809 m2. Za odvodnju površinskih voda planiran je kanal, a prije uključenja istog u jezero predviđen je prirodni filter površine 1.900 m2 koji se uređuje u vidu malog jezera sa ukrasnim barskim biljem. Južni dio revira se uređuje kao prostor za kampovanje sa ukrasnim biljem, pločnicima, stazama, te objektom sa sanitarijama i garderobama površine 6.392 m2. Iznad prostora za kampovanje planiran je lovački dom sa terasom i malim parkingom površine 1.013 m2. Preostala površina obale se uređuje zaštitnim zelenilom. Zapadno odlagalište, odnosno, zapadna padina odlagališta je određena za podizanje voćnjaka (4.084 m2), a posebno je izdvojena površina od 5.021 m2 za uzgoj jagodičastog voća. Istočna padina je najvećim dijelom planirana za apartmansko naselje (16.582 m2). Zaštitno i ukrasno zelenilo je planirano na površini od 1.955 m2. Južni dio potoka Jelah sa uređenom i ozelenjenom obalom čini površinu od 2.520 m2. Najveći dio sjevernog odlagališta planiran je za golf terene i ostale sportske i rekreativne površine (52.332 m2). Južna padina odlagališta se uređuje kao centralni parking prostor sa 244 parking mjesta za putnička auta površine 10.158 m2 i 15 parking mjesta za autobuse i kamione površine 3.721 m2. Izgradnja kuća u etno stilu za prodaju rukotvorina (6 kuća) planirana je na jugoistočnoj padini sjevernog odlagališta na površini od 5.225 m2. 197

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović Jugozapadni niži nivo uz potok Jelah se uređuje u vidu zanatsko-poslovnog centra sa 9 objekata. Zauzima površinu od 2.975 m2. Iznad zanatskog centra planiran je hotel sa parking prostorima i potrebnim sadržajima u ukupnoj površini od 9.009 m2. U sjeverozapadnom dijelu uz Jelah predviđena je manja farma konja sa konjušnicom, torom i slobodnim travnatim površinama za ispašu grla na površini od 10.856 m2. Travnjak sa nekropolom stećaka koji će biti doneseni sa drugih lokacija ima površinu od 1.476 m2. Voćnjaci zauzimaju površinu 5.117 m2 i 4.662 m2. Preostalu površinu čine zelene rezervisane i zaštitne površine (3.154 m2). Bezimeni potok sa uređenom obalom čini površinu od 1.516 m2. Sjeverozapadni plato, odnosno, prostor južno od fabrike za preradu voća i povrća, a uz uređeno korito potoka Jelah, planirano je dječje igralište sa ribnjakom, sa potrebnim objektima i sadržajima, stazama za šetanje, vodoskocima, ukrasnim rastinjem i drugim dekoracijama od kamena izvađenog iz korita Toplice (6.580 m2). Kompleks napuštene uprave rudnika je planiran kao moderna fabrika za preradu voća i povrća (22.892 m2). Stadion FK "Slatina" se uređuje kao moderan sportsko-rekreativni centar sa potrebnim objektima i sadržajima (33.667 m2) i parkingom (2.036 m2). Asfaltiranje i uređenje postojećih putnih komunikacija (putevi i pješačke staze) koje prolaze kroz kompleks u ukupnoj dužini od 963 m, kao i izgradnja novog puta koji bi povezao gornji dio Bašigovaca sa Ciljugama (ovaj put je ranije postojao, ali je uništen rudarskim radovima) kao i izgradnja svih ostalih puteva koji povezuju pojedine funkcionalne cjeline kompleksa u ukupnoj dužini l=3.046 m, čine površinu od 32.300 m2. Izgradnja šetnica, pješačkih staza i staza za jahanje oko jezera prosječne širine 2 m koje povezuju funkcionalne cjeline kompleksa jezera su u ukupnoj dužini od 2.666 m i površini od 11.062 m2. Kao što se iz detaljnog pregleda površina može vidjeti osnovna namjena prostorne cjeline je u funkciji zaštite i uređenja degradiranih površina (zapadno i sjeverno odlagalište) ,sanacije klizišta na južnoj strani revira, zaštite vodene mase od zagađivanja i sprečavanje njenog pobarivanja i ponovnog uspostavljanja i dogradnje putne mreže. Radi ekonomske opravdanosti ovih aktivnosti ali i radi održavanja kompleksa potrebno je bilo planirati i određene sportske, rekreativne, ugostiteljske i turističke sadržaje .

198

Neki aspekti tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih površinskih kopova na primjeru PK "Bašigovci" u Živinicama

Slika 11. Plan namjene površina i objekata iz regulacionog plana (autor. N. Mujagić)

199

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović

Slika 12-13. Planirana rekonstrukcija utvrđenog grada "Jasičak" na najvišem platou sjevernog odlagališta sa etno selom u podnožju (prijedlog nije prihvaćen)

Slika 14-15. Planirana apartmanska (vikend) naselja na zapadnom odlagalištu

Slika 16. Trodimenzionalni model jezera "Bašigovci" u jednoj od mnogobrojnih varijanti 200

Neki aspekti tehničko-biološke rekultivacije i promjene namjene zemljišta napuštenih površinskih kopova na primjeru PK "Bašigovci" u Živinicama

Slika 17 i 18. Uređeni dio sjeverne obale sa betonskim i šljunčanim plažama, juni 2009.

Zaključak Imajući u vidu iznijetu problematiku u radu trebalo bi rekultivaciji što većih površina devastiranog poljoprivrednog zemljišta posvetiti veću pažnju, a u tom cilju potrebno je ne samo dosljedno provoditi propise koji regulišu ovu oblast (Zakon o rudarstvu) nego uključiti i širu društveno-političku zajednicu. Dakle, potrebno je sistem rekultivacije uskladiti sa prostornim uređenjem šireg regiona, imajući u vidu budući razvoj i ostalih djelatnosti. Prema zakonskoj regulativi potrebno je od strane Rudarskih organizacija uraditi Elaborate o rekultivaciji svih degradiranih površina, te na dijelovima do sada degradiranih površina izvršiti sanaciju kroz izvođenje radova na tehničkoj i biološkoj rekultivaciji, kako bi se ove površine mogle koristiti za određene namjene. Pri određivanju namjene tih prostora učešće moraju uzeti i stanovnici koji gravitiraju ovim područjima. Rekultivisane površine sa vodenim površinama, pošumljenim i zatravnjenim površinama, sa novom infrastrukturom itd. pružaju velike mogućnosti za razvoj zanatstva, ribolova, ratarstva, stočarstva a prije svega turizma, sporta i rekreacije. Poznato je da se za gradnju koriste najlošija zemljišta, a na primjerima iz Banovića vidi se da se rekultivisane površine mogu uspješno koristiti za stambenu izgradnju. Na primjeru PK "Bašigovci" ukazani su novi pravci i nove mogućnosti u rekultivaciji eksploatacionih polja. U izradi regulacionog plana učestvovali su svi zainteresovani građani i institucije, naročito stanovnici oko jezera. Općina je naručila i koordinirala izradu svih potrebnih stručnih studija i elaborata i dala poticaj, dok su RMU "Đurđevik" i Vlada TK-a stavili na raspolaganje svu svoju dokumentaciju, sredstva i kadrove. Od tehnološke pustinje za nekoliko godina stvoren je turističkosportski i privredni centar koji ima potencijal da u narednim godinama postane rekreativno-sportski centar cijele općine pa i šire.

201

N. Mujagić, S. Ahmetbegović, N. Ahmetović Literatura 1. 2. Chwastek, J. (1972): Zaštita i rekultivacija površine kod površinskog otkopavanja (prijevod), Wroclaw; Glavni rudarski projekat površinskog kopa "Bašigovci", RMU "Đurđevik", Tehnički projekat rekultivacije, SOUR "Titovi rudnici uglja" u Tuzli, RO Rudarsko-geološki institut, Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli, OOUR Institut za rudarska istraživanja Tuzla, 1988. godina; Hadži Nikolić, G. (1998): Stabilnost kosina u površinskim kopovima u funkciji zaštite životne sredine, Zbornik radova, Rudarsko-geološki fakultet, Univerzitet u Beogradu, Beograd; Popović, N. (1984): Naučne osnove projektovanja površinskih kopova, NIRO Oslobođenje, Sarajevo; Projekat revitalizacije degradiranih površina zemljišta na području nekadašnjeg ugljenokopa "Bašigovci", općina Živinice, JP "Šume Tuzlanskog kantona" dd Kladanj, 2008. godina; Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona 2005-2025, Zavod za urbanizam, Tuzla, 2006.; Regulacioni plan Jezero Bašigovci, doo "Portal-art" Živinice, 2009. godine; European Spatial Planning Observation Network-Study Programme on European Spatial Planning (ESPON); Studija prirodnih uslova za potrebe regulacionog plana, Ciljuge II Živinice, Agencija "FFAH" Kladanj, 2004. godina;

3.

4. 5.

6. 7. 8. 9.

10. Miladinović, M. (1997): Uređenje zemljišne teritorije, Univerzitet u Beogradu, Beograd; 11. Poliščuk, A. K., Nedra, M. (1972): Tehnika i tehnologija tehničke rekultivacije na površinskim kopovima; 12. Živković, S., Vrkljan, D. (2002): Rekultiviranje i prenamjena zemljišta zahvaćenog površinskom eksploatacijom, Površinska eksploatacija mineralnih sirovina, RGNF, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

202

Zbornik radova PMF 6, 203 –207 (2009)

PROGNANIČKO NASELJE U DOBOROVCIMA1 REFUGEE SETTLEMENT IN DOBOROVCI Mr. sc. Damir Džafić, prof. geografije, OŠ „Sjenjak“ Tuzla

Abstrakt Tokom agresije na BiH 1992 – 1995. godine gračaničko područje je postalo utočište velikog broja prognanika iz cijele Bosne i Hercegovine. Zbog toga je već tokom agresije započela izgradnja prognaničkih naselja na širem području tuzlanske regije, a jedno od njih je izgrađeno u Doborovcima. U radu su prezentirani osnovni podaci o formiranju naselja, veličini i izgledu naselja, porijeklu stanovništva i načinu privređivanja, a na temelju istraživanja koje je obavljeno 2002. godine Ključne riječi: prognanici, porijeklo, privređivanje

Abstract During the aggression against Bosnia and Herzegovina (1992-1995), the area of Gračanica municipality became the shelter for a great number of exiles from the whole Bosnia and Herzegovina area. Therefore, by the very beginning of the aggression the construction of refugee settlements started on the greater area of Tuzla region. One of those settlements was built in Doborovci. The author of this work presents information about the forming of the settlement, as well as its size, look, origin of its population, and the way of earning. All information is based on the research conducted in 2002. Key words: exiles, origin, earning

1

Ovaj rad je napisan krajem 2002. godine. Zahvalnost dugujem prognaniku Ahmi Kabiloviću koji mi je dao osnovne informacije o prognaničkom naselju u Doborovcima.

D. Džafić Uvod Selo Doborovci je smješteno u sjeveroistočnom dijelu općine Gračanica, u dolini Doborovačke rijeke. Površina naselja je oko 10 km2, a leži na nadmorskoj visini između 250 i 380 metara. Doborovci se dijele na Gornje i Donje, ali čine jedinstvenu urbanu cjelinu. Kroz Doborovce prolazi regionalni put Gračanica – Gradačac, pa su prometno dobro povezani kako sa općinskim centrom (Gračanicom), tako i sa susjednim općinskim područjima (Gradačcem i Srebrenikom). Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Doborovcima je živjelo 1999 stanovnika, od čega 1950 bošnjačke nacionalnosti. Prognaničko naselje se nalazi u Donjim Doborovcima, pored regionalnog puta Gračanica – Gradačac, na oko 30 ha površine. Formiranje prognaničkog naselja U periodu 1992 – 1995. godine na gračaničko područje su imigrirali prognanici iz raznih dijelova BiH, a najviše iz Doboja i Podrinja. Alternativni smještaj prognanicima je obezbijeđen u neuslovnim ustanovama kao što su osnovne škole u pojedinim mjesnim zajednicama općine Gračanica, bez osnovnih sredstava za život. Da bi se koliko-toliko pomoglo ovom stanovništvu razne međunarodne humanitarne organizacije počele su finansirati izgradnju prognaničkih naselja. Prognaničko naselje u Doborovcima je izgrađeno 1994. godine od strane norveške humanitarne organizacije „Norveška narodna pomoć“. Iste godine u naselje su smješteni prognanici iz alternativnog smještaja, od čega većina iz OŠ „Džakule“. Izgled naselja i broj stanovnika Prognaničko naselje u Doborovcima čini 50 objekata, od čega je 48 kuća namijenjenih za smještaj, 1 objekat je mejtef, a u 1 objekatu se nalazi ambulanta i prostorija za okupljanje omladine. Veličina kuća je 7x5 metara. To su poluspratnice, sa prizemljem i niskim potkrovljem, a neke su i nad podrumom. Od izgradnje naselja, pa do okončanja agresije, broj stanovnika u naselju je neprestano rastao. Najveći broj stanovnika zabilježen je 1995. godine, nakon izvršenog genocida u Srebrenici. Tada je u naselju živjelo oko 1000 stanovnika. Nakon okončanja agresije, broj stanovnika se postepeno smanuje. Godine 1999. u prognaničkom naselju je živjelo 612 stanovnika, a 2002. godine taj broj je iznosio 289. Razlozi smanjenja su u vezi sa povratkom prognanika u prijeratna prebivališta ili emigriranjem izvan BiH.

204

Prognaničko naselje u Doborovcima

Sl. 1 Prognaničko naselje u Doborovcima, detalj Snimio: D. Džafić Porijeklo stanovništva Godine 2009. u 48 kuća živilo je 105 porodica, sa ukupno 289 članova. Broj članova porodica se kretao od 2 do 6, dok je broj stanara po jednoj kući bio od 2 do 11. Najveći broj stanovnika porijeklom je iz Podrinja (Srebrenica, Vlasenica, Bratunac, Zvornik), a samo oko 2 % je iz drugih dijelova BiH (Doboj, Bosanski Brod) Porijeklom iz Srebrenice su sljedeće familije: Šabanovići, Peimanovići, Malkići, Hukići, Krdžići, Hrustići, Špiodići, Selimovići, Džananovići, Nukići, Abdurahmanovići, Hasanovići, Orići, Džanići, Salkići, Kabilovići, Avdići, Derviševići, Alići, Mustafići, Jusufovići, Mandžići, Suljići, Bektići, Ibrahimovići i Lolače. Porijeklom iz Vlasenice su: Dedići, Mešići, Malići, Velići, Jašarevići, Šiljkovići, Bećirovići, Aljukići, Kuljančići i Čamdžići. Porijeklom iz Bratunca su: Muratovići, Šabići, Ahmetovići, Mahmutovići, Begići, Osmanovići, Mehići, Omerovići, Čomići, Softići, Šenderovići, Mehmedovići, Merdžići i Hasanovići. Porijeklom iz Zvornika su familije: Kajići, Kunići, Hasanovići, Kamerići, Osmanovići, Mehmedovići i Ahmetovići. Porijeklom iz Doboja su familije: Mahmutovići, Čabrovići i Bajramovići. Porijeklom iz Bosanskog Broda je porodica Mahmutović, porodica Jahić je iz Bijeljine (Janje), a porodica Dedajić je iz Rogatice.

205

D. Džafić

Sl. 2 Alma Korkutović, najstariji stanovnik prognaničkog naselja (rođena 1910. godine) Privređivanje Od izgradnje prognaničkog naselja prognanici su živjeli uglavnom od pomoći raznih domaćih i inostranih humanitarnih organizacija. U posljednje vrijeme sve veća pažnja se poklanja povratku, dok su oni koji i dalje žive u kolektivnim centrima često zanemareni. Jedinu pomoć prognanicima danas pruža “Luteranski svjetski savez”. Ova organizacija pomoć prognanicima pruža od 1996. godine tako što za svaku porodicu godišnje unajmljuje po 200 m2 zemljišta od domicilnog stanovništva. Na tom zemljištu prognanici zasijavaju krompir, luk, paradajz, papriku i ostalo povrće za vlastite potrebe. Pored toga, za one porodice koje žele da proizvode krastavce zakupi se posebno zemljište za koje su prognanici dužni uplatiti po 200 KM, a sve ostale troškove snosi Luteranski svjetski savez (sjeme, zaštitna sredstva, mehanizacija itd.). Proizvedene krastavce svake godine otkupi “Vegafruit”. U 2009. godini ukupno je zakupljeno 49 dunuma zemlje za proizvodnju krastavaca, od strane 63 prognanika. Sa te površine prognanici su proizveli 125 tona krastavaca, što je oko 125 000 KM ukupne vrijednosti. Upravo proizvodnja krastavaca i jeste osnovna, odnosno jedina djelatnost većine prognaničkih porodica u Doborovcima.

206

Prognaničko naselje u Doborovcima

Sl. 3 Prognanici ispred otkupne stanice, detalj

Zaključak Iako je prognaničko naselje u Doborovcima trebalo da posluži za privremeni smještaj, 2009. godine je u njemu boravilo blizu 300 prognanika. Žive u teškim uslovima, daleko od svoje kuće, bez najmilijih i bez adekvatne brige i pomoći od strane nadležnih. Prognanici su gotovo pa prepušteni sami sebi izuzev pomoći Luteranskog svjetskog saveza koji im omogućuje proizvodnju krastavaca, što je osnovni izvor njihovih prihoda. Svakodnevno opterećeni pitanjem: koliko će još dugo živjeti u beznađu, mnogi jedino rješenje vide u emigriranju u inostranstvo.

207

Zbornik radova PMF 6, 209 – 232 (2009)

Originalni naučni rad

TRADICIJSKA, PATRIJARHALNA SEOSKA PORODICA TREBAVE TRADITIONAL, PATRIARCHIC RURAL FAMILY OF TREBAVA Mr. sc. Tarik Nuhanović, profesor sociologije, Mješovita srednja škola Gračanica

Sažetak Tema ovog rada su promjene u porodici Trebave, jer živimo u burno vrijeme, u svijetu, gdje pristalice porodičnih vrijednosti uzvikuju: ''Porodica se ruši ''. Analizirajući promjene u porodici Trebave uočavamo slobodnija mišljenja i stavove o životu u porodici, prema seksualnosti, smanjenju autoriteta muškarca u porodici, povećanju broja vanbračne djece, stopa razvoda brakova je veća, promijenio se položaj razvedenih žena u selu, jača težnja ka ličnoj sreći, nestaju pojedine funkcije porodice itd. Pojedini sociolozi naglašavaju povratak porodičnom životu i uspostavljanje tradicionalne porodice. Drugi teoretičari tvrde da se porodica ne urušava već dobiva nove oblike, načine organizovanja i funkcionisanja. Razni faktori uslovili su specifičnosti tradicijske patrijarhalne porodice Trebave i rezultati obavljenog istraživanja potvrdili su tačnost navedene hipoteze. Tematika tradicijske porodice Trebave se može analizirati sa više aspekata. U ovom radu obradili smo cjeline: porodica, tradicionalna seoska porodica Trebave- model, porodica i srodstvo, rezultati istraživanja. Ključne riječi: Trebava, porodica, tradicijska porodica, funkcije porodice, srodstvo. Abstract The theme of this scientific work are the changes in the family of Trebava, because we live in tumultuons time, in the world wherete followers of famili values are shouting:'' Family is being destroyed.'' Analyzing the changes in the family of Trebava we can notice more liberal opinions and attitudes towards life in a family, sexuality, decrease in man's authority in a family and increase in number of illegitimate children. Divorce rate has increased, the status of divorced women in the village has been changed, striving for own happiness is becoming stronger and some family functions have disappeared. Other theoreticians claim that family is not collapsing but getting new forms, new ways of organizing and functioning. Different factors have caused specific features of traditional, patriarchal family of Trebava and the results of the conducted research have confirmed the truth of the mentioned hypothesis. Subject matter of treditional family of Trebava can be analyzed in many aspects. In this work the following units have been presend: family, traditional rural family of Trebava- pattern, family and relationship, research results. Key words: Trebava, family, traditional family, family functions, relationship.

T. Nuhanović

Uvod Sama riječ porodica danas se odnosi na više pojmova. U najširem smislu to je skup osoba povezanih brakom ili usvajanjem, to su pojedinci koji nasljeđuju jedan drugog, a to znači loza, rod. Postoji i uži smisao riječi porodica kojeg sociolozi najčešće uzimaju u obzir. Tako kad kažemo porodica mislimo na rodbinski povezane osobe koje žive u zajednici ili još preciznije mislimo na oca, majku i djecu. U starim rječnicima nalazimo da je koncept porodice bio podijeljen između pojmova zajedničkog stanovanja i krvnog srodstva. Ranije se termin porodica odnosio na grupu rođaka koji su živjeli zajedno, ili je to skup koji zajedno stanuje a povezani su krvnim i bračnim vezama. U engleskom rječnicima prvo je korišten pojam zajedničko stanovanje ( 1975 god.) te zato prvo značenje riječi porodica je ''oni koji žive u istoj kući'' i kao sinonim ''domaćinstvo''. Abel Bojer riječ porodica pojašnjava kao ''svi oni koji žive u istoj kući na čelu sa glavom porodice''.1 Ekvivalentne riječi navedenoj misli su porodica i domaćinstvo. Navodimo primjer da je bilo slučajeva da su posluga i ukućani bili dio porodice, te možemo zaključiti da se u ovom smislu porodica shvata kao domaćinstvo u kojem se nalazi glava porodice i njegovi ukućani, bilo da je riječ o supruzi, djeci i posluzi. Na početku primjećujemo da se supruga i djeca ubrajaju u domaćinstvo zajedno sa poslugom. Bez obzira na socijalni milje smatralo se da u porodicu ulazi rodbina koja živi u kući i posluga, i to sve do onog momenta dok su jedni i drugi bili podčinjeni glavi porodice. Pojam srodstva korišten je samo za one koji su bili krvno povezani po muškoj liniji, tj. to su svi oni koji su od iste loze i oni koji su tvrdili da vode porijeklo od istog pretka. Pod pojmom porodica podrazumijevamo zajednicu više ljudi koji su povezani krvnim srodstvom ili rođaštvom. Za pojam porodice shvaćen u navodnom kontekstu upotrebljavaju se termini: loza, kuća, porijeklo, soj, rod, izdanak, potomstvo itd. Pojam lingage (loza) bio je češći među elitom nego među običnim narodom. Umjesto kratkog zaključka da kažemo sljedeće: porodica je naziv za instituciju koja je stara koliko i sam ljudski rod, ona je česta pojava, ima više oblika, kažemo da je ista ali je u stalnom procesu preobražaja kroz evoluciju. U sadašnje vrijeme porodica mijenja brzo svoj lik, ona se prilagođava društvenoj krizi koja je obilježje našeg historijskog vremena. Iako su ljudi imali pred sobom mnogo vremena da se naviknu da žive u porodici, ipak svaka generacija mora ponovo da uči kako da živi u porodici. Kada danas kažemo porodica mislimo na društvenu grupu koja u sebe ubraja muža (oca), ženu (majku) i djecu. Danas se pod pojmom porodica podrazumijeva individualna porodica, tj. nuklearna porodica koju čine roditelji, biološki ii socijalni, i njihova djeca, biološka ili usvojena.

1

Jean Louis Flandrin, - Familles in Former Times: Kinship, Housenhold und Sexuality, Cembrige University press, 1982 god str.4-10.

210

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave 1. Porodica U društvenim naukama, posebno u sociologiji porodice postoje razne tipologije porodice. Sociolozi engleskog govornog područja2 vrše tipologiju porodice prema njenoj veličini. Oni dijele porodice na: malu (nuklearnu) porodicu, koja je karakteristična za savremeno društvo, na veliku ili proširenu porodicu, koja je karakteristična za tradicionalna seoska i patrijarhalna društva i za rodovske zajednice, koje su karakteristične za primitivna društva, odnosno za prvobitne zajednice. U našoj literaturi najstariju tipologiju porodice dao je Valtazar Bogošić, koji sistematski, empirijski proučava porodičnu zadrugu koja je ostala u južno slovenskim zemljama. Vera Erlih (Jugoslovenska porodica u transformaciji- Zagreb 1971 god) poslužila se u svojoj tipologiji pretežno etničko- teritorijalnim principima (muslimansko-bosanska porodica, hrišćansko-bosanska porodica, srpska porodica itd.). Entoni Gidens definiše porodicu na sljedeći način: ''porodica je grupa lica direktno povezanih srodničkim odnosom, čiji su odrasli članovi odgovorni za brigu o djeci.''3 Pešić- Golubović Zaga definiše porodicu:''...kao primarnu društvenu zajednicu, bio-socijalnog karaktera koja istorijski menja svoje oblike i funkcije ali u osnovi nastaje kao društveno sankcionisana veza između muškarca i žene i njihove rođene ili adoptirane djece i predstavlja osnov kako socijalnog formiranja ličnosti, tako i razvitka njegovih personalnih karakteristika''.4 Sa sociološkog stanovišta porodica se mora analizirati isto kao i druge socijalne institucije, kao obrazac društveno sazdanih normi i ponašanja kojima se reguliše neka djelatnost bitna za opstanak grupe. Ključno je što je polni nagon i reprodukcija vrste podvedena pod kontrolu društva. Pravila prošnje, ženidbe i udaje, računanje srodničkih odnosa sve je to radi sjedinjavanja roditelja, stvaranje stabilnih uslova za podizanje djece i zadovoljavanja ljudske potrebe za intimom. Zato je porodica socijalni sistem. Pravila ko se smije ženiti, udavati, način kako se biraju bračni partneri, promjenljiv je od kulture do kulture. Porodica je društvena grupa koja za svoje članove ima ekonomsko, biološko, emocionalno, psihološko i drugo značenje. Ona svojim članovima obezbjeđuje egzistenciju, ona ih personalizuje i socijalizuje, na taj način ih oblikuje kao individualna i društvena bića. Kao sastavni dio društvene zajednice porodica je u direktnoj vezi sa društvom: koliko je ona naprednija, sređenija i društvo je jače, prosperitetnije. Sociološko gledište u proučavanju porodice temelji se na našoj tvrdnji da historijski razvoj porodice neprekidno dovodi do pojave smanjivanja višečlane bračne zajednice do braka para, od velikih porodičnih grupa do inokosne porodice. Stalni preobražaj porodice je posljedica neprestanog procesa razvoja društva i promjena do kojih je došlo u ljudskom društvu. Status porodice danas je specifičan jer je došlo do promjena u porodici, promijenili su se odnosi između supružnika, kao i odnos roditelja prema djeci. Promijenilo se mišljenje o mjestu i ulozi porodice u društvu, zato što porodica gubi dio svojih funkcija koje preuzimaju društvene institucije. Jedan od najvažnijih zadataka porodice danas je određenje čovjekovih vrijednosti, a one se moraju izgrađivati prvo u instituciji koju zovemo porodica. Tu gdje se ispunjavaju porodične dužnosti vlada sklad i harmonija, a nesloga proizilazi iz odsustva svijesti o porodičnim dužnostima i odgovornostima. Naglašeno je poštovanje međusobnih prava muža i žene, kao i uzajamno poštovanje ličnosti muža i žene. Uzajamno se mora cijeniti i poštovati ponos i ljudsko dostojanstvo bračnog druga. Sa djecom u porodici razvijaju se vrijednost suosjećanja, ljubavi, samilosti,
2

Bowen, J. R., - Muslims through discourse, Princeton: Princeton universiti press, 1993 god. Gellner, E.,- Muslim society, Camridge: Cambrige university press, 1981 god. 3 Gidens, E.,- Sociologija, CID Podgorica, Podgorica 2001 god. 4 Pešić- Golubović, Z.,- Osnovi nauke o društvu, Rad Beograd, Beograd 1967 god. str. 181

211

T. Nuhanović

požrtvovanja jednih za druge, tolerancije i sva pažnja koja treba da formira čvrste ljudske karaktere i izgradi pozitivne ličnosti. Samo porodica sa nabrojanim vrijednostima osigurava skladne uslove za razvoj i postizanje humanih ljudskih osobina. Ekonomske obaveze unutar porodične strukture propisane su nasljednih pravom. Materijalne obaveze obuhvataju bliže i dalje rođake. Kao vlastita djeca isti status u porodici imaju posvojena siročad. Odnos prema djeci i unučadima je pun odgovornosti, a starijim članovima porodice se posvećuje mnogo poštovanja i pažnje. Dakle, nije riječ samo o ekonomskim problemima unutar porodice, već govorimo o brizi za sve, osjećaju za probleme i postojanju razumijevanja za pripadnike porodice. Na osnovu navedenog teksta može se zaključiti: stabilnost porodice zasniva se na interakciji koja se bazira na socio-psihološkim uslovima, koji stvaraju uslove za proučavanje porodičnog jedinstva pojedinca kao člana porodice i odnosa između članova porodice. Ovi uslovi jasno nam pokazuju da je porodica društvena grupa čija je bit društveni život individue. Svojim postojanjem ona stvara uslove za zadovoljavanje materijalnih potreba, formira društvenu zajednicu sa određenim porodičnim odnosima. Obilježje porodičnih odnosa je integrisanje u nove društvene odnose koji podstiču ponašanje, emocionalne stavove i druge aktivnosti ljudi. Ispravno zapaža jedan psiholog kada kaže: ''Današnjoj modi nije toliko cilj da zaštiti ljude od nevremena, koliko da ih učini izglednijim, dopadljivim za drugi pol''.5 Uloga oca u porodici je primarna, jer djeca oponašaju oca i ne zaboravljaju da je kuća mjesto gdje se postaje čovjekom. Tu se formira karakter i moral svakog djeteta kojeg se ono pridržava cijelog života. Najveći uticaj na obrazovanje i formiranje ličnosti djeteta ima lični primjer oca i majke. Pojedini roditelji smatraju da djeci treba svakodnevno ''čitati'' lekcije i davati im upute. Ovakav pristup roditelja može imati loš uticaj na dijete, jer može stvoriti otpor prema učenju o pozitivnim navikama, a naročito ako su lekcije roditelja u neskladu sa svakodnevnim postupcima roditelja. Članovi porodice kroz proces interakcije, usvajaju znanja, vještine, navike i stavove koje su im potrebne da uspješno funkcionišu u sredini u kojoj žive. Na njih se prenose zabrane i zahtjevi, vrijednosti i norme koje karakterišu njegovu socijalnu sredinu, kulturu društva i zajednicu. Navedene aktivnosti članova porodice imaju još jedan cilj koji treba da potvrdi ima li porodica uticaja prema drugim društvenim grupama (porodicama) ili ostaje jedna grupa u svom socijalnom prostoru. Odgovor na ovo pitanje je sama struktura porodice, njena ''unutrašnjost'' (to su članovi porodice i sve njihove aktivnosti unutar porodice) i ''spoljašnja'' djelatnost porodice. Porodica kao subjekt djeluje prema drugim subjektima društva i njeno ispoljavanje je u oblasti kulturnog, materijalnog, moralnog aspekta djelovanja društva. Najvažnije je pitanje ima li porodica snagu da mijenja, razvija i stvara uslove za nove društvene odnose u svojoj sredini. Empirijsko istraživanje je potvrdilo da porodica mijenja postojeće društvene odnose, koji se ispoljavaju kao odnosi članova raznih domaćinstava (susjeda). Zašto navodimo ovaj primjer, zato što pojedinac interakcijom sa sredinom saznaje o novim vrijednostima, znanjima, vještinama, iskustvima potrebnim za njegovu svrsishodnu djelatnost u svakodnevnom životu (navedenu ljudsku djelatnost definišemo kao proces socijalizacije).

5

Rot, N.,- Opšta psihologija, Rad Beograd, Beograd 1966 god.

212

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave 2. Tradicionalna, patrijarhalna seoska porodica - model Tradicionalna, patrijarhalna seoska porodica predstavlja najviše zastupljen oblik porodice u historiji mnogih društava. Tradicionalna porodica je dugo vremena egzistirala kao takva, dok se gradska porodica brzo mijenja, jer se mijenjaju ekonomski uslovi na tržištu. Tradicionalna porodica je primarna, najstarija, a vremenom se mijenja pod uticajem raznih ideoloških i ekonomskih, tj. materijalnih faktora. U ovoj porodici otac posjeduje prevlast, zato je proces transformacije ove porodice teži i sporiji. Promjene nastaju u imovini koju više ne sačinjava samo zemlja, nego i objekti za stanovanje, mašine za rad i druga materijalna dobra. Treća karakteristika ove porodice je ekonomska i pravna nezaštićenost žene. Promijenio se i status djece, oca (od apsolutne do moderne očinske vlasti), odnos muža i žene zasnivao se na monogamiji i vjernost se traži samo od žene, ali ne i od muža. Religijske norme formiraju ovo pravilo, a samo oni muškarci koji imaju materijalne mogućnosti mogu živjeti u poligamiji. Za određenje tipologije tradicionalne porodice važni su faktori: djelatnost porodice, veličina i struktura porodice, nacionalna i vjerska opredijeljenost porodice, vlast u porodici, tip naselja gdje je najvažnija podjela izvršena na osnovu svojinskih odnosa. Odnosno da li porodica posjeduje sredstva za proizvodnju ili ne? Ako porodica posjeduje sredstva za proizvodnju ko upravlja njima, kakav je odnos starješine porodice prema članovima porodice i prema porodičnoj imovini. Prevlast muža u braku proizilazi iz njegove ekonomske prevlasti i vremenom nestaje sama od sebe, mijenja se kako se mijenja i društvo.'' ... jedini mogući odgovor je da porodica mora napredovati kako napreduje i društvo, da se mora mijenjati u onoj mjeri kako se mijenja društvo, sasvim kao i do sada. Ona je čedo društvenog sistema i održavat će stupanj njegova razvitka. Kako se monogamna porodica popravila od početka civilizacije, i to vrlo primjetno u moderno doba, to se može pretpostaviti da je ona sposobna za dalja usavršavanja dok se ne postigne jednakost oba pola.''.6 Promjena društva direktno mijenja porodicu, a naša tvrdnja je: patrijarhalna kućna zajednica (zadruga) je prelazni oblik između matrijarhalne porodice (nastale iz grupnog braka) i inokosne porodice. Struktura zadruge zasniva se na više generacija jednog oca, sa njihovim ženama i djecom. Svi zajedno žive na imanju, djelatnost im je obrada zemlje, materijalna dobra su im zajednička i zajedno raspolažu viškom proizvoda. Sve je pod upravom jednog domaćina, a žene i njihovi poslovi su nadležnost domaćinove žene. U svojoj osnovi, vremenom se porodica podijelila na: agro-kulturno-zanatlijsku, sa jedne strane, i radničko-službeničku (industrijsku) porodicu sa druge strane. Seoska porodica je ostala dugo vremena patrijarhalna porodica, dok se gradska porodica brže transformisala, zavisno od uslova privređivanja i ekonomskih zakonitosti koje su vladale na tržištu, jer je egzistencija porodice najuže povezana sa ekonomskom osnovicom društva (proizvodnjom). Druga karakteristika patrijarhalne porodice počiva na dominaciji muškarca nad ženom i na vlasti, jer je muškarac imao status glave porodice. Sadržinu u odnosima između članova porodice daje vlast muža, jer egzistiraju dva pokazatelja: privatna svojina muža i ekonomsko-pravno nezaštićena žena. Samo je suprug bio vlasnik imovine i time je dobijao prevlast u društvu. Zato su se sporije transformisala porodične pravila i funkcije porodice. Sa razvojem društva razvija se imovina koja nije više samo zemljište, već i zgrade, novac, postrojenja za rad, preduzeća i druga sredstva za rad. Ostatke patrijarhalne porodice sa ovim karakteristikama možemo pronaći i u kapitalizmu. Patrijarhalna porodica obilježena je podčinjenošću djece glavi porodiceocu, odnosno pateru familiasu. U ranijem periodu ova podčinjenost bila je apsolutna i
6

Dragičević, A., Mikecin, V., Nikić M.,-Glavni radovi Marxa i Engelsa, Porjeklo porodice privatne svojine i vlasništva. Stvarnost Zagreb, Zagreb, 1989 god.

213

T. Nuhanović

vremenom ovo pravilo je ublaženo. Ali i danas u ovim porodicama otac ima očinsku vlast nad djecom. U svojoj osnovi patrijarhalna porodica počiva na monogamiji. Međutim poliginija i poliandrija označavaju zaostalost i teško raskidanje veza sa ostatcima prošlosti. Možemo precizno klasifikovati porodicu: a) agrikulturnuzanatlijsku (klasičan tip patrijarhalne porodice), b) prelazni oblici od zemljoradničkozanatlijske ka industrijskoj, radničko- službeničkoj porodici tj. mješovita porodica, c) industrijska-radnička-službenička odnosno demokratska porodica. Prelazni mješoviti tip nije samostalan i nema posebna vlastita obilježja. U ovu grupu ubrajamo seljakeindustrijske radnike, odnosno njihove porodice koje poznajemo pod imenom porodice polutana. Tip zanatlijske porodice nije čisto patrijarhalan tip u društvu, jer je on prelazna etapa ka industrijskoj porodici. Ako govorimo o nekim manje važnim podjelma porodice njih bi mogli klasificirati kao: seosku i gradsku porodicu. Dalja podjela gradske porodice je: radnička, zanatlijska, porodica pripadnika slobodnih profesija itd., a seosku porodicu možemo podijeliti: zadružna, imućna (bogata), ali i bezzemljašku seosku porodicu. Ova podjela nije najprihvatljivija, jer nam je poznato da u malim gradovima živi određen broj čisto zemljoradničkih porodica, a isto tako u selima živi sve više zanatlija, u posljednje vrijeme i porodica radnika i službenika. Postoji još jedna podjela patrijarhalne porodice koja se zasniva na demografskostatističkom metodu. Ovaj metod razlikuje porodicu u širem smislu (domaćinstvo) od porodice u užem smislu. Postavljamo pitanje kako definisati domaćinstvo? To su sva lica koja su međusobno povezana zajedničkim stanovanjem, privređivanjem i zajedničkom potrošnjom prihoda. Porodica u užem smislu je zajednica muža i žene, bez djece. Porodica koja predstavlja skladnu i potpunu zajednicu (koja je uravnotežena) predstavlja normalnu porodicu. Ako u porodici nedostaje jedan (neko od) roditelja, one znači nisu potpune, tada kažemo da se radi o deficijantnoj porodici. To su porodice ratnih i mirnodopskih invalida, porodice gdje je jedan roditelj bolestan ili se nalazi na izdržavanju kazne. U posljednje vrijeme velika pažnja se posvećuje brakovima, tj. porodicama, bez djece. Porodice bez djece nisu više rijetkost i odluku da nemaju djece supružnici prihvataju kao svoju slobodu izbora. Možda se iza odluke supružnika da nemaju djece nalaze sasvim drugi uzroci koji su rezultat savremenog današnjeg vremena kao što su: strah od nesigurne egzistencije, gubljenje radnog mjesta, strah od siromaštva, nedovoljna pomoć društva majkama, neriješen status porodilja, upitna budućnost djece i dr. Rješavanje ovih problema traži ozbiljan pristup, jer sa donošenjem odluke da nemaju djece mladi supružnici ne razmišljaju o vremenu koje je pred njima. Podjela porodice na prosječnu (do četiri člana) i veliku porodicu je značajna jer nam pruža mogućnost da pratimo proces dezintegracije porodice. Iz popisa stanovništva (1990 god.) možemo uvidjeti postojanje više velikih porodica na selu nego u gradu i obrnuto, male porodice egzistiraju uglavnom u gradu Gračanici. Urađeno istraživanje patrijarhalne porodice Trebave potvrdilo je ovu našu tvrdnju, po kojoj je broj četveročlanih porodica (sa dvoje djece) 292 ili 61%, sa troje i više djece 181 ili 38%. Na osnovu pokazatelja istraživanja možemo donijeti zaključak: promjene u porodici Trebave su sve izražajnije i poprimaju karakteristike promjena koje ima porodica u savremenom društvu. Navedenu misao možemo potvrditi pokazateljima o broju rođene vanbračne djece, a taj broj je 51-no rođeno vanbračno dijete u periodu 2005- 2009 god.7 Trebavski dio opštine specifičan je po tome što nije zabilježen (možda se skriva) ni jedan slučaj ''nepotpunog razvoda'' ili kako se često naziva rastava od stola i postelje. Pravno objašnjenje nepotpunog razvoda je sljedeće: rastava bračnih supružnika je nepotpuna, brak nije raskinut, ali postoji rastava supružnika, koji ne mogu zasnovati
7

Izvještaj matične službe opštine Gračanica, za period 2005-2009 god. Izvještaj sačinio matičar Čaušević J.

214

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave drugi brak jer bi počinili bigamiju. Odvojeni supružnici mogu ponovo da žive zajedno, kad donesu odluku o ponovnom sjedinjenju. Razlozi rastave od postelje i stola su: krivica ( sankcija), nevjerstvo ( preljuba), napuštanje bračne zajednice, neuredan život, zlostavljanje, trajna tjelesna mana itd. Pokazatelje koje smo dobili istraživanjem interpretirat ćemo kasnije u završnom dijelu rada, a uzroci razvoda braka u selima Trebave su: teška poremećenost bračnih odnosa, nesporazumi, preljuba, nestanak bračnog druga (poslije rata 1992-1995 god.), materijalna neovisnost žene, promjenjen položaj žene u porodici i društvu, drugačije vrednovanje razvoda braka, jer razvod braka nije više ''sramota'' za porodicu, već lijek protiv neuspjelog braka. Današnje zakonodavstvo ima drugi pristup razvodu braka, bez moralne dileme- da li je dobar razvod korisniji od lošeg braka? Raslojavanje seoskih porodica polazi od najsiromašnijih porodica i postepeno taj proces ide ka ekonomski jačim porodicama. Raslojavanje seljaštva dovelo je do pojave da se počinje dijeliti na tri kategorije; -jedan dio seljaka ostaje da obrađuje zemlju i vrlo sporo nastoji da se udruži u poljoprivredi kroz razne oblike zadrugarstva. -drugi dio seljaštva odlazi u grad, a tamo se preobražava u modernog industrijskog radnika. -treći dio, posvom broju najveći uključuje se u proces proizvodnje, industrije ali i dalje nastavlja da živi na selu i tu nalazimo najizvornije oblike mješovite porodice, tj. polutanske porodice. Raslojavanje seoskog stanovništva ne vrši se uvijek po navedenim kategorijama koje smo naveli u tekstu, u ovom procesu postoji čitav niz prelaznih oblika. Najčešća je pojava da u grad odlazi prvo muž, a žena i djeca, kao i ostali srodnici ostaju i dalje na selu. Nakon određenog vremena odlaze u grad i drugi članovi porodice ili samo pojedini od njih. Praksa je pokazala da nije rijedak slučaj da odlazak muža u grad dovodi do raspadanja porodice. Međutim, u gradu se ovi radnici najviše susreću sa nemogućnosti da riješe stambeni problem, pa mnogi od njih i dalje ostaju na selu. Poljoprivredno stanovništvo mješovitog tipa ima velike koristi od svojih članova koji su uposleni u oblasti izvan poljoprivrede. Ako uporedimo primanja mješovite porodice sa primanjima poljoprivredne porodice vidimo kolika je pozitivna razlika u novcu kod mješovite porodice. U polutanskoj mješovitoj porodici često dolazi do problema ekonomske prirode, a jedan u nizu je kako sačuvati poljoprivredno zemljište i kako obraditi zemljište. Zatim, tu su prisutni problemi neprilagođenosti sa novom sredinom, što ima za posljedicu sukobe u porodici. Iz popisa stanovništva Trebave, kao i neposrednim razgovorom na terenu sa kazivačima, možemo zaključiti da se povećava broj žena koje učestvuju u poljoprivrednoj proizvodnji. Teško je utvrditi njihov broj jer se žene sela izjašnjavaju kao domaćice, a u suštini one su istovremeno i poljoprivredni proizvođači. Interesantna je pojava da članovi porodice rade u poljoprivrednim domaćinstvima poslije rada u fabrici. Postepeno dolazi do promjena u proizvodnji i strukturi proizvoda jer je učešće ženske radne snage veliko. Žene se pojavljuju u dvostrukoj ulozi, kao proizvođači i kao domaćice. Zato one napuštaju proizvodnju koja ih dugo u toku godine odvaja od domaćinstva, proizvodnju koja traži veliku potrošnju intenzivnog rada u toku radnog dana. Njena preokupacija postaje proizvodnja koja se organizuje u dvorištu, tu blizu, kao što su: stočarstvo, ratarstvo, baštovanstvo itd. Bitna odlika mješovite porodice je da članovi porodice rade dodatne djelatnosti: tkanje, izrada vezova, prostirki, izrada drvenih predmete, proizvodnja cigle i kreča, prevozom za druga lica i dr. Posebno treba naglasiti da proces napuštanja seoskog poljoprivrednog posjeda i prelazak stanovništva sela u gradove , zatim njihovo zapošljavanje u industriji, ne djeluje samo na ekonomske 215

T. Nuhanović

odnose u mješovitim poljoprivrednim porodicama, nego ima uticaja na raspored kuća, formiranje naselja ( uvijek uz saobraćajnicu), gradnju kuća ( oko škole, ambulante), uređuje standard, ishranu, način odijevanja, određuje budžet i potrošnju porodice. Novi način življenja ima uticaja na čovjeka sa sela, ali njegov mentalitet daje pečat sredini u koju se on kao industrijski radnik uključuje, kroz dugi vremenski period. Kada grad naglo apsorbuje veliki broj članova seoske porodice, kad je ovaj prelaz intenzivan (npr. migracije izazvane ratom ili drugim prirodnim potresom) ova pojava ima teorijsko i praktično značenje, jer se odražava na produktivnost, na društveni život, vrstu zabave, na umjetnost, na stil odijevanja, na muziku (pojava folk pjesama). U tekstu ćemo uraditi samo prikaz funkcija patrijarhalne porodice: 1. biološkoreproduktivna, 2. ekonomska funkcija, 3. funkcija pružanja zaštite, 4. odgojnoobrazovna funkcija, 5. religijska funkcija. 3. Porodica i srodstvo Srodstvo je socio-biološka veza između dva ili više lica. Porodica je društvena grupa koja sadrži i socio-biološke veze. Prema tome, srodstvo je jedan od najznačajnijih elemenata u strukturi porodičnih odnosa. Srodstvo je suština samog bića porodice i nema porodice u kojoj ne postoje srodnički odnosi. Pojmovi porodica i srodstvo su komplementarni, nisu identični, ali su tijesno povezani i međusobno se nadopunjuju. Srodstvo možemo definisati kao historijski promjenljivu biološku i društvenu ili samo društvenu vezu između određenih lica koja je ustanovljena na bazi podjele uloga u okviru porodice i izvan nje, (uloga oca, majke, sina, kćerke, brata, sastre, svekra i snahe, zeta i punice, svastike, itd.).8 Srodstvo ima dvostruki zadatak: a) da onemogući vršenje polnih odnosa bliskih srodnika po krvi i drugih srodnika i da obezbjedi njihovo međusobno poštivanje stvaranjem polnih tabua. b) drugi zadatak srodstva je da stvori pozitivan sistem prava i dužnosti socijalne, ekonomske, pravne, religiozne, moralne i druge sfere između članova porodice. Sa stanovišta prava srodstvo možemo definisati kao: '' ... običajan ili pravom priznat odnos (veza) ili skup odnosa između dva ili više lica. Ovi odnosi, odnosno veze mogu biti raznovrsni (ekonomski, moralni, religiozni, biološki tj. krvni itd.)''.9 Srodstvo je bliska veza po porijeklu. Može se reći da je srodstvo takva vrsta društvenog odnosa koji se uspostavlja na bazi stvarnog porijekla od zajedničkog pretka. Srodnički odnos je trajan odnos koji prevazilazi živote kako pojedinca, tako i generacije, pa zato srodnička grupa ima i vanvremenski status. Srodstvo je nastalo prije porodice, prema tome u najstarijim društvima ono je imalo uprošćenu i primitivnu nomenklaturu. Prema nekim tvrdnjama u početku je postojala samo srodstvo grupe, tzv. totemsko srodstvo, tj svi pripadnici jedne grupe smatrani su srodnicima. Kasnije nastaje klasifikaciono srodstvo u kome određena obilježja imaju samo neke grupe srodnika, jedna grupa koja pripada istoj generaciji ima isti srodnički naziv (otac i majka; sestra i brat; sin i kćerka). Srodstvo nastoji da obezbjedi prava i dužnosti socijalne i ekonomske prirode između ovih lica. Uticaj na oblike srodstva ima sistem porodičnih odnosa i veličina porodice, kao i način na koji su odnosi postavljeni sa aspekta prava, morala, običaja, religije i drugih činilaca koji egzistiraju u društvu. Dugo vremena je u društvenoj nauci postojalo mišljenje da srodstvo treba razumjeti samo kao biološko srodstvo, a krvno srodstvo je smatrano sinonimom za srodstvo, jer je krvna veza faktor koji uslovljava sve srodničke odnose. Priroda i vrsta srodničkih odnosa zavisi od društveno-ekonomskih i porodičnih odnosa. Zato nauka bilježi stav da
8 9

Bakić, V.,- Porodično pravo, Savremena administracija III izdanje, Beograd 1967 god. str.50 Bakić, V., -isto, str. 52

216

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave je najvažniji oblik srodstva krvno srodstvo, prirodno krvno srodstvo koje nastaje u braku ili izvan braka. Međutim pored krvnog srodstva postoje i drugi oblici srodstva: tazbinsko srodstvo, koje nastaje zaključivanjem braka i označava vezu između jednog bračnog druga ( i njegovih srodnika) i srodnika drugog bračnog druga, adoptivno srodstvo nastaje vještačkim putem tj. jedno lice usvoji drugo lice i tim činom se zasnuju odnosi slični roditeljskim. Srodstvo ne stvara samo zabrane, nego i pozitivne obaveze, koje se manifestuju kao prava i dužnosti. Srodstvo nam ukazuje na svoju historijsku promjenljivost (varjabilnost) i nezavisnost njegovog izgleda (vrsta srodstva: krvnobračno, vanbračno, tazbinsko, adoptivno, duhovno i dr.), po načinu računanja: srodstvo grupe, klasifikaciono, deskriptivno, matrilinearno, patrilinearno, bilateralno, agnatsko, kognatsko), po intenzitetu ( krug srodnika između kojih se zasnivaju prava i dužnosti, širina, obim veza koji između njih nastaju). I socijalni činioci imaju uticaj na oblikovanje srodničkih odnosa. Naglasit ćemo neke činioce koji imaju uticaja na srodničke odnose: -socijalna struktura; npr. prvobitna zajednica ima svoju strukturu u okviru koje je precizno određen sistem srodnički odnosa. -sistem porodičnih odnosa; veći zanačaj srodnički odnosi imaju u porodicama zasnovanim na zatvorenoj kućnoj privredi, nego u otvorenim porodičnim zajednicama. To nam pojašnjava da je u patrijarhalnim, autoritativnim porodicama srodstvo značajan faktor povezujući tendencija, više nego u demokratskim (savremenim) porodicama. Srodstvo je snažnije gdje je porodični sistem stabilan i tu je veza između pojedinih članova porodice jača. - veličina porodice; srodstvo ima veći značaj u porodicama koje su velike i nedjeljive, u malim ''nuklearnim'' porodicama razdvajajuća nastojanja su izraženija u većem obimu, a individualizam je tu vrlo prisutan. Porodica se može zasnivati ili povećavati ako se uključuju i dugi srodnici, srodnici po tazbini ili adoptirana lica. Od društveno-ekonomskih odnosa svakog društva i od posebnih individualnih slučajeva zavisi koga će porodica prihvatiti. Broj srodnika je promjenljiva kategorija kao i vrsta srodstva. U svom historijskom razvitku porodica je mogla da broji do pedeset članova, a danas njen broj je manji (od dva do deset članova). Kada vršimo klasifikaciju male porodice, onda u njenom okviru možemo utvrditi sljedeće varijante: -polna grupa bez djece (pod uslovom da prihvatamo mišljenje da su bračni i vanbračni parovi bez djece, jedna nepotpuna porodica). - roditelji i djeca ( ili samo jedno dijete). - jedan roditelj sa djecom ili jednim djetetom ( samohrani roditelj). - djeca bez roditelja. Navedeni primjeri predstavljaju dvogeneracijske i trogeneracijske porodice. Geneološko stablo svih srodnika vremenom se toliko razgranalo u bezbroj grana, podgrana, loza itd. Da je kasnije bilo vrlo teško utvrditi postojanje pravog srodstva među svim srodnicima. Preobražaji dolaze u kasnijoj fazi, njihov smisao je u tome da se velike srodničke grupe koje su nekada brojale stotine članova počinju raspadati. Proces raspadanja srodničkih grupa odvijao se u dva pravca: -u prvom pravcu počinje formiranje nuklearnih porodica (nestaje velika nedjeljiva porodica, njen oblik je i porodična zadruga, zatim se porodica pojavljuje u obliku proširene djeljive porodice). 217

T. Nuhanović

- u drugom pravcu nastankom manjih grupa ( porodica) pojavljuju se veći individualistički srodnički odnosi, i sve preciznije se utvrđuje skala srodstva, ko je srodnik u prvoj liniji, ko su srodnici u pobočnim linijama, po ocu i majci. Pravo srodnika sve se više smanjuje kad su u pitanju pravni odnosi izdržavanja i nasljeđivanja. Rješenja se traže da se pitanja izdržavanja i nasljeđivanja dogovaraju sa srodnicima koji sačinjavaju malu, nuklearnu, porodicu. Prognoza koliko će srodstvo izgubiti na značaju je teška i to ne želimo prognozirati, jer smo svjedoci prekidanja porodičnih kontakata i srodničkih veza, čak između djece i roditelja, braće i sestara, zbog čega ne komuniciraju dugi niz godina. Ovo nam omogućava da zaključimo: postepeno se izgubila emotivna veza koja je predstavljala osnov za srodničke odnose. Prekidom emotivnih veza kategorija srodstva je ozbiljno ugrožena, jer društvo ide pravcem stvaranja slobodnih pojedinaca koji imaju veću socijalnu pokretljivost. 4. Rezultati istraživanja tradicijske, patrijarhalne porodice Trebave Prikupljanje podataka -izvršit će se ispitivanjem na osnovu uzorka. a) Uzorak su stanovnici sela Trebave (Lukavica, Malešići, Babići, Škahovica, Soko, Doborovci, Džakule). b) Veličina uzorka je oko 5% domaćinstava Trebave ( Lukavica- 70 domaćinstava, Malešići 70 domaćinstava, Babići- 70 domaćinstava, Škahovica- 70 domaćinstava, Soko- 70 domaćinstava, Doborovci- 65 domaćinstava i Džakule- 60 domaćinstava, ukupno je obrađeno 475 domaćinstava u navedenim selima Trebave). c) Vrsta uzorka je slučajni (situaciono- slučajni, ili domaćinstva u zaseocima sela, jer smo imali u vidu da treba obraditi mišljenja lica iz svih dijelova sela, koja su starija od 18 godina života, odabrana slučajnim izborom, a koja su na dan ispitivanja pristala na razgovor). d) Veličina i vrsta uzorka mogu se primijeniti za pouzdanu analizu i zaključivanje. Zbog velike statističke mase podataka odlučili smo se za ovakav način slučajnog uzorka, izbjegavali smo pitanja za koja smo unaprijed znali neiskrene odgovore. Putem uputa insistirali smo na motivaciji i anonimnošću upitnika. e) Upitnik popunjavaju respondenti uz prisustvo ispitivača. On dijeli upitnik, daje upute o tehnici ispunjavanja i nakon što su ispunjeni prikuplja. Direktan kontakt ispitivača sa respondentima više motivira da se tačno i savjesno odgovara na postavljena pitanja. Respondent nema mogućnost da se o pojedinim pitanjima savjetuje sa okolinom, tako da su odgovori stvarno njegovi, a ne odgovori skupine ljudi. 4.1. Statistički, grafički i teorijski rezultati istraživanja Tabela 1. Struktura porodica

218

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave

Pojam ''porodice'' koji se danas najčešće upotrebljava je: porodica je društvena grupa koja ima muža (oca), ženu (majku) i djecu. Navedena misao predstavlja definiciju nuklearne ili osnovne porodice. Sociološka teorija je dugo vremena tumačila riječ ''porodica'' kao oznaku za grupu rođaka koji žive zajedno, u istoj kući, sa ''glavom'' porodice ( to je najstariji muški član porodice), zbog toga ovu porodicu nazivamo proširena porodica. Drugi termini koji se koriste za proširenu porodicu su: ''loza'', ''soj'', ''rod'', ''potomstvo'' itd. Sociologija porodice u svojim razmatranjima definisala je domaćinstvo kao kućnu zajednicu u kojoj ljudi skupa borave, obavljaju utvrđene funkcije, čiji su članovi povezani nekim srodstvom. Bitna odlika domaćinstva je: 219

T. Nuhanović

članovi odlaze, napuštaju zajednicu, umiru, drugi dolaze, tu se rađaju, ali niko ništa sa sobom ne iznosi, sve je imovina kuće, niko nema pravo da imovinu prisvoji. Ovo domaćinstvo može biti u zajednici sa porodicom, ali i ne mora, kad je u zajednici onda imamo primjer porodičnog domaćinstva. Mišljenja o porodici i domaćinstvu su podijeljena, jedna tvrdnja je svaka porodica je istovremeno i domaćinstvo, a druga tvrdnja je nema porodice bez domaćinstva, ali svako domaćinstvo ne mora istovremeno bite i porodica. Mi se zalažemo za određenje da porodica ima jak srodnički aspekt, a kod domaćinstva preovladava okupljanje članova ispod istog krova, kada obavljaju pojedine kućne funkcije. Istraživački rad u Trebavi, kao i dobijeni statistički pokazatelji daju nam saznanje o broju djece u porodici. Broj porodica bez djece, kao i broj porodica sa jednim djetetom je mali da ne predstavlja pokazatelj interesantan sa statističku obradu podataka i kasniju analizu. U suštini domaćinstva u Trebavi su domaćinstvo koje čini uža porodica sa sopstvenom djecom( M+Ž+D), 292 respondenta ili 61 % sa dvoje djece, domaćinstvo sa troje i više djece, ima 181 respondenta ili 38 %, porodice koju čine samo bračni par su vrlo rijetke, a porodica sa usvojenom djecom nema. Izvještaj opštinske matične službe za period 2006-2009 godina o broju novorođene djece, naselja Trebave, pokazuje da se rodilo 468-ero djece ili 242 muška i 226 ženska djeteta. Kada analiziramo broj rođene djece po godinama uočavamo da dolazi do laganog pada nataliteta ( 2006g.- rođeno je 138 beba, 2007g.- rođene su 153 bebe, 2008g.- rođeno je 90 beba i 2009g.- rodeno je 87 beba). Evidentan je zaključak da socijalna reprodukcija stanovnika Trebave ima opadajuće vrijednosti i lagano vodi ka starenju nacije. Interesantan je prijedlog o produbljenom istraživanju uzroka ove pojave, zbog pojave '' bijele kuge'' u zemljama našeg okruženja. Porodicu Trebave sačinjava muž, žena, djeca, (382 izjave respondenta), ali ima i proširenih porodica koje čine šira porodica sa drugim srodnicima (M+Ž+D+ rođaci, djed, baba i ostali srodnici). Važno obilježje proširane porodice je tradicionalna srodnička solidarnost, jako izražena kad su u pitanju krupni sezonski radovi, npr. gradnja kuće, farme, ubiranje ljetine, ''pohode'' kad je žalost u porodici itd. To su u najviše slučajeva višegeneracijska domaćinstva koja obuhvataju samo neposredne i bliže srodnike. Na pitanje o postojanju porodičnih zadruga nešto više od jedne trećine raspondenta (147 raspondenta ili 20 %) je izjavilo da porodične zadruge još uvijek postoje i funkcionišu, dok je 2/3 respondenta izjavilo da porodične zadruge ne postoje (328 respondenta ili 80 %.) Ove zadruge nisu velike i omogućuju svojim članovima odvajanje i odlazak iz nje, dok drugim daje priliku da preuzmu vođenje zadruge od najstarijeg iz generacije. Podatak je interesantan zbog toga što na sljedeće pitanje odvajenja sinova i kćerki od roditalja, za odvajanje od roditelja se izjasnilo 362 raspondenta ili 76 %, ne želi da se odvoji od roditelja 53 raspondenta ili 11 %. Da se često odvajaju djeca od roditalja izjavilo je 52 raspondanta ili 11 %. Izražena je aktuelnost običaja u porodici Trebavskog kraja, na ovu konstataciju navodi nas podatak o prepisu imovine roditelja svojoj djeci. Apsolutna većina 374 respondenta ili 77 %, izjavilo je da roditelji vrši prepis imovine, možda nam ovaj podatak koristi za pravo da zaključimo: roditelji žele odnose medju nasljednicima da postave na pravu osnovu, kako bi se izbjegli kasnije sukobe u porodici. Samo 48 raspondenta ili 10 % ne želi da rješava pitanje nasljedstva dok su roditelji živi. Na osnovu rezultata istraživanja možemo zaključiti sljedeće: 1. porodica koja dominira u području Trebave je nuklearna ili osnovna porodica, (381 domaćinstva imaju oca, majku i dvoje djece, koja često rade na zemlji, pomažući svojim roditeljima). Djeca koja nisu obrađivala zemlju odlaze od kuće i upošljavaju se u gradu kod privatnih obrtnika ili u državnim preduzećima. 220

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave 2. Proširenu porodicu, i danas, nalazimo kod 94 domaćinstava, gdje zajednicu čine otac, majka, djeca, djedovi, babe i drugi srodnici, odnosno postojanje porodične zadruge je kod 147 respondenta, a izjava da ne postoje porodične zadruge nalazimo kod 381 respondenta 3. Značaj porodičnih i bračnih odnosa ima visoku razinu. U dosadašnjem tekstu naveden je podatak da je istraživano Trebavsko područje ruralno, i pojava odvajanja sinova i kćerki od roditelja predstavlja uticaj grada na selo. Uzroke ovoj pojavi nalazimo u promjeni odnosa u oblasti ekonomskih uslova, jer je svaki dan sve češća pojava da su uposleni muž i žena, što im stvara uslove da su materijalno neovisni, a istovremeno iskazati važnost bračne i roditeljske ljubavi. Tabela 2. Zasnivanje braka

221

T. Nuhanović

Tko odlučuje kod izbora bračnog druga, tko ugovara brak? Koji motivi su najvažniji kod tog izbora? Više je pitanja u upitniku o tome imaju li sin ili roditelji glavni, presudni uticaj i koji su momenti kad biraju vjerenicu. Sin dovodi ženu u roditeljsku kuću pa treba uzeti u obzir i želje svojih roditelja. Ali izbor bračnog partnera sve je više postao individualna stvar. Prema rezultatima istraživanja respondenti se izjašnjavaju da sporazumno ugovaraju brak, 278 respondenta ili 58 %, a neko treći ugovara brak po mišljenju je 183 respondenata ili 39 %. Roditelji nemaju uticaj na izbor muža mišljenje je 406 respondenta ili 85%, a za soluciju da imaju uticaj potvrdno se izjasnilo 69 respondenta ili 15%. Identični su podaci kada analiziramo pokazatelj imaju li roditelji uticaj na izbor žene? Nemaju uticaj na izbor žene mišljenje je 421 respondenta ili 89 %, da imaju uticaj smatra samo 54 respondenta ili 11 %. Provedeno istraživanje pokazuje da izbor bračnog partnera sve više postaje individualna stvar, mada ''neko treći'', roditelji, i danas, se znaju dosta angažovati, nastojeći da ostvare svoj uticaj pri odabiru potencijalnog bračnog partnera svoga djeteta. Iz podataka nam je jasno da mladi ljudi djeluju nezavisnije nego što je to činila generacija njihovih roditelja pri izboru bračnog partnera. U Trebavi djevojke ostaju neudate, ali se lakše uda starija djevojka, što smo dokazali u tekstu ranije. Ranije su djevojke bile ''traženije'' pa su se postavljale visoke regule radi sprečavanja otmica djevojaka i sukoba medju momcima. Izgledi za udaju neudanih djevojaka kojih ima zanimljiv broj, je slab, prema istraživanju čak 396 respondenta ili 83 %, navodi njihovo postojanje, uslovi za udaju su im slični kako za djevojke i ''raspuštene'' žene (respondenti, njih 314 ili 66%, izjavljuju da ima ''raspuštenih '' žena koje imaju slabe izglede da se opet udaju, a 161 respondent ili 34 % izjavljuje da nema raspuštenica. ''Raspuštene'' žene mogu se legalno preudati samo kod muslimana, kod drugih naroda udaja raspuštene žene traži ispunjenje oderđenih uslova. Podaci istraživanja nam pokazuju da postoje prilike za udaju ''raspuštenih'' žena, tako da 209 respondenta ili 44 % izjavljuje da je njihova udaja moguća, ostvarljiva, a 266 respondenta ili 56 %, je izjavilo da su im šanse za ponovnu udaju slabe. Pokazatelje u navedenoj analizi možemo sa sigurnosti iskazati kao opšte stanje u Tuzlanskom Kantonu i opštini Gračanici, jer se radi o malom teritorijalnom prostoru na kome se stvaraju isti uslovi. Položaj žene, jedan je od razloga za udaju u ruralnim područjima, a masovno iseljavanje muškaraca u gradove, u potrazi za radnim angažmanom, traži da se muškarci žene. Ovaj se običaj ne napušta lako i brzo, tako da se mladići žene prije nego što odlaze u grad, ili inostranstvo, a često se vraćaju u selo, makar na kratko vrijeme, da bi se oženili. Uvidom u tabelu 11. gdje smo ukrstili podatke o neudanim djevojkama, raspuštenicama, udaju raspuštenica, tko ugovar brak, postoji li uticaj roditelja prilikom izbora muža ili žene, analiza sugeriše: 1 Slabi su izgledi za udaju neudanih djevojaka iz sela Trebave, identičan je položaj i ''raspuštenih '' žena. 2. Brak dogovaraju budući supružnici, roditelji nemaju presudan uticaj na izbor muža ili žene. Običaj davanja miraza još postoji u Trebavskom kraju. Miraz predstavlja ''ženstvo'' ili ''donos'' i dio je roditeljskog imetka i principijelno je ''djevojačka sprema'', ''oprema'', ili ''ruho''. Miraz zavisi od nasljeđa koje djevojka treba da dobije. Zasnivanjem bračne zajednice žena odmah ne donosi miraz već opremu ( posteljinu, namještaj itd.). Kasnije žena uzima miraz od svoje braće, a poslije smrti roditelja. Da se miraz odmah upotrijebljava, vidimo iz navoda 279 respondenta ili 59 % anketiranih, da 222

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave posluži za školovanje djece izjasnilo se 78 respondenta ili16 %, i na taj način roditelji djeci obezbjeđuju bolju budućnost.. Analizirajući tradiciju i običaje kod udaje djevojaka zapazili smo jedan gest koji plijeni pažnju, radi se o dobivanju naklonosti muža paljenjem cigarete. Gotovo jedna trećina respondenta, tačnije njih 111 ili 23 %, je potvrdila da navedenu radnju redovno obavlja Uvidom u tabelu 12 gdje smo ukrstili analiza sugeriše da žena u brak donosi miraz, koji se koristi prema potrebama članova porodice. Tabela 3. Brak - Udaja tradicija i običaji-udaja Udaja protiv želje roditelja Da 202 ne 273 otmica djevojaka da 93 Ne 382 otkupnina da 190 ne 285 da 279 miraz se troši ne 118 školovanje djece 78 naklonost mužu paljenjem cigarete da 111 ne 364

223

T. Nuhanović

Nakon perioda '' zabavljanja'' najbolji je scenario da budući mladenci i njihova domaćinstva počnu pripremati pravu svadbu. To je veliko slavlje sa gostima, hranom, pićem, muzikom i igrom. Datum svadbe selo zna mnogo ranije. Brak uz pravu svadbu značio je običaj, dok je drugačije organizovanje bilo odsustvo ''običaja''. Kada govore o '' našim običajima ''muslimani podrazumijevaju predvidljivu, manje ili više ritualiziranu, praksu koja je česta bosanskim muslimanima. Ali u mnogim slučajevima brak više nije prilika za veliko slavlje, već je ceremonija zaključenja braka, svečanost ograničena na slavlje u kojem sudjeluju mlada, mladoženja, bliski prijatelji i ostali srodnici. Ustvari to je privilegija bogatijih porodica, kao i danas. U Trebavi je samostalnost stanovništva velika i brak ugovaraju sama djeca. Ali prije nego što ''dovede'' djevojku sin traži odobrenje od roditalja, od oca. Mladići se žene i protiv volje roditelja, ovo je izjava 202 respondenta ili 43 % anketiranih. Roditelji se u početku ljute a poslije se pomire stim i kažu: ''Ako je dobra njemu dobra je i nama.''. Istraživanje je pokazalo rezultat, da 273 respondenta ili 57 %, ne bi se udalo ili oženilo protiv želja roditelja. Za vrijeme istraživanja bilo je u Trebavskom kraju slučajeva otmica –odvodjenja djevojke na silu. Istina rezultat nije nivoa da se ovaj običaj predstavi kao prekršaj, samo 93 respondenta ili 20 % anketiranih je potvrdilo da otmice djevojaka na selu još uvijek postoje.Izjavu da ih nema iskazalo je 382 respondenta ili 80% anketiranih stanovnika Trebave. Analizirajući otmice djevojaka možemo kazati da kod svake otmice postoji dio revolta i prkosa ili je momak protiv volje djevojke, ili njezinih roditelja, ili se djevojka suprostavlja roditeljima. Djevojka mijenja jedan autoritet za drugi, očev autoritet za autoritet muža. Ona ''bježi'', ''iskrada se'', ili dopusti da je ukradu, ali prkosi roditaljima. Običaj otmica je vrlo star i dolazi s Orijenta. Još jedan stari običaj se zadržao u Trebavi a to je otkupnina za ženu, momak nosi poklone za djevojku, ali i djevojka momku. Kad se djevojka ''ukrade'' za svog izabranika roditelji se ljute i prijatelji mladoženje ponude mir roditeljima mlade darujući određenu sumu novca. Respondenti, njih 190 ili 40% anketiranih je potvrdilo postojanje ovog običaja. Tabela 4. Bračni odnosi

224

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave

Do promjena u Trebavi dolazi periodično, u etapama, intenzivne su i historijski se ponavljaju. U mirnim periodima, dok traje stagnacija, svi odnosi među ljudima na selu su u skladu, ljudi su opredijeljeni ka svojim životnim ciljevima, djeca preuzimaju i oponašaju karakterne osobine svojih roditelja, te možemo tvrditi da se stvara individua zaokruženih osobina te regije. Kad se ''nešto novo'' pojavi, ili kad se neki novi sistem želi ugraditi u postojeći poredak na selu ljudima se otvaraju nove šanse i nestaje ono što je bilo nepromjenljivo. Slika velikih promjena ne odgovara stvarnosti. Velike grupe ljudi, čitave porodice nestaju sa društvene scene, gube svoj uticaj i ugled. Zapitajmo se: da li ova rečenica oslikava našu današnjicu, našu životnu stvarnost? Svjedoci smo burnih promjena ali selo se nije radikalno mijenjalo. Možemo istaknuti primjer funkcionisanja vanbračnih zajednica na selu, gdje se odobrava ženidba ocu poslije ženine smrti, 247 respondenta ili 52 % odobrava da se otac treba ženiti, dok 228 respondenta ili 48 % ne odobrava novi očev brak. Zanimljivo je zapažanje kad govorimo o novom braku oca, sinovi po pravilu odobravaju ocu ženidbu, dok su kćerke uvijek protiv ženidbe oca. Motiv za svoj stav nalaze u objašnjenju da jedino njihova majka može da bude tamo gdje je živjela sa njihovim ocem i niko drugi. Navode jedan svoj hipotetički stav '' u toj kući mogla da živi samo njihova majka sa njihovim ocem i ni jedna druga žena ne može...''. Pristaju na svakodnevne posjete ocu, pripremaju mu obroke, pomažu oca, i kad sve to urade odlaze svojoj porodici a otac ostaje sam. Istovremeno, ako je majka u identičnom položaju, respondenti su mišljenja da se ne treba ponovo udavati, 288 respondenta ili 61 % je potvrdilo ovaj stav, ostali respondenti njih 187 ili 39 % navode svoje mišljenje da majka treba ponovo zasnovati novu bračnu zajednicu. Respondenti imaju jedno zajedničko, već formirano, mišljenje kako je ženi 225

T. Nuhanović

mnogo lakše kad ostane sama, lakše uspostavi komunikaciju sa ostalim ženama, slobodnije su u ponašanju i obavljanju svakodnevnih domaćinskih poslova, može da nastavi svoj život kod jedne kćerke itd. Na temu: da li je potrebno da mladi ranije zasnivaju brak, bilo je riječi u ovom radu, i navedeni pokazatelji pokazuju da mladi ranije polno sazrijevaju, jer se 311 respondenta ili 65 % izjasnilo da bi mladi zasnovali brak. Protiv se izjasnilo samo 75 respondenta ili 16 %, nema stava 89 respondenta ili 19 %. U dosadašnjem tekstu navedena je hipoteza da se tradicija i običaji teško mijenjaju. Analiza suvremene alternative tradicionalnom braku, homoseksualizam, je posebno važan sa aspekta teškog prodora pojedinih pojava i procesa na selu. Poznato nam je da homoseksualnost postoji u svim kulturama, a sam ovaj izraz nastao je polovinom devetnaestog vijeka. Neodobravanje, prezir prema ovoj seksualnoj orijentaciji u prošlosti je jako izraženo. Danas je na Zapadu sve manji negativan odnos prema ovoj pojavi. Ispitanici se izjašnjavaju protiv homoseksualizma, 236 respondenta ili 49 %, vjerovatno zato što smatraju da je heteroseksualna zajednica ugrožena od homoseksualaca ili im smeta što se odijevaju u ''mačo'' odjeću i što naglašavaju svoju pretjeranu ''ženstvenost''. Ostali respondenti, njih 150 ili 32 % jednostavno žele da homoseksualci budu shvaćeni i prihvaćenim kao i svi ''ostali''stanovnici Trebave. Izgrađen stav o ovoj temi nema 89 respondenta ili 19 %. Ranija istraživanja su pokazala u patrijarhalnim područjima su slabi vanbračni odnosi. Na pitanje o vjernosti žene mužu 243 respondenta ili 51 % tvrdi da su žene vjerne mužu, da nisu vjerne tvrdi 86 respondenta ili 18 %. Razgovarajući na ovu temu sa mještanima osuda javnosti nije stroga, jer nevjerne žene predmet ismijavanja u selu i one su na neki način obilježene, jer za njih zna cijelo selo. Zatim navode da islam ima veliku ulogu u kreiranju ženskog morala. Tabela 5. Položaj djevojaka u selu

Seksualna liberalizacija donijela je oslobađanje od pravila strogih moralnih normi koje su važile za ranije generacije. Seksualno ponašanje se mijenja i kad se raspravljalo o seksualnosti diskusija nije bila otvorena kao danas. Ljudi su nastojali da sakriju ovu svoju aktivnost , a nisu znali da se i drugi ponašaju kao oni. Promjene su nastale kad su žene počele očekivati i sprovoditi seksualno zadovoljstvo u odnosima sa partnerom. Žene su seksualno aktivnije nego ranije, što muškarci teško prihvataju, jer žele zadržati ženu u posesivnom položaju. 226

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave U savremenoj sredini zahtjevi mladića prema djevojci u moralnom pogledu su na još većoj razini. Zahtjevi su puni muškog egoizma i materijalističke zainteresiranosti. Konzervativna ideologija o moralu djevojaka zadržala se na selu, jer one mnogo bolje prosuđuju mladiće kad su uslovi za udaju dobri. Djevojke u većini slučajeva imaju odnose, ali se kasnije vjenčaju. Nemamo urađenih statističkih podataka, ali radom na terenu saznali smo zanimljiva mišljenja da roditelji polažu značaj na djevičanstvo, a mladići ne. Iako moral i običaji na selu imaju još uvijek čvrsto uporište, djevojka ima podršku javnosti kad nevjenčana očekuje dijete. Javnost utječe na mladića da se oženi sa djevojkom koja očekuje njegovo dijete. Modernija, gradska područja mnogo su nezainteresovanija za sudbinu takve djevojke. Ako je mladić neodgovoran, ako je javnost indolentna posljedice su vanbračna djeca i pobačaji. Izvještaji matičarke, u Gračanici, o broju vanbračne djece u periodu 2005-2009 god. u selima Trebave pokazuju da je rođeno 51 vanbračno dijete. Vanbračni porodi nisu pouzdan znak da je došlo do nestanka patrijarhalnog načina života. Navedeni pokazatelji nas navode na zaključak da je i područje Trebave u previranju, u promjenama, naročito ekonomskim, što ima za posljedicu navedeni broj vanbračnih poroda. Promjene u Trebavi lako se uočavaju kad analiziramo mišljenje mladih o pobačaju. Odobravaju pobačaj 283 respondent ili 59 %. Ovaj podatak pokazuje stav mladih prema braku i porodici, stav koji se ne temelji na sklapanju braka po svaku cijenu. Mladi se radije opredjeljuju za prekid trudnoće. Jedna trećina ispitanika ne odobrava pobačaj, respondent ili 22 %. Da su prisutne različitosti u stavovima uočavamo iz mišljenja o neplodnosti žene. Imali smo primjer odobravanja pobačaja, istovremeno na naredno pitanje o neplodnosti žene uočavamo kategorične stavove da teško prihvataju poziciju da ne mogu imati djece, da su njihove žene neplodne. Odgovori na pitanje o neplodnosti žene pokazuju nam težnju za djecom i poziciju žene u porodici Trebave. Negativni stavovi prema neplodnosti žene jako su izraženi. Primjeri za ovu tvrdnju su: neplodnu ženu zovu jalovica; nepolodna žena je baksuzluk; neplodne žene muževi ne vole itd. Navedena izjava stav je 267 respondenta ili 59 %, dok 208 respondent ili 44 %, prihvata stav o neplodnosti žene. Odnosi između momka i djevojke često predstavljaju pripremu za ženidbu i osnivanje porodice. Sukob strogog morala, skrivenih želja i strasti stalno se obnavlja. Šta je to sve zabranjeno i šta se sve smatra sramotno u ponašanju žena i djevojaka? Grupisali smo odgovore ispitanika na sljedeće: sramota za djevojke je pušenje cigareta i konzumiranje alkohola, ovo je izjava 147 respondenta ili 30 %, sramotno je ponašanje djevojke, preslobodno, raskalašeno, ponašanje koje nije u skladu sam regulama o ponašanju, izjava je 141 respondenta ili 30 %, zatim sramota za djevojke je ''lak život'', što znači da se bave i prostitucijom - navodimo savremeni termin za ovu pojavu, ovo je izjava 108 respondenta ili 23 %, i na kraju ove tabele sramotno za djevojke je što se nisu udavale, izjava je 79 respondenta ili 23 %. Iz tabele 19. je vidljivo da tradicionalne veze, kolektivne vrijednosti zajednička uvjerenja koja su povezivala tredicionalna društva u savremenim društvima su u krizi. Gube se osjećanja za integracijom ljudi u društvenu zajednicu gdje ljudi nalaze smisao i svrhu života. Valjda je strah od siromaštva formirao kod ljudi Trebave stav da pravdaju abortus, ali istovremeno su zadržali tradicionalno kruto mišljenje da ne prihvataju neplodnost žene, po cijenu braka, i devijantne oblike ponašanja djevojaka. Respondenti navode ponašanje djevojaka, pušenje, upotrebu alkohola, prostituciju kao pratioce 227

T. Nuhanović

urbanog društvenog razvoja koji su našli uporište u njihovoj društvenoj sredini. Svi navedeni oblici povezani su sa robno-novčanim odnosima i tržišnom privredom. Tabela 6. Autoritet u porodici

Ljubljenje ruke

Djeca koriste pred starijim

Autoritet roditelja prije rata

6%

11%

3%

Da Ne Za bajram 80% Starije

31%

4%

24%

Alkohol Cigarete Nekoriste
7%

22% Veći Manji 71% Isti

41%

Bez odgovora

U patrijarhalnim sredinama otac ima ugled, dostojanstvo, odgovornost i simbole koji demonstriraju njegov autoritativni položaj u porodici. Znaci poštivanja prema ocu su nekonzumiranje alkohola, ne pušenje cigareta u prisustvu oca. Sin manje govori, ne puši i nije u kafani kad je otac tamo. Mlađi ljudi prilaze starijim ljubazno, poštuju starije, slušaju njihove savjete, vjeruju znanju starijih. Zbog čega se ova idilična slika sve više mijenja? Više činilaca su uzrokovali pojavu temeljitijih društvenih promjena u Trebavi. Broj bogatih porodica u Trebavi je mali, pa brak nema funkciju da se imovina i visoki status u selu zadrži ili prenosi s generacije na generaciju. Vremenom žena postaje sve više ekonomski nezavisna, pa brak lagano gubi svoju ekonomsku funkciju. Suvremene pojave, brži prosperitet društva, veće materijalno bogatstvo društva su faktori koji lakše uspostavljaju novo domaćinstvo. Kad navodimo da dolazi do promjena karaktera porodičnog života tad mislimo da se generalno mijenjaju stavovi pojedinaca o porodičnom životu. Norme koje su mnogi roditelji prihvatili za druge ljude su neprihvatljivi, pa zato dolazi do sukoba generacija. Svoje vrijednosti, mlada generacije formira od sloboda koje nisu bile dostupne ranijim generacijama npr. sloboda da rade, da planiraju porodicu, sloboda da biraju svoj stil života. Možda će navedene i još neke druge vrijednosti stvoriti uslove da brak počne gubiti privlačnost kako za žene tako i za muškarce. Ceremonija poštovanja u porodici počinje ljubljenjem ruku i oslovljavanjem sa ''Vi''. Ljubljenje ruku je znak kojim''mlađi'' iskazuju svoje poštovanje i obožavanje. Kada smo postavljali pitanje ispitanicima: '' Kojim članovima porodice djeca ljube ruku?'' odgovarali su: ''Djeca ljube ruku za Bajram, starima (ocu, majci, djedu,) Da djeca ljube ruku za Bajram izjava je 30 respondenta ili 6 %, da ljube ruku starima stav je 53 respondenta ili 11%. Kao i mnogi drugi običaji, lagano nestaje i ovaj običaj, što nas može uvjeriti podatak da se 379 respondenta ili 80 % izjasnilo da ne ljubi starije u ruku.

228

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave Kada govorimo o autoritetu roditelja dobili smo sljedeće pokazatelje: da koriste alkohol u prisustvu roditelja izjava je 18 respondenta ili 4 %, što je zanemarljiva veličina, da uživaju cigarete u prisustvu roditelja izjava je112 respondenta ili 24 %, ne koriste alkohol i cigarete u prisustvu roditelja izjava je 200 respondenta ili 41 %, u ovoj grupi su svi oni koji ne koriste blaža narkotička sredstva. Jedna trećina respondenta, njih 145 ili 31 % ima stav '' bez odgovora'' jer smatraju da je time njihova privatnost ugrožena, ako odgovore na postavljeno pitanje. Iz prezentirane tabele vidljivo je da djeca ljube ruku roditeljima i starijim samo u blagdane, kao na Bajram. Radi se o jednom orijentalnom običaju koji se zadržao mnogo duže u Trebavi, duže nego neki drugi običaji, možda zbog njegove jednostavnosti ili pak zbog novca koji se tom prigodom daruje. Kad analiziramo autoritet roditelja, posebno oca, sva sela Trebave su zahvaćena promjenama. Mnoge društvene okolnosti djelovale su šokantno na muslimansku porodicu Trebave, snažno i brzo rušeći stare odnose u porodici. Još i danas ima pojava poštivanja stari, ali mnogo je promjena u poređenju sa ranijim vremenima. Npr. autoritet roditelja prije rata u Bosni i Hercegoveni ( mislimo na period 1992-1995 god) je bio veći, u našem istraživanju 335 respondenta ili 71 % ima ovakav stav, autoritet roditelja ostao je isti izjava je 106 respondenta ili 22 %, a postoji i mišljenje da je autoritet roditelja bio prije rata manji. Zaključak je sljedeći: posljednji rat u Bosni i Hercegovini, kao i period poslije njega, zatim ekonomska kriza u našoj zemlji su uzrokovali promjene u selima Trebave i ove promjene su evidentne. Ukorijenjeni sistem odnosa na selu nestaje i ruše se stare tvorevine patrijarhalnog sistema. Kad govorimo o promjeni autoriteta oca, koji je ranije bio veći, to nam pokazuje da postoji destrukcija, urušavanje porodice i autoriteta oca u selima Trebave. Tabela 7. Odnosi u porodici

Pomažu li djeca novčano roditelje

Poštuje li sin oca?

21%

31%

Da Ne

15% 13% 55% 17%

Da Ne Ne znam Bez odgovora

25%

Ponekad 23% Bez odgovora

229

T. Nuhanović

Tjera li sin oca da dijeli imovinu?

Roditelji isto poštuju sina i kćer?

15% 18%

13%

Da Ne Ne znam

17%

27%

Da Ne Podjednako

54%

Bez odgovora

36%

20%

Bez odgovora

U ovom dijelu analizirat ćemo poziciju roditelja, kad djeca materijalno pomažu roditelje, autoritet oca i poštuju li roditelji djecu? Naši respondenti imaju stav da pomažu djeca novčano roditelje, redovno to čini 149 respondenta ili 31 %. Navedene podatke ćemo dovesti u vezu sa izjavom 117 respondenta ili 25 %, koji roditelje povremeno pomažu novčano. Zašto? Zato što porodica Trebave sve manje egzistira kao proizvođačka zajednica. Njezini članovi, po pravilu, počinju raditi izvan porodice, prvo muškarac pa onda i žena. Takva porodica više je organizovana kao potrošačka zajednica, gdje je izvršena tradicionalna, biološka podjela rada: otac je glava porodice a majka, čak i kad radi, ima obvezu kućnih poslova. Zato djeca imaju obvezu da pomažu roditelje, koji su ostali u selima Trebave, zbog nemogućnosti da sebi obezbijede materijalne uslove ze život. Otac u porodici Trebava uživa ugled, autoritet, pravedan je i snosi veliku odgovornost. Respondenti najčešće navode izjavu da sinovi poštuju oca, 259 respondenta ili 55 %, da postoje porodice gdje sinovi ne poštuju oca izjava je 82 respondenta ili 17 %, uzroci su razni počev od alkohola, agresivnosti, bahatosti, nesposobnosti ili senilnosti, ne pristanka na podjelu imovine, nejednake podjele imanja itd. Radi se o zaključivanju da je ovakva ličnost oca odstupila od ličnosti stvarnog oca i potrebnog lika, jer se otac porodice nalazi između dva pritiska, izvana i iznutra, izvana društvenim sistemom, iznutra od članova porodice. Kad smo kod podjele imanje sinovi traže podjelu imanja izjava je 61 respondenta ili 13 %. Respondenti, njih 254 ili 54 % izjavljuju da sinovi ne traže od oca da podijeli imanje, jer smatraju da otac dok može da radi i treba da upravlja imanjem. Ako otac ne može da radi pada mu autoritet, jer znamo da autoritet kod oca zavisi od njegovog doprinosa u porodici, od njegove radne sposobnosti. Tendencija izjednačavanja polova desila se u porodici Trebave. Konstatovali smo da se mijenjaju ekonomske prilike u selima Trebave, ove promjene direktno mijenjaju položaj djevojaka, jer djevojke imaju veća prava u porodici i važnost kao supruge. Roditelji isto poštuju sina i kćerku izjava je 296 respondenta ili 63 %, ne poštuju roditelji podjednako djecu, jer zbog uticaja zastarijelih patrijarhalnih odnosa favorizuju najstarijeg sina, izjava je 96 respondenta ili 27 %, bez odgovora je 83 respondenta ili 17 %. U skladu sa očekivanjima djeca novčano pomažu roditelje u selima Trebave, sin poštuje oca i ne traži podjelu imovine dok je otac živ, dok radi na imanju i treba da upravlja posjedom. 230

Tradicijska, patrijarhalna seoska porodica Trebave Tabela 8. Odnosi u porodici Odnosi u porodici mladi prihvataju zabrane roditelja S otporom 193 bez otpora 282 mijenja li se ovaj odnos da 312 ne 163

Mladi prihvataju zabrane roditelja

Mijenja li se ovaj odnos

41% 59%

34%

S otporom Bez otpora
66%

Da Ne

Činjenicu da se mijenjaju odnosi u porodici Trebave nastojali smo da dokažemo u ovom tekstu. Da smo na pravom putu vidimo iz tabele i grafikona koji je ispred nas. Nismo negirali da u muslimanskoj porodici Trebave još uvijek postoje regule tradicionalnog morala i ponašanja, niti činjenicu da postoje zabrane autoriteta prama mladim. Kako mladi prihvataju zabrane roditelja? Istraživanje je pokazalo da mladi bez otpora prihvataju zabrane roditalja u većini slučajeva. Za ovu izjavu opredijelilo se 282 respondenta ili 59 %, a zabrane roditelja s otporom prihvata 193 respondenta ili 41 %. Interesantan je podatak da se ovaj odnos i dalje neprekidno mijenja, što je izjava 312 respondenta ili 66 %, a izjavu o ne mijenjanju i postojanju zabrana mladim od roditelja nalazimo kod 163 respondenta ili 34 %. Šta nam navedeni pokazatelji mogu otkriti? U predmodernom društvu u muslimanskoj porodici Trebave vlast se ispoljava kroz legitimitet oca porodice, odnosno najstarijeg člana porodice. U modernom društvu porodična vlast se premješta u sferu privatnosti, tj. roditeljsku vlast nad djecom. Ali promjene koje zahvataju muslimansku porodicu Trebave ili demokratizacija porodičnog života muslimanske porodice Trebave ne znači nestanak autoriteta, zabrane roditelja još uvijek postoje i ovaj odnos se ne mijenja, već lagano nestaje samo jedna vrsta hijerarhijskog, svekontrolišućeg patrijarhalnog autoriteta koji naređuje. Postavlja se pitanje šta to onda nastaje? Nastaje liberalizacija lične sfere i međusobnih odnosa članova porodice, sila kažnjavanja je pokleknula i ustupa svoje mjesto autorativnom odnosu u porodici koji se zasniva na ljudskim kvalitetima: na moralu, karakteru, humanosti, toleranciji, uvažavanju, odgovornosti, poštenju, odnosu prema radu, i inim vrlinama koje nedostaju današnjem bosansko-hercegovačkom društvu.

231

T. Nuhanović

5. Zaključak I kad bismo mogli da malo pogledamo preko ivice naše muslimanske porodice Trebave ne bismo mogli da predvidimo pravce razvoja porodice, koji su to problemi u njenom daljem razvoju, hoće li čovjek imati rješenja za njih? Čovjek je svjestan da vlada svojom sudbinom, da oblikuje svoj život jer kod čovjeka postoji odgovornost za institucije koje stvara. Međutim, kroz cijelu ovu priču o tradicionalnoj, patrijahalnoj porodici Trebave provejava stav da se navedena porodica Trebave nalazi u stalnom unutrašnjem kretanju i komešanju, od nekakve ravnoteže do nekakve nestabilnosti, interpersonalnih sukoba i dezintegracija. Proces interakcije u porodici rezultat je odnosa između članova porodice, jer je svaka porodica svijet za sebe. Želja za porodicom, koja se tako uporno obnavlja ima stalne izvore u individualističkoj komponenti ljudi. Jedino u maloj zajednici osjećajno povezanih ljudi mogu se uzimati u obzir individualne potrebe, tjelesne i duševne osobine i osjetljivosti, averzije i sklonosti pojedinaca. Zato se nastojanje za porodičnim životom ispoljava kao težnja, potreba, sposobnost i realnost porodice kod svake generacije i u svakoj sredini. Sociološka analiza pokazuje da se u porodici stalno odvija proces fisije i fuzije, supružnici se stalno spajaju u braku, a rastavljaju tijekom odrastanja djece ili proces integracije članova porodice smjenjuje proces dezintegracije porodice (odvajanja, rasipanja, međusobnog udaljavanja) i tako u nedogled, putuje porodica kroz prostor, vrijeme i epohe. Literatura 1. Bakić, V.,- Porodično pravo, Savremena administracija III izdanje, Beograd 1967 god. 2. Bowen, J. R., -Muslims through discourse, Princeton: Princeton university press, 1993 god. 3. Bringa, T., -Biti musliman na bosanski način, Princeton: Princeton university press, 1995 god. 4. Dragičević, A., Mikecin, V., Nikić M.,- Glavni radovi Marxa i Engelsa, Porjeklo porodice privatne svojine i vlasništva. Stvarnost Zagreb, Zagreb, 1989 god. 5. Gellner, E.,- Muslim society, Camridge: Cambrige university press, 1981 god. 6. Gidens, E.,- Sociologija, CID Podgorica, Podgorica 2001 god. 7. Izveštaj matične službe opštine Gračanica, za period 2005-2009 god. izveštaj sačinio matičar Čaušević J. 8. Jean Louis Flandrin, - Familles in Former Times: Kinship, Housenhold und Sexuality, Cembrige University press, 1982 god. 9. Kulenović, S., - Kulturna antropologija, DOO ''OFF-SET'' Tuzla, 2002 god. 10. Pešić- Golubović, Z.,- Osnovi nauke o društvu, Rad Beograd, Beograd 1967 god. 11. Rihtman- Auguštin, D., - Struktura tradicijskog mišljenja, Školska knjiga- Zagreb, 1984 god. 12. Rot, N.,- Opšta psihologija, Rad Beograd, Beograd 1966 god.

232

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->