P. 1
Baština sjeveroistočne Bosne [broj 1, 2010.]

Baština sjeveroistočne Bosne [broj 1, 2010.]

1.0

|Views: 2,033|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Feb 04, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/26/2014

pdf

text

original

[1

]



BAŠTINA
SJEVEROISTOČNE BOSNE
BROJ I 2008.

ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO
NASLIJEĐE

Northeast Bosnia's Heritage
Number I 2008.
Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage

Glavni i odgovorni urednik
doc. dr. Edin Mutapčić

Urednik u redakciji
mr. sc. Rusmir Djedović
Članovi redakcije:
Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda; doc. dr. Amira Turbić-Hadžagić;
dr. sc. Viktor Baričak; Senaid Mujkić, dipl. pravnik; Dražen Kosec, dipl.
ing.arh.;
Munisa Kovačević, prof. (sekretar)
Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona

Za izdavača: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda

Grafička obrada naslovne strane: Dražen Kosec, dipl. ing.arh.
Naslovna strana: Detalj stećka sa nekropole Stuparski krš, Stupari

Štampa: OFF-SET, Tuzla
Tiraž: 500


TUZLA, 2010.



[2]



































[3]

S A D R Ž A J

Riječ urednika, Dr. sc. Edin Mutapĉić, docent ………………………………….

Ĉlanci:
Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, „O Zavodu“................................

Dr. sc. Edin Mutapčić, docent , „Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku“........

Zlatko Dukić, književnik, „Ispis našeg trajanja“.............................................

Doc.dr. Bego Omerčević, Edin Šaković, prof., „Arheološka istraživanja na prostor
Tuzlanskog kantona, stanje, mogućnosti i perspektive“ ......................................

Dr. Thomas J. Butler, „The Bosnian “Krstjane”“ ................................................

Dr.sc. Amira Turbić-Hadžagić, “Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15.
februara 1333. godine“ ...............................................................................

Mina Kujović, arhiv.savj. „Parobrodom Vag Duna od Rače do Zvornika – Probna
plovidba Drinom 1886. godine“ ....................................................................

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof., „Prilog bibliografiji kulturno-
historijskog naslijeđa TK od 1995. godine“.........................................................

Doc.dr. Adib Đozić, „Đozići iz Srebrenice“..................................................

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. orjentalistike, „Gdje se
nalazilo naselje Kičma u nahiji Drametin – prema orjentalnim i kartografskim
izvorima“ ..............................................................................................................

Dr. sc. Adnan Tufekčić, „Etnopedagoške odrednice očuvanja dječijeg zdravlja u
tradicionalnoj kulturi“ ......................................................................................

Dr. sc. Izet Šabotić, „Zaštita kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona –
stanje i perspektive“.................................................................................................

Senad Begović, prof. „Kapitel“ ili „Stara Tuzla“ na Slanoj banji....................

Mr. sc. Damir Džafić, „Tradicionalna arhitektura na području sela
Džakula“ .............................................................................................................

[4]

Dr. sc. Omer Hamzić, „Kako očuvati industrijsko naslijeđe – jedan pogled na
gračaničku željeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja“ ..............................

Mr. sc. Nikola Čiča, „Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podružnica Tuzla od
osnutka do ukinuća“..........................................................................................

Mr. sc. Fatmir Alispahić, “Crtice iz kulturne prošlosti Tuzle“ .........................

Mr. sc. Rusmir Djedović, „Ostaci srednjovijekovne zgrade u Rožnju“...........

Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., „Zaštita utvrde Soko“ ...............................................

Munisa Kovačević, prof., „Ćiro kao industrijsko naslijeđe Banovića“ ...........

Samir Halilović, prof., „Uređenje nekropole stećaka na
području Kalesije” ...................................................................................................

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof. „Novootkrivena nekropola
stećaka u okolini Tuzle“ ................................................................... ...............

Seudin Muratović, prof., „Kratke historijsko-geografsko-etnografske crtice o
naselju Bašigovci“………………………………………………………………..

Senad Begović, prof., „Zemljišne knjige kao historijski izvori na području općine
Tuzla“ ...................................................................................................................

Mirsad Omerčić, prof., „Prirodno naslijeđe planine Konjuh na području općine
Kladanj“ .............................................................................................................

Prikazi:
Dr. Thomas J. Butler, „Naučna Konferencija o katarima u
Francuskoj“ ............................................................................................................

Damir Hatunić, prof., „Srebrenik – historijsko-etnografske skice”………









[5]

Content

Editorial: Dr. Sc, Edin Mutapčić, docent ..........................................................

Articles:
Director of the Institute, Benjamin Bajraktarević: „About the institute“ …

Dr. sc. Edin Mutapčić, docent , „The region – The land „Soli“
in the middle ages“ ………………………………………………………………….

Zlatko Dukić, writer, „The print of our continuance“...........................................

Doc.dr. Bego Omerčević, Edin Šaković, prof.,“Archaeological research in the area
of Tuzla Canton, the condition, the possibilities and the perspectives“............

Dr. Thomas J. Butler, „The Bosnian “Krstjane”…………………………

Dr.sc. Amira Turbić-Hadžagić, „Ban Stefan and the city of Dubrovnik charter from
the 15 February 1333“ ……………………………………………………

Mina Kujović, „Vag Duna steamer from Raĉa to Zvornik – The maiden voyage
down the river Drina in 1886.“………………………………………………

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof, „Inclosure to the culture-
historic bibliography of Tuzla Canton from 1995.“.............................................

Doc.dr. Adib Đozić, „Đozićs from Srebrenica“................................................

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. Oriental studies, „Where
was the village Kiĉma in the district of Drametin located – according to the oriental
cartographic sources“ ..........................................................................................

Dr. sc. Adnan Tufekčić, „Ethno-pedagogic guidelines of child health preservation
in traditional culture“ ........................................................................................

Dr. sc. Izet Šabotić, „Tuzla Canton Cultural Heritage preservation- the condition
and perspectives“ ................................................................................................

Senad Begović, prof. „Kapitel“ or „Stara Tuzla“ at Slana banja“.....................

Mr. sc. Damir Džafić, „Traditional architecture in the village of Džakule“.....

[6]

Dr. sc. Omer Hamzić, „How to preserve the industrial heritage – Insight to
Graĉanica railways, 40 years after its closure“ ......................................................

Mr. sc. Nikola Čiča, „Short history of the CCS Napredak Tuzla from the
establishment to its closure“ ...............................................................................

Mr. sc. Fatmir Alispahić, „The sketches of cultural history of Tuzla“ ……

Mr. sc. Rusmir Djedović, „Medieval building remains in Rožanj“...................

Ifeta Jahić, dipl. ing. Arch. „The Soko Fort preservation“ .................................

Munisa Kovačević, prof. „ 'Ćiro' the industrial heritage of Banovići“ .............

Samir Halilović, prof., „Kalesija tombstone necropolis arrangement” ...........

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof. „Revealing unknown tombstone
necropolis near Tuzla“.......................................................................................

Seudin Muratović, prof., „Short geographic-historic- ethnographical sketches about
the Bašigovci village“ .......................................................................................

Senad Begović, prof., "Land Registry as a historical resource in the region of
Tuzla" ..........................................................................................................................

Mirsad Omerčić, prof., „Natural heritage of the mountain Konjuh in the Kladanj
region“ .........................................................................................................................

Reviews
Dr. Thomas J. Butler, „Scientific Conference about Cathars
in France“ ..................................................................................................................

Damir Hatunić, prof., „Srebrenik-historic-ethnographical sketches“.................







[7]


Suradnici broja 1. časopisa Baština sjeveroistočne Bosne

1. Benjamin Bajrektarević, prof. orjentalistike, direktor Zavoda, Tuzla.
2. Dr. sc. Edin Mutapčić, doc., prodekan Pravnog fakulteta, Tuzla.
3. Zlatko Dukić, književnik, pom. ministra za kulturu TK.
4. Dražen Kosec, dipl. ing. arh., Zavod, Tuzla.
5. Dr. sc. Bego Omerčević, doc., Dekan Filozofskog fakulteta, Tuzla.
6. Edin Šaković, prof., magistrant na Odsjeku za historiju, Filozofski fakultet,
Sarajevo.
7. Dr. Thomas J. Butler, umirovljeni prof. Harvard University,
Massachusetts, USA.
8. Dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić, doc., Filozofski fakultet, Tuzla.
9. Mina Kujović, savjetnik arhivista, Arhiv BiH, Sarajevo.
10. Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, Tuzla.
11. Munisa Kovačević, prof., Zavod, Tuzla.
12. Dr. sc. Adib Đozić, doc., prodekan Filozofskog fakulteta, Tuzli.
13. Dr. sc. Adnan Tufekčić, doc., Filozofski fakultet, Tuzla.
14. Dr. sc. Izet Šabotić, doc., direktor Arhiva TK, Tuzla.
15. Mr. sc. Damir Džafić, direktor OŠ Sjenjak, Tuzla
16. Dr. sc. Omer Hamzić, glavni i odgovorni urednik Gračaničkog Glasnika,
Gračanica.
17. Mr. sc. Nikola Čiča, Katolički Školski Centar, Tuzla.
18. Mr. sc. Fatmir Alispahić, književnik, Općina Tuzla, Tuzla.
19. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., Kompanija Širbegović, Gračanica.
20. Samir Halilović, prof., direktor OŠ Memići, Kalesija.
21. Saudin Muratović, prof., Mješovita srednja škola Živinice, Živinice.
22. Senad Begović, prof., Zavod, Tuzla.
23. Mirsad Omerčić, prof., kustos, Gračanica.
24. Damir Hatunić, prof., OŠ Srebrenik, Srebrenik.
25. Almira Bećirović, prof., magistran odsjeka na geografiji PMF,Tuzla










[8]































[9]

Riječ urednika


Problematika kulturne historije i zaštite, korištenja, obnove i
istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine,
Tuzle, Tuzlanskog Kantona i sjeveroistočne Bosne je vrlo slabo istražena i
prezentovana kulturnoj i široj javnosti. Stoga je potrebno stalno
institucionalno ulagati napore kako bi se prevazišao taj problem.
Nedovoljno su istraženi svi aspekti više milenijske kulture života i
baštine Tuzlanskog kantona i sjeveroistočne Bosne. Zahvaljujući povoljnim
prirodnim uvjetima i bogatstvima (naročito soli), još od neolita na području
sjeveroistočne Bosne se razvijaju naselja sa značajnim ekonomskim,
kulturnim i urbanim uticajem na cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa, jedna je od osnovnih kulturnih i
društvenih aktivnosti zajednice. O tome govore i zakoni Federacije Bosne i
Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Još važeći zakon iz ove oblasti iz 1985.
godine kaže da: «Zaštita i korištenje dobara kulturno-istorijskog i
prirodnog nasljeđa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa». Zakon
o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o javnom interesu u oblasti
kulture, navodi i slijedeće oblasti: «Očuvanje kulturnog naslijeđa i
prirodnog naslijeđa», i «Kulturološka istraživanja». Nacrt zakona o
jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji Bosne i Hercegovine
kaže: «Očuvanje, zaštita i obnova baštine je djelatnost od značaja za
(ostvarivanje prava i) očuvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji
Bosne i Hercegovine«.
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona je Javna ustanova koja se institucionalno i na
osnovu zakonskih ovlašćenja bavi problematikom istraživanja,
evidentiranja, zaštite, korištenja i obnove svih vrsta kulturno-historijskih i
prirodnih dobara na području Tuzlanskog kantona.
S obzirom na navedeni širi društveni značaj i zakonsku djelatnost
Zavoda, iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, neophodno je bilo da
Zavod pokrene stručno-naučni časopis iz navedene problematike.
Ovaj časopis ima slijedeće zadatke:
- prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda
- istraživanje i otkrivanje potencijalnih dobara kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa tj. baštine
[10]

- objavljivanje elaborata najznačajnijih dobara kulturno-historijskog
naslijeđa koji su stavljeni pod zaštitu
- objavljivanje radova i projekata iz oblasti korištenja i obnove dobara
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine
- objavljivanje značajnijih dijelova studija i drugih istraživanja koji imaju
veze sa zaštitom i korištenjem: lokaliteta, područja, nepokretnih, pokretnih,
nematerijalnih i drugih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa,
odnosno baštine
- ostala istraživanja i prilozi o kulturi Tuzle, Tuzlanskog kantona i
sjeveroistočne Bosne.
- Historijska i historiografska prezentacija Tuzlanskog kantona i
sjeveroistočne Bosne.
Pred Vama se nalazi prvi broj časopisa «Baština - sjeveroistočne
Bosne», časopisa za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe.
Časopis će izlaziti jednom godišnje. Pored tekstova donosit će razne
priloge: fotografije (crno-bijele), planove i karte, faksimile dokumenata, itd.
Prilozi u časopisu će biti stručni i naučni. Naučni prilozi trebaju imati
naučnu metodologiju i aparaturu a bit će i recenzirani.
Pošto je problematika rada Zavoda i zaštite kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa odnosno baštine, Tuzle, Tuzlanskog Kantona i
sjeveroistočne Bosne, do sada bila nedovoljno prisutna u stručnoj i naučnoj
literaturi, oko Zavoda i časopisa je okupljen veći broj suradnika istraživača
iz navedene oblasti. Smatramo da istinske vrijednosti kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa najbolje mogu prepoznati oni istraživači koji se bave
konkretnim istraživanjima dobara naslijeđa ili pojedinih aspekata baštine a
pogotovu ako još potiču, žive i rade u sredini koju istražuju.
Nadamo se da ćemo ovim a i narednim brojem časopisa ispuniti
značajan dio Vaših očekivanja i dati doprinos boljem poznavanju i
valorizaciji kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa sjeveroistočne
Bosne.

Glavni i odgovorni urednik

Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, prof.




[11]

O Zavodu

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa
Tuzlanskog kantona je ustanova koja je formirana odlukom Skupštine opštine
Tuzla od 31. 03. 1983. godine. Potvrđena je rješenjem Republičkim komitetom za
obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu tadašnje Socijalističke Republike
Bosne i Hercegovine od 12.09.1984 godine pod nazivom Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla sa sjedištem u Tuzli u
ulici 2. krajiškoj br.7. Zavod je započeo rad kao općinski, a kada je nizom ugovora
sa općinama sjeveroistočne Bosne preuzeo ingerencije zaštite i korištenja naslijeđa
na tim područjima, postaje regionalni Zavod, za područje cijele sjeveroistočne
Bosne. Brojao je šest uposlenih visokostručnih kadrova sa dobro opremljenim
prostorom. Pred zadnji rat je bio značajna stručna i naučna ustanova iz oblasti
zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa. Tokom rata je
kadrovski i institucionalno izgubio na značaju i dugo godina ostvarivao svoju
funkciju u minimalnom kapacitetu.
Zakonom «o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla», od strane
Skupštine Tuzlanskog kantona, 21. juna 2000. godine, proglašen je ustanovom od
Kantonalnog značaja. Upisana je u Registar poslovnih subjekata Kantonalnog suda
u Tuzli rješenjem broj U/I-922/02 od 23. 08. 2002. godine.
Istim zakonom je rečeno: «Zavod je javna ustanova koja obavlja djelatnost
od posebnog interesa za Kanton». Među djelatnostima Zavoda su navedeni i :
»Zaštita kulturne baštine» i «Izdavačka djelatnost».

Zavod kao Javna ustanova se institucionalno i na osnovu zakonskih
ovlašćenja bavi problematikom istraživanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i
obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na području Tuzlanskog
kantona.
O tome govore i zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog
kantona. Još važeći zakon iz ove oblasti iz 1985. godine kaže da: «Zaštita i
korištenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa su djelatnosti od
posebnog društvenog interesa». Zakon o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o
javnom interesu u oblasti kulture, navodi i slijedeće oblasti: «Očuvanje kulturnog
naslijeđa i prirodnog naslijeđa», i «Kulturološka istraživanja». Nacrt zakona o
jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji Bosne i Hercegovine kaže:
«Očuvanje, zaštita i obnova baštine je djelatnost od značaja za (ostvarivanje prava
i) očuvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine«.
Također, «Kulturno nasljeđe i prirodno nasljeđe» (Zakon o kulturi TPK, od 7. 9.
1998. godine), «Kulturna i prirodna dobra» (Zakon o muzejskoj djelatnosti TK, ..),
«Kulturna baština» (Zakon o zaštiti kulturne baštine Kantona Sarajevo, Službene
novine KS, 25. 2. 2000. godine), «Kulturno naslijeđe» (Nacrt Zakona o kulturnom
[12]

naslijeđu Bosne i Hercegovine, 2004. godine) i «Baština» (Nacrt Zakona o
jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji BiH).
Pored osnovnog zakona iz ove oblasti (Zakon o zaštiti i korištenju
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Službeni list SR BiH, 20/1985), rad
Zavoda se oslanja i na niz drugih zakona na Tuzlanskom kantonu (o kulturi,
arhivskoj i muzejskoj djelatnosti, o prostornom uređenju i građenju...), Federaciji,
Bosni i Hercegovini, kao i nizu međunarodnih konvencija iz ove oblasti.
Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa, jedna je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti
zajednice.
Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa su svi administrativni, tehnički, medijski,
propagandni, projektni i istraživački podslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti
koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa i njihovih lokaliteta.
Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Tuzlanskog kantona, Zavod ostvaruje kroz
slijedeće aktivnosti:
1. zaštita i očuvanje spomenika,
2. evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeđa,
3. prikupljanje dokumentacije o spomenicima,
4. valorizacija dobara naslijeđa,
5. izrada separata zaštite naslijeđa u oblasti prostornog i
urbanističkog planiranja,
6. izrada projekata, elaborata i studija,
7. radovi na spomenicima,
8. popularizacija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

Nedovršenost pravnog sistema naročito iz područja zaštite naslijeđa, (kao
što je poznato ne postoji zakon o zaštiti naslijeđa na nivou Kantona i Federacije
Bosne i Hercegovine) dovodi ovaj Zavod u vrlo tešku situaciju u smislu zakonskog
djelovanja.
Finansiranja rada Zavoda je iz budžetskih sredstava Tuzlanskog kantona i
iz drugih izvora odredenih zakonom o finansiranju Javnih ustanova na nivou
Kantona. S obzirom da u oblasti finansiranja rada Zavoda nisu napravljena
zakonska rješenja iz domena vlastitih prihoda, Zavodu ostaje malo ili nikako
prostora za razvijanje ka krovnoj instituciji kulture na području našeg kantona koja
joj po primarnoj djelatnost pripada zajedno sa ostalim institucijama kulture na
našem kantonu (Arhiv, Muzeji).
Koristeći veoma teško stanje uopće u organizaciji i djelovanju službi
zaštite (Zavoda) u Federaciji BiH, a posebno zakonsku neusklađenost djelovanja,
neke stručne poslove rade i druge institucije ali su one potpuno nesustavne i
nekoordinirane sa metodologijom zaštite i međunarodnim zakonodavstvom i
konvencijama o zaštiti naslijeđa.
[13]

Nedostatak stručnih kadrova se itekako osjeti u radu Zavoda. Pravilnikom
o unutrašnjoj organizaciji na koji je svoju saglasnost dala vlada Tuzlanskog
kantona ostaje i dalje popunjen samo sa trideset posto predviđenog i potrebnog
stručnog kadra.
Djelatnost Zavoda u 2008. godini karakterisala je promjena menadžmenta,
tj. Upravnog odbora i direktora Zavoda a početkom 2009. godine je u Zavod
primljen i jedan magistar, iskusni istraživač naslijeđa na području kantona.
Uprkos brojnim poteškoćama koje prate rad ove ustanove, ona je u 2008.
godini realizovala brojne aktivnosti, te ostvarila odličnu saradnju sa drugim
institucijama.


























[14]



































[15]

Dr.sc. Edin Mutapčić, docent

Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku


Abstrakt:
Rad pokušava dati odgovor o ubikaciji Porfirogenitovog Ad Salinesa, te
dati odgovor na pitanje administrativnog ustrojstva područja današnje Tuzle u
srednjem vijeku. Kao rezultat istraživačkog napora dolazi se do zaključka da je u
tradicionalnoj historiografiji došlo do pogrešnog postavljanja organizacionog
ustrojstva ovog područja prvenstveno usljed pogrešnog prihvaćanja činjenice da je
Porfirogenitov Ad Salines, ustvari, Tuzla. Upravo pod uticajem takvog mišljenja
došlo je do pogrešnih postavki uopće o feudalnoj decentralizaciji ovog područja.

Ključne riječi: Ad Salines, so, Tuzla, Bosna, Usora, Soli, zemlja, oblast,
župa ...


UBIKACIJA AD SALINESA

U dosadašnjoj historiografiji dominantno je mišljenje da prvi spomen Tuzle
treba tražiti u djelu bizantijskog cara i historičara Konstantina Porfirogenita, iz
sredine X stoljeća (umro 959). Porfirogenit u svom poznatom geografsko-
historijskom djelu spominje u grčkoj transkripciji Castron to Salenes među
teritorijama koje su držali Srbi.
1
Upravo je dosadašnja hipoteza o Salinesu, koji
Porfirogenit navodi među (Destinik, Černavusk, Međurečje, Dresneik, Lesnik i
Salines) ustvari osnov za tvrdnju da je navedeno područje bilo potpalo pod vlast
Časlava, u vrijeme Porfirogenita.
2
Upravo u prethodnom vremenu „tradicionalna
historiografija“ je tražila svako objašnjenje da se Salenes smjesti upravo u današnju
Tuzlu. Da bi navedena konstatacija dobila svoje što uvjerljivije obrazloženje ona je
višestruko istraživana, tako da prema Tomašekovom etimološkom obrazloženju
Salenes (u grčkom) znači što i Salines (Ad Salinas) na latinskom, što bi ustvari na
našem jeziku značilo grad solana (slanica)
3
. Najstarije i dosta iscrpno tumačenje za
obrazloženje dao je Konstantin Jireček, koji je sa sigurnošću tvrdio da se Salenes
sigurno odnosi na današnju Tuzlu zbog toga što „na čitavom području od Adrije do
Crnog mora“ nema sonog izvora, odnosno izvora kamene soli.
4


1
B. Ferjančić, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, knjiga II, Beograd 1959., str. 58.
2
Handžić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,Svjetlost, Sarajevo, 1975. (dalje: A. Handžić),
Tuzla, str. 16-17.
3
A. Handžić, Tuzla, str. 16-17.
4
K. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1951.,
(prevod Đ. Pejanović), str. 51.
[16]

Međutim, Jireček nije mogao da donese nikakve druge dokaze.
Donedavno, ovakvo stanovište, da Salenes odgovara današnjoj Tuzli,
općenito je u nauci prihvaćeno, premda ne postoji u izvorima izričita potvrda gdje
se taj grad nalazio.
5

Međutim, ukoliko prihvatimo ovakvu tvrdnju postavlja se nekoliko pitanja:
- Zašto prije i poslije Porfirogenita nema više spomena Ad Salinesa, niti naselja
čiji naziv bi nastao transformacijom te riječi?
- Ukoliko prihvatimo konstataciju da na području današnje Tuzle jeste
Porfirogenitov Ad Salines, nameće se pitanje gdje se nalazio ovaj značajan
urbani centar koji bi u sebi trebao da povezuje, u najmanju ruku, kasnoantičke i
ranosrednjovjekovne tragove života?
Prvi u nauci koji se ozbiljnije pozabavio navedenom problematikom jeste
jedan od najboljih poznavalaca balkanskog ranog srednjovjekovlja, srpski
historičar Relja Novaković.
Tražeći odgovor na navedeni problem, Novaković konstatuje: „Mada
Salines od svih spomenutih gradova najsigurnije upućuje samo na jedno mesto –
na položaj današnje Tuzle, možda ne bi trebalo odbaciti pomisao da je taj naziv
mogao biti vezan u svoje vreme i za neko drugo mesto, za neko mesto koje se
danas zove Slatina koje, po Vuku, obično dobija naziv po tome što tu izvire ili pišti
voda slana ili nakisela. Takvih Slatina ima više i na području koje je ulazilo u
sastav Srbije IX i X veka“.
6
Uostalom o brojnim mjestima koja bi prema korijenu
riječi ili svojim izvorima bili potencijalni Ad Salines pisao je Đ. Basler – za
područje BiH i Milica Baum, za šire tuzlansko područje.
7

Novaković vrlo racionalno vrši analizu teritorija koje su naseljavali Srbi u X
stoljeću te smatra da područje Srbije u Porfirogenitovo doba treba tražiti na liniji
koja se „približno pružala istočno i zapadno od gornje Drine i izvornog dela reke
Bosne“.
8
Sve govori da bismo te gradove morali prije svega tražiti u župama

5
A. Handžić, Tuzla, str. 16-17.
6
Relja Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Istorijsko-geografsko razmatranje,
problemi i znanja, Istorijski institut u Beogradu, Beograd, 1981., (nadalje: R. Novaković, n. dj.), n.
dj., str. 66–67.
7
Đuro Basler, Najstariji podaci o slanim izvorima u Bosni i Hercegovini, Naš krš, bilten speleološkog
društva »Bosanskohercegovački krš«, broj 10-11. Sarajevo 1981. godina, str. 206-208.; Milica
Baum, Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, broj I, Tuzla, 1957. (dalje: M.
Baum, Župa Soli), str. 15-16.
8
Kao prvi u nizu postavljenih problemskih zadataka jeste činjenica da se Tuzla (potencijalna Salines)
nalazi u dolini rijeke Spreče. Samim time Srbija u navedenom obimu morala bi „zahvatati slivove i
Drine i Bosne“, odnosno barem njenih desnih pritoka. Ukoliko je navedena činjenica tačna, onda se
nameće logičan zaključak zašto Porfirogenit govoreći o granicama Srbije sa Hrvatskom, spominje
samo Cetinu i Livno, a da se „u odnosu na primorske oblasti nalazi samo prema planinskim
stranama“, „kad od tih planinskih strana do Save ima u vazdušnoj liniji preko 200 kilometara, dok je
stvarno udaljenje mnogo veće“. „Ako bi neko pomislio da je Porfirogenit, spomenuvši planinske
strane, dao samo opšti smjer, ne pomišljajući na neko posebno razgraničenje, pa bi se taj smer
odnosio na celo područje sve do Save, to bi još više zakomplikovalo već ionako složeno pitanje
georgafskog položaja Srbije njegova vremena, jer u tom slučaju bismo idući i od Duklje preko
[17]

Dukljaninovog Podgorja, uključujući tu i Metohiju. Što se tiče materijalnih tragova
koji ukazuju na postojanje gradova i utvrđenja na tom prvobitno srpsko/raškom
području, ima ih nekoliko desetina i možda bismo pažljivim istraživanjem, uz
podrobno proučavanje toponima, hidronima i oronima, mogli utvrditi geografske
položaje makar nekih od imenovanih gradova.
Dalje, Novaković odbacujući Tuzlu kao moguće mjesto iz Porfirogenitovog
spomena on kao potencijalna mjesta nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i
sl. koji se nalaze u području koje je nešto bliže prvotnoj Srbiji u IX i X stoljeću.
„Ako bismo u istom Dukljaninovom Podgorju, u kojem smo tražili i druge
Porfirogenitove gradove, potražili lokalitet sa imenom Slatina u želji da utvrdimo
da li u njihovoj blizini ima i nekih gradova ili starih naselja, onda bismo se najpre
zadržali u Dukljaninovoj župi Onogošte. Nedaleko od Danilovgrada, s leve strane
Zete, nalazi se mesto Slatina i Slatinski potok. Na karti se nešto jugozapadnije od
Slatine nalazi jedan Gradac, a nešto još južnije jedan topografski znak za ruševinu.
U nekadašnjoj župi Onogošte ima još Gradina i Zagrađa, ali su dalje od Slatine i
Slatinskog potoka. Jednu Slatinu nalazimo na već spomenutom terenu pored Drine,
između Ustiprače i Goražda. Uz samu Slatinu nalazimo na karti lokalitet Zidine, a
oko 2 km severoistočnije lokalitet Grad, dok se 4 km niz Drinu nalazi lokalitet
Kale. I severoistočno od Foče postoji jedna Slatina, u blizini Slatinskog potoka,
koji se uleva u Ćehotinu kao njena desna pritoka, ali na karti ne nalazimo nikakve
druge zanimljive tragove. Slično je i sa Slanim mjestom južno od Čajniča, kao i sa
Slatinom severno od Čajniča, s tom razlikom što na 3 do 5 km zapadno od nje
nailazimo na jednu Gradinu, nedaleko od Janjinog potoka. Jedna Slatina postoji i
pored Kalunske reke (Tuhovo), ali na karti u njenoj blizini ne nalazimo nikakvih
drugih tragova starina. Da spomenemo još i Slatinu ispod Ograđenice, s desne
strane donje Tare, od koje se severozapadno, na udaljenju od oko 8 km nalazi
Gradski dol. Još jednom, ako iz već spomenutih razloga Salines ne vredi tražiti na
položaju današnje Tuzle, možda bismo mogli pokušati sa nekim od spomenutih
Slatina ili potražit još neki lokalitet istog ili sličnog imena“, konstatuje Novaković.

9
Dakle, kritičkom analizom Porfirogenita, odnosno analizom velike udaljenosti
(95–110 km zračne linije) između prvobitne Srbije i Tuzle zaključujemo da
spomenutih šest „nastanjenih gradova“ „u pokrštenoj Srbiji“, od cara Porfirogenita,
treba tražiti „istočno od Pive, Tare, Čeotine, Lima i Gornje Drine“, dakle tamo gdje
su, ustvari, tragovi tadašnje srpske državno-političke organizacije.
10

Pored ovih doista uvjerljivih Novakovićevih istraživanja, kao ključan
argument možemo uzeti da na širem današnjem tuzlanskom području nema
ostataka antičke, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne arhiktekture. Napomenimo
činjenicu da najznačajniji otkriveni lokaliteti sa znakovima antičke kulture su:
Gradina u Đurđeviku (Živinice); Gradina u Gornjim Petrovicima (Kalesija) i

planinskih strana imali pravo da dođemo do Save čak između Drine i Beograda. Ali na tako nešto ne
bismo smeli ni pomisliti.“( R. Novaković, n. dj., str. 66–67).
9
R. Novaković, n. dj., str. 60–70.
10
R. Novaković, n. dj., str. 60–70, 257, 298, 318.
[18]

Gradina Kosovača – Kusonje (Kalesija). Napomenimo da spomenute gradine sa
kalesijskog područja kriju kontinuitet života iz prethistorije do antike, dok za
Gradinu u Đurđeviku možemo konstatovati da ima kontinuitet staništa od antike ka
srednjem vijeku.
11
Dakle, taj podatak kod Porfirogenita jedini je argument o
ranosrednjovjekovnom spomenu ovog grada, za kritičkog historičara doista više
nego skromno.
Dosadašnje stanovište nauke da su Bosna, kao i Soli, u X stoljeću
predstavljale sastavne dijelove Srbije, nastalo uglavnom na osnovu „Jirečekove
interpretacije Porfirogenita“, prilično je uzdrmano novijim kritičkim razmatranjima
tog istog izvora.
Danas se misli da je horion Bosone
12
i u to vrijeme „postojala kao posebni teritorij i
da takav spomen kod Porfirogenita ostavlja pitanje veličine bosanskog teritorija
toga vremena sasvim otvorenim“. S duge strane, njegovo spominjanje dva grada,
Katere i Desnika, u vezi sa Bosnom M. Hadžijahić svojom novom kritičkom
analizom Porfirogenitovih riječi „™„j tÕ xwr…on bÒswna“ zaključuje da se radi
o akuzativnom obliku te da je u navedenom slučaju u pitanju smjer, tako da,
ustvari, za navedene gradove Porfirogenit kaže da se oni nalaze prema Bosni, tj. u
„pokrštenoj“ Srbiji.
13

Upravo iz navedenog razloga mišljenje o Tuzli kao Salinesu moramo u
potpunosti odbaciti.
14

Ovakva stajališta potvrđuju izvori koji pokazuju stabilnost granice Bosne
na rijeci Drini. Prije svih, poslužit ćemo se informacijama koje nam daje pop
Dukljanin u svom Ljetopisu. Naime, Dukljanin u svom Ljetopisu govori o
granicima Bosne „od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Pina“
(Borove planine), dok se u hrvatskoj verziji spomenutog ljetopisa kaže: „počamše
od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave“.
15

Dakle, prema Dukljaninu, Drina predstavlja vrlo jasnu granicu, kao što je,
uostalom, bila i stotinama godine prije i poslije toga.
Međutim, pored navedene potvrde, Dukljanin nam u još jednom svom
opisu nudi odgovor na navedeno pitanje, da Porfirogenitov Salines nije identičan sa
današnjom Tuzlom. Naime, u svom opisu kada govori o ratu ugarskog velikaša
Kiša sa Časlavom: „Kao što znamo, pre nego što je došao do Drinske županije, gde

11
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988., tom, 2, str. 104-107.
12
Porfirogenit teritorij Bosne označava riječju horion, tj. demunitivnim oblikom riječi hora – omeđen
prostor (Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.;
dalje: M. Hadžijahić, n. dj., str. 85-86).
13
M. Hadžijahić, n. dj., str. 85-86. Naime da je Porfirogenit želio da kaže da su navedeni gradovi u
Bosni on bi se koristio lokativom (en, a ne akuzativnim oblikom e„j) tako da bi navedena informacija
glasila „™n tÕ xwr…on bÒswna “ (i u zemlji/ci/ Bosni).
14
R. Novaković, n. dj. str. 60–70; A. Handžić, Tuzla, str. 18.
15
„...a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam
vocavit...“ Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928.
(dalje: F. Šišić, Letopis popa Dukljanina), gl. IX (latinska redakcija), str. 307; hrvatska redakcija (gl. IX,
str. 399).
[19]

ga je čekao srpski vladar Časlav, Kiš je“, kaže Dukljanin, „sa vojskom došao u
Bosnu i opustošio i opljačkao istu provinciju.“
16

Pošto se u historiografiji ovaj događaj smatra istinitim, pretpostavljamo da
bi Kiš, idući na jug, sigurno svratio da zauzme i opljačka i Salines, ali ako je
Salines bio naseljen grad u „pokrštenoj Srbiji“ zašto Dukljanin nije rekao da je Kiš
opustošio i opljačkao taj dio Srbije? Možda će neko reći da Dukljanin i Bosnu i
Rašku naziva Surbijom (Srbijom), pri čemu Bosnu stavlja između Drine i Borove
planine, pa da je spomenom Bosne mislio, ustvari, na dio Surbije.
17

Takvo objašnjenje ne bi rješavalo pitanje položaja i pripadnosti Salinesa,
jer nam Porfirogenit prikazuje Bosnu mnogo manjeg obima, „mada se nama čini da
bi položaj današnje Tuzle više odgovarao i takvoj Bosni nego nekoj tadašnjoj
Srbiji, pa zvala se ona Surbija ili nekako drugačije“.
18

Nastavak potvrda o Drini kao granici između Bosne i Srbije jeste i
bizantijski hroničar Ivan Kinam. On nam daje jasne podatke o Drini kao granici i
samostalnom političkom organizovanju na području Borićeve Bosne.
19

Dakle, oblast Soli je još od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana
Borića, tj. od 1154. godine, bila u sastavu Bosanske banovine, pa će, i pored svih
peripetija, ostati kao trajan posjed bosanske države.
20


OBLAST - ZEMLJA SOLI

Na južnom dijelu nekadašnje rimske provincije Panonije, a koji pripada
današnjoj Bosni i Hercegovini, već u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja
Usora. Ona je od samog nastanka bila sastavni dio bosanske srednjovjekovne
države, te je konstantno, kroz srednji vijek, najčešće bila u toj zajednici.
Upravo se na prostoru Usore od druge decenije XII stoljeća događa
izražena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu)
Usore. U osnovi, ta podjela je u dužem vremenskom periodu za posljedicu imala
prerastanje manjih organizacionih jedinica u veće. Tako su ranosrednjovjekovne
župe prerasle u oblasti, a kasnije i u zemlje.
Posljedica toga je da je njen teritorij u već spomenutoj drugoj deceniji XII
stoljeća podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja treće
zemlje, Podrinja, trajao je još nešto više od jednog stoljeća, tako da u šestoj
deceniji XIV stoljeća imamo i nastanak ove zemlje, koja je proizašla kao posljedica

16
F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, 316-317; R. Novaković, n. dj., str. 66–67.
17
R. Novaković, n. dj., str. 66–67.
18
R. Novaković, n. dj., str. 66 – 67.
19
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, str. 27-28.
20
Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, 100 godina Fabrike soli Tuzla, Muzej istočne Bosne
– Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1985. (dalje: Đ. Basler, Župa i grad Soli), str. 17-20.
[20]

ojačane uloge vlastele iz oblasti Trebotića. Vjerovatno je to učinjeno nauštrb
zemlje Soli.
21

Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225.
godine, u pismima pape Honorija III kaločkom nadbiskupu Ugrinu. U prvom
pismu je papa zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj riješenosti da uništi heretike
„de Bosna, Soy, et Wossora“ dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije
II da kaločkom nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et
Wossora“, da bi ih očistio od heretika.
22

Porijeklo naziva zemlje, župe i grada Soli u etimološkom smislu je
jednostavno objasniti, jer taj naziv potiče od glavnog mineralnog bogatstva na
ovom području, tj. od soli. Ponovimo činjenicu da prvi pomen Soli (Soy) datira iz
1225. g. (pisma pape Honorija III).
23

U pisanim dokumentima sam naziv Soli je zapisan na više načina u
histrijskim izvorima: Soy (1225), Sou (1244)
24
, So (1272)
25
, Soli – Zoli (1322)
26
.
Međutim, neosporno je postojanje Soli kao administrativne jedinice u
srednjovjekovnoj Bosni koja se u poveljama bosanskih vladara najčešće spominje
uz Usoru kojoj je, ustvari, i pripadala, odnosno bila jedna od tri oblasti ove bosanke
zemlje.
U historiografiji je veoma razvijeno mišljenje gdje se nalazio središnji grad
oblasti Soli u srednjem vijeku. Na nekadašnje utvrđenje danas podsjećaju dva
lokaliteta u području slanih izvora koja se nazivaju grad. U današnjoj Gornjoj
Tuzli, brdo Grad se diže iznad samog mjesta, na kojem nisu utvrđeni nikakvi antikni
ostaci. U bližoj okolini Donje Tuzle, 3 km sjeveroistočno, iznad lijeve obale potoka
Soline, a na području istoimenog sela, uzdiže se takozvani Gradovrh. Tu su,
međutim, utvrđeni ostaci neke utvrde. V. Ćurčić je 1908. godine konstatovao
ostatke zidova koji su zatvarali prostor u promjeru od oko 50 metara. V. Ćurčić ih ne
naziva Gradovrh, nego Gradina od Solina. On, međutim, ne kaže da je to rimska
građevina, nego pretpostavlja da je prije prahistorijska utvrda na kojoj su se
kasnije, na temelju nađenih fragmenata rimske opeke, mogli naseliti Rimljani. Dakle,
konkretnu lokaciju srednjovjekovnog grada u nauci je sasvim utemljeno dokazao

21
Edin Mutapčić, Mjesto i uloga zemlje Usore u državno-pravnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne,
Pregled, Časopis za društvena pitanja, broj 2., godina 2009., Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2009.,
str. 136-144. (dalje: E. Mutapčić, Mjesto i uloga zemlje Usore).
22
Tade Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smičiklas, CD), III,
str. 242-244; Jelena Mrgić, Župe i naselja „zemlje“ Usore, JIČ, br. 1-2., Beograd, 2000. (dalje: Jelena
Mrgić, Usora), str. 29.
23
T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244; Jelena Mrgić, Usora, str. 29.
24
T. Smičiklas, CD, IV, 236-240.
25
Eusebio Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum
regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892. (dalje: Fermendžin, Acta Bosnae, str. 15.
26
Tha l l ó c z y , Ludwig Von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München
und Leipzig 1914. dalje; Thalloczy, Studien), 7-10.
[21]

Adem Handžić koji srednjovjekovni (Drveni Grad - Aģaç hisar) smješta u
neposredan gradski centar (Stara i Atik Mahala).
27

Što se tiče pisanih tragova o naseljima u okviru župa Donje i Gornje Soli,
ona su ostala sasvim nepoznata sve do dolaska osmanske vlasti. Jedini konkretan
podatak o jednom naselju u tom području jeste spomen mjesta Sol u Dubrovačkom
arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varošicu Donje Soli koju su
Osmanlije zatekli kao najznačajnije naselje na području spomenutih dviju župa.
Naime, u dubrovačkim knjigama evidentirana je žalba Dubrovčanina Bogoslava
Boljojevića, od 6. februara 1412., kojem je u mjesecu novembru (1411) u Usori, u
mjestu Sol, bila oteta roba u vrijednosti od 16 perpera.
28



FEUDALIZACIJA USORE I SOLI

Upravo historiografija, opterećena navedenim mišljenjem o ranijem
nastanku zemlje Soli, nije bila u stanju da sagleda razvoj unutrašnjo-političkog
organiziranja navedenog prostora. Prihvativši navedeno mišljenje, nauka je razvila
teoriju o ranoj političko-geografskoj cjelini zemlje Soli, koja je pod nerazriješenim
okolnostima progutana od Usore. Dakle, tim je nauka u nemogućnosti da primijeti
da je spomenuta oblast nastala prvenstveno kao rezultat unutrašnje organizacije
jedne prirodno-geografske cjeline, koja se u kasnoantičkom periodu nazivala
Panonijom, obuhvatajući njen južni dio do rijeke Save, razvijajući se u posebnu
teritorijalno-političku organizaciju pod nazivom Usora.
29

Historiografija je u dosadašnjem periodu nastanak određenih bosanskih
zemalja posmatrala isključivo kao određene integracione faktore. Međutim, ona je
izbjegla da se osloni na najkonkretniji izvor – za rani srednji vijek kada je u pitanju
navedena činjenica, a to je „Ljetopis popa Dukljanina“, odnosno u njemu prikazana
podjela Zahumlja.
30

Navedena činjenica nas neupitno upućuje na zaključak da u periodu
nastajanja prvih država na južnoslavenskim područjima imamo obrnute, odnosno
dezintegracione faktore, odnosno činjenice da se usljed podjele nasljedstva i sl.
određena teritorija dijeli. Mišljenja sam da se upravo jedan takav proces odigrao i u
prvoj polovini XIII stoljeća, odnosno da se s vremenom od matice Bosne otcijepila
Usora sa Soli kao jedinstven prostor. Pri tome je novonastala zemlja „Soli“ dobila
izraženiji stepen individualiteta, omogućivši plemstvu iz navedenih krajeva da u
potpunosti učestvuju na najvišoj razini u političkom životu srednjovjekovne Bosne.

27
A. Handžić, Tuzla, str. 19.; 167-168.
28
A. Handžić, Tuzla, str. 24-26; Jelena Mrgić, Usora, str. 28; Bogoslavus Bogloyevich se žalio protiv
„Ogream Glubnich dicens quod dictus Ogrea koji mu je u mjesecu novembru per um accepit sibi in
mercanciis ad valorem perperi sedecim in Usora ad locum Sal“ (= Salis).
29
E. Mutapčić, Mjesto i uloga zemlje Usore, 133-147.
30
F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, str. 394-395; 399.
[22]

Međutim, „zemlja“ Soli je u kasnijem vremenu ostala, kao i zemlja
Trebotić (Podrinje), odnosno „zemlja“ Usora, u određenom višem obliku
zajedničkog organiziranja, za koji ćemo upotrebljavati naziv Usorsko vojvodstvo.
No, vratimo se već spomenutom prvom pomenu Usore i Soli u historijskim
izvorima iz 1225. godine. Naime, u pismima pape Honorija III katoličkom
nadbiskupu Ugrinu, u prvom pismu papa je zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj
riješenosti da uništi heretike „de Bosna, Soy, et Wossora“, dok je drugim pismom
potvrdio odluku kralja Andrije II da kaločkom nadbiskupu preda „terras quasdam,
videlicet Bosnam, Soy et Wossora“, da bi ih očistio od heretika.
31
Nesumnjivo je da su Usora i Soli bile veće teritorijalne jedinice od župa,
budući da se navode, pored Bosne, koja je bila zemlja i banat, a osim toga, ovaj
papski izvor eksplicitno naziva Bosnu, Soli i Usoru zemljama.
32

Navedeni dokumenti nam također govore o jedinstvu teritorija, odnosno
njihovoj zaraženosti heretičkim vjerovanjem.
33

Međutim, u navedenom pismu, ustvari, dolazi do konačne predaje vjerskih
pitanja u Bosni pod ugarski nadzor, odnosno, u ovom konkretnom slučaju pod
nadzor kaločkog nadbiskupa Ugrina.
34

Dakle, pri gotovo svakom kasnijem spomenu Soli u historijskim izvorima
dolazi do vezanog pojavljivanja i Usore, dok obrnutih situacija ima mnogo više,
odnosno samostalnog spominjanja termina Usora.
Prateći historijske izvore možemo u potpunosti opovrgnuti ono što je
dosadašnja historiografija pokazivala kada je u pitanju odnos Usore i Soli, odnosno
da je Usora u četrnaestom stoljeću u sebi apsorbovala i „zemlju Sol“. Naime, kao
što smo već konstatovali, proces koji se odvijao bio je suprotan tome. Još od ranog
srednjeg vijeka, na sjeveru Bosne se javlja zemlja Usora koja se od zemlje Bosne
razdvajala starom granicom pokrajina Panonije i Dalmacije.
Naime, sjeverno i južno od navedene granice, koja je u prošlosti razdvajala
dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju, još u vrijeme avarske prevlasti nad
ovim prostorima naselila je brojna avarsko-slavenska masa (u kojoj su, svakako,
Slaveni dominantni u brojnosti), tako da je usljed kasnije podjele između
doseljenika došlo do posezanja na onu granicu koja je imala svoj historijski i
prirodno-geografski aspekt.
Uostalom i Porfirogenit spominje neovisnu Sklaviniju, koja ubuhvata
prostor Dalmacije i Panonije.
Međutim, nešto kasnije će doći do izdvajanja i Donjeg Podrinja, odnosno
Trebotića kao zasebne oblasti. Samim time nameće se potreba da razgraničimo
Usoru od Soli, ali kao oblasti koje zajedno sa Trebotićem, koji se u izvorima javlja
nešto kasnije, čine zemlju Usoru (Usorsko vojvodstvo).

31
T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244.
32
Jelena Mrgić, Usora, str. 29.
33
T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244.
34
T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244.;
[23]

Nastanak oblasti Soli u Bosni, odnosno Usori, duboko je vezan za slabljenje
centralne vlasti usljed pojačanih težnji regionalnih moćnika za većom
individualnošću. Upravo kroz tu borbu nameće se i treća strana, odnosno moćni
sjeverni susjed Ugarska koja, koristeći onu narodnu „zavadi pa vladaj“, vjerovatno
u navedenom periodu obećava određene privilegije za pridobijanje na svoju stranu
tih regionalnih nezadovoljnika. Rezultat toga su ustupci koje čine i bosanski banovi
prema tim izraženijim lokalnim moćnicima, tako da kao rezultat te borbe dolazi do
pojačane regionalizacije u kojoj se izdvajaju oblasti, među kojima i Usora.
Proces decentralizacije u Bosni je prisutan već od prvog spomena bana Mateja
Ninoslava u historijskim izvorima, 1233. godine. Tom prilikom on se u prepisci,
upućenoj papi Grguru IX, žali da je stavljen u gori položaj nego njegovi heretički
prethodnici.
35
Oni su, naime, po banovom tvrđenju, „po starom običaju“, davali i
oduzimali župe i sela po svome nahođenju, a sada oni koji drže ove zemlje i sela
narušavaju običaj i zadržavaju zemlje protiv volje banova.
Zbog toga se ban obratio papi Grguru IX molbom za pomoć, a papa je zatražio
od ugarskog hercega Kolomana da obezbijedi poštovanje običaja potvrđenog od
najstarijih vremena.
36
Pošto pozivanje na „stara prava“ u ovo doba predstavlja opće
mjesto iza kojeg se zaklanjaju svi zahtjevi, iz banove žalbe ne možemo zaključiti
ko je, ustvari, izazvao ovaj spor, ali vijest, u svakom slučaju, „svedoči o
zategnutosti u odnosima između bana i onih koji se u bosanskim poveljama iz ovih
godina nazivaju boljari“.
Neosporno je da se ban Matej Ninoslav našao u jednoj situaciji izbora između
suradnje sa domaćim feudalnim velikašima, upravnicima „ostalih bosanskih
zemalja“, ili da se vezuje za katoličku i ugarsku akciju u Bosni. Našavši se u takvoj
situaciji, uz jasno saznanje da ugarsko miješanje ima za cilj da ovu zemlju sasvim
neposredno svede u položaj ugarske krunske zemlje, odlučuje da se postavi na
stranu bosanskih snaga.
37

Rezultat toga je, svakako, određeno popuštanje prema vlasteli (boljarima).
Ustvari, u Bosni, odnosno Usori, ne odigrava se ništa što nije specifikum tadašnjih
općeevropskih događanja. Naime, poznato je da navedeno vrijeme obilježava borba
plemstva za staleške privilegije koje su prisutne diljem Evrope. U Engleskoj, kao
rezultat toga nastaje „Velika povelja sloboda“, a u susjedstvu, u Ugarskoj, „Zlatna
bula“ Andrije II, o kojoj je već bilo riječi.
Poznata je rascjepkanost feudalnih posjeda u čitavom srednjem vijeku. To
je, upravo, glavna oznaka razvitka tadašnjeg društva, nastalog na osnovi klasne
borbe i podvojenosti i raznih interesa pojedinih nižih i viših feudalaca. Ako
spomenutu situaciju imamo u vidu, neće biti nimalo zagonetno što je
srednjovjekovna teritorija Bosne bila „sad mala, sad velika“. To je, sigurno, ovisilo

35
T. Smičiklas, CD, III, str. 388-389.
36
T. Smičiklas, CD, III, str.389.
37
Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Srpska knjiž. zadruga, Beograd, 1964. (S.
Ćirković, Istorija), str. 62-63.
[24]

o snazi unutarnjih, domaćih feudalaca i slabosti centralne vlasti: kneza, bana, kralja
i feudalaca, mjesnih gospodara (župana, kaštelana).
Nema nikakve sumnje da je i slabost susjednih država, koje su često
pretendovale na prisvajanje Bosne, od Ugara do susjednih domaćih feudalaca iz
raznih pokrajina i raznih naziva, igrala značajnu ulogu. Ta pojava za to doba nije
nimalo čudna ni rijetka, jer su interesi feudalaca u prvom redu bili motorna snaga,
bez obzira na međusobne rodbinske veze, bliže i daljnje. Treba da znamo da je u
srednjem vijeku u Bosni rijetkost naći višeg feudalca ili vladara raznih naslova koji
nisu bili povezani užim ili daljnjim rodbinskim vezama s drugim feudalcima u
zemlji ili izvan vlastite države.
38

Kasnije je Ninoslav sam, u pratnji svojih boljara, putovao u Dubrovnik da
bi dovršio pregovore i potpisao ugovor. Prvi put u sklapanju međudržavnog
ugovora bosanski vladar nastupa sa svojim boljarima – vlastelom, koji zajedno s
njim predstavljaju državu i polažu zakletvu na utanačeni ugovor. Ovakva forma
ugovaranja ponavljala se često u kasnijim stoljećima i sasvim je odgovarala suštini
organizacije bosanske srednjovjekovne države.
39

Svakako da navedena činjenica nije samo forma, jer, kao što smo
konstatovali, u dezintegracionim procesima koji se odigravaju u vrijeme ovog
bosanskog bana dolazi do jačanja regionalnih organizacionih formi, tako da u
novonastalim okolnostima Matej Ninoslav potpisuje ugovor zajedno sa svojim
boljarima. Samim time, još u ovom ranom periodu bosanskog srednjovjekovlja
imamo savez između vladara i vlastele. Postavlja se jasno pitanje ko je ta vlastela.
Svakako da ta vlastela, što se jasnije može vidjeti iz kasnijih bosanskih povelja,
predstavlja pojedine „bosanske zemlje“, koje su prema vani objedinjene pod
Ninoslavovim patronatom, kao „velikog bosanskog bana“.
U novije vrijeme postavlja se teorija o tzv. udionim vladarima u Bosni. U
tom slučaju prva udiona „zemlja“ bila je, svakako, Usora. Prema navedenim
mišljenjima, pošto u historiji srednjovjekovne Bosne ne postoje svjedočanstva o
maloljetnim vladarima, može se sa dosta velikom sigurnošću pretpostaviti da se
nije učvrstio princip primogeniture pri nasljeđivanju vlasti. Prema tome, može se
zaključi da je Matej Ninoslav, kao bliski rođak bana Stjepana, preuzeo bansku
vlast, dok je Sibislavu (sinu bana Stjepana) dao jedan dio svoje države u
„vladanije“.
Pošto se iz najstarijeg spomena Usore (1225) vidi da joj je pridavan viši
rang od župe, odnosno rang „zemlje“, onda se s pravom može govoriti o Usori kao
udjeonoj zemlji.
40
Dakle, u vrijeme bana Mateja Ninoslava, „zemlja“ Usora je bila i
„udjeona kneževina“ pod upravom kneza Sibislava (oko 1236. – oko 1245.).
41


38
Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982. (dalje: M. Vego,
Postanak, str. 11).
39
Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR BiH, Radovi,
knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960., str. 13.
40
J. Mrgić, Usora, str. 29.
41
Jelena Mrgić, Donji Kraji – krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002., str. 36.
[25]

S obzirom na to da je čitava vladavina bana Matije Ninoslava (oko 1233. –
oko 1250.) protekla u ratnim sukobima s ugarskim vladarima, može se reći da nisu
postojali uslovi za teritorijalno proširenje bosanske države, tako da se s pravom
uzima da je ona zauzimala približno istu teritoriju u vrijeme bana Kulina i bana
Ninoslava.
Prostor na sjeveru od „zemlje“ Bosne – Usora i Soli, bio je organiziran u
posebne „zemlje“ najkasnije do 1225. godine.
42

Područje Soli nalazilo se u sastavu Usore, ali i srednjovjekovne bosanske
države još od ranog srednjeg vijeka i dijelilo je njenu sudbinu.
Nažalost, srednjovjekovni izvori ne daju nam podatke o prostornom
obuhvatu i administrativnom uređenju područja Soli. Isto tako, u bližoj ili daljoj
okolici današnje Tuzle nije pronađen nijedan stećak koji bi nam mogao, usljed već
spomenutog nedostatka pisanih izvora, pomoći u pokušaju navedene
rekonstrukcije.
Isto tako, nepoznata su i naselja u okviru župa Donje i Gornje Soli do
dolaska osmanlijske vlasti. Jedini konkretan podatak o jednom naselju u tom
području jeste ranije konstatovani spomen mjesta Sol, pronađen u Dubrovačkom
arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varošicu Donje Soli koju su
Osmanlije, kako ćemo vidjeti, zatekli kao najznačajnije naselje na području
spomenutih dviju župa (Gornje i Donje Soli).
43
Iz samog tog spomena ne može se
ništa razabrati o veličini i značaju mjesta Sol.
Ipak, spominjanje tog imena samo jednom, u vrijeme kada o drugim
gradovima i trgovima u Bosni, a naročito u bosanskom rudarskom Podrinju
nalazimo mnoge podatke o poslovima i kretanju dubrovačkih poslovnih ljudi, ne
govori ni o kakvom privrednom značaju samog mjesta. Svakako je u to vrijeme
predstavljalo mali trg gdje je ponekad dolazio i prolazio i pokoji dubrovački
trgovac, što svjedoči gornji slučaj otete robe.
44



MONOPOL NA EKSPLOATACIJU SOLI

Jedna od najstarijih privrednih uredaba u Bosni srednjega vijeka bio je
monopol soli.
45
Čini nam se sasvim opravdanim razmišljanje koje je u nauci
ponudio dr. Đuro Basler, a vezano za navedeni monopol.
Taj monopol je ovdje bio posebno važan, prije svega zbog razvijenog
stočarstva. Držali su ga Dubrovčani, koji su još od 1189. godine imali sa Bosnom
sklopljen privredni ugovor.

42
Jelena Mrgić, Usora, str. 29.
43
A. Handžić, Tuzla, str. 24-26; Desanka Kojić–Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske
države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978., str. 84.
44
A. Handžić, Tuzla, str. 24-26.
45
Ćiro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. (dalje: Ć. Truhelka,
Nešto o bosanskim solanama, str. 577).
[26]

Naime, ban Kulin je, u nastojanjima da se riješi svojevrsne izolacije,
pokušao da svog ekonomskog partnera nađe u Dubrovniku. Upravo

Kulinov
ugovor od 29. augusta 1189. godine izgleda da je ostavio dosta uticaja na prilike u
tuzlanskom kraju, odnosno njegovom privrednom životu vezanom za ekspolataciju
soli.
Bosna je morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini Jale višim
političkim interesima, a to se onda nužno odrazilo na prilike u ovoj oblasti.
46
Da je
tako, najbolji pokazatelj je opadanje političkog utjecaja plemstva iz navedenog
područja, koji se najbolje može vidjeti tokom druge polovine XIV stoljeća, a o
čemu će biti više riječi. „Njena prvobitna važnost za Bosnu kao cjelinu uvešće ime
ove oblati i u bosansku vladarsku titulu u XIV i XV stoljeću još samo kao uspome-
nu na davno prošle dane.“
47
Tako u srednjem vijeku u Tuzli ne postoji
eksploatacija soli, kako to reče Ć. Truhelka, „kao da usahnuše ...slana vrela, ili je
narod na njih zaboravio“.
48
Ovakav postupak vladara možemo razumjeti jedino iz
činjenice da su Dubrovčani zakupninu za monopol soli u određenim krajevima
plaćali s 50% čista prihoda, što se može vidjeti iz jednog ugovora kojeg su 1253.
godine Dubrovčani sklapali sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom.
49



SVJEDOCI „OD SOLI“

Već smo konstatovali da se Soli, kao bosanski teritorij, prvi put spominju
1225. godine, kada je navedeno područje dodijeljeno pod patronat kaločkom
nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazio u rukama
bosanskog vladara.
Soli se ponovno spominju 1244. godine u darovnici (koja se u novijoj
historiografiji osporava kao falsifikat) kralja Bele IV, po kojoj je bosanskom
biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjim krajima (Alfeld), i drugim
župama, „kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj“.
Ovako stvoreno stanje nije se, ipak, moglo održati. Već 1247. godine Ponsa
seli u Đakovo, a time, praktično, napušta Bosnu, a Soli se nalaze svakako izvan
dohvata biskupske desetine.
50

O političkom statusu Soli, objedinjeno sa Usorom u drugoj polovini XII i
početkom XIII stoljeća, već je bilo riječi. Prema pisanim izvorima, čini se da
najveći utjecaj vlastela iz Soli ima u vrijeme vladavine Stjepana II Kotromanića,
jer upravo u to vrijeme oni se konstantno pojavljuju u poveljama ovog vladara kao
svjedoci od Soli, ili Usore, što se najbolje može vidjeti iz sljedećeg tabelarnog
prikaza:



46
Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. O značaju monopola i trgovine solju
vidjeti: M. Baum, Župa Soli, str. 28-32.
47
Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20.
48
Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, 576.
49
Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 576-577; M. Baum, Župa Soli, str. 29-30.
50
Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20.
[27]

Godi-
na
Svjedoci od Svjedoci od „zemlje" Soli Izvor

1322.

et ooìI
utovA |uoo{A I , |µotIeµA
~cìAvIkA qìotA I , |µotIeµA
Thalloczy,
Studien, 7-8.
1329.
I (et) ooìI utovA |uoo{A I o |µotIeµA
Thalloczy,
Studien, 13-15.
1332.
eoA ,o=µ{¢ ±covIkA qìot
51
F. Miklosich,
Mon. Serbica,
101-103.
1333.
,=ovI µoìcvI µooooo=A qìoto=IkA
,Itko qìoto=IkA (tµIoto=)
F. Miklosich,
Mon. Serbica,
105-107.
1346.
„nostrorum
nobilium“
comites Pribislaus Chlapponik
Stefanus Chelnik
Thalloczy,
Studien, 329-
331.
1351.
oo ouooµc tµI|Ioìo=A qìototIAA tµIoto=A I o=Ioo
kA I o |µotIoµA;
otItoc ~cìAIv~IA(A) o=IookA I o |µotIoµ(
A)toµu~cvA tµI|Ioìo=IAA,o=Iook toµou
Thalloczy,
Studien, 16-19.
Tabela br. 1. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Stjepana II

Iz navedenih povelja se može vidjeti prije svega, konstantnost učešća
vlastele iz Soli u političkom životu za vrijeme Stjepana II. Isto tako primjetno je da
u svemu tome dominiraju na početku dvije porodice (, |µotIeµA) i to porodica
župana Budoša i čelnika Hlapa.
U ovom slučaju možda se najbolje može vidjeti postepeno potiskivanje
županske dužnosti iz političkog života, jer se u kasnijim poveljama ne pojavljuju
nasljednici navedenog župana.
U kasnijem periodu, porodicu Hlapovića, za koju se smatra da su potomci
čelnika Hlapa, zatičemo u vrlo značajnoj ulozi u političkom životu Usore. Ona se
konstantno pojavljuje u doba Stjepana II, a svoj vrhunac doživjela je upravo 1351.
godine, kada članovi ove porodice predstavljaju svjedoke od Usore (Pribislav
Hlapotić, Stipoe Čelinčić i Poučen Pribislavić)
52
.
Kada je u pitanju naredni period Soli, za razliku od Trebotića (Podrinja),
dijele sudbinu Usore te izmiče prvobitnoj Tvrtkovoj vlasti. Prema tome, solska
vlastela se našla na suprotnoj pobunjenoj strani protiv Tvrtka I, a što će za
posljedicu imati stagnaciju ove porodice u političkom životu Usore, koja će na
koncu dovesti do njenog izlaska iz epicentra događanja (rusaške gospode). To se

51
U navedenoj povelji među svjedocima od Bosne pominje se vjerovatno pod imenom Radoslav
Hlapenović (µooooo=A qìotcvo=IkA) kasniji solski velikaš i svjedok u poveljama Radoslav
Hlapović.
52
J. Mrgić upravo 1351. godinu smatra da je do uključivanja „zemlje Soli u sastav zemlje Usore“ došlo
1351. godine. Upravo godine kada je vlastela od Soli na vrhuncu, te kada dužnost pristava, kao
najvišeg funkcionera, obavlja Pribislav Hlapotić. Postavljam pitanje da li na vrhuncu svoje moći neko
može potpasti pod drugog i nemoćnijeg? (J. Mrgić, Severna Bosna, str. 86)
[28]

može najbolje vidjeti iz sljedećeg tabelarnog pregleda, koji govori o njihovom
pojavljivanju u političkom životu Bosne i Usore:

Godi
na
Svedoci od Svedoci od „zemlje“ Soli Izvor
136
6
etA uooµ
c
ko,vo_A otAtoc ±cìAIv±IA
Đ.Šurmin, Hrvat.
spomenici I, 83-84.

136
7

et uooµc
ko,vo_A otAtoc I , |µotIeµA;
utovA toµu~cvA I , |µotIeµA;
Thalloczy, Studien, 25-
27.
Tabela br.2. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Tvrtka I

Dakle, privremen politički oporavak solske vlastele imamo u dvije povelje
iz 1366. i 1367. godine. U prvoj povelji koja se odnosi na darovnicu iz
(Pod)Prozora (u Rami) od 11. augusta 1366. godine Vukcu Hrvatiniću spominje se
samo Stjepoe Čelinčić, i to kao kaznac.
Ako to posmatramo u kontekstu vremena, onda, jednostavno, možemo
zaključiti da je njihov privremeni povratak na političku scenu Usore i
srednjovjekovne Bosne prije svega izraz zahvalnosti bana Tvrtka za vjernost koju
su oni pružili u doba privremenog preuzimanja vlasti od strane njegovog brata
Vuka.
Rezultat toga jeste povratak solske vlastele među svjedocima od Usore. U
prvoj povelji iz 1366, kaznac Stjepoe se pojavljuje iza usorskog vojvode Tvrtka
(Ivahnića)
53
, dok u drugoj, iz naredne, 1367. godine, upravo kaznac Stjepoe, od
ranije poznat (1346, 1351) kao Stipoe Čelnik (Čelinčić) nalazi se na prvom mjestu
među svjedocima od Usore. Druga osoba koja se spominje u navedenoj povelji
jeste župan Poručen, od ranije poznat kao Poručen Pribislavić.
54

Međutim, u narednom vremenu dolazi do ekspanzije bosanske države, koja
će dostići svoj teritorijalni vrhunac, a njen vladar Tvrtko postati prvim bosanskim
kraljem.
Upravo te okolnosti su uvjetovale da sa političke scene postepeno nestaje
solske vlastele. S druge strane, o pripadnicima nižeg feudalnog sloja, čiji se tragovi
čuvaju na stećcima, više riječi će biti u narednom dijelu ovog rada, kada budemo
govorili o župnoj organizaciji oblasti „Soli“.





53
U navedenoj povelji pojavljuju se samo trojica svjedoka od Usore. Treći je tepčija Sladoje Divošević
(Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici I, 83-84)
54
U ovoj povelji broj svjedoka od Usore je dosta veći, tako da se pored gore navedenih spominju još:
Vojvoda Tvrtko s bratijom, knez Tihčin s bratijom, knez Jure Dobroslavić s bratijom i Tvrtko
Čekanović s bratijom (Thalloczy, Studien, 25-27)
[29]

ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNO
USTROJSTVO ZEMLJE SOLI

Upravo usljed navedenog Soli treba posmatrati u dva konteksta. Najprije,
kao ranosrednjovjekovnu župu, koja je s vremenom svoj status unutar Usore
transformisala u oblast (odnosno zemlju). U tim novonastalim okolnostima nastaje
nova podjela na kasnosrednjovjekovne župe, koje su kao takve transformisane u
osmanski administrativno-organizacioni sistem u statusu nahija.
Svakako da se kao najteži problem identificira pokušaj rekonstrukcije
unutrašnje strukture navedene oblasti. Naime, već smo konstatovali da nam
srednjovjekovni (predosmanski) izvori ne daju ni najmanju mogućnost da izvršimo
rekonstrukciju teritorijalnog obuhvata oblasti Soli, za koju na osnovu historijskih
izvora možemo konstatovati da je neminovno postojala u periodu od 1225. godine,
pa sve do pada srednjovjekovne bosanske države 1463. godine. Dakle, u
historijskim izvorima sasvim pouzdan kontinuitet trajanja od oko 250. godine, a
koji je, zasigurno, veoma duži.
Upravo iz navedenih razloga s pravom prihvatamo mišljenje da granice
oblasti Soli nisu nikada precizirane, a u nauci je vrlo malo bilo i pokušaja sa tom
namjerom.
55

U pogledu razgraničavanja, nameću nam se dva moguća rješenja.
Prvo, da je prostor Soli obuhvatao područje kasnijih župa – nahija (Gornje i
Donje Soli, Gostilje, Dramešina, Spreče, Smoluće i Sokola. Naime, na ovakav
zaključak nas navode dva razloga: 1) Naziv župe (nahije) Visori, koja je prisutna i
u epigrafskim natpisima iz srednjeg vijeka, a koji je kao periferan naziv za Usoru
sačuvan u nešto izmijenjenom obliku. Već je P. Anđelić konstatovao da „arhaična
forma imena daje mogućnost da se i sam razvitak imena Usora cjelovitije sagleda“.
Sa druge strane, naziv ove organizacione jedinice čiji tragovi se i danas čuvaju u
nazivu sela Visori, upućuju nas na činjenicu da se upravo ovdje, na granici zemlje
Soli i Usore, očuvao trag o tom nekadašnjem razgraničenju između dvije navedene
oblasti, odnosno zemlje.
56
Možda bi o tom razgraničenju mogli posvjedočiti i
nazivi za dvije susjedne župe: Završ i K(o)raj.
2) Grad Srebrenik u historijskim izvorima se spominje 1333. godine. Za
njega nema spomena da se nalazi u Soli, ali ima da je u Usori. Ipak, to nije
dovoljan argument, jer smo već konstatovali da je oblast Soli ulazila u sastav
Usore, pa samim time Srebenik bi mogao biti istovremeno i u Usori i u njenoj
oblasti Soli. Međutim, u nauci su izneseni vrlo uvjerljivi dokazi da je porodica
Tihoradića, pored ostalog, gospodarila i Srebrenikom. Pošto se u poveljama

55
Ovom prilikom ističemo sljedeće radove: M. Baum, Župa Soli; A. Handžić, Tuzla, Đ. Basler, Župa i
grad Soli; Pavao Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku,
Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, Broj XIII, Sarajevo 1977. (dalje: P. Anđelić, O usorskim
vojvodama); Isti, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Slovo, Časopis staroslavenskog instituta, br. 25-
26, Zagreb 1976. (dalje: P. Anđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića)
56
P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str.19.
[30]

bosanskog bana Stjepana II Kotromanića vrši razgraničenje između „svjedoka iz
Usore“ od „svjedoka od Soli“, a Tihoradići se uvijek spominju u Usori, onda bi bio
sasvim argumentovan zaključak da se Srebrenik nalazio i u oblasti Usore i u zemlji
Usori, i to na njenoj jugoistočnoj periferiji, prema oblasti Soli.
57

U nauci se već formiralo mišljenje da se „solska zemlja ili oblast u ranom
feudalizmu dijelila na više župa“. Staro ime Sol sačuvalo se samo u imenu Tuzle, a
za čitavu cjelinu – sliv Spreče – održao se na neki način naziv Spreča.
58
Sudeći po
kasnijoj situaciji, u značajniji politički centar razvio se jedino grad Soko. Danas, u
narodnom poimanju, postoji Gornja, Srednja i Donja Spreča. Pod pretpostavkom
da je porječje Spreče sačinjavalo staru oblast ili „zemlju“ Sol, onda bi,
najvjerovatnije, ranofeudalna župska organizacija u ovoj oblasti izgledala ovako:
a) župa Gornja Spreča (?) obuhvaćala bi gornji sliv Spreče i uključivala
teritorije kasnijih nahija: Spreče, Gostilja i Dramešina;
b) druga župa bi se prostirala u slivu rječice Jale (Soli) i odgovarajućeg dijela
srednje Spreče, te odgovarala župi Sol(i) i osmanlijskim nahijama Donja i Gornja
Tuzla.
c) treća bi župa (Donja Spreča?) zauzimala porječje Donje Spreče, koje
odgovaraju osmanlijske nahije Soko, odnosno Gračanica i Smoluća.
59
U pogledu
navedene organizacije, svakako da postoji i niz drugačijih razmišljanja koja su još
manje utemeljena pa ne bismo ih isticali ovom prilikom.
60

Drugo, koje je uspostavljeno u nauci bez nekakvog detaljnijeg obrazloženja
prije više od pola stoljeća u Napretkovoj Poviesti. Prema navedenom mišljenju,
„Soli se prostiru sjeverno od prave Bosne, u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni,
između Save i Drine, a poglavito oko planine Majevice i gornjega toka rijeke
Spreče, koja kod Doboja ulazi u Bosnu; dakle na prostoru, gdje se danas nalaze
gradovi Tuzla (turski tuz znači sol), Bijeljina i Zvornik.“
61
Dakle, granica bi bila na
sjeveru rijeka Sava. Tražeći argumente za navedeno mišljenje, mi smo ih pronašli u
značajnijem broju geografskih karata, koje su nastale u periodu od XVII do XIX
stoljeća koje uglavnom poznaju Sale Superior (koja se uvijek prostire do rijeke
Save) i Sale Inferior, te su na navedenim kartama uglavnom ograničene na zapadu

57
P. Anđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Isti, O usorskim vojvodama i političkom statusu
Usore.
58
Još Ćiro Truhelka 1900. godine konstatuje da je „župa“ Soli obuhvatala „kraj oko Spreče“ (Ć.
Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 576).
59
P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str. 26-27.; Vidjeti nap. 58.
60
Historičari su u prethodnom periodu pokušavali odgonetnuti područje koje je obuhvatala „stara
bosanska župa „Soli“ te uglavnom dolazili do zaključaka da je u sastav navedenog područja ulazio
teritorij uz dolinu rijeke Jale i gornji tok Spreče. Prema navedenim mišljenjima koja su, doduše,
navedena pitanja ostavljala otvorenim, granice ove „župe“ su se na zapadu mogle protezati do današ-
njeg mjesta Lukavac, prema sjeveru mogle su dopirati do vrhova Majevice, prema istoku negdje do
Kalesije i Osmaka, a prema jugu do Banovića i Đurđevika (Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem
vijeku).
61
Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463.,
HKD Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), 63.
[31]

rijekom Bosnom, a na jugu uzimaju i značajan dio Podrinja.
62
Međutim, bez obzira
na navedeno mišljenje, smatramo neodrživim da je granica rijeka Bosna, jer i u tom
slučaju slivno područje navedene rijeke sjeverno od ušća Spreče u Bosnu zasigurno
bi moralo pripadati Usori, kao i cijela župa Nenavište.
Svakako da bi se argumenti za i protiv mogli naći pri obje organizacione
forme, no, mi ćemo se ipak opredijeliti za prvu, jer, ipak, na takvu podjelu nas više
upućuju neposredni izvori iz perioda srednjeg vijeka.
63

Kao neminovan zaključak nameće se da je oblast Soli obuhvaćala cijeli sliv
rijeke Spreče te se tu konkretno nadzire nekoliko prirodno-geografskih cjelina koje
svoje tragove čuvaju u nahijskoj organizaciji za vrijeme osmanlijske uprave. Takvo
mišljenje u nauci među prvima je zastupao dr. Ćiro Truhelka.
64

Upravo iz navedenog smatramo da su već u razvijenom srednjem vijeku na
navedenom prostoru egzistirale tri ranije navedene cjeline. Pošto smo već ranije
konstatovali da kasnije župe nastaju kao rezultat cijepanja ranijih (većih) mi na
ovom prostoru ističemo tri historijsko-geografske cjeline (župe?):
1. Spreča, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Spreči,
2. Soli (srednja Spreča), i
3. Soko (donji tok Spreče).
65



REZIME

U dosadašnjoj historiografiji dominantno je mišljenje da prvi spomen Tuzle,
odnosno područja koje je kasnije obuhvaćala župa i oblast Soli treba tražiti u djelu
bizantijskog cara i historičara Konstantina Porfirogenita. Takvo mišljenje prvi je
osporio srpski historičar Relja Novaković polazeći od pretpostavke da Ad Salines
može biti svako mjesto gdje „izvire ili pišti voda slana ili nakisela. Takvih Slatina
ima više i na području koje je ulazilo u sastav Srbije IX i X veka“.

On umjesto
Tuzle nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i sl. koji se nalaze u području
prvotne Srbije (IX i X st). Pored ovih doista uvjerljivih Novakovićevih istraživanja,

62
Na karti Ivana Lučića iz 1688. godine „Illyricym“ hodiernym, Quod Scriptores comauniter
Sclavoniam, ... in Dalmatiam, Croatiam, Bosnam et Slavoniam; Mathaei Seutteri, Regnum et
Provinciarum Dalmaciae, Croaciae Bosniae, Serviae, Istriae, et Reip Ragusanae, iz 1730. godine.
63
M. Baum je pokušavala da tragove oblasti Soli traži po slanim, odnosno nakiselim izvorima u ovom
kraju. Međutim, i pored ogromnog truda ona nije uspjela evidentirati sve izvore tog tipa, ali je pri
tome tražila tragove samo na području koje bismo mogli definirati kao područje određeno u
Napretkovoj historiji (do rijeke Save). Ali, ipak, moramo napomenuti da bismo takve tragove mogli
pronaći u svakom dijelu Bosne. (M. Baum, Župa Soli, str. 15-16.)
64
Dr. Ćiro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. str.576-577.
65
Milenko S. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistočne Bosne, ANUBiH, Građa, Knjiga
XVI, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo,1969., str. 19. Autor u navedenom radu
porječje Spreče dijeli na: Zvorničku, Tuzlansku i Gračaničku Spreču.

[32]

kao ključan argument možemo uzeti da na širem današnjem tuzlanskom području
nema ostataka antičke, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne arhiktekture.
Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225.
godine u pismima pape Honorija III katoličkom nadbiskupu Ugrinu.
Na južnom dijelu nekadašnje rimske provincije Panonije, a koji pripada
današnjoj Bosni i Hercegovini, već u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja
Usora.
Upravo na prostoru Usore događa se od druge decenije XII stoljeća
izražena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu)
Usore. Posljedica toga je da je njen teritorij u već spomenutoj drugoj deceniji XII
stoljeća podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja treće
zemlje, Podrinja, trajao je još nešto više od jednog stoljeća.
Prvi podatak o jednom naselju na području današnje Tuzle, jeste spomen
mjesta Sol u Dubrovačkom arhivu, a datiran 1412. godine, odnosno 1411. godine.
Prema našem mišljenju na području zemlje Soli se ističu tri historijsko-
geografske cjeline (župe?):
4. Spreča, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Spreči,
5. Soli (srednja Spreča), i
6. Soko (donji tok Spreče).
























[33]

Zlatko Dukić, književnik

I Is sp pi is s n na aš še eg g t tr ra aj ja an nj ja a
Uz prvi broj

Nije trebalo čekati, a ipak smo dočekali, pojavu i usvajanje Strategije
razvoja kulture u Bosni i Hercegovini, usvojenu u Vijeću ministara u proljeće
2008. godine, da bismo i mi, u „provinciji“, shvatili koliko je nepokrivenog
prostora i neudovoljenih potreba, a i nezavršenih poslova i obaveza u mnogim
segmentima ove široke oblasti. Jer, znamo da su stanje i prilike u tim segmentima
nerijetko „šepali“, i to ne samo zbog hronične besparice, već i stoga što nije bilo
dovoljno razmjene iskustava, međusobnog informisanja, saradnje i zajedničkih
projekata. Nije, dakle, bilo onoga što je sastavni dio i, čak, uslov za to da se što
više dijelova jedne tako složene i toliko potrebne cjeline društvenog života – a
kultura to, svakako, jeste – inauguriše na nivo što kompaktnijih, redovnijih, stalnih
i potreba koje se podrazumijevaju.
U nekim od segmenata je to shvaćeno prije, u nekima kasnije. Ima, doduše,
i onih oblasti, u kojima se na to shvatanje još čeka.
Zaštita kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, srećom, nije „mutvak“,
u kome se iščekivalo da neko sa strane kaže šta, kako i kojim sredstvima da se radi.
Bar kad je u pitanju konkretno i mjerljivo iskustvo kantonalne ustanove Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Tuzli. I pored toga
što se suočava sa nizom problema, s teškim uslovima rada, s neriješenim i nekim
elementarnim pretpostavkama djelovanja, Zavod je – svojim ljudima zahvaljujući,
prije svega – uspio izaći iz stanja letargije, moglo bi se reći i samootaljavanja
poslova, okrenuo list i napravio iskorak.
U
rubrici otrcane fraze bi bilo to kad bi se ovo „napravio iskorak“ mjerilo samo
kadrovskim promjenama, angažovanjem novih saradnika i sadržajnim
obogaćivanjem programa i projekata. No, u sferi mjerljive i dobrodošlo osvježene
aktivnosti, odskora se nalazi ono što se stvarno radi. Gotovo pionirski polet, svježina i
duh kreativnosti, osim što se mogu precizno izvagati i zabilježiti, rječit su dokaz da
struka i znanje ostaju „kusavi“ ako nema iskrene privrženosti, osjećaja pripadnosti
poslu i, prirodno, saradnje i razumijevanja na neizbježnim adresama. Zavod tu sve
više stiče manevarski prostor i za to da se pohvali sretnom okolnošću: podudarilo
se – unatoč ekonomskoj krizi i refleksijama svjetske recesije na naše prostore – da
ljudi u toj kući budu uporni, istrajni i nepopravljivo ambiciozni i da naiđu na
otvorena vrata u resornom ministarstvu u Vladi Tuzlanskog kantona, u drugim, srodnim
ustanovama kulture, kod istovrsnih i bliskih obrazovnih ili naučnih institucija i,
svakako, kod pojedinaca, koji su „inficirani“ sklonošću i privrženošću očuvanju,
proučavanju i afirmaciji vrijednosti u oblasti prirodnog i kulturno-historijskog
naslijeđa.
[34]

Makar još i ne bili naročito brojni, dokazi te teze su, ipak, dovoljan
ilustrativ ove ocjene. I, još više, posve pouzdana osnova za nimalo pretjerano
predskazivanje dugoročno realnog iščekivanja promjena. Nabolje, naravno.

Jedna od takvih promjena i jedan od tih ilustrativa je već dobrano odmakao
posao u izradi kapitalne publikacije, gotovo potpuno uobličene i za štampu spremne
dvojezične (bosanski i engleski) fotomonografije Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona.
Uz to što je znak očiglednog zaokreta, možda, ako nije pretjerano reći, i
jedna vrsta revolucionarne izmjene u odnosu prema shvatanju potrebe popunjavanja
dosad postojeće (i ove) praznine – na jednom mjestu će biti sakupljeno, obrađeno,
stručno predstavljeno i javnosti ponuđeno ono što čini arsenal vrijednih i značajnih
pečata prošlih vremena, kulture, tradicije, duhovnosti i civilizacije na ovom prostoru –
fotomonografija je i potvrda sazrele svijesti o tome da niko drugi, sa strane, izvana,
neće obaviti ono što je naš zadatak, naša obaveza i naša dužnost. Biće to, dakle,
dokaz odgovornosti i ozbiljnosti, s kojom se v r e d n u j e prošlost i ono što nam je
ostavila u amanet, ali, istovremeno, i ozbiljan napor ka tome da onaj ko želi da nas
upozna, da se s nama zbliži i sarađuje, na jednom mjestu ima sve validne podatke,
sve sažeto saopšteno i prezentirano o onome što smo bili, dokle nam sežu korijeni,
što jesmo i što namjeravamo biti.
E, u taj kontekst samoodgovornosti i serioznog pristupa ovoj golemoj temi,
s pratećim osjećajem obaveze da se popune dosadašnje (objektivnim, ali i subjektivnim
razlozima izazvane) praznine, predstavlja l e g i t i m a c i j u, pogodnu za to da se
postavi aktuelna „dijagnoza“ stanja, ali i odnosa prema oblasti zaštite, očuvanja i
afirmacije kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa ovog dijela Bosne i
Hercegovine. S tim polaznim aksiomom, mora se, jednostavno, računati u
razmišljanjima, u razgovorima i u konkretnim dogovorima o bilo kom, makar i
najmanjem projektu i akcijama u vremenu koje dolazi.
Tako se rodila ideja o konačnom ostvarenju davno postojeće inicijative, a o
potrebi za tim da se i ne govori, o pokretanju n a m j e n s k o g časopisa. Baština
sjeveroistočne Bosne, već samim svojim imenom, dovoljno sugestivno govori o
tome kako cjelovito, sveobuhvatno i s razlogom pretenciozno je zamišljena i
projektovana ova publikacija.
U prvom redu, kao dokaz osvjedočenog shvatanja potrebe za
ovjekovječivanjem, čuvanjem i prezentiranjem onoga što se u ovoj oblasti, čak i
onda kad je dosad bilo katkad zanemarivano ili zapuštano, ne može tolerisati kao
nebriga, ignorancija ili nemar.
Zatim je tu naglašena potreba za stručnim, naučno valorizovanim, a i
istraživački specifičnim i nužnim proučavanjem, analiziranjem i verifikacijom
aktuelnih i savremenih metoda očuvanja, zaštite, konzerviranja ili restauriranja onoga
što mora biti trajni žig kulture, civilizacije, umjetnosti, duhovnosti, ukratko – kontinuiteta
organizovanog društvenog života, sa svim historijskim protivrječnostima,
nelogičnostima, iskustvima, dostignućima, lošim i dobrim stranama prošlosti.
[35]

I, konačno, među razlozima i povodima za pojavu časopisa, valja uočiti i
logičku vezu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Publikacija ove vrste ne samo da
može biti efikasna i moćna – savremenim rječnikom kazano – konekcija između tih
vremenskih, razvojnih i civilizacijskih odrednica. Ona može biti, a nema razloga da
ne bude, izvor pouka i nauka, ali i široko postavljena platforma, na svoj način
stalno otvorenog javnog poziva na saradnju, na zajedničke napore i uspostavu kreativne
kohezije između onih koji stručno i profesionalno rade u toj sferi i onih koji su joj
skloni i bliski, kojima je, također, stalo do reda i rezultata u njoj i koji, tako, praktično,
čine neograničen krug potencijalnih saradnika i partnera.
Tako ima još mnogo i razloga i povoda za objavu časopisa, za početak – a
uz prvi broj – ovo bi se moralo smatrati dovoljnim. Posebno zato što bi se gotovo
neumjesnim moglo nazvati to da neko, možda, misli kako ima potrebe za pravdanjem i
objašnjavanjem bilo kog „kako“ ili „zašto“, vezanog za konačno pokretanje Baštine
sjeveroistočne Bosne.
Bilo bi suvišno i bespotrebno išta više reći. Kao ispis našeg trajanja, časopis
je tu, u rukama nam je, imamo ga kao potrebu i korist. Onaj kome je, uz to, potrebno još
nešto dodatno obrazlagati i ubjeđivati ga – ipak je rijetka „biljka“. Onaj, pak, ko shvata
značaj, vrijednost i dugoročne domete ovog čina – pridružit će se svima, koji su
doprinijeli da časopis bude rođen.
I, naravno, pridružiće se čestitkama uz njegov prvi i željama za još mnogo
narednih brojeva.





















[36]


























[37]

Dr. sc. Bego Omerčević, Edin Šaković, prof.

Arheološka istraživanja na prostoru Tuzlanskog
kantona – stanje, mogućnosti i perspektive

Prostor Tuzlanskog kantona, kao i sjeveroistočna Bosna – šira regija kojoj
ova administrativna cjelina pripada, u prirodno-geografskom pogledu predstavlja
izuzetno povoljno područje. Geomorfološki, klimatski, pedološki i hidrografski
uvjeti su od najstarijih vremena bili dosta privlačni za naseljavanje ljudskih
populacija, nudeći plodno tlo, kvalitetnu glinu, mineralna i rudna bogatstva. U
komunikacijskom smislu, prostor sjeveroistočne Bosne se nalazi između dvije
značajne prirodne prometnice: doline rijeke Bosne i doline Drine koje se odvajaju
od starog i značajnog puta dolinom rijeke Save. Pored ova dva longitudinalna
pravca dolina rijeke Spreče je predstavljala prirodnu transverzalnu prometnicu, što
svjedoči i topografija poznatih arheoloških lokliteta na tom prostoru, od neolita do
kasnog srednjeg vijeka. Također, još čitav niz prirodnih komunikacijskih pravaca
presijeca cjelokupan ovaj prostor – dolina Tinje, naprimjer, koja plodnu i ravnu
Posavinu povezuje sa Sprečkim poljem i dolinom Jale, zatim stari prirodni putevi
koji preko doline Turije i relativno niskih pobrđa na kontaktu Ozrena i Konjuha
vežu prostor Spreče sa dolinom Krivaje itd.
Sve to je uvjetovalo dosta gustu naseljenost ovoga prostora još od
najstarijih vremena, što potvrđuju brojna arheološka nalazišta otkrivena u ovom
kraju u proteklih stotinjak godina. U ovome radu osvrnut ćemo se na historijat
arheoloških istraživačkih radova na području koje danas administrativno pripada
Tuzlanskom kantonu, i to prvenstveno nalazišta iz razdoblja prahistorije i antike.

Historijat istraživanja
Arheološka istraživanja na prostoru koji danas obuhvata Tuzlanski kanton
započela su još krajem XIX stoljeća, nakon osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i
Hercegovine u Sarajevu. U cjelini gledano, sistematska iskopavanja na našem
prostoru – u ono doba tuzlanskom okružju – u potpunosti su izostala, kao i bilo
kakvi ozbiljniji radovi. Naučni interes stručnjaka Zemaljskog muzeja je tada bio
prvenstveno usmjeren ka nekim nalazištima u drugim krajevima, koja su daleko
više obećavala (Glasinac, Donja Dolina itd.). Ipak, zahvaljujući nekim slučajnim
nalazima, obrađeni su i pojedini lokaliteti s prostora današnjeg Tuzlanskog kantona
– makar kroz stručno rekognosciranje, prikupljanje površinskih nalaza, te njihovu
kabinetsku obradu i tipološku analizu.
U tome su se naročito isticali saradnici i prijatelji Zemaljskog muzeja,
poput žandarmerijskog oficira Tome Dragičevića, ljubitelja starina, sakupljača
narodnih umotvorina i arheologa amatera. Dragičević je 1891. godine upozorio
[38]

Zemaljski muzej na prahistorijsko gradinsko i pećinsko nalazište u blizini Gornjih
Petrovica kod Kalesije. Lokalitet je uskoro, po odobrenju Zemaljskog muzeja,
obišao i ispitao Eduard Vorliček, rudarski povjerenik, dostavivši podatke
Zemaljskom muzeju, koje je sredio i objavio Vaclav Radimský.
66
Utvrđeno je da se
radi o prahistorijskoj gradini na kojoj je kasnije podignuta rimska utvrda. Što se
tiče nalaza kamenih alatki (od opsidijana) u obližnjoj pećini, ti nalazi su kasnije
pouzdano datirani u paleolit – dakle, tu se radi i o paleolitskoj pećinskoj stanici.
67

Godinu dana kasnije, Dragičević je u blizini prahistorijske gradine
Kosovača, u selu Kusonje kod Kalesije, pronašao bakrenu sjekiru iz eneolita, koju
je obradio i publicirao Franjo Fiala.
68
Dragičević je vršio i manja iskopavanja na
lokalitetu same gradine, dostavivši nalaze i podatke Zemaljskom muzeju, koje je
stručno obradio i objavio Radimský. Kao i na lokalitetu gradine kod Gornjih
Petrovica, i na Kosovači je, na osnovu pronađenih nalaza, bila prahistorijska
gradina na čijem mjestu je kasnije sagrađena rimska utvrda.
69
Ubrzo potom,
Dragičević je službeno premješten u Žepče gdje je nastavio svoj rad na
proučavanju prošlosti, otkrivši važne prahistorijske lokalitete – među njima i
poznato neolitsko naselje butmirske kulture na lokalitetu Kraljevine u Novom
Šeheru.
U periodu austrougarske uprave na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona
su otkriveni i objavljeni još neki važni nalazi, među kojima vrijedi spomenuti dvije
prahistorijske ostave. Na lokalitetu Drenov Do kod naselja Miladići, oko 8,5 km od
Čelića i u blizini Humaca i Nahvioca jedan je zemljoradnik u proljeće 1900. godine
kopajući u polju otkrio veći broj brončanih predmeta, o čemu je obaviješten
Zemaljski muzej u Sarajevu. Sačuvane predmete je obradio Ćiro Truhelka.
Utvrđeno je da se tu radilo o ostavi iz perioda kasnog brončanog doba.
70
Godine
1906., jedan je težak iz sela Lohinje kod Gračanice krčeći zemljište pronašao
ostavu eneolitskih bakrenih sjekira. Nažalost, veći dio te ostave je prodao nekom
putujućem kazandžiji koji je nalaze pretopio i na taj način nepovratno uništio.
Zahvaljujući oficiru Ernestu grofu Montecuccoliu, dvije sjekire su spašene i
dostavljene Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje ih je Truhelka obradio i
objavio.
71
Iz austrougarskog perioda treba spomenuti i Vejsila Ćurčića koji je u
svojoj studiji o rudarstvu i metalurgiji brončanog doba u Bosni i Hercegovini dao

66
V. Radimský, Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja (dalje: GZM),
V/3, 1893., 483-484.
67
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988., 108,
br. 07.27 (Đ. Basler)
68
F. Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM, V/1, 1893, 152-153.
69
V. Radimsky, Arhološke crtice, GZM, VII/2, 220-222.
70
Ć. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XVIII/3, 1906, 265-275,
Tab. II.
71
Ć. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XIX/1, 1907, 61-62, Tab.
III, 10-11.
[39]

niz korisnih podataka o arheološkoj topografiji tuzlanske regije, uključujući i opis
lokaliteta Gradovrh.
72

Prvi svjetski rat je prekinuo dalja istraživanja, a period prve Jugoslavije
općenito predstavlja razdoblje stagnacije i nazatka kada su u pitanju arheološki
istraživački radovi u Bosni i Hercegovini, pa tako i na području sjeveroistočne
Bosne. Ipak, treba spomenuti da su u Tuzli u tom periodu djelovala dvojica
značajnih ljubitelja starina i ljudi sa osjećajem za prošlost i kulturno-historijsku
baštinu. Jedan od njih je bio prof. Rade Peleš (1876-1943.), direktor građanske
škole u Tuzli, koji je ranih 1930-tih osnovao i javnu muzejsku zbirku u Tuzli, u
kojoj je bila i manja zbirka arheoloških predmeta.
73
Bilo je tada i prijedloga da ta
muzejska zbirka preraste u pravi muzej, ali do toga nije došlo zbog
nerazumijevanja lokalnih vlasti. Sama zbirka je, nažalost, propala u vrijeme
Drugog svjetskog rata, kada je i prof. Rade Peleš poginuo, u decembru 1943.,
povlačeći se sa partizanskim jedinicama iz Tuzle.
Što se tiče dr. Stanka Sielskog (1891-1958.) koji je, inače, bio liječnik,
specijalista epidemiolog, istaknuti stručnjak koji je u periodu između dva svjetska
rata službovao u više bosanskohercegovačkih gradova, u Tuzli je bio šef Okružne
bakteriološko-epidemiološke stanice, kasnije je premješten u Banja Luku (gdje je
bio direktor Zavoda za suzbijanje endemičnog sifilisa). Godine 1944. kada je
Zagrebačko sveučilište osnovalo Medicinski fakultet u Sarajevu, Sielski je
imenovan njegovim prvim dekanom. Nakon rata, nastavio je rad na terenu kada ga
je služba ponovo dovela u tuzlanski kraj. Sielski je bio i veliki sakupljač
arheoloških predmeta, muzealija i drugih starina, te je i objavio nekoliko radova s
područja arheologije, kulturne historije i etnografije.
74
Pored Peleša i Sielskog, u
široj regiji je bilo još ljudi koji su se interesirali za starine i posjedovali privatne
kolekcije. U Gračanici, naprimjer, takav je bio kujundžija (zlatar) Rade Stojanović,
koji je posjedovao i neke prahistorijske predmete pronađene na području Sladne,
Džakula, Orahovice i Karanovca.
75

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je došlo
ponovo do buđenja arheološke nauke i naučno-istraživačkog rada uopće,
osnivanjem mreže muzejskih ustanova, a uskoro i stasanjem nove generacije
stručnjaka-arheologa. U Tuzli je 1947. osnovan Muzej narodnooslobodilačke borbe
koji nešto kasnije prerasta u Zavičajni muzej, a 1962. godine u muzejsku instituciju
regionalnog tipa pod nazivom Muzej istočne Bosne. Od 1957. taj muzej izdaje i

72
V. Ćurčić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničarstva brončanog doba u
Bosni i Hercegovini, GZM, XX/1, 77 i dalje.
73
R. Kajmaković, Rade Peleš – osnivač prvog muzeja uTuzli, Članci i građa za kulturnu
istoriju istočne Bosne (dalje: ČIG), XI, 1975, 69-72.
74
E. Šaković, Povijesni pregled arheoloških istraživanja u okolini Gračanice, Gračanički
glasnik, XII/23, 2007, 69 (n. 1); pogl. također i: I. Mašić, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i
Hercegovini, Sarajevo: Avicena, 2004, 169 i 177.
75
A.Kaljanac – E. Šaković, Barice-Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u
Slavoniji i sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik, XIII/27, 2009, 79 (n. 1).
[40]

svoj časopis (Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne).
76
Godine 1956.
osnovan je i Zavičajni muzej u Doboju, čija djelatnost je, između ostalih,
obuhvatala i područje općine Gradačac.
Djelatnost arheološkog odjeljenja Zavičajnog muzeja u Tuzli, odnosno
Muzeja istočne Bosne, započela je 1950-tih godina prikupljanjem i obradom
slučajnih arheoloških nalaza. Kada je u pitanju stručni kadar, Muzej se u početku
suočavao sa određenim poteškoćama. Kraće vrijeme (1956.-1957.), kao kustos-
arheolog u ovom muzeju je angažiran Ivan Puš, rodom iz Slovenije, nakon kojega
dolazi Radmila Jovanović iz Svetozareva u Srbiji, koja će tu ostati naredne četiri
godine. Nakon kraćeg prekida, u Tuzlu dolazi Milica Kosorić koja je dotad radila u
Narodnom muzeju u Požarevcu (Srbija). Ona će Muzeju istočne Bosne ostati
narednih sedamnaest godina, veoma uspješno vodeći njegovo arheološko
odjeljenje, a bila je birana i za direktoricu. Nakon odlaska Milice Kosorić posao
kustosa-arheologa u ovom muzeju je obavljao Veljko Milić, sve do izbijanja
agresije na Bosnu i Hercegovinu (kada je napustio Tuzlu). Pored oslanjanja na
vlastite kadrove, značajno je napomenuti da je Muzej istočne Bosne imao veoma
dobru saradnju sa istaknutim stručnjacima iz drugih naučno-istraživačkih ustanova,
poput Zemaljskog muzeja (Đuro Basler, Borivoj Čović i dr.), Centra za
balkanološka ispitivanja (Alojz Benac), Zavoda za zaštitu spomenika kulture i
prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine (Šefik Bešlagić, Ivo Bojanovski i dr.) itd.
Najveći istraživački poduhvat u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata
predstavlja četverogodišnje sistematsko iskopavanje velikog višeslojnog nalazišta u
Gornjoj Tuzli.
77
Sa kulturnim slojem debljine od preko 5,50 m i nalazima koji
pripadaju neolitu (starčevačka i vinčanska kultura), zatim eneolitu (lasinjska
kultura, te elementi badenske i Bubanj-Hum I kulture) i ranom brončanom dobu,
Gornja Tuzla do danas predstavlja bez sumnje najvažnije arheološko nalazište u
cjelokupnoj regiji sjeveroistočne Bosne. Istraživanja u Gornjoj Tuzli je vodio
Borivoj Čović, tada mladi arheolog koji će kasnije izrasti u jednog od
najistaknutijih stručnjaka za period metalnog doba u čitavoj jugoistočnoj Evropi.
Intenzivnim urbanim razvojem u Tuzli, nekadašnjoj Donjoj Tuzli, u
samom centru grada, odnosno u samoj njegovoj jezgri, od Čaršijske džamije prema
Skveru i dalje niz Džafer Mahalu, gradnjom objekata su otkriveni brojni ostaci iz
neolitskog razdoblja koji su pripadali vinčanskoj kulturi, upućujući na zaključak da
se i na prostoru Donje Tuzle nalazilo znatno veliko neolitsko naselje. Ono,
međutim, nije sistematski istraženo, ali je manjim zaštitnim radovima i analizom
prikupljenog materijala (od strane Ivana Puša) određen njegov karakter, te
hronološka i kulturna pripadnost.
78


76
Muzeji, galerije i zbirke Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Društvo muzejskih radnika BiH,
1982, 64.
77
B. Čović, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM, nova serija,
Arheologija (dalje: n.s., A.), XV-XVI, 1960-1961, 79-139. Up. isti, Tragovi preistoriskih migracija u
sjeveroistočnoj Bosni, ČIG, III, 1961, 5-22.
78
I. Puš, Neolitsko naselje u Tuzli (slučajan nalaz u Rudarskoj ulici), ČIG, I, 1957, 85-102.
[41]

Pored iskopavanja u Gornjoj Tuzli, Borivoj Čović je 1955. zajedno sa
Alojzom Bencom izvršio probna sondiranja na lokalitetu brončanodobne nekropole
na lokalitetu Barice u Gornjoj Orahovici kod Gračanice, da bi naredne godine
izveo i sistematsko iskopavanje.
79
Osim toga, Čović je objavio i dvije ostave iz
perioda kasnog brončanog doba – iz Bokavića kod Lukavca i Pašalića kod
Gračanice, zatim eneolitsku ostavu bakarnih sjekira iz Vranovića i pojedinačni
nalaz eneolitskog oruđa iz Džakula (oboje kod Gračanice), te istražio halštatski
skeletni grob u Gornjoj Tuzli.
80
Radmila Jovanović je 1957. izvela zaštitna
iskopavanja na lokalitetu željeznodobne nekropole u dolini rijeke Soline, ispod
Gradovrha, a naredne godine obradila i objavila dvije kasnobrončanodobne ostave
iz okoline kod Gračanice.
81

U narednom periodu, nastavljeni su istraživački radovi na širem području
koje je svojom djelatnošću pokrivao Muzej istočne Bosne u Tuzli – u srednjem i
donjem Podrinju, Bosanskoj Posavini, te području sliva rijeke Spreče. Obavljena su
brojna rekognosciranja i probna sondiranja (od kojih većina nije objavljena),
izvršena evidencija arheoloških lokaliteta i sl. Što se tiče područja današnjeg
Tuzlanskog kantona, najznačajniji istraživački projekt koji je vodila Milica
Kosorić, predstavljalo je istraživanje prahistorijskih lokaliteta na području sliva
rijeke Spreče. Tom prilikom je sistematski istraženo neolitsko naselje Korića Han,
a sondažna iskopavanja manjeg obima su izvršena i na lokalitetima: Vuknić kod
Gračanice, Lug kod Kakmuža, Gradina u Tulovićima kod Banovića, Gradina kod
Stupara (južni obronci Ozrena, općina Lukavac) i Crkvina u Stjepan Polju kod
Gračanice.
82
Znatno veći broj lokaliteta je tom prilikom rekognosciran. Osnovni
podaci o nekima od njih objavljeni su u Arheološkom leksikonu Bosne i
Hercegovine, kapitalnom izdavačkom projektu Zemaljskog muzeja, 1988. godine

Trenutno stanje
U cjelini gledano, može se reći da broj arheoloških lokaliteta istraženih u
proteklom periodu nije mali. Međutim, uprkos toj činjenici, to područje se još
uvijek ne može smatrati ni približno dovoljno istraženim. Razlog tome je u

79
B. Čović, Barice – Nekropola kasnog bronzanog doba kod Gračanice, GZM, n.s., A, XIII, 1958,
77-96. Ova je nekropola u vrijeme otkrivanja predstavljala jedinstvenu pojavu u okviru kulture polja
sa urnama, jer je po prvi put otkriven specifičan pogrebni ritus – spaljeni ostaci umrlog su se polagali
u grobne jame i pokrivali zdjelama sa dnom okrenutim gore, a ne u urnama, kao što je to tipično za
kulturu žarnih polja. U naredne tri decenije, na prostoru sjeverne Bosne i južne Slavonije, otkriveni su
brojni slični lokaliteti, te je B. Čović na osnovu toga izdvojio posebnu kulturnu grupu Barice-Gređani,
koja je nastala na autohtonom supstratu ranog brončanog doba i trajala kroz čitavo srednje, kao i
prvui fazu kasnog brončanog doba (Br C-D i Ha A, po Reineckeovoj hronologiji). Opširnije o tome:
A. Kaljanac – E. Šaković, Barice-Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u Slavoniji i
sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik, XIII/27, 78-90.
80
B. Čović, Preistoriski depo iz Lukavca, GZM, n.s., A., X, 1959, 91-102; isti, Nekoliko manjih
preistoriskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, GZM, n.s., A, XII, 1957, 245-253.
81
R. Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, ČIG, I, 1957, 245-249; ista, Dve
preistoriske ostave iz severoistočne Bosne, ČIG, II, 1958, 23-35.
82
M. Kosorić, Praistorijska naselja na području Spreče, ČIG, XIII, 1980, 103-116.
[42]

činjenici da su pojedini periodi arheološkim istraživanjima na ovom prostoru
prilično dobro rasvijetljeni, ali su drugi ostali potpuno nepoznati. To posebno
vrijedi za period željeznog doba, kao i za vrijeme antike – prostor današnjeg
Tuzlanskog kantona je u tom pogledu gotovo tabula rasa, pa je jasno da bi nova
istraživanja trebala biti prvenstveno orijentirana u tom pravcu.
Kao glavni nosilac istraživanja u proteklom periodu Muzej istočne Bosne u
Tuzli se od svog osnivanja suočavao sa nedostatkom adekvatnog prostora (posebnu
muzejsku zgradu, u kojoj bi bile objedinjene sve zbirke i prateći odjeli nikada nije
imao), također i sa finansijskim i kadrovskim problemima. Danas je to izraženo još
i u većoj mjeri. Muzej istočne Bosne od 1992. godine nema uposlenog stručnjaka–
arheologa, što je elementarni preduvjet za bilo kakav naučno-istraživački rad. Ova,
nekada ugledna ustanova, danas je, tako, svedena na preživljavanje i danas
uglavnom nije u mogućnosti ispuniti svoju društvenu ulogu kada je u pitanju
istraživački rad iz oblasti arheologije.

Mogućnosti i perspektive arheoloških istraživanja
Trenutno stanje u oblasti arheologije na području Tuzlanskog kantona je,
može se reći, dosta teško. Međutim, međuinstitucionalnim povezivanjem i
udruživanjem snaga svih ustanova i pojedinaca koji se bave istraživanjem, zaštitom
i promocijom arheološkog i drugog kulturno-historijskog naslijeđa otvaraju se
brojne mogućnosti. Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, prema važećoj zakonskoj regulativi (Zakon o zaštiti
i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa SR Bosne i Hercegovine iz
1987.
83
), nadležan je i za organizaciju arheoloških istraživanja – u prvom redu
zaštitnih iskopavanja na ugroženim lokalitetima. Prioritet istraživanja takvih
lokaliteta je i sa stanovišta nauke u svakom slučaju najveći.
Uzimajući u obzir iskustva iz drugih kantona, može se reći da Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u tome može odigrati
najznačajniju ulogu. Primjera radi, slična institucija koja postoji u Sarajevskom
kantonu samo u proteklih par godina organizirala je nekoliko arheoloških
istraživanja, angažirajući na njima stručnjake iz drugih institucija. Naravno, Zavod
iz Tuzle u pogledu kadrovskih resursa i finansijskih mogućnosti stoji daleko teže
od onoga u Sarajevu. Ipak, postoji jedan model čija bi primjena mogla rezultirati
uspješno izvedenim naučno-istraživačkim projektima, posebno kada je riječ o
zaštitnim iskopavanjima na ugroženim lokalitetima, ali i rekognosciranjima i
evidenciji arheoloških lokaliteta na području Tuzlanskog kantona kao nepokretnih
kulturnih dobara.
Prije tri godine, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je osnovan studij
arheologije, na kojem su kao profesori angažirani istaknuti stručnjaci iz Bosne i
Hercegovine i susjednih zemalja. Uskoro treba da izađe i prva generacija domaćih
diplomiranih arheologa, koji će, nadamo se, popuniti kadrovske praznine po

83
Službeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87.
[43]

domaćim institucijama, poput muzeja i zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji u
sistematizaciji radnih mjesta imaju predviđena mjesta za arheologe, a koja danas
stoje upražnjena ili privremeno popunjena nekompetentnim osobama.
No, i bez obzira na to, Katedra za arheologiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu sama po sebi predstavlja resurs koji se može vrlo uspješno iskoristiti.
Uspostavljanjem saradnje sa tom obrazovnom ustanovom, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa bi mogao na arheološkim
iskopavanjima – a bila bi to, s obzirom na karakter rada samog Zavoda, uglavnom
zaštitna iskopavanja manjeg obima – angažirati stručnjake i studente sa Katedre za
arheologiju u Sarajevu: studentima bi to, pod nadzorom profesora, bio koristan
praktični rad i vježba, a korist za Tuzlanski kanton uopće – bila bi višestruka. Nova
arheološka iskopavanja, posebno na najugroženijim lokalitetima, uveliko bi
upotpunilo arheološku sliku cjelokupne regije, doprinijela bi porastu interesovanja
za arheologiju i kulturnu historiju uopće, te podizanju razine kulturne svijesti kod
običnog naroda. Ovakvim načinom rada, treba napomenuti, osigurala bi se i nužna
fizička radna snaga na iskopavanjima (studenti) i stručno lice (profesor), i to uz
relativno mala finansijska izdvajanja (smještaj, hrana).
Pored Katedre za arheologiju koja djeluje pri Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog
i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona bi mogao uspostaviti saradnju i sa
Odsjekom za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Od svog osnivanja, na ovom
Odsjeku – u prvoj godini studija – postoji nastavni predmet arheologija koji danas
ima fond časova 3+4. Razumije se, obim gradiva koje biva prezentirano studentima
historije predstavlja najosnovniji uvod i uvid u problematiku arheološke znanosti,
ali taj elementarni nivo znanja se s pozicije arheološke znanosti može iskoristiti – u
prvom redu u svrhu rekognosciranja i prikupljanja podataka o još neistraženim i do
sada nepoznatim arheološkim lokalitetima.
U okviru nastave iz predmeta arheologija, na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Tuzli, pored predavanja i auditornih vježbi, predviđen je i
individualni, odnosno timski rad studenata. Uspješno urađen i prezentiran
individualni/grupni projekat studentima nosi 30 od maksimalnih 100 bodova, što
predstavlja prilično velik motivacioni faktor. Najprikladniji zadatak koji se može
dati studentima jeste prikupljanje podataka o novim i nepoznatim nalazištima u
sredinama iz kojih studenti dolaze. Prethodno, studentima bi u okviru vježbi trebali
biti objašnjeni teoretski i praktični principi arheološkog rekognosciranja i
prikupljanja podataka sa terena (korištenje literature i topografskih karata,
intervjuisanje informatora, terenski obilasci, prikupljanje površinskih nalaza, itd.).
Podaci prikupljeni na taj način bi se obradili i u slučaju potrebe, provjerili izlaskom
na teren stručne ekipe.
Angažiranjem studenata kao terenskih saradnika postigla bi se višestruka
korist. Napominjemo ovom prilikom da je najveći dio arheoloških nalaza i
nalazišta koja su u proteklih stotinu i više godina istražena ili evidentirana na
području Tuzlanskog kantona, poznata zahvaljujući upravo terenskim saradnicima,
[44]

uglavnom zaljubljenicima u prošlost i entuzijastima – poput žandarmerijskog
stražmeštra Tome Dragičevića krajem XIX stoljeća, zatim dr. Stanka Sielskog i
prof. Šabana Hodžića sredinom XX stoljeća, potom Branka Vajića iz Gračanice i
Jakova Babića iz Posavine itd. Arheološko rekognosciranje i terenski rad je sam po
sebi interesantan i uzbudljiv posao koji će barem jedan dio studenata zainteresirati
za arheologiju i probuditi u njima ljubav prema istraživačkom radu. Barem dio
studenata će to nastaviti i izvan školske obaveze i nakon završetka fakulteta, a za
razliku od običnih zaljubljenika u prošlost i amatera, oni će poznavati najosnovnije
principe arheološke struke.
Konačno, pored povezivanja sa fakultetima u Sarajevu i Tuzli, potrebno je
da Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Tuzli
uspostavi i čvršću saradnju sa Muzejom istočne Bosne koji bi zbrinuo sve
značajnije arheološke nalaze sa zaštitnih iskopavanja, muzeološki ih obradio i na
odgovarajući način zaštitio. Pri tome prvenstveno u vidu imamo značajnije nalaze –
materijal koji nije od posebnog značaja mogao bi se ustupiti lokalnim muzejskim
zbirkama, tamo gdje one postoje, bilo da su u okviru lokalnih institucija kulture,
bilo u okviru osnovnih i srednjih škola.

* * *

Umjesto zaključka, na kraju ćemo predložiti konkretan tok aktivnosti, koje
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona u narednom periodu treba poduzeti:
1. Organiziranje stručnog savjetovanja o mogućnostima i
perspektivama
arheoloških istraživanja na području Tuzlanskog kantona;
2. Priprema donošenja odgovarajućih zakonskih propisa i
podzakonskih akata;
3. Uspostavljanje saradnje sa Katedrom za arheologiju Odsjeka za
historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te Odsjekom za historiju
Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Organiziranje stručnog savjetovanja bi u ovom trenutku trebalo da
predstavlja prvi korak u razmjeni ideja i iskustava. Tu bi trebalo pozvati
predstavnike Odsjeka za historiju spomenuta dva fakulteta (iz Tuzle i Sarajeva),
zatim muzejskih ustanova – Muzeja istočne Bosne i Zemaljskog muzeja,
predstavnike Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog
kantona, kao i Ministarstva za prostorno uređenje. Drugi korak bi se ticao zakonske
regulative. Naime, kada je oblast arheologije u pitanju, neki zakonski propisi
Tuzlanskog kantona su neusaglašeni sa zakonom koji važi na federalnom nivou – a
to je još uvijek Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog
[45]

naslijeđa preuzet iz ranije zakonske regulative.
84
Zakon o zaštiti kulturnog
naslijeđa na nivou Bosne i Hercegovine još uvijek je u proceduri donošenja. Kao
koristan primjer i uzor za ovu oblast može poslužiti Sarajevski kanton koji je 2000.
godine donio Zakon o zaštiti kulturne baštine, ali i niz podzakonskih akata koji
bliže definiraju spomenutu oblast – među njima i, posebno ističemo, Pravilnik o
tehničkim i kadrovskim uslovima za vršenje arheoloških istraživanja.
85
Nakon
svega toga, uspostavila bi se saradnja sa navedenim fakultetima i pristupilo izradi i
realizaciji konkretnih naučno-istraživačkih projekata iz oblasti arheologije.































84
Službeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87; up. Službeni list R BiH 3/93 i 13/94.
85
Službene novine Kantona Sarajevo, br. 9/02.
[46]



































[47]

Dr. Thomas J. Butler


The Bosnian “Krstjane”

The story of the Bosnian “krstjane” (“christians”) has been oversimplified
by those who see the period from the thirteenth to the fifteenth century as a
glorious time in which the dualist church and state worked together and prospered.
In fact, the krstjane efforts to replicate early Christianity and follow an apostolic
path were often obstructed by churchmen and politicians in Rome and Hungary
who mounted crusades against them, such as the crusades of 1235-39, when Bosnia
was devastated and thousands were either burned at the stake or led away into
captivity (1).
In spite of the historical facts, there are those who believe that there never
was a significant dualist movement in Bosnia, including the historian John Fine (2).
His position has been accepted by many colleagues, including Ivan Lovrenovic (3).
Fine uses social anthropology to explain why the Bosnian peasant would have been
uninterested or unable to understand dualism. He also pays little attention to the
European dualist movement, which leads him to make unfortunate doctrinal
assumptions-- for example, that Gost Radin’s mention of the “Trinity” in his will
meant that he was not a true “krstjanin”.
We know from historical documents that there were signs of heresy in
Bosnia’s neighborhood as early as the end of the twelfth century. The Archdeacon
Thomas, in his Historia Salonitana (“Chronicle of Split”) relates that a Church
Synod in 1185 condemned all “heretics and their supporters” and banned their
small monastic houses called “brotherhoods” (fraternitates) (4).
Thomas also describes how the Split Archbishop Bernard in 1200 AD
pursued the brothers Mateus and Aristodius (Rastudije) for preaching their
“godless heresy” in his city. He had their property confiscated, and “binding them
in the bonds of anathema”, drove them out. Thomas says that many others who had
fallen prey to the brothers’ teaching were excommunicated, thus suggesting that
their heresy was a movement. He tells how the brothers eventually abjured their
heresy and Bernard restored their property (5).
The archdeacon relates that Rastudije was a talented gold smith and
painter. He often traveled to Bosnia and was educated in Slavonic writing as well
as in Latin. Evidently, he didn’t abandon his heretical teaching while in Bosnia,
for in the St. Petersburg library there is a fragment of a Bosnian Gospel in which
“Lord Rastudije’s” name appears at the head of a column of ordained bishops
(dedovi) (6). As Jean Duvernoy suggests, Rastudije was probably the founder of a
new lineage of Bosnian krstjane (7).
Since Rastudije’s name was preceded by a column of 16 predecessors, it is
obvious that heresy preceded him in Bosnia. The question arises: from what
[48]

direction did it come—from Dalmatia or Serbia ? A look at a Serbian document
may cast some light on the subject. In the Zitije Svetoga Simeuna (Stefan
Nemanja, 1169-1196) by his son Stefan we read that when heresy arose in his land,
Nemanja called a Church Synod. While the council was still in session, it was
suddenly interrupted by a distraught young woman who threw herself at the
Despot’s feet and cried that she had, unknowingly, married a nobleman who
belonged to a group that worshipped Satan.
Her appearance galvanized the meeting, as Nemanja called for a trial and
mobilized his army. He cut out the tongue of the heretics’ teacher, burned others at
the stake, and drove the remainder out of the country, burning their books and
confiscating their possessions (8).

No mention is made of the exact nature of the heresy, except that they were
“Arians” and had “split the Trinity”. Of course, “Arians” was just a label, as
Arianism had died out centuries before. I agree with Aleksandar Solovjev that
their true name—bogomili, meaning “dear to God”-- was taboo and that Nemanja
may have banned its use (9). As to where the fugitives went, the majority of
historians favors Hum (Hercegovina) and Bosnia. The refugees easily melded with
the Bosnians since they spoke the same language. This would have taken place
between 1172 and 1180, according to Solovjev’s calculations (10).
Dualism, then, got its start in Bosnia some twenty or twenty five years
earlier than is commonly believed. Putting its roots down secretly, the heresy
would have taken a generation to mature, perhaps around 1200 AD, when
Archbishop Bernard was expelling heretics from Split and Trogir. Rastudije’s
knowledge of Slavonic, as well as of Latin, made him a natural link between the
coastal heretics—whose language was Latin--and the Bosnian krstjane.
News of the heresy reached Pope Innocent III in 1199. The Serbian Duke
of Zeta, Vlkan, sent the recently-crowned Pope a letter, telling him of heresy in
Bosnia. Vlkan claimed that Kulin, the ban or ruler of Bosnia, was a heretic, as was
his wife and sister. He claimed that Kulin had welcomed the heretics whom
Bernard had banished, treating them as Catholics and addressing them as
“Christians par excellence”. According to Vlkan, the ban had led 10,000 of his
subjects astray (11).
The mention of “Christians” drew the immediate attention of the Pope,
who fired off a letter (11/11/1200) to Kulin’s suzerain, the Hungarian King
Emmerich, warning him that “no small number of Patarenes” had gone from Split
and Trogir to Ban Kulin where they were warmly welcomed. Innocent’s tone was
a mixture of anguish and ire (12).
He told Emmerich: “Go and ascertain the truth of these reports and if Kulin
is unwilling to recant, drive him from your lands and confiscate his property” (13).
We should note that, harsh as he sounds, the Pope was concerned with the truth. In
the case of Bosnia, Innocent and his successors sought second and even third
[49]

opinions. He did not trust local informants and set up his own system of legates
and investigators who reported directly to him.
Kulin’s reaction to the threat from Rome was both courageous and astute,
setting a pattern for future Bosnian-Papal relations. First, he feigned naivete,
writing the Pope that he didn’t regard the new immigrants as heretics, but as
Catholics, and he was sending a few of them to Rome for examination. He also
invited the Pope to send a representative to Bosnia to investigate (14).
Unconvinced by Kulin’s Bosnian “specimens”, Innocent sent his legate
John de Casamaris and Archdeacon Marin of Dubrovnik to Bosnia to interrogate
Ban Kulin, his wife, and subjects about “everything relating to faith and life”, and
if they found anything that “smelled of this heretical depravity--or if they resisted
true teaching—they should correct the situation.” He referred them to a
“Constitution” he had prepared regarding heresy (15).
Innocent was well aware that he might be dealing with dualist heresy in
Bosnia. He wrote to Bernard of Split (11/21/1202) that “a multitude of people in
Bosnia are suspected of the damnable heresy of the Cathars” (16).
It seems that John de Casamaris and Marin stayed one full winter in
Bosnia, from the end of November until early April. Since their job was to
ascertain the truth about the heresy, my assumption is that the legate went about the
country with Marin, stopping at the various krstjane hizi or lodges—the
conventicula mentioned in the Split edict of 1185—interrogating the abbots, monks
and nuns regarding their beliefs and practices.
John probably had a list of Patarene errors to guide him. Marin was his
interpreter, since the Bosnians knew no Latin. If there were Slavonic documents
available, Marin translated them.

Not only did Casamaris listen to his informants’ answers, but where they
were in error, he taught them correct doctrine. John must have convinced himself
that he had fulfilled Innocent’s command to correct the krstjane, because the
“Confessio” (abjuration) signed at Bilino Polje by the seven priors of the krstjane
church on April 8, 1203, makes no mention of errors (17). As Kniewald says,
John’s mission was “not to punish but to persuade” (18).
The same document was brought to Budapest, April 30 by Casamaris and
Kulin and two abbots, where it was examined by the Hungarian King and the high
clergy. Kulin’s son Stefan, during a later meeting, agreed that if the Bosnians
violated the agreement, they would pay a heavy fine of 1000 marks (19).
On the surface, the “Confessio” concerned primarily church organization
and practices. The monks renounced their schism with Rome and agreed to accept
Rome as the mother church. They promised to erect chapels with altars and
crucifixes, where they would have priests who would say Mass and dispense Holy
Communion at least seven times a year on the main feast days.
The priests would also hear confession and give penances. The monks
promised to chant the hours, night and day, and to read the Old Testament as well
[50]

as the New. They would follow the Church’s schedule of fasts, as well as their
own regimen. They also agreed to stop calling themselves krstjane--which had
been their exclusive privilege --lest they cause pain to other Christians. They
would wear special, uncolored robes, closed and reaching the ankles. In addition
they were to have graveyards next to the church, where they would bury their
brethren and any visitors who happened to die there.
Women members of the order were to have special quarters away from the
men and to eat separately; nor could they be seen talking with a monk alone, lest
they cause scandal. The abbots also agreed not to offer lodging to manicheans or
other heretics. Finally, upon the death of the head of their order (magister), the
abbots, after consultation with their fellow monks, would submit their choice to the
Pope for his approval. In a special letter to the Pope, John advised Innocent that
they needed to break the hold of the Slavonic bishops and to appoint three or four
Latin bishops, since Bosnia was a large country (“ten days’ walk”) (20).
I agree with Kniewald and others that is necessary to read between the
lines to understand the full import of this carefully crafted document. First, it was
not written merely to end the schism, for in such a case it would have been written
more simply. For example, the opening statement, in which the seven abbots
acknowledge “the one eternal God, creator of all things and redeemer of mankind”
is unusual for such a document, according to Kniewald, a Catholic theologian. It
stresses the oneness of God and his incarnation (Jesus), thus rejecting in one stroke
both dualism and docetism.
The promise to build chapels with altars and crucifixes negated the idea
that churches were centres of idolatry and that the crucifix was a hateful symbol.
The promise to read the Old Testament rejected dualist belief that—except
for the Psalter—it was the book of Satan. In having priests who would say Mass
on Sundays and holy days, they agreed to follow Catholic practice.
The “Confessio” addresses the question of the sacraments. We have seen
that the monks pledged to partake of the sacrament of Holy Communion at least
seven times a year. This was a big step, because it was a public display of belief,
although the tenth-century Bulgarian, Cosmas the Presbyter, does mention bogomil
heretics who faked taking the sacrament, spitting out the wafer later on.
As for the forgiveness of sins, the dualists believed that serious or “mortal”
sins could be forgiven only through spiritual baptism (the Consolamentum), while
Catholics believe that forgiveness can be gained at any time by sincere confession
and penance. For this reason, the Bilino Polje document stresses the obligation of
priests to hear confessions and give penances.

There is one crucial sacrament not referred to in the “Confessio”, even
though it most clearly separates the krstjanin from the Catholic believer. It is
Baptism. If you are not baptized, the Church teaches, you are not a Christian.
Strictly speaking, you aren’t a heretic, but a pagan. If you are unbaptized you will
go to hell, unless you have led a life free of mortal sin, in which case you will go to
[51]

a place popularly called “limbo”. The sacrament of baptism, then, posed the
stiffest obstacle between the two churches, except for dualism itself.
Since the krstjane believed that Satan created all matter, including water,
and that John the Baptist was his emissary, what were they to do if Casamaris and
Marin asked them to undergo the Church’s baptismal ritual and to reject Satan and
all his works? It is not difficult to imagine the heavy obstacle it could pose—
psychologically-- to the conversion of dualists, who, while not worshipping Satan,
nonetheless believed in placating him.
There are at least two possible explanations for why the sacrament of
baptism was not mentioned by Casamaris in the “Confessio”. First, all the monks
could have been baptized with water in the days before the heresy took firm hold in
Bosnia. Next, they could have lied to John about being baptized, since lying was
permissible to dualists when the survival of their church was threatened. In any
event, John had to be under the impression that the monks had all been baptized, or
he would have made a strong statement about its necessity in the “Confessio”, just
as he did about the Eucharist.
In subsequent centuries, baptism with water was a sensitive point for the
Bosnian nobility who remained krstjane. While the Bosnian kings did agree to be
baptized, the nobility resisted, at least until the fifteenth century, because their
strength lay in their alliance with the krstjane leadership and their public. The
kings, too, recognized the importance of the krstjane ties. We know of instances
where a baptized king, such as Stefan Thomas, who was obligated upon pain of
excommunication to have no relations with heretics, refused to break with the
krstjane leadership, because he needed their support against outside enemies (21).
Duke Hrvoje Vukcic (died 1416), a man of great culture, was pursued by
the papal legate Thomas of Hvar for years, but could not bring himself to be
baptized, even though he wrote to the Hungarian Queen Barbara that he was afraid
he would die a pagan (22). Political realities played a role in all this, as well as
their traditional krstjane view of the universe, their fear of breaking with Satan, and
their hopes in the promise of the Consolamentum.
After the “Confessio” was approved by King Emmerich, John de
Casamaris, in a letter to Innocent, refers to “the former Patarenes” (23).
Obviously, he thought that he had converted the krstjane, but he was wrong. In my
opinion, they were merely waiting for him to go. Partly due to Rome’s
complacency (caused by Casamaris’s feelings of success) and the Pope’s failure to
appoint Latin bishops, as John had suggested, the heretical movement grew
stronger over the next few decades, uniting with the old Catholic church. Together
they formed a national, heretical church which survived crusades and threats of
crusades until the mid-fifteenth century, when it gradually vanished in the face of
the Ottoman takeover.
In conclusion, I would like to suggest that when a holocaust takes place,
such as the anti-krstjane crusades from the thirteenth to the fifteenth centuries, we
really have a double tragedy: first, in the holocaust itself, and second, in the
[52]

oblivion which gradually envelops its memory. When today’s historians deny the
Bosnian dualist past they contribute to this oblivion, thus depriving the krstjane of
the recognition they are owed for their faith and their suffering.


References.

1. Franjo Sanjek, Les Chretiens Bosniaques et le Mouvement Cathare XII-XV
siecles, Paris/Louvain, 1977, pp. 71-72. Peter Patek (Suibertus),
« Commentariolum de provinciae Hungariae originibus, » in R. Reichert,
Monumenta Ordinis Fr. Praedicatorum Historica I, Louvain, 1896, pp. 305-
308.
2. John Fine. The Bosnian Church : Its Place in State and Society from the
Thirteenth to the Fifteenth Century, London, 2007.
3. Ivan Lovrenovic, Bosnia : A Cultural History, New York, 2001, p. 53.
4. Thomas Archidiaconus. Historia salonitanorum pontificum, ed. F. Racki,
Monumenta slavorum meridionalium, t. XVI, 1894, p. 33.
5. Ibid, p. 80.
6. Franjo Sanjek, op cit, pp. 98-101.
7. Jean Duvernoy, L’Histoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979, p.
72.
8. Zitije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed.
Pavle J. Safarik, Prague, 1853.
9. Aleksandar Solovjev, « Svedocanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na
Balkanu »,GID,V, 1953, p. 23.
10. Ibid, p.19.
11. Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, 45.
12. T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et
Slavoniae, Zagreb, 1904-1934, II, p. 351.
13. Ibid.
14. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 47.
15. T. Smiciklas, op cit, 311-14.
16. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 46.
17. Ibid, ep. 141, f 103v. T. Smiciklas, op cit, III, 24-25.
18. Dragutin Kniewald, « Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim
krstjanima », Rad (JAZU), 270, 1949, p. 11.
19. J. Fine, op cit, 120.
20. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36.
21. Sima Cirkovic, Istorija srednovekovne bosanske drzave, p. 287.
22. J. Fine, op cit, p.195.
23. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36.

[53]

Dr.sc. Amira Turbić-Hadžagić


Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15.
februara 1333. godine

SAŽETAK
U radu autorica prvi put u historiji bosanskoga književnog jezika prezentira
znanstvenoj i široj javnosti latiničnu transliteraciju i sadržajni opis Povelje bana
Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine koja je napisana „podь
gradomь podь srьbrьnikomь“, kao još jedan od dokaza neprekinutoga razvoja
bosanskoga književnog jezika od 12. do 15. stoljeća.
Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
pisana je brzopisnom bosančicom, sa elementima ustava i kurziva.
Danas se sačuvani prijepis Povelje nalazi u Državnome arhivu u Dubrovniku pod
sign. 1333_CR 25.

KLJUČNE RIJEČI: povelja, ban Stefan, Srebrenik, sadržaj, bosančica, latinična
transliteracija

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
napisana je na pergamentu,
86
tj. na posebno očišćenoj i vapnom izluženoj ovčijoj
(janjećoj), telećoj ili kozećoj koži. Pergament je dobio ime prema gradu kod
Bergame u maloazijskoj Turskoj. Prema Čremošniku sve bosansko-humske povelje
pisane su na pergamentu italijanske izrade. Pri pisanju povelje pisar – dijak služio
se perom.
87

Povelja je pisana brzopisnom bosančicom, sa elementima ustava i kurziva
88
.

86
Prema Damjanoviću postupak pripremanja pergamenta “bio je otprilike ovakav: kožu su nekoliko
dana namakali (mislimo na Slavene, istakla A. T-H.) u vodi kojoj se dodalo gašenoga vapna da bi je
se omekšalo, odstranilo masti i, koliko je bilo moguće, žutu boju. Nakon namakanja slijedilo je
‘kupanje’, tj. čišćenje i pranje kože. Očišćenu kožu zategnuli su na okvire i sušili. Poslije sušenja
skidali su preostale nečistoće (posebice dlačice) pomoću kamena plavca. Napokon su je izglačali i
natopili krednom tekućinom da bi bila svjetlija i prikladnija za pisanje.” – u: S. Damjanović, Slovo
iskona, str. 81-82.
87
Nap.: Takvo pero zove se prema grčkoj riječi - kalamos, tj. trska i na njoj žica. S obzirom da su
vladari i feudalci bosansko-humskih kancelarija najčešće naručivali pergament najfinije italijanske
izrade, možemo pretpostaviti, prema slovnim oblicima bosansko-humskih povelja, načina
kovertiranja povelja, pisama, darovnica i ugovora, izgledu pečata i njihovih vrpci, da su pisali
srebrnim ili zlatnim perima. Slično navodi i Damjanović za kanon staroslavenskih spisa – u: Slovo
iskona, str. 82.
88
Nap.: Ustav je vertikalno pismo sa pravilnim i odmjerenim potezima. Slova su pisana pažljivo, s
obzirom na važnost i svečanost dokumenta, i po pravilu su jedna od drugih jednako udaljena. Vodi se
računa o svakome potezu svakoga dijela slova. Što je moguće više, kod ustava su slova između dvije
[54]


Do danas Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
nikad nije bila predmetom lingvističkoga istraživanja.
Pisar prijepisa Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara
1333. godine pergament linira ostavljajući prazan prostor svih rubova sa sve četiri
strane, a po završetku pisanja povelje linije ne briše, što je, inače, bio običaj na
originalnim poveljama i drugim pravnim tekstovima srednjovjekovne Bosne.
Sadržaj povelje vezan je za trgovačko-darovnopravne odnose Bosne i
Dubrovnika. Naime, ban Stefan plemenitim Dubrovčanima daruje „vse ĉo je ôd(ь)
prьvlake do loiĉa“
89
i pri tome nudi svaku vrstu pomoći. Zauzvrat, Dubrovčani se
obavezuju da će gospodinu banu Stefanu, njegovim sinovima „i simenu negovu
dovieka ôd(ь) muške glave“
90
od dobiti plaćati 500 perpera
91
„za prьvlaku i za
stonь“.
92
Original Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333.
godine napisan je u četiri primjerka, po dva za svaku stranu, „a sve su [pečakene]
zlatiemi pečati dvie sta povelle u gô(spo)d(i)na [ban]a stefana a dvie povelle u
dubrovnici.
93


linije - dvolinijsko pismo (slova između dviju paralelno povučenih ili zamišljenih crta reda);
poluustav je pismo koje je unekoliko izgubilo pravilnost oblika. Zamjetna je želja za uprošćavanjem
slova i bilježe se, u istome dokumentu, u više različitih vidova. Takva slova izlaze iz dvolinijskog
sistema i prelaze u trolinijski sistem (slova prelaze jednu od crta reda: ili gornju ili donju); brzopis je
pismo sa više živosti u potezima. Slova često izlaze iz trolinijskog sistema i prelaze u četverolinijski
sistem (slova prelaze donju i gornju crtu reda). Brzopisna slova su raznolika po obliku i uprošćena.
Postoji težnja za brzim pisanjem, a pri tome ne gubi ljepota slova. Prisutan je nagovještaj povezanosti
slova, koji će svoju puninu dobiti u kurzivnome pismu. Kurzivno pismo razvija se iz brzopisa; sada su
riječi sastavljene od međusobno povezanih slova. V. i isp.: P. Đorđić, Terminološka pitanja – u:
Istorija srpske ćirilice, 1971, str. 46.
89
V. tekst Povelje od 22. do 34. reda.
90
V. 36. i 37. red.
91
Dubrovački zlatni ili srebrni novac određene težine (<srgrč. hyperpyros: sjajan).
92
V. 37. red.
93
V. i isp. redove od 66, 67 i 68.
[55]


Tekst povelje u latiničnoj transliteraciji glasi:
94


1) Vь načetakь ôt(ь)ca vь isplьn[en]je s(y)na i s(ve)t(o)g(a) duha
2) va lieta rožastva hristova ċ • t • l • g (= 1 333)
3) lieto indicia prьva .e ï (= 15) da[n]ь [.....]
4) frevar(ь) m(ie)s(e)ca mi gô(spodi)n(ь) stefanь po mi[losti]
5) božioi banь bosni i usori i s[oli]
6) i gô(spodi)nь homskoi zemli jaki prь[...]
7) i sloga naša ljubimo i nimь milo[stь]
8) naša dajemo sa koristju i sa lju[bovju]
9) kako se dostoi udrьžati ka sva[komu]
10) kazaje jako da znaje vsaki sei d[ni]

94
Nap.: Latinična transliteracija Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333.
godine obavljena je prema vlastitome čitanju prijepisa, a prema tabeli S. Damjanovića, uz našu
dopunu za digram oγ koji smo transliterirali sa û (oγ = û); ligaturni znakovi ja, je, ju označavaju se
kurzivom, a ligature ak i gô boldom; tronogo t, brzopisno d i brzopisno četvrtasto v kurzivom; č
samo sa čašicom kurzivom; brojnu vrijednost znaka č zamjenjujemo sa ċ = 1 000. Nadredno ispisana
slova koja nisu znak kraćenja spuštamo u redak, a title rješavamo u malim okruglim zagradama. U
uglatim zagradama nalaze se, danas, slabo čitljiva mjesta ili dio riječi ili teksta koji je nečitak, ne vidi
se ili je oštećen. Velika slova i znakovi interpunkcije prenose se tačno onako kako su upotrijebljena u
originalu. Usp. i: S. Damjanović, Slovo iskona, str. 48-49.
[56]

11) i va buduĉe koi te posli[......]
12) am(i)n(ь)

• ja prьziranje blagov(olenje)
13) svieditelь i mnogôporabotanje
14) ô baĉine i vlastelь i ljudje dubro-
15) vačci i našiemь praroditeljemь
16) i namь vele mnogô i hote ôtь sele
17) porabotati sa božjemь hotienjemь
18) zato mi gô(spodi)nь bannь stefanь
19) i moi sinove i unučje i dokolije
20) sime moje bude dovieka vekoma dasmo i darovasmo dovie-
21) ka viekoma i bašinu i u plemenito ljudemь dubrovačkiemь
22) a našiemь draziemь prьjatelemь vasь ratь i stonь i prь-
23) i prьvlaku i ôtoke koi su ôkolo rata i sa sviemь ĉô se
24) nahodi unutra rata i prьvlake i gore i pollja dubrave
25) liesь trave vode sella i vse ĉo je ôd(ь) prьvlake do loiĉa
26) i sudьc[ь] bo i globe i krьvi u miru da budu na nihь vollju da imaju
27) i drьže i da čine vsu svoju vollju i hotienje kako ôd(ь) svoje
28) baĉine dovieki viekoma i da su volni zidati zaditorie
29) dgiemь hotienje i prьkopati prevlaku ôd(ь) mora do mora
30) i napravljati na svoju volju i hotienje iôĉe se ôbetuje
31) g(ospodi)nь banь sstefanь sebe i svoje sinove i svoje sieme ako se
32) sluči u niekoje vrьieme ili g(ospodi)nь ili vlastelinь ili gra-
33) ždaninь ili ljudje koi bi pakostili rьtu ili prьvlaci
34) da pomože koliko može naša jakostь. a za to mi ôpkina i lju-
35) dje grada dubrovnika vse dobro ôpkeno g(ospo)d(i)nu banu stefanu
36) i negovemь sinovomь i simenu negovu dovieka ôd(ь) muške
37) glave i do zgorenja svieta dajemo za prьvlaku i za stonь
38) • e • catь (= 500) per(ьpe)ra do zgorenja svieta ôd(ь) togazi dobitka ~ ~
39) koi me hoditi meždu nami u dubrovnici u onoi vrьime ~
[57]

40) ako banь i negovi sinove i negove sieme muškoi ~
41) glave i ne budu gospoda homskoi zemli mi ôpkina ~
42) dubrovačka dajemo ônzi dobitakь na ônzi danь
43) svetago vlasija • e • catь (= 500) per(ьp)e(r)a kako je zgora pisano iôĉe se
44) ôbetuje ôpkina dubrovačka ako u niekoje vrieme prьde
45) g(ospo)d(in)ь banь stefanь u dubrovnikь ili negovi sinove ili
46) negovo sieme do zgorienja svieta muške glave ~
47) da mu damo polače zidane prьbivati dokoli em je ~
48) stati bezь niednoga naima i ôĉe se ôbetuje ~
49) ôpkina dubrovačka da ne prьmemo u prьievlaku i u stonь
50) i u ratь i u ônezi ôtoke ke smo uzeli ôd(ь) g(ospo)d(i)na bana stefana
51) negova vlastelina ki bude nemu neveranь i negovemь
52) sinovomь i negovu simenevi do zgorenja svieta • . • ~
53) a ja go(spodi)nь banь stefanь zaklinu se u svetoje božje
54v) [e]vangelije i u .d. (= 4) evangelista i u .v ï. (= 12) apostola i u vse moĉi
55v) [sve]tje koje su u dubrovnici za mene i za mojehь sinova i za
56v) moje sieme po muškomь kolienu do zgorienja svieta
57v) [...] toi tvrьdo imati i drьžati i ne potvoriti do zgo-
58v) [rie]nja svieta i vse više pisanno a mi ôbiĉ(i)ina i vsi
59v) [ljud]je dubrovačci klьnemo se u vsjeto božje jevangelije ~
60v) [i u • d • (= 4)ev]angelisti i u • v ï • (=12) apostola i u sve svete moĉi ~
61v) [koje su u] dubrovnici za nasь i za naše sinove i za naše ~ ~
62v) natražje do zgorienja svieta vse tvrьdo da imamo i drь-
63v) [žimo d]o konca svieta nepomačno i zato stavlju ja ~
64v) [g(ospodi)nь] banь stefanь svoju zlatu pečatь da je verovano
65v) svaki da znajetь i vidi istinu a tomui su • d • (= 4) povelle ̃~
66v) [...] jednako dvie latinsci a dvi srьpscie a sve su
67v) [pečakene] zlatiemi pečati dvie sta povelle u gô(spo)d(i)na
68v) [ban]a stefana a dvie povelle u dubrovnici a to je pisa-
[58]

69v) no podь gradomь podь srьbrьnikomь a tomu svedoci
70v) [...] moleni Vitanь tihoradikь radosavь hlapovikь
71v) [...]šь vlukasikь hrьvatinь stefanikь stefanь
72v) druščikь tvrьtko ivahnikь a zato da .g. prьstave
73v) divošь tihoranikь. ĉitko hlapovikь mihailo
74v) menčetikь dubrovčaninь.

Zaključak

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine
napisana je na pergamentu brzopisnom bosančicom, sa elementima ustava i kurziva
u srednjovjekovnom gradu Srebreniku koji je pripadao župi Usori, a uz prisustvo
devet svjedoka (Vitan Tihoradić, Radosav Hlapović, X. Vukasić, Hrvatin Stefanić,
Stefan Druščić, Tvrtko Ivanić, Divoš Tihoranić, Štitko Hlapović i Mihajlo
Menčetić Dubrovčanin). Danas je srednjovjekovni dio grada Srebrenika dobro
očuvan.


Izvor:
1. Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine, Državni
arhiv u Dubrovniku, Republika Hrvatska, sign. 1333_CR 25.

Literatura:
1. Čremošnik, Gregor, 1948. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka – u:
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, sv. III, Sarajevo.
2. Damjanović, Stjepan, 2002. Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska
čitanka, Zagreb: Matica hrvatska.
3. Đorđić, Petar, 1971. Istorija srpske ćirilice, Paleografsko-filološki prilozi,
Beograd.
4. Grupa autora 2004. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Nes-Per, Zagreb:
Novi Liber.
5. Kuna, Herta, 1982. Srednjovjekovna bosansko-hercegovačka književnost –
u:
Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Od najstarijih vremena do 1918.
godine,
Sarajevo: IRO «Veselin Masleša».
6. Truhelka, Ćiro, 1889, Bosančica. Prinos bosanskoj paleografiji, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu I (4), 79.
[59]

7. Turbić-Hadžagić, Amira, 2005. Bosanski književni jezik (Prvi razvojni
period od 9. do 15. stoljeća), Bosanski jezik. Časopis za kulturu bosanskoga
književnog jezika, 4,
Tuzla, 137-161.


Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom
15. Februar 1333

ZUSAMMENFASSUNG

In der vorliegenden Arbeit präsentiert die Autorin der wissenschaftlichen
und auch breiteren Öffentlichkeit zum ersten Mal in der Geschichte der bosnischen
literatischen Sprache die lateinische Transliteration und die inhaltliche
Beschreibung der Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15.
Februar 1333, die „unter der Festung der Stadt Srebrenik“ geschrieben wurde, als
ein weiterer Beweis der ununterbrochenen Entwicklung der bosnischen
literarischen Sprache vom 12. bis zum 15. Jahrhundert.
Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333
wurde in der telegrafischen bosnischen kyrillischen Schrift geschrieben, mit
Elementen der Verfassung und der Kurrentschrift.
Die erhaltene Abschrift der Urkunde befindet sich heute im Staatsarchiv in
Dubrovnik unter dem Zeichen sign.1333_CR 25.
SCHLÜSSELWÖRTER: Urkunde, Ban Stefan, Srebrenik, Inhalt, bosnische
kyrillische Schrift, lateinische Transliteration















[60]



































[61]

Mina Kujović

Parobrodom Vag Duna od Rače do Zvornika
Probna plovidba Drinom 1886. godine


Sažetak:
Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini planirala je urediti korito i
obale rijeke Drine i uspostaviti stalnu parobrodsku liniju. Parobrodi su trebali
prevoziti ljude i robu, jer je kopneni promet u Podrinju bio otežan zbog
neizgrađenih cesta i željezničke pruge.
Prilog se odnosi na probnu plovidbu rijekom Drinom, od Rače uzvodno do
Zvornika, u periodu od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine Plovidba je
obavljena parobrodom Vag Duna, izvedena u organizaciji austrougarske uprave u
Bosni i Hercegovini, a po nalogu i uz novčanu pomoć Zajedničkog ministarstva
financija u Beču.
Probnom plovidbom trebalo je prikupiti podatke o uvjetima za
uspostavljanje stalne plovne linije rijekom Drinom.
Ključne riječi: Drina, riječno korito, parobrod Vag Duna

Uvod

Rijeka Drina je najveća i vodom najbogatija pritoka rijeke Save sa njene
južne strane. Korito rijeke pada strmo i rijeka sa velikom količinom vodene mase
teče prema sjeveru. Znatna dubina i širina rijeke otežavaju njeno prelaženje pa je
ona na taj način stoljećima predstavljala prirodnu granicu dvaju regija, srpske i
bosanske.
95

Na bosansko-srpskoj pograničnoj rijeci Drini od Zvornika do ušća u rijeku
Savu kod Rače od davnina je postajao lađarski promet koji je nakon austrougarske
okupacije znatno poboljšan plitkim parobrodima s kotačem na zadnjem dijelu
(Hecraddampfer) za vrijeme povoljnog vodostaja. Zbog različite dubine korita od
ušća do Zvornika, a naročito prema Višegradu, nije bilo moguće uspostaviti
redovni promet parobrodom.
Austro-Ugarska monarhija je među brojna pitanja koje je planirala riješiti u
okupiranoj Bosni i Hercegovini uvrstila i uređenje korita rijeke Drine, reguliranje
njenih obala i utvrđivanje granice sa Kraljevinom Srbijom. Planirano je bilo

95
Na rijeci Drini je bila granica između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. Nakon
osamostaljivanja Srbije na Drini je bila granica prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema
Osmanskom carstvu.
[62]

uspostavljanje stalne plovidbe plitkim plovećim parobrodima koja je trebala
omogućiti brži ekonomski razvoj pasivnih krajeva u Podrinju.
96

Stanovnici koji su živjeli u Podrinju su bili živo zainteresirani za
uspostavu stalne plovidbe Drinom, od njenog ušća u rijeku Savu kod Rače uzvodno
do Zvornika, jer bi im stalna plovna linija omogućila izvoz poljoprivrednih
proizvoda, te razvoj trgovine i banjskog turizma u banji Guber kod Srebrenice.

Organizacija poslova na uređenju korita i obala rijeke Drine
Na poslovima vezanim za uređenje korita i obala rijeke Drine bili su, na
podsticaj Zajedničkog ministarstva finansija iz Beča, uključeni predstavnici
bosanskohercegovačke uprave: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u
Sarajevu, Okružna oblast Donja Tuzla i kotarski uredi u Zvorniku, Bijeljini i
Srebrenici. Prema izvještajima o upravi u Bosni i Hercegovini, u nastojanju da se
poboljša donji tok Drine od 1886. do 1897. godine rađeno je na uređenju potrebne
dubine njenog korita da bi se omogućila plovidba plitkih plovećih parobroda na
pruzi Zvornik – Rača u oba vozna smjera. Rađeno je, uglavnom, na čišćenju
riječnog korita od stabala (panjeva), odvođenju riječnih rukavaca provedbom
brojnih visećih snopova od pruća po Volfovom sistemu, te na odstranjivanju i
premještanju mlinova koji su brodarstvu smetali.
Kroz godine s ustrajnošću nastavljane radnje oko poboljšanja rijeke pratio
je u toliko uspjeh, u koliko je zaista uspjelo s plosno plovećim parobrodima s
kotačem na zadnjem dijelu (Heekraddampfer) za povoljnog vodostaja dospjeti do
Zvornika, ali ipak nije bilo moguće s upotrijebljenim sredstvima vozni žlijeb tako
osigurati, da bi se mogao uspostaviti redovni paroplovni promet.
97

Pokazalo se da bi se rijeka Drina mogla učiniti plovnom (brodibom) samo
uz velika novčana ulaganja. Trebalo je, s obzirom na velike mase krša koji voda
rijeke Drine sa sobom nosi, uraditi potpunu regulaciju donjeg toka Drine. Kako se
nakon deset godina rada na osposobljavanju korita za plovidbu i uređivanju obale
rijeke Drine pokazalo da bi za uvođenje stalne plovne linije trebalo još dosta
sredstava, a da velika financijska žrtva ne bi donijela odgovarajuće dobiti,
bosanskohercegovačka uprava je 1897. godine odlučila sasvim obustaviti radnje
oko poboljšanja korita i obala rijeke Drine.
98


96
Drina nastaje spajanjem rijeka Pive i Tare. Nedugo nakon svog nastajanja na Šćepan polju Drina
ulazi na područje Bosne i Hercegovine. Predjeli kroz koje rijeka protječe poznati su kao Gornje i
Donje Podrinje.
97
Izvještaji o upravi (1878-1905), Zagreb 1906. str. 557
98
Navedene radnje ipak su znatno zaustavile zapuštanje riječnog korita; riječno razgranjivanje
znatno se umanjilo. Za srednje vode dade se opaziti na cijeloj riječnoj pruzi izraziti glavni rukav, a i
dubinski odnošaji riječnog dna neprestano su povoljniji.
Jedna zaštitna izgradnja, koja ne stoji u svezi s općom regulacijom rijeke, morala se ipak
provesti godine 1897. za zaštitu grada Zvornika.
Abnormalna povodnja godine 1896. srušila je jedan dio postojećeg gradskog obalnog
zaštitnog zida, pa kad su se usljed toga stvorile i dalje raspukline na obali i izvrtine, trebalo je odmah
provesti nove zaštitne gradnje, pa je to bezodvlačno i učinjeno.
[63]


Planiranje uvođenja stalne parobrodske linije rijekom Drinom,
od Rače do Zvornika
Na rijeci Drini je i u periodu austrougarske uprave bila granica između
Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno Austro-Ugarske carevine, kao što je bila i u
ranijim periodima. Veoma plodni predjeli uz rijeku Drinu od davnina su nazivani
Podrinjem (gornje i donje)
99
. Predstavnici austrougarske uprave su ubrzo nakon
okupacije zaključili da bi ovo područje koje je bilo plodno, ali nerazvijeno, zbog
slabih putnih komunikacija, moglo brzo da se ekonomski razvija ako bi se uvela
stalna parobrodska linija Drinom. Za uvođenje ove stalne vodene linije bili su
zainteresirani kako predstavnici austrougarske
uprave tako i domaće stanovništvo, jer bi im
parobrodski prevoz omogućio da svoje
poljoprivredne proizvode mogu prevoziti i
prodavati, dok bi općina Srebrenica mogla
razvijati zdravstveni turizam zahvaljujući
ljekovitoj banji Guber. Planirana je bila izgradnja
velikog banjskog lječilišta kraj Srebrenice u koje
bi gosti dolazili na odmor i liječenje, a prevozili
bi se parobrodom.
Zbog toga su predstavnici kotarskih
ureda u Višegradu, Zvorniku i Srebrenici zajedno
sa okružnim predstojnikom u Okružnoj oblasti
Donja Tuzla (OODT)
100
bili izuzetno
zainteresirani za uvođenje stalne parobrodske linije rijekom Drinom. Uz novčanu
potporu koju je osiguralo Zajedničko ministarstvo financija u Beču, Odjeljenje za
poslove Bosne i Hercegovine, organizirana je 1886. godine probna plovidba
parobrodom od Rače uzvodno Drinom do Zvornika. Šef ove probne plovidbe bio je

Sastojale su se te gradnje iz odvodnih nasipa, koji su imali svrhu, da otklone rijeku od
obale, koja je bila u opasnosti, i iz obalnog zaštitnog zida, koji je imao ugroženi dio grada štiti od
budućih razornih povodnja.
Podjedno bijahu regulisani i katarakti, koji se nalaze nedaleko Zvornika uz vodu kod Divića
time, što se razlomilo kamene grede (pregrade) i što se izgradiše odvodni nasipi.
Na ove radnje se potrošilo ukupno 40.956 kruna, a trošak je namiren iz zemaljskih
sredstava.
(Izvještaji o upravi (1878-1905), str. 557
99
Prolazeći kroz Foču, Goražde i Višegrad u rijeku Drinu se ulijeva više manjih i većih rijeka kao
Kolina, Ćehotina, Janjina, Lima, Prača i Rzav. Historijski gledano rijeka Drina je ovdje bila prepuna
brzaka i prolazila je kroz kanjone i klisure. Nažalost, ova jedinstvena priroda je djelomično uništena
izgradnjom hidrocentrala u Višegradu i Bajinoj Bašti. Pravac njenog toka je od juga ka sjeveru i ima
dosta pritoka. Veće pritoke sa lijeve strane su: Sutjeska, Bistrica, Prača, Drinjača i Janja, a sa desne:
Ćehotina, Lim, Rzav, Ljubovija i Jadar
100
Austro-Ugarska je zadržala istu podjelu Bosne i Hercegovine na šest okružnih oblasti (Banja Luka,
Bihać, Travnik, Donja Tuzla, Mostar, Sarajevo) koje su bile podijeljene na niže upravne jedinice,
kotare.
[64]

Maksimilijan Kučera koji je, osim nadziranja plovidbe, bio plaćen da bilježi dubinu
korita rijeke, širinu na svim bitnijim tačkama i udaljenost između pojedinih mjesta.
Plovidba je trajala od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine.
Nakon završene plovidbe Maksimilijan Kučera je podnio okružnom
predstojniku OODT Antonu von Vukoviću detaljan izvještaj o tome kako je
protekla probna plovidba i predao sve bilješke o mjerenjima. U prilogu izvještaja je
i karta u kojoj je ucrtan plovni put kuda je Drinom plovio parobrod sa upisanim
nazivima mjesta i podacima o dubini vode kod pojedinih mjesta i razdaljini između
njih. (Sl. 1)
Sl. 1 Ova karta je trebala služiti kapetanima parobroda na budućim plovidbama
rijekom Drinom
Probna plovidba Drinom trajala je od 29. novembra do 6. decembra 1886.
godine, a prvi dokument koji se odnosi na ovu plovidbu ima datum 13. novembar,
dok je posljednji napisan 17. marta 1887. godine.
101
Iz sačuvanih dokumenata
saznajemo da su pripreme za ovaj poduhvat dugo trajale i bile su detaljne.

Pripreme za probnu plovidbu rijekom Drinom
Zajedničko ministarstvo financija – Odjeljenje za poslove Bosne i
Hercegovine početkom novembra 1886. godine zaključilo je ugovor sa
brodovlasničkom firmom „Donan“ iz Komorna o iznajmljivanju njihovog
parobroda „Vag Duna“. Parobrod je iznajmljen zajedno sa posadom za sumu od
1.800 Fl (guldena) na period od 15. novembra do 15 decembra. Kapetan parobroda
bio je Kapetan Karl Šajbl iz Salcburga
102
. Brodovlasnička firma je prema ugovoru
trebala osigurati posadu broda (brodske momke), a parobrod je morao biti tehnički
ispravan. Zajedničko ministarstvo financija je, prema zaključenom ugovoru,
trebalo u Državnu central-kasu u Beču uplatiti prije plovidbe polovinu od
ugovorene sume.
103

Za šefa probne plovidbe Drinom Zemaljska vlada je, na prijedlog okružnog
predstojnika OODT, Antona von Vukovića, imenovala marinskog kapetana
Maksimilijana Kučeru.
104


101
U arhivskom fondu Zajedničkog ministarstva financija – Odjeljenje za poslove Bosne i
Hercegovine sačuvano je ukupno 11 dokumenata. Prvi je ponuda kapetana Karla Šibla za mjesto
kapetana broda, dva su izvještaji o putovanju, jedan je napisao šef (vođa) putovanja Maksimilijan
Kučera, a drugi okružni predstojnik Okružne oblasti Donja Tuzla, Antun von Vuković, a ostali
dokumenti su telegrami u kojima su okružni predstojnik Vuković i M. Kučera preko kotarskih ureda
u Zvorniku i Tuzli izvještavali kako protiče plovidba. U dokumentima se Maksimilijan Kučera
naziva vođom plovidbe i šefom ekspedicije.
102
Uz molbu, kapetan Karl Šajbl je priložio i certifikat za posao kapetana plovidbe za parobrode, te
dozvole za plovidbu Dunavom, Savom i susjednim rijekama. Kapetan Šajbl bio je uposlenik jedne
firme u Komarnu, koja se bavila uvođenjem centralnog grijanja, a kapetanski posao je radio po
potrebi.
103
Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zajedničko ministarstvo financija – Odjeljenje za poslove
Bosne i Hercegovine (ZMF/BH) opći spisi br. 8756/1886.
104
Iz dostupnih dokumenata nije se moglo utvrditi njegovo porijeklo. Okružni predstojnik u svom
izvještaju o plovidbi navodi da su zajedno radili na prokektu eksploatacije uglja kod Han Palatora.
[65]

Zemaljska vlada je parobrod osigurala kod osiguravajućeg društva u Beču,
preko njihovog agenta u Sarajevu, za slučaj nesreće i u slučaju oštećenja. Poglavar
Zemaljske vlade Johan von Appel pisao je u Beč kako je bilo izuzetno teško
ugovoriti sve stavke osiguranja, jer je korito Drine neočišćeno i puno različitih
prepreka. Prema sklopljenom ugovoru šef plovidbe Maksimilijan Kučera je mogao,
u slučaju potrebe, telegrafisati agentu osiguravajuće kuće u Beču i tražiti
nadoknadu novca za oštećene dijelove parobroda.
105

Ugovorena je bila plovidba samo do Zvornika.

Probna plovidba Drinom prema izvještaju Antona von Vukovića
Anton von Vuković bio je okružni predstojnik Okružne oblasti Donja
Tuzla pa je po službenoj dužnosti bio angažiran u Komisiji za utvrđivanje granice
na Drini sa Kraljevinom Srbijom i za razgraničenja privatnih posjeda.
106
Okružni
predstojnik bio je mnogo zainteresiran za uspostavljanje redovne plovidbe Drinom
kako bi se omogućio brži privredni razvoj pasivnih krajeva u sjeveroistočnoj Bosni.
Učestvovao je u svim pripremama, pratio je plovidbu i svakodnevno slao telegrame
u Beč Zajedničkom ministarstvu financija u kojima je javljao kad je parobrod
krenuo, odnosno gdje je stigao. U telegramima je posebno isticao kako su
stanovnici u svim obalnim mjestima i sa jedne i sa druge strane (bosanske i
srbijanske) pozdravljali dolazak i prolazak parobroda Vag Duna. Najčešće je
javljao o problemima sa propelerom na parobrodu koji se nekoliko puta lomio.
107


105
ABH, ZMF/BH opći sis br. 9346/1886
106
Na bosansko-srpskoj pograničnoj rijeci Drini bilo je stalno graničnih prelaza, ali je teško bilo
uspostaviti granice zemljovlasnika, jer je rijeka često plavila i mijenjala međe. Nakon uspostave
austrougarske uprave formirama je mješovita komisija na temelju nagodbe sklopljene diplomatskim
putem među bosanskohercegovačkom Zemaljskom upravom i Srbijom. Zadatak Komisije bio je da
nadgleda sve radnje koje su se imale izvoditi da se Drina učini plovnom i da vodi rasprave koje bi
zbog ovih radnji eventualno nastale.
Komisija se sastajala po potrebi na poticaj jedne ili druge strane a posredstvom dotičnih
lokalnih ureda i tužbe su rješavane na licu mjesta. Kako je područje oko rijeke Drine administrativno
pripadalo Kružnoj oblasti Donja Tuzla to su u komisiji najagilniji bili okružni predstojnici Okružne
oblasti Donja Tuzla, Anton von Vuković i njegov nasljednik Fridrih fon Foglar koji je punih 20
godina bio na ovoj funkciji. (1894-1912)
Komisija za reguliranje granica na Drini je imala silne poteškoće oko uspostavljanja granice
na ostrvima i adama zbog čestih promjena od plavljenja, što je iziskivalo stalni posao i
premjeravanje.

107
Anton von Vuković je u Beč poslao pet telegrama. Najčešće je javljao o problemima (havarijama)
na propeleru. Tako je 6. decembra, prije svog povratka u Tuzlu, javio iz Kotarskog ureda u Zvorniku
kako je vođa ekspedicije Kučera tog dana dugo tražio mjesto za pristanak parobroda. Nakon što je
propeler popravljen, parobrod je nastavio plovidbu, a vođa ekspedicije je nastavio sa detaljnim
ispitivanjem korita rijeke Drine. (ZMF/BH, 9358/1886)
7. decembra Kučera javlja u Beč da su u Zvornik pristigli u 6 sati uvečer prethodnog dana,
nakon puno teškoća oko otklanjanja kvara na propeleru. 7. decembra je i Vuković iz Tuzle poslao
novi telegram u Beč u kojem je pisao o tome kako su ljudi pozdravili ovu plovidbu: Nisam u
prethodnom telegramu (u kojem sam javljao za nezgodu) ništa pisao o narodu, naročito bosanskom.
Odmah nakon nezgode hiljade ih je došlo i razdragano pozdravljalo ovu plovidbu. Mnogi su tražili da
[66]

Kad je plovidba završena, Anton von Vuković je za ministra Benjamina
von Kalaja 9. decembra 1886. godine napisao opširan izvještaj u kojem je opisao
sve detalje plovidbe prema zabilješkama koje je vodio šef plovidbe Maksimilijan
Kučera.
108

Na početku svog izvještaja Vuković je naveo kako su pripreme za probnu
plovidbu Drinom otpočele još 1884. godine i da je on osobno dogovorio posao sa
Maksimilijanom Kučerom. Nakon što je Kučera uradio projekt plovidbe
109
koji se
njemu dopao, tražio je od Zemaljske vlade da ga imenuje za vođu ekspedicije
110
.
U izvještaju su dati i podaci o karakteristikama samog parobroda Vag
Duna za kojeg je naveo da je bio dug 27 metara, uključujući i propeler, širok 3×3
metra (?), dubine 50 cm, imao je propelere i motor jačine 78 KS.
111
Parobrod je
iznajmljen zajedno sa posadom koju su činili, osim vođe plovidbe, mašinista,
ložač i jedan Zvorničanin (nije navedeno kakav je bio njegov posao na parobrodu).
Parobrod Vog Duna je zaplovio 29. novembra u 8 sati ujutro iz Rače zagrađujući
Drinu. Vuković je pisao da su obale rijeke bile obrasle zelenilom, da je plovidba
prvog dana dobro protekla, te da je on kod prvog zaustavljanja napustio parobrod.
Drugi dan je sidro dignuto u 7 sati i 10 minuta ujutro, ali je plovidba trajala samo
tri sata i 19 minuta, jer je kod Talirevića ade, na 23 km udaljenosti od Rače,
parobrod naišao na veliku prepreku. Lijevi propeler je oštećen, pa je jedan njegov
dio pao u vodu. Zbog toga je plovidba nastavljena tek nakon zamjene propelera na
koji su čekali sve do 4 sata i 20 minuta poslije podne. Kako se ubrzo smračilo,
nađeno je mjesto za pristajanje i spušteno je sidro.
112
Posada parobroda je imala
dosta problema oko pristajanja jer je samo kod Šepka bila pripremljena platforma
za njegovo pristajanje. Platforma je bila napravljena od oko sto trupaca koji su bili
povezani. Od Šepka uzvodna Drina se sužava, te je zbog toga bilo velikih problema
dok su našli prolaz za parobrod i mjesto za njegovo pristajanje. Prolazak kroz ovaj

razgovaraju sa posadom. Predstavnici Bijeljine, Janje, Zvornika, koji su do Šepaka došli, tražili su da
nastavimo plovidbu i zahvaljivali su državi koja je financirala ovu plovidbu, i šefu ekspedicije,
Maksimilijanu Kučeri.
Također, sa srpske obale narod je izražavao veliki interes za plovidbu. Kod srbijanskog kupališta
Smerdin banja je bilo čak uređeno mjesto za pristajanje parobroda. (ZMF/BH, 9412/1886)
108
ABH ZMF/BH opći spisi 9492/1886.
109
Predloženo mu je bilo da ispita kako bi se organizirala plovidba Drinom i kako bi se mogla
organizirati eksploatacija uglja kod Han Paltora
110
U dokumentima se probna plovidba Dunavom često naziva i ekspedicija.
111
Anton von Vuković je bio prvi dan na parobrodu, pa je tako imao priliku da se dobro upozna sa
dimenzijama parobroda Vag Duna. U izvještaju je, između ostalog, napisao: Bio sam slobodan da za
vođu plovidbe predložim Kučeru, pa sam sa njim dogovorio i ekonomske poslove.
I sam sam plovio 29. novembra parobrodom, pa je tako bilo najbolje da se dobije prava slika – naveo
je Vuković na početku izvještaja (ZMF/BH, 9492/1886.)
112
Anton von Vuković dalje u izvještaju detaljno opisuje do u detalje svaki dan probne plovidbe.
Najveći problemi su bile česte havarije na propeleru koji je nekoliko puta popravljan i dva puta savim
mijenjan. Problemi su bili i u traženju mjesta za pristajanje parobroda i za utovar uglja, jer nije bilo
urađenih pristaništa Nekad su morali i po 10 km ploviti dok ne nađu odgavarajuće mjesto za
pristajanje. Satnice kad su krenuli navedene su do u detalje, kad su stali, te koliko su čekali na
dijelove i popravke propelera.
[67]

uski dio (Berinski kamen) je bio posebno težak, te se uz velike napore i često
vraćanje parobroda doplovilo do Biočke ade gdje je spušteno sidro. Oko 3 km niže
Zvornika uz veliki napor parobrod je nakon preuzimanja uglja i velikih
komplikacija na 86 km od Rače našao proširenje za zaokretanje, pa je 6. decembra
otpočela plovidba nizvodno. Posada je bila umorna, naročito zbog čestih i dugih
čekanja na popravljanje propelera i traženja pogodnog mjesta za pristajanje.
Povratak je prošao bez većih komplikacija, iako je bilo problema sa propelerom i
sa iznalaženjem pogodnih prolaza za zaustavljanje.
Vođa probne plovidbe, Maksimilijan Kučera imao je zadatak da precizno
bilježi dubinu za potrebe buduće plovidbe i lakšu orijentaciju Drinom. Okružni
predstojnik, Antun von Vuković je, prema njegovim zabilješkama, u izvještaju
uradio i tabelu u kojoj su navedene razdaljine između pojedinih mjesta i dubine
korita rijeke Drine na određenim dionicama:
- od Han Ljubovija do Han Drinjača razdaljina je 25 km, dubina vode 17 m
- od Han Drinjače do Zvornika razdaljina je 15,5 km, a dubina vode 10 m
- od Zvornika do Han Palatora razdaljina je 25 km, a dubina vode 31 m
- od Han Palatora do Janje tačna razdaljina nije mogla da se utvrdi zbog
mnogo neispitanih krivina; (aproksimativna razdaljina je 25 km, a dubina
vode 47 m)
- od Janje do Rače otprilike 35 km udaljenost, a dubina vode 20 m
Ovo su vrijednosti koje su utvrđene u vrijeme plovidbe Drinom, koje je
bilježio vođa ekspedicije uz velike teškoće tokom plovidbe parobroda Vag
Duna.
113

U izvještaju je nakon navedenih podataka i Vukovićevo objašnjenje
plovnosti i karaktera riječnog toka kod pojedinih dionica. Kako pokazuje tabela
plovnost rijeke od Zvornika do Rače ima različte karaktere. Od Zvornika do
Palatora (oko 25 km) dubina je 31 m, a prema Rači je daleko manja, odnosno,
korito rijeke je pliće.
Od Zvornika do Han Palatora Drina protječe između brda, ali je njen tok
uredan, dok se od Han Palatora do Rače rijeka širi i tok ima drugi karakter. Korito
je puno ostrva i različitih prepreka.
Između Han Palatora i Zvornika nalazi se dosta brzaca, dok od Han
Palatora do Rače plovidba je izložena brojnim teškoćama (kao kod Kurjačica ade
kad je stradao propeler). Nisu odmah primijećene prepreke pa je brod u punoj
brzini udario na prepreku i propeler je stradao.
Tokom plovidbe do Šepka parobrod je naišao na velike drvene trupce, pa
su pojedini dijelovi bili uski za njegov prolazak.
Vuković u izvještaju dalje navodi kako je ove godine (1886. o.p.) vodostaj
izrazito visok, pa ako bi se pazilo na takva mjesta možda da se i ostvari plovidba.

113
Maksimilijan Kučera je od Vukovića dobio zadatak da uz naknadu od 20-25 guldena (Fl) uz sve
poslove oko problema sa mašinom parobroda redovno mjeri dubinu korita rijeke, kako bi utvrdili
njenu plovnost.

[68]

Tjesnaci su bili glavne prepreke za plovnost rijeke Drine. Iznenada se pojavljuju
različite prepreke, što znatno, i pored dosta vode, ovu rijeku čini neuvjetnom za
veća plovila. Glavne teškoće su što tok nije stabilan, stanje korita i dubine nije
uvijek isto tokom cijelog njenog toka.
Stanovnici Podrinja, prema izvještaju, ništa ne rade na uređenju toka rijeke
Drine niti njenih obale, a stalna plovidba bi im trebala kako bi mogli izvoziti svoje
poljoprivredne produkte koji neiskorišteni propadaju zbog loših cesta.
I pored navedenih problema oko plovnosti rijeke Drine, Anton von
Vuković završavajući opširni izvještaj navodi i prijedloge kako bi se, ipak, ideja o
uvođenju stalne plovne linije rijekom Drinom od Rače do Zvornika i ostvarila. On
je smatrao da su glavni zadaci oko uspostavljanja stalne plovne linije za plovidbu
Drinom bili uklanjanje drva (stabala), a zatim kupovina vlastitog broda. Ipak, na
kraju konstatira da bi ovaj posao bio izuzetno skup, jer bi se prepreke u koritu
morale uklanjati dinamitom. On je svjestan da bi sve to iziskivalo mnogo novaca
koji Zemaljska uprava nema, pa bi Zajedničko ministarstvo moralo pomoći.
Vuković svoj izvještaj zaključuje konstatacijom da bi reguliranje plovidbe
Drinom moralo doći od više vlasti nego što je Okružni ured. Prije uspostavljana
linije za plovidbu moralo bi se završiti razgraničenje sa Srbijom, što znači da bi
Komisija za reguliranje granice na Drini, koja već nekoliko godina radi, morala
završiti svoj posao.
114

Vodena linija bi mogla imati komercijalni značaj: trgovina i razvoj
vodenog saobraćaja bi ovom narodu pružili novi život. Ova bi vodena linija, prema
Vukovićevom mišljenju, mogla imati i politički značaj, jer bi susjedi vidjeli kako se
ovdje život pokrenuo, a uspostava plovidbe Drinom bi imala i vojni značaj.
115

Završna konstatacija u ovom opširnom i detaljnom izvještaju je napomena
kako bi uspostavljanje plovidbe Drinom dosta koštalo, ali je ovdašnji narod za nju
izuzetno zainteresiran, koliko za plovidbu toliko i za konačno razgraničenje.
Izvještaj je završio konstatacijom da je iznenadna pojava parobroda koji je
plovio uz rijeku Drinu kod stanovnika izazvala pravo čuđenje, a onda radovanje i
nadu da bi se plovidba mogla redovno odvijati.
Izvještaj je završen i napomenom da je kompletno zalaganje posade
parobroda tokom probne plovidbe Drinom bilo na visini.









114
Nap. 12
115
Duž Drine su 1914. i 1915. godine vođene velike ratne operacije između vojski Kraljevine Srbije i
Austro-Ugarske carevine.
[69]

Zaključak

Predstavnici austrougarske vlasti su na početku svoje uprave u Bosni i
Hercegovini planirali da Drinom uvedu stalni plovni saobraćaj od Rače do
Zvornika kako bi se krajevi oko ove pogranične rijeke ekonomski razvili. Zbog
toga je trebalo ispitati plovnost rijeke, odnosno dubinu korita i širinu obala, pa je u
tu svrhu krajem 1886. godine rijekom Drinom organizirana probna plovidba
parobroda Vog Duna uzvodno do Zvornika. Probna plovidba je pokazala kako je
korito rijeke puno različitih prepreka i neprilagođeno za plovidbu parobroda kakav
je bio Vog Duna.
Glavne teškoće za uspostavljanje stalne parobrodske plovidbe Drinom bile
su što vodeni tok rijeke nije stabilan, a stanje i dubina dubina korita se tokom
cijelog njenog toka mijenja. Neujednačena dubina korita i jačina vode, tjesnaci,
smetnje koje su pravile razne prepreke (stabla, ade, vodenice), neuređene obale, te
nedostatak pogodnih mjesta za pristajanje bili su glavni nedostaci za uspostavljanje
stalne plovnosti rijekom Drinom.
Reguliranje rijeke Drine bi bio izuzetno skup posao koji se ekonomski ne
bi isplatio, pa se od ove dobre ideje nakon desetak godina i odustalo.























[70]



































[71]

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević prof.


Bibliografija kulturno-historijskog naslijeđa
Tuzlanskog kantona od 1995. godine

UVOD

Knjige i stručni i naučni radovi o kulturno-historijskom naslijeđu područja
današnjeg Tuzlanskog kantona su prije zadnjeg rata bile veoma rijetke. Radi se o
nekoliko monografija pojedinih općina, koje uglavnom razmatraju NOB i
revoluciju na tom području, a manje govore o općem kulturno-historijskom razvoju
pojedinih općina a još manje o njihovom kulturno-historijskom naslijeđu. Dakle,
kroz te monografije i fotomonografije, često ideološki obojeno i naučno nezrelo,
obrađuju se samo neke od općina i neka naselja. Među njima treba spomenuti
nekoliko vrijednijih opće historijskih i općinskih monografija. Npr.: Tuzla i njena
okolina u 16 vjeku (Dr. Adema Handžića), Tuzlansko područje nekad i sad
(Ambrozija Benkovića), Monografije Gračanice i Živinica...
Također, prije zadnjeg rata su u naučnim i stručnim publikacijama
objavljeni rijetki naučni i stručni radovi koji tretiraju pojedine segmente kulturno-
historijskog naslijeđa Tuzlanskog kantona.
U nastavku dajemo dio bibliografije (nadamo se značajniji), koja iza
zadnjeg rata pa do danas govori o kulturno-historijskom naslijeđu ili pojedinim
njegovim segmentima na području Tuzlanskog kantona.


M o n o g r a f i j e i k n j i g e

1. Salih Kulenović, Gračanica i okolina – antropogeografske i etnološke
odlike, Tuzla, 1994.
2. Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne (rasprave, studije,
članci) knj. 2., Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995.
3. Adnan Jahić, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom
svjetskom ratu, Tuzla, 1995.
4. Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosna od 1831. do 1832.
godine, Sarajevo, 1996.
5. Salih Šabanović, Puračić u prošlosti, KDB Preporod Lukavac, Književni
klub Muhamed Hevaji-Uskufi, Lukavac, 1996.
6. Alija Hamzić, Jorgovan Begić, Koraj, tradicija – tragedija, „Delikates
88“, Sarajevo, Tuzla, 1996.
7. Džemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski Ahiv,
Tuzla, 1996.
[72]

8. Salih Šabanović, Puračić u prošlosti, Izdanje autora, Lukavac, 1996.
9. Vahid Tursunović, Srebrenik kroz historiju, Bosnia ars, Tuzla, 1997.
10. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, V, „GRAFOCOOP d.o.o“
Tuzla, Tuzla, 1997.
11. Azem Kožar, Tuzlansko – Podrinjski kanton, TPK, Tuzla, 1998.
12. Halid Čokić, Tri stoljeća porodice Čokić, Medžlis Islamske zajednice
Tuzla, Tuzla, 1999.
13. Suadin Strašević, Vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i
prihvatanje islama na njenom tlu, Europrint Banovići, Banovići, 1999.
14. Sabira Husedžinović, Zahida Hećimović-Kamberović, Husnija
Kamberović, Stari grad u Gradačcu i kula Husein-kapetana Gradaščevića –
vrijednosti i stanje poslije rata 1992-1995., Bošnjačka zajednica kulture
Preporod Gradačac, Sarajevo, 1999.
15. Salih Azapagić, Porijeklo obavezuje, Izdanje autora i Centar za kulturu i
obrazovanje Tešanj, Tuzla-Tešanj, 2001.
16. Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834)
Biografija, Sarajevo, 2002.
17. Alija Hamzić, Koraj - sjećanje na jednu čaršiju, Harfo-graf, Tuzla,
Tuzla, 2002.
18. Fahrudin Hidanović Solinjanin, Župa soli – Gradovrh, ITP „R&S“Tuzla,
Tuzla, 2002.
19. Osman Hadžić, Osnovna škola Klokotnica, 70 godina rada, Planjax,
Tešanj, 2002.
20. Samir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija - crtice iz kulturno-historijske
prošlosti, Bošnjačka zajednica kulture Preporod Kalesija i JU Gradska biblioteka
Kalesija, Kalesija, 2003.
21. Osman Hadžić, Područje općine Doboj Istok kroz historiju, Općina
Doboj Istok, Doboj Istok, 2003.
22. Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića, Rodoslov, Monos Gračanica,
Gračanica, 2003.
23. Osman Hadžić, Područje Općine Doboj istok kroz historiju, Planjax,
Tešanj, 2003.
24. Osman Hadžić, Džamije mektebi i hadžiluci sa područja Općine Doboj
istok, Planjax, Tešanj, 2004?.
25. Nikola Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, Lukavac, 2004.
26. Šefkija Mutevelić, Tuzlanske historijske minijature – historijski zapisi
o Tuzli i okolini od prahistorije do kraja osmanske vladavine, JU Arhiv
Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2005.
27. Kemal Bašić, Midhat Spahić, Znameniti tuzlaci, pisana riječ na
području Tuzlanskog kantona, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla, 2005.
28. Mijo Franković, Lipnica – sa posebnim osvrtom na sliku Gospe
Lipničke, Župni ured Šikare, Tuzla, 2005.
29. Osman Hadžić, Brijesnička dijaspora, Planjax, Tešanj, 2005.
[73]

30. Nuraga Softić, Podgorje, Općina Banovići, Banovići, 2006.
31. Nuraga Softić, Svjetlopis, Skupština tehničke kulture Tuzlanskog kantona,
Tuzla, 2006.
32. Ramiz Brkić, Stjepan polje, Planjax, Tešanj, 2006.
33. S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić, Srebrenik - historijsko-
etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007.
34. Hifzija Suljkić, Islamske teme i narodne poslovice, Sabrani tekstovi,
knjiga I, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007.
35. Hifzija Suljkić, Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini,
Sabrani tekstovi, knjiga II, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007.
36. Hifzija Suljkić, Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji, Sabrani tekstovi,
knjiga III, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007.
37. Dževad Tusunbegović, Gornja Spreča - prilozi za monografiju sa
posebnim osvrtom na prošlost kalesijskog područja, Gradska biblioteka
Kalesija; BZK Preporod BiH - Općinsko društvo Kalesija-Osmaci, Kalesija 2007.
38. Nusret Mujagić, Đulaga Mujagić, Kovači - fenomenologija nastanka i
razvoja tipičnog bosanskog sela, JU Narodna i Univerzitetska biblioteka «Derviš
Sušić«, Tuzla, 2007.
39. Sead Selimović, Senaid Hadžić, Tuzlanski kraj 1851-1991 –
demografske i socijalne promjene, „OFF-set“ Tuzla, Tuzla, 2007.
40. Osman Hadžić, Klokotnica, Općinsko društvo BZK Preporod, Doboj
Istok, 2007.
41. Esad Sarajlijić, Gradačac sa okolinom – u prošlosti, Bašnjačke zajednice
kulture »Preporod» Gradačac, Gradačac 2008.
42. Seudin Muratović, Zehrudin Maslić, Stećci na području općine Živinice,
«Hamgraf» Živinice, Živinice, 2008.
43. Redžo Hankić, Ratiš i okolina u prošlosti i sadašnjosti, Kulturno
umjetničko društvo Gajret, Tuzla, 2008.
44. Safer Mušanović, Etnološka monografija Seone – sa posebnim osvrtom
na porodično stablo Mušanovića, JU Centar za kulturu i informisanje Banovići,
Banovići, 2008.
45. Omer Hamzić, Rusmir Djedović, Lukavica kod Gračanice - historijska
monografija, Bosanski kulturni centar, Gračanica, 2009.
46. Idriz Hodžić, Obodnica u zagrljaju Majevice 1528. – 2008., Izdavač
autor, Sarajevo, 2009.
47. Alija Šabanović, Kroz Palavre – moja priča, Izdavač autor, Kalesija,
2009.
48. Dr. Omer Nakičević, Dr. Ibrahim Nakičević, Teočak kroz protok
vremena, Harfo-graf, Tuzla, Teočak, 2009.
49. Grupa autora, Drijenča – zavičaj u riječi i slici, Župa sv. Ante
Padovanskog Drijenča, Drijenča, 2009.
[74]

50. Mijo Franković, Župa Breške (ogledi o župi u riječi i slici), „PrintCom“
d.o.o. Grafički inženjering Tuzla i Župni ured Uznesenja Bl. Djevice Marije
Breške, Breške – Tuzla, kolovoz 2009.
51. Dževad Tusunbegović, Kamenica i Glodi, BZK Preporod BiH –
Opštinsko društvo Zvornik, Zvornik, 2009.
52. Edin Mutapčić, Benjamin Bajrektarević, Rusmir Djedović, Dražen Kosec,
Munisa Kovačević, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog
kantona - izbor, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010, (u štampi)
53. Imamović Sejfulah, Vukovije, Hamidović export-import, Tuzla, 2010.
54. Eldar Arnautović, Banka u Tuzli 1895-2008, CPA Tuzla, 2010.
55. Haso Klokić, Klokići – rodoslovlje porodice Klokići iz Male Brijesnice
Doboj Istok, Planjax, 2010.
56. Suad Buljugić, Nihad Buljugić, Tuzla – sjećanje na bisere stare gradske
jezgre, Geografsko društvo Tuzlanskog kantona, JU Arhiv Tuzlanskog kantona,
Tuzla, 2010.
57. Omer Hamzić, Rusmir Djedović, Doborovci, Gračanica, 2010. (u štampi)

Č a s o p i s i

1. Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, Monos, Gračanica,
1996., brojevi 1-29.
2. Pogledi, BZK Preporod BiH, Općinsko društvo Tuzla, 1994., brojevi 1-14.
3. Arhivska praksa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika
Tuzlanskog kanton, Tuzla 1998., brojevi 1-12.
4. Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, Narodna
i univerzitetska biblioteka «Derviš Sušić» Tuzla i Monos Gračanica, 2002., brojevi
1-9.
5. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Filozofski fakultet Tuzla,
brojevi1-8
6. Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2003., brojevi 1-7.
7. Godišnjak, BZK Preporod, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla 1997., Brojevi 1-7.
8. Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija,
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, Tuzla 2004., brojevi 1-5.
9. Saznanja – časopis za historiju, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za
historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., brojevi 1-3.
10. Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2008., brojevi 1-2.
11. Šeherdžik –časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje
prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, Kalesija,
2008., brojevi 1-2.
[75]

12. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u
Tuzli, Brojevi 17-18.

Č l a n c i

1. Osman Delić, O kulturnim mjestima na području općine Gračanica,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 1, Monos, Gračanica, 1996.
2. Salih Kulenović, Različita etnološka građa s područja Gračanice-
Stjepan polje, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 1., Monos,
Gračanica, 1996.
3. Omer Hamzić i Rusmir Djedović, Babićani ispod Sjedog krša,
Gračanički glasnik - časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996.
4. Rusmir Djedović, Mejdan džedid (Šarena) džamija u Gračanici,
Gračanički glasnik - časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996.
5. Omer Hamzić, Gospodarske prilike u Gračanici u vrijeme
austrougarske uprave sa posebnim osvrtom na trgovinu, Gračanički glasnik -
časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996.
6. Hajrudin Ćurić, Fragmenti historije- «I polje, i brda» (bilješke o
Gračanici iz 1897. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 1.,
Monos, Gračanica, 1996.
7. Rusmir Djedović, Srednjovijekovne feudalne familije iz okoline
Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos,
Gračanica, 1996.
8. Omer Hamzić, Gospodarske prilike u Gračanici za vrijeme Turske sa
posebnim osvrtom na trgovinu i humani razvoj, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996.
9. H. Mehmed Hamzić, Biblioteka H. Halil efendije u Gračanici. O
vakufima u Gračanici: Dvije vakufname Gradaščevića, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996.
10. Osman Delić, Prvi vodovodi i hamami u Gračanici, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996.
11. Amar Baraković, Prirodni resursi Trebave, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996.
12. Salih Kulenović, Različita etnološka građa sa područja Gračanice -
Malešići, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica,
1996.
13. Fikret Ahmetbašić, Etnološke skice- Ispod Monja, Džakule, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996.
14. Mirsad Golać, Svatovsko groblje u Fazlijama, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996.
15. Ahmed Mašić, Hadim Ali-Pašina medresa u Kladnju, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske zajednice, Gazi
Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
[76]

16. Adem Handžić, Rukopisne zbirke i biblioteke na području Gradačca,
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske
zajednice, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
17. Alija A. Sadiković, Hadži-Badže Kadum medresa u Tuzli, Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Gazi Husrev-Begova Biblioteka
Sarajevo, Sarajevo, 1996.
18. Husnija Kamberović, Zemljišni posjedi obitelji Fadilpašić. Prilog
historiji bosanskih begova, Zagreb 1997.?????????
19. Husnija Kamberović, Bošnjaci - junaci na glasu, Preporod, Sarajevo
1997.
20. Rusmir Djedović, O učešću Gračanlija u pokretu Husein - kapetana
Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos,
Gračanica, 1997.
21. Azem Kožar, Boj kod Gračanice – doprinos otpora austrougarskoj
okupaciji BiH 1878. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3.,
Monos, Gračanica, 1997.
22. Salih Kulenović, Različita etnološka građa sa područja Gračanice,
Gornja Orahovica, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos,
Gračanica, 1997.
23. Fikret Ahmetbašić, Etnološke skice – Iza Sokola, Prijeko Brda,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Gračanica, 1997.
24. Azem Kožar, O nekim pitanjima bosanskohercegovačke
historijografije, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 4., Monos,
Gračanica, 1997.
25. Adem Handžić, O konfesionalnom sastavu stanovništva u BiH u prvim
stoljećima osmanske vladavine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu
historiju, 4., Monos, Gračanica, 1997.
26. Salih Kulenović, Nekoliko podataka o tuzlanskom solarstvu u
Osmanskom periodu, Zbornik radova Filotofskog fakulteta u Tuzli, 1997., str.
214-223.
27. Omer Hamzić, Gračaničke džamije – historija i predanje, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Gračanica, 1998.
28. Fikret Ahmetbašić, Kultna mjesta na području sela Džakule, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Gračanica, 1998.
29. Omer Hamzić, Povodom nekih dilema o sudbini Bosne i Bošnjaka u
Drugom svjetskom ratu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 6.,
Monos, Gračanica, 1998.
30. Salih Kulenović, Etnički procesi na procesu sjeveroistočne Bosne od
praistorije do danas, broj 7, BZK „Preporod“, Tuzla, Tuzla 1998., str. 51-59.
31. Azem Kožar, Stanje arhivske građe općine Gračanica, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Gračanica, 1998.
32. Fikret Ahmetbašić, Doborovci – selo ispod Monja, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Gračanica, 1998.
[77]

33. Sadik Šehić, Gračanički kadiluk u Zvorničkom sandžaku, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 7., Monos, Gračanica, 1999
34. Sabira Husedžinović, Zahida Hećimović-Kamberović, Husnija
Kamberović, Stari grad u Gradačcu i kula Husein-kapetana Gradaščevića,
vrijednosti i stanje poslije rata 1992./1995, Bošnjačka zajednica kulture
Preporod, Gradačac, Sarajevo 1999.
35. Mina Kujović, Gračanica u arhivskim fondovima najviših organa
uprave u Bosni i Hercegovini u periodu od 1918 do 1921. godine, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Gračanica, 1999., str. 30-38.
36. Hifzija Suljkić, Omer Hamzić, Gračaničke medrese, njihovi graditelji,
muderisi i učenici, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 8., Monos,
Gračanica, 1999., str. 57-68.
37. Ćamil Selmanović, Turističke vrijednosti Djevojačke pećine, izvora
Gluhe Bukovice i doline rijeke Bukovice, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u
Tuzli, broj 1, godina 1, Tuzla 1999.
38. Edin Šaković, Hadži halil – efendije Trepanić i njegovi vakufi u
Gračanici, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 9., Monos,
Gračanica, 2000
39. Husnija Kamberović, Sudbina džamije u gradačačkoj tvrđavi i pokušaj
njene obnove 1891.-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 49/1999,
Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 253-264.
40. Galib Šljivo, Gračanica i njena okolina u spisima vojnih obavještajaca
u posljednjem stoljeću osmanske uprave, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 9., Monos, Gračanica, 2000.
41. Mina Kojović, Političke napetosti u Gračanici tokom postupka
imenovanja kotarskog predstojnika Ahmet ef. Borića 1919. godine, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Gračanica, 2000.
42. Fikret Ahmetbašić, Izumrle i raseljene familije u Džakulama od 1932
do 2000. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 10., Monos,
Gračanica, 2000.
43. Galib Šljivo, Gračanica u vrijeme nemira u Zvorničkom sandžaku,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Gračanica, 2000.
44. Jusuf Mulić, Nosioci vlasti, privrede i školstva u gračaničkom srezu
1928. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 10., Monos,
Gračanica, 2000.
45. Fikret Ahmetbašić, Selo Buk kod Džakula, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 8., Monos, Gračanica, 2000., str. 18-21.
46. Muzej istočne Bosne Tuzla, Rezultati arheoloških istraživanja na
lokalitetu «Stara džamija» u Sokolu – SO Gračanica, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.
47. Salih Kulenović, Etnografska istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice
u periodu od 1972 do 1974. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu
historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.
[78]

48. Faruk Delić, Svadbeni i drugi veseli narodni običaji na području
Sokola, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica,
2001.
49. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Sokol, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.
50. Adem Handžić, Soko grad kod Gračanice, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.
51. Edin Šaković, Stara džamija u Sokolu, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.
52. Adem Handžić, Tvrđava i naselje Sokol u prvim turskim defterima (iz
1528. i 1548. godine), Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11.,
Monos, Gračanica, 2001.
53. Omer Hamzić, Ratni putevi i stramputice viteza Pjanića – neka
obilježja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.
54. Omer Hamzić, Odabrani historijski zapisi o starom gradu Sokolu kod
Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11, Monos,
Gračanica, 2001.
55. Osman Puščar, Zapis o Sokolu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu
historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str.113-116.
56. Omer Hamzić, Putevi i stranputise viteza Pjanića, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 110-113.
57. Esad Tihić, Omer Hamzić, Soko u Drugom svjetskom ratu: „Pjano je
pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom, Gračanički glasnik
– časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 102-108.
58. Edin Šaković, Oblik i arhitektura starog grada Sokola, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 69-75.
59. Adem Handžić, Džemat mustahfiza tvrđave Sokol u turskom popisu iz
1533. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos,
Gračanica, 2001., str. 79-83.
60. Jusuf Mulić, O razvoju gradskog naselja Gračanica u XV i XVI vijeku,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001.,
str. 22-31.
61. Edin Šaković, Stećci u okolini Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001., str. 10-17.
62. Fikret Ahmetbegović, Familije useljene u Džakulama u periodu od
1930. do 2000. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12.,
Monos, Gračanica, 2001., str. 17-20.
63. Adem Handžić, Urbani razvoj Gračanice u XV i XVI vijeku, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001., str. 17-20.
64. Azem Kožar, Neka pitanja prosvjetne politike na području tuzlanske
oblasti u vrijeme Drugog svjetskog rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u
Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str. 69-81.
[79]

65. Bego Omerčević, Arheološki lokaliteti na području općine Banovići,
Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str.
101-107.
66. Ivan Balta, Novovijekovna diplomatska analiza ( XIX i XX vijeka),
prve latinske isprave, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 13,
Monos, Gračanica, 2002., str. 28-38.
67. Salih Jalimam, Analiza dokumenata o prvom spomenu
srednjovijekovnog grada Sokola kod Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 13, Monos, Gračanica, 2002., str. 38-44.
68. Fikret Ahmetkadić, Neki narodni običaji i vjerovanja s područja
Sokola, Doborovca i Džakula, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju,
14, Monos, Gračanica, 2002.
69. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli, I dio, Stav, časopis za kulturu i
društvena pitanja Tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska
biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2002., str. 73-78.
70. Galib Šljivo, Mahmud – paša Tuzlo u prvoj polovini XIX stoljeća
(Prilog historiji Tuzle i njene okoline), Stav, časopis za kulturu i društvena
pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka
„Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2002., str. 59-73.
71. Smajo Halilović, Trgovina robljem u srednjovijekovnoj Bosni s
osvrtom na Usoru, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej
istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.37-45.
72. Izet Ibreljić, Ibrahim Hadžihrustić, Rudnik soli „Tušanj“od izgradnje do
završetka eksploatacije, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17,
Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.121-135.
73. Salih Kulenović, Bošnjačke narodne pjesme Gračanice i okoline, Članci
i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla
2002., str.107-121.
74. Vesna Isabegović, Bibliografija radova objavljenih u časopisu „Članci i
građa za kulturnu istoriju istočne Bosne“X-XVI (1973-1991), Članci i građa za
kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002.,
str.155-163.
75. Bego Omerčević, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmještaj na
tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 67-72.
76. Refik Bulić, Ikavizmi u govorima Tuzlanskog kraja, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 95-107.
77. Adnan Tufekčić, Razvoj školstva u Srebreniku u periodu
KraljevineJugoslavije, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4,
godina 4, Tuzla 2002., str. 115-123.
78. Omer Hamzić, Historiografija o Bosni i hercegovini, u tuzlanskoj regiji,
Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1,
[80]

Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica
2003., str. 46-59.
79. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli, II dio, Stav, časopis za kulturu
i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska
biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 50-58.
80. Rusmir Djedović, Uloga i značaj Turalibegovog vakufa u urbanom
razvoju grada Tuzle, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog
kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla,
Monos, doo Gračanica 2003., str., 59-68.
81. Suadin Strašević, Slovo o stećcima, Časopis Pogledi, Bošnjačka zajednica
kulture «Preporod» Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2003., br. 9., str. 63-64.
82. Muharem Klapić, Privredni razvoj Tuzleod prahistorije do II svjetskog
rata, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II,
broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo
Gračanica 2003., str.,68-82.
83. Salih Jalimam, Tuzla u Hevaijinio doba, Stav, časopis za kulturu i
društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska
biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 47-53.
84. Sajma Sarić, Kulturno-prosvjetna i sportska društva u Tuzli u vrijeme
austrougarske uprave, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog
kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla,
Monos, doo Gračanica 2003., str., 54-59.
85. Salih Jalimam, 670 godina Srebrenika, Biljeg Srebrenik, I, 1, Srebrenik
2003., str. 3-5.
86. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Srebrenik u kontekstu prvog
spomena, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina
II, broj 4/5, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo
Gračanica 2003., str., 86-91.
87. Đuro Basler, Stari grad Srebrenik u Majevici, Biljeg Srebrenik – časopis
za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik, 2003.
88. Adem Handžić, Popis stanovništva Srebrenika po Sumarnom popisu iz
1533. godine, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik
2003.
89. Boris Nilević, Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni, Biljeg
Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003.
90. Iljas Hadžibegović, Srebrenik za vrijeme austrougarske vladavine
1878-1918. godine, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1.,
Srebrenik 2003.
91. Edin Šaković, Rusmir Djedović, Mahala Čiriš, razvoj i prošlost
(historijska, geografska i etnološka istraživanja), Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 15., Monos, Gračanica, 2003.
[81]

92. Mina Kujević, Pregled nositelja vlasti, uprave i prosvjete u Gračanici u
perijodu od 1886 do 1918. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu
historiju, 15, Monos, Gračanica, 2003.
93. Nedim Zahirović, Šeih Sinan iz Srebrenika, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 16, Monos, Gračanica, 2003.
94. Ramiza Smajić, Posljednji gračanički sidžil, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 16, Monos, Gračanica, 2003.
95. Azem Kožar, Kulturno-prosvjetna, humanitarna i druga društva na
području Tuzle i okoline u vrijeme austrougarske uprave (1878-1918), Zbornik
radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003.
96. Bego Omerčević, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmještaj na
tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003., str. 67-76.
97. Salih Jalimam, Srednjovijekovna historija Srebrenika, Biljeg
Srebrenika, 2, Srebrenik, 2004., str. 25-45.
98. Salih Jalimam, Putopisne bilješke i zapisi o gračaničkom kraju,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 17, Monos, Gračanica, 2004.,
str. 60-68.
99. Omer Hamzić, Formiranje i raspored jedinica Hadžiefendića legije na
području tuzlanske oblasti, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja
tuzlanskog kantona, godina III, broj 6/7, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš
Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 63-77.
100. Sajma Sarić, Behrambegova medresa u Tuzli, Stav, časopis za kulturu i
društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska
biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 91-96.
101. Rusmir Djedović, Prilog poznavanja dalje prošlosti džamija i vakufa na
području općine Doboj Istok, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja
tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš
Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 97-101.
102. Enver Mandžić, Tuzla kroz vrijeme u dokumentima, Stav, časopis za
kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna
univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str.,
37-48.
103. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli (IV dio), Stav, časopis za
kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna
univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004.,
str.,125-132.
104. Fikret Hasanbašić, Neke narodne igre, običaji i vjerovanja s područja
Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 17, Monos,
Gračanica, 2004.
105. Salih Jalimam, Današnja Bosna i srednjovijekovni grad Srebrenik,
Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005.,
str. 27-36.
[82]

106. Mirza Suljagić, Kuća Suljagić iz Špionice, Biljeg Srebrenik – časopis za
kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 80-92.
107. Suadin Strašević, Filozofsko historijski esej o doktrini bosanskih
bogomila, Pogledi, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Općinsko društvo
Tuzla, Tuzla, 2005., br. 10., str. 110-117.
108. Edin Mutapčić, Šejh Sinan-babai pobro, Biljeg Srebrenik – časopis za
kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 92-104.
109. Rusmir Djedović, Starost naselja Čekanića kod Srebrenika, Biljeg
Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str.104-
109.
110. Adem Handžić, Popis doseljenih Vlaha stočara u nahiji Sokol 1528.
godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica,
2005.
111. Adem Handžić, Opšti popis nahija Sokolu Zvorničkom sandžaku iz
1548. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos,
Gračanica, 2005.
112. Aladin Husić, Gračanica i Soko u opširnom popisu Zvorničkog
sandžaka 1604. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20,
Monos, Gračanica, 2005.
113. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahiji Sokol
(Gračanica) u 16. i početkom 17. stoljeća, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005.
114. Ramiza Smajić, Vjenčanja u sidžilu gračaničkog kadije, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005.
115. Nedim Zahirović, Nekoliko dokumenata i rukopisa iz biblioteke Hafiza
Ibrahima ef. Mehinagića iz Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu
historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005.
116. Mina Kujević, Učenici i nastavnici Narodne osnovne škole u Gračanici
u akciji prikupljanja dobrovoljnih priloga za vojsku, stradalnike rata i
sirotinju tokom ratne 1915. i 1916. godine, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005.
117. Omer Hamzić, Djelatnost Narodne biblioteke i uloga njenog osnivača
Mustafe Kamarića u društvenom i kulturnom životu Gračanice između dva
svjetska rata, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos,
Gračanica, 2005.
118. Salih Kulenović, Turistički antropogeni motivi na prostoru Tuzlanskog
kantona, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 18, Muzej istočne
Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 17-23.
119. Mirsad Bakalović, Neolitsko kulturno naslijeđe Tuzle kao značajni
faktor njene savremene turističke ponude, Članci i građa za kulturnu historiju
istočne Bosne, 18, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str.,37-47.
[83]

120. Edin Mutapčić, Kulturno-historijska baština općine Srebrenik i njena
primjena u turističke svrhe, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne,
18, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 69-79.
121. Azem Kožar, Borba za Tuzlu avgusta 1878 godine, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6., Tuzla, 2005.
122. Sead Selimović, Izučavanje lokalne historije Tuzle i njene okoline u 19
stoljeću, Saznanja, br. 1., Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 111-125.
123. Omer Hamzić, Gračanica na kraju 19. stoljeća – od kasabe ka
modernim konturama grada, Saznanja, br. 1., Društvo historičara Tuzla, Odsjek
za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str., 125-141.
124. Izet Šabotić, Društveno-političke i privredne karakteristike šireg
tuzlanskog područja od 1945. do 1953. godine, Saznanja, br. 1., Društvo
historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
Tuzla, 2005., str. 277-291.
125. Senaid Hadžić, Sead Selimović, Privredni tokovi sjeveroistočne Bosne
1945-1952., broj 10, BZK „Preporod“, Tuzla, Tuzla, 2005., str. 127-142.
126. Edin Mutapčić, Srebrenička banovina – nastavak kontinuiteta
bosanskohercegovačke državnosti ili ne?., Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu
historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 104-111.
127. Azem Kožar, Borba za Tuzlu u avgustu 1878. godine, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 11-27.
128. Senaid Hadžić, Sead Selimović, Društveni razvoj sjeveroistočne Bosne
od 1945. do 1952. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4,
godina 4, Tuzla 2002., str. 83-97.
129. Izet Šabotić, Neke karakteristike agrarne i seljačke problematike na
Tuzlanskom okrugu od 1945. do 1948. godine, Zbornik radova Filozofskog
fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 97-109.
130. Sead Selimović, Organizacija i rad Behrambegove medrese u Tuzli
uoči Drugog svjetskog rata (1939-1941), Arhivska praksa, broj 8, Arhiv
Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla
2005., str. 379-401.
131. Sead Selimović, Senaid Hodžić, Konfesionalna i etnička struktura
stanovništva Tuzle i njene okoline (1878- 1941), Zbornik radova Filozofskog
fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006.
132. Sead Selimović, Djelatnost Behrambegove medrese u Tuzli školske
1939-1940. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br.
7., Tuzla, 2006.
133. Izet Šabotić, Gajretov konkvit u Tuzli u školskoj 1920/21 godini,
Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006.
134. Dževad Drino, Srebrenička povelja iz 1333. godine-povod nastanka
najstarije zemljišne knjige u Hrvatskoj, Zbornik radova pedagoškog fakulteta u
Zenici, IV/2006., str. 231-235.
[84]

135. Nedim Zahirović, Dokumenti o Srebreniku i okolini u orjentalnoj zbirci
Arhiva Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj
4., Srebrenik, august 2006., str. 81-91.
136. Rusmir Djedović, Domaćinstva u Čekanićima 1930-1935. godine, Biljeg
Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 90-
98.
137. Rusmir Djedović, Doprinos Tur Ali-bega i njegovih potomaka u
urbanom i teritorijalnom razvoju Tuzle, Veliki Vakifi Bosne, zbornik radova,
Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006.
138. Rusmir Djedović, Vakifi u Tuzli od XVI do XX stoljeća, Veliki Vakifi
Bosne, Zbornik radova, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla,
2006.
139. Midhat Spahić, Vakufnama Tahira-hanume Tuzlić, Veliki Vakifi Bosne,
Zbornik radova, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006.
140. Rusmir Djedović, Ratiš kao značajno islamsko-bogumilsko dovište-
molitvište sjeverne i sjeveroistočne Bosne, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006.
141. Mirsad Omerčić, Sahat-kula, reprezentativni kulturno - historijski
spomenik grada Gračanice iz osmanskog vremena, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006.
142. Rusmir Djedović, Izet Spahić, Novootkriveni stećci u okolini Gračanice,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006.
143. Mina Kujović, Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u
Gračanici, 1897. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21,
Monos, Gračanica, 2006.
144. Edin Šaković, Osman-kapetanova medresa u Gračanici u periodu
između dva svjetska rata, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21,
Monos, Gračanica, 2006.
145. Omer Hamzić, Muniba Čičkušić, Rusmir Djedović, Turbe Ibrahim-bega
Gazibegovića, istaknutog vojskovođe u pokretu Husein-kapetana
Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 22, Monos,
Gračanica, 2006.
146. Izet Spahić, Nastanak naselja i naziva Piskavac, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Gračanica, 2006.
147. Sadik Šehić, O službovanju dr. Muhameda Hadžijahića i Gradačcu i
jednom njegovom do sad nepoznatom rukopisu, Gračanički glasnik – časopis
za kulturnu historiju, 22, Monos, Gračanica, 2006.
148. Mina Kujović, O bosanskim muhadžirima, povratnicima iz Turske u
vrijeme austrougarske uprave, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju,
22, Monos, Gračanica, 2006.
149. Mirsad Bakalović, Ranosrednjovijekovna nekropola Kicelj kod Tuzle,
Godišnjak centra za balkanološka istraživanja, 35., 2006.
[85]

150. Mirsad Omerčić, Sahat-kule u Gračanici i Gradačcu – „Kameni simboli
vremena“ na tlu sjeveroistočne Bosne, Pogledi, broj 11, BZK „Preporod“ Tuzla,
Tuzla 2006., str.33-49.
151. Damir Bošnjaković, Širenje islama na prostoru sjeveroistočne Bosne u
XV i XVI stoljeću, Pogledi, broj 11, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla 2006., str. 49-
63.
152. Izet Hadžić, Političke prilike na tuzlanskoj regiji pred agresiju na
Bosnu i Hercegovinu 1992. god., Pogledi, broj 11, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla
2006., str. 131-143. Senaid Hadžić, Azem Kožar, Obrazovne prilike tuzlanskog
kraja u zadnjoj deceniji osmanske uprave (1868-1878), Zbornik radova
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006., str. 33-47.
153. Damir Džafić, Neke razvojne karakteristike soskih naselja gračaničke
općine, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija,
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str.
69-81.
154. Dževad Mešanović, Starost i porijeklo imena naselja u općini Kalesija,
Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet
u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str. 81-95.
155. Izet Spahić, O fosilima na području sela Piskavica kod Gračanice,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 23, Monos, Gračanica, 2007.
156. Sadik Šehić, Hasan-aga Beširović Pećki - legenda sa ljute krajine,
saborac Husein-kapetana Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, 23, Monos, Gračanica, 2007.
157. Rusmir Djedović, Prilog poznavanja kulturnih i vjerskih prilika na
području općine Doboj-istok tokom tridesetih godina XX stoljeća, Glasnik
rijaseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, 3-4, Sarajevo, mart-april 2007.
158. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik
i Jesenice tokom XVI i početkom XVII stoljeća, S. Kulenović, R. Djedović, E.
Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2007., str.13-33.
159. Salih Kulenović, Svadbeni običaji bošnjačkog stanovništva Srebrenika
i Gračanice, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić, Srebrenik, Historijsko-
etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 7-11.
160. Edin Mutapčić, Šejh Sinan-baba i pobro, znamenite ličnosti iz
srebreničke historijografije, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik,
Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2007., str. 35-46.
161. Edin Mutapčić, Prethistorijske gradine i ostali arheološki lokaliteti na
području općine Srebrenik, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik,
Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2007., str. 47-56.
162. Salih Kulenović, Gornja Orahovica, Različita etnološka građa sa
područja Gračanice, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik,
[86]

Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2007., str. 57-68.
163. Rusmir Djedović, Dovište na Ratištu kod Srebrenika, S. Kulenović, R.
Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za
kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 69-76.
164. Edin Mutapčić, Groblje «Zvijezda» u mahali Pirage-Sladna, S.
Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 77-81.
165. Edin Mutapčić, Vodenice na Slanjanskoj rijeci i njenim pritokama, S.
Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 83-89.
166. Rusmir Djedović, Historijsko - etnografske skice iz Čekanića, S.
Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 97-108.
167. Edin Mutapčić, Srednjovijekovni Srebrenik, S. Kulenović, R. Djedović,
E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2007., str. 109-125.
168. Bego Omerčević, Etničke prilike u istočnoj Bosni i Podrinju u vrijeme
kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8.
svesak 1, , Tuzla, 2007., str. 9-21.
169. Senaid Hadžić, Neke osobenosti donje Tuzle u drugoj polovini XIX
stoljeća, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 1,
, Tuzla, 2007., str. 35-49.
170. Refik Bulić, Predakcenatske dužine u arhaičnijim govorima živiničkog
kraja uz gornji tok Spreče, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u
Tuzli, br. 8. svesak 2, , Tuzla, 2007., str. 79-85.
171. Benjamin Bajrektarević, O Zavodu, Baština sjeveroistočne Bosne –
časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
172. Zlatko Dukić, Ispis našeg trajanja, Baština sjeveroistočne Bosne –
časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
173. Bego Omerčević, Edin Šaković, Arheološka istraživanja na prostor
Tuzlanskog kantona – stanje, mogućnosti i perspektive, Baština sjeveroistočne
Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
107. Rusmir Djedović, Pašići iz Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 26., Monos, Gračanica, novembar 2008., str. 50-59.
[87]

108. Edin Šaković, Gračanica – od zaborava čaršija, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Gračanica, novembar 2008., str. 6-
10.
109. Edin Šaković, Boj kod Gračanice (u povodu 130-te obljetnice),
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Gračanica,
novembar 2008., str. 70-81.
110. Rusmir Djedović, Historijsko - urbani tipovi utvrda na Tuzlanskom
kantonu, Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za
historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 28-39.
111. Samir Halilović, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Didaktički
putokazi, časopis za nastavu teoriju i praksu, Pedagoški zavod i pedagoški fakultet
u Zenici, Zenica, septembar 2008., str. 77-81.
112. Edin Mutapčić „Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku“ , Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
113. Thomas J. Butler, The Bosnian Krstjane, Baština sjeveroistočne Bosne –
časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
114. Azem Kožar, Političke prilike u tuzlanskoj oblasti prema izvještaju
okružnog predstojnika Antona Vukovića za 1885. godinu, Saznanja – časopis
za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta
univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 39-46.
115. Esaf Lević, Izet Šabotić, Tuzla 1908. godine – slika grada u godini
aneksije na stranicama «Bosanski glasnik: Opća priručna i adresna knjiga za
Bosnu i Hercegovinu», Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara
Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008.,
str. 111-124.
116. Mina Kujović, Plovidba Drinom nizvodno od Zvornika, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
117. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, Prilog bibliografiji kulturno
hitorijskog naslijeđa TK od 1995. godine, Baština sjeveroistočne Bosne –
časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2008.
118. Adib Đozić, Đozići iz Srebrenice, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis
za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla
2008.
[88]

119. Senaid Hadžić, Položaj Bošnjaka Tuzlanskog kantona 1947 - 1949.,
Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za historiju
filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 165-184.
120. Enver Alić, Znamenita ulema Gornje Spreče, Šeherdžik –časopis za
kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija
BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 9-23.
121. Aladin Husić, Popis nahija Gornje Spreče iz 1604. godine, Šeherdžik –
časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje prognanika Gornja Spreča
Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 23-
59.
122. Salih Kulenović, Dževad Tosunbegović, Kulin-kapetan, historija i
legenda, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje
prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija,
Decembar 2008., str. 59-66.
123. Mirza Suljagić, Značaj pokretnog historijskog naslijeđa za kulturnu
historiju Srebrenika, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6.,
JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 109- 112.
124. Omer Hamzić, Kako očuvati industrijsko naslijeđe – jedan pogled na
gračaničku željeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
125. Nikola Čiča, Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podružnica Tuzla
od osnutka do ukinuća, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
126. Almedin Ibrišimović, Pregled ostataka nišana sa lokaliteta „Šehitluci“ u
blizini srednjovijekovnog grada Srebrnik, Biljeg Srebrenika - časopis za
kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2008., str.112-118.
127. Nermin Tursić, Širenje islama na području srednjovijekovnog
Srebrenika, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.126-129.
128. Izet Šabotić; Zaštita kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog
kantona – stanje i perspektive, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008., str.
129. Rusmir Djedović, Srednjovijekovna zgrada u Rožnju, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
[89]

130. Edin Mutapčić, Džamija u Špionici - nacionalni spomenik kulture, Biljeg
Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2008., str.129-133.
131. Ivan Balta, Srebrenićka isprava iz 1333. i Srebrenička banovina kao
međaši srebreničke historije, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju,
broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 41-48.
132. Edin Ramić, O datiranju pada Srebreničke banovine pod osmansku
vlast, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za
kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 49-53.
133. Omer Hamzić, Osvrt na dosadašnja istraživanja o gradu Sokolu i
njegovom podgrađu u vrijeme Srebreničke banovine, Biljeg Srebrenika -
časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje,
Srebrenik, 2008., str. 54-61.
134. Rusmir Djedović, Razvoj Historijsko - geografskog poznavanja
Srebrenika i okoline, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6.,
JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 62-66.
135. Dževad Drino, Srebrenička povelja iz 1333. godine – povod nastanka
najstarije zemljišne knjige u Hrvatskoj, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu
historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 67-
71.
136. Edin Mutapčić, Srebrenička banovina, Biljeg Srebrenika - časopis za
kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2008., str. 72-82.
137. Bego Omerčević, Edin Šaković, Prahistorijske gradine na području
Tuzlanskog kantona, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
br. 9., Tuzla, 2008., str. 59-71.
138. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, Gdje se nalazilo naselje Kičma
u nahiji Drametin – prema orjentalnim i kartografskim izvorima, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
139. Amira Turbić-Hadžagić, Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od
15. februara 1333. godine, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
140. Damir Džafić, Tradicionalna arhitektura na području sela Džakula,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
141. Sead Selimović, Etnička i konfesionalna struktura stanovništva Tuzle i
njene okoline izmedžu dva svjetska rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Tuzli, br. 9., Tuzla, 2008., str. 85-95.
[90]

142. Almira Kovačević, Ajkićka na Morašnici, Biljeg Srebrenika - časopis za
kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik,
2008., str.97-98.
143. Munisa Kovačević, Ćiro kao industrijsko naslijeđe Banovića, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
144. Samir Halilović, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
145. Benjamin Bajrektarević, Značaj prezentacije naslijeđa Tuzlanskog
kantona, , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
146. Mina Kujović, Zemaljska ženska stručna škola u Tuzli, Arhivska praksa,
broj 11, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog
kantona, Tuzla 2008., str. 347-360.
147. Damir Džafić, Osvrt na teritorijalni i populacioni razvoj grada Tuzle,
Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet
u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str. 73-87.
148. Damir Džafić, Mustafa Buljubašić – sjećanje na jednog načelnika,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
149. Mirsad Omerčić, Prirodno naslijeđe planine Konjuh na području općine
Kladanj, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
150. Senad Begović, Zemljišne knjige kao historijski izvori na području
općine Tuzla, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
151. Salih Kulenović, Damir Džafić, Azra Zaimović, Stanovništvo općine
Gračanice, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija,
Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008.,
str.137-151.
152. Salih Kulenović, Edin Jahić, Dobna struktura stanovništva općine Tuzla
u peridu 1953-1991, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak
geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 4-5., god. 4-5.,
Tuzla 2008., str.151-161.
153. Damir Bošnjaković, Širenje islama u Banovićima i okolici, Glasnik RIZ
br. 3-4/2008, 287-296.
[91]

154. Munisa Kovačević, Dva arheološka predmeta pronađena kod Banovića,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
155. Suadin Strašević, „Kotarski šerijatski sud u Tuzli“, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.
156. Omer Hamzić, Uzroci i posljedice izlaska oficira Hadžiefendića legije na
partizansku teritoriju i njihovo političko djelovanje između Gračanice i
Srebrenika u jesen 1943. godine, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju,
broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
157. Zavoda, Benjamin Bajrektarević, „Problematika zaštite kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona“, Baština sjeveroistočne
Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2009., (u štampi).
158. Mr. sc. Rusmir Djedović, „Naselje Tuholj – kraći geografski, historijsko-
geografski i etnografski prikaz“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za
baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla
2009., (u štampi).
159. Rusmir Djedović, Rukopisna islamska baština u Doborovcima i Sladnoj,
Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2009.
160. Edin Šaković, Arheološka istraživanja u okolini Srebrenika: mogućnosti
i perspektive, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar
za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
161. Thomas Butler, “Da si mi dobra…” Bosnian Custom vs. Papal
Strictures on Marriage, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u
štampi).
162. Dr. sc. Omer Hamzić, „Progoni i stradanja jevreja u Gračanici tokom
drugog svjetskog rata“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u
štampi).
163. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., „Mogućnosti obnove stare džamije u Sokolu“,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
[92]

164. Rusmir Djedović, Mahala Panađurište u Sladnoj – historijsko-
geografska istraživanja, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7.,
JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
165. Edin Mutapčić, Džamija u Čojluku, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu
historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009.
166. Admir Bajrektarević, Pećina „Šuplja stijena“, MZ Potpeć-Srebrenik,
Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i
informisanje, Srebrenik, 2009.
167. Munisa Kovačević, prof. „Mogućnost izmještanja stećaka u Topličkom
polju, općina Živinice“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu,
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u
štampi).
168. Mr.sc. Damir Džafić, „Mustafa Buljubašić – sjećanje na jednog
načelnika“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
169. Dr. sc. Adnan Tufekčić„Radni odnos djece u tradicijskoj kulturi“,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
170. Rusmir Djedović, Naselje Škahovica do početka 20. stoljeća-kraći
geografski, historijski i etnografski prikaz, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 40-47.
171. Rusmir Djedović, Mahala Hajderovac u Gračanici: geografsko-
etnografski i historijsko-urbanistički pregled, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 47-63.
172. Benjamin Bajrektarević, prof.; „Značaj prezentacije naslijeđa Tuzlanskog
kantona“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
173. Mirsad Omerčić, prof.„Privredno naslijeđe Tuzlanskog okruga iz
vremena Austro-ugarske uprave (1878. -1918. godine)“, Baština sjeveroistočne
Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2009., (u štampi).
174. Jusuf Omerović, prof.„Kulturno historijski spomenici općine Zvornik“ ,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
175. Esad Sarajlić, „Životni put Milice Babić-Dedijer iz Gračanice“, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
[93]

broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
176. Adnan Kaljanac, Edin Šaković, Barice - Gređani: kulturna grupa kasnog
brončanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 78-91.
177. Edin Ramić, Sandžak Zvornik (Upravno-pravni status kadiluka
Gračanica u okviru Zvorničkog sandžaka), Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 91-97.
178. Suadin Strašević, Sudnica (mehćema) Kotarskog šerijatskog suda u
Tuzli i mjesto Šerijatskog suda u strukturi administracije Kotara Donja
Tuzla, Glasnik Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009., br. 3-4., str. 326-339.
179. Suadin Strašević, Kadije Kotarskog šerijatskog suda u Tuzli 1882-1918.,
Šerijatske sudije u Bosni i Hercegovini u razdoblju austrougarske uprave,
Bošnjački pogledi, prilog za vjeru, kulturu i društvena pitanja, specijalni prilog,
Preporod, Islamske informativne novine, Rijaset islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini, god. XXXIX., broj 16/906., 15. august, Sarajevo, 2009., str. 40-42.
180. Mr.sc. Rusmir Djedović,„Stari srednjovjekovni i osmanski gradovi-
utvrde u dolini Bosne i njihova suvremena valorizacija“, Baština sjeveroistočne
Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona,
Tuzla 2009., (u štampi).
181. Mina Kujović, „Škola učenika u privredi – rudnik Banovići“, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
182. Mr. sc. Fatmir Alispahić, „Začeci bošnjačke dramske književnosti“,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
183. Mr. sc. Senada Nezirović, „Rimski gradovi na području Argentarije“ ,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
184. Damjan Blagojević, Sjećanje na odlazak u partizanske prve grupe
omladinaca iz Gračanice, 31. 08. 1943. godine, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 97-100.
185. Mina Kujević, Prilog historiji razvoja osnovnog školstva na području
Sreza, Gračanica u periodu od 1945. do 1947. godine, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 100-114.
186. Mina Kujević, Zapisnik sjednice Gradskog vijeća Donja Tuzla iz 1893.
godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2009., str. 464-468.
[94]

187. Edin Šaković, Breuci – najstariji imenom poznati stanovnici
sjeveroistočne Bosne, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28.,
Monos, Gračanica, novembar 2009., str. 12-24.
188. Salmedin Mesihović, Baton beučki – predaja i kazna, Gračanički glasnik
– časopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Gračanica, novembar 2009., str.
59-66.
189. Mina Kujović, Prepiska oko izgradnje željeznice u Gračanici 1895. 1898,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Gračanica,
novembar 2009., str. 12-24.
190. Bego Omerčević, Posljedice Batonovog ustanka: odrazi na tlu
sjeveroistočne Bosne, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28.,
Monos, Gračanica, novembar 2009., str. 12-24.
191. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh.,„Revitalizacija historijskog jezgra Sokola“ ,
Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno
naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
192. Edin Šaković, prof., „Zavičajna muzejska zbirka Gračanica – primjer
(ne)brige lokalne zajednice o pokretnom kulturno-historijskom i prirodnom
nasljeđu“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
193. Saudin Strašević, „Kotarski šerijatski sud u Tuzli“, Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
194. Munisa Kovačević, „Dva arheološka predmeta pronađena kod
Banovića“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko
i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
195. Tufan Gündüz, Društveni život u Tuzli i okolini prema sudskim
registrima-sidžilima (1878-1883), Saznanja – časopis za historiju, broj 3, Društvo
historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli,
Tuzla 2009., str. 199-204.
196. Mina Kujović, Zapisnikm sjednice gradskog vijeća Donja Tuzla iz 1893.
godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 464-468.
197. Senaid Hadžić, Stanovništvo Tuzle od sredine 19. stoljeća do kraja
osmanske vladavine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona,
Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 406-422.
198. Edin Jahić, Etnička struktura stanovništva Bosne i Hercegovine u
periodu od 1961. do 1991. godine sa posebnim osvrtom na Općinu Gračanica,
Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih
zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 454-464.
[95]

199. Ešefa Begović, Sumarni inventar, Sreski narodni odbor Gračanica
1945.-1955, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo
arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 468-484.
200. Fadil Alić, Neke paralele u konceptu Gradaščevićevog pokreta i
pokreta Mehmeda Alija u Egiptu, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju
gornje Spreče, godina II, broj 2, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija
BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009., str. 61-67.
201. Enver Alić, Fadilpašića kula u Osmacima kao svjedok historijskih
mijena u Gornjoj Spreči, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju gornje Spreče,
godina II, broj 2, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod
Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 61-67.
202. Samir Halilović, Nekropola stećaka Mramorak, Šeherdžik – časopis za
kulturnu historiju gornje Spreče, godina II, broj 2, Udruženje prognanika Gornja
Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 99-103.
203. Seudin Muratović, prof., “Muratovići iz Bašigovaca“ , Baština
sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,
broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
204. Mirsad Omerčić, prof. „Reprezentativno kulturno-historijsko naslijeđe
općine Kladanj“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).
205. Rusmir Djedović, Muris Hajdarević, Ahmet Ahmetović, Sakralni objekti
Kladnja, broj 13-14., BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla, 2010., str. 102-108.
206. Amir Ahmetović, Proizvodne snage i društveni odnosi u ejaletu Bosna,
sredinom XIX stoljeća, broj 13-14, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod»
Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 24-36.
207. Nermin Tursić, Politički aspekti bošnjaštva u periodu Austrougarske
uprave u Bosni i Hercegovini, broj 13-14, Bošnjačka zajednica kulture
«Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 46-62.
208. Esaf Lević, Razvoj Tuzle u doba Mujage Hadžiefendića gradonačelnika
s kraja XIX i prve decenije XX stoljeća, broj 13-14, Bošnjačka zajednica kulture
«Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 108-113.
209. Omer Hamzić, Nastupanje jedinica Jugoslovenske armije i borbe sa
ostacima ustaško-domobranskim (hrvatskim) i njemačkim snagama na
pravcu Srnice-Doborovci-Gračanica, u proljeće 1945. godine, Gračanički
glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica,
2010., str. 51-58.
210. Edin Šaković, Gračanlije u oružanim snagama NDH i njemačkim
legionarskim jedinicama 1941.-1945., i njihova stradanja, Gračanički glasnik –
časopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str.
58-77.
[96]

211. Mina Kujović, Molba gračaničkih uglednika Bosanskog sabora iz 1914.
godine – za modernizaciju željeznice, za otvaranje srednje škole i ženske
kaznionice, te izgradnja vodovoda u Gračanici, Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str.77-89.
212. Omer Hamzić, Edin Šaković, Žrtvoslov bošnjačkog stanovništva s
područja općine Garačanice1941.-1945., Gračanički glasnik – časopis za
kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str. 92-123.
213. Benjamin Bajrektarević, Aktivnosti Zavoda na zaštiti i korištenju
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa područja Banovića, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i
Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
214. Bego Omerčević, Gradina Tulovići kao kulturno-historijski spomenik,
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog
kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
215. Edin Šaković, Arheološka slika šire okoline Banovića, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina
Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
216. Edin Mutapčić, Banovići i okolina u srednjem vijeku, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina
Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
217. Amira Hadžagić-Turbić, Zumreta Jamakosmanović, Natpis Božićka
Banovića kao medij i njegove jezične osobitosti, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići,
Tuzla, 2010., (u štampi).
218. Rusmir Djedović, Dovišta i kultna mjesta na području Banovića, Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona
i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
219. Edin Ramić, Nahija Dramešin u osmanskom periodu, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina
Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
220. Izet Šabotić, Historijski izvori za proučavanje prošlosti Banovića,
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog
kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
221. Omer Hamzić, Političke prilike na opštini Banovići sreza Tuzle
dvadesetih godina 20 stoljeća, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
222. Mina Kujović, Prilog historiji izgradnje Banovića (1947-1951),
223. Dževad Hodžić, Banovićki Ćiro, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla,
2010., (u štampi).
224. Ibrahim Bušatlija, Značaj istraživanja, zaštite i korištenja kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
[97]

historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla,
2010., (u štampi).
225. Salih Kulenović, Stećci Banovića i okoline kao kulturno-historijsko
naslijeđe, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
226. Refik Bulić, Zamjena dugog jata u govoru naselja Repnik, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i
Općina Banovići, Tuzla 2010., (u štampi).
227. Semir Ahmedbegović, Neke karakteristike prirodno-geografskog
naslijeđa područja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010. , (u
štampi).
228. Fadila Kudumović, Toponimi na prostoru općine Banovići, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i
Općina Banovići, Tuzla ? 2010.
229. Adnan Jahić, Stanje u općinskom komitetu KP Banovići uoči Rezolucije
Informbiroa 1949. godine, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i
prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
230. Omer Hamzić, Izgradnja pruge Brčko-Banovići 1947. godine, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i
Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
231. Safer Mušanović, Starine naselja Seone, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići,
Tuzla, 2010., (u štampi).
232. Idriz Alihodžić, Historijska baština područja Krivaje, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina
Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
233. Nihad Žunić, Geološko i rudarsko naslijeđe područja Banovića, Zavod
za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona
i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
234. Almira Džanić, Orijentalizmi Banovića i okoline, Zavod za zaštitu i
korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina
Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).
235. Munisa Kovačević, Pregled dosadašnjih historiografskih istraživanja
Kulturno-historijskog naslijeđa općine Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići,
Tuzla, 2010., (u štampi).




[98]

O s t a l o
1. Grupa autora, Tuzlansko – podrinjski kanton, Tuzlansko-podrinjski
kanton, Tuzla 1998.
2. Fatmir Alispahić, Tuzland, (Knjiga o Tuzli), Printcom d.o.o. Grafički
inženjering Tuzla, Tuzla, 2000.
3. Mijo Franković, Šikara (Etno-povjesni, vjerski i kulturni osvrt uz 15.
obljetnicu župe Šikare), Rimokatolički župni ured „Sv. Franjo Asiški“ Šikare,
2001.
4. Mirsad Bakalović, Kulturne komunikacije na području sjeveroistočne
Bosne od neolita do antike, JU Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla,
septembar/rujan 2005.
5. Mirsad Bakalović, Novac na tlu sjeveroistočne Bosne, JU Muzej istočne
Bosne Tuzla, Tuzla, 2004.
6. Jasna Hadžiselimović, Kemal Bašić, Midhat Spahić, Ismail
Hadžiahmetović, Rusmir Djedović, Azra Arnaut, Zbornik radova, «Veliki Vakifi
Bosne», Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006.
7. Atif Kujundžić, Nermin Okanović, Mujo Čavalić, Općina Čelić –
činjenice o zavičaju Fotomonografije, Općina Čelić, Čelić, 2006.
8. Nuraga Softić, Mozaik – umjetničke fotografije i poezije, Bošnjačka
zajednica kulture «Preporod» Banovići, Banovići, 2006.
9. Grupa autora, Zbornik radova, Prilozi proučavanju borbe za opstojnost
Bosne kroz historiju, Udruženje boraca PL TK; Tuzla 2006.
10. Rusmir Djedović, urednik, Stalna postavka zavičajno – muzejske zbirke
Gračanica, Katalog, JU Bosansko kulturni centar Gračanica, Gračanica, juni
2006.
11. Omer Delić, Rusmir Djedović, Izudin Duraković, Rašida Đulić, Omer
Hamzić, Atif Kujundžić, Edin Šaković, Gračanica - općina, grad, ljudi,
Fotomonografija, Općina Gračanica, Gračanica, 2006., str. 256.
12. Grupa autora, Zbornik radova, Vijećanje bošnjačkih prvaka u Tuzli
1831. godine, Gradačac, 2007.
13. Mirzet Hamzić, Husein Hasković, Rifet Hasković, Munir Mujić, Tuzla:
Fotomonografija, Bosnia ars, Tuzla, Tuzla, 2007.
14. Omer Hamzić, Edin Šaković, Rusmir Djedović, Osman Puškar, Svi naši
načelnici, čelni ljudi lokalne uprave u Gračanici 1868. – 2008., Bosanski
kulturni centar Gračanica, Gračanica, 2008.
15. Grupa autora, Tuzlanske džamije – fotomonografija, Medžlis Islamske
zajednice Tuzla, Tuzla, 2008.






[99]

ZAKLJUČAK

Kako vidimo iz predhodnog pregleda bibliografije o kulturno-historijskom
naslijeđu područja današnjeg Tuzlanskog kantona, iza zadnjeg rata je u naučnoj
javnosti relativno obimna literatira o navedenoj problematici.
Kulturno-historijsko naslijeđe, kako cijelog područja Tuzlanskog kantona,
tako pojedinih općina, gradova pa i naselja u zadnjih petnaestak godina obrađuje
oko pedesetak monografija i knjiga, nekoliko stotina stručnih i naučnih radova i
veći broj drugih bibliografskih jedinica.
Među časopisima koji obrađuju tematiku kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, a koji izlaze iza zadnjeg rada, treba svakako istaći
slijedeće: Gračanički Glasnik, sa 28 brojeva i velikim brojem radova; Poglede i
Godišnjak BZK Preporod Tuzla; Stav - časopis za kulturu i društvena pitanja
Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrnika i Arhivska praksa, koji su izašli u 7-12
brojeva i Zbornik radova Filozofskog fakulteta.
Bibliografski radovi koji tretiraju tematiku kulturno-historijskog naslijeđa na
području Tuzlanskog kantona kao i pojedinih autora koji se bave tim problemom,
su vrlo rijetki. Ipak neki bibliografski radovi su objavljeni kao što su Biografija i
bibliografija Omera Hamzića i Biografija i bibliografija Rusmira Djedovića,
(Gračanički Glasnik, broj 20, 2005. godine).
Osobito treba istaći nekoliko autora koji su u suvremeno doba istražili brojne
teme i objavili veliki broj bibliografskih jedinica a koje se odnose na kulturnu
historiju, baštinu i kulturno-historijsko naslijeđe područja Tuzlanskog kantona.
Radi se prije svega o slijedećim istraživačima i autorima: Rusmiru Djedoviću,
Omeru Hamziću, Salihu Kulenoviću, Edinu Mutapčiću i Mini Kujović. Treba
spomenuti i: Azema Kožara, Izeta Šabotića, Saliha Jalimama, Edina Šakovića i
druge.















[100]




































[101]

Dr. sc. Adib Đozić, vanr. prof.

Đozići iz Srebrenice
-Skica za znanstvenu monografiju-

Uvod

Za cjelovitu spoznaju društvenog života, njegovih društveno-historijskih,
kulturno-civilizacijskih i duhovno-idejnih sadržajnosti, neophodno je uključiti
znanstvenu spoznaju mnogobrojnih znanosti, te tradicijsko-običajnog, usmenog
pamćenja. Kada je u pitanju razvoj društvenih i humanističkih znanosti u
bosanskohercegovačkom društvu i državi, neosporna je činjenica da se one
intenzivnije razvijaju u dvadesetom stoljeću, ali ne sve podjednako intenzivno.
Nažalost, neke od znanosti skoro da nemaju nikakvu tradiciju, odnosno nisu se još
ni valjano konstituirale. Jedna od takvih je i genealogija.
116
Dodamo li očitoj
nerazvijenosti genealogije nedostatak znanstveno relevantnih istraživanja iz oblasti
etnologije, antropologije i demografije,
117
vidimo jedan veliki neistraženi prostor
društveno-historijske sadržajnosti bosanskohercegovačkog društva, izuzetno
značajan za cjelovito razumijevanje historije Bosne i Hercegovine. Nedostatak i
nerazvijenost znanstvenih istraživanja, prije svega kod Bošnjaka, iz naprijed
navedenih znanosti, genealogije posebno, otvara mogućnosti projektantima
velikodržavnih ideologija i izgoniteljima Bosne iz Bosne i Hercegovine
(izgoniteljima Bosne iz nje same), da taj prazni znanstveni prostor popune, što su u
dobroj mjeri već i uradili, antibošnjačkim mitologiziranim i ideologiziranim
kvazihistorijskim sadržajima. Ovaj rad o Đozićima, jednoj od starosjedilačkih
porodica iz Srebrenice, ima za cilj da, pored znanstvenog doprinosa genealoškoj,
etnološkoj, historijskoj i sociološkoj znanosti, ukaže na značaj ovakvih istraživanja
kod Bošnjaka i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Đozići iz Srebrenice su,
ne samo starosjedilačka, autohtona porodica, već i izuzetno ugledna porodica čiji
su pojedini članovi značajno doprinijeli društvenom, ekonomskom, kulturnom i
vjerskom razvoju, ne samo Srebrenice i Bratunca, već i cijele Bosne i Hercegovine.
Uz Đoziće iz Srebrenice vezano je nekoliko zanimljivih genealoških karakteristika,

116
GENEALOGIJA (grč. genos-koljeno, rod + logos-govor), znanost o podrijetlu, razvitku i granama
porodica i vrsta ljudi, životinja i biljaka.“ (M. Bosanac, O. Mandić, S. Petković, Rječnik sociologije i
socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977. str. 191)
117
Ove konstatacije se odnose na razvoj ovih znanosti i znanstvenih istraživanja kod Bošnjaka -
kvintesencijalne sadržajnosti bosanskohercegovačkog društva i države. Neophodno je istaći činjenicu
da, kod većine Bošnjaka, usmeno pamćenje porodične tradicije seže do vremena života dede i nene,
vrlo rijetko se zna ko su bili pradedo i pranena. Druga, dominantno prisutna karakteristika
tradicijskog pamćenja kod većine bošnjačkih porodica o njihovim precima, jeste ta da su oni
odnekuda došli. Na osnovu takvog, u većini slučajeva pogrešnog saznanja, stječe se utisak da u Bosni
i Hercegovini nema starosjedilačkih bošnjačkih porodica, što svakako nije tačno.
[102]

vrlo rijetkih u tradicijama bošnjačkih porodica u Bosni i Hercegovini. Mi ćemo ih u
ovom radu navesti u najkraćem obliku, jer nam je namjera napisati cjelovitu
monografiju. Dragocjenu relevantnu historijsko-genealošku građu o porodici
Đozić prikupili su i profesor dr. Hakija (Galib) Đozić i Ešref Ešo (Munib) Đozić,
čije ću pojedine podatke koristiti u ovome radu.

I ZAVIČAJ – Osnovne geomorfološke karakteristike
Rodni zavičaj porodice Đozić je Srebrenica
118
i njezina neposredna
okolina, a mikrolokacija Mahala Crvena Rijeka.
119
Crvena Rijeka je urbani dio
njihovog zavičaja. Ogroman zemljišni posjed Đozića nalazi se u neposrednoj
blizini grada Srebrenice iza brijega Bojna, po čemu se mjesto najčešće zove
Zabojna ili Izabojna. Naziv Zabojne kao ruralnog zavičaja porodice Đozić u narodu
se najčešće zove Đoze ili pak Đozići. Kada nekoga u Srebrenici upitate gdje ide, a
on pošao u Zabojnu, on će vam reći da ide u Đoze, a ako nekoga pitate gdje je, a
on se nalazi u Zabojnoj, on će vam odgovoriti da je u Đozićima ili Đozama. Kolika
je površina zemljišnog posjeda Đozića najbolje ćemo spoznati ako kažemo da on
počinje u Kazanima, prije mosta preko Bijele rijeke pa sve do šehidskog mezarja
na Okolištima, odnosno do Halilovog brda u neprekinutoj dužini od 9 km i
prosječne širine od 1,5 km. Zemljišni posjed Đozići imaju i u dolini rijeke Jadar u
neposrednoj blizini predratne industrijske zone i u selu Jasenova. Osnovne
karakteristike zavičaja su da je on brdsko-planinsko područje sa nadmorskom
visinom u rasponu od 370 do 500 m. Kroz Đoziće (Zabojnu) protječu tri manje
rijeke: Bajramovička rijeka, Pusmulička rijeka i Bijela rijeka, nastala spajanjem
Bajramovičke i Pusmuličke rijeke. Nadmorska visina na njihovom ušću je 377
metara. Mjesto na kojem se sastaju Bajramovička i Pusmulička rijeka i nastaje
Bijela rijeka zove se Kamen. Na Kamenu su djeca Đozića prije rata 1992. godine
najradije i najčešće igrala lopte (fudbal). Tu je i nezaobilazna zaravan (malo naget,

118
Srebrenica je jedno od najstarijih naselja i gradova, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na
cijelom Balkanskom poluostrvu. Smještena je u najjužnijem dijelu sjeveroistočne Bosne i sa općinom
Bratunac ispunjava prostor tzv. “lakta Drine“. Zauzima prostor od 527 km2 i prema popisu
stanovništva iz 1991. Godine imala je 36.666 stanovnika nastanjenih u 81 naseljenom mjestu,
svrstanih u 19 mjesnih zajednica. U gradu Srebrenici živjelo je 5.740 stanovnika. Gustoća naseljenosti
iznosila je 69,6 stanovnika/km2. Srebrenica je dugo u povijesti bila privredni, administrativni i
kulturni centar bosanskog Podrinja isključivo zbog svoga prirodnog bogatstva. Manje-više poznato je
da je područje Srebrenice bogato rudama: olova, cinka, srebra, kalaja, boksita i antimona. Tu su još
neprocjenljivo vrijedni izvori ljekovite vode Gubera. Ljekovita voda Crnog Gubera registrirana je kao
lijek u svim medicinskim enciklopedijama svijeta. Kao rezultat društveno-historijskog razvoja
uslovljenog, prije svega, razvijenim rudarstvom, Srebrenica je dugovjekovno migracijsko susretište.
Autohtoni stanovnici Srebrenice susretali su se i miješali sa drugim etničkim i religijskim
zajednicama, ispunjavajući ovaj prostor multietničnošću i multireligioznošću, oblikujući u tim
složenim procesima svoju vlastitu samobitnost.
119
Mahala Crvena Rijeka je jedna od najstarijih mahala (kvartova) u gradu Srebrenici. Ime je dobila
po rječici uz koju je smještena sa njezine desne obale. Boja rijeke izgleda crvena, a ustvari to je boja
korita rijeke (zemlje i kamenja) koju dobija oksidacijom željeza i arsena koga u izvorima Gubera ima
mnogo.
[103]

ali prilično ravan prostor) Marino koljebište gdje se, također, često igrao fudbal. U
neposrednoj blizini ušća Bajramovičke i Pusmuličke rijeke ljeti su građene
vještačke ustave vode i tako pravljene manje ili veće akumulacije nazivane bukovi
gdje se omladina kupala. Ipak, najomiljenije kupalište nalazilo se na Kazanbuku
(prirodno udubljenje u stijeni gdje je voda sama udubila korito rijeke u kamenu i
napravila duboki buk sličan kazanu) ispod Junuzove luke zvane Junuzovača. Na
ovim trima rijekama nalazile su se četiri vodenice (mlinovi za mljevenje brašna).
Jedna od osnovnih karakteristika ruralnog zavičaja Đozića jeste mnogo
izvora pitke vode. Skoro u svakoj njivi ili blizu nje ima izvor pitke vode koji
nikada ne presušuje. Navest ćemo samo najznačajnije, odnosno one izvore koji se
najčešće koriste. To su: Hadžirina voda, Johljak, Studenac, Mala voda, Lehovac,
Jasen, Gošpovina,Glibovi i Beharina voda. Lehovac je najpoznatiji i najčuveniji, te
se smatra i najboljom vodom u cijelom kraju. Danas je on lijepa, od kamena
urađena šehidska česma podignuta 2005. godine u znak sjećanja na 27 poginulih i
ubijenih Đozića u zločinu genocida 1995. godine. Iako je pretežno brdovit, zavičaj
Đozića je u pedološkom smislu jako kvalitetna i rodna zemlja.
120
Sve vrste žitarica
se uzgajaju i daju jako dobre prinose. Ovaj kraj nije pogodan samo za uzgoj
žitarica, već i svih vrsta povrća. Ono po čemu je zavičaj Đozića zasigurno
najpoznatiji jeste voće. Sve vrste autohtonih jabuka,
121
krušaka, trešanja i šljiva
uspijevaju tako kao da im je ovdje u Đozićima najprirodnije stanište. Posebna
karakteristika voća jesu izuzetno kvalitetne i unikatne jabuke i kruške mirisavke.
Priča se da je te sorte jabuka i krušaka mirisavki donio (kao mladice za
kalemljenje) iz Misira (Egipta) još pradedo autora ovoga rada, kadija hadži Husejin
Đozić, sin Abdullatifov, sa jednog od svoja dva putovanja na hadž. Tako i danas,
bez ikakve biohemijske zaštite, domaća šljiva uspijeva i rađa, dok na drugim
prostorima Bosne i Hercegovine skoro da je i nema. Uništila ju je bolest zvana
šarka. U strukturalnom smislu ruralni dio zavičaja Đozića prije rata 1992. godine
otprilike jednom polovinom činile su oranice, a drugu polovinu su činili pašnjaci i
šuma. Od šumskog drveća najrasprostranjeniji su: bukva grab, hrast, javor, jasen,
klen i lijeska.







120
Ta rodnost je uslovljena vulkanskim pepelom koga u tlu ima mnogo jer je cijelo područje
Srebrenice u geološkom smislu vulkansko područje.
121
Navest ćemo samo najznačajnije vrste jabuka i njihova zavičajna imena. To su sve slatke sorte
jabuka: mirisavka, elifalma, samolikva, senabija, bjelunika, šarenika, hava, džulabija, bedrika, žuja,
petrovača, a od kiselih, ili kako se još nazivaju – zimskih: hovrljaka i previtnica. Od sorti krušaka
najviše su uzgajane: mehkulja, šerbetlija, mirisavka, jeribasma, mortakiša (karamut), takiša,
lubeničarka, husejinbegovača, arapka, surđuk, slatinka, karamajlija, loševka i zimnjača.
[104]

II STANOVNIŠTVO – Osnovni demografski pokazatelji
Kako smo već istakli, Đozići iz Srebrenice starinom potječu iz Mahale
Crvena Rijeka. Osnovno zanimanje predaka bili su poslovi imama, muderisa,
kadija, mualima, mujezina i drugih zanimanja vezanih za vjersko-administrativne
poslove. Sa austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, u cjelini gledajući,
oni su se teško prilagođavali novim uslovima života. Najbolje to potvrđuje podatak
da u doba austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom niko od Đozića nije
bio značajniji trgovac, privatni poduzetnik, niti značajniji činovnik austro-ugarske
uprave. Đozići koji su u novonastalim uslovima imali priliku ići u školu, odnosno
obrazovati se, i dalje su ostali vjerni islamskim naukama, a oni koji to nisu mogli
počeli su sve češće napuštati gradsko područje Srebrenice i baviti se
zemljoradnjom na svom zemljoposjedu, prije svega u Zabojnoj. Pojedinci su
prodavali svoje kuće u Srebrenici i zemljišni posjed u Đozićima (Zabojnoj) i selili
se Kladanj
122
Bratunac
123
i Sarajevo.
124
Bilo je i primjera, istina malo, da su se
pojedini Đozići odselili (iselili) u Tursku
125
ili se nisu ni vraćali sa školovanja u
Turskoj.
126
Rezultat ovih procesa jeste da je u Mahali Crvena Rijeka u Srebrenici
ostalo vrlo malo porodica Đozić, a da ih je mnogo više bilo u Đozićima (Zabojnoj)
i Bratuncu. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u Mahali Crvena
Rijeka bile su samo tri kuće Đozića i živjele su tri porodice, i to: porodica Rize
Đozića, sina Šukrijinog, porodica Husejna Đozića, također sina Šukrijinog i
porodica Abdulaha Đozića, sina Jusufovog.
127
Danas Đozići iz Srebrenice žive na

122
Đozići iz Kladnja su srodnici Đozićima iz Srebrenice što najbolje potvrđuju imena potomaka koja
su u prošlom vijeku najčešće davana po umrlim precima, ali i po historijskim izvorima koji
znamenitim ličnostima kao što su kadije za mjesto rođenja nekada određuju Srebrenicu, a nekada
Kladanj. Najtipičniji je primjer kadije hafiza Saliha ef. Đozića, rođenog 1885. godine, sina imama
Muhameda iz Kladnja.
123
Muderis Haki(ja) ef. Đozić, sin hadži Husejnov, prodao je 1924. godine porodičnu kuću Đozića,
jednu od najvećih i najljepših kuća u Srebrenici, napravljenu u bosansko-orijentalnom stilu i sa
porodicom je odselio u Bratunac. Kuću je kupio Rasim Travničanin sa nadimkom Dervišagić, tako da
se ta kuća danas zove „Dervišagića kuća“. Nažalost, ta srebrenička i arhitektonska ljepotica u
ruševnom je stanju, jer se njezini današnji vlasnici nalaze u Australiji. Đozići iz Bratunca su
srebrenički Đozići, a potomci su muderisa Haki(je) ef. Đozića i imama Abida ef. Đozića, sina
Omerovog.
124
Današnji Đozići iz Sarajeva u Sarajevo su se doselili iz Bratunca ili Srebrenice.
125
Zna se da su se u Tursku iselili Šaćir i Zejneba, sin i kćerka hadži Mustafe, hadži Abdullatifovog
sina, a hadži Abidovi brat i sestra, koji nije otišao u Tursku. Nakon završenog školovanja u Turskoj
ostao je Abdulah Đozić, sin kadije hadži Husejna, brat blizanac muderisa Haki(je)ef. Đozića.
126
Na školovanju u Istanbulu bili su dva hadži Abdullatifova brata blizanca: Abdulah efendija i
muderis Haki(ja) ef. Đozić. Abdulah se nije vratio u Bosnu nakon školovanja, a Hakija jeste.
127
Jusuf Đozić, sin Jusufov, bio je hrabar i odvažan borac, branitelj bošnjačkog naroda Srebrenice od
četničkih pokolja u Drugom svjetskom ratu. Po herojstvu i junaštvu bio je nadaleko čuven. Poslije
rata 1945. godine odselio se sa ženom u Liban i u toj državi obavljao visoke vojne i policijske
dužnosti. Jusuf je imao sinove Abdulaha i Fevziju i kćerke Fadilu i Bereketu (Bebu). Fadila je otišla
ocu u Liban, a Abdulah, Fevzija i Beba su živjeli u Srebrenici. Jusufov otac se također zvao Jusuf, a
bio je sin hafiza Saliha. Jusufov otac Jusuf umro je prije njegovog rođenja, te je on po svome ocu
dobio ime. Hafiz Salih imao je sinove: Taiba, Sadu, Sulejmana (Sulju), hafiz Sejida, Junuza i Jusufa i
kćerku Fatimu.
[105]

nekoliko lokacija. U općini Srebrenica su u Mahali Crvena Rijeka, Zabojnoj
(Đozićima) i Gornjim Potočarima.
128
Izvan Srebrenice to su Sarajevo i Bratunac.
Porodica sa prezimenom Đozić ima i u Kladnju i tu su nastanjeni preko 150
godina.
129
U daljem su srodstvu sa Đozićima iz Srebrenice. Po jedna ili dvije
porodice Đozića nastanjene su u gradovima: Prijedoru, Bosanskom Novom i
Bosanskoj Dubici. Ne zna se u kom su koljenu srodstva sa Đozićima iz Srebrenice.
U Zagrebu žive potomci porodice Muhameda Đozića iz Kladnja, po profesiji
mašinskog inžinjera.
130

Najmnogobrojniju grupu Đozića iz Srebrenice čine Đozići iz Đozića
(Zabojne). Osnovna karakteristika naselja je da je ono razbijenog tipa. Takvo
naselje uslovila je, prije svega, konfiguracija terena i veličina posjeda. Kada su
braća dijelila zemlju to su činili u velikim i jedinstvenim komadima. Svako je
pravio kuću na svom posjedu radi lakše i ekonomičnije obrade. Naravno, daljim
porastom stanovništva pored očevih kuća i sinovi su pravili kuće, pretežno pored
putnih komunikacija, tako da su se formirala četiri dominantna subnaselja
(zaseoka) Đozića u Zabojnoj i to: Bjelila,
131
Biljeg, (Turabino) Brdo i Rosulje. Prije
rata protiv Bosne i Hercegovine 1992. godine u Zabojnoj (Đozićima) živjelo je 37
porodica sa 150 članova. Kako vidimo, prosječan broj članova porodice bio je po
četiri člana. Sve porodice su bili vrlo bliski srodnici. Najdominantnije srodstvo bili
su braća i amidžići (djeca od dva brata) ili djeca od amidžića, odnosno treće ili
četvrto koljeno. Najveći broj porodica Đozića u Zabojnoj su potomci trojice braće:
Mehmeda (Mehe), Ahmeta (Ahme) efendije i Vehbije, sinova kadije hadži
Husejna. Ostali Đozići iz Zabojne potomci su imama hadži hafiza ef. Sejida, sina
hafiz Salihovog i imama hadži Abida, sina hadži Mustafinog.
Zahvaljujući velikom nasljedstvu u zemlji, velikim radnim navikama i
sklonošću za učenjem, Đozići su prije rata 1992. godine bili bogati ljudi. Najbolje
to potvrđuje činjenica da od 37 porodica, samo tri mlade porodice nisu imale
vlastitu kuću, već su živjeli u kući svojih očeva. Tri porodice su imale kuću u
Đozićima i stan u gradu, a dvije porodice su posjedovale jednu kuću u Đozićima, a
drugu u Srebrenici. Samo jedna porodica je bila samačka, odnosno neženja, a tri
porodice su bile bez očeva, odnosno udovičke porodice, jer su muževi, odnosno

128
Postoje i dvije kuće Đozića u drugim dijelovima Srebrenice napravljene nakon kupovine placeva.
Jedna je kuća Vehbije Đozića, Jusufovog sina, izgrađena u Mahali Petriča, mikrolokacija Misirlije.
Druga je kuća Enesa Đozića, sina Abdulahovog, izgrađena preko puta osnovne škole u Srebrenici.
129
O srodničkim odnosima Đozića iz Srebrenice i Kladnja pisat ćemo u monografiji o Đozićima.
130
Đozića ima i u Srbiji u gradovima Prokuplju i u Nišu. Oni se u etničkom smislu osjećaju Srbima i
pravoslavne su vjere. Jedan Đozić iz Prokuplja po imenu Aleksandar je ljekar. Krajem osamdesetih
godina prošlog stoljeća u Prokuplju ih je bilo svega 7. Ko su Đozići u Srbiji, nije detaljno istraženo,
što ćemo pokušati u narednom periodu učiniti.
131
Bjelila su dobila ime po bijeljenju odjeće. Pošto se u Srebrenici nisu mogle u vodi Crvene Rijeke
prati haljine (odjeća) zbog prisutnosti velikih količina željeznog oksida koji bi ih obojio, a zbog
tvrdoće vode nije se mogla razgrađivati prljavština sa odjeće, Đozići i drugi građani Srebrenice su
preko brijega Bojna donosili odjeću za pranje na Bijelu rijeku i tu je prali i sušili. Po tome su Bjelila
dobila ime. Bjelila su ujedno i geografski centar zemljišnog posjeda Đozića u Zabojnoj.
[106]

očevi, umrli. Dakle, 33 porodice su bile potpune porodice sa oba roditelja i djecom.
Većina porodica Đozića bile su mlade porodice. U oko dvije trećine ovih porodica
bračni parovi su bili mlađi od 35 godina. Ovakvo stanje najviše je uzrokovala
činjenica što su se u Đozićima pretežno rađala muška djeca.
132

Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu svi odrasli Đozići
muškarci iz Đozića dobrovoljno su se uključili u odbranu voljenog zavičaja i
države Bosne i Hercegovine. Mnogi su se istakli velikim i viteškim junaštvom, o
čemu nećemo govoriti ovom prilikom. Nažalost, 27 ih je ubijeno u zločinu
genocida 1995. Godine, ili su poginuli boreći se u proboju iz Srebrenice
133
prema
slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Procentualno posmatrajući, 16% od ukupne populacije Đozića ubijeno je u zločinu
genocida u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

III TRADICIJA – najzanimljivije karakteristike
Iz dosadašnjeg teksta spoznajemo da su Đozići iz Srebrenice autohtona,
starosjedilačka porodica sa materijalnim tragovima (dokazima) o životu na ovom
prostoru oko trista godina. Također smo spoznali da je to familija u kojoj se
pretežno rađaju muška djeca. Ove dvije karakteristike ukazuju da je tradicijska
sadržajnost Đozića izuzetno bogata i raznovrsna. Ovom prilikom zadržat ćemo se
na najznačajnijim i najzanimljivijim karakteristikama, kao što su najčešća imena i
zanimanja Đozića, afiniteti i sl. Prvi Đozić za kojega se pouzdano zna da je živio i
radio u Srebrenici jeste imam Husejn. On je imao troje djece, sinove Muhameda i
Abdullatifa, te kćerku Kadiru ili Kadu, što se da naslutiti iz njezinog nadimka
Kaduna. Tačno ime joj nije utvrđeno,
134
ali se pouzdano zna da se udala u porodicu
Hublića, također u Mahalu Crvena Rijeka. Nije utvrđeno ni da li je imam Husejn

132
Najviše rođenih sinova u jednoj porodici Đozića bilo je osam. Osam sinova su rodili rahmetli
Vehbija Đozić i Timka, rođena Ademović, nena i dedo autora ovoga rada. Sedam sinova su othranili,
a jedan je umro kao dječak od 7 godina. Imena njihovih sinova su: Abid, Ragib, Jusuf, Atif,
Abdurahman, Nurija, Nezir i Muhamed, koji je umro kao dječak. Pored ovih osam sinova dedo
Vehbija i njegova plemenita žena Timka rodili su i tri kćerke: Abidu, Kadiru i Zadu. Vehbijin sin
Nezir sa ženom Šuhrom rodio je sedam sinova i tri kćerke. Po šest sinova imali su Alija (1895-1970.)
sin Mehmedov i hafiz Salih, sin Jusufov, a unuk Muhamedov. Senusija (1930-) sa ženom Rukijom
rodio je pet sinova. Pet sinova imali su i muderis Haki(ja) ef. Đozić i njegova žena Šida. Haki-
efendija je živio u Bratuncu. Abdulah, Ahmet-efendijin sin, sa ženom Timom imao je četiri sina.
Četiri sina imali su i Turabija i njegova žena Vezira. Po tri sina danas imaju: Hamed, Vehbija, Adib i
Nijaz. Desetero djece, pet sinova i pet kćeri, iz dva braka imao je i kadija hadži Husejin ef. Đozić,
pradedo autora ovoga rada.
133
Poginuli i ubijeni Đozići u ratu i zločinu genocida 1992-1995. godine su: Elvir, sin Hrustin, Fuad,
sin Senusijin, Mefud, sin Senusijin, Mensur, sin Ahmet-efendijin, Abdulah, sin Ahmet-efendijin,
Kiram, sin Abdulahov, Esad (Eso), sin Mensurov, Zijad, sin Husejnov, Mufid, sin Zijadov, Edhem,
sin Turabijin, Senahid, sin Turabijin, Semir, sin Edhemov, Velid, sin Hamedov, Teufik, sin Sejidov,
Ševket, sin Sejidov, Asim, sin Alijin, Izet, sin Alijin, Sadik, sin Alijin, Hedib, sin Alijin, Hajrulah, sin
Alijin, Alija, sin Hajrulahov, Mirsad, sin Hajrulahov, Elvir, sin Asimov, Irfan, sin Nezirov i Mevlid
(Bubo), sin Vehbijin. Ostala trojica su Đozići iz Potočara.
134
Predaja govori i da joj je bilo ime Fatima, što bi moglo biti i tačno, jer se sa tim ženskim imenom
susrećemo kod kasnijih generacija Đozića.
[107]

Đozić imao braće i sestara, niti kako mu se zvao otac. O tome, do sada, nismo
uspjeli otkriti ni pisane, ali ni usmene podatke (tragove). Ono za što postoje
neosporni dokazi i živo tradicijsko pamćenje jeste činjenica da današnji Đozići
jesu, u antropološko-biološkom smislu, potomci dva brata – Muhameda i
Abdullatifa,
135
sinova imama Husejna.
Muhamed, sin imama Husejna imao je dvoje djece, sina Jusufa i kćerku
Fatimu, a Jusuf sinove Omera
136
i hafiza Saliha.
137
Omer, sin Jusufov, imao je tri
sina i to: imama Husejna (1874-1914.)
138
, Mustafu (1877-1901.)
139
i imama Abid
ef. (1880-1959.).
140
Kako vidimo, sva tri Omerova sina bili su školovani imami.
Zanimljivo je da su dvojica braće Mustafa i Husejn živjeli kratko – Mustafa 20, a
Husein 40 godina, dok je Abid-efendija doživio duboku starost i umro u 79. godini
života. Imam Husejn jedan je od rijetkih Đozića koji je imao četiri kćerke i samo
jednog sina. Husejnov sin Šukrija otac je Rizin (1932.- ) i Husejnov (Huka) (1937.-
) Đozića, a dedo poznatih ljekara Šukrije i Jasenka. Šukrija Đozić, sin Rizin, rođen
u Srebrenici 1953. godine, poznati je ortoped-hirurg, zaposlen u Državnoj bolnici u
Sarajevu, magistar medicinskih znanosti i doktorant. Njegov brat Jasenko jedan je
od najboljih urologa u Republici Srbiji. Živi i radi u Novom Sadu. Doktor je
medicinskih znanosti i univerzitetski profesor.
Hafiz Salih, sin Jusufov a unuk Muhamedov, imao je šest sinova, i to: Taiba, Sadu,
Sulejmana (Suljo), Junuza, hafiz Seida i Jusufa. Kurra hafiza Saliha ef. Đozića
ističemo, prije svega, da bismo pokazali neprekinutu imamsku liniju Đozića iz
Srebrenice koja traje skoro 300 godina jer su svi Salihovi preci i potomci bili
imami. Hafiz Sejid, sin hafiz Salihov (preselio na ahiret 1964. godine) također je

135
U izgovoru, ali često i kod pisanja Abdullatifovo ime se izgovara i piše jednim l. Do izbacivanja
jednog l iz imena Abdu(l)latif došlo je zbog lakšeg izgovaranja na bosanskom jeziku.
136
Omer je ime i imama Muhameda iz Kladnja rođenog 1851. godine, oca kadije hafiza Saliha
Đozića, rođenog 1885. godine. Da li se radi o jednom Omeru ili o bliskim rođacima, ostaje da se
istraži.
137
Da ne bi bilo zabune, u familiji Đozić tri su hafiza sa imenom Salih. Običajno pravilo u bošnjačkoj
tradiciji bilo je da su se često nadijevala imena najbližih srodnika posebno ako je neko bio uspješan u
svojoj profesiji. Ova činjenica je uslovila da su dva hafiza Saliha Đozića iz Kladnja, a jedan iz
Srebrenice. Tako se desilo da je kadija hadži hfz. Salih, sin imama Muhameda iz Kladnja, u knjizi
Hafizi u Bisni i Hercegovini u posljednjih 150 godina upisan kao hafiz iz Srebrenice, a kurra hafiz
Salih sin Jusufov nije spomenut. Hafiz Salih, sin Jusufov, a otac hafiz Sejida ef. Đozića (1898-1964.)
je kurra hafiz i nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini.
138
Najvjerovatnije dobio ime po pradedi, također imamu Husejnu.
139
Hafiz Mustafa je umro vrlo mlad, kao student Šerijatske sudačke škole. Ime je dobio
najvjerovatnije po očevom amidži hadži Mustafi, Abdulatifovom sinu. Opširnije pogledati u 450
godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Izdavač:Gazi Husrev-begova medresa Sarajevo,
1988. str.79-81. Godinu njegove smrti bilježi Tridesetogodišnji izvještaj Šerijatske sudačke škole u
sarajevu od osnutka do kraja školske godine 1016./1917.,Zemaljska štamparija,Sarajevo,str.108.
140
Imam Abid ef Đozić, Omerov sin, poznat je kao dobar poznavalac orijentalnih jezika, ali i kao
praktični primjenilac i pokretač savremenih metoda rada u poljoprivredi. Odmah nakon postavljanja
za imama, hatiba, mualima i vjeroučitalja u Bratuncu 1911. godine pokreće izgradnju velike i lijepe
džamije sa vitkom munarom sa dva šerefeta. Uspio je mobilizirati džematlije da izgrade i modernu
zgradu mekteba.
[108]

bio imam. Hafiz Seidovi sinovi Hamed i Teufik su imami. Hamedov sin šejh hadži
Sejid ef. Đozić, unuk hafiz Sejidov a praunuk hafiz Salihov, imam je u Visokom i
vrlo cijenjen, ne samo u familiji Đozića. Šejh je Nakšibendijskog tarikata. Šejh
Sejidov sin Ibrahim učenik je medrese, kao i unuk imama rahmetli Teufika. Emrah
je sin Bekirov. Hafiz Salih je pra pradedo i Ibrahimu i Emrahu. Dakle,
Muhamedova loza (linija) preko hafiz Saliha, do šejh Sejida i njegovog sina
Ibrahima izgleda ovako: imam HUSEJN—imam Muhamed—imam Jusuf—imam
hafiz Salih—imam hafiz Sejid—imam Teufik, Teufikov brat Hamed je mujezin—
imam hadži šejh Sejid—učenik medrese Ibrahim. Činjenice pokazuju da je
Ibrahim, šejh Sejidov sin, osmo koljeno (generacija) neprekinute imamske loze
familije Đozića iz Srebrenice.
Potomci Muhamedovog brata Abdullatifa znatno su brojniji i po
obrazovanosti, radinosti i čestitosti ne zaostaju iza Muhamedovih, samo što im se
imamska tradicija zaustavlja sa muderisom i imamom Haki(jom)-efendijom
Đozićem, ali ne i muderiska, odnosno profesorska. Ova je loza Đozića iz
Srebrenice dala, u društveno-kulturnom smislu, vrlo značajne ličnosti. Ova
konstatacija se, prije svega, odnosi na kadiju hadži Husejna ef. Đozića, njegovog
sina muderisa Haki(ju)-ef. Đozića, kadiju hadži Mustafu, imama hadži Abida-ef.
Đozića, sina Mustafinog, kadiju Behaudina, sina muderisa Haki-efendije, te mnoge
druge uglednike familije Đozić iz Srebrenice.
141
Kako se iz prikupljenih podataka
da zaključiti, u ovoj lozi Đozića dominira neprekinuta linija muderisa (učitelja,
profesora) i skoro neprekinuta linija kadija (sudija).
142
Sada ćemo ukratko iznijeti
najznačajnije momente (detalje) iz ličnog i profesionalnog života kadije hadži
Husejna
143
Đozića, sina Abdullatifovog, a unuka imama Husejna, prvog poznatog
Đozića u Srebrenici. Kadija hadži Husejn rođen je između 1825. i 1830. godine, a
preselio na ahiret 1900. ili 1901. godine. Prvi je Đozić koji je ukopan u Gladnom
greblju (mezarju)
144
u Zabojnoj i to po njegovom naređenju. Čuo sam kazivanje

141
Opširnije biografske podatke o pojedincima i njihovim društvenim,kulturnim i vjerskim ulogama
dat ćemo prilikom pisanja Monografije o Đozićima iz Srebrenice.
142
KADIJA - doslovno sudija; državni organi koji su bili nadležni da vrše sudske poslove na području
jednog kadiluka. Pored sudstva koje je u osmansko-turskom uređenju spadalo u isključivo njegovu
nadležnost, jer drugi državni organi nisu imali nikakvu sudsku vlast, kadija je imao široka ovlaštenja i
dužnosti u području vojne i civilne administracije i kontrolu zakonitosti svih akata vlasti.
143
Ime Husejn je arapskog porijekla, a u prijevodu na bosanski jezik znači ljepuškast. Zanimljivo je
da se u bosanskom jeziku ovo ime piše i izgovara u tri varijante i to: Husejn, Husejin i Husein. U
izvornom arapskom jeziku ime se izgovara Husejn. Kada se ime prevodi na turski jezik, onda se
prevodi sa dodatkom „i“ i glasi Husejin, te je kao takvo iz turskog jezičkog izgovora preuzeto u
bosanskoj tradiciji. Treća varijanta Husein je najvjerovatnije bosanska, nastala prevođenjem sa
arapskog i turskog jezika, gdje se slovo „j“ jednostavno izostavilo. U matičnim knjigama u Srebrenici
ime je napisano kao Husejn.
144
Jedna od znamenitosti u Đozićima (Zabojnoj) je i Gladno mezarje za koje niko tačno ne zna iz
kojeg je perioda. Zna se samo da su u njemu sahranjeni muslimani, što upućuje da je ono iz
osmanskog perioda. Po narodnom predanju nekada je vladala velika glad od koje su ljudi umirali. Ovi
ovdje koji su pokopani, navodno su pošli u srijemoš ali nisu od gladi mogli dalje i tu su umrli i
pokopani. Vrlo je vjerovatna i druga mogućnost da su tu pokopani umrli od jedne od kuga koje su
često u osmanskom periodu morile Bosnu.
[109]

starijih da je haži Husejn, naredivši da se ukopa u Zabojnoj, a ne u Srebrenici gdje
mu je ukopan otac Abdullatif,
145
rekao da će se područje gdje je tada bilo mezarje u
Srebrenici, a to je područje sadašnje gradske kafane i parka, potpuno prevrnuti,
odnosno, preurediti u druge namjene, što se kako vidimo i obistinilo. Također sam
čuo da je rekao i članovima porodice Selmanagić da se ni oni više ne kopaju u
Srebrenici, već na Bojnoj, što su oni i počeli činiti. O „vidovitosti“, intuitivnoj
moći predviđanja, govori i istinita predaja o njegovoj smrti. Neposredno pred smrt
bio je petak i kada je pošao na džumu u Srebrenicu, a živio je u svom ljetnikovcu u
Zabojnoj, mikrolokacija Bjelila, naredio je svome slugi
146
rahmetli Ahmetu Tumbi
iz sela Babuljica, da ponese kosu i pokosi mjesto gdje će ga sahraniti. To je
poslušni derviš Ahmet i uradio. Kažu da mu je dženaza mu bila u sljedeći petak iza
džume namaza na mjestu gdje je i rekao. Pričao mi je rahmetli Turabija da je čuo
od svoga oca, imama hadži Abida, da je za vrijeme dženaze kadiji hadži Husejnu
toliko padala kiša da su ga jedva položili u mezar. Kadija hadži Husejn je poznat i
kao vrlo vrijedan i aktivan čovjek, pravio je puteve, krčio šikare i pretvarao u
obradive i plodne oranice i zasađivao voćnjake. Istina je da i danas, 109 ili 110
godina nakon hadži Husejnove smrti, u bašti u Biljegu koju je on zasadio ima i
jabuka i krušaka koje rađaju. Sve su one toliko ostarile da su im debla ogromna i
šuplja, većina grana suhe i polomljene, ali iz novoizraslih omladaka rađaju
začuđujuće kvalitetni plodovi. Još uvijek je živa predaja da je hadži Husejn
ukazujući na značaj rada u Kur'anu, znao po dolasku sa bajram-namaza narediti
svojim softama (učenicima) da rade bar po jedan sahat, pa tek onda da bajramuju.
Bio je izuzetno obrazovan čovjek, zasigurno jedan od najobrazovanijih ljudi toga
vremena u Bosni. Završio je Mektebi hukuk (Pravni fakultet) za vrijeme tanzimata
u Istanbulu. Govorio je turski, arapski, perzijski, njemački i francuski jezik. Dva
puta je išao na hadž i dva se puta ženio. Prva mu je žena bila Turkinja koju je
upoznao za vrijeme studija (školovanja) u Istambulu. Iz prvog braka su mu kćerke
Bejda i Tima. Da li se razveo ili mu je prva žena umrla nema pouzdanih podataka,
ali je sigurno da se nije zadugo drugi put oženio. Njegov drugi brak je dosta
zanimljiv. O čemu se radi? Pošto je on bio pozastao sa ženidbom poslije prestalog
prvog braka, a bio je jako imućan, poštovan i ugledan, imao je dosta poznanika i
prijatelja, jednom prilikom se zatekao u selu Gladovićima kod svoga prijatelja
kojega je poznavao od ranije, pa se počelo raspravljati o tome zašto se kadija, a već
je jednom išao i na hadž, ne ženi? On je svom prijatelju Mandžiću rekao da bi on to
rado učinio, ali ne bi želio da oženi udovicu, već samo djevojku, a pošto je imao

145
Po kazivanju Turabije Đozića, sina hadži Abidovog, Abdullatif , otac hadži Husejinov, ukopan je u
mezarju koje je bilo na prostoru današnjeg parka u Srebrenici. Kada je za vrijeme austro-ugarske
vladavine proširivan put mezari su izmješteni na prostor gdje je danas dječije obdanište. Kada su na
tom prostoru u vrijeme Jugoslavije počele da se prave zgrade i mezarju se gubi svaki trag.
146
Nije to bio sluga u klasičnom smislu riječi, već najvjerovatnije jedan od njegovih najodanijih
derviša. Svi pisani podaci i usmena predaja upućuju da je pored stručne osposobljenosti za kadiju, u
duhovnom smislu rahmetli hadži Husejin bio sufija sa najvišom titulom šejha, jer se najčešće
potpisivao kao Husejin Ruhi, ili sa Šemsi ve Ruhi,što je titula šejha. Ne zna se za sada kojem je
sufijskom tarikatu pripadao.
[110]

već poprilično godina, po svim relevantnim podacima za procjenu oko 40, rekao je
da je njega stid da prosi djevojku. Prijatelj mu je rekao da ima mnogo djevojaka
koje bi se za njega udale samo ako se on hoće ženiti, te da će Mandžić i njegovi
prijatelji obaviti posao prosidbe. Nakon što je hadži Husejn pristao da će se ženiti,
prva djevojka koju je njegov prijatelj pitao bi li se udala za kadiju hadži Husejna
bila je njegova kćerka Kadira.
147
Kažu da je ona odmah prihvatila prosidbu.
Najvjerovatnije bila je vrlo mlada djevojka. U braku sa hanumom Kadirom Husejn
je imao pet sinova i tri kćerke. Prvo se rodila Bida, zatim blizanci Hakija i
Abdulah, potom Mehmed (Meho), Ahmet (Ahmo), Begzada (Zada), Safija i
posljednji sin Vehbija. Tačno se zna da su blizanci muderiz Haki(ja) ef. i njegov
brat Abdulah rođeni 1872. godine, a prije njih je rođena samo njihova sestra Bida,
najvjerovatnije nekoliko godina prije, što upućuje na zaključak da je drugi brak
kadija hadži Husejin sklopio nešto prije 1870. godine kada je imao oko 40 godina.
Od svoje žene bio je stariji sigurno preko 20 godina. Hadži Husejn nije sam koji se
u rodu Đozića iz Srebrenice ženio mnogo mlađim ženama. Alija, sin Mehmedov,
rođen 1895. godine, preselio na ahiret 1970. godine, u drugom braku živio je sa
Aišom iz Klotjevca koja je od njega bila mlađa 28 godina. U braku su imali četvero
muške djece: Asima, Izeta, Sadika i Hediba.
148
Najkarakterističniji primjer velike
razlike u godinama između supružnika u familiji Đozić bio je, također, u drugom
braku hadži Abida, sina hadži Mustafinog i njegove žene Aiše iz sela Jagodnja,
danas općina Bratunac. Hadži Abid je živio 93 godine, preselio je na ahiret 1929., a
sin Turabija rodio mu se 1923. godine. Imao je preko osamdeset godina kada se
oženio ženom koja je još uvijek bila u fertilnoj dobi, dakle bila je mlađa od 50
godina, a možda i od 45. Nije teško izvesti zaključak da je od hadži Abida bila
sigurno mlađa bar 35 godina. Kada je hadži Abid u pitanju, za njegovo se ime veže
još nekoliko karakterističnih podataka. Pored toga što je u rodu Đozića najduže
živio, imao brak sa ženom od koje je bio stariji možda i 40 godina, on je poznat i
po vrlo lijepom učenju Kur'ana, turskim mekamom, te je iz tih razloga često bio
pozivan na svečanosti održavanja „carskog“
149
mevluda u Sarajevu. U godini kada
je umro, nešto prije smrti spakovao je sve svoje knjige, osim primjeraka Kur'ana,
zakovao u jedan sanduk i uz pomoć žene iznio na brijeg iznad njive Gošpovina,

147
Predaja svjedoči da je za vrijeme jednog od ramazana, mnogo godina prije događaja prosidbe,
kadija Husejin bio gost kod tog istog domaćina iz porodice Mandžić u Gladovićima. Bila je, kažu,
dvadeset sedma noć ramazana i u domaćina se porodila žena, rodila je kćerku i na kadijin prijedlog joj
daju ime Kadira, zato što se rodila u mubarek noći Lejletul kadr. Kadija Husejn ju je darovao šakom
dukata i blagoslovio da bude hadžinica. Ta djevojka je na upit svoga oca odlučila da se uda za kadiju
Husejna i tako postane druga hadži Husejnova žena hadžinica, jer je kadija Husejn već bio hadžija. Sa
kadijom hadži Husejnom rodila je osmero djece i opet prije njega preselila na ahiret. Ne zna se gdje
joj je mezar, najvjerovatnije u Srebrenici ili na Bojni.
148
Sva četiri Alijina sina ubijeni su u zločinu genocida Zaštićene zone Ujedinjenih nacija Srebrenica
1995. godine. Aiša se prije braka sa Alijom udavala dva puta i u oba braka nije imala djece. Ovaj
podatak ističemo zbog činjenice da je svaki Đozić koji se ženio imao i djece. Vrlo su rijetki Đozići
koji se nisu uopće ženili.
149
Mevlud koji je učen povodom rođendana osmanskog sultana.
[111]

ženu vratio kući da ne bi vidjela gdje će ih zakopati. Prema kazivanju njegove žene
zakopao ih je najvjerovatnije u njivi zvanoj Smajlaševina ispod njive Gošpovina.
To je uradio iz razloga, kako je nakon toga, po predaji, pričao ženi i prijateljima,
što u vremenu koje dolazi ili kako je on govorio „u vremenu u kome će moj
(njegov) sin Turabija živjeti, ove knjige neće vladati, vladat će se po drugom
zakonu, samo će Kur'an preživjeti.“ Ženi je naredio da sina jedinca Turabiju
obavezno šalje u školu, jer je njemu životna nafaka od olovke i peštahte (stola), a
ne od velikog zemljišnog posjeda. Zaista, Turabija Đozić zaposlio se 1948. godine
u Općini Srebrenica kao matičar i cijeli radni vijek je proveo na tom radnom
mjestu. Kažu da nije mogao napredovati u službi, iako je za to vrijeme bio vrlo
pismen čovjek, jer je kada se pravio plan godišnjih odmora svake godine na odmor
išao za vrijeme ramazana da bi mogao postiti. Cijeli radni vijek radio je kao
matičar. Preselio je na ahiret 1993. godine u sedamdesetoj godini života. Još jedan
čovjek se odrekao dobro plaćenog i za to vrijeme uglednog posla zbog vjere.
Nurija, sin Vehbijin, otac autora ovoga rada, nakon Drugog svjetskog rata bio je
primljen po konkursu u policiju (miliciju). Da bi zasnovao radni odnos bilo je
neophodno da se učlani u Savez komunista. Odbio je to s obrazloženjem da ničim
ne može zamijeniti odlaske u džamiju i učenje Kur'ana. Nikada nije počeo raditi
kao milicioner NFR Jugoslavije. Cijeli život je radio kao zemljoradnik i radnik
ishranivši svoje četvero djece. I Hamed Đozić, sin hafiz Sejidov, unuk hfz. Salihov,
otac šejh Sejidov, zaposlio se jedno vrijeme u preduzeću "Drina" na sječi šume.
Njegove radne kolege su mnogo psovale, pa je pošteni i visoko moralni Hamed
Đozić napustio posao da svojim ušima ne bi slušao ružne psovke. Ovo su samo
neki vrlo karakteristični i za mnoge ljude vrlo zanimljivi i neobični primjeri iz
životne tradicije Đozića iz Srebrenice, a koji potvrđuju njihovu visoku moralnost i
principijelnost.
Iz do sada rečenog ima dosta opravdanja što za Đoziće kažu da od
materijalnih stvari najviše vole pekmez, pare i žene. Kada su nematerijalne
sadržajnosti života u pitanju, onda je vjera na prvom mjestu. Kada je vjera i
duhovnost u pitanju, pored do sada navedenog u tekstu, možda najbolje svjedoči
ova predaja: Priča se da je jednu džumu namaz 1919. ili pak 1920. godine u
Srebrenici klanjao samo imam (hodža), mujezin i trojica džematlija. Jedan od
džematlija je zaplakao i s tugom, kroz suze, rekao: “Haman nestade imana i
muslimana u Srebrenici.“ Na to mu je drugi odgovorio: „Ne tuguj, dok je Đozića
biće i imana i muslimana u Srebrenici.“
Najzastupljenija muška imena su: Husejn, Jusuf, Abid, Mustafa, Abdulah,
Ahmet i Alija. Svako od ovih imena javlja se najmanje pet puta u tradiciji i kao po
pravilu nadijevana su prvom novorođenom djetetu nakon smrti pretka.
Najunikatnija i vrlo rijetka imena su: Turabija, Sanusija, Vehbija, Nurija, Adib,
Harun i Imad.
Najzastupljenija ženska imena: Kadira i Fatima.


[112]

IV PROFESIJE I ZANIMANJA – najupečatljiviji primjeri
Neosporna je činjenica da je osnovna profesija Đozića iz Srebrenice posao
imama, muderisa, mualima i kadije. Kako se familija umnožavala širio se i krug
profesionalnih opredjeljenja. Od materijalnih zanimanja najdominantnije je
poljoprivrednik, posebno voćar. Đozići su, zaista, poznati kao uzorni uzgajivači
voća, proizvođači i ljubitelji pekmeza.
Najpoznatiji imami: Husejn – prvi poznati imam, Alija – sin Abdullatifov,
hadži Abid - sin hadži Mustafin, Abid-efendija – sin Omerov, Husejn-efendija –
sin Omerov, hafiz Abdulah – sin Alijin, hafiz Sejid – sin Salihov, šejh Sejid – sin
Hamedov.
Đozići hafizi: Malo je familija u Bosni i Hercegovini koje su imale sedam
hafiza, kao što je to slučaj sa familijom Đozića.
150
Najstariji poznati hafiz Đozić iz
Srebrenice je hafiz Salih, sin Jusufov.
151
Hafiz je bio i hfz. Salihov sin Sejid.
Hafiz Sejid ef. Đozić hifz je završio pred muderisom hadži hfz. Abdulahom
Đozićem, sinom muderisa hadži Ali(je) ef. Đozića. Sin hadži Ali(je)-efendije
Abdulah, također je bio hafiz. Hadži hafiz Abdulah-ef., sin (Ali)jin do Drugog
svjetskog rata radio je kao muderis u medresi u Srebrenici. Ne zna se pred kim je
završio hifz. U nekim izvorima, ali i u narodnoj predaji, često se spominje samo
kao hadži hafiz. Hadži hfz. Mensur, sin Abdulahov je također bio hafiz. Hifz je
hafiz Mensur završio pred ocem. Mlad je preselio na ahiret, nedugo poslije
ženidbe, neposredno pred Drugi svjetski rat, dakle prije 1940. godine. Nije imao
djece. Hafiz Mustafa Đozić (1877-1901.) sin Omerov, hifz je završio kao učenik
Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.
152
Malo je vjerovati da pored ovih pet
hafiza Đozića iz Srebrenice i dvojice iz Kladnja nije bilo hafiza i u generacijama
prije njih. Na osnovu cjelokupne porodične tradicije najvjerovatnije da je bilo,
samo što nije zapisano niti sačuvano u usmenoj tradiciji.
Šejhovi: hadži Husejn, sin Abdullatifov, unuk imama Husejna, rođen
između 1825. i 1830. godine preselio na ahiret 1900. ili1901. godine. Nije poznato
kojeg je tarikata bio šejh. Šejh hadži Sejid, sin Hamedov, hafiz Sejidov unuk,
praunuk hafiz Salihov, pra praunuk Jusufov, bijela pčela hadži Muhamedova,

150
Peterica hafiza Đozića su iz Srebrenice, a dva iz Kladnja. Oba hafiza Đozića iz Kladnja imali su
ime Salih. Prvi je hafiz Salih, sin Omerov, čiji se mezar nalazi u haremu Kuršumlije džamije u
Kladnju, a umro je 1873. godine. Drugi hafiz Đozić iz Kladnja je kadija Salih, sin imama
Muhameda, rođen 1885. godine. Hifz je završio 1912. godine kao učenik Behram-begove medrese u
Tuzli pred muderrisom hfz. Muhamed ef. Husićem.
151
Salih je bio kurra hafiz, što je značilo da je cjelokupni Kur'an znao napamet proučiti u svako doba i
u svakoj prilici. Znao je to proučiti na sedam načina. Hafiz Salihov unuk Hamed Đozić, sin hafiz
Sejidov mi je pričao da bi njegov dedo hfz. Salih, za vrijeme dok putuje iz Srebrenice u selo
Daljegoštu na obali Drine, udaljeno od Srebrenice 42 kilometara znao proučiti cijeli Kur'an. Hafiz
Salih, sin Jusufov, nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini,kao što nije upisan ni hfz.
Mustafa, sin Omerov.
152
U knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini autora hafiza dr. Fadila Fazlića ne navodi se ime hfz.
Mustafe Đozića, ali se ovaj podatak nalazi u knjizi 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u
Sarajevu, str.80 i u knjizi Hivzije Suljkića ,Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini –
sabrani tekstovi, knjiga 2, BMG bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007. str. 290.
[113]

rođen 1964. godine šejh je Nakšibendijskog tarikata.
153
Treba napomenuti da su
oba šejha Đozića duhovne orijentacije Šemsi ve ruhi.
Đozići hadžije: hadži Husejin – sin Abdullatifov, hadži Alija – sin
Abdullatifov, hadži Mustafa – sin Abdullatifov, hadži Abdulah – sin hadži Alijin,
hadži Abid – sin hadži Mustafin, hadži Abid – sin Vehbijin, hadži Senusija – sin
Ahmet-ef., hadži Adib – sin Nurijin, hadži šejh Sejid – sin Hamedov, hadži Bekir –
sin imama Teufika, hadži Ismet – sin hadži Abidov, hadži Halima – supruga
rahmetli Muaza Đozića, sina Husejnovog, hadži Fikreta Đozić – išla na hadž za
svog oca Turabiju.
Najpoznatiji muderisi: hadži Husejn – sin Abdullatifov, hadži Ali(ja) –
sin Abdullatifov, hadži hfz. Abdulah - sin Ali(jin), Haki(ja) ef. - sin hadži
Husejnov, šejh hadži Sejid - sin Hamedov. Neosporna je činjenica da su se Đozići
istakli kao dobri odgojno-obrazovni radnici i izvan islamskih znanosti u prirodnim
i društvenim znanostima. Univerzitetski profesori su: dr. sc. Hakija Đozić, sin
Galibov, unuk muderisa (Haki)je, dr. sc. hadži Adib Đozić, sin Nurijin, dr. sc.
Jasenko Đozić, sin Rizin. Na Univerzitetu je u zvanju višeg asistenta angažiran i
mr. sc. Abdel Đozić, sin Adibov. Magistar znanosti je i primarijus Šukrija Đozić,
sin Rizin, koji je pred odbranom doktorske disertacije. Magistar nauka je i Nizama,
Taibova kćerka (Šabanova), unuka hadži Abidova. Vrlo uspješni odgojno-
obrazovni djelatnici su braća Ismet, profesor hemije, i Taib (Šaban) profesor
matematike, sinovi hadži Abidovi.
Najpoznatije kadije: hadži Husejin (Ruhi) – sin Abdullatifov, Behaudin –
sin muderisa Haki(je),
154
Sead – sin Behaudinov.
155

U novije vrijeme, razumljivo, familija Đozića je postojala brojnija, pa su se
pojavili i interesi za drugim zanimanjima i profesijama. Prije svega se to odnosi na
medicinu i građevinarstvo. I u ovim oblastima Đozići su postigli vrijedne rezultate
koji nadilaze lokalne, pa i bosanskohercegovačke okvire. To najbolje potvrđuju
uspjesi i ugled ljekara i biznismena iz familije Đozić.
Đozići ljekari: mr. sc. Šukrija Đozić
156
- sin Rizin, Šukrijin unuk, praunuk
imama Husejna, Omerov pra praunuk, Salihova bijela pčela. Dr. sc. Jasenko
Đozić,
157
sin Rizin a Šukrijin brat. Ljekar je bio i Mirza Đozić,
158
sin Ševketov,

153
Idžazet-namu dobio od rahmetli šejha hadži Mustafe ef. Čolića.
154
Ne navodimo kadiju hadži hafiza Saliha ef. Đozića jer smo utvrdili da je on od Đozića iz Kladnja,
a mi ovom prilikom pišemo o Đozićima iz Srebrenice.
155
Sead Đozić, rođen 1948. godine, sin Behaudinov, unuk muderisa Haki(je) efendije, praunuk kadije
hadži Husejina, nije bio šerijatski sudija (kadija), ali je završio pravni fakultet i radio kao sudija suda
u Srebrenici od 1976. do 1979. godine. Prodao je kuću u Bratuncu nakon rata 1995. godine i danas
živi u Hadžićima. Da je studij prava jedna od dominantnih tradicijskih karakteristika familije Đozić
pokazuje to i sadašnjost. Pravnici su i Ahmet i Enes, sinovi Abdulahovi. Student Pravnog fakulteta
(četvrta godina) je i Faruk Đozić, sin Adibov.
156
Primarijus, hirurg ortoped u Državnoj bolnici u Sarajevu, rođen 1953.u Srebrenici.
157
Doktor medicinskih znanosti iz oblasti urologije. Univerzitetski je profesor u Novom Sadu,
Republika Srbija.
158
Umro kao mladi vojni ljekar.
[114]

unuk muderisa Haki(je). Melika, kćerka Alije Đozića, je ljekar, kao i Azra i Edina,
kćerke Ešrefa Đozića. Medicinski fakultet završio je i Harun Đozić, sin hadži
Adibov, unuk Nurijin, praunuk Vehbijin, pra praunuk kadije hadži Husejna, bijela
pčela hadži Abdullatifova. Doktor medicine (ljekar) je i Meliha Đozić, Saidova
kćerka, unuka Turabijina, praunuka hadži Abidova, pra praunuka hadži Mustafina,
bijela pčela hadži Abdullatifova.
Najpoznatiji biznismeni: Ragib Đozić – sin Vehbijin, bavio se trgovinom
stoke,
159
Ešref Đozić – sin Munibov, unuk muderisa Haki(je) ef. Đozića, razvio
biznis u oblasti građevinarstva. Mesud Đozić – sin Nurijin, unuk Vehbijin, također
se bavi biznisom u građevinarstvu.
160
Nijaz Đozić – sin Nurijin, unuk Vehbijin,
biznismen u građevinarstvu i trgovini. Alija Đozić – sin Galibov, unuk muderisa
Haki(je) ef. Đozića, vodi biznis u oblasti hemijske tehnologije.
161
Svi spomenuti
biznismeni unuci su dva brata muderisa Haki(je) i Vehbije, a praunuci kadije hadži
Husejna, sina Abdullatifovog. Među spomenutima samo Ragib nije unuk, već sin
Vehbijin.
Najpoznatiji majstori: Vrhunski majstori u automehaničarskom,
autoelektričarskom i autolimarskom zanatu su braća Sead
162
i Mirsad
163
Đozić,
sinovi Senusijini, unuci Ahmet efendije. Ahmedin, sin Mirsadov, nastavlja očevu
tradiciju. Nezir Đozić, najmlađi sin Vehbijin, rođen 1935., bio je nekoliko decenija
najbolji mehaničar za motorne pile za sječu drva, ne samo u Đozićima već i u široj
regiji. Stručno usavršavanje je završio u Njemačkoj.
Najpoznatiji poljoprivrednici: hadži Husejin – sin Abdullatifov
164
, poznat
po voćarstvu. Vehbija – sin kadije hadži Husejina, poznat po stočarstvu,
165

voćarstvu i ratarstvu. Hadži Abid – sin Vehbijin, poznat po voćarstvu i
povrtlarstvu. Nurija – sin Vehbijin, poznat po voćarstvu, ratarstvu i pčelarstvu.
Kadija Bahaudin – sin muderisa Haki(je), poznat po pčelarstvu.
166
Turabija, sin

159
Pred Drugi svjetski rat po 200 grla krupne stoke vozio na pijacu u Sarajevo. Poginuo 1941. godine
u Kukavicama kod Rogatice na povratku iz Sarajeva. Mezar mu je u haremu džamije u Kukavicama.
160
Mesud Đozić izgradio je najljepši apartmanski objekat na Bjelašnici koji je ubrojen u deset
najvećih infrasrtukturnih objekata u Bosni i Hercegovini u 2007.godini. (Pogledati: Dnevni avaz od
27. septembra 2007.)
161
Alija se biznisom bavi u Republici Slovačkoj u koju je emigrirao u toku rata protiv
bosanskohercegovačkog društva i države 1992-1195. godine.
162
Sead je nakon preživjelog genocida u Srebrenici 1995. emigrirao u SAD.
163
Mirsad živi u Đozićima (Zabojnoj) ima privatnu automehaničarsku radnju.
164
Primjećujemo da se ime kadije hadži Husejna ef. Đozića, sina Abdullatifovog, nalazi kao
najznačajnije u skoro svim sferama intelektualne, duhovne i materijalne produkcije članova familije
Đozić. Pisani dokumenti i usmena predaja nedvosmisleno potvrđuju da je upravo hadži Husejin, sin
Abdulatifov, bio najsvestranija i najobrazovanija ličnost Đozića iz Srebrenice. Bio je ugledni sufija sa
najvišom titulom šejha, afirmirani kadija u više mjesta: Ljubinju, Nikšiću i Srebrenici, imam,
poliglota koji je govorio pet najznačajnijih svjetskih jezika svoga vremena, uzgajivač velikih
voćnjaka, obnovitelj džamija, graditelj puteva, vodenica, ljetnikovaca i ostalih objekata.
165
Neposredno pred Drugi svjetski rat Vehbija je, prema kazivanju moga oca Nurije, imao 120 ovaca,
dvadesetak krava, mnoge košnice pčela i dva konja.
166
Prvi u Đozićima uveo savremeni oblik pčelarenja – pčele umjesto u trnkama počeo uzgajati u
sanducima.
[115]

imama hadži Abida, poznat po voćarstvu i ratarstvu. Senusija, sin Ahmet-efendije,
poznat po proizvodnji mlijeka. Mujezin Hamed – sin hadži Sejidov, poznat po
ratarstvu i voćarstvu. Kako vidimo, nekima je poljoprivreda bilo primarno, a
nekima sekundarno (hobi) zanimanje, ali su i jedni i drugi postizali vrijedne i
zapažene rezultate u toj privrednoj grani.

ZAKLJUČAK
Đozići iz Srebrenice starosjedilačka su familija ovoga grada sa dugom
tradicijom čiji se pisani tragovi mogu pratiti skoro 300 godina. Osnovna
karakteristika familije je ljubav prema učenju, znanju i radu. Predaja kaže da vole
još i pekmez, pare i žene. Dali su značajan doprinos vjerskom, kulturnom i
privrednom razvoju, ne samo Srebrenice, već i Bratunca, Sarajeva, Kladnja i
drugih mjesta gdje su radili i živjeli. Jedna su od rijetkih familija, ako ne i jedina,
ne samo u Srebrenici, već i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koja u kontinuitetu, bez
prekida od skoro trista godina svakodnevno ima imama koji profesionalno obavlja
imamsku službu. Pored kontinuiteta profesije imama Đozići iz Srebrenice evo, bez
prekida, već skoro trista godina su i muderisi/profesori i kadije/sudije. Zasigurno
najveća tradicijsko-intelektualna vrijednost Đozića iz Srebrenice su peterica hafiza,
što ih ubraja u porodice sa najviše hafiza u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Tradicionalno su dobri poljoprivrednici, dominantno se baveći voćarstvom,
najčešće neprofesionalno, kao zanimanjem uz neku intelektualnu profesiju. U
posljednje vrijeme, u današnjem vaktu sve više ih je ljekara, inžinjera, profesora,
ne napuštajući imamsku tradiciju do dana današnjeg.




















[116]

LITERATURA
1. Fazlić Fadil: Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, El-Kalem,
Sarajevo,2006.
2. Grupa autora: 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Gazi
Husrev-begova medresa, Sarajevo, 1988.
3. Hadžibegović Hamid: Opsada Nikšića 1877. prema izvještaju nikšićkog naiba,
Istorijski zapisi IV, 1-3, 1949.
4. Hasandedić Hivzija: Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, El-Kalem,
Sarajevo, 1990.
5. Đozić Hakija: Muderiz Haki(ja)-ef. Đozić, (Manuskript), vlastito izdanje,
Sarajevo, 2001.
6. Đozić Adib, Društveno-historijska situiranost Bošnjaka u Srebrenici, Pogledi,
BZK, Tuzla, br.8, juli 2001., str.126-136.
7. Suljkić Hivzija: Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Islamska misao,
br.123, mart 1989., str.42-47.
8. Spomenica Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu (1887-1937), Islamska
dioničarska štamparija, Sarajevo, 1937.
9. Tridesetogodišnji Izvještaj Šerijatske sudačke škole u Sarajevu od osnutka do
kraja školske 1916/1917., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1917.






















[117]

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. orij.


Gdje se nalazilo naselje Kičma u Nahiji Drametin?
(prema orijentalnim i kartografskim izvorima)

U ovom radu pokušavamo ubicirati tačan položaj naselja pod nazivom
Kičma u Nahiji Drametin, koje se pod raznim sličnim nazivima uporno pojavljuje u
najranijim osmanskim izvorima XVI, XVII i XVIII stoljeća.
Inače, ubikacija je određivanje tačnog geografskog i topografskog položaja
nekog naselja koje se pojavljuje u historijskim dokumentima i njegova veza sa
nekim od naselja koja i danas postoje.
Višestruko dokumentovano postojanje naselja Kičma u historijskim
izvorima nije dalo odgovor gdje se ono tačno nalazilo. Ovim problemom se najviše
bavio dr. Adem Handžić, poznati istraživač Tuzle i okoline u XVI stoljeću. Iako
izvanredan poznavalac, ni on nije ubicirao naselje Kičmu u Nahiji Drametin,
vjerovatno zbog nedovoljnog korištenja kartografskih i terensko-geografskih
istraživanja.
Prema dosadašnjim saznanjima Drametin (Dramešin) je jedna od
srednjovjekovnih župa koje se nalaze u sjeveroistočnoj Bosni.
Geografski pojam Drametin (Dramešin) najranije imamo spomenut na
stećku Božićka Banovića koji se datira u drugu polovinu XIV stoljeća. Na natpisu
nalazimo “Ovdje leži Božićko Banović, na svojoj plemenitoj zemlji i na
Dramešini...“.
167

Najstariji do sada poznati spomen pojma Drametin u historijskim
dokumentima imamo u 1476/77. godini. Tada se u popisu Smederevskog sandžaka
spominje naselje Drametin koje se nalazi blizu Drvene Solane, kasnije Tuzle
(„karye-i Drametin Agac tuzlasi“)
168
.
Naselje Drametin se kasnije više ne spominje, niti danas postoji, ali se i
dalje iznosi da je ono nekada bilo središte Nahije Drametina (Dramešina) i po svoj
prilici nalazilo se na području današnjeg naselja Banovići (Selo).
169

U sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine imamo prvi
poznati popis naselja Nahije Drametin
170
. Iz originalnog teksta ovog popisa Adem
Handžić iščitava i jedno naselje ove Nahije kao Gečima.

167
Detaljnije vidjeti: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knjiga IV,
Sarajevo, 1970., str. 60-61 i Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971.,
str. 142-143.
168
Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 32.
169
Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 21.
170
Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI,
odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 32.
[118]

On navodi da selo Gečima koje pripada spomenutoj Nahiji Drametin,
donosi prihod od 3.060 akči. Ipak, Handžić ističe da takvo čitanje nije sigurno, a
moglo bi se čitati još i kao: Kičma, Kečima, Kečmina i sl.
171
.
Također, na istom mjestu se navodi da je lokacija ovog naselja danas
nepoznata.
U popisu iz 1528. godine, Handžić naziv ovog naselja čita kao Kečevo, s
tim da ostavlja upitnik.
172

Isto naselje se spominje i u sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz
1533. godine. Ovdje se ono isčitava kao Kečma i nalazi se posjedu (timaru) dvojice
članova vojne posade osmanske utvrde Teočak (Telčak). Radi se o posadnicima
(mustahfizima) Mahmudu koji tada obavlja funkciju ćehaje utvrde Teočak i
Mehmedu, bratu Iskendera.
Kečma tada ima 27 kuća, od kojih 6 muslimanskih i 21 nemuslimansku sa
16 baština. Prihod naselja je iznosio 3.400 akči.
173

Handžić još uvijek nije siguran u pravi naziv ovog naselja Nahije
Drametin, pa ga stavlja pod upitnik. Zatim, opet navodi da se može čitati kao
Kečma (Kičma) i Ćečma (Ćičma) i da je danas nepoznato
174
.
Znatno više podataka o historijsko-geografskim karakteristikama naselja
Kičma tokom XVI i početkom XVII stoljeća mogu dati drugi osmanski popisi
naselja Nahije Drametin. Radi se o detaljnim popisima Zvorničkog sandžaka iz
1548. i 1604. godine koji nisu do sada prevedeni i objavljeni. Originali tih popisa
su u arhivima Turske, ali kopije se nalaze u Bosni i Hercegovini.
175
Na osnovu njih
možemo saznati više o geografskom i topografskom položaju naselja, prostornim i
urbanim karakteristikama, stanovništvu, privredi…
U detaljnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1548. godine ovo naselje se
navodi pod imenom Čečime a pripada Nahiji Drametin (Karye-i Čečime tabi-i
Drametin).
176

Sredinom 16. stoljeća ovo naselje se nalazi u timaru posade osmanske
utvrde Novi (Nova). Radi se o serbuljuku Pervaneu i Šabanu iz navedene utvrde
(kala-i Nova). Prilog 1.

171
Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 66.
172
Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 130.
173
Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka
i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI,
odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 195.
174
Isto, str. 195., vidjeti fusnotu 503.
175
Popis iz 1548. godine je transliteriran sa osmanskog na tursko latinično pismo, nalazio se u
ANUBiH ali nije preveden i objavljen. Popis iz 1604. godine nije transliteriran, preveden i objavljen,
a kopije originala se mogu naći u Orijentalnom institutu u Sarajevu.
176
Detaljni popis Zvorničkog sandžaka 1548. godine, transliterirane kopije u ANUBiH, Sarajevo, str.
1041 (originalni popis str. 458b).
[119]


Prilog 1. Dio transliteriranog popisa iz 1548. godine naselja Čečima,
ANUBIH

Prema popisu iz 1548. godine naselje Čečime ima ukupno 17 kuća i 27
baština. Po jedna kuća i baština se vode kao muslimanske, a ostale su
nemuslimanske. Prva popisana kuća vlasništvo je Huseyna, sina Radina, baština
Nasuha Vilina. Navodimo i neke druge kuće popisane 1548. godine: Rajčić Vuk,
Ivan sin Vuka, Vladisav Radoja, Paval sin Radihne, Ivan sin Radiča... Vlasnici
nekih od baština su: Radojina, sada u posjedu Matulja, Nikolina, sada u posjedu
Marinka, Frana Radojina, sada u posjedu Grubača, Radosava, sada u posjedu
Kostadina...
Primjetan je i proces prihvatanja islama od stanovnika naselja, pa stare
baštine postaju vlasništvo muslimana, naprimjer: Ivaneša, sada u posjedu Jusufa,
Radmila, sada u posjedu Bayezida Abdullaha (očito tek prihvatio islam), Radliča,
sada u posjedu Velija Mehmedija.
Zanimljivo je da u ovom naselju tokom prve polovine 16. stoljeća nije
rijetko ime Božičko. Tako se 1548. godine spominju Božičko, sin Milovana i
Božičko, sin Pavka. Isto ono ime koje imamo na poznatom srednjovjekovnom
stećku u obližnjem naselju Banovići. Vjerovatno je ime Božićko bilo u ovom kraju
uobičajeno u srednjem vijeku.
177


177
Isto, str. 1041 i 1042 (originalni popis str. 458b i 459a)
[120]

Sa 17 kuća, 27 baština i ukupnim prihodom od 4.600 akči, 1548. godine
Čečime ulazi u red srednje velikih naselja ovog područja. Većina poreskih prihoda
naselja dolazi od poljoprivrede i stočarstva a treba istaći i relativno razvijeno
vinogradarstvo, jer je registrovan porez na širu od grožđa u iznosu od 780 akči.
Pored navedenih Pervane serbuljuka i Šabana iz utvrde Novi, prihode od
ovog naselja ima i Mahmud kethoda (ćehaja) utvrde Teočak (Telčak).
178

Naselje Grečma se spominje i u jednom osmanskom dokumentu iz 1645.
godine. Radi se o rješenju Šerijatskog suda u Tuzli o rušenju bespravno izgrađenog
mlina na rijeci Oskovi, jer nanosi štetu jednom mlinu čiji je vlasnik stanovnik
naselja Grečma.
179
Prilog 2.

Prilog 2. Dokumenat iz 1645. godine Šerijatskog suda iz Tuzle o rušenju
bespravno podignutog mlina na Oskovi blizu Gečme, Arhiv TK

Kičma se ne spominje u poznatom spisku naselja iz 1711. godine
180
.
Najkasniji poznati spomen naselja Kičma u Nahiji Drametin je iz 1750.
godine. Te godine je prema naređenju mutesarrifa Zvorničkog sandžaka izvršen
razrez zemljarine i određena visina poreskih prihoda naselja kadiluka dviju Tuzli a
“prema starom uobičajenom načinu“. Između ostalih naselja se navodi i Kačma čiji
je iznos u visini 4.004 akče.
181

Na brojnim topografskim kartama koje predstavljaju sjeverne obronke
Konjuha i okolinu današnjih Banovića nalazi se toponim Kičma. Radi se o
topografskim kartama raznih izdanja (od kraja XIX stoljeća, pa kroz cijelo XX
stoljeće) i različitih razmjera (1:100.000, 1:75.000, 1:50.000, 1:25.000).

178
Isto, str. 1043 (original 459a).
179
Dokumenat se nalazi u Orjentalnoj zbirci Arhiva Tuzlanskog kantona u Tuzli.
180
Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, Izabrana djela, knjiga III,
Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 275-285.
181
Šaban Hodžić, Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja, Članci i građa za kulturnu historiju
istočne Bosne, knj. ??, Muzej istočne Bosne, Tuzla, ?? , str. 53.
[121]

Svi toponimi Kičma na ovim kartama se strogo odnose na brdsko-
planinsko područje (prosječne visine 400-500 m) koje je sa istoka oivičeno rijekom
Oskovom, sa sjevera Litvom, sa zapada Radinom, a sa juga naseljem Hrvati iznad
kojeg se diže Hrvatsko brdo.
Na austrougarskoj topografskoj karti razmjera 1:75.000 sa kraja XIX
stoljeća, područje u uglu između rijeka Oskove i njene pritoke Litve se označava
kao Kičma planina.
182
Na ostalim kartama je označeno samo kao Kičma.
183
Prilog
3.

Prilog 3. Toponim Kičma na savremenoj topografskoj karti

Na najstarijim topografskim kartama ovog područja sa kraja XIX stoljeća
na dijelu toka Oskove koji protječe pored toponima Kičma nalaze se četiri
vodenice. Najuzvodnija je ona poznata vodenica ispod Hrvata gdje su tada
postojale i stupe. Ona je postojala do oko 1970. godine i njen izgled je sačuvan na
jednoj fotografiji iz tog perioda. Zadnjih nekoliko decenija tu se razvilo vikend-
naselje Hrvatska Brana. Nizvodno je bila Hadžića vodenica, zatim još dvije, od
kojih se druga nalazila neposredno pred ušćem Litve u Oskovu. Dvije vodenice se
tada nalaze i na rijeci Litvi, jedna u današnjem gradu Banovići kod zgrade Općine,
a druga nešto uzvodnije od današnje željezničke stanice Oskova.

182
Specialkarte von Osterreich-Ungarn, Dubrava und Ribnica, 1: 75.000, Vien, urađena na osnovu
katastarskog premjera iz 1882-85. godine.
183
TK Kladanj, 1:100.000 i Kladanj 2, 1:50.000, reambulacija 1930-32., VGI Beograd, razna izdanja
iz sredine 20. stoljeća; TK Banovići, 094-1-1, 1:25.000, Vojnogeografski institut, 1978.
[122]

Na koju od njih se odnosi dokument iz 1645. godine, otkada je vlasnik
vodenice iz naselja Kičma, nije poznato, ali je jasno da se navedeno naselje moralo
nalaziti u blizini te vodenice.
Ni najstariji popisi naselja sa kraja XIX stoljeća ne navode naselje u
okolini današnjih Banovića sa nazivom Kičma, pa niti dio (mahalu) sa sličnim
nazivom od nekog naselja. Očito je već odavno bilo nestalo.
184

Kasnija pojava naselja pod imenom Hrvati i brda iznad njega poznatog kao
Hrvatsko brdo ukazuju da se ono razvilo pored ranijeg opustjelog naselja Kičma i
to naseljavanjem muslimanskog stanovništva iz krajeva Hrvatske koje su prije
1699. godine držale Osmanlije. Zbog toga je vjerovatno i nazvano Hrvati.
Na osnovu prethodnog malog istraživanja naselja koje se u najranijim
osmanskim izvorima XVI, XVII, i XVIII stoljeća redovno pojavljuje pod nazivom
Kičma ili slično, možemo zaključiti sljedeće:
Tačan naziv navedenog naselja je Kičma, kako se u narodnom sjećanju i na
topografskim kartama sve do danas naziva brdsko-planinsko područje u uglu rijeka
Oskove i Litve, a istočno od grada Banovića.
Naselje pod nazivom Kičma vjerovatno postoji još od srednjeg vijeka i
nalazi se u Župi Drametin (Dramešin). Naselje Kičma postoji i u prvoj polovini
osmanske uprave, kroz XVI, XVII i XVIII stoljeće.
Usljed burnih i prijelomnih historijskih događaja tokom XVIII stoljeća ovo
naselje nestaje. Brojni ratovi i stradanja od njih, epidemije, nerodne godine i gladi
čine da naselje izgubi stanovništvo i opusti.
Kroz XVIII i XIX stoljeće u novim doseljavanjima muslimanskog
stanovništva iz krajeva Hrvatske koje su Osmanlije izgubile nastaje novo naselje,
blizu ranijeg i sa novim imenom.
Svi popisi stanovništva i naselja kao i topografske karte, sa kraja XIX i
tokom XX stoljeća znaju samo za naselje Hrvate a toponim Kičma ostaje kao
geografsko-reljefni pojam pored njega.











184
Naprimjer, popis naselja iz 1879. godine (Ortschafts und Bevolkerungs – Statistik von Bosnien
und Hercegovin, Sarajevo, 1880., str. 81-84.) ili popis iz 1895. godine (Glavni rezultati popisa
žiteljstva u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 22 aprila 1895.,
Sarajevo, 1896., str. 280-298.).
[123]

Dr. sc. Adnan Tufekčić

Etnopedagoške odrednice očuvanja dječijeg zdravlja
u tradicionalnoj kulturi


Sažetak: U radu su dati etnopedagoški opisi tradicionalnih postupaka liječenja
djece i održavanja lične higijene koji su prikupljeni u okviru terenskog istraživanja
na području nekoliko naselja na planini Majevici. Postupci koji se opisuju u radu
su: odučavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i
paljenje alame, paljenje crvenog vjetra i liječenje rana i uboja.

Ključne riječi: etnopedagogija, tradicionalna kultura, briga o dječijem zdravlju,
podsticanje duhovnog i tjelesnog razvoja, planina Majevica.

Uvod
U ovom radu dat ćemo kvalitativni prikaz rezultata istraživanja koje je bilo
usmjereno na terensko prikupljanje podataka o postupcima liječenja bolesne djece
u prvoj polovini XX stoljeća. Istraživanje smo usmjerili prema manjoj, prostorno i
kulturno homogenoj sredini koju čine skupina seoskih naselja na planini Majevici,
u sjeveroistočnoj Bosni. Cilj istraživanja je bilo prikupljanje podataka o narodnim
nazivima bolesti, postupcima liječenja djece kao i održavanju lične higijene.
U istraživanju smo koristiti metodu studije slučaja mjesta sa elementima
terenskog metoda za proučavanje kulture (Kreč, Kračfild, Balaki, 1972: 363).
Metoda studije slučaja mjesta sa elementima terenskog metoda je „način
organizovanja socijalnih podataka sa ciljem da se sačuva jedinstven karakter
objekta koji se proučava“ (Gud i Het, 1966: 313). Tehnika koju smo koristili u
okviru ove metode je intenzivni intervju. To znači da smo relevantne podatke
prikupljali postupkom intervjuiranja u direktnom kontaktu sa kazivačima
(respodentima). U toku istraživanja koristili smo nevezani razgovor koji nam
omogućava lakše ostvarivanje kontakta sa kazivačima. U toku samog intervjua
istovremeno smo vršili pismeno, a tamo gdje su za to postojale mogućnosti, kod
prikupljanja podataka intervjuom, i fotosnimanje i snimanje videokamerom kada to
nije utjecalo na kazivača i „čistoću“ i tok intervjua.
Teritorijalni uzorak u istraživanju činila je skupina seoskih naselja na
planini Majevici u sjeveroistočnoj Bosni. Radi se o naseljima sa bošnjačkim
stanovništvom (Zahirovići i Memići), hrvatskim stanovništvom (Straža) i srpskim
stanovništvom (Jasenica). Kazivačice i kazivači u istraživanju u navedenim
naseljima rođeni su do 1945. godine.


[124]

Postupci liječenja djece

U toku prve polovine XX stoljeća smatralo se da su za dječije zdravlje
najopasniji uroci
185
i naude jer djeca nijesu bolovala vako k'o sad. Vjerovanje kako
dijete najprije umire od uroka bilo je prisutno ne samo u periodu novorođenčeta
nego i u toku čitavog perioda djetinjstva. Također je smatrano da uroci najčešće
napadaju dijete kad ga pogleda žena koja je mogla naudit. Osim toga i sami
roditelji su, i na ovom uzrastu, mogli nauditi svojoj djeci i to u posebnim
situacijama kao što su izazivanje velike radosti i smijeha kod djeteta ili prilikom
igranja sa djecom, odmah nakon što se dođe iz njive ili nekog teškog posla. Zbog
toga se dosta vodilo računa o liječenju djece od naude i uroka, a najznačajniju
ulogu u tome su imale znane ili učevne žene. Najčešći postupci koji su se
primjenjivali u zaštiti dječijeg zdravlja i liječenju djece bili su: odučavanje,
saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame.
Odučavanje – Ako se dijete prepadne nečega i zbog toga ne može spavati,
ili ako su djecu napali uroci, onda se dijete odvede učevnoj ženi koja je znala učiti
da bi ona dijetu proučila. Najčešće se odučavalo na crni konac: Kad ne mere dijete
da spava, ja uzmem avdest
i dijetu proučim. Ja učim uroke, kulhuvala i ćursidovu, učim na crni konac. Ja
učim kulhuvala na ono mjesto i huknem, i svežem konac, i sve tako, i stavi se djeci
oko ruke i na vrat. Šta sam ja djece spasila! Dođu po noći s mukom, ja uzmem
avdest pa uči, uči. Glavni znak po kojem se znalo da su djecu napali uroci bilo je
zijevanje kod žene prilikom odučavanja: Kad naudi i kad ja učim, meni se samo
zijeva. Mogu uroci dijete prekinut, najprije djeca mru od uroka. Naučim na konac,
pa nose djeca, pa bude to dobro.
Djeci koja su bila u periodu dojenčeta a kojoj je naudilo, učena je i dova
uročnica. Kod učenja ove dove žene su koristile tespih sa pet dova (pet sastavljenih
tespiha tako da se dobije jedan veliki tespih). Uročnica se učila tako da se dijete
pribacuje okolo sulnara od onih zemljenjača furuna. Sad ti stojiš tam’, a ja vam s
ovu stranu sulnara, i ti meni dodaješ dijete i ja učim mu uročnicu i pušem niz njega
i opet ti vam dodajem dijete i tako sedam puta – osam oko sulnara. Uročnica koja
se učila zvala se Uročnica od devet braće, koja glasi:
Uročnica od devet braće
Uročnicu učim od devet braće,
Od devet osam,
Od osam sedam,
Od sedam šest,
Od šest pet,
Od pet četiri,
Od četiri tri,

185
Kurzivom su napisane sve riječi, pojmovi, termini, sintagme i kazivanja koje se odnose na narodni
govor koji su koristili naši kazivači, a koja u ovom radu čine integralni dio teksta.
[125]

Od tri dva,
Od dva jedan,
Od jedan k’o nijedan,
Hajte uroci niz vodu k’o vjetar uz vodu i puhneš niz dijete.
Poslije toga smatralo se da je dijete ozdravilo: Bolesnu mi djecu donesu, a zbožijom
pomoći odu zdrava. To sam tako djeci odučavala, ko ja sam sad najstarija u ova
dva sela. Uročnice su se učile i kod uspavljivanja djece i počesto su bile zamjena
za uspavanke.
Saljevanje strave – Osim odučavanja djeci se saljevala strava ukoliko bi u
njih unišo kaki strah. Postupak ižljevanja strave u djetinjstvu bio je isti kao i u
periodu novorođenčeta, samo što, za razliku od novorođenčeta, nešto odraslije
dijete nije trebalo uspavati da bi mu se salila strava. Glava djeteta bi se pokrila, a
zatim bi žena počela sa saljevanjem strave: Ja naučim na olovo i metnem na vatru
(slika 1.a), pa se rastopi, pa obnesem oko insana (slika 1.b). U ćasu nalijem vode i
naučim i kad obnesem hitim olovo u ćasu. I pukne, nekad izleti sve, ode u travu, a
nekad neće, kad nema strave. Od toga da li je i koliko je rastopljeno olovo
izlijećalo kada se ubaci u posudu sa vodom, nakon što je bilo obnešeno oko djeteta,
je zavisilo da li je bila i kolika strava u djetetu. Smatralo se da stravu treba što prije
saliti djetetu koje je imalo ružne snove i koje se budilo noću, zbog toga što strava
more uživit u dijetu pa ono more poskrenut tj. moglo bi imati psihičke posljedice ili
pak umrijeti. Žene koje su saljevale stravu su najčešće bile muslimanke, ali su one
saljevale stravu svoj djeci svih vjera: Dolazilo je i druge vjere da traže pomoć,
jašto je. Iz Potpeća dolazilo, iz Straže i katolici i pravoslavci. Više dolazili nek
naši. Ja nijesam odučavala kad sam njima saljevala. I oni su vjerovali po svom
zakonu. Kad se strava saljeva oni samo zijevaju, a ja ću ti njima: „Pa uči“, a oni
viču: „Pa šta ću, neno, učit?“ A ja vičem: „Viči samo: Bože pomozi, Bože pomozi i
otiće to od tebe.“

a) b)
Slika 1. Saljevanje strave
[126]

Proturanje djeteta kroz lozu – Na lozu bi se odučilo i onda bi se dijete do
triput proturilo kroz lozu, a zatim bi se učila ćursidova i kad bi se došlo do riječi
vesija onda se kaže: „Svako zlo od ovog dijeta osija, a svako dobro dosija.“
Skidanje kroz tespih – Ovdje se koristio veliki tespih (slika 2.a). Prvo bi se
odučilo na taj tespih od pet dova, pa bi se onda dijete triput skidalo kroz njega
(slika 2.b,c,d). Poslije toga žena uči ćursidovu i na riječi „versija kursiju“ puhne
dijetu u uho i lizne jezikom po čelu i kod riječi „vel erda“ puhne u tri pravca od
dijeta u zrak (Slika 2.e,f).


a) b) c)

d) e) f)
Slika 2. Skidanje kroz tespih

Kad zavši ćursidovu, žena govori: „Jarabi, jarabi, jarabi zaldželali
subhaneke, subhane baki daima šukur elhamdulilah, rabil ale mine teala
džellešeanuhu Allahu ekber“, pa onda uči: „Kebiren azimen lalilaheilellahu“ i
tako dijete iđe i odmah je dijete bolje. Ja sam znala skidati djecu u po noći mi
donesu. Skidanje kroz tespih je podrazumijevalo i učenje dijelova iz Kur’ana pa je
ono bilo prisutno samo kod muslimanskog stanovništva. To nam govore i riječi
kazivačice: Nijesam njihovu djecu, katoličku i pravoslavnu, kroz tespih provlačila,
samo sam im strave saljevala.
Pored ovih postupaka narodnog liječenja djeci su se počesto pravili i zapisi
kod hodže. Zapisi su služili da otklone ili spriječe naude djetetu. Počesto su žene
kod hodža tražile zapis koji će im pomoći da otkriju koja je to žena naudila
njihovom djetetu: Ja hitim u vatru oti zapis jer kažu: „Kad hitiš u vatru oti zapis i
on izgori, ota žena mora sama doć, i ti znaš koja je to, al’ samo Allah to znade jel’
to ona napravila.“ Postojali su slučajevi kada su se zbog zapisa djeci, hodži
obraćali i roditelji iz Jasenice (pravoslavci): Kad naudi nešto dijetu, išlo se hodži u
[127]

Zahiroviće. Isto tako postojali su slučajevi i kada su žene muslimanke tražile
pomoć svojoj djeci i kod znanijeh žena Hrvatica i Srpkinja.
Paljenje (kruženje) alame – Alama je predstavljala bolest tj. kad njekog
boli, a nije ni strava ni uroci. Kada bi se dijete razboljelo, onda mu je bilo potrebno
okružiti ili paliti alamu. Za okruživanje alame koristila se laloka od kurbana (vilica
od ovce koja je bila kurban, slika 30a). Na tu laloku se prvo nauči pa se okružuje
njome. Lalokom se nekoliko puta okruživalo oko glave djeteta, a zatim i oko
čitavog tijela (Slika 3.b). Smatralo se da će okruživanje alame biti bolje ukoliko je
laloka starija.

a) b)
Slika 3. Laloka kurbana za kruženje alame

Zbog toga se ona prenosila i nasljeđivala od svekrve na snahu ili od
komšinice na komšinicu da bi se njome liječilo: Ovoj kosti ima kol'ko hoćeš, od
prije onog prvog rata. Ja sam ovo dobila od komšinice. Došla ona meni da joj
palim dijetu, nješto ga zabolilo. Ja kažem: „Nemam čime da palim alamu.“ Ona
kaže: „Sa ću ja donijet tebi“, i ona je donijela od svoje svekrve, a svekrva joj
umrla, a i ona palila alamu i imala ovu kost i ja sam otijem počela da okružujem.
Na ovo je naučeno svašta što se uči iz Kur’ana. Pa samo vako okružim ja ovim,
uzubiletom i bude dobro.
Djeci su se još liječila i kožna oboljenja (crveni vjetar, sugreb, pucanje
kože), neke fizičke povrede korištenjem mehlema/melema i visoka temperatura.
Paljenje crvenog vjetra – Crveni vjetar je kožno oboljenje koje su dobijala
djeca. On se palio tako što žena koja pali nadere knjige (papira) i metne taj papir na
neku podlogu, najčešće deblju krpu (slika 4.a). Onda se na papir stavi kudelja od
ćetena pa se, zatim, stavi i crveni konac: Mora bit ovaj konac crveni radi crvenog
vjetra (slika 4.b,c). Poslije toga se sve ovo zajedno na krpi (papir, kudelja i crveni
konac) okruži tj. nekoliko puta se obnese oko djeteta koje ima crveni vjetar (slika
4.d). Koliko puta treba okruživati procjenjivala je žena koja je liječila djecu, u
zavisnosti od toga koliki je crveni vjetar: Okružim kol'ko se desi kad. Nakon što se
okruži oko onoga koga boli, papir se zapali i pusti se da izgori zajedno sa kudeljom
i crvenim koncem i bude korist od toga. Na taj način se smatralo da je crveni vjetar
spaljen. Crveni vjetar su žene palile svoj djeci iz sve tri etničke skupine na isti
način. Najčešće su majke (iz sve tri etničke skupine) vodile djecu da spale crveni
[128]

vjetar kod starijih žena muslimanki u Zahirovićima: Iz Straže žene su znale doć da
liječe dijete našim ženama u Zahiroviće.

a) b)


c) d)
Slika 4. Paljenje crvenog vjetra

Sugreb – To je bila dječija bolest, ali često su od njega obolijevali i odrasli.
Vjerovalo se da dijete može dobiti sugreb ukoliko je bilo napolju između akšama i
jacije i nagazilo na mjesto đi se seto, ili neka druga životinja, pomokrilo ili
izgrebala nogama. Sugreb se vidio tako što se nješta izaspe po tijelu k'o crveno, i
srbi te i sve bubuljice budu. Liječio se pomoću predmeta, najčešće vreća, koji su
izrađivani (tkani) od kostrijeti tj. kozije dlake. Liječenje se sastojalo od toga da
dijete ode u klozet i namaže se ovom kostrijeti. Dok se maže vrećom od kostrijeti
mora da laje ko seto, da kreči ko žaba, da mjauče ko mačka. Oponašanje glasanja
mnogih životinja bilo je nužno jer se nije znalo na šta je dijete udarilo, zavisi koja
je životinja to bila, sad da li je seto, da li je mačka, da li je miš, i ti se maneš i tu
ostaviš u klozetu, recimo, njeđi na gredu. Ovaj postupak bi se ponovio nekoliko
puta i sugreba bi nestalo.
[129]


Slika 5. Vreća od kostrijeti koja se koristila pri liječenju sugreba

Pucanje kože kod djece se liječilo pomoću loji koja bi se rastopila na žigu,
a onda bi se tako rastopljena prislonila na ono mjesto i malo bi se opržilo ono
mjesto đi je puklo.
Rane i uboji koje su djeca često zadobijala prilikom čuvanja marve i igre
su se najčešće liječile različitim mehlemima/melemima. Za razliku od liječenja
uroka i saljevanja strave, koje su poznavale samo žene, mehleme/meleme su
najčešće pravili stariji muškarci. Mehlemi/melemi su uglavnom pravljeni od
životinjske masti, pojedinih žitarica i od ljekovitih biljaka, o čemu nam svjedoče i
riječi našeg kazivača: Bilo je narodnih lijekova. Meleme stavljali na ranu. U mene
djed pravio meleme. Znam dobro: od voska i zobi. Imam ja i sad napravljenih
melema. Vosak istope i zob pomiješaju i kravlju mast i bude melem. To mora
zamladit da si prova. Il’ uzmu onoga gavezi iskopat iz zemlje korijen. Ako ti ne
zamladi za 'eftu, ne zvao se ja 'vako, to je za ranu. Mehlemi/melemi su se koristili i
kod posjekotina: Posjek'o se ja kad sam bio mali i otišo u špitalj. I ja sam tude
došo. Držali me sedam dana i morali mi osjeć nogu, i majka nije dala. Ja lež'o kod
kuće. Naiđe jedan starac kroz selo i uvati me za nogu i reče: „Ima lijeka.“ Reče
mojoj majci: „Ja ću ga izliječit.“ Napravi nekih devet melema. Mećo smolu, šap,
vosak, ostrugovu lisku, veliki kompir. Ja sam onda otiš'o u njivu. On mi je napravio
štake od hrasta procjepić i ja otiš'o u njivu. Bile neke kruške rodile. Bilo tri – četiri
vrste krušaka. Kad sam doš'o kući, im'o sam velike bolove. On je opet doš'o mojoj
kući i ja sam mu prič'o da sam jeo kruške. On je rek'o: „Joj, ne smiješ voće radi
rane“, i namazo mi je ranu kompirom i ja sam bio bolje i zaspao sam i izliječio
sam nogu. Nije bilo puno ljudi koji su znali napraviti dobre mehleme/meleme: Bilo
je i mehlema prije. Nijesam ja pravila, ko je umio i pravio je. Zbog toga su ljudi
koji su pravili mehleme/meleme bili posebno poštovani i njima su se za pomoć
obraćala djeca iz sve tri etničke skupine.

[130]















Slika 6. Gavez pored puta na Majevici

Ukoliko bi se djeca prihladila, il’ ozebla pa dobila vatru tj. imala visoku
temperaturu, onda ih malo masiraj masti i sirćetom dok vatra ne ode. Bolesnoj
djeci su se često davale jabuke jer nije se išlo doktoru, nije bilo ponuda. Ponudi mu
jabuku divljaku da se malo osvježi, et. Al’ opet naroda je bilo i djeca se rađala.
Osim voća i druge prirodne hrane bolesnoj djeci se pripremalo i pureno brašno za
koje se vjerovalo da može pomoći u izlječenju: Šestero djece smo rodili. Ni jedno
nije dobilo napitka iz apateke nego imalo je prirodnu 'ranu svoju, dovoljno. I uprži
ono brašno, preprži, napravi pureno brašno malo drugačije izgleda, i dadne se
dijetu.

Lična higijena

Do sredine XX stoljeća lična higijena djece se uglavnom sastojala od umivanja,
pranja ruku i nogu. Pri tome su djeca podsticana da se ujutro umivaju taze vodom
tj. da uvijek odu do prvog izvora ili česme i da se tamo umiju friškom vodom. To se
posebno kod ženske djece povezivalo i sa obavezom da ujutro rano u fučijama
donesu vodu sa izvora (bunara ili česme), jer su se ostali u kući trebali umiti
friškom vodom. Osim toga trebalo je i prohu/proju ili pitu zakuhati čistom svježom
vodom. Kod muslimanskog stanovništva djeca su bila obavezna donijetu taze vodu
prije svanuća kako bi domaćin (djed ili otac) mogo uzeti avdest da klanja sabah, a i
kahva se nastavljala sa taze vodom. Ostali dijelovi tijela, a posebno kosa, su se
prali lukšijom koja se pravila od luga tako što se lug (pepeo) zamota u njeku krpicu
i prelije vrelom vodom, a onda se procijedi i tom cijeđom se prala kosa. Počesto su
djecu napadale uši (vaške). One su se najčešće iskorjenjivale gasom koji se
kupovao u dućanu. Prvo bi se oprala kosa samom vodom, a zatim bi majke svojoj
djeci dobro utrljale onog gasa po glavi, po tjemenu, i tako bi se one uši uništile.
Sredinom XX stoljeća počeo se kupovati i mirišljavi safun u dućanima pa su se
[131]

djeca počela kupati vodom i safunom po svom tijelu. Djeca su se posebno čistila i
kupala za vrijeme vjerskih blagdana kada su ponekad dobijala novu ili taze opranu
haljinku. Mušku djecu su najčešće šišali stariji ljudi u selu koji su imali dobre
makaze i koji su znali dobro podašišat.
Kako su djeca ulazila u periode adolescencije i mladosti, ličnoj higijeni i
uređivanju tijela i odjeće se posvećivalo sve više pažnje i značaja.

RJEČNIK
manje poznatih riječi koje se nalaze u tekstu

Osnovni izvori za izradu ovog rječnika i njihove kratice, za potrebe našeg rada, su
sljedeća djela:
1. Klaić, B. (1962) Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zagreb: Zora (Kl)
2. Škaljić, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost
(Škalj)
Osim ovih izvora, za pojedine riječi dali smo vlastito slobodnije tumačenje
rukovodeći se pri tome značenjem tih riječi koje one imaju u svakodnevnom
govoru naših kazivača.
[132]

akšam (tur-per) 1. prvi mrak, zalaz sunca,
prvi dio večeri neposredno poslije zalaska
sunca; 2. četvrta po redu (od pet
svakodnevnih) muslimanskih molitva
(namaz-klanjanje) koja se obavlja po
zalasku sunca (Škalj, 79)
alama - bolest
avdest/abdest (pers) –
pranje (ritualno umivanje)
lica, ruku do laktova i nogu
do članaka, ispiranje usta i
nosa i protiranje mokrom
rukom po vratu, ušima i
tjemenu glave, što je kod
muslimana vjerski obavezno
prije molitve – namaza
(Škalj, 66)
cijeđa/cijeđ – lukšija,
procijeđen lug (pepeo).
crveni vjetar – vrsta kožnog
oboljenja
ćeten (ar) – lan (Škalj, 191)
ćursidova – Ajetul-Kursija,
255. ajet druge sure u
Kur’anu koja nosi naziv Al-
Baqara (Krava)
dova (ar) – molitva bogu,
blagoslov (Škalj, 224)
fučija (grč) – drvena poveća
posuda, slična burencetu, u
kojoj se drži voda, pekmez i
slično (Škalj, 285)
furuna (grč) – peć; limena
peć; zemljana pekara (Škalj,
286)
gavez – vrsta ljekovite biljke
haljinka – odjeća
hefta – sedmica, tjedan,
nedjelja dana (Kl, 566)
hodža (tur) – muslimanski
duhovnik, vjeroučitelj,
vjerski obrazovana osoba;
piše se iza imena kao
privjesak: Ali-hodža,
Nasrudin-hodža (Kl, 592)
insan (tur) – čovjek, osoba
(Kl, 536)
ižljevati – izlijevati
jacija (tur) – 1. vrijeme
(doba) oko dva sata poslije
zalaza sunca, kada se klanja
istoimena muslimanska
molitva; 2. noćna
muslimanska molitva
(„jacija – namaz“), peta po
redu, koja se klanja oko dva
sata iza zalaza sunca; 3. u
narodnim pjesmama se
spominju „prve jacije“ ili
„male jacije“ i „kasne
(pozne) jacije“. „Prve“ ili
„male“ jacije to je doba kada
nastupi vrijeme klanjanja
jacije koje oglašavaju
mujezini sa minareta (oko
dva sata iza zalaza sunca).
„Kasne“ ili „velike“ jacije je
doba iza pola noći pa do
poprije zore, pošto jacijsko
vrijeme („jacijski vakat“)
traje i jacija namaz može se
klanjati sve do pred zoru
(Škalj, 357)
jarabi (ar) – iz ar. ya – o
[uzv.] + Rabbi – gospodar; O
Gospodaru, o Bože, Bože
moj (Kl, 666)
klanjati – obavljati namaz
(molitvu)
knjiga – papir (hartija)
kompir – krompir
kostrijet – ošišana kozija
dlaka
kulhuvalah – 114. sura u
Kur’anu koja nosi naziv Al-
Ihlās (Iskrenost) U narodu
ovu suru zovu kulhuvallahu
zato što ona počinje
slijedećim riječima kul-
huvallahu-ehad.
kurban – govešče ili bravče
koje se kolje za vrijeme
Kurban-bajrama.
laloka – vilica, vilična kost
lug – pepeo
[133]

lukšija/liksija (lat) – lug,
cijeđ (Kl, 891)
marva – stoka, domaće
životinje.
ponude – pokloni
sabah – 1. zora, jutro; 2.
sabah ili sabah-namaz je
muslimanska jutarnja
molitva (Škalj, 538)
safun – sapun
strava – narodni naziv za
psihičku bolest kod koje
čovjek osjeća veliki strah od
nečega
sugreb – vrsta kožnog
oboljenja
špitalj (njem) – bolnica (Kl,
1431)
taze (tur) – svjež, nov, mlad
(Kl, 1464)
tespih (ar) – muslimanska
brojanica. Potpuni tespih
ima 99 zrna, a mali tespih 33
(Škalj, 614)
učiti dovu – moliti,
izgovarati riječi molitve
uzubile/euzubile – riječi na
arapskom kojima muslimani
započinju molitvu ili neki
posao: Euzu billahi
mineššejta-nirradžim –
Sačuvaj me, Bože, od
prokletog šejtana (đavola)
zapisi – hamajlija
žiga – žeravica
[134]


Literatura

Bassett, G. A (1968) Praktično intervjuiranje, Zagreb: Panorama.
Bo, S., Veber, F. (2005) Vodič kroz terensku anketu, Beograd/Novi Sad: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva/Budućnost.
Božović, D. (1987) O narodnoj medicini stanovništva Tuzle s okolinom, u:
Fulanović – Šošić, M. (ur.) Zbornik radova XXXIV kongresa Saveza udruženja
folklorista Jugoslavije, Tuzla: Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, str. 257
– 262.
Brenko, A. (2004) Praktičari narodne medicine, u: Sociologija sela - Časopis za
istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja, God. 42 (2004), br. 3-4 (165-
166): 309-338, Zagreb: Centar za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.
Čapo Žmegač, J., Gulin Zrnić, V., Pavel Šantek, G. (2006) Etnologija bliskoga,
Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja, Zagreb: Institut za etnologiju i
folkloristiku, Naklada Jesenski i Turk.
Devereux, G (1992) Ogledi iz opće etnopsihijatrije, Zagreb: Naprijed.
Đorđević, T. R. (1941) Deca u verovanjima i običajima našega naroda, Beograd:
Centralni higijenski zavod.
Đurić, S. (2007) Fokus – grupni intervju, Beograd: JP Službeni glasnik.
Fabijanić, R. (1991) Vrednovanje etnomedicine, u: Folklor Bosne i Hercegovine,
Sveska 1, Zbornik radova prvog naučno – stručnog skupa „Folklor Bosne i
Hercegovine“, str. 67 – 72, Sarajevo: Udruženje folklorista BiH.
Gud, V; Het, P. (1966) Metodi socijalnog istraživanja, Beograd: Vuk Karadžić.
Jovanović, B. (1991) Etnopsihologija danas, Beograd: Biblioteka „Treći
milenijum“.
Klaić, B. (1962) Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zagreb: Zora.
Kreč, D.; Kračfild, S. R.; Balaki, L. I. (1972) Pojedinac u društvu, Beograd: Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva Srbije.
Kulenović, S., Djedović, R., Mutapčić, E. (2007) Srebrenik – historijsko –
etnografske skice, Srebrenik: Centar za kulturu i informisanje.
Škaljić, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost
Волков, Г. Н. (2004) Чувашшская этнопедагогика, Издание третье,
дополненное, Чебоксары: Фонд И. Я. Яковлева, Чебоксарский институт
экономики и менеджмента Санкт-Петепбурского государственного
политехнического университета.
Tufekčić, A. (2008) Etnopedagogizacija savremenog sistema odgoja i obrazovanja,
u: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, str. , Tuzla: Filozofski fakultet

[135]

Doc. dr. Izet Šabotić


Zaštita kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog
kantona – stanje i perspektive

Abstrakt: Zaštita kulturnog naslijeđa u svakom društvu i zajednici
predstavlja kompleksan i složen spektar stručnih, organizacionih tehničko-
tehnoloških postupaka s ciljem da se isto sačuva u izvornom obliku. Svi postupci
provedeni na planu zaštite i očuvanja kulturnog naslijeđa utvrđeni su strukovnim i
drugim zakonodavstvom kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini.
Međutim, i pored toga u zemljama tranzicije, među kojima je i Bosna i
Hercegovina, ovom važnom društveno-kulturnom segmentu se ne poklanja
potrebna pažnja. Duži vremenski period prisutan je nemaran odnos društva i
zajednice spram kulturnog naslijeđa i na širem tuzlanskom području, što je dovelo
do ugrožavanja i stradanja istog. Stanje je posebno usložnjeno ratnim i
poslijeratnim prilikama, gdje su kulturno naslijeđe i kultura uopće ostali na
margini.
Ključne riječi: Kulturno naslijeđe, zaštita, Tuzlanski kanton, ustanove
kulture, kulturna dobra, kulturna politika.

Uvod

Zaštita kulturnog naslijeđa je jedan od važnih i primarnih zadataka društvene
zajednice, jer od nivoa očuvanosti kulturnih dobara u dobroj mjeri zavisi
prepoznatljivost i identitet društva i zajednice, naroda i države. Stoga, da bi se
nešto kazalo o zaštiti kulturnih dobara, moramo postaviti pitanje odnosa društva
prema kulturnom naslijeđu i kulturi uopće. U ovisnosti o odnosu šire društvene
zajednice zavisit će i sudbina, mjesto i uloga kulturnog naslijeđa u životu te
zajednice. Zato je zaštita kulturnog naslijeđa jedno kompleksno i složeno pitanje
koje predstavlja provedbu čitavog spektra stručnih, organizacionih i tehničkih
mjera i postupaka.
Kulturna dobra i kultura u cijelosti na području Tuzlanskog kantona danas su
u nezavidnoj situaciji, što je rezultat ratnih okolnosti koje su u potpunosti uticale i
na ovaj jako važan društveni i životni segment. Pored toga, na stanje kulture i
kulturnih dobara uticao je i još snažno utiče odnos države i društvene zajednice. U
zavisnosti od njihovog odnosa u velikoj mjeri zavisi izvjesnost i opstojnost
kulturnog naslijeđa.
Treba kazati da su do agresije na Bosnu i Hercegovinu postojali određeniji
parametri po kojima je kultura i kulturno naslijeđe imalo svoje određeno mjesto u
društvu. Mada, ni tada to mjesto nije bilo odgovarajuće, ali to je bila pozicija koja
je u krajnjoj instanci omogućavala i stvarala bar osnovne uslove očuvanja
kulturnog naslijeđa. Naime, društvena briga o kulturnom naslijeđu, kao predmetu

[136]

rada institucija kulture bila je utvrđena u Ustavu SR Bosne i Hercegovine, te bliže
određena nizom općih i posebnih zakonskih propisa.
186
Iako je primjena utvrđenih
pravnih normi u tom periodu nailazila na određeni otpor, ipak je postojao pravni
okvir i potrebna infrastrukturna osnova da se zaštita kulturnog naslijeđa izgrađuje i
uobličava u duhu stručnih, društvenih i civilizacijskih potreba, što je
podrazumijevalo stavljanje kulturnog naslijeđa pod kontrolu struke, u smislu
njegove zaštite, očuvanja i korištenja.

Stanje kulturnog naslijeđa u vremenu tranzicije

Tranzicijske promjene kojima su od početka devedesetih godina 20. stoljeća
obuhvaćene zemlje socijalističkog bloka i koje traju manjim ili višim intenzitetom
sve do danas dovele su do značajnih transformacija u svim životnim područjima.
Tranzicija je u Bosni i Hercegovini uzrokovala korijenite promjene u svim sferama
društva. Te promjene su se direktno ili indirektno odrazile i na sferu kulture i
zaštitu kulturnog naslijeđa.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, nestalo je prijeratne kulturne
politike, što je uslovilo velike promjene na planu zaštite kulturnih dobara, kako na
makro, tako i na mikro nivou. U ratu je došlo do stradanja kulturnog naslijeđa na
cijelom području Bosne i Hercegovine. Stradali su biseri kulturnog blaga poput:
Vijećnice u Sarajevu, Aladže džamije u Foči, Ferhadije džamije u Banja Luci, te na
stotine drugih vrijednih spomenika kulture. Samo u Orijentalnom institutu u
Sarajevu u jednom danu, 18. maja 1992. godine, od strane neprijateljske granate
uništeno je više od 200.000 vrijednih dokumenata koji su predstavljali
nezamjenljivo kulturno-historijsko naslijeđe. Jednom riječju učinjen je svojevrstan
kulturocid. Stradanja kulturnog naslijeđa doživljena su i na području Tuzlanskog
kantona. Prema nepotpunim podacima
187
na području Tuzlanskog kantona stradao
je veliki broj islamskih
188
, katoličkih
189
i pravoslavnih
190
sakralnih objekata.

186
Na nivou SR Bosne i Hercegovine doneseni su bili propisi koji su regulisali pitanje zaštite
kulturnog naslijeđa, kao i propisi koji su se striktno odnosili na određene djelatnosti (arhivsku –
Zakon o arhivskoj djelatnosti „Sl. list R BiH“, br. 21/87; muzejsku – Zakon o muzejskoj djelatnosti
„Sl.list SR BiH“, br.6/76 i 12/87.)
187
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje:
Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijeđa za period 1992.-2000.,
Tuzla, juni 2001.
188
Među teško oštećenim i uništenim islamskim sakralnm objektima su: Hadži-Balibegova
(Kuršumlija) džamija –Kladanj, Begova (Džedid) džamija Gradačac, Bukovačka džamija Gradačac,
Džamija Svirac Gradačac i džamija Fethija Gradačac. Oštećene su džamija Husejnija u Gradačcu i
Pervane (Trapinić) džamija u Gračanici. Lakše su oštećene 22 džamije, a manja oštećenja je
doživjelo 14 džamija.
189
Prema podacima Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona iz 2000.
godine, na području Tuzlanskog kantona teško su stradali katolički sakralni objekti i to: Župna crkva
sv. Marka Gradačac i Župna crkva i samostan Uznesenja Marijina –Gradačac, dok su lakše oštećena
četiri katolička sakralna objekta i to: Župna crkva sv. Ante Padovanskog – Lukavac, Crkva sv.
Antonija Dubrave – Živinice, katolička crkva Breške – Tuzla i groblje – Lukići brdo-Drijenča – Čelić.
190
Od pravoslavnih sakralnih objekata teško su oštećene pravoslavna crkva u Kovačevom selu –
Tuzla i crkva u Dubnici – Kalesija, dok je lakše oštećeno još šest pravoslavnih sakralnih objekata.

[137]

Pored sakralnih, stradali su i drugi spomenici kulture, posebno graditeljske i
pisane baštine. Obimnom stradanju bili su izloženi kulturni spomenici u općinama
koje su bile bliže frontu i liniji razdvajanja, poput općina: Gradačac, Gračanica,
Kalesija, Teočak i Tuzla. U toku rata velika oštećenja pretrpjela je Kula Husein-
kapetana Gradaščevića, kuća-muzej, kuća starih Gradaščevića, Sahat-kula, Gradska
muzejska zbirka u naselju Gradina i drugi objekti.
191
U Kalesiji su oštećene
nekropole stećaka u Dubnici i Zelini, u Tuzli Barutana, stara bosanska kuća u
Gornjoj Tuzli, te Begića kuća. Značajno su oštećeni i Sahat-kula u Gračanici i kuća
Mare Popović.
192
Jedan broj stradalih objekata je nakon rata saniran u potpunosti ili
djelimično, čime je zaustavljena dalja erozija istih. Međutim, to nije dovoljno.
Obimniju i bolju sanaciju objekata spriječilo je izuzetno loše zakonodavno
uređenje oblasti kulture i kulturnog naslijeđa.
Do agresije na Bosnu i Hercegovinu jedinstven centralizirani sistem zaštite
kulturnih dobara zamijenio je ciljani decentralizirani, zasnovan na odredbama
Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine. Dejtonskim sporazumom kultura je postala
briga entiteta, a u Federaciji Bosne i Hercegovine i kantona. Jedino je na nivou
Države Aneksom 8 tretirano pitanje nacionalnih spomenika, gdje je predviđeno
djelovanje nezavisne Komisije. Međutim, odredbama navedenog Aneksa 8 nisu
najbolje definisana kulturna dobra koja su predmetom proglašenja nacionalnim
spomenikom, ovo se posebno odnosi na loš tretman pokretnog kulturnog naslijeđa.
To znači da se Aneks 8 pretežno odnosi na segment kulturnog naslijeđa.
Zahvaljujući ovim nedostacima te prisutnim manjkavostima u radu i organizaciji
Komisije, ali i institucija kulture značajno kulturno naslijeđe i danas je van sistema
zaštite, tako da je devastacija kulturnog naslijeđa započeta u toku agresije,
nastavljena u dobroj mjeri i nakon rata.
Takva praksa je izražena i na prostoru Tuzlanskog kantona, gdje posljedice
agresije po kulturno naslijeđe nisu adekvatno sanirane, te je nastavljena dalja
devastacija jednog dijela naslijeđa. Tome je u dobroj mjeri doprinijelo
nejedinstveno djelovanje u oblasti kulture i zaštite kulturnog naslijeđa koje je
evidentno na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, počevši od prvih godina nakon
potpisivanja Dejtona, pa sve do danas. Konkretni pokušaji da se na tom planu
stvari poprave učinjeni su usvajanjem „Strategije kulturne politike u Bosni i
Hercegovini“, od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u septembru 2008.
godine.
193
Međutim, od usvajanja Strategije do danas nemamo konkretnih
pozitivnih pomaka na planu provedbi i poštivanja ovog akta i sistemskog tretiranja
ove problematike u Bosni i Hercegovini. Uglavnom i danas su kultura i kulturno
naslijeđe marginalizirane vrijednosti. Destruktivne snage u zemlji su spriječile
osnivanje i nastavak normalnog rada institucija kulture na nivou države. Samo je

191
Izet Šabotić, Stradanje kulturno-historijskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini u toku agresije
(1992-1995), Pogledi, BZK “Preporod“ BiH, Općinsko društvo Tuzla, br. 5, str. 124.
192
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje:
Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijeđa za period 1992.-2000.,
Tuzla, juni 2001.
193
„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 93 /2008., od 18. novembra 2008. godine

[138]

Arhiv Bosne i Hercegovine od strane državnih organa i institucija prihvaćen kao
zajednička ustanova kulture, ali je ista nastavila rad znatno reducirano. Ovakvim
tretmanom ustanova kulture izgubila se prijeko potrebna njihova međusobna
uvezanost, te zajednička strategija djelovanja i rada istih. Prijeratne regionalne
institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine postale su kantonalne, sa znatno
reduciranim oblikom djelovanja i nadležnosti, dok su institucije kulture u RS
strogo centralizirane.
Nepostojanje jasne kulturne strategije, nepovezanost institucija kulture,
besciljnost, znatan uticaj politike, te nezainteresiranost društvene zajednice
doprinio je da stanje zaštite kulturne baštine bude ispod željenog i potrebnog nivoa.
Takvo stanje je izraženo na području cijele države Bosne i Hercegovine, pa tako i
na području Tuzlanskog kantona.
Ustanove kulture koje najneposrednije rade na planu zaštite kulturnog
naslijeđa na području Tuzlanskog kantona su: Muzej istočne Bosne, Zavod za
zaštitu kulturnog naslijeđa, Biblioteka „Derviš Sušić“, Galerija „Ismet
Mujezinović“, Arhiv Tuzlanskog kantona. Ove ustanove rade ispod ili na nivou
predratnog organiziranja (posebno Muzej i Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog
naslijeđa, dok su Arhiv i Biblioteka u nekim formama na predratnom, u nekim
ispod, a u nekim iznad predratnog nivoa).
Kako bi imali značajnije spoznaje o ovim institucijama navest ćemo neke
osnovne karakteristike koje se odnose na rad i djelovanje ovih ustanova. Arhiv
Tuzlanskog kantona radi u dosta složenim uvjetima, sa neadekvatnim smještajno-
prostornim i kadrovskim kapacitetima. Trenutno u Arhivu radi 12 zaposlenika, što
je 37% u odnosu na utvrđene standarde i norme.
194
Kada je prostor u pitanju, u
2007. i 2009. godini učinjen je dodatni napor od strane Ministarstva obrazovanja,
nauke, kulture i sporta te je osiguran dodatni prostor za smještaj arhivske građe od
cca 1.000 metara kvadratnih. Na ovaj način donekle su poboljšani uslovi smještaja
arhivske građe. U Arhivu Tuzlanskog kantona čuva se vrijedno pisano kulturno
naslijeđe, koje datira s kraja 16. stoljeća (1578.) pa sve do najnovijeg vremena.
Građa je razvrstana u oko 320 fondova i zbirki te predstavlja značajnu riznicu
pisanog kulturnog naslijeđa. Vrijednost ovog kulturnog naslijeđa potvrđena je
Odlukom Komisije Bosne i Hercegovine za proglašenje nacionalnih spomenika
kulture od 7.12.2009. godine kada je 34 fonda i zbirke Arhiva proglasila
nacionalnim spomenicima kulture.
195
Kad je riječ o stanju i zaštiti kulturnog
naslijeđa u ovoj ustanovi može se kazati da se i pored ne baš adekvatnih uslova
provode najneophodnije mjere fizičke i tehničko-tehnološke zaštite ovog vrijednog
pisanog kulturnog naslijeđa. Naime, Arhiv je aplicirajući na brojne javne pozive
uspio realizovati nekoliko značajnih projekata na planu zaštite ove kulturne
baštine. Posebnu važnost na tom planu ima projekat „Hibridno arhiviranje“
(mikrofilmiranje i digitalizacija) koje se realizovalo u tri etape 2008., 2009. i 2010.

194
Iz evidencija Arhiva Tuzlanskog kantona.
195
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donijela je Odluku br. 09-02.2-
14/09-62, od 7. decembra 2009. godine o proglašenju 34 fonda i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona
nacionalnim spomenicima kulture.

[139]

godine. Ovaj projekat je realizovan najviše zahvaljujući podršci Federalnog
ministarstva kulture i sporta Sarajevo. Ovim programima do sada su obuhvaćena
četiri fonda i zbirke ili oko 370.000 dokumenata. Osim toga, zahvaljujući
intelektualnom i stručnom radu zaposlenika Arhiva, te donacijama i pomoći
srodnih ustanova i asocijacija iz svijeta (sušači zraka, ekonom oprema, mašina za
oprašivanje arhivske građe, mikro čitač, informatička oprema, vodo- i vatrootporne
kase i dr.) kojima su osigurani povoljniji uslovi za čuvanje ove vrijedne kulturne
baštine.
JU Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa egzistira u
izuzetno složenim uslovima rada. Ustanova je bez adekvatnog smještajnog
prostora
196
i nedovoljnog broja zaposlenika
197
. Veoma teški uslovi rada u ratnom i
poslijeratnom periodu onemogućili su potpuno funkcionisanje ove ustanove. Ovo
je posebno izraženo na planu njegovog stručnog i terenskog monitoringa na
kulturnim i prirodnim dobrima I i II kategorije, koja su u nadležnosti Kantona i
Federacije Bosne i Hercegovine. Na aktivnoj zaštiti (obnova, sanacija,
rekonstrukcija i revitalizacija) kulturnih spomenika nisu napravljeni značajniji
rezultati, kako zbog nedostatka finansijskih sredstava, tako i zbog nedostatka
neophodnih kadrova za izvođenje tih poslova. Treba istaći činjenicu da je na
prostoru Tuzlanskog kantona nacionalnim spomenicima kulture graditeljske
provenijencije proglašeno 23 spomenika.
198
Ovim spomenicima od strane Zavoda i
društvene zajednice nije posvećena značajna pažnja, te je jedan dio istih izložen
daljem propadanju.
Muzej istočne Bosne je ustanova koja radi od 1949. godine. Riječ je o
renomiranoj ustanovi kulture koja je u proteklih više od 60 godina realizovala
značajan broj vrijednih stručnih i naučnih arheoloških, etnoloških i historiografskih
istraživanja ne samo na širem tuzlanskom području već i na cijelom području
Bosne i Hercegovine. Prikupljeno je više od 50.000 eksponata iz različitih
oblasti.
199
Međutim, moramo istaći da Muzej danas radi u potpuno neuslovnom
prostoru u prostorijama stare interne bolnice, koji uopće ne odgovara obavljanju
ove djelatnosti. U ovakvim uslovima rada vrijedni eksponati su izloženi stalnom
propadanju. S druge strane u Muzeju danas radi svega šest zaposlenika, od čega po
jedan viši kustos arheolog, jedan etnolog savjetnik, bibliotekar i mr. biologije, što
je nedovoljno za normalno funkcionisanje ove ustanove, a samim tim i za
adekvatno provođenje mjera zaštite nad kulturnim naslijeđem koje posjeduje ova
ustanova. Zbog neadekvatnih uslova u kojima radi ova ustanova u posljednje
vrijeme mali je broj stručnih zahvata na planu novih arheoloških, historijskih,
etnoloških i drugih projekata, što predstavlja osnovu djelatnosti kojom se bavi ova
ustanova.

196
Trenutno Zavod je smješten u dvije neuslovne prostorije od oko 50 metara kvadratnih i to u
zakupničkom odnosu.
197
Trenuno u Zavodu radi pet zaposlenika, od kojih jedan pripravnik, dva stručna zaposlenika,
direktor i pomoćni radnik.
198
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona o stanju u
oblasti kulture na području Tuzlanskog kantona, decembar 2007. godine.
199
Isto.

[140]

Vrijedno kulturno-umjetničko naslijeđe posjeduje i Međunarodna galerija
portreta u Tuzli, nastala na amaterskoj osnovi 1964. godine u Osnovnoj školi
„Centar“, a od 1972. godine smještena je u dijelu zgrade Doma mladih u Tuzli. U
okviru galerije djeluje i Međunarodni atelje „Ismet Mujezinović“ u objektu koji je
vlasništvo Galerije. Galerija posjeduje vrijedna umjetnička djela. Ista se čuvaju u
uslovnim prostorima i predstavljaju važan dio kulturnog naslijeđa ne samo
Tuzlanskog kantona već i šire. Iako ima uslovne smještajne kapacitete Galerija
nema potreban broj zaposlenika za obavljanje galerijske djelatnosti i stavljanje ove
ustanove u potpunu funkciju.
200

Značajno pisano pokretno kulturno naslijeđe posjeduje Narodna i
univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ u Tuzli. Ista je osnovana 1946. godine.
Među više stotina hiljada bibliotečkih jedinica nekoliko je hiljada raritetnih
knjižnih izdanja koja predstavljaju značajno kulturno naslijeđe. Dio vrijednog
pisanog kulturnog naslijeđa smješten je u Zavičajnom odjeljenju i predstavlja
značajne kulturne činjenice vezane za područje Tuzle i šire okoline. Kulturno
knjižno blago ove ustanove smješteno je u uslovnom prostoru i o istom brine i
rukuje oko 30 zaposlenika.
201
Na planu zaštite ovog kulturnog naslijeđa valja istaći
projekat digitalizacije vrijednih izdanja, a posebno periodike koji je izvršen u
saradnji sa Medija centrom iz Sarajeva. Na ovaj način brojno kulturno naslijeđe
učinjeno je pristupačnijim za korištenje. Osim toga, u ovoj ustanovi značajna
pažnja poklanja se elektronskom načinu pristupa i medijskom predstavljanju
kulturnog naslijeđa ove ustanove.
Opća karakteristika svih ustanova koje se izravno bave zaštititom kulturnog
naslijeđa na području Tuzlanskog kantona jeste da iste rade u granicama održivosti,
ispod minimuma potrebnog broja uposlenih izvršilaca, gdje je posebno izražen
nedostatak stručnih zaposlenika, bez adekvatnog prostora za organizaciju rada, bez
materijalne podrške i razumijevanja od strane osnivača i šire društvene zajednice,
te bez realizacije značajnijih projekata na planu zaštite kulturnog naslijeđa. Ovako
organizirane ustanove nisu u stanju u potpunosti osigurati uslove za očuvanje
kulturnog naslijeđa. Iz tih razloga, nažalost, i dalje je nastavljeno urušavanje i
devastacija istog i nakon okončanja rata. Na položaj i status ustanova kulture i
kulturnog naslijeđa u velikoj mjeri utiče nepostojanje jasne i zajedničke koncepcije
rada. To je rezultiralo da na nivou Bosne i Hercegovine ni nakon 15 godina od
okončanja rata nisu sačinjene precizne evidencije o ratnom i poratnom stradanju,
niti je utvrđeno sadašnje stanje kulturnog naslijeđa. U nekim oblastima kulture
osnovane su i djeluju paralelne institucije (asocijacije). Iste su osnovane od strane
raznih mešetara koji nesmetano svojim neprofesionalnim djelovanjem skrnave
kulturno naslijeđe, bez reakcije, ili pak, uz aminovanje nadležnih državnih organa i
institucija. Ponekad to čine tako „smjelo“, pred filmskim kamerama se uništava
kulturno naslijeđe. Kvazikulturno i vaninstitucionalno djelovanje sve više uzima
maha, i podržava se od strane određenih vaninstitucionalnih kulturnih krugova,
gdje se troše znatna budžetska sredstva koja nemaju nikakvog pozitivnog efekta
kada je u pitanju istinska zaštita kulturne baštine na području Tuzlanskog kantona.

200
Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, o stanju u
oblasti kulture na području Tuzlanskg kantona, od 4. decembra 2007. godine.
201
Isto.

[141]

Na planu zaštite kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona više se
očekivalo od Turističke zajednice Tuzlanskog kantona. Ista daleko više treba da
surađuje sa ustanovama kulture, a s ciljem da se na jedan stručan i profesionalan
način predstavlja i prezentuje kulturno naslijeđe. S jedne strane Turistička
zajednica TK, bez saradnje sa institucijama kulture, kroz kulturno naslijeđe vrši
svoju promociju, a s druge strane ne daje vidan doprinos na planu njegove zaštite, a
što joj je zakonska obaveza.
No, ima i određenih pozitivnih primjera i napora da se kulturno naslijeđe
sačuva i učini izvjesnim. Takav je primjer Arhiv Tuzlanskog kantona, koji je i
pored određenih poteškoća: kadrovske, smještajne i finansijske prirode,
zahvaljujući prije svega profesionalnom odnosu, dobroj organizaciju i entuzijazmu,
stavio pod stručnu kontrolu i nadzor cjelokupnu arhivsku građu, kako onu u
nastajanju, tako i onu u Arhivu. Zahvaljujući tome arhivska građa, kao
nezamjenljivo pisano kulturno naslijeđe, na području Tuzlanskog kantona je
stavljena u funkciju za potrebe, društva, države, kulture, nauke, te brojnih korisnika
u ostvarivanju njihovih građanskih prava. Zahvaljujući takvom stručnom i
profesionalnom odnosu fondovi i zbirke Arhiva su proglašeni nacionalnim
spomenicima kulture. To je značajno priznanje ustanovi za njen dugogodišnji
uspješni rad, ali i obaveza i ustanovi i osnivaču i široj društvenoj zajednici da ovom
naslijeđu posvete značajniju pažnju. No, sa žaljenjem moramo istaći da smo veoma
često u toj našoj misiji očuvanja kulturnog naslijeđa bili sami, bez podrške i
razumijevanja lokalne zajednice. Bilo je slučajeva da su nam važni projekti na
planu zaštite kulturnog naslijeđa odbijani samo iz razloga što su previše
profesionalni, tako da lokalna zajednica za razliku od šireg okruženja nije znala ili
nije željela prepoznati rad ove ustanove.
Ukupan ambijent i okolnosti u kojima se danas nalazi kulturno naslijeđe
Tuzlanskog kantona je nezadovoljavajuće, istom se ne poklanja potrebna stručna
zaštita i pažnja. To je posebno izraženo kada je riječ o graditeljskom naslijeđu, te
arheološkim lokalitetima, gdje je zahvaljujući neprofesionalnom radu nadležnih
organa i tijela, koji mimo stručne konsultacije i saglasnosti nadležnih ustanova čine
određene zahvate koji dovode do devastacije i skrnavljenja vrijednog kulturnog
naslijeđa, što je u suprotnosti za odredbama nacionalnog i međunarodnog
zakonodavstva, koje tretira ova problematika.
Posebno ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni sa brojem kulturnih dobara
uvrštenih na nacionalnu listu spomenika kulture. Na tom planu nisu dovoljno
uradili ni Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, ni
osnivač, niti nadležne kulturne ustanove s područja Tuzlanskog kantona, a ni javni
i kulturni radnici.
U valorizaciji i zaštiti kulturnih dobara na području Tuzlanskog kantona nije
pružena valjana podrška lokalne i šire društvene zajednice, gdje se daleko više
osjećaja imalo i ima za tzv. manifestacionu kulturu, nego za rad temeljnih ustanova
kulture i zaštite kulturnog naslijeđa.

Neophodni pravci djelovanja

Kako bi se postojeće stanje na planu zaštite i očuvanja kulturnog naslijeđa na
području Tuzlanskog kantona mijenjalo u pozitivnom smjeru, neophodno je

[142]

poduzimanje širokog spektra stručnih, organizacionih i tehničkih mjera. Između
ostalog, prioritetno je neophodno uraditi slijedeće:
- raditi na poštivanju odredaba i provođenju mjera koje proizlaze iz dokumenta
„Strategija kulturna politike u Bosni i Hercegovini“, a koja se posebno odnose na
pitanja zaštite kulturnog naslijeđa. Navedene poslove raditi sihronizirano od nivoa
države do nivoa kantona i lokalne zajednice;
- Insistirati na formiranju posebnog Ministarstva kulture na nivou države koje
bi se pitanjima kategorisanog kulturnog naslijeđa (spomenici nacionalne kulture), a
i zaštitom ukupnog kulturnog naslijeđa, posebno bavilo;
- Na kantonalnom nivou tražiti od nadležnog Ministarstva poštovanje
međunarodnih i nacionalnih pravnih akata i normi u oblasti kulture i zaštite
kulturno-historijskog naslijeđa;
- Na planu osiguranja normalnih uslova rada ustanova kulture insistirati na
kadrovskom, smještajnom i materijalnom jačanju, kako bi iste normalno
funkcionisale;
- Raditi na donošenju adekvatnog zakonodavstvo iz oblasti kulturnog naslijeđa,
usklađenim sa međunarodnim pravnim normama i standardima;
- Sačiniti evidencije i napraviti analizu stanja kulturnog naslijeđa, sa precizno
utvrđenim prioritetnim mjerama djelovanja;
- Utvrditi mehanizme sinhroniziranog djelovanja ustanova kulture sa područja
Tuzlanskog kantona, na planu zaštite kulturnog naslijeđa;
- Sačiniti prioritete djelovanja na planu zaštite, prije svega nacionalnih
spomenika kulture, ali i drugog nacionalnog naslijeđa;
- U procesu sanacije i obnove kulturnog i prirodnog naslijeđa uključiti nadležne
stručne ustanove s područja Tuzlanskog kantona;
- Na planu zaštite, obnove i sanacije spomenika kulture uključiti najbolje
stručnjake, prethodno utvrditi uzroke i posljedice devastacije, te restauraciju vršiti
uz korištenje savremenih tehnika i tehnologija za pojedine oblasti;
- U procesu obnove i restauracije kulturnog naslijeđa izgraditi jedinstvenu
metodologiju rada, te težiti vraćanju izvorne namjene istim;
- Permanentno raditi na pripremi i pokretanju procedure za uvrštavanje
kulturnih dobara sa područja Tuzlanskog kantona na nacionalnu listu spomenika
kulture, te uspostaviti bliže i konkretnije veze sa državnom Komisijom za očuvanje
nacionalnih spomenika;
- Planirati i provoditi u kontinuitetu neophodne mjere zaštite kulturnog
naslijeđa, te ne oklijevati od pokretanja procedure za utvrđivanje krivične i
prekršajne odgovornosti, protiv prekršioca zakona u ovoj oblasti;
- Vršiti permanentno edukaciju kadrova, kako bi isti mogli odgovoriti svim
složenim zadacima zaštite i očuvanja kulturnog naslijeđa.
Ovo su samo neke od neophodnih mjera koje je potrebno poduzeti ukoliko
želimo spriječiti dalju devastaciju kulturnog naslijeđa i isto učiniti izvjesnim, što je
i prioritetan zadatak i funkcija ustanova kulture. Nepoštivanjem navedenih i drugih
mjera misija ustanova kulture neće biti potpuna i funkcionalna, a njihov
profesionalni i entuzijastički rad bit će obezvrijeđen.



[143]

Senad Begović, prof. historije

“Kapitel” ili “Stara Tuzla” na Slanoj banji

Slana banja je tuzlansko šetalište koje se nalazi Trnovcu. Nastalo je u
austrougarskom periodu, kada je izgrađena zgrada lječilišta Slana banja 1914.
godine. Od druge decenije XX vijeka, pa sve do danas Slana banja je postala
poznata kao memorijalni kompleks. Tu se nalaze spomenici čija su idejna rješenja i
izradu potpisivali umjetnici kao što su: Ismet Mujezinović, Pero Jelisić, Antun
Augustinčić, Dragiša Trifković i dr.
Među spomenicima koji su nastali u drugoj polovini XX vijeka naročito se
po formi i tematici ističe Kapitel. Kapitel je vajarsko djelo nastalo 1961.godine
autora, Živorada Ciglića.
Ciglićevo djelo se tematski i po formi ne podudara sa ostalim spomenicima
nastalim u istom periodu
202
, a koji su se odnosili na period NOB-a ili na žrtve koje
su poginule tokom Drugog svjetskog rata. Ciglićev Kapitel podsjeća na kapitel koji
je prema definiciji arhitektonski element, sastavni dio stupa – glava, koji nastaje iz
estetskih i tektonskih razloga. Kod kapitela mogu preovladavati tektonski ili
dekorativni momenti.
203
Kapitel na Slanoj banji dekorativno najviše podsjeća na
korintski, figuralni romanički, bizantski košarasti itd.
204
Motivi koji krase Kapitel
govore o prošlosti grada, a vezani su za eksploataciju soli, kroz različite historijske
periode (prahistorija, rimsko doba, srednji vijek i osmanski period). Motivi su
izrađeni u tehnici bareljef (plitki reljef). Iz arhitekture je “posuđen” kapitel kako bi
autor predstavio prošlost grada Tuzle, koji sa svoje četiti plohe daje mnogo
površine za umjetničku ekspresiju. Prostor između natpisa i likovne predstave, koji
završava sa ovnovom glavom je izveden po uzoru na jednostavne linearne
geometrijske ukrase koji su u neolitsko doba pokrivale rub i tijelo posude.

202
Prema podacima iz “Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom
slobode” iz 1989. godine, a čije autorstvo potpisuju tadašnji zaposlenici Zavoda za zaštitu i
korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, svečano otvaranje Spomen groblja bilo
je prilikom obilježavanja 40. godišnjice SKJ i na petnaestu godišnjicu oslobođenja Tuzle, 1959.
godine.
203
Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964. str. 142.
204
Isto

[144]



Vajar Živorad Ciglić - modeliranje “Kapitela” u glini

Na samom početku nastanka ideje o izradi vajarskog djela, postojala je
zamisao da se ono iskleše u mermeru, međutim zbog velike cijene tog materijala
odustalo se, a sadašnji Kapitel je izrađen od materijala koji naziva liveni kamen
(cast stone).
205
Prvo je urađen model u glini, zatim u gipsu, da bi konačno svoj
oblik dobio sa korištenjem livenog kamena.
Vajar Ciglić je na nagovor tuzlanskog vajara i kulturnog radnika Dragiše
Trifkovića, počeo da radi na ovom vajarskom djelu. U periodu između 1960-1962.
godine radio je kao nastavnik likovne kulture u Osnovnoj školi Džemal Mandžić,
danas Pazar, a slobodno vrijeme je provodio u ateljeu napuštene zgrade stare
Gimnazije radeći na Kapitelu.
Na Kapitelu se iznad prikazanih slika vezanih za eksploataciju soli nalaze
natpisi: SALINES, BOS, TUZ i SO, ukazujući na eksploataciju soli, vezano za
prošlost grada Tuzle. Na četiri strane kao element koji povezuje sve četiri
predstave nalazi se ovan, za kojeg autor tvrdi da ga je iskoristio samo kao lijep
dekorativni element. Možda je sasvim nesvjesno iskoristio element koji
…”simbolizira odlučnost prema budućnosti, ne zaboravljajući važnost prošlosti”.
Kapitelima se detaljnije bavio u svojoj knjizi “Knjiga kapitela” arhitekta i
teoretičar Bogdan Bogdanović. Bogdanović je skicirao desetine kapitela koji kao
ornamentarne detalje sadrže shematizirane predstave glave ovna. Bogdanovnićevo
promišljanje o kapitelima govori o njihovom značaju kao značajnom umjetničkom
mediju koji je posuđen iz arhitekture antičkog doba.

205
Tehnika „liveni kamen“ je poznata u građevinarstvu još od XII stoljeća kada je izgrađen grad
Carcassonne u Francuskoj. Liveni kamen je svoju širu primjenu ostvario u Londonu početkom
XX stoljeća, da bi nakon 20 godina bio u potpunosti prihvaćen u Sjedinjenim Američkim
Državama. Liveni kamen ima veliku primjenu zato što posjeduje mogućnost oponašanja
karakteristika prirodnog kamena.

[145]



Glave ovna krase dijelove kapitela
prema nacrtima Bogdana Bogdanovića (Knjiga Kapitela 1990)

Kapitel se trenutno nalazi se u neposrednoj blizini Lederove fontane, Leda
sa labudom, s desne strane ulaza u kompleks Panonskih jezera. Iako to službena
dokumentacija ne potvrđuje mnogi stariji Tuzlaci se sjećaju da je prvobitna
lokacija Kapitela (kojeg pogrešno nazivaju “Stećak”) bila na uzvišenju na kojem se
sada nalazi spomen obilježje Slana banja na kojem su ukopani poginuli građani
Tuzle na Kapiji 25. maja 1995. godine. Moguće je da je Kapitel izmješten u cilju
uređenja spomen obilježja i dislociran bliže Lederovoj fontani. Ciglić se sjeća da u
vrijeme postavljanja Kapitela na Banji nije bilo drugih spomenika, te da je
predviđeno da se cijeli taj prostor ukrasi vajarskim djelima. Međutim, ubrzo nakon
toga je odlučeno da se centar Aleje slobode locira od spomenika brigadama prema
Trnovcu, tako da je Kapitel praktično ostao usamljen i zaboravljen, sve do kraja
devedesetih godina prošlog stoljeća. Kapitel je prvobitno bio na postamentu čija je
baza bila u formi kruga. Kasnije je Kapitel postavljen na niži i širi postament u
obliku znaka X.

Fotografija objavljena u Frontu Slobode povodom svečanog postavljanja
Kapitela na Slanoj banji 1961. godine (prvobitna lokacija Kapitela)

[146]



Kapitel, juli 2010. (trenutna lokacija)
Na fotografiji datiranoj u juli 2010. godine vidljiva su oštećenja nastala
usljed štetnog djelovanja deformacije terena, atmosferskih uticaja (snijeg, kiša,
grad, magla), te širokog raspona temperaturnih razlika (-30 do + 40 stepeni
Celzija), velike vlažnosti zraka, prisutnosti kiselih sastojaka u vazduhu i na kraju
realne trajnosti materijala.
206
Danas su na Kapitelu vidljivi tragovi oštećenja. Radi
se o pukotinama na sastavnim dijelovima ploha, a što dodatno pogoršava njegovo
stanje, jer ako se ne učini ništa na restauraciji i konzervaciji može doći do
potpunog oštećenja. Osim tih “objektivnih oštećenja” postoji i ljudski faktor ili
subjektivni faktor. Tu se prvenstveno misli na štetno djelovanje čovjeka koji
nepravilnim ophođenjem prema spomenicima kulture može svjesno, ali i nesvjesno
doprinijeti njegovom privremenom (djelomičnom) ili trajnom (potpunom)
uništenju.
Vajar Ciglić je predlagao da se uz pravilno korištenje materijala za popravak
oštećenih dijelova, uz koordinaciju neke od nadležnih ustanova na području grada
Tuzle, izvrši popravak oštećenih dijelova. Njegovo prisustvo nije neophodno, jer su
oštećeni dijelovi koji nemaju finu modelaciju.


206
Partizansko spomen groblje sa Alejom slobode, Projektni zadatak, tekstualni dio – prijedlog,
Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, Tuzla, 1989, str. 19.

[147]



Oštećeni dijelovi Kapitela

Posebno pitanje prilikom istraživanja historijata ovog vajarskog djela, bilo je
pitanje njegove datacije, autorstva, kao i trenutne nadležnosti o održavanju.
Uvidom u literaturu, kao i mnogobrojnu dokumentaciju utvrđeno je da je Kapitelu
posvećeno malo ili skoro nimalo pažnje. Jedini ko je pisao o Kapitelu bio je
Dragiša Trifković u svom Vremeplovu. U tomu III “Tuzlanskog vremeplova”
Trifković daje samo ime autora (Živorad Ciklić – netačno prezime; ispravno
Ciglić), i naziv djela, Kapitel
207
(iako ga autor naziva Spomenik Stara Tuzla).
Greška u prezimenu vajara je tehničke prirode, jer su Dragiša Trifković i Živorad
Ciglić bili u bliskim, može se reći prijateljskim odnosima (čak je i Kapitel izrađen
na inicijativu Trifkovića) da bi Trifković mogao pogrešno navesti njegovo prezime.
Živorad Ciglić (u biografiji) kao i Dragiša (u Vremeplovu) pišu da je Kapitel
nastao 1962.godine. Međutim, u dnu plohe na Kapitelu koji prikazuje eksploataciju
soli iz osmanskog perioda nalazi se potpis Ciglić Ž. i godina 1961. Prema tome,
moguće je da je Kapitel nastao u ateljeu 1961. godine, da bi konačno tokom 1962.
godine bio postavljen na šetalištu Slana banja.


207
Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988. str. 69.

[148]


Potpis autora i godina nastanka Kapitela

Motivi sa Kapitela se danas koriste kao jedan od simbola grada Tuzle.
Općinska služba je iskoristila motiv sa Kapitela na naslovnoj strani brošure “Vodič
kroz službe općine Tuzla”. Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa Tuzlanskog kantona, također, je iskoristio motiv sa Kapitela, kao
naslovnu stranu za Monografiju Tuzlanskog kantona koja se nalazi u tehničkoj
pripremi za štampu.
Živorad Ciglić je ostavio trag u gradu Tuzli svojim umjetničkim
angažmanom, koji je reprezentativno predstavljen u ovom vajarskom djelu. Kao
veliki prijatelj i saradnik na izradi umjetničkih (likovnih i vajarskih) djela
sarađivao je sa Memom Derviševićem, Perom Jelisićem, Dragišom Trifkovićem i
dr. U Tuzli je živio i radio od 1960. do 1962. godine. Imao je dvije izložbe
skulptura i skica u Tuzli (1961. i 1968. godine). Vajarsko djelo Kapitel je vrijedan
spomenik historiji grada Tuzle, koji zaslužuje veću pažnju građana i nadležnih
ustanova iz oblasti kulture. Potrebno je izvršiti restauraciju i konzervaciju djela, a
na postamentu bi trebalo postaviti ime autora, godinu nastanka, kako bi posjetioci
imali što tačniju predstavu o spomeniku koji se nalazi u mnoštvu drugih spomenika
koji krase Slanu banju i grad Tuzlu.











[149]

Biografija:

Živorad Ciglić – Cigla

Vajarstvo učio u Splitu, studije završio u Beogradu. Autor je većeg broja
javnih skulptura i spomenika u zemlji i inostranstvu. Radovi mu se nalaze u
mnogim mestima bivše Jugoslavije, kao i u galerijama i privatnim zbirkama u
raznim zemljama: Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Nemačkoj, Holandiji, Engleskoj,
Belgiji, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Americi, Kanadi... Radi u svim skulptorskim
materijalima. Piše i objavljuje priče. Kratak pregled značajnijih dela:
Spomenik Stara Tuzla, Tuzla 1962. Materijal: liveni kamen, Spomenik
streljanim građanima, Svilajnac 1968. Materijal: beton – bakar, Crnogorsko oro,
Podgorica 1970., Materijal: kovano gvožđe – bakar, Stari Beograd, Beograd, 1971,
Materijal: Kovano gvožđe – bakar, Portreti Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin,
Valjevo, 1971. Materijal metal – mesing – bakar, Horoskop-reljefi, Beograd, 1972.
Materijal: kamen, Dvoje u šetnji, Bosanski Brod 1971., Materijal: kovano gvožđe
– bakar, Stevan Sinđelić, Niš, 1972. Materijal: kovano gvožđe – bakar,
Gamzigradski motivi, Zaječar, 1973., Materijal : bojeni kamen, Spomenik Luj
Braju, Pančevo, 1975. Materijal: liveni kamen, Spomenik Filipu Višnjiću,
Pančevo, 1977., Materijal: kamen, Spomenik borcu, Trnovo, Bjeljina, 1979.
Materijal: granit – bronza, Spomenik poginulima u I i II svetskom ratu, Kolubara,
Radljevo, 1983., Materijal: granit – mermer – bronza – bakar Spomenik Pinkiju,
Stara Pazova, 1987. Materijal : granit – bronza, Fontana „ Kupačica“ Zemun,
1989. Materijal, beli mermer, Kompozicija „ Srne „ Zemun, 1991.Materijal: beli
mermer, Spomenik Stevanu Sremcu, Dobanovci, 1992. Materijal: mermer,
Skulptura medveda Kopi, Kopaonik,1993.Materijal: mermer „ plavi tok“,
Spomenik kukuruzu, Kruševac, 1998., Materijal: mermer „ plavi tok „ Spomenik
Danilu II, Raška, 2002. Materijal: mermer „ plavi tok“, Kompozicija kolo,
Restoran „ Gurman“, Materijal: kovano gvožđe – bakar, Spomenik „ Sveti Sava
„Bileća, 2006., Materijal: mermer „crveni Sirogojno“, Fontana „ Jutro „ Beograd
ITM, 2007.Materijal kamen – mermer
Oko 40 portreta, bista u prostoru, raznih poznatih i nepoznatih ličnosti.

Literatura

1. Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom
slobode, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- istorijskog i prirodnog nasljeĎa
Tuzla, 1989.
2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964.
3. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988.
4. Bogdan Bogdanović, Knjiga Kapitela 1990, Sarajevo 1990.
5. Korespondencija autora rada sa Živoradom Ciglićem ostvarena tokom
2010.godine.




[150]


























[151]

Mr. sc. Damir Džafić
Tradicionalna arhitektura na području sela Džakule

Uvod

Svaka osoba koja se bavi istraživanjem na nekom prostoru treba, između
ostalog, da razumije i trenutno stanje tog prostora. Da bi se to postiglo u
antropogeografskim istraživanjima potrebno je “(…) sa stanovišta evolucije i
kompleksnosti (složenosti) promatrati pojedina vidna djela ruku čovjeka u
prostoru, i to u prvom redu kuću i naselje…” (Rubić, 71)
U razvijenim evropskim državama blagovremeno je formirana svijest o
značaju kulturno – historijskog naslijeđa za sveukupan razvoj tih zemalja. U tom
kontekstu i tradicionalnoj arhitekturi se pridaje veliki značaj. Svima je poznato da
bosanskohercegovački radnici u inostranstvu veliki dio svoga radnog vremena
provode u očuvanju, zaštiti i rekonstrukciji kuća i drugih objekata starih po
nekoliko stoljeća. S druge strane, kod nas ta svijest nije formirana pa ti isti radnici,
ali i mnogi drugi, doslovno uništavaju sve ono što su sagradili njihovi pradjedovi, a
potom grade objekte po uzoru na one iz predgrađa Klagenfurta, Salzburga i drugih
evropskih gradova. Ovaj proces “uništavanja svega što je tradicionalno” traje već
decenijama i vjerovatno će završiti uskoro jer će sve biti uništeno. Stoga, kada
govorimo o tradicionalnoj arhitekturi mi zapravo govorimo o ostacima te
arhitekture, a na osnovu kojih možemo spoznati i evolutivni razvoj naselja,
zanimanje stanovništva u pojedinim periodima i mnoge druge karakteristike.

Položaj, starost i tip naselja
Džakule su smještene u dolini Džakulske rijeke koja pripada slivnom
području Tinje. Administrativno pripadaju općini Gračanica zahvatajući njen
sjeveroistočni dio. Dolinom Džakulske rijeke naselje je prometno povezano sa
općinom Gradačac, a preko prijevoja “privale” sa općinskim centrom
(Gračanicom) i Srebrenikom.
Naselje je vjerovatno formirano u drugoj polovini 17. stoljeća tokom
imigracije muslimanskog stanovništva iz prekosavskih zemalja koje su Osmanlije
izgubili u ratovima, iako određeni toponimi ukazuju na činjenicu da je ovo
područje bilo naseljeno i u ranijim periodima (npr. Crkvine, Kaštelj, Vina, itd.).
Džakule pripadaju tipu seoskih, spontano nastalih skupinskih naselja.
Osnovna karakteristika naselja ovog tipa je što imaju potpuno nepravilnu opću
strukturu. Ulice su krivudave i organizovane bez ikakvog sistema, a javlja se i
znatan broj tzv. slijepih ulica koje osiguravaju prilaze kućama se javnih
saobraćajnica. Nastajala su potpuno slobodno, bez ikakvih spoljnih uticaja. Kuće u
zaseocima su zbijene, ali je rastojanje između pojedinih zaseoka znatno.




Po
mo
ku
od
faz
po
2)





pre
jed
da
ho
ko
dv
Ra
po
na
isk
po
pri
ka
ma
Tradicion
osmatrajući kar
ožemo doći do
ulture i civilizac
Razvoj tr
d kraja 19. stolje
za svog horizon
odrumom (sl. 1)
.
Sl. 1 Kuća nad
19.
Snimio: D
Posmatraj
ethodila kuća
dnom prostorijo
asaka, šindre ili
Do kraja
orizontalnom po
ojoj, pored “kuć
vije sobe u kojim
azvoj kuće u ve
o vertikali, doda
agiba terena, d
koristio otvoren
Pošto se
otpuno novog s
izemnici, ovu v
Materijal
amen – zemlja.
akaze, rogovi,
nalna seoska k
rakteristike se
mnogih zaklju
ije.”(Rubić, 75)
radicionalne seo
eća. Seoska kuć
ntalnog i vertika
) i poluspratnice
d podrumom s k
stoljeća
D. Džafić
jući najstarije
koja je imala
om zvanom “ku
slame.
a 19. i početka
ogledu, pregrađ
će” u kojoj se o
ma se spava.
ertikalnom pog
aju određeni pro
dodaje podrum
ni tavanski prost
ni u jednom n
sprata, nego sa
vrstu kuća naziv
koji se koristio
. Cijela konstru
letve). Zidovi
[152]
kuća
oske kuće u
učaka jer, izmeđ
)
oske kuće na po
ća je od tog vrem
alnog razvoja. N
e nad podrumom
kraja Sl. 2



seoske kuće
karakteristike
uća”, zidovima
a 20. stoljeća,
đivanjem “kuće”
obavljaju svi do
ledu se odvijao
ostori. Ispod jed
, a iznad se
tor iznad sobe.
ni u drugom slu
amo o određen
vamo poluspratn
o pri gradnji kuć
ukcija kuće je
podruma su k
različitim his
đu ostalog, “ku
odručju sela Dža
mena do danas
Najstarije kuće
m i sa čardakom
Kuća nad podr
među r
Snimio
možemo pret
jednodjelne d
a od brvana ili
prvobitna din
”, razvila u više
omaćinski poslo
o tako što se pr
dnog dijela kuć
pojavljuje tzv.
učaju ne može
nim visinskim d
nicama.
ća na sl. 1 i 2 je
drvena (grede
kameni u komb
torijskim perio
uća pokazuje st
akule možemo p
prošla kroz nek
su poluspratnic
m među rogovim
rumom i sa čard
rogovima
o D. Džafić
tpostaviti da i
dinarske brvnar
šepera i krovo
narska brvnara
edjelnu prizemn
ovi, postoji i jed
rvobitnoj prizem
će se, u zavisno
“čardak”, čim
govoriti o stva
dodacima prvo
e kombinacija d
e, direci, vjenč
mbinaciji sa drv
odima
tupanj
pratiti
koliko
ce nad
ma (sl.
dakom

im je
re, sa
om od
se u
nicu u
dna ili
mnici,
osti od
me se
aranju
bitnoj
drvo –
anice,
venom

[153]

konstrukcijom, a zidovi soba od šepera (horizontalno isprepletano pruće između
vertikalno postavljenih direka). Zidovi su lijepljeni zemljom koja je miješana sa
pljevom. Podrumski prostor je služio za skladištenje voća i povrća, a ponegdje se u
podrumu držala i sitna stoka (koze i ovce). Iznad podruma se nalazila jedna ili
dvije sobe za spavanje, a svi značajniji dnevni poslovi obavljali su se u “kući” koja
je ležala na zemlji, u ravnini terena. Ulaz u “kuću” je obično na istočnoj strani
(“velika vrata”), dok se na zapadnoj nalaze “mala vrata” kroz koja se izlazilo u
dvorište (vidimo ih na sl. 2). U “kući” se nalazi i ognjište koje je vremenom
ustupilo mjesto zemljanoj peći (furuni), u njoj se kuha, jede i boravi tokom dana.
Kuće nisu imale dimnjake jer je tavanski prostor iznad “kuće” bio otvoren pa je
dim sa ognjišta nesmetano izlazio kroz otvore na krovu (badže). Za razliku od
“kuće” u kojoj je pod bio zemljani, soba je bila potpođena daskom, a plafoni su
takođe pokovani daskama koje su sa tavanske strane polijepljene blatom.
Krovovi kuća obično su bili četverovodni, a ponegdje i dvovodni. Za
pokrivanje se u početku koristila daska koja je u prvoj polovini 20. stoljeća
zamijenjena crijepom.
Poluspratne kuće nad
podrumom građene su u
Džakulama sve do 60-ih godina
dvadesetog stoljeća (sl. 3).
Međutim, kuće iz 20. stoljeća se
značajno razlikuju od onih starijih.
Kod ovih kuća zidovi podruma su
isključivo od kamena, bez drvene
konstrukcije. Drvena konstrukcija
se upotrebljavala u gradnji sprata, s
tim što je nekadašnji šeper
zamijenjen ćerpićem ili ciglom.
Prvobitna prostorija “kuća“ je
iščezla, a zajedno s njom i “mala
vrata”, ognjište, badže i dr. Iznad
podruma su sobe na spratu, a iznad
cijelog sprata je tavan. Krov je
četverovodni. Masivni zidovi
podruma obično nisu malterisani, dok su unutrašnji i vanjski zidovi sprata
malterisani, a potom krečeni.
“Pojava spratne kuće na selu je odraz višeg standarda – društvenog, ekonomskog i
stambenog.” (Kadić, 57) Gradnja spratnih kuća u selima Gračaničke općine
započela je početkom 20. stoljeća, iako možemo pretpostaviti da su ih imućnije
porodice gradile i ranije. Najstarije spratne kuće su čardaklije. Prema narodnom
kazivanju u Džakulama se nalazilo nekoliko čardaklija, ali do danas su sve
porušene. Osnovna razlika između čardaklije i poluspratnice s kraja 19. stoljeća je
u tome što čardaklija ima dva sprata iznad podruma.
Sl. 3 Kuća nad podrumom iz
60-ih godina 20. stoljeća

Snimio: D. Džafić


po
M
pri
mo
U
pri
sp
up
kro
če
no
ne
sp

Sl




Pr

zg
ko
ba
dru
ka
sta
se
Gr
Pojedine
oluspratnicama k
eđutim, razliku
izemlje u kom
ožemo reći da p
drugoj polovin
ije svega, ogle
ratnosti, oblik
potrebljavati bet
ovne konstrukc
tverovodnog kr
ovije vrijeme se
ešto niži (tzv. n
ratova su armir
. 4 Spratna kuća
dvadese
Snimio
rivredne zgrad
Prihvataju
grade oko kuće”
oje karakterizira
avilo stanovništv
Proces in
ugoj polovini 2
ao što su urban
anovništvo u ve
u fabrikama s
račanici. U isto
porodice su u
kada je u pitanj
uju se po tome
e se živjelo, a
predstavljaju od
i 20. stoljeća sp
edaju u materij
ku krova itd.
ton, željezo, op
cije. Oblik krova
rova. Za razliku
e obično grade d
nisko i visoko
rane betonske pl
a iz prve polovi
etog stoljeća
o: D. Džafić
de
ući tvrdnju da
” (Rubić, 75), s
aju neko područ
vo tog područja
ndustrijalizacije,
20. stoljeća, u u
nizacija i deagr
elikoj mjeri nap
smještenim u g
vrijeme, dok se
[154]
u prvoj polovin
u materijal od k
što one nemaju
iznad njega sp
dređeni tip sprat
pratna kuća je d
jalu od koga j
Od tada se
eka, i dr., dok s
a spratnih kuća
u od nekadašnj
dva, a nerijetko
potkrovlje). Te
loče (sl. 5).
ine Sl.



a “zanimanje s
samim uočavan
čje sa velikom t
a u različitim pe
, koji je Grača
uzročno–posljed
rarizacija. Naim
pušta ranije zan
gradu, a vreme
e odvijaju ovi p
ni 20. stoljeća
koga su građene
u podrum nego
prat. Zbog toga
tne kuće (sl. 4)
doživjela značaj
je građena, un
u gradnji spr
se drvo upotreb
a većinom je dv
eg jednog sprat
o i tri sprata, s t
emelji kuća su
5 Spratna kuća
dvadeset
Snimio
stanovništva po
njem broja i vrs
tačnošću možem
eriodima.
ničku općinu z
dičnoj je vezi s
me, usljed indu
nimanje (poljop
nom se i trajn
procesi dolazi i d
gradile kuće
e kao i način gra
je umjesto pod
a za ovu vrstu
ne promjene ko
nutrašnjem uređ
ratnih kuća po
bljava samo u g
ovodni, iako ih
ta iznad prizem
tim da je zadnji
u betonski, a iz
iz druge polovi
tog stoljeća
o: D. Džafić
okazuju gospod
ste privrednih z
mo odrediti i či
značajnije zahv
sa drugim proc
ustrijalizacije s
privredu), zapo
no naseljava u
do masovnog ru
slične
adnje.
druma
u kuća
oje se,
đenju,
očinje
gradnji
h ima i
mlja, u
i sprat
zmeđu
ine

darske
zgrada
me se
atio u
cesima
eosko
ošljava
gradu
ušenja



pri

do
ko
slu
od
nji
ko
str
vra

Ko
sm
po
od
prv
su
na
drv
pro
sto
sta
pro
ko
su
po
ka
če
(ko
dv
na
na
cig
Gr
ho
na
ma
sam
“o
ivrednih zgrada
žakule. Do dan
ok su neki potpu
ošare (štale), puš

Koš je zg
uži za držanje k
d drveta (grede,
ih je položen po
ojih je u prošlos
rujanja zraka, o
ata (1x1 m) kro
ošara, štala il
mještaj stoke
osmatrani period
d istog materija
voj polovini 20
drvo, kamen i
akon toga opek
vo. Štala se
ostorije u koj
oka, vezana za
avlja stočna
ostorije je tav
ome se drži sije
dvovodni. U
okriveni daskam
asnije crijepom
sto bile do
olare) koje su s
Pušnica (
va dijela. U jed
alazi “babura” (
a kamene temel
gle ili ćerpića. O

Hambar
rađeni su od
orizontalno reda
a “okna” u koja
alih su dimenzij

Magaza
mo je većih dim
okna” u kojima
a koje su karak
našnjeg vremen
uno iščezli (npr.
šnice (sušare), h
grada pravougao
kukuruza u klip
, direci, vjenčan
od od dasaka. Z
sti pleteno pruć
odnosno lakšeg
oz koja se sipa k
li staja služi
. Kroz cij
d štale su građe
ala kao i kuće.
0. stoljeća korišt
i zemlja (sl. 6)
ka, beton željez
sastoji od jed
joj je smješte
a jasle u koje
hrana. Iznad
vanski prostor
eno. Krovovi št
prošlosti su b
ma ili slamom
m. Uz košare
ograđene koln
lužile za smješt
(sušara) služi z
dnom dijelu se
(peć) iznad koje
lje postavljala d
Obično su četve
je manja priv
drveta. Drveni
ane užlijebljene
a se sipa žito. V
ja (sl. 8).
je slična hamb
menzija. Naime
se drži žito u
[155]
kterizirale sva
na veoma mali
. vodenice). Dan
hambari i maga
one osnove, duž
pu. Izuzev pokr
nice, rogovi). T
Zidovi su od ve
će, a danas se ku
sušenja kukur
kukuruz. Krov je
za
ijeli
ene
. U
teni
), a
zo i
dne
ena
se
te
r u
tala
bili
m, a
su
nice
taj zaprežnih ko
za sušenje voća
e priprema voć
e su ljese “nast
drvena konstruk
erovodnog krov
vredna zgrada
i temelji su o
e deblje daske.
Vrata hambara s
baru po namjen
e, i magaze su
zrnu. Građene
Sl. 6 Koš

sela Gračaničk
broj tih objeka
nas se na terenu
ze.
žine oko 5, a šir
rova koji je od
Temelji su odig
ertikalno postav
uje letva u razm
ruza. Na užoj s
e dvovodni.
ola. (sl. 6).
a, najčešće šljiv
e i stavlja na l
trte” voćem. Gr
kcija, prvo od
a (sl. 7).
koja služi za
odignuti od ze
Unutrašnjost ha
se nalaze u “las
ni i materijalu
drvene, a u jed
e su tako što se
šara
Snimio: D. Dž
ke općine, pa t
ata ostao je sač
u mogu uočiti k
rine oko 1 meta
crijepa, sve ost
gnuti od zemlje
vljenih direka iz
maku oko 2 cm
strani se nalaze
va. Ona se sasto
ljese, a u drugo
rađene su tako
šepera, a kasni
držanje žita u
emlje, a na nj
ambara je izdij
stavici” ispod k
od koga je gra
dnom dijeli se n
e između vertik
žafić
tako i
čuvan,
koševi,
ar koja
talo je
, a na
zmeđu
m zbog
mala
oji od
om se
što se
ije od
zrnu.
ih su
eljena
krova i
ađena,
nalaze
kalnih




raz
tog
ter



Za

so
ok
da
ist
po
do

os
nji















žlijebljenih direk
zne alatke, pov
g dijela je tava
renom.
Sl. 7
Snimio:
aključak
Tradicion
cijalističkog ur
kruženju. Razvo
a se počinje up
tovremeno dolaz
orodice dovodio
ograđivanjem ve
čuvane privredn
novne privredn
ihovog broja u t
ka horizontalno
vrće, brašno i dr
an do koga vod
7 Pušnica
D. Džafić
nalni objekti (k
ređenja građen
oj industrije, sao
potrebljavati in
zi do zapuštanja
o je do toga da
ertikalno.
ne zgrade svje
ne grane u selu D
tom periodu nam
[156]
o slažu daske. D
r., a ponekad s
de drvene stepen



kuće i privredn
ni od materijal
obraćaja i trgov
ndustrijski građ
a i rušenja tradi
a se kuća pregr
edoče da su rat
Džakule sve do
m govori i o nap
Drugi dio magaz
e koristi i kao
nice. Vrata ma
Sl. 8
Snimio:
ne zgrade) su k
a koji se nala
vine u socijalizm
đevinski materij
icionalnih privre
ađivanjem razv
tarstvo, stočars
socijalističkog
puštanju ovih p
ze služi kao osta
ljetna kuhinja.
agaze su u ravn
8 Hambar
: D. Džafić
kroz sve period
azio u neposre
mu doveo je do
jal u gradnji k
ednih zgrada. R
vijala horizonta
stvo i voćarstvo
perioda, a sman
privrednih grana
ava za
Iznad
nini sa

de do
ednom
o toga
kuća i
Razvoj
alno, a
o bile
njenje
a.

[157]

LITERATURA:

1. M. Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša,
Sarajevo 1967.
2. I. Rubić, Zemlja i čovjek, Osnovi antropogeografije, IBI, Zagreb 1956.
3. Đ. R. Simonović, M. B. Ribar, Uređenje seoskih teritorija i naselja, Univerzitet
u Beogradu, Beograd 1993.
4. V. Đurić, Prilog poznavanju tipologije seoskih naselja, Zbornik radova
Geografskog
zavoda PMF Beograd, sv. XV, Beograd 1968.
5. S. Kulenović, Gračanica i okolina, antropogeografske i etnološke odlike, Muzej
Istočne Bosne, Tuzla 1994.
6. D. Džafić, Antropogeografske odlike općine Gračanica, magistarski rad
odbranjen na
PMF-u u Tuzli, mart 2007.
7. D. Džafić, Neke razvojne karakteristike seoskih naselja gračaničke općine,
Gračanički
glasnik, br. 23, Monos, Gračanica 2007.























[158]





































[159]

Dr. sc. Omer Hamzić

Kako očuvati industrijsko naslijeđe – jedan pogled na
gračaničku željeznicu, 40 godina nakon ukidanja

Abstrakt: Na početku ovog priloga postavljeno je pitanje kako se odnosimo prema
vlastitoj industrijskoj baštini i da li napušteni industrijski objekti mogu biti
integralni dio graditeljskog naslijeđa i identiteta u našoj zemlji. Ukazano je na
moguće pravce aktivnosti da se takozvana „industrijska arheologija“ očuva i na
adekvatan način, primjerenom promjenom njezine namjene i funkcije prezentira
javnosti. Za ilustraciju stanja kod nas u pogledu zaštite i očuvanja industrijskog
kulturnog naslijeđa u ovom prilogu dat je opširniji osvrt na historijat nekadašnje
gračaničke željeznice, popularnog „Ćire“, sa posebnim osvrtom na značaj te pruge
u privrednom i civilizacijskom razvoju toga grada, te na reminiscencije i sjećanje
na tu prugu i sve ono što je za nju bilo vezano, 40 godina nakon njenog ukidanja.
Učinjen je pokušaj da se na primjeru gračaničkog Ćire, definišu, kako pozitivna,
tako i negativna iskustva u tretmanu i odnosu, pa i zaštiti (makar i ostataka i
simboličkih predmeta) takozvanog industrijskog naslijeđa. Što se tiče negativnog
iskustva, vrijeme je pokazalo da je tu željeznicu trebalo po svaku cijenu zadržati i
koristiti u turističke svrhe, a pozitivno iskustvo je vezano za čuvanje uspomene na
to industrijsko naslijeđe u Gračanici. Ukazano je na još neke mogućnosti trajnog
obilježavanja i čuvanja uspomene na tu gračaničku željeznicu, iako Gračanica ni na
simboličnoj ravni nije obilježila 110 godina od otvaranja i 40 godina od ukidanja te
željeznice.
Ključne riječi: industrijsko naslijeđe, industrijska arheologija, gračanička
željeznica, „Ćiro“, uskotračna pruga, Gračanica

I. OPĆE NAPOMENE (KULTURNA BAŠTINA ILI STARO GVOŽĐE)
1. Kako očuvati industrijsko naslijeđe kod nas (uvodne napomene)

Ako bismo se osvrnuli na sudbinu naših brojnih starih industrijskih
objekata, srušenih i pometenih da bi se na njihovom mjestu izgradio neki tržni
centar ili neko elitno naselje, mogli bismo doći do zaključka da se kod nas
industrijska arhitektura i ne shvata kao kulturna baština već kao staro gvožđe,
otpad ili ruglo koje treba što prije uklanjati. Tako kompleksi propalih industrija, u
vremenu tajkunizacije, postaju plijen „investitora“ kao prostori koje treba očistiti i
na njima graditi objekte koji će donositi velike profite i zaradu. Ta pitanja kod nas
obično se aktueliziraju ili kad se neki objekti, usljed propadanja ili nekih drugih
razloga (požara, havarija) počnu rušiti ili u okviru rasprava o promjenama namjene
pojedinih urbanih prostora u našim gradovima (promjene ili uspostavljanja
urbanističkih planova ili urbanističkih redova). Ipak, mnogi objekti ispred nas
nestaju, uprkos inicijativama stručnjaka, ali i običnih građana, mnogih entuzijasta,
zaljubljenika u starine i kulturno naslijeđe, da se oni konzerviraju, preurede ili da

[160]

se bar nešto od njih, bar na simboličkoj ravni (u vidu odabranih predmeta, dijelova
objekata ili eksponata) spasi od nestajanja. Razloga za to ima više – od materijalno-
finansijskih do organizaciono-kadrovskih i pravno-administrativnih, od opće
društvene nebrige za očuvanje kulturnog naslijeđa uopće, do odnosa pojedinca,
nezainteresiranosti i neshvatanja tog segmenta naše kulturne baštine. Zato su rijetki
primjeri valorizacije pojedinih objekata industrijskog naslijeđa, kao što je stara
solana u Tuzli. Tek neke početne pomake vidimo u našem komšiluku, u Hrvatskoj i
Srbiji.
208


2.Odakle početi, ko je prvi na potezu
Bez obzira na sve spomenute probleme, priču moraju otvoriti za to
nadležne institucije i državna resorna ministarstva, zavodi i uprave za zaštitu
kulturne baštine, muzeji i arhivi, tako što će prije svega (a za to nisu potrebna
velika sredstva) takve objekte i komplekse registrovati i popisati kao spomenike
kulture.
209
Potom bi uslijedilo prikupljanje i sređivanje raspoložive dokumentacije
koja u uslovima privatizacije i brzih vlasničkih promjena, naprosto nestaje i
konačno, zaštita takvih objekata (koji još nisu uništeni) kao dijelova ili predmeta
naše spomeničke baštine. Pri tome ne mislimo da ih treba zaštiti i čuvati kao stare
„rujine“ za gledanje, nego im utvrditi neku novu namjenu. To je, bez sumnje, veliki
zadatak, kojem se mora pristupiti sasvim ozbiljno, sa multidisciplinarnim ekipama
stručnjaka i eksperata, ne samo muzejskih i konzervatorskih. Poznato je da se u
svijetu industrijska arhitektura spašava njenom „prenamjenom u kulturne svrhe“.
210

Takvi kompleksi se, uglavnom, adaptiraju i koriste kao novi muzeji (muzeji
savremene umjetnosti, naprimjer) ali i kao značajni segmenti turističke, a s tim u
vezi i ugostiteljske ponude.

208
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Aneksa
8, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, primjenjujući Kriterije za proglašenje
dobara nacionalnim spomenikom (Službeni glasnik BiH, br. 33/02 i 15/03), na 35. sjednici održanoj
od 20. do 27. novembra 2007. godine u Banjoj Luci i Sarajevu, donijela Odluku (08-35-202/07-06) o
proglašenju Industrijskog naslijeđa – Proizvodnja soli u Tuzli nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine. Slani bunari na Boriću. Ovo je prvi put da je područje u kategoriji industrijskog
naslijeđa (soni bunar iz osmanskog perioda na Solnome trgu, objekat stare solane u Kreki i slani
bunari s rezervoarom na Boriću) proglašeno nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini.
(Općina Tuzla/ Com Art Info)
209
U tom kontekstu, podsjetio bih da je 13. kongres međunarodnog komiteta za zaštitu industrijske
baštine (TICCIH), održan 2006. godine u Terniju i Rimu, potvrdio da se industrijska baština danas
smatra ravnopravnim dijelom svjetskog kulturnog naslijeđa.
210
Podsjetio bih na podatak do kojeg sam došao pripremajući ovu temu, da je Muzej d'Orsey u Parizu
nekad bio željeznička stanica, Tiessenove čeličane u Ruhru (Njemačka) preoblikovane su u
autentičnu „scenografiju“ novih pozorišnih predstava i drugih “proizvoda“ moderne umjetnosti.
Jednostavno, pretvorene su u svojevrstan „park kulture“ u kojem je ne samo zadržana (spašena), već i
„vrednovana i respektirana arhitektura i oprema čeličana“. Sve to ljudi su preuredili i pretvorili u
„privlačne, gotovo senzacionalne multimedijalne prostore“, kao izuzetnu turističku atrakciju.
(Ruhrsko iskustvo). Ima još mnogo sličnih primjera u svijetu, ali je najviše onih „u kojima
industrijske građevine dobivaju suvremenu muzejsku namjenu“.

[161]

Možda nije suvišno napomenuti da se za realizaciju dobro osmišljenih i
stručno urađenih projekata spašavanja industrijskog naslijeđa mogu koristiti i za to
namijenjeni evropski fondovi. Potrebna je volja i znanje, a prije toga svijest o
važnosti čuvanja i korištenja i tog naslijeđa koje je dio naše i svjetske kulturne
baštine.
211


II SJEĆANJE NA GRAČANIČKU ŽELJEZNICU (I KAKO GA OČUVATI)

1. Dolazak voza: historijski preokret (ka modernim konturama grada)
Na području Gračanice, osim pruge uskotračnog kolosijeka Gračanica –
Karanovac, tokom vremena stradali su ili uništeni sljedeći objekti industrijskog
naslijeđa: željeznička uskotračna pruga i voz, željeznička stanica sa kompletnim
instalacijama i krečana u blizini Kotoruše (ispod Gaja), od koje je samo sačuvana
upravna zgrada (to su objekti iz austrougarskog perioda), uništen je Francov mlin
iz perioda između dva svjetska rata, stara tapetarija iz perioda socijalističke
Jugoslavije (danas je supermarket) i stara etivaža koja je nedavno srušena.
Za nas su najznačajniji objekti iz perioda austrougarske vladavine, čijom je
izgradnjom započinjalo novo moderno doba u našim krajevima. Na prvom mjestu,
svakako je ta uskotračna pruga sa željezničkom stanicom i svim ostalim
instalacijama, zato što se za njenu izgradnju i puštanje, u historijskom smislu,
bukvalno vezuje ne samo "izlazak Gračanice u Evropu", već i dolazak Evrope u
Gračanicu, tada malu bosansku neuglednu kasabu, sa svim obilježjima ne samo
osmanske arhitekture i izgleda (u sredini čaršija, kao pazar, a okolo desetak
mahala), već i starinskim, u to vrijeme već arhaičnim načinom života, odijevanja,
ishrane, trgovanja, gradnje itd. Nije pretjerano reći da je željeznica i željeznička
pruga u 19. stoljeću značila preokret ne samo u saobraćaju i trgovini, već i u
urbanizaciji i načinu života u svim krajevima kroz koje je prolazila i u svim
mjestima koja je povezivala. Za Gračanicu je ta pruga i željeznica (kasnije
popularno nazvana „Ćiro“) značila simbol civilizacije i historijsku razdjelnicu na
njenom razvoju od male zaostale kasabe „ka modernim konturama grada“. Pruga
Gračanica – Karanovac (dužine 4.585 metara, sa željezničkom stanicom i ostalim
pružnim instalacijama) službeno je puštena u promet 1. januara 1898. godine.
Izlazak Gračanice na bosanskohercegovačke željeznice, a time i na željezničku
mrežu dvojne Monarhije, odnosno Evrope, uistinu predstavlja prekretnicu u
njenom privrednom, urbanom, kulturnom i sveukupnom razvoju.
212
Dakle, 2008.
godine navršilo se punih 110 godina od dolaska prvog voza u Gračanicu i
„okruglih“ 40 godina od odlaska i ispraćaja tog istog voza iz ovoga grada, koji nije
odmah otišao u historiju, već bukvalno u staro gvožđe. Bilo je to u maju 1968.
godine. Moralo je proći 14 godina dok se neko nije sjetio da bi ga odatle trebalo
izvaditi – makar kao eksponat.


211
Izvor: http://www.vjesnik.hr/html/2006/10/23. rubrika. asp?r=kom
212
Omer Hamzić, Gračanica na kraju 19. stoljeća, Od kasabe, ka modernim konturama Grada,
Saznanja br. 1, Tuzla, 2005., 133

[162]

2. Ljudi i vozovi: društvena dimenzija (sjećanje na popularnog „Ćiru“)
Kao što je rečeno, ta je popularna mašina vjerno „služila“ Gračanici punih
70 godina. Protutnjala je dva svjetska rata, nadživjela tri države i četvrtu „dopola“,
bila je dio društvenog života, simbol privrednog prosperiteta i razvoja. Za nju su
vezane mnoge uspomene žitelja ovoga grada. Tom malom željeznicom ispraćalo se
na daleke puteve, i na hadž i u rat, odlazilo se u bijeli svijet u potrazi za nekim
boljim životom, tom su malom željeznicom u ovaj grad dolazili i dobronamjernici i
zlonamjernici, veliki ljudi, protuhe i pustahije. Na željezničkoj stanici se plakalo i
pjevalo pri rastancima i radovalo pri dočecima najmilijih iz ratova, sa dalekih
meridijana, iz svijeta. Relativno malo gradova u Bosni i Hercegovini imalo je
privilegiju željezničke veze sa svijetom. I danas, mnoge starije Gračanlije, govoreći
sa žalom o tom vozu, ističu da je njegovo potpuno ukidanje u najmanju ruku bilo
nepotrebno. Pogotovo ne mogu tadašnjoj lokalnoj vlasti oprostiti rušenje velikog
željeznog mosta, kojim se premošćivala rijeka Sokoluša i čitava željeznička stanica
kao atraktivna i funkcionalno postavljena spona između dva dijela grada. Bio je to
most spajanja dva dijela grada, ali most uzdaha, sastanaka i rastanaka, ljubavnih
pogleda zaljubljenih dok su čekali da mašina „vrisne“.
Prema sjećanju nekih odgovornih ljudi u Gračanici tog vremena, niko ništa nije
preduzimao da se spasi i pruga i „Ćiro“ ili da se adekvatno zamijeni. Olahko se
prihvatila izgradnja asfaltnog puta Gračanica – Sočkovac, kao „zamjensko“
rješenje za „Ćiru“ – jer to, kao što je vrijeme pokazalo, ipak nije bilo pravo
rješenje.
213
Za razliku od tadašnjih „odgovornih faktora“ koji su brzo otpisali
„Ćiru“, neki ugledni ljudi, prije 110 i više godina, žestoko su se borili i izborili za
kvalitetno saobraćajno povezivanje svoga gada sa svijetom. Prema sačuvanim
arhivskim dokumentima, oni su uporno zahtijevali „ (...) da se poduzmu sve
aktivnosti kako bi se željeznica dovela u sam grad. Gradsko vijeće je zaključilo da
se kolodvor podigne na pijaci, zvanoj Mejdan...“ Vijećnici su govorili kako će ovaj
događaj „za naše mjesto tako važan biti da će ga i istorija zlatnim slovima
zabilježiti i u vjekovnoj uspomeni zadržati“. Tom prilikom ... gradonačelnik Gani-
beg Muftić je, između ostalog, naveo kako cijelo građanstvo vruće želi da se
željeznica do u grad Gračanicu izgradi, pa u tom smislu moli kotarsku upravu da na
mjerodavnom mjestu zagovori i toplo preporuči zaključke sa sjednice...“
214


3. Ukidanje voza: zbog nerentabilnosti (nova cesta do Sočkovca)
Onoliko koliko su nekada Gračanlije i njihovi lokalni rukovodioci „vruće
željeli“ da željeznica što prije dođe u njihov grad, sedamdeset godina kasnije, njeno
ukidanje je, barem što se zvaničnika tiče, izgleda, hladnokrvno prihvaćeno.
Ukidanje uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini brzo se pokazalo kao velika
greška, bez obzira što se to pravdalo nerentabilnošću u novim tržišnim uslovima

213
Ćamil Naimkadić, Sjećanje na gračaničku željeznicu - početak s pjesmom, ukidanje s tugom (1897
– 1967.), Gračanički glasnik br. 26, Gračanica 2008., 60 - 70
214
Mina Kujović, Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine,
Gračanički glasnik, br 21, Gračanica 2006., 52 – 58; O izgradnji uskotračne željezničke pruge za
Gračanicu, vidi: Mina Kujović, Okružna oblast Donja Tuzla pod upravom Fridriha von Foglara od
1894. do 1912. godine, Gračanički glasnik br. 25, Gračanica 2008., 91 - 100

[163]

kakvi su se u to vrijeme izgrađivali – nakon privredne i društvene reforme koja je
započeta 1963. i 1964., a svoju kulminaciju i definitivno odustajanje od njenih
načela, doživjela upravo 1968. godine, kada je zajedno sa ostalim, ukinut i
gračanički „Ćiro“. Što se tiče Gračanice, nikakvog organizovanog ispraćaja „Ćire“
nije bilo. Neki su samo izašli da jednog sunčanog jutra čuju posljednji zvižduk
male lokomotive za koju je bilo prikačeno nekoliko vagona.
Tako je „Ćiro“ gotovo nečujno otišao u zaborav. Služio je vjerno oko 70
godina, prevezao mnogo putnika, razne vrste roba, materijala, a o kamenu
iskopanom u „Griču“ (Lipa) i kamenolomu „Sklop“ – Pašalići da i ne govorimo.
Jako mnogo ljudi iz Gračanice i okoline bilo je zaposleno, kako direktno na
željeznici, tako i indirektno na drugim poslovima u tuzlanskom i dobojskom
regionu. Nikad ne smijemo zaboraviti da smo preko „Ćire“ bili povezani sa
Evropom. To je za grad Gračanicu, ali i širu regiju, bilo od neprocjenjive koristi –
važnosti. U tome se svi moramo složiti
Ako je i bilo nekih dilema oko opravdanosti ukidanja malih uskotračnih
željeznica u BiH, pa tako i gračaničkog „Ćire“, sa sigurnošću se može reći, da za
uklanjanje i rušenje starog atraktivnog željeznog mosta (prijelaza) iznad kolosijeka
i Željezničke stanice Gračanica nije bilo nijednog racionalnog razloga. Čak nije
bilo nikakvog dekreta s nekog višeg nivoa. Radilo se o totalnoj nebrizi i
nerazumijevanju lokalnih vlasti, koje su taj most jednostavno „otpremile“ u staro
željezo. Zajedno sa mostom otpremile su simbol jednog vremena koji je postao i
simbol grada Gračanice, lijepe uspomene, sentimentalna sjećanja mnogih
Gračanlija. „Bila bi to i danas posebna atrakcija Gračanice da je kojim slučajem taj
most sačuvan. Presudila je brzopletost i ishitrenost (možda i nekultura) tadašnjih
lokalnih moćnika .“
215

Bilo kako bilo, valja ipak reći da je posljednji „pisak“ lokomotive i
ukidanje tog malog voza, u maju 1968. godine, označio prekretnicu u razvoju
Gračanice. Izgradnjom nove ceste od Gračanice do Željezničke stanice Sočkovac,
kao zamjena za ukinuti voz do Karanovca, stvoreni su uslovi za preseljenje malih
zanatskih radioničica (metalne, obućarske, stolarije i konfekcije) iz centra grada
(tadašnje čaršije) na prostore sadašnje industrijske zone. Time je označen početak
modernog doba u privrednom i urbanom razvoju ovoga grada.

4. Sudbina zaboravljenog eksponata: („Ćiro“ poslije „Ćire“)
Nostalgičari“ za „Ćirom“ i „Ćirinim“ vremenima u Gračanici, 1982.
godine nabavili su jednu njegovu staru mašinu mađarskog porijekla, proizvedenu
1947. godine, koja je do tada bila u vlasništvu Rudnika uglja Banovići. Kao
eksponat, ta stara mašina postavljena je na prilazu u krug autobuske, nekada
željezničke stanice u Gračanici. U početku, nije bilo problema da se lokomotiva –
eksponat pristojno održava, što se samo po sebi podrazumijevalo. Međutim, kasnije
je ponestalo entuzijazma, nije se precizno ni znalo ko je zadužen da čuva i održava
eksponat. To se očekivalo od tadašnjeg preduzeća za prevoz putnika „Transservis“,
koje je kompletan prostor željezničke stanice sa objektima, preuredilo u gradsku
autobusku stanicu. Jednom riječju, nije se znalo ko je bio dužan da lokomotivu kao
eksponat čuva i da je „pristojno“ održava, tako da je od samog početka bila

215
Ćamil Naimkadić, nav. čl. 60 - 70

[164]

izložena intenzivnom propadanju i devastaciji, često služila kao posljednje utočište
beskućnika i lutalica, više na smetnji, kao obično ruglo na autobuskoj stanici. „U
takvom stanju ipak je „preživjela“ posljednji rat i dočekala mir, ali gotovo kao
propala starica, sa vidnim ožiljcima od gelera, nebrige, prepuštena definitivno zubu
vremena.
Po završetku rata, u vremenu mira i za „Ćirinu“ lokomotivu dolazili su
bolji dani. Na inicijativu Udruženja za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog
naslijeđa došlo je do potpunog obnavljanja eksponata „Ćirine“ lokomotive, koja je
dobila, ne samo autentičan izgled, već i svoj „komadić“ pruge, te odgovarajuće i
bolje mjesto na nekadašnjoj željezničkoj stanici, ne više kao ruglo, već danas kao
prepoznatljivo obilježje i ukras Gračanice koji posjećuju i razgledaju mnogi
znatiželjnici, prolaznici i gosti ovoga grada.
216


5. Kad protutnje svi vozovi (neka moguća rješenja)
Osim ovog „Ćirinog“ eksponata na autobuskoj stanici, za koji se može reći
da je „u funkciji“, od nekadašnje gračaničke željeznice do danas je kao cjelina
sačuvan jedino željezni most na rijeci Spreči koji i danas povezuje Gračanicu i
Karanovac. Iako se slabo održava, most je još uvijek u funkciji, što govori o
kvalitetu njegove konstrukcije, koja je izdržala do današnjeg dana. Ako ni zbog
čega drugog, makar zbog toga zaslužuje da se obnovi i zaštiti kao spomenik
industrijskog kulturnog naslijeđa, da mu se vrati nekadašnji izgled, da se vrate
pragovi umjesto ružnih, polomljenih i propalih drvenih greda i dasaka, da se po
njegovoj konstrukciji postavi željeznička pruga koja će služiti kao atraktivan
pješački prijelaz sa jedne na drugu obalu Spreče, te da se adekvatno uredi okoliš na
tom, ionako lijepom prirodnom lokalitetu i ambijentu. Pored spomenutog,
donedavno je postojao i most „Rampa“ (preko Sokoluše) na istoimenom pružnom
prelazu (rampi) u centru Gračanice, po kojem je i dobio ime „Rampa“. Umjesto tog
„Ćirinog“ mosta, koji je zbog dotrajalosti morao biti srušen, na tom mjestu
nedavno je izgrađen novi, mnogo ljepši i širi most, ali je trajno ostao stari naziv
mosta, kako u sjećanju, tako i u službenom žargonu Gračanlija. To je sjećanje i
staro ime „Rampa“ jednom skromnom spomen-tablom, već i „ubilježeno“ na
novom mostu, što bi se reklo: „Ćire“ radi. Još kad bi se samo mogao obnoviti i
spomenuti željezni most na staroj željezničkoj, a sadašnjoj autobuskoj stanici –
makar kao replika ili neka simbolična naznaka...
Neka ovo posebno bude inicijativa za kulturno naslijeđe. Možda bi to bilo
konačno vraćanje duga staroj gračaničkoj željeznici. I konkretna preporuka
„odgovornim faktorima“ u lokalnoj vlasti u Gračanici, da se: 1. redovno održava
spomenuti eksponat „Ćire“, 2. da se obnovi željeznički most na rijeci Spreči i 3. da
se uradi neka replika ili maketa starog mosta kojim se premošćivala željeznička
stanica, kao eksponat na nekadašnjoj željezničkoj, a sada autobuskoj stanici. Bio bi
to skroman, ali značajan doprinos očuvanju industrijskog kulturnog naslijeđa na
području Gračanice.

216
Zasluga za to pripada Osmanu Topčagiću, tadašnjem sekretaru spomenutog udruženja i direktoru
preduzeća „Ozrenka“, koji se angažovao da obezbijedi sredstva za nabavku autentičnih rezervnih
dijelova i obnavljanje gračaničkog „Ćire“.


[165]

Mr. sc. Nikola Čiča


Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podružnica
Tuzla od osnutka do ukinuća


Još krajem 19. stoljeća među bosanskohercegovačkim Hrvatima počinju se
javljati društva čiji je cilj ispočetka bio više zabavnog, poučnog i svečanog
karaktera, u odnosu na najčešće djelatnosti pravih kulturno-prosvjetnih
organizacija. U prvom redu to su bila pjevačka društva: Trebević u Sarajevu,
osnovano 1893., Slavuj u Trebinju, Zvijezda u Varešu (1894), Dinara u Livnu
1896., pa je takvo pjevačko društvo osnovano i u Tuzli pod nazivom Majevica,
1895. godine.
Međutim, kako je sazrijevala misao da je pomladak temeljna supstanca svakog
društva, tako se gradila i svijest hrvatskoga naroda u nesklonim vremenima i na
prostorima gdje je trebalo živjeti, raditi i opstati u nerazvijenosti, te se boriti sa
različitim divergentnim procesima i tendencijama da veliku pozornost treba dati
mladima, a u formiranju tog pomlatka veliku i nezaobilaznu ulogu imao je
Napredak.
Želja za formiranjem društava koje bi pomagalo đake Hrvate, namještalo
djecu na zanate, pojavilo se u razdoblju od 1896. do 1897 godine. (krajem 19.
stoljeća). U to vrijeme u Mostaru je djelovao sastajalište za đake na kojemu su bolji
učenici podučavali slabije. Bili su to prvi pokušaji organiziranog rada koji će ubrzo
dovesti do rađanja ideje o osnutku posebnog društva za pomaganje učenika.
U isto vrijeme Benjamin Kallay, ministar Zajedničkog ministarstva
financija u Beču, odlučio je da 1899. godine osnuje konvikt u Beču za studente iz
Bosne i Hercegovine. Taj konvikt se zvao Institut za bosanskohercegovačke
visokoškolce. U njemu su pitomci imali primjeren smještaj i ishranu, ali nisu, za
razliku od onih čiji su fakulteti bili izvan Beča, dobivali stipendiju. Glavni zadaci
toga Instituta bili su da dobrim rukovođenjem, poukom i nadzorom odgojno utječu
na mlade ljude u socijalnom i društvenom pogledu.
Takav tretman visokoškolaca sadržavao je u sebi ne samo elemente
materijalne pomoći nego je austrougarska vlast stvarala se bi mogućnost da
kontrolira buduće akademski obrazovane pripadnike raznih vjera i nacija koje bi
mogla koristiti kao lojalne službenike, pa i da na taj način bude u prigodi da ih
politički usmjerava. Na to ukazuju i uvjeti života koji su u Institutu bili veoma
teški, posebice u smislu izoliranja pitomaca od bilo kakvog političkog angažmana u
samoj Bosni i Hercegovini. Reakcija većeg dijela studenata bila je odbijanje takvih
uvjeta života i studija. Ubrzo su mnogi studenti ostajali bez stipendije, a s time i
bez sredstava za daljnje studiranje.

[166]

Zbog svih tih razloga ubrzo je među mostarskim Hrvatima potakla ideja o
osnivanju društva čiji bi rad obuhvaćao cijelu Bosnu i Hercegovinu i koje bi
materijalno potpomagalo hrvatske đake i studente iz Bosne i Hercegovine.
Zemaljska vlada je u prosincu 1901. godine obaviještena od okružnog
predstojnika Pintera da mu je franjevački provincijal fra Augustin Zubac priopćio
vijest kako izvjesni katolici Mostara žele osnovati društvo za pomoć đacima i
studentima. Napori mostarskih Hrvata ubrzo su urodili plodom, te je 28. lipnja
1902. godine odobreno utemeljenje društva. Nedugo nakon toga, 5. srpnja 1902.
godine Vlada je potvrdila Statut Društva. Nakon dužih i mukotrpnih priprema, 14.
rujna 1902. godine u Mostaru je utemeljeno Hrvatsko potporno društvo za
potrebne đaka srednjih i visokih škola Bosne i Hercegovine. Riječ potrebne u
nazivu društva često je mijenjana riječju potrebe. Međutim, posrijedi je
onovremeni izričaj koji je trebao značiti da se radi o društvu za potrebne đake, tj.
za kojima se osjećala potreba, odnosno kojima je potrebna pomoć.
Uloga pojedinca u rađaju ideje bila je često presudna. Potvrđivalo se to i u
slučaju mostarskog Društva. Za njegovo utemeljenje, uz prof. Lea Jamnickog i
Martina Čulu, neizostavno je vezano ime profesora bogoslovije fra Radoslava
Glavaša koji je bio izabran i za prvog predsjednika.
Provedene aktivnosti tijekom 1902. godine i regulirani status pogodovali su
da je Društvo napredovalo ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svim drugim
hrvatskim krajevima. Aktivnost samog Društva je ispočetka bila prisutna u većim
gradovima u Bosni i Hercegovini. Tako je, primjerice, u Tuzli 3. svibnja 1903. bila
potvrđena prva Podružnica mostarskog Društva. Jedan od utemeljitelja i jedan od
osnivatelja mostarskog Društva bio je i Kosta Urumović, profesor gimnazije u
Tuzli koji će ubrzo postati i prvi predsjednik tuzlanske Podružnice Napretka.
Nedugo nakon mostarskog Hrvatskog potpornog društva u Sarajevu je
početkom studenog 1902. godine grupa entuzijasta poduzela akciju za utemeljenje
još jednog hrvatskog Potpornog društva. Dok je dan utemeljenja mostarskog
društva neosporan 14. rujan 1902., dan utemeljenja sarajevskog društva je otvoren i
kao datum uzima se razdoblje od 9. do 12. studenog 1902. godine. Naime, 9.
studenog 1902. dr. Tugomir Alaupović je pokrenuo misao o osnutku društva za
namještanje djece u zanate i trgovinu. Istog dana dr. Alaupović je zajedno s Đurom
Vrinjaninom i Dušanom Plavšićem sastavio pravila. 11. rujna je sazvana Glavna
skupština, a 12. rujna pravila su se predala vladinom povjereniku. Pune dvije
godine (6. studenog 1904. godine), trebalo je pa da vlast prihvati pravila Hrvatskog
društva za namještanje djece na zanate i trgovinu. Činom odobrenja pravila
sarajevskog društva zaokružena je procedura utemeljenja oba hrvatska potporna
društva koja su imala zajednički cilj, ali su se razlikovala u nekim detaljima.
(Mostarsko Društvo je podupiralo samo đake a sarajevsko i znanstvenike).
Dugo su trajale dileme oko godine i datuma od kojih treba računati
postanak i postojanje Napretka. Glavna i konstituirajuća skupština Napretka
održana je 10. rujna 1904. godine u prostorijama Trebevića, za prvog predsjednika
izabran je Anto Palandžić, a za dopredsjednika dr. Tugomir Alaupović. Izabrani
Odbor koji su činili najugledniji Hrvati Sarajeva shvatio je da društvo treba

[167]

protegnutu na cijelu Bosnu Hercegovinu, a da Odbor u Sarajevu bude centrala pod
imenom Središnja uprava, dok je trebalo po svim varošicama osnovati podružnice i
povjerenstva. Već 1. listopada Društvo tiska 2.000 društvenih pravila i šalje ih po
cijeloj Bosni i Hercegovini. Time se čini prvi apel za organiziranje podružnica i
povjerenstava, a već 11. prosinca iste godine tiska posebne reklame pozivajući
roditelje da šalju djecu na zanate i trgovinu.


OSNUTAK I DJELOVANJE HKD NAPRETKA U TUZLI

Uskoro, uslijed fuzioniranja sarajevskog i mostarskog Potpornog društva i
tuzlanska Podružnica mostarskog Društva uzima novi naziv Napredak, a sva
imovina prethodnog Društva prelazi na Napredak. Datum početka rada HKD-a
Napretka u Tuzli je 19. 11. 1905. a prvi predsjednik bio je spomenuti prof. Kosta
Urumović. Međutim, imamo veoma malo podataka o prvim godinama djelovanja
Napretka.



Tek od 1907. godine imamo preciznije podatke o upravnim odborima i
predsjednicima Podružnice Napretka u Tuzli. Naime, te godine počinje s tiskanjem
Napretkov Godišnji kalendar koji sustavno daje podatke o djelovanju podružnica,
posebice upravnih tijela. Te godine predsjednik Podružnice Napretka u Tuzli bio je
Đuro Topolnik (Gjuro Topolnik), a dopredsjednik dr. Ivo Pilar.


[168]



Od svog osnutka do početka Prvog svjetskog rata Napredak je u Tuzli
razvio živu djelatnost. Intenzivan je rad i kod tuzlanskih Hrvata probudio volju za
radom na prosvjetnom polju odgajanjem učeničke i naučničke mladeži. Rastao je
broj kako članova tako i akcija za skupljanje priloga, došlo je do veće efikasnosti
rada članova Uprave te uvećanja fondova materijalnih sredstava potrebitih za
stipendiranje učenika. Radi skupljanja financijskih sredstava za stipendiranje
nadarenih učenika Napredak je od samog početaka organizirao i zabave. Prva
zabava je organizirana već 1906. godine i prilično je uspjela, jer je značajan prihod
uporabljen za stipendiranje đaka.
217

Do određenog zastoja u radu Napretka u Tuzli došlo je tijekom Prvog
svjetskog rata. Na početku rata 1915. godine predsjednik je bio Antun Kobačić, a
dopredsjednik Đuro Topolnik. Međutim, uslijed ratnih djelovanja rad Podružnice
Napretka Tuzla skoro je zamro, pa su se po gradu proširile vijesti „da će se
Napredak fuzionirati sa srpskim društvom Prosvjetom“. Da bi demantirali te
vijesti, nekolicina Hrvata okupila se 9. ožujka 1919. i izabrala Privremeni odbor.
Glavna skupština se nije mogla održati, jer je zbog širenja zaraznih bolesti bilo
zabranjeno svako okupljanje. U Privremeni odbor su izabrani: fra Anđeo
Anđelović, župnik, kao predsjednik i Ivan Migić, školski upravitelj,
dopredsjednik.
218

Zanimljivo da je u Tuzli osnovana još jedna Podružnica Napretka. Naime,
potreba za okupljanjem radničke i činovničke klase u Tuzli iskazala se u tomu što
je 26. kolovoza 1920. osnovana još jedna Podružnica Napretka, i to u Kreki. Za
prvog predsjednika te Podružnice izabran je Anto Odić, a za tajnika Fran Kušec.

217
Napretkov godišnjak, br. 6, str. 84., 1926. O uspjehu te zabave izvješće daje Središnjica.
218
ABiH. Napretkova zbirka, dok. br. 2090. od 9. ožujka 1919., podružnica Središnjem odboru,
izvješće o osnutku Privremenog odbora podružnice u Tuzli.

[169]

Već pri osnutku ta Podružnica je imala oko 60 članova i 4 utemeljitelja, od kojih je
za osnutak najviše položio Ivan Groznik: 400 dinara. Zanimljivo je spomenuti i da
je 26. rujna 1920. osnovana i Gospojinska (ženska) podružnica Napretka u Tuzli.
Za prvu predsjednicu izabrana je Katarina Tadić, trgovkinja po zanimanju.
Međutim, djelovanje Ženske podružnice nije bilo dugotrajno, jer uslijed
preklapanja djelovanja nije bilo mogućnosti da se iskažu pojedini ogranci, pa je na
sjednici Podružnice Napretka u Tuzli od 23. svibnja 1923. odlučeno da se Ženska
podružnica ujedini s muškom, te da se na Glavnoj skupštini izabere samo jedan
Odbor, tako da bi tada Društvo nosilo naziv Podružnica hrvatskog kulturnog
društva Napredak u Tuzli.
219
U svom djelovanju obje Podružnice su često pravile
zajedničke zabave, naročito nakon izgradnje Hrvatskog doma.




RAD HKD NAPRETKA TUZLA POSLIJE PRVOG SVJETSKOG RATA

Poratne prilike stavile su Napredak u Tuzli pred velika iskušenja.
Promjenom društveno-političkih okolnosti Napredak se trebao prilagoditi
novonastaloj situaciji. Velik broj đaka je ratom prekinuo studije, te počeo tražiti
prigodu da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Zbog toga su bili zavedeni ratni tečajevi
koji su nailazili na velik odziv. Zbog ugrožene egzistencije trebalo je velik broj
djece materijalno pomoći jednokratnim potporama i stalnim stipendijama. U svoj
program Napredak je uvrstio i podupiranje škola časnih sestara, jer je uslijed novih
prilika i promjene državnog ustroja došlo do manjih subvencija od strane države za
ove škole, a narod zbog rata i osiromašenja nije svojim milodarima mogao
pomagati rad takvih škola, pa im je stoga prijetilo zatvaranje. Tuzlanski Napredak

219
ABiH, dok. br. 2339., zapisnik s VII. redovite odborske sjednice Napretka Tuzla od 8. svibnja,
1923. Promijenjen naziv u: Podružnica hrvatskog kult. druš. Napredak Tuzla.

[170]

je u nekoliko navrata pomagao Školu časnih sestara „Kćeri Božje ljubavi“ u
Breškama. O jednoj takvoj potpori piše i sestra M. Berchman Središnjoj upravi u
Sarajevu u ime Predstojništva rimokatoličke škole u Breškama: »[…] u danima,
kada se s svih strana čuju glasi i povici za ukinuće konfesionalnih škola u koje se
gleda najkritičnijim pogledima, ne bi li se otkrile kakve negativne strane. U ovim je
danima neprocjenjiv obzir od strane Napretka jer ulijeva oduševljenje i daje snagu i
utjehu da ipak ima ljudi kojima leži na srcu dobro sestara i njihovih škola«.
220
Osim
potpore za školu u Breškama Napredak je s 5.000 tadašnjih dinara pomogao i
otvaranje domaćinske škole u Dubravama, te je novčano podupirao i neke učenice
slabijeg materijalnog stanja.
221

Jedan od najvećih projekata u kojima je Napredak sudjelovao bio je pomoć
u osnivanju i podizanju Hrvatskog doma koji je trebao postati žarištem hrvatskog
okupljanja. Društvo Hrvatski dom u Tuzli osnovano je 1911., a glavni osnivači bili
su dr. Ivo Pilar i dr. Viktor Jankijević. Kako u početku nije bilo prostora u kojem bi
se okupljala hrvatska društva u Tuzli, želeći da jednom za svagda riješe pitanje
smještaja pod istim krovom svih hrvatskih društava, Hrvati grada Tuzle su se 1922.
odlučili na težak i mučan korak: da uz pomoć rodoljubnih patriota sagrade Hrvatski
dom – dom svim hrvatskim institucijama u Tuzli. U svezi s time oni su se obratili
Napretku u Tuzli kao i njegovoj središnjici za pomoć. Naime, na ovaj korak su se
odlučili kada je Hrvatsko pjevačko društvo Majevica deložirano iz svojih
prostorija, iako su taj korak Vlade osuđivali svi građani, a pogotovo Hrvati.
222
Već
1925. godine ta je zamisao provedena u djelo tako da je u najljepšem dijelu Tuzle,
dvadesetak metara od glavne ulice, od Ćazim-bega Gradaščevića (tj. o njegove
supruge Šahzije-hanume Gradaščević) kupljena kuća za 207.500 dinara (donaciju
od 10.000 dinara dala je Središnjica), a kupili su je odbornici Zvonko Lukendić i
Ante Tadić. Godine 1929. zgrada je uređena i proširena (dograđena je dvorana), na
što je potrošeno oko 300.000 dinara koji su uzajmljeni od Hipotekarne banke.
223

No, uslijed novčane i gospodarske krize, kao i protuhrvatske politike, radovi su se
otegli, članstvo je opalo, a priređivanje zabava, koje su bile jedan od važnijih
izvora prihoda, bilo je zabranjeno. Dugovi su sve više rasli naročito prema
Hipotekarnoj banci. U spašavanje doma uključili su se svi Hrvati Tuzle, a posebice
Napredak. Akciju je vodio Aleksandar Precca, predsjednik Napretka: sazivaju se
sijela, sastanci i počinje se buditi svijest kod Hrvata o općem dobru. Središnjica
također reagira te dotira svu članarinu i prihode sa zabava u zadnje dvije godine.

220
ABiH, Napretkova zbirka, bez. br., zahvala sestre M. Berchman, predstojnice škole u Breškama za
potporu od strane Napretka, od 29. veljače, 1921.
221
ABiH Napretkova zbirka, dok. br. 1799. Izvješće podružnice Napretka Tuzla Središnjoj upravi
Napretka izvješće o primitku donacije za pomoć domaćinskoj školi u Dubravama, od 29. ožujka
1927.
222
ABIH, Napretkova zbirka, dok.br. 2087., zamolba za pomoć od 25. veljače, 1922.
223
ABiH, Napretkova zbirka, dok. br. 3395/1925. Zamolba za zajam od strane Hrvatskog doma
Središnjoj upravi, od 25. travnja 1925. Ako se društvo moralo ma s kojim razlogom raspustiti onda
preuzima hrv. društvo Napredak upravu društvene imovine, a za slučaj da i Napredak ne bi više
postojao, upravljače imetkom društvene imovne isti odbor, koji će obavljati upravu imetka Napretka.

[171]

Na taj način zajedničkim predanim radom svih Hrvata uspio se vratiti dug banci, a
ostatak je iskorišten za obnovu Doma.
Iako je Napredak u svom dotadašnjem djelovanju ostao samo u granicama
podupiranja đaka i šegrta, a kako su poratne prilike zahtijevale i rad na
prosvjećivanju sela, tuzlanski Napredak je u svoj program uvrstio organiziranje i
podupiranje analfabetskih tečajeva. Naime, kako u Središnjici tako i u tuzlanskom
Napretku smatrali su da je zbog nepovoljnih društvenih okolnosti 30-tih godina XX
stoljeća bilo izuzetno potrebno raditi na prosvjećivanju najširih slojeva hrvatskog
puka. Seljački svijet, kao najbrojniji i najzdraviji dio naroda valjalo je osposobiti da
putem prosvjete kroči prema napretku i sretnoj budućnosti. U prvih dvadesetak
godina svoga postojanja Napredak se nije mogao suočiti s ovim problemom jer je
stvarao inteligenciju. Sada je Napredak odlučio poraditi na pobijanju nepismenosti
i udaranju temelja daljnjem prosvjetnom radu. Već 7. siječnja 1930. u maloj
dvorani Hrvatskog doma u Tuzli organizirana je brojno posjećena prosvjetna
konferencija, sazvana zbog organiziranja akcije protiv nepismenosti. Konferenciju
je otvorio Aleksandar Precca, predsjednik Napretkove Podružnice u Tuzli, a zatim
je predavanje održao pročelnik Napretkovog Odjela za pobijanje nepismenosti, dr.
Ante Martinović. Na tom skupu je predstavljen način rada i određene su župe na
kojima će se vršiti opismenjivanje: Tuzla, Breške, Lukavac i Moračani. Izabran je
Akcioni odbor na čelu s Jurom Begićem koji je imao izvještavati o napretku tečaja
te odabrani prosvjetari i nadzornici koji će vršiti poduku i nadgledati rad. Na tom
sastanku također je donesena oduka da se prosvjetni rad u što skorijoj budućnosti
proširi i na ostala sela i zaseoke gdje ima hrvatskog pučanstva.
224
Odmah su
organizirani razni analfabetski tečajevi koje je pohađao velik broj sudionika. Već u
veljači 1931. organiziran je drugi sastanak prosvjetara i nadzornika na kojem su
sumirani rezultati. Sastanku je nazočilo oko 800 seljaka koji su već završili tečaj.
Tu su se čule i pritužbe da mnogi seljaci zaziru od ovih tečaja, osobito stariji, dok
se mlađi veoma rado odazivaju. Na sastanku je naznačeno da u tome projektu treba
ustrajati, jer seljak ima pravo na život dostojan čovjeka, a taj će se osigurati samo
putem prosvjete, učeći na prvom mjestu čitati i pisati.
225
Na prosvjetnom sastanku
14. travnja 1931. rečeno je da ima sve više polaznika prosvjetnog tečaja i da u tom
trenutku ima oko 600 polaznika većinom školske dobi. Ti su se tečajevi nastavili
skoro do konca desetljeća, a u opismenjivanju seljačkog stanovništva polučili su
velike rezultate.
Značajno je spomenuti, a to govori o aktivnosti Napretka u Tuzli, da se još
tijekom 1910. među Napretkovim aktivistima u Tuzli začela ideja o gradnji đačkog
konvikta. Originalnom idejom Napretkove „legije hiljade“ zamišljeno je da se za tri
godine u šest okruga pronađe po tisuću ljudi koji bi pomogli gradnju
srednjoškolskog konvikta, ali ta ideja je zbog slabog odziva zaboravljena. Gradska
Općina Tuzla odlučila je još 1914. godine darovati Napretku zemljište kod
današnje pivovare za gradnju đačkog konvikta kako bi se olakšalo školovanje
siromašnih đaka. Međutim, ideja o gradnji konvikta uskoro je odložena zbog

224
Napretkov godišnjak, br. 1. str. 12. Izvješće s prosvjetne konferencije u Tuzli.
225
Isto, str.13.

[172]

početka rata, a neposredno nakon rata više bilo je više pokušaja njezina ostvarenja.
Zbog političkih neprilika i porasta cijene nekretnina, među tuzlanskim Hrvatima se
smatralo da se ta ideja neće nikada realizirati. Međutim, gradska Općina je
ispoštovala je svoje nakane te je Napretku za izgradnju konvikta darovala zemljište
površine 1150 m
2
, ali je ono prepisano na Napredak tek 1920. Međutim, zbog
nedostatka novca nije se moglo početi s gradnjom pa se na zabavi organiziranoj
zajedničkim radom obiju podružnica još 24. svibnja 1921. rodila ideja o pokušaju
da se skupi novac kako bi se podigao srednjoškolski đački konvikt u Tuzli. No, tu
je zamisao odbila Središnja skupština Napretka u Sarajevu s obrazloženjem da je
rano za tu ideju jer i sarajevski konvikt još nije završen, da u njemu ima dovoljno
praznih mjesta te da tuzlanska Podružnica ne može sama podnijeti taj zadatak „jer
su s tim skopčane velike žrtve moralne i materijalne“.
226

Bojeći se bi Općina mogla to zemljište dati drugima, jer je ostalo
zapušteno, i Napredak nije na njemu izgradio konvikt, Podružnica je 1924. molila
Središnjicu da se obrati Ministarstvu socijalne politike Kraljevine SHS kako bi se
dobila jedna kuća za Napretkov đački dom na račun reparacije iz Njemačke, ali
Ministarstvo na taj prijedlog nije odgovorilo.
227
Podružnica Napretka u Tuzli je u
nekoliko navrata pokušala to zemljište iskoristiti, te je na njemu napravila ljetnu
kavanu, ali se od toga odustalo, jer se preko puta također nalazila ljetna kavana i to
su bili bezuspješni pokušaji. Iako je Odbor za gradnju konvikta sastavljen još
1923., zbog nemogućnosti da skupi dovoljnu sumu novca, kao i zbog izostanka
potpore od Središnjice (obećanih 50.000 dinara), taj se odbor se 1926. godine
raspao.
228
Ideja o gradnji zgrade konvikta nikada nije realizirana, ali se đački dom
smjestio u Zavodu časnih sestara sv. Vinka.
Konačno, konvikt je otvoren 12. rujna 1938, dok je 1938/39. đački konvikt
u Tuzli prvi put primio 12 pitomaca, a školsku godinu završilo ih je 11.
Konviktom je u ime središnje uprave upravljala tuzlanska Podružnica: prvi perfekt
bio je dr. Dragan Dujmušić, a kućni liječnik dr. Andrija Nuić.
229

Za svoju djelatnosti Napredak u Tuzli je na razne načine skupljao novac.
Od svog osnutka Napredak je imao veoma značajnu djelatnost u društvenom i
kulturnom životu grada. Značajno je spomenuti da je od samog početka rada
Napretka u Tuzli jedan od glavnih načina financiranja njene primarne djelatnosti,
tj. stipendiranja nadarenih učenika, bilo organiziranje zabava koje su donosile
određene prihode od prodaje ulaznica, darova itd. (npr. godišnje i božićne zabave,
kazališne predstave, prodaje znački). Prva zabava organizirana je već 1906. godine
i o njezinu uspjehu izvijestila je Središnjica.
230
Pogrešno je tumačiti da su te zabave
organizirane samo radi materijalne koristi. One jesu bile značajna, često isticana i
važna stavka, a prikupljena sredstva su bila poticaj za većinu ostalih, ne manje

226
ABiH, Napretkova zbirka, Izvješće podružnice središnjici od 2. lipnja 1921., isti dokument kao
odgovor Središnjice bez datuma.
227
5. VIII. 1924. Molba podružnice Napretka Tuzla središnji upravi za pomoć za dane Napretkovog
doma,. kutija 1924., bez.br.
228
Br. dok. 1718. Izvješće podružnice središnjici od 12. svibnja, 1926.
229
Napretkov godišnji kalendar slika, 295.
230
Napretkov godišnjak br. 6. str. 84. 1926.

[173]

značajnih, segmenata društvene djelatnosti; međutim, zabave su još više bile
prigoda za susrete i razmjenu mišljenja među članovima, a poticale su na aktivnost
sve članove i simpatizere. Dakle, efekti zabava su bili višestruki. Napretkove
zabave u Tuzli su bile poznate i veoma posjećene. Zabavama su nazočili ljudi svih
vjera i svih staleža stanovništva, ponekad u tolikom broju da prostorije nisu bile
dovoljne da prime sve zainteresirane. Zabave su bile prigoda da se dođe do
izvanrednih izvora prihoda, npr. ako se na priredbu u spomen smrti određenih
književnika, npr. Augusta Šenoe, ne naplaćuju ulaznice, ipak se ta prigoda koristila
da se prodaju razglednice s likom Augusta Šenoe i na taj su se način skupljala
određena materijalna sredstva. Zatim, prodavale su se značke (1.000 godina
Hrvatskog kraljevstva), kuverte, kalendari (Napredak-Radiša). Tu je bilo i
organiziranje dobrotvornih lutrija (Napretkovih srećaka), koju su raspačavali
siromašni ljudi uz proviziju od 1 dinar, a na taj način se pomagalo i njihovo teško
materijalno stanje.
Napredak je poticao različite načine organiziranog prikupljanja novca za
određene nakane, npr. Lige stotine, kada bi svaki darovatelj stotinjarke (novčanice
od stotinu dinara) bio upisan u Zlatnu knjigu darovatelja, kao npr. za gradnju
nogometnog igrališta za Športski klub Zrinski u Tuzli, ili pak Lige hiljadu za
gradnju đačkog konvikta u Tuzli. Isto tako, 14. rujna 1920., Podružnica Napretka u
Kreki je organizirala zabavu za pomoć siromašnoj krečanskoj mladeži, a većina
prihoda je podijeljena među mladima, dok je dio poslan u Središnjicu radi
opremanja đačkog konvikta u Sarajevu. Također značajna sredstva su se skupljala
na osnovu članarina i darova članova Napretka.
Posebnu pozornost treba obratiti na Napretkove stipendiste iz Tuzle. Među
njih se ubrajaju neka od najvećih imena u kulturnom i društvenom životu Tuzle:
Ismet Mujezinović, Franjo Leder, Kristijan Kreković i mnogi drugi. Zanimljiv je
slučaj Ismeta Mujezinovića koji je još s 15 godina dobio Napretkovu stipendiju za
daljnji studij. Naime, Gajret (muslimansko kulturno prosvjetno društvo) je nudio
stipendiju Mujezinovću za studij u Beogradu (tj. u svome tamošnjem konviktu), ali
on je to odbio jer je želio pohađati Likovnu akademiju u Zagrebu, za što od Gajreta
ne bi dobio potporu. Kako nije mogao dobiti smještaj u nekom od đačkih domova u
Zagrebu, zato što su se ondje primali samo visokoškolci, bio je smješten kod jedne
obitelj uz mjesečnu naknadu od 1.000 dinara.
231
Kako stipendija nije bila dovoljna
za pokrivanje životnih troškova i slikarskog materijala, na kraju prve godine koju
je završio s odličnim uspjehom, pod okriljem Napretka organizirana je izložba
njegovih radova koji su prodavani pa se tako skupio novac za njegovo daljnje
školovanje.






231
ABiH, Napretkova zbirka zamolba za stipendiju Ismetu Mujezinoviću i izvješće o njegovom
smještaju u Zagreb, bez broja.

[174]

DJELATNOST HKD NAPRETKA TUZLA TIJEKOM RATA DO UKINUĆA

Sve do početaka Drugog svjetskog rata HKD Napredak u Tuzli zadržao je
svoje ustaljene aktivnosti. Početak rata kao predsjednik Podružnice u Tuzli
dočekao je Aleksandar Precca, koji tu dužnost obnaša do 1942. godine, kada na
njegovo mjesto dolazi dr. Ivo Baljić, odvjetnik. Već 1944. godine opet dolazi do
smjene predsjednika: na čelo HKD-a Napredak u Tuzli dolazi odvjetnik Zvonimir
Lukendić. 1945. na mjesto predsjednika dolazi Marko Vilić, rudarski inženjer, a
dopredsjednik je bio Rudo Kreitmayer, zamjenik ravnatelja Prve hrvatske
štedionice. U isto vrijeme, predsjednik Podružnice u Kreki neposredno prije i
tijekom cijelog rata bio je August Jeršinović. Tek 1945. godine na mjesto
predsjednika dolazi Ivan Grgić, rudarski činovnik.
232

Završetkom rata za HKD Napredak u Tuzli, kao i za sve ostale udruge s
hrvatskim predznakom, nastaju teška vremena. Promjenom društveno-političke
klime u zemlji Napredak se našao u posve nezavidnoj situaciji. Nova vlast nije
imala sluha za djelovanje Napretka i njegovu misiju, tako da je financijska potpora
bila sve slabija. Uslijed raznih političkih pritisaka članstvo Napretka se neposredno
poslije rata osipa tako da tuzlanski Napredak gubi svoju osnovnu potporu.
Na sjednici Središnjice pod pritiskom nove vlasti od 28. i 29. listopada
1945. usvojena su nova pravila HKD-a Napredak koja su važila i za Podružnicu u
Tuzli.
Početkom 1947. godine gasi se Hrvatski dom u Tuzli, a svoju imovinu
prenosi na Napredak. Takvo stanje bilo je neizdrživo, a djelovanje Napretka skoro
onemogućeno, tako da je Središnja uprava Napretka na svojoj sjednici od 26.
ožujka donijela odluku o prestanku rada, te je izabrana likvidacijska komisija. Ta je
komisija 1. travnja 1949. Donijela, između ostaloga, i odluku da se ukine Kotarski
odbor Napretka u Tuzli.
Okružnicom od 31. ožujka 1949. tadašnja vlast je zabranila djelovanje
Napretka, a sva imovina je predana Savezu kulturno-prosvjetnih društava Bosne i
Hercegovine. Ta odluka je provedena već 1. travnja 1949.
Svoj rad Podružnica u Tuzli obnovila je 12. studenog 1990. u prostorijama
Narodnog kazališta u Tuzli. Uz prigodan program i velik broj gostiju izabrana je
Uprava Podružnice, a za predsjednika je izabran Veno Jerković, akademski slikar.










232
Napretkov Hrvatski narodni kalendar od 1941 do 1945. godine.

[175]

ZAKLJUČAK

U svom djelovanju HKD Napredak u Tuzli imao je nekoliko faza. Sve one
su ovisile o društveno-političkoj situaciji jer se Napretkova djelatnost odvajala kroz
nekoliko društveno- političkih sustava koji su na razne načine gledali na rad
Napretka u Tuzli. Bez iznimke, svi podaci koji govore o Napretkovim strateškim
ciljevima i bez obzira na koje se vrijeme odnose odišu jedinstvenom željom da se
granicama vlastitih mogućnosti na razne načine pomogne onima o kojima je ovisila
budućnost svih nadolazećih hrvatskih naraštaja: đaka, viskoškolaca, trgovaca itd.
Također, jedna od zadaća Napretka bila da promiče hrvatstvo, naročito kulturne
interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ti primjeri isticanja hrvatstva ublaživani su,
ne tako čestim, ali ipak primjetnim pomaganjem nadarenih pojedinaca i iz drugih
nacionalnih sredina (npr. muslimana Bošnjaka). U svom radu HKD Napredak u
Tuzli u tom burnom vremenu uvijek se uspješno distancirao od politike, što pomalo
začuđuje ako se zna kako se u to doba na ovim prostorima bilo vrlo teško oduprijeti
takvim izazovima.
Neke od djelatnosti HKD-a Napredak u Tuzli imale su i socijalnu notu, što
je podrazumijevalo brigu o materijalno ugroženima ili nedovoljno situiranima, a
takvih je u Tuzli bilo mnogo. Ono što je možda bilo specifično u radu Napretka u
Tuzli, a razlikovalo se u odnosu na ostale podružnice, jeste to da je Napretkova
ideja uhvatila korijena i među radništvom, što je dotad bilo veoma rijetko, a to
pokazuje osnivanje Podružnice Kreka koju su činili većinom radnici. Ove kratke
crte iz povijesti Napretka pokazuju da je HKD Napredak Tuzla prolazeći kroz sva
iskušenja koja su pred njega postavljali, kako različiti društveno politički ili
povijesni procesi tako i pojedini ljudi, uvijek smogao hrabrosti da kroz sva ta
iskušenja uvijek izađe i jači i veći.



















[176]










































[177]

Mr. sc. Fatmir Alispahić

Crtice iz kulturne prošlosti Tuzle
Pisani tragovi
U 16. stoljeću u Tuzli se pojavljuju ličnosti obrazovane po svoj prilici u
Sarajevu i Istanbulu. Jedan od njih je Ahmed Čelebi, prvi tuzlanski pisac, kojega
istraživači pamte po Kronogramu o Fazli-efendiji. Osnivanje Behram-begove
medrese početkom 17. stoljeća od Tuzle je, za to doba, stvorilo jak kulturno-
prosvjetni centar.
U Tuzli je živio i stvarao jedan od prvih bh. književnika, najveći pjesnik
alhamijado književnosti i prvi leksikograf slavenskoga juga – Muhamed Hevaji
Uskufi (1601-1651). Pored nekoliko pjesama (ilahija i kasida) pisanih arapskim
pismom na bosanskom jeziku, jedne stihovane proze, kao i knjige pjesama na
turskom jeziku Risale-i tebsyret-ul - ‘aryfin, najčešće spominjanja i citirana
Uskufijina pjesma je Poziv na viru. Ovom pjesmom Uskufi poziva sunarodnjake
svih vjeroispovijesti na bratstvo, slogu i jedinstvo, naspram antagonizama i
nepovjerenja koji nanose štetu svima. Najznačajnije Uskufijino djelo je Bosansko-
turski rječnik Makbul-i ‘aryf, pisan u stihovima, poznatiji pod nazivom
Potur-Šahidija.
Drugi značajan pisac ovog starijeg perioda je Stjepan Matijević (1580-
1654), koji o sebi veli da je rođen u selu Solini kraj Soli. Živio je u Sarajevu, a
potom u Rimu, gdje je štampao svoje djelo Ispoviedaonik.
Istraživači pominju da je u osmanskom periodu u Tuzli djelovalo još
sedam pisaca (Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Savabi ef. Salih Tuzlavi, Salih Daniš
efendi Azabagić ef. Mehmed Teufik, Ibrahim Edhem Berbić i Hadži Ibrahim
Abdullah Smajić Seljubac), čije kulturno-prosvjetno djelovanje prevazilazi okvire
usputnog ostavljanja zapisa o životu, vremenu, ljudima i događajima.
I u Tuzli je u osmanskom periodu, od 16. stoljeća, bila bogata prepisivačka
djelatnost. Istraživači bilježe 25 prepisivača koji su se bavili prepisivanjem i
izučavanjem orijentalnih rukopisa iz oblasti tesawwufa (misticizma), književnosti,
fikha (prava), historije, akaida (obredoslovlja), hay’a (astronomije), statistike,
filozofije itd. Najveći broj ovih rukopisa uništen je u brojnim ratnim i političkim
poharama.
Iz ovog perioda izuzetno je značajna spisateljska aktivnost bosanskih
franjevaca koji su rođeni u tuzlanskom kraju, ili su ovdje službovali. Vrijedi
spomenuti Tuzlaka fra Blaža Josića (1820-1868), koji je jedno vrijeme boravio u
Rimu na naukama. Pisao je elegije, među kojima su najpoznatije Elegia in Novo
Anno, Elegia i Tužna pjesma sa 1164 stiha. Fra Josićev generacijski ispisnik Tomo
Kovačević (1820-1867), koji je učio škole u Hrvatskoj i Ugarskoj i donosio novac
za gradnju novih crkava, ostavio je zanimljivu knjigu pod naslovom Opis Bosne.
U okolini Tuzle je službovao fra Blaž Ikić (rođ. 1848), koji je kritiziran
zbog svoje knjige Zdravstveno-ćudoredne i zabavno-poučne crte, gdje je dotaknuo
stvari u koje samo majka upućuje svoje kćerke.

[178]

Za austrougarski period značajno je djelo fra Nedeljka Dugonjića
Vrhovčića (rođ. 1885.) koji je u tiskari Adolfa Engela u Tuzli štampao svoje knjige
Ratni zvuci (tri izdanja), Kraljici Hrvata 1918. godine, Zabavni i poučni kalendar
za prostu 1914. godinu.
Spisateljska baštine Tuzle nezamisliva je bez Memoara Živka Crnogorčevića, koji,
iako dobrim dijelom autobiografski, predstavljaju prvu hroniku tuzlanskih
zbivanja. Crnogorčević (1843-1914) piše o postanku grada, Omer-paši Latasu,
epidemiji kolere, požarima, dolasku Austro-Ugarske, te o društvenim, ekonomskim
i kulturnim prilikama.
Prva štamparija, vlasništvo Nikole Pissonbergera, osnovana je 1896.
godine. U prvoj deceniji 20. stoljeća u Tuzli se otvaraju još tri štamparije, što je
uslovilo razmah izdavačke djelatnosti.
U Tuzli je 1902. štampana treća knjiga pjesama jednog od najvećih
hrvatskih pjesnika, Silvija Strahimira Kranjčevića - Trzaji. U prve tri decenije 20.
stoljeća štampano je pedesetak knjiga poezije, udžbenika i naučno-istraživačkih
radova tuzlanskih autora, te prijevod knjige Dvonožac (1922) danskog pisca Karla
Evalda. Među tuzlanskim piscima ovog perioda izdvajaju se Radovan Jovanović sa
zbirkom pjesama Talas duše i grč tela (1924), Stefan Hakman sa zbirkom pjesama
U proleće (1925), te Dušan Muždeka sa svojim pjesmama i kritičko-esejističkim
radovima. Pojavljuju se i prve periodične publikacije sa kulturnim i književnim
sadržajima, kao što su đački list Jutro (1919), mjesečnik Rad (1923) i časopis
Sredina (1925-1927).
Tuzla je opjevana u narodnoj lirskoj poeziji. Među nekoliko značajnijih
pjesama u muzičko-folklornoj formi izdvajaju se Ječam žnjela Tuzlanka djevojka i
Pod Tuzlom se zeleni meraja.

Bibliotekarstvo
Počeci bibliotekarstva na tuzlanskom području vezani su za od davnina
njegovanu naviku sakupljanja privatnih zbirki rukopisa, a kasnije i štampanih
knjiga, te za postojanje kolekcija knjiga i dokumenata što su ih za potrebe svoga
rada stvarale vjerske i državne ustanove. Pretpostavlja se da bi se postojanje prvih
takvih zbirki moglo vezati za Behram-begovu medresu iz 17. stoljeća, te za
franjevačke samostane.
Ova tradicija, po svemu sudeći stara i bogata, ostala je, nažalost,
nedovoljno rasvijetljena. O bibliotekarstvu, kao o javnoj djelatnosti, u tuzlanskom
kraju, možemo dokumentirano govoriti tek na osnovu najstarijih sačuvanih pravila
o radu javnih čitaonica iz posljednjih godina 19. stoljeća. U decenijama koje su
uslijedile, najizrazitiji nosioci razvoja bibliotečke djelatnosti u Tuzli bila su
nacionalno-konfesionalna i građanska kulturno-prosvjetna društva (Prosvjeta,
Napredak, Gajret, Hrvatski dom, Senat, Mlada Bosna, Sloboda), te vjerske i
državne obrazovne ustanove, među kojima posebno mjesto zauzima Državna
realna gimnazija. Uglavnom iz fundusa ovih po obimu manjih biblioteka formirana
je, još u toku rata 1944. godine, Knjižnica Okružnog narodnooslobodilačkog
odbora, koja će 1946. prerasti u Narodnu biblioteku.

[179]


Pozorišna tradicija
O značajnijim i organizovanijim tokovima pozorišnog života u gradu se ne
može govoriti sve do kraja 19. stoljeća. Povremena gostovanja putujućih pozorišta
pobudila su interes za pozorišnu umjetnost i presudno uticala na osnivanje
diletantskih pozorišnih grupa. To je urodilo značajnim historijskim događajem: u
Tuzli je 17. aprila 1898. osnovano Prvo bosanskohercegovačko narodno pozorište,
kada je u sali Hotela Grand izveden Đido Janka Veselinovića. Osnivač ovog
pozorišta je bio Mihajlo Crnogorčević, sin poznatog tuzlanskog trgovca,
podnačelnika i hroničara Živka Crnogorčevića. Prvo bh. pozorište nije naišlo na
blagonaklonost austrougarskih vlasti. Nakon dva mjeseca postalo je putujuće, ali se
ubrzo ugasilo.
Do početka Prvog svjetskog rata, pozorišni život Tuzle se svodio na
dramski amaterizam i na povremena gostovanja putujućih pozorišta. U vremenu
između dva rata pozorišni život je nešto sadržajniji i življi, uglavnom zbog
rasplamsaja kulturno-umjetničkih društava koja su imala i dramske sekcije.
U tuzlanskom Hotelu Bristol je 27. novembra 1920. otpočelo sa radom
novoosnovano sarajevsko Narodno pozorište. Izvedene su dvije jednočinke,
Hasanaginica A. Šantića i Jedva steče zeta M. Labiša. Sarajevsko Narodno
pozorište ostalo je u Tuzli nešto više od dva mjeseca, a izvelo je 33 pozorišne
predstave.
Prvi pokušaj da se sa vlastitim snagama pripremi i jedna operska predstava
vezan je za rad Donjotuzlanskog srpskog pjevačkog društva. Ovo društvo je 29.
maja 1921. izvelo Ruteovu komičnu operu u dva čina Urota na Olimpu.
Značajan doprinos pozorišnom životu Tuzle između dva rata dala su i
muslimanska kulturno-prosvjetna i zanatlijska društva (Senat, Gajret), kao i
Sokolsko pozorište. Nakon drugog svjetskog rata nicala su radnička kulturno-
umjetnička društva čije su dramske sekcije stvarale živu pozorišnu atmosferu u
Tuzli i bližoj okolini. Dramska sekcija društva Mitar Trifnunović Učo je 30. marta
1949. prerasla u profesionalno pozorište, današnje Narodno pozorište Tuzla. Tada
je izvedena prva premijera novoosnovanog pozorišta: Običan čovek Branislava
Nušića, u režiji Ahmeda Muradbegovića. Upravnik pozorišta je bio Radoslav
Zoranović, a umjetnički rukovodilac i reditelj - poznati bh. književnik Ahmed
Muradbegović.

Muzička tradicija
Prve značajnije oblike udruživanja poklonika muzičke umjetnosti u Tuzli
predstavljala su pjevačka društva.
U Tuzli je 1886. osnovano prvo bosanskohercegovačko pjevačko društvo,
pod imenom - Donjotuzlansko srpsko pjevačko društvo, kasnije nazvano - Njegoš.
Deset godina poslije osniva se Hrvatsko pjevačko društvo Majevica, a onda 1903.
Muslimansko pjevačko društvo Gajret. SPD Njegoš je 1901. sa Rudarskim
limenim orkestrom organiziralo prvu gradsku muzičku paradu, prošavši s kraja na
kraj Tuzle. Pored Rudarskog limenog orkestra, ustanovljenog nakon osnivanja

[180]

rudnika Kreka (1884), i Bleh muzike Dobrovoljnog vatrogasnog društva (1883)
osnovane 1930., u Tuzli je u prvoj polovini 20. stoljeća djelovao manji broj
amaterskih kamernih grupa, najvećim dijelom formiranih pri nacionalnim
kulturnim društvima. Jednu od njih su činili i češki muzičari, čiji su nastupi
održavani na poznatim Češkim besedama.
U Tuzli je 1949. otvorena Državna niža muzička, a 1957. Srednja muzička
škola. Mješoviti hor Muzičke škole je 1975. proglašen najboljim u bivšoj
Jugoslaviji, čime je potvrđen kvalitet najstarije, odveć stoljetne tradicije horskog
pjevanja u BiH. Za muzičku i kulturnu historiju Tuzle značajno je djelovanje (od
1952. do 1975) Gradskog simfonijskog orkestra sa kojim su nekada nastupali
pijanisti Radomir Memluka (Čeh) i Valerij Sigaljević (Rus), a koji su, između
ostalog, izvodili djela Betovena, Šopena, Adinsela i Geršvina. Od 1954. godine u
Tuzli je djelovao i Veliki JAZZ orkestar, pod rukovodstvom prof. Mirka Dušeka.

Likovna umjetnost
Iz Tuzle potječu prvi školovani bosanskohercegovački slikari: Đorđe
Mihajlović (1875-1919), koji se školovao na Akademiji u Minhenu i Adela Ber
(1888-1966), koja se školovala na Akademiji u Beču. Početkom stoljeća, tuzlanska
Gimnazija je bila prvo stjecište likovnog života. U njenim holovima postavljane su
izložbe profesora risanja i krasnopisa, kao i samih učenika. U to vrijeme izložbe se
organiziraju i u Hrvatskom domu, po izlozima nekih prodavnica, a na izložbi
umjetnika Bosne i Hercegovine, u Sarajevu, 14. oktobra 1917., izlažu tuzlanski
slikari Đorđe Mihajlović, Todor Švrakić, Sava Popović Ivanov i Mihajlo Timčišin.
Sredinom treće decenije u likovni život Tuzle uključuju se Franjo Leder
(1905-1963), Ismet Mujezinović (1907-1984) i Dragiša Trifković (1912-2000). Za
tadašnji likovni život Tuzle značajan je i rad Jamesa Haima Pinte (1907-1987), koji
je 1939. emigrirao u SAD, gdje je jedno vrijeme radio u Studiju Walt Disney.
Nakon učešća u Drugom svjetskom ratu, kao američki vojnik, završava Umjetničku
akademiju u Los Anđelesu. Od 1948. Pinto živi u Meksiku, gdje kao jedan od
vodećih američko-meksičkih muralista stječe punu umjetničku i društvenu
afirmaciju. Od 1961. bio je šef Katedre za umjetnost, a potom i dekan fakulteta na
Instututu Allende. Njegovo djelo zastupljeno je u američkoj i meksičkoj likovnoj
periodici i stručnim publikacijama. U okviru Hrvatskog kulturnog društva
Napredak, u martu 1995. formirana je Likovna kolonija Kristijan Kreković.
Značajan bh. i hrvatski slikar Kreković (1901-1985) potječe iz tuzlanskog kraja.
Emigrirao je u Peru gdje je stekao zavidnu slikarsku slavu. Njegovo djelo
zastupljeno je u više panorama latinoameričkog slikarstva.
Prvi tuzlanski skulptor Franjo Leder kiparstvo je studirao u Zagrebu kod
prof. Frangeš Roberta. Tuzli je ostavio čitav niz djela koja su postala zaštitnim
simbolima grada (Most s kipovima, Leda, Bacač diska, i dr). Jedan od najvećih
bosanskih slikara Ismet Mujezinović ostavio je izuzetne crteže, akvarele, grafike i
platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. stoljeća.
Najznačajniji dio Mujezinovićevog opusa čini tematska opsjednutost motivima
antifašističke borbe. Kipar Dragiša Trifković je, pored Mujezinovića, najzaslužniji

[181]

za erupciju likovnog života grada nakon Drugog svjetskog rata. Ostavio je značajna
skulptorska djela, ali su najznačajnije njegove likovne rekonstrukcije Tuzle u
prošlim stoljećima. Autor je pet tomova Tuzlanskog vremeplova, u kojima je
sakupljena značajna dokumentaciona građa o prošlosti grada. Kreator je grba
Tuzle.
Savremeno shvatanje likovne estetike u Tuzlu unosi akademski slikar,
specijalist za fresku i mozaik, Mensur Memo Dervišević (1928-1982), čiji je uticaj
na treću generaciju tuzlanskih slikara bio nesumnjiv. Neki savremeni historičari
umjetnosti Memu Derviševića vide kao najupečatljiviju pojavu likovnog života
Tuzle 20. stoljeća. Akademski slikar Mevludin Ekmečić, u okviru jedne osnovne
škole, zahvaljujući donaciji likovnih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije,
ustanovio je 1964. Galeriju jugoslovenskog portreta.
Strip
Početak umjetnosti stripa u Tuzli vezan je za tridesete godine i braću
Norberta (1917) i Valtera (1921) Nojgebauera, sinove vlasnika tada najboljeg
fotostudija u Tuzli - Vilima Nojgebauera. Norbert i Valter još u vrijeme školovanja
pokazuju izraziti crtački talenat. Tridesetih godina crtaju i objavljuju prve stripove,
pokreću vlastite novine (Vandrokaš, Veseli vandrokaš, Zabavnik), izdaju zasebne
stripove, te objavljuju stripove u mnogim listovima u BiH i šire. U to vrijeme
Norbert i Valter Nojgebauer su najpoznatiji i najtraženiji crtači stripa na prostorima
stare Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata braća Nojgebauer rade u Zagrebu i
ostvaruju pionirske korake u animiranom filmu. Krajem pedesetih odlaze u
Njemačku i za više producentskih kuća rade na stripovima i reklamnim crtanim
filmovima.

Fotografija
Prve fotografije u Tuzli su napravljene početkom osme decenije 19.
stoljeća. To su radovi profesionalnih putujućih fotografa koji su povremeno
navraćali u Tuzlu. Uglavnom su dolazili iz Osijeka i Slavonskog Broda. Prvi stalni
fotografi se u Tuzli pojavljuju sa dolaskom Austro-Ugarske. Najpoznatiji su bili
Maks Šulthajš, Vilim Nojgebauer i Drago Jovanović. Burne političke događaje u
Tuzli između 1919. i 1924. ovjekovječio je Mijo Cuvaj, može se reći - prvi
tuzlanski fotoreporter. Razvoj kulture fotografije se od 1961. gotovo u cijelosti
odvija pod krovom Foto-kino kluba Tuzla. Klub organizira mnogobrojne izložbe
umjetničke fotografije, vrši edukaciju putem fotokurseva i širi mrežu školskih
fotosekcija. Za reprezentativne izložbe, poput Dana bosanskohercegovačke
fotografije održanih 1986., izdavani su primjereni katalozi.

Film
Prvih godina 20. stoljeća u Tuzli su s vremena na vrijeme gostovali
putujući bioskopi. Prvi stalni bioskop - Kino Dilni, u vlasništvu Marije Dilni, počeo
je sa radom 1909. godine. Prvi bioskop evropskih standarda zvani Koloseum
(današnje Kino “Centar”), vlasnika Miška Jovanovića, otvoren je 1913. Tridesetih
godina prvi tonski filmovi su emitirani u Bristol-ton-kinu, vlasnika Pere

[182]

Stokanovića. Preduzeće za prikazivanje filmova osnovano je 1960, a u svome
sastavu je imalo tri bioskopa: Centar, Mladost i Radnik. U Tuzli je od 1967. do
1990. održavan Festival dokumentarnih i kratkometražnih filmova, na kome su
prikazivana najbolja ostvarenja sa prostora bivše Jugoslavije. U revijalnom
programu su od petog festivala prikazivani najbolji filmovi kratkog metra iz
evropskih zemalja. Grand prix tuzlanskog Festa bila je statua Husinski rudar, a
dodjeljivane su i tri nagrade publike.

Mediji
Prvi list donesen u Tuzlu je sedmični sarajevski list Bosna, čiji je prvi broj
objavljen 28. maja 1866. godine. Nekoliko godina poslije u Tuzlu redovno počinje
stizati i list Sarajevski cvijetnjak (Džulšen saraj). U Tuzli je prvih decenija 20.
stoljeća izlazilo više listova koji nisu imali dugoročniji i značajniji informativno-
politički karakter. Kao prvijenac uzima se list za zabavu i pouku Prvijenče, koji su
tuzlanski gimnazijalci povremeno izdavali od 1903. do 1906, na šapirografskoj
tehnici. Prvi list štampan u Tuzli je nedjeljnik Srpski pokret (1913), koji je nakon
24 izdana broja već naredne godine zabranjen. Vlasnik jedne od štamparija, Adolf
Engel, jedno vrijeme je u toku 1914. izdavao list Tuzlanski dnevnik, kasnije nazvan
- Tuzlaer Tagblatt. Iste godine kratkotrajno je izlazio i Komunalni list. Od 1918. do
1920. u Tuzli izlazi političko-informativni list Oslobođenje. S ciljem kulturne i
ekonomske emancipacije bošnjačkog stanovništva kratko vrijeme je u toku 1920.
izlazio sedmični list Novi pokret. U vrijeme između dva svjetska rata, sa velikim
ambicijama se pojavljuju i vrlo brzo gase listovi: Opštinski glasnik, Tuzlanski list,
Tuzlanska pošta, Naša opština, Novi pokret, Narodne novine, Narodni list, Narod,
Fabrika i njiva itd. Prvi broj lista Front slobode, koji uz sarajevsko Oslobođenje
predstavlja najstariju živu bh. novinu, izašao je 7. novembra 1943. godine.

Školstvo
Historičari navode da je Turalibeg 1572., kao jednu od svojih zadužbina,
osnovao mekteb, što se uzima prvim institucionaliziranim oblikom školstva u
Tuzli. Behram-begova medresa, srednja stručna škola za stanovništvo islamske
vjeroispovijesti, spominje se još u 17. stoljeću (historičari navode 1674. godinu). U
18. stoljeću izdržavana je od Vakufa Behram-begove džamije. Učenici Medrese su
se, pored opće naobrazbe, pripremali za poziv imama, hatiba, mualima, odnosno za
poučavanje u vjeri. Sa kraćim prekidima medresa je radila do ukidanja 1949, a njen
rad je obnovljen 1992.
U prvoj polovini 19. stoljeća u Tuzli se pojavilo više škola, prvo sa
isključivo religijskom, a potom i sa svjetovnom orijentacijom. U to vrijeme, u
Tuzli su na stotinu stanovnika dolazila dva do tri pismena građanina. Prva škola za
osnovno obrazovanje, koju su finansirali imućniji roditelji, otvorena je 1831. za
djecu srpske nacionalnosti. Sa istom namjenom je 1873. osnovano i Srpsko
pravoslavno učilište. Godinu dana kasnije otvorena je, po ugledu na ruždije u
Turskoj, neka vrsta niže srednje škole koju su, nakon završene vjerske škole -

[183]

mekteba, pohađala djeca bošnjačke nacionalnosti. U to doba Sjemenište je bilo
škola za djecu katoličke vjeroispovijesti.
Austrougarska uprava je 1880. otvorila Komunalnu školu za mušku djecu
svih konfesija, koju je pohađao samo jedan manji dio tuzlanske omladine. Petnaest
godina kasnije u Tuzli je otvorena Trgovačka škola, a 1925. je prerasla u
Građansku školu.
Prva osnovna škola u tuzlanskom kraju i jedna od prvih u Bosni i
Hercegovini osnovana je 1884. u Gornjoj Tuzli. U Tuzli je prva osnovna škola
osnovana u Kreki 1897. godine. Za vrijeme austrougarske uprave radile su: Ruždija
- osnovna škola za muslimansku djecu, Osnovna škola milosrdnih sestara u
Klosteru i Srpska osnovna škola. Na osnovu Odluke Gradskog vijeća Tuzla, 12.
septembra 1899. otvara se Velika gimnazija u Donjoj Tuzli. Tridesetih godina 20.
stoljeća u tuzlanskom kraju je bilo 29 osnovnih škola i dva obdaništa, sa 72
učitelja.

Literatura
Nijaz Alispahić, Leda Saliniana - Kulturna hronika Tuzle, Tuzla, 1998.
25 godina Radničkog kulturno umjetničkog društva Mitar Trifunović Učo, Tuzla,
1972.
Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla, I (1957), III (1959).
Džemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Tuzla, 1996.
Dr Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne, Tuzla, 1995.
Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Tuzla, elaborat, Tuzla, 1988.
Likovno stvaralaštvo Tuzle 1945-1980, Tuzla, 1980.
Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Beograd, I (1981), II (1983); Tuzla, III
(1988), IV (1990), V (1997).
Tuzla, fotomonografija, Tuzla, 1983.
Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Tuzla, I (1979), II (1984), III (1987).
Vodič Arhiva Tuzla, Tuzla, 1989.
















[184]




































[185]

Ostaci srednjovjekovne zgrade u Rožnju

Rožanj je vrlo staro naselje. Pod tim nazivom postoji od srednjeg vijeka.
Pripadalo je srednjovjekovnoj Župi Sapna koja se nalazila u oblasti Podrinje
tadašnje srednjovjekovne države Bosne. Dolaskom osmanske uprave 1463-1474.
godine naselje Rožanj je u Nahiji Sapna, Zvornički sandžak.
Početkom XVI stoljeća Rožanj je srednje veliko naselje. Prema osmanskom
popisu 1533. godine ima oko 30 kuća, gotovo isključivo muslimanskih. Takvo
stanje se održalo do pred kraj osmanske uprave.
Naselje je negdje u XVIII/XIX stoljeću opustjelo, a muslimansko
stanovništvo se raselilo u susjedni Goduš i dalje. Naprimjer: familija Rožnići u
Goduš (kasnije dio Omerovića), familije Rožnjaci i Rožnjakovići u Gornjoj
Spreči... Tokom XIX stoljeća vlasnici muslimani na svoje zemlje naseljavaju kao
kmetove pravoslavno stanovništvo sa planinskog juga i jugoistoka. Od tog
stanovništva su pravoslavna groblja u Riječanima i iznad Lazića. Agrarnom
reformom Kraljevine SHS dvadesetih godina XX stoljeća ovo stanovništvo postaje
vlasnik kmetovskih selišta.
Početkom rata 1992. godine pravoslavno srpsko stanovništvo se raselilo u
ravničarske krajeve (Semberiju, Posavinu, Srijem...), a danas se vratilo svega
nekoliko domaćinstava.
ARHEOLOŠKI LOKALITET
Do sada jedini arheološki lokalitet koji je registriran na području naselja
Rožanj je onaj u zaseoku Lazići. Radi se o ostacima srednjovjekovne crkve i groba
na lokalitetu Crkvišće-Crkvište (slika 1. Arheološki lokaliteti u naselju Rožanj na
topografskoj karti R=1:2500).

Sl. 1. Topografska karta (R=1:2500).
Mr. sc. Rusmir Djedović

[186]

Za ovaj arheološki lokalitet naveden u Arheološkom leksikonu Bosne i
Hercegovine se navodi slijedeće: „Srednjovjekovna crkva i grob. Slabi ostaci
građevine, sačuvani kao neznatna humka sa grobnicom u kojoj su bila sahranjena 3
pokojnika. Možda srednji vijek.“ Ove podatke potpisuje V. Milić.
233

Prema našim saznanjima, 1981. godine ovaj je lokalitet istraživao Veljko
Milić, tadašnji kustos arheolog Muzeja istočne Bosne u Tuzli. On je za navedeni
Muzej napravio izvještaj na 3-4 stranice sa nekoliko fotografija.
234

Prema dostupnoj dokumentaciji iz Muzeja istočne Bosne u Tuzli, poslije
rekognosciranja lokaliteta 1981. godine, V. Milić je u vrlo kratkom izvještaju
naveo slijedeće: „Srednjovjekovna crkva, na imanju Ratka Ilića, put Rastošnica –
Zvornik, djeca su provalila grobnu humku u kojoj su bila sahranjena tri pokojnika.
Radi se o crkvi o kojoj mještani kažu da je građena istovremeno kad i crkva
Lomnica u Šekovićima“, urađena su i tri snimka, od kojih dva pokazuju humku
prekrivenu vegetacijom (negativi br. 25/2101 i 11/2101). Treći snimak pokazuje
manju hrpu kostiju iz provaljene kripte (negativ 23/2101, slika 2.)


Sl. 2. Kosti iz provaljene kripte
Ovaj arheološki lokalitet u naselju Rožanj je registrovan i na Arheološkoj
karti Bosne i Hercegovine. Na toj karti je ovaj arheološki lokalitet označen
znakovima za srednjovjekovnu crkvu i srednjovjekovnu nekropolu.
235

Stanje lokaliteta kakvo je opisano u Arheološkom leksikonu i Arheološkoj
karti Bosne i Hercegovine bilo je isto i u ljeto 2007. godine.
236


233
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Sarajevo, 1988, str. 89.
234
Prema usmenim navodima protojereja Zorana Ilića, predstavnici Eparhije zvorničko-tuzlanske su
po uputstvu Veljka Milića (sada u Srbiji), od direktorice Muzeja istočne Bosne u Tuzli, Vesne
Isabegović i sadašnjeg kustosa arheologa Mirsada Bakalovića dobili navedene rezultate istraživanja.
235
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo, 1988, Regiji 6, br. 44, srednji vijek.
236
To vidimo i na isječku satelitskog snimka naselja Rožanj od 20. juna 2007. godine, Google Earth.


[187]


Sl. 3. Satelitski snimak naselja Rožanj

Tokom septembra i oktobra 2008. godine lokalno povratničko stanovništvo
uz suradnju sa predstavnicima Eparhije zvorničko-tuzlanske krenulo je sa radovima
na arheološkom lokalitetu i počelo otkopavanje ostataka zidova i grobnice.
Prema podacima dostupnim na Internetu, protojerej Zoran Ilić, rodom iz
Rožnja, a sada na službi u Gornjoj Slatini u Posavini "...je pokrenuo obnovu crkve
u selu" (podaci od 16.9.2008. godine). Akcija je nastavljena i tokom oktobra, a 23.
istog mjeseca radove u Rožnju je obišao Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije
Kačavenda. Tom prilikom je rekao "da su pronađene mošti trojice monaha-
mučenika iz manastira svetog proroka Jeremije u mjestu Rožanj u federalnoj
opštini Sapna, koje će biti vraćene kada se ova svetinja ponovo sagradi“ (podaci od
24.10.2009. godine).
U istom tekstu pod naslovom "Rožanj: Pronađene mošti monaha
mučenika", prenosi se dio saopćenja Eparhije zvorničko-tuzlanske u kome stoji:
"Prijenos moštiju je u toku i one će biti pohranjene u manastiru nakon njegovog
vaspostavljanja.“ U saopćenju se navodi i "da je vladika Vasilije koji je juče obišao
ovaj do temelja porušeni manastir, u razgovoru sa sveštenikom i vernim narodom
ovog kraja organizovao građevinski odbor za izgradnju manastirske crkve u
Rožnju." (isto).
Početkom proljeća 2009. godine radovi na arheološkom lokalitetu
Crkvišće-Crkvina u Rožnju su nastavljeni.
Na inicijativu suradnika Zavoda sa područja općine Sapna, navedeni
lokalitet je 3.4.2009. godine, obišla ekipa u sastavu: Benjamin Bajrektarević,
direktor Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa
Tuzlanskog kantona, Edhem Omerović, istraživač prošlosti područja Sapne i
Mirsad Bakalović, kustos arheolog Muzeja istočne Bosne iz Tuzle.
Tom prilikom je konstatovano da je veća količina obrušenog kamenja iz
zidova uklonjena na stranu a uočavali su se ostaci zidova građevine, visine do pola
metra.(slika 4, 5, 6 i 7)

[188]


Sl. 4. Temelji zgrade (B. Bajrektarević) Sl. 5. Temelji zgrade (B. Bajrektarević)


Sl. 6. Temelji zgrade (B. Bajrektarević) Sl. 7. Temelji zgrade (B. Bajrektarević)

STANJE LOKALITETA 15. 04. 2009. godine
Dana 15.4.2009. godine, po nalogu direktora, ekipa Zavoda je izašla na
teren u naselju Rožanj, općina Sapna. Nešto ranije direktor Zavoda je obišao
navedeni lokalitet na dojavu suradnika sa područja općine Sapna da se vrše neki
radovi na arheološkom lokalitetu Crkvišće-Crkvište u naselju Rožanj.
Ekipa Zavoda bila je u sastavu: stručni suradnik Rusmir Djedović, prof.,
Munisa Softić-Kovačević, prof., Edhem Omerović, istraživač prošlosti Sapne i
Safet Pehratović, radnik Katastra Općine Sapna.
Navedeni izlazak na teren bio je uz upoznavanje i suradnju načelnika
Općine Sapna, gospodina Ismeta Omerovića i pomoćnika načelnika zaduženog za
prostorno uređenje, geodetske i druge poslove, gospodina Nusreta Hamidovića.
Ekipa Zavoda u već navedenom sastavu je u srijedu 15.4.2009. godine,
između 11 i 14 sati, na lokalitetu Crkvišće-Crkvište, u naselju Rožanj, zatekla
sljedeće stanje: Radilo je do 20 ljudi uglavnom na raščišćavanju lokaliteta. Stjecao
se utisak da radove vode trojica sveštenika na čelu sa Zoranom (Ratko) Ilićem,
rodom iz sela.
Radovi na vađenju i uklanjanju ostataka zida i temelja na građevini su bili
završeni. Izvađeno kamenje bilo je na većim gomilama izvan temelja zgrade.
Vidjelo se da se radi se o stotinama komada kamenja. Kamenje je bilo uglavnom
od pješčara i neki su bili tesani. Ovakvog prirodnog pločastog pješčara ima u

[189]

strani, neposredno iznad građevine. Također, ima još par gomila ovakvog kamenja
koji je odavno sklonjen sa lokaliteta. Nešto kamenja sa građevine bilo je i od sedre
i nalazilo se na gomilama sa ostalim kamenjem.
Na mjestu nekadašnjih temelja zidova, bili su plitki kanali, duboki 30-40
cm a široki do 1 metar. Dimenzije temelja su 8 x 6 metara. Zgrada je orijentirana
pravcem sjeverozapad-jugoistok. Ka jugoistoku su temelji polukružnog oblika.
Iznad tog dijela je nedavno u zemlju zaboden veći krst od drvenih greda.
Unutar temelja u sjeverozapadnom dijelu zgrade nalazi se kameni
podzemni objekat. Radi se o podzemnoj građevini izgrađenoj od zidanog kamenja.
Dimenzije objekta su nešto više od 2 x 2 metra. To bi mogla biti ranije spomenuta
grobnica.
Grobnica je bila u potpunosti prekrivena blagim svodom od kamena. Sada
se u tom svodu vidi manji otvor (može se provući čovjek). Duboka je oko 1,5 m.
Također se vidi da je unutrašnjost podzemnog objekta prazna. (slike 8, 9, 10, 11,
12, 13.)


Sl. 8. Izvađeni temelji (M. Kovačević) Sl. 9. Grobnica (M. Kovačević)

Sl. 10. Grobnica (M. Kovačević) Sl. 11. Gomile kamenja iz zidova ( E. Omerović)


[190]


Sl. 12. Temelji (E. Omerović) Sl. 13. Temelji (E. Omerović)

Lokalitet sa temeljima građevine se nalazi na manjoj zaravni padine koja je
okrenuta ka jugu. Ispod lokaliteta se zemljište naziva Slatina, a na brdu iznad je
toponim Vilajet.
Obavljen je razgovor sa sveštenicima Zoranom (Ratko) Ilićem, sada u
Slatini i čijeg oca ima vlasništvo nad parcelom i Zoranom (Stevo) Ilićem koji je
izjavio da su prošle godine počeli radovi na lokalitetu, a u grobnici je pronađeno
nešto kostiju. Kosti su sklonjene na tavan obližnje kuće. Radovi se vode u
organizaciji Parohije pribojske Eparhije zvorničko-tuzlanske.
Iz razgovora može se zaključiti da postoji i projekat zgrade crkve koja treba
da se izgradi na tom mjestu. Radi se o jednobrodnoj crkvi, dimenzija 8 x 6 m, sa
apsidom na jugoistoku, prekrivenoj jednostavnim dvovodnim krovom. Zidovi će
biti izgrađeni od starog kamenja bez malterisanja. Na ulazu sa sjeverozapadne
strane bio bi izgrađen predulaz sa zvonikom.
Ne postoji urbanistička ni građevinska dokumentacija iz nadležne općinske
službe. Nisu riješeni ni potrebni imovinsko-pravni poslovi.
Kroz razgovor su od članova ekipe Zavoda upoznati da je za problematiku
zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa nadležan spomenuti Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
sa sjedištem u Tuzli. Također su upoznati da su dužni svaki kulturno-historijski
nalaz pronađen na lokalitetu prijaviti nadležnim službama.
Tokom maja 2009. godine Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-
historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona službeno je upoznao
nadležne u Općini Sapna da pri eventualnim saglasnostima za radove na ovom
arheološkom lokalitetu poštuju zakonske procedure.

PODACI NA INTERNETU
Na Internetu se mogu naći različite pretpostavke o lokalitetu Crkvišće-
Crkvište u Rožnju. Naprimjer: „Zadužbina kralja Dragutina“, „bila metoh
manastira Tavna“, „građena kada i Lovnica u Šekovićima“, „manastir Svetog
proroka Jeremije u mjestu Rožanj“, „osim manastira u Ražnju postoji još jedan
metoh manastira Tavne koji je u ruševinama i nalazi se u selu Skočiću kod

[191]

Zvornika. a bio je posvećen Časnom krstu“, „jednom mjesečno na mjestu
manastira Časnog krsta u Skočiću pojavljuje se voda, koja u toku dana nestane“...
Za ove pretpostavke se ne navode izvori ili literatura, niti narodna tradicija.
Sve navedeno se može čuti i od sveštenika koji rukovode radovima na lokalitetu u
naselju Rožanj.

ZAPAŽANJA O OSTALOM NASLIJEĐU
U naselju Rožanj koje postoji od srednjeg vijeka, pretežno naseljeno
muslimanskim stanovništvom od XV i XVI stoljeća, a pravoslavnim od XIX
stoljeća, ima nekoliko lokaliteta kulturno-historijskog naslijeđa.
Do sada je najviše poznat već opisani arheološki lokalitet u zaseoku Lazići,
sa temeljima srednjovjekovne građevine i grobnice unutar njih. Ovaj lokalitet
okolno muslimansko stanovništvo uglavnom naziva Crkvišće, a pravoslavno:
Crkvište.
Na udaljenosti do 1 km od ovog lokaliteta, nalaze se sljedeći kulturno-
historijski lokaliteti:
1. Gradac, brdo (592 m) južnije (slika 14.). Prema općoj tradiciji na njemu se
nalazila nekakva utvrda od kamena a ima i nadgrobnih spomenika od
kamena u obliku ploča.
2. Gradina, zaselak sa tim imenom ispod brda Gradac. Prema predanju tu se
nalazilo podgrađe utvrde na brdu Gradac. U Gradini se nalazila i kula-
čardak muslimanskih vlasnika tog područja u osmanskom periodu.
3. Tursko groblje istočnije. Radi se o nekoliko parcela u padini okrenutoj ka
jugu, na ulazu u Laziće iz pravca Riječana. Prema očuvanoj tradiciji u
muslimanskim familijama koje su u susjedni Goduš doselile iz Rožnja, to je
nekada bilo veliko muslimansko groblje. Prema predanju pravoslavnog
stanovništva u Rožnju, nekada su se tu susreli muslimanski i hrišćanski
svatovi i sukobili. Danas je očuvano vrlo malo nišana koji su uglavnom
sklonjeni u živice i potoke. Parcele sa nazivom Tursko groblje su u
vlasništvu lokalnog pravoslavnog stanovništva i obrađuju se. Izgrađena je i
jedna kuća. Neki nišani su prije zadnjeg rata (1992-1995.) ugrađeni u jedan
poljski nužnik. Rijedak očuvani nišan se nalazi desno od puta u ivici
Turskog groblja (slika 15.). Uzglavni nišan je prilično monumentalan. Ima
gužvu, iznad zemlje je visok jedan metar a osnovica je kvadrat, dimenzija
oko 25 cm. Uznožni nišan je na udaljenosti oko 2,5 m.
4. Lokalitet stare džamije. U vrh zemljišta Tursko groblje, desno od puta
narodna tradicija govori da je nekada bila džamija naselja Rožanj. Podori
zgrade džamije, prema narodnoj tradiciji su postojali do 1918. godine (slika
16.).
5. Srednjovjekovno groblje. Nekoliko stotina metara iznad Turskog
groblja su
ostaci nekog starog groblja.
6. Na području naselja Rožanj se nalaze sljedeći zanimljivi toponimi

[192]

(nazivi zemljišta): Vukmir (zaselak, možda od Vukmira Zlatonosovića
pripadnika srednjovjekovne bosanske feudalne familije koja je imala
posjede oko Majevice i Zvornika ), Maura (brdo 536 m), Plan, Gmize...
Ovdje treba spomenuti i lokalitet sa nazivom Grad, brdo (751 m) koji se
nalazi nekoliko km sjevernije. Zapravo, iznad naselja Završje koje se nalazi
sjeverno od Rožnja, jedna istaknuta glavica se naziva Grad. Možda bi tu trebalo
tražiti temelje srednjovjekovnog grada koji je bio utvrda poznate srednjovjekovne
Župe Završje (slika 17.).


Sl. 14. Gradac (M. Kovačević) Sl. 15. Nišan (M. Kovačević)


Sl.16. Lok.Stare džamije(E.Omerović)

Sl. 17. Grad (M: Kovačević)














[193]

ZAKLJUČAK

U naselju Rožanj koje danas pripada općini Sapna, Tuzlanski kanton,
narodna tradicija i terenska istraživanja znaju za ostatke neke srednjovjekovne
zgrade. Toponim Crkvišće-Crkvište i tradicija upućuju da se radi o nekadašnjoj
crkvi. Pošto nisu izvršena detaljnija istraživanja nije sigurno je li to tačno i čije se
srednjovjekovne vjere možda tu nalazio vjerski objekat. Da li se radi o
ranokršćanskom ili srednjovjekovnom katoličkom objektu (zna se za samostane u
obližnjem Zvorniku i Teočaku) ili vjerskom objektu srednjovjekovne Bosanske
crkve, za koju se zna da je bila jaka u Usori. Istina, nema dokaza da li je u
srednjem vijeku pravoslavna crkva imala svojih vjerskih objekata zapadno od
rijeke Drine.
Akcija lokalnog stanovništva uz suradnju Eparhije zvorničko-tuzlanske,
bez terenskih i naučnih istraživanja, kao i bez potrebne dokumentacije, je upitna.
Zbog toga, radove na arheološkom lokalitetu gdje je već konstatovano postojanje
neke srednjovjekovne građevine, treba pratiti i usmjeravati prema stručnim i
zakonskim okvirima.




























[194]














































[195]

Ifeta Jahić-Begović, dipl. ing. arh.


Zaštita utvrde Soko

O nastanku utvrde Soko legenda kaže kako su bile tri sestre koje su se
međusobno hvalisale: najstarija - da će izgraditi grad ljepši od svih gradova, druga
– da će izgraditi grad srebrenog sjaja, a najmlađa - da će imati grad sokolovog leta.
Tako nastadoše tri srednjovjekovna bosanska grada u ovom kraju: Gračanica,
Srebrenik i Soko.
U samom selu sve mahale su međusobno povezane internim
saobraćajnicama. Na raskrsnicama tih, ne tako prometnih, saobraćajnica
organizirani su trgovi za okupljanje i igru djece.
Na ulazu u selo sa regionalne saobraćajnice Gračanica – Srebrenik nalazi
se centar sela. Od javnih objekata u centru se nalazi više malih ugostiteljskih
objekata, prodavnica, pekara te objekat mjesne zajednice. Na samom ulazu u selo
su osnovna škola i nogometno igralište.















U centralnom dijelu sela Soko nalazi se kameni brežuljak na kome je
smješten srednjovjekovni grad, odnosno ostaci tog grada.
Južna i jugoistočna strana ovog kamenog brežuljka su vrlo strme i potpuno
nepristupačne. Sjeverna i sjeverozapadna strana nisu tako nepristupačne i strme.
Ulazi u selo su sa nepristupačne strane što je sigurno dobro planirano, s obzirom na
to da su srednjovjekovne utvrde služila za odbranu i utočište stanovništvu.
Gradina je na dosta nižem visinskom nivou u odnosu na ostala brda, što je
u srednjem vijeku bio dobar strateški položaj, jer gradina nije bila vidljiva izdaleka.
Pojavom vatrenog oružja u osmanskom periodu to više nije bio dobar strateški
položaj.
Osim nepristupačnog terena, kameni brežuljak prirodno ograničavaju dva
potoka Vrelo i Ilidža, što je čest slučaj u gradnji tvrđava.


POGLED NA SOKO SA TVRĐAVE

[196]

Gradina ima nepravilan, približno ovalan oblik, sa dvije polukule široke 3
m i jednom ulaznom kulom (kapi-kula). Dimenzije grada su 37 m dužine i 18m
širine.
Podzida grada nije na svim stranama iste visine jer se u potpunosti
prilagođava terenu. „Na gradu se, u osnovi, zapažaju tri tipa ili načina zidanja
237
:
Prvi tip je najzastupljeniji i njime je zidan veći dio grada. Zidovi su građeni
od lomljenih i grubo tesanih komada kamena, nepravilnog oblika, uglavnom sive i
sivo-smeđe boje. Zapažaju se ponegdje i obli kamenovi, koji kao da su izvađeni iz
riječnog korita. Krupniji kamen je sitniji kameni materijal, zaliven krečnim
malterom, koji se kasnije stisnuo u čvrstu kompaktnu masu. Negdje se uočava
tendencija da se kamenje slaže u slojeve, a negdje se to ne primjećuje, nego su
graditelji slagali kamen onako kako im je to njegov oblik omogućavao. U zid su
mjestimično umetani drveni trupci, okomito pravcem pružanja zida. Neki od tih
trupaca su istruhli. Graditeljski elementi služili su za ravnomjerno slijeganje zidne
mase i sprječavanje pucanja zida. To je karakteristika bosanske srednjovjekovne
fortifikacijske arhitekture, što može biti dokaz da su grad podigli bosanski
graditelji. Umetanje drvenih greda (trupaca) u gradske zidine uobičajeno je u Bosni
i u toku osmanskog perioda.
Drugi tip se zapaža na malom dijelu jugoistočnog zida i na jugozapadnom
zidu. Ovaj dio grada je građen od ljepše tesanih duguljastih komada kamena koji su
pravilno složeni u slojeve. I na ovom zidu zapažaju se ostaci drvenih elemenata
(četvrtaste rupe), a kamen je kao i u prethodnom tipu zidanja sivo-smeđe boje.
Ovakav način zidanja je gotovo identičan osmansko-turskoj tehnici prve polovice
18. stoljeća, kojom su građeni neki objekti na susjednom gradu Srebreniku
238
.
Može se zaključiti da je taj zid vremenom propao, te je u zidu ostala rupa nalik na
puškarnicu. Zidovi su debeli 90-110 cm.
Trećim tipom je građena ulazna kula i dio sjeverozapadnog zida. Ovaj tip
je prepoznatljiv po ljepše tesanim i pravilnije oblikovanim četvrtastim kamenim
blokovima koji su prilično uredno složeni u
redove. Prostor koji bi ostao između redova
popunjavan je manjim kamenjem. Kamen je
upadljivo svjetlije boje od kamena kojim je
građen ostatak utvrde. Na ulaznoj kuli se
zapaža da su prvih pet-šest redova kamena
nešto grublji i iste boje kao i ostatak grada, pa
se na njih nastavljaju redovi kamena svjetlije
boje. Očito je prvobitna građevina (koja je bila
građena od istog kamena kao i drugi zidovi)
bila propala, pa je na istim temeljima podignuta

237
Prema autoru teksta „Edin Šaković 'Oblik i arhitektura starog grada Sokola'”,objavljenog u
Gračaničkom glasniku.
238
Up. Đuro Basler, “Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije”, Naše starine IV,
Sarajevo 1957., str.110-130.

[197]

nova, od novog kamena.
239
Opisani tip zidanja je vrlo teško vremenski odrediti, ali
treba napomenuti da se vrlo sličan način zidanja zapaža na nekim objektima
tvrđave Gradačac, koja je građena u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća, pa
je možda i ovaj dio zida nastao približno u to vrijeme .
Na jugoistočnoj strani nalazile su se dvije polukružne kule koje su danas
porušene gotovo do temelja. Kule su bile širine oko 3 metra, potpuno
ukomponirane u gradske zidine. Tako uske nisu mogle služiti za stanovanje već
samo kao stražarnice. Na sjeverozapadnoj strani je ulazna kula, koja izgleda
dograđena na već postojeći zid. Ulaz u ovu kulu gleda ka jugozapadu. Kroz
polukružna vrata (širine 110 cm, visine oko 2 metra) ulazi se u zatvorenu
prostoriju, presvođenu lučnim svodom, a zatim se kroz druga, također polukružna
vrata ulazilo u grad, a iz njega u objekat koji nije sačuvan. Od te zgrade se sačuvao
samo podrum, čiji se polukružno svedeni ulaz nalazi uz jugoistočni zid. Detaljniji i
sigurniji podaci o ovome objektu dobili bi se arheološkim iskopavanjem. Osim te
zgrade, u gradu je svakako bilo još objekata od drveta, pletera ili ćerpića. Na
zapadnom ćošku grada nalazi se jedan kontrafor, koji je služio kao ojačanje tom
dijelu grada i koji je, zapravo, jednostavni produžetak jugozapadnog zida. Ovaj
kontrafor je podignut, dakle, zajedno sa tim zidom i to u osmansko doba, jer
kontrafori nisu karakteristika bosanske srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture.





















239
Pravoslavni svećenik iz Boljanića, Mitar Popović, je 1896. zabilježio predanje kako je na Sokolu
postojala kula visoka trideset metara u kojoj je bilo spremište za barut, te kako je u nju udario grom
što je izazvalo eksploziju spremišta i potpuno razaranje kule, uslijed čega je poginuo i gradski dizdar
(Mitar Popović:”Nekoliko starina u gračaničkom kotaru”, Bosanskohercegovački Istočnik, god. 9.,
sv. 1 i 2.). Ipak, ovi podaci se moraju uzeti s rezervom.


Rekonstrukcija tvrđave Soko -
Časopis Gračanički glasnik



Tlocrt tvrđave Soko - Gračanički glasnik

[198]

















Utvrda Soko oko 1900- te godine
Grad je danas skoro u potpunosti porušen. Zidovi su srušeni gotovo do
temelja, odnosno do nivoa tla unutar grada. Sačuvani su samo oni koji služe kao
podzide. Zid u punoj visini sačuvan je u dužini od nekih 5 metara na sjevernom
kraju grada.

„Na osnovu opisanih arhitektonskih karakteristika, može se zaključiti da je
tehnika kojom je rađena većina gradskih zidova Sokola (prvi tip) tipično bosanska.
Na glavnim vratima su ranije postojali kameni dovratci, koji su nekad ranije
izvađeni i odneseni. Jugozapadni dio znači da je grad podignut u vrijeme bosanske
prevlasti u ovim krajevima. Ovalni oblik grada, zaobljene uske i nenastanjene kule,
prilično tanki i vrlo visoki zidovi – sve su to osobine gotičke fortifikacijske


Ostaci zida. Vide se tragovi gdje su nekada bile
drvene gredice – hatule.


Struktura zida tvrđave.

[199]

arhitekture, karakteristične za 14. stoljeće. No, u našoj zemlji je i stariji –
romanički način gradnje bio prisutan kroz cijelo 15. stoljeće”.
240















U historijskim dokumentima Soko se prvi put spominje 1429. godine.
Podignut je vjerovatno u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (druga polovina 14.
stoljeća), kada je Bosna bila na vrhuncu svoje vojne i političke moći. Nakon
Tvrtkove smrti (1393.), uslijed samovolje pojedinih feudalnih rodova, Bosna gubi
svoju moć i sve je više izložena osvajačkim pohodima Ugarske. U tim pohodima
upravo su najviše stradali prostori sjeveroistočne Bosne. Tek nakon 1415. godine,
kada su Mađari u Lašvi poraženi i prisiljeni na uzmicanje, ovi krajevi ostaju
pošteđeni ratnih pustošenja. Stoga imaju osnova pretpostavke da je grad sagrađen
iza 1415-1429. godine.

Za vrijeme osmanske vlasti grad je pretvoren u vojnu utvrdu i više puta je
obnavljan. Osmanlije su svakako i ovaj grad zauzeli 1463. godine, ali od 1464. pa
negdje do 1519. Soko je pod vlašću Mađara. Nakon ponovnog pada pod vlast
Osmanlija, grad je vjerovatno obnovljen, ali će u narednih 150 godina biti bez
strateškog značaja. Izvjestan značaj dobiva tek nakon Bečkog rata 1683-1699.
godine, pa se može pretpostaviti da 1415. godine služi kao dodatna zaštita
graničnog područja. Prije toga, u razdoblju 1398-1415. ovi krajevi su uglavnom u
mađarskoj prevlasti, tako da ovu utvrdu nisu mogli izgraditi bosanski feudalci.
U fragmentima zida vidljivi su otvori gdje su bile drvene gredice – hatule, koje su
služile kao konstruktivna ukruta.


240
Edin Šaković ,,Oblik i arhitektura starog grada Sokola ” Gračanički glasnik


OSTACI ZIDA TVRĐAVE . Može se vidjeti
kolika je bila visina zida.


POGLED NA TVRĐAVU

[200]



U narednim godinama nema nikakvih izvještaja o popravkama grada.
Napušten je polovinom 19. stoljeća, od kada počinje njegovo propadanje koje traje
do danas.
Dugo godina su mještani vadili kamen iz gradskih zidina i upotrebljavali
ga za gradnju kuća i javnih objekata. Godine 1905. Soko se spominje kao “gut
erhaltene Schloßruine” (dobro očuvana razvalina zamka)
241
, a 1910. razmišljalo se i
o njegovoj obnovi.
242
U toku Drugog svjetskog rata grad je, ipak, bio u dovoljno
dobrom stanju da posluži kao utvrda iz koje se uspješno pružao otpor napadačima
na Soko i druga okolna sela.
U jednom napadu na Soko, partizani su djelovali na gradinu
protivoklopnim topom, ali oštetiti su samo vanjsko lice zida. Nakon rata, 1949.
godine mjesni Narodni odbor iz Sokola odlučio je da za gradnju seoske škole
upotrijebi kamen iz zidina tvrđave Sokola, iako je ona iste godine proglašena
zaštićenim spomenikom kulture. Tada je vjerovatno nastalo jugozapadno lice zida
(drugi tip). Pouzdano se zna da je tokom 1777. godine grad obnavljan pod
nadzorom gradačačkog kapetana Mehmeda. Moguće je da je tom prilikom
temeljito obnovljen.
Izneseni podaci dati su isključivo na osnovu onih ostataka grada koji se nalaze nad
zemljom, pa ih zato treba prihvatiti sa određenom rezervom. Arheološka
iskopavanja na ovom mjestu bi sigurno potvrdila ili opovrgla ove zaključke, te
donijela sigurnije podatke o arhitekturi i starosti grada Sokol





241
Adolf Walny: Boschnicher Bote-Universal-Hand-und Adressbuch für Bosnien-Herzegowina, pro
1905., Sarajevo, 1905.
242
Dopis Zemaljskog muzeja od 18. II 1910. u kome se preporučuje poduzimanje konzervatorskih
radova na nekim bosanskim gradovima, među njima i Sokola (Derviš Tafro:”Iz istorije zaštite
spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do oslobođenja 1945.”, “Naše starine” III, Sarajevo, 1956.,
str.11.


[201]

Konzervacija utvrde
O samom nazivu „Sokol“ u enciklopedijama tradicionalnih simbola tvrdi
se da pojam ima zajedničko sa solarnom simbolikom orla, a vezuje se za
stremljenje prema pobjedi „uzlaženje kroz sve ravni“.
243

Da bismo znali svoju prošlost neophodno je da sačuvamo svoju kulturnu
baštinu, ne samo u našem vremenu, nego da imamo kontinuirani plan zaštite za
buduća vremena.
„Ona pridonosi pojačavanju svijesti o kulturnom identitetu pojedinaca i zajednica,
odražava kulturu i način života, njene umjetničke i historijske poruke prezentiraju
specifične vrijednosti tradicija i uspomena, a omogućuje nam da čovjekov život i
djelovanje sagledamo u većim vremenskim dimenzijama.”
244

Osim očuvanja kulturne baštine vrlo bitan faktor je i njegova prezentacija u
svrhu edukacije stanovništva i posjetilaca, te uključivanje u savremene tokove
života.
Predložena intervencija: KONZERVACIJA.
Konzervacija se primjenjuje na objekte velike historijske i kulturne
vrijednosti i sastoji se u sprečavanju i usporavanju propadanja i eventualne
degradacije.
Uz konzervaciju gotovo uvijek ide i KONSOLIDIRANJE ili konstruktivno
saniranje.
Kod srednjovjekovnog grada Sokola sačuvane su dvije prostorije i
fragmenti zidova. Jedna prostorija je u kapi-kuli i u prilično je dobrom stanju.
Stepenice koje su vodile iz te prostorije do grada vremenom su nestale, a ostali su
samo tragovi u terenu da su tu nekada bile stepenice.
Nove stepenice bile bi od kamenih ploča tako da bude vidljivo da su iz našeg
vremena a da ne narušavaju ambijent tvrđave. Druga prostorija je tamnica i ona je
ostala zatrpana nanosima zemlje. Uklanjanjem zemlje, ne samo da bi se otkrila ta
prostorija, nego bi se otkrili fragmenti zida sa unutrašnje strane gradine, tako da ne
bi bila potrebna zaštitna ograda za posjetioce.
Negdje su se te grede i sačuvale a na mjestima gdje one nedostaju potrebno
je postaviti nove. Neophodno je obilježiti hatule, koje su stare možda čak i 500
godina (što bi dokazale analize starosti drveta) .
Jedan od problema prezentacije tvrđave je prilaz objektu. Danas je jedini
mogući prilaz kroz dvorište privatnih kuća, pa se nepristupačnim terenom uspinje
na tvrđavu. Moj prijedlog je da se prilaz zelenilom vizuelno odvoji od dvorišta
kuća, izmjsete pomoćni objekti, te uredi pristup tvrđavi. Strmi dio bi se premostio
stepenicama do konzolnog platoa koji vodi do kapi-kule. Ulaskom u prostoriju
kapi-kule posjetioci bi dobili sve informacije o tvrđavi prije samog ulaska u grad.
Informacije bi bile na zidovima u vidu informacionih panoa sa starim fotografijama
i historijskim podacima.

243
Jean Campbell Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd, 1986. str. 153;
Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb,1989. str. 616.
244
Vjekoslava Sanković Simičić

[202]

Na samom gradu bili bi prostori za sjedenje, te manji prostor sa tribinama
za kulturne manifestacije, kino projekcije i razne druge kulturne događaje, jer samo
ovakav objekat zaslužuje ovakav sadržaj.
U sklopu ovih sadržaja predlažemo i prezentaciju već postojećeg bunara.
Ispitivanjem izvorišta možda bi se i omogućilo korištenje izvora, što bi bilo
naročito interesantno u ljetnim mjesecima kada bi i posjeta bila najintenzivnija.




































[203]

Munisa Kovačević, prof.

Ćiro kao industrijsko naslijeđe Banovića

Uvod
Stotinu i trideset četiri godine nakon što je izgrađena prva trasa željezničke
pruge u Bosni i Hercegovini i nakon što je prošla prva parna lokomotiva, odmilja
desetljećima zvana Ćiro, nekolicina radnika današnjeg preduzeća Željeznice,
zaljubljenika u parne lokomotive, namjerava revitalizirati nekoliko uskotračnih
pružnih pravaca u našoj zemlji na kojima bi se turisti mogli voziti nekadašnjim
parnjačama.
Nedavno, na obnovljenoj uskotračnoj pruzi između Mokre Gore i
Višegrada, nekada čuvenom “Šarganskom osmicom”, dugoj 18 kilometara u koju
je uloženo nešto više od milijun eura, brzinom od 30 km/h počeo je prometovati
obnovljeni muzejski vlak „Nostalgija“. Tako je s nekoliko obnovljenih vagona i
restauriranom parnjačom, nakon skoro četrdeset godina, Ćiro ponovo prošao
dionicom stare pruge Sarajevo – Beograd izgrađene još 1906. godine.
Iz „mirovine“ je u Bosni izvučen još jedan Ćiro, onaj u Banovićima. Osim
što danas služi potrebama rudnika ugljena, taj voz koji vuče parnjača obnovljena
entuzijazmom radnika radionice željezničkog pogona Rudnika mrkog uglja
Banovići, ima i turističku namjenu da u skorije vrijeme znatiželjnicima ponudi
vožnju vijugavom prugom koja se kroz gustu šumu probija obroncima planine
Konjuh, inače zaštićenim parkom prirode, brzinom od „punih“ 15 kilometara na
sat.
Željeznice uzanog kolosijeka u svijetu
Željeznički promet je jedan od najstarijih modernih vidova prijevoza.
Njegova pojava datira iz početka 19. stoljeća iz Engleske od dana kada je
Stephenson, 1825. godine, konstruirao prvu lokomotivu na parni pogon. Iste godine
je ta prva lokomotiva isprobana u Engleskoj na liniji Stockton – Darlington.
Prve tračnice nisu građene za željeznicu. Njihova pojava datira iz 17. i 18.
stoljeća, kad su služile za izvlačenje ugljena i ostalih ruda iz rudnika pomoću
„vagoneta“, koji su bili pokretani ljudskom snagom, odnosno kasnije životinjskom
vučom.
Obnavljanje željeznica uskog kolosijeka u turističke svrhe već je odavno
viđena stvar. Nadaleko poznata višednevna turistička ruta kaubojskom parnjačom
između Duranga i Silverstona u američkom Coloradu uz cijene i do 300 dolara,
izleti između Antonita i Chama u Meksiku ili litvanska dionica Anykščiai i

[204]

Rubikiai, uz britanske ili francuske povijesne vlakove, samo su dio uskotračnih
pruga koje se turistima nude u svijetu.
245


Iz historijata željeznica Bosne i Hercegovine
Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. decembra
1872. godine. Izgrađena je na relaciji Dobrljin – Banja Luka, bila je dugačka 104,3
kilometra, pred sam kraj osmanske uprave. Izgrađena kao dio Carigradske
magistrale koja je, prema planovima, trebala povezati Carigrad sa Bečom. Bila je
to željeznička pruga normalnog kolosijeka. Promet na ovoj pruzi obustavljen je
nakon izbijanja ustanka 1875. godine, a obnovljen je nakon uspostavljanja
austrougarske uprave u BiH.
Okupacijom BiH, austrougarska je uprava odredila da se pruga Banja Luka
– Dobrljin osposobi, a za radove na njoj bila je zadužena Deveta regimenta ratne
željeznice kojom je rukovodio major češkog porijekla, Johan Tomašek. Zanimljivo
je kako je razmak između tračnice uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme
okupacijske austrijske uprave iznosio 760 mm. Ovaj specifikum poznat je kao
bosanska pruga i u Bosni je građena prije no što je to rađeno u Austro-Ugarskoj.
Između septembra 1878. i jula 1879. godine, Austro-Ugarska je izgradila
uskotračnu željezničku prugu od Bosanskog Broda do Zenice u dužini od 185,8
km. Također, 29. aprila 1886. godine izgrađena je i u saobraćaj puštena uskotračna
željeznička pruga Doboj –Tuzla – Simin Han, dužine 67 kilometara. Time je
tuzlanski bazen povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je
1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najveći na prostoru Bosne i
Hercegovine.
Godine 1882. izgrađeno je dodatnih 78,3 km uskotračne željezničke pruge
od Zenice do Sarajeva, dvije godine kasnije izgrađena je uskotračna željeznička
pruga Mostar –Metković, a 1891. godine izgrađena je uskotračna željeznička pruga
na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u dužini od 134,7 km.
Direkcija Zemaljskih željeznica Bosne i Hercegovine raspolagala je 1910.
godine sa 1.002 kilometra uskotračne željezničke mreže, a najveći dio troškova
izgradnje bh. željeznica u austrougarskom razdoblju podnijela je upravo BiH.
Ukupni dugovi zemlje po tom osnovu iznosili su 1913. godine više od 161 milion
kruna.
246





245
Anton Hauswitschka, Vraća se Ćiro, reportaža, Dubrovački vjesnik, 2009.
246
Od uzanih pruga u spomenutom periodu izgrađene su pruge Bosanska Rača – Bijeljina, Bijeljina –
Ugljevik, Trebinje – Bileća, Pazarić – Tarčin i Metković - Ploče. Period poslije Drugog svjetskog rata
karakteriše izgradnja omladinskih pruga normalnog kolosjeka Brčko – Banovići (89,100 km) i Šamac
– Sarajevo (238km). Prva je puštena u saobraćaj 7.11.1946., a druga 15.11.1947. Pored ovih pruga,
tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, izgrađeno je 547,8 km
šumskih i rudničkih pruga u privatnom vlasništvu. Služile su isključivo za eksploataciju rudnog i
šumskog bogatstva. To su pruge industrijalca Ota Štajnbasa (kasnije Šipadove pruge): Prijedor –
Knin, Srnetica – Jajce, Zavidovići – Han Pijesak – Kusače i Usora – Pribinići.

[205]

Nestanak parnih lokomotiva
Parne su lokomotive u historiju polako počele odlaziti još u '30-im
godinama prošlog stoljeća kada je Mehmed Spaho, tadašnji ministar saobraćaja
Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvođenju motornih vozova u Bosni i
Hercegovini. Iz tog je vremena ostala i priča o „Ludom Sarajliji“. U narodu su se ti
vozovi dugo vremena nazivali „Spahini vozovi“ ili „Ludi Sarajlija“.
247

Prvi je takav voz u saobraćaj pušten 1938. godine na relaciji Beograd –
Sarajevo – Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brži od dotadašnjih parnjača, raja
nenaviknuta na njegovu brzinu ubrzo ga je počela nazivati „Ludim Sarajlijom“.
Nakon stotinu godina, prvog augusta 1978. godine na prostorima Bosne i
Hercegovine prestali su saobraćati svi uzani vozovi.
248
Time su ukinute željezničke
uzane pruge u BiH. U tom periodu izgrađene su hiljade kilometara uzanih pruga u
BiH.
249


Voz Ćiro danas
Do danas je ostalo sačuvano tek nekoliko parnih lokomotiva koje su
nekada tutnjale bosanskim prugama. Jedna od prvih lokomotiva koja je žurila iz
Zenice ka Sarajevu danas se čuva u željezničkom depou u Rajlovcu kraj Sarajeva, a
prva lokomotiva koja je ušla u Sarajevo, 5. oktobra 1882. godine, Rama, danas je u
muzeju u Požegi kraj Užica.
Više, nažalost, nije sačuvana niti jedna iz grupe lokomotiva koje su
građene isključivo za potrebe bh. željeznica, one koje je konstruirao švicarski
inžinjer Heinrich Klose od 1885. do 1904. godine, takozvane zupčaste lokomotive,
također po sistemu švicarskog inžinjera Romana Abta, koje su se koristile na
prugama velikih nagiba, kakva je dionica od Bradine do Podorašca, između
Sarajeva i Konjica.
Do danas su očuvane parnjače u Travniku, Jablanici, nekoliko njihovih
vagona sačuvano je u Bileći, lokomotive se čuvaju i u Prijedoru, Doboju,
Gračanici, Tuzli i Višegradu, a još postoji Titov voz na Oštrelju.

247
Ajdin Fevzija, Historija željeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005
248
Došao je Ćiro sa sjevera tiho i nenametljivo prije 100 godina, udomaćio se na ovim prostorima i tu
ostao cijeli vijek. Svi su ga voljeli, a za sve ono što je učinio, a učinio je mnogo, bili smo mu
zahvalni. Vijugao je kroz zelena polja, huktao kroz hladne kanjone i u sve ove krajeve i ove prostore
donosio radost i nešto novo.
Nakon svih tih godina, 31. jula 1978. došao je čas kada je iz Višegrada krenuo na posljednje
putovanje prema Sarajevu. Bio je vruć ljetni dan, a tačno 15 sati i dvije minute. Otpravnik vozova u
stanici Višegrad Murat Sinidžija podigao je loparić i dao znak za polazak. Mašinovođa Milisav
Andrić pokrenuo je posljednji putnički voz iz Višegrada za Sarajevo. Izvor: Ajdin Fevzija Braco,
Posljednje putovanje Ćire, Oslobođenje, Sarajevo, 2008.
249
Pored hiljade kilometara uzanih pruga u BiH, jedna od najznačajnijih bila je pruga Sarajevo –
Uvac i sa krakom iz Međeđe za Višegrad i Vardište. Dobila je naziv „Istočna pruga“, a imala je
višestruki značaj u strategijsko-vojnom, privrednom, geografskom pogledu. Bila je to i najskuplja
pruga na svijetu do tog vremena.

[206]

Međutim, jedina koja i danas vozi jeste parnjača u Banovićima kojom se
prevozi ruda iz tamošnjeg rudnika te šumska građa.
250

Bosanski željezničari nikako ne mogu prežaliti to što je u Sarajevu
nedavno izrezana i u staro gvožđe prodana devedesetak godina stara parna
lokomotiva odmilja zvana Joka. Godinama je stajala kao eksponat u krugu tvornice
Vaso Miskin Crni i bila je u dobrom stanju, sve dok tadašnji direktor tvornice
Osman Zec nije odlučio izrezati je i pretvoriti u staro gvožđe. Željezničari tvrde da
se za nju u otpadu nije moglo dobiti više od 300 maraka, dok je njena historijska
vrijednost bila neprocjenjiva. Mašinovođe koje su na njoj zaradile penziju čak su i
razmišljali o tužbi, no od nje su odustali svjesni da svoju parnjaču više ne mogu
vratiti. I to je dovoljno da se zorno pokaže kako se nehajno i bezobrazno odnosimo
prema vlastitoj historiji.
251

Jedna od najpoznatijih parnih lokomotiva u Bosni i Hercegovini svakako je
ona koja i danas stoji ispred jablaničkog Muzeja Bitke na Neretvi. Riječ je o jednoj
od najboljih serija lokomotiva koje su ikada izašle iz tvornice Krauss u austrijskom
Linzu i u Bosni i Hercegovini je nosila registracijski broj 73-018. Bila je to
najčuvenija serija brzih uskotračnih vozova i ta je lokomotiva, sklopljena 1907.
godine, saobraćala na relaciji između Sarajeva i Mostara i pripadala je mostarskoj
ložionici.
252


Voz Ćiro – industrijsko naslijeđe Banovića
Uskotračne pruge na području Banovića bile su industrijske pruge koje su
se povezivale na uskotračnu prugu Doboj – Tuzla – Simin Han. Tokom
austrougarske uprave izgrađena je uskotračna pruga od pilane u Živinicama uz
rijeku Oskovu za eksploataciju drveta sa planine Konjuh.
Otvaranjem Rudnika uglja „Begov potok“ u Omazićima kod Banovića
1937. godine, izgrađen je jedan krak pruge uskog kolosijeka od rudnika u
Omazićima do separacije za ugalj u blizini pruge u Živinicama, dužine 11
kilometara. Pruga je išla od „Begovog potoka“ preko Živinica do Bukinja, gdje se
vršio pretovar uglja u vagone državne željeznice. Imali su dvije lokomotive, te
desetine vagona, tzv. „kištre“ za prevoz uglja.
253

Poslije je 1946. godine omladinskom radnom akcijom izgrađena pruga
normalnog kolosijeka Brčko – Banovići.
254
Ta pruga, zapravo, nije išla do samog

250
Grupa autora, Brčko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih aktivnosti RKSSO BiH,
Tuzla, 1986., str. 319.
251
Izvor: http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726
252
Nakon Drugog svjetskog rata i čuvene Bitke na Neretvi, Željeznice su je poklonile Općini
Jablanica, kao dio stalne muzejske postavke. Sve do prije nekoliko godina brigu o Kraussovoj
lokomotivi vodio je njezin mašinovođa, rahmetli Daut Arfadžan koji je zaradio penziju upravljajući
njome. Čak i kada je otišao u penziju, Daut je svaki dan godinama održavao mašinu bez koje nije
mogao zamisliti život i kojoj je tada bio potreban tek manji remont da bi se ponovo pokrenula. Izvor:
http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726
253
Ismail Hadžiahmetović, Muradbeg Zaimović, legenda i istina, d.o.o.“Zmaj od Bosne“, Tuzla,
1997., str. 69.
254
Sadeta Lukić, Amra Smajlović, 60 godina pruge Brčko - Banovići, Godišnjak međunarodnog
susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3, Sarajevo, 2007., str. 87-88.

[207]

grada Banovići (tadašnja Litva) već do stanice u Oskovi, nekoliko kilometara
istočnije. Pruga Brčko – Banovići u ekonomskom pogledu imala je veliki značaj za
sve gradove pored pruge, kao i širi međunarodni značaj.
255



Prilog 1. Topografska karta – pruge uzanog kolosijeka

Na karti Banovića iz šezdesetih godina, prikazane su pruge uzanog
kolosijeka. Jedan krak pruge polazi iz Oskove preko Banovića (Grad) i nastavlja
poslije grananja ispod brda Vidove glave prema Draganji, a prolazi pored
istoimene rijeke. Drugi krak pruge poslije grananja ide ka jugozapadu prema
Mušićima i završava se u na površinskom kopu separacije Čubrić. Od grada
Banovića jedan krak je išao do tvornice Helios.


255
Ideja o izgradnji željezničke pruge koja bi spajala bogata nalazišta uglja banovičkog bazena sa
glavnim saobraćajnicama, a preko njih i sa udaljenim potrošačkim centrima, postojala je još prije
Drugog svjetskog rata. Godine 1946. prišlo se izgradnji pruge normalnog kolosijeka Brčko –
Banovići dugoj 92 kilometra. Pruga je trebala povezati basen sa potrošačkim centrima i na taj način
otvoriti put ka rađanju novog grada. U ranim jutarnjim satima 7. novembra 1946. godine, prugom
Brčko – Banovići otpremljene su prve kompozicije od 12 vagona, prve tone uglja. Sljedeća stanica
bila je Brčko, pa Beograd i dalje. Grupa autora, Brčko omladinska pruga Banovići 1946, Centar
društvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986., str. 319.



[208]


Prilog 2. Topografska karta – šumski krak pruge prema Zlači

Također, postojao je i krak stare šumske pruge koja ide prema Zlači
dolinom rijeke Oskove a zatim uz rijeku Krabanju. Od nje se odvajao krak uz
rječicu Suhu. (Vidi kartu). Ova trasa pruge je stara trasa koja je korištena u vrijeme
Austro-Ugarske kada se iz Konjuha izvlačila šuma. Inače to je bila šumska pruga
(prikazana na karti) i koja južno od rudnika ide dolinom Zlače a koju danas
planiraju obnoviti za turističke svrhe.
Danas u Banovićima još uvijek postoje dvije širine kolosijeka. Veza uskog
kolosijeka i normalnog ostvaruje se u stanici Banovići (Oskova), ali ne direktno.
Ugalj se dovozi uskotračnom prugom i prosipa u bunkere, a preuzima ih
separacijski dio koji ugalj tovari u vagone normalnog kolosijeka ili u kamione.



Uz podršku Općine posljednjih nekoliko godina čelnici banovićkog
Rudnika i rade na idejnom projektu gradnje prve turističke pruge uzanog
kolosijeka, muzeja rudarstva i željeznice u BiH. Inače, rukovodstva Rudnika i

[209]

Općine Banovići imaju ambiciozne planove o pitanju razvoja turizma (pa i
željezničkog) u ovom kraju, pogotovu otkad je područje planine Konjuh
proglašeno zaštićenim prirodnim parkom.
Projekt čiji je cilj da ova općina postane atraktivna destinacija željezničkog
turizma, ne samo u državi nego i regionu, predviđa gradnju niza sadržaja na širem
području općine.
Rudnik Banovići tj. njegov željeznički pogon, ima svoju radionicu koja
odavno vrši sve popravke na lokomotivama i vagonima. Jedini problem mogu da
im budu rezervni dijelovi, mada neke mogu i sami da izrađuju. Majstori su svoj
posao uradili s velikim entuzijazmom u redovnom radnom vremenu.



Turistička pruga uklapat će se u postojeću industrijsku kojom se prevozi
ugalj do Briona (Oskova). Za nastavak trase urađene su dvije varijante: probijanje
tunela kroz brdo u dužini 187 metara ili zaobilaznica prema Zlači sa usputnim
stanicama u Ježevcu, Mačkovcu i ispod brda Gradina (na Stećcima).
Ispred Direkcije Rudnika dio rijeke Litve će se natkriti i tu će biti polazna
stanica sa parkom, parking prostor i kompleks muzeja rudarstva i željeznice sa
unutarnjim i vanjskim eksponatima. Ukomponovan u ambijent bit će postavljen
ogromni „Eš" bager i najstariji bager koji se trenutno nalazi na Bešinu i kopu
„Čubrić". Predviđeno je mjesto za staru parnjaču i kiper vagon kakvim se prije pet
decenija prevozila jalovina. Zgrada muzeja, iz ptičje perspektive, imat će oblik
rudarske lampe i bit će ukomponovana uz spomen-obilježje "Majka poginulih
rudara". Na istom lokalitetu planirana je stanična zgrada za turiste i turistički
voz.
256
Ostaje da vidimo da li ćemo poznati zvuk Ćire čuti kroz Konjuh u narednoj
godini.








256
N. Maksimović, U Banovićima je planirana gradnja prve turističke pruge, Dnevni avaz, 2009.

[210]

ZAKLJUČAK

Uzane pruge (bosanski kolosjek) i stari Ćiro bili su i ostaju dio tehničke i
kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine. Popularni voz Ćiro i parne
lokomotive imali su nešto specifično i prepoznatljivo na ovim prostorima.
Danas, u vrijeme kad se u promet uvode superbrzi vlakovi koji voze oko
300 kilometara na sat, na hiljade Evropljana žele se na trenutak vratiti u mladost i
provozati starim uskotračnim Ćirom što “juri” brzinom od dvadesetak kilometara
na sat. Time je BiH dobila i za svjetske razmjere top turističku ponudu – vožnju
romantičnom željeznicom.
U mirovini nije ni Ćiro koji vozi za potrebe separacije Rudnika mrkog
uglja Banovići u Banovićima, a koji, također, na pruzi dugoj petnaestak kilometara
zaljubljenicima starih željeznica nudi vožnju, brzinom ne većom od 15 kilometara
na sat. Na toj pruzi turisti mogu zajedno sa strojovođom upravljati vozom.
U Banovićima su predstavljeni idejni projekti turističke pruge uzanog
kolosijeka i muzeja rudarstva. Rudnici mrkog uglja Banovići u saradnji sa općinom
Banovići kroz ove projekte pokušavaju oživjeti prošlost u ovom kraju koji je
prepoznatljiva rudarska destinacija u Bosni i Hercegovini. Rudnici mrkog uglja
Banovići posjeduju parne lokomotive koje su jedinstvene i unikatne u cijelom
svijetu. Banovićke parnjače su stare preko 60 godina i privlače turiste iz cijelog
svijeta. Gradnja turističke pruge Banovići – Mačkovac – Zlača omogućila bi
prezentaciju parnih lokomotiva domaćim i stranim turistima.
Parne lokomotive postale su prepoznatljiv simbol Banovića. S tim u vezi,
ovaj kraj je važna destinacija istinskim ljubiteljima parnjača. Do sada je Banoviće
posjetilo preko 3.000 turista iz Evrope i svijeta. Planirani muzej rudarstva izgrađen
na dva sprata i u sebi bi sadržavao sve ono što posjetiocima može da približi
rudarski život.
Projekti gradnje turističke pruge uzanog kolosijeka i muzeja rudarstva u
Banovićima su jedini ovakve vrste u Bosni i Hercegovini. Njihovu ekonomsku,
turističku i kulturološku opravdanost potvrđuju vrijedni eksponati parnih
lokomotiva koje Rudnici mrkog uglja Banovići godinima pažljivo održavaju,
svjesni njihove neprocjenjive vrijednosti.













[211]

Izvori
- Topografske karte općine Banovići
- www.zeljeznice.net/
- http://www.blogger.ba/
- www.vozovi.com



Literatura
1. Ajdin Fevzija, Historija željeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005.
2. Grupa autora, Brčko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih
aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986.
3. Sadeta Lukić, Amra Smajlović, 60 godina pruge Brčko - Banovići,
Godišnjak međunarodnog susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3,
Sarajevo, 2007.
4. Ajdin Fevzija Braco, Posljednje putovanje Ćire, Oslobođenje, Sarajevo,
2008
5. N. Maksimović, U Banovićima je planirana gradnja prve turističke pruge,
Dnevni avaz, 2009.
6. Anton Hauswitschka, Vraća se Ćiro, reportaža, Dubrovački vjesnik, 2009.
7. Marinko Sekulić-Kokeza, Uspomene na "Ćiru", Deutsche Welle, 2009.
8. Ismail Hadžiahmetović, Muradbeg Zaimović, legenda i istina, d.o.o.“Zmaj
od Bosne“, Tuzla, 1997.






















[212]














































[213]

Samir Halilović, prof.


Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije


Uvod
Kalesijsko područje ima bogatu kulturnu prošlost o čemu svjedoče brojni i
raznovrsni spomenici materijalne kulture kroz sve periode ljudske prošlosti.
Posebno bogatstvo čine srednjovjekovni nadgrobni spomenici - stećci.
O stećcima Kalesije ranije su istraživali: T. Dragičević, V. Vuletić-
Vukosavljević, Lj. Stojanović, Ć. Truhelka, D. Vidović, a sedamdesetih godina
XX stoljeća Š. Bešlagić. Do tada je na području bivše teritorije općine Kalesija
evidentirano 33 lokaliteta sa 251 stećkom.
Autori knjige Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti) Samir Halilović
i Mujo Zulić radeći na detaljnijem istraživanju stećaka Kalesije u periodu od 2000.
do 2003. godine istražili su sve do tada poznate lokalitete. Nakon istraživanja
otkriveno je i 7 novih lokaliteta pa se broj stećaka na području Kalesije povećao za
263.
Istraživanje je nastavljeno tokom 2008. godine i tada je Samir Halilović otkrio
još dva lokaliteta na kojima je pronađeno 11 stećaka. Danas na području Kalesije
postoji 38 lokaliteta sa 428 stećaka.
Na bivšoj teritoriji općine Kalesija, a danas općine Osmaci, postoji 8 lokaliteta
sa 97 stećaka. Ipak, poučeni iskustvom iz zadnjih istraživanja i otkrićem novih
stećaka i lokaliteta, vjerovatno i na ovoj teritoriji postoji veći broj stećaka u odnosu
na podatke ranijih istraživača.
Prema utvrđenom broju lokaliteta sa stećcima Kalesija je prepoznatljiva u
Tuzlanskom kantonu i Bosni i Hercegovini.
Stanje u kojem se nalaze stećci na lokalitetima je zabrinjavajuće. Zub vremena
i ljudski nemar nisu poštedjeli ove spomenike koji svjedoče o življenju Bošnjana u
srednjem vijeku. Vrijeme je činilo svoje a ljudska ruka ih je uništavala, djelimično
ili potpuno, brišući svaki trag o njima. Ponekad se trag sačuvao samo u
toponimima. Vidljivi su brojni primjeri uništavanja i nestajanja stećaka.
Ta ljudska nebriga motivisala je grupu entuzijasta Kalesije da formiraju
Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija, sa
ciljem da naše kulturno-historijsko naslijeđe uredi, zaštiti i učini pristupačnim svim
posjetiocima, ljubiteljima kulture.


UREĐENE NEKROPOLE STEĆAKA NA PODRUČJU KALESIJE

U 2008. i 2009. godini realizovani su projekti na uređenju i zaštiti stećaka
u Tojšićima, Bulatovcima i Bukvarima.

[214]

NEKROPOLA U DVORIŠTU ŠKOLE TOJŠIĆI

Naselje Tojšići se nalazi 7,5 km sjeverozapadno od Kalesije, pored
magistralnog puta Kalesija – Tuzla. U naselju se nalazi jedna nekropola sa
stećcima.
Nekropola se nalazi u dvorištu Osnovne škole "Tojšići". (Slika 1.) Na
nekropoli ima 9 stećaka: 3 sljemenjaka i 6 sanduka, od kojih je jedan sljemenjak
ukrašen. Stećci su dobro obrađeni. Tri sljemenjaka i tri sanduka su dobro očuvani.
Preostala dva sanduka su djelimično uništeni, a jedan sljemenjak je skoro potpuno
uništen.
Prosječne dimenzije sljemenjaka iznose 140/150x65/70x50 cm, dok su
dimenzije sanduka nešto manje, odnosno 110/140x55/80x50.
257
Stećci su
orijentisani pravcem istok – zapad i potječu iz vremena kasnog srednjeg vijeka.
Stećci na ovoj nekropoli potječu sa lokaliteta Okrugla
258
koji se nalazi
neposredno pored magistralnog puta Kalesija - Tuzla.
259
Na lokalitetu se nalazilo 9
devastiranih stećaka.
260

Stećak-sljemenjak,
261
dimenzija 160x75/65x50 cm sa postoljem. Uzdužnom
ivicom i poprečno pri krajevima pružaju se plastične tordirane vrpce. Na spojevima
tih vrpci postoje veća ispupčenja.

257
Dužina x širina u sljemenu/ širina u osnovi x visina stećka.
258
Šefik Bešlagić, navedeni lokalitet spominje u svojim radovima Stećci, Kataloški-topografski
pregled, Sarajevo, 1971, str. 200.; Članci i građa za kulturnu historiju Istočne Bosne, Muzej Istočne
Bosne u Tuzli, VIII, Tuzla, 1970, str. 45, gdje navodi da se tu nalazi ukupno 8 stećaka (5 sanduka i 3
sljemenjaka,od kojih je 1 sljemenjak ukrašen).
Samir Halilović - Mujo Zulić u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija,
2003, str: 75 opisali su lokalitet Okrugla gdje se navodi da na lokalitetu ima 9 stećaka: 3 sljemenjaka
i 6 sanduka.
259
Nekropola se nalazi u parceli vlasnika Elvira (Hafize) Sinanović.
260
Većina stećaka na lokalitetu Okrugla su pomjerani sa izvorne lokacije još u vrijeme gradnje
magistralnog puta Tuzla - Zvornik sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a preostali u zadnje vrijeme.
Tada su stećci pomjereni (devastirani) i odloženi neposredno uz bankinu u putnom pojasu i
predstavljali su opasnost u saobraćaju.
Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija je u saradnji sa
Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
pokrenulo aktivnosti na očuvanju i zaštiti stećaka od daljnjeg uništenja. Nakon snimanja stanja
stećaka na lokalitetu Okrugla od strane Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i “ORNAMENT“-a utvrđena je opravdanost za realizaciju
projekta: Dislokacije devastiranih stećka sa lokaliteta Okrugla u školsko dvorište JUOŠ "Tojšići".
Prikupljane su potrebne saglasnosti, pa su u junu 2008. godine devastirani stećci sa lokaliteta Okrugla
izmješteni u dvorište Osnovne škole "Tojšići". Projekat su podržali Ministarstvo obrazovanja, nauke
kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Općina Kalesija, MZ Tojšići, OŠ "Tojšići", a svoj doprinos u
projektu su dali i CZ Kalesija i PU Kalesija.
261
S. Halilović - M. Zulić, Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, str: 75.








ko
str
sp
roz
dv
dv
Sli
Os

ste
(S


262

Zav
jes

Zapadna čeon
oje se izvijaju iz
rane nastavljaju
iralama koje se
zeta. Južna boč
vostrukom spira
vostrukih spirala

ika 1. Ukrašen
snovne škole "T
Na zapadnoj
ećaka.
262
Dva st
like 3. i 4.)

Udruženje za zaš
vodom za zaštitu
en 2008. godine r
na strana predst
z dna. Iznad nji
u grozdovi. Sup
e također izvijaj
čna strana pred
alom, dok je
a izvijenih od dn
ni sljemenjak u
Tojšići"
strani ove nekr
tećka su masivn

štitu kulturno-histo
i korištenje kultur
realizovalo projeka
[215]
tavljena je biljn
ih se na sredini
protna istočna
aju iz dna. Izme
stavljena je ori
suprotna sjeve
na. Orijentisan j

u dvorištu škol
ropole postoji s
na, velikih dime

orijskih spomenika
rno-historijskog i
at: Uređenje i zaš
om stilizacijom
nastavlja stablo
strana predstav
eđu njih u vrhu
iginalnim motiv
erna strana uk
je pravcem isto
le Plan
skupina od 11 u
enzija. Jedan slj

a “ORNAMENT“
prirodnog naslijeđ
štite stećaka na za
m sa dvjema roz
o sa kojeg se na
vljena je dvostr
u nalazi se osm
vom ruke sa ča
krašena sa dva
ok – zapad. (Slik









n stećaka u dv

uređenih i ogra
ljemenjak je uk

Kalesija je u sara
đa Tuzlanskog kan
apadnoj skupini lok
etama
a obje
rukim
olisna
ašom i
a para
ka 1.)
orištu
ađenih
krašen.

adnji sa
ntona u
kaliteta


uz
kra
pri
zaj

Sli
sk


Mr
Tu
bro

Sljemenjak n
zdužnim ivicam
ajevima. Na sp
ikazane su dvos
jedničkom uspr
ika 2. Ukraš
kupine
(Fo

ramorje u naselju
uzlanskog kantona,
ojni građani Kalesij
nešto manjih
ma krova pruž
ojnicama tih vr
struke spirale n
ravnom stabljik
šeni sljemenja
oto: Samir Hali

Bulatovci. Projeka
Općina Kalesija, M
je.
[216]
dimenzija sa
žaju se plastič
rpci su veća isp
a koje se u pod
kom koja se na v
ak sa zapadn

lović, prof., nov

at su podržali Fed
MZ Bulatovci, OŠ "
postoljem. (Sl
ne vrpce kao
pupčenja. Na če
dnožju nadovezu
vrhu završava u
ne
Plan steć
B
vembar, 2008. g

deralno ministarstv
"Memići", a svoj d
lika 2.) Hrbat
i preko krov
eonoj i zadnjoj
uje po jedan gro
u obliku ljiljana.
ćaka na Mramo
Bulatovci

godina

o kulture i sporta,
doprinos u projektu
tom i
va pri
strani
ozd sa

orju –

, Vlada
u su dali

[217]


Slika 4. Zapadni dio nekropole stećaka, Mramorje - Bulatovci

(Foto: Samir Halilović, prof., novembar, 2008. godina)


NEKROPOLA MRAMOR - BUKVARI
263


Naselje Bukvari se nalazi 6 km sjeverozapadno od Kalesije. U naselju se
nalaze dva lokaliteta sa stećcima: Mramor
264
i Bašča.
Srednjovjekovna nekropola Mramor ima 13 stećaka: 6 sljemenjaka i 7
sanduka.
265
Stećci su dobro obrađeni, a nekoliko ih je oštećeno. Orijentisani su
pravcem zapad – istok. Tri stećka su bogato ukrašeni. Više od polovine stećaka je
skoro potpuno utonulo u tlo, dok su drugi djelomično. Lokalitet je pristupačan, ima
stećke bogato ukrašene raznovrsnim motivima i kapitalne su vrijednosti. Stećci
potječu iz vremena kasnog srednjeg vijeka.

263
Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija je u saradnji sa
Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
krajem 2009. i početkom 2010. godine realizovalo projekat: Uređenje i zaštite stećaka na lokalitetu
Mramor u naselju Bukvari. Projekat su podržali Općina Kalesija, Vlada Tuzlanskog kantona, MZ
Rainci Gornji, OŠ "Rainci Gornji", a svoj doprinos u projektu su dali brojni građani Kalesije.
264
Š. Bešlagić u navedenim djelima (Stećci...) na strani 200. i (Članci i građa...) na strani 46.
evidentirao je 13 stećaka (5 sanduka i 8 sljemenjaka).
265
Samir Halilović - Mujo Zulić u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija,
2003, na stranama 36. i 37. opisali su nekropolu Mramor.



Na
od
po
su

Na
se
go
str
Sli
Stećak slje
a njegovim kro
d šindre, koja j
oprečno pri kraje
veća ispupčenj
a zapadnoj čeon
u vrhu završav
ore, izvijaju se
rane. U gornjem
ika5. Istočna če
M
menjak sa pos
vnim plohama
e poredana sa
evima pružaju s
ja.
noj strani prikaz
va u obliku križa
dvije spirale, d
m dijelu su ve
eona strana slje
Mramor - Bukv
[218]
toljem, dimenz
(stranama) prik
obje strane u š
se plastične tord
zani su motivi b
a sa tri vijenca.
dok se u zabat
će osmolisne,
emenjaka
vari
zija 180x100x9
kazan je motiv
šest redova. Uz
dirane vrpce. N
biljne stilizacije
Sa obje strane s
ima nalaze po
a niže njih, ne
rozete.
Na suprotnoj
prikazani su m
kojih su dvije
dna, dok se
izvijaju u uglo
njih, u vrhu,
rozeta. Na
stranama nal
dvostruke spir
vrhu po tri osm

Na
postoji steć
manjih di
identičnim
(Slika 9.)
Postoji i pre
sa postoljem
stranama u
tordirane vr
paralelno sa

90x100cm. (Slik
sličan pokrovu
zdužna ivica kr
a spojevima tih
sa četiri grozda
stabla, odozdo p
dvije rozete sa
ešto manje šest
j strani (isto
motivi 4 spira
veće i izvijaju
druge dvije, m
ovima zabata. Iz
nalazi se osm
objema bo
laze se po
rale, a između n
molisne rozete.
ovoj nekr
ćak sljemenjak
menzija sa
ukrasima-moti
elomljeni sljem
m koji je na bo
ukrašen frizom
rpce koje su ukl
a krovnim ivicam

ka 9.)
u kuće
rova i
h vrpci
a koja
prema
a obje
olisne
očnoj)
ale od
u se iz
manje,
zmeđu
olisna
očnim
dvije
njih u
ropoli
nešto
skoro
ivima.
menjak
očnim
m od
lesane
ma.
Sliika 6. Zapadnaa čeona strana ssljemenjaka
MMramor - Bukvvari
























Slika 7. Nekro
Plan stećaka n
[219]

opola stećaka, M
na nekropoli M
Mramor - Bukv
Mramor - Bukva
vari
ari

[220]

ZAKLJUČAK

Organizovanu brigu o kulturno-historijskom naslijeđu Kalesije vodit će i
dalje Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“
Kalesija. U dosadašnjim aktivnostima na uređenju i zaštiti stećaka Kalesije
postojala je saradnja i podrška Federalnog ministarstva kulture i sporta, Vlade
Tuzlanskog kantona, Ministarstva obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog
kantona, Općine Kalesija, mjesnih zajednica Tojšići, Bulatovci i Rainci Gornji,
Osnovnih škola "Tojšići", "Memići" i "Rainci Gornji", Civilne zaštite i Policijske
uprave Kalesija, a posebno Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, te brojnih poštovalaca kulture. Nadati se
da će takva saradnja biti nastavljena i u narednom periodu.
Naredni zadaci “ORNAMENT“-a su: edukacija mladih, nova istraživanja,
uređivanje, ograđivanje, obilježavanje, zaštita i medijska prezentacija kulturno-
historijskog naslijeđa Kalesije.
Za očekivanje je da će ovakav rad podstaći i druge da poboljšaju brigu na
očuvanju i zaštiti stećaka u svojoj sredini i navesti na nova naučna istraživanja.


BIBLIOGRAFIJA


Ćiro Truhelka, Natpisi iz Sjeverne i Istočne Bosne, GZM, Sarajevo, 1895.

Drago Vidović, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika,
Naše starine III,
Sarajevo, 1956.

Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995.

Samir Halilović i
Mujo Zulić Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija,
2003.

Samir Halilović, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Didaktički
putokazi, Zenica, 2008.

Šefik Bešlagić, O stećcima u okolini Kalesije, Članci i građa za kulturnu istoriju
istočne
Bosne, knjiga VIII, Tuzla, 1970.
Stećci centralne Bosne, Sarajevo, 1967.
Stećci Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971.
Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.

T. Dragičević,
V. Vuletić –
Vukosavljević, Starobosanski natpisi, GZM, Sarajevo 1891.



[221]

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof.

Novootkrivena nekropola stećaka u okolini Tuzle

Uvod
Naselje Avdibašići se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu općine
Tuzla u podnožju planine Majevice. Zapravo, naselje se nalazi na niskim
brežuljcima i brdima jugozapadnih padina planine Majevice i na sjevernim
padinama i dnu doline gornjeg toka rijeke Tinje.
Avdibašići su dio starijeg i većeg naselja Donja Obodnica, ranije Turska
Obodnica. Naselje zauzima sjeverozapadni dio katastarske općine, a ranije džemata
Donja Obodnica. Inače, naselje Obodnica postoji još od srednjeg vijeka. Tada
pripada župi Jasenica a u osmanskom periodu nahiji Jasenica u kadiluku Tuzla.
Naselje Avdibašići se razvilo još krajem osmanskog perioda, kada se na
jugozapadnim padinama brda Guvo formiralo naselje od oko 5 kuća.
Sa zapada naselje graniči sa naseljem Osoje, sa sjeverozapada Donjom
Dragunjom, sa sjeveroistoka Gornjom Obodnicom, a sa jugoistoka se široko
naslanja na matično naselje Donju Obodnicu i njene dijelove Kamenjaše i
Repuševac.
Avdibašići su tip zbijenog naselja, sa prvobitno zbijenim kućama na
jugozapadnim padinama brda Guvo, a u zadnjih nekoliko decenija naselje se
kontinuirano spušta u aluvijalne ravni gornjeg toka rijeke Tinje i njenih pritoka
Marinović potoka i potoka Viganj. ( karta 1)

Topografska karta 1


[222]

Kontinuitet života na području današnjeg naselja Avdibašići seže u kasni
srednji vijek, što potvrđuju neki toponimi, kao i historijski izvori, prije svega ostaci
materijalne kulture – stećci (kameni nadgrobni spomenici).
Stećci predstavljaju jednu od najznačajnijih pojava u kulturi i umjetnosti
srednjovjekovne bosanske države. Njihova vrijednost je izražena kroz njihove
oblike, dimenzije, umjetničke predstave i natpise.
Prema statističkim podacima koje je sistematizovao Š. Bešlagić, na
teritoriji Bosne i Hercegovine su evidentirana 2612 lokaliteta sa 58547 primjeraka.
Međutim, taj broj nije konačan jer su nakon te sistematizacije pronađeni novi
lokaliteti koji su istraživačima ostali nepoznati. Kroz dugo historijsko razdoblje od
700 do 800 godina koliko postoje mnoge je uništila ljudska ruka koristeći ih za
krečane i građevni materijal, prilikom gradnje puteva, stambenih i drugih objekata i
sl., a zub vremena je takođe učinio svoje naročito na onim lokalitetima koji nisu
bili zaštićeni zakonom.
Ovu vrstu spomenika, Bosanci danas nazivaju stećcima, što je i prihvatila
stručna literatura, mada se u narodu mogu čuti i drugi nazivi kao npr.: „grčko
groblje“, „mramorje“, „kaursko groblje“ i sl.. Zatim: „mađarsko groblje“,
„kamenovi“, „mramorovi“...
Ima ih raznih oblika, položaja i veličina. Po obliku razlikuju se dvije vrste
stećaka i to oni koji su položeni na zemlju i tu spadaju sanduci, sarkofazi
(sljemenjaci) i ploče, i uspravni tu spadaju stupovi, stele i kipusi.

Pregled dosadašnjih istraživanja
Poznavanju problematike srednjovijekovnih stećaka na području Tuzle je u
našoj nauci najviše doprinio Šefik Bešlagić. Radi se o našem najboljem
poznavaocu bosanskih stećaka koji je u naučnu literaturu uveo najveći broj
lokaliteta stećaka u Bosni i Hercegovini pa i šire.
Nije onda čudo da je upravo Šefik Bešlagić, koji je inače rođen u Gornjoj
Tuzli i koji je jedno vrijeme kao učitelj tridesetih godine 20. stoljeća radio kao
učitelj na ovom području, u okolini Tuzle istražio više nekropola stećaka.
U svom poznatom djelu „Stećci, kataloško-topografski pregled“, izašlo
1971. godine dao rezultate svojih obimnih istraživanja tokom pedesetih i šezdesetih
godina 20. stoljeća. On je tada u naučnu literaturu uveo sedam nekropola stećaka sa
područja općine Tuzla. Radi se o nekropolama u selima: Donje Breške, Mramor,
Dokanj, Tetima (lokaliteti Zanaga i Brdo), Kovačica i Donje Petrovice.
U naselju Donje Breške je naveo lokalitet Stare kuće sa nekropolom od 15
stećaka u obliku stubova. Motivi na stećcima su: krst, jabuka, spirala, dvostruka
spirala, luk, polumjesec, sjekirica, sablja i više paralelnih linija na krovu. U naselju
Mramor, na lokalitetu Kaursko groblje, nalazi se osamljeni sljemenjak. Stećak je
relativno velikih dimenzija, vrlo dobro klesan i nema ukrasa. U naselju Dokanj na
brdu u rimokatoličkom groblju sela Dokanj i Martinovići nalazi se nekropola sa 23
stećka (6 sljemenjaka i 17 stubova). Ukrašeno je 7 stećaka i to 4 sljemenjaka i 3
stuba. Njihovi ukrasni motivi su: krst, polumjesec, jabuka i ruka sa makazama. U
naselju Tetima na lokalitetima Zanaga i Brdo nalaze se po jedan osamljen stećak.

[223]

Prvi u obliku ploče a drugi u obliku sanduka. Stećci nemaju ukrasne motive i oba
su postavljeni u pravcu sjever-jug.. U selu Kovačica, u okolini Gornje Tuzle, nalazi
se lokalitet Mramorje, nalazi se nekropola sa 7 stećaka (4 sanduka i 3 sljemenjaka).
Ukrašeni su tri sljemenjaka. Njihovi ukrasni motivi su paralelna rebra i plastična
vrpca sredinom uspravnih strana. U naselju Donje Petrovice nalaze se 2 osamljena
stećka u obliku sljemenjaka bez ukrasa.
Tokom osamdesetih godina 20. stoljeća Zavod za zaštitu i korištenje
kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona kao stručna
ustanova je istraživao i evidentirao veći broj novih lokaliteta sa nekropolama
stećaka ili usamljenim stećcima na području općine Tuzla. Takvih lokaliteta je bilo
i na padinama planine Majevice u sjevernom dijelu općine Tuzla. Radi se o
naseljima: Dokanj, Breške, Donja Obodnica, Gornja Obodnica i Avdibašići.
Ovim istraživanjima Zavod je na području općine Tuzla utvrdio postojanje
desetak do tada nepoznatih nekropola stećaka i lokacija sa usamljenim stećcima.
Tada je registrovana do tada u nauci nepoznata nekropola stećaka u Avdibašićima.
To je nekropola pod nazivom Terzije koja se nalazi sjeverno od Avdibašića.
Za ovu nekropolu se u Elaboratu kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe
općine Tuzla, koju je uradio Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 1988. godine, između ostalog navodi
slijedeće: „...na lokalitetu Terzije, nalazi se nekropola sa tri stećka sljemenjaka.
Dva stećka su jedan pored drugog, a treći je na udaljenosti od oko 200 metara.
Lokalitet je teško dostupan jer se nalazi u šumi i obrastao je šikarom“.
Područja općina Tuzlanskog kantona, inače, u prošlosti nisu imali
istraživače koji bi se donekle specijalizirano bavili proučavanjem srednjovjekovnih
bosanskih stećaka. Poslije Šefika Bešlagića gotovo pola stoljeća je bila praznina. U
najnovijem periodu, 2003-2008. godina se javio niz mlađih istraživača sa ovog
područja koji proučavaju stećke u svojim općinama. Ova istraživanja su rezultirala
otkrivanjem velikog broja do sada u nauci nepoznatih nekropola stećaka.
Prije svega se misli na područja općina Kalesija ( gdje je otkriven veći broj
), Živinica i Gračanice. Prema našim saznanjima takva je situacija i u općinama:
Doboj Istok, Banovići, Sapna, Gradačac...
Detaljnim etnološkim i historijsko-geografskim istraživanjima Avdibašići
provedenim u periodu 2005.-2008. godina, konstatovano je postojanje jedne
značajnije nekropole stećaka, do sada nepoznate u nauci. Radi se o nekropoli
stećaka na lokalitetu Oštrile.
Na području Avdibašića najveći broj stećaka čine stećci u obliku ploča, zatim
jedan stećak u obliku sljemenjaka i jedan stećak u obliku sanduka.
Groblja sa stećcima su po pravilu smještena na posebno odabranim mjestima.
To su najčešće blage uzvisine, obale rijeka i potoka, puteva i sl. Na području
Avdibašića nekropole sa stećcima se nalaze na dosta nepristupačnom i obraslom
terenu, ali oni su ipak vjeran svjedok nastanjenosti i prisutnosti života na ovom
prostoru još u vrijeme srednjovjekovne bosanske države.
Jugoistočno od novootkrivenog lokaliteta sa stećcima Oštrile, na udaljenosti
od oko 400 m nalazi se od ranije poznati lokalitet Terzije.

[224]


Stanje nekropole Terzije danas
Lokalitet je i danas obrastao šumom, žbunjem i korovom. Na lokalitetu se
danas nalazi manja nekropola sa tri stećka u obliku ploča. Spomenici su relativno
većih dimenzija i dva su pomjerena i oštećena, jedan djelimično, a drugi potpuno
(polupan), a grobovi djelimično otkopani.
Stećci su građeni od dosta kvalitetnog materijala, nisu ornamentisani i
orijentisani su pravcem zapad – istok. (Slika 1.)


Slika 1. Pogled na nekropolu Terzije, Foto: A. Bećirović

Stećak u obliku ploče je veoma masivan dimenzija 200x90x42 cm, jedini
na ovom lokalitetu koji nije pomjeren, tj. nije oštećen od strane čovjeka. Građen je
od dosta kvalitetnog materijala, dosta je obrastao korovom - mahovinom i lišajem.
Orijentisan je pravcem zapad–istok i na njemu se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi.
(Slika 2.)

Slika 2. Ploča sa nekropole Terzije, Foto: A. Bećirović

[225]



Nekropola stećaka Oštrile
U neposrednoj blizini naselja Avdibašići nalaze se dva lokaliteta sa
nekropolama stećaka i to Oštrile i Terzije.
Lokalitet Oštrile, danas manji šumski predio, nalazi se sjeveroistočno od
naselja Avdibašići na udaljenosti od oko 2 km, na nadmorskoj visini od 468 m.
(Slika 3.)


Slika 3. Sjeverne strane nekropole stećaka Oštrile Foto: A. Bećirović

Na ovom lokalitetu se danas nalazi 36 stećaka i to 34 stećka u obliku ploča, 1
stećak u obliku sljemenjaka ili sarkofaga i 1 stećak u obliku sanduka.
Ovaj lokalitet se nalazi sa zapadne strane pored starog puta Avdibašići –
Marinovići, pa se može i pretpotaviti da se na ovom lokalitetu nekada nalazilo i
znatno više stećaka, te da su uništeni prilikom prosijecanja starog puta. Osam
stećaka je grupisano u jedan red, a ostali su razbacani. Stećci su različitih
dimenzija. Uglavnom su orijentisani pravcem zapad – istok, dok je samo jedan
orijentisan pravcem sjeveroistok – jugozapad. Građeni su od relativno dobrog
materijala i na njima se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi.
Danas je ovaj lokalitet dosta obrastao u žbunje i korov. Neki stećci se
nalaze neposredno uz stabla u koja su djelimično i urasli, neki su utonuli u tlo, dok
nekim danas iz zemlje viri samo vrh. Ovaj lokalitet do danas (2008. godine) nije
evidentiran u stručnoj i naučnoj literaturi.
Jedan od stećak u obliku sanduka dimenzija 160x74x40 cm, građen je od
relatovno dobrog materijala. Nalazi se „usamljen“, oko 30 metara od pomenute
nekropole i najvjerovatnije je pomjeren prilikom prosijecanja puta. Dobro je
očuvan, na sebi nema nikakvih ukrasnih motiva i jedini je na ovom lokalitetu koji
je orijentisan pravcem sjeveroistok–jugozapad. Obrastao je korovom, mahovinom i
lišajem. (Slika 4.)

[226]


Slika 4. Sanduk sa nekropole Oštrile Foto: A. Bećirović

Stećak u obliku sljemenjaka je srednjih dimenzija 144x65x40 cm i
orijentisan je pravcem zapad–istok. Građen je od dobrog materijala, nije oštećen,
ali je većim dijelom utonuo u tlo. Obrastao je mahovinom i lišajem. Na sebi nema
nikakvih ukrasnih motiva. (Slika 5.)Stećak u obliku ploče je većih dimenzija
190x70x27 cm. Nije ornamentisan, relativno dobro je očuvan i orijentisan je
pravcem zapad – istok. (Slika 5.)


Slika 5. Sljemenjak sa nekropole Oštril Foto: A. Bećirović




[227]

Nekadašnja nekropola
Prema očuvanom predanju koje smo čuli od stanovništva Avdibašića
tokom istraživanja u periodu 2005.-2008. godina, na lokalitetu Podvinica –
Podravnica, nekada se nalazila nekropola stećaka. Ovaj lokalitet se nalazi sjeverno
od Avdibašića.

Slika 6. Stećak u obliku ploče Foto: A. Bećirović

Zaključak

Istraživanje koje je obavljeno 2005.-2008. godine u Avdibašićima kod
Tuzle je pokazalo da u našim krajevima postoji još uvjek veliki broj nekropola i
stećaka koji nisu otkriveni i uvedeni u naučnu literaturu. Lokalno stanovništvo i
narodna tradicija, srećom i danas zna za njih. Nekropola Oštrile, sa relativno
velikim brojem stećaka (36), koja i danas postoji, nekropola Podvinica –
Podravnica, koju poznaje narodna tradicija, kao i dobro poznata nekropola Terzije,
sve u Avdibašićima, ukazuje da su i naša manja naselja u prošlosti imali bogatstvo
nekropola sa stećcima. Ovo govori o značajnoj naseljenosti i tradiciji, kao i
bogatstvu naslijeđa ovih prostora, još od vremena Srednjovjekovne bosanske
države.








[228]

Izvori i literatura

1. Dokumentacija Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i
prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Arhiva Zavoda, Tuzla
2. Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Tuzla, Zavod za
zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog
kantona, 1988., Arhiv Zavoda, Tuzla
3. Topografska karta područja Tuzle, razmjer 1:25.000., VGI, Beograd, 1977.
4. Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Međunarodni centar za mir,
Sarajevo, 1995.
5. Alojz Benac, Jedan historijski pogled na izučavanje stećaka, Zbornik
radova, Bogumili na Balkanot vo svetlinata na najnovije istraživanje,
Skopje, 1982.
6. Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1971. .
7. Samir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija, crtice iz kulturno-historijske
prošlosti, Bošnjačka zajednica kulture Preporod Kalesija, JU Gradska
biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003.
8. Seudin Muratović, Zehudin Maslić, Stećci na području općine Živinice,
HAMGRAF, Živinice 2008.
9. Rusmir Djedović, Izet Spahić, Novootkriveni stećci u okolini Gračanice,
Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, godina XI, broj 21, maj
2006., Monos, Gračanica.
10. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik i
Jasenica tokom XVI i početkom XVII stoljeća, u S. Kulenović-
R.Djedović-E. Mutapčić, Srebrenik historijsko-etnografke skice, JU
Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik 2007.














[229]

Seudin Muratović, prof.

Kratke historijsko-geografsko-etničke crtice o naselju
Bašigovci

1.1. Položaj i fizičko-geografske odlike Bašigovca

Bašigovci se nalaze na jugoistočnoj strani općine Živinice na udaljenosti oko 7
km od centra grada. Prostiru se na 44° 24' 38" sjeverno od ekvatora i 18° 41' 29"
istočno od početnog meridijana.
U administativnom smislu naselje se nalazi u sastavu općine Živinice, a samim
time i Tuzlanskog kantona. Graniči sa sljedećim selima: na sjeveru sa Dubravama,
na istoku sa Lukavicom, na zapadu sa Kovačima i na jugozapadu sa Đurđevikom.
Bašigovci se sastoje od više zaseoka, a to su: Podoljani, Livada, Pobrđani, Ravnice,
Rosulje, Otava, Jelah, Panje i Trasa.
Naselje je dobro povezano asfaltnim putevima, a kroz samo selo prolazi i
regionalni put Lukavac – Šekovići čija se širina kolovoza kreće oko 5,5 m. Pri
samom ulazu u Bašigovce pokraj zaseoka Panje prolazi željeznička pruga Tuzla –
Zvornik. U neposrednoj blizini spomenute pruge u pravcu Živinica prostire se
pista, odnosno jedna od nekadašnjih uzletno- poletnih staza Aerodroma „Dubrave“.
Po geomorfološkim karakteristikama naselje se može podijeliti na dva dijela i
to: sjeverni ravničarski i južni brežuljkasto-brdski. Sjeverni dio prostire se do rijeke
Spreče i samim tim zahvata dio Sprečkog polja. Južni dio je brdskog karaktera,
uglavnom starog dijela naselja Bašigovci sa porodičnim kućama, do brda
Golubinjak i Jasičak. Nadmorska visina također je različita; na sjeveru iznosi oko
220 m, a na jugu oko 324 m
266
.
Sva tekuća voda sa gore navedenog prostora pripada Sprečkom slivu. Kroz
naselje protječu dva veća potoka, zapadnim dijelom prolazi potok Jelah, a kroz
središnji dio potok Ševar. Oba potoka se spajaju u jedan veći potok pod imenom
Meminovac u naselju Panju, koji se dalje ulijeva u rijeku Spreču.

1.2. Ime i porijeklo naselja Bašigovci

Ime i porijeklo naselja Bašigovci nije sasvim sa sigurnošću utvrđeno. Postoje
dvije verzije nastanka imena spomenutog naselja.
Prva verzija je da je naselje dobilo ime po nekom ,,Baši" (starješina, poglavar,
prvak) osmanskom činovniku i uglednoj ličnosti, i da je cijeli prostor današnjih
Bašigovaca pripadao nekom begu pa otuda i nastavak begovci (zemlja begova).
Druga verzija je da termin „baš“ ima značenje nečeg glavnog, slično Baščaršiji
- glavna čaršija (Sarajevo).

266
Topografska karta R 1:50 000, Flist Kladanj 1, Vojnogeografski institut, Beograd, 1968.

[230]

Na osnovu postojećih historijskih izvora pouzdano se može utvrditi da je naselje
nastalo za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, i to u periodu od
1533. godine do austro-ugarske okupacije Bosne i Heregovine 1879. Godine, iz
razloga što se ne spominju u popisima Zvorničkog sandžaka iz 1519 i 1533.
godine, kao pojedina sela živiničkog kraja
267
.
Prvi spomen za naseljeno mjesto Bašigovci vezuje se za austrougarski popis
stanovništva iz 1879. godine, gdje se spominju pod imenom Bašibegovci, a već od
drugog popisa stanovništva 1885. godine spominju se pod današnjem imenom
Bašigovci.
Historijski podaci o najstarijoj prošlosti naselja Bašigovaca su veoma oskudni,
mada se sa sigurnošću može tvrditi da je ovaj prostor bio nastanjen od najstarijih
vremena. To nam potvrđuju kulturno-historijski spomenici iz srednjeg vijeka među
kojima su: gradina „Jasičak“ i stećak u njivi Vina.

Grad Jasičak iznad Bašigovaca

Među kulturno-historijskim spomenicima Bosne i Hercegovine zasigurno glavno
mjesto zauzimaju utvrđeni gradovi, odnosno gradine. Na području općine Živinice
do danas postoji šest utvrđenih gradova ili gradina od kojih se jedan od njih nalazi
iznad Bašigovaca
268
.
Glavna funkcija gradina bila je odbrana od neprijatelja. Gradine su isključivo
nastajale na uzvišenjima ili vrhovima brda koja su bila znatno nepristupačna sa
strmim liticama i obično sa prilazom s jedne strane. Najčešće su imale i podzemne
tunele, u slučaju da neprijatelj zauzme utvrđenje. To se posebno odnosilo na
kraljevske gradove. U slučaju napada, okolno stanovništvo bi se sklanjalo i zajedno
sa vojskom branilo spomenuta utvrđenja.
Arheološkim istraživanjem potvrđeno je da su utvrde obično pripadale jednom
historijskom periodu, a nije rijedak slučaj da su prahistorijske gradine pretvarane u
srednjovjekovne gradove ili pak oni opet u osmanske utvrde. Postoje, također,
slučajevi pretvaranja rimskih utvrda u srednjovjekovne gradove – navest ćemo
primjer srednjovjekovnog grada iznad sela Gračanice (općina Živinice) za koji se
zna da je nekada bio rimska utvrda i da je pokraj nje prolazio rimski put.
U osnovi, utvrđenja možemo podijeliti na: prahistorijska, rimske utvrde,
srednjovjekovni gradovi, osmanske utvrde (kala), osmanske palanke i ostale manje
osmanske utvrde
269
.
Ovdje ću posvetiti veću pažnju srednjovjekovnim gradovima, jer se isključivo
radi o gradu „Jasičak“ iznad Bašigovaca koji potječe iz spomenutog perioda.
Srednji vijek obuhvata period od pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, pa
do otkrića Amerike 1492. godine. U ranom srednjem vijeku, koji je obuhvatao

267
Više o tome: Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka ( iz 1519. i 1533. godine).
Građa knjiga XXVI., Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 22, Sarajevo, 1986.
268
Više o tome: Seudin Muratović, Zehudin Maslić, Stećci na području općine Živinice, „ Hamgraf“
Živinice, 2008. str. 19
269
Rusmir str. 29-37

[231]

period od V do XII stoljeća, gradovi su građeni od drveta što je uslovilo veoma
brzo propadanje, za razliku od onih koji su građeni od kamena pa su se njihove
ruševine sačuvale do danas. Ti ostaci su prvenstveno iz razvijenog ili kasnog
srednjeg vijeka. Srednjovjekovne gradove činilo je nekoliko kula ili drugih
objekata opasani debelim i visokim zidovima najčešće sa jednim ulaznim vratima.
Grad „Jasičak“ nalazi se na istoimenom brdu Jasičak iznad Bašigovaca, na
nešto većem uzvišenju. Danas je ovaj lokalitet znatno obrastao šumom i mogu se
vidjeti samo ostaci temelja nekadašnje građevine.
Na osnovu jednog zapisa Radinskog iz XIX stoljeća, grad je bio izgrađen od
tesanih kamenih blokova veličine 1,70 m. U okviru gradine nalazi se „Jama“ nešto
većih dimenzija koja je u narodu poznata kao „Tamnica“ i koja je vjerovatno
služila kao zatvor.
Također, ispod gradine nalazio se i lokalitet „Varošište“, što ukazuje da se ispod
utvrđenja prostiralo i manje naselje sa zanatskim radnjama koje je zajedno sa
utvrđenjem činilo jednu cjelinu. Inače čitav prostor samog vrha brda „Jasičak“ je
velika ravna površina, koja je bila na veoma pogodnom mjestu za tadašnje prilike.
Ako se uzme u obzir da je tuda prolazio put koji je povezivao ovo i ostala naselja
sa Džebarima, gdje se smatra da je bilo glavno sjedište i utvrđenje-gradina za ovaj
kraj.
Osvajanjem ovih prostora od strane osmanske vojske grad „Jasičak“ gubi svaki
značaj pa je napušten i ostavljen zubu vremena da učini svoje. Na osnovu svega
navedenog smatram da bi trebalo posvetiti veću pažnju očuvanju ovog grada, kao i
izvršiti opsežna arheloška istraživanja na brdu Jasičak. Ali, do danas nijedno
srednjovjekovno utvrđenje na području općine Živinice nije istraženo.
Neposredno u blizini gradine „Jasičak“ nalazi se i lokaltet „Viništa“. Kao što
samo ime govori vjerovatno se na ovom području uzgajala i vinova loza kao
poljoprivredna kultura
270
. A nedaleko od tog mjesta je i lokalitet „Carska bašča“
koja se odlikovala veoma kvalitetnom obradivom zemljom po čemu je dobila i
ime.

Stećak u njivi Vina

Pored prethodno spomenute gradine „Jasičak“, nalazi se još jedan spomenik iz
srednjeg vijeka koji potvrđuje da je prostor Bašigovaca naseljen od davnina, a to je
nadgrobni spomenik – stećak.
Na području Bašigovaca nalazi se samo jedan srednjovjekovni spomenik, stećak,
koji je smješten na vrhu sela na lijepom i malo uzdignutom mjestu u dvorištu Bajre
Malkića (njiva Vina).





270
Muzej istočne Bosne - Arheološko odjeljenje, Pregled nekropola stećaka na području
sjeveroistočne Bosne, Tuzla, 2007.

[232]

Sljemenjak sa postoljem u njivi Vina

Po obliku je sljemenjak sa postoljem koji je prevrnut, znatno oštećen i više od
pola utonuo u zemlju, na sebi nema nikakvih ukrasa (stećak je naknadno otkopan).
Orijentisan je pravcem sjever – jug. Visina ovog spomenika je 81 cm, dužina 175
cm, širina 80 cm
271
.


Prema predanjima i u razgovoru sa mještanima u naselju su postojala još dva
stećka u naselju Groblje i na putu prema izvoru „Crvena vodica“. Sva tri
spomenika potječu iz XIV stoljeća kao i ostali stećci na području općine Živinice.
U svakom mjestu postoji i neka legenda, pa tako postoji i legenda o
bašigovačkom stećku u njivi „Vina“. Legenda se veže za junaka poznatijeg kao
Mali Bećko, koji je bio siroče bez oca i majke, pa je morao kao vrlo mlad da bude
u najam kod nekog Fehre. Kako je spomenuti Fehro bio bogat i ugledan čovjek,
imao je veliki broj stoke koju je čuvao Mali Bećko. Jedne maglovite i tamne noći
kada je Mali Bećko zanoćio sa stokom u njivi pod imenom Alčenjiva pokraj šume,
sav u strahu od vukova i drugih životinja drhtao je i plakao, iznenada se pojavila
neka žena pred njim i upitala ga zbog čega plače? Tada joj Mali Bećko ispričao
priču o svom jadnom i napaćenom životu i da bi volio da je fizički jači da bi
mogao da zaradi za život i oformi svoje imanje.
Dalje, prema legendi, spomenuta žena ponudila mu je da je podoji, i da će
poslije toga biti jak i neće se ničega bojati, što je on i uradio. Kako bi isprobao
snagu ponudila mu je da proba iščupati manji grabić, koji je uspješno isčupao, ali
naredni, koji je veći od prvog, nije mogao, pa je morao opet podojiti tu ženu.
Poslije toga rekla mu je da je sada spreman za život. Kasnije se ispostavilo da je to
bila vila koja je bila obučena u bijelo. Narednog dana gazda je htio da podrlja
njivu, ali kako drljača nije dovoljno tonula u zemlju, on mu je naredio da nađe
neki kamen da stavi na drljaču i da će nastaviti s poslom poslije džume namaza.

271
Više o tome: Seudin Muratović, Zehudin Maslić, nav. dj., str . 73

[233]

Zatim je Bećko našao kamen i stavio ga na drljaču. Kad se gazda vratio imao je šta
da vidi – drljača je pod težinom kamena u potpunosti potonula u zemlju. Ustvari,
Mali Bećko je donio stećak sa vrha sela. Tada mu je gazda Fehro rekao da je
spreman za samostalni život i da dalje može bez njega. Rastali su se i poslije toga
niko nikada više nije čuo ništa o Malom Bećku.

1.3. Razvoj stanovništva Bašigovaca

Prvi detaljniji popis stanovništva Bosne i Heregovine, a samim tim i naselja
Bašigovci, izvršila je Austro-Ugarska monarhija 1879. godine. Prema tom popisu
spomenuto naselje se nalazili u Kotaru Donja Tuzla, Politička ispostava Tuzla
Gornja, u okviru džemata (općine)
272
naselja (sela) Gračanica, pod imenom
Bašibegovci sa 72 kuće i 347 stanovnika, od toga 178 muških i 169 ženskih
273
.
Već u drugom popisu stanovništva iz 1885. godine naselje se spominje pod
današnjim imenom i predstavlja zasebnu općinu (džemat) koja se nalazila u
sastavu Kotara Donja Tuzla, a njenom sastavu nalazili su se naselja Kovači, Donja
Lukavica i Gornja Lukavica.
Prema spomenutom popisu naselje se sastojalo od 72 kuće sa 343 stanovnika, od
toga 169 muških i 174 ženskih
274
.
U trećem austrougarskom popisu stanovništva iz 1895. godine, Bašigovci
predstavljaju posebnu općinu u čijem se sastavu nalaze naselja: Kovači, Lukavica
Donja, Lukavica Gornja, Nevrenča
275
(Medojevići). Spomenuto naselje se sastojalo
od 80 kuća i 347 stanovnika, od toga 203 muška i 171 ženskih
276
.
Prema posljednjem austrougarskom popisu stanovništva od 10. oktobra 1910.
godine Bašigovci su sjedište istoimene seoske općine u čijem se sastavu nalaze
naselja: Donja Lukavica, Gornja Lukavica, Kovači i Nevrenča. Naselje se sastojalo
od 85 kuća sa 442 stanovnika, od toga muških 241, a ženskih 201 stanovnika
277
.
Sljedeći popis stanovništva izvršen je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca
278

31. januara 1921. godine. Prema tom popisu Bašigovci su bili u sastavu Kotara
Tuzla sa 1.320 stanovnika, od toga muslimana 1.289, katolika 28, i 3
pravoslavna
279
gdje se može ustanoviti da je broj stanovnika naglo porastao od

272
Ovdje se podrazumjeva seoska općina ili džemat i nema veze sa današnjom organizacijom općine
kao lokalne zajednice
273
Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 16 jun oktober 1879,
Sarajevo, 1912. str. 120.
274
Die Ergebisse der in Bosnien und der Hercegovina vom 1 maj 1855, Sarajevo, 1886. str. 120.
275
Nevrenča je danas u sastavu Mjesne zajednice Đurđevik.
276
Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 22 april 1895, Sarajevo,
1896. str. 120.
277
Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 10 oktober 1910, Sarajevo,
1912.
278
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 1. decembra 1918. godine, a u njen sastav ušle
su: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija.
279
Popis stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932, str. 244, 245.

[234]

1910. do 1921. godine za 878 osoba
280
. Ovdje su predstavljeni podaci sa okolnim
naseljima koji su u to vrijeme pripadali seoskoj općini Bašigovci, jer u naselju
nikad nisu živjeli ni pravoslavno ni katoličko, nego isključivo muslimansko
stanovništvo.
Za period socijalističke Jugoslavije ovdje ćemo iznijeti samo tri posljednja
popisa stanovništva za 1971., 1981., i 1991. godine.


Posljednji popis stanovništva izvršen je 1991. godine, po kojem je naseljeno
mjesto Bašigovci imalo ukupno 2039 stanovnika, od toga muslimana 2022, Srba 4,
Jugoslovena 2, i ostalih 11 stanovnika. Ovdje treba naglasiti da je za vrijeme
spomenutog popisa stanovništva u Bašigovcima bila i jedna učiteljska porodica, pa
otuda četiri Srbina. Što se tiče ostalih, to su bili Bošnjaci koji su se tada izjasnili
tako
281
.












280
Die Ergebisse der Volkszahulng in Bosnien und der Hercegovina vom jahre 1910, Sarajevo,
1912. str. 120.
281
Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim
mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i
Hercegovine, Sarajevo.

Godina
popisa
1971. 1981. 1991.
Muslimani -
Bošnjaci
1.672 (98,93%) 1.964 (99,59%) 2.022 (99,16%)

[235]

Senad Begović, prof.

Zemljišne knjige kao historijski izvori na području
općine Tuzla

Austro-Ugarska je od početka uprave nad Bosnom i Hercegovinom
1878.godine, pristupila formiranju državnog aparata, složenijeg od
prethodnog, osmanskog, u cilju efikasnijeg vladanja. Cijela austrougarska
administracija se temeljila na hiperprodukciji korespondencije. Osim
povećanja broja službenika na području Bosne i Hercegovine
282
,
austrougarska vlast je izvršila četiri popisa stanovništva u periodu od 1878-
1918, zatim tu je pokušaj izrađivanja kompletne geografije Bosne I
Hercegovine, a na osnovu geološkog snimanja
283
, osnivanje Zemaljskog
muzeja, Bosanskohercegovačkog instituta za istraživanje Balkana kao i svih
drugih institucija, koje su trebale da pred ‘’civiliziranim svijetom opradvaju
austrougarsku misiju u okupiranoj zemlji’’.
284
Jedna od mjera austrougarske
politike bila je uvodjenje reda u oblasti imovinsko-pravnih odnosa. Kako je
Bosna i Hercegovina bila pretežno agrarna zemlja, u kojoj se preko 90%
stanovništva bavilo poljoprivredom
285
, bilo je potrebno faktičko stanje na
terenu prenijeti ‘’na papir’’ radi lakšeg evidentiranja vlasnika nekretnina,
ukupnog broja istih, te uvida u konfesionalni sastav posjednika zemlje. Sve
to u cilju lakšeg rješavanja agrarnog pitanja, što je Austro-Ugarska obećala i
prije dobijanja mandata okupiranja i upravljanja Bosnom i Hercegovinom
na Berlinskom kongresu 1878. godine.
Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini je ubrzo nakon okupacije
počela sa uspostavom gruntovnica i katastra i to propisima iz 01.09.1884.
godine. Nakon donošenja zakonske regulative za uspostavu gruntovnica i
katastra, prvo se pristupilo opštem katastarskom premjeru, koji je obuhvatio
osnovne geodetske radove, prikupljane podataka o parcelama, njihovim
posjednicima, i konačno izradu originala i kopija geodetskih planova.
286
U
svijetu postoje tri načina upisa nepokretnosti i to: njemačko-austrijski koji
se temelji na katastarskom premjeru, drugi je Torenov ili australijski, a treći

2 Prema P. Sugar, Industrialization of Bosnia, citirano u djelu Noel Malcolm, Povijest Bosne, str.
189. Osmansko carstvo je za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine imalo svega 120 službenika, dok je
poslije 1878. broj austrougarskih službenika porastao na 9533.
283
Hamdija Kapidžić, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo 1968. str.
283-300.
284
Isto str. 310-371.
285
Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod austrougarskom upravom,
ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u
periodu od 1878. do 1914. godine, Sarajevo 2002. str. 141.-153.
286
Dušan Stamenković, Upisi u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd 1995.g. str. 5.

[236]

francuski. Sva ti tipa upisa nekretnina svoj današnji oblik su dobile u XIX
stoljeću. U Bosni i Hercegovini je do 1884.godine bio u upotrebi tzv.
tapijski sistem, kojeg je Osmansko carstvo legislativno uredila 1860 i
1864.godine u formi Zakona o tapijskim ispravama i Zakona o tapijskim
ispravama vakufskog zemljišta.
287
Tapijski sistem je obilovao
manjkavostima: sporost administracije, složenost procesa pred lokalnim
organom uprave, a kao osnovni nedostatak navodi se aproksimativno
određivanje površine zemljišta, te površnim opisivanjem granica.
Bosna i Hercegovina je sa uspostavljanjem gruntovnica napustila
tapijski sistem, te je ušla u novi sistem upisa nekretnina, koji svoje temelje
ima u njemačko-austrijskom tipu upisa zemljišta. Takvu vrstu upisa imaju
pored Njemačke i Austrije, Češka, Slovačka, Italija, Poljska, Rumunija,
Švicarska. Upis u zemljišne knjige ima svoje dublje korijene u prošlosti, jer
termin zemljišna knjiga (grundbuch), potiče još iz XV stoljeća. Njemačko-
austrijski sistem upisa nepokretnosti je zakonima iz 1930. i 1931. godine,
usvojen na području Kraljevine Jugoslavije, te se zadržao i u periodu nakon
Drugog svjetskog rata sve do danas. Disolucijom Jugoslavije početkom
devedesetih godina XX stoljeća, došlo je do promjena u oblasti zemljišno-
knjižnog zakonodavstva. U Bosni i Hercegovini je Ured visokog
predstavnika na zahtjev Vijeća za implementaciju mira u maju 2000.godine
donio odluku da eniteti donesu usklađene zakone o upisu u zemljišne knjige,
te je u skladi s tim donio Odluku kojom se proglašava Zakon o zemljišnim
knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
288
Taj zakon predviđa
elektronsko vođenje zemljišnih knjiga, koje podrazumijeva napuštenje rada
sa zemljišnim knjigama, te prelazak na kompjutersku obradu predmeta.
289

Zemljišno-knjižni uredi spadaju pod jurisdikciju Općinskih sudova u
Federaciji Bosne i Hercegovine. Općinski sud u Tuzli ima dislociranu
prostornu jedinicu u kojoj se nalazi zemljišno-knjižni ured, a koji sadrži
sljedeće katastarske opštine: Tuzla, Gornja Tuzla, Husino, Bokavići, Par
Selo, Dobrnja, Lipnica, Ljepunice, Pasci, Vršani, Orašje, Slavinovići i

287
Mustafa Begić, Jasmin Imamović, Komentar Zakona o premjeru i katastru nekretnina, Tuzla,
1988. citirano u djelu. D. Stamenković, nav. djelo, str. 7.
288
Zakon je usvojen 21. oktobra 2002.godine, a objavljen je u cjelosti u Službenim novinama
Federacije BiH, br. 58/02.
289
Projekat elektronskog vođenja zemljišnih knjiga i digitalizacije zemljišno-knjižne administracije
su finansirane od strane ogranizacija SIDA/ADA/GTZ. Za realizaciju projekta koristi se namjenski
softver LARIS (Land and Registration Information System), kojeg koriste zemljišno-knjižni
referenti, ali i privremeni asistenti pri unosu podataka iz zemljišnih knjiga. Prilikom unosa podataka
iz zemljišnih knjiga, prenosi se samo aktivno stanje u knjizi, dakle ono što je operativno, a historijat i
svi ostali podaci vezani za sadržaj zemljišno-knjižnog uloška se ne digitalizuju, što je jedan od
nedostataka projekta digitalizacije. Tu se prvenstveno misli na sve one istraživače koji neće imati
dostupne podatke koje sadrže zemljišne knjige u digitalnoj formi, te će morati konsultirati knjige koje
će i dalje biti podložne habanju i propadanju.

[237]

Požarnica. Broj zemljišno-knjižnih uložaka, a samim time i zemljišnih
knjiga je promjenjiv u odnosu na broj vlasnika parcela, koje čine jednu
katastarsku opštinu (K.O.)
Zemljišne knjige se sastoje od tri dijela, koja nose nazive: A,
posjedovni list, u kojem su upisani podaci o nekretninama, broj katastarske
čestice, naziv kulture, naziv parcele, te njena površina. U B listu koji se
naziva vlasnički list, upisuju se podaci o vlasniku (vlasnicima) nekretnina
opisanih u posjedovnom listu. U B listu se upisuju: ime, prezime, ime
roditelja, adresa vlasnika, te JMBG, za novije upise. C list, koji se naziva
teretovnica sadrži upise hipoteka na nekretninama, zabilježbe služnosti puta
itd. Zemljišne knjige osim što svakodnevno služe za dokazivanje prava
vlasništva nad nekretninama, te ih koriste mnoge javne službe, ali i građani,
su izvanredan historijski izvor za izučavanje prošlosti, u ovom slučaju užeg
dijela grada Tuzle, sa njenom okolinom. Zemljišne knjige predstavljaju
historijske izvore jer su one ostaci prošlosti koje sadrže obavijesti o
povijesnim činjenicama koje želimo utvrditi kako bi našli odgovor na
određeno istraživačko pitanje
290
. Prema Bernheimovoj podjeli historijskih
izvora na ostatke i tradiciju, zemljišne knjige spadaju u ostatke, jer su one
nastale u vezi odrešenog historijskog događaja ili procesa. U daljoj podjeli
zemljišne knjige bi se mogle podvesti pod ostatke u užem smislu, a u koje
su ubrojani još i tjelesni ostaci, jezik, institucije, upravni i trgovački spisi, te
privatne korespondencije.
291
Tako zemljišne knjige kao historijski izvori
pripadaju u ostatke, ne u tradiciju, te su veoma vjerodostojne za istraživače.
Podaci koje istraživač može dobiti iz zemljišnih knjiga se kreću od
onih vezani za politiku, privredu, konfesionalnost, onomastiku,
toponomastiku, demografiju itd. Politička historija se može izučavati ovisno
o postavljenom pitanju istraživača. Zemljišno-knjižni uredi su nastali
01.09.1884. godine, dakle u vrijeme austrougarske vladavine, a prvi upisi
datiraju iz 1889. godine. Nastanak zemljišnih knjiga se vezuje za politiku
Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini, što se može staviti u širi
kontekst događanja na političkoj sceni Europe, krajem XIX stoljeća. Osim
toga, izučavanjem zemljišnih knjiga može se stvoriti slika o agrarnoj politici
u Bosni i Hercegovini, te odnosu snaga vlasnika prema obrađivačima
zemlje, kao i odnos države prema pitanju vlasništva (u sastavu nekoliko
državnih aparata Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, te Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji).
Dalje, upisi u zemljišnim knjigama sadrže mnogo podataka o životu
pojedinaca, koji su upisani kao vlasnici nekretnina, a kasnije i privrednoj

290
Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976. str. 244.
291
Isto , 245.

[238]

politici države u čijem se sastavu nalazio zemljišno-knjižni ured. Nerijetko
se pored vlastitih imena vlasnika nekretnina nalazilo i zanimanje vlasnika, a
koje određuje njegov visoki položaj u društvu. Tako se u zemljišnoknjižnom
ulošku broj 74 K.O. Tuzla, nalazi u vlastovnici (B listu) upisan Johan
Mihalik de Madunicza, odvjetnik iz Tuzle, koji je imao u svom posjedu
nekoliko kuća u Sagrdžijan mahali, dvorište, šljivik, voćnjak, oranicu itd.
On je upisan kao jedini vlasnik nekretnina i u ulošku broj 76. Kuću u Atik
mahali, posjedovao je dr. Ivo Pilar, sin Gjure iz D. Tuzle, a nekretnine koje
je posjedovao bile su prilikom prvog popisa iz 1889. godine, bile upisane na
ime Mehmeda Mrahorovića pok. Ibrahima iz D. Tuzle. Kasnije 1922.
godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1921.godine, nekretnine su
prešle na Sresku bolničku blagajnu u D. Tuzli. Nadimak vlasnika nekretnina
je, sasvim sigurno govorio o zanimanju vlasnika ili njegovog prethodnika,
koji se najčećše s njm nalazio u krvnoj vezi u odnosu otac –sin. Tako uložak
br. 231 K.O. Tuzla, sadrži upis vlasništva na kući sa kućištem i dvorištem u
Atik mahali, i šljivik kod kuće, a na ime Salih Grahović zvan Telal Hasanov
iz D. Tuzle. Okružni liječnik iz D. Tuzle, Dr. Johann Duller je na osnovu
kupoprodajnog ugovora od 12. jula 1897.godine stekao pravo vlasništva nad
kućom sa kućištem i dvorištem, te cvijetnjakom ispred kuće, a koje se nalazi
u Džedit mahali. Dr. Sigmund Weifs, odvjetnik iz Tuzle posjedovao je dvije
kuće sa kućištem i vrtom u Poljskoj mahali. Kasnije 1901.godine, je na
osnovu kupoprodajnog ugovora vlasništvo prešlo na ime Dr. Maks Roth,
takođe odvjetnika iz Tuzle. Vrt u Poljskoj mahali upisan je na ime Franjo
Zagoreški sin Vincenca, savjetnik Vrhovnog suda u Dol. Tuzli. Osim
naziva zanimanja kao što su advokat, liječnik, te raznih činovničkih
pozicija, postojala su i druga zanimanja kao već spomenuti telal, zatim
cipelar Pero Tarber koji je zajedno sa Nazifom Omeraševićem, imao pravo
vlasništva na kući i gradilištu kod kuće u Čaršiji. Josef Thau upisan je kao
živinar iz D. Tuzle, sa kućom i vrtom kod kuće u Poljskoj mahali. Adalbert
Sramek ime je poreznog nadzornika iz D. Tuzle, koji je posjedovao kuću i
vrt kod kuće u Poljskoj mahali. Muhamed efendija Čokić, Mehmedov
muftija iz D. Tuzle, upisan je kao vlasnik kuće sa kućištem i dvorištem u
Jalskoj mahali. To su samo pojedini primjeri upisivanja zanimanja vlasnika
nekretnina iz zemljišnih knjiga. Detaljnijim izučavanjem omogućila bi se
izrada strukture stanovništva prema njihovim profesionalnim
zanimanjima.
292


292
Iljas Hadžibegović je izradio konfesionalnu, etničku i nacionalnu strukturu Tuzle, u Prilozi,
Etnička struktura stanovništva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Sarajevo,
XXIII, 24, 1988.g. str. 131-145. On je kao izvore koristio popise stanovništva, izvještaje organa
vlasti, privredno-komercijalne listove i kalendare. Korištenje zemljišnih knjiga bi upotpunilo
rekonstrukciju slike grada Tuzle, s kraja XIX i početkom XX stoljeća.

[239]

Za historiju vjerskih zajednica zemljišne knjige daju veoma važne
podatke. Osim podataka o konfesionalnom sastavu stanovništva, koje se
može detaljno proučavati na osnovu upisa u vlasničkom B listu, neke
vjerske zajednice mogu tačno utvrditi postojanje nekog sakralnog objekta te
ga ubicirati na terenu. Postojanje nekog objekta, bilo sakralnog ili profanog
može se utvrditi kombiniranjem podataka iz zemljišnih knjiga sa
austrougarskim katastarskim planovima. Na području k.o. Tuzla, upisano je
vlasništvo na nekretninama u Varoši u korist Samostana otaca reda
Franjevaca u Sutjeski kod Visokog.U Varoši je takođe kuću sa kućištem i
dvorištem, te vrt kod kuće posjedovao Srbsko pravoslavni manastir u
Tavnoj. Srbsko pravoslavna obćina u Tuzli je upisana kao vlasnik
nekretnina u ulošku br. 837, kao i u ulošku br. 885. U potonjem je Srbsko
pravoslavna obćina je prodala 1935. godine ‘’Društvu za podizanje
spomenika kralju Petru Velikom Oslobodiocu’’.
U ulošku broj 969. upisano je postojanje samostana u Poljskoj
mahali, u vlasništvu ‘’Društva sestara božje ljubavi’’. Samostan franjevaca
u Sutjeskoj je na osnovu kupoprodajnog ugovora ostvario pravo vlasništva
na dvije oranice i pašnjak. Detaljnom analizom prvih upisa u zemljišnim
knjigama iz 1889.godine može se utvrditi da je postojalo četrnaest (14)
vakufa i to: Vakuf tušanjskog mejtefa, Vakuf medrese u Atik mahali, Vakuf
Vilovića mejtefa iz Donje Tuzle, Vakuf Hadži Daut bega u Donjoj Tuzli,
Vakuf Hadži Zulejhe hanume Kapetanović iz Maglaja, Vakuf Hasanbegove
medrese u Donjoj Tuzli, Vakuf Hadži Hašimage Mutevelića, Vakuf Husein
Čauš džamije, Vakuf čaršijske džamiije, Vakuf Hadži Badže Kadune, Vakuf
Jalske džamije i mekteba, Vakuf Turalibeg džamije, Vakuf Molužkog
mejtefa i Vakuf Hadži Hasan džamije u Čaršiji u Donjoj Tuzli. Zanimljivo
je da je u samo jednom ulošku evidentirano postojanje tzv. mearif sanduka,
tj. fonda za finansiranje rada škola svjetovnog karaktera (ruždija). U ulošku
broj 306 K.O. Tuzla, kuća br. 306, je upisana kao vlasništvo Vakufa
Hasanbegove medrese, a kućište sa dvorištem i vrtom kod kuće u Čaršiji je
upisano u vlasništvu mearif sanduka. To je jedini postojeći upis mearif
sanduka kao fonda za finansiranje školstva koji je nastavio da živi kao relikt
osmanske uprave u većim gradovima Bosne i Hercegovine.
K.O. Tuzla, obuhvata samo uži dio grada, a kojeg su na početku
austrougrarske vladavine činile sljedeće mahale: Tušanj mahala, Sagrdžijan
mahala, Atik mahala, Jalska mahala, Džindić mahala, Poljska mahala,
Ćosendže mahala, Čethoda mahala, Vaiz mahala, Potok mahala, Džidit
(Džedit) mahala, Čaršija, a od naselja u kojima su vlasnici imali livade,
oranice, ili voćnjake, pa se vremenom i na njima počele graditi kuće i
naseljavati spadaju Batva, Drežnik, Desetine, Kužići, Luke, Trnovac, Bare,

[240]

Kojšino, Gradovrh, Debelo brdo, Ši Selo, Potok, Brđani, Moluhe, Dolovi,
Rasovac, Mosnik, Kula, Varoš, Ciganluk…
Izučavanje demografske slike bosanskohercegovačkog društva
posebno krajem XIX i početkom XX stoljeća, može biti olakšano
korištenjem zemljišnih knjiga. U B listu ili vlastovnici su upisani osnovni
podaci o vlasniku, među kojima i adresa stanovanja, pa se tako može lako
doći do podataka o demografskim kretanjima stanovništva posebno poslije
1878. godine, 1908. kao i u toku ratova 1914.-1918, 1941.-1945, 1992-
1995. Veliki broj vlasnika nekretnina je nakon austrougarske okupacije,
1878. i aneksione krize 1908. godine, napustio Bosnu i Hercegovinu, i
otišao u Tursku, najčešće u Carigrad i Adapazar. S druge strane veliki broj
stanovnika – stranaca je doselio u Bosnu i Hercegovinu, vojnika, činovnika,
radnika, poslovnih ljudi itd. koji su mijenjali etničku, socijalnu,
konfesionalnu i nacionalnu strukturu stanovništva u Tuzli, ali i u cijeloj
Bosni i Hercegovini.
Istraživači čiji su predmet zanimanja lična imena (onomastika) ili
geografski nazivi (toponomastika) mogu koristiti zemljišne knjige koje
predstavljaju neiscrpan izvor podataka. Osim toga, zemljišne knjige mogu
poslužiti kao izvor prilikom izrade porodičnog stabla (genealogija), a što u
posljednje vrijeme predstavlja svojevrsan trend, kako među stručnim
istraživačima, tako i među običnim građanima. Iz sadržaja zemljišnih
knjiga može se utvrditi stepen pismenosti zaposlenika u državnoj upravi, u
posljednih stotinu godina, a osim toga, može se pratiti razvoj jezika i pisma,
kako na lokalnom nivou u okviru jednog zemljišno-knjižnog ureda tako i na
širem planu, uključujući sva područja koja su vodila ovakvu vrstu
zemljišnih evidencija.
Prilikom istraživanja sadržaja zemljišnih knjiga posebnu pažnju
potrebno je obratiti na upise koji se nalaze u A listu ili posjedovnom listu
koji sadrži nazive kultura, a na osnovu kojih se može zaključiti o na koje
objekte se odnose, javne ili privatne, sakralne ili profane, te da li su postojali
u vrijeme prvog upisa u zemljišne knjige i na osnovu toga izvršiti
rekonstrukciju. Tako se često u kulturama spominju nazivi parcela kao što
su: han, mlinište, okružna sudnica, kovačnica, gostiona, ciglana itd.
Zemljišne knjige spadaju u veoma značajne historijske izvore, čiji je
sadržaj vrijedan za izučavanje mnogih oblasti ljudskog djelovanja, s kraja
XIX i tokom XX stoljeća. One nadopunjuju znanje istraživača stečeno
korištenjem historijskih izvora različite provenijencije. Korištenjem
zemljišnih knjiga kao historijskih izvora mogu se dobiti odgovori na
postavljena pitanja iz perioda prije uspostavljanja zemljišnoknjižnih ureda,
jer se u prvim upisima nalazi zabilježeno faktičko stanje vezano za
nekretnine i vlasnika, koji su ostvarivali svoja imovinska prava pred kraj

[241]

osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Zemljišne knjige tako
sukcesivno prate sve promjene vezane za nepokretnu imovinu u periodu
dužem od jednog stoljeća. Stanje u knjigama je prilično sređeno, čemu
doprinosi i novi sistem rada sa zemljišnim knjigama, a što predviđa
spomenuti zakon o zemljišnim knjigama. To će pomoći istraživaču da za
veoma kratko vrijeme potraži željene podatke iz baze podataka, koja će biti
dostupna na web-u. Historičar nije onaj koji zna nego onaj koji traga
(Mirjana Gross), a upravo su zemljišne knjige izvori koji nisu dovoljno
korišteni u historijskoj nauci, te kao takve mogu poslužiti za nova naučna
istraživanja.


Literatura
1. Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo 1995.
2. Hamdija Kapidžić, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske
vladavine, Sarajevo 1968.
3. Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod
austrougarskom upravom, ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke
karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. do
1914. godine, Sarajevo 2002.
4. Dušan Stamenković, Upisi u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti,
Beograd 1995.
5. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, Službene
novine Federacije BiH, br. 58/02.
6. Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976.
7. Iljas Hadžibegović, Etnička struktura stanovništva Tuzle u vrijeme
austrougarske vladavine (1878-1918), Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988.g. str.
131-145.
8. Zemljišne knjige K.O. (Katastarska opština Tuzla) zemljišno-knjižni ulošci
od br. 1 do br. 2012














[242]














































[243]

Mirsad Omerčić, prof.

Prirodno naslijeđe planine Konjuh na području
općine Kladanj

Uvod
Masiv planine Konjuh prostire se u jugozapadnom dijelu sjeveroistočne Bosne.
Udaljen je oko 30 km jugozapadno od Tuzle. Planinu omeđuju rijeke Seona,
Turija, Litva i Oskova na sjeveru, Gostelja na istoku i Krivaja na jugu i zapadu.
Konjuh se odlikuje obiljem prirodnih bogatstava. Sadrži brojne spomenike prirode
geomorfološkog i hidrološkog karaktera a također i velik broj atraktivnih lokaliteta
koji se ističu svojim florističko-faunističkom bogatstvom. Vrlo često u okviru
takvog bogatstva zastupljene su rijetke, pa čak i endemične biljne ili životinjske
vrste.
Planina Konjuh je lokalitet koji se ističe svojim prirodnim bogatstvom u ovom
dijelu Bosne i Hercegovine. Ova osebujnost prirodne ljepote je proglašena
Spomenikom prirode 2004. godine. U geografskom smislu smješten je u centralnim
dijelovima planine Konjuh. Površina zaštićenog područja iznosi 8.070,80 ha,
pripada brdsko-planinskom regionu sa apsolutnim nadmorskim visinama od 300 do
1.328 m. Rasprostire se na dijelovima teritorija općina Kladanj, Banovići i
Živinice.
Jedan dio Spomenika prirode planine Konjuh se nalazi na području općine
Kladanj. Općina Kladanj ima površinu od 331 km². Grad Kladanj leži na srednjoj
nadmorskoj visini od 560 m u kotlini obrasloj mješovitom šumom sa visinom do
1.198 m. Općina Kladanj je danas prepoznatljiva po svojim dobrima prirodnog
naslijeđa. Područje općine Kladanj je nizom odlika područje sa veoma specifičnim
geografskim i klimatološkim obilježjima koja ga jasno određuju jednom cjelinom.
Osnovna poruka ovog članka je da ukaže svim putnicima, odnosno turistima, da
kada ih put dovede u ove krajeve neizostavno potraže i upoznaju sljedeća dobra
prirodnog naslijeđa: Djevojačku pećinu, Bebravsku pećinu, „Izvor mladosti“-
„Muška voda“, jezero pod Konjuhom i gradsko kupalište Čekaonica a također i
druga mnogobrojna prirodna bogatstva općine Kladanj.

Reljefne ljepote
Područje općine Kladanj se odlikuje brdsko-planinskim obilježjima reljefa. Kao
sastavni dio Dinarskog planinskog sistema, cio prostor je sastavljen od tri paralelna
grebena koji su međusobno povezani prijevojima, a razdvajaju ih Mačkovačka i
Kladanjska dolina. Centralni greben se postepeno izdiže kod Banovića i pruža
preko Zelenboja, Zidina, Vrha Konjuha (tzv. Visoki Konjuh) (1328 m) i Javorja do
prijevoja Rastić i Stanovi gdje se spaja sa Javornikom. Cjelokupan navedeni
prostor je izgrađen pretežno od serpentiniziranog peridotita, eruptiva, rožnjaka, dok
su krečnjaci manje zastupljeni. U inženjersko-geološkom smislu javljaju se tri

[244]

kategorije terena: 1. tereni izgrađeni od trijaskih i jurskih vulkanogenih
sedimentnih tvorevina, 2. tereni izgrađeni od metamorfnih stijena, 3. tereni
izgrađeni od magmatskih stijena. Pojava pećina, vrtača, jama i raznih podzemnih
hodnika predstavlja poseban prirodni fenomen ovog područja. Svakako da su
pećine najljepši i najvredniji oblici reljefa na području općine Kladanj, a posebno
Djevojačka i Bebravska pećina.
Pećina u Brateljevićima, ili kako je u narodu odomaćen naziv: Djevojačka
pećina, jedna je od najinteresantnih bosanskohercegovačkih pećina. Ova pećina
posjeduje veoma impozantan ulaz sa jugozapadne strane, 30 m visoko iznad desne
obala rječice Bukovice koja se kod Brateljevića ulijeva u Drinjaču. Ulaz je visok
10 m, a širok 8 m (Slika 1). Od ulaza se ide oko 25 m u pravcu sjevera i nailazi se
zatim na jedno malo jezero, dužine 18 m, širine 10 m i dubine 0,50 m. Poslije
prelaska jezera, desnim prolazom dolazi se u jednu veliku dvoranu, koja je duga
200 m, široka 20-55 m, a visoka 18-25 m. Od jezera je u pravcu istoka prolaz koji
se naglo uspinje, da bi se na kraju dvorane došlo na jedan mali plato kojim se
pećina završava. Pećina nema ukrasa osim manjih sivih saliva, najčešće oblika
malog ćupa i raznih gljiva, a na stropu ima nešto stalaktita. Od ulaza oko 80 m na
desnoj strani dvorane u jednom većem udubljenju nalazi se bunar dubok 1,5 m,
okruglog oblika, 1 m širok, koji je uvijek pun vode kapnice. Pored samog bunara
nalazi se jedan okamenjeni humak sličan mezaru.



Bebravska pećina je smještena u neposrednoj blizini izvora potoka Bebroštica, u
centralnom planinskom masivu Konjuha, zvanom „Bebrava“ i prestavlja
specifičan spomenik prirode. Ova pećina spada u red ponirućih pećina i čini prelaz

[245]

iz prostih u složene pećine. Njen ulaz je trapezastog oblika, a nalazi se na 882 m
nadmorske visine. Poprečna profilacija pećine je veoma različita, od nepravilnog
pravougaonog oblika pa do veoma uskih sjekirastih prolaza. Ukupna dužina do
sada ispitanih pećinskih hodnika, uključujući i završnu galeriju, iznosi ukupno oko
500 m. Dubina pećine je 50 m računajući od ulaza do nivoa tla na samom ulazu u
pećinu. Pored glavnog pećinskog hodnika postoji još nekoliko, uvjetno rečeno,
slijepih hodnika te postoji pretpostavka da bi bilo moguće doći do otkrivanja i
novih podzemnih prostorija. Pećina na cijelom svom prostoru posjeduje pećinske
ukrase: stalaktite i stalgnite neprocjenjive ljepote i vrijednosti koji su različitog
oblika od loptastih, valjkastih, prizmatičnih, nepravilnih, te do onih veoma malih
dimenzija koji su se tek počeli formirati, pa do krupnih koji posjetioce mogu
asocirati na različite predmete i pojave (Slika 2). Posebno bogatstvo pećine čini
izvorska voda. To je voda iz pećinskog potoka, a on protječe cijelom dužinom
pećine i čini posebnu atrakciju.



Pored Djevojačke i Bebravske značajno je spomenuti i pećinu u selu Plahovići.
Pećina ima samo jednu prostoriju dugu 8 m, široku 6 m i visoku 5-10 m. Prilaz
pećini sa jugoistočne strane je veoma interesantan, ali veoma težak i neprikladan.
Da bi se lakše prišlo pećini u prošlosti je postojala inicijativa da se izgradi viseći
most preko udoline, što bi znatno povećalo interesantnost čitavog ovog područja.
Značajno je još spomenuti i „Ledenu pećinu“ i špilju „Kameni zatvor“, a
također i pećinu sa prostranim predvorjima ispod sela Brdijelji za koju se
pretpostavlja da ima ukupnu dužinu od 4 km.

[246]

Sve navedene pećine predstavljaju izuzetne spomenike prirode geomorfološkog
karaktera.
Od spomenika prirode geomorfološkog karaktera treba spomenuti i kanjon Ujče
koji se nalazi 2 km od Kladnja uz magistralni put prema Sarajevu. Kroz kanjon
prolazi istoimena rječica. Kanjon je dugačak 250 m, a visok oko 150 m, pa
predstavlja vanredan prirodni fenomen ovoga kraja. Na desnoj strani kanjona
otcijepio se jedan ogromni kameni blok od matične stijene, koji je visok preko 30
m, sa potpuno ravnim stranama, te još uvijek stoji uspravno, unatoč otcjepljenju.
Na podnožju ove stijene nalazi se ulaz u pećinu, ali je prilaz nemoguć bez posebne
opreme. Ulaz u samu pećinu nalazi se na visini od 15 m od same rječice. Kanjon
zajedno sa Ujčom predstavlja vanredan prirodni fenomen izuzetne pejzažno
prirodne vrijednosti.
Od predjela prirodne ljepote treba istaći prirodni predio Karaula. Predio Karaula
se nalazi neposredno uz samo mjesto Kladanj, pored starog makadamskog puta.
Predstavlja atraktivan prirodni predio livadskog tipa, obogaćen soliternim stablima,
kao i skupinama drveća. Prisutno je i nekoliko manjih izvora vode. Ovaj predio
obuhvata lokalitete koji su poznati pod narodnim nazivima: „Stolice“, „Kobiljače“
i „Hendek“. Po svojoj raznovrsnosti i ljepoti ističu se i prirodni predjeli Hrdar i
Babovac.

Hidrografsko bogatstvo
Područje Kladanjske općine je veoma bogato u hidrografskom pogledu. Obiluje
spomenicima prirode hidrološkog karaktera. Značajnu crtu hidrografskom
bogatstvu daje planina Konjuh. Ova planina se još uvijek odupire najezdi
zagađenja koje je antropogenog porijekla. Na planini je veliki broj planinskih
izvorišta čiste vode. Veoma atraktivno prirodno planinsko jezerce je dragulj koji
svakoga ko ga posjeti ponovo dovede na Konjuh. A šta tek reći za atraktivnosti
vodotoka Drinjače, Oskove, Srebrenice, Katranice, Bukovice, Breboštice, Ujče i
Dragolja?! Jednostavno, doći vidjeti i ponovo doći.
Rijeke koje nastaju na Konjuhu pripadaju Crnomorskom slivu. Grebeni
Konjuha obrazuju vododijelnicu slivnog područja rijeka Krivaje, Drinjače i Spreče.
Ono što je karakteristično za riječne tokove na Konjuhu je da imaju duboko
usječena korita, skoro okomitih strana i oštrih grebena na razvođu se jedne strane, a
sa druge strane to su blago zatalasani platoi koji se zatim naglo survavaju u dolinu.
Svakako da je najveći i najznačajniji vodotok rijeka Drinjača. Ona je lijeva
pritoka Drine, koja izvire ispod Konjuha i ima riječni tok u pravcu zapad-istok.
Površina slivnog područja rijeke Drinjače na teritoriji općine Kladanj iznosi oko
130 km
2
.
Također, u toku cijele godine prisutan je i čitav niz manjih i povremenih
vodotoka koji učestvuju u obilju čiste planinske vode po čemu je planina Konjuh
široko poznata. Spomenuto bogatstvo vode na planini Konjuh odmah nameće
asocijaciju na nadaleko poznat izvor mineralne vode pod nazivom “Muška voda”.
To je izvor mineralne vode izuzetno visokog stepena čistoće. Danas je to središnji
prirodni sadržaj ovog predjela planine Konjuh. Kada je u XVII stoljeću znameniti

[247]

turski putopisac Evlija Čelebija prolazio ovim krajevima susreo se sa vodom kojoj
je tadašnje stanovništvo pripisivalo ljekovita svojstva pa ga je nazvao “Izvor
mladosti” ili “Muška voda”, jer se smatra da jača fizičke sposobnosti, naročito kod
muškaraca (afrodizijak).
Izvor ove vode nalazi se ispod vrha Jastrebić (kota 1.056 m). Od 1969. godine
sprovode se brojne naučne analize, kod nas i u inozemstvu. One potvrđuju da se
radi o izvoru oligomineralne vode, što upućuje na ljekovitost ove vode. Njeno
pozitivno djelovanje je na smanjenju krvnog pritiska i šećera u krvi, na bržem
izlučivanju vode i regeneraciju crijevnog i želučanog trakta, poboljšava cirkulaciju
krvi i jača vitalnost organizma, uravnotežuje neurovegetativni sistem. Vrelo
„Muške vode“ u toku čitave godine posjećuju brojni znatiželjnici i turisti.
Povećanjem značaja ovog izvora, pojavom tranzitnog turizma, počeo se razvijati
stacionarno-zdravstveni i rekreacioni turizam. Zbog toga je nedaleko od ovog
izvora, na širem riječnom platou uz rijeku Drinjaču izgrađen Sportsko-rekreacioni
centar “Konjuh”, čiji su glavni sadržaj hoteli i bungalovi, kao i sportski tereni.
Prostorni i prirodni uslovi omogućuju masovan oblik rekreacije stanovništva u
svako doba godine.
U blizini šire lokacije Sportsko-rekreacionog centra “Konjuh”–„Muška voda“,
smješteno je jezero poznato pod nazivom „Gorsko oko“ (Slika 3). Ono je površine
oko 1.200 m
2
, a voda se sakuplja iz nekoliko okolnih izvora. Voda ovog jezera
otječe jednim manjim potokom. U jezeru je zastupljena vodena fauna, uključujući i
riblji fond. Okruženo je gustom sklopljenom šumom jele i smrče, a zbog ispaše i
nekontrolisanih posjeta izloženo je velikom procesu eutropizacije, što se ogleda u
izrazito zelenoj boji vode.
U spomenike prirode hidrološkog karaktera spada i izvorište rječice Bukovice.
Ovo izvorište je smješten u dolini rječice Bukovice, uzvodno idući kamionskim
šumskim putem, 3 km od sela Brateljevići,. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi
se već spomenuta Djevojačka pećina. Izvorište je smješteno u atraktivnom
prirodnom ambijentu. Poseban prirodni ugođaj čini prisustvo nepravilnih
stjenovitih oblika na neposrednoj lokaciji izvorišta. U hidrogeološkom pogledu,
izvorište je karstne prirode, pomalo razbijenog tipa, sastavljeno od više manjih
izvora usko koncentrisanih, dobijajući izgled ogromnog vrela.
Također je značajno spomenuti i izvorište rječice Dragolj koje se nalazi u selu
Plahovići.
Na zapadnoj periferiji urbane cjeline Kladnja, na rijeci Drinjači smješteno je
kupalište “Čekaonica”. Asfaltni put koji vodi prema Konjuhu prolazi pored samog
kupališta što predstavlja značajan uslov masovne rekreacije stanovništva. Terasaste
riječne zaravni ovog terena pružaju niz uslova za izgradnju i dogradnju novih
sadržaja radi podizanja nivoa i kvaliteta uslova za masovnu rekreaciju. Kupalište
okružuje livadsko-šumski predio sa blagim padinama, oivičenim i prošaranim
visokim drvećem i grmljem.

[248]



Vegatacijsko-floristička obilježja
U ekološko-vegetacijskom smislu cijelo područje općine Kladanj pripada
“oblasti unutrašnjih Dinarida”. Na osnovu ekološko-vegatacijske rejonizacije BiH
veći dio (zapadni dio) općine Kladanj pripada „Zavidovićko-teslićkom području“,
dok istočni dio pripada području „Istočnobosanske visoravni“, odnosno
„Romanijskom rejonu“.
Područje planine Konjuh je, kako u prošlosti tako i danas, poznato po
ogromnom potencijalu šumske vegetacije visokog drveća. Zastupljene su različite
šumske fitocenoze, većinom mozaičnog rasporeda. U gustim šumskim zajednicama
masiva Konjuha preovladava crnogorica (bor, jela i smrča). Uglavnom su to šume
bukve i jele bez smrče i šume bukve i jele sa smrčom. Pored izrazito dominirajućih
šumskih zajednica crnogorice, zastupljene su i manje šumske zajednice sa bukvom,
javorom, hrastom i brezom. Šume običnog graba sa hrastom kitnjakom ili hrastom
lužnjakom su vrlo rijetke. Kao vrste drveća cer i lipa su također rijetki.
Zemljište većine šumskih biotopa pokriveno je gustom i visokom travom, što se
naročito ističe na vrhovima grebena. Područje planine Konjuh ima visok stepen
florističke raznolikosti. Tu se mogu pronaći rijetke biljne vrste (bosanski ljiljan,
bosanska perunika, sunovrat, iva, lincura i krizanteme), te i rijetke i reliktne biljne
zajednice (šume bijelog i crnog bora na peridotitu i serpentinu). Najčešće
zastupljene grmolike vrste na predjelima planine Konjuh su: crvena bazga, žestika,
kozokrvina, udika, smreke. Od zeljastih biljaka zastupljene su: kopitnjak, razne
paprati, žuta šumarica, srijemoš, sunovrat. Također se ističe velika zastupljenost
kupina, malina, šumskih jagoda i borovnica. Od jestivih gljiva se najčešće
pojavljuju varganji, rujnice, sunčanice, krasnice. Što se tiče cvijeća u rano proljeće
livade i proplanke oboje kaćuni, krajem aprila zabijele se narcisi, juli i august
donose mirisne ciklame.

Faunističke prepoznatljivosti
Planine Bosne i Hercegovine su poznate i po visokom stepenu faunističke
raznolikosti. Uslovi reljefa, klime, vode i drugi biotički faktori omogućuju

[249]

bogatstvo raznovrsne divljači. Takvu sliku upotpunjuju i šume planine Konjuh koje
su bogate plemenitom odnosno lovnom divljači (mrki medvjed, srna, divlja svinja,
zec, jazavac, vuk i lisica - (Slika 4)). Međutim, ovom prilikom vrlo važno je istaći
jedan segment faune planine Konjuh, a to je osobenost ornitofaune. Ovo je stanište
reliktne vrste ptice, velikog tetrijeba (Slika 4), koja je danas izuzetno ugrožena
vrsta na ovim prostorima. Ovdje se mogu naći i fazan i jarebica a također i
ugrožene vrste ptica sivi soko, planinska sova i lještarka.



Rijeke planine Konjuh bogate su plemenitom ribom, a znatnije je i prisustvo
potočnog raka. U gornjem toku Drinjače česta je potočna pastrmka, a u donjem
mladica, lipljan i klijen. Prisustvo ovih vrsta je pokazatelj da se radi o vodama
izuzetne čistoće i kvalitete što je i doprinijelo odluci da se ove vode uključe u
vodoopskrbne sisteme Tuzle, Banovića, Kladnja i Đurđevika.


Zaključak

Od prirodnog bogatstva i ljepota planine Konjuh treba istaći: Djevojačku i
Bebravsku pećinu, izvor pod nazivom “Muška voda”, brojne druge planinske
vodotoke i izvore čiste vode, jezero pod Konjuhom, florističko bogatstvo šuma i
osobenost ornitofaune. Takođe je važno napomenuti da se jedan dio Spomenika
prirode koji je smješten na planini Konjuh nalazi na području Kladanjske općine.
Glavni cilj ovog kratkog prikaza prirodnog naslijeđa planine Konjuh na
području Kladanjske općine je da razvija ekološku svijest, odnosno da ukaže da su
bujne šume i bistre planinske vode i brzaci, pećine, kanjoni i prijevoji planine
Konjuh još uvijek dobrim dijelom sačuvani u svom izvornom stanju pa kao takvi
čine zadovoljstvo ljudskom oku i raspoloženju. Ne samo općinske vlasti Kladnja i
kantonalne vlasti, nego i svi mi moramo se konstantno, svako na svoj način, boriti

[250]

da to tako i ostane. To će, svakako, zahtijevati dugoročan, strpljiv, stručno i
znanstveno argumentiran pristup.
Zakonodavne aktivnosti na definisanju i zaštiti prirodnih dobara na području
općine Kladanj nisu u dovoljnoj mjeri pokrenute niti ostvarene. Osnovni pritisci na
prirodno bogatstvo su: prekomjerna i neselektivna sječa šuma, krčenja šuma i
podizanje vikendica, eksploatacija šljunka i kamena, prekomjerna eksploatacija
ljekovitog bilja i divljih životinja, nekontrolisan lov i ribolov i nekontrolisana
izgradnja razne infrastrukture.
Prirodno naslijeđe neophodno je preciznije evidentirati, izraditi karte, lokacijski
obilježiti, postaviti putokaze, urediti pristupne staze, te sačiniti odgovarajuće skice
sa upotpunjenom prirodno-dokumentacionom bazom.
Ovdje je potrebno naglasiti da je Djevojačka pećina svojom legendom postala
simbol grada i općine Kladanj, a dani njenog obilježavanja pod nazivom „Dani
Djevojačke pećine“ od 25. do 31. augusta prerastaju u tradiciju masovnih
okupljanja. Djevojačka pećina je postala temelj razvoja vjersko-kulturnog turizma
ne samo TK, nego i BiH.
Prirodna dobra Kladanjske općine predstavljaju izuzetno važnu osnovu za
razvoj ruralnog, speleološkog, rekreacionog, porodičnog, zdravstvenog, sportskog i
lovno-ribolovnog turizma.


Izvori i literatura

Objavljeni izvori:
Grupa autora, Elaborat, Kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe općine Kladanj,
Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Tuzla, Kladanj, Januar
1990.
Grupa autora, Studija, Prirodne i historijske vrijednosti Tuzlanskog kantona,
Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, Oktobar 2001.
Knjige:
Ćatović A., Turističko-ugostiteljska djelatnost faktor privrednog razvoja
Tuzlanskog kantona, Bosnia Ars, Tuzla, 2005.
Lakušić R., Planinske biljke, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
Stefanović V., Fitocenologija sa pregledom šumskih fitocenoza Jugoslavije,
Svjetlost, Sarajevo, 1977.

Članci:
Rhežak V., Manje poznate prirodne rijetkosti i njihova zaštita, Naše starine,
Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Knjiga
V, Sarajevo, 1958.
Vuković T., Kačanski D., Značaj i aktuelni problemi proučavanja faune Bosne i
Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje
prirodnih i matematičkih nauka, Posebno izdanje, Knjiga XLVII, 5-9,
Sarajevo, 1980.

[251]

Prikazi

Dr. Thomas Butler; Harvard University

Naučna Konferencija o katarima u Francuskoj

Prošlo proljeće bio sam pozvan da učestvujem na međunarodnoj naučnoj
konferenciji u Mazametu, Francuska organizovanoj od strane "Association de
Valorisation du Patrimoine Mazametain" (Asocijacija za valorizaciju baštine
Mazameta). U Mazametu ima muzej katarizma, "Maison des Memoires de
Mazamet" (email: contact@maison-memoires.com). Ovaj muzej ima i pedagoški i
turistički značaj, a sve što se izlaže je na vrlo visokom nivou. U muzeju
prikazuju film koji govori o istoriji katarske sekte u Provansi. Jedan dio filma
prikazuje posvećenje novog "savršenog" (elekta) i njegovo primanje u katarski
red. Bio sam dirnut duhovitošću ove ceremonije. Katari (francuski bogomili) su
bili proganjani od katoličke crkve. Francuski katari nisu imali uporište u državi,
suprotno od Bosne, gdje je "krstjanstvo" (bogomilstvo) bila državna religija od 13-
og do sredine 15-og vijeka.
Muzej u Mazametu nudi primjer uspješne kombinacije nauke i turizma,
kakve - po mojemu - u Bosni nema. Trebalo bi da se pošalje komisija u Mazamet
da proučava rad ovog muzeja, jer takav rad ima i finansijski i kulturni potencijal.
Moja gornja sugestija mi prizove jedno bolno sjećanje: prije nekoliko
godina posjetio sam naselje južno od Dubrovnika koje se zove Trsteno. Tamo sam
naišao na vrlo staru katoličku crkvu iz 14-og vijeka. Crkva je bila zatvorena,
nažalost, ali u dvorištu ispred lijepe statue bogomatere, sa velikim čuđenjem
primjetio sam "bogomilski" nadgrobni kamen, koji bi bio tipičan za Radimlju blizu
Mostara, a ne za ovaj katolički kraj. Ovaj kamen nije bio tipičan primjer kamena
tipa "sanduka", a isticao se lijepim bareljefom divlje zvijeri koja se konfrontira sa
hrabrim psom. Sav bareljef je okružen bordurom trifoliuma.
Zadivljen, rekao sam jednoj ženi koja stajaše u blizini: "Zamislite,
gospođo, takav "chef d'oeuvre", izložen je nepogodama i atmosfernoj
kontaminaciji! ... Neće trajati još dugo ... a francuzi bi ga čuvali u muzeju!" (Sjetio
sam se izložbe bogomilske skulpture u Parizu 1962. godine, od Ota Bihalji Merina)
A žena odgovorila je sporo i, da kažem, promišljeno: "dobro je da se takve
stvari puštaju svojoj sudbini - to je život - neka ostane što ostane a neka nestaje što
nestaje." Slušao sam njene "darvinske" riječi i primjetio njeno neznanje,
nemarnost i baš-me-briga prilaz kulturnoj baštini. Poslije sam razumio da drevni
kulturni fenomen bogomilstva ili "krstjanstva" ne korenspondira sa sadašnjim
težnjama vladajućih religioznih grupa. Znači, krstjanstvo je "out" a standardne
religije - katoličanstvo, islam, i pravoslavlje su "in". Kulturni lideri Bosne kao da
su osramoćeni epohom krstjanstva. Ima i nekih cijenjenih istoričara, kao što je
Ivan Lovrenović, koji ne priznaju da je ikada postojao dualizam u Bosni.

[252]

Francuska, nasuprot, ne sramoti se svojom dualističkom prošlošću.
Konferencija koju sam posjetio u Mazametu – treću u nizu takvih kolokvija - bila
je organizovana od dr. Anne Brenon. Dr. Anna Brenon je već 20 godina anđelom
čuvarom katarskih studija u Francuskoj. Došli su na kolokvij istraživači iz: SAD,
Italije, Niderlandije (Holandije), Bugarske, Belgije, Italije, Švedske, Španije,
a najvećim brojem iz Francuske. Napravili i složili smo blisku grupu od 30
učenjaka, a u auditorij je činilo oko 200 navijača (poštovaoca) katara. Intelektualni
nivo diskusija je bio vrlo visok. Slušaoci su dali i svoj lični doprinos.
Očigledno, katarske studije u Francuskoj su davno prešle granice špekulacije.
Dr. D. Zbiral iz Brna, Češka je pročitao raspravu o Povelji Nikite iz 1167.
godine., koja je uredila reorganizaciju 16 bogomilskih crkvi u Evropi i srednjem
istoku u 12-om vijeku. Nikita ne pominje bosansku krstjansku crkvu, ali pominje
se "crkva dalmacije", koju za 20 godina nalazimo rasprostranjenu u Bosni.

Travis Stevens sa Harvarda, doktorski kandidat religije, govorio je o
"Retorici Pape Innocentija III", a Prof. Dr. Francisco Zambon iz Trenta je tretirao
"Katarsku interpretaciju biblijskih parabola", koja je mene jako zanimala, kao tema
meta-intuicije. Prof. Dr. Ylva Hagman iz Švedske je diskutirala "La brevis
summula contra herrores hereticorum" (Malo sumiranje zabluda eretika) a Carlos
Chopo iz Madrida je podsetio na katarski period u sjeveroistočnoj Španiji u Val
d'Aranu (Dolini Arana).
Moja rasprava o "bosanskim krstjanima" je iznenadila slušaoce, jer nisu ni
čuli za postojanje dualizma u srednjovjekovnoj Bosni. A naročito su se divili
značajnoj ulozi "ecclesia bosniensis" kao državnoj crkvi srednjovjekovne Bosne,
koja je bila zaštićena od vladara Bosne protiv napada ugarskih
krstaša. Istaknuo sam pokušaje, prošle i sadašnje, da se izbriše memorija genocida
napravljenog nad bosanskim bogomilima od strane krstaša, blagoslovljenim
Papama.
Dobio sam jedno zanimljivo pitanje na ovom naučnom skupu. Jedan visok
čovjek je navedenim pitanjem pokazao da vrlo dobro razumije kulturnu pozadinu
bosanskog krstjanstva oko čega smo se oba složili. Poslije sesije, on mi je objasnio
da je Bošnjak. Dao mi je knjigu koju je napisao o svom rodnom selu, Koraju, blizu
Tuzle. On radi neki skroman posao u Mazametu, a uštedio je od njegovih
skromnih primanja sredstva da bi mogao publikovati svoju veliku knjigu: "Koraj:
Sjećanje na jednu čaršiju." U njenih 500 stranica, odani sin Bosne, prognanik iz
Koraja, opisuje bogatu i dugu istoriju njegovog Koraja i raspravlja njegov etnicki
identitet, obicaje, sociološku strukturu i drugo. Neke dijelove knjige koji govore o
zločinima za vrijeme ratova je teško čitati. Hamzić, donosi u knjizi dokumente i
lične doživljaje u katastrofama ovoga stradalog mjesta za vrijeme prvog i drugog
svjetskog rata, i kriminalnog napada 1992-1995. godine.

U tom smislu, njegova knjiga je blisko vezana sa mojom temom na
konferenciji u Mazametu o krstjanima i o genocidu uperenom protiv njih.


[253]

Damir Hatunić, prof.

SREBRENIK: historijsko-etnografske skice
(autori: Salih Kulenović, Rusmir Djedović, Edin Mutapčić)


Moj prvi susret sa ovom knjigom bio je prilikom traženja literature o
postojanju srednjovjekovnih bosanskih stećaka na području općine Srebrenik. S
obzirom na to da sam već bio upoznat sa kapitalnim Bešlagićevim djelom iz ranih
sedamdesetih godina XX stoljeća koje s aspekta svog vremena obrađuje dotičnu
tematiku, nametala mi se potreba za "nadgradnjom teme" i svježijim
informacijama. Knjiga "Srebrenik: historijsko-etnografske skice" mi je pružila to,
ali i mnogo više.
Bosna i Hercegovina, kao zemlja sa veoma bogatim i specifičnim
kulturno–historijskim naslijeđem, veoma je interesantan prostor za historijska i
etnografska istraživanja. Dotična problematika na području općine Srebrenik, ako
izuzmemo srednjovjekovni Stari grad Srebrenik, dosad je relativno slabo
proučavana i obrađivana, što dodatno povećava vrijednost ove publikacije. Nakon
knjige Vahida Tursunovića „Srebrenik kroz historiju“ iz 1997. godine, ovo je
praktično prvo objavljeno historiografsko djelo fokusirano na cjelokupni prostor
Srebreničke općine.
Ove historijsko-etnografske skice pružaju jedan dobar uvid u izabrane
teme o historiji i kulturi Srebreničke općine, kao i nekih pograničnih dijelova
općine Gračanica. Autori, istaknuti naučni radnici sa ovih prostora, čitaocima su
efikasno približili problematiku vezanu za prošlost ovog područja, njegovu
kulturnu i političku historiju, historijsku geografiju i etnografiju. Izuzetnu
vrijednost predstavlja objavljivanje rezultata istraživanja iz dosad potpuno
zanemarenih naučnih područja (naročito kada je riječ o prethistoriji). Međutim,
najveću vrijednost u naučnom smislu predstavlja činjenica da su mnogo korišteni
primarni podaci koji su rezultat terenskog rada (arheološkog i etnografskog), te
kartografskih i arhivskih analiza. U odnosu na prethodne publikacije iz
spominjanih naučnih oblasti, ova publikacija se razlikuje prvenstveno u tome što
obrađuje gotovo cjelokupan prostor općine, zatim što pionirski obrađuje
etnografsku problematiku, te zato što produbljuje i proširuje već postojeća
historiografska saznanja, a to je rezultat kompletnog i egzaktnog znanstvenog
pristupa. Naravno, to ne umanjuje rezultate rada prethodnih istraživača koji su
istraživali ovaj prostor, od kojih naročito treba izdvojiti Đuru Baslera, već
potvrđuje izreku da je kvalitetna nadgradnja moguća jedino na kvalitetnom
temelju.
Knjiga se sastoji od 12 članaka, odnosno poglavlja, i tu se može primijetiti
stanovita diferencijacija autora članaka po naučnim oblastima: Salih Kulenović se
fokusirao na etnografske teme, Rusmir Djedović autor je članaka koji govore o
historijskoj geografiji, toponimiji i geografiji naselja ovog područja, dok je najširi

[254]

opus različitih historijskih tema od prethistorije pa do novovjekovnog perioda
pripao Edinu Mutapčiću.
Također, treba još naročito naglasiti lucidno predstavljanje turističkih
potencijala općine Srebrenik urađeno na kraju knjige koje bi moglo biti dobra
osnova za razvijanje ove djelatnosti. Okosnicu potencijalne turističke ponude
predstavljaju upravo spomenici kulturno– historijske baštine, o kojima je u knjizi
riječ, tako da se publikacija završava aplikativnom komponentom.
Važnu osobinu knjige predstavlja precizan i znanstvenoj nomenklaturi
prilagođen, ali ipak razumljiv stil pisanja, tako da se ona, uprkos obilju stručno-
naučnih izraza, relativno lahko čita. Ta osobina je veoma bitna kao preduslov da
ova knjiga bude prihvaćena i korištena u širem krugu javnosti, što je jedini način
da, pored ostalog, ona ispuni i svoj edukativni cilj. To je veoma bitno u cjelokupnoj
situaciji kakva je danas u Bosni i Hercegovini što se tiče položaja nauke i
izdavaštva i to rješava sve dileme oko društvene opravdanosti izdavanja ovog djela.


Na kraju, umjesto zaključka, citirat ću neke od riječi autora sadržanih u
uvodu knjige: "Etnografski i historijski radovi u knjizi obrađuju mnoge osobenosti
Srebrenika i okoline u prošlosti. Zbog toga ova knjiga predstavlja pokušaj
spašavanja nekih gotovo zaboravljanih vrijednosti i obilježja ovog prostora u
prošlim stoljećima, te je namijenjena današnjim i budućim generacijama
Srebreničana", a to je još jedan od brojnih razloga zbog kojih ovu knjigu svima
toplo preporučujem.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->