You are on page 1of 5

SREBRNE SVIRALE Dragutin Tadijanovi

Marin Biki 7.D IZDAVA: kolska knjiga, Zagreb, 1994. godine BILJEKA O PISCU: Dragutin Tadijanovi roen je 4. 11. 1905. godine u Rastuju, pokraj Slavonskog Broda, kao sin zemljoradnika. Puku kolu polazio je u susjednom selu Podvinju, a realnu gimnaziju zavrio u Slavonskom Brodu. Poslije mature 1925. godine, dolazi u Zagreb na studije. Upisao se najprije na umarstvo, a zatim je preao na filozofiju. Diplomirao je 1937. godine. Bio je niz godina urednik knjievnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske i u "Zori". Redovit je lan HAZU. Pjesme poinje pisati u trinaestoj godini. Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrtene u domae i strane antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s ekog, njemakog i francuskog. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca.

MJESEINA
Gle, iza hrastove ume, u tamnom sjaju i tiini, Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao. Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena, Gledao sam s tobom, u zanosu, Izlazak punog mjeseca iza ume hrastove, U rasvjeti mlijenoj i smijehu. Oh, kakve li smo krhke igrake U krvnikima jakim rukama! Tuga me je, i ja sam posve sam: Mjeseina veeras grob tvoj poliva. Mjeseina veeras meni apue Da tebe nema, i nema, zauvijek. O, dugo, dugo, jo dugo poslije nas Tue e oi gledati kao to gledasmo i mi: Nae se sunani dan, Veernje sjenke oduljae; Mjesec se pomalja Iza hrastove ume, u tamnom sjaju i tiini. SADRAJNA ANALIZA: Ovo je misaona pjesma o ljubavi, prolaznosti i smrti. Pjesnik se sjea lanjskog ljeta kad je promatrao isti mjeseev sjaj iznad hrastove ume, kao i danas. Tada je pored njega bila voljena ena, a sad je nema. Njen grob sada poliva mjeseina. Tada je bio sretan, a sad je tuan. Metaforom o krhkim igrakama u krvnikim jakim
2

rukama pjesnik poruuje da smo rtve sudbine. Sve je prolazno, tue e oi gledati mjeseinu kao to smo je mi gledali. Mjesec e se uvijek pojavljivati, izmjenivat e se dan i no, a nas nee biti. U pjesmi su dva raspoloenja: lanjski zanos i smijeh, dvoje zaljubljenih na klupi i dananja tuga, samoa i mjeseinom obasjan grob. STILSKA ANALIZA: Pjesma obiluje vizualnim pjesnikim slikama: u tamnom sjaju mjesec rumen, izlazak punog mjeseca iza ume hrastove, u rasvjeti mlijenoj, mjeseina grob poliva, veernje sjenke oduljae. Tiina je, samo mjeseina pjesniku apue. Ponavljanje rijei nema (nje) i dugo (jo dugo poslije nas) govori o neminovnom kraju i smrti. Ugoaj je pjesme tuan i sumoran. Pjesma ima est nejednako dugakih strofa s nejednako dugakim stihovima, bez rime. Ponavljanje prva dva stiha na kraju pjesme obrnutim redom govori o neumitnosti sudbine.

HOU LI UI U SOBU GDJE JE SAG


Kad ispiemo punu ploicu rauna, Onda itamo iz itanke. Zatim Gospodina pita. Tko ne zna ponoviti, Ona ga uzme za kosu iznad uha i vue, Jer tamo najvie boli... Nakon tog opere ruke, I izmolimo naglas Oena. U redovima idemo za njom, Kraj opine, u dvorite njeno: Kog vie voli, taj se popinje Na orah i trese, i poslije kupi; A drugi upaju travu izme cigle, Pred kuom, ili koprive kraj zida, U dvoritu... Oh, to bih ja Volio da me gospodina uvede, Samo jedanput, u svoje sobe. Kradomice, kroz prozor vidjeh: Na zidu slike, puno slika... A sat u staklu ne tue neg pjeva... A pod je aren, pod zelenkast. To je valjda na podu sag. Izuo bih opanke, brzo, I oprao noge, brzo, Samo da sag ne uprljam. Ali znam ja: ... Gospodina Nikad nee mene uvesti U lijepu sobu gdje je sag. SADRAJNA ANALIZA: Pjesma je napisana kao da ju je stvarno napisao djeak, tj. onako kako bi je on ispriao. Govori o uiteljici i razredu, pjesnikovu djetinjstvu, ali je to u stvari pjesma o siromatvu i socijalnim razlikama. Za djeaka je uiteljica netko jako, jako velik i
3

vaan, netko do koga se ne moe doi (u redovima idemo za njom). Ona ima svoje dvorite, voke i kuu. Njena se soba moe vidjeti samo kradomice kroz prozor. U sobi su slike, sat, pod arenkast i zelen, a na njemu sag. Djeak bi silno elio ui samo jedanput u tu sobu sa sagom, a zna da nee ui nikada. Nikada ga uiteljica nee pozvati, iako bi on izuo opanke i oprao noge da ne uprlja sag. Djeak osjea njezinu hladnou. Ona pere ruke nakon potezanja za kosu. Djeca joj ureuju vrt. Ona meu njima pravi razliku (kog vie voli, taj se popinje na orah i trese, i poslije kupi). U pjesmi su naglaene suprotnosti izmeu siromanog djeaka i gospodine uiteljice koja ima lijepu kuu s lijepim stvarima. Odnos izmeu uiteljice i djece je strog i hladan, a djeak bi zapravo silno elio da ga uiteljica vidi i da mu se onako ljudski obrati. STILSKA ANALIZA: Pjesnikov je jezik jednostavan, osjeajno snaan i topao, bogat vizualnim pjesnikim slikama jednog seoskog razreda. Pjesnik se ne slui rimom. Pjesnik pjeva u prvom licu i time nam doarava da je on to sve osobno proivio. Stihovi se redaju kao da nam djeak pria o svakodnevnim kolskim dogaanjima.

RANO SUNCE U UMI


U zelene kronje uleti Proljetni vjetar, Mlad. Suneve tanke strelice Probodoe lie I granice I stabla: itava se uma zanjiha, Zasja. Rosnati cvjetovi, Bijeli, I listovi, I male ptice, Pozdravie sunce Veliko. A sjenke granatih stabala Narisae Kao prsti Raznolike Likove Po travi Na kojoj se blista rosa kao suze. SADRAJNA ANALIZA: Ovo je pejzana pjesma u kojoj pjesnik jednostavno, ali duboko i snano, izrie svoju povezanost s rodnom Slavonijom i njenim umama. Pjesma je puna
4

proljetne vedrine. ivot u umi buja. Jutarnje sunce budi stabla, ptice i cvjetove. Nestaan vjetar poigrava se kronjama i itava se uma njie. Sjene grana ispisuju are na rosnoj travi. Raanje sunca u proljetno jutro obeanje je novog ivota. STILSKA ANALIZA: Vizualne pjesnike slike doaravaju nam boje ume (zelene kronje, bijeli rosnati cvjetovi, sjenke granatih stabala, likovi na travi, rosa kao suze, sunce). Zvune slike oivljuju zvukove ume (vjetar u kronjama, njihanje ume, male ptice koje pozdravljaju sunce). Pjesma je pisana nevezanim stihom nejednake duine. Ritam pjesme doarava buenje ivota u umi, strujanje proljetnog vjetra kroz grane i uzbuenje svih umskih bia zbog izlaska sunca.

You might also like