PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Augustin FRANI, KPD Stara Gradika muilite i gubilite hrvatskih politikih osuenika, Hrvatsko drutvo politikih zatvorenika Podrunica Dubrovnik, Dubrovnik, 2009., 304 str., ilustr.
Politiki osuenici u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, nakon Drugoga svjetskog rata i uspostave komunistike vlasti, kojima se sudili vojni sudovi, sudovi za zatitu nacionalne asti i poslije graanski sudovi, kaznu liavanja slobode najprije su 1945. izdravali u kanjenikim logorima, a od poetka 1946. u zavodima za prisilni rad. Nakon to su kanjeniki logori i zavodi za prisilni rad ukinuti u ljeto/jesen 1946., politiki osuenici izdravali su kaznu u kazneno-popravnim domovima. U Hrvatskoj je najvei broj politikih osuenika kaznu izdravao u zatvorima odnosno kazneno-popravnim domovima u Lepoglavi, Staroj Gradiki i Poegi. Najintenzivnija represija komunistike vlasti u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, vrijeme je od kraja Drugoga svjetskog rata 1945. do poetka pedesetih godina dvadesetog stoljea i izmjene jugoslavenskoga kaznenog zakonodavstva 1951., kada se naputa sovjetski model. Broj politikih osuenika u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, od tada se znatno smanjuje, ali politiki osuenici u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, i dalje imaju znatan udio meu osobama osuenima na liavanje slobode i izdravanje, esto dugogodinje, zatvorske kazne. Jugoslavenski komunistiki sustav politike je osuenike kao unutarnje neprijatelje izjednaavao s kriminalcima te ih shodno tome osuivao zbog politikog delikta odnosno politikog kriminala, a za takvu vrstu delikta/kriminala postojalo je razraeno zakonodavstvo i bio je predvien i poseban zatvorski preodgoj. Najvei broj objavljenih priloga o politikim osuenicima u kanjenikim logorima i zatvorima u Hrvatskoj od 1945. do 1991. sjeanja su logoraa i zatvorenika ili su, pak, radovi preteito nastali na temelju iskaza osuenika u tom razdoblju, a tek je u manjoj mjeri rije je o radovima nastalim sustavnim istraivanjima na arhivskom gradivu i drugim izvorima. O politikim zatvorenicima u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, od 1945. do raspada SFR Jugoslavije postoji brojna literatura, no preteito memoarskog karaktera, koja je ipak znatno pridonijela spoznajama o jugoslavenskom komunistikom represivnom sustavu. Iako i sam dugogodinji politiki zatvorenik, Augustin Frani je ve knjigom KPD Lepoglava muilite i gubilite hrvatskih politikih osuenika (Zagreb, 2000.) pokazao da njegova nastojanja i rad nadilaze memoarske i osobne motive te se potvrdio kao uporni i sustavni istraiva politikoga uznitva u Hrvata. Knjiga KPD Stara Gradika muilite i gubilite hrvatskih politikih osuenika nastavak je viegodinjih pozornosti vrijednih istraivanja A. Frania o sudbinama politikih zatvorenika u Hrvatskoj od 1945. do raspada SFR Jugoslavije. Nakon Predgovora (7.8.) i Uvoda (9.11.), u kojima je autor ukratko izloio razloge i nakanu pisanja ove knjige te kratkog poglavlja Nastanak i razvoj kaznionice Stara Gradika (13.14.), slijede poglavlja o sudbini politikih osuenika KPD-a Stara Gradika od 1945. do raspada SFR Jugoslavije. Uz ime i prezime te osobne podatke za svakog osuenika/zatvorenika donesen je i navod iz presude te podatak kakva mu je bila sudbina. Mnogobrojni su politiki osuenici tijekom izdravanja kazne u KPD-u Stara Gradika umrli ili ubijeni. Nakana A.

241

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Frania bila je popisati umrle i ubijene politike osuenike/zatvorenike KPD-a Stara Gradika te sveenike-politike osuenike/zatvorenike koji su kaznu liavanja slobode izdravali u KPD-u Stara Gradika. U poglavlju Umrli osuenici prema evidencijama KPD Stara Gradika (17.85.) izneseni su najvaniji podaci o politikim osuenicima koji su u KPD-u Stara Gradika umrli tijekom izdravanja kazne. U poglavljima Ubijeni osuenici (87.135.) i Ubijene skupine osuenika i naruena ubojstva (Navodni bjegunci UNS-a, Pokuaj bijega i likvidacije, Pojedinana pripremljena ubojstva) (136.170.), izneseni su najvaniji podaci o politikim osuenicima koji su u KPD-u Stara Gradika ubijeni tijekom izdravanja kazne. Za razumijevanje sustavnog nadzora osuenika i ozraja u KPD-u Stara Gradika vano je poglavlje Obavjetajna sluba u KPD Stara Gradika (171.175.), u kojem je prikazano kako su milom ili silom zavrbovani osuenici/zatvorenici, ili kao informatori, zapravo loi karakteri dounici, koji su odavali svoje supatnike za malu cijenu, za lake radno mjesto ili bolju hranu, ili pak kao suradnici koji su bili ukljueni u rad UDBA-e, i koji su izvjetavali o svakom koraku i nakanama politikih zatvorenika i za to bili i novano nagraivani, a uz cinkanje imali su i ulogu i provokatora. Na udaru vlasti u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, od 1945. do raspada SFR Jugoslavije, a napose u prvim godinama poraa, bila je posebno Katolika crkva, komunistima svjetonazorski opasna jer je okupljala sve protukomuniste i openito stanovnitvo te su rtve mnogobrojnih politikih sudskih procesa bili upravo sveenici. U poglavlju Sveenici na izdravanju vremenske kazne u KPD Stara Gradika (Nastojanja u likvidaciji sveenikog podmladka, Ostali sveenici, Talijanski sveenici franjevci iz Pule i Pazina, Sveenici umrli za vrijeme izdravanja kazne) (176.272.) prikazane su sudbine mnogobrojnih sveenika u KPD-u Stara Gradika. Prema prikupljenim podacima, na izdravanju kazne u KPD-u Stara Gradika od 1945. do 1991. bila su 262 sveenika, a u vrijeme izdravanja kazne 11 je sveenika umrlo. Sustavnost jugoslavenske komunistike vlasti u zatiranju neistomiljenika potvruju i podaci o politikim osuenicima u KPD-u Stara Gradika, koje je A. Frani iznio na temelju istraivanja arhivskoga gradiva i konzultiranja relevantne literature i svjedoenja suvremenika dogaaja. Naime, konzultirano je opseno, vano i nezaobilazno arhivsko gradivo u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu o KPD-u Stara Gradika, ponajprije matine knjige i registri osuenika/zatvorenika, matini listovi osuenika/zatvorenika, knjige preminulih osuenika/zatvorenika te arhivsko gradivo Slube dravne sigurnosti. Politiki osuenici/zatvorenici u KPD-u Stara Gradika bili su, prema prikupljenim podacima, preteito Hrvati, ali i Nijemci, Maari, Talijani, Srbi i drugi, i pripadali su svim drutvenim slojevima, u rasponu od u javnosti znanih osoba do pojedinaca iz naroda, koji su osueni iz najrazliitijih razloga. Prema prikupljenim podacima, u KPD-u Stara Gradika ivot je od 1945. do 1991. izgubilo 309 politikih osuenika, od ega je u vrijeme izdravanja kazne umrlo 187 osoba, a ubijene su 122 osobe. Zakljuna razmiljanja (275.278.) autorova su kratka propitivanja to je i kako istraio, koje su dvojbe ostale i, napokon, je li potrebno i kako se suoiti s prolou. Prilozi (279.283.) donose preslike nekoliko vanih i slikovitih dokumenata, a

242

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

i fotografija iz KPD-a Stara Gradika, kojih je nekoliko objavljeno i drugdje u knjizi. Fotografije su ne samo zanimljivi slikovni prilozi, nego su i vane jer su u pravilu teko dostupni i malo poznati izvori o politikom uznitvu u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, od 1945. do 1991., a mnogo toga pojanjavaju i pridonose razumijevanju iznesenih navoda i podataka. Iako logori i zatvori, uz mnogobrojna poslijeratna izvansudska smaknua, predstavljaju najizrazitiji oblik represije i zloina komunistikih vlasti, i u Hrvatskoj i drugdje u Jugoslaviji, o politikim osuenicima malo je sustavnih istraivanja i radova. Knjiga Augustina Frania, KPD Stara Gradika muilite i gubilite hrvatskih politikih osuenika donosi niz novih podataka o politikim osuenicima u KPD-u Stara Gradika, ali i objanjava mnogo toga nezaobilaznog u razumijevanju politikog uznitva u Hrvatskoj i drugdje u Jugoslaviji od 1945. do 1991. te uvelike doprinosi istraivanju komunistike represije. VLADIMIR GEIGER

Rade BULAT, Milka Kufrin: narodni heroj, Savez antifaistikih boraca i antifaista Republike Hrvatske, Zagreb 2008., 269 str.
U naoj historiografiji nakon 1990. nije bilo znaajnijeg zanimanja za istraivanja drutvene i kulturne povijesti socijalistike Hrvatske. U skladu s time nije se davala pozornost pisanju biografija osoba koje su u povijesti toga razdoblja igrale znaajne uloge. Milka Kufrin, prvoborac Narodnooslobodilakog rata, narodni heroj i dugogodinji nositelj visokih dunosti u razdoblju socijalizma, uklapa se u priu o neistraenosti djelovanja hrvatske komunistike politike elite. Cjelovitije podatke o njezinu ivotu moemo nai u nekim izdanjima iz razdoblja socijalizma (Enciklopedija Jugoslavije, Vojna enciklopedija, Narodni heroji Jugoslavije, Heroine Jugoslavije), ali lanci u tim izdanjima uglavnom se bave razdobljem njezina ranijeg djelovanja te su najee proeti mnotvom ideolokih opaski. Uloga Milke Kufrin u politikom ivotu nakon 1945. uglavnom je nepoznata. O njezinu djelovanju u tom razdoblju neke podatke moemo nai u izdanjima koja se bave drugim temama (Jasper Ridley, Tito, biografija, Miko Tripalo, Hrvatsko proljee), ali znaajnijeg rada ili opirne biografije o njoj u naoj historiografiji ili publicistici do sada nije bilo. Djelo Rade Bulata, narodnog heroja i generala bive JNA, a ujedno supruga Milke Kufrin, trebalo je popuniti dio spomenute praznine. Meutim, ovu knjigu ne moemo smatrati ozbiljnom biografijom. Bulat nije profesionalni povjesniar pa se od njega to ni ne treba oekivati. Realnije je bilo od Bulata oekivati osobna sjeanja na suprugu s predstavljanjem njezina karakternog profila, to bi zasigurno zanimalo i ire itateljstvo. Naalost, njegova knjiga nije ni jedno ni drugo. Ona je po svojoj strukturi slabo zamiljena jer ne prati ni kronoloku ni predmetnu logiku, a razine poglavlja i potpoglavlja su nesrazmjerne i nemaju jasan koncept. Bulat je zapravo napisao vrlo malo teksta jer veinu sadraja ine razni govori i pisma Milke Kufrin, kao i preuzeti

243

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

novinski lanci. U tako slabo strukturiranom tekstu dolazi do estog ponavljanja sadraja, ak i do navoenja istog teksta na vie mjesta. U uvodnim napomenama autor navodi da je njegova supruga bila samozatajna te je izbjegavala govoriti i pisati o sebi. Objanjava da su on i pokojna supruga dogovarali pisanje zajednikih memoara (oni su bili jedini brani par narodnih heroja Jugoslavije), ali je njezina neoekivana smrt bacila sav teret toga posla na njegova lea. Nakon proitane knjige itatelj e doi do zakljuka da je taj teret za njega ipak bio preteak. U prvom poglavlju, Milka Kufrin: narodni heroj (str. 13.15.), Bulat samo prenosi lanak iz knjige Narodni heroji Jugoslavije (Beograd 1975.). Poglavlje Omladina temelj slobode i bratstva naih naroda (str. 16.) donosi govor Vladimira Bakaria na Prvom kongresu Narodne omladine Hrvatske odranom 1945. i objavljenom u zagrebakom Vjesniku. Bakari omladinu naziva avangardom drutva, a Bulat naglaava da je Milka Kufrin bila tipina predstavnica takve omladine. Zatim slijedi Izjava branog para Milke Kufrin i Rade Bulata (str. 18.19.) iz 1997. godine, koja je predstavljena kao zasebno poglavlje. U izjavi suprunici govore da su ih u vrijeme socijalistike Jugoslavije pojedini dunosnici Saveza komunista i JNA napadali zbog njihove prohrvatske politike, a da su nakon hrvatskog osamostaljenja ponovno izloeni napadima i medijskom linu, ali ovoga puta zbog navodnog protuhrvatstva. Ova e se pria u raznim varijacijama ponavljati nekoliko puta u knjizi. Poglavlje U Okiu i Zagrebu 1941. godine (str. 21.59.) donosi neke objavljene tekstove Milke Kufrin s podacima o poetku njezina ratnog puta. U sklopu ovog poglavlja nalazi se nekoliko potpoglavlja od kojih neka niti naslovom niti sadrajem ne spadaju pod navedeno poglavlje. Dobar dio poglavlja proet je hvalospjevima hrabrim i dobrim seljacima okikoga kraja koji su zbog duboko ukorijenjenih slobodarskih tenji brzo dali povjerenje Komunistikoj partiji. Na ponaanje komunista i partizana u ratu Kufrin ima idilian pogled, tvrdei da ona i njeni suborci nisu, bez obzira na glad i umor, narodu oduzimali hranu ili druge potreptine, nego su uzimali samo ako bi im narod to ponudio. Njezinu tvrdnju da partizani nisu ni voe brali bez doputenja zasigurno treba shvatiti kao stilsku figuru. Kufrin opisuje prve uspjene partizanske akcije i otkriva kako je u poetku bilo potrebno mnogo politikog rada da se srpskom narodu rastumai da ustae nisu isto to i hrvatski narod. U tom se smislu kroz itavu knjigu provlai ideja o bratstvu i jedinstvu hrvatskoga i srpskoga naroda. Slino su intonirana i idua tri poglavlja u kojima se prikazuje njen ratni put, pri emu ima i doslovnih ponavljanja dijelova teksta. Ipak, ovdje se moe nai dosta vrijednih podataka o tom razdoblju njezina ivota i o razdoblju Drugoga svjetskog rata na podruju umberka, Pokuplja, Korduna i Zagreba. Poglavlje Osvrt na stanje u Jastrebarskom 1970. godine (str. 148.156.) kronoloki preskae vie od 25 godina djelovanja Milke Kufrin i sadri dva njezina teksta iz ljeta 1971. godine. Prvi je pismo koje je uputila partijskom vodstvu Jastrebarskog, u kojem iznosi svoje vienje dnevnopolitike situacije, a drugi je tekst u kojem iznosi probleme s kojima se suoavala njezina obitelj. Bulat u ovom poglavlju daje i vlastite kratke opaske u kojima govori o ulozi koju je njegova supruga imala u razvoju turizma. Koliko god itatelju bila nejasna struktura navedenog poglavlja, koje bi trebalo govoriti o stanju u Jastrebarskom poetkom 1970-ih, a zapravo se bavi razliitim drugim temama, iz njega se moe saznati mnogo o djelovanju Milke Kufrin, posebno o

244

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

njezinoj ulozi u razvoju hrvatskog turizma od poetka 1960-ih. Kljuno pitanje kojim se ona bavila bio je poloaj turizma u gospodarskom sustavu Jugoslavije. On se mogao razvijati iskljuivo u uvjetima slobodnijeg trita, a s turizmom se povezalo i pitanje prometa, pa su te dvije grane imale pionirsku ulogu u provoenju gospodarske reforme. Mnogi njeni prijedlozi za razvoj turizma nailazili su na estok otpor onih koji su se pobojali za svoje privilegije, a dolazilo je i do sukoba interesa na republikoj razini. Tako je Srbija traila da se u njoj grade hoteli, iako nije postojao ni minimum uvjeta za dolazak turista u Srbiju. Milka Kufrin bila je optuena da vodi prohrvatsku politiku te je dolo i do afere u kojoj ju je UDBA optuila da radi protiv Tita i Rankovia. Sve se ipak rasplelo nakon Brijunskog plenuma 1966. na kojem je Rankovi uklonjen iz politikog ivota. U poglavlju Zato sluaj Milke Kufrin na Brijunskom plenumu 1966.? (str. 157. 175.) sadraj ponovno ne odgovara naslovu. Zapravo je rije o reagiranjima Milke Kufrin na knjigu Vojina Lukia (Seanja i saznanja. Aleksandar Rankovi i Brionski plenum, Titograd 1989.) u kojoj je autor pokuao rehabilitirati Rankovia i njegove suradnike. Milka Kufrin odbacila je tvrdnje koje je u svojoj knjizi iznio Luki, zakljuujui da je rije o pokuaju rehabilitacije propale politike, koja je i nju osobno eljela diskreditirati. Ovdje je ponovljeno to je sve ona uinila za napredak turizma, a dodane su jo neke izjave i pisma koje je upuivala kolegama na viim funkcijama unutar SKH (Ivanu Stevi Krajaiu, Stani Dolancu i Juri Biliu), od kojih je traila da se u okviru Saveza komunista poduzmu mjere da se raisti situacija i optube prema njoj i njezinu suprugu. Jedno njeno pismo, slinog sadraja, upueno 1988. godine Centralnom komitetu SKH, iz nejasnih je razloga stavljeno kao novo poglavlje. O susretima Milke Kufrin s Titom vie saznajemo u poglavlju Sjeanja na susrete s Josipom Brozom Titom (str. 186.-192.) u kojem ona, a ne autor Bulat, predstavlja svoje kontakte s Titom, poevi od prvog susreta u Bihau 1942. godine. U ovom poglavlju nalazi se i njeno pismo iz prve polovice 1990-ih u kojem ali za raspadom Jugoslavije i slomom bratstva i jedinstva. Izraava zgraanje zbog brisanja Titova imena s ulica, trgova i spomenika i ali za Titovim vremenom u kojem smo, prema njenim rijeima, proivjeli 45 godina mira, postigli prosperitet naroda i svakog dijela ove zemlje, bili na putu sve veih sloboda graana, ukljueni u Europu i svijet (str. 192.). Na priu o Titu nadovezuje se i poglavlje Ridleyeva knjiga o Titu amar iz inozemstva (str. 193.197.) u kojem se nalazi tekst koji je, za razliku od veine teksta u knjizi, zaista napisao Bulat. U njemu opisuje kako su on i njegova supruga tijekom 1998. i 1999. u svome zagrebakom stanu primili Ridleyja, koji je tada prikupljao podatke za svoju biografiju o Titu. Iako je Kufrin tada ve bila bolesna i u tekom psihikom stanju, uspjela je proitati Ridleyjevu knjigu koja joj je, prema Bulatovim rijeima, pred kraj ivota ipak donijela veliku zadovoljtinu. I Bulat smatra Ridleyjevu knjigu znaajnim doprinosom u sagledavanju stanja u socijalistikoj Jugoslaviji, navodei da je njegovoj supruzi bilo drago to je Ridley u svoju knjigu ukljuio brojne podatke i razmiljanja njegove supruge. Idue poglavlje, Miting na Petrovoj gori 4. III. 1990. godine (str. 198.221.), uglavnom se sastoji od novinskih lanaka iz zagrebakog i beogradskog tiska o spomenutom mitingu. Taj je miting odran kao reakcija na Prvi opi sabor Hrvatske demokratske zajednice koji je nedugo prije zasjedao u Zagrebu. Navodi se da je Kufrin

245

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

podravala slubeni dio mitinga, u kojem je izraena elja za ouvanjem bratstva i jedinstva, ali se istodobno ogradila od etnike ikonografije koja se mogla vidjeti na tom skupu. Jasno je izraena i njena potpora reformama Ante Markovia, kao i elja za ouvanjem Jugoslavije. U poglavlju Pisma koja je uputila Milka Kufrin (str. 222.242.) objavljeno je nekoliko njezinih pisama i biljeki. Uvrteno je, izmeu ostalih, pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tumanu iz 1993., u kojem se ali da se nju i njezina supruga pokuava prikazati ratnim zloincima. U pismu urednitvu tjednika Nacional iz 1996. Kufrin reagira na lanak objavljen u tom tjedniku, o aferi koju joj je 1964. podmetnula UDBA. U vezi s tim lankom pisala je 1997. godine jo jedno pismo predsjedniku Tumanu te je i to pismo uvrteno u knjigu. Od Tumana je zatraila pomo i oko pitanja njezine mirovine i zdravstvenog osiguranja, kao i prava njezina supruga na kupnju stana za koji je imao stanarsko pravo. U poglavlju se nalaze i neki lanci iz tiska koji su, pretpostavljam, umetnuti s namjerom da demantiraju navedene optube za zloine u Drugom svjetskom ratu. Zadnje od pisama predstavljenih u ovom poglavlju neobjavljeno je pismo urednitvu Veernjeg lista iz veljae 1999., u kojem Kufrin pie o svojim zaslugama za razvoj turizma u Hrvatskoj i podmetanjima koja je doivjela. U knjigu su uvrteni i likovni prilozi (str. 243.252.), odnosno 17 fotografija koje prikazuju Kufrinovu u razdoblju od 1945. do 1999. godine. Poglavlje Milkine oprotajne poruke (str. 253.266.) u nekoliko poruka iz 2000. godine otkriva njezine posljednje elje. U oprotajnom pismu Slavku Komaru moli ga da odri govor na njezinoj sahrani i da ne zaboravi spomenuti njezinu borbu u prvim partizanskim odredima i njen doprinos za razvoj turizma. Komar je odrao posmrtni govor na ispraaju Milke Kufrin, na Krematoriju u Zagrebu 1. veljae 2000. godine, koji je takoer uvrten u ovu knjigu. Iz govora saznajemo da je Kufrinova nakon rata diplomirala na Ekonomskom fakultetu, da je u pet saziva bila zastupnik u Saboru, a 20 godina lan Centralnog komiteta SKH, te da je umrla 27. sijenja 2000. nakon duge i teke bolesti. Komar navodi i da je njezin zadnji veliki pothvat bio pokuaj mirenja Srba na Petrovoj gori, ali to je bilo pogreno shvaeno i s hrvatske i sa srpske strane. Komar se, pogledom na posljednjih deset godina njezina ivota, kritiki osvrnuo na politiku situaciju u Hrvatskoj, navodei da je u tumanovskom reimu doivjela brojna ikaniranja, politiki lin itd. Na kraju knjige autor je uvrstio i brzojave suuti koje je primio nakon smrti svoje supruge, a knjiga zavrava pogovorom urednika Kreimira Pikulia koji pie da ova knjiga nije samo stereotipna biografija, nego izvor koji mnotvom podataka daje podatke o irini narodnooslobodilakog pokreta i borbe na naelima bratstva i jedinstva Hrvata, Srba i svih ostalih naroda, kao i o humanistikim stremljenjima njezinih protagonista. S tvrdnjom da se ne radi o stereotipnoj biografiji moramo se sloiti, jer forma u kojoj je prikazan ivotni put Milke Kufrin gotovo niime ne nalikuje na cjelovitu biografiju. Ona nema kronolokog slijeda, niti tematske logike, a zapravo u njoj gotovo i nema autorskog teksta, ili je on prisutan uz brojna ponavljanja. Nema razumljivog uvoda koji bi itatelja uveo u priu o Milki Kufrin, niti objanjenja dogaaja o kojima se pie, bez ega je dobar dio iskazanih tvrdnji zapravo nerazumljiv. Autoru svakako nije pomoglo ni urednitvo, koje se uope nije potrudilo uiniti korekcije odnosno

246

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

upotpunjavanje rukopisa. Urednitvo je u ovom sluaju potpuno zakazalo i propustilo sjajnu priliku da objavi mnogo bolju knjigu jer je ivot Milke Kufrin dobrom piscu mogao posluiti kao sjajan predloak za dobro literarno ostvarenje, ali i dobrom povjesniaru za pravu historiografsku biografiju. itajui ovu knjigu, jasna je namjera s kojom je ona napisana, to potvruju i rijei urednika u pogovoru. Jasan je i ideoloki svjetonazor autora, kao i izdavaa knjige. No, zanemarimo li ideoloke pozicije i motive, ostat e nam mnogo injenica o ivotu Milke Kufrin, o njezinu sudjelovanju u partizanskom pokretu, ali i mnogo podataka o razvoju turizma u Hrvatskoj u razdoblju socijalistike Jugoslavije, to za istraivae predstavlja vrijedan izvor. Unato svim manjkavostima ove knjige, ona e ipak biti polazina toka istraivaima za neku buduu i strunije izraenu biografiju Milke Kufrin. JOSIP MIHALJEVI

Miroslav AKMADA, Franjo eper mudrou protiv jednoumlja, Drutvo za povjesnicu Zagrebake nadbiskupije Tkali, Otokar Kerovani, Zagreb, Rijeka 2009., 436 str.
U izdanju Drutva za povjesnicu Zagrebake nadbiskupije Tkali i rijeke izdavake kue Otokar Kerovani u rujnu 2009. objavljena je knjiga Miroslava Akmade pod naslovom Franjo eper mudrou protiv jednoumlja. Napisana na temelju izvorne grae iz Hrvatskoga dravnog arhiva i Arhiva Zagrebake Nadbiskupije te odgovarajueg novinskog materijala i literature, sredinju tematsku os stavlja na djelovanje kardinala Franje epera od 1950-ih do kraja 1960-ih godina. Kako i sam autor navodi u preliminarnom dijelu, knjiga nije imala pretenzija biti cjelokupni biografski portret ivota kardinala epera, nego je njezina primarna funkcija bila segmentarna, odnosno pokuala je valorizirati njegovu linost kroz prizmu odnosa Katolike crkve i komunistike Jugoslavije. Time je sadraj knjige od poetka do kraja proet eperovim odnosom s komunistikim vlastima. Tako i sam uvod (str. 6.23.) otprilike sugerira itatelju na to je eksplicitno stavljen naglasak u knjizi, na nain da je pregled odnosa izmeu Crkve i jugoslavenskih vlasti do uvjetno reeno eperova preuzimanja Zagrebake nadbiskupije 1954. dobio i pozicijski i kvantitativno prednost nad kratkim pregledom ivotopisa. U II., kratkom poglavlju knjige, (str. 24.34.) opisuje se eperovo djelovanje u svojstvu ravnatelja Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemenita (1941.1951.) i upravitelja upe Krista Kralja na zagrebakom Trnju (1951.1954.). U nastavku je u III. poglavlju (str. 35.84.) obraeno razdoblje od 1954. do 1958., kada je eper obavljao slubu nadbiskupa koadjutora i time de facto poeo upravljati zagrebakom Crkvom umjesto interniranog kardinala Alojzija Stepinca. Kroz IV. poglavlje (str. 85.102.), u okolnostima zdravstvenih problema kardinala Stepinca, navodi se odluka Svete Stolice prema kojoj kao apostolski administrator preuzima voenje Nadbiskupije (1958.1960.) te se istie uloga u pregovorima s vlastima oko Stepineva pokopa i njegovo pozicioniranje u tzv. Osjekom procesu protiv profesora i bogoslova

247

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Bosansko-akovake i Srijemske biskupije 1959. godine. U V. poglavlju (str. 103.206.) kronoloki se redaju dogaaji koji zapoinju smru kardinala Stepinca i eperovim imenovanjem za zagrebakog nadbiskupa 1960., nastavljaju se sudjelovanjem u radu II. vatikanskog koncila te zavravaju ulaskom u Kardinalski zbor 1965. i razbijanjem medijske blokade s Glasom Koncila. Nadalje, u VI. poglavlju (str. 207.286.) izloeno je djelovanje do odlaska u Rim u drugoj polovici 1968. To je razdoblje bilo obiljeeno normalizacijom odnosa Crkve i komunistike Jugoslavije, emu u prilog ide potpisivanje Protokola iz 1966. koji je stvorio temelje za obnovu diplomatskih odnosa. U takvoj atmosferi kardinal eper razvio je intenzivan pastoralni rad u zemlji i inozemstvu. Posebno su istaknuti njegovi posjeti Sinju i ibeniku u spomen 250. obljetnice ukazanja Gospe Sinjske, odnosno 900. obljetnicu utemeljenja potonjega koji su imali i politike reperkusije. U ovom su poglavlju istaknuti i posjeti amerikim Hrvatima 1966., kao i organiziranje hrvatskoga nacionalnog hodoaa u Rim. Kraj VI. poglavlja donosi na vrlo suptilan nain prikaz eperove linosti u usporedbi s njegovim prethodnikom i njegov odnos prema komunistikom reimu iz pera njemakoga novinara Thomasa Rossa u Frankfurter Allgemeine Zeitungu s poetka 1967. Posljednje, VII. poglavlje (str. 287.343.), posveeno je zadnjem razdoblju ivota od godine 1968., kada je imenovan za prefekta Kongregacije za nauk i irenje vjere, do njegove smrti 1981. Prije odlaska i preuzimanja slube u Rim, zadnje inicijative kao zagrebakog nadbiskupa bile su osnivanje Kranske sadanjosti i ekumenski susret s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Germanom u Srijemskim Karlovcima 1968. Dok je bio u Rimu, nije prestajala njegova prisutnost u Crkvi u zemlji i inozemstvu. Tako je 1971. bio sudionikom Meunarodnog marijanskoga kongresa u Zagrebu, a 1976. prisutan po cijeloj zemlji na proslavi Gospe hrvatskoga zavjeta. Osim toga prisutan je bio i na brojnim euharistijskom kongresima i znanstvenim skupovima, kakav je bio onaj u Zadru 1977. u povodu 800. obljetnice dolaska pape Aleksandra III. Na isti je nain svoj kontinuitet djelovanja iz vremena dok je obavljao slubu zagrebakoga nadbiskupa nastavio 1970-ih posjetima hrvatskim katolikim zajednicama u Kanadi, SAD-u i Zapadnoj Njemakoj. Dok VIII. poglavlje (str. 344.347.) zauzima autorovo zakljuno razmatranje, posljednje, IX. poglavlje (str. 348.373.), odnosi se na priloge gdje je autor selektivno izdvojio grupu dokumenata o dopisivanju s razliitim strukturama vlasti, kao i korespondencijske materijale s drugim biskupima o kontroverznim fenomenima u hrvatskoj Crkvi u postkoncilsko doba, i to iz vremena slube u Rimskoj kuriji. Za razliku od zemalja tzv. narodne demokracije, komunistika vlast nije potvrivala izbor kandidata u crkvenoj hijerarhiji, zbog ega nije, kao u primjeru Maarske, a osobito ehoslovake, dolo do potpunoga kraha slubene crkvene hijerarhije. Ovime je omoguen autonoman prijenos crkvene vlasti bez upletanja dravnih struktura, a time i kontinuitet crkvene politike prema komunistikom reimu u Jugoslaviji. Stoga je eper primjer par excellence takvog razvoja dogaaja; ini se da je bilo presudno prijateljstvo s kardinalom Stepincem koje se razvilo jo iz vremena zajednike duhovne i intelektualne formacije na rimskoj Gregoriani, a nastavilo u vrijeme kada je ovaj bio Stepinev tajnik. eper je preuzeo vodstvo najvee metropolije u Hrvatskoj i Jugoslaviji u okolnostima kada su se crkveno-dravni odnosi nali u bilateralnoj pat-poziciji

248

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

prekidom diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom u prosincu 1952. Dok Crkva beskompromisno osporava legitimitet komunistikoj vlasti i odbija lojalnost ateistikom reimu, dotle taj isti reim izgrauje totalitarni sustav u kojem Crkvu vidi kao corpus separatum i glavnog ideolokog neprijatelja u zemlji. Meutim, od druge polovice 50ih godina normalizacija odnosa postaje glavni diskurz reimske politike prema Crkvi. No, eper nije nasjedao na demagogiju i retoriku ideolokih protivnika, bilo mu je jasno da reim eli pred stanovnitvom i meunarodnom javnou ostaviti dojam prividne promjene politike i tako dobiti unutarnju i vanjsku potporu svojoj vlasti. U tim pregovarakim kontaktima njegova je intelektualna superiornost nad predstavnicima vlasti bila takva da je uspio vrlo lako neutralizirati svaki pritisak i prigovor. U tome mu je pomagala i oita dezorijentacija komunistikoga establishmenta oko poznavanja funkcioniranja unutarnje organizacije Crkve. Smrt pape Pija XII. i kardinala Stepinca zatvorila je jednu kompleksnu epohu odnosa Crkve i komunizma, kako u hrvatskom i jugoslavenskom, tako i u svjetskom kontekstu. Atmosfera II. vatikanskog koncila, ija su zasjedanja povela raspravu o potrebi dijaloga s ateistima inspirirala je Ostpolitik Pavla VI. unosei potpuno novu dinamiku u odnose prema komunistikim reimima. Diplomacija Svete Stolice koju je predvodio kardinal Agostino Casaroli uvidjela je da komunistiki reimi nee sii s povijesne scene tako skoro kako se dotada pretpostavljalo. Stoga se nametao prijeko potrebni dijalog kako bi se obranio onaj preostali minimum prava i sloboda Crkve te zatitilo stanovnitvo od daljnjih represija. Ovakva dijaloka inicijativa naila je na pozitivnu reakciju u Jugoslaviji, gdje je politiki sustav proao kroz niz unutarnjih i vanjskih transformacija, za razliku od drugih komunistikih zemalja. Tako se taj reim 60-ih afirmirao kao lider treeg, nesvrstanog bloka u meunarodnoj politici, zbog ega je konsolidacija odnosa sa Svetom Stolicom predstavljala diplomatski imperativ. to se tie eperova djelovanja prema autorovoj opservaciji, najosjetljivije pitanje bilo je pritisak vlasti na rad bogoslovnih sjemenita. Time se nastojalo dugorono sprijeiti regrutiranje sveenikoga kadra i tako izravno ugroziti funkcioniranje crkvene hijerarhije. Sljedee to je najvie zabrinjavalo kardinala epera religiozna je edukacija stanovnitva koje je pogaao masovni val ateizacije. Takoer se u situaciji ubrzane urbanizacije, koja je zahvatila itavu zemlju, a osobito zagrebako podruje, u vrijeme njegova episkopata nametala potreba gradnje crkvi i osnivanja upa. Javljala se opasnost, koje je eper nesumnjivo bio svjestan, da se doseljeno stanovnitvo ruralne provenijencije s jakim religijskim tradicijama u novoizgraenim kvartovima bez crkvene infrastrukture prepusti utjecaju marksistike ideologije. eperove inicijative izgradnje crkvene infrastrukture nailazile su na snaan otpor vlasti pa su one razliitim metodama opstrukcije bile oteavane i zaustavljane. Za epera su ekonomske pozicije dijeceze, koja je bila dodatno oslabljena nakon Zakona iz 1958., ipak bile sekundarne i nisu imala takav prioritet kao spomenuta formacija klera i stanovnitva. U takvim okolnostima eper je tih godina djelovao kao jedan od najvanijih prelata u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Premda je osobno bio protiv potpisivanja Protokola, ipak je na zahtjev pape Pavla VI. pristao na takvo rjeenje. Iz iskustva brojnih razgovora s predstavnicima vlasti znao je da rjeenje odnosa s Crkvom ni izdaleka nee biti rijeeno i da je posrijedi samo taktika reimske politike. Protokol 1966. uinio je minimalni korak prema uspostavi diplomskih odnosa 1970. Koliko je na punu realizaciju toga sporazuma utjecao eperov dolazak na elo najvanije kongregacije Rimske kurije

249

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

1968. godine? Slijedom toga, je li na uspostavu diplomatskih odnosa i kasniji Titov dolazak u Rim jugoslavenska strana bila primorana u strahu od eperova poloaja koji je omoguavao utjecaj na zapadne diplomatske krugove i posredno mogao destabilizirati meunarodni poloaj Jugoslavije etabliran u pokretu nesvrstanih? Utjecaj obavjetajnih slubi na najblii krug oko kardinala epera autor je potkrijepio argumentima izvora. Moe li se izmicanje kontrole na zagrebakom Kaptolu, koje je uslijedilo nakon eperova odlaska u Rim, povezati s jaom infiltracijom obavjetajnog miljea? Naime, pisanje Glasa Koncila i djelovanje Kranske sadanjosti, eperovi vlastiti projekti, odjedanput su doli pod estoku kritiku zbog, po njegovu miljenju, kretanja ulijevo. Pitanje se namee kao legitimno, jesu li ti kritizirani fenomeni imali veze s dravnim obavjetajnim slubama? Bez obzira na to, jesu li oni bili dodatni motiv intenzivnoj prisutnosti u ivotu Crkve u Hrvatskoj nakon 1968. godine? Iako interpretacije dogaaja s kraja 1960-ih i poetka 1970-ih u politikoj javnosti, pa i u slubenoj hrvatskoj historiografiji, (ne)namjerno isputaju iz vida ulogu Katolike crkve, autorov spomen navodnog kontakta dijela potpisnika Deklaracije iz 1967. s kardinalom eperom ukazuju na odreeni oprez prema takvim interpretacijama. I ne samo to, moe li se poveanu javnu aktivnost Crkve, iji je jedan od glavnih promotora bio sam eper, u ozraju tadanje liberalizacije komunistikoga sustava (Glas Koncila, Sinj 1965., ibenik 1966., nacionalno hodoae u Rim 1967., proglaenje svetim Nikole Tavelia 1970., Marijanski kongres u Zagrebu 1971.) povezati s tim dogaajima, makar oni bili i u neizravnim relacijama? Ili su ti dogaaji bili ogranieni na perturbaciju unutar komunistike elite, koja se onda vertikalno reflektirala u prostor ire drutvene zajednice, a Crkva je u svemu tome predstavljala pasivnog promatraa zbog mogue reprize represija? S druge strane, kada je rije o eperovim kontinuiranim pastoralnim posjetima Hrvatskoj i hrvatskim zajednicama u inozemstvu kao zagrebakoga nadbiskupa i prefekta Kongregacije za nauk i irenje vjere, postavlja se pitanje jesu li ta putovanja, osim vjerske, imala i politiku dimenziju, odnosno jesu li imala ulogu revitalizacije hrvatskoga nacionalnog identiteta ozbiljno kompromitiranog sa strane tradicija ustake ideologije? Na kraju, premda poznavanje lika i djela kardinala epera u iroj i znanstvenoj javnosti nije primjereno njegovu znaaju, samo itanje ove knjige otvorilo je niz historiografskih pitanja koja ga povezuju s najvanijim procesima hrvatske crkvene i nacionalne povijesti druge polovice 20. st. Isto tako zagrebaki i rimski izazovi, komunistike ideologije i (post)koncilske reforme u eperovu liku sublimiraju i glavna povijesna iskustva univerzalne Crkve toga vremena. Stoga Akmadina knjiga dolazi pred nas kao poticaj u smjeru buduih istraivakih traganja za nedvojbeno veoma znaajnim i zanimljivim eperovim opusom. STIPE KLJAI

250

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Mladenka IVANKOVI, Jevreji u Jugoslaviji (1944-1952). Kraj ili novi poetak, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd 2009., 395 str.
Knjiga Mladenke Ivankovi, Jevreji u Jugoslaviji (1944-1952). Kraj ili novi poetak, prvi je opsean i sustavan rad koji obrauje sudbinu jugoslavenske idovske zajednice nakon traumatinog razdoblja Drugog svjetskog rata u poslijeratnoj Jugoslaviji koja je gradila nove drutvene i ekonomske odnose pod vodstvom Komunistike partije (KP). Nakon Predgovora (7.12), i Zakljuka (357.368.) osam poglavlja prikazuje ivot idovske zajednice na jugoslavenskom podruju od listopada 1944., kada je osloboen Beograd pa do zadnjeg grupnoga iseljavanja (alije) u listopadu 1952. U Uvodu (13.53.) autorica se dotie ranijeg razdoblja odnosno prisutnosti idovskog stanovnitva na podrujima koja e tvoriti prvu i drugu Jugoslaviju te u osnovnim crtama donosi stradanja idovske zajednice tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom poglavlju, Bilans stanja sa kojim je jevrejsko stanovnitvo otpoelo ivot u novoj Jugoslaviji (53.85.), autorica ukratko donosi podatke o drutvenim, ekonomskim i politikim prilikama u poslijeratnoj Jugoslaviji te potom iscrpnije navodi brojane pokazatelje vezane za preivjele lanove jugoslavenske idovske zajednice. U drugom poglavlju, Dogaanja na Bliskom istoku koja su, na kraju, rezultirala stvaranjem drave Izrael (87.107.), autorica se osvrnula na nastanak i priznanje drave Izrael i ulogu Jugoslavije u tim zbivanjima te njen odnos prema toj novonastaloj dravi. Tree poglavlje, Rekonstruisanje osnovne jevrejske organizacije u Jugoslaviji (Savez jevrejskih veroispovednih optina Jugoslavije) i pokuaj rekonstruisanja rada ostalih predratnih jevrejskih jugoslovenskih organizacija (107.139.), posveeno je poslijeratnom ustrojavanju raznih idovskih udruga, poglavito Saveza jevrejskih veroispovednih optina Jugoslavije (Savez), pokuaju obnavljanja Udruenja ortodoksnih jevrejskih veroispovednih optina, nastojanjima oko obnove rada Saveza cionista Jugoslavije te suradnji jugoslavenske idovske zajednice sa svjetskim idovskim udrugama. Autorica uz brojne injenice donosi zanimljive analize kao to je poslijeratni sastav predsjednitva Saveza, koje su veinom sainjavali idovi koji su kao zarobljenici vojske Kraljevine Jugoslavije rat preivjeli u njemakim logorima ili su bili sudionici Narodnooslobodilakog rata to je, prema autoriinoj procjeni, bila dobra odluka koja je osiguravala bliskost i razumijevanje s novim dravnim vlastima. Meu samim lanovima idovske zajednice bilo je neslaganja koja su naslijedili iz prijeratnog razdoblja, a osobito se to potenciralo oko pitanja cionizma. Smjer u rjeavanju ovog pitanja pokazale su idovskoj zajednici jugoslavenske vlasti koje su zabranile da Savez ima kontakte sa Svjetskom cionistikom organizacijom. Navodi podatak da su nakon donoenja Ustava 1946., kojim je ozakonjeno odvajanje Crkve od drave, iz Saveza istupili lanovi KP-a jer je Savez imao i vjerski predznak, ali su veinom i dalje zadravali dobar odnos sa Savezom. Kako su meunarodni poloaj Jugoslavije i probici njene vanjske politike imali velikog utjecaja na odnos prema idovima autorica slikovito pokazuje na primjeru sukoba s Informbiroom 1948., kada je Jugoslavija prekinula veze s istonim blokom te se morala okrenuti Zapadu, to je ilo u prilog idovskoj zajednici u Jugoslaviji.

251

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

U etvrtom poglavlju, Organiziranje verskog ivota (141.193.), autorica je navela ideoloke smjernice nove jugoslavenske vlasti koja se prema vjeri i vjerskim zajednicama u naelu odnosila prema svom uzoru SSSR-u. Prema autorici, zbog izbijanja transke krize dravne su se vlasti morale ponaati krajnje promiljeno i fleksibilno, to ih je onda koilo da se prema vjerskim zajednicama odnose dosljedno prema svojoj ideologiji. Tu je i nastao prostor za obnavljanje djelovanja Saveza jevrejskih veroispovednih optina koji je od prvoga dana pokazivao kooperativnost s dravnim vlastima, priznavao i prihvaao gotovo sve mjere novih vlasti. Autorica prikazuje stanje vjerskih objekata i predmeta, formiranje Duhovnog stola i Konferencija rabina Jugoslavije. U osnovnim je crtama obraena i uloga dr. Hinka Urbaha, zagrebakog nadrabina, jedinog preivjelog lana Rabinskog sinoda prijeratne Jugoslavije, koji je inicirao odravanje Konferencije rabina koja je odrana 1947. u Beogradu. U konanici nezadovoljni stanjem, svi su se jugoslavenski rabini iselili u prvim alijama tijekom 1948. u Izrael osim sefardskog rabina iz Sarajeva, a zagrebaki nadkantor Bernhard Grner ostao je u slubi sve do smrti 1955. U petom poglavlju, Humanitarno-socijalna djelatnost (193.237.), obraena je djelatnost opinskih prihvatilita i menzi, doma za starije osobe u Zagrebu te doma za ratnu siroad u Beogradu. Autorica se osvrnula i na otvaranje idovskih djejih vrtia u Zagrebu i Beogradu kao i na rad Saveza sa idovskom studentskom populacijom. Drava je tijekom 1946. dala idovskoj zajednici materijalnu pomo, ali je istodobno zauzela stav da zajednica moe traiti i dobiti meunarodnu pomo, to je i ostvareno te drava vie nije izdvajala novac za tu potrebu. Domu za starije osobe Lavoslav Schwarz u Zagrebu posveeno je dosta pozornosti u ovoj knjizi. Autorica je navela vrijedne podatke i o idovskoj studentskoj populaciji. U estom poglavlju, Kulturno-prosvetna delatnost (237.268.), prikazuju se napori koje je Savez ulagao da se ponovno oive omladinska drutva u okviru kojih su se odvijali razliiti sportski, kulturni i umjetniki programi. Isprva je mlade svoje napore usmjerila na karitativni i prosvjetni rad, a potom su, od osnutka drave Izrael, teite prebacili na kulturno-nacionalni rad jer su trebali meu jugoslavenskom idovskom populacijom zadrati svijest o pripadnosti idovskom vjerskom i nacionalnom korpusu. Autorica se osvrnula i na pokuaj odravanja nastave u okviru idovskih opina za osnovne i srednje kole, to je bilo tee izvedivo zbog malog broja prijavljene djece koja su istodobno morala pohaati i dravnu kolu, a 1948. rad tih kola bio je onemoguen jer se najvei broj uitelja i uenika iselio u Izrael. Intenzivno se od sredine 1947. radilo na pokretanju idovskih novina, to se ostvarilo 1950. pokretanjem Biltena Saveza jevrejskih optina Jugoslavije. Analiziran je i doprinos idova jugoslavenskoj kulturi koja u neposrednom porau u agitpropovskim okvirima nije bila naklonjena isticanju nacionalnog/etnikog opredjeljenja i snano se oslanjala na sovjetsko iskustvo. Autorica je izdvojila i ukratko predstavila rad jo nekolicine javnih i kulturnih radnika idovskog porijekla (Ota Bihalji Merina, Elija Fincija, Oskara Davia, Isaka Samokovlije, aka Konfina, Marka i Aleksandra elobonovia i Oskara Danona). Sedmo poglavlje ivot u Jugoslaviji i sazrevanje elje za iseljavanjem u Izrael (269.298.). idovska je zajednica u neposrednom porau pokazala opreznost i diplomatsku suptilnost u ophoenju s dravnim vlastima i openito je iskazivala odanost prema dravnoj politici. Pritiske i restrikcije koje su osjeale sve vjerske zajednice na

252

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

jugoslavenskom podruju nisu u potpunosti zaobile niti idovsku vjersku zajednicu, od koje se trailo da se uklopi u novi sistem. Tako se odustalo od kongresa koji je trebao biti organiziran u studenome 1946., na kojem se trebalo od novih vlasti traiti da prihvati vjerski predznak idovske zajednice i u skladu s tim takav poloaj prizna i njezinim lanovima. Bilo je i raznih prijepora unutar same idovske zajednice u Jugoslaviji koji su se izravno pokazali u studenome 1947. u Beogradu na sastanku Autonomnog odbora Saveza s predstavnikom Svjetskog idovskog kongresa (SK) Fredericka Whitea, gdje su se jasno pokazale federalistike tendencije, borbe za prevlast meu idovskim opinama, osobito izmeu zagrebake i beogradske idovske opine. U rujnu 1952., s obzirom na ope prilike u drutvu, Savez iz svoga naslova brie vjersku odrednicu i postaje Savez jevrejskih optina Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Snalaenje koje je Savez pokazivao u novim drutvenim okolnostima nagraeno je naklonou Moe Pijade, lana Politbiroa KPJ i potpredsjednika Prezidijuma Narodne Skuptine FNRJ, koji se nije osjeao niti izjanjavao kao pripadnik idovske zajednice, ali je bio spona i posrednik izmeu idovske zajednice u Jugoslaviji i dravnog rukovodstva. Krajem 1949. ukinuta je materijalna pomo SK-a, ali nije presahnula sva materijalna pomo koju su dobivali izvana od raznih meunarodnih organizacija. Ostalo je zabiljeeno da je JOINT u zadnja tri mjeseca 1949. dao jugoslavenskim idovima znaajnu novanu potporu. Dio toga novca bio je namijenjen treem valu iseljavanja u Palestinu. Autorica iznosi i miljenje da su idovi u Jugoslaviji u velikoj mjeri, a prema naputcima Saveza i svojih opina, prihvatili neke nove obrasce drutveno prihvatljivoga ponaanja koje je trailo komunistiko i ateistiko drutvo kakvo je izgraeno u poslijeratnoj Jugoslaviji. Samo su pojedinci to shvatili previe doslovno pa su se prerevno dobrovoljno asimilirali i poglavito izjanjavali kao Jugoslaveni, pa tek onda kao idovi. Takoer je veliki broj jugoslavenskih idova u strahu od antisemitizma u predratnom razdoblju promijenio imena u ona koja su bila u skladu s tradicijom veinskoga naroda i njih su zadrali i nakon rata. Prilagoavanje postojeim drutvenim uvjetima pokazivale su pojedine idovske opine i samoinicijativno, i to mnogo prije negoli je i sam Savez promijenio ime i karakter, pa se tako na memorandumima umjesto prije obavezne Davidove zvijezde ak stavljala petokraka ili samo etvrtasti peat. Sva korespondencija, ak i ona iskljuivo vjerskog sadraja, zavravala je pozdravom Smrt faizmu Sloboda narodu, rijetko Bratski vas pozdravljamo, a jo rjee alom. U neposrednom poratnom razdoblju najvei dio idovske populacije imao je bolji ivotni standard nego ostalo stanovnitvo, emu su doprinijele donacije SK-a i JOINT-a. U osmom poglavlju, Iseljavanje (299.355.), u nekoliko sadrajnih cjelina obraeno je iseljavanje europskih idova koji su preivjeli Drugi svjetski rat preko Jugoslavije u Palestinu, zatim pojedinano i organizirano iseljavanje jugoslavenskih idova te demografske i druge posljedice iseljavanja. Pojedinano iseljavanje idova iz Jugoslavije trebalo se odvijati u razdoblju 1945.1947., kada je idovska agencija za Palestinu ustupila oko pedeset dozvola Savezu za popunjavanje godinje kvote za useljavanje prema odredbama britanske mandatorske vlasti u Palestini. Te dozvole, koje su vrijedile godinu dana, nisu bile iskoritene jer su zbog razruenih prometnica dole prekasno. Odluka za pojedinano iseljavanje idova iz Jugoslavije esto je bila potaknuta time to su brojni idovi otprije bili obiljeeni kao graanski elementi s vlastitim obrtnikim radnjama, a veliki ih je broj bio i u neproduktivnim zanimanjima. Meu iseljenicima

253

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

je bilo i mnogo ortodoksnih idova kojima je bilo nezamislivo ivjeti u zemlji kakvu su izgradile poslijeratne jugoslavenske komunistike vlasti. Bilo je i povremenih ispada antisemitizma koji, prema vodstvu Saveza, nisu mogli biti razlogom za iseljavanje, ali su stvarali nelagodu. Prijanji postupci jugoslavenskih vlasti vezano za odobrenje prolaza europskih idova preko Jugoslavije i njihov tranzit prema Palestini preko jadranskih luka imali su za posljedicu mogunost zahlaenja odnosa s Britancima, ali su bili u skladu s ondanjim smjerom sovjetske realpolitike koja je blagonaklono gledala na iseljavanje idova iz Sovjetskog Saveza, istone i jugoistone Europe jer je to vodilo smanjenju britanske dominacije na Srednjem istoku i Mediteranu. Kada se otvorila mogunost za legalno i masovno iseljavanje u Izrael, izaslanstvo Saveza zatrailo je pomo od Moe Pijade u pridobivanju dravnih vlasti za odobrenje. U konanici je odluka vlade FNRJ bila na korist idovske zajednice i omoguavala je svakom idovu i osobama koje su mogle dokazati idovsko porijeklo da se s obiteljima isele u Izrael. Iseljavanje je bilo doputeno i osobama u mjeovitim brakovima u kojima je suprunik idov, idovima koji su bili na podruju Jugoslavije sa stranim dravljanstvom i bez dravljanstva; openito, kriterij je bilo idovsko porijeklo, a ne trenutna vjeroispovijest. Probleme s dobivanjem doputenja za iseljavanje imali su i strunjaci raznih struka, osobito oni koji su bili lanovi KP-a koji su ak i razdvajani od svojih obitelji jer su bili potrebni u izgradnji nove Jugoslavije i obeavano im je da e se naknadno odseliti i spojiti s obitelji, to se najee nije dogaalo. Ako osobe ne bi odustale na nagovore, onda bi im matina ustanova u kojoj su radili uskratila suglasnost o odlasku, to je bilo neophodno za dobivanje ispisa iz jugoslavenskog dravljanstva. Prve tri alije izvedene su tijekom 1948. te je u godinu dana broj lanova idovske zajednice u Jugoslaviji smanjen za 60 %. Velika sabiralina mjesta za iseljavanje bila su u Zagrebu i Beogradu. U Zagrebu su se okupljali idovi s podruja Hrvatske, dijela Vojvodine, odnosno iz Subotice i Sombora, iz Slovenije i Bosne i Hercegovine, a luke za ukrcavanje bile su Rijeka, Dubrovnik i Split. Autorica je saela i osnovne brojane pokazatelje o iseljavanju pa tako navodi da se ukupno 8 618 osoba iselilo u Izrael u razdoblju 1948.1952., od toga iz Hrvatske 2 747, iz Bosne i Hercegovine 974 osobe te 4 517 porijeklom iz Srbije, 308 iz Makedonije, 68 iz Slovenije i 4 iz Crne Gore. Prilikom dobivanja otpusta iz jugoslavenskog dravljanstva iseljenici u Izrael potpisivali su izjavu kojom se odriu svoje nepokretne imovine u korist drave, a kue, stanovi, poslovni prostori i dr. ostajali su trajno u vlasnitvu jugoslavenske drave, ak i u sluajevima kad bi se osoba odluila na povratak. Osobe koje se nisu mogle prilagoditi novom nainu ivota, ratnom stanju Izraela sa susjednim arapskim dravama, klimatskim uvjetima i sl. traile su ponovnu repatrijaciju u Jugoslaviju, a to se preteito dogaalo iseljenicima prve dvije alije koji su naili na najtee uvjete ivota. Tijekom 1949. stotine useljenika iz Jugoslavije obratilo se MUP-u FNRJ da im se odobri povratak odnosno repatrijacija, a neki su se izravno obraali i Josipu Brozu Titu, kao najvioj instanci u dravi, i onda im je on, uz miljenje MUP-a FNRJ, uglavnom odobravao povratak. Isprva je jugoslavenski tisak, piui o povratnicima, isticao nostalgiju za rodnim krajem, a od 1952. naglasak je stavljen na politike razloge jer je drutveno ureenje u Jugoslaviji takvo da se sada svi ele vratiti. Nakon zadnje alije u srpnju 1952. u Jugoslaviji je ostalo 6 175 idova. Savez je smatrao da ih ima jo oko 500 do 1 000 koji prema osobnoj odluci nisu ulanjeni u idovske opine. Autorica donosi i brojani podatak da je 1. studenoga 1951. na podruju Narodne Republike Hrvatske bilo 2 070 idova. Broj pripadnika idovske zajednice mijenjao

254

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

se uslijed iseljavanja izvan granica Jugoslavije, preseljenja unutar drave i drugih ivotnih okolnosti. Tu svakako treba ubrojiti one koji su se pokrstili tijekom rata kako bi spasili svoj ivot i ivot obitelji. I proglaenje drave Izrael bilo je poticaj za pojedince koji prije nisu bili ulanjeni u opine da to naprave. Bilo je pojava da su se neke osobe ulanjivale i nategnuto dokazivale idovsko porijeklo jer su eljele ostvariti pravo na humanitarnu pomo koju su dijelile meunarodne organizacije. U Zakljuku (357.368.) autorica sumira svoje analize i zakljuke iz prethodnih poglavlja, posebno izdvajajui, uvjetno reeno, one koji bi se mogli okarakterizirati kao pozitivni ili kao negativni. Negativni bi bili ukidanje vjerskog predznaka idovskih zajednica, to im je trebala biti poruka i za njihovu djelatnost, nevoljko gledanje dravnih vlasti prema iskazivanju cionistike ideje, odnos prema lanovima idovskih zajednica kao prema graanskom elementu koji je nakon pljake i zatvaranja po logorima ostao i bez preostale skromne imovine i dr. Bilo je i pozitivnih iskustava s dravnim vlastima, u koja bi se moglo ubrojiti doputenje ilegalnog emigriranja europskih idova preko Jugoslavije u neposrednom porau u Palestinu, to je jugoslavenskim u to vrijeme bilo zabranjeno, ali je imalo pozitivan psihiki uinak i na jugoslavensku idovsku zajednicu, zatim iskazivanje osjetljivosti prema sudbini idova tijekom rata i otkrivanje spomenika idovskim rtvama, doputenje za organizirano iseljavanje nakon uspostave drave Izrael, dodue bez naknade za ostavljenu imovinu i dr. Na kraju knjige saetak je na engleskom jeziku (369.376.), izvori i literatura (379.388.) te kazalo osobnih imena (389.395.). Knjiga M. Ivankovi zasniva se u velikoj mjeri na dosada nekoritenim izvorima, posebice iz Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu, na temelju kojih autorica pomno rekonstruira sva nastojanja da se idovska zajednica na jugoslavenskom podruju nakon Drugog svjetskoga rata ponovno osovi na noge. Knjiga je stilski pitka, uz nepotrebno ponavljanje nekih tema koje su prethodno obraene, no, to ne umanjuje znanstveni doprinos ove knjige u upotpunjavanju slike o povijesti jugoslavenske idovske zajednice. Ovom knjigom posloeni su dijelovi mozaika ratom rastrgane, a potom politikom razbacane jugoslavenske idovske zajednice. MARICA KARAKA OBRADOV

Momilo MITROVI, Srpska nacionalna ast pred zakonom 1945. godine, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd 2007., 575 str.
Poslijeratna represija u Jugoslaviji neiscrpna je tema suvremene historiografije. Njezine brojne pojavnosti skrivaju velik broj jo uvijek otvorenih pitanja. Kontroverznost same teme, kao i brojna suprotstavljena gledita, potie i nedostatak (ili nedostupnost) relevantne arhivske grae. Knjiga Momila Mitrovia otkriva nam tek jedan segment poslijeratne represije u Srbiji, tonije opisuje rad Sudova asti za zloine i prestupe protiv srpske nacionalne asti koji su, kao specifine institucije revolucionarne vlasti, bili zadueni za obraun

255

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

s protivnicima Narodnooslobodilakog pokreta (NOP). Sudovi asti bili su organizirani i pri posebnim organima (npr. pri privrednim komorama, profesionalnim udruenjima, vojsci i dr.), kao sudovi osnovani za odreenu priliku. Radilo se o sudskim organima 18 sudskih vijea, od kojih su se dva nalazila u Beogradu, dok je preostalih 16 radilo po okruzima Srbije. Tematski je knjiga podijeljena na dva dijela, od kojih prvi (11.254.) predstavlja iscrpnu studiju o radu ovih institucija, dok drugi dio sainjavaju optunice i presude sudova asti iz abakog okruga. (255.575.) Studija je podijeljena na Predgovor (11.16.) i pet osnovnih poglavlja: Sudovi asti u Srbiji 1945. godine (19.74.), Rad sudskih vea u Beogradu (77.118.), Sudovi asti u Vojvodini (121.132.), Sudovi asti u institucijama (135.194.) i Napisi u listu Politika o sudovima asti (197.254.), koja tematski i regionalno odraavaju rad sudova asti u Srbiji. U Predgovoru autor opisuje strukturu djela, iznosi nekoliko glavnih postavki i navodi podatke o postojanju sudova asti u predratnom i ratnom razdoblju. No, kako navodi, sudovi asti, ija je aktualnost posebno prisutna tijekom 1945. godine, vezani su uz sovjetske pojmove slinih sudova, formiranih uz svaku vojnu jedinicu. U prvom poglavlju opisuje se potreba konstituiranja sudova asti koja je zapoela na Velikoj antifaistikoj skuptini narodnog osloboenja Srbije (9.12. studenoga 1944.), gdje su izglasane i brojne druge odluke vane za poslijeratnu povijest Srbije. Odluka o osnivanju sudova asti kao nezavisne institucije donesena je 21. prosinca 1944. Kao prijestup ili zloin protiv nacionalne asti definirani su zloini koji se nisu mogli oznaiti kao veleizdaja ili pomaganje okupatoru u izvrenju ratnog zloina, tj. sve ono to je moglo tetiti ugledu ili asti srpskog naroda. Kao kazne odreene su: kazna gubitka nacionalne asti (privremeno ili doivotno), kazna lakog ili tekog prisilnog rada i kazna konfisciranja imovine. Predsjednika i tajnika suda imenovalo je predsjednitvo, a sudska su vijea bila pokretna i u odreene su dane sudila u sjeditima narodnooslobodilakih odbora. Njihova je organizacija tekla usporeno, a neprestance je primjetan i nedostatak kvalificiranog osoblja za rad. Rad sudova pomagali su razni dravni organi (Komisija za ratne zloina okupatora i njihovih pomagaa, OZNA, vojne vlasti), a u cijelu kampanju ukljuili su se i partijski organi. Sudovi su najintenzivnije radili od poetka do sredine 1945., dok su krajem 1945. i tijekom 1946. njihove nadlenosti preuzeli redovni okruni sudovi. Nadalje autor prikazuje i tablini registar suda asti u apcu (93 osobe), skraene podatke o Okrugu aak (39 osoba), skupne optunice iz Valjevskog i Uikog okruga te jednu presudu iz Nikog okruga. Iako ne postoje konkretni podaci, autor zakljuuje (usporeujui s podacima dostupnima za Hrvatsku) kako u cijeloj Srbiji nije moglo biti vie od tisuu izreenih presuda sudova asti. Drugo poglavlje opisuje rad sudskih vijea u Beogradu. Prema popisu objavljenom u knjizi, postupak za zloine i prestupe protiv nacionalne asti vodio se protiv 177 osoba iz razliitih socijalnih struktura. Kao primjer je izdvojen proces protiv pripadnika Vojske Kraljevine Jugoslavije u kojem se na udaru nalo 400-tinjak asnika, koji su se 1942. vratili iz zarobljenitva. Prikazan je sluaj generala Miroslava Tomia koji je osuen na gubitak nacionalne asti u trajanju od sedam godina; sluaj pukovnika Duana Jeftia koji je takoer osuen na sedam godina gubitka nacionalne asti, etiri godine lakog prisilnog rada i konfiskaciju cjelokupne imovine i dr. S obzirom na to da je isti sud sudio i za privrednu suradnju, kao primjer se prikazuju este kolektivne

256

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

presude. Ilustrativni su i postupci u kojima su osobe tereene za druenja i prijateljstva kao prestup protiv srpske nacionalne asti, dok su suenja uglednim osobama iz javnog i kulturnog ivota (Sima Pandurovi, anka Stoki) bila voena kao primjer za javnost. Neto kasnije s radom su poeli sudovi asti u Vojvodini, to je tema treeg poglavlja, za koje je odluka o osnivanju donesena 27. travnja 1945. Sukladno tome njihov rad bio je relativno kratkotrajan (do 13. rujna), da bi ga u konanici preuzeli okruni sudovi. U usporedbi sa sudovima u Srbiji, kaznena djela i propisane kazne bile su jednake, jedina razlika bila je terminoloke prirode. U Vojvodini se radilo o nacionalnoj asti naroda Vojvodine, a presude su donoene u ime naroda Vojvodine. U instrukcijama se uvijek naglaavalo kako se radi o Srbima, Hrvatima, Slovacima, Maarima, Rumunjima i dr. Isto je bilo i naelo organiziranja sudova, samo to su u Vojvodini odluke donosili pokrajinski organi. Sud je sudio u tri vijea (Novi Sad, Petrovgrad [Zrenjanin], Sremska Mitrovica), a podravana je i podjela na Banat, Baku i Srijem. Zanimljivo je da su svi suci bili laici, ali se pri njihovu izboru potovao nacionalni klju. Uinkovitost njihova rada oituje se u 113 kaznenih presuda (od kojih je vie bilo oslobaajuih), dok je 85 predmeta ostalo nerijeeno, a 57 je bilo administrativne prirode. Vijee suda u Sremskoj Mitrovici zavrilo je 27 predmeta, 111 predmeta zavreno je u Novom Sadu, dok je u Petrovgradu [Zrenjaninu] doneseno 38 presuda, a 28 predmeta ostalo je nerijeeno te naknadno dostavljeno okrunom sudu u Panevu. Sveukupno, autor ocjenjuje sudove asti u Vojvodini kao prolaznu pojavu koja je imala politiko-ideoloki karakter, a sasvim zanemarljiv pravni efekat. (132.) Posebno poglavlje ine Sudovi asti u institucijama koji su bili organizirani po principu laikih institucija. Jedan od takvih sudova organiziran je pri Beogradskom sveuilitu, a zadatak mu je bio obnova materijalne osnove i duhovnih vrijednosti tj. likvidacija svih faistikih zaostataka u ustanovi i kod osoblja. Ovaj je sud bio autonoman i djelovao je u okviru Komisije za obnovu Sveuilita. Sastojao se od 11 lanova koji su odluke donosili po slobodnom uvjerenju. Kazne su podrazumijevale: udaljavanje sa Sveuilita, ukor (uz nenapredovanje u slubi) i opomenu. Protiv donesenih odluka nije bilo pravnog lijeka i one su odmah postajale pravosnane i izvrne. U vrijeme svog djelovanja (kraj 1944.polovica svibnja 1945.) sud je ocijenio 370 djelatnika. Za ilustraciju se nudi dokumentacija iz sluajeva dr. Henrika Baria, dr. Branislava Milovanovia, Pavla Vasia, Borivoja Milojevia, Nikole Obradovia, Adama Lazarevia i Jeremije Mitrovia. Po istom principu djelovala je i Komisija pri Ekonomskokomercijalnoj koli. Sloenost rada ovih sudova potvruje i sluaj s Narodnim pozoritem u Beogradu, u kojem je ve do kraja 1944. ispitano djelovanje svih njegovih zaposlenika. Prema dostupnim podacima, samo su anka Stoki i Milan Stojanovi naknadno odgovarali i pred redovnim sudom asti. Svi ovi dokumenti imaju jednu zajedniku karakteristiku otro revolucionarno postupanje. Posljednji dio prve cjeline donosi napise iz lista Politika u kojima se spominju sudovi asti. Ovaj je dnevni list najdosljednije pratio suenja i redovito izvjetavao javnost o njihovim presudama. Unutar 37 napisa opisuju se prvo suenje za zloine i prestupe protiv srpske nacionalne asti u sluaju dr. arka Stupara, procesi u kojima je ukaljano umjetniko ime, procesi protiv industrijalaca koji su radili za Nemce i ustae, novinara koji su pisali u izdajnikim listovima, prosvjetnih radnika, trgovaca te onih koji su putovali u inostranstvo i vercovali zlato i devize. Iz ovih izvadaka

257

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

svaki itatelj moe sam prosuivati o ideolokom sklopu, tendencijama i objektivnosti ovog lista. U drugom dijelu knjige (300-tinjak strana) nalaze se 32 dokumenta (optunice i presude sudova asti iz abakog okruga). Dokumenti koje je autor izdvojio sauvani su u najcjelovitijem obliku i kao takvi prilino dobro oslikavaju rad sudova asti u cijeloj Srbiji. Ovi dokumenti (kao i sva objavljena arhivska graa) vrijedan su prilog za historiografiju, ali i potvrda iznesenog u studiji koja im prethodi. No, valja napomenuti da bi za potpunu sliku trebalo ukljuiti i dokumente o sudovima asti iz ostalih podruja Srbije. Iako su sudovi asti u poslijeratnom pravosuu bili tek prolazna pojava i egzistirali oko osam mjeseci, njihov zadatak bio je od velike i vieznane vanosti, posebice u zakonodavstvu koje je, poput jugoslavenskog, bilo u nastajanju. Ovi specijalni sudovi trebali su pred domaom javnou i saveznicima diskreditirati graanski sloj koji se u ast svog naroda stavio u slubu faistike ideologije. Uz ast, najee su se gubila i sva druga graanska prava. Sama presuda nerijetko je ukljuivala i izolaciju optuenika kojem je odreivan teak prisilni rad. Ekonomsko razvlaivanje, tj. konfiskacija imovine bila je trajna mjera kojom se popunjavao privredni sektor novog sustava. Najvei broj presuda odnosio se na pripadnike graanskog drutva (inovnici u dravnom aparatu, industrijalci i trgovci), ime se eliminirala svaka mogua opozicija. U sustavu represivnog zakonodavstva presude sudova asti donoene su prije pojave zakona koji su sankcionirali inkriminirajue radnje, ime je kreno osnovno pravno naelo nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege (ne postoji krivnja ako neko djelo nije zakonom propisano kao kanjivo). No, to nije bio neki izraziti problem! Veliki broj objavljenih optunica i rjeenja o kaznama slikovito ocrtava svu irinu tumaenja grijeha protiv srpske nacionalne asti, ali i jednog vremena u kojem se ast, kao moralni in, nala pred udarom zakonskih odredbi. Trebalo je pogoditi integritet osuenih kojima su presude izricane u ime srpskog naroda. MARTINA GRAHEK RAVANI

Savo GREGOVI, Pucaj, rat je zavren. Zlim putem bratoubilatva: slovenako krvavo proljee 1945., Udruenje Otkriemo istinu, Budva 2009., 591 str.
Novoobjavljena knjiga pod glavnim urednitvom Save Gregovia obrauje sudbine ljudi koji su se nali u Velikom zbjegu iz Crne Gore, Boke, Sandaka i dijela Hercegovine, koji je krenuo krajem 1944. prema Zapadnoj Europi, a zavrio u svibnju 1945. u Sloveniji. Tematski ovoj knjizi prethodi knjiga Branislava Kovaevia Stradanje crnogorskih etnika 19441945., objavljena u Podgorici 2005. godine, no unato tome ova tematika krije jo velik broj nepoznanica. Knjiga Pucaj, rat je zavren moe se naelno podijeliti na dvije vee cjeline. Prvih 317 stranica sastoji se od niza malih poglavlja (61 naslov) i predstavlja svojevrsnu zbirku sjeanja u kojima se opisuje zbjeg ljudi iz Crne Gore, Boke, Sandaka i dijela

258

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Hercegovine koji su krajem 1944. krenuli prema Zapadu. Drugi dio naslovljen je Veliki zbjeg. Imenik i donosi podatke o stradalima iz tog mnotva (319.591.). Prva etiri naslova iz prvog dijela knjige (18 stranica) predstavljaju svojevrsne uvodne napomene, od kojih je Predgovor sastavio metropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije. U poglavlju Lieni ivota i smrti progovara lan redakcijskog odbora Matija Bekovi, a slijede i uvodne napomene izdavaa i autora. Svi zajedno progovaraju o neposrednom porau i sudbinama njegovih sudionika, poglavito pripadnika Jugoslavenske kraljevske vojske. Govore o dugo skrivanim zloinima i podijeljenosti onodobnog drutva, o onima koji su otili na zli put, ali i dananjem neprihvaanju ne tako davne prolosti. Cijela pria, ispriana kroz brojne iskaze i sjeanja, zapoinje govorom kralja Petra II. Karaorevia, zapovjednika Jugoslavenske vojske u otadbini od 12. rujna 1944., kojim je naredio pristupanje Narodnooslobodilakoj vojsci pod zapovjednitvom Josipa Broza. Ubrzo nakon toga etnike snage pod zapovjednitvom Pavla uriia, kao i veliki broj osoba koji se nije slagao s revolucijom koja je pratila antifaistiki pokret, krenuli su put Boke i Budve prema Baru i Skadru. Konvencija potpisana s albanskim nacionalnim snagama u Zeti bila je zalog kretanja prema Grkoj, gdje su se trebali susresti sa saveznicima, no neoekivano je odreen novi pravac prema Zapadu, preko Slovenije, kamo je kolona krenula 6. prosinca 1944. Osobe koje su odluile predati oruje velikim su dijelom likvidirane (npr. u Baru), a poeo je i, kako svjedoanstva opisuju, obraun sa sveenicima (79-orica su krenula na povlaenje), intelektualcima, trgovcima i zanatlijama. Na putu povlaenja kolone su se malo osipale, a malo popunjavale pridolim izbjeglicama. Ispraali su ih ne uvijek naklonjeni stanovnici, a nerijetko je mnotvo trpjelo savezniko bombardiranje. Stalni suputnik gotovo svakog izbjeglice bili su umor, glad i pjegavi tifus. Stanje se komplicira dolaskom u Bosnu i stalnim sukobima s Nijemcima i jedinicama NDH. Spas se traio u pregovorima s izaslanicima Sekule Drljevia, koji je ve prije uspostavio veze s Antom Paveliem. U planu je bila antikomunistika koalicija dojueranjih protivnika. Pavle urii je ubijen, pretpostavlja se, u Jasenovcu, a njegovu skupinu koja je bila na prolasku kroz Hrvatsku, prema Zidanom mostu, preuzeo je Sekula Drljevi. Na tom su se putu susretali s pripadnicima raznih vojski, a vojnika sprega sve je vie poputala. Ljudi sjenke, o ijem tonijem broju ne postoje konkretni podaci, tako su pristigli u Austriju. Dugo oekivani spas zamijenila su izruenja i povratak u Jugoslaviju. Brojna sjeanja opisuju povratak zarobljenike kolone, logore i bespotedan tretman partizanske pratnje. Veina crnogorskih etnika likvidirana je u mnogim grobnicama diljem Slovenije, a ponajvie kod Radovljice, Pohorja, u Koevskom Rogu i kod Kamnika. Posebice se izdvaja sudbina metropolita Joanikija Lipovca koji je proao cijeli put povlaenja i bio likvidiran u okolici Aranelovca. Njegova, kao i mnoge druge grobnice do danas su ostale sakrivene. Svi ovi prilozi mali su pomak u odmotavanju klupka prolosti, ali ujedno i kritika crnogorskoj vlasti koja, kako se navodi, nije uinila mnogo da se obiljee brojne masovne grobnice (posebice ako se to usporedi s nastojanjima slovenske Komisije za evidentiranje prikrivenih grobita) u kojima su stradali Crnogorci. Sav trud i dosadanji rezultati vezani su uz rad nevladine organizacije Otkriemo istinu, koja je i izdava ove knjige. Njezini osnivai opisuju i rad slovenske Komisije, prema ijim rezultatima vode i svoja istraivanja. Dr. Mitja Ferenc navodi kako je industrija smrti krenula s Dedinja u Beogradu, a njezina sistematinost oituje se i u naredbi

259

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

o prekopavanju grobova okupatora i njihovih pomagaa. Nakon 65 godina stiglo je vrijeme da se o svemu otvoreno progovori, o emu svjedoi i donoenje Rezolucije 1481, kojom se osuuju zloini komunistikih reima. Kao pomak se navodi skoro izglasavanje Rezolucije o suradnji Vlade Crne Gore s Vladom Republike Slovenije na istraivanju poslijeratnih grobita te naznake o pokretanju postupaka protiv moguih krivaca u Crnoj Gori. Kao konani cilj postavlja se to priblinije utvrivanje broja rtava. U tom smjeru vaan doprinos predstavlja, drugi dio knjige, Veliki zbjeg. Imenik. Iako ovaj popis stradalih, kako se navodi, nije potpun (dio anketiranih osoba nije elio dati podatke, dio stradalih nije imao potomke i dr.), on je do sada najtemeljitiji. Prikupljanje podataka zapoelo je 2004. godine, a samo godinu dana poslije organiziran je popis stradalih u svim mjestima Crne Gore (od vrata do vrata). Prema njemu, do sada je utvrena 5 221 stradala osoba. Ta se brojka uvelike poklapa s navodima iz brojnih rtvoslova (pomenika) objavljenih u Crnoj Gori. Za svaku od njih navodi se ime i prezime, godina i mjesto roenja, zanimanje, godina i mjesto stradanja te nain stradanja. Na kraju Imenika nalaze se i brojne fotografije stradalih kao svjedok postojanja ivota. Knjiga je opremljena brojnim ilustracijama razliitog sadraja, najee fotografijama sudionika povlaenja, ali i svjedoka kroz ije je prie nastajala ova knjiga. Sadri i popis literature (316.) te kratku biljeku o autoru (317.). Ova knjiga govori o vojskama, ideologijama i politici. Ona sama moda i nije povijest, ali je svakako jedan njezin dio, tj. jedna njezina stranica. Ona nije, i ne pretendira biti, veliko historiografsko djelo. Njezin najvei doprinos predstavlja popis stradalih, koji moemo i ne moramo prihvatiti jer njegove brojke mogu, ali i ne moraju biti pouzdane, ali ostaje injenica da je, kako-tako, ovaj sveobuhvatni zadatak ipak odraen. Dobiveni podaci o stradalima znatno su vei nego to su to spominjale ionako rijetke demografske procjene o stradanjima etnika nakon Drugoga svjetskog rata. Glavna vrijednost ove knjige je iskrenost koja gotovo da progovara sa svake stranice te je, kako sam autor navodi, zapravo jedna velika, zakanjela osmrtnica iz vremena kine jeseni 1944. i krvavog proljea 1945. MARTINA GRAHEK RAVANI

Veze Meunarodnog odbora Crvenog kria i Nezavisne Drave Hrvatske Dokumenti, Knjiga 1, (priredio mr. sc. Mario KEVO), Hrvatski institut za povijest Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, Hrvatski dravni arhiv Zagreb, Javna ustanova Spomenpodruje Jasenovac, Slavonski Brod Zagreb Jasenovac 2009., 431 str. (s prilozima 467 str.)
Povijest veza izmeu Nezavisne Drave Hrvatske (NDH) i Meunarodnog odbora Crvenog kria (MOCK) u Drugom svjetskom ratu slabo je istraena, kako u prethodnoj jugoslavenskoj, tako i u novijoj hrvatskoj historiografiji. Relevantni znanstveni radovi koji se bave povijeu humanitarnih aktivnosti MOCK-a na tlu NDH te istraivanjem

260

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

organizacije Hrvatskog Crvenog kria (HCK) u razdoblju 1941.1945. i neposrednog poraa gotovo uope ne postoje. U svjetskim historiografijama nije takav sluaj, tovie, istraivanje humanitarnih aktivnosti razliitih meunarodnih udruga ovog profila tijekom najveeg svjetskog ratnog sukoba u povijesti ovjeanstva predstavlja bitan imbenik u razumijevanju ovog povijesnog razdoblja. Istraivanja ove tematike pomogla su i u stvaranju historiografske ocjene glede ivotnih uvjeta ratom pogoenog stanovnitva te spoznaje koliko su mjere pomoi i zatite humanitarnih udruga pridonijele opstanku najugroenijih. Prostor bive Jugoslavije, te NDH, u razdoblju Drugog svjetskog rata osobito je bio pogoen tekim stradanjem civilnog stanovnitva te je kao takav privukao i zanimanje MOCK-a kao najvee humanitarne organizacije tada prisutne u ovom dijelu Europe. U poetku su najveu humanitarnu katastrofu na podruju NDH doivjeli oni koji su bili izravno pogoeni rasnim zakonima, na osnovi kojih je ustaki reim provodio sustavne progone i fiziko unitavanje Srba, idova i Roma. Paralelno s rasno nepodobnima, na udaru reima nali su se i politiki protivnici ustakog reima iz redova svih ostalih naroda, ponajvie hrvatskoga. Rasplamsavanjem ratnih sukoba na tlu NDH tijekom razdoblja 1941.1945., najvei dio puanstva na ovim prostorima naao se u izravnoj humanitarnoj opasnosti. Stoga je organizacija MOCK-a, sa sjeditem u enevi (vicarska Konfederacija), voena naelom humanosti, nepristranosti, dobrovoljnosti i univerzalnosti, bila od najvee vanosti za sve rtve faistikih i nacistikih progona, deportacija i logora, ali i uope, nastojala je pomoi svim stradalnicima Drugog svjetskog rata bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, politiku ili bilo kakvu drugu pripadnost. Knjiga Veze Meunarodnog odbora Crvenog kria i Nezavisne Drave Hrvatske Dokumenti predstavlja prvo objavljeno arhivsko gradivo koje svjedoi o aktivnostima MOCK-a na tlu NDH, a dokumenti sadrani u ovom djelu opisuju stanje unutar progonjenih zajednica (prvenstveno idovskih), deportacije i uvjete u zatoenitvu u ustakim, ali i ostalim logorima na podruju NDH. Prireiva knjige, Mario Kevo, koji se bavi istraivanjem ustakih logora i aktivnostima humanitarnih organizacija u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposrednog poraa, za ovu je publikaciju izdvojio ukupno 77 dosada neobjavljivanih dokumenata iz Arhiva MOCK-a u enevi. Izvorni dokumenti napisani su na francuskom i njemakom jeziku, a pokoji i na hrvatskom, talijanskom i engleskom, ali su za potrebe ovog izdanja transkribirani u izvornom obliku te su prevedeni na hrvatski jezik. Sadrani dokumenti kronoloki datiraju poevi od sijenja 1942., zavrno s lipnjem 1945. godine. Prireiva je ovom djelu takoer priloio glosarij ustanova te imenik s biografijama vanijih osoba koje se spominju u okviru objavljenih dokumenata. Gotovo svi priloeni dokumenti iz ove zbirke potjeu iz arhivskog odjela opih spisa Arhiva MOCK-a iz eneve, ali su zastupljeni i Hrvatski dravni arhiv iz Zagreba te arhivski odjel Sredinje agencije za ratne zarobljenike MOCK-a s po jednim transkribiranim primjerkom. Ovim malim odsjekom dokumenata prireiva je elio ukazati ne samo na ovu vrlo zanimljivu istraivaku temu, nego i na injenicu kako istraivaima od 1996. na raspologanju stoji glavnina arhivskog gradiva MOCK-a koja se dotie njegovih humanitarnih djelatnosti u NDH, kao i djelatnostima HCK-a i Jugoslavenskog odbora Crvenog kria. Ujedno preporua i ostale arhive koji sadravaju slino arhivsko gradivo, a nisu zastupljeni u ovoj zbirci. Radi se o Saveznom arhivu vicarske u Bernu (Schweizerisches Bundesarchiv, Bern), u ijoj se zbirci mogu pronai izvori koji su vezani za jugoslavenske izbjeglice u vicarskoj, kao

261

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

i za evakuiranu djecu iz NDH, koja su takoer izmjetena u vicarsku. U ovom arhivu uva se i arhivsko gradivo vicarskog konzulata u NDH, kao i dokumentacija vicarskog Crvenog kria. Ekumenski centar (Centre oecumnique) i Svjetska izbjeglika organizacija (International Refugee Organization) iz eneve takoer nude korisno arhivsko gradivo iz svojih arhiva, koje se dotie sudbine ratnih zarobljenika i izbjeglica po zavretku Drugoga svjetskog rata, Folksdojera, bleiburke tragedije i poslijeratnih logora u Titovoj Jugoslaviji. Budui da ova knjiga donosi prvi svezak dokumenata MOCK-a u kojima se prikazuju osnovne djelatnosti ove organizacije, kao to su informiranje o interniranim osobama u ustakim logorima, logorskom sustavu u NDH i drugim razliitim humanitarnim naporima MOCK-a, za oekivati je kako e budui svesci tematski sadravati i ostale aspekte djelatnosti MOCK-a na ovom prostoru. To se posebice odnosi na politike veze MOCK-a s vladom NDH, zatim Jugoslavenskom kraljevskom vladom u Londonu te vladom Titove Jugoslavije. Tematski naglasak u ovoj knjizi usredotoen je na ustake logore (logorski ustroj, podaci o zatoenicima) te dopremanje pomoi preko MOCK-ova poslanika u Zagrebu. Takoer su priloeni i dokumenti koji obavjetavaju o sudbini jugoslavenskih dravljana, prije interniranih u njemake logore Mathausen i Ebensee. Dokumenti obuhvaaju korespondenciju MOCK-a sa idovskom bogotovnom opinom u Zagrebu (posredstvom MOCK-ova poslanika u Zagrebu), HCK-om, Ministarstvom zdravstva i udrube NDH, ali i ostalim organizacijama poput Svjetskog idovskog kongresa (Congrs Juif Mondial), Amerikog zdruenog distributivnog odbora (American Joint Distribution Committee), Federacije idovskih opina vicarske Konfederacije i Jugoslavenskog odbora Crvenog kria u enevi. Tako se mogu pronai izvjetaji i dopisi o stanju zatoenika u ustakim logorima Jasenovac, Stara Gradika i Rab te u talijanskim logorima Dubrovnik i Kraljevica. Ovi dokumenti omoguuju uvid u razliite ivotne potrebe i nedostatke zatoenika u navedenim logorima, poevi od prehrambenih i odjevnih potreba do medicinske skrbi nad zatoenicima, dakle, osnovnih egzistencijalnih pitanja, do problematike radnog iskoritavanja zatoenika u sklopu logora. Dopisi su se doticali stanja i potreba idovske bogotovne opine u Zagrebu, iji su se apeli za pomo, na zahtjev predstavnika zagrebakih idova, preko MOCK-a prosljeivali i ostalim humanitarnim organizacijama, pa tako i Caritasu Zagrebake nadbiskupije, koji je u ime nadbiskupa Alojzija Stepinca prihvatio preuzimanje humanitarne skrbi nad zatoenim idovima u ustakim logorima. Ovaj podatak svakako upuuje na to kako je nevolja i opasnost koja se nadvila nad zagrebakim idovima, a ubrzo i nad ostalim rtvama ustakog reima, potaknula homogenizaciju humanitarnih napora MOCK-a i vrha Katolike crkve u Hrvatskoj. Iako glavnina dokumenata iz ove zbirke obuhvaa tematiku sudbine zatoenih idova, dio dokumenata svjedoi i o ostalim zatoenicima, primjerice Srbima, ukljuujui i zarobljene komuniste i partizane, kao i ratnu siroad te iseljenu djecu iz ratom postradalih krajeva NDH. Dio dokumenata svjedoi o bombardiranju Zagreba od strane saveznikog zrakoplovstva 1944., pri emu su nastradale zgrade Doma i Sredinjice HCK-a, kao i o etnikim zloinima nad hrvatskim i muslimanskim stanovnitvom u jugoistonim dijelovima NDH, koji su rezultirali masovnim izbjeglikim valovima. U nekim dopisima MOCK-ova poslanika u NDH, Juliusa Schmidlina, koji su bili naznaeni kao tajni izvjetaji, moglo se uoiti jasno diferenciranje izmeu onih osoba iz javnog ivota i dravnih vlasti NDH koje su iskreno pomagale humanitarne napore MOCK-a od onih koje naziva: ekstre-

262

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

mni primitivci koji su u ovdanjem reimu najvei nositelji opasnosti. Pojedina interveniranja uglednih osoba iz javnog ivota NDH u korist MOCK-ova to slobodnijeg djelovanja poslanik Schmidlin je pohvaljivao, jer inae bismo teko mogli uspjeti s humanitarnim namjerama u takvoj primitivnoj, nerazumnoj i bezobzirnoj sredini / to se odnosi na na sada vladajui soj. Podrazumijeva se kako je poslanik ove ocjene slao Sredinjici u enevi u tajnosti, kako ne bi riskirao mogue restrikcije ustakog reima prema MOCK-u. Obavijesti i dopisi koji su sadrani u knjizi obiluju informacijama koje se ne dotiu iskljuivo pitanja logora i zatoenika, nego nude podatke o humanitarnom stanju najirih slojeva ondanjeg drutva. U ovoj zbirci vrijedi istaknuti i hvalevrijedan dodatak fotografskih priloga koji nadopunjuju dokumentaciju, a snimljeni su 1944. prilikom posjeta poslanika MOCK-a logorima Jasenovac i Stara Gradika. Na koncu drim kako zbirka Veze Meunarodnog odbora Crvenog kria i Nezavisne Drave Hrvatske Dokumenti predstavlja vrijedan prilog opirnom i kvalitetnom istraivanju tematike koja se bavi logorima u NDH i humanitarnim djelatnostima u razdoblju Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraa. Zdrueni pothvat Hrvatskog instituta za povijest Podrunice u Slavonskom Brodu, Dravnog arhiva u Zagrebu i Javne ustanove spomen-podruja Jasenovac uoblien u ovoj prvoj zbirci dokumenata stoga nudi svim zainteresiranim istraivaima nezaobilazno i nadasve korisno djelo. Za oekivati je kako e i idui svesci ovog naslova ponuditi jednako zanimljive i korisne podatke. Takoer smatram kako bi zbirke objavljenih dokumenata trebale potaknuti iri krug istraivaa na sustavno prouavanje ove tematike koja je, kako sam ve prije naveo, izrazito slabo zastupljena u dosadanjoj hrvatskoj historiografiji. MLADEN BARA

Marko SAMARDIJA, Hrvatski jezik, pravopis i jezina politika u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb 2008., 580 str.
Autor je u ovoj knjizi vrlo sadrajno i temeljito proanalizirao i obradio jezinu problematiku u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj (NDH). U knjizi je, uz prikaz velikog broja dokumenata, dan uvid o tome kakav je bio odnos prema pitanju ouvanja hrvatskoga jezika te njegove zatite od tuica, prije svega iz srpskoga jezika, donoenjem niza zakona, pravilnika i propisa o hrvatskom pravopisu i jeziku. Analizom ove tematike autor je obradio vrlo znaajno pitanje, nuno za razumijevanje djelovanja i politike NDH. Knjiga je sadrajno podijeljena u est poglavlja u kojima je autor iznio svaki pojedini segment jezine politike i pitanja hrvatskoga pravopisa u NDH. U njima je prikazan razvoj hrvatskoga pravopisa i jezika od kraja XIX. stoljea do 1941. godine. Prikazane su zakonske odredbe o hrvatskom jeziku i pravopisu te lanci o jeziku i pravopisu objavljeni od 11. travnja 1941. do poetka svibnja 1945. Autor je takoer priloio sadraj razlikovnog pravopisa izmeu hrvatskog i srpskog jezika te jezinih savjeta Hrvatskog dravnog ureda za jezik.

263

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

U prvom poglavlju, Hrvatski jezik i pravopis od kraja XIX. stoljea do godine 1941., autor je prikazao razvoj jezika i pravopisa u vrijeme prije nastanka NDH. Istaknuo je kako je razvoj jezika i pravopisa u velikoj mjeri dijelio sudbinu opeg ozraja i drutvenih zbivanja. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, razvoj jezika i pravopisa slijedio je drutvene tendencije za to veim pribliavanjem prema ostalim junoslavenskim narodima te njihovim jezicima i pravopisu. Ovo je osobito bilo izraeno prema srpskom jeziku i pravopisu. Nakon opeg drutvenog razoaranja i postupnog zaokreta prema idejama hrvatske samostalnosti, raala se sve vea potreba za traenjem vlastitog identiteta u hrvatskom jeziku i pravopisu. Ovaj je proces svoj vrhunac dostigao nastankom NDH. Drugim poglavljem autor je sustavno prikazao jezinu politiku te razvoj hrvatskoga jezika i pravopisa u vrijeme NDH. Ovdje su proanalizirane znaajke jezine politike, osnutak Hrvatskog dravnog ureda za jezik, odredbe Vlade o hrvatskom pravopisu, na ijoj su osnovi Franjo Cipra, Petar Guberina i Kruno Krsti izradili novi Hrvatski pravopis. Autor je zatim naveo zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegovoj istoi i pravopisu. O potivanju ovih odredbi brinulo je Jezino povjerenstvo za hrvatski jezik u kojem su bili Bla Jurii, Marijan Stojkovi, Ljudevit Jonke, Nikola Ronevi, Franjo Cipra, Kruno Krsti i Josip Mii. Djelatnosti i aktivnostima ovog povjerenstva autor je posvetio veliku pozornost zato to je ono odluivalo kojim e se putem kretati daljnji razvoj hrvatskoga jezika i pravopisa. Tako se nakon brojnih zasjedanja Povjerenstvo odluilo za Koriensko pisanje. Za provedbu ove odluke organizirana je vrlo jaka Jezina promiba s brojnim struno-popularnim predavanjima, izlaganjima putem radija, popularno pisanim strunim lancima te jezinim savjetima. Autor je zatim obradio problematiku rjenika hrvatskoga knjievnog jezika, promjene u leksiku, promjene imena naseljenih mjesta i odnosa izmeu knjievnog jezika i njegovih narjeja. Iznijeta je problematika jezine cenzure te osnovna obiljeja polemike izmeu Ise Cepelia i Eugena Paschera o rodbinskom nazivlju. Na kraju poglavlja prikazana je zavrna borba oko jezika te tiskanje omanje broure kojom se pozvalo na borbu za istou hrvatskog jezika. U treem poglavlju, Zakonske odredbe, provedbene naredbe, ministarske naredbe i okrunice o hrvatskome jeziku i pravopisu, autor je objavio cjelokupni sadraj sedamnaest dokumenata koje je izdala Vlada NDH. Ovi dokumenti sadravaju zakonske odredbe, naredbe i pravila kojima je vlast strogo naloila kako se pravilno koristiti hrvatskim jezikom. Ove su odredbe bile namijenjene kako dravnim slubenicima, tako i svim graanima NDH, koji su ih se morali strogo pridravati. Meu dokumentima se osobito istiu oni kojima se nastojalo zatiti istou hrvatskoga jezika od brojnih tuica, prije svega iz srpskoga jezika. Peto poglavlje nosi naslov lanci o hrvatskome jeziku, pravopisu i jezinoj politici od 11. travnja 1941. do poetka svibnja 1945. U njemu je prikazan sadraj ezdeset i etiri lanka dvadesetak autora. U njima se analiziraju brojni vidovi jezika, pravopisa, jezine politike, tuica u hrvatskome jeziku, problematika odnosa izmeu knjievnog i jezika narjeja, pitanje hrvatskoga rjenika, stilske i stilistike razlike izmeu hrvatskog i srpskog jezika, zatita hrvatskog jezika, analiza povijesnog puta i razvoja hrvatskoga jezika te brojna druga pitanja. Uvidom u sadraje ovih lanaka moe se bez sumnje stei konkretnija spoznaja o miljenjima i odnosima u javnosti prema jezinoj problematici te saznati oko kojih su se pitanja vodili prijepori meu jezikoslovcima, ali i u irem puku.

264

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

U petom poglavlju, pod naslovom Pretisci, autor je iznio znaajne priloge. U prvom je prikazan Ispravak koji je Ministarstvo nastave NDH 30. prosinca 1941. godine uputilo Hrvatskoj dravnoj tiskari. U Ispravku je dano odobrenje za tiskanje Florschuetzove Hrvatske slovnice s podrobnim odredbama koji se dijelovi moraju zacrniti kako kolska djeca ne bi krivo uila pravopis. U drugom je prilogu prikazan sadraj broure koju je izdalo Ministarstvo hrvatskog domobranstva prema lingvistikim uputama dr. Petra Guberine. Ova broura pod nazivom Razlike izmeu hrvatskoga i srbskoga knjievnog jezika sadrava velik broj primjera kojima se nastojalo ouvati jezinu istou. U posljednjem je prilogu prikazana broura Za pravilnost i istou hrvatskog jezika, objavljena 1945. godine u Zagrebu. U estom poglavlju knjige autor je objavio jezine savjete koje je objavio Hrvatski dravni ured za jezik. Ovdje su iznijeti brojni primjeri, savjeti i analize Ureda za jezik. Tu se nalazi 291 toka o jezinim pitanjima. U njima je Ured dodao svoja pojanjenja i savjete za koritenje hrvatskim jezikom. Moe se zakljuiti kako je ova knjiga od velike vrijednosti te vrlo znaajan prinos kvalitetnijoj spoznaji i razumijevanju povijesti NDH te drutvenog, politikog i kulturnog ozraja koje u njoj vladalo. JOSIP KAJINI

Nada KISI KOLANOVI, Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.1945., kolska knjiga i Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2009., 450 str.
Biblioteka XX. stoljee nakladnike kue kolska knjiga u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest objavila je u listopadu 2009. knjigu Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.1945. autorice Nade Kisi Kolanovi. Tematska okosnica knjige jest odnos hrvatskoga nacionalizma i bosanskohercegovakih muslimana u povijesnom kontekstu NDH. Bez obzira na vremensko ogranienje u naslovu, knjiga donosi i retrospektivan pregled interakcija toga odnosa koji je zapoet u drugoj polovici 19. st. pojavom pravake ideologije i austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine. U uvodu (str. 12.18.) izlau se povijesni problemi vezani uz izgradnju bonjakoga nacionalnog identiteta u bosanskohercegovakih muslimana. Upuuje se i na dosadanje prinose hrvatske i bonjake historiografije odnosima NDH muslimani, koji po autoriinu miljenju jo uvijek nisu u potpunosti deideologizirani, zbog ega su multiperspektivni metodoloki pristupi povijesnoj tradiciji NDH deficitarni. U drugom poglavlju, pod naslovom Hrvatski etnocentrizam i muslimani (str. 19.57.), Stareviev ideoloki koncept u pogledu muslimanskoga pitanja percepira se kao spiritus movens cjelokupne tradicije hrvatskog nacionalizma 19. i 20. stoljea. U tom su smjeru analizirani pogledi glavnih ikona hrvatske politike i intelektualne elite (Pilar, Radi, Maek, Truhelka, Lorkovi, Paveli) prema bosanskohercegovakim muslimanima koji su u veoj ili manjoj mjeri bili inspirirani Starevievim ideolokim konceptom. Nadalje, istie se praksa kulturnoga i politikoga nacionalizma NDH koja je spomenuti ideoloki koncept pokuala realizirati pod sintagmom Hrvati islamske vjeroispovijesti, inae slubenim nazivom za muslimane u NDH. Isto tako uzima se

265

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

u razmatranje i stupanj udjela muslimanskog elementa u institucionalnom poretku ustakog reima, indikativan zbog relevantnosti mobilizacije resursa BiH kao stratekog pitanja njegove unutarnje politike. Tree poglavlje, Hrvatska drava kao izazov i muslimanski odgovori (str. 58.74.), opisuje odnos hrvatskoga nacionalizma prema muslimanima u BiH u smislu izazova sekularistikog fenomena islamskoj tradiciji. Autorica ukazuje na razliku meu dijelovima muslimanske elite s obzirom na njezinu sposobnost usvajanja sekularnih ideologija, odnosno u ovom sluaju, hrvatskog nacionalizma. Prema tome, muslimanska je svjetovna elita, u svom ideolokom uvjerenju da je mogua implementacija sekularistikih elemenata u islamsku tradiciju, bila sklona prihvatiti hrvatski nacionalizam, dok je vjerska elita u potpunosti odbacivala takva rjeenja, smatrajui da se identitet bosanskohercegovakih muslimana mora i moe definirati jedino iz krila islamske tradicije. U etvrtom poglavlju, pod naslovom Ademaga Mei geneza hrvatstva u nacionalnom osvjetenju muslimana (str. 74.148.), stoji Meieva figura kao paradigma muslimanske svjetovne elite koja se priklonila hrvatskom nacionalizmu. Ono to je vidljivo iz predoenog presjeka Meieva opusa jest to da on nije prihvatio samo hrvatsku nacionalnu ideologiju, nego i itav niz vrijednosti zapadne kulture. Svjestan goleme materijalne i duhovne superiornosti zapadne civilizacije, Mei se zauzimao za uvoenje njezina vrijednosnog sustava u muslimansku zajednicu koji, po njemu, ne bi potencirao krizu njihova vjerskog identiteta. Muslimani u vladajuoj strukturi NDH (str. 148.184.) tema je petog poglavlja knjige koje se bavi politikim angamanom muslimanske svjetovne elite (Dafer beg Kulenovi, Mehmed Alajbegovi, Munir ahinovi Ekremov, Hakija Hadi, Osman Kulenovi) u ustakom reimu, dok se esto poglavlje odnosi na Ulogu vjerske elite i vjerskih institucija (str. 185.221.). Ovdje se prikazuje situacija u kojoj vjerska elita i vjerske institucije preuzimaju ulogu zatitnika islamske tradicije u okolnostima agitacije ustake ideologije i udaljenosti svjetovne elite od vrijednosnog sustava veine pripadnika muslimanske zajednice. Sedmo poglavlje (str. 222.228.) obrauje djelovanje organizacije Mladi Muslimani u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, koja je eljela svojom politikom akcijom, utemeljenoj na islamskoj tradiciji, suzbiti prodor zapadnih vrijednosti u inteligenciju te posredno u iri krug muslimanske zajednice. U osmom poglavlju, Muslimani i kulturni resursi NDH (str. 229.258.), rasvijetljeni su detalji pokuaja ustake vlasti da se podizanjem kulturne infrastrukture i javne propagande provede kroatizacija muslimanskog elementa u BiH. Deveti dio knjige pod naslovom Nacionalizam i kulturni identitet 1941. (str. 259. 274.) bavi se traganjem politike i intelektualne elite u NDH u smjeru odreivanja njezina kulturnog identiteta. Osim afirmacije hrvatske kulture prema inaicama dvoznanog identiteta i islamske varijante hrvatske kulture svojstvene kulturnoj epohi NDH, zajedno su interferirale i alternativne definicije poput klasinoga kulturnog graniarstva i njegova sinonima antemurale christianitatis te organska kultura naroda. Kroz deseto poglavlje (str. 275.301.) vrednuje se status islama i orijentalistike u kulturnom i akademskom svijetu NDH. U jedanaestom (str. 302.318.) i dvanaestom poglavlju (str. 319.322.) knjige dotaknuta su sporna pitanja Ustava islamske vjerske zajednice i agrarne reforme, donesenih za Kraljevine Jugoslavije, koja su kao vitalno vana pitanja za muslimansku zajednicu ponovno aktualizirana u vrijeme NDH.

266

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Pretposljednje, trinaesto poglavlje, Muslimanska politika u znaku emancipacije od NDH (str. 323.384.) ukazuje na autonomistike i emancipatorske tendencije koje su sve vie eskalirale prema kraju rata. U dugoronoj perspektivi, autonomistika se koncepcija pozivala na kulturnu posebnost i autonomiju Bosne, iji su temelji postavljeni u sklopu osmanske povijesne tradicije, dok je kratkorono nastojala uspostaviti vlastite vojne formacije u tadanjim ratnim okolnostima. Posljednje, etrnaesto poglavlje, Muslimanski lobi za tursko priznanje NDH (str. 385.402.), upuuje na naum vanjske politike u pravcu kapitaliziranja veza bosanskohercegovakih muslimana s Turskom radi priznanja NDH. Meutim, ravnodunost bosanskohercegovake emigracije prema NDH s jedne te jake politike veze Turske s Britanijom s druge strane nisu ostavile ni minimum anse takvim diplomatskim naporima. Prije samog zakljuka, grafikonima (str. 403.404.) prikazani su udjeli muslimana u vjerskim i upravnim strukturama NDH, a na isti je nain predoena grafika podjela po zanimanjima fakultetski obrazovanih muslimana. Sam je kraj knjige posveen autoriinim zakljunim razmatranjima (str. 405.410.) te popisu arhivskih, tiskanih i novinskih izvora kao i prikazu bibliografije. Osim toga knjiga nudi i korisno pomagalo pri itanju donosei objanjenje koritene terminologije koja se tie povijesnoga osmanskog sustava i islamske vjerske tradicije. Premda tema ove knjige moe naizgled sugerirati da se ona ekskluzivno tie hrvatske i bonjake povijesti, dubinska analiza iznesenih pojava i procesa itekako upuuje na njezinu korelaciju s daleko irim kontekstom povijesnih zbivanja koja nadilaze same okvire dviju nacionalnih povijesti. Prije svega, ne vide li se u povijesnom susretu hrvatskog nacionalizma i muslimana obrisi opega povijesnog susreta sekularizma i islamske civilizacije ije napetosti i izazovi ne gube na aktualnosti ni danas? Muslimanska je enklava, kao najzapadnija i najisturenija toka postojane islamske civilizacije u Europi, putem hrvatskog nacionalizma, koji je favorizirala svjetovna elita formirana u intelektualnim sreditima Monarhije nakon 1878., poela dolaziti u komunikaciju i sa zapadnim vrijednosnim sustavom. Iako su se ti trendovi odnosili iskljuivo na elitu, i to onu svjetovnu, njezina je tradicionalistika struja vidjela opasnost postupnoga gubitka identiteta i vrijednosnoga sustava cjelokupne muslimanske zajednice. Sekularistike ideologije kojima je pripadao i hrvatski nacionalizam, iznikle kao posljedica povijesnih transformacija unutar zapadnokranske tradicije koja je, za razliku od islamskoga povijesnog miljenja poznavala razliku izmeu sacerdotium i imperium, bile su tomu miljenju apsolutno strane. Stoga otpor muslimana hrvatskom nacionalizmu nije bio izoliran fenomen, nego dio kolektivnog otpora islamskog svijeta vrijednostima zapadne tradicije. S druge strane rijetko se koji povijesni europski nacionalizam 19. i 20. st. u svojoj politikoj i kulturnoj ekspanziji morao suoiti s izazovom nacionalizacije muslimanskog elementa kao to je to bio hrvatski nacionalizam. Koliko god bila kontroverzna povijesna tradicija NDH i koliko god je ona teila ideoloki eksploatirati vjersku tradiciju bosanskohercegovakih muslimana, izgleda da, kako pokazuje knjiga, hrvatska kultura miljenja nikada nije, ni prije ni poslije, razvila tako pozitivan i u tolikoj mjeri informativan diskurz o islamu kao u vrijeme NDH. U takvoj je situaciji i sama hrvatska kultura morala modificirati definiciju svoga vlastitog identiteta na nain da je ranonovovjekovna definicija zapadnoga predzia dobila alternativnu definiciju mosta izmeu Zapada i Istoka. Na ovom je primjeru hrvatski nacionalizam, u svojoj politikoj i kulturnoj ekspanziji, nastojao eliminirati

267

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

kulturno-civilizacijsku diobu koju su proizveli tradicionalni kulturni sustavi kranstva i islama na prostoru NDH. Isto je tako, hrvatski nacionalizam kao sekularna ideologija, nametanjem kulta nacije i drave kao kohezivnih i integracijskih imbenika nasuprot spomenutim vjerskim i kulturnim partikularizmima, imao tendenciju uspostaviti monolitnu i homogenu nacionalnu dravu. Liena interpretacija i pristupa s ideolokim predznakom, knjiga Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.1945., usredotoena na intelektualnu i kulturnu povijest, poticajna je za daljnje istraivanje razliitih aspekata povijesne tradicije NDH te u isto vrijeme ukazuje na kompleksnost i ambivalentnost te iste tradicije. STIPE KLJAI

Dejan DJOKIC, Elusive Compromise: A History of Interwar Yugoslavia, Columbia University Press, New York 2007., 311 str.
Knjiga Elusive Compromise podnaslova A History of Interwar Yugoslavia vodi je kroz nemirne vode ne ba tako davne meuratne prolosti Jugoslavije. Autor je Dejan oki, povjesniar mlae generacije koji se ve istaknuo ureivakim poslom (i okupljanjem dobre ekipe autora) na vrlo zapaenom zborniku Yugoslavism: History of a Failed Idea 1918-1992. Nakon kolovanja odluio je nastaviti ivot u Velikoj Britaniji, gdje i danas radi kao predava na Goldsmithu, fakultetu u sklopu Londonskog sveuilita. Na samom startu treba rei da je Elusive Compromise jedna od najboljih knjiga koje se mogu nai na tritu o monarhistikoj Jugoslaviji, osobito u usporedbi s drugim naslovima na stranim jezicima. Glavna premisa knjige navedena je i u njezinu naslovu: to je zapravo pitanje stvaranja Jugoslavije kao iskrene zajednice jednakopravnih naroda, ime bi se ostvarilo poslanje jedne takve drave. Ipak, ono nije nikad u potpunosti ostvareno. Autor u knjizi nastoji upozoriti na vie stvari vezanih uz navedenu problematiku. Prvo, on uspjeno pobija tezu o Kraljevini SHS/Jugoslaviji koja je ve od svog nastanka 1918. bila osuena na propast zbog prejakih partikularnih nacionalizama (posebno srpskog i hrvatskog) to su se uvrstili prije stvaranja dravne zajednice. oki vjeto tumai da krize (gotovo da) nije bilo pri stvaranju drave te da je ona proizvod onoga to je uslijedilo nakon samog ina ujedinjenja. Za postupno nestvaranje posebnog jugoslavenskog identiteta u narodu (ako izuzmemo nekolicinu intelektualaca) krivi najveim dijelom loe politike odluke koje su se donosile u tom vremenu, ali i iskreno nevjerovanje ljudi koji su na razne naine provodili u ideju nominalnu jednakost svih graana, a na nacionalnom planu jugoslavizam. U knjizi upozorava da na nestvaranje politikog konsenzusa unutar Jugoslavije nisu utjecali samo meunacionalni, srpsko-hrvatski politiki odnosi (poneto i preko raznih stereotipa), nego u dobrom dijelu i oni unutarnacionalni, tj. srpsko-srpski (ivkovi i Stojadinovi koncem 1930-ih), pa ak i unutarstranaki (kao u sluaju Demokratske stranke; Davidovi i Pribievi sredinom 1920-ih). U veem dijelu politikog diskursa toga doba oki vidi antagonizme izmeu politiara na jednostavnoj politikoj razini.

268

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Nakon nekoliko zemljopisnih karata, tumaenja izgovora srpskih i hrvatskih pojmova te uvoda, knjiga zapoinje poglavljem naziva Smrt i zajednica. Ono je posveeno vanjskopolitikoj i unutarnjopolitikoj situaciji koja je dovela do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u prosincu 1918. godine. oki u ovom kratkom poglavlju nastoji vie proniknuti u ono to su za pojedine politiare u doba prije i neposredno nakon ujedinjenja znaile ideje Jugoslavije i jugoslavizma. Nestalne dvadesete je sljedee poglavlje. Ono je fokusirano na stvaranje politikih stranaka, parlamentarne borbe koje su kulminirale onima oko ustava, kurs zemlje u unutarnjoj politici (unitarizam, centralizam, monarhizam, federalizam...), ali i rane pokuaje stvaranja konsenzusa unutar Jugoslavije. Sljedea dva poglavlja kronoloki vie-manje pokrivaju isto razdoblje (1928.1939.), ali s dvije odvojene toke gledita. Trea glava Kompromis s diktaturom? bavi se veinom odnosom organa diktature prema politikim strankama i cijeloj unutarnjopolitikoj situaciji u zemlji te neiskrenim pokuajima rjeavanja krize u vrijeme kad je premijersku dunost obnaao Milan Stojadinovi. Srpsko-hrvatska opozicija s druge strane okrenuta je pokuajima ruenja diktature kroz zajedniku akciju i parlamentarnu borbu. Ovdje se nastoji proniknuti i u pravi karakter Udruene opozicije koja je, za razliku od Seljako-demokratske koalicije, bila labava zajednica u kojoj su razni politiki elementi imali esto suprotna gledita na diktaturu i naine njezina ublaavanja. Za hrvatsku je stranu vanija bila federalizacija, dok je za srpske politike stranke (Demokrate, Zemljoradnike, Radikale oko Glavnog odbora) Udruene opozicije bila vanija demokratizacija drutva i novi ustav. Osim toga, Maek je preuzeo Radievu maksimu da treba pregovarati s onim tko ima najvie politike moi da se ostvare hrvatski zahtjevi, a to je u to doba bio glavni namjesnik, knez Pavle. Peto poglavlje, Sporazum iz 1939. godine, okrenuto je promjenama u vanjskopolitikoj i unutarnjopolitikoj situaciji koje su dovele do Srpsko-hrvatskog sporazuma. Pritom je jedan od naglasaka stavljen i na sporazum iz travnja 1939. i pitanje zato on nije zaivio. Ovo poglavlje zavrava neposrednim odjecima sporazuma Cvetkovi-Maek u hrvatskom narodu koji ga je djelomice shvatio kao mogunost da se obrauna s dojueranjim tlaiteljima, tj. istaknutim pristaama reima meu sobom. Posljednje poglavlje naziva Posljedice bavi se onime to se dogaalo u zemlji od sporazuma do ulaska u Drugi svjetski rat. Ono je najveim dijelom posveeno recepcijama sporazuma od strane srpskih politiara, koje je sporazum dodatno podijelio, ali i zaotrio retoriku nekih politiara koji su shvaali da rjeenje hrvatskog pitanja otvara postojanje srpskog pitanja unutar nominalno (i ustavno) i dalje unitarnoj dravi. U zakljuku autor vie pozornosti posveuje dolasku Drugog svjetskog rata i tvrdi da Jugoslavija nije bila neki posebni sluaj u meuratnoj Europi, nego su nedemokratski reimi obiljeavali cijelo to doba. Knjizi se teko mogu nai ozbiljniji nedostaci. Jedan od njih moda je premalen broj popratnih sadraja (slika, tablica, preciznijih karata...) koji bi neupuenom itatelju pribliili proitano. Postoji i odreena sadrajna disproporcija za koju valja napomenuti da ne umanjuje vrijednost teksta. Cijelom putu od ujedinjenja pa sve do konca prve godine diktature (1918.1930.) posveeno je samo sedamdesetak stranica knjige. Razdoblju od 1930. do 1939. posveeno je sljedeih sto stranica, da bi sporazumu i onome to mu je slijedilo (1939.1941.) bilo posveeno jo stotinjak stranica. Postoje i manje tipografske greke, najvie u pisanju osobnih imena. Tako je Maekov sudac 1930. i bivi ministar pravde bio Duan Suboti, a ne Jovan Suboti (str. 84.).

269

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Valja ipak istai da istu zabunu oko ovog posljednjeg imena nalazimo i u Maekovim Memoarima. I Maekov lijenik, koji je u ime svog pacijenta 1934. uputio zahvalu za osloboenje od zatvorske kazne knezu Pavlu, nije bio Lujo Shaller, nego dr. Lujo Thaller (str. 107.), pisac nekoliko djela o povijesti medicine na hrvatskim prostorima. Nadalje, naselje i danas opina Kravarsko ne pripada pod regiju Zagorje, nego Turopolje (str. 146.). Velika prednost knjige lei u injenici da se autor sluio mnogim izvorima i literaturom u koju drugi autori koji su se bavili tematikom dosada nisu ulazili. Osim impozantnog popisa literature treba pohvaliti hvatanje u kotac s izvornom arhivskom graom, do sada nepoznatoj iroj javnosti. Obraeni arhivski fondovi ne nalaze se samo u Srbiji i Hrvatskoj (Arhiv Jugoslavije i Hrvatski dravni arhiv), nego i u Velikoj Britaniji (National Archives, tamo se uvaju britanski diplomatski izvjetaji) te Sjedinjenim Amerikim Dravama (Bakhmeteff Archive for Russian and East European Culture, gdje je ostavtina kneza Pavla Karaorevia i Jacoba Hoptnera; Hoover Institution Archives s ostavtinom Dragie Cvetkovia). Elusive Compromise jedan je od najbolje napisanih pregleda politike povijesti Kraljevine Jugoslavije. Autor u tekstu vjeto izbjegava simplificirane teorije o dravi od samog nastanka osuenoj na propast i meuetnikim sukobima koji su kulminirali na stranako-etnikoj razini te su se prenosili na sve sfere drutva, paralizirajui svaki plodonosni rad. Nasuprot tome, oki u sredite poslanja Kraljevine Jugoslavije stavlja kompromis te se pita zato se i kako izbjegavao. Veina knjige bavi se pokuajima presijecanja gordijskog vora zamrenih nacionalnih odnosa unutar prve Jugoslavije. Manji dio knjige posveen je pitanjima gospodarskih i vanjskopolitikih problema zemlje (utjecajima Velike ekonomske krize, Drugog svjetskog rata), koji su na kraju, po priznanju autora, bili najvie odgovorni za ruenje jugoslavenske dravne tvorevine 1941. STIPICA GRGI

Mira KOLAR, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvog svjetskog rata, Hrvatski institut za povijest, Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod 2008., 441 str.
Umirovljena sveuilina profesorica Mira Kolar iza sebe ima dojmljivu bibliografiju radova, monografija i znanstvenih lanaka. Njezine su zasluge za razvoj povijesne znanosti u Hrvatskoj neprocjenjive, od novih znanstvenih spoznaja iznesenih u lancima i raspravama, do organizacijske djelatnosti u pokretanju znanstvenih asopisa (Povijesni prilozi, Ekonomska i ekohistorija) i odravanju znanstvenih skupova. Odlaskom u mirovinu s mjesta sveuiline profesorice na zagrebakom Filozofskom fakultetu, gdje je predavala svjetsku povijest 20. stoljea i gospodarsku povijest, nastavila je objavljivati radove. Ovoj monografiji prethodili su lanci kojima se autorica prethodno javljala u strunoj periodici. Premda pod socijalnom povijesti podrazumijevamo irok raspon razliitih tema, ono po emu se historiografski opus socijalnopovijesne tematike Mire Kolar prepoznaje jest teite da proui djelovanje podinjenih, niih klasa (radnitvo) kao i institucija koje su pomagale upravo niim slojevima. Socijalna

270

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

politika nae drave, pa i razliite manifestacije humanosti u pomaganju slabijima u drutvu, svjedoci smo, vana je podloga ouvanju stabilnosti drave, a time i dijela nacionalne svijesti. Ova monografija potvruje da je tako bilo i u prolosti, u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Istrauje se velika akcija zbrinjavanja i spaavanja ratom ugroene gladne djece koja je pokrenuta u treoj godini Prvoga svjetskog rata, 1917. godine. Rije je o masovnoj humanitarnoj akciji koja je obuhvatila i spasila djecu iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Slovenskog primorja (Gorika pokrajina) te ih otpremila u upanije na sjeveru Hrvatske koje su ostale poteene od ratnih zbivanja i prehrambene nestaice. Dopremljeno je vie od 20 000 djece, a organizacija akcije ukljuila je mnogobrojne pojedince i ustanove. Autorica je ciljala rasvijetliti razliite aspekte te humanitarne akcije, od samih motiva za pokretanje i okolnosti koje su joj prethodile, do njenih organizacijskih etapa te administrativnog i politikog konteksta u kojem se odvijala. Izvori na kojima je temeljila rekonstrukciju akcije mahom su tekstovi i dokumenti koje je nakon rata objavila Narodna zatita, tada krovni savez za veinu humanitarnih drutava s podruja Hrvatske, u posebnoj tiskovini naslovljenoj Spomenspis na spasavanje istarske, dalmatinske i bosansko-hercegovake djece za vrijeme svjetskog rata iz 1921. godine. Pored njih, o akciji se redovito izvjetavalo u asopisu Narodna zatita to je pokrenut s ciljem njena propagiranja 1917. godine. Izvori na koje se rad takoer naslanja su i memoarski zapisi te izvjetaji sudionika i organizatora akcije kao i monografije koje su hercegovaki franjevci objavili kako bi zabiljeili svoj udio u radu akcije. Pregled akcije dan je u sedamnaest poglavlja po kronolokom kljuu. Tako se u uvodu monografije naglaava vanost te akcije kojom su se premostile administrativne granice, pa i granice nacionalne nesnoljivosti. Napominje se kako je toan broj zbrinute djece nemogue iznijeti, jer su voene evidencije rasprene, a popis nainjen 1921. godine proao je i politiki nadzor nove drave. Autorica je s tom svijeu dala novu i potpuniju sliku, jer je akcija pored zbrinjavanja glau i ratom ugroene djece, nakon rata i stvaranja Drave SHS imala i obrnuti smjer: krajem 1918. godine i nadalje trebalo je djecu vratiti u obitelji i rodne krajeve. Tada se umijeala politika i vlada u Beogradu koja je zagovarala selektivni povratak djece te je doputala ostanak samo pravoslavnoj srpskoj djeci na prostoru Slavonije, za kojom su dolazili i njihovi roditelji. Tako je zapoela agrarna kolonizacija srpskog stanovnitva (solunskih dobrovoljaca) na zemlju veleposjednika koju je zahvatila agrarna reforma. Ovim radom nastojale su se rastumaiti mnogobrojne strane te akcije, prije svega administrativne, politike i vjerske potekoe te oblici suradnje. Prvotno se, u poetnim cjelinama rada, daje pregled rada ustanova koje su vodile brigu o djeci do Prvoga svjetskog rata. Meu ostalima, Liga za zatitu djece osnovana je 1912. godine u Zagrebu na poticaj brojnih pojedinaca humanitaraca, a sredinji zadatak za osnivanje povjeren je Josipu iloviu. Taj profesor kriminalnog prava s tadanjeg Pravoslovnog fakulteta u Zagrebu ujedno je i najzaslunija osoba za provedbu akcije zbrinjavanja djece u vrijeme rata. Liga za zatitu djece od poetka rata 1914. godine morala je upotpuniti svoju djelatnost i usmjeriti rad prema ratom ugroenom stanovnitvu pa je osnovala poseban odsjek nazvan Liga za zatitu obitelji mobiliziranih vojnika. Oblici pomoi bili su razliiti, s velikim odazivom stanovnitva koje je opskrbljivalo potrebnim namirnicama obitelji bez hranitelja i djecu koja su ostala siroad. Vladinom inicijativom, odnosno dekretom bana Ivana krleca Lomnikog,

271

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

1916. godine osnovan je Sredinji zemaljski odbor za zatitu obitelji mobiliziranih i u ratu palih vojnika. Poslovi Lige i Sredinjeg odbora bili su slini pa su se ta dva drutva i spojila pod ravnanjem Josipa ilovia. Njihov rad financirala je Zemaljska vlada, ali ona su bila nedovoljna za akcije koje su se provodile. Pored krovnog Odbora koji je djelovao u Zagrebu, postupno su se tijekom 1916. i 1917. godine formirali i upanijski odbori, njih osam u sjevernim i istonim hrvatskim krajevima. lanovi odbora bili su uglavnom inovnici, uitelji i sveenici koji su najprije ispitali teren i uspostavili komunikaciju sa stanovnitvom. Reakcija na prijedlog smjetanja gladne djece iz pasivnih i ratom ugroenih krajeva juga na sjever zemlje bila je pozitivna. Utvreno je da u ratnim uvjetima nije mogue hranu sa sjevera dopremiti na jug i u Bosnu i Hercegovinu. Jedino rjeenje bilo je preseljavanje djece na sjever i privremeno udomljavanje u seljakim domovima u kojima ima dovoljno hrane i ostalih sredstava za ivot. Skupina mladih intelektualca iz Zagreba, s urom Basariekom, tadanjim studentom i lanom Hrvatske puke seljake stranke, pokrenula je asopis Narodna zatita ratnih nemonika i siroadi (poslije Narodna zatita) koji je propagirao akciju pomaganja djeci s juga zemlje. Sredinji odbor pod predsjedanjem Josipa ilovia tijekom 1917. godine uspostavio je veze s Drutvom svetih irila i Metoda iz Istre, s nadlenim pokrajinskim vijeem u Zadru i vladom u Sarajevu. Prijedlog o ferijalnim kolonijama djece na sjeveru zemlje poeo se provoditi preko ljeta 1917. godine i akcija je dalje nastavljena sve do kraja rata. Najprije su dopremljena djeca iz Istre i Hrvatskog primorja. Glavni izvor za praenje dolaska istarske djece jesu izvjetaji Viktora Cara Emina koji je bio lan irilo-metodskog drutva te je pisao odakle su djeca dolazila i gdje su udomljena. Tijekom te akcije na sjeveru je smjeteno oko 3 000 istarske djece i djece iz primorskih krajeva. Prvi transporti djece iz Dalmacije obavljeni su u kolovozu 1917. godine. Drugi je konvoj zahvatio bosansko-hercegovaku djecu i organiziran je u suradnji ilovieva Odbora i hercegovakih franjevaca. Jo prije sporazuma izmeu sarajevske i zagrebake vlade, franjevci su na svoju ruku traili pomo. U Bosni i Hercegovini zavladala je glad, istoni dio zemlje bio je i ratno poprite, sua je pogodila taj kraj 1917. godine, a vijesti o tekom stanju stizale su i u Zagreb. Izvori o tekoama stanovnitva govore o tome da se kruh radio ak i od pepela i kore drveta. U traenju pomoi prednjaio je fra Didak Bunti koji se jo krajem 1916. godine osobno obraao Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a poslije i ilovievu Odboru. Nakon to je na inicijativu Sredinjeg odbora potpisan sporazum izmeu Zemaljske vlade iz Zagreba s onom u Sarajeva, zapoela je akcija drugog i treeg konvoja. Povjerenik akcije bio je Eugen Sladovi pl. Sladojevaki u ime sarajevske vlade, a ona je ubrojila u organizaciju hrvatska, muslimanska i pravoslavna drutva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prva hercegovaka djeca smjetena su u brodski, iloki i vukovarski kotar u rujnu 1917. godine, a prvi transporti srpske i muslimanske djece dogodili su se u studenome iste godine. upanijska povjerenstva bila su zaduena za to gdje e tko odsjesti i kako e se o njima voditi briga. Vanu ulogu u organizaciji akcije imale su i lokalne upanijske i mjesne vlasti. Najvie djece do kraja 1918. godine primila je Srijemska upanija, a nakon nje Bjelovarsko-krievaka. Neka su djeca ostajala u mjestima gdje su dola, uzimana su na nauk u obrtu i trgovini. Kako je tijekom ratnih godina dravna cenzura poputala, tako se moglo slobodnije pisati o bijedi i neimatini. Odbor je poticao udomljavanje i skupljao novane priloge sa svih strana. U tiskovinama Narodne zatite

272

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

isticala se stroga osuda izrabljivanja djece od strane udomitelja. Do kraja 1918. godine u hrvatskim upanijama poteenima ratnih razaranja i gladi zbrinuto je bilo vie od 20 000 djece, a za njihov dolazak i brigu angairalo se vie od 15 000 povjerenika. Pored te akcije, Narodna zatita, pod ijim se imenom objedinjuje rad Odbora i Lige, brinula se i za domau djecu koja su ostala bez roditelja i ivjela u bijedi. Trinaesto poglavlje, naslovljeno Briga o djeci u 1919. i povratak u rodni kraj, prati to se dogaalo po stvaranju Drave, poslije Kraljevstva SHS. Tada je vlada u Beogradu osnovala posebno tijelo, Dravno odjeljenje za zatitu djece i poslije Ministarstvo socijalne politike, koje osniva povjerenstva to djeluju na povratku djece u svoje zaviaje i obitelji. Prioritet su imala srpska djeca koja su zadravana u nekim krajevima, a za njima su dolazile njihove obitelji iz pasivnih krajeva s juga te su provoenjem agrarne reforme naseljavani na agrarna podruja nekadanjih slavonskih veleposjeda. Time se provodila politika beogradske vlade koja je nastojala ojaati pravoslavni element stanovnitva na sjeveru zemlje. Autorica naglaava da je mnogo tee rekonstruirati akciju vraanja djece, jer u dnevnim novinama o tome postoje samo usputni podaci. Ministarski savjet osnovao je tijekom 1919. godine oblasni odbor za Hrvatsku, iji je upravitelj bio uro Basariek. Povratak djece praen je nizom komplikacija: javio se problem evidencije djece i podataka iz kojih su krajeva potjecala. Po veinu djecu dolazili su sami roditelji, ali mnoga djeca koja su dola na prehranu ostajala bi i izuavala zanat. Prema izvjetajima odbora pojedinih upanija valja zakljuiti da se jo 1920. godine mnoga djeca nisu vratila. Premda gladne godine nisu nestale po zavretku rata, daljnja kolonizacija djece iz Like i Hrvatskog zagorja u Slavoniju i Srijem, koju su zagovarali ilovi i Basariek, nije se ostvarila jer se tome protivila vlast u Beogradu. Nova drava nije toliko marila za socijalne probleme pa je to upropastilo i mnoge humanitarne organizacije i drutva. Kao najjaa organizacija zadrala se ilovieva i Basariekova Narodna zatita koja je funkcionirala kao savez humanitarnih udruga i povjerenstava. Vodila se od tada briga za siroad, davali su se ak i krediti seljacima za izradu domova, novano su se pomagali krajevi u kojima se javljala glad tijekom 1920ih. Narodna je zatita i nakon rata nastavila izdavati svoj istoimeni mjesenik koji je povremeno donosio podatke i zapise o akciji zbrinjavanja ratom i glau ugroene djece u vrijeme rata. Zahvaljujui tim tekstovima, sauvao se trag akcije i rad ilovieve organizacije te se uspjelo 1921. godine objaviti i Spomenspis. Da akcija ne bude zaboravljena pobrinuli su se i hercegovaki franjevci koji su sjeanje na nju stalo odravali ivim i zbog uloge njihova redovnika fra Didaka Buntia. Zapise i osobna sjeanja na tijek akcije ostavili su i pratitelji djece, primjerice uro Basariek, Viktor Car Emin, Ljudevit Krajai, Eugen Sladovi, koji su podrobno opisali tijek puta, emotivne ispraaje i rastanke djece od roditelja kao i djeje osjeaje i oduevljenje domaina po njihovu dolasku u plodne krajeve. Zakljuak monografije tumai da je akcija vana zbog njezine veliine i humanitarnih razloga kojima je voena. U akciju su se ukljuile uprave u Zagrebu, Sarajevu, Zadru i Trstu, sveenstvo svih triju vjera, mnogobrojni uglednici, predstavnici i zaposlenici upanijskih i gradskih tijela, ali i obini ljudi, seljaci. Nije se gledalo na nacionalnu i vjersku pripadnost djece kojoj se pomagalo. Stoga je, prema rijeima autorice, osvrtanje na akciju i njezino prouavanje putokaz i dananjim nastojanjima da se stvori svijet u kojem ljudi razliitih vjera i naroda mogu ivjeti jedni kraj drugih.

273

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Valja spomenuti da povelik dio knjige ini esnaesta cjelina s popisom koji se protee na dvjesto stranica (Popis obitelji koje su primile djecu na prehranu (po upanijama) str. 213.408.), gdje se poimenino navode osobe koje su zbrinule djecu. Raen je prema Spomenspisu i nije u potpunosti toan jer, kako autorica istie, s popisa su poslije brisana imena plemikih obitelji, idovskih trgovaca i dravnih inovnika koji novoj vlasti nisu bili podobni. Monografija je iznijela nove spoznaje o ovoj akciji o kojoj nema prethodnih detaljnijih istraivanja. Na jasan nain donosi se i novo tumaenje beogradske politike oko povratka djece koja su na sjeveru Hrvatske bila na prehrani. Osvijetljeno je djelovanje organizacija koje su pokrenule akciju, nain njena voenja kao i glavni pojedinci bez kojih se ona ne bi ni provela. Dan je dobar prikaz politikih, administrativnih i vjerskih potekoa koje su pratile akciju. Zamjerke monografiji ipak valja uputiti zbog urednikog nemara koji je propustio precizno, bez pogreaka i s tonim podacima organizirati priloge monografije kao i njezin cijeli tekst. Propusti se tiu i estih ponavljanja odreenih injenica i neuravnoteenosti u stilu pisanja. Premda autorica naglaava motive falsificiranja glavnog izvora svoga istraivanja, o metodologiji interpretacije izvora mogla je vie progovoriti. Ipak, ne bez razloga, ova monografija prua vrstu, tovie polazinu podlogu za ono to u naoj historiografiji tek slijedi, a to su istraivanja socijalnih problema, kao to su glad, neimatina, ratna stradanja, prirodne nepogode i sue, te humanitarnih akcija kojima su se sve te nedae pokuale ublaiti. MAJA CRNJAC

Slavic Review, Interdisciplinary Quarterly of Russian, Eurasian, and East European Studies, Vol. 67., Nr. 2., Summer 2008, American Association for the Advancement of Slavic Studies, Inc./University of Illinois at Urbana-Champaign, 291 str.
asopis Slavic Review jo je od 1941. prisutan na svjetskoj znanstvenoj sceni kao glasilo Amerikog drutva za unapreenje slavenskih studija i vodea periodika publikacija tog istraivakog polja. Naslov asopisa mijenjao se od vremena njegova utemeljenja (Slavonic Year Book. American Series, Slavonic and East European Review. American Series, American Slavic and East European Review), da bi 1961. dobio dananje ime, iako mu se i nakon toga mijenjao podnaslov, u skladu s terminolokim usklaivanjima i irenjima podruja interesa. S izrazitim interdisciplinarnim usmjerenjem, on etiri puta godinje okuplja istraivanja, interpretacije, polemike, prikaze, recenzije i preglede iz podruja interesa za prolost i sadanjost istonoeuropskog, srednjoeuropskog, euroazijskog i azijskog prostora, pri emu se Rusija, to je esto koritena praksa, zbog sloenosti svojeg geografskog i kulturnog identiteta izdvaja kao poseban fenomen. Dijalog disciplina vidljiv je u njemu ve od podjele urednikog kolegija na povijesnu, knjievno-umjetniku i drutvenoznanstvenu sekciju, no glavni su urednici (aktualni Mark D. Steinberg i njegova prethodnica Diane P. Koenker) uglavnom povjesniari. itatelju nenaviklom na uestalu upotrebu dosega suvremene knjievne,

274

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

kulturne, politike, pa i ue historiografske teorije, koja rijetko podrazumijeva ustupke slabije upuenom interesentu, moe se u susretu sa sadrajem asopisa uiniti da se ne radi o prije svega povijesnom tivu, no najvea je potencijalna vrijednost ove publikacije upravo u senzibiliziranju ireg kruga znatieljnika za takav tip stvarne viedisciplinarne suradnike problematizacije. Raznolika se povijesna vrela, uostalom, obilno koriste, pa se teorija ne nalazi u temelju nepotkrijepljenih metoda. Ovom broju Slavic Reviewa svakako je korisno pristupiti s odreenim predznanjima o formalizmu i strukturalizmu, s razumijevanjem osnovnih postavki Gramscija, Althussera, Foucalta i Bourdieua kada je rije o ideologijama, Kristeve kada je rije o psihoanalizi, feministikoj i postkolonijalnoj kritici te Hanne Arendt (banalnost zla) i Edwarda Saida (orijentalizam), no to nikako nije conditio sine qua non sam asopis bit e poticaj za daljnja traganja u tom smjeru. Spomenute se paradigme primjenjuju na vei broj kulturnih (knjievnih, jezinih, izvedbenostudijskih) i neto manji broj politikih tema. Uostalom, kada se pogledaju odreenja poput: ruski formalizam, praki strukturalizam, Bugari Todorov i Kristeva itd., namee se simpatina analogija da se slavenski prostor opisuje paradigmama koje su uglavnom zaeli slavenski mislioci. Ovaj broj Slavic Reviewa sadri pet lanaka razliite tematike, ivu diskusiju o poricanju genocida iz pera triju autora, esej o moskovskoj kazalinoj sezoni 2007./2008. u svjetlu putinovske Rusije te prikaze i recenzije lanaka, knjiga i filmova koji zauzimaju drugu polovicu asopisa jedna je od njegovih osnovnih proklamiranih zadaa kritiko vrednovanje znanstvenih doprinosa na podruju slavenskih studija (peer-reviewed journal). Temeljitim osvrtima tako su zahvaene 73 knjige, jedna zbirka dokumenata i jedan dokumentarni film. Svaki osvrt obasee najmanje jednu stranicu pa se Slavic Review, sa svojom irokom mreom strunjaka-ocjenjivaa, namee kao izniman pregled aktualne literature o temama od interesa za slavensku povijest, a one su poesto vrlo iroke. U lanku Kennst du das Land? The Uncertainty of Galicia in the Age of Metternich and Fredro Larry Wolff permanentnu neizvjesnost postojanja i nejasno odreenje Habsburke Galicije dri osnovnim obiljejima njezina identiteta. Ta se nedefiniranost najizrazitije zapaa tijekom trajanja Napoleonskih ratova i Bekog kongresa. Koncepti utemeljenja Galicije iz 18. stoljea ustupit e mjesto nastojanjima iz 19. stoljea na nenacionalnom, provincijskom odreenju njenih stanovnika, tj. na pokuaju da znaaj samoga pojmovnog odreenja nadvlada vjerske, jezine i nacionalne razliitosti. Kako bi analizirao imperijalnu i provincijsku dinamiku ideje o Galiciji, Wolff promatra supostojanje Metternichove politike i Fredrove knjievne perspektive, dodajui im i one, ire kulturoloke, Franza Xavera, Wolfganga Mozarta i Jozefa Maksymiliana Ossolinskog. U traganju za stajalitima javnosti Wolff se koristi novinama, a u razjanjavanju pozicija protagonista epistolarnom korespondencijom. Dijakronijsko praenje razvoja kulturolokih znaenja Galicije zavrava za njega godinom 1835., carevom smru i Fredrovim gubitkom epiteta poljskog nacionalnog pisca. U Fredrovim popularnim komedijama Wolff iitava skrivene ideoloke tenzije izmeu centra i periferije, koje su oblikovale galicijski identitet u 19. stoljeu. U lanku Competing Languages of Czech Nation-Building: Jan Kollar and the Melodiousness of Czech David L. Cooper bavi se specifinim odsjekom teme dobro poznate naoj historiografiji, ali rijetko detaljno obraene alatom knjievne teorije. Moderna knjievnost, primjeuje Cooper, nedvojbeno je mjesto tvorbe nacionalnog

275

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

odreenja, ali nova paradigma nacionalnih knjievnosti trai i rekreiranje knjievne terminologije i ukupnog diskurza knjievnosti koji uvijek nosi svojstvo politinosti. U formativnom dobu nacionalnih knjievnosti upotreba knjievnih tema u politike svrhe nije, dakle, iskljuivo svjestan proces, nego je svaki razgovor o knjievnosti politian po sebi. Autor analizira povijest termina libozvunost (melodioznost) u ekoj nacionalnoj knjievnosti i ukazuje na spontano pretvaranje tog termina u toku okupljanja politikih istomiljenika. Primjer libozvunosti ukazuje i na temeljito prevrednovanje diskurza romantizma i nacionalizma, kako bi oni odgovarali suvremenim potrebama izgradnje eke nacije. U lanku Spiritual Self and Other: Vladimir Solovev and the Question of East Asia Susanna Soojung Lim ispituje Solovjevljevu reprezentaciju Kine i Japana kakvom se ona nadaje u njegovoj teoriji o panmongolstvu. Koncepcija panmongolstva, podsjea Lim, nastaje u procjepu izmeu Solovjevljeva ekumenizma i onodobnog geopolitikog realiteta. Lim donosi pregled ruskog, izmeu sebstva i Drugog rascijepljenog, vienja Istone Azije prije 1850., smjetajui Solovjeva unutar prevladavajuih teza o utoj opasnosti. Diskutirajui sa Solovjevljevom rekapitulacijom dotadanjih predodbi o Istoku, Lim razmatra panmongolstvo kao oblik ruske reakcije na povijesne i kulturoloke promjene u Kini i Japanu u doba kada je modernizacija tih zemalja dovela u pitanje postojee kategorije Istoka i Zapada i jasnou njihovih relacija. Kao hibridni konstrukt oblikovan podjednako ruskim okcidentalizmom i orijentalizmom, panmongolstvo moe ukazati na jake i slabe toke Solovjevljeva utopijskog univerzalizma njegova osmiljavanja koncepta sobornosti. U lanku Banality of Evil, Mimicry, and the Soviet Subject: Varlam Shalamov and Hannah Arendt Svetlana Boym predlae interdisciplinarni (na sjecitu povijesti, knjievne i politike teorije) pristup prouavanju svakodnevnog ivota u gulazima. Prizivajui u pomo teoriju Hanne Arendt (inae idovke iz Kalinjingrada) o banalnosti zla, Boym smjeta sovjetski gulag u komparativni kontekst dvadesetostoljetnih refleksija o totalitarizmu i teroru. Proza Varlama Shalamova posjeduje, prema njoj, neto to izmie asimilaciji: ona se konfrontira s iskustvom ekstremnosti, ali pritom ne nudi iskupljenje, utjee se mimikriji sovjetskog diskurza i tehnologije gulaga, ali samo da bi ukazala na nepostojanje koherentnog koncepta sovjetskog subjekta. Boym analizira Shalamovljevu upotrebu klieja te pozornost koju on pridaje intonaciji, mimikriji, nagrivanju i ouenju. Namjesto ideoloke prodike, Shalamovljeve Prie sa Kolime razotkrivaju toke slamanja ruskih i sovjetskih kulturnih mitova, dajui novi uvid u itanje povijesnih dokumenata i razumijevanje kulture sjeanja u postsovjetskoj Rusiji. U lanku Julia Kristeva: Exile and Geopolitics of the Balkans Duan I. Bjeli bavi se Kristevinim psihoanalitikim itanjem problema izgnanstva i izgnanikog identiteta kakvim ga ona zadaje, izmeu ostalog, u knjizi Strangers to Ourselves (Etrangers a nous memes, Paris 1988.), koja vrvi elementima njezine varijante postkolonijalne teorije. Kristeva, rodom Bugarka, Balkan konstruira kao geopolitiku analogiju psihoanalitikom konceptu arhajske majke podsvjesnom izvoru pokolja i nasilja. Kao oblik nacionalne psihoterapije ona predlae edipalnu pobunu pojedinani balkanski subjekti trebaju se spojiti sa svojom podsvjesnom udnjom za materinjim prostorom koji e ih potai na internalizaciju zakona oca i tako ih iz otuenosti od sebe osloboditi u civiliziranost. Edipalnu rekonstrukciju Kristeva vidi nunim preduvjetom uspostavljanja bliske/intimne demokracije na Balkanu. Za Kristevu, arhajska je majka istoni

276

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Balkan. U oblikovanju svoje vizije edipalnog revolta Kristeva, tvrdi Bjeli, nepravedno i pristrano kritizira Balkan (posebno zemlju svojeg roenja) nautrb uzdizanja francuskog ukusa, tj. zemlje u koju se u dvadeset i petoj godini odselila te u njoj afirmirala svoje teze u krugu asopisa Tel Quel. Ipak, u kontekstu korisnosti Kristevina rada openito, osobito s obzirom na vanost slike stranca i suvinog ovjeka u domaem sluaju, moe se ovdje upozoriti na sljedee: Jakom subjektu tematizacije Kristeva suprotstavlja subjekt koji otkriva svoje nekoherencije i zjevove, svoje tuosti. Ne valja pokuavati fiksirati, postvarivati stranost stranca. Samo je dotaknuti, okrznuti, ne podarivati joj definitivnu strukturu (Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, Zagreb 2000., str. 534.). Kako za likom stranca u spomenutoj knjizi Kristeva traga kroz knjievnost i filozofiju velikih povijesnih epoha, a osvre se i na pitanja nacije i nacionalnosti, njome se mogu okoristiti i ua historiografska traganja. Diskusija o pitanju kriminalizacije poricanja genocida zapoeta je esejom Genocide Denial Laws as Secular Heresy: A Critical Analysis with Reference to Bosnia Roberta M. Haydena, koji postavlja termin hereze (s obzirom na njegov znaaj u prolosti) kao analitiki pojam za oznaivanje kriminalizacije svakog iskaza koji dovodi u pitanje temelje nekog sustava vjerovanja, ovdje negiranja primjerenosti upotrebe pojma genocid za zloine u Bosni. Europsko pravosue koje pokuava kriminalizirati poricanje genocida kritizira se kroz analizu meunarodnih pravnih odluka po pitanju genocida u Srebrenici. Hayden u svojoj provokativnoj, prvenstveno pravnikoj, analizi tvrdi da nazivanje traginih dogaaja u Bosni genocidom proiruje definiciju pojma do neiskoristivosti genocid se u Srebrenici, dakle, nije dogodio. Kriminalizacija pokuaja poricanja genocida po njemu je protivna slobodi govora i miljenja te se pribliava zasadama propalih socijalistikih diktatura. Kanjavanjem hereze politike elite, po Haydenu, iskazuju svoju mo i uvaju svoja polazita i sustave vrijednosti od mogue kritike. Na Haydenovu analizu odgovara Sari Wastell istiui, u prilogu In Support of the Legal Determination of Genocide, vanost jasnih, ponajprije pravnih, definicija genocida i njihove kontekstualizacije. Wastell dri da pravna hajka na poricanje genocida ne moe sprijeiti propitivanja njegove prirode. Premda nepravedne optube za genocid mogu dovesti do uspostave ad hoc sudova poput ICTY-a, njihovo je postojanje precizno usmjereno na utvrivanje valjanosti tih optubi u pravnom smislu, ime je nuno i opravdano. U drugoj reakciji na Haydenov tekst, On the Meaning of Genocide and Genocide Denial, Eric D. Weitz tvrdi da Hayden pogreno tumai smisao osude za genocid koju je ICTY izrekao u sluaju generala Krstia osnova odluke bila je utvrena namjera srpskih nacionalista da pokoljem izmeu sedam i osam tisua muslimanskih mukaraca sprijee reprodukciju muslimanske zajednice u Srebrenici. Weitz dalje tvrdi da zakoni protiv poricanja genocida nemaju nita zajedniko sa srednjovjekovnim tretmanom hereza. On zakljuuje kako bi cjelovito istraivanje problema odnosa ovih zakona i slobode govora moralo uzeti u obzir obratne sluajeve one u kojima je kriminalizirano potvrivanje genocida, to je, tvrdi Weitz, karakteristino za dananju Tursku. U nenaslovljenom odgovoru na ove kritike Hayden pokuava diskreditirati svoje kritiare ukazujui na njihovu navodnu nekompetenciju u pravnikim pitanjima.

277

PRIKAZI KNJIGA I ASOPISA

SP, br. 1., 241.-278. (2010)

Kritiki prikaz Monike Greenleaf A Diary of the Moscow Theater Season, 20072008 predouje razloge rasta popularnosti kazalita u, kako je ona naziva, imperijalnoj, ideoloki unificiranoj putinovskoj Rusiji. U prvom dijelu Greenleaf iznosi razloge zbog kojih je kazalite mnogo bolje negoli film podnijelo promjene poetkom devedesetih: redateljsko-studijsko kazalite, scenaristiko kazalite, razvoj autonomnih i samodostatnih institucija, sreenost financija. U drugom dijelu obrazlau se dvije funkcije kazalita u ovo, kako to Greenleaf formulira, postpismeno doba: poticati osjeaj ruskog identiteta nudei mimetiki dodir s njime kroz izbor epoha njegova povijesnog i verbalnog naslijea te ponuditi tradicionalno mjesto otpora novom poretku u kojem su prostor i tijelo naglaeno privatizirani. Kroz nekoliko aktualnih predstava, Greenleaf analizira snagu estetskog djelovanja njihove izvedbe na publiku. Naposljetku se moe primijetiti kako se asopisu Slavic Review u brojnim podrujima domae historiografije otvara savjetodavna uloga u prostoru koji vie ne bi trebao tako esto ostajati neispunjen: to je prostor stvarne namjesto prividne interdisciplinarnosti, gdje se discipline ne samo susreu, nego i aktivno moduliraju, te prostor temeljite teorijske fundiranosti s kojom se potom moe zahvatiti u nepregledan obzor slavenskih tema. I prekaljenom strunjaku za europski centar, istok i jugoistok i laikom tragau za mogunostima i vrednovanjima razliitih interpretacija ovaj e asopis zasigurno biti korisno i intelektualno provokativno tivo. SILVESTAR MILETA

278