P. 1
Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga 27-28 - 2008

Anali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, knjiga 27-28 - 2008

|Views: 655|Likes:
Published by Bosnamuslim-media

More info:

Published by: Bosnamuslim-media on Dec 03, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/09/2013

pdf

text

original

ANALI

Gazi Husrev-begove biblioteke Knjiga XXVII-XXVIII Izdavač: Gazi Husrev-begova biblioteka Glavni i odgovorni urednik: Mustafa Jahić Redaktor i korektor: Muhamed Mrahorović Lektor: Tarik Jakubović Tehnički urednik: Faruk Špilja Priprema: GHB Štampa: “Nedib” - Sarajevo

ANALI
Gazi Husrev-begove biblioteke Knjiga XXVII-XXVIII

Članovi redakcije: Enes PELIDIJA, Ismet BUŠATLIĆ, Mustafa JAHIĆ, Aladin HUSIĆ, Asim ZUBČEVIĆ, Haso POPARA, Osman LAVIĆ

Sarajevo, 2008.

Azra Gadžo-Kasumović

MULLA U BOSANSKOM EJALETU1
Uvod
Obrada teme Mulla u Bosanskom ejaletu treba da doprinese razumijevanju pozicije mulle u lokalnoj upravi Ejaleta kao i razumijevanju međusobne povezanosti pojedinih organa uprave na lokalnom nivou. U našoj historiografiji nije se pisalo o mulli općenito, a niti o mulli u Bosanskom ejaletu. Iako su i raniji autori poput Safet-bega Bašagića i Hazima Šabanovića, Hamdije Kreševljakovića i Hamdije Kapidžića pisali o administrativno-upravnoj podjeli Ejaleta2 te su neki spominjali mullu kao sarajevskog kadiju, najopsežniju studiju o sudstvu sa određenim osvrtom na mullu naslovljenu kao Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti dao je Mehmed Handžić.3 Rad je, međutim, postavljen tako da, kao i ostali radovi koji su nakon njega uslijedli, akcenat stavlja na pojam kadije općenito, a mulla se spominje usput i definira kao „sarajevski kadija koji se zvao bosanskim mulom“ sa nadležnostima nad sarajevskim nahijama. Pri tome se gubi iz vida činjenica da funkcija mulle nije bila samo sudska na nivou sarajevskog kadiluka i sarajevskih nahija nego da je bila i osnovna posredujuća funkcija u upravi na nivou cijelog Ejaleta. Također uloga mulle je relativizirana pa se stječe predstava da je mulla bio situiran u sudstvu u okviru samo civilnog, a ne u okviru vojnog sistema. I Avdo Sućeska koji je napisao kratku ocjenu mjesta kadije u državnom sistemu Osmanske carevine u djelu Ajani daje općenito ocjenu kadije kao specifičnog organa opće nadle1 Rad je nastao na osnovu analize svih sidžila sarajevskog suda, prije svega onih koji se odnose na 18. i 19. stoljeće, brojnih pojedinačnih dokumenata iz zbirke GHB te uvida u sve druge sidžile raznih kadiluka Bosanskog ejaleta koji su do danas sačuvani. Safet-beg Bašagić, Kako se za turske uprave Jugoslavija dijelila na kadiluke, Novi Behar, Sarajevo, 15. oktobra 1930.; Hazim Šabanović, Popisi kadiluka u Europskoj Turskoj od Mostarca Abdullaha Hurremovića, Sarajevo, 1942.; Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić, Sudsko-administrativna podjela Bosne i Hercegovine početkom XIX stoljeća, Sarajevo, 1950. Mehmed Handžić, Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Sarajevo, 1941.

2

3

6

Azra Gadžo-Kasumović

žnosti u sistemu lokalne uprave.4 Mullu pri tome posebno ne izdvaja niti se bavi različitim nivoima sudske i upravne odgovornosti. Ta njegova ocjena kadije kao organa opće nadležnosti je potom općeprihvaćena i susreće se u svim kasnijim sintezama koje su pokušavale dati ocjene o pojedinim institucijama lokalne uprave u okviru Osmanske države. Na isti način opći pojam funkcije kadija ocjenjuje, npr., i Ahmed Aličić.5 Pregledajući pažljivo sidžile sarajevskog suda i određeni broj pojedinačnih dokumenata i poredeći ih sa sidžilima ostalih kadiluka Ejaleta te pregledajući dokumente iz muhimme, malijje i šikajet deftera shvatila sam da neke bitne odlike funkcioniranja sudskog sistema u Bosanskom ejaletu treba, prije svega, pojasniti rasvjetljavajući funkciju mulle kao visoko pozicioniranog državnog službenika sa sudskom i upravno-posredujućom odgovornošću ne samo na području sarajevskog kadiluka nego i Bosanskog ejaleta i kao glavnoj sponi sa ukupnim vojno-sudskim sistemom Osmanske države. A tek potom može se govoriti, npr., o kadijama mufettišima koji su ispitivali moralne i stručne kvalifikacije kadija, o kadijama svih kadiluka i napokon o naibima angažiranim i imenovanim u okviru tog sistema. Kada Sućeska i drugi autori daju ocjenu kadije oni, ustvari, govore o funkciji kadije kadiluka, a ne o funkciji natkadije velike sudsko-upravne teritorijalno-administrativne oblasti na rangu mevlevijjeta. Raniji autori, uključujući Bašagića, Handžića, Sućesku i ostale, razumijevali su sarajevski kadiluk, a ne Bosanski ejalet, kao mullaluk, tj. oblast na rangu mevlevijjeta. U turskoj literaturi, koliko mi je poznato, o rangu mulla i rangu oblasti mevlevijjeta najopsežnije i izvorne podatke dao je Uzunçarşılı u svom djelu Osmanlı devletinin ilmiye teşkilatı što je uvijek bilo polazna osnova za sva kasnija ozbiljna istraživanja.6 Njegovi podaci, između ostalog, odnose se na detaljne obrade funkcija kao što su šejhu-l-islam, kadija, kazasker, mulla, rang mevlevijjeta i slično na nivou Carstva, a obrađivani su na osnovu dokumenata centralne administracije. Pošto nije bio u prilici da analizira sudske dokumente koji su se vodili na nivou provincije on donosi podatke o općem pojmu mulla, ali ne i informacije o tome kako je pojedini mulla konkretno funkcionirao na nivou raznih ejaleta.

4 5 6

Avdo Sućeska, Ajani, Sarajevo, 1965., str. 47-51. Ahmed Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983., str. 48. Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin ilmiye teşkilatı, Ankara, 1984.

Mulla u Bosanskom ejaletu

7

Ni u kasnijim sintezama koje su nastajale nakon Uzunčaršilijevih predstavljanja izvornih podataka o organizaciji vjerskog i sudskog sistema ne govori se posebno o mulli osim što se ukazuje na dva stepena kadijskog položaja: kadije u kadilucima i sandžacima i viši rang mevlevijjeta te se konstatira da su kadije bili zaduženi za sudske, notarske i upravne poslove.7 Pošto se u dosadašnjim radovima ne ukazuje na to da je mulla kao kadija visokog ranga bio, ustvari, vojni kadija (oficir) nadležan ne samo za sudska pitanja, općenito, i čuvanje zakona i Šerijata nego i za sva pitanja vojnih lica na nivou provincija i za sva pitanja kontrole ekonomsko-privrednog života to će se u radu o mulli u Bosanskom ejaletu pitanje mulle razmatrati na navedeni način. Prema tome, rad o mulli nastao je da bi pojasnio specifičnu funkciju mulle i njegovu poziciju u Bosanskom ejaletu kao jednoj od provincija u sistemu Osmanske države. U tom smislu su i neki zaključci eksplicirani. Treba da napomenem da sam kompetentno mogla pisati o funkciji mulle u Bosanskom ejaletu pošto su mi bili dostupni samo dokumenti vezani za mulle koji su postavljani u Bosni. 8 Pored ovog treba reći da ni islamske ni turske enciklopedije ne donose izdvojenu natuknicu o mulli nego pišu o kadiji općenito gdje se mulla spominje samo kao jedan visoki rang. Znači da se riječ mulla ne obrađuje posebno kao jedna visoko pozicionirana funkcija, nego se spominje samo kao visoki kadijski rang u okviru obrade natuknice kadija kao općenitog pojma, mada bi se mogla formirati posebno natuknica mulla kao rotirajuća funkcija kadije u provincijama Carstva nadležnog da bude glavni sultanski kadija i glavni vojni kadija za određenu provinciju sa kompetencijama koje su ukratko izložene kao zaključak na kraju ovog rada.

O terminu mulla
Najviši kadijski rang u osmanskoj državi, kao što je poznato, pored šejhu-l-islama imali su dvojica kazaskera, rumelijski i anadolski. Nakon toga drugi najviši kadijski rang bio je rang mulla koji su dobijali kadijska mjesta velikih osmanskih središta koja su bila u osmanskoj historiji prijestolnice i veliki državni centri. Institucija natkadije, kao što je poznato, uspostavljena
7 8 Historija osmanske države i civilizacije, Sarajevo, 2004., 319-328. Navedeni dokumenti uključuju sve sidžile sarajevskog suda, sačuvane sidžile svih drugih kadiluka Ejaleta, veliki broj pojedinačnih dokumenata, malije, šikajet i muhimme deftere u neobjavljenim prevodima Polimca koji se čuvaju u GHB.

8

Azra Gadžo-Kasumović

je još u Bagdadu u vrijeme halife Rešida. Za razliku od kazaskera kojima se sultan, također, obraćao kao mullama, oni su bili ejaletske mulle i u hijerarhijskoj kadijskoj ljestvici ispod ranga kazaskera. Veliki mevlevijjeti od XVII do XX stoljeća bili su Medina, Mekka, Istanbul, Halep, Palestina, Sirija, Egipat, Jedrene i Bursa. Drugi stepen mevlevijjeta bili su: Solun, Galata, Jenišehir, Plovdiv, Ejjup, Uskudar, Izmir, Bagdad, Dijarbekir, Manisa, Sofija, Beograd. Treći kadijski rang mulle pripadao je kadijama angažiranim u centrima ejaleta kao što su bili Ankara, Bosna, Gelibolu, Kajserija, Maraš, Erzurum, Tokat i ostali.9 Natkadije su imali titulu mulla i oslovljavani su od sultana sa izrazom akdâ kudâti’l-müslimîne, tj. najbolji kadija muslimana i bili su određivani da zajedno sa valijom učestvuju u upravnim poslovima Ejaleta. Bili su u upravnom pogledu kao i valija iznad lokalnih institucija vlasti. Mulla (u turskom molla) ili munla je svršenik medrese koji je nakon završene Sahn-i seman medrese i nakon što je bio muderris prošao pripravnički staž - mulazemet i stekao pravo da dobije rang mevlevijjeta - velikog kadiluka. Mevlevijjet je veliko područje kadijske odgovornosti kadije visokog ranga koji je spadao u grupu kadija koje je sultan zvanično oslovljavao kao mevâli-i fihâm. Glavni kadija koji je postavljan u Saraj-Bosnu, kao što se vidi iz brojnih fermana upućivanih u Bosanski ejalet, bio je na rangu mulle. Neke su mulle uzimali i po 500 akči dnevno, što je predstavljalo najviši stepen mevlevijjeta. Mulla u Saraj-Bosni je bio na nižem stepenu mevlevijjeta. Ostali kadije u Bosanskom ejaletu su imali običan kadijski rang bilo kadija kadiluka bilo kadijskih naiba. Riječ mulla, koja se čula u Bosni, nastala je od riječi mevlâ,10 koja u nekim varijantama dolazi kao molla, a upotrebljava se kao poseban vid uvažavanja za učene ljude. U sultanskim fermanima kadijama visokog ranga sultan se obraća riječju mevlâna/mevlâna Saray Bosna kadisi.11 U tom smislu treba razlikovati riječ mulla koja je dolazila kao vid oslovljavanja brojnih učenih ljudi u Bosanskom ejaletu od riječi mulla koja je označavala funkciju vojnog sudije visokog ranga imenovanog sa posebnim zadatkom u osmanskoj provinciji. Mulla je u odnosu na druge kadije kadiluka bio veći autoritet i evidentan je opći respekt i uvažavanje prema mulli koji je često oslovljavan samo sa Mulla-efendija ili Mulla u mahkemi.12 Riječ mulla koja nije označa9 10 11 12 Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin ilmiye teşkilâtı, Ankara, 1984., str. 276-277. Mevlâ, mn. mevâli: pomagač, pristalica, sljedbenik, saveznik; titula obrazovanih i vjerski učenih ljudi, kadija. GHB, sidžil 10, str. 50 i ostali sidžili sarajevskog suda. Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987, str. 345.

Mulla u Bosanskom ejaletu

9

vala funkciju nego samo učenost dolazila je obavezno uz ime njenog nosioca. Taj naziv je prvo pripadao najvišim državnim službenicima šejhu-l-islamu i dvojici kazaskera. Naziv mulla je postao raširen i u provincijama, a pripisuje se svakom ko ima respektabilno vjersko obrazovanje. S druge strane naziv mulla u Bosanskom ejaletu ostao je u upotrebi kao poseban termin koji je označavao kadiju najvišeg ranga na nivou Ejaleta. Dok se sultan kadiji visokog ranga uglavnom obraćao sa mevlâna,13 što je uobičajeni naziv na teritoriji cijelog Carstva, dotle je u vezirskim bujuruldijama oslovljavan sa mulla.14 U carskim fermanima i naibi kadije koji nisu bili na visokom rangu na kojem je bio kadija Bosne oslovljavali su se sa mevlâna,15 ne samo na nivou Bosanskog ejaleta i na nivou srednjeg krila Rumelijskog ejaleta nego i šire na nivou cijelog carstva. Sultan se neposredno kadijama visokog ranga obraćao sa Sen ki Saray Bosna Mevlânayı mumâ ileyhisin hus s-ı mezb re mulla tayin olunmak için...16 Znači, kada se obraćao kadiji neposredno oslovljavao ga je sa mevlâna, a kada ga je imenovao da bude nazočan u vezi sa nekim određenim pitanjem tada je dodavao uz mevlâna i termin mulla. Sultan se kadiji Sarajeva, odnosno Bosne ili Saraj-Bosne, obraćao sa akdâ kudâti’l-müslimîne evlâ vülati’l-muvahhidîne madenü’l-fazli ve’l-yakîn râfiu’ i’lâmi’ş-şeri’a ve’d-dîn vârisü ul mi’l-enbiyâi ve’l-mürselîn el-muhtessu bi mezîd’i inâyeti’l-Meliki’lmu’în mevlâna Bosna kadisi zîdet fedâiluhu,17 a ako se obraćao svim kadijama na srednjem krilu Rumelijskog ejaleta kao onima koje je oslovljavao sa mevâli-i fihâm, tj. mullama ili natkadijama, tada je istu titulaciju koristio u množini: „...akdâ kudâti’l-müslimîne evlâ vülati’l-muvahhidîne madenü’l-fazli ve’l-yakîn râfiu’ i’lâmi’ş-şerî’a ve’d-dîn vârisü ul mi’l-enbiyâ ve’l-mürselîn el-muhtess ne bi mezîd-i inâyeti’l-Meliki’l-mu’în mevâli-i fihâm zîdet fedâiluhum, a ostalim kadijama srednjeg krila Rumelijskog ejaleta obraćao se sa „... ve mefâhiru’l kudât ve’l-hukkâm me’âdinü’l-fedâil ve’l-kelâm sâir-i kudât ve nuvvâb zîde fazluhum.18
13 GHB, sidžil 11, str. 122, sidžil 21, str. 49, 52, 53: mevlâna Saray kadisi izzetlü faziletlü efendi; sidžil 11, str. 119: Bosna kadisi mevlâna; sidžil 10, str. 50: mevlâna Saray Bosna kadisi. GHB, sidžil 11, str. 60: Hala Saray Bosna mullası. U turskom jeziku umjesto mulla navedena riječ čita se kao molla. Postoji i grafija munla. GHB, sidžil 11, str. 142: Naibu şer’ olan mevlâna Süleyman Rüşdi; naziv koji se davao visokoj ulemi šejhovima. GHB, sidžil 9, str. 125; sidžil 10, str. 8. GHB, sidžil 9, str. 119: mevlâna Saray kadisi... GHB, sidžil 9, str. 57.

14 15 16 17 18

10

Azra Gadžo-Kasumović

Valija se mulli obraćao na više načina. Nekada je svoje bujuruldije upućivao na mullu i obraćao mu se sa: fedâilu şi’âr Saray Bosna munlası izzetlü faziletlü efendi hazretleri,19 a onda je oslovljavao ostale državne službenike sa titulacijom koja je za njih u diplomatičkom izrazu pokrajinskog dvora bila određena. Kada je naredbe upućivao pored mulle i kadijama kadiluka valija se mulli obraćao sa sljedećom titulacijom: medine-i Saray Bosna’da mesned nişin şeriat-ı garra izzetlü faziletlü efendi hazretleri zîdet fedâiluhu,20 a onda je dodavao ostale kadije kadiluka obraćajući im se, npr., sa riječima: ve şerayi’u şiar Fojniçe ve Visoka ve Çelebi Pazar ve Çajniçe ve Taşlica ve Prepol ve Yeni Pazar ve Istari Eflak ve Vişegrad ve Birçe mea Knejine ve Kladna kazalarının kudât ve nuvvâb efendiler zîde fazluhum.21 Dešavalo se da je valija ili njegov kajmakam mullu oslovljavao i sa pojačanom titulacijom Mulla-beg efendi hazretleri, tj. njegovoj ekselenciji, efendiji Mulla-begu.22

Mulla u Bosni u sistemu provincijske vlasti
Mulla je bio vojni kadija visokog ranga angažiran u Ejaletu i imenovan na samo jednu godinu u Glavni sud Pokrajine/Bab-ı mahkeme, kao sjedište mulle u Sarajevu, da po nalogu centralne vlasti neposredno zastupa interese centralne vlasti i štiti vitalne državne interese. Mulla je u osnovi više imao posredujuću ulogu u upravi23 nego konkretnu sudsku, a konkretne pravosudne djelatnosti (razne sudske registracije i ovjere, slušanje sporova i presude) obavljali su njegovi zamjenici/naibi koje je postavljao. Mulla je imao čitav kadijski zbor u sarajevskom kadiluku kojemu je predsjedavao.24 Kao kadija
19 20 21 22 GHB, sidžil 21, str. 37. GHB, sidžil 9, str. 131. GHB, sidžil 9, str. 47. GHB, sidžil 18, str. 174. Mirimiran Džafer, kajmakam Bosanskog ejaleta u svojoj bujuruldiji datiranoj 02. redžepa 1191. godine obraća se mulli na slijedeći način: Medine-i Saray Bosna’da mesned ara-yı şer’iat-ı garra izzetlü, faziletlü Mulla-beg efendi hazretleri...; isto, str. 128, bujuruldija datirana 05. rebiu-l-evvela 1191. godine: Hala Saray Bosna’da seccade nişin şeri’at-ı garra izzetlü, faziletlü Mulla-beg efendi… Bašeskija navodi da je nekoliko kadija s agom i mullom otišlo u Travnik gdje raspisaše vrlo visok porez u svrhu ratne pomoći. N. d., str. 244. Godine 1194 (1780/81) u Sarajevu se spominje 17 mladih kadija pripravnika: Hadžimusić, Alikadići, Kurevija, Ćemerlić, Pinjo, Ćurčić, Mutevelić, Ablagija, Handžić, Dukatar, Fazlagić, Cigić i drugi. Godine 1773. i 1774. navodi se da je bilo preko 40 kadija i njihovih kandidata. Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987., str. 189 i str. 200-201.

23 24

Mulla u Bosanskom ejaletu

11

visokog ranga bio je član Divanskog vijeća i zajedno sa beglerbegom posredovao je u rješavanju svih krupnih pitanja iz domena pravosuđa koja su bila sporna. Mulla je bio autoritativna ličnost. Očito se po svemu izdvajao od drugih kadija. Ako se formirao kadijski zbor ili skupština, mišljenje mulle i njegova saglasnost je imala posebnu težinu za cijeli kadijski zbor.25 Angažiranje mulle bilo je primarno određeno za potrebe vojne prirode, a to angažiranje je bilo opisano riječima na sidžilima sarajevskog suda koji su nazivani Sicil-i mahf z vekâyi’ ve kısmet-i askeriyye der zamân fazîletlü ...hazretleri sene...an..26, što znači zaštićeni sidžili (registriranja) dokumenata i vojnih ostavina u vrijeme navedenog kadije. Gore citirani navod na sidžilima sarajevskog mulle indikativan je u pogledu razumijevanja prirode njegovih osnovnih zaduženja kao vrhovnog kadije Pokrajine u sudskom sistemu pod nadzorom vojne uprave. U jednom fermanu upućenom svim valijama na lijevoj i desnoj strani srednjeg krila Rumelijskog ejaleta, svim mullama, kadijama kadiluka, naibima i ostalim stavlja se na znanje da je u svaki kadiluk od strane Porte postavljen po jedan kadija ili naib da izvršava šerijatske odluke, te se navodi „da su postavljeni oficiri raznih klasa od strane njihovih odžaka da prema starom zakonu preuzmu (pod upravu i nadzor) razne vojničke redove i rješavaju (sviđaju) pitanja za kojim oni imaju potrebu“. Također se navodi „da regulisanje pitanja vojničkih redova koja se ne odnose na šerijatske poslove i izvještavanje Porte o njihovim upražnjenim ostavinama pripada isključivo njihovim oficirima“.27 Kada se citirani navod ubilježen na koricama sidžila mulle i navod o zaduženjima mulle iz fermana i kazaskerovih pisama o potrebi da
25 N. d., str. 76: Bašeskija navodi da je kadijski zbor otišao u sarajevsku mahkemu da isposluju ilam od mulle i pošalju ga u Travnik Selim-paši. Također navodi da je Mulla-efendija imao vrlo prisan odnos sa kadijama te da je s njima održavao sijela uz sohbet-halvu i gozbu. N. d., str. 130. Uvijek je bila navedena godina službovanja i precizan datum početka vršenja službe navedenog mulle. Memâlik-i mahr semde zıll-ı zalîl-i şahânemde mustazıl olan ibâdu-ullâhın um r-ı hus sları vaz’-ı kadîmi üzere rü’yet ve icrâ-yı ahkâm-ı şerî’at olunarak, zuafâ ve fukarâ zîr-ı cenâh-ı re’fetimde hoşhâl ve mütmainnu’l-bâl olmak için her kazâya Der-i seâdetimden birer kadı ve yahud birer naib nasb ve irsal; ve ecnas-ı askerî tâifesini zapt ve um r-ı lâzimelerini görmeğe dahi kan n-ı kadîm-i üzere ocakları tarafından sun f-ı zabitân tayîn; ve bu vechile um r-ı reâya ve askeri birbirinden mumtaz ve müstesna olduğuna binaen, askerî ve reâyanın huk ka dair olan hus slarını sâkin oldukları kazâ hâkimi görmeğe memur; ve askerî taifesinin um r-ı şer’iyyeye dair olmıyan hus slarının nizâmı ve mahl lâtının Der-i seâdetime i’lâmı ancak zabitlerine maks r… V. H. Hadžibegić, Prilog proučavanju nadležnosti sudova u turskom periodu, Istorijsko-pravni zbornik, 3-4, Sarajevo, 1950., str. 243.

26 27

12

Azra Gadžo-Kasumović

mulla, pored toga što će brinuti o izvršavanju šerijatskih propisa, brine o popisu vojnih ostavina i njihovoj raspodjeli među nasljednicima, sa gore citiranim navodima iz fermana jasno je da je mulla bio taj oficir koji je brinuo o jednom dijelu pitanja koja su se odnosila na vojničke redove. Mulla je bio nominalno nadležan da, između ostalog, organizuje da se u u sidžile bilježe isprave, važni dokumenati i predmeti/vekayi'. Pod terminom vekayi’ podrazumijevaju se dokumenti bitni za državnu vojnu upravu, a tu spadaju upravni akti sultana i valija i potom sudske registracije svih pitanja koja se odnose na vojna lica, prije svega, pitanja reguliranja imovinskopravnih odnosa kao i pitanja registriranja privilegija dodjeljivanih navedenim kategorijama stanovništva iz klase askera. Raznovrsni predmeti koji su se vodili u sidžilima mulle upućuju na izuzetno širok krug sudskih nadležnosti, bar kad je u pitanju bila Glavna sudnica/Bab-ı mahkeme. Stepen odgovornosti samog mulle i složenost njegovih službenih komunikacija bila je bitno različita od dužnosti njemu podređenih sudskih službenika, zamjenika koje je on po dobijanju mandata postavljao svojom muraselom.28 Mulla je, za razliku od lokalnih kadija u koje su spadali kadije kadiluka i naibi, dolazio u Sarajevo kao kadija visokog ranga angažiran na raznim prostorima Osmanske države. On je, za razliku od lokalnog kadije naiba, koji se bavio običnim svakodnevnim poslovima u osnovi marginalnim za opće državne interese kao što su imovinskopravni odnosi lokalnog stanovništva, vjenčanja, razne registracije sitnih pitanja i slično, bio zadužen u Ejaletu za nadzor nad registracijom upravnih akata i svih drugih dokumenata od značaja za funkcioniranje cjelokupnog sistema Osmanske države uključujući pored vojnih i ekonomska pitanja. Mulla je bio državni službenik imenovan ispred centralne vlasti da zastupa interese te vlasti izvršavajući naredbe Porte, prije svega u vojnom pogledu, a potom, da nadgleda i sve druge aspekte civilnog života Ejaleta. U tom smislu bio je nadležan za sva pitanja koja su se odnosila na vojna lica, državne prihode i na državne službenike, a potom i na civilna pitanja, u slučaju potrebe. On je pratio i vojnu i civilnu organizaciju i funkcioniranje svih organa vojne i civilne vlasti u Ejaletu da bi dostavljao informacije direktno centralnoj vlasti. Istovremeno je organizirao i registriranje naredbi centralne vlasti u protokolarne knjige/sidžile i njihovo dostavljanje izvršnim organima. Nakon takvog čina registriranja i javnog objelodanjivanja sadržaja visokih naredbi, naredbe su postajale izvršive. U sidžilima sarajevskog mulle bilježene su i sitne registracije kao što su registracije primanja islama, jamčenja, vjenčanja, registracije odobrenih
28 GHB, sidžil 10, str. 26.; sidžil 57, str. 110.

Mulla u Bosanskom ejaletu

13

prodajnih cijena stočne i ljudske hrane, registracije zaduženja onih koji su preuzeli neke društveno važne obaveze te registracije raznih punomoći i slično. Od svih navedenih registracija registracije jamčenja i vjenčanja odnosile su se, uglavnom, na običnu raju.29 Ostale registracije odnosile su se, većinom, na pitanja lica iz kategorije asker i njihovih nasljednika te na pitanja registracija bitnih za privredno poslovanje. Treba istaći da je veliki dio stanovnika sarajevskog kadiluka bio uključen u kategoriju askera i njihovih nasljednika te su stoga sidžili glavnog sarajevskog suda, uglavnom, ispunjeni predmetima koji se tiču te kategorije stanovništva. Mulla je nekada oslovljavan kao kadija sa sjedištem u Sarajevu30 ili skraćeno sarajevski mulla, a nekada kao bosanski mulla stoga što je imao dvostruke nadležnosti: Kao glavni kadija kadiluka Saraj-Bosna i kao glavni kadija na nivou Ejaleta. Kao kadija sa sjedištem u kadiluku Saraj-Bosna bio je dužan da organizira čuvanje Šerijata i zakona i vođenje vojnih ostavina te da u sarajevskoj sudnici i sarajevskom kadiluku postavi svoje naibe sa zaduženjem da čuvaju zakonitost i „ne skreću sa Pravog puta“. Unatoč kompetencijama koje je imao u organiziranju, kontroli i vrhovnom nadzoru nad svim događanjima na teritoriju Ejaleta, on ipak nije imao kompetencije da postavlja kadije kadiluka i njihove naibe. Odluka i dokument o postavljenju navedenih pripadao je vrhu osmanske državne vlasti. I kadije kadiluka i naibi su, kao i mulle, dobijali od sultana dekret o postavljenju, a od kazaskera zapečaćeno pismo o uvođenju u dužnost. Rad svih državnih službenika pa i rad mulle bio je izložen sudu javnosti.31 Kao kadija na nivou Ejaleta Bosna bio je zadužen da, ukoliko je bila potrebna revizija nekih odluka kadija kadiluka ili njihovih naiba, kao vrhovni predstavnik Glavnog suda/Bab-ı mahkeme u suglasnosti sa valijom i po valijinom nalogu pitanje ponovo razmatra, prije svega one slučajeve vezane za vojne ostavine. Mulla je sudski intervenirao u pitanjima vezanim za probleme tvrđavskih posada, za prihode mukata i malikana te za osiguranje redovnog primanja, tj. plaća vojnih lica na teritoriji cijelog
29 30 31 U sidžile sarajevskog suda registrirala su se i vjenčanja stanovnika okolnih sela, a često i vjenčanja zimija sa područja sarajevskog kadiluka. Saray Bosna’da mesned nişin. U tom smislu nezadovoljno građanstvo, bolje rečeno drugi predstavnici lokalne vlasti, pravili su mahzare protiv mulla često zahtijevajući njihovu smjenu. Pod pritiskom lokalnog stanovništva, odnosno lokalnih organa vlasti, mulle su bili prisiljeni slati ilame i arzuhale paši i onda kada sami nisu ocjenjivali da je to neophodno. Bašeskija, n. d. str. 202.

14

Azra Gadžo-Kasumović

Ejaleta i rješavao propuste u vezi s tim.32 Bio je nadležan i za rješavanje svih prihoda od raznih mukata koje su određivane za odžakluk-plaće neferima na području Bosne.33 Porta je u tom smislu slala naredbu bosanskom valiji, bosanskom kadiji ili sarajevskom kadiji uz kadiju područnog kadiluka za čiji je teren bio vezan određeni problem.34 Mulla je, kao i valija, spadao u krug osmanske administracije koji su po rotirajućem principu obavljali svoje visoke dužnosti u raznim pokrajinama Carstva te u tom smislu spadao je u prvi krug nosioca vlasti na lokalnom nivou. Mulla Bosne, po potrebi, bio je nadležan i za poslove izvan Ejaleta, npr. kada je bila u pitanju zaštita državne i vakufske imovine sa teritorija Bosanskog ejaleta.35 Pored navedenog mulla je mogao svojim sugestijama i prijedlozima utjecati na korigovanje nedovoljno definisanih i efikasnih propisa u okviru ukupne organizacije sistema osmanske uprave. 36

Mulla kao značajna karika u finansijskim i ekonomskim pitanjima Ejaleta
Mulla je bio određen da kao kadija visokog sudskog i oficirskog ranga bude nazočan i vodi brigu o tome da ono što je za vojna lica bitno, a to
37

32

33 34 35

36

37

Turski dokumenti 1, MD 3434/49-1; u prevodu Polimca, str. 521 i 523.: Neferi tvrđave Bužim podnijeli su arz Divan-i Humayunu da imaju berat iz 1125. na prihod džizje vilajta Bosna, ali im je to odbijeno, o čemu je iz sultanske kancelarije stigla naredba kadiji Bosne da postupi po emr-i šerifu. T.D. 1, u prevodu Polimca, str. 511, godina 1117/1705. T.D. 18, u prevodu Polimca, str. 632. Veliki vakufi kao kreditne fondacije i fondacije od vitalnog ekonomskog interesa bili su zadužbine vojnih lica i kao takve, kao i sve malikane državna dobra i njihove mukate, bili su u fokusu pažnje i nadzora sudija visokog vojnog ranga kakvi su bili natkadije. (Valija se obraćao bosanskom beglerbegu, sarajevskom mulli i požeškom kadiji da se pobrinu za popravak karavan-saraja i hamama što pripadaju Gazi Husrevbegovom vakufu u Požegi godine 1675.V. N. Moačanin, Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva, Jastrebarsko, 1997., str. 92-93. U pogledu promjene teritorijalno-upravne organizacije, predstavke koje su sa cijelog područja sudske nadležnosti na rangu mevlevijjeta upućivne sultanu vraćane su ponovo na uviđaj valiji i bosanskom mulli. V. GHB, T.D. 18, str. 590: Ehalija sela Obre, Ćatići, Milačići i ostala sela iz susjedstva žale se da su podvrgnuti pod nadležnost kadiluka Bosanski Brod, a oni su svega sat i po hoda daleko od Visokog, gdje su sve do doba osvajanja/feth potpadali u svim poslovima tekalifa i ostalih sudskih stvari. Iz kategorije sunuf-ı zabitan.

Mulla u Bosanskom ejaletu

15

su njihova imovina, postupci nasljeđivanja, sporovi oko imovine i ostavina koje su naslijedili njihovi nasljednici te njihove privilegije, bude registrirano u sidžile te da se tim pitanjima da podjednako veliki značaj kao i pitanju registriranja službenih upravnih naredbi koje su dolazile sa vrha centralne vlasti od sultana i sa vrha pokrajinske vlasti od valije. Također je bio zadužen za registraciju državnih prihoda i nadzor nad navedenim prihodima i njihovim sakupljanjem. Treba napomenuti da su najznačajniju ulogu u ekonomskom poslovanju Ejaleta, a posebno sarajevskog kadiluka, imala upravo lica iz kategorije asker. Bosanskom mulli upućivani su svi predmeti koji su se ticali statusa državne imovine i prihoda sa državnih imanja i državne zemlje erazi-mirije. On je predstavljao visoku sudsku instancu koja je uz nadgledanje i kontroliranje poslova podjele zaostavština vojnih lica nadgledala i pravno rješavala status državne imovine u koju je spadala erazi-mirija dodjeljivana na uživanje raznim kategorijama vojnih lica i malikane - državna dobra koja su davana u zakup te i svi drugi državni prihodi kao što su prihodi od rudnika, carina i drugog. Ukoliko bilo koji visoki državni službenik, defterdar ili čak bosanski valija nije provodio naredbe sultana i Carskog divana, bolje rečeno ukoliko je kršio pravila osmanske administracije, mulla je predstavljao glavni oslonac sultana u provinciji preko kojeg su se provodile sankcije prema inkriminiranim licima. On je bio nadležan za teške prekršaje i krivična djela kao što su pronevjere državnog novca,38 razne zloupotrebe i slično, prije svega vojnih lica i ostalih administrativnih državnih službenika. Ni bosanski valija ni mulla nisu imali pravo razrezivati poreze po svojoj volji. Kadija Bosne je samo prenosio naredbe o razrezu poreza i kontrolirao da razrez poreza bude u skladu sa zakonom. U tom smislu mulla je bio nadležan da štiti zakonitu praksu koja se vezivala za staru tradiciju. Tu tradiciju su potvrđivali navodi iz državnih deftera koji su se nalazili u državnoj riznici.39 U sarajevskoj mahkemi vršili su se i razrezi poreza određenih za državne službenike u kategoriji askera, prije svega, za valije, carske kapidžibaše koji su dolazili u Bosnu kao mubaširi i druge. Navedeni razrezi uključivali su obavezno i troškove suda. Spomenuti čin registracije poreza predstavljao je dozvolu za prikupljanje poreza na terenu što je bilo u nadležnosti izvršnih organa.40 Da ne bi bilo zloupotreba od državnih organa razrez poreza registriran je na sudu i obavljan pred uglednim ljudima ajanima, odnosno
38 39 40 T.D. 1, 1117/1705, u prevodu Polimca, str. 513. Tzv. mevkufat-defteri. V. tevzi deftere registrirane u sidžilima svih šerijatskih sudova.

16

Azra Gadžo-Kasumović

nosiocima izvršne vlasti u sistemu lokalne uprave.41 Kompetencije mulle bile su vrlo široke u smislu vršenja nadzora ne samo nad vojnim ostavinama, kako je decidno izrečeno u njegovom fermanu i beratu, nego i nad urednim isplaćivanjem svih vojnih lica pa i svih državnih službenika koji su spadali u kategoriju asker. Evidentno je da su pojedine mukate bile u nadležnosti kadija kadiluka u smislu da ih nadziru, registriraju i provode nalog o njihovom ispravnom poslovanju u skladu sa zakonom, tj. u skladu sa onim što je ubilježeno u glavnom računovodstvenom defteru u centralnoj blagajni. Kadije su, općenito, na zahtjev i u prisustvu vakufskih službenika donosili presudu o davanju vakufske imovine pod mukatu.42 Mulla je bio dužan da organizira registraciju svih poreskih zaduženja i registraciju zakupa mukati te je tako imao vrhovni nadzor nad svim mukatama Ejaleta zajedno. Mukate su se davale u zakup visokim državnim službenicima koji su bili u kategoriji vojnih lica i koji su svojom privrednom djelatnošću omogućavali prihode potrebne za izdržavanje tvrđava, tvrđavskih posada i drugih troškova koji su za Carstvo imali vojni značaj. Mulla je kao visoki državni vojni sudija i inspektor nadgledao državne mukate i intervenirao u slučaju nepravilnog protuzakonitog i neefikasnog poslovanja.43 U slučaju da zakupnici mukata koji su bili dužni iz dijela svojih prihoda davati plaće vojnim službenicima, prije svega mustahfizima tvrđava, nisu izmirivali svoje obaveze uredno, sultan je posredstvom kadije Bosne naređivao da se multezimi i emini po potrebi sprovedu u Istanbul.44 Kada su u pitanju bila rješavanja imovinskopravnih odnosa, Porta je, uz valiju i mullu, koji su bili najodgovorniji državni službenici i za vojna i civilna pitanja u Ejaletu, naredbu naslovljavala i na nadležne kadije ostalih kadiluka. Bosanski mulla sa sjedištem u Sarajevu bio je nadležan za pitanja rješavanja ili nadziranja rješavanja imovinskopravnih odnosa vojnih lica na području cijelog Ejaleta.45
41 42 43 44 45 A. Sućeska, Ajani, Sarajevo, 1965. GHB, A-8/TO. V. mühimme ve şikayet defterleri. Defter 1757, 973/1566, fotokopija 321, str. 50-51, preveo Polimac. GHB, T.D. 18, str. 696, preveo Polimac: Naredba upućena bosanskom valiji i munli Sarajeva u povodu arzuhala kapetana Bihaća da mu se vrati oteta imovina; TD 18, str. 730: slučaj kapetana Novog Pazara; TD 18, str. 506: slučaj kapetana Ostrošca; TD 18 str. 503: slučaj ehalije Birča sa Knežinom, Čajniča i Cernice; TD 18, str. 448: slučaj timarlije Mehmeda koji ima timar u zvorničkom kadiluku; TD 18, str. 440: slučaj bivšeg defterdara Bosne u vezi sa naplatom asl-i mala i kalemijje prilikom

Mulla u Bosanskom ejaletu

17

Nadzorni poslovi vrhovnog kadije u Bosni ili mulle Pošto je mulla obavljao organizaciju i nadzor nad registracijom svih značajnih upravnih akata Ejaleta na taj način je bio upoznat sa ukupnom situacijom na terenu. Mulla je naređivao i nadgledao bilježenje kako dokumenata koji se odnose na upravne i vojne poslove tako i nekih koji se odnose na civilne poslove.46 Bio je nadležan da putem svoje kancelarije/mahkeme organizuje poslove nadzora u vezi sa svim državnim prihodima, raspravljanjem pred sudom teških i spornih pitanja u vezi sa državnim zakupima, posredovanjem u sporovima oko korištenja državne zemlje, organiziranjem nabavke hrane te da nadzire čuvanje i raspodjelu rezerve hrane u državnim skladištima i slično tome.47 Pored navedenog nadzirao je i organiziranje logistike za vojsku. Uz to on je bio uključen i u pitanje nadzora i kontrole državnih granica. Bašeskija navodi da je paša godine 1197/1782. pozivao mullu i kolćehaju u Travnik na dogovor u vezi sa sporovima na granici. Bio je obavezan član na mirovnim sporazumima i kod evidentiranja i uspostavljanja novih granica tj. u procesima razgraničenja među državama koja su slijedila nakon ratnih operacija, a što je imalo strateški vojni značaj za Carstvo. U svojstvu visokog državnog predstavnika i najvišeg predstavnika vojnog pravosuđa na nivou Ejaleta obilazio je i nadzirao granična područja i doprinosio rješavanju graničnih međudržavnih sporova.48 U tom smislu pojavljuje se kao visoki vojni arbitar, posmatrač, lice koje vrši nadzor i izvještava o situaciji na terenu.
licitacije zadarske mukate; TD 18, str. 399: slučaj timarlije iz nahije Kobaša koji tuži defterćehaju Bosanskog vilajeta; TD 14, str. 27: slučaj bivšeg tezkeredžije Bosne hadži Mehmeda, starješine čauša hadži Mehmeda, tuzlanskog kapetana Derviša Hasana i bivšeg kapetana Bihaća Ahmeda. GHB, sidžil 34, str. 193: Mulla Ahiskavi mevlâna Mehmed ubilježio je nakon uobičajene dove da je knjiga koju vodi čuvani sidžil i da sadrži razne dokumente/vekaji’, vjenčanja, ostavinske vojne sporove, šerijatske hudždžete i visoke naredbe. Hrana/žitarice iz navedenih skladišta su se, na osnovu bujuruldije, a uz odobrenje suda mogli izuzeti i prodati uz društveno utvrđenu cijenu pristupačnu narodu. V. GHB, sidžil, 42, str. 54. GHB, T1987, list 92: “…Kladuşa’dan Koran’a nehrıne varınca Kladuşa ve Çetin ve İşturliç hududu kat olunup Beşiroglu’nun kapudanlığı hududu nizam ve muhaddid ile Mulla efendi hazerâti bu günlerde Bihke hududuna girmişler;” Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987., str. 311:Husamuddin-paša je u svrhu osiguranja granice pozvao iz Sarajeva nekoliko ljudi, kadija, odžaklija, janjičarskog agu Memiš-agu i Mulla-efendiju.

46

47

48

18

Azra Gadžo-Kasumović

Mulla je pored funkcije vrhovnog vojnog kadije bio, također, zadužen da kao duhovni autoritet obavezno bude nazočan pri činu mobilizacije. Namjesnik je predvodio vojsku i komandovao vojskom u praktičnim akcijama. Mobilizirana vojska predvođena je pred vrhovnog bosanskog kadiju mullu.49 Takav čin je imao poseban psihološki efekat na vojsku, a istovremeno predstavljao je i vrstu specijalnog nadzora mulle nad tokom mobilizacije. Prema tome, svi značajni poslovi Ejaleta, a mobilizacija je, bez sumnje, predstavljala takav čin, izvršavani su posredstvom oba značajna oslonca osmanske vlasti: beglerbega Bosne i mulle. U vrijeme mobilizacije kada je sultan izdavao uputstva valiji o borbi sa neprijateljem posebno se obraćao mulli sa nalogom da svijetu objašnjava one ajete i hadise kojim će bodriti borce na borbu.50 Pošto je obavezno bio prisutan na mobilizaciji i imao uvid o njenom toku mulla je istovremeno obavljao i njen nadzor o čemu je slao svoje izvještaje. Mulla je sa kadijama pravio raspored odlaska u borbu na osnovu naredbe o mobilizaciji određenog broja vojnika koja mu je stizala od valije.51 Bosanski mulla je posredovao u slučajevima suđenja članovima odžaka sa područja cijelog Ejaleta. On je u suradnji sa janjičarskim zabitom učestvovao u organizciji proslijeđivanja članova odžaka optuženih za neposlušnost na Bosanski divan, gdje su poduzimane sankcije protiv optuženih.52 Iz kancelarije mulle proslijeđivani su na Portu arzuhali koji su se ticali vojnih lica, bilo da su vojna lica državni službenici tražili zaštitu svojih prava bilo da su stanovništo, ugledni ljudi, ulema i drugi slali pritužbe Porti na njihovo ponašanje i zahtjev da budu smijenjeni.53 Mulla je bio nadležan za sve sandžake Bosanskog ejaleta kao visoki vojni pravosudni i nadzorni organ. Naravno, on je pored vojnih poslova posredovao kao visoki sudija i u nekim slučajevima civilnog karaktera.54
49 50 GHB, Kadićeva hronika IV, str. 156. U tom smislu sultan se nakon obraćanja mulli obraćao i mufiji i ulemi, a ajeti koje je preporučivao da se tumače su: Kâtilulladîna yal’ nakum min al-kuffâri; Ne recite za one što su umrli na Božijem putu da su umrli, naprotiv oni su živi, ali vi to ne vidite“ te hadis-i šerif: „Tako mi Onoga ko raspolaže mojom dušom, želio bih da poginem na Božijem putu, pa da proživim, pa da opet poginem, pa da opet proživim i da opet poginem“. TD 114, str. 137, u prevodu Polimca. Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987., str. 292. GHB, sidžil 12, str. 6. GHB, TD 2, u prevodu Polimca str. 3: Arzuhal iz 1692. koji su uputili stanovnici, ulema i raja da se zamijeni 45. odaja janjičarskog džemata u Livnu jer su raskalašeni i i nasilni, ne obavljaju svoj posao i tvrđava ostaje neosigurana. Tako on posreduje u pogledu smjene predstavnika izvršne vlasti ajana u kadiluku

51 52 53

54

Mulla u Bosanskom ejaletu

19

Posjedovao je pravo nadzora nad sudskim nadležnostima kadija kadiluka na području cijelog vojno-sudskog teritorija na rangu mevlevijjeta koji je odgovarao teritoriju Ejaleta. Naredbe od centralne vlasti dolazile su kadiji Bosne/mevlâna Bosna kadisi, Bosna munlası ili skraćeno, kako je ostalo u lokalnoj upotrebi, mulli. Mulla je znači bio važan predstavnik centralnih vlasti u pokrajini i nekada posrednik u prenošenju carskih naredbi. Istovremeno bio je zadužen i za to da nadzire i kontrolira da li se navedene naredbe izvršavaju. Mulla ili kadija Bosne je, uz to što je bio odgovorno lice koje organizira registraciju i prosljeđivanje naredbi na niže instance lokalnih organa vlasti, bio nadležan na način na koji je bio ranije odgovoran glavni inspektor/müfettiş na području sandžaka Bosna i drugih sandžaka prije uspostave Bosanskog ejaleta,55 a to znači kao glavni kontrolor i nadzornik državnih prihoda. Pod mullinim nadzorom vršila se kontrola državnog novca na taj način što su se novčane doznake/tahvil preko njegovog glavnog čohadara dostavljale u njegovu kancelariju,56 a on je bio dužan proslijediti to u državnu blagajnu, tj. naložiti da se to proslijedi. Njemu se, također, predavala i džizja, kako je naređivano po fermanu.57 Iz mulline kancelarije slat je Porti izvještaj kao rezultat nadzora mulle o tome da su njeni nalozi pročitani i provedeni u djelo.58

Mulla i raspodjela vojnih ostavina
Pošto je Bosanski ejalet bio istureno vojno krajište tu se redovno nalazila značajna koncentracija vojnih snaga te je, u tom smislu, od posebnog značaja bila briga o njihovim vojnim ostavinama i proslijeđivanju taksi od naslijeđa kazaskeru Rumelijskog ejaleta. Stoga kazaskerovo zapečaćeno pismo kojim su se kadije na području njegove nadležnosti uvodili u dužnost
Cernica što pripada hercegovačkom sandžaku. V. GHB, sidžil, br. 33, str. 19. prema A. Sućeska, Ajani, Sarajevo, 1965., str. 119: Ajani su predstavljali civilne organe izvršne vlasti u sistemu lokalne provincijske uprave. Lokalni ajan kao organ unutarnje bezbjednosti i službenik kojeg je narod delegirao na poslovima sigurnosti i održavanja mira u lokalnim gradskim sredinama bio je lokalni organ vlasti kao neka vrsta samoupravnog predstavnika naroda. V. muhimme i šikajet deftere do 1580. godine i naredbe koje su upućivane glavnom mufettišu kadiji i svim kadijama sandžaka Bosne i Klisa. GHB, A-4623/TO: “…ve kusur kalan iki yüz doksan dokuz guruş tarafımızdan ba tahvil havale olunmuş olduğu hala Saray Bosna mulası faziletlu efendi hazretlerinin baş çokadar agaya tahvilimizi verip…’ GHB, T 3116, list 10. GHB, TD 2, str. 156, preveo Polimac.

55 56

57 58

20

Azra Gadžo-Kasumović

redovno sadrži navod da pored brige o zaštiti zakonitosti brinu i o registriranju i podjeli vojnih ostavina,59 budući da su ostavinske takse sa teritorija Bosanskog ejaleta bile značajan izvor prihoda rumelijskog kazaskera.60 Svrha postavljanja vojnih kadija visokog ranga - mulla i njihovih kassama u provincijama, između ostalog, bila je briga o vojnim ostavinama što je bio značajan prihod za izdržavanje vojnog sudstva na državnom nivou, a i faktor kontrole čime se sprečavalo odlijevanje novca iz državne blagajne u slučaju smrti vojnih lica. Pitanje vojnih ostavina, bez sumnje, bilo je od posebnog značaja za Carstvo s obzirom na činjenicu da su vojna lica kao nosioci vojnog timarsko-spahijskog sistema bili uživaoci najvećih prihoda. Pitanje interesa za njihove vojne ostavine bilo je i pitanje kojim je država željela ispoljiti svoju posebnu brigu za vojna lica što je navedenima davalo osjećaj sigurnosti i ukazivalo na njihov poseban status. Stoga je to bilo značajno pitanje za vojne državne interese. U vojno stanovništvo ili asker ulazili su svi koji su imali posebnu ulogu u administrativno-upravnim i vojnim poslovima pa su im kao takvima i određivani prihodi iz državne blagajne.61 Navedena kategorija bila je vrlo brojna, osobito u Saraj-Bosni gdje je registriran najveći broj vojnih ostavinskih deftera. Mulla je dio svojih ukupnih nadležnosti koje su se odnosile na vojna pitanja, a to je pitanje raspodjele vojnih ostavina, prenosio na vojnog kadiju
59 60 Sidžil 21, str. 1: ...zir hukumet-i şeriyyelerinde olan Bosna kazasının umur-i kısmet-i askeriyyesi...vaki’ olan mevaddi mevtay-i askeriyyeyi tahrir... Mulle i ostale kadije kadiluka su morali sakupiti i predati takse koje su pripadale kazaskeru i poslati ih ili ih sačuvati do dolaska kazaskerovog kassama. A u prihode kazaskera su spadale takse od ostavina svih vojnih lica. Ako nije bilo nasljednika da se vojna ostavina među njima podijeli, njihova imovina je popisivana i slata u državnu blagajnu/bejtu-l-mal. Sve ostavinske takse lica koja nisu spadala u vojnu kategoriju spadale su lokalnim, tj. mjesnim kadijama. Značajno je osvrnuti se na poglavlje o onom što predstavlja sudsku taksu na zaostavštinu/resm-i kısmet prema kanunnami sultana Sulejmana Zakonodavca. Po navedenoj kanunnami u vojna lica/asker ubrajaju se spahije, ali i oni koju su u braku sa njima, muderrisi, kadije, šejhovi, mutevelije, nadzornici vakufa/naziri i njima slični državni funkcioneri. Tu spadaju i djeca vojnih lica, njihove žene, robovi vojnika “koji se poslije oslobođenja budu nalazili u službi vojnika i čije je izdržavanje od vojničkg reda, a nisu nikom upisani kao raja.” Navedeno je da taksa na zaostavštinu bogatih pripadnika vojničkog reda koja iznosi iznad 100 akči pripada kazaskeru, a taksa ostalih koja iznosi ispod 100 akči vilajetskim kadijama, odnosno kadijama kadiluka. Kazaskerov kassam, kao specijalni vojni sudija za podjelu ostavština koji se nazivao el-kassam el-askeri, uzimao je za kazaskera određeni procenat od podjele zaostavština koji se nazivao taksa na ostavštinu/resm-i kısmet.

61

Mulla u Bosanskom ejaletu

21

kassama. Svaki kadiluk imao je posebnog kassama i posebne kassam-deftere. U Istanbulu je postojao poseban sud koji se nazivao sud za podjelu ostavina/ kassam mahkemesi. Mulla je bio nadležan nad državnim službenicima koji su spadali u kategoriju askera uključujući u tu kategoriju i muderrise, imame i hatibe, mujezine, šejhove te sve one koji su bili muaf zbog značaja njihovih djelatnosti za državu te janjičare, zaime, timarlije kao i ostale koji su sa njima bili povezani kao što su njihove žene i djeca.62 Treba razlikovati od vojnog kadije kassama vojnog kadiju /ordu kadisi.63 Pravi odgovorni kassam kadija, i prema navodima iz fermana i prema natpisima na koricama sarajevskih sidžila, bio je, ustvari, mulla jer je on bio zadužen da organizira, između ostalog, i registriranje i raspodjelu vojnih ostavina. U tom smislu on je upućivao arz Porti i predlagao na predlog mulle postavljenje katiba koji bi vodio registracije vojnih ostavina, šerijatskih seneda, a sultan je na to navedenom katibu izdavao berat.64 Vojni kadija kassam je ostavinu umrlih lica bilježio u posebne deftere koji su se nazivali ostavinski ili kassam-defteri ili tereke-defteri. Uz prisustvo stručne osobe koja se razumjela u finansijsko poslovanje izvršavana je procjena ostavine umrlog, a zatim se, nakon izmirivanja obaveza, preostali dio imovine dijelio na dijelove među zakonskim nasljednicima po vjerskom zakonu Šerijatu. Svaki nasljednik je dobijao izvod iz kassam deftera zavedenog u sidžilu koji se odnosio samo na njegov nasljedni dio, a ne na čitavu ostavinu.65 Kassam je uzimao zakonom propisane takse tzv. kassamiju. Sultan je fermanom rješavao pitanja taksi na podjelu naslijeđa. Od kazaskera ovlašteni inspektor/müfettiş vojnih kassama povremeno je dolazio i kupio takse određene za kazaskera. Ukoliko nije bilo kassama takse je uzimao vilajetski kadija, odnosno kadija kadiluka i čuvao ih u svom sudu do predaje kazaskeru. Mulla i sve ostale kadije kadiluka su bili dužni organizirati registraciju imovine umrlih u djelovodnom protokolu ili posebno vođenom kassam-defteru. Kada je
62 63 H. Hadžibegić, Kanun-nama sultana Sulejmana Zakonodavca, GZM, Sarajevo, 1949-1950. str. 348-350. Postojala je praksa da u svim vojnim pohodima s vojskom učestvuje i vojni sudija koji je na licu mjesta rješavao sve sporove vezane za vojna lica. Od početka osnivanja Carstva, tj. od prvih sultana postojala je praksa da kazaskeri vojne sudije ili ministri sudskog sistema učestvuju sa sultanom kao njegovi zastupnici u pitanjima pravosuđa. Šejhu-l-islam je davao preporuku velikom veziru o postavljenju kadije u vojsci. Nakon što bi ovakav prijedlog bio poslat velikom veziru, on je to prihvatao. V. Uzunčaršili, n.d, str. 179. GHB, sidžil 21, str. 93. GHB, zbirka pojedinačnih kassam-deftera.

64 65

22

Azra Gadžo-Kasumović

u pitanju sarajevski kadiluk registracija vojnih ostavina obavezno je vođena u sidžilima mulle 18. i 19. stoljeća koji su bili zavedeni pod njegovim imenom,66 a registraciju su vršili zamjenici mulle pod njegovim nadzorom. Ukoliko je ostavina pripadala bejtu-l-malu, a takvih slučajeva bilo je mnogo, putem suda vršila se naplata od onih kojima je bila povjerena na čuvanje. Ovjerene spiskove kadije su bili dužni proslijediti Komandi odžaka preko specijalnog carskog izaslanika.67 Kassam-defteri se nisu bilježili u sidžile 16. stoljeća. U ovo doba vodio se poseban sidžil ostavinskih deftera. U sidžilu iz 1556. stoji navod: “...pokazalo se da je potrebno obratiti se kassam-defteru.”68 Kasniji sidžili glavnog sarajevskog kadije, odnosno mulle, koji su se vodili u Glavnoj sudnici/Bab-ı mahkeme registrirali su sve sultanske i vezirske dokumente, kadijske hudždžete a, prije svega, ostavinske deftere. Sarajevski kassam, naib mulle koji je imenovan da bude nadležan za pitanja vojnih ostavina i uzima takse imao je veoma veliki broj ostavina posebno imućnih ljudi zanatlija i trgovaca koji su uz to bili janjičari i koji su nazivani bašama. Centralizovana vojna uprava je očigledno vodila posebnog računa o preciznoj evidenciji ostavina vojnih lica koji su predstavljali najbogatiji i najbrojniji društveni sloj.69 Ukupan iznos taksi resm-i kısmet koji se slao kazaskeru za Rumeliju registriran godine 1781. i 1782. iznosio je oko 100 000 groša.70 Stoga je razumljivo zašto je na sidžilu sarajevskog glavnog kadije obavezno stajao navod da rješava slučajeve vojnih ostavina u vrijeme mandata dotičnog kadije. Vojne ostavine i njihova podjela bile su pod posebnim nadzorom centralne vlasti. U tom smislu postojali su posebni propisi koji su određivali postupak prilikom te raspodjele. Određivan je iznos koji je predstavljao porez na ostavinu/resm-i kısmet te drugi troškovi na izdavanje kadijskih hudždžeta/ harc-ı hucec. Kassam je bio dužan da popiše ostavinu umrlih lica, da je podije66 67 68 69 Sačuvani sidžil kassam-kadije kao naiba sarajevskog kadije iz godine 1727. pokazuje da da su se ostavine u to vrijeme vodile odvojeno u bilježnici vojnog kassama. GHB, sidžil 47, str. 34. GHB, n.d. str. 320. U sidžilu 4 iz godine 1140. i 1141/1727. i 1728. evidentirano je 50 ostavinskih deftera, u sidžilu 9 iz 1768-1769. godine 48, u sidžilu 10 iz 1762-1763. bilo je evidentirano 80, u sidžilu 17 iz 1775-1776. 104 , u sidžilu 18 iz 1776-1777. godine 133, u sidžilu 21 iz godine 1781. i 1782. bilo je evidentirano 82 ostavinska deftera, sidžilu 42 iz 1802-1803. godine 63, sidžilu 57 iz 1816-1817. 42, sidžilu 74 iz 1834-1835. 68 kassam-deftera, sidžilu 75 iz 1835-1836. godine 211, u sidžilu 76 iz 1836-1838. godine 166, u sidžilu 77 iz 1838-1839. godine 76, u sidžilu 87 iz 1850-1852. godine 76 kassam-deftera. GHB, sidžil 21.

70

Mulla u Bosanskom ejaletu

23

li pravedno među nasljednicima, da uzme zakonom određene pristojbe te da ih pošalje u sultansku blagajnu/hazine u zapečaćenom defteru. Kontroliranje navedenih postupaka bilo je u nadležnosti specijalnog carskog izaslanika čokadara. Ukoliko je bilo pritužbi na nepropisnu podjelu ostavine sultan je posebnim fermanom određivao za navedeni slučaj specijalnog kassama. Kazasker je svojim zapečaćenim pismom na osnovu navedenog fermana uvodio postavljenog kassam askera u dužnost. To je mogao biti kadija ili naib nekog drugog kadiluka uz kojeg je postavljan i specijalni izaslanik ispred centralne vlasti/čokadar. Oni su ponovo razdjeljivali ostavinu i, ako je bilo potrebno, saslušavali nezadovoljne strane. Ukoliko je u postupku bilo nepravilnosti suprotnih zakonu, bili su dužni centralnoj vlasti poslati obavještenje/ilam.71 Da bi se popisala ostavina koja pripada kazaskeru, ako nije bilo na licu mjesta kazaskerovog kassama, taksa za podjelu ostavine preuzimana je od lokalnog kadije i konačno prosljeđivana kazaskerovom kassamu. Kassam se pojavljuje i kao kadija koji ovjerava zadužbinske dokumente/vakufname.72 Postojao je jasan propis u kanunnami sultana Sulejmana Zakondavca da takse na podjelu zaostavštine od osoba koje imaju položaj plaćen sa više od tri akče dnevno u cijelosti pripada kazaskeru, a da takse na ostavštine osoba koji su na mjestu plaćenom ispod tri akče pripada vilajetskim kadijama.73 Kanunnama daje značajan podatak o tome koji državni službenici nisu spadali u kategoriju vojnih lica pa prema tome njihove takse na zaostavštinu/resm-i kısmet nisu pripadale kazaskeru nego su pripadale vilajetskim kadijama, tj. kadijama kadiluka. To znači da se njihove zaostavštine nisu registrirale u sidžilima vojnog sudije kassama nego da su se odvojeno registrirale. Sidžili sarajevskog kadiluka razlikuju se od svih drugih sidžila kadija kadiluka po tome što su u njima vođene brojne ostavinske rasprave vezane za zaostavštine vojnih lica, odnosno onih koji su po gore navedenim osnovima spadali u tu kategoriju. Na sarajevskom glavnom sudu pored uobičajenih predmeta te obavezne registracije visokih naredbi od sultana i vezira nalazile su se brojne registracije ostavinskih kassam-deftera koje su spadale u nadležnost vojnog kassam-sudije.74 U drugim kadilucima ostavinski predmeti su se ne71 72 73 74 Sidžil 11, str. 142 i 143. GHB, sidžil 57, str. 11. H. Hadžibegić, Kanun-nama sultana Sulejmana Zakonodavca, GZM, Sarajevo, 1949-50, str. 350. Prema sačuvanoj evidenciji sidžila sarajevskog mulle iz 18. stoljeća prvi sidžil u kojem su se vodile registracije vojnih ostavina uz registracije svih ostalih značajnih upravnih akata i registracije sudskih presuda jeste sidžil broj 8 datiran 1180. i 1181/1766. i

24

Azra Gadžo-Kasumović

kada vodili u glavnim kadijskim knjigama dotičnog kadiluka,75 a nekada su se vodili u posebnim defterima koji su bili u nadležnosti vojnih kassam-naiba u dotičnim kadilucima i koji su se vodili izdvojeno od glavnog registra kadiluka, iako je kadija ili naib imenovan da vodi glavni kadijski sidžil bio zadužen muraselom da, također, vodi vojne ostavine. To potvrđuje navod iz stolačkog sidžila datiranog 1205. godine u kojem se traži uvid u poseban zapečaćeni kassam-defter koji je vodio sudija/hakim da bi se ustvrdila vjerodostojnost navoda optuženog lica, a taj kassam-defter, odnosno ni jedan kassam-defter nije bio evidentiran u stolačkom sidžilu iz navedene godine.76 Kada se radilo o popisu vojnih ostavina visokih vojnih lica i onih sa titulom bega tada je sultan slao poseban ferman mulli u Saraj-Bosnu s nalogom da popiše ostavinu navedenog lica, da se razdijeli među nasljednicima, sasluša žalbe i tužbe, ukoliko ih ima, te da uobičajene poreze/rusumat dostavi u zapečaćenom defteru njegovom izaslaniku koji je došao sa Porte kao specijalan član komisije za popisivanje imovine umrlog vojnog lica visokog ranga.77

75 76 77

1767. godine. Što se tiče sidžila broj 3 datiranog 1119-1120/1707-1709. godine on predstavlja registarsku knjigu naiba sarajevskog suda imenovanog za registracije i saslušanja sudskih sporova. Također i sidžil broj 6 datiran 1166-1177/1753-1763. godine jeste registarska knjiga sarajevskog naiba imenovanog za registracije stranaka koje su pristupile sudu kao i registracije njihovih predmeta. Međutim sidžil broj 4 datiran 1140. i 1141/1727. i 1728. godine predstavlja registarsku knjigu Ibrahima, naiba mulle koji je s njegove strane bio ovlašten kao vojni kassam-kadija za registriranje vojnih ostavina i koji se ispod ostavinskih deftera potpisivao sa Ibrahim, el-muvella hilafeten ve-l-kassam-al-askeri bi medinet-i Saray Bosna. U drugom dijelu ove registarske knjige ubilježeni su obrasci pisama koje su kadije i naibi bili u prilici upućivati visokim državnim službenicima na Porti kao što su rumelijski kazasker, šejhu-l-islam, rumelijski tezkiredžija, emin fetva-efendija i drugi. Vjerovatno su se, navedene 1727. i 1728. godine kassam-defteri vodili u odvojenoj registarskoj knjizi kassam-kadije što je bio čest slučaj i u drugim kadilucima. Međutim prema evidenciji kojom raspolažemo, zbog značaja vođenja ostavinskih deftera sarajevskog kadiluka i njihove brojnosti u periodu od godine 1766. pa do 1852. godine svi ostavinski defteri sarajevskog kadiluka vođeni su u glavnim sudskim registarskim knjigama. OIS, sidžili mostarskog, prijedorskog, visočkog, travničkog kadije; GHB, sidžil 5 (mostarskog kadije). Forum Bosnia, sidžil stolačkog kadije, prevod Azre Gadžo-Kasumović, str. 50. GHB, sidžil 73, str. 37: Fermanom se traži popis i podjela ostavine Svrze Nazifa.

Mulla u Bosanskom ejaletu

25

Izvještaji mulle-natkadije
Pošto je svaki državni projekat morao imati javni karakter i biti registriran i ovjeren na šerijatskom sudu, mulla je bio dužan organizirati i nadgledati navedene postupke te uporedo s tim slati deftere i izvještaje na Portu. Na taj način on je bio glavni organ koji je posredovao u organiziranju kontrole važnih državnih pitanja i redovnog slanja izvještaja preko kojih je Porta ostvarivala uvid u sva dešavanja na teritoriji Ejaleta. Time je mulla dijelom preuzeo funkciju ranijih državnih kadija muffetiša, tj. državnih inspektora koji su prije teritorijalne reorganizacije 1580. godine bili slati na određena područja Carstva i slali izvještaje Porti te obavljali kontrolu i nadzor nad vojnim i privrednim projektima značajnim za državne interese. Kasnije je područje nadležnosti mulle postao cijeli Ejalet, a ne samo Bosanski sandžak. Znači, on je kao vojni kadija visokog ranga bio vrhovni kontrolni organ na nivou Ejaleta. Međutim po sistemu disperzije ovlasti svaki kadija kadiluka, ovlašten posebno od strane nadležnog kazaskera, imao je slične ovlasti na području svojih nadležnosti i imao je mogućnost da neposredno komunicira sa sultanom i valijom. Ta komunikacija bila je dvosmjerna jer su se sultan i valija obraćali direktno i kadijama kadiluka, a oni su, također, po potrebi imali mogućnost da izvještavaju valiju i sultana. Ipak je mulla bio glavni organ koji je posredovao u organiziranju kontrole važnih državnih pitanja preko kojeg je Porta ostvarivala uvid u sva dešavanja na teritoriji Ejaleta. Iz izvještaja mulle vidi se da je on bio zadužen da vrši nadzor i vodi brigu prije svega o državnim službenicima od valije, muteselima, vojvoda, janičarskih aga, kolćehaja, šeherćehaja, šeherskih emina, dizdara, muhtesiba do tarikatskih šejhova, mujezina, mutevelija vakufa i drugih. On je pratio njihov rad pažljivo i u vezi s tim redovno obavještavao sultana. Pored toga što je on sam pisao sugestije i svoja zapažanja u vezi sa radom nekih službenika kroz njegovu kancelariju i iz njegovog ureda slati su aruhali drugih državnih službenika.78 Posebno je pomno pratio rad i ponašanje najvišeg državnog funkcionera valije. Imao je pravo da sugerira Porti stvari za koje je svojim neposrednim uvidom uočio da su neefikasne i da nanose štetu općoj organizaciji lokalnog sistema. Mulla Smajil godine 1120. sugerira Porti da promijeni praksu naplate džizje preko valije vilajeta jer takva praksa doprinosi tome da se

78

GHB, zbirka pojedinačnih arzuhala i arzuhali evidentirani kroz sve sidžile sarajevskog suda.

26

Azra Gadžo-Kasumović

raja nastanjena na granicama Ejaleta razbježava.79 Na taj način on je svojim izvještajima, sugestijama i prijedlozima učestvovao u upravi i upravnoj politici koja se o raznim pitanjima vodila na nivou Ejaleta. Mulla je davao ocjenu ponašanja valije kako u pogledu njegovog snalaženja u organizaciji upravne i izvršne vlasti tako i u pogledu njegovog ukupnog držanja i nastupa na terenu. U to je spadala i ocjena odnosa prema raji i ocjena odnosa prema državnoj imovini. U veoma efikasnom sistemu međukontrole mulla je bio ključna ličnost u organizciji provincijske vlasti. Preko njegove kancelarije/mahkeme sarajevskog suda za koju je bio nominalno nadležan, išao je cjelokupan izvještaj o funkcioniranju sistema, o radu državnih službenika, o uspješnoj ili neuspješnoj realizaciji naloga Porte, o vjerodostojnosti raznih podataka. Taj izvještaj ticao se prije svega visokih državnih službenika kao što su defterdari i valije.80 Njegovi izvještaji odnosili su se na probleme vezane za finansijsko-ekonomska pitanja, sigurnosnu situaciju, pokrete neprijateljskih snaga na granicama, stanje vojnih snaga stacioniranih u Ejaletu, stanje tvrđavskih posada, držanje janjičara i slično. Uz navedene izvještaje mulla je bio slobodan i obavezan da daje i sugestije i prijedloge u vezi sa unapređivanjem, nagrađivanjem ili smjenjivanjem pojedinih državnih službenika i vojnih lica, dodjeli zijameta i timara, predloge o preduzimanju potrebnih mjera na zaštiti i odbrani granica Ejaleta, predloge i molbe sultanu o slanju finansijske vojne pomoći za odbranu i provođenje ratnih dejstava i slično. U tom smislu evidentno je, pored sudskog, i njegovo vojno i posredujuće angažiranje u upravi. U mullinu kancelariju kao i u kancelariju valije dolazili su nalozi sultana u vidu fermana. Mulla je slao povratni izvještaj sultanu da je ferman stigao i da je proslijeđen tamo gdje je trebalo ili da je javno obznanjen i pročitan. Ferman se oglašavao, npr., u Carevoj čaršiji u Sarajevu.81 Javno oglašavanje praktikovalo se putem telala i po drugim glavnim javnim čaršijama koje su u velikim gradovima kao što je Mostar nazivane carskim.82
79 80 81 82 GHB, T.D. 2, u prevodu Polimca, str. 168. Isto, str. 169: Izvještaj mulle Porti da se uvjerio u ispravnost arza defterdara da se naplata džizje da njemu. V. nalog iz 1100/1689. O izvještaju mulle da je primio nalog o mobilizaciji i da je ferman pročitan javno i oglašen u Carevoj čaršiji, Isto, str. 156, prevod Polimca. Carska čaršija koja se nalazila u Mostaru na Velikoj tepi u starom gradu služila je kao centralni trg na kojemu su se javno obznanjivale sultanske naredbe. V.Hivzija Hasandedić, Mostar od postanka do razaranja 1992/93, u časopisu Hercegovina br. 9, 41.

Mulla u Bosanskom ejaletu

27

Mulla je davao pozitivnu ili negativnu ocjenu o radu i ponašanju ne samo stalnih državnih službenika u Bosni nego i gostujućih izaslanika Porte. On je pratio njihov dolazak i kontrolirao da li su uspješno izvršavali specijalne zadatke zbog kojih ih je Porta upućivala u Ejalet. Po općem sistemu međukontrole u kojem je mulla bio ključna ličnost ugledni stanovnici kadiluka, prije svega grada Sarajeva, ulema, šejhovi, gospoda/sadat pa čak i sirotinja imali su pravo da šalju svoje ocjene rada državnih službenika i da ih preko mulline kancelarije šalju na Portu. Međutim oni su to činili sporadično i povremeno te u vezi sa samo pojedinim pitanjima za koja su lično bili zainteresirani. A mulla je bio dužan činiti to redovno, sistematski. Osnovna ocjena rada kako stalnih tako i gostujućih državnih službenika odnosila se na pitanje da li je narod njihovim radom na organizaciji sistema bio zadovoljan, da li je bilo nasilja prema raji ili drugih zloupotreba položaja. Preko mulline kancelarije arzuhale Porti slao je i valija i kadije drugih kadiluka, razni državni službenici i ugledni predstavnici naroda.83 Mulla je slao izvještaje i o radu službenika nižeg ranga koji su se izdržavali iz državne blagajne i davao preporuke za produženje njihove službe ili za postavljenje novog službenika. Naravno, on nije mogao biti nazočan lično za svaki slučaj. Mnoge poslove obavljali su njegovi zamjenici. Proces pripremanja i slanja izvještaja obavljao se u njegovoj kancelariji. Izvještaje je sastavljao lično ili je registrirao i prosljeđivao izvještaje koje je sakupljao preko raznih visokih službenika, kadija kadiluka i naiba prenoseći dio svojih ovlasti na njih. I kada je sam sastavljao izvještaje sastavljao ih je na osnovu konsultacije i vlastitih saznanja iz konsultacija i kontakata sa prvacima Ejaleta: valijama, defterdarima, miralajima, njihovim ćehajama, drugim kadijama, ćehajama esnafa, mutesellimima, zaimima, timarlijama, kapetanima, neferima, janjičarskim agama, serdarima, muftijama, muderrisima i drugim. Izvještaji su bili povjerljivi i najčešće ih je sam potpisivao. Preko njegove kancelarije slali su se izvještaji svih gore navedenih službenika sultanovih pa i izvještaji samog valije Bosne, a vrlo često i izvještaji muhafiza Beograda. Preko kancelarije bosanskog mulle povremeno su se slali i izvještaji državnih i vojnih službenika koji su po posebnim zadacima, bilo vojne ili administrativne prirode, slati u Bosnu. Iz mulline kancelarije slali su se redovno i izvještaji valiji o vjerodostojnosti podataka na osnovu kojih je valija donosio odluke.
83 Među izvještajima sarajevskog kadije čak se susreće i arz mutesarifa Beograda koji je on iz nekih razloga, ne želeći uvid možda beogradskog mulle, slao Porti. TD 2, str. 178-179.

28

Azra Gadžo-Kasumović

Na poslovima registracije mullinih povjerljivih izvještaja radio je poseban službenik, sekretar na poslovima državne korespodencije nazivan katib. Prema podacima kojim raspolažemo, poznat je bio katib Abdullah Drnišlija.84 On je, ustvari, bio neposredni opunomoćenik mulle nadležan da upravlja poslovima sekretarske kancelarije. Uz to je povremeno dobijao ovlasti da u ime mulle učestvuje kao nadzorni sudski organ u poslovima međudržavnih razgraničenja. O Abdulahu Drnišliji pisao je Alija Bejtić koristeći defter koji
84 Abdulah Drnišlija je kao muderris visokog ranga bio sekretar/katib i glavni naib/ćehaja mulle, a nekada kadija u vojsci. Ipak, sve njegove funkcije i angažiranost na brojnim državnim poslovima od posebnog značaja nisu bili dovoljni da ni nakon dvadeset godina upornog traženja bude promoviran u funkciju mulle. Navedeno postavljenje izgleda nikada nije dobio od Porte. Drnišlija je, kako to vidimo iz nekih navoda koje iz njegovog Zbornika navodi Alija Bejtić, bio vrlo ambiciozan u nastojanjima da se domogne funkcije mulle kao jedne od najviše dvije funkcije u Ejaletu. Činjenica da nije uspio unatoč direktnim intervencijama kod sultana najviših državnih dostojanstvenika, kakav je bio bosanski mulla Abdulah-efendija i bosanski muhafiz Elči Ibrahimpaša, ukazuje na vrlo stroge kriterije odabira za navedeno mjesto mulle. Drnišlija je kao ćehaja sarajevskog mulle u pitanjima državnog razgraničenja i kao sekretar sarajevskog suda imao najneposredniji uvid u značaj funkcije mulle. On je učestvovao u međudržavnim komisijama prilikom određivanja državnih granica između Osmanske države i Austrije na sjevernoj strani Bosne, od Bijeljine do Novog i kao sudski posmatrač i sudski opunomoćnik (na prijedlog mulle dobijao je sultanski ferman) i kao naib bosanskog mulle. Naime, on nije bio samo sudski posmatrač nego i neposredan akter koji je 13. 07. 1700. godine vodio pregovore oko granica i posredovao u prevladavanju nesuglasica između osmanske delegacije i konte Marsilija u pogledu Kostajnice i ada u rijeci Uni od Starog i Novog Novog nizvodno od ušća Une u Sanu. Stoga je on u svojim traženjima insistirao da dobije mjesto sarajevskog mulle, nakon smrti mulle Ahmedefendije ili mjesto beogradskog mulle. Kao razlog svog insistiranja često je navodio da je siromašan i da teško sastavlja kraj s krajem i da kao muderris Malkoč-efendijine medrese nema primanja nakon provale Savojskog u Sarajevo i gubljenja vakufa. Porta je, međutim, imala veoma dobre informacije o tome da on ima razne izvore primanja kao čifluk-sahibija, kao dovadžija, kao vaiz Skender-pašine džamije u Sarajevu. (Navodi se da je imao plaću sa mukate resmova nahija Birač i Kamensko.) Slučaj “Drnišlija” je očito bio Porti vrlo dobro poznat. Unatoč krizi koja je Portu zadesila nakon Bečkog rata i nakon provale Savojskog u srce Bosne Porta je imala jake mehanizme kontrole i informacija te još uvijek jake kriterije u izboru najviših državnih službenika. Krug ljudi koji su bili uključeni u razmatranje za dobijanje funkcija navedne vrste bio je ograničen. Izbor se obavljao po principu rotacije. To što je Drnišlija bio sekretar suda u periodu od 26 godina pokazuje da je predstavljao ličnost od povjerenja i da je Porti bilo više u interesu da ga kao domaćeg čovjeka sa istaknutim sposobnostima zadrži na mjestu sekretara glavnog suda nego da mu povjeri jednogodišnji mandat mulle. Ne treba zaboraviti da je on bio vojni ordijski kadija, svršenik Sahni seman medresa sa obrazovanjem koje mu je omogućavalo da se kandidira na najviša kadijska zvanja.

Mulla u Bosanskom ejaletu

29

je on definisao kao Drnišlijin Zbornik bosanskih memorijala.85 Mjesto katiba sarajevskog suda bilo je izuzetno značajno. On je imao uvida u povjerljive spise jer ih je u ime mulle sam sastavljao. U te povjerljive spise spadali su izvještaji mulle o svim delikatnim državnim pitanjima kao i izvještaji i ocjene rada visokih državnih službenika. Do takvih spisa mogao je doći samo kao bliski saradnik mulle. Stoga defter medžmua koji je Šabanović nazvao sarajevskim sidžilom a Bejtić zbornikom bosanskih memorijala, ne spada u običan zbornik niti u običnu medžmuu kakvu su predstavljale medžmue drugih kadija. Ovo jeste, ustvari, defter duplikat deftera mulle u kojem je on vodio povjerljive spise i izvještaje koje je slao na Portu. Porta je na osnovu tih izveštaja poduzimala mjere i slala na instancu dva najviša predstavnika valiju i mullu, a po potrebi na ostale dostojanstvenike, fermane u vidu naredbi i uputstava za preduzimanje upravnih mjera. Znači da su s jedne strane postojali zvanični sidžili sarajevskog suda koji su se vodili na mullu ili na njegovog glavnog naiba/bab-ı naib,86 a s druge strane postojali su i specijalni sidžili ili defteri bosanskog mulle u koje je njegov sekretar/katib po njegovim uputstvima i nadzorom registrirao sve izvještaje i dopise upućivane Porti u vezi sa sprovođenjem glavnih odluka Porte. Tu su spadali i prijedlozi i sugestije koje je mulla kreirao na licu mjesta uvidom u neposredno funkcioniranje pojedinih segmenata sistema, prijedlog za preduzimanje mjera od strane centralne vlasti. Uz to on je slao arzuhale svih državnih službenika uključujući i kadije, kao i kolektivne predstavke/ mahzar. Mulla je postavljao svog glavnog naiba u sarajevskoj mahkemi stoga što je nekad morao da ide na Portu te, prije nego što mu istekne rok koji mu je dodijeljen na mevlevijjet, bio je dužan postaviti naiba čije je ime ponekad umjesto njegovog bilo ubilježeno na glavnoj korici sarajevskog sidžila.87
85 Navedeni zbornik sadrži dokumente iz 1692-1719. godine. Zbornik čiji se originalni rukopis nalazi u Türk Tarih kurumu u Ankari Halil Inaldžik je definirao kao sarajevski sidžil. Alija Bejtić se čudi zašto je i Šabanović taj defter ocijenio kao sarajevski sidžil navodeći razloge zbog čega to ne može biti kadijski sidžil. Bejtić je dobro uočio da je navedeni defter bitno različit od sidžila kadija kadiluka. Isto tako uočio je da se ne radi o običnom sak sidžilu ili uzorlistaru diplomatičkih dokumenata. V. Alija Bejtić, Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719, ANUBiH, Radovi, knj. LX, Sarajevo, 1977. GHB, sidžil 75, str. 3: Mulla Mehmed Fadil postavlja muraselom svog glavnog naiba Muhammeda Hasib-efendiju kojem daje kompetencije da umjesto njega obavlja šerijatske presude među stanovništvom, tužbe i značajne poslove, da pečati hudždžete i ilame koje treba da izdaje šerijatski sud, da popisuje ostavine umrlih vojnih lica i obavlja diobu među nasljednicima. Isto, str. 3

86

87

30

Azra Gadžo-Kasumović

Sidžili sarajevske sudnice su, kao što je poznato, izgorjeli.88 Mulla je, vjerovatno, svoje deftere/sidžile i korespondenciju nosio sa sobom, što je bila ustaljena praksa visokih državnih službenika i valije da svoje arhive nose sa sobom kao povjerljivi materijal koji se nosio na Portu. A zvanični sidžili sarajevskog suda ostajali su u sarajevskoj sudnici. Sačuvana je samo poznata zbirka sarajevskih sidžila za čije vođenje je bio odgovoran mulla. Svi sarajevski sidžili nominalno su se vodili na ime mulle ili, nekada, na ime njegovog glavnog naiba odnosno ćehaje, kako sidžil sarajevskog kadije koji je ostajao u arhivi sarajevske sudnice tako i lični sidžil ili defter mulle koji je nosio sa sobom. Jedina osoba koja je imala uvid u mulline izvještaje bio je sekretar suda. Prema tome nije se moglo desiti da se ti povjerljivi spisi, za ono vrijeme aktivnog djelovanja osmanske vlasti nađu u nečijim drugim rukama ili javno objelodanjeni. Ti spisi su bili namijenjeni za unutrašnje kontakte mulle i Porte. Ono pak što je Porta svojim dopisima fermanima i slično naređivala nižim instancama i što je bilo naslovljeno na valiju, kadiju i na ostale uobičajene nosioce vlasti, pa između ostalih i na kadije kadiluka, bivalo je javno objelodanjeno i ubilježeno u sidžile jer je to sultan tako naređivao. Drnišlija je kao dugogodišnji sekretar suda, očigledno vodio i svoju ličnu evidenciju dokumenata koje je registrirao za mullu. Ti dokumenti su se našli u njegovoj lčnoj bilježnici koja je kasnije nazvana od Inaldžika i od Šabanovića sarajevski sidžil. Sigurno na osnovu toga što su u njoj sadržani autentični prepisi i izvodi dokumenata iz specijalnog sidžila, odnosno deftera mulle. Bejtić je to nazvao Zbornikom bosanskih memorijala postavljajući upit zašto su gore navedeni to odredili kao sidžil kada ne podsjeća ni na jedan od sarajevskih sidžila. Mislim da je to pitanje objašnjeno u gornjem izlaganju.

Valija i mulla - dva glavna oslonca sultanove vlasti u Pokrajini
Dva najviša upravno-administrativna službenika na nivou vilajeta bili su valija i kadija Bosne, koji je nazivan mulla. Valiji je pripadao najviši stupanj ukupne odgovornosti kako u pogledu organizacije vojne, političke, finansijske tako i u pogledu nadzora nad sudskim djelatnostima. Što se tiče
88 Sarajevska sudnica i sidžili nisu izgorjeli samo nakon provale Eugena Savojskog u Sarajevo nego je dio sidžila koji je nastajao nakon tog perioda izgorio godine 1773/1774. Na koricama sidžila broj 15 iz mandata kadije Edirnevi es-sejjid Ahmedefendije stoji: Bu vakitte Saray mahkemesi neharen ihrak bi n-nar olmuştur. Bašeskija navodi (n.d. str 122) da je mahkema izgorjela u vrijeme kada se mulla nalazio na teferiču u Kotorcu. Izgorjele su sve peštahte katiba i jedan dio sarajevskih sidžila.

Mulla u Bosanskom ejaletu

31

mulle, on je bio na upravnoj funkciji vrhovnog sudskog inspektora i nadzornog organa koji je pratio sva događanja na nivou Ejaleta i koji je posredovao kao ejaletski vojni kadija najvišeg ranga u zaštiti vitalnih državnih interesa. On je oslovljavan od sultana kao akdâ kudâti’l-müslimîn što znači da je imao najviši kadijski rang, a s druge strane kao evlâ vülâti’l-muvahhidîna što znači da je kao „najodabraniji upravljač pravovjernih“ bio prvi do valije u Pokrajini, odnosno najbliži valiji kao vrhovnom vojnom komandantu. Veza preko koje su i lokalni kadije bili uključeni u ukupni i jedinstven pravosudni sistem na prostoru Carstva bili su vojne kadije - kazaskeri i njihovi glavni zastupnici u provincijama najvišeg ranga nazivani mulle. Osmanska vlast je upravljala provincijama preko mulle, a potom ostalih kadija kadiluka kao nosioca položaja i upravnih lica na nivou njihove sudsko-administrativne oblasti - kadiluka. Mulla je bio odgovoran ne samo za šerijatskopravne poslove nego i za to da organizira po potrebi i ostale važne poslove89 i da, općenito, izvršava sultanske naredbe. Valija i bosanski kadija mulla su na Bosanskom divanu bili nadležni za rješavanje žalbi i zahtjeva upućenih na tu visoku sudsku instancu u Ejaletu te su, uglavnom, organizirali rješavanje žalbi i zahtjeva preko svojih zamjenika. Valija je na zahtjev stranke koja se parničila upućivao da stvar ispita na lice mjesta svog ćehaju, a ispred sarajevskog kadije njegovog naiba. Navedeni službenici su u prisustvu poznavaoca Šerijata na lokalnom nivou na osnovu zakonskih propisa i kanuna te uz prisustvo stanovnika navedenih mjesta ispitivali sporni predmet i o tom pitanju izdavali šerijatski hudždžet.90 Valija je bio najviši vojno-upravni organ vilajeta a, također, imao je i apelacione sudske nadležnosti. Valija i bosanski mulla, kao drugi visoki funkcioner na nivou Ejaleta, bili su uključeni u provođenje svih važnih aspekata administrativnoupravne, vojne i sudske vlasti koje im je nalagala centralna vlast. Mulla je, između ostalog, bio nadležan za nefere i vojna lica na cijelom teritoriju sudske odgovornosti visokog ranga, tzv. mevlevijjeta (u bosanskoj terminologiji mullaluka) koji se u teritorijalnom pogledu podudarao sa teritorijem Ejaleta Bosna. Valija i mulla bili su odgovorni za nadzor i organiziranje provođenja sultanskih naredbi u Ejaletu po svim pitanjima i vojnog i civilnog karaketra. Centralna vlast nije nikome davala apsolutne kompetencije. U tom smislu postojao je sistem međukontrole koji je trebalo da spriječe bilo koji
89 90 GHB, sidžil, 57, str. 146. Bujuruldija Sulejman-paše...ve umur-i mühimmenin dahi kema yenbegi tanzim ... Hudždžet sarajevskog kadije iz 925. godine: V. Osman Sokolović, Iz naše prošlosti, Gajret, Sarajevo, 1933., str. 99-101.

32

Azra Gadžo-Kasumović

vid zloupotrebe funkcije.91 Na sistemu međukontrole i mogućnosti direktnih veza državnih službenika, pa i svih kadija kadiluka, a ne samo mulle, sa sultanom zasnivao se čvrst koncept centralizovane vlasti. Uz sistem međukontrole postojao je i sistem umanjivanja ovlasti, bolje rečeno disperzije ovlasti najvišim državnim osloncima vlasti kao što su bili beglerbezi, sandžakbezi, mulle i drugi. Disperzija ovlasti uključivala je učestvovanje niza državnih službenika po vertikali u proceduri, npr. postavljenja drugih visokih državnih službenika u kakve su spadali i mulle i kadije kadiluka.Valija se obavezno obraćao mulli u vezi sa svakim projektom i poslom koji je Porta smatrala značajnim za državne interese jer je mulla bio onaj visoki državni službenik koji je sastavljao defter, ili naređivao njegovo sastavljanje i slao izvještaje na Portu. Dva glavna oslonca sultanove vlasti u pokrajini bili su obavezni da surađuju na provođenju svih naredbi centralne vlasti. U tom pogledu ni jedan ni drugi visoki zastupnik vlasti sultana u provinciji nije bio samostalan i nezavisan. Centralna vlast uspostavila je sistem međukontrole po kome su obje ove visoke funkcije bile jednako neovisne jedna od druge koliko su bile i upućene jedna na drugu u koordiniranom rješavanju prije svega vojnih problema. Ipak nadležnosti valije bile su na višem stupnju. Po navodima iz sultanovih visokih naredbi valija je bio iznad svih službenika u Ejaletu „kao hakim i kao vali“/kao valija i kao sudija, te se stoga njegova riječ morala izvršavati. Ni sam mulla nije mogao ništa učiniti bez obraćanja valiji i bez njegovog odobrenja.92 S druge strane, valija, kao najviši zastupnik sultanove vlasti u proviniciji, po sistemu međukontrole funkcija i po sistemu uvezanosti i suradnje visokih državnih predstavnika na širem području, bio je upućen na budimskog beglerbega. Budimski beglerbeg je imao veoma široka ovlaštenja i prednost nad valijama grupe ejaleta. Njemu se povjeravalo da nadzire izvršavanje pravde i rješavanje prestupa koji su narušavali mir u pograničnim područjima uključujući i Bosnu.93
91 Mühimme defteri 1700-1713, 59 26/1 38I, u prevodu Polimca str. 52: Sultan upućuje naredbu sarajevskom mulli i ostalim kadijama da se posredstvom mubašira zaustavi valija koji je zloupotrijebio svoj položaj i oštetio narod te da se od njega oduzme novac koji drugima pripada. GHB, A-122/TO. Ludwig Fekete, potvrđujući poseban položaj budimskog beglerbega nad susjednim beglerbezima i sandžakbezima, navodi osmi član mirovnog ugovora u Žitvi iz 1606. godine. U navedenom članu se kaže da se u slučaju nepoštivanja mira, ako svi kapetani, beglerbezi na području obje strane ne bi izvršili pravdu, intervenira beglerbeg

92 93

Mulla u Bosanskom ejaletu

33

I valija i bosanski mulla bili su najodgovornije ličnosti u pogledu čuvanja zakonitosti i poretka u zemlji te u pogledu osiguranja mirnog života. Valija je imao ukupne ovlasti na nivou pokrajine, a mulla je imao sudske nadležnosti u okviru sudskog sistema pod vojnim nadzorom. Mulla u Bosni je bio zastupnik rumelijskog kazaskera i kao takav bio je vojni kadija (oficir) za sve vojne snage stacionirane u Bosanskom ejaletu, što znači da je bio nadležan uz valiju za sudsko rješavanje svih njihovih problema.

Mulla u Bosni i kadije kadiluka
Kadiluk je predstavljao određenu sudsko-administrativnu teritorijalnu jedinicu izvan koje nadležni kadija kadiluka nije imao pravosudne kompetencije. U kadijskim beratima i mulla i beratima kadija kadiluka stoji da je kadija dužan da sudi po Šerijatu i da dijeli ostavine vojnih lica. I kadija kadiluka kao upravni organ pravosuđa na nivou svog kadiluka te ovlasti je, kao i mulla, prenosio na sebi potčinjene kadije nižeg ranga, na svoje naibe, jer ni mulla ni kadija kadiluka kao nosioci položaja nisu mogli lično obavljati sve poslove iz domena svojih zaduženja zbog njihove brojnosti. Prema kanunnamama po kojim je sultan izdavao svoje fermane vojni poslovi, koji su se odnosili na asker, i civilni, koji su se odnosili na raju, morali su se voditi odvojeno.94 U tom pogledu postojao je pri svim sudovima i vojni i civilni sektor. Kazasker je sudske ovlasti jednako prenosio i na mulle i na kadije kadiluka. Mulla je kao natkadija i kao upravno lice na polju sudskog sistema, za razliku od običnog kadije kadiluka, bivao angažiran po potrebi na nivou Carstva na različitim područjima te bio nadležan za kontrolu i vrhovni nadzor nad funkcioniranjem ukupnog sudskog sistema na području Ejaleta. Glavni zadatak mulle i kadija kadiluka bio je da brinu o regulisanju raznih problema vojničkih redova i izvještavaju Portu o njihovim upražnjenim zaostavštinama što se smatralo nešerijatskim poslovima.95 Mulla je imao ovlasti kao glavni kadija sa sjedištem u sarajevskom kadiluku, prije svega, da čuva
od Budima “koji je glava svih beglerbega, pa neka on izvrši pravdu.”(Prema Fehim Spaho, Odnos bosanskog namjesnika prema budimskom veziru, Kalendar Narodna uzdanica, Sarajevo, 1934., str. 68). Ferman datiran početkom redžepa 1179/14. decembra 1756. godine. V. H. Hadžibegić, n. d., str. 243. V. ferman datiran početkom redžepa 1179. godine/14. decembra 1756. godine kojim se upozoravaju kadije i naibi da ne prekoračuju svoje ovlasti u pogledu sudsko-teritorijalne nadležnosti.

94 95

34

Azra Gadžo-Kasumović

zakonitost u presuđivanju, a potom, da nadzire bilježenje i raspodjelu vojnih ostavina na teritoriji sarajevskog kadiluka, koje je na njega prenosio rumelijski kazasker. Potom je on navedene ovlasti prenosio na vojnog kassama/elkassam-al-askeri kao svog naiba angažiranog za to pitanje. Obični kadije i naibi bavili su se civilnim pitanjima i vojnika i raje i bili su obavezni da sude po Šerijatu. Čisto vojnim i nešerijatskim pitanjima vojnika mogli su se baviti samo mulle i kadije kadiluka, što je bio njihov osnovni zadatak. Ukupni nadzor nad civilnim poslovima i vojnika i raje vodili su mulla i kadije kadiluka. Mulla se bavio civilnim poslovima samo po potrebi, ako nisu mogla biti riješena na nižim nivoima sudske vlasti. Kadije kadiluka bili su zaduženi kao upravna lica i nosioci kadijskog položaja/ber vech-i mansıp samo na položaj određenog kadiluka. Razlika između kadija kadiluka i mulle je bila u rangu i u opsegu njihovih teritorijalnih nadležnosti. Rijetko se, ipak, moglo desiti da kadija nekog kadiluka bude promoviran na rang mulle.96 Kadije kadiluka su, između ostalog, bili obavezni organizirati realizaciju prikupljanja poreza taksita sa njihovih upravnih područja koji su išli za potrebe valije kao najvišeg vojnog zapovjednika Ejaleta te su mu u tom pogledu bili obavezni slati izvještaje.97 Preko kadija kadiluka na nivou njihovih područnih odgovornosti također je organizirana, podsticana, nadgledana i realizirana mobilizacija ljudstva i komorskih konja te prikupljanje hrane i drugih potreba za vojne pokrete. Ipak, kadije kadiluka su mogli pristupiti organizaciji navedenih zaduženja tek nakon što je glavni bosanski kadija mulla u svom defteru napravio raspored i organizirao obaveze koje su se potom prenosile na kadije kadiluka. Munla u Sarajevu, tj. bosanski mulla je navedeni defter potpisivao i ovjeravao.98 Naravno, mulla je pristupao definiranju navedenog rasporeda po naređenju centralnih vlasti i u suglasnosti sa valijom. Kada su u pitanju presude o ostavinama vojnih lica visokog ranga tada je hudždžete, tj. kadijske presude u vezi sa navedenim ostavinama donosio osobno sarajevski kadija mulla ili njegov zamjenik.99 Mulla je bio odgovoran
96 Ima primjera kada su bosanski kadije iz kadiluka nižeg ranga bili unapređivani na kadiluke višeg ranga izvan Bosne kao što je slučaj sa tešanjskim kadijom Mehmedom Nazifom, koji je premješten u strumički kadiluk i određena mu je plaća od 499 akči. V. A-1786/TO. GHB, A-2716/TO: Izvještaj kadije Zvornika i Loznice upućen valiji o kupljenju taksita. Tešanjski sidžil, str. 38, u prevodu Polimca str. 82. GHB, A-62/TO. Hudždžet izdat u vezi sa ostavinom kapidžibaše Visoke porte koji je poginuo kao šehid godine 1111/1699, u borbi u blizini rijeke Tise i koji je ovjerio

97 98 99

Mulla u Bosanskom ejaletu

35

za održavanje reda i discipline među svim vojnim licima na teritoriji svoje nadležnosti odnosno Ejaleta.100 I predmete civilnih lica centralna vlast redovno je prosljeđivala na valiju i mullu koji je sjedio u Sarajevu kao mesned nişin.101 Kadija kadiluka je jednako kao i mulla rješavao pitanja privatnopravnog karaktera i civilnih i vojnih lica.102 On je, također, intervenirao hudždžetom i u pogledu isplate plaća vojnim licima. 103 Ali, vojna lica, uključujući i nefere na najnižoj ljestvici vojne hijerarhije sa područja cijelog Ejaleta, obraćali su se za rješavanje svojih plaća mulli i rješavanje drugih problema kada isti nisu mogli biti riješeni na području odgovornosti kadije kadiluka. Bolje rečeno, Porta je predmete vezane za probleme vojnih lica slala redovno na bosanskog valiju i mullu koji su zajedno predstavljali visoku državnu sudsku instancu namijenjenu, prije svega, za potrebe vojnih lica. I mulla i kadija kadiluka su bili nadležni za organizaciju kontrole svih oblika privrednog poslovanja pa i za kontrolu vakufa. Oni su zajedno sa mutevelijama utvrđivali finansijsko stanje vakufa i potpisivali obračunske deftere.104 Kadije kadiluka su bili koordinatori između pokrajinske upravne vlasti i izvršnih organa te vlasti na nivou svog kadiluka.105 Kadije se nisu miješali u politička pitanja, ali su bili uključeni u sistem lokalne uprave preko svoje koordinatorsko-posredujuće uloge. Mulla je, međutim, pored saradnje sa pokrajinskim i izvršnim organima vlasti intenzivnije bio upućen na direktnu
i potpisao es-sejjid Ismail, sin Ibrahima el-muvella hilafeten bi medine-i Saray Bosna. Kao svjedoci potpisani su, između ostalih, i Ali-aga, kajmakam Bosne, Mehmed-efendija, defterdar Bosne, Džafer-paša, bivši hercegovački valija. Rasprava oko ostavine umrlog bosanskog defterdara es-seyyida Mehmed-efendije, sina Ishaka iz mahale Hasan-age u Travniku, vodila se na sarajevskom šerijatskom sudu, iako njegov kassam-defter nije bio ubilježen u sarajevskom sidžilu, nego je, kao što je bilo i pravilo, registriran u travničkom siždilu. V. Sidžil 21, str. 145. GHB, zbirka arzuhala. GHB, A-48/TO. Pred kadijom kadiluka registrirani su kupoprodajni ugovori i vojnih lica. GHB, A-51/TO. GHB, A-103/TO. A među izvršnim organima vlasti kojima su kadije prosljeđivali svoje naredbe bilo je, pored civilnih, i vojnih lica. V. GHB, A-2752/TO: Murasela kadije Sulejmana upućena Hodžić Husejinu, imamu, i svem stanovništvu Nove Kasabe kojom im se naređuje kad u njihov grad dođe Fejzulah-beg, kome je povjeren prenos municije, da mu daju dovoljnu pratnju za Zvornik; V. GHB, A-2674/TO: Murasela kadije kojom se naređuje buljubaši Hrviću Ahmedu da u smislu bujuruldije zajednički sa ostalima izabere 8 pandura da čuvaju opasna mjesta od hajduka.

100

101 102 103 104 105

36

Azra Gadžo-Kasumović

saradnju sa Portom i po potrebi je djelovao na nivou Ejaleta iako je nominalno bio namješten samo kao glavni kadija kadiluka Saraj-Bosna. Podizanjem Bosne na rang ejaleta i uspostavljanjem mevlevijjeta kao visokog ranga kadijine teritorijalne nadležnosti mulla je postao natkadija, odnosno vrhovni vojni kadija i vrhovni inspektor-mufettiš za cijelu pokrajinu. I dalje su se pojedinačne naredbe u vezi sa nekim pitanjima iz nadležnosti pojedinih kadiluka slale na ime kadija kadiluka i sandžakbega kome je dotični kadiluk pripadao. U nekim slučajevima koji se na nivou sandžaka ili raznih kadiluka nisu mogli riješiti ili su bili od većeg državnog značaja sultan je, nakon 1580. godine, upućivao na bosanskog valiju i bosanskog mullu. To je bila najviša državna upravno-administrativna instanca koja je bila nadležna rješavati sva pitanja koja su se odnosila na vitalni državni interes. U to su spadali porezi, državni prihodi sa mukata, pitanja raspodjele plaća na državne službenike, jednom riječju sva finansijska pitanja Ejaleta kojima je upravljala centralna vlast. Centralna vlast je precizno vodila evidenciju u posebnim carskim defterima/defter-i hakani. Vođenje centralizovane državne administracije, kojoj su sve kadije kadiluka i mulla doprinosili značajno svojim izvještajima i defterima koje su uredno odašiljali na Portu, bilo je osnovni faktor koji je omogućavao upravu sultana u pokrajinama kao i slanje preciznih naredbi. Uz obraćanje dvojici najodgovornijih državnih službenika i oslonaca centralne vlasti sultan se po potrebi obraćao i na područnog, odnosno kadiju kadiluka koji je bio neposredno pozvan da riješi problem u svom kadiluku. Kroz finansijske malije deftere evidentno je obraćanje valiji i kadiji Bosne, a nekada valiji i područnom kadiji o istom pitanju, što upućuje na dvije raličite sudske instance, redovnu nižu instancu kadije kadiluka i višu pokrajinsku sudsku instancu koja je bila u nadležnosti mulle i nadzoru valije.106 Visoka sudska vlast koju je predstavljao i organizirao mulla ili njegov zastupnik glavni naib/bab-ı naib imala je istovremeno i posredujuću funkciju u upravi i kontrolne nadležnosti nad svim državnim službenicima, tj. registrirala je i prosljeđivala upravne akte od sultana i valije na izvršne organe vlasti. Sam čin registracije svih značjnih dokumenata bio je čin kontrole i omogućavanja kontrole navedenih akata. Nominalno kao zaduženje koje se jednako odnosi i na mulle i na kadije kadiluka stoji da su odgovorni za čuvanje zakonitosti i slučajeve podjele vojnih ostavina. Stvarno u djelokrug njihovih zaduženja, pored čuvanja zakonitosti, spadao je nadzor nad rješavanjem kriminalnih radnji, kontrolom privrednih subjekata, prije svega esnafa
106 V. maliye, şikayet ve mühimme defterleri.

Mulla u Bosanskom ejaletu

37

i trgovaca, kontrolom i razrezom svih državnih poreza, gradnjom objekata od državnog, vojnog značaja kao što je gradnja tvrđava, popravkom mostova, popravkom puteva, otkupom hrane za vojsku, brigom o smještaju i ishrani državnih službenika koji su putovali Carstvom obavljajući važne zadatke, potom nadzor nad vakufskim zadužbinama, raznim zakladama od kojih su neke bile pohranjene neposredno u sudu, gradnjom i održavanjem tekija i javnih državnih ustanova, raspisom mobilizacije po naređenju sultana i valije i slično. Funkcija mulle bila je definisana u beratima i fermanima kao funkcija ber vech-i mevleviyyet, a funkcija kadija kadiluka bila je definisana sa ber vech-i mansıp ili naiba ber vech-i meişet. I jedan obični kadija kadiluka ili njegov naib su muraselom ovlaštenog kadije bili zaduženi da, također, popisuju vojne ostavine na nivou kadiluka koji im je dodijeljen. To pokazuje da je cijeli sistem sudstva u Bosni bio, ustvari, uklopljen u sistem ukupnog sudstva Osmanske države pod vojnom upravom i nadzorom gdje je prvenstveni njegov zadatak bila briga o vojnim licima i praćenje njihove situacije i potreba. U osnovi zadatak mulle kao najvišeg kadije je bio organizacija i nadzor osiguranja vojne logistike i organizacija i praćenje pobiranja svih državnih prihoda od kojih je dobar dio išao za vojne potrebe.107 Godine 1564. u jednom izvodu iz sidžla potpisan je sarajevski kadija kao kadija Sarajeva i Neretve, šerijatski nadzornik Bosne i Klisa.108 Treba istaći da je kadija koji je bivao zadužen za Bosanski sandžak bio, i prije podizanja Bosne na rang ejaleta, glavni nadzorni organ koji je nadgledao, kao najviši predstavnik vojnog pravosuđa angažiran ispred sultana, sve aspekte vojnog i civilnog područja ne samo sandžaka Bosne nego i Klisa. Takvu funkciju je kadija sa sjedištem u Sarajevu imao u vrijeme prije teritorijalne
107 Određeni državni službenici obavještavali su Portu o manjku u navedenom sljedovanju i opskrbi vojnih lica, naprimjer, a ova je obavezivala valiju i mullu da svojim naredbama i presudama dovedu do izvršenja neophodnih sankcija nakon kojih bi se uspostavio red u pravilima prema kojima je sistem opskrbe vojnih lica, osiguranja puteva, mostova, vojnih komunikacija, izdržavanja menzilhana, prevoženje vojnog materijala za bosanske tvrđave i slično tome, funkcionirao. Kadije su evidentirali i nadzirali sve vrste poreskih prihoda koje su državi donosili zemljišni posjedi, rudnici, solane, carine, zakupna dobra malikane sa kojih su prihodi pripadali državnoj blagajni i iz kojih se vršila isplata državnih službenika iz državne administracije i nefera u skladu sa evidencijom koja je vođena u glavnom računovodstvenom defteru. Mulli su u tom smislu pripadali odgovarajući prihodi sa carina, zakupa malikana, rudnika i slično. 108 Josip Matasović, Fojnička regesta, Spomenik LXVII, Beograd, 1930., str. 110.

38

Azra Gadžo-Kasumović

reorganizacije kada je bosanski sandžak imao vodeću ulogu među okolnim sandžacima kao upravno-političkim i vojnim jedinicama. Nakon uzdizanja Bosne na rang ejaleta i uspostavljanja ranga mevlevijjeta/mullaluka, dužnost najvišeg predstavnika vojnog pravosuđa na cijelom teritoriju Ejaleta obavljao je mulla sa sjedištem u Saraj-Bosni.109

Natkadija-mulla i njegov glavni naib/bab-ı naib
Mulla često nije dolazio da lično obavlja kadijske poslove nego je odmah muraselom davao ovlast glavnom naibu da obavlja posao umjesto njega. Čak je i ime glavnog naiba moglo biti napisano na koricama sidžila sarajevske sudnice, ali se iz fermana i upisane ovlasti navedenom licu vidi ko je stvarni nosilac funkcije.110 Uočljivo je da je takva praksa primjenjivana češće u vrijeme kriza i ratova zbog kojih su čak i novopostavljeni glavni naibi mulle odmah nakon postavljenja i sami postavljali svoje naibe ne nastupajući lično na dužnost.111 Takvi postupci su bili legalni i sultan je glavnom naibu mulle, također, upućivao ferman o postavljenju, s tim što je u fermanu naglašavano da poslove obavlja kao vršilac dužnosti (tencizen sen mutesarrıf olup), a ne kao nosilac položaja. I kazasker je, također, bab-i naibu slao službeno kaza109 Matasović, n.d. str. 144, 145 (dok. 401, 402, 403). Bosanski kadija mulla je, na osnovu fermana i vezirske bujuruldije, kao jedan od dva glavna zastupnika i predstavnika centralne vlasti u Ejaletu, davao odobrenje i hudždžet područnom kadiji koji je tada odobravao fratrima gradnju i popravku crkava te slobodno obavljanje njihovih vjerskih obaveza 110 V. sidžil 65, str. 6 i 7; sidžil 59 str. 6 i sidžil 60 str. 7 za godine 1819. i 1820. kada je bio fermanom postavljen sofijski kadija Čerkešli Hattat Muhammed, koji nije ni dolazio u Saraj-Bosnu i čije ime nije bilo ni upisivano na korice sidžila. On je odmah muraselom postavio Hasib-zade hafiz Ahmed-efendiju čije se ime vodilo na korici sidžila. Sultan je ponovo fermanom postavio kao glavnog naiba Ali Ridaa, muderrisa Zejnizade Čelebi medrese, koji je, također, muraselom postavio kao svog naiba navedenog hafiza Ahmed-efendiju. Za godinu 1825. i 1826. bio je jednim fermanom postavljen hadži Abdulfettah-efendija, a drugim nekibu-l-ešraf es-sejjid Sulejman kao njegov naib. Obojica su muraselama svoje ovlasti prenijeli na naiba Huseina Hamid-efendiju čije je ime bilo ubilježeno uz ime glavnog kadije, tj. mulle na koricama sarajevskog sidžila 111 Godine 1219/1804. bivši kadija Sofije Ishak-efendija, koji je bio postavljen kao mulla u kadiluku Bosna, nije došao lično na dužnost, nego je odmah svoje nadležnosti prenio na svog bab-i naiba Abdulkerima Tarablusiju, a ovaj je te dužnosti prenio na svog naiba Hajri-zade Mehmed Seid-efendiju. V. GHB, sidžil 44, str. 206-207.

Mulla u Bosanskom ejaletu

39

skerovo zapečaćeno pismo kojim ga je uvodio u dužnost kao i samog mullu.112 Sam postavljeni bab-i naib mogao je biti kadija iz Bosne, što je najčešće bio slučaj, ali je mogao biti i sa drugih prostora Osmanskog carstva. Bab-i naib nije imao visoki kadijski rang kakav je imao kadija mulla. Međutim ima slučajeva kakav je slučaj Tarablusi Abdulkerim-efendije, koji je, također, kao i glavni mulla, bio kadija visokog ranga, jer mu se sultan obraća sa akdâ kudâtil-müslimîne, i koji je, iako i sam naib glavnog mulle, postavio kao svog naiba bosanskog kadiju.113 Kadije koji su bili na rangu mevali i pripremljeni da mogu preuzeti kadiluke ranga mevlevijjeta, uglavnom su postavljali svoje glavne naibe koji su za njih sakupljali novac predviđen za tu dužnost i slali im određeni iznos u sjedište pošto je navedeni bio nosilac funkcije/mansıp, a naib je samo za sebe dobijao sredstva ber vech-i meişet, tj. mogao je izvući samo onoliko koliko mu je bilo određeno kao njegov prihod za život. Kadije na rangu mevali kojima je dodjeljivana Bosna kao mevlevijjet/ber vech-i mevleviyyet114 koristili su tu mogućnost da postave svog glavnog zastupnika/bab-ı naib.115 U fermanu datiranom 1789. godine u vrijeme sultana Selima III je, između ostalog, naređeno da se naibima ne daju na upravu kadiluci odsjekom kao arpaluk116 ili zakupom na način meišeta, nego da se dodjeljuju na način emaneta sposobnim i pravednim naibima uz naknadu od 1/5 (od ukupnih prihoda navedenog kadijskog mjesta) nagrade za obavljanje službe/ücret.117 Glavni kadija i njegov naib su se mogli sami dogovoriti oko iznosa za zakup funkcije.118 U maju
112 Isto. 113 Isto. 114 Izričiti navodi o postavljenju kadija visokog ranga/mevali na položaj mevlevijjeta naznačavani su u sultanovim fermanima o postavljenjima glavnih kadija. V. Sdž. 39, str. 11; sdž. 74, str. 131. 115 Jedino kadije postavljene na rang mevlevijjeta El-Haremejn/ Dva harrema, tj. Mekke i Medine nisu mogli postavljati naibe, nego su morali neposredno preuzeti funkciju. V. Uzunçarșılı, Osmanlı devletinin ilmiyye teșkilatı, Ankara, 1984., str. 265. 116 Arpaluk - pravo ubiranja samo određenih poreza sa nekog državnog dobra za svoj račun na ime plaće ili penzije. Na ovaj su se način nagrađivali isluženi funkcioneri s tim da to mogu doživotno koristiti. Nekada je arpaluk predstavljao dodatni prihod za nekog aktivnog državnog službenika gdje se dodijeljeni arpaluk vezao za tačno određenu službu. Nosioci funkcije su nekad arpaluke na kadijske položaje izdavali pod zakup. 117 Isto, str. 256. 118 Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1987., str. 167: Godine 1778. zakupio je položaj na rok od jednog mjeseca od sarajevskog mulle Ali-efendija Neretljak, koji se nalazio u

40

Azra Gadžo-Kasumović

godine 1795. na gore navedeni zakon dodat je i član po kome kadije na rangu mevali i druge kadije ne mogu koristiti naibe nego moraju lično ići u kadiluke, a da se izuzimaju samo stari i bolesni te da se, ako bude nužno da bude postavljen naib na kadijsko mjesto koje je nekome dodijeljeno kao arpaluk i meišet (zbog starosti i bolesti), ne može postavljati naib bez uvida šejhu-lislama.119 Glavni kadija, natkadija ili mulla je često lično dolazio na funkciju. U tom slučaju njegovo ime je bilo ubilježeno na koricama sarajevskih sidžila, a njegova zahvala Bogu, ferman o postavljenju i kazaskerovo zapačaćeno pismo kojim ga je rumelijski kazasker uvodio u dužnost bili su ubilježeni unutar sidžila. Mulla koji je lično dolazio da obavlja funkciju imao je, također, svoje naibe, ali nije bilo registracije murasele o njihovom postavljenju.120 Izgleda da je bosanski mevlevijjet davan povremeno kao arpaluk nekim kadijama visokog ranga mevali. U tom slučaju dešavalo se da mulla muraselom daje ovlaštenje svom glavnom naibu te da se samo ime glavnog naiba bilježi na koricama sidžila, a da se njegovo ime ne bilježi. Takav glavni naib mulle dobijao je ferman od sultana i kazaskerovo zapečaćeno pismo ili kazaskerovu bujuruldiju koji su uz njegovu zahvalu Bogu bili bilježeni u sidžile.121 Znači da su u sidžile bilježeni dokumenti onog ko je stvarno sjedio/mesned nişin u sarajevskoj sudnici na mjestu glavnog kadije bilo lično bilo na način zastupništva. I mulla i njegov glavni naib mogli su biti ubilježeni na koricama sidžila kao nosioci funkcije i odgovorna lica. Tada su bilježeni u sidžil dokumenti o postavljenju mulle. U tom slučaju, kada je mulla lično sjedio u sarajevskoj sudnici, nisu bilježeni u sidžil dokumenti o postavljenju glavnog naiba kao što su ferman i kazaskerova bujuruldija nego je bilježena samo murasela mulle kao ovlaštenje izdato glavnom naibu da umjesto njega može obavljati iste poslove koji su fermanom o postavljenju određeni kao njegov opis poslova.122 Prenošenje dužnosti na naibe bio je legalan čin. To pokazuje sultanov zapt ili ilam ferman kojim on službeno potvrđuje naiba kojeg je postavljeni mulla ovlastio svojom muraselom. Navedeni ferman se naibu obraća sa kidvetu’n-nüvvâbi’l-müteşerriîn mevlâna...zîde ilmuhu, iz čega se vidi da je njegova intitulacija različita od mulline, jer on je bio samo „kadija na zamjeni“. Fermanom se, ustvari, ozakonjivalo privremeno važeće službeIstanbulu, i to za hiljadu groša. Ovaj kadija je došao u Sarajevo i bio kadijski zamjenik. Za taj položaj primio je šest stotina groša, a u Sarajevu je dobio još 400 groša. Isto, 259. Sdž. 40, str. 2; Sdž. 51, str. 4; sdž 70. str. 5; sdž 75, str.3; sdž 76, str. 11¸ Sdž. 53, str. 10; sdž. 62, str. 3

119 120 121 122

Mulla u Bosanskom ejaletu

41

no ovlaštenje koje je glavnom naibu muraselom uručivao novoimenovani mulla. Ferman upućen glavnom naibu, također, navodio je zaduženja koja su na njeg bila prenesena, a ta su zaduženja bila identična zaduženjima mulle koji je bio nosilac položaja i kome je bilo odobreno da taj položaj zvanično preuzme.123 Glavni naib mulle i kasnije njegovi naibi su muraselom davali ovlaštenja za posao ostalim svojim potčinjenim službenicima.124 Vidi se da se nekada na koricama sarajevskih sidžila bilježio samo glavni naib mulle, a da ime mulle koji je bio glavno odgovorno lice nije bilo ubilježeno.125 I onda kada se glavni naib potpisivao na svim predmetima uvedenim u sidžile sarajevskog suda nominalno odgovorno lice koje je postavljano u sudnicu sarajevskog suda bio je sam mulla kao vrhovni kadija koji je imao odgovornost za nadgledanje ukupnog sistema sudstva na nivou cijelog Bosanskog ejaleta te izvršavanje svih naredbi s visokog nivoa, tj. Porte. Sarajevska sudnica u kojoj je mulla sjedio nazivala se mahfil-i mevleviyyet,126 tj. mjesto koje je predstavljalo sjedište mulle, odnosno središte gdje su se održavali važni sastanci. Kadije su se nazivali i hakim-šer’ - sudije šerijatskog suda. U našoj literaturi i dokumentima spominje se ćehaja mulle.127 Ćehaja je bio direktno zamjenik onih kompetencija koje je posjedovao sam kadija mulla. Budući da se u lokalnoj upotrebi nije sačuvao termin glavni naib niti bab-i naib, to znači da je ćehaja mulle bio, ustvari, glavni naib mulle kojeg je ovaj postavljao muraselom da ga zamjenjuje, ukoliko je mulla, zbog drugih obaveza bio spriječen da dođe u Bosnu. Obični naibi sarajevske sudnice bili su opunomoćenici glavnog kadije koji su obavljali samo dio njegovih nadležnosti bilo sudske djelatnosti bilo poslove vođenja ostavinskih rasprava vojnih lica ili neka druga zaduženja. Mulla pored toga što je postavljao svoje razne naibe
123 Ber vech-i mansıp zapt etmek üzere. V. GHB, sidžil 42, str. 10. 124 V. sidžil 51 str. 4 pismo murasela Gelembevi-zade Mehmeda Emina kojom ovlašćuje Ibrahim-efendiju da vrši dužnost glavnog pisara sarajevske sudnice. 125 V. isto: Murasela mulle Hasana koji prenosi nijabet na Muhammed Tevfik-efendiju čije je ime ubilježeno na korici sidžila. 126 Sidžil 18, str. 128. Bujuruldija datirana 05. rebiu-l-evvela 1191. godine i upućena Mulla-beg efendiji u Saraj Bosni, mutesellim-agi i janjičarskom zabit-agi: …ve cümle marifetiyle kuraha-yı mezkure eha(li)lerinden teftiş ve tefehhus ve buldurulması lazim gelenlere buldurulup ala eyyi hal zahire ihrac ve mahfil-i mevleviyyete ihdar v icra ettirilmek babında Divan-ı Bosna’dan işbu buyuruldu tahrir ve isdar ile irsal olunmuştur. 127 GHB, A-4605/TO: ...es-seyyid Ahmed, kethüda-yı hâkim-i şer’ bi medine-i Saray Bosna; Mullinog ćehaju spominje i Bašeskija u svojoj Hronici.

42

Azra Gadžo-Kasumović

u glavnom sudu postavljao je i svoje naibe u sarajevskim nahijama:128 Visoko, Fojnica sa Kreševom, Neretva i Prozor.129

O proceduri i nadležnostima vezanim za Glavni sud u Bosanskom ejaletu
Svi sudovi bili su u osnovi pod nadzorom visokih vojnih vlasti i činjenica je da su se bavili jednako raznim civilnim pitanjima i vojnih i civilnih lica na što upućuje i navod iz Sultan Sulejmanove kanunname po kojoj su pripadnici vojničkog reda bili slobodni da se u pitanjima svog ličnog statusa pitanjima sklapanja braka, oslobađanja roba te u tom smislu dobijanja kadijskih sudskih isprava hudždžeta, da se obrate “…na koju god stranu hoće. Kome god se obrate neka njemu daju pristojbu.”130 Kao vojna lica jednako su mogli da se obrate svim sudovima u pogledu civilnih prava. Treba istaći da su kod janjičara i pripadnika esnafa pravo rješavanja njihovih sporova i njihovog kažnjavanja zbog propusta lične prirode imali njihove starješine, kod janjičara janjičarski serdar, a kod esnaflija njihov ćehaja. Međutim u slučaju kada nisu mogli riješiti svoje sporove na nivou esnafa ili odžaka tada su ih rješavali kod nadležnog lokalnog kadije, a ako ih nisu mogli ni tu riješiti tada su njihovi sporovi išli na Divanski ili Pokrajinski sud, odnosno Glavni sud, ili su dolazili čak do sultana i velikog vezira. Pritužbe iz Ejaleta koje su stizale na Portu prosljeđivane su od Porte Bosanskom divanu, odnosno apelacionoj instanci suda na nivou Ejaleta sa bosanskim valijom i bosanskim mullom, a nekada bosanskom valiji, sarajevskom mulli i područnom kadiji. To je ovisilo o prirodi predmeta i nadležnosti pojedinih kadija. Porta je predmete koje je razmatrala na osnovu pritužbi arzuhala i mahzara131 evidentirala u posebne šikajet-deftere, a potom ih vraćala na Divanski sud u Ejaletu ili na redovni kadijski sud kadije kadiluka. I u jednom i u drugom slučaju glavnu odgovornost za rješavanje navedenog predmeta snosio je valija kome se naređivalo da
128 Dok su kadiluci predstavljali upravno-sudske i teritorijalne jedinice dotle su nahije predstavljale sudska i teritorijalna, a rijetko upravna područja. 129 U tom smislu naib Neretve je, npr., predao ćehaji šerijatskog suda u Sarajevu novac za plaće/mahiye koji je prikupio sa svog područja, a koje je bio obavezan predati kadiji kao onom ko je nadležan za položaj/mansıp sahibi. GHB, A-4605/TO. 130 H. Hadžibegić, Kanun-nama sultana Sulejmana Zakonodavca, GZM, Sarajevo, 1949-50., str. 349. 131 Arzuhale i mahzare slala je ehalija te razni državni službenici, ali morao ih je potpisati mulla-efendija, mufti-efendija ili kadije te staviti na njih svoje pečate.

Mulla u Bosanskom ejaletu

43

se pitanje riješi. Bosanski mulla imao je sjedište u Sarajevu a valija, uglavnom, u Travniku. Bosanski mulla izdavao je šerijatsku muraselu, a valija bujuruldiju, ali njihovi poslovi bili su međusobno koordinirani. Mulla je bio taj koji je kao kadija najvišeg ranga bio i član u Bosanskom divanu u čijem je sastavu funkcionirao i apelacioni sud na nivou Ejaleta.132 On je nazivan sudac pokrajine/hakim-i diyar. Ukoliko se vodio šerijatski postupak oko nekog značajnog sudskog spora prisustvovali su valija države/vali-i memleket i kadija pokrajine/hakim-i diyar.133 Mulla je, prije svega, naredbe muraselom izdavao naibima, a potom mutesellimu i janjičarskom agi zabitu kao izvršnim organima vlasti preko kojih su naredbe realizirane. Ukoliko se nisu mogli riješiti na redovnom sudu civilni slučajevi, također, mogli su se rješavati na Glavnom sudu/Bab-ı mahkeme. To je bilo stoga što je Glavni sud za koji je bio odgovoran mulla predstavljao višu sudsku instancu u koju se imalo više povjerenja i čije su kompetencije bile na višem nivou. Prema tome, pored glavnog suda na Porti koji je funkcionirao uz Carski divan/Divan-i Humayun postojao je i Glavni sud Pokrajine visokog ranga, odnosno Državni pokrajinski sud ili Divanski sud. Glavni član tog suda valija sjedio je u Travniku, a drugi glavni član, sarajevski ili bosanski mulla. sjedio je u glavnoj sudnici u Sarajevu koja se nazivala Glavna sudnica ili Glavni sud/Bab-ı-mahkeme. Valija je nekada, kada su se na sudu rješavala pitanja vezana za važne državne ličnosti i probleme od posebne važnosti, dolazio u glavni sarajevski sud i prisustvovao sudskom procesu tako da se može reći da je Glavna sudnica/Bab-ı mahkeme bila, ustvari, dio Divanskog pokrajinskog suda u kojem su bili nadležni i valija i mulla. Kada je vrhovna sudska instanca na nivou Carstva pri Carskom divanu/Divan-i Humayun donijela odluku na žalbu nekih provincijskih organa vlasti ili čak stanovništva, tada je istu prosljeđivala na bosanskog valiju i na mullu u Sarajevu koji su bili članovi Divanskog pokrajinskog suda. Arzuhale, predstavke/mahzar i pritužbe slali su ulema, janjičari, timarlije, neferi tvrđava, zabiti, alajbezi, murtezika vakufa,
132 Šabanović tvrdi da je član Divana bio područni, tj. mjesni kadija. (Bosanski divan, POF 18-19/1968-69, Sarajevo, 1973. str. 37.) Valija se jeste obraćao neposredno kadijama kadiluka o pitanjima koja su oni bili u mogućnosti riješiti na nivou svog kadiluka. Međutim ukoliko se nisu mogla riješiti na nivou kadiluka tada su ta pitanja prosljeđivana na mullu te rješavana na višem sudskom ejaletskom nivou. Prema tome mulla je bio nadležan kao stalni član Divanskog ili Ejaletskog suda. 133 O tome nazivu postoji navod u rukopisu obrazaca kadijske korespondencije nazivanom Inša. GHB, T 1987, list 50: “Meselâ şer-i davası varsa vali-i memleket efendimiz ve hâkim-i diyâr mevcüd …”

44

Azra Gadžo-Kasumović

a uz njih i stanovništvo koje se nazivalo muslimansko stanovništvo/ehalija ili raja. Stanovništvo je intervenisalo svojim predstavkama i upućivanjem molbi i žalbi sultanu i u pitanjima teritorijalne organizacije, ukoliko bi bili podvrgnuti pod nadležnost drugog kadiluka tražili bi vraćanje na staro stanje pozivajući se na stalnost takve organizacije od doba osvajanja.134 Bosanski kadija ili mulla „koji je sjedio u Sarajevu“135, tj. sa sjedištem u Sarajevu kao visoki vojni sudija za Ejalet bio je dužan, prije svega, da intervenira u slučajevima svih nepravilnosti u vezi sa vojnim licima, osobito nepravilnosti u isplaćivanju plaća državnih službenika. Vojna lica uključujući i nefere na najnižoj ljestvici vojne hijerarhije sa područja cijelog Ejaleta obraćali su se za rješavanje svojih plaća mulli. Bolje rečeno, Porta je predmete vezane za probleme vojnih lica slala na bosanskog valiju i mullu koji su zajedno predstavljali visoku državnu sudsku instancu nadležnu, prije svega, za rješavanje problema lica iz kategorije askera.136 Mulla je bio odgovoran za održavanje reda i discipline među vojnim licima na teritoriju nadležnosti mulle, tj. Bosne na rangu mevlevijjeta (u sudsko-administrativnom pogledu), odnosno Ejaleta (u teritorijalno-vojnom pogledu). Rijetki su arzuhali ehalije koja se pritužuje na drugu ehaliju. I takve predmete centralna vlast prosljeđivala je na bosanskog valiju i bosanskog mullu sa sjedištem u Saraj-Bosni. Obraćanje Porte prilikom povrata predmeta na koje je primila žalbu upućivano je na bosanskog valiju, kadiju sa sjedištem u Saraj-Bosni i nadležnog kadiju područja na koje se predmet odnosio. To je ukazivalo na uspostavljanje sudskog vijeća koje je tim obraćanjem imenovano. Navedenom sudskom vijeću kao pokrajinskoj apelacionoj instanci sa valijom na čelu nalagalo se rješavanje predmeta. Sistem apelacije je išao od subjekta koji traži pravdu i koji upućuje žalbu na Portu. Porta je predmet proslijeđivala na najvišu apelacijsku instancu Ejaleta, na bosanskog valiju koji je opet ponovo pitanje prosljeđivao bosanskom mulli sa naredbom da se stvar ispita ili da se riješi onako kako je sud već odredio. Porta je predmet nekada naslovljavala samo na mullu.137 Kada su u pitanju upravni poslovi i inicijative sa nivoa Ejaleta vezane za određene projekte sultanove naredbe i pokretanje inicijativa sa određenog lokalnog nivoa vlasti kretale su se u kružnom toku: od sultana, potom valije
134 GHB, T.D. 18, str. 590, preveo Polimac. 135 Saray Bosna’da mesned nişin. 136 GHB, T.D. 18, str. 680: Predmet upućen na bosanskog valiju i sarajevskog kadiju u povodu arzuhala nefera u kapetaniji Bihać mole da im se izvrši naplata zaostalih 6000 groša na ime neplaćenih plaća za 1133/34.g. 137 GHB, T.D. 18, str. 698, preveo Polimac.

Mulla u Bosanskom ejaletu

45

i mulle do nekog od izvršnih organa vlasti ili, opet, od inicijatora pitanja, tj. nekog državnog službenika sa nivoa izvršne vlasti preko valije do mulle koji je bio dužan izvijestiti sultana, te ponovo od sultana do valije koji je potom preko mulle davao odobrenje pokretaču inicijative i izvršnom organu vlasti za realizaciju nekog projekta od državne važnosti. Da bi, npr., bosanski hazine-defterdar izdvojio sredstva za neki projekat kao što je, npr., popravka tvrđave on je prvo slao službenu obavijest/ilam valiji u kojem ga je molio da izda naredbu Mulli-efendiji, odnosno njegovoj kancelariji tako da bi ovaj mogao poslati ilam na Portu.138 Ovakav postupak pokazuje da je mullina kancelarija bila neophodna karika za provođenje svih državnih projekata.

O postavljenjima mulla u Bosni
Bosanski sandžak je pripadao vilajetu rumelijskom pa je rumelijski kazasker, čije je stalno sjedište bilo u Sofiji, svojim zapečaćenim pismom/ mühürlü mektup na osnovu uputstva šejhu-l-islama i carskog fermana potvrđivao mulli, kao i drugim kadijama kadiluka, početak vršenja kadijske dužnosti. U svim sidžilima sarajevskog suda ispod takvih pisama je stajao potpis rumelijskog kazaskera. Sa tom praksom nastavilo se i onda kada je osnovan bosanski beglerbegluk 1580. godine u čiji su sastav ušli svi sandžaci koji su dotada bili u sastavu rumelijskog ejaleta.139 Šejhu-l-islam jeste bio ličnost na vrhu u sudskoj hijerarhiji koji je bio nazočan u duhovno-vjerskom pogledu nad ulemom, općenito, pa i nad kadijama, ali u izvršnom vojno-upravnom pogledu odgovoran je bio kazasker te je stoga kazaskerovo zapečaćeno pismo neposredno uvodilo kadije u dužnost, a šejhu-l-islam je samo davao saglasnost. Kadije mulle su bivali postavljeni carskim fermanima o postavljenju. Taj ferman se nazivao zapt ferman - ferman o preuzimanju kadijske dužnosti ili ilam ferman kojim se dotični kadija obavještavao o postavljenju na kadijsku dužnost. Kadijski fermani uglavnom imali su slijedeće elemente: 1. razrješenje ranijeg kadije, 2. navođenje plaće ranijeg kadije, 3. plaću novopostavljenog kadije, 4. vrijeme trajanja kadijske službe, 5. naredbu o obavljanju kadijskog posla u duhu šerijatskih propisa.

138 GHB, sidžil 9, str. 90. 139 V. H. Šabanović, Upravna podjela jugoslovenskih zemalja pod turskom vladavinom do Karlovačkog mira 1699. god., GDI , god IV, 1952., str. 173.

46

Azra Gadžo-Kasumović

U sačuvanim sidžilima 18. i 19. stoljeća uglavnom su ubilježeni dokumenti o postavljenju mulle ili njegovog glavnog naiba. U fermanima o postavljenju mulla u ovim sidžilima navodi se razrješenje ranijeg mulle i naredba o obavljanju kadijskog posla u duhu šerijatskih propisa. Navodi se i vrijeme trajanja kadijske službe, ali se ne navodi plaća nego se samo nekada navodi rang mevlevijjeta Bosna.140 Postojali su i kadijski berati u kojima je plaća bila navedena, a koji nisu bilježeni u sidžile i koje je kadija zadržavao za sebe. Bili su bilježeni samo fermani kao odluka i izražavanje carske volje o postavljenju dotičnog kadije. Dvojica kazaskera koji su se nalazili na vrhu hijerarhijske ljestvice kadija bili su nadležni za verifikaciju postavljenja svih drugih kadija na osnovu sultanskog fermana. Kazaskerovo zapečaćeno pismo potvrđivalo je stupanje kadije na dužnost. Kazaskerovom zapečaćenom pismu prethodilo je uputstvo/işaret šejhu-l-islama, predstavka velikog vezira i sultanov ferman. Stoga se može govoriti o postojanju visoke sudske komisije koja je određivala postavljenja kadija. Pismom rumelijskog kazaskera se na mullu Bosne prenosilo preuzimanje poslova vojnih ostavina na nivou kadiluka Saraj-Bosna. To pismo je kao poseban dokument bilo dostavljano postavljenom kadiji i bilo je obavezno registrirano u sidžil. U 16. stoljeću postavljanje kazaskera na rangu mevali i mulla bilo je dodijeljeno šejhu-l-islamima, postavljanje muderrisa i kadija kadiluka od 20-40 akči ostavljeno je kazaskerima. U 17. i 18. stoljeću za postavljanje mulla, odnosno kadija na visokom rangu mevali i kazaskera bila je potrebna uz šejhu-l-islamovu i velikog vezira saglasnost.141 Kadije bi, nakon što su bili smijenjeni, svake srijede dolazili na kapiju kazaskera kao mulazimi čekajući novo postavljenje. Bilo je dobro ako su nakon dvije godine mulazemeta uspjeli dobiti novo kadijsko postavljenje, za mulle od godinu dana, a za kadije kadiluka od dvije godine.142 Na Porti su postojali posebni kadijski defteri/akdiye defterleri u kojim su se vodili spiskovi kadijskih kandidata i njihovih molbi/arz za naimenovanja koje su čitali kazaskeri tražeći saglasnost sultana.143 Kadije su prije postavljanja na rang mulle morali raditi kao muderrisi na nekoj od značajnih medresa u Carstvu. Stepen medresa od šezdeset akči “Harekat-ı altmışlı” bio je iznad stepena Sahn-i seman medresa od pedeset akči.
140 Plaća kadija može se pretpostaviti prema rangu mevlevijjeta na kojem je bila Bosna. Usp. Uzunçarşılı, n.d. str. 133/ Kadije, izgleda, namjerno nisu bilježili iznos plaće niti su registrirali svoje berate, nego su registrirali samo druge bitne navode iz fermana o postavljenju. 141 Uzunçarşılı, n.d. str. 180. 142 N.d., str. 156. 143 Isto, str. 157.

Mulla u Bosanskom ejaletu

47

Dešavalo se nekad da muderris ovog visokog ranga medrese bude postavljen za kadiju u Bosni kao što je slučaj sa muderrisom iz Burse Selim Mulla-zade mevlâna es-sejjid Abdurrahimom, koji je postavljen 1225-26/181011.144 On je odmah postavio svog naiba koji je umjesto njega obavljao tu dužnost. U ovom slučaju hafiza Mehmed Emin-efendiju. Brojni su podaci u sarajevskim sidžilima o muderisima koji su dospjeli do ranga kadije. Tako se spominje muderis iz Burse Selim Mulla-zade es-sejjid Abdurrahim da je postavljen za sarajevskog kadiju iz godine 1225/1810, Mustedži-zade Abdulaziz iz Musile-i sahna, Kogadži-zade muderris Erzurumi es-sejjid Abdullah, Ali Riza, muderris Zejni-zade Čelebi medrese iz sklopa Sahn-i Seman medresa, muderris Sahn-i Seman medrese mevlâna Ahaskavi Ibrahim-efendija, jedrenski muderris es-sejjid Sulejman, nekibu-l-ešraf kao i brojni drugi.145 Ima primjera kada su bosanski kadije iz kadiluka nižeg ranga bili unapređivani na kadiluke višeg ranga izvan Bosne kao što je slučaj sa tešanjskim kadijom Mehmedom Nazifom koji je premješten u strumički kadiluk i određena mu je plaća od 499 akči.146 U inskripcijama fermana o postavljenju kadije visokog ranga oslovljavanog u femanima kao akdâ kudâti-l-müslimîn ili među narodom poznatog mulle u Saraj-Bosni navedene kadije se često oslovljavaju kao fahru’l-ülemâ, fahru’l-mevâli ili samo mevlâna, što upućuje na to da su postavljani direktno od muderrisa na rang kadije. Ukoliko su ranije već negdje obavljali kadijsku dužnost tada se oslovljavaju sa “bivši kadija beogradski, solunski, erzurumski...“ Također su brojni podaci o kadijama koji su nakon završetka kadijske dužnosti u nekom drugom kadiluku bivali postavljeni u Saraj-Bosnu kao što je slučaj sa kadijom Kajserije Mehmed Lubbi-efendijom, kadijom Lefkoše es-sejjid Ahmedom, kadijom Erzuruma Abdullah-efendijom, kadijom Krima Ismail-efendijom, kadijom Agriboza Osman-efendijom, kadijom Sofije Hadži Abdullatifom, kadijom Rusčuka hadži Mustafom, kadijom Maraša Ebu Bekirom Šukri-efendijom, bivšim kadijom Maraša Gollu-zadetom Mustafom Mujesser-efendijom ili ponovo nekim bivšim bosanskim kadijom kao što je kadija Muhammed Said.147 Prema tome kadije koji su ranije obavljali dužnost u nekim drugim kadilucima su nakon razrješenja
144 V. sidžil 50, str. 8. 145 V. sidžile 5o, 17, 22, 6o, 62, 65. 146 V. GHB, A-1786/TO, dopis-mühürlü mektub Ishakefendi-zadeta Mehmeda Abdullaha, vojnog sudije kazaskera u Rumeliji kojim javlja tešanjskom kadiji Mehmedu Nazifu da je smijenjen strumički kadija Muhammed Bostanija od 01. rebiu-l-evela 1226. godine, a na njegovo mjesto je on postavljen. 147 V. GHB, sidžile 19, 15, 22, 24, 33, 43, 15,58, 56, 39…

48

Azra Gadžo-Kasumović

i čekanja za novo postavljenje dolazili kao kadije u Bosnu. Takav je primjer ranijeg sofijskog kadije Čerkešli Hattat Mehmeda,148 muderrisa Abdullaha iz Erzeruma149 i brojnih drugih. Izgleda da se najčešće dešavalo da erzurumski kadija biva postavljen u Bosnu nakon isteka kadijskog mandata u Erzurumu, npr. bivši erzurumski kadija hadži Sulejman Efendi-zade Mehmed Seid-efendija, bivši erzurumski kadija šejh Hakkiefendi-zade es-sejjid Ahmed Tevhid, bivši erzurumski kadija Ispartavi Husein, bivši erzurumski kadija Ali Riza.150 Mulla često nije dolazio da lično obavlja tu dužnost, nego je postavljao svog zastupnika na čije se ime nekada vodio sidžil.151 Uobičajeno je bilo da se sidžil ipak vodi na nosioca položaja čiji je ferman o postavljenju bio uveden u sidžil. Prema onome što pokazuju registracije iz sidžila sarajevskog suda, kadije na visokom rangu mulle dolazili su u Bosnu iz drugih velikih kadiluka: Erzuruma, Kajserije, Maraša, Lefkoše, Krima, Agriboza, Alaijje, Kipra, Sofije, Jedrena, Beograda, Antepa, Amida, Bruse, Soluna.152 Uzunčaršili navodi da su smijenjene kadije iz Bosne, Sofije i Kandije odlazili u Manisu i Beograd, a da su smijenjene kadije iz Konje, Kajserije, Maraša, Sirije, Tripolisa dolazili kao kadije mulle u Bosnu i Sofiju.153 Postavljenja mulla i registracije fermana o postavljenju, kazaskerovog zapečaćenog pisma te murasela kadija upućena naibima su se nastavila, prema evidenciji iz sačuvanih sarajevskih sidžila, i nakon reforme iz vremena sultana Abdulmedžida kada je pročitan hatt-i humajun 03. novembra 1839. godine (26. šabana 1255.) kada su sudovi podijeljeni na šerijatske i građanske. Takvu evidenciju postavljenja mulla i njihovih naiba možemo pratiti, kada su u pitanju sarajevski sidžili, sve do 1267-1268/1850-1852. godine.

Valije i postavljenja naiba mulle u Bosni
Postoji navod iz visoke naredbe da je valija taj koji sve državne službenike uključujući i sve kadije vilajeta, sve rukovodioce: ulemu, kapetane, dizdare tvrđava, ajane i sve ostale postavlja i smjenjuje.154 To postavljenje
148 149 150 151 V. GHB , sidžil 60, str. 7. V. sidžil 22, str. 6, GHB. V.GHB, sidžile 40, 81, 72, 69. GHB, sidžil, 42: Fermanom je postavljen Husejin-efendija. On je tu dužnost odmah prenio na Halila Fehmi-efendiju, na čije se ime vodio navedeni sidžil. 152 GHB, zbirka sidžila sarajevskog suda. 153 Uzunçarşılı, n.d. str. 274. 154 Tešanjski sidžil, str. 18, u prevodu Polimca, str. 40: Sve kadije vilajeta Bosne, svi ostali rukovodioci (hukjam), ulema, dobri ljudi, kapetani, dizdari tvrđava, svi članovi vijeća

Mulla u Bosanskom ejaletu

49

moglo je biti samo privremeno te je nakon toga moralo biti verifikovano sultanovim fermanom i beratom. Naiba mulle mogao je privremeno ovlastiti valija bujuruldijom u kojoj ga je oslovljavao sa kidvetu-l-ulema-il-muhakkikin ili sa kidvetu-l-vullai-l-muhakkikin i kojom mu je davao odobrenje da obavlja sudske poslove do dolaska nosioca položaja u pokrajinu.155 Valija se pri tom pozivao na preporuku i predstavku uglednih lica i državnih službenika. On je svojom bujuruldijom naiba obavezivao da čuva zakon te da po potrebi obavlja i organizuje i druge važne poslove.156 U valijinoj bujuruldiji nije bilo navoda o bilježenju vojnih ostavina i raspodjeli među nasljednicima što je bio obavezan navod sultanovih fermana, kazaskerovih zapečaćenih pisama i kadijinih murasela o postavljenju naiba.157 Valije su često u suradnji sa drugim lokalnim funkcionerima pokušavali ostvariti utjecaj na izbor naiba glavnog kadije koji je mogao navedenu funkciju dobiti u više navrata. U tom smislu su, izgleda, znali prekoračiti granice svojih ovlaštenja. Sultan je stoga bio prisiljen da interveniše fermanom kojim zabranjuje takvu praksu.158 Unatoč tome vidi se da su valije postavljali ponekad
– erkjan - ajani i sve ostale će on postavljati i smjenjivati (vad’ ve ref ’). On će biti iznad najvećih i najmanjih kao zapovjednik (hakim ve vali). Njegova se riječ mora izvršavati. U vezi sa svim pitanjima, kako onim najznačajnijim tako i manje važnim, svi će se samo njemu obraćati. Ni jednog dana se ne smije prestati sa njegovim poštivanjem. Samo se njegova riječ ima slušati. Sve što on kaže ima se slušati i svi to imaju izvršavati bez pogovora.” Sdž. 57, str. 146., bujuruldija Sulejman-paše: ...mansıp sahibinin vuruduna kadar belde-i mezburenin hükümeti bu defa taraf-ı desturanemizden uhde-i ehliyyet ve liyakatınıza ihale olunduğu malumunuz oldukta gerektirki canib-i saltanat-ı seniyyeden mansıp sahibi gelinceye kadar umur-i şeri’yyesini hüsn-i idare ve rüyet ve beyne’l ehali icray-ı ahkam-ı şeri’a ... ve cadde-i şeri’at serimu inhirafa cevaz göstermekten bi inayet hazer...ve umur-i mühimmenin dahi kema yenbegi tanzim ... …ve iktiza eden umur-i mühimmenin dahi kema yenbegi tanzim … V. sidžil 57, str. 146. GHB, sidžil 57, str. 146. Stolački sidžil, godine 1205., str. 18 i 19: „...ipak u rumelijskom i anadolskom ejaletu, a najviše u području Bosne, neki uvaženi veziri, njihove ćehaje i mutesellimi u svojim ejaletima smjenjuju kadije i naibe i na njihovo mjesto bujuruldijama postavljaju i određuju kao naiba i kadiju koga žele. Iako je potrebno uputstvo šejhulislama i visoka naredba, on naređuje svom kadiji iz kadiluka da ga sluša, postavljajući druge ovlaštene...potom...potpuno je zabranjeno smjenjivanje i privođenje (kadija) suprotno sjajnom Šerijatu i postavljanje na njihovo mejsto nekog drugog te određivanje mulla (mevali) mimo uputstava šejhu-l-islama od strane raznih vezira, njihovih ćehaja i mutesellima“.

155

156 157 158

50

Azra Gadžo-Kasumović

naibe glavnog kadije koji su se ponašali kao mulle. Godine 1201. ubilježena je bujuruldija valije Sirri Selim-paše upućena bivšem sofijskom kadiji Hatib-zadetu Mahmud-efendiji da obavlja kadijsku dužnost nakon smrti Mahmud-efendije Birader-zadeta dok ne stigne odgovor od padišaha.159 Husamudin-paša je godine 1209/1794. svrgao sarajevskog kadiju Osmanefendiju i mutesellima Ahmed-bega te je na njihovo mjesto kadije imenovao bivšeg plovdivskog kadiju Mehmeda Šaćira Ahiskaliju, a na mjesto mutesellma Ali-bega Džennetića.160 Hasan-aga, zamjenik bosanskog valije Klislije Alija Dželaluddin-paše, imenovan 1235/1819. godine smijenio je fočanskog kadiju Mustafa-efendiju Čohadžića zbog uzbune u Pokrajini.161 Godine 1225/1810. bosanski valija je smijenio bujuruldijom bosanskobrodskog kadiju Mehmeda Tahira nakon odsluženja ostatka vremena od 16 mjeseci, a na njegovo mjesto postavio kadiju iz Ruščuka, koji je to postavljenje dobio fermanom kao nagradu za pokazano junaštvo za vrijeme provale neprijatelja u Osmansku državu.162 Osobito u vrijeme Vedžihi-paše postoje ubilježene i bujuruldije vezira koje se odnose na postavljenje naiba glavnih kadija. Tako Mehmed Salih Vedžihi-paša naređuje bujuruldijom da, pošto je na kadiju Muhammeda Hasiba prenesena dužnost zapečaćenim pismom/mühürlü mektub rumelijskog kazaskera od početka šabana 1252. godine da bude naib kadije u kadiluku Saraj-Bosna za period 1252-1254/1836-1838. godine, treba da izvršava šerijatske odredbe u skladu sa riječima hanefijskog mezheba.163 Treba napomenuti da se navedeno kazaskerovo pismo razlikuje od drugih jer ne prenosi, kao što je uobičajeno, nadležnosti popisa i podjele vojnih ostavina, nego samo daje ovlasti za vršenje sudskih šerijatskopravnih poslova, a takve nadležnosti određivao je sultan u svojim fermanima o postavljenju kadija. Valija je bujuruldijom vršio postavljenja naiba kadija kada god je dolazilo do nepredviđenih i iznenadnih okolnosti kao što je ostavka ili smrt dotičnog kadije ili naiba. Tako valija Bosne Sirri Selimpaša bujuruldijom postavlja Hatib-zadeta Muhammed-efendiju nakon smrti njegovog brata kadije Hatib-zadeta Mahmud-efendije dok ne dođe odgovor od padišaha ko će obavljati kadijsku dužnost.164 Valija je mogao
159 Sidžil 26, str. 130-131. 160 R. Muderizović: Nekoliko muhurova bosanskih valija, GZM XXVIII, Sarajevo, 1916., br. 1-2. 161 Isto, str. 26. 162 GHB, A-1782/TO. 163 V. sidžil 76, str. 11 i 12. 164 V. sidžil 26, str. 131. Bujuruldija je bila datirana 12. safera 1201. godine

Mulla u Bosanskom ejaletu

51

postaviti bujuruldijom vekil-i naiba kada postavljeni naib nije bio sposoban ili nije mogao obavljati dužnost.165 Mehmed Vedžihi-paša, bosanski valija, odredio je bujuruldijom (pošto Mehmed-efendija koji je postavljen za kadiju, nije lično došao da preuzme dužnost) Muhammed Hasib-efendiju za naiba u Saraj-Bosni s obrazloženjem da je uspješno nekoliko puta obavljao tu dužnost.166 Sulejman-paša, valija Bosne, bujuruldijom datiranom 1231. godine naređuje da kadijske poslove obavlja muderris u Saraj-Bosni Čokadži-zade Enis dok ne dođe onaj ko bude određen od sultana i ko će preuzeti taj položaj, budući da je naib u Saraj-Bosni es-sejjid hadži Sa’dullahefendija umro i mjesto ostalo upražnjeno.167 U tom smislu indikativan je slučaj naiba hadži Muhammeda Hasib-efendije, sina hadži Ibrahima, kojeg je godine 1252-1254/1236-1238. postavio Mehmed Vedžihi-paša svojom bujuruldijom kao naiba. Tek godinu nakon tog postavljenja uslijedila je murasela Mehmeda Šerifa kao glavnog kadije, koji je, vjerovatno, taj položaj dobio kao arpaluk, i kazaskerovo zapečaćeno pismo koje navedenog naiba uvodi u dužnost.168 Navedeni Hasib-efendija je prethodno, godine 1249-1250/1833-1834., bio imenovan kao naib bivšeg beogradskog kadije Ahmeda Nazifa Samakovije.169 I godine 1255-1257/1839-1841. valija Vedžihi-paša je bujuruldijom postavio Muhammed Hasib-efendiju za naiba u Saraj-Bosni.170 Sultanskim fermanima zabranjivalo se imenovanje i postavljanje kadija i naiba po kadilucima Carstva onima koji nisu bili za to ovlašteni sa carske strane. Takvi fermani stizali su kao posljedica zloupotrebe položaja valija i upravnika koji su nekada pokušavali postavljati i svrgavati kadije po svojoj volji.171 Takvi postupci su od centralnih vlasti osuđivani i sprečavani kao protivni Šerijatu, a odluke navedenih ocjenjivane su kao neispravne i nevrijedne. I u Anadoliji i u Rumeliji, a najčešće u Bosni kao isturenom dijelu Rumelije, veziri, njihove ćehaje te muteselimi su svrgavali i postavljali pojedine kadije i naibe u vilajetu, a na njihovo mjesto postavljali bi bujuruldijom druge prema kojima su osjećali naklonost.172 Navedena svrgavanja
165 166 167 168 169 170 171 172 V. sidžil 80, str. 107. V. sidžil 78, str. 11. Bujuruldija je bila datirana mjeseca zu-l-kade 1255. godine V. sidžil 57, str. 146. Sidžil, 76, str. 11. Sidžil, 72, str. 10-11. Sidžil, 78, str. 11. Usp. GHB, sidžil 16 iz godine 1775. GHB, sidžil 17, str. 36.

52

Azra Gadžo-Kasumović

dešavala su se nekada na osnovu optužbi pristrasnih ljudi. Centralne vlasti su, s jedne strane, davale mogućnost kadijama postavljenim na legalan način od centralnih vlasti da se predstavkama obrate sultanu da ih zaštiti, a s druge strane, insistirale su na legalnoj proceduri smjenjivanja kadija, naiba i mulla čiji su postupci bili suprotni Šerijatu. U navedenom slučaju procedura je nalagala da se narod preko izabranih predstavnika predstavkom obrati sultanu. Sultan bi visoku carsku naredbu proslijedio na instituciju rumelijskog ili anadolskog kazaskera koji bi na osnovu te naredbe i na osnovu upute i obavještenja/tenbih šejhu-l-islama po propisu sprovodio svrgnuće i postavljenje drugog kadije ili naiba. Sultanske naredbe su u tom pogledu bile sasvim decidne da veziri, njihove ćehaje i mutesellimi ne mogu po provincijskim dijelovima carstva bujuruldijama svrgavati i postavljati kadije, njihove zamjenike - naibe koji nisu sposobni i poznati. Da bi se navedena postavljenja mogla realizirati, uvjet je bio da kandidati za kadijska i naibska mjesta budu registrirani u protokolima, tj. dnevnicima/ruznamçe anadolske ili rumelijske kancelarije/kalem, da imaju odobrenje, odnosno saglasnost/işaret šejhu-l-islama i da posjeduju carski ferman. Na taj način je bio osiguran centralizovani sistem praćenja sudstva u svim njegovim segmentima od najnižeg do najvišeg nivoa. Taj sistem je počinjao od vladara sultana koji je sjedinjavao u svojoj ličnosti sve prerogative vertikalnog sustava vlasti uključujući vojne, političke, upravne i sudske funkcije. Kompetencije nad svim navedenim funkcijama vladar je prenosio na visoke od njega ovlaštene funkcionere kao što su veliki veziri, šejhu-l-islam, kazaskeri, defterdari i drugi koji su potom sistemom postupnog prenošenja kompetencija koje su im pojedinačno povjerene, svaki u domenu svojih ovlasti, širili svoju nadležnost po horizontali u provincijskim dijelovima Carstva. Prerogativi centralne vlasti dvosmjerno su bili upućeni na sultana, od kojeg su se nadležnosti postupno širile ka nižim nivoima da bi se potom od nižih nivoa ponovo uspinjale do sultana. Riječ i odluka sultana u svim pitanjima značajnim za funkcioniranje Carstva, pa i u pitanjima sudstva, bili su odlučujući.

Rang kadiluka Bosna
Kadiluci s najvećim primanjima bili su oni na rangu mevlevijjeta od 500 akči dnevno. To su bili kadiluci značajnih ejaleta kojima je pridavana posebna važnost. U 15. stoljeću veliki kadiluci sa rangom mevlevijjeta bili su: Istanbul, Jedrene, Bursa, Plovdiv/Filibe, Sofija, Solun. U 16. i 17 stoljeću

Mulla u Bosanskom ejaletu

53

pored gore navedenih kadiluka na rangu mevlevijjeta treba dodati još i Siriju, Halep, Egipat, Dijarbekir, Bagdad i Budim. Kasnije su i neki drugi ejaleti krajem 16-og stoljeća postali veliki kadiluci sa rangom mevlevijjeta, kao što su: Konja, Palestina, Solun/Selanik i Bosna. Od 15. i 16. stoljeća kazaskeri postavljaju sve kadije bez obzira na rang. Rumelijski i anadolski kazaskeri su kandidate za kadiluke od 150 akči dnevno predlagali carskom divanu u određeni dan da bi bili prihvaćeni od padišaha. Što se tiče kadiluka na rangu mevlevijjeta iznad 150 akči oni su bili izlagani pred padišahom preko zahtjeva/arz velikog vezira/sadr-ı azam.173 Glavni kadija sa sjedištem u kadiluku Saraj-Bosna je bio na rangu mulle što je jasno i iz nekih kadijskih murasela u kojim stoje navodi poput slijedećeg: …ber vech-i mevleviyyet mutasarrıf olduğum medine-i Saray Bosna kazasına…”174 Bosna je predstavljala treći stepen mevlevijjeta, tzv. “devriye mevleviyyeti”175, gdje su postavljene kadije često postavljale svoje zastupnike - naibe što je vidljivo iz skoro svih sidžila 18. i 19. stoljeća. Uzunçarşılı navodi da su na istom rangu u to vrijeme bili i kadiluci Adana, Bagdad, Antep, Bosna, Erzurum, Maraš, Bejrut, Tripoli, Dijarbekir, Ruščuk, Sivas, Čankiri.176 Za razliku od navoda „ber vech-i mevleviyyet“ u muraseli mulle, u muraseli kadije mostarskog, npr. stoji: “…ber vech-i mansıp mutasarrıf olduğum Mostar kazasının umuri şer’iyyesi..”177 /šerijatske poslove mostarskog kadiluka u kojim sam bio postavljen na položaj, pri čemu takav položaj, naravno, nema visokog ranga. Mansıp označava određeni položaj u službi. U fermanima i kadijskim muraselama nekada stoji i za sarajevskog kadiju da je postavljen “ber vech-i mansıp”, tj. kao nosioc dotičnog položaja, a nije mu bio određen precizno rang, a najčešće stoji “ber vech-i mevleviyyet” sa rangom mulle za dotičnu kadijsku oblast označenu kao mevlevijjet. U fermanima se često nije precizno navodio rang kadiluka. Samo je stajalo da je dotični kadija mulla postavljen „na način mevlevijjeta“. Rang kadiluka Bosna se po potrebi mijenjao. Mulli Ismailpaša-zadetu Emin-efendiji dodijeljen je godine
173 V. Uzunčaršili, n.d. str. 87. 174 V. GHB, sidžil 86, str. 28. i brojni dokumenti o postavljenjima mulla iz ostalih sidžila sarajevskog suda. 175 V. Uzunçarşılı, n. d. str. 102-103, 278: Mulle na rangu devrijje nazivali su se stoga što su postavljani u neki od sandžaka i vilajeta na tom rangu i što su se rotirali redom unutar navedenih kadijskih oblasti. 176 Isto, str. 280. i 277. 177 V. GHB, sidžil 5, str. 5.

54

Azra Gadžo-Kasumović

1190-1191/1776-1777. kadiluk Bosna sa rangom Plovdiva.178 U dva fermana179 kadija Saraj-Bosne postavlja se godine 1213-1214/1798-1799. i 12141115/1799-1800. prema rangu Galata što predstavlja trećerazredni rang mevlevijjeta, tzv. “mahredž mevlevijjet”, koji je bio višeg nivoa od “devrijje mevlevijjeta”.180 Godine 1265/1848. mulli Mehmedu Refiku dodijeljen je kadiluk Bosna „koja (inače) spada u područja na rangu devrijje, sa rangom Izmira, koji predstavlja rang tzv. mahredž mevlevijjeta.181 Prelazak sa nivoa devrijje mevlevijjeta na rang mahredž mevlevijjeta je značio napredovanje u službi. 182 Trajanje kadijske službe na rangu mevlevijjeta bilo je jedna godina, a postavljanje ovih je obavljao kazasker do sredine 16-og vijeka uz naredbu velikog vezira/sadr-ı azam. Poslije ovog vremena postavljanje se obavljalo na naredbu šejhu-l-islama i na zapovijed velikog vezira. Međutim u ubilježenim fermanima sidžila sarajevskog suda se tek u nekoliko fermana iz 19. stoljeća javlja ovaj navod “...şeyhu-l-islam işaretleri mucibince...“183 U ostalim fermanima o postavljenju upućuje se samo na potrebu da stigne kazaskerovo zapečaćeno pismo kao uvjet za preuzimanje dužnosti. Kazaskeri su postavljali i razrješavali dužnosti kandidate u kazama, a šejhu-l-islami koji su držali kadijske deftere/defter-i akdiye postavljali su mulle i razrješavali ih dužnosti184 dok su ih kazaskeri uvodili u dužnost svojim zapečaćenim pismima ili bujuruldijama.185 U deftere po imenu tarik defteri186 bilježila su se u kasnijem periodu postavljenja pri čemu se kao osnov uzimao defter za postavljanje muderrisa i kadija koji su držali kazaskeri. Trajanje službe kadija u kadilucima je bilo 20
178 GHB, sidžil 18, str. 198: “...Bosna kazasını Filibe payesiyle sana tevcih ve inayet edip“. 179 V. sidžil 38; sidžil 39, str. 11. 180 U fermanima se nekad kaže za kadiluk Bosna da je na rangu Galate, a nekada na rangu Izmira. Oba prestavljaju mevlevijjete tipa mahredž. V. Uzunçarşılı, n.d. str. 101. 181 GHB, sidžil 84, str. 6: „...bi itibari mahrec Izmir payesiyle bilad-i devriyyeden Bosna kazasının uhdene tevcih ve ihsan kılınması hususu...“ 182 U mahredž mevlevijjete u periodu od 17-20. stoljeća spadali su: Solun, Palestina, Halep, Ejjup, Tirhala, Galata, Jenišehir, Izmir, Sofija, Trabzon i drugi. V. Uzunçarşılı, n. d., str. 280. 183 Prema uputstvu, ili na znak velikog vezira. 184 V. Isto, str. 103 i 104. 185 V. sve sidžile sarajevskog suda. 186 Tarik-defteri su defteri u koje su se bilježili pripadnici uleme uključujući i muderrise.

Mulla u Bosanskom ejaletu

55

mjeseci, tako da se nakon ovog perioda drugi kadija postavljao na njegovo mjesto. Što se tiče mulla sa sjedištem u sarajevskom kadiluku iz evidentiranih sidžila vidi se da su postavljani svake godine budući da su imali veći rang mulle, odnosno mevali. Radi se, međutim, o nižem stepenu mevlevijjeta od 150 akči budući da postavljene kadije nisu uvijek lično dolazili nego su često postavljali svoje naibe. Prema Šabanoviću, sarajevski kadiluk podignut je na rang mullaluka 1578. godine,187 a prema Uzunčaršiliju Bosna je postala mevlevijjet 989/1581. godine.188 Činjenica je da je sarajevski kadiluk postao samo glavno sjedište mulle nadležnog za cijelu oblast Bosanskog ejaleta sa rangom velike sudske oblasti - mevlevijjeta. Prema Muvekkitu, prvi mulla bio je Bosanac kadija Bali-efendija, rođeni Sarajlija, koji je bio postavljen mjeseca zu-l-hidždže 986/1579. godine na traženje njegovog zemljaka Bedruddina Mehmed-efendije, koji je bio učitelj velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Uspostavljanje mevlevijjeta u Bosni treba da odgovara postavljenju prvog mulle. Iako Muvekkit navodi da je Bosanski begluk, tj. sandžak, podignut na rang ejaleta ili beglerbegluka 991/1583. godine utvrđeno je da je to učinjeno 1580. godine.189 Očito je da je centralna vlast u nastojanju da provede državne reforme i reformu upravne podjele Carstva u isto vrijeme, ili približno isto vrijeme, postavila u Bosnu u skladu sa novom teritorijalnom organizacijom dva visoka državna funkcionera: beglerbega i mullu. Na osnovu toga se vidi da je kadija kao nosilac položaja, nakon reorganizacije sudskog sistema u Bosni, bio uključen pored sudskih i u upravne poslove Ejaleta. Glavni kadija sa sjedištem u Sarajevu nije bio nadležan samo za izdavanje presuda i registracija koje su rješavale imovinske odnose bilo da se radi o zajmovima, dugovima bilo o sporovima oko naslijeđa i slično tome, što je predstavljalo njegova zaduženja u vrijeme dok je Bosna bila sandžak, tj. prije administrativno-teritorijalne reorganizacije.190 Kadija mulla nakon navedene reorganizacije pored funkcije sudskog organa sa visokim rangom postaje i posredujući organ u upravi i koordinator između centralnih organa vlasti i pokrajinskih upravnih i izvršnih organa.
187 Zbornik M. Enveri Kadića, 986. godina; Muvekkit str. 52, prema H. Šabanoviću, n. d., str. 183. 188 Uzunçarşılı, n. d., str. 96. 189 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959., str. 78. Isto navodi i Uzunçarşılı, n. d., str. 96. 190 GHB. Sidžil 1, 1a, 2

56

Azra Gadžo-Kasumović

O prihodima mulle postavljenog u Bosnu
S obzirom na činjenicu da su kadije bili neposredno angažovani na radu od koristi za muslimane to im je dio prihoda određivan iz državne blagajne/ bejtu-l-mal.191 U prvom periodu osmanske vlasti vojne kadije koji su dolazili u Bosnu nisu imali plaću u novcu nego su dobijali timare čija je vrijednost iznosila oko 4000 akči. To vidimo iz sumarnog popisa Bosanskog ejaleta od 1468-69. godine gdje je, npr., mevlâna Eminuddin, kadija Drine, imao timar sa prihodom od 4097 akči, mevlâna Muslihuddin, kadija Neretve, prihod 4113 akči, mevlâna Hajreddin, kadija Jeleča, 4083 akče, mevlâna Džemal, kadija Sarajeva/Sarayovası, timar od 4048 akči, Mesud, kadija Bobovca, od 4182 akče, mevlâna Umran, kadija Blagaja, 4080 akči,192 mevlâna Šudžai, kadija Vilajeta Pavli ve Kovač, 4038 akči.193 Kadija Brvenika je imao veći timar od 6281 akče.194 Timar je pripadao kadijama samo onoliko dugo koliko su bili na dužnosti. Kadijski timari su bili određeni kao nagrada kadijama koji su u aktivnoj kadijskoj službi/hakimu-l-vakt. 195 Kanunnama sultana Fatiha donijela je pravila koja se odnose na kadijsku službu. Po tim pravilima najviši kadijski rang predstavlja rang mevlevijjeta s plaćom od 500 akči dnevno. Ta vrsta kadiluka nazivala se taht. Najviši na tom rangu bio je Istanbulski kadija, koji je na prijemima kod sultana bio u rangu sa beglerbegom.196 Iznad ovog ranga kadiluka, tj. mevlevijjeta, bio je samo rumelijski i anadolski kazasker. Muderrisi medresa Haridž, Dahil i Sahn, koji su imali primanja od 50 akči, mogli su se uspeti na rang kadije mulle sa primanjima od 500 akči. Kadije sa 500 akči dnevnice mogli su napredovati do položaja beglerbega.197 Prihodi mulle bili su dodjeljivani beratom prema rangu mullaluka. On je svoju plaću dobijao direktno iz centralne blagajne jer su se, npr., sredstva
191 Čuveni pravnik iz vremena halife Harun er-Rešida Ebu Jusuf u djelu Kitâbu-l-harâğ zaključio je da kadijama i valijama pripada dio od zemljišnih poreza, džizje i harača, i to srazmjerno obimu njihovih javnih dužnosti. Što se tiče sadake to im nije bilo dozvoljeno. 192 V. n.d. u transliteraciji N. Filipovića, str. 33. 193 Isto, str. 34. 194 V. BBA, TD, No 171, fo 35, 41, 47, prema A. Handžić, Jedan savremeni dokument o šejhu Hamzi, POF XVIII-XIX/1968-69, Sarajevo, 1973., str. 209. 195 Usp. Defter Kliškog sandžaka iz 1550. godine, BOATD 284, str. 235. 196 Uzunčaršili, n.d. str. 88. 197 H. Šabanović, Vojno uređenje Bosne od 1463. god. do kraja XVI stoljeća, Sarajevo, 1961., str. 176.

Mulla u Bosanskom ejaletu

57

poznata kao niyabet-i mevelviyyet 198 slala preko valijine blagajne u Istanbul. Plaća mullama određivana je po osnovu prihoda navedenih kadiluka koji su određivali njihov rang. Pri tom se rang određivao ne samo kao prvi, drugi, treći rang nego i po samom nazivu kadiluka. Na vrhu liste nalazio se prvi rang/rutbe-i ula sa 10000 akči, rang do prvog/rutbe-i ula sa 9000 akči, drugi rang/rutbe-i saniye sa 8000, treći rang/rutbe-i salise sa 6000, rang kadiluka Inebahti/rutbe-i Inebahti sa 5000. Rang Egri/rutbe-i Egri sa 4000, rang Čelebi/rutbe-i Čelebi sa 3500, rang Činad/rutbe-i Činad sa 3000.199 Navedena podjela odnosi se na rang samog kadiluka. Kadije koji su službovali u Bosni mogu se podijeliti na četiri vrste. Najviši rang na nivou Ejaleta imao je kadija visokog ranga molla ili bosanski mulla. Njegov mandat na navedne mullaluk trajao je godinu dana. Osim mulle postojao je i kadijski rang mufettiša kao kazaskerovog visokog predstavnika koji je nadgledao i kontrolirao pravosudni sistem u Bosni. Treću vrstu činili su kadije kadiluka koji su bili različitog ranga. Četvrtu vrstu činili su naibi. Plaća mulle i mufettiša bila je određena po rangu samog mullaluka Bosna. Što se tiče kadija ostalih kadiluka, njihove plaće određivane su prema rangu navedenih kadiluka. Poreski doprinosi za mullu u pojedinim stavkama iznosili su od tri do deset puta više nego doprinosi za kadiju naiba.200 Dio svojih prihoda mulla je ostvarivao preko takse koju je ubirao za pregled vakufskih knjiga. U raznim defterima koji su registrirani na sudu bilježila se posebna stavka za mulla-efendiju. Da su te stavke bile značajne, vidi se po njihovim iznosima. Na primjer, navedena stavka koja se vodila kao beray-ı mulla efendi iznosila je 7200 groša za registraciju i nadzor nad sačinjavanjem deftera hrane za potrebe valije i njegove svite za koji je bila zadužena mullina kancelarija. Od svih poslova koji su bili u njegovoj nadležnosti mulla je kao i ostali kadije dobijao određenu nagradu/ücret: od registriranja raznih predmeta, vjenčanja, ostavina, registriranja smjenjivanja i postavljenja raznih službenika, vakufljenja i slično. Ni mulla a ni ostali kadije kadiluka i naibi nisu smjeli ni u kom slučaju uzimati više nego što im je zakonom propisano jer je Porta u tom smislu slala svoje službenike mufettiše, tzv. kassame, na konju /suvari kassamları, koji
198 GHB, sidžil 76, str. 10. 199 Uzunçarşılı, n.d., str. 93. 200 GHB, sidžil 8, str. 20: Defter hrane sačinjen 05. mjeseca zu-l-hidždžeta godine 1180. za potrebe hrane za svitu silahdara Mehmed-paše, muhafiza Bosne, pored stavke za mullu u iznosu od 7200 groša sadrži i stavku za naiba od 2400 groša, mutesellim-agu od 7200 groša i druge stavke.

58

Azra Gadžo-Kasumović

su stanje na terenu provjeravali.201 Budući da su mulle imali mandat samo od godinu dana organizirali su nekada ugledne osobe da upućuju mahzare Porti da im produži službu u kadiluku Saraj-Bosna jer nisu, navodno, u toku godinu dana svog službovanja mogli ni upola ostvariti predviđene prihode, pod izgovorom da je stanovništvo osiromašilo.202 Sudskim prihodima sa područja jednog kadiluka upravljao je kadija, nosilac položaja u navedenom kadiluku/mansıp sahibi. Po kanunu je bilo određeno da poreze koje razrezuju mjesne kadije oni i naplaćuju. Posebno su se vodile takse za naibe i lokalne kadije, a posebno takse namijenjene za kadi askerijat tj. za kazaskere i mulle. Jedni drugima se nisu smjeli uplitati u prihode.203 Kadije visokog ranga – mulle, mogli su dobiti određeni kadiluk kao arpaluk što je za njih predstavljalo dodatni izvor prihoda, bilo da su bili penzionisani bilo da su bili nadležni u kadilucima koji im nisu donosili dovoljno prihoda. Takav mulla je navedene kadiluke izdavao po sistemu zakupa naibima uz obavezu da mu se šalje šehrija.204 Za mullinu plaću išao
201 Pod njihovu kontrolu potpadala je ne samo kontrola kadija kadiluka, naiba, njihovog bilježenja ostavina i uzimanja taksi nego i kontrola samih mulla/mevali-i kiram. V. Uzunçarşılı, n.d., str. 122. 202 GHB, TD 2, str. 164: Mevlevijski šejh Seid Abdulfetah moli da se zadrži na mjestu mulle sadašnji mulla Ismail-efendija. 203 U fermanu izdatom sredinom muharrema 994/1585-86. godine na tužbu kadije Galate da mu se kadi-askerijat miješa u prihode izdata je naredba da ono što po kanunu spada u prihod lokalnih kadija, bilo da je to resm-i itak, resm-i nikah ili bilo koji drugi resim, ni u kom slučaju se kadi askeri ne smiju miješati u njihovu raspodjelu. 204 Šehrija je predstavljala mjesečni iznos za plaće nekih državnih službenika koje su sakupljane za njih od određenih taksi koje su se sakupljale posredstvom suda, a potom proslijeđivale u valijinu i odatle određeni dio u sultanovu blagajnu. Kad je u pitanju sudska šehrija ona je predstavljala ukupne sudske taksene prihode koje je naib svojim sudskim aktivnostima ostvarivao u toku jednog mjeseca. Pošto je pravo na prihode od kadiluka imao kadija kadiluka to je naib te prihode upućivao kadiji kadiluka, a on je određeni dio slao u valijinu blagajnu posredstvom mutesellimovih ljudi. Iz valijine blagajne iz iznosa sakupljenih šehrija dio pod stavkom kıismet-i askeriyye slao se kao taksa za naslijeđe/resm-i kısmet kazaskeru, tj. najvišoj sudskoj vlasti na nivou Carstva na koji je on po zakonu imao pravo. Od navedenih prihoda naib je dobijao i svoju ličnu plaću. Što je jedan kadija imao više naipskih mjesta to je raspolagao sa većim prihodima na osnovu procenta koji je dobijao za svoju nadležnost oko organizacije pravosuđa te poslova kontrole i nadzora. Naib kojeg je kao svog zastupnika mulla postavljao sakupljao je za njeg određene prihode koje mu je slao. Izdavanje kadiluka pod zakup bilo je praksa. Naibi su kupovali pod zakup određene kadiluke od kadija koji su imali pravo na kadijski položaj/arpalık sahibi ili mansıp sahibi. Sudski prihodi sa područja nadležnosti jednog naiba nazivali su se naipska šehrija. Ti

Mulla u Bosanskom ejaletu

59

je u valijinu blagajnu, zajedno sa ostalim šehrijama, iznos koji se vodio kao niyabet-i mevleviyyet205, tj. iznos koji je naib kadije slao kao dio prihoda na koje je mulla imao pravo kao nosilac položaja na koji je bio postavljen ber vech-i mevleviyyet.206 Odatle su navedene šehrije prosljeđivane u centralnu sultanovu blagajnu. Od osamnaestog stoljeća o primanjima kadije Saraj-Bosne može se govoriti na osnovu ranga na kojem je bio kadiluk Saraj-Bosna. Bosna se nalazila na nižem stepenu mevlevijjeta što se vidi iz dva fermana iz zbirke sidžila u GHB u kojim se navodi da je kadija postavljen prema rangu Galata, tj. “ba paye-i Galata”.207 U svim drugim sidžilima kaže se samo postavljen “ber vech-i mevleviyyet” ili “ber vech-i mansıp” tako da ovaj navod iz spomenutih fermana “ba paye-i Galata” pojašnjava rang tog mevlevijjeta. Uzunčaršili objašnjava da je sudnici u Galati pripadalo 300 sela i 40 nahija i da su se ovdje nalazili naibi (mulle, tj. glavni naib/bab-ı naib) sa 150 akči dnevno.208 Mulla je primao plaću iz centralne blagajne na Porti, a kadije kadiluka i naibi su primali plaće iz blagajne bosanskog valije što se može vidjeti na osnovu nekih valijinih i kadijskih dokumenata poput jedne bujuruldije u kojoj bosanski valija Mehmed Vedžihi-paša naređuje da se sredstva određena za plaću/mahiye Muhammedu Hasib-efendiji, koji je bio postavljen kao naib mulle, dostave u njegovu blagajnu/hazine odakle će se proslijediti gdje je potrebno.209 Na to upućuje i potvrda na 750 groša koju je valijinoj blagajni predao Nazif-efendija, travnički zamjenik kadije, da se pošalje novac kao
su prosljeđivani nosiocu nadležnosti za jedan kadiluk. Uz prosljeđivanje navedenih prihoda išla je i murasela kao dokaz o naipskom postavljenju, izještaj o ostavinama, te šehrija spomenutog kadiluka; D’ohson navodi da je šehrija novac od nijabeta koji se izdavao pod zakup, a koji je trebalo platiti svakog mjeseca tako što se vezao za taksit. V. Uzunçarşılı, Osmanlı devletinin ilmiyye teşkilatı, Ankara, 1984., str. 118. GHB, sidžil 76, str. 10. GHB, sidžil 76, str. 10: U ilm-i haberu Abdullah, koji je spadao u havadžegane Carskog divana sa namještenjem u hazini Ejaleta Bosna, potvrđuje da je primio od mutesellima iznos više šehrija koji uključuju niyabet-i mevleviyet, harc-ı bab i kısmet-i askeriyye za period od početka ševvala 1252. do kraja redžepa 1253. godine u iznosu od 36000 groša (12 mjeseci po 3000 groša), a za period od početka ševvala 1253. do kraja redžepa 1254. godine iznos od 42000 groša (12 mjeseci po 3500 groša). V. sidžil 38, str.: Bivši kadija Amida Numanpaša-zade Muhammed postavlja se za kadiju Saraj-Bosne prema rangu Galata od početka mjeseca zu-l-kade 1212. godine; Usp. sidžil 39, str. 11: Bosanskom kadiji Muhammedu Saidu se fermanom produžava kadijska služba za dva mjeseca s tim da zadrži rang Galata “Galata-i payen ibkasiyle”. V. Uzunčaršili, n.d., str. 133. V. sidžil 76, str. 11: Bujuruldija datirana 29. ramazana 1252. godine.

205 206

207

208 209

60

Azra Gadžo-Kasumović

plaća za mjesec zu-l-hidždže 1249. godine u Carigrad kadiji mulli koga on zamjenjuje.210 A ta sredstva kao i sva sredstva za službenike mahkeme osiguravala su se po osnovi raznih taksi, po osnovi taksi od ostavinskih rasprava te iz poreza imdad-i hazarijje koji su se sakupljali po zimskom i ljetnom taksitu.211 Činjenica je da je mulla, odnosno kadija Saraj-Bosne, kao „najbolji sudac kod muslimana“/akdâ kudâti’l-müslimîn bio nadležan na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta pa je, također, ubirao i određene prihode sa cijelog teritorija.212 U tom smislu govori ilam fočanskog kadije datiran 01. muharrema 1288. godine, koji izvještava valiju da je pročitana pred dobrim ljudima i siromasima bujuruldija kojom se traži 110 groša na ime ljetnog taksita za uzdržavanje sarajevskog kadije, a da su prisutni zamolili da se toga oslobode jer do sada nikada nije toliko traženo.213 To znači da se i ranije tražilo i sa područja fočanskog kadiluka za kadiju Saraj-Bosne, ali da je iznos koji se u tom trenutku tražio bio neuobičajeno visok. I arzuhal ehalije iz nahije Rama datiran 1184/1770. godine u kojem se izražava pritužba na činjenicu da se za mulle tražilo iz navedene nahije šehrije više nego što je uobičajeno, pokazuje da se u svim nahijama Saraj-Bosne sakupljao ustaljeni iznos za plaću mulle kao njegova šehrija.214 Taksa sa naznakom za mullu bila je izdvojeno registrirana na raznim predmetima od kojih su se takse uzimale.215 U sidžilima se ta stavka evidentirala kao harc-ı defter-i hazret-i mulla-efendi, tj. trošak za defter mulle. Prema maglajskom sidžilu,216 u defteru redžepskog taksita za 1254. godinu navodi se stavka pomoći ili podrške za šehriju/ianet-i şehriyye u iznosu od 500 groša što, vjerovatno, predstavlja doprinos za mullu budući da su svi ostali sudski troškovi i doprinosi bili posebno izdvojeni i registrirani. Navedena ianet-i şehriyye sakupljala se i u redžepskom i u muharremskom
210 V. GHB, A-2482/TO. 211 Navedeno se vidi iz ostavinskih deftera i deftera hazariyye. 212 Sućeska je naveo da termin mullaluk pored toga što je upotrebljavan u značenju kadiluka višeg ranga u Bosni istovremeno označavao i kraj, područje sa kojeg je mulla ubirao svoje prihode. Te pošto je tako, donio je zaključak da je naziv mullaluk označavao jednu nahiju u sarajevskom kadiluku, koja se nalazila sjeveroistočno od Sarajeva. Za navedenu tvrdnju nije donio izvor.: V. A. Sućeska, Ajani, Sarajevo, 1965., str. 172. 213 GHB, A-2705/TO. 214 GHB, sidžil 11, str. 128. 215 GHB, sidžil 8 str. 20: Defter hrane za menzil sadrži i popis potreba pojedinih službenika i njihovih troškova između ostalih i mulle. Treba reći da su se, mimo troška za mullu, posebno vodili uobičajeni sudski troškovi kao što je kalemiyya, ihzariyya, kaydiyya i ostalo. 216 Maglajski sidžili 1816-1840, Sarajevo, 2005., str. 146.

Mulla u Bosanskom ejaletu

61

taksitu. Prihodi mulla bili su znatno veći od prihoda drugih kadija. Godine 1208/1793. kada je svrgnuti Mulla-efendija krenuo iz Sarajeva i kada je na putu preko Dubrovnika umro uz njega je pronađeno preko četrdeset kesa gotovog novca.217

Mulle angažirane u Bosni
Nakon prvog natkadije Bali-efendije bio je nakratko postavljen Ibrahim-efendija Burnaz da bi 989/1581. godine bio postavljen ponovo Baliefendija, koji je umro mjeseca safera 990/25. 02. 1582. godine.218 Nakon njega bio je postavljen Jakub-beg, jedan od ljudi sultana Mustafe, princa-nasljednika sultana Sulejman-hana.219 Dana 18. mjeseca zu-l-kade 1006/23. VI 1598. godine sarajevski kadiluk i rang mevlevijjeta sa muftilukom dodijeljen je mevlâna Ridvan-efendiji. Godine 1682. sarajevski mulla bio je Omer-efendija a njegovo naib Ahmed-efendija.220 Godine 1693. Mehmed el-Kutahija je bio određen kao kadija Sarajeva. Godine 1693. i 1694. kadija je Alija, sin Mehmeda. Godine 1695. i 1696. kadija je Mustafa Eseri. Godine 1697. Mehmedefendija je kadija Sarajeva. Godine 1692., 1698. i 1700. i 1703. spominje se kadija Ahmed kao sarajevski kadija. Godine 1700. i 1702. sarajevski kadija bio je Sabit Alauddin Užičanin. Godine 1700. spominje se, također, i kadija Ibrahim Hakki. Godine 1702. i 1703. spominje se Abdullah-efendija, koji je bio premješten iz Šam Tarablusa.1706. kadija Sarajeva je Mehmed Emin. Godine 1709. mulla je Smajil-efendija, a spominje se i Ahmed Logavi-zade. Godine 1712. mulla je Hasan-efendija. Godine 1714. Mehmed Šejhi-efendija. Godine 1717. kadija je Abdurrahman-efendija.221 Tek od godine 1180. i 1181/1766-1767. postoje podaci o tome ko je bio sarajevski kadija mulla ili natkadija za navedenu godinu i čije je ime ubilježeno na koricama sidžila - glavne sudske registarske knjige. Navedene godine natkadija je bio Abdulmumin Hulusi-efendija, sin Omera, muderris iz medrese Alaijje; 1182. i 1183/17681769. es-sejjid Ali-efendija i Isa-zade Ismail-efendija; 1176-1177/1762-1763.
217 218 219 220 Bašeskija, Ljetopis (1746-1804), Sarajevo, 1987., str. 311. V. V. Skarić, n. d. , str. 88. i str. 100. V. Zbornik M. Enveri Kadića iz 986. godine; Muvekkit, n.d., str. 52. Obojica su navedene godine ubijeni, sud je opljačkan i obijene su četiri kuće sudskih muhzira u poznatoj pobuni seljaka. V. Osman Sokolović, Suprotne vijesti o pobuni seljaka i pogibiji sarajevskog mulle Omer efendije, Narodna Uzdanica, književni zbornik za godinu 1943. , Sarajevo, 1942, str. 116-122. 221 T. D. 2 , u prevodu Polimca.

62

Azra Gadžo-Kasumović

Mehmed Zihni-efendija; 1184/1770. Ibrahim el-Kibrisi, bivši sofijski kadija; 1183/1769. Trabzoni Ismail-efendija; 1185/1771. Tusijevi Ismail-efendija; 1186-1187/1772-1773. Izmiri Mehmed Emin-efendija, bivši kadija Lefkoše; 1187-1188/1773-1774. Edirnevi es-sejjid Ahmed-efendija; 11881189/1774-1775. Fejzullah-efendi Lutfullah-zade; 1189-1190/1775-17776. Mustedži-zade Abdulaziz-efendija; 1190-1191/1776-1777. Ismailpaša-zade Mehmed Emin-efendija; 1191-1192/1777-1778. es-sejjid Mehmed Lubbiefendija. Muvekkit navodi da je 01. ramazana 1192/23. 09. 1778. godine smijenjen sarajevski kadija Seid Mehmed Lubo-efendija Smailpašić, a na njegovo mjesto postavljen raniji kadija Beograda Sandžakli Mehmed-efendija.222 Godine 1192-1193/1778-1779. Sandukli Mehmed-efendija, bivši beogradski kadija; 1194/1180. Ahmed-efendija i hafiz Hasan-efendija, imam paše Muhsinovića;223 1195-1196/1781-1782. Numan Debbag-zade; 11961197/1781-1783. muderis Erzurumli Abdullah-efendija; 1197-1198/17831784. muderris es-sejjid Abdurrahman-efendija; 1199/1784. Krimi es-sejjid Ismail-efendija; 1199-1120/1784-1785. Imam-zade Ebu Bekir Nijaz-efendija; 1200-1201/1786-1787. Hatib-zade Mahmud-efendija, bivši sofijski kadija i njegov naib Birader-zade Muhammed-efendija; 1201-1202/17861787. Vardari Šejh-zade hadži Sun’ullah-efendija; 1204-1205/1789-1790. Mehmed Selim, bivši sofijski kadija; 1193-1194/1779-1780. Ahmed Jahjazade; 1202-1203/1787-1789. es-sejjid Ali-efendija i njegovo naib Mehmed Emin-efendija; 1203-1204/1788-1789. Mehmed Hašim-efendija poznat kao Abdulehad Efendi-zade; 1205-1206/1790-1791. Nekib-zade es-sejjid hadži Sadullah-efendija; 1206-1207/1791-1792. es-sejjid Osman-efendija, poznat kao Mantiki el-Agribozi, bivši kadija Antepa; 1208/1793. Ahaskavi Muhammed Šakir Sa’juddin, sin Abdusselama; 1209-1210/1794-1795. Alaijjeli Abdulmumin-efendija; 1210-1211/1795-1796. Šejh-zade es-sejjid Muhammed Seid-efendija; 1211-1212/1796-1797. Mihaldži Hasan Esadefendija, raniji sofijski kadija; 1213-1214/1798-1799. Numanpaša-zade essejjid Muhammed S’adullah-efendija, bivši kadija Amida; 1214-1215/17991800. Šejh-zade es-sejjid Muhammed Seid; 1215-1216/1800-1801. hadži Sulejman Efendi-zade Mehmed Seid-efendija; 1216-1217/1801-1802. Mihaldži Hasan Esad-efendija; 1217-1218/1802-1803. Halil Fehmi-efendija; 1218-1219/1803-1804. Sofjavi hadži Abdulfettah; 1219/1804. Ishakefendi-zade Muhammed Emin-efendija i njegovo naib es-sejjid Abdurrahman222 Muvekkit, n.d., str. 579. 223 V. Bašeskija, n.d., str. 194.

Mulla u Bosanskom ejaletu

63

efendija; 1219-1220/1804-1805. Tarablusi es-sejjid Abdulkerim-efendija; 1221/1906. Selanikli Esad-efendija; 1221-1222/1806-1807. Selanikli hafiz Ahmed-efendija; 1223-1224/1809. Šejh-zade es-sejjid Mehmed Seid-efendija; 1224-1225/1809-1810. es-sejjid hadži Ahmed Hajati-efendija, muderris Dahili salise-i Ehi-čelebi medrese; 1225-1226/1810-1811. Brusali Kadi-zade es-sejjid Abdurrahim-efendija; 1226/1811. Mufti-zade Muhammed Tevfik-efendija; 1226-1227/1811-1812. Šejh-zade es-sejjid Mehmed Seid-efendija; 1228/1813. Gelembevi-zade Mehmed Emin-efendija i hafiz Ibrahim, sin Mustafe, sin Ibrahima, naib u Saraj-Bosni; 1229/1814. Amasjali es-sejjid Mehmed Šakir-efendija; 1229-1230/1814-1815. Sofjali hadži Abdulfettah-efendija; 1231/1816. Gollu-zade Mustafa Mujesser, bivši kadija Maraša; 1231-1232/1816-1817. Čokadži-zade Mustafa beg-efendija i Mektubi Mustafa Rašid-efendija;224 1232-1233/1817-1818. Ebu Bekir Šukri-efendija, bivši kadija Maraša; 1233-1234/1818-1819. Amasjali essejjid Muhammed Šakir-efendija;225 1235-1236/1819-1820. sofijski kadija Čerkešli Hattat Muhammed;226 1236-1237/1820-1821. Fejzi-zade es-sejjid Ahmed Šerif Kadri-efendija, bivši beogradski kadija; 1237-1238/1821-1822. Ahaskavi Ibrahim-efendija; 1238-1239/1822-1823. hafiz Ahmed Karaferijevi; 1239-1241/1823-1825. es-sejjid Mehmed Zejnulabidin i njegov naib Ibrahim Edib-efendija; 1241-1242/1825-1826. hadži Abdulfettah-efendija Sofjavi i njegov naib Husein Hamid-efendija; 1242-1244 /1826-1828. hafiz Ahmed-efendija, sin Sulejman-efendije Prilipevije; 1244-1245/1828-1829. hadži Ebu Bekir Šukri-efendija, sin Osmana Nurije, bivši beogradski kadija; 1245-1246/1829-1830 Kara Hisari Mufti-zade Ahmed-efendija, sin Osmana; 1246-1247/1830-1831. Ali Riza-efendija, bivši erzurumski kadija i njegovo naib Mehmed Zuhuri-efendija; 1247/1831. Iškodravi Ismail-efendija; 1248/1832. Šerif-zade nekibu-l-ešraf es-sejjid mir Muhammed Fadil-efendija, sin Mustafe; 1248-1249/1832-1833. Ispartavi Husein Nuri-efendija Havadže-zade; 1249-1250/1833-1834. Ahmed Nazif Samakovi, bivši beogradski kadija; 1250-1251/1834-1835. Selanikli Nekib-zade es-sejjid Abdurrahman-efendija, bivši beogradski kadija; 1251-1252/1835-1836. Mehmed
224 Spominje se i Hatib-zade Mehmed Salih, čije ime nije ubilježeno na koricama, a koji prenosi ovlasti na naiba. 225 Njegov glavni naib, kadija es-sejid Husejin-efendija muraselom je prenio ovlasti na svog naiba. 226 On je prenio dužnost na Hatib-zadeta hafiz Ahmed-efendiju, čije je ime upisano na koricama.

64

Azra Gadžo-Kasumović

Fadil, sin Mustafe Nuruddina;227 1252-1254/1836-1838. Mehmed Šerif;228 1254-1255/1838-1839. hadži Selimefendi-zade es-sejjid Mustafa-efendijja, bivši beogradski kadija; 1255-1257/1839-1841. Muhammed Hasib-efendija, sin hadži Ibrahima, i hadži Mustafa Muhibbi;229 1257-1260/1841-1844. Debbag-zade Mehmed Šerif, Baltadži-zade Ali Riza i Seidefendi-zade Mehmed Riza i njihov naib Ahmed Naim-efendija, sin Osman-efendije; 12601261/1844-1845. mutesarrif sarajevske kaze Mehmed Kadrija;230 12611262/1845. šejh Ismail Hakkiefendi-zade Ahmed Tevhidi-efendija, bivši erzurumski kadija; 1262-1263/1845-1846. Mufti-zade es-sejjid Abdurrahman iz Niša; 1263-1264/1847-1848. Filibevi Huseinbeg-zade mir es-sejjid Mehmed Izzet; 1265/1848. brusanski muderris mevlâna Mehmed Refik;231 1266/1849. Mehmed Emin Mufti-zade i njegov naib Ismail Hakki; 12311233/1815-1817. hadži Ebu Bekir-efendija; 1267-1268/1850-1852. Sivasizade Jusuf Zijauddin.

Dova ili prisega mulle upućena Bogu Ya Allâhu, Ya Fattâhu, Ya Razzâqu, Ya Ġaniyyu, Ya Hâdi!
Ya mufattih al-'abwâb! Iftah lanâ hayr al-bâb tawakkaltu ‘alâ-llâh wa ufawwidu amri ilâ-llâhi. Inna-llâha basîrun bi-l-‘ibâd. Rabbî yassir wa lâ tu‘assir rabbî tammim bi-l-hayr. Amîn.

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim
Hvala Bogu, Koji je ukrasio svijet ugledom svijetlog Šerijata i odlikovao one koji presude donose nad drugim ljudima u službi čistom Šerijatu. Nek je spas i mir na poslanika Muhammeda, krunu vjerovjesnika, i na njegove ashabe koji su pobjednici, uputom Allaha, na danu sabiranja i određenja
227 On je prenio ovlasti na svog naiba hadži Muhammeda Hasib-efendiju, sina hadži Ibrahima, čije je ime upisano na koricama. 228 On je prenio ovlasti na svog naiba hadži Muhammeda Hasib-efendiju, sina hadži Ibrahima čije je ime upisano na koricama. 229 Njih je kao vršioce dužnosti mulle ovlastio valija Mehmed Salih Vedžihi-paša. 230 On je prenio svoje ovlasti na muderrisa Muhammeda Nuri-efendiju, čije je ime ubilježeno na koricama. 231 On je prenio svoje ovlasti na Ahmeda Ataullah-efendiju, čije je ime ubilježeno na koricama.

Mulla u Bosanskom ejaletu

65

nagrada i kazni. A potom, Allah je olakšao sviđanje poslova robova pa ja, najjadniji među robovima, es-sejjid Abdurrahim, sin es-sejjida Mehmeda Selima, kadije u Saraj-Bosni, upisan sam početkom rebiu-l-evvela, godine 1225. Nek mu Allah oprosti. 232 Ključne riječi: natkadija - mulla, valija, sudska vlast u provinciji Bosna, Glavni sud/Bab-i mahkeme, Saraj-Bosna, vojne ostavine.

Summary Mulla in Bosnian ejalet233 Rumeli military judge was responsible for all legal system of Ejalet (province) intermediary /indirectly by mulla as his representative with high military – judiciary rank (from the category of zabit). Within the court of any Ejalet there existed both a military and civilian judicial sector. The mulla had the complete oversight of both sectors, but his primary responsibility was for the military task. All the sidjils of mulla appointed in Bosnian ejalet with headquarters in Sarajevo from the 18th and 19th century had on its cover compulsory label Sicil-i mahfuz vekaji’ ve kismet-i askeriyye der zaman faziletlu that stated Sijil-i mahfuzi which were, in fact, the main reason for the compilation of the sijil. The task of the mulla was recording of important documents (vekayi’) and care of military individuals and their situation and needs. Its seat was in Saraj Bosnia, but area of its judicial and military responsibility was the region of the whole Ejalet. The whole Ejalet in judicial terms was at the rank of mevlevijjet – judicial area which belongs to responsibility of the mulla. The mulla had, in addition to his judicial and administrative role, a dual responsibilities: responsibilities of chief qadi of Saraj Bosnia region to organize and oversee the inheritance – related affairs of military persons as well as the transfer of his sharia and legal jurisdictions to one or more deputies. The second responsibility of chief qadi of Bosnia was implementing all orders from the Porte. These tasks included hearing cases
232 V. GHB, sidžil 50, str . 8. 233 The work is based on the analysis of all sidjils of Sarajevo court (especially from 18th and 19th centuries), numerous individual documents from the collection of Gazi Husrev-bey’s library and other sidjils from many kadiluks of Bosnian ejalet which were preserved up to day.

66

Azra Gadžo-Kasumović

at the level of High Court (Bab-i mahkame) for which he was responsible (unless these were not resolved at the lower qadi level across Bosnia). The tasks included resolving cases related to inheritance of the military persons, military property and similar, as well as to be present during mobilization, supplying military clerks, participation in international border commissions. In addition to registry military inheritance, the most important role was to participate in solving problems ordered from the Porte, sometimes in his own capacity and sometimes with vali of Bosnia, especially when dispute deals with rent of state properties and about provision of salary to the military individuals which were financed out of taxes collected from the rent of the state property. The mulla was responsible to protect law and order in Sharia legal issues as well as other work ordered by Porte. He was responsible, in cooperation with vali, to deal with legal appeal in the area with military officers from the whole Ejalet. It was the responsibility of the mulla was to intervene to solve problems in cases when these could not be solved by local qadi or his deputy. In his register were recorded all main administrative regulation and legal verdicts and permission given for economic activities. Apart from the above mentioned responsibilities, mulla’s duty was to send regularly very precise and detailed reports to the Porte about all duties dealing with functioning of the system. The mulla had the right to propose promotion or demotion of government officers and military persons, to undertake necessary measures for protection of borders of the Ejalet, to suggest and appeal to the sultan to send financial and military support to carry out military defense. In that sense he has not only judiciary but military and mediatory engagements in the administration. He personally composed reports but reports of highly ranked officers he registered and send them. Since mulla sometimes did not come personally to Bosnia he used to appoint his main deputy (bab-i naib) in the Main Court (bab-i mahkeme) to carry out his duty and delegated him his own obligations to deal with sharia –legal work and to deal with registration and distribution of military estatelegacy. The Main naib, in fact, was ćehaja or deputy of mulla who replaced mulla in all his competencies. The Main Court (Bab-i mahkeme), was main regional court where mulla as one of the two main members seated in Saraj Bosnia, while vali as a second member was stationed in Travnik. They had meetings from time to time in Main Court in Sarajevo or in Bosnian divan in Travnik along with vezir who, apart from being head of all power in

Mulla u Bosanskom ejaletu

67

Sidžil dokumenata i vojnih ostavina u vrijeme plemenitog muderrisa, odlikovanog Erzurumî Abdullah - efendije. Godina 1196-1197/1781-1783.

Haso Popara

TRI BANJALUČKA ARZUHALA - Prilog historiji Banje Luke UVOD Banja Luka se prvi put spominje 1494. godine kao utvrđeni grad u Jajačkoj banovini, koji je, po svoj prilici, bio smješten na području današnjeg Gornjeg Šehera. Turci su cijelo područje Jajačke banovine, od Jajca pa sve do Save, uključujući i Banju Luku, zauzeli krajem 1527. godine. Negdje odmah po osvojenju u Banjoj Luci je sagrađena i prva džamija pod imenom sultana Sulejmana I (1520-1566), nazvana Hunkarijom ili Carevom džamijom. Tu je, dakle, nastala i prva muslimanska mahala. Jači zamah u svom razvoju Banja Luka je doživjela početkom druge polovine XVI stoljeća, kada je Sofi Mehmed-paša 1553. godine sjedište Bosanskog sandžaka iz Sarajeva prenio u Banju Luku. Puni procvat Banja Luka je doživjela devedesetih godina XVI stoljeća, kada je za vrijeme Ferhad-paše Sokolovića, postala sjedištem Bosanskog pašaluka (1580-1638). Za vrijeme svoga boravka u Banjoj Luci 1660. godine Evlija Čelebija je zabilježio da je u njoj bilo 45 mahala (a prema tome toliko i džamija) i tri hiljade i sedam stotina ćeremitom i šindrom pokrivenih kuća. U mnogim ratovima, požarima, poplavama, zemljotresima i drugim pošastima koje su pogađale Banju Luku, nestali su i brojni objekti, tako da se ”već na početku XIX stoljeća grad nije mogao prepoznati u odnosu na nekadašnje naselje.”1 Međutim najteža razaranja objekata islamske baštine, Banja Luka je pretrpjela u posljednjem ratu (1992-95). ”Uništavanje islamskih sakralnih građevina u Banjoj Luci planski je izvršeno od 9. aprila 1993. godine do 15. decembra iste godine, kada je porušeno 15 džamija, 6 turbeta, 5 šadrvana i Sahat-kula. U to vrijeme u Banjalučkom muftijstvu srušeno je 205 od 207 džamija.”2 Početkom prošle (2007) godine, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu je dobila značajnu prinovu rukopisa, dokumenata, stare periodike
1 2 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine /Dalje: Mujezinović, Epigrafika... o.c./, Knjiga II, Sarajevo, 1977., str. 119. Vidi: Sabira Husedžinović, Dokumenti opstanka, /Dalje: Husedžinović, Dokumenti... o. c.,/ Zenica, 2005., str. 10.

70

Haso Popara

i štampanih knjiga iz privatne zbirke porodice Đumišić3 iz Banje Luke. Zbirku su pred dušu svojih roditelja Muhameda i Begzade Đumišić, za ovu biblioteku uvakufile njihove kćerke Paša, Džehva i Emina Đumišić iz Banje Luke. Detaljnim pregledom ove zbirke naknadno smo utvrdili da se u njoj nalazi 64 rukopisa4 na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, čija se starost
3 Prema kazivanju rahmetli Muhameda Đumišića, porodica Đumišić vodi porijeklo iz Male Azije iz mjesta Gümüşhane, nedaleko od obale Crnog mora (na rijeci Harşit, južno od Trabzona), gdje je od davnina bila vlasnik rudnika srebra. Otuda i potječu prezime Đumišić i naziv mjesta Gümüşhane (tur. gümüş = srebro). U dokumentima se često susreće i perzijska verzija ovog prezimena Sim-zade. Prvi Đumišići u Bosni, dvojica braće hadži Behram i hadži Osman, po svoj prilici, doselili su se u Banju Luku krajem XVI stoljeća i tu počeli kupovati zemlju. Njihovi su potomci, sve do agrarne reforme 1945. godine, bili među najbogatijim zemljoposjednicima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Jedan od spomenute braće hadži Behram-efendi nastanio se u Gornjem Šeheru. On je u Desnoj Novoseliji krajem XVI ili početkom XVII stoljeća podigao džamiju koju je narod prozvao Behram-efendijinom džamijom. Na desnoj plohi minbere nalazio se jedan zapis, najvjerovatnije Behram-efendijin, iz 1047/1637-38. godine. Pored džamije nalazilo se i turbe osnivača. Džamija je zapaljena 26. maja 1993. godine, kada je s njom izgorjelo i turbe. Drugi brat Osman-efendi nastanio se u Pobrđu i tamo podigao hadži Osmaniju ili Talinu džamiju, koja je zapaljena 8. septembra 1993. godine (v. Alija Bejtić, ”Banja Luka pod turskom vladavinom” /Dalje: Bejtić, Banja Luka... o.c.,/, Naše starine I, Sarajevo, 1953., str. 105-06 i Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130 i 578). Tokom četiri naredna stoljeća, ova hanedanska porodica je dala mnogo istaknutih ličnosti u javnom, kulturnom, vjerskom i političkom životu Bosne, među kojima su svakako bili najpoznatiji banjalučki mutesellim i muftija Abdulah Hifzi-efendi Đumišić, jedan od najbližih saradnika Husejn-kapetana Gradaščevića, zapravo glavni duhovni predstavnik njegova pokreta (v. Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996., str. 217) i njegov sin Mehmed Nazif Đumišić iz Banje Luke te kadije Muhemed-efendi Đumišić i sin mu Abdulkerim-efendi Đumišić iz Sarajeva. Ovaj posljednji bio je osnivač Sim-zade ili Đumišića ili Drvenije medrese u Sarajevu. Banjalučki i sarajevski Đumišići su dva ogranka jedne te iste porodice. Zato nije slučajno da su Abdulkerim iz Sarajeva i Abdulah Hifzi Đumišić iz Banje Luke ukopani u istom groblju pored Čokadži hadži Sulejmanove džamije u Sarajevu, u narodu poznate i pod nazivom Jedileri (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c., I, str. 448). Od gore spomenutih 64 rukopisa 34 su nekompletna i predstavljaju samo kraće ili duže fragmente pojedinih djela. Dvadeset i devet rukopisa iz ove zbirke kataloški je obrađeno u šesnaestom svesku Kataloga rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke (v. Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Svezak XVI /Dalje: Popara XVI), London-Sarajevo, 1429/2008., kat. br.: 8844, 8850, 8866, 8883-84, 8890-91, 8902, 8906, 8924, 8928, 8936, 8943, 8947, 8949, 8956, 8974-75, 8980, 8990, 9030, 9066, 9107, 9163-65, 9360 i 9369).

4

Tri banjalučka arzuhala

71

kreće od 150 do 600 godina5, dosta originalnih dokumenata na osmanskom jeziku iz XVII-XIX stoljeća i na njemačkom i bosanskom jeziku s kraja XIX i početka XX stoljeća, 740 pojedinačnih brojeva starih časopisa i 64 starije štampane knjige, među kojima i prvo izdanje prijevoda Kur’ana na naš jezik Miće Ljubibratića, sa posvetom prevodiočeve supruge Mare Muhamedu Đumišiću. Nema sumnje da su ovi dokumenti, među kojima ima više fermana, berata, bujuruldija, hudždžeta, murasela, deftera, arzuhala, ilama, temessuka itd., od prvorazrednog značaja za izučavanje kulturne baštine i historije Banje Luke i šire Bosanske krajine u zadnja dva stoljeća osmanske vlasti na ovim prostorima. U njima se spominje više hiljada imena istaknutih ličnosti koje su igrale ključnu ulogu u vjerskom, političkom, vojnom, kulturnom i javnom životu onog vremena. Upravo u periodu iz koga potječu ovi dokumenti, Austrija je puna dva stoljeća preko Bosanske krajine nadirala u Bosnu, sve dok je 1878. godine nije okupirala. Koliko je cijelo ovo vrijeme Austrija nailazila na žilav otpor Krajišnika, najbolje pokazuje izjava generala Gideona Laudona6, koji je o odbrani bosanskih gradova u vrijeme Dubičkog rata (1787-91) rekao: Upravo je nevjerovatno i nadmašuje svaku predodžbu koju bi čovjek sebi htio stvoriti kako su čvrsto građeni bosanski gradići, kako se tvrdokorno Turci u njima bore i s kojom se lakoćom oni umiju iznova ušančiti kad im se razori jedna odbrambena linija; jedva ima tvrgjava, s kojom bi čovjek imao toliko posla, a svakom drugom narodu dade se laglje doskočiti.7 U ovom radu predstavit ćemo tri do sada nepoznata i neobjavljena arzuhala8 iz Banje Luke, otprilike iz istog perioda iz koga potječe i gore citirana Laudonova izjava, a koje su potpisale i svojim ličnim pečatima (prstenjacima) ovjerile preko 150 istaknutih ličnosti iz Banje Luke i nekoliko ličnosti iz Bosanske Gradiške, navodeći svoje ime i položaj koji su zauzimale.
5 Rukopis br. R-10282 (v. Popara, XVI, br. 8883, str. 52-53), prepisao je ‘Alī ibn Hasan ibn ‘Alī ibn ‘Abdulkarīm ad-Dağwī (iz Dadžve u Egiptu) poslije 800/1398., a rukopis br. R-10288 (v. Popara, XVI, br.8891, str. 77-79), 7. muharrema 842/1438. godine. Laudon ili Loudon Gideon Ernest, austr. vojskovođa; r. 1717., u. 1790. godine. Rodom iz Livonije. Isprva rus. oficir, od 1742. u austr. vojsci. U ratu Austrije i Turske (1787-91) kao zapovjednik vojske u Hrvatskoj potukao Turke kod Dubice (1788) i zauzeo Novi, a 1789. Bosansku Gradišku. Preuzevši vrhovno zapovjedništvo na gl. bojištu, zauzeo Beograd i Smederevo (v. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 5, Zagreb, 1979., str. 51). Vidi: Dr. Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanske vlade, II dio (1739-1878), Sarajevo, bez god. izdanja, str. 17. Arzuhal (tur. ‫ - )ﻋﺮﺿﺤﺎل‬kolektivna predstavka, molba, žalba, peticija.

6

7 8

72

Haso Popara

Zbog obimnosti teksta, kratak sadržaj arzuhala dali smo samo na bosanskom jeziku, a dešifrovana imena potpisnika, njihov položaj i tekst pečata i u originalu i u prijevodu na bosanski jezik,9 uz napomenu da nam ovdje nije bio cilj analiza sadržaja teksta samih arzuhala koliko imena i položaji njihovih potpisnika. ARZUHAL I10 upućen bosanskom namjesniku11 od strane alima, dobrih i pobožnih ljudi, imama, hatiba i vaiza banjalučkih džamija, kapetana, aga, oficira i vojnika svih rodova vojske banjalučke kapetanije i drugih uglednih građana Banje Luke, u kome objašnjavaju da je Mustafa-efendi, tadašnjem banjalučom naibu Sim-zade Omer-efendiji12 oduzeo muraselu, koju mu je ranije bio izdao njegov
9 Zbog čestog izostavljanja tačaka na arapskim slovima u imenima potpisnika arzuhala, bilješkama o njihovom položaju i naročito sadržaju otisaka njihovih pečata, nije isključena mogućnost manjih previda u njihovom dešifrovanju. Dokument je označen privremenim brojem A-277 u zbirci porodice Đumišić, a nalazi se u GH biblioteci. Prema uvodnim riječima ‫دوﻟﺘﻠﻮﻋﻨﺎﻳﺘﻠﻮﻣﺮﺣﻤﺘﻠﻮﺳﻠﻄﺎﻧﻢ ﺣﴬﺗﻠﺮﻳﻚ دوﻟﺖ واﻗﺒﺎل وﺳﻌﺎدت واﺟﻼل اﻳﻠﻪ ﺻﺎغ‬ ‫/ ...اوﻟﺴﻮن‬Srećnom, blagonaklonom, milostivom, njegovoj ekselenciji, mojem sultanu, neka je sretan, spokojan, blagoslovljen i zdrav.../, moglo bi se pomisliti da je arzuhal upućen samom sultanu. Međutim to je u ono vrijeme bio uobičajeni stil obraćanja namjesniku (v. Prof. M. Tayyib Gökbilgin, Osmanlı Paleografiya ve Diplomatik Ilmi, 2. Baskı, Istanbul, 1992., str. 105-06). Hadži Sim-zade Omer-efendi je sin hadži Ibrahim-efendije, a unuk hadži Omerefendije. Rođen je krajem druge ili početkom treće decenije XVIII stoljeća. To zaključujemo po jednom dokumentu (v. br. A-275 iz Dumišića zbirke) koji je izdao banjalučki kadija Ali početkom rebiu-l-evvela 1157/1744. godine, a u kome se Simzade Omer-efendi navodi kao vekil (‫اﺷﺒﻮ ﺻﺎﺣﺒﺔ اﻟﻜﺘﺎب اﳌﺴﺘﻄﺎب ﻣﺄوى ﻗﺎدﻳﻦ ﺑﻨﺖ ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻧﺎم ﺧﺎﺗﻮن‬ ‫ ) وﻛﻴﻞ ﻣﺴﺠﲇ ﻋﻤﺮ أﻓﻨﺪي ﺑﻦ اﻟﺤﺎج اﺑﺮاﻫﻴﻢ أﻓﻨﺪي‬Me’ve, kćerke Mustafine (tj. udove ubijenog ّ ّ banjalučkog mutesellima Ali-bega Grošića). Iz jednog drugog dokumenta (v. br. A631) se vidi da ga je, 4. ramazana 1177/1763. godine uz mehr od 12.000 akči, vjenčao banjalučki kadija hadži Muhamed-efendi sa Aišom, kćerkom nekog hadži Husejna. Njegovo ime spominje se i u više drugih dokumenata. Iz jednog od njih iz 1160/1747. godine se vidi da se pred kadijom Abdusamed-zadetom Mustafa-efendijom u BosnaBrodu sporio sa svojom maćehom oko nasljedstva iza umrlog mu oca hadži Ibrahimefendije (v. br. A-262). Bio je kadija u Čelebi-Pazaru (Rogatici), Banjoj Luci, Tešnju, Kamengradu i Bihaću. Sačuvana je i jedna njegova vakufnama od 20. muharema 1175/1761. godine, koja je sačinjena i ovjerena od strane banjalučkog kadije Ahmedefendije. Pojavljuje se kao prepisivač i vlasnik nekih rukopisa (v. Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo 1997., str. 114). Imao je sinove Ibrahim-efendiju i Hasan-efendiju. Ibrahima nalazimo kao prepisivača jednog rukopisa (v. Popara, XVI, 8902, str. 94), a Hasan je službovao kao

10 11

12

Tri banjalučka arzuhala

73

prethodnik Hasan-efendi, na osnovu koje je Omer-efendi vršio poslove vezane za podjelu ostavine vojnih lica i vođenje roznamedži knjiga (svakodnevni ulaz i izlaz). Oni tvrde da je Omer-efendi čestit i ugledan alim, da je završio stažiranje i da je trenutno na čekanju službe, te mole da mu se izda odgovarajući ferman13, kojim bi bio postavljen na položaj naiba u Banjoj Luci. Slijede bilješke, imena, pečati i drugi podatci potpisnika arzuhala u originalu i prijevodu na bosanski jezik:

13

kadija u Banjoj Luci, gdje se potpisivao kao Hasan Hulusi. Hasan-efendijin sin, a Omer-efendijin unuk Atif-efendi nestao je u nekom pomorskom prepadu neprijatelja ili gusara. Proglašen je šehidom i umrlim na osnovu svjedočenja nekog Osmana, sina Abdulahova pred banjalučkim kadijom Muhamedom Seidom krajem mjeseca ramazana 1244/1830. godine. Pored kadije Muhameda Seida, na ovom dokumentu su se potpisali i naibi Mustafa Šukri i Hasan Nail te deset drugih svjedoka. Na Simzade Omer-efendijinom ličnom pečatu stoji natpis: Bože, olakšaj poslove Omerove! Godina (1)171/1757-58. (١٧١‫.)رب ﺳﻬّﻞ أﻣﻮر ﻋﻤﺮ‬ ّ Nakon što su opisali problem, molitelji, na kraju arzuhala, od namjesnika ne traže bujuruldiju, već ”ferman“ izričajem:‫“/ اﻣﺮ وﻓﺮﻣﺎن دوﻟﺘﻠﻮ ﻋﻨﺎﻳﺘﻠﻮ ﻣﺮﺣﻤﺘﻠﻮ ﺳﻠﻄﺎﻧﻢ ﺣﴬﺗﻠﺮﻳﻨﻜﺪر‬odgovarajuće naređenje i ferman je u nadležnosti Njegova Veličanstva, mojega sretnog, blagonaklonog i milostivog sultana”. Ovakav završetak je redovan u skoro svim arzuhalima (v. Vesna Miović, Dubrovačka Republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka, Dubrovnik, 2008., str. 24).

74

Haso Popara

1 Ono što se u njemu moli poželjno je i kod nas i kod svijeta.1 Ja, siromah Ahmed, hatib u Husejnefendi2 Defterdarevoj džamiji.3 (Pečat): Gospodaru, obaspi Svojom dobrotom Ahmeda! 2 Vaš sluga blagosiljatelj4 Ebu Bekr, imam i hatib u hadži Daudovoj džamiji.5 (Pečat): O Ti koji si dovoljna zaliha Svome robu Ebu Bekru. 3 Ono što se u njemu navodi, odgovara činjeničnom stanju. Ja, siromah hadži Omer, imam i hatib.6 (Pečat): Omere, smrt ti je dovoljan opominjač!
1 2 3

‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﻤﺮام ﻣﻘﺼﻮد ﻋﻨﺪﻧﺎ وﻋﻨﺪ اﻷﻧﺎم‬ ‫أﻧﺎ اﻟﻔﻘﻴﺮ أﺣﻤﺪ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫أﻓﻨﺪي دﻓﺘﺮي‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻟﻄﻔﻚ ﻣﻈﻬﺮ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب أﺣﻤﺪ‬ ّ ‫اﻟﻌﺒﺪاﻋﻲ أﺑﻮ ﺑﻜﺮاﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ ‫اﻟﺤﺎج داوود‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎ ﻛﺎﻓﻰ اﻟﻤﻬﻤﺎت ﻋﺒﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬ ّ ‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﻤﻘﺎل ﻣﻮاﻓﻖ ﻟﺤﻘﻴﻘﺔ اﻟﺤﺎل‬ ‫وأﻧﺎ اﻟﻔﻘﻴﺮ اﻟﺤﺎج ﻋﻤﺮاﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ‬ ّ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﻛﻔﺎك ﺑﺎﻟﻤﻮت واﻋﻈﺎ ﻳﺎ ﻋﻤﺮ‬

4

5

6

Nekoliko prvih potpisnika napisalo je i po jednu sažetu izjavu, u prilog istinitosti sadržaja dokumenta. U originalu umjesto Hasan stoji Husejn (‫ ,)ﺣﺴني‬a umjesto defterdar defteri (‫.)دﻓﱰي‬ Riječ je o Hasan-defterdarevoj džamiji, poznatoj i pod imenom Arnaudija. Podigao ju je Hasan defterdar, ministar finansija Bosanskog ejaleta u doba Ferhad-paše Sokolovića, 1003/1594-95. godine. Alija Bejtić pretpostavlja da je ime Arnaudija dobila po tome što je njen osnivač, po porijeklu, najvjerovatnije, bio Arnaut. Džamija je bila pod kupolom i spadala je u red klasičnih islamskih spomenika. Po svojoj arhitekturi, podsjećala je na Hasan-nazirovu, Aladžu džamiju (1550-51) u Foči, Ali-pašinu (1560-61) i Ferhad-begovu džamiju (1561-62) u Sarajevu i druge (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c./, Knjiga II, Sarajevo 1977., str. 210-13 i Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 112-13). Hasan-defterdareva, Arnaudija džamija u Banjoj Luci je minirana i do temelja srušena 7. maja 1993. godine u 3h ujutro, za vrijeme policijskog časa (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 576-77). Izraz ‫ اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪاﻋﻲ‬koji je ovdje skraćeno napisan ‫ اﻟﻌﺒﺪاﻋﻲ‬prevodili smo kao ”Vaš sluga blagosiljatelj”, po uzoru na prijevod Hazima Šabanovića (v. Hazim Šabanović, Turski izvori o srpskoj revoluciji 1804., Knjiga I, Spisi carske kancelarije 1789-1804, Beograd, 1956., str. 269). Daudija ili Medreska džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, južno od potoka Crkvene. Zbog debele kamene munare narod ju je zvao još i Kamenom ili Debelom džamijom. Po svoj prilici, podigao ju je u XVI stoljeću Daud (ili Davud), osnivač istoimene medrese. Porušena je 1965. godine. (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c., II, str. 210 i Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 451). Potpisnik hadži Omer nije naveo u kojoj je džamiji bio imam i hatib.

Tri banjalučka arzuhala

75

4 Ono što je na ovom papiru napisano na dobrobit je i vjere i ljudi. Siromah Ahmed, hatib u Kubad-aginoj džamiji.7 (Pečat): Bože, ispuni želju Ahmedovu! 5 Ono što muslimani drže za lijepo, lijepo je i kod Boga. Napisao hadži Mustafa, hatib u Sofi Mehmed-begovoj džamiji.8 (Pečat): Prava kuća je vječna kuća. Bože, neka Muhammed bude zagovornik Mustafi. Godina (1)152/1739-40.9 6 Stvar je kako je u njemu rečeno, a imalo bi se još mnogo šta reći. Hasan, imam u Arnaudiji džamiji.10 (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov (Božiji) rob Hasan.
7

‫ﻣﺎ ﻫﻮ اﻟﻤﺴﻄﻮر ﻓﻲ ﻫﺬا اﻟﻘﺮﻃﺎس ﻧﺎﻓﻊ‬ .‫ﻷﻣﻮر اﻟﺪّﻳﻦ واﻟﻨّﺎس‬ ‫اﻟﻔﻘﻴﺮ أﺣﻤﺪ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻗﺒﺎد اﻏﺎ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد أﺣﻤﺪ‬ ‫ﻣﺎ رآه اﻟﻤﺴﻠﻤﻮن ﺣﺴﻨﺎ ﻓﻬﻮ ﻋﻨﺪ اﻟﻠﻪ ﺣﺴﻦ‬ ‫زﺑﺮه اﻟﺤﺎج ﻣﺼﻄﻔﻰ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺻﻮﻓﻲ‬ ّ ‫ﻣﺤﻤﺪ ﺑﻚ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: دار اﻟﺤﻖ دار ﺑﻘﺎ اﻟﻬﻲ ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ 152 (‫ﺷﻔﻴﻊ اوﻟﻪ ﻣﺤﻤﺪ! )ﺳﻨﺔ‬ ّ ‫اﻷﻣﺮ ﻛﻤﺎ ﻓﻴﻪ ﺑﻞ ﻫﻮ زاﻳﺪ ﻣﻤﺎ ﻓﻴﻪ‬ ّ ‫ﺣﺴﻦ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ارﻧﺎؤدﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﺣﺴﻦ‬

8

9 10

Kubad-agina ili Džamija na stijeni nalazila se na lijevoj obali Vrbasa. Podigao ju je u XVI stoljeću Kubad-aga, sin Abdulahov. On je imao veći zemljišni posjed u Gornjem Šeheru i vjerovatno je bio starosjedilac. Po imenu njegovog oca Abdulah, može se zaključiti da je bio konvertit. Spominje se među živima 1554. godine. U Banjoj Luci je bio na položaju vojvode (upravitelja policije). Džamija je porušena 1929-30. godine, pod izgovorom da je dotrajala (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 94 i Husedžinović, Dokumenti... o c., str. 559-60). Sofi Mehmed-begova džamija nalazila se u Gornjem Šeheru, na desnoj obali Vrbasa. Prema vakufnami iz prve dekade mjeseca safera 962/1554-55., podigao ju je bosanski namjesnik Sofi Mehmed-paša, neposredno nakon što je izvršio prijenos stolice bosanskog sandžaka iz Sarajeva u Banju Luku. Prvobitna džamija je imala visoku kupolu i vitku manaru. Izgled je promijenila krajem XVII stoljeća, kada je, kao i većina objekata Gornjeg Šehera, porušena prilikom upada austrijskih trupa. Obnavljana je 1781-82., 1937. i poslije zemljotresa 1969. godine. Kamena munara očuvala se sve do 1985. godine, kada je srušena i podignuta nova. Po jednom udubljenju ispod mahfila u narodu su je zvali i Jama džamija. Minirana je i do temelja srušena 4. juna 1993. godine (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 209-14 i 578). Godina u pečatima označava godinu kada je vlasnik dao izraditi pečat, a ne godinu nastanka dokumenta. Isto kao u bilješci pod br. 3, str. 74.

76

Haso Popara

7 Vaš sluga blagosiljatelj Mustafa, muderis i muallim-i sibjan.11 (Pečat): Bože, ostvari (želju) Mustafinu! 8 To je tako i ja to svjedočim. Mustafa, hatib u hadži Alijinoj džamiji.12 (Pečat): Božiji rob Mustafa. 9 Kako je napisano tako je i potvrđeno. Ahmed Vaiz-zade, imam u Debagiji džamiji.13 (Pečat): O Ti koji si dovoljna zaliha Svome robu Ahmedu. 10 Stvar je onakva kako je ovdje napisano i ja to svjedočim.14 Ja, siromah Salih, imam u hadži Osmanovoj džamiji.15 (Pečat): Bože, ostvari želju Salihovu!
11 12

‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪاﻋﻲ اﻟﻔﻘﻴﺮ ﻣﺼﻄﻔﻰ اﻟﻤﺪرس‬ ّ ّ ‫وﻣﻌ ّﻠﻢ ﺻﺒﻴﺎن‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ذﻟﻚ ﻛﺬاﻟﻚ وأﻧﺎ ﺷﺎﻫﺪ ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ‬ ‫ﻣﺼﻄﻔﻰ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ اﻟﺤﺎج ﻋﻠﻲ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﺘّﺤﺮﻳﺮ ﻛﻤﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﺘّﻘﺮﻳﺮ‬ ‫أﺣﻤﺪ واﻋﻆ زاده اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ د ّﺑﺎﻏﺎن‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎ ﻛﺎﻓﻲ اﻟﻤﻬﻤﺎت ﻋﺒﺪه أﺣﻤﺪ‬ ّ ‫اﻷﻣﺮ ﻛﻤﺎ ﺣﺮر ﻓﻴﻪ وأﻧﺎ ﺷﺎ ﺑﻤﺎ ﻓﻴﻪ‬ ّ ‫وأﻧﺎ اﻟﻔﻘﻴﺮ ﺻﺎﻟﺢ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ اﻟﺤﺎج ﻋﺜﻤﺎن‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺻﺎﻟﺢ‬

13

14 15

Nije naveo u kojoj je medresi bio muderis niti u kome je mektebu podučavao djecu. Sabira Husedžinović navodi da se u popisu iz 1604. godine Hadži Salihova džamija navodi kao mesdžid Hadži Alije i da ju je obnovio u XVII stoljeću hadži Salih. Kasnije je dobila naziv Stupnička, zbog toga što se stanovništvo ove mahale bavilo obradom ruja i kudelje pomoću stupa na Vervasu. (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130). Debagija ili Tabačka džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru. Bila je centar istoimene mahale, koja je naziv Tabaci dobila po obrtnicima koji su na obali Vrbasa štavili kožu. Slično je bilo i sa Tabačkim mesdžidom u Sarajevu. Džamija je bila sa drvenom munarom i zidovima od ćerpiča. Podignuta je u XVI stoljeću, a porušena je neposredno nakon Prvog svjetskog rata 1919. godine (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 94 i Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 558). U originalu umjesto riječi ‫ ﺷﺎﻫﺪ‬stoji samo ‫.ﺷﺎ‬ Hadži Osmanova ili Talina džamija, sa drvenom munarom i dosta visokim mihrabom sa pet redova stalaktita, nalazila se na Pobrđu, nedaleko od Arnaudije džamije. Nije tačno poznato kada ju je hadži Osman Đumišić (brat hadži Behram-efendije Đumišića) podigao, ali se pretpostavlja da je to bilo krajem XVI ili početkom XVII stoljeća. Naziv Talina džamija dobila je po narodnom junaku Tali Ličaninu, za koga postoji vjerovanje da je tu ukopan poslije pogibije u buni Krajišnika protiv zloglasnog valije Mehmedpaše Vuče (16. II - 16. III 1638). Zapaljena je 8. septembra 1993. godine, kada su joj izgorjeli krov, munara i trijem, a sjeverozapadni zid porušen (v. Mujezinović, Epigra-

Tri banjalučka arzuhala

77

11 Vaš blagosiljatelj, siromah hadži (Ebu) Bekr, hatib u Mustafa-pašinoj džamiji.16 (Pečat): Njegov (Božiji) rob Ebu Bekr. 12 Stvar je onakva kako je navedeno. Ja, siromah Jusuf, hatib u Fethiji džamiji u Gradišci.17 (Pečat): Bože, ispuni želju Jusufovu!

‫اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﻔﻘﻴﺮ اﻟﺤﺎج )أﺑﻮ( ﺑﻜﺮ اﻟﺨﻄﻴﺐ‬ ّ ‫ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻣﺼﻄﻔﻰ ﭘﺎﺷﺎ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬ ‫اﻷﻣﺮ ﻛﻤﺎ ذﻛﺮ ﻓﻴﻪ‬ ‫وأﻧﺎ اﻟﻔﻘﻴﺮ ﻳﻮﺳﻒ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﻔﺘﺤﻴﻪ‬ ّ ‫درﻏﺮدﺷﻘﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻳﻮﺳﻒ‬

16

17

fika... o.c., II, str. 216, Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekkit, Povijest Bosne /Dalje: Muvekkit/ I, Sarajevo, 1998., str. 316, Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130, 578 i 607). Mustafa-pašina ili Mustaj-pašina džamija nalazila se u današnjoj Desnoj Novoseliji. Podigao ju je u zadnjoj deceniji XVII ili najkasnije u prvoj deceniji XVIII stoljeća Mustafa-beg Ferhadpašić-Sokolović, potomak Ferhad-paše Sokolovića, koji je najprije bio defter-ćehaja, zatim bosanski alajbeg, kapetan i mutesellim banjalučki. Na položaju banjalučkog mutesellima ostao je duže vremena. Kako se u ratu protiv Austrije istakao kao junak, dobio je titulu paše. Godine 1708. imenovan je namjesnikom u Tripolisu. Iste godine premješten je u Bosnu i imenovan namjesnikom, ali je ubrzo umro (v. Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela /Dalje, Kreševljaković... o.c.,/ I, Sarajevo, 1991., str. 294, Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463-1878), Sarajevo, 2006., str. 225-26 i Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 114). Porušena je 1955. godine (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 561). Ovo je prvi potpisnik koji nije iz Banje Luke nego iz Gradiške. Po njenom imenu Fethija može se zaključiti da je to bila prva džamija koja je podignuta u Gradišci nakon što ju je 1537. (a prema Šabanoviću, v. Bosanski pašaluk, str. 180, 1535) godine osvojio Gazi Husrev-beg. Kada je 1660. godine u Gradišci boravio Evlija Čelebi, zabilježio je da je u njoj bilo dvadeset i šest islamskih bogomolja, od kojih se u osam klanja džuma namaz (v. Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo, 1979., str. 218-19). Međutim on po imenima navodi samo Carevu džamiju u tvrđavi i Hadži Bekirovu džamiju. Fethija je, najvjerovatnije, drugi naziv za Carevu džamiju, a Careva ili Hunkarija džamija je, opet, drugi naziv za džamiju sultana Sulejmana I Veličanstvenog (vl. 1520-66), u čije je doba podignuta. Prema razgovoru sa Besim-efendijom Šeperom, glavnim imamom Medžisa IZ u Gradišci, danas u Gradišci nema ni traga od te džamije niti ko zna da je postojala. Nije nam poznato kada je porušena. Zna se, međutim, da je tvrđava u Gradišci ponovo sagrađena za vrijeme kapetana Ibrahim-bega 1767-68. godine i da je na osnovu carskog fermana iz 1181/1767-68. godine iz Sarajeva upućeno 40 majstora dunđera za izgradnju tvrđave u Gradišci (v. Muvekkit, II, str. 542).

78

Haso Popara

13 Stvar je kao što je rečeno i ja to svjedočim. Ja, siromah Omer, hatib u Gazanferiji.18 (Pečat): Božiji rob, Omer. 14 Siromah Mustafa, imam u Omer-efendijinoj džamiji.19 (Pečat) Bože, ostvari želju Mustafinu! 15 Najsmjerniji rob hadži Jusuf, imam u Kalauziji džamiji.20 (Pečat): Jusuf. 16 To je tako i ja sam svjedok da je tako. Ja, siromah Salih, imam u hadži Omerovoj džamiji.21 (Pečat): ... Salih, godina (1)131/171819.22

‫اﻷﻣﺮ ﻛﺬا وأﻧﺎ ﺷﺎﻫﺪ ﺑﻬﺬا‬ ‫وأﻧﺎ اﻟﻔﻘﻴﺮ ﻋﻤﺮ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﻘﻀﻨﻔﺮﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻋﻤﺮ‬ ‫اﻟﻔﻘﻴﺮﻣﺼﻄﻔﻰ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻋﻤﺮ أﻓﻨﺪي‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫أﺿﻌﻒ اﻟﻌﺒﺎد اﻟﺤﺎج ﻳﻮﺳﻒ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ ّ ‫ﻗﻮﻻﻋﻮزﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﻮﺳﻒ‬ ‫ذﻟﻚ ﻛﺬاﻟﻚ وأﻧﺎ ﺷﺎﻫﺪ ﺑﺬﻟﻚ‬ ‫وأﻧﺎ اﻟﻔﻘﻴﺮ ﺻﺎﻟﺢ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻋﻤﺮ أﻓﻨﺪي‬ 131 (‫)ﻣﻬﺮ(: ...ﺻﺎﻟﺢ )ﺳﻨﻪ‬

18

19

20

21 22

Gazanferija džamija nalazila se u istoimenoj mahali, na desnoj obali Vrbasa, nasuprot Daudije džamije. Podigao ju je krajem XVI stoljeća Ferhad-pašin savremenik i potpisnik njegove vakufname, vojvoda i zaim Gazanfer. Na ratnim planovima iz vremena Bitke pod Banjom Lukom (1737) džamija je ucrtana kao masivni objekat sa kupolom, pa se može pretpostaviti da je bila izgrađena u stilu monumentalnih građevina XVI stoljeća. Kupola je stradala tokom ove ili neke kasnije bitke. Obnavljana je prije austrougarske okupacije 1878. Prije rušenja imala je nižu kamenu munaru. Minirana je i do temelja srušena 4. jula 1993. godine (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 429-30 i 578). Hadži Omerova ili Dolačka džamija sa drvenom munarom (v. sliku: Madžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercedovini, Sarajevo, 1990., str. 123) nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, istočno od Ferhadije. Podigao ju je hadži Omer u XVII stoljeću. Džamija je zbog dotrajalosti bila renovirana 1968-69. godine. Minirana je i zapaljena 9. septembra 1993. godine. Godinu dana kasnije, u septembru 1994. svi ostaci su joj odvezeni na smetljište (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 578 i 611). Kalauzija džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa u blizini Hadži Omerove (Dolačke) džamije. Podignuta je, najvjerovatnije, u XVII stoljeću, a srušena je u savezničkom bombardovanju 1944. godine. (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 559-60). Isto kao u bilješci pod br. 19. Na otisku se vidi samo dio pečata potpisnika na kome je čitljivo Salih i godina (1)131.

Tri banjalučka arzuhala

79

Vaš sluga Husejn, kapetan u Banjoj Luci.23 (Pečat): Husejn...24

17

‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﻗﭙﻮدان ﺑﻨﺎﻟﻮﻗﻪ‬ ... ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻗﭙﻮدان ﻏﺮادﺷﻘﻪ‬ 156 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺳﻼم ﻋﻠﻰ اﺑﺮاﻫﻴﻢ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺑﺨﺘﻴﺎر ﺳﺮﻃﻮﭘﻲ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪ اﻟﺼﻤﺪ ﺑﺨﺘﻴﺎر ﺑﻦ ﻣﺤﻤﺪ )ﺳﻨﻪ‬ ّ ّ 158

18 Vaš sluga Ibrahim, kapetan u Gradišci.25 (Pečat): Neka je u miru Ibrahim!26 Godina (1)156/1743. 19 Vaš sluga Bahtijar, sertopi (zapovjednik tobdžija) u Banjoj Luci27 (Pečat): Božiji28 rob Bahtijar, sin Muhamedov.29 Godina (1)158/1745.

23

24 25

26 27

28 29

Husejna na položaju kapetana banjalučke kapetanije nalazimo 1157/1744. godine. On se, naime, na jednom dokumentu koji je izdao kadija Ali u prvoj dekadi mjeseca rebiu-l-evvela te godine u svojstvu svjedoka potpisao kao kapetan banjalučke kapetanije riječima: ‫( ﻋﻤﺪة اﻷﻣﺎﺟﺪ واﻷﻛﺎرم ﺣﺴني ﺑﻴﻚ ﻗﭙﻮدان ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬v. br. A-275 u Đumišića zbirci). Nije isključeno da je kapetan postao i ranije i da je na tom položaju naslijedio kapetana Mehmeda ili Muhameda, koji je tu službu vršio do 1736. godine. Kreševljakoviću ovaj dokumenat nije bio dostupan pa je napisao: ”Između 1736. i 1762. nisam našao spomena ni jednom banjalučkom kapetanu. Godine 1762. tu službu vršio je Husejn...” (v. Kreševljaković... o.c., str. 146). Kapetan Husejn je umro je 1763. godine i ukopan je u groblju kod Majdanske džamije. (v. Mujezinović, Epigrafika... o.c., II, str. 221). Budući da je on potpisnik ovog arzuhala, sa sigurnošću se može tvrditi da arzuhal potječe najkasnije iz te godine. Isto tako, arzuhal nije mogao nastati prije 1163/1749-50. godine, jer ta godina stoji na pečatu jednog od njegovih potpisnika (v. potpisnika pod br. 33). Veći dio pečata je otkinut, tako da je na njemu čitljivo samo ime Husejn. Ibrahim-beg je sin kapetana Džine Kapetanovića, koga je 1739. godine, poslije Bitke pod Banjom Lukom, nakon što je Gradiška ponovo pripala Turskoj, Ali-paša Hekimoglu postavio za kapetana u Gradišci. Umro je poslije 1769. godine i ukopan je u Gradišci. (v. Kreševljaković... o.c./ I, str. 146). Budući da mu je bilo ime Ibrahim, on je kao moto za tekst na svome pečatu uzeo 109. ajet sure as-Sāffāt. Tobdžije su vršile službu po gradskim tabijama, a bilo ih je i po kulama i čardacima. Veće kapetanije, među koje je spadala i banjalučka, imale su po dva do tri džemata tobdžija. Njihovi zapovjednici zvali su se topčage, topčibaše ili sertopi. Zapovjednik tobdžija kapetanije u Banjoj Luci Bahtijar, sin Muhamedov nosio je titulu sertopi (v. Kreševljaković... o.c., str. 34). U originalu upotrijebljeno Božije ime ‫ اﻟﺼﻤﺪ‬koje spada u jedno od 99 lijepih Božijih imena (‫.)اﻷﺳامء اﻟﺤﺴﻨﻰ‬ Ime ‫ ﻣﺤﻤﺪ‬napisano sa tešdidom čitali smo kao Muhamed, a bez tešdida kao Mehmed.

80

Haso Popara

21 Vaš sluga Mehmed, aga IV džemata azapa, Banja Luka. (Pečat): Svoju stvar predajem Bogu. Nema snage ni pomoći bez Boga. Dovoljan mi je Bog. Divan li je On zaštitnik! Njegov (Božiji) rob Mehmed. 22 Vaš sluga Ali, aga V džemata azapa, Banja Luka. (Pečat): Bože, ispuni želju Alijinu! 23 Vaš sluga Davud, aga I džemata farisa31, Banja Luka. (Pečat): Bože, daj da Davudovi poslovi budu uspješni! Godina (1)133/172021. 24 Vaš sluga Salih, aga II džemata farisa, Banja Luka. (Pečat): Bože, ispuni želju Salihovu!

Vaš sluga Mehmed, aga II džemata azapa30, Banja Luka. (Bez pečata)

20

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻋﺰﺑﺎن راﺑﻊ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: وأﻓﻮض أﻣﺮي اﻟﻰ اﻟﻠﻪ وﻻ ﺣﻮل وﻻ‬ ّ ّ ّ ‫ﻗﻮة اﻻ ﺑﺎﻟﻠﻪ ﺣﺴﺒﻰ اﻟﻠﻪ وﻧﻌﻢ اﻟﻮﻛﻴﻞ ﻋﺒﺪه‬ .‫ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻋﺰﺑﺎن ﺧﺎﻣﺲ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ .‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه داوود ﻓﺎرﺳﺎن أول ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﻤﻞ ﺗﺎ ﻛﻪ ﻣﻮﻓﻖ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب داود‬ ّ 133 (‫)ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺻﺎﻟﺢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻧﻲ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ .‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺻﺎﻟﺢ‬

30

31

Azapi su bili rod vojske čiji su pripadnici držali stražu po gradskim kapijama, mostovima, kulama i palankama. Bili su dosta brojni. U nekim kapetanijama bilo je i po deset džemata azapa. Ovaj rod vojske dijelio se na buljuke i ode. Na čelu svakog džemata azapa stajao je azapaga, a na čelu ode odobaša ili seroda. U kapetanijama Dubica, Banja Luka i Mostar bili su kapetani age prvog džemata ovih nefera (v. Kreševljaković... o.c., str. 34 i Hazim Šananović, Vojno uređenje Bosne od 1463. god. do kraja XVI stoljeća /Dalje: Šabanović, Vojno uređenje/, Sarajevo, 1961., str. 216-17). Farisi ili konjanici bili su glavni rod vojske po kapetanijama. Oni su bili detaširani po raznim mjestima i često su obilazili određena područja. Pored odlaska u rat, služili su i kao tatari i poštari, prenoseći službene vijesti. U nekim kapetanijama, kao što je banjalučka, bilo ih je i po deset džemata. Od svih rodova vojske farisi su bili najbolje plaćeni. Svaki faris imao je konja koga je sam izdržavao (v. Kreševljaković... o.c., str. 34 i Šabanović, Vojno uređenje... o.c., str. 218).

Tri banjalučka arzuhala

81

25 Vaš sluga Ibrahim, aga III džemata farisa, Banja Luka. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Ibrahim. 2632 Vaš sluga Muhamed, aga VI džemata farisa, Banja Luka. (Pečat): Muhamede, budi zagovornik (kod Boga) svome sljedbeniku Muhamedu! 28 Vaš sluga Ali, aga VII džemata farisa, Banja Luka. (Pečat): Bože, podari Aliji slavu oba svijeta! 29 Vaš sluga Ibrahim, aga VIII džemata farisa, Banja Luka. (Pečat): Neka je u miru Ibrahim! 30 Vaš sluga Ibrahim, aga džemata jemin đonlija33, Banja Luka. (Pečat): Bože, podari Ibrahimu sreću oba svijeta!
32 33

‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻟﺚ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎدس ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎ ﻣﺤﻤﺪ ﻗﻴﻞ ﺷﻔﺎﻋﺖ اﻣﺘﻜﺪر ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ّ

‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎﺑﻊ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺰّت دارﻳﻦ ﻣﻈﻬﺮ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب ﻋﻠﻲ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺳﻼم ﻋﻠﻰ اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﮔﻮﯕﻠﻴﺎن ﻳﻤﻴﻦ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: دوﻟﺖ دارﻳﻦ ﻣﻈﻬﺮ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب‬ ّ ‫اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬

Imena, potpisi i pečati 26. i 27. potpisnika, najvjerovatnije, zapovjednika IV i V džemata farisa su na dokumentu otkinuta. Đonulije ili đonlije su rod vojske koji je bio zastupljen u vrlo malom broju kapetanija. Kreševljakoviću su bile poznate jedino đonlije u Tešnju i Prijedoru. Iz sva tri ova arzuhala se vidi da ih je bilo i u Banjoj Luci. Prema Kreševljakoviću, gönüllü (‫ )ﮔﻮﯕﻠﲆ‬su bili dobrovoljci, ali su u našim krajevima bili plaćeni. On navodi da je u tvrđavi Prijedor bio gönülüjan jemin džemat tj. džemat desnih đonlija...” (v. Kreševljaković... o.c., str. 37). Ne znamo na osnovu čega je gönülüjan jemin (‫ )ﮔﻮﯕﻠﻠﻮﻳﺎن ميني‬preveo kao džemat desnih đonlija. Nama se čini da je ovaj prijevod pogrešan. Prije svega, ako su postojale desne đonlije bilo bi za pretpostavku da su postojale i lijeve, a njih nigdje ne susrećemo. Budući da arapski izraz jemin (‫ )ﳝﲔ‬znači i zakletvu, nama bi mnogo bolji prijevod bio džemat đonlija pod zakletvom. Ovome ide u prilog i objašnjenje Šemsettina Samija značenja riječi ‫ ﮔﻮﯕﻠﲆ‬u kome pod 2. kaže:‫ﻗﺮﻋﻪ اﻓﺮادﻧﺪن اوﳌﺪﻳﻐﻲ وﻳﺎ ﻗﺮﻋﻪ ﳼ اﺻﺎﺑﺖ اﻳﺘﻤﺪﻳيك‬ ‫( ﺣﺎﻟﺪه ﻛﻨﺪي آرزوﺳﻴﻠﻪ ﻋﺴﻜﺮ ﻳﺎزﻳﻼن‬v. Şemsettin Sami, Qamus al-a‘lam, /Dalje, Sami, Qamus/ Istanbul, 1317/1899, str. 1210). Prema Šabanoviću (v. Vojno uređenje... o.c., str. 218), to je bila plaćenička vojska obavezna da čuva granice, varoši i kasabe, ali se javljaju i u

82

Haso Popara

31 Vaš sluga Ibrahim, aga I džemata martoloza,34 Banja Luka. (Pečat): Bože, daj da dočekam da stanem na Mekami Ibrahim i poljubim Crnu Kabu! 32 Vaš sluga Husejn, aga martoloza u Banjoj Luci. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja... Husejn. 33 Vaš sluga Ibrahim, čauš pomoćnika age tobdžija. (Pečat): Bože, ispuni želju Svoga roba Ibrahima! Godina 1163/1749-50. 34 (Pečat): Bože, ispuni želju Alijinu!35 35 Vaš sluga Ibrahim, aga II džemata azapa, Gradiška.36

‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻣﺎرﺗﻠﻮﺳﺎن أول ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎرب ﺑﺎﺳﺘﺎن ﻣﻘﺎم اﺑﺮاﻫﻴﻢ وﻛﻌﺒﻪ‬ ّ (!) ‫ﺳﻴﺎه ﻛﺮﻳﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﻣﺎرﺗﻠﻮﺳﺎن ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ّ (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ... )ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﭼﺎوش وﻛﻴﻞ ﻃﻮﺑﺠﻲ‬ (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﺒﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ )ﺳﻨﻪ‬ 1163 ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ ﻏﺮادﺷﻘﻪ‬

34

35 36

ratnim ekspedicijama kao teška kavaljerija na bojištima. Kao i u Prijedoru, i ove đonlije u Banjoj Luci su pripadale džematu jemin đonlija. Njihov džemat dijelio se na buljuke. Zapovjednici ovog roda vojske zvali su se đonluage ili đonlage i od toga je izvedeno prezime tešanjske porodice Đonlagić, čiji su preci sredinom XVIII stoljeća bili đonlage (v. Kreševljaković... o.c., str. 37). Martolozi su po zlu glasu poznati kršćani koji su još u XV stoljeću služili u turskoj vojsci u pograničnim mjestima i često upadali u susjedne kršćanske zemlje i tamo harali i robili. Međutim martolozi su znali preći preko granice i tamo stupiti u kršćansku službu. Tamo su uvježbavani i otpremani u borbu protiv turskih martoloza. Prava služba martoloza je bila čuvanje puteva, naročito klanaca od razbojnika, slična službi derbendžija. Martolozi po kapetanijama u XVIII stoljeću su bili muslimani, ali, sigurno, nije tako bilo od početka ove institucije. U organizaciji kapetanije, martolozi su imali svoje džemate sa agom na čelu (v. Kreševljaković... o.c., str. 37; Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008., str. 263-64 i Šabanović, Vojno uređenje... o.c., str. 218). Potpis i bilješka otkinuti. Ostao je jedino pečat sa imenom Ali i riječ deveti. Najvjerovatnije je ovaj Ali bio aga devetog džemata farisa. Na dokumentu nedostaje pečat potpisnika.

Tri banjalučka arzuhala

83

36 Vaš sluga Mehmed, ćehaja I džemata azapa, Banja Luka.37 (Pečat): Bože, ispuni želju Mehmedovu! 37 Vaš sluga Muhamed, bajraktar I džemata azapa.38 (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Muhamed. 38 Vaš sluga Ali, čauš I džemata azapa. (Pečat): Bože, učini Alijine poslove uspješnim! 39 Vaš sluga Abdulah, serde I džemata azapa.39 (Pečat): Njegov (Božiji) rob Abdulah. 40 Vaš sluga Husejn, bajraktar zapovjednika tobdžija u Banjoj Luci. (Pečat): Bože, ispuni želju Husejnovu! 41 Vaš sluga Ibrahim, serde VI džemata farisa. (Pečat): Bože, ispuni želju Ibrahimovu!

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻛﺘﺨﺪا ﻋﺰﺑﺎن أول ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ّ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻋﻠﻤﺪار ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ّ ّ .‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ

‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﭼﺎوش ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ّ ّ !‫)ﻣﻬﺮ(: رب وﻓﻖ أﻣﻮر ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ ﺳﺮدهء ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ... ﻋﻠﻤﺪار ﺳﺮﻃﻮﺑﻲ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎدس‬ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬

37 38

39

Budući da je ćehaja kapetanov zamjenik, da se zakljućiti da je banjalučki kapetan Husejn ujedno bio i aga (zapovjednik) prvog džemata azapa. Samostalni agaluci i kapetanije i pojedini gradovi imali su svoje bajrake i bajraktare (alemdare). Bajraktar kapetanije je pripadao onome džematu kome je kapetan bio aga. Prema tome, kapetan Husejn je bio ujedno i aga prvog džemata azapa. Zvanje serde (‫ )ﴎده‬nismo pronašli ni u jednoj drugoj kapetaniji niti ga je Kreševljaković spomenuo u svome radu o kapetanijama. Najvjerovatnije je riječ o perzijskoj kovanici nastaloj od riječi ‫( ﴎ‬glava) i ‫( ده‬deset), tj. zapovjednik desetine. Budući da su se organizacijski džamati dijelili na buljuke i ode i da je oda brojala 8-12 nefera, moguće je da se ovdje radi o ondašnjem perzijskom nazivu za odobašu. U svakom slučaju, ovdje se ne radi o izrazu za seoskog poglavicu koji se isto piše, ali drukčije čita (serdih).

84

Haso Popara

42 Vaš sluga Husejn, ćehaja IV džemata farisa. (Pečat): Bože, ispuni želju Husejnovu! 43 Vaš sluga Hasan, bajraktar II džemata azapa, Banja Luka. (Nedostaje pečat). 44 Vaš sluga Abdulah, serde I džemata farisa.40 (Pečat): Njegov (Božiji) rob Abdulah. 45 Vaš sluga Ibrahim, bajraktar I džemata farisa. (Pečat): Bože, ispuni želju Ibrahimovu! 46 Vaš sluga Ebu Bekr, serde VIII džemata farisa. (Pečat): Njegov (Božiji) rob Ebu Bekr. 47 Vaš sluga Ali, ćehaja zapovjednika tobdžija u Banjoj Luci. (Pečat): Bože, ispuni želju Alijinu! 48 Vaš sluga Mehmed, serde III džemata farisa. (Pečat): Njegov (Božiji) rob Mehmed. 49 Vaš sluga Omer, serde I džemata farisa. (Pečat): Bože, ispuni želju Omerovu! 50 Vaš sluga Salih, serde VII džemata farisa. (Pečat): Bože, ispuni želju Salihovu! 51 Vaš sluga Ahmed, serde IV džemata farisa. (Pečat): Nečitak.
40

‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن راﺑﻊ‬ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻋﻠﻤﺪار ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻋﻠﻤﺪار ﻓﺎرﺳﺎن أول‬ ّ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﻮ ﺑﻜﺮ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻛﺘﺨﺪا ﺳﺮﻃﻮﭘﻲ ﻳﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻟﺚ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻤﺮ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻤﺮ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺻﺎﻟﺢ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺻﺎﻟﺢ‬ ‫ﺑﻨﺪه أﺣﻤﺪ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن راﺑﻊ‬ :(‫)ﻣﻬﺮ‬

Ovaj potpisnik pojavljuje se dva puta, i to jednom kao serde prvog džemata azapa (v. pod br. 39) i ovdje kao serde prvog džemata farisa.

Tri banjalučka arzuhala

85

Vaš sluga Mustafa, serde I džemata azapa. (Pečat): Nečitak.

52

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﺳﺮدهء ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ :(‫)ﻣﻬﺮ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ‬ :(‫)ﻣﻬﺮ‬

53 Vaš sluga Hasan, serde VIII džemata farisa. (Pečat): Nečitak.

ARZUHAL II14 upućen Visokoj Porti15 od strane alima, dobrih i pobožnih ljudi, imama, hatiba i vaiza banjalučkih džamija, mustahfiza banjalučke tvrđave, kapetana, aga, oficira i vojnika svih rodova vojske banjalučke kapetanije i drugih uglednih građana Banje Luke, u kome tvrde da se u ovom kadiluku ne poštuje zakon, da vlast svakodnevno uznemirava građane, neosnovano ih hapsi, progoni i zastrašuje, da vlada korupcija i da u tome učestvuju i naibi. Oni dalje tvrde da je Sim-zade hadži Omer-efendi, smijenjeni kadija sa položaja kadije u Tešnju, čestit, ugledan i pošten alim, te mole da mu se izda odgovarajući ferman, kojim bi bio postavljen na položaj naiba u Banjoj Luci. Slijede bilješke, imena, pečati i drugi podatci potpisnika arzuhala u originalu i prijevodu na bosanski jezik:

14 15

Dokumenat se u Đumišića zbirci u GH biblioteci u Sarajevu vodi pod privremenim brojem A-8. Za razliku od arzuhala pod br. I, koji je upućen bosanskom namjesniku, ovaj je upućen direktno na Visoku portu u Carigradu, što se nedvosmisleno vidi iz uvodnih riječi:‫( ...ﻋﺘﺒﻪ ﻋﻠﻴﻪ ﻋﺪاﻟﺖ ﻋﻨﻮان وﺳﺪه ﺳﻨﻴﻪ ﴎده ﻧﺸﺎن ﻻ زاﻟﺖ ﻣﺤﻔﻮﻓﺔ ﺑﻌﻨﺎﻳﺖ اﳌﻠﻚ اﳌﻨّﺎن‬v. Prilog br. 2). ّ Budući da se radi o istom predmetu, izgleda da prvom arzuhalu nije udovoljeno, pa je upućen novi, kome je, po svoj prilici, udovoljeno, jer hadži Omera Sim-zadeta kasnije nalazimo na položaju kadije u Banjoj Luci.

86

Haso Popara

1 Ono što vjernici drže za lijepo, lijepo je i kod Boga. Vaš sluga blagosiljatelj hadži Mehmed, imam u Sofiji džamiji.1 (Pečat): Bože, ispuni želju Mehmedovu! 2 Ko upućuje na dobro isto je kao da ga i sam čini. Vaš sluga blagosiljatelj Ahmed, imam u Kubad-aginoj džamiji.2 (Pečat): Ahmed. 3 Sve što je u njemu, bez sumnje je istina. Vaš sluga blagosiljatelj Jusuf, imam u Halil-pašinoj džamiji.3 (Pečat): O Stvoritelju, Koji si istinski Bog, podari mi šest stvari: znanje, radost, veselje, iman, sigurnost i zdravlje! Tvoj rob Jusuf.
1 2 3

‫ﻣﺎ رآه اﻟﻤﺆﻣﻨﻮن ﺣﺴﻨﺎ ﻓﻬﻮ ﻋﻨﺪ اﻟﻠﻪ ﺣﺴﻦ‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﺤﺎج ﻣﺤﻤﺪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ ّ ‫ﺻﻮﻓﻴﻪ‬ !‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫اﻟﺪّال ﻋﻠﻰ اﻟﺨﻴﺮ ﻛﻔﺎﻋﻠﻪ‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ أﺣﻤﺪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻗﻮﺑﺎد اﻏﺎ‬ ‫)ﻣﻬﺮ( أﺣﻤﺪ‬ ّ ‫ﻛﻞ ﻣﺎ ﻳﺤﻮﻳﻪ ﺣﻖّ ﻻ رﻳﺐ ﻓﻴﻪ‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻳﻮﺳﻒ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺧﻠﻴﻞ ﭘﺎﺷﺎ‬ ‫)ﻣﻬﺮ( أى ﺑﺎر ﺧﺪا ﺑﺤﻖ ﻫﺴﺘﻲ‬ ‫ﺷﺶ ﭼﻴﺰﻣﺮا ﻣﺪد ﻓﺮﺳﺘﻲ‬ ‫ﻋﻠﻢ وﻋﻤﻞ وﻓﺮاح رﺳﺘﻲ‬ ‫اﻳﻤﺎن وأﻣﺎن وﺗﻦ درﺳﺘﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻳﻮﺳﻒ‬

Najvjerovatnije je riječ o Sofi Mehmed-pašinoj džamiji. (v. opširnije u bilješci pod br. 8, str. 75). O Kubad-aginoj džamiji ili Džamiji na stijeni vidi opširnije u bilješci pod br. 7, str. 75. U našoj nauci do sada nije bilo poznato da je u Banjoj Luci postojala Halilpašina džamija. Njeno postojanje naslućuje jedino Sabira Husedžinović u svojim Dokumentima opstanka (v. str. 147-48), gdje kaže: ”Zanimljiv je podatak da su u blizini Halil-pašinog turbeta, na prostoru između Gornjeg i Donjeg Šehera, otkriveni temelji nekog većeg objekta. Pretpostavlja se da je to bila džamija ovog bosanskog namjesnika, ali to nije istraženo...” Autorica zatim navodi da je na karti iz 1785. (”Plan tvrđave Banje Luke sa okolinom” iz 1785.) u blizini turbeta ucrtana velika džamija, čija osnova ima osmougaoni oblik. Sada, kada imamo i dokumenat da je u Banjoj Luci postojala Halil-pašina džamija, nema nikakve sumnje da je ona bila u blizini njegova turbeta. Halil-pašine mahale nema u popisu banjalučkih mahala iz 1851. godine, a koji se čuva u Arhivu Bosne i Hercegovine (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 115). Halil-paša je porijeklom iz Livče polja kod Bosanske Gradiške. Bio je oženjen kćerkom sultana Murata III (vl. 1574-1595) i badženog Ibrahim-paše Bosanca, koji je za vrijeme Murata III bio na položaju velikog vezira. Halil-paša je na položaju bosanskog beglerbega sa sjedištem u Banjoj Luci bio poslije Ferhad-paše Sokolovića (1589-90). Kasnije je nekoliko godina uzastopno bio kapudan (admiral) turske mornarice. Umro

Tri banjalučka arzuhala

87

4 Ono što se u njemu navodi, odgovara činjeničnom stanju. Vaš sluga blagosiljatelj Abdulah, imam u Hadžibabinoj džamiji.4 (Pečat): Stvoritelju, obaspi ‫ﹺ‬Abdulaha Svojim zadovoljstvom! 5 Nema sumnje da je tačno ono što je u njemu napisano. Vaš sluga blagosiljatelj Omer, hatib u Hunkariji džamiji.5 (Pečat): Omer.

‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﻤﻘﺎل ﻣﻮاﻓﻖ ﻟﺤﻘﻴﻘﺔ اﻟﺤﺎل‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺣﺠﻲ ﺑﺎﺑﺎ‬ ‫)ﻣﻬﺮ( رﺿﺎ ﺟﻮى ﺣﻀﺮت ﺑﺎري ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ‬ ‫ﻣﺎ ﻫﻮ اﻟﻤﺤﺮر ﻓﻴﻪ ﻣﻘﺮر ﻻ رﻳﺐ ﻓﻴﻪ‬ ّ ّ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻤﺮ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺣﻨﻜﺎرﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﻤﺮ‬

4

5

je u Banjoj Luci u zadnjoj deceniji XVI stoljeća, a ukopan je na pola puta iz Donjeg u Gornji Šeher, gdje mu je podignuto turbe. Turbe je u tlocrtu imalo osmougaoni oblik i bilo je presvedeno kupolom. U turbetu su se nalazila dva sarkofaga, od kojih je jedan bio njegov, a drugi njegovog bajraktara (alemdara). Poznato je da je Halil-paša u selu Lijevče podigao džamiju i da je navedeno selo uvakufio za svoju džamiju (v. Bejtić, Banja Luka...o.c., str. 108-09, Mujezinović, Epigrafika... o.c., II, str. 217). Kada je Halilpašina džamija u Banjoj Luci porušena, nije nam poznato. U svakom slučaju, moralo je to biti prije 1851. godine. Halil-pašino turbe minirano je i srušeno 15. decembra 1993. godine. Na sreću, njegov sarkofag je ostao čitav (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 609). Hadžibabina, hadži Husejinova ili Šarena džamija nalazila se na lijevoj obali Vrbasa, u predjelu Gornjih Hiseta, na putu iz Gornjeg u Donji Šeher. Podigao ju je hadži Husejn 1026/1617. godine. Strop džamije i musandere bili su lijepo izrezbareni i dekorisani pa je zbog toga prozvana Šarenom džamijom. Natpis na džamiji bio je na perzijskom jeziku, što je kod nas prava rijetkost (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 103 i Mujezinović, Epigrafika...o.c., II, str. 215-16). Porušena je 1959. godine (v. Husedžinović, Dokumenti... o. c., str. 561). Careva, Hunkarija ili Sultan-Sulejmanova džamija podignuta je odmah po dolasku Turaka 1528. godine u Gornjem Šeheru. Kada je, kasnije, u blizini podignuta druga džamija Hunkarija je prozvana Starom ili Atik džamijom. Obnavljali su je Elči Ibrahimpaša (1116/1705) i Sirri Selim-paša (1240/1824-25). Porušena je 1957. godine i na njenom mjestu uklotvljeni su kablovi visećeg mosta (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., 9394, Mujezinovič, Epigrafika... o.c., II, str. 194-95 i Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 561).

88

Haso Popara

6 Ono što sadržava dokumenat u duhu je Šerijata i istine. Vaš sluga blagosiljatelj Ali, imam u Hunkariji džamiji.6 (Pečat): Božiji rob Ali. 7 Kažem kao što su drugi rekli i nikada neću prestati govoriti istinu. Vaš sluga blagosiljatelj Husejn, imam u hadži Salihovoj džamiji.7 (Pečat): Hvala Bogu koji je dao da se zovem Husejn. 8 Oni istinu govore i pravo zbore. Vaš sluga blagosiljatelj Ali, imam u Medhi-begovoj džamiji.8 (Pečat): Božiji rob Ali. 9 Milostivima će se Bog smilovati. Vaš sluga blagosiljatelj Sulejman, imam i hatib u džamiji Daudiji.9 (Pečat): Bože, ispuni želju Sulejmanovu!

ّ .‫ﻣﺎ ﻳﺤﻮﻳﻪ اﻟﻜﺘﺎب ﻣﻮاﻓﻖ ﻟﻠﺸﺮع واﻟﺼﻮاب‬ ّ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻠﻲ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺣﻨﻜﺎرﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻋﻠﻲ‬ ‫ﻛﻤﺎ ﻗﺎﻟﻮا أﻗﻮل وﻋﻦ اﻟﺤﻖّ ﻻ أزول‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﺣﺴﻴﻦ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ اﻟﺤﺎج‬ ّ ‫ﺻﺎﻟﺢ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ددﻧﻠﺮم وﻳﺮه ﺧﺪا ﻣﺮادم ﺑﺤﻤﺪ اﻟﻠﻪ ﻛﻪ‬ ‫ﺣﺴﻴﻦ اوﻟﺪي ادم‬ ‫ﻗﻮﻟﻬﻢ ﺣﻖّ وﻣﻘﺎﻟﻬﻢ ﺻﺪق‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻠﻲ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻣﻬﺪي ﺑﻚ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻋﻠﻲ‬ ‫اﻟﺮاﺣﻤﻮن ﻳﺮﺣﻤﻬﻢ اﻟﻠﻪ‬ ّ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﺳﻠﻴﻤﺎن اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ ‫داودﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺳﻠﻴﻤﺎن‬

6 7

8

9

Ibid. Hadži Salihova, Salihija ili Stupnička džamija nalazila se na desnoj oblali Vrbasa uzvodno od Gazanferije, a nasuprot Hadžibabine džamije na lijevoj strani Vrbasa. Podigao ju je ili obnovio hadži Salih u XVII stoljeću. Džamija je bila dotrajala pa je poslije Drugog svjetskog rata temeljno renovirana. Spaljena je 9. septembra 1993. godine kada su joj izgorjeli krov i munara, a zidovi teško oštećeni (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130 i 561). Mehdi-begova džamija ili džamija na Hisetima nalazila se u Donjem Šeheru na lijevoj obali Vrbasa. Podigao ju je Mehdi-beg u XVI stoljeću. Minirana je i potpuno srušena 3. jula 1993. godine (Vidi: Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 578). Isto kao i u bilješci pod br. 5, str. 74.

Tri banjalučka arzuhala

89

10 Ovo je od koristi i za vjeru i za svijet, naročito za siromašne i nemoćne. Vaš sluga blagosiljatelj Hasan, imam u džamiji defterdara Husejn-efendije.10 (Pečat): Bože, ispuni želju Sulejmanu! 11 Poznato mi je ovo što je u njemu i svjedočim da je tačno sve što se u njemu navodi. Vaš sluga blagosiljatelj Osman, imam i hatib u džamiji Ferhadiji.11 (Pečat): Božiji rob Osman.
10

‫ﻫﺬا ﻧﺎﻓﻊ ﻟﻠﺪّﻳﻦ واﻟﺪّﻧﻴﺎ ﺳﻴﻤﺎ ﻟﻠﻔﻘﺮاء‬ ّ ّ ‫واﻟﻀﻌﻔﺎء‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪاﻋﻲ ﺣﺴﻦ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ دﻓﺘﺮدار‬ ّ ‫ﺣﺴﻴﻦ أﻓﻨﺪي‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺳﻠﻴﻤﺎن‬ ّ ‫أﺣﺎط ﻋﻠﻤﻲ ﺑﻤﺎ ﻓﻴﻪ وأﻧﺎ ﺷﺎﻫﺪ ﻟﻜﻞ ﻣﺎ ﻳﺤﻮﻳﻪ‬

‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﺜﻤﺎن اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ ‫ﻓﺮﻫﺎد‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻋﺜﻤﺎن‬

11

Vidi opširnije u bilješci pod br. 3, str. 74, uz napomenu da je i u ovom dokumentu kao i u prethodnom ime defterdara Hasan-efendije napisano kao Husejin. Na osnovu toga može se zaključiti da je njegovo pravo ime bilo Husejn, a ne Hasan, kako se u našoj literaturi navodi. Svakako, imami njegove džamije prije blizu 250 godina su bolje znali kako mu je bilo pravo ime. Do pogrešnog čitanja imena dolazilo je i kod mnogih drugih ličnosti, naročito imena Mehmed i Muhamed. Tako se ime bosanskog namjesnika Mehmed-paše Kukavice iz Foče (namjesnika Bosne 1116/17521169/1755 i 1171/1757-1173/1759) u našoj literaturi redovno navodi kao Mehmed, a ne Muhamed. Do ovoga je došlo pod utjecajem Turaka, koji svako ime ‫ ﻣﺤﻤﺪ‬čitaju kao Mehmed. Najbolji dokaz da je Kukavici bilo ime Muhamed jeste činjenica da je svoje ime ‫ ﻣﺤﻤﺪ‬u bilješkama o uvakufljenju rukopisa za svoje medrese u Travniku i Foči svojom rukom svaki put napisao sa tešdidom. Većina njegovih rukipisa iz Travnika danas se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i na svima stoji ime Muhamed. Osim toga, i na njegovom pečatu stoji ime Muhamed a ne Mehmed. Kao dokaz, citirat ćemo njegovu vlastoručnu bilješku krupnim slovima cijelom dužinom gornje margine na ّ listovima 1b-2a u rukopisu br. R-8468 u kojoj stoji (‫وﻗﻔﺖ ﻫﺬه اﻟﻨّﺴﺤﺔ ﻟﻠﻪ اﻟﻌﲇ اﻷﻋﲆ وأﻧﺎ اﻟﻔﻘري‬ ‫ ,).اﻟﺤﺎج ﻣﺤﻤﺪ ﻳﴪ اﻟﻠﻪ ﻟﻪ ﻣﻦ اﻟﺨري ﻣﺎ ﻳﺸﺎء‬a na listu 104a istog rukopisa nalazi se i otisak njegovog ّ ّ ّ ّ ّ pečata sa natpisom (‫ .)وﻣﺎ ﺗﻮﻓﻴﻘﻲ اﻻ ﺑﺎﻟﻠﻪ ﻋﻠﻴﻪ ﺗﻮﻛﻠﺖ واﻟﻴﻪ أﻧﻴﺐ ﻋﺒﺪه اﻟﺤﺎج ﻣﺤﻤﺪ‬Interesantno je da ّ ّ je i Riza-ef. Muderizović u svome radu pod naslovom Nekoliko muhurova bosanskih valija, njegovo ime pročitao kao Mehmed (v. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Svezak 1 i 2, Sarajevo, januar-juni 1916., str. 13). Ferhadija džamija se nalazila na prostoru između tvrđave Kastel, rijeke Vrbasa i potoka Crkvene i predstavljala je jedno od najuspjelijih ostvarenja islamske arhitekture u XVI stoljeću na našem tlu. (v. Bejti, Banja Luka... o.c., str. 97-100 i Mujezinović, Epigrafika... o.c., II, str. 197-200). Podigao ju je posljednji bosanski sandžakbeg i prvi beglerbeg Ferhad-paša Sokolović 987/1579. godine iz sredstava od 30.000 dukata koje je kao otkupninu dobio za oslobađanje habzburškog grofa Engelharda. Teže je oštećena u savezničkom bombardovanju za vrijeme Drugog svjetskog rata, a njena

90

Haso Popara

12 Nema sloge među vjernicima dok se svačije pravo ne ispoštuje. Vaš sluga blagosiljatelj Muhamed, imam u džamiji Gazanferiji.12 (Pečat): Bože, ispuni želju Muhamedovu! 13 Vaš sluga Mustafa, kapetan i aga I džemata azapa.13 (Pečat): Prah pod nogama ponosa svijeta (tj. Muhameda) Mustafa. 14 Vaš sluga Hasan, aga II džemata azapa. (Pečat): Bože, daj da Hasanovi poslovi budu uspješni! 15 Vaš sluga Ahmed, aga IV džemata azapa. (Pečat): Bože, ispuni želju Ahmedovu! 16 Vaš sluga Ali, aga V džemata azapa. (Pečat): Oslonio sam se na Boga.

ّ ‫ﻻ ﻳﻘﻊ ا ّﺗﻔﺎق اﻟﻤﺆﻣﻨﻴﻦ اﻻ ﻋﻠﻰ اﻟﺤﻖّ أﺟﻤﻌﻴﻦ‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻣﺤﻤﺪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻏﻀﻨﻔﺮﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻗﭙﻮدان ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﺎك ﭘﺎى ﻓﺨﺮ ﻋﺎﻟﻢ ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: رب وﻓﻖ أﻣﻮر ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه أﺣﻤﺪ ﻋﺰﺑﺎن راﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد أﺣﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻋﺰﺑﺎن ﺧﺎﻣﺲ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﺖ ﻋﻠﻰ اﻟﻠﻪ‬

12 13

munara do šerefe srušena je u zemljotresu 27. oktobra 1969. godine. Njenu restauraciju, uključujući i unutrašnju dekoraciju, izveo je Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa BiH 1972-75. godine. Minirana je u noći između 6. i 7. maja 1993. godine u 3h ujutro, za vrijeme policijskog sata. I pored eksplozije koja je potpuno srušila džamiju, munara je ostala uspravna. Sljedeće noći (8. maja) munara je ponovo minirana i prilikom eksplozije čitava dignuta u zrak, okrenula se i pala, te se poslije toga raspala (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 222-274 i 577). Vidi opširnije u bilješci pod br. 18, str. 78. Mustafa-beg je na položaju kapetana banjalučke kapetanije naslijedio kapetana Husejna koji je umro 1177/1763. godine (Vidi bilješku pod br. 23, str. 79). Na tom položaju je bio sve do pred kraj XVIII stoljeća, jer se njegovo ime nalazi u jednom popisu aga banjalučke kapetanije sa oznakom plaća pojedinih džemata. Prema toj listi njegova godišnja plaća je iznosila 114.263 akče (v. Kreševljaković... o.c, I, str. 146-47). Budući da se imena skoro svih ovih aga, kao potpisnika, nalaze i na ovom arzuhalu, može se sa sigurnošću tvrditi da i on potječe iz približno istog vremena.

Tri banjalučka arzuhala

91

17 Vaš sluga Ali, aga I džemata farisa. (Pečat): Ponizni Ali na rajskom vrelu Kevser.14 God. 1180/1766. 18 Vaš sluga Mustafa, aga II džemata farisa. (Pečat): Mustafa, god. (1)177/1763. 19 Vaš sluga Ali, aga III džemata farisa. (Pečat): Bože, učini uspješnim... Aliji! 20 Vaš sluga Ali, aga IV džemata farisa. (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov rob Ali. 21 Vaš sluga Mustafa, aga V džemata farisa. (Pečat): Mustafa, god. 1188/1774-75. 22 Vaš sluga Mustafa, aga VI džemata farisa. (Pečat): Mustafa.15 23 Vaš sluga Ali, aga VII džemata farisa.16 (Pečat): Ponizni Ali na rajskom vrelu Kevser. God. 1180/1766. 24 Vaš sluga Ibrahim, aga VIII džemata farisa. (Pečat): Odraz božanskog svjetla Ibrahim.

‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن أول‬ ّ 1180 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﺎك ﺳﺎره ﻓﻲ ﻛﻮﺛﺮ ﻋﻠﻲ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ 177 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺼﻄﻔﻰ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻟﺚ‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎ رب وﻓﻖ.... ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن راﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻓﺎرﺳﺎن ﺧﺎﻣﺲ‬ 1188 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺼﻄﻔﻰ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎدس‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎﺑﻊ‬ 1180 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﺎك ﺳﺎره ﻓﻲ ﻛﻮﺛﺮ ﻋﻠﻲ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻧﻮر اﻟﻬﻲ اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬

14

15 16

Riječ ‫ ﺧﺎك ﺳﺎر‬je perzijski izraz za poniznog i skrušenog (v. Б. В. Mиллep, Пepcидckopycckий cлoвapь, Moskva, 1960., str. 185) a Kevser (‫ )ﻛﻮﺛﺮ‬rajsko vrelo sa koga će piti hazreti Alija (v. Sāmī, Qāmūs... o.c., str. 1190). Iako nose isto ime Mustafa, age V i VI džemata farisa su razlićite osobe. To se jasno vidi iz oblika i veličine otiska njihovih pečata. Aga I i VII džemata farisa je jedna te ista osoba. To se vidi i po imenu i po potpuno istom pečatu.

92

Haso Popara

25 Vaš sluga Halil, aga IX džemata farisa. (Pečat): Božiji rob Halil. 26 Vaš sluga Jusuf, aga I džemata martoloza. (Pečat): Božiji rob Jusuf. 27 Vaš sluga Hasan, aga II džemata martoloza. (Pečat): Božiji rob Hasan. 28 Vaš sluga Ali, aga mustahfiza17 u kuli.18 (Pečat): Božiji rob Sulejman.19 29 Vaš sluga Salih, aga džemata jemin đonlija. (Pečat): Božiji rob Salih. 30 Vaš sluga Mehmed, novi dizdar tvrđave. (Pečat): Mehmed. 31 Vaš sluga Hasan, aga džemata novih džebedžija20 (Pečat): Božiji rob Hasan.

‫ﺑﻨﺪه ﺧﻠﻴﻞ ﻓﺎرﺳﺎن ﺗﺎﺳﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺧﻠﻴﻞ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻳﻮﺳﻒ ﻣﺎرﺗﻠﻮﺳﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻳﻮﺳﻒ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻣﺎرﺗﻠﻮﺳﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻣﺴﺘﺤﻔﻈﺎن ﻗﻠﻌﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺳﻠﻴﻤﺎن‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺻﺎﻟﺢ ﮔﻮﯕﻠﻴﺎن ﻳﻤﻴﻦ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺻﺎﻟﺢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ دزدار ﺟﺪﻳﺪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﺟﺒﻪ ﺟﻴﺎن ﺟﺪﻳﺪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬

17

18 19 20

Mustahfizi su bili rod vojske po gradovima, čija je služba bila vezana uz grad i opkop ili šarampov oko grada. Njih treba razlikovati od mustahfiza koji su vršili istu službu, ali kojima su zapovijedali dizdari. Mustahfizi kapetanije su primali plaću, a mustahfezi kojima je zapovijedao dizdar uživali su manja lena, gedik-timare, te su spadali u spahije. Prihod tih timara je iznosio 700-1400 akči i rijetko su prelazili taj iznos (v. Kreševljaković... o.c., I, str. 35) Isti ovaj aga, sa godišnjom plaćom od 61.610 akči, nalazi se i u popisu koji navodi Kreševljaković (v. str. 148) Zanimljivo je napomenuti da u potpisu ovog age stoji ime Ali, a u pečatu Sulejman. Džebedžije su se brinule o čuvanju municije i prenošenju iz grada u grad i na ratište. Njih nije bilo mnogo i ne zna se da li ih je imala svaka kapetanija. Služba im je bila vezana za gradove, jer su baruthane i skladišta bila u samim gradovima. Zapovijedale su im džebedži-age ili džebedži-baše. Po starom običaju, u rat je išao svaki šesti džebedžija (v. Kreševljaković... o.c., I, str. 36).

Tri banjalučka arzuhala

93

32 Vaš sluga Jusuf, aga džemata mustahfiza kod mosta i opkopa. (Pečat): Bože, daj da Jusufovi poslovi budi uspješni! 33 Vaš sluga Abdulah, aga džemata novih džebedžija (Pečat): Abdulah, god. (1)189/177586. 34 Vaš sluga Mehmed, aga džemata novih mustahfiza tvrđave Kastel. (Pečat): Božiji rob Mehmed, god. 1167/1753-54. 35 Vaš sluga Hasan, ćehaja I džemata azapa. (Pečat): Božiji rob Hasan. 36 Vaš sluga hadži Ebu Bekr, bajraktar. (Pečat): Odraz božanske dobrote. Njegov (Božiji) rob Ebu Bekr. 37 Vaš sluga Hasan, čauš. (Pečat): Odraz božanske dobrote Hasan. Godina 1180/1766-67. 38 Vaš sluga Mehmed, ćehaja. (Pečat): Bože, ispuni želju Mehmedovu! 39 Vaš sluga Ali, ćehaja (Nama pečata). 40 Vaš sluga Ibrahim, ćehaja. (Pečat): Bože, ispuni želju Ibrahimovu! 41 Vaš sluga Kasim, ćehaja. (Pečat): Bože, ispuni želju Kasimovu!

‫ﺑﻨﺪه ﻳﻮﺳﻒ ﻣﺴﺘﺤﻔﻈﺎن ﺟﺴﺮ ﺧﻨﺪق‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﻤﻞ ﺗﺎﻛﻪ ﻣﻮﻓﻖ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب ﻳﻮﺳﻒ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ ﺟﺒﻪ ﺟﻴﺎن ﺟﺪﻳﺪ‬ 189 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻣﺴﺘﺤﻔﻈﺎن ﻛﺎﺳﺘﻠﺮ ﺟﺪﻳﺪ‬ 1167 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻣﺤﻤﺪ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻛﺘﺨﺪا ﻋﺰﺑﺎن اول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﻟﺤﺎج أﺑﻮ ﺑﻜﺮ ﻋﻠﻤﺪار‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﭼﺎوش‬ 1180 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﺣﺴﻦ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻗﺎﺳﻢ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻗﺎﺳﻢ‬

94

Haso Popara

42 Vaš sluga Ahmed, ćehaja. (Pečat): Bože, ispuni želju Ahmedovu! 43 Vaš sluga Husejn, ćehaja. (Pečat): Bože, ispuni želju Husejnovu! 44 Vaš sluga Jusuf, ćehaja. (Pečat): Bože, ispuni želju Jusufovu! 45 Vaš sluga Mustafa, bajraktar. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Mustafa. 46 Vaš sluga Mehmed, bajraktar. (Pečat): Mehmed. 47 Vaš sluga Osman, bajraktar. (Pečat): Bože, daj da poslovi Osmanovi budu uspješni! 48 Vaš sluga Omer, bajraktar. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja, Njegov (Božiji) rob Omer. 49 Vaš sluga Hasan, bajraktar. (Pečat): Božiji rob Hasan. 50 Vaš sluga Ahmed, bajraktar. (Pečat): Božiji rob Ahmed. 51 Vaš sluga Hasan, serde prvog džemata.21 (Pečat): Božiji rob Hasan. 52 Vaš sluga Ibrahim, serde. (Pečat): Bože, spasi kao što si spasio Ibrahima! Amin!

‫ﺑﻨﺪه أﺣﻤﺪ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد أﺣﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻳﻮﺳﻒ ﻛﺘﺨﺪا‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻳﻮﺳﻒ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻋﻠﻤﺪار‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻰ ﻋﺒﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ‬

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻋﻠﻤﺪار‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺜﻤﺎن ﻋﻠﻤﺪار‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﻤﻞ ﺗﺎ ﻛﻪ ﻣﻮﻓﻖ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب ﻋﺜﻤﺎن‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻤﺮ ﻋﻠﻤﺪار‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻰ ﻋﺒﺪه ﻋﻤﺮ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻋﻠﻤﺪار‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه أﺣﻤﺪ ﻋﻠﻤﺪار‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا أﺣﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﺳﺮده أول‬ َ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﺳﺮده‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺻﻮن ﺻﻤﺪده ﻫﻤﻴﻦ اوﻟﻪ اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ !‫آﻣﻴﻦ‬

21

Nije naveo koga roda vojske.

Tri banjalučka arzuhala

95

53 Vaš sluga Ebu Bekr, serde. (Pečat): Ebu Bekr, god. (1)188/177475. 54 Vaš sluga Muhamed, serde. (Pečat): Muhamed koji se nada Božijoj milosti. 55 Vaš sluga Ali, serde. (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov (Božiji) rob Ali. 56 Vaš sluga Ahmed, serde. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja, Njegov (Božiji) rob Ahmed. 57 Vaš sluga Osman, serde. (Pečat): Bože, daj da poslovi Osmanovi budu uspješni!22 58 Vaš sluga hadži Osman, serde. (Pečat): Božiji rob Osman. 59 Vaš sluga Ali, serde. (Pečat): Ponizni Ali na rajskom vrelu Kevser. Godina 1180/1766. 23 60 Vaš sluga Husejn, serde. (Pečat): Bože, ispuni želju Husejnovu!

‫ﺑﻨﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ ﺳﺮده‬ 188 (‫)ﻣﻬﺮ(: أﺑﻮ ﺑﻜﺮ)ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﺳﺮده‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: راﺟﻲ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﺳﺮده‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه أﺣﻤﺪ ﺳﺮده‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه أﺣﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺜﻤﺎن ﺳﺮده‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﻤﻞ ﺗﺎ ﻛﻪ ﻣﻮﻓﻖ اوﻟﻪ ﻳﺎ رب ﻋﺜﻤﺎن‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه اﻟﺤﺎج ﻋﺜﻤﺎن ﺳﺮده‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻋﺜﻤﺎن‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﺳﺮده‬ 1180 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﺎك ﺳﺎره ﻓﻲ ﻛﻮﺛﺮ ﻋﻠﻲ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﺳﺮده‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺣﺴﻴﻦ‬

22 23

Potpisao se i kao bajraktar (v. pod brojem 47) Ovaj Ali potpisao se na tri mjesta, kao aga I džemata farisa (v. pod br. 17), kao aga VII džemata farisa (v. pod br. 23) i ovdje kao serde.

96

Haso Popara

ARZUHAL III16 upućen bosanskom namjesniku17 od strane šejhova, alima, dobrih i pobožnih ljudi, imama, hatiba i vaiza banjalučkih džamija, mustahfiza banjalučke tvrđave, kapetana, aga, oficira i vojnika svih rodova vojske banjalučke kapetanije i drugih uglednih građana Banje Luke u vezi sa sporom sa Dervišom Abdulahbegom18 i Mustaj-begom19 iz Jajca oko ubiranja godišnje berive (mevadžiba za plaće osoblja banjalučke kapetanije) od odžakluk-timara u Kobašu i prihoda od neke mukate i baštine. Oni u arzuhalu navode da je još prije pet godina kadija u Travniku potvrdio da Derviš Abdulah-beg i Mustaj-beg banjalučkoj kapetaniji duguju 4.840 esedi groša, da taj dug nisu isplatili, da su na prevaru iz Carigrada isposlovali berat20 i uzurpirali mukatu u Kobašu, te na kraju mole da se njihov berat stavi van snage i izda drugi kojim bi se potvrdilo pravo banjalučkog kapetana na mukatu u Kobašu.21 Slijede bilješke, imena, pečati i drugi podatci potpisnika arzuhala u originalu i prijevodu na bosanski jezik:

16 17 18

19 20

21

Dokumenat se u GH biblioteci u Sarajevu vodi pod privremenim brojem A-102 u Đumišića zbirci. Isto kao u bilješci pod br. 11, str. 72. Derviš Abdulah-beg je kapetan jajačke kapetanije. Ne zna se kada je postavljen za kapetana, ali se zna da je njegovo kapetanovanje završeno nešto prije 1796. godine, jer se te godine spominje kao pokojnik (v. Kreševljaković... o. c., I, str. 149). Najvjerovatnije je riječ o Mustaj-begu, sinu Šah-bega, koji je na položaj kapetana jajačke kapetanije došao prije 1806. godine (v. Kreševljaković... o. c., I, str. 149). Slična uzurpacija desila se u Mostaru oko 1730. godine, kada su se digli svi kapetani i drugi dostojanstvenici, njih 112, da brane pravo svoga druga. U tom smislu su napisali i potpisali mahzar na sultana i uzurpator je bio uklonjen (v. Kreševljaković... o. c., I, str. 50). Najvjerovatnije je riječ o skeli carskog hasa u nahiji Kobaš koja je još oko 1747. godine bila odžakluk banjalučke kapetanije (v. Kreševljaković... o. c., I, str. 145).

Tri banjalučka arzuhala

97

1 َ ‫ﻣﺎ رآه اﻟﻤﺆﻣﻨﻮن ﺣﺴﻨﺎ ﻓﻬﻮ ﻋﻨﺪ اﻟﻠﻪ ﺣﺴﻦ‬ Ono što vjernici drže za lijepo, lijepo je i kod Boga. ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻠﻲ اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ Vaš sluga blagosiljatelj Ali, imam i hatib 1 ‫ﻣﻬﺪي ﺑﻚ‬ u Mehdi-begovoj džamiji. ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻴﺖ أزﻟﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﻠﻲ‬ (Pečat): Praiskonska kuća Njegova roba Alije. 2 ّ ‫ﻧﺮﺟﻮ ﻣﻦ ﻛﺎﻓﺔ اﻷﻧﺎم اﻟ ّﻠﻄﻒ واﻻﺣﺴﺎن‬ Od svih ljudi očekujemo ljubaznost, ‫واﻻﻧﻌﺎم‬ dobrostivost i pažljivost. ‫اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﺤﺎج ﻋﻤﺮ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ اﻟﺤﺎج ﻣﺤﻤﺪ‬ Vaš sluga blagosiljatelj hadži Omer, ّ 2 imam u hadži Mehmedovoj džamiji. ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ أﻟﻄﺎف اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﻤﺮ‬ (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov (Božiji) rob Omer. 3 ‫ذﻟﻚ ﻛﺬاﻟﻚ وأﻧﺎ ﺷﺎﻫﺪ ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ‬ To je tako i ja to svjedočim. ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻤﺮ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺳﻠﻄﺎن‬ Vaš sluga blagosiljatelj Omer, imam u 3 ‫ﺳﻠﻴﻤﺎن ﺧﺎن‬ Sultan- Sulejman-hanovoj džamiji. ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ )ﻣﺮاد( ﻋﻤﺮ‬ (Pečat): Bože, ispuni (želju) Omerovu! 4 ‫ﺣﺼﻮل ﻫﺬا اﻟﻤﺮام ﻣﻘﺼﻮد ﻋﻨﺪ اﻷﻧﺎم‬ Svijet se nada da će mu ova želja biti ispunjena. ّ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﺸﻴﺦ اﻟﺤﺎج ﻣﺤﻤﺪ اﻟﻤﻔﺘﻲ ﺑﻤﺪﻳﻨﻪ‬ Vaš blagosiljatelj šejh hadži Muhamed, ّ ّ ‫ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ ﺳﺎﺑﻘﺎ‬ bivši muftija u gradu Banjoj Luci. (Pečat): Nadati se u Božiju milost i više ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺮﺟﻮ ﻣﻦ اﻟﻠﻪ اﻟﺤﺴﻨﻰ واﻟﺰّﻳﺎدة ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ّ ‫ﻣﻔﺘﻲ‬ od toga. Muftija Muhamed. 5 ‫اﻟﺮاﺣﻤﻮن ﻳﺮﺣﻤﻬﻢ اﻟﺮﺣﻤﻦ‬ Samilosnima će se smilovati Milostivi. ّ ّ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﻣﺤﻤﺪ اﻟﻤﻔﺘﻲ ﺑﻤﺪﻳﻨﺔ ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ Vaš blagosiljatelj Muhamed, muftija u ّ gradu Banjoj Luci. ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﻣﺤﻤﺪ‬ (Pečat): Oslonio sam se na svoga ّ Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Muhamed.
1 2 Vidi bilješku pod br. 8, str. 88. Najvjerovatnije je riječ o džamiji Mehmed-bega kapetana, koja je 1570/1604. godine imala svoga imama, dvojicu mujezina i 45 kuća. (v. Amina Kupusović, ”Nahija Banja Luka u opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine”, Prilozi za orijentalnu filologiju, vol. 44-45, Sarajevo, 1996., str.172-73). Isto kao u bilješci pod br. 5, str. 87.

3

98

Haso Popara

6 Vaš sluga blagosiljatelj hadži Omer, bivši kadija u kadiluku Čelebi Pazaru (Rogatici).4 (Pečat): Bože, olakšaj poslove Omerove. God. (1)171/1757-58. 7 Smilujte se onima koji su na Zemlji pa će vam se smilovati Onaj Koji je na nebu! Vaš sluga blagosiljatelj Ahmed, bivši kadija u kadiluku Zvornik. (Pečat): Hvala na svakom stanju Uzvišenom Bogu! 8 Sve što je na ovom papiru napisano od općeg je dobra za ljude. Vaš blagosiljatelj Ali, hatib u džamiji Gornja Hassa.5 (Pečat): Ali, godina 1136/1723-24. 9 Sve što se u njemu navodi i moli na dobrobit je siromašnim i nemoćnim. Vaš blagosiljatelj Mustafa, vaiz u Sultan- Sulejman-hanovoj džamiji.6 (Pečat): Odraz božanske dobrote Mustafa.

‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﻔﻘﻴﺮ اﻟﺤﺎج ﻋﻤﺮ اﻟﻘﺎﺿﻲ‬ ّ ‫ﺑﻘﻀﺎء ﭼﻠﺒﻲ ﭘﺎزاري ﺳﺎﺑﻘﺎ‬ 171 (‫)ﻣﻬﺮ(: رب ﺳﻬّﻞ أﻣﻮر ﻋﻤﺮ )ﺳﻨﻪ‬ ّ ‫ارﺣﻤﻮا ﻣﻦ ﻓﻲ اﻷرض ﻳﺮﺣﻤﻜﻢ ﻣﻦ ﻓﻲ‬ ‫اﻟﺴﻤﺎء‬ ّ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ أﺣﻤﺪ اﻟﻘﺎﺿﻲ ﺑﻘﻀﺎء ازورﻧﻴﻖ‬ ‫ﺳﺎﺑﻘﺎ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: أﺣﻤﺪ ﻛﻞ ﺣﺎل اﻟﻠﻪ اﻟﻤﺘﻌﺎل‬ ‫ﻣﺎ ﺣﺮر ﻓﻲ ﻫﺬا اﻟﻘﺮﻃﺎس ﻧﺎﻓﻊ ﻟﻠﻨّﺎس‬ ّ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻠﻲ اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺧﺎﺻﻪ‬ ‫ﺑﺎﻻ‬ 1136 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﻠﻲ )ﺳﻨﻪ‬ ّ ‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻻﻧﻬﺎء واﻟﺮﺟﺎ ﻧﺎﻓﻊ ﻷﻣﻮر اﻟﻀﻌﻔﺎء‬ ّ ‫واﻟﻔﻘﺮاء‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﻣﺼﻄﻔﻰ اﻟﻮاﻋﻆ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺳﻠﻄﺎن‬ ‫ﺳﻠﻴﻤﺎن ﺧﺎن‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻧﺎﺋﻞ أﻟﻄﺎف ﺧﺪا ﻣﺼﻄﻔﻰ‬

4

5

6

Riječ je o hadži Sim-zade Omer-efendiji, sinu hadži Ismail-efendije, za čije su se postavljanje na položaj naiba u Banjoj Luci zalagali potpisnici prvog i drugog arzuhala (v. opširnije u bilješci pod br. 12, str. 72-73). Nismo pouzdano mogli utvrditi o kojoj je džamiji riječ, jer u nama dostupnoj literaturi nismo pronašli ni džamiju ni mahalu pod ovim imenom. Po izrazu Gornja (‫ )ﺑﺎﻻ‬može se naslutiti da se nalazila ili u Gornjem Šeheru ili na nekoj uzvišici. Možda je to bilo drugo ime za Kubad-aginu ili Džamiju na stijeni? Isto kao u bilješci pod br. 5, str. 87.

Tri banjalučka arzuhala

99

10 Sve što se u njemu navodi odgovara činjeničnom stanju. Vaš blagosiljatelj Omer, imam i hatib u Gazanferiji džamiji.7 (Pečat): Bože, ispuni želju Omerovu! 11 Činjenično stanje je onako kako je u ovom dokumentu navedeno. Vaš blagosiljatelj hadži Jusuf, imam u Kalauziji džamiji.8 (Pečat): Božiji rob Jusuf, god. (1)189/1775-76. 12 Najbolje dobro djelo je pružiti pomoć obespravljenom. Vaš blagosiljatelj hadži Salih, imam u hadži Omerovoj džamiji.9 (Pečat): Hadži Salih, god. (1)131/1718-19.10 13 Ono što se u ovom mahzaru navodi jasnije je od Sunca i Mjeseca. Vaš blagosiljatelj hadži Mustafa, imam i hatib u Mehmed-pašinoj džamiji.11 (Pečat): Mustafa.

‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻣﻦ اﻟﻤﻘﺎل ﻣﻮاﻓﻖ ﺑﺤﻘﻴﻘﺔ اﻟﺤﺎل‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﻋﻤﺮ اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻏﻀﻨﻔﺮﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻤﺮ‬ ‫اﻷﻣﺮ ﻓﻲ اﻟﺤﻘﻴﻘﻪ ﻛﻤﺎ زﺑﺮ ﻓﻲ اﻟﻮﺛﻴﻘﺔ‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﺣﺎج ﻳﻮﺳﻒ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻗﻮﻻﻋﻮزﻳﻪ‬ ّ 189 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻳﻮﺳﻒ )ﺳﻨﻪ‬ ‫أﻓﻀﻞ اﻟﻤﻌﺮوف اﻋﺎﻧﺔ اﻟﻤﻠﻬﻮف‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﺣﺎج ﺻﺎﻟﺢ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻋﻤﺮ أﻓﻨﺪي‬ ّ 131 (‫)ﻣﻬﺮ(: اﻟﺤﺎج ﺻﺎﻟﺢ )ﺳﻨﻪ‬ ّ ‫ﻣﺎ ﻫﻮ اﻟﻤﺤﺮر ﻓﻲ ﻫﺬا اﻟﻤﺤﻀﺮ أﻇﻬﺮ ﻣﻦ‬ ّ ّ ‫اﻟﺸﻤﺶ واﻟﻘﻤﺮ‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﺤﺎج ﻣﺼﻄﻔﻰ اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ‬ ّ ‫ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻣﺤﻤﺪ ﭘﺎﺷﺎ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺼﻄﻔﻰ‬

7 8 9 10

11

Isto kao u bilješci pod br. 18, str. 78. Isto kao u bilješci pod br. 20, str. 78. Isto kao u bilješci pod br. 19, str. 78. Isti ovaj hadži Salih potpisao se kao imam Hadži Omerove džamije i u prvom arzuhalu, samo što je ovdje otisak njegovog pečata u cijelosti čitljiv (v. potpisnika pod br. 16 u arzuhalu I). Ako je cijelo vrijeme, otkako je sebi dao izraditi pečat vršio istu službu, to bi značilo da je blizu 60 godina bio imam Hadži Omerove džamije. Najvjerovatnije je riječ o Sofi Mehmed-pašinoj džamiji (v. bilješku pod br. 8, str. 75).

100

Haso Popara

14 Svjedočimo ono što znamo, a Bog nam je svjedok da je istina ono što govorimo.12 Vaš blagosiljatelj Hasan, šejh13 i hatib u Defterdarevoj džamiji.14 (Pečat): ... Hasan.15 15 Najslabiji Božiji rob Muhamed, imam i hatib u Zulfikarevoj džamiji.16 (Pečat): Hvala Bogu da mi je ime Muhamed. 16 Stvar je onakva kako se navodi u ovom dokumentu. Vaš blagosiljatelj Ahmed, imam i hatib u Debagiji džamiji.17 (Pečat): Bože, ispuni želju Ahmedovu!
12 13

‫ﺷﻬﺪﻧﺎ ﺑﻤﺎ ﻋﻠﻤﻨﺎ واﻟﻠﻪ ﻋﻠﻰ ﻣﺎ ﻧﻘﻮل ﺷﻬﻴﺪ‬

ّ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ اﻟﺸﻴﺦ ﺣﺴﻦ واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ دﻓﺘﺮي‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: اوﻟﻪ... ﺣﺴﻨﺎﺗﻴﻠﻪ ﺣﺴﻦ‬ ‫أﺿﻌﻒ اﻟﻌﺒﺎد ﻣﺤﻤﺪ اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ‬ ّ ‫ذواﻟﻔﻘﺎر‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: اﻟﺤﻤﺪ ﻟﻠﻪ ﻛﻪ ﻧﺎﻣﻢ ﺷﺪ ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫اﻷﻣﺮ ﻛﻤﺎ ﻳﺤﻮﻳﻪ ﻫﺬه اﻟﻮﺛﻴﻘﺔ‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ أﺣﻤﺪ اﻻﻣﺎم واﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ د ّﺑﺎﻏﺎن‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد أﺣﻤﺪ‬

14 15 16

17

Ovom izrekom se aludira na riječi Jusuf, a.s., braće (v. Kur’an, Yūsuf, 81). Zanimljivo je napomenuti da se ovaj Hasan potpisao i kao šejh. Tu titulu uz svoje ime napisao je i bivši banjalučki muftija Muhamed (v. potpisnika pod br. 4 u ovom arzuhalu). Nju su, obično, uz svoje ime stavljali pročelnici sufijskih redova. Poznato je da je hadži Perviz 1047/1638. godine uvakufio, između ostalog i dvije njive, od kojih se jedna nalazila pored tekije. Po toj tekiji, koja se nalazila na desnoj obali Vrbasa u Donjem Šeheru, i danas se Tekijom naziva jedan lokalitet u Banjoj Luci. Na taj lokalitet odnosi se i narodna pjesma Zakukala sinja kukavica, usred zime, kad joj nije vrime... Pjesma govori o gradnji Ferhadije, a zabilježio ju je učitelj i folklorista Antun Hangija. Na osnovu nje i karakteristične čalme na dvanaest ovoja, kakva se nalazi na Ferhadpašinu nišanu i kakvu su nekada nosili bektašijski derviši, Bejtić pretpotstavlja da je i sam Ferhad-paša bio bektašija. (v. Bejtić, Banja Luka... o.c., str. 100-101 i 111). Džemal Ćehajić samo jednom rečenicom spominje ovu tekiju: ”Zna se da je jedna bektašijska tekija postojala i u Banjoj Luci.” (v. Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1986., str. 169). Otuda možemo pretpotstaviti da su i ova dvojica šejhova pripadali bektašijskom redu i da su, možda, bili šejhovi ove bektašijske tekije u Banjoj Luci. Isto kao u bilješci pod br. 3, str. 74. Zbog slabog otiska, gornji dio pečata nije čitljiv. Hadži Zulfikarova ili Tulekova džamija sa drvenom munarom nalazila se u Lijevoj Novoseliji. Podigao ju je hadži Zulfikar u XVII stoljeću. Spaljena je 17. maja 1993. godine, kada su joj izgorjeli krov i munara, a zidovi teško oštećeni. (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 578 i 599). Isto kao u bilješci pod br. 13, str. 76.

Tri banjalučka arzuhala

101

17 Najslabiji stvor na svijetu Husejn, hatib u Hadži Salihovoj džamiji.18 (Pečat): Husejn. 18 Ono što je u njemu je onako kako je. Vaš blagosiljatelj Ahmed, imam u Osman-šahovoj džamiji.19 (Pečat): Onome ko nosi pečat ljubavi i dar kuće Ahmedove, ne treba drugi znak. 19 Budi dobrostiv prema drugima kao što je Bog prema tebi. Siromah Abdulah, imam u Sitariji džamiji.20 (Pečat): Od (Ilah) Bog nastalo je (ime) Abdulah.21

‫أﺿﻌﻒ اﻟﻮرى ﺣﺴﻴﻦ اﻟﺨﻄﻴﺐ ﺑﺠﺎﻣﻊ اﻟﺤﺎج‬ ّ ‫ﺻﺎﻟﺢ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﻣﺎ ﻓﻴﻪ ﻛﻤﺎ ﻓﻴﻪ‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ أﺣﻤﺪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻋﺜﻤﺎن ﺷﺎه‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻬﺮ ﻣﺤﺒﺖ ﻣﻬﺮ آوردي ﺧﺎﻧﻪ أﺣﻤﺪ ﻧﻪ‬ ‫ﺣﺎﺟﺖ ﻧﺎم ﻧﺸﺎﻧﻪ‬ ‫أﺣﺴﻦ ﻛﻤﺎ أﺣﺴﻦ اﻟﻠﻪ اﻟﻴﻚ‬ ‫اﻟﻔﻘﻴﺮ ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﺳﺘﺎرﻳﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: وﻣﻦ اﻟﻪ ﻧﺴﺒﺘﻪ ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ‬

18 19

20

21

Isto kao u bilješci pod br. 7, str. 88. Osman-šahova džamija nalazila se na desnoj obali Vrbasa u Gornjem Šeheru, naspram Kubad-agine džamije na lijevoj strani. Nazvana je po svome osnivaču Osman-šahu, drugom bosanskom sandžakbegu koji je pospješio razvoj Banje Luke. Prema Bejtiću, podignuta je 1563. godine (v. Banja Luka... o.c., str. 96). Muvekkit navodi da je ovaj Osman, sin Kara Mustafe-paše i Sultan-Sulejman-hanove sestre Hubane, bio na položaju bosanskog sandžakbega 962/1554-55. godine, da je na tom položaju umro i da je ukopan u selu Kopčić u kadiliku Prusac, gdje se i danas nalazi njegovo turbe (v. Muvekkit... o.c., I, str. 141). Osman-šahova džamija porušena je 1959. godine (v. Husedžinović, Dokumenti...o.c., str. 561). Sitarija, Sitarska ili Sejjar džamija sa drvenom munarom nalazila se na desnoj obali Vrbasa, između Gornjeg i Donjeg Šehera. Podignuta je prije 1604. godine, jer se te godine spominje u popisu sa mahalom Sitari od 92 kuće. Porušena je poslije Drugog svjetskog rata, a na njenom mjestu je podignut metalni kiosk (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 147 i 561). Ovim se očito aludira na Isaove, a.s., riječi ”Ja sam Allahov rob” (v. Kur’an, Merjem, 30), koje je još kao novorođenče izgovorio u kolijevci kada su njegovu majku, hazreti Merjem, optužili za nemoral, kao i na kur’anske riječi ”Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i riječ Njegova, koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega” (v. Kur’an, an-Nisā’ 171).

102

Haso Popara

20 Stvar je onakva kako je ovdje napisano. Vaš sluga blagosiljatelj Hasan, imam u Pervizovoj džamiji.22 (Pečat): Dar Blagodarnog, Njegov (Božiji) rob Hasan, god. 1133/172021. 21 Kažem kao što su drugi rekli i nikada neću prestati govoriti istinu. Vaš blagosiljatelj hadži Muhamed, imam u Kul džamiji.23 (Pečat): Dar Blagodarnog, Njegov (Božiji) rob Hasan, god. 1133/172021. 22 Vaš sluga Mustafa, kapetan u Banjoj Luci.24 (Pečat): Prah pod nogama ponosa svijeta (tj. Muhameda), Mustafa. 23 Vaš sluga Mehmed, pomoćnik zapovjednika tobdžija. (Pečat): Božiji rob Mehmed. 24 Vaš sluga Mehmed, aga II džemata azapa. (Pečat): Božiji rob Hasan.

‫اﻷﻣﺮ ﺣﺴﺒﻤﺎ رﻗﻢ ﻓﻴﻪ‬ ‫اﻟﻌﺒﺪ اﻟﺪّاﻋﻲ ﺣﺴﻦ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﭘﺮوﻳﺰ‬ (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻮاﻫﺐ ذو اﻟﻤﻨﻦ ﻋﺒﺪه ﺣﺴﻦ )ﺳﻨﻪ‬ 1133 ‫ﻛﻤﺎ ﻗﺎﻟﻮا أﻗﻮل وﻋﻦ اﻟﺤﻖّ ﻻ أزول‬ ‫اﻟﺪّاﻋﻲ ﺣﺎج ﻣﺤﻤﺪ اﻻﻣﺎم ﺑﺠﺎﻣﻊ ﻗﻮل‬ ّ ّ (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻮاﻫﺐ ذو اﻟﻤﻨﻦ ﻋﺒﺪه ﺣﺴﻦ )ﺳﻨﻪ‬ 1133 ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻗﭙﻮدان ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﺎك ﭘﺎى ﻓﺨﺮ ﻋﺎﻟﻢ ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ وﻛﻴﻞ ﺳﺮﻃﻮﭘﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬

22

23

24

Hadži Pervizova ili Potočka džamija sa drvenom munarom nalazila se na desnoj obali Vrbasa. Podigao ju je 1039/1630. godine Hadži Perviz, sin Abdulazizov, bogati banjalučki trgovac. Original njegove vakufname, koju je vrlo kitnjastim stilom na turskom jeziku sastavio sarajevski pjesnik Muhamed Nerkesi (u to doba kadija u Banjoj Luci), nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Zapaljena je 6. septembra 1993. godine. Tom prilikom izgorili su joj krov, munara i trijem, a zidovi teško oštećeni. (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 127 i 561). Kul-mahal džamija sa drvenom munarom nalazila se na desnoj obali Vrbasa, nizvodno od Mejdanske džamije. Porušena je 1954. godine i prenesena u selo Vrbanjce. (v. Husedžinović, Dokumenti... o.c., str. 130 i 561). Isto kao u bilješci pod br. 13, str. 90.

Tri banjalučka arzuhala

103

Vaš sluga Ahmed, aga IV džemata azapa. (Bez pečata) Vaš sluga Ali, aga V džemata azapa. (Pečat): Bože, ispuni želju Alijinu!

25 ‫ﺑﻨﺪه أﺣﻤﺪ ﻋﺰﺑﺎن راﺑﻊ‬

26 ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻋﺰﺑﺎن ﺧﺎﻣﺲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎ ﻣﺤﻤﺪ ﻗﻴﻞ ﺷﻔﺎﻋﺖ اﻣﺘﻜﺪرﻋﻠﻲ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﺻﺎﻟﺢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﺎ ﻣﺤﻤﺪ ﻗﻴﻞ ﺷﻔﺎﻋﺖ اﻣﺘﻜﺪرﺻﺎﻟﺢ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻟﺚ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن راﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻓﺎرﺳﺎن ﺧﺎﻣﺲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺣﺴﺒﻰ اﻟ ّﻠﻪ وﺣﺪه وﻛﻔﻰ ﻋﺒﺪه‬ ‫ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎدس‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻧﻮر اﻟﻬﻲ اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬

27 Vaš sluga Ali, aga I džemata farisa. (Pečat): Muhamede, budi zagovornik (kod Boga) svome sljedbeniku Aliji! 28 Vaš sluga Salih, aga II džemata farisa. (Pečat): Muhamede, budi zagovornik (kod Boga) svome sljedbeniku Salihu! 29 Vaš sluga Ibrahim, aga III džemata farisa. (Pečat): Božiji rob Ibrahim. 30 Vaš sluga Ali, aga IV džemata farisa. (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov (Božiji) rob Ali. 31 Vaš sluga Mustafa, aga V džemata farisa. (Pečat): Dovoljan mi je samo Bog. Njegov (Božiji) rob Mustafa. 32 Vaš sluga Muhamed, aga VI džemata farisa. (Pečat): Muhamed. 33 Vaš sluga Ali, aga VII džemata farisa. (Pečat): Bože, ispuni želju Alijinu! 34 Vaš sluga Ibrahim, aga VIII džemata farisa. (Pečat): Odraz božanskog svjetla Ibrahim.

104

Haso Popara

35 Vaš sluga Halil, aga IX džemata farisa. (Pečat): Halil. 36 Vaš sluga Mehmed, aga I džemata martoloza. (Pečat): Odraz božanskog svjetla. Njegov (Božiji) rob Mehmed. 37 Vaš sluga Hasan, aga II džemata martoloza. (Pečat): Bože, ispuni želju Hasanovu! 38 Vaš sluga Ali, aga džemata mustahfiza u tvrđavi Banja Luka. (Pečat): Odraz božanske dobrote Ali. God. 1156/1743-44. 39 Vaš sluga hadži Ibrahim, aga džemata đonlija. (Pečat): Bože, ispuni želju Ibrahimovu! 40 Vaš sluga Hasan, ćehaja I džemata azapa. (Pečat): Njegov (Božiji) sluga Hasan. 41 Vaš sluga Ebu Bekr, bajraktar I džemata azapa. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Ebu Bekr. 42 Vaš sluga Osman, serde I džemata azapa. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Osman. 43 Vaš sluga Ali, serde I džemata azapa. (Pečat): Bože, ispuni želju Alijinu!

‫ﺑﻨﺪه ﺧﻠﻴﻞ ﻓﺎرﺳﺎن ﺗﺎﺳﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﻠﻴﻞ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻣﺎرﺗﻠﻮﺳﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻧﻮر اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﻣﺤﻤﺪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻣﺎرﺗﻠﻮﺳﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻣﺴﺘﺤﻔﻈﺎن ﺑﻨﺎ ﻟﻮﻗﻪ‬ 1156 (‫)ﻣﻬﺮ(: ﻧﺎﺋﻞ أﻟﻄﺎف اﻟﻬﻲ ﻋﻠﻲ )ﺳﻨﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﻟﺤﺎج اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﮔﻮﯕﻠﻠﻴﺎن‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻛﺘﺨﺪا ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮﻋﻠﻤﺪار ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬

‫ﺑﻨﺪه ﺣﺎﺟﻲ ﻋﺜﻤﺎن ﺳﺮده ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﺜﻤﺎن‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﺳﺮده ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻋﻠﻲ‬

Tri banjalučka arzuhala

105

44 Vaš sluga Muhamed, čauš I džemata azapa. (Pečat): Bože, ispuni želju Muhamedovu! 45 Vaš sluga hadži Hasan, serde tobdžija. (Pečat): Odraz božanske dobrote. Njegov (Božiji) rob Hasan. 46 Vaš sluga Jusuf, serde I džemata azapa. (Pečat): Jusuf... 47 Vaš sluga Hasan, bajraktar II džemata azapa.25 48 Vaš sluga Jusuf, ćehaja II džemata azapa. (Pečat): Odraz božanske dobrote, Njegov (Božiji) rob Ali. 49 Vaš sluga Jusuf, ćehaja V džemata azapa. (Pečat): Odraz božanskog svjetla, Njegov (Božiji) rob Ebu Bekr. 50 Vaš sluga Husejn, serde džemata azapa. (Pečat): Bože, ispuni želju Husejnovu! 51 Vaš sluga Mustafa, ćehaja IV džemata azapa. (Pečat): Odraz božanske dobrote Mustafa. 52 Vaš sluga Osman. ćehaja I džemata farisa. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Osman.
25 Potpisnik nije stavio svoj pečat.

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﭼﺎوش ﻋﺰﺑﺎن أول‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺎﺟﻲ ﺣﺴﻦ ﺳﺮدهء ﻃﻮﭘﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻳﻮﺳﻒ ﺳﺮدهء )ﻋﺰﺑﺎن( أول‬ ّ .... ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻳﻮﺳﻒ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﻋﻠﻤﺪار ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﻛﺘﺨﺪا ﻋﺰﺑﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه أﺑﻮ ﺑﻜﺮ ﻛﺘﺨﺪا ﻋﺰﺑﺎن ﺧﺎﻣﺲ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻧﻮر اﻟﻬﻲ أﺑﻮ ﺑﻜﺮ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﺳﺮدهء ﻋﺰﺑﺎن‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﺮآور اﻟﻬﻲ ﻣﺮاد ﺣﺴﻴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻛﺘﺨﺪا ﻋﺰﺑﺎن راﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻧﺎﺋﻞ أﻟﻄﺎف ﺧﺪا ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺜﻤﺎن ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن أول‬ ّ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﻋﺜﻤﺎن‬

106

Haso Popara

53 Vaš sluga Ibrahim, bajraktar spomenutog (tj. I) džemata farisa. (Pečat): Moj uspjeh zavisi samo od Boga.26 Njegov (Božiji) rob Ibrahim. 54 Vaš sluga Muhamed, ćehaja II džemata farisa. (Pečat): Njegov (Božiji) rob Muhamed. 55 Vaš sluga Salih, bajraktar spomenutog (tj. II) džemata farisa. (Pečat): Salih. 56 Vaš sluga hadži Sulejman, serde spomenutog (tj. II) džemata farisa. (Pečat): Čuvar sufijske tajne, šejh Sulejman Mevlevi.27 57 Vaš sluga Abdulah, bajraktar III džemata farisa. (Pečat): Od (Ilah) Bog nastalo je (ime) Abdulah.28 58 Vaš sluga Mustafa, serde spomenutog (tj. III) džemata farisa. (Pečat): ... Mustafa. 59 Vaš sluga Husejn, ćehaja IV džemata farisa. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Husejn.

‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻋﻠﻤﺪار ﻓﺎرﺳﺎن ﻣﺰﺑﻮر‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: وﻣﺎ ﺗﻮﻓﻴﻘﻲ اﻻ ﺑﺎﻟﻠﻪ ﻋﺒﺪه اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻧﻲ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﺻﺎﻟﺢ ﻋﻠﻤﺪار ﻓﺎرﺳﺎن ﻣﺰﺑﻮر‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺻﺎﻟﺢ‬ ‫ﺑﻨﺪه اﻟﺤﺎج ﺳﻠﻴﻤﺎن ﺳﺮدهء ﻣﺰﺑﻮر‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺧﺎزن ﻛﻨﺞ ﻗﻨﺎﻋﺖ ﺷﻴﺦ ﺳﻠﻴﻤﺎن ﻣﻮﻟﻮي‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ ﻋﻠﻤﺪار ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻟﺚ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: وﻣﻦ اﻟﻪ ﻧﺴﺒﺘﻪ ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﺳﺮدهء ﻣﺰﺑﻮر‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ... ﻣﺼﻄﻔﻰ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻴﻦ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن راﺑﻊ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﺣﺴﻴﻦ‬

26 27 28

Za moto je uzeo kur’anski tekst (v. Kur’an, Hūd, 88) Sulejman je treći šejh koji se potpisao na ovom dokumentu. Kako se iz njegova pečata vidi, bio je šejh mevlevijskog reda. Pečat ovog Abdulaha je isti kao i kod Abdulaha, imama Sitarije džamije (v. potpisnika pod br. 19). Ukoliko se radi o istoj osobi, to bi značilo da je spomenuti Abdulah istovremeno bio i imam Sitarije džamije i bajraktar III džemata farisa.

Tri banjalučka arzuhala

107

60 Vaš sluga Muhamed, serde IV džemata farisa. (Pečat): Njegov (Božiji) rob Muhamed. 61 Vaš sluga Hasan, serde spomenutog (tj. IV) džemata farisa. (Pečat): Božiji rob Hasan. 62 Vaš sluga Muhamed, ćehaja V džemata farisa. (Pečat): Muhamed. 63 Vaš sluga Osman, bajraktar spomenutog (tj. V) džemata farisa. (Pečat): Božiji rob Osman. 64 Vaš sluga Mustafa, ćehaja VI džemata farisa. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Mustafa. 65 Vaš sluga Ibrahim, serde spomenutog (tj. VI) džemata farisa. (Pečat): Ibrahim. 66 Vaš sluga Salih, serde VI džemata farisa. (Pečat): Oslonio sam se na svoga Stvoritelja. Njegov (Božiji) rob Salih. 67 Vaš sluga Ali, serde VII džemata farisa (Pečat): Odraz božanske dobrote Ali. 68 Vaš sluga Osman, bajraktar VII džemata farisa (Pečat): Božiji rob Osman.

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن راﺑﻊ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﺣﺴﻦ ﺳﺮدهء ﻣﺰﺑﻮر‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﺣﺴﻦ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن ﺧﺎﻣﺲ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺜﻤﺎن ﻋﻠﻤﺪار ﻣﺰﺑﻮر‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪه ﺧﺪا ﻋﺜﻤﺎن‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎدس‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﻣﺼﻄﻔﻰ‬

‫ﺑﻨﺪه اﺑﺮﻫﻴﻢ ﺳﺮدهء ﻣﺰﺑﻮر‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﺻﺎﻟﺢ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎدس‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺗﻮﻛﻠﻲ ﻋﻠﻰ ﺧﺎﻟﻘﻲ ﻋﺒﺪه ﺻﺎﻟﺢ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﻠﻲ ﺳﺮدهء ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻋﻠﻲ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺜﻤﺎن ﻋﻠﻤﺪار ﻓﺎرﺳﺎن ﺳﺎﺑﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﺑﻨﺪهء ﺧﺪا ﻋﺜﻤﺎن‬

108

Haso Popara

69 Vaš sluga Muhamed, ćehaja VIII džemata farisa (Pečat): Odraz božanske dobrote Muhamed. 70 Vaš sluga Mehmed, bajraktar VIII džemata farisa (Pečat): Onome ko nosi pečat ljubavi i dar kuće Ahmedove, ne treba drugi znak.29 71 Vaš sluga Abdulah, ćehaja IX džemata farisa (Pečat): Njegov (Božiji) rob Abdulah.

‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ‬ ّ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻈﻬﺮ ﻟﻄﻒ اﻟﻬﻲ ﻣﺤﻤﺪ‬ ّ ‫ﺑﻨﺪه ﻣﺤﻤﺪ ﻋﻠﻤﺪار ﻓﺎرﺳﺎن ﺛﺎﻣﻦ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻣﻬﺮ ﻣﺤﺒﺖ ﻣﻬﺮ آوردﻧﻲ ﺧﺎﻧﻪ أﺣﻤﺪ‬ ّ ‫ﻧﻪ ﺣﺎﺟﺖ ﻧﺎم ﻧﺸﺎﻧﻪ‬ ‫ﺑﻨﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ ﻛﺘﺨﺪا ﻓﺎرﺳﺎن ﺗﺎﺳﻊ‬ ‫)ﻣﻬﺮ(: ﻋﺒﺪه ﻋﺒﺪ اﻟﻠﻪ‬

Ključne riječi: Banja Luka, Jajce, Tešanj, Bosanska Gradiška, Kobaš, arzuhal, Sim-zade Omer-efendi, kapetan, aga, farisi, azapi, đonlije, ćehaja, bajraktar, tobdžija, serde i odžakluk timar.

Summary Three petitions of Banja Luka - A contribution to the history of Banja Luka During the Ottoman period, Banja Luka was one of the most important centers of administrative, military, political, agricultural, cultural, religious and public life in Bosnia and Herzegovina. Banja Luka achieved an important milestone in its development at the beginning of the second half of 16th century, when Sofi Mehmed-paša in 1553 established Banja Luka as the center of the Bosnian sanjak, but complete development was achieved at the end of the 16th century when during the reign of Ferhad-paša Sokolović Banja Luka became the center of Bosnian province (1580-1638).
29 Isti pečat je stavljen i ispod imena Ahmeda, imama u Osman-šahovoj džamiji (v. potpisnika pod br. 18).

Tri banjalučka arzuhala

109

For two centuries, Austria tried to subjugate Bosnia through the Krajina region and succeeded in it in 1878. During this whole period, Austria faced a strong resistance by the people of Krajina who showed patriotism and courage especially at the battle of Banja Luka in 1737. In many wars, floods, earthquakes and other disasters which affected Banja Luka, many objects were destroyed so that the town of Banja Luka at the beginning of 19th century could not be recognized compared to previous times. However, the worst destruction of Islamic heritage occurred during the last war (1992-1995) when all fifteen mosques, five tombs, fountain and clock tower were destroyed. In the region of Banja Luka, out of 207 mosques, 205 were destroyed. This work presented three until now unknown and unpublished petitions (arzuhala) from Banja Luka from the second half of 18th century. The first two petitions refer to the appointment of qadi of Banja Luka while the third deals with the dispute about odžakluk timar in Kobaš. A short content of arzuhala was provided in Bosnian while decoded names of its signatories, their positions and the text of the stamps were given in both, the original and translated in Bosnian language. Here, therefore, we did not aim to analyze the text of the mentioned petitions as such as to provide as much information about names, positions and the role of more than 150 most prominent persons of that time in Banja Luka. Among signatories, there were muftis, qadi, muderris, shaykh, imam, khatib, vaiz, muallimah, kapetans, officers, soldiers and persons of other professions. Thanks to these petitions, we discovered important information about objects previously unknown in Banja Luka such as the Halil-paša’s mosque.

110

Haso Popara

Arzuhal I (A-277)

Tri banjalučka arzuhala

111

Arzuhal II (A-8)

112

Haso Popara

Arzuhal III (A-102)

Aladin Husić

MAGLAJ U RANOM OSMANSKOM PERIODU (15. i 16. stoljeće)
Maglaj ,,na povijesnom raskršću“
Nakon osmanskog zaposjedanja Bosne 1463. godine, dugo vremena u izvorima nemamo nikakva izravnog spomena o samom Maglaju. Vremenska praznina od dvije decenije ostavlja prostora za brojne pretpostavke o njegovoj sudbini nakon toga. Rješenjem pitanja privremeno uspostavljenog ,,Bosanskog kraljevstva“, djelimično je riješeno i pitanje položaja Maglaja u prvim decenijama osmanske uprave. Kako je ustanovljeno da se ,,obnovljeno Bosansko kraljevstvo“ nalazilo upravo između gradova Tešanj-DobojMaglaj, to je i Maglaj predstavljao vrlo važno uporište bosanskoga kralja. Skoro je nemoguće da se među ,,6 gradova bosanskoga kralja“ nije nalazio i Maglaj. Ako je takva pretpostavka tačna, on se nalazio u vlasti trojice bosanskih kraljeva: Matije, sina Radivojeva, Matije Sabančića i Matije Vojsalića. Matija, sin Radivoja, amidžić posljednjeg bosanskog kralja, pored toga što je prvi u tom nizu, ostao je i najduže od svih spomenutih, kako se, sudeći po izvorima, pretpostavlja između 1465-1471. godine. O njemu i njegovoj vladavini iz ovog perioda ne znamo ništa drugo. On je očigledno bio miljenik sultana, jer se spominje da mu je žena, inače Turkinja, 1465. bila u Istanbulu.1 Veze s osmanskom dinastijom znatno su duže. Njegov otac Radivoj, uz podršku sultana, privremeno je došao na vlast 1432-33. godine i uz pomoć osmanske vojske kontrolisao nekoliko gradova srednje Bosne.2 Ipak, ranije savezništvo s njegovim ocem, nije bilo dovoljno za održavanje na vlasti. Pretpostavlja se da nije zadovoljio aspiracije vlastele te je smijenjen. Možda je otklon vlastele proistjecao upravo zbog prebliskih odnosa s Osmanlijama. Nakon njega doveden je 16.09.1471. manje poznati
1 Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do 1463. Knjiga I, HKD, Sarajevo, 1991., 592; Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982., 49. Pavo Živković, Tvrtko II Tvrtković, Sarajevo, 1981., 172; Petar Rokai, ,,Poslednje godine balkanske politike kralja Žigmunda (1435-1437)“, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu XII/1, 1969., 91.

2

114

Aladin Husić

sitni vlastelin Matija Sabančić, a 6. maja 1476. Matija Vojsalić.3 On se očigledno vrlo kratko zadržao na tom mjestu, kraće od prethodnika. Njegova orijentacija ka Ugarskoj stajala ga je brzog dokidanja uprave. Traženje da ga prizna i ugarski kralj, sa stanovišta osmanske politike bilo je nedopustivo. Nakon tog saznanja osmanske snage su opsjele njegove gradove. Ugarski kralj mu je poslao pomoć i on se spasio zahvaljujući toj intervenciji.4 O ovim događajima nema puno vijesti, ali su moguće neke pretpostavke. Kako se 1476. spominje samo predaja Doboja, to sugerira da je jedan od glavnih gradova bosanskog kralja, a njegova predaja mogla je značiti i predaju ostalih pet utvrda pod vlašću kralja. Po svome značaju, Maglaj, sigurno, nije zaostajao iza druga dva grada, Tešnja i Doboja. To je dovoljno da se pretpostavi da je bio i vojno uporište, u kojemu je kralj imao određen broj vojnika, kao u spomenutom Doboju, te da je tu, barem povremeno, boravio i ,,marionetski kralj“. Šta je potaklo Matiju Vojsalića da se obrati i ugarskom kralju? Jednostrano priznanje od strane sultana očigledno je bilo nedovoljno. Svjestan da je ono ovisilo ,,od volje sultana“, te da nije imalo perspektivu, želio ga je dodatno osigurati. Time bi u svakoj mogućoj promjeni odnosa imao jakog saveznika. Ovdje ne treba zanemariti možda i potajne želje za potpunom obnovom krune. Posebno ako su takve namjere poticane od strane Ugarske. A njih u takvim povijesnim okolnostima svakako nije manjkalo, bez obzira na nerealnost takvih planova. No, očigledno da je postojao obostrani interes. Ugarska bi time bez rata dobila strateški značajna mjesta, uredila ih na način koji bi im garantirao više sigurnosti. U takvim slučajevima ne manjka ni nerealnih obećanja, koja su vrlo lahko mogla pokolebati bosanskoga kralja, jer je i tako sudbina njegovog kraljevstva krajnje neizvjesna i upitna. Veliko pitanje je koliko bi i u slučaju ,,ugarske zaštite“ ono moglo trajati. Mala je vjerovatnoća da bi sudbina bosankoga kralja bila bolja, s obzirom na dugotrajne ugarske pretenzije na Bosnu. To je bilo idealan trenutak da se ojača odbrambeni sistem Srebreničke banovine, kojoj bi vjerovatno pripao i Maglaj. Teritorijalni opseg privremenog kraljevstva nije poznat, osim da se spominje šest gradova. Izuzev tri spomenuta, ni jedno drugo ime ne znamo.
3 4 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 49. Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1965., 339; H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 49; Povijest Bosne i Hercegovine, 592; Adem Handžić, Tuzla i nejna okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975., 38-39-40; Ljudevit Thalloczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.-1527., Zagreb, 1916., 225-233.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

115

Pretpostavlja se da bi preostale trebalo tražiti sjevernije, u gradovima Gradačac, Soko i još nekom.5 No kako se već 1468. znaju sjeverne granice nahije Brod, onda je barem u toj oblasti moguće povući granicu do koje se protezalo to kraljevstvo. Interesantno je da se nakon stabilizacije prilika, i zaokruživanja teritorija nahije Maglaj, ona uz rijeku Bosnu protezala upravo do Žepča, Papratnice i Želeće, koji su nekad pripadali Brodu i bili sjeverna granica te nahije. To bi moglo da upućuje da se približno do njih i protezao teritorij ,,bosanskog kraljevstva“. Tragove boravka bosanskih vladara nalazimo i u toponomastici toga kraja. Na to snažno upućuju nazivi Kraljevac i Kraljevina u neposrednoj blizini Maglaja. Nije sasvim sigurno da su spomenuti toponimi nastali kao tragovi boravka naprijed spomenute trojice kraljeva, ali su ih sasvim sigurno, kao posjede dinastije, oni u navedenom periodu uživali. Maglaj u administrativnoj podjeli Premda treba računati na to da je od 1476., odnosno nakon ukidanja ,,Bosanskog kraljevstva“, Maglaj, kao mjesto i područje, pod osmanskom vlašću, prvi pouzdan i dokumentiran podatak imamo tek 1485. godine. Područje Maglaja pripojeno je nahiji Brod. Pretpostavka da je 1485. godine formirana nahija Maglaj6 ne može dobiti potvrdu u izvorima jer se i 1485. i 1489. izričito kaže: ,,Selo Maglaj, pripada Brodu“.7 Da je formirana, njeno sjedište sasvim sigurno bilo bi u Maglaju, jer je jedino on imao pretpostavke da bude sjedište nahije, te bi pisalo ,,pripada Maglaju“. Tek od 1516. godine, imamo nedvojbenu potvrdu o formiranoj nahiji, gdje jasno stoji: ,,Nahija Maglaj, sama varoš Maglaj, pripada spomenutoj (nahiji).“8 Svakako da je bila formirana nešto prije, ali nikako 1485. ili 1489. godine.9 Kada su se stekle pretpostavke krajem 15. ili početkom 16. stoljeća formirana je zasebna nahija Maglaj. Sjedište nahije bilo je u Maglaju, gdje su bili smješteni lokal5 6 7 8 9 A. Handžić, ,,Nahija Brod krajem XV i početkom XVI vijeka“, Radovi III, Muzej grada Zenice, Zenica, 1973., 385; Isti, Tuzla i njena okolina, 40. H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 150. Istanbul, BOA, TD, 18. BOA, TD, 57. Termin ,,nahija“, ponekad se koristi i u značenju područja ili kraja, a ne isključivo u značenju administrativne jedinice. Postoje i neki drugi slučajevi u kojima se uz pojedina područja, posebno ona uz utvrđena mjesta, koristi termin nahija, iako nisu samostalne administrativne jedinice. Otuda je moguća kolebljivost izvora pri čemu se paralelno koriste i Brod i Maglaj.

116

Aladin Husić

ni organi vlasti. U sudskom pogledu pripadao je kadiluku Brod, a nakon formiranja novih kadiluka sredinom 16. stoljeća, nahija Maglaj pripojena je kadiluku Tešanj.10 No prije toga, moglo bi biti da je kadija imao svoga naiba u Maglaju. Ovaj nagovještaj treba dodatno preispitati. Kao potvrdu prava uživanja u selu Raduši izvor izrijekom kaže: ,,...na osnovu hudždžeta Muslihudina, naiba kadije Broda.“ Naseljavanje Vlaha u okolici Maglaja govori da su Maglaj i okolica privremeno bili pusti. Ta pojava je potpuno razumljiva, s obzirom na položaj Maglaja sredinom 15. stoljeća. Dijelom su naseljeni u vrijeme vladavine ,,bosanskog kralja“ dijelom nakon što su potpunu kontrolu preuzele Osmanlije. Uprkos snažnom valu kolonizacije Vlasima, nisu se izgubili tragovi prisustva Crkve bosanske. Doduše, ono je najtipičnije u nazivu ,,Krstjansko selište“ u selu Riječica sjeverno od Maglaja. Iako dostupni izvori do kraja 15. stoljeća nude veoma malo informacija o Maglaju, on je, vjerovatno od 1476. a sasvim sigurno od 1485. godine, kontinuirano pod osmanskom vlašću. Od tada do konačnog pada Srebreničke banovine 1512. godine, Maglaj je igrao izuzetno značajnu ulogu u odbrani granica Bosanskog sandžaka i Osmanskoga carstva. Dugo vremena poslije toga pojedinci su uživali povlašten položaj i oslobađani su svih nameta. Za 11 povlaštenih domaćinstava kaže se: ,,...spomenutih jedanaest nevjernika oslobođeni su od filurije, ovna i ovce. Oni su carskom naredbom postavljeni za knezove, čuvaju njegovu zemlju.“11 Maglaj u feudalnoj raspodjeli Novoosvojena područja proglašavana su državnim vlasništvom kojima je u ime države raspolagao sultan. Prihodi novoosvojenih krajeva uključivani su u finansiranje državnog, vojnog i upravnog aparata, od sultana, preko različitih vojnih redova, do lokalnih organa vlasti. Ta raspodjela bila je definirana odlukama centralne vlasti i dodjeljivana posebnim aktima. Sva mjesta mogla su biti u posjedima, cara, sandžakbega, ili u timaru spahije, posadnika, ili nekog drugog ko je obavljao službu od interesa za državu. U prvim godinama osmanske vladavine Maglaj je bio u sastavu carskog hasa. Značilo bi to u vrijeme sultana Bajazida II (1481-1512), možda i Selima I (1512-1520). Naime, nije poznato kada je izdvojen iz carskog hasa. Poslije je predstavljao has bosanskog sandžakbega, najkasnije od namjesnikovanja
10 11 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 150; A. Handžić, Tuzla i njena okolina, 38-39. A. Handžić, Tuzla i njena okolina, 97-98.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

117

Mustafa-paše (sina Skender-pašina) 1515. godine. U poznatim izvorima prvi puta u hasu sandžakbega Maglaj nalazimo 1516. godine. Ako redoslijed bosanskih sandžakbegova pratimo prema Muvekkitovoj hronologiji, onda bi se on nalazio u hasu sljedećih sandžakbegova: Mustafa-bega Skenderpaša-zadeta, 1515., Hasan-bega 1516-1517., Mihal-zade Mehmed-bega, 1518., Gazi Bali-bega Jahjapašića 1519. godine.12 Jedan izvor iz dvadesetih godina 16. stoljeća Maglaj navodi: 1. ,,u ruci“ sandžakbega Mehmed-bega (8. safer 926/29.01.1520), 2. ,,u ruci“ Mustafe, sin Ilijasa (20. rebiu-l-evvel 926/11.03.1520), i 3. ,,u ruci“ sandžakbega Bali-bega13 (26. zu-l-hidždže 927=28.11.1521)14. Nije poznato ko je ovaj Mustafa, sin Ilijasa. Nema ga u redoslijedu sandžakbegova, niti izvor uz njegovo ime spominje titulu ili položaj. Stoga za sada ostaje otvorenim pitanje ko je spomenuti Mustafa, sin Ilijasa? Nakon 1521. Maglaj je dodijeljen u timar dizdara njegove tvrđave. Nije poznato kada se to dogodilo, ali se već može odrediti vremenski okvir između 1521-1530. godine. Naime posljednji poznati sandžakbeg u čijem hasu se spominje Maglaj, bio je Bali-beg Jahjapašić 1521. Neko vrijeme poslije toga nemamo nikakvih vijesti te vrste. Pretpostavljamo da bi to ipak moglo biti kasnije negdje oko 1528. nakon čega se vrlo brzo pojavljuje u timaru maglajskih dizdara. 15 Do kraja 16. stoljeća prihode iz maglajske varoši uživali su dizadari njegove tvrđave, a vjerovatno i u kasnijim razdobljima. Crtice iz vojne historije Maglaja O vojnom životu u Maglaju, posebno u 15. stoljeću, podataka je znatno manje negoli o nekim drugim prilikama. Čak i nakon što se počeo redovno spominjati kao naselje, nema skoro ni jednog podatka koji bi govorio o vojnoj posadi ili nekim drugim događajima u samom Maglaju. Izravan spomen te vrste nalazimo veoma kasno, tek 1530. godine. Odmah se nameće pitanje da li zaista do tada nije bilo vojnika u njemu? Premda nemamo izvora koji bi mogli potvrditi prisustvo vojske u samom Maglaju, skoro se nemogućim čini da nije imao posadu još od 1463. godine. Jedini argument u toj pretpostavci za sada jeste da se od same pojave Maglaja u izvorima kontinuirano spominje ,,tvr12 13 14 15 Salih Sidki Hadžihuseinović, Muvekkit, Povijest Bosne, 1, Sarajevo, 1999., 103-107. BOA, TD, 57. Ovo je vrijeme unosa promjena u izvor i ono ne odgovara vremenu u kojemu su oni bili na položajima sandžakbegova. Aladin Husić, ,,Tvrđave bosanskog sandžaka i njihove posade“, POF 49/1999, Sarajevo, 2000., 190-228.

118

Aladin Husić

đava Maglaj“. Ako je još početkom 15. stoljeća (16.09.1408.) povelja kralja Sigismunda nastala ,,sub castro nostro Maglay“ onda dileme ne može biti.16 Pitanje je jedino obima i kapaciteta tvrđave u pojedinim fazama. Najzad, Osmalije su vrlo dobro i racionalno koristili zatečene odbrambene kapacitete, prilagođavajući ih samo svojim potrebama, popravkama ili proširivanjem. Nepotrebne objekte su zarušavali. To, i pored odsustva konkretnijih vijesti vojne naravi upućuje na kontinuirano postojanje i upotrebu maglajske utvrde. Uostalom, da li bi se ona uopće spominjala da nije bila u funkciji? U slučajevima kada su tvrđave napuštene ili ruševne, izvori to redovno naglašavaju. Znači da je najmanje od 1485. godine osmanska posada prisutna i u Maglaju. To prisustvo treba pomjeriti od vremena ukidanja ,,marionetskog bosanskog kraljevstva“ i predaje Doboja 1476. godine. Ostaje preispitati i mogućnost šta je u tom pogledu do 1476. godine. Budući da je Maglaj ulazio u sastav teritorija ,,bosanskog kralja“ onda je pretpostaviti da ga je čuvala ili vlastita kraljeva ili ,,saveznička osmanska“ posada. Možda upravo iz tih razloga, kao u slučaju Doboja, o predaji Maglaja nemamo nikakvih vijesti. Razloga za prisustvo posade bilo je više. Skoro se nemogućim čini da u takvim povijesnim okolnostima, stalnih sučeljavanja s Ugarskom, sjeverne granice Bosanskog sandžaka ne budu zaštićene. Odsustvo pisanih tragova ne znači i potpuno vojno odsustvo iz pojedinih gradova. Potvrdu za to imamo u mnogim drugim utvrdama. Najzad, ni susjedne gradove Doboj i Tešanj, čiji status u vojnostrateškom pogledu može biti najbliži ili je skoro isti kao i Maglaja, u popisima timarnika nalazimo još kasnije 1540. godine. No, u njima, kao i u mnogim drugim mjestima, vojno prisustvo je na različite načine potvrđeno. O popravci grada Doboja podatke imamo još 1490. godine.17 Potvrđuje to i osmansko-ugarski ugovor iz 1503. godine, u kojemu se navode samo utvrđena mjesta.18 Među njima spomenut je i Maglaj, što bi, osim povremenog spominjanja ,,tvrđave Maglaj“ mogli prihvatiti kao drugi pouzdaniji znak, koji upućuje na vojno prisustvo i aktivnosti u njegovoj tvrđavi. U njemu, kao jednom od isturenijih gradova Bosanskog sandžaka, morala je postojati posada graničara još u 15. stoljeću. Jedna nepotpuna vijest, govori o učešću vojske ili pojedinaca iz okolice Maglaja u neuspješnom pohodu Gazi Husrev-bega na Jajce 1525. godine.
16 17 18 Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978., 82. A. Handžić, Tuzla i njena okolina, 40. Istanbul, TKSM, (E) 7675

Maglaj u ranom osmanskom periodu

119

Zapravo se spominje pogibija ,,dva poglavara“ od kojih je jedan maglajski subaša.19 Tek s definitivnim rješavanjem ugarskog prisustva u Bosni, i promjenom prilika, nakon osvajanja Srebrenika 1512. i Jajca krajem 1527. godine, dakle, istoimenih banovina, stekli su se uvjeti za uspostavu mirnijeg razdoblja u Bosni. Zato se vrlo brzo i Maglaj javlja u vojnim popisima. Potvrdu naprijed iznesene pretpostavke ranijeg postojanja posade u tvrđavi, nalazimo u brojnim marginalijama izvora. U jednoj se kaže: ,,Čifluk Hajrudin-age, ranijeg dizdara u Maglaju.“ Čifluk se nalazio ,,u blizini tvrđave Maglaj“ a bio je to stari ,,izgon“.20 Sve što je moguće iz ovoga razaznati jeste da je Hajrudin tom posadom zapovijedao prije 1530. godine, vjerovatno posadom graničara. Na isti način ime ,,Sinan-aga“ bolje rečeno, titula aga, upućuje da bi se moglo raditi o nekadašnjem dizdaru u Maglaju, jer mu dva sina nalazimo kao posadnike u tvrđavi. Ovom nizu izoliranih pojedinosti treba dodati i ime ,,Iskender-hodže, imama tvrđave Maglaj“. O njemu znamo da je uživao čifluk u selu Jezerci u nahiji Lašva.21 Jedna usputna zabilješka tridesetih godina 16. stoljeća govori da uz naselje Maglaj čifluke uživaju dizdar Ismail (30 akči) i ćehaja Mustafa 125 (akči).22 Ismail je uživao njivu blizu same tvrđave. To znači da su i njih dvojica u Maglaju službovali negdje početkom 16. stoljeća, vjerovatno u prve dvije decenije 16. stoljeća. Začudo, da se posada Maglaja ne spominje ni 1516. godine, kada se prvi puta javljaju i neki drugi, vrlo značajni gradovi, kao, npr., Travnik. Na temelju analogije, usporedbom sa drugim strateški značajnijim mjestima, moglo bi se cijeniti da je u Maglaju mogla biti smještena posada jačine oko 100 vojnika. Naime, toliko srećemo u Travniku 1516., Jajcu 1530., Gradišci 1540. godine. To su usporedbe sa timarskim posadama. Dostupni izvori ne upućuju na veći broj čak ako to kompariramo i sa graničarima Bosankog sandžaka tridesetih godina 16. stoljeća. Najbrojnije posade graničara imale su utvrde: Kamengrad 139, Udbina 107, Banja Luka 105 posadnika.23 I to dodatno potvrđuju ispravnost naprijed iznesene procjene o stotinu posadnika krajem 15. i početkom 16. stoljeća.
19 20 21 22 23 Ćiro Truhelka, Gazi Husref-beg, njegov život i njegovo doba, Preštampano iz GZM, XXIV, 1912., 25-26. BOA, MMV, 540. BOA, TD, 164. BOA, MMV, 540. A. Husić, Tvrđave bosanskog sandžaka, 190-223.

120

Aladin Husić

Vrlo je indikativno jedno pismo Ferdinanda Habzburgovca upućeno 24. 03. 1529. godine nekom ,,Žarku od Maglaja i Jurašinu od Žepča“. Oni se pozivaju na pobunu protiv vlasti i kolaboraciju sa njegovom vojskom koja namjerava napasti Bosnu (i Maglaj). ,,Kada začuješ da smo poslali našu vojsku u to naše kraljevstvo Bosnu i da hoćemo napasti Turke, odmah se podigni sa svim svojim silama i narodom protiv Turaka i posluži nam vjerno i stalno do kraja našeg podhvata. Ako tako učiniš, kako mislimo, obasućemo te svim milostima i obilno nagraditi tvoju spremnost i pomoć posjedničkim pravima i dobrima u spomenutom kraljevstvu ili u njemu pridruženim dijelovima i osim toga potvrdićemo ti što već posjeduješ, zadržati i braniti u posjedu...“24 U jednom izvoru iz nešto kasnijeg perioda, u Maglaju smo identificirali ,,Ostoja, sin Žarka“.25 Činjenica da je Ostoja bio na čelu stanovnika nemuslimanskog dijela, bila je dovoljna indicija da je riječ o Žarku, knezu Maglaja. Potvrdu smo našli u izvoru koji datira samo godinu nakon Ferdinandovog pisma. Žarko je doista bio knez Maglaja, i to sa čiflukom čije oporezivanje iznosi 865 akči. Taj čifluk bio je naseljen sa deset domaćinstava, što je u to vrijeme veličina jednog manjeg sela.26 S jedne strane to govori o njegovom izuzetno povoljnom i povlaštenom položaju kod osmanskih vlasti, velikom utjecaju koji je imao u Maglaju i njegovoj okolici. S druge strane istovremeno upućuje na obavještajnu povezanost i dobru obaviještenost o prilikama u Maglaju i šire. Istovremeno, dodatno potvrđuje značaj Maglaja, koji sasvim sigurno nije slučajno odabran kao cilj napada. Kao knez spomenuti Žarko (sin Pribisava) uživao je i timar od 1100 akči, a pripadalo mu je tadašnje selo Nikolići, kasnije dio Brusnice. U okolici Maglaja još su timare uživali vojvoda Vukosav, selo Bočinja, od 2000 akči i knez Nikola (sin Milke), 1202 selo Riječica, knez Dragola (sin Ranka) u Ulišnjaku 1000. Ostaje otvoreno pitanje zašto spomenuta predstavka nije bila upućena ,,vojvodi Vukosavu“, koji je po hijerarhiji nadređeniji? Četverica spomenutih nisu bili pozvani na smotru pred pohod na Mohač. Oni su ostali s grupom koja je imala obavezu da brani vilajet Bosnu.27
24 Aleksa Ivić, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji tokom XVI i XVII stoleća, Prvi deo od 1527. do 1600. godine, Novi Sad, MS, 1910, 12-13; H. Kreševljaković, Stari bosanski gradovi, 20. BOA, TD, 211. BOA, MMV, 540. Ahmed S. Aličić, “Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine”, POF, XXV/1975, Sarajevo, 1977., 188.

25 26 27

Maglaj u ranom osmanskom periodu

121

Interesantnim se čini da je dokument istog sadržaja upućen i Hasanu vojvodi28, čiji položaj također nije nimalo zanemariv. Spomenuti se spominje kao ,,merd Junus paše“.29 Isti je uživao i timar u iznosu od 15111 akči.30 Prvi konkretniji podaci o posadi Maglaja datiraju iz 1530. godine. Iz tih godina potječe prvi poznati popis timarske posade u Maglaju. Ona, iz razumljivih razloga, nije bila brojna, svega 29 posadnika. Iako se može doimati kao mali broj vojnika, ne treba zaboraviti te isključiti mogućnost da je dio vojnih snaga i dalje, po svojoj organizaciji, načinu finansiranja, mogao pripadati centralnim vojnim snagama, koji se po običaju popisuju zasebno. I bez toga, samo je pet tvrđava Bosanskog sandžaka imalo brojnije timarske posade, i to: Travnik 47, Akhisar 59, Golhisar ( Jezero) 46, Sinj 43 i Jajce 101. Prema tome, timarska posada Maglaja mogla bi se svrstati u kategoriju posada srednje veličine. Te posade imale su više ulogu održavanja unutrašnjeg reda negoli operativnih snaga, premda su u slučaju potrebe mogle biti angažirane i u pohodima. U mnoštvu naknadnih vijesti koje se odnose na posadnike, smjene ili periodične rotacije timara, nema potvrde da su u periodu od deset godina angažirani u nekom pohodu. U navedenom periodu dizdar Maglaja, dakle zapovjednik tvrđave, bio je Hizr-aga. Njegov timar iznosio je 4336 akči i činila ga je sama varoš Maglaja. Ako to poredimo s plaćama izražavanim u dnevnicama, kako je čest slučaj u redovima vojske, uleme i sl., onda je Hizir imao oko 12 akči dnevne plaće. Nije moguće ustanoviti kada je imenovan na taj položaj, ali se vidi da je tom posadom zapovijedao narednih deset godina, dakle do 1540. godine. Znači da je besprijekorno obavljao službu. Dizdar Maglaja spadao je u dizdare sa većim iznosom timara. Po tome se izdvajaju dizdari Jajca (15878, dnevno 43,5) Višegrada 7800, koji su u to vrijeme po visini timara bez konkurencije u sandžaku. Većina ostalih dizdara uživala je timare u visini između 3000-5000 akči, a znali su biti manji i od 3000. Premda visina ovisi o mnoštvu faktora, ona bar dijelom govori i o značaju samoga mjesta. U značajnija mjesta dolazili su dizdari višeg ranga, gdje možemo svrstati i Maglaj. Pored dizdara, od službi treba spomenuti: ćehaju Mehmeda, sina Sinan-age, 2392, četiri serbuljuka: Ramazana, Mehmeda, i Murata (sa po 1600 akči), Hizra (sa 1507) akči, tobdžiju Hizra, sina Timura 1600 akči
28 29 30 Aleksa Ivić, Spomenici Srba u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, 12-13. Junus-paša je bio bosanski sandžakbeg 1513/1514 (919. hidžretska). BOA, TD, 157.

122

Aladin Husić

i imama Jusufa sa 1400 akči. Ostali posadnici, imali su iznose timara oko 1400 akči, što je predstavljalo osnovnu plaću jednog posadnika, dakle oko 4 akče dnevne plaće. Svi timari ove posade nalazili su se u širem maglajskom području, nahijama Maglaj, Tešanj i Trebetin. Neznatan dio i u nahiji Brod. Ukupan rashod ove posade, na ime podmirenja njihove službe, iznosio je 40539 akče. Prosječan timar ovih posadnika iznosio je 1399 akči. Ovdje treba istaći još jedan zanimljiv podatak. Čak sedmerica posadnika Maglaja imaju oznaku ,,Bosna“. To ne znači da i neki drugi posadnici nisu Bošnjaci, što prilikom popisa nije obavezna odrednica. Komparacije radi ističemo da samo za jednog opet postoji odrednica o porijeklu iz Sofije. U deset godina vojnog života Maglaja, malo se toga promijenilo. Što se tiče brojnosti posade, ona je ostala na istom nivou od 29 posadnika.31 Neke promjene evidentne su samo u unutrašnjoj strukturi, kao i u visini timara, koji su očigledno opadali. Na položaj dizdara došao je Mehmed,32 sa znatno umanjenim timarom od 3221 akčom, dok je na mjestu ćehaje (pomoćnik dizdara) i 1540 ostao Mehmed sa istim iznosom timara. Veli-vratar 1446, Husejn, sin Hizra-tobdžije 1600, serbuljuci Murat i Mehmed i Jusuf, imam u tvrđavi, 1410. Na ime izdržavanja posade bilo je neophodno godišnje 38238 akči ili 1318 po jednom posadniku. Sredinom 16. stoljeća, vjerovatno kao rezultat stabilizacije prilika i veće pažnje u Slavoniji i Dalmaciji, značaj Maglaja je u silaznoj putanji. Broj posadnika reduciran je na svega 19 vojnika. U strukturi, dizdar-ćehaja-vratar, nalazimo još ljude iz ranijeg perioda dok su novi tobdžija Hizr, (1600), i imam Mustafa, sin Velije, (1400 akči). Dugo vremena nakon ovoga nemamo nikakvih podataka o Maglaju, preciznije do kraja 16. stoljeća. Postepni pad vojnog značaja koji se počeo nazirati sredinom stoljeća, nastavio se i kasnije. Finansiranja timarskih posada dodjelom timara postepeno je reducirano, a ponovo se krajem 16. i početkom 17. sve više prelazilo na izravno finansiranje iz centralne državne blagajne. To je rezultiralo veoma malim brojem timarnika u tvrđavama, u Bosni općenito, pa prema tome i u Maglaju. Zato ne iznenađuje podatak da je u Maglajskoj tvrđavi ostalo svega 13 timarnika. To ni u kom slučaju ne isključuje prisustvo trupa finansiranih na drugačiji način, izravnim plaćanjem u novčanim iznosima a ne putem dodjele timara. Za takvo što, za sada nemamo pouzdaniji dokaz. Međutim na to upućuje i jedan mnogo kasniji
31 32 BOA, TD, 212. Mehmed-aga je uživao čair uz samu tvrđavu.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

123

podatak. U vrijeme Bečkog rata (1683-1699) Maglaj je imao 200 vojnika, a timarlije su se zadržale u Maglaju do 1800 godine.33 U to vrijeme bilo ih je samo osmerica. Sve to potvrđuje mogućnost istovremenog postojanja timarnika i posadnika koji su plaće primali u gotovini. Stoga naprijed navedene podatke o broju timarnika tokom 16. stoljeća, ne treba uzimati kao konačan broj vojnika Maglaja. Do kraja 16. stoljeća, ta posada svedena je na policijsku službu. U to vrijeme, timarnicima Maglaja zapovijedao je dizdar Isa (iznos timara 3300 akči) i njegov ćehaja Omer. Ćehajin timar iznosio je 2200 akči. Služba tobdžije održala se i dalje i obavljao ju je Ramadan sa iznosom timara od 1600 akči. Imama ne prepoznajemo među posadnicima, te je moguće da je takva služba u samoj tvrđavi i ukinuta. Umjesto toga, u tu svrhu mogla je biti korištena neka od džamija u gradu. Ukupan rashod posade iznosi 17200. Prosječan iznos timara bio je 1323 akče. Da je Maglaj u vojnom pogledu izgubio, doduše privremeno, nekadašnji značaj, potvrđuje i činjenica da se ne navodi ni u jednom značajnijem opisu Bosne spočetka 17. stoljeća, kao kod Petra Masarechija, Atanasija Georgicea (Grgičevića), Memibegovića.34 Jedna marginalija s kraja 16. stoljeća spominje Mehmed-agu, i njegovog sina Hizr agu.35 Teško je izvršiti precizniju identifikaciju spomenutih, posebno ustanoviti vrijeme službe. Pouzdanim se može smatrati da se radi o dizdarima Maglaja, jer se njihov posjed nalazio u varoškom dijelu grada. Drugo, da je riječ o ocu i sinu koji ga je najvjerovatnije naslijedio na tom položaju. Do potvrde nekim drugim izvorom za sada ćemo ponuditi dvije varijante rješenja. Prva, da se radi o Mehmedu koji je službovao početkom 16. stoljeća, a naslijedio ga Hizr negdje prije 1530. godine, ili pak druga, da je riječ o Mehmedu kojega nalazimo kao dizdara između 1540. i 1550. kojega kasnije nasljeđuje sin Hizr. To je sve što za sada znamo iz vojnog života Maglaja tokom 16. stoljeća. On se, dakle, mijenjao prema prilikama u samom sandžaku, kako užem okruženju Maglaja tako i okruženju Bosanskog sandžaka. No ono što je iz navedenog vidljivo da uprkos dugom vremenskom razdoblju, visine
33 Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi”, Naše starine, sv.I/1953, separat: Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH, sv I/1953, Sarajevo, 1953., 20. Uporedi: Starine JAZU, XIV, Zagreb, 1882., zatim, Starine XVII, Zagre, 1885., Sarine 39, Zagreb, 1938. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Obradila: Amina Kupusović, Sv. III, Sarajevo, 2000., 295.

34 35

124

Aladin Husić

timara ne samo da nisu rasle nego su čak opadale, uprkos velikoj inflaciji u Osmanskom carstvu. To su svakako znaci ekonomske slabosti Carstva, ispoljavanog i u sve većem deficitu u državnoj blagajni početkom druge polovine 16. stoljeća. Mjerene venecijanskim dukatom, u to vrijeme stabilnijom valutom, njihovi timari u akčama trebali su se udvostručiti. Oni su, kao što se može vidjeti, ponekad ostajali isti, ali su najčešće padali. Neke službe su, doduše, zadržale te iznose, ali je prosječan iznos timara bio u padu, čak izražen i akčama. Ako prosječne timare posadnika mjerimo u venecijanskim dukatima onda dobijemo sljedeća kretanja: prva polovina 16. stoljeća 24 dukata, sredina 23, a krajem 16. stoljeća 11 venecijanskih dukata. Vojnička klasa nije bila oslonjena na timare kao jedini izvor prihoda, nego su, vrlo često uživali i čifluke, koje su stjecali na osnovu povoljnijeg ekonomskog položaja. Osim redovnih prinadležnosti koje su dobijali u vidu timara, posadnici su najčešće u blizini samih tvrđava ili u obližnjim selima dobijali dodatne posjede za izdržavanje porodice. Vjerovatno negdje u drugoj polovini 16. stoljeća mogao bi kao dizdar Maglaja službovati Hasan-aga dizdar. On je negdje između sela Bočinja Joševac i Rudin uživao jedan zemljišni posjed.36 Urbani razvitak Maglaja Premda su, u usporedbi s naprijed razmatranim pitanjima, nešto jasnije prilike o samom naselju Maglaj, i tu ostaje još dosta nepoznanica. Prvo pitanje jeste šta je i na kom stepenu razvitka zatečeno na mjestu Maglaja. Postojeći izvori ne daju ništa osim već spomenute tvrđave početkom 15. stoljeća. Stoga će biti potrebno čekati nove izvore. Ono od čega treba poći u ovom razmatranju jesu podaci iz raspoloživih izvora. Oni jasno ukazuju na dvije činjenice, postojanje utvrde i manjeg naselja 1485. godine. Sasvim sigurno da su naselje i utvrda postojali i ranije. Sve što se na osnovu raspoloživog može zaključiti, jeste da su ne samo Maglaj nego i njegovo uže područje, Osmanlije zatekli potpuno puste. Ta pustoš mogla je nastupiti i ranije, ili s 1463. godinom. Mnoga pogranična mjesta su imala takvu sudbinu, našavši se na liniji intenzivnih sučeljavanja u brojnim upadima s ugarske strane ili obratno. Pogranična pustoš nije odgovarala iz više razloga, prvenstveno ekonomske, ali i sigurnosno-strateške naravi. Osmanlije su vodile politiku naseljavanja napuštenih područja ili mjesta na dva načina. Raznim povlasticama i poreskim olakšicama stimulirali su odbjeglo stanovništvo na povratak ili
36 Isto, 303.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

125

su naseljavali novo stanovništvo iz udaljenijih krajeva. Tako je, s obzirom na specifičan položaj bilo i u Maglaju. Maglaj se prvi puta u do sada poznatim osmanskim izvorima javlja kao ,,selo Maglaj“ sa 32 domaćinstva. Za stanovnike Maglaja te godine, izričito se kaže: ,,...to su bivši kraljevi Vlasi, koji ranije nisu bili popisani.“37 Ovdje ostaje dilema, da li Vlasi kralja prije 1463. ili marionete kralja nakon 1463. godine. Kako nije naveden iznos obaveza, a one su iznosile 1 venecijanski dukat, ili 45 akči u to vrijeme, značilo bi da su ukupne obaveze stanovništva Maglaja prema caru bile 1440 akči ili 32 venecijanska dukata.38 Vrlo je čudno da se, s obzirom na postojanje tvrđave, Maglaj imenuje selom, a ne kao varoš, kako je uobičajeno za mjesta sa tvrđavom i njenim podgrađem. Povijesne okolnosti nisu dopuštale brze promjene u Maglaju. Najzad i vrijeme od četiri godine isuviše je kratko za bilo kakve značajne pomake. Maglaj je 1489. godine i dalje imao status sela, u kojemu se, izgleda, ništa nije promijenilo, barem u smislu njegova razvitka. On je još naselje sa 32 domaćinstva nemuslimana. Vidi se da su stanovnici i dalje plaćali po kući 45 akči godišnje.39 Dugo vremena o Maglaju kao naseljenom mjestu nemamo vijesti. Početak 16. stoljeća predstavljao potpuno nove povijesne okolnosti za njegov razvitak. Pad Srebreničke banovine za Maglaj značio je ulazak u znatno mirnije razdoblje, prema tome, za razvitak znatno povoljniji ambijent. Premda vremenska distanca od pada Srebrenika još uvijek nije dovoljna za osjetniji napredak, on se ipak nazirao. Maglaj je napokon stekao status ,,varoši“, što je podrazumijevalo i stepen više u smislu pravnog položaja u odnosu na status ,,selo“. Maglaj je imao 38 domaćinstava, i to 7 muslimanskih sa 4 neoženjena, nemuslimanskih 31 sa 12 neoženjenih. Prihod iz Maglaja iznosio je 2090 akči. Uglavnom je to porez koji je stanovništvo plaćalo, paušalno, 55 akči po domaćinstvu. Iako je nominalno porez rastao, realno je ostao i dalje isti, jedan venecijanski dukat. Novina kod stanovništva Maglaja je da se, uprkos jakoj vlaškoj masi u okolici, među stanovnicima Maglaja javljaju i prvi muslimani. U poreskom smislu, oni su tretirani isto, tako da su taj porez, po istom osnovu plaćali i muslimani i nemuslimani. Na osnovu izvora nije moguće doznati da li je riječ o muslimanima iz vlaške mase nastanjene u Maglaju ili je riječ o zanatlijama, bilo iz okolice grada bilo doseljenim sa strane.
37 38 39 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, 39-40. BOA, TD, 18. BOA, TD, 24.

126

Aladin Husić

Nakon 1516. godine Maglaj je ušao u fazu intenzivnijeg razvoja. U deceniju i po broj domaćinstava u Maglaju uvećao se 2,5 puta. U prosjeku, svake godine naselje je raslo za novih 4-5 domaćinstava. Maglaj je 1530. imao 51 domaćinstvo muslimana, sa 13 neoženjenih, a 46 domaćinstava nemuslimana, dakle, ukupno 97 domaćinstava. Ovaj porast prvenstveno je vezan za razdoblje mira koje je nastupilo početkom 16. stoljeća i opći privredni uspon. Ali razloge svakako treba tražiti i u prilivu stanovništva u gradove općenito, posebno one koji su donedavno bili u pograničnim i opasnijim zonama. S druge strane postoje indicije da je dio stanovništva posebno srednjeg toka rijeke Bosne, zeničkoga kraja, naseljavan upravo u područje Tešanj-Doboj-Maglaj. Doduše, mi nemamo pouzdanih informacija za samo naselje Maglaj, ali za okolicu postoje jasni indikatori.40 Razvitak Maglaja započet tridesetih godina nastavljen je i kasnije. Razvitkom naselja počinju se nazirati diferencirane gradske cjeline, džemati. Maglaj se 1540. godine još uvijek spominje kao ,,sama varoš tvrđave Maglaj“ u kojoj su živjeli muslimani i nemuslimani.41 U varoši Maglaja bilo je nastanjeno 27 domaćinstava, i svi su posjednici baština. Što se nemuslimana tiče, njih je u varoši bilo 24 domaćinstva. To znači da je Maglaj predstavljao varoš sa 51 domaćinstvom.42 U međuvremenu, iznos filurije povećan je na 150 akči, što je za Maglaj značilo 7650 akči obaveze po tome osnovu. Iznos filurije ovisio je i od sigurnosne naravi. Stanovništvo ugroženijih područja plaćalo je manji iznos filurije a otklanjanjem opasnosti on je uvećavan. Otuda ne iznenađuje povećanje filurije u Maglaju. Iako se već nazirao potpuno novi dio grada, Maglaj još nije bio proglašen kasabom. Obično se kao preduvjeti navode sljedeće pretpostavke: muslimanski džemat (jedna veća mahala), jedna džamija u kojoj se obavlja 5 dnevnih namaza, džume, bajrami, spominje ime sultana, i trg, postojanje čaršije, održavanje pazarnog dana.43 Do 1540. godine Maglaj je ispunjavao sve navedene pretpostavke i prema tim kriterijima trebao je biti proglašen kasabom, izuzev ako spomenuta mahala muslimana još uvijek nije dovoljno velika da bi zadovoljila kvantitativni kriterij. On se, međutim, još uvijek
40 A. Handžić, O kretanju stanovništva u regionu srednjeg toka Bosne (međuprostor Maglaj-Doboj-Tešanj) od druge polovine XV do kraja XVI stoljeća, Zbornik Migracije i Bosna i Hercegovina, Institut za istoriju, Sarajevo, 1990., 57-66. BOA, TD, 211. BOA, TD, 201. A. Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću (uloga države i vakufa), POF XXV, Sarajevo, 1975., 133-169.

41 42 43

Maglaj u ranom osmanskom periodu

127

nazivao varoš. Ta promjena nije samo pitanje formalnosti promjene naziva nego pitanje pravnoga statusa. Prema tome i procedure koju je trebalo proći, od pokretanja inicijative s lokalnog nivoa, do provjere i upisa u registar kasaba te izdavanja dokumenta o takvom statusu. Jasno diferencirani dio gdje je naseljeno stanovništvo, povlašćenijeg statusa, dakle, oslobođeno rajinskih obaveza po osnovu bavljenja zanatstvom i drugim neagrarnim djelatnostima, u Maglaju već postoji. Maglaj je već tad imao džamiju oko koje je bila formirana mahala. Džamija nije označena imenom nego samo kao ,,časna džamija“ tako da pojedinosti, ko ju je i kada podigao, nisu poznate. U tom dijelu Maglaja bila su nastanjena 43 domaćinstva, pretežno zanatlija. Ovome treba dodati i rajinski dio - ,,raja varoši Maglaja“: mahala skupine muslimana koji se bave zemljoradnjom: 10 domaćinstava (među njima ima zanatlija). Sveukupno u ovom dijelu: 53 domaćinstva. Moguće je da zbog nedovoljno razvijenog novog dijela Maglaj još nije mogao biti proglašen kasabom. Sredinom 16. stoljeća gradske konture Maglaja bile su mnogo jasnije. Urbani nukleus, onaj što predstavlja zanatsko-trgovački, privredni dio grada, porastao je na 90 domaćinstava. Taj se dio, po svojoj veličini, dakle, udvostručio. Onaj drugi, naseljen rajinskim muslimanskim stanovništvom, nije se povećavao, ili pak neznatno, za samo dva domaćinstva. Među njima nalazi se i jedno novopridošlo domaćinstvo, bez statusa ,,stalnog stanovnika“. Ukupan broj domaćinstava u Maglaju kretao se: varoš44 40, kasaba 90, raja kasabe 12, ukupno 142 domaćinstva.45 Zamah svoga rasta Maglaj je nastavio i početkom druge polovine 16. stoljeća. Interesantno je da o stjecanju statusa kasabe opet nemamo potvrdu u izvorima. Budući da se spominje kao ,,nefs-i Maglaj“, on je, sasvim sigurno, bio već proglašen kasabom. Zašto izvori o tome ne govore, nije poznato. Maglaj je imao 184 domaćinstva u zanatsko-trgovačkom, 23 u agrarnom te 53 u varoškom dijelu. Sve u svemu, uže urbano područje Maglaja imalo je 260 domaćinstva. Ono što iznenađuje da izvori još uvijek ne navode naziv džamije.46 Razdoblje druge polovine 16. stoljeća vrlo je oskudno podacima o Maglaju. Skoro da ih i nema. Tek krajem 16. i početkom 17. stoljeća
44 Kao dijelovi varoši spominju se: Ulišnjak 9, Brdar 3, Jablanica 13, Brusna 4, Jelovac 1, Međuriće 4, Bradić 5, Nikolići, Brusna i Oštra Luka 1, iako su to naselja u okolici Maglaja. BOA, TD, 1072. BOA, TD, 435.

45 46

128

Aladin Husić

možemo steći nešto više uvida o dostignutom stepenu razvitka. On se već razvio do stepena po kojem se u Bosanskom sandžaku mogao svrstavati u red razvijenih gradova. Od 44 gradska naselja u Bosanskom sandžaku, po broju domaćinstava Maglaj je bio odmah iza Sarajeva, Banje Luke, Travnika, Novog Pazara, Zenice i Čelebi Pazara (Rogatica).47 Ranije ustanovljena osnova: varoš i kasaba, kao dva zasebna dijela gradskih sredina, nastavila se razvijati i dalje, sa naznakom stanovite urbane diferencijacije. Poznato je da su varoši srednjovjekovne zatečene osnove gradskih naselja. One su prvobitno bile naseljene zatečenim nemuslimanskim stanovništvom, koje se u skladu s ranijom tradicijom bavilo najčešće agrarnom djelatnošću. Varoš Maglaja imala je 68 domova. Riječ je uglavnom o stanovništvu oko same tvrđave koje je ranije imalo vlaški status. Ono je i dalje plaćalo poreze po vlaškom običaju. Dio grada koji se po specifičnostima urbane arhitekture sa jasno definiranim dijelovima (mahalama), nazivanim po pojedinim sakralnim objektima, kao i specifičnom djelatnošću svojih stanovnika, najčešće trgovaca, zanatlija, uleme, vojnika, jednom riječju, neagrarnom sloju stanovništva, nazivamo ,,kasabom“, dostigao je do kraja 16. stoljeća stepen razvitka u kojemu se dijelio na urbani gradski dio (sa džamijama i mahalama) i ,,pridruženi“ gdje je skoncentrirano agrarno muslimansko stanovništvo.48 Ono je vjerovatno bilo vezano za varoš. Ovaj dio nije bio ni tako zanemariv i u njemu je živjelo 30 domaćinstava, i to dva nemuslimanska i 28 muslimanskih, dakle, jedna osrednja mahala. On je čak imao i zasebno ime: Bradići. Budući da su Bradići zasebno naselje, nešto dalje od Maglaja, ostaje nejasno zašto se tako nazivaju ako stanuju u Maglaju. Možda su samo uživali svoje posjede u Bradićima a bili nastanjeni u gradu. Tek početkom 17. stoljeća doznajemo kako je organizirana osnova gradskog naselja. Taj dio grada dijelio se na 3 mahale, i to: 1. Mahala džamije hadži Memije 83 domaćinstva, 2. Mahala džamije Mustafa-paše 89 domova i 3. Mahala nove časne džamije 37. Grad Maglaj sa varoši i pridruženim dijelovima imao je ukupno 307 domaćinstava sa 43 neoženjena. Izvori ni početkom 17. stoljeća nisu izričiti kada je pitanju status kasabe, i još uvijek ga imenuju samo ,, nefs-i Maglaj“.

47 48

Uporedi: A. Handžić, “O društvenoj strukturi stanovništva u Bosni početkom XVII stoljeća”, POF XXXII-XXXIII, Sarajevo, 1982-83, 129-146. Opširni popis, III, 310-314.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

129

Što se novijeg dijela grada tiče, dakle, onog koji je nastajao kao rezultat razvitka zanatstva i trgovine, tek na osnovu izvora na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće moguće je ustanoviti, ako ne precizno, onda barem redoslijed i približno vrijeme formiranja mahala u kasabi. Bez obzira na naprijed istaknuti redoslijed, jasno se vidi da je prva džamija, ujedno i prva mahala formirana oko nje, džamija Mustafa-paše. Nastala je negdje sredinom druge decenije 16. stoljeća. To je najstariji dio urbanog dijela Maglaja. Pored toga što ,,nova džamija“ već sugerira mlađe vrijeme nastanka, i po broju domaćinstava vidi se da je još u nastanku. Ona, dakle, predstavlja posljednju u nizu mahala formiranih u 16. stoljeću, nastala u zadnjoj dekadi 16. stoljeća. Džamija hadži Memije, najvjerovatnije je nastala između 1550. i 1565. godine. To je upravo vrijeme u kojemu se kasaba najviše razvila, i jedino razdoblje kada je mogla biti formirana mahala i sagrađena džamija ,,hadži Memije“. Nema nikakvih indicija ko bi mogao biti spomenuti Memija. Izuzev prefiksa ,,hadži“ koji opet ne govori ništa značajnije, nema drugih indikatora. U Maglaju 1565. godine zapravo nalazimo dvojicu Memija, i to: Memija, sin Mustafin i Memija, sin Alijin. Upravo u onom dijelu koji bi mogao pripadati toj novoformiranoj mahali. No kako drugih naznaka nemamo teško se opredijeliti koji od dvojice Memija bi mogao biti jedan od dobrotvora navedene džamije. Velika vjerovatnoća je, dakle, da se radilo o mještaninu samoga Maglaja, i to onome koga nalazimo u novoformiranoj mahali kao ,,Memi havadže“. Izvještaj Marijana Maravića, kada je Maglaj u pitanju, mogao bi se smatrati približno tačnim i pouzdanim. Prema njemu, Maglaj je 1655. godine imao 330 kuća i četiri džamije.49 Značilo bi to da je u prvoj polovini 17. stoljeća nastala još jedna mahala i podignuta još jedna džamija. Nažalost, Čelebija nije prošao kroz Maglaj, a njegov Putopis bio bi vrlo dragocjen za ova pitanja. Duhovnost u Maglaju Interesantno je da imamo vrlo malo informacija o duhovnim prilikama u Maglaju. Kao prvi podatak te vrste imamo spomen imama u okviru posade. Da li je tvrđavski imam ujedno i ,,civilni imam“ nije pouzdano poznato. No tako što moglo bi se pretpostaviti, budući da je u Maglaju zaje-

49

F.(ran) M.(ilobar) ,,Dva savremena izvještaja o Bosni iz prve polovine XVII. stoljeća“, GZM, XVI/1904, Sarajevo, 1906., 254.

130

Aladin Husić

dnica muslimana, početkom 16. stoljeća, još uvijek mala. Najraniji podaci o muslimanima samog grada, dakle lokalnom stanovništvu, potječu iz 1516. godine. Bila je to skupina od 7 domaćinstava sa 4 neoženjena u samoj varoši. Dugo vremena nemamo nikakvog spomena o sakralnim objektima. Prvi spomen o džamiji imamo 1540-1550 godine, kada se spominje ,,časna džamija“. No kasnije, u drugoj polovini 16. stoljeća o njoj opet nemamo podataka. Pogotovo se zanimljivim čini da kroz cijelo 16. stoljeće nema spomenut ni jedan imam navedene džamije. Prve indicije o bogatijem vjerskom životu imamo 1540. godine, kada imamo konkretnije podatke o postojanju džamije. Njeno ime nije poznato. Iz kasnijih izvora vidimo da je riječ o džamiji koju je podigao Mustafa-paša, bosanski sandžakbeg, 1513/14 godine. Ako se navodni spomen odnosi na Mustafa-bega sina Skender-paše, onda je spomenuta džamija sagrađena oko 1515. ili barem započeta u vrijeme njegova namjesnikovanja u Bosni.50 On bi mogao biti spomenuti dobrotvor jer je u vrijeme namjesnikovanja drugog Mustafa-paše (Kara) 1554-55 ova džamija već postojala. O vjerskim službenicima, međutim, neznamo ništa. Tek 1550. godine imamo ime prvog poznatog mujezina, ,,Sulejman sin Hasana“.51 Njemu će se kasnije pridružiti i Ibrahim, sin Davuda. To bi trebalo da pretpostavlja postojanje dvije džamije. Ne samo po imenima dvojice mujezina nego i po broju domaćinstava koje je Maglaj dostigao. Malo je vjerovatno da oko 200 domaćinstava bude u jednoj mahali, odnosno da na toliki broj domaćinstava bude samo jedna džamija. Osim onih imama koji su službovali u okviru posada sredinom 16. stoljeća, konkretnija imena imama u Maglaju imamo tek početkom 17. stoljeća. Sve džamije radile su punim kapacitetom, jer su sve imale ,,hatibe“. To znači da su pored dnevnih namaza, u njima obavljane džume i bajrami. Čini se da je do početka 17. stoljeća ulogu glavne džamije u Maglaju preuzela džamija hadži Memije, jer pored imama i hatiba Alije, džamija ima i dva mujezina: Mustafu i Mehmeda. Još mnogo drugih podataka govori da se oko ove džamije odvijao najintenzivniji duhovni život. Uz spomenuta imena i službe, u toj mahali nalazimo još Mehmed-hodžu, Osman-halifu, što pretpostavlja, vjerovatno, funkciju zamjenika hatiba, premda to nije izričito naglašeno. U ovoj mahali bio je nastanjen i jedan šejh. Nema indicija da je u
50 51 Smijenjen s položaja sandžakbega, 17.4.1516. (Muvekkit, Povijest Bosne 1, 103.) BOA, TD, 1072.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

131

džamiji Mustafa-paše toliko aktivnosti, ali i u njoj su zabilježeni: Muhjiddinhatib, Ismail-mujezin, i Omer- halifa, koji bi mogao biti pomoćnik imama. U ,,novoj džamiji“ u Maglaju kao hatib službovao je Ahmed, dok je mujezin bio Abdulkerim. Još dva lica mogla bi biti uključena u duhovne aktivnosti: Omer-halifa i Memi-havadže. Sredinom 16. stoljeća, duhovni život u Maglaju obogaćen je i prisustvom derviške komponente. Tri stanovnika u novoformiranoj mahali imaju atribut ,,sufi“. A deceniju kasnije pridružio im se još jedan. To ne znači da ih ranije nije moglo biti, ali u izvorima ih ne srećemo. Kada su došli i kojem redu su pripadali nije poznato. Očigledno da je derviška komponenta ojačala, zašto su postojale i povoljnije okolnosti, jer srećemo šejha Mehmedadedeta.52 Ovaj podatak upućuje na postojanje tekije u Maglaju o kojoj inače drugih podataka ne nalazimo. Privreda Maglaja Paušalan način oporezivanja kao praktičniji i pogodniji, poreske olakšice kao vid stimulacije stanovništva ugroženih područja, onemogućuju dokumentirano praćenje privrednih djelatnosti u samom Maglaju ili njegovom užem području. Premda prve konkretnije nagovještaje imamo sredinom 16. stoljeća, na osnovu njih moguće je postavljati neke generalizacije. U prvim decenijama poljoprivreda, ako ne jedini, jeste sigurno dominantan način privređivanja. Budući da je riječ o području koje je naseljavano vlaškim - nomadskim elementom, stočarstvo bi se moglo smatrati osnovnom granom privrede u okolici Maglaja, pa i u samom Maglaju. Može se pretpostaviti da je bar u minimalnoj mjeri bilo i zanatlija, no kojih i koliko, to nije poznato. Iz onoga što se sredinom 16. stoljeća može vidjeti to i nije bila razvijena poljoprivreda. Zapravo, u izvorima jedino su dokumentirani: pčelarstvo, vinogradarstvo i povrtlarstvo. To je, izgleda bilo nešto razvijenije. Postojanje mlinova sugerira i preradu žitarica, koje u samom Maglaju, barem ne u količini koja bi dostizala oporezivi minimum, nisu zabilježene sve do druge polovine 16. stoljeća. No, oni su mogli biti i u funkciji prerade žita za potrebe izvan samog Maglaja. Usporedba sa kasnijim periodima govori da je pčelarstvo u prvoj polovini 16. stoljeća (1540) imalo dva-tri puta bolje rezultate nego sredinom ili krajem 16. stoljeća. Ono se povremeno kretalo od 290 do
52 Opširni popis, III, 310.

132

Aladin Husić

100 ili kasnije najviše 120 akči na ime ušura od košnica. Tu pojavu je teško razložno objasniti jer su oscilacije velike. Posebna pažnja posvećivala se vinogradarstvu, naročito krajem 16. stoljeća. Premda ga srećemo i ranije, u nekim znatno manjim količinama, ono se u drugoj polovini 16. stoljeća udvostručilo. Dok su muslimani na vinograde plaćali porez po ,,dunumu“, nemuslimani su svoje obaveze plaćali su na proizvedenu ,,širu“. Da bi obim porasta bio vidljiv, istaći ćemo da je u posjedu muslimana, sredinom 16. stoljeća, oporezivano 22 dunuma vinogradske površine, dok su nemuslimani proizvodili 20 medri. Kasnije vidimo da muslimani obrađuju 42 dunuma vinograda a nemuslimani proizvode 55 medri šire (vina). To bi značilo da je svako muslimansko domaćinstvo, prosječno obrađivalo 1,6 dunuma vinograda. Neobjašnjiva je situacija s nemuslimanima. Čini se pretjeranim podatak da samo dva nemuslimanska domaćinstva u to vrijeme proizvedu 55 medri ili u protuvrijednosti skoro 400 (385) akči. Značilo bi to da je jedno nemuslimansko domaćinstvo proizvodilo 27,5 medri i plaćalo blizu 200 akči na ime proizvodnje vina. On je visok posebno u usporedbi sa stanjem iz 1565. godine kada je to iznosilo samo 3 medre, odnosno 21 akča. Doduše 1540. godine je bilo 20 medri (140 akči) što je s obzirom na mali broj nemuslimanskih domova visok prosjek. U odnosu na to onda bi povećanje početkom 17. stoljeća bilo donekle razumljivije, no još uvijek izrazito visoko. Povremeno slabe rezultate jedino je moguće opravdati privremenim napuštanjem većeg broja vinograda. Najvjerovatnije da je uzgoj grožđa zamijenjen uzgojem drugih kultura. Naime, u godinama niskih prihoda od grožđa imamo znatno veće stavke oporezovanog voća i povrća. Kada vinogradarsvo pokazuje najbolje rezultate krajem 16. stoljeća, znatno se smanjuje porez na povrće. U tome bi, dakle, barem jednim dijelom trebalo tražiti razloge izraženih oscilacija u vinogradarstvu. Postojanje pazarnog dana svjedoči tržna taksa naplaćivana u varoši Maglaja. Nije poznato kada je pazar uspostavljen niti kojim danom u sedmici se odvijao, ali ga izvori dokumentiraju 1540. godine. Vjerovatno je uspostavljen ranije, najkasnije nakon formiranja nahije ili najkasnije do 1530. godine. Ovdje treba istaći i to da nije morao biti evidentiran u izvorima odmah po ustanovljenju. Mjesto pazara nije precizirano osim što se spominju ,,tržna taksa i tržna inspekcija varoši“. Pazarni dan u Maglaju nije jedina potvrda trgovine. Nedaleko od samog grada odvijao se i vašar, u selu Petrovići.53 Interesantno
53 Danas pod tim imenom ne postoje a dio su sela Brusnice, sjeveroistočno od Maglaja.

Maglaj u ranom osmanskom periodu

133

je da to nije bio klasični godišnji vašar, nego vašar koji se održavao tri puta u godini: na Đurđevdan, Ilindan (Aliđun) i Gospojinu. Dakle, proljeće, ljeto i jesen. Za razliku od pazara dane vašara znamo precizno. Obim trgovine u samom Maglaju teško je utvrditi iz razloga što su se uz stavku tržne takse ponekad dodavale i neke druge, posebno naknade za razne globe. Čini se ipak da je trgovina u samom Maglaju, odnosno priliv robe sa strane, stagnirao posebno u drugoj polovini 16. stoljeća. Usporedba dva podatka, kojima se izražava samo tržna taksa početkom druge polovine i krajem 16. stoljeća, potvrđuje tu stagnaciju, odnosno smanjenje priliva roba sa strane i obrta u Maglaju za 17%. Logičnim bi bilo očekivati povećanje obrta i porast tržne takse. Nismo dovoljno istražili neke okolnosti, ali bi prva pretpostavka bila da je u međuvremenu došlo do razvitka nekih drugih obližnjih gradskih naselja, primjerice Tešnja i Doboja pa i Žepča, te je dio trgovačkog prometa usmjeravan na te trgove. I povećanje vlastite proizvodnje, posebno žitarica, voća, povrća, mogli su utjecati na smanjenje roba izvana na tržištu u Maglaju, prema tome i na smanjenje tržne takse. Zanatske aktivnosti moguće je pratiti tek od zamaha urbanog razvitka Maglaja. To ne isključuje mogućnost ranijeg prisustva zanatlija o kojima nemamo vijesti kao do četrdesetih godina 16. stoljeća. Tada već vidimo da je u gradu zastupljeno sedam vrsta zanata, među kojima su najbrojniji obučari 8, štavljači kože 7 i krojači 7. Od preostalih prisutni su još sedlara 2, mesar 1, zlatar 1 i papučar 1. Sredinom 16. stoljeća ne samo da se povećao broj zanata nego i pojedinih zanatlija. Među deset različitih zanata, Maglaj je imao 64 zanatlije, i to: obućara 18, štavljača kože 17, krojača 11, sedlara 6, majstora (zidara) 5, papučara 2, sabljara 2, zlatara 1, kovača/gvožđara 1, pucara 1. Kao što se vidi, uvijek dominiraju obućari, štavljači kože i krojači. A među novim zanatima sredinom 16. stoljeća koji se javljaju u Maglaju su: majstori, sabljari, gvožđari i vunovlačari. U kojoj mjeri je lokalno stanovništvo participiralo u zanatstvu nije poznato, ali primjer Husejna ,,novog muslimana“, štavljača kože, govori da među spomenutim zanatlijama treba tražiti i jedan broj zanatlija iz samoga Maglaja ili njegove okolice. Početkom 17. stoljeća, podaci o zanatlijama znatno su oskudniji, skoro da ih i nema. Spominje se tek po neki štavljač kože, jedan majstor (zidar), jedan pekar i jedan zanatlija koji je izrađivao vreće. Svi su bili nastanjeni u mahali džamije Mustafa-paše. U Mahali hadži Memijine džamije stanovala su još dvojica zanatlija: jedan pucar i jedan sedlar.

134

Aladin Husić

Izloženo pokazuje dinamične historijske tokove u kojima se Maglaj afirmirao kao značajno strategijsko mjesto, posebno u 15. i početkom 16. stoljeća. Ta pretpostavka predstavljala je komparativnu prednost i u njegovom urbanom razvitku u drugoj polovini 16. stoljeća, što ga je svrstalo u razvijenije gradove Bosanskog sandžaka. Ključne riječi: Maglaj, posada, urbani razvitak, privreda, duhovnost.

Summary Maglaj during the early Ottoman period (15th and 16th century) This work attempts to point out some of the historical fluctuations during one period in the history of the town of Maglaj and reflections of the fluctuations in it. The aim is to offer more new details about the history of Maglaj as well as to contextualize the already known information. This work deals with the history in the early Ottoman period in the 15th and 16th centuries by focusing on: the status of Maglaj after 1463, the military life of Maglaj until the end of 16th century, the development of urban settlements and agricultural activities of the town. The findings show that the history of Maglaj was very dynamic. As a location with good strategic, communication and agricultural featues, it was easy for Maglaj to succeed in all fields and to achieve a very high level of development early on. All this contributed to the importance of Maglaj in the history of Bosnia in the above-mentioned time period. This led Maglaj to be one of the important military and strategic locations and later to be one of the more developed towns of the Bosnian sanjak.

Nedim Zahirović

VAKUFNAMA NEFISE-HATUN IZ VISOKOG IZ 1880. GODINE
1. Uvodne napomene U ovom radu predstavljena je jedna vakufnama koja, ako ni po čemu drugom, zaslužuje našu pažnju jer je legalizovana u relativno kratkom vremenu nakon što su austrougarske trupe zauzele Bosnu i Hercegovinu. Vojnim zaposjedanjem Bosne i Hercegovine u drugoj polovici 1878. godine AustroUgarska je okončala viševjekovnu osmansku vlast u Bosni. Uz obimne reforme koje su imale za cilj potpuno uključenje Bosne i Hercegovine u austrougarski državno-pravni sistem, austrougarske vlasti su ostavile na snazi i jedan broj zakona iz prethodnog osmanskog perioda.1 Tako je bilo moguće da tek nešto više od godinu dana kasnije Nefisa-hatun iz Visokog uvakufi jedan hambar i dio svoje bašče, i to na potpuno isti način kako su to činile mnoge žene kroz vijekove osmanske vladavine u Bosni. Nisam uspio da pronađem bilo kakve nove biografske podatke o ovoj Nefisi, pa ću navesti samo one koji se nalaze u tekstu vakufname. Tu stoji da je Nefisa bila nastanjena u Šerefuddinovoj mahali u Visokom, da se njen otac zvao Mehmed-beg i da je imala kćerku koja se zvala Derviša. Također mi nije poznata ni sudbina njenog vakufa; u popisu vakufa u Bosni i Hercegovini iz 1913. godine on nije spomenut.2 Nadati se je da će objavljivanje ove vakufname skrenuti pažnju i drugih istraživača na ovu dobrotvorku i da ćemo tako saznati nešto više o njoj i njenoj porodici.3
1 2 3 Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., 2. izdanje, Sarajevo, 1997., str. 39−42, naročito str. 41. Up. Proračuni vakufa Bosne i Hercegovine za godinu 1913., Sarajevo, 1913., str. 359f. Original ove vakufname nalazi se u vlasništvu Mugdima Kadića iz Tešnja. On potječe iz ulemanske porodice: njegov djed Hasan Ihsan-ef. Kadić, umro 1933. godine i ukopan u Gračanici, bio je kadija; otac Hasan Ihsan-efendije hadži hafiz Hasan Tahsinef. Hadžiefendić, umro 1925. godine i ukopan kod Ahmed-pašine (Bijele) džamije u Gračanici, bio je vrhovni šerijatski sudija; otac Hasan Tahsin-ef. Hadžiefendića hadži Hasan-ef. Nurikića bio je muderris u Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici. Posredovanjem Tajiba Nurikića, profesora matematike u penziji i sakupljača orijen-

136

Nedim Zahirović

2. Transkripcija teksta4 Mā fīhī mine l-vaqfi ve t-tevliyeti (…?) namaqahu al-faqīr ilayh ‘azza ša’nuhu Ôāliõ Sirrī Lemeš-zāde al-muwallā hilāfatan bi qañā’i Wisoqa ġufira lahū al-õamd li-llāh al-vāqif ‘alā kulli õāl al-munazzah ‘an at-taġyīr wa al-intiqāl wa aô-ôalā wa as-salām/ ‘alā Muõammad al-mawôūf bi makārim al-ahlāq wa maõāsin al-hiôāl wa ‘alā ālihī wa aôõābihī al-‘āriğin ilā ma‘āriğ/ l-kemāl emmā ba’d sebeb-i taõrīr-i kitāb ve mūğib-i tasãīr-i hiãāb oldır ki Visoqa qaôabasında Šerefe/ d-dīn maõallesinde sākine ve zātı zeyl-i vesīqada muõarrerü l-esāmī muslimīn ta’rīfleriyle mu’arrefe ôāõibetü/ l-hayrāti ve rāġıbetü l-õasenāt Nefīsa bint Meõmed Beg nām hātūnun iltimāsıyla huôūô-ı āti l-beyānın/ maõallinde ketb ü taõrīr ve faôl ü õasmı ičün qıbel-i šer’-i enverden me’zūnen bi-l-õükm ba’s ü tesyīr olunan/ ‘Abdüllāh Efendi bin ‘Ömer qaôaba-ı mezbūrede mezkūr Šerefeddīn maõallesinde vāqi’ menziline varup zeyl-i kitābda/ mektūbu l-esāmī müslimīn õużūrlarında ‘aqd-ı meğlis-i šer’-i nebevī ėtdikde mūmā ileyhā Nefīsa hātūn/ meğlis-i ma’qūd-ı mezkūrda zikr-i ātī vaqfına li-eğli t-tesğīl mütevellī naôb u ta’yīn buyurduqları/ õāğı İbrāhīm maõallesi sākinlerinden Aõmed Aġa-zāde Aõmed Aġa bin õāğı Muôãafā maõżarında iqrār-i ôaõīõ-ı šer’ī ve i’tirāf-i/ ôarīõ-i mer’ī buyurub vaqf-ı āti l-beyānın ôudūrına degin yedimde irsen mülk ve õaqqım olub mezkūr/ õāğı İbrāhīm maõallesinde vāqi’ bir ãarafdan yehūdī Ôalamon veled-i Aãam baqčesi ve ãaraf-i sānī ‘Alaġić Meõmed/ Efendi bin ‘Alī baqčesi ve ãaraf-i sālis õāğı Mehanović Muôãafā ve Ôāliõ ibnā õāğı Meõmed ve Aõmed Aġa bin õāğı Muôãafā/ menzil ile baġčeleri ve ãaraf-i rābi’ ãarīq-ı ‘āmm ile maõdūd ve mümtāz qızım
talnih knjiga, rukopisa i dokumenata, jedna kopija ove vakufname dospjela je meni u ruke. Mugdimu Kadiću zahvaljujem za dopuštenje da se vakufnama koristi i faksimil vakufname objavi, a Tajibu Nurikiću za posredovanje i za podatke o ovoj porodici. Površne greške (zamjena h) i h) sastavljača vakufname ispravljene su bez posebnog navođenja u bilješkama.

4

Vakufnama Nefise-hatun iz Visokog iz 1880. godine

137

Dervīša ile müšterek bir qıã’a baġčede/ lede l-ehālī ma’lūmu l-õudūd õiôôe-i šāyi’m ve musteqillen bir bāb anbārımı vaqf-ı ôaõīõ-i mü’eyyed ve õabs-i ôarīh-i/ muhalled ile vaqf u õabs edüb šöyle šarã eyledim ki baġče ve anbār-ı mezkūrı yed-i mutevellī ile evğāh-ı/ šer’iyye ile īğār olunub õāôıl olan rey’ ü ġallesinden zikr olan õāğı İbrāhīm maõallesinde vāqi’/ nisā’ mekteb-i šerīfin mu’allime-i ôıbyān olan hvāğe hātūnına be-her sene seksan-ser ġuruš i’ãā oluna/ ve ġalle-i mezkūreden fażla qalurdıysa ğihet-i tevliyet ola ve vaqf-ı mezkūra mezkūr õāğı İbrāhīm maõallesi ehālīsi õasbī/ nāëır olalar ve tevliyet mezkūr Aõmed Aġaya vefātından-ôonra ekber-i evlādı ve evlād-ı evlādı baãınen ba’de/ baãınin ve ba’de l-inqırāż aqrabā’ın eôlaõına ve ba’de l-inqırāż õāğı İbrāhīm maõallesi ehālīsinden beynelerinde/ tevliyete muhtārı olan kimesneye mešrūãa ola diyü šarã u ta’yīn buyurub baġče vü anbār-ı merqūmı/ fāriġen ‘ani š-ševāġıl mütevvelī-i mezbūra teslīm ol-dahı vaqfiyet üzre qabż u tesellüm ve sa’ir mütevellīlerin/ evqāfda taôarrufları gibi taôarruf eyledi buyurduklarında ġıbbe t-taôdīqı š-šer’iyy vāqıfe-i mezbūre kelāmını/ semt-i āhıra ôārife olub ve mütevellī-i mezkūr ile huôūmet ü niżā’a ğāzime olub egerče Imām-ı A’ëam/ õażretleri qatında ôaõīõ olub lākin ġayr-ı lāzım olmaġla qābil-i rüğū’ olmaġın vaqf-ı mezbūrdan rüğū’/ eyledim baġče ve anbār-ı mezbūr kemā li-evvelin mülkime istirdād ederim mütevellī-i mezkūr taôaddī-i ğevāb ėdüb/ egerče vaqf-ı ‘aqār ‘inde l-Imāmı l-A’ëam ôaõīõ ve ġayr-ı lāzımdır diyü ammā Imām-ı Muõammed õażretleri ‘indinde teslīm ile l-mütevellī/ bulunmaġla ve Imām-ı Ebū Yūsuf õażretleri ‘indinde vāqıf müğerred veqaftu dėmekle vaqf-ı ‘aqār/ ôaõīõ oldıġı emr-i muqarrerdir diyü reddden imtinā’ ėdüb ôıõõat u lüzūm-ı vaqfa õükm-i šer’iyyeti ãalebiyle/ mevlānā-yı mezkūr dahı ğānib-i vaqfı ūlā vu uhrā görüb ‘ālimen bi-l-hilāfi ve murā’iyen li-mā yeğibü murā’ātuhū/ fī-tesğili l-evqāf me’zūnen bi-l-õükm müvellā oldıġı õālde vāqıfe-i mezbūreden vaqf-ı mezkūrun/

138

Nedim Zahirović

ôıõõat u lüzūmına õükm-i šer’ī ve qażā’-ı ôarīõ-ı mer’ī etmegin vāqi’-i õāli maõallinde ketb ü terqīm/ ve mü’ābaset olunan ümenā-ı šer’le meğlis-i šer’e gelüb ‘alā vuqū’ihī inhā vu tefhīm ėtdikde õükm-i mezbūr/ qıbel-i šer’den dahı tenfīz olunmaġın min ba’d vaqf-ı mezbūr ôaõīõ u lāzım ve õabs ôarīõ u müteõattim/ oldı fe-men beddelehū ba’de mā sem’iahū fe-inemmā ismühü ‘ale l-lezīne yübeddilūnehū inne llāhe semī’ün ‘alīm5 ve ğerā/ zālike ve õurrire fi l-yevmi s-sālise ‘ašere mine l-muõarremi l-õarām li-sene seb’a ve tis’īne ve mi’teyni ve elf/ šuhūdu l-õāl/ õāğı İbrāhīm Aġa-zāde Muôãafā Aġa Qadić Õasan Beg bin Meõmed Aġā Maãrağı-zāde Meõmed Aġa õāğı Meõmed Aġa-zāde Süleymān Aġa ve ġayrihim

2. Prijevod vakufname [Dokument] koji se odnosi na uvakufljenje i imenovanje mutevelije (…?) napisao je siromah Lemeš-zade Salih Sirri, postavljen za kadiju u zastupstvu u kadiluku Visoko, neka mu je od Boga prosto. Neka je hvala Allahu Kome je poznato svako stanje i koji je čist od svake promjene i neka je salavat i spas na Muhammeda, koji je odlikovan plemenitom naravi i lijepim osobinama i na njegovu porodicu i ashabe koji su se uzdigli na stepene potpunosti, a zatim, uzrok pisanju dokumenta je sljedeći: Željom Nefise, kćerke Mehmed-begove, nastanjene u Šerefuddinovoj mahali u kasabi Visoko, koja je očitovanjem muslimana čija su imena navedena na kraju ovog dokumenta poznata kao dobročiniteljka, poslan je naredbom od strane presvijetlog šerijatskog suda Abdullah, sin Omera, radi navođenja i registriranja vakufa što će biti naniže na odgovarajućim mjestima navedeno. On je došao njenoj kući koja se nalazi u Šerefuddinovoj mahali i sazvao je šerijatski skup kojem su prisustvovali muslimani čija su imena navedena u podnožju ovog dokumenta. Spomenuta Nefisa-hatun je
5 Kur’an, II:181

Vakufnama Nefise-hatun iz Visokog iz 1880. godine

139

na tom skupu u prisustvu Ahmetagić Ahmet-age, sina hadži Mustafe, koji je nastanjen u Hadži Ibrahimovoj mahali i kojeg je ona imenovala za muteveliju kod uvođenja vakufa u sudski sidžil, dala jasnu zakonsku izjavu: “Vakuf koji će biti naniže opisan je do momenta uvakufljenja bio moja imovina koju sam naslijedila, a to je dio u jednoj bašči čije su granice poznate stanovnicima a bašča pripada meni i mojoj odličnoj kćerki Derviši, nalazi se u spomenutoj Hadži Ibrahimovoj mahali i omeđena je s jedne strane baščom jevreja Salamona, sina Adama, s druge strane baščom Alagića Mehmed-efendije, sina Alije, s treće strane omeđena je kućama i baščama Mehanovića hadži Mustafe i Saliha, sinova hadži Mehmeda, i Ahmed-age, sina hadži Mustafe, i s četvrte strane javnim putem, i jedan hambar, koji je moja zasebna imovina, uvakufljujem ispravnim, čvrstim, jasnim i trajnim uvakufljenjem. Postavljam uvjet da mutevelija izda pod zakonski zakup spomenutu bašču (dio bašče) i hambar i da se svake godine od dobitka i prinosa izdvoji 80 groša za učiteljicu u ženskom mektebu koji se nalazi u spomenutoj hadži Ibrahimovoj mahali, a ako od prinosa ostane višak, neka se preda onome ko vrši službu mutevelije. Neka stanovnici spomenute Hadži Ibrahimove mahale budu nadglednici vakufa i neka nakon smrti spomenutog mutevelije Ahmet-age njegov najstariji sin bude mutevelija i tako s koljena na koljeno, a ako njegova porodica izumre, neka mutevelija bude najbolji od njegovih rođaka, a ako ovi izumru, onda neka mutevelija bude neko od stanovnika Hadži Ibrahimove mahale, kojeg oni izaberu.” Kada je ona tako izjavila i navedenu bašču i hambar bez ikakvih zapreka predala spomenutom muteveliji, on je to prihvatio prema uvjetima uvakufljenja izjavivši da će upravljati vakufom kako upravljaju i druge mutevelije vakufa. Međutim ona je okrenula govor u drugom pravcu i pokrenula je spor protiv spomenutog mutevelije izjavivši: “Prema Imami-Azamu ovo uvakufljenje je ispravno, ali nije neopozivo i trajno i moguće ga je opozvati. Ja spomenuto uvakufljenje osporavam i želim da spomenuta bašča i hambar ponovo budu vraćeni mojoj imovini kao što je to ranije bilo.” Spomenuti mutevelija se tome usprotivio odgovorivši da, iako je prema Imami-Azamu uvakufljenje ispravno ali i opozivo, ono je prema ekselenciji Imami- Muhammedu predajom muteveliji postalo konačno, a prema Imami-Jusufu dovoljno je samo da vakif kaže “uvakufio sam” i uvakufljenje nekretnina je ispravno i konačno pa je zatražio šerijatsku presudu. Znajući za razilaženja i uzimajući u obzir okolnosti kod uvođenja vakufa u sudski sidžil, spomenuti kadija je svestrano sagledao uvakufljenje i pošto je bio ovlašćen da donese presudu donio je jasnu zakonsku odluku da je spomenuti

140

Nedim Zahirović

vakuf ispravan i neopoziv. Tok procesa zapisan je na odgovarajućem mjestu a onda je on zajedno sa poslatim zakonskim povjerenicima došao u šerijatski sud. Kada su oni izvijestili o toku procesa, spomenuta odluka je izvršena od strane suda i nakon toga je spomenuto uvakufljenje postalo punovažno, jasno, neopozivo i konačno, a onaj ko izmijeni nakon što je čuo, pa grijeh pripada onima koji to izmijene, a Allah sve čuje i sve zna. Tako je bilo i zapisano 23. muharema 1297. godine (= 06.01.1880.). Svjedoci: hadži Ibrahimaga-zade Mustafa-aga, Kadić Hasan-beg, sin Mehmed-age, Matrači-zade Mehmed-aga, hadži Mehmedaga-zade Sulejmanaga i drugi. Ključne riječi: vakufnama, žena, Nefisa-hatun, Visoko. Summary Vakufnama of Nefis-hatun from Visoko 1880 This works deals with transcription, translation and fascimile of one of vakufnama which was legalized on 6th January 1880 in town of Visoko. In this vakufnama madam Nefisa from Visoko stated that 80 grosh should be paid from the rent of her granary and part of an orchard to the female teacher at mekteb in this town. This author was unable to find more details about madam Nefisa, apart from those found in the text of the vakufname. From the text can be seen that the name of the father of madam Nefisa was Mehmed-bey, that she had daughter named Derviša, and that she was known as a benefactor. The publication of this vakufnama has the purpose to draw attention to the researchers about this benefactor so that we can learn more about her and her family.

Vakufnama Nefise-hatun iz Visokog iz 1880. godine

141

142

Nedim Zahirović

Vakufnama Nefise-hatun iz Visokog iz 1880. godine

143

Osman Lavić

PREPISIVAČI RUKOPISA IZ JAJCA1
Prepisivanje knjiga u Bosni i Hercegovini bilo je poznato prije njenog pada pod osmansku vlast, odnosno susreta sa arapsko-islamskom kulturom. Centri prepisivačke aktivnosti u to vrijeme bili su samostani i manastiri gdje su se prepisivale, uglavnom, crkvene knjige, nešto apokrifa i veoma malo svjetovnih knjiga.2 Dolaskom islama u naše krajeve prepisivanje rukopisa na arapskom, turskom i perzijskom jeziku iza sebe je imalo već osam stotina godina dugu tradiciju. Islamska kultura, a s njom i knjiga, kod stanovništva ovih prostora dobila je gorljivog pobornika i brižljivog njegovatelja. U prvim godinama se prepisuju knjige za potrebe novoosnovanih medresa, tekija i biblioteka a vakifi često u vakufnamama predviđaju sredstva za nabavku knjiga „da se njima koristi ko ih bude čitao i da iz njih prepisuju oni koji se bave naukom“.3 Umnožavanje knjige putem prepisivanja je vrlo rano dobilo i organiziranu formu. Pored medresa koje su često bile i prepisivačke škole, u Foči je osnovan i poseban skriptorij za prepisivanje knjiga.4 Prepisivanjem su se bavili skoro svi slojevi društva, muderrisi, učenici, zanatlije, vojnici, imami, trgovci, i drugi. Za ovu priliku pažnju smo usmjerili na prepisivače arabičkih rukopisa koji su po različitim osnovama (rođenjem, službom itd.) povezani sa Jajcem, gradom u srednjoj Bosni. Prikaz smo dali hronološkim redom u okviru jedne od nabrojanih kategorija, navodeći osnovne podatke o naslovu prepisanog djela, autoru, temi, mjestu i vremenu prepisa, te izvorima na osnovu kojih smo došli do prezentiranih podataka. U podnožnim napomenama smo naveli originalne
1 2 Rad obuhvata kodekse prepisane u Jajcu i od strane Jajčana u nekom drugom mjestu. Kasim Dobrača, „Skriptorij u Foči u XVI stoljeću“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo, I (1972) str. 67. Skriptorij – pisarnica. Pored uobičajene prakse da jedan prepisivač prepiše kompletno djelo ovdje je riječ o organizovanom i naročito uređenom prepisivačkom radu gdje je grupa prepisivača prepisivala svak po jedan dio određenog djela. Nakon sravnjavanja prepisa sa originalom od strane korektora djelo bi se sastavljalo u jednu cjelinu. Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932., str. XXVIII. Kasim Dobrača, „Skriptorij“, op. cit. str. 74.

3 4

146

Osman Lavić

bilješke o prepisu i neke druge podatke koje smo smatrali interesantnim za čitaoca. a/ Prepisivači koji su rukopise prepisivali u Jajcu I Bilal, sin Halilov Bilal, sin Halilov, živio je u prvoj polovini XVII stoljeća. Prepisao je lijepim i čitkim rukopisom dvije zbirke, odnosno ukupno 5 djela, na oko 250 listova. Prepisivao je djela iz islamskog obredoslovnog i nasljednog prava, na arapskom jeziku. Sudeći po obilnim bilješkama koje je pisao po marginama djela, bio je veoma obrazovan. - Risāla mašāyiê al-ilāhī /‫ ./رﺳﺎﻟﺔ ﻣﺸﺎﻳﺦ اﻻﻟﻬﻲ‬Opširna rasprava iz akaida, na arapskom jeziku. U djelu se obrađuju teme o vjerovanju, činjenju dobrih djela, vrijednosti nauke, Božijim poslanicima, dobrim ljudima (evlijama), sufizmu i sl. U dostupnim izvorima nismo pronašli ovo djelo, tako da nismo mogli identifikovati ni njegovog autora. Djelo je prepisano u kasabi Jajce, nasêi pismom, sitnim, čitkim rukopisom, na 27 listova. Prepisivač je na kraju djela (l. 27a) naveo svoje ime i mjesto prepisa.5 Godinu je naveo u sljedećem djelu koje se nalazi u istom kodekstu. - Wa¥iyya al-Êawāfī /‫ ./وﺻﻴﺔ اﻟﺨﻮاﻓﻲ‬Savjeti i upute za one koji se žele ّ opredijeliti za misticizam. Djelo je na arapskom jeziku napisao Abú Bakr b. Muõammad b. ‘Alī al-Êārasānī, al-Êawāfī, umro 838/1435. godine. Prepisano u kasabi Jajce 1033/1623. godine.6 Na marginama prepisa ovoga
5 Prepisao ovaj časni primjerak Bilal b. Halil, Allah mu oprostio, njemu i njegovim roditeljima(...) u petak ujutro, u prvoj dekadi mjeseca džumadel-ahira u kasabi Jajce ‫... )ﻛﺘﺐ اﻟﻨﺴﺨﺔ اﻟﴩﻳﻘﺔ ﺑﻼل ﺑﻦ ﺧﻠﻴﻞ ﻏﻔﺮ اﻟﻠﻪ ﻟﻪ وﻟﻮاﻟﺪﻳﻪ ... ﻗﺪ وﻗﻊ اﻟﻔﺮاغ ﻣﻦ ﻫﺬه اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﰲ اواﺋﻞ ﺟامذى اﻻﺧﺮ ﰲ ﻳﻮم‬ ...(‫اﻟﺠﻤﻌﺔ ﰲ وﻗﺖ اﻟﻀﺤﻰ ﰲ ﻗﺼﺒﻪء ﻳﺎﻳﺠﻪ‬ Prepisao, vapijući za milošću Allaha, Bilal, sin Halilov, Allah mu oprostio i grijehe prikrio na Dan suđenja (....) sredinom džumade-l-ahira 1030. godine: ‫)ﻛﺘﺒﻪ اﻟﻔﻘري اﱃ رﺣﻤﺔ اﻟﻠﻪ ﺗﻌﺎﱃ أﺿﻌﻒ اﻟﻌﺒﺎد ﺑﻼل ﺑﻦ ﺧﻠﻴﻞ ﻏﻔﺮ اﻟﻠﻪ ﻟﻪ وﺳﱰ ﻋﻴﻮﺑﻪ ﻳﻮم اﻟﻘﻴﺎﻣﺔ ....اﻟﺘﺤﺮﻳﺮ ﰲ أواﺳﻂ ﺟامدى‬ .(‫اﻻﺧﺮ ﺳﻨﺔ ﺛﻼث وﺛﻠﺜني وأﻟﻒ‬ Prepisivač je na kraju ovoga djela (l. 58b) zabilježio sljedeću izreku: .‫اﻟﺼﻤﺖ ﻋﻦ اﻟﺒﺎﻃﻞ ﺻﻮم واﻟﻴﺎس ﻋﻦ اﳌﺨﻠﻮق ﺻﻠﻮة وﺣﻔﻆ اﻟﺠﻮارح ﻋﺒﺎدة وﺗﺮك اﻟﻬﻮى ﺟﻬﺎد واﻟﻜﻒ ﻋﻦ اﻟﴩ ﺻﺪﻗﺔ‬ „Ne govoriti o neistinitim stvarima je post, ne oslanjati se na ljude je molitva, čuvanje ruku i nogu od grijeha je ibadet, nepovođenje za strastima džihad, a raskidanje sa svakom vrstom zla je sadaka.“

6

Prepisivači rukopisa iz Jajca

147

djela ima dosta komentara teksta. Nije jasno da li je prepisivač autor ovih komentara ili je i njih prepisivao iz nekog drugog primjerka. - Al-Fiqh al-akbar /‫ ./اﻟﻔﻘﻪ اﻻﻛﺒﺮ‬Kraće djelo o islamskom vjerovanju. Na arapskom jeziku napisao Nu‘mān b. Ïābit Abú Õanīfa, umro, 150/776. godine. S obzirom na to da je djelo nepotpuno na kraju, nedostaje i bilješka o njegovom prepisu. Na osnovu rukopisa jasno je da prepis pripada ovome prepisivaču.7 Kodeks uvakufio Salih Hromo-zade (Hromić), a bio je u vlasništvu Saliha b. Isma‘ila b. Muhammada i na posudbi kod ‘Abdullaha Kaukči-zadea (pečati i bilješke o vakifu i vlasnicima nalaze se na prvom zaštitnom listu).8 - Šarõ al-Farā᾽iñ as-Sirāğiyya al-musammā bi al-Farā᾽iñ aš-Šarīfiyya /‫ ./ﺷﺮح اﻟﻔﺮاﺋﺾ اﻟﺴﺮاﺟﻴﺔ اﻟﻤﺴﻤﻲ ﺑﺎﻟﻔﺮاﺋﺾ اﻟﺸﺮﻳﻔﻴﺔ‬Komentar djelu al-Farā᾽iñ asّ ّ Sirāğiyya. Ovaj komentar iz nasljednog prava napisao je ‘Alī b. Muõammad al-Ûurğānī, umro 816/1413. godine. Vlasnici ovog djela bili su Ragib, sin Ismailov, Kapetanović i Salih Zubčević (l. 90b). - Al-Muqaddima al-ġaznawiyya /‫ ./اﻟﻤﻘﺪﻣﺔ اﻟﻐﺰﻧﻮﻳﺔ‬Djelo o obredoslovlju i hanefijskom fikhu. Na arapskom jeziku napisao Ahmad b. Muõammad b. Maõmúd b. Sa‘īd al-Ġaznawī, umro 593/1197. godine. Ime prepisivača (Bilal b. Halil) navedeno je u kolofonu na kraju ovoga djela bez godine i mjesta prepisa.9 S obzirom na to da nema godine prepisa, ne možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o istom prepisivaču. Na osnovu rukopisa, puno
7 Na početku trećeg djela prepisivač je citirao i jedan poučan hadis koji u prevodu glasi: „Doći će vrijeme kada će ljudi bježati od svoje uleme i siromaha kao što stoka bježi od vukova. Zbog toga će ih Allah iskušati sa tri vrste nedaća: dignut će bereket iz nafake, dat će da nad njima zavlada nepravedan vladar i umrijet će bez imana... Neuzu billah! Znajte da je to zadnje vrijeme. Ljudi toga vremena će žuditi za besposlicama i besposličarima, bit će lijepe vanjštine, a dušom opaci i zli kao vuci, malo će ih biti iskrenih a puno licemjera, smrt im je određena, a nada u dug život je samozavaravanje njihovo, koristit će se Allahovim blagodatima, a drugima robovati. To što budu činili je nemar i zavaravanje a kraj im je prokletstvo, jad, bol i čemer.“ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R - 1573 a kataloški je obrađen u III sv. Kataloga (v. Fajić Zejnil, Katalog GHB, III, 2285). Prepisao Bilal, sin Halilov, Allah mu oprostio, njemu i njegovim roditeljima... (‫)ﻛﺘﺒﻪ اﻟﻔﻘري اﻟﺤﻘري ﺑﻼل ﺑﻦ ﺧﻠﻴﻞ ﻏﻔﺮ اﻟﻠﻪ ﻟﻪ وﻟﻮاﻟﺪﻳﻪ‬

8 9

148

Osman Lavić

hadisa i izreka koje bilježi na marginama oba djela, pretpostavljamo da je riječ o istom prepisivaču.10 Od sljedeća dva prepisivača sačuvano nam je po jedno prepisano djelo, i to: II Osman, sin Nesuhov - Šarõ al-Farā᾽iñ /‫ ./ﺷﺮح اﻟﻔﺮاﺋﺾ‬Komentar djela iz nasljednog prava, na arapskom jeziku, od nepoznatog autora.11 Djelo je prepisivač prepisao u kasabi Jajce u subotu mjeseca ramazana 1037/1627. godine. III Mahmud, sin Muradov Mahmud, sin Muradov, rodom je iz Kozarca. Nije nam poznato koju je službu obavljao u Jajcu, ali odrednica „pisar“ nas navodi na zaključak da je ili radio kao pisar u sudu ili pak profesionalno se bavio prepisivanjem rukopisa, što nije bila rijetka praksa U Jajcu je prepisao djelo - Šarõ al-Muqaddima fī a¥-¥alā /‫ ./ﺷﺮح اﻟﻤﻘﺪﻣﺔ ﻓﻲ اﻟﺼﻠﻮة‬Komentar poznaّ tog djela iz islamskog prava. Osnovno djelo na arapskom jeziku napisao je Na¥r b. Muõammad b. Aõmad b. Ibrāhīm as-Samarqandī, Abú al-Layï, umro 383/993. godine, dok autor ovoga komentara nije poznat. Prepisivač je djelo prepisao u Jajcu 1042/1632. g.12 IV Anonimus Iz skromnosti ili nekih drugih razloga, prepisivači rukopisa nisu uvijek navodili svoja imena kao ni podatke o vremenu i mjestu prepisa rukopisa. Tako, za zbirku od četiri djela koja se čuvala u Orijentalnom insitutu u Sarajevu znamo samo da je prepisana u Jajcu 1067/1656. godine. S obzirom na to da djelo nije katalogizirano nemamo podataka ni o samom rukopisu (broju listova, vrsti pisma, papira i sl.)
10 11 Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R - 6515 a kataloški je obrađen u X sv. Kataloga (v. Osman Lavić, Katalog GHB, X, 6220). Djelo se čuva u Prvincijatu hercegovačkih franjevaca u Mostaru pod brojem 221. (prema: Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima II, Sarajevo, 1988., br. 239, str. 50. Djelo se čuva u Arhivu Srednje Bosne u Travniku, br. 60 (prema: Ždralović, Prepisivači, op. cit. II, br. 266, str. 54.)

12

Prepisivači rukopisa iz Jajca

149

- Qawā‘id al-i‘rāb /‫ ./ﻗﻮاﻋﺪ اﻻﻋﺮاب‬Djelo iz gramatike arapskog jezika. Napisao Ûamāluddīn ‘Abdullāh b. Yúsuf b. Aõmad Ibn Õišām, umro 761/1360. godine. - Awrāq li i‘rāb dībāğa al-Mi¥bāh /‫ ./أوراق ﻻﻋﺮاب دﻳﺒﺎﺟﺔ اﻟﻤﺼﺒﺎح‬Komentar uvoda djela al-Mi¥bāh, na arapskom jeziku od nepoznatog autora. - Al-Mi¥bāh fī an-naõw /‫ ./اﻟﻤﺼﺒﺎح ﻓﻲ اﻟﻨﺤﻮ‬Sintaksa arapskog jezika. Napisao Nā¥ir b. ‘Abdusayyid al-Muãarrizī, umro 610/1213. godine. - Al-‘Awāmil fī an-naõw /‫ ./اﻟﻌﻮاﻣﻞ ﻓﻲ اﻟﻨﺤﻮ‬Sintaksa arapskog jezika. Napisao ‘Alī b. Muõammad al-Ûurğānī, umro 816/1413. godine. 13 V Ismail, Jajčanin, sin šejha hadži Mustafe, sina šejha Sinana, sina Ibrahima Pravne decizije /fatāwā/zajedno sa nekim od carskih zakona /qānúnlar/ bili su nezaobilazni priručnici svakoga muftije i kadije, te su, zbog toga puno prepisivani. Jednu takvu zbirku fetvi prepisao je Isma‘īl b. šayê al-õāğğ Mu¥ãafā b. aš-šayê Sinān b. Ibrāhīm iz Jajca. Svoju odrednicu Yayčawī kao i lični pečat stavio je na kodeks čije je prepisivanje završio krajem džumade l-ahira 1080/1669. godine.14 Djela je prepisao na 178 listova, sitnim, veoma lijepim nashi pismom, precizno složivši svaku stranicu i redak. Na kraju prvoga djela (l. 173a) svoje ime je ukomponovao u dovu sljedećeg sadržaja: „Gospodaru, oprosti prepisivaču ove knjige Ismailu, sinu šejha Mustafe, sina Sinana, sina Ibrahima Jajčanina, te svakome ko ti se za njih dovom obrati i svim muslimanima i muslimankama.“15 Svoj rukopis ovjerio je ličnim pečatom u kome se može pročitati tekst „Tvoj (Bože) rob, Ismail“/‫ ./ﻋﺒﺪك اﺳﻤﺎﻋﻴﻞ‬Svaku prepisanu stranicu opskrbio je sa originalom folijacijom i kustodama, a na početku b/stranice većine listova ispisao je po neku poučnu poslovicu.
13 Rukopis se čuvao u Orijentalnom insitutu sve do 1992. godine pod brojem OIS 1842, (prema: Ždralović, Prepisivači, op. cit. II, 393-396, str. 73), da bi bio uništen ratne 1992. godine zajedno sa cjelokupnim fondom ovoga instituta. ‫ﻟﺴﻨﺔ مثﺎﻧني واﻟﻒ ﻣﻦ ﻫﺠﺮة ﻣﻦ ﻟﻪ اﻟﻌﺰ واﻟﴩف ﺗﻢ اﻟﻜﺘﺎب ﰲ أواﺧﺮ ﺟامد اﻻوﱃ‬ ّ ّ ‫اﻟﻠﻬﻢ اﻏﻔﺮ ﻟﻜﺎﺗﺐ ﻫﺬا اﻟﻜﺘﺎب اﺳامﻋﻴﻞ ﺑﻦ ﺷﻴﺦ اﻟﺤﺎج ﻣﺼﻄﻔﻲ ﺑﻦ اﻟﺸﻴﺦ ﺳﻨﺎن ﺑﻦ اﺑﺮاﻫﻴﻢ اﻟﻴﺎﻳﺠﻮي وﳌﻦ دﻋﺎ ﻟﻬﻢ وﻟﺠﻤﻴﻊ‬ ّ ‫اﳌﺴﻠﻤني واﳌﺴﻠامت‬

14 15

150

Osman Lavić

- Ğāmi‘ al-fatāwā /‫ ./ﺟﺎﻣﻊ اﻟﻔﺘﺎوى‬Zbirka fetvi sabrana iz nekoliko djela, u obliku priručnika. Napisao na arapskom jeziku Krk Emre al-Humaydī alÕanafī, umro oko 880/1475. godine. - ‫ﹺ‬Arāñī ya muãa‘alliq ma‘múl bihā ğadīd qānún sulãanīdir /‫اراﺿﻲ ﻳﻪ‬ ‫ ./ﻣﺘﻌﻠﻖ ﻣﻌﻤﻮل ﺑﻬﺎ ﺟﺪﻳﺪ ﻗﺎﻧﻮن ﺳﻠﻄﺎﻧﻴﺪر‬Novi Carski zakon o zemljišnim posjedima, na turskom jeziku. Rukopis je bio u vlasništvu Saliha b. Ismaila Hromo-zadea /bilješka i pečat na zaštitnom listu 1a i l. 2a/16 VI Omer, sin Mehmedov Omer, sin, Mehmedov, prepisao je jednu zbirku legendi, Mağmú‘a Dāstān /‫/ﻣﺠﻤﻮﻋﺔ داﺳﺘﺎن‬u stihovima, na turskom jeziku - U zbirci se nalaze sljedeći stihovi: ‫ - داﺳﺘﺎن اﺑﺮاﻫﻴﻢ‬poema o smrti Ibrahima, sina Muhammedovog, a.s., ‫ - ﻛﻮرﺟﻴﻦ‬poema o golubu koji je ispred sokola pobjegao na koljeno vjerovjesnika Muhameda, a.s., od nepoznatog autora, ‫ - داﺳﺘﺎن ﻛﻴﻚ‬poema o gazeli koja je vjerovjesniku Muhammedu, a.s., potvrdila poslanstvo pred grupom ljudi koji su tražili dokaze o njegovom poslanstvu, ‫ - داﺳﺘﺎن ﺳﻠﻄﺎن ﺟﻤﺠﻤﻪ‬poema o vladaru Džimdžime, koga je poslanik Isa, a.s., oživio, a on se odrekao neznaboštva. Prepisivač je završio prepis ove zbirke, na 14 listova, u tvrđavi Jajce, u džematu Ramadan-bega, u utorak, ujutro, mjeseca džumade-l-ahira 1140/1728. godine.17 VII Mustafa Ašik, sin Muhamedov, Seksen Kilič-zade Ime Mustafe, sina Muhamedovog, kao prepisivača pojavljuje se u nekoliko rukopisa. U zbirci od tri djela koja je prepisana dvadeset godina prije
16 17 Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R - 1521 a kataloški je obrađen u II sv. Kataloga (v. Kasim Dobrača, Katalog GHB, II, 1691.). ‫ﻛﺘﺒﻪ اﻟﺤﻘري ﻋﻤﺮ ﺑﻦ ﻣﺤﻤﺪ ﺑﻘﻠﻌﻪء ﻳﺎﻳﺠﻪ ﻋﻦ ﺟامﻋﺖ رﻣﻀﺎن ﺑﻚ ﺳﻨﻪ ﺑﻴﻚ ﺑﻮز ﻗﺮق ﺳﻨﻪ ﺳﻨﺪه ﻋﻦ ﺷﻬﺮ ﺟامزى اﻻﺧﺮ ﰲ ﻳﻮم‬ ‫.ﺻﻠﲇ ﰲ وﻗﺖ اﻟﻀﺤﻰ‬ Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod br. 283, a kataloški je obrađen u katalogu Orijentalnog instituta (v. Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo, 1997., br.559; Ždralović, Prepisivači II, op. cit. br. 758, str. 127).

Prepisivači rukopisa iz Jajca

151

ostalih ime prepisivača je navedeno samo kao Mustafa, sin Muhammedov, dok se kasnije pojavljuje i nadimak Ašik. Nismo posve sigurni da je riječ o istoj osobi. Činjenica da su sva djela prepisana u Jajcu daje nam za pravo da pretpostavimo da se radi o jednom prepisivaču, koji je kasnije dobio nadimak Ašik, kako se potpisuje u djelima koja je kasnije prepisivao. Mustafa Ašik, sin Muhammedov, rođen je u Jajcu 1213/1798. godine. Bio je nastanjem u mahali Mir Ibrahim, kako to navodi na kraju jednog rukopisa. Inače, u jednom rukopisu za sebe kaže da pripada kadirijskom tarikatu, dok ga na drugom mjestu neko od njegovih učenika oslovljava titulom ‫/ﺑﺎﺑﺎ‬baba-šejh/i dede /također šejh/kadirijskog reda, kako to vidimo iz bilješke na l. 48b-50b o stanju vakufa Ibrahim-pašine džamije u Jajcu.18 Umro je u Jajcu, 1267/1850. godine u 52. godini života, a ukopan je u desnoj sofi trijema Ibrahim-pašine džamije u Jajcu. Uz njegov nalazi se i mezar žene mu Almase, bez godine smrti. Na nišanu mu je isklesan natpis sa godinom smrti.19 Prepisivanjem rukopisa bavio se 20 godina (1822-1842.) i za to vrijeme prepisao osam djela na preko 1200 listova. - ‘Ağā᾽ib al-maêlúqāt /‫ ./ﻋﺠﺎﺋﺐ اﻟﻤﺨﻠﻮﻗﺎت‬Djelo iz kosmografije. Napisao na turskom jeziku Aõmad Biğān Yaziğioġlu, umro 859/1455. godine, - Ğawāhir nāme /‫„/ﺟﻮاﻫﺮ ﻧﺎﻣﻪ‬Knjiga o draguljima“. Na turskom jeziku napisao Muõammad at-Túsī, živio u 17. vijeku,

18

19

Na l. 48b-50a nalaze se popis uvakufljenja za Ibrahimovu džamiju iz 1260/1844. godine. U ovoj bilješci se navode prihodi i rashodi ovoga vakufa za 1260/1844. godinu. Mustafa-dede (Ašik) je za vakuf džamije Ibrahim-paše uvakufio 370 groša 1260/1844. godine. Stanje vakufa za vrijeme kadije Yahya-Tevfik-efendije promet od ovoga vakufa imala su slijedeća lica: Hadži Osman Tuzlić iz džemata Sinan-beg, Mustafa Šipovac, Mustafa Hrusto, Muhammed Muezin, Osman-beg Muhić, Jašar Zulić, Omerica, Muhamed Hadžić, Derviš Zulić, Hasan Zulić, iz vakufa Ummi Kulsum, kći Abdullaha spmenute džamije za svijeće: Jašar Zulić, Muhamed Joldić, Kara Ahmed, hadži Ibrahim. U ovoj godini iznos vakufa se popeo na 1480 groša. Prevod natpisa glasi: „On (Bog) je vječno živ. Umrli i upokojeni Seksen Kiličzade šejh Ašik Mustafa, sin Mehmeda, pripadnik tarikata Abdulkadira Gejlanije. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu. 1. safera 1267.“ (6. XII 1850., prema: Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knj. II, Sarajevo, 1977., str. 275).

152

Osman Lavić

- Aõwāl ġazawāt-i diyār Bosna /‫ ./اﺣﻮال ﻏﺰوات دﻳﺎر ﺑﻮﺳﻨﻪ‬Odbrana Bosne.20 Na turskom jeziku napisao Omer Novljanin, umro 1154/1742. godine,21 Prepisivač je završio prepis ova tri djela 17. zu-l-kadeta 1237./5. augusta 1822. godine u Jajcu. - Sīrā an-Nabawiyya /‫ ./ﺳﻴﺮة اﻟﻨﺒﻮ ّﻳﺔ‬Životopis vjerovjesnika Muhammeda, a.s., na turskom jeziku od pjesnika Nurija. Prepisano u Jajcu 9. redžepa 1248/1. decembra 1832. godine na 417 listova.22 - Tafsīr al-Qur᾽ān /‫ ./ﺗﻔﺴﻴﺮ اﻟﻘﺮان‬Komentar Kur᾽ana. Na arapskom jeziku napisao Ibrāhīm b. Muõammad al-Êulu¥ī. Prepisano u Jajcu 1248/1832. g.23 - Muqaddima fī a¥-¥alā /‫ ./ﻣﻘﺪّﻣﺔ ﻓﻲ اﻟﺼﻠﻮة‬Popularno djelo o namazu, na arapskom jeziku. Napisao Na¥r b. Muõammad b. Aõmad b. Ibrāhīm asSamarqandī, Abú al-Layï, umro 383/993. godine. Interlinearno je, sitnijim pismom, dopisan prevod teksta na turski jezik. Ni ovdje ne možemo utvrditi da li je autor prevoda prepisivač, što je dosta vjerovatno, ili pak neko drugi. Djelo je prepisano 13. muharema 1206/17. marta 1840. godine.24 Na kraju djela prepisivač je zabilježio izreku: „Rukopis će u knjizi ostati a prepisivač u zemlji istruhnuti.“25 Na l. 50b pečat i bilješka Muharem ef. Omerdića pisana hemijskom olovkom: „Ovaj sam kitab dobio na hediju od Mujaga-ef. Bureka iz Jajca.“ - Bustān al-‘ārifīn /‫ ./ﺑﺴﺘﺎن اﻟﻌﺎرﻓﻴﻦ‬Djelo moralno-etičkog sadržaja. Na arapskom napisao Na¥r b. Muõammad b. Aõmad b. Ibrāhīm as-Samarqandī, Abú al-Layï, umro 383/993. godine.
20 21 22 Djelo su preveli na bosanski jezik Hadžinesimović Ahmed i Nametak Fehim, a objavljeno je u Zenici 1994. godine. Zbirka ova tri djela čuva se o Orijentalnoj zbirci Hrvatske akademije nauka u Zagrebu br. 389 (prema: Ždralović, Prepisivači II, op. cit. br. 1730-1732, str. 265.) Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu pod brojem 4368, a kataloški je obrađen u katalogu Orijentalnog instituta (v. Salih Trako-Lejla Gazić, Katalog, op. cit. br. 98. Ovaj prepisivač je uvršten i kod: Ždralović, Prepisivači II, op. cit. br. 1787, str. 272). Rukopis se čuvao u džamiji Ferhadiji u Banjoj Luci (prema: Ždralović II, op. cit. br. 1788, str. 272. (١)٢٥٦ ‫)ﻛﺘﺒﻪ اﻟﻔﻘري اﻟﺤﻘري ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻋﺎﺷﻖ ﺑﻦ ﻣﺤﻤﺪ ﻳﺎﻳﺠﻮي ﻋﻔﻰ اﻟﻠﻪ ﻋﻨﻬام ﺳﻨﺔ‬ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R - 7132, a kataloški je obrađen u IX sv. Kataloga (v. Popara Haso, Katalog GHB IX, 5306). ‫اﻟﺨﻂ ﻳﺒﻘﻰ ﰲ اﻟﻜﺘﺎب وﺻﺎﺣﺐ اﻟﺨﻂ رﻣﻴﻢ ﰲ اﻟﱰاب‬

23 24

25

Prepisivači rukopisa iz Jajca

153

Prepisano 21. rebiu-l-ahira 1256/23. maja 1840. godine.26 Rukopis je poklon Muharem-ef. Omerdića iz Sarajeva a njemu ga je kao hediju poklonio Mujaga-ef. Burek iz Jajca. - Anfas al-Ğawāhir /‫ ./اﻧﻔﺲ اﻟﺠﻮاﻫﺮ‬Prevod na turski jezik Ebu Lejsovog komentara Kur᾽ana. Preveo Šihābuddīn Aõmad b. Muõammad b. ‘Arabšāh, umro 854/1450. godine. Ovdje se prepisivač potpisuje kao pripadnik kadirijskog reda, a djelo je prepisao 1258/1842. u četrdeset petoj godini života na 470 listova.27 Poklon Mehmeda Zahirovića, bivšeg muftije iz Banje Luke.28 Slijede tri prepisivača iz druge polovine XIX stoljeća, koji su prepisali samo po jedno djelo VIII Osman, sin Osmanov Osman, sin Osmanov, bio je porijeklom iz Karaule, kod Travnika. Na službi je bio, vjerovatno imamskoj, u džematu Dnoluka kod Jajca, gdje je i prepisao - Tafsīr /‫ ./ﺗﻔﺴﻴﺮ‬Komentar poglavlja „Ja-sin“ i nekoliko drugih poglavlja iz Kur᾽ana. Prepisano u mektebu džemata Dnoluka, mahala Kruščica, 28. ramazana 1262/27. marta 1846. godine.29 IX Jusuf, sin Ahmedov - Al-Kāfiya fi an-Naõw/‫ ./اﻟﻜﺎﻓﻴﺔ ﻓﻲ اﻟﻨﺤﻮ‬Djelo iz sintakse arapskog jezika. Na arapskom jeziku napisao Burhānuddīn az-Zarnúûi. Jusuf, sin Ahmedov,
26 ّ ‫متﺖ متﺎم ﻋﲆ ﻳﺪ )ال(ﻋﺒﺪ اﻟﻔﻘري أﺿﻌﻒ اﻟﻌﺒﺎد وأﻋﺠﺰﻫﻢ ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻋﺎﺷﻖ ﺑﻦ ﻣﺤﻤﺪ اﻟﻴﺎﻳﺠﻮى )...( وﻛﺎن وﻗﺖ ﺑني اﻟﺼﻠﻮﺗني ﰲ‬ ّ ّ ‫.ﻧﻬﺎر اﻻﺛﻨني ﻗﺒﻞ اﻟﻌﴫ ﰲ ﺷﻬﺮ رﺑﻴﻊ اﻻﺧﺮ اﺣﺪى وﻋﴩﻳﻦ ﻣﻦ ﺷﻬﻮر ﺳﻨﺔ ﺳﺖ وﺧﻤﺴني وﻣﺎﺋﺘني وأﻟﻒ ﻣﻦ اﻟﻬﺠﺮة‬ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-7151, a kataloški je obrađen u XIV sv. Kataloga (v. Osman Lavić, Katalog GHB XIV, 8084). ‫وﻗﺪ وﻗﻊ اﻟﻔﺮاغ ﻣﻦ ﻫﺬه اﻟﺘﻔﺴري اﻟﴩﻳﻒ ﺑﻌﻨﺎﻳﺔ اﳌﻠﻚ اﻟﻘﻮي اﻟﻮﻛﻴﻞ اﻟﻮاﱄ ﻋﻦ ﻳﺪ )ال(ﻋﺒﺪ اﻟﺤﻘري واﻟﻀﻌﻴﻒ ﺧﺎدم اﻟﻔﻘﺮاء‬ ‫ﻣﺼﻄﻔﻰ ﻋﺎﺷﻖ اﳌﻨﻐﻮي ﻣﻮﻟﺪا ﺑﻘﻠﻌﻪء ﻳﺎﻳﺠﻪ وﺳﺎﻛﻨﺎ ﺑﺠامﻋﺖ ﻣري اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﻋﻦ وﻻﻳﺖ اﻟﺒﻮﺳﻨﻮى ... وﻛﺎن امتﺎﻣﻪ ﰲ ﺷﻬﺮﺟامذى‬ 1258 ‫اﻻﺧﺮى ﺛﻠﺚ وﻋﴩﻳﻦ ﺳﻨﺔ‬ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-8448, a kataloški je obrađen u XI sv. Kataloga (v. Zejnil Fajić, Katalog GHB, XI, br. 6678). Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu pod brojem 2848, a podaci su navedeni prema: Ždralović, Prepisivači II, 1994.

27

28 29

154

Osman Lavić

bio je nastanjen u mahali Ramadan-bega, a u medresi30 je, vjerovatno, bio ili kao muderris ili pak učenik gdje je i prepisao ovo djelo 1267/1850. godine.31 X Mesud - Djelo iz šerijatskog prava, na arapskom jeziku. Prepisano u Jajcu, bez navođenja godine prepisa, iz primjerka kadije Muhameda Husejnija b. Rizauddina Novali-zadea.32

b/ Prepisivači rukopisa rodom iz Jajca XI Osman, Jajčanin, sin Mustafin, unuk Muhamedov - Šarõ Talêī¥ al-miftāõ fī al-ma‘ānī wā al-bayān (Õāšiya al-Muãawwal) ‫ ./ﺣﺎﺷﻴﺔ اﻟﻤﻄﻮل/ﺷﺮح ﺗﻠﺨﻴﺺ اﻟﻤﻔﺘﺎح ﻓﻲ اﻟﻤﻌﺎﻧﻲ واﻟﺒﻴﺎن‬Komentar djelu o arapskoj stilistici ّ od nepoznatog autora. Prepisivač je rukopis prepisao u medresi Mehmed-age u Istanbulu, u 1022/1613. godini.33 Nije jasno kako se našao u ovoj medresi, ali bilo da je djelo prepisao kao učenik ili muderis spomenute medrese upućuje na zaključak da se školovao u ovome gradu. XII Derviš, sin Abdurahmanov, Jajčanin Derviš, sin Abdurahmanov, prepisao je dva komentara čuvene Kasidei Burde. Oba komentara su na turskom jeziku. Ovu zbirku je prepisao kao učenik /softa/u Travniku 1625., odnosno 1626. godine. Historijska litera30 Iz ove bilješke nije jasno o kojoj se od tri jajačke medrese radi. Najvjerovatnije je to medresa Jajčali Abdurahim-age koja je bila aktivna u vrijeme prepisa ovoga rukopisa. (v. Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, Mostar, 1999., str. 238. Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu pod brojem 1102, a podaci su navedeni prema: Ždralović, Prepisivači II, 2031. Nije naveden naslov djela. Rukopis se čuva u Arhivu srednje Bosne u Travniku br. 67, a podaci su navedeni prema: Ždralović, Prepisivači, II, 2274. Rukopis se čuvao u Orijentalnom institutu pod brojem 4451,1, a podaci su navedeni prema: Ždralović, Prepisivači II, 154.

31 32 33

Prepisivači rukopisa iz Jajca

155

tura do sada nije registrirala postojanje medrese u Travniku u ovo vrijeme. Ovo bi mogao biti indikator postojanja medrese u Travniku u prvoj polovini 17. stoljeća, o kojoj, doduše, osim pretpostavki, nemamo drugih podataka. Zbirka je prepisana veoma lijepim, sitnim nasêi pismom sa svim elementima koji jedan rukopis čine lijepim i kompletnim. - Šarõ Qa¥īda al-Burda /‫ ./ﺷﺮح ﻗﺼﻴﺪة اﻟﺒﺮدة‬Komentar kaside u pohvalu poslanika Muhammada, a. s. Na turskom jeziku napisao Muõammad b. Êalīl al-Qabāqibī, umro 849/1445. godine.34 Djelo je prepisano u srijedu između podne i ikindije 11. ševvala 1034/16. jula 1625. godine.35 - Šarõ Qa¥īda al-Burda /‫ ./ﺷﺮح ﻗﺼﻴﺪة اﻟﺒﺮدة‬Drugi primjerak komentara ove kaside, na turskom jeziku, od, nama nepoznatog autora. Prepisano u Travniku mjeseca zu-l-hidžeta 1035 /augusta 1626. godine.36 Rukopis je bio u vlasništvu Ahmeda, sina Fadlullahovog, 13. ša᾽bana 1135/18. maja 1723. godine i Mustafe, sina Salihovog.37 Kasnije je bio u sastavu Kantamirine i Šehdijine biblioteke, odakle je prenesen u Gazi Husrev-begovu biblioteku. 38 XIII Hadži Jusuf, Jajčanin, sin Ša‘banov, Ješil-zade Jusuf b. Ša‘ban je živio u drugoj polovini 17. stoljeća. Prepisao je dva rukopisa, odnosno tri djela. Sva djela su iz islamskog prava. Na kraju prvog djela potpisuje se samo kao Yusuf b. Ša‘ban. Prema prepisima rukopisa 1688.
34 U Katalogu GHB IV, 2797,1 greškom je ovaj komentar pripisan drugom autoru sa istim imenom Muhammad b. Halil al-Makki. Ovaj autor je, također, napisao komentar Qaside-i Burda, ali on je umro 1212/1798. godine, znači 173 godine poslije prepisa našega primjerka (Fehim Nametak, Katalog GHB IV, 2797,1; Kaêêāla IX, 288-289.) Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-830, a kataloški je obrađen u IV sv. Kataloga (v. Fehim Nametak, Katalog GHB IV, 2797,1). ‫ﻗﺪ وﻗﻊ اﻟﻔﺮاغ ﻣﻦ ﺗﺤﺮﻳﺮ ﻫﺬه اﻟﻜﺘﺎب ﺑﻌﻮن اﻟﻠﻪ اﳌﻨﺎن ﻣﻦ ﻳﺪ اﺿﻌﻒ اﻟﻌﺒﺎد اﳌﺤﺘﺎج اﱃ اﻟﻠﻪ اﻟﻐﻨﻲ اﳌﻨﺎن دروﻳﺶ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ‬ ‫اﻟﺮﺣﻤﻦ ... ﰲ ﺗﺄرﻳﺦ ﺷﻮال اﳌﻜﺮم ﰲ ﻳﻮم ﺟﻬﺎرﺷﻨﺒﻪ‬ ّ ّ 1035 ‫(ﻛﺘﺒﻪ اﻟﻔﻘري دروﻳﺶ ﺑﻦ ﻋﺒﺪ اﻟﺮﺣﻤﻦ اﻟﺴﺨﺘﻪ ﻳﺎﻳﺠﻮي ﰲ ﻗﺼﺒﻪء ﺗﺮاوﻧﻴﻚ ﺗﺎرﻳﺦ ذ)ي( اﻟﺤﺠﺔ ﺳﻨﺔ‬R-830, l. 114b) ّ Bilješke i pečat prvog vlasnika nalaze se na rukopisu R-830, l. 115b. Oznaka Kantamirine biblioteke u obliku zvijezde i veći pečat Šehdijine biblioteke nalaze se na l. 1a.

35

36 37 38

156

Osman Lavić

godine je bio učenik u novoj medresi Valide-Sultan u Istanbulu da bi napredujući u obrazovanju drugi rukopis prepisao za vrijeme mulazameta (stažiranje, pripravnički staž) kod kadiaskera Abdurahim-efendije u Üçšerefli medresi u Istanbulu. Prepisivač je, pretpostavljamo, u međuvremenu obavio hadž, stekao neku poziciju u samom Istanbulu, da bi se na sljedećim djelima koja je prepisao petnaest godina kasnije potpisao kao al-hadž Yusuf b. Ša‘ban, Ješil-zade el-Jajčevi. Nemamo jasan dokaz da se radi o istom prepisivaču, no činjenica da su oba rukopisa prepisana u Istanbulu u relativno kratkom vremenu i da su kasnije završila u Bosni, odakle ih je sa sobom, vrlo vjerovatno, donio sam prepisivač, potvrđuje takvu pretpostavku. - Multaqā al-abõur /‫ ./ﻣﻠﺘﻘﻲ اﻻﺑﺤﺮ‬Djelo o hanefijskom fikhu. Na arapskom jeziku napisao Ibrāhīm al-Õalabī, umro 956/1549. godine. Ovaj rukopis prepisao je Yúsuf b. Ša‘bān 18. safera 1100/1688. godine u medresi Valide-sultan u Uskudaru (l. 181a). 39 Rukopis je bio u kolekciji Osmana Asafa Sokolovića iz Sarajeva.40 - Wāqi‘āt al-muftīn /‫ ./واﻗﻌﺎت اﻟﻤﻔﺘﻴﻦ‬Priručnik o raznim fikhskim pitanjima autora ‘Abdulqādira b. Yúsufa Ibn Naqība /Naqīb-zāde/umro 1107/1695. godine. Prepisivač je djelo usporedio i redigovao prema originalu od početka do kraja.41 Prepisano u medresi Üçšerefli, u Istanbulu, 8. zu-l-kadeta 1125/26. novembra 1713. godine. 42 - Šarõ al-Farā᾽iñ as-sirāûiyya /‫ ./ ﺷﺮح اﻟﻔﺮاﺋﺾ اﻟﺴﺮاﺟﻴﺔ‬Komentar kratkom djelu as-Siradžiya iz nasljednog prava. Ovaj komentar napisao je as-Sayyid aš-Šarīf ‘Alī b. Muõamad al-Ğurûānī, umro 816/1413. godine. Djelo je prepisano u kući nekog Ali-efendije u nedjelju 17. sefera 1126/4. marta 1714. godine dok je prepisivač bio kao mulazim kod kadiaskera Abdurahim-efendije u Üçšerefli medresi u Istanbulu.43
39 40 41 42 43 ‫ﺗﻢ ﻫﺬا اﻟﻨﺴﺦ اﻟﴩﻳﻒ ﺑﻌﻮن اﻟﻠﻪ اﳌﻠﻚ اﻟﻠﻄﻴﻒ ﰲ ﻳﺪ )ال( ﻋﺒﺪ اﻟﻀﻌﻴﻒ اﻟﺤﻘري ﻳﻮﺳﻒ ﺑﻦ ﺷﻌﺒﺎن ... ﺣﺮر ﰲ وﻗﺖ اﻟﻀﺤﻰ ﰲ‬ ّ ّ ‫.ﺷﻬﺮ ﺻﻔﺮ ﰲ اﻟﻴﻮم اﻟﺜﺎﻣﻦ ﻋﴩ ﰲ ﻣﺪرﺳﺔ واﻟﺪه ﺳﻠﻄﺎن در اﺳﻜﺪار ﻟﺴﻨﺔ ﻣﺎﺋﺔ وأﻟﻒ‬ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-5263, a kataloški je obrađen u IX sv. Kataloga (v. Haso Popara, Katalog GHB IX, 5568. ‫.ﺗﻢ ﻫﺬا اﻟﻨﺴﺦ ﺑﺎﳌﻘﺎﺑﻞ واﻟﺘﺼﺤﻴﺢ ﰲ أوﻟﻪ واﺧﺮه ﺑﻼ ﺷﻚ وﻻ ﺷﺒﻬﺔ‬ ّ ّ ‫ﻛﺘﺒﻪ اﻟﻔﻘري اﻟﺤﺎج ﻳﻮﺳﻒ ﺑﻦ ﺷﻌﺒﺎن اﻟﺸﻬري ﺑﻴﺸﻞ زاده اﻟﻴﺎﻳﺠﻮي ﰲ ﻣﺪرﺳﺔ اوج ﴍﻳﻔﲇ ﻋﲆ ﻃﺮﻳﻖ ﻣﻼزﻣﺖ 8 ذى اﻟﻘﻌﺪة ﻟﺴﻨﺔ‬ 1125. ‫ﻗﺪ وﻗﻊ اﻟﻔﺮاغ ﻣﻦ ﻛﺘﺎﺑﺔ ﴍح اﻟﻔﺮاﺋﺾ ﻟﺴﻴﺪ اﻟﴩﻳﻒ ﻋﲆ ﻳﺪ أﺿﻌﻒ اﻟﻌﺒﺎد اﻟﺤﺎج ﻳﻮﺳﻒ ﺑﻦ ﺷﻌﺒﺎن ﻏﻔﺮ ﻟﻬام اﻟﺸﻬري ﺑﻴﺸﻞ‬ ّ

Prepisivači rukopisa iz Jajca

157

Zbirka ima 263 lista, a tekst je ispisan sitnim neshi pismom sa puno komentara teksta koje je prepisivač dopisivao na marginama. Rukopis je uvakufio Abdulbaki Džino-zade 1284/1867. godine.44 Na l. 263b neko je naknadno dopisao lijep stih o vrijednosti knjige koji glasi: „Moja djela (prepisi, knjige, rukopisi) su poput duše moje. Plašim se da ova knjiga ne zapadne ruku neznalice i neodgojena, tako Ti veličine Tvoje, u Tebe se uzdam, o Gospodaru! Neka se njenog vlasnika hajirli dovom prisjete njegovi prijatelji.“45 XIV Salih, sin Alijin, el-Fera‘ini Ni o ovome prepisivaču nemamo biografskih podataka više od onoga što je on zapisao na prepisanim rukopisima. Znamo da je službovao kao imam u Gornjim Seocima /danas Divičani/kod Jajca. Nismo uspjeli odrediti značenje njegovog nadimka al-Fera‘ini (‫ )اﻟﻔﺮاﻋﻨﻲ‬koje se jasno može pročitati na prepisanoj zbirci. Zbirku je prepisao u hanikahu Bistrik u Sarajevu što, opet, navodi na zaključak, da je bio sufija, pripadnik halvetijskog tarikata. Prepisao je jednu zbirku od tri djela na ukupno 48 listova, krupnijim nashi pismom. ّ - Tuõfa-i ‘uššāq /‫ ./ﺗﺤﻔﻪء ﻋﺸﺎق‬Zbornik kratkih izraza i rečenica za razgovor, na arapskom jeziku, od anonimnog autora. Prepisano mjeseca redžepa 1135/1723. godine.46 - Šurúã a¥-¥alā /‫ ./ﺷﺮوط اﻟﺼﻠﻮة‬Kratka risala o uvjetima za valjanost namaza od, također, anonimnog autora. Djelo je interlinearno prevedeno na turski jezik. - Al-Aõādīï ma‘a tarğama at-turkiyya /‫ ./اﻷﺣﺎدﻳﺚ ﻣﻊ اﻟﺘﺮﺟﻤﺔ اﻟﺘﺮﻛﻴﺔ‬Kraća ّ zbirka hadisa sa interlinearnim prevodom na turski jezik, od nepoznatog
‫زاده ﰲ ﺷﻬﺮ ﺻﻔﺮ ﰲ دار ﻋﲇ أﻓﻨﺪى ﰲ وﻗﺖ اﻟﻈﻬﺮ ﰲ ﻳﻮم اﻷﺣﺪ ﰲ ﻣﻼزﻣﺖ ﺷﻬﺮ اﺳﺘﺎﻧﺒﻮل ﻋﲇ ﺑﺎب ﻗﺎﴈ ﻋﺴﻜﺮ ﻋﺒﺪ اﻟﺮﺣﻴﻢ‬ ‫.أﻓﻨﺪي ﻟﺴﻨﺔ ﺳﺖ وﻋﴩون وﻣﺎﺋﺔ وأﻟﻒ‬ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-706, a kataloški je obrađen u II sv. Kataloga (v. Kasim Dobrača, Katalog GHB II, 1487). ‫ﻋﻤﺮﻣﻚ ﺣﺎﺻﲇ روﺣﻢ ﻛﺒﻲ در اﺷﺒﻮ ﻛﺘﺎب ﻗﺮﻗﺮم ﺑﻦ اوﻟﺠﻚ ﺟﺎﻫﻞ وﻧﺎداﻧﻪ دوﺷﻨﻪ ﻋﺰّﺗﻚ ﺣﻖ اﻳﺠﻮن ﺳﻨﺪن اوﻣﺎروم ﻳﺎ رب ﺧري‬ ّ ‫.اﻳﻠﻪ ﺻﺎﺣﺒﻨﻲ ﻳﺎداﻳﺪه ﻳﺎراﻧﻪ دوﺷﻪ‬ ّ ‫متﺖ متﺎم ﺑﻌﻮن اﻟﻠﻪ اﳌﻠﻚ اﳌﻨّﺎن ﺗﺤﺮﻳﺮا ﰲ ﻣﺎه رﺟﺐ اﳌﺮﺟﺐ ﰲ ﻣﻘﺎم ﺑﺴﱰق ﺧﺎﻧﻘﺎه ﺳﻨﺔ ﺧﻤﺲ وﺛﻠﺜني وﻣﺎﺋﺔ واﻟﻒ ﻛﺘﺐ اﻟﻔﻘري‬ ّ (R-2426, l. 33b) 1135 ‫اﻟﻔﺮاﻋﻨﻲ ﺻﺎﻟﺢ ﺑﻦ ﻋﲇ اﻻﻣﺎم ﻋﻦ ﺳﺌﻮﺟﻪ ﻳﻪ ﺑﺎﻻ ﻏﻔﺮ ﻟﻬام وﻟﺠﻤﻴﻊ اﳌﻮﻣﻨني اﻣني متﺖ متﺎم ﺳﻨﺔ‬

44 45 46

158

Osman Lavić

sabirača i prevodioca. Ovdje se prepisivač nije potpisao, ali sudeći po rukopisu, vjerovatno je i ovo djelo njegov prepis.47 Rukopis je bio u vlasništvu Mustafe, sina Hašimovog, iz Visokog (l. 49a). XV Sulejman Jajčanin Sulejman Jajčanin prepisao je, na 101 listu, krupnijim taliq-pismom, jedan obimniji kodeks od četiri djela iz leksikografije, na arapskom jeziku. Imao je lijep i čitak rukopis. Samo u kolofonu završetka četvrtog djela, skoro stidljivo pribilježio je svoje ime i porijeklo. - Mirah al-arwah /‫ ./ﻣﺮاح اﻻرواح‬Gramatičko djelo o paradigmatskim oblicima riječi u arapskom jeziku. Napisao Ahmed b. Ali b. Masud, umro oko 800/1397. godine. - Ta¥rīf al-‘Izzī /‫ ./ﺗﺼﺮﻳﻒ اﻟﻌﺰي‬Djelo iz leksikografije arapskog jezika. Napisao Izuddin Abu Fadail b. Ibrahim b. Abdulwahhab b. Ali az-Zandžani, umro 655/1257. godine. - Al-Maq¥úd fī at-Ta¥rīf /‫ ./اﻟﻤﻘﺼﻮد ﻓﻲ اﻟﺘﺼﺮﻳﻒ‬Djelo iz morfologije arapskog jezika. Napisao Numan b. Sabit, Abu Hanifa, Imami azam, umro 150/767. godine. - Al-Bina᾽ /‫ ./اﻟﺒﻨﺎء‬Kraće gramatičko djelo iz arapskog jezika. Mogući autor Abdullah b. Dinguz. - Hadiyya a¥-¥ibyān /‫ ./ﻫﺪ ّﻳﺔ اﻟﺼﺒﻴﺎن‬Morfološko djelo iz arapskog jezika za početnike. Autor je nepoznat.48 Cijelu zbirku prepisao Sulaymān Yajčawī, 1212/1797. godine (l. 101a).49

47 48 49

Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-2426, a kataloški je obrađen u VII sv. Kataloga (v. Popara Haso, Katalog GHB VII, 4727). Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-5366, a kataloški je obrađen u VIII sv. Kataloga (v. Mustafa Jahić, Katalog GHB VIII, 4973). 1212 ‫ﻛﺘﺒﻪ اﻟﻔﻘري ﺳﻠﻴامن ﻳﺎﻳﺠﻮي ﺳﻨﺔ‬

Prepisivači rukopisa iz Jajca

159

XVI Mula Muhammed Mula Muhamed, kako se sam potpisao na kraju ovoga rukopisa, bio je rodom iz Jajca. Prepisao je, kratku risalu o zabrani konzumiranja duhana. U djelu autor govori o četrdeset tri štetnosti konzumiranja duhana. U bilješci na kraju djela potpisao se kao Mula. Smatramo da se ovdje ne radi o tituli mule nego počasnoj tituli, što u našim krajevima nije bio rijedak slučaj.50 - Risala fi õaqq ad-duêān /‫ ./رﺳﺎﻟﺔ ﻓﻲ ﺣﻖّ اﻟﺪﺧﺎن‬Rasprava o štetnosti konzumiranja duhana. Na turskom jeziku. Djelo je prepisano 22. ša᾽bana 1215/7. januara 1800. godine.51

XVII Ibrahim, sin Fejzullaha Imamovića iz džemata Dnoluka, kadiluk Jajce Ibrahim b. Fejzullah Imamović rodom je iz Jajca. U mektebu Kamičakmahale u Ključu 1278. godine prepisao je jedan primjerak Mushafa. Ovo je inače, njegov šesti primjerak prepisanog Mushafa, što govori u prilog činjenici da se, vjerovatno, profesionalno bavio ovim poslom a u spomenutom mektebu obavljao imamsku ili muallimsku dužnost. - Al-Mu¥õaf aš-šarīf /‫ ./اﻟﻤﺼﺤﻒ اﻟﺸﺮﻳﻒ‬Mushaf. Na l. 327a zapisao je: „Ovo je 6. primerak Mushafa koji je, uz Allahovu pomoć, prepisan rukom slabog ubogog Ibrahima, sina Fejzulahovog, Imamovića iz džemata Dnoluka u Jajcu u mektebu Kamičak-mahale u Ključu u nedjelju u vrijema-ikindije namaza 7. muharema 1278.“, odnosno 15. jula 1861. godine.52
Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-3548, a kataloški je obrađen u II sv. Kataloga (v. Kasim Dobrača, Katalog GHB II, 1614). Na osnovu bilješke na kraju rukopisa Dobrača je ostavio mogućnost da se ovdje može raditi i o autoru, odnosno autografu ovoga djela. Međutim kasnije smo pronašli identičan primjerak ovoga djela u drugom rukopisu koji je, sudeći po rukopisu, prepisan 1157/1744. godine (GHB, R-4746, l. 32-55, Haso Popara, Katalog GHB IX, 5788/4.) 51 ‫ﺗﻢ ﺗﺼﻨﻴﻔﻪ ﺑﻌﻮن اﻟﻠﻪ ﺗﻌﺎﱃ ... ﺑﻮ ﻛﺘﺎﺑﻚ ﺗﺼﻨﻴﻔﻲ اوﻟﺪي ﺷﻌﺒﺎن اﻳﻚ ﻳﻜﺮﻣﻲ ﺑﺸﻨﺠﻲ ﻛﻮﻧﻪ متﺎم اوﻟﺪي ﺳﻨﺔ 5121 ... ﺻﺎﺣﺐ‬ ّ ‫( وﻣﺎﻟﻚ ﻣﻼ ﻣﺤﻤﺪ ﻗﻀﺎﳼ ﻳﺎﻳﺠﻪ‬R-3548, l. 11a) ّ ّ Rukopis je kataloški obrađen u II sv. Kataloga (v. Dobrača, Katalog GHB II, 1614.) ّ 52 ‫ﻗﺪ وﻗﻊ اﻟﺘﺤﺮﻳﺮ اﺷﺒﻮ اﻟﺘﻨﺠﻲ ﻛﻼم ﺑﻌﻮن اﻟﻠﻪ اﳌﻠﻚ اﻟﻌﻼم ﻋﻦ ﻳﺪ اﻟﻀﻌﻴﻒ اﻟﺤﻘري اﺑﺮاﻫﻴﻢ ﺑﻦ ﻓﻴﺾ اﻟﻠﻪ اﻣﺎﻣﻮﻳﻚ ﻋﻦ ﻗﻀﺎء ﻳﺎﻳﺠﻪ‬ ...‫وﻣﻦ اﻟﺠامﻋﺖ ادﻧﻮﻟﻮﻗﻪ در ﻗﻀﺎء ﻛﻠﻮج ﻗﻀﺎﺳﻨﺪه ﻗﻤﻴﭽﻖ ﻣﺤﻠﻪ ﺳﻨﺪه ﰲ اﳌﻜﺘﺐ ﺗﺎرﻳﺦ ﺳﻨﻪ مثﺎن وﺳﺒﻌني وﻣﺎﺋﺘني ﺑﻌﺪ اﻻﻟﻒ‬ 50

160

Osman Lavić

Zaključak Neki historičari su pad Jajca pod osmansku vlast okarakterisali kao „pad sa svog vrhunca u zaborav“.53 Da ta konstatacija mora doživjeti korekciju svjedoči i sadržajna prepisivačka djelatnost vezana za grad Jajce od početka 17. stoljeća. Nosioci ove aktivnosti bili su, između ostalih, i učenici, muderrisi, imami ovoga grada koji su, prepisujući djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku u kolofonu navodili svoju pripadnost porijeklom ili službom gradu Jajcu. Bez obzira da li su te listove ispisivali u Jajačkoj tvrđavi, koja nije bila samo utvrda sa vojnom postajom nego grad-tvrđava sa džamijama, medresom, tekijom i sl., pisarnici suda u Ključu ili kao mulazimi kod rumelijskog kadiaskera u Istanbulu navodili su svoje porijeklo Yayčawi. U ovome radu pratimo prepisivanje rukopisa u Jajcu ili od strane Jajčana skoro dva i po stoljeća u vremenskom razdoblju od 1623. pa sve do 1861. godine kada je Ibrahim Imamović prepisao svoj šesti primjerak Mushafa. Inače, prepisivačka aktivnost u ovome gradu, kao i u drugim mjestima, pratila je potrebe kulturno-prosvjetnih institucija i stupanj njihovog razvoja. Podaci ovdje navedeni su samo mali dio tih aktivnosti. Prepisivači često, iz skromnosti ili nekih drugih razloga, nisu navodili ni svoja imena kao ni podatke o mjestu i vremenu prepisa jednog rukopisa. Također, mnogo je rukopisa tokom vremena uništeno, zagubljeno ili su u ovome trenutku još uvijek nedostupni javnosti. Pa i pored svega ovoga, broj rukopisa koji imaju napomenu da su prepisani u jajačkoj tvrđavi ili nekom obližnjem džematu nije mali. Tako je, u periodu od 1623. do 1861. godine, prema nama dostupnim izvorima, prepisano dvadeset pet djela, i to osamnaest na arapskom i sedam na turskom jeziku. Tematska zastupljenost prepisanih djela izgleda ovako: 8 djela iz fikha, 5 leksikografije, 4 tefsira, 2 akaida i književnosti te po jedno djelo iz etike, historije i kozmografije. Od toga deset djela je prepisano u Jajačkoj tvrđavi. Ključne riječi: Jajce, islamski rukopisi, prepisivači.
‫.ﰲ ﻣﺎه اﳌﺤﺮم ﻳﺪﻧﺠﻲ ﻛﻮﻧﻨﺪه ﰲ ﻳﻮم اﻻﺣﺪى وﻗﺖ اﻟﻌﴫ ﺗﻜﻤني اوﻟﻮر‬ ّ Rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod brojem R-22, a kataloški je obrađen u I sv. Kataloga (v. Kasim Dobrača, Katalog GHB I, 49; Ždralović, Prepisivači II, op. cit. 2247). Truhelka, Ćiro, Kraljevski grad Jajce, Sarajevo, 1904., str. 38.

53

Prepisivači rukopisa iz Jajca

161

Summary Transcriber of manuscripts from town of Jajce Some historians characterized the fall of the town of Jajce under Ottoman rule as “all from its peak to oblivion”. That this statement has to be corrected is evident from the rich transcribers> activities related to the town of Jajce from the beginning of 17th century. Transcribers were among others, pupils, mulas, imams of this town by transcribing works in Arabic, Turkish, and Persian languages stated their relations to Jajce by their origin or their services in Jajce. Regardless of their profession, transcribers always stated their attachment to the town of Jajce and indicated it by Yayčawi. In this work we trace the transcribers’ activities in Jajce or by residents over the cause of two and a half centuries (1623-1861) when Ibrahim Imamović transcribed his sixth copy of the Mushaf. The transcribers’ activity in this town as well as in other places was in line with the needs of cultural and educational institutions and the level of their developments. Details mentioned here are just a small part of those activities. Transcribers often didn’t mention their names as well as information about place and time of the transcription of the manuscripts due to their humility and other reasons. Also, many of the manuscripts were destroyed, lost or until now still unknown to the public. In spite of this, the number of manuscripts that were transcribed in the Jajce castle or nearby jamat is not small. So in the period from 1623 to the 1861, according to available sources to as, there were transcribed twenty five works, out of which is eighteen in Arabic and seven in Turkish language. Transcribed manuscripts by subject is: eight works from fikh, five lexicography, four tefsir, two aqaid and literature and one in ethic, history and cosmography. Out of these mentioned works ten is transcribed in castle of Jajce.

162

Osman Lavić

Wāqi‘āt al-muftīn /‫/ واﻗﻌﺎت اﻟﻤﻔﺘﻴﻦ‬Priručnik o raznim fikhskim pitanjima autora ‘Abdulqādira b. Yúsufa Ibn Naqība /Naqīb-zāde/umro 1107/1695. godine. Prepisao Hadži Jusuf, Jajčanin, sin Ša‘banov, Ješil-zade, u medresi Üçšerefli, u Istanbulu, 8. zu-l-kadeta 1125/26. novembra 1713. godine.

Mustafa Jahić

UTJECAJ ISLAMSKE PRAVNE NAUKE NA RAZVOJ ARAPSKE GRAMATIKE
Kao osnovni razlog otpočinjanja izučavanja arapskog jezika navodi se vjerski faktor. Cilj pokretanja ovih izučavanja bio je uspostavljanje standardne forme arapskog jezika kako bi se sačuvala njegova čistota koju je sve više ugrožavalo povećano griješenje u govoru i opasnost da se takve pogreške ne bi uvukle u vjerske tekstove, posebno u Kur’an. Međutim prije nego su se, potaknuti navedenim razlogom, upustili u ozbiljnija naučna istraživanja arapskog jezika, arapski su gramatičari morali odrediti izvore jezičkog materijala iz kojih će izvoditi gramatička pravila i utvrditi metodološke postupke kojima će se služiti u toku njihovog izvođenja. Ova oblast istraživanja u arapskoj lingvističkoj tradiciji označena je kao u¥ūl al-naõw “osnove gramatike” a utemeljena je sa zadatkom da se bavi utvrđivanjem izvora arapske gramatike, njihovim rangiranjem i metodama kojima će se gramatička pravila izvoditi iz tih izvora. Međutim u vrijeme nastanka lingvističke discipline u¥ūl an-naõw, u okviru islamske pravne nauke (fiqh islåmī) već je bila razvijena naučna disciplina u¥ūl al-fiqh al-islåmī “osnove islamskog prava”, koja se bavi utvrđivanjem, rangiranjem i tumačenjem izvora islamskog prava te principima i metodologijom izvođenja pravnih propisa iz ovih izvora. S obzirom na to da Kur’an i sunet sadrže osnovne fikhske odredbe, oni su prihvaćeni kao osnovni izvori i materijalni dokazi iz kojih se trebaju izvoditi konkretni pravni propisi (aõkām). Kada se određena pitanja nisu mogla sankcionirati Kur’anom i sunetom islamski pravnici su utvrdili i druge izvore islamske pravne nauke koji se označavaju i kao metode. Tako se metodologija u¥ūl al-fiqha odnosi na više različitih metoda izvođenja propisa kao što su iğmå‘ „konsenzus“, qiyās „analogija“, istiõsān “pravni prioritet”, isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“ i dr. Zbog toga se ove metode označavaju i kao dokazi (adilla) izvođenja a nekada i kao izvori (ma¥ādir) islamskih pravnih propisa. Jasne odredbe koje se nalaze u Kur’anu i sunetu koje se prihvataju kao konkretni pravni propisi imaju trajnu vrijednost, za razliku od propisa utvrđenih metodama u¥ūl al-fiqha nastalim nakon objave Kur’ana i

164

Mustafa Jahić

suneta, koji predstavljaju najvećim dijelom pravne tvrdnje i lični intelektualni napor (iğtihād) učenjaka raznih perioda.1 S obzirom na sličnost ciljeva zbog kojih se uspostavljaju obje navedene naučne discipline, u¥ūl al-fiqh, kao već formirana, imala je velikog utjecaja na razvoj gramatičke discipline u¥ūl al-naõw u pogledu definiranja gramatičkih izvora, njihovog rangiranja te tumačenja i objašnjavanja metoda izvođenja gramatičkih pravila. Ovaj je utjecaj trajao oko tri stoljeća razvoja u¥ūl alnaõwa, sve do dolaska Arapa u kontakt s grčkom naukom i filozofijom i njihovim racionalističkim idejama uključujući i formalnu logiku. Zbog toga se metodologija izvođenja fikhskih propisa u islamskom pravu i gramatičkih pravila u arapskoj gramatici smatra originalnom arapskom metodom.2 Prema većini savremenih historičara islamskog prava, nastanak naučne discipline u¥ūl al-fiqh datira od kraja drugog hidžretskog stoljeća (početak devetog stoljeća po Isau a.s.). Smatra se da je Muõammad ibn Idrīs aš-Šåfi‘ī (um. 204/819/20) u djelu ar-Risåla prvi definirao izvore islamskog prava i osnovne principe izvođenja pravnih propisa i time postavio temelje ovoj naučnoj disciplini.3 Međutim poznato je da su se još za života Muhammeda, a.s., mnogi njegovi drugovi koristili nekim od ovih metoda u utvrđivanju određenih pravnih propisa. Zbog toga postoji i mišljenje prema kojemu u¥ūl al-fiqh postoji onoliko dugo koliko i fikh zato što je nemoguće postojanje fikha bez njegovih izvora i metodologije prema kojoj se koriste ti izvori.4 Izvori islamskog prava određeni su i klasificirani prema više kriterija. Prvi je prema stepenu saglasnosti islamskih pravnika oko tih izvora. Prema ovom kriteriju Kur’an i sunet su utvrđeni kao osnovni izvori oko kojih su svi sljedbenici islama (umma) složni i oni predstavljaju temeljne izvore islamskog zakonodavstva.5 Drugu vrstu čine iğmå‘ i qiyås, koji predstavljaju
1 2 Mohammad Hashim Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, The Islamic Texts Society, Cambridge, Reprinted 2006., str. 1-2. Tammåm Õassān, al-U¥ūl: diråsa abīstīmūlūğiyya li al-fikr al-luÿawī ‘inda al-’Arab, Dår aš-šu’ūn aï-ïaqåfiyya al-‘åmma, Baÿdåd, 1988, str. 69; Maõmūd Aõmad Naõla, Usūl an-naõw al-‘arabī, Dår al-‘ulūm al-‘arabiyya, Bayrūt, 1407/1987., str. 15. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 11-12; Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu, Zenica, 1997., str. 34-36. O definiciji, predmetu, nastanku i izvorima u¥ūl al-fiqha opširno se govori na bosanskom jeziku u djelu: Enes Ljevaković, Analogija (qijas) u teorijskopravnim djelima Mustafe Ejubovića (Šejh-Juje), Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2004., str. 68-104. M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 4. Ãåhå Ğåbir al-‘Alwånī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī: manhağ baõï wa ma‘rifa, ad-Dår al-

3

4 5

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

165

metode oko kojih su većina muslimana složna. Naime, iğmå‘ ne prihvataju mutezilije (mu‘tazila) i dio havaridžija (êawåriğ) a qiyås džaferije (ğa‘fariyya) i zahirije (ëåhiriyya). U treću vrstu izvora spadaju ‘urf, isti¥õåb, istiõsån, ma¥åliõ mursala, šar‘ man qablanå, maèhab a¥-¥åõibī, za neke i qiyås, oko kojih se većina metodičara islamskog prava spori.6 Prema drugome kriteriju, osnovni principi islamskog prava utvrđuju se prema načinu dolaska do njih samih. Tako, prema ovome kriteriju, postoje tradirani načini dokazivanja (adilla naqliyya) u koje spadaju Kur’an i sunet a pridodaju im se još i iğmå‘, šar‘ man qablanå i maèhab a¥-¥åõibī, i drugi, racionalni (adilla‘ aqliyya) u koje spadaju qiyås, isti¥õåb, istiõsån i ma¥åliõ mursala.7 Međutim s obzirom na to da je većina islamskih pravnika složna oko četiri najznačajnija izvora: Qur’an, sunet, iğmå‘ i qiyås, ovi se izvori tretiraju kao osnovni a svi drugi kao dopunski. Ovakav stav, prema navedenim izvorima, muslimanski pravnici, između ostalog, temelje i na ajetu: O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i autoritetima (nadležnim) vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše (an-Niså’, 59). Pokoravanje Allahu i Njegovom Poslaniku u navedenom ajetu znači prihvatanje Kur’ana i suneta kao dva osnovna izvora islamskog prava od strane svih muslimana. Pokoravanje nadležnom autoritetu znači prihvatanje iğmå‘a, odnosno konsenzusa učenjaka, kao načina utvrđivanja pravnih propisa zato što se u ovom slučaju misli na autoritete u oblasti islamskog prava. Obraćanje Allahu i Njegovom Poslaniku u slučaju neslaganja u pogledu nekih pitanja tretira se kao rješavanje spornih pitanja na temelju qiyāsa, odnosno analogije, kao četvrtog izvora islamskog zakonodavstva, odnosno metode izvođenja islamskih pravnih propisa.8 Kur’an u islamskoj pravnoj nauci predstavlja Allahovu posljednju Objavu na čistom arapskom jeziku koja sadrži upute i naredbe čovječanstvu. Nadnaravni jezički stil kuranskog teksta jedan je od dokaza da jezik Kur’ana predstavlja Allahov govor a ne govor ljudskog bića. Na mnogo mjesta u samome Kur’anu ističe se da je to Allahova Objava dostavljena cijelom
‘ålamiyya li al-kitåb al-islåmī wa al-Ma‘had al-‘ålamī li al-fikr al-islåmī, Herndon, Virginia, USA, 1416/1995., str. 14. ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, aã-Ãaba‘a aï-ïāliïa, s.l., 1266/1947., str. 19; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 13. Ibid., str. 13. ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, str. 18-19.

6 7 8

166

Mustafa Jahić

ljudskom rodu preko Njegovog posljednjeg poslanika. Kur’an zbog toga i predstavlja prvi i temeljni izvor islamskog zakonodavstva.9 Sunet, nakon Kur’ana, predstavlja drugi izvor islamskog prava koji je ustanovljen od strane Muhammeda, a.s., kao njegovo djelovanje tokom poslaničke misije koja je trajala 23 godine što su kasnije generacije muslimana konsenzusom prihvatile. Sunet, kao izvor islamskog prava, predstavlja sve ono što je Poslanik radio, rekao ili odobrio.10 U literaturi se često kao sinonim za sunet navodi hadis koji, prema većini islamskih učenjaka, predstavlja samo ono što je Allahov poslanik govorio ili odobrio u toku svoje poslaničke misije a njegovi drugovi (¥aõāba) kasnijim generacijama prenijeli. Nekada se, zavisno od konteksta, sunet i hadis označavaju i kao Poslanikova tradicija. Sunet kao izvor islamskog prava posebno je značajan zbog toga što su neka pitanja koja u Kur’anu nisu detaljno objašnjena, u sunetu u potpunosti razjašnjena i protumačena. Iğmå‘ „konsenzus“ kao ideja znači konsenzus muslimana u mišljenju (iğmå‘ al-umma), dok u stvarnosti označava konsenzus islamskih učenjaka (iğmå‘ al-‘ulamå’). Prema nekim mišljenjima, konsenzus drugova Allahovog poslanika (iğmå‘ a¥-¥aõåba) predstavlja jedino ispravan iğmå‘. U islamskoj pravnoj nauci iğmå‘, nakon Kur’ana i suneta, predstavlja treći izvor islamskog prava, a znači konsenzus islamskih pravnika da neka odredba predstavlja šerijatskopravni propis (õukm aš-šarī‘a) ili konsenzus u vezi sa pravnim određenjem nekog pitanja. Potporu ovakvom utvrđivanju pravnih propisa i sankcioniranju određenih pitanja daje hadis Allahovog poslanika: “Moji sljedbenici nikada se neće složiti oko pogrešnog. A ako se raziđete u mišljenjima prihvatite mišljenje većine.”11 S obzirom na to da Objava, kao tekstualni dokaz (dalīl na¥¥ī), muslimanima služi kao osnovni izvor u njihovom uređivanju cjelokupnog života, i iğmå‘, bez obzira kako se definira, mora biti utemeljen na Objavi. Budući da, pored Kur’ana, i sunet u suštini predstavlja objavu od Allaha, ni jedna grupa učenjaka koja na temelju iğmå‘a ili qiyåsa donosi određene šerijatske propise ne bi trabala da se složi oko nečeg pogrešnog. Iğmå‘ ne predstavlja objavljeni izvor, nego u osnovi racionalni, ali obavezujući ukoliko predstavlja apsolutnu saglasnost koju je, međutim, teško postići.12
9 10 11 12 Ibid., str. 20. Ibid., str. 35. Sunan Ibn Māğğa, Kitāb al-fitan, hadis br. 4080. Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 228-263; ‘Abdulwahhāb Êilāf, ‘Ilm u¥ūl al-fiqh, str. 44-53.

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

167

Qiyås „analogija“ u islamskoj pravnoj nauci predstavlja donošenje pravnog propisa o pitanju za koje ne postoji izričit tekst a postiže se dokazivanjem na osnovu drugog pitanja o kojem postoji propis donešen na temelju izričito poznatog teksta. Prema ovoj metodi propis donesen na temelju kuranskog teksta i suneta može se primijeniti na novi problem ukoliko se utvrdi da između slučaja za koji je utvrđen propis na osnovu teksta (a¥l) i novog problema (far‘) postoji određena veza u smislu postojanja zajedničkog uzroka (‘illa) na temelju kojeg bi se ova dva problema mogla dovesti u međusobni odnos i uvesti u analoški proces pravnog izjednačavanja. Izjednačavanje u smislu primjene istog propisa i na slučaj za koji ne postoji izričit tekst dolazi usljed toga što istovjetnost uzroka zahtijeva i istovjetnost pravnog propisa.13 Isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“ spada u drugu, sporednu vrstu izvora islamskog prava a znači da se u slučaju nepostojanja drugih načina kojima bi se reguliralo određeno pravno pitanje zadržava postojeći propis kao ispravan, bilo da je pozitivnog ili negativnog karaktera, sve dok se ne pojave suprotni dokazi. Ovakav način izvođenja propisa ne smatra se posebno jakim jer se u suštini temelji na nastavljanju postojećeg stanja (istimrår al-õål) koje pretpostavlja i nastavljanje postojećeg propisa (istimrår al-õukm) kojim se regulira takvo pitanje. Tako se, prema ovom principu, utvrđuje dopuštenim sve što nije na temelju jasnih dokaza zabranjeno, ili se primjenjuje opći propis na problem koji nije reguliran posebnim propisom, ili se prihvata ono što razum i pravo utvrđuju, ili se odbacuje ono što pravno nije regulirano (npr. šesti dnevni namaz) ili se prihvata konsenzusom utvrđeni propis u slučaju spora među učenjacima oko nekog pitanja. Isti¥õåb al-õål, ustvari, i ne predstavlja pravu fikhsku metodu niti izvor jer se njime samo potvrđuje postojeći propis.14 Istiõsån “pravni prioritet” također spada u drugu, sporednu vrstu izvora islamskog prava a znači prihvatanje onog mišljenja koje se čini ispravnijim i boljim (aõsan) u slučaju kada ne postoji drugi, jači dokaz. Islamski pravnici ga koriste da pokažu davanje prednosti pojedinim pravnim propisima u odnosu na druge moguće propise na temelju vlastitog uvjerenja, postojanja jačeg dokaza ili odbacivanjem analogije ili općeg teksta a prihvatanjem posebnog teksta. Istiõsån predstavlja jedan od principa pravne misli koji se
13 14 Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 264-305. Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 384-396; Wahba azZuõaylī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī, I-II, Dår al-fikr, Dimašq, 1406/1986, II, str. 859-872; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 141.

168

Mustafa Jahić

zasniva na ličnoj interpretaciji ili iğtihådu. Istiõsån zbog toga ne predstavlja izvor na osnovu kojeg se donosi opće pravilo nego izvor na temelju kojeg se utvrđuje izuzetak od općeg pravila. Istiõsån se često koristi i u slučajevima kada bi striktna primjena analogije mogla donijeti određene poteškoće.15 U¥ūl an-naõw al-‘arabī „Osnove arapske gramatike“ Ozbiljniji naučni rad na opisivanju i normiranju arapskog jezika počinje krajem prvog i početkom drugog hidžretskog stoljeća, (početak osmog stoljeća po Isau, a.s.) u vrijeme pojavljivanja al-Õañramīja (‘Abdullåh ibn Abū Isõåq al-Õañramī, um. 117/735) i njegovih učenika. Ovaj period, pored izvođenja gramatičkih pravila (istidlāl al-aõkām an-naõwiyya), obilježavaju i napori na utvrđivanju osnovnih principa (u¥ūl)16 na kojima će se razvijati gramatička istraživanja i formirati gramatika arapskog jezika. Inače, malo je djela u srednjovjekovnoj arapskoj lingvističkoj nauci, posebno u ranijem periodu njenoga razvoja koja se u cijelosti bave teorijom arapske gramatike. Arapski gramatičari više su se bavili analizom konkretnih gramatičkih formi i konstrukcija i na temelju njih izvodili gramatička pravila. Ovi se principi nalaze rasuti u mnogim gramatičkim djelima kao opći navodi, analize i objašnjenja određenih gramatičkih struktura.Tako se neki teorijski elementi arapske gramatike nalaze i u Sībawayhovom djelu al-Kitåb. Međutim u kasnijem periodu razvoja arapske gramatike na ovim osnovama formirat će se nova lingvistička disciplina u¥ūl al-naõw „osnove gramatike“, koja će predstavljati teorijski kontekst u kojemu će se razvijati gramatika arapskog jezika. Druga polovina drugog hidžretskog stoljeća u tom pogledu predstavlja period intenziviranja gramatičkih izučavanja koja se ogledaju u istraživanju gramatičkih pojava (ëawāhir naõwiyya) i utvrđivanju njihovih uzroka (‘ilal). Prije pristupanja gramatičkim izučavanjima arapskog jezika gramatičari su, slično islamskim pravnicima, morali prvo utvrditi izvore (ma¥ådir) jezičkog materijala čija gramatička struktura može biti osnovom za normiranje arapskog jezika i standardiziranje arapske gramatike. Kao osnovni izvor
15 16 Vidi: M. H. Kamali, Principles of Islamic Jurisprudence, str. 323-350; W. az-Zuõaylī, U¥ūl al-fiqh al-islåmī, II, str. 735-751. Prvo djelo napisano pod naslovom al-U¥ūl fī an-naõw „Osnove gramatike“ jeste ono koje je napisao Abū Bakr Muõammad as-Sarī ibn Sahl as-Siråğ, um. 316/928. Međutim ovo djelo ne tretira teorijske osnove na kojima se formira arapska gramatika uključujući izvore i metodologiju arapske gramatike, nego uz neke izuzetke govori o osnovnim gramatičkim pravilima (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 17).

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

169

budućih lingvističkih izučavanja utvrđeno je da može biti samo onaj dio jezičke prakse Arapa koji predstavlja „čist korektno tradiran govor Arapa“. S obzirom na to da se ovakav jezik mogao naći uglavnom u Kur’anu (kalåm Allāh), sigurnim nizom, tradiranim hadisima (kalåm an-Nabī) i govoru Arapa (kalåm al-‘Arab), prihvaćeno je da oni budu isključivi izvori jezičkog materijala na kojemu će se prema određenim procedurama utvrđivati standardna forma arapskog jezika. Budući da navedene vrste jezičke prakse predstavljaju književne tekstove, u njima se, za razliku od jezika svakodnevne komunikacije, može pratiti kontinuirano javljanje jezičkih pojava koje se nakon izvršene procedure izvođenja gramatičkih pravila prihvataju kao standardne i gramatičke forme izražavanja. Jezik svakodnevne komunikacije nije tretiran kao odgovarajući izvor jezičkog materijala zbog toga što ovakav jezik često obiluje nedorečenostima i nejasnoćama koje mogu nastati iz potrebe za ekonomičnošću u izražavanju, zbog korištenja drugih znakova komunikacije, zbog situacionog konteksta, lošije koncentracije ili upadanja sagovornika u riječ govornog lica.17 Registriranje jezičkog materijala (tadwīn al-luġa) predstavlja prvu etapu u procesu izvođenja gramatičkih pravila. Nakon ovih aktivnosti gramatičari su mogli pristupiti sljedećoj etapi standardiziranja arapskog jezika koja pretpostavlja istraživanje jezičkih pojava u registriranome materijalu, utvrđivanje lingvističkih zakonitosti arapskog jezika i izvođenje gramatičkih pravila. Jezičke pojave koje se nisu mogle sankcionirati eksplicitnim primjerima iz jezičke prakse gramatičari su sankcionirali posebnim metodološkim postupcima, prije svega analogijom (qiyās), imajući, opet, u vidu glavne izvore jezičkoga materijala. Ukoliko su gramatičari u pogledu sankcioniranja određene jezičke pojave imali jedinstven stav (iğmå‘), gramatičko pravilo proizašlo iz toga postajalo je obavezujuće i standardna forma izražavanja. Gramatička pitanja za koja nije postojao izričit tekst mogla su se sankcionirati i analoškom metodom. U slučajevima kada se ni navedenim postupcima neka gramatička pitanja nisu mogla sankcionirati gramatičari su se koristili drugim metodama, kao što su isti¥õåb „pretpostavljanje kontinuiteta“ ili istiõsån “pravni prioritet” i dr.18 Prvi gramatičar koji je na jednome mjestu sistematizirao osnovne principe na kojima se, prema njemu, trebaju izvoditi gramatička pravila i formirati gramatika arapskog jezika bio je Ibn Ğinnī (um. 392/1002).
17 18 Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 82-83. Ibid., str. 65-66.

170

Mustafa Jahić

Ovaj je autor u djelu al-Êa¥ā’i¥, prema uzoru i pod utjecajem metodologije islamskog prava (u¥ūl al-fiqh), utvrdio osnovne principe i načine (adilla alnaõw) kojima će se gramatičari koristiti u procesu utvrđivanja gramatičkih pravila (aõkām naõwiyya). Poslije njega slijede druga značajna djela u kojima se detaljnije i temeljitije objašnjavaju i reguliraju ova pitanja. Među njima posebno su značajna djela: Luma‘ al-adilla fī u¥ūl an-naõw, zatim al-Iġråb fī ğadal al-i‘råb, Asrår al-‘arabiyya i al-In¥åf fī maså’il al-êilåf, koja je napisao Abū Barakåt ‘Abdurraõmån Kamåluddīn ibn Muõammad al-Anbårī (um. 577/1181) i djela al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw, zatim al-Muzhir fī ‘ulūm al-luÿa wa anwå‘ihå i Ašbåh wa an-naëå‘ir fī an-naõw, koja je napisao Ğalåluddīn ‘Abdurraõmån ibn Abū Bakr as-Suyūãī (um. 911/1505).19 Kao najvažnija djela među njima smatraju se Ibn Ğinnījev al-Êa¥ā’i¥, alAnbårījev Luma‘ al-adilla fī u¥ūl an-naõw i as-Suyūãījev al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw. Osnovni izvori i principi normiranja arapske gramatike, prema Ibn Ğinnīju, su samå‘ „jezička praksa“, iğmå‘ „konsenzus“ i qiyås „analogija“,20 prema al-Anbårīju, naql „jezička praksa“, qiyas „analogija“ i isti¥õåb al-hāl „pretpostavljanje kontinuiteta“21 a prema as-Suyūãīji, samå‘ „jezička praksa“, iğmå‘, „konsenzus“, qiyås „analogija“ i isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“22 koji se, prema većini gramatičara, tretiraju kao četiri osnovna principa (u¥ūl) arapske gramatike. 1. Samå‘ „jezička praksa“ Jezička praksa, koju as-Suyūãī označava kao samå‘ a al-Anbårī naql, predstavlja „čisti arapski jezik“ (kalām ‘arabī fa¥īõ) koji se može naći u tri osnovna izvora: Kur’anu, Poslanikovim hadisima i govoru Arapa.23 Arapski
19 20 M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 22. Ibn Ğinnī ne navodi eksplicitno na jednome mjestu ova tri izvora ali o njima raspravlja u djelu al-Êa¥ā’i¥. Vidi: Abū al-Fatõ ‘Uïmān ibn Ğinnī, I-II, Taõqīq: Muõammad ‘Alī an-Nağğār, Dār al-kutub al-mi¥riyya, al-Qāhira, 1371/1952-1374/1955. Abū al-Barakāt ‘Abdurraõmān Kamāluddīn ibn Muõammad al-Anbårī, Luma‘ al-adilla fi u¥ūl an-naõw,Taqdīm wa taõqīq: Sa‘īd al-Afġānī, Dār al-fikr, Dimašq, 1377/1957, str. 81. Ğalåluddīn as-Suyūãī, al-Iqtiråõ fī ‘ilm u¥ūl an-naõw, Ta‘līq: Maõmūd Sulaymån Yåqūt, Dār al-ma‘rifa al-ğāmi‘iyya, al-Iskandariyya, 1426/2006, str. 14; Maõmūd Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, Dår al-qalam, Dimašq, 1409/1989, str. 26. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla fi u¥ūl an-naõw, str. 81; As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 74; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 67. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 57.

21

22

23

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

171

gramatičari potpuno su saglasni da Kur’an, Poslanikov hadis i govor Arapa u prozi i poeziji čine osnovne izvore jezičkog materijala (ma¥ādir an-naõw al-‘arabī) koji se mogu koristiti u procesu utvrđivanja zakonitosti arapskog jezika i iz njih, prema utvrđenim metodološkim procedurama, izvoditi gramatička pravila. Pretpostavlja se da je al-Anbårī, označavajući jezičku praksu terminom naql, želio ukazati na postojanje dvije vrste izvora arapske gramatike: tradirane izvore (ma¥ādir manqūla) zato što sve tri vrste jezičkog materijala - Kur’an, hadis i govor Arapa - predstavljaju tradiranu jezičku praksu (naql) i racionalne izvore (ma¥ādir ma‘qūla) zato što predstavljaju racionalne metode izvođenja gramatičkih pravila. Tradirani izvori označavaju se i kao materijalni (ma¥ādr mādiyya) zato što se odnose na tekst kao materijalni izvor.24 Kur’an (kalåm Allāh) S obzirom na to da je Allah odabrao da na arapskom jeziku objavi svoju posljednju Objavu, ovaj je jezik morao biti savršen, bez anomalija i izuzetaka te predstavljati najviše domete literarnog izražavanja. Takav je jezik morao predstavljati sistem u kojemu svaki njegov element stoji na svome mjestu i svaki njegov dio pokazuje savršenstvo. Kako bi otkrili sve njegove tajne i dragocjena značenja, arapski gramatičari usredsredili su pažnju i na objašnjavanje samoga jezika Kur’ana, tumačenje njegovih konstrukcija te pokazivanje i najsitnijih detalja njegove strukture. Zbog toga je jezik Kur’ana označen kao model “čistog arapskog jezika” (‘arabiyya fa¥īõa) i, za razliku od hadisa i govora Arapa, za prihvatanje jezika Kur’ana kao izvora jezičkog materijala u lingvističkim izučavanjima nisu postavljani nikakvi uvjeti. Zbog toga među arapskim gramatičarima nema spora u pogledu korištenja teksta Kur’ana kao izvora jezičkog materijala. Jezik Kur’ana, prema svim arapskim gramatičarima, predstavlja najčistiji i u pogledu tradiranosti najvjerodostojniji arapski jezik i, s obzirom da je “objavljen na čistom arapskom jeziku”, tekst s najmanjom vjerovatnoćom iskrivljenosti (taõrīf ). Zbog toga se tekst Kur’ana smatra najispravnijim i najsigurnijim izvorom jezičkog materijala koji su u svojim lingvističkim izučavanjima koristili najraniji gramatičari a Sībawayh i gramatičari poslije njega i njegova razna čitanja.25
24 25 M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 31. Ibid., str. 34. – Prema drugačijem tumačenju, Kur’an kao izvor jezičkog materijala podrazumijeva i svih sedam njegovih čitanja, kako je i u hadisu zabilježeno. Uvjet je samo da su ta čitanja sigurnim nizom prenosilaca od Muhammeda, a.s., registrirana, da su u saglasnosti s gramatikom arapskog jezika i s Osmanovim Mushafom. Vidi: Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 98.

172

Mustafa Jahić

Hadis (kalåm an-Nabī) S obzirom na značaj hadisa kao izvora islamskog prava bilo je očekivati da će sličan status hadis imati i u gramatičkim izučavanjima. Međutim to se nije dogodilo. Mnogi raniji, kao i kasniji gramatičari, nisu smatrali hadis primarnim izvorom arapske gramatike iz kojega bi se mogla izvoditi gramatička pravila. Gramatičari su tekst hadisa najčešće koristili kao potvrdu gramatičkih pravila utvrđenih na temelju Kur’ana ili govora Arapa, a ne kao izvor na osnovu kojeg bi se mogla izvoditi gramatička pravila. Tek u kasnijem periodu dolazi do promjene odnosa prema tekstu hadisa kao mogućem izvoru jezičkog materijala. Mnogi gramatičari u cilju pronalaženja novih izvora jezičkog materijala okreću se sada i prema hadisu kao mogućem izvoru, tražeći u jeziku hadisa pojave koje podupiru njihove analogije i gramatička pravila koja iz njih proizlaze. Međutim i dalje postoji grupa gramatičara koja odbacuje hadis kao izvor jezičkog materijala a pored njih i treća grupa koja pokušava pomiriti ova dva suprotstavljena stajališta. Oni tvrde da i među hadisima postoje razlike i da se neki mogu prihvatiti kao izvor jezičkog materijala.26 Govor Arapa (kalåm al-‘Arab) Govor Arapa, kao izvor jezičkog materijala, čine uglavnom poezija i u manjoj mjeri proza. Za prihvatanje govora Arapa kao izvora jezičkog materijala utvrđeni su posebni kriteriji koji se odnose na vremenski period u kojemu se mogao sakupljati ovakav materijal, mjesta gdje se mogao sakupljati i društvenu sredinu u kojoj se govorilo jezikom koji bi mogao biti prihvatljiv izvor jezičkog materijala. Ovu vrstu jezičkog materijala gramatičari su mogli registrirati neposredno od samih Arapa ili posredno kao tradiranu od drugih gramatičara ili registriranu u leksičkim i gramatičkim djelima. Prvi oblici tradirane jezičke prakse bili su poezija koja se učila napamet i recitiranjem prenosila sa generacije na generaciju i prozni tekstovi koji su predstavljali uglavnom kraća djela historijskog karaktera. Nakon pojave islama, pored Kur’ana kao tradiranog jezičkog materijala pisanog u prozi, kao izvori jezičkog materijala koristili su se i drugi prozni tekstovi kao što su propovijedi, razne poslovice i poezija u prozi. Neposredno sakupljanje i registriranje proznog jezičkog materijala počinje početkom drugog hidžretskog stoljeća (početak osmog stoljeća po
26 M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 46-48.

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

173

Isau, a.s.) i traje do sredine istoga stoljeća među urbanim stanovništvom a do sredine četvrtog stoljeća (početak druge polovine desetog stoljeća po Isau, a.s.) među pustinjskim nomadima kada dolazi do promjene načina korištenja analogije. U istome periodu odvija se registriranje i tradiranog proznog jezičkog materijala čije vrijeme nastanka seže stoljeće i po prije pojave islama (sredina petog stoljeća po Isau, a.s.). Prozni jezički materijal registriran u navedenom periodu prihvata se u jezičkim istraživanjima kao nepobitan izvor arapske gramatike.27 Isti status imala je i poezija iz predislamskog perioda i poezija nastala u vrijeme i poslije objave islama sve do početka drugog hidžretskog stoljeća (početak osmog stoljeća po Isau, a.s.) kada otpočinje njeno neposredno registriranje i traje do sredine istoga stoljeća (sredina druge polovine osmog stoljeća po Isau, a.s.), odnosno pojave četvrte generacije pjesnika (muwalladūn), kada dolazi do većeg griješenja u govoru i širenja dijalekata. Nakon ovoga perioda poezija se nije mogla koristiti kao relevantan izvor jezičkog materijala zato što se u ovoj poeziji počinju javljati gramatičke greške.28 Vremenski okvir sakupljanja jezičkog materijala među urbanim stanovništvom bio je zbog mogućeg dijalekatskog utjecaja strogo vremenski ograničen, tako da se polovinom drugog hidžretskog stoljeća jezički materijal prestao sakupljati među njima, za razliku od jezika pustinjskih Arapa čiji se jezik koristio sve do sredine četvrtog hidžretskog stoljeća.
27 28 ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, Manšūrāt al-Ğāmi‘a al-lībiyya, Kulliyya at-tarbiyya, Banġāzi, 1392-93/1973., str. 21-22. Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 95; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 50; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 66. - Inače, kada je u pitanju tretiranje jezika poezije kao mogućeg izvora arapske gramatike, među gramatičarima su postojala različita mišljenja, zbog toga što se jezik poezije odlikuje posebnim estetskim načinom izražavanja, različitim u odnosu na konvencionalni, ponekad i na račun gramatičke korektnosti jezičkih konstrukcija. S obzirom na to da je u jeziku poezije dopuštena pjesnička sloboda izražavanja (licentia poetica), uključujući i slobodu u formiranju različitih sintagmi i izraza u cilju postizanja visoko literarnog stila, neki su se gramatičari pitali da li ovakav jezik može biti modelom konvencionalne, neliterarne upotrebe jezika. Ovo je pitanje posebno značajno s obzirom na činjenicu da je cilj gramatike opis općeg modela jezika predstavljenog u čistom, klasičnom arapskom jeziku. Zbog toga je među gramatičarima i dolazilo do sporenja u procesu usaglašavanja poetskih tekstova sa gramatičkim pravilima. Međutim kad je u pitanju kur’anski tekst koji je, također, objavljen visoko literarnim stilom, njegov jezik, s obzirom na to da su nastanak, utemeljenje i razvoj arapske gramatike imali svoje duboke vjerske razloge, biva osnovom gramatičkog opisa arapskog jezika. (Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 103).

174

Mustafa Jahić

Neposredno registriranje jezičkog materijala posebno je značajno radi utvrđivanja načina artikuliranja glasova, njihovih artikulacijskih svojstava i fleksije riječi. Osim toga, sakupljač ovog materijala mogao je na licu mjesta procijeniti njegovu vrijednost i prihvatljivost. Međutim budući da su prvi sakupljači bili manje obrazovani gramatičari, često su bez posebne selekcije registrirali skoro sve što bi čuli, čime je ovaj materijal u početku u nekom smislu bio manje pouzdan i manje mjerodavan izvor.29 Jezički materijal se sakupljao od dvije skupine stanovništva: pustinjskih nomada (a‘råb al-bådiya) i urbanog stanovništva koje je govorilo čistim arapskim jezikom (fu¥aõå’ al-õañar). Nomadsko stanovništvo koje je govorilo čistim arapskim jezikom moglo se pronaći u pustinjskim oblastima Hidžaza, Tihame i Nedžda. Od poznatih gramatičara ova su mjesta pohodili al-Êalīl i al-Kiså’ī.30 Urbani Arapi od kojih se mogao čuti čisti arapski jezik bili su pustinjski nomadi koji su naseljavali prigradska naselja i tako sačuvali čistotu svog jezika od utjecaja gradskog stanovništva te obrazovani dio gradskoga stanovništva koji je dobro poznavao Kur’an i arapsku poeziju. Među njima su bili poznati pjesnici ‘Umar ibn Abū Rabī‘a, al-Ğarīr, al-Farazdaq, al-Aêãal i dr.31 Interesantno je da su u ovom periodu gramatičari u potpunosti ignorirali hadis kao mogući izvor jezičkog materijala. Nisu ga koristili čak ni u argumentaciji dokazivanja ispravnosti jezičkih pojava registriranih u Kur’anu i govoru Arapa.32 Osim toga, gramatičari ovoga perioda odbacivali su i govor urbanog stanovništva i anomalne (šāèèa) načine čitanja kur’anskog teksta zato što su na raspolaganju imali mnogo sigurnije i prihvatljivije izvore.
29 30 ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, 23; Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 95. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 25. – Nomadski Arapi su ponekad posjećivali i urbana mjesta, odnosno gradove Basru i Kufu, i tada bi gramatičari od njih registrirali jezički materijal. Tako se navodi da je al-Kiså’ī tokom jedne svoje posjete Basri pitao al-Êalīla, nakon što se uvjerio u njegovo veliko poznavanje jezičkog materijala, gdje ga je sakupio. Pošto mu je odgovorio da je to učinio među Arapima pustinja Hidžaza, Tihame i Nedžda, al-Kiså’ī je, navodno, nedugo poslije toga otišao u ista mjesta i u registriranju jezičkog materijala koji nije mogao zapamtiti potrošio petnaest boca tinte (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 57). ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 29; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 59. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 38-40; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 47-48; Muõammad al-Muêtår Walad Abbåh, Tårīê an-naõw al-‘arabī fi al-Mašriq wa al-Maġrib al-‘arabī (History of arabic grammar - Histoire de la grammaire arabe), ISESCO, 1417/1996, str. 29-30.

31 32

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

175

Kritička analiza izvora jezičkog materijala odnosila se, uglavnom, na utvrđivanje kriterija za odabir plemena od kojih se mogao sakupljati jezički materijal. Prema ovim kriterijima jezički materijal se mogao sakupljati samo od onih plemena koja se ne graniče s nearapskim plemenima i ne dolaze na bilo kakav način u kontakt s njima, kao što su, npr., trgovački poslovi i slično.33 Drugi je kriterij bio povjerljivost prenosilaca jezičkog materijala od čega je značajno zavisila autentičnost ponuđenog materijala. Zbog toga su gramatičari bili izuzetno rigorozni u utvrđivanju njihove pouzdanosti. Procedura utvrđivanja pouzdanosti prenosilaca vršila se na način sličan postupku prenošenja hadisa. Čak se koristila ista i terminologija. U cilju dobijanja vjerodostojnog jezičkog materijala gramatičari su podvrgavali kritici i sam jezički materijal. Kritički pristup jezičkom materijalu pretpostavljao je preispitivanje postupka njegovog prenošenja i utvrđivanje njegove autentičnosti metodom kontrastiranja i kompariranja. Tako se prema ovome principu jezički materijal dijeli na dvije vrste: mutawātir i āõād. Prvu vrstu predstavlja jezički materijal tradiran većim brojem prenosilaca u koji spadaju jezik Kur’ana, većim brojem prenosilaca tradirani hadisi i govor Arapa čija se autentičnost zbog toga ne može dovesti u sumnju. Ova vrsta jezičkog materijala smatra se nepobitnim dokazom koji se može koristiti u naučne svrhe. Drugu vrstu čini jezički materijal tradiran od strane jednog prenosioca. Ova vrsta jezičkog materijala mogla se koristiti samo kao mišljenje u vezi s određenom jezičkom pojavom.34 U cilju utvrđivanja autentičnosti jezičkog materijala pristupalo se valorizaciji i jezičkih pojava koje se manifestiraju u takvome materijalu. U tom pogledu ispitivana je kontinuiranost manifestiranja takve pojave, čime
33 Kao izuzetak od ovih kriterija navodi se pleme Kurejš, koje je nastanjivalo Meku koja je ujedno bila i poznat trgovački centar. Stanovnici ovoga grada su zbog toga bili u mogućnosti da dođu u kontakt i sa nearapskim plemenima, ali su uprkos toj činjenici sačuvali čistotu arapskog jezika (‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 53-54). Međutim Tammåm Õassān ne prihvata ovu tvrdnju ističući, naprotiv, da gramatičari kada su utvrđivali plemena koja su govorila čistim arapskim jezikom koji bi moga biti izvorom arapske gramatike nisu prihvatali jezik plemena Kurejš (Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 76). ‘Abdurraõmån Ğalåluddīn as-Suyūãī, al-Muzhir fī ‘ulūm al-luÿa wa anwå‘ihå, I-II, Dār al-ğíl, Bayrút, s.a., I, str. 113-114; Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 83-84; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 62; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al‘arabī, str. 60.

34

176

Mustafa Jahić

se dokazivala prihvatljivost nekoga teksta kao izvora jezičkog materijala.35 Međutim i rijetke jezičke pojave gramatičari su odmah nakon al-Õañramīja počeli uzimati u razmatranje, budući da su se logikom razvoja jezika vremenom mogle raširiti u jeziku tako da bi se, u slučaju njihovog odbacivanja, moralo ponovo vraćati njihovom istraživanju.36 2. Iğmå‘ „konsenzus“ Konsenzus (iğmå‘) je izvorna metoda u¥ūl al-fiqha utemeljena na naprijed navedenom hadisu u kojemu Muhammed, a.s., ističe da se njegovi sljedbenici nikada neće složiti oko nečeg pogrešnog. Nastao pod utjecajem u¥ūl al-fiqha, konsenzus u arapskoj gramatičkoj teoriji predstavlja jedan od načina normiranja arapskog jezika koji pretpostavlja saglasnost većine gramatičara (iğmā‘ an-nuõāt) u vezi s određenim jezičkim pitanjem ili izvedenim gramatičkim pravilom. Princip iğmå‘a spominje Ibn Ğinnī kao konsenzus basranskih i kufanskih gramatičara (iğmå‘ ahl al-baladayn) u vezi s rješavanjem određenih jezičkih pojava i njihovog sankcioniranja odgovarajućim gramatičkim pravilima. Pravila utvrđena konsenzusom, kako ističe Ibn Ğinnī, ne smiju biti oprečna pravilima izvedenim iz tradiranog jezičkog materijala niti pravilima utvrđenim analogijom s pravilima izvedenim iz takvoga materijala.37 Konsenzus kao način rješavanja jezičkih pitanja pretpostavlja potpunu saglasnost svih basranskih i kufanskih gramatičara a u kasnijem periodu većine gramatičara određenog vremena. Nakon postignute saglasnosti u vezi s određenim pitanjem naknadna mimoilaženja, prema većini gramatičara, nisu dopuštena. U gramatičkim djelima nalaze se mnogi pojedinačni stavovi velikog broja gramatičara koji su odbijeni pozivanjem na opću saglasnost ostalih gramatičara.38 Međutim Ibn Ğinnī dopušta izvođenje i gramatičkih pravila oprečnih općoj saglasnosti gramatičara ukoliko takva pravila nisu oprečna pravilima izvedenim iz tradiranog jezičkog materijala ili pravilima utvrđenim analogijom s pravilima izvedenim iz takvoga materijala. Pravila izvedena na takav način nisu suprotna jeziku Kur’ana i jeziku hadisa i zbog toga su, prema Ibn Ğinnī, dopuštena. Rukovodeći se ovakvim stavom Ibn Ğinnī i sam izvodi
35 36 37 38 ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 67. Ibid., str. 68-69. Ibn Ğinnī, al-Êa¥ā’i¥, I, str. 189. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 87.

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

177

pravila suprotna konsenzusu gramatičara, ali koja imaju svoje uporište u tekstu Kur’ana.39 Neki gramatičari smatraju da konsenzus mora biti javno iskazan tako da prešutna saglasnost (iğmā‘ sukūtī) predstavlja najnižu vrstu konsenzusa. Prema ovim gramatičarima, u jednome vremenu mogu postojati najviše dva mišljenja prihvaćena kao konsenzus gramatičara u vezi s određenim pitanjem s tim što se kasnije, kao i u u¥ūl al-fiqhu, u vremenu poslije ovih gramatičara može prihvatiti i treće mišljenje.40 Osim konsenzusa gramatičara u arapskoj lingvističkoj tradiciji spominju se još i konsenzus prenosilaca jezičkog materijala (iğmā‘ ar-ruwāt) i konsenzus Arapa (iğmā‘ al-‘Arab). Konsenzus prenosilaca znači opću saglasnost prenosilaca u vezi s jezičkim materijalom u kojemu se nalazi primjer manifestiranja određene jezičke pojave, odnosno načina upotrebe jezika koji može poslužiti kao dokaz (õuğğa) za izvođenje odgovarajućega gramatičkog pravila. U klasičnim gramatičkim djelima često se navode slučajevi saglasnosti prenosilaca jezičkog materijala u vezi s manifestiranjem određene jezičke pojave u takvome materijalu.41 Konsenzus Arapa znači opću saglasnost Arapa u vezi s određenom jezičkom pojavom čiji način manifestiranja može poslužiti kao dokaz za utvrđivanje gramatičkog pravila kojim se sankcionira takva pojava. Konsenzus Arapa posebno naglašava as-Suyūãī ističući prešutnu saglasnost (iğmā‘ sukūtī) kao vrstu ovoga konsenzusa kojim se prešutno prihvata manifestiranje određene jezičke pojave.42 3. Qiyās „analogija“ Ključni momenat u izučavanju arapskog jezika i uspostavljanju arapske gramatike bio je uvođenje analogije kao naučne metode u normiranju arapskog jezika. Arapska tradicija spominje al-Õañramīja kao prvoga gramatičara koji se u izučavanju jezika na eksplicitan način služio ovom metodom. Analogijom su se, međutim, prije al-Õañramīja služili prenosioci hadisa i historičari, samo što niko od njih do al-Õañramīja nije dovoljno razumi39 40 41 42 Ibn Ğinnī, al-Êa¥ā’i¥, I, str. 189-192; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 88. As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 201-202; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 171172; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 90. Ibid., str. 79-80. As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 193; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str.164-165; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 80-81.

178

Mustafa Jahić

jevao prirodu njenoga fenomena. Tek pojavom al-Õañramīja analogija je definirana u značenju u kojemu će biti primjenjivana u gramatičkim studijama prvog perioda razvoja arapske gramatike. Utjecaj analogije najočitije je izražen u vanjskim promjenama riječi koje se manifestiraju kroz njihovu sufiksalnu fleksiju (i‘råb).43 Naime, gramatičari su na samome početku rada na arapskoj gramatici u jeziku uočili i identificirali određene analoške oblike kontinuirano podržavane u jezičkoj praksi, bilo u načinu tvorbe riječi ili njihovoj fleksiji a da još u potpunosti i nisu razumijevali pojam analogije. To je, međutim, prvi shvatio al-Õañramī i definirao je kao postupak koji podrazumijeva utvrđivanje kao standardnih formi samo onih jezičkih pojava koje se tiču tvorbe riječi i njihove fleksije koje se kontinuirano manifestiraju u jezičkoj praksi. Samo su se takve pojave smatrale analoškim, dok su one koje odstupaju od ovako utvrđenog oblika identificirane kao anomalije (šuèūè). Analoški oblici su prihvaćeni kao standardizirane forme izražavanja i sankcionirani odgovarajućim gramatičkim pravilima koja se ni u kojem slučaju nisu mogla kršiti.44 Oko pitanja eventualnog normiranja ili odbacivanja anomalnih pojava kao negramatičkih, među arapskim gramatičarima je došlo do sporenja. Na tome sporenju su, uglavnom, i nastale basranska i kufanska gramatička škola. Basranci su, zahvaljujući većem broju okolnosti, jezik tretirali kao savršen prirodni sistem koji se ne smije degradirati prihvatanjem anomalnih jezičkih pojava. Zbog toga su analoškim smatrali samo one pojave koje se kontinuirano manifestiraju u jeziku. Jedino se takve pojave, prema njima, mogu smatrati pravilnim, i, prema tome, gramatičkim, dok se anomalne pojave smatraju nepravilnim, te, prema tome, i negramatičkim koje se zbog toga moraju korigirati prema utvrđenim analoškim pojavama. I kufanski gramatičari prihvataju analogiju kao naučnu metodu u normiranju arapskog jezika, ali u dosta slobodnijem značenju. Oni analoškim, odnosno gramatičkim pojavama tretiraju i anomalno izvedene oblike riječi i njihovu fleksiju. Tako se navodi da je upravo al-Kisā’ī sankcionirao standardnim i takve jezičke pojave. Da li su kufanski gramatičari ovakvim pristupom anomalnim jezičkim pojavama u analogiji vidjeli jezičku kreativnost, teško je ustvrditi, isto kao i tretiranje učenja basranskih gramatičara kao odsustvo stvaralačkog principa i način konzerviranja jezika.45
43 44 45 ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 12. M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 103. Ovakav stav kufanskih gramatičara neki orijentalisti smatraju posebno značajnim ili čak hvale vrijednim. Kufanci su, prema njima, shvatajući jezik na takav način bili svje-

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

179

Međutim analogija se u vrijeme al-Êalīla i njegovog učenika Sībawayha počela intenzivnije razvijati, napuštajući princip kontinuiranog manifestiranja konkretnih jezičkih pojava, uključujući u analoško tretiranje i hipotetičke jezičke pojave koje moraju biti analogne ostvarenim jezičkim pojavama. Tako se, prema ovakvome tretiranju analogije, manifestiranje sufiksalne fleksije određene imenice, zavisno od njene pretpostavljene pozicije u rečenici, َ ِ ‫ﱠ ِ ُ ﱠ‬ َ َ može manifestirati na više načina, kao u primjeru vokativa: (‫ﻳﺎ ز ْﻳﺪُ اﻟﻄﻮﻳﻞ )اﻟﻄﻮﻳﻞ‬ O visoki Zejde! Atribut kao apozitiv imenice u vokativu u ovome slučaju može biti u nominativu slažući se s imenicom na koju se odnosi prema izgovoru, a može biti i u akuzativu slažući se s istom imenicom prema položaju u rečenici. Ovakvo tumačenje jezičkih pojava nastalo je pod izravnim utjecajem hanefijskog fikha a nalazi se na više mjesta i u Sībawayhovoj gramatici al-Kitāb. Analogiju u ovome značenju, osim Sībawayha slijedili su i drugi gramatičari basranske škole. S obzirom na to da se ovakva analogija oslanja uglavnom na indukcijsku metodu u izvođenju gramatičkih pravila, ova se analogija označava i kao indukcijska (qiyās istiqrā’ī).46 Ovakvo tretiranje analogije u gramatičkim izučavanjima arapskog jezika trajalo je sve do sredine trećeg hidžretskog stoljeća (sredina devetog stoljeća po Isa a.s.) kada počinje period prelaska indukcijske analogije u formalni postupak izvođenja gramatičkih pravila i traje do početka četvrtog hidžretskog stoljeća (početak desetog stoljeća po Isau, a.s.) kada se kao nova
sni vrijednosti svakodnevnog govornog jezika, dijalekata i tekstova napisanih nestandardnim jezikom, čime su sačuvali dio svakodnevnog govornog jezika koji su basranci namjerno zanemarivali. Kufanski gramatičari su, prema ovakvim mišljenjima, bez obzira što su u ocjenama nekih dijalekatskih osobenosti pretjerivali, imali ispravniji i prihvatljiviji pogled na cilj gramatičkih izučavanja koja u procesu konstituiranja arapske gramatike trebaju ravnopravno uključiti govornu i pisanu formu jezika. Prema ovome mišljenju, basranski gramatičari su svojim racionalno-analoškim modelom arapski jezik ukalupili i tako mu presudili. G. Weil, Die gramatischen Schulen von Kufa und Basra, Leiden, 1913, S. 41F, prema: M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 109-110. Međutim Tammåm Õassān u primjeni praktične analogije basranskih gramatičara vidi moć jezičke produkcije. Ona, prema njemu, pruža mogućnost proizvodnje neograničenog broja rečenica, stručnih termina i civilizacijskih izraza. (Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 166-167). M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 105; Šawqī Ñayf, al-Madåris an-naõwiyya, Dār al-ma‘ārif, al-Qåhira, 1992, str. 45; Al-Õulwānī, al-Mufa¥¥al fī tārīê an-naõw al‘arabī, I, str. 296-298. - Poznato je da je al-Êalīl bio savremenik imama Abū Õanīfe i da je služeći se njegovim učenjem u fikhu podupirao svoje stavove u gramatici, dok je Sībawayh bio savremenik imama Abū Yūsufa i Muõammeda b. al-Õasana.

46

180

Mustafa Jahić

metoda izvođenja gramatičkih pravila u potpunosti formira.47 Budući da u ovo vrijeme prestaje sakupljanje i registriranje jezičkog materijala, ovaj period predstavlja i vrijeme kraja upotrebe analogije u značenju istraživanja kontinuiranog manifestiranja jezičkih pojava i indukcijskom metodom izvođenja gramatičkih pravila. S obzirom na nedostajanje novog jezičkog materijala, odnosno njegovo reduciranje na isključivo tradiranu jezičku praksu,48 analogija u narednom periodu dobija savim novo značenje i predstavlja novi postupak u izučavanju arapskog jezika i konstituiranju arapske gramatike. Analogija sada, kao i u u¥ūl al-fiqhu, predstavlja formalnu operaciju uvođenja u međusobni odnos dviju jezičkih pojava, bilo da su obje iz jezičke prakse ili jedna hipotetična a druga realizirana u jezičkoj praksi ili dva gramatička pravila na temelju njihove međusobne sličnosti ili zajedničkog uzroka njihovog manifestiranja.49 Kao rezultat takvoga postupka jezička pojava koja se upoređuje sankcionira se pravilom pojave s kojom se upoređuje. Pojava koja se upoređuje definira se kao pojedinačno (far‘) a pojava sa kojom se upoređuje kao osnovno (a¥l). Analogija sada, kao metodološki postupak, označava formalnu operaciju upoređivanja pojedinačnog s općim i mnogo je bliža svom leksičkom značenju upoređivanja i sravnjivanja jedne stvari s drugom stvari. Da bi došlo do uvođenja u analoški postupak dviju jezičkih pojava, neophodno je utvrditi da između njih postoji određena veza (ğåmi‘) na temelju koje bi se ove dvije jezičke pojave mogle dovesti u međusobni odnos i uvesti u analoški proces izjednačavanja. Ova veza može biti izražena u postojanju zajedničkog uzroka (‘illa) njihovog manifestiranja ili postojanje određenog stepena sličnosti (šabah) između njih. Neki gramatičari smatraju da se između dvije jezičke pojave među kojima ne postoji zajednički uzrok niti sličnost, zajedničkom vezom može tretirati i kontinuiranost manifestiranja takve jezičke pojave u praksi. Kontinuirano manifestiranje jezičke pojave, prema njima, dovoljan je dokaz postojanja i njihove međusobne veze, bez obzira na to što se ona ne vidi. Tako se, npr., za glagol ‫ ﻟﹶﻴﺲ‬kaže da je ‫ﹾ ﹶ‬ sufiksalno nepromjenljiv (mabnī) zbog kontinuirane sufiksalne nepromjen47 48 ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 81. Govor Arapa (kalām al-‘Arab) napuštaju svi gramatičari izuzev az-Zamaêšarīja, koji se i dalje u svojemu djelu al-Kaššåf ‘an õaqå’iq at-tanzīl nastavlja služiti i ovim izvorom. Ovo se najčešće objašnjava njegovim racionalističkim pogledima u pitanjima vjere, jezika kao i života, uopće. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 127-128. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 13.

49

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

181

ljivosti (binå’) svih nepotpuno promjenljivih (ÿayr muta¥arrif ) glagola.50 Pitanje uzroka vremenom se razvilo do te mjere da je postalo predmetom posebnih teorijskih, često i polemičkih razmatranja. Posljednji elemenat analoškog procesa čini pravilo (õukm) koje nakon provedenog analoškog postupka prelazi s osnovnoga, odnosno onoga s kojim se upoređuje, na pojedinačno, odnosno jezičku pojavu koju se upoređuje. Analoški postupak, prema tome, čine četiri elementa: 1. pojedinačno (far‘), odnosno pojava koja se upoređuje (maqīs), 2. osnovno (a¥l), odnosno pojava s kojom se upoređuje (maqīs ‘alayh), 3. zajednička veza ili bilo kakva međusobna sličnost (ğåmi‘) između ove dvije pojave i 4. pravilo (õukm) koje proizlazi iz takvoga postupka.51 Tako je, npr., analoškom metodom utvrđen nominativ proagensa (nā’ib al-fā‘il). Nakon što je došlo do uvođenja u analoški postupak upoređivanja proagensa s agensom (fā‘il) na osnovu predikacije kao njihovog zajedničkog uzroka, pravilo nominativa agensa prešlo je i na proagens. Prema tome, osnovno (a¥l) u ovom analoškom postupku predstavlja agens, pojedinačno (far‘) predstavlja proagens, zajednički uzrok (‘illa) predikacija a pravilo (õukm) nominativ. S obzirom na to da ovakva analogija predstavlja formalnu operaciju izjednačavanja dviju jezičkih pojava ona se tako i označava (qiyås šaklī).52 U analoški postupak sada se, osim pojedinačnih jezičkih pojava, mogu uvoditi i određeni tekstovi. Analogija tekstova podrazumijeva analoško kompariranje netradiranih novostvorenih oblika (¥iyaÿ) ili pojedinačnih riječi (mufradåt) s tradiranim oblicima, odnosno pojedinačnim riječima. Analogija ove vrste nastala je, uglavnom, kao posljedica općeg društvenog razvoja koji zahtijeva slobodniju upotrebu jezičkog fonda radi obogaćivanja jezika i udovoljenja komunikacijskim potrebama društva. Budući da analogija jezičkih pojava sada predstavlja analoški postupak kompariranja određenih jezičkih pojava s pojavama za koje postoje utvrđena gramatička pravila radi njihovoga gramatičkog sankcioniranja, ova se vrsta analogije često naziva i “analogijom pravila” (qiyås al-aõkåm). U ovakav analoški postupak mogu ući i dvije jezičke pojave, obje sa definiranim gramatičkim pravilima. Cilj ovakvoga postupka može biti utvrđivanje
50 51 52 Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 168. Neki islamski pravni teoretičari õukm ne smatraju dijelom analoškog procesa nego njegovom posljedicom (M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 100 i 134). ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 74; Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 168.

182

Mustafa Jahić

zajedničkih osobina navedenih pravila, njihovo potvrđivanje ili istraživanje njihovog porijekla. Analoški se mogu komparirati i jezičke pojave koje se nekontinuirano manifestiraju u jezičkoj praksi - obično karakteristične za neki dijalekt - s jezičkim pojavama koje se kontinuirano susreću u jezičkoj praksi, najčešće radi istraživanja zakonitosti njihovoga manifestiranja prema normiranoj jezičkoj pojavi. Najzaslužniji za ovakvu promjenu analogije i dostizanje njene potpune zrelosti kao metodološkog postupka u procesu normiranja jezičkih pojava bili su al-Anbårī i as-Suyūãī. Oni su oslanjajući se najviše na Ibn Ğinnījevo djelo al-Êa¥å’i¥ analogiju u ovom smislu definirali kao metodu, označili osnovne elemente njenoga postupka i utvrdili vrste takve analogije.53 4. Isti¥õåb al-õål „pretpostavljanje kontinuiteta“ Kada se u procesu lingvistčkih istraživanja i izvođenja gramatičkih pravila za neku jezičku pojavu nisu mogli pronaći sankcionirani dokazi na osnovu kojih bi se takva pojava u analoškom postupku mogla normirati, gramatičari su u procesu normiranja takvih pojava dopuštali oslanjanje na opća izvorna gramatička pravila (qåwā‘id a¥liyya) kao novi postupak izvođenja gramatičkih pravila. Ovaj se postupak, isto kao i u u¥ūl al-fiqhu, označava kao isti¥õåb al-õål, koji je među islamskim pravnicima bio sporan, što se odrazilo i na njegov status kod nekih gramatičara. Tako se korištenje ove metode u jezičkim istraživanjima veže za prestanak registriranja jezičkog materijala i uvođenje formalne analogije u sankcioniranju jezičkih pojava. Isti¥õåb al-õål se u u¥ūl al-fiqhu najčešće definira kao „pretpostavljanje kontinuiteta“ postojećeg stanja, odnosno nastavljanje važenja postojećeg pravila. U gramatici arapskog jezika isti¥õåb al-õål predstavlja metodu izvođenja gramatičkih pravila na način da se određena jezička pitanja reguliraju prema njihovim izvornim gramatičkim pravilima ukoliko ne postoje dokazi za njihovo drugačije tretiranje. Tako se, npr., imenice, prema ovome principu, imaju tretirati sufiksalno promjenljivim, osim u slučajevima kada postoje dokazi koji zahtijevaju njihovu nepromjenljivost (binå’), zato što je sufiksalna promjenljivost (i‘råb) njihovo izvorno pravilo, dok se glagoli, sukladno svom izvornom pravilu, moraju tretirati sufiksalno nepromjenljivim, osim u slučaju kada postoje dokazi koji zahtijevaju njihovu promjenljivost.54
53 ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 74; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 111; Muõammad al-Muêtår Walad Abbåh, Tårīê an-naõw al-‘arabī, str. 34. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 141; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 125; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 141-144.

54

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

183

Dokazi koji zahtijevaju sufiksalnu nepromjenljivost imenica mogu biti njihova sličnost partikulama (šibh al-õarf ) ili izražavanje značenja partikula (ma‘nå al-õarf ), dok je dokaz sufiksalne promjenljivosti glagola njihova sličnost imenicama (muñår‘a al-ism). Tako je, npr., odnosna zamjenica ‫,ﺍﹶﻟﱠﺬﻱ‬ ‫ﹺ‬ kao imenska vrsta riječi, sufiksalno nepromjenljiva zato što je slična par‫ﹶ ﹾ ﹶ‬ tikulama a imenska riječ upitnog značenja ‫ ﻛﻴﻒ‬zato što izražava značenje partikule, dok su glagoli ‫ ﻳﹶﺬﻫﺐ‬i ‫ ﻳﹶﻜﺘﹸﺐ‬sufiksalno promjenljivi zato što su ‫ﹾ ﹶ ﹸ‬ ‫ﹾ ﹸ‬ slični imenicama. S obzirom na to da odstupanje od sufiksalne promjenljivosti imenica i nepromjenljivosti glagola kao njihovih izvornih gramatičkih pravila predstavlja izuzetke, pravila prema kojima se ovi izuzeci reguliraju označavaju se kao sekundarna gramatička pravila (qåwā‘id far‘iyya).55 Tako se na imenice koje posjeduju moć sufiksalne fleksije (mutamakkin) primjenjuje njihovo izvorno pravilo sufiksalne promjenljivosti, dok se sufiksalna nepromjenljivost primjenjuje samo na imenice koje su slične partikulama i one koje izražavaju značenje partikula. Zbog toga se na imenice koje nisu slične partikulama i ne izriču značenje partikula, ukoliko ne postoje drugi dokazi, metodom isti¥õåba, primjenjuje sufiksalna promjenljivost kao izvorno pravilo imenica. Na isti način se i na glagole, ukoliko nisu slični imenicama, primjenjuje sufiksalna nepromjenljivost kao njihovo izvorno pravilo. Tako se metodom isti¥õåba za glagole u imperativu, s obzirom na to da nisu slični imenicama, utvrđuje sufiksalna nepromjenljivost zato što je to izvorno pravilo glagola.56 Međutim ukoliko postoji dokaz (dalīl) nepromjenljivosti neke imenice ili promjenljivosti glagola, isti¥õåb al-õål se ne primjenjuje zato što ova metoda predstavlja najslabiji način dokazivanja i ne može imati prioritet nad drugim dokazima. Tako se metodom isti¥õåba ne može tvrditi da je sufiksalno promjenljiva imenica za čiju sufiksalnu nepromjenljivost postoji dokaz u vidu njene sličnosti partikulama ili izražavanja značenja partikule. Na isti način ne može se ni za određeni glagol tvrditi da je sufiksalno nepromjenljiv ukoliko postoji dokaz njegove promjenljivosti u vidu sličnosti imenicama.57
55 Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 141; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 125; Tammåm Õassān, al-U¥ūl, str. 114-115; M. A. Naõla. Usūl an-naõw al‘arabī, str. 143. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 142; ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 125; M. A Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 143. Al-Anbårī, Luma‘ al-adilla..., str. 142; M. A Naõla. Usūl an-naõw al-‘arabī, str. 143144.

56 57

184

Mustafa Jahić

Gramatičari su se često u slučajevima kada nisu imali drugih dokaza oslanjanjali na izvorna pravila i prema njima normirali mnoge jezičke pojave. Ovom su se metodom posebno služili basranski gramatičari pobijajući neke stavove kufanskih kolega. Tako basranski gramatičari tvrde da je regens (‘āmil) direktnog objekta glagol a ne agens (fā‘il), kako tvrde kufanski gramatičari, zato što glagol posjeduje rekciju (‘amal) a ne agens. Agens, prema basranskim gramatičarima, nema rekciju zato što je imenica, jer imenice, prema izvornom pravilu, nemaju rekciju. Zbog toga i agens, prema basrancima, zadržavajući svoju imensku prirodu ne pokazuje rekciju.58 U vezi s prihvatljivošću metode isti¥õåb al-õål u normiranju arapskog jezika među gramatičarima, isto kao i islamskim pravnicima, ne postoji opća saglasnost. Tako Ibn Ğinnī u osnovne načine normiranja arapske gramatike ne ubraja isti¥õåb al-õål, dok ga al-Anbårī i as-Suyūãī prihvataju s tim što al-Anbårī isti¥õåb al-õål smatra najslabijim načinom izvođenja gramatičkih pravila koji se, prema njemu, može koristiti samo u nedostatku drugih dokaza.59 5. Istiõsān „pravni prioritet“ Promjene nastale prestankom registriranja jezičkog materijala dovele su do uvođenja i drugih, tzv. sporednih postupaka u procesu normiranja jezičkih pojava. Tako neki gramatičari prihvataju istiõsån kao način izvođenja gramatičkih pravila, preuzet iz u¥ūl al-fiqha, koji pretpostavlja oslanjanje uglavnom na ličnu intuiciju i interpretaciju gramatičara bez navođenja dokaza. Među gramatičarima, kao i islamskim pravnicima, postoji više definicija ove metode. Istiõsān se često definira kao napuštanje analogije a prihvatanje ‫ﹶ ﹾ ﹲ‬ onoga što se smatra povoljnijim, lakšim ili boljim. Tako se, npr., riječ ‫ﻣﺸﺮﹺﻕ‬ ‫ﹶ ﹾ ﹲ‬ više koristi od analoškog oblika ‫ ﻣﺸﺮﹶﻕ‬zato što se smatra boljom varijantom, iako su obje ispravne. Ovaj se postupak, inače, dopušta samo u slučaju kad se pojava koja se želi normirati ne može dovesti ni u kakav odnos s nekom drugom pojavom. U tom slučaju istraživaču se dopušta da na temelju lične naučne intuicije može sankcionirati takvu jezičku pojavu. Međutim većina gramatičara ne prihvata istiõsån smatrajući da u ovom slučaju često dolazi do izražaja subjektivizam gramatičara, lišen objektivnih lingvističkih mjerila.60

58 59 60

Ibid., str. 144. Ibid., str. 142-143. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 124. ‘Alī Abū al-Makårim, U¥ūl at-tafkīr an-naõwī, str. 124.

Utjecaj islamske pravne nauke na razvoj arapske gramatike

185

Osim navedenih u arapskoj lingvističkoj tradiciji spominju se i druge sporedne metode rješavanja jezičkih pitanja i izvođenja gramatičkih pravila među kojima ima i onih koje su nastale pod utjecajem metodologije islamske pravne nauke. Međutim uporna i nekontrolirana primjena ovih postupka dovela je do izvođenja više različitih, često i protivrječnih gramatičkih pravila. Zbog toga gramatičari, po uzoru na metodologiju islamske pravne nauke, u metodologiju arapske gramatike uvode i klasifikaciju gramatičkih pravila na obavezujuća (wāğib), zabranjena (mamnū‘), dobra (õasan) i loša (qabīõ).61 Uvidjevši istovremeno da bi izvođenje velikog broja često i suprotstavljenih gramatičkih pravila moglo ugroziti i samo konstituiranje arapske gramatike, gramatičari pod utjecajem metodologije islamskog prava, u gramatička izučavanja uvode princip pretežiranja (tarğīõ) određenih rješenja kako bi reducirali veliki broj donesenih gramatičkih pravila. Međutim ovaj princip postaje, opet, uzrokom pojave novih isključivosti i protivrječnosti, kako u donošenju općih sudova tako i izvođenju gramatičkih pravila. Ključne riječi: izvori arapske gramatike, metodologija arapske gramatike, osnove arapske gramatike, osnove islamskog prava.

Summary Influence of Islamic jurisprudence on the development of Arabic grammar U¥ūl al fiqh or “foundation of Islamic law” had a special impact on development of theoretical basis of Arabic grammar (u¥ūl an-nõw) which lasted from its beginnings until encounter of Arabs with Greek philosophy and formal logic. This influence was manifested not only in the form of establishing sources of linguistic materials but also in methodology of solving linguistic phenomena. Besides, it was also manifested in the form of construction of grammatical rules. Qur’an and õadīï, as the basic sources of Islamic legislation, as a part of linguistic practice (samā‘) together with speech of Arab (kalām al-‘Arab), present basic sources of linguistic material on which Arabic grammar was formed. Since language of Qur’an is speech of Allah s.w.t. language (kalām
61 As-Suyūãī, al-Iqtiråõ..., str. 48; M. Fağğāl, al-I¥båõ fī šarõ al-Iqtiråõ, str. 47.

186

Mustafa Jahić

Allāh) it presents perfection of linguistic expression, the most important source of linguistic materials. However, õadīï as a speech of Messenger of Allah s.w.t. (kalām an-Nabī) did not have character of a source of linguistic material in the development of Arabic grammar as it had in Islamic jurisprudence as a source of Islamic legislation. It is a matter of dispute among grammaticalness whether the language of õadīï indeed presents speech of the prophet of Allah’s s.w.t. Prophet, since õadīï were transmitted according to meaning. Islamic jurisprudence had special influence in relation to the text as a source of linguistic material, its collection and research in establishing criteria in relation with time and place of its collection, critical attitude to its transmission, towards the text itself, the way of its use and interpretation, argumentation, and derivation of rules. Islamic jurisprudence had a great impact to establishment of methodology of construction of grammar rules and implementation of other methods of their construction. An example of this was as was introduction of iğmā’ as consensus of grammarians and with regards to solution of certain linguistic issue and constructive grammatical rules. Introduction of analogy (qiyās) as a special way and method of construction of grammatical rules occurred under direct influence of methodology of Islamic law. Procedure of introduction of some linguistic phenomena in analogical procedure and derivation of rules after comparison of two linguistic phenomena had the same procedure as in Usūl al-fiqh. Other methods of construction of grammatical rule which were treated as auxiliary were also from the methodology of Islamic legal sciences. That was the case with Isti¥õåb al-õål and Istiõsān. Isti¥õåb al-õål represents the establishment of grammatical rules in a way that certain linguistic issues regulate according to original grammatical rules if arguments for other treatment do not exist. Istihasan is used in cases when some linguistic phenomena cannot be put in relation with other sanctioned phenomena and in that case grammarian has a right, based on his personal scholarly intuition to sanction such phenomena without citing evidence. Classification of some grammatical regulation into compulsory (wāğib), forbidden (mamnū‘), good (õasan) and bad (qabīõ) happened under the influence of Islamic jurisprudence. Similar is with the introduction of principle of predominant (tarğīõ) in order to reduce a numerous number of constructed grammatical rules.

Kerima Filan

KAKO JE MULA MUSTAFA BAŠESKIJA OZNAČAVAO VRIJEME
Uvod Rukopisna knjiga od 164 lista, koju je tokom druge polovine 18. stoljeća ispisao Mula Mustafa Bašeskija u Sarajevu predstavlja njegovu privatnu bilježnicu. Takve su bilježnice u osmanskoj turskoj kulturi nazivane medžmuama – zbirkama raznorodnih tekstova. Medžmue obično sadrže tekstove koji su njenoga vlasnika zanimali, koje je želio koristiti, sačuvati i posjedovati te ih je prepisivao za vlastite potrebe. Osim što su prepisivali već postojeće tekstove, vlasnici su u svoje bilježnice i zapisivali ono što su željeli sačuvati u pamćenju. Sadržaj takvih bilježnica je obično veoma raznovrstan i uvijek nepredvidiv. Veći dio Mula Mustafine medžmue, više od 100 listova (200 stranica) ispunjavaju vlasnikovi zapisi o različitim događajima i pojavama iz sarajevske i bosanske svakodnevnice. Odabir tema zapisanih u medžmui je piščev vlastiti. Mula Mustafina namjera s kojom je pristupio poslu zapisivanja onoga što donosi svakodnevni život čita se iz njegove uvodne rečenice: Zapisivat ću neka zbivanja u gradu Sarajevu i ejaletu Bosni i zapisivat ću njihovo vrijeme. Jer, kako kažu, kullu mâ kutibe karre ve mâ hufiza ferre, vrijeme to jest, sve što se zapiše ostaje, a što se pamti nestaje.1 Mula Mustafa je očito namjerio da u medžmui sačuva svoju savremenost i da je preda budućnosti. Na jednom je mjestu u medžmui zapisao kako ima na umu da će, možda, „neki âšik u neka druga vremena tu knjigu, tu njegovu bilježnicu gledati.“2 Iz Mula Mustafine uvodne rečenice vidi se kako je od samoga početka te svoje prakse dao jednaku važnost upisivanju vremena zbivanjâ kao i zbivanjima samima. On se doista kroz cijeli tekst dosljedno držao onoga što je najavio. Istina, rečenica kojom je sebe uveo u posao zapisivanja a čitaoca u svoj spis nije označena vremenom; uz nju ne stoji podatak kad je zapisa1 2 L. 6a/1-2. L. 35b/18. Na ovaj ćemo način označavati mjesto na kojem je dotični tekst zapisan u medžmui Mula Mustafe Bašeskije. U ovome primjeru: list 35b, red 18 u autografu. Paginacija naša.

188

Kerima Filan

na. Ipak se posve pouzdano može odrediti uporište za identifikaciju Mula Mustafinoga vremena. Dovoljno je pročitati sadržaje bilješki i oznake vremena koje uz njih stoje na prvome listu, neposredno iza uvodne rečenice. Odrednice vremena na prvim listovima Na prvom je listu (6a) Mula Mustafa Bašeskija upisao kratke bilješke od samo jedne rečenice i uz njih godinu u kojoj se dotična pojava desila: Poznati događaj u kojem su ubijeni Morić Pašo, Sari Murat i Halilbašić, godina 1170. Pohod na Crnu Goru, godina 1170. U Arabiji opljačkane hadžije, godina 1170. Četvrta bilješka, nešto opširnija od prethodnih, govori o zemljotresu koji se zbio tri godine ranije, 1167. Slijedi još nekoliko kratkih zapisa o različitim zbivanjima u vremenu od 1167. do 1171. godine, također bez hronološkoga reda. Očito je da prva zbivanja, upisana u Mula Mustafinoj medžmui, nisu pripadala sadašnjosti u vrijeme pisanja; pisac ih je pribilježio po sjećanju. Navedene godine odmah upućuju na lunarni islamski kalendar, a odgovaraju vremenu od 1753. do 1757. godine. Već na toj prvoj stranici pisac je počeo, osim godine, upisivati mjesec i dan događaja. Prva bilješka s preciznim datumom odnosi se na izlet koji je organizirao svilarski obrt (kazazi) u Sarajevu. Izlet je održan 5. dana mjeseca muharrema 1171. godine.3 Poslije tog zapisa još će samo podaci o rodnoj ili sušnoj godini biti označeni jedino godinom,4 sve će druge oznake vremena biti preciznije. Kako je pisac uvodnu rečenicu napisao u prvom licu, puni datum iz 1171. godine identificira to vrijeme kao piščevu sadašnjost. To je 19.09.1757. godine.5 Zapise o vremenu Mula Mustafa je unosio na kraju bilješki koje, svaka za sebe, predstavljaju cjelinu u pogledu teme. Tako je tekst datacije granica između dva susjedna zapisa, obično različita po sadržaju. U Mula Mustafinom tekstu nema paragrafa, nema naslova ni uvodnih rečenica, nema bijelih praznina koje bi signalizirale prelazak na novi sadržaj. Taj signal je zapis o vremenu koji u linearnom nizu teksta uvijek pripada bilješci što mu prethodi. Datumi su u Mula Mustafinom spisu do samoga kraja u hronološkom redu. Posljednji je iz 1219. [1804-1805]. godine.
3 4 5 L. 6a/12. Naprimjer, L. 7b/14-15 ili L. 8a/1 ili L. 8b/10. Jedini precizan datum za tu godinu je 5. muharrem 1171. Stoga se 1757. godina može okvirno uzeti kao vrijeme kad je Mula Mustafa doista počeo ispisivati svoju medžmuu. Moglo je to biti i naredne 1758. godine u kojoj se prisjetio tog preciznog datuma.

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

189

Ono što je Mula Mustafa zapisao nije historijska priča, nego svakodnevni život u svojoj raskomadanosti. Budući da sadrži zbivanja iz piščeve sadašnjosti, njegov spis liči na dnevnik. Doista je njegov tekst razlomljen, „rupičast“, što je posljedica logike vremena kakvu nameće hronološko bilježenje, odnosno kalendar.6 Tekst koji slijedi tu logiku vremena nastaje redovitim zapisivanjem, ali i redovitim prekidanjem zapisa, zbog čega je njegova struktura fragmentarna.7 I Mula Mustafin tekst tako odaje vremensku strukturu koja odgovara konceptu vremena kakav nudi kalendar. Od doba kad je redovito počeo ispisivati medžmuu, ta vremenska struktura neće biti poremećena piščevim prisjećanjima prošlih događaja ili stanja. Datumi u Mula Mustafinom tekstu pokazuju da je on čovjek svoga vremena. U okviru te vremenitosti „njegova svakodnevnica postoji kao zbilja – i za njega i za nas“.8 Kalendarska hronologija oblikuje Mula Mustafine fragmentarne zapise u tekst. Ta kohezivna snaga datuma ponukala nas je da razmotrimo kako su oni izraženi, šta nam govore o Mula Mustafinom vremenu i o njemu kao čovjeku tog vremena? Zanima nas kako se pisac orijentirao u vremenu i kako je iskazivao vremenske orijentire. Lunarni islamski kalendar Za vrijeme od oko 50 godina, koliko će Mula Mustafa redovno ispisivati svoju medžmuu, više puta će biti ubilježeno svih 12 mjeseci lunarnoga islamskog kalendara, od prvoga muharrema do dvanaestoga zi’l-hidždžeta. Sasvim je raznovrstan sadržaj upisa koje je pisac datirao u taj kalendar. Upisao je kako se u Istanbulu dogodio jak zemljotres 12. dana mjeseca zi’lhidždžeta 1179. [22.05.1766.] godine,9 kako je neki hafiz Halil preselio s porodicom iz Sarajeva u Travnik 1. redžepa 1181. [23.11.1767.],10 a godinu dana kasnije, 1182. kako je vojska, s Mehmed-pašom na čelu, otišla iz Sarajeva 5. dana mjeseca rebiu’l-ahira.11 Mula Mustafa je ovako uobličenim datumima ponekad dodavao naziv dana u sedmici, kao što je učinio u posljednjem navedenom primjeru. Iz tog zapisa odmah znamo da je 5. rebiu’l-ahira 1182., odnosno 19. augusta 1768.
6 7 8 9 10 11 M. Velčić, Otisak priče, str. 90-91. Ista, str. 90. Berger, Luckmann. Prema: Velčić, str. 85. L. 8b/13. L. 9b/5. L. 9b/14.

190

Kerima Filan

bio četvrtak (penčšenbih). Ponegdje je Mula Mustafa upisao mjesec i godinu, bez preciznoga datuma. Tako je vremenski odredio bilješku u kojoj kaže da je Abdulkerim-efendija Defterdarević otišao na novu dužnost u Dubicu 1188. u mjesecu džemade’l-ula [10.07-09.08.1774].12 Vjerojatno je da ni piscu nije bio poznat precizan datum.13 Mula Mustafini datumi odgovaraju historijskom hidžretskom kalendaru u kojem mjesec ima 29 ili 30 dana,14 a suton je vrijeme u kojem jedan dan završava i drugi počinje. Pored tog historijskog kalendara, za tačno određivanje važnih vjerskih datuma kao što su dani u koje pada početak i svršetak mjeseca posta, bajrami i obavljanje hadža, potrebno je bilo proračunavati i prirodni lunarni kalendar. Kako je prirodni kalendar vezan za mjesečevu mijenu, valjalo je u svakome mjestu pratiti pojavu mlađaka, koji se ukazuje u razno doba na različitim mjestima. Mlađak je označavao početak novoga mjeseca, a njegovo pojavljivanje potvrđivali su pouzdani svjedoci, šahidi pred kadijom koji je potom službeno određivao vrijeme vjerskih obreda. Takav je način mjerenja vremena mogao dovesti do pometnje, što se, sudeći po Mula Mustafinim zapisima, dva-tri puta desilo i u njegovo doba. Dogodilo se tako u Sarajevu da su 1172. [1759.] godine na kraju mjeseca ramazana ljudi ugledali mlađak odmah nakon podnevnoga namaza. Kako je pojava mlađaka značila početak narednoga mjeseca ševvala, neki su građani završili post ne čekajući suton ocijenivši da je tako valjano učiniti.15 Mula Mustafa taj slučaj nije prokomentirao. Njegovim se komentarom može smatrati i to što je slučaj zapisao kako bi ostao zapamćen. U jednom drugom zapisu o praćenju pojave mlađaka radi određivanja početka mjeseca posta Mula Mustafa se nije mogao suzdržati od komentara. Izrazio je sumnju u povodu zvanične obavijesti o početku ramazana 1184. [1770.] godine budući da se mjesec nije vidio iako je vrijeme bilo vedro.16
12 13 L. 23a/10. Napomenut ćemo ovdje da je Mula Mustafa često mjesec bilježio kraticom, to jest odgovarajućim slovom arapskog alfabeta, kako je u arapskom bilo uobičajeno. Prvi mjesec muharrem označavao je arapskim slovom mim (6a/12, 23a/4, 41a/25 i dr.) drugi mjesec safer arapskim slovom sad (21a/23, 21b/4), treći mjesec rebîu’l-evvel arapskim slovima re i elif, deveti mjesec ramazan slovom nun (6a/17, 32b/23, 118a/18), deseti mjesec ševval slovom lam (13b/7, 118b/7, 120a/8) itd. M. Kantardžić, „Hidžretski kalendar i ostali kalendari kod islamskih naroda“, str. 321. L. 6a/20. L. 16a/1-5.

14 15 16

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

191

Faktička vidljivost mlađaka, o kojoj su kadiju obavještavali svjedoci, zavisi o nizu faktora među kojima su i meteorološki.17 Ako je večer u kojoj je ozvaničen početak ramazana bila vedra a mjesec nije bio vidljiv, Mula Mustafa je mogao misliti kako su se, možda, ti ljudi (šahidi) prevarili.18 Kadija je, zapisao je dalje Mula Mustafa, prihvatio pouzdanom izjavu svjedoka i naredio je da top pukne.19 I sad, šta je tu je. Mula Mustafino neslaganje sa zvaničnim stavom čita se iz kratkoga komentara ve’s-selâm – sad šta je tu je. Da Mula Mustafa svoju sumnju nije zasnovao na laičkom promatranju mlađaka nego na stanovitome iskustvu, može se zaključiti po jednoj njegovoj bilješci iz 1799. godine. U zapisu o smrti starca Mustafe-baše Tarakčije, ovako je rekao: Svakoga je ramazana od mene tražio da mu sačinim imsakiju20 bez novčane naknade, na ime dobroga djela kod Boga primljenoga. Tražio je i to da tačno naznačim u koje doba počinju podnevni (ögle) i poslijepodnevni (ikindi) namaz.21 Očito je Mula Mustafa bio upućen u izračunavanje tačnoga vremena namaza i u proračun kalendara. Tu je praksu mogao steći kroz svoje zanimanje za astronomiju. Kako je zabilježio u medžmui,22 1770. godine je pohađao predavanja iz tog nauka (ilm-i nücüm) koja je držao hadži Mehmed-efendija Velihodžić23 u prostorijama Gazi Husrev-begove zadužbine u Sarajevu. Sudeći po onome što je o sebi zapisao, zanimala su ga različita znanja, te je vjerojatno da je i astronomiju svladao onoliko koliko mu je bilo dostupno u Sarajevu u drugoj polovini 18. stoljeća.24
17 18 19 20 21 22 23 M. Kantardžić, „Hidžretski kalendar...“, str. 333. L. 16a/1-5. Pucanjem iz topa objavljivao se početak mjeseca posta, a tokom tog mjeseca je također topovski pucanj označavao kraj dnevnoga posta. Proračun vremena kojim je tačno naznačeno vrijeme kad post počinje i kad se završava. L. 140b/18-20. L. 42b/7-8. Hadži Mehmed Razi Velihodžić (1722-1785) bio je predavač na Gazi Husrevbegovoj medresi i hanikahu, prosvjetnim institucijama visokoga ranga u onodobnoj Bosni. Vidi: Dž. Ćehajić, „Gazi Husrevbegov hanekah u Sarajevu“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke. Knjiga IV. Sarajevo, 1976., str. 6. J. Mulaomerović (str. 267) smatra da je Velihodžić, uz Ibrahima Muzaferiju, bio jedan od dvojice učenjaka u 18. stoljeću „za koje se može reći da su istinski poznavaoci praktične astronomije“. Vidi u: Kujundžić, Islamski kalendar i astronomija, str. 267. J. Mulaomerović ističe kako se znanje iz astronomije tog vremena u Bosni odnosilo na praktičnu astronomiju. Vidi u: Kujundžić, Islamski kalendar i astronomija, str. 267.

24

192

Kerima Filan

Solarni kalendar Osim lunarnog islamskog kalendara u Osmanskom carstvu koristio se i lunisolarni, po kojemu se godina dijelila na 12 julijanskih mjeseci; počinjala je 1. marta i završavala se februarom. Taj je način računanja godine bio pogodan za privredne poslove, najviše zbog vezanosti obrađivanja zemlje za godišnji ciklus, te se godina po tom kalendaru i nazivala finansijskom (sene-i maliye). U tom su se osmanskom kalendaru godine bilježile rednim brojem julijanskih sunčanih godina počev od Hidžre, kako se broje i godine lunarnog islamskog kalendara. Uzimala se ona godina po Hidžri koja je odgovarala prvom danu mjeseca marta.25 Kako se taj lunisolarni kalendar počeo zvanično koristiti u Osmanskom carstvu od 1677.,26 u Mula Mustafino je vrijeme već stotinjak godina bio u upotrebi. Kod Mula Mustafe su datumi često uobličeni prema lunisolarnom kalendaru, koji je svakako bio praktičniji za odmjeravanje vremena u svakodnevnom životu od lunarnoga. I ti datumi stoje uz zapise o raznovrsnim događajima. Tako iz Mula Mustafine medžmue saznajemo kako je u povodu rođenja kćerke sultana Mustafe proslava objavljena 5. nisana 1172. [aprila 1759.] godine,27 kako je pao snažan grad 11. ejlula 1177. [septembra 1763.]28 ili kako je 1198. [1784.] godine novi aga, Osman-aga, u Sarajevo stigao u mjesecu šubatu [februaru].29 Mula Mustafa je u jednom zapisu ovako opisao sunčevu godinu: Namjeravao sam zapisivati sve troškove koje u jednoj godini napravim za potrebe doma. Ali to mi je teško [pratiti] te sam upisivao zaradu koju sam stjecao u svome malom dućano kraj sahat-kule. I neka se zna da je sve otišlo za potrebe hrane i odjeće. S tim sam bilježenjem počeo 6. dana rumijskog mjeseca hazirana 1192. [juni 1778.]. Godina traje 365 dana, a to je do četvrtka, 5. hazirana.30 Sigurno je da pisac nije nimalo slučajno u ovome zapisu – i jedino u ovome – stavio odrednicu rumijski za mjesec haziran. Time je tačno pokazao kako misli na solarnu godinu od 365 dana. No da njegovo opredjeljenje za sunčevu godinu nije u vezi s poslovnim karakterom ovoga zapisa, pokazu25 26 27 28 29 30 M. Kantardžić, „Hidžretski kalendar...“, str. 341. Isti, str. 340. L. 7b/2. L. 8b/4. L. 42b/1. L. 34b/8-13.

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

193

je jedan drugi u kojem također govori o svome poslovanju, a ravna se prema mjesečevoj godini: Tokom 1180. godine [1766-1767.] od mjeseca muharremu’l-harama do kraja mjeseca zi’l-hidždžeta potrošio sam za pisanje jedan bunt od stotinu papira radeći u svome malom pisarskom dućanu kraj Sahat-kule.31 Mula Mustafa je u svojim bilješkama mjesece i dane najčešće bilježio dvojno, i prema solarnom i prema lunarnom kalendaru. Zapisao je da su vijesti o širenju kuge 1175. [1762.] godine stigle u mjesecima zi’l-kade i zi’lhidždže, odnosno u haziranu i temmuzu [junu i julu].32 Zapisao je kako je u mjesecu zi’l-hidždžetu, odnosno u nisanu 1182. [aprilu 1769.] godine vojska prilikom odlaska iz Sarajeva na vojnu putem činila nasilje nad narodom.33 Praksu dvojnoga bilježenja Mula Mustafa je primijenio kad je navodio kakve podatke iz svoga života.34 Precizno je zapisao kako je za imama u Buzadži hadži Hasanovoj džamiji postavljen 17. tešrinisanija, odnosno 7. rebiu’l-ahira 1173. [28.11.1759.],35 kako je iznajmio kuću i uselio se 12. rebiu’l-evvela, odnosno 9. ejlula 1177. [20.09.1763.],36 kako je iste te godine 13. rebiu’l-ahira, odnosno 10. tešrinievvela [21.10.1763.] iznajmio dućan kraj Sahat-kule za pisarske poslove.37 Ti su dvojni datumi upotpunjeni podacima o dobu dana u bilješci o rođenju kćeri Havve: rodila se 1179. godine 17. zi’l-hidždžeta, odnosno 5. majisa, u subotu prije poslijepodnevne molitve.[27.05.1766.]38 Vrijeme rođenja sina Ahmeda zapisao je još preciznije: Moj sin Ahmed došao je na svijet u Busovačinoj kući [koja je] preko puta džamije u Buzadži hadži Hasanovoj mahali, 20. dana erbeina, 29. dana mjeseca kanunievvela, 11. dana mjeseca ramazana, u utorak u vrijeme poslijepodnevnoga (ikindije)
31 32 33 34 L. 12a/1-2. L. 8a/9. L. 11b/16. Prvi podatak o Mula Mustafinom privatnom životu odnosi se na njegovo imenovanje 1171. (1757-1758). godine za učitelja (mualima) u osnovnoj školi (mektebu) koja se nalazila u blizini džamije Ferhadije (L. 7b/19). To je jedini zapis o piščevom životu datiran samo godinom. Jasno je da je Mula Mustafa taj podatak upisao naknadno budući da se zapis koji prethodi ovome i onaj koji slijedi odnose se na 1174. (17601761) godinu. L. 7b/7-8. L. 8b/6. L. 8b/7. L. 9b/2.

35 36 37 38

194

Kerima Filan

namaza. Bilo je oko devet sati kad se rodio, ili devet i četvrt, a možda je bilo i malo više, kratko rečeno, oko ikindija-namaza. Tako su mi kazale žene koje su prisustvovale porođaju. Godine 1183.[08.01.1770.]“39 Nakon što je godinu sinovljeva rođenja na kraju bilješke upisao brojem, Mula Mustafa Prirodni ciklusi u Mula Mustafinom datiranju U detaljnom datumu o sinovljevu rođenju pisac je najprije naznačio doba godine, tek potom datume po lunarnom i solarnom kalendaru i doba dana. Doba godine se čita iz riječi erbein, a to je u osmanskoj tradiciji računanja vremena prvih 40 dana zime.40 Naziv za to doba godine izveden je od arapskog broja četrdeset (arba’în), kao što je iz arapskog broja pedeset izveden naziv hamsîn za period od 50 dana zime koji se nastavlja na erbein.41 Kako se prema prirodnom ciklusu godina dijeli na dva dijela, zimski i ljetni, prvi se računao od kasuma i trajao je do edreleza,42 kad je nastupao ljetni period i trajao do kasuma. Ta je podjela godine na dva perioda od po šest mjeseci bila važna za svakodnevni život i posebno za poljoprivredne radove. I Mula Mustafa je, bilježeći na jednome mjestu kako su svakodnevna kiša i izmaglica usred ljeta potrajale petnaestak dana, dodao da je to bilo u vrijeme najvećih poslova,43 dakako misleći na poslove u polju. Unutar podjele na dva šestomjesečna perioda u narodnom se računanju vremena godina dijelila i na manje cjeline poput erbeina i hamsina. Zemherirom se nazivalo doba kad nastupe najhladniji zimski dani,44 dže39 40 41 42 L. 11b/22-25. Četrdeset dana erbeina računalo se od 9. kanunievvela, desetoga mjeseca solarne godine, koji odgovara dvanaestom mjesecu, decembru u gregorijanskom kalendaru. Hamsin obuhvata vrijeme od kraja januara do 20. marta, kad počinje proljeće. Kasumom (kâsım=koji dijeli) se nazivao dan koji dijeli ljetni od zimskoga ciklusa. Padao je 26. dana tešrinisanija, devetoga mjeseca solarne godine (odgovara 8. novembru po gregorijanskom kalendaru). Edrelez je padao 23. dana mjeseca nisana, a to je bio drugi mjesec prema solarnoj godini (odgovara 6. maju gregorijanskog kalendara). Po tom računanju kasum i edrelez dijele godinu na dva šestomjesečna perioda. Edrelez je varijanta naziva hıdrellez izvedenog iz imena Hizir (ili Hidr) i Ilijas. U islamskom se vjerovanju Hizir i Ilijas smatraju poslanicima. Narod vjeruje da se ta dva poslanika svake godine sastaju u istome danu, i to na edrelez. U savremenom se turskom jeziku koristi naziv hıdrellez za dan 6. maj. L. 15a/15. Zemherir se računao od zimskoga solisticija, 21. decembra, do kraja januara. Prema starom solarnom kalendaru taj je period padao u 10. i 11. mjesec i obuhvaćao je dva-

43 44

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

195

mre je bio naziv za dane kad počne osjetno popuštati hladnoća,45 a berd-i adžuzom se označavao period od 8 dana u kojima po narodnoj predaji padne posljednji snijeg u godini.46 Ti su se narodni nazivi za pojedino doba godine naznačavali i u kalendarima.47 I Mula Mustafa je često sasvim precizne datume koje je zabilježio godinom, mjesecom i danom upotpunjavao podatkom o dobu godine prema tom narodnom računanju vremena, kako je učinio kad je zapisao rođenja sina Ahmeda. Za neka je zbivanja datum smatrao dobro uobličenim kad je napisao samo godinu brojem i dodao narodni naziv godišnjeg doba. Na taj je način Mula Mustafa zabilježio da je 13 tovara novca stiglo [u Bosnu] 3. dana hamsîna 1187. [1774.] godine48 ili da je Salih-paša otišao iz Bosne krajem erbeina 1208. [1794.] godine.49 Te je osmanske nazive koristilo stanovništvo u našim krajevima i u svome bosanskom jeziku. Bosanski oblici erbeini, hamsini, zemherije50 odražavaju svijest o tome da ti nazivi označavaju množinu – određeni broj dana u godini. Kao što je u bosanskom jeziku množina postignuta dovođenjem domaćeg pluralnog sufiksa (i) na osmansku riječ (erbein, hamsin), tako je i Mula Mustafa, vrlo vjerovatno pod utjecajem te bosanske svijesti o množini, na jednom mjestu hamsin sasvim čitko napisao u obliku hamsiyan. To je njegova varijanta množine izražena perzijskim pluralnim sufiksom -yân na arapskoj riječi hamsin.51 Narodne nazive godišnjih doba Mula Mustafa je često koristio da istakne značenje svojih bilježaka o vremenskim prilikama. Pišući o svečanom dočeku Mustafa-paše Nišandžije, koji je 1193. [1779.] naimenovan za namjesnika u Bosnu, Mula Mustafa navodi da je gledao četrdesetak ljudi kako s Kozije ćuprije skaču u vodu [rijeku Miljacku] u znak dobrodošlice. Budući
desetak dana kanunievvela i dvadesetak dana kanunisanija. U našim se krajevima za zemherir koristio naziv zemherije. Tri dana u godini se nazivaju džemre, i to 1., 8. i 15. dan ulaska Sunca u zviježđe Ribe. O tome vidi i: Kantardžić, str. 318, napomena 22. To je vrijeme od 20. do 28. dana počev od ulaska Sunca u zviježđe Ribe. Vidi: isto. Vidi: isto. L. 23a/1. L. 147b/14. Da su se ti nazivi unosili u kalendare koji su se u našim krajevima koristili čitamo i kod Kantardžića u navedenom radu, str. 318, napomena 22. Taj je primjer u naprijed navedenoj bilješci o dopremanju u Sarajevo 13 tovara novca (L. 23a/1).

45 46 47 48 49 50 51

196

Kerima Filan

da je paša stigao u zimsko doba, prema Mula Mustafinom datiranju 8. dana erbeina, teško bi bilo zamisliti takve egzibicije u Sarajevu da pisac nije pribilježio kako je te godine vrijeme bilo veoma toplo, stotinu se godina nije pamtilo tako lijepo vrijeme u erbeinima i da nije dodao kako se istina, pamte erbeini bez snijega i u lijepome vremenu, ali se ne pamti toliko toplo vrijeme da je narod vrata držao otvorenima, kako je bilo te godine.52 Tek je na kraju dosta opširne bilješke o pašinom dolasku Mula Mustafa upisao datum, 19. zi’l-hidždžeta [28. decembar]. Evo još jednoga datuma zabilježenoga na sličan način: Rijeka Miljacka je nadošla. Čak je palo i malo snijega. A bio je 30. dan poslije rûz-ı hazrâ.53 Izraz rûz-ı hazrâ, kojim se nazivao prvi dan ljetne polovine godine,54 kao vremenska odrednica u ovoj bilješci zasigurno ističe neobične vremenske prilike još više nego što bi to korisniku Mula Mustafine medžmue privuklo pažnju da je upisan samo precizan datum. Narodni nazivi posebnih dana u godini Rûz-ı hazrâ će Mula Mustafa puno puta zapisati u svojoj medžmui kao vremenski orijentir,55 jedanput čak na arapskom jeziku – yevmü’l-hazrâ.56 Značenje je ostalo isto,57 samo je perzijsku imenicu rûz (dan) zamijenila arapska yevm (dan), i perzijsku je sintagmu zamijenila arapska. Mula Mustafa je svakako riječ dan izražavao i turskom imenicom gün, te perzijskom rûz i arapskom yevm. Ta istoznačnost u njegovom osmanskom jeziku imenicâ koje potječu iz tri jezika osmanske kulture sasvim je očigledna u bilježenju Aliđuna, naziva za dan koji je narod računao najtoplijim i prekretnicom ljeta. Mula Mustafa je Aliđun zapisao na različite načine, ali uvijek u istome značenju – Alijev (ili, prilagođeno bosanskom jeziku, Alijin)
52 53 54 55 56 57 L. 35b/6-8. L. 8b/8. Rûz-ı hazrâ je u Mula Mustafinom spisu drugi naziv za edrelez. On podjednako često koristi oba izraza. Naprimjer: L. 12b/1, L. 13b/16, L. 118/14. L. 29b/19. Taj su dan bosanski muslimani i uopće narodi na Balkanu nazivali „Hizirov (ili Hidrov) dan“. O tome vidjeti: M. Hadžijahić, „Sinkretički elementi...“, str. 320. Imajući u vidu način na koji je Mula Mustafa pisao ovu sintagmu, preciznije, drugu riječ u sintagmi, ona se čita hazrâ u značenju „zelenilo“. Stoga bi prevod sintagme mogao biti „dan zelenila“.

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

197

dan. Različitost se ogleda u izražavanju imenice dan. Aliđun prepoznajemo u sintagmama yevm-i Alî58 i rûz-ı Alî59 jednako kao u turskoj Ali güni. Ovu posljednju je Mula Mustafa ipak najčešće koristio.60 Aliđun su u našim krajevima obilježavali muslimani.61 Isti je dan svetkovalo i hrišćansko stanovništvo, samo pod drugim nazivom, kao Ilindan. Mula Mustafa je u svojim opisnim datumima često navodio i one dane koje je hrišćansko stanovništvo u našim krajevima smatralo svetima a koje muslimani nisu proslavljali. Mula Mustafa se, naime, u vremenu orijentirao i prema Božiću, Petrovdanu, Vidovdanu, Spasovdanu ili Miholju kao što su mu vremenski orijentiri bili Bajram, Aliđun, kasum, erbeini ili hamsini. U njegovome tekstu nalazimo bilješku kako je 1184. [1770-17771.] godine šljiva požegača toliko rodila da se sve do kasuma mogao kupiti tovar za 200 akči62 i isto tako bilješku kako se suhoga mesa čak do Bozguna (Božića) moglo naći lijepoga, iako je narod procjenjivao da će te zime biti slabo stanje s mesom. 63 Mula Mustafa je zapisao kako je vojničke plaće za 1181. [17671768.] donio janičarski aga Ahmed-efendi 1184. [1770.] godine, 19. dana mjeseca augusta, odnosno u mjesecu džemade’l-ûlâ po lunarnom islamskom kalendaru, a kako su plaće za tu 1184. stigle četiri godine kasnije, 1188., 30. dana mjeseca rebiu’l-evvela na Spasovdan. [10.06.1774.]64 Mula Mustafa piše kako je Hadži Salih-paša sa svojom pratnjom od 200 ljudi stigao u Bosnu 1204. godine i u Sarajevo ušao u srijedu, 10. džemade’l-ahira, odno-

58 59 60

61 62 63 64

L. 8a/11. L. 8a/7. Turska je sintagma mjestimično gramatički nepotpuna, nedostaje joj posvojni sufiks –i u finalnoj poziciji. Sintagma se tada čita Ali gün (u tekstu passim). Oblik Ali gün neodoljivo podsjeća na onaj koji je u našem narodu udomaćen. Domaći naziv i dolazi od turskoga Ali gün[i], no ne treba misliti kako je Mula Mustafa turski „termin“ prilagođavao domaćem izgovoru. On je naprosto i turske nazive dana dosta često zapisao bez posvojnoga sufiksa te umjesto očekivanoga salı güni u njegovome tekstu nalazimo salı gün, umjesto pazar güni nalazimo pazar gün ili umjesto cuma güni, cuma gün. No to je bila praksa i u drugim proznim tekstovima namijenjenim široj upotrebi. (Vidjeti, npr., Fikret Turan, „Halk Osmanlıcası I. Melhameler ve Bir On Yedinci Yüzyıl Melhamesi“.) M. Hadžijahić je u članku „Sinkretički elementi u islamu u BiH“ pisao o svetkovanju Aliđuna, str. 320-322. L. 15b/13. L. 15b/15. L. 23a/8.

198

Kerima Filan

sno 25. dan hamsina [24.02.1790.]65 te kako je pet godina kasnije, 1209. u Sarajevo došao novi aga u mjesecu zi’l-hidždžetu, jednu sedmicu poslije Vidovdana. [04.07.1795.]66 Evo još nekoliko Mula Mustafinih zapisa s hrišćanskim svetkovinama kao vremenskim orijentirima: Ferman s radosnom viješću o pobjedama osmanlijske vojske na frontu 1183. godine za koju će se, istina, kasnije pokazati da nije bila tačna, stigao je u Sarajevo 5. rebiu’l-evvela na Petrovdan. [09.07.1769.]67 Godine 1197. [1782-1783.] narodu su obznanjene tri bujuruldije kojima se naređivalo skupljanje vojske za rat s Austrijom, ali je došao i Miholj, a vojska još nije bila podignuta.68 Godine 1190. [1776.-1777.] pala je velika kiša i donijela bujicu na pet-šest dana prije Petrovdana, a onda ponovo na tri dana prije Aliđuna.69 Devet godina kasnije, 1199. [1784.-1785.] kad se Ismail-paša, na putu za Bosnu, razbolio i umro u Novom Pazaru, Mula Mustafa je opet zapisao kako se ta čudna situacija, kakva se u Bosni nije pamtila, desila 10. ramazana, između Petrovdana i Aliđuna. [17.07.1795.] 70 Lokalne nazive svetih dana u godini Mula Mustafa je prevodio na turski i uklapao ih u tekst koji je svakako pisao na tom jeziku. Petrovdan je Petrov güni, Vidovdan je Vidov güni, Spasovdan je Ispasov güni a Miholj jednostavno Mihol. Petrovdan je jedanput ipak ostao nepreveden, ali je tumačenje dobio kroz arapsku imenicu yevm – postao je yevm-i Petrovdan.71 Na isti je način Mula Mustafa zapisao i hrišćanske blagdane Gospojinu (yevm-i Gospoyina) i Blagovijest (Blagoviyest güni). Mula Mustafini datumi u kojima su Gospojina i Blagovijest vremenske odrednice u prevodu glase ovako: Zanatlije pekari priredili su izlet 12. dana mjeseca redžepa 1190. godine, kad je sunce bilo na 5 stepenu zviježđa Djevice, na dan Gospojine. [28.08.1776.]72
65 66 67 68 69 70 71 72 L. 119a/14-15. L. 149a/9. L. 12b/13-14. L. 42a/13-14. L. 28a/13-14. L. 43a/19. L. 153b/13. L. 28a/23.

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

199

Princ Sulejman, sin sultana Abdulhamida, rodio se 28. saferu’l-hajra 1193. u srijedu uvečer u 3 sata. [28.03.1779.] Priređena je proslava uz pucanje pušaka i topova. Proslava je počela na Blagovijest i potrajala je 3 dana.73 Na drugim mjestima na kojima je vrijeme zabilježenih životnih situacija označio tim hrišćanskim blagdanima, Mula Mustafa je Blagovijest izrazio sintagmom beşaret-i Meryem – Merjemina radosna vijest,74 a Gospojinu je preveo na turski riječima vefat-i Meryem güni – dan Merjemine smrti.75 Božić je Mula Mustafa ujednačeno zapisao izrazom Bozgun kako su „muslimani obligatno nazivali taj hrišćanski praznik“.76 U Mula Mustafinoj medžmui čitamo kako su aga i mula znali i u zimsko doba otići na mušaveru (savjetovanje) u Travnik gdje je stolovao vezir, kao što su 1204. godine otišli na 10 dana prije Bozguna, 11. rebiul-ahira [29.12.1789.].77 U njegovom tekstu čitamo kako su godine 1184. [1770-1771.] vijesti o porazu osmanlijske vojske pred ruskom, stigle oko Bozguna,78 kako je iste te godine sve do Bozguna vrijeme bilo lijepo, nije bilo nimalo hladno, a onda su na Bozgun, 19. dana mjeseca ramazana, pali i kiša i snijeg. [06.01.1771.] Pa neka se zna da je tako bilo,79 zapisao je Mula Mustafa. I deset godina kasnije, kad je 7. januara nastupila nova 1194. [1780.] hidžretska godina, palo je malo snijega a dobro je zahladnilo oko noći Isaova rođenja. Tako je pisac pribilježio hrišćansku novu godinu.80 Vidi se da je Mula Mustafa hrišćanske blagdane uvodio u datiranje bilježaka posve različitoga sadržaja; u samome sadržaju nema ništa što bi odredilo način izražavanja datuma koji ih prate. Stoga i u bilješci koja glasi:
73 74 75 L. 34a/1-2. L. 17a/1. L. 13a/5 i L. 21b/18. Nigdje u nama dostupnim izvorima nismo mogli utvrditi ni sintagmu vefât-ı Meryem ni kakvu drugu uputu na značenje „Merjemina smrt“. U kalendarima na osmanskom jeziku koji su se koristili u našim krajevima znali su biti naznačeni hrišćanski blagdani, no u člancima koji se bave tom temom ne spominje se izraz „Merjemina smrt“. Vidi: E. Kujundžić (ed.), str. 207. Vjerovatno je da je ovaj prevod Mula Mustafin individualni. M. Hadžijahić, „Sinkretički elementi...“, str. 318. Na ovome mjestu autor članka pojašnjava da se tim nazivom, kao i drugima koje su muslimani koristili za Božić (Bozuk, Trozuk, Rožić), „nije htjelo vrijeđati hrišćane već su oni bili izraz uvjerenja da je blasfemično u bilo kojoj vezi pojam Bog uzimati u deminutivu“. L. 119a/12. L. 16a/21. L. 16a/9. L. 35b/16.

76

77 78 79 80

200

Kerima Filan

U Sarajevu je u crkvi nekakav mladić sa sela nožem usmrtio jednoga hrišćanina seljaka u poslijepodnevno doba uoči hrišćanskog praznika Crvenih jaja.81 bit će da pridjevom hrišćanski uz sintagmu praznik Crvenih jaja pisac ističe kako se tragedija među hrišćanima dogodila baš uoči blagdana (Uskrsa) a ne s namjerom da dadne konfesionalno određenje tog praznika. Narodni nazivi mjeseci Mula Mustafini datumi odražavaju različite prakse određivanja vremena u sredini u kojoj je živio. Lunarni islamski kalendar, koji je imao karakter službenoga i vjerskog, Mula Mustafa je morao primjenjivati i kao vjerski službenik (imam) i kao gradski pisar (katib). Julijanski kalendar, primjenjivan kao lunisolarni, također je bio u službenoj upotrebi te je pisac kao obrazovan čovjek (imao je naslov mule) i taj mogao poznavati. Kako je bio upućen u astronomiju, Mula Mustafa je vjerovatno znao pratiti položaj Sunca prema 12 zviježđa zodijaka.82 Često je i tim podacima upotpunjavao već naznačene precizne datume oblikovane prema lunarnoj i/ili solarnoj godini. Ovako je napisao datum rođenja jedne svoje kćeri: Godine 1193. rodila se moja kći Merjema Nurija, u mahali Mimara Sinana u mjesecu redžepu [15.07.-14.08.1778.] u utorak uvečer u tri i po sata, jedan dan prije nego što je nastupio august. Sunce je bilo na 20. stepenu zviježđa Lav.83 Sasvim je rijetko pisac jedino položajem sunca, uz naznačenu godinu, odredio vrijeme neke situacije, kako je učinio u zapisu o Mehmedpaši Silahdaru. Smijenjen s položaja bosanskoga vezira, paša je na putu iz Travnika prema Solunu jednu noć prenoćio u Sarajevu, ali, piše Mula Mustafa, sirotinji nije podijelio milostinju. Bila je 1193. [1779-1780.] godina i sunce na 15. stepenu zviježđa Strijelac.84 Uz sve navedene vremenske odrednice pisac je koristio još i narodne nazive za mjesece, pa je mjestimično tekst datiranja upotpunjavao upisivanjem siječnja, veljače, svibnja, lipnja ili srpnja.85 Tako je učinio u ovoj bilješci:
81 82 L. 27a/2-4. Upućenost u astronomiju podrazumijevala je i znanje o astrologiji. Mula Mustafa, istina, ne spominje da je sačinjavao horoskop, ali se često obratio na Melhemu, što je podrazumijevalo i upućenost u astrologiju. L. 32b/5-6. L. 35a/26-27. Ovdje su navedeni svi narodni nazivi mjeseci koje je Mula Mustafa zapisao. Kraći pregled radova koji govore o našim narodnim nazivima mjeseci u rûz-nâmama,

83 84 85

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

201

21. ramazana 1183. godine [18.01.1770.], odnosno 30. dan zemherija u petak navečer poslije sutona ukazala se jaka crven na nebu i zadržala se sve do 8 sati u noći, 8. siječnja!86 Iako je dovoljno precizan datum 10. ševval 1203. godine [04.07.1789.], Mula Mustafa je uz taj zapisao i 1. srpanj kao vrijeme kad su se dijelile plaće vojnicima.87 Navedimo i ostale primjere datiranja domaćim narodnim nazivima mjeseci: U spomenutoj godini [1193/1779-1780.] krajem mjeseca kanunisanija, posljednjih dana siječnja dvije-tri noći ukazala se crven na nebu iznad Grdonja. I opet se crven vidjela dvije tri noći u veljači, odnosno u šubatu.88 Na zerdelijama se pojavio behar 12. dana mjeseca veljače (mâh-ı vela89 ça). Sejjid Muhammed-efendi Svrako, pisar u muftiluku, postavljen je za muftiju u veljači 1177. [1763-1764.]90 Umro je moj amidža Topal Osman-aga te sam radi nasljedstva išao u Beograd, gdje sam stigao 29. svibnja 1173. [1759-1760.]91 Ove su (1195.) godine sarajevske hadžije krenule 20. džumade’l-ahira, početkom lipnja prema Dubrovniku [14.06.1781.]. Narod im je prigovarao što su otišli ne obavivši dovu i ne podijelivši milostinju, kako se činilo prethodnih godina.92 Samo su se u našim krajevima mjeseci u godini nazivali ožujkom, travnjem, svibnjem, lipnjem.93 Upisani na ovih nekoliko mjesta u medžmui i ti narodni nazivi mjeseci, uz sve druge vremenske odrednice koje je Mula Mustafa koristio, razotkrivaju svijet u kojem je pisac živio.
vječitim kalendarima na osmanskom turskom jeziku vidjeti u: E. Kujundžić (ed.), str. 205-208. Također i: A. Ćatović, „Osmanski kalendari iz rukopisne zbirke GHB biblioteke u Sarajevu: Prateće bilješke u kalendarskim tablicama“, Pismo I/I, Sarajevo, 2003., str. 259-273. L. 13b/5. L. 118b/1. L. 33b/18-21. L. 6a/15. L. 8b/8. L. 7b/9. L. 40a/11-12. Poznato je da su se ti nazivi unosili u kalendare sačinjene u našim krajevima na osmanskom turskom jeziku.

86 87 88 89 90 91 92 93

202

Kerima Filan

O dobu dana Za nazive dana Mula Mustafa je najčešće koristio turske. Jedino su nazivi za srijedu i četvrtak, za razliku od oblika koji imaju u savremenom turskom jeziku uvijek čehâršenbih i penčšenbih. Pisac je mjestimično koristio perzijske nazive za dane (šenbih, jekšenbih, dušenbih) te arapske koje je navodio u obliku perzijske sintagme: jevm-i ehad, jevm-i isnejn, jevm-i sebt. Ponegdje je, posve rijetko, Mula Mustafa zanemario zapisati precizan datum ili naziv dana, ali je doba mjeseca označio nazivom za dekadu. Te je nazive dva-tri puta upotrijebio čak locirajući događaj u domaći narodni mjesec, kao što je učinio u zapisu: Danas je stiglo u Sarajevo 400 tovara municije. Početak je lipnja 1195. [1780-1781.]94 Češće je od drugih naziva te vrste koristio gurre. Kako se tim nazivom označavao prvi dan mjeseca, njime je Mula Mustafa uvijek označio početak nove lunarne godine, kao u zapisu: Sene-i cedîde 1187 gurre-i m fî çehârşenbih – Početak muharrema nove 1187. godine pao je u srijedu.95 Prvi dan mjeseca muharrema te godine bio je u četvrtak [25.03.1773.], ali je nova godina nastupila s pojavom mlađaka u suton prethodnoga dana, u srijedu kako je i Mula Mustafa zapisao. Početak novoga dana poklapao se s vremenom prvoga večernjeg namaza. To je doba Mula Mustafa označavao riječju akşam ili akşam namazı te rijetko arapskom riječju magrib (ba’de’l-magrib). Drugi večernji namaz je (oko) dva sata poslije prvoga i to je doba dana pisac označavao kako nazivom namaza (yatsı, yatsı namazı) tako mjestimično i satom. Uz naznačeni sat morala je stajati još jedna odrednica koja pojašnjava je li riječ o danu ili noći, budući da se dan mjerio s dva puta po 12 sati. Te su dopunske odrednice uz sat kod Mula Mustafe češće izražene nazivima namaza negoli prilozima „danju (u dani)“ ili „noću (u noći)“. Jedan zapis s prilogom „u noći“ mogli smo vidjeti naprijed (ukazala se jaka crven na nebu i zadržala se sve do 8 sati u noći). Manje jedinice vremena od sata Mula Mustafa je sasvim rijetko naznačio. Jedan primjer takvoga, ali nedovoljno preciznoga bilježenja vremena vidimo u naprijed navedenom podatku o datumu rođenja piščeva sina Ahmeda. Ondje stoji da se Ahmed rodio oko devet sati, ili devet i četvrt,
94 95 L. 40a/8. L. 21a/16.

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

203

a možda je bilo i malo više, kraće rečeno oko ikindije namaza.96 U svakom slučaju, iz riječi oko ikindije namaza razumijemo da je bilo devet sati danju. Kad mu se pet godina kasnije rodio sin Mustafa, pisac je sat zabilježio preciznije: Godine 1189. 24. dana mjeseca rebi’ul-evvela i 13. dana mjeseca maja, kad je sunce bilo na 4. stepenu zviježđa Blizanaca, u srijedu uvečer u sedam sati, malo prije sedam sati, otprilike pet, šest, sedam minuta prije. [25.05.1775.]97 Nije li Mula Mustafi pomogao sat na otkucavanje koji je kupio 1773. godine98 da s više tačnosti zabilježi rođenje toga svog djeteta, kao što je i rođenje kćeri Merjeme Nurije, još pet godina kasnije, 1778. naveo i satom precizno: rodila se u utorak uvečer u tri i po sata. Na istom listu na kojem je zabilježio da je sebi kupio çalar sâ’at Mula Mustafa više puta spominje sat, i kao napravu i kao jedinicu vremena. Je li ta podudarnost slučajna ili je, možda, prirodna posljedica promjene u (ne)svjesnome zapažanju? Baš na tom listu je Mula Mustafa zabilježio kako je sahatčija koji se zvao Samsari napravio neobičnu pokretnu malu sahat-kulu. Na mjesto sata postavio je zvono a u kulu lanac i čekić koji je udarao i tako odzvanjao [vrijeme].99 Ovaj zapis nije datiran, ali sudeći po datumu onoga koji mu prethodi, mogao je nastati desetak dana nakon što je Mula Mustafa kupio časovnik. Kako je to bio posljednji mjesec lunarne 1186. [1772-1773.] godine, čini se da se pisac nakon tog zapisa o čudnoj sahat-kuli prisjetio još dvije-tri pojave koje je odlučio sačuvati od zaborava. Jedna od tih je bolest velikoga kašlja koja je te 1186. godine zavladala među djecom. Razboljele su se i njegove dvije kćeri. Djeca nisu stalno kašljala, kaže Mula Mustafa, nego su napad kašlja dobivala jednom u satu ili jednom u dva sata ili jednom u tri sata.100 Vjerovatno je onda Mula Mustafa precizno zapisao 1193. [17791780.] da su njih desetak prijatelja u toku svojih večernjih druženja koja su održavali jednom sedmično, uoči četvrtka, u kući Hasan-baše na Atmejdanu poslije obavljenoga jacija-namaza oko pola sata provodili u spominjanju Boga (zikr), zatim oko pola sata čitajući knjige, a ostatak vremena u razgovoru.101
96 97 98 99 100 101 L. 11b/22-25. L. 24a/13-14. L. 21a/5. L. 21a/7-9. L. 21a/9-14. L. 33b/6-14.

204

Kerima Filan

Završit ćemo ovaj pregled o Mula Mustafinom poimanju vremena napomenom da je u upravo navedenoj bilješci pisac na našem jeziku upisao uči [uoči] četvrtka. To je jedini primjer bosanskog naziva za dan. Zaključak Mula Mustafa Bašeskija iz Sarajeva je imao nešto manje od trideset godina života kad je u svoju privatnu bilježnicu (medžmuu) 1757. godine počeo zapisivati različite događaje iz svakodnevnice i tu je svoju praksu održao skoro pedeset godina. Kao što je naznačio u prvoj rečenici u kojoj je izrekao svoju namjeru, svih je tih godina zapisivao događaje u Sarajevu i Bosni i vrijeme njihovoga dešavanja. S datumima upisanim uz svaki događaj Mula Mustafina je medžmua pouzdan izvor o njegovoj savremenosti. Svojevrsno svjedočanstvo o tom vremenu predstavljaju i sami datumi. Oni u Mula Mustafinom spisu nisu jednoobrazni, nego su zapisivani prema različitim kalendarima i načinima računanja vremena. Dakako, godine su uvijek izražene prema lunarnom muslimanskom kalendaru. Raznovrsnost datuma ogleda se u tome što je pisac mjesece i dane navodio kako prema lunarnom muslimanskom tako i prema solarnom kalendaru. U Mula Mustafino su vrijeme oba bila u zvaničnoj upotrebi kod Osmanlija. Mula Mustafa je često u jednom tekstu datiranja navodio i arapske i julijanske nazive mjeseci. Ponekad je tako dvostruko upisan datum upotpunio i navođenjem perioda godine prema prirodnom ciklusu. Tako se u medžmui mogu vidjeti nazivi za sva godišnja doba i kraće periode godine koji su se koristili u osmanskoj tradiciji računanja vremena (erbein, hamsin, berd-i acuz, ruz-i hazra) . Kao vremenske orijentire Mula Mustafa je navodio i muslimanske praznike (bajrame) i hrišćanske svete dane (Božić, odnosno u njegovome spisu Bozgun, potom Petrovdan, Vidovdan, Gospojinu, Blagovijest). U sredini u kojoj je pisac živio, hrišćanske svetkovine su služile stanovništvu za orijentiranje u vremenu prema sunčevu kalendaru koji je svakako bio praktičniji u svakodnevnome životu. I u Mula Mustafinom navođenju hrišćanskih svetih dana nema nikakvoga kulta, nego su ti dani orijentir za sezonsko računanje vremena. U Mula Mustafinim datumima nisu izostali i lokalni, narodni nazivi mjeseci (siječanj, veljača, svibanj, lipanj, srpanj), koji su se svakako koristili i u muslimanskim kalendarima sastavljanim u našim krajevima. Očito je da je Mula Mustafa bilježio datume s naglaskom na različitim praksama računanja vremena. Zapisivanje više različitih vremenskih orijen-

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

205

tira uz jednu bilješku, dakako, otklanja svaku sumnju u piščevo pedantno vođenje dnevnika. No, ne mora značiti da je tom praksom pisac želio postići jedan cilj – biti uvjerljiv korisnicima svoje medžmue. Bit će da je njega vodila ideja da uvjerljivo zabilježi „portret imperije“.102 Njegove bilješke raznovrsnoga sadržaja jesu fragmenti života, a svi ti fragmenti čine jedan, osmanski svijet. Mula Mustafa je pokazao kako se u tom svijetu (u Bosni koja je bila dio tog svijeta) vrijeme određivalo s više različitih simbola. Iz njegovih se zapisa otčitava da ti simboli nisu puki pokazatelji istovremenoga postojanja različitih praksi nego oni zajedno čine „sistem“ u jednoj konkretnoj sferi života kao što je određivanje vremena. Datiranja prema različitim računanjima vremena uvjerljivo su portretiranje imperije, kao što taj portret upotpunjavaju ovakvi zapisi: U ovoj su godini [1187., odnosno 1773-1774.] kršćanski i hrišćanski Uskrs pali u isti dan.103 Ruz-i hizra je pao u dane Kurban-bajrama.104 U Mula Mustafinoj medžmui nije sadržaj bilješke predodređivao način datiranja, drugim riječima, bilješke sličnoga sadržaja prate posve različito uobličeni datumi. Ali to nije posljedica piščeva nemara, nego njegovoga računanja vremena. On u svojoj privatnoj sferi ne pravi razliku između „globalnog“ i „lokalnog“ kalendara, nego podržava i priznaje pravo na različito računanje vremena. To se vrlo dobro otčitava iz ovoga zapisa: Ja siromah, imam i katib, pokrio sam svoju skromnu kuću u Mimar Sinanovoj mahali ćeremitom i šindrom, i za to sam potrošio 2.000 para. Godine 1187. [1773-1774.] na dan Merjemine smrti.105 Jedino vrijeme koje je osim godine Mula Mustafa dao za taj očito veliki pothvat u svome privatnom životu jest dan Merjemine smrti, kako je izražavao hrišćanski blagdan Gospojinu. Mula Mustafa ne ostavlja prostora da mislimo kako se ovakvo datiranje slučajno našlo u njegovoj privatnoj sferi; u njegovoj medžmui nema zapisanih pa prekriženih i odbačenih dijelova teksta. Ono je znak njegove unutarnje ravnoteže. Imamo li na umu kako je Mula Mustafa svijet motrio iz ugla islamskog misticizma, što se vidi iz njegovih bilježaka i komentara o životu u gradu Sarajevu, a neposredno se čita u zapisima o njegovim vlastitim inte102 103 104 105 C. Kafadar, „Self and Others...“, str. 126 L. 21a/18-19. L. 155a/15. Godina 1214. (1799-1800). L. 21b/18.

206

Kerima Filan

resovanjima i druženjima, očito je da je i zapisivanjem težio ravnoteži duha kao sufija koji je danju i noću radio i razmišljao sve dok mu nisu postale sasvim jasne sve knjige iz tesavufa.106 Literatura: Bašeskija, Mula Mustafa Ševki (1997). Ljetopis (1746-1804). Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 3. izdanje. Prijevod s turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović. Buzov, Snježana. „Archive as Sufi Genre? : Mecmua of Mulla Mustafa Basheski in Eighteenth-Century Sarajevo“. Članak pripremljen za objavljivanje. Filan, Kerima (2007). „Mula Mustafa Bašeskija: govor o sebi“. Pregled, 5-6, LXXXVII (Sarajevo). Str. 117-143. Hadžijahić, Muhamed (1980). „Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini“. Prilozi za orijentalnu filologiju.Vol. 28-29 (Sarajevo). Str. 301-329. Hunt, Lynn (2001). Nova kulturna historija. Zagreb. Naklada Ljevak. Ivić, Nenad (1192). Domišljanje prošlosti: kako je trinaestostoljetni splitski arhiđakon Toma napravio svoju salonitsku historiju. Zagreb. Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta. Kafadar, Cemal (1989). „Self and Others: The Diary of a Dervish in Seventeenth Century Istanbul and First-Person Narratives in Ottoman Literature“. Studia Islamica, LXIX. Str. 121-150. Kantardžić, Muhamed (1953). „Hidžretski kalendar i ostali kalendari kod islamskih naroda“. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom III-IV (Sarajevo). 299-348. Kujundžić, Enes (ed.) (1991). Islamski kalendar i astronomija. Sarajevo. El-Kalem. Kut, Günay (1998). „Gurre-nâme ve Le’âlî’nin Gurre-nâmesi ile Rûznâmelerde Görülen Íki Beyit“. Journal of Turkish Studies. Hasibe Mazlıoğlu Armağanı, 22. Str. 133-140. Paić-Vukić, Tatjana (2007). Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskoga kadije. Zagreb. Srednja Europa. Schimmel, Annemarue (2001). Odgonetanje Božijih znakova. Fenomenološki pristup islamu. Sarajevo. El-Kalem.
106 L. 37a/1-3.

Kako je Mula Mustafa Bašeskija označavao vrijeme

207

Timotijević, Miroslav (2006). Rađanje moderne privatnosti: privatni život Srba u Habzburškoj monarhiji od kraja 17. do početka 19. veka. Beograd. Clio. Tomašić, Otac Vicko (1898). Poviest jevrejskoga Julijeva i Grgureva koledara. Zadar. Red S. Frane. Turan, Fikret (1998). „Halk Osmanlıcası I. Melhameler ve Bir On Yedinci Yüzyıl Melhamesi“. Bir, 9-10. Str. 685-709. Unat, Faik Reşat (1940). Hicrî Tarihleri Milâdî Tarihe Çevirme Kılavuzu. Ankara. Velčić, Mirna (1991). Otisak priče. Zagreb. August Cesarec.

Ključne riječi: Vremenski orijentiri, 18. stoljeće, Bosna, medžmua Mula Mustafe Bašeskije.

Summary Marking of time by Mula Mustafa Bašeskija This work deals with how Mula Mustafa Bašeskija marked the time in his notes about events in Bosnia in the second half of the 18th century. The inspiration for this work was found in the introductory sentence in which the author states his intention to „to record events and their times in his medžmua“. Mula Mustafa marked the time by using precise dates. But dates were not standardized but shaped according to different calendars of methods of measuring time. The author focused on the Islamic lunar calendar and Ottoman lunisolar calendar, according to the movement of the sun in relation to 12 stars and according to natural yearly cyles, then according to Muslim and Christian holidays. Finally, the author occassionally used local terms for the months of the year. These diverse ways of marking time reflected the culture which was symbolized by diversity.

Adnan Kadrić

DVIJE POEME NA OSMANSKOM JEZIKU O OPISU JAKUB-PAŠINE ODBRANE SARAJEVA I POBJEDE NA KRBAVSKOM POLJU 1493. GODINE
Derviš Jakub ja sam – sanžakbeg bosanski Uz Božiju pomoć ovu bitku dobih ( Jakub-paša Bošnjak) O Jakub-paši Bošnjaku dosad je jako puno pisano, osobito o njegovoj pobjedi na Krbavskom polju 1493. godine. Osmanski izvori ga ocjenjuju na jedan način, a zapadni izvori na drugi način. Naime, prema dosad poznatim podacima, Jakub je na Dvor dospio u vrijeme sultana Fatiha, a odgajan je među sultanovim paževima i otada je pa do Krbavske bitke prošao veoma burnu i vojnički uspješnu karijeru punu padova i uspona. Bio je savjetnik prvo princu, a potom i sultanu Bajazidu II (1481-1512). Vrlo brzo postaje kapu-aga (maršal Dvora) kod princa Bajazida. Bajazid postaje sultan 1481. godine i imenuje Jakub-pašu za miralema, a onda ga šalje kao lalu (instruktora) za sina Ahmeda. Jakub-paša početkom 1485. godine biva imenovan za rumelijskoga beglerbega, i na toj funkciji biva ispomoć Alauddevletu, knezu turkmenske dinastije i savezniku Osmanlija. Različite su informacije o vojevanju Jakub-paše u to vrijeme: da je pobijedio i rastjerao oko 9.000 vojnika iz Sirije i sl. No, nisu svi izvještaji takvi: neki govore i o neuspjesima Jakubpaše. Na istočnoj granici Jakub-paša ratuje oko dvije godine. Učestvovao je u bitkama u kojima je 1486. godine Ahmed-paša Hercegović, sin Hercega Stjepana Kosače, bio privremeno zarobljen. Iste godine postaje beglerbeg Karamana. Zajedno sa Ali-pašom Bošnjakom1 ratuje i 1488. godine protiv
1 Ali-pašu Bošnjaka spominje i hroničar Hadidi u stihovima: Ana evvelden âdem gitmişdi / Anatol leşgerin cem‘ utmışidi Ali Pâşâ’yidi beg Rum-eli’ne/ Buyurdı Rum-eli’nün leşgerine Hemân-dem hâzır oldı cümle begler/ Cemi‘i leşger Karaman’a ki yetdi ... (Hadidi:4704-4706). Prije njega neki čovjek ode / sva vojska anadolska poražena je Ali-paša bijaše beg Rumelije/ vojsci rumelijskoj izdade naređenje Odmah istog trena, svi se begovi spremiše/ svi se skupiše, vojska stiže...

210

Adnan Kadrić

Egipta. Godine 1490. postaje bosanski sandžakbeg, da bi nakon Krbavske bitke 1493. postao beglerbeg Rumelije. U periodu od 1500. do 1502. bio je veliki vezir u Carstvu. Osim sa pobjedom na Krbavskom polju, proslavio se i po uspjesima u mletačko-osmanskim ratovima, osvojivši Lepant. Pri pisanju o Jakub-paši Bošnjaku, dosad se pažnja uglavnom skoncentrirala na opis Krbavskog boja 1493. godine. 2 Jakub-paša je ostavio traga i na književnost, kako na poeziju osmanskom jeziku, tako i na usmenu poeziju na hrvatskom jeziku u poemi Smrt Bana Derenčina zabilježenu tek 1890. godine. Mi u ovom radu skrećemo pažnju na dvije vrste opisa ratovanja Jakub-paše
2 Usp. Bašagić, Safvet-beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od 1463. do 1850.) Sarajevo, 1900; Mažuran, Ive, Hrvati i Osmansko Carstvo, Golden marketing, Zagreb, 1998.; Šišić, Ferdo, Bitka na Krbavskom polju (11. rujna 1493). U spomen četiristogodišnjice toga događaja. Istorijska rasprava. Knjižara dioničke tiskare i Knjižara Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1893.; Bogišić, Rafo, «Krbavska katastrofa i rađanje hrvatske proze», Forum, HAZU, 32/1993., knj. 65, br. 7-9, str. 407413; Colić, Mladenko, «Bitka na Krbavskom polju», Vojna istorija, udžbenik za vojne akademije, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1980., str. 32-33; Gavran, Ignacije, «Tragedija zbog lakomislenosti (Bitka na Krbavskom polju 1493.)», Hrvatski narodni kalendar Napredak, Sarajevo, 1994., str. 75-79; Goldstein, Ivo, «Značaj Krbavske bitke 1493. godine u hrvatskoj povijesti», Krbavska bitka i njene posljedice, n. dj., str. 22-27; Grgec, Petar, «Žrtve Krbavskog polja. Što o tome kaže povijest», Hrvatska straža, 1/1929, br. 2, str. 5; Jembrih, Alojz, «O Krbavskom boju (1493.) u suvremenim zapisima i hrvatskim kronikama», Krbavska bitka i njene posljedice, str. 163170; Joksimović, Dragoljub, «Krbavsko polje», Vojna enciklopedija, sv. 4, Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd, 1972., str. 699-700; Klaić, Vjekoslav, «Pismo ninskog biskupa Jurja Divnića papi Aleksandru VI., pisano u Lici 27. rujna 1493., u kojem izvješćuje o boju na Krbavskom polju pod Udbinom (9. rujna 1493.)», Vjestnik kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog arkiva, V / 1903, str. 248-251; Kovačić, Slavko, «Bitka na Krbavskom polju u povijesti hrvatskoga naroda. O 500. obljetnici», Hrvatska obzorja, I/1993, str. 385-391; Kruhlek, Milan, «Sraz kršćanstva i islama na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine», Riječki teološki časopis, Rijeka, I/1993, br. 2, str. 241-269; Mijatović, Anđelko, «Krbavska bitka u hrvatskoj usmenoj književnosti», Krbavska bitka i njene posljedice, str. 182-185; Moačanin, Nenad, «Život Jakub-paše, pobjednika na Krbavi 1493», Krbavska bitka i njene posljedice, n. dj., str. 175-177; Olesnicki, Aleksije A., «Bošnjak Hadum Jakub, pobjednik na Krbavskom polju g. 1493», Rad JAZU, knj. 264, Zagreb, 1938., str. 123-160; Olesnicki, Aleksije A., «Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka s Hrvatima godina 1491. i 1493», Rad JAZU, knj. 245, Zagreb, 1933., str. 210-219; Olesnicki, Aleksije, A., «Krbavski razboj po Sa’d-ud-dinu», Nastavni vjesnik, knj. 43, Zagreb, 1935., str. 188-208; Spaho, Fehim, «Jedan turski dokument o Krbavskoj bici 1493», Napredak, 6/1931, br. 1-2, str. 11; Šabanović, Hazim, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973. Šimčik, Ante, «Dubrovačka bugarštica o Krbavskom razboju», ZNŽO, Zagreb, 1932., 28, sv. 1, str. 45-63.

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

211

Bošnjaka: a) opis u poetiziranim historijskim hronikama s kraja 15. i početka 16. stoljeća; b) opis u epskoj poeziji na osmanskom jeziku koja je zabilježena krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Autor poetizirane historijske hronike je poznati osmanski hroničar Hadidi, a autor epske poeme je Esiri. Jakub-pašin boj sa banom Derenčinom i odbrana Sarajeva Pustošenje neprijateljskih krajeva bilo je opća praksa i taktika ratovanja u srednjem vijeku, ranom novovjekovlju, pa sve do novijih vremena. Potvrdu navedene prakse nalazimo i u evropskoj historiografiji. Na opustošenim područjima stvarane su privremene vojne uprave. Ibni Kemal u djelu Tevārīh-i Āl-i Osmān spominje Jakub-pašu kao “junaka kome je posao biti neustrašiv poput lava”, a koji je 1484. godine ratovao na istoku Carstva. Kako je u literaturi već poznato, Jakub-paša Bošnjak postavljen je za bosanskog sandžakbega 1490. godine. Bio je, dakle, suvremenik svog zemljaka Ahmed-paše Hercegovića, sina Hercega Stjepana Kosače. Njih dvojica, Jakub-paša i Ahmed-paša Hercegović, često se spominju u različitim periodima i u istim bitkama. Po vlastitoj želji i molbi, Jakub-paša je 1490. godine postavljen za bosanskog sandžakbega. U borbama kod Jajca ponovo je osvojen Vinac, ali je 1491. godine u tim borbama izginulo dosta vojske. Među njima je bio i poznati Alija Đerzelez, kojeg osmanske hronike nazivaju “vitezom Bosne” (Bosna dilâveri), i koji je poginuo te iste 1491. godine. U našem radu za početak izdvajamo Hadidijev opis ratovanja Jakub-paše sa banom Derenčinom (Derendžilom) u Bosanskom vilajetu. Hadidi prvo opisuje odnose između Jakub-paše i bana Derenčina (Derendžila).

212

Adnan Kadrić

Uvodni dio poglavlja o ratovanju Jakub-paše Bošnjaka u Hadidijevoj Hronici (Sül. Ktp. Esad Ef. 2081, str. 297-298) Treba napomenuti da je ban Derenčin (osm. tur. Derendžil), prema historijskoj literaturi, bio Imre Derenčin (Emerik Derencsényi), jajački ban (1490-1492) i senjski kapetan (1492-1493). Zanimljiv je način opisa

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

213

Vojevanje Jakub-paše sa banom Derenčinom u Vilajetu Bosna3 I tako, doista, Bajazid-han Jakub-paši bosanski sandžak dobrostivo dodijeli Sarajevo jeste Krajište bosansko njega je Jakub-paša stamenim učinio negdje tada u Bosni drugi vojskovođa bijaše njegovo ime Derenčin4 ban je veliki zapovjednik, vitez ugarski on je pobjeđivao je Ruse, Kipčake i Nijemce I tako prije Jakub-paše veliki beg u Sarajevu bijaše: da ga osvoje, bana poslaše puno je banova u boju on bacio pod noge Derenčin ban stiže i iznenada napade pet ili deset ljudi tad se izvuče sandžak taj u ruševinu je posve pretvorio
3 MUHÂREBE-KERDEN-İ YA‘KÜB PÂŞÂ BÂ-DERENCÎL-BÂN DER VİLÂYET-Î BOSNA Meğer Ya’kûb Ağa’ya Bâyezîd / Hân Ki Bosna sancağı’n itmişdi ihsan Saray-ovası’dur ser-hadd-i Bosna / Makam itmişidi anı Ya’kûb Pâşâ O Bosna’da bir ulu bân varidi / Derencil-bân ana dirleridi Ulu-bân Üngürûs’un pehlüvânı / Sımışdı Rûs u Kıpcâk u Alaman’ı Meğer Ya’kûb Pâşâ’dan mukaddem / Saray-ovası’na bir bey mu’azzam Ki zabt içün olunmışidi irsal / Nice bâm itdi cengile anda pâ-mâl Derencil-bân gelüp basmışdı anı / Beş on kişile kurtarmışdı canı O sancağı harâb itmişdi yek-ser / Yıkup yakup idüp yire beraber İrür Ya’kûb Pâşâ heybetile / Bi-avn-i Hakk u izz ü şevketile O sancağı yine itdi serâser / Ezel giden dahi memlû mukarrer Bu Ya’kûb Pâşâ’nun vasfını bir bir / Derencil-bân işidüp itdi tedbîr Didi ana hücum itmek gerekdür / Çeriler cem‘ idüp gitmek gerekdür Varalum anı andan götürelüm / Gelelüm yine farig oturalum Yazup nâme nevâhî beglerine / Şeyâtîn leşgerinün yeğlerine Zaman ta‘yîn idüp cem‘ itdi leşger / Cemî‘i gark-ı âhen atile er Yararı Üngürûs’un, Bosna’nun hem / Didügi yire hâzır ola ol dem Gelüp câsûs paşaya irmişidi / Adû cem‘ini aydıvirmişidi Didi pâşâ o gelmedin varalum / Bi-avn-i Hak anun kaydın görelüm Cemî‘-i uclarun gâzîlerini / Akıncınun çağırdup leşgerini… (Hadidi:4827-4845). U izvoru Derendžin-ban.

4

214

Adnan Kadrić

opustošio ga, popalio i sa zemljom je sravnio Pompezno Jakub-paša stiže uz pomoć Boga Istinitoga, moć i blagodarje sandžak taj opet posve sigurnim učini te se tokom vremena još napuni i učvrsti sve potanko o ovoj Jakub-pašinoj osobini, Derenčinu banu ispričaše, te on raspored sačini Reče – “Njega napasti potrebno je Vojske okupiti i krenuti obavza je krenimo i odande ga otjerajmo dođimo opet i slobodno zasjednimo!” Naredbu napisa okolnim zapovjednicima sve posebno, đavoljim vojskama vrijeme odredi i vojsku prikuplja oklop sve poklopi a i vojska na konjima Po volji Ugarske i Bosne bijaše kad reče - tamo, na vrijeme, nek se svi spreme uhoda dođe i Paši se prikuči poče odmah neprijatelje veličati Paša veli – “Prije nego on stigne, krenimo da vidimo šta je uz pomoć Božiju suđeno” Iz svih krajeva zemlje on gazije i vojsku akindžija pozvao je... (Hadidi: 4827-4845) Krbavska bitka 1493. godine Da napomenemo, godine 1492. i 1493. osmanska vojska prodire do Štajerske, Kranjske i Koruške. U prodorima osmanske vojske ginulo je dosta vojnika, uglavnom na povratku. Zato su sljedeći upadi bili žešći od prethodnih. Upadi su bili dvosmjerni, i prema ugarskoj i prema osmanskoj teritoriji. Upad Jakub-paše Bošnjaka 1493. godine dobro je pripremljen, a u Varešu je iskovano oružje, sa oklopima kakve su imali srednjovjekovni ratnici u Bosni, željeznim okovratnicima, kacigama i helebardama (oružjem koje je kombinacija sjekire i koplja).5 U maju 1493. godine počeo je napad
5 Mijatović, Anđelko, «Osmanlijski pohod u hrvatske i njemačke zemlje 1493. godine», Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

215

na Jajce, a prema osmanskim izvorima, radilo se o odbrani Sarajeva i prodoru vojske prema Jajcu kud se sklanjala ugarska vojska i stalno predstavljala opasnost tako što je izlazila iz utvrde i pustošila krajevima u srednjoj Bosni u periodima kad su slabije čuvani. Prodori su izravno ugrožavali i samo Sarajevo. Jakub-paša je slijedio Emerika Derenčina koji se sklonio u utvrdu, ali, pošto nije imao namjeru gubiti vojnike u dugoj opsadi Jajca, nastavio je prodor prema ugarskim teritorijama na sjeveru. Vojska je otišla do Štajerske. U Zagorju je provela čak 15 dana. Ban Derenčin je organizirao zasjede pri povratku Jakub-pašine vojske koja je htjela izbjeći sukobe krećući se u širokom luku i htjući tako ući u dio Bosne koji su kontrolirali. Jakub-paša je čak pokušao pregovarati s banom Derenčinom o prelasku u Bosnu, dajući veliki otkup za prolaz iscrpjene vojske. Međutim, ban Derenčin je htio sav plijen i sve što su osvojili Jakub-pašini vojnici, ne nudeći ni posve precizno jamstvo za živote osmanskih vojnika. Ban Derenčin sa ostalim zapovjednicima presijeca put na Krbavskom polju. Spletom okolnosti dolazi do bitke na Krbavskom polju 9. septembra 1493. godine, gdje Jakub-paša odnosi veliku pobjedu protiv ugarske vojske u kojoj su učestvovale i brojne jedinice sastavljene i od lokalnih vojnika. Jakub-pašina vojska se podijelila u tri rukavca: jedan je predvodio Ismail-beg, drugi Mehmed-beg, a treći on osobno. Izvukli su mudrom taktikom vojsku bana Derenčina na sredinu polja i napali je iz tri pravca. Pravci napada bili su neočekivani, tako da je ugarska vojska bila iznenađena i obezglavljena napadima s leđa i sa boka. Bitka počinje ujutro od 9 sati a traje do iza ikindije istog dana. Prvo su stradali konjanici, a potom i brojni vojnici u bijegu sa teškim oklopima. Jakub-paša je, prema osmanskim hroničarima, samo zastao kraće vrijeme da klanja ikindiju. Zarobljen je i ban Derenčin i brojni drugi zapovjednici. U usmenoj tradiciji sačuvane su predaje o epskom karakteru Jakubpaše Bošnjaka. Neprijatelj je na Krbavi pretrpio ogromne gubitke, a položaj Ugarske toliko je oslabio na tom području da je trebalo skoro sto godina da se donekle popravi. U različitim izvorima spominje se između 5.000 i 10.000 Ugara i Hrvata koji su poginuli na Krbavi. Hadidi daje opis Krbavske bitke, ne iznoseći posebne podatke koji se odnose na tu bitku, već općeniti, skoro stereotipni opis borbe kakav je čest u narativnim historijskim mesnevijama na osmanskom turskom jeziku:

216

Adnan Kadrić

Reče – sa vojnicima napor uložite6 Za borbu u ime Boga pođite Zasviraše bubnj i talambas, on krenu i pođe Do oblasti Derenčina bana stiže Derenčin ban to ču i ohol postade Reče – Neka dođe da mu raskomadam srce Da glavu njegovu pošaljem do Ugarske Da svladam Turčina i bacim ga pod noge Svi nevjernici prema atovima krenuše Svi prema vjernicima u grupama krenuše Vojske se dvije međusobno sustigoše Zajedno jedne prema drugim vojne trupe stoje Izvidnica7 se ispe, svu noć su čekali Sa obje se strane od zla čuvali U praskozorje vojska poput mora ustreptala je Kao aždaha glavu, isturila vojno znamenje Zasviraše bubanj i talambasi, sundž i zurna Nekoliko puta se oglasi jecaj naja dvije vojske stigoše, jedna do druge sustigoše se i međusobno sukobiše jedni druge sve krše i sijeku po zemlji kao kišu krv rasipaju
6 Didi leşgerlere idün ki himmet / Çalup tabl u nakâre göçdi gitdi / Derencil-bân duyup oldı ferah-nâk / Başını Üngürûs’a idüp irsal / At arkasına geldi cümle kâfir / Erişüp birbirine iki leşger / Karavul çıkdı gice beklediler / Seher cûş itdi derya gibi leşger / Çalup tabi u nakâre sunc u sûr-nâ / İki leşger girişdi birbirine / Biribirin kırarlar u biçerler / Derencil-bân ceng içre tutuldı / Dahi bir niçe banlar dıl-sıkeste / Alem-dâr u alem mahbûs u ma‘kûs / Bularun cümlesin alup getürler / Bi-avn-i Hak sınup kâfir çerisi / Karavul. Gazâyiçün kılun lillâhi niyyet Derencil-bân’un iklimine yetdi Didi gelsün ciger-gâhın idüp çâk Kırup Türk’i ideyim cümle pâ-mâl Yürür dîn ehline ol cem‘i vâfir Mukâbil kondı alaylar berâber Zarardan cânibeyni sakladılar Götürdi baş ejder-veş alemler Gırîvî kerre nâyun oldı peyda Ulaşdı vü karışdı birbirine Yire yağmur gibi kanlar saçarlar Çok oynadı velî âhir utuldı Cemî‘i ser-nigûn u dest-beste Nice zinde ki cândan cümle me’yûs Sürüp pâşâ huzûrına yetürler Diri kurtulmayup yüzden birisi… (Hadidi: 4846-4860).

7

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

217

Derenčin ban usred bitke uhvaćen bijaše silno se razigravao, al’ na kraju pobijeđen je Koliko samo banova slomljena srca ostade svi su oni sa zemljom sravnjeni, il’ su im ruke povezane nosači zastave imali su znakove ropstva i nesreće koliko je samo bilo živih što se posve u život razočaraše! Sve njih uzeše i odvedoše potjeraše i pred Pašu dovedoše sa Božijom pomoći nevjernička vojska razbijena bijaše živ se nije spasio niti jedan od stotine... (Hadidi: 4846-4860)

Uvodni dio poglavlja o ratovanju Jakub-paše Bošnjaka u Hadidijevoj Hronici (Sül. Ktp. Esad Ef. 2081, str. 299-300) Dok je u prethodnom odjeljku dominirala stilska varijacija pragmatografije - hipotipoze opisa radnje ili događaja, odnosno opisa bitke između Jakub-paše Bošnjaka i bana Derendžila (Derenčina), u nastavku se opisuje običaj postupanja sa zarobljenim u stilskoj formi kratke etopeje, odnosno daljnja sudbina bana Derenčina i Jakub-paše nakon bitke:

218

Adnan Kadrić

Razgrabiše sve ono što on posjedovaše8 polje poput mora napunjeno bijaše vojska se zasitila imetka od ratnog plijena tako da u vojsci više ne bijaše niti jednog siromaha Paša kao pobjednik odatle pođe u Sarajevo stiže, učvrsti se sa mjesta tog vojsci dopuštenje dade da svako od njih sretan pođe u mjesto svoje a Derenčina bana odmah Paša sa ratnom opremom do padišaha odasla sa odjećom zapovjednike sve sa oružjem pancir i štit od pozlate čak i bubanj, talambase i stijegove pa i onog što ih nosi, ščepaše i odvedoše napustiše Sarajevo, na put se zaputiše dok jednog dana ne stigoše do prijestonice Stijegove nesretne sve oni predadoše Derenčina bana i još brojne uhapšene vojskovođe. Kad vidje posjede tih banova tad sultan paši čestita paši je padišah poštovanje i dobročinstvo ukazao zatim mu je carskoga ata i ogrtač dao ... (Hadidi: 4862:4872) Kao što se vidi iz Hadidijeve recepcije Bitke na Krbavskom polju, za njega je ta bitka samo jedna od slavnih bitaka kojom se učvršćuju granice Carstva na zapadu, sa Sarajevom kao mjestom koje konačno postaje mirno i oslobođeno od upada i pljačkanja ugarske vojske, personificiranog u liku
8 İderler anlarun rahtını yağma / Ganîmet mâlıyile toydı leşger / Göçüp ol aradan pâşâ muzaffer / Ol aradan çeriye virdi destûr / Derencil-bân’ı pâşâ itdi derhâl / Libâsile cemî‘-i begleri hep / Bile tabl u nakare vü alemler / Saray’dan göçdi bunlar girdi râha / İledürler alemler cümle ma‘kûs / Görüp ol bânlarun cümle varını / Idüp pâşâya şeh ta‘zîm ü izzet / Ki memlûyidi derya gibi sahrâ Ki kalmadı çeride bir fakîr er Saray’a geldi vü oldı mukarrer Makâmına irer her biri mesrûr Libâs-ı harbile hünkâra irsal Yaragile cebe cevşen müzehheb Alem-dârın bile alup giderler Meğer bir gün erişüp taht-gâha Derencil-bân nice bân dahi mahbûs İder pâşâya hünkâr âferîni Pes emr itdi şahâne at ü hil‘at… (Hadidi: 4862:4872).

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

219

bana Derendžila (Derenčina). Za njega je to bitka za sigurnost Bosne, bitka između Ugarske i Osmanskoga carstva. Zbog svih zasluga koje je Jakub-paša imao u brojnim bitkama, sultan Bajazid II postavlja ga za kubbe-vezira 903. godine po Hidžri, odnosno u augustu 1497. godine. Hadidi opisuje Jakub-pašine bitke u to vrijeme: Kako sultan Bajazid o svemu obaviješten bi reče Jakub-paši – dođi i ti Tad Jakub-paša, junak od megdana u Rumeliji glavni zapovjednik bijaše tada okolo izaslanike odašiljući, tada vojsku okupi i posla Na obali Dunava begovi se skupiše lađe bijahu spremne, vojska pređe u Vlaškoj susreću se vojske dvije stižući, bore se Za priliku tu - boj počeše gazije sva širina svijeta ćafiru tijesna postade muslimani na kraju pobijediše ćafir slomljen, izbezumljen i pobijeđen bijaše sve što je posjedovao, razgrabiše bijaše sve blago do blaga, veliko polje svaki vojnik, koliko je htio, bogat postade obiljem ratnog plijena vojska preplavljena bijaše godina devestotina i treća (903.) bila je (1497.) za ovu pobjedu - po Hidžri, ovo vrijeme je (Hadidi: 5006-5015)9 Godine 1499. Jakub-paša učestvuje u vojnom pohodu na Lepanto, a 1500. godine bio je zapovjednik svih osmanskih vojnih jedinica u poho9 Çü Sultân Bâyezîd oldı haber-dâr / Meğer Ya‘kûb Pâşâ merd-i meydân / Ulaklar gönderüp etrafa fi’l-hâl / Kenâr-ı Tuna’da cem‘ oldı begler / Kara-Boğdan-ili’nde buluşurlar / Şu resme eylediler gâzîler ceng / Olur islâm ehli gâlib âhir / İderler anlarun rantını yağma / Ganî oldı murâdı üzre her er / Tokuz yüz üç yılıyidi Nebî’nün / Didi Ya‘kûb Pâşâ’ya ki sen var O dem Rûm-ili’ndeydi mîr-i mîrân Çeri cem‘ eyledi vü itdi irsal Gemiler hâzıridi geçdi leşger İki leşger ulaşup uruşurlar Cihan pehnâsı oldı kâfire teng Kırıldı, sındı, mağlûb oldı kâfir Ki mâlâmâlidi ol ulu sahrâ Ganimet mâlma gark oldı leşger Bu fethe târih olan hicretinün (Hadidi: 5006-5015)

220

Adnan Kadrić

du protiv mletačkih utvrda Modoni i Koroni u Moreji. Dok je boravio u Solunu, u periodu od 17. jula 1501. do 7. jula 1502. godine, Jakub-paša je sagradio jednu džamiju. U Solunu je i umro. Ako se baci pogled na pjesmu Smrt Bana Derenčina,10 zapaža se sljedeće: pjesma je «zabilježena» 1890. na otoku Vis i poslata je da se objavi povodom 400 godina od Krbavske bitke, 1893. godine. Iz samog teksta pjesme uočava se potpuno odsustvo historijske dimenzije pjesme, a Jakub-paša se čak naziva Osman-pašom. Po svojoj strukturi, počecima i završecima pjesma prdstavlja samo blijedu «presliku» srpske epske pjesme o Boju na Kosovu, tačnije srpsku pjesmu Smrt majke Jugovića. Za razliku od spomenute pjesme o smrti bana Derenčina, Hadidi daje mnogo više detalja o samoj smrti spomenutoh bana, ali i o okolnostima događaja koji se opisuje. Razlika je velika, Hadidijeva poema je samo dio veće cjeline, stihovane hronike Carstva, u kojoj opis Krbavske bitke zauzima samo mali dio knjige. No, usmena predaja o Jakub-paši prenosila se i u osmanskoj tradiciji. Tako je krajem 16. i početkom 17. stoljeća nastalo nekoliko pjesmama o spomenutom događaju. Jedna od tih verzija je verzija koju je zapisao pjesnik Esiri. Esirijeva epska mesnevija o Jakub-paši Bošnjaku Esiri, pjesnik koji je živio skoro dva stoljeća poslije Jakub-paše, na osnovu različitih historijskih predaja daje svoju poetiziranu verziju opisa Krbavskog boja. Dakako, on se oslanja i na neke hronike, ali, u priličnoj mjeri, i na predaje iz usmene epike, tako da njegovu poeziju, zapravo, ubrajamo u primjere «epske mesnevije» o Jakub-paši Bošnjaku. Navest ćemo nekoliko primjera Esirijevoga opisa glavnog junaka i protivnika u prepoznatljivom epskom jezičkostiliskom obrascu: Vojna njegove visosti Jakub-paše Iza toga, potom, Jakub-paša dođe u zemlji Bosni upraviteljem postade ratovaše protiv Ugarske11, on iz Bosne ujagmio je i te brojne nevjerničke krajeve
10 11 Mijatović, Anđelko, «Smrt bana Derenčina», Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, Školska knjiga, Zagreb, 2005. U trasliteraciji pogrešno stoji protiv Rusa a treba protiv Ungu-rusa.

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

221

sa Derenčinom banom boj bojevaše boj vojevaše, a poseban naum imađaše na Krbavi on će ratovati i nadmetati se poput potoka po polju krv tekla je u borbi devet hiljada glava odsječeno je na tom mjestu nevjerovatan boj bijaše još petnaest hiljada živih nevjernika zarobljeno je i još u okovima, konopom u red svezano je a Derendžila živa uhvatiše ono što od vojske njegove bi, svladaše a njega hanu Bajazidu poslaše on je pravedni vladar, život još produžen mu bijaše Kako njegova visost Paša ratovaše nevjernicima svijet tijesnim činjaše polomivši nevjernike, bezživotne ostavljat će polje to posve krvlju natopit će12 paša gazija čudne mjere poduzeše Bože sačuvaj, ništa manjkavim učino nije u to vrijeme, jedan neustrašivi gazija bijaše baš na Krbavi, usred te borbe tako po imenu Kara Osman on poznat bijaše još se na jezicima raznim on spominje njegovo zanimanje stalno borba bila je stalno bi proklinjao ćafire jako puno borbi vodio je desno ili lijevo, u Krajištu Bosne13 odjednom Osman gazija taj, sred bitke samo on, dragi, četrdeset ćafira uhvatit će zavidljivci brojni njemu zavidjet će i još Paši riječi smutnje tada prenijet će...14
12 13 14 Počinje nagla upotreba pripovjednog prezenta na –r u značenju pripovjednog budućeg vremena, što je vrlo čest slučaj u epskim mesnevijama. Esiri uvodi u epski diskurs novi lik, junaka Osman-gaziju, kojeg opjevava kao jednog od boraca sa bosanskog krajišta. YA‘KÛB PAŞA HAZRETLERİNÜN GAZÂSIDUR Pes andan sonra Ya‘kūb Paşa geldi / Diyar-ı Bosnada hâkim ol oldı Gaza eylemişdi Rusa Bosnadan ol / Idüb gâret o küffâr illerin bol O itmişdür Derencul Ban ile cenk / Kıtal idüb idübdür özge âhenk

222

Adnan Kadrić

Esiri vrlo vješto unosi epski zaplet u svoj poetski diskurs. Jezik mu je jednostavan, sa leksemama tipičnim za usmenu epiku, ali i leksemama koje su česte u poetiziranim hronikama Carstva u 15. i 16. stoljeću. U narednom odlomku Esirijeve poeme uočava se umijeće pravljenja epskog zapleta, u pokušaju da se Jakub-paša što više približi običnom čovjeku, opisom nekih postupaka koji su rijetki u zvaničnim hronikama, kao i u poeziji visokog dvorskog stila. Esiri nastavlja poemu stihovima: Rekoše Paši – O, pašo ratniče Kara Osman, da ga Bog sačuva, tvoje ime preuzima kad je dozivao usred bitke, on vikaše «ja sam Jakub-paša» - govoraše njega Paša pita – jesi li ti onaj što to govoraše «ja sam Jakub-paša, da li ti reče» Tako je – odgovaraše – o sretni Paša u tim riječima, Bože sakloni, nema razilaženja Da nisam govorio “paša sam ja” kako bih inače mogao živih uhvatiti četeres’ ćafira?! kako bih njih sam pohvatao ja kako bi’ ih okovao i na jedno uže svezao ja!? Kad bi oni za tvoje ime čuli, oni bi se izbezumljavali sami bi se ćafiri među sobom vezivali.” Paši se govor njegov svidje istoga trena Dariva mu odmah četrdeset ćafira za plijena...15
İder cenk u cidâli Kırbovada / Tokuz bin baş kesilmiş ma‘rekede / Hem on beş bin diri kâfir alınmış / Derenculı diri almışlar idi / Anı gönderdi ol Hân Bâyezide / Çü Pâşa hazreti cenk eylemişdi / Sıyub kâfirleri bicân iderler / ‘Acâ’ib demler itmiş Gâzi Pâşa / Var imiş bir bahâdır gâzi anda / Kara Osman dimeg ile çu meşhur / İşi dâ’im gaza imiş dem-â dem / Niçe niçe gazâlar eylemiş ol / Ol ceng içre meger ol Gazi Osman / Hased ider ana niçe hasûdân / Dimişler Pâşâya iy Gâzi Pâşâ / O ceng içre çagıruban dir imiş / Dereler gibi kan akmış ovada ‘Acâ’ib cenk olubdur ol yerede Dahi zencir ile ipe dizilmiş Ne ise leşkerin kırmışlar idi O hân-ı ‘âdil u ‘ömri mezîde Cihanı kâfire tenk eylemişdi O sahrâyı tamâmet kan iderler Ki taksîr itmemiş bir zerre hâşâ O cenk içinde bile Kırbovada Olub durmış dahi dillerde mezkûr Ki kahr eyler imiş küffâra her dem O Bosna serhadinde sağ eğer sol Dutar kırk kâfiri yalnuz iy cân Dahi Paşaya gamz iderler ol ân ... Kara Osmân sinün nâmunla hâşâ Ki Ya‘kub Paşa benven söyler imiş

15

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

223

Esiri nastavlja svoju poemu o Jakub-paši Bošnjaku opisom jednog razgovora ratnika nakon bitke: Desi se na mjestu boja, u doba to a da ni oko nije vidjelo, niti uho čulo kako jedan nevjernik već sasiječen sabljom bijaše s vrha do dna sablja prošla je dok na glavi njegovoj kaciga16 bijaše i još oklop na tijelu njegovome gazija koji udara - na dva dijela tad razdvaja vidješe ga svi, svako ko tu bijaše, tada čudeći se, svi su o njemu pričali i još su svi zbunjeni bivali - kaciga i još oklop njegov je sabljom rasiječen na dvoje ćafir nazad pade, rasiječen na dvije polovine ne misli i još ne govori da to tako zbilja bilo nije! Pred samoga Pašu njega dovedoše kad ga ovaj vidje, u čudu bijaše pitanje bi, vele, dok ga ispitivaše - Od čije ruke ovo djelo dođe!? jedan ili dvojica ratnika tada izađoše rekoše – mi to uradismo sred borbe Jedan od njih reče – ja sam te dvije polovine napravio kad sam sa ata sve na crnu zemljicu obarao onaj drugi usto reče – nisi ti to učinio sabljom sijekući ja sam to uradio I dok u toj svađi bijahu ratnika dva tad izađe jedan hrabri gazija
Ana dir Pâşâ sen mi söylemişsen / Ki Ya‘küb Paşa benven dir imişsen Beli didüm dimiş devletlü Pâşâ / Hilâfum yok durur bu sözde hâşâ Eğer dimese idüm Pâşâ benven / Niçe duta idüm kırk kâfiri ben Yalnuz niçe anları dutaydum / Nitesi baglayub ipe dizeydüm İşidüb hâmunı havf eylediler / Biri birini kâfir bagladılar Sözi hoş geldi Pâşâya hemân dem / Ana bagışladı kırk kâfiri hem. Tugulka (‫ ,)ﻃﻮﻏﻠﻐﻪ‬šljem, kaciga. (Ovom prilikom zahvaljujem se doc. dr. Lejli Gazić za pomoć pri iznalaženju što preciznijeg značenja stručne leksike iz osmanskog vojnog registra).

16

224

Adnan Kadrić

reče - s pomoću od Boga, ja sam to uradio, sa kacigom i oklopom ovoga u dva rukavca raspolovio...17 Nakon opširne priče o tome koliko je ko dobar i snažan ratnik, prepune nestvarnih epskih samohvalisanja, pjesma se završava pjesnikovom željom da se Bog smiluje Paši i nagradi ga na drugom svijetu. U brojnim hronikama, istočnim i zapadnim, Jakub-paša se spominje i kao vrlo plemenit, ali i kao vrlo surov ratnik. U lokalnoj literaturi u Bosni i Hrvatskoj pristupa mu se, također, bez obzira na vrstu diskursa, stereotipno: jedni ga opisuju kao spasitelja Bosne, viteza koji je zaustavio stalno ugarsko pustošenje Bosne i osobu koja je omogućila dugi period bosanske stabilnosti i uspona – zlatnog doba stabilizacije prilika u Bosni, dok ga drugi opisuju kao osobu koja je surovo pustošila krajeve sjeverno od Save, sve do Beča i unazad i kao osobu koja je surovo postupala sa pobijeđenim vojnicima. Ban Derenčin (Derendžil-ban u osmanskoj literaturi) nakon Krbavske bitke 1493. više nije «pustošio Bosnu», s jedne strane, dok su krajevi sjeverno od Save postali objektom daljnjih osvajanja. I osmanske i zapadne hronike opisuju upade i Jakub-paše i bana Derenčina. Čak se i jedni i drugi hvale surovošću (prema turcima ili prema ćafirima). Lokalna historiografija na našim prostorima često upada u jednostrane stereotipne interpretacije: da apsurd bude veći – jedni kažu kako je Jakub-paša bio surov “zato što je bio derviš” (što je zapravo “stereotipni srednjovjekovni neprijateljski diskurs” u opisu figure protivnika), dok drugi veličaju Jakub-pašu kao velikog dobrotvora i čovjeka koji je cijenio znanost i kulturu, kao čovjeka koji je dao sagraditi džamiju u Solunu, gdje se opismenjavalo i učilo vjeri, koji je također sagradio
17 Bulunmış ma‘reke yirinde ol dem / Ki bir kâfir kılıç ile çalınmış / Tugulkası başında imiş anun / Uran gâzi iki pare ider pes / Ta‘accüb eylemişler cümle ana / Tuğulkası cebesi ile bile / Pes olmış idi kâfir iki nîme / Anı Paşa huzûrına getürüb / Su’âl kider idüben anı teftiş / Bir iki gâziler çıkarlar anda / Biri dir kim ben itdüm iki pare / O biri dahi dir kim itmedün sen / Bu da‘vâ üzre iken iki gâzi / Dimiş ben bunı kıldum ‘avn-i Fettâh / Ne göz görmiş kulak işitmemiş hem Depesinden aşagasîna inmiş Hem egninde cebesi dahi anun Görürler cümle anı anda her kes Kamusı dahi kalmışlardı tana İki pare idüben kılıç bile Bunı sanma degüldür dahi dime Ta‘accüb eylemişdür anı görüb ‘Aceb kimün elinden geldi bu iş Dimişler kim biz itdük ceng içinde Atından düşürüben kara yire Kılıç ile çalub ben eyledüm ben Çıkar ol demde hem bir merd gâzi Tugulka u cebesiyle iki şâh...

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

225

i mesdžid-džamiju u Sarajevu – gdje su se Sarajlije krajem 15. stoljeća mogle opismenjavati i uključivati u široki krug nove civilizacije, opisujući Jakubpašu kao dobrotvora koji je te građevine gradio radi Božijeg zadovoljstva i iz skromnosti (i da je zato sebe nazivao d/Dervišem, odnosno “da je Jakub-paša plemenit jer je bio derviš”). No, budući da su krajišta uglavnom područja jako razvijene stereotipije u opisu figure protivnika, ne obazirući se čak ni na današnje stereotipije lokalnih historiografskih tradicija, želimo istaknuti jednu činjenicu: niti je Osmanskom Carstvu bilo stalo do “mirne Bosne” radi same Bosne, niti je Ugarskoj bilo stalo do “mirne Dalmacije, Like i/ili Posavine” radi mira i napretka tih krajeva. I Osmanskom carstvu i Ugarskoj bilo je stalo do njih samih: do što većeg teritorija i materijalne koristi vladarskih kuća i državnog aparata. To naprosto pokazuje činjenica da se u svim navedenim “lokalnim” sukobima sreću vojnici skoro iz čitavog Osmanskoga carstva, s jedne strane, i vojnici iz čitave Ugarske, s druge strane.18 Ukratko, radi se o sukobu dviju strana: Ugarske i Osmanskog carstva. Novonastala geostrateška ili neka druga pozicija određenih krajeva poslije takvih vrsta bitaka samo je posljedica sukoba tih dvaju velikih država – Osmanskog carstva i Ugarske.19
18 Za to koliko su prisutni lažni stereotipi u lokalnim historiografijama može nam poslužiti primjer Bitke na Kosovu 1389. godine, gdje srpska historiografija potpuno skriva jasnu činjenicu da je u Boju na Kosovu bila i ugarska vojska – dok se učešće albanske vojske uopće ne spominje, iako je poznata historijska činjenica da je i albanska vojska dala velik broj svojih vojnih jedinica na Kosovu 1389. godine. Štaviše, iskrivljivanjem lokalne historije nameću se stereotipi kako Albanaca uopće nije ni bilo na Kosovu. Što se tiče Krbavske bitke 1493. godine, ona se često pokušava zasjeniti i prikazati bez učešća ugarske vojske – koja je zapravo već stoljećima bila na spomenutim područjima, a desetljećima i na području Bosne. Osim toga, u Boju na Krbavi 1493. godine učestvovao je i zemljak Jakub-paše Bošnjaka, Ahmed-paša Hercegović, sin Hercega Stjepana Kosače-Vukčića, kao i mlađi brat posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića – princ Ishak Kraljević/ “Sin Kralja” (po osmanskim izvorima prijestolonasljednik “bosanske krune”). Ahmedpaša Hercegović poznat je u lokalnoj historiografiji kao osoba koja je jako dobro postupala sa pripadnicima različitih vjeroispovijesti na području zapadnog Balkana, isto kao i Ishak Kraljević. Ako se zna da su neka braća i neki rođaci Ahmed-paše Hercegovića bili izvan granica Osmanskog carstva, te da su brojni dopisi Ahmedpaše Hercegovića potvrda njegove tolerancije prema različitostima, kako to da se u nekim lokalnim, nacionalnim historiografijama isključivo Jakub-paša želi smjestiti u zacrtani “neprijateljski šablon negativne stereotipije”, pitanje je koje privlači pažnju pri bilo kakvoj ozbiljnijoj aksiološkoj analizi lokalne stereotipije u historiografijama zapadnog Balkana.

19

226

Adnan Kadrić

Jakub-paša Bošnjak kao jedan od utemeljitelja bošnjačko-muslimanske dvorske epike u 15. stoljeću Na osnovu Jakub-pašine kaside fahriyye (davorije, samopohvalne kaside) spjevane povodom njegove pobjede na Krbavskom polju 1493. godine, može se zapravo govoriti o početku pisanja rodoljubive dvorske bošnjačko-muslimanske poezije u Bosni 1493. godine, a sam Jakub-paša može se smatrati i jednim od utemeljitelja takve vrste poezije u pisanoj bošnjačkoj književnoj tradiciji na osmanskome jeziku. Navednu kasidu Jakub-paša piše kao neku vrstu pisma sultanu Bajazidu II. Budući da navedenu kasidu piše sam Jakub-paša Bošnjak, koji je bio glavni zapovjednik osmanske vojske na Krbavi, njegova kasida ima status važnog «izvora» za proučavanje biografije ovog vojskovođe. Stoga ćemo u ovom radu ponuditi i tekst pjesme / kaside koju je napisao Jakub-paša i poslao je sultanu Bajazidu II, koji glasi: Derviš Jakub-paša Bosnevi. Kasida fahrija (1493) ‫ﻧﺪا اﻳﺮﺷﺪﻳﻜﻴﻢ ﻗﺮﺑﻮاوواده‬ ‫ﻣﺮاد ﺧﺎن اﻳﺘﺪى اﻧﺠﻖ ﻛﻮس اوه ده‬ ‫ﻣﻠﻜﻠﺮ ﺑﺎﻏﻠﻴﻮب ﺻﻔﻠﺮ ﻫﻮاده‬ ‫ﻣﻌﺎوﻧﺪر ﺑﺰه ارض وﺳﻤﺎده‬ ‫ﻗﻴﺮاﻧﻠﺮ در02 دره ده و اواه ده‬ ‫اﺳﻴﺮ اوﻟﺪى ﻗﻤﻮﺳﻰ اول اراده‬ ‫ﺑﻴﻠﻪ ﺟﻮق ﺑﺎن ﻃﻮﺗﻠﺪى اول اراده‬ ‫ﻳﺎﺗﻮر ﻣﺤﺒﻮس اوﻟﻮب ﺑﻨﺪ و ﺑﻼده‬ ‫ﻳﺮاﺷﻮرﺟﺎﻫﻠﻚ ﺟﺎﻧﻰ ﺟﺰاده‬ ‫ﻗﺮال ﺗﻨﻜﻴﺮى وﻳﺮرﺳﻪ ﭘﻴﺎده‬ ‫دﻳﻜﻮب دﻳﻦ ﺳﻨﺠﺎﻏﻦ ﻓﻮق اﻟﻌﻼده‬ ‫ﻣﻘﻴﻢ اوﻟﺪﻗﺠﻪ ﺑﻮدار ﻓﻨﺎده‬ ‫ﺧﺪا ﻓﺮﺻﺖ وﻳﺮرﺳﻪ ﻛﺮﺑﻠﻐﺮاده‬ ‫ﻗﺠﺎن ﺑﺮﻏﺎزى ﻳﻰ ﻛﻮرﺳﻢ ﻗﻨﺎده‬ ‫ﺑﻨﻰ ﺻﻨﻤﻪ ﺑﻐﻢ زاد وزواده‬ ‫ﻧﺼﻴﺐ اوﻟﻤﺰ ﺟﻮ رزﻗﻨﺪن زﺑﺎده‬ ‫ﻣﺘﺎﻋﻰ دوﺷﺪى ﻛﻔﺎرك ﻛﺴﺎده‬ ‫ﺑﻮﻟﺸﺪق دﺷﻤﺎﻧﻪ ﺟﻮن ﻏﺮﺑﺎواده‬ ‫ﺣﻘﻚ اﻣﺮﻳﻠﻪ اﻳﺘﺪم ﺑﺮ ﻏﺰا ﻛﻴﻢ‬ ‫اورردق ﻛﺎﻓﺮك ﺑﻮﻳﻨﻨﻪ ﺷﻤﺸﻴﺮ‬ ‫ﻋﺠﺒﻤﻰ ﺑﻮ ﻇﻔﺮ ﺟﻮن ﻏﻴﺐ ارﻧﻠﺮ‬ ‫ﻃﻘﻮز ﺑﻴﻚ دﺧﻰ ﺑﺸﻴﻮز ﺻﺎﻳﻴﻠﻮردى‬ ‫ﻃﻮﺗﻴﻼن دﻳﺮﻳﻠﻪ اون ﺑﻴﻚ واراﻳﺪى‬ ‫درﻧﺠﻴﻞ ﺑﺎن ﻗﺮال ﺑﻜﻠﺮ ﺑﻜﻴﺴﻰ‬ ‫ﺷﻬﻨﺸﺎه دوﻟﺘﻨﺪه اول ﻣﻼﻋﻴﻦ‬ ‫ﻗﻮ ﭼﻜﺴﻮن ﻣﺤﻨﺖ ورﻧﺞ وﺑﻼﻳﻰ‬ ‫ﻗﺰل اورن اوﻛﻨﺠﻪ ﻳﻮرﻳﺪاﻳﺎن‬ ‫اﻳﺪه ﻳﻦ ﺳﺮﻧﻜﻮن آﻳﺎت ﻛﻔﺮى‬ ‫ﻓﻨﺎﻳﻪ وﻳﺮه ﻳﻢ اﻗﻠﻴﻢ ﻛﻔﺮى‬ ‫ﻗﻴﻠﻪ م ادﻧﻰ ﻗﻮﻟﻤﻰ وﻳﻮوده ﺑﻦ‬ ‫وﻳﺮوب آت اﻗﺠﻪ اوﻟﻪ م دﺳﺘﻜﻴﺮى‬ ‫اﻟﻤﺪه ﻛﻦ اﻳﺪرم ﺑﺬل واﺣﺴﺎن‬ ‫ﻛﺸﻰ ﺟﻜﻤﻪ ﻧﻪ ﻻزم ﻛﻨﺞ اﻳﺠﻮن رﻧﺞ‬ ‫زﻣﺎﻧﻤﺪه اﺳﻴﺮ ﻗﻴﻠﺪم ارزان‬

20

‫ﻗﻮوﻗﻠﺮده‬

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

227

‫اوﻣﺎرم اوﻟﻪ ﻛﻴﻢ دار ﺑﻘﺎده‬ ‫ﻋﻨﺎﻳﺖ ﻗﻴﻠﺪى اﻳﺮﺷﺪم ﻣﺮاده‬ ‫ﺑﻨﻢ ﺑﻮﺳﻨﻪ ﺑﻜﻰ دروﻳﺶ ﻳﻌﻘﻮب‬ 21 ‫ﺧﺪا ﻋﻮﻧﻴﻠﻪ اﻳﺮدم ﺑﻮ ﺟﻬﺎده‬

‫ﻣﻘﺎم اﻳﺪه ﺑﻜﺎ ﺣﻖ ﺟﻨﺖ ﻋﺪﻧﻰ‬ ‫ﺟﻮ ﺳﻠﻄﺎن ﺑﺎﻳﺰد ﺑﻦ ﻣﺤﻤﺪ‬

Derviš Jakub-paša Bosnevi. Kasida fahrija (1493) Kad se sretosmo s dušmanom mi na Krbavi Stiže poziv sveti: na tom polju ti ih zdrobi22 Po naredbi Boga Istinitoga ja takvu bitku vodih kakvu jedino sultan Murat na Kosovu ostvari Po šiji ćafira sabljom udarismo mi dok u zraku bojne redove postaviše meleki23 Da l’ je čudo pobjeda ova, kad su vitezi nevidljivi podrška nama i na nebu i na zemlji!
21 Buluşduk düşmane çûn Gırbova’da / Nidâ irişdi kim kır bu arada Hakkun emriyle itdüm bir gazâ kim / Murâd Hân itdi ancak Kosova’da Urduk kâfirün boynına şemşîr / Melekler baġlayub saflar havâda ‘Aceb mi bu zafer çûn gayb erenler / Mu‘âvindür bize arz u semâda Tokuz bin dahi beş yüz sayılurdı / Kovuklarda derede u tepade Tutîlan dirile on bin var idi / Esîr oldı kamusı ol arada Derencil Ban kıral begler begisi / Bile çok bân tutıldı ol arada Şehinşeh-i devletinde ol mela‘în / Yatur mahbûs olub bend-i belâda Ko çeksün mihnet u renc ü belâyı / Yaraşur câhilüñ cânı cezâda Kızıl ören önünce yörideyan / Kıralı Tanrı virürse piyade İdeyin ser-nigûn âyât-ı küfri / Diküb dîn sancagın fevk ül-‘ulâda Fenâya vireyim iklîm-i küfri / Mukîm oldukça bu dâr-ı fenâda Kılam ednâ kulumı voyvada ben / Hodâ fırsat virürse Beligrâda Virub at akça olam dest-gîri / Kaçan bir gâzîyi görsem kanâde Elümdeyken iderem bezl ü ihsân / Beni sanma bi-gam zâd u zevâde Kişi çekmek ne lâzım genc içün renc / Nasîb olmaz çu rızkından ziyâde Zamânumda esîri kıldum erzân / Meta‘î düşdi küffarün kesâda Makâm ide bana cennet-ı ‘adni / Umaram ola kim dâr-ı bakâda Çû Sultân Bayazid ibni Muhammed / ‘İnâyet kıldı irişdüm murâda Benem Bosna Begi Derviş Ya‘kûb / Hodâ ‘avniyle irdüm bu cihâda. Poigravanje sa grafemima k-r-b-v-d-a. Aluzija na Bitku na Bedru. Usporedba sa Bitkom na Bedru kad je, prema islamskoj tradiciji, muslimanska vojska pomognuta prvo sa tri a onda sa pet hiljada meleka (anđela) sa neba.

22 23

228

Adnan Kadrić

Devet hiljada i još petsto, izbrojani su «oni» u špiljama, na brijegu i u dolini Živih zarobljenih deset hiljada tad bi svi oni, baš svi, na tom polju postali su robovi Čak i Direndžil ban, namjesnik kraljevski na tom polju zarobljeni tad bijahu brojni banovi U državi padišahovoj prokletnici ti leže uhvaćeni, lancima nevolje ojađeni Pusti nek ih muka, patnja i nevolja drobi dolikuje da onaj što Istinu ne poznaje24 kaznu pretrpi Pred Crvenim turanom25 ja ću potjerati raspamećenog kralja, ako mi Bog pješadije podari Stijegove ćafirske naopako želim izvrnuti i pravovjerni bajrak iznad svega, uspravno podići Oblasti ćafirske do iščeznuća kanim dovesti dokle god budem boravio u ovoj kući prolaznosti Najnižeg svog roba za vojvodu želim postaviti usred Biograda, ako Bog priliku omogući Dajuć’ konja bijeloga, želim rukom svojom pomoći kad god vidim nekog gaziju kako želi život žrtvovati Ono što u svojoj ruci imam, ja ću razdijeliti i darivati ne misli da sam bez brige kad se opskrba dijelii Kakve koristi čovjeku da zbog blaga nedaće trpi kad se od nafake neće više dobiti neg’ što se sudbom dosudi Za vremena svog učinih da se cijena roblju snizi zarada na ćafirima opade, skoro da se posve izgubi Bog Istiniti za mene će mjesto u Džennetu edenu pripraviti nadam se, da ću u Kući vječnosti boraviti Kao što sultan Bajezid, sin Mehmedov, sve udostoji svoje milosti - što poželjeh to se i ostvari
24 Câhil, neznalica u smislu «onaj koji nije spoznao vrhovnu Istinu, koji nije musliman». Ovo je također jedan od čestih stereotipa u prikazivanju figure protivnika u epici na orijentalnim jezicima. U rukopisu stoji “kızıl evren/uran” (crveni evren). Olesnicki smatra da se radi o lokalitetu Crveni turan gdje je 8 mjeseci prije navedene bitke potučen Mihalović Alibeg. Međutim, navedeni lokalitet moguće je čitati i kao Kızıl Ören (Crvene razvaline), kako ga čita İ. Hikmet Ertaylan, tako da se stih može čitati: ja sam u oblasti crvenih razvalina/ ruševina, ostataka grada.

25

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

229

Derviš Jakub ja sam – sanžak-beg bosanski uz Božiju pomoć ovu bitku dobih. Kao što se vidi iz navedenog teksta, kasida je pisana u jedanaestercu, hezedž-i mahzuf metričkom obrascu Mefā‘īlün Mefā‘īlün Fe‘ūlün (* - - - * - - - * - - ), odnosno tipičnom skraćenom metru kaside sa tri stope. Iako nije pisana u osobito zahtjevnom metričkom obrascu, kao što je napisana kasida Ahmed-paše Hercegovića koja je također posvećena sultanu Bajazidu II, ipak se na osnovu letimične analize da zaključiti sljedeće: a) Jakub-paša Bošnjak poznaje i pridržava se metričkih pravila divanske poezije 15. stoljeća; b) on je pjesnik koji unosi epski duh u stil klasične osmanske kaside, a sam način kako organizira tekst kaside donekle ukazuje i na to da mu nije stran stil poetiziranih osmanskih hronika o carskim osvajanjima, koje su pisane ili čitane u njegovo vrijeme; c) Jakub-paša Bošnjak poznaje simboliku brojnih motiva iz orijentalno-islamske književnosti; d) on je kao pjesnik vješt i u usporedbama i u poigravanju leksemama, pa čak i u stiliziranim retoričkim pitanjima. Sam naziv kaside – kasida samopohvalnica / davorija – ukazuje na to da je Jakub-paša Bošnjak jedan od prvih bošnjačko-muslimanskih divanskih pjesnika koji «samopohvalnicu» (fahriyye), jedan sastavni «dio» klasične osmanske kaside, širi na čitav tekst kaside. Može se slobodno reći da je po tome jedna od zanimljivih poetskih pojava u divanskoj poeziji 15. stoljeća općenito, osobito ako se uzme u obzir i ukupni historijski kontekst nastanka spomenute kaside Jakub-paše Bošnjaka. Stoga nije ni čudo što se ova njegova kasida stoljećima prepisivala u različitim poetiziranim ili, pak, proznim hronikama Carstva na osmanskome jeziku. Jakub-paša kao dobrotvor U Sarajevu je Jakub-paša Bošnjak bio poznat kao vakif, dobrotvor koji je 1491. godine podigao mesdžid, s lijeve strane Miljacke, povrh Alifakovca a prema Bistriku. Oslanjajući se na tekst Jakub-pašine kaside koju je spjevao 1493. godine, neki istraživači su skloni da uz Jakub-pašino ime često stavljaju nadimak Derviš, pokušavajući ga smjestiti u određeni derviški red, dok drugi misle da se radi o poetskom načinu izražavanja skromnosti. I u vrijeme nastanka mesdžid Jakub-paše bio je skroman, sa malim prihodima. Godine 1565. imao je prihode od samo 632 akče. Nesuh vojvoda, Mehmed sin Jusufov, Mehmed sin Alijin i Seldžuka - supruga hamamdžije Kemala, priključili su Jakub-pašinom vakufu 12.500 akči, a šejh Alaudin prihod od

230

Adnan Kadrić

svog vakufa od dva mlina na rijeci Miljacki, prihod u vrijednosti od 300 akči.26 Oko mesdžida je formirana Jakub-pašina mahala, koja se spominje i u izvorima iz 1516. godine. Mahala je imala 31 domaćinstvo, 32 neoženjena i 4 udovičke kuće. Na osnovu popisa iz 1528-30. godine, vidi se da je broj kuća u mahali ostao približno isti, s tim da je bilo 28 neoženjenih u mahali i dvije kuće imama (vakufske) uz ranije postojeću 31 kuću. Isti broj kuća je u Jakub-pašinoj mahali i 1540. godine, sa malo većim brojem neoženjenih (40). Sredinom 16. vijeka izbio je požar u mahali, tako da je požarom bio zahvaćen i mesdžid Jakub-paše, koji je kasnije obnovljen. Mahala Jakub-paše, kako navodi Behija Zlatar, 1570. godine već je imala 61 kuću, dok je 1604. godine imala 39 kuća.27 Naime, iz mahale mesdžida Jakub-paše razvijaju se druge, susjedne mahale. Godine 1604. u mahali je živio šejh Hasan-halifa, koji je tu imao kuću, a kuće su odvojeno imali i imam i mujezin Jakub-pašinoga mesdžida. U popisu stanovništva iz 1604. godine spominje se i domaćinstvo izvjesnoga Mustafe čiji je otac bio šejh Abdullah. Da li je zapravo mesdžid Jakub-paše služio u to vrijeme i kao tekija, ili su tu samo slučajno živjeli šejh Hasan i drugi šejhovi, pitanje je za posebne analize. Pitanje dobija na zanimljivosti ako se napomene da je i šejh Aludin 1565. godine davao znatan dio prihoda od svojih mlinova na Miljacki za izdržavanje aktivnosti u Jakub-pašinom mesdžidu. No, također je i činjenica da ipak nisu postojali posebni (sekundarni) vakufi čiji se prihodi koriste za izdržavanje šejhova, s jedne strane, a postojali su za izdržavanje imama, pa čak i mujezina. Godine 1604. vakuf mesdžida Jakub-paše imao je i 18 dućana, sa godišnjim prihodom od 1.962 akče. Za učenje džuzova u mesdžidu iz vakufa Sulejmana bakardžije davalo se 3.000 akči za imama. Iz vakufa šejha Husama za učenje Jasina i ašereta namijenjeno je ukupno 17.000 akči imamu i mujezinu, kao i za popravke mesdžida. Iz vakufa Hadži Behrama 1604. godine izdvajano je 5.000 akči za snabdijevanje mesdžida drvima.28 Iz vakufa Hasnije hatun za učenje džuzova 1604. godine izdvajano je imamu za učenje džuzova 3.000 akči.29 Iz vakufa Fatime hatun izdvajano je 17.000 akči imamu za rad sa djecom u mektebu, što, čini se, na neki način ukazuje i na činjenicu da su
26 Vidi detaljnije: Čar-Drnda, Hatidža (2002) “Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku. Sedma decenija 16. stoljeća”, Prilozi za orijentalnu filologiju 52-53, Sarajevo 2002/2003., str. 267-294. Zlatar, Behija (1996) Zlatno doba Sarajeva. XVI stoljeće, Svjetlost, Sarajevo. Vjerovatno s Trebevića. Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, Obradio: Adem Handžić, Sarajevo, 2000.

27 28 29

Dvije poeme na osmanskom jeziku o opisu Jakub-pašine odbrane Sarajeva ...

231

pojedine muslimanke u Sarajevu i 1604. godine imale razvijen osjećaj za važnost obrazovanja i školovanja u društvu. No, sva spomenuta izdavanja bila su neka vrsta sekundarnog vakufa, odnosno izdvajanja koja su služila za poboljšanje funkcija osnovnog vakufa, vakufa Jakub-paše Bošnjaka, kojim je utemeljen mesdžid u Sarajevu 1491. godine.

Ključne riječi: Turska književnost, bošnjačka književnost, Jakub-paša.

Summary Jakub-paša Bošnjak – The winner on the Krbavsko battlefield 1493 and one of the founders of the Bosniak imperial epic This work provides some parts of poeticized Ottoman chronicles from the end of the 15th and the beginning of the 16th centuries. These refer to the battles of Jakub-paša Bošnjak. Ibn Kemal describes Jakub-paša as a strong and ruthless warrior while Hadidi points out to the role of Jakubpaša in the defense of Sarajevo but all chronicles record the great victory of Jakub-paša on the Krbavsko battlefield in 1493. The description of the battle are known in Ottoman literature. This work points out that historical (in the form of chronicles) as well as epic poetry (based on the oral tradition) was written in Ottoman. Two types of approaches (historical and epical) are used in the description of events. It is possible to distinguish this by some linguistic forms (narration as well as grammatical forms) although in some poems, there is a combination of both approaches. Also interesting is Jakub-paša’s kasida fahrija (self-congratulations) which he composed in 1493, after he won the battle at Krbavsko. Jakub-paša is known in Sarajevo as someone who left behind a masjid near Alifakovac (a part of Sarajevo).

Omer Nakičević

ŽIVOTNI PUT ABDULLAHA DRNIŠLIJE, PROFESORA, KADIJE I MUFTIJE
Poznati istraživač naše prošlosti, Alija Bejtić dao je opširan prikaz Abdullaha Drnišlije pod naslovom Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala (1672-1719).1 To je ujedno i najkompletniji rad o ovoj ličnosti. Bejtić se u ovom svom radu zadržava na nekoliko ključnih pitanja koja rasvjetljavaju lik Drnišlije. Radu je dao podnaslove: - identifikacija djela i njegova autora, - porodica Drnišlija, - Abdulah Drnišlija i - Drnišlijin zbornik Na samom početku Alija Bejtić ukazuje da u tom zborniku preovlađuju akta o prilikama u Bosni i Hercegovini 1672-1719 godine, da su to doslovce pojedinačne i kolektivne molbe, žalbe, tužbe i predstavke Porti iz Bosne, kao i predstavke kadija i valija te da dvije značajke karakteriziraju Drnišlijin zbornik: prva - kompletne i besprijekorno, i jezički i grafički upisani tekstovi javnih dokumenata i druga - da se dokumenti i zapisi odnose na najtamnije decenije prošlosti Bosne i Hercegovine. Nešto kraće osvrte Alija Bejtić je objavio pod naslom: - Pjesnik Sabit Alauddin Užičanin kao sarajevski kadija i bosanski mula 2 i - Iz Drnišlijina zbornika bosanskih memorijala 1672-1719 ).3 Ovaj naš rad može se smatrati prilogom novih podataka u odnosu na ranija saznanja, posebno u području rada i djelovanja Abdullaha Drnišlije.

1

2 3

Alija Bejtić, ‘’Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov zbornik bosanskih memorijala 1672-1719.’’, str. 201-241., Akademija nauka i umjetnostiI Bosne i Hercegovine, Radovi I, knjiga LX, Sarajevo, 1977. Anali GHB, knjiga II-III, str. 3-20. Anali GHB, knjiga IV, Sarajevo, 1976., str. 177-185.

234

Omer Nakičević

Životni put Abdullaha Drnišlije praćen je stanovitim poteškoćama, mada on nije bio i jedini Bošnjak takve sudbine. Njegovu sudbinu dijeli bezbroj drugih njegovih zemljaka, Bošnjaka. Sudbine ljudi ovog našeg prostora bile su veoma različite, jer je njihov životni put bio uvjetovan vremenom u kome su živjeli. Čovjek, katkada, skoro da nije mogao ništa mijenjati u takvom usudu, bez obzira na htijenje i sklonost. On je morao ići tamo gdje ga je val vremena usmjeravao. Njegovo odupiranje moglo je imati samo kobne posljedice. Trenuci koji bi bili povoljni da se čovjek uklopi u opći smjer kretanja, ukoliko ne bi bili iskorišteni, prerasli bi u valove koji sa sobom valjaju čak i ono što leži na dnu korita tog vremena dok ono miruje, a kad vrijeme postane složeno i pobjesni, onda postoji sasvim malo mogućnosti da se čovjek odupre tim valovima, pogotovu ako nema većeg iskustva u «plivanju». Valovi će ga povući u sebe, progutati ga i izbaciti ga negdje na bespuće, kao svako drugo mrtvo tijelo ili panj. Izgleda da je tako nešto doživio i naš pjesnik, prosvjetitelj i kadija, Abdullah Drnišlija. On kao da i ne postoji, za carski Divan u Istanbulu, mada fizički egzistira. Posmatraju ga, za neko vrijeme, kao mrtvo tijelo ili nešto što nema vlastite snage, a našlo se u gomili koja se kreće. On kao da ne može ostati na jednom mjestu, ali ne može ni dalje ići. Njemu kao da ne dostaje snage, izgubljen je. Njega ne samo da treba podsticati nego i gurati pa i nositi. Noge su mu, izgleda, poodavno, postale ukočene, tuđe i skoro beskorisne. Razum kao da mu više ne koristi. Kao vrstan profesor i poznat van granica Bosanskog vilajeta, u Tripolisu (Liban) i cijeloj Rumeliji (Evropskom dijelu osmanske Turske), nije ostao nezapažen ni carskom Divanu u Istanbulu. Vlast osmanske Turske određuje ga za člana turske delegacije, ili, možda, za šefa te delegacije, koja će raditi na razgraničenju između osmanske Turske i njenih zapadnih susjeda u Evropi primjenjujući odredbe mirovnog ugovora iz 1698/99. godine. 4 Postaje rado viđen i u krugovima carskog Divana. Shvatljivo je da ga je njegovo poznavanje prilika u Bosni gurnulo u vrtlog političkih zbivanja, jer je odrastao u predvečerje najveće krize Osmanskog carstava. To je vrijeme kad su njegovo Sarajevo i Bosna bili bačeni, zbog surovih historijskih prilika, u najveći vrtlog historijskih zbivanja. 5
4 Ovaj historijski događaj obradio je Ešref Kovačević u svom radu pod naslovom, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog mira, Svjetlost, Sarajevo, 1973. Evgenije Savojski prodirući dolinom Bosne stiže u Sarajevo 23. oktobra 1697. u srijedu, u podne i zauzima grad. Sutradan, u četvrtak, u popodnevnim satovima pretvara

5

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

235

Njegovo poznavanje orijentalnih jezika, arapskog, turskog i perzijskog, djelovalo je povoljno za njegove direktne kontakte s ljudima koji govore tim jezicima. jer se svi istovremeno obrazuju na visokim obrazovnim institucijama osmanske Turske toga vremena. 6 Poslije nižeg i srednjeg obrazovanja, vjerovatno u domovini, uslijedila je visoka izobrazba koja mu je omogućila da krug njegovih poznanika bude dosta širok. Internatski tip školovanja na Sahn-i seman sa svojim dopunskim školama zvanim «tetimme ili musile-i seman»7 pomogao mu je da gradi prijateljstvo sa studentima iz najudaljenijih krajeva Imperije. To prijateljstvo i popularnost Abdullaha Drnišlije raslo je iz dana u dan. Prolazeći kroz razni tip škola, službujući u njima prema ustaljenom redu i pisanim zakonima. Od «haridž» medrese8 stiže na medresu «dahil» sa stalnim određenim primanjima od 40-60 akči dnevno. U tom svojstvu on prelazi iz Tripolisa u Libanu u Sarajevo. Nemirno stanje u osmanskoj Turskoj, stalni upadi neprijateljskih snaga, naročito u Bosnu i Hercegovinu, te popularnost Abdullaha Drnišlije djelovali su povoljno da se i sam nađe u takvom političkom košmaru. Njegovo poznavanje i našeg jezika i provjerena odanost, bar prividno, vladajućoj politici kao i dobro poznavanja pograničnih predjela, tvrđava i naselja, na što ukazuje i njegovo porijeklo iz Drniša, dalo mu je prednost nad ostalim potencijalnim predstavnicima osmanske Turske. Tako njegov ugled raste, mada na labavim političkim temeljima. To će on kasnije osjetiti, jer će biti zaboravljen i život provoditi u materijalnoj bijedi. S vremena na vrijeme on će popravljati svoj materijalni položaj, vjerovatno na intervenciju svojih prijatelja, građana širokih slojeva i predstavnika administrativne i političke vlasti, ne samo Bosne i Heregovine nego i Beograda, Elbasana, Janjine itd., jer kad se sa svih strana interveniše da mu se dodijeli kakav posao, pa makar i mjesto kadije u Srebrenici, a on bivši tako ugledna ličnost, koja je «učinila neograničene usluge Turskoj», to postaje neshvatljivo. Njegov kontakt
u prah i pepeo mesdžide, džamije i sve veće i glavne objekte. Vidi više: A. Bejtić, ‘’Iz Drnišlijina Zbornika bosanskih memorijala 1672-1719’’, Anali I, GHB. Sarajevo, 1976., knjiga IV, str. 177. i dalje. Vidi više: dr. Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV do XVII vijeka, (Sarajevo, Mostar, Prusac), Sarajevo, 1988., str. 85-111., posebno str. 97 i 101, zatim 31-33. Isto str. 97; Halil Inadžik, Osmansko carstvo, prevela Milica Mihajlović, Beograd, 1974. godine, str. 236-245.; Ismail Haki Uzunčaršili, ‘’Osmani devletinin ilmiye teškilati’’, Turk Tarih Korumu VIII seri, Ankara, 1965., str. 11-17. Vidi više: M. Kemal Ozergin, Eski bir ruznameye gore Istanbul ve Rumeli medresleri Edebiyat Fakultesi Matba’asi, Istanbul, 1937., str. 63.

6

7

8

236

Omer Nakičević

sa najvišim prestavnicima Austrije i njenih saveznika, koji su se našli na protivničkoj strani Turske u danima tih sukoba, njegovo naseljavanje raje po pograničnim krajevima s uspjehom, kako navode sve molbe u kojima se interveniše za Abdullaha Drnišliju, njegov ostanak u Sarajevu, a ne povratak u Istanbul, niti prelazak na drugu veću dužnost, što bi bilo normalno očekivati, govori o vrlo sumnjivim političkim spletkama. Napokon i njegovo odvođenje u Istanbul, ne po njegovoj volji nego na zahtjev carskog Divana u pratnji tatara, dovodi u pitanje ispravnost njegova posredovanja oko izmirenja i razgraničenja granice između Turske i njenih evropskih susjeda. Govoreći o Abdullahu Drnišliji Alija Bejtić kaže, između ostalog, da je Drnišlija bio, muderis, ordijski i građanski kadija i prijatelj pjesnika Sabita Užičanina za vrijeme studija u Istanbulu, da je završio nauke visokog stepena na Fatihovu Musile-i sahnu u Istanbulu, predavao na medresi Imam-i sultan u Istanbulu i da se vratio roditeljima u Sarajevo i porodici preživjeloj u sarajevskoj katastrofi oktobra 1697. godine, da je po zaključenju mira u Karlovcima 26. januara 1699. godine učestvovao u svojstvu ordijskog kadije i kao član turske delegacije na utvrđivanju državnih granica s Austrijom i Venecijom, a potom da je izvršio katastarski popis zemljišnih posjeda duž tursko- mletačke granice, da je 22. novembra 1700. godine postavljen za profesora na Malkočevoj medresi u Sarajevu i tu ostao na službi preko 18 godina držeći i javna predavanja za odrasle u Skender-pašinoj džamiji, da je izradio i ostavio zbornik dokumenata (najviše memorijala) Porti iz perioda 1672-1719, kada mu se izgubio svaki trag. 9 Otuda će naš zadatak biti da “prošetamo” zajedno sa Abdullahom Drnišlijom kroz dokumenta njegova službovanja, kroz sadržaj njegovih molbi i molbi njegovih sugrađana u vezi sa zaposlenjem, da li je službovao samo u Sarajevu ili, možda, i u drugom mjestu, da li je zaista ostao 18 godina u Malkočevoj medresi, da li je učestvovao u pobuni ili se družio sa buntovnicima, da li mu se gubi svaki trag 1719. godine ili, možda, i prije, dobivši posljednju obavijest, pa možda i svileni gajtan posebne namjene, itd. Zanemarujući dosje ranijih njegovih kretanja, čitamo u jednoj molbi (arzu) da se ranije premješteni iz Tripolisa u Libanu, odnosno Šamu, sarajevski kadija, Abdullah-efendija Drnišli-zade uzme za profesora u Malkoč medresi u Sarajevu (…) zatim da je on veoma učen i pošten, ali je zbog nedavne neprijateljske najezde (na Sarajevo), prestao da prima na ime plaće bilo
9 Alija Bejtić, Pjesnik Sabit Alaudun Užičanin, kao sarajevski kadija i bosanski mula, Anali GHB, knjiga II-III, Sarajevo, 1974., str. 15.

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

237

šta, a sam ima brojnu porodicu pa se moli da se primi na istu medresu kao što je i on isto molio. 10 Bez obzira na način postavljenja u prosvjeti i sudstvu u periodu osmanske Turske, to jest da sam tražilac zaposlenja podnese molbu, a iza toga mogu i sami građani, ipak, kod Abdullaha Drnišlije javljaju se kontradikcije i nelogičnosti. Obrazovan i učen, a ne radi, obavljao tako visoke funkcije, a ostao bez posla, brojna porodica, život skup a on nema nikakvih primanja. Zašto? Da li zbog opće nedaće u zemlji koja je nastala poslije najezde Savojskog i spaljivanja Sarajeva, ili je Abdullah nepoželjna osoba Porti, pa se iščekuje provjeravanje? Da li je sudbina ljudi koji zanemaruju svetu dužnost, ličnu obrazovanost i obrazovanost drugih.11 Da li je to nekakva kazna koja proistječe iz prirode zakonitosti ili je to stav svojstven općoj krizi i uzdrmanoj ekonomiji osmanske Turske? Sarajevski kadija i, vjerovatno, lični prijatelj Drnišli-zadeta, također, obraća se Porti u želji da posjeti carski Divan na predmet, jer molba ranije podnijeta mogla je biti zabačena i zaboravljena. I on ističe da je Abdullah Drnišlija profesor u rangu profesora stepena dahil medrese, 12 vrlo učen i pošten, a da ne prima od medrese ni pare na ime vazife (plaće). Međutim, on je po nalogu Porte otišao da primi od austrijskog cara sve zemlje koje su i prije bile pod vlašću Porte, kao i da uredi granicu, sukladno mirovnom ugovoru, što je «on i savjestno učinio». S te strane on zaslužuje i svaku pažnju Sultana. On je nedavno zajedno sa defderdarom bosanske hazne (blagajne), Mehmed-efendijom, učinio velike usluge dinu i devletu (državi), kada su njih dvojica na osnovu visokog fermana, na te zemlje naselili raju i time učinili ih (sandžacima Krku, Klisu i (?)… Zbog nedavne neprijateljske okupacije, on je prestao da prima plaću na ime medresanske službe (…) pa
10 Molbu je potpisao Abdullah, kadija sarajeva. Vidjeti sidžil Sarajeva (ankarski sidžil) zbirku 119, 121, 53/2, 1114/1702, str. 128-129, knjiga 2 u prijevodu Abdulaha Polimca, GHB, Sarajevo. Prema mišljenju hanefijske pravne škole obrazovanje drugoga ima prednost nad ostalim djelatnostima. Razrađujući tu činjenicu Mustafa b. Husejn b. Mustafa, Mostarac, Stočanin (Mustafa b. Husayn b. al-hagg Mustafa al-Mostari al-Istolčavi) kaže dajući diplomu jednom od svojih učenika: «Neka ti je prosvjetno-obrazovna služba preča i važnija od svih drugih poslova i potreba! Budi tačan i ustrajan u vremenu održavanja predavanja! Neka ti to bude najveća obaveza! Predavanje smatraj kao nešto što ti sprečava svaki drugi posao ovog svijeta…» Rukopis broj: 320, GHB Sarajevo, str. 10. Prima 40 akči dnevno pa naviše, kao što je ranije rečeno.

11

12

238

Omer Nakičević

je zbog toga u velikoj neprilici, da je za žaljenje, a ima brojnu porodicu (…) On zaslužuje da mu se ukaže milost.13 Ovaj sarajevski kadija donosi nove podatke o ličnosti Abdullaha Drnišlije i njegovim zaslugama. On, Drnišlija, ne samo da je profesor Malkoč medrese nego je i kadija, a ne prima ništa. Ovaj sarajevski kadija nastupa u ovoj svojoj novoj preporuci u vidu molbe, ali nastupa diplomatski, pa podsjeća Portu na Drnišlijine usluge kod preuzimanja gradova i rada na razgraničenju, da je radio veoma savjestno i zaslužuje, bar zbog toga, pažnju Porte. Porta je ostala skoro potpuno gluha na ove molbe, što nas podsjeća da Abdullah Drnišlija nije bio povoljan Porti. Porta je vjerovatno preko svojih drugih kanala dobila i druge podatke o ovome svome predstavniku i na osnovu toga unijela u njegov dosje više crnih tačaka. One su takve da se na ovog kadiju, Drnišliju, profesora i njena predstavnika gleda s pozicije posmatranja. Biće za sada da se o tome ništa ne kaže. Uostalom šta znači za vrhovnu administraciju osmanske Turske što će jedna osoba ostati bez posla ili što će jedna od tolikih škola u Sarajevu raditi ili ne raditi. Važno je da joj mirovni ugovor daje predah. Kontaktiranje austrijske visoke vlasti od strane Abdullaha Drnišlije, njegov odnos prema raji i duže zadržavanje u Sarajevu svakako izaziva sumnju. Ali kako ga kazniti? Potpis ostvarenog ugovora još se nije ni osušio na dokumentu, a njegovu potpisniku omogućiti pakao, previše je rano. Treba šutjeti i sačekati. Sam Abdullah Drnišlija kao da ne shvaća šta se dešava s njim. Ne može da razumije zašto ga Porta drži tako dugo postrani? Zašto mu ne osigura mjesto ‘’dahil’’ profesora u Malkočevoj medresi u Sarajevu? Zar je potrebno da stalno moljaka? Pomirio bi se da živi sa porodicom i sa 40 akči dnevno, umjesto 200 ili 300 koliko prima kadija njegovog ranga. On ne postavlja kod primanja plaće ni da li su akče čuruk 14 (falsifikat), kao što to čini njegov suvremenik Muzaferija, profesor i javni predavač u Carevoj džamiji u Sarajevu. On ne postavlja ni odakle će mu se isplaćivati taj iznos. Neka to bude i iz prihoda džizje na bosanske Cigane kao i kod Muzaferije. Neka one budu i čuruk akče, što neminovno povlači za sobom i umanjenu vrijednost. Međutim kako su i takve akče u opticaju, to i život od ciganske džizje neće prouzrokovati nikakvu nepriliku. Važno je da se živi i održava goli život u
13 14 Ova molba je dostavljena 10. rebiu-l-ahira 1115/27. augusta 1703. i nju je potpisao sarajevski kadija Abdullah. Sitni turski novac koji je tada bio u opticaju mogao je biti i falsifikat, ali je ipak priman uz stanovitu umanjenu vrijednost.

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

239

tako teškom vremenu. Svojom drugom molbom Drnišlija oživljava sliku svoga kretanja u službi. Govori s posebnom pažnjom o radu na razgraničavanju između dva protivnika. On bi, kaže, «rado došao u Istanbul, ali nema sredstava za put», a Sarajevo je udaljeno od Istanbula preko četerdeset konaka. On se na takav put ne može uputiti. Ponizni, siromah, Bosanac, Drnišlizade Abdullah, kako se potpisuje, nada se da će imati sreće da se vrati na istu službu i ponovo osjeti težinu četerdesetak akči u svojoj ruci. Kada je njegov prijatelj Abdullah, sarajevski kadija, zamolio Portu da se i Drnišliji da posao, davno je to bilo. Sada Abdullah Drnišlija lično dostavlja svoju molbu da bi posjetio Portu da i njemu treba živjeti. Četiri godine su prošle kako on iz godine u godinu obnavlja svoju molbu. Nema tu ničega neprijatnoga, jer se mora živjeti. 15 Još jedna godina je prošla, Porta ostavlja Drnišliju da se snalazi kako zna. On to i čini, i on je uporan. Djelemično mijenja taktiku. Kako nema koristi od molbe, intervencija i pisanja sarajevskog kadije, njegova prijatelja, Drnišlija podgrijeva mase. Kada široke mase združene u jedan glas zaviču, njihov glas će se čuti i do Istanbula. Takvu zajedničku molbu koja pomalo zvuči na protest, nemoguće je odbiti. Svakako da on ovaj korak preduzima u dogovoru sa kadijom Sarajeva koji jedini može i ima pravo da proslijedi taj zahtjev. Teško je provjeriti da je masa ovaj puta došla pred mahkemu (sud) kao što se navodi u molbi «mahzaru», ali svakako je bilo nešto, jer i sami kadija mora da se ogradi od eventualne kasnije odgovornosti. Ovakvi zajednički zahtjevi uzdrmavali su Carevinu.. Takav način traženja prava postao savremenim oružjem u svrhu ostvarenja nekih ciljeva, mada su ti zahtjevi često bivali iskonstruisani. Za Portu oni su bili javni mitinzi i protesti, iako ona to nije priznavala. Pa, ipak, ponekad bi ih Porta okarakterizirala smutnjom, neredom i prekršajem. Ovdje se ponovo postavlja pitanje kako Abdullah Drnišlija dolazi u kontakt sa svojim prijateljima iz dalekih krajeva, Beograda i drugih značajnijih uporišta osmanske Turske, u Rumeliji toga vremena? Kako je zagrijao predstavnike vlasti toga vremena, administraciju i druge koji su značili nešto u tim mjestima i pokrenuo ih da rade za njega kao profesora i kadiju? Zašto
15 Isti izvor, br. 124 121 55/1 1115/1703, knjiga 2, str. 132. Sliku teškog ekonomskog stanja građana Sarajeva najbolje predočavaju zahtjevi građana Porti da im pritekne u pomoć. Radi ilustracije vidjeti: Zejnil Fajić, ‘’Stanje sakralnih i prosvjetnih objekata u Sarajevu razorenih za vrijeme provale Evgena Savojskog’’, Anali GHB, Sarajevo, knjiga VII-VIII, str. 89.

240

Omer Nakičević

to nije uradio i ovaj puta preko Sarajeva, nego preko Beograda, ‘’Daru’l-džihada’’, kako se Beograd često nazivao u dokumentima toga vremena? Nije li ovdje posrijedi nešto treće, ili se, ipak, radi o ličnosti Abdullaha Drnišlije? Kao po nekom strogo određenom redu, Porta je razmatrala ovakve molbe samo jednom godišnje, ili je, pak, podnosilac imao pravo da se obrati Porti samo jednom godišnje. Mahzar Beograđana upućen je godinu dana kasnije iza posljednje dostavljene molbe Istanbulu. Istina je da ovo ide u prilog praksi uobičajenog naimenovanja, jer su viša zvanja u prosvjeti podlijegala reizbornosti. Svako se morao potvrđivati svojim radom, a reizbodnost je praktikovana svake druge godine, a ovdje se osjeća podnošenje zahtjeva skoro svake godine. Ovaj put, molbu su uputili ulema i ugledni građani Beograda, gdje stoji u podnesku: sva ulema, dobri ljudi i građani Beograda (uputili su molbu Sultanu) moleći: “Da je Drnišli-zade Abdullah-efendija dobar profesor, Sarajlija, stekao velike zasluge kod Porte time što je, u vezi sa zaključivanjem mirovnog sporazuma, okončao sve pogranične sporove. Osim toga, on je pograničnim naseljavanjem tih predjela, rajom, sredio tamošnje prilike.” Beograđani su zamolili da se on postavi za hakima (kadiju) u Beogradu na mjesto Karčedži-zadeta, koji je već previše ostario i iznemogao. Budući da je Drnišli iz susjednih krajeva (Bosne), oni dobro znaju da je on pošten, pouzdan i iskren i nadasve din-dar (vjernik), učenjak, čime se ističe nad svim svojim vršnjacima.16 Pitanja za pitanjima se redaju. Da li je Abdullah Drnišlija, zaista, ostao toliko vremena bez posla, ili je ipak bio u međuvremenu i profesor Malkoč medrese, budući da se ovaj molilac u brojnim mahzarima uvijek veže za ovu medresu i njegovo ranije zanimanje, pretpostaviti je da je ipak radio baš u ovoj školi. Pa, ipak, ako je pošten, zašto se toliko insistira na njegovu poštenju i obrazovanosti, a ona treba da su Porti od ranije poznati. Nije li položaj kadije Beograda kao i Sarajeva previsok položaj za Abdullaha Drnišliju, jer su ova dva grada i još neki gradovi Rumelije (evropske Turske) u rangu sa primanjima od 500 akči dnevno a na taj se položaj mogu postavljati samo profesori Sahna, vrhunske škole osmanske Turske u Istanbulu, a ne oni koji su samo završili ovu školu i nisu prošli određeni put promoviranja u viša zvanja, ili mu se time misli dati neko sporednije mjesto beogradske mahkeme (suda). Budući da se ovdje spominje i ime mule, to znači da bi se moglo misliti na najviše zvanje u hijerarhiji sudstva.
16 Dokument je datiran sa početkom muharema 1119/ 1706-7, ista zbirka br. 148, 121 66/2 1119/1706., knjiga 2., str. 161.

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

241

Bez obzira na sve okolnosti oko postavljenja Abdullaha Drnišlije, on je morao za sve ovo vrijeme nešto raditi. Alija Bejtić govori u svom prvonavedenom radu, da je jedno vrijeme Abdullah bio opunomoćeni kadija, što znači da on nije dobio službeno postavljenje Istanbula. On kao vrstan kadija, obrazovan i poznat, nalazio je sebi kakva-takva posla, prije svega administrativne prirode. Austrougrasku okupaciju i upad Savojskog doživljavali su građani pojedinačnih mjesta u Bosni na različite načine. I mada okupacija prestavlja smak svijeta za cijelu Bosnu, kako su je okarakterisali, Muzaferija, sarajevski profesor, i još neki drugi, to su je neki doživljavali da pokažu svoju hrabrost. Nisu svi bježali ispred nadmoćnog neprijatelja. Pa i samo Sarajevo, kako nam pišu hroničari, sačuvalo je uspomenu na 400 branitelja tvrđave Hodidjed u koju neprijateljski vojnici nisu mogli prodrijeti. Takav sličan slučaj prenosi nam na neki način ovaj Abdullah Drnišlija, profesor i kadija, obraćajući se Porti u ime građana, branilaca tvrđave Tešnja, sa potpisom «Drnnišli-zade Abdullah, profesor». Ne ulazeći u pitanje kako je on mogao potpisati ovu njihovu molbu i kako ju je proslijedio, jer tako nešto mogu sprovesti samo ovlaštene kadije, zaključujemo da je Abdullah Drnišlija bio, u najmanju ruku, veoma stručan i popularan u oblasti korespondencije i sudstva. Odakle da se njemu obrate branioci tvrđave Tešanj molbom, da proslijedi njihove želje carskom Divanu i nama, na neki način, ostavio zabilješku o odbrani ove tvrđave i njena izgleda. Odakle, ako ne pretpostavimo, da nije tada vršio kadijsku službu, ako ništa drugo, a ono, bar, da mu se omogući da i on zasluži nasušni hljeb. Za obavljanje posla ne znači primati mito niti sadaku (milostinju), makar primljeni iznos ne odgovarao učinjenom poslu jer obje strane shvaćaju da su i jedna i druga u teškoj situaciji. Znajući njegove materijalne prilike, čija su i kuća i sve drugo spaljeno ognjem neprijateljske armije prilikom spaljivanja Sarajeva, a i nepritjecanjem u pomoć Porte davanjem zaposlenja, iznalazili su mu, vjerovatno, prijatelji neki posao, ako ustvrdimo da tada nije bio ovlašteni kadija. Na taj način mogli bismo shvatiti odakle baš on prenosi želje branilaca Tešnja. Ovaj podatak navodi i Alija Bejtić i kaže: „Nailazimo i na jedno iznanađenje u god. l7l0.: Abdullah Drnišlija sreta se na položaju kadije u Tešnju. Tada, upravo mjeeca ramazana 1122. h.g., okt/nov. 1710. u svojstvu tešanjskog kadije dao je arz uz mahzar naroda iz Tešnja da se za čiraka 35 čuvara tvrđave u Tešnju postavi Mehmed-aga Imamović, koji se zajedno sa svojim ocem, braćom i svojim ljudima istakao u odbrani tvrđave za vrijeme osamnaestodnevne opsade i tučnjave topovima

242

Omer Nakičević

i kumbarama od strane Nijemaca (to je oktobar-novembar 1697.) i koji je u toj istoj opsadi izgubio u vatri sve što je imao. U tom arzu, koji sadrži još niz pojedinosti zanimljivih za Tešanj i tešanjsku tvrđavu. Drnišlija se ovako potpisao: «Drnišli-zade Abdulah al-mudarris va al-mutasarrif bi Tešne ta’bida», da bi u fusnoti (40) Alija Bejtić napisao: »Nisam mogao dokučiti šta znači kao sudski termin ono ’ta’bida‘ koje u leksičkom smislu znači ’stalno, vješto‘. Moglo bi biti da označava kadijsku službu na neodređeno vrijeme, ali mi, ni u izvorima, ni u literaturi nisu poznati slučajevi kadije u Osmanskom carstvu kojim bi kadijska služba u nekom mjestu bila dana na trajno vrijeme.» Međutim Alija Bejtić nije primijetio da je ovaj termin «tabi’inde» ovdje dat u lokativu, što znači Drnišlija Abdullah, muderris i mutesarrif tvrđave Tešnja 17 Ovdje se moramo dotaći još nečega veoma važnog za ličnost Abdullaha Drnišlije. Ešref Kovačević razrađujući u svom radu pod naslovom ‘’Branioci bosanskog pašaluka’’18, rješenje pograničnih sporova, na jednom mjestu kaže:’’…Ispred sudske klauzule nema kadijskog pečata. Na završetku ovog rukopisa Hudud name, nalazi se samo pečat predstavnika suda – kadije Abdullaha’’, da bi u fusnoti napomenuo: ‘’O ovom sarajevskom kadiji nemamo više nikakvih podataka.’’ 19 Ešref Kovačević donosi u izvornom jeziku ovu Hududnamu, navodi i potpis ovog kadije te spominje da je tu stajao i pečat 20 dok u prijevodu kaže sljedeće: ‘’Sve što je u ovoj ispravi odgovara stvarnom stanju u potpunosti, a ja sam ponizni rob Uzvišenoga Boga, Abdullah, zamjenik kadije (zadužen) za granice pokrajine Bosne od strane onoga kome pripada zapovijed. Neka mu bude oprošteno! (pečat) Abdullah. ‘’ 21

17

18 19 20 21

Alija Bejtić, Sarajlija Abdulah Drnišlija i njegov Zbornik bosanskih memorijala 1673-1719, Radovi, knjiga LX Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 19, str. 201-241. (Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1977.) Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka, Sarajevo, 1973. godine. Ešref Kovačević, n.d. str. 6. Isto str. 207. Isto, str. 274 Vezir Hududdži Halil-paša 1110/1698/99. Rođen je u Istanbulu. Vidi više: A. Bejtić, ‘’Iz Drnišlijina Zbornika bosanskih memorijala’’; Anali I GHB, Sarajevo, str. 184.; E. Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka, Sarajevo, 1973., str. 6. koristeći Muvekitovu hroniku, Tarih-i Diyar-Bosna, str. 120, 121.

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

243

Imajući u vidu ranije sadržaje izloženih i otposlanih podnesaka Porti, bilo da ih je podnio Abdullah Drnišlija ili neko drugi, i podatke u ovom radu Ešrefa Kovačevića, sa sigurnošću možemo zaključiti da se radi o našem profesoru, kadiji i hakimu Abdullahu Drnišliji. Štaviše, ne bi bilo ni malo nelogično da je ovaj kadija i profesor objedinjavao ove obje službe i u Sarajevu, kao što ćemo ga vidjeti kasnije da to pokušava ostvariti i u Beogradu. U molbi koju sačinjava na osnovu zahtjeva branilaca tvrđave Tešnja, stoji, između ostaloga: ‘’Kada je Nijemac zauzeo Sarajevo, tukao je tvrđavu (Tešnja), topovima i kumbarama osamnaest dana. Kada je tvrđava bilo opsjednuta, Imamoglu Mehmed-aga pokazao je veliko junaštvo i umješnost. Za vrijeme opsade i u toku navale, sve što je imao pogorelo je. Ostao je bez ičega. Tako je on učinio mnogo usluge državi i dinu, a na kraju ostao praznih šaka. Ova carska tvrđava sastoji se od dva sprata. Nju je potrebno više čuvati. Donja trđava, tzv. Frenki je u zemlji. U gornjoj trđavi koja je uzdignuta i visoka, za vrijeme borbe spomenuti Mehmed-aga utvrdio se u nju sa pratnjom i svojom braćom. Iz nje se mnogo pucalo na prokletog neprijatelja. Za stečene zasluge u ovoj borbi, vezir, muhafiz Bosne, Halil-paša22 postavio je trideset nefera u toj tvrđavi, a za njenog agu (oficira) postavio spomenutog Mehmed-agu. Tada je on poslao arz (molbu) da se izdaju berati, ali sve do danas ti berati nisu stigli. Oni se nadaju da će im berati stići. Moli se Porta da se izadaju berati, jer su ovi branitelji to zaslužili. 23 Napisano mjeseca ramazana 1122/1710. Drnišli-zade Abdullah, profesor’’. I ova godina je prošla. Drnišli-zade ponovo čeka na milost Porte. Ni zahtjevima beogradskog stanovništva kao da nije bilo udovoljeno. Drnišlija Abdullah ne oklijeva.On traži nove snage koje bi pokrenule zahtjev, a naći nekoga da udruženo plače kad svi plaču, nije teško. Njihov glas je lahko usmjeriti. Treba pokušati. Sve prilike treba iskoristiti u odašiljanju molbi punih plača i teškog stanja, ali isto tako i carski Divan u Istanbulu zna da prelazi, ponekad, prešutno preko toga. Ovo kao da je postalo neka vrsta pomodarstva, jer skoro ne nalazimo ništa drugo u sidžilima Sarajeva toga
22 Vezir Hududdži Halil-paša 1110/1698/99. Rođen je u Istanbulu. Vidi više: A. Bejtić, ‘’Iz Drnišlijina Zbornika bosanskih memorijala’’; Anali I GHB, Sarajevo, str. 184.; E. Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka, Sarajevo, 1973., str. 6. koristeći Muvekitovu hroniku, Tarih-i Diyar-Bosna, str. 120, 121. U potpisu Drnišli-zade Abdullah, profesor. Ista zbirka, brojevi: 164, 121, 74/2, 1122/1710, knjiga 2., str. 176. Napisano mjeseca ramazana 1122/1710.

23

244

Omer Nakičević

vremena doli traženja pomoći zbog ovoga ili onoga. Društvo kao da ništa ne radi, kao da mu je neko drugi, mjesto njega, dužan raditi. Profesori, učitelji, vojnici, hatibi, imami, mujezini i svi drugi koji su bili nekada vezani za administraciju u prvim su redovima zahtjeva. Zanatlije, raja i drugi traže da se oslobode davanja koja su davali, jer su i oni stradali za vrijeme provale Evgena Savojskoga. 24 Država čiji su skoro svi prihodi počivali na ratnom plijenu, a njega već poodavno nema, zatim na raznim dažbinama građana koji ih se sada nastoje osloboditi, nema drugog izlaza nego da oklijeva sa odgovorom. Pa ipak neka još neko progovori za Abdullaha Drnišliju. Ovaj put bit će to najveći prestavnici Bosne, sandžaka Janjine i Elbasana. Pred njima se neće ostati zatvorenih usta, jer oni su ti koji učestvuju u sprovođenju carske osmanske politike u Rumeliji, bar prividno. Njihova riječ, valjda, će imati odjeka. I, doista, svi oni zajedno, u formi pisanog dokumenta nađoše se zajedno u podnošenju arzuhala. U potpisu je naglašeno: ‘’Svi mir-i mirani, ulema, dobri ljudi, službenici deftera i divana, zaimi i timarlije, nastanjeni u vilajetu Bosni, dostavili su Visokoj porti arzuhal: ‘’Visoko cijenjeni Drnišli-zade Abdullah-efendija, o kome je u mahzaru riječ, spada u red sarajevske uleme. On je iz redova uvaženih muderrisa koji su se nauci posvećivali od rane mladosti. Pored toga, on je tri uzastopne godine radio u carskoj službi sprovodeći odrebe mirovnog ugovora u pogledu granice, a nakon toga kada se pokazala potreba da treba izvršiti popis stanovništva, opet je on određen. On je do sada mnoge usluge učinio Porti. Kada je navedeni neprijatelj bio zauzeo Sarajevo, sve što je imao Drnišlija, izgorjelo je. Pa sada nema od čega da živi sa svojom brojnom porodicom. On je iz svake ruke pouzdan i dobar, pa su zbog toga zamolili (podnoseći mazar) da mu se car smiluje i pomogne mu. Zamolili su da mu se dadne nešto od čega će živjeti kao profesoru Careve medrese, pošto je završio Sahn (univerzitet ) u Istanbulu. U tom smislu se podnosi Visokoj porti arzuhal da se ona smiluje i izda ferman! Dokumenat su potpisali: Seid Mustafa, bivši kadija i defterdar Bosne, Mehmed, zatim Osman, mutesarrif Elbasana i Selim, mutesarrif Janjine.’’ 25
24 Oko 6.500 odabranih boraca za samo 18 dana (od 12. do 30. oktobra 1697. godine) izvršili su prodor dolinom rijeke Bosne do u Sarajevo. Prema zabilješci Abdullaha Drnišlije, oni su bili u Sarajevu 13. oktobra a već sutredan ognjem sravnili grad. (vidi: A. Bejtić, navedeni izvor, Anali, knjiga IV, str. 178.; E. Kovačević n.d., str. 61. Ista zbirka broj 151, 121 68/2 1121/1709., str. 165, knjiga 2.

25

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

245

Vidimo da su svi stari poznanici nastojali da se Drnišli-zadetu pomogne. Ovi posljednji iznose i nove činjenice, da je Drnišli-zade svršio Sahn, najveću prosvjetno-obrazovnu instituciju u osmanskoj Turskoj iz koje su regrutovani najveći predstavnici prosvjete i sudstva, da je učestvovao u popisu stanovništva, vjerovatno radi uspostavljanja novih deftera i unošenje poreznih obveznika u raznim formama poreza i prireza. I oni iznose da je i njegova kuća izgorjela pri spaljivanju Sarajeva, pa je potrebno da mu porodica mora imati nekakve izvore za život. Oni ne traže ništa konkretno, jer ne znaju šta bi preostalo da zatraže s obzirom na ranija traženja, nego ostavljaju Porti da sama pronađe nešto. I ova godina je protekla bez odgovora, kao da nema mjesta Drnišliji u Bosni. Pitanje njegova zaposlenja, možda, dovodi u pitanje zaposlenje drugih osoba. Sasvim je normalno da se predlaže neko za neko zvanje i radno mjesto, ali je normalno da se predlaže i neko drugi i da se i za toga drugoga interveniše, međutim čudno je da odgovora nema. Dokumenti navode da Drnišlija traži 1709. godine posao preko Beograda, ali ni ovaj puta on to ne čini otvoreno, nego to čini neki Alija, kadija Beograda. Ovaj kadija navodi u ovoj molbi da je Jahja-pašina medresa u Beogradu, koja je u rangu visokih škola, ostala tih dana bez profesora. Raniji profesor te škole, Ibrahim-efendija, umro je, pa se moli Porta da postavi Abdullaha Drnišliju na to mjesto. Ovaj kadija ističe da je i šejhu’lislam dao svoj pristanak za to naimenovanje. 26 Još nije jasno da li je udovoljeno ovoj molbi i da li je Drnišlija imenovan za profesora ove škole u Beogradu. Posljednje stranice Drnišlijina dosjea unose nedoumice, jer ima nagovještaja da je Drnišlija pomalo i buntovnik koji koristi široke narodne slojeve. Sve je zavijeno tajnovitim velom. Dokumenti iz 1713. godine ukazuju na sljedeće činjenice: ‘’Šejh Murteza iz Beograda moli da se Abdullah-efendija postavi na medresu ‘Jahja-paše’ u Beogradu, a on (Abdullah) je istaknuti muftija Beograda već četiri godine. To je predložio i vezir Ali-paša. 27 Prema ovoj molbi ili izvještaju moglo bi se zaključiti da je Drnišlija postavljen nešto ranije za muftiju Beograda. Poštuje dokumenat dostavljen šejhu’l-islamu, na margini je zapisano: »da je šejhu Murtezau lično rečeno da se na medresu
26 27 Dokument je datiran sa 15. zu-l-hidže, 1121/1710. Ista zbirka brojevi 192, 191, 89/2-1121/1710, Knjiga 2., str. 205. Karayillan oglu Ali-paša, 1122/1710. Imenovan za valiju Bosne kad je razbijen tabor Moskovljana na obali rijeke Prut. Vidi: A. Bejtić, Iz Drnišlijina Zbornika…, Anali I, knjiga IV., str. 184

246

Omer Nakičević

on neće postaviti, jer je to carskom naredbom (ahd-i-humajunom) strogo zabranjeno, pa se ni ova medresa ne izuzima od toga. Spomenuti muftija koristi se ruljom Adem-paše. Treba mu staviti do znanja da se ne druži sa svjetinom, jer može izgubiti mjesto. Ovo nam je lično saopćio šejh Murteza u Edreni pa se ovdje i bilježi.’’ 28 Može se pretpostaviti da marginu, ako ne cijeli ovaj izvještaj šalje muhafiz Beograda, s čijim imenom ćemo se još jednom sresti. Iz dokumenata se jasno vidi da se ne mogu spojiti dvije visoke funkcije, muftija Beograda i profesor visoke škole, ‘Jahja-pašine’ medrese, zatim da su postojale podzemne snage koje su ometale Drnišliji da dođe i do ove funkcije, da njegov ‘’ljudski odnos’’ i miješanje sa svjetinom prestavljaju opasnost za vladajuću politiku. U takvim uvjetima njegovi naučni kvaliteti mnogo mu ne pomažu. Preostaje široko poznanstvo, što Drnišlija obilato koristi. A budući da nema namjere korigirati svoje stavove, to mu ni poznanstvo mnogo ne pomaže. Ono do čega je bilo njemu stalo, nije bilo omiljeno onima koji su ga doveli do ovakvog stanja. Nije moguće da je očekivao nešto bolje jer njegovo insistiranje na traženju posla kao da je bilo paravan njegovu djelovanju. Posljednje zauzimanje građana Sarajeva da mu se dadne nešto od čega će moći živjeti, uz isticanje njegovih zasluga, na razgraničavanju granica i ukazivanja na ranije usluge Porti, kada je bio opunomoćen za to, kao da je dovedeno u pitanje posljednjom rečenicom, ‘’… da su narod i raja bili s njim uvijek zadovoljni’’.29 Taj njegov odnos sa običnim građanima, svjetinom i rajom dovodio je mnoge ličnosti iz vrha Osmanske carevine u nedoumice. Takve suprotnosti Drnišlija nije mogao progutati, nije ostao miran. Odbrana pokazuje koliko može i kako zna. Izbjegao je ono što je najgore. Ostati bez posla može se dok je prijatelja, makar bilo i teško. Muhafiz Beograda, Ahmed, kao da interveniše, a u stvari optužuje ga riječima: «Drnišli-zade Abdullah-efendija, muderis Malkoč-efendijine medrese u Sarajevu, koji se ubraja među Sahn-i sem’an profesore30 (najveće profesorsko zvanje koje neko može ostvariti u osmanskoj Carevini), učen je, blag, pobožan i dobre je ćudi. On je do sada učinio mnoge usluge dinu i devletu
28 29 Ista zbirka, knjiga 2. str. 281, brojevi 121, 130/1, 1125/1713. datirano sa 26. džumade-l-evelom 1125/1713. Ista zbirka, knjiga 2, str. 174, br. 159, 129, 72/2 Zapisano 18 zu-l-hidžeta 1128/1716. ista zbirka, knjiga 2, brojevi 121, 148/1, 1128/1716. Ista zbirka, knjiga 2, str. 303, br. 121, 143/2, 1178/1716.

30

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

247

(vjeri i državi). Poznato je da je i kao profesor u Sarajevu i mula u Beogradu mnogo bio umiješan u nerede što ga je dovelo do smjene s položaja. Gore imenovni Abdullah-efendija zaslužio je da mu se učini dobročinstvo kako je i obično.’’ 31 Koliko dvoličnosti, koliko podvale!? Drnišli-zade je u rangu profesora Sahna u Istanbulu, miran, blag, dobar, i šta još ne, svi pozitivni kvaliteti su sabrani u njegovoj ličnosti, pa i neizmjerna dobra on je dinu i devletu učinio, što treba nagraditi, ali kako? Bile su to riječi izražene s puno cinizma. Beogradski muhafiz Ahmed pravi vješt uvod. Vjerovatno da ima dobro iskustvo u takvim spletkama. Nagli preoktret izaziva nemir i uzbunu. Tako mirno i milo lice kao profesor u Sarajevu i mula (muftija) u Beogradu mnogo je bio umiješan u nerede. Kao da se tu željelo reći ‘’pa šta bi on sada htio!?’’ Položaje i nove mogućnosti da spletkari i stvara nered u zemlji. Imao je prilike da se opameti. To ga je dovelo da je izgubio posao u Sarajevu i Beogradu. Šta takvoj ličnosti treba sada dati? Čime ga nagraditi. Ovaj sagovornik kao da je htio reći, da se Drnišliji dodijeli velika nagrada ‘’svileni gajtan’’, kakvim su nagrađivani nepoželjni. Ovaj muhafiz likuje dajući smjernice: Gore imenovani Abdullah-efendija zaslužio je da mu se učini dobročinstvo kao što je i obično (u ovakvim prilikama). Rano je da kažemo kako je završio Drnišli-zade Abdullah. Ne znamo šta je Porta preduzela, ili je ostala gluha. Porti kao da se ne žuri. Vjerovatno nije nikada ni odgovorila, ali je u dosje ovoga nezadovoljnika svakako unijela još jednu primjedbu. Dokumenti spominju da je Abdullah Drnišlija, bio i iduće godine u Beogradu, jer se muhafiz beograda Mustafa obraća Porti s prijedlogom da Drnišli-zadeta postavi za kadiju u Srebrenici.32 Svakako se približavamo kraju poraza Drnišlije Abdullaha. Tako obrazovan čovjek i takve sjajne prošlosti i takvih značajnih usluga spao je na to da mu se traži tako beznačajan položaj. Šta je mogao biti tako veliki ispad da se neko s položaja muftije Beograda prebacuje u jednu zabit i kasabu, daleko nižeg ranga od Beograda. Da li je tu bila, doista, dobra namjera, dati mu bilo šta samo da preživi, ili udaljiti toliko poznatoga buntovnika, a uz to i veoma obrazovanog, iz beogradske sredine, gdje ima odanih pristalica. Vjerovatno da je u pitanju ovo drugo jer će tamo imati manje prilike da se njegov glas čuje. Bolje ga je poslati u kakvu izolovanu sredinu nego ga ostaviti u metropoli, u centru svih zbivanja.
31 32 Zapisano 18 zu-l-hidžeta 1128/1716. ista zbirka, knjiga 2, brojevi 121, 148/1, 1128/1716. Ista zbirka, knjiga 2, brojevi 121, 132/2, 1129/1717.

248

Omer Nakičević

Svodeći svoj rad o Drnišliji Abdullahu Alija Bejtić navodi da se s Abdullahom Drnišlijom: ‘’… u međuvremenu, nešto krupno desilo, s obzirom na činjenicu da je u Zborniku bilo još slobodnog mjesta za interpelaciju daljnjih tekstova dokumenata.(…) Suditi je da je Drnišlija u tom vremenu ili otišao iz Sarajeva na neku novu dužnost (…) ili se razbolio i u umro’’.33 Bliži se vrijeme u kome će Abdullah Drnišlija biti upućen u sasvim drugom pravcu, gdje mu neće trebati ni sredstva za život jer će se drugi o njemu starati. Tada će olakšati muhafizu Beograda jer Drnišlije neće biti u Beogradu, zauvijek će napustiti beogradsku kaldrmu, prijatelje i pristalice Adem-paše, neće imati priliku da se druži s onima zbog kojih je, vjerovatno, izgubio položaj profesora i muftije, neće imati prilike da se miješa s onima s kojima se nije ni trebao miješati, a miješati se s njima je veoma sumnjivo i opasno. Najzad, jedno jutro stigao je carski glasnik s fermanom i mnogo toga nejasnoga. Donosilac fermana tatarin Kubeli Mehmed-aga, kamdži-baša (konjanik) predaje ferman Drnišliji i naređuje da odmah krene s njim u Istanbul. Vrata Stanbul-kapije u Beogradu otvorila su se širom da bi projurio konjanik tatarin Kubeli Mehmed-aga i odveo tužnog Abdullaha, jer na margini njegove molbe stoji: ‘’Prema fermanu koji je poslat po Kubeli Mehmed-agi, kamdži-baši, otišao je u Istanbul.’’ Time je dosje našeg profesora, kadije i muftije zatvoren. Ključne riječi: Abdullah Drnišlija, Drniš, historija Bosne, kadija, muftija.

33

Alija Bejtić, n.d. str. 229.

Životni put Abdullaha Drnišlije, profesora, kadije i muftije

249

Summary The life and times of Abdullah Drnišlija Abduallah Drnišlija was a well-known professor, judge, mufti and poet who got his education at the Sahn-i-Sem>an in Istanbul. According to available sources, he was involved in: - in a Commission which on the orders of the Porte received all Austro-Hungarian jurisdictions which were under Turkish rule before 1698/99. - in the establishment of borders between Turkey and its western neighbours in Europe according to the agreement from1698/99. - in the settlement of reaya in the sanjaks of Krk, Klis and other places. - then he was a signatory of Hudud-name (border agreement between Turkey and Austria). - worked in Istanbul Tripoli, Sarajevo and Belgrade. - he left behind information about castle in Tešanj - during the burning of Sarajevo by Eugene of Savoy, his property was destroyed and because of that he appealed numerous times to the Porte for employment but to no avail. The work of Abdullah Drnišlija can be traced until 1717 when muhafiz Mustafa from Belgrade suggested to the Porte to appoint him as qadi in Srebrenica. However, on the margins of the same document, it is written that according to the ferman sent by Kubili Mehmed-aga, Abdullah Drnišlija was sent to Istanbul. With that, his file was closed.

Meliha Teparić

DVA RESTAURIRANA KALIGRAFSKA ZAPISA ŠEJHA HFZ. NEZIR-EF. HADŽIMEJLIĆA
Motivacija da se učine napori u očuvanju naše „svete” i tradicionalne umjetnosti mogući su samo uz istinsku požrtvovanost, odanosti, ljubavi i svjesnosti „šaroliko obojenog” kulturnog, umjetničkog i civilizacijskog naslijeđa, što, htjeli to neki ili ne, oslikava nas ko smo i šta smo, ustvari, naš identitet. Šta je čovjek i koliko danas vrijedi može pokazati kroz to koliko svoju tradiciju čuva i njeguje. Podstaknuta, izučavanjem umjetnosti kaligrafije, da učini makar i minimalan doprinos za ispravnom valorizacijom iste, sa osjećanjem duga prema našim precima koji su činili toliko humanog napora u svom vremenu (što kod nas danas manjka, kada preovladava materijalističi interes, zapostavljajući se istinske vrijednosti!), ostavljajući toliko korisnih i smislenih stvari iza sebe koje su vrijedne poštivanja i čuvanja u vremenu kada nas je najmanje briga ko smo bili i šta smo sada, a ponajmanje šta ćemo biti. Možda čovjek i ne bi bio „budan” ili svjestan sebe, da mu sudbinski i s „naumom”’ Onog ko pokreće cijeli svijet, ne bude potaknut određenim situacijama i okolnostima da to čini. Pa tako je, valjda, i sa ovim umjetničkim radovima kaligrafske umjetnosti koji su se našli u restauratorskoj radionici kod prof. dr. Ćazima Hadžimejlića, na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Resturacija je prije svega jedna humana nauka koja uvodi čovjeka/ restauratora u jednu novu dimenziju, pružajući neizmjerno mnogo ushićujućih momenata, posebno kada je uspješno završen proces restauracije i kada se ugleda djelo kojem je s toliko pažnje, poštovanja i nježnosti prilaženo da bi se spasilo od propadanja. To je, možda, inicijacija da se ostavi ikoliko pisanog traga o ovim djelima kojima je životni vijek osiguran, pa barem narednih sto godina. Proces restauracije zahtijeva duboko upoznavanje i ulaženje u svaku poru umjetničkog djela kako onog fizičkog tako, neminovno, i onog drugog ne nevidljivog. Upoznavanje sa umjetničkim djelom, face to face, može se opisati kao neka vrsta vremeplova, odnosno, na neki način, susret sa umjetničkom dušom u nekoj drugoj dimenziji ponad ove, koja je to načinila u trenucima božanskog nadahnuća – pocebice ako se tu radi o „svetoj” umje-

252

Meliha Teparić

tnosti kao što je u ovom slučaju kaligrafija. Tako, umjetničko djelo postaje kao neka vrsta transfera ili konekcija sa umjetnikom davno prošlog vremena. Ako je pri tom riječ o radovima koji mogu značiti otkriće značajno i vrijedno za cjelokupno umjetničko naslijeđe Bosne i Hercegovine, te na taj način zahtijevajući da se preispita kompletan poredak ne samo na historijskom nivou već ponajprije sa umjetničko-estetskog aspekta. To je, možda, razlog i više da se načini jednim dijelom studija umjetničkog djela koje odmah na prvi pogled pokazuje svoju visoku kvalitetu, kao što su kaligrafski radovi šejha hafiza Nezir-ef. Hadžimejlića. Ovi radovi ne samo da su dragocjeni zbog svoje umjetničke kvalitete već ujedno su danas rijetki dragulji koji su, na svu sreću, preživjeli godine uništavanja ratovima i nemarom ovdašnjeg stanovništva, te su potvrda i dokaz koliko je ova vrsta umjetnosti dostigla stepen savršenstva, predstavljajući dragulj koji svjedoči o kulturi, duhovnosti i intelektu, napose identitetu nas Bošnjaka, prema kojoj se treba odnositi kao prema „svetoj relikviji”. Rad na restauraciji kaligrafskih djela šejha Nezira doprinio je dubljem upoznavanju sa samom ličnošću ovog kaligrafa, te prije negoli se osvrnemo na njegove radove dužnost je da se predstavi profil ili ličnost ovog umjetnika, duhovnjaka i pokornog Božijeg roba. Šejh Nezir je bio vrsni kaligraf, s pravom ga možemo tako zvati, živio je u periodu od 1876. do 1919., kroz svoj kratak životni vijek puno je toga postigao. Rođen je u Vukeljićima kod Fojnice, sin Huseinov; svoje srednjoškolsko obrazovanje završio je u medresi u Fojnici; govorio je arapski i turski jezik. Ljubav prema učenju Kur’ana bila mu je usađena od malih nogu, tako da je hifz položio pred šejhom hfz. Omer-ef. Palošem, za koga mu se majka udala nakon preseljenja njegovog oca; zatim je nastavio tradiciju svoga mentora te podučava mnoge hafizluku. Bio je imam Čaršijske džamije u Visokom, profesor kiraeta1 u Visočkoj medresi, a dekret šejha tekije u Visokom je dobio u periodu od 1914. do 1919. od šejha hfz. Numanagića, a koji je opet naslijedio od Hasan-babe Hadžimejlića (p.1899.), sina Mejli-babe (p.1854.), preko Husein-babe Zukića (p.1799) od drugog pira nakšibendija, Muhammeda iz Istanbula, silsile koja se veže za pira Muhammeda Behauddina Nakšibenda, preko Bejazita Bestamije, hz. Ebu Bekra es-Siddika, do plemenitog Muhammeda - Mustafe s.a.v.s.2 Bio je jako vezan za svog šejha s kojim je i zajedno radio.
1 2 Kiraet – lijepo, pravilno i skladno učenje ili recitiranje Časnog Kur’ana. Ovdje donosimo skraćeni pregled silsile šejhova, koja je preuzeta iz prevoda idžazetname šejha Nezira, objavljeno u Tarikatskom časopisu Kalemu’l-Šifa, ljeto-jesen, br 10-11.

Dva restaurirana kaligrafska zapisa šejha hfz. Nezir-ef. Hadžimejlića

253

Šejha Nezir ne samo da je imao znanja o Šerijatu nego se posebno isticao u tarikatu, hakikatu i marifetu3. Stoga ga šejh Numanagić postavlja za šejha tekije u Visokom, dok on odlazi u Travnik. Danas, kabur šejha Nezira se nalazi u Visokom u mezarju kod „Kamenog mosta”. Imao je tri sina: šejha Abdulhaka, h. Sulh-ef., h. Mehmed-ef. i kćerku Elifu. Šejh Nezir, po predaji njegovih nasljednika, bio je karakterna osoba, šutljiv po prirodi, te je tako svaka njegova riječ bila dragocjena i visoko vrednovana. Lice ove osobe zračilo je mladalačkim izgledom što je karakteristika „velikih” ljudi koji su svoje lice umivali konstantno – abdestili na abdest4. Kako je imao dara za umjetničko izražavanje koje se najbolje očitovalo kroz kaligrafiju, šejh Nezir je izbjegavao teške poslove kako ne bi izgubio osjećaj za lijepo pisanje.5 I zaista, na ovim umjetničkim ostvarenjima šejha Nezira osjeti se, pored svih onih kvaliteta kaligrafske umjetnosti, jedna posebnost, jedna energija, kao neka nevidljiva aura koja bdije, latentnost senzibilne duše ove skromne ličnosti kroz koju je prošlo Božansko nadahnuće i ispisano posvećenim perom - kalemom Njegov uzvišeni harf6. Ta nevidljiva, tiha, ali osjetna duša koja je ispisivala harfove kao da je jedan dio svoje energije utkala nikada ne napuštajući taj „posvećeni” prostor papira sa harfovima koji nisu od ovog svijeta, već potvrda o Božanskoj umjetnosti kreiranja, pa tako i na taj način svjedočeći o jednoj duši koja je bila odabrana da spozna suštinu Njegovog slova. Samo takva iskristalizirana duša može da dostigne taj nivo „usavršenog” pisanja Svetog Slova, to je, možda, i jedini mogući condicio sine qua non, da se dospije do te „svete” vještine.7 Šejh Nezir nije bio poznat u tadašnjim krugovima kao kaligraf i ne spominje se kao takav u bilo kojem pisanom tragu o njemu. Da se naslutiti da nije htio da se ističe svojim umjetničkim sposobnostima, da je pisao kaligrafiju iz najčistijeg poriva, kao jednu vrstu ibadeta, kao rezultat kontempla3 Tarikat je duhovni put koji ima za cilj spoznaju Allaha, dž.š.; hakikat je viđenje ne figurativne suštine i istine putem spoznaje; marifet je znanje o spoznaji, stanje u kojem je čovjek spoznao sebi kako bi spoznao Boga, dž.š. – TARIKATSKI SAVJETI I UPUTE, Rahim Serin i šejh Kasim Yagcioglu, UG Hastahana – tekija Mesudija, prijevod Zehra Bećiragić, 2004. Abdest – obredno pranje. Svi biografski podaci su preuzeti iz časopisa Kalemu’l-Šifa, ljeto-jesen br. 10-11, Harf je slovo arapskog alfabeta „Sveta vještina” pisanja podrazumijeva realizaciju pisanja sakramentalnog teksta u njapotpunijoj i najperfektnijoj razini Božanskog slova, sa svim estetskim i duhovnim premisama.

4 5 6 7

254

Meliha Teparić

cije o Bogu prožetu kroz ilham. Čini se da ovaj „sveti” čin pisanja - Sanctum Sanctorum, kao da je bio njegov najintimniji čin, jedan od dragulja spoznaje koje Uzvišeni šalje kao dar svojim iskrenim zaljubljenicima. Tako o umjetničkim ostvarenjima šejha Nezira imamo uvida kroz dva unikatna primjera medžme8 i za sada tri pronađena kaligrafska ispisa na papiru. Iako se ne zna tačno od koga je učio kaligrafiju, ali iz studija njegovog rada da se zaključiti ne samo da je imao talenta za umjetnost i estetiku (te da je taj talenat razvijao) već i da je učio pred velikim „majstorom” kaligrafije, što svjedoče njegovi radovi. Ko je bio njegov učitelj i da li je podučavao druge, zasad će ostati nepoznanica. Čak i u prvoj fazi umjetničkog izraza kaligrafaska kompozicija pokazuju zrelost u razmišljanju i komponiranju, a da ne uzimamo u obzir cjelokupni smisao rada i simboliku ispisanog teksta što je zahtijevalo još i teološku gnozu. Šejh Nezir njeguje osjećaj za proporcije, odnose, simetriju, jednom riječju sklad kojim odišu ovi radovi, harmonija i besprijekorna uravnoteženost. Pored toga on razvija svoj osobni stil, prepoznatljivost koja se očituje u izboru elementa kaligrafskih zapisa i svakako načina komponiranja. On potpuno vlada svojom kompozicijom, što potvrđuje da se na radi o amaterskom samoukom umjetniku, već pokazuje profesionalnost, odnosno ozbiljnost pristupanju samom radu, zrelost razmišljanja i intuitivnog. Ova dva kaligrafska zapisa od kojih jedno pokazuje njegovu početnu fazu, a drugo u roku od samo nekoliko godina njegovu „zrelu” najpotpuniju fazu umjetničkog izraza.

8

Medžma, (medžmua, majmua) zbirka ilahija pisana na arapskom jeziku.

Dva restaurirana kaligrafska zapisa šejha hfz. Nezir-ef. Hadžimejlića

255

Kaligrafski zapis „Muhammed” s.a.v.s.

Najraniji pronađeni kaligrafski ispis šejh Nezira datira iz 1893. godine (po Hidžri 1312.), ispis imena plemenitog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Kaligrafija je rađena na debljem papiru, veličine 30x30, sa evidentnim potamnjenjem zbog starosti. Ovaj artefakt je prilično bio u teškom stanju u jednoj početnoj fazi raspadanja, te je stručnom intervencijom restauratorskog poduhvata konzerviran i restauriran. Likovna kreacija odaje kružnu kompoziciju, u ogledalu ispisano ime Muhammeda, s.a.v.s., što pripada kompozicijama tzv. sulus musena9. Stilski pismo pripada jednoj vrsti dželi sulus pisma, sa izrazito debljim slovima, koja odaju utisak težine i masivnosti, ekspresinosti. Okolo ispisa nalaze se prateći dekorativni, ali i simbolički elementi kao što su tri petokrake zvijezde smještene u gornjoj polovini kaligrafije u vrhu, s lijeve i desne strane; u donjem
9 Musena je kaligrafija čiji tekst se ponavlja u ogledalu.

256

Meliha Teparić

lijevom dijelu nalazi se stilizirana predstava ćupa sa cvijećem, a nasuprot u desnom djelu stilizirani ibrik, ispod kojih prema sredini se niže potpis s lijeve i godina nastanka s desne strane. Cijela kompozicija je zaokružena stiliziranim, biljnim vijencem. Diskretno kolorisano, akcenat je u potpunosti stavljen na kaligrafski ispis, tako da su svi popratni dekorativni elementi sekundarnog značaja. Analizirajući raspored kompozicije da se zaključiti da je ovaj rad svjesno i s promišljanjem komponiran, da je šejh Nezir izoštrio estetski osjećaj za kompoziciju, odnose i sklad. Kompozicija pokazuje cjelovitost, jednu koherentnu masu, koja unutar sebe posjeduje igru različitih debljina linija, kaligrafskih formi koje odaje jedan snažan i čvrsta karakter što je, možda, više karakteristika kufija10, iako je ovdje u pitanju kurzivno pismo. Igra ovih linija nije statična, ona je u pokretu i snažnom ritmu, koju bismo mogli porediti sa likovnom predstavom neke figure u pokretu ili akciji. Čak i više od toga jer su u pitanju apstraktni oblici koji formiraju neke nove forme koje ne nalazimo uprizorene u stvorenom svijetu. Možda bi centralna kompozicija sa simetričnim odnosima u zapadnoj umjetnosti bila i suviše statična i monotona, to ipak nije slučaj sa kaligrafskim formama koje na neki način i zahtijevaju takav odnos da bi pokazale uravnoteženost i uzvišenost porijekla kaligrafskih formi i njenu ljepotu, tako označavajući njenu estetsku vrijednost. Ovdje simetričnu kompoziciju oko koje posmatra ne razdjeljuje na dva jednaka djela, svojom upletnošću zalazi i u jedno i u drugo polje, ne razdjeljući je na lijevu i desnu stranu, već stvarajući tako jednu cjelovitu masu. Ova kaligrafska kompozicija nije nastala po nekom shematskom i kanoniziranom modelu komponovanja, ispisani tekst nije tek puki krasnopis imena plemenitog Poslanika, svaki element ovog djela ima svoje duboko ezoterijsko, simboličko značenje, koje je utemeljeno na spoznaji. Ovdje se susrećemo sa konceptom bipolarnosti što se očituje kroz estetski primat kao vizualni identitet i skrito značenje kao duhovni sadržaj koji se realizira kroz vidljivo. Pored simetrije, reda i usklađenih odnosa, pronalazimo uzbudljivu, dinamičnu likovnu kreaciju kao spoj dvaju dijametralno suprotnih karakteristika. Kaligrafski rad možemo opservirati kroz likovni pristup crteža, tretirajući ispis harfova kao liniju što ona ustvari i jeste.11 Igra ili putovanje oka
10 11 Kufsko pismo je pravougaoni stil islamske kaligrafije kojeg karakterišu prave oštre linije i pravi uglovi, kvadratičnost što je u kontrastu sa kurzivnim stilovima. Husn-i Hat ili umjetnost linije jedan je od naziva za kaligrafiju. To je linija ritmičkih intervala, kinetičkog dizajna, promjenljivih karakteristika vertikalnih sekcija, juksta-

Dva restaurirana kaligrafska zapisa šejha hfz. Nezir-ef. Hadžimejlića

257

po linijskom kretanju harfova, po debeloj crnoj liniji koja počinje petljom slova mim(‫ ,)ﻢ‬zatim dinamično spuštajući se koso na dolje pretapajući se u harf ha(‫ ,)ﺡ‬potom opet oštro naglo vraća u suprotnu stranu praveći na taj način nejednaku simetriju. Zatim, neočekivano i iznenađujuće polukružno u suprotnom smjeru vodi oko na petlju još jednog harfa mim(‫ ,)ﻢ‬ali sada u nešto drugačijem obliku, praveći na taj nečin likovni odnos sa različitim težinama linije i stvarajući balans po vertikali. Zatim se nastavlja snažno, učvršćujući cijelu kompoziciju crne zapletene trake sa uzdižućom, blago zakrivljenom vertikalom, koja kulminira u završnom dijelu harfa dal (‫ ,)ﺪ‬svojim polukružnim oblikom obuhvaćajući srž cijelog ispisa, čineći tako vizualnu višeslojnost ispisa pretvarajući u neku vrstu ornament. Popratni dijakritički znakovi i ukrasi djeluju kao zvijezde kojima je ukrašen nebeski svod, a kompozicija od imena Muhammed, s.a.v.s., djeluje kao planeta u kozmosu. I da upravo tu, možda, nalazimo ono drugo skrito značenje pored očitog i prvog koje iščitavamo u formi tekstualnog ispisa imena Plemenitog Poslanika. Tako ovaj kaligrafski zapis možemo vidjeti simbolički kao „praplanetu”, ili „polarnu zvijezdu cijelog univerzuma”12, odnosno onu prvobitnu Božansku Svjetlost iz koje je stvoren cijeli univerzum, kojom je obasjan, a zvijezde su kao refleks te svjetlosti. Oslikavanje imena u ogledalu je kao odraz ili refleksija Božanske ljubavi prema Muhammedu, s.a.v.s. iz koje je stvoren cijeli univerzum. Cjelokupna kompozicija sa kružnom bordurom biljne stilizacije je univerzum za sebe, podsjećajući i potvrđujući prvobitna kozmička zbivanja. Tako ova kaligrafija pored toga što nas podsjeća na Poslanika govori nam o zbivanjima prije postojanja vremena, prije ovog postojanja. Zaista, toliko je mnogo simbolike u ovom naizgled jednostavnom kaligrafskom ispisu, koji zalazi ispod površine vidljivog u egzistencijalna pitanja postojanja. Petokrake zvijezde, tipično nakšibendijski13 simboli i potvrda su odakle je šejh Nezir stekao tu spoznaju i uvid u „stvarnu suštinu” stvari, a elementi ćupa sa cvijećem i ibrika postaju njegov vlastiti potpis i pečat
poziciranja nejednakih prostora, grupiranjem u sekvencama asimetričnih i ritmičnih pokreta, ona je kompleksna u svojoj konstrukciji, arhitektonici, ona treba i mora posjedovati jedinstvenost pokreta. Ona je jedinstvena unutar sebe i ima svoje vlastite potencijale i bogatstvo. Tarikatski časopis „Kalemu’l-Šifa” br. 15, tekst „Spuštanje Nur-i Muhammedijje”, str. 35. Nakšibendijski tarikat je derviški red koji je dobio naziv po velikom duhovnom učitelju piru šahu Muhammedu Behaudinu Nakšibendu iz Buhare (1318.-1389.). Ovaj derviški red je najrašireniji u Bosni i Hercegovini.

12 13

258

Meliha Teparić

koje pronalazimo na još jednoj kaligrafiji iz 1901. godine (h.1320.). Da se zaključiti da ovaj (sveti) umjetnik ima već svoj vlastiti rukopis, izraz, nećemo pretjerati ako kažemo i vlastiti stil pisanja istovremeno poštivajuću sva kaligrafska pravila i kriterije. Kaligrafski zapis VE NATMA‘U – „Iščekivanje”

Šejh Nezir ostavio nam je još jedan kaligrafski zapis kružnog oblika, dimenzija 15x15, rađen na tanjem papiru. Ovaj rad je bio u mnogo boljem stanju od prethodnog, tako da je bilo potrebno samo konzervirati, što je i učinjeno bez ikakve intervencije i retuša. Opet se susrećemo sa centralnim ispisom u kružnom obliku, uokvirenom stilizaranom biljnom bordurom i već spomenutim pratećim likovnim elementima ibrika i ćupa, ali bez ikakvih bojenih sadržaja.

Dva restaurirana kaligrafska zapisa šejha hfz. Nezir-ef. Hadžimejlića

259

Glavni kompozicijski splet dželi sulus14 harfova je kombinovan sa utkanim sitnim tekstom u nesih 15pismu tzv. gubar16i pismo. To je zapravo 84. ajet sure Ma’aide (Trpeza), koji glasi: Ve ma lena la nu>minu billahi ve ma džaena minel hak VE NATMA‘U en yudhilena rabbuna maal kavmis salihi. „Zašto ne bismo vjerovali u Allaha i Istinu koja nam je došla kad ‘žudimo’ za tim da nas naš Gospodar uz dobre ljude uvede.”17 VE NATMA‘U koje se nalazi u sredini ajeta – u prijevodu žudjeti, iščekivati - čini okosnicu, petlju kompozicije unutar koje je ispisan prethodni dio i završetak istog ajeta. Kompozicija kao da nema početka ni kraja, harfovi jedan za drugim se hvataju u krug tvoreći tako jedno, kompleksno tijelo sa oblicima koji su slični jedni sa drugima po svojim formama i putanji kretanja kalema ili pera, stvarajući tako slične obrasce raspoređene jedan ispod drugog. Ovdje imamo umjesto simetrije ravnotežu koja se ogleda u postavljanju sličnih formi jedna naspram druge, za raliku od prethodne kopozicije koja je postavljala jedan te isti obrazac forme naspram druge. Harf vav (‫ )ﻮ‬nalazi pandan u nunu (‫ ,)ن‬ta (‫ )ط‬ima pandan sa donjim dijelom ajna (‫ ,)ع‬a mim (‫ )م‬naspram glave ajna (‫ .)ع‬U tri veća prazna prostora unutar ove kompleksne kompozicije ispisani su ostali dijelovi teksta. Zbog čega je baš šejh Nezir ovu riječ VE NATMA’U izabrao kao konstrukciju cijele kompozicije, možemo donekle doprijeti ako malo i gramatički analiziramo cijelu rečenicu - ajet. Tako, vidjet ćemo da je akcenat stavljen na glagol žudnja, žudno iščekivanje koje je posljedica vjerovanja u Allaha i Istinu, ali i žudnja za spoznajom koja za uslov ima svrstavanje sa najboljim, težnju za druženjem, priključivanje sa odabranim ljudima, te je to još jedan razlog za vjerovanje, odnosno oni su još jedan dokaz i potvrda Istine. Promatrajući ovu kompoziciju, koja svojom percepcijom ukazuje na mistični, meditativni karakter, zapravo nas tjera da promišljamo i otkrijemo njeno enigmatsko značenje. I pored konkretnog i jasnog ispisa ajeta, kompozicija je totalno apstraktnog karaktera, proistekla iz kompleksne „svete geometrije” harfova, odvajajući se tako od uobičajenih formi tekstualnog ispisa ili od kompozicija koje predstavljaju forme materijalnog svijeta i dr. Naime, jako je malo kompozicija sličnog karaktera s kojima bismo mogli uporediti
14 15 16 17 Jedan od šest glavnih, kurzivnih stilova (aklam sitte) islamske kaligrafije. Nesih pismo je pismo Kur’ana, a pripada stilovima aklam sitta – šest vodećih umjetničkih pisama islamske kaligrafije. Gubari pismo je ustvari nesih pismo jako sitno ispisano; ponekad imamo cijele sure ispisane sitno u obliku nekog harfa, npr. sure Jasin. Kur’an - prijevod Enes Duraković, Svjetlost, Sarajevo, 2004.

260

Meliha Teparić

ovo djelo, možda svega sa nekoliko bi se moglo naći sličnosti u smislu uvezivanja harfova. Ovdje je harf vav, koji se piše samostalno uvezan sa ostatkom riječi, odnosno natma‘u, što ovoj kompoziciji daje jedan poseban šarm. Zatim daljnji splet harfova ima dosta neobičnu i originalnu uvezanost. Međutim, najbitnija karakteristiga ovog ispisa je postignuti nivo pisanja koji pokazuje da je kaligrafija očigledno pisana u periodu kada je šejh Nezir dostigao zrelu fazu svog umjetničkog genija, dželi sulus pismo očituje se elegancijom i profinjenošću. Cjelokupna kompozicija ima prozračan i lagahniji karakter u odnosu na prethodnu, te je to potvrda koliko je rukopis šejha Nezira postao profinjen i graciozan. Čipkasti karakter još više naglašava sitno ispisani nesih koji ima neobično mnogo ukrasa – tačkica. Iako ovo nije uobičajeno za nesih pismo, ovo niukoliko ne narušava njegovu ljepotu i odmjerenost koje u sebi posjeduje ovaj stil, već upravo suprotno doprinosi cjelokupnom utisku kompozicije, delikatnosti i prefinjenosti, što potvrđuje bezbroj puta da kaligrafska umjetnost postaje tako ogledalo čovjekove duše, duše koja se duhovnim vježbama i naporima kristalizira i brusi kao najvredniji dragulj. Tako ovaj kaligrafski ispis svjedoči o šejh-Nezirovom talentu, koji je bio u stanju da za samo par godina postigne prvorazredan nivo pisanja, oplemenjujući ga svojom kreativnošću, zalazeći ponad shematskih okvira, odlikujući se sposbnošću da dâ umjetnički originalno djelo sa svojom vlastitom osobnošću i pečatom. To znači da ovo nije samo tek napisana riječ, ovdje postoji koncept, kroz vizuelno – u estetskoj formi izraziti ono duhovno – skritu suštinu stvari. Stavljajući ove kaligrafije jednu naspram druge i komparativno opservirajući dolazimo do aluzija da nam prva govori o svijetu prije ovog, na svijet iz ezela, svijet stvaranja, a potonja nagovještava budući svijet, na dan kada se iščekuje oprost i milost, „svrstavanje s dobrim”, a najbolji od svih je Muhammed, s.a.v.s., zatim njegovi nasljednici. Tako, čovjek stoji između ove dvije kaligrafije koje su par excellence. Obje ove kompozicije uključuju estetiku i duhovni dodatak koje koegzistira jedno u drugom, pokazujući u isto vrijeme visoku kvalitetu ljepote, harmonije, proporcija, ali i izvanredna perceptualna svojstva duhovnih saznanja. Slobodno možemo reći da kaligrafija šejha Nezira spada u red prvorezredne umjetničke obrade svete vještine pisanja i zaslužuje mjesto vodećih majstora kaligrafije u Bosni i Hercegovini. Zapravo i više od toga ako pretpostavimo da je ovaj umjetnik kojim slučajem živio u to vrijeme u Carigradu, epicentru ove umjetnosti, zasigurno

Dva restaurirana kaligrafska zapisa šejha hfz. Nezir-ef. Hadžimejlića

261

bio bi jedna od vodečih ličnosti svog vremena u umjetnosti kaligrafije i danas bi se nalazio u svim pregledima historije kaligrafske umjetnosti. Ali ipak, šejh Nezir je živio u Bosni u periodu s kraja 19. i početka 20. stoljeća, preživio je veliki dio svog života pod austrougarskom okupacijom i Prvi svjetski rat. Umjetnički se izražavao u periodu kada su u Istanbulu djelovali umjetnici kao što je njegov malo stariji savremenik, istaknuti Samiefendi18 (1837 – 1912), koji je učio kaligrafiju od bošnjaka Osman-efendije(!). Budući da zasad nemamo više informacija o Osman-efendiji, koji se jedino spominje u turskim izvorima kao učitelj Sami-efendije, moguća je i hipoteza da je i šejh Nezir učio od istog. Ovo otvara za sobom nova pitanja koja zahtjeveju dugotrajniju studiju, što nam ne dozvoljava vrijeme i prostor ovog teksta, ali je svakako poticaj da se istražuje. Sličnost šejh-Nezirovog rada sa kaligrafijama Sami-efendije najbolje se ogleda upravo kroz ovaj posljednji njegov rad. To se najprije očituje kroz liniju koja je također elegantna i delikatna, zatim u odnosu linija i praznih polja pokazuju sličan, da ne kažemo isti, uspotavljeni balans. Prozračan karakter kompozicija, lahkoće harfova koji kao da lebde u bezvremenskom prostoru, sličnost harfova, od kojih naročito glava harfa vav (‫ )ﻮ‬ima skoro identičan oblik - manja glava harfa i sa unutrašnjim prostorom svedenim na krajnji dozvoljeni minimum. Jedno je sigurno, slobodno možemo tvrditi da šejh Nezir nije bio samouki kaligraf, a nipošto amater. Njegova anonimnost nipošto ne umanjuje kvalitet i značaj njegovih radova. Ove kaligrafske kompozicije nose pečat njegovog vlastitog iskustva, životnog napora i ulaganja u vlastitu samospoznaju koje se očitovalo i kroz jedan umjetnički, kreativni čin vizualnog izražavanja. Smišljen i znalački pristup ovog umjetnika kaligrafskoj umjetnosti, osjetan je i govori nam o njegovom stepenu pronicljivosti u tajne kaligrafije. Precizan i geometrijski karakter harfova koji se ogleda u redu, organiziranosti kompozicije, strogim i tačno proračunatim, postavljenim i definisanim „linijama”, koje su glavna osobenost estetskog fenomena šejhNezirove umjetnosti kaligrafije.
18 Sami-efendi (1838 – 1912) najveći majstor kaligrafije svog vremena, sulus i nesih pismo učio je od Bošnjaka Osman-efendije. U njegovom izrazu očituje se preciznost i čistoća harfova. Najviše je radio na crnoj podlozi sa zlatom. Imao je jako mnogo učenika kao što su neki koji su postali poslije najznačajniji kaligrafi svog vremena: Ismail Haki, Hamid Ajtać, Neđmetin Okjaj i dr. Bio je nenadmašan majstor svog vremena. – Muhiddin Serin, HAT SAN’ATIMIZ, Kubeltı Neşriya, Istanbul, 1982.

262

Meliha Teparić

Ovo je tek samo jedno viđenje i shvatanje ovih sakramentalnih poruka i artefakata, koje ne samo da ukrašavaju prostore i popunjavaju zidove da bi odavale religioznost prostora i ljudi koji borave u istom, one imaju vlastite snage i energije koje štite taj isti prostor od negativnih utjecaja, pod sredstvom sakramentalnih poruka, ali i putem oblika harfova baš onakvih kakvi oni jesu. Njihova misterija i mistični karakter koje nose u sebi beskrajna značenja i simboli, što čini ovu vrstu umjetničkog izražavnja bez konačnog definiranja ili svrstavanja u ograničena značenja, čine ove i slične radove uvijek otvorenim za nova promišljanja i dokučivanja njihovih dubokih značenja.

Ključne riječi: islamska umjetnost, kaligrafija, levhe, restauracija, Nezir Hadžimejlić.

Summary The two restored calligraphy notes of Shaykh hfz. Nezir ef. Hadžimejlić Shaykh hfz. Nezir ef. Hadžimejlić, was born in Vukoljić near the town of Fojnica. He was a hafiz (learned Qur’an by heart), imam of the Čaršija mosque in the town Visoko, professor of kiraet in the Visoko madrasa, naqshibendi shaykh in Visoko. He spoke Arabic and Turkish. He was famous in Arabic discipline of beautiful writing – calligraphy. From his artistic performance we have two unique items of medžmua and up to now three discovered calligrapher notes written on the paper. The calligraphic note ‘’MUHAMMED’’ (pbuh) dated from the year 1893 or (h. 1312) written in thick dželi sulus letter, circle composition and in the mirror written is the name of Muhammad (pbuh). Which writings belong to the musena calligraphy composition? Apart from the note there are also decorative and symbolical elements: three five-pointed stars (symbol of naqshibendi), stylized water pot and jar with flowers. The emphasize is on calligraphy masterly writing, excellent handwriting which is in motion, powerful rhythm, letters (harf ) are involved one in another thereby enhancing the ornament. The whole composition discloses cosmic character which works as a planet, and accompanying diacritical marks as stars. This sym-

Dva restaurirana kaligrafska zapisa šejha hfz. Nezir-ef. Hadžimejlića

263

bolic expression by esoteric learning can be related on ‘’pre-planet’’ or ‘’polar stars’’ – originally Divine spark from which whole universe was created as reflection love to prophet Muhmed (pbuh). This work presents early stage of shaykh Nezir’s artistic expression, which shows maturity in thinking and writing, through which sense and symbolical meanining of calligraphic writing is expressed. Another calligraphic writing ‘’VE NATMA’U- waiting’’ presents the mature stage of artistic genius of shaykh Nezir from 1901 (or h. 1320). The main composition plot dželi-sulus harfova was combination with weaved in small text in nesh alphabet known as gubary letters. It was in fact 84 ayah of sura Ma’aide (dining table) which stated Ve ma lena la nu’min billahi ve ma džaena minel hak ve natma’u en yudhilena rabbuna maal kavmis salihi.’ ‚‘Why we do not trust to Allah s.w.t. and truth which came to us when we ‚‘crave’’ for it that our Almighty drive us into with good people’’. Distinctive composition which do not have neither beginning nor end; from the word VE NATMA‘U-letters one after another seized in circle making harmony in complex body. In comparison with the previous composition, now instead of symmetry in the first plan comes balance. The whole composition appears mystical and meditative character. Reaching the level of writing seen by elegancy and refinement was achieved in only few years. These calligraphic notes are not only written words. Rather here existed a concept, through visual aesthetic form expressed spiritually- hidden essence of things /object. In such way the first composition make allusion to the world before this, while the next indicates the future world. Both compositions included aesthetic and spiritual appendixes which coexist one with another, showing at the aome time high quality of beauty, harmony, proportion as well as extraordinary perceptual essence of spiritual knowledge.

INTELEKTUALNO HODOČAŠĆE U BOSANSKU ARAPSKU RUKOPISNU KLASIKU Mustafa Jahić: Arapska gramatika u djelu al-Fawå‘id al- ‘Abdiyya Mustafe Ejubovića, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1428/2007. 329 str.
U našoj duhovnoj, intelektualnoj, naučničkoj i književnoj tradiciji nisu rijetka vrlo uspješna, štaviše ponekada zadivljujuća, hodočašća u našu bosansku prošlost i njena višestruka postignuća. Prije godinu dana jedno takvo doista uspješno izvedeno intelektualno i naučničko hodočašće objavio je dr Mustafa Jahić u svojoj knjizi Arapska gramatika u djelu djelu al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya Mustafe Ejubovića, jedno vrlo opsežno, ali i vrlo čitljivo i pregledno djelo, izloženo na preko 790 stranica, koje je izdala Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu. Prema napomeni koju autor daje na 4. stranici, njegova ‘’Knjiga predstavlja unekoliko dorađenu doktorsku disertaciju, pod istim naslovom odbranjenu na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 9. oktobra 2005. godine pred Komisijom: prof. dr Jusuf Ramić (mentor), prof. dr Enes Karić (član), prof. dr Muhamed Ždralović (član) i doc. dr Mehmed Kico (predsjednik).’’ Rukopisi koji nas svojom veličinom oslovljavaju iz prošlosti Davno napisani rukopisi su davno dogođena povijest, koja je umnogome zastalno sklopila svoje stranice. Ali, ima i ona povijest koja nas svojom veličinom i neprolaznošću oslovljava iz prošlosti. U slučaju ovog naučničkog poduhvata dr Mustafe Jahića riječ je upravo o raskrivanju intelektualne i jezikoslovne veličine Mustafe Ejubovića (1651 – 1707.), poznatog još i kao Šejh Jujo, bosanskog autora rodom iz Mostara koji je živio ‘’u periodu označenom kao vrijeme općeg slabljenja arapskih jezičkih izučavanja’’ (str. 14.), te koji je, nakon završenih osnovnih medresa u rodnom Mostaru 1677. godine otišao u Carigrad na daljnje naukovanje, ‘’najvjerovatnije na sahn-i semanu’’ (str. 20.).

266

Ocjene i prikazi

Saodređujući ovo rukopisno djelo sa životom njegova autora i njegova vremena, dr Mustafa Jahić je izvršio uspješan i plodan rekonstruktivni zahvat, te opisao svojevrsnu mikropovijest Mustafe Ejubovića, ali i ovog njegova rukopisa, al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya (‘’Savjeti Abdullahu’’), koji se bazno bavi mnogim na klasičan način izloženim područjima i planovima arapske gramatike. Dr Mustafa Jahić svoje čitatelje upoznaje sa biografijom i bibliografijom Mustafe Ejubovića, usredsređujući se uvijek na glavno polje svoga zanimanja, Ejubovićeve arapske gramatičke i gramatičarske analize. U takvom kontekstu treba posmatrati i zaključak dr Mustafe Jahića da je Ejubovićevo djelo djelu al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya zamišljeno kao udžbenik arapske gramatike u osmanskim školama’’ (str. 14.). Formalno ustrojstvo Jahićeva djela Metodološki gledano, studija dr Mustafe Jahića Arapska gramatika u djelu al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya Mustafe Ejubovića je rekonstruktivna analiza spomenutog rukopisa. Dr Mustafa Jahić provodi svoju analizu na dva plana, prvi je dijahronijski ili historijski, a drugi sinhronijski, u kojem autor saobražava gramatičke analize Mustafe Ejubovića sa dostignućima savremenih gramatičkih i gramatičarskih analiza u arapskom jeziku, ali i u drugim jezicima, bosanskom, engleskom, ruskom, itd.. Nakon Uvodne riječi (str. 11.) i biobliografskog obzora vezanog za Mustafu Ejubovića, dr Mustafa Jahić daje široke komparacije između azZamahšarijeva (um. 1144.) gramatičkog djela al-Unmúèaû fī an-naõw ovog Ejubovićevog djela, al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya. Tu su ponuđene preliminarne teorijske napomene o tome šta je riječ (str. 30), vrste riječi (str. 43), te šta je rečenica ( str. 49). Dr Mustafa Jahić potom, prateći i hodočasno putujući svim stranicama ovog Ejubovićeva rukopisa, obrađuje IMENICE ( str. 57 – 472), GLAGOLE (str. 473 – 578), te PARTIKULE (ili čestice) (str. 579 – 689). Posve je jasno da se iz ova tri plana Jahićeve knjige ili iz ove trijade vidi klasična podjela cijelog korpusa riječi arapskog jezika na: a) imenice, b) glagole i c) partikule ili čestice. Podsjetimo, ta podjela potiče još iz ranih ili formativnih arapskih gramatičarskih škola.

Ocjene i prikazi

267

Iza svega dr Jahić podastire svoja ZAKLJUČNA RAZMATRANJA (str. 691 – 717.), nakon čega slijedi sažetak na bosanskom i engleskom jeziku, 719 – 738.), te potom IZVORI I LITERATURA (739 – 756.), i INDEKSI (757 – 781.). Nakon toga dr Mustafa Jahić donosi dva faksimila, prvu i posljednju stranicu rukopisa djelu al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya, a na samom kraju, na jedanaest stranica dat je sažetak na arapskom jeziku. Na svakoj stranici u glavnim poglavljima, i u doista impozantnom broju obrađenih podpoglavlja, vidi se troslojnost ovog djela dr Mustafe Jahića. Prvo, u samoj osnovi je djelo slavnoga az-Zamaõšarīja, al-Unmúzaû fī an-naõw. Potom dolazi sloj koji komentarima i natkomentarima pridodaje Mustafa Ejubović komponiranjem svoga djela djelu al-Fawā᾽id al-‘Abdiyya, u kojem se daje, rekli bismo, savršena klasična komentatorska potka ili analiza az-Zamahšarijevih gramatičkih teorija. Potom slijedi treći sloj koji ispisuje dr Mustafa Jahić osobno, a to je u ovom slučaju za nas i najvažnije. Naime, dr Jahić je ovdje dvostruki ili, bolje kazati, višestruki komentator kako az-Zamaõšarīja i njegove epohe u arapskoj gramatici i arabistici općenito, tako i Mustafe Ejubovića i njegovih pregnuća na planu ne samo izučavanja arapskog jezika općenito, i arapske gramatike, posebno, već i njegovih vrlo preciznih logičkih istraživanja koja je kod nas posebno izučavao i objavio prof. dr Amir Ljubović. Dijahronijska gramatička i filološka analiza Iščitavajući i analizirajući ovo djelo svoga imenjaka Mustafe Ejubovića, dr Mustafa Jahić pravi još jedno dublje hodočašće u klasične gramatič(ars)ke discipline arapskog jezika i u teorije davnih i slavnih autora kao što su azZamaõšarī (um. 1144.), al-Ardabīlī (um. 1047.), al-Isfarā‘īnī (um. 1285.), ar-Rañi (um. 1287.) Ibn ‘Aqīl (um. 1367.) i drugi. Naime, na djelima ovih i drugih autora Mustafa Ejubović (ili Šejh Jujo) zasnivao je i temeljio svoje arapske gramatičke i gramatičarske analize i primjere. Ta dimenzija ovog djela dr Mustafe Jahića je po formi dijahronijska, odnosno historijska, jer autor rekonstrukcijskom metodologijom prati i pokazuje upućenost Mustafe Ejubovića u arapsku gramatiku u mnogim saodnosima sa klasičnim gramatičarima arapskog jezika i arapske lingvistike. Od velike je važnosti da dr Mustafa Jahić sve gramatičke i jezičke primjere,

268

Ocjene i prikazi

(a ima ih na hiljade!), donosi na arapskom jeziku, potom daje vrijednu i preciznu transkripciju termina, a onda daje njihovu savremenu analizu i valorizaciju. Napokon, na kraju knjige dao je veoma pregledan glosar arapske gramatičke terminologije. Sinhronijski aspekt Jahićeva djela U ovom prikazu nemamo prostora u kojem bismo nabrojali sva djela koja dr Mustafa Jahić oslovljava iz arapske klasične filologije, koja citira s ciljem preciznog razjašnjavanja i osvjetljavanja gramatičkih postavki i pogleda Mustafe Ejubovića. U tom pogledu je dovoljno pogledati impozantan popis literature koju je dr Mustafa Jahić koristio. Ono na šta ovdje, a u vezi sa istraživanjima dr Mustafe Jahića, treba svakako svratiti pozornost jeste savremena teorija arapskog jezika i njenih disciplina, koja se snažno razvila tokom XX stoljeća. Dr Mustafa Jahić meritorno poseže za tim djelima i koristi njihovu terminologiju kao svoj svojevrsni metajezik u tumačenju i komentiranju ovoj rukopisnog djela Mustafe Ejubovića. Ukratko, autor dr Mustafa Jahić je ovo svoje djelo učinio prohodnim i čitljivim i zbog toga što je jako dobro upućen u savremene lingvističke i gramatičarske teorije Noama Čomskog, Ferdinanda de Sosira, Humboldta, Teufika Muftića, Ibrahima Anisa, Ranka Bugarskog, Milke Ivić, Jonathana Owensa, Midhata Riđanovića, Dubravka Škiljana, Ahmada Moutaouakila... U strukturi i u izlaganju opsežne i vrijedne knjige dr Mustafe Jahića najbolje se vidi autorova široka upućenost u savremene jezičke i lingvističke teorije. Pitanja morfema, monema, sufiksa, prefiksa, kolokacije, sintaksičkih struktura, homonimije, sinonimije, semantike, jezičke aneksije, regensa i rektuma, apokopatusa, intenzifikacije, geminacije, itd. itd. dr Jahić je obradio u kontekstu savremenih teorija. Sve to pokazuje kako je dr Jahić valjano posegao za savremenom lingvističkom teorijom, njenim rukavcima i njenom terminologijom, kao i terminologijom iz filozofije jezika, te njima kao svojevrsnim organonima oživio jedno naše klasično bosansko arapsko rukopisno djelo. I predstavio nam ga na čitljiv način, riješivši rebuse, odgonetnuvši zaključanost i tamna mjesta na koja se, inače, u tim rukopisima često nailazi.

Ocjene i prikazi

269

U našem prikazu i ocjeni ovog doista impozantnog postignuća dr Mustafe Jahića dimenziju sinhronije izdvajamo kao najvažniji sloj njegova djela. Recimo na kraju da je ovim svojim vrijednim radom i postignućem dr Mustafa Jahić pokazao da se on već odavno ozbiljno bavi klasičnim arapskim nasljeđem. K tome, ovim djelom Arapska gramatika u djelu al-Fawā᾽id al‘Abdiyya Mustafe Ejubovića dr Mustafa Jahić je zadao visoke standarde kako treba obrađivati našu rukopisnu baštinu. Uspješno spajanje komentatorskih horizonata, znalačko kombiniranje dijahronije i sinhronije, rekonstruktivno preplitanje spoznaja, klasičnih i savremenih lingvističkih teorija i postavki, sve to je odlika ove knjige dr Mustafe Jahića. Nesumnjivo je da to djelo služi na ponos svome autoru, ali i ustanovi koja ga je objavila, te generaciji kojoj je djelo ponuđeno i predstavljeno. I, na samom kraju, ističemo naše zadovoljstvo tehničkom opremom i izgledom knjige. Forma i njena ljepota uveliko odgovaraju sistematičnosti, tematskoj i sadržajnoj sređenosti ovog djela dr Mustafe Jahića. Enes Karić

Ahmed S. Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar, Mostar, 2008, 315 str.
Defter Sumarni popis sandžaka Bosne iz 1468/69. godine trebalo je da, prema riječima samog autora, bude davno publiciran s obzirom na to da predstavlja najstariji defter nakon deftera iz 1455. objavljenog 1964. godine. Defteri su popisne katastarske knjige kojima Osmanska država uređuje agrarne i posjedovne odnose i u kojima se iskazuju s jedne strane posjedi i prihodi prvo krupnijih, a potom sitnijih uživaoca prihoda, a s druge strane iskazuju se i poreska davanja stanovništva zaduženog poreskim obavezama. Popisivani su prema kadilucima kao upravno-sudskim i teritorijalnim jedinicima. Defteri su odavno prisutni u našoj osmanistici i može se reći da je u naučnim krugovima razrađena metodologija njihovog korišćenja. Činjenica je da je jezik deftera jednostavan i sadrži veoma ograničen broj termina koji se odnose na nazive poreskih davanja, nazive lokaliteta, nazive državnih službenika i slično. Najveći problem ne predstavlja prijevod nego čitanje deftera, bolje rečeno čitanje naziva lokaliteta, a potom njihova precizna ubikacija. Treba napomenuti da je navedeni defter iz 1468/69. godine bio predmet posebnog interesovanja Nedima Filipovića koji ga je transliterirao za svoje i institutske potrebe. Nakon njegove transliteracije podaci ovog deftera korišteni su u brojnim naučnim radovima ne samo osmanista i orijentalista nego i drugih historičara koji nisu poznavali turski i osmanski. U okviru projekta OIS Ešref-efendija Kovačević je bio, također, uradio kaligrafski ispis spomenutog deftera. Sa ozbiljnim izdavanjem osmanskih deftera počelo se na području bivše Jugoslavije godine 1964. izdavanjem prvog osmanskog zbirnog katastarskog popisa iz 1455. godine Krajište Isa-bega Ishakovića, koji je obuhvatao samo koridor od Novog Pazara do Hodidjeda i Vrhbosne u prevodu Hazima Šabanovića. Nakon toga uslijedilo je u okviru edicije Monumenta Turcica izdavanje nekoliko katastarskih popisa: godine 1972. Oblast Brankovića i opširni katastaraski popis iz 1455. godine u prevodu Hamida Hadžibegića, Adema Handžića i Ešrefa Kovačevića, godine 1984. u prevodu Ahmeda S. Aličića pojavilo se djelo Turski katastarski popisi nekih područja zapadne

272

Ocjene i prikazi

Srbije XV i XVI vek, godine 1986. Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533. godine u prevodu Adema Handžića, godine 1985. Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1475-1477. godine, također, u prevodu Ahmeda Aličića. U novije vrijeme izdat je Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine koji je izašao u izdanju Orijentalnog instituta i Bošnjačkog instituta godine 2000. u obradi Adema Handžića i njegovih saradnika.1 Godine 2001. izdat je i Popis sandžaka Požega 987/1579. godine u prevodu Fazilete Hafizović a 2007. Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine u prevodu Fehima Dž. Spaho i Ahmeda S. Aličića. Prevod i obrada deftera iz 1468/69. godine i njegova publikacija jeste, sigurno, izuzetan projekat s obzirom da predstavlja jedan od najstarijih dokumenata sa opširnim sadržajem, a odnosi se na skoro cijeli teritorij Bosanskog sandžaka izuzimajući dijelove jajačke i srebreničke banovine koji su preuzeti od Ugara 1512. i 1527. godine. Profesor Aličić je u svom predgovoru konstantirao da je navedeni katastarski popis izvršio ogroman utjecaj na historijsku nauku u Bosni i bivšoj Jugoslaviji te da je prvi put shvaćeno „šta je to Osmanlijska država i kakva je njena politička i društvena organizacija“. Ali pored onih koji su mogli čitati original deftera ispisivan sijakatom i orijentalista koji su bili u stanju pratiti Filipovićevu transliteraciju te manjeg broja historičara koji su razumijevali terminologiju popisnih osmanskih deftera, upotreba ovog značajnog izvora bila je ipak ograničena na vrlo uzak krug korisnika. Navedenom publikacijom koja je izašla kao izdanje Islamskog kulturnog centra Mostar ovaj vrijedni historijski izvor postao je dostupan i pregledan ne samo široj naučnoj javnosti nego i svima koji tragaju za određenom vrstom informacija. Naročito zanimljiv dio u ovoj knjizi prevoda navedenog deftera je uvodni dio koji, iako je kratak, jeste veoma sadržajan. Prof. Aličić svoje stavove i svoja saznanja temelji, između ostalog, na samim defterima. Stoga je iščitavanje uvodnog teksta uz prevod samog deftera prilika da se prate njegovi stavovi i ocjene i razumiju neka od osnovnih pitanja osmanskog državnog i društvenog, a prije svega, agrarnog uređenja koje je, između ostalog, bazirano i na specifično ustrojenom produkcionom odnosu u kojem je država „jedini pravi feudalac“. U tom smislu on ocjenjuje tapiju, kojom se označava svojinski i produkcioni odnos na posjedima koji su bili nakon osmanskih osvajanja uklopljeni u mirijsku zemlju, kao civilizacijsko dostignuće koje je
1 Važno je napomenuti da je prijevod navedenog opširnog popisa datiranog 1604. godine prvi sačinio Abdulah Polimac 1978. godine i da se njegovi neobjavljeni, uvezani prijevodi čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Ocjene i prikazi

273

„svijetu podario osmanlijski sistem i država“ i u kojem je obrađivač zemlje bio zaštićen preko tapije na neograničeno pravo korištenja svog posjeda/hakk-i tesarruf. Poznata je odrednica timarnika kao uživaoca prihoda sa posjeda koji su mu dodijeljeni kao dirlik/apanaža za njegovu vojničku, odnosno državnu službu te kao određena vrsta nadzornog državnog službenika nad funkcioniranjem proizvodnje i prikupljanjem prihoda. U tom smislu prof. Aličić razdvaja ono što su prihodi timarnika, koji su mu bivali dodijeljeni za njegovu vojničku i državnu službu preko dodjele timara, od mogućnosti da se sami timarnik eventualno pojavljuje kao posjednik tapije na čifluku i neposredni ili posredni proizvođač sa određenim poreskim obavezama koje su išle u korist onog za čiji je timar bio vezan poreski prihod sa njegovog posjeda na koji je imao tapiju. Interesantna je i njegova definicija odžakluka kao kategorije „koja se odnosi na društveni i vojnički status, trajan i uslovljen potpunom odanosti državi i službi koju obavljaju begovi i (koja se odnosi na ) redovne plate koje uživaju za tu službu“ te su stoga, po njegovoj ocjeni, begovi više društveno-politička nego ekonomska kategorija. Posebno zaslužuje pažnju konstantacija prof. Aličića o agavatu kao terminu koji označava posjednika ili veleposjednika u onom što se naziva čiflučkim sistemom kao vidom negacije timarskog sistema. Sigurno je sasvim ispravno ustvrdio da u kasnije formiranom „veleposjedu“ kao ekonomskoj kategoriji ima mnogo više pripadnika svih drugih slojeva stanovništva nego samih begova. Stoga sa nestrpljenjem očekujemo njegovu studiju o čiflučkom sistemu u Bosni, a naznake o novom i ispravnijem poimanju tog pitanja već su date u samom uvodu ovog deftera. I na kraju da dodamo da će razni istraživači uočiti razne teme čije im razumijevanje omogućava navedeni defter i dat će razne pristupe u njihovom istraživanju. Ali ono što je autor uvoda i prevoda i obrade navedenog deftera apostrofirao kao moguće teme za buduće istraživanje i obradu jeste pitanje strukture stanovništa, pitanje crkve bosanske i, posebno, pitanje osmanske tolerancije i uključenosti raznih slojeva bosanskog stanovništva u sistem Osmanske države. Poseban doprinos navedenom prijevodu dao je profesor Aličić objašnjenjima i temeljitim bilješkama i mjestimice komentarima koji omogućavaju potpuniji dojam o spomenutoj vrsti građe koja upućuje na osmanski sistem, općenito, te koji daju vrlo detaljne informacije o samim lokalitetima što je interesantno ne samo za osmaniste nego i za širi krug javnosti. Naročito je koristan za osmaniste i opis koji daje autor u uvodnom dijelu u

274

Ocjene i prikazi

vezi sa načinom prenošenja naših riječi koje se, uglavnom, odnose na lokalitete i vlastita imena, na osmansko-turski jezik. Ono što nedostaje ovom vrlo luksuzno opremljenom izdanju jeste originalni tekst deftera priložen u vidu kopije originalnog ispisa deftera što bi pojačalo dojam o vjerodostojnosti izvora za one koji su u prilici da mogu pratiti nešto od njegovog teksta. Da je uz to bio dodat i kaligrafski ispis Kovačevića, ovo izdanje izvora bi, sigurno, predstavljalo prvorazredni rad na kojem bi mogle uspješno učiti buduće generacije mladih osmanista i orijentalista. Azra Gadžo-Kasumović

Zbornik radova “Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive”. Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. ISBN: 978-9958-23-222-0
Iz štampe je u 2008. godine izašla knjiga Zbornika radova sa naučnog skupa ‘’Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive’’. Naučni skup održan je u Sarajevu u periodu od 14. do 16. novembra 2007. godine. Izdavač ove knjige je Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Knjiga sadrži 525 stranica uključujući stručne radove, uvodne riječi, cjeloviti program naučnog skupa sa radnim predsjedništvom, fotografije, diskusije učesnika skupa te završne riječi urednika izdanja koji je ujedno bio i koordinator za pripremu i organizaciju ovog naučnog skupa. Radovi u Zborniku uglavnom tretiraju islamski aspekt tradicije Bošnjaka. Grupisani su u nekoliko cjelina. Bave se pitanjima razumijevanja i ocjene primjene osnovnih normativnih izvora islamskog učenja na ovim prostorima. U Zborniku se mogu naći radovi i o tome kako su osnovni normativni izvori shvaćeni i prihvaćeni. Osim toga, pored identifikacije i kritičke ocjene islamske tradicije Bošnjaka, kroz ponuđene radove i objavljene diskusije ukazano je i na one dijelove islamske tradicije Bošnjaka koju je potrebno posebno promovisati i ciljno dalje razvijati. Prilozi u zborniku kategorisani su u tri tematske cijeline. U prvoj cijelini koja se odnosi na izvore islamske tradicije Bošnjaka, izlaganja mr. Muharema Omerdića (Ehlu-s-sunnet ve-l-džemat) i mr. Nusreta Abdibegovića (o najznačajnijim muslimanskim sljedbama) dala su općti historijski pregled i okvir za naredne priloge. Posebna se pažnja obratila na teološko-pravna shvatanja Ebu Hanife, el-Maturidija i Hasana Kafije Pruščaka zboh njihovog dominantnog utjecaja na razvoj islamske tradicije Bošnjaka. U drugoj cijelini o razvoju islamske tradicije Bošnjaka, nalazi se šesnaest članaka koji počinju sa prilogom o Bošnjacima u predosmanskom periodu (Ševke Omerbašića), Osmansko-islamskoj kulturnoj zoni (dr. Ismeta Bušatlića), i postosmanskom periodu (prilozi dr. Enesa Durmiševića o institucionalizaciji i dr. Richarda Potza i Izete Džidić o Austro-ugarskoj politici prema vjerskim zajednicama). Pojedini članci odnose se na odabra-

276

Ocjene i prikazi

ne i određene teme kao što su obrazovanje (prilozi dr. Omera Nakičevića, Zijada Ljevakovića, dr. Dževada Hodžića), institucije poput vakufa i biblioteka (dr. Šukrije Ramića i dr. Mustafe Jahića), kao i tesavvufu i ideji ihsani intelektualnosti (dr. Ćazima Hadžmejlića i dr. Nevada Kahterana). Prilozi dr. Enesa Karića (o reformističkim pokretima), dr. Fikreta Karčića (o islamu u sekularnoj državi) i Muhameda Salkića (o jugoslavenskoj politici prema Islamskoj zajednici) tretiraju različite izazove s kojima su se Bošnjaci susretali i koji su imali utjecaja na razvoj islamske tradicije Bošnjaka. Zadnja cjelina ove zbirke, koju čini članak mr. Ahmeta Alibašića, sugerira pravce i elemente daljnjeg razvoja ove tradicije. Knjiga je interesantna za različite kategorije čitalačke publike koje interesuje identitet Bošnjaka, islam u Bosni, kao i mogući doprinos islamske tradicije Bošnjaka sadašnjim i budućim debatama o institucionalizaciji islama u Evropskoj uniji. Hamida Karčić

Ismail Parlatir, György Hazai and Barbara Kellner-Heinkele: Catalogue of the Turkish Manuscripts in the Library of the Hungarian Academy of Sciences. Budapest: LHAS, 2007, 664 str. + 27 iluminacija.
Prošle godine, kao projekt vlada Mađarske i Turske, odnosno njihovih akademija nauka, štampan je Katalog turskih rukopisa u Orijentalnoj zbirci Biblioteke Mađarske akademije nauka. Inače, zbirka turskih rukopisa pohranjena u ovoj instituciji prikupljena je u Turskoj tokom 19. vijeka. Formiranje ove zbirke se veže za Danijela Szilagija (1831-1885.), koji se, kao mlad oficir, nakon poraza mađarske vojske u ratu za nezavisnost 1848-49. godine, priključio grupi mađarskih emigranata u Osmanskoj imperiji predvođenoj Lajosom Kossuthom. U Turskoj je prvo radio kao antikvar da bi kasnije postao ekspert u svijetu štampane knjige. Stekao je veliku reputaciju kao vrstan poznavalac turskog jezika i osmanske kulture. Nakon njegove smrti zbirka rukopisa koju je prikupio pohranjena je u Mađarskoj akademiji nauka. Ovoj kolekciji su kasnije pripojene i manje zbirke mađarskih orijentalista Armina Vamberija (1832-1913.) i Jozefa Thurija (1856-1915. godine). Autori ovoga kataloga su Ismail Parlatir, profesor na Ankara univerzitetu, prof. dr. György Hazai i Barbara Kelner-Heinkele. Predviđeno je da ovaj katalog bude štampan u dvije verzije na engleskom i turskom jeziku. Ovdje želimo prikazati englesku verziju ovoga kataloga koji su skupa štampale akademije nauka Mađarske i Turske. U katalogu je obrađeno 811 djela rukopisa na osmanskom jeziku. Katalog je urađen prema predmetnim odrednicama. Naime, bez obzira na zbirke, autori su na jednom mjestu predstavili rukopise iz određene oblasti. Na početku navedena je kolekcija kojoj djelo pripada i signaturni broj. Slijedi opis rukopisa, broj listova, dimenzije, vrsta pisma, papira, poveza i sl. Zatim su navedeni naslov djela arapskim i latiničnim hurufatom, početak i kraj djela sa kratkim opisom samog naslova. Opis sadrži kratku biografiju i bibliografiju autora, oblast kojoj djelo pripada, eventualna štampana izdanja te ime, mjesto i vrijeme prepisa djela. Posebno je značaj-

278

Ocjene i prikazi

na obimna literatura koju su autori koristili prilikom prikaza svakog djela kao i informacije u kojim se još bibliotekama čuva određeno djelo u formi rukopisa. Na kraju kataloške obrade navedena su ostala djela koja se nalaze u dotičnom kodeksu. Šteta što u indeksu djela nisu navedena i sekundarna djela iz bibliografije svakog autora. Autori su koristili tursku transkripciju što im i nije predstavljalo značajniji problem budući da su u ovome katalogu obrađeni samo rukopisi na osmanskom jeziku. Katalog je podijeljen na sedamnaest tematskih cjelina, i to: religija (15-63), književnost (64-377), historija (378-469), enciklopedije (470472), astronomija (473-481), geografija (482-488), godišnjaci /sal-name/ (489-496), matematika i geometrija (497-503), medicina (504-509), zoologija (510-512), botanika (513-515), gramatika i druge filološke discipline (516-560), tabir-name (561-566), vojne discipline (567-577), arhitektura (578-579), muzika (580-581) i kulinarstvo (582). Slijede veoma iscrpni indeksi, i to: indeks djela transkripcijom (583590), autora (591-594), prepisivača (595-596), kongruencija signaturnih brojeva (597-616), godina prijepisa (621-623), imenski indeks (624-627), indeks geografskih pojmova (628-630), indeks institucija (631), derviških redova (632) i indeks tema (633-637). Na kraju kataloga nalazi se popis literature (638-645), rječnik nepoznatih termina (646-657) kao i popis skraćenica (658-664.) Dvadeset sedam priloga minijatura i iluminacija u boji posljednji su sadržaj ovoga kataloga. U ovome katalogu mogu se pronaći nekolika imena naših autora čija se djela nalaze pohranjena u Biblioteci mađarske akademije nauka u Budimpešti. Tako pod kataloškim brojevima 19-21 susrećemo tri rukopisa iz književnosti Ahmeda b. Hasana Beyazi-zadea, Bejazidagića (Ôakk, ‘Aruñ wa ¥ukuk, kitab a¥-¥akk); poemu šejha Kasana Kaimi-babe, br. 246; djela Nerkesija (al-Aqwāl al-musallama fī ÿazawāt al-Maslama, br. 313, Iksīr-i dawlat, br. 328 i Munša᾽āt-i Nerkesī-zāde, br. 409-411); Diwan Hasana Ziya᾽ija br. 245; historiju Pečevije Ibrahim-paše (Tārīêi Pečewī, br. 570); komentar na Kafiju Ahmeda Sudija al-Bosnawija (Šarh al-Kafiya, br. 777) i Risalu od Matrakči Nasuha (Risāle-i tuõfa al-ÿazawāt, br. 794). U popisu literature, kao ni u indeksima ne spominju se katalozi niti rukopisne zbirke sa prostora Bosne i Hercegovine.

Ocjene i prikazi

279

Ovim katalogom naučnoj javnosti predstavljena je polovina od 1500 rukopisa koji se nalaze pohranjeni u Orijentalnoj zbirci Mađarske akademije nauka. Osman Lavić

Zijad Šehić: U smrt za cara i domovinu! (Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918), Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007., 329 str.
Povijesna zbilja nekada može biti obojena ironijom. Kako inače objasniti slijedeću činjenicu: Bošnjaci1 koji pružaju otpor austrougarskoj vlasti da okupira Bosnu i Hercegovinu, koji se otvoreno bune protiv donošenja Vojnog zakona (1882) postaju u toku Prvog svjetskog rata pripadnici elitnih trupa austrougarske vojske i ističu se svojom hrabrošću ratujući po evropskim bespućima. Moderna gibanja unutar historijske nauke na prelomu milenija promijenila su, donekle, povjesničarevu percepciju prošlosti i stavila u prvi plan nove metodološke pristupe, ali i nove predmete naučnikova interesovanjaproblemi socijalne historije, historije svakodnevnice, različitih mikrohistorija su ušli u žižu traganja istraživača koje će razultirati određenom slikom o prošlosti. Međutim, „mainstream historiografska škola“ još uvijek može ponuditi interesantne, moderno obrađene teme. Dokaz je ovoj tvrdnji knjiga „U smrt za cara i domovinu! (Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918)“. Autor navedenog djela, prof. dr Zijad Šehić, vanredni je profesor na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Na osnovu obimne građe prikupljene u Beču (Državni arhiv-odjeljenja Ratnog arhiva i Nacionalne biblioteke) i Sarajevu (Arhiv BiH) nastala je prvo doktorska disertacija koja je odbranjena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 19. aprila 2002. godine pod naslovom „Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918. godine“. Prerađeni rukopis disertacije objavila je Izdavačka kuća Sarajevo Publishing (Biblioteka „Kulturno naslijeđe“) uz finansijsku podršku Fondacije za izdavaštvo BiH pod nešto izmijenjenim, prethodno navedenim naslovom. Knjiga, koja počinje autorovim uvodnim razmatranjima, podijeljena je na četiri poglavlja, a pored toga sadrži rezime, interesantne priloge, te
1 Pod terminom se ne podrazumijeva njegovo moderno značenje. Bošnjaci su na prelomu XIX i XX stoljeća za austrougarsku upravu predstavljali stanovnike Bosne i Hercegovine različitih konfesija (muslimani, pravoslavni, katolici i ostali).

282

Ocjene i prikazi

spisak izvora i literature. Posebno treba istaći da u prilog reprezentativnosti izdanja ove knjige idu i fotografije i slike koje predstavljaju crtice iz vojnog života bosanskohercegovačkih zemaljskih pripadnika. Budući da je austrougarska uprava krajnje ozbiljno pristupila izučavanju osmanske legislative i njene parcijalne implementacije u vlastiti upravni sistem, to je prvo poglavlje, koje nosi naslov Osmansko naslijeđe. Organizacija vojske i žendarmerije u Bosanskom ejaletu/vilajetu posljednjih decenija osmanske uprave, poslužilo autoru kao uvertira za priču o zemaljskim pripadnicima u vojnoj organizaciji Monarhije. U ovom poglavlju prof. Šehić daje kratak osvrt na vojno-politička dešavanja u sutonu osmanske uprave u Bosanskom ejaletu. Fokus izlaganja je postavljen prvenstveno na reforme koje od 1839. godine osmanska uprava nastoji sve intezivnije realizirati, ali ne podjednako uspješno u svim dijelovima Carstva. Reformne aktivnosti su na tlu Bosanskog ejaleta podrazumijevale uvođenje regularne vojske. Bosanci su dugo odbijali regrutaciju u redovnu vojsku, sve dok ih Dževdet-paša nije mudrim, diplomatskim putem ubijedio 1864. da prihvate regularnu vojsku. Međutim, latentno narodno nezadovoljstvo postalo je očigledno izbijanjem Istočne krize, koja je trajno izmijenila sudbinu Bosne i dovela je u novu sferu utjecaja. Drugo poglavlje (Ni sultanovi ni carevi! Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške Monarhije 1878-1914. godine) predstavlja najznačajniji dio knjige, jer daje uvid u uspostavljane upravnog sistema nove vlasti kroz vojni i kroz segment uspostave javne službe sigurnosti. Kako prof. Šehić navodi, uspostava javne službe sigurnosti je bila prioritet austrougarske uprave, budući da je u zemlji vladala anarhija. Smirivanje nesigurne situacije započeo je Serežanerski korpus, dok u martu 1879. nije formirana žandarmerija, a po potrebi i vanredne jedinice sigurnosti, kao što je bio slučaj u vrijeme izbijanja Hercegovačkog ustanka 1882. godine, kada su formirani Streifkorps. Autor daje pregled aktivnosti nove uprave koje su trebale voditi postepenom navikavanju bosansko-hercegovačkog stanovništva na vojnu obavezu, što je kulminiralo Vojnim zakonom od 04. novembra 1881. godine Ovaj zakon je izazavao nemire u Hercegovini. Nakon što je austrougarska vlast uspješno ugušila ustanak, pristupilo se regrutaciji stanovništva, a vremenom su formirane i oblasne komande u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i Donjoj Tuzli. Posebo su interesantna dva pitanja kojima je autor posvetio pažnju: pitanje finansiranja vojnih jedinica zemlje (preko 10 % budžetskih sredstava za vojne potrebe je predstavljalo

Ocjene i prikazi

283

ogromno opterećenje za Bosnu, a ako se uzme u obzir i činjenica da su b-h trupe većinom dislocirane iz zemlje u unutrašnjost Monarhije, postaje jasno o kolikom se odljevu kapitala radilo) i pitanje kompetencija vezanih za vojsku (bosansko-hercegovački Sabor nije imao nikakve kompetencije po ovom pitanju, a od 1913. se sve više razmatra pitanje potpune integracije b-h trupa u redove zajedničke vojske). U vrtlogu dešavanja koja su ljeta 1914. godine zahvatila Evropu, Bosna je imala centralnu ulogu. Preko nje su se prebijali interesi različitih evropskih država. Pričom o atentatu i stanju u zemlji neposredno nakon toga, prof. Šehić započinje treće poglavlje, koje nosi naslov Bosanskohercegovački zemaljski pripadnici u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije od Sarajevskog atentata 28. juna 1914. do kraja 1916. godine. Osim što autor daje iscrpan opis vojnih operacija zaraćenih strana na evropskim frontovima u tri godine (1914., 1915. i 1916.), od kojih je najinteresantniji napad na Monte Melletu gdje se proslavio 2. b-h puk, on se fokusira i na dešavanja u pozadini, životnu svakodnevnicu i zbrinjavanje ratnih vojnih invalida. Pri tome posebno treba istaći ugroženost istočne granice Bosne, odakle se muslimansko stanovnišvo masovno iseljavalo i gdje su formirani zaštitni odredi (Schutzkorps). Zemaljska vlada je donijela odluku kojom se iz redova pravoslavne elite uzimaju pojedinci kao taoci. „Nepodobni elementi“ su internirani u posebne logore, među kojima je najozloglašeniji bio onaj u Aradu. Posljednje poglavlje, Četvrta i peta ratna godina 1917/1918., autor je posvetio razmatranju prelomne godine u Prvom svjetskom ratu i okončanju ovog velikog sukoba. Godina 1917. je značajna iz dva razloga: SAD ulaze u rat čime je postalo jasno da je tas uspjeha prevagnuo u korist Antante; u Rusiji izbija revolucija, bojkotuje se rat i razmatra zaključenje mira, socijalističke ideje se šire van granica Rusije. U Bosni i Hercegovini je ova godina značila kulminaciju svih nedaća-glad, nestašica, dezertestvo, pljačka i ratno profiterstvo bili su svakodnevnica ove napaćene zemlje. Prof. Šehić je uspio predočiti sliku evropske, ali i bosansko-hercegovačke svakodnevnice koja je bila karakteristična i za 1918. godinu. U Monarhiji se sve više govorilo o miru, osjećao se nemir u redovima vojske, ali i boljševički utjecaj. U Bosni se formira tzv. zeleni kadar, narod je sve više nezadovoljan, jača ideja jugoslovenstva. Konačan slom Centralnih sila značio je olakšanje za cijelu Evropu. Posebno je bitno istaći statističke podatke do kojih je došao prof. Šehić: u Prvom svjetskom ratu je angažirano 291 498 bosansko-hercegovačkih vojnika ili 16,34 % od ukupnog broja stanovnika. Prema službenim podacima,

284

Ocjene i prikazi

od navedenog broja poginulo je 10 701, ranjeno 51 815, zarobljeno 18 088 i nestalo 21 227 lica. Međutim, autor se ograđuje od statističkih podataka K.u.k. Ministarstva rata navodeći da je broj smrtno stradalih u toku rata bio znatno veći-38 000 osoba. Ukupan broj medalja koje su bosansko-hercegovački pripadnici primili za hrabrost iznosi 35 637. Knjiga „U smrt za cara i domovinu“ veliki je doprinos bosansko-hercegovačkoj historiografiji, tim više što do pojave iste nije postojalo djelo koje u cjelini razmatra pitanje bosansko-hercegovačkih zemaljskih pripadnika u vojsci Habsburške monarhije. Iako je navedeno na početku teksta, treba još jednom naglasiti da se autor u izradi knjige koristio, pored obimne literature, građom iz Kriegsarchiv i Arhiva Bosne i Hercegovine što daje naučni i stručni štih samom djelu. Knjiga je vrijedna i zbog toga što predstavlja još jednu stepenicu ka boljem razumijevanju austrougarskog upravnog sistema. Nadati se da će ovakvih dijela biti više i u budućnosti, bez obzira kojoj historiografskoj školi pripadali. Amila Kasumović

Vesna Miović, Dubrovačka republika u spisima osmanskih sultana, Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 2005, 444 str.
Objavljivanjem gore navedenog djela sa analitičkim inventarom sultanskih spisa serije Acta Turcarum Državnog arhiva u Dubrovniku naučnoj javnosti je prezentiran dio izuzetno bogate građe spomenutog arhiva. Naime, dubrovačka arhivska zbirka sa preko 10000 raznih dokumenata na osmanskom jeziku i osam rukopisnih knjiga iz XVIII vijeka koje sadrže italijanske prevode ili kratke izvode iz tih dokumenata predstavlja, bez sumnje, jednu od najvažnijih a, sigurno, najbogatiju zbirku na prostorima Balkana. Uz to treba napomenuti da je ta zbirka bila u fokusu pažnje i interesovanja raznih istraživača minulih decenija te da je materijal navedene zbirke značajno prezentiran u raznim naučnim djelima, ne samo ranije na srpsko-hrvatskom i bosanskom nego i na njemačkom i engleskom jeziku. Prednost koju pruža raznim profilima istraživača i specifičnost osmanske zbirke dubrovačkog arhiva u odnosu na ostale zbirke jeste to što je ona bila dobrim dijelom dostupna i istraživačima koji nisu poznavali osmanski jezik. Činjenica je da su mnogi dokumenti ove zbirke imali i brojne prevode na italijanski ili hrvatski uz dodatak originala ili bez originala. Naime, postojala je praksa da dragomani Porte i dragomoni dubrovačke vlastele redovno prevode osmanske zvanične akte na naš ili italijanski jezik u cijelosti ili su samo na poleđini dokumenta bilježili kratki sadržaj dokumenta. O dubrovačkim aktima i poveljama pisao je i dr. Jovan Radonić, koji je bio delegat jugoslavenske vlade 1920. godine kada je po Sen Žermenskom ugovoru 1919. Austrija bila dužna vratiti sva akta dubrovačkog arhiva koja je bila otuđila u Beč 1833. godine. Stanovit dio dokumenata Dubrovačkog arhiva napisan je na ćirilici što je predstavljalo poseban predmet interesovanja i naučne obrade. (Ć. Truhelka, Fr. Miklošić, Lj. Stojanović, K. Kovač) To su, npr., povelje osmanskih sultana do sultana Murata II koje su pisane ćirilicom. Uz navedene osmanske dokumente, zahvaljujući radu dragomana, u dubrovačkom arhivu se nalazi i osam rukopisnih knjiga iz 18. stoljeća koje sadrže italijanske prevode ili kratke izvode iz tih dokumenata. Opis tih inventarnih knjiga dao je Fehim Efendić. Na osnovu navedenog opisa

286

Ocjene i prikazi

uočava se veliko razumijevanje i pedantnost koje su dragomani posjedovali prilikom sređivanja dokumentacije koju su tematski klasificirali kao, npr: ručna pisma turskih sultana, izvještajna pisma, vjerovna pisma, bolnice, trgovački sporovi, poklisari u Carigradu, poklisari u BiH, umorstva iz zasjede, turska državna blagajna, koža, stoka, ljudska hrana, konzuli, carske kapitulacije, gusari, kapetanije, merdžani, Konavle, trgovina u Osmanskom carstvu, Beograd, Stolac, Skadar, Sofija, Skoplje, Tripoli, dubrovački brodovi, šef finansijske uprave u Bosni, dizdari osmanskih tvrđava, kadije, naib kadije, akreditivna pisma poklisara, prodavač soli u Gabeli, vino, ulje, proso, priznanice na danak, glavni drumovi, pristaništa u Osmanskom carstvu, plovidba, izaslanici turske vlade, malikane, panduri, robovi, latinski redovnici u Osmanskom carstvu, carinarnica, turski komisar na Pločama, granice, carina, porez, namet i slično. U vrijeme kada je Hazim Šabanović dao opis dokumenata dubrovačkog arhiva konstatovao je da su dokumenta bila podijeljena na sekcije po vrstama pojedinih dokumenata te da su se u tim sekcijama nalazili svežnjevi dokumenata u originalu i prevodu (neki na italijanskom a neki na srpskohrvatskom).1 Navedene klasifikacije osmanskih dokumenata i njihovi prijevodi ili kratki sadržaji koje su sačinili dragomani te njihova obrada ključni su kao velika pomoć i olakšanje za razumijevanje i prezentaciju navedene građe. Stoga spomenuti dragomani i bezimeni marljivi redaktori prevoda i regesti zaslužuju pažnju i zahvalnost onih koji dolaze nakon njih. Najstarije dokumente iz dubrovačke zbirke koji se odnose na 15. i 16. stoljeće uvrstio je u svoju zbirku Turski spomenici Gliša Elezović. On je dao precizne prevode navedenih dokumenata in extenzo sa veoma detaljnim i preciznim bilješkama. Tek od sultana Mehmeda II nalaze se akti pisani na osmanskom. Pored Gliše Elezovića u Arhivu su vršili istraživanja i ukazivali na njegov značaj naši orijentalisti poput Sulejmana i Fehima Bajraktarevića, Hazima Šabanovića, Seida Traljića, Rize Muderizovića, Derviša Korkuta, Vladislava Skarića i drugih kao i brojni drugi historičari i osmanisti koji su istraživali i pisali nakon njihovog doba. Na sređivanju arhivske građe u Dubrovniku značajno je radio Fehim Efendić, čiji je rad Dragomani i kancelarija turska u Dubrovniku objavljen u Kalendaru Gajreta 1940. godine, i koji je time što je opisao sadržaj knjiga koje su vodili dragomani posebno
1 H. Šabanović, Turski dokumenti Državnog arhiva u Dubrovniku, POF XII-XIII, Sarajevo, 1965., str. 121-151.

Ocjene i prikazi

287

skrenuo pažnju na ovu vrijednu zbirku, a istovremeno i ukazao na mogućnosti njenog korištenja za širi krug istraživača osmanske historije, pored orijentalista. Dubrovački arhiv, odnosno dokumenti navedenog arhiva bili su predmet interesovanja i za mnoge evropske autore kao što je Fiedrich Kraelitz, Gustav Flügel, Friedrich Giese, Nicolaas Hendrik Biegman i drugi. Pitanje odnosa Dubrovnika i Osmanlija zaokupljalo je brojne autore veoma obimnih djela kakvi su Vinko Foretić, Lujo Vojnović, Vuk Vinaver, Ivan Božić, Toma Popović i mnogi drugi. Iako brojna djela o odnosima Osmanlija i Dubrovnika obiluju historijskim činjenicama, ne sadrže upečatljivost i vjerodostojnost izvornog govora dokumenata. U tom smislu, kao nadopuna nekim opširnim analizama i sintezama, dobro dođe djelo tipa ovog djela autora Vesne Miović koje vraća na izvornu građu i pomaže stvaranju autentičnog doživljaja historije. Od 1397. godine, kada je sultan Bajezit I dozvolio Dubrovčanima da mogu trgovati po njegovom carstvu, izdat je veoma veliki broj fermana i povelja raznih osmanskih sultana kojim se to pravo potvrđuje kao i brojni drugi fermani koji ukazuju na razna pitanja međudržavnih odnosa. Autor gore spomenutog djela donosi u uvodnoj studiji cjelovite tekstove nekih fermana koji govore o odnosima Osmanlija i Dubrovčana. Najbrojniji dokumenti su oni koji se odnose na pitanje dubrovačkog harača te na pitanje zaštite dubrovačkih trgovaca koji su prolazili osmanskim teritorijem i njihovih povlastica, osobito onih koje su se odnosile na zaštitu proizvodnje i trgovine solju. Dok su u dijelu knjige u kojem su donesene kratke regeste dokumenti poredani hronološki, a ne tematski, dotle je u uvodnoj studiji uspješno sačinjena prezentacija pojedinih značajnih sultanskih dokumenata tako da na taj način grupirani dokumenti sami govore o dobro uočenim i klasificiranim problemima koji su činili bit osmansko-dubrovačkih odnosa. Sami sultanski spisi otkrili su suštinu tih odnosa, a metodologija autora kojom su ti odnosi rasvijetljeni, koja bi se mogla definirati kao „govor sultanskih spisa“, pokazuje se vrlo uspješnom i mnogo efektnijom od dugih historijskih naracija i osobnih konstrukcija te prenošenja i prepričavanja mnogo rabljenih informacija pretakanih iz djela u djelo. Na 135 stranica teksta kombinovanog sa faksimilima sultanskih fermana i njihovim tekstom u prevodu slikovito su se ukazala osnovna pitanja osmansko-dubrovačkih odnosa koja su se odnosila na dubrovački harač, carine i namete na trgovačku robu, pravo na slobodnu i sigurnu trgovinu, imovinskopravni položaj dubrovačkih trgovaca na osmanskom području i pravni položaj osmanskih trgovaca na dubrovačkom području, monopol

288

Ocjene i prikazi

na prodaju dubrovačke soli osmanskim podanicima, monopol dubrovačke luke na međudržavni trgovački promet, pravo na lov koralja u osmanskim vodama, pravo na uvoz osmanske hrane, osobito žitarica, prevoz osmanskih putnika i robe dubrovačkim brodovima i drugo. Uz pitanja ekonomske prirode koja su bila primarna i kao takva ležala u suštini tih odnosa i pitanja njihovog pravnog definiranja, autorica je skrenula pažnju i na sekundarni nivo tih odnosa koji je uključivao probleme oko razmjene ratnih zarobljenika u Dubrovniku, pitanje Dubrovnika kao mjesta utočišta robova i ratnih zarobljenika odbjeglih s osmanskog područja, pravo na zaštitu od razbojnika i otmičara, pravo na skrb za bosanskohercegovačke katolike, zaštitu dubrovačkih bogomolja u Osmanskom carstvu i slično. Ona je, također, ukazala na dokumente koji upućuju na uvažavanje koje su Dubrovčani ukazivali Osmanlijama kroz, npr., praksu topovske salve i proslave u čast novopostavljenih sultana te na dokumente iz kojih se vidi podrška u određenim periodima osmanskim pobjedama i osmanskoj politici kroz činjenicu postojanja dubrovačke špijunaže za Osmanlije. Na taj način klasificirani i tematizirani dokumenti odslikali su suštinu osmansko-dubrovačkih odnosa bez opterećenosti rada mnoštvom činjenica iz događajne historije. Navedena uvodna studija, brojni faksimili u koloru sultanskih fermana i povelja te kratke regeste sultanskih dokumenata omogućavaju čitatelju neposredan kontakt sa značajnim dijelom osmanske historije koji obuhvata period od 1458-1805. godine. Azra Gadžo-Kasumović

Develi Hayatı, Osmanli’nin dili, İstanbul, 2006., 96 str.
Dugo vremena u raznim akademskim krugovima vode se različite rasprave o naravi osmanskog jezika. Knjiga Osmanlı’nın Dili koju je napisao Develi Hayati (2006) tek je jedna od knjiga koja se bavi spomentom problematikom. Iako djelo ostavlja dojam da se radi o knjizi koja je pisana nabrzinu, ipak brojni novi podaci ukazuju i na to da knjiga nema namjeru ponavljati ili sintetizirati i produbljivati u nauci već dobro poznate stavove o prirodi osmanskog jezika. Bez obzira na to što se u uvodnome dijelu knjige srećemo sa preširokim uvodom u opću historiju turskog (ili turkijskih) jezika još od starih kineskih natpisa do današnjih dana, u nastavku knjige autor ipak otvara zanimljive teme o historiji osmanskog jezika na Balkanu. Na prvim stranicama odjeljka u kojem autor pokušava dati odgovor na pitanje ko su zapravo Osmanlije, uočava se težnja autora da na svoj način reinterpretira izraz musliman i izraz Turčin (musliman = Osmanlija = Turčin) u literaturi, bez pravljenja distinkcije između termina Turčin i turčin, a skreće pažnju i na pisanje o tome kako se primanje islama shvata kao “poturčavanje” različitih skupina stanovništva, bez obzira koliko oni već imali povijesno poznat i priznat kulturološki identitet. Naravno, ograđuje se od spomenute i sličnih hipoteza kad pokušava objasniti kako te “poturčene skupine” u međusobnoj komunikaciji nikada nisu govorile turski jezik. Katkad autor ulazi u dijalog sa suprotnim hipotezama o značenju izraza Osmanlija (= gospodin) : Turčin (grub, neobrazovan), kao što je hipoteza R. P. Lindnera po kojoj se Turke definira kao nomade “bez originalne civilizacije” koji nisu isto što i Osmanlije, autor ipak, čini se, ne iznosi odgovarajuću argumentaciju koja bi do kraja “ogoljela” spomenuti “stereotipni” stav, već naprosto proizvodi nove ne baš metodološki razrađene vrijednosne sudove kulturološke naravi. Da se podsjetimo, takav “stereotipni” stav imali su i Arapi u vrijeme prodora Mameluka u Egipat, daleko prije Osmanlija, ali samo u kontekstu “odbrane od nadolazećih osvajača”. Kao što nije tačna navedena stereotipna tvrdnja o Turcima kao o ljudima bez svoje civilizacije, isto tako nije prihvatljiva ni romantičarska tvrdnja o “etnički čistom turskom porijeklu Osmanlija”. U knjizi se povremeno citira i Ilber Ortaylı, ali se citati uvijek ne mogu uklopiti u već zadate hipoteze. Isto je sa citatima

290

Ocjene i prikazi

Normana Itzkowitza i Evlije Čelebije. Ipak, autor u biti donosi ispravan i prihvatljiv zaključak. Govori i o tome da ljudi koji su u 16. vijeku spominjali riječ Turčin nisu pod tom riječju podrazumijevali etnicitet određene osobe već kulturološko-civilizacijsku orijentaciju. Ništa manje nije zanimljiva Develijeva rasprava o leksemi Rūm (Rūmī) koja doživljava različite semantičko-kulturološke transformacije. Autor u prvi plan stavlja geografsku („rumelijsku“/ balkansku) identifikaciju ljudi koji su se tako potpisivali, ali ne navodi i moguće drukčije implikacije navedenoga pojma (čak i kad se zna da se neko ko nije bio iz Rumelijskog ejaleta potpisivao kao Rumi). Termin Osmanlija autor izdvaja za ljude koji su administrativno bili vezani za Dvor. Autor daje i vrlo zanimljive primjere iz narodne poezije kad pokušava objasniti kako je svijet u Anadoliji definirao Osmanlije, gledajući u Osmanlije samo kao u stalež koji je kupio porez i živio od tuđeg rada (upravo su ovakvi primjeri navodili evropske istraživače da povuku jasnu razlikovnu crtu između pojma Osmanlija i pojma Turčin, crtu koju su stoljećima afirmirali polupismeni stanovnici udaljenih anadolskih sela). Govoreći o “jezicima Osmanlija”, Hayatı Develi prvo navodi poznate stavove Halila Inaldžika o tome kako Osmansko carstvo nije samo „Tursko carstvo“, a potom, uvažavajući postojanje različitih jezika u Carstvu, piše o tome kako je turski jezik zapravo glavni jezik u Carstvu. Navodi i jedan „posve neobičan stav“ kako postojanje slavenskih jezika, grčkog i albanskog jezika na Balkanu uopće nije bitno utjecalo na opće pravilo upotrebe turskog jezika u Carstvu koje glasi: „u gradskim centrima i u svim različitim balkanskim krajevima govorio se turski jezik“ (str. 26-27). Carstvo je, prema njemu, funkcioniralo poput antičkih carstva, bilo je i različitih jezika, ali „centralni jezik Osmanskog carstva jeste turski jezik“ (str. 27). Kad Hayatı Develi govori o dvojezičnim i višejezičkim sredinama, govori i o uvođenju zajedničkog jezika komunikacije u društvu (kao što je lingua franka i sl.), na koji aludira i Evlija Čelebija u svome Putopisu. Budući da je Develi dugo istraživao osobitosti jezika u putopisu Evlije Čelebije, prirodno, on iz tog djela i navodi najviše primjera o različitosti jezika u Carstvu. Za govor nekog Bošnjaka koji je pokušavao svoju misao izreći na «neobičnom» turskom (‘Bire biz kırduyuz, bire şimden gerü kâfiri bağlıyor durmuyor esir ediyor!’ – str. 30) H. Develi kaže da se tu radi o „rumelijskom“ izgovoru turskog jezika (Rumeli Türk Şivesi). Autor navodi primjere sredina u Anadoliji gdje se govorilo više jezika, primjere mjesta gdje su se koristili arapski i perzijski i „iskvareni“ turski jezik. Za muslimane Grke, koji su tek

Ocjene i prikazi

291

primili islam, Evlija Čelebi kaže da pokušavaju govoriti turski kao neku vrstu „muslimanskog jezika“ (Müslüman lisanı – str. 33), ali da je takvih jako malo i da većina (novih muslimana) govori grčki. Takva situacija je bila u Atini i još nekim krajevima. U mjestima gdje žive Albanici govori se albanski, a turski je pod snažnim utjecajem albanskog jezika. Jezička situacija u Solunu bila je vrlo zanimljiva. Pošto je najbrojnija zajednica u Solunu bila jevrejska zajednica, zatim muslimani i Grci, glavni jezik komunikacije, osobito u trgovini, bio je ladino jezik, zatim grčki, bugarski i „birani“ turski jezik. Turski se najmanje govorio u krajevima prema Mađarskoj - u Bosni i Rumuniji. Za situaciju u Mostaru navodi se da se govorio „prefinjeni stilizirani jezik“, pored bosanskog i „latinskog“. Za krajeve kao što su Osijek, Požega, Vidin, Pljevlja, Foča i Nevesinje navodi se kako se u tim krajevima govore najviše bosanski, srpski, mađarski i bugarski. Kad se govori o jezičkoj situaciji u okolici Istolnoga Biograda, navodi se situacija u varoši „Bešli“, gdje se kaže kako su „svi stanovnici Bošnjaci, koji tečno i lijepo govore mađarski i njemački, a turski ipak ne znaju u tolikoj mjeri“ (E. Čelebi VII, 16a). Ista je situacija u Egriju: „...svi stanovnici su Bošnjaci, ali govore tečno i lijepo mađarski i njemački“ (E.Č.VII:38b). Na isti način, kako navodi H. Develi, Evlija Čelebi opisuje stanovnike ostalih krajeva u tom dijelu Mađarske. Tako Čelebi za stanovnike oko utvrde Ihram u Budimskom ejaletu kaže: „Halkı Rumeli tarzı esbâb geyub Boşnakça ve Sırf ve Bulgarca ve Türkçe kelimât ederler“ – „Njezini stanovnici oblače odjeću rumelijskog stila, a riječi izgovaraju na bošnjačkome, srpskom, bugarskom i turskom jeziku“ (E. Č. VII, 93). U mjestu Feth-i Islam u Vidinskom sandžaku, prema Evliji Čelebiju, svi stanovnici znaju bosanski, turski i vlaški jezik (E. Č. VII:98). Navedeni podaci na koje autor ove studije skreće pažnju privlače pažnju i današnjih čitatelja u Bosni. Zato smo se odlučili našoj čitateljskoj javnosti skrenuti pažnju na ovu knjigu autora Hayatija Develija. Osobito su zanimljivi podaci koji govore o bosanskom jeziku u Putopisu Evlije Čelebija, a koji našoj javnosti nisu dostupni zato što Putopis nije u cijelosti preveden na naš jezik. Naime, prevedeni su oni dijelovi koji se izravno odnose na naše krajeve, ali ne i oni dijelovi koji opisuju jezik i život bosanskih (tačnije bošnjačkih) naseljenika u Slavoniji, Mađarskoj, Vojvodini i drugim krajevima. Adnan Kadrić

SADŽAJ
Azra Gadžo-Kasumović: MULLA U BOSANSKOM EJALETU .......................................................... 5 Mulla in Bosnian ejalet .......................................................................................65 Haso Popara: TRI BANJALUČKA ARZUHALA - Prilog historiji Banje Luke - ......................................................................69 Three petitions of Banja Luka - A contribution to the history of Banja Luka - ........................................108 Aladin Husić: MAGLAJ U RANOM OSMANSKOM PERIODU (15. i 16. stoljeće) ........................................................................................113 Maglaj during the early Ottoman period (15th and 16th century) ............134 Nedim Zahirović: VAKUFNAMA NEFISE-HATUN IZ VISOKOG IZ 1880. GODINE .........................................................135 Vakufnama of Nefis-hatun from Visoko 1880 ................................................140 Osman Lavić: PREPISIVAČI RUKOPISA IZ JAJCA ......................................................145 Transcriber of manuscripts from town of Jajce ................................................161 Mustafa Jahić: UTJECAJ ISLAMSKE PRAVNE NAUKE NA RAZVOJ ARAPSKE GRAMATIKE .............................................163 Influence of Islamic jurisprudence on the development of Arabic grammar .................................................................185 Kerima Filan: KAKO JE MULA MUSTAFA BAŠESKIJA OZNAČAVAO VRIJEME .......................................................................187 Marking of time by Mula Mustafa Bašeskija ..................................................207

Adnan Kadrić: DVIJE POEME NA OSMANSKOM JEZIKU O OPISU JAKUB-PAŠINE ODBRANE SARAJEVA I POBJEDE NA KRBAVSKOM POLJU 1493. GODINE .............................................209 Jakub-paša Bošnjak – The winner on the Krbavsko battlefield 1493 and one of the founders of the Bosniak imperial epic ................................231 Omer Nakičević: ŽIVOTNI PUT ABDULLAHA DRNIŠLIJE, PROFESORA, KADIJE I MUFTIJE ....................................................233 The life and times of Abdullah Drnišlija ........................................................249 Meliha Teparić: DVA RESTAURIRANA KALIGRAFSKA ZAPISA ŠEJHA HFZ. NEZIR-EF. HADŽIMEJLIĆA .....................................251 The two restored calligraphy notes of Shaykh hfz. Nezir ef. Hadžimejlić .............................................................262 Ocjene i prikazi Mustafa Jahić, Arapska gramatika u djelu al-Fawå‘id al- ‘Abdiyya Mustafe Ejubovića, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 1428/2007. 329 str. (Enes Karić) ..............................................................265 Ahmed S. Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Islamski kulturni centar, Mostar, 2008, 315 str. (Azra GadžoKasumović) ....................................................................................................271 Zbornik radova “Islamska tradicija Bošnjaka: izvori, razvoj i institucije, perspektive”. Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. ISBN: 978-9958-23-222-0 (Hamida Karčić)..............275 Ismail Parlatir, György Hazai and Barbara Kellner-Heinkele, Catalogue of the Turkish Manuscripts in the Library of the Hungarian Academy of Sciences. Budapest: LHAS, 2007, 664 str. + 27 iluminacija. (Osman Lavić).................................................277

Zijad Šehić, U smrt za cara i domovinu! (Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918), Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007., 329 str. (Amila Kasumović) .....................281 Vesna Miović, Dubrovačka republika u spisima osmanskih sultana, Državni arhiv u Dubrovniku, Dubrovnik, 2005, 444 str. (Azra Gadžo-Kasumović) .......................................................................................285 Develi Hayatı, Osmanli’nin dili, İstanbul, 2006., 96 str. (Adnan Kadrić) .............................................................................................289

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->