Modeli Socijalne Zastite

MODELI SOCIJALNE ZASTITE - I PARCIJALA
SOCIJALNA POLITIKA I SIROMASTVO U POSTTOTALITARNOJ EVROPI

1. Odnos izmedju socijalne politike i siromastva
Razlozi rasta siromastva i povecanja nejednakosti u bivsim socijalistickim zemljama:

a) Transformacija koja je dovela do ekonomskog raspada, nezaposlenosti i inflacije
b) Rastuca nesposobnost sistema socijalne sigurnosti i drugih novcanih transfera, cija je
uloga da zastite i sacuvaju porodice i pojedince od osiromasenja.
Jedan od glavnih, ali ne i jedini cilj socijalne politike na Zapadu, kao i u srednjoj i istocnoj Evropi, je
da se smanji ili eliminise siromastvo. Logika vecine industrijalizovanih zemalja je da se siromastvo
moze izbjeci razvojem posebnih vrsta socijalne politike. U socijalnoj politici vecine industrijskih
zemalja u ovom vijeku dominiralo je misljenje da je siromastvo strukturalne prirode i uzorokovano
okolnostima koje pojedinac ne moze da kontrolise. Siromastvo je povezano sa nesposobnoscu
pojedinaca da se izdrzavaju kroz placeni rad.
2. Sta je socijalna politika?
Marklund: Socijalna politika, u uobicajenom znacenju, ukljucuje novcana davanja i usluge koje
pojedincu obezbjedjuju zastitu od gubitka prihoda, kao i besplatne usluge za sve gradjane. Ona
ukljucuje kako politiku drzave, tako i kolektivne ili privatne politike izvan drzavne strukture, ali samo
dotle dok su nedrzavni oblici socijalne politike dio legalnog i institucionalizovanog formalnog sistema.
Uloga drzave je presudna: bilo da je ona ta koja obezbjedjuje zastitu ili samo stvara pravne okvire
za druge cinioce socijalne zastite.
Specificnost sadrzaja socijalne politike moze se odrediti na vise nacina, ali je samo nekoliko njenih
funkcija zajednickih za skoro sve industrijske zemlje:
- Novcana davanja pojedincima i domacinstvima obezbjeduju se u vidu starosne penzije
- Osiguranja za slucaj bolesti
- Osiguranja za slucaj nezaposlenosti
- Zastite od povreda na radu
- Invalidskih dodataka
- Socijalne pomoci
- Povlastica u stanovanju i djecijeg dodatka
Sirok krug besplatnih ili znacajno subvencioniranih usluga je takodjer ukljucivan u programe javne
socijalne zastite. Najznacajnije su bolnicke usluge, pogodnosti u zastiti starih i djece i povlastice u
zastiti invalida. Politika trzista radne snage i obrazovanja bila je ukljucena u socijalnu politiku u
nekim slucajevima.
1
3. Modeli socijalne zastite
Richard Titmuss je ucinio jedan od najznacajnijih pokusaja da se opisu razlike izmedju zemalja u
pogledu njihove socijalne politike, sto je objavljeno poslije njegove smrti 1973. godine. On razlikuje
tri glavna oblika socijalne politike u kapitalistickim zemljama:
a) Rezidualni model zastite,
b) Industrijski model zasnovan na doprinosima i ucinku i
c) Redistributivni institucionalizovani model.
REZIDUALNI MODEL : politicki naziv za ovaj model je KONZERVATIVNI, dok je analiticki naziov
PATERNALISTICKI. U glavne cinoce ovog modela ubrajaju se porodica i privatno osiguranje.
Pokrivenost je rezidualna. Prava se sticu na osnovu prosjecnih prihoda, a finansijsku odgovornost
snosi drzava. Nivo komepenzacije je nizak, a odnosi na trzistu radne snage baziraju se na najamnini.
Cilj ovog modela je jednakost u siromastvu, i ciljana zastita.
Konzervativni, paternalisticki, rezidualni model br.1, motivisan je zeljom da se javni fonodovi koriste
sto efikasnije, usmjeravajuci socijalnu zastitu prema clanovima drustva koji su u najvecoj nevolji i
nesposobni da se staraju o sebi. Obicni radnici i cinovnici su sposobni da organizuju sopstvenu
socijalnu politiku unutar porodice ili putem privatnog osiguranja i stednje.
INDUSTRIJSKI MODEL ZASNOVAN NA DOPRINOSIMA I UCINKU: politicki naziv mu je

LIBERALNI, a analiticki KORPORATIVNI. Glavni cinioci u ovom modelu su poslodavci, a pokrivenost
je mjesovita. Prava se sticu na osnovu zaposlenja, a finansijsku odgovornost snose poslodavci i
drzava. Nivo kompenzacije je dvojni, a odnosi na trzistu radne snage baziraju se na odvajanju
radnika od neradnika. Cilj ovog modela je gubitak prihoda, i zastita prihoda.
Shvatanje jednakosti u liberalnom, korporativnom industrijskom modelu zasnovanom na doprinosu i

ucinku je potpuno drugacije. Na socijalnu politiku se gleda kao na sredstvo da se radnicima garantuje
stabilan standard zivota. Jednakost se tice podjele rizika poremecaja u tokovima prihoda. Socijalna
politika u ovom modelu slicna je privatnom osiguranju u njegovim statistickim principima, ali je i
razlicita, posto je kolektivna i obicno obavezna, sto preko drzavnog zakonodavstva obavezuje
partnere na trzistu rada da se usaglase oko politike.
REDISTRIBUTIVNI INSTITUCIONALIZOVANI MODEL: politicki naziv mu je

SOCIJALISTICKI, a analiticki naziv mu je ETATISTICKI. Glavni cinoc ovog modela je drzava.
Pokrivenost mu je opsta, a osnov za sticanje prava se odnosi na gradjanski status. Finansijsku
odgovornost snosi drzava, nivo kompenzacije je visok. Odnos na trzistu radne snage bazira se na
dekomodifikaciji. Cilj ovog modela je preraspodjela prihoda.
U insitucionalno redistributivnom modelu jednakost je stvar promjene raspodjele dohotka prije nego
njegovog ocuvanjai. Ovaj model ukljucuje ukupnu populaciju jer je osnov za sticanje prava gradjanski
status (drzavljanstvo). Eksploatacija radnika moze biti ogranicena buduci da drzava odredjuje
znacajne dijelove zivotnih uslova prije putem demokratskih odluka negoi preko trzista. Esping-
Andersen je nazvao ovaj mehanizam DEKOMODIFIKACIJOM.
2
Socijalna politika svih pet nordijskih zemalja zasnovana je na jakim institucionalnim strukturama.
Dominira opsezna i skupa drzavna politika u kojoj su glavni nosioci zasitite nacionalne, regionalne ili
lokalne vlasti. Korporativne strukture zastite posebno su jake u Njemackoj. Elementi institucionalno
redistributivnog modela postoje, uglavnom, u organizaciji socijalne pomoci zasnovane na
materijalnom cenzusu i sistemu zastite djece i porodica. U principu, ovaj mjesoviti tip zastite, sa
strogim naglaskom na korporativnom industrijskom modelu zasnovan je na doprinosu i ucinku,
primjenuje se u brojnim drugim evropskim zemljama, kao sto su Austrija, Holandija i Belgija.
Francuska se moze posmatrati kao druga varijacija srednjoevropskog mjesovitog modela i

korporativne i institucionalne zastite. VB ima jacu institucionalno-redistributivnu osnovu. Gradjanski
status je odlucujuci u skoro citavom sistemu socijalne sigurnosti, kao i u zastitnim uslugama koje
obezbjedjuju Nacionalne zdrastvene sluzbe. Tako je britanski mjesoviti sistem zastite spoj
rezidualnih i institucionalnih redistributivnih elemenata.
4. Socijalna politika na srednjoj i istocnoj evropi iz zapadno-evropske perspektive
Zbog cinjenice da su u Poljskoj pojedine firme imale znacajnu ulogu u stvaranju blagostanja i da su
socijalni i stambeni fondovi bili nezavisni, pojavila su se razmisljanja da bi poljska socijalna politika
mogla biti bliza korporativnom industrijskom nego institucionalnom modelu. Ovo snazno naglasavanje
znacaja rada i zaposlenosti ima historijske korjene u strukturi socijalne politike srednje Evrope,
bliske njemackom modelu.
Socijalna politika Cehoslovacke bila je dobro razvijena prije II S.R., i bliska industrijskom modelu
zasnovanom na doprinosu. Ponovo je historijski razvijana paralelno sa njemackim korporativnim
modelom. Poslije 1949.,godine socijalna politika ostaje ogranicena na industrijsku radnicku klasu.
Posto pristup nije bio univerzalan, privatnici i zemljoradnici su bili iskljuceni iz zastite. Socijalisticke
ideologije rada postepeno su pojacavale razlike izmedju raznih grupa stanovnistva, mada su
zemljoradnici i drugi segmenti izvan industrijske radne snage mogli da dobrovoljno pristupe javnom
sistemu zastite.
Kada je rijec od Madjarskoj, Ferge i Szalai ukazuju da su postojali snazni elementi industrijskog
modela, zasnovanog na doprinosu i ucinku, koji izviru iz historijske tradicije bliske njemackom
korporativnom modelu. Szalai i Orosz dokazuju da je denacionalizacija madjarske socijalne politike
zapocela vise godina prije kolapsa komunistickog sistema. Denacionalizacija je predstavljala rani
pokusaj decentralizacije socijalne politike i podrske vecim razlikama u sistemu zastite.
Socijalna politika Demokratske Republike Njemacke se zasnivala na industrijskom doprinosu i bila je

organizovana u okviru pojedinih firmi.
U Sovjetskom Savezu, kao i u vecini drugih komunistickih zemalja, sindikati su igrali znacajnu ulogu u
upravljanju socijalnom politikom za radnike. Sindikati nisu obezbjedjivali samo odmaralista i
aktivnosti u slobodnom vremenu, vec su bili direktno ukljuceni u upravljanje zdrastvenim klinikama i
pruzanje djecije zastite.
3
TRI GLAVNA ZAKLJUCKA SE MOGU IZVUCI IZ POREDJENJA SOCIJALNE POLITIKE U

KOMUNISTICKIM I KAPITALISTICKIM ZEMLJAMA EVROPE:
- Mada su komunisticke drzave imale jak uticaj uopste, bilo je, u razlicitom stepenu, i u drugim
zemljama, takodjer, elemenata korporativnih i rezidualnih modela zastite. Iako su, u mnogim
slucajevima, ostali cinioci sem drzave bili slabi, oni su postojali kako u proslosti, tako i u
skorasnjim procesima transformacije
- Druga je odlika da su industrijska preduzeca i sindikati imali ulogu u upravljanju i stvaranju

socijalne zastite u razlicitom pogledu. U poredjenju sa ulogom korporacija i sindikata u
kapitalistickoj Evropi, medjutim, ovi cinioci su do detalja bili pod kontrolom drzave i moraju
se posmatrati prije kao dio drzavne birokratije nego kao autonomni zastupnici u drustvu
- Treci zakljucak tice se odnosa izmedju rada i socijalne politike. Odnos izmedju rada i
socijalne politike siroko je zasnovan na nepostojanju nezaposlenosti i naglasenom podsticaju
rada u sistemu novcanih davanja.
5. Ucesnici reformi socijalne politike u zapadnoj Evropi
Kompartivna istrazivanja razvoja nacionalnih socijalnih politika u kapitalistickim zemljama cesto su

izdvajala tri glavna drustvena aktera:
- Socijalne pokrete
- Organizovani rad ( i organizovani kapital)
- Drzavnu birokratiju.
Organizovani rad je glavni cinilac u postepenom sirenju odgovornosti drzave za garantovanje

socijalnih prava. Opsti trend je bio da sto je radnicka klasa organizovanija, to je siri sektor drzavne
socijalne zastite. Parlamentarna podrska organizovanom radu od strane socijaldemokratskih i
socijalistickih partija korelira sa uvodjenjem univerzalne zastite i visokim troskovima javne zastite.
Pa ipak, samo nekoliko kapitalistickih drzava je imalo socijalisticku parlamentarnu vecinu.
Drugi znacajan kater u reformama i rastu socijalne zastite na zapadu i na istoku, bilo je drzavno
cinovnistvo. Drzavni cinovnici na nacionalnom nivou podrzali su iz raznih razloga siroko ukljucivanje u
upravljanje socijalnom politikom.
4
6. Socijalni pokreti i rast drzavne socijalne politike
Nezavisni socijalni pokreti, ukljuceni u dobrovoljni socijalni rad ili kroz organizovane grupe, vrsili su
znacajan pritisak u mnogim zemljama preko formulisanja socijalne politike u politickim programima.
Uloga socijalnih pokreta u podrzavanju socijalnih politika imala je siroke implikacije na kasnije
reforme drzavne zastite. Dobrovoljne organizacije, dobrovoljni fondovi bili su u stanju da stvore
siroku mrezu programa socijalnog osiguranja, da bi zastitili svoje clanove od dramaticnog pada
zivotnog standarda u slucaju nezaposlenosti, invaliditeta, bolesti ili starosti. Oni nisu bili voljni da
prihvate preuzimanje ovih oblika zastite od strane drzave bez posebnih uslova, ali nisu bili ni
sposobni da finansiraju rastuce potrebe na duzi rok bez drzavne podrske. Jedan od takvih uslova
ticao se kvaliteta i efikasnosti socijalnih sluzbi, dok se drugi odnosi na lokalnu i demokratsku
kontrolu administracije.
Postojeca socijalna politika, je rezultat ukljucivanje brojnih cinilaca unutar ili izvan drzave.
Organizovani rad u vecini zapadnoevropskih zemalja bio je dominantna socijalna snaga koja je
podrzavala sirenje drzave blagostanja. Uloga socijalnih pokreta je posebno interesantna, posto su
oni obezbjedjivali podjednako osnovu za narodnu podrsku socijalnim politikama, kao i politicku
saradnju i koaliciju oko pitanja zastite.
7. Uloga civilnog drustva u centralnoj i istocnoj Evropi
Koncept civilnog drustva siroko je u upotrebi u raspravama o socijalnoj politici u srednoj i istocnoj
Evropi danas. Koncept ima dva aspekta:
- Jedan je blizak pozitivnoj ulozi socijalnih pokreta i nezavisnih drustvenih snaga u iniciranju
reformi socijalne zastite unutar drzavne strukture, ali uz zadrzavanje autonomnosti u
odnosu na drzavu. Na ovaj nacin, civilno drustvo se vidi kao institucionalni i organizacioni
princip izvan drzave, ali sa funkcijom da obezbjedi pritisak na sirenje prava kroz drzavne
reforme. Ove institucije mogu biti crkve organizacije, susjedske grupe ili neformalne grupe
intelektualaca.
- Druga interpretacija koncepta civilnog drustva je skoro u cjelini negativna. Zahvaljujuci
potrebi za obnavljanjem trzisnog sistema i pretpostavci da je komunizam imao negativne
posljedice po mentalitet ili kolektivnu svijest stanovnistva, ova verzija civilnog drustva je u
opoziciji prema drzavi, kao i prema organizovanoj ili institucionalizovanoj akciji.
Civilno drustvo postaje mikrokoncpet koji je zainteresovan za aktivnostimalih neformalnih jedinica,

kao sto su porodica ili pojedinici. Uloga formalnih organizacija unutar drzave ili u saradnji sa
drzavom je ogranicena i na nju se gleda sa strahom.
8. Nauk iz katastrofe
Tokom i neposredno poslije recesecije iz 30-tih, uloga drzave rasla je u Evropi u dva glavna podrucja
socijalne zastite: zastiti porodice i osiguranju za slucaj nezaposlenosti. Djeciji dodatak, novcana
pomoc porodicama sa novorodjencetom i zastita za vrijeme porodiljskog odsustva bili su uvedeni u
brojnim zemljama prije II S.R. Glavni razlog za to je bila briga zbog smanjenih stopa radjanja i
nastojanje da se troskovi oko djece podijele ravnopravnije izmedju generacija i porodica. Tridesete
godine pokazuju i glavnu promjenu u ulozi drzave u odnosu na nezaposlenost.
5
9. Buducnost socijalne politike u srednjoj i istocnoj Evropi
Ogranicavanja intervencije drzave u socijalnoj zastiti su jaka iz mnogih razloga i cini se da ona
predstavljaju glavnu prepreku za prestrukturiranje socijalne politike u saglasnosti sa onim sto je
uradjeno u razvijenim zemljama zapadne Evrope.
Prvo ogranicenje je ekonomske prirode. Sve bivse komunisticke zemlje su tesko pogodjene prekidom
samog procesa transformacije i vecina njih ima industrijsku bazu koja nije kompatibilna u
kratkorocnom smislu sa konkurentnom industrijom zapadnoevropskih zemalja. Uloga drzave u ovom
procesu transformacije tumaci se dominantno kao uloga pasivnog posmatraca. Medju dominantnim
politickim snagama postoji vjerovanje u slabu drzavu i slobodno trziste, a postoji i jaka
medjunarodna podrska ovoj ideologiji, u vidu Medjunarodnog monetarnog fonda i drugih spoljnih
podrzavajucih struktura.
Druga glavna prepreka razvoju socijalne politike u srednoj i istocnoj Evropi je gubitak jakih
drustvenih snaga, socijalnih pokreta ili institucija civilnog drustva koje mogu prihvatiti intervenciju
drzave.
Postoje i razlozi za optimizam u pogledu buducnosti socijalne politike u srednjoj i istocnoj Evropi.
Dva su glavna faktora vazna u ovom kontekstu. Prvi je cinjenica da vecina ovih zemalja jos uvijeka
ima strukture socijalne politike koje nisu bitno drugacije od onih u zapadnoj Evropi. Drugi, i mozda
jos znacajniji pozitivni faktor je stav koji je prema socijalnoj politici zadrzala javnost. Postojala su
jaka anidrzavna osjecanja, ali i ocekivanja da drzava zadrzi svoju siroku odgovornost.
6
MINIMALNI DOHODAK I NOVCANA SOCIJALNA POMOC U DRZAVAMA EU
Minimalni dohodak je ona visina dohotka koju drzava zakonski jamci svakome drzavljaninu koji sebi i
svojoj obitelji iz objektivnih razloga ne moze priskrbiti dohodak u toj visini. Minimalni se dohodak
realizira putem socijalne pomoci koja je jednaka razlici izmedju razine minimalnog dohodtka i
vlastitog dohotka konkretne osobe, odnosno njegove obitelji/domacinstva.
Medjunarodna organizacija rada je 1942., godine definirala socijalnu pomoc kao socijalni transfer
sa slijedecim osnovim karakteristikama:
- Dodjeljuje se osobama koje nemaju dovoljno visoka sredstva za zivot
- Dovoljna je za zadovoljavanje minimalnih zivotnih potreba
- Predstavlja pravo na osnovi zakona
- Financira se iz poreza.
S obzirom na cinjenicu da primatelji socijalne pomoci nemaju druge izvore dohotka, nuzno je da
visina zajamcenog minimanog dohotka omoguci zadovoljavanje barem osnovnih zivotnih potreba, ako
vec zbog objektivnih razloga ne moze omoguciti dostojan minimalni zivotni standard. Medju
objektivne razloge zbog kojih ta pomoc nemoze biti veca spadaju:
- Ocuvanje za rad stiumlativnog odnosa izmedju minimalnog dohotka i minimalne place
- Ogranicenja drzavnog proracuna
- Drustvena suglasnost kako glede visine minimalnog dohotka tako i cjelokupne mase sredstava
za tu namjenu. Visoka razina zajamcenog minimalnog dohotka moguca je, ali ne i uvijek
prihvatljiva, samo u relativno bogatim drzavama.
Zajamceni minimalni dohodak predstavljamo i analiziramo po sljedecim elementima:

- Osobe koje imaju pravo na novcanu socijalnu pomoc (drzavljanstvo, prebivaliste, starost)
- Dohoci koji se smatraju kao vlastiti dohodak
- Supsidijarnost nacina dosezanja minimalnog dohotka
- Visina minimalnog dohotka za razlicite pojedince i obitelji
- Nacin odredjivanja temeljne vrijednosti zajamcenog minimalnog dohotka
- Trajanje prava
- Valorizacija zajamcenog minimalnog dohotka
- Povezanost prava na novcanu pomoc i mjera aktivne politike zaposljavanja
- Druga prava koja proizlaze iz zajamcenog minimalnog dohotka
- Socijalna zastita starih ljudi
- Socijalna zastita samohranih roditelja
OSOBE KOJE IMAJU PRAVO NA NOVCANE SOCIJALNE POMOCI
7
U zakonima drzava EU razlicito su definisani osnovni objektivni uslovi za sticanje prava na socijalne
pomoci kojima se ostvaruje minimalni dohodak: drzavljanstvo, prebivanje u drzavi, dob, drugi
individualni uslovi.
- Drzavljanstvo : uvjeti glede drzavljanstva su razliciti po clanicama Unije: negdje ne postoje,

negdje su to drzavljani i stranci sa dozvolom za boravak, drzavljani, legalni doseljenici,
izbjeglice, osobe bez domovine i sl.
- Prebivanje u drzavi : je osnovni uvjet u svim drzavama EU, jer u pravilu pravo na pomoc ima
samo osoba koja zivi u odredjenoj drzavi, koja joj jamci minimalni dohodak.
- Dob : posto je pravo na socijalnu zastitu individualno i vrijedi za sve one koji sami ne mogu
osigurati dovoljno sredstava za zivot, ne bi smjelo biti nikakvih starosnih ogranicenja za
ostvarivanje tog prava. Medjutim, u zakonima drzava EU starosne granice ipak postoje i
razlicito su argumentirane. Samo je u nekim drzavama eksplicitno receno da socijalnu pomoc
mogu zahtijevati i maloljetne osobe ( Njemacka, Austrija, Italija, Portugal, Danska i Finska )
Sto se tice opce vazece donje dobne granice za pravo na zajamceni minimalni dohodak,
drzave mozemo rasporediti u cetiri skupine:
- Drzave u kojima nema opcevazece donje dobne granice za stjecanje prava na minimalni
dohodak (Njemacka, Austrija, Italija, Portugal)
- Drzave u kojima se socijalna pomoc daje obitelji kao cjelini sve dok su roditelji duzni
uzdrzavati svoju djecu (Danska, Finska, Svedska)
- Drzave u kojima je donja granica punoljetnost (18 godina u Belgiji, VB, Irskoj i Nizozemskoj)
- Drzave u kojima je dobna granica nakon punoljetnosti (25 godina u Spanjolskoj i Francuskoj,
te 30 godina u Luksemburugu)
- Drugi individualni uvjeti: podnosilac zahtjeva za novcanu socijalnu pomoc u pravilu mora
iscpriti sve druge mogucnosti u okviru socijalnog osiguranja, te cak biti spreman i prihvatiti
ponudjeni posao. Od indivudalnih uvjeta koji su bitni za stjecanja prava na novcanu pomoc,
medju najvaznijim su:
a) Ukljucenost u aktivne mjere zaposljavanje (Danska, Spanija, Luksemburg)

b) Nepostojanje vlastitih sredstava (Austrija, Njemacka,Svedska i VB)
c) Maksimalno radno vrijeme
d) Neukljucenost u redovito obrazovanje (Irska)
DEFINICIJA VLASTITIH DOHODAKA
Jedinica za koju se zbrajaju vlastiti dohoci

U principu osnovna jedinica ciji su dohoci osnova za odobravanje i odredjivanje visine socijalne
pomoci jeste domacinstvo, a u nekim je drzavama to i obitelj. Članovi obitelji moraju se međusobno
novčano podupirati, te se zato pri ocjeni prava na socijalnu pomoć uzimaju u obzir dohoci svih
8
članova obitelji. To je relativno jednostavno utvrditi ako obitelj živi u istom domaćinstvu. U slučaju
kada (bivši) bračni partneri, odnosno roditelji i djeca ne žive u istom domaćinstvu, rješenja njihova
slučaja u pojedinim državama su različita.
Dohodak koji se smatra dohotkom jedinice

U Italiji i Švedskoj uzimaju se u obzir svi dohoci jedinice, a u Španjolskoj, Danskoj i Finskoj postoje
neke iznimke. U Njemačkoj se u dohodak jedinice ne ubraja dodatak za odgoj djece (čija je visina do
neke razine dohotka fiksna, a da pri višem dohotku prava više nema), dodatak za pokrivanje stanarine
te slični posebni socijalni dodaci. U Irskoj ne uzimaju u obzir dječje doplatke. U Portugalu se ne
uzimaju u obzir dodaci za stanarinu, dječji doplatci i stipendije. Treba spomenuti da se II nekim
državama u dohotke primatelja ne ubraja dio plaće od novog zaposlenja, čime primatelje socijalne
pomoći potiču na traženje zaposlenja.
Tretiranje vlasnistva nepokretnih dobara i drugog imetka

Općenito vrijedi da se osim dohotka potencijalnoga primatelja socijalne pomoći i članova
njegova/njezina domaćinstva/obitelji uzimaju u obzir i njihova ušteda i drugi oblici imetka.
SUPSIDIJARNOST NACINA REALIZACIJE MINIMALNOG DOHOTKA

(TJ.SUPSIDIJARNOST IZVORA DOHOTKA)
Zajamčeni minimalni dohodak je supsidijaran ne samo u odnosu na dohodak obitelji/ domaćinstva,

nego i u odnosu na transfer na osnovi socijalnog osiguranja i (u pravilu) drugih socijalnih transfera.
To znači da osoba/obitelj/ domaćinstvo najprije mora iskoristiti pravo na druge transfere pa tek
onda, ako ukupna sredstva još uvijek ne dosežu razinu minimalnog dohotka, smije zatražiti socijalnu
pomoć. Iako je socijalna pomoć u pravilu supsidijarni transfer, ona može privremeno nadomještati
druge socijalne transfere, posebno ako je odlučivanje o tim transferima dugotrajnije.
Tretiranje djecijih doplataka

Prilikom provjere prava i određivanja visine socijalne pomoći, dječji se doplatci smatraju obiteljskim
dohotkom u Njemačkoj, Francuskoj, Veliki Britaniji, Finskoj i Švedskoj.
NACIN ODREDJIVANJA TEMELJNE VRIJEDNOSTI ZAJAMCENOG MINIMALNOG

DOHOTKA
Načini određivanja temeljne vrijednosti zajamčenoga minimalnog dohotka prilično se razlikuje od

jedne do druge države.
Temeljni se iznosi u pojedinim državama određuju na slijedeće načine:
9
- Nizozemska: u odnosu do neto-minimalne plaće;

- Danska: u visini 80% maksimalne naknade nezaposlenima! (za parove s djecom), odnosno 60%
te naknade (za osobe bez djece);
- Belgija: u iznosu zajamčenoga dohotka starih osoba (tj. nacionalne mirovine);
- Portugal: u iznosu socijalne mirovine (ako kalkulacija temeljne vrijednosti ne pokaže
odstupanje veće od 5%);
- Luksemburg: politička odluka koja uzima u obzir visinu minimalne plaće i minimalne mirovine;
- Finska: određuje ih vlada;
- Irska: određuje ih vlada;
- Velika Britanija: određuje ih vlada
S obzirom na određivanje osnovnih iznosa zajamčenoga minimalnog dohotka, države EU možemo

podijeliti na tri skupine.
1. Iznosi minimalnog dohotka i dodataka određeni su paušalno te konkretni socijalno-ekonomski

ili zdravstveni položaj molitelja nema na njih nikakvog utjecaja (Belgija, Danska, Španjolska,
Francuska, Švedska, Velika Britanija).
2. Uz osnovne iznose minimalnog dohotka naznačeni su i posebni dodaci koje nadležna vlast
odobrava na osnovi diskrecijskog prava (Njemačka, Irska). Slično je u Nizozemskoj u kojoj
su osnovni iznosi minimalnoga dohotka određeni na državnoj razini, a lokalna vlast može ih
povećati za najviše 20% ako ih smatra neprimjerenima u usporedbi s konkretnim potrebama
molitelja.
3. Okvirno su određeni iznosi za pokrivanje osnovnih životnih potreba, a ostale potrebe se

pokrivaju dodatnim novčanim ili materijalnim transferima; pritom socijalni radnici imaju
diskrecijsko pravo ocijeniti konkretne potrebe tražitelja (Austrija).
VISINA ZAJAMCENOG MINIMALNOG DOHOTKA
Visina zajamčenoga minimalnog dohotka određena je za različite kategorije primalaca (pojedinci i/ili
obitelji).
Obitelji s djecom u dobi do 18 godina imaju još dodatno pravo na dječji doplatak. Tromjesečni
dječji doplatci iznose:
10
- za dijete u dobi do 3 godine 379 eura,

- za dijete od 3 do 7 godina 342 eura,
- za dijete od 7 do 18 godina 272 eura.
Osobe koje zbog uzdržavanja obitelji ili stana imaju vrlo visoke troškove, imaju pravo na dodatke
socijalnoj pomoći. U posebnim su slučajevima mogući i dodatci za pokrivanje visokih nepredvidivih
izdataka.
Njemačka
Osnovni iznosi određeni su s obzirom na položaj/ulogu pojedinca u domaćinstvu te starost djece. U
Njemačkoj vrijedi pravilo da osobe koje žive u izvanbračnoj zajednici ne smiju biti u povoljnijem
položaju nego supružnici u bračnoj zajednici. Određene skupine stanovništva, na primjer obitelji
samohranitelja, trudnice i slično, imaju pravo na posebne dodatke po osnovnom transferu.
Italija
Minimalni dohodak ovisi o broju članova domaćinstva, a ne o sastavu domaćinstva, a osim toga on se
razlikuje među regijama. Najniži dohodak za samca iznosi 87% od najvišega. Mogući su i dodaci za
posebne slučajeve (siročad, osobe koje rade izvan mjesta stalnog boravišta itd.). U nekim regijama
postoje i posebni dodaci za stanarinu, grijanje i sl.
Nizozemska
Osobe u dobi od 18 do 21 godinu primaju niže iznose od osoba u dobi 21 godinu ili više. Svi primatelji
socijalne pomoći primaju i 8% dodatka za dopust. Samohranitelji i samci mogu od općine primati
dodatak u visini 181 eura (20% osnovnog iznosa) mjesečno, ako s nekim ne dijele troškove stana,
odnosno ako kriju veći dio tih troškova. To je razlog za razliku između zajamčenoga minimalnog
dohotka za parove i samohranitelje/samce.
TRAJANJE PRAVA
U zakonima nekih država osiguranje minimalnog dohotka definirano je kao trajna mjera kojom se
sprečava siromaštvo, odnosno omogućuje se još prihvatljivija razina životnog standarda. U drugim
državama socijalnu pomoć u pravilu smatraju privremenom mjerom kojom se prevladava razdoblje do
ponovne socijalne i profesionalne integracije, odnosno ekonomske samostalnosti. Ta je razlika prije
svega posljedica različitih načina osiguravanja minimalnog dohotka starim ljudima.
VALORIZACIJA ZAJAMCENOG MINIMALNOG DOHOTKA
U vecini drzava EU zajamceni minimalni dohodak valorizira se jedanput godisnje!

STIMULIRANJE SOCIJANLNE I PROFESIONALNE INTEGRACIJE – POVEZANOST PRAVA
NA NOVCANU POMOC I MJERA AKTIVNE POLITIKE ZAPOSLJAVANJA
Svatko je dužan sam sebe uzdržavati ako je za to sposoban (znači ako nije invalid, nesposoban za
rad, bolestan, star i sl., ako se ne školuje, a u Luksemburgu i Austriji i u slučaju ako se ne brine za
dijete ili stariju osobu). Na jednoj strani zaposlenost omogućava ekonomsku neovisnost, a na drugoj
strani omogućava uključivanje u društvo u najširem smislu. Glavne mjere kojima se stimulira
zapošljavanje primatelja socijalne pomoći jesu:
11
- da se pri određivanju visine pomoći ne uzima u obzir dio plaće 'za dobiveni posao;
- smanjenje ili oduzimanje prava na pomoć ako primatelj odbije stručno obrazovanje ili
primjeren posao;
- nepovratna novčana pomoć ili zajmovi koji omogućuju zapošljavanje ili samozapošljavanje,
ponekad istodobno s određenim produženjem trajanja primanja socijalne pomoći;
- pomoć pri traženju zaposlenja;
- organizacija javnih radova itd.
OSTALA PRAVA PRIMALACA SOCIJALNE POMOCI
Zdrastvena zastita
Subvencionirana stanarina
U većini država EU, osim osnovnih iznosa zajamčenoga minimalnog dohotka, postoji još i dodatak za
pokrivanje troškova stanarine, što je posljedica specifičnosti troškova stanarine. Naime, na jednoj su
strani visoki, a na drugoj se bitno razlikuju po regijama.
SOCIJALNA ZASTITA STARIH LJUDI
U brojnim je državama zajamčeni minimalni dohodak za stare ljude reguliran drugačije nego za
ostalo stanovništvo. U Danskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Finskoj postoje nacionalne mirovine za
osobe starije od 65 godina (67 godina u Danskoj).
SOCIJALNA ZASTITA OBITELJI SAMOHRANIH RODITELJA
Specifičan položaj obitelji samohranitelja u većini se država uzima u obzir već pri osnovnom
zajamčenom minimalnom dohotku i/ili pri dječjim doplatcima. Francuska i Irska imaju još i poseban
transfer samohraniteljima s niskim dohodcima.
Među samohraniteije spadaju:

- trudnice koje žive same, te osobe koje žive same s djecom (u Francuskoj),
- osobe koje uzdržavaju djecu bez potpore bračnog partnera (u Irskoj).
GLOBALIZACIJA DRZAVE I DOBROBITI U ZAPADNOJ EUROPI: kriticka analiza recentnih

rasprava
JE LI DRZAVA DOBROBITI KRIZI?
Rudolf Klein (1993) tvrdio je da kapitalistička država dobrobiti ne samo da nije upala u krizu nego je
pokazala svoje sposobnosti adaptacije. Prema Kleinu, "O'Goffeov" neuspjeh u razumijevanju
12
vitalnosti i snage zapadnih država dobrobiti posljedica je "praznih generalizacija" pa on ističe

potrebu za "rigoroznom analizom političkih konflikata u pojedinim društvima".
Dok su socijalni izdaci "rasli do limita" u onim korporativističkim (sada sve više bivšim
korporativističkim) zemljama koje su smatrane najsposobnijima da se suoče s novim izazovima (1993.
socijalni troškovi u Skandinaviji I u Nizozemskoj bili su na razini ili iznad jedne trećine GDP-a),
socijalni su troškovi također ekspandirali u zemljama Europske unije zajedno s rastom
nezaposlenosti.
GLOBALIZACIJA I DRZAVA NACIJA
Deregulacija i smanjena socijalna i ekonomska intervencija države koju ona podrazumijeva - bitna je
za visok kreditni rejting kod međunarodnih agencija. Cerny (1995) tvrdi da ključ za razumijevanje
globalizacije jest efekt koji ona ima na sektorska javna dobra: što se skala dobara i proizvedenih
sredstava, razmijenjenih i/ili korištenih u zasebniin sektorima, više odvoji od strukturalne skale
države-nacije, to su veći izazovi za autoritet, legitimaciju i političke sposobnosti države. Javna
dobra - uključujući regulativna dobra (prava vlasništva, stabilni tečaj, regulacija proizvodnje i
trgovine), produktivno/distributivna dobra (javno vlasništvo, javne usluge, direktno ili indirektno
involviranje u financijski kapital) i redistributivna dobra (zdravstvo i socijalni servisi, politika
zapošljavanja, korporativistički proces pregovaranja) postaju sve teža s gledišta opskrbe i kontrole.
STA SE DESAVA SA ZAPADNOEUOROPSKIM DRZAVAMA DOBROBITI?
Mada to mnogo ovisi o unutarnjim resursima i institucionalnoj strukturi pojedinih država dobrobiti,
ranije spomenuti pritisci već se osjećaju. Kao što Pfaller (1993) tvrdi, Europa je u smislu welfare
state menadžmenta prije raskrižje nego put prema većem približavanju zajedničkom cilju.
SKANDINAVSKI SOCIJALDEMOKRATSKI MODEL
Socijaldemokrati koji su dominirali skandinavskim sustavom stvorili su visokouniverzalni i

"dekomodificirajući" niz socijalnih programa. Usluge i davanja podignuti su na razinu očekivanja
srednje klase, a jednakost je osigurana tako da je radnicima omogućen pun pristup tim pravima. Svi
su imali pravo na jednake iznose davanja u slučaju pojave rizika, mada su oni koji su bili zaposleni
imali dodatna davanja putem obveznih zaposleničkih sustava osiguranja. Taj model "nastao je izvan
13
tržišta" i stvorio je međuklasnu solidarnost u korist proširenog sustava socijalne potpore.

skandinavski je model utemeljen na korporativnom sustavu formiranja plaća i konsenzusu između
kapitala, sindikata i države u pogledu racionalizacije tehničkih promjena. U isto vrijeme globalizacija
je otkrila slabosti modela.
Aktivne socijalne politike bavile su se nezaposlenošću proširujući javne servise, istovremeno

održavajući male razlike plaća i dohodaka te povećavajući porezne terete. Međutim, u novije vrijeme
bilo je mišljenja da treba smanjiti razinu poreza i prihvatiti raznolikosti tržišta kao i solucije civilnog
društva za socijalne probleme, uključujući privatizaciju, decentralizaciju, debirokratizaciju. `
LIBERALNI, ANGLOSAKSONSKI MODEL
Kao kontrast socijaldemokratskom modelu, liberalni model minimizira solidarnost i dekomodifikaciju i

nudi skromna davanja nakon provjere prihoda i sposobnosti (means-test) te skromne univerzalne
transfere, svedene u velikoj mjeri na klijentelu s niskim dohocima, uglavnom uzdržavane osobe. Za
razliku od skandinavskog modela - u kojem je bitna srednja klasa i njezin doprinos - ovdje se radi o
više reziduainoj socijalnoj državi koja u sve većoj mjeri ovisi o potpori ograničenih klasnih koalicija.
To samo po sebi ima slabosti budući da stvara politički prostor za antisocijalne pritiske protiv
socijalne dobrobiti, i veće mogućnosti za privatni zdravstveni sektor i privatne mirovine.
Tijekom posljednjeg desetljeća Velika je Britanija učinila odlučne korake prema američkom modelu,
sa širom disperzijom plaća, porastom nejednakosti i brzom ekspanzijom slabo plaćenih poslova u
uslužnom sektoru.
Strategija "progresivne kompeticije" - tj. povratak na ravnotežu visokih plaća i visoke

kvalificiranosti bit će u Velikoj Britaniji isto tako teška zbog strukturalnih problema svojstvenih
zemljama nacionalnog inovacijskog sustava: odsutnost inovacijskog potpornog sustava posredničkih
organizacija; nizak stupanj RD (resursi i razvoj) kapaciteta u centrima edukacije i istraživanja, kao i
u mnogim industrijskim područjima; fragmentiran i nekvalitetan sustav izobrazbe i tržište kapitala
orijentirano više na brzu zaradu i trgovinu nego na produktivni razvoj.
Walker zapaža nove mogućnosti vezane uz globalizaciju: japanske - da ne spominje njemačke -

direktne investicije mogu revolucionirati britansku arhaičnu industrijsku kulturu, a "europeizacija"
može ubrzati širenje djelotvornijih postupaka obrazovanja i obučavanja.
KORPORATIVNI, BISMARCKOVSKI MODEL
Austrija, Francuska, Njemačka, zemlje Beneluksa i - u Esping-Andersenovoj kategorizaciji - Italija,

sve te zemlje imaju države dobrobiti s vrlo strogim elementima "dekomodifikacije". Međutim, one
imaju najviše "statusno diferencirane" socijalne programe, održanje dohotka i zdravstvena zaštita
strogo su vezane uz zaposlenost i obiteljski status. Jedino je Nizozemska izvršila snažne promjene
14
prema univerzalnim shemama socijalne dobrobiti. "Bismarckovski" princip osiguranja još uvijek
određuje distribuciju socijalnih davanja (koja su, osim obiteljskih dodataka, ovisna o plaćama) i
njihovo financiranje (putem doprinosa poslodavaca i zaposlenika s različitim davanjima i regulacijom
s obzirom na različite profesionalne skupine).
Udruženja zaposlenika igraju značajnu ulogu u upravljanju fondovima socijalnog osiguranja. Dok
programi socijalne pomoći popunjavaju praznine preostale nakon socijalnog osiguranja, tradicionalna
je obitelj strogo zaštićena sustavom koji, obilježen utjecajem crkve, isključuje nezaposlene žene iz
socijalnog osiguranja. Sadašnje slabosti tog modela leže u visokoj prisutnosti socijalnih troškova (tj.
troškova rada pored plaće) poslodavaca, politici i potrošnji usmjerenoj na mirovine te vidljivoj
nesposobnosti prikladnog odgovora na povećanu razinu nezaposlenosti.
JUZNA VARIJANTA
Do sada je postojao izrazit slučaj zagovaranja "južnog modela". Taj je model imao mnogo crta
"konzervativnog, kontinentalnog" modela, dok je isto-vremeno polazio od specifičnih obilježja,
stupnja razvijenosti i institucionalnih oblika. Južni sustavi dobrobiti tradicionalno su naglašavali
rješenja civilnog društva kao što je crkva, obitelj i privatno milosrđe u kombinaciji s paralelnim
javnim institucijama. Drugim riječima, tako se osigurava "rudimentarna socijalna država". Ipak,
tijekom posljednja dva desetljeća ti su sustavi sustigli svoje sjeverne pandane u pogledu troškova.
Tri zemlje - Španjolska, Italija i Grčka imaju ozbiljne teškoće na tržištu rada, posebno prisutne
među mladim radnicima i ženama, pa pokazuju naglašene probleme prilagodbe u tradicionalnijim
sektorima ekonomije. U sve tri zemlje regulacija tržišta rada, niska obrazovna participacija, jako
neadekvatne strukture izobrazbe i nejednaki obrasci ekonomskog rasta zajedno utječu na stvaranje
visoke, dugotrajne strukturalne nezaposlenosti.
Intenzivirana konkurencija može samo zaoštriti probleme nezaposlenosti tih zemalja i stvoriti
povećane napetosti u njihovim socijalnim državama. S druge strane, veliki javni dug znači da će te
zemlje pasti još niže ispod dogovorenih kriterija za razvoj programa jedinstvenog tržišta i dinamike
europske monetarne integracije. Prva manifestacija strogosti tih programa bili su nametnuti
kriteriji EMU konver gencije. Mada se predviđaju olakšice kroz strukturalne fondove i novi
"kohezijski" fond, zahtjev za štednjom i proračunskim redukcijama u vrijeme naraslih potreba za
socijalnom podrškom može ugroziti krhke i nepotpuno institucionalizirane socijalne države.
Mijenjanje sustava financiranja. Zajednički stav u "konzervativnoj" grupi bio je da se promjena u

financiranju izvede tako da se doprinosa oslobađaju poslodavci radi povećanja njihove
konkurentnosti i stvaranja nove zaposlenosti. U zemljama sa sustavom osiguranja (Francuska i
Njemačka) čine se pokušaji da se smanji teret troškova za poslodavce na način da se u sustavu
socijalne zaštite identificiraju elementi koji nisu vezani uz zaposlenost – kao što je zdravstvena
zaštita i obiteljski dodaci – te ih se financira iz poreza
15
Pooštravanje regulacije i kvalificirajućih uvjeta. Njemačka, Grčka, Italija, Velika Britanija i Finska
(za sektor javnih radnika) povećale su službenu dob umirovljenja, a pri tome je i iznos mirovine
smanjen, bilo smanjivanjem maksimalnog iznosa (Finska), uzimanjem u kalkulaciju drugih dohodaka pri
računanju poreza (Danska i Nizozemska) ili promjenom broja godina rada na kojima se temelji visina
mirovine (Francuska i Portugal). Žene će biti neugodno pogođene tim reformama budući da one u
zaposlenosti provedu manje godina
Povećana selektivnost. Povećana selektivnost korisnika također uzrokuje smanjenje prava. Ipak,
Ferrera ističe da su se samo anglosaksonske zemlje tom mjerom široko koristile, djelomično zato što
tamo socijalni partneri nisu uključeni u upravljanje socijalnim programima (kao što je slučaj u većini
zemalja "konzervativne grupe") i stoga što je ovdje princip univerzalizma manje ukorijenjen nego u
Skandinaviji.
Povećani naglasak na aktivnim u odnosu na pasivne mjere. Niz godina postojao je zajednički trend
pretvaranja prava u poticajne mjere. Najpoznatiji je primjer bila promjena naknada za
nezaposlenost u Velikoj Britaniji u tzv. "davanja za traženje posla", kojom su prilikom naknade usko
vezane uz traženje posla. Međutim, dodatnim usvajanjem propisa koji odvraćaju tražioce –
kvalifikativno razdoblje, zahtjev za aktivnošću u traženju posla i njihovo kažnjavanje (diskvalitativno
razdoblje za odbijanje posla ili početak "dobrovoljne nezaposlenosti") - stroži pristupi predstavljaju
snažan zaokret od sigurnosti dohotka prema sirovim oblicima "workfarea".
BUDUCNOST EUROPSKIH DRZAVA DOBROBITI: POSTOJI LI TRECI PUT?
Nedvojbeni rezultat opisanih promjena jest kretanje prema oskudnijoj, manje izdašnoj, mada
dvojbeno djelotvornoj državi dobrobiti u kojoj će se pojaviti izraženiji socijalni dualizam koji će
nastati zahvaljujući "eksplicitnom" ili "implicitnom" gubitku prava. Politike država dobrobiti u velikoj
su mjeri "politike statusa quo''.
INOVACIJE U DOMACEM GOSPODARSKOM OKVIRU
Čak i oni koji se opiru tezama o ekstremnoj globalizaciji dopuštaju, kada i postoje opcije za inovacije
u unutrašnjoj politici, da su te opcije limitirane i zatvorene. Ovdje je vazno napomenuti postojanje
"dviju budućnosti" za kompetitivnu državu: jedna je neoliberalna, i u njoj je socijalna dobrobit i
državna intervencija u gospodarstvo reducirana, a prihvaćene su povećane nejednakosti (model
SAD); i treći put, odnosno socijaldemokratska alternativa u kojoj je socijalna dobrobit više
prilagođena globalnom postindustrijskom poretku. Postoje u biti dvije ključne razlike između
neoliberalne i socijaldemokratske opcije - stupanj nacionalizma u programu za kompeticiju i stupanj
"asocijacijalizma" u zaštiti žrtava globalnog tržišta.
U oba slučaja tržište i pojmovi "djelotvornost" i "stimulacija" igraju središnu ulogu. Solucija "trećeg
puta" - u najboljoj socijaldemokratskoj tradiciji - znači pronaći pozitivnu sumu rješenja za razmjenu
akumulacijallegitimacija.
Bowles i Gintis (1995) zahvaćaju bit tog pothvata zalažući se za "stimulativno-kompatibilnu" politiku
egalitarne redistribucije. "stimulativno-kompatibilna" vladavina, suprotno tome, može usvojiti
elemente neoliberalnog repertoara – reducirajući upotrebu cijena, kvantitete i dohodovnih
16
instrumenata (tj. minimalnih plaća, kontrole renti, visoko progresivnog dohodovnog oporezivanja i
međunarodne zaštite) - ali ih može i obogatiti u smislu "redistribucije temeljene na imovini".
EUROPA: POTRAGA ZA REGIONALNOM SOLUCIJOM
Mada s mnogih strana stiže vatrena potpora europskoj soluciji krize zaposlenosti i nadnacionalnoj
obrani europskog "modela države dobrobiti", u oba slučaja javljaju se ozbiljne teškoće. Prvo, u doba
pokretljivog kapitala i međunarodne međuovisnosti, izolirana regionalna strategija obnove politike
makroekonomske autonomije nerealna je kao što je nerealna i nacionalna strategija.
Što bi, međutim, trebao biti europski "socijalni sporazum" za kompenzaciju ili revitalizaciju onih koji
su ugroženi i ispod su nacionalne razine? Europska komisija promovirala je ideju "pakta za
zapošljavanje" koji uključuje nekoliko aspekata "stimulativno-kompatibilnih" socijalnih reformi:
sporazume o dohotku, dogovoreno "slabljenje" regulacije tržišta rada, veće investiranje u izobrazbu
i mjere za unapređivanje radne mobilnosti. U stvari, to je "minimalistička" verzija "trećeg puta"
"socijalne dimenzije" i usmjeravanje na ponavljanje elemenata nacionalnog welfare-sustava na
europskoj razini. Greška "maksimalističkih" programa može se objasniti terminom "paradoksa
država-nacija" koji je opisao Wolfgang Streeck. U vrijeme kada sve više gube unutrašnji suverenitet
nad svojim ekonomijama, države-nacije održavaju vanjski suverenitet nad međunarodnim odnosima;
država-nacija još uvijek ima dominantnu vlast na toj razini, usprkos činjenici da je izgubila
sposobnost unutrašnje primjene takve vlasti za ciljeve netržišne potpore ili tržišne prilagodbe.
Otpor državanacija prijenosu autoriteta na Europsku uniju nije temeljen samo na ideološkim
antagonizmom naspram federalnog sustava. On je također utemeljen na postojećim snažnim vezama
između razvoja socijalne politike i političke legitimacije. To znači da takvi višestruko povezani
sustavi kakva je Europska unija postaju ranjivi na dinamiku "kompetitivne države- građevine" - na
kompeticiju .između različitih autoriteta povjerenja glede socijalnih davanja.
INOVACIJE U MEDJUNARODNOJ EKONOMIJI
Mnogo zastupnika "trećeg puta" slaže se o prijekoj potrebi inoviranja u međunarodnim ekonomskim
odnosima. Ali malo je suglasnosti oko toga kako to učiniti. Ipak ima nekoliko zajedničkih elemenata u
njihovim argumentima. Prvo je stupanj protekcionizma u međunarodnoj trgovini, uključujući
"socijalne klauzule" u trgovačkim ugovorima, za što se bori Clintonova administracija. Drugo, postoji
potpora koordiniranoj reflaciji zapadnih ekonomija. I treće, postoji nekoliko argumenata za ponovnu
regulaciju tokova međunarodnog kapitala. Snažni argumenti daju se u korist "socijalnih klauzula" i
"administrativnoj zaštiti", kao suprotnost više škodljivim oblicima upravljane trgovine. Oboje je
vezano uzpojam da je unutrašnja stabilnost najbitnija za održanje liberalnog režima trgovine.
UBLAZAVANJE SIROMASTVA U HRVATSKOJ
Puljiz je definirao siromaštvo kao stanje dijela populacije čiji su životni uvjeti ispod uobičajenih u
sredini u kojoj žive. U prošlosti se o siromašnima najviše brinula Crkva, a pred kraj srednjeg vijeka
inicijativu preuzimaju država i gradovi. Kontrola i represija siromaha kao remetilačkog elementa
glavni je način rješavanja problema siromaštva u tim vremenima. Početkom 20. st., a naročito nakon
dva svjetska rata, te teškog iskustva fašizma, boljševizma, ekonomskih kriza, javlja se potreba brige
17
za sve građane, što se očituje u donošenju socijalnih zakona i razvitku socijalnog osiguranja. Nakon
70-tih godina, naftne krize, nezaposlenosti, nove tehnološke revolucije i fiskalne krize države,
javljaju se tendencije smanjivanja socijalnih troškova. Nudi se "samoodgovornost" I "lokalnost" u
rješavanju problema, a time i siromaštva. Država se pomalo distancira od obaveza i odgovornosti za
te probleme.
"Deklaracija i program akcija" Svjetskog summita o socijalnom razvoju održanog od 6. do 12. ožujka
1995. u Kopenhagenu. Glavne teme ovog kojima su se bavili sudionici summita bile su: siromašvo,
nezaposlenost i socijalna isključenost. Posebno je obrađena problematika zemalja u tranziciji koje
preživljavaju ozbiljnu socijalnu krizu.
Postoje dva koncepta siromaštva: apsolutni (minimalne potrebe) i relativni (nemogućnost postizanja
prihvatljivog standarda). Siromaštvo se manifestira na materijalnom, socijalnom, zdravstvenom i
statusnom planu.
MODEL OTVORENE KOORDINACIJE PROTIV SIROMAŠTVA: NOVI “PROCES SOCIJALNOG

UKLJUČIVANJA” EUROPSKE UNIJE
U drugoj polovini devedesetih godina se počelo s razmatranjem i eksperimentiranjem s drugom

strategijom politike intervencije, koja je počivala na složenijoj mješavini blagih institucionalnih
komponenti, poduprtih velom mogućnošću da se utječe na pravac promjena na nacionalnoj razini. U
početku primijenjen u području zapošljavanja, ovaj novi pristup proširen je na ostale sektore, a
najznačajnije je bilo njegovo širenje na područje politike borbe protiv socijalne isključenosti, pod
imenom «model otvorene koordinacije» (Open method of coordination – OMC), iskovane tijekom
2000. godine u vrijeme predsjedavanja Portugala.
Glavne institucionalne komponente OMC-a su zajedničke smjernice, nacionalni akcijski planovi,

ujednačeni pregledi te zajednički evaluacijski izvještaji i preporuke. Ni jedan od tih instrumenata
nema obvezujući karakter i nije poduprt zakonskom snagom . Novi pristup ostaje «blag» i naklonjen
«nacionalnoj državi».
Socijalna uključenost je u djelokrug rada otvorenog modela koordinacije uključena tijekom 2001.
Godine. a njen glavni cilj je imao središnju ulogu u tzv. europskom socijalnom modelu. Pružanje
garancije da svaki građanin može računati na temeljna prava i osnovna sredstva za sudjelovanje u
društvu jedna je od osnovnih «zajedničkih preokupacija» svih članica Europske unije. Nacionalne (a
čak i subnacionalne) tradicije i osjetljivost vezana za način postizanja tog cilja vrlo su različite,
vjerojatno čak mnogo raznovrsnije nego u drugim područjima socijalne politike poput mirovina ili
zapošljavanja.
Ako je dobro osmišljena i planirana, politika otvorene koordinacije protiv socijalne isključenosti
može voditi djelotvornoj kombinaciji vanjskih poticaja za «odgonetavanje» problema i unutarnjim
naporima u nalaženju (i provođenju) adekvatnih rješenja.
KAKO SE SOCIJALNA ISKLJUCENOST POJAVILA U PROGRAMU RADA ZAJEDNICE
18
Godine 1989. Rezolucija Vijeća je istakla da se «borba protiv socijalne isključenosti može smatrati
važnim dijelom socijalne dimenzije unutarnjeg tržišta». U njoj također stoji da «potreba za gospo-
darskom razvojnom politikom mora biti praćena integracijskom politikom koja će biti specifična,
sistematična i koherentna» .
Pojam socijalne isključenosti dobio je na važnosti u javnim raspravama o politici Europske unije u
prvoj fazi Delorsovog predsjedavanja (od 1985. do početka devedesetih godina), čemu je osobito
pridonio rad Opservatorija nacionalnih politika u borbi protiv socijalne isključenosti (od 1990. do
1994. godine) i Treći program o siromaštvu (od 1989. do 1994. godine).
U usporedbi sa siromaštvom pojam socijalne isključenosti se obično doživljava kao

multidimenzionalan i dinamičan, a tako je i uokviren u raspravama o socijalnoj politici Europske unije
PRVI KORAK: OD PREPORUKA IZ 1992., DO ZAJEDNICKE STRATEGIJE
Iz već spomenute Rezolucije Vijeća iz 1992. godine proizlaze dvije Preporuke Vijeća, koje su isprva
trebale biti direktive. Prva preporuka, Preporuka 92/441/EEC o zajedničkim kriterijima koji se
odnose na dovoljne resurse i socijalnu pomoć u sustavu socijalne zaštite, čini se, prema dosadašnjim
iskustvima, vrlo važna iz najmanje tri razloga:
 Ona priznaje da su «procesi socijalnoga isključivanja i rizik siromaštva postali češći i

rašireniji u posljednjih desetak godina». Naglašava «multidimenzionalnu prirodu socijalne
isključenosti» i činjenicu da «ljudi s nedovoljnim, neredovitim i nesigurnim resursima ne
mogu na adekvatan način sudjelovati u ekonomskom i socijalnom životu u društvu u kojem žive
i ne mogu se ekonomski i socijalno uspješno integrirati». Prije svega, ona priznaje da
ekonomski rast sam po sebi nije dovoljna garancija za socijalnu integraciju, te da je potrebna
posebna politika usmjerena tom cilju.
 Ona poziva države članice da u okviru svog sustava socijalne zaštite priznaju «svakoj osobi
temeljna prava na dovoljne resurse i socijalnu pomoć kako bi mogli živjeti život dostojan
čovjeka», što će reći da uvedu ili zadrže institut minimalnog dohotka ili njegove funkcionalne
ekvivalente
 Ona moli Komisiju «da zajedno s državama članicama organizira i potiče sistematičnu
izmjenu informacija i iskustava, te kontinuiranu evaluaciju prihvaćenih nacionalnih odredbi»,
odnosno model otvorene koordinacije u embrionalnom obliku, s naglaskom na izmjenjivanje
dobre prakse, uzajamnog učenja i ujednačenih pregleda.
Preporuka 92/442/EEC o konvergenciji ciljeva socijalne zaštite i politike iznosi zamisao o «strategiji
konvergencije». Iako «bez predrasuda o snazi država članica da postave načela i organizacije svojih
vlastitih sustava u sektoru o kojem je riječ», takva strategija bi trebala imati za cilj određivanje
«zajedničkih ciljeva koji će moći slijediti politike država članica kako bi dopustile koegzistenciju
različitih nacionalnih sustava i njihov harmoničan razvoj, prema temeljnim ciljevima Zajednice».
19
Pet godina kasnije (1997.) potpisan je Amsterdamski ugovor, koji je također sadržavao Sporazum o
socijalnoj politici. Temeljen na Socijalnoj povelji2 iz 1989. godine, ovaj Sporazum je 1992. godine
dodan protokolu o socijalnoj politici, koji je, nadalje, pridodan, ali ne i ugrađen (zbog protivljenja
Velike Britanije), u Maastrichtski ugovor. Laburistička vlada koja je na vlasti od svibnja 1997. godine
ratificirala je taj sporazum, što je omogućilo njegovo uključivanje u Maastrichtski ugovor.
Po prvi puta u povijesti europske integracije borba protiv socijalne isključenosti se eksplicitno
spominje u ugovorima. U Članku 136. navodi se «borba protiv isključenosti» u ciljevima Zajednice i
zemalja članica. Međutim, najvažnije odredbe istaknute su u Članku 137.: integriranje osoba
isključenih iz tržišta rada navedeno je u Stavku 1. u dijelu u kojem se govori da će Zajednica
«poduprijeti i dopuniti» aktivnosti zemalja članica. Iz toga proizlazi zahtjev da Vijeće, djelujući u
skladu s postupkom usuglašenog odlučivanja i kvalificiranom većinom glasova, može pomoću direktiva
prihvatiti «minimalne zahtjeve za postupnu provedbu» u ovom području (Stavak 2.). Novina se uvodi i
u Stavku 2. istoga članka (s obzirom na Socijalni sporazum), te se navodi da Vijeće uz postupak
usuglašenog odlučivanja «može donijeti mjere koje potiču suradnju.
Godine 1999. Komisija je izdala dokument koji je značio preokret u procesu započetom Preporukama
iz 1992. godine. Radi se o Priopćenju pod nazivom «Zajednička strategija modernizacije socijalne
zaštite»
Za donošenje zajedničke strategije središnjima se smatraju sljedeća četiri ključna cilja:

- osigurati da se rad plaća i osigurati siguran dohodak
- osigurati sigurne mirovine i održiv mirovinski sustav
- promicati socijalnu uključenost
- osigurati visoku kvalitetu i održivost zdravstvene zaštite
PREKRETNICA: LISABON
Izvanredno zasjedanje Europskog vijeća u ožujku 2000. godine u Lisabonu zasigurno će biti
upamćeno kao ključni korak u razvoju socijalne politike u Europskoj uniji. Utvrđen je strateški cilj za
desetljeće 2000. – 2010., koji kaže da Unija «mora postati najkompetitivnije i najdinamičnije
gospodarstvo zasnovano na znanju u svijetu sposobnome za održivi ekonomski rast s više radnih
mjesta, i to kvalitetnih, i većom socijalnom kohezijom». Takav cilj zahtijevao je «cjelokupnu
strategiju» usmjerenu, između ostaloga, na borbu protiv socijalne isključenosti.
Dva su instrumenta utvrđena za provođenje te strategije: uvođenje modela otvorene koordinacije i
poticanje rukovodeće i koordinirajuće uloge Europskog vijeća, uloge koja je također istaknuta i u
Bijelom papiru Komisije o europskom upravljanju (CEC, 2001.b.).
Što se tiče OMC, ona je usmjerena na «širenje najbolje prakse i brže približavanje glavnim ciljevima
Europske unije. «Osmišljena je tako da pomogne državama članicama da istovremeno razvijaju svoju
vlastitu politiku» u «potpuno decentraliziranome pristupu». Ukratko, ona uključuje: definiranje
uputa na razini Europske unije u kombinaciji s posebnim rasporedom za postizanje ciljeva koji su
postavljeni, utvrđivanje pokazatelja i mjerila koja će poslužiti kao sredstvo u uspoređivanju najbolje
20
prakse, prevođenje ovih uputa u nacionalne i regionalne politike i povremeno praćenje, ocjenjivanje i
ujednačeno izvještavanje organizirano tako da posluži kao proces uzajamnog učenja.
Kao posljedica tog zasjedanja posebno važnom pokazala se uloga Radne skupine u zaokruživanju
socijalne zaštite «kao treće strane trokuta, uz ostale dvije međusobno povezane, ali zasebne,
strane, tj. makroekonomske politike i politike zapošljavanja, te u utvrđivanju reda prioriteta za
kasniji rad. Od četiri cilja zajedničke strategije Radna skupina je kao prioritete odabrala socijalnu
uključenost i mirovine»
OD CILJEVA IZ NICE DO NACIONALNIH PLANOVA: UZLET PROCESA SOCIJALNOG

UKLJUCIVANJA
Do stvarnog pokretanja procesa socijalne uključenosti došlo je u prosincu 2000. godine sa

zasjedanjem Europskog vijeća u Nici. Tom je prilikom Europsko vijeće potvrdilo ciljeve u borbi
protiv siromaštva i socijalne isključenosti oko kojih se Vijeće usuglasilo:
- olakšati svima zapošljavanje, te pristup resursima, pravima, robama i uslugama
- olakšati zapošljavanje
- olakšati pristup resursima, pravima, robama i uslugama
- spriječiti rizik od isključenosti
- pomoći najosjetljivijima
- pokrenuti sva relevantna tijela.
Osim ciljeva u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti Europsko vijeće je u Nici potvrdilo i
Europski socijalni program u kojem su za razdoblje od 2001. do 2005. godine utvrđeni «posebni
prioriteti u aktivnostima glede šest strateških uputa za sva područja socijalne politike».
ULOGA ODBORA ZA SOCIJALNU ZASTITU
Osnovan Odlukom Vijeća u lipnju 2000. godine te zauzimajući mjesto Radne skupine u prosincu 2000.
godine, Odbor je vrlo brzo shvatio da se mora oštro boriti kako bi socijalnu zaštitu sačuvao od
proračunske politike.
Strukturni pokazatelji socijalne kohezije:

- distribucija dohotka
- stopa rizika od siromastva prije i poslije socijalnih transfera
- rizik od dugotrajnog siromastva
- regionalna kohezija
21
- osobe koje rano napustaju obrazovanje i nisu vise ukljucene u obrazovanje ili strucno
osposbljavanje
- stopa dugotrajne nezaposlenosti
- kucanstva bez zaposlenih
Tijekom 2001. godine Odbor za socijalnu zaštitu je također radio na izradi liste zajednički
prihvaćenih pokazatelja socijalne uključenosti, slijedeći mandat lisabonskog Europskog vijeća. U
prosincu 2001. godine Vijeće je prihvatilo skup od 18 pokazatelja koji je predložen u izvješću.
Pokazatelji, podijeljeni na dvije razine (10 primarnih i 8 sekundarnih pokazatelja, vidi tablicu 3.),
pokrivaju četiri dimenzije socijalne isključenosti: financijsko siromaštvo, zapošljavanje, zdravstvo i
obrazovanje.
AKCIJSKI PROGRAM ZAJEDNICE
Primjena OMC-a u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti sastoji se od dva dijela:
a. od procesa koji uključuje prihvaćanje nacionalnih planova socijalne uključenosti od
strane zemalja članica i njihove ocjene od strane Komisije i Odbora za socijalnu
zaštitu, što čini zajedničko izvješće Vijeća i Komisije i
b. od višegodišnjeg akcijskoga programa sročenog tako da potiče suradnju među

zemljama članicama u borbi protiv socijalne isključenosti. program je konačno
prihvaćen u studenome 2001. Godine. Usmjeren je na unapređivanje efikasnosti i
učinkovitosti politika zemalja članica u promicanju socijalne inkluzije, i to na način da
se kreatori politike, socijalni partneri, nevladine organizacije, znanstvenici i same
isključene osobe potiču na međusobnu suradnju.
SOCIJALNI POKAZATELJI:
Primarni pokazatelji:
- udio osoba sa niskim dohotkom nakon dovivanja transfera koje se nalaze ispod granice niskog
dohotka definisane kao 60% medijana nacionalnog dohotka
- dugotrajnost zivljena sa niskim dohotkom
- dohodovni jaz u odnosu na medijan niskog dohotka
- regionalna kohezija
- stopa dugotrajne nezaposlenosti
- osobe koje zive u kucanstvima bez zaposlenih clanova
- osobe koje rano napustaju obrazovanje i nisu vise ukljucene u obrazovanje ili strucno
osposobljavanje
- ocekivano trajanje zivota u trenutku rodjenja
- samopercepcija zdrastvenog stanja
Sekundarni pokazatelji:
- disperzija osoba oko praga postavljenog na 60% medijana dohotka
- udio osoba sa niskim dohotkom u odnosu na odredjenu vremensku tacku
- udio osoba sa niskim dohotkom prije transfera
22
- dugotrajnost zivljenja sa niskim dohotkom

- udjel dugotrajne nezaposlenosti
- stopa osobito dugotrajne nezaposlenosti
- osobe niske obrazovne razine
PRVI KRUG PROCESA SOCIJALNE ISKLJUCENOSTI
Na temelju 15 nacionalnih planova socijalne uključenosti i kruga bilateralnih sastanaka sa zemljama

članicama tijekom ljeta Komisija je u listopadu 2001. godine usvojila Nacrt zajedničkog izvješća o
socijalnoj uključenosti
ZAJEDNICKO IZVJESCE O UKLJUCENOSTI
Zajedničko izvješće o uključenosti je dokument od 250 stranica podijeljen na tri dijela: prvi dio
pokriva Europsku uniju kao cjelinu, drugi dio je usredotočen na svaki nacionalni plan socijalne
uključenosti pojedinačno, a treći daje popis korištenih pokazatelja i primjera dobre prakse navedene
u planovima. U daljnjem tekstu usredotočit ćemo se na prvi dio izvješća.
Slijedeći do određene granice nacrt nacionalnih planova socijalne uključenosti, izvješće je sačinjeno
od pet glavnih poglavlja koja se odnose na: glavne trendove i izazove, strategije pristupa i mjere,
utvrđivanje dobre prakse i inovativnih pristupa, ocjenjivanje kako se tretira ravnopravnost spolova u
planovima i na korištenje pokazatelja u nacionalnim planovima. Nacionalni planovi socijalne
uključenosti razmatraju osam ključnih izazova, iako u različitom opsegu i intenzitetu u raznim
zemljama članicama:
- razvijanje uključivog tržišta rada i promicanje zapošljavanja kao prava i prilike za sve
- garantiranje adekvatnog dohotka i resursa za život dostojan čovjeka
- borba protiv nedostatnog obrazovanja
- očuvanje obiteljske solidarnosti i zaštita dječjih prava
- osiguravanje dobrih uvjeta smještaja za sve
- garantiranje jednakog pristupa kvalitetnim uslugama
- poboljšanje pružanja usluga
- obnavljanje područja višestruke depriviranosti
Nedostaci nacionalnih planova:

- često je nedostajala rigorozna evaluacija provođene politike, što je izuzetno otežavalo
utvrđivanje koje mjere zaslužuju status dobre prakse
23
- djelomično kao posljedica ograničenog vremena raspoloživog za njihovu pripremu većina

nacionalnih planova socijalne uključenosti se nastojala koncentrirati na postojeću politiku, a
ne na uvođenje novih inicijativa i pristupa
- većina predloženih mjera nije sadržavala procjenu troškova
- samo nekoliko nacionalnih planova socijalne uključenosti se odmaklo od općenitih nastojanja i
definiralo specifične i kvantificirane ciljeve kao temelj za napredak u praćenju
- općenito, pitanjima spola dana je nedovoljna pozornost
- iako su socijalni partneri i predstav-nici nevladinih organizacija formalno konzultirani, na
temelju dostupnih informacija teško je procijeniti njihov doprinos nacionalnim planovima
socijalne uključenosti; općenito, izgleda da su njihove intervencije bile ograničenog
karaktera
- nije pruženo dovoljno dokaza za ocjenu učinkovite mobilizacije regionalnih i lokalnih tijela u
osmišljavanju nacionalnih planova socijalne uključenosti.
Neujednačeni i nezadovoljavajući nacionalni planovi socijalne uključenosti za 2001. godinu pridonijeli

borbi protiv socijalne isključenosti na najmanje tri načina:
- Pokazali su se kao značajan izvor informacija od dna prema vrhu, tj. pokazali su što zemlje
članice smatraju važnim i što dobro funkcionira u njihovoj politici. U suštini su novi nacionalni
planovi socijalne uključenosti pokazali svoj heuristički potencijal.
- Nužnost njihove izrade ubrzalo je izradu ili konsolidaciju struktura, te znanja i vještina
potrebnih za planiranje i praćenje – oni su pokazali potencijal institucionalnog građenja
sposobnosti
- Tijekom njihove izrade nacionalni kreatori politike testirali su adekvatnost postojećih
informacijskih baza politike. Istodobno su mogli utvrditi slabosti u samoj politici ili iskušenja
u institucionalnome koordiniranju (npr. između nacionalne i lokalnih razina). U tom smislu novi
nacionalni planovi socijalne uključenosti pokazali su majeutički potencijal.
GOSPODARSKA I SOCIJALNA PRAVA U EUROPSKOJ UNIJI
1.1. Rimski ugovor
24
U povijesti Europske unije socijalna dimenzija europske suradnje imala je i ima sve značajniju ulogu
kao dopuna gospodarskim aspektima i razvoju. Rimski ugovor kojim je 1957. godine osnovana
Europska ekonomska zajednica kaže da „države članice prihvaćaju potrebu za stvaranjem boljih
uvjeta rada i boljeg životnog standarda radnika, kako bi se omogućila njihova usklanenost i
održavanje postignutih poboljšanja. One smatraju da će takav razvoj proizaći ne samo iz
funkcioniranja zajedničkog tržišta, što će pogodovati usklanivanju socijalnih sustava, nego i iz
postupaka predvinenih ovim Ugovorom kao i iz usklanivanja odredaba utvrnenih zakonima, propisima
ili upravnim mjerama.’’
1.2 Socijalna dimenzija
Primarni cilj Europskih zajednica bilo je poboljšanje gospodarske suradnje uključujući stvaranje
jedinstvenog tržišta. Socijalna dimenzija suradnje takoner se postupno razvijala i jačala na
različitim razinama uključujući zakonske mjere. Pravna stečevina na socijalnom području dio je
zakonskih propisa zajednice koji uključuju ugovorne odredbe, propise, direktive, odluke i druge
zakonske mjere, deklaracije i rezolucije kojima se definira socijalna politika Europske unije.
1.3 Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika
Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika bio je glavni korak prema priznavanju
socijalnih prava a usvojena je kako bi se osigurala socijalna dimenzija u procesu osnivanja unutarnjeg
tržišta kako je to propisano Jedinstvenim europskim aktom 1986. godine.
Povelja Zajednice o temeljnim socijalnim pravima radnika utvrnuje dvanaest područja u

gospodarskim i socijalnim pravima radnika/pojedinaca: sloboda kretanja, zapošljavanje I
nagranivanje, bolji uvjeti života i rada, socijalna zaštita, sloboda udruživanja i kolektivnog
pregovaranja i ugovaranja, strukovna izobrazba, jednak tretman za žene i muškarce, informiranje,
savjetovanje i sudjelovanje radnika u donošenju odluka, zdravstvena zaštita i sigurnost na radnom
mjestu, zaštita djece i adolescenata, starijih osoba i invalida.
1.4 Pravna stečevina na području socijalnih prava
Razvoj socijalne dimenzije takodjer se može pratiti u ugovorima Europske unije. Ugovor o Europskoj
uniji (Ugovor iz Maastrichta) sadrži Protokol o socijalnoj politici (Protokol 14). U Članku I ponovno se
naglašava da će “Zajednica i države članice imati za ciljeve poticanje zapošljavanja, boljih uvjeta
života i rada, odgovarajuće socijalne zaštite, dijaloga izmenu uprave i radnika, razvoja ljudskih
resursa u cilju trajne visoke zaposlenosti, i suzbijanje isključenosti.” Ugovor iz Amsterdama (1997.)
već je uključio odredbe o socijalnim pravima u tekst Ugovora.
1.5 Socijalni akcijski program
U svrhu promicanja socijalnih ciljeva, Europska unija periodično pokreće akcijske programe. Nakon
što je Europska zajednica priznala da potvrnuje socijalnu dimenziju u stvaranju Europe, 1974. godine
25
izrazen je prvi Socijalni akcijski program za promicanje socijalnih ciljeva EU sažetih u tri glavna
područja:
 ostvarivanje potpune i bolje zaposlenosti u Zajednici,
 bolji uvjeti života i rada, veća uključenost uprave i radnika u donošenju gospodarskih i
 socijalnih odluka Zajednice i radnika u poduzećima.
1.6 Socijalna agenda
Usporedno s objavom Lisabonske strategije 2000. godine, objavljena je 10-godišnja gospodarska

strategija Europske unije, kao prvi Plan za socijalnu politiku (2000-2005) koji osigurava
sveobuhvatan koherentan pristup u koordiniranju pitanja socijalne politike u Europskoj uniji.
Sljedeći Plan socijalne politike za razdoblje 2006.-2010. godine trebao je unaprijediti promicanje
socijalne Europe u globaliziranoj ekonomiji i obnovljen je za razdoblje 2008.-2010. radi
omogućavanja zaključka Lisabonske strategije.
U više od pedeset godina europskih integracija socijalna politika na razini zajednice razvijana je
postupno i obuhvaća – uključujući bez ograničenja – sljedeća područja:
 koordinaciju sustava socijalnog osiguranja
 jednake mogućnosti i jednak tretman
 primjenu otvorenog modela koordinacije na području socijalne zaštite
 rješavanje izazova europskih društava uključujući starenje, siromaštvo, borbu protiv
 socijalnog isključenja i korporativnu socijalnu odgovornost
 socijalni dijalog
 zakon o radu i mjere za zdravlje i sigurnost.
Financijski instrumenti za ostvarivanje ciljeva gospodarske politike, politike zapošljavanja i socijalne
politike pomažu tim politikama uključujući Europski socijalni fond osnovan Rimskim ugovorom.
GOSPODARSKA I SOCIJALNA PRAVA U POVELJI O TEMELJNIM PRAVIMA
2.1 Kontekst
Povelja o temeljnim pravima Europske unije odredjuje odredjena osnovna prava državljana Europske
unije uključujući gospodarska i socijalna prava. Povelju je usvojilo Europsko vijeće u Nici 2000.
godine. Povelja o temeljnim pravima konsolidira u jednom dokumentu gradjanska, politička,
gospodarska i socijalna prava ranije navedena u različitim medjunarodnim, europskim i nacionalnim
dokumentima uključujući europske ugovore, sudsko pravo Suda pravde Europske unije, te Konvencije
Vijeća Europe (npr. Socijalnu povelju Vijeća Europe potpisanu u Torinu 1961. godine). Povelja o
temeljnim pravima konsolidira i razvija "pravni korpus" prethodno izranen o ljudskim pravima i stoga
takoner i o gospodarskim i socijalnim pravima.
2.2 Sadržaj povelje
Povelja o temeljnim pravima Europske unije uključuje poglavlja podijeljena na 54 članka koja sadrže
odredbe o političkim, socijalnim, grananskim i gospodarskim pravima koja Europska unija jamči
26
svojim grananima. U preambuli se kaže da je “Unija osnovana na nedjeljivim, univerzalnim

vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti”.
Temeljna prava navedena su u glavama naslovljenima dostojanstvo, slobode, jednakost, solidarnost i

prava granana. Osim univerzalnih ljudskih prava, Povelja potvrdjuje načela demokracije i vladavine
prava. Gospodarska i socijalna prava podupiru duh Povelje i izrijekom se spominju u glavama Povelje.
Glava I o načelima poštivanja ljudskog dostojanstva kaže da je “ljudsko dostojanstvo nepovredivo”.
Članci 4 i 5 zabranjuju ropstvo, prisilni rad i trgovinu ljudima.
Glava II ima četrnaest članaka o slobodama, uključujući slobodu okupljanja i udruživanja. Članak 14
o pravu na obrazovanje uvodi pravo na strukovno i trajno usavršavanje i na besplatno obvezno
školovanje. Priznaje pravo na izbor zanimanja i na rad i na ostvarivanjeprava na poslovni nastan bilo
gdje u Europskoj uniji. Ovo pravo vrijedi i za državljane trećih zemalja kojima je dopušten rad na
teritorijima država članica (Članak 15). Uz ova prava priznaje se i pravo na slobodu poduzetništva i
pravo na vlasništvo nad imovinom. Načelo jednakosti temelj je Glave III Povelje koja ima sedam
članaka kojima se priznaje poštivanje kulturne, vjerske i jezične raznolikosti i pravo na jednaki
tretman i mogućnosti u svim područjima života i rada. Izrijekom se zabranjuje bilo kakva
diskriminacija na bilo kojoj osnovi, kao na primjer na temelju spola, rase, boje kože, etni čkog ili
socijalnog podrijetla, genetskih osobina, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili bilo kakvog drugog
mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, ronenja, invalidnosti, dobi ili spolnog usmjerenja.
Značajan dio Povelje govori o pravima djeteta (Članak 24).
Dva članka o pravima starijih i osoba s invaliditetom usmjerena su na unaprenenje njihove socijalne
integracije i sudjelovanja u životu zajednice.
Glava IV priznaje solidarnost uz pravo na rad kao temeljno pravo Unije. Priznaje pravo radnika na
informiranje i savjetovanje u poduzeću, pravo na kolektivno pregovaranje i ugovaranje i pravo na
djelovanje, uključujući pravo na štrajk, pravo na zaštitu od neopravdanog otkaza, pravo na radne
uvjete kojima se čuvaju zdravlje i sigurnost radnika,pravo na reguliranje radnog vremena i na
odgovarajući dnevni i tjedni odmor te na godišnji odmor. Zabranjuje rad djece, pri čemu dječju dob
definira kao najnižu dob pri završetku obveznog školovanja. Priznaje pravo obitelji na uživanje
pravne, gospodarske i socijalne zaštite i na zaštitu u slučajevima materinstva, pravo na zaštitu od
otkaza zbog razloga povezanog s materinstvom i pravo na plaćeni roditeljski dopust po ronenju ili
posvajanju djeteta. Utvrdjuje pravo na socijalnu pomoć i pomoć vezanu uz stanovanje i zdravstvenu
skrb za sve one koji nemaju dovoljno sredstava, u skladu s pravilima utvrnenima nacionalnim
zakonima i zakonima Zajednice (Članak 34). Jamči pravo na javnu zdravstvenu zaštitu radi osiguranja
visoke razine zaštite zdravlja ljudi. Potrošači imaju pravo na pristup službama od općeg
gospodarskog interesa i na visoku razinu zaštite okoliša.
Glava V govori o pravima gradjana. Prava koja čine gospodarska i socijalna prava uključuju slobodu
informiranja, i slobodu kretanja i prebivanja na teritoriju EU.
Glava VI govori o pravdi.
Glava VII najprije definira područje primjene Povelje, navodeći da se njezine odredbe odnose na
institucije i tijela Unije uz poštivanje načela supsidijarnosti, i na države članice samo kada
primjenjuju pravo Unije. U pogledu opsega zajamčenih prava, Članak 52 utvrnuje da svako
ograničenje pri ostvarivanju prava priznatih ovom Poveljom mora biti predvineno zakonom i mora
27
poštivati bit tih prava. Ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju
ciljevima od općeg interesa ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. I na kraju, jednim
člankom utvrnuje se da se nijedna odredba Povelje ne smije tumačiti kao ograničavanje ljudskih
prava i temeljnih sloboda na način na koji ih priznaju ustavi država članica i menunarodni sporazumi.
3. Uloga EESC-a u doprinosu socijalnoj dimenziji Europske unije
Europski gospodarski i socijalni odbor, kao savjetodavno tijelo, sudjelovao je u formuliranju i razvoju
socijalne politike Europske unije općenito i ugradnji socijalnih prava u Povelju o temeljnim pravima
konkretno.
EESC – kao što je to propisano ugovorima Europske unije – služi kao mjesto savjetovanja u pitanjima
organiziranog civilnog društva u Europi i na području socijalne politike i redovito donosi mišljenja o
pitanjima vezanima uz socijalnu problematiku. Donio je inter alia mišljenja o socijalnoj koheziji,
europskom socijalnom modelu, socijalnoj zaštiti, socijalnom isključenju, europskom programu
socijalne politike (Socijalna agenda). Objavio je nekoliko mišljenja o gospodarskim i socijalnim
pravima uključujući mišljenje o “Prema Povelji EU o temeljnim pravima” 2000. Godine.
SOCIJALNA POLITIKA NA LOKALNOM NIVOU U EVROPSKOJ UNIJI
Evropska unija i države članice
28
Evropska unija je tokom gotovo pola vijeka postojanja permanentno širila svoje nadležnosti na račun
kompetencija država članica u ekonomskoj oblasti, jer je jedinstveno unutrašnje tržište osnovno
jezgro Evropske unije. Na nivou EU postoji regulacija samo iz domena radnih odnosa, i to ograničena
(zaštita na radnom mjestu, zabrana diskriminacije i slično), dok je socijalna zaštita u potpunosti
ostala područje na kome suvereno odlučuju države članice.
Princip supsidijarnosti predstavlja načelo po kome se određeno područje povjerava najnižem nivou
organizacije na kome se ono može efikasno urediti. U slučaju socijalne politike to praktično
automatski znači nacionalni nivo, a ne nivo Evropske unije.
Jedino što postoji na nivou EU po pitanju socijalne politike je tzv. otvoreni metod koordinacije.
Politička tijela EU postavljaju globalne, uopšteno formulisane ciljeve, kao što su oni iz Lisabonske
agende (2000. godina): povećanje stope zaposlenosti i smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti.
U Evropskoj uniji vlada veliko šarenilo rešenja kod socijalne politike i socijalne zaštite. Ipak, moguće
je postojeće sisteme klasifikovati u pet grupa, a po osnovnoj filozofiji i preovlađujućim
konstrukcionim elementima:
1. liberalna grupa, koja obuhvata Veliku Britaniju i Irsku; ove zemlje nude ograničeno
kolektivno obezbeđenje socijalne sigurnosti, a ciljne grupe socijalne zaštite su oni koji nisu u
stanju da na drugi način zadovolje svoje potrebe
2. korporativistička grupa, gde su glavni primeri Nemačka, Francuska, Austrija i Belgija. Ove
zemlje prevashodno karakterišu programi koji su usmereni prema pojedinim grupama
zanimanja i njihovom radnom mestu; tako su javni službenici posebno privilegovani zbog
bliskih veza sa vladom. Sindikati i udruženja poslodavaca igraju važnu ulogu. Zbog različitih
programa, različite šeme se često finansiraju kroz premije, koje zaposleni obično plaćaju
kolektivno. Veza između doprinosa i beneficije ovde je veća nego kod liberalnih i
socijaldemokratskih zemalja.
3. mediteranska grupa, koju čine Italija, Španija, Portugalija i Grčka. Osnovna karakteristika
ovih zemalja je nepostojanje klasične mreže socijalne zaštite u smislu obezbeđenja
socijalnog minimuma prihoda za pojedinca, već se podstiče oslonac na porodicu kao osnovnu
jedinicu solidarnosti. Penzije su relativno visoke, jer predstavljaju važnu temu predizborne
politike.
4. istočnoevropska grupa, koju čine post-tranzicione zemlje nedavno primljene u Evropsku

uniju. I pored priličnih razlika među njima, postoje znatne sličnosti: prekomunistički
bizmarkijanski model socijalnog osiguranja, socijalistički univerzalizam, korporativizam i
egalitarizam i postkomunističke protržišne sheme, sve to kombinovano sa naglašenom
redistributivnom orijentacijom
5. socijaldemokratska grupa
NEKA NAČELA VERTIKALNE PODELE NADLEŽNOSTI
Prilikom podele nadležnosti između verikalnih nivoa državne organizacije postoje neka načela čije bi
respektovanje verovatno unapredilo efikasnost institucija socijalnog sektora.
29
Decentralizacija označava takvo stanje stvari kod koga lokalni nivo donosi važne odluke koje se tiču
obima prava, organizacije snabdevanja i načina finansiranja, a sve od strane lokalnih institucija. Sa
druge strane, devolucija označava sistem koji je centralizovan i uniforman po pravima, organizaciji i
finansiranju, ali koji se u operativnom smislu oslanja na lokalne ogranke centralnih institucija. Razlika
između ova dva sistema je velika i očigledna: dok u drugom lokalna samouprava nema nikakvih
nadležnosti, u prvom ih u potpunosti ima
U korist decentralizacije govore neka od načela. Prvo, kroz lokalno odlučivanje o socijalnim pitanjima
najbolje se respektuju preferencije ljudi, odnosno lokalne sredine. Kada odlučuje centralna vlast,
onda se dobija uniforman sistem koji ponekada nikome ne odgovara. Drugo, kada je odlučivanje bliže
narodu, tada je i politička kontrola političara i državnih poslova bolja. Stoga je, kaže ovo načelo,
uticaj naroda na donošenje odluka neposredniji, pa je i kvalitet sistema bolji. Treće, slično
prethodnom, kada se finansiranje odvija iz lokalnih izvora, tada je kontrola trošenja bolja pošto
građani jasnije vide (ne)efikasnost upotrebe sopstvenog novca
Sa druge strane, postoje načela koja govore u korist centralnih rešenja. Prvo, kada se socijalna
pitanja organizuju na državnom nivou onda svi građani imaju jednaka prava, tj. jednaki su pred
zakonom. Sa ovog stanovišta znatne razlike u pravima pojedinaca između lokalnih zajednica, bilo da
se posledca različite razvijenosti opština, bilo različitih političkih preferencija u lokalnim sredinama,
mogu se doživeti kao inferiorne i nepravedne, kao kršenje prava građana na jednak položaj. Drugo,
finaniranje socijalnih funkcija sa centralnog nivoa obezbeđuje potrebnu solidarnost između
nejednako razvijenih lokalnih zajednica, a time i jednakost finansiranja socijalnih potreba na celoj
teritoriji države. U protivnom, postoji rizik da oscijalne potrebe budu nejednako zadovoljene u
raznim sredinama, a ukoliko se ne nađu efikasni mehanizmi prelivanja novca, što nije lako obezbediti.
Treće, lokalnom nivou može nedostajati dovoljno stručnosti za efikasno vođenje poslova; takođe,
rizik nepotizma i korupcije realno je izražen na lokalnom nivou, mada isto važi i za centralni nivo.
Ipak, postoje neke komponente socijalne politike za koje se može verovati da ih je bolje organizovati
na jednom ili drugom nivou. Tako je finansijska davanja stanovništvu (dečji i porodični dodaci,
socijalne pomoći siromašnima itd) bolje organizovati na državnom nivou, jer se tako svim građanima
obezbeđuju jednaka prava, a i rešava problem nejednake razvijenosti svih opština ili regiona. Sa
druge strane, socijalne usluge je verovatno najblje prepustiti lokalnim vlastima, jer ovde do najvećeg
izražaja dolazi njihova informisanost i ispoljavanje lokalnih preferencija.
SOCIJALNE USLUGE U FRANCUSKOJ
Osnovna načela socijalne politike u Francuskoj su:
30
• utemeljenost u zakonu, što znači da pravo na pomoć ne proističe iz velikodušnosti i milosrđa,

već da predstavlja ljudsko pravo zasnovano na zakonu i odluci parlamenta,
• solidarnost među različitim akterima, zavisno od područja: među generacijama kod penzija,
nacionalna kod ranjivih grupa, komšijska za socijalnu pomoć na lokalnom nivou i između
porodica kod porodične politike,
• supsidijarnost kod socijalne podrške porodici, što znači koncept u kome se odluke donose na
najnižem mogućem nivou na kome se efikasno mogu doneti, tj. najbliže građaninu.
Na lokalnom nivou se odvija više važnih nacionalnih programa iz socijalne oblasti, kao što su Opšta
socijalna podrška, Socijalna podrška, Socijalna podrška porodici i Socijalna podrška djeci.
Socijalne usluge u okviru programa Opšte socijalne podrške usmjerene su na ranjive grupe i one
pojedince koji se suočavaju sa ozbiljnim ekonomskim i životnim teškoćama. Korisnici ovog programa
mogu biti ugroženi zato što su bolesni stari ljudi sa fizičkim ili mentalnim hendikepom, beskućnici
bez dohotka ili socijalne sigurnosti, nezaposleni, oni bez odgovarajućih kvalifikacija, alkoholičari,
narkomani, žrtve nasilja, delikventi itd
Kod programa Socijalne podrške targetiraju se kritične potrebe najranjivijih grupa, kao što su stari,
hendikepirani, beskućnici, kao i djeca u okviru potprograma Socijalna podrška djeci.
Socijalna podrška djeci je program koji obezbjeđuje prava i usluge djeci kojoj je potrebna pomoć i
ugroženim porodicama. Prava uključuju davanja u novcu i naturi, prevenciju nasilja, delikventnosti i
socijalne isključenosti, prevenciju i tretman zloupotrebe i zanemarivanja deteta, hitan smeštaj za
djete i majku, edukaciju roditelja itd.
U oblasti porodične politike Francuska ima jaku tradiciju širokih programa, koja je oduvijek
prvenstveno bila okrenuta populacionoj ideji. Mjere porodične politke se ispoljavaju u širokom
sistemu porodičnih naknada i socijalnih usluga . Ovaj program uključuje javne usluge kao što su
dnevna briga (njegovateljice, dnevne majke, halte-garderies itd), igrališta, klubovi za poslije škole,
socijalni centri, bračno i roditeljsko savjetovalište, služba usvajanja, kućna pomoć, socijalni rad,
dječija odmarališta i slično.
SOCIJALNE USLUGE U ENGLESKOJ

Svrha usluga socijalne zaštite je jačanje socijalne uključenosti kroz obezbjeđivanje što
samostalnijeg života pojedinca i porodice unutar zajednice. U tom cilju se obezbjeđuje široka skala
usluga zaštite djece, socijalnog rada itd. Ove su usluge definisane lokalno, kako bi se što više izašlo u
susret lokalnim potrebama i obezbjedila diverzifikovanost i kreativnost unutar državnog okvira i
standarda propisanih od strane centralne vlasti. Drugo, obezbeđenje socijalnih usluga predstavlja
odgovornost lokalnih vlasti, tj. stotinu pedeset lokalnih savjeta (lokalne vlade), kao nadležnih organa.
Osnovni zakoni koji regulišu oblast usluga socijalne zaštite su zakoni o djeci (1989), o zdravstvenoj
zaštiti i komunalnoj zaštiti (1990), o standardnima zaštite (2000) i o hendikepiranoj djeci (2000).
Svaki savjet, u cilju obezbeđenja socijalnih usluga, obavlja četiri funkcije:
31
• identifikuje potrebe lokalne zajednice i strukturira usluge na način koji će zadovoljiti te

potrebe,
• kupuje usluge od ponuđača usluga, koji može biti nevladina organizacija, ili privatna firma, ili
drugi savjet,
• sam obezbeđuje neke usluge, i
• maksimalno racionalno koristi finansijske resurse
Sistem centralne distribucije sredstava za socijalne usluge formalan je, tj. oslonjen na formulu kako
bi se postigla pravednost i svima obezbjedili podjednaki uslovi. Ta formula sadrži sledeće elemente:
1. socijalne karakteristike lokalne zajednice, koje su mjera ili indikator socijalnih potreba,
2. noprimativni troškovi usluga u svakoj lokalnoj zajednici, koji uzimaju u obzir lokalne cjene i
sporazume o zaradama na državnom nivou, i
3. fiskalni kapacitet lokalne zajednice da podnese troškove finansiranja socijalnih usluga
(poreska baza).
SOCIJALNE USLUGE U NEMAČKOJ
Njemački sistem obezbjeđenja socijalnih usluga za ugrožene građane zasniva se na kombinaciji

javne, obično lokalne odgovornosti i jakog uključenja nedržavnih, dobrovoljnih organizacija. Osnovni
proklamovni principi su solidarnost, supsidijarnost i decentralizacija. Osnovni kanal upravljanja
socijalnim uslugama su federalni zakoni, zajedno sa politikama koje se razvijaju u lenderima
(federalnim jedinicama) i lokalnim zajednicama.
SOCIJALNE USLUGE U ČEŠKOJ
Sistem socijalne sigurnosti zasnovan je u Češkoj na tri grane: osiguranju (soocijalnom i

zdravstvenom), socijalnoj podršci i socijalnim uslugama. Pored toga, postoji i tzv. državna socijalna
dotacija, koja je uglavnom namjijenjena porodicama. Socijalne usluge ne predstavljaju veliki teret za
budžet (oko 1% GDP-a), ali su preko potrebne ranjivim grupama, tj. za oko 200 hiljada građana
Postojeći zakonski okviri definišu više grupa građana koji su potencijalno ugroženi socijalnom
isključenošću i kojima su socijalne usluge stoga potrebne: porodice i djeca, hendikepirani, stari,
pojedinci sa specijalnim potrebama i pojedinci socijalno neadaptirani (bivši zatvorenici itd).
Postoje tri vrste organizacija koje obezbjeđuju socijalne usluge. Prve su državne organizacije, koje
vode smeštajne institucije za najteže oblike hendikepiranosti; one su pod ministarstvom za socijalna
pitanja i finansiraju se iz državnog budžeta. Drugo su organizacije koje pripadaju lokalnim vlastima
(opštinama i regionima), a treće potiču iz nezavisnog, neprofitnog sektora
NORDIJSKA SOCIJALNA POLITIKA
Nordijska socijalna država može biti opisana sljedećim osobinama:
32
1. Državna socijalna politika je vrlo širokog obuhvata i pokriva socijalnu sigurnost, socijalne
usluge, zdravstvo, obrazovanje, socijalno stanovanje, zapošljavanje itd, sa ciljem što
većeg obezbjeđenja osnovnih potreba stanovništva.
2. Uticaj države na sva pomenuta područja vrlo je jak. Politika obezbjeđenja pune
zaposlenosti obuhvata makroekonomsku politiku, socijalnu politiku I politiku tržištaradne
snage.
3. Nordijski socijalni sistem zasnovan je na visokom stepenu univerzalizma, tj. svi građani
imaju prava na osnovnu socijalnu sigurnost i usluge bez obzira na svoju poziciju na tržištu
radne snage i radni status. Univerzalizam je doprinjeo širokoj političkoj podršci
socijalnoj politici.
4. Obezbjeđenje dohotka zasnovano je na dva elementa: u većini programa, postoji osnovno
osiguranje koje ne zavisi od dohotka i komponenta transfera koja je povezana sa visinom
dohootka za one koji se pojavljuju na tržištu radne snage.
5. Nordijske zemlje takođe mogu biti okarakterisane kao uslužne države u kojima je visok
značaj loklalne demokratije. Socijalne i zdravstvene usluge se finansiraju iz poreza, bez
znatnije participacije korisnika. Lokalne vlasti (opštine i okruzi) obezbjeđuju usluge i
obično ih i sami proizvode.
6. Raspodjela dohotka je relativno ujednačena. Posebno su umjerene razlike u dohotku
između zaposlenih. Stoga je i siromaštvo ograničeno
DANSKA-Postoji trostepeni sistem oporezivanja i administracije u Danskoj: državni, okružni i

opštinski.
FINLAND- I u Finskoj skupština i vlada imaju osnovnu odgovornost za funkcionisanje socijalnog

sistema. Sistem oporezivanja poznaje samo dva nivoa (centralni i opštinski), dok je administrativni
sistem trostepen (centralni, regionalni i opštinski).
ISLAND- Postoje samo dva nivoa oporezivanja i administriranja: centralni i opštinski. Vlada ima
osnovnu odgovornost za zakonodavstvo i uopšte odlučivanje o socijalnoj politici. U njenoj nadležnosti
su bolnice, primarna zdravstvena zaštita i institucionalna njega. Lokalne vlasti su odgovorne za kućnu
pomoć i institucionalnu zaštitu djece i mladih
NORVEŠKA - U Norveškoj postoji trostepeni politički i administrativni sistem, što se primjenjuje i

u socijalnom sektoru. Najveći dio transfera dohotka (bolovanja, rehabilitacione naknade, penzije)
administrira centralna vlada kroz Nacionalnu shemu osiguranja. Lokalne vlasti su odgovorne za
socijalnu pomoć, primarnu zdravstvenu zaštitu, kućnu pomoć i kućnu njegu, institucionalnu zaštitu za
djecu i omladinu, stare i i nvalide.
ŠVEDSKA - I u Švedskoj postoji trostepena državna organizacija (centralni, okružni i opštinski

nivo). Centralna vlast nadležna je za najveći dio transfera dohotka, kao što su naknade za bolovanja,
roditeljske naknade, naknade za povrede na radu itd, koji se administriraju preko Nacionalnog
zavoda za socijalnu osiguranje. Okružne vlasti su nadležne za bolnice i primarnu zdravstvenu zaštitu
33
(zdravstvene centre). Lokalne vlasti su odgovorne za kućnu pomoć i njegu, socijalnu pomoć i
institucije za smeštaj i brigu o djeci, mladima, starima i invalidima.
SOCIJALNI RAD U TAMPEREU
Cilj socijalne zaštite u Tampereu (Finska, 200 hiljada stanovnika) je da pomogne stanovnike što je
ranije moguće u različitim problematičnim situacijama, kao što su ekonomske teškoće, zaštita djece
ili intoksikacijski problemi. Dio usluga socijalne zaštite fokusira se na određene grupe: stare, djecu,
invalide i imigrante.
U Tampereu postoji socijalni ombudsman, čija je odgovornost obezbjeđenje interesa klijenata

Službe za socijalnu zaštitu, koji ga kontaktiraju ukoliko nisu zadovoljni uslogama ili tretmanom.
Postoje i finansijski savjetnici koji zainterersovanima daju savjete o finansijskim pitanjima.
Socijalni rad se primarno vrši u centrima socijalne zaštite. Stručnjaci centara socijalne zaštite bave
se raznovrsnim problemima: teškoćama u porodici sa vaspitanjem ili obrazovanjem djece i omladine;
posljedicama zloupotrebe toksičnih sredstava na pojedinca ili njegove bližnje; utvrđivanjem očinstva
i usvajanjem djece; finansijskim teškoćama porodice; drugim krizama u životu pojedinca ili porodice.
Postoje još dva specijalizovana centra. Prvi se posebno bavi administriranjem i isplatom finansijske
pomoći ugroženima (uslovi su da se pojedinac prvi put prijavljuje, da dve godine nije primao pomoć i
da se pokaže da iz drugih izvora, kao šti su tržište rada, imovina itd, ne može da obezbedi dovoljna
sredstva za sebe i porodicu). Drugi je dežurni centar za probleme intoksikacije, posebno kod mladih
kojima pruža mogućnost otrežnjenja za vrijeme vikenda; policija ima pravo da uhapsi maloljetno
intoksikovano lice i dovede ga u ovaj centar na dalji tretman; brigom o narkomanima i alkoholičarima,
a posebno o takvim pojavama kod omladine, bave si i ostale socijalne i medicinske ustanove u
Tampereu, jer se procenjuje da se radi o ozbiljnom lokalnom problem
• Briga o starima
• Naknada za brigu o roditeljima
• Bolnička ili institucionalna nega
• Brigu o invalidima
SVE NA JEDNOM MJESTU ZA SOCIJALNE USLUGE U MADRIDU
Centralna ideja je da korisnik dobije sve usluge na jednom mjestu, odnosno da se izbegnu dotadašnja
lutanje korisnika po raznim tačkama, problemi u koordinaciji između državnih službi i slično.
34
Ideja sve-na-jednom-mjestu je stekla svjetsku popularnost u posljednje vrijeme, kao izraz težnje
da se državna administracija približi građanima, odnosno klijentima. Građanin tako više ne bi morao
da posjećuje brojne šaltere da bi završio jedan posao, već bi sve administrativne i druge procedure
mogao da obavi na jednom mestu. da bi jedan takav hvale vrijedan pristup bio moguć, potrebno je da
se promjeni državna administracija i da se, umjesto nepovezanih i nekoordinisanih službi, pojavi
povezana i koordinisana moderna državna administracija, naoružana IT tehnologijom i efikasna u
svom radu
Sljedeće usluge se pružaju u centrima:

• lične usluge,
• upravljanje materijalnom pomoći klijentima,
• prevencija socijalne marginalizacije i rizičnih situacija i promocija normalizacije grupa sa
specijalnim problemima i
• podsticanje individua ili grupa da se integrišu u društvo ili socijalno okruženje
35

Modeli Socijalne Zastite

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Modeli Socijalne Zastite

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MODELI SOCIJALNE ZASTITE - I PARCIJALA

SOCIJALNA POLITIKA I SIROMASTVO U POSTTOTALITARNOJ EVROPI

Razlozi rasta siromastva i povecanja nejednakosti u bivsim socijalistickim zemljama:

2. Sta je socijalna politika?

3. Modeli socijalne zastite

INDUSTRIJSKI MODEL ZASNOVAN NA DOPRINOSIMA I UCINKU: politicki naziv mu je

Shvatanje jednakosti u liberalnom, korporativnom industrijskom modelu zasnovanom na doprinosu i

REDISTRIBUTIVNI INSTITUCIONALIZOVANI MODEL: politicki naziv mu je

Francuska se moze posmatrati kao druga varijacija srednjoevropskog mjesovitog modela i

4. Socijalna politika na srednjoj i istocnoj evropi iz zapadno-evropske perspektive

Socijalna politika Demokratske Republike Njemacke se zasnivala na industrijskom doprinosu i bila je

TRI GLAVNA ZAKLJUCKA SE MOGU IZVUCI IZ POREDJENJA SOCIJALNE POLITIKE U

- Druga je odlika da su industrijska preduzeca i sindikati imali ulogu u upravljanju i stvaranju

5. Ucesnici reformi socijalne politike u zapadnoj Evropi

Kompartivna istrazivanja razvoja nacionalnih socijalnih politika u kapitalistickim zemljama cesto su

Organizovani rad je glavni cinilac u postepenom sirenju odgovornosti drzave za garantovanje

6. Socijalni pokreti i rast drzavne socijalne politike

7. Uloga civilnog drustva u centralnoj i istocnoj Evropi

Civilno drustvo postaje mikrokoncpet koji je zainteresovan za aktivnostimalih neformalnih jedinica,

9. Buducnost socijalne politike u srednjoj i istocnoj Evropi

MINIMALNI DOHODAK I NOVCANA SOCIJALNA POMOC U DRZAVAMA EU

Zajamceni minimalni dohodak predstavljamo i analiziramo po sljedecim elementima:

OSOBE KOJE IMAJU PRAVO NA NOVCANE SOCIJALNE POMOCI

- Drzavljanstvo : uvjeti glede drzavljanstva su razliciti po clanicama Unije: negdje ne postoje,

a) Ukljucenost u aktivne mjere zaposljavanje (Danska, Spanija, Luksemburg)

DEFINICIJA VLASTITIH DOHODAKA

Jedinica za koju se zbrajaju vlastiti dohoci

Dohodak koji se smatra dohotkom jedinice

Tretiranje vlasnistva nepokretnih dobara i drugog imetka

SUPSIDIJARNOST NACINA REALIZACIJE MINIMALNOG DOHOTKA

Zajamčeni minimalni dohodak je supsidijaran ne samo u odnosu na dohodak obitelji/ domaćinstva,

Tretiranje djecijih doplataka

NACIN ODREDJIVANJA TEMELJNE VRIJEDNOSTI ZAJAMCENOG MINIMALNOG

Načini određivanja temeljne vrijednosti zajamčenoga minimalnog dohotka prilično se razlikuje od

Temeljni se iznosi u pojedinim državama određuju na slijedeće načine:

- Nizozemska: u odnosu do neto-minimalne plaće;

S obzirom na određivanje osnovnih iznosa zajamčenoga minimalnog dohotka, države EU možemo

1. Iznosi minimalnog dohotka i dodataka određeni su paušalno te konkretni socijalno-ekonomski

3. Okvirno su određeni iznosi za pokrivanje osnovnih životnih potreba, a ostale potrebe se

VISINA ZAJAMCENOG MINIMALNOG DOHOTKA

- za dijete u dobi do 3 godine 379 eura,

VALORIZACIJA ZAJAMCENOG MINIMALNOG DOHOTKA

U vecini drzava EU zajamceni minimalni dohodak valorizira se jedanput godisnje!

OSTALA PRAVA PRIMALACA SOCIJALNE POMOCI

SOCIJALNA ZASTITA STARIH LJUDI

SOCIJALNA ZASTITA OBITELJI SAMOHRANIH RODITELJA

Među samohraniteije spadaju:

GLOBALIZACIJA DRZAVE I DOBROBITI U ZAPADNOJ EUROPI: kriticka analiza recentnih

JE LI DRZAVA DOBROBITI KRIZI?

vitalnosti i snage zapadnih država dobrobiti posljedica je "praznih generalizacija" pa on ističe

GLOBALIZACIJA I DRZAVA NACIJA

STA SE DESAVA SA ZAPADNOEUOROPSKIM DRZAVAMA DOBROBITI?

SKANDINAVSKI SOCIJALDEMOKRATSKI MODEL

Socijaldemokrati koji su dominirali skandinavskim sustavom stvorili su visokouniverzalni i

tržišta" i stvorio je međuklasnu solidarnost u korist proširenog sustava socijalne potpore.

Aktivne socijalne politike bavile su se nezaposlenošću proširujući javne servise, istovremeno

LIBERALNI, ANGLOSAKSONSKI MODEL

Kao kontrast socijaldemokratskom modelu, liberalni model minimizira solidarnost i dekomodifikaciju i

Strategija "progresivne kompeticije" - tj. povratak na ravnotežu visokih plaća i visoke

Walker zapaža nove mogućnosti vezane uz globalizaciju: japanske - da ne spominje njemačke -

KORPORATIVNI, BISMARCKOVSKI MODEL

Austrija, Francuska, Njemačka, zemlje Beneluksa i - u Esping-Andersenovoj kategorizaciji - Italija,

Mijenjanje sustava financiranja. Zajednički stav u "konzervativnoj" grupi bio je da se promjena u