P. 1
Socijalni Rad Sa Djecom Sa Posebnim Potrebama

Socijalni Rad Sa Djecom Sa Posebnim Potrebama

|Views: 1,262|Likes:
Published by _mEDINa__

More info:

Published by: _mEDINa__ on Jun 07, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/09/2014

pdf

text

original

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA

PREDAVANJE 28.02.2011. INVALIDNOST I UZROCI INVALIDNOSTI Dvije kategorije osoba sa invaliditetom: 1. Osobe kod kojih je invalidnost uzrokovana fizickim nedostatcima i ostecenjima uz ocuvanu mentalnu sposobnost 2. Osobe sa mentalnim oboljenjima i intelektualnim smetnjama, odnosno nedovoljnom mentalnom razvijenoscu

Uzroci invalidnosti su:
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. Urodjena (kongenitalna) nesposobnost, gdje spadaju intelektualne teskoce (mentalna retardacija), tjelesna ostecenja i neorganska ostecenja. Invalidnost koja je uzrokovana zaraznim oboljenjima: djecija paraliza, lepra.. Nezarazna oboljenja Dusevni poremecaji Hronicni alkoholizam i narkomanija Povrede koje mogu biti profesionalne, saobracajne nesrece, ostale povrede Neuhranjenost Ostalo

Procjenjuje se da u ukupnoj populaciji na osobe sa intelektualnim teskocama otpada oko 8%, a na tjelesna ostecenja isto toliko, kao i na dusevne poremecaje, na hronicni alkoholizam i narkomaniju. Svim kategorijama potrebna je dusevna briga i pomoc, posebno lijecenje i rehabilitacija sa ciljem sto vece razvijenosti preostale sposobnosti kako bi se ukljucili u najvecoj mjeri u razvijenost ostale zajednice. Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom usvojena je 2006, a BIH je konvenciju ratifikovala u decembru 2009. Definicija invalidnosti po SZO (1980): Definicija se sastoji iz 3 dijela i obuhvata segmente: ostecenje, invalidnost i hendikep. Ostecenje je svaki gubitak ili abnormalnost psiholoske, fizioloske ili anatomske strukture ili funkcije ljudskog organizma. Invalidnost je ogranicenje ili nedostatak sposobnosti izazvanih ostecenjem, za obavljanje razlicitih aktivnosti na nacin ili do nivoa koji se smatra normalnim za neko ljudsko bice. Hendikep je teskoca ili nedostatak mogucnosti usljed ostecenja ili invalidnosti koje pojedinac ima u obavljanju pojedinosti koje su normalne za njegovu dob i sociokulturnu sredinu u kojoj zivi. Razlika izmedju invalidnosti i hendikepa: - Invalidnost je bioloska, a hendikep socijalna kategorija, - Invalidnost ne mora biti hendikep, npr., ukoliko se u odredjenoj sredini prema osobi sa invaliditetom ne formira odbojan stigmatizirajuci stav, odnosno ukoliko je ona ukljucena u zajednicu

1

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
Definicija invalidnosti uslovljena je i razlicitim pristupima naucnih disciplina, tako ce npr.,medicinske nauke u srediste staviti uzrok nastanka invalidnosti. Definicije u socioloskim naukama polaze od nivoa socijalne adaptacije, pedagoske nauke od sposobnosti za obrazovanje. Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom vec u preambuli u tacki E definise invalidnost kao razvojni proces nastao kao rezultat djelovanja osoba sa invaliditetom i prepreka koje proizilaze iz stajalista njihove okoline, te iz prepreka koje postoje u okolini, a koje sprecavaju njihovo potpuno i djelotvorno ucesce u drustvu ravnopravno sa drugim clanovima u drustvu. Prema konvenciji UN osobe sa invaliditetom obuhvataju : Pojam obuhvata osobe koje imaju dugotrajna fizicka, mentalna, intelektualna ili senzorna ostecenja koja u interakciji sa razlicitim barijerama mogu otezati puno i efektivno ucesce ovih osoba u drustvu, na osnovu jednakosti sa drugim clanovima drustva (cl.1.Konvencije)

2

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
PREDAVANJE 07.03.2011 KLASIFIKACIJA OSOBA SA INVALIDITETOM U ODNOSU NA MOGUCNOST KRETANJA: 1. Pokretne osobe sa invaliditetom ( osobe koje koriste razna ortopedska pomagala, osobe sa ostecenjem vida, osobe sa ostecenjem sluha ) 2. Polupokretne osobe koje se mogu kretati uz dodatak razlicitih pomagala: stake, stap, tronozac.. 3. Nepokretne osobe sa invalidskim kolicima koja se krecu pomoc kotaca ili na elektronski pogon Socijalno pravna klasifikacija osoba sa invaliditetom podrazumijeva podjelu ovih osoba prema ostvarivanju razlicitih prava koja su zaknom utvrdjena i koje drustvo priznaje: 1. Ratni vojni invalidi 2. Civilne zrtve rata 3. Neratni invalidi Aktuelno zakonodavstvo FbiH priznaje tri kategorije osoba sa invaliditetom: 1. Ratni vojni invalidi koji pravo na invalidnost ostvaruju sa 20% invalidnosti 2. Civilne zrtve rata koje pravo na invalidnost ostvaruju sa 60% invalidnosti 3. Neratni – civilni invalidi koji pravo na invalidnost ostvaruju sa 90% invaliditeta Zakon o osnovama socijalne zastite, zastite civilnih zrtava rata i zastite porodice sa djecom u clanu 14 utvrdjuje sljedece kategorije osoba sa invaliditetom: 1. Slijepe i slabovidne osobe 2. Gluhe i nagluhe osobe 3. Osobe sa poremecajima u govoru i glasu 4. Osobe sa tjelesnim ostecenjima i trajnim smetnjama u fizickom razvoju 5. Osobe sa smetnjama u psihickom razvoju (lahkog, umjerenog, tezeg i teskog stepena) 6. Osoba sa kombinovanim smetnjama visestruko ometene u razvoju. Na nivou EU predlozena je sljedeca klasifikacija kategorija invalidnosti: 1. Senzorna ostecenja : - vid ( slijepi i slabovidni ) - sluh ( gluhi i nagluhi ) 2. Teskoce u ucenju – intelektualne smetnje (mentalna retardacija) 3. Tjelesna-fizicka invalidnost 4. Autizam 5. Kombinovane smetnje MKV10 (Medjunarodna klasifikacija bolesti) razlikuje cetiri kategorije djeteta sa intelektualnim teskocama: 1. Lahke , IQ=50-69 , razvojna dob djeteta 7-12 godina 2. Umjerene , IQ=35-49, razvojna dob djeteta od 4-7 godina 3. Teze, IQ=23-34, razvojna dob 2-4 godine 4. Teske intelektualne teskoce , IQ ispod 10, razvojna dob ispod 2 godine.

3

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
Kod svakog od pobrojana cetiri stepena intelektualnih smetnji, mogu postojati i druga ostecenja! Jedna od cesto navodjenih definicija je definicija americkog udruzenja za mentalnu retardaciju koja polazi od multidimenzionalnog pristupa, odnosno mogucnosti funkcionisanja pojedinca u sljedecih pet dimenzija podrske:

1. 2. 3. 4. 5.

U intelektualnom funkcionisanju Adaptivno ponasanje Ukljucivanje Interakcije i socijalne usluge Zdravlje i kontekst

4

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
PREDAVANJE 14.03.2011 INTELEKTUALNO FUNKCIONIRANJE odnosi se na inteligenciju - generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje rasuđivanje, mišljenje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. Danas se još uvijek značajna ogranicenja u intelektualnom funkcioniranju najbolje prikazuju pomoću QI (kvocijenta inteligencije koji odstupa od približno dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine (QI manji od 70 ili 75).

ADAPTIVNO PONAŠANJE je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakidašnjem životu. U pojmovne vještine spadaju : ekspresivni i receptivni jezik, akadenske vještine, pisanje, čitanje, pojam novca, samoispunjenje, i sl. Soc. vještine koje uključuju i interpersonalne vještine gdje spada: razvijanje odgovornosti, povjerenje, poštivanje zakona, izbjegavanje žrtve i sl. Praktične vještine u to obrajamo: hranjenje ( samostalno ), pokretljivost, oblačenje, higijenske navike, pripremanje obroka, održvanje domaćinstva, putovanje. UCESCE I UKLJUCIVANJE – podrazumijeva ukljucivanje djeteta sa posebnim potrebema u socijalnu sredinu. Institucionalizacija ovakovog djeteta predstavlja manje kontakata sa drustvenom sredinom, a izdvajanje iz porodicnog okruzenja negativno utice na njegovu uspjesnost. Ukljucivanje zapravo podrazumijeva inetgraciju ili inkluziju, odnosno ostanak djeteta u zajednici (neposrednom socijalnom okruzenju) i njegovo prihvatanje od zajednice. Inkluzija znaci uvazavanje svakog pojedinca,a ne izjednacavanje. To je prihvatanje razlicitosti. INTERAKCIJA I SOCIJALNE ULOGE – su u uskoj vezi sa ukljucivanjem u socijalnu sredinu, odnosno sa ucescem osobe u zivotu i zbivanjima zajednice. Ova dimenzija je direktno vezana za broj prilika koje se pruzaju pojedincu, kao i za odgovor socijalne sredine u kojoj se dijete sa invaliditetom nalazi. Kod socijalne uloge posebno je bitna porodica djeteta sa posebnim potrebama koja se cesto susrece sa problemima vezanim za interakciju u okviru same porodice, ali i sireg okruzenja. Socijalna interakcija je osnovni princip normalizacije osoba i djece sa posebnim potrebama. ZDRAVLJE I KONTEKST – fizicko i dusevno zdravlje bitno utice na prethodne aspekte funkcionisanaj djeteta. Djete sa intelektualnim teskocama ili odrasla osoba, moze imati zdrav psihicki zivot, ako je prihvaceno i ukljuceno u drustvo i ako ima interakciju sa svojom okolinom. Ova djeca imaju veliki rizik od nastanka razlicitih psihickih poremecaja. Poremecaji se javljaju u 2560% slucajeva! Sam pojam psihicko zdravlje djece i osoba sa posebnim potrebama poceo se koristiti prije 20 godina, i to u SAD, pa onda u VB!

5

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
PREDAVANJE 21.03.2011 – PREZENTACIJA GOVORNI POREMECAJI KOD DJECE Istraživanjem govora i jezika sa različitim ciljem bavi se više naučnih disciplina, a to su : fonetika, psihologija, fiziologija, neurologija, psiholingvistika, logopedija itd. Pod govornim poremećajima podrazumijevaju se sve smetnje u govornom funkcionisanju, koje na bilo koji način remete verbalnu komunikaciju, bez obzira čime su uslovljeni i kako se ispoljavaju Vladisavljević : ‘Govorni poremećaji su nepravilnosti u izgovaranju i jezičkom izražavanju, koji mogu da zahvate sve modalitete govora i glasa, strukturu jezika, artikulaciju, čitanje i pisanje, a prouzrokovani su ili uticajem sredine ili patološkim promjenama u govornom sistemu, a često i jednim i drugim’ Podjela govornih poremećaja u odnosu na: a) etiologiju ( uzročnost ), b) frekvenciju, c) vrijeme nastanka govornih poremećaja, itd. Korisnom se čini podjela na:  poremećaje glasa  poremećaje artikulacije  poremećaje ritma i tempa govora  poremećaje jezičko – govorne strukture  poremećaje čitanja i pisanja DISFONIJA kao osnovni poremećaj glasa znači promuklost, razina odstupanja od osnovnog laringealnog glasa, i to u visini, jačini, boji i kvalitetu glasa. Uzroci mogu biti organski, tj.poremecaj moze nastati usljed kongenitalnih anomalija, hronicnih upala, benignih ili malignih tumora, mehanickih povreda itd. Funkcionalne disfonije najcesce su psihogeno uslovljene i nastaju kao posljedica raznih emocionalnih stresova. POREMECAJI ARTIKULACIJE – poremecaji izgovora koji se mogu ispoljiti kao: OMISIJA – izostavljanje nekog glasa SUPSTITUCIJA – zamjena glasa drugim glasom DISTORZIJA – iskrivljen izgovor glasova

6

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
Uzroci nastanka dislalija: 1. Defekti govornih organa – takve dislalije nazivaju se mehanickim, a u zavisnosti od organa na kome postoje anatomske promjene dijele se na: a) Labijalne – nastaju kao posljedica raznih deformacija usana, pa se zbog toga nepravilno izgovaraju usneni glasovi m,p i b b) Dentalne – javljaju se kao posljedica nepravilnosti i ostecenja na zubima i deformacije vilica c) Lingvalne – nastaju kao posljedica anatomohistoloskih promjena na jeziku zbog cega dolazi do nepravilne artikulacije glasova r i l d) Palatalne – kod kojih je ostecena normalna funkcija nosa i nepca, pa se nepravilno artikulisu k,g i h. U ovu grupu spadaju i rinolalije (unjkanje), za koje je karakteristicno da neki glasovi imaju nazalan prizvuk. Cesto se kaze da dijete govori kroz nos.

2. Pogresno govorno vaspitanje – u ovom slucaju misli se na dvije stvari. Prva je, los govorni primjer roditelja, narocito u vrijeme razvoja govora. Posto se govor uci i imitacijom, ukoliko roditelji ne govore pravilno, moguce je da i dijete usvoji njihov govorni model, mada se u slucaju nepravilnog govora roditelja i nasljedni faktori moraju uzeti u obzir. Drugi primjer pogresnog vaspitanja je kada roditelji i posle faze fizioloskog tepanja, koja je prolazna i normalna, nastave sa djetetom tepajuci verbalnu komunikaciju, pa se fiziolosko tepanje produzi izvan granica tolerancije, i kao nauceno govorno ponasanje postane svojstveno djetetu. 3. Funkcionalni uzroci dislalija – odnose se na redukciju fonematskog sluha, tj. nesposobnost diferenciranja nekih glasova.

POREMECAJI RITMA I TEMPA GOVORA MUCANJE – DIZARTRIJA (BALBUCIES) – je najpoznatiji i najupadljiviji govorni poremecaj i moze se reci da je skoro sinonim za sve govorne poremecaje. Teorijska shvatanja ovog problema su vrlo različita. Psihoanalitička teorija- Prema najširem shvatanju reprezentovanom u psihoanalitičkoj teoriji u osnovi mucanja leži neki skriveni emocionalni konflikt, a mucanje kao radnja predstavlja spoljašnju manifestaciju tog skrivenog konflikta. Fenihel (1945): 'Simptomi mucanja jasnije nego bilo koji drugi konverzivni simptomi pokazuju da su rezultat konflikta antagonistickih tendencija, pacijent pokazuje da zeli nesto d akaze, ali ipak, on to ne zeli. Posto on svjesno zeli da govori, on mora da ima neku nesvjesnu zelju da ne govori. To nuzno dolazi otud sto govor ima neko nesvjesno znacenje, koje se odnosi ili na neku pojedinacnu stvar koja treba da se kaze ili na aktivnost govora uopste.'

7

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
Teorije učenja- interpretacija mucanja kao naučenog ponašanja datira iz sredine tridesetih godina ovog vijeka. Takvom shvatanju mucanja doprineo je nagli razvoj psihologije ucenja dvadesetih i tridesetih godina. Primjena psihologije ucenja u oblasti mucanja je dvojaka: 1. U objasnjavanju mucanja kao naucenog ponasanja na osnovu klasicnog ili instrumentalnog uslovljavanja 2. U terapiji mucanja primjenom nekih principa bihejvioralne terapije, zasnovane na nekim principima klasicnog ili instrumentalnog uslovljavanja. Dvofaktorska teorija (Brutten and Shoemaker) : govorni aspekt mucanja objasnjava se klasicnim uslovljavanjem negativnih emocija, a ne-govorni aspekt instrumentalnim ucenjem. Kao fenomen, mucanje predstavalja narusavanje govornog procesa, koje se odnosi na redoslijed glasova, trajanje, brzinu, ritam i tecnost. (Perkins) Vladisavljevic: ‘Mucanje spade u grupu poremecaja suprasegemnte strukture, a suprasegmentnu strukturu govora sacinjavaju kvantitativne osobine govora kao sto su govorni tok, ritam i tempo govora, trajanje, intenzitet, visina glasa, akcentuacija rijeci i melodija iskaza’ Brajovic: ‘Mucanje je funkcionalni poremecaj govora koji se manifestuje svjesnim, a nenamjernim isprekidanim disharmonijskim i disritmicnim talasanjem zvuka raznih frekvencija i intenziteta..ovaj govorni poremecaj je posljedica nenormalnih grceva organa za fonaciju, artikulaciju i respiraciju’ Karakteristike mucanja :  Repeticije ili ponavljanje glasova, slogova , dijelova riječi ,čitavih riječi i fraza  Prolongacije ili neprirodno dug izgovor glasova ili slogova  Neadekvatne pauze, oklijevanje ili bezglasni zastoji u govornom toku nastali uslijed blokiranja zračne struje  Govor u naglim trzajima, dok osoba pokušava da započne ili održi fonaciju  Nepravilno disanje  Izbjegavanje da se sugovornik gleda u oči  Izbjegavanje određenih riječi i svakodnevnih govornih situacija  Negativna osjećanja kao što su poniženje, frustriranost, osjećaj manje vrijednosti itd. (u kasnijim stadijima poremećaja) Da bi se mucanje pojavilo i dalje razvijalo, potrebna su dva faktora: a) Poredispozicije endogene prirode, koje se odnose na osjetljivost CNS-a, nasljedne dispozicije ili anatomske, organske i funkcionalne anomalije b) Provocirajuci cinilac egzogene prirode (emocionalni stres, akutni strah itd.) U zavisnosti od uzrasta i vrste mucanja razlikuju se tri tipa mucanja: 1. Razvojno mucanje koje se javlja na ranom uzrastu od 2-4 godine i traje nekoliko mjeseci 2. Benigno, karakteristicno za nesto stariji uzrast, javlja se sredinom osme godine, i spontano nestaje poslije dvije do tri godine 3. Trajno, javlja se izmedju trece i osme godine.

8

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
Faze u razvoju mucanja: 1. Primarno mucanje – javlja se u formi ponavljanja slogova ili glasova sa prvim znacima misicne tenzije. Vezano je za uzrast od 3-5 godina 2. Tranzijentno mucanje – javlja se kao prelazni oblik izmedju primarnog i sekundarnog, i karakterise se povecanom misicnom tenzijom i pocetnim znacima emocionalnog reagovanja. 3. Sekundarno mucanje javlja se kao posljednja faza u razvoju mucanja. Ovdje su u punoj mjeri izrazeni somatski simptomi i psihicka dozivljavanja. Ono se smatra pravim mucanjem i ima sve uslove da postane trajno. BRZOPLETOST U GOVORU (TAHILALIJA) – drugi vid poremecaja ritma i govora. To je takav govorni poremecaj koji zbog pretjerano brzog i nepreciznog izgovaranja glasova, narusava razumljivost govora uopste. Pri takvom govoru ispustaju se pojedini glasovi, premjestaju se pojedini slogovi, a rijeci se cesto i ne zavrsavaju. Veliki broj glasova nema izrazitost i jasnocu. Karakteristika brzopletosti u govoru je i zastajkivanje i ponavljanje slogova ili cijelih rijeci, tako da se vrlo cesto izjednacava sa mucanjem. PATOLOSKI USPOREN GOVOR (BRADILALIJA) – treci vid poremecaja ritma i govora. Karakteristike ovog govornog poremecaja su: razvucenost glasova, posebno samoglasnika, tako da je govor vrlo spor, otegnut, nejasno artikulisan, rijeci se izgovaraju sa teskom mukom. Dijete sa bradilalicnim govorom ostavlja neprijatan utisak na okolinu. Kao poremecaj govora bradilalija se najcesce pojavljuje kod mentalno retardirane djece. POREMECAJI JEZICKO GOVORNE STRUKTURE – AFAZIJA I DISFAZIJA AFAZIJA – se najcesce definise kao govorni poremecaj koji nastaje kao posljedica ostecenja CNSa, a moze se ispoljiti u potpunom gubitku govora ili u njegovom djelimicnom ostecenju. Afazija kod odraslih osoba odnosi se na poremecaj vec razvijenog govora i jezika i ima druge konotacije nego kod djece kod koje govor nije u cjelini razvijen. Afazije se dijele na senzorne, motorne i kombinovane senzomotorne, koje se u praksi najcesce srecu. DISFAZIJA- kao poremecaj govora koji nastaje u razvojnom procesu govorne funkcije moze biti primarna i sekundarna. Kod primarne disfazije nije ni doslo do normalnog razvoja govora. Cjelokupan govorni razvoj moze biti usporen, pa je diferencijalno-dijagnosticki tesko odvojiti primarne disfazije od nekih drugih poremecaja govora koji imaju slicne simptome. Sekundarne disfazije su stecene, javljaju se poslije trece godine zivota, kada je govor u cjelini formiran. Govor disfazicnog djeteta moze biti razlicito ostecen, moze biti djelimicno jasan, gramaticki neispravan, pojmovno siromasan, sa smetnjama u izgovoru pojedinih glasova i u oblikovanju recenice. POREMEACAJI CITANJA I PISANJA – DISLEKSIJA I DISGRAFIJA – Ovi poremecaji se najcesce pojavljuju kod djece koja su imala ili jos uvijek imaju neki govorni poremecaj, npr. poremecaj artikulacije, zatim kod djece sa smetnjama vida i sluha, usljed nerazvijene auditivne i vizuelne percepcije, kod djece sa snizenim intelektualnim sposobnostima, minimalnih cerebralnih disfunkcija itd.

9

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
U medicinskoj klasifikaciji bolesti DSM IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorder međunarodna klasifikacija mentalnih poremećaja) definira se kao poremećaj pri čitanju što je danas i općeprihvaćen prijevod riječi - DISLEKSIJA. Prema ovoj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je dostignuta razina čitanja (tj. tačnost u čitanju, brzina i razumijevanje mjereni individualizirano standardiziranim testovima) koja je znatno niža od očekivane s obzirom na hronološku dob osobe, izmjerenu inteligenciju i obrazovanje primjereno dobi. Smetnje u čitanju znatno utječu na dostignutu akademsku razinu ili svakodnevne aktivnosti u kojima se zahtijeva vještina čitanja. U osoba s poremećajem u čitanju glasno čitanje karakterizirano je iskrivljavanjem, zamjenama ili ispuštanjima, sporošću i pogreškama u razumijevanju. (DSM IV, 1996.) DISGRAFIJA je stabilna nesposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja (prema pravopisnim načelima određenoga jezika), koja se očituje u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim pogreškama. Teškoće, tj. pogreške, nisu povezane s neznanjem pravopisa, i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razvoja, normalno stanje osjetila sluha i vida te redovito školovanje.U velikom broju slučajeva disleksija i disgrafija su u djeteta istodobne, u jedinstvu. Ipak, u mnogim slučajevima specifične teškoće u pisanju postoje zasebno. Takvo dijete može imati teškoće u čitanju samo na početku školovanja, a ozbiljne teškoće u pisanju ostaju mnogo duže, kada je čitanje već svladano. POSLJEDICE GOVORNIH POREMECAJA Posljedice govornih poremećaja su višestruke i psihološki veoma značajne.Odnose se,prije svega,na mogućnost daljeg razvoja u oblasti govornog funkcionisanja .Dijete sa govornim poremećajima može imati problem u usvajanju jezičkih struktura,što svakako otežava proces edukacije.Posebno su značajni emocionalni problemi koji se odražavaju u socijalno neadaptivnom ponašanju. Psihosocijalni razvoj može ponekad da bude i vitalno ugrožen. Posljedice govornih poremećaja naročito su značajne u oblasti predškolskog i školskog vaspitanja i obrazovanja. Sa dolaskom u kolektiv neki vec postojeci govorni poremecaj moze da se ispolji u intenzivnijoj mjeri, a cesto se izvjesni poremecaji pojavljuju prvi put, kao npr. Mucanje. Reakcije okoline na govorni poremećaj djeteta mogu biti raznovrsne. Djete može biti neprihvaćeno i kažnjavano od strane svojih vršnjaka podsmjevanjem ili imitiranjem govorne mane .Suočeno sa takvim problemima djete počinje da se osjeća odbačenim i izolovanima,što povećava ansksioznost, a to dovodi do raznih vidova neadaptivnog ponašanja koje remeti socijalnu interakciju. Sa druge strane pretjerano sazaljenje ili prezasticujuci stva prema djetetu moze da izazove agresivno ponasanje za koje se moze pretpostaviti da se javlja kao odbrana od anksioznosti. To znaci da ce rekacije okoline oblikovati ponasanje djeteta koje opet moze biti razlicito od slucaja od slucaja.

10

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
DIJAGNOSTICKA PROCJENA DJECE SA GOVORNIM POREMECAJIMA Dijagnostički postupak podrazumijeva timsku obradu u kojoj svaki clan dijagnostičkog tima daje svoj doprinos u postavljanju tačne dijagnoze, određivanju najadekvatnijeg terapijskog postupka i određivanju najoptimalnijeg profesionalnog profila za sporovođenje habilitaciono-rehabilitacionog postupka Jedan opšte prihvaćen model timske obrade u zdravstvenim ustanovama koje se bave govornim poremećajima ima sljedeću šemu:  pedijatrijski pregled ima za cilj da utvrdi antropometrijske zdravstveno stanje djeteta; karakteristike i opšte

neuropsihijatrijski pregled ima za cilj utvrđivanje opšteg i specifičnog neurološkog psihijatrijskog statusa koji se odnose na stanje logomotorike, lateralizaciju itd. ; ORL pregled utvrđuje opšti ORL status,stanje organa za artukulaciju i fonaciju,stanje sluha;

i

 

Logopedski pregled ima za cilj uzimanje specifičnih anamnestičkih podataka o razvoju govora i utvrđivanje logopedskog statusa.U zavisnosti od vrste poremećaja logoped koristi razne testove kao što su: trijažni artikulacioni test,analitički test,testovi za ispitivanje stepena mucanja,testovi za ispitivanje verbalnog pamćenja,čitanja i pisanja itd.; psihološko ispitivanje ima za cilj procjenu trenutnog nivoa funkcionisanja djeteta(intelektualnog,emocionalnog,socijalnog,motornog), procjenu ličnosti, posebno subjektivno trpljenje I stav prema poremećaju, procjenu porodičnih relacija,posebno stava roditelja prema poremećaju djeteta, detaljnu analizu cjelokupnog ponasanja i posebno govornog ponasanja.

11

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
PSIHOLOSKA PROCJENA Specifična psihološka procjena odnosi se na onu kategoriju djece koja su intelektualno očuvana, i koja pored govornih poremećaja mogu ispoljavati i druge forme neadaptivnog ponašanja. ilj procjene u ovom slucaju je odredjivanje i definisanje postojecih problema u ponasanju i predvidjanje intervencija za otklanjanje i ublazavanje utvrdjenog problema. Klasičnom dijagnostičkom postupku u kom se koriste već postojeći testovi i tehnike, dodaje se jedan specifičan, a to je "funkcionalna analiza ponašanja ili bihejvioralna analiza ".Jedan modificirani model funkcionalne analize ponašanja, praktično se pokazao kao koristan dijagnostički i terapijski instrument :      Provodi se u formi intervjua sa roditeljima i djetetom i to tako sto se: Prikupljaju se svi podaci o ponašanju djeteta uopće Sva navedena odstupajuća ponašanja analiziraju se u odnosu na učestalost, intenzitet i trajanje. Utvrđuje se trenutno govorno funkcioniranje djeteta najčešće uzimanjem "govornog statusa". Na osnovu njega se vrši kvalitativna i kvantitativna analiza govora.

Kod starije djece i adolescenata, kod kojih su posljedice govornih poremecaja jos drasticnije, pored analize ponašanja, upotrebljavaju se i specifični upitnici i skale.  Willoughby upitnik ispituje interpersonalnu anksioznost i socijalnu senzitivnost  Test samoprocjene reagiranja na govorne situacije  IOW-a skala Da bi se stekla kompletna slika o govornom funkcioniranju i socijalnom ponašanju djeteta potrebno je duže praćenje. U tom periodu identifikacije problema roditelj igra znacajnu ulogu. Njegov zadatak je da u periodu izmedju psiholoskih opservacija biljezi sve ono sto se na osnovu pocetne analize ponasanja izdvojlio kao bitno.

12

SOCIJALNI RAD SA DJECOM SA POSEBNIM POTREBAMA
Službene novine KS br. 26/2008 PRAVILNIK O UTVRĐIVANJU PREOSTALE SPOSOBNOSTI I RASVRSTAVANJU DJECE I OMLADINE U PSIHOFIZIČKOM RAZVOJU. Učešće i uključivanje podrazumjeva uključivanje djeteta sa posebnim potrebama u socijalnoj sredini. Institucionalizacija ovakvog djeteta predstavlja manje kontakta sa druš tvenom sredinom, a izdavanje sa porodicom okruženja negativno utiče na njegovu uspješnu uključenost zapravo podižu integraciju tih inkluzija, odnosno opstanak djeteta u zajednici, odnosno neposrednom soc.okruženju i njegovo prihvatanje od zajednice. Inkluzija znači uvažavanje svakog pojedinačno a ne izjednačavanje. Jednostavno rečeno to je prihvatanje različitosti.

13

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->