Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije

Univerzitet u Sarajevu

Upravno pravo
Parcijalna pitanja i odgovori

student

Mart, 2010
 1. Čemu služi upravno pravo?
Radi ostvarivanja prava građana i zaštite javnog poretka značajno mjesto pripada upravnim
postupovnim pravilima koja treba da znače daljnje oslanjanje na proceduralna pravila opceg
upravnog postupka kojima se osigurava ostvarivanje prava i izvršavanje obaveza svih
sudionika u radu organa javne vlasti. To doprinosi, da upravno djelovanje postane
standarizovano i predvidivo, što smanjuje neizvjesnost i pravnu nesigurnost građana kao
subjekata u njihovim odnosima sa Unijom, kao i odnosima sa državnim organima u državama
članicama.
2. Na koliko nivoa se vrši odlučivanje u upravnom postupku u BiH?
Sadašnji institucionalni okvir djelovanja javne uprave i njena efikasnost u zaštiti prava
građana i zaštiti javnog interesa nije na zadovoljavajućem nivou. Njega su uslovile promjene
političkog i teritorijalno-upravnog sistema u Bosni Hercegovim koje su isparcelisale
odlučivanje u upravnom postupanju na čak na četiri različita nivoa (Bosne i Hercegovine,
Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko).
3. Istorijski razvoj upravnog prava?
Prva kodifikacija propisa iz domena upravnog prava izvršena je u Austriji 1925. godine, a
nakon toga kodifikaciji su pristupile i mnoge druge zemlje. Kodifikaciju pravila upravnog
prava Kraljevina Jugoslavija izvršila je 1930. godine kada je donijela Zakon o općem
upravnom postupku. Mora se imati u vidu da je državna administracija, i sva javna uprava, u
periodu nakon Drugog svjetskog rata, sve svoje snage angažovala na rješavanju problema
efikasnosti i racionalnosti rada uprave. Također, istorija pamti začetke upravnog prava u
Njemačkoj već od druge polovine XIX. stoljeća u vrijeme nastanka Hitlerovog III Rajha kada
su se javili rudimentarni oblici uprave i upravnog postupka kojim su bila potpuno zanemarena
subjektivna javna prava. Mnogo godina nakon Drugog svjetskog rata uprava je našla svoje
mjesto u pravnim porecima Čehoslovačke, Italije, Španije, Poljske i drugih evropskih država.
Zakon o općem upravnom postupku prestao se primjenjivati nakon Drugog svjetskog rata,
donošenjem Zakona o prestanku važenja pravnih akata donijetih prije 06. aprila 1941. godine
i, narednih deset godina (sve do 1951,. godine), Jugoslavija nije imala regulaciju mnogih
pitanja iz oblasti društvenih odnosa kroz upravno postupanje i rad njenih državnih organa i
organizacija. Godine 1956. donesen je zakon o općem Upravnom postupku SFRJ., a 1974.
Izvršena njegova izmjena. Razvoju upravnog prava i daljnjem organizacijskom i
funkcionalnom jačanju državne uprave znatno je doprinio nastanak nove naučne dscipline -
Nauke o upravi koja je bila izdvojena iz upravnog prava.
4. Etimološko (pojmovno) određenje upravnog prava?
Pojam «Upravno pravo» usko je vezan za riječ "administracija" (lat. administratio), što znači
upravljanje, uprava, upravna vlast, vlada, činovnistvo, službeništvo. Iz toga slijedi, da je
njegovo etimološko određenje vezano za pravnu normu kojom se uređuje organizacija, krug
djelovanja, postupak rada, način nadzora i odgovornosti onih subjekata koji vrše upravne
djelatnosti iz razloga što se uprava javlja kao državna djelatnost nameće se zaključak da je
upravo ona ta koja upravno pravo sadržajno određuje. Postoje dva gledišta pojma uprave koja
je potrebno međusobno razlikovati, a to su:
a) Funkcionalno ili materijalno shvatanje uprave,

2
 Prema funkcionalnom ili materijalnom shvatanju uprave, upravu trebamo razumijeti u
funkcionalnom smislu kao određenu djelatnost ili aktivnost državnih organa koja se ispoljava
kroz vršenje određenih upravnih zadataka). Ovaj pojam uprave ispoljava se na dva načina i to
kao:
a) negativno određenje uprave i
b) pozitivno ođredenje uprave.
Negativno određenje uprave je ono koje polazi od uprave kao vrste državne djelatnosti u
sistemu podjele vlasti. Nesporno, po ovom shvatanju uprava je sve ono što ne spada u
zakonodavnu i sudsku vlast. Na drugoj strani, pozitivno određenje uprave polazi od
definisanja, zadataka, koje uprava treba obaviti u regulisanju različitih oblasti društvenog
života i rada. Uprava se po ovom gledištu ispoljava kao zasebni organizam ili aparat državne
vlasti koji provodi određenu upravnu djelatnost koja je strogo određena.
b) Organizacijsko ili formalno shvatanje uprave
Organizacijsko ili formalno shvatanje uprave podrazumijeva organizacijski karakter koji
ostvaruju državni organi u sistemu podjele vlasti. Uprava se određuje u zavisnosti od upravnih
funkcija koje vrse državni organi, kao i od forme kroz koju oni djeluju.
5. Šta reguliraju propisi upravnog prava?
Predmet upravnog prava kao normativne pravne nauke svakako su pravne norme, kao i odnosi
koji iz njih ili povodom njihove primjene proizilaze. Da bi javna uprava mogla izvršiti svoj
društveni zadatak i ispuniti ulogu koja joj u sistemu vlasti pripada, ona mora biti uređena
nizom propisa kao sto su oni koji obuhvataju:
a) organizaciju i nadležnost uprave;
Organizaciju i nadležnost javne uprave, obuhvata prva grupa normi koja je vezana za
propise kojima se uređuje organizacija javne uprave. Ona obuhvata postupak osnivanja,
ustrojavanja i ukidanja organa uprave. U vezi sa organizacijom javne uprave treba istaći da se
proučavaju propisi (norme) kojima se određuje način osnivanja i ukidanja organa, kao i
organizacioni oblici javne uprave u našoj zemlji. To su norme koje ustanovljavaju prava,
obaveze i funkcije organa uprave i službenih lica, podjela nadležnosti između pojedinih
organizacionih jedinica, ovlašćenja organa da izdaju upravne akte.
b) djelatnost državnih i drugih javnih organa kojom se stvaraju, mijenjaju ili
ukidaju upravno-pravni odnosi;
Druga grupa određuje formu i način djelatnosti javne uprave u različitim oblastima
društvenog zivota i rada. Ovim pravilima regulišu se međusobni odnosi izmedu državnih i
drugih organa javne uprave, kao i odnosi ovih organa prema samostalnim ustanovama,
privrednim i društvenim organizacijama, kao i prema građanima. To su norme koje
ustanovljavaju kako prava građana i pravnih lica na zaštitu njihovih prava i pravnih interesa,
tako i njihove obaveze koje proizilaze iz rada državnih organa i institucija u vršenju upravne
djelatnosti. Kao što vidimo, svakako najznačajnije mjesto u radu javne uprave zauzimaju
upravnopravni odnosi.
c) organizaciju i postupak u pogledu odgovornosti, zakonitosti i pravilnosti rada
službenih lica u upravi, kao i u pogledu rada organa uprave i drugih drzavnih organa
kad vrše poslove javne uprave;
U treću grupu spadaju norme koje regulišu međusobne odnose izmedu predstavničkih
organa i njihovih izvršnih organa, s jedne strane, i organa državne uprave, s druge strane, kao
i odnose između pravosuđa (sudova) i organa državne uprave; odnose između javnog
tužilastva i organa državne uprave; i odnose između organa uprave i samostalnih ustanova i
organizacija.
6. Koji su to oblici upravnog djelovanja?
Postoje dva oblika upravnog djelovanja:

47
 a) Neposredno upravno djelovanje znači regulaciju kojom se ostvaruje primjena
pravne norme na konkretan slučaj. Ono nastaje nezavisno od volje adresata na kojeg se
odnosi. Za njegov nastanak nije važno postojanje spora između njegovih stranaka kao
adresata sa suprotnim interesima, niti se zahtijeva posebno iniciranje postupka, odnosno,
formalno podnošenje zahtjeva kao što je to slučaj u sudskom djelovanju. Djelatnost uprave se
vezuje za adresata kao subjekta upravnog djelovanja nezavisno od njegove volje i manifestira
se vrsenjem najrazličitijih aktivnosti upravnog organa, kao što je izdavanje različitih
odobrenja u vidu rješenja, zabrane i sl,
b) Posredno upravno djelovanje predstavlja takav vid društvene regulacije koja se
vrši u interesu svih građana. Na taj način, akt uprave nije usmjeren na neki pojedinačni slučaj,
nego je njim obuhvaćen najveći broj ljudi. Npr., javni poziv za opću vakcinaciju stanovništva
usmjeren je na suzbijanje opasnosti od zaraznih bolesti. Zatim, unutrašnja organizacija i
položaj državnih službenika treba da omogući jednak tretman svim građanima. Također,
uređivanje pitanja koja se odnose na javnu sigurnost mora biti tako postavljeno da se svi
građani u državi osjećaju sigurno itd. Kao što vidimo, posredno upravno djelovanje može
biti ostvareno aktivnošću samo državnih organa, kada se radi o državnoj upravi, ali isto tako
i aktivnočću drugih organa koji postoje radi zadovoljenja općeg ili javnog interesa, kada se
radi o upravnoj djelatnosti koja postoji u okviru rada javnih službi.
7. Koje su to upravne djelatnosti državnih organa?
Upravne djelatnosti državnih organa su:
a) regulativna djelatnost,
Organizacija kojom se ostvaruje regulativna djelatnost državnih organa pretpostavlja
postojanje takvog sistema preko kojeg se neki dijelovi cjeline usklađuju i usmjeravaju radi
postizanja cilja kojem služe. Stoga, sasvim je prihvatljiva definicija prema kojoj "organizacija
je sistem regulisanja čiji je cilj usmjeravanje većeg broja nosilaca zadataka i njihovog rada na
jedan glavni zadatak koji treba riješiti". Uspostavljanje regulacije preko normativnog sistema
zahtjeva svjesni pristup onome što se želi. Zavisno od odnosa koji postoje u političkom
sistemu, sistem regulacije u demokratskim državama mora polaziti od vrijednosti koje su
iskustveno potvrđene kao kompatibilne životnim interesima većine članova društva.
b) nadzorno-kontrolna djelatnost
Ova vrsta djelatnosti podrazumijeva, takvu organizaciju u sistemu regulacije koja obično
dolazi do izražaja u završnoj fazi postupanja uprave. Preko nadzorno-kontrolne djelatnosti
uspostavlja se institucionalna pravna kontrola rada organa javnog poretka tako što kontrolu
nad radom organa uprave vrše upravni kontrolni organi. Radi se o naknadnoj provjeri
pravilnosti ponašanja organa javne uprave, državnih organa i organizacija koje raspolažu
javnim ovlaštenjima. Upravna kontrola moze biti unutrašnjeg i vanjskog karaktera. Ako se
radi o unutrašnjoj kontroli uprave, onda se ima u vidu kvalitet upravnog rada službenog lica
koji je vršio neku upravnu djelatnost. S obzirom na inicijativu prema kojoj dolazi do vršenja
nadzorno kontrolne djelatnosti, ona može biti ostvarena po službenoj dužnosti ili povodom
žalbe. Kada se radi o tzv. vanjskoj kontroli uprave, tada se ona, u pravilu, ostvaruje od organa
koji imaju naglašeniji političko nego pravni karakter. Vanjska kontrola uprave podrazumijeva
kontrolu uprave od strane parlamenta, vlade, sudsku kontrolu uprave, kontrolu i nadzor
uprave od strane ombudsmena i dr.
c) represivna djelatnost.
Organi uprave staraju se o izvršenju zakona i drugih propisa i vršenjem određenih
nadzornih ovlaštenja do momenta, dok se njeni subjekti ponašaju u skladu sa zadanom
normom. Represivna djelatnost uprave proizilazi iz same činjenice da ona izvršava i
primjenjuje zakone. Kada uprava ne uspijeva ostvariti regulativnu funkciju koja je utvrđena
primjenom propisa, tada ona autoritativno primjenjuje sankcije i druge mjere kojima se
adresat prinuđava na ponašanje u skladu sa zadanom normom. Primjenjivanje prinude

2
ispoljava se samo kao autoritativno pravno djelovanje uprave koje se ostvaruje putem
imperijuma, odnosno, vlasti i javnih ovlaštenja državnih organa i drugih neautoritativnih
organa organizacija. Dakle, pod upravnom djelatnošću uprave podrazumijeva se uprava u
užem smislu u kojoj dolazi do izražaja neposredna primjena mjera prinude, kao i vršenje
materijalnih operacija primjenom prinude.
8. Izvori upravnog prava?
Upravno pravo i dalje koristi opće izvore prava u formalnom smislu, a to su ustvari opći
pravni akti koji sadrže opće pravne norme kao pravila ponašanja. koja su imperativna,
impersonalna. To su takva pravila koja regulišu društvene odnose, koja važe za budućnost i
koja su sankcionisana državnim monopolom prinude. Možda je ipak najbolja sistematizacija
izvora upravnog prava prema hijerarhiji pravnih akata, jer u tom slučaju izvore upravnog
prava čine formalni izvori kod kojih je redoslijed utvrđen prema njihovoj pravnoj snazi koja
je u direktnoj vezi sa položajem državnih organa u strukturi državne vlasti. Nesumnjivo, ustav
je prvi i najvažniji pravni akt u državi i samim tim temeljni izvor prava sa kojim moraju biti
usaglašeni svi ostali pravni akti niže pravne snage. Iza njega slijede zakoni, zatim
podzakonski akti koji imaju manju pravnu snagu od zakona itd. Na osnovu ovakvog
redoslijeda izvora upravnog prava moguće je izvršiti njihovu podjelu prema organima koji su
ovlašćeni za njihovo donošenje. Ti organi su određeni položajem u hijerarhijskoj strukturi
vlasti Bosne i Hercegovine kao predstavnički, odnosno, organi zakonodavne vlasti i, kao
izvršno-politički i upravni organi vlasti. U skladu s tom podjelom razvrstani su i opci
podzakonski akti koje oni donose, na:
a) OPĆI AKTI PREDSTAVNIČKIH ORGANA
Opce podzakonske pravne akte predstavničkih organa mogu donositi predstavnički organi
u Bosni i Hercegovini različitih nivoa, kao što su Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, Narodna skupština Republike
Srpske, Kanotonalne skupštine u Federaciji BiH, Skupština Distrikta Brčko, Gradska i
općinska Vijeća u Federaciji BiH, Skupštine opština u RS. Osirn predstavničkih organa
lokalnog i gradskog nivoa, svi ostali organi mogu donositi opće pravne akte kao što su:
l.ustav, 2. zakon, 3. podzakonsk akt (autentična tumacenja, odluke, deklaracije, rezolucije,
preporuke, budžet, statut itd),
1. a) Ustav - Ustav kao opći akt najviše pravne snage s kojim moraju biti u saglasnosti svi
ostali pravni akti, predstavlja najznačajniji izvor prava. Njegove odredbe su posredni izvor
upravnog prava, posebno u Bosni Hercegovini iz razloga što predstavljaju okvir u kojem
zakonodavac uređuje sva druga pitanja. Pojam ustava određen je dvojako i to: a) u formalnom
i b) u materijalnom smislu. Ustav u formalnom smislu određen je svojom arhitekturom,
prema vrsti i sastavu orgna koji ga donosi, proceduri donošenja, načinu izglasavanja itd.
Ustav donosi poseban, ustavotvorni organ i po posebnom ustavotvornom
postupku, ili zakonodavan organ kao predstavničko tijelo, ali po posebnom postupku. U
formalnom smislu ustav sadrži najvažnije pravne norme koje se odnose na organizaciju
organa državne vlasti, odnosno, organizacionu strukturu državnog uređenja. Pri tome je bitna,
i sadržina tih normi iz razloga što one čine ustav u materijalnom smislu. Ustav u
materijalnom smislu određen je sadržinom pravnih normi. U pitanju su najšire apstraktno
postavljene norme kojima se uređuje cjelokupna organizacija države. Ustavne odredbe se
veoma rijetko neposredno primjenjuju u radu organa uprave, pačak i sudskih organa nižeg
nivoa odlučivanja, osim u slučajevima kada dolazi do primjene određenih propisa u skladu sa
ustavnim načelima.
1. b) Zakon - To je opći pravni akt niže pravne snage od ustava, ali koji u odnosu na njega
ima mnogo veću primjenu. Razlikuje se od ustava po određenim karakteristikama, a prije
svega, po vrsti društvenih odnosa koje reguliše u skladu sa ustavom.
Osnovna podjela zakona je na:;

47
  zakone u formalnom smislu
U formalnom smislu definicija zakona određena je formalnim karakteristikama i pravnom
snagom koje nisu u korelaciji sa sadržinom koja je utvrđena zakonskim normama. Bez obzira
na sadržajni smisao njegovih odredbi, zakon može sadržavati opće ili pojedinačne pravne
norme. U formalnom smislu, zakon se smatra najvaznijim pravnim izvorom upravnog prava u
Bosni i Hercegovini, pogotovo što ustavne odredbe ne tretiraju položaj uprave u organizaciji
vlasti, pa zakon ima apsolutni primat prema svim ostalim pravnim izvorima.
 zakone u matrerijalnom smislu.
U materijalnom smislu pojam zakona određuje se po sadržini akta, tj. po normama koje
sadrži, pa razlikujemo onaj pravni akt koji sadrži opće norme, bez obzira na to kakva mu je
forma. Naprimjer, uredba se ne može nazvati zakonom. Ona je opći pravni akt kao i zakon, ali
se od njega razlikuje po pravnoj snazi, odnosno, po postupku donošenja itd. Međutim, u
materijalnom smislu, s obzirom na njenu sadržinu, uredba jeste zakon, jer je opći akt.
1. c) Podzakonski akti predstavničkih organa - U ovu vrstu opće normativnih akata koje
donose predstavnički organi spadaju:
I) autentična tumačenja - Autentičnim tumačenjem utvrđuje se istinitost, autentičnost,
izvornost i pravilan smisao nedovoljno jasne odredbe zakona i drugog propisa, odnosno općeg
akta. Autentično tumačenje donosi Dom i ono postaje sastavni dio zakona, drugog propisa,
odnosno općeg akta koji se tumači;
II) odluke - odluka je akt kojim se rješavaju pitanja iz nadležnosti PSBiH. Uglavnom,
radi se tu o pitanjima koja se odnose na izvršenje zakona ili općeg akta niže pravne snage radi
regulisanja rada, unutrašnje organizacije. Najčešće se odluke donose kod imenovanja i
razrješenja pojedinih funkcionera i rukovodnih radnika;
III) deklaracije – deklaracija je akt PSBIH koji sadrži načelno mišljenje o odlukama koje
je PSBIH razmatrala;
IV) rezolucije – iako nije izričito navedena u poslovniku PS BIH, cijenimo da zbog
sličnosti sa deklaracijom, nema zapreka za njeno donošenje. Rezolucija sadrži načelno
mišljenje o važnim pitanjima koja nemaju pravni karakter, ali bez obzira na to, deklaracije i
rezolucije su kao politički akti obavezni za organe državne uprave;
V) preporuke - Preporuka je akt kojim se ukazuje na značaj određenih pitanja koja se
odnose na provođenje zakona. U pitanju je akt kojim predstavnički organ izražava svoje
mišljenje o pitanjima iz određene oblasti. Stoga preporuka u sebi sadrži određene političke
stavove. Međutim, zbog činjenice da preporuka može sadržavati određene sankcije kojima se
adresati obavezuju na njeno poštivanje, ona se smatra općim pravnim aktom i izvorom
upravnog prava;
VI) budžet - to je opći akt kojim se utvrđuje plan prihoda i rashoda u toku jedne budžetske
godine. Na prijedlog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština BiH svake
godine usvaja budžet koji služi za pokriće izdataka neophodnih za izvršavanje nadležnosti
zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
Ukoliko se takav budžet ne usvoji blagovremeno, budžet za prethodnu godinu bit ce korišten
na privremenoj osnovi;
VII) zaključke - zaključak je akt koji se donosi o pitanjima koja se tiču postupka u
pojedinačnoj stvari.
b) OPĆE AKTE IZVRSNO-POLITICKIH ORGANA
Izvršno-politički i organi državne uprave u Bosni i Hercegovini mogu donositi
podzakonske opće pravne (normativne) akte u skladu sa propisanim nadležnostima. Donose ih
izvršno-politički organi u Bosni i Hercegovini i to: 1. Predsjedništvo BiH, 2. Vijeće ministara
BiH, 3. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kao i Vlada Republike Srpske i 4. Organi
državne uprave na svim nivoima (ministarstva, službe za upravu, sekretarijati itd.),

2
 Normativni karakter podzakonskih akata proizilazi iz pravnog osnova kao ovlašćenja za
njihovo donošenje, pa ih možemo podijeliti na dvije osnovne grupe i to:

1) spontani (ustavni) podzakonski akti

To su takvi opći akti za čije donošenje nije potrebno posebno ovlašćenje u višem pravnom
aktu, odnosno u zakonu, nego se oni donose na osnovu ustava kao općeg zakonskog
ovlašćenja. Dijelimo ih u dvije osnovne grupe i to:
A) samostalni podzakonski akti
To je takav opći pravni akt koji zamjenjuje zakon kao njegov viši pravni izvor. Kao
podzakonski akt, on niti razrađuje niti dopunjava zakon, nego ga mijenja, bilo da se njim
reguliše materija koja nije regulisana, bilo da se njim mijenjaju određene zakonske odredbe,
ill se čak suspenduju neke ustavne odredbe. Takvi samostalni spontani podzakonski pravni
akti su uredbe sa zakonskom snagom.
B) nesamostalni spontani podzakonski akti.
To su opći pravni akti koji se donose radi izvršenja zakona. U njih spadaju uredbe izvršnih
organa (vlade). Ove vrste uredbi moraju biti u skladu sa ustavom i zakonom.
2) podzakonski akti po posebnom ovlašćenju više pravne norme.
To su takvi opći pravni akti koji, da bi se donijeli, moraju sadržavati posebno ovlašćenje u
višoj pravnoj normi. Njih mogu donositi izvršni i organi uprave, bilo da ih donose radi
izvršenja zakona (izvrsni organi i organi uprave), bilo radi izvršenja propisa izvršnog organa
(organi uprave). I u jednom i u drugom slučaju za njihovo donošenje potrebno je posebno
ovlašćenje što znači da se ovi propisi ne mogu donositi spontano, nego samo ukoliko su na to
izričito ovlašćni u pravnom propisu više pravne snage. Takvo ovlašćenje nazivamo «izvršna
klauzula». U ovu kategoriju općih akata spadaju: pravilnici, uputstva i naredbe. Njih ne mogu
donositi predstavnički organi iz razloga što akti tih organa imaju karakter zakonodavnog akta.
Opce normativne podzakonske pravne akte iz nadležnosti organa državne uprave mogu
donositi i institucijeje koje raspolažu javnim ovlaštenjima, kada su ovlašćene da vrše
normativnu djelatnost iz okvira svoje nadležnosti. Zanimljivo je da neke od navedenih općih
akata ne mogu donositi političko-izvršni organi višeg nivoa kao što je slučaj u vezi sa
donošenjem uredbe sa zakonskom snagom. Nju mogu donositi vlade entiteta, a ne može je
donijeti Predsjedništvo BiH.
9. Koje akte donosi Predjedništvo BiH?
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u obavljanju svojih aktivnosti usvaja sljedeće normativne
akte:
• odluke;
• poslovnike,
• pravilnik i druga pravila o unutrašnjem ustrojstvu,
• druge akte iz svog ovlaštenja.
a) Odluke - Odluke su vezane za ovlaštenja Predsjedništva u domenu vanjske politike,
b) Poslovnik - Poslovnik je podzakonski opći pravni akt Predsjedništva BiH i Vijeća
ministara koji se donosi u skladu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o
Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Poslovnikom se uređuje: unutrašnja organizacija,
uredi, službe i radna tijela; programiranje rada; održavanje sjednica, pitanja vezana za
normativne akte, kao i druga pitanja od značaja za rad Vijeća ministara.
c) Pravilnik - Pravilnik je podzakonski opći pravni akt kojim se uređuju pitanja
unutrašnjeg ustrojstva Sekretarijata Predsjedništva, kao i druga pravila o unutrašnjoj
organizaciji,
d) Drugi akti - Predsjedništvo donosi i neke druge podzakonske opće akte u slučaju
potrebe kada izdaje potvrde, svjedočanstva i dr.

47
 10. Koje akte donosi Vijeće Ministara BiH?
Vijeće ministara BiH u ostvarivanju svojih prava i dužnosti donosi slijedeće akte:
• odluke,
• zaključke,
• rješenja,
• uputstva.
a) Odluka - Odlukom se uređuju određena pitanja za izvršavanje zakona, drugih propisa i
općih akata, osnivaju radna tijela Vijeća ministara, uređuju određena pitanja i određuju mjere
iz okvira prava i dužnosti Vijeća ministara i vrše izmjene i dopune Poslovnika o radu Vijeća
ministara.
b) Zaključci - to su takvi opcći podzakonski akti koji sadrže, po pravilu, prijedloge
konkretnih mjera, kao i radne zadatke ministarstava i drugih organa državne vlasti sa
rokovima za njihovo izvršenje. Prijedlozi zaključaka, odnosno stavova datih u materijalima
izlažu se u obliku u kome Vijeće ministara treba da ih usvoji,
c) Rješenja - Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donosi rješenja kada odlučuje o
imenovanjima, postavljanjima i razrješenjima, o osnivanju privremenih radnih tijela, o
pojedinačnim pitanjima, o davanju saglasnosti na opće i druge akte ministarstava i drugih
institucija i organa Bosne i Hercegovine, ako je takva saglasnost predviđena zakonom, kao i u
drugim slučajevima predviđenim zakonom,
d) Uputstva - Uputstvima se propisuje način rada ministarstava, drugih organa i institucija
Bosne i Hercegovine u izvršavanju pojedinih odredaba zakona, drugih propisa kao i općih
akata.
11. Koje uredbe sa zakonskom snagom donosi Vlada Federacije BiH?
Vlade entiteta u ostvarivanju svojih ovlašćenja utvrđenih Ustavom Federacije (Republike
Srpske), donosi: a) uredbe sa zakonskom snagom b) uredbe, c) odluke, d) rješenja i e)
zaključke.
a) Uredbe sa zakonskom snagom - Vlada Federacije (Vlada RS) donosi uredbe sa
zakonskom snagom u skladu sa Ustavom Federacije. Vlada je ovlasćena donositi uredbe sa
zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju kada Parlament Federacije nije u
mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imat će snagu zakona i ne može derogirati prava,
slobode utvrđene ovim ustavom. Svaka uredba prestat će važiti najkasnije istekom tridesetog
dana od njenog objavijivanja, s tim da će prestati važiti odmah po ukidanju odlukom
Parlamenta ili na kraju desetog dana od njenog objavijivanja, ukoliko je Parlament Federacije
u zasjedanju kada je uredba objavljena. Uredba objavljena dok Federacija upotrebljava
oružane snage u skladu sa ovim ustavom ostat će na snazi do petog dana sljedeće sjednice
Parlamenta Federacije, kada prestaje važiti, osim ako ne bude potvrdjena ali ni u kom slučaju
neće važiti duže od šest mjeseci. Po isteku roka, važenje uredbe se ne može produžavati,
uredba se ne može ponovo donositi niti djelimično mijenjati bez odluke Parlamenta
Federacije i njegove saglasnosti.
b) Uredbe - Uredba je najviši opšti pravni akt nakon zakona koji donosi Vlada. Uredba se
gotovo ne razlikuje od zakona i pitanje njihovog razgraničenja primarno je praktično pitanje.
Nekada su u zakonu sadržane samo najosnovnije norme, dok je sve ostalo ugrađeno u uredbu.
Uglavnom kao što se uredba odnosi prema zakonu, tako se prema njoj odnose svi ostali opći
pravni akti, koji su niži od nje i koji razrađuju pitanja, koja su sadržana u uredbi. Uredba je
akt koji se sve češće donosi. To je nastalo usljed potrebe za donošenjem velikog broja pravnih
normi u najraznovrsnijirn oblastima. Ako bi se zahtijevalo da sve ove norme donose
zakonodavna tijela zakonima, došlo bi do preopterećenja tih organa i ona ne bi nikad mogla
obaviti taj posao. Stoga se sve više normi donosi kroz donosšnje uredbi iz razloga što je
donosi vlada po brzom postupku. Tako u savremenom pravu uredba sve više potiskuje zakon,
a na vladu sve više prenosi, uslovno rečeno, zakonodavna vlast, koja, u načelu, pripada

2
parlamentu. U nekim zemljama kao što je naprimjer u Francuskoj, cijeli niz pravnih oblasti
stavlja se u isključivu nadleznost uredbodavca, tj. vlade, čime se sužava nadležnost
parlamenta. Pojava širenja vlasti uredbodavca na štetu vlasti parlamenta nije u skladu s
demokratijom, ali je u većoj ili manjoj mjeri nužna zbog preopterećenosti predstavničkog
organa kao zakonodavca. U Bosni i Hercegovini uredbom se uređuju najvažnija pitanja iz
nadležnosti vlada entiteta, tako što se bliže uređuju odnosi za sprovođenje zakona, osnivaju
stručne i druge službe vlade i utvrđuju načela za unutrašnje ustrojstvo federalnih organa
državne uprave.
c) Odluke - Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje
saglasnost ili potvrdjuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o
kojima se ne odlučuje uredbom.
d) Rješenja - Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, kao i o drugim
pojedinačnim pitanjima iz nadležnosti Vlade.
e) Zaključci - Zaključkom se utvrđuju stavovi o pitanjima od značaja za provođenje
utvrđene politike, uređuju unutrašnji odnosi u Vladi i određuju zadaci federalnim organima
državne uprave i službama Vlade.
12. Podzakonski akti organa uprave?
U pitanju su opći podzakonski pravni akti organa uprave koji imaju pravnu snagu manju od
zakona. Njih donosi uprava u skladu sa svojim ovlaštenjem pa njena djelatnost u pogledu
donošenja ovih pravnih akata podsjeća na zakonodavnu nadležnost predstavničkih organa.
Podzakonske opće pravne akte organa uprave dijelimo na dvije grupe. U prvu grupu ulaze akti
koji se donose radi regulisanja nekog društvenog odnosa. U pitanju je odnos koji je pravno
regulisan, ali se u vezi njega nastoji omogućiti, odnosno, olakšati primjena ili izvršenje nekog
zakona. U drugu grupu ulaze akti radi ostvarenja cilja koji se želi postići donošenjem
podzakonskog općeg pravnog akta. Kao što vidimo, podzakonskim opće normativnim aktima
koje donose organi uprave, nastoji se regulisati neki društveni odnos koji uopće nije regulisan,
te drugačije urediti odnos koji je već ranije regulisan. Tu spadaju:
1. opći akti eksternog karaktera:
a) pravilnici
b) uputstva
c) naredbe
2. opći akti internog karaktera: stručna uputstva i instrukcije.
a) Pravilnici - To je najvažniji akt općeg značaja koji donose organi uprave radi izvršenja
određenog propisa sadržnog u zakonu, odnosno, općem aktu predstavničkog organa ili
propisu izvršnog organa. Njima se ne mogu u cjelosti izvršavati viši pravni propisi, bilo
zakon, odnosno, opći akt predstavničkog organa ili podzakonski opći akt izvršnog organa.
b) Upustva - Uputstvom se utvrđuju pravila za postupanje i poslovanje organa uprave ili
institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima radi izvršenja propisa. Ovim aktima, također,
mogu se izvršavati samo pojedine odredbe općeg akta koji donose predstavnički ili izvršni
organi vlasti. Upustvom se neposredno ne mogu uspostavljati neposredni upravno-pravni
odnosi između državnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima, s jedne strane
i, subjekata tih odnosa građana, fizičkih i pravnih lica, organizacija, zajednica, udruženja i
drugih državnih organa, s druge strane.
c) Naredbe - Naredbom se reguliše neka određena situacija na opći način, radi izvršenja
određenog propisa sadržanog u zakonu, odnosno, općem aktu predstavničkog organa ili
propisu izvršnog organa. Dakle, to je akt općeg značaja koji donose organi uprave kada
naređuju ili zabranjuju postupanje u određenom slučaju općeg značaja. Norma koja je
sadržana u naredbi ima uži značaj od norme u pravilniku. Naprimjer, naredbom se može
zabraniti korištenje vode za piće zbog njene neispravnosti.

47
 d) Stručna upustva i instrukcije - Stručno upustvo predstavlja opći akt internog karaktera
koji donose organi uprave radi davanja stručnog uputstva državnim službenicima i
namještenicima u organu uprave, odnosno, radi pravilnog vršenja poslova organa uprave u
primjeni zakona. Mogu ih izdavati viši organi prema nižim organima (npr. centralni u odnosu
na područne organe).
13. Definirajte upravno-pravni odnos?
Kao što je pravni odnos svaki onaj odnos koji je određen pravnim dispozicijama, tako je i
upravno-pravni odnos, onaj koji je normiran pravom. U pitanju je društveni odnos u kojem su
njegovi subjekti dužni da se ponašaju u skladu sa njegovim normama. Za razliku od pravnog
odnosa, norme upravno pravnog odnosa su karakteristične i po formi i po sadržini.
Zahvaljujići njima, subjekti upravno-pravnog odnosa su mnogo više vezani normom, nego što
su to u slučaju kada je njihov odnos normiran dispozitivnim pravnim normama, kao odnos
koji je zavisan od njihove volje, odnosno, koji oni međusobno uspostavljaju. Pod
upravno-pravnim odnosom podrazumijevamo onaj pravni odnos u koji na autoritativan
način stupaju javni organi sa pojedincima, pravnim licima i drugim strankama. On
se od drugih pravnih odnosa razlikuje po svojim subjektiima i po načinu nastanka, odnosno,
zasnivanja. Uvijek je jedna strana upravno pravnog odnosa javni organ, odnosno, državni
organ ili institucija koja raspolaže javnim ovlašćenjima. Dakle, upravno-pravni odnos ne
zasniva se slobodnom voljom ili putem sporazuma subjekata koji u njemu učestvuju, nego,
nezavisno od volje njegovih subjekata kao učesnika upravno-pravnog odnosa, autoritetom
državnog organa, na osnovu strane njegove jače volje kao obaveznog učesnika u tom
odnosu.
14. Tko su subjekti upravno-pravnog odnosa?
Upravno-pravni odnosi mogu se zasnovati između sljedećih subjekata tog odnosa:
a) između organa uprave ili drugog državnog organa koji vrši javna ovlašćenja, s jedne
strane, i pojedinca, odnosno, građanina, s druge strane. (npr. dozvola za građenje);
b) između upravnih organa (i drugih državnih organa) i preduzeća, odnosno; privrednih
društava (bez obzira da li ona vrše javna ovlaštenja ili ne);
c) između organizacija koje vrše javna ovlašćenja i drugih organizacija;
d) između samih upravnih, odnosno državnih organa;
e) između određenih državnih organa i njegovih službenika.
15. Osnovna obilježja upravno-pravnog odnosa?
Z.R.Tomić, smatra da postoje tri odlučujuća obilježja upravnog odnosa. To su: "l) javno-
službenički karakter upravnog odnosa, 2) unutrašnja nepotpuna izbalansiranost u njemu
angažovanih interesa i 3) načelna promjenljivost, odnosno, dozirana nestabilnost". Što se
javno-službeničkog karaktera upravnog odnosa tiče, isti autor polazi od toga da su upravno-
pravni odnosi ove vrste regulisani zakonom, kako u procesnom, tako i u materijalnom smislu.
lz toga razloga, upravno-procesni odnos se preobražava u upravno-materijalni odnos, nakon
završetka postupka donošenja upravnog akta. U pogledu drugog obilježja upravnog odnosa,
autor smatra da zbog različitosti interesa koje učesnici u uspostavljenom odnosu imaju,
upravni odnosi su odnosi legalne i legitimne nejednakopravnosti učesnika. I, na kraju, treće
obilježje upravnog odnosa, svodi se na njegovu načelnu promjenljivost, doziranu nestabilnost.
Nama, za razumijevanje zadane hipoteze, posljednje obilježje je svakako najvažnije za
razumijevanje ove problematike. Prema S. Dediću, obilježja upravno-pravnog odnosa
proističu iz njegove definicije kojom su obuhvaćeni, prije svega, subjekti, od kojih je na
jednoj strani, jedan od njih, javna uprava, dok su na drugoj strani to građani, organizacije i
zajednice, razne asocijacije građana, građansko-pravna lica i dr. Zatim, drugo obilježje su
javna ovlašćenja subjekata, odnosno, organa javne uprave, bilo da su ex lege, bilo da su im
povjerena. Treć obilježje upravno-pravnog odnosa, ustvari proizilazi iz drugog ili se
nadovezuje na drugo, a tiče se neravnopravnog položaja njegovih subjekata, gdje do izražaja

2
dolazi subordinacija, jednostranost i jača volja organa uprave u odnosu na druge subjekte u
upravno-pravnom odnosu. Na kraju, posebno obilježje upravno-pravnih odnosa, čini njihova
dioba na dvije osnovne grupe, od kojih prvu grupu čine odnosi koji se uspostavljaju,
raspravljaju i rješavaju na inicijativu uprave. U njima je stranka u pasivnoj poziciji, pa je bez
obzira da li se radi o inicijativi uprave za postupanje po službenoj dužnosti ili rješavanje po
zahtjevu stranke, opći interes dominantan u odnosu na individualni. Ovlasćenje uprave sastoji
se, u pravilu, u dužnosti i pravu izdavanja zapovjesti, odnosno, utvrđivanja raznih dužnosti
drugom subjektu upravno-pravnog odnosa. Drugu grupu čine odnosi u kojima dominira volja
jedne ili više stranaka. U njima do izražaja dolaze subjektivna prava koja su načelno lične
prirode, ukoliko nisu imovinskog karaktera. Pravo na odricanje od prava iz ove vrste upravno-
pravnih odnosa ograničeno je samo na ona prava sa kojima ne moze stranka slobodno
raspolagati. Na osnovu svega kazanog mozemo zaključiti da su osnovna obilježja i pravna
svojstva svakog upravno-pravnog odnosa zavisna od različitih elemenata kojima su određena.
Iz toga razloga imamo podjelu upravno-pravnih odnose prema:
1. subjektu nastajanja upravno-pravnog odnosa
2. načinu zasnivanja upravno-pravnog odnosa,
3. uslovima nastajanja upravno-pravnog odnosa
4. načinu rješavanja sporova proisteklih iz upravnopravnih odnosa.
16. Izdavanje upravnih pojedinačnih akata?
U vezi sa nastankom upravno-pravnog odnosa izdavanjem upravnog akta, razlikujemo dvije
situacije koje mogu rezultirati nastankom toga odnosa. Prva se odnosi na direktni upravni rad
organa kao i njegovo jednostrano i autoritarivno postupanje. Tada upravno-pravni odnos
nastaje donošenjem upravnog akta i njegovim dostavljanjem drugom subjektu, odnosno,
adresatu (kao drugom učesniku tog odnosa); Izdavanjem akta (rješenje), odnosno, njegovim
dostavljanjem stranci, ona kao jedan od subjekata upravno-pravnog odnosa stiče određeno
pravo ili joj se nameće neka obaveza. (Naprimjer, izdavanje rješenja organa uprave nadležnog
za oblast građenja kojim se stranci odobrava izgradnja stambeno-porodičnog objekta,
odnosno, izdavanje rješenja poreskog organa kojim se stranci utvrđuje obaveza plaćanja
poreza). Kao što vidimo u pitanju je zasnivanje upravno-pravnog odnosa pismenim putem, a
izuzetno, pojedinačni upravni akt se može donijeti usmeno, u slučaju preduzimanja hitnih
mjera, radi zaštite javnog reda i mira (Naprimjer, izdavanje naredbe od strane službenog lica
organa unutrašnjih poslova da se sva lica udalje sa određenog mjesta), odnosno, radi
otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi i imovine (Naprimjer, izdavanje
naredbe sanitarnog inspektora o zabrani upotrebe vode za piće zbog neispravnosti). Druga
situacija vezana je za nastanak upravno-pravnog odnosa izdavanjem upravnog akta
indirektno, pri čemu, također, do izrazaja dolazi jednostrano i autoritativno postupanje
državnog organa, odnosno, institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima. To je slučaj kada
organ javne vlasti ne izda upravni akt, odnosno, ogluši se o njegovo izdavanje, što se u
pravnoj teoriji naziva "šutnja uprave", "ćutanje administracije" i sl... Takva pravna situacija
moze uzrokovati zakonsku pretpostavku koja uzrokuje nastanak upravno-pravnog odnosa
poslije proteka određenog roka (protek vremena za izdavanje upravnog akta). (Naprimjer, ako
nadležni organ uprave, odnosno, institucija koja raspolaže javnim ovlaštenjima, protiv čijeg je
rješenja dopupštena žalba, ne donese rješenje u roku (trideset dana u jednostavnim upravnim
stvarima, odnosno šezdeset dana u složenim upravnim stvarima) i ne dostavi ga stranci u
propisanom roku, stranka ima pravo žalbe kao da je njen zahtjev odbijen. U konkretnom
slučaju postoji zakonska pretpostavka da je uspostavljen upravno-pravni odnos u kojem je
organ donio negativno odlučio po zahtjevu stranke.).
17. Na koji način se može donijeti upravni akt?
Upravni akt se može donijeti:

47
 a) Donošenje upravnog akta po službenoj dužnosti - To su akti koji se donose bez
zahtjeva stranke. Kod njih do izražaja dolazi načelo oficijelnosti, jer organ nastupa isključivo
jačom voljom i neovisno od volje drugog subjekta kao učesnika u upravno-pravnom odnosu.
(Npr, pozivanje roditelja djece sa navršenim godinama života da svoju djecu dovedu u
zdravstvenu ustanovu radi vakcinacije od zaraznih bolesti; oduzimanje dozvole za držanje i
nošenje oruzja licu koje više ne ispunjava uslove za posjedovanje oruzja, itd.);
b) Donošenje upravnog akta po zahtjevu stranke - Za izdavanje upravnog akta neophodan
je zahtjev stranke. Stavljanjem zahtjeva, stranka inicira pokretanje upravnog postupka i
donošenje rješenja. Ovu vrstu upravnih akata organ javne uprave može izdati ukoliko stranka
nije podnijela zahtjev za njihovo izdavanje, odnosno, ukoliko kasnije nije pristala podnijeti
zahtjev (konvalidirati upravni akt). Donošenje upravnog akta po zahtjevu stranke znači da se
akt može izdati, tek pošto je stranka podnijela zahtjev u stvarima u kojima je po zakonu ili po
prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban takav zahtjev. Autoritativnosi organa
javne uprave ne dolazi u pitanje, samo se kao uslov za njegov rad zahtijeva inicijativa stranke
kao učesnika u upravno-pravnom odnosu.
18. Objasni karakteristike normi koje regulišu upravno-pravne odnose?
Zajednička obilježja svih pravnih normi su sljedeća:
• pravne norme su preskriptivne (tj. sadrže neki zahtjev ili traženje),
• pravne norme su hipotetičke (odnose se na nešto što se može, a ne mora dogoditi) i
• pravne norme sadrže sankcije (posjeduju reakciju na zahtjev sadržan u
normi).
19. Prema stepenu slobode pravne norme se dijele na?
Pravne norme se međusobno razlikuju po načinu nastanka, po sadržaju, po roku važenja i po
stepenu slobode koju norme ostavljaju svojim adresatima. Najvažnija podjela je ona prema
stepenu slobode koju pravne norme ostavljaju svojim adresatima, pa razlikujemo:
1) kategoričke pravne norme
To su strogo precizno određene (imperativno) pravne norme koje sadrže pravna pravila
koja ne dozvoljavaju bilo kakvu slobodu ponašanja svojih adresata kojima su upućene, od
ponašanja koje je utvrđeno pravnom normom. Upravo iz razloga što su obavezne za sve
subjekte, dispozitivne dispozicije se nazivaju prinudnim (imperativnim) dispozicijama. U
slučaju da pravilno ponašanje kod ovh normi nije unaprijed precizno pojmovno određeno, ono
je ipak obavezno. U slučaju dispozitivne dispozicije, dakle, subjekt na koga se odnosi
dispozicija sam stvara dispoziciju kojom reguliše sopstveno ponašanje ili ponašanje drugih
subjekata. Pogrešno bi bilo smatrati da dispozitivne dispozicije nisu obavezne. One su
obavezne jer dotični odnos mora da se reguliše na obavezan način, odn. subjekt mora da se
ponaša po jednoj dispoziciji, bilo da je sam odredi , ako je ne odredi, da primjeni onu koja je
već data u normi. Ako subjekt upotrijebi svoje pravo da sam donese dispoziciju, onda njegova
dispozicija nije ništa manje obavezna od prinudne dispozicije. Kategoričke dispozicije su
strogo određene i ne ovlašćuju državne organe ili organizacije koje raspolažu javnim
ovlašćenjima da mijenjaju karakter ispunjenja obaveze ili sticanja nekog prava, dotle
disjunktivne, odnosno, alternativno određene dispozicije daju ovlašćenje upravnom organu da
između više drugih izabere onu dispoziciju za koju smatra da je najpogodnija.
2) disjunktivne pravne norme
To su takva pravila ponašanja koja znače izvjesnu slobodu ponašanja njihovih adresata.
One su alternativno određene i ne određuju samo jednu mogućnost ponašanja svojih adresata,
nego im daju više mogućnosti (alternativa) za određena ponašanja. U pitanju su norme kojima
zakonodavac daje adresatima nekoliko mogućnosti za ponašanje. U tom smislu postoje dvije
vrste disjunktivnih pravnih normi i to:
a) alternativnepravne norme

2
 Alternativne (zamjenjive) dispozicije - Alternativne dispozicije su takve koje sadrže
određeno pravilo ponašanja, ali istovremeno ono i ovlašćuje subjekta da stvori neko drugo
pravilo ponašanja, odnosno, da primijeni drugu dispoziciju. U pitanju su pravne norme koje
ovlašćuju subjekta prava da bira između više alternativa, onu za koju smatra da je
najpogodnija za njega. Ako dispozicija predviđa dva ili vise ponašanja, ova su potpuno
određena, jedino sto je neodređeno, to je, koje ponašanje ima subjekt da slijedi, jer to zavisi
od njegove volje. Normalno je da subjektu u pitanju dispozicije određuju jedno ponašanje kao
obavezno za njega. Alternativnim normama ne stvara se nova dispozicija. Kao što je slučaj
kod kategoričkih, tako se i kod alternativnih pravnih normi ispoljava imperativni karakter
njihovog djelovanja, s tim što alternativne pravne norme ovlašćuju adresata na određeno
činjenje ili nečinjenje. Kod kategoričkih pravnih normi to nije slučaj, adresat je obavezan da
nesto čini ili ne čini. (Npr. alternativne pravne norme daju ovlašćenje državnom organu
unutrašnjih poslova da diskreciono odlučuju u slučaju davanja ili ne davanja odobrenja za
nabavljanje, držanje i nošenje oružja.). Međutim, dispozicija može predvidjeti i dva ili više
ponašanja koja su sva podjednako dopuštena i u tom slučaju se subjektu ostavlja da bira
između njih. Bitno je da on ispunjava svoju obavezu pa bilo koju od njih da izabere. Naprotiv,
u slučaju neodređene dispozicije, subjekt nema slobodu da bira između jednog ili više
ponašanja - tu postoji samo jedno ponašanje koje je za njega obavezno, ali ono nije precizno
određeno i s toga ima da ga odredi subjekt koji je na to ovlašćen.
b) diskrecione pravne norme
Diskrecione pravne norme - Posebnu grupu dispozicija u okviru disjunktivnih pravnih
normi čine dispozicije koje daju diskrecionu vlast. One, također, proizilaze iz alternativne
dispozicije koja ovlašćuje subjekta obaveze u pravnom odnosu da izabere između jedne ili
vise alternativa onu koju smatra najpogodnijom za svoje ponašanje. Ovakvo njihovo
ovlašćenje na biranje jedne od dvije ili više alternativa daje im, dakle, pravo na samostalnu
odluku koja je za druge obavezna, i stoga se ovakav izbor obično naziva diskreciona vlast.
Međutim, to nije nikakva samovoljna vlast već vršenje jednog ovlašćenja koje proizilazi iz
zakona vodeći racuna o javnom, tj. općem interesu. Ono se ispoljava kao vršenje funkcije, pa
se umjesto toga upotrebljava izraz ,,diskreciono pravo", "diskreciona ocjena", "slobodna
ocjena" i slično. Ovakve dispozicije se najčešće nalaze među onima koje regulišu nadležnost
upravnih i sudskih organa, tj. koje regulišu rad ovih organa pri donošenju pojedinačnih
pravnih akata (što predstavlja njihovu specifičnu nadležnost). Drugim riječima, u okviru svoje
diskrecione vlasti, organ je slobodan da cijeni cjelishodnost svog ponašanja, odnosno, svojih
pravnih akata, i nad tom ocjenom se ne može vršiti nikakav nadzor od strane drugih organa.
Ovi drugi organi mogu vršiti samo nadzor nad zakonitošću takvih akata. U tome upravo i jest
vlast organa koji je nosilac diskrecione vlasti, u okviru zakona, njegova odluka je konačna.
Takva vlast ne postoji ako je riječ o neodređenom pojmu, jer tu nadzorni organ u potpunosti
cijeni da li je dotična mjera u skladu sa zakonom ili ne tj. da li je od strane nadležnog subjekta
u datom slučaju tačno određen inače uopće neodređen pojam. Očigledno je da je ovdje
sloboda subjekta koji je ovlašćen da sam stvara dispoziciju umjesto one koja je već data,
daleko veća od bilo koje druge koju smo ranije istakli. Ni u jednom od tih ranijih slučajeva
nijedan subjekt nije ovlašćen da sam stvara dispoziciju (jedino na što je bio ovlašćen jeste, da
bira između dvije ili više alternativa određenih dispozicijom), a baš na to je ovlašćen
dispozitivnom dispozicijom.
20. Koje su to pravne norme koje regulišu djelatnost javnih organa u ostvarivanju
prava, odn., izvršavanju obaveza?

47
 Pravne norme koje regulišu djelatnost javnih organa u ostvarivanju prava, odnosno,
izvršavanju obaveza, kao i zaštiti javnog interesa u upravno-pravnim odnosima možemo
podijeliti u tri grupe:
1) norme koje regulišu prava i obaveze javnih organa i drugih subjekata u ovom odnosu
(norme materijalnog prava);
2) norme koje regulišu postupak zasnivanja upravno-pravnih odnosa (norme procesnog
prava);
3) norme koje regulišu prestanak upravno-pravnog odnosa, odnosno, postupak
razrješavanja sporova iz upravno-pravnih odnosa (procesne norme).
Očigledno, dvije posljednje grupe normi spadaju u tzv. formalno pravo. S obzirom na
činjenicu da u pogledu nastanka upravno-pravnog odnosa, prvenstveno imamo u vidu
upravno-pravni odnos koji nastaje upravnim pojedinačnim aktom drzavnog organa uprave,
odnosno, institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima, u njemu moraju biti sadražane prve
dvije vrste norme. Ove dvije norme su, dakle, nužne za nastanak upravno-pravnog odnosa, što
znači, da on ne može bez njih nastati upravnim aktom.
21. Koje djelatnosti organa javne uprave vrši državna uprava radi izvršavanja prava
i drugih pravnih akata?
Sadržaj djelatnosti organa državne uprave u sistemu društvene regulacije, kao i poslovi koje
ona obavlja, bitna su obilježja djelatnosti državnih organa uprave koja su utvrđena ustavom i
zakonom. Prvenstveni zadatak u vršenju upravne djelatnosti jeste u izvršavanju i
primjenjivanju zakona i drugih općih akata, a poslovi koje državna uprava u vezi s tim vrši,
čine njihovu djelatnost koja se sastoji u vršenju:
1) upravnih poslova i
2) rješavanje u pojedinačnim upravnim stvarima i vršenje materijalnih operacija,
odnosno, drugih stručnih poslova i radnih zadataka
Organi državne uprave i institucije koje raspolažu javnim ovlaštenjima u okviru upravne
funkcije izvršne vlasti, autoritativno vrše poslove koji su im ustavom i zakonom stavljeni u
nadležnost. U njih spadaju:
1) provode politiku i izvršavaju zakone i druge propise;
2) obavljaju upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa,
3) donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa
4) pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva
5) daju odgovore na pitanja organa zakonodavne i izvršne vlasti koja se odnose na njihovu
nadležnost;
6) prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim oblastima,
7) obavljaju i druge upravne i strucne poslove određene zakonom i drugim propisima,
normativnih i pojedinačnih upravnih akata.
22. Oblici upravnog nadzora?
Upravni nadzor je jedna od najznačajnijih komponenti ukupne djelatnosti uprave. Pored
rješavanja u upravnim stvarima, u tipičnije i karakterističnije upravne poslove kojima se
odlučuje o pravima i obavezama građana, pravnih i fizičkih osoba, organizacija i zajednica,
spadaju i poslovi vršenja upravnog nadzora. U vršenju upravnog nadzora organi uprave
nadziru provedbu zakona i drugih propisa, te zakonitost rada i postupanja kada su za to
ovlašteni zakonom. Postoje tri oblika upravnog nadzora, i to:
1) nadzor nad zakonitošću akata kojim se rješava u upravnim stvarima;
Nadzor nad zakonitošću akata kojima se rješava o pravima i obavezama građana,
preduzeća, odnosno dioničarskih društava, ustanova i drugih organizacija i zajednica u
upravnom postupku vrše organi uprave prilikom odlučivanja o žalbi, odnosno drugom
pravnom sredstvu (instancioni nadzor). Radi se o prvostepenim upravnim aktima organa

2
uprave i institucija koje imaju javna ovlaštenja (preduzeća, odnosno društva, ustanove i druga
pravna lica), kojima se rješava u upravnim stvarima i u vezi s tim poduzimaju se mjere za
koje su zakonom ovlašteni. Kontrolu zakonitosti ovih upravnih akata, kada su na to zakonom
ovlašteni, organi uprave ne vrše samo prilikom odlučivanja o žalbi, već mogu imati i druga
ovlaštenja (npr. poništenje po pravu nadzora ill ukidanje konašnih rješenja).
2) nadzor nad zakonitošću rada preduzeća, ustanova i drugih organizacija,
kada je to zakonom uređeno;
Ovaj nadzor odnosi se na kontrolu zakonitosti nad radom preduzeća, privrednih društava,
ustanova, kao i institucija koje imaju javna ovlaštenja.
Nadzor nad zakonitošću rada preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica moze biti vezan za
različite oblike djelatnosti kao što su:
a. predlaganje, odnosno pokretanje postupka za ocjenjivanje zakonitosti općih akata
preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica;
b. predlaganje prestanka rada, odnosno zabrane rada preduzeća, ustanova i drugih
organizacija;
c. nalaganje izvršenja zakonom određenih obaveza;
d. pokretanje inicijative za drukčije uredivanje zakonom uređenih odnosa
e. preduzimanje drugih mjera za koje su ovlašteni zakonom.
Ovako postavljen ovaj oblik upravnog nadzora ipak se čini preširokim, pa čak i u odnosu
na raniji sistem. Uže postavljanje ovog nadzora može se smatrati primjerenije izvršenim
promjenama u društveno-političkom i društveno-ekonomskom sistemu.
3) inspekcijski nadzor
Inspekcijski nadzor, kao treći oblik upravnog nadzora, je najznačajniji i najobuhvatniji, pa
se kao takav u teoriji upravnog prava najviše i obrađuje, a ostali oblici samo fragmentarno.
Od ostalih vidova upravnog nadzora, inspekcijski nadzor, kao specijalizirani oblik
upravnog nadzora, razlikuje se upravni nadzor po sljedećim osnovnim obilježjima:
• vrši se nad uže određenim oblastima društvenog života, odnosno nad određenim
djelatnostima u društvu;
• vršioci nadzora su specijalizirani i posebno kvalificirani za obavljanje bitnih aktivnosti
u okviru ostvarivanja ovog nadzora;
• nadzor se sprovodi i posebnim metodama - inspekcijskim metodama;
• vršioci nadzora raspolažu specifičnim ovlaštenjima i mogu primjenjivati posebna
sredstva.
• ostvaruju neposredan uvid u poslovanje i postupanje raznovrsnih organizacija i
zajednica, građana i građansko-pravnih lica u pogledu pridržavanja zakona, drugih propisa i
općih akata;
• preduzimaju upravne i druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno odlukom
općinskog vijeća.
U okviru nadležnosti organa državne uprave, inspekcijski vrše inspekcije organizovane kao
"inspekcijske službe" određenog organa uprave ili, što je rjeđi slučaj, centralizovani
samostalni organ ili organ u sastavu samostalnog organa državne uprave organizovan po
funkcionalnom principu na nivou određene političko-teritorijalne zajednice.
Neposredni vršioci poslova iz djelokruga inspekcijskih službi su inspektori kao
najznačajniji službenici sa posebnim ovlaštenjima. Njih, kao i druge službenike s posebnim
ovlaštenjima postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave, ako zakonom nije drukčije
određeno. Izuzetno, kada to potreba službe zahtijeva, rukovodilac organa uprave može
ovlastiti i druge službenike tog organa koji imaju odgovarajuću stručnu spremu, da izvrše
inspekcijski nadzor, odnosno da pruže potrebnu pomoć inspektoru u obavljanju tog nadzora.
23. Koja su to inspekcijska ovlaštenja?

47
 Inspekcijska ovlaštenja su veoma raznovrsna i ovisna su od vrste inspekcijskog nadzora. Bez
obzira o kakvoj se inspekciji radi, njihova "specijalna" ovlaštenja, u pravilu, su modifikacija
osnovnih ovlaštenja u vršenju inspekcijskog nadzora, a to su:
• ostvarivanje neposrednog uvida u poslovanje i postupanje raznovrsnih organizacija i
zajednica, građana i građansko-pravnih lica u pogledu pridržavanja propisa i općih akata;
• pregledavanje poslovnih prostorija i drugih objekata rada, proizvoda i druge robe,
isprava i drugih dokumenata, kao i procesa rada;
• utvrđivanje identiteta lica kada je to potrebno;
• vršenje ličnih pretresa kada je to zakonom određeno.
O svakom inspekcijskom pregledu inspektor je obavezan sačiniti zapisnik o nađenom
stanju. Zapisnik se sastavlja u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i sa
njegovim sadržajem obavezno se upoznaje subjekt kontrole koji može staviti primjedbe na
konstatovano stanje. Također, jedan primjerak zapisnika uručuje se odgovornom licu.
Ukoliko se radi o organizaciji i zajednici čiji organ upravljanja imenuje političko-teritorijalna
zajednica, odgovorno lice dužno je, o nalazima inspektora upoznati taj organ kako bi se mogle
preduzeti potrebne mjere na otklanjanju utvrđenih nepravilnosti. U vršenju inspekcijskog
nadzora, inspektor je dužan čuvati poslovnu, službenu, vojnu i državnu tajnu, s tim što
njegova dalja aktivnost zavisi od stanja koje je utvrđeno inspekcijskim pregledom.
24. Kakva može biti aktivnost inspektora?
Treba imati u vidu, da je nepravilno sve aktivnosti inspektora svoditi isključivo samo na
represiju, nego je neophodno da inspektori pri vršenju inspekcijske kontrole provode
preventivne aktivnosti kao oblik mijenjanja stanja u oblasti kontrole, kao i na korekciju
ponašanja kontrolisanih subjekata. Stoga, aktivnost inspektora može biti:
a) Preventivna aktivnost
Preventivna djelatnost inspekcijskog nadzora prvenstveno se sastoji u stvaranju takve
atmosfere kod što većeg broja subjekata nad kojim se vrši inspekcijska kontrola, da se otklone
uzroci koji dovode do kršenja propisa i općih akata. U tom cilju je posebno zanačjno da svi
subjekti u organizacijama i zajednicama, koje su, ovisno od svoje pozicije, pozvani, da pored
ostalog, dejluju i u pravcu sprovodenja načela zakonitosti, počev od poslovodstva, interne
kontrole, pa do subjekata nad kojim se vrši neposredna kontrola. Inspekcija treba da pruži
pomoć u provođenju propisa i mjera i da ukazuje na potrebu njihovog sprovodenja. To čine na
razne načine (Naprimjer, putem sredstava informisanja, održavanjem stručnih sastanaka i
savjetovanja inspektori trebaju voditi kampanju u cilju provođenja zakona). Aktivnost
inspekcija, posebno je značajna kada su u pitanju novi propisi ili značajnije izmjenjeni
propisi, kao i kad treba, u cilju osiguranja zaštite zdravlja radnika ili ljudske okoline izvršiti
značajna ulaganja. ;
b) Korektivna aktivnost
Korektivna aktivnost, predstavlja, također, jedan strožiji oblik prevencije inspektora koji se
sastoji u pravu i dužnosti inspektora da naredi otklanjanje utvrđenih nepravilnosti i
nedostataka u određenom roku, o čemu donosi pismeno rješenje.
c) Represivna aktivnost
Represivna aktivnost inspekcijskih organa dolazi do izražaja kada se ne otklone naređene
nepravilnosti i nedostaci u određenom roku ili ako se radi o provedbi propisa ili općeg akta
koji predstavlja povredu radne dužnosti, prekršaj, privredni prestup ili krivično djelo. Ako se
radi o povredama radne dužnosti, inspektor je dužan da bez odlaganja podnese zahtjev za
utvrđivanje odgovornosti zbog povrede radne dužnosti. U slučaju postojanja prekršaja,
zavisno od vrste i težine prekršaja, izriče i odmah naplaćuje novčanu kaznu, na licu mjesta ili
podnosi zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Ukoliko inspektor uoči da povreda

2
propisa predstavlja privredni prestup ili krivično djelo, dužan je podnijeti nadležnom javnom
tužiocu prijavu zbog učinjenog privrednog prestupa ili krivičnog djela.
25. Koji su to opći pravni akti?
Opći (normativni) pravni akti su svi oni akti koji pravnim normama na općenit način regulišu
neke društvene odnose. Za pojam općeg akta zajedničko je to što oni sadrže opće norme, za
razliku od pojedinačnog pravnog akta koji sadrži pojedinačne norme. (Npr., ustavi, zakoni,
podzakonski propisi i drugi akti općeg karaktera kao što su deklaracije, rezolucije, preporuke i
dr., kojima se ureduju odnosi u društvu. Kao što vidimo, akte kojima se stvaraju pravne
norme možemo podijeliti, s jedne strane, na opće i pojedinačne, a s druge strane na one
kojima se stvara potpuna pravna norma, tj., norma koja sadrži i dispoziciju i sankciju (opći
pravni akt) i, one akte kojima se stvara samo jedan element pravne norme, bilo dispozicija ili
sankcija (pojedinačni pravni akt). Na osnovu općih pravnih akata ustanovljava se sistem za
regulaciju odnosa u društvu/državi koji služi za ostvarivanje prava i izvršavanja obaveza
(dužnosti) njegovih subjekata. U upravno-pravnim odnosima, uvijek je to, s jedne strane
državni organa ili institucija koja raspolaže javnim ovlaštenjima, a, s druge strane, to su
građani, kao fizička i pravna lica, odnosno, drugi subjekti. Donošenje općih pravnih akata
predstavlja vršenje normativne funkcije koju u našem sistemu vrše predstavnički organi
(zakonodavna funkcija), odnosno, izvršni organi i upravni organi, kada su na to izričito
ovlaščeni. Stoga je normativna funkcija kao djelatnost državnih organa uprave, širi pojam od
od njihove zakonodavne funkcije iz razloga što ona obuhvata, pored, uslovno kazano,
zakonodavne funkcije koju inače vrše predstavnička tijela, određenu podzakonsku funkciju,
tj., donošenje općih akata od strane izvršnih i državnih organa uprave. Ovakva podjela općih
pravnih akata uslovila je postojanje hijerarhije pravnih propisa koje donose državni organi.
Ona počiva na tradicionalnoj podjeli pravnih propisa prema njihovoj pravnoj snazi na:
a) Ustav
Ustav je opći pravni akt najveće pravne snage koji donosi, bilo specijalni i, za tu namjenu
stvoren predstavnički organ (ustavotvorna skupština), bilo, postojeći predstavnički organ
(skupština, parlament, konvent i si.). Ustavom se određuju osnovi društvenog i političkog
uređenja države. Na tim osnovama ustav uspostavlja normativni sistem, a pravnim propisima
koji čine dio tog sistema pobliže se razrađuju načelne ustavne postavke u skladu s osnovama
koje je uredio sam Ustav. On razrađuje okvire u kojima se mogu kretati ovlašćenja donosioca
drugih pravnih propisa (donosioca zakona i podazakonskih opće-normativnih akata). Na
osnovama ustava, za donosioce pravnih propisa postoji potreba usaglašavanja njihove
normativne funkcije prema ustavnim ovlaštenjima i dužnost donošenja nižih pravnih propisa
(zakona i podzakonskih općih akata) koji će prema ustavu stajati u onim relacijama koje
određuje i dopušta ustav.
b) Zakoni
Zakoni su pravni akti niže pravne snage od ustava. Zakon donosi predstavničko tijelo
(skupština, parlament, konvent i si.) koje ima karakter zakonodavnog organa vlasti, zbog čega
je zakon poslije ustava najviši akt u hijerarhijskoj strukturi pravnih akata. On se donosi po
posebnoj prč eduri koju obično propisuje sam ustav. Zakonskim odredbama normativno se
uređuje oblast društvenih odnosa koje ne mogu biti predmet podzakonskog normiranja. Zakon
sadrži odredbe koje služe za donošenje podzakonskih akata, kao i odredbe za donošenje
pojedinačnih akata. Odredbe koje su sadržane u zakonu i koje sadrže apstraktne opće norme,
pojedinačnim pravnim aktima primjenjuju se na konkretan slučaj koj'-n se reguliše određeni

47
 društveni odnos. U zavisnosti od državnog uređenja, postoje različiti nivoi donošenja zakona.
Tako, npr. u unitarnim državama, zakone donose centralni organi vlasti. U njima se zakoni
mogu međusobno razlikovati po određenim elementima (npr. pravnoj proceduri donošenja iz
čega proizilaze i razlike u njihovom značenju). S druge strane, u složenim (federativnim)
državama uz savezne zakone postoje i zakonidržava članica i u tom se slučaju najčešće
saveznim ustavom ureduje njihov međusobni odnos.
c) Podzakonski opće-normativni akti
Podzakonski opće-normativni akti predstavljaju akte koje ne donose zakonodavni organi,
nego drugi državni organi, a najčešće ih donose izvršno-politički i upravni organi. Dakle, ovu
vrstu pravnih akata donose oni državni organi čija vlast nije originerna, nego je izvedena. U
svakom slučaju, osnovna karakteristika podzakonskih općih akata jeste, da su oni niže pravne
snage od ustava i zakona. Podzakonski opće-normativni akti se donose radi regulisanja
različitih područja društvenog života, a karakteriše ih njihova raznovrsnost i brojnost, bilo
samih akata, bilo organa ovlaštenih za njihovo donošenje.
S obzirom da smo u u prethodnim izlaganjima (izvorima upravnog prava) šire objasnili
pravnu prirodu podzakonskih opće-normativnih akata, u pogledu ovlaštenja za njihovo
donošenje, na ovom mjestu, šire ćemo izložiti podzakonske opće pravne akte izvršno-
političkih i organa državne uprave. Svi oni, kao što smo već napomenuli mogu se odrediti kao
opći akt čija je snaga slabija od zakona i može ih donositi predstavnički organ (zakonodavni
organ), zbog toga što njegovi akti, bez obzira na naziv, uvijek imaju karaketer zakonodavnog
akta (zakona).
Također, kao što znamo, podzakonske akte mogu donositi izvršni organi i organi uprave.
Svi oni moraju posjedovati ovlaščenje za donošenje podzakonskih opće-normativnih akata. U
odnosu na nadležnost za njihovo donošenje, postoje dvije osnovne grupe podzakonskih akata
i to:
1. Spontani (ustavni) podzakonski akti - to su takvi akti za čije donošenje nije potrebno
nikakvo posebno ovlaščenje koje je sadržano u višem pravnom aktu, nego se donosi na
osnovu samog ustava. Spontane podzakonske akte možemo svrstati u dvije grupe. Prva grupa
se odnosi na način regulisanja pravnog odnosa. To su akti koji se donose prema cilju koji se
želi postići donošenjem podzakonskog akta, a obuhvataju akte koji se donose da bi se
omogućila, odnosno, olakšala primjena ili izvršenje nekog zakona. U drugu grupu spadaju oni
akti koji se donose da bi se njima regulisao odnos koji uopće nije regulisan, odnosno, da bi se
na drugačiji način regulisao neki društveni odnos, od onoga kako je on regulisan nekim
ranijim zakonom. U zavisnosti od cilja koji se želi postići u regulisanju nekog pravnog
odnosa, spontani podzakonski akti mogu se podijeliti u dvije grupe:
a) samostalni spontani podzakonski akti - to su takvi podzakonski opće-normativni akti
koji ne razrađuju, ne dopunjavaju, nego zamjenjuju zakon kao više pravno vrelo, bilo da
podzakonski akt reguliše materiju koja još nije zakonom regulisana, bilo da podzakonski akt
mijenja određene zakonske odredbe ili, čak suspendira neke ustavne odredbe (uredbe sa
zakonskom snagom).
b) nesamostalni spontani podzakonski akti - ovi pravni akti se donosi se radi izvršenja,
odnosno, primjene zakona kao višeg pravnog vrela. U ove akte spadaju uredbe izvršnih
organa (vlade).
2. Podzakonski akti po naročitom ovlaščenju više pravne norme predstavlju takve akte
za čije donošenje mora postojati ovlaščenje koje je sadržano u višoj pravnoj normi. To znači
da ovaj podzakonski akt može biti donesen samo onda kada u višoj pravnoj normi postoji
izričito ovlaščenje za njegovo donošenje. U ovu kategoriju podzakonskih akata spadaju opći
akti organa uprave, bilo da se donose radi izvršenja zakona, bilo da se donose radi izvršenja
propisa izvršnog organa. U oba slučaja potrebno je izričitoovlaščenje više pravne norme.
Organi uprave ne mogu donositi svoje propise spontano, nego samo kada su nato izričito

2
zakonom ovlaščeni. Ovo ovlaščenje, odnosno, poziv sadržan u višem pravnom propisu,
obično se naziva "izvršnom klauzulom". Pored toga, ovlaščenje za donošenje podzakonskog
opće-normativnog akta strogo je specijalizovano samo za određeno pitanje, a također i
jednokratno je. U tom smislu, ovlaščenje je obično obligatorno, a samo izuzetno može biti
fakultativno određeno. Ovlašćenje za donošenje ove vrste upravnih akata obično sadrži i neki
rok u kojem se podzakonski akt mora donijeti. Samo izuzetno, ovlaščenje se daje široko i
generalno, a iz njega se mora vidjeti koji organ treba da donese normu za izvršenje
odgovarajućeg propisa. Pravna snaga podzakonskih opće-normativnih akata određena prema
pravnoj snazi propisa na osnovu koji se oni donose, a ona, očigledno proizilazi iz političke
moći i uloge ovih organa u izvršnoj vlasti. U tom smislu, razlikujemo dvije vrste ovih akata i
to:
1. podzakonske opće-normativne akte izvršno-političkih organa (vlade)
To je posebna vrsta pravnih akata koje donose izvršni organi, shvaćeni u širem smislu
riječi. Radi se o organima »izvršne vlasti« (vlade), na čelu sa šefom države (predsjednik
države, predsjedništvo itd.), koji ovim aktima uređuju izvjesne odnose i slučajeve koji su od
naročitog značaja za politiku države. Za razliku od ostalih akata koje donose organi uprave,
podrazumijevajući tu i neke akte koje donose organi izvršne vlasti, ovi akti ne podliježu
upravno-sudskoj kontroli, zbog čega se u teoriji smatra, da za njih nije potrebna
»zakonodavna habilitacija«. Bez obzira koji ih organ donosi (vlada ili šef države), taj organ
uvijek ima slobodu inicijative, zasnovanu na ustavu. S obzirom, da takvi akti ne podliježu
sudskoj kontroli zbog svoje prirode, a ne zato što postoji neki »poseban cilj« ili što ih donosi
neki posebni organ, autori upravnog prava saglasni su u tome d,i se prilikom analize karaktera
ovih akata ne mogu koristiti, ni same formalni, niti samo materijalni kriterijumi, bez obzira
što se sadržina ovih akata određuje isključivo prema formalnom kriterijumu, tj. prema organu
koji donosi ove uglavnom limitativno nabrojane akte. Nesaglasnost koj.i postoji u pogledu
pojma da se radi o »aktima vlade«, vezana je isključiv« za njihovo izuzeće iz upravno-sudske
kontrole, iz razloga što neki autori ne prihvataju stajališta da je donošenje ovih akata vezano
»političkim ciljem". Mora se imati u vidu da je funkcija vlade drugačija od upravne funkcije u
užem smislu, mada je ona u uslovima vladavine klasično).; principa podjele vlasti, poprilično
neodređena. Ipak, potpuno je nesporno da u ovu vrstu podzakonskih opće normativnih akata
spadaju akti kojima se uređuju: odnosi između vlade i parlamenta u, uslovno kazano, odnosi u
zakonodavnoj sferi, ' prilikom donošenja akata pomilovanja; akata o spoljnopolitičkim i
diplomatskim odnosima i si., pa ih možemo podijeliti na:
a) uredbe i
b) odluke
Bez obzira što su uredbe u materijalnom smislu veoma slične zakonima, u teoriji se one
dijele na slijedeće vrste:
• uredbe koje izvršavaju (razrađuju) zakonske propise i stoga su one, po pravilu, „izvedeni"
pravni akti, jer svoju pravnu snagu crpe, bilo na osnovu izričitog ovlaščenja sadržanog u
konkretnom zakonu, bilo na osnovu generalnog ustavnog ovlaščenja.
• uredbe sa zakonskom snagom - imaju snagu zakona i donose u izuzenim okolnostima ili
teškim prilikama za državu; Po pravilu se podnose na odobrenje parlamentu.
a) Odluke
Odluka je uobičajen naziv za razne vrste pravnih akata
Uredbe
Uredbe, kao najviše opće pravne akte poslije zakona, najčešće donosi Vlada. Po pravilu u
njima se razrađuju osnovne norme koje sadrže zakoni u raznim oblastima, čime se omogućuje
efikasnija primjena zakona i rasterećuju zakonodavni organi od donošenja mnogobrojnih
pojedinačnih normi. Pravni osnovi za donošenje uredbi sadržani su u zakonima koji se odnose
na određenu oblast i najčešće se prepušta da uredba reguliše uslove, postupak i ostale

47
 pojedinosti u toj pravnoj oblasti. Odnos uredbe prema zakonu je isti kao što je odnos zakona
prema Ustavu, što znači da ona mora biti u skladu sa zakonom, kao i sa Ustavom. U pravnim
sistemima mnogih zemalja vlade sve češće donose uredbe koje sadrže norme kojima se
regulišu prava i obaveze u određenoj oblasti, a koje bi trebalo normirati zakonom. Donošenju
uredbi kojima se reguliše određena oblast pribegava se zbog hitnosti regulisanja prava,
obaveza i postupanja u toj oblasti, što se uredbom daleko brže postiže, a iz razloga što je sam
postupak donošenja uredbi jednostavniji. Time izvršna - upravna vlast preuzima funkciju
zakonodavne vlasti, koja po pravilu pripada parlamentu i tako izvršna vlast postaje nosilac i
zakonodavne i izvršne vlasti, što je na štetu vlasti parlamenta. Regulisanje odnosa uredbama,
čemu se često pribjegava i zbog preopterećenosti zakonodavne vlasti, što ni kojem slučaju ne
bi smjelo da postane pravilo, nego samo izuzetak, s obzirom da je takav način regulisanja
suprotan osnovnim principima demokratije. 106 Tako u sistemu podjele vlasti, kakav je naš
sistem vlasti, Vlada bilo kojeg od dva entiteta ne bi trebalo da preuzima zakonodavnu
funkciju time što će isključivo uredbom regulisati odnos u određenoj materiji. Naime, izvršna
vlast je, preko svojih organa, prije svega nadležna za sprovođenje propisa - zakona, te samo u
cilju bržeg i dosljednijeg sprovođenja zakona može donositi određene propise. Nesumnjivo je,
ipak, da su uredbe poslije zakona najvažniji i najviši opći podzakonski normativni pravni akti
koji su po svojoj materijalnoj strani veoma slični zakonima.
Uredbe se od zakona razlikuju po organu koji je nadležan za njihovo donošenje, kao po
postupku samog donošenja. Ipak, uredbe su veoma praktičan način normativneg regulisanja
različitih društvenih potreba koje se teško ili veoma sporo mogu regulisati preko
zakonodavnog organa iz prostog razloga što se radi o glomaznom organu koji se prilično
teško sastaje i donosi svoje odluke.
Uredba sa zakonskom snagom
Uredba sa zakonskom snagom je opći pravni akt koji je ovlaštena donositi vlada. U Bosni i
Hercegovini ovlaštenje za donošenje uredbi sa zakonskom snagom imaju Vlada FBiH i Vlada
RS. Ove vrste općih pravnih akata vlade entiteta ovlaštene su donositi u slučaju opasnosti za
zemlju, kada Parlament FBiH, odnosno, Narodna skupština RS-a nisu u mogućnosti to učiniti.
Ustavni osnov za donošenje Uredbe sa zakonskom snagom u Federaciji Bosne i Hercegovine
sadržan je u Ustavu FBiH (član B.3.9).
2. podzakonske opće-normativne akte državnih organa uprave
Organi državne uprave u vršenju normativne djelatnosti mogu donositi opće-normativne
podzakonske akte za koje su ovlašteni na osnovu ovlaštenja koje je sadržano u višoj pravnoj
normi. Njima se određuje na koji način će se primjenjivati neki drugi akt više pravne snage.
Upravo, u tome i jeste nmanja pravna snaga općih pravnih akata uprave koji, očigledno, imaju
tehnički karakter, jer razrađuju način primjene pravnih normi koje su već donesene. Oni ne
propisuju nove pravne norme, nego upotrebljavaju postojeće za bliže određivanje načina
vršenja određenih tehničkih postupaka pri primjenjivanju prava, kao i određenih pitanja koja
su vezana za propisivanje pravnih normi kojima se urđuju određeni odnosi sa građanima i
drugim subjektima izvan uprave. S obzirom na svoj tehnički karakter, podzakonski opće-
normativni akti uprave predstavljaju njen unutrašnjii akt koji važi samo za odnosne upravne
organe i ne tiče se subjekata izvan uprave. Stoga, što njihova snaga proizilazi iz više pravne
norme, viši upravni organ bliže određuje način vršenja funkcija nižeg organa u okvirima
postojećih pravnih normi.
U opće pravne akte uprave nižeg pravnog učinka od zakona spadaju: a) uputstva, b)
naredbe, c) pravilnici i d) instrukcije.
a) Uputstvo (uputa) - uputstvo predstavlja pravni akt koji, po pravilu, donose upravni
organi. To je poseban oblik općeg upravnog akta koji je po svojoj prirodi internog karaktera.

2
 Preko njega se u okviru upravne organizacije, od strane višeg organa, daje nižem organu,
uputa za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama. Viši upravni organ uputstvom
bliže određuje način vršenja upravne djelatnosti i funkcije nižeg organa, ostajući potpuno u
okvirima dotad postojećih pravnih normi. Stoga, uputstvo nema obilježja pravnog pravila, pa
se na njega se ne mogu pozivati treće osobe. Tako, npr.; Zakon o upravi daje pravo direktoru
državne upravne organizacije da u upravljanju ovom organizacijom, između ostalog,
državnim službenicima i namještenicima daje uputstva za rad. Ali, ni to pravilo nije bez
izuzetka tako da se ponekad uputstvo upotrebljava i za propisivanje pravnih normi koje se
odnose na građane i druge subjekte van uprave, odnosno, izvan državne upravne organizacije.
Općenito posmatrano, uputstvo je opći pravni akt niže pravne strane kojim se određuje na koji
način će se primjenjivati neki drugi, viši opći pravni akt. Bez obzira što uputstvo predstavlja
najniži opći pravni akt koji prvenstveno ima tehnički karakter, tj. onaj kojim se razrađuje
način primjene pravnih normi koje su već donesene, a ne akt kojim se propisuju nove pravne
norme, najčešće se upotrebljava za bliže određivanje načina vršenja određenih tehničkih
postupaka pri primjenjivanju prava. Uz to uputstvo se veoma često upotrebljava kao
unutrašnji akt uprave prilikom donošenja važnih pravnih normi koje važi samo za odnosne
upravne organe i ne tiču se drugih subjekata izvan organa uprave. Uputstvo mogu izdavati,
kako nosioci izvršno-političkih funkcija (premijeri vlada, odnosno), tako i rukovodioci
organba (ministri, direktori itd.). Uputstva mogu biti individualna i generalna, obvezna i
neobvezna, s tim što su neobavezna uputstva, u pravilu, neobvezni opći pravni akti. Da bi
neko uputstvo bilo obavezno, njegova obaveza mora proizlaziti iz pravne norme.
b) Naredba - to je opći pravni akt uprave kojim se naređuje ili zabranjuje postupanje u
određenoj situaciji koja je od općeg, odnosno, javnog interesa. Izdavanjem naredbe uprava
izvršava određene poslove koji su propisani zakonom ili drugim propisom na osnovu zakona.
c) Pravilnik - pravilnik je opći pravni akt uprave kojim se razrađuju pojedine odredbe
zakon i propisa vlade radi osiguranja uslova za njihovu odgovarajuću primjenu, odnosno, radi
njihovog izvršenja. Donosi se na osnovu ovlaštenja sadržanih u zakonu.
d) Instrukcija - instrukcija je opći pravni akt uprave kojim se utvrđuju pravila i uputstva o
načinu vršenja pojedinih upravnih i strčnih poslova od strane organa uprave i upravnih
organizacija, odnosno, pravnih osoba s javnim ovlaštenjima u provedbi i primjeni zakona i
drugih propisa.
26. Na koji način se rješavaju upravne stvari?
Donošenje konkretnih pravnih akata vezano je za osnovnu djelatnost vršenja upravne funkcije
državnih organa uprave. Pod njima se podrazumijevaju akti koji se odnose na pojedine
određene stvari (predmet). Iz toga razloga, ovi pravni akti koji sadrže konkretne pravne norme
koje se dijele na dvije osnovne grupe i to: a) akti koji sadrže dispoziciju i b) akti koji sadrže
sankciju. Akti koji sadrže i preciziraju dispoziciju mogu se donositi na autoritativan način
i saglasnom izjavom volja stranaka prilikom njihovog donošenja. Klasičan konkretni pravni
akt koji sadrži dispoziciju i koji se donosi na autoritativan način -jeste upravni akt, dok, s
druge strane, tipičan konkretni pravni akt koji sadrži sankciju -jeste sudski akt. Između njih,
naravno, postoji razlika, ali ona nije stvar sadržine, nego se tiče organa koji ih donose i
postupka donošenja. O tome, P. Dimitrijević navodi slijedeće: «Upravni i sudski akti su,
kažu pisci ovog shvatanja, manifestacije iste izvršne funkcije (tj. 'primjena zakona').
Ne postoji nikakva sadržinska razlika među ovim vrstama pravnih akata. Među njima mogu
postojati sammo formalne: to su samo dva puta, dva načina, ili tačnije rečeno dva postupka za
realizaciju prava. Zato je opravdano i nužno isticati i razvijati one lemente koji zbližavaju ove
dve pravne kategorije. Različiti uslovi pod kojimma su se u datoj fazi društvenog razvitka
pojavili sudski i upravni akti kao dve različite kategorije pravnih akata, ne moraju
uvek postojati. Pravni poredak ide u pravcu sve potpunijeg izjednačavanja režima sudskog

47
 akta i upravnog akta». S obzirom na dejstvo koje akti ostvaruju u odnosima sa subjektima
koje tangiraju, kao i s obzirom na njihovu formu i sadržinu, i akti uprave mogu biti:
• upravni pojedinačni akti;
• akti poslovanja;
• ostali konkretni akti državne uprave.
1) Upravni pojedinačni akt uprave - Razmatrajući pitanje upravnog akta, uvijek imamo
u vidu pojedinačan pravni akt koji sadrži ili stvara pojedinačnu normu, bilo u cjelini ili
djelimično, kojom se reguliše jedan upravno-pravni odnos. On se ne bi mogao regulisati
općom pravnom normom koja je sadržana u općem aktu iz razloga što se radi o apstraktnoj
normi koja važi za neodređen broj slučajeva i neodređen broj subjekata. Njena primjena nije
moguća u svakoj situaciji, jer se njom ne može regulisati ponašanje ljudi u svim pojedinačnim
prilikama, s obzirom da se lica u istoj situaciji različito ponašaju. (Npr., norme koje sadrže
odredbu, po kojoj su svi građani dužni plaćati porez, roditelj je dužan da izdržava svoju djecu
itd.). Pojedinačne norme se odnose samo na jedan, tačno određen slučaj, i on se po pravilu u
normi konkretizuje. (Npr., N.N. je dužan platiti na ime poreza iznos od Pojedinačna norma se
odnosi na individualni (konkretan) slučaj, bez obzira koliki je broj pojedinaca čije se
ponašanje reguliše. Iz ovog razloga, opće norme se najčešće smatraju uslovnim iz razloga što
je njihova primjena vezana za ispunjenje nekog određenog uslova, dok su pojedinačne
bezuslovnog karaktera, mada ovakva podjela nije bez izuzetka. Primjenom pojedinačnih
pravnih normi subjekti prava i obaveza znaju kako da se ponašaju. Njihovo ponašanje znači
konkretizaciju opće pravne norme koja je sadržana u aktima više pravne snage kada ovaj akt
određuje pojedinačnu dispoziciju, bilo razrađujući dispoziciju opće pravne norme, bilo u
slučaju pravne praznine, kada je on samostalno određuje. Stoga, opće norme se obično
konkretizuju pojedinačnom normom, mada postoje slučajevi da se opća norma primjenjuje na
neku konkretnu situaciju. (Npr., sticanje državljanstva na osnovu Zakona.). Nakon donošenja
pojedinačnog akta prestaje proces stvaranja pravnih normi, ali djelovanje pravnog poretka ne
prestaje iz razloga što slijedi njegovo izvršenje koje se sprovodi ljudskim radnjama.
Nadležnost za donošenje pojedinačnih upravnih akata, uglavnom je u rukama državnih
organa uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima za rješavanje upravnih
predmeta prema pravilima upravnog postupka. Bez obzira na to koji je subjekt nadležan za
donošenje upravnog pojedinačnog akta kojim se rješava o sticanju prava ili o izvršavanju
obaveza, akt mora biti donesen u postupku i sadržavati formu koja je propisana, forma
njegovog akta. Određivanje akta prema njegovoj sadržini ili prema formi, ne mora uvijek
značiti da je u pitanju pojedinačni upravni akt, nego može biti u pitanju pravni posao iz čega
se vidi da postoje dva vida upravnog djelovanja: a) donošenje pravnih akata i b) vršenje
materijalnih operacija. U tom smislu, upravna funkcija državnih organa i institucija koje
raspolažu javnim ovlaštenjima, mogla bi se označiti kao djelatnost donošenja upravnih akata i
i vršenja materijalnih operacija kao tjelesnih radnji iza kojih stoji legitimna državna prinuda.
Za pravne akte državne uprave karakteristično je da se dijele se na 1) opšte (normativne) 2)
konkretne (pojedinačne).

1) Pod opštim (normativnim) aktima državne uprave podrazumjevaju se oni koje

ovlašteni organi donose u vršenju upravne djelatnosti, a koji se ne odnose na konkretne
slučajeve, već ragulišu pravne situacije na apstraktan, odnosno, generalan način. Prema tome,
ovim aktima se propisuju pravila ponašanja neodređenog broja lica i neodređenog broja

2
slučajeva. Na osnovu normativnih akata uprave raspravljaju se konkretni slučajevi
u odnosima koji su tim aktima regulisani. U zemljama u kojima se državna organizacija
zasniva na načelu podjele vlasti organi državne uprave u velikom obimu donose normativne
akte. Organi uprave mogu donositi normativne akte (propise) samo ako su zakonom na to
ovlašćeni.
2) Akti poslovanja - Za akte poslovanja karakteristično je, da su to dvostrani akti koji se
sastoje u izjavi volje organa uprave zbog čega oni takvim aktima ne vrše funkciju vlasti, što
znači, da ne deluju na autoritativan način i ne pojavljuju se u odnosu na ostale učesnike nekog
imovinskopravnog odnosa sa jačom voljom. (Naprimjer, ugovori koje je zaključio organ
državne uprave sa organizacijama i pojedinim građanima u imovinsko-pravnom odnosu).
Sporove nastale povodom akata poslovanja rješavaju redovni sudovi..
3) Ostali konkretni akti državne uprave - U pogledu ostalih konkretnih akata državne
uprave, važno je napomenuti da se u njih ubrajaju akti državne uprave koji nemaju elemente
upravnog akta i ne proizvode pravno dejstvo koje daju upravni akti. Radi se o konkretnim
aktima državne uprave koji ne spadaju u upravne akte i akte poslovanja. Donose ih organi
uprave donose u procesu svog funkcionisanja. U ostale konkretne akte državne uprave
spadaju: 1) evidentiranje (akti evidencije); 2) uvjerenja; 3) interni akti državne uprave
(uputstva i si.); 4) davanje objašnjenja. Pored ove podjele, upravni akti se mogu podijeliti i na
interne i eksterne pravne akte. Interni pravni akti organa državne uprave nastaju u okviru
upravnog aparata i u njemu izazivaju određena pravna dejstva (stručna uputstva ili instrukcije,
i si.). Eksterni pravni akti organa državne uprave deluju prema trećim licima (građanima,
organizacijama i t d.).
4) Ostali materijalni akti uprave - tu spadaju mnogobrojne druge radnje koje vrše organi
uprave, a koje ne spadaju u navedene tri grupe (inspekcijski pregledi, izvještaji, poslovi
izvršenja u upravnom postupku itd.). Pored njih, postoje i razne vrste drugih upravnih radnji
kao što su pregled vozila, pretres stana i dr. Upravne radnje prema materijalnim dobrima,
također se smatraju materijalnim operacijama. Naprimmjer, uništavanje stoke zaražene nekom
bolešću i sl.).Također, upravne radnje se mogu preduzimati i prema ljudima kao što je,
naprimjer, npr. uklanjanje pijanog lica sa određenog mjesta, iseljenje iz stana itd.
27. Da bi neki pravni akt bio upravni treba biti?
Da bi neki pravni akt bio upravni akt, on mora u sebi sadržavati slijedeća obilježja:
a) da je to pravni akt,
Obilježje da je pravni akt - tj. da sadrži pravnu normu, pravilo ponašanja. Materijalni akt
ne sadrži pravnu normu, nego se sastoji u vršenju radnji, u ponašanju koje je regulisano
normama. Pravni akti se dijele na opće i konkretne, zavisno od toga kakvu normu sadrže. Ako
sadrže normu koja se odnosi na neodređen broj slučajeva, onda se radi o općim aktima, a ako
sadrže normu koja se odnosi na konkretan slučaj, onda se radi o konkretnim ili pojedinačnim
aktima.
b) da je pojedinačan (konkretan),
Obilježje da je upravni akt pojedinačan (konkretan), podrazumijeva da se upravni akt
odnosi na tačno određenog pojedinca i tačno određeni slučaj. S obzirom da postoji osnovna
podjela na opće i pojedinačne pravne akte, to za prve mmožemo reći da su potpuni pravni
akti, tj. akte koji sadrže i dispoziciju i sankciju, dok za druge možemo reći da su nepotpuni,
odnosno, radi se o aktima koji sadrže samo dispoziciju ili samo sankciju.
c) da sadrži dispoziciju;
Dispozicija - sadržana je u upravnom aktu i treba shvatiti kao zahtjevano (primarno)
pravilo ponašanja, dok sankcija dolazi u obzir samo onda ako se lice ne ponaša u skladu sa
dispozicijom, tj. ako učini prekršaj (delikt).110 Sankcija se, stoga, u teoriji često naziva
sekundarna dispozicija.Također, potpuni pojedinačni pravni akti su rijetkost u pravnom
poretku, pa ih stoga, nećemo šire objašnjavati. Ono što je bitno naglasiti, odnosi se na opće

47
 pravne akte, da oni, u pravilu, sadrže oba normativna elementa, tj. i dispoziciju i sankciju
(npr. Zakon sadrži i dispoziciju i sankciju). S druge strane, kao što smo napomenuli,
nepotpuni pojedinačni pravni akti sadrže, ili dispoziciju ili sankciju. Kao što smo istakli, oni
nepotpuni pojedinačni akti koji sadrže dispoziciju dijele se na upravne akte i pratne poslove, a
nepotpuni pojedinačni akti koji sadrže sankciju, jesu sudski akti. Obilježje da akt sadrži
dispoziciju podrazumijeva da može biti donesen na dva načina: 1) autoritativno na osnovu
jače volje državnog organa ili institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima (upravni akt) i 2)
pristankom lica na čije se ponašanje akt odnosi (pravni posao). Kao što vidimo, u prvom
slučaju radi se o upravnom aktu, a u drugom slučaju u pitanju je pravni posao.Upravnim
aktom zasniva se upravno-pravni odnos kojim se ostvaruju prava i izvršavaju obaveze,
potpuno nezavisno od pristanka ili saglasnosti druge strane u upravno-pravnom odnosu. U
drugom slučaju nastaje pravni posao kao građansko-pravni odnos koji nastaje u zavisnosti od
slobodno izražene volje njegovih subjekata, s jedne strane, državnog organa, a s druge strane,
građanina, bilo fizičkog ili pravnog lica, organizacije i zajednice, kao drugog učesnika u tom
odnosu. Dakle, zasnivaju se upravnopravni odnosi. U drugom slučaju dolazi do stvaranja. Za
upravni akt je karakteristično da se može prinudno izvršiti dispozicija koju on sadrži (Npr.
rješenje o plaćanju poreza). Također, i pravni posao koji nastaje u vidu sporazuma ugovornih
strana može se izvršiti prinudnim putem, jer ima snagu izvršne isprave. (Npr., poravnanje
kojen je zaključeno između državnog organa, s jedne strane i drugog subjekta kao učesnika u
sporazumu, s druge strane, mmože se izvršiti prinudnim putem, jer sadrži normu koja mu daje
snagu izvršne isprave.
d) da je autoritativan;
Obilježje autoritativnosti upravnog akta - zasniva se na jačoj volji državnog organa u
odnosu na drugog subjekta čije se ponašanje aktom reguliše. Ovo obilježje dolazi do izražaja
kod upravnog akta, prilikom donošenja dispozicije, a kod sudskog akta, prilikom donošenja
sankcije. Ono podrazumijeva da će nadležni organ donijeti pravni akt i kada stranka za takvo
nešto nije zainteresovana.
28. Vrste upravnih akata?
Već smo istakli da se upravni akti kao pravni akti uprave mogu biti posmatrani u formalnom i
materijalnom smislu. Akti u formalnom smislu su oni koji su izdati od organa državne uprave
po propisanom postupku, dok su akti u materijalnom smislu oni kojima se izražava volja
državnog organa ili institucije koja vrši javna ovlašćenja, kojim se na jednostran način
primjenjuju pravne norme na konkretan slučaj. Preko tih normi ispoljava se neposredno
pravno dejstvo u pogledu prava i obaveza subjekata upravno-pravnog odnosa koji nastaje na
osnovu pravnog akta. To znači da se putem upravnog akta, jednostrano od strane upravnog
organa primjenjuje pravna norma na konkretan slučaj u kojoj je sadržana dispozicija koja
subjekta čije se ponašanje reguliše, obavezuje i protiv njegove volje.
U pravnoj teoriji postoji više vrsta pojedinačnih upravnih akata zavisno od toga koji se
kriteriji uzimaju za njihovu podjelu. Tako, najveći broj autora upravnog prava usvaja podjelu
upravnih pojedinačnih akata na:
1)Individualni i generalni upravni akti; 2) Konstitutivni i deklarativni upravni akti; 3)
Pozitivni i negativni upravni akti; 4) Pravno vezani i akti koji se donose na osnovu slobodne
ocjene; 5) Akti koje donosi jedan organ i zbirni akti (akti koje donose dva ili više organa) -
složeni , kompleksi upravni akti; 6) Akti koji se donose po službenoj dužnosti i akti koji se
donose po zahtjevu stranke; 7) Akti doneseni u pisanoj i usmenoj formi; 8) Rješenja i
zaključci.
1. Individualni i generalni upravni akti
Ova podjela je izvršena s obzirom na činjenicu da li se upravni akti odnose na individualno
određena ili na neodređena lica. To znači da se podjela zasniva na identifikaciji lica o čijim se

2
pravima, obavezama ili pravnim interesima odlučuje upravnim aktom. U tom smislu, upravni
akti se dijele na:
a) individualne
Za individualne upravne akte je karakteristično da je lice na koje se odnosi taj akt
poimenično navedeno u tom aktu, bez obzira koliko ih ima (npr. rješenje o eksproprijaciji
većeg kompleksa zemljišta koje je vlasništvo većeg broja lica, također, takav upravni akt
predstavlja odobrenje za otvaranje radnje), također, kada se u upravnom aktu poimenično
navodi više lica, opet se radi o individualnom upravnom aktu,
b) generalne upravne akte
Generalni upravni akti su, također, akti pojedinačnog karaktera kojim se na autoritativan
način rješava neki konkretan slučaj. Za razliku od individualnih upravnih akata, generalni
upravni akti se odnose na više lica koja se u aktu poimenično ne navode, ali koja se iz takvog
akta veoma jednostavno mogu odrediti. U pitanju je akt čiji dispozitiv tačno upućuje na koja
se lica odnosi, bez obzira na njihov broj. To znači da se upravni pojedinačni akt odnosi na
konkretan slučaj, iako lica u aktu nisu poimenično navedena. Upravo, po tome što lica u aktu
nisu navedena, nego su odrediva, generalni upravni akti se i razlikuju od općih akata koji su
apstrktni i odnose se na neodređen broj slučajeva i neodređen broj lica. lica se akt konkretno i
odnosi, što ga i razlikuje od općeg akta (Npr., generalni upravni akt je onaj čija dispozicija
nalaže, da su sva lica koja su ostvarila prihod veći od 22.000 KM, dužna platiti porez, ili, npr.,
akt kojim se nalaže obavezna vakcinacija lica određene dobi). Iz ovog primjera se vidi da lica
nisu određena, nego su odrediva.
Vidimo da se generalni pojedinačni upravni akti razlikuju od individualnih upravnih akata
po subjektu upravno-pravnog odnosa na kojeg se akt odnosi. Naime, taj subjekt, bilo
građanin, kao fizičko ili pravno lice, odnosno, organizacija, zajednica ili udruženje, u
generalnim pojedinačnim upravnim aktima, za razliku od individulanij pojedinačnih upravnih
akata, nije poimenično navedeno. Zbog toga, generalni upravni akti više podsjećaju na opći
akt, u kojem lica na koja se taj akt odnosi, također, nisu poimenično navedena. Naravno,
ključna razlika vezana je za pravnu normu koju oba pravna akta sadržed, pri čemu opći akt akt
sadrži opću normu - kao pravilo ponašanja za neodređen broj lica i slučajeva, dok generalni
upravni akt sadrži pojedinačnu normu samo za jedan slučaj (Npr. cjepljenje djece od sedam
godina od zarazne žutice).
2. Konstitutivni i deklarativni upravni akti
S obzirom na činjenicu da li se upravnim aktom formiraju (stvaraju, mijenjaju ili dokidaju)
upravno-pravni odnosi ili se samo utvrđuje postojanje pravnog odnosa, individualni upravni
akti se dijele na:
a) konstitutivne upravne akte
To sutakvi pojedinačni pravni akti kojim se stvaraju, ukidaju ili mijenjaju pravni odnosi
kojima se na autoritativan način rješava o sticanju prava ili o vršenju obaveze. Ova vrsta
upravnih akata ima pravno dejstvo "od momenta izdavanja upravnog akta" (dejstvo ex
nunc), što znači da oni djeluju samo ubuduće. Takvi su svi oni upravni akti
pojedinačnog karaktera kojima se formiraju određeni upravno-pravni odnosi. (Npr.
rješenje kojim se dozvoljava izgradnja objekta na nekom zemljištu, akti kojima se nalaže
plaćanje poreza, izdavanje dozvole za nošenje oružja itd.). Očigledno je da kod ove vrste
upravnih akata, ranije nije bio uspostavljen upravno-pravni odnos između organa i stranke, pa
je zadatak akta baš u tome da ga formira. Također, konstituivni upravni akt bio bi i onaj kojim
se mijenja upravno-pravni odnos koji je od ranije postojao. (Npr. Kada nadležni organ
državne uprave izda rješenje kojim dozvoljava izmjenu namjene stambenog porodičnog
objekta u stambeno poslovni objekata pa mijenja svoje ranije rješenje u kojem je
dispozicija sadržana u aktu dozvoljavala izgradnju stambenog porodičnog objekta.). Iz istih
razloga, konstitutivni upravni pojedinačni akt bio bi i onaj kojim prestaje neki pravni odnos

47
 koji je ranije postojao. (Npr. rješenje nadležnog organa uprave kojim se dozvoljava
prestanak obavljanja neke djelatnosti.).
U skladu sa onim što smo istakli, da konstitutivni upravni akti mogu razvrstati na akte
kojim se stvaraju upravno-pravni odnosi, odnosno, kojim se ti odnosi mijenjaju, ili koji na
osnovu ovih akata prestaju, odnosno, koji ukidaju postojeće upravno-pravne odnose, možemo
ili podijeliti na:
i. ovlaščujuće (favorabilne);
ii. obavezujuće (onerozne),
iii. rekonstruktivne, odnosno,
iv. dekonstitutivne,
Prva dva akta iz ove podjele, odnose se na akte kojima nastaje upravno pravni odnos,
kojim subjekt iz tog odnosa ili, stiče neko pravo ili, izvršava neku obavezu, dok se treći i
četvrti akt odnose na akte koji nešto mijenjaju u postojećem pravnom odnosu, odnosno, na
akte koji ukidaju postojeći pravni odnos.
b) deklarativne upravne akte
Deklarativni upravni pojedinačni aktgi su oni akti kojima se potvrđuje postojanje nekog
upravno-pravnog odnosa. To su, dakle, akti koji potvrđuju da su u konkretnom slučaju
ispunjeni zakonski uslovi za nastupanje određene pravne situacije i da ta situacija postoji, pa
se ovim aktima samo utvrđuju, a ne stvaraju pravni odnosi i pravne situacije. Iz toga razloga,
pravno dejstvo deklarativnih upravnih pojedinačnih akata je ex tune, što znači da oni važe
unazad, tj., od momenta kad su se stekle određene okolnosti koje su bile od uticaja na
stvaranje pravnog odnosa, a ne od momenta izdavanja upravnog akta. Očigledno je, da kod
deklarativnog upravnog akta već postoji određeni pravni odnos i zadatak je tog akta samo da
utvrdi njegovo poxstojanje, odnosno, da ga konstatuje. (Npr,.rješenje o sticanju prava na
penziju, predstavlja deklarativni pravni akt, jer se njim samo potvrđuje da je lice steklo pravo
na osnovu ispunjavanja uslova za penziju koji su propisani zakonom, a ne na osnovu akta).
3.Pozitivni i negativni upravni akti
Zavisno od toga da li je upravnim aktom proizvedena neka promjena u upravno-pravnim
odnosima ili nije, upravni akti se dijele na:
1. pozitivne upravne pojedinačne akte
Pozitivni su oni upravni akti koji proizvode neku promjenu u postojećim pravnim
odnosima, bilo da se tim aktima stvaraju novi odnosi, mijenjaju postojeći ili se ukidaju ili
nište postojeći pravni odnosi. Pozitivne akte ne treba miješati sa ovlaščujućim (favorabilnim)
upravnim aktima, jer je ovdje bitnmo da se prizvode promjene u pravnim odnosima, bez
obzira da li je to korist ili nije stranke (što je bilo bitno kod razlikovanja ovlaščujućih akata od
obavezujući upravnih akata), tako, naprimjer, pozitivan je akt o razrezu poreza, ali je on i
obavezujući za stranku, što znači da je i onerozan.
2. negativne upravne pojedinačne akte
Negativni upravni pojedinačni akti su oni pravni akti u kojima je sadržana izjava volje
nadležnog organa, da se odbije stvaranje bilo kakve promene u postojećim pravnim odnosima.
Ovi akti se najčešće donose povodom zahtjeva stranke, kada se zahtjev njen odbija u pogledu
priznanje nekog subjektivnog prava ili pravnog interesa. (Npr. u negativne upravne akte
spadaju akti kojima se odbija zahtjev za izdavanje dozvole za nošenje oružja, odbija zahtjev
za otvaranje zanatske radnje i dr.). Negativni upravni akti mogu biti doneseni i šutnjom
uprave. To je posebna vrsta upravnog akta kada nadležni organ nije povodom zahtjeva stranke
uopće odlučio, odnosno, nije donio rješenje u propisanom roku, pa stranka povodom njega
može izjaviti žalbu nadležnom organu kao da je povodom njenog zahtjeva donseno negativno
rješenje. Negativni upravni akti ne mogu steći pravnosnažnost.
29. Kakvi su to, i koje su vrste pravno vezanih akata?

2
Osnovna karakteristika pravno vezanih upravnih akata jeste u tome što pravna norma koja je
sadržana u aktu na imperativan način određuje kakvu radnju organ mora preduzeti, odnosno,
kakvo rešenje mora donijeti, ako su ispunjeni uslovi predviđeni pravnim propisom. To su
takvi akti kod kojih je zakonom unaprijed propisano da se oni imaju donijeti i kakva mora biti
njihova sadržina. Inicijativa za donošenje pravno vezanih akata i njihova sadržina zakonom su
unaprijed određeni (Npr., rješenje kojim se odobrava bavljenje određenom djelatnošću ako
subjekt ispunjava uslove koji su propisani zakonom.). To znači da se pravno vezani upravni
akti donose uvijek kada su ispunjeni uslovi sadržani u materijalno-pravnom propisu. Organ
uprave nema ovlaščenja da bira između više alternativa, nego je dužan da primijeni propis
koji na to upućuje, pa je njegovo ponašanje unapred određeno pravnim propisom i
konkretnim činjeničnim stanjem. Pravno vezani upravni akti. moraju imati onu sadržinu koja
je predviđena pravnim propisom. Najveći broj upravnih akta su pravno vezani upravni
akti (rješenja o odobrenjima).
30. Koji su to upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti?
Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti su akti koje nadležni organ donosi po
vlastitoj inicijativi (npr. rješenje inspekcijskog organa). Prilikom donošenja akata po
službenoj dužnosti, organ javne uprave pokrenuće postupak za donošenje upravnog akta po
sosptvenoj inicijativi (vlastitoj volji), uvijek kada to određuje zakon ili na zakonu zasnovani
propis ili kada utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba, radi zaštite
javnog interesa, pokrenuti upravni postupak i donijeti upravni akt po službenoj dužnosti. Kao
što vidimo, pod upravnim aktima koji se donose po službenoj dužnosti moraju se
podrazumijevaju akti koje organi javne uprave donose po svojoj inicijativi (Npr., upravni akt
kojim se oduzima imaocu oružja odobrenje za držanje i nošenje oružja; rješenje inspektora
kojim se vlasniku trgovinske radnje nalaže zatvaranje dok ne otkloni uočene nedostatke u
radu).
31. Izjava jače volje se daje na dva načina za upravno-pravne odnose?
Poznato nam je da upravni akt predstavlja jednostrani izraz jače volje državnog organa i da
njegova dispozicija upućuje na neko pravo ili neku obavezu. Izjava jače volje kojom se
uspostavlja upravno-pravni odnos može biti data na dva načina i to:
1. u pismenoj formi
Pravilo je da se upravni akt donosi u pismenoj formi, a samo izuzetno može se izdati i
usmeno.
Pisani akt se izdaje na papiru pisan kompjuterom ili pisaćom mašinom na jednom od tri
službena jezika u Bosni i Hercegovini.
2. u usmenoj formi
Upravni pojedinačni akt se donosi usmeno u slučajevima kada se radi o preduzimanju
izuzetno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog reda imira, te sigurnosti javnog poretka u cilju
otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg obima.
Organ koji je donio usmeno rješenje, ima pravo narediti njegovo administrativno izvršenje
bez odlaganja.
Također, po zahtjevu stranke organ koji je donio usmeno rješenje dužan ga je izdati u
pismenoj formi najkasnije u roku od osam dana od dana njegovog usmenog saopštavanja. Od
usmenog rješenja moramo razlikovat, usmeno objavljeno ili saopćeno rješenje. Kod njega se
ne radi o donošenju rješenja, nego samo o njegovom saopćavanju nakon usmene rasprave. U
tom slučaju, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja, a ne od dana njegovog
saopćavanja.
32. Objasnite jedno rješenje o glavnoj stvari?
Rješenje kao upravni akt kojim se odlučuje o glavnoj stvari (predmetu), u pravno tehničkom
smislu predstavlja odluku organa javne uprave kao što presuda u istom smislu predstavlja
odluku sudskog organa. Odluka koju organ donosi rješenjem vezana je za upravnu stvar koja

47
 može biti vezana za neko pravo ili neku obavezu, odnosno, zaštitu javnog intersa u nekom
konkretnom slučaju. Rješenje je autoritativni upravni akt koji se izdaje jačom voljom organa
državne uprave ili institutcije koja raspolaže javnim ovlaštenjima. Ono mora sadržavati svoje
sadržajne elemente i biti pravilno doneseno i na zakonu zasnovano.
Postoje i tzv., rješenja sa skraćenim obrazloženjem. To su takvi pojedinačni upravni akti
koji posjeduju sadržajne elemente kakve posjeduje i redovno rješenje, s tom razlikom što se
obrazloženje sastoji od tzv. „kratkog izlaganja zahtjeva stranke" i pozivanja na pravne propise
na osnovu kojih je stvar riješena. Ova vrsta rješenja se donosi ako se radi o jednostavnim
upravnim stvarima u kojima u postupku učestvuju dvije ili više stranaka, s tim da nijedna od
njih ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev stranke se uvažava.
Također, u pravnom prometu organa javne uprave mogu postojati rješenje koja uopće ne
sadrže obrazloženje, odnosno, kod kojih je jedini sadržajni elemenat dispozitiv u vidu
zabilješke u spisu.
Sto se tiče tzv. slobodnih upravnih akata, odnosno, akata koji se donose na osnovu
diskrecione ocjena, oni sadrže obrazloženje, osim kada je u javnom interesu zakonom ili
uredbom izričito predviđeno da se takav akt ne obrazlaže.
33. Šta sadrže zaključci u upravnim aktima?
Sve što je naprijed kazano za rješenje, gotovo da bi se moglo reći i za zaključak, uz napomenu
da je on, također, pojedinačni upravni akt kojim se odlučuje o pitanjima vezanim za postupak
donošenja upravnog akta. Ukoliko je dat u usmenoj formi, onda se radi o akcesornom aktu,
koji u potpunosti i nije upravni akt, jer ne sadrži sastavne djelove.
Kada se donosi u pismenoj formi, zaključak je nesumnjivo pojedinačni upravni akt koji
služi za odlučivanje o pitanjima koja se tiču samog postupka kada se radi pitanjima postupka
koja mogu biti od uticaja na ostvarivanje i zaštitu prava i interesa stranke.
Na kraju, u vezi zaključaka i rješenja, treba znati da, i jedni i drugi, predstavljaju
pojedinačne upravne akte koji su po formi potpuno jednaki. Uostalom, upravno pravo i ne
poznaje akte drugog naziva, niti druge namjene. Razlika između njih je u tome, što se
rješenjima odlučuje o glavnoj stvari u postupku, a zaključcima se upravlja postupkom. 120 Iz
prednjeg vidimo, da je razlika između rješenja i zaključaka samo procesne prirode, s tim što
je zaključak u upravnom postupku pojedinačni upravni akt akcesorne prirode.
34. Sadržajni elementi upravnih akata?
Naprijed smo naglasili da je pojedinačni upravni akt određen u formalnom i materijalnom
smislu. Upravni akt se donosi u pismenoj formi i mora sadržavati odgovarajuće sastavne
dijelove kao sadržajne elemente. Osnovni sadržajni elementi upravnog akta su:
1. uvod (konkretizacija predmeta i subjekata upravnog akta);
Uvod, odnosno, konkretizacija predmeta i subjekata između kojih se stvara upravno-pravni
odnos, prvi je sadržajni elemenat pojedinačnog upravnog akta. I on sam sadrži određene
obavezne dijelove, bez kojih bi upravni akt, bio, u najmanju ruku neuredan. Taj dio akta
sadrži: naziv izdavaoca upravnog akta, naziv subjekta (subjekata), odnosno, stranaka koje su
učestvovale u postupku, njihovih zastupnika i punomoćnika, upravnu stvar (predmet
upravnog postupka), pravnu normu, datum rješavanja upravne stvari, odnosno, datum
izdavanja upravnog akta. Ukoliko upravni akt izdaje organ kojim rukovodi inokosni organ,
tada se izdavaocem upravnog akta označava lice koje rukovodi tim organom. U slučaju da se
u svojstvu izdavaoca organa uprave javlja organ kojim rukovodi kolektivni organ (zborni
organ), tada se radi o aktu tog tijela i trebalo bi navesti sastav organa koji je donio odluku
navedenu u dispozitivu upravnog akta. Sto se subjekta koji, kao druga strana, učestvuje u
upravno-pravnom odnosu, ako se radi o jednom ili više lica, oni mogu biti označeni imenom i
prezimenom kao nosioci prava i obaveza, odnosno, ako u postupku učestvuje pravno lice, tada
je neophodno navesti zakonskog zastupnika koji to lice zastupa i predstavlja u postupku pred

2
državnim oragnima. Subjekti ne moraju biti uvijek označeni poimenično, pošto upravni akt
može biti i generalan, odnosno ne mora biti individualan.
Također, u slučaju da se u postupku pojavljuje zakonski zastupnik fizičkog lica, odnosno,
punomoćnik fizičkog ili pravnog lica, u uvodu se moraju naveti imena zastupnika, odnosno,
punomoćnika. Nakon navođenja podataka donosioca upravnog pojedinačnog akta (adresanta)
i lica kojem je akt namijenjen (adresata), u uvodni dio akta se upisuje upravna stvar (predmet
upravnog postupka), a nakon toga, u akt se unosi pravna norma koja ovlašćuje organ javne
uprave da izda upravni akt, kao i datum rješavanja upravne stvari.
2. dispozitiv (odlučenje o pravnoj stvari, odluka, rješidba i si.);
Srž sadržaja svakog upravnog akta, nesumnjivo je, ipak, njegov dispozitiv (izreka),
odnosno, odluka (rješidba) kojom se rješava predmet upravnog postupka, tj., upravna stvar.
Dispozitiv je najvažniji dio upravnog akta koji također, sadrži sastavne dijelove kao
njegove obavezne sadržajne elemente. U njega se upisuje autoritativna i jednostrana izjava
volje organa javne uprave kojom se rješava konkretni slučaj povodom određenog upravno-
pravnog odnosa (Npr., odobrava se licu N.N. iz Sarajeva da može pristupiti izgradnji
stambenog porodičnog objekta na zemljištu označenom kao...). U pitanju je odluka organa
javne vlasti kojom se subjektu omogućava sticanje nekog subjektivnog prava, ili mu se
nameće neka dužnost, odnosno, vrši zaštita nekog pravom zaštićenog interesa. Ona treba da je
kratka, jasna i precizno izražena u pisanom obliku, tako da ne stvara nikakvu nejasnoću ili
konfuziju u pogledu sadražaja odluke o meritumu. Nakon odluke, dispozitiv sadrži
odluku o troškovima, postupka, zatim naznačenje da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, te,
eventualno, dodatke upravnom aktu.
3. Obrazloženje upravnog akta;
Nakon dispozitiva koji je najvažniji sadržajni dio upravnog akta, slijedi obrazloženje koje
ima sasvim drugi karakter, jer se preko njega učvršćuje načelo zakonitosti, zatim,
omogućava kontrola upravnog akta i daje uporište za preduzimanje pravnih radnji u
cilju njegovog pobijanja itd. Bez obzira što obrazloženje u formalnom smislu ne zahtjeva
izričito nabrajanje obaveznih sastavnih dijelova, ono te dijelove, ipak, sadrži u redoslijedu
koji ćemo istaći. Na početku dispozitiva, navodi se kratak sadržaj zahtjeva stranaka kao
subjekata u upravnom postupku, ukoliko se postupak vodi po zahtjevu stranke. Ukoliko je
postupak pokrenut po službenoj dužnosti, dovoljno je da se na početak dispozitiva unese ta
činjenica koja je bila odlučujuća za vođenje upravnog postupka. Nakon toga, potrebno je
navesti dokaze koji su bili predloženi i koje je organ proveo, odnosno, razloge zbog kojih
neke dokaze nije uzeo u razmatranje, odnosno, potrebno je dati ocjenu izvedenih
dokaza kao i njihovu povezanost ,. pojedinačno i međusobno. Na osnovu izvedenih
dokaza utvrđuje se činjenično stanje i izvodi zaključak koji je komplementaran materijalnoj
pravnoj koja je bila osnov za dispoziciju koja je sadržana u dispozitivu.
4. uputstvo o pravnom lijeku (pravna pouka);
Obavezni sadržajni elemenat pojedinačnog upravnog akta jeste i „pouka o pravnom
lijeku", odnosno, „uputstvo o pravnom lijeku" kojim se strankama kno subjektima upravnog
postupka daje pravo, da po zakonu mogu koristiti određeno pravno sredstvo (pravni lijek)
protiv odluka (rješenja i zaključaka), donesenih od strane organa javne uprave u upravnom
postupku. Pojedinačni upravni akt ne sadrži uputstvo ukoliko se radi o vanrednim pravnim
lijekovima (obnova postupka, zahtev za zaštitu zakonitosti itd
U upravnom postupku, prema odredbama ZUP-a, svako pismeno rješenje mora sadržavati,
pored ostalog, uputstvo o pravnom sredstvu (pravnom lijeku) koje može biti upotrebljeno
protiv tog rješenja. On predstavlja sredstvo kojim se stranka obavještava o postojanju prava
na žalbu, odnosno, o pravu na pokretanje upravnog spora ili drugog postupka pred sudom.
Ukoliko se protiv rješenja može izjaviti žalba, u pravnoj pouci se navodi kome se ona
izjavljuje. Radi se o većem organu od onoga koji je odlučivao u pravom stepenu, tj., o organu

47
 koji je donio upravni akt koji se žalbom osporava. Uputstvo o pravnom sredstvu, također,
sadrži kome se, u kom roku i sa kolikom taksom predaje, kao i to da li se može izjaviti na
zapisnik. Za razliku od podnošenja ili izjavljivanja, predaja žalbe podrazumijeva postupak
kojim se žalba uručuje organu koji je rješavao u prvom stepenu, tj., donosiocu upravnog akta.
Ukoliko se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu o pravnom sredstvu,
obavezno se navodi kojem se sudu tužba podnosi i u kojem roku se predaje, a kad se može
pokrenuti neki drugi postupak pred sudom, tada se navodi taj sud kod kojeg se postupak
pokreće i u kojem roku se pokreće.
U slučaju da je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po propisima, a
može u roku od osam dana tražiti od organa koji je donio rješenje da isto ispravi. U takvom
slučaju rok za žalbu odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rešenja.
Kada je protiv rešenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv toga
rešenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče
od dana saznanja stranke da se žalba može podnijeti, odnosno, od dana dostavljanja rješenja
suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije prije toga već pokrenula
upravni spor.
Ne smatra se sadržajnim elementom zaglavlje upravnog akta (rješenja ili zaključka) koje
sadrži službeni naziv organa javne uprave, broj pod kojim je akt zaveden u djelovodnik
predmeta i akata (djelovodni protokol, odnosno, službenu evidenciju organa u koju su upisani
akti koje izdaje organ javne uprave), kao i datum koji se stavlja na upravni akt na dan kada je
on sačinjen. Sadržajni elementi upravnog akta određeni su prema njegovim osobinama,
odnosno, obilježjima koja smo ranije naveli. U svim njegovim pojedinim dijelovima, organ
javne uprave kao izdavalac akta mora dobro paziti da akt sadrži sve potrebne elemente kako
bi bio pravno ispravan.
35. Dodatci u upravnom aktu?
Govoreći o sadržajnim elementima pojedinačnog upravnog akta (rješenje ili zaključak),
istakli smo da dispozitiv može sadržavati i određene dodatke upravnom aktu koji,
istina, nisu obavezni sastavni dijelovi, ali, koji u određenim situacijama to mogu postati.
Dodatci upravnom aktu mogu biti:
1. uslov
Uslov je buduća i neizvesna okolnost od čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi nastanak
pravnih dejstava posla ili prestanak pravnih dejstava koja je pravni posao proizveo. (Npr.,
biće plaćen porez na djelatnost ukoliko obveznik ostvari prihod veći od 25.000 KM, biće
zaključen kupoprodajni ugovor između prodavca i kupca za kupoprodaju kuće, ukoliko kupac
dobije kredit, ugovorom o poklonu poklonodavac poklanja, a poklonoprimac prima poklon,
uz uslov da u slučaju, nastupanja smrti poklonoprimca prije nego što umre poklonodavac,
poklon bude vraćen poklonodavcu.). Iz prednjih primjera vidimo da uslov dolazi u obzir
ukoliko se dejstvo pravnog posla podredi nekoj budućoj okolnosti čije je nastupanje
neizvjesno. To znači, da je uslov takav dodatak upravnom aktu kojim se čini zavisnim
njegovo djelovanje o nekoj budućoj okolnosti čiji je nastup neizvjestan. Uslovi se dijele na:
a) Odložni uslov
Kada je u upravnom aktu sadržan suspenzivni uslov, upravni akt ne proizvodi nikakvo
dejstvo dok ne nastupi određeni događaj, odnosno, dok ne nastupi određena okolnost koja je
postavljena kao uslov (Npr., nadležni organ uprave izdaće odobrenje za obavljanje određene
djelatnosti, nakon što poslovna prostorija bude dovedena u stanje da odgovara propisanim
uslovima iz pravilnika o ispunjavanju potrebnih higijenskih, tehničkih i ostalih uslova za
obavljanje djelatnosti).
b) Raskidni uslov
Kod raskidnog uslova, akt stupa na snagu odmah, ali njegovo pravno dejstvo prestaje
nastupanjem predviđenog događaja ili okolnosti koje su postavljene kao uslov. U torn slučaju

2
nije potrebno donositi novi upravni akt (ako se takav akt i donese, on ima deklarativno
dejstvo).
Pored ove podjele, postoji podjela na: potestativne, kauzalne, odnosno, mješovite uslove,
zavisno od toga da li nastupanje uslova zavisi od volje adresata (potestativni) ili ne zavisi od
njegove volje (kauzalni) ili i jedno i drugo (mješoviti uslovi). Kao što vidimo, potestativan je
onaj uslov koji zavisi od volje jednog od učesnika pravnog posla. (Npr., neko se obvezuje da
prijatelju posudi novac na znjam ukoliko zajmoprimac kupi vozilo tačno određene marke,
odnosno, otac poklanja automobil sinu pod uslovom da odustane od ženidbe). Kauzalan je
onaj uslov koji ne zavisi od volje ni jedne ni druge strane, već od slučaja, ili zavisi isključivo
od volje nekog trećeg. (Npr., kupuje se vozilo pod uslovom da kupac dobije novac na
kladionici ili na lutriji, ili da mu bude odobren kredit koji je tražio, ili da dobije naslijede). '
Mješovit uslov jeste onaj koji, istovremeno, zavisi od volje učesnika pravnog posla
(nasljednika ili legatara) i volje nekog trećeg (ili objektivnih okolnosti). (Npr., poklanja se
kuća, s tim da se poklonoprimac oženi određenom djevojkom).
Postoji, također, podjela na odložne i raskidne uslove. Odložan ili suspenzivan uslov je
onaj koji dejstva pravnog posla odlaže i njihovo nastupanje čini neizvjesnim (Npr., kupovina
pod uslovom da kupac dobije kredit). Već u fazi neizvjesnosti (u navedenom primjeru, dok
još nije odlučeno o kreditu) stranke su vezane ugovorom, te se nijedna ne može jednostavno
povući. Pravo koje je predmet ugovora i dalje pripada prenosiocu (on je vlasnik, povjerilac).
Prodavač (vlasnik) i dalje uživa stvar, a može preduzimati i akte raspolaganja, samo je
njihova sudbina neizvjesna i zavisi od toga da li će se uslov ostvariti ili ne; za sve to vreme
sticalac prava još nije titular samog prava, te ga ne može vršiti (upotrebljavati stvar, naplatiti
potraživanje), ali može (kao imalac »eventualnog prava«, »prava u začetku«) preduzimati
radnje za očuvanje prava (npr., prekinuti rok zasta-relosti odn. održaja), kao i raspolagati
njime, samo je sudbina ovih akata neizvjesna i zavisi od ostvarenja uslova. Ukoliko ne dođe
do ostvarenja odložnog uslova (u navedenom primjeru, ako ne bude odobren kredit), smatra
se da posao nije ni bio zaključen. Prema tome, raspolaganja koja je u međuvremenu vršio
prenosilac važe, konsoliduju se (bez obzira na savjesnost trećeg), dok raspolaganja pribavioca
ne važe, smatra se da ih nije ni bilo. Ostvarenjem uslova (u navedenom primjeru, odobrenjem
kredita) pravni posao proizvodi dejstva na koja je bio upravljen, pravo prelazi na pribavioca, a
raspolaganja koja je vršio u međuvremenu konsolidovana su i postala konačna (dok
prenosiočeva raspolaganja padaju). Prema pravnoj teoriji i pravnoj praksi, ostvarenje
odložnog uslova ima povratno dejstvo, što se ogleda u slijedećim pravilima: (a) ugovor važi
odmah po zaključenju i nijedna stranka se ne može jednostrano povući; (b) povećanje
vrijednosti stvari po zaključenju ugovora je u korist pribavioca; (c) akti raspolaganja učinjeni
od strane prenosioca padaju.
Posao modifikovan raskidnim uslovom (npr. prodaja sa pravom otkupa) proizvodi dejstva
na koja je bio upravljen (pravo prelazi na pribavioca) i u tom pogledu nema neizvjesnosti, ali
je neizvjesno da li će ta dejstva opstati, da li su definitivna. To znači, da ako se uslov ostvari,
stečeno pravo se gubi, pribaviočevi akti raspolaganja (npr. dalja prodaja) padaju, pravo se
vraća prenosiocu, a akti raspolaganja koje je on u međuvremenu činio konsoliduju se i važe.
2. rok
Rok (term, terme, frist), je dodatak upravnom aktu koji je jako sličan uslovu. Rok postoji i
primjenjuje se, kako u međunarodnom, tako i u unutrašnjem pravu. U međunarodnom pravu,
najčešće se za rok veže neki datum na koji ističe važnost nekog međunarodnog ugovora,
datum do kojega treba izvršiti neku činidbu ili datum do kojega može trajati neko stanje (npr.
mandat, starateljstvo, boravak itd.). Također, to može biti neko vremensko razdoblje kojim se
može odrediti važenje međunarodnog ugovora ili nekog odnosa, a da se uopće i ne navodi
određeni datum, (Npr., da će ugovor biti na snazi dvadeset godina, s tim što se u času
stipuliranja ne zna se kada će ugovor stupiti na snagu.).

47
 Rokovi u unutrašnjem, posebno, upravnom pravu predstavljaju protek vremena čijim
nastupanjem pravni posao počinje da proizvodi pravno dejstvo (odložni rok) ili prestaje da
proizvodi pravno dejstvo (raskidni rok). Na taj način, rokovima se modifikuju redovna dejstva
pravnog posla koja se odnose za određeni protek vremena za koji je vezan nastanak ili
prestanak nekog upravno-pravnog odnosa, odnosno, dejstvo pravnog akta. Zahvaljujući
rokovima, ili tek počinje dejstvo upravnog akta (suspenzivni uslov), ili, pak, tada prestaje da
važi pojedinačni upravni akt (raskidni rok). (Npr., suspenzivni uslov postoji u slučaju kada se
upravnim aktom nalaže, da se licu isplati suma nakon 6 (šest) mjeseci, a raskidni uslov postoji
kada se izda odobrenje za građenje na rok od l (jedne) godine, pa u tom roku lice ne započne
sa izgradnjom). Primjena rokova u upravnom postupku, veoma je značajna, s obzirom da oni
predstavljaju određen vremenski razmak u kojem se neka procesna radnja može preduzeti,
odnosno prije čijeg isticanja se ona ne može preduzeti.
Razlika između uslova i roka je u tome što kod roka ne postoji neizvjesnost u pogledu
nastupanja događaja, jer razlozi sigurno nastupaju, dok uslovi ne moraju uvijek nastupiti.
3. nalog (namet, modus)
Nalog je takav dodatak upravnom aktu kojim se stranci nalaže da izvrši određenu radnju,
ali izvršenje ili neizvršenje te radnje nije vezano sa pravnim dejstvom upravnog akta. Ako lice
ne izvrši određeni nalog, rješenje ne prestaje da važi, nego organ javne uprave ima pravo da
pristupi prinudnom izvršenju naloga. Stoga, uslov i nalog izazivaju različite pravne
posljedice.
4. pridržaj opoziva
Pridržaj opoziva predstavlja dodatak upravnom aktu kojim se određuje da će se akt
opozvati u slučaju kada nastupe određene okolnosti. Ovaj je dodatak veoma sličan raskidnom
sulovu, ali se od njega razlikuje po time što ne nastaje po pravu (ipso jure) nego je, da bi se
primijenio, potrebno izdati posebno rješenje (novo rješenje) kojim se utvrđuje opozivanje
ranijeg pojedinačnog upravnog akta.
36. Na koje načine prestaje važenje upravnog akta?
Važenjem pojedinačnog upravnog akta proizilaze posljedice za subjekte upravno-pravnog
odnosa koje se manifestuju u stvaranju prava i izvršavanju obaveza. Onog momenta kada
prestane važenje upravnog akta, prava i obaveze prestaju, ali to ne znači da prestaju pravne
posljedice koje je akt proizveo.127
Postavlja se pitanje, šta dovodi do prestanka upravnog akta, odnosno, koji razlozi do toga
dovode?
Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, moramo se na trenutak prisjetiti na uslove koji su
vezani za nastanak upravnog akta, pa pokušati pronaći neku korelaciju između ovih dviju
relacija. Pri tome, neophodno je u svakom momentu imati u vidu obilježja upravnog akta, pa
tek onda definisati uslove za njegov nestanak. Kad sve ovo imamo u vidu, nesporno je da
uslovi koji važe za nastanak upravnog akta, nisu isti onim koji važe za njegov prestanak,
zahvaljujući, prije svega, činjenici da upravni akt nastaje djelatnošću organa javne uprave
(jednostranost) koja je izraz njegove jače volje (autoritativnost). U tom, smislu, vidimo da se
voljni faktor državnog organa i institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima ispoljava kao
subjektivan kriterij za izdavanje upravnog akta. Nasuprot tome, kod prestanka upravno-
pravnog odnosa, osim subjektivnih razloga koji se ispoljavaju jačom voljom organa javne
uprave, postoje i neki objektivni razlozi koji mogu dovesti do prestanka važenja upravnog
akta.
Iz svega, možemo zaključiti da je prestanak važenja upravnog akta vezan za slijedeće
razloge:
• Upotreba ovlašćenja i izvršenjem obaveze iz upravnog akta;
• Nastupanjem raskidnog uslova, odnosno, raskidnog roka;
• Odricanjem od ovlaščenja ili propuštanjem određenog roka;

2
 • Smrću adresata kao nosioca strogo ličnih prava i obaveza;
• Propašću stvari;
• Stavljanjem van snage upravnog akta (poništavanjem, oglašavanjem
ništavim i ukidanjem);
• Donošenjem suprotnog akta;
• Donošenjem zakona kojim se zabranjuje vršenje određene djelatnosti.
a) Upotreba ovlašćenja i izvršenje obaveze ik pojedinačnog upravnog akta;
Upotrebom ovlašćenja koje je sadržano u pojedinačnom upravnom aktu (konzumiranjem
subjektivnih prava iz upravno-pravnog odnosa koji je nastao upravnim aktom), odnosno,
izvršenjem obaveze (dužnosti) sadržane u aktu, prestaje važenje pojedinačnog upravnog akta.
(Npr., prestanak važenja upravnog akta upotrebom ovlaščenja, vezan je za postupanje,
odnosno, primjenu akta kojim je neko stekao pravo građenja stambeno-poslovnog objekta.).
Stranka, na osnovu takvog upravnog akta više ne može izgraditi još jedan objekat, jer je njeno
subjektivno pravo građenja prestalo izgradnjom za koju je dobijeno odobrenje za građenje.
Također, u vezi sa prestankom važenja pojedinačnog upravnog akta izvršenjem obaveze
sadržane, upravni akt prestaje kada stranka dobrovoljno postupi po njemu. (Npr., kada stranka
izvrši plaćanje poreza koji joj je određen rješenjem poreskog organa, tada taj akt prestaje da
važi.)
b) Nastupanjem raskidnog uslova, odnosno, raskidnog roka;
Upravni akt prestaje da važi i nastupanjem raskidnog uslova, odnosno, raskidnog roka.
(Npr. rješenje kojim se nekom licu dodjeljuje stalna socijalna pomoć u vidu novčane naknade
zbog toga što njegova porodica nema nikakvih sredstava za izdržavanje, prestaće važiti
ukoliko se neko od članova porodičnog domaćinstva zaposli i porodica stekne stalni izvor
prihoda.). U ovom slučaju nastupio je raskidni uslov, jer je stalna socijalna pomoć isplaćivana
dok porodica nuije stekla neki stalni izvor primanja.
U drugom slučaju, kada upravni akt prestane da važi nastupanjem raskidnog roka, radi se
proteku vremena koje je određeno u aktu u kojem stranka ima neko subjektivno pravo ili
pravno ovlaštenje. Nakon isteka roka koji je određen u upravnom aktu to pravo prestaje, a
samim tim prestaje pravno važenje i upravnog akta kojim je ono bilo ustanovljeno. (Npr.,
rješenje kojim je nekom licu utvrđeno pravo na novčanu naknadu za vrijeme privremene
nezaposlenosti, a najduže za period od godinu dana, prestaje istekom toga roka.).
c) Odricanjem od ovlaščenja ili propuštanjem određenog roka;
Upravni akt koji sadrži ovlaščenje prestaje da važi ako se to lice odrekne tog ovlaščenja ili
se njime ne posluži u određenom roku. Odricanje od određenog prava (ovlašćenja) može biti
izričito ili prećutno. Bez obzira o kakvom odricanju se radi, stranka gubi prava koja su joj
proizillazila iz upravnog akta, a samim tim i akt prestaje da važi. (Npr., rješenje o davanju
urbanističke saglasnosti prestaje da važi godinu dana od dana izdavanja ukoliko stranka u tom
roku nije dobila odobrenje za građenje.)
d) Smrću adresata kao nosioca strogo ličnih prava i obaveza;
Upravni akt prestaje da važi smrću adresata, ako se radi o strogo ličnim ovlaščenjima i
dužnostima. Smrt je faktička činjenica prestanka života čovjeka, čime on gubi svoju pravnu
sposobnost kao i druga svojstva koja mu kao subjektu prava (nosiocu prava i obaveza)
pripadaju. Radi se o strogo ličnim pravima koja su neprenosiva i vezana su, isključivo, za
čovjekovu ličnost. (Npr., takvo jedno strogo lično pravo jeste rješenje kojim nadležni državni
organ dozvoljava nekom licu nabavku, držanje i nošenje oružja. Mada ovo pravo može
prestati i zbog nekih drugih razloga koji, također, imaju za posljedicu prestanak važenja
upravnog akta, smrću lica na čije ime je izdato odobrenje, prestaje važenje upravnog akta i to
pravo je neprenosivo na njegove nasljednike. Kao što smo napomenuli, to je iz razloga što se
radi o ličnim pravima koja su neprenosiva, odnosno, odobrenje za posjedovanje oružja vezano
je za svojstva određene ličnosti koja ne moraju biti i svojstva njegovog najbližeg srodnika. To

47
 znači, ako je otac bio, po svojim osobinama, podoban za nošenje oružja, ne znači da i njegov
sin ima ista svojstva koja se traže za izdavanje odobrenja.).
e) Propašću stvari
Ako je upravni akt donesen povodom neke stvari, njegovo pravno važenje prestaje
propašću te stvari. Upravno-pravni odnos koji nastaje jačom voljom državnog organa,
odnosno, institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima, a materalizuje se donošenjem
upravnog akta kojim se rješava o pravu, obavezi ili pravnom interesu subjekata kao učesnika
u postupku povodom nekog pravnog objekta. Kao što znamo subjektivno pravo predstavlja
ovlašćenje subjekta prava da na osnovu pozitivno-pravne norme, tj., na osnovu objektivnog
prava (prava u objektivnom smislu), ostvari neko pravo na pravnom objektu 129 Sljedsrveno
tome, obaveza se može sastojati u činjenju ili trpljenju, što je opet vezano za ljudske radnje.
Subjektivno pravo, također, može biti privatno ili javno, zavisno od toga da li se ovlašćenja
pravnog subjekta odnose na drugog pravnog subjekta (građanin, fizičko lice, pravno lice itd),
ili se odnose na državu kao nosioca suverene vlasti.
Propast stvari predstavlja faktičku činjenicu i, ukoliko od njenog postojanja zavisi
postojanje pravnog odnosa, tada će, njenom propašću taj pravni odnos biti doveden u pitanje.
(Npr., ako nadležni organ upravnim aktom odobri obavljanje javnog taxi prevoza, pa vozilo
bude uništeno u saobraćajnoj nezgodui, a ukoliko nosilac djelatnosti ne nebavi drugo, upravni
akt će prestati da važi.).
f) Stavljanjem van snage upravnog akta (poništavanjem, oglašavanjem ništavim i
ukidanjem)
Upravni akt prestaje da važi kada ga nadležni organ stavi van snage, bilo da ga poništi,
oglasi ništavim, ili ukine. U slučaju poništavanja ili oglašavanja rješenja ništavim, ono
prestaje da važi od momenta njegovog donošenja, čime prestaju sve pravne posljedice koje je
akt proizveo od momenta njegovog donošenja (ex tune), dok u slučaju ukidanja upravnog
akta, zadržavaju se sve pravne posljedice koje su nastupile do momenta stavljanja akta van
snage (ex nunc).
g) Donošenjem suprotnog akta;
Upravni akt može prestati u slučaju kada organ javne uprave donese tzv. „suprotni"
(kontrarni) akt kojim se, donošenjem novog akta od strane upravnog organa mijenja upravno-
pravni odnos koji je ranijim aktom bio uspostavljen. Do toga može doći u slučaju kada se
promijene činjenične ili pravne okiolnosti koje su bile od uticaja za donošenje ranijeg akta
koji prestaje da važi.130 Nije moguće donošenje suprotnog upravnog akta od strane organa
javne uprave, nezavisno od postojanja propisa koji takvo što omogućava. Promjena
činjeničnih okolnosti, sama po sebi, ne ovlašćuje organe uprave da povlače raniji upravni akt
bez jasnih razloga na koje upućuje suprotni upravni akt. To ne znači opozivanje upravnog
akta, jer ono ima za posljedicu njegovo stavljanje van snage (poništenje ili ukidanje). Pravna
snaga suprotnog upravnog akta, stvara situaciju kojom prestaje jedan pravni odnos koji je
ranije postojao. Samim tim, prestaje i važenje ranijeg upravnog akta, a uspostavlja se novi,
prema činjeničnim i pravnim okolnostima koje su bile od utiacaja na njegov nastanak.
Očigledno, autoritet organa javne uprave, ipak, nije takav da može samostalno stvarati razloge
i uslove za donošenje suprotnog akta, nego ti razlozi mogu biti vezani takvim promjenama
činjeničmnih i pravnih okolnosti, zbog kojih zakon dozvoljava donošenje suprotnog upravnog
akta.
h) Donošenjem zakona kojim se zabranjuje vršenje određene djelatnosti.
Upravni akt može prestati kada se zakonom zabrani vršenje određene djelatnosti, pa se
istovremeno proglašavaju ukinutim i sva rješenja koja su bila donesena u vršenju takve, sada,
zabranjene djelatnosti. Smatramo kako nije sporno, da raniji zakoni i opći akti (opće norme),
u načelu, djeluju pro futuro i na njih se može primijeniti pravno pravilo: lex prospicit non
respicit (zakon gleda unaprijed, a ne unazad), što znači da oni nemaju povratnu snagu. Oni

2
ureduju određene upravno-pravne odnose koji će nastati nakon što zakon stupi na pravnu
snagu. (Npr., zabrana obavljanja djelatnosti uzgoja peradi radi sprečavanja širenja zarazne
bolesti, zabrana uvoza žive stoke i sl.).
37. Koji su to nezakoniti upravni akti?
Polazeći od načela zakonitosti kao jednog od najvažnijih i osnovnih načela rada državnih
organa uprave, upravni akti moraju biti zakoniti. To znači da u njima mora biti pravilno
primijenjen materijalni zakon, te da moraju biti doneseni po zakonom predviđenom postupku.
Nezakoniti su oni upravni pojedinačni akti u kojima je povrijeđen, bilo materijalni, bilo
formalni (procesni) zakon ili drugi na zakonu zasnovani pravni propis. To su akti koji sadrže
pravne greške koje ih čine nezakonitim. Nesumnjivo, u pitanju je najteža vrsta grešaka koje se
mogu pojaviti u radu upravnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima
prilikom donošenja upravnih akata. Prema stepenu nezakonitosti, nezakoniti upravni akti
dijele se na:
a) rušljive i
b) ništave upravne akte.
a) Rušljivi (oborivi) upravni akti
Upravni akti koji sadrže određene nedostatke, ali koji nisu takve prirode da predstavljaju
povrede zakona koje povlače ništavost, mogu biti poništeni. Nezakonitost u rušljivim
upravnim aktima može biti u vidu lakših ili manje teških povreda zakona, ali to ne ne znači da
oni zbog toga moraju obavezno biti stavljeni van snage. Jedna ili više pravnih povreda u
aktima koje mogu, ali i ne moraju dovesti do njihovog stavljanja van snage mora prethoditi
zvanična provjera od strane nadležnog organa.
Stoga, oni mogu ostati na snazi ako se takva provjera ne učini ili, ako se protiv njih
blagovremeno ne upotrijebi neko pravno sredstvo (redovno ili vanredno), ili se takvo sredstvo
upotrijebi, ali se ne uspije upravni akt staviti van snage. Poslije isdteka roka u kojem se
njihova rušljivost može isticati i u kojem se oni mogu uklanjati zbog sadržine nezakonitosti,
dobijaju status zakonitih upravnih akata.
Zbog zadržavanja svoje pravne snage ovi akti postaju pravosnažni i neoborivi.
Razlozi oborivosti upravnih akata koji mogu biti teže i lakše prirode dijele se:
• formalno-pravne razloge i
• materijalno-pravne razloge
Formalno-pravni razlozi su: i) nenadležnost, ii) nedostatak ovlaščenja službenog lica, iii)
nedostaci u vezi sa organom javne uprave koji donosi upravni akt;
Materijalno-pravni razlozi kao što su: i) povreda materijalnog prava, ii) prekoračenje
ovlaščenja, odnosno, zloupotreba ovlaščenja.
1. Formalno pravni razlozi
U pitanju je formalna greška koja se tiče samog akta, kao i greška u postupku donošenja
kojih upravnog akta ili postupka sprovođenja njegovog izvršenja. Pri tom je naročito
potrebno praviti razliku između bitnih i nebitnih grešaka. Nebitna greška jeste ona koja
očigledno ne utiče na sadržinu akta. Kad bi se i takva greška uzela u obzir zapalo bi se u
preveliki formalizam, a i sadržinski ispravan akt postao bi nezakonit zbog neke sitne,
beznačajne formalne greške.
2. Greška u činjeničnom stanju
Greška u činjeničnom stanju može biti trojaka: a) da u aktu u kome je zbog obaveze
obrazloženja trebalo navesti činjenično stanje, to nije uopće učinjeno; b) da navedeno
činjenično stanje ne pokriva ono što zakon (pravni propis) traži za konkretan slučaj, ili da je iz
utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak o čitavom činjeničnom stanju; i c) da su
činjenice pogrešno ili nepotpuno utvrđene, odnosno, netačno prikazane, ili da ono što se
navodi kao činjenično stanje ne odgovara faktičnom stanju stvari.
3. Povreda materijalne sadržine zakona (pravnog propisa)

47
 Tu je akt po svojoj sadržind nezakonit. Potvrda zakona može biti u tome: a) da donosilac
akta uopće ne primijeni određeni propis koji je trebalo primijeniti (iz neznanja ili namjerno),
ili primijeni propis koji se nije mogao ili nije smio primijeniti; i b) da uzme u obzir ispravan
propis, ali da ga pogrešno protumači.
Rušljivi, odnosno, oborivi nezakoniti upravni akti mogu se napadati i poništavati u
instancionom postupku (povodom žalbe), u upravno-sudskom postupku, te vanrednim
pravnim sredstvima.
Kod vanrednih pravnih sredstava, radi stavljanja van snage oborivih upravnih akata u
zakonu postoji rok za njihovu upotrebu, s tim što bez ikakvog roka, neko rušljivo rješenje
može biti obarano vanrednim pravnim sredstvima u slijedećim slučajevima: i) u slučaju
obnove postupka zbog toga što je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza
svjedoka, vještaka; ii) ako je došlo kao posljedica krivičnog djela iii) ako se rješenje zasniva
na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili privrednom prestupu, a presuda je ukinuta; iv)
ako se rješenje zasniva na nekom prethodnom pitanju koje je riješeno pravosnažno drugačije
od strane nadležnog organa.
b) Ništavi upravni akti
To su takvi upravni akti koji sadrže bitne nedostatke koji predstavljaju najteže povrede
pravnih pravila. U pitanju su povrede načela zakonitosti koji dovode do nemogućnosti
osnaženja upravnih akata, odnosno, konvalidacije, bez obzira na protek vremena.P.
Dimirrijević navodi, da su bitni nedostaci u upravnom aktu «l.nedostaci koji su specijalnim
zakonskim propisima predviđeni kao osnovi ništavosti i 2.nenadležnost organa».
Oglašavanje upravnog akta ništavim provodi se, bilo po prijedlogu stranke, bilo po
službenoj dužnosti. Bez obzira na inicijativu za uklanjanje ništavih upravnih akata iz pravnog
prometa, oglašavanje uvijek djeluje unatrag - ex tune, ti. od momenta kada je donesen upravni
akt koji se oglašava ništavim. ZUP navodi pet slučajeva ništavosti rješenja i to: i) rješenje
koje je u upravnom postupku doneseno iz stvari koje spadaju u sudsku nadležnost, odnosno iz
stvari o kojima se uopće ne može rješavati u upravnom postupku; ii) rješenje koje bi svojim
izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu; iii) rješenje čije
izvršenje uopće nije moguće; v) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na
koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prešutno pristala i vi) koje sadrži nepravilnost
koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Oglašavanje
rješenja ništavim vrši se deklarativnim upravnim aktom i to u bilo kojem stadiju upravnog
postupka.
38. Zašto je upravni akt ništavan?
To su takvi upravni akti koji sadrže bitne nedostatke koji predstavljaju najteže povrede
pravnih pravila. U pitanju su povrede načela zakonitosti koji dovode do nemogućnosti
osnaženja upravnih akata, odnosno, konvalidacije, bez obzira na protek vremena. P.
Dimitrijević navodi, da su bitni nedostaci u upravnom aktu «l.nedostaci koji su specijalnim
zakonskim propisima predviđeni kao osnovi ništavosti i 2.nenadležnost organa».
39. Kako se dijele materijalni akti?
Najrealnija je podjela materijalnih akata ona koja ih dijeli na četiri grupe i to: 1.
Dokumentovanje, 2. Obavještavanje, 3) Primanje izjava i 4. Ostali materijalni akti uprave;
1) Dokumentovanje - to su takvi materijalni akti kojima organi uprave bilježe razne
pojave, svojstva, druge činjenice i pružaju podatke o tim pojavama, svojstvima i činjenicama.
U užem smislu, u materijalne radnje dokumentovanja spada evidentiranje činjenica i vođenje
propisanih evidencija. Stoga, ove kate možemo podijeliti u dvije osnovne grupe i to:
a) akte evidencije i
b) uvjerenja;
a) Aktima evidencije smatraju se materijalne radnje uprave kojima se evidentiraju (vrši
upis) određeni podaci u evidencijama koje je organ uprave dužan uredno voditi. Stoga,

2
očigledno evidentiranje je formalizovana upravna radnja koja predstavlja realni akt. (Npr.,
vođenje propisanih evidencija u koje se evidentiraju promjene u vezi sa građanskim stanjima,
kao što su evidencije koje se vode u matičnim knjigama rođenih,umrlih i vjenčanih lica,
knjigama državljana itd. Bez obzira što evidencije vodi državni organ uprave i što se na
osnovu njih izdaju uvjerenja o činjenicama o kojim se vodi evidencija, ne radi se o upravnim
aktima, jer oni ne stvaraju normu, niti izazivaju neposredni pravni učinak.
b) Uvjerenja vjerodostojne činjenice iz evidencija koje se vode os strane državnog organa
uprave. ZUP poznaje dvije vrste uvjerenja i drugih isprava, kao što su:
a) ona uvjerenja koja se izdaju na osnovu javnih evidencija (činjenice upisane u njih
smatraju se tačnim. To je zakonska oboriva pretpostavka - presumpcija.
b) druga vrsta uvjerenja, jesu ona koja se izdaju nakon vođenja postupka i utvrđivanja
činjenica na osnovu kojih se izdaje uvjerenje, samo prva vrsta uvjerenja imaju svojstvo
tačnosti i istinitosti. Tu spadaju i potvrde kojima se ovjeravaju potpisi, rukopisi i prepisi.
Bez obzira o kojim materijalnim aktima uprave se radilo, i jedni i drugi predstavljaju akte
koji se sastoje u pružanju podataka o činjenicama o kojima se vodi evidencija, odnosno koje
se utvrde u postupku.
Da bi jedno uvjerenje predstavljalo vjerodostojan dokaz o onome što tvrdi, treba da
ispunjava slijedeća dva uslova:
a) da ga je izdao nadležni organ; i
b) da se odnosi na ono o čemu taj organ vodi službenu evidenciju.
2) Obavještavanje - predstavlja drugu grupu materijalnih akata uprave. To su takve radnje
organa uprave putem kojih se obavještavaju zaintersovana lica o raznim činjenicama ili
pravnim aktima (npr. o objavljivanju propisa u službenim glasilima, dostavljanje akata
zainteresovanim licima, slanje opomena, davanje obavještenja strankama u toku upravnog
postupka.). Dakle, očigledno je da se akti obavještavanja, poučavanja, savjetovanja, javljaju
kao materijalne operacije u radu svih organa uprave.
3) Primanje izjava - to je treća kategorija materijalnih akata uprave. Ovdje se radi o
takvoj djelatnosti uprave gdje ona prima spolja izjave zaintersovanih lica (npr. prijava
rođenja, vjenčanje, prijava smrti, poreska prijava itd.). Primanje izjava uvijek se javlja u vezi
sa izvrašavanjem neke obaveze. Ova pozivanja radi primanja izjava mogu biti generalna (npr.
poziv za podnošenje poreskih prijava, poziv za regrutaciju) i individualna (poziv za
zdravstvenu kontrolu jednog lica).
4) Ostali materijalni akti uprave - U ostale materijalne akte uprave spadaju svi oni akti
koji se javljaju kao rezultat rada organa državne uprave i institucija koje raspolažu javnim
ovlaštenjima. U njih spadaju Ijekarska uvjerenja koje izdaju zdravstvene ustanove, certifikati,
aplikacije i dr.
40. Na koji način se vrši ratifikacija podzakonskih akata?
Ratifikacija predstavlja potvrdu podzakonskog akta od strane predstavničkog tijela. Radi se, u
pravilu, o potvrdi akata koji su doneseni u cilju da zamjenjuju zakon, ili pak i neke odredbe
ustava, tj. kada se radi o ratifikaciji uredaba sa zakonskom snagom. Ratifikacija ne mijenja
prirodu podzakonskog akta.Ratifikacija može biti parcijalna i potpuna.Potpuna ratifikacija se
odnosi na akt u cjelini, a parcijalna ratifikacija samo na dijelove akta. Ne ratifikovani dio akta
se, u tom slučaju, samo ukida, a ne poništava se. Za ratifikaciju akta (u pravilu: u ustavu)
određen je rok i ako podzakonski akt nije podnesen na ratifikaciju u predviđenom roku, on
gubi pravnu snagu. Kada je podnesen, a predstavničko tijelo ga ne razmotri, podzakonski akt
ostaje na snazi. Podzakonski akti koji se donose radi primjene ili izvršenja zakona, odnosno,
akata više pravne snage, ne podnose se na ratifikaciju, nego organ čiji se akt dopunjuje ima
pravo ukidanja, poništavanja i obustavljanja od izvršenja podzakonskih akata.
41. Šta je to neopozivost upravnog akta?
Akt se ne može opozvati, poništiti, odn., promijeniti.

47
 42. Koje vrste pravosnažnosti razlikujemo?
Pravosnažnost, dakle, predstavlja svojstvo pravnog akta da se ne može stavljati van snage
zbog njegove eventualne nezakonitosti. Ona predstavlja kompromis između načela zakonitosti
i načela pravne sigurnosti stranke. To je procesno pravni institut. Sam organ ne može više
iznova rješavati upravnu stvar, dakle, kod upravnog akta najvažnije je spriječiti, odnosno,
ograničiti opozivanje akta od strane organa koji ga je donio. Neopozivost upravnog akta, kao
suština pravosnažnosti razlikuje:
• formalnu pravosnažnost
Formalna pravosnažnost upravnog akta - podrazumijeva nepobojnost akta od strane
stranke. Na taj način, stranka ne može više upotrebljavati pravna sredstva kojima bi vršila
pobijanje upravnog akta;
• materijalnu pravosnažnost
Materijalna pravosnažnost upravnog akta - podrazumijeva neopozivost akta od strane
organa, odnosno, njegovu vezanost tim aktom. Akt može postati materijalno pravosnažan, tek
pošto je postao formalno pravosnažan, odnosno, nakon što je stranka iscrpila pravna sredstva
(redovna) za njegovo stavljanje van snage ili ih nije iskoristila u određenom roku. Ponovno
ispitivanje zakonitosti pravosnažnog upravnog akta vrši se isključivo samo vanrednim
pravnim sredstvima čije postojanje predstavlja ograničavanje načela pravosnažnosti.
43. Dejstva promjene činjeničnih okolnosti na pravne akte?
Obavezno dejstvo prethodnog upravnog akta kojim je pravosnažno regulisan određeni upravni
odnos, može se mijenjati zavisno od izmjene pravnih okolnosti, odnosno izmjene pravne
norme koja omogućava donošenje suprotnog upravnog akta. To će se dogoditi onog momenta
kada sadržina prethodnog upravnog akta ne bude odgovarala novim pravnim okolnostima
koje nastanu donošenjem opće pravne norme, odnosno, zakona ili drugog općeg akta na
osnovu zakona. Donošenje novog zakona ili općeg akta koje stvara novu promijenjenu
okolnost za postojeći upravni akt, u pravilu, ima za cilj zaštitu položaja javnog interesa koji je
iz nekih razloga došao u pitanje djelovanjem postojeće pravne norme. Nikada se ne mijenjaju
pravne okolnosti s ciljem da djeluju prema nekom pojedincu. Opstankom ranijeg akta, bila bi
spriječena pravna snaga zakona koji je kasnije donesen, odnosno, identični upravno-pravni
odnosi, bili bi istovremeno potpuno različito regulirani. Stvorio bi se dualizam propisa iz
ranijeg i sadašnjeg perioda koji bi neravnopravno tretirao upravne odnose u pogledu istih
pravnih stvari, odnosno, istih upravno-pravnih odnosa. To bi stvorilo koliziju pravnih učinaka
zakona na snazi. (Npr., upravni akt kojim je izdato odobrenje za obavljanje određene
djelatnosti, a koji je donesen po ranijem zakonu, bio bi suprotan upravnom aktu o obavljanju
identične djelatnosti u sadašnjim uslovima koje propisuje novi zakon koji je, u međuvremenu
stupio na snagu.). Da se to ne bi dogodilo, donošenjem suprotnog upravnog akta na osnovu
promijenjenih pravnih okolnosti, odnosno, primjene clausule rebus sic stantibus, de facto bi se
onemogućila dalju egzistencija ranije donesenog pravosnažnog upravnog akta. Stoga,
donošenje novog propisa,uvijek stvara novu pravnu situaciju drugačiju od prethodne u kojoj
je egzistirao raniji upravni akt.
44. Konačnost upravnog akta?
Pozitivno pravo određuje konačnost akta kao svojstvo u odnosu na akt protiv kojeg nema
redovnog pravnog sredstva. Razlike, ipak, postoje, jer bi se inače konačnost time izjednačila
sa pojmom formalne pravosnažnosti. Pravosnažnost treba razlikovati od izvrsnosti i
konačnosti akta, mada su i jedan i drugi procesno-pravni institut vezani za okončanje
upravnog postupka, odnosno, za postupak donošenja upravnog akta. Pod konačnim upravnim
aktom podrazumijeva se akt u kojem je predmet definitivno (konačno) riješen u upravnom
postupku (tj. kod državnih upravnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima).
Pojam konačnosti upravnog akta se veoma često izjednačava sa pojmom njegove formalne
pravosnažnosti. Ipak je pojam pravosnažanosti nekako preciznije određen procesno-pravni

2
institut i smatramo da se ne može miješati sa konačnošću, iako su i jedan i drugi, prije svega,
pravni izrazi. Odredbe pozitivnog prava (Član 12. ZUP-a), konačnost upravnog akta određuju
kao »rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom
postupku (konačno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno, kojim su
stranci nametnute neke obaveze, može se poništiti, ukinuti, ili izmijeniti samo u slučajevima
koji su ovim ili drugim zakonom izričito predviđeni. Dakle, konačan upravni akt je onaj akt
protiv kojeg ne postoji redovno pravno sredstvo njegovog mijenjanja. Na pitanje - koji su to
akti, pojedini autori daju različite odgovore.158 Nekada su to prvostepeni upravni akti, kada
protiv njih žalba nije dopuštena, dostavljanjem takvog rješenja stranci, odnosno, kad je
stranka propustila rok za ulaganje žalbe. Drugi put su to drugostepeni akti, ali samo nakon što
je drugostepeni organ odlučivao o žalbi, danom dostavljanja drugostepenog rješenja stranci.
Dakle, konačan upravni akt je: 1. onaj na koji nije izjavljena žalba (ako žalba nije
dozvoljena ili, ako je žalba bila dozvoljena, pa je stranka propustila rok za žalbu; 2. rješenje
protiv kojeg je izjavljena žalba o kojoj je drugostepeni organ donio svoju odluku, bilo da je
žalba odbijena ili odbačena Kao što vidimo, institut konačnosti upravnog akta tretira žalbu
samo kao redovan pravni lijek za izmjenu upravnog akta, dok institut pravosnažnosti, za
izmjenjivost upravnih akata, osim žalbe, obavezno obuhvata i podnošenje tužbe u upravnom
sporu. Također, konačnost upravnog akta javlja, u pravilu, prije pravosnažnosti iz razloga što
su se stranke u postupku dužne pridržavati redoslijeda postupanja u primjeni pravnih
sredstava, prema kojim žalba dolazi u obzir prije podnošenja tužbe, osim u slučaju kada ona
nije dopuštena.
Međutim, pod određenim uslovima, konačnost može nastupiti istovremeno sa
pravosnažnošću upravnih akata. To je slučaj kada je protiv drugostepenog upravnog akta
isključena mogućnost pokretanja upravnog spora. Iz svega, možemo izvući zaključak, da
konačnost upravnog akta može nastupiti, bilo nakon završetka prvostepenog upravnog
postupka, bilo završetka postupka po žalbi (drugostepenog upravnog postupka).
45. Izvršnost upravnog akta?
Ukoliko stranka ne postupi po aktu svojevoljno, suočiće se sa legitimnom prinudom državne
vlasti koja se ispoljava u izvršenju pravne norme koja je sadržana u upravnom aktu. Izvršenja
se javlja kao posljednja faza postupanja državnih organa, ali to ne znači da do njega uvijek
dolazi na kraju kada se akt više ne može pobijati redovnim ili vanrednim pravnim sredstvima.
Kao i ostali instituti upravnog prava koji se odnose na svojstva upravnog akta, izvrsnost je
institut kod kojeg do izražaja dolazi ponašanje organa i stranke u upravnom postupanju.
Institut izvrsnosti nije uvijek unaprijed hijerarhijski određen iza instituta konačnosti i
pravosnažnosti.
Zaključak je da izvršnost upravnog akta znači da se neki akt može izvršiti, pri čemu se
uvijek ima u vidu izvršenje prinudnim putem. Ono znači da je upravni akt stekao takvo
svojstvo koje mu omogućava faktičku provedbu dispozitiva putem izvršenja. Ksao što smo
vidjeli, pravilo je da se izvršava samo i konačan upravni akt, ali u slučaju kada žalba nema
suspenzivno dejstvo, izvrsnost nastupa prije konačnosti, pa se upravni akt može izvršiti prije
nego je postao konačan.
46. Kada upravni akt postaje izvršiv?
Pozitivne odredbe određuju momente izvršenja upravnih akta (rješenja i zaključaka), imajući
u vidu da ona može nastupiti i, nakon prvostepenog upravnog akta, kao i nakon
drugostepenog akta, svojim odredbama utvrđuje kada nastupa svojstvo izvrsnosti upravnog
akta:
(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku postaje izvršno u prvostepenom i u
drugostepenom postupku.
(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:
• istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;

47
 • dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;
• dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;
• dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.
(3) Drugostepeno rješenje kojim je izmjenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se
dostavi stranci;
(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u
ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok
za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršnou roku od 15 dana od dana donošenja rješenja.
Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno, propisani rok od 15 dana za izvršenje
počinje da teče od dana kad rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog člana, postane izvršno.
(5) Izvršenje se može sprovesti i na osnovu zaključenog poravnanja, ali samo protiv osobe
koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja.
(6) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvujusa
istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka spriječava izvrsnost
rješenja.
(7) Nakon isteka roka od 5 godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se
tražiti njegovo izvršenje".
47. Lični status građana?
Ljudska prava su univerzalna kategorija i kao takva, imanentna su svakom čovjeku.
Upravo zato, što djeluju erga omnes, utvrđena su brojnim međunarodnim ugovorima, počevši
od Univerzalne (Opće) deklaracije o ljudskim pravima koja u sebi sadrži cijeli katalog
osnovnih ljudskih prava i sloboda, preko Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda, skupa sa njenim protokolima, pa sve do mnogih drugih propisa regionalnog
ili nacionalnog dometa. Kao što vidimo, svaki čovjek ima potpuno pravo na ispunjenje svojih
ljudskih prava. Upravo, zbog toga što ljudska prava zahtijevaju stvarnu zaštitu i što
predstavljaju osnovnu karakteristiku demokratije u državi, zakonodavstvo Bosne i
Hercegovine usvojilo je šesnaest međunarodnih konvencija koje su sastavni dio Ustava Bosne
i Hercegovine. Između ostalog, prihvaćena je i Evropska Konvencija o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda koja se u BiH zakonodavstvu direktno primjenjuje, i ima pravnu snagu veću
od svih naših zakona.
48. Navedite poslove u vezi sa ličnim statusom građana?
Poslovi koje državni organi uprave obavljaju u vezi sa ličnim statusom građana obuhvataju: 1.
uspostavljanje i vođenje evidencija o ličnom statusu građana i 2. mijenjanje osnovnih
elemenata ličnog statusa statusa građana u vezi ličnog imena, državljanstva i evidencija o
matičnim knjigama.
a) Lično ime
Lično ime spada u lična prava građana (sui generis). Svaki građanin dužan je služiti se
svojimm imenom u pravnom saobraćaju, radi vlastite identifikacije. Čovjek dobija svoje lično
ime odmah nakon rođenja, a određuju ga njegovi roditelji, odnosno, staratelji ako se radi o
djetetu čiji su roditelji nepoznati ili nisu živi. Lično ime je pravo svakog čovjeka, a korištenje
imena je njegova dužnost. Ime se sastoji od imena i prezimena, a način dodjele imena, kao i
svi ostali poslovi u vezi sa ličnim imenom, utvrđeni su «Porodičnim zakonom». 166 Dijete
može imati prezime jednog ili oba roditelja, a u slučaju razvoda braka, u roku od dva mjeseca
može se sporazumno odrediti ime djeteta ukoliko nije biklo određeno. Također, bračni
drugovi određuju prezime djeteta sporazumno. Kod promjene imena, ukoliko je u pitanju
maloljetnik, neopohodan je sporazum roditelja, a ukoliko je dijete starije od 10 godina
neophodna je i saglasnost djeteta. U slučaju vođenja krivičnog postupka, ne može se vršiti
promjena ličnog imena dok krivični postupak traje. Rješenje o promjeni ličnog imena donosi
organ uprave.
b) Državljanstvo i državljanski status

2
 Državljanstvo (citizenship - nationalitv, nationalite, Staatsangehorigkeit) je veza između
čovjeka i države. Postalo je predmet detaljnog regulisanja u nacionalnim zakonodavstvima,
tek podkraj XVIII i početkom XIX stoljeća. U odnosu između fizičkog lica i suverene države,
državljanstvo se ispoljilo kao javno-pravna veza pripadnosti pojedinca određenoj državi. Na
osnovu državljanstva određuje se pravni položaj državljanina u unutrašnjem, ali i u
međunarodnom pravu. Norme o državljanstvu bile su, uglavnom, najčešće sadržane u
građanskim zakonicima pojedinih država, a tek kasnije u posebnim zakonima o državljanstvu.
Kasnije su norme o državljanstvu, bile sadržane u dvostranim i višestranim međunarodnim
ugovorima, (takvi su ugovori, npr. -Haška konvencija od 1930. Kodeks Bustamante od 1928,
konvencije donete u Montevideu 1933, Konvencija o državljanstvu udate žene od 1957. i dr.).
Mada je državljanstvo, primarno, stvar unutrašnjeg prava i unutrašnjeg odnosa države prema
državljanima, ono je kao što vidimo odavno i predmmet izučavanja meduunarodnog prava.
Na tim osnovama je Bečka konvencija o sukcesiji država u vezi državne imovine, arhiva i
dugova iz 1983. ("Bečka konvencija iz 1983.), stvorila veoma jasna pravila o državljanstvu
kao supranacionalnoj kategoriji. Ukupnost vlasti što je država vrši nad svojim državljanima
(tzv. personalna suverenost), zasniva se upravo na činjenici da je određeni pojedinac
državljanin određene države i kada se nalazi izvan granica svoje države. Pravila koja se tiču
državljanstva ureduju pitanja sticanja i gubljenja državljanstva, kao i sva druga pitanja koja se
za njega mogu vezati i zakonom urediti. Činjenica o vezanosti čovjeka i države
determinirajuća je za prava i dužnosti državljana u skladu s njenim poretkom. Iako je
državljanstvo institut unutrašnjeg prava (ustavnog i upravnog), međunarodno pravo postavlja
okvire koje unutrašnje pravo ne smije prijeći jer bi time bile prekršene međunarodnopravne
obaveze države i učinjen međunarodni delikt. Međunarodnopravni poredak neće priznati
sticanje državljanstva po zakonima jedne države ako osoba o kojoj se radi još nije izgubila
državljanstvo druge države. Državljanstvo se u teoriji shvata na dva načina i to, kao:
1. kao pravna cjelina i
2. kao pravni odnos
1. Kao pravna celina, državljanstvo predstavlja skup pravnih normi kojim se regulišu
odnosi između države i državljana.
2. Kao pravni odnos, državljanstvo se shvata u javno-pravnom smislu kao odnos između
fizičkog lica (državljanina) i suverene države na osnovu kojeg to lice ima određen status. Na
osnovu njega, lice ima odgovarajuće obaveze i formalno-pravno, njemu su dostupna sva
građanska, politčka i ekonomsko-socijalna prava u toj državi, bez obzira da li trenutno u njoj
boravi ili se nalazi na stranoj teritoriji. Pravni odnos koji se uspostavlja državljanstvom može
biti različit, zavisno od uspostavljenog državnog uređenja. U jedinstvenoj, odnosno, unitarnoj
državi u kojoj postoji jedna organizacija vlasti ustanovljava se jedno državljanstvo. 167 S druge
strane, u složenoj državi kakve su danas federalne države, odnosno, konfederacija, personalne
i realne unije, kakve su ranije postojale, postoji državljanstvo federacije i državljanstvo
federalnih jedinica.
Svaki pojedinac na području države koja je promijenila suverenitet, ima pravo na
državljanstvo. Na teritoriji na kojoj su nastale tzv. nove države (države sljednice) slobodne su
uređivati pitanja državljanstva svojih državljana donošenjem vlastitih zakona, ali tako da se
ukupnom primjenom svih tih zakona ne smije dovoditi u pitanje državljanstvo lica koje su ga
imale. Lica bez državljanstva (apatride) ne poznaje ni unutrašnje ni međunarodno pravo, što
znači da je stvaranje takvih lica zabranjeno. Da bi izbjegle apatridiju, države mogu
pojedinačna pitanja državljanstva uređivati dvostranim ili višestranim ugovorima sa drugim
državama.170 Taj status, kao pravni odnos između države i pojedinca može se izraziti kao
odnos u svojstvu: 1. državljana; 2. stranaca i 3. lica bez državljanstva (apatridi).
49. Da li državljani BiH posjeduju jedno ili dva državljanstva?
BIH državljani posjeduju 2 državljanstva, jedno FBIH i drugo RS-a.

47
 Državljani su fizička lica koja su pravno vezana za određenu državu iz čega za njih
proizilaze određena posebna prava i dužnosti. Još u rimskom pravu postojao je pojam civis
Romanus koji je, u sadržajnom smislu i svom etimološkom određenju, bio kompatibilan sa
današnjem shvatanjem pojma državljanina (državljankse). U njemu su bila sadržana tri
temeljna svojstva: sloboda, građanska prava i pripadnost porodici. Nakon francuske revolucije
dolazi do transformacije individuuma čovjeka, u građanina i u državljanina. Danas je položaj
državljana uređen zakonom i u formalnopravnom smislu, državljani su osnovni pravni i
politički subjekti u državi/društvu i javljaju se kao nosioci prava i obaveza u pravnom
prometu sa vlastitom državom i njenim subjektima (fizičkim licima, građanima, pravnim
licima - ustanovama i privrednim društvima, javnim preduzećima, udruženjima,
organizacijama i dr.). Državljanima su dostupna sva politička, građanska i ekonomsko-
socijalna prava, bez obzira da li se nalaze na njenoj teritoriji ili u inostranstvu.
50. Tko su stranci?
Stranci (foreigner-alien, e'tranger, Auslander) su sva ona fizička lica koja nisu državljani
države u kojoj borave. To su lica koje borave na teritoriji jodne države, a državljani su neke
druge države. Položaj i prava stranaca nisu jednoobrazno uređena u međunarodnoj pravnoj
praksi. Najviše su na njihov položaj uticala pravila običajnog prava o tzv. »međunarodnom
minimalnom standardu«. Važno je naglasiti da ni jedna država nema obavezu primiti strance
na svoje područje, a ako oni borave na njenoj teritoriji, onda potpadaju pod vlast organa te
države.
Također, država može zabraniti strancima da ulaze na njenu teritoriji, odnosno, dozvoliti
im da ograničeno u njoj borave. Obično se dozvoljava boravak strancima kao turistima na
teritoriji jedne države u trajanju od tri došest mjeseci, odnosno, do godinu dana. Prilikom
boravka u državu svoga odredišta stranac mora imati važeću putnu ispravu (pasoš), a u nekim
slučajevima posjedovati i odobren ulazak u zemlju (viza). U tom slučaju, stranac uživa
diplomatsku zaštitu u državi u kojoj se nalazi. Međunarodno pravo ne dozvoljava ni jednoj
državi da strancima uskrati prava kao što su sklapanje braka, zaključenje građanskih ugovora,
sticanje vlasništva itd. također, svako lice (fizičko ili pravno), bilo da se radi o domaćem
državljaninu ili strancuz ima pravo da se ravnopravno pojavi prud sudskim i drugim državnim
organima radi ostvarenja svojih prava.
51. Tko su lica bez državljanstva?
Apatridi (grčki, a-ne, bez+lat. Patria - domovina) su lica bez državljanstva. Njih ni jedna
država ne smatra svojim državljanima niti strancima, bilo iz razloga što nisu stekli
državljanstvo u momentu svog rođenja, bilo zbog toga što su ga izgubili, a nisu stekli novo od
neke druge države. Na pravni položaj lica bez državljanstva primjenjuju se odredbe
Konvencije o pravnom položaju lica bez državljanstva iz 1954., Konvencija o državljanstvu
udate žene iz 1957. i Konvencija o smanjenju slučajeva apatrida iz 1961. godine.
52. Koji su to osnovni načini sticanja državljanstva?
Državljanstvo kao pravni odnos između fizičkog lica i suverene države stiče se na osnovu
određenih načina sticanja državljanstva, a prestaje na osnovu određenih načina prestanka
prestanka.
Načini sticanja državljanstva mogu biti dvojaki:
1. osnovni i
2. dopunski.
Propisima o državljanstvu pojedinih država najčešće je u primjeni tzv., kombinovani način
sticanja državljnstva, prema kojem se državljanstvo može se steći na pet osnovnih načina:
1. po porijeklu (ius sanguinis),
2. po rođenju (ius soli),
3. naturalizacijom,
4. usvojenjem i

2
 5. na osnovu medunarodnih ugovora;
1) Sticanje državljanstva po porijeklu (ius sanguinis).
Nekada su postojala dva oblika ovog načina sticanja državljanstva. Prvi je bio prema
državljanstvu oca (klasični ius sanguinis), a nakon toga nastalo je državljanstvo po porijeklu
oba roditelja (ius sanguinis novijeg tipa).U odnosu na porijeklo, državljanstvo se može steći u
slučaju:
a) ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta državljani jedne države, bez obzira na
mjesto rođenja djeteta;
b) ako je jedan roditelj državljanin jedne države, a dijete je rođeno u toj državi;
c) ako je jedan roditelj državljanin jedne države, a dijete je rođeno u inostranstvu,
odnosno, u drugoj državi, ukoliko bi ono bilo lice bez državljanstva;
d) dijete je rođeno u inostranstvu, a jedan roditelj mu je državljanin, pod uslovom da se
do određene godine života: 1) upiše u knjigu državljana države iz koje mu je roditelj; 2) da
ima stalno mjesto boravka u državi čije državljanstvo prima.
Slučajevi sticanja državljanstva nabrojani od a-c, podrazumijevaju da se državljanstvo stiče
po sili zakona (ex lege), a slučaj pod rednim brojem d) podrazumijeva sticanje državljanstva
od rođenja djeteta ipunjenjem postavljenih uslova i ovakav način ima pravno djelovanje ex
tune.
2) Sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji određene države (ius soli)
Ako su oba roditelja djeteta nepoznata ili su bez državljanstva, dijete će steći državljanstvo
one države na čijoj teritoriji je rođeno. Na taj način zastupljen je teritorijalni princip ius soli.
Na ovaj način stečeno državljanstvo može prestati ukoliko se do navršene određene dobi
života djeteta utvrdi strano državljanstvo njegovih roditelja.
3) Sticanje državljanstva usvojenjem
Usvajanjem se stiče državljanstvo jedne države lica koje je mlađe od 18 godina, a koje je
usvojio državljanin države koja dodjeljuje državljanstvo;
4) Sticanje državljanstva prirodenjem (naturalizacijom)
Prirodenjem (naturalizacija), predstavlja osnov sticanja državljanstva za strance, odnosno,
državljane druge države. Uslovi su: - da ima navršene određene godine života, - da poznaje
jedan od jezika koji se kao službeni govore u državi državljanstva koje stiče - da mu nije
izrečena mjera sigurnosti protjerivanja iz države državljanstva u pitanju, - da nije pravosnažno
osuđeno za izvršenje krivičnog djela na kaznu u određenomm vremmenskom trajanju. - da se
odrekne ranijeg državljanstva. U pojedinimm državamma postoji tzv. «olakšana
naturalizacija« koja podrazumijeva sticanje državljanstva ukoliko je strani državljenin imao
zaključen brak sa državljaninom države čije državljanstvo stiče određeno lice u neprkidnom
trajanju od određeni broj godina i ukoliko se odrekao ranijeg državljanstva.
5) Sticanje državljanstva na osnovu međunarodnih ugovora
Sticanje državljanstva na osnovu međunarodnih ugovora, predstavlja način sticanja
državljanstva koji postoji po međunarodnom pravu, na osnovu usvojenih konvencija o
državljanstvu.
Osim pobrojanih načina sticanja državljanstva, u nekim državama gdje važi princip
neravnopravnosti muškarca i žene i neravnopravnosti bračnog i vanbračnog djeteta pojavljuju
se kao dopunski načini sticanja državljanstva i udaja, pozakonjenje i drugi.
53. Na koji način prestaje državljanstvo?
Državljnstvo prestaje na neki od slijedećih načina: 1. po sili zakona (kada lice stekne
državljanstvo neke druge države); 2. odricanjem od državljanstva; 3. otpustom iz
državljanstva; 4. oduzimanjem državljanstva i po međunarodnim ugovorima.
54. Koje evidencije o ličnom statusu državljana poznajemo?
Državni organi uprave,.pored normativne djelatnosti i djelatnosti izdavanja upravnih akata,
vrše i uprane radnje. One se odnose na poslove izdavanja materijalnih akata, odnosno, akata

47
 koji nisu upravni akti. Oni doprinose radu uprave tako što doprinose ostvarivanju prava i
vršenju obaveza posrednim putem. Jedan od načina vršenja materijalnih radnji jeste i vođenje
evidencija o ličnom statusu građana koju vode organi državne uprave. Radi se o evidencijama
čije je vođenje obavezno. One sadrže lične podatke o činjenicama koje su vezane za sva lica
koja se upisuju u javne evidencije čije vođenje je regulisano zakonom i podzakonskim aktom.
Pod evidencijama o ličnom statusu građana podrazumijevamo: 1. matične knjige i 2.
evidencije o državljanstvu.

I) Matične knjige
U matične knjige se upisuju lična stanja u odnosu na rođenje, vjenčanje i smrt, pa stoga
postoje tri vrste ovih knjiga i to:
a) matične knjige rođenih,
To su knjige koje sadrže evidencije u koje se upisuju: ime i prezime djeteta, spol, dan
mjesec i godina rođenja, čas, mjesto rođenja, državljanstvo, datum i mjesto rođenja oba
roditelja, prebivalište i adresa. Sve ove knjige su jedinstvene za svaki entitet ponaosob.
Naknadno se upisuje: priznavanje i utvrđivanje očinstva-materinstva, pozakonjenje,
usvojenje, prestanak usvojenja, starateljstvo, bračna stanja, promjena imena i prezimena,
promjena državljanstva i smrt.
Rok za upis rođenog u matičnu knjigu iznosi 15 dana od dana rođenja djeteta (za mrtvo
dijete, rok upisa je 24 sata). Određivanje imena rođenog djeteta mora se izvršiti u roku od dva
mjeseca.
b) matične knjige vjenčanih
U njih se upisuju činjenice koje su vezane za zaključenje braka (ime i prezime, dan, mjesec
i godina rođenja, mjesto rođenja, državljanstvo, prebivalište, adresa, ime i prezime roditelja
bračnih drugova, ime i prezime i prebivalište svjedoka, službena lica. Također, u matične
knjige vjenčanih se upisuju podaci o prevvstanku braka, kao što su: oglašavanje braka
nepostojećim, poništenje braka i prestanak braka razvodom, smrću, nestankom i
proghlašavanjem nestalog lica za umrlo itd, podaci u vezi sa promjenom imena nekog od
bračnih drugova.
c) matične knjige umrlih
Osim činjenice o smrti, u matičnu knjigu umrlih se upisuju i lični podaci umrlog, spol,
godina, mjesec, dan i sat, kao i mjesto smrti, dan mjesec i godina rođenja, mjesto rođenja,
bračno stanmje, državljanstvo, prebivalište i adresa stana. Također, u matičnu knjigu umrlih
se upisjuju promjene bračnog stanja. Činjenica smrti se prijavljuje matičnom uredu mjesta u
kojem je smrt nastupila. Smrt koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi prijavljuje se matičnom
uredu gdje se umrli sahranjuje. Potvrdu o smrti izdaje Ijekar koji je konstatovao smrt. Matične
knjige se vode u dva primjerka. Jedan primjerak koji se naziva IZVORNIK čuva se u
matičnom, odnosno, uredu, a drugi primjerak jeste KOPIJA i ona se čuva u prostorijama
MUP-u.
II) Evidencija o državljanstvu
U matične knjige rođenih lica upisuje se državljanstvo kada se utvrdi da to lice ispunjava
zakonske uslove za sticanje državljanstva određene države po osnovu: a) porijekla, b)
rođenjem na teritoriji BiH; c) usvojenjem. Ove matične knjige vode se na teritoriji države, kao
i u njenim diplommatsko-konzularnimm predstavništvima
Državljanstvo po osnovu naturalizacije se vodi u u matičnim knjigama koje se čuvaju u
MUP-u, a uvjerenje o državljanstvu izdaje organ koji vodi matične knjige rođenih.
55. Šta je to državna imovina?
Nastanak države i njen historijski razvoj opredjeljuju prirodu i način nastanka državnog
vlasništva. Državnu imovinu čini pravo svojine na dobrima od opšteg interesa, dobrima u
općoj upotrebi, prirodnim bogatstvima, na nepokretnim i pokretnim stvarima, novčanim

2
sredstvima, hartijama od vrijednosti i drugim imovinskim pravima (stvarna, obligaciona i
intelektualna prava), kao i ona koja se steknu u skladu sa zakonom iz javnih prihoda koji
pripadaju državi. Dobra u opštoj upotrebi su van pravnog prometa i ne mogu biti u privatnoj
svojini, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno. Ostala državna imovina može
preći u privatnu svojinu na osnovu odluke nadležnog organa, pravnog posla ili na drugi način,
u skladu sa zakonom. U svom nastanku ui razvoju, karakter društvenih odnosa bio je određen
monopolom državne sile koja je štitila sredstva za proizvodnju. Sa gledišta imovinskog prava
državna imovina bila je i ostala produkt stvarnih i upravno-pravnih odnosa.
56. Šta je to eksproprijacija?
Eksproprijacija (novolat. expropriatio, od lat. ex - iz + proprius - vlastit) predstavlja upravno-
pravni način sticanja državne imovine. To je institut koji je sadržan u unutrašnjim pravnim
porecima gotovo svih država koji označava prisilno i zakonom uređeno oduzimanje
nekretnina u privatnoj svojini od strane države u općem, odnosno, javnom interesu. Starija
pravna teorija, naročito ona civilistička, nastojala je eksproprijaciju tumačiti kao nekakvu
prinudnu kupoprodaju nekretnina, odnosno, kao svojevrsnu obavezu (obligatio sui generis).
Kasnije se ispostavilo da se eksproprijacija javlja kao upravno-pravni odnos između organa
javne vlasti i eksproprijata. U pitanju je društveno-ekonomski i pravni pojam kojeg poznaje i
međunarodno pravo. Po njemu, transformacija vlasništva na privatnoj imovini i imovinskim
pravima na osnovu akata vlasti u jednoj državi predstavlja akt slobodne volje o kojem
odlučuju, isključivo, državni organi te države (Act of state doktrina). Medunarodno-pravna
dopustivost eksproprijacije tumači se i opravdava time što se, zapravo, radi o zamjeni jedne
imovine drugom, pri čemu prijašnji vlasnik, odnosno imalac prava na nekretninama, bilo da
se radi o domaćem državljaninu ili strancu, prestaje biti njenim titularom uz određenu
pravičnu novčanu naknadu ili, sticanjem vlasništva na nekoj drugoj nekretnini. Davanje
pravične naknade (Just compensatiori) za eksproprisanu (izvlaštenu) nepokretnu imovinu,
jedan dio savremene pravne nauke i doktrine smatra neophodnim iz dva razlogha. Prvi razlog
je, što se na taj način osigurava zaštita osnovnih ljudskih prava, a drugi je, što se na taj način
podstiče društveno-ekonomski razvoj političko-teritorijalne zajednice. Osim što
eksproprijacija podrazumijeva upravno-pravni odnos između države i eksproprijanta kao
korisnika eksproprijacije, ona znači i svojevrrnu promjenu vlasničko-pravnih odnosa između
države, s jedne strane i eksproprijata, odnosno, građana, građansko-pravnih lica, društveno-
političkih organizacija i udruženja građana (građanska svojina), s druge strane. U određenom
smislu, eksproprijacija kao oblik ograničavanja svojinskog prava na nekretninamam, ima
privatno-pravni karakter ako se ima u vidu da se zahtjev za isplatu pravične naknade, ima
karakter satisfakciju oduzetu nekretninu.
57. Vrste eksproprijacije?
U teoriji postoji podjela eksproprijacije na dvije osnovne vrste i to:
1. potpuna i
2. nepotpuna ili djelimična eksproprijacija
a) Potpuna eksproprijacija
Potpuna eksproprijacija je ona kojom se uspostavlja državno vlasništvo na eksproprisanoj
nekretnini. Korisnik stiče pravo koriščenja nepokretnosti u svrhu radi koje je eksproprijacija
izvršena. Potpuna eksproprijacija uvijek obuhvata sve ono što se na nekretnini nalazi, kao što
su zgrade, objekti, nasadi, zasadi, ograde itd.
b) Nepotpuna eksproprijacija
Nepotpuna eksproprijacija predstavlja takav oblik sticanja nekretnine kod koje ne dolazi do
promjene vlanišrva na eksproprisanoj nepokretnosti, nego se ustanovljava ograničavanje
prava vlasništva. Uspostavlja se službenost na nekretnini za određeno vrijeme. Za razliku od
službenosti koja se ustanovljava na zemljištu i zgradi na neodređeno vrijeme, zakup kao oblik
nepotpune eksproprijacije može se ustanoviti samo na zemljištu i to na određeno vrijeme. To

47
 može biti u slučaju podizanja postrojenja polaganja raznih vrsta kablova (PTT, elektro, TV),
polaganje qevovoda (vodovoda i kanalizacije) i si. Tako ustanovljen zakup kod nepotpune
eksproprijacije može trajati najduže pet godina.
58. Postupak eksproprijacije?
Provođenje postupka eksproprijacije započinje podnošenjem prijedloga od strane korisnika
eksproprijacije nadležnom općinskom organu uprave, nakon što je utvrđen opći interes. Uz
prijedlog za eksproprijaciju dostavlja se rješenje o utvrđivanju općeg interesa, a sam prijedlog
mora sadržavati podatke koji se odnose na predlagača, nekretninu koja je predmet
eksproprijacije, podaci koji se odnose na vlasnika nekretnine za koju se predlaže provođenje
postupka eksproprijacije i podaci o objektu za koji je utvrđen opći interes.
Nakon prijema prijedloga za eksproprijaciju, općinski organ uprave nadležan za
imovinsko-pravne poslove obavještava vlasnika nepokrenosti da je podnesen prijedlog za
eksproprijaciju njegove nekretnine i poziva ga da se izjasni o činjenicama u vezi sa
eksproprijacijom.178 Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ će kao
prethodno pitanje raspraviti (utvrditi) vlasničke odnose na nekretninama koje su predložene za
eksproprijaciju. Nakon toga, postupak eksproprijacije provodi se kroz tri međuzavisne faze i
to:
1. utvrđivanje općeg (javnog) interesa;
2. postupak donošenja rješenja o eksproprijaciji i
3. postupak određivanje naknade za nekretnine;
a) Utvrđivanje općeg interesa
To je osnovni uslov za eksproprijaciju nekretnbine, a smatra se da je opći interes utvrđen u
slijedećim slučajevima:
a) ako je akt o izgradnji objekta donijelo predstavničko tijelo ili vlada. Taj akt sadrži
podatke o objektu i zemljištu koje je špotrebno eksproprisati. Dakle, kada je aktima nadležnih
organa odlučeno o izgradnji objekata od interesa za te zajednice u čijoj djelatnosti je sadržan
opći interes (zdravstvo, sport, obrazovanje itd.)
b) opći interes se može utvrditi i posebnim aktom sdvih organa, odnosno, zakonom,
uredbom, odlukom, rješenjem i si.
c) ako je donesen regulacioni plan po propisanoj proceduri i koji je usvojen od strane
predstavničkog organa nadležnog za njegovo usvajanje, ili je izmijenjen postojeći
regulacioni plan po istoj ' proceduri kakva je i procedura njegovog donošenja.
d) opći interes za istraživanje prirodnog bogatstva utvrđuje se dozviolom nadležnog
državnog organa.
U slučaju kada opći interes nije utvrđen ni na jedan od ovih načina, eksproprijacija se može
predložiti, tek pošto općinsko vijeće na sjednici, a na obrazložen prijedlog korisnika
eksproprijacije donese rješenje da je izgradnja na određenom zemljištu od općeg interesa i da
se može pristupiti eksproprijaciji. Ovo je najčešći način na koji se utvrđuje opći interes za
izgradnju objekata na zemljištu koje je predmet eksproprijacije.
Ovo rješenje predstavlja upravni akt protiv kojeg se ne može izjaviti žalba ali se može
pokrenuti upravni spor. međutim, upravnim sporom se ne prekida postupak eksproprijacije.
b) Donošenje rješenja o eksproprijaciji
Prijedlog za eksproprijaciju može se podnijeti tek pošto je prethodno utvrđen opći interes
za izgradnju nekog objekta.
 Prijedlog za eksproprijaciju posnodi korisnik eksprorpijacije Prijedlog se
podnosi općinskom organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove. Ako je opći
isnteres utvrđen rješenjem općinskog vijeća, prijedlog za eksproprijaciju se može podnijeti u
roku od dvije godine od dana donošenja rješenja kojim je utvrđen opći insteres. U ime
pravnih lica koje zastupa, prijedlog za eksproprijaciju podnosi nadležni općinski javni
pravobranilac.

2
  Rješenje o prijedlogu za eksproprijaciju donosi organ uprave za imovinsko-pravne
poslove općine na čijem se području nalazi nepokretnost za koju se eksproprijacija predlaže.
Prije donošenja rješenja, obavezno se mora saslušati vlasnik nepokrernosti koja je predmet
eksproprijacije.
 Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokrernosti danom
nastupanja pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a
koji ne može pasti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji.
c) Naknada za eksproprisanu imovinu
Osnovno je načelo Zakona o eksproprijaciji da vlasniku nekretnine pripada pravična
naknada koju snosi korisnik eksproprijacije. U tom smislu različito se tretira pitanje skidanja
usjeva, naknada službenosti itd. . Vlasnik eksproprisane nepokretnosti (eksproprijat) ima
pravo na tzv. pravičnu naknadu, koju plaća korisnik eksproprijacije (eksproprijant). Svrha
isplate ove naknade jeste u tome da se kompenzuju posljedice provedene mjere. Na taj način,
isplatom se nadoknađuje gubitak vrijednosti oduzete nekretnine i otklanjaju pogoršani uslovi
života i rada ranijeg vlasnika koji su nastali prestankom prava vlasništva, a samim tim
prestankomm korišćenja na nepokretnosti. Naknada za eksproprisanu nepokretnost daje se u
gotovom novcu, a uz određene sulove, može se umjesto u novcu, naknada odrediti u davanju
drugog zemljišta.
Za eksproprisano obradivo poljoprivredno zemljište zemljoradnika, kome je prihod od tog
zemljišta uslov za egzistenciju, naknada se određuje davanjem u svojinu drugog
odgovarajućeg zemljišta (osim kada korisnik eksproprijacije nema i ne može da pribavi takvo
zemljište). Sporazumom stranaka naknada se može odrediti u vidu davanja druge
nepokretnosti u svojinu, susvojinu ili na korišćenje. Ranijem vlasniku, odnosno, korisniku,
eksproprisane stambene zgrade ili stana, korisnik eksproprijacije dužan je prije rušenja
obezbijediti korišćenje odgovarajućeg stana, a ranijem korisniku eksproprisane poslovne
prostorije korišćenje druge poslovne prostorije.
Za oduzeta prava u pogledu zgrada i drugih građevinskih objekata, pravno lice ima pravo
na naknadu u visini koja je potrebna za kupovinu takve zgrade, odnosno, objekta, ili u visini
njihove građevinske vrijednosti, ili u visini uloženih sredstava u sticanje i investicione
održavanje, u zavisnosti od toga kako je došlo do građevinskog objekta i da li je on
predstavljao uslov rada ili materijalnu osnovu pravnog lica.
Prava pravnog lica, odnosno, organizacije u pogledu nepokretnost! u državnoj svojini
mogu se rješenjem opštinskog organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove oduzeti
ili ograničiti i prenijeti na drugo pravno lice, samo ako to, na osnovu zakona, zahtijevaju
utvrđene potrebe planskog uređenja prostora ili izgradnja objekta od općeg značaja ili drugi
zakonom određeni opći interesi (administrativni prenos). Opći interes za uzimanje ili
ograničenje tih prava utvrđuje se na način koji je zakonom određen za eksproprijaciju
nepokretnosti.
Za oduzeta prava u pogledu zemljišta ili drugih prirodnih bogatstava, pravno lice ima
pravo na naknadu samo za uložena sredstva i rad, a ako su zemljište ili drugo prirodno
bogatstvo uslovi rada, na naknadu kojom se osigurava da ti uslovi ne budu pogoršani.
Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, općinski organ uprave za imovinsko-
pravne poslove, dužan je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazzumno
određivanje naknade za eksprorisanu nepokretnost (oblik, visina nakande, rok), o čemu se
sačinjava zapisnik. Zapisnik ima snagu izvršnog naslova, a sporazum je postignut kada ga
potpišu obe strane.
Troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, a naknada u novcu se
isplaćuje u roku od 15 dana od dana dostavljanja pravosnažnog rješenja kojim je određena
naknada u novcu. Ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi u roku od 30 dana od dana

47
 pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji naknadu će odrediti stvarno i mjesno nadležan
općinski sud.
59. Šta je to konfiskacija?
Konfiskacija nije redovni način nastanka državne svojine, jer se provodi kao posljedica
izvršenja krivičnog djela.
60. Šta je to agrarna reforma?
Prema agrarnoj reformi, zemljište prelazi u državnu svojinu kao posljedica socijalne
revolucije. To je jedan vid eksproprijacije kojim se ukidaju veliki zemljišni posjedi.

61. Šta je to nacionalizacija?

Nacionalizacija se razlikuje od konfiskacije po tome što je ona posljedica jedne privredno -
političke mjere i što se provodi u cilju jačanja državne svojine Provodi se upravilu sa
naknadoma za nacionalizovanu imovinu.
62. Šta je to rekvizicija?
Rekvizicija je institut pretvaranja privatne imovine u državnu svojinu, ali, koji za razliku od
eksproprijacije podrazumijeva da se može provesti samo u odnosu na pokretne stvari. Stoga je
rekvizicija u odnosu na pokretne stvari isto ono što je za nepokretnost, eksproprijacija, kao
upravno-pravni način nastanka državne svojine na ovim stvarima. Provodi se izuzetno u
određenim specifičnim prilikama kao što su u miru elementarne nepogode ili, u ratu upotreba
privatne pokretne imovine za potrebe vođenja rata.
Rekviziciju sprovodi općinski organ uprave, a mogu je sprovesti i starješine ranga
komandanta bataljona ili višeg ranga.
63. Šta je to obavezni otkup?
Ovaj vid sticanja državne imovine postojao je u periodu administrativnog socijalizma u
Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Uglavnom, obuhvatao je poljoprivredne proizvode.
Obaveza otkupa nastaje donošenjem upravnog akta (rješenja), dok su ugovori imali samo
nadopunjujući značaj.
Zajedničko za sve načine nastanka državne svojine je bilo to što je bilo neophodno
donijeti, na osnovu zakona, upravne akte (rješenja) za određena lica. Svi akti su bili
deklarativnog, a ne konstitutivnog karaktera, jer je imovina postajala državna direktno na
osnovu zakona, a ne na osnovu rješenja, odnosno, akta koje je u konkretnom slučaju
doneseno.
Treba imati u vidu, da je kod eksproprijacije i rekvizije upravni akt je konstitutvnog , jer on
ukida privatnu svojinu određenog subjekta i istovremeno ustanovljava državnu svojinu na
takvoj imovini.

Literatura: Materijal za odgovore na ispitna pitanja izuzet iz knjige dolje navedenog autora.
1. Dr. Zenaid Đelmo (2007), „Upravno pravo i evropsko upravno pravo“, Sarajevo,
Fakultet za javnu upravu