SADRŽAJ

1. POPIS ZNAČAJNIJIH LOKALITETA PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE

ABECEDNIM REDOM /CRIKVENIČKO - VINODOLSKA RIVIJERA, GORSKI
KOTAR, GRAD RIJEKA, OPATIJSKA RIVIJERA – LIBURNIJA, OTOCI/

2. LOKACIJE S OPISOM URBANISTIČKOG I POVIJESNOG RAZVOJA S

NAJZNAČAJNIJIM SPOMENICIMA

LITERATURA
 KULTURNO-POVIJESNE ZNAMENITOSTI PGŽ-E

1. POPIS ZNAČAJNIJIH LOKALITETA PRIMORSKO-GORANSKE

ŽUPANIJE ABECEDNIM REDOM /CRIKVENIČKO - VINODOLSKA
RIVIJERA, GORSKI KOTAR, GRAD RIJEKA, OPATIJSKA RIVIJERA
– LIBURNIJA, OTOCI/

BAKAR
BAKARAC
BEGOVO RAZDOLJE
BRIBIR
BOSILJEVO
BROD MORAVICE
BROD NA KUPI
BRSEČ

OTOK CRES:
BALDARIN
BELI
CRES
LUBENICE
MARTINŠĆICA
OSOR
PUNTA KRIŽA
VALUN

CRIKVENICA
ČABAR
DELNICE
DRAMALJ

3
DRIVENIK
FUŽINE
GOMIRJE
GRIŽANE
GROBNIK
HRELJIN
IČIĆI
IKA
ILOVIK
JADRANOVO
JELENJE
KASTAV
KLANA
KOSTRENA
KRALJEVICA

OTOK KRK:
BAŠKA
DOBRINJ
GLAVOTOK
JURANDVOR
KOŠLJUN
KRK
MALINSKA
NJIVICE
OMIŠALJ
PORAT
PUNAT
RUDINE
STARA BAŠKA
ŠILO
VALBISKA
VRBNIK

4
LEDENICE
LOKVE
OTOK LOŠINJ:
ĆUNSKI
MALI LOŠINJ
VELI LOŠINJ
NEREZINE

LOVRAN
LUKOVDOL
MATULJI
MOŠĆENICE
MOŠĆENIČKA DRAGA
MRKOPALJ
NOVI VINODOLSKI
OPATIJA

OTOK RAB:
BANJOL
BARBAT
KAMPOR
LOPAR
MIŠNJAK
MUNDANIJE
PALIT
RAB
SUPETARSKA DRAGA

RAVNA GORA
RIJEKA
SELCE

5
SEVERIN NA KUPI
SKRAD
SUSAK
UNIJE
VEPRINAC
VIŠKOVO
VOLOSKO
VRBOVSKO

2. LOKACIJE S OPISOM URBANISTIČKOG I POVIJESNOG

RAZVOJA S NAJZNAČAJNIJIM SPOMENICIMA

BAKAR
Bakar je grad u dnu Bakarskoga zaljeva. U rimsko doba tu se nalazilo veće naselje,
vjerovatno Volcera antičkih kozmografa. Na njegovu važnost ukazuju bogati nalazi groblja iz
I. st. i prve polovice II. st. na lokalitetu Trg (zlatni i srebrni nakit, brončana posuda s
prizorima lova u reljefu, staklo, keramičke svjetiljke, monete, većina nalaza nalazi se u
Arheološkom muzeju u Zagrebu).
U srednjem vijeku je u sklopu teritorijalne zajednice Vinodola koja je od 1225. posjed
Frankopana. U XV. i XVI. st. nekoliko puta mijenja gospodare, a od 1550. do 1670. drže ga
Zrinski kojima je glavna izvozna luka. Izgradnjom Lujzinske ceste, koja mu proširuje
ekonomsko zaleđe, razvija se kao emporij sve dok željeznica nije skrenula promet na Rijeku,
a era parobroda potisnula bakarske jedrenjake.
Kao feudalno uporište i građanska komuna odražava svoju dvostruku društvenu
karakteristiku i u urbanističkom razvoju: unutar gradskih bedema (srušenih u XVIII. i XIX.
st.) nalazi se srednjovjekovni feudalni kaštel na najvišoj točki naselja kao izdvojena
građevina. Trokutne osnove, nepravilan zbog uzastopnih dogradnji i obnova, kaštel ima
pravilnu tlocrtnu osnovu samo u svojemu južnom, stambenom dijelu, okrenutu gradu.
Pročelje s prozorima prvog i drugog kata u simetričnim osovinama je iz XVII. st.
U srednjem vijeku se gradskim vratima (na južnom zidu) otvarao prema luci, kamo
padinom terena teku i četiri ulice među stepenasto izgrađenim skupovima kuća. Duž luke
prostire se predgrađe Primorje, koje se rasterom izgrađenih površina razlikuje od gradskog
rastera. Prolazi u Primorju vode promet od nekadašnjih gradskih vrata prema moru ili
nastavljaju tok stare ceste, glavne srednjovjekovne veze kopnenoga zaleđa s bakarskom
lukom.
Stare gradske kuće građene su lomljencem, rjeđe tesanikom. Zidovi su u pravilu
ožbukani.

6
 U riznici župne crkve Sv. Andrije čuvaju se romanički križ, relikvijarij Sv. Uršule
(XVI. st.), pastoral (XVII. st.), barokni kaleži itd.
U Gradskom muzeju (tzv. Turska kuća) nalazi se zbirka arheoloških nalaza,
glagoljskih natpisa, arhivalija, bakarskih pomorskih starina, slika (portreti) i umjetničkog
obrta.
Tijekom XV. i XVI. st. nekoliko puta mijenja gospodare, a od 1550. do 1670. drže ga
Zrinski, kojima je glavna izvozna luka. Njegova dvostruka društvena uloga feudalnog uporišta
i građanske komune odrazila se i na urbanističkom razvoju. Unutar gradskih bedema, srušenih
tijekom XVIII. i XIX. st., nalazi se srednjovjekovni feudalni kaštel na najvišoj točki naselja
kao izdvojena građevina. Trokutne osnove, nepravilan zbog uzastopnih dogradnji i obnova,
kaštel ima pravilnu tlocrtnu osnovu samo u svojem južnom, stambenom dijelu, okrenutom
prema gradu. Pročelje s prozorima 1. i 2. kata u simetričnim osovinama iz XVII. je stoljeća. U
srednjem se vijeku gradskim vratima na južnom zidu otvarao prema luci, u smjeru koje
padinom terena teku i četiri ulice među stepenasto izgrađenim blokovima kuća. Duž luke
proteže se nekadašnje predgrađe Primorje koje se razlikuje od ostatka gradskog rastera.
Starija je funkcionalna arhitektura snažnih plastičkih oblika izgrađena od ruku
domaćih majstora uglavnom od kamena lomljenca, a drvo se javlja u nosivim horizontalnim
konstrukcijama. Autori niza starijih zgrada javne namjene podignutih tijekom XV. i XVI. st.
vjerojatno su također domaći majstori: "biskupija" - kaptolska kuća sa starim biskupskim
grbom iz 1494. na pročelju, "plovanija" - župna kuća iz 1514., te hospicij iz 1526. koji je
obnovljen 1716.
U vrijeme baroka palače podižu imućniji patriciji. Tako je početkom XVIII. st.
sagrađena tzv. Rimska kuća obitelji de Anesi s ložom na 1. i 2. katu, a tijekom XVIII. st.
palače Pettazzi i Battagliarini.
Na mjestu srednjovjekovne crkve, srušene u potresu 1750., sagrađena je nova župna
crkva (1830.) s odvojenim zvonikom. U crkvi se nalaze barokni mramorni oltari i slika Sv.
Trojstvo mletačkog majstora 16. ili 17. st., a u riznici se čuvaju romanički križ, relikvijarij sv.
Uršule iz XVI. st., pastoral iz XVII. st., te barokni kaleži.
U crkvi sv. Križa, građevini centralne osnove, obnovljenoj u XVII. st., na glavnom se
oltaru nalazi kasnogotičko raspelo. Jednobrodnu crkvu sv. Margarete sagradio je pokraj luke
1668. P. Zrinski. U njoj se nalaze oltarna slika V. Metzingera iz 1757. i slika Bogorodice s
djetetom na glavnom oltaru, vjerojatno rad sjevernotalijanskog majstora iz XVII.st.
Na groblju se nalazi Marijina crkva iz XVI. st. s renesansnim portalom i oltarnim
slikama mletačkog majstora s početka XVIII. st.

BAKARAC
Župna crkva sv. Petra potječe iz XVIII. st.

BEGOVO RAZDOLJE

BOSILJEVO
Oveliki srednjovjekovni utvrđeni grad Bosiljevo tvorilo je više manjih kula i velika
četverokutna branič-kula, povezana zidovima, nepravilnog tlocrta. Nije poznato vrijeme
nastanka toga grada koji se prvi put spominje u XIV. st. Nakon tog vremena kaštel često

7
mijenja gospodare koji ga u više navrata pregrađuju. Posljednji ga je obnovio grof Laval
Nugent u duhu romantike u historijskim oblicima, dašnji izgled, međutim, duguje obnovi iz
XX. st.

BRIBIR (Vinodolska rivijera)

Bribir je gradić u Vinodolu. U XIII. st. u posjedu je Frankopana, a u XV. grofova
Celjskih, pa kralja Matije Korvina. Potkraj stoljeća opet ga nasljeđuju Frankopani. Oko
sredine XVI. st. potpada pod Zrinske.
U srednjem vijeku opkoljen je zidovima i kulama koje su u XIX. st. gotovo potpuno
srušene. Unutar utvrđena naselja nalazio se na sjevernoj strani feudalni kaštel branjen zidom.
Kaštel je najvećim dijelom porušen potkraj XIX. st. Od starog kompleksa dijelom se očuvala
četverokutna kula, građena od tesanaca 1302. godine.
Na zapadnom rubu bribirskog proplanka je pravilno uređen trg s prostranom
trobrodnom baroknom crkvom Sv. Petra i Pavla kojoj je, prema glagoljskom natpisu iz 1524.
prethodila starija gradnja.
U riznici crkve čuvaju se zlatni romanički križ iz XIII. st, rad majstora Milonića,
gotički kalež i monstranca.
Tijekom XV. st. Bribir je u posjedu grofova Celjskih, pa kralja Matije Korvina, da bi
ga potkraj stoljeća ponovno naslijedili Frankopani. Oko sredine XVI. st. dolazi pod Zrinske
koji ga drže do zapljene njihovih dobara 1671. godine.
U srednjem je vijeku potpuno okružen zidinama i kulama koje su tijekom XIX. st.
gotovo posve srušene. Unutar utvrđena naselja nalazio se na sjevernoj strani feudalni kaštel
koji je također najvećim dijelom srušen potkraj XIX. st. Od tog starog kompleksa djelomično
se očuvala četverokutna kula, građena od kamena tesanca 1302. godine.
Na zapadnom je rubu bribirskog proplanka pravilno uređen trg s prostranom
trobrodnom baroknom crkvom sv. Petra i Pavla kojoj je, prema glagoljskom natpisu iz 1524.,
prethodila starija gradnja. U crkvi su oltari sa slikama iz XVII., XVIII. i XIX. st., među
kojima i Pranje nogu pripisano Palmi mlađemu. U zid svetišta ugrađena je renesansna
kamena kustodija, a nad bočnim vratima renesansni reljef s likom Bogorodice iz XVI. st. U
riznici se čuvaju zlatni romanički križ iz XIII. st., rad majstora Milonića (opus Milonigi),
gotički kalež i monstranca.

BROD MORAVICE
Naselje se nazivalo Gornje Muravice, a spominje se 1481. kao posjed Stjepana
Frankopana. Godine 1577. postaju posjed Zrinskih, a nakon 1670. dolaze pod upravu
Brodskog dominija i dobivaju naziv Brod Moravice.
Početkom XVII. st. sagradili su Zrinski u Gornjim Muravicama kulu Turanj za obranu
protiv Turaka, od koje su sačuvani ostaci i koji je kasnije ugrađen u južnu stranu crkve kao
njezin zvonik; zatvoren je i tek pri vrhu olakšan s po jednim otvorom sa svake strane.
Župa je u Brod Moravicama, uz gerovsku, najstarija na području frankopanske
gospoštije Brod, a spominje se još u XIV. st. Srednjovjekovna župna crkva sv. Nikole iz
1434. ponovno je podignuta u XVIII. st. i ima kasnobarokna obilježja, a u nju je uklopljen i
stari obrambeni toranj na jugoistočnoj strani, te je obnovljena u XIX. st. U crkvi ima
nadgrobnih ploča iz XVIII. st.

8
 Na groblju je kapela sv. Roka iz 1640. godine.
U Moravičkim selima nalazi se zavjetna crkva sv. Marije Božje Škapularske, jedna od
najstarijih sačuvanih građevina na brodmoravičkom području. Spominje se 1663., a vjerojatno
je bila izgrađena početkom XVII. st. Riječ je o velikoj reprezentativnoj građevini
pačetvorinastog oblika s poligonalnim apsidama. Masivni zvonik šiljastog krova smješten je
ispred ulaznog dijela i kroz njega se prvobitno ulazilo u crkvu. U crkvi se nalazi zanimljivi
drveni polikromirani barokni glavni oltar.

BROD NA KUPI
Brod na Kupi nastaje u XIV. st. uz most preko Kupe koji spaja Frankopanske posjede
u Gorskomu kotaru s Kranjskom.
Krajem XV. st. Zrinski na temeljima starijeg drvenog burga grade današnji dvor
(Kaštel Zrinskih). Selo se razvilo na otvorenomu oko stare jezgre koju je zatvarao obrambeni
zid oko župne crkve i dvora.
Barokna župna crkva sv. Magdalene građena je 1670., kasnije je obnavljana.

BRSEČ
Srednjovjekovno naselje razvilo se na strmoj stijeni oko nekadašnjeg kaštela, stisnuto
unutar bedema, čiji su tragovi očuvani u temeljima vanjskog niza kuća.

OTOK CRES:

BALDARIN

BELI
Naselje na otoku Cresu. Na mjestu prapovijesne gradine bilo je rimsko naselje, a u
ranom srednjem vijeku utvrđeni castrum. Nepravilno i gusto gradsko tkivo u nizovima
povezanih dvokatnih kuća otvara se na najvišoj točki humka u trg s javnom cisternom u
sredini i sa sakralnim objektima sa strane. Tu se nalazi romanički zvonik, župna crkva s
romaničkom supstrukcijom (povećana u XVIII. st.), loža naslonjena na župnu crkvu i mala
romanička crkva Sv. Marije.
U sakristiji župne crkve čuvaju se križevi od bakrenoga lima iz XIII-XIV. st.
U okolici se nalaze ruševine pet romaničkih crkvica, a u Dolu je napuštena
jednobrodna romanička crkva Sv. Lovreča s tri polukružne apside što su upisane u ravni
perimetar zida.
Na groblju je gotička, šiljasto nadsvođena bratovštinska crkva Sv. Antuna koja datira
u početak XV. st.

9
CRES
Grad i luka na istoimenom otoku. Antičko ime mu je Crepsa (Crexa). Po vrhovima u
creskoj okolici ima prapovijesnih gradina, a ona na brdu Sv. Bartolomej bila je naseljena i u
rimsko doba. Na lokalitetu Lovreški nalazi se ranokršćanska crkva iz VI. st. Na užem
gradskom području zabilježeni su nalazi iz ranoga srednjega vijeka.
Izgrađena površina današnjeg Cresa širi se u obliku potkove oko luke, u dnu duboko
uvučene i od otvorenoga mora zaštićene uvale. Tu je formu Cres dobio u XV. st., u doba
najvećega prosperiteta, kad je propadanjem Osora preuzeo funkciju ekonomskog i upravnog
središta na cresko-lošinjskom arhipelagu. Njegova prvobitna jezgra nalazi se u I dijelu grada,
između luke i predijela zvanog Zagrad. Taj uži areal bio je u srednjem vijeku opasan zidom,
tako da su S i Z četvrti, Drivenik i Varožina, sve do XVI. st. bile predgrađa.
Gradska vrata pod kulom za uru u luci, obnovljena u XVI. st., pripadaju sustavu toga
staroga gradskoga zida. U XVI. st. mletačka uprava projektira i izvodi (1509.-1610.) nove
gradske zidine i sustav ugaonih utvrda, kojima se cijelo dotad izgrađeno područje s
predgrađima i lukom uklapa u veliki četverokutni tlocrt.
Urbanistički raspored Cresa karakterizira splet ulica koje se proširuju i tvore manje
trgove, te se bočno granaju u dvorišta koja služe kao javni komunikacijski prostori okolnih
kuća.
Najstarija gradska crkva, Sv. Sidar (Izidor) ima romaničku polukružnu apsidu urešenu
izvana motivom visećih lukova i pročelje pregrađeno u gotičkom stilu.
Trobrodna župna crkva Sv. Marije sagrađena je u XV. st. Plastična dekoracija njezinih
polukružnih arkada u brodovima (lukovi, kapiteli) i njezina pročelja (prozorska ruža, portal,
skulptura) renesansnih je oblika, ali se u kompoziciji portala još osijeća gotička tektonika.
Zvonik na trgu pred crkvom potječe iz XVI. st.
U manjim crkvama u gradu i okolici, koje su gradile bratovštine, ističu se dva osnovna
arhitektonska tipa, koji su karakteristični za sakralnu arhitekturu cijeloga otoka. Jedan je
romanički s polukružno izbočenom apsidom i ravnim stropom u brodu (sv. Gajetan, sv.
Jelena), a drugi je gotički, s kvadratičnom oltarnom nišom koja je, kao i brod, nadsvođena
šiljatim svodom (Sv. Marija Magdalena).
Izvan gradskih zidina nalazi se crkva Sv. Franje iz XIV. st. Jednobrodna crkva, nije
presvođena, dok joj je veliki kvadratični kor križno presvođen. Samostanski traktovi Sv.
Franje izgrađeni su oko dva klaustra. U manjem od njih je arkada s kapitelima iz XV. st. Iz
toga je vremena kamena skulptura vezana uz arhitekturu (grupa Navještenje na pročelju župne
crkve i reljef Blažene Djevice Marije u luneti njezina portala, patricijski grbovi na pročeljima
kuća, reljef s likom Sv. Izidora na fontiku) i drvena plastika u creskim crkvama (Pieta u
župnoj crkvi, dijelovi plastičnog triptiha u crkvi Sv. Sidra i sjedeći svečev lik na glavnom
oltaru, Bogorodica s djetetom u crkvi na škveru itd.), te rezbarene korske klupe u franjevačkoj
crkvi.
Iz XV. st. su i kodeksi s polikromiranim inicijalima u posjedu župne crkve, franjevaca
i benediktinki.
Umjetnički i kulturno-povijesni spomenici sabrani su u nekoliko zbirki: u muzeju
(prapovijest i antička arheologija, skulptura, ikone, drvena plastika XV. st., numizmatika), u
lapidariju (rimski natpisi iz S dijela otoka, srednjovjekovna epigrafika), u župnom uredu
(slike XV.-XVIII. st.), u franjevačkom samostanu (namještaj iz XVI.-XVII. st., gotička
skulptura, slike, inkunabule, kodeksi iz XV. st.) i u samostanu benediktinki (ikone, kodeksi iz
XV. st.).

10
 Gradska vrata pod kulom za uru u luci, obnovljena u XVI. st., pripadaju sustavu toga
staroga gradskog zida, u smjeru kojeg je nadograđen niz kuća. U XVI. st. mletačka uprava
projektira i izvodi (1509.-1610.) nove gradske zidine i sustav ugaonih utvrda, kojim cijelo
dotad izgrađeno područje s predgrađima i lukom uklapa u veliki četverokutni tlocrt. U XIX-
XX. st. te se zidine ruše te se od njih sačuvala samo jedna cilindrična kula na
sjeverozapadnom uglu, dijelovi ziđa i dvoja gradska vrata u stilu visoke renesanse, koja se
otvaraju u predio Zazid. Urbanistički raspored Cresa karkterizira splet ulica jednokatnica i
dvokatnica koje se proširuju, tvoreći manje trgove i bočno se granaju u dvorišta. U kućama
pučana zemljoradnika u prizemlju je konoba, a u kućama obrtnika prizemlje služi kao dućan
ili radionica, a vrata i prozor su spojeni u jedan otvor. Društvenu diferencijaciju prati od druge
polovice XV. st. i u XVI. st. pojava patricijske palače, građene od tesana kamena, s plastičnim
uresom portala i prozorskih okvira u stilu mletačke gotike i rane renesanse: palača Petris s
biforama na zapadnom pročelju, palače Rodinis i Moisé. U luci su podignuti objekti javne
namjene: knežev dvor s vijećnicom, gradska loža, arsenal i fontik za žito.
Najstarija gradska crkva, Sv. Sidar (Izidor), po tradiciji prvotna župna crkva, ima
romaničku polukružnu apsidu urešenu izvana motivom visećih lukova i pročelje pregrađeno u
gotičkom stilu. Trobrodna župna crkva sv. Marije sagrađena je u XV. st. Plastična dekoracija
njezinih polukružnih arkada i njezina pročelja renesansnih je oblika. Zvonik na trgu pred
crkvom potječe iz XVI. st.
U gradu i okolici nalaze se manje romaničke ili gotičke crkve koje su podigle
bratovštine. Izvan gradskih zidina nalaze se samostani sv. Franje (franjevci i konventualci) i
sv. Petra (benediktinke).
Najznačajniji umjetnički inventar grada nastao je ili je importiran u XV. st. Iz toga je
razdoblja kamena plastika vezana uz arhitekturu (grupa Navještenja na pročelju župne crkve i
Bogorodica s djetetom u luneti njezinog portala, patricijski grbovi na pročeljima kuća, reljef
sv. Izidora na fontiku) i drvena plastika u creskim crkvama (Pietà u župnoj crkvi, dijelovi
triptiha u crkvi sv. Sidar i sjedeći svečev lik na glavnom oltaru, Bogorodica s djetetom u crkvi
na škveru). Iz osamdesetih je godina XV. st. i najznačajnije slikarsko djelo u gradu: tempera
na drvu s prikazom sv. Sebastijana sa svecima Alvisea Vivarinija, jednog od vodećih
mletačkih majstora s kraja XV. st. Slika se prvotno nalazila u župnoj crkvi Sv. Marije, danas u
župnom uredu. Kasnija stoljeća, XVII. i XVIII., unijela su u creske crkve oltarne slike na
platnu iz manjih radionica.
Umjetnički i kulturno-povijesni spomenici čuvaju se u nekoliko zbirki: Gradski muzej,
Lapidarij, župni ured, franjevački samostan, samostan benediktinki.

LUBENICE
Naselje na otoku Cresu. Nepravilan tlocrt obzidana naselja s nekoliko aglomeracija
jednokatnih kuća uvjetovala je konfiguracija tla na prirodno branjenu položaju - okomitoj
litici nad zapadnom obalom otoka. Lubenice su bile prapovijesna gradina, a u srednjem su
vijeku, uz Osor, Cres i Beli, najstariji gradski centar cresko-lošinjskog arhipelaga. Sačuvani
su još istočni krak srednjovjekovnoga zida i sjeverna gradska vrata.
Jednobrodna crkva Sv. Nikole izvan je zidina i datira u XIV-XV. st. Ima brod i
četverokutno svetište presvođeno šiljastim bačvastim svodom. U unutrašnjosti se nalazi
drveni gotički svečev kip iz XV. st.

11
MARTINŠĆICA
Selo i uvala na zapadnoj obali otoka Cresa. Ime potječe od srednjovjekovne crkve Sv.
Martina koja je iz temelja pregrađena u XIX. st. Oko 1500. creska patricijska obitelj Bokina
osnovala je u Martinšćici samostan trećoredaca - glagoljaša s crkvom Sv. Jeronima. Nad
njezinim glavnim oltarom je slika Baldassarea d'Anne iz 1636., na zidovima slike apostola
mletačke škole iz XVII. st., a u samostanu zavjetne slike iz XVIII. st. s portretima creskih
pomoraca.
Na brežuljcima u okolici nalaze se prapovijesne gradine (kasteljeri), ruševine
romaničke crkve Sv. Kristofora, fragmenti gotičke crkve Sv. Kuzme i Damjana, a u uvalama
uz more tragovi antičkih vila.
U drugoj uvali Martinšćici (Martišnjici) na južnom dijelu Cresa nalaze se temelji
ranokršćanske bazilike s ostacima mozaika na podu, te ruševine ranosrednjovjekovne crkve
čija je osnova u obliku grčkog križa.
U neposrednoj blizini samostana trećoredaca-glagoljaša sagradila je u XVII. st.
patricijska obitelj Sforza ladanjski dvorac, dvokatnicu s presvođenim prostorijama i arkadama
na pročelju, otvorenima prema dvorištu koje je opasano visokim zidom s puškarnicama.

OSOR
Osor je grad na otoku Cresu. Antički mu je naziv bio Apsoros. Nastanjen je već u
prapovijesti, a u trgovačkom dodiru s grčkim kolonijama razvija se osobito u rimsko doba i
pod ranosrednjovjekovnom Bizantskom upravom. Od VI. st. je sjedište biskupije. Od XV. st.
u neprestanom je opadanju.
Smještajem na uskoj prevlaci što povezuje otoke Cres i Lošinj držao je ključni položaj
otočkih kopnenih putova, a do XV. st., u uvjetima stare priobalne navigacije, i ključnu
poziciju morskoga puta kojim je promet iz sjevernojadranskih luka strujio na jug u Dalmaciju
i Levant. Od XV. st., međutim, zbog plovidbe po otvorenu moru Osor postaje perifernim.
Najveću površinu doseže antička urbanizacija Osora koja obuhvaća prostor od kanala
do uvale Vijar, kako su to pokazale gradske zidine, a potvrdila arheološka iskopavanja.
Istraživanja su također indicirala antički raster gradskih ulica s ekscentrično (južno) trasiranim
decumanusom, a otkriven je i veliki rimski mozaik reprezentativne zgrade. U antičkoj
gradskoj sredini Osora nastala je prema povijesnim izvorima biskupija u VI. st., a arheološki
nalazi na današnjem groblju oko mlađe crkvice Sv. Marije utvrdili su sklop prvobitne
ranokršćanske katedrale, dvojne bazilike s martirijem i baptisterijem.
Ostaci sakralne arhitekture ili ulomci kultnoga kamenog namještaja u gradu i bližoj
okolici upućuju na kontinuiranu građevnu djelatnost od VI. st. do romanike.
Crkva Sv. Platona na poluotoku Suplatonski, dvoapsidalna je i jednobrodna, te je
bogata pleternom skulpturom.
Uz širenje benediktinaca na kvarnerskim otocima vezan je najveći romanički skolp u
Osoru, trobrodna bazilika Sv. Petra iz XI. st. s kasnoromaničkim presvođenim aneksom i
prostranim ostacima opatije. Osorskim benediktincima pripadao je evanđelistar iz XI. st.
Pisan je beneventanom i ukrašen minijaturama montecassinskoga tipa.
Romanički su i ostaci crkve Sv. Lovre na brežuljku JZ od grada, te crkvice Sv. Petra
podno Osoršćice.

12
 Na znatno smanjenoj gradskoj površini koja se u XV. st., u doba nazadovanja pod
Venecijom, zatvara novim traktom zida grade se skromne patricijske i pučanske kuće. Gradi
se biskupski dvor, jednobrodna crkva Sv. Gaudencija i nova trobrodna katedrala s trolisnim
pročeljem. Njezin plastički ukras izvela je u oblicima rane renesanse mletačka radionica
Bartolomea Buove. Riznica katedrale čuva zlatni i srebrni liturgijski pribor iz XIV. - XVIII.
st, te misno ruho iz XV-XVIII. st.
U kaptolskome arhivu nalaze se iluminirani kodeksi iz XV. st., dok se drvene gotičke
skulpture iz XV. st. čuvaju u riznici Sv. Gauencija i na Vijaru.
Kraj grada u uvali Vijar, uz jednobrodnu crkvu Sv. Marije iz 1414., franjevci
trećoreci, glagoljaši, osnovali su samostan potkraj XV. st.
U staroj vijećnici u Osoru smještena je Arheološka zbirka. U atriju se nalazi lapidarij s
rimskim, ranokršćanskim, ranosrednjovjekovnim i mletačkim epigrafskim spomenicima, a na
katu zbirka prapovijesnih i rimskih grobnih priloga.
Na znatno smanjenoj gradskoj površini koja se u XV. st., u doba nazadovanja pod
Venecijom, zatvara novim potezom zida grade se, i to sve rjeđe, patricijske i pučanske kuće
skromna oblikovanja. Od javnih zgrada gradi se biskupski dvor, u čijem je dvorištu sačuvano
starije grlo cisterne s pleternom ornamentikom.
U XV. stoljeću gradi se jednobrodna crkva sv. Gaudencija, šiljastog svoda, te nova
katedrala sv. Marije. Velebna trobrodna bazilika sv. Marije, koja svojim trolisnim glatkim
pročeljem od klesanaca s južne strane zatvara prostor trga, građena je između 1463. i 1498.
godine.
Pretpostavlja se da je crkva imala i kupolu koja se nije sačuvala. Ranorenesansni
plastični kameni ukrasi i kipovi na pročelju pripisani su mletačkom kiparu Giovanniju Buori.
U XVII. joj je stoljeću prigrađen poligonalan prezbiterij i sagrađen odvojeni zvonik, gradnja
kojeg se pripisuje krčkom majstoru Gallu (Jakov Galeto) 1575. U katedrali se nalaze oltari i
slike iz razdoblja XVI.-XVIII. st. (Baldassare d'Anna, Andrea Vicentino i dr.). Skladan i
akustični prostor katedrale služi u ljetnim mjesecima kao dvorana internacionalnih glazbenih
priredbi pod naslovom Osorske glazbene večeri.
U kaptolskom arhivu čuvaju se iluminirani kodeksi iz XV. st. Drvena gotička plastika
iz XV. st. čuva se u riznici, crkvi Sv. Gaudencija i uvali Vijar, a ona iz XVI. st. u crkvi na
groblju. U uvali Vijar se nalazi jednobrodna crkva Sv. Marije iz 1414. godine, pored koje su
franjevci glagoljaši podigli samostan potkraj XV. st. O fazama dogradnje crkve i samostana
svjedoče glagoljski natpisi iz XVI. i XVII. st.

POROZINA
Pristanište na najzapadnijem rtu otoka Cresa. Na brežuljku iznad pristaništa u doba
antike stajao je svjetionik po čemu je i lokalitet dobio ime (Pharum insulae). Na tom je mjestu
u drugoj polovici XV. st. sagrađena gotička crkva Sv. Nikole, jednobrodna građevina s
pravokutnim svetištem, te slomljenim bačvastim svodom. U XVI. st. pokraj crkve sagrađen je
samostan franjevaca trećoredaca glagoljaša u renesansnome stilu. Zbog opasnosti od gusara
samostan je građen poput utvrde pa u prizemlju nije imao otvora. Crkva je u XVIII. st.
barokizirana. Iz tog doba su i tri mramorna kipa na glavnom oltaru, te slike na dva bočna
oltara. Samostan je napušten 1843. I danas je u ruševnu stanju.

13
PUNTA KRIŽA
Zaseoci na najjužnijem dijelu otoka Cresa s mnoštvom prapovijesnih tumula i gradina.
Romanička crkva Sv. Andrije na seoskom groblju uz more nadograđena je na ostatke
starije, ranokršćanske građevine. U njoj se čuva drvena gotička plastika iz XV. st.
U ruševinama crkve Sv. Damjana ima ulomaka s pleternom dekoracijom.

VALUN
Selo južno od grada Cresa. Prvobitno ime bilo mu je Bućev. Prva župna crkva Sv.
Marka sagrađena je najkasnije u XI. st. a s vremenom je pregrađivana. Danas je ona
grobljanska crkva, dok se župna crkva nalazi u selu.
1907. na trijemu pred crkvom Sv. Marka otkrivena je Valunska ploča, glagoljski
spomenik iz XI. st. Izvorno je bila nadgrobni kamen s dobro očuvanim dvojezičnim natpisom
u tri retka. Prvi red pisan je na hrvatskom, oblom glagoljicom, a drugi i treći na latinskom,
karolinom. 1912. ugrađena je u zid sakristije valunske župne crkve, a vjerovatno je najstariji
glagoljski epigrafski spomenik u Hrvatskoj.

CRIKVENICA (Vinodolska rivijera)

Crikvenica je primorski grad u Vinodolu. Nastaje kao luka starih vinodolskih gradova
na prirodnomu izlazu na more.
Prvi put se spomije kao rimsko naselje "Ad Turres". Padom Rimskog carstva propada,
a ponovno se spominje u XIV. st. Pred usjekom u brdskoj kosi, na ušću vinodolskoga potoka
Dubračine, već je u XIV. st. postojala mala crkva Sv. Marije, koju su Frankopani, gospodari
toga kraja, obnovili 1412., te uz nju sagradili samostan i naselili pavline. Samostanski sklop
pojačan je ugaonom cilindričnom kulom s kruništem (Kaštel). Crkva ima gotičko svetište, a
dograđena je barokna lađa (1659., 1704.). Glavni oltar s kipovima Pavla Riedla (1776.), kao i
dva bočna oltara i propovjedaonica, djela su pavlinskih kipara i drvorezbara. Samostan je
ukinut 1786.
Iz prvotne jezgre oko luke, gospoštijske kuće i skladišta za robu, te samostana,
Crikvenica se širila duž ceste za Kraljevicu i za Selce.
Na mjesu romaničke crkve Sv. Antona, srušene 1933., sagrađena je istoimena
neoromanička crkva.
Krajem XIX. stoljeća politički faktori i kapital koncentriran u metropolama dvojne
Monarhije utjecali su na razvoj turističkih središta u ugarskome dijelu Primorja. Mađarska je
nakon nagodbe dobila izlaz na more preko Rijeke, a preko Pomorskog gubernija postala je
gospodarem obale i u ostalome dijelu primorja te sustavno uređuje lječilišno-turistička mjesta.
Ponajviše su joj odgovarali Crikvenica i Novi Vinodolski, a tome su doprinijele i lokalne
oblasti koje se brinu za regulaciju cesta i šetališta uz obalu, gdje poduzetniji mještani grade
pansione i kavane. Osnivanjem konzorcija za izgradnju kupališta na čelu s nadvojvodom
Josipom u Crikvenici stasa i prvi lječilišni salon te najzad 1897. godine monumentalni hotel K
Nadvojvodi Josipu (danas hotel Therapia), namijenjen za aristokratsku i kapitalističku
klijentelu, a svojevremeno jedan od najsuvremenijih turističkih objekata izgrađenih u
Ugarsko-hrvatskom primorju. Oblikovan je u stilu visoke renesanse prema projektu inženjera
S. Hofera iz Budimpešte.

14
 Poslovni ljudi iz Mađarske pokrenuli su 1905. godine u Crikvenici izgradnju još
jednoga modernog hotela zvučnog imena Miramare, u dvorišnome dijelu s namjenom
sanatorija. Jedan od investitora bio je Koloman Rimanoczy, arhitekt iz Velikog Varadina, te
nije isključeno da je on i projektirao hotel.
Ma koliko je hotel Miramare bio kupališno-turistički objekt s mogućnošću odmora i
razonode, opskrbljen suvremenim terapijskim uređajima i morskim kupeljima, bio je i
vrhunski gradski sadržaj. Autorska smjelost, prije svega u smještaju hotela, ostvarena je u
njegovoj vanjskoj liniji koja prati zavoj središnje gradske prometnice, međutim, raščlanjenje
unutrašnjega prostora je stereotipno: vestibulum je relativno malen te su iz njega strogo
usmjereni pravci kretanja, stepenište, recepcija, restoran i kavana, a na katovima, s jedne i
druge strane uskoga hodnika, nižu se sobe bez zajedničke katne površine. Naturalističke
osebujnosti secesije na pročelju odnose se na motive cvijeća i vitica te nepravilno uvijenih
rešetki balkona. Stropovi reprezentativnih prostorija također obiluju cvjetnim ornamentima
izvedenima u štukaturi.
Hotel Miramare živ je organizam, daleko od strogosti i hladnoće, a kao ambiciozna
arhitektura najznačajniji je hotelski objekt u užemu središtu Crikvenice, utkan u tkivo
kupališne zone te dominanta kojom završava pravocrtni potez obale. Neposredna blizina mora
te bujno zelenilo obližnjega parka značajan su faktor u njegovoj poruci i kao lječilišnog
sadržaja. Osim hotela Therapia, izgrađenog u stilu visoke neorenesanse, hotel Miramare drugi
je hotel s izrazitim obilježjima vremena nastanka te se pridružuje bogatom fondu povijesnih
spomenika turističkog graditeljstva u Hrvatskom primorju.

ČABAR
Kurija Zrinskih
Osnutak naselja vezan je uz početke kopanja i preradbu željezne rude sredinom XVII.
st. Godine 1651. Petar Zrinski u Čabru gradi visoku peć i kovačnicu, kao i vlastelinski kaštel,
a 1663. i župnu crkvu sv. Antuna Padovanskoga, jednobrodnu s trokatnim zvonikom,
baroknih obilježja. Iz XIX. st potječe dvor obitelji Paravića koji je dijelom u vanjskim
zidovima sačuvao nekadašnje obrambene elemente kaštela Zrinskih.

DELNICE
Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja u Delnicama spominje se već u XVII. st., otkad su
starosjedioci ovog kraja, zrinski kmetovi, gradili svoje novo naselje na području današnjih
donjih Delnica. Današnja župna crkva Sv. Ivana izgrađena je dvadesetih godina XIX. st.
Nedaleko Delnica, u Velikoj Lešnici, nalazi se crkva Sv. Marije nastala prije XIX. st.

DRAMALJ
Crkva sv. Jelene djevice i mučenice.

DRIVENIK (Vinodolska rivijera)

Na vrhu brijega su ruševine utvrđenog grada Drivenika. Grad je podignut na
četverokutnoj osnovi, a na uglovima ima cilindrične kule. Od 1225. u posjedu je Frankopana,
a od 1576. do 1671. u posjedu Zrinskih.

15
 Pod gradom je stara crkva sv. Stjepana, s bačvasto presvođenim svetištem. Crkvi su
pripadali i kasnogotička drvena polikromirana skulptura Oplakivanje Kristovo, te raskošni
drveni pozlaćeni barokni oltar koji spada u skupinu "zlatnih oltara", a danas se nalazi u
Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Župna crkva sv. Dujma, izvorno srednjovjekovna građevina, proširena je i pregrađena
1821. godine.
U kapeli na groblju ostale su sačuvane rustične barokne freske iz XVIII. st.
U naselju je 1970. podignut spomenik Jurju Kloviću (djelo Z. Cara), najznačajnijem
hrvatskom minijaturisti, porijeklom iz Grižana, koji je živio i stvarao u XVI. st. u Veneciji,
Mantovi, Rimu i koji se svojim slikarskim umijećem bio toliko proslavio da ga Vasari naziva
"Michelangelom minijature".

FUŽINE
U Fužinama je 1722. bila izgrađena crkva sv. Antuna Padovanskog, uglavnom od
drva, a nakon što je izgorjela, podignuta je nova, jednostavna, trobrodna crkva s masivnim
zvonikom početkom XIX. st.

GOMIRJE
(selo sjeverozapadno od Ogulina)
Na posjedu Frankopana spominje se 1602. drvena crkva s jedinim manastirom na
području karlovačkoga vladičanstva. General Vuk Krsto Frankopan Tržački podignuo je
1621. godine kulu uz manastir 1719. pretvorenu u zvonik uz koji je prigrađena jednobrodna
crkva posvećena 1730. godine.
U Gomirju je monah Simeon Baltić vodio slikarsku radionicu iz kojih su se ikone
slikale za pravoslavne crkve u Lici, no, važnost je te slikarske radionice više kulturno
povijesna, negoli umjetnička.

GRIŽANE
Od 1225. posjed knezova krčkih Frankopana, a od sredine XVI. st. vlasništvo knezova
Zrinskih do pogubljenja Petra Zrinskog 1671. godine. Sačuvani su ostaci ruševina
srednjovjekovnog kaštela s valjkastim kulama na uglovima, te župna crkva sv. Martina
sagrađena 1599.
Grižane su rodno mjesto Jurja Julija Klovića (1498.-1578.), glasovitog hrvatskog
minijaturiste koji je živio i stvarao u XVI. st. u Veneciji, Mantovi, Rimu.

GROBNIK
Grobnik je utvrđeni grad na vrhu brijega iznad Grobničkoga polja i kanjona Rječine, a
mjesto je naseljeno od antičkog doba. Prvi put se spominje u Vinodolskom zakoniku 1288.
Njegove zidine, kule, dvoja gradska vrata iz XV.-XVII. st. najvećim su dijelom porušeni u
XVIII. i XIX. st. kada je naselje preraslo gradski areal i kada su se počele podizati kuće oko
prilaznih putova. Unutar gradskih zidina uklopljen je feudalni kaštel (XV. - XVII. st.) kao
utvrđeni sklop, odijeljen zidom i bastionima od samog naselja. U dvorištu usred kaštela je
bunarsko grlo s uklesanim grbovima Frankopana i krbavskih knezova (XV. st.). U prizemlju
jedne kule očuvan je profilirani polukružni portal nekadašnje kapele Sv. Jelene (XVI. st.).

16
 Gospodari Grobnika bili su Frankopani i Zrinski, a nakon njihove pogibije kraljevska
ugarska komora i vlastela Perlasi, Batthyány i Thurn-Taxis.
Župna je crkva postojala već 1288., no najstariji očuvani njezin dio koji potječe iz XV.
st. su drugi i treći travej južnog broda, presvođen gotičkim križnim svodom s dijagonalnim
kamenim rebrima. Crkva je proširena u XVI. st., o čemu svjedoče glagolski natpisi iz 1524.
na portalu južnog broda, a kor je podignut 1577. Većim građevnim zahvatom crkva je u XVII.
st. proširena i uređena kao trobrodni prostor s pravokutnim svetištem. Zvonik datira iz 1572. i
renoviran je 1757.
Na ulazu u grad nalazi se crkva Sv. Trojstva iz 1613., a na brdu iznad Rječine crkva
sv. Križa iz 1649.
U Grobniku je 1992. otvorena Etnografska zbirka Grobinšćine.

HRELJIN
Hreljin su ruševine utvrđenoga srednjovjekovnoga naselja s kaštelom na obroncima
brijega iznad Bakra, nekad u sastavu Vinodola. Od 1225. Hreljin drže Frankopani, a između
1550. i 1670. Zrinski.
Na sjeverozapadnom i jugozapadnom kraju stajala je po jedna obrambena kula kružna
tlocrta. Kula okrenuta prema Bakarskome zaljevu zatvarala je s obrambenim zidom i manjom
četverougaonom kulom mali kaštel, vjerojatno najstariji dio utvrđenoga naselja. Uza zidine su
podignute kuće. U sredini naselja stajala je crkva Sv. Jurja s prizidanim zvonikom na
pročelju, prvotno jednobrodna, a tijekom XVI-XVII. st. proširena na tri broda.
Život se odvijao na Hreljinu do 1726. kada ga je zaobišla Karolinška cesta.

IČIĆI
Župa sv. Josipa (nema crkve); Kapela u župi: sv. Ivan od Boga.

IKA

ILOVIK
Ilovik je otok i selo južno od Lošinja. Na vrhu Straža bila je velika prapovijesna
gradina. Na lokalitetu Sićadrija nalaze se ruševine ranosrednjovjekovne crkve Sv. Andrije.

Otok Sv. Petra

Na susjednom otoku Sv. Petra, nasuprot selu, proteže se kilometar duga rimska
arheološka zona gdje su pronađeni temelji zgrada, ostaci mozaika, grobovi i novac.
U XI. st. sagrađen je na otoku benediktinski samostan Sancti Petri de Nemois ili de
Neumis. Kompleks je zapremao površinu pravokutnika unutar perimetralnog zida, građena od
lomljenca i rasčlanjena u vanjskoj zoni lezenama. Zid je sačuvan u cijelom opsegu dok su
unutrašnji zidovi porušeni, a prostor je pretvoren u groblje. Jednobrodna crkva unutar
samostanskog sklopa srušena je potkraj XIX. st. prilikom gradnje nove crkve.
Godine 1597. Mletačka je republika na otoku sv. Petra sagradila kulu kvadratična
presjeka za obranu protiv Uskoka.

17
JADRANOVO
Crkva sv. Jakova apostola

JELENJE
Crkva sv. Mihovila arkanđela; Kapele u župi: sv. Anton (Kukuljani), sv. Rok (na groblju).

KASTAV
Kastav je gradić u Istri koji se nalazi sjeverozapadno od Rijeke. Na mjestu
prapovijesne gradine (nekropola u uvali Mišinci) razvilo se u srednjem vijeku središte
komune kojoj su pripadali Veprinac i Mošćenice. Grad s municipalnom upravom imao je u
XVI. st. statut pisan na hrvatskom jeziku. Također je poznato glagoljaško mjesto i središte
hrvatskoga narodnoga preporoda (XIX. st.) u Istri. U Kastvu su djelovali glagoljaški svećenici
i notari.
Kastav je sačuvao izgled srednjovjekovnoga naselja na brežuljku (378 m), s ostacima
bedema, utvrđenim gradskim vratima i bastionom (Fortica) na mjestu prapovijesne gradine te
gradskom lođom (1571.), obnovljenom 1825. Na trgu se nalazi i mala barokna crkvica.
Unutar grada se na glavnu ulicu, koja vodi od vrata prema župnoj crkvi i utvrdi Žudiki,
nadovezuje niz poprečnih prolaza i uličica koje oblikuju nekoliko insula. Fortifikacijski sustav
djelomice čine i kuće izgrađene na zapadnim i južnim zidinama.
U samome gradu, na trgu Lokvina, gdje se nekoć odvijao javni život, nalaze se cisterna
s natpisom iz 1666., nekadašnja kapetanova rezidencija, odnosno gospoštijski dvor (danas
pretvoren u školu), te gotička crkva sv. Trojstva iz XV. st. Trobrodna barokna crkva sv.
Jelene iz 1709. ima odijeljen zvonik iz 1724. U crkvi se čuvaju vrijedni barokni oltari i
krstionica iz XVIII. st., te barokne korske klupe iz XVII. st.
U Kastvu se nalaze i ostaci ruševina nedovršene velike trobrodne isusovačke crkve
(Crekvina) koju je u XVII. st. vjerojatno projektirao Giacomo Briano, isusovački arhitekt iz
Modene koji je izradio i izvorni projekt za rječku katedralu sv. Vida.
Muzejska zbirka kastavštine nalazi se s unutrašnje strane gradskih zidina, uz gradsku
Voltu.
U okolici Kastva nalazimo niz srednjovjekovnih crkvica romaničkog tlocrta s
polukružnim apsidama.

KLANA
Crkva sv. Jerolima

KOSTRENA
Crkva sv. Barbare

18
KRALJEVICA
Kraljevica je gradić u sjevernom primorju. Naselje se razvilo uz prirodnu luku staroga
hreljinskoga grada; u XVI. st. je najprije pod Frankopanima, potom se znatnije razvija u
XVII. st. pod Zrinskima kao izvozna luka, no najsnažnije se razvija za Karla VI. koji obnavlja
i uređuje luku (Portus regius) kao završnu točku Karolinske ceste.
U prvoj polovici XVII. st. gradi se iznad luke "Stari grad" Zrinskih, trokatno zdanje u
traktovima oko dvaju unutrašnjih dvorišta. U prvome se dvorištu otvaraju arkade kroz dva
kata duž dviju strana, dok se u drugome dvorištu nad arkadama prizemlja sjevernog zida na
gornjim katovima nižu slijepe arkade. Na pročelju dvora je masivni zvonik iz 1790. s
baroknom kapom. Uz pročelje dvora nalazi se crkva sv. Nikole, jednobrodna građevina
presvođena križnim svodom, prvotno spremište za sol koje je tek u XVIII. st. adaptirano za
sakralnu namjenu.
"Novi grad" na ulazu u Bakarski zaljev počeo je raditi Petar Zrinski 1650. kao
utvrđeni dvor renesansne koncepcije, četverokutna tlocrta s valjkastim ugaonim kulama. U
unutarnjem dvorištu otvaraju se uokolo arkade u prizemlju i na prvom katu. U središtu
unutarnjeg dvorišta nalazi se cisterna, na čijem su grlu isklesani grbovi Zrinskih i Frankopana.
Isusovci, vlasnici dvora od 1883. dozidali su drugi kat i izmijenili unutarnji tlocrt.

OTOK KRK:

BAŠKA
Naselje na južnom dijelu otoka Krka. Uz more se nalaze ostaci antičkog naselja kao
što su mozaici, nadgrobni spomenici, kapiteli i tragovi akvedukta. U Maloj luci iznad
antičkog naselja Bosar pronađene su ruševine utvrđenoga grada i crkve iz ranobizantskoga
razdoblja.
Na brdu oko groblja i prvobitne župne crkve Sv. Ivana vide se ruševine
srednjovjekovne Baške koju su spalili Mlečani 1380. Nakon toga naselje se spušta u luku.
Crkva je izvorno bila ranoromanička sa zvonikom na pročelju.
U novoj trobrodnoj župnoj crkvi Sv. Trojstva iz XVIII. st. smješteni su ranoromanički
kapiteli, te oltarna slika sa kraja XV. st.
U Baški se nalazi i Zavičajni muzej.
U okolici su brojne romaničke crkvice- Sv. Duh, Sv. Marko, Sv. Eufemija i Sv. Juraj,
te crkva Sv. Mihovila s kvadratičnim gotičkim svetištem koje je 1506. dogradio pop B. Papić
o čemu govori glagoljski natpis.
Nedaleko Baške, u Jurandvoru, nad ostacima antičke ladanjske vile s tragovima
ranobizantske crkve iz VI. st. nalaze se ruševine glagoljske opatije s ranoromaničkom crkvom
Sv. Lucije. U crkvi je pronađena Bašćanska ploča, jedan od najstarijih pisanih, u kamenu
klesanih spomenika hrvatskoga jezika. Nastala je u doba narodnih vladara u drugoj polovici
XI. st., a pisana je pismom prelaznoga tipa iz oble u uglatu glagoljicu. Sadržaj natpisa govori
o darivanju posjeda kralja Zvonimira crkvi Sv. Lucije i o podizanju te crkve. Oblik ploče,
osobito ornamentirani friz i žlijeb sa strane upućuju na to da je ploča izvorno služila kao lijevi
plutej crkvene pregrade. Kasnije je, vjerojatno u XV. st., dospjela kao spolij u pločnik crkve
te je dosta oštećena. Izvorno je ploča bila polikromirana. Uz gornji rub teče ornamentirani
pojas s biljnim motivom troprutastih vitica i lišća, dok je sav ostali prostor ispunjen
glagoljskim natpisom. Ploča ima značaj isprave kako su se one pisale u Dalmaciji i u

19
Hrvatskom primorju u XI. i XII. st. Original se danas čuva u atriju glavne zgrade HAZU u
Zagrebu.
Nakon što su Mlečani 1380. spalili srednjovjekovnu Bašku, čije su ruševine i danas
vidljive na brdu, naselje se spušta u luku, duž koje se nižu povezana pročelja kuća
ambijentalne vrijednosti.
U novoj, trobrodnoj župnoj crkvi Sv. Trojstva iz XVIII.st. smješteni su ranoromanički
kapiteli, oltarna slika s kraja XV. st. autora M. Marziale, te Posljednja večera pripisana Palmi
mlađemu.
U okolici se nalaze romaničke crkvice i Sv. Mihovil s kvadratičnim gotičkim
svetištem koje je 1506. dogradio svećenik B. Papić, o čemu svjedoči glagoljski natpis.
Razbareni poliptih iz te crkve iz 1514., autora Paola Campse, izložen je u župnoj crkvi.

DOBRINJ
Gradić na otoku Krku. Bio je srednjovjekovno komunalno utvrđeno središte velikoga
agrarnoga teritorija s petnaestak sela. U Dolinjem gradu, najstarijem dijelu Dobrinja kuće se
nižu u paralelnim nizovima među kojima teku uski, često presvođeni prolazi. U prizemlju
imaju konobu, a na katu svega jednu stambenu prostoriju. Masivniji zidovi kuća na rubu
grada preuzeli su obrambenu ulogu gradskih zidina.
Župna crkva Sv. Stjepana spominje se već 1100. godine. Do XVI. st. bila je trobrodna
bazilika. Domaći graditelji u XV. i XVI. st. dograđuju je i obnavljaju.
U posjedu crkve je relikvijar Sv. Uršule, djelo provincijskoga gotičkog zlatara,
pozlaćeni križevi iz XV. st., ciborij iz XVI. st., antependij Paola Veneziana iz XIV. st. itd.
Na Placi, mjestu sastajanja, sajmova i pučkih svečanosti, cijelom stranom teče
dvostruki red zidanih sjedala. U njezinu se začelju nalazio Knežev dvor, rezidencija
potkneževa. U naselju postoji Muzejska zbirka s arheološkim, etnografskim i kulturno-
povijesnim inventarom.
U selu Sv. Vid nalazi se istoimena ranoromanička crkva sa zvonikom na pročelju,
zadužbina "slavnog Dragoslava" iz 1100.
U dobrinjskoj okolici još su i romaničke crkve Sv. Jurja nad Krasom, Sv. Ivana u
Sužanu, Sv. Marka na moru, Sv. Klementa u Klimnu, Sv. Filipa i Jakova u Solinama i Sv.
Petra u Rudinama. Također ima bogat fond glagoljaških rukopisa i natpisa.
Domaći graditelji tijekom XV. i XVI. st., Petar i Mihovil, te meštri Vlahovići,
višekratno je dograđuju i obnavljaju. U XVI. st. podižu novo kvadratično svetište,
presvođeno rebrastim mrežastim svodom u zakašnjelim gotičkim oblicima. Ostali dijelovi
crkve obnavljaju se 1606. Današnji oblik crkvi dala je obnova nakon što je grom oborio stari
zvonik 1720. Iza glavnog oltara je freska iz XVI. st. koja je uokvirivala srednjovjekovni,
nestali poliptih. Fresku pokriva retabl, veliki polikromirani reljef iz 1602. Sv. Trojstvo kruni
Bogorodicu, sv. Stjepan i sveci zaštitnici dobrinjskih bratovština. Trijem pred crkvom postoji
već od XVII. st. U posjedu crkve je relikvijar sv. Uršule, djelo provincijskoga gotičkog
zlatara, pozlaćeni križevi iz XV. st., ciborij iz XVI. st., antependij (vez na crvenoj svili) Paola
Veneziana iz XIV. st. s prikazom Krunjenja Bogorodice i likovima svetaca Stjepana i Jakova.
Nad Placom izgrađena je crkva Sv. Trojice (Sv. Anton), pred kojom je plokata i
Simitir, nekad gradsko groblje, na kojemu je majstor Pilepić 1725. saradio novi zvonik.

20
 U crkvi sv. Klementa u Klimnu čuva se renesansni rezbareni retabl.

DUBAŠNICA
Područje 20 sela na otoku Krku, od kojih je danas najrazvijenija Malinska. Na
vrhovima Sveti Petar i Gradina su ilirske gradine. Iz antike su tragovi naselja u Svetom Vidu
i vile u uvali Zaharija. Bizantskom sloju pripada titular crkve Sv. Apolinara u polju, koja se s
romaničkom crkvom Sv. Martina spominje 1153.
Središnje (izumrlo) naselje bilo je u polju oko crkve Sv. Apolinara, koja se oko 1500.
proširuje i postaje župnom crkvom. Uz nju se 1618. gradi zvonik s retardiranim gotičkim
oblicima kapitela u biforama.
Iz romaničkog su razdoblja crkve Sv. Andrije i Sv. Jurja, a iz gotičkoga Sv. Nikole.

GLAVOTOK
Samostan i crkva franjevaca trećeredaca glagoljaša na zapadnoj obali otoka Krka. U
XIV. st. frankopansko imanje s obiteljskom kapelom, 1445. darovano trećerecima koji tu
najprije grade omanji smostan, 1507. i sadašnju crkvu Bezgrešnog začeća. Crkva je
jednobrodna sa šiljastim svodom u svetištu. Iza svetišta nastavlja se kor s križno-rebrastim
svodom, kakav ima i sakristija do njega. Sliku na glavnom oltaru, Bogorodica s djetetom, sv.
Franjo i sv. Jerolim, naslikao je vjerojatno Matteo da Verona (1576.-1618.). Iz istog doba je i
glavni mramorni oltar. Bočne oltare izradio je 1760. mletački kipar Giuseppe Bisson. U
samostanu se nalaze slike i liturgijski predmeti iz XVII. i XVIII. st.

JURANDVOR
Jednobrodnoj ranoromaničkoj crkvi 1498. prigrađena je uz južni zid broda kapela
Gospe od Ružarija, presvođena gotičkim križnim svodom. U crkvenom se lapidariju nalazi
drvena polikromirana plastika iz XVI. st. sa starih bočnih oltara, te značajni slikani poliptih
Sv. Lucije koji se nalazio na glavnom oltaru; rad je najvećeg mletačkog slikara XIV. st., Paola
Veneziana i sinova, a nastaje između 1333.-1345. (prema A.Morassiju).

KOŠLJUN
Otočić u zatvorenoj uvali kraj Punta na otoku Krku. Nastanjen u rimsko doba i ranom
srednjem vijeku.
U XII. stoljeću je osnovana benediktinska opatija, a 1447. dobivaju i naseljuju otočić
franjevci, na temelju frankopanske darovnice. Današnji je samostan s klaustrom podignut u
XVI. st., ali u njega su ukomponirani dijelovi iz benediktinskog razdoblja (primjerice, kapela
sv. Bernardina).
Franjevačka crkva Navještenja, sagrađena je 1523. Jednobrodna je, s križno
nadsvođenim pjevalištem i otvorenim krovištem iznad broda. Na glavnom oltaru nalazi se
poliptih Girolama da Santacrocea iz 1535., a na lijevome bočnom oltaru slika sv. Franje
pripisan istom autoru. Na trijumfalnom se luku nalazi velika kompozicija Posljednji sud, ulje
na platnu, E. Ughetta iz 1653.

21
 U kapeli sv. Bernardina nalazi se drveni plastički oblikovan triptih iz XVI. st., u maloj
kapeli usred crnogorične šume čuvaju se fragmenti jaslica nastalih u XVI. st., a u muzejskoj
zbirci samostana čuvaju se proizvodi umjetničkog obrta i slike, među kojima i one krčkog
majstora Frana Jurčića (1671.-1718.). Samostan posjeduje arhiv i knjižnicu s inkunabulama,
glagoljskim rukopisima i rijetkim izdanjima, te etnografsku zbirku.

KRK
Krk je glavni grad istoimenoga otoka. Urbaniziran je još u antičko doba. Početkom IV.
st. jedan ga natpis spominje kao "splendidissima civitas Curictarum". Hrvatski naziv Krk
oblikovan je u neposrednom kontakktu hrvatske migracije s još živom antičkom tradicijom
(Curictum, Curicta), dok je mlađi naziv Vecla-Vegla-Veglia (u značenju Stari grad) nastao u
srednjem vijeku.
Uz epigrafiku, novac i sitne predmete, iz rimskog doba su ostaci zida kraj
franjevačkog samostana i terme s hipokaustom i mozaicima.
Katedrala Sv. Marije sagrađena je u V.-VI. st. na temeljima terma. Bila je trobrodna
bazilika s interpoliranom srednjom apsidom. Uz sjeverni brod izgrađen je baptisterij s
poligonalnom piscinom. Današnja katedrala rezultat je višekratnih obnova i dogradnja.
U gotičku plastiku katedrale ubrajaju se raspela, Bogorodica s djetetom i frankopanska
srebrna pala majstora P. Kolera iz 1477. Od slikarskih djela ističu se fragment romaničkih
zidnih slika u crkvi Sv. Kvirina i polipith Sv. Lucije, Paola Venecijana u biskupiji.
Na pročelje katedrale priljubila se u smjeru S-J dvokatna romanička bazilika Sv.
Kvirina. U prizemlju su ukriženim svodnim pojasima pojačani svodovi traveja srednjega
broda. Prostor koji je pripadao lijevom brodu služi kao javni prolaz (uz pročelje katedrale) i
poklapa se vjerovatno s rimskim cardom.
U predromanici sagrađene su crkve Sv. Lovre kraj grada (trobrodna porušena
benediktinska opatija), Sv. Dunata u puntarskoj uvali (križnog tlocrta s kupolom koja je
oslonjena na trompe), i Sv. Krševana na uvalom Čavlenom (križnog tlocrta s tri apside, te
kupolom).
Gospa od zdravlja, prvobitno opatija Sv. Mihovila, ranoromanička je bazilika sa
zvonikom na pročelju.
Sustav gradskih fortifikacija potječe iz različitih razdoblja: kula kvadratična tlocrta na
Kamplinu je iz 1191., zidovi i bastioni uz more grade se u vrijeme Nikole Frankopana 1407.,
dok su mletačke gradnje XV. i XVI. st. cilindrična kula u kompleksu Kneževa dvora,
obnovljena gradska vrata i zidovi.
Od slikarskih djela ističu se poliptih Sv. Lucije Paola Veneziana iz XIV. st. u biskupiji,
Polaganje u grob G.A. Pordenonea, četiri slike C. Tasca-e iz 1706., tri slike N. Grassija
(1712.-1721.) te pala F. Zugna u katedrali i oltarna slika Bogorodica s franjevačkim svecima
B. Licina iz tridesetih godina XVI. st. kod franjevaca.

MALINSKA
Mjesto se prvi put spominje u XV. st., a tek se od XIX. st. razvija kao luka
(Dubašnica).

22
NJIVICE
Naselje se prvi put spominje 1474. godine.

OMIŠALJ
Naselje na uzvisini sjeverozapadnog dijela otoka Krka. Već je u prapovijesti postojalo
gradinsko naselje. Na lokalitetu Okladi u morskome zaljevu nađeni su arheološki ostaci
rimskog veteranskoga rezidencijalnog sklopa iz doba Flavijevaca, prema natpisu zvanog
Fulfinum. Na lokalitetu Kurilovo otkrivena je nekropola iz tog doba s bogatim nalazima
keramike, urna s pepelom, kovina i stakla. Kada su stanovnici Fulfinuma napustili naselje
ostala je u upotrebi utvrda na poluotočkome brijegu.
U uvali Sepen nalazi se ranokršćanska bazilika očuvana do krovišta. Monumentalna
crkvena građevina ima narteks, protesis i diakonikon, a u pravokutno svetište upisana je
polukružna apsida. Prema mjesnoj tradiciji ta je crkva, pučki zvana Mirje (zidovlje), bila dio
glagoljaške benediktinske opatije Sv. Nikole, napuštene u XV. st.
Dolaskom Hrvata na otok nastaje gradić Omišalj koji zajedno s propadajućim
naseljima čini "komun" (općinu), istaknuto središte glagoljaške kulture. U latinskim se
ispravama prvi put spominje 1153. kao Castrum Musculum. U doba knezova Ivana i Nikole
Frankopana Omišalj se učvršćuje jakim zidinama, gradi se kaštel, vodosprema i obrambena
kula 1476. godine. Od 1480. grad je pod mletačkom vlašću.
Romanička župna crkva Uznesenja Marijina (Stomorina), temeljito je obnovljena i
proširena u XVI. st. Na pročelju se nalazi prozorska rozeta koju je izradio "meštar Sinoga". U
luneti iznad vrata je predromanički reljef s prikazom križa i palmi. U unutrašnjosti se nalaze
kameni amboni s romaničkom dekoracijom.
Na trgu pred gradskom ložom iz XVI. st. nalazi se kapela Sv. Jelene pregrađena 1458.
u kojoj je smješten gradski lapidarij.
Najvažniji je spomenik romanička zborna (sada župna) crkva Uznesenja Marijina
(Stomarina). Temeljito je obnovljena i proširena (transept, kapele, kupola i svetište) u XVI. st.
Zvonik crkve gradili su 1533.-1536. mešter Pero iz Omišlja i mešter Andrij iz Kotora".
U unutrašnjosti crkve nalaze se kameni amboni s romaničkom dekoracijom.
Renesansni drvorezbareni oltarni retabl s plitkim reljefima mletački je rad u kojem je, prema
R. Matejčić, vidljiv utjecaj Sansovina. U XVII. stoljeću pred retablom podignut je kameni
oltar koji je danas smješten u kapelu "od Duš", sagrađenu 1525. Na oltaru srca Isusova nalazi
se triptih Jacobella del Fiorea iz XV. st.
Na trgu pred gradskom ložom iz XVI. st. nalazi se kapela sv. Jelene, pregrađena 1458.
u inačici vinodolsko-krčke gotike.

PORAT
Na zapadnom rubu naselja nalazi se samostan i crkva sv. Marije Magdalene franjevaca
trećoredaca glagoljaša. Sadašnja crkva sagrađena je sredinom XVI. st. u gotičko-renesansnom
stilu. Jednobrodna je crkva imala četverokutno svetište s križnorebrastim svodom. Sredinom
XVIII. st. crkva je barokizirana, te su joj pridodane dvije plitke bočne kapele. Na glavnom se
oltaru nalazi poliptih Sv. Magdalene, rad Girolama i Francesca Santacrocea iz 1556. Bočni
oltari sv. Nikole i sv. Roka podignuti su sredinom XVIII. st.; u crkvi se nalazi i drveno
gotičko raspelo. U samostanu koji u sadašnjem obliku potječe iz XVII. st., nalazi se zbirka
umjetnina (XVI.-XX. st.).

23
PUNAT
Naselje istočno od grada Krka. U župnoj crkvi Sv. Trojstva iz 1777. nalazi se
kasnogotička drvena polikromirana skulptura Sv. Ane Samotreće iz XV. st.
U Puntarskoj dragi smješten je otočić Košljun, šumski rezervat prirode i spomenik
kulture. U franjevačkom samostanu sa crkvom Navještenja Marijina iz 1480. smještena je
vrijedna knjižnica, etnografski muzej i stalna izložba crkvene umjetnosti.
Pučke kuće u Puntu stasaju mahom u XVIII. st. s masivnim balaturama na pročelju,
povezane u nizove uz glavne prolaze. Među najstarijim zgradama je "Stari toš", u kojoj se
nalazi mlin za masline iz XVIII. st.
Župna crkva Sv. Trojstva nastala je 1777. (pregrađena 1934.). Na glavnom se oltaru
nalaze rezbarije i drvene skulpture P. Riedla, nastale oko 1750., te Maggiotova slika
Propovijed sv. Ivana. Oltar i slika donešeni su 1790. iz crkve sv. Nikole u Senju.
U okolici Punta, u predjelu Kanajt, podignuta je 1692. ladanjska kuća krčkih biskupa
(danas rasadnik). U dnu uvale pokraj puta u grad Krk stoje ostaci starohrvatske crkve sv.
Donata.

RUDINE

STARA BAŠKA

ŠILO

VALBISKA

VRBNIK
Gradić s lukom na sjeverozapnoj obali otoka Krka. Razvio se na mjestu prapovijesnog
naselja koje je iskoristilo prirodno zaštićen položaj na strmome brdu (49 m) tik nad morem.
Prvi se put spominje 1100., a 1388. dobiva statut pisan glagoljicom. Tipično je
frankopansko naselje po svojemu tlocrtu, slično ostalima koja su podizali krčki knezovi u
Hrvatskom primorju.
I danas je gradić zadržao opće značajke srednjovjekovnoga naselja, nad kojim se
izdiže župna crkva Sv. Marije koja je građena u XV. i XVI. st. Crkva je više puta
pregrađivana. Zvonik joj se gradi 1527. u renesansnom slogu, a unutrašnjost joj je
barokizirana. Osobito se ističe renesansni oltar Marije Ružarice, prema pričama dar kneza
Ivana Frankopana. U kapeli Marijine nadarbine nalazi se poliptih Sv. Ane, domaći rad iz XV.
st.
U zadružnom domu smještena je glasovita knjižnica Vrbničanina Dinka Vitezovića s
više od 15 000 svezaka. Najskupocjeniji među njima su glagoljaški rukopisi iz XIV - XV. st.
Ispred crkve je glavni trg s gradskom ložom i Kneževim dvorom.
Gradić dominira Vrbničkim poljem, na čijem S rubu stoje ruševine tvrđave Gradac
koju tradicija povezuje uz Frankopane. Navodno je Vrbnik matični grad obitelji.
Na mjesnom groblju nalazi se gotička crkvica Sv. Ivana iz XV. st., a u uvali Sv. Juraj
vide se ruševine crkve s tragovima romaničkih zidnih slika.

24
 To tipično frankopansko naselje po svojemu je tlocrtu slično ostalima koje su podizali
krčki knezovi u Hrvatskom primorju. U svojem današnjem izgledu gradić je zadržao značajke
srednjovjekovnog naselja.
Nad njime se izdiže župna crkva sv. Marije, građena u XV. i XVI. st., poslije više puta
pregrađivana. Njezin je renesansni zvonik podignut 1527. Osim baroknoga namještaja, oltara
i crkvenog posuđa, osobito se ističe renesansni oltar Marije Ružarice, navodno dar kneza
Ivana Frankopana. Na glavnom oltaru nalazi se djelo Kotoranina Marina Citkovića Posljednja
večera iz 1599.
U Zadružnom je domu smještena glasovita knjižnica Vrbničanina Dinka Vitezića s
više od 15000 svezaka (rukopisi XIV.-XV. st., inkunabule). U sklopu knjižnice je i triptih
Bogorodice sa svecima iz XVI. st.
Pred crkvom je glavni trg s ložom, poteštarijom i Kneževim dvorom. Kraj samih vrata
kojima se ulazilo u grad bila je smještena bratimska kuća sv. Ivana na kojoj se nalazila velika
zidna slika Sv. Kristofora koja predstavlja rijedak primjer tog ikonografskog tipa.
Gradić dominira Vrbničkim poljem, na čijem sjevernom rubu stoje ruševine tvrđave
Gradac koju tradicija povezuje uz Frankopane, prema tradiciji njihov matični grad.
Na mjesnom je groblju i gotička crkvica sv. Ivana iz XV. st., a u uvali Sv. Juraj naziru
se ruševine crkvice s ostacima romaničkih fresaka.

LEDENICE
Mjesto se spominje već u XIII. st. Vidljivi su ostaci obrambenih zidina, frankopanskog
kaštela i kula. Tu nalazimo ostatke romaničke crkve sv. Stjepana sa zvonikom koji je služio
kao obrambena kula.

LOKVE
Crkva sv. Katarine djevice i mučenice.

OTOK LOŠINJ:

Otok na sjevernom Jadranu. Nastanjen je od brončanoga doba iz kojega potječe velik

broj gradina smještenih po vrhovima podno Osoršćice te oko Malološinjskoga zaljeva. U
rimsko doba nema većih naselja, ali su na obalama uz najplodnije agrarne površine utvrđeni
ostaci ladanjskih rezidencija (villae rusticae) i to u Liskima, Sv. Jakovu i Studenčiću pod
Ćunskim.
Na kompleksu Studenčića nastaje srednjovjekovna crkva od koje su sačuvane ruševine
zidova i ostaci sarkofaga.
U srednjem vijeku, kada je cijeli otok administrativno bio područje grada Osora,
postoje samo pastirski stanovi. U doba romanike grade se na S dijelu otoka prve sakralne
građevine - crkva eremita Sv. Lovre (jugozapadno od Osora), Sv. Petar i Sv. Marija
Magdalena ispod Osoršćice, te Sv. Jakov (na groblju istoimena sela).

25
 U XIV. i XV. st. nastaju naselja Velo selo oko gotičke crkve Sv. Nikole koja se
spominje 1384., i Malo selo oko crkve Sv. Martina koja je izgrađena između 1450-90. Danas
su to Veli Lošinj i Mali Lošinj.
Zbog opasnosti od gusarskih napada u XV. st se grade u oba naselja kule za zbjegove.
U XIV. i XV. st. nastaju naselja Velo selo oko gotičke crkve sv. Nikole, koja se
spominje 1384. i Malo selo oko crkve sv. Martina, izgrađene između 1450. i 1490., današnji
Veli Lošinj i Mali Lošinj. Zbog opasnosti od gusarskih napada grade se u XV.st. u oba naselja
kule za zbjegove. Nagli razvitak pomorske privrede i brodogradnje u XVIII. i XIX. st., koji
oba naselja preoblikuje u gradove, prati pojava barokne svjetovne i sakralne arhitekture.
Krajem XIX. stoljeća na osnovi meteoroloških ispitivanja mjesta Veli i Mali Lošinj
proglašena su zimskim klimatskim lječilištima i oporavilištima te sve više zadobivaju gradski
izgled. Intenzivna ugostiteljska izgradnja rezultira podignućem hotela i pensiona, gostionica i
kavana. Posebno poglavlje u razvoju turizma na otoku Lošinju predstavlja pošumljavanje i
kupališno otvaranje prostrane uvale Čikat nasuprot Maloga Lošinja, gdje se većina zdanja
oblikuje poput vila, primjerice Adelme ili Carline, projekti bečkog arhitekta Rudolfa von
Wiendenfelda.

ĆUNSKI
Stara crkva sv. Nikole nastaje u XVI. st., a 1784. povećana je tako da je u svemu bila
nalik crkvi sv. Marije Magdalene u Nerezinama. Srušena je 1908., a na tom je mjestu
podignuta današnja, jednostavna, jednobrodna crkva.

MALI LOŠINJ
Malološinjska crkva sv. Martina postojala je već oko 1450., ali je bila višekratno
pregrađivana; pored nje se nalazi kamena skuptura iz XVII. st. pučkog karaktera lokalne
proizvodnje.
U Malom Lošinju 1696. izgrađena je trobrodna župna crkva Porođenja Marijina, Male
Gospe, u konačnom obliku dovršena i produžena za jedan interkolumnij 1757., a sagrađeno je
i reprezentativno barokno pročelje. U inventaru crkve ističe se glavni mramorni oltar, s
inkrustacijama, slikovita obrisa, s relikvijama sv. Romula.
U južnom dijelu grada reda se 14 kapelica - postaja Križnog puta, podignutih 1752.
godine.

VELI LOŠINJ
Valjkastu kulu s kruništem i prsobranima, koja se pojavljuje i na grbu grada, podigli su
u XVI. st. Lošinjani radi obrane luke i naselja i za zbjeg pučanstva pred gusarskim i uskočkim
nasrtajima s mora.
Važan urbanistički i graditeljski pothvat bila je gradnja crkve sv. Antuna Opata u
Velom Lošinju. Sagrađena je 1774. na mjestu crkve iz XV. i trobrodne iz XVII. st. U crkvi su
štukature C. Somazzija i orgulje G. Callida. Crkva je bogato opremljena mramornim oltarima
i oltarnim palama. Na stipesu glavnog oltara nalazi se mramorni reljefni antependij s
prikazom Večere u Emausu, rad G. Albertinija iz Pirana. Među slikarskim djelima nalazimo
vrijedno djelo mletačkog slikara Bartolomea Vivarinija iz 1475., Bogorodica sa svecima,

26
zatim djela iz XVII. i XVIII. st.: Sv. Franjo B. Strozzija, Sv. Ivan Krstitelj L. Querene,
Poklonstvo kraljeva F. Hayeza, Sv. Grgur L. del Cosse, Duše u čistilištu F. Potenze, Sv.
Apoloniju i Sv. Luciju G. Angelija. Među kiparskim radovima, mahom G. Sardija, svakako
valja istaknuti mramorni Oltar Bogorodice od Ružarija mletačkog kipara G. Bonazze.
Uvezeni predmeti prevladavaju i u drugim crkvama Veloga Lošinja, a sabrani su
ponajviše darivanjem domaćih kapetana obogaćenih pomorskom trovinom koji su umjetnine
kupovali na dražbama ukinutih mletačkih crkava. Tako primjerice, nastaje zbirka slika
kapetana Gašpara Kraljete (Craglietto) (1776.-1838.).
U inventaru crkve Gospe od Anđela također se nalaze tako sakupljene umjetnine.
Crkvi su prigrađeni oko 1600. prednji dio zvonika, a renovirana je 1732., kada je dobila i
svetište s kupolom. Crkva je bogata mramornim baroknim oltarima, a u njoj se nalazi i
vrijedna zbirka slika mletačkih majstora XVII. i XVIII. st.: Sv. Franjo Paulski i Sv.
Hildebrand djelo su F. Fontembassa, vrijedan ciklus od osam ovala u kojem prevladavaju
starozavjetne teme naslikao je G.A. Pellegrini, dok autori ostalih slika još nisu utvrđeni.
Pomorski značaj Lošinja prate i zavjetne slike pomoraca iz XVIII. st. u crkvi sv.
Nikole. Gotička crkva, šiljastih svodova u lađi i svetištu, nastala je oko 1400., a proširena je u
XVIII. st. Prizidana joj je nova lađa, dok je stara pretvorena u svetište, a na mjestu starog
svetišta sagrađena je sakristija.

NEREZINE
Selo na otoku Lošinju. Na vrhovima u okolici ima više prapovijesnih gradina
(lokaliteti Halmac, Berdo). Antički nalazi na lokalitetu Halmac ukazuju na postojanje rimske
ladanjske vile.
Izvan naselja nalazi se franjevačka jednobrodna crkva i samostan s klaustrom,
izgrađeni 1503.-1515. Trokatni renesansni zvonik s biforama datira iz 1590-1604. Na
glavnom oltaru nalazi se slika Sv. Franjo sa svecima Gaudencijem, Nikolom, Klarom i
Bonaventurom iz XVI. st. U polju, izvan naselja, sagradili su osorski patriciji Draž kulu za
zbjeg.
Crkva sv. Marije Magdalene prvobitna je nerezinska župna crkva. Sagrađena je 1534.,
a povećana u XVII. st. kada je dobila križni tlocrt i nove oltare.
U obližnjem selu sv. Jakova nalazi se romanička crkva sv. Jakova, povećana 1624. i
župna crkva sv. Marije iz XIX. st. podignuta na mjestu ranije, sagrađene prije XVI. st.

LOVRAN
Lovran je grad na istočnoj obali Istre, a ravenski kozmograf iz VII. st. spominje ga pod
imenom Lauriana. Bio je srednjovjekovna hrvatska općina, a u XV. st. potpada pod pazinsku
knežiju.
Naselje opasuje zid s ugaonim kulama koje su djelomično očuvane u perifernom zidu
južnog bloka kuća. U luku vode gradska vrata, tzv. Stubica. Pučku arhitekturu obilježavaju
vanjska stubišta, natkriveni svodovi, prolazi pod kućama i mala obzidana dvorišta. Pročelja
kuća nižu se, u skladno povezanoj asimetriji gradskoga trga, uz objekte javne namjene: uz
srednjovjekovnu gradsku kulu od masivnih tesanika, kvadratična tlocrta, uz prvotno odvojeni
romanički zvonik (nadozidan u baroku) i uz pročelje župne crkve Sv. Jurja.

27
 Župna crkva Sv. Jurja sagrađena je kao jednobrodna s kvadratičnim svetištem
presvođenim kasnogotičkim mrežastim svodom, a regulacijom u XVIII. st. prizidane kapele
postaju drugom lađom. Crkvu oslikavaju dvije domaće kasnogotičke radionice između 1470. i
1479. Kastavska radionica izvodi slike na svodu i u gornjem pojasu zidova svetišta
(kristološki ciklus, Majka Božja, evanđelisti, anđeli i sveci), dok istarski tzv. Šareni majstor
slika u donjem pojasu prizore mučenja Sv. Jurja i euharistijske teme, a na trijumfalnome luku
Navještenje.
Crkva Sv. Trojstva je romanička, obnovljena u gotici. U unutrašnosti su konzervirani
ostaci gotičkih fresaka iz prve polovice XV. st.
U XVII. i XVIII. st. grade se patricijske kuće s balkonima, balustradama, lođama i
naglašenim portalima. Glavni gradski trg je asimetričnog tlocrta, a zatvaraju ga pročelja
stambenih objekata i onih javne namjene: srednjovjekovnu gradsku kulu od masivnih
tesanika, kvadratična tloctra i nadograđenu iznad drugog kata, romanički zvonik, nadograđen
u baroku, koji je prvotno bio odvojen od pročelja župne crkve sv. Jurja iz XIII. st. Ona je
isprva jednobrodna, s kvadratičnim svetištem presvođenim kasnogotičkim mrežastim svodom,
a regulacijom u XVIII. st. dozidane kapele postaju joj drugom lađom. Crkvu 1470.-79.
oslikavaju dvije domaće kasnogotičke radionice. U crkvi se nalaze drveni rezbareni oltari iz
XVI. i XVII. st. i krstionica iz XVII. st.
Na prijelazu XIX. i XX. stoljeća Lovran se svojim izuzetnim smještajem uklapa u
zonu pogodnu za razvoj turizma. Ovaj slikoviti gradić, uskoro priznat i kao morsko lječilište,
opskrbljuje se, poput Voloskog i Opatije, neophodnim infrastrukturnim sastavnicama:
električnom rasvjetom te novim vodovodom za potrebe sve većega broja turista. Tramvajska
pruga, koja se od željezničke postaje u Matuljima spušta prema Opatiji i Lovranu, puštena je u
promet 1908. godine.
Na području Lovrana mnogobrojni privatni ljetnikovci i vile podižu se na znalački
odabranim mjestima s nesmetanim pogledom na raskošni krajobraz i more ili su pak utopljeni
u slikovite vedute privatnih perivoja i cvjetnjaka. Pojava uglavnom tipiziranih objekata
prenesenih iz srednjoeuropske, najčešće gradske, sredine u mediteransku graditeljsku
tradiciju, djelovala je u početku nametljivo i neskladno, u suprotnosti s lokalnim prilikama te
su bile neophodne hortikulturne intervencije kako bi se uravnotežila novonastala situacija.
Monumentalnost i aristokratizam odrazili su se i u odabiru flore: stabla su egzotična, cvjetne
vrste rijetke poput japanske kamelije ili magnolije, a mnogi parkovi i danas su zaštićeni kao
posebne prirodne vrijednosti.
Govoreći o vanjskom izgledu ljetnikovaca i vila prevladavaju zdanja istaknutih
volumena s velikim otvorima, razigranih tlocrta i krovnih visina, premda se raspored
prostorija temelji na usvojenim shemama. Prizemlje zauzimaju saloni i blagovaonice, čiji
interijeri po obradi ne zaostaju za vanjštinom građevina; na pianu nobile su spavaonice.
Kuhinja s pomoćnim radnim prostorijama, koje redovito imaju vanjski prilaz neposredno iz
vrta, smještena je u suterenu, dok je potkrovlje namijenjeno posluzi.
Pročelja karakterizira izbor plemenitoga materijala: fino obrađenih kamenih kvadara
ili mramornih ploča, a ističe se i bogata štukatura, razdjelni vijenci te maštoviti prozorski
okviri, balustrade i kovanoželjezne ograde. Početkom XX. stoljeća sve je učestalije
rastvaranje fasada vertikalnim i horizontalnim nizom lođa i terasa ili pak asimetrično
povišenje bočnog ugla s jednom prozorskom osi ili balkonom, što doprinosi ležernosti
mediteranskog ugođaja. Secesijski inventar ukrasa uobičajeno podrazumijeva motive ženskih
glava ili poprsja te raznih animalnih prikaza, najčešće riba, škarpina i dupina. Pored plošnoga
vrpčastog motiva neizostavan je i vegetabilni, a koloristički efekt postiže se tamnije obojenom
podlogom ili crvenom fasadnom opekom.

28
 Pomnom obradom vanjštine plemenitim materijalom te njegovanim zelenilom ističu se
vila San Roco, smještena uz glavnu cestu na južnom kraju Lovrana, te secesijska vila Gianna,
osobito njezina ulična fronta s raskošnom lođom na oba kuta i naglašenim vertikalama
snažnih stupova uz obilje bizarne figurativne plastike (bazilisci, zmajevi).
Vlasnici vila i hotela projekte naručuju kod poznatih arhitekata u Beč (Max Fabiani)
ili Budimpeštu, ali i u Rijeku (Emilio Ambrosini) te Opatiju i Lovran (Sandor Neuhauser i
Rudolf Pelda, Franz Florian i Attilio Maguol), a projektirati za elitna klimatska lječilišta bilo
je i pitanje osobnoga prestiža za autore i naručioce zbog afirmacije u specijaliziranim
časopisima te zbog toga što je to osiguravalo nove narudžbe.
Razvojni put hotela, privremenoga stambenog konglomerata, u Lovranu je bio
postupan. U početku najnužnijom adaptacijom to postaju zatečeni objekti, iako se hotel, kao
posebni tip turističkog objekta, nametnuo još osamdesetih godina XIX. stoljeća kada se
počinju graditi velike namjenske zgrade koje će u cijelosti nastojati zadovoljiti visoki
europski standard turističkih usluga (hoteli Quarnero i Stephanie u Opatiji).
U primjeru Grand-hotela Lovrana u Lovranu, osim što je valjalo riješiti problem
unutrašnje komunikacije i konfora te prostor prizemlja komponirati s prostranim salonom u
koji se ulazilo neposredno iz foyera, a zatim predvidjeti i moderni Bijou bar, biljar i čitaonicu,
trebalo se pozabaviti i vanjskom dekoracijom zdanja. Pročelja hotela i sanatorija, čak i ona
oblikovana početkom XX. stoljeća, još mogu biti kompozicijski zatvorena, a u svojoj obradi
nositi neostilske odlike usporedo sa secesijskim poput spomenutog hotela Lovrana. U
mnogim primjerima ipak dolazi do karakterističnoga rastvaranja pročelja horizontalnim
nizanjem lođa i balkona u funkciji sunčanih kupelji te istupanja prostrane terase nad ulaznim
dijelom s južne strane orijentirane moru, gdje dominira i krovna atika s imenom hotela
(Excelsior - Bristol u Lovranu, Grand hotel Palace, Sanatorium Dr. Schalk i Villa Istria u
Opatiji). Zajednička im je karakteristika bila izvrsna pozicija u blizini kupališta ili nad
prostranim ozelenjenim perivojem koji se prostire do obalnog puta.

LUKOVDOL (Vrbovsko)
U Lukovdolu je u XVI. st. postojala crkva sv. Marije koju su Turci uništili, a nova je
izgrađena 1604. Današnja jednobrodna kasnobaraokna župna crkva sv. Marije smještena je na
povišenom mjestu, usred naselja. U ovom se rodnom mjestu pjesnika I. G. Kovačića nalazi i
njegov spomenik kojeg je izradio V. Bakić.
U zaseoku Rtiću nalazi se jednobrodna barokna crkva sv. Franje Ksaverskoga s
trostranim završetkom, kupolastim svodom nad brodom i masivnim bočnim zvonikom koji
vjerojatno potječe od neke starije građevine. Drveni barokni crkveni namještaj bogato je
rezbaren: tri drvena polikromirana oltara s relikvijarima, od kojih se ističe glavni oltar s
atlantima; te ispovjedaonice i ormar.
U nedalekom zaseoku Plemenitašu stoji staro kameno zdanje koje je, prema predaji,
lovački dvor Frankopana.

MATULJI
Crkva Krista Kralja; Kapele u župi: Majka Božja (Jušići), sv. Mihovil (Matulji).

29
MOŠĆENICE
Vjerojatno naseljene već u prapovijesti, u srednjem vijeku utvrđeni su grad nad
istočnom obalom Mošćeničke Drage.
Na mjestu najlakšeg prilaza, uz liburnijsku cestu, nalaze se gradska vrata, obnovljena
1642. Do vrata se nalazi kvadratična kula koja ju je branila, a pred vratima se nalazi loža, tzv.
Stražnica. Vanjski zidovi perifernih kuća građeni su kao gradske zidine, kružno zatvarajući
zbijeno tkivo zgrada.
Na vrhu brijega, prema kojem radijalno vode prolazi, dominira masivan zvonik u
romansko-lombardskom stilu iz XII.-XIII. st. dovršen kupolom 1658. i trobrodna župna crkva
sv. Andrije. Crkva je barokno presvođena, svetište je dovršeno do 1701., a trobrodni prostor
uređen krajem XVIII. st. Crkva je bogata oltarnom mramornom kamenom plastikom. Na
glavnom se oltaru nalazi pet kipova padovanskog kipara Jacopa Contierija iz drugog
desetljeća XVIII. st. Bogato rezbarene korske klupe pripisuju se M. Ziereru (1699.-1704.). U
crkvenom se lapidariju nalazi kamena pučka plastika iz XVII. st. Orgulje iz 1847. djelo su
Petera Rumpela. Kuće obitelji Negovetić-Dešković iz XVI. st. i Negovetić iz 1770. imaju
reprezentativno obrađena pročelja.
Pokraj grada su crkvice s karakterističnim trijemovima: Sv. Sebastijan iz 1501. i Sv.
Bartol iz 1628. godine.

MOŠĆENIČKA DRAGA
Kapele sv. Marine i sv. Petra

MRKOPALJ
Mrkopalj je gradić u Gorskome kotaru. Na položaju F(o)rtici nad Crikvenom u
Mrkopaljskome polju iskopani su 1976. zidovi jednobrodne romaničke crkvice s polukružnom
apsidom iz XIII. st.
Prva župna crkva sv. Filipa bombardirana je 1944. i srušena do temelja nakon II.
svjetskog rata. Današnja župna crkva sv. Marije od sedam žalosti, vrsna klasicistička
građevina, podignuta je 1854. kao zavjet protiv kuge.

NOVI VINODOLSKI
Novi Vinodolski je luka i turističko središte. Počeci turizma sežu u 1878. kada je
izgrađeno prvo privatno kupalište uz Bribirsku rivu. Jezgra je Staroga grada frankopanski
kaštel koji je nastao u XIII. st., a preuređen je 1893. Pred njim je 1288. sastavljen glasoviti
Vinodolski zakonik pisan glagoljicom. Zakonik je jedan od najvažnijih dokumenata
hrvatskoga srednjovjekovnog običajnog prava. U njemu se grad naziva Novigrad.
Na glavnom trgu nalazi se kula Kvadrac iz vremena XIV. ili XV. st.
Župna crkva Sv. Jakova nastala je u XIII. st., kasnije je barokizirana, a početkom XX.
st. dobiva novo pročelje sa zvonikom.
Frankopanski kaštel je djelomično porušen 1761. te preuređen 1893.; ulazna vrata u
grad porušena su 1875.

30
 Na pogodnu položaju iznad litice na malenom trgu nastaje središte s župnom crkvom
sv. Filipa i Jakova. Svetište crkve prošireno je 1520., a u XVII. st. crkva je barokizirana.
Glavni oltar i štukature na svodu djelo su švicarskih štukatera, braće Clementa i Giacoma
Somazzija (1807.). Novo pročelje u XX. st. U svetištu se nalazi renesana nadgrobna ploča
modruškoga biskupa Kristofora iz 1518. Vrijedan su rad rezbarene korske klupe iz XVII. st.,
oltarna slika Sv. Filipa i Jakova s početka XVIII. st., te nadgrobna ploča kanonika Nikole
Mrzljaka, djelo riječkoga kipra P. Stefanuttija iz 1844. U crkvenoj se riznici nalaze dva
relikvijara u obliku ženske glave iz XV. st.
Knez Martin Frankopan podignuo je oko 1460. u luci na Ospu pavlinski samostan s
crkvom BDMarije koji su porušeni 1917. Crkva je imala šiljasto-bačvasti svod s pojasnicama
nad polustupovima. Njihovi se kapiteli u stilu pučke renesanse čuvaju u Narodnome muzeju u
Novome. Iz iste crkve potječe drvorezbareni reljef Sv. Pavla i sv. Antuna koji se čuva u
Hrvatskom povijesnom muzeju, te oltarna slika s glavnog oltara, drvenog s pozlatom, koji se
danas nalazi u župnoj crkvi u Novome. Nad vratima je bio frankopanski grb, sada uzidan na
pročelju kaštela.
Iz srušene crkve sv. Fabijana i Sebastijana, građene u doba kneza Bernardina, 1511.
godine, potječu dijelovi drvorezbarena pozlaćena oltara iz 1656. (danas u Narodnom muzeju u
Novome), te triptih sjevernotalijanskog majstora s kraja XV. st. (Hrvatski povijesni muzej).
Gotička crkica Sv. Trojstva ima šiljasto-bačvasti svod; njezin je oltar tektonskog tipa
dao podignuti kanonik Antun Mažuranić u prvoj polovici XVIII. st.

OPATIJA
Ljetovalište je dobilo ime po benediktinskoj opatiji sv. Jakova (Abbazia St. Jacobi e
Paolo, di Preluca), koja se prvi put spominje 1449. U posjedu je riječkih augustinaca od
1560. do 1723., a od 1774. riječkog kaptola. Jednostavna kapela sv. Jakova građena je u
sadašnjem obliku 1506., o čemu svjedoči latinski natpis na nadvratniku. Crkva je pregrađena
1774., a proširena 1937. godine.
Današnje turističko središte počinje svoj razvitak 1844. godine izgradnjom Ville
Angioline pod pokroviteljstvom Ignazija Scarpe. Svojem je ljetnikovcu dodao kompleks
vrtova koji će izrasti u gradski park. Angiolina je uskoro postala odmaralište habsburških
monarha, a popularnost joj raste što zbog klijentele, što zbog smještaja te povoljne mikro-
klime. Sama zgrada mirnog je bidermaersko-klasicističkog stila.
Opatija je uskoro, zbog povoljnosti par exellence za izgradnju sanatorija i mondenih
okupljališta za visoku aristokraciju i kapitaliste, proglašena klimatskim lječilištem te zimskim
oporavilištem, a njezin vrtoglavi uspon u tome svojstvu započinje sredinom osamdesetih
godina XIX. stoljeća. Ulaganjem prvenstveno Društva južnih željeznica iz Beča u zemljišta i
objekte na opatijskom području, niz modernih hotela i pansiona, ljetnikovaca i lječilišta,
objektnih kupališta kao i reprezentativnih rezidencijalnih vila i malih palača postaje gotovo
neizbrojiv (neobarokna vila Madona, vila Rosalia).
Hotel Quarnero (danas Kvarner), prvi i najluksuzniji opatijski hotel, niknuo je 1884.
godine prema zamisli bečkog arhitekta Wilhlema koji ga prikladno odmiče od usporednoga
obalnog šetališta te potom proširuje paviljonskim zdanjem Kursalona. Pročelje Kursalona
obogaćeno je motivima umjetničkih disciplina u punoj plastici, što upućuje na kulturno-
okupljališnu namjenu zdanja. Već 1885. slijedi izgradnja hotela Stephanie (danas hotel
Imperijal), koji se izdvaja smještajem u sklopu središnje opatijske prometnice odnosno

31
strmim stepenišnim prilazom. Uvučena atika s lođama te balkonske konzole uličnoga pročelja
ovoga statičnog te tlocrtno simetrično organiziranog objekta ustupak su autora njegovog
projekta, arhitekta K. Schuberta, ipak i djelomično primorskom ugođaju okružja. Hotel Palace
(danas ponovo Palace) pružao je mogućnost ugodnog opuštanja u sjeni dubokih lođa s
pogledom na zaljev i otoke, a dosljednost njihovog rasprostiranja cjelokupnom pročelnom
površinom početkom XX. stoljeća postati će prototip u rješavanju modernih hotelskih
objekata na čitavome Hrvatskom primorju. Ono što hotel Palace usklađuje s fin de sieclom,
čiji je suvremenik, vertikalni je proboj gracilnih tornjića iznad razine krovne strehe s
uzgibanim dekorativnim plastikama na vrhu (figure djevojaka i riba razjapljenih čeljusti).
Motivi podmorskog svijeta ponavljaju se na kovano-željeznim ogradama balkona bočnih
pročelja te na glavnoj fasadi.
Ljetovališni ambijent Opatije obilježit će promenadni i kupališni paviljoni i
sastajališta, zatim mnogobrojna drvena i zidana kupališta, dok se objekti trgovačkih
kategorija, poput čuvenoga bazara Mandria te montažni prodajni paviljoni i kiosci nižu uz
središnju prometnicu. Početkom XX. stoljeća turističke sadržaje upotpunjuju kinoteatri i
umjetnički ateljei, restorani i kavane u prizemljima uslužnih objekata. Ilustrativni graditeljski
primjeri u pročišćenome secesijskom stilu u Opatiji su stambena uglovnica s pročelnim
ornamentom u formi kestenova lišća u sklopu središnje prometnice (danas Šetalište Maršala
Tita br. 110) te u istoj ulici vila Devana s ostakljenim prodajnim ateljeima u parternoj etaži,
"češljanom" fasadom te produžecima bočnih osi u razini krovišta, potom dvokatnica slikovite
figurativne plastike, pojednostavljena inačica vile Gianne u Lovranu ( danas Šetalište Maršala
Tita br. 94) kao i današnji hotel Mozart.
U cjelini arhitektura s prijeloma XIX. i XX. stoljeća, koja i danas karakterizira
graditeljsku fizionomiju Opatije, kao i ostalih turističkih mjesta liburnijske obale, nosi
obilježja kontinentalnih kupališnih inačica nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, primjerice
Badena kod Beča, ili Karlovyh Varya, premda se ne može poreći da su se raznovrsni stilski
elementi na domaćem tlu usuglasili i u sasvim originalne cjeline. Izmijenjeni projekt Maxa
Fabianija za zgradu Lječilišta državnih službenika u Opatiji (danas Dom zdravlja, Stepenice
dr. Vande Ekl 1) bio je, za razliku od natječajnog iz 1897. godine, veoma pojednostavljen.
Riječ je, zapravo, o prilagodbi ambijentu, premda su pročelja obilovala pojedinostima od drva
i željeza u jakim bojama. Objekt simetrično raspoređenih ugaonih tornjića, s mnoštvom lođa i
balkona dvadesetak južno orijentiranih soba, posebnoga je sklada i čistoće te je s razlogom
utjecao na ostale arhitekte koji na sličan način projektiraju tipološki bliske objekte ne samo
duž liburnijske obale već i u Istri.

OTOK RAB:

BANJOL

BARBAT
Selo južno od grada Raba podno strmoga brda Kamenjaka. Na nekoliko mjesta ima
rimskih nalaza kao što su zidovi, keramika i novac.
Na mjestu današnje župne crkve Sv. Stjepana iz 1850. od XI.-XV. st. bila je
benediktinska opatija Sancti Stephani de Postran. U unutrašnjosti jednobrodne crkve nalazi se
slikano raspelo na dasci, rad lokalnog majstora XVII. ili XVIII. st. Kraj crkve se nalazi
sarkofag iz VI. st. s uklesanim križem.

32
 Na brdu iznad naselja, na mjestu prapovijesne gradine, nalazi se kasnoantička, a
kasnije i srednjovjekovna utvrda poligonalna tlocrta, masivnih zidova s potpornjima. Unutar
utvrde nalaze se ostaci jednobrodne ranoromaničke crkve Sv. Damjana s polukružnom
apsidom koja je izvana rasčlanjena polukružnim nišama.
U župnoj se crkvi nalazi drveno slikano raspelo, rad lokalnog majstora XVII. ili
XVIII. st.

KAMPOR
Selo sjeverno od grada Raba. Unutar franjevačkog samostana nalazi se romanička
jednobrodna crkva Sv. Eufemije koja se spominje 1237. Crkva je danas gotovo potpuno
izgubila svoj prvotni izgled. U obnovljenoj crkvi 1989. postavljena je stalna izložba fra
Ambroza Testena, samoukog slikara koji je cijelo vrijeme svoga boravka u samostanu slikao i
velik broj svojih slika poklonio posjetiocima.
Gotička crkva Sv. Bernardina barokizirana je u XVII. st., i nalazi se uz samostan
kojeg je 1458. dao sagraditi rapski plemić Petar de Zaro. Crkva ima tabulatum - oslikani strop
na drvu s 27 slika iz života sv. Franje i drugih franjevačkih svetaca, te kor četverokutna
tlocrta, presvođen križnim svodom kojeg nose dva dijagonalno ukrižena rebra. Kao
protomagister pri gradnji crkve i samostana spominje se Juraj Dimitrov Zadranin. U oltarnu
ogradu ugrađeni su pluteji sa zrelom pleternom dekoracijom iz IX.-X. st. U bočnoj kapeli
nalazi se poliptih braće Vivarini iz 1458. i kasnogotičko drveno raspelo.
U sredini samostanskog sklopa je klaustar u kojemu je uređen lapidarij s rimskim
natpisima i fragmentima ranosrednjovjekovne skulpture. Tu se također nalazi i sarkofag
utemeljiteljice samostana Mande Budrišić, na kojemu su figuralni reljefi s kraja XV. st.
Samostanski arhiv i knjižnica čuvaju inkunabule i iluminirane kodekse iz XIV. i XV.
st. Među njima se ističe Kamporski psaltir, iluminirani rukopis s kraja XIV. st. Urešen je s 20
inicijala izvedenih u živim bojama i lisnatim motivima. Rukopis je izradila vjerojatno neka
lokalna prepisivačka radionica prema venecijanskome uzoru.
U samostanskom muzeju nalaze se vrijedne slike, dijelovi mozaika, koralni rukopisi,
inkunabule, keramičke pločice, amfore, keramičke uljanice, kip božice lova Dijane, vrijedna
zbirka novca, tkalački stan, te narodna rapska nošnja i još čitav niz vrijednih eksponata.
U naselju se nalazi gotička crkva sv. Bernardina (barokizirana u XVII. st.), uz
samostan s klaustrom sagrađen 1458. Jedan je brod s kasetiranim stropom urešen slikama, a
kor je četverokutna tlocrta, presvođen križnim svodom, što ga nose dva ukrižena rebra,
konzolno uprta u zid. Kao protomagister pri gradnji crkve spominje se Juraj Dmitrov
Zadranin. U jednoj od pokrajnjih kapela nalazi se poliptih Sv. Bernardina iz 1458. braće
Vivarini, jedne od dviju vodećih obiteljskih radionica Venecije tog razdoblja, te kasnogotičko
drveno raspelo.

LOPAR
Najsjevernije naselje na otoku. Prema legendi, u selu je rođen klesar Marin,
utemeljitelj mini državice San Marino na Apeninskom poluotoku. Prema istoj legendi, klesar
Marin je sredinom III. st. dospio u Arminium, današnji Rimini, da bi tamo radio na obnovi
utvrda. U vrijeme Dioklecijanova progona kršćana povukao se u špilju na brdo Monte Titano i
živio pustinjačkim životom. Za njim su došli brojni istomišljenici i ubrzo je na brdu izgrađena

33
crkvica i samostan oko koje se kasnije razvila državica i grad San Marino, a klesar Marinus iz
Lopara uvršten je u red svetaca.

MIŠNJAK

MUNDANIJE

PALIT

RAB
Rab je grad na istoimenom otoku. Izgrađen je na malome poluotoku koji u sredini
jugozapadne obale otoka tvori prirodnu luku. Antičko mu je ime Arba, Arva, Arbia i potječe
vjerojatno od ilirskog Arb, što znači taman, zelen, pošumljen, a to je i danas bitna značajka
otoka. U X. st. bizantski car Konstantin Porfirogenet naziva ga Arbe. Hrvatsko ime Rab
spominje se prvi put 1446. u ispravi o osnivanju franjevačkog samostana Sv. Eufemije u
Kamporu.
Mnogobrojni prapovijesni nalazi potvrđuju vrlo ranu nastanjenost otoka. Glavno
liburnsko naselje zasigurno se nalazilo na mjestu današnjega grada, koji za cara Augusta
postaje rimski municipij. Pojavom kršćanstva Rab postaje biskupsko središte. Tradiciju
rimskog municipija grad je očuvao i pod Bizantom, a sredinom IX. st. ulazi u sastav bizantske
teme Dalmacije. S ostalim romanskim gradovima plaća tribut hrvatskim vladarima. Hrvati
naseljavaju Rab nešto kasnije nego druge otoke zbog dobro organizirane lokalne romanske
zajednice. Početkom XI. st. osvaja ga nakratko Venecija, a potom ulazi u sastav hrvatske
države. Početkom XII. st. osniva se slobodna gradska komuna, politička formacija koja gradu
osigurava mir i gospodarski razvitak sve do 1409., kada započinje gotovo 400 godina duga
mletačka vladavina. Nakon gospodarskog napretka u XV. st. slijedi dugo razdoblje potpune
zavisnosti od Venecije u kojemu Rab postupno nazaduje. 1828. ukida se biskupija.
Današnju urbanističku osnovu i najveći dio graditeljskoga naslijeđa grad je stekao
uglavnom u doba romanike. Tri usporedne uzdužne ulice (gornja, srednja i donja) protežu se
od SZ zidina do JI dijela poluotoka, gdje se gube u nepravilnoj planimetriji najstarijega dijela
grada, Kaldanca. Poprečne ulice strma su stubišta koja u pravilnim razmacima spajaju srednju
s gornjom ulicom, zatvarajući na taj način stambene insule položene poprečno na dužu os
grada.
U romaničkom stilu od svjetovnih građevina građeni su: južno krilo Kneževa dvora s
reprezentativnim biforama, te niz stambenih kuća koje su tijekom stoljeća doživjele različite
promjene.
U XIV. st. u neposrednoj blizini Kneževa dvora podignut je toranj s gradskim satom.
U drugoj polovici XV. i početkom XVI. st. gradi se nekoliko značajnih stambenih
zgrada: palača Dominis ima niz renesansnih prozora, veliki portal i dvorište s trijemovima;
palača Nimira ima na pročelju portal kasnogotičkih oblika iz 1490.; na palači Crnota očuvan
je monumentalan portal s grbom u gotičkoj luneti; renesansnu morfologiju očuvale su palače
Galzinga i Marinelis. Krajem XV. st. pregrađen je Knežev dvor kojemu je dodana kula na
južnom uglu s gotičkim portalom i monoforama u višim katovima i renesansna bifora na
prvome katu. U isto vrijeme pregrađuje se i Biskupski dvor od kojega je očuvan samo JI
ogradni zid s renesansnim portalom.

34
 Najvažniji sakralni spomenici smješteni su na poluotoku i zajedno sa svoja četiri
zvonika i dijelovima gradskih zidina tvore jednu od najljepših arhitektonskih cjelina na
Jadranu.
Današnja zborna crkva Sv. Marije Velike (nekadašnja katedrala) slojevit je
graditeljski spomenik čije osnove sežu u ranokršćansko razdoblje. Osnovna tlocrtna
dispozicija, poligonalni plašt glavne apside te tipološke osobine nekoliko kapitela upućuju na
rani postanak, možda u drugu polovicu V. st. U IX. st. crkva je dobila ciborij nad glavnim
oltarom, koji je pregrađen krajem XV. st. Ciborij je jedini in situ očuvani primjer
predromaničkoga oltarnog nadgrađa na hrvatskoj obali. U drugoj polovici XI. st. crkva
poprima tipične osobine protoromaničke bazilike: šest pari stupova dijeli prostor u tri broda,
a svetište je povišeno. Pročelje s dvostrukim nizom lezena i visokih slijepih lukova u
dvobojnu kamenu (crvena rapska breča i bijeli vapnenac) stilski pripada zreloj romanici i
povezuje se s posvetom pape Aleksandra III. 1177. godine. Gornji dio pročelja je noviji o
čemu govori natpis u rozeti iz 1438.
Na sjevernom zidu u crkvi je ugrađen kameni reljef Krista na prijestolju,
venecijansko-bizantski rad iz XI. st.
U svetištu se nalaze korske klupe iz 1445. koje su stilski bliske korskim klupama
zadarske katedrale Sv. Stošije koje je izradio majstor Matej Moronzon.
Drveni kip Sv. Kristofora pripisuje se Petru de Riboldisu, polikromirana Pieta ima
osobine srednjoeuropske kasnogotičke umjetnosti.
Sredinom XV. st. Andrija Aleši radi u katedrali na ukrašavanju grobnice obitelji
Scaffa. Petar Trogiranin isklesao je krstionicu i rustičnu Pieta u luneti glavnoga portala 1514.
Zvonik nedaleko crkve sagrađen je tijekom XII. i početkom XIII. st. po
lombardijskome uzoru. Izvorno je bio pokriven kvadratičnom piramidom, dok je šesterostrana
piramida podignuta u XV. st. Završna terasa ograđena je elegantnom renesansnom
balustradom.
Ženski benediktinski samostan Sv. Andrije zanimljiv je graditeljski sklop koji datira u
XII. st., a sve do XVIII. st. zbivale su se razne pregradnje i nadogradnje. Crkva je izvorno
sagrađena kao ranoromanička trobrodna bazilika s tri polukružne apside. Fragment natpisa
koji se može povezati s gradnjom datira u XI. st. U drugoj polovici XV. st. pregrađeno je
pročelje ranorenesansnih karakteristika, dok su se romaničke konzolice sačuvale pod krovnim
vijencem. Unutrašnjost je barokizirana. Zanimljiv je rad drveni oltar iz XVIII. st. S južne
strane pročelja sagrađen je zvonik 1181. o čemu nam svjedoči natpis uzidan u zid prvog kata.
Crkva Sv. Ivana Evanđelista bila je izvorno ranokršćanska trobrodna bazilika. U XI.
st. uz nju se gradi benediktinski samostan, a crkva se preuređuje u romaničkim oblicima.
Oblik i širina apside omogućile su izgradnju ophoda oko oltara, tzv. deambulatorija koji je
ujedno i jedini primjer takve arhitekture u krugu dalmatinske romanike. Podovi u crkvi bili su
ukrašeni mozaicima. U XV. st. crkvi se prigrađuju nove kapele na kojima radi Andrija Aleši.
Sredinom XIX. st. crkva i samostan su napušteni nakon što su kratko vrijeme bili sjedište
biskupije. Danas su očuvani samo ostaci. U XII. st. s južne strane svetišta crkve sagrađen je
romanički zvonik sličan onome uz crkvu Sv. Andrije.
U Kaldancu se nalazi crkvica Sv. Katarine i ostaci kapele uz sjeverni zid katedrale iz
istog doba.
Uz sjeverozapadne zidine nalazi se crkva Sv. Kristofora iz XV. st. s jednostavnim
portalom i rozetom na pročelju. Napuštena je u XIX. st., no nedavno je obnovljena i u njoj je

35
smješten gradski lapidarij s brojnim izlošcima od antike do XVIII. st. Među eksponatima se
ističe nadgrobna ploča obitelji Crnota, rad Andrije Alešija.
Crkva Sv. Frane u parku izvan grada sazidana je u drugoj polovici XV. st. u
kasnogotičkim i ranorenesansnim oblicima. Pravokutni, izduženi brod i četvrtasto svetište
presvođeni su gotičkim prelomljenim svodom. Na trijumfalnom luku isklesani su grbovi
donatora gotovo svih najpoznatijih rapskih patricijskih obitelji. Sačuvana je i nadgrobna ploča
utemeljitelja crkve i samostana fra Matije Bošnjaka. Pročelje crkve od pravilnih klesanaca
ukrašeno je na zabatu trima renesansnim stiliziranim školjkama. Na portalu je natpis iz 1491.
Na samome vrhu poluotoka smješten je samostan Sv. Antuna Opata osnovan krajem
XV. st. Crkva je u cijelosti pregrađena, a očuvano je gotičko svetište presvođeno križno-
rebrastim svodom. U crkvi se nalaze dva barokna oltara, nekoliko nadgrobinh ploča iz XV. i
XVI. st. i vrijedno kasnogotičko raspelo, a u samostanu slika s prikazom Raba iz XVI. st. U
neposrednoj blizini Sv. Antuna pronađeni su ostaci jednobrodne romaničke kapelice s
polukružnom apsidom.
Crkva Sv. Križa sagrađena je u drugoj polovici XVI. st. na mjestu srednjovjekovne
koja se spominje 1286. kao gradski hospicij benediktinske opatije Sv. Petra u Supetarskoj
Dragi. Unutrašnjost je barokizirana u XVIII. st. Braća Somazzi izvode štukature 1799., a slika
na glavnom oltaru pripisivala se F. Benkoviću i G. Guardiju.
Na mjestu na kojem se najvjerovatinije nalazila ranokršćanske bazilika Sv. Tome, na
SZ strani Trga Piazzete, sagrađeni su 1573. - 78. kasnorenesansna crkva Sv. Justine i
benediktinski samostan rapskih pučanki. Drveno barokno pjevalište u crkvi oslanja se na
stupove s ranoromaničkim kapitelima. U crkvi je danas smještena izložba crkvene umjetnosti.
Značajiniji izlošci su: prijenosni oltarić s pozlaćenim bakrenim pločicama na kojima su u
tehnici kloazoniranog emajla prikazani apostoli, a što ga je gradu darovao kralj Koloman;
fragmenti iluminiranog evanđelistara iz XI. st.; srebreni pozlaćeni relikvijar za glavu Sv.
Kristofora s iskucanim prizorima iz svečeva života sa početka XIII. st.; polipith Paola
Venecijana; renesansna terakota Majka Božja s Kristom iz XV. st., te mnogobrojni ulomci
predromaničke skulpture i nekoliko oltarnih pala iz XVI. - XVIII. st. Veći dio tih umjetnina
potječe iz riznice katedrale.
U gradu nalazimo nekoliko vrijednih javnih i stambenih zgrada iz druge polovice XV.
i iz XVI. st.: palača Dominis s nizom renesansnih prozora, velikim portalom i dvorištem s
trijemovima; palača Nimira, koja je samo djelomično sačuvana, s velikim gotičkim portalom
iz 1490.; palača Crnota s gotičkim ukrasima Andrije Alešija i Jurja Dmitrova; palače
Galzigna i Marinelis očuvale su renesansnu morfologiju. Krajem XV. st. preuređeni su
Knežev dvor, tako što mu je dograđena kula na južnom uglu, s gotičkim portalom i
monoforama u višim katovima i s renesansnom biforom na prvom katu, kao i Biskupski dvor,
od kojega je sačuvan samo jugoistočni ogradni zid s renesansnim portalom.
Današnja zborna crkva sv. Marije, nekad katedrala, slojevit je graditeljski pothvat koji
započinje u ranokršćanskom razdoblju. Tijekom druge polovice XVIII. st. unutrašnjost
katedrale postupno poprima barokni izgled. Podižu se mramorni oltari i nabavljaju oltarne
slike. Oltarna slika u glavnoj apsidi pripisuje se rapskom slikaru Matiji Ponzoniju - Pončunu.
Štukature nad glavnim brodom, koje su se uspijele sačuvati do 1960., izveli su 1798. J. i
C.Somazzi.
U drugoj polovici XV. st. crkvi sv. Ivana Evanđeliste prigrađuju se kapele na kojima
radi Andrija Aleši. Također u drugoj polovici XV. st. u parku izvan zidina gradi se crkva Sv.
Frane u gotičkim i ranorenesansnim oblicima. Pravokutni, izduženi brod i četvrtasto svetište
presvođeni su gotičkim prelomljenim svodom. Na trijumfalnom luku isklesani su grbovi

36
donatora – gotovo svih najčuvenijih rapskih patricijskih obitelji. Očuvana je i nadgrobna
ploča utemeljitelja crkve i samostana, fra Matije Bošnjaka. Pročelje crkve od pravilnih
klesanaca ukrašeno je na zabatu trima renesansnim stiliziranim školjkama. Na portalu je
natpis iz 1491., a vješto izrađeni festoni na arhitravu bliski su stilu Ivana Duknovića, čiji
sljedbenik P. Trogiranin boravi u to vrijeme na Rabu. Samostan je porušen početkom XX. st.,
a na njegovom se mjestu nalazi gradsko groblje.
Na samom vrhu poluotoka smješten je samostan sv. Antuna Opata koji je osnovan
krajem XV. st. Crkva je u cjelosti pregrađena, a očuvano je gotičko svetište presvođeno
križno-rebrastim svodom. U crkvi se nalaze dva barokna oltara, nekoliko nadgrobnih ploča iz
XV. i XVI. st., vrijedno kasnogotičko raspelo, a u samostanu slika s prikazom Raba u XVI. st.
Na mjestu na kojem se vjerojatno nalazila starokršćanska bazilika sv. Tome, na
sjeverozapadnoj strani slikovite piazzette, sagrađeni su 1573.-1578. kasnorenesansna crkva sv.
Justine i benediktinski samostan rapskih pučanki. Drveno barokno pjevalište u crkvi oslanja
se na stupove s ranoromaničkim kapitelima. U crkvi se danas nalazi izložba crkvene
umjetnosti. Uz brojne vrijedne radove iz ranijih stoljeća, u crkvi nalazimo slike nastale od
XIV.-XVIII. st., među kojima je najznačajnija ona najvećeg mletačkog slikara XIV. st., Paola
Veneziana.
Crkva sv. Ante Padovanskog podignuta je 1675., na njezinom se baroknom glavnom
oltaru nalazi pala s prikazom donatora F. Brazze.

SUPETARSKA DRAGA
Selo na sjeverozapadu otoka Raba. U polju podno Kamenjaka nalazi se crkva Sv.
Petra gdje su benediktinski samostan 1059. osnovali prior Maius i biskup Drago. Opatija je
ukinuta 1467.
Crkva je longitudinalna trobrodna bazilika s tri polukružne apside na I strani.
Unutrašnjost je podijeljena u tri broda dvostrukom kolonadom. Romanički se stilski izraz XII.
st. očituje u načinu ukrašavanja glavnog pročelja. Glavni portal završava lunetom s
dvostrukim slijepim lukovima i nadvišen je polukružnim zabatom. Nad portalom se nalaze tri
pravokutna prozora s polukružnim završetkom. U ravnini s pročeljem, prislonjen uz južni zid
crkve, nalazi se djelomično (1906.) porušen ranoromanički zvonik. U zvoniku se nalaze dva
zvona, jedno iz 1299., drugo iz 1453. godine. Južno od crkve vidljivi su ostaci samostanske
arhitekture.

RAVNA GORA
Crkva sv. Terezije Avilske

RIJEKA
Najstarija naselja, ilirske gradine, nalaze se na uzvisinama oko Riječkog zaljeva (Veli
vrh, Vela straža, Trsatski brijeg, Sv. Križ i Solin). Rimski nalazi potvrđuju da se na mjestu
današnje Rijeke nalazila antička Tarsatica, od IV. st. ključna točka obrambenoga sustava tzv.
liburnijskoga limesa. Rimska supstrukcija otkrivena je u temeljima gradskih zidina, a rimska
arhitektura i kupalište istraženi su u Užarskoj ulici. Očuvana stara vrata bila su ulaz u zgradu
pretorija limeske utvrde iz IV. st.

37
 U VI. st. Tarsatica pada pod vlast Bizanta, a srednjovjekovno naselje nastaje unutar
preostalih antičkih zidina. U razvijenom srednjem vijeku naselje unutar preostalih antičkih
zidina pri ušću Rječine, nazvano je Rijekom Sv. Vida po crkvi Sv. Vida. Pod upravom je
feudalne obitelji Devinskih, a nakon toga Walsee. Grad postaje središte arhiđakonata i
kaptola, a gosodari kvarnerske gospoštije, Devinci, te nakon njih Walseeovci, na najvišoj
točki u gradu imaju svoj kaštel. Hugo Devinski dao je sagraditi augustinski samostan s
crkvom sv. Jeronima (1315-1408.). U kasnije barokiziranom kompleksu očuvane kapele Sv.
Trojstva i Bezgrešnoga začeća, gdje se ujedno nalaze i ostaci gotičkih fresaka, te svetište
crkve imaju osobine alpske gotike.
Raspelo u crkvi Sv. Vida i Pieta u Pomorskom i povijesnom muzeju vrijedne su
gotičke umjetnine.
Mediteranske oblike u Rijeku donosi majstor Juraj iz Zadra koji dograđuje svetište
crkve Uznesenja Marijina i gradi ložu za zvona s gotičkim biforama na zvoniku (1445.).
Ruža na pročelju crkve (1516.) primjer je gotičko-renesansnoga stila.
Trsat na brijegu iznad Rječine razvija se u feudalni kaštel s podragrađem, jedan od
brojnih kojima gospodare Frankopani, hrvatska vlastela s otoka Krka.
Partikularizam feudalnih obitelji postupno dokidaju austrijski Habzburzi. Koristeći
slabljenje Venecije jačaju položaj Rijeke, koja od druge polovine XVII. st., zbog nove
jadranske politike Habzburgovaca, ponovno dobiva regionalno značajniju ulogu. Polovinom,
XVII. stoljeća austrijski car Karlo VI. proglašavu je slobodnom lukom, što je uvod u niz
značajnijih investicija, poput izgradnje lučke infrastrukture, lazereta i ceste Karlovac-Rijeka.
Doba carice Marije Terezije u Rijeci obilježeno je djelovanjem velikih trgovačkih kompanija,
manufaktura i ranoindustrijskih pogona.
Relativni prosperitet grad doživljava u XV. st., ali nesigurnost kopnenih i morskih
puteva, zbog opasnosti od Turaka i gusara, dovodi do opadanja prometa i zastoja grada, pa
uslijed neprestanih borbi i epidemija, razdoblje XVI. st. gradu nije donijelo naročit
ekonomsko-društveni, pa tako ni kulturno-umjetnički napredak. Mediteranske oblike u Rijeku
donosi majstor Juraj iz Zadra koji dograđuje svetište crkve Uznesenja Marijinog, danas
zborne, te 1445. gradi ložu za zvona s gotičkim biforama na njezinom zvoniku. Ruža na
pročelju crkve iz 1516. jedini je sačuvani primjer gotičko-renesansnog stila u gradu. U tom
razdoblju nastaje i crkvica sv. Sebastijana, zaštitnika od kuge. Natpis na nadvratniku skladnog
visokorenesansnog portala otkriva nam godinu 1562. kao godinu gradnje i gastalda Ivana
Dotića kao utemeljitelja. Indicije pak upozoravaju na znatnu starost kultnog mjesta. U
riječkom Starom gradu postojale su mnoge slične crkvice, a propale su gašenjem
srednjovjekovnih bratovština koje su ih uzdržavale.
Tijekom XVII. i XVIII. st. grad se naglo razvija, pa već od drugog desetljeća nastaju
vrijedni spomenici, uglavnom u baroknom stilu.
Naročito je važnu ulogu u obrazovnom, intelektualnom i kulturnom životu i razvoju
grada imao dolazak isusovaca u dvadesetim godinama XVII. st. Tijekom XVII. i XVIII. st.
oni grade crkvu sv. Vida sa zvonikom i sklop isusovačkog samostana, kolegija i seminara.
Čitav sklop uništen je između dva svjetska rata, osim crkve sa zvonikom, a imao je sve odlike
isusovačkih sklopova: jednostavost pročelja jednokatnih ili dvokatnih zgrada koje se lučnim
otvorima arkada u prizemlju i na katu otvaraju prema unutrašnjem dvorištu.
Crkva sv. Vida, od 1925. riječka katedrala, sagrađena je na mjestu starije crkvice
istoimenog titulara, zaštitnika grada. Isusovci su u protureformatorskim težnjama iskoristili
kult Čudotvornog raspela iz starije crkvice koje je prema tradiciji prokrvarilo kada je stanoviti
Petar Lončarić, u bijesu zbog gubitka na kocki, na njega bacio kamen. Gradnju je nove crkve

38
započeo 1638. prema projektu sjevernotalijanskog arhitekta, isusovca Giacoma Briana,
nastalog na temelju nacrta iz Serlijevog traktata i Longhenine mletačke crkve S. Maria della
Salute, furlanski graditelj F. Olivieri. Investiciju je darivanjem u novcu, kao i svojih posjeda u
okolici Rijeke, omogućila grofica Ursula von Thanhausen, no kako je ipak prelazila moći
lokalne sredine, gradnja je s prekidima potrajala čitavo stoljeće, a do bitne izmjene projekta
dolazi kada B. Martinuzzi 1725. crkvi pridodaje galeriju u kojoj se danas nalazi stalna izložba
isusovačke baštine. Crkva je oktogonalna s bočnim kapelama, s galerijom, kupolom i
naglašenim svetištem; riječ je o jedinoj baroknoj rotondi monumentalnih proporcija
izgrađenoj na tlu Hrvatske.
Autori bujne plastike baroknih mramornih oltara i propovijedaonice, mahom su
furlanski majstori P. Lazzarini, A. Michelazzi i L. Pacassi, koji su zamijenili drvene. Ovi su se
majstori tijekom druge polovice XVII. st. i tijekom XVIII. st. nastanili u Rijeci i tu otvorili
svoje kiparske obiteljske radionice, donijevši sa sobom oblike rimskog i venecijanskog
baroka. Najmonumentalnije djelo je glavni (ophodni) oltar Pasqualea Lazzarinija iz 1712. na
kojem se nalazi gotičko Čudotvrono raspelo.
Krajem XVII. i početkom XVIII. st. barokizira se unutrašnjost trobrodne crkve
Marijinog Uznesenja, u narodu stoljećima zvane Vela Crikva ili Duomo. Riječ je o sakralnom
središtu za koje danas s velikom vjerojatnošću možemo pretpostaviti utemeljenost na
ranokršćanskom kultnom mjestu. Ova je crkva stoljećima predstavljala glavnu sakranu
građevinu grada, a stilski predstavlja mješavinu karakterističnu za graditeljsku baštinu u
našim krajevima. Pročelje crkve čini skladna mješavina renesansne (rozeta), barokne (portal),
klasicističke (stupovlje) i historicističke (zabat) arhitektonske plastike. U unutrašnjosti crkve
niže se barokna mramorna plastika P. Lazzarinija, A. Michelazzija, S. Petruzzija i J. Contiera.
F. Mislej iz Ljubljane izrađuje glavni oltar. Ističu se oltarne pale pobočnih oltara, domaćeg
baroknog slikara I. F. Gladića i slovenskog slikara V. Metzingera, dok je palu glavnog oltara
u XIX. st. oslikao I. Simonetti. Vrsne se štukature u svetištu, iz prve polovice XVIII. st.,
pripisuju Giuliju Quadriju.
Iako je gotički sklop nekad augustinskog, a sada dominikanskog samostana s crkvom
sv. Jerolima doživio nekoliko kasnobaroknih obnova, od kojih se najznatnija pripisuje
udomaćenom riječkom graditelju Antoniju de Vernedi (1768.), zahvaljujući kojem njezino
pročelje skladno određuje trg pred njom, još uvijek se na njegovoj vanjštini, a naročito u
unutrašnjosti raspoznaju elementi iz ranijih graditeljskih faza, naročito one kasnogotičke.
Prior samostana bio je koncem XVI. st. glasoviti kartograf I. Klobučarić. U inventaru crkve,
među djelima mletačkih slikara XVIII. st. ističe se glavni oltar kipara A. Michelazzija i
oltarna pala Sv. Jeronima s prikazom Rijeke, mletačke slikarske škole. U klaustru samostana
čuvaju se nadgrobne ploče feudalnih riječkih kapetana, namjesnika koji su u ime zemaljskih
gospodara upravljali Rijekom.
Najstarija sačuvana gradska vijećnica, Palac komuna rečkog, nalazi se na trgu koji
sada nosi ime riječkog povjesničara XIX. st. Giovannija Koblera. Palaču je barokizirao
udomaćeni riječki graditelj Antonio de Verneda u XVIII. st, nadogradivši kat i opremivši je
reprezentativnom kamenom plastikom. Građevina je i u svojim prvotnim obličjima dominirala
trgom koji je stoljećima bio središtem komunalnog života.
Usprkos brojnih i znatno većih građevina, Gradski toranj, građen nad prvobitnim
glavnim ulazom u riječki Stari grad, još uvijek dominira Korzom. Na pročelju tornja danas je
uočljivo nekoliko baroknih faza gradnje koje odlikuje bogata arhitektonska plastika portala:
kamenog carskog grba i reljefa austrijskih careva Leopolda i Karla VI. Nadgrađe tornja, na
kojem se još od XVII. st. nalazi gradska ura, višekratno je preoblikovano, posljednji put
znatnije koncem XIX. st. Ispod gradskog sata oblikovan je u visokom reljefu gradski grb s

39
dvoglavim orlom čije su glave okrenute u istom pravcu i koji kandžama pridržava urnu. Iz nje
teče nepresušni mlaz vode koji je trebao simbolizirati neiscrpnu vjernost grada austrijskom
caru.
Među javnim se građevinama ističe novi lazaret na Mandraču koji je dao sagraditi car
Karlo VI. godine 1722., a njegov je projektant bio A.F. de Verneda.
Grad se naglo širi nakon potresa 1750. godine. Po urbanističkom planu A. Gnamba
uređuje se "riječki trokut", prostor između ušća Rječine i današnjeg Jadranskog trga, uređuje
se obalna prometnica od Mlake do Trga na Rječini. Arhitektura na reguliranome arealu
Novoga Grada ima obilježja jozefinskoga baroknoga klasicizma. Od javnih se građevina po
svojoj monumentalnosti najviše ističe palača Rafinerije šećera na Brajdi iz 1758-86. s
vrijednom unutrašnjom zidnom dekoracijom.
Pravoslavnu crkvu sv. Nikole na Pregradu gradi 1790. riječki arhitekt Ignazio Hencke
u baroknom stilu. Crkvena vanjština ničim ne odaje konfesionalnu pripadnost, već naprotiv,
potpuno slijedi obličja austrijskog kasnog baroka. Prema legendi je na uporna traženja mjesne
pravoslavne zajednice riječki guverner jednom u ljutnji, stojeći na morskoj obali, odgovorio
"Tu gradite crkvu!", bacivši kamen što je dalje mogao u more, a riječki pravoslavci tada
prionuše nasipavanju. Stvarnost i legenda nas podsjećaju dokle se već koncem XVIII. st. bilo
dospjelo s nasipavanjem mora ispred grada.
Posljednja tri desetljeća XIX. stoljeća velika su prekretnica za budući uspon grada
Rijeke na svim razinama. Naglim razvojem industrije te ambicijama Ugarske da od Rijeke
stvori kozmopolitski emporij nastupa blistavi period njezinoga graditeljskog i urbanističkog
procvata.
Reprezentativni objekti podignuti na središnjem priobalnom potezu predstavljaju
vrhunske dosege historicističke arhitekture. Palača Kraljevskoga pomorskog gubernija
podignuta je 1884. godine u gradskoj luci (danas upravna zgarada Luke) prema projektu
Josefa Huberta koji se poslužio kasnorenesansnim elementima u rješavanju njezina četiri
pročelja. Monumentalne fasade s velikim lučnim otvorima orijentirane su moru, odnosno
Trgu Žabica, dok je u mezzaninu duže vrijeme bio smješten akvarij kojega Rijeka, najveća
hrvatska luka, danas više nema.
Nova Guvernerova palača (danas Pomorski i povijesni muzej Rijeke i Hrvatskog
primorja) drži se jednim od najvrijednijih arhitektonskih ostvarenja u Rijeci iz sredine
devedesetih godina XIX. stoljeća. Palača je izgrađena prema projektu Alajosa Hauszmanna,
tada vodećeg mađarskog arhitekta i teoretičara povijesnih stilova, majstora neorenesanse.

Pomorski i povijesni muzej Rijeke i Hrvatskog primorja danas je središnja muzejska

ustanova Županije primorsko-goranske, a djeluje od 1961. godine kao kompleksna ustanova
koju čine: pomorski, kulturno-povijesni, etnografski i arheoloski odjel.
Muzej daje cjeloviti kulturno-povijesni pregled razvoja županije i grada Rijeke kao njezina
središta. U razizemlju se nalazi etnografski postav. Teritorijalno predmeti obuhvaćaju prigrad
Rijeke, Kastavštinu, Grobinštinu, Vinodolsku dolinu, rubne dijelove Like i Slovenije te otoke
Krk, Cres, Rab, Lošinj, Susak, Unije i dio otoka Paga. U smislu očuvanja inventara
reprezentativnog dijela palače na prvom katu dio je prostora ambijentalno sačuvan, a u ostali
je smješten muzejski postav koji prezentira stilski i morfološki razvoj namještaja od renesanse
do historicizma. Uz namještaj su izloženi i ostali funkcionalno i stilski vrijedni predmeti od
stakla, metala, keramike te slike i skulpture. Na prvom je katu i memorijalna zbirka dr. Franje
Kresnika, sušačkog liječnika, vrhunskog poznavatelja kremonske liuterije, u svijetu poznatog
graditelja violina. Odaje drugog kata služe za povijesno-pomorski postav koji obuhvaća
razdoblje od prapovijesti do danas. Arheološka građa s područja Rijeke i Županije primorsko-

40
goranske, hidroarheološki nalazi, odljevi i povijesne rekonstrukcije brodova, predmeti
brodske opreme, slike i grafike (fond iz razdoblja XIX. st.) daju povijesni prikaz razvoja
Rijeke, priobalja i kvarnerskih otoka oslanjajući se posebice na njihovu pomorsku prošlost. U
parku Muzeja je lapidarij.
Na gradnju željezničkog kolodvora 1889. godine Rijeka je čekala petnaest godina,
budući da je još od 1873. godine željeznicom bila povezana s Budimpeštom. Autor projekta
kolodvora, Ferenc Pfaff, mađarski inženjer specijaliziran za prometne objekte, istovremeno
rješava zagrebačko i riječko željezničko čvorište. Neoklasicizam riječkoga kolodvora
najuočitljiviji je na izduženome pročelju okrenutom današnjoj Krešimirovoj ulici, koje je u
središnjem ulaznom dijelu olakšano velikim otvorima lučnoga zaključka te istaknuto
kamenim pilastrima.
I mnogobrojne državne prosvjetne ustanove u Rijeci oblikuju ugledni predstavnici
mađarskog i austrijskog historicizma poput Ludwiga i Hullsnera, koji su specijalizirani
upravo za projektiranje škola. Na lokalnom području poznati su po uspješnom rješenju
kompleksa nove zgrade Hrvatske gimnazije s prilazom i parkom u Sušaku iz 1896. godine, a
tada su već bili poznati po ostvarenju Velike gimnazije na Ruzveltovom trgu u Zagrebu
(danas muzej Mimara).
Mađarski kapital igrao je značajnu ulogu u pomorskim brodarskim poduzećima, a
najznačajnije je bilo Adria koje za svoju raskošnu palaču u Rijeci odabire izuzetno mjesto
(Riva, Jadranski trg). Premda u njezinome vanjskom izgledu prevladava neorenesansni
vokabular, poseban naglasak je na neobaroknim portalima s gigantskim stupovljem te
alegorijskim figurama pomorstva i kontinenata. Veličanstvenosti zdanja doprinose i
simetrično raspoređene četiri krovne kupole.
Nakon proglašenja ugarskog provizorija u Rijeci je došlo do reorganizacije općine, za
gradonačelnika je 1872. godine izabran Giovanni Ciotta. Osniva se Tehnički ured, gdje se
zapošljavaju inženjeri Isidor Vauchnig i Filibert Bazarig. Posljednjem je povjerena obnova
pročelja gradskog Municipija u klasicističkom stilu te uređenje parka Cecilinovo (danas
Gradski park Mlaka). Bazarig renovira i zvonik pred zbornom crkvom Marijina uznesenja te
Gradski toranj, a autor je izgleda i tadašnjih gradskih fontana. Vauchnig se kao projektant
predstavlja s dva paviljona Gradske tržnice, koji i danas imaju izvornu funkciju.
Težnja gradonačelnika Ciotte da uzdigne Rijeku na razinu kultiviranoga urbanog
središta odrazila se i na gradnji nove zgrade Komunalnog kazališta (danas HNK Ivana pl.
Zajca) te palači Modello, koje osmišljavaju Helmer i Fellner, poznati bečki arhitekti
međunarodnoga ugleda, čuveni graditelji kazališta od Beča do Odesse. Vanjski izgled zgrade
riječkoga kazališta definira se kao neoklasicistički, dok se unutrašnja dekoracija oslanja na
barok. Grupe skulptura na krovu - Drama i Glazba - djelo su venecijanskog umjetnika
Augusta Benvenutija, a skupina Apolon s nimfama unutar timpanona na pročelju dolazi iz
bečkog kiparskog studija Kauffungen i Fritch. Ispred kazališta nalazi se i kip skladatelja Ivana
pl. Zajca, djelo Belizara Bahorića, te fontana-skulptura autora Dušana Džamonje. Palača
Modello, danas Gradska knjižnica, izgrađena je kao upravna zgrada tadašnje Riječke banke, a
poput zgrade HNK, njezina fasada bogata je reljefnim dekoracijama - djelo riječkog kipara
Vatroslava Doneganija.
U program očuvanja riječke autonomije ulazi nastava na talijanskom jeziku. Tome u
prilog ide gradnja dviju komunalnih osnovnih škola. Giacomo Zammattio, Tršćanin s
diplomom bečke politehnike, 1886. godine projektira učilište za dječake s Gradskom
bibliotekom i Gradskim muzejem u stilu firentinske rane renesanse u današnjoj Ulici Dolac
(danas OŠ Dolac i Talijanska gimnazija), te u istoj ulici školu za djevojčice inspirirajući se
visokom renesansom (danas Sveučilišna knjižnica i Muzej moderne i suvremene umjetnosti).

41
 Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci osnovan je 1948. godine kao
muzejska i galerijska ustanova. Prikuplja i čuva djela hrvatskih i stranih umjetnika XX.
stoljeća te umjetnika koji su djelovali u Rijeci krajem XIX. stoljeća i u prvoj polovici XX.
stoljeća. Fundus Moderne galerije raspoređen je u pet zbirki. Zbog nedostatka odgovarajućeg
izložbenog prostora nema stalnog postava djela iz fundusa. Radovi iz zbirki izlažu se
povremeno na tematskim, problemskim i monografskim izložbama. Izložbeni program MGR
usmjeren je na prezentaciju pojava u suvremenoj umjetnosti. Samostalnim i skupnim
izložbama prezentira se rad suvremenih afirmiranih umjetnika te mladih umjetnika iz zemlje i
inozemstva. Istražuju se i priređuju retrospektive nedovoljno poznatih umjetničkih opusa
(Kalina, Lahovsky, Smokvina).
Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka predstavlja afirmirane i mlade hrvatske
umjetnike na izložbema u inozemstvu: 47. Biennle di Venezia-Dalibor Martinis, Hrvatski
suvremeni crtež, Biennale mladih Europe i Mediterana Torino 97.
Od 1960. godine održava se redovito svake druge godine izložba Biennale mladih, koja 1993.
godine postaje međunarodna izložba autora iz zemalja Mediterana.
Međunarodna izložba crteža organizira se od 1968. godine. Od revijalnog pregleda prerasta u
tematsku izložbu posvećenu skulptorskom crtežu 1990.-1991. godine, dizajnerskom crtežu
1994.-1995. Sljedeće izdanje izložbe krajem 1998. ima za temu strip crtež.
Posjeduje zbirku riječkih autora XIX. stoljeća i prve polovice XX. stoljeća (A.
Angelović, Pavačić, I. Simonetti, C. Ostrogovich, J. Moretti-Zajc, E. Fonda, L. de Gaus, M.
Arnold, M. Raicich, veći dio opusa Romola Venuccija), zatim zbirku hrvatskog slikarstva i
kiparstva XIX. i XX. stoljeća, zbirku crteža, grafika i radova na papiru hrvatskih autora XIX. i
XX. stoljeća, sažeti pregled gotovo svih stilova i pokreta hrvatske moderne i suvremene
umjetnosti (I. Rendić, B. Csikos-Sessia, S. Raškaj, E. Vidović, M. Rački, M.Kraljević, V.
Becić, O. Herman , M. Steiner, M. Trepše, K. Hegedušić, V. Radauš, E. Murtić, B. Dogan, O.
Gliha, I. Kalina, A. Kinert, I. Picelj, V. Bakić, A. Srnec, M. Šutej, I. Kožarić, J. Knifer, D.
Martinis i mnogi drugi). Sadrži i zbirku djela stranih autora, a prevladavaju crteži, manji je
broj slika i skulptura. Zbirka se povećava od 1968. usporedo s održavanjem Međunarodne
izložbe crteža (G. Alviani, J. Bernik, A. Biasi, O. Debre, J. Ipousteguy, J. Messagier, R.
Mortenssen, Z. Musič, O. Piene, A. Soffici, E. Sottsass, L.Teodosi, G. Zigaina i drugi). Zbirka
plakata podrazumijeva autorske plakate likovnih umjetnika te plakate za izložbe i muzeje u
zemlji i inozemstvu.
Krajem XIX. stoljeća podignućem komunalnih škola na rubovima tada novoformirane
Via Clotilde inferiore (danas Ulica Dolac) ostavljeno je dovoljno prostora za stambenu
izgradnju, gdje se Zammattio iskazuje posebice palačom Whitehead, poznatijom pod imenom
Casa Veneziana, čija fasada u cigli i kamenu podražava venecijanski spoj cvjetne gotike i
rane renesanse. Giacomo Zammattio, vrhunski predstavnik historicizma u Rijeci, izborom
elemenata pojedinih povijesnih stilova prvenstveno iskazuje svoju pripadnost Mediteranu, ali
i srednjoeuropsko podrijetlo svojega obrazovanja. Ove svojstvenosti odnose se i na njegovu
sistematizaciju i oblikovanje mikrorajona s pokrivenom tržnicom na Brajdi te na rješenje
palače Ploech na Trgu Žabica, prepoznatljive po ugaonom tornju s kupolom, a potom i zgrade
Filodramatike na Korzu.
Osim Roberta Whiteheada i Josip Gorup je zaslužni riječki naručitelj. Podignuće
njegovog hotela Europe (danas su u zgradi smještene službe Primorsko-goranske županije)
1874. godine u sklopu obalnog poteza obilježava de facto početak monumentalizacije užeg
središta grada Rijeke. Giuseppe Bruni iz Trsta, autor projekta hotela, predstavnik je
mediteranskoga kulturnog kruga na području graditeljstva druge polovice XIX. stoljeća te
poimanja arhitektire povezane s geniusom loci, što se u Rijeci trajno isprepliće sa
srednjoeuropskim utjecajem.

42
 Novo komunalno groblje na Kozali postepeno se oblikuje tijekom druge polovice
XIX. stoljeća. Projekt Luigija d'Emilyja daje mu ovalni tlocrt presječen i definiran alejama
čempresa, a krajem stoljeća Venceslao Celligoi radi plan proširenja i nove sistematizacije
groblja završavajući središnju aleju terasom u obliku potkove s grobnim nišama. Isidor
Vauchnig i Filibert Bazarig sudjeluju s projektima dorskih i klasicističkih niša, kao i
Francesco Placsek, koji pod kraj XIX. st. groblju dodaje i židovski dio. Uz Placseka na
mauzolejima koji podržavaju različite povijesne stilove rade i Ignazio Rossi, Udo Pagan,
Giacomo Mattich i Raffaele Culloti. Udo Pagan arhitekt je među ostalim i grobnica Leard i
Rizzi u obliku antičkog hrama. Ignazio Rossi tom obliku dodaje kupolu za obitelj Burgstaller.
Placsek se u mauzolejima daje u neoromaniku, dok secesijski kipar i graditelj Ivan Rendić u
svim elementima svojih sepurhralnih djela dodaje elemente Bizanta. U skladu s
historicističkim tendencijama može se naići i na tudorski stil kod mauzoleja Scarpa. Bazarig
radi na grobnici obitelji Ploech u (neo)klasicističkom stilu. Uz Rendića, na Kozali djeluju i
kipari Urbano Bottasso, Domenico Rizzo, te lokalni umjetnici Ivan Stupar i Francesco i
Giacomo Albertini. Među secesijskim spomenicima valja istaknuti prvenstveno mauzolej
obitelji Whitehead, izgrađen na uzvisini i dizajniran da dominira čitavim grobljem. Mauzolej
je djelo Whiteheadovog 'kućnog' arhitekta Zammatija, rađen u čistim linijama bečke secesije
J. M. Olbricha, a stepenište koje do njega vodi izveo je Pergoli. Rendićeve su grobnice obitelji
Ružić sa alegorijskom skulpturom Credo, Zaspala Vestalinka nad grobom obitelji Smokvina,
kao i kip s mozaikom, nadgrobni portret slikara Giovannija Fumija. Emilio Ambrosini
projektant je grobnice obitelji Schittar, kao nastavak stambene gradnje koje je izveo za istu
obitelj. Urbano Botasso autor je nekolicine bista riječkih velikana, poput poduzetnika Luigija
Ossoinacka i slavnog gradonačelnika Giovannija Ciotte. Arhitektura grobnica mijenja se
palalelno s onom grada, tako da počivalište arhitekta Venceslaa Celligoia, primjerice,
jednostavnih geometrijskih oblika, već posjeduje naznake moderne.
Zavjetna crkva sv. Romualda na Kozali, u blizini ulaza u groblje, izgrađena je 1936.
godine prema projektu Brune Anghebena, sa kiparskim radovima Romola Venuccija,
figurama anđela koji su koliko ukrasni, toliko i integralni arhitektonski elementi glavnoga
pročelja. Anghebenov projekt crkve s kriptom te visokim i vitkim zvonikom (unutar kojeg je
ugrađen lift) moderna je interpretacija gotike te okolnoga zelenila, dominirajućih vertikala
čempresa. Angheben je bio djelatnik riječkoga Tehničkog ureda koji je u svome programu
nastojao poštivati ambijentalne svojstvenosti riječke arhitekture.
U riječkom graditeljstvu s početka XX. stoljeća nova stilska strujanja poklapaju su se
sa srednoeuropskim. Većina domaćih arhitekata, koji u razdoblju između 1900. i 1914. godine
djeluju u gradu, studira u Budimpešti, Grazu i Veneciji te na njih, s obzirom na mjesto
školovanja, utječu bečka secesija, njezina mađarska inačica te liberty-floreal.
Secesija je u graditeljstvu Rijeke prisutna na samome početku XX. stoljeća, međutim,
rana i smiona rješenja u primjeni njezine florealne inačice (hotel Royal, kuća Schittar na
Korzu) u drugome desetljeću više se neće ponoviti. Novi stil doživjet će oštre kritike domaće
javnosti, a projektanti će se sve rječitije okretati tradicionalnom izrazu. Vraćanje akademskim
uzorima bio je rezultat utjecaja lokalnih političkih prilika i traganja za nacionalnim stilom, ali
i pomodnoga neoklasicističkog strujanja koje dolazi iz Beča.
Osim na području stambene tipologije nove stilske pojavnosti uspijevale su se probiti i
do javne administracije u najrazličitijim područjima komunalnog i državnog graditeljstva.
Posebno je zanimljiva činjenica da ni ministarstva nisu u potpunosti odbijala secesiju. Riječki
Sudbeni stol i Austro-Ugarska banka skladan su spoj historicizma i secesije, dok je određeni
broj državnih stambeno-poslovnih palača ostvaren u njezinoj mađarskoj inačici, nimalo
bliskoj riječkome primorskom podneblju. Izuzetak je Hotel emigranata iz 1906. godine,
protofunkcionalističko zdanje poznato po eksperimentalnoj primjeni armiranobetonske

43
konstrukcije, čiji autor, Szilard Zielinski, sveučilišni profesor s Politehničkog fakulteta u
Budimpešti, projektu pristupa kao znanstvenik. U konstrukcijskome smislu te krajnjom
redukcijom pročelnih ukrasa bliska mu je zgrada Teatra Fenice, djelo autorskoga tandema
Eugenija Celligoija i bečkog arhitekta Theodora Traxlera. Riječki Teatro Fenice realiziran je
1914. godine, istovremeno kada i svjetski poznato Perretovo armiranobetonsko kazalište
Champs-Elysees u Parizu. Dvojna pak crkva Gospe Lurdske na Trgu Žabica, djelo je
Hauszmannova učenika Cornelia Budinicha te G. M. Cureta, a svoj neobičan 'profil' duguje
planiranom no nikada izgrađenom tornju. Fasada joj je jednako neobična, budući da
izmjeničnim 'trakama' cigle i kamena priziva bizantske manastire, uzor koji se ogleda i u
raskošnoj upotrebi mozaika na samoj fasadi. Oblik crkve i plastična dekoracija su naprotiv
rađeni po uzoru na cvjetnu gotiku. Svod narteksa oslikao je najpoznatiji riječki umjetnik
ranog XX. st., Romolo Venucci.
Od komunalnih objekata pročišćenošću secesijskog izraza izdvaja se Dom ubožnice
(danas Medicinski fakultet) iz 1903. godine, zamisao Carla Pergolija, profesora
arhitektonskog crteža, koji Akademiju likovnih umjetnosti završava u Veneciji, zatim
kompleks Gradske klaonice te Ribarnica s vrijednom arhitektonskom plastikom u formi
podmorske flore i faune, čiji je autor venecijanski kipar Urbano Botasso.
Stambeno-najamni objekti brojčano su najzastupljeniji unutar cjelokupnoga
graditeljstva Rijeke s početka XX. stoljeća, a njihovo prostorno usuglašavanje ovisi o
prilikama na terenu. Blokovska koncepcija primjerena je najskupljim građevinskim česticama
u središtu grada, slijedi izgradnja u nizu ili interpolacija pojedinačnih zdanja. Inovativna
arhitektonska plastika kreće se od figurativnih motiva flore (lišće i cvijeće) i faune (morske i
šumske životinje, egzotične ptice i zmije) te cjelovitoga ljudskog lika kao i klasičnih motiva
(maskeroni, fascesi, lovorove grančice) do geometrijskih pojedinosti koje su u Rijeci prisutne
vrlo rano, ali prevladavaju u drugome desetljeću. Dekorativna ornamentacija s izvorištem
inspiracije u primorskoj vegetaciji poput kestenova lišća ili vitica vinove loze najprimjerenije
otjelovljuje genius loci riječkoga secesijskog graditeljstva.
Urbane vile, podgrupa stambenog graditeljstva s početka XX. stoljeća, podižu se u
sklopu mirnih šetališta i bujnoga zalenila na povišenim područjima grada Rijeke. Posebno
ističemo slobodu koja je stajala na raspolaganju projektantima u izražavanju individualnoga
karaktera ovih samostojećih objekata, osobito mogućnost njihovog organskog razvitka iznutra
prema van. Temeljni razlog tome bila je neovisnost o kriteriju maksimalnog iskorištenja
građevinske parcele. I razmještaj otvora bio je slobodan jer je logično proizlazio iz
prostornoga rasporeda i njegove namjene, osobito u uspjelijim pokušajima prilagođavanja
lokalnim klimatskim prilikama (vila Corossacz, danas Glazbena škola).
Međuratna riječka arhitektura najviše je traga ostavila u stambenim objektima poput
najpoznatijeg Riječkog nebodera osebujne ciglene fasade, čiji je građevni materijal jedina
njegova dekoracija, autora Umberta Nordia i Vittorija Frandolija iz 1939. Mali neboder Raula
Puhalija donosi sličan pristup - zgrada svoju vizualnu privlačnost duguje samoj konstrukciji -
no umjesto ravnih linija i dominacije kvradrata, Mali neboder se sastoji od horizontalnih
zaobljenih ploha i linija. Palazzo della Provinzia iz 1932. g. djelo je Giulia Duimicha i
Yvonne Clerici, modernističke forme s detaljima koji asociraju na povijesne stilove. Edoardo
Stipanovich projektant je Bate, poslovne zgrade pretežno ostakljene fasade postavljene u nizu
tradicionalnih stambenih kuća (danas objekt uklopljen u Robnu kuću Korzo na Korzu). Bruno
Angheben autor je i zgrade današnjeg Filozofskog fakulteta, 1932. g., fuzije historicističke
forme i modernih elemenata koji je grade. Ta je dvojnost prisutna u većini međuratne
talijanske gradnje u centru Rijeke – moderna se nalazi u detaljima, čija pak brojnost opet
podsjeća na prevladavajuću historicističku arhitekturu grada. Salezijanska crkva Enee Ronca

44
iz 1933. g. pristupom podsjeća na Kapucinsku crkvu, a moguće je da je G. M. Curet djelovao i
kod salezijanaca.
Nordio, Clerici i Duimich grade privatne kuće prema Kozali i Belvederu, gdje mogu
slobodnije koristiti nove forme. Primjer toga jest stambena zgrada loosovski riješena
ornamenta no čiji elementi poput betonske mreže nadstrešnice i krivudavog vanjskog
stepeništa stvaraju vlastiti estetski fenomen. Nereo Baci autor je Case Nave, stambene zgrade
'šiljastog' trokutnog tlocrta kao i novijeg dijela Rafinerije nafte, čiju je gradnju započeo Mate
Glavan 1882. godine.
Između dva rata na području Sušaka djeluju arhitekti Freudenreich, Denzler, Kliska,
Albini, Pičman – pripadnici tzv. Zagrebačke škole arhitekture. Projekt kompleksa Hrvatskog
kulturnog doma Alfreda Albinija i Josipa Pičmana iz 1936. danas uključuje Sušački neboder
(HKD) i Galeriju Kortil. Riječ je o zdanjima prostranih, čistih i svijetlih ploha sa velikim i
ritmički postavljenim staklenim površinama. Međuratna izgradnja u Sušaku u znaku je
Zagrebačke škole korbizjeovskog i losovskog ozračja, kontrast projektima koji su izvođeni s
druge strane Rječine od strane talijanskih arhitekata.
Prostor Starog grada danas karakteriziraju djela Igora Emilija nastala nakon Drugog
svjetskog rata, budući da iako se u njegovom jezgru radi o rekonstrukciji vođenoj prema
starim fotografijama, Emilijev je pečat vidljiv u ingenioznim rješenjima poput velikih praznih
ploha ziđa na mjestima gdje se projektant susreo s nedostatkom informacija o izvornom
izgledu zrade. Mediteranski izgled stambenih zgrada time je dobio pečat moderne arhitekture,
koja je pojačana originalnim Emilijevim projektima poput zgrade Privredne banke čija
razvedenost i 'zaigrana' fasada izdaleka podsjećaju na pristup Antonia Gaudija.
Zgrada, gdje je danas smješten Muzej grada Rijeke, izgrađena je 1976. godine u
dvorištu Guvernerove palače prema projektu zagrebačkog arhitekta Nenada Šegvića. Muzej
grada Rijeke osnovan je 11. travnja 1994. godine, a bavi se sustavnim sakupljanjem te
stručnom i znanstvenom obradom muzejske građe vezane uz grad Rijeku kao i
sistematizacijama zbirki, prezentacijom muzejske građe te objavljivanjem podataka o njoj.
Muzej ima jedanaest zbirki: likovnu, zbirku umjetničkog obrta, dokumentarne građe,
numizmatike, vrijednosnica, medalja i odlikovanja, zbirku oružja i predmeta iz Drugoga
svjetskog rata i Domovinskog rata, zbirku kazališne i filmske građe, filatelije, fotografije,
tiska, tehničku zbirku i zbirku varija. Muzej nema stalni postav, ali su zbirke dostupne za
razgledavanje i proučavanje svakim radnim danom.

Trsat
Trsat je srednjovjekovni utvrđeni grad na brdu iznad Rijeke. Na tom mjestu nalazila se
prapovijesno liburnijska Darsata i rimska utvrda Tarsatica.
Župna crkva Sv. Jurja sagrađena je u XII. st., a u XIX. st. obnavljana.
Kaštel u XII. st. učvršćuju i proširuju Frankopani. Djelomično su očuvani elementi
srednjovjekovne arhitekture: "konak", "turan" oko kojega je zidinama i kulama zatvoreno
dvorište, vodosprema i ulaz s pokretnim mostom. U XVI. st. Trsatski je kaštel dospio u posjed
austrijske Komore i tada je temeljito obnovljen. Sredinom XVIII. st. tvrđava je bila jako
oštećena u potresu.
Franjevački samostan i crkva Marije Lauretanske, odnosno Gospe Trsatske datiraju
u XV. st. To je jedno od najstarijih i najpoznatijih hrvatskih marijanskih prošteništa. Na

45
glavnom oltaru crkve nalazi se slika Bogorodice s djetetom koju je 1376. darovao papa Urban
V. Samostan ima vrijednu knjižnicu, riznicu i galeriju umjetnina.
Do Trsata vode Trsatske stube koje započinju prohodnom baroknom kapelicom s
reljefom Bogorodice s djetetom na pročelju, poput malog slavoluka. Stube je 1531. dao
izgraditi hrvatski vojskovođa Petar Kružić, a kroz stoljeća su se neprekidno dograđivale i
opremale zavjetnim kapelicama.
Stube vode do trsatskog glasovitog hodočasničkog središta, franjevačkog samosatana i
crkve posvećenoj Bogorodici. Njihov je postanak vezan uz legendarni prijenos doma sv.
Obitelji iz Svete zemlje u Europu. Trsat je poslužio kao međustanica između Nazareta kao
ishodišta i Loreta kao konačne destinacije. Kućica se ovdje prema legendi zadržala od 1291.
do 1294. Legenda ima čvrsto uporište u tranzitnoj ulozi naših krajeva u vrijeme križarskih
vojni.
Crkva i samostan predstavljaju splet gotičko-renesansno-barokno-bidermajerskih
graditeljskih faza. Iako su feudalni gospodari Trsata, Frankopani, prvu crkvu na ovome mjestu
izgradili potkraj XIII. st., najraniji dijelovi današnje crkve potječu iz prve polovine XV. st.,
kada knez Martin Frankopan gradi novu crkvu i samostan te dovodi franjevce iz Bosanske
vikarije. Crkva posjeduje dvije lađe: prvotnu i lijevu, nastalu baroknim objedinjavanjem
nekadašnjih bočnih kapela. Novo pročelje i zvonik datiraju iz 1824.
Uz raskošni inventar neobične dvobrodne crkvene unutrašnjosti, ljepotom se ističu oba
klaustra i ljetna blagovaonica. U njima nalazimo slikarska djela nastala u prvoj polovici XVII.
st. švicarskog slikara Serafina Schona odgojenog na mletačkom slikarstvu i kraće vrijeme
nastanjenog na Trsatu (veliko manirističko platno Mistična večera u blagavaonici, vrijedne
oltarne pale sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole u crkvi, Marijološki i Kristološki fresko-
ciklus u lunetama klaustra) i djela slikara Cristofora Tasca-e iz Bergama s početka XVIII. st.
(Navještenje s prikazom prijenosa sv. nazaretske kuće u luneti trijumfalnog luka crkve, a u
blagovaonici Sakupljanje mane i Čudesno umnažanje kruha te prikazi svetaca). U crkvi
nalazimo i vrijednu oltarnu palu Sv. Ana Trojna iz XVII. st., slikara i medaljera Giovannija
Telesphora de Pomisa s portretima donatora, te gotički poliptih Bogorodice s djetetom na
glavnom oltaru. U drugoj polovici XVIII. st. drvene su barokne oltare i plastiku izradili
franjevci iz Tirola, I. Schweiger i D. Hoffer.
U riznici samostana čuva se nekoliko vrijednih umjetnina nastalih između XIV.-
XVIII. st.
Trsatsku gradinu 1826. godine otkupljuje vojni zapovjednik austrijskog primorja,
engleski grof Laval Nugent s namjerom da ga obnovi te uredi prostor za svoju zbirku
umjetnina kao i obiteljski mauzolej. Obnova gradine povjerena je Giacomu Paronuzziju koji
je po zamislima pokrovitelja projekt izveo kroz romantičarsku ideju o srednjovjekovnoj
gradini, bez zanimanja za autentičan stil ruševnog kompleksa. Paronuzzi je tako spojio
masovne zidine s neogotičkim prozorima i drugim srednjovjekovnim elementima, dok je
središnja građevina - mauzolej Mir Junaka - klasicistička, s fasadom koja podražava dorski
hram. Bista grofa Nugenta (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju) djelo je Alberta
Canove, dok su ostale umjetnine koje su se nalazile u muzeju-rotondi prenesene u Arheološki
muzej u Zagrebu, ili su s vremenom prodane. Pred mauzolejem su se nalazila dva brončana
baziliska A. D. Fernkorna iz Beča, od kojih je danas preostao samo jedan. Prostor burga se i
danas često prenamjenuje, no većinom se koristi kao ugostiteljski, izložbeni, te scenski objekt.
Crkva Gospe Trsatske restaurirana je 1824. g., također bez previše obzira na njezin
tlocrt, tako da pročelje sa zvonikom ne vodi u klasičnu trobrodnu, već asimetričnu dvobrodnu
crkvu. Od 1905. do 1915. godine nizali su se prijedlozi nove pregradnje, no redom su odbijeni

46
(Hermana Bollea, Jože Plečnika i drugih). Akademski slikar Ivo Režek oslikao je 1960.
godine niz fresaka s temom Križnog puta.
Pravoslavna crkva sv. Jurja, izgrađena u Sušaku 1938. godine, djelo beogradskog
arhitekta Mojmira Korunovića, koji se specijalizirao za srodne projekte širom Jugoslavije.
Oblikom podsjeća na tradicionalne bizantske manastire, iako je građena kamenom i koristi
više staklenih površina no njezini uzori.
Čitaonica na Trsatu izgrađena je 1895. g. od strane Mate Glavana i Frana Matkovića u
neorenesansnom stilu. Dekoraciju interijera izveo je Marko Antonini, akademski slikar iz
Gemone, koji je također poznat kao ilustrator ranih humorističnih novina, među prvima koji
su se usudili potpisivati svoje likovne političke komentare.
Oblikovanje Parka heroja započeto je 1926. godine planom arhitekta Zlatka Prikrila i
botaničara i projektanta vrtova Josipa Kulfaneka. Godine 1957. parku je dodana kosturnica
posvećena palima u Drugom svjetskom ratu, djelo arhitekata Kolacia i Sile.
Trsatsko groblje, poput onoga na Kozali, zanimljivo je zbog secesijskih grobnica i
pripadajućih spomenika.

SELCE (Vinodolska rivijera)

U prapovijesti je tu bila luka liburnijske gradine na brežuljku uz cestu za Bribir.
Poznata su rimska i ranokršćanska arheološka nalazišta.
Selce se prvi puta spominje 1366. u sustavu bribirske župe, s crkvicom sv. Katarine iz
1498. Djelomice seosko naselje organizirano je duž uske ulice Dvorac, koja je dobila ime po
vlasteoskoj kući. Uz obalu su bila skladišta za sol i vino, te carinarnica (Harmica).
U XVIII. stoljeću je najznačajnija luka Vinodola. Pomorske vlasti 1796. grade
vodospremu na kojoj se nalazi memorijalni natpis. Nedaleko od župne crkve sv. Katarine iz
XIX. st. nalazi se starija crkva čije je svetište pretvoreno u kapelu sv. Josipa.

SEVERIN NA KUPI
Selo na strmom grebenu nad Kupom bilo je posjed Frankopana, a spominje se od
1558. Kaštel je 1803. pregrađen u dvor i nakon oštećenja u II. svjetskom ratu obnovljen.
Jednokatni dvor ima četverokutnu osnovu. U unutrašnjem su dvorištu hodnici s polukružnim
arkadama, a na vanjskim uglovima cilindrične kule. Rešetke na prozorima izvedene su u
baroknim oblicima. Oko dvora se nalazi park s kapelom sv. Florijana.

SKRAD
Naselje je bilo najprije dijelom Frankopanskog, a potom Zrinskog posjeda, pod
upravom vlastelinstva u Brodu na Kupi. Crkva sv. Antuna Padovanskog i crkva sv. Izidora
ratara.

SUSAK
Otočić zapadno od Lošinja. Nastanjen je već u rimsko doba.

47
 Pokraj današnje crkve bio je benediktinski samostan iz XI. st. čiji se ostaci vide S od
crkve. U crkvi se nalazi drveno rezbareno raspelo, tzv. Veli Buoh iz XII. st.
Izoliranost otoka utjecala je na očuvanje pradavnih običaja i nošnja, te na
arhitektonsku djelatnost. Na Susku i na susjednim otočićima Vele i Male Srakane očuvane su
jednoprostorne nastambe građene od suhozida.

UNIJE

VEPRINAC
U pisanim se dokumentima Veprinac prvi puta spominje 1374., a početkom XVI. st.
već ima svoj statut pisan glagoljicom. Kao nekadašnji gospodari Veprinca navode se devinski
feudalci, porodica Walsee i Habzburgovci. Vidljiv je dio nekadašnjeg obrambenog sustava,
gradska vrata, gradska loža, gotička kasnije barokizirana crkvica sv. Ane (1442.) s
otvoreninim trijemom (lopicom), kaštel, a na najvišoj se točki mjesta nalazi srednjovjekovna
kasnije barokizirana župna crkva sv. Marka s odijeljenim zvonikom. Na arhitravu ulaznih
vrata crkve uklesana je godina 1574., a u njezinoj se unutrašnjosti nalaze renesansno-barokne
korske klupe.

VIŠKOVO
Crkva sv. Matije apostola

VOLOSKO
Slikovita gradska jezgra Voloskog amfiteatralno je zbijena oko male luke, a njegovu
pučku arhitekturu obilježuju vanjska stubišta, natkrivni svodovi, prolazi pod kućama i mala
obzidana dvorišta, a iz starijih povijesno-stilskih razdoblja ističe se kasnobarokna crkva sv.
Ane, te kapele sv. Roka i sv. Ane (Pužev Breg) iz XV. stoljeća.
Otvaranje željezničkih puteva prema Beču i Budimpešti sedamdesetih godina XIX.
stoljeća, osim za Rijeku, označava početak razdoblja najvećega napretka i za većinu
liburnijskih i kvarnerskih naselja i otoka. Pogodan zemljopisni položaj, blizina Srednjoj
Europi te povoljni klimatski uvjeti bili su preduvjeti njihovog uspona prvenstveno kao
turističkih mjesta. Suvremeni paleoturizam tako stiže na obale općine Volosko potičući
istovremeno razvoj Opatije koja će, zbog mogućnosti veće prostorne ekpanzije, u XX.
stoljeću nadići svoje kotarsko središte te postati svjetski poznato klimatsko lječilište i
oporavilište.
Uz izgradnju reprezentativnih objekata javne namjene u Voloskom, primjerice, Općine
i Suda, čuvenih projekata bečkog arhitekta Carla Seidla s početka stoljeća, prosvjetnih
ustanova i novčanih zavoda te reprezentativnih obalnih objekata, uspon nabrojenih mjesta
podrazumijeva i uređenje obale s Lungomarem, sedam kilometara dugim šetalištem koje
vijuga od Voloskog do Opatije, nastavlja putem Ike i Ičića te potom s prekidima stiže do
gradske lučice Lovran. Par excellence lijepa pješćana šetnica sa skladno uklopljenim
kupališnim kućicama, sjenovitim vidikovcima i odmorištima, pomno osmišljene ograde i
rasvjete postaje ukras liburnijske rivijere te pravi hit među elitnim mondenim krugovima.
Na izduženome priobalnom potezu razna akcionarska društva, kao i bogati pojedinci,
kupuju terene te podižu raskošne ljetnikovce, hotele i sanatorije, ali i skromnije vile i

48
pensione za iznajmljivanje. Pomnom obradom vanjštine plemenitim materijalom te
njegovanim zelenilom ističe se vila Schwegel na južnom prilazu Voloskom, koju projektira
Max Fabiani, te potom vila Minach s velebnim vrtnim kompleksom, podignuta također
krajem XIX. stoljeća na obali Črnikovice.
U razdoblju ubrzanog građenja na liburnijskoj rivijeri, kada se uzore iz prošlosti
najčešće prerađivalo po mjerilima naručitelja, izdvaja se i djelo spomenutoga Carla Saidla,
koje je oblikom i materijalom primjereno podneblju te stoga predstavlja sintezu tradicije i
autorske invencije. Premda obrazovan u akademskom ozračju bečke škole, Seidl interpretira
liburnijski genius loci usuglašavanjem jednostavnih stereometrijskih volumena s elementima
u kamenu kojima oblaže površinu prizemlja te bridove pročelja.
Crkva sv. Ane u Voloskom izgrađena u XIX. stoljeću u historicističkom stilu.
Unutrašnjost lijeve bočne kapele dekorirana je u secesijskom stilu i djelo je Ivana Rendića,
najznačajnijeg hrvatskog kipara XIX. stoljeća.
U cjelini arhitektura s prijeloma stoljeća, koja i danas karakterizira fizionomiju
turističkih mjesta liburnijske obale, nosi obilježja kontinentalnih kupališnih inačica
nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, primjerice Badena kod Beča, ili Karlovyh Varya,
premda se ne može poreći da su se raznovrsni stilski elementi na domaćem tlu usuglasili i u
sasvim originalne cjeline. Izmijenjeni projekt Maxa Fabianija za zgradu Lječilišta državnih
službenika u Opatiji (danas Dom zdravlja, Stepenice dr. Vande Ekl 1) bio je, za razliku od
natječajnog iz 1897. godine, veoma pojednostavljen. Riječ je, zapravo, o prilagodbi
ambijentu, premda su pročelja obilovala pojedinostima od drva i željeza u jakim bojama.
Objekt simetrično raspoređenih ugaonih tornjića, s mnoštvom lođa i balkona dvadesetak
južno orijentiranih soba, posebnoga je sklada i čistoće te je s razlogom utjecao na ostale
arhitekte koji na sličan način projektiraju tipološki bliske objekte ne samo duž liburnijske
obale već i u Istri.

VRBOVSKO
Prve vijesti o vrbovskom kraju potječu iz XV. st., no naselje je svakako zasnovano
znatno ranije. Najprije je bilo pod Frankopanskom upravom, a zbog turskih se provala od
XVI. našao zajedno sa Sušicom, Ravnom Gorom i Mrkopljem u Vojnoj krajini. Izgradnjom
Karolinske ceste 1732. godine, najveći je dio vrbovskog kraja, dobio važnu gospodarsku
osnovu. Godine 1765. Vrbovsko je izdvojeno iz Vojne krajine. Mjesto su naseljavali
Primorci, Istrani i Ličani ali i naseljenici iz drugih austro-ugarskih zemalja, među njima i
Česi, stoga ne čudi što je i stara župna crkva, sagrađena 1755.-56., bila posvećena češkom
svecu Ivanu Nepomuku.

49
LITERATURA

Antić, K., Općina Vrbovsko, Zagreb 1984.

Arhitektura historicizma u Rijeci, Ahitektura i urbanizam 1845.-1900., Rijeka 2001.
Arhitektura secesije u Rijeci, Ahitektura i urbanizam početka XX. stoljeća 1900.-1925.,
Rijeka, 1997.
Bilić, J., Hrvatska, turistički vodič, Zagreb 1998.
Blažević, I., Kvarner, Zagreb 2002.
Bradanović, M., Rijeka - Turistička magistrala, Rijeka 2001.
Bradanović, M., Trsat, Rijeka 2002.
Brusić, V., Otok Rab, Rab 2000.
Domijan, M., Rab – grad umjetnosti, Barbat, Zagreb 2001.
Ekl, V., Goranske slike i slikari u Gorski Kotar, Rijeka-Delnice 1981.
Ekl, V., Opatija-prostor i čovjek, Dometi 9/10, Rijeka 1984., str. 63-75.
Enciklopedija Hrvatske Umjetnosti (I., II.), Zagreb 1995./1996.
Fučić, B., Apsyrtides, Mali Lošinj 1995.
Hrvatska, povijest, kultura, Umjetnost, Prirodne ljepote, Turizam, Zemljopisna karta, Zagreb
2000.
Ivančević-Horvat-Šumi, Renesansa u Hrvatskoj i Sloveniji, Beograd – Zagreb 1985.
Ivančević, R. Trolisna pročelja renesansnih crkava u Hrvatskoj, "Peristil" 35/6, 1992-3.
Kašteli u riječkom kraju, izložba održana povodom 700. obljetnice Vinodolskog zakona,
Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Rijeka 1988.
Kozala, Monografija o riječkom komunalnom groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu
130 godina vođenja njegovih knjiga ukopa, Rijeka 2002.
Kudiš Burić, N., Ars sacra, Rijeka 1990.
Kudiš Burić, N., Novosti o slikarstvu Serafina Schona, "Peristil" 40/1997.
Kudiš Burić, N., Projekt Giacoma Briana za isusovačku crkvu sv. Vida u Rijeci, "Prilozi
povijesti umjetnosti u Dalmaciji" 34, Split 1994.
Lozzi-Barković, J., Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, Historicizam u
Hrvatskoj (knjiga I), Zagreb 2000., str. 220-229.
Lozzi-Barković, J., Arhitektura secesije u Rijeci, Hrvatskom primorju i Istri, Secesija u
Hrvatskoj, Zagreb 2003., str. 64-73.
Magaš, O., Volosko, Opatija 1995. Katalog izložbe.
Matejčić, R. et al., Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982.
Matejčić, R., Crkva Gospe Trsatske i franjevački samostan, Rijeka 1991.
Matejčić, R., Crkva svetog Vida, Rijeka 1994.
Matejčić, R., Kako čitati grad, Rijeka 1993.
Matejčić, R., Spomenici kulture na području općine Crikvenica, Peristil 34/1991.
Moderna arhitektura Rijeke, Arhitektura i urbanizam međuratne Rijeke 1918.-1945., Rijeka
1996.
Mohorovičić, A., Graditeljstvo u Hrvatskoj, Zagreb 1992.
Mohorovičić, A., Utvrđeni gradovi i kašteli sjevernog Jadrana, Rijeka 1997.
Nazor, A. – Žilić, M., Hrvatski Jadran, Zagreb 1996.
Perčić-Čologović, I., Fortifikacijski i sakralni spomenici u Gorski Kotar, Rijeka-Delnice
1981.
Peršić, M., Lovran-turizam i graditeljstvo, Rijeka 2002.

50
Peršić, M., Turistička arhitektura Lovrana na kraju XIX. i na početku XX. stoljeća,
Liburnijske teme, Opatija 1987., str. 203-213.
Pozzetto, M., L Istria e la secessione, Histria Historica 4/2, Pula 1981., str. 135-142.
Sokolić, J., Povijest turizma na Lošinju, Mali Lošinj 1997.
Rab, otok i grad, Zagreb 1997.
Radovinović, R., Hrvatski Jadran, Zagreb 1998.
Rosandić, K., Hrvatski otoci, Zagreb 2002.
Viržintin, B., Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća, slikarstvo-kiparstvo, Rijeka 1993.
Živković, Z., Hrvatsko narodno graditeljstvo, Zagreb 1993.

51