Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. Takve su rob određenog imena. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. itd. kao što su olovke. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. kuća na posebnoj adresi. zgrade. Novac može biti više puta upotrijebljen. kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. pa se vrati. robovi). i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. Takve su žito. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. Ako je stvar zamjenljiva. može se tražiti olovka na poslugu. dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. Neke razlike ipak postoje. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu).štete za povjerioca ili dužnika. Sve ostale stvari su pokretne. koje će biti potrošene. vino. ali će se vratiti ista količina olovaka. on se oslobađa duga). To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. novac. takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. nezamjenljive. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. a može se uzeti 10 olovaka. bez . već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. Npr. a u drugom potrošna stvar. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava. ovca u stadu. Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. kao npr. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. Službenosti. što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. kao npr. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše. Ova podjela nije apsolutna. ali to ne utiče na prava i obaveze. voštana svijeća.

robove i alat uz zemlju. Djeljive su brašno. kao da je jedna stvar. ukoliko je stvar djeljiva. stado ovaca. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. Prosta i složena stvar. kuća. itd. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. konj za jahanje. suum esse. umjetnička slika. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. krava namjenjena mesnici. kao terminus technicus za vlasnika. Složene stvari su dvojake. kao npr. ključ uz bravu. imovina) ili familia pecuniaque. ona je djeljiva. drva za ogrijev. nemaju tehnički termin za svojinu. a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. ‘’dominirati’’ .) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. biblioteka. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. dio namještaja. Tako se može prodati ili založiti. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio. zavise od svojine. stado. čak i nasljeđe ili miraz. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. a druga sporedna. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse. pripadak (accessorium). ali nema naziva za nju. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. parnica se lako i bezbolno rješava. Svojina postoji. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio). Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom. biblioteka. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. pumpu uz bicikli. a nedjeljive su rob. Složene stvari. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Stepen razvoja i oblici prometa. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. U slučaju spora. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Stari narodi. jedna stvar je glavna.smanjenja vrijednosti. odnosno obligacionog prava. Ova dioba nema suviše veliki značaj. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. ali te stvari nisu međusobno ravnopravne.

Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). odnosno države. Lična svojina može biti isključiva. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila. temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini.e. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda. buržoaska i lična svojina u socijalizmu. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. Ager publicus. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius. kao njen pratilac. konzorcijum. period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. zato uz nju. a . u I vijeku pre nove ere. Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. proprius). Ager gentilicius. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. Najstariji oblik rimske porodice. patrijarhalna porodična zadruga. Consortium. Rad je kolektivan. tako da je svojina nastala od proprietas. na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. 1. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. a vlasništvo od dominium. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. saltusa. ali nije vlasnik. period agnatske familije. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine. Proprietas je nastao nešto kasnije. proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. a ne i politička. On ima isključiva prava prema stvari. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. organizovanjem tzv. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. postoji i lična svojina.nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). nego stvaraju čak dva sinonima. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. ager publicus. svoj (meus. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari.

actiones adiecticiae qualitatis. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. 3. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. individualizovan. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. Privreda je autarkična.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. koja obuhvata i političke i religijske komponente. Veliki značaj prijateljstva. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. odnosi klijenti i patroni. potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. Familia (svojina prelaznog tipa). U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. nastaje agnatska familija. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. što je korak ka privatnoj svojini. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. za razliku od konzorcijuma. dominium u odnosu na imovinu. sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove. potestas prema ukućanima. peculium castrense. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. On ima manus prema ženama. brak bez manusa. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. a po titularu privatnoj svojini. quasi castrence. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. 2. Ostali tragovi kolektivizma. pokretne stvari. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. mješovitog karaktera. Raspadom konzorcijuma. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. uticaj kolegija. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). Ovo je jedan od oblika privatne svojine. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Gradska sirotinja. a vjerovatno i nepokretnosti. stoku. bona adventitia. osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. Po sadržini je bliža kolektivnoj.

odnosno državi. Peregrinska svojina. pretorska. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. svim vlasnicima je dozvoljeno da . Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. Njima ius civile ne priznaje svojinu. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. Elementi feudalne svojine. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu.republike i kroz čitavo klasično razdoblje. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. iako ponekad. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. treći su bili tobožnji kupci. okrenuto ka prošlosti. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. Kviritska svojina. preko volje. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. čak i 2 života. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. Pretorska (bonitarna) svojina. 4. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). Provincijska svojina. Ona je regulisana tradicijom. provincijska i peregrinska. vladari pokušavaju da spriječe. lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji.

Subjekt i objekt. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima.kao plodouživalac. Međutim. da je upotrebljava. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok. a kasnije u Italiji (ager italicus). jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. grožđe. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. bez obzira na motive i posljedice. interes od pozajmljenog novca. Svojina je apsolutna. maksimiranje zemljišnog posjeda). redovni plodovi (jabuka. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena. U prirodne spadaju periodični. Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći. koje neki zovu produkt. kao što su zakupnina kuće.koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi. žito) i neredovni plodovi. dobit od nekih pravnih odnosa. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. odnosno rimski građani.. . Abusus (zloupotreba. actio Publiciana. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. kao što je dijete robinje. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . nije dopušteno. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje. svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. Rimski pravnici nisu definisali svojinu. a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti.svojina po pravu Kvirita’’. srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). to su sporedni dopinosi. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. Ograničenja. Sadržina. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine. actio negatorija. bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi.

a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. založiti. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora.osim ako su niže od 15 stopa. Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. već tužbu in . Kada je počelo masovno oslobađanje robova. a treće lice ima 3/5. tj. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. koju je Justinijan pretvorio u većinu. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika. love ribu. otuđiti. od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. kupaju. Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). a ne tvrdi da je vlasnik. onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. Ako imamo dva lica. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. Isto je i sa dugom koji rob stvori. a ako je nedjeljiva. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). jer tada prave hlad. onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja. kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). Ograničenja u javnom interesu. jer je širila neprijatan miris. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. U pogledu rukovanja stvarima. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti). onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. koja je počela naglo propadati. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod).

Ako je stvar plodonosna. Najčešće. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. onog koji je stvar napravio. ili interdiktima. negtivna činjenica. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. npr. kao što je nasljeđe. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. podiže zgradu na njegovom zeljištu. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. kupio je od nevlasnika. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana. Ako neko samo uznemirava vlasnka. ali nema pravo na negatornu tužbu. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. bez pozivanj na neko svoje pravo. za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. Presuda je bila arbitrerna. Teret dokazivanja je podijeljen. tj. teret dokazivanja je na tuženom. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). on ne samo što tvrdi. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. predviđajući . prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. savesni držalac. Ako neko drži stvar. vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu. a savjesni još i korisnih. Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Teret dokazivanja je na tužiocu. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira. Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. koje rimsko klasično pravo ne koristi. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio).personam iz ugovora o zakupu. ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. Plodovi. pri čemu je polagana opklada. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik.

Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . a kod apstraktnih to nije slučaj. in iure cessio i traditio. jer se pravo pribavioca izvodi. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. trampom. bar takvog koga priznaje rimsko pravo. . U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj). što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. naročito u vrijem republike. praescripti. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika.kauzalne i apstraktne. occupatio. derivira iz prava prenosioca. Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi.originarne i derivativne. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem). broj). .novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. Takvi načini se zovu derivativni načini. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova. legatom. a u ius gentium spadaju: traditio. itd. izvorni načini. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik).načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi).. U ius civile spadaju: mancipatio. To su originarni. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom. U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. U derivativne načine spadaju: mancipatio.načine javnog i načine privatnog prava. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. više davala. odnosno nije uslov njegove punovažnosti. automobil. specificatio. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika). a ostali su apstraktni. ali se ne traži njegova saglasnost. kupoprodajom. Klasifikacija. Rimska je od stanaca više uzimala. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada. već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. specificatio i dr. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. . Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. Danas se većina stvari stiče neformalno. ali je svojim građanima. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). in ure cessio i usucapio. i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda . Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno. zemljište. ili ovog ima. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika.

rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. poreske zaplene. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. ekonomska svojina. Umjesto da učvrsti svojinu. faktičkim uzimanjem. islužene vojnike. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Tu je spadao ratni plijen. Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. ono se okrenulo protiv vlasnika. kao i državnih. Tumačenjem ovih pravila. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu.(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom). što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Prodajom jer rukovodio kvestor. koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje.državne zemlje. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. inače teško. konfiskovana imanja. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. koje su na neki način došle u ruke državi. nije se tražila ni savjesnost. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. ne zna da je samo držalac. Po tom aktu (ad – pri. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. tj. Najprije je. obično kockom. Savjesnost se pretpostavlja. Zatim su parcele dijeljene. Ona se procjenjuje . a nešto kasnije i otetih stvri. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. već da olakšaju. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Međutim kada je jednom stvoreno. trampe. Originarni načini Održaj (usucapio) . kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. stanovnike Italije. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. itd. obično na prijedlog senata. a ne prostim. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku. hramovski i imperatorskih dobara. legata. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. ni pravni osnov. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. poklona. pauperizovane seljake. kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Po drugima. i signare – bilježiti. steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. Postupak asignacije nije bio jednostavan. uključujući i robove. dokazivanje svojine u parnicama. dakle upisivati. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih.

U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. najprije 40 godina. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). već samo godinu dana. ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. pa je ovim puem. jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. Vlasnik je i dalje vlasnik. Ipak. tada je nastupao prekid roka i koji počinje . Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. Ukoliko je savjestan. Prekid i obustava zastarjelosti. a 20 godina ako nisu iz iste provincije. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. što je i bio cilj ovih izmjena. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. Nije se tražio pravni osnov. Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. u korist posjednika provincijskog zemljišta. već pravo na prigovor zastarjelosti. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. priniuti o imanju.e. a to su: usucapio pro herede. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. ni pravni osnov. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. ali ne i svojinsku. da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. pa i rimsko čini u korist sirotinje. pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. a zastarjelošću se ne gubi samo pravo. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. protekom vremena legalizovano. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. što ius civile ne priznaje. a za ostale stvari 1 godina. kod koje se ne traži ni savjesnost. te mogućnosti postoje. ne svojina. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. iako zna da mu ne pripada. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n. već jedino pravo na zaštitu. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu. a zastarjelost je institut ius gentium-a. a kasnije 30 godina. tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. Longi temporis praescriptio. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. U vrijeme Justinijana. ali je rok duži.

To su: životinej u moru. sagradi kuću. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. occupatio bellica. u ovom slučaju zgrada). posadi drvo. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. Thesaurus. tj. pripadaju onom ko ih uzme. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. predstavljaju stvari veće vrijednosti. Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. iako mogu biti predmet svojine. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. Priraštaj (accessio) .(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. res derelicta. Res derilicta. na zemlji ili u vazduhu. thesaurus. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. Po Zakonu 12 tablica. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica. ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. sakrivene u nekoj nepokretnosti. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta .iznova teći. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. raniji vlasnik zadržava svojinu. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). rimsko pravo nije poznavalo. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. njegovom vlasniku). Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. a mogu biti predmet privatne svojine. g.

Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. emfitevti. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. punoljetnih rimskih građana. iako sabijanac. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. savesnom držaocu. s tim da plati vrijednost materijala. ali je boja bila važnija od platna. odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. steći. pribaviti. od pređe platno. tkanina je važnija od konca koji je utkan. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. Prokuleanci daju prednost radu. vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. njive. bez obzira ko je plodove odvoji. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. prednost je na strani vlasnika materijala. Plodovi . od zlata prsten. krave. a materijalom drugog lica. a zakupac derivativnim. tzv. ili tek preuzimanjem plodova. percepcijom. a ako se pojavi pravi vlasnik. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo.(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . plodouživaocu. dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. najmanje 5 svjedoka. rostru od broda. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. Gaj. runo od ovce. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). prenosioca i pribavioca.‘’makar zlatnim slovima pisao’’. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik.

Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). bilo da su res mancipi ili nec mancipi. što znači da se ne navodi pravni osnov. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. zajam. Traditio (209-210) Traditio je neformalan. kao što su poklon. a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. založno pravo. jedino se mogu prenositi res nec mancipi. nasljednom i obligacionom pravu. tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. Tada je prenos svojine konačan. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). odnosno prava. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. . u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. To je fiktivna prodaja stvari. pretor presuđuje u korist pribavioca. niti je osnov uslov valjanosti prenosa. trampa. provincijska zemljišta). Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. traditio brevi manu i constitutum possessorium. porodičnom. prodaja. Postoje sredstva in personam.ostava). kao što su službenosti. Mancipacija je apstraktna forma. Tradicija bez predaje. ako ovaj kaže da neće ili ćuti. državine na stvari. potraživanja. posluga. tužba zbog prevare). Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. legat. naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. Iusta causa. to su: traditio longa manu. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. na valjanosti pravnog posla. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. kao neka vrsta produžene ruke. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Stranke dolaze pred pretora. već i bestjelesne. što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi.

a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. koristeći odražaj. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari. U slučaju da da neko. Kuća se ustupa predajom ključeva. jer protekom vremena bonitarna . Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca. a drugo bonitarni vlasnik. Ovakva situacija je privremena. i to putem mancipacije. jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi). Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. obično nepokretnosti. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. a ne svojinu. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. trebalo je samo dokazati pravni osnov. zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. u dobrima (in bonis). pošto se savjesnost pretpostavlja. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu. pa ih on može ponovo prodati i predati. podigne tužbu protiv pribavioca. pa kasnije stekne svojinu.Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. ali se smatra da je prenijeta svojina. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. da postoji kupoprodaja. poklon. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). a predaja je odložena u budućnost. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). tako da stvar drži za drugog (pro alio). pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). jedno lice je kviritski. To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. sada za sebe (pro se). koristeći svoje formalno pravo svojine. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. Npr. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. mogu se koristiti ukućani. Ovdje imamo pravni osnov. Ranije je držao za drugog (pro alio). Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom.

pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Oni su samo detentori. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. garderober prema povjerenim stvarima. a tek potom do državine. U nekim slučajevima. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Svojina je pravo. Ali je vlasnik savestan držalac. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. Ako nema ove želje. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). Kako je svojina neizvjesna. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. već samo faktički odnos. a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. kod koga će biti stvar. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. već samo onaj koji je zaštićen. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. ima. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. animusa. ali se on ogleda u određenom ponašanju. svojine. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. Animus. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ne . Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom.svojina se pretvara u kviritsku. Animus je akt volje. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. Ima je i nesavjesni držalac. onda je to pritežanje ili detentio. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. a ne držaoci. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. a državina fakt. onaj koji nije odustao od svog prava. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Odnos svojine i državine. Jedan od takvih je sekvestar. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. Međutim nije svaka faktička vlast državina. lopov.

Ako je Petar oteo stvar od marka. koja upućuje na sud. U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. Zabrana određenog ponašanja. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. Kako se štiti. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. potajno uzeo od drugog lica svoju stvar.može svako. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni . Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. Nedopušteni načini su vi (silom). a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Državina je važan institut prava. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. a od njega je otme Pavle. Značaj i vrste. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Protekom vremena ona može dati svojinu. a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Ako si oteo. pa bio to i lopov. zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. koje sada tuži. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. ranije na nedozvoljen način došao do stvari. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. pa bude tužen interdiktom unde vi. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. Ovdje se upotrebljava izraz potajno. a ne vicioznu (neispravnu) državinu. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Interdikt je samo privremena mjera. da je vratiš’’. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. a potom i naredba. Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati.

hypotheca). a titular drugo lice. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom.koji drže. a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. i to kod fiducije u svojinu. uže pravo postaje derivat svojine. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. posjeduju). njegov položaj nije sasvim bezbjedan. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. Založna prava Pojam. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. koje se još naziva i sektorsko pravo. Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter. zatim se javio pignus. Zato se ovdje pored . službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza. jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga. Najstarija je fiducija. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. Ovo pravo nije samo sebi cilj. U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. fructus-a ili abusus-a. razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ako je državina bila zakonita i savesna. ako postoji iusta causa i bona fides. do koje se došlo silom. postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Posebna vrsta državine je viciozna. U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava. nego i volja. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. i na kraju hipoteka. habitatio. već služi obezbjeđenju potraživanja. potajno ili zloupotrebom povjerenja. akcesorni odnos uz obligaciju. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. tj. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). Ona može biti savesna i nesavesna. a kod pignusa u državinu. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. a to su oblici zaloge. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. svako drugo. zatezne kamate). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. Taj sektor može biti iz domena usus-a. superficies i ius in agro vectigali). Rimsko i današnje shvatanje. To je jedan prateći.

Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. jer se u početku zasnivala na povjerenju. on bi morao da moli založnog dužnika. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. ili preda nekom trećem licu. Sve se to tiče samo njih. tj. nasljednom pravu. zavisi od glavnog odnosa. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust). kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. kada treba da je vrati bivšem vlasniku. ali ne zauvijek. iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. povjerenje. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. djeluju inter partes. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). zato i spadaju u obligaciono pravo. kao i poslovnim transakcijama. Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio). kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. pa i samog založnog dužnika. već državina. poništajem. Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. Ime je dobila od fides (vjera. a ne na pravnoj sankciji. da nije ove zaštite. Založno pravo ima akcesorni karakter. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova.stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. nema animus. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. spadaju u stvarno pravo. poštenje). ruka. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. fiducija i pignus su hibridne ustanove. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. a ne i prema trećim licima. od samog duga čijem obezbjeđenju služi. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. Drugi odnosi. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj . a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. Prema tome. dužnik ga ne može tužiti. uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor.

Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. pritisnut novim novčanim nevoljama. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Hipoteka može postojati na jednoj stvari. jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. bilježi eventalna hipoteka. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka). Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova.korišćenje. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. hresis. Povjerilac nema ni svojinu. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. Ako je dužnik. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati. pod i tithemi – staviti podložiti. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada. odnosno stanova. Hipoteka može nastati sporazumom. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv. a eventualni višak vrati dužniku. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge. Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika.potajno uzeo stvar. Dok je stvar kod njega. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug.Svega ovog u Rimu nije bilo. testamentom i zakonom. . povjerilac može uzeti stvar. inače je ne bi prihvatio povjerilac. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu. hipotekom. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). na više njih. dužnik bio lišen svoje stvari. već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. I ona je zabranjivana i onda i danas. prodao stvar koja je založena. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. tako da dužnik nije obavezan da plaća interes. povjerilac nije imao pravo da je koristi. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. državinu ili pritežanje u svojinu. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). ni državinu ili pretežiranje prema stvri.

to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. službenost je vezana za stvar. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. npr. a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. On je prenio svojinu. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. a u drugom gradsku. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Ovo je slučaj tzv. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Primjer lične službenosti . da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički. Tako bi neki dobili sve. a službenosti u privatno pravo. Petru da gornji dio na kome je izvor. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. Nasuprot tome. prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. ili eventualne udaje. jači u pravu). a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke.ljekara. bez prava raspolaganja. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. Primjer službenosti. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. Ako vlasnik proda roba . Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. Službenosti Šta je. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom.Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. On proda dio placa Luki i ugovori. žene za povraćaj miraza. Pavle i njegovi nasljednici. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove . da bi dobio više novca. s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. a neki gotovo ništa.. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar.

on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. može ići i pješice. da vlasnik opterećene stvari. da ne bi zaklonio vidik). Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. tj. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari. ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. ne može ići i kolima. ali nije ništa dužan da čini. i to seoske službenosti. zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). . da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine. bilo pokretne ili nepokretne. tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo.se operae servorum. Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu. Onaj ko može više može i manje. a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. a 16 na zavojima. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. onda se službenost gasi. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim).

korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji. via (pravo prelaska kolima. a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine. Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. službenost puta). odnosno korišćenje tuđeg zida. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. actus (pravo progona stoke). a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. dok su lične djeljive. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer.Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Seoske službenosti su spadale u res mancipi. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku. gradska službenost. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. dejstva i djeljivosti. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. . pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Zemljišne službenosti su nedjeljive. Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). obaveza održavanja nasipa protiv poplave. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae). npr. onda je seoska. Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. susjedske službenosti). a preko tuđeg dvorišta. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. pravo upotrebe (usus). kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik.

a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. titulara službenosti. Najstarija lična službenost je plodouživanje. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Npr. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. mlijeko i tele od krave. voćnjak u vinograd. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava. čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Usus (upotreba). Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. dijete od robinje). On nije mogao raspolagati sa stvari. voće sa voćnjaka. habitatio i operae. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). već samo građanskim plodovima. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. Habitatio (pravo stanovanja). Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia. Ususfructus i usus su osnovni oblici. Npr. uvođenje bolje sorte vinove loze). sa naknadom ili bez nje. zalagati je. najamnina od kuće ili njive). usus. ali ne dirajući u njenu suštinu.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. tako i civilne (kamata od novca. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. kako prirodne (žito sa njive. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. . Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. mijenjati. Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru. koja su ustanovljena u korist određenog lica. jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase. Vlasniku ostaje višak plodova. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. Ususfructus (plodouživanje). on može dio plodova ustupiti drugom. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. ali im je trajanje kraće. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice.

Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. vode. Lične službenosti se gase smrću titulara. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. pravo uzimanja vode). kreča. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). Zaštita. To se zvalo deductio servitutus. uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. čak i običnim paktom. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje.Sticanje. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. a sopstvenik se tome ne protivi. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. Često se dešavalo da neko. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava. Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine. Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. bilo da je lična ili zemljišna. to pripada vlasniku terena. Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). testamentom i sudskom presudom. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. ustupajući stvar prodajom ili poklonom. a zadrži pravo službenosti. prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. Gašenje. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. Zgrada . U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. Službenosti nastaju ugovorima. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. propast kuće u požaru ili zemljotresu). To se zove konfuzija. pa ni održaj službenosti. Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu.

Tokom određenog vremena. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium). ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. uz dodatak utilis causa. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament. uz mogućnost produženja. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. pravilo). potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. nasljedan. Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. Život čovjeka se gasi. Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. kao i vlasnik. Nasljednopravni propisi su veoma važni. ali većinu njegovih prava. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište. Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. dažbina). a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. zakupac je oslobađan plaćanja kanona. nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. Nasljednik je heres. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. već sudbina čitave imovine porodice. Zato su država i gradske vlasti. pod uslovom da je zakupac obrađuje. dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. . Pored sve te važnosti. jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. a zatim državina. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. a s druge strane. a zaostavština hereditas. quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu. koji je za razliku od obično. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje.

Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). ili nema testamenta. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine. a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. religijskog i kulturnog života. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. potraživanja i dugovi iz zajma.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. Testament je moćniji od zakona. Ovdje zakon nema imperativni. vlast nad djecom). Neka prava i obaveze se gase smrću. sa svim svojim teretima. djelimično po zakonu. od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. već dispozitivni. U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. javnopravne elemente. . Tako se ne prenose javna. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. kupoprodaje itd. od oblika svojine. jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice. tačnije supletorni karakter. svojstvo magistrata). državina. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. založna prava. a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. on ima prednost i u nasljeđivanju. kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. stvarne službenosti. porodice i srodstva. tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. vojnog. dugoročni zakupi. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. privrednog. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). politička prava (pravo glasa. ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. nego šta će biti sa imovinom. Nasljednik nasljeđuje i obaveze . ako je testament nevažeći. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. Ili ima testament. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama.

to su određivali običaji. već se prenosi na naredni nasljedni red. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. preminuo ili je emancipovan. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. Ti redovi su: sui heredes. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. a to su gentili. Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. odnosno da nije emancipovan. bilo da su rođeni ili usvojeni. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. a ako ovog nema. pa jedan pogine u ratu. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. Agnati čine drugi nasljedni red. agnatus proximus. sin dekujusa. ostavljajući za sobom dva djeteta. Pozivanje gentila. To su sinovi. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. a dva unuka preostalu trećinu. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. A ako nema braće. Stojčevića. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac. Objašnjenje D. bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. Ako je dekujus imao tri sina. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat. tj. a to je brat. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. oni je dijele. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. po šestinu. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. Većina propisa 5. neka to bude zakon. što znači da na mjesto najbližeg agnata. tačnije najbliži agnat. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. dalje. neće doći njegovi potomci.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. koji čine treći nasljedni red. najprije nasljeđivao nabliži agnat. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. koji je preminuo. . Sui heredes (sopstveni. gentiles. Ako ih ima više. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. ali ne i emancipovani. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. Nema ni delacije. onda gentili. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. tablied se odnosi na nasljeđivnje.

dok je treći u cjelini kognatski. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. preživjeli bračni drug. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. ako brak pre smrti nije raskinut. jer je majka. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. u kategoriju liberi. Djete koje je dato na usvajanje. ali je sticalo pravo u novoj porodici. zakonski nasljednici (legitimi). Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. bez obzira da li su bračna ili vanbračna. do šestog. ali mogu biti i dalji srodnici. Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. To su uglavnom braća. legitimi. odmah poslije djece (liberi). u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. SC Orfitianum. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj. odnosno bez zaštite. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). ali je formalno davao prednos ius civile-u. oca i istokrvne braće. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. drugi je u cjelini agnatski.e. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. kognati. Ona ne spada u agnatske srodnike. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Treći nasljedni red čine krvni srodnici. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke. Nasljedni redovi su: potomci .Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. bilo da je bračno ili vanbračno. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva. a ne svojstvo naljednika. pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa. jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj.

preci (ascendenti). uključujući i one koji su rođeni izvan braka. i to na isti dio koji pripada djeci. osim kad se radilo o supruzi. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. oslobađanje robova. sestre. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. Dalji srodnici unuci. Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. neka se smatra mojim nasljednikom. To je formalna izjava volja. a preko majke uterini). To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. legate. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. Testament može sadržati: imenovanje nasljednika. određivanje tutora. ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. njihova djca. do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. najčešće u dvanaestinama. jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća. tj. fidenkomise. s tim da nije imala pravo raspolaganja. Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. ali ne i dalji srodnici (unuci od braće).(descendenti). Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. bez obzira da li su u porodici ili van nje. već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). ali ne i unuci i dalji potomci. ali naglašavaju jednakost polova. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. . Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. formalna. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik).

Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. kao i uloga kurijatskih komisija. prije vremena kada može da sastavi testament. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Da ne bi na nasljeđe došao brat. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. a u . Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. testament se proglašavoa pred 30 liktora.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. Rimljani. a rezervni – supstitut. a drugi drugo. Ostale odredbe. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. tako da je Petar nasljeđivao sve. Kada je vlast porodičnog straješine opala. smatralo se da dijele imovinu na pola. zatim fideikomisi. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). koji su simbolizovali 30 bratstava. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. Prema tome. tj. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria. Ako ostavlja maloljetnu djecu. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Mancipatio familiae. Jednom institutu se može odrediti više supstituta. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. i obrnuto. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. Supstitucije. trebalo je da to učini u obliku legata.

uključujući i kćeri. a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. recimo sinu. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio. pretorskog i carskog). je sazivao librepensa. neopravdanog razvoda braka. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. On spada u fiducijarne poslove. tako legiram. a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. tako dajem. taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. koji je najprije usmen (nunkupacioni). Kviriti. sloboda testiranja nesumljivo postoji. U praksi. pravna . Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan. uticaj javnog mnjenja slabi. Novi oblici. svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. jer je prenosio svojinu.jesen obolio. kada dekujus umre. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa. a zatim pismen (tripartitni). a za ostale ukućane. vremenom je od njega nastao pravi testament. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. religijske sankcije su manje djelotvorne. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. Testament per aes et libram. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. Kasnije međutim. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. On je samo formalno postajao vlasnik. za koji nisu bili neophodni svjedoci). već uslovno. ne definitivno. uticaj javnog mnjenja. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. prijetnje. tako izražavam posljednju volju i vi mi. moral. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne. kao i većina interdikata. Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno. kada prodavac ispuni obavezu. bilo izdašnim legatima. obaveza. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. prema pravnom poretku naše države. Naziv je dobio. Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). mogao je podići interdictum quorum bonorum. obavezati. vezani su za promet dobara i usluga.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. iste cjeline. ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. novčane transakcije i kredit. jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. u stvarno pravo . po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. dužni da nešto damo. ali ne i dugove. učinimo ili ne učinimo. interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. od vremena kada je dobio zaštitu.dekujusa. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Nasljednik prema pretorovom ediktu. Rječ obligare znači vezati. kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. Obligaciono pravo je dio imovinskog . Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. kada je njegova državina dobara postala cum re. obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. u prometu roba i usluga. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. trgovine na malo i veliko. što je obično lakše nego dokazivati svojinu. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. bilo tuđim nasljednim dijelovima. privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. (iz Justinijanove kodifikacije). Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama).

Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar. Ako je kriterijum zaštita.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. Stavrno pravo se odnosi na stvar. ono na šta je usmjerena sadržina. (obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada . Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. poklon). Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne.prema kupljenoj robi. koja može biti u vezi sa nekom stvari. zajmodavca da potražuje kamate. mogu biti prirodne i civilne. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje. Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. već činidba dužnika . mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). zajmoprimac treba da vrati pozajmicu.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu. dugovano ponašanje dužnika – prestacija. Posebne obligacije sa facultas alternativne. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno. Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar. prodavac da preda robu. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. predmet obligacije i predmet prestacije. obezbjedi prevoz i ambalažu. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup. povjeriočevo pravo. (budući rod njive). u svojinu. Sadržinu obligacije čine npr. moguć i mora imati novčanu vrijednost. plati kamatu. Predmet obligacije mora biti određen.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent.

Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Subjekti Inter partes . 2. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor. Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos). 4. Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja.štete a on ponudi delikventa. Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug.poklon). postoje neki izuzeci: 1. obaveze maloljetnika bez tutora). (ugovor sa slikarem da naslika portret. pod istim porodičnim starješinom. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. nazivaju se prirodne obligacija.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki. dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes.ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. umjesto jednog dužnika javlja se drugi).contractus bilateralis aequalic. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug. Međutim i. (Petar koji mora na put nudi Marku. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ.a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. (obaveze između lica u istoj porodici. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku). onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam. česta pojava. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću. One obligacije koje nemaju taj element zaštite. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5. umjetnikom da pjeva na koncertu. da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) .

Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može .Lice koje ustupa tražbinu je cedent.Bez obavještenja.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. U oba slučaja. naravno uz saglasnost povjerioca. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine. Jedan od prvih načina je novacija. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). Ugovori u korist i na teret trećih lica . Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. pri čemu je potrebna saglasnost dužnika.Cesija je promjena povjerioca cessio. zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. svi za jednog-jedan za sve. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae).Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan. sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem. Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog. čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. bez ugovorne kazne se postizala punovažnost. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni. međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva.U 2 vj.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. pa i da traži naplatu). Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete. koju staro društvo nije dopuštalo. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. a novi povjerilac cesionar. presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe. djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine. Ako je ugovor u korist naslednika.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa.

dužnik. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne. astipulatoru. susidijarnost i pravo na regres. pored glavnog dužnika. uveden je regres prema gl. pignus. Adstipulatio . prema obliku stipulacije.fideiussio. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. da će mu učiniti isto. postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres). Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju.fidepromissio.hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. i prelazila je na naslednike. jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. ugovorna kazna i kreditni nalog. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. . Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom. Pošto u solidarnim obligacijama .Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo. da lakovjerni ne nastradaju.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto. Fidepromisio su koristili peregrini.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“.jedan može biti tužen za cijeli iznos. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta. on nema pravo ništa zahtijevati. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja . One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. Bio je ograničen iznos po osobi. U potklasičnom periodu.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog. prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos.Rimljani su koristili termine sponsio. Jemstvo -(262-263) Kada neko. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) .zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju.(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia. U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost.

Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice. Krivica. da je stvarno nastupila šteta.“. paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu. čak se i jedna grana prava zove krivično pravo.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. ne postavlja se pitanje krivice.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu.životinja).Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti. dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob. za njih odgovara drugo lice. Ako treće lice ne vrati zajam. Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana. pitanje krivice je objektivno. Krivica je važan institut prava. krivice u užem smislu.Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda.Time se jemstvo znatno približilo današnjem. Da postoji uzročna veza između radnje i štete. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima.(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. dok u građanskom pravu.Pretpostavka krivice je uračunljivost. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku). Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. Razvoj i stepeni krivice .(rob nije stradao od guranja u rjeku . međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom. bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria. uračunjljivost i vinost . onda se takav nalogodavac javlja kao garant. 3. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava. mogla je biti u novcu ili u stvarima. koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno. često se poziovaju psihijatri.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije. Krivica i šteta Vrste odgovornosti .fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata.

Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete.već od vode). Laki nehat ima dva oblika.Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile.paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje. pojačano odgovara.. a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi. aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. znalo se za zajam kao prijateljski gest. štitio žrtve novih poslovnih prilika.životinje. borba između patricija i plebejaca.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana.oštećenje stvari od trećeg lica).Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin. najviše reaguje na promjene u privrednom životu. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa.. Slučaj i viša sila . To su prirodne katastrofe. pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. zemljotres.imovinska šteta i neimovinska. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.Postoje dve vrste: materijalna. poplava). Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem.Posledice insolventnosti su bile teške. rat. Šteta . Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika.(stvar uništena. ne posvećuje ni najmanju pažnju.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima.advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete). novi zakon.ponašanje kada radi za sebe.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.jedino ne ako je u pitanju viša sila požar.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete. (bjekstvo roba. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja. neka je to zakon. Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit. culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni. Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive. dodir sa drugim .(267-269) Obligaciono pravo. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). bez volje dužnika.čemu je doprineo razvoj trgovine. kamata na kamatu je zabranjena. tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi. kao neposredni izraz prometa. nematerijalna (bol za izgubljenom osobom. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled . razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.Napretkom pravne nauke.povećanju pasive. ukinuto je dužničko ropstvo. Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo.dužnici su pretvarani u robove.gubitak ugleda i časti).

zakup. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji. koje ne daje pravo na tužbu putem suda.(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. sudija ima manju slobodu odlučivanja. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare.Tu su i neformalni paktovi dodatni.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova.rukovanje koje je i danas običaj. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda. . hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate. nastaju realni i koncesualni ugovori. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. ortakluk..Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države.Razvojem trgovine. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. kamate na kamatu. iznuđivanje poklona. Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu.Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti.gubitak časti. vezan je uputstvima pretora.. neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.Prvi su više formalni. Sam pojam bona fides mijenja značenje. usled nedostatka pravnih normi. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne. volja je suština ugovora.. U starom Rimu. mandat. odobrenja. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja. imperatorski. literarne. mehanizam prinude je – prezir. ugovor o djelu. ostava. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. Danas je obrnuto. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei). zaloga. pretorski. najam. strogost starih poslova se ublažava. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom. realne i konsensualne. ali ne i na klasično ili potklasično pravo.bojkot.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo. Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. što je posledica antifeudalne politike. bona fides.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko. U 2 vjeku.narodima. uvjerenja. posluga. zabrana privatnih zatvora. miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori. trgovine sa stranim zemljama. formalizmu rimskog prava . Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje. O tzv. Bona fides . zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva.Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova.

. bezimeni ugovori se tek formiraju. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. • Koji nastaju iz delikata. najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti.. delikte i različite druge izvore. koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. Kontrakti . Obligacije ne nastaju same od sebe. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n. Umjesto ranije formulavije. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. Potrebne su određene okolnosti. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte. kao i neki oblici neformalnih sporazuma. odnosno sa Institucijama. kolega i pravnik Gaja. od delikata). On je čak nagovjestio i četvrtu diobu.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte.e.e. U drugom vjeku n. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. već postklasična kompilacija. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora. za razliku od nedozvoljene. • Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. Novije literature obacuju ovaj kriterijum. on je nagovjestio i treću podjelu. Pedije. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo.

koja stvara. Predmet i cijena kod prodaje.a bez kojih on može da postoji(uslov. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati. zaštićena pakta. ugovor je aktivnost. niti obligacije (što nije tačno). I današnja nauka tako def. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom. podjela stvari. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). Ako neko nudi određenu količinu. pojam bestjelesnih stvari. pakt. Pedije je učinio grešku. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. saglasnost volja. Drugi v. dogovoriti se. a druga stranka prihvata manju količinu.n. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. sakupiti. Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka.e. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. htio da uopšti.Asirci). Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje . po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. da primjeni na sve obligacije. promjene načina gledanja na pravo. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja). smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine. ćinidba u formi koju propisuje zakon.rok. a druga treba da ga prihvati. nastanak prvog pravnog sistema. inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. slično je i sa Egipatskim pravom. Zaključenje ugovora .(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo. npr.e.troš. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. jer nastaje predajom stvari. smatra se da ne postoji kontrakt. mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. on je jedno otkriće. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda).prevoza. KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. rađanje novih odnosa. Formaizma je sve manje. rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu. već eventualno. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni . STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju. potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri. ujediniti. Za ugovor je potrebno. kao i zajam). i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru.gdje će roba biti isporučena).Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi. naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti.Vavilonci. On je napisao da nema ugovora (što je tačno). Grci su došli do saznanja o SINALAGMI. koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. • Koje zastupa Gaj u Institucijama. ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. sažeti. da saglasnost bude izražena u određenoj formi.

ne . Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. Rok – je buduća izvijesna činjenica. Zabluda je slična prevari. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice. a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost.„bogovima“(ako pobjedi u ratu. ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. iako je drugo lice predalo taj novac. ako završi studij. obećanje sržavi. (npr.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). Ako je buduća činjenica izvijesna. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. modalitet. izmjene. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. a ako su obaveze već ispunjene. Postoje četiri tipa zabluda: 1. 2. prevaru i zabludu. Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. smatra se rokom. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom.(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. onaj koji je dao novac. misleći da ga sklapa sa drugom (npr. sazidaće hram). Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. a ne uslovom (smrt nekog lica). ali tada je stranka sam punomoćnik. pa i prvobitnog neksuma. misleći da je čuveni umjetnik. Rok i uslov . putem pisama ili preko glasnika. jedno lice misli na poklon. ali postoji jedna važna razlika. Ako se ustanovi zabluda. smatra se da nema ugovora. ili bronzani prsten kao zlatni).istekom roka prestaje obaveza). Saglasnost se može postići i među odsutnim licima. (npr. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“.a drugo na zajam). „Hoću (misli na roba)“). onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr. kada paterfamilijas obeća sinu poklon.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. obično određeni vremenski interval. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom. dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. 3. 4. ni ovde nema usaglašenosti volje. Uslov može biti odložan (npr. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije. Zabluda .“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“. koji se slučajno zove isto). može tražiti povrat u pređešnje stanje.

a neksum je ostao lišen svoje svrhe. a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam. Tek kasnije.čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. a to su: prodaja. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. jeste: bjeda i glad. KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda.najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca.(280-281) Neksum je posao starog prava. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo). pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. posluga. ostava. a po formi najbliži su realnim kontraktima. a suštinu mu nepoznajemo. prava i obaveze se gase. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu. a to su stipulacije i neke njene varijante. jeedam od njih je ekspensilacija. tu spadaju: zajam. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika. ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje). realni. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana. ortakluk i zastupništvo. a naročito je pogađao plebejce. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja.ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. tako imamo ugovore: verbalni. imao je zelenaški karakter. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu. Neksum . ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. zaključuju se svečanim rječima. najam ili zakup. koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili. on postaje kreditni posao. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma. da bi nešto dobio od povjerioca. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g.imali su izražen religijski karakter. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. oslobađaju se načela formalizma. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje. Imamo i ugovore tzv. . sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. literarni i konsesualni. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku.e. Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi.s. niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari.

zaklinješ li se čašću. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. nego pisani ugovr. Prigovor da novac nije odbrojan. porast bogatstva i smanjenje bijede.sujevjerje i vjerovanje. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. Naročito je pogodna za zajam. dužnik mora da odgovori propisanom formulom. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan. na kome se pisalo (glina). razlog je zaostalost.govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA. Verbalni kontrakti Opšti pogled . obećavam. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. Za zajam i prije nego što dobiju novac. Stipulacija – znači: čvrst dogovor. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. napisano ostaje. časti ti. miraz itd. njegova obaveza može biti dug iz zajma. podizao je dužnik.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi. a zelenaš mu taj novac i nedonese.ako ga pvjerilav tuži i time . mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja.zaključenje preko trećih lica. pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. šta je osnov njegove obligacije.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. Stipulisati danas znači dogovoriti. Dobre. s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Vremenom je dokument postao srž posla. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. javnog mjenja i cenzora. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete. Loše. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku.široka upotreba ovog ugovora. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. Uticaj religije je slabio.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori. zaklinjem se. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. časti mi. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. ukoliko nevraća „dug“. tvrda vjera .“. jednom bi kupac obećao cijenu.(281-283) Stipulacija je verbalni. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. a drugom prodavac robu. a usmena formula nije izgovarana. a ne samo na latinskom. Rim je volio više da recituje recitacije. koje računaju na uticaj religije.ropstvo. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. poklon. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. apstraktni kontrakt. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna.

Ekspensilacija . Između starih i novih oblika postoji razlika. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. time je stipulacija postala kauzalna. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj . Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu). je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. koje daje žena ili njen porodični starješina.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije. obično se zaključuje uz vjeridbu. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio. a ranije se koristio termin pismeni ugovor.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. kao i dokazivanje u slučaju spora.prodaja itd.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. i to rukom samog povjerioca. to je apstraktni upis. Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum.zauvjek odbija tužbu. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. stvoriti obavezu za drugu stranu. Postoji jedan posao starog prava.bilo je riječ o prihodima i rashodima. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris. pa se rizikovalo prokletstvo . međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora. ali može i kasnije. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno. jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. danas se kritikuje. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. Latinsko litteris: literalni.a isplaćeno u rashode. jednu. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam. hronološki. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda. platiti iznos opklade. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog. iusiurandum liberti i praediatura.). Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar. zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio.

Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz. on i kaže: „Predajom stvari. Gaj pominje samo zajam. Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Realni kontrakti Pojam i vrste . a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. koji ne daje pravo na tužbu. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu.e.prije n. prijateljska usluga bez naknade. tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora. Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. Ugovori nisu mogli . Fenus – je zajam sa kamatom. ali ne i pravni osnov po kome duguje. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. a zajam može biti i sa naknadom. kao ustanove ius gentium-a. što se zadržalo i danas. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. najčešće zelenaški posao. Rađa se jednostrana obaveza. a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. Posluga je uvijek dobročin posao. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. To su shirographum i syngrapha. navodeći sumu koju je dužan. Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice . u kome se navodi ko. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova. Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik. a u starom pravu i bez sankcije. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac. bez pravnog osnova. U drugom v.(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. odnosno putem predajom stvari. Zajam je nalik na poslugu.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. pisar ili bankar. kasnije navodi još ostavu i poslugu. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. on nigdje ne pominje sporazum. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam.nastajeobligacija. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Zajam ( fenus i mutui datio) . kao i stipulacija. koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena. što je omogućavao njen apstraktni oblik. bez naknade. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka.bogova. a posluga na nepotrošne. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Ostali pisani ugovori . takođe apstraktno. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. Zajam se odnosi na potrošne stavri . Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata. i zajam dobija sankciju.kome i koliko duguje. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. dok je mutui datio – prijateljska usluga. Kada nabraja realne kontrakte. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. Postoje dva ugovora. a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari).

morao je to da prihvati. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. u dužničko ropstvo. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. pritisnut od povjerioca da vrati dug. Kamate – kamate su cijene zajma. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. a to je vlastodavac. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom.imati isti pojam jer je zelenaški. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra.solidarnošću.sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Računa se na riječ. kada se ambar isprazni. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Riječ se povezuje sa uzajamnošću. koji je uzeo velike zajmove. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu. ne . Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. a vraćao poslije žetve ili berbe. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. sa svojim posebnim pravnim režimom. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest.e. zajam upotrebe. ubio svog oca. čovjek koji treba da plati porez. donijeta u prvom vijeku n. zastupno lice. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). što je još više produbljivalo jaz između dva posla. srodnik daju novac ili druge stvari na zajam. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje. Dobila je ime po nekom Macedonu. a ovaj potrošni zajam. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. Zajam se uzima radi potrošnje.ekspencilacija i neksum. pa je. a onaj kome je zajam nužan. tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan. vjerovatno mjesečno. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari.kamatni zajam vodio u propast. Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Prijatelj. to se pravilo zadržalo do kraja. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti.kao što je slučaj u našem jeziku. Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. ali se posluga naziva upotrebni zajam. Zajam je imao neke specifičnosti. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. dozvoljeni interes bio 100% godišnje.

ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi.a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. osim eventualno tužbe zbog prevare. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno.pa su postajali robovi. Posluga (commodatum) . jer je ona više nanijela štete nego koristi. a ne posluga. Justinijan je donio nove propise. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate.dvostruko više nego obični zajam. Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu. Postojalo je još jedno ograničenje . Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. neksum. bez pravane sankcije. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države.izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari. Zajam i kamate. Latinska riječ usura koja označava kamate. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki . već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti.strana pića. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine.pretjerano visok iznos.pa to sve vrate kada posjeta prođe). Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo. a samim tim i kamate.gusarski napad). Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte. Predmet ugovora je nepotrošna stvar.skupe mirise.jer su ih ratovi odvajali od polja. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije.kada neko izloži egzotične plodove. U koliko se uopšte vrati.zabrana antocizma. dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam.(289-290) Posluga je realni kontrakt. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%.da bi se napravio utisak(npr. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune. ali je pominje kada govori o tužbama. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu. Posluga je najprije prijateljska usluga. a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). bio je to zajam sa elementima osiguranja. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. Zato što je nosio veći rizik.već je bila potrebna posebna stipulacija.skupog falerskog vina da bi je pokazao.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%. Kada su prilike počele iskazivati kredit.pa i smanjenje kamatne stope.odredio je intersenu stopu na 6%.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja. ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše. Kao poslijedica ove borbe. na koju se naplaćuju nove kamte. Ako neko upotrijebi bočicu prfema . neksum. a Justinijan je potvrđuje. Bitno obilježje posluge je besplatnost. u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura.

Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. sa posebnim tužbama. Ako depozitar odbije da vrati stvar. depostium miserabile i sequestratio. Predmet ugovora je pokretna stvar. Ali vanredni troškovi (opravke. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat.odjaše dalje nego što je dogovoreno.zato što je primoran da biježi. ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu.ako je ošteti ili koristi. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. Ukoliko prekorači ove granice. Nije ovlašten da stvar upotrbljava . Depozitar nema državninu stvari. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom.odgovaraće za štetu. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. žito u skladište). ako neko odlazi na put.ali ako ništa nije predviđeno . Ovaj ugovor je besplatan i realan.(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar. Stvar .da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju. sa svojim tužbama. Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari.inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“. Ostava (depositum) . liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati.pa ni redovne za čuvanje stvari. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. Nije imao pravne poslijedice. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt. kada prođe nevolja. Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. čini krađu upotrbe (npr. kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. ili u skladu sa prirodom stavari. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. to su: depositum irregulare. neka vrsta krađe. u prvom redu nužne i korisne troškove.njegovo bitno obilježje je besplatnost. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. deponent ima pravo da podigne tužbu tz. a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor.actio depositi directa.on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). koja nemora biti u svojini deponenta. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. ne snosi nikakve troškove. bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. već samo delikt. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi.dok se ne vrate. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja.može neko ko već čuva tuđu stvar. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. sa određenim pravima i obavezama.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi.

bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno. Zato je depozitar. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu.koja je predme posla postaje svojina depozitara. Zaključivane su dvije stipulacije.zakup i ugovor o djelu). Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove. itd. politički progoni).koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. Konsesualni. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. osuđen na dvostruki iznos. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . ostavio stvari na čuvanje. žito vlasniku skladišta. požar.). Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov. a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava.konkludentnom radnjom..što biva povodom opklade. pismom. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. poplava. societas (ortakluk).(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. ili jedna stipulacija za robu. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. Osim toga postojao je infaman.daje novac bankaru na čuvanje. vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr. Fiducija i pignus . Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. ili uslov ne ispuni.niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima. a ekspensilacija za cijenu. i mandatum (zastupništvo). Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju . Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar. location-conductio (najam. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema. Oni su dokaz. povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku.a oni su: emptio-vendito (prodaja). a to je bilo neophodno. ali će. Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte.tj. on je može upotrebljavati. Gubio je čast. koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora. kad istekne rok ili na zahtjev deponenta.(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. .

a uz to još i kauzalan. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku.istinita.bitni elementi prodaje su predmet i cijena. Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima.odjednom ili u nekoliko rata. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika. ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Smanjenjem formalizma. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. jer se. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu. često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . ali nije bila pravom sankcionisana. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar.a drugom prodavac da preda stvar.određena i u nekim slučajevima pravična. onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor.već praestare. Može se pradati. ali se zadržao dvostruki naziv. Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). Bitni elementi ugovora .da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone.što se često dešava. Cijena mora da bude i određena. Obaveza prodavca je da preda stvar. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). rizik je na kupcu. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe).mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. a danas je to sporno. Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu. Ako kupac odustane.neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. ranije. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . Zaključujući ugovor. gubi kaparu. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati.zaštićen posebnim tužbama. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu.

da postoji evikcija. Ako neko proda tuđu stvar. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Locatio – conductio (zakup ili najam) . Zatim. službenost) ili. ukoliko je to moguće. kaže se da je stvar evincirana. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. na slučaj da stvar nije njegova tačka. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene. Ukoliko stvar bude oduzeta. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari.nedostatke. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo. Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. naročito zemlje. zaštićeni sa actio locati i actio conducti. ima različite oblike. Dosta rano se javi zakup stvari. kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. što je još gore. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari). Do klasičnog perioda nose isti naziv. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. o najmu radne snage i o djelu. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Sva tri su ugovora bonae fidei. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Locatio – conductio. prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. da su nevidljivi.

dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. sašije tuniku. pod uslovom da nenasu neku štetu. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. već rezultat rada. koji koriste ne samo siromasi. Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. kapetan broda bude prinuđen da . podlijegao je posebnim pravilima. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar. određena i novčana. koji je u načelu besplatan. Bitni elementi ugovora su rad. a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. ne ugovor o najmu. Ako zakupac ne plaća zakupninu. ne samo rad. Predmet ugovora su operaje (rad). a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje. alati i stoka za obradu zemlje. čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. da bi izdvali stanove u podzakup. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. a ako je dio posla prepustio drugima. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor. što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. a konduktor onaj koji radi. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. Otkaz bez najave. i dr. napad pirata). Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. već i za nestručnost (inperitia). a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. da sagradi kuću. već mandat. već nobili. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja.jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. i obe stranke ništa ne preduzimaju. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. onda i za pogrešan izbor. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. otuda i njegov naziv. Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao. Stvar mora biti nepotrošna. mjesečno). Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu). Ako je zbog neke nevolje (bura. odnosno sirotinju. Zakupnina je morala biti ozbiljna. Zakupljivane su i lađe.

Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu.bankarima. pa je svu lovinu uzeo lav).javnih građevina. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju.trgovcima na veliko. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. Ortkluk nije svako udruženje. odnosno tovara koji je spašen.materijal) ili rad. Uobičajni naziv je ortakluk.pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove.itd. Ako postoji više ortaka. Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju.a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi.alati. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća. To može biti novac.oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima. što znači veoma revnosno. nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva. Konzorcium je zajednica života i rada.(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk. koju su djelili na osnovu ugovra. iako ga Gaj tako posmatra.a zatim bi za svoj džep. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. neke druge stvari (prostorije. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima).). kako bi spasio brod i ostali teret.zantlijama. Kako je državni aparat bio mali. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge. Danšnji ulog je ptent ili licenca. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka. prodavcima). Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit. Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka.što je preuzelo i rimsko pravo. gdje se zove „koinonia“. U koliko nije ništa ugovoreno.dio tereta baci. To je načelo opšte havarije. Ortakluk je rana pojava pravne istorije. pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. srazmjerno vrijednosti broda. Ortkluk prestaje istekom . Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana.zakupcima poreza i javnih radova. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. a sredstva pojedinaca nisu dovoljna. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta. Societas (ortakluk) . Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. utjerivali porez od obveznika. Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Dobit – se dijeli prema ugovoru.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije.smatra se da je zaključen nov ugovor.oblasti ili grada. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni.

kao i jednostranim otkazom. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme. da opravi tuđu kuću). Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina.roka. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega). Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog.ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“).završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja. gdje se javljaju kognitor i prokurator. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi.jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. a rimsko još i na fizičke. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. tj. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. on je stranka u tom poslu. osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Tužba se zvala actio pro socio. Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar. kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine.zastupnik).(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar. Mandatum (ugovor o zastupništvu) .a slab promet nije time bio ugrožen. Takav je bio slučaj sa zajmom.pa su sve finije poslove svrstali u mandat. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. tako da je na kraju proširena na levis in abstracto. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese.jer nije imao koristi od posla. . Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage. a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu.kako bi u Rimu prodao i zaradio).osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može). Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika. što je u suštini protivno njegovoj prirodi.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun.počela se pooštravati i odgovornost mandatara. jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt. i to u prisustvu protivne strane. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu. gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. zato se kaže u svoje ime. pored imovinske izricana je i moralna osuda. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku.u prvom redu na sudu. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima. kasnije su mijenjali svoj stav. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun.materijalne akte. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam.

Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. troškove puta) i to putem action mandate contario. facio ut des (činim ti da bi mi dao). Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. prodajom se ne prenosi svojina. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. ni u zajam. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. a trampa realna. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom.kada ispuni svoju činidbu. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. Bezimeni kontrakti . niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor.dik druga još nije izvršila svoju. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar. neredovni depozit) treba da vrati. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). neimenovani ugovori. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje. razmjena) aestimatum i precarium. za razliku od ''imenovanih''. ostava. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge.a grublji su predmet ugovora o dijelu. Od kada su nastale ove institucije. da ugovorna vijerna strana. stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje. i trampa. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika. . a ovo će mu održavati vrt. i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio).Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu. Iako je mandat u načelu besplatan .kod koga se plaća merses. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar. a on da mu napravi deo namještaja.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. a trampom se prenosi. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. Permutatio (trampa. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''.(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. a druga odbija da ispuni svoje obećanje.

Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. nagodbi. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. Pactum potiče od pax (mir). a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. a drugi neformalan. kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom. . Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije.Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo. o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje. koji su ranije zaključivani u određenoj formi. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. naknadno. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. ali daje pravo na prigovor. To je stara ustanova. s tim da se neprodato vrati. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. to su pretorski paktovi. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. Prvi je formalan. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. pa se ne nagode neka se primjeni talion. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. često korištena u odnosima patrona i klijenata. onaj je zaštićen. što nije slučaj sa paktovima. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. ako neko osakati drugog. a ovaj nezaštićen. tako da je u svako doba može uzeti natrag. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. da mu radi na imanju određeni broj dana). Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. To su zakonski ili imperatorski paktovi.

Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta. pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. 4. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu.Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. jer će njegov povjerilac. 3. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. 1. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. Time se pojačava kredit ovog lica. Suština posla naročito u prvo vrijeme. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia. ili da je stvar njegova. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda. sporazum o mirazu i poklon. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. postavši jedan od zakonskih paktova. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. ekspensilacija) za to bi možda. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . neksum. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. odgovaraju ova lica. 5. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. Receptum nautarum. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. bilo je određivanje roka. 2. koji još nije zaključen. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. nije obavezivalo. Taj njihov sporazum se zove kompromis. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). i neki građanin s druge strane. s jedne strane. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. čak i kada nije dokazana njihova krivica. vlasnika štale ili broda. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu.

jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. dakle: nepravi. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. na formalističkom . neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi. Gaj i dr. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. nepravi. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. to realne. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. To su nametnuli učeni pravnici. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti.slučajnu smješu stvari sa ortaklukom.daje pravo na tužbu. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. godine stare ere. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. koje se temelje na svojini. tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. tobožnji ugovor. Pravnici kažu da „kao iz ugovora. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. ne samo pismena forma. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. nego je takav ugovor morao biti registrovan. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. ustupanje tužbine itd. slučajna imovinska zajednica. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. tobožnji. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije.

1. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog. Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. pa je to pravilo primljeno na mutui datio. ali je taj prelazak neopravdan. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi. iako osnov postoji. ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. 2. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. Da bi popunili ovu prazninu. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Ako je još uvijek stvar njegova.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. koja će biti donijeta na raspravu. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog. bez valjanog osnova. Ali to nije uvijek slučaj. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr.kontraktu i na ograničenom broju delikta. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. Ima poslova koji su obostrano nemoralni. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. 3. . a dug ne postoji. mogao je zet da odgovara. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. a ne onog koji je dao. a ne putem actio in rem. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. Postoji još jedan razlog. kao što je sporazum sa prostitutkom. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. kod tradicije se zahtjeva iusa causa. ne može da kondicira i obrnuto. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. misleći da je dužan. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi. nema bogaćenja. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova. dva zakona. jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. Zato se kaže: ko može da vindicira. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen.

protivpravna radnja.stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka. Od ovog pravila postoji izuzetak. da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora. dok on još traje. iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. prekršaj pravne norme. Ovaj odnos ne spada u ugovore. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. Delikti Pojam i vrste delikata . Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). Ove poslednje. preoravanje međa. Zovu se i krivična djela. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. ali ne i na luksuzne. Takav je slučaj među sanasljednicima. Tužbu za njih ne pokreće državni organ. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). bacanje čini na . Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes. vlasnik nije dužan da nadoknadi. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije. da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. do imovinske odgovornosti. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. Tutorstvo – kada prestane. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. On ima pravo na nužne i korisne troškove. Legati . te se svrstava u kvazikontrakte.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. a u Justinijanovom praavu još i više. actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). npr. izdaja. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. ali kasnije prelaze u krivična djela. Delikti mogu biti javni i privatni. To se naziva naknadno odobrenje. i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. On je kvazi kontrakt. Učinilac delikta zove se delikvent. ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. Obaveze tutora su da vrati imovinu. rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. Ako susjed odobri posao. podizanje ruke na porodičnog starješinu. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. ubijstva.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. koji je razumljiv. Delikt je nedozvoljen akt. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini.

prelom kosti i osakaćenje. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. ako je povrijeđeni slobodan. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. osim onih koje su intuitu personae. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. a sa 150 ako je rob. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. Umjesto napada na tjelesni. a nepravična je prema članovima njgove porodice. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. dozvoljava talion. Nasuprot tome. guranje. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. Kazna je bila 25 asa. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Osakaćenje (bukvalno: istrgut. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost. preko taliona ''oko za oko. Evo nekih: 1. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. isščupan ud). a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. U pretorske delikte spadaju: metus. ako se ne nagode. Osveta je moguća. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. uključujući i robove. je trajno osakaćenje. jer postoji fizička ličnost delinkventa. sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. 4.usjeve. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. Smrću se ugovorne obaveze ne gase. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. preko krvne osvete. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. dolus malus i fraus creditorum. a neke pretorsko pravo. lišenje slobode. deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. Neke delikte predvidjelo je civilno. a deliktna obaveza ostaje. ako postoji više učinilaca delikta. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. Te razlike proističu iz ideje osvete. tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. ali. zub za zub''. 2. 3. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. koje kod ugovorne odgovornosti nema. što znači klevetnik).Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac). Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. postoji napad na moralni integritet. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. Reagovanje na delikte prošlo je dug put. Nasuprot tome.

Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. A i ljudi se radije svete. ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). već i osnov za krivično gonjenje. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. U trećem v. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. koji se podrazumjeva. Zakon 12 tablica. prije drugih naroda. Dužan je im naknadi štetu. jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao. Kasnije. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. krala voće. kao i drugi primitivni zakonodavci. čime šteti ostale sapovjerioce. četvorostruku vrijednost stvari). tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona.pratioca. došli do tog otkrića.e. staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. a druge na četvorostruki iznos. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. Zakon ima tri poglavlja. Drugi uslov. Ako dođe do prekršaja pravne norme. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. To znači. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. osuđivan je da plati trostruko. kao neku vrstru priprema za ratovanje. ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. a malo vodi računa o žrtvi. koji je obično bio neki dječak – rob). mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. ne poznaje opšti pojam naknade štete. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu. Najprije – krađa je šire shvatana. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. nego što primaju naknadu. Treće poglavlje reguliše . Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. je da lopov njega ne ubije. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja).s. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. trostruku. donijet je Akvilijev zakon.

obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne). oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari). Lopov do stvari obično dolazi potajno. Iako traži vrijenjdnost stvari. Metus (prinuda) . Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. Rapina rimskog prava je teži. Od ove rječi potiče engleska rječ rape. Ako je bilo više razbojnika. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu.odgovornost za ostale vrste štete. i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno.vlasnik je imao pravo na povrat stvari. dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne).(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost). vezivanje. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). da kazne krivca. Širenjem države. I kasnije. koje nisu predviđene prvom glavom. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. već najveća vrijednost u određenom periodu. manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba.oteti) –(318) Rapina je razbojništvo. Postoje i neki drugi. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. kvalifikovani oblik krađe. paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita. Rapina (grabiti. što znači silovanje. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. bili su dovoljni da spriječe prevare. i . Pored toga. u „stavljanju u izgled“ .ako do njih dođe. Naravno da se zhtjeva i krivica. koja je glasila na četvorostruki iznos. navođenje na zlo tuđeg roba. otimanje stvari. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive.

Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan. koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora).nenaoružan. već i izvršnjn zbog prinude. Ovo se pretpostavlja. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. javio se rizik za povjerioce. Da bi delikt postojao. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. U koliko je ugovor ne samo zaključen. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje. da ga je napao. opraštanjem duga). a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. da mu je imovinska pasiva veća od aktive. koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. Ako dužnik isplati jednog povjerioca. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. ne naplaćuje dugove. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan.nanošenje zla oštećenom. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman. Prevara postoji i kada zablude nema. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka. ubićemo ti djete). Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost). Upravo se ovde javila prva sancija. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. kao njegova suprotnost.

prtljag putnika nestanu ili se oštete. Fraus creditorum – je delikt koji.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog. a ne onog koji propušta korist (lucrum). Kada neko na zid ili prozor objesi. ima imovinski karakter. caupones. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. Jedno izbjegava štetu. štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica. Ne samo saksije cvijeća. pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. pstavi nešto. kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva. a drugo propušta da se obogati. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas.šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. makar odgovorno lice ne bi bilo krivo. Ako konj. koja nisu u njihovoj službi. I ovde nema pravog delikta. on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. 4. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum). jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. kao što smo vidjeli. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). Vlasnici brodova. 1. dovoljna je potencijalna opasnost. plaćena je dvostruka vrijednost stvari. već i oštećen malter. ipak će morati da vrati ono što je primilo. 2. Tužba iz ovog delikta. pravi delikti i kvazidelikti. stabularios). onda treće lice može biti savjesno. 3. a tužbe se i danas zove paulijanska. može biti tuženo sa actio in factum.raspolaganje. može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . neučvršćena cigla ili kamen na zidu. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. povjerilac ili treće lice. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. više nego ostali. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . I ovde nema pravog delikta. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila.kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . . kao što su poklon ili oproštaj duga. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Ako je posao dobročin (lukrativan).

pada u docnju. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). To su. Ako. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. pretvaranje obligacije u trajnu. ugovorna kazna. Postoji još jedna podjela. nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. On se i onako ne oslobađa obaveze. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. depozit. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. on to mora učiniti na vrijeme. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. primjera radi. Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. litis contestatio. načini koje je predvidjelo ius civile. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). prestaje obligacioni odnos. Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. gje bi stvar bila smještena). već da mu dužnik izvrši prestaciju. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. Ali postoje i drugi načini. ali i skladište povjerioca. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). eventualno. Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak. čime prestaje njihov odnos. pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. po pravilu. znači da i bez volje stranaka. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. naknada štete i.

Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama.kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. U momentu zaključenja prvog dijela postupka. što proizilazi iz same definicije. Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. ponudi roba ili žto. već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji. osim verbalne akceptilacije. a kada zahtjevaš vraćanje. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Povjerilac. bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). kada i šta treba da izvrši. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. izvršava se u mjestu domicila dužnika. nemarnošću sudije ili . Stare forme. Novacija se obavlja putem stipulacije. ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. dospjeli dugovi prije nedospjelih. Promjenjena može biti stranka. dolaze ti na noge. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. koji nema. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. kome. ''rješenje''. ideš dužniku na noge''. tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. osnov ili neki drugi važan element. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice. ako obligacija nije intuitu personae. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. Ako nema ovih pokazatelja. hipoteka). zaloga. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. a povjerilac to prihvati. Dužnik umjesto novca. gdje. Ukoliko je propustio da to učini. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. Pod izvjesnim uslovima. nevoljna novacija). do izricanja presude. dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. ''razrješenje''. Ako spor nije doveden do kraja. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo.

ali samo u određenoj formi. obligacije iz delikta. Naročito maxima i media. I ovo je način koji djeluje ipso iure. što je i logično. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). Ako je sin uzeo zajam od oca. To su. postaje naslediva. pa otac umre i on ga nslijedi. njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem.iz drugih razloga. a dužnik se sa tim saglasi. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. ugašeni odnos. ipak je to posebna institucija. Ako slobodan čovjek postane rob. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Nenaslediva obaveza. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. To je bio dobročin akt. sa pjevačem da nastupi na priredbi). Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase. kao što je slučaj sa onim iz delikta. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi. On gubi pravo da obnovi spor. Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. Ugovor sa slikarom da napravi portret. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. Postoje obligacije koje se smrću gase. rimski građanin peregrin. obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. Niko ne može sam sebi dugovati. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. nalik na poklon. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. koja je drugačija nego kod prave smrti. . Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. jer bi dužnik. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. povjerilac se ne može više pozivati na stari. koje su i pasivno i aktivno nenasledive. najprije. solutio per aes et libram). Ovdje ima izuzetaka. a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. dug se gasi.

ali i potražuje od istog lica. Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne. kompenzacija zauzima posebno mjesto. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Propast individualno određene stvari. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. stvar može propasti bez njegove krivice. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. . Kada je dužnik istovremeno i povjerilac. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris. Među načinima za gašenje. a ako niko nije kriv. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. a ako je cjena već isplaćena. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet.e. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada. I pored toga što predmet više ne postoji. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. on duguje novac cjenu.. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. prodavac ne mora da je vrati. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare. Ako je stvar određena po rodu propala. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik. tačnije: predmet njene prestacije. zahtjevana kompenzacija.a još više u međunarodnom prometu. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. Jedan njen oblik je kliring. drugi v. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje. stvar koja je individualno određena. dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita.vlasnik. istorodne i likvidne. U vrijeme Marka Aurelija.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika.n. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. Kod kupoprodaje je drugačije. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. kada nešto duguje. on je mogao izvršiti prebijanje. Obećani poklon. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom.sto zlatnika). gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. onda se pod određenim uslovima. tako da se duguje samo ostatak.

ne samo za života. uključujući i Grke. već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. Krivica – nijedan narod starog vijeka. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . 5. to je daleko od istine. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo.NEOSNOVANO OBOGAĆENjE . Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . 1. Ovdje nije rječ o etici. Današnje pravo. nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. Aristotel. 3. ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. već i za slučaj smrti. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za . 4. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. da se zakon primjenjuje makar bio i surov.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Pod uticajem životnog iskustva. nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. 6. osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. 7.OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. 8. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. 2.

.....................3 Podjela stvari..................................................1 Šta spada u stvarno pravo (182)..................................................................................................................................................................................................................................................................................................(186)......................11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)...................................................................................................................... Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji......... kod kojih se zahtjeva forma...........................................................................................................................................2 Stvari......................................................................3 Pojam stvari (182-183)............................................................................................7 Privatna svojina...........................3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)...........................................................................................4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) ........................................................................................................... Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti....10 Susvojina -(197-198).................................... Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava.............................................................................................................. koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum.....................................................................................................................13 Originarni načini..........6 Glavna stvar ili pripadak -(188)..............6 Svojina – opšti pogled................................5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)....................................................poznaju mnoge vrste paktova................. KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo.............6 Terminologija -(188-189)................................................5 Prosta i složena stvar............................................................ bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi.............1 Građansko pravo i stvarno pravo (179).........realne kontrakte...............(184185)...... 9...................................................................................................................... bilo neposredno....................................14 ................................................................................12 Pribavljanje svojine.................................................................................................................. Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno..................................................................................(188)...........................................................................................................................1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)................................................11 Tužbe za zaštitu svojine -(198).........9 Vrste svojine (193-194). Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji......................................................................4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)..............................................................5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187)................................................ zatim konsesualne...............................4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)...11 Actio negatoria -(199-200)................................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) ......................................................................................................................................1 Opšti pogled.... dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude..........................13 Pribavljanje od države -(201-202)..........................................6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)...........................................13 Pojam i klasifikacija (200-201)...............6 Pojam i značaj -(188)......................................................9 Kviritska svojina (194-197)........................

.........................................................................20 Zaštita (214-216)..........................................................................................................................................31 Intestatsko nasljeđivanje...32 ....................................................................................... prestanak i zaštita (227-228).....................................................................................................22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)............................................................................................23 Pignus (219-220)...................................................................24 Službenosti...................17 Mancipatio -(207-208)...................................................................................................................................................20 Pojam (212-213)................................................................25 Šta je............29 Ostala stvarna prava................26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225).............................................................................................................................................................................. a šta nije službenost (221-222)...........30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)...................................................................................................................................................................................................................30 Nasljedno pravo.............................................................................................................27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)..........17 Plodovi ..17 Derivativni način........................................................(207)......................................................31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)........................................................................................................................................................................................30 Pojam i značaj (230-231)....................................................29 Superficies (površina) (228-229)..............................................................32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) ............................................................................................................................................................................................................................................23 Hipoteka (220-221)..................................................29 Opšti pogled (228).............................................................26 Podjela službenosti (224)........................................................................................................................................................................31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233).....................................................................30 Emfitevza (229)....22 Založna prava...................................................................................................22 Fiducija (218-219).......19 Zaštita (211-212)...........................................................................20 Iura in re aliena............................. razvoj i vrste (217-218)......................................................................28 Sticanje........................................................18 Traditio (209-210)...............................................Održaj (usucapio) ...............................19 Državina..22 Pojam..................19 Pojam (210-211)............................................................................................................................................................................................................................................................................................................26 Opšta načela službenosti (223).........................................................16 Prerada (specificatio) -(206)..............29 Ius in agro vectigali (229)........................................................................17 Presuda (adiudicatio) -(207).............................14 Occupatio (205)...................................................30 Zaostavština (hereditas) -(231)......................................................................................................................................................................................................................................(202-204)..................................................17 In iure cessio (208-209).....................................................................................................................................................................18 Pretorska svojina............................................................................................(205-206)............25 Razvoj (222-223)..................................................................................30 Opšti dio......................................................................................................................................16 Priraštaj (accessio) .........................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................................................................................................................................................(266-267).........................................................................................................................................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)..............46 Krivica.............39 Posljedice prijema (248-249)...........................................................................44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)..............................................................................................................43 Inter partes ........................................................................................................................................................49 Pojam ugovora -(274-276)...........38 Fideikomisi (246-247)................................................................................................42 Klasifikacija obligacija (254-256)......................................................................................................49 Izvori obligacija -(273-274)..........................................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa..............................................................43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)...34 Pojam i sadržina (238-239).....................................39 Prijem nasljeđa.............................................................................45 Lična obezbjeđenja ..(261-262)...................35 Sloboda testiranja (241-243)...................................................40 Zaštita (249-250).............................................................................................................(265-266)....................................................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254)...........................................35 Forme testamenta (240-241)...............(259-260)............46 Razvoj i stepeni krivice .........33 Testament....(270-272)............................................. intuitu personae (256-257).....................................................................................................................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica ............................................................................................................................37 Legati (244-246)................................................44 Obezbjeđenje potraživanja..........................................................39 Nužni nasljednici (247).....................................................................................Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)................................45 Jemstvo -(262-263)...........................................................................48 Posebni dio.............43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)...........................................................................................................(269-270).............................. uračunjljivost i vinost .....................46 Kreditni nalog -(263)..................................................33 Justinijanove novele (236-237).................47 Opšti pogled ...................47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava........................................(264).......................................................................41 Obligaciono pravo..............................(267-269)................................................................................................................33 Izmjene u klasičnom periodu (236).....................................................36 Testamenti factio (243-244).............. formalizmu rimskog prava ..................................................................................................41 Šta je obligacija (251-252)..47 Šteta ............................................................................................(267)...............................49 Kontrakti......................................................................................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)......................48 O tzv.........50 ..............................................................46 Slučaj i viša sila ...........................................................................................................................................................................................................................................................................................................(264-265).........................................................39 Izjava o prijemu (247-248)................47 Bona fides .............................................................................46 Vrste odgovornosti ...............................................................................................................42 Subjekti................46 Krivica i šteta........................................................................................................................................................................

.........................................................................................................................50 Zabluda .............................................................51 Klasifikacija kontrakata – (279-280)..........................72 Damnum iniuria datum – (316-318).......(281)..............54 Ostali pisani ugovori ..........................................................................................................................70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)...............................................................(301-302)...55 Zajam ( fenus i mutui datio) ..............................73 .........53 Opšti pogled ...............................67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308).....................................55 Realni kontrakti ..................................................................................................................................................................71 Iniuria – (314-315)........................71 Delikti ius civile-a ....................................................................................................................................................................................................52 Verbalni kontrakti .........(286-289)..............................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor............................................................................(302-304)...........72 Rapina (grabiti.....................................................................................(276-277)...................51 Rok i uslov ............................................................53 Ostali verbalni ugovori – (283).(284-285)......................................(290-292)...........................................................................................58 Fiducija i pignus ...70 Pojam i vrste delikata ...................................................................................................................................................................................................................................(285-286).........................................................70 Delikti .................................54 Ekspensilacija ....64 Bezimeni kontrakti ...................59 Locatio – conductio (zakup ili najam) .........73 Opšti pogled – (318-319).........(299-301)........................................................................................................................................66 Dodatni neformalni sporazum – (305)..........................................................................................................................68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312).................................................55 Posluga (commodatum) ............(312-313)........71 Krađa (furtum) – (315-316)..61 Societas (ortakluk) ..54 Pojam i značaj ...........................................................................................oteti) –(318).................................................................(278-279)...........................................................73 Metus (prinuda) .(292).............................................55 Pojam i vrste ......68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)...67 Kvazikontrakti......................(289-290).................(296-299).............63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) ..............................................(277-278)..........................................................................(292-293).......(281-283)..............................................................................70 Ostali slučajevi (312)..............................................(319) ...........54 Pisani ugovori (literarni kontrakti).................................................................65 Pacta (304-305)................................59 Opšti pogled ............................................................................(285)............59 Konsesualni kontrakti .......................................57 Ostava (depositum) .......................59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)......................................................................................................................................................................................................................(280-281)................. tvrda vjera ................................................................................................................52 Neksum ....................................................................................................................................................................(284)..........................................................................................................................................................................................................................66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)..............Zaključenje ugovora ......................73 Pretorski delikt...........................................................................................................68 Pojam (308-309)................................................................................................................

.......78 Smrt (329)..........................80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)........................77 Novatio (prenov) (327-328).............................77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)............................................74 Kvazidelikti (321-323).......................................................................................80 ....................................................................................................................77 Litis contestatio (328)............................................................................................................................76 Opšti pogled – (325-326)........77 Solutio (326-327).............................................................................................................................79 Epilog.........................................................................................................................................76 Gašenje voljom stranaka..........................................................................Dolus malus (prevara) –(319-320)..................................................76 Gašenje obligacija...............................................................................................................................................................................................................75 Docnja (Mora)......78 Confusio (sjedinjenje) – (330)......................74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321).....78 Neskrivljena propast stvari – (330-331)....................................................................................79 Compensatio (prebijanje) – (331-332)...76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324).............................................................................................................................................................................................................................................................................................76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325).................................................................78 Gašenje bez volje stranaka........................................................................................................................................................................................78 Captis deminutio – (330)..........................................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful