Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

kao što su olovke. Službenosti. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. a u drugom potrošna stvar. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. pa se vrati. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. ovca u stadu. kao npr. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. kao npr. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. koje će biti potrošene. voštana svijeća. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu). i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. Takve su žito.štete za povjerioca ili dužnika. nezamjenljive. robovi). zgrade. dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. bez . Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. Neke razlike ipak postoje. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše. itd. pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. novac. Ako je stvar zamjenljiva. kuća na posebnoj adresi. vino. jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. Novac može biti više puta upotrijebljen. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. Ova podjela nije apsolutna. a može se uzeti 10 olovaka. ali će se vratiti ista količina olovaka. ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. ali to ne utiče na prava i obaveze. razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. Takve su rob određenog imena. Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. može se tražiti olovka na poslugu. dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. on se oslobađa duga). Sve ostale stvari su pokretne. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. Npr. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava.

biblioteka. Tako se može prodati ili založiti. a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. biblioteka. Složene stvari su dvojake. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse. kao da je jedna stvar. Stepen razvoja i oblici prometa. krava namjenjena mesnici. robove i alat uz zemlju. Djeljive su brašno. parnica se lako i bezbolno rješava. umjetnička slika. jedna stvar je glavna. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. pumpu uz bicikli. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. pripadak (accessorium). Složene stvari. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac. stado. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. ključ uz bravu. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. Stari narodi. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio). dio namještaja. zavise od svojine. kuća. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. itd. Svojina postoji. suum esse. Prosta i složena stvar. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. a nedjeljive su rob. konj za jahanje. kao terminus technicus za vlasnika. imovina) ili familia pecuniaque. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. čak i nasljeđe ili miraz. a druga sporedna.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. ona je djeljiva. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. ‘’dominirati’’ . uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. odnosno obligacionog prava. ali te stvari nisu međusobno ravnopravne. kao npr. U slučaju spora. ukoliko je stvar djeljiva. ali nema naziva za nju. drva za ogrijev. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata.) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale. Ova dioba nema suviše veliki značaj. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium.smanjenja vrijednosti. nemaju tehnički termin za svojinu. stado ovaca. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio.

Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Ager gentilicius. patrijarhalna porodična zadruga. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Lična svojina može biti isključiva. period agnatske familije.e. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju.nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). Najstariji oblik rimske porodice. saltusa. proprius). Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda. jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). a vlasništvo od dominium. ali nije vlasnik. kao njen pratilac. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. a . temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. Rad je kolektivan. nego stvaraju čak dva sinonima. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja. Consortium. na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. svoj (meus. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. u I vijeku pre nove ere. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana. zato uz nju. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine. jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Ager publicus. odnosno države. Proprietas je nastao nešto kasnije. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). a ne i politička. tako da je svojina nastala od proprietas. ager publicus. organizovanjem tzv. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila. konzorcijum. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. buržoaska i lična svojina u socijalizmu. On ima isključiva prava prema stvari. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. 1. postoji i lična svojina.

što je korak ka privatnoj svojini. Familia (svojina prelaznog tipa). Po sadržini je bliža kolektivnoj. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. individualizovan. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. koja obuhvata i političke i religijske komponente. Privreda je autarkična. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. On ima manus prema ženama. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. a vjerovatno i nepokretnosti. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. uticaj kolegija. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. actiones adiecticiae qualitatis. Ovo je jedan od oblika privatne svojine. za razliku od konzorcijuma. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. dominium u odnosu na imovinu. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Ostali tragovi kolektivizma. a po titularu privatnoj svojini. mješovitog karaktera. bona adventitia. peculium castrense. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. 3. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. Raspadom konzorcijuma. nastaje agnatska familija. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. odnosi klijenti i patroni. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. Veliki značaj prijateljstva. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. potestas prema ukućanima. Gradska sirotinja. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. 2. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. stoku. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. quasi castrence. brak bez manusa. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. pokretne stvari. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima.

Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). treći su bili tobožnji kupci. iako ponekad. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Kviritska svojina. vladari pokušavaju da spriječe. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. Pretorska (bonitarna) svojina. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. pretorska. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. Njima ius civile ne priznaje svojinu. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. Elementi feudalne svojine. Peregrinska svojina. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. čak i 2 života. 4. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. okrenuto ka prošlosti. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. Ona je regulisana tradicijom. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Provincijska svojina. odnosno državi.republike i kroz čitavo klasično razdoblje. svim vlasnicima je dozvoljeno da . lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. provincijska i peregrinska. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. preko volje.

Međutim. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Rimski pravnici nisu definisali svojinu. Ograničenja. Svojina je apsolutna. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi. Abusus (zloupotreba. kao što su zakupnina kuće. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. kao što je dijete robinje. a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine. bez obzira na motive i posljedice. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti. jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena.kao plodouživalac. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum).svojina po pravu Kvirita’’. koje neki zovu produkt. U prirodne spadaju periodični. nije dopušteno. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje. bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. grožđe. actio Publiciana. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. Subjekt i objekt. da je upotrebljava. Sadržina. Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. actio negatorija. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. a kasnije u Italiji (ager italicus). Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. interes od pozajmljenog novca. dobit od nekih pravnih odnosa. grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći.koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. odnosno rimski građani. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). .. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). žito) i neredovni plodovi. redovni plodovi (jabuka. to su sporedni dopinosi. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. maksimiranje zemljišnog posjeda). Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi.

love ribu. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. koju je Justinijan pretvorio u većinu. otuđiti. Isto je i sa dugom koji rob stvori. a treće lice ima 3/5. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. založiti. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod). Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. U pogledu rukovanja stvarima. koja je počela naglo propadati. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora. Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti). Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Kada je počelo masovno oslobađanje robova. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Ograničenja u javnom interesu. Ako imamo dva lica. a ne tvrdi da je vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. jer tada prave hlad. od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. tj. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. kupaju. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. a ako je nedjeljiva. već tužbu in . Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. jer je širila neprijatan miris. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti.osim ako su niže od 15 stopa. kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja. Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen.

vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane. Plodovi. ali nema pravo na negatornu tužbu. Teret dokazivanja je podijeljen. predviđajući . već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). Najčešće. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). savesni držalac.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. ili interdiktima. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu. ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. kao što je nasljeđe. tj. Ako je stvar plodonosna. Ako neko drži stvar. a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik. bez pozivanj na neko svoje pravo. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. koje rimsko klasično pravo ne koristi. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. teret dokazivanja je na tuženom. pri čemu je polagana opklada. uz rizik da i novi držalac postupi na isti način.personam iz ugovora o zakupu. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. kupio je od nevlasnika. To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. Teret dokazivanja je na tužiocu. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. Presuda je bila arbitrerna. podiže zgradu na njegovom zeljištu. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja. onog koji je stvar napravio. npr. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. negtivna činjenica. Ako neko samo uznemirava vlasnka. prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. a savjesni još i korisnih. on ne samo što tvrdi.

To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova.novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. Danas se većina stvari stiče neformalno. odnosno nije uslov njegove punovažnosti. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi).originarne i derivativne. praescripti. izvorni načini. ali je svojim građanima. automobil. trampom. zemljište. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika. Rimska je od stanaca više uzimala. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem)..načine javnog i načine privatnog prava. Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. specificatio. kupoprodajom. a kod apstraktnih to nije slučaj.kauzalne i apstraktne. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. broj). Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. ili ovog ima. legatom. ali se ne traži njegova saglasnost. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). in ure cessio i usucapio. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno.načine ius civile-a i načine ius gentium-a. i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi. . više davala. derivira iz prava prenosioca. jer se pravo pribavioca izvodi. occupatio. Klasifikacija. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj). što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine. a ostali su apstraktni. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda . U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. bar takvog koga priznaje rimsko pravo. a u ius gentium spadaju: traditio. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. To su originarni. U derivativne načine spadaju: mancipatio. naročito u vrijem republike. Takvi načini se zovu derivativni načini. već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada. . U ius civile spadaju: mancipatio. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. specificatio i dr. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. itd. . Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika). in iure cessio i traditio.

steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. obično kockom. Umjesto da učvrsti svojinu. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Prodajom jer rukovodio kvestor. Tu je spadao ratni plijen. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Najprije je. Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana. već da olakšaju. ni pravni osnov. islužene vojnike. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. a nešto kasnije i otetih stvri. i signare – bilježiti. ne zna da je samo držalac. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. Međutim kada je jednom stvoreno. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. ekonomska svojina.(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom). trampe. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. dakle upisivati. kao i državnih. kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. pauperizovane seljake. faktičkim uzimanjem. poklona. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih. dokazivanje svojine u parnicama. što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Zatim su parcele dijeljene. Po drugima. a ne prostim. Tumačenjem ovih pravila. inače teško. ono se okrenulo protiv vlasnika. Po tom aktu (ad – pri. itd. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje. Postupak asignacije nije bio jednostavan. hramovski i imperatorskih dobara.državne zemlje. uključujući i robove. poreske zaplene. Originarni načini Održaj (usucapio) . konfiskovana imanja. Savjesnost se pretpostavlja. tj. Ona se procjenjuje . Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. nije se tražila ni savjesnost. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju. stanovnike Italije. i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. legata. koje su na neki način došle u ruke državi. obično na prijedlog senata. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika.

Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. te mogućnosti postoje. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. već jedino pravo na zaštitu. stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. što ius civile ne priznaje. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. Prekid i obustava zastarjelosti. a kasnije 30 godina. ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. pa i rimsko čini u korist sirotinje. tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). iako zna da mu ne pripada. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. već samo godinu dana. kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. već pravo na prigovor zastarjelosti. Nije se tražio pravni osnov.e. priniuti o imanju. u korist posjednika provincijskog zemljišta. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. a to su: usucapio pro herede. ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. kod koje se ne traži ni savjesnost. Vlasnik je i dalje vlasnik. jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. Longi temporis praescriptio. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. a zastarjelost je institut ius gentium-a. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. ni pravni osnov. kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. Ipak. ali je rok duži. Ukoliko je savjestan. a za ostale stvari 1 godina. najprije 40 godina. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. ne svojina. ali ne i svojinsku. protekom vremena legalizovano. a zastarjelošću se ne gubi samo pravo.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu. pa je ovim puem. pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). U vrijeme Justinijana. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). tada je nastupao prekid roka i koji počinje . što je i bio cilj ovih izmjena. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu. a 20 godina ako nisu iz iste provincije. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova.

u ovom slučaju zgrada). Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. predstavljaju stvari veće vrijednosti. Thesaurus. ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. rimsko pravo nije poznavalo. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu. Priraštaj (accessio) . sakrivene u nekoj nepokretnosti. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. raniji vlasnik zadržava svojinu. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. tj. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica. jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. g. sagradi kuću. pripadaju onom ko ih uzme. a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. posadi drvo. priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta .iznova teći. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. a mogu biti predmet privatne svojine. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu.(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. na zemlji ili u vazduhu. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede. thesaurus. Po Zakonu 12 tablica. iako mogu biti predmet svojine. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. njegovom vlasniku). Res derilicta. res derelicta. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. To su: životinej u moru. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. occupatio bellica.

Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. bez obzira ko je plodove odvoji. s tim da plati vrijednost materijala. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. Plodovi . tkanina je važnija od konca koji je utkan. runo od ovce. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . emfitevti. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Prokuleanci daju prednost radu. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti. odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. a materijalom drugog lica.‘’makar zlatnim slovima pisao’’. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. od zlata prsten. iako sabijanac. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. rostru od broda. od pređe platno. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. punoljetnih rimskih građana. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. pribaviti. Gaj. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). prednost je na strani vlasnika materijala. krave.(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. savesnom držaocu. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. ili tek preuzimanjem plodova. vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. a ako se pojavi pravi vlasnik. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. tzv. a zakupac derivativnim. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. najmanje 5 svjedoka. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. ali je boja bila važnija od platna. prenosioca i pribavioca. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). steći. Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. njive. plodouživaocu. a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. percepcijom.

državine na stvari. bilo da su res mancipi ili nec mancipi. već i bestjelesne. tužba zbog prevare). Tradicija bez predaje. posluga. tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. potraživanja. u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). . Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. Postoje sredstva in personam. na valjanosti pravnog posla. pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. to su: traditio longa manu. provincijska zemljišta). Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. Stranke dolaze pred pretora. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. jedino se mogu prenositi res nec mancipi. To je fiktivna prodaja stvari. što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. traditio brevi manu i constitutum possessorium. Traditio (209-210) Traditio je neformalan. niti je osnov uslov valjanosti prenosa. zajam. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. legat. jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). pretor presuđuje u korist pribavioca. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari. kao što su poklon. kao neka vrsta produžene ruke. nasljednom i obligacionom pravu. naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. porodičnom. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. što znači da se ne navodi pravni osnov. prodaja. Iusta causa. ako ovaj kaže da neće ili ćuti. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. kao što su službenosti. založno pravo. Mancipacija je apstraktna forma. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. trampa.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. odnosno prava.ostava). kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. Tada je prenos svojine konačan.

Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). a drugo bonitarni vlasnik. a ne svojinu. Ovakva situacija je privremena. tako da stvar drži za drugog (pro alio). podigne tužbu protiv pribavioca. koristeći odražaj. Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. ali se smatra da je prenijeta svojina. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. Ranije je držao za drugog (pro alio). To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). a predaja je odložena u budućnost. pošto se savjesnost pretpostavlja. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. i to putem mancipacije. ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom. pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. pa ih on može ponovo prodati i predati. koristeći svoje formalno pravo svojine. Ovdje imamo pravni osnov. U slučaju da da neko. jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi). prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca. poklon. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. mogu se koristiti ukućani. Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari. pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. obično nepokretnosti. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. pa kasnije stekne svojinu. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. u dobrima (in bonis). da postoji kupoprodaja. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. Kuća se ustupa predajom ključeva. sada za sebe (pro se). Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. jer protekom vremena bonitarna . trebalo je samo dokazati pravni osnov. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Npr. Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. jedno lice je kviritski. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu).

kod koga će biti stvar. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje. Jedan od takvih je sekvestar. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. Svojina je pravo. garderober prema povjerenim stvarima. pa da ipak zadržimo državinu na stvari. a ne držaoci. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Oni su samo detentori. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). a državina fakt. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. lopov. prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. Ne . Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Međutim nije svaka faktička vlast državina. Odnos svojine i državine. ali se on ogleda u određenom ponašanju. onda je to pritežanje ili detentio. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. onaj koji nije odustao od svog prava. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. već samo onaj koji je zaštićen. Ima je i nesavjesni držalac. ima. treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. već samo faktički odnos. a tek potom do državine. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. Ako nema ove želje. Animus. U nekim slučajevima. svojine.svojina se pretvara u kviritsku. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Animus je akt volje. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. animusa. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Ali je vlasnik savestan držalac. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. Kako je svojina neizvjesna.

Ako je Petar oteo stvar od marka. Interdikt je samo privremena mjera. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). Najčešće se iza držaoca krije vlasnik. koja upućuje na sud. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. koje sada tuži. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). potajno uzeo od drugog lica svoju stvar. pa bio to i lopov. Zabrana određenog ponašanja. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. Državina je važan institut prava. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni . Ako si oteo. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna. a potom i naredba. pa bude tužen interdiktom unde vi. Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. a ne vicioznu (neispravnu) državinu. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). Kako se štiti. da je vratiš’’. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Nedopušteni načini su vi (silom). Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. a od njega je otme Pavle. ranije na nedozvoljen način došao do stvari.može svako. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. Protekom vremena ona može dati svojinu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. Ovdje se upotrebljava izraz potajno. Značaj i vrste. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja).

posjeduju). njegov položaj nije sasvim bezbjedan. svako drugo. fructus-a ili abusus-a. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. Taj sektor može biti iz domena usus-a. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. do koje se došlo silom. a titular drugo lice. U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava. Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. akcesorni odnos uz obligaciju. hypotheca). Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. a to su oblici zaloge. zatim se javio pignus. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. habitatio. Posebna vrsta državine je viciozna. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. uže pravo postaje derivat svojine. Ovo pravo nije samo sebi cilj. jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. To je jedan prateći. Zato se ovdje pored . i na kraju hipoteka. službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. već služi obezbjeđenju potraživanja. U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. superficies i ius in agro vectigali). čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. koje se još naziva i sektorsko pravo. Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. ako postoji iusta causa i bona fides. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga. a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. tj. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom. Ako je državina bila zakonita i savesna. zatezne kamate). Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. nego i volja. a kod pignusa u državinu.koji drže. Najstarija je fiducija. postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. Ona može biti savesna i nesavesna. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. potajno ili zloupotrebom povjerenja. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. i to kod fiducije u svojinu. Rimsko i današnje shvatanje. Založna prava Pojam. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan.

ili preda nekom trećem licu. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. povjerenje. a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. nasljednom pravu. uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. spadaju u stvarno pravo. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. ali ne zauvijek. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio). pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. djeluju inter partes. poštenje). kada treba da je vrati bivšem vlasniku. a ne na pravnoj sankciji. kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. a ne i prema trećim licima. jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. kao i poslovnim transakcijama. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. jer se u početku zasnivala na povjerenju. Založno pravo ima akcesorni karakter. Drugi odnosi. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova. već državina. Prema tome. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. Sve se to tiče samo njih. od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. Ime je dobila od fides (vjera. Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). poništajem.stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. tj. ruka. dužnik ga ne može tužiti. zato i spadaju u obligaciono pravo. pa i samog založnog dužnika. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). fiducija i pignus su hibridne ustanove. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj . kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. nema animus. zavisi od glavnog odnosa. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust). Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom. iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. da nije ove zaštite. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. on bi morao da moli založnog dužnika. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor.

Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge. I ona je zabranjivana i onda i danas. bilježi eventalna hipoteka. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Hipoteka može postojati na jednoj stvari. inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). a eventualni višak vrati dužniku. Povjerilac nema ni svojinu. hipotekom. pritisnut novim novčanim nevoljama. . Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti.korišćenje. inače je ne bi prihvatio povjerilac. državinu ili pritežanje u svojinu. testamentom i zakonom. prodao stvar koja je založena. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada.Svega ovog u Rimu nije bilo. Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. ni državinu ili pretežiranje prema stvri. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu.potajno uzeo stvar. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. Hipoteka može nastati sporazumom. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka). na više njih. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. dužnik bio lišen svoje stvari. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). hresis. odnosno stanova. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. povjerilac nije imao pravo da je koristi. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. Dok je stvar kod njega. već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). tako da dužnik nije obavezan da plaća interes. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama. Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. Ako je dužnik. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. povjerilac može uzeti stvar. pod i tithemi – staviti podložiti.

Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti. njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. Tako bi neki dobili sve. a službenosti u privatno pravo. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. Petru da gornji dio na kome je izvor. ili eventualne udaje. bez prava raspolaganja. da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički. Ako vlasnik proda roba . Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke.ljekara.Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Primjer službenosti. to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. Nasuprot tome. jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. službenost je vezana za stvar. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar. da bi dobio više novca. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes. a u drugom gradsku. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom. a neki gotovo ništa. neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove . Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. žene za povraćaj miraza. On proda dio placa Luki i ugovori. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. Primjer lične službenosti . Pavle i njegovi nasljednici. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi.. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu. npr. Ovo je slučaj tzv. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost. On je prenio svojinu. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. jači u pravu). Službenosti Šta je. s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda.

da ne bi zaklonio vidik). Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. tj. tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). Onaj ko može više može i manje. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim).se operae servorum. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo. U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine. . da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. može ići i pješice. Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine. i to seoske službenosti. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. ne može ići i kolima. on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. da vlasnik opterećene stvari. a 16 na zavojima. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). bilo pokretne ili nepokretne. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu. zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). ali nije ništa dužan da čini. onda se službenost gasi. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti.

Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. dejstva i djeljivosti. Zemljišne službenosti su nedjeljive. Seoske službenosti su spadale u res mancipi. a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. via (pravo prelaska kolima. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. a preko tuđeg dvorišta. da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. actus (pravo progona stoke).Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. odnosno korišćenje tuđeg zida. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. susjedske službenosti). Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). dok su lične djeljive. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. obaveza održavanja nasipa protiv poplave. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). . Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji. a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. službenost puta). a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. pravo upotrebe (usus). kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik. onda je seoska. besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae). gradska službenost. pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. npr. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom.

zalagati je. mijenjati. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. dijete od robinje). Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru. a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. Najstarija lična službenost je plodouživanje. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. habitatio i operae. titulara službenosti. Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Ususfructus (plodouživanje). najamnina od kuće ili njive). Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. On nije mogao raspolagati sa stvari. ali im je trajanje kraće. Npr. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Usus (upotreba). usus. a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. Ususfructus i usus su osnovni oblici. sa naknadom ili bez nje. a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Habitatio (pravo stanovanja). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. on može dio plodova ustupiti drugom. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava. tako i civilne (kamata od novca. jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. voće sa voćnjaka. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. ali ne dirajući u njenu suštinu. Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. već samo građanskim plodovima. onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia. kako prirodne (žito sa njive. . Vlasniku ostaje višak plodova. jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. voćnjak u vinograd.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. mlijeko i tele od krave. koja su ustanovljena u korist određenog lica. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. uvođenje bolje sorte vinove loze). Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Npr.

Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. Zaštita. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Gašenje. Zgrada . Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine. Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava.Sticanje. Lične službenosti se gase smrću titulara. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. pravo uzimanja vode). U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. To se zove konfuzija. bilo da je lična ili zemljišna. Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno. Često se dešavalo da neko. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. kreča. a zadrži pravo službenosti. Službenosti nastaju ugovorima. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). propast kuće u požaru ili zemljotresu). Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). to pripada vlasniku terena. vode. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. To se zvalo deductio servitutus. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. a sopstvenik se tome ne protivi. pa ni održaj službenosti. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. čak i običnim paktom. ustupajući stvar prodajom ili poklonom. testamentom i sudskom presudom. zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine.

ali većinu njegovih prava. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine. zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Pored sve te važnosti. Nasljednopravni propisi su veoma važni. Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Život čovjeka se gasi. a zaostavština hereditas. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku. a s druge strane. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). nasljedan. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium). uz mogućnost produženja. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament. pod uslovom da je zakupac obrađuje. uz dodatak utilis causa. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. već sudbina čitave imovine porodice. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. koji je za razliku od obično. pravilo). Tokom određenog vremena. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. Nasljednik je heres. a zatim državina. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu. Zato su država i gradske vlasti. Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. kao i vlasnik. Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. . Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. dažbina). što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište.

od oblika svojine. nego šta će biti sa imovinom. javnopravne elemente. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. religijskog i kulturnog života. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje. sa svim svojim teretima. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. dugoročni zakupi. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. porodice i srodstva. Ovdje zakon nema imperativni. Ili ima testament. tačnije supletorni karakter. Testament je moćniji od zakona. vlast nad djecom). svojstvo magistrata). a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. ili nema testamenta. Tako se ne prenose javna. Neka prava i obaveze se gase smrću. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. založna prava. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. već dispozitivni. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Nasljednik nasljeđuje i obaveze . Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. djelimično po zakonu. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. ako je testament nevažeći. tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. politička prava (pravo glasa. državina. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. kupoprodaje itd. U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. . jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice. od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. stvarne službenosti. vojnog. privrednog. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. potraživanja i dugovi iz zajma. on ima prednost i u nasljeđivanju.

Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. to su određivali običaji. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat. koji čine treći nasljedni red. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. ali ne i emancipovani. Ako je dekujus imao tri sina. Pozivanje gentila. neće doći njegovi potomci. a to su gentili. Stojčevića. a to je brat. pa jedan pogine u ratu. A ako nema braće. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. a ako ovog nema.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. onda gentili. Agnati čine drugi nasljedni red. po šestinu. Ti redovi su: sui heredes. tablied se odnosi na nasljeđivnje. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. tj. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. preminuo ili je emancipovan. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac. neka to bude zakon. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. gentiles. Sui heredes (sopstveni. . Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. a dva unuka preostalu trećinu. tačnije najbliži agnat. već se prenosi na naredni nasljedni red. svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. Objašnjenje D. najprije nasljeđivao nabliži agnat. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. Nema ni delacije. dalje. Ako ih ima više. agnatus proximus. koji je preminuo. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. sin dekujusa. odnosno da nije emancipovan. oni je dijele. Većina propisa 5. bilo da su rođeni ili usvojeni.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. ostavljajući za sobom dva djeteta. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. To su sinovi. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. što znači da na mjesto najbližeg agnata.

Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. a ne svojstvo naljednika. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. bez obzira da li su bračna ili vanbračna. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. oca i istokrvne braće. Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. jer je majka. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. legitimi. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. dok je treći u cjelini kognatski. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke. pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Djete koje je dato na usvajanje. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa. do šestog.Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). ali mogu biti i dalji srodnici. bilo da je bračno ili vanbračno. ako brak pre smrti nije raskinut. Ona ne spada u agnatske srodnike. Treći nasljedni red čine krvni srodnici. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva. Nasljedni redovi su: potomci . ali je sticalo pravo u novoj porodici. ali je formalno davao prednos ius civile-u. odmah poslije djece (liberi). jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. preživjeli bračni drug. odnosno bez zaštite. To su uglavnom braća. kognati. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. zakonski nasljednici (legitimi). Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj. SC Orfitianum. je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. drugi je u cjelini agnatski. donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. u kategoriju liberi. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui.e.

neka se smatra mojim nasljednikom. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Testament može sadržati: imenovanje nasljednika. do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. bez obzira da li su u porodici ili van nje. i to na isti dio koji pripada djeci. jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. a preko majke uterini). preci (ascendenti). najčešće u dvanaestinama. . Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. ali ne i unuci i dalji potomci. njihova djca. Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva. praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. određivanje tutora. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). Dalji srodnici unuci. To je formalna izjava volja. oslobađanje robova. tj. s tim da nije imala pravo raspolaganja. ali naglašavaju jednakost polova. ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. osim kad se radilo o supruzi. formalna. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. sestre. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća.(descendenti). Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. fidenkomise. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. uključujući i one koji su rođeni izvan braka. legate.

Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. Kada je vlast porodičnog straješine opala. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. trebalo je da to učini u obliku legata. Ostale odredbe. Da ne bi na nasljeđe došao brat. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. koji su simbolizovali 30 bratstava. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. testament se proglašavoa pred 30 liktora. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. Supstitucije. Jednom institutu se može odrediti više supstituta. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. tj. smatralo se da dijele imovinu na pola. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. a drugi drugo. testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. i obrnuto. prije vremena kada može da sastavi testament. Ako ostavlja maloljetnu djecu. Rimljani. a u . Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. zatim fideikomisi. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Mancipatio familiae. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). tako da je Petar nasljeđivao sve. kao i uloga kurijatskih komisija. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. a rezervni – supstitut. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. Prema tome.

sloboda testiranja nesumljivo postoji. tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. U praksi. Novi oblici. a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio. neopravdanog razvoda braka. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. recimo sinu. uticaj javnog mnjenja. On spada u fiducijarne poslove. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. religijske sankcije su manje djelotvorne. pravna . zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). Kviriti. je sazivao librepensa. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija. On je samo formalno postajao vlasnik. Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. uključujući i kćeri. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove. a za ostale ukućane. za koji nisu bili neophodni svjedoci). već uslovno. kada dekujus umre. svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. Testament per aes et libram. a zatim pismen (tripartitni). Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. vremenom je od njega nastao pravi testament. tako dajem. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. moral. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa.jesen obolio. tako izražavam posljednju volju i vi mi. pretorskog i carskog). tako legiram. koji je najprije usmen (nunkupacioni). prijetnje. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. ne definitivno. uticaj javnog mnjenja slabi. jer je prenosio svojinu. Kasnije međutim.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

Nasljednik prema pretorovom ediktu. takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. kao i većina interdikata. (iz Justinijanove kodifikacije). vezani su za promet dobara i usluga. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. Naziv je dobio. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava. učinimo ili ne učinimo. bilo tuđim nasljednim dijelovima. novčane transakcije i kredit. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. obavezati. ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . mogao je podići interdictum quorum bonorum. Obligaciono pravo je dio imovinskog . u stvarno pravo .dekujusa.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. što je obično lakše nego dokazivati svojinu. Rječ obligare znači vezati. kada prodavac ispuni obavezu. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama). Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu. Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. obaveza. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava. iste cjeline. u prometu roba i usluga. trgovine na malo i veliko. prema pravnom poretku naše države. ali ne i dugove. Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. od vremena kada je dobio zaštitu. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne. Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. kada je njegova državina dobara postala cum re. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. bilo izdašnim legatima. Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. dužni da nešto damo.

Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. Stavrno pravo se odnosi na stvar.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. Sadržinu obligacije čine npr. mogu biti prirodne i civilne. Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije. Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada . poklon). obezbjedi prevoz i ambalažu. ono na šta je usmjerena sadržina. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa.prema kupljenoj robi. Ako je kriterijum zaštita. predmet obligacije i predmet prestacije. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji. zajmodavca da potražuje kamate. plati kamatu. Predmet obligacije mora biti određen. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. (budući rod njive).Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno. Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika. (obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. koja može biti u vezi sa nekom stvari. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta). Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa. Posebne obligacije sa facultas alternativne. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent. u svojinu. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu. zajmoprimac treba da vrati pozajmicu. moguć i mora imati novčanu vrijednost. mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). dugovano ponašanje dužnika – prestacija.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. već činidba dužnika . prodavac da preda robu. povjeriočevo pravo. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne.

Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. umjetnikom da pjeva na koncertu. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) .a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. česta pojava. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku).Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ. onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. nazivaju se prirodne obligacija. Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. obaveze maloljetnika bez tutora). (Petar koji mora na put nudi Marku. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću. Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5. Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos). (ugovor sa slikarem da naslika portret. država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. pod istim porodičnim starješinom. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. postoje neki izuzeci: 1. 2. intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes. Subjekti Inter partes .poklon).ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. (obaveze između lica u istoj porodici. umjesto jednog dužnika javlja se drugi). 4.contractus bilateralis aequalic. One obligacije koje nemaju taj element zaštite.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor.štete a on ponudi delikventa.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. Međutim i.

Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog. koju staro društvo nije dopuštalo. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete. Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac. Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan. Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. Jedan od prvih načina je novacija. Ugovori u korist i na teret trećih lica . čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. U oba slučaja. a novi povjerilac cesionar.Bez obavještenja. jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje. svi za jednog-jedan za sve. pa i da traži naplatu). Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini. zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. bez ugovorne kazne se postizala punovažnost. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine. djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao. Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može .Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Ako je ugovor u korist naslednika. presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje.U 2 vj.Cesija je promjena povjerioca cessio. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae).Lice koje ustupa tražbinu je cedent. naravno uz saglasnost povjerioca. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi.

Fidepromisio su koristili peregrini.dužnik. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug. i prelazila je na naslednike. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika. Jemstvo -(262-263) Kada neko. uveden je regres prema gl. ugovorna kazna i kreditni nalog. da lakovjerni ne nastradaju. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja . postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres).dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“.(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) . pored glavnog dužnika. prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos. prema obliku stipulacije. ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto. Bio je ograničen iznos po osobi. astipulatoru. One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. on nema pravo ništa zahtijevati.zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja.fidepromissio. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. susidijarnost i pravo na regres. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi. Adstipulatio .fideiussio.Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu. pignus. U potklasičnom periodu. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju. Pošto u solidarnim obligacijama . garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo.Rimljani su koristili termine sponsio. . U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio.jedan može biti tužen za cijeli iznos. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. da će mu učiniti isto. U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne.hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva.

životinja). Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice. Da postoji uzročna veza između radnje i štete. dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku). pitanje krivice je objektivno. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne. krivice u užem smislu. da je stvarno nastupila šteta. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Krivica je važan institut prava.(rob nije stradao od guranja u rjeku . međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu. za njih odgovara drugo lice.fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria. koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno.“.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. 3.Time se jemstvo znatno približilo današnjem. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno. često se poziovaju psihijatri. uračunjljivost i vinost . Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem. Krivica i šteta Vrste odgovornosti . Krivica. dok u građanskom pravu.Pretpostavka krivice je uračunljivost. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu.Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos. čak se i jedna grana prava zove krivično pravo.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. mogla je biti u novcu ili u stvarima. Ako treće lice ne vrati zajam.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni. Razvoj i stepeni krivice .Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava. paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. onda se takav nalogodavac javlja kao garant. ne postavlja se pitanje krivice.(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica.

Slučaj i viša sila .Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana. zemljotres.životinje. pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima.već od vode). Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni. pojačano odgovara.ponašanje kada radi za sebe. bez volje dužnika. neka je to zakon. dodir sa drugim . Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled .paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje..Postoje dve vrste: materijalna. ukinuto je dužničko ropstvo. tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi. razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima.povećanju pasive.oštećenje stvari od trećeg lica).dužnici su pretvarani u robove. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja.Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile. kamata na kamatu je zabranjena. poplava). To su prirodne katastrofe.gubitak ugleda i časti). Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). nematerijalna (bol za izgubljenom osobom. aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. Laki nehat ima dva oblika. a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat..imovinska šteta i neimovinska. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi.(267-269) Obligaciono pravo. borba između patricija i plebejaca.jedino ne ako je u pitanju viša sila požar. znalo se za zajam kao prijateljski gest.(stvar uništena.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe. Šteta .advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete). ne posvećuje ni najmanju pažnju. Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika. culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima. Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin. štitio žrtve novih poslovnih prilika. Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete.Posledice insolventnosti su bile teške. rat. (bjekstvo roba. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem.čemu je doprineo razvoj trgovine.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet.Napretkom pravne nauke. Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit. najviše reaguje na promjene u privrednom životu. kao neposredni izraz prometa. novi zakon.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete.

. uvjerenja.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo.Tu su i neformalni paktovi dodatni. mandat. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda. zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva. Bona fides . iznuđivanje poklona. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei). Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. U 2 vjeku. . imperatorski. ugovor o djelu. ali ne i na klasično ili potklasično pravo..U obligacionom pravu važila je svečana riječ.. Danas je obrnuto. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. ortakluk. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne. trgovine sa stranim zemljama. zabrana privatnih zatvora. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. strogost starih poslova se ublažava.(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. sudija ima manju slobodu odlučivanja.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko.Razvojem trgovine. Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje. nastaju realni i koncesualni ugovori. odobrenja. zakup. neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. volja je suština ugovora. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova. literarne. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei.gubitak časti. Sam pojam bona fides mijenja značenje. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti. U starom Rimu.Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti. najam. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. bona fides. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja. kamate na kamatu. mehanizam prinude je – prezir.rukovanje koje je i danas običaj.Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. formalizmu rimskog prava . O tzv. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države. ostava.narodima. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam. hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. realne i konsensualne. vezan je uputstvima pretora. posluga. koje ne daje pravo na tužbu putem suda. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji. pretorski. što je posledica antifeudalne politike. usled nedostatka pravnih normi.Prvi su više formalni.bojkot. zaloga. miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori.

U drugom vjeku n. bezimeni ugovori se tek formiraju. od delikata). jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte.e. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje. Umjesto ranije formulavije. Obligacije ne nastaju same od sebe. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. on je nagovjestio i treću podjelu. • Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo. kao i neki oblici neformalnih sporazuma. Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n. koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora.e. odnosno sa Institucijama.. Novije literature obacuju ovaj kriterijum. Potrebne su određene okolnosti. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. Pedije. za razliku od nedozvoljene. kolega i pravnik Gaja. delikte i različite druge izvore.. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu. već postklasična kompilacija. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. • Koji nastaju iz delikata. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte. najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti. Kontrakti .

Drugi v.prevoza. I današnja nauka tako def. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati.rok. inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti. pojam bestjelesnih stvari.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. npr. Predmet i cijena kod prodaje. dogovoriti se. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda). On je napisao da nema ugovora (što je tačno). sakupiti. Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka. mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju. već eventualno.n. nastanak prvog pravnog sistema. Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje . a druga stranka prihvata manju količinu.Asirci). htio da uopšti. Ako neko nudi određenu količinu.Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. a druga treba da ga prihvati.e. da saglasnost bude izražena u određenoj formi. STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. saglasnost volja. sažeti. • Koje zastupa Gaj u Institucijama. potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. pakt. ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. slično je i sa Egipatskim pravom. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri. promjene načina gledanja na pravo. da primjeni na sve obligacije. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom. rađanje novih odnosa.a bez kojih on može da postoji(uslov. mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. ugovor je aktivnost. Zaključenje ugovora . smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata.Vavilonci. ujediniti.gdje će roba biti isporučena). koja stvara. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. Za ugovor je potrebno. i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. niti obligacije (što nije tačno). podjela stvari. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. Formaizma je sve manje. smatra se da ne postoji kontrakt.(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo. koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja). po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije).e. kao i zajam). rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu. jer nastaje predajom stvari. iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi.troš. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. zaštićena pakta. Pedije je učinio grešku. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI. ćinidba u formi koju propisuje zakon. on je jedno otkriće. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni .

ne . obično određeni vremenski interval. jedno lice misli na poklon. smatra se da nema ugovora. a ako su obaveze već ispunjene. onaj koji je dao novac.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. kada paterfamilijas obeća sinu poklon. Postoje četiri tipa zabluda: 1. Rok i uslov . Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac. Rok – je buduća izvijesna činjenica. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. Ako je buduća činjenica izvijesna. onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr. onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr.(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva. Uslov može biti odložan (npr. a ne uslovom (smrt nekog lica).„bogovima“(ako pobjedi u ratu. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. „Hoću (misli na roba)“). (npr. obećanje sržavi. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. pa i prvobitnog neksuma. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. 4. koji se slučajno zove isto). ako završi studij. misleći da ga sklapa sa drugom (npr. sazidaće hram). Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom. a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. ili bronzani prsten kao zlatni). ni ovde nema usaglašenosti volje. Zabluda je slična prevari. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom. Zabluda . modalitet. 3.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv.a drugo na zajam). izmjene. misleći da je čuveni umjetnik. dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. ali tada je stranka sam punomoćnik. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije. (npr. Ako se ustanovi zabluda. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“. prevaru i zabludu. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. može tražiti povrat u pređešnje stanje. s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. iako je drugo lice predalo taj novac. ali postoji jedna važna razlika. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari.istekom roka prestaje obaveza). Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. putem pisama ili preko glasnika. obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost. 2. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“. smatra se rokom.

literarni i konsesualni. REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari. a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam. ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje).najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje. a po formi najbliži su realnim kontraktima.imali su izražen religijski karakter. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu. a naročito je pogađao plebejce. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. a to su stipulacije i neke njene varijante. Neksum . Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku. prava i obaveze se gase.(280-281) Neksum je posao starog prava. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo). kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda.čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. on postaje kreditni posao.ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. najam ili zakup. da bi nešto dobio od povjerioca. ortakluk i zastupništvo. a to su: prodaja. . oslobađaju se načela formalizma. koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza. ostava. Imamo i ugovore tzv. a suštinu mu nepoznajemo. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili. sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. tako imamo ugovore: verbalni. daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). tu spadaju: zajam. KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Tek kasnije. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi. imao je zelenaški karakter.e. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana. ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. posluga. Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu. jeste: bjeda i glad. zaključuju se svečanim rječima.s. jeedam od njih je ekspensilacija. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g. pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. realni. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma.

zaključenje preko trećih lica. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.ropstvo.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ.govori poslovno nesposobnih subjekata itd. a usmena formula nije izgovarana. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi. Za zajam i prije nego što dobiju novac. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. jednom bi kupac obećao cijenu. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. podizao je dužnik. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. poklon. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete. koje računaju na uticaj religije.(281-283) Stipulacija je verbalni.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. tvrda vjera . s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. Uticaj religije je slabio. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. javnog mjenja i cenzora. mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Stipulacija – znači: čvrst dogovor. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. Verbalni kontrakti Opšti pogled . Naročito je pogodna za zajam. miraz itd. Loše. ukoliko nevraća „dug“.“. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju. a ne samo na latinskom. Vremenom je dokument postao srž posla. nego pisani ugovr. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava. razlog je zaostalost. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. a drugom prodavac robu. njegova obaveza može biti dug iz zajma. dužnik mora da odgovori propisanom formulom. porast bogatstva i smanjenje bijede. šta je osnov njegove obligacije. časti mi. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. apstraktni kontrakt.sujevjerje i vjerovanje. Rim je volio više da recituje recitacije. pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena.ako ga pvjerilav tuži i time . U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. Stipulisati danas znači dogovoriti. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika. Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. obećavam. napisano ostaje. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi. zaklinjem se. časti ti.široka upotreba ovog ugovora. zaklinješ li se čašću. na kome se pisalo (glina). Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. a zelenaš mu taj novac i nedonese. Dobre. Prigovor da novac nije odbrojan.

Između starih i novih oblika postoji razlika. platiti iznos opklade. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha.). hronološki. stvoriti obavezu za drugu stranu. a ranije se koristio termin pismeni ugovor.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. time je stipulacija postala kauzalna. danas se kritikuje. koje daje žena ili njen porodični starješina. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj . jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu).Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru. u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije. je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. to je apstraktni upis. Ekspensilacija . Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu.a isplaćeno u rashode. a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan. pa se rizikovalo prokletstvo . jednu. Postoji jedan posao starog prava. Latinsko litteris: literalni.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora. jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora.bilo je riječ o prihodima i rashodima. kao i dokazivanje u slučaju spora. Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. i to rukom samog povjerioca.zauvjek odbija tužbu. ali može i kasnije. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. obično se zaključuje uz vjeridbu. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris.prodaja itd. iusiurandum liberti i praediatura. Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio.

a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. prijateljska usluga bez naknade. Zajam se odnosi na potrošne stavri . Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. u kome se navodi ko. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac.prije n. Gaj pominje samo zajam. kasnije navodi još ostavu i poslugu. navodeći sumu koju je dužan.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. a u starom pravu i bez sankcije. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Zajam ( fenus i mutui datio) . takođe apstraktno. o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. bez pravnog osnova. što se zadržalo i danas.e. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. i zajam dobija sankciju. Zajam je nalik na poslugu.bogova. dok je mutui datio – prijateljska usluga. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka. a posluga na nepotrošne. Fenus – je zajam sa kamatom. Ostali pisani ugovori . a zajam može biti i sa naknadom. tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora. što je omogućavao njen apstraktni oblik. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu. Posluga je uvijek dobročin posao. Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice . a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. Postoje dva ugovora. Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Rađa se jednostrana obaveza. on i kaže: „Predajom stvari. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. Realni kontrakti Pojam i vrste .kome i koliko duguje. Ugovori nisu mogli . kao i stipulacija. ali ne i pravni osnov po kome duguje. To su shirographum i syngrapha. kao ustanove ius gentium-a. odnosno putem predajom stvari. bez naknade. a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.nastajeobligacija. pisar ili bankar. Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik. najčešće zelenaški posao. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže.(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. Kada nabraja realne kontrakte. on nigdje ne pominje sporazum. U drugom v. koji ne daje pravo na tužbu. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam.

Zajam se uzima radi potrošnje. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. I jedno i drugo shvatanje može se braniti.ekspencilacija i neksum. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. a to je vlastodavac. kada se ambar isprazni. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. Zajam je imao neke specifičnosti. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva. Prijatelj.kamatni zajam vodio u propast. Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. pritisnut od povjerioca da vrati dug. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja.sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. ali se posluga naziva upotrebni zajam. a ovaj potrošni zajam. Riječ se povezuje sa uzajamnošću. a vraćao poslije žetve ili berbe. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. ubio svog oca. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti. zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). sa svojim posebnim pravnim režimom. Kamate – kamate su cijene zajma. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. dozvoljeni interes bio 100% godišnje. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje. zastupno lice. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu.kao što je slučaj u našem jeziku. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. u dužničko ropstvo. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. morao je to da prihvati. što je još više produbljivalo jaz između dva posla. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. srodnik daju novac ili druge stvari na zajam. to se pravilo zadržalo do kraja. ne . pa je. zajam upotrebe. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. a onaj kome je zajam nužan. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra.e. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu.imati isti pojam jer je zelenaški. čovjek koji treba da plati porez. Računa se na riječ.solidarnošću. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. Dobila je ime po nekom Macedonu. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. donijeta u prvom vijeku n. koji je uzeo velike zajmove. vjerovatno mjesečno. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom.

gusarski napad). već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. Kada su prilike počele iskazivati kredit.pa i smanjenje kamatne stope. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu. neksum. U koliko se uopšte vrati. Zato što je nosio veći rizik. Bitno obilježje posluge je besplatnost. u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Zajam i kamate.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja. ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga.jer su ih ratovi odvajali od polja. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu.pretjerano visok iznos.kada neko izloži egzotične plodove.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše.već je bila potrebna posebna stipulacija. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. a Justinijan je potvrđuje. dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). Posluga (commodatum) . Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca. Ako neko upotrijebi bočicu prfema . Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje.izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari.skupe mirise. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo. a ne posluga. a samim tim i kamate. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate.pa to sve vrate kada posjeta prođe). ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Latinska riječ usura koja označava kamate.dvostruko više nego obični zajam. jer je ona više nanijela štete nego koristi.skupog falerskog vina da bi je pokazao. Posluga je najprije prijateljska usluga.da bi se napravio utisak(npr. Justinijan je donio nove propise. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. bez pravane sankcije. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove.strana pića. Predmet ugovora je nepotrošna stvar. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki .a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup. osim eventualno tužbe zbog prevare. na koju se naplaćuju nove kamte. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma. Postojalo je još jedno ograničenje . neksum.(289-290) Posluga je realni kontrakt. ali je pominje kada govori o tužbama.zabrana antocizma.odredio je intersenu stopu na 6%. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. bio je to zajam sa elementima osiguranja. Kao poslijedica ove borbe. a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno.pa su postajali robovi. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi.

zato što je primoran da biježi. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. Ako depozitar odbije da vrati stvar. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. sa posebnim tužbama. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . ne snosi nikakve troškove. depostium miserabile i sequestratio.ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). sa svojim tužbama.pa ni redovne za čuvanje stvari. ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju.njegovo bitno obilježje je besplatnost. ili u skladu sa prirodom stavari.on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.odjaše dalje nego što je dogovoreno. Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom. žito u skladište).(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat. deponent ima pravo da podigne tužbu tz.dok se ne vrate. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. ako neko odlazi na put. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. kada prođe nevolja.da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju. Nije imao pravne poslijedice. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt. kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. već samo delikt. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. sa određenim pravima i obavezama. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari. to su: depositum irregulare. čini krađu upotrbe (npr. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. Depozitar nema državninu stvari. Stvar .ali ako ništa nije predviđeno . liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika.ako je ošteti ili koristi. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt.inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom. a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti.može neko ko već čuva tuđu stvar. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. Nije ovlašten da stvar upotrbljava . Predmet ugovora je pokretna stvar. neka vrsta krađe. ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje).odgovaraće za štetu. Ukoliko prekorači ove granice. koja nemora biti u svojini deponenta. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. u prvom redu nužne i korisne troškove. Ali vanredni troškovi (opravke.actio depositi directa. Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Ostava (depositum) . Ovaj ugovor je besplatan i realan.

itd. Osim toga postojao je infaman. Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema.zakup i ugovor o djelu).koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor.konkludentnom radnjom. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. on je može upotrebljavati. osuđen na dvostruki iznos. nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Konsesualni. Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar. Zaključivane su dvije stipulacije.(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus).niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor. ali će. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . a kupac da će za to platiti određenu cijenu. politički progoni).daje novac bankaru na čuvanje. Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr. societas (ortakluk). a ekspensilacija za cijenu. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča. s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov. Fiducija i pignus . a to je bilo neophodno. ili uslov ne ispuni. Zato je depozitar. Oni su dokaz. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima. i mandatum (zastupništvo). Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. žito vlasniku skladišta. ostavio stvari na čuvanje. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. ili jedna stipulacija za robu. onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte.koja je predme posla postaje svojina depozitara. pismom.). Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju . location-conductio (najam. koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora. požar.a oni su: emptio-vendito (prodaja). Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor. Gubio je čast.tj.(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. .. kad istekne rok ili na zahtjev deponenta. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu. poplava. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava.što biva povodom opklade.

ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu. ali se zadržao dvostruki naziv. Cijena mora da bude i određena. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu. ranije. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. Može se pradati. rizik je na kupcu. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha).neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju.određena i u nekim slučajevima pravična.već praestare. Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. ali nije bila pravom sankcionisana. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji.zaštićen posebnim tužbama. Obaveza prodavca je da preda stvar. a uz to još i kauzalan. jer se.da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati. Bitni elementi ugovora . Ako kupac odustane. Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . gubi kaparu. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu. Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke.istinita.bitni elementi prodaje su predmet i cijena. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika. Zaključujući ugovor. a danas je to sporno. verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu.što se često dešava.odjednom ili u nekoliko rata. Smanjenjem formalizma.a drugom prodavac da preda stvar. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku.mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe).

Locatio – conductio. kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. ukoliko je to moguće. Sva tri su ugovora bonae fidei. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. zaštićeni sa actio locati i actio conducti. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari).nedostatke. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo. naročito zemlje. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. što je još gore. na slučaj da stvar nije njegova tačka. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. da postoji evikcija. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. Zatim. o najmu radne snage i o djelu. kaže se da je stvar evincirana. Dosta rano se javi zakup stvari. Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Ako neko proda tuđu stvar. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. da su nevidljivi. službenost) ili. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. ima različite oblike. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. Ukoliko stvar bude oduzeta. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). Locatio – conductio (zakup ili najam) . ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene.

a konduktor onaj koji radi. određena i novčana. već i za nestručnost (inperitia). podlijegao je posebnim pravilima. alati i stoka za obradu zemlje. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. a ako je dio posla prepustio drugima. otuda i njegov naziv. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. ne samo rad. kapetan broda bude prinuđen da . pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. Ako zakupac ne plaća zakupninu. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. sašije tuniku. Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Ako je zbog neke nevolje (bura. Bitni elementi ugovora su rad. ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. već mandat. pod uslovom da nenasu neku štetu. mjesečno). Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. već nobili. tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu).jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. i dr. Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. da bi izdvali stanove u podzakup. Zakupljivane su i lađe. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje. Otkaz bez najave. Zakupnina je morala biti ozbiljna. koji je u načelu besplatan. a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. i obe stranke ništa ne preduzimaju. naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. onda i za pogrešan izbor. Stvar mora biti nepotrošna. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. koji koriste ne samo siromasi. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. napad pirata). odnosno sirotinju. Predmet ugovora su operaje (rad). što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. ne ugovor o najmu. već rezultat rada. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. da sagradi kuću. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor.

U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka.oblasti ili grada. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu. Dobit – se dijeli prema ugovoru. Ako postoji više ortaka. koju su djelili na osnovu ugovra. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva.trgovcima na veliko.što je preuzelo i rimsko pravo.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Danšnji ulog je ptent ili licenca.itd.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. To može biti novac. neke druge stvari (prostorije. Societas (ortakluk) .oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima.a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. pa je svu lovinu uzeo lav).zakupcima poreza i javnih radova. Ortkluk nije svako udruženje. utjerivali porez od obveznika.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije. srazmjerno vrijednosti broda.javnih građevina. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). prodavcima). Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu.smatra se da je zaključen nov ugovor. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. Uobičajni naziv je ortakluk. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima). vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta. Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju.alati.). Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. Ortkluk prestaje istekom . Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk. Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit.dio tereta baci. a sredstva pojedinaca nisu dovoljna.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love. iako ga Gaj tako posmatra. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka.zantlijama.pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove. Konzorcium je zajednica života i rada. U koliko nije ništa ugovoreno. odnosno tovara koji je spašen. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje. Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk.bankarima.materijal) ili rad. To je načelo opšte havarije. gdje se zove „koinonia“. Ortakluk je rana pojava pravne istorije.a zatim bi za svoj džep. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo. kako bi spasio brod i ostali teret. što znači veoma revnosno. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade. jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge.(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća. Kako je državni aparat bio mali.

tj. on je stranka u tom poslu. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu. kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun.jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja.(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese. Mandatum (ugovor o zastupništvu) . kao i jednostranim otkazom. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla.ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“).pa su sve finije poslove svrstali u mandat. .zastupnik).kako bi u Rimu prodao i zaradio). U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja. Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara. tako da je na kraju proširena na levis in abstracto. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina.u prvom redu na sudu. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam. Takav je bio slučaj sa zajmom. kasnije su mijenjali svoj stav.materijalne akte. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika.roka. da opravi tuđu kuću). Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega).osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može).završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun. gdje se javljaju kognitor i prokurator.a slab promet nije time bio ugrožen. pored imovinske izricana je i moralna osuda. Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi. gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage. a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu. osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“.počela se pooštravati i odgovornost mandatara. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar. i to u prisustvu protivne strane. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). Tužba se zvala actio pro socio. a rimsko još i na fizičke. Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt.jer nije imao koristi od posla. obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. zato se kaže u svoje ime. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora.

Iako je mandat u načelu besplatan . Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje. Od kada su nastale ove institucije. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''.kada ispuni svoju činidbu. a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar.Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. ostava. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. za razliku od ''imenovanih''. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala).kod koga se plaća merses. a ovo će mu održavati vrt. a trampom se prenosi. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. neimenovani ugovori. a trampa realna. zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio). i trampa. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. a on da mu napravi deo namještaja. neredovni depozit) treba da vrati. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. da ugovorna vijerna strana. prodajom se ne prenosi svojina. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje. ni u zajam.a grublji su predmet ugovora o dijelu. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao.dik druga još nije izvršila svoju. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. troškove puta) i to putem action mandate contario. potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar. . Permutatio (trampa.(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Bezimeni kontrakti . a druga odbija da ispuni svoje obećanje. niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. facio ut des (činim ti da bi mi dao). Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu. razmjena) aestimatum i precarium. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna.

što nije slučaj sa paktovima. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. To je stara ustanova. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. pa se ne nagode neka se primjeni talion. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. naknadno. ali daje pravo na prigovor. ako neko osakati drugog. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik. o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije. s tim da se neprodato vrati. Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. a drugi neformalan. . Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. često korištena u odnosima patrona i klijenata. to su pretorski paktovi. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). a ovaj nezaštićen. Prvi je formalan. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. koji su ranije zaključivani u određenoj formi.Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. tako da je u svako doba može uzeti natrag. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. nagodbi. o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. onaj je zaštićen. da mu radi na imanju određeni broj dana). To su zakonski ili imperatorski paktovi. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. Pactum potiče od pax (mir). Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom.

ili da je stvar njegova. koji još nije zaključen. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. ekspensilacija) za to bi možda. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. 4. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. Suština posla naročito u prvo vrijeme. i neki građanin s druge strane. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. s jedne strane.Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. postavši jedan od zakonskih paktova. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. bilo je određivanje roka. 1. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. jer će njegov povjerilac. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda. 5. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. vlasnika štale ili broda. neksum. Time se pojačava kredit ovog lica. nije obavezivalo. Receptum nautarum. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. sporazum o mirazu i poklon. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. 2. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. čak i kada nije dokazana njihova krivica. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu. 3. Taj njihov sporazum se zove kompromis. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. odgovaraju ova lica.

Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. To je najprije Cincijev zakon iz 2004.slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. Pravnici kažu da „kao iz ugovora. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. to realne. dakle: nepravi. neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. ne samo pismena forma. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. Gaj i dr. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. godine stare ere. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte. na formalističkom . Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje. tobožnji. tobožnji ugovor. vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. nepravi. slučajna imovinska zajednica. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. To su nametnuli učeni pravnici. ustupanje tužbine itd. tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije.daje pravo na tužbu. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. koje se temelje na svojini. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. nego je takav ugovor morao biti registrovan. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. tobož iz ugovora“ nastaje obligacija.

Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog. Postoji još jedan razlog. nema bogaćenja.kontraktu i na ograničenom broju delikta. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. Ali to nije uvijek slučaj. Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. kod tradicije se zahtjeva iusa causa. misleći da je dužan. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. iako osnov postoji. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. 1. bez valjanog osnova. mogao je zet da odgovara. Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. koja će biti donijeta na raspravu. ne može da kondicira i obrnuto. . Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). pa je to pravilo primljeno na mutui datio. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. ali je taj prelazak neopravdan. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen. 3. a ne putem actio in rem. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi. a ne onog koji je dao. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. Da bi popunili ovu prazninu. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). dva zakona. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. Zato se kaže: ko može da vindicira. a dug ne postoji. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. Ima poslova koji su obostrano nemoralni. kao što je sporazum sa prostitutkom. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. 2. Ako je još uvijek stvar njegova. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog.

Zovu se i krivična djela. iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. Tutorstvo – kada prestane. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. ali ne i na luksuzne. a u Justinijanovom praavu još i više. Delikti Pojam i vrste delikata . Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. Ako susjed odobri posao. koji je razumljiv. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. te se svrstava u kvazikontrakte. On je kvazi kontrakt. prekršaj pravne norme. Ovaj odnos ne spada u ugovore. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. protivpravna radnja. izdaja. Ove poslednje. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. bacanje čini na . actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa).stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka. Tužbu za njih ne pokreće državni organ. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. Od ovog pravila postoji izuzetak. dok on još traje. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes. do imovinske odgovornosti. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). ubijstva. Legati . da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. Obaveze tutora su da vrati imovinu. Takav je slučaj među sanasljednicima. On ima pravo na nužne i korisne troškove. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. npr. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). preoravanje međa. već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije. Delikti mogu biti javni i privatni. podizanje ruke na porodičnog starješinu. vlasnik nije dužan da nadoknadi. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). Učinilac delikta zove se delikvent. ali kasnije prelaze u krivična djela. Delikt je nedozvoljen akt. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. To se naziva naknadno odobrenje.

ali. Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. a sa 150 ako je rob. zub za zub''. a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. Nasuprot tome. Osveta je moguća. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Umjesto napada na tjelesni. Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). postoji napad na moralni integritet. lišenje slobode. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom. osim onih koje su intuitu personae.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. uključujući i robove. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. ako je povrijeđeni slobodan. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. Reagovanje na delikte prošlo je dug put. tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje. dozvoljava talion. 3. sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. 2. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac). One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. prelom kosti i osakaćenje. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. a nepravična je prema članovima njgove porodice. Osakaćenje (bukvalno: istrgut. jer postoji fizička ličnost delinkventa. Nasuprot tome. Evo nekih: 1. Neke delikte predvidjelo je civilno. preko taliona ''oko za oko. Te razlike proističu iz ideje osvete. 4. koje kod ugovorne odgovornosti nema. Kazna je bila 25 asa.usjeve. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. što znači klevetnik). ako postoji više učinilaca delikta. deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. guranje. preko krvne osvete. ako se ne nagode. Smrću se ugovorne obaveze ne gase. dolus malus i fraus creditorum. do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. a deliktna obaveza ostaje. je trajno osakaćenje. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela. a neke pretorsko pravo. U pretorske delikte spadaju: metus. isščupan ud). Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost.

osuđivan je da plati trostruko. četvorostruku vrijednost stvari). staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Dužan je im naknadi štetu. Zakon 12 tablica. a druge na četvorostruki iznos. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade.e. trostruku. U trećem v. ne poznaje opšti pojam naknade štete. Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. Drugi uslov. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja). kao i drugi primitivni zakonodavci. kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). prije drugih naroda. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. donijet je Akvilijev zakon. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. Kasnije. već i osnov za krivično gonjenje. To znači. kao neku vrstru priprema za ratovanje. koji se podrazumjeva. Ako dođe do prekršaja pravne norme. jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). Zakon ima tri poglavlja. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. a malo vodi računa o žrtvi. čime šteti ostale sapovjerioce. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. došli do tog otkrića. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist.s. Najprije – krađa je šire shvatana. a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. A i ljudi se radije svete. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. nego što primaju naknadu. koji je obično bio neki dječak – rob). Treće poglavlje reguliše . I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. je da lopov njega ne ubije. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja.pratioca. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. krala voće. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu.

Postoje i neki drugi. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne).vlasnik je imao pravo na povrat stvari. a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“.(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. Rapina rimskog prava je teži. i . tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. Pored toga. dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost). bili su dovoljni da spriječe prevare. koja je glasila na četvorostruki iznos. oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari). Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne). ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita. Lopov do stvari obično dolazi potajno.odgovornost za ostale vrste štete. ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. kvalifikovani oblik krađe. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. Naravno da se zhtjeva i krivica. da kazne krivca. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. u „stavljanju u izgled“ . vezivanje.oteti) –(318) Rapina je razbojništvo. Metus (prinuda) . otimanje stvari. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). navođenje na zlo tuđeg roba. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. Rapina (grabiti. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. Širenjem države. što znači silovanje. već najveća vrijednost u određenom periodu. I kasnije. obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Od ove rječi potiče engleska rječ rape. Ako je bilo više razbojnika. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba. koje nisu predviđene prvom glavom.ako do njih dođe. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. Iako traži vrijenjdnost stvari.

Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. već i izvršnjn zbog prinude. ubićemo ti djete). njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. opraštanjem duga). Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost). ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Ovo se pretpostavlja. Da bi delikt postojao. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. da ga je napao.nenaoružan. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. kao njegova suprotnost. Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr. oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. ne naplaćuje dugove. njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Ako dužnik isplati jednog povjerioca. oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman. U koliko je ugovor ne samo zaključen. Prevara postoji i kada zablude nema. Upravo se ovde javila prva sancija. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje.nanošenje zla oštećenom. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. javio se rizik za povjerioce. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan. Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka.

ima imovinski karakter. prtljag putnika nestanu ili se oštete. dovoljna je potencijalna opasnost. 2. a tužbe se i danas zove paulijanska. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). makar odgovorno lice ne bi bilo krivo. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. Ne samo saksije cvijeća. plaćena je dvostruka vrijednost stvari. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. a drugo propušta da se obogati. ipak će morati da vrati ono što je primilo. 3. već i oštećen malter. 1. jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila. Fraus creditorum – je delikt koji. Ako je posao dobročin (lukrativan). pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu. I ovde nema pravog delikta. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. I ovde nema pravog delikta. neučvršćena cigla ili kamen na zidu. To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. koja nisu u njihovoj službi. stabularios).šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. kao što su poklon ili oproštaj duga. caupones. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. a ne onog koji propušta korist (lucrum). Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. pravi delikti i kvazidelikti. Tužba iz ovog delikta. može biti tuženo sa actio in factum. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). onda treće lice može biti savjesno. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. Jedno izbjegava štetu. Ako konj. Vlasnici brodova. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva. više nego ostali. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum). Kada neko na zid ili prozor objesi. 4. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas. povjerilac ili treće lice. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. kao što smo vidjeli.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . . jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . pstavi nešto. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika.kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor.raspolaganje.

Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. Ali postoje i drugi načini. Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike. ugovorna kazna. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. naknada štete i. Ako. prestaje obligacioni odnos. To su. Postoji još jedna podjela. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). već da mu dužnik izvrši prestaciju. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište. pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. eventualno. povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. litis contestatio. depozit. primjera radi. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. načini koje je predvidjelo ius civile. samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni. pada u docnju. On se i onako ne oslobađa obaveze. znači da i bez volje stranaka. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . gje bi stvar bila smještena). Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). ali i skladište povjerioca. čime prestaje njihov odnos. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). on to mora učiniti na vrijeme. po pravilu. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik. pretvaranje obligacije u trajnu.

do izricanja presude. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. osim verbalne akceptilacije. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama. nevoljna novacija). a kada zahtjevaš vraćanje.kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. dolaze ti na noge. osnov ili neki drugi važan element. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Ako nema ovih pokazatelja. Ukoliko je propustio da to učini. Pod izvjesnim uslovima. Stare forme. ako obligacija nije intuitu personae. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice. ''razrješenje''. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. kada i šta treba da izvrši. ponudi roba ili žto. osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. a povjerilac to prihvati. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji. Povjerilac. Promjenjena može biti stranka. Dužnik umjesto novca. zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. zaloga. što proizilazi iz same definicije. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. hipoteka). Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. dospjeli dugovi prije nedospjelih. već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. koji nema. kome. ''rješenje''. izvršava se u mjestu domicila dužnika. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). nemarnošću sudije ili . Novacija se obavlja putem stipulacije. Ako spor nije doveden do kraja. gdje. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo. U momentu zaključenja prvog dijela postupka. ideš dužniku na noge''.

jer bi dužnik. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. što je i logično. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. pa otac umre i on ga nslijedi. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. Ovdje ima izuzetaka. Ako slobodan čovjek postane rob.iz drugih razloga. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. To je bio dobročin akt. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. najprije. a dužnik se sa tim saglasi. ipak je to posebna institucija. Nenaslediva obaveza. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. postaje naslediva. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. . Postoje obligacije koje se smrću gase. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. Niko ne može sam sebi dugovati. koja je drugačija nego kod prave smrti. solutio per aes et libram). Ako je sin uzeo zajam od oca. nalik na poklon. rimski građanin peregrin. obligacije iz delikta. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja. povjerilac se ne može više pozivati na stari. ali samo u određenoj formi. Naročito maxima i media. dug se gasi. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. On gubi pravo da obnovi spor. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Ugovor sa slikarom da napravi portret. To su. kao što je slučaj sa onim iz delikta. ugašeni odnos. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. I ovo je način koji djeluje ipso iure. koje su i pasivno i aktivno nenasledive. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. sa pjevačem da nastupi na priredbi). Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase.

drugi v. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca.vlasnik. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Propast individualno određene stvari.n. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. U vrijeme Marka Aurelija. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. stvar može propasti bez njegove krivice. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare.. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. stvar koja je individualno određena. Ako je stvar određena po rodu propala. dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. istorodne i likvidne.e. I pored toga što predmet više ne postoji. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin. tačnije: predmet njene prestacije. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac. Obećani poklon. Kod kupoprodaje je drugačije.a još više u međunarodnom prometu. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. . ali i potražuje od istog lica. a ako niko nije kriv. Jedan njen oblik je kliring. onda se pod određenim uslovima. gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. prodavac ne mora da je vrati. zahtjevana kompenzacija. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. on je mogao izvršiti prebijanje. a ako je cjena već isplaćena. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. kompenzacija zauzima posebno mjesto. kada nešto duguje. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris. on duguje novac cjenu. Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje. Među načinima za gašenje.sto zlatnika). tako da se duguje samo ostatak.

Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. 5. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka. 4. osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za .OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . da se zakon primjenjuje makar bio i surov. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom.NEOSNOVANO OBOGAĆENjE . a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. 7. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . uključujući i Grke. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. 2. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo. već i za slučaj smrti. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. 8. tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . Ovdje nije rječ o etici. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete. Današnje pravo. 1. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. Pod uticajem životnog iskustva. to je daleko od istine. nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. ne samo za života. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. Aristotel. ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati. 6. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. Krivica – nijedan narod starog vijeka. 3.

...........11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)............................................................................................ Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji.......................................(184185)...................................1 Šta spada u stvarno pravo (182)..................................................................................................................3 Pojam stvari (182-183).......... dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude........................................................6 Glavna stvar ili pripadak -(188).................................................................................................................................................5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)........................................................................ 9......9 Vrste svojine (193-194)..................4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) .................................... Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti................................................................................................................................................................................................3 Podjela stvari............12 Pribavljanje svojine...........................(188)...........................................................................................................................realne kontrakte....................................9 Kviritska svojina (194-197).5 Prosta i složena stvar........ Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji.........................................................1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181).................. Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava............................................................5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187).......................................................................13 Pribavljanje od države -(201-202).....11 Tužbe za zaštitu svojine -(198)..................................................................................................poznaju mnoge vrste paktova................................14 .........13 Originarni načini.................................................. bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi....................................................................................6 Terminologija -(188-189).............................................................................................6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)...........................................................................13 Pojam i klasifikacija (200-201)................................................11 Actio negatoria -(199-200)...............................................................................................6 Svojina – opšti pogled.........2 Stvari..................................3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)...................................................................................................................................................................................................................1 Građansko pravo i stvarno pravo (179).............................................................................................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) ............................................(186).......7 Privatna svojina.....................................................1 Opšti pogled.......... zatim konsesualne...........................................................................................................................................4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)................................................................................................... Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno........................................................ kod kojih se zahtjeva forma................... KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo....................................................6 Pojam i značaj -(188)....4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)................. bilo neposredno.............. koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum................10 Susvojina -(197-198)......................................................................................

..............................................................................................26 Opšta načela službenosti (223)...................................................................................30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)....................................................................................................................................20 Pojam (212-213)...........25 Razvoj (222-223).........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................29 Ius in agro vectigali (229).............................29 Superficies (površina) (228-229)....30 Nasljedno pravo.......................................................................................32 ...............22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217).......(207).............................................................................................................................................................................. razvoj i vrste (217-218).................................................................................................................................................................30 Zaostavština (hereditas) -(231)..........................................................31 Intestatsko nasljeđivanje.......................................19 Pojam (210-211).........................................................................................................................................................................................................................................................24 Službenosti..........................................23 Pignus (219-220).......................................................................................................................................................................................17 Plodovi ...................................................................................20 Iura in re aliena.................................................................... a šta nije službenost (221-222)....................................................................................30 Emfitevza (229)..........................32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) .......................................................................17 In iure cessio (208-209).......................22 Pojam....................................30 Opšti dio..................................................................................................................................................17 Derivativni način.......................................................................................................................................................................................................................................................................................................22 Fiducija (218-219).................................29 Opšti pogled (228)...........................Održaj (usucapio) ...............22 Založna prava.....28 Sticanje..................................................................................................................19 Državina.............................................................................17 Presuda (adiudicatio) -(207).........14 Occupatio (205)................................................30 Pojam i značaj (230-231).........................(202-204).................31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)..............................................20 Zaštita (214-216)...............................................................................................18 Pretorska svojina......................................16 Priraštaj (accessio) ............26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225).........................................................................................................................................................................................................................................25 Šta je...................................................................................................................... prestanak i zaštita (227-228)............................................................31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)...............................................(205-206).......................................................................................................................................................................................................................................27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)...16 Prerada (specificatio) -(206)........................19 Zaštita (211-212)....................................................18 Traditio (209-210)..........................................23 Hipoteka (220-221).............................................29 Ostala stvarna prava..................................................17 Mancipatio -(207-208).................................................................26 Podjela službenosti (224)...................................................

....................................................................................................(261-262).............................................. intuitu personae (256-257).....................40 Zaštita (249-250)............47 Šteta .........................................33 Justinijanove novele (236-237)...................................42 Klasifikacija obligacija (254-256)...........................................................................(265-266).33 Testament...................................................................................48 Posebni dio...............46 Razvoj i stepeni krivice .......43 Inter partes ......................................................... uračunjljivost i vinost ..................................................................................................................49 Pojam ugovora -(274-276)..................................................................33 Izmjene u klasičnom periodu (236)........................................39 Posljedice prijema (248-249)...........43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)......................................42 Subjekti....................................................... formalizmu rimskog prava ..........................................................................................................................................48 O tzv......46 Krivica............................................47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava...................................(264-265)........................................41 Obligaciono pravo........37 Legati (244-246)......................................................................................(264)..................39 Prijem nasljeđa..........................................................................................................................................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240).................................................................................................................................................38 Fideikomisi (246-247).....................................................................................................................46 Krivica i šteta................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)......................................................47 Bona fides ....................................50 .................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................47 Opšti pogled ...................................................................................................................................................................49 Kontrakti...................................................................................................................(259-260).......43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)......................................................................................................................................................................................................................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica ....................(267-269)....................................................................................................................................................................................................................................(270-272).........................................................................................................45 Jemstvo -(262-263)..............................................................39 Izjava o prijemu (247-248)..............................35 Forme testamenta (240-241)..45 Lična obezbjeđenja .............................49 Izvori obligacija -(273-274).....................................Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236).......................................................................................................36 Testamenti factio (243-244)..................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa.........................................................35 Sloboda testiranja (241-243).................................................44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261).............(267)......................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254).......................39 Nužni nasljednici (247)..........34 Pojam i sadržina (238-239)..........................................................................(269-270)..................................46 Slučaj i viša sila ...........................................................................................................................46 Vrste odgovornosti ..................................................................................................................................................................................................44 Obezbjeđenje potraživanja....................(266-267)..........................46 Kreditni nalog -(263)........41 Šta je obligacija (251-252)...........

..........59 Locatio – conductio (zakup ili najam) ..............................................................59 Konsesualni kontrakti ........68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)..71 Iniuria – (314-315)........70 Ostali slučajevi (312).........59 Opšti pogled ......................................................................................................................................................................................................................................(289-290)..........................................73 .....................................................................................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor............................53 Ostali verbalni ugovori – (283).........................................(278-279).................................................................................................................................................(312-313)...........50 Zabluda ......................(290-292)..................................................................................................................................................................................(296-299).........................................(284)................................................64 Bezimeni kontrakti ....................................70 Pojam i vrste delikata ..................(281)...........................73 Pretorski delikt....52 Neksum .................... tvrda vjera ........................................................70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)........................................................................(276-277)......................................................................................................................52 Verbalni kontrakti .......(292-293)...55 Posluga (commodatum) ......................................................73 Metus (prinuda) ....................................53 Opšti pogled ...................................................................................................................................................................66 Dodatni neformalni sporazum – (305).(302-304)...............................68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)......................................(285-286)..............................................................55 Realni kontrakti .................................................................................................................................................67 Kvazikontrakti...............................................72 Rapina (grabiti...................................................................................................73 Opšti pogled – (318-319).............................(319) ......................(285).......51 Klasifikacija kontrakata – (279-280)..................................................................................................................................(299-301)...................................................................................(286-289).................................................................................................................................................................................................................(284-285)...........................................................................................68 Pojam (308-309)...............................................................(281-283).........................................55 Pojam i vrste ...............61 Societas (ortakluk) .......................................................................................................57 Ostava (depositum) .54 Pojam i značaj ...................................(280-281)................Zaključenje ugovora ......55 Zajam ( fenus i mutui datio) ....................................................................................................................................71 Krađa (furtum) – (315-316)......................67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)..................................................................................................54 Ekspensilacija .....66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)........................................(292).............oteti) –(318).....................................................................................54 Pisani ugovori (literarni kontrakti)......65 Pacta (304-305).....................58 Fiducija i pignus ................................................................................................59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)...............................63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) .............................................................................................................................70 Delikti ..51 Rok i uslov ...............(277-278).....................................................(301-302).......72 Damnum iniuria datum – (316-318)................................................................................................................................71 Delikti ius civile-a ..........54 Ostali pisani ugovori ..................................................................................

.....................................74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)......................................................................................................79 Epilog......78 Gašenje bez volje stranaka.............................80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)............76 Gašenje obligacija...............................................................................................................Dolus malus (prevara) –(319-320)................................................................................................................................................................................................80 ...................................78 Neskrivljena propast stvari – (330-331)............................................................................77 Solutio (326-327)........................................75 Docnja (Mora)...................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................78 Confusio (sjedinjenje) – (330)...............................................................76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325).............................................................77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)................................................................................76 Gašenje voljom stranaka.......................................................................................................................................................74 Kvazidelikti (321-323).....................76 Opšti pogled – (325-326)......................................................................................77 Novatio (prenov) (327-328).........................................................................................................................................................................................76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)............79 Compensatio (prebijanje) – (331-332)..78 Smrt (329).............................................77 Litis contestatio (328)....................78 Captis deminutio – (330).................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful