Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. a u drugom potrošna stvar. kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava. a može se uzeti 10 olovaka. kao npr. neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. vino. Takve su žito. Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. zgrade. Ako je stvar zamjenljiva. dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. Novac može biti više puta upotrijebljen. pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Sve ostale stvari su pokretne. U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. Takve su rob određenog imena. među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. on se oslobađa duga). jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. Npr. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. kao npr. robovi). novac. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. može se tražiti olovka na poslugu.štete za povjerioca ili dužnika. ali će se vratiti ista količina olovaka. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). Ova podjela nije apsolutna. kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. nezamjenljive. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. kuća na posebnoj adresi. voštana svijeća. ali to ne utiče na prava i obaveze. bez . Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Službenosti. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše. itd. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu). Neke razlike ipak postoje. pa se vrati. razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). kao što su olovke. ovca u stadu. koje će biti potrošene.

biblioteka. suum esse. Tako se može prodati ili založiti. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. krava namjenjena mesnici. a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. U slučaju spora. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. a nedjeljive su rob. Stari narodi. pumpu uz bicikli. ukoliko je stvar djeljiva. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio). kao npr. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. dio namještaja. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. stado ovaca. robove i alat uz zemlju. ona je djeljiva. uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom.smanjenja vrijednosti. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. ključ uz bravu. imovina) ili familia pecuniaque. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine.) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. pripadak (accessorium). Svojina postoji. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. drva za ogrijev. Stepen razvoja i oblici prometa.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. nemaju tehnički termin za svojinu. kao da je jedna stvar. Ova dioba nema suviše veliki značaj. kao terminus technicus za vlasnika. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. biblioteka. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. ali te stvari nisu međusobno ravnopravne. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac. jedna stvar je glavna. Složene stvari su dvojake. zavise od svojine. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale. čak i nasljeđe ili miraz. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Prosta i složena stvar. parnica se lako i bezbolno rješava. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. a druga sporedna. odnosno obligacionog prava. ali nema naziva za nju. Složene stvari. umjetnička slika. itd. Djeljive su brašno. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. ‘’dominirati’’ . konj za jahanje. kuća. stado.

Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari.e. zato uz nju. On ima isključiva prava prema stvari. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. Consortium. Rad je kolektivan. Lična svojina može biti isključiva. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). Jedan dio ovog zemljišta država je koristila. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. Ager gentilicius. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. konzorcijum. proprius). buržoaska i lična svojina u socijalizmu. a vlasništvo od dominium. Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. Ager publicus. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius.nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. nego stvaraju čak dva sinonima. Najstariji oblik rimske porodice. odnosno države. 1. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. u I vijeku pre nove ere. temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. organizovanjem tzv. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana. ager publicus. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. saltusa. jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju. ali nije vlasnik. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja. a . jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. svoj (meus. Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda. postoji i lična svojina. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). kao njen pratilac. tako da je svojina nastala od proprietas. a ne i politička. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini. patrijarhalna porodična zadruga. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. Proprietas je nastao nešto kasnije. period agnatske familije. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine.

peculium castrense. Privreda je autarkična. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. Familia (svojina prelaznog tipa). potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. Raspadom konzorcijuma. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih. Gradska sirotinja. Veliki značaj prijateljstva. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. uticaj kolegija. a po titularu privatnoj svojini. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. što je korak ka privatnoj svojini. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. 2. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. Ostali tragovi kolektivizma. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. odnosi klijenti i patroni. pokretne stvari. koja obuhvata i političke i religijske komponente. On ima manus prema ženama. Po sadržini je bliža kolektivnoj. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . nastaje agnatska familija. za razliku od konzorcijuma. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. stoku. individualizovan. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. brak bez manusa. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. a vjerovatno i nepokretnosti. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. bona adventitia. mješovitog karaktera. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. Ovo je jedan od oblika privatne svojine. actiones adiecticiae qualitatis. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. potestas prema ukućanima. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove. quasi castrence. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. dominium u odnosu na imovinu. 3. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine.

Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. Kviritska svojina. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. pretorska. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. preko volje. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. 4. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. Njima ius civile ne priznaje svojinu. treći su bili tobožnji kupci. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. vladari pokušavaju da spriječe. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. okrenuto ka prošlosti.republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Peregrinska svojina. čak i 2 života. provincijska i peregrinska. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Pretorska (bonitarna) svojina. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. svim vlasnicima je dozvoljeno da . a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. iako ponekad. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). Provincijska svojina. Ona je regulisana tradicijom. odnosno državi. lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Elementi feudalne svojine. moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu.

Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi. Ograničenja. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine. Subjekt i objekt. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. actio Publiciana. a kasnije u Italiji (ager italicus). grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći.koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). U prirodne spadaju periodični. . Međutim. maksimiranje zemljišnog posjeda). Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. Rimski pravnici nisu definisali svojinu. redovni plodovi (jabuka. svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. actio negatorija. Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi. interes od pozajmljenog novca. kao što su zakupnina kuće. koje neki zovu produkt. nije dopušteno. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus.svojina po pravu Kvirita’’. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. da je upotrebljava. bez obzira na motive i posljedice. odnosno rimski građani. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje. svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. grožđe. srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). to su sporedni dopinosi. žito) i neredovni plodovi.kao plodouživalac. kao što je dijete robinje.. Sadržina. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . Abusus (zloupotreba. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. Svojina je apsolutna. dobit od nekih pravnih odnosa. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica.

Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). koja je počela naglo propadati. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. tj. Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. jer je širila neprijatan miris. onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. otuđiti. jer tada prave hlad. založiti. kupaju. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. a ako je nedjeljiva. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. a treće lice ima 3/5. onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja.osim ako su niže od 15 stopa. već tužbu in . onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. Kada je počelo masovno oslobađanje robova. a ne tvrdi da je vlasnik. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti). donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod). love ribu. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. koju je Justinijan pretvorio u većinu. Isto je i sa dugom koji rob stvori. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. Ako imamo dva lica. U pogledu rukovanja stvarima. Ograničenja u javnom interesu. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika.

To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Ako neko samo uznemirava vlasnka. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. Teret dokazivanja je podijeljen. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Plodovi. ali nema pravo na negatornu tužbu. uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. koje rimsko klasično pravo ne koristi. Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. a savjesni još i korisnih. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. Ako neko drži stvar. npr. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. kupio je od nevlasnika. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. predviđajući . tj. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. teret dokazivanja je na tuženom. ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. on ne samo što tvrdi. Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu. Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). pri čemu je polagana opklada. onog koji je stvar napravio. za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. podiže zgradu na njegovom zeljištu. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. kao što je nasljeđe. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Najčešće. bez pozivanj na neko svoje pravo. Teret dokazivanja je na tužiocu. Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. ili interdiktima. a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik. negtivna činjenica. već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. Presuda je bila arbitrerna. Ako je stvar plodonosna.personam iz ugovora o zakupu. prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. savesni držalac.

Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. occupatio. odnosno nije uslov njegove punovažnosti.originarne i derivativne.kauzalne i apstraktne. a u ius gentium spadaju: traditio. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. praescripti. Rimska je od stanaca više uzimala. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima.novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. . U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj). Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. . legatom. Klasifikacija. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. specificatio. zemljište. naročito u vrijem republike. ili ovog ima. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem).načine javnog i načine privatnog prava. Danas se većina stvari stiče neformalno. bar takvog koga priznaje rimsko pravo. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova. . derivira iz prava prenosioca. a kod apstraktnih to nije slučaj. izvorni načini. a ostali su apstraktni.. in ure cessio i usucapio. Takvi načini se zovu derivativni načini. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. ali je svojim građanima. i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. automobil. To su originarni. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. specificatio i dr. što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. ali se ne traži njegova saglasnost. in iure cessio i traditio. itd. trampom. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno. Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . više davala. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda . broj). kupoprodajom.načine ius civile-a i načine ius gentium-a. U derivativne načine spadaju: mancipatio. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. jer se pravo pribavioca izvodi. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika). U ius civile spadaju: mancipatio. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik).

hramovski i imperatorskih dobara.(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom). a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. stanovnike Italije. poklona. dakle upisivati. ni pravni osnov. Savjesnost se pretpostavlja. Ona se procjenjuje . Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. uključujući i robove. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih. Originarni načini Održaj (usucapio) . Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. islužene vojnike. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. ne zna da je samo držalac. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. tj. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija.državne zemlje. trampe. Tu je spadao ratni plijen. itd. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu. dokazivanje svojine u parnicama. Postupak asignacije nije bio jednostavan. inače teško. obično na prijedlog senata. Tumačenjem ovih pravila. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje. poreske zaplene. Po drugima. Umjesto da učvrsti svojinu. obično kockom. a nešto kasnije i otetih stvri. već da olakšaju. i signare – bilježiti. i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. koje su na neki način došle u ruke državi. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku. kao i državnih. nije se tražila ni savjesnost. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. Međutim kada je jednom stvoreno. legata. ono se okrenulo protiv vlasnika. Zatim su parcele dijeljene. faktičkim uzimanjem. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Po tom aktu (ad – pri. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. pauperizovane seljake. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. a ne prostim. Prodajom jer rukovodio kvestor. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. ekonomska svojina. konfiskovana imanja. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. Najprije je. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana.

već pravo na prigovor zastarjelosti. protekom vremena legalizovano. stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. a za ostale stvari 1 godina. Longi temporis praescriptio. ali je rok duži. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. već samo godinu dana. te mogućnosti postoje. Ukoliko je savjestan. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu. 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). a to su: usucapio pro herede.e. a 20 godina ako nisu iz iste provincije. Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. ni pravni osnov. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. Ipak. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. a zastarjelost je institut ius gentium-a. Vlasnik je i dalje vlasnik. iako zna da mu ne pripada. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. kod koje se ne traži ni savjesnost. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj. priniuti o imanju. Nije se tražio pravni osnov. da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. pa je ovim puem. najprije 40 godina. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. što ius civile ne priznaje. U vrijeme Justinijana. već jedino pravo na zaštitu. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. ne svojina. ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. tada je nastupao prekid roka i koji počinje . Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije. pa i rimsko čini u korist sirotinje. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. što je i bio cilj ovih izmjena. Prekid i obustava zastarjelosti. ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. u korist posjednika provincijskog zemljišta. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. a zastarjelošću se ne gubi samo pravo. ali ne i svojinsku. a kasnije 30 godina.

njegovom vlasniku). predstavljaju stvari veće vrijednosti. posadi drvo. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. Po Zakonu 12 tablica. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari. sagradi kuću. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. thesaurus. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. Thesaurus. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu. raniji vlasnik zadržava svojinu. occupatio bellica. rimsko pravo nije poznavalo. sakrivene u nekoj nepokretnosti. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. res derelicta. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica.iznova teći. a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’. u ovom slučaju zgrada). jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta . ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu. Priraštaj (accessio) . na zemlji ili u vazduhu. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. g. pripadaju onom ko ih uzme. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje.(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. tj. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). Res derilicta. a mogu biti predmet privatne svojine. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. iako mogu biti predmet svojine. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. To su: životinej u moru.

a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. Plodovi . On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. savesnom držaocu. tkanina je važnija od konca koji je utkan. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. krave. a zakupac derivativnim. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa).(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. bez obzira ko je plodove odvoji. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. prednost je na strani vlasnika materijala. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. njive. runo od ovce. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. rostru od broda. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. plodouživaocu. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. emfitevti. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. punoljetnih rimskih građana. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. najmanje 5 svjedoka. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. steći. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. ili tek preuzimanjem plodova. Prokuleanci daju prednost radu. od pređe platno. percepcijom. ali je boja bila važnija od platna. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. od zlata prsten. Gaj. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. s tim da plati vrijednost materijala. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo. dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. pribaviti. tzv.‘’makar zlatnim slovima pisao’’. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik. prenosioca i pribavioca. a ako se pojavi pravi vlasnik. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. iako sabijanac. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. a materijalom drugog lica.

Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. posluga. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. traditio brevi manu i constitutum possessorium.ostava). Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. državine na stvari. Stranke dolaze pred pretora. jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. To je fiktivna prodaja stvari. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta. Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. potraživanja. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. pretor presuđuje u korist pribavioca. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. kao što su službenosti. Tradicija bez predaje. zajam. na valjanosti pravnog posla. nasljednom i obligacionom pravu. već i bestjelesne. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. odnosno prava. trampa. Tada je prenos svojine konačan. tužba zbog prevare). legat. Traditio (209-210) Traditio je neformalan. tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. provincijska zemljišta). kao neka vrsta produžene ruke. založno pravo. Iusta causa. Mancipacija je apstraktna forma. što znači da se ne navodi pravni osnov. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. to su: traditio longa manu. niti je osnov uslov valjanosti prenosa. Postoje sredstva in personam. jedino se mogu prenositi res nec mancipi. kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. kao što su poklon. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. . porodičnom. prodaja. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. ako ovaj kaže da neće ili ćuti. bilo da su res mancipi ili nec mancipi.

Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. a ne svojinu. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. jedno lice je kviritski. pošto se savjesnost pretpostavlja. Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. Kuća se ustupa predajom ključeva. a predaja je odložena u budućnost. sada za sebe (pro se). Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari.Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. Npr. Ovakva situacija je privremena. zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. pa ih on može ponovo prodati i predati. tako da stvar drži za drugog (pro alio). Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. podigne tužbu protiv pribavioca. To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. obično nepokretnosti. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu. jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi). Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. da postoji kupoprodaja. trebalo je samo dokazati pravni osnov. Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom. pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). koristeći odražaj. u dobrima (in bonis). Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. U slučaju da da neko. pa kasnije stekne svojinu. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). Ranije je držao za drugog (pro alio). Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Ovdje imamo pravni osnov. i to putem mancipacije. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. ali se smatra da je prenijeta svojina. a drugo bonitarni vlasnik. koristeći svoje formalno pravo svojine. jer protekom vremena bonitarna . Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). poklon. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. mogu se koristiti ukućani. Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari.

a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). Ako nema ove želje. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. Animus. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. a tek potom do državine. Odnos svojine i državine. Ima je i nesavjesni držalac. Animus je akt volje. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. već samo faktički odnos.svojina se pretvara u kviritsku. onaj koji nije odustao od svog prava. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. ima. kod koga će biti stvar. lopov. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast. Oni su samo detentori. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Ne . već samo onaj koji je zaštićen. animusa. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. Svojina je pravo. prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Kako je svojina neizvjesna. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. Ali je vlasnik savestan držalac. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. pa da ipak zadržimo državinu na stvari. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Jedan od takvih je sekvestar. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. ali se on ogleda u određenom ponašanju. garderober prema povjerenim stvarima. onda je to pritežanje ili detentio. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. U nekim slučajevima. a državina fakt. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). Međutim nije svaka faktička vlast državina. on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. svojine. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. a ne držaoci.

Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. Ovdje se upotrebljava izraz potajno. ranije na nedozvoljen način došao do stvari. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. Ako je Petar oteo stvar od marka. da je vratiš’’. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. koja upućuje na sud.može svako. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. koje sada tuži. tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. potajno uzeo od drugog lica svoju stvar. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik. a od njega je otme Pavle. Nedopušteni načini su vi (silom). nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni . Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna. a potom i naredba. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Kako se štiti. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. pa bude tužen interdiktom unde vi. može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Značaj i vrste. a ne vicioznu (neispravnu) državinu. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. Protekom vremena ona može dati svojinu. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). Interdikt je samo privremena mjera. Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. Državina je važan institut prava. U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. Ako si oteo. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. pa bio to i lopov. zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. Zabrana određenog ponašanja.

a to su oblici zaloge. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. do koje se došlo silom. a titular drugo lice.koji drže. hypotheca). Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter. Taj sektor može biti iz domena usus-a. Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. habitatio. U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava. i to kod fiducije u svojinu. Ako je državina bila zakonita i savesna. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. uže pravo postaje derivat svojine. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. Zato se ovdje pored . Ona može biti savesna i nesavesna. Ovo pravo nije samo sebi cilj. akcesorni odnos uz obligaciju. koje se još naziva i sektorsko pravo. razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. njegov položaj nije sasvim bezbjedan. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom. nego i volja. svako drugo. ako postoji iusta causa i bona fides. službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza. zatezne kamate). U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. superficies i ius in agro vectigali). već služi obezbjeđenju potraživanja. a kod pignusa u državinu. zatim se javio pignus. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. i na kraju hipoteka. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. Posebna vrsta državine je viciozna. Najstarija je fiducija. To je jedan prateći. Založna prava Pojam. tj. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. fructus-a ili abusus-a. posjeduju). Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. potajno ili zloupotrebom povjerenja. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. Rimsko i današnje shvatanje. jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite.

kao i poslovnim transakcijama. fiducija i pignus su hibridne ustanove. on bi morao da moli založnog dužnika. a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. a ne na pravnoj sankciji. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. Sve se to tiče samo njih. da nije ove zaštite. pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. kada treba da je vrati bivšem vlasniku. zato i spadaju u obligaciono pravo. jer se u početku zasnivala na povjerenju. poništajem. nema animus. iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. poštenje). ruka. ili preda nekom trećem licu. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom. povjerenje. ali ne zauvijek. kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj . jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Prema tome. tj. kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. već državina. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). dužnik ga ne može tužiti. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova. pa i samog založnog dužnika. jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost.stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. nasljednom pravu. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor. Založno pravo ima akcesorni karakter. Ime je dobila od fides (vjera. djeluju inter partes. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. zavisi od glavnog odnosa. Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio). Drugi odnosi. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. spadaju u stvarno pravo. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. a ne i prema trećim licima. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust).

tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. dužnik bio lišen svoje stvari. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. a eventualni višak vrati dužniku. državinu ili pritežanje u svojinu. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge. hresis. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. inače je ne bi prihvatio povjerilac.potajno uzeo stvar. pod i tithemi – staviti podložiti. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). pritisnut novim novčanim nevoljama. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. testamentom i zakonom. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). prodao stvar koja je založena. . jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu. tako da dužnik nije obavezan da plaća interes. bilježi eventalna hipoteka. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama. povjerilac nije imao pravo da je koristi. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. povjerilac može uzeti stvar. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. na više njih. Hipoteka može postojati na jednoj stvari. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. Hipoteka može nastati sporazumom. Povjerilac nema ni svojinu. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti.Svega ovog u Rimu nije bilo. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. Dok je stvar kod njega. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. Ako je dužnik. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. I ona je zabranjivana i onda i danas. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti. odnosno stanova. ni državinu ili pretežiranje prema stvri.korišćenje. a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka). Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. hipotekom.

službenost je vezana za stvar. On je prenio svojinu. da bi dobio više novca. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. a u drugom gradsku. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. npr. Petru da gornji dio na kome je izvor.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. Ako vlasnik proda roba . Službenosti Šta je. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje.. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. jači u pravu). prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Tako bi neki dobili sve. njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. a službenosti u privatno pravo. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. a neki gotovo ništa.Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. žene za povraćaj miraza. to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes. Primjer lične službenosti . Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. Ovo je slučaj tzv. s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. Primjer službenosti. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar.ljekara. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. Pavle i njegovi nasljednici. bez prava raspolaganja. Nasuprot tome. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove . a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. On proda dio placa Luki i ugovori. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. ili eventualne udaje. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti.

da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. . onda se službenost gasi. Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište.se operae servorum. a 16 na zavojima. tj. može ići i pješice. ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. ne može ići i kolima. Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu. mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo. stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. ali nije ništa dužan da čini. da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine. da vlasnik opterećene stvari. Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. bilo pokretne ili nepokretne. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). da ne bi zaklonio vidik). Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. Onaj ko može više može i manje. i to seoske službenosti. zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari.

Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. službenost puta). Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). pravo upotrebe (usus). dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae). Zemljišne službenosti su nedjeljive. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. actus (pravo progona stoke). kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik. da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. dejstva i djeljivosti. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. onda je seoska. korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta.Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine. odnosno korišćenje tuđeg zida. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. obaveza održavanja nasipa protiv poplave. . dok su lične djeljive. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). susjedske službenosti). pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). via (pravo prelaska kolima. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. npr. gradska službenost. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. a preko tuđeg dvorišta. Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). Seoske službenosti su spadale u res mancipi. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji. a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku.

on može dio plodova ustupiti drugom. Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. . Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. koja su ustanovljena u korist određenog lica. voćnjak u vinograd. ali ne dirajući u njenu suštinu. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. Usus (upotreba). uvođenje bolje sorte vinove loze). tako i civilne (kamata od novca. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Habitatio (pravo stanovanja). ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. sa naknadom ili bez nje. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Najstarija lična službenost je plodouživanje. Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru. Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. On nije mogao raspolagati sa stvari. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. Ususfructus (plodouživanje). dijete od robinje). najamnina od kuće ili njive). Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. ali im je trajanje kraće. voće sa voćnjaka. čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. mlijeko i tele od krave. jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. mijenjati. već samo građanskim plodovima. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava. habitatio i operae. zalagati je. kako prirodne (žito sa njive. Npr. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Vlasniku ostaje višak plodova. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia. Ususfructus i usus su osnovni oblici. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. titulara službenosti.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. usus. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Npr. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste.

Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. Lične službenosti se gase smrću titulara. Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza. To se zvalo deductio servitutus. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). čak i običnim paktom. kreča. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). vode. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje. Zaštita. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. a sopstvenik se tome ne protivi. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. Službenosti nastaju ugovorima. Gašenje. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava. a zadrži pravo službenosti. pravo uzimanja vode). Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. pa ni održaj službenosti. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. bilo da je lična ili zemljišna. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu. Zgrada . ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. to pripada vlasniku terena. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. Često se dešavalo da neko. Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. ustupajući stvar prodajom ili poklonom.Sticanje. testamentom i sudskom presudom. propast kuće u požaru ili zemljotresu). U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. To se zove konfuzija. Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno.

već sudbina čitave imovine porodice. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. ali većinu njegovih prava. Život čovjeka se gasi. nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. uz mogućnost produženja. Zato su država i gradske vlasti. Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. pod uslovom da je zakupac obrađuje. dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. uz dodatak utilis causa. kao i vlasnik. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište. u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu. ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. Nasljednopravni propisi su veoma važni. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. pravilo). a zaostavština hereditas. dažbina). Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem. a zatim državina. koji je za razliku od obično. nasljedan. a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. Tokom određenog vremena. quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament. Pored sve te važnosti. jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. a s druge strane. Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je heres. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). . Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium).

od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. svojstvo magistrata). Testament je moćniji od zakona. Nasljednik nasljeđuje i obaveze . Tako se ne prenose javna. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Neka prava i obaveze se gase smrću. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. religijskog i kulturnog života. Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. već dispozitivni. tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. dugoročni zakupi. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. on ima prednost i u nasljeđivanju. Ili ima testament. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. državina. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila. založna prava. Ovdje zakon nema imperativni. djelimično po zakonu. kupoprodaje itd. sa svim svojim teretima. U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje. a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. od oblika svojine. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. ako je testament nevažeći. vlast nad djecom). Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. ili nema testamenta.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. stvarne službenosti. javnopravne elemente. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice. Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. kao i potraživanja i dugovanja iz delikta.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. nego šta će biti sa imovinom. privrednog. a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. tačnije supletorni karakter. vojnog. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. . politička prava (pravo glasa. porodice i srodstva. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine. potraživanja i dugovi iz zajma.

bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. Objašnjenje D. što znači da na mjesto najbližeg agnata. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. neka to bude zakon. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. Ako je dekujus imao tri sina. pa jedan pogine u ratu. tačnije najbliži agnat. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Nema ni delacije. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. To su sinovi. po šestinu. već se prenosi na naredni nasljedni red. koji je preminuo. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. a dva unuka preostalu trećinu. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. odnosno da nije emancipovan. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. Ako ih ima više. ali ne i emancipovani. Ti redovi su: sui heredes. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. Pozivanje gentila. najprije nasljeđivao nabliži agnat. . svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. Većina propisa 5. neće doći njegovi potomci. tablied se odnosi na nasljeđivnje. koji čine treći nasljedni red. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. a to su gentili. Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. tj. Sui heredes (sopstveni. dalje. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. a to je brat. bilo da su rođeni ili usvojeni. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. agnatus proximus. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. Stojčevića. Agnati čine drugi nasljedni red. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. to su određivali običaji. oni je dijele. sin dekujusa. a ako ovog nema. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. ostavljajući za sobom dva djeteta. preminuo ili je emancipovan. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. onda gentili. gentiles. A ako nema braće. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat.

preživjeli bračni drug. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa. u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. jer je majka. ali je sticalo pravo u novoj porodici. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. do šestog. gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj. bez obzira da li su bračna ili vanbračna. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). To su uglavnom braća. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. SC Orfitianum. odmah poslije djece (liberi). bilo da je bračno ili vanbračno. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). ako brak pre smrti nije raskinut. ali mogu biti i dalji srodnici. je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. zakonski nasljednici (legitimi). Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. a ne svojstvo naljednika. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). legitimi. oca i istokrvne braće.Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. Djete koje je dato na usvajanje. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. dok je treći u cjelini kognatski. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. Treći nasljedni red čine krvni srodnici. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. u kategoriju liberi. Nasljedni redovi su: potomci . Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj.e. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. drugi je u cjelini agnatski. kognati. ali je formalno davao prednos ius civile-u. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. odnosno bez zaštite. Ona ne spada u agnatske srodnike. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke.

do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. oslobađanje robova. bez obzira da li su u porodici ili van nje. s tim da nije imala pravo raspolaganja. već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). sestre. polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). tj. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. njihova djca. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. ali ne i unuci i dalji potomci. Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva.(descendenti). i to na isti dio koji pripada djeci. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. uključujući i one koji su rođeni izvan braka. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. najčešće u dvanaestinama. praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. Dalji srodnici unuci. ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. neka se smatra mojim nasljednikom. što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. formalna. fidenkomise. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. preci (ascendenti). svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. legate. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. To je formalna izjava volja. a preko majke uterini). ali naglašavaju jednakost polova. osim kad se radilo o supruzi. određivanje tutora. . Testament može sadržati: imenovanje nasljednika.

Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. zatim fideikomisi. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. koji su simbolizovali 30 bratstava. tako da je Petar nasljeđivao sve. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. Mancipatio familiae. testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). Ostale odredbe. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Supstitucije. a rezervni – supstitut. Ako ostavlja maloljetnu djecu. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. i obrnuto. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. prije vremena kada može da sastavi testament. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva. trebalo je da to učini u obliku legata. Kada je vlast porodičnog straješine opala. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Da ne bi na nasljeđe došao brat. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa. a drugi drugo. ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. kao i uloga kurijatskih komisija. Prema tome. testament se proglašavoa pred 30 liktora. Rimljani. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. Jednom institutu se može odrediti više supstituta. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. tj. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). smatralo se da dijele imovinu na pola. kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. a u . Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut.

a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. sloboda testiranja nesumljivo postoji. Novi oblici. Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. za koji nisu bili neophodni svjedoci). koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija.jesen obolio. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare. pretorskog i carskog). moral. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. pravna . religijske sankcije su manje djelotvorne. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. vremenom je od njega nastao pravi testament. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa. Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. a zatim pismen (tripartitni). Kasnije međutim. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. Testament per aes et libram. Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. uticaj javnog mnjenja slabi. U praksi. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. a za ostale ukućane. Kviriti. već uslovno. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove. tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. jer je prenosio svojinu. ne definitivno. tako legiram. neopravdanog razvoda braka. On spada u fiducijarne poslove. uticaj javnog mnjenja. tako dajem. kada dekujus umre. taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. uključujući i kćeri. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. recimo sinu. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio. koji je najprije usmen (nunkupacioni). prijetnje. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). je sazivao librepensa. tako izražavam posljednju volju i vi mi. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor. On je samo formalno postajao vlasnik. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno. interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. kada prodavac ispuni obavezu. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. od vremena kada je dobio zaštitu. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. bilo tuđim nasljednim dijelovima. (iz Justinijanove kodifikacije). ali ne i dugove. Obligaciono pravo je dio imovinskog . Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. Naziv je dobio. obaveza.dekujusa. vezani su za promet dobara i usluga. privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama). Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. u prometu roba i usluga. novčane transakcije i kredit. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . obavezati. prema pravnom poretku naše države. Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). trgovine na malo i veliko. Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. iste cjeline. takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu. učinimo ili ne učinimo. Nasljednik prema pretorovom ediktu. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. u stvarno pravo . što je obično lakše nego dokazivati svojinu. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Rječ obligare znači vezati. kao i većina interdikata. dužni da nešto damo. kada je njegova državina dobara postala cum re. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. bilo izdašnim legatima. mogao je podići interdictum quorum bonorum. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne.

(obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. u svojinu. Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. plati kamatu. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo. koja može biti u vezi sa nekom stvari. mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). obezbjedi prevoz i ambalažu. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika. Posebne obligacije sa facultas alternativne. povjeriočevo pravo. zajmodavca da potražuje kamate. Sadržinu obligacije čine npr. moguć i mora imati novčanu vrijednost. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. Predmet obligacije mora biti određen. već činidba dužnika . dugovano ponašanje dužnika – prestacija. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent. Stavrno pravo se odnosi na stvar. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu.prema kupljenoj robi. ono na šta je usmjerena sadržina. zajmoprimac treba da vrati pozajmicu. prodavac da preda robu. Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. mogu biti prirodne i civilne. Ako je kriterijum zaštita. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada .Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). predmet obligacije i predmet prestacije. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije. Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta). poklon). (budući rod njive).

intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti. (obaveze između lica u istoj porodici. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika.ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) . umjesto jednog dužnika javlja se drugi).a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. 4. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug. obaveze maloljetnika bez tutora). (Petar koji mora na put nudi Marku. Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos). država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. Međutim i. onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije. Ugovori u koris i na štetu trećih lica.poklon). nazivaju se prirodne obligacija.contractus bilateralis aequalic. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. One obligacije koje nemaju taj element zaštite. česta pojava.štete a on ponudi delikventa. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku). postoje neki izuzeci: 1. umjetnikom da pjeva na koncertu. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. Subjekti Inter partes . dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. pod istim porodičnim starješinom. Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug. 2.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti. (ugovor sa slikarem da naslika portret. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću.

djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa. Ugovori u korist i na teret trećih lica . zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije. Jedan od prvih načina je novacija. U oba slučaja. pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. a novi povjerilac cesionar. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje. svi za jednog-jedan za sve. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog.U 2 vj. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine.Cesija je promjena povjerioca cessio. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni. pa i da traži naplatu). Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe. čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae). jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.Bez obavještenja. naravno uz saglasnost povjerioca. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem. bez ugovorne kazne se postizala punovažnost. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. koju staro društvo nije dopuštalo. međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može . Ako je ugovor u korist naslednika.Lice koje ustupa tražbinu je cedent. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.

fideiussio.zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. da lakovjerni ne nastradaju. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva.Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu. pored glavnog dužnika.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto. on nema pravo ništa zahtijevati. U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. ugovorna kazna i kreditni nalog.hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju. uveden je regres prema gl. Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. . garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine. jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja .(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia. One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. astipulatoru.Rimljani su koristili termine sponsio. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom.dužnik. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) . pignus. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. Jemstvo -(262-263) Kada neko. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju. da će mu učiniti isto.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne. susidijarnost i pravo na regres. Bio je ograničen iznos po osobi. i prelazila je na naslednike.jedan može biti tužen za cijeli iznos. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres). prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“. prema obliku stipulacije. Adstipulatio . Fidepromisio su koristili peregrini. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu.fidepromissio. Pošto u solidarnim obligacijama . U potklasičnom periodu.

koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno. Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne. Krivica. uračunjljivost i vinost .(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria.životinja). Krivica i šteta Vrste odgovornosti . (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku). paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob. onda se takav nalogodavac javlja kao garant.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. Ako treće lice ne vrati zajam. međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem. pitanje krivice je objektivno.Time se jemstvo znatno približilo današnjem.fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. dok u građanskom pravu. za njih odgovara drugo lice. mogla je biti u novcu ili u stvarima. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu. Krivica je važan institut prava. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno.(rob nije stradao od guranja u rjeku .Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti. čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. da je stvarno nastupila šteta. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu. Razvoj i stepeni krivice .Pretpostavka krivice je uračunljivost. krivice u užem smislu. 3. Da postoji uzročna veza između radnje i štete. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku. često se poziovaju psihijatri.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom.“.Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda. ne postavlja se pitanje krivice.

Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima.(267-269) Obligaciono pravo. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe. Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled .čemu je doprineo razvoj trgovine. To su prirodne katastrofe. znalo se za zajam kao prijateljski gest. rat.(stvar uništena. kamata na kamatu je zabranjena. poplava). Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.Posledice insolventnosti su bile teške. novi zakon. Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete. dodir sa drugim . Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete.jedino ne ako je u pitanju viša sila požar. culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima. Laki nehat ima dva oblika. razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom. neka je to zakon.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima. a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat. Slučaj i viša sila . ne posvećuje ni najmanju pažnju.Napretkom pravne nauke.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem. aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti.advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete). Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin.imovinska šteta i neimovinska. štitio žrtve novih poslovnih prilika.već od vode). nematerijalna (bol za izgubljenom osobom.Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile.ponašanje kada radi za sebe.oštećenje stvari od trećeg lica). (bjekstvo roba. pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima.gubitak ugleda i časti). Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. borba između patricija i plebejaca. pojačano odgovara. kao neposredni izraz prometa. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba.paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje. najviše reaguje na promjene u privrednom životu. Šteta .dužnici su pretvarani u robove. tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi. ukinuto je dužničko ropstvo.. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi. bez volje dužnika.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni.povećanju pasive..životinje. zemljotres.Postoje dve vrste: materijalna.

U starom Rimu. sudija ima manju slobodu odlučivanja. U 2 vjeku. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene.Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti. bona fides. Danas je obrnuto. Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. ugovor o djelu.bojkot. pretorski.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko. zabrana privatnih zatvora.(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. volja je suština ugovora. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju. miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori.Razvojem trgovine. realne i konsensualne. iznuđivanje poklona. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam.Tu su i neformalni paktovi dodatni. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja. ali ne i na klasično ili potklasično pravo. ortakluk. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde. Bona fides . neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor.narodima.gubitak časti.Prvi su više formalni.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. odobrenja. hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate. posluga. zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda.Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti. .Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. uvjerenja. što je posledica antifeudalne politike.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo.. O tzv. Sam pojam bona fides mijenja značenje. trgovine sa stranim zemljama. usled nedostatka pravnih normi. zaloga. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom. Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. nastaju realni i koncesualni ugovori. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje. formalizmu rimskog prava . strogost starih poslova se ublažava.rukovanje koje je i danas običaj. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare.. mehanizam prinude je – prezir. najam. ostava. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei. imperatorski. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei). koje ne daje pravo na tužbu putem suda. kamate na kamatu. zakup. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova. vezan je uputstvima pretora. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. literarne.. mandat. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji.

delikte i različite druge izvore. DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. bezimeni ugovori se tek formiraju. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo. kao i neki oblici neformalnih sporazuma. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj. jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje.. kolega i pravnik Gaja. odnosno sa Institucijama. Obligacije ne nastaju same od sebe. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje. U drugom vjeku n. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu. Pedije. • Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora. Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. Potrebne su određene okolnosti.. Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. Umjesto ranije formulavije. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. od delikata). već postklasična kompilacija.e. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. Kontrakti . najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti. • Koji nastaju iz delikata. Novije literature obacuju ovaj kriterijum. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). on je nagovjestio i treću podjelu. koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. za razliku od nedozvoljene. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja.e.

U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju.Vavilonci.prevoza. a druga stranka prihvata manju količinu. pakt. Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka.a bez kojih on može da postoji(uslov.Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI. ćinidba u formi koju propisuje zakon. rađanje novih odnosa. nastanak prvog pravnog sistema. ujediniti. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja).n. htio da uopšti. sakupiti.e. STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. on je jedno otkriće. rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu. smatra se da ne postoji kontrakt. kao i zajam). inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. Zaključenje ugovora . slično je i sa Egipatskim pravom. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom. promjene načina gledanja na pravo.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri.gdje će roba biti isporučena). mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. On je napisao da nema ugovora (što je tačno).Asirci). Formaizma je sve manje. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda). da saglasnost bude izražena u određenoj formi. podjela stvari. naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti. Drugi v. Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje . jer nastaje predajom stvari. sažeti. I današnja nauka tako def. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. a druga treba da ga prihvati. Za ugovor je potrebno. saglasnost volja. već eventualno. dogovoriti se. koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.troš. ugovor je aktivnost. mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. zaštićena pakta. • Koje zastupa Gaj u Institucijama. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. Pedije je učinio grešku. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka. npr. potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora.e.(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata.rok. ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. niti obligacije (što nije tačno). iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni . Ako neko nudi određenu količinu. koja stvara. pojam bestjelesnih stvari. da primjeni na sve obligacije. Predmet i cijena kod prodaje.

Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr. ili bronzani prsten kao zlatni). ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. ako završi studij. (npr. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. „Hoću (misli na roba)“). Ako se ustanovi zabluda. 4. pa i prvobitnog neksuma. obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost. Postoje četiri tipa zabluda: 1. kada paterfamilijas obeća sinu poklon. modalitet. a ne uslovom (smrt nekog lica). 3. Uslov može biti odložan (npr. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. koji se slučajno zove isto). može tražiti povrat u pređešnje stanje. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. misleći da ga sklapa sa drugom (npr.„bogovima“(ako pobjedi u ratu. ni ovde nema usaglašenosti volje. misleći da je čuveni umjetnik. sazidaće hram).“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“.ne . Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. 2. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Rok – je buduća izvijesna činjenica. smatra se rokom. iako je drugo lice predalo taj novac. ali tada je stranka sam punomoćnik. a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. Zabluda . kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. smatra se da nema ugovora. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. (npr. onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“. Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. jedno lice misli na poklon. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije.(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. onaj koji je dao novac. ali postoji jedna važna razlika. obećanje sržavi. s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva.a drugo na zajam). Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima.istekom roka prestaje obaveza). izmjene. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac. putem pisama ili preko glasnika. Ako je buduća činjenica izvijesna. a ako su obaveze već ispunjene. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. Rok i uslov . Zabluda je slična prevari. obično određeni vremenski interval. prevaru i zabludu.

e. jeste: bjeda i glad. Neksum . da bi nešto dobio od povjerioca. pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. a po formi najbliži su realnim kontraktima. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja. tu spadaju: zajam.(280-281) Neksum je posao starog prava. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . prava i obaveze se gase. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. ortakluk i zastupništvo.ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. Imamo i ugovore tzv.s. on postaje kreditni posao. najam ili zakup. zaključuju se svečanim rječima. a suštinu mu nepoznajemo. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda. a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku. tako imamo ugovore: verbalni. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu. a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma. Tek kasnije.najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu. posluga. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana. literarni i konsesualni. KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. a to su: prodaja.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo). . Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje). oslobađaju se načela formalizma.imali su izražen religijski karakter. ostava. niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. a naročito je pogađao plebejce. realni.čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. imao je zelenaški karakter. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g. sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. a to su stipulacije i neke njene varijante. jeedam od njih je ekspensilacija. REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari. a nastali su djelatnošću pretora i imperatora.

dužnik mora da odgovori propisanom formulom. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. Verbalni kontrakti Opšti pogled . Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. a ne samo na latinskom. Prigovor da novac nije odbrojan. podizao je dužnik. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava.zaključenje preko trećih lica. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. ukoliko nevraća „dug“. pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju. porast bogatstva i smanjenje bijede. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi.ako ga pvjerilav tuži i time . a drugom prodavac robu. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma.široka upotreba ovog ugovora. Vremenom je dokument postao srž posla. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika.sujevjerje i vjerovanje. časti ti. mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. tvrda vjera . Stipulisati danas znači dogovoriti.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. na kome se pisalo (glina). zaklinješ li se čašću. Loše. napisano ostaje. apstraktni kontrakt. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora. Stipulacija – znači: čvrst dogovor. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete.(281-283) Stipulacija je verbalni. nego pisani ugovr. njegova obaveza može biti dug iz zajma. šta je osnov njegove obligacije. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. Rim je volio više da recituje recitacije. poklon. časti mi. javnog mjenja i cenzora. Naročito je pogodna za zajam. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku.ropstvo. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. koje računaju na uticaj religije. miraz itd. Za zajam i prije nego što dobiju novac. obećavam. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Dobre. s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Uticaj religije je slabio. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela.govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi. a usmena formula nije izgovarana. zaklinjem se. razlog je zaostalost. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi. jednom bi kupac obećao cijenu. a zelenaš mu taj novac i nedonese.“.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.

Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu). a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan.a isplaćeno u rashode. pa se rizikovalo prokletstvo . time je stipulacija postala kauzalna. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. koje daje žena ili njen porodični starješina. kao i dokazivanje u slučaju spora. obično se zaključuje uz vjeridbu. Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. Između starih i novih oblika postoji razlika.zauvjek odbija tužbu. zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora. danas se kritikuje. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. i to rukom samog povjerioca. platiti iznos opklade.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja.prodaja itd. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno.bilo je riječ o prihodima i rashodima. iusiurandum liberti i praediatura. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. ali može i kasnije. stvoriti obavezu za drugu stranu. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. Postoji jedan posao starog prava. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna. to je apstraktni upis. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. hronološki. jednu. Latinsko litteris: literalni.). jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru. Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj . Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda. Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam. a ranije se koristio termin pismeni ugovor. Ekspensilacija . Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu.

a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz.kome i koliko duguje. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac. a zajam može biti i sa naknadom.nastajeobligacija. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. koji ne daje pravo na tužbu. Realni kontrakti Pojam i vrste . Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. U drugom v. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. navodeći sumu koju je dužan. Rađa se jednostrana obaveza.bogova. on i kaže: „Predajom stvari. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu. što se zadržalo i danas. kao i stipulacija. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. pisar ili bankar. bez pravnog osnova. odnosno putem predajom stvari. takođe apstraktno. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. a u starom pravu i bez sankcije. a posluga na nepotrošne. To su shirographum i syngrapha. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. Zajam se odnosi na potrošne stavri . Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. kao ustanove ius gentium-a. ali ne i pravni osnov po kome duguje. Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice . Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. što je omogućavao njen apstraktni oblik. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. Realni kontrakti su se pojavili dosta rano.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. Zajam je nalik na poslugu. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. dok je mutui datio – prijateljska usluga. on nigdje ne pominje sporazum. Posluga je uvijek dobročin posao. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Kada nabraja realne kontrakte. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. Gaj pominje samo zajam. kasnije navodi još ostavu i poslugu. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena. prijateljska usluga bez naknade. u kome se navodi ko.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. i zajam dobija sankciju. Ostali pisani ugovori .(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces.e. Zajam ( fenus i mutui datio) . Fenus – je zajam sa kamatom.prije n. bez naknade. jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. najčešće zelenaški posao. Ugovori nisu mogli . tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora. Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik. Postoje dva ugovora. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.

što je još više produbljivalo jaz između dva posla. u dužničko ropstvo.ekspencilacija i neksum. pa je. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. zastupno lice. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. Riječ se povezuje sa uzajamnošću. Zajam je imao neke specifičnosti. ne . Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. a vraćao poslije žetve ili berbe. a onaj kome je zajam nužan.imati isti pojam jer je zelenaški. donijeta u prvom vijeku n. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. pritisnut od povjerioca da vrati dug. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). Prijatelj. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. a ovaj potrošni zajam. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja. ubio svog oca. dozvoljeni interes bio 100% godišnje. vjerovatno mjesečno. Računa se na riječ. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. Zajam se uzima radi potrošnje. zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). ali se posluga naziva upotrebni zajam. sa svojim posebnim pravnim režimom. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje.e. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije.kao što je slučaj u našem jeziku. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. zajam upotrebe. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. srodnik daju novac ili druge stvari na zajam. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. to se pravilo zadržalo do kraja. kada se ambar isprazni. čovjek koji treba da plati porez. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. a to je vlastodavac. koji je uzeo velike zajmove. Kamate – kamate su cijene zajma. U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu.sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe. Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Dobila je ime po nekom Macedonu. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. morao je to da prihvati. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno.kamatni zajam vodio u propast. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu. tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan.solidarnošću. Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma.

a Justinijan je potvrđuje. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura. dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje.kada neko izloži egzotične plodove. Latinska riječ usura koja označava kamate. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma.pa i smanjenje kamatne stope. ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. Posluga (commodatum) .zabrana antocizma.izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari.pretjerano visok iznos. osim eventualno tužbe zbog prevare.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše. a ne posluga. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%. a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu.skupe mirise. Kada su prilike počele iskazivati kredit. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune. neksum.skupog falerskog vina da bi je pokazao.gusarski napad). u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo. Postojalo je još jedno ograničenje .pa to sve vrate kada posjeta prođe).da bi se napravio utisak(npr. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca. ali je pominje kada govori o tužbama. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje.već je bila potrebna posebna stipulacija. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu.a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. jer je ona više nanijela štete nego koristi. Bitno obilježje posluge je besplatnost. Ako neko upotrijebi bočicu prfema . On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi.(289-290) Posluga je realni kontrakt. neksum. Kao poslijedica ove borbe. bio je to zajam sa elementima osiguranja. U koliko se uopšte vrati.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja. Justinijan je donio nove propise. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove. bez pravane sankcije. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki .odredio je intersenu stopu na 6%. već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. Predmet ugovora je nepotrošna stvar.jer su ih ratovi odvajali od polja. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate.strana pića.dvostruko više nego obični zajam. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. Zato što je nosio veći rizik. a samim tim i kamate. na koju se naplaćuju nove kamte.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. Zajam i kamate. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. Posluga je najprije prijateljska usluga. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije.pa su postajali robovi.

actio depositi directa. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju. Ovaj ugovor je besplatan i realan. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom. Ali vanredni troškovi (opravke. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. ako neko odlazi na put. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari. liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika. Nije imao pravne poslijedice. Predmet ugovora je pokretna stvar. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. koja nemora biti u svojini deponenta. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. u prvom redu nužne i korisne troškove. Ostava (depositum) . kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. Ako depozitar odbije da vrati stvar. Ukoliko prekorači ove granice. sa određenim pravima i obavezama.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat.(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar.da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju.pa ni redovne za čuvanje stvari.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi.njegovo bitno obilježje je besplatnost. Depozitar nema državninu stvari.odgovaraće za štetu. Nije ovlašten da stvar upotrbljava .odjaše dalje nego što je dogovoreno.može neko ko već čuva tuđu stvar. Stvar . a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. već samo delikt.ako je ošteti ili koristi. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom.zato što je primoran da biježi. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. deponent ima pravo da podigne tužbu tz. depostium miserabile i sequestratio. to su: depositum irregulare. sa svojim tužbama. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt. sa posebnim tužbama. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju. kada prođe nevolja. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.ali ako ništa nije predviđeno . U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. žito u skladište). Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi.inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“.on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.dok se ne vrate. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat. neka vrsta krađe. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor. ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca. čini krađu upotrbe (npr.ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). ne snosi nikakve troškove. Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . ili u skladu sa prirodom stavari. Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar.

ali će. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar. ili uslov ne ispuni.niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. on je može upotrebljavati. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča.(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. a ekspensilacija za cijenu. pismom.a oni su: emptio-vendito (prodaja). osuđen na dvostruki iznos.što biva povodom opklade. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove.konkludentnom radnjom. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor. ostavio stvari na čuvanje. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. ili jedna stipulacija za robu. Fiducija i pignus . politički progoni).daje novac bankaru na čuvanje. location-conductio (najam. vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. kad istekne rok ili na zahtjev deponenta.). Gubio je čast. s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu. požar. povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Oni su dokaz. Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. itd. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. Osim toga postojao je infaman. Konsesualni. bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno. i mandatum (zastupništvo). a to je bilo neophodno. Zaključivane su dvije stipulacije.tj. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju .. Zato je depozitar. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor. nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. societas (ortakluk). .(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora.zakup i ugovor o djelu). Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima.koja je predme posla postaje svojina depozitara. poplava. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. a kupac da će za to platiti određenu cijenu. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. žito vlasniku skladišta.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema.

Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. Obaveza prodavca je da preda stvar. Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. a danas je to sporno. ranije. Bitni elementi ugovora . Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika. onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati. verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor. gubi kaparu. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. Može se pradati. ali nije bila pravom sankcionisana.zaštićen posebnim tužbama. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar).odjednom ili u nekoliko rata. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu.istinita. kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu.neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Ako kupac odustane. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar. ali se zadržao dvostruki naziv. Smanjenjem formalizma.bitni elementi prodaje su predmet i cijena. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku. rizik je na kupcu. Cijena mora da bude i određena. jer se. Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji.mjerici) za neku stvar koja će tek nastati.što se često dešava. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu. Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Zaključujući ugovor. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa.da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu. često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj.a drugom prodavac da preda stvar. Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor.već praestare.određena i u nekim slučajevima pravična. Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. a uz to još i kauzalan. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos.

Do klasičnog perioda nose isti naziv. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. Sva tri su ugovora bonae fidei. Locatio – conductio (zakup ili najam) . Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. službenost) ili. o najmu radne snage i o djelu. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac.nedostatke. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo. prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). ukoliko je to moguće. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. da su nevidljivi. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . zaštićeni sa actio locati i actio conducti. Locatio – conductio. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. kaže se da je stvar evincirana. ima različite oblike. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari). kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. Ako neko proda tuđu stvar. što je još gore. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. naročito zemlje. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. na slučaj da stvar nije njegova tačka. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. Dosta rano se javi zakup stvari. Zatim. a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. da postoji evikcija. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. Ukoliko stvar bude oduzeta.

već i za nestručnost (inperitia). Ako zakupac ne plaća zakupninu. Zakupnina je morala biti ozbiljna. čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. koji je u načelu besplatan. da bi izdvali stanove u podzakup. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. da sagradi kuću. Ako je zbog neke nevolje (bura. i dr. Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. sašije tuniku.jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. već rezultat rada. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. Predmet ugovora su operaje (rad). tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu). Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Zakupljivane su i lađe. mjesečno). već mandat. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. onda i za pogrešan izbor. određena i novčana. a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. alati i stoka za obradu zemlje. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. ne ugovor o najmu. koji koriste ne samo siromasi. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. Otkaz bez najave. a ako je dio posla prepustio drugima. a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar. napad pirata). i obe stranke ništa ne preduzimaju. naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. a konduktor onaj koji radi. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. pod uslovom da nenasu neku štetu. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). već nobili. podlijegao je posebnim pravilima. otuda i njegov naziv. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. Stvar mora biti nepotrošna. kapetan broda bude prinuđen da . ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao. odnosno sirotinju. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. ne samo rad. Bitni elementi ugovora su rad. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu.

a zatim bi za svoj džep.oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima. jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge.materijal) ili rad. Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva. Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk.itd. iako ga Gaj tako posmatra.zakupcima poreza i javnih radova. pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog.alati. utjerivali porez od obveznika.zantlijama.pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove. vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje.dio tereta baci.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća. gdje se zove „koinonia“. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. kako bi spasio brod i ostali teret. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. Danšnji ulog je ptent ili licenca.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije.smatra se da je zaključen nov ugovor.što je preuzelo i rimsko pravo. Uobičajni naziv je ortakluk.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Ortkluk nije svako udruženje. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu. To može biti novac. To je načelo opšte havarije.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. prodavcima). a sredstva pojedinaca nisu dovoljna. Kako je državni aparat bio mali. U koliko nije ništa ugovoreno. Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Dobit – se dijeli prema ugovoru. pa je svu lovinu uzeo lav). Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade.a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima). U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka.trgovcima na veliko. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo. neke druge stvari (prostorije. koju su djelili na osnovu ugovra. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. Societas (ortakluk) . Konzorcium je zajednica života i rada.oblasti ili grada. Ako postoji više ortaka.). Ortkluk prestaje istekom .(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. srazmjerno vrijednosti broda. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. odnosno tovara koji je spašen. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk.bankarima.javnih građevina. što znači veoma revnosno. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka.

Tužba se zvala actio pro socio. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja.zastupnik). osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“.a slab promet nije time bio ugrožen. . da opravi tuđu kuću). Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog.jer nije imao koristi od posla. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage. smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi.osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može). Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao.kako bi u Rimu prodao i zaradio). Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese. i to u prisustvu protivne strane. pored imovinske izricana je i moralna osuda. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata.jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast).(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar. tj. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika.pa su sve finije poslove svrstali u mandat. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima. kasnije su mijenjali svoj stav.završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka.počela se pooštravati i odgovornost mandatara. zato se kaže u svoje ime. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun. Mandatum (ugovor o zastupništvu) .roka. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu. tako da je na kraju proširena na levis in abstracto. što je u suštini protivno njegovoj prirodi.u prvom redu na sudu. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). Takav je bio slučaj sa zajmom. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. on je stranka u tom poslu.ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega). jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt. a rimsko još i na fizičke. Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara. obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao.materijalne akte. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina. kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. gdje se javljaju kognitor i prokurator. kao i jednostranim otkazom.

Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. a ovo će mu održavati vrt. neimenovani ugovori. razmjena) aestimatum i precarium. stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''. troškove puta) i to putem action mandate contario. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. Iako je mandat u načelu besplatan . a on da mu napravi deo namještaja. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. da ugovorna vijerna strana. . ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna. i trampa. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja. Od kada su nastale ove institucije. za razliku od ''imenovanih''. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala).a grublji su predmet ugovora o dijelu. a druga odbija da ispuni svoje obećanje. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor.(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. neredovni depozit) treba da vrati. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze. ni u zajam.Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. facio ut des (činim ti da bi mi dao). a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio). Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa.dik druga još nije izvršila svoju. a trampom se prenosi. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. prodajom se ne prenosi svojina. Permutatio (trampa. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. Bezimeni kontrakti . a trampa realna. ostava.kada ispuni svoju činidbu. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje.kod koga se plaća merses. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje.

ali daje pravo na prigovor. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije. da mu radi na imanju određeni broj dana). nagodbi. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. naknadno. pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. tako da je u svako doba može uzeti natrag. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. pa se ne nagode neka se primjeni talion. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom. a drugi neformalan. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. Pactum potiče od pax (mir).Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo. Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. ako neko osakati drugog. koji su ranije zaključivani u određenoj formi. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. onaj je zaštićen. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. To su zakonski ili imperatorski paktovi. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. To je stara ustanova. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. s tim da se neprodato vrati. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. a ovaj nezaštićen. . Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. što nije slučaj sa paktovima. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. to su pretorski paktovi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. često korištena u odnosima patrona i klijenata. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. Prvi je formalan. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi.

čak i kada nije dokazana njihova krivica. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. 5. sporazum o mirazu i poklon. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. jer će njegov povjerilac. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. neksum. Receptum nautarum. Taj njihov sporazum se zove kompromis. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu. i neki građanin s druge strane. 2. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. vlasnika štale ili broda. 3. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. ekspensilacija) za to bi možda. ili da je stvar njegova. već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia.Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. 4. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta. postavši jedan od zakonskih paktova. nije obavezivalo. s jedne strane. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. Time se pojačava kredit ovog lica. Suština posla naročito u prvo vrijeme. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). bilo je određivanje roka. odgovaraju ova lica. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda. koji još nije zaključen. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. 1. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu.

tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. to realne. slučajna imovinska zajednica.daje pravo na tužbu. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. Gaj i dr. tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. ustupanje tužbine itd. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. godine stare ere. koje se temelje na svojini. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte. jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. nepravi. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti. To su nametnuli učeni pravnici. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna. Pravnici kažu da „kao iz ugovora. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. tobožnji ugovor. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. nego je takav ugovor morao biti registrovan. tobožnji. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. dakle: nepravi. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. ne samo pismena forma. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. na formalističkom .slučajnu smješu stvari sa ortaklukom.

kod tradicije se zahtjeva iusa causa. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. Postoji još jedan razlog. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio. a ne onog koji je dao. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam.kontraktu i na ograničenom broju delikta. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. pa je to pravilo primljeno na mutui datio. Zato se kaže: ko može da vindicira. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. mogao je zet da odgovara. Ali to nije uvijek slučaj. misleći da je dužan. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog. bez valjanog osnova. nema bogaćenja. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. koja će biti donijeta na raspravu. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. 3. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. dva zakona. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi. iako osnov postoji. ne može da kondicira i obrnuto. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). a dug ne postoji. Da bi popunili ovu prazninu. Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. 2. kao što je sporazum sa prostitutkom. 1. a ne putem actio in rem. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. ali je taj prelazak neopravdan. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen. Ako je još uvijek stvar njegova. ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). Ima poslova koji su obostrano nemoralni. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. .

To se naziva naknadno odobrenje. ali kasnije prelaze u krivična djela. Delikti mogu biti javni i privatni. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. bacanje čini na . npr. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Ove poslednje. Tutorstvo – kada prestane. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). podizanje ruke na porodičnog starješinu. do imovinske odgovornosti. ubijstva. protivpravna radnja. On ima pravo na nužne i korisne troškove. ali ne i na luksuzne. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. izdaja. Učinilac delikta zove se delikvent. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). Delikt je nedozvoljen akt. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). dok on još traje. koji je razumljiv.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. te se svrstava u kvazikontrakte. Obaveze tutora su da vrati imovinu. iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). Tužbu za njih ne pokreće državni organ. Legati . Ako susjed odobri posao. vlasnik nije dužan da nadoknadi. da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. Od ovog pravila postoji izuzetak. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. Takav je slučaj među sanasljednicima. Zovu se i krivična djela. i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. preoravanje međa. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. a u Justinijanovom praavu još i više. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije.stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka. Ovaj odnos ne spada u ugovore. On je kvazi kontrakt. rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog. Delikti Pojam i vrste delikata . prekršaj pravne norme. da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora.

lišenje slobode. isščupan ud). zub za zub''. osim onih koje su intuitu personae. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. Evo nekih: 1. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). 4. preko krvne osvete. guranje. postoji napad na moralni integritet. U pretorske delikte spadaju: metus. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. ako postoji više učinilaca delikta. Kazna je bila 25 asa. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. dozvoljava talion. a nepravična je prema članovima njgove porodice. ali. a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. ako je povrijeđeni slobodan. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. a deliktna obaveza ostaje. što znači klevetnik). jer postoji fizička ličnost delinkventa. preko taliona ''oko za oko. prelom kosti i osakaćenje. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac). Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. Smrću se ugovorne obaveze ne gase. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. Nasuprot tome. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost. Reagovanje na delikte prošlo je dug put. 2. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. je trajno osakaćenje. dolus malus i fraus creditorum. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. a sa 150 ako je rob.usjeve. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. Umjesto napada na tjelesni. Osveta je moguća. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. koje kod ugovorne odgovornosti nema. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. a neke pretorsko pravo. Te razlike proističu iz ideje osvete. Osakaćenje (bukvalno: istrgut. uključujući i robove. Neke delikte predvidjelo je civilno. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. 3. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. ako se ne nagode. Nasuprot tome. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom.

pratioca. Najprije – krađa je šire shvatana. osuđivan je da plati trostruko. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. nego što primaju naknadu. koji se podrazumjeva. Zakon ima tri poglavlja. Drugi uslov. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja). Dužan je im naknadi štetu. kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. Ako dođe do prekršaja pravne norme. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. kao i drugi primitivni zakonodavci. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. je da lopov njega ne ubije. Kasnije. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede.e. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. U trećem v. tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona. čime šteti ostale sapovjerioce. Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. Treće poglavlje reguliše . Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. a malo vodi računa o žrtvi. ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. već i osnov za krivično gonjenje. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika.s. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. To znači. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. koji je obično bio neki dječak – rob). kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. trostruku. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. a druge na četvorostruki iznos. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. A i ljudi se radije svete. Zakon 12 tablica. a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). četvorostruku vrijednost stvari). krala voće. prije drugih naroda. kao neku vrstru priprema za ratovanje. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. došli do tog otkrića. donijet je Akvilijev zakon. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. ne poznaje opšti pojam naknade štete.

tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. u „stavljanju u izgled“ . otimanje stvari. Naravno da se zhtjeva i krivica. i . što znači silovanje. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. već najveća vrijednost u određenom periodu. ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu.odgovornost za ostale vrste štete. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. Lopov do stvari obično dolazi potajno. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Od ove rječi potiče engleska rječ rape. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne). Rapina (grabiti. kvalifikovani oblik krađe. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. Širenjem države. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. bili su dovoljni da spriječe prevare. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba. I kasnije. vezivanje. Rapina rimskog prava je teži. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. koje nisu predviđene prvom glavom. dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana.ako do njih dođe. obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Metus (prinuda) . dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. Postoje i neki drugi. Iako traži vrijenjdnost stvari. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. da kazne krivca. navođenje na zlo tuđeg roba. koja je glasila na četvorostruki iznos.vlasnik je imao pravo na povrat stvari. Ako je bilo više razbojnika. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost). Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. Pored toga. oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari).(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne). Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita.oteti) –(318) Rapina je razbojništvo.

Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. Upravo se ovde javila prva sancija. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Da bi delikt postojao. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce.nanošenje zla oštećenom. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje. oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. već i izvršnjn zbog prinude. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. Ovo se pretpostavlja. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. kao njegova suprotnost. a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan. U koliko je ugovor ne samo zaključen. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman. javio se rizik za povjerioce. Ako dužnik isplati jednog povjerioca. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr.nenaoružan. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. da ga je napao. oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. ne naplaćuje dugove.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Prevara postoji i kada zablude nema. njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. ubićemo ti djete). Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan. opraštanjem duga). Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost).

a drugo propušta da se obogati. ima imovinski karakter. dovoljna je potencijalna opasnost. caupones. kao što smo vidjeli. može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor. 1. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum). jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. a ne onog koji propušta korist (lucrum). ipak će morati da vrati ono što je primilo. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . Fraus creditorum – je delikt koji. kao što su poklon ili oproštaj duga. može biti tuženo sa actio in factum. 4. on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. 3. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila. povjerilac ili treće lice. štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica. Tužba iz ovog delikta. pstavi nešto. makar odgovorno lice ne bi bilo krivo. više nego ostali. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. onda treće lice može biti savjesno. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas. Ne samo saksije cvijeća. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. prtljag putnika nestanu ili se oštete. koja nisu u njihovoj službi. stabularios).kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . I ovde nema pravog delikta. Ako je posao dobročin (lukrativan). Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog. Kada neko na zid ili prozor objesi. već i oštećen malter. Jedno izbjegava štetu. Vlasnici brodova. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. pravi delikti i kvazidelikti. . pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. a tužbe se i danas zove paulijanska. Ako konj. plaćena je dvostruka vrijednost stvari. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima.šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). 2. neučvršćena cigla ili kamen na zidu. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). I ovde nema pravog delikta. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva.raspolaganje.

Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). već da mu dužnik izvrši prestaciju. ugovorna kazna. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. gje bi stvar bila smještena). On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik. On se i onako ne oslobađa obaveze. pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. načini koje je predvidjelo ius civile. Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. pada u docnju. depozit. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. naknada štete i. litis contestatio. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak. Ako. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. To su. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. znači da i bez volje stranaka. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište. Postoji još jedna podjela. prestaje obligacioni odnos. eventualno. po pravilu. primjera radi. ali i skladište povjerioca. pretvaranje obligacije u trajnu. Ali postoje i drugi načini. čime prestaje njihov odnos. on to mora učiniti na vrijeme. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni.

Promjenjena može biti stranka. Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. Pod izvjesnim uslovima. ako obligacija nije intuitu personae. Dužnik umjesto novca. ''razrješenje''. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. Stare forme. Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. kada i šta treba da izvrši. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo. kome. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). koji nema. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko. najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice. ''rješenje''. Ako nema ovih pokazatelja. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. izvršava se u mjestu domicila dužnika. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. zaloga. osnov ili neki drugi važan element. do izricanja presude. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže.kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. hipoteka). Ukoliko je propustio da to učini. osim verbalne akceptilacije. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. nemarnošću sudije ili . zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog. što proizilazi iz same definicije. U momentu zaključenja prvog dijela postupka. ideš dužniku na noge''. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. a povjerilac to prihvati. osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. Novacija se obavlja putem stipulacije. Ako spor nije doveden do kraja. a kada zahtjevaš vraćanje. dolaze ti na noge. gdje. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. Povjerilac. bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. dospjeli dugovi prije nedospjelih. ponudi roba ili žto. zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. nevoljna novacija). dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji.

Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. što je i logično. kao što je slučaj sa onim iz delikta. Niko ne može sam sebi dugovati. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. ipak je to posebna institucija. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. povjerilac se ne može više pozivati na stari. . mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. koja je drugačija nego kod prave smrti. Ako slobodan čovjek postane rob. obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. nalik na poklon. Ugovor sa slikarom da napravi portret. dug se gasi. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. Ako je sin uzeo zajam od oca. pa otac umre i on ga nslijedi. najprije. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. obligacije iz delikta. To su. Ovdje ima izuzetaka. koje su i pasivno i aktivno nenasledive. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Postoje obligacije koje se smrću gase. solutio per aes et libram). Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi.iz drugih razloga. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. Nenaslediva obaveza. jer bi dužnik. Naročito maxima i media. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. I ovo je način koji djeluje ipso iure. ugašeni odnos. rimski građanin peregrin. a dužnik se sa tim saglasi. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. postaje naslediva. a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. On gubi pravo da obnovi spor. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase. To je bio dobročin akt. ali samo u određenoj formi. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. sa pjevačem da nastupi na priredbi). Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja.

Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. on duguje novac cjenu. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Među načinima za gašenje. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. a ako je cjena već isplaćena. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja.vlasnik. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom.sto zlatnika).n. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Kod kupoprodaje je drugačije. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. Obećani poklon. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. stvar koja je individualno određena. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. drugi v. Ako je stvar određena po rodu propala. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava..e. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris. . jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje. Propast individualno određene stvari. Jedan njen oblik je kliring. Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. onda se pod određenim uslovima. prodavac ne mora da je vrati.a još više u međunarodnom prometu. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac. kompenzacija zauzima posebno mjesto. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. a ako niko nije kriv. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. istorodne i likvidne. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. tako da se duguje samo ostatak. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin. on je mogao izvršiti prebijanje. kada nešto duguje. tačnije: predmet njene prestacije. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. U vrijeme Marka Aurelija. I pored toga što predmet više ne postoji. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. stvar može propasti bez njegove krivice. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem. dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika. ali i potražuje od istog lica. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada. zahtjevana kompenzacija.

Današnje pravo. tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. Aristotel. ne samo za života. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. Ovdje nije rječ o etici. već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. da se zakon primjenjuje makar bio i surov. 1. uključujući i Grke. 5. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. 3.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. 6. 4. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. 7. 8. već i za slučaj smrti. nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu.OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . Pod uticajem životnog iskustva.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. Krivica – nijedan narod starog vijeka. počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za . ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom. osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka. 2. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. to je daleko od istine.NEOSNOVANO OBOGAĆENjE .

........................13 Originarni načini..................6 Terminologija -(188-189).....................4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)............................. koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum........................................................................ Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava.......................................................................................7 Privatna svojina.......................12 Pribavljanje svojine....................................................................................6 Svojina – opšti pogled.....................................................................................14 .........................................................................................................................................................1 Opšti pogled.....................................3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)..........................................................................................(184185)..........................................................1 Šta spada u stvarno pravo (182).................................................................................6 Pojam i značaj -(188)..................9 Kviritska svojina (194-197)......................(188)................................. zatim konsesualne.....................1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)..................3 Pojam stvari (182-183)..11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199).................................................................................................................................................................................................................................................................................................................5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187)................................................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) ................................................11 Actio negatoria -(199-200).....................poznaju mnoge vrste paktova...................... bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi.................................................................................................. Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji............................................ bilo neposredno......................................6 Glavna stvar ili pripadak -(188)................... Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.......................................................................................................................................................................................................................... kod kojih se zahtjeva forma.........6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)..............................4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)...........3 Podjela stvari........................................................................................................................................(186)............................................................ KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo..realne kontrakte...........13 Pribavljanje od države -(201-202).......................................................................................................................................................................................1 Građansko pravo i stvarno pravo (179)................. Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji......................................................................10 Susvojina -(197-198)............................................................................................................. 9................................................................13 Pojam i klasifikacija (200-201)......5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187).... Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno..11 Tužbe za zaštitu svojine -(198)........................................................................2 Stvari...............................5 Prosta i složena stvar.............9 Vrste svojine (193-194).......................4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) ............................................................................... dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude......................

......23 Hipoteka (220-221).........17 In iure cessio (208-209).......................................................................................(202-204)......................................14 Occupatio (205).................................................................................................................................................................22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217).........................................................................................................................................................................................................29 Ostala stvarna prava....(205-206).......22 Založna prava.....17 Presuda (adiudicatio) -(207)...........30 Opšti dio.....................20 Zaštita (214-216)................................................................................31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)..................................................................................22 Pojam......................................................................................................................................................................................17 Mancipatio -(207-208).........................................................................................................................................................................................................................................20 Iura in re aliena.............................................................................................................................................................................31 Intestatsko nasljeđivanje.....................................................32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) ................................................................................Održaj (usucapio) ...................17 Derivativni način.........................................................................26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225).........................29 Superficies (površina) (228-229).................................................................................................................................................................................................................................................................................18 Pretorska svojina......................................................................29 Ius in agro vectigali (229).......................................30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)...................................................................................28 Sticanje.....................................................................................19 Pojam (210-211)............................................................................................23 Pignus (219-220)...............................................................22 Fiducija (218-219)..............16 Priraštaj (accessio) ............................................................................................................................................................................................................26 Opšta načela službenosti (223)............................................................................................................................. a šta nije službenost (221-222)..........................................30 Pojam i značaj (230-231)......................................................................................................29 Opšti pogled (228).........................................................................................................................................(207)................ razvoj i vrste (217-218)........................................................................................................................................................................................................... prestanak i zaštita (227-228)...............19 Zaštita (211-212).........31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)............................................................................................................................20 Pojam (212-213)..........................................................................30 Nasljedno pravo........................................................................................................32 ...........................................................................................................................................................................25 Razvoj (222-223).....................25 Šta je.....................................................................................18 Traditio (209-210)...............................................................................................................................................................................30 Emfitevza (229).................16 Prerada (specificatio) -(206).............................................27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)..................17 Plodovi ........................................................................................................................................................................................30 Zaostavština (hereditas) -(231)........................26 Podjela službenosti (224)....24 Službenosti......................19 Državina.................

..Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)...............................................................................................35 Sloboda testiranja (241-243)..........49 Pojam ugovora -(274-276)...............................................................................33 Izmjene u klasičnom periodu (236)........................................................(269-270)...........46 Slučaj i viša sila ............................................................................................................................................. intuitu personae (256-257)...................................................................................................................................................................................................................................................................41 Šta je obligacija (251-252)...................48 O tzv....................38 Fideikomisi (246-247)........(266-267)..........................................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica ...........................................................(270-272)........................................................................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263).....39 Nužni nasljednici (247)...................................40 Zaštita (249-250)............................................33 Justinijanove novele (236-237)..............................48 Posebni dio.....................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254)....................................34 Pojam i sadržina (238-239)..........................................................................37 Legati (244-246)...........................................................41 Obligaciono pravo...........................................(261-262)..............................43 Inter partes .39 Prijem nasljeđa.50 .....45 Jemstvo -(262-263)...................................................................................................46 Razvoj i stepeni krivice . uračunjljivost i vinost ............................................................................................42 Klasifikacija obligacija (254-256)...............................................................................................................35 Forme testamenta (240-241)....................33 Testament........................................................................46 Krivica........................44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)............36 Testamenti factio (243-244).......................................................................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240).......................49 Kontrakti............................................................................................................................................................................................................... formalizmu rimskog prava ...........................................................................44 Obezbjeđenje potraživanja...........................................................................................................................................................................................................................................................................................(267-269)...................46 Vrste odgovornosti .......................................................................................................................................................................................................................................(265-266)...............................................................................................................................................................................................................................(264)................................................................................................................................................................................................................47 Šteta ................43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)...................................49 Izvori obligacija -(273-274)............................................................................................................................43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259).............47 Opšti pogled .................39 Izjava o prijemu (247-248)..............................(264-265).........................................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa................................................................................................................(259-260)..........................................................................................................................................42 Subjekti......46 Kreditni nalog -(263)........................................47 Bona fides .......................................................................................(267)...............................46 Krivica i šteta..........45 Lična obezbjeđenja ....................................................47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava..............39 Posljedice prijema (248-249)......................................

....................................................................................................................................................70 Ostali slučajevi (312).........................................................................................................................................................................73 Opšti pogled – (318-319)........(302-304)...............................................................................................................(312-313)..................................................................................................................................................(285-286)...................................(281)...........................................................................................................................63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) ...55 Zajam ( fenus i mutui datio) ........72 Damnum iniuria datum – (316-318)............50 Zabluda ...............................................................................................................(296-299)......................................................................(319) ............ tvrda vjera ...............54 Pisani ugovori (literarni kontrakti)......................................................55 Posluga (commodatum) .........51 Rok i uslov ...............................................................................................................................54 Ekspensilacija ...............................................................................................(286-289).............68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311).........oteti) –(318).......................55 Realni kontrakti ...............................53 Opšti pogled ..........................................64 Bezimeni kontrakti ......................73 Pretorski delikt......................71 Delikti ius civile-a ...54 Ostali pisani ugovori ...............................................................................................................................................................................................57 Ostava (depositum) ..........................67 Kvazikontrakti....68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)................53 Ostali verbalni ugovori – (283)....................................................................................................................61 Societas (ortakluk) ........................................................................73 Metus (prinuda) ............................................................................(280-281)..........(285)...............................................................70 Pojam i vrste delikata .................59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296).................................................(289-290).....67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308).............................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor......................................................................................................................72 Rapina (grabiti...............................................54 Pojam i značaj .................................66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)...........................73 .........................(292).........65 Pacta (304-305)...................................................(292-293)...................................................................................52 Verbalni kontrakti ......................................................................(299-301).......Zaključenje ugovora ...................................................................................................(278-279).........................(276-277)..............................................................................................................................................................................................59 Konsesualni kontrakti ..............................................................(281-283)..........................................59 Opšti pogled ......70 Delikti ..............................................................59 Locatio – conductio (zakup ili najam) ..................................(277-278)...................................................................................................................................................................................................................................55 Pojam i vrste ....................71 Krađa (furtum) – (315-316)..(284-285)...(301-302).....66 Dodatni neformalni sporazum – (305)....................................................................................51 Klasifikacija kontrakata – (279-280)......................................58 Fiducija i pignus ....................................................................................(284).........................................71 Iniuria – (314-315).............................................................................(290-292).......................................................................................................................52 Neksum ........70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)....................68 Pojam (308-309)................

...............................................................77 Litis contestatio (328).......................78 Smrt (329)............................................74 Kvazidelikti (321-323)........................................................................................................80 ................................................................................................................77 Solutio (326-327)........................Dolus malus (prevara) –(319-320)......77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329).............80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)..................................................................................78 Captis deminutio – (330).................................................76 Gašenje obligacija...................................................................................................................................75 Docnja (Mora)..........................................................................................78 Confusio (sjedinjenje) – (330).......................................................................................................................................................................79 Compensatio (prebijanje) – (331-332).......................................77 Novatio (prenov) (327-328).............................................................................76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)...74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)..............76 Opšti pogled – (325-326).........................76 Gašenje voljom stranaka...............................................................................................................................................................76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)......................................................................................78 Gašenje bez volje stranaka.......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................79 Epilog.78 Neskrivljena propast stvari – (330-331)...................................................