Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

robovi). Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. vino. stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). kao što su olovke. a može se uzeti 10 olovaka. Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. ali to ne utiče na prava i obaveze. takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. nezamjenljive. među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. može se tražiti olovka na poslugu. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. koje će biti potrošene. Novac može biti više puta upotrijebljen. Ova podjela nije apsolutna. Takve su žito. U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu). razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. novac. kao npr. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Neke razlike ipak postoje. ovca u stadu. kuća na posebnoj adresi. bez . Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava. Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. itd. pa se vrati. dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. Takve su rob određenog imena. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše.štete za povjerioca ili dužnika. i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. voštana svijeća. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. Sve ostale stvari su pokretne. Službenosti. jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. kao npr. pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. Ako je stvar zamjenljiva. on se oslobađa duga). Npr. već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). zgrade. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. a u drugom potrošna stvar. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. ali će se vratiti ista količina olovaka.

ali te stvari nisu međusobno ravnopravne. ‘’dominirati’’ . uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Složene stvari. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. konj za jahanje. krava namjenjena mesnici. ključ uz bravu. Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. a nedjeljive su rob. ukoliko je stvar djeljiva. ali nema naziva za nju. jedna stvar je glavna. zavise od svojine. Svojina postoji. Složene stvari su dvojake. robove i alat uz zemlju. Djeljive su brašno. biblioteka. Stepen razvoja i oblici prometa.smanjenja vrijednosti. U slučaju spora. imovina) ili familia pecuniaque. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. Ova dioba nema suviše veliki značaj. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. kuća. pripadak (accessorium). a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. itd. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. stado. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Prosta i složena stvar. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Stari narodi. pumpu uz bicikli. suum esse. kao da je jedna stvar. Tako se može prodati ili založiti. kao terminus technicus za vlasnika. parnica se lako i bezbolno rješava. stado ovaca. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. nemaju tehnički termin za svojinu. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. čak i nasljeđe ili miraz.) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse. biblioteka. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. dio namještaja. kao npr. odnosno obligacionog prava.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. drva za ogrijev. a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio). Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale. umjetnička slika. a druga sporedna. ona je djeljiva.

jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. Najstariji oblik rimske porodice. odnosno države. On ima isključiva prava prema stvari. a . Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini. kao njen pratilac. Proprietas je nastao nešto kasnije. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine. Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. a ne i politička. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. konzorcijum. 1. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. u I vijeku pre nove ere. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus).nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). patrijarhalna porodična zadruga. zato uz nju. organizovanjem tzv. period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. a vlasništvo od dominium. postoji i lična svojina. period agnatske familije. Rad je kolektivan. Ager publicus. proprius). temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. Ager gentilicius. tako da je svojina nastala od proprietas. ali nije vlasnik. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju.e. ager publicus. saltusa. proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Lična svojina može biti isključiva. buržoaska i lična svojina u socijalizmu. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila. nego stvaraju čak dva sinonima. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. svoj (meus. jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. Consortium.

neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. nastaje agnatska familija. brak bez manusa. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. Familia (svojina prelaznog tipa). Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Raspadom konzorcijuma. Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. uticaj kolegija. individualizovan. 2.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. bona adventitia. osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. a vjerovatno i nepokretnosti. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. što je korak ka privatnoj svojini. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. pokretne stvari. koja obuhvata i političke i religijske komponente. Veliki značaj prijateljstva. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. Gradska sirotinja. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. stoku. sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. On ima manus prema ženama. dominium u odnosu na imovinu. za razliku od konzorcijuma. potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. Ovo je jedan od oblika privatne svojine. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. Privreda je autarkična. 3. odnosi klijenti i patroni. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. quasi castrence. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. actiones adiecticiae qualitatis. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . Ostali tragovi kolektivizma. a po titularu privatnoj svojini. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. mješovitog karaktera. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. potestas prema ukućanima. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove. peculium castrense. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Po sadržini je bliža kolektivnoj. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha.

preko volje. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. treći su bili tobožnji kupci. svim vlasnicima je dozvoljeno da . Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. odnosno državi. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. iako ponekad. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. Njima ius civile ne priznaje svojinu. Kviritska svojina. Provincijska svojina. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu. Ona je regulisana tradicijom. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. provincijska i peregrinska. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Peregrinska svojina. Pretorska (bonitarna) svojina. 4. Elementi feudalne svojine. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. čak i 2 života.republike i kroz čitavo klasično razdoblje. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. vladari pokušavaju da spriječe. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. okrenuto ka prošlosti. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. pretorska. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria.

da je upotrebljava. svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. U prirodne spadaju periodični. Abusus (zloupotreba. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Međutim. Subjekt i objekt. žito) i neredovni plodovi. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus.kao plodouživalac. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. redovni plodovi (jabuka. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. . Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja.koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. interes od pozajmljenog novca. Rimski pravnici nisu definisali svojinu. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine.svojina po pravu Kvirita’’. ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. bez obzira na motive i posljedice. to su sporedni dopinosi. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). grožđe. kao što je dijete robinje. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. odnosno rimski građani. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). a kasnije u Italiji (ager italicus). Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena. kao što su zakupnina kuće. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi. Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. actio Publiciana. maksimiranje zemljišnog posjeda). actio negatorija. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje.. koje neki zovu produkt. srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti. Sadržina. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus. Ograničenja. Svojina je apsolutna. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. nije dopušteno. dobit od nekih pravnih odnosa.

koja je počela naglo propadati. love ribu. Ograničenja u javnom interesu. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. a ne tvrdi da je vlasnik. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Isto je i sa dugom koji rob stvori. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). a ako je nedjeljiva. od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora. onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. a treće lice ima 3/5. Ako imamo dva lica. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. jer tada prave hlad. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti). U pogledu rukovanja stvarima. kupaju. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. jer je širila neprijatan miris. založiti. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira. Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr.osim ako su niže od 15 stopa. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. već tužbu in . koju je Justinijan pretvorio u većinu. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. Kada je počelo masovno oslobađanje robova. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod). tj. otuđiti.

savesni držalac. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. pri čemu je polagana opklada. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). tj. pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. Najčešće. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. onog koji je stvar napravio. negtivna činjenica. predviđajući . kao što je nasljeđe. Teret dokazivanja je podijeljen. ili interdiktima. Plodovi. za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio).personam iz ugovora o zakupu. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. on ne samo što tvrdi. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. Ako je stvar plodonosna. npr. Teret dokazivanja je na tužiocu. koje rimsko klasično pravo ne koristi. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. podiže zgradu na njegovom zeljištu. ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. Ako neko samo uznemirava vlasnka. bez pozivanj na neko svoje pravo. To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik. Presuda je bila arbitrerna. prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. ali nema pravo na negatornu tužbu. Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana. kupio je od nevlasnika. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. Ako neko drži stvar. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. teret dokazivanja je na tuženom. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. a savjesni još i korisnih. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. uz rizik da i novi držalac postupi na isti način.

Klasifikacija. itd. . derivira iz prava prenosioca.originarne i derivativne. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. ili ovog ima. Rimska je od stanaca više uzimala.novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj). Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). naročito u vrijem republike. praescripti. adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. occupatio. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. kupoprodajom. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. To su originarni. zemljište.. već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. in ure cessio i usucapio. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. .načine javnog i načine privatnog prava. U ius civile spadaju: mancipatio. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. specificatio. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika. a ostali su apstraktni. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. jer se pravo pribavioca izvodi. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika). . Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. broj). ali se ne traži njegova saglasnost. Takvi načini se zovu derivativni načini. U derivativne načine spadaju: mancipatio. bar takvog koga priznaje rimsko pravo. U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. specificatio i dr. a u ius gentium spadaju: traditio. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom. izvorni načini. više davala. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda . a kod apstraktnih to nije slučaj. ali je svojim građanima. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.načine ius civile-a i načine ius gentium-a. legatom. Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). in iure cessio i traditio.kauzalne i apstraktne. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada. trampom. Danas se većina stvari stiče neformalno. automobil. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno. odnosno nije uslov njegove punovažnosti. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem).

(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom). već da olakšaju. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. Postupak asignacije nije bio jednostavan. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu. i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. a nešto kasnije i otetih stvri. hramovski i imperatorskih dobara. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. a ne prostim. što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Po tom aktu (ad – pri. Prodajom jer rukovodio kvestor. dakle upisivati. Zatim su parcele dijeljene. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku. Ona se procjenjuje . i signare – bilježiti. faktičkim uzimanjem. Najprije je. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. dokazivanje svojine u parnicama. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. trampe. koje su na neki način došle u ruke državi. steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. obično kockom. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. Međutim kada je jednom stvoreno. Tumačenjem ovih pravila. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju.državne zemlje. poreske zaplene. ne zna da je samo držalac. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. kao i državnih. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Savjesnost se pretpostavlja. itd. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. inače teško. tj. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. islužene vojnike. kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Umjesto da učvrsti svojinu. ono se okrenulo protiv vlasnika. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih. Po drugima. pauperizovane seljake. ni pravni osnov. Originarni načini Održaj (usucapio) . Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. poklona. konfiskovana imanja. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. uključujući i robove. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. stanovnike Italije. ekonomska svojina. obično na prijedlog senata. Tu je spadao ratni plijen. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. legata. nije se tražila ni savjesnost. a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine.

a 20 godina ako nisu iz iste provincije. a kasnije 30 godina. što ius civile ne priznaje. u korist posjednika provincijskog zemljišta. tada je nastupao prekid roka i koji počinje . ali je rok duži. tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). a zastarjelost je institut ius gentium-a. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). najprije 40 godina. protekom vremena legalizovano. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n. Vlasnik je i dalje vlasnik. a to su: usucapio pro herede. 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije. već samo godinu dana. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). Nije se tražio pravni osnov. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). priniuti o imanju. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. već jedino pravo na zaštitu. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj. a zastarjelošću se ne gubi samo pravo. jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. U vrijeme Justinijana. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. Ipak.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. te mogućnosti postoje. iako zna da mu ne pripada. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. Prekid i obustava zastarjelosti. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. što je i bio cilj ovih izmjena. već pravo na prigovor zastarjelosti.e. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. kod koje se ne traži ni savjesnost. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. ne svojina. ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. ali ne i svojinsku. pa je ovim puem. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. Longi temporis praescriptio. ni pravni osnov. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. a za ostale stvari 1 godina. pa i rimsko čini u korist sirotinje. Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. Ukoliko je savjestan. ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu.

Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. rimsko pravo nije poznavalo. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta .(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica. Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’. res derelicta. sagradi kuću. Res derilicta. Po Zakonu 12 tablica. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče.iznova teći. a mogu biti predmet privatne svojine. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. tj. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. posadi drvo. Thesaurus. To su: životinej u moru. njegovom vlasniku). occupatio bellica. iako mogu biti predmet svojine. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. sakrivene u nekoj nepokretnosti. predstavljaju stvari veće vrijednosti. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. thesaurus. u ovom slučaju zgrada). jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. g. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. na zemlji ili u vazduhu. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju. priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari. pripadaju onom ko ih uzme. raniji vlasnik zadržava svojinu. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Priraštaj (accessio) .

dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. od pređe platno. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. bez obzira ko je plodove odvoji. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). s tim da plati vrijednost materijala. percepcijom. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. tzv. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. iako sabijanac. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. Gaj. najmanje 5 svjedoka. rostru od broda. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). punoljetnih rimskih građana. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti. Plodovi . prenosioca i pribavioca. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. tkanina je važnija od konca koji je utkan.(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. ali je boja bila važnija od platna. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo. runo od ovce.‘’makar zlatnim slovima pisao’’. od zlata prsten. a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. a ako se pojavi pravi vlasnik. savesnom držaocu. a materijalom drugog lica. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. steći. krave. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti. emfitevti. a zakupac derivativnim. Prokuleanci daju prednost radu. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik. prednost je na strani vlasnika materijala. njive. odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. plodouživaocu. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. pribaviti. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). ili tek preuzimanjem plodova.

ako ovaj kaže da neće ili ćuti. kao što su poklon. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Tradicija bez predaje. trampa. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. pretor presuđuje u korist pribavioca. to su: traditio longa manu. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari.ostava). Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Mancipacija je apstraktna forma. pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. legat. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). Traditio (209-210) Traditio je neformalan. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. prodaja. Tada je prenos svojine konačan. jedino se mogu prenositi res nec mancipi. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. zajam. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo. kao neka vrsta produžene ruke. provincijska zemljišta). naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. To je fiktivna prodaja stvari. Iusta causa. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. na valjanosti pravnog posla. Postoje sredstva in personam. nasljednom i obligacionom pravu. posluga. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. Stranke dolaze pred pretora. tužba zbog prevare). niti je osnov uslov valjanosti prenosa. tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). što znači da se ne navodi pravni osnov. bilo da su res mancipi ili nec mancipi. potraživanja. . jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. kao što su službenosti. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta. traditio brevi manu i constitutum possessorium. založno pravo. porodičnom. već i bestjelesne. državine na stvari. odnosno prava.

Ovakva situacija je privremena. jer protekom vremena bonitarna . Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. koristeći odražaj. Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ovdje imamo pravni osnov. U slučaju da da neko. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. a predaja je odložena u budućnost. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. jedno lice je kviritski. pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). Npr. Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. Ranije je držao za drugog (pro alio). pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. obično nepokretnosti. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. mogu se koristiti ukućani. ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. pa ih on može ponovo prodati i predati. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. tako da stvar drži za drugog (pro alio). U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca. Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu).Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. u dobrima (in bonis). počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. pa kasnije stekne svojinu. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. sada za sebe (pro se). i to putem mancipacije. pošto se savjesnost pretpostavlja. koristeći svoje formalno pravo svojine. Kuća se ustupa predajom ključeva. podigne tužbu protiv pribavioca. da postoji kupoprodaja. poklon. trebalo je samo dokazati pravni osnov. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. a drugo bonitarni vlasnik. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. ali se smatra da je prenijeta svojina. a ne svojinu. jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi). Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari.

Ne . a ne držaoci. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. Ima je i nesavjesni držalac. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. kod koga će biti stvar. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. Ali je vlasnik savestan držalac. animusa. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje. već samo faktički odnos. Jedan od takvih je sekvestar. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). Animus je akt volje. Animus. Kako je svojina neizvjesna. a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. a tek potom do državine. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. pa da ipak zadržimo državinu na stvari. U nekim slučajevima. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. garderober prema povjerenim stvarima. Oni su samo detentori. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). ima. Svojina je pravo. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. onaj koji nije odustao od svog prava. a državina fakt.svojina se pretvara u kviritsku. prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. lopov. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. već samo onaj koji je zaštićen. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. Ako nema ove želje. ali se on ogleda u određenom ponašanju. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Međutim nije svaka faktička vlast državina. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Odnos svojine i državine. svojine. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). onda je to pritežanje ili detentio.

U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. koja upućuje na sud. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Zabrana određenog ponašanja. pa bio to i lopov. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. a potom i naredba. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni . Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik. Kako se štiti. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. Ako si oteo. Značaj i vrste. potajno uzeo od drugog lica svoju stvar. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja).može svako. ranije na nedozvoljen način došao do stvari. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. Nedopušteni načini su vi (silom). da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. Interdikt je samo privremena mjera. Ako je Petar oteo stvar od marka. da je vratiš’’. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. Ovdje se upotrebljava izraz potajno. Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. a od njega je otme Pavle. Protekom vremena ona može dati svojinu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. pa bude tužen interdiktom unde vi. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. Državina je važan institut prava. nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. a ne vicioznu (neispravnu) državinu. U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. koje sada tuži. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna.

čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. habitatio. a kod pignusa u državinu. i to kod fiducije u svojinu. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. Ona može biti savesna i nesavesna. a to su oblici zaloge. a titular drugo lice. Zato se ovdje pored . Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. nego i volja. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). svako drugo. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. ako postoji iusta causa i bona fides. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. do koje se došlo silom. Taj sektor može biti iz domena usus-a. jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. uže pravo postaje derivat svojine. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. koje se još naziva i sektorsko pravo. U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. potajno ili zloupotrebom povjerenja. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Ako je državina bila zakonita i savesna. hypotheca). Posebna vrsta državine je viciozna. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). Najstarija je fiducija. Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter. superficies i ius in agro vectigali). zatim se javio pignus. službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza.koji drže. razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Založna prava Pojam. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. tj. zatezne kamate). posjeduju). i na kraju hipoteka. već služi obezbjeđenju potraživanja. njegov položaj nije sasvim bezbjedan. fructus-a ili abusus-a. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. To je jedan prateći. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. akcesorni odnos uz obligaciju. a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. Ovo pravo nije samo sebi cilj. U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava. Rimsko i današnje shvatanje.

fiducija i pignus su hibridne ustanove. kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor. iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. ali ne zauvijek. spadaju u stvarno pravo. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. Sve se to tiče samo njih. Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio). poništajem. ruka. a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. tj. pa i samog založnog dužnika. kada treba da je vrati bivšem vlasniku. nema animus. već državina. kao i poslovnim transakcijama. djeluju inter partes. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. da nije ove zaštite. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. dužnik ga ne može tužiti. ili preda nekom trećem licu. jer se u početku zasnivala na povjerenju. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. nasljednom pravu. zavisi od glavnog odnosa. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. a ne i prema trećim licima. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). od samog duga čijem obezbjeđenju služi.stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. zato i spadaju u obligaciono pravo. on bi morao da moli založnog dužnika. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust). Založno pravo ima akcesorni karakter. povjerenje. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Drugi odnosi. uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova. poštenje). jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. Prema tome. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). Ime je dobila od fides (vjera. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom. a ne na pravnoj sankciji. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj .

inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. Povjerilac nema ni svojinu. prodao stvar koja je založena. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. odnosno stanova. tako da dužnik nije obavezan da plaća interes.Svega ovog u Rimu nije bilo. Ako je dužnik. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. I ona je zabranjivana i onda i danas. testamentom i zakonom. na više njih. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati.korišćenje. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama. hresis. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. inače je ne bi prihvatio povjerilac. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. povjerilac nije imao pravo da je koristi. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. državinu ili pritežanje u svojinu.potajno uzeo stvar. već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Hipoteka može postojati na jednoj stvari. jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti. Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. a eventualni višak vrati dužniku. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. dužnik bio lišen svoje stvari. Hipoteka može nastati sporazumom. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. povjerilac može uzeti stvar. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge. bilježi eventalna hipoteka. . On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). pritisnut novim novčanim nevoljama. hipotekom. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. ni državinu ili pretežiranje prema stvri. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka). Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada. pod i tithemi – staviti podložiti. Dok je stvar kod njega. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu.

njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. a u drugom gradsku. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. jači u pravu). da bi dobio više novca. On proda dio placa Luki i ugovori. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove . Petru da gornji dio na kome je izvor. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova.Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. Tako bi neki dobili sve. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. Službenosti Šta je. prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. Ako vlasnik proda roba . On je prenio svojinu.ljekara. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze.. a službenosti u privatno pravo. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. ili eventualne udaje. Nasuprot tome. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom. neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. npr. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. Primjer službenosti. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. Ovo je slučaj tzv. bez prava raspolaganja. Primjer lične službenosti . Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost. to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. službenost je vezana za stvar. a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. a neki gotovo ništa. da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. žene za povraćaj miraza. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu. jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. Pavle i njegovi nasljednici. a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum.

da vlasnik opterećene stvari. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. ali nije ništa dužan da čini. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. tj. tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. može ići i pješice. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. Onaj ko može više može i manje. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. . mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo. onda se službenost gasi. bilo pokretne ili nepokretne. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine.se operae servorum. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište. ne može ići i kolima. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). a 16 na zavojima. Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. i to seoske službenosti. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. da ne bi zaklonio vidik). U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju.

Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku. onda je seoska. dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. gradska službenost. obaveza održavanja nasipa protiv poplave. via (pravo prelaska kolima. Zemljišne službenosti su nedjeljive. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae). korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. a preko tuđeg dvorišta. a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer. Seoske službenosti su spadale u res mancipi. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. dok su lične djeljive. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. odnosno korišćenje tuđeg zida. actus (pravo progona stoke). Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. službenost puta). izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. susjedske službenosti). a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. npr. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji. a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. . Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik. dejstva i djeljivosti. Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine.Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. pravo upotrebe (usus). Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti.

Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. usus. Habitatio (pravo stanovanja). tako i civilne (kamata od novca. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. ali ne dirajući u njenu suštinu. Ususfructus i usus su osnovni oblici. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava. Ususfructus (plodouživanje). čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. uvođenje bolje sorte vinove loze). voće sa voćnjaka. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru. dijete od robinje). U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Najstarija lična službenost je plodouživanje. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. Usus (upotreba). a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. najamnina od kuće ili njive). mlijeko i tele od krave. sa naknadom ili bez nje. titulara službenosti. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. habitatio i operae. Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. zalagati je. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). koja su ustanovljena u korist određenog lica. On nije mogao raspolagati sa stvari. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). već samo građanskim plodovima. Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. kako prirodne (žito sa njive. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. mijenjati. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. ali im je trajanje kraće. Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase. on može dio plodova ustupiti drugom. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). . U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. voćnjak u vinograd. Vlasniku ostaje višak plodova. To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Npr. Npr. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia.

pravo uzimanja vode). U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. Gašenje. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). bilo da je lična ili zemljišna. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. Službenosti nastaju ugovorima. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Zaštita. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. Zgrada . Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. propast kuće u požaru ili zemljotresu). Lične službenosti se gase smrću titulara. uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza. To se zvalo deductio servitutus. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. pa ni održaj službenosti. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). To se zove konfuzija. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. testamentom i sudskom presudom. Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine. a zadrži pravo službenosti. zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje. Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. a sopstvenik se tome ne protivi. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu. U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. Često se dešavalo da neko. ustupajući stvar prodajom ili poklonom. to pripada vlasniku terena. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. vode. čak i običnim paktom. kreča.Sticanje.

uz mogućnost produženja. Život čovjeka se gasi. a s druge strane. pravilo). a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium). nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište. ali većinu njegovih prava. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku. . jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. Nasljednik je heres. dažbina). Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem. pod uslovom da je zakupac obrađuje. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu. Pored sve te važnosti. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). nasljedan.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. Zato su država i gradske vlasti. Tokom određenog vremena. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. uz dodatak utilis causa. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. kao i vlasnik. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. već sudbina čitave imovine porodice. Nasljednopravni propisi su veoma važni. koji je za razliku od obično. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. a zaostavština hereditas. ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. a zatim državina.

Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. kupoprodaje itd. tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. vojnog. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. javnopravne elemente. ili nema testamenta. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine. dugoročni zakupi. Ovdje zakon nema imperativni. svojstvo magistrata). Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. . stvarne službenosti. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. religijskog i kulturnog života. Testament je moćniji od zakona. založna prava. U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice. ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. djelimično po zakonu. porodice i srodstva. vlast nad djecom). Nasljednik nasljeđuje i obaveze . Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. Tako se ne prenose javna. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. od oblika svojine. potraživanja i dugovi iz zajma. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. privrednog. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. tačnije supletorni karakter. od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. politička prava (pravo glasa. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. Neka prava i obaveze se gase smrću. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). državina. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. nego šta će biti sa imovinom. on ima prednost i u nasljeđivanju. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. sa svim svojim teretima. ako je testament nevažeći. Ili ima testament. već dispozitivni. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja.

Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu. a to je brat. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. . dalje. svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. neka to bude zakon. Nema ni delacije. Pozivanje gentila. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. koji je preminuo. sin dekujusa. preminuo ili je emancipovan. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine. to su određivali običaji. bilo da su rođeni ili usvojeni. odnosno da nije emancipovan. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. Ako ih ima više. Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Ti redovi su: sui heredes. što znači da na mjesto najbližeg agnata. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. oni je dijele. onda gentili. Objašnjenje D.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac. pa jedan pogine u ratu. To su sinovi. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. najprije nasljeđivao nabliži agnat. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. po šestinu. tablied se odnosi na nasljeđivnje. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. ostavljajući za sobom dva djeteta. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat. Ako je dekujus imao tri sina. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. agnatus proximus. a ako ovog nema. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. tačnije najbliži agnat. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. Agnati čine drugi nasljedni red. ali ne i emancipovani. a dva unuka preostalu trećinu. neće doći njegovi potomci. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. gentiles. Sui heredes (sopstveni. A ako nema braće. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. koji čine treći nasljedni red. tj. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja. Stojčevića. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. a to su gentili. Većina propisa 5. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. već se prenosi na naredni nasljedni red.

bez obzira da li su bračna ili vanbračna. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. legitimi. ali je sticalo pravo u novoj porodici. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). Treći nasljedni red čine krvni srodnici. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa. oca i istokrvne braće. u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava.Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. a ne svojstvo naljednika. SC Orfitianum. Ona ne spada u agnatske srodnike. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj. kognati. bilo da je bračno ili vanbračno. ako brak pre smrti nije raskinut. ali mogu biti i dalji srodnici. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. odmah poslije djece (liberi). zakonski nasljednici (legitimi). je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. preživjeli bračni drug. dok je treći u cjelini kognatski. To su uglavnom braća. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. u kategoriju liberi. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva.e. donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. jer je majka. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke. Nasljedni redovi su: potomci . Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). drugi je u cjelini agnatski. do šestog. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. odnosno bez zaštite. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Djete koje je dato na usvajanje. ali je formalno davao prednos ius civile-u. Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red.

Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. uključujući i one koji su rođeni izvan braka. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme.(descendenti). ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). To je formalna izjava volja. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. ali naglašavaju jednakost polova. U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. Dalji srodnici unuci. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. i to na isti dio koji pripada djeci. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. fidenkomise. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. tj. Testament može sadržati: imenovanje nasljednika. s tim da nije imala pravo raspolaganja. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. legate. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. bez obzira da li su u porodici ili van nje. a preko majke uterini). Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. . do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. sestre. određivanje tutora. najčešće u dvanaestinama. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. osim kad se radilo o supruzi. preci (ascendenti). Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva. oslobađanje robova. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. njihova djca. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. ali ne i unuci i dalji potomci. neka se smatra mojim nasljednikom. praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. formalna. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća.

Da ne bi na nasljeđe došao brat. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva. trebalo je da to učini u obliku legata. a drugi drugo. i obrnuto. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). koji su simbolizovali 30 bratstava. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. Jednom institutu se može odrediti više supstituta. tj. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria. Ako ostavlja maloljetnu djecu. a u . Prema tome. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). tako da je Petar nasljeđivao sve. Supstitucije. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. kao i uloga kurijatskih komisija. Kada je vlast porodičnog straješine opala. Rimljani. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. Mancipatio familiae. a rezervni – supstitut. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. prije vremena kada može da sastavi testament. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. zatim fideikomisi. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. testament se proglašavoa pred 30 liktora. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. Ostale odredbe. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. smatralo se da dijele imovinu na pola. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik.

a za ostale ukućane. tako dajem. Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. kada dekujus umre. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. moral. U praksi. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Kviriti. ne definitivno. koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. prijetnje. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. sloboda testiranja nesumljivo postoji. jer je prenosio svojinu. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. je sazivao librepensa. religijske sankcije su manje djelotvorne. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. tako izražavam posljednju volju i vi mi. Kasnije međutim. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio.jesen obolio. On je samo formalno postajao vlasnik. neopravdanog razvoda braka. uticaj javnog mnjenja. zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). uticaj javnog mnjenja slabi. a zatim pismen (tripartitni). a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare. pretorskog i carskog). Novi oblici. Testament per aes et libram. vremenom je od njega nastao pravi testament. Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. već uslovno. za koji nisu bili neophodni svjedoci). Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija. pravna . recimo sinu. uključujući i kćeri. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove. tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa. a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. On spada u fiducijarne poslove. tako legiram. koji je najprije usmen (nunkupacioni). U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

kao i većina interdikata. privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. mogao je podići interdictum quorum bonorum. ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. kada prodavac ispuni obavezu. što je obično lakše nego dokazivati svojinu. Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. iste cjeline. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava. vezani su za promet dobara i usluga. u stvarno pravo . kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu.dekujusa. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. novčane transakcije i kredit. prema pravnom poretku naše države. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. (iz Justinijanove kodifikacije). obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. Obligaciono pravo je dio imovinskog . Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. kada je njegova državina dobara postala cum re. dužni da nešto damo. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama). u prometu roba i usluga. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. učinimo ili ne učinimo. od vremena kada je dobio zaštitu. obavezati. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). Nasljednik prema pretorovom ediktu. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. ali ne i dugove. bilo izdašnim legatima.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. bilo tuđim nasljednim dijelovima. takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. Rječ obligare znači vezati. Naziv je dobio. trgovine na malo i veliko.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. obaveza. Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno.

Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta). Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada . zajmoprimac treba da vrati pozajmicu. dugovano ponašanje dužnika – prestacija.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu. povjeriočevo pravo.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar. (budući rod njive). Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. predmet obligacije i predmet prestacije. (obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Ako je kriterijum zaštita. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. mogu biti prirodne i civilne. koja može biti u vezi sa nekom stvari. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac. zajmodavca da potražuje kamate. Posebne obligacije sa facultas alternativne. obezbjedi prevoz i ambalažu. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. plati kamatu. ono na šta je usmjerena sadržina. Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. već činidba dužnika . Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno. Predmet obligacije mora biti određen.prema kupljenoj robi. Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo. u svojinu. prodavac da preda robu.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. Stavrno pravo se odnosi na stvar. mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). Sadržinu obligacije čine npr. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent. moguć i mora imati novčanu vrijednost. poklon). Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi.

Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ.contractus bilateralis aequalic.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije.ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug. onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam. 4. umjetnikom da pjeva na koncertu.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. postoje neki izuzeci: 1. česta pojava. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku). (obaveze između lica u istoj porodici. nazivaju se prirodne obligacija. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti.poklon). umjesto jednog dužnika javlja se drugi). (ugovor sa slikarem da naslika portret. Subjekti Inter partes . da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) . (Petar koji mora na put nudi Marku.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. pod istim porodičnim starješinom. Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos). One obligacije koje nemaju taj element zaštite. dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes. Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor. 2. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5.a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. obaveze maloljetnika bez tutora). Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću. Međutim i. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca.štete a on ponudi delikventa.

pa i da traži naplatu). bez ugovorne kazne se postizala punovažnost. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može . svi za jednog-jedan za sve. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa. sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa. pri čemu je potrebna saglasnost dužnika.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni. Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo.Lice koje ustupa tražbinu je cedent. U oba slučaja. Ako je ugovor u korist naslednika. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine. a novi povjerilac cesionar. djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao. Jedan od prvih načina je novacija. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog. koju staro društvo nije dopuštalo. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi. Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae). Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine. međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju.Bez obavještenja. zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. naravno uz saglasnost povjerioca. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini.Cesija je promjena povjerioca cessio. čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora.U 2 vj. Ugovori u korist i na teret trećih lica .Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije.

Bio je ograničen iznos po osobi. on nema pravo ništa zahtijevati.Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu. pignus.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto.fideiussio. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug.jedan može biti tužen za cijeli iznos. pored glavnog dužnika. garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi.fidepromissio. Adstipulatio . jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. da će mu učiniti isto. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja .hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . Pošto u solidarnim obligacijama . Fidepromisio su koristili peregrini. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine. . Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog. ugovorna kazna i kreditni nalog. U potklasičnom periodu. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužnik. astipulatoru. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju. uveden je regres prema gl. da lakovjerni ne nastradaju.zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. prema obliku stipulacije.Rimljani su koristili termine sponsio. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos. postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres).Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. susidijarnost i pravo na regres.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Jemstvo -(262-263) Kada neko.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta.(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia. Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) . i prelazila je na naslednike.

3. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni. Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. ne postavlja se pitanje krivice. pitanje krivice je objektivno. često se poziovaju psihijatri. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku. koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice.Pretpostavka krivice je uračunljivost.“. uračunjljivost i vinost .Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti. Krivica. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno. međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem. Krivica i šteta Vrste odgovornosti . Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. dok u građanskom pravu. da je stvarno nastupila šteta. paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria.Time se jemstvo znatno približilo današnjem. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima. krivice u užem smislu. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos.životinja). Da postoji uzročna veza između radnje i štete. dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob. za njih odgovara drugo lice.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti.fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku). onda se takav nalogodavac javlja kao garant. Krivica je važan institut prava. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem. mogla je biti u novcu ili u stvarima.(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica.(rob nije stradao od guranja u rjeku .Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda. Ako treće lice ne vrati zajam. Razvoj i stepeni krivice .

paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni. znalo se za zajam kao prijateljski gest. poplava). zemljotres. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi.ponašanje kada radi za sebe. neka je to zakon.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana.dužnici su pretvarani u robove. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled . kamata na kamatu je zabranjena.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete.advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete). To su prirodne katastrofe. rat. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju).jedino ne ako je u pitanju viša sila požar. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.(stvar uništena. Slučaj i viša sila . (bjekstvo roba. razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom. pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. kao neposredni izraz prometa.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima. culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti. borba između patricija i plebejaca.oštećenje stvari od trećeg lica). pojačano odgovara. nematerijalna (bol za izgubljenom osobom. Šteta . Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.imovinska šteta i neimovinska.povećanju pasive. ukinuto je dužničko ropstvo. ne posvećuje ni najmanju pažnju. a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat.životinje. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa. aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo. tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi. Laki nehat ima dva oblika. novi zakon. najviše reaguje na promjene u privrednom životu. dodir sa drugim . Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari.Postoje dve vrste: materijalna. Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete.Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile.već od vode).Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet..Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin.Posledice insolventnosti su bile teške.(267-269) Obligaciono pravo.čemu je doprineo razvoj trgovine. štitio žrtve novih poslovnih prilika. Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika.Napretkom pravne nauke. bez volje dužnika.gubitak ugleda i časti).. Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem.

. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti. literarne. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. volja je suština ugovora.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko. ostava.Razvojem trgovine. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. Danas je obrnuto.narodima. formalizmu rimskog prava . Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. nastaju realni i koncesualni ugovori. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde.bojkot. trgovine sa stranim zemljama. sudija ima manju slobodu odlučivanja. pretorski. Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. kamate na kamatu. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje. vezan je uputstvima pretora. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova. ali ne i na klasično ili potklasično pravo. mandat.Tu su i neformalni paktovi dodatni.. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju.Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. iznuđivanje poklona. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto.gubitak časti. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne.Prvi su više formalni. mehanizam prinude je – prezir. zaloga. koje ne daje pravo na tužbu putem suda. zakup.(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda. Sam pojam bona fides mijenja značenje.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo. neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor. realne i konsensualne. Bona fides .Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova. odobrenja.rukovanje koje je i danas običaj. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei). U starom Rimu. ugovor o djelu. posluga..Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti. hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam. zabrana privatnih zatvora.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova. imperatorski. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei. O tzv.. Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. bona fides. najam. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države. ortakluk. što je posledica antifeudalne politike. usled nedostatka pravnih normi. miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori. U 2 vjeku. zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva. uvjerenja. strogost starih poslova se ublažava. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene.

• Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. Pedije. već postklasična kompilacija. Novije literature obacuju ovaj kriterijum.e. • Koji nastaju iz delikata. bezimeni ugovori se tek formiraju. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje. Kontrakti .e. DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Umjesto ranije formulavije.. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo. kolega i pravnik Gaja. Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti. od delikata). odnosno sa Institucijama. Obligacije ne nastaju same od sebe. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n. delikte i različite druge izvore. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo.. U drugom vjeku n. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). On je čak nagovjestio i četvrtu diobu. kao i neki oblici neformalnih sporazuma. on je nagovjestio i treću podjelu. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj. Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. za razliku od nedozvoljene. Potrebne su određene okolnosti. koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika.

saglasnost volja. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati. inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. Pedije je učinio grešku. već eventualno. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka. koja stvara. iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi. zaštićena pakta. po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. slično je i sa Egipatskim pravom. Za ugovor je potrebno. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice.troš.rok. ugovor je aktivnost. dogovoriti se. On je napisao da nema ugovora (što je tačno). Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje . ujediniti. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja). KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. rađanje novih odnosa. mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. sakupiti. Predmet i cijena kod prodaje. nastanak prvog pravnog sistema. I današnja nauka tako def. Zaključenje ugovora . a druga treba da ga prihvati. Drugi v. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni . naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti. Formaizma je sve manje. niti obligacije (što nije tačno). pojam bestjelesnih stvari. promjene načina gledanja na pravo. kao i zajam).gdje će roba biti isporučena).(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo. on je jedno otkriće.Vavilonci.e. npr.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. smatra se da ne postoji kontrakt. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom. da primjeni na sve obligacije. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda).n. • Koje zastupa Gaj u Institucijama. koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI.e.a bez kojih on može da postoji(uslov. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata.prevoza. a druga stranka prihvata manju količinu. podjela stvari. Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.Asirci). Ako neko nudi određenu količinu. da saglasnost bude izražena u određenoj formi. jer nastaje predajom stvari. pakt.Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. htio da uopšti. rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu. ćinidba u formi koju propisuje zakon. sažeti. i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica.

smatra se rokom.ne . ili bronzani prsten kao zlatni). Saglasnost se može postići i među odsutnim licima. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. Uslov može biti odložan (npr. a ako su obaveze već ispunjene. Zabluda je slična prevari. Zabluda . 2. Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. Ako se ustanovi zabluda. koji se slučajno zove isto). Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. prevaru i zabludu. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac. (npr. 3. obično određeni vremenski interval. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. ali postoji jedna važna razlika.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). (npr. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom.istekom roka prestaje obaveza).(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. putem pisama ili preko glasnika. Rok – je buduća izvijesna činjenica. iako je drugo lice predalo taj novac. misleći da ga sklapa sa drugom (npr. „Hoću (misli na roba)“). Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. sazidaće hram). obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost. Rok i uslov . onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. ako završi studij. onaj koji je dao novac.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“. ni ovde nema usaglašenosti volje.a drugo na zajam). U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. Ako je buduća činjenica izvijesna. jedno lice misli na poklon. pa i prvobitnog neksuma. onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr. a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. može tražiti povrat u pređešnje stanje. s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. obećanje sržavi. Postoje četiri tipa zabluda: 1. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. a ne uslovom (smrt nekog lica).„bogovima“(ako pobjedi u ratu. izmjene. 4. misleći da je čuveni umjetnik. modalitet. kada paterfamilijas obeća sinu poklon. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. ali tada je stranka sam punomoćnik. smatra se da nema ugovora.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv.

koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana. imao je zelenaški karakter. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo). literarni i konsesualni. a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. najam ili zakup. on postaje kreditni posao. pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. prava i obaveze se gase. tako imamo ugovore: verbalni. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. zaključuju se svečanim rječima.ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja. a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam. a to su stipulacije i neke njene varijante. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. da bi nešto dobio od povjerioca. realni. jeste: bjeda i glad. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu. a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g. KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje. posluga. niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. tu spadaju: zajam. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi. a naročito je pogađao plebejce. a to su: prodaja. ortakluk i zastupništvo.(280-281) Neksum je posao starog prava. . kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. Tek kasnije. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku. ostava. Neksum . REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari. daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda. a po formi najbliži su realnim kontraktima.najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu.e. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma. ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. a suštinu mu nepoznajemo. Imamo i ugovore tzv.s.imali su izražen religijski karakter. oslobađaju se načela formalizma. ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje). sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. jeedam od njih je ekspensilacija.čime bi spasio sebe i porodicu od gladi.

obećavam. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. a zelenaš mu taj novac i nedonese. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena. Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. razlog je zaostalost. jednom bi kupac obećao cijenu. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan. miraz itd. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA. nego pisani ugovr. a usmena formula nije izgovarana. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. Stipulisati danas znači dogovoriti. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava. Uticaj religije je slabio. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. koje računaju na uticaj religije.široka upotreba ovog ugovora. Prigovor da novac nije odbrojan. Rim je volio više da recituje recitacije. mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. Stipulacija – znači: čvrst dogovor. pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. šta je osnov njegove obligacije. Vremenom je dokument postao srž posla. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. napisano ostaje. na kome se pisalo (glina). zaklinješ li se čašću. apstraktni kontrakt. Loše. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete. Naročito je pogodna za zajam. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. javnog mjenja i cenzora.ropstvo. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. njegova obaveza može biti dug iz zajma. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. a drugom prodavac robu.sujevjerje i vjerovanje. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori.(281-283) Stipulacija je verbalni. porast bogatstva i smanjenje bijede. podizao je dužnik. ukoliko nevraća „dug“. časti mi. Dobre. dužnik mora da odgovori propisanom formulom. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. tvrda vjera . Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika. Za zajam i prije nego što dobiju novac. a ne samo na latinskom. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. Verbalni kontrakti Opšti pogled .zaključenje preko trećih lica. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. poklon. časti ti. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju.govori poslovno nesposobnih subjekata itd.“. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi.ako ga pvjerilav tuži i time . zaklinjem se.

zauvjek odbija tužbu.a isplaćeno u rashode. jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno.prodaja itd. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru. platiti iznos opklade. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. kao i dokazivanje u slučaju spora. hronološki. Ekspensilacija .bilo je riječ o prihodima i rashodima. a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan. je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora. time je stipulacija postala kauzalna. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu). to je apstraktni upis. jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora. Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. Postoji jedan posao starog prava. i to rukom samog povjerioca. danas se kritikuje. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam. Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije. Između starih i novih oblika postoji razlika. a ranije se koristio termin pismeni ugovor. pa se rizikovalo prokletstvo . Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj . Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima. zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio.). iusiurandum liberti i praediatura. jednu. Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. koje daje žena ili njen porodični starješina. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. stvoriti obavezu za drugu stranu. Latinsko litteris: literalni. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. ali može i kasnije. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. obično se zaključuje uz vjeridbu.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja.

o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. što je omogućavao njen apstraktni oblik. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu. kasnije navodi još ostavu i poslugu. Zajam ( fenus i mutui datio) . Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. bez naknade. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“.nastajeobligacija.bogova. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. bez pravnog osnova. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. pisar ili bankar.(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. odnosno putem predajom stvari. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. najčešće zelenaški posao. Rađa se jednostrana obaveza.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz. a zajam može biti i sa naknadom. Ugovori nisu mogli . Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice . takođe apstraktno. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova. koji ne daje pravo na tužbu. Kada nabraja realne kontrakte. Postoje dva ugovora.kome i koliko duguje. kao ustanove ius gentium-a. i zajam dobija sankciju. U drugom v. Zajam je nalik na poslugu. Realni kontrakti Pojam i vrste . a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). Zajam se odnosi na potrošne stavri . Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata. Fenus – je zajam sa kamatom. a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. a posluga na nepotrošne. Gaj pominje samo zajam. ali ne i pravni osnov po kome duguje. navodeći sumu koju je dužan. prijateljska usluga bez naknade. ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac. Posluga je uvijek dobročin posao. To su shirographum i syngrapha. koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena. on i kaže: „Predajom stvari. kao i stipulacija. Ostali pisani ugovori . a u starom pravu i bez sankcije. Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. u kome se navodi ko. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora. jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. on nigdje ne pominje sporazum. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. što se zadržalo i danas.prije n.e. dok je mutui datio – prijateljska usluga. a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste.

Računa se na riječ.solidarnošću. srodnik daju novac ili druge stvari na zajam. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. čovjek koji treba da plati porez. Zajam se uzima radi potrošnje. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. ali se posluga naziva upotrebni zajam. dozvoljeni interes bio 100% godišnje. Riječ se povezuje sa uzajamnošću. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. što je još više produbljivalo jaz između dva posla. u dužničko ropstvo. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu. vjerovatno mjesečno. Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. a to je vlastodavac. ubio svog oca. zastupno lice.kao što je slučaj u našem jeziku.kamatni zajam vodio u propast. sa svojim posebnim pravnim režimom. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. to se pravilo zadržalo do kraja. zajam upotrebe. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. a ovaj potrošni zajam. a vraćao poslije žetve ili berbe. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. ne . Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. koji je uzeo velike zajmove. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. Prijatelj. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. morao je to da prihvati. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. a onaj kome je zajam nužan. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. pa je. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije.sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Zajam je imao neke specifičnosti. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje.imati isti pojam jer je zelenaški. kada se ambar isprazni. donijeta u prvom vijeku n.ekspencilacija i neksum. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan. Kamate – kamate su cijene zajma. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. Dobila je ime po nekom Macedonu.e. pritisnut od povjerioca da vrati dug.

pretjerano visok iznos. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu.već je bila potrebna posebna stipulacija. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo.kada neko izloži egzotične plodove. na koju se naplaćuju nove kamte. Posluga je najprije prijateljska usluga. bez pravane sankcije. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. Latinska riječ usura koja označava kamate. a samim tim i kamate. a Justinijan je potvrđuje.a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%.strana pića. ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga.izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. Kao poslijedica ove borbe. Bitno obilježje posluge je besplatnost. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja. neksum. Zato što je nosio veći rizik. ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Predmet ugovora je nepotrošna stvar.odredio je intersenu stopu na 6%. Justinijan je donio nove propise. dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje.pa su postajali robovi. ali je pominje kada govori o tužbama. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate.dvostruko više nego obični zajam.pa i smanjenje kamatne stope.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup.gusarski napad). bio je to zajam sa elementima osiguranja. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. osim eventualno tužbe zbog prevare.(289-290) Posluga je realni kontrakt. a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva. Ako neko upotrijebi bočicu prfema . Kada su prilike počele iskazivati kredit.pa to sve vrate kada posjeta prođe).da bi se napravio utisak(npr. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte. Postojalo je još jedno ograničenje . a ne posluga.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%.zabrana antocizma. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%.jer su ih ratovi odvajali od polja. Zajam i kamate. Posluga (commodatum) . jer je ona više nanijela štete nego koristi. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune. neksum.skupe mirise.skupog falerskog vina da bi je pokazao. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). U koliko se uopšte vrati. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%. u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki .

Odnosi prema stvari se određuju ugovorom.može neko ko već čuva tuđu stvar. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. sa određenim pravima i obavezama. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. Nije imao pravne poslijedice. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . Ukoliko prekorači ove granice. liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja.zato što je primoran da biježi. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju. ne snosi nikakve troškove. kada prođe nevolja. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju.ako je ošteti ili koristi. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu.pa ni redovne za čuvanje stvari. depostium miserabile i sequestratio. kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor.odgovaraće za štetu. ili u skladu sa prirodom stavari. ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. čini krađu upotrbe (npr. ako neko odlazi na put.(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar. već samo delikt. Depozitar nema državninu stvari. Nije ovlašten da stvar upotrbljava .inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. žito u skladište). Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. deponent ima pravo da podigne tužbu tz. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum.on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia).actio depositi directa. bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom. Ako depozitar odbije da vrati stvar. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat. Stvar . Ali vanredni troškovi (opravke. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. neka vrsta krađe. u prvom redu nužne i korisne troškove. koja nemora biti u svojini deponenta.da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju. sa posebnim tužbama.njegovo bitno obilježje je besplatnost. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari. Ostava (depositum) . Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju.odjaše dalje nego što je dogovoreno. sa svojim tužbama. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. Predmet ugovora je pokretna stvar.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. to su: depositum irregulare. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari.ali ako ništa nije predviđeno . U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt.dok se ne vrate. Ovaj ugovor je besplatan i realan.

osuđen na dvostruki iznos.a oni su: emptio-vendito (prodaja). Gubio je čast. Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove. on je može upotrebljavati. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima. Osim toga postojao je infaman. itd. ili jedna stipulacija za robu. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . Oni su dokaz.. pismom. ili uslov ne ispuni. požar. Zato je depozitar. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor. vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr. Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte. bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno.daje novac bankaru na čuvanje. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča. Konsesualni. societas (ortakluk). Zaključivane su dvije stipulacije. žito vlasniku skladišta. a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. ali će. s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima.tj. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd.(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju . ostavio stvari na čuvanje. onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku.konkludentnom radnjom.koja je predme posla postaje svojina depozitara. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. a ekspensilacija za cijenu. i mandatum (zastupništvo). povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča.).(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu. location-conductio (najam.zakup i ugovor o djelu). Fiducija i pignus .koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. a to je bilo neophodno. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. politički progoni). koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora.što biva povodom opklade. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar. poplava.niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema. . kad istekne rok ili na zahtjev deponenta. nego kao ugovor u današnjem smislu riječi.

Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji. Cijena mora da bude i određena. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. Obaveza prodavca je da preda stvar. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. Zaključujući ugovor. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. gubi kaparu. Smanjenjem formalizma. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. a danas je to sporno. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare. Ako kupac odustane. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu. Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. ali se zadržao dvostruki naziv. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu. ali nije bila pravom sankcionisana. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati. često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha).što se često dešava. Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa.zaštićen posebnim tužbama. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku.određena i u nekim slučajevima pravična. a uz to još i kauzalan.a drugom prodavac da preda stvar. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu. Bitni elementi ugovora . To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika. Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. jer se. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu. ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane.mjerici) za neku stvar koja će tek nastati.bitni elementi prodaje su predmet i cijena. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke.neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni.istinita. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. Može se pradati. Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja.odjednom ili u nekoliko rata.da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. rizik je na kupcu.već praestare. Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. ranije.

da su nevidljivi. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Sva tri su ugovora bonae fidei. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. Zatim.nedostatke. prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). na slučaj da stvar nije njegova tačka. da postoji evikcija. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene. zaštićeni sa actio locati i actio conducti. kaže se da je stvar evincirana. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena. Dosta rano se javi zakup stvari. Do klasičnog perioda nose isti naziv. ima različite oblike. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. o najmu radne snage i o djelu. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo. Locatio – conductio. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari). Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. ukoliko je to moguće. ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. naročito zemlje. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. Locatio – conductio (zakup ili najam) . Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. Ukoliko stvar bude oduzeta. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. službenost) ili. Ako neko proda tuđu stvar. što je još gore. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva.

Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor. ne ugovor o najmu. naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. koji koriste ne samo siromasi. Bitni elementi ugovora su rad. da bi izdvali stanove u podzakup. da sagradi kuću. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. kapetan broda bude prinuđen da . Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Ako je zbog neke nevolje (bura. već i za nestručnost (inperitia). Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar. sašije tuniku. ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. mjesečno). a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). već nobili. dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. već mandat. Stvar mora biti nepotrošna. otuda i njegov naziv. alati i stoka za obradu zemlje. Ako zakupac ne plaća zakupninu. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. pod uslovom da nenasu neku štetu. a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje.jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. određena i novčana. podlijegao je posebnim pravilima. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. Zakupnina je morala biti ozbiljna. a konduktor onaj koji radi. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. koji je u načelu besplatan. i dr. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. onda i za pogrešan izbor. i obe stranke ništa ne preduzimaju. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. napad pirata). U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu). Predmet ugovora su operaje (rad). Zakupljivane su i lađe. pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. već rezultat rada. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. odnosno sirotinju. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Otkaz bez najave. a ako je dio posla prepustio drugima. ne samo rad.

Dobit – se dijeli prema ugovoru.dio tereta baci. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti).materijal) ili rad. Ako postoji više ortaka.zakupcima poreza i javnih radova. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima). vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. srazmjerno vrijednosti broda. Kako je državni aparat bio mali. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk. U koliko nije ništa ugovoreno. To može biti novac.javnih građevina.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love.smatra se da je zaključen nov ugovor. Uobičajni naziv je ortakluk.oblasti ili grada.a zatim bi za svoj džep. jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge. Societas (ortakluk) . Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. odnosno tovara koji je spašen.a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. Konzorcium je zajednica života i rada. što znači veoma revnosno. a sredstva pojedinaca nisu dovoljna.pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. neke druge stvari (prostorije.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća.(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. pa je svu lovinu uzeo lav).alati. nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo. kako bi spasio brod i ostali teret. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća. Ortkluk prestaje istekom .što je preuzelo i rimsko pravo. pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao.zantlijama. Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. gdje se zove „koinonia“. Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica.oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima.bankarima. utjerivali porez od obveznika.itd. Ortkluk nije svako udruženje. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu.). koju su djelili na osnovu ugovra. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. Danšnji ulog je ptent ili licenca. Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. iako ga Gaj tako posmatra. prodavcima). Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit. Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. To je načelo opšte havarije.trgovcima na veliko. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog.

Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). i to u prisustvu protivne strane. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme. Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. tako da je na kraju proširena na levis in abstracto. tj.kako bi u Rimu prodao i zaradio). kao i jednostranim otkazom.počela se pooštravati i odgovornost mandatara. zato se kaže u svoje ime. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage. pored imovinske izricana je i moralna osuda. gdje se javljaju kognitor i prokurator.pa su sve finije poslove svrstali u mandat.a slab promet nije time bio ugrožen.ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Mandatum (ugovor o zastupništvu) . smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi.jer nije imao koristi od posla. Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog. on je stranka u tom poslu. a rimsko još i na fizičke. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese.materijalne akte.završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka. osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao.(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. kasnije su mijenjali svoj stav. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima.u prvom redu na sudu.zastupnik). a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu. kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun. da opravi tuđu kuću). Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu. Takav je bio slučaj sa zajmom. jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja. Tužba se zvala actio pro socio.osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može). Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega). Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar. obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. .jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast).roka.

troškove puta) i to putem action mandate contario. zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio).(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. za razliku od ''imenovanih''. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. da ugovorna vijerna strana. a on da mu napravi deo namještaja. a trampom se prenosi. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. prodajom se ne prenosi svojina. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog. Bezimeni kontrakti .iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu.kada ispuni svoju činidbu. stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. razmjena) aestimatum i precarium. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja.kod koga se plaća merses. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika. ostava. niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna. a trampa realna. Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. . Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga. Iako je mandat u načelu besplatan . a ovo će mu održavati vrt. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu.dik druga još nije izvršila svoju. i trampa. neredovni depozit) treba da vrati.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa. a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu. razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. neimenovani ugovori. ni u zajam. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu.a grublji su predmet ugovora o dijelu. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. Od kada su nastale ove institucije.Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. facio ut des (činim ti da bi mi dao). Permutatio (trampa. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''. ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu. a druga odbija da ispuni svoje obećanje. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje.

Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. a ovaj nezaštićen. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik. a drugi neformalan. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. pa se ne nagode neka se primjeni talion. što nije slučaj sa paktovima. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Prvi je formalan. onaj je zaštićen. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). ali daje pravo na prigovor. a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. to su pretorski paktovi. često korištena u odnosima patrona i klijenata. o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje. tako da je u svako doba može uzeti natrag. nagodbi. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. Pactum potiče od pax (mir). koji su ranije zaključivani u određenoj formi. da mu radi na imanju određeni broj dana). kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. To je stara ustanova. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. . naknadno. da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. To su zakonski ili imperatorski paktovi. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. ako neko osakati drugog. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije. s tim da se neprodato vrati. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta.Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo.

Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). i neki građanin s druge strane. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . Time se pojačava kredit ovog lica. odgovaraju ova lica. 1. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. 2. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. čak i kada nije dokazana njihova krivica. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. Suština posla naročito u prvo vrijeme. neksum. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta.Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. ekspensilacija) za to bi možda. nije obavezivalo. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. ili da je stvar njegova. jer će njegov povjerilac. Receptum nautarum. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. Taj njihov sporazum se zove kompromis. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. vlasnika štale ili broda. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. s jedne strane. postavši jedan od zakonskih paktova. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. 3. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. bilo je određivanje roka. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu. pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. sporazum o mirazu i poklon. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. 5. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. 4. koji još nije zaključen.

Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. tobožnji ugovor. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone.daje pravo na tužbu. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje.slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. nepravi. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. To su nametnuli učeni pravnici. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. ustupanje tužbine itd. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. koje se temelje na svojini. Gaj i dr. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti. na formalističkom . dakle: nepravi. to realne. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna. tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. slučajna imovinska zajednica. ne samo pismena forma. neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. godine stare ere. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte. Pravnici kažu da „kao iz ugovora. tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije. nego je takav ugovor morao biti registrovan. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. tobožnji. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca.

Postoji još jedan razlog. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. Ima poslova koji su obostrano nemoralni. mogao je zet da odgovara.kontraktu i na ograničenom broju delikta. dva zakona. . iako osnov postoji. da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. ne može da kondicira i obrnuto. Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. a ne putem actio in rem. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. a dug ne postoji. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. kod tradicije se zahtjeva iusa causa. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Zato se kaže: ko može da vindicira. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. pa je to pravilo primljeno na mutui datio. ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. nema bogaćenja. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. kao što je sporazum sa prostitutkom. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam. 2. bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. 1. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Da bi popunili ovu prazninu. Ako je još uvijek stvar njegova. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. ali je taj prelazak neopravdan. Ali to nije uvijek slučaj. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio. a ne onog koji je dao. koja će biti donijeta na raspravu. jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). bez valjanog osnova. misleći da je dužan. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. 3. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen. Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova.

do imovinske odgovornosti. izdaja.stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka. da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. Delikti mogu biti javni i privatni. Od ovog pravila postoji izuzetak. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. Učinilac delikta zove se delikvent. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes. Obaveze tutora su da vrati imovinu. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Delikti Pojam i vrste delikata . ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog. a u Justinijanovom praavu još i više. Tutorstvo – kada prestane. Delikt je nedozvoljen akt. podizanje ruke na porodičnog starješinu. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini. već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. vlasnik nije dužan da nadoknadi. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. te se svrstava u kvazikontrakte. bacanje čini na . Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. ali ne i na luksuzne. koji je razumljiv. Ako susjed odobri posao. Legati . Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. Takav je slučaj među sanasljednicima. prekršaj pravne norme. actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. Ovaj odnos ne spada u ugovore. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. Zovu se i krivična djela. npr. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). ali kasnije prelaze u krivična djela. ubijstva. To se naziva naknadno odobrenje. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. Ove poslednje. rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. protivpravna radnja. On ima pravo na nužne i korisne troškove. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. dok on još traje.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). Tužbu za njih ne pokreće državni organ. da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). On je kvazi kontrakt. preoravanje međa. iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice.

ali. sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. 4. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. ako je povrijeđeni slobodan. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. isščupan ud). guranje. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. jer postoji fizička ličnost delinkventa. preko krvne osvete. zub za zub''. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. Reagovanje na delikte prošlo je dug put. a sa 150 ako je rob. deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. 2. Nasuprot tome. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. ako postoji više učinilaca delikta. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. preko taliona ''oko za oko. Osakaćenje (bukvalno: istrgut. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. prelom kosti i osakaćenje. što znači klevetnik). Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. osim onih koje su intuitu personae. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. je trajno osakaćenje.usjeve. Neke delikte predvidjelo je civilno. lišenje slobode. a neke pretorsko pravo. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). koje kod ugovorne odgovornosti nema. dolus malus i fraus creditorum. Evo nekih: 1. Nasuprot tome. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. dozvoljava talion. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. 3. Umjesto napada na tjelesni. tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost. a deliktna obaveza ostaje. a nepravična je prema članovima njgove porodice. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac). ako se ne nagode. postoji napad na moralni integritet. Osveta je moguća. Kazna je bila 25 asa. Smrću se ugovorne obaveze ne gase. uključujući i robove. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Te razlike proističu iz ideje osvete.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. U pretorske delikte spadaju: metus.

ne poznaje opšti pojam naknade štete. krala voće. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. donijet je Akvilijev zakon.e. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. trostruku. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. četvorostruku vrijednost stvari). Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Ako dođe do prekršaja pravne norme. kao neku vrstru priprema za ratovanje. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja). I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. Dužan je im naknadi štetu. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu. Treće poglavlje reguliše . nego što primaju naknadu. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Najprije – krađa je šire shvatana.s. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. A i ljudi se radije svete. Kasnije. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. koji je obično bio neki dječak – rob). a druge na četvorostruki iznos. a malo vodi računa o žrtvi. Drugi uslov. jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). osuđivan je da plati trostruko. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. U trećem v. Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. je da lopov njega ne ubije. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona. čime šteti ostale sapovjerioce. koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. Zakon ima tri poglavlja. kao i drugi primitivni zakonodavci. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. već i osnov za krivično gonjenje. koji se podrazumjeva. staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao. prije drugih naroda. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. Zakon 12 tablica. ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno).pratioca. došli do tog otkrića. To znači. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''.

vlasnik je imao pravo na povrat stvari. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne). Širenjem države. Metus (prinuda) . dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. već najveća vrijednost u određenom periodu. kvalifikovani oblik krađe. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne). otimanje stvari. I kasnije. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost). ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. Pored toga. koja je glasila na četvorostruki iznos.ako do njih dođe. navođenje na zlo tuđeg roba. Lopov do stvari obično dolazi potajno. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. da kazne krivca. Naravno da se zhtjeva i krivica. koje nisu predviđene prvom glavom. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita. a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. Rapina rimskog prava je teži. bili su dovoljni da spriječe prevare. što znači silovanje. u „stavljanju u izgled“ . i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba. vezivanje. Rapina (grabiti. paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr.oteti) –(318) Rapina je razbojništvo. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. Od ove rječi potiče engleska rječ rape.(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. i . Iako traži vrijenjdnost stvari. Postoje i neki drugi. oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari).odgovornost za ostale vrste štete. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. ali je bio dovoljan i najmanji nehat. Ako je bilo više razbojnika. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca).

da ga je napao. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje. Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost). Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Ako dužnik isplati jednog povjerioca.nanošenje zla oštećenom.nenaoružan. a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. već i izvršnjn zbog prinude. ne naplaćuje dugove. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka. svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. Prevara postoji i kada zablude nema. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. kao njegova suprotnost. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). U koliko je ugovor ne samo zaključen. njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. Da bi delikt postojao. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman. javio se rizik za povjerioce. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. ubićemo ti djete). Upravo se ovde javila prva sancija. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Ovo se pretpostavlja. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. da mu je imovinska pasiva veća od aktive. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. opraštanjem duga). koji je trajno odbijao zahtjev tužioca.

neučvršćena cigla ili kamen na zidu. povjerilac ili treće lice. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). . jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. I ovde nema pravog delikta. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva. Tužba iz ovog delikta. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum).kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . 2.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas. kao što smo vidjeli. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. ipak će morati da vrati ono što je primilo. Vlasnici brodova. kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila. može biti tuženo sa actio in factum. jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. a ne onog koji propušta korist (lucrum). Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika.raspolaganje. dovoljna je potencijalna opasnost. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. stabularios). pravi delikti i kvazidelikti. Ako konj. a tužbe se i danas zove paulijanska. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. 1. Ako je posao dobročin (lukrativan). prtljag putnika nestanu ili se oštete. već i oštećen malter. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. makar odgovorno lice ne bi bilo krivo. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. pstavi nešto. koja nisu u njihovoj službi.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . Kada neko na zid ili prozor objesi. Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu. kao što su poklon ili oproštaj duga. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. caupones. on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. plaćena je dvostruka vrijednost stvari. ima imovinski karakter. više nego ostali. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog.šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. 4. To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. a drugo propušta da se obogati. I ovde nema pravog delikta. onda treće lice može biti savjesno. Jedno izbjegava štetu. Ne samo saksije cvijeća. Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . Fraus creditorum – je delikt koji. 3. štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica.

osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. znači da i bez volje stranaka. pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). on to mora učiniti na vrijeme. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). Ali postoje i drugi načini. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. eventualno. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). načini koje je predvidjelo ius civile. čime prestaje njihov odnos. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Ako. Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. litis contestatio. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. pada u docnju. primjera radi. depozit. Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. po pravilu. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. pretvaranje obligacije u trajnu. gje bi stvar bila smještena). nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. naknada štete i. povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. To su. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike. već da mu dužnik izvrši prestaciju. ali i skladište povjerioca. On se i onako ne oslobađa obaveze. Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. ugovorna kazna. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak. Postoji još jedna podjela. prestaje obligacioni odnos.

Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko. forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). dolaze ti na noge. što proizilazi iz same definicije. zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog. kada i šta treba da izvrši. koji nema. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. ''razrješenje''. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. Promjenjena može biti stranka. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. Ukoliko je propustio da to učini. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio).kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. Povjerilac. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. ako obligacija nije intuitu personae. gdje. osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. nevoljna novacija). bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). ideš dužniku na noge''. U momentu zaključenja prvog dijela postupka. nemarnošću sudije ili . Dužnik umjesto novca. ''rješenje''. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama. osnov ili neki drugi važan element. Pod izvjesnim uslovima. izvršava se u mjestu domicila dužnika. Stare forme. Novacija se obavlja putem stipulacije. tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. Ako nema ovih pokazatelja. hipoteka). a kada zahtjevaš vraćanje. najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. Ako spor nije doveden do kraja. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. ponudi roba ili žto. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. do izricanja presude. a povjerilac to prihvati. dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. zaloga. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. kome. dospjeli dugovi prije nedospjelih. osim verbalne akceptilacije. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije.

njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. koja je drugačija nego kod prave smrti. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. I ovo je način koji djeluje ipso iure. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. postaje naslediva. Ako je sin uzeo zajam od oca. najprije. koje su i pasivno i aktivno nenasledive. što je i logično. mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. Ugovor sa slikarom da napravi portret. pa otac umre i on ga nslijedi. jer bi dužnik. rimski građanin peregrin. To je bio dobročin akt. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. . Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. kao što je slučaj sa onim iz delikta. ipak je to posebna institucija. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. dug se gasi. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. solutio per aes et libram). Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. sa pjevačem da nastupi na priredbi). Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. Naročito maxima i media. obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. Postoje obligacije koje se smrću gase. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. Nenaslediva obaveza. To su. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Ovdje ima izuzetaka. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. obligacije iz delikta.iz drugih razloga. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. Niko ne može sam sebi dugovati. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. povjerilac se ne može više pozivati na stari. ali samo u određenoj formi. ugašeni odnos. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. On gubi pravo da obnovi spor. nalik na poklon. a dužnik se sa tim saglasi. Ako slobodan čovjek postane rob. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr.

Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik. kompenzacija zauzima posebno mjesto. Jedan njen oblik je kliring. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Propast individualno određene stvari. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne.a još više u međunarodnom prometu. on duguje novac cjenu. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. tako da se duguje samo ostatak. zahtjevana kompenzacija. on je mogao izvršiti prebijanje. stvar može propasti bez njegove krivice. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika. kada nešto duguje. drugi v. ali i potražuje od istog lica. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. U vrijeme Marka Aurelija. a ako niko nije kriv.e. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. a ako je cjena već isplaćena. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. Obećani poklon. . I pored toga što predmet više ne postoji. dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. prodavac ne mora da je vrati. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. stvar koja je individualno određena. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. tačnije: predmet njene prestacije. onda se pod određenim uslovima. gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. Ako je stvar određena po rodu propala. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo.. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet. istorodne i likvidne.sto zlatnika). Kod kupoprodaje je drugačije. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom.n.vlasnik. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. Među načinima za gašenje.

Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. Krivica – nijedan narod starog vijeka. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. 4. Pod uticajem životnog iskustva. uključujući i Grke. Današnje pravo. nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. da se zakon primjenjuje makar bio i surov. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. 8. posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. Aristotel.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za . Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod.NEOSNOVANO OBOGAĆENjE . Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. to je daleko od istine. 6. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo. ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom. 3. 2. 7. ne samo za života. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. već i za slučaj smrti. 5. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. Ovdje nije rječ o etici. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. 1.OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo.

....................................................................... KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo....................12 Pribavljanje svojine..................................................................14 .................................................................................................................................................................................................................................................................................. 9...... Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji...........poznaju mnoge vrste paktova.........1 Građansko pravo i stvarno pravo (179)..............................................................13 Pribavljanje od države -(201-202)....................................................................................................13 Originarni načini..................................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) ................4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)..3 Pojam stvari (182-183)....................................realne kontrakte............................... Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji....................................................3 Podjela stvari.................................(184185).... bilo neposredno..................5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187)..............................................................................................................................................................................................................11 Tužbe za zaštitu svojine -(198).....................................9 Kviritska svojina (194-197)......................................................9 Vrste svojine (193-194)...........................1 Šta spada u stvarno pravo (182)............................................... zatim konsesualne...............................13 Pojam i klasifikacija (200-201)............................... Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti........................6 Svojina – opšti pogled...............................6 Terminologija -(188-189)............................................................6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)...........................................................................(188)..4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) ..........................................................................................................................(186)...............................................................6 Glavna stvar ili pripadak -(188)............. dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude............................................................................................................................................................................................. kod kojih se zahtjeva forma..................... koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum................................................................................................1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)................................2 Stvari............................................................................................. bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi......................................................5 Prosta i složena stvar.......3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)...................... Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava.................... Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno.........................................10 Susvojina -(197-198)........1 Opšti pogled...............................................................................................................................5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187).........................................................11 Actio negatoria -(199-200).......7 Privatna svojina....................................................................................................................................................................................................11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)............4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)..........................6 Pojam i značaj -(188)...................................................................................................................

....26 Opšta načela službenosti (223).....................................................................................25 Razvoj (222-223)........................30 Zaostavština (hereditas) -(231)........................ razvoj i vrste (217-218).........17 Derivativni način....................................................................................................................................26 Podjela službenosti (224)...............................................................................................................................................................................................................................................................(207).......................(202-204).26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)............................................................................................Održaj (usucapio) .................................................................................................................19 Zaštita (211-212)......17 In iure cessio (208-209).........................................................31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)...............18 Traditio (209-210)..............................................................(205-206).............................................................................................................................................................................................27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)..................17 Mancipatio -(207-208)............32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) ......................................................22 Pojam...................................................................22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217).....17 Presuda (adiudicatio) -(207)............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................28 Sticanje.........................................................................................................................................17 Plodovi ...............24 Službenosti............................16 Priraštaj (accessio) .................................................................................20 Iura in re aliena..................................19 Državina.....................22 Založna prava...........................................................................................................................................................30 Opšti dio...............................................................................29 Opšti pogled (228)......18 Pretorska svojina................................................................................................................................................................................................................... a šta nije službenost (221-222)................................29 Ius in agro vectigali (229)..................................................................................14 Occupatio (205)..............30 Emfitevza (229)..30 Nasljedno pravo......................................................................................................................................................................................................................................................20 Pojam (212-213)..................................................................................................................................................22 Fiducija (218-219)......16 Prerada (specificatio) -(206)....................................................................29 Superficies (površina) (228-229)...................................................................................23 Pignus (219-220)........................23 Hipoteka (220-221)............29 Ostala stvarna prava.............................20 Zaštita (214-216)............................................................................................................................................................................................................................................................25 Šta je....................32 .....................................................................................................................................31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)...................................................................30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)..............................................................................................31 Intestatsko nasljeđivanje......................................................................................................................................... prestanak i zaštita (227-228)................................................................................................................................................................30 Pojam i značaj (230-231).................................................................................................19 Pojam (210-211).............................................................................................................................................................

..........................................................................................50 .37 Legati (244-246).................................................................................................................................................44 Obezbjeđenje potraživanja.....43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)................39 Posljedice prijema (248-249)..........................................................................................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)............47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava...................................................................................................................45 Jemstvo -(262-263)...................................................................................................48 Posebni dio.........................(267-269)..................................................................................46 Razvoj i stepeni krivice ..................42 Subjekti......(265-266).......42 Klasifikacija obligacija (254-256).............38 Fideikomisi (246-247).............(270-272)......................................................................................35 Sloboda testiranja (241-243).................................................47 Šteta .............................................................................................................................................................41 Šta je obligacija (251-252)........................................39 Prijem nasljeđa............................ formalizmu rimskog prava .........................44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)........................39 Izjava o prijemu (247-248)............................................................................................................................................................43 Inter partes ...........................................................................................................................46 Krivica..............................................................................................................49 Izvori obligacija -(273-274)............................................................................46 Vrste odgovornosti ...............33 Izmjene u klasičnom periodu (236)..................................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254)....................................................................................................................................................Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236).... uračunjljivost i vinost ....................................................................................................................................................................................................49 Kontrakti.............................................35 Forme testamenta (240-241).........................................................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa..............................................................................................................................46 Kreditni nalog -(263)......................................47 Bona fides ............................46 Krivica i šteta.....................................40 Zaštita (249-250)................................................................33 Justinijanove novele (236-237).......................................................49 Pojam ugovora -(274-276)...........................................................34 Pojam i sadržina (238-239)..........................................................................(267).............................43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)........................................................................................47 Opšti pogled ..............48 O tzv...............................................................(266-267)...............................(269-270)..........................................................................39 Nužni nasljednici (247)...............46 Slučaj i viša sila ..............................................................................................................(264-265)............................... intuitu personae (256-257)..........................................................................................................................................................41 Obligaciono pravo...................................................................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)........................................................................................................................................................................................................................................36 Testamenti factio (243-244)........................................................................................................(264)....................................................................................(259-260)..................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica ............................................45 Lična obezbjeđenja .......(261-262)...................................33 Testament.........................................

....................................55 Posluga (commodatum) .72 Damnum iniuria datum – (316-318).................72 Rapina (grabiti......................(319) ...........................................................................................................................................................Zaključenje ugovora ................................................................................................................57 Ostava (depositum) ......................................oteti) –(318).......................73 Pretorski delikt...................................................................73 Metus (prinuda) ................(280-281).52 Neksum .......(286-289)........................(302-304).................................................. tvrda vjera .........................(296-299)............................65 Pacta (304-305)..................................................................73 ....................................................................71 Delikti ius civile-a ........................66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)........................55 Zajam ( fenus i mutui datio) ........................64 Bezimeni kontrakti ................................................................................66 Dodatni neformalni sporazum – (305)......................................................................................50 Zabluda ..................59 Opšti pogled ....................................................................................................................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor.54 Ostali pisani ugovori ................................................................................................................68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312).......................................................................................................................................................................................................................................................................................(299-301)..........................................(285-286)..............................................................68 Pojam (308-309).............(290-292)......(278-279).......................53 Opšti pogled .......................................................................................................................................................................51 Klasifikacija kontrakata – (279-280).................................................73 Opšti pogled – (318-319).....67 Kvazikontrakti...........54 Pojam i značaj .....................................71 Iniuria – (314-315)........................................................................................................................53 Ostali verbalni ugovori – (283)...............(312-313)........................................................................................................................................(301-302)............................70 Delikti ..........................(277-278)...............................................68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311).................................................................63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) ....................59 Locatio – conductio (zakup ili najam) ..............................70 Ostali slučajevi (312)...................52 Verbalni kontrakti ............................................59 Konsesualni kontrakti ...................................(285)...............................................51 Rok i uslov .......67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308).........................................54 Ekspensilacija ..............................................................................................................................................................................................(276-277)...61 Societas (ortakluk) ............(284)....55 Realni kontrakti ........................................70 Pojam i vrste delikata .............................................(289-290)......................................................................................................................................................................................(292-293)..............................................(284-285)...........................55 Pojam i vrste .....................70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314).59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296).................54 Pisani ugovori (literarni kontrakti)....................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................58 Fiducija i pignus ........71 Krađa (furtum) – (315-316)....................................................................................................................(281-283)....................................................................(292).......................................................(281).......

........................................78 Captis deminutio – (330)......................Dolus malus (prevara) –(319-320)..........................................78 Smrt (329).....................78 Neskrivljena propast stvari – (330-331).......................................................................80 .........................................80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334).............................................................................................................................................................................77 Solutio (326-327).............................................................................74 Kvazidelikti (321-323)...................................................76 Gašenje voljom stranaka........................78 Confusio (sjedinjenje) – (330)...........................................76 Gašenje obligacija......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................75 Docnja (Mora)........77 Novatio (prenov) (327-328).....................................................................79 Compensatio (prebijanje) – (331-332).....................................................................76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)...........................................................................................................................................................................77 Litis contestatio (328)..........................................................................................................................................76 Opšti pogled – (325-326)...................................78 Gašenje bez volje stranaka...........77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)...........................................................................74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)......................................................................................................................................................................76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)..........79 Epilog.......................................................................................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful