Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. nezamjenljive. Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. itd. takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari.štete za povjerioca ili dužnika. robovi). Novac može biti više puta upotrijebljen. među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. novac. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. kao što su olovke. ovca u stadu. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. a može se uzeti 10 olovaka. može se tražiti olovka na poslugu. ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše. Takve su žito. kuća na posebnoj adresi. Sve ostale stvari su pokretne. Službenosti. a u drugom potrošna stvar. Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava. Ova podjela nije apsolutna. što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). on se oslobađa duga). stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. Takve su rob određenog imena. Npr. kao npr. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. Neke razlike ipak postoje. vino. bez . voštana svijeća. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). zgrade. jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu). kao npr. razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. ali to ne utiče na prava i obaveze. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. pa se vrati. koje će biti potrošene. Ako je stvar zamjenljiva. ali će se vratiti ista količina olovaka.

Prosta i složena stvar. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale.) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. pumpu uz bicikli. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. čak i nasljeđe ili miraz. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. drva za ogrijev. Stari narodi. U slučaju spora. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Svojina postoji. Djeljive su brašno. Složene stvari su dvojake. Stepen razvoja i oblici prometa. ‘’dominirati’’ . uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom. ona je djeljiva. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse. biblioteka. kao npr. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio. a druga sporedna. pripadak (accessorium). ključ uz bravu. a nedjeljive su rob. parnica se lako i bezbolno rješava. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio). Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. nemaju tehnički termin za svojinu. kao terminus technicus za vlasnika. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. Tako se može prodati ili založiti. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac. kao da je jedna stvar. stado ovaca. ali te stvari nisu međusobno ravnopravne. suum esse. Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. dio namještaja. odnosno obligacionog prava. jedna stvar je glavna. umjetnička slika. zavise od svojine. kuća. a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. ukoliko je stvar djeljiva. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. itd. biblioteka. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Složene stvari. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. Ova dioba nema suviše veliki značaj.smanjenja vrijednosti. imovina) ili familia pecuniaque. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. stado. ali nema naziva za nju. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. robove i alat uz zemlju. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. konj za jahanje. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. krava namjenjena mesnici.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’.

Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. Najstariji oblik rimske porodice. a . organizovanjem tzv. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. Consortium. svoj (meus. zato uz nju. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. patrijarhalna porodična zadruga. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. Rad je kolektivan. nego stvaraju čak dva sinonima. period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. period agnatske familije. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. a vlasništvo od dominium. na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. saltusa. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. Ager gentilicius. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. odnosno države. jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. 1. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. ager publicus. Proprietas je nastao nešto kasnije. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja. kao njen pratilac. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. konzorcijum. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila.nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Lična svojina može biti isključiva. On ima isključiva prava prema stvari. Ager publicus. tako da je svojina nastala od proprietas. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius. ali nije vlasnik. a ne i politička. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. buržoaska i lična svojina u socijalizmu. postoji i lična svojina. proprius). u I vijeku pre nove ere. Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda.e. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine.

Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. odnosi klijenti i patroni. On ima manus prema ženama. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. Veliki značaj prijateljstva. brak bez manusa. nastaje agnatska familija. Privreda je autarkična. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . Ovo je jedan od oblika privatne svojine. Gradska sirotinja. dominium u odnosu na imovinu. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. uticaj kolegija. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. pokretne stvari. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). što je korak ka privatnoj svojini.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. a vjerovatno i nepokretnosti. peculium castrense. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. individualizovan. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. Ostali tragovi kolektivizma. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. quasi castrence. bona adventitia. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. 3. 2. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. mješovitog karaktera. Po sadržini je bliža kolektivnoj. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. koja obuhvata i političke i religijske komponente. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). a po titularu privatnoj svojini. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. za razliku od konzorcijuma. Raspadom konzorcijuma. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. Familia (svojina prelaznog tipa). Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. actiones adiecticiae qualitatis. potestas prema ukućanima. stoku.

Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. Kviritska svojina. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. iako ponekad. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Elementi feudalne svojine. lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. 4. treći su bili tobožnji kupci. odnosno državi. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. vladari pokušavaju da spriječe. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. čak i 2 života. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. Peregrinska svojina. Ona je regulisana tradicijom. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. okrenuto ka prošlosti. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. Njima ius civile ne priznaje svojinu. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu. Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. pretorska. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. Provincijska svojina. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina. svim vlasnicima je dozvoljeno da . a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. preko volje. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi. provincijska i peregrinska. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo.republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Pretorska (bonitarna) svojina. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu.

bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena. interes od pozajmljenog novca. Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. Ograničenja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. žito) i neredovni plodovi. Međutim.svojina po pravu Kvirita’’. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. actio negatorija. dobit od nekih pravnih odnosa. da je upotrebljava. U prirodne spadaju periodični. grožđe.kao plodouživalac. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje. Svojina je apsolutna. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles).koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi. koje neki zovu produkt. svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok. grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći. kao što su zakupnina kuće. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. to su sporedni dopinosi. Subjekt i objekt. Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus.. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. bez obzira na motive i posljedice. Abusus (zloupotreba. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. a kasnije u Italiji (ager italicus). nije dopušteno. redovni plodovi (jabuka. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). actio Publiciana. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). odnosno rimski građani. Rimski pravnici nisu definisali svojinu. svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi. ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Sadržina. maksimiranje zemljišnog posjeda). Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. kao što je dijete robinje. . srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas).

Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. jer tada prave hlad. Ako imamo dva lica. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. tj. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. Isto je i sa dugom koji rob stvori. od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. love ribu. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. Kada je počelo masovno oslobađanje robova. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. kupaju. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti).osim ako su niže od 15 stopa. već tužbu in . založiti. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). Ograničenja u javnom interesu. a ako je nedjeljiva. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. U pogledu rukovanja stvarima. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. otuđiti. onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora. onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja. koja je počela naglo propadati. a treće lice ima 3/5. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). a ne tvrdi da je vlasnik. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod). kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). jer je širila neprijatan miris. koju je Justinijan pretvorio u većinu. a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik.

Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane. Najčešće. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Ako neko drži stvar. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. teret dokazivanja je na tuženom. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. ili interdiktima.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. npr. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. bez pozivanj na neko svoje pravo. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. pri čemu je polagana opklada. kao što je nasljeđe. ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. ali nema pravo na negatornu tužbu. a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. koje rimsko klasično pravo ne koristi. Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. savesni držalac. negtivna činjenica. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu. tj. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. Teret dokazivanja je podijeljen. predviđajući . za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Teret dokazivanja je na tužiocu. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). Ako je stvar plodonosna. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine.personam iz ugovora o zakupu. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. Presuda je bila arbitrerna. podiže zgradu na njegovom zeljištu. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. onog koji je stvar napravio. Plodovi. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira. uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. kupio je od nevlasnika. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. a savjesni još i korisnih. on ne samo što tvrdi. Ako neko samo uznemirava vlasnka. već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana.

. Danas se većina stvari stiče neformalno. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine. specificatio i dr. Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi. jer se pravo pribavioca izvodi. Rimska je od stanaca više uzimala. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom. itd. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj).kauzalne i apstraktne. derivira iz prava prenosioca. Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). U ius civile spadaju: mancipatio. Klasifikacija. Takvi načini se zovu derivativni načini.originarne i derivativne. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem). već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. specificatio.načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju.načine javnog i načine privatnog prava. occupatio. a kod apstraktnih to nije slučaj. . Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika). automobil. a u ius gentium spadaju: traditio. ali je svojim građanima. in iure cessio i traditio. praescripti. ali se ne traži njegova saglasnost. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . legatom.novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. in ure cessio i usucapio. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. izvorni načini. broj). To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova. To su originarni. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno. . odnosno nije uslov njegove punovažnosti. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. zemljište. i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. U derivativne načine spadaju: mancipatio. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada. Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. kupoprodajom. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. trampom. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). . adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda . Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. ili ovog ima. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. više davala. U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). naročito u vrijem republike. a ostali su apstraktni. bar takvog koga priznaje rimsko pravo.

Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. Postupak asignacije nije bio jednostavan. rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku. Originarni načini Održaj (usucapio) . Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. tj. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. stanovnike Italije. i signare – bilježiti. a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine.(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom). trampe. ni pravni osnov. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. faktičkim uzimanjem. poreske zaplene. itd. koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje. obično kockom. Tumačenjem ovih pravila. inače teško. poklona. kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Međutim kada je jednom stvoreno. ne zna da je samo držalac. Po drugima. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. legata. Najprije je. Prodajom jer rukovodio kvestor. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. kao i državnih. a ne prostim. obično na prijedlog senata. nije se tražila ni savjesnost. a nešto kasnije i otetih stvri. dakle upisivati. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. Tu je spadao ratni plijen. kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. konfiskovana imanja. islužene vojnike. Ona se procjenjuje . i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih. dokazivanje svojine u parnicama. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. Zatim su parcele dijeljene. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. Po tom aktu (ad – pri. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu. koje su na neki način došle u ruke državi. ono se okrenulo protiv vlasnika. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. hramovski i imperatorskih dobara. ekonomska svojina. što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Umjesto da učvrsti svojinu. uključujući i robove. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana. Savjesnost se pretpostavlja. već da olakšaju. pauperizovane seljake.državne zemlje.

Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. već pravo na prigovor zastarjelosti. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. ni pravni osnov. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. već jedino pravo na zaštitu. U vrijeme Justinijana. kod koje se ne traži ni savjesnost. kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. što je i bio cilj ovih izmjena. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. već samo godinu dana. ali ne i svojinsku. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). a za ostale stvari 1 godina. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. najprije 40 godina. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n.e. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. iako zna da mu ne pripada. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. Longi temporis praescriptio. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj. priniuti o imanju. stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. u korist posjednika provincijskog zemljišta. Vlasnik je i dalje vlasnik. protekom vremena legalizovano. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. što ius civile ne priznaje. kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. Prekid i obustava zastarjelosti. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. Nije se tražio pravni osnov. a zastarjelost je institut ius gentium-a. a kasnije 30 godina. ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. te mogućnosti postoje. tada je nastupao prekid roka i koji počinje . ali je rok duži. pa je ovim puem. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije. ne svojina. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. a zastarjelošću se ne gubi samo pravo. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. pa i rimsko čini u korist sirotinje. a 20 godina ako nisu iz iste provincije. Ukoliko je savjestan. jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. Ipak. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. a to su: usucapio pro herede. ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar.

njegovom vlasniku). a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’.(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu.iznova teći. sakrivene u nekoj nepokretnosti. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. occupatio bellica. predstavljaju stvari veće vrijednosti. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče. posadi drvo. Res derilicta. u ovom slučaju zgrada). res derelicta. To su: životinej u moru. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. thesaurus. jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. sagradi kuću. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu. Thesaurus. Po Zakonu 12 tablica. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. g. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. Priraštaj (accessio) . raniji vlasnik zadržava svojinu. pripadaju onom ko ih uzme. rimsko pravo nije poznavalo. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta . na zemlji ili u vazduhu. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. a mogu biti predmet privatne svojine. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. tj. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju. iako mogu biti predmet svojine. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede.

Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. punoljetnih rimskih građana. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. od pređe platno. njive. ili tek preuzimanjem plodova. iako sabijanac. savesnom držaocu. percepcijom. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). rostru od broda. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti).(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. tzv. tkanina je važnija od konca koji je utkan. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. prednost je na strani vlasnika materijala. Prokuleanci daju prednost radu.‘’makar zlatnim slovima pisao’’. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. runo od ovce. Gaj. pribaviti. plodouživaocu. vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. steći. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti. a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. bez obzira ko je plodove odvoji. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. a zakupac derivativnim. od zlata prsten. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo. najmanje 5 svjedoka. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. Plodovi . s tim da plati vrijednost materijala. a ako se pojavi pravi vlasnik. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. krave. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. ali je boja bila važnija od platna. prenosioca i pribavioca. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. a materijalom drugog lica. emfitevti.

što znači da se ne navodi pravni osnov. provincijska zemljišta). pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac.ostava). Traditio (209-210) Traditio je neformalan. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. tužba zbog prevare). jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). Iusta causa. niti je osnov uslov valjanosti prenosa. zajam. kao neka vrsta produžene ruke. kao što su službenosti. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo. . tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. posluga. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. pretor presuđuje u korist pribavioca. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. traditio brevi manu i constitutum possessorium. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari. državine na stvari. kao što su poklon. ako ovaj kaže da neće ili ćuti. Tada je prenos svojine konačan. Tradicija bez predaje. naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. potraživanja. Stranke dolaze pred pretora. Postoje sredstva in personam. bilo da su res mancipi ili nec mancipi. kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. prodaja. to su: traditio longa manu. Mancipacija je apstraktna forma. nasljednom i obligacionom pravu. legat. To je fiktivna prodaja stvari. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. jedino se mogu prenositi res nec mancipi. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. već i bestjelesne. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. porodičnom. založno pravo. što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. odnosno prava. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta. tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. trampa.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. na valjanosti pravnog posla.

Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca. Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. Kuća se ustupa predajom ključeva. Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. U slučaju da da neko. podigne tužbu protiv pribavioca. Ranije je držao za drugog (pro alio). pa kasnije stekne svojinu. ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. pa ih on može ponovo prodati i predati. ali se smatra da je prenijeta svojina. da postoji kupoprodaja. To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. tako da stvar drži za drugog (pro alio). Ovdje imamo pravni osnov.Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). koristeći odražaj. Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. Npr. koristeći svoje formalno pravo svojine. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. pošto se savjesnost pretpostavlja. zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. a ne svojinu. i to putem mancipacije. trebalo je samo dokazati pravni osnov. obično nepokretnosti. a drugo bonitarni vlasnik. sada za sebe (pro se). Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu. u dobrima (in bonis). Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. a predaja je odložena u budućnost. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. jedno lice je kviritski. Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari. poklon. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). jer protekom vremena bonitarna . jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi). Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom. Ovakva situacija je privremena. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). mogu se koristiti ukućani. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae).

Ako nema ove želje. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi.svojina se pretvara u kviritsku. Ali je vlasnik savestan držalac. onaj koji nije odustao od svog prava. treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Zaštita (214-216) Zašto se štiti. Ima je i nesavjesni držalac. animusa. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. U nekim slučajevima. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje. a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. svojine. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. ali se on ogleda u određenom ponašanju. prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. Kako je svojina neizvjesna. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. Animus je akt volje. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. već samo onaj koji je zaštićen. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. već samo faktički odnos. garderober prema povjerenim stvarima. a tek potom do državine. Oni su samo detentori. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. Jedan od takvih je sekvestar. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. ima. pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. a državina fakt. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. Odnos svojine i državine. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. Svojina je pravo. Animus. kod koga će biti stvar. lopov. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). Međutim nije svaka faktička vlast državina. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. onda je to pritežanje ili detentio. a ne držaoci. Ne . To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine.

a od njega je otme Pavle. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik. Ovdje se upotrebljava izraz potajno. Protekom vremena ona može dati svojinu. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. koja upućuje na sud. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. Državina je važan institut prava. Kako se štiti. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. pa bude tužen interdiktom unde vi. a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. koje sada tuži. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni .može svako. a potom i naredba. potajno uzeo od drugog lica svoju stvar. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. Ako je Petar oteo stvar od marka. Značaj i vrste. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Zabrana određenog ponašanja. a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. Interdikt je samo privremena mjera. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. pa bio to i lopov. U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. ranije na nedozvoljen način došao do stvari. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. a ne vicioznu (neispravnu) državinu. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. da je vratiš’’. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna. Nedopušteni načini su vi (silom). Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Ako si oteo. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja).

a to su oblici zaloge. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga. Rimsko i današnje shvatanje. fructus-a ili abusus-a. Založna prava Pojam. Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. Zato se ovdje pored . U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. Ona može biti savesna i nesavesna. Taj sektor može biti iz domena usus-a. Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter. a kod pignusa u državinu. potajno ili zloupotrebom povjerenja. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. nego i volja. ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. uže pravo postaje derivat svojine. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. njegov položaj nije sasvim bezbjedan. čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. a titular drugo lice.koji drže. zatim se javio pignus. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. Najstarija je fiducija. svako drugo. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza. do koje se došlo silom. posjeduju). razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. Ako je državina bila zakonita i savesna. koje se još naziva i sektorsko pravo. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava. ako postoji iusta causa i bona fides. Posebna vrsta državine je viciozna. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. To je jedan prateći. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. habitatio. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. i na kraju hipoteka. akcesorni odnos uz obligaciju. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. i to kod fiducije u svojinu. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. zatezne kamate). jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. već služi obezbjeđenju potraživanja. tj. superficies i ius in agro vectigali). Ovo pravo nije samo sebi cilj. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. hypotheca). postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast.

nema animus. kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. zavisi od glavnog odnosa. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. Drugi odnosi. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. već državina. od samog duga čijem obezbjeđenju služi. iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Sve se to tiče samo njih. Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio). pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. poništajem. poštenje). U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. ali ne zauvijek. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. Založno pravo ima akcesorni karakter. zato i spadaju u obligaciono pravo. Prema tome. a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. fiducija i pignus su hibridne ustanove. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). pa i samog založnog dužnika. jer se u početku zasnivala na povjerenju. djeluju inter partes. jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. da nije ove zaštite. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. dužnik ga ne može tužiti. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor. povjerenje. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. kada treba da je vrati bivšem vlasniku. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust). uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. Ime je dobila od fides (vjera. nasljednom pravu. on bi morao da moli založnog dužnika. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). ili preda nekom trećem licu.stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. tj. kao i poslovnim transakcijama. ruka. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. a ne i prema trećim licima. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj . a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. a ne na pravnoj sankciji. spadaju u stvarno pravo. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom.

a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge. testamentom i zakonom. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati. pod i tithemi – staviti podložiti. . Dok je stvar kod njega. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. Povjerilac nema ni svojinu. Hipoteka može nastati sporazumom. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. Hipoteka može postojati na jednoj stvari. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv.potajno uzeo stvar. povjerilac može uzeti stvar. prodao stvar koja je založena. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. državinu ili pritežanje u svojinu. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada. tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. inače je ne bi prihvatio povjerilac. bilježi eventalna hipoteka. na više njih. već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata).Svega ovog u Rimu nije bilo. Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka). Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. hipotekom. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena.korišćenje. ni državinu ili pretežiranje prema stvri. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu. hresis. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). I ona je zabranjivana i onda i danas. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. odnosno stanova. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. pritisnut novim novčanim nevoljama. inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. dužnik bio lišen svoje stvari. a eventualni višak vrati dužniku. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. Ako je dužnik. Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. povjerilac nije imao pravo da je koristi. tako da dužnik nije obavezan da plaća interes. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama.

Ako vlasnik proda roba . jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. npr. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova.ljekara. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. Ovo je slučaj tzv. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. Primjer službenosti. ili eventualne udaje. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. bez prava raspolaganja. Tako bi neki dobili sve. jači u pravu). udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. a u drugom gradsku. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. Nasuprot tome. neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove . Petru da gornji dio na kome je izvor. Pavle i njegovi nasljednici. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar.. On proda dio placa Luki i ugovori. Primjer lične službenosti . Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. službenost je vezana za stvar. da bi dobio više novca. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Službenosti Šta je. a neki gotovo ništa. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. žene za povraćaj miraza. njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon.Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. On je prenio svojinu. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. a službenosti u privatno pravo. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava.

stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu. . Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. tj. tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine. ali nije ništa dužan da čini. da ne bi zaklonio vidik). ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). i to seoske službenosti. mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. ne može ići i kolima. Onaj ko može više može i manje. Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. a 16 na zavojima. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine.se operae servorum. U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. da vlasnik opterećene stvari. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. onda se službenost gasi. bilo pokretne ili nepokretne. on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. može ići i pješice.

Zemljišne službenosti su nedjeljive. a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. susjedske službenosti). npr. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. obaveza održavanja nasipa protiv poplave. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. onda je seoska. Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. via (pravo prelaska kolima. besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae).Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. dok su lične djeljive. a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. odnosno korišćenje tuđeg zida. actus (pravo progona stoke). Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik. Seoske službenosti su spadale u res mancipi. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer. službenost puta). a preko tuđeg dvorišta. dejstva i djeljivosti. Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). . dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku. izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom. gradska službenost. a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. pravo upotrebe (usus).

onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Najstarija lična službenost je plodouživanje. jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase. usus. dijete od robinje). Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. voće sa voćnjaka. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Usus (upotreba). najamnina od kuće ili njive). Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. zalagati je. . Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. Ususfructus (plodouživanje). Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). voćnjak u vinograd. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. habitatio i operae. tako i civilne (kamata od novca. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. koja su ustanovljena u korist određenog lica. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). Habitatio (pravo stanovanja). Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. mijenjati. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. ali im je trajanje kraće. Npr. Ususfructus i usus su osnovni oblici. mlijeko i tele od krave. U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Vlasniku ostaje višak plodova. On nije mogao raspolagati sa stvari. ali ne dirajući u njenu suštinu. već samo građanskim plodovima. kako prirodne (žito sa njive. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. on može dio plodova ustupiti drugom. titulara službenosti. sa naknadom ili bez nje. Npr. uvođenje bolje sorte vinove loze).

Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta.Sticanje. To se zvalo deductio servitutus. Često se dešavalo da neko. Lične službenosti se gase smrću titulara. Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno. zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava. Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. propast kuće u požaru ili zemljotresu). Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. kreča. Zgrada . prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. a zadrži pravo službenosti. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. vode. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. čak i običnim paktom. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. bilo da je lična ili zemljišna. U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. testamentom i sudskom presudom. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. To se zove konfuzija. to pripada vlasniku terena. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza. Službenosti nastaju ugovorima. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. Gašenje. pravo uzimanja vode). Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. a sopstvenik se tome ne protivi. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. Zaštita. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). pa ni održaj službenosti. ustupajući stvar prodajom ili poklonom. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine.

jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium). quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). Život čovjeka se gasi. a s druge strane. a zatim državina. dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Nasljednik je heres. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine. Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. pravilo). Zakupac je imao pravo da koristi zemljište. Pored sve te važnosti.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem. potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. nasljedan. Nasljednopravni propisi su veoma važni. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). koji je za razliku od obično. pod uslovom da je zakupac obrađuje. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. ali većinu njegovih prava. a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. uz dodatak utilis causa. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku. Zato su država i gradske vlasti. dažbina). Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). uz mogućnost produženja. Tokom određenog vremena. već sudbina čitave imovine porodice. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. kao i vlasnik. a zaostavština hereditas. u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu. . Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament.

založna prava. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. već dispozitivni. ako je testament nevažeći. Neka prava i obaveze se gase smrću. politička prava (pravo glasa. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila. religijskog i kulturnog života.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. državina. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. Ili ima testament. Testament je moćniji od zakona. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice. tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. privrednog. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. vojnog. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. svojstvo magistrata). Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. potraživanja i dugovi iz zajma. nego šta će biti sa imovinom. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. Tako se ne prenose javna. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). od oblika svojine. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. . Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. on ima prednost i u nasljeđivanju. kupoprodaje itd. vlast nad djecom). sa svim svojim teretima. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. dugoročni zakupi. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. Ovdje zakon nema imperativni. javnopravne elemente. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. stvarne službenosti. djelimično po zakonu. Nasljednik nasljeđuje i obaveze . a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. tačnije supletorni karakter. porodice i srodstva. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. ili nema testamenta. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine.

a to su gentili. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat. već se prenosi na naredni nasljedni red. ali ne i emancipovani. tj. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. a ako ovog nema. Ti redovi su: sui heredes. Pozivanje gentila.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. tablied se odnosi na nasljeđivnje. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. po šestinu. dalje. najprije nasljeđivao nabliži agnat. agnatus proximus. sin dekujusa. koji je preminuo. tačnije najbliži agnat. preminuo ili je emancipovan. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. . Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. koji čine treći nasljedni red. ostavljajući za sobom dva djeteta. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. Nema ni delacije. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu. pa jedan pogine u ratu. Stojčevića. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. odnosno da nije emancipovan. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. neće doći njegovi potomci. što znači da na mjesto najbližeg agnata. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. bilo da su rođeni ili usvojeni. a dva unuka preostalu trećinu. a to je brat. A ako nema braće. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja. bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. gentiles. Ako ih ima više. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. Objašnjenje D. onda gentili. to su određivali običaji. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. oni je dijele. neka to bude zakon. Sui heredes (sopstveni. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. Ako je dekujus imao tri sina. Većina propisa 5. Agnati čine drugi nasljedni red. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. To su sinovi.

e. a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. bilo da je bračno ili vanbračno. ali mogu biti i dalji srodnici. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj. oca i istokrvne braće. jer je majka. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. legitimi. kognati. preživjeli bračni drug. jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke. SC Orfitianum. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). dok je treći u cjelini kognatski. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. drugi je u cjelini agnatski. odmah poslije djece (liberi). U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva. Nasljedni redovi su: potomci . do šestog. Treći nasljedni red čine krvni srodnici. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. a ne svojstvo naljednika. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. bez obzira da li su bračna ili vanbračna. zakonski nasljednici (legitimi). ali je formalno davao prednos ius civile-u. Djete koje je dato na usvajanje. ako brak pre smrti nije raskinut. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. odnosno bez zaštite. Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. u kategoriju liberi. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa.Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. Ona ne spada u agnatske srodnike. je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. ali je sticalo pravo u novoj porodici. To su uglavnom braća.

određivanje tutora. preci (ascendenti). Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. formalna. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. legate. bez obzira da li su u porodici ili van nje. ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. Dalji srodnici unuci. Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća. već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. uključujući i one koji su rođeni izvan braka. ali naglašavaju jednakost polova. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). a preko majke uterini). Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. tj. . s tim da nije imala pravo raspolaganja. Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. oslobađanje robova. osim kad se radilo o supruzi. fidenkomise. neka se smatra mojim nasljednikom. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva.(descendenti). jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. Testament može sadržati: imenovanje nasljednika. To je formalna izjava volja. njihova djca. do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. sestre. ali ne i unuci i dalji potomci. i to na isti dio koji pripada djeci. najčešće u dvanaestinama. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. ali ne i dalji srodnici (unuci od braće).

Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. tako da je Petar nasljeđivao sve. smatralo se da dijele imovinu na pola. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva. i obrnuto. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. Mancipatio familiae. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Jednom institutu se može odrediti više supstituta. Rimljani. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. zatim fideikomisi. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. koji su simbolizovali 30 bratstava. Da ne bi na nasljeđe došao brat. Supstitucije. prije vremena kada može da sastavi testament. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. Ako ostavlja maloljetnu djecu. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. a drugi drugo. Kada je vlast porodičnog straješine opala. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. Prema tome. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). trebalo je da to učini u obliku legata. kao i uloga kurijatskih komisija. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. testament se proglašavoa pred 30 liktora. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. tj. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. a rezervni – supstitut. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. a u . Ostale odredbe.

cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. kada dekujus umre. za koji nisu bili neophodni svjedoci). tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. Kasnije međutim. On spada u fiducijarne poslove. Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). vremenom je od njega nastao pravi testament. U praksi. Novi oblici. uključujući i kćeri. Kviriti. koji je najprije usmen (nunkupacioni). To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. prijetnje. zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). uticaj javnog mnjenja. Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. jer je prenosio svojinu. pravna . a za ostale ukućane. sloboda testiranja nesumljivo postoji. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. je sazivao librepensa. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove. tako izražavam posljednju volju i vi mi. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. religijske sankcije su manje djelotvorne. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. pretorskog i carskog). Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan. taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. ne definitivno. On je samo formalno postajao vlasnik. Testament per aes et libram. moral. Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. uticaj javnog mnjenja slabi. a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. tako dajem. svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor.jesen obolio. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare. recimo sinu. tako legiram. a zatim pismen (tripartitni). Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. već uslovno. neopravdanog razvoda braka. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama). kao i većina interdikata. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. novčane transakcije i kredit. Rječ obligare znači vezati. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava. obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. kada je njegova državina dobara postala cum re. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. bilo tuđim nasljednim dijelovima. iste cjeline. u prometu roba i usluga. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne. Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. obavezati. Nasljednik prema pretorovom ediktu. Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). vezani su za promet dobara i usluga. obaveza. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. prema pravnom poretku naše države. od vremena kada je dobio zaštitu. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. u stvarno pravo . trgovine na malo i veliko.dekujusa. Naziv je dobio. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu. kada prodavac ispuni obavezu. ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno. ali ne i dugove. što je obično lakše nego dokazivati svojinu. (iz Justinijanove kodifikacije). Obligaciono pravo je dio imovinskog . interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. učinimo ili ne učinimo.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. dužni da nešto damo. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. bilo izdašnim legatima. mogao je podići interdictum quorum bonorum.

Stavrno pravo se odnosi na stvar. prodavac da preda robu.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji. predmet obligacije i predmet prestacije. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar. (obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. poklon). Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. zajmoprimac treba da vrati pozajmicu. ono na šta je usmjerena sadržina. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo. povjeriočevo pravo. mogu biti prirodne i civilne. u svojinu. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac. Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo).Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar. koja može biti u vezi sa nekom stvari. već činidba dužnika .prema kupljenoj robi. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. moguć i mora imati novčanu vrijednost. (budući rod njive). Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije. Sadržinu obligacije čine npr. Posebne obligacije sa facultas alternativne. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. plati kamatu. Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. zajmodavca da potražuje kamate. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent. Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. dugovano ponašanje dužnika – prestacija. Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. Ako je kriterijum zaštita. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. obezbjedi prevoz i ambalažu. Predmet obligacije mora biti određen.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada . Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup.

Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos). umjetnikom da pjeva na koncertu.contractus bilateralis aequalic. (obaveze između lica u istoj porodici.ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. obaveze maloljetnika bez tutora). One obligacije koje nemaju taj element zaštite. Ugovori u koris i na štetu trećih lica. da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) .štete a on ponudi delikventa. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor. Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug. Međutim i. 4. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti.poklon). pod istim porodičnim starješinom. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću. česta pojava. dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja. intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. 2. onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki. (Petar koji mora na put nudi Marku. postoje neki izuzeci: 1.a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku). Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. nazivaju se prirodne obligacija. Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. umjesto jednog dužnika javlja se drugi). Subjekti Inter partes . (ugovor sa slikarem da naslika portret.

Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa.U 2 vj. svi za jednog-jedan za sve. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.Bez obavještenja. presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). Ako je ugovor u korist naslednika. naravno uz saglasnost povjerioca.Lice koje ustupa tražbinu je cedent. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti. Jedan od prvih načina je novacija. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. a novi povjerilac cesionar. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. koju staro društvo nije dopuštalo. Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog. Ugovori u korist i na teret trećih lica . Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje. pa i da traži naplatu). pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine. Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete. bez ugovorne kazne se postizala punovažnost. U oba slučaja. sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae). djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao. Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može . Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni.Cesija je promjena povjerioca cessio.

uveden je regres prema gl. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost.hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje .Rimljani su koristili termine sponsio. ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl. ugovorna kazna i kreditni nalog. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja . prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos. on nema pravo ništa zahtijevati.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres).Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. U potklasičnom periodu. i prelazila je na naslednike. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. pignus. susidijarnost i pravo na regres.zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. pored glavnog dužnika. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju. Pošto u solidarnim obligacijama . U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo. da lakovjerni ne nastradaju. Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu.Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu.fideiussio.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne.(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia. prema obliku stipulacije. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug. Bio je ograničen iznos po osobi.dužnik. Fidepromisio su koristili peregrini. da će mu učiniti isto. A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) . . Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju. astipulatoru.fidepromissio.jedan može biti tužen za cijeli iznos. jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom. One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. Adstipulatio . Jemstvo -(262-263) Kada neko. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.

životinja).Pretpostavka krivice je uračunljivost. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom. Krivica i šteta Vrste odgovornosti . za njih odgovara drugo lice. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem. ne postavlja se pitanje krivice.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu. Da postoji uzročna veza između radnje i štete.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti.“. pitanje krivice je objektivno. dok u građanskom pravu. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima. krivice u užem smislu. koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno. uračunjljivost i vinost . mogla je biti u novcu ili u stvarima. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice. onda se takav nalogodavac javlja kao garant.(rob nije stradao od guranja u rjeku . Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana. 3. paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne. bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria.(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. da je stvarno nastupila šteta. Krivica je važan institut prava. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni. međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem.Time se jemstvo znatno približilo današnjem. Ako treće lice ne vrati zajam. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku). često se poziovaju psihijatri. Krivica.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1.fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije. Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti.Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda. čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. Razvoj i stepeni krivice . dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku.

Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile. nematerijalna (bol za izgubljenom osobom. pojačano odgovara.paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti.(267-269) Obligaciono pravo. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima. aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. novi zakon. a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat. Slučaj i viša sila . poplava). Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo..advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete).oštećenje stvari od trećeg lica). razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.dužnici su pretvarani u robove. rat.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana. Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika.Postoje dve vrste: materijalna.(stvar uništena. Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja. pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima. Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). štitio žrtve novih poslovnih prilika.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni.Posledice insolventnosti su bile teške.životinje. kao neposredni izraz prometa..Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet. (bjekstvo roba.jedino ne ako je u pitanju viša sila požar. borba između patricija i plebejaca. Šteta . culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima. Laki nehat ima dva oblika. ne posvećuje ni najmanju pažnju. neka je to zakon. Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.povećanju pasive.već od vode). kamata na kamatu je zabranjena.gubitak ugleda i časti).Napretkom pravne nauke. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem. tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi. zemljotres. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete.imovinska šteta i neimovinska. Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. znalo se za zajam kao prijateljski gest. ukinuto je dužničko ropstvo.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin. bez volje dužnika. najviše reaguje na promjene u privrednom životu. To su prirodne katastrofe. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled .ponašanje kada radi za sebe. dodir sa drugim .Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima.čemu je doprineo razvoj trgovine.

. Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. mandat. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. sudija ima manju slobodu odlučivanja.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. formalizmu rimskog prava . Bona fides . miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori.bojkot. strogost starih poslova se ublažava. O tzv. ortakluk. najam. realne i konsensualne.Razvojem trgovine. nastaju realni i koncesualni ugovori. vezan je uputstvima pretora. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei). Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda. bona fides. posluga. uvjerenja. U starom Rimu.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova..Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. mehanizam prinude je – prezir. neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor. ugovor o djelu.gubitak časti. volja je suština ugovora. trgovine sa stranim zemljama.narodima. imperatorski. kamate na kamatu.rukovanje koje je i danas običaj. odobrenja.(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. što je posledica antifeudalne politike. koje ne daje pravo na tužbu putem suda.Prvi su više formalni. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei.. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji. zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva. pretorski.Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti. U 2 vjeku. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom. ostava. zabrana privatnih zatvora.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko. Sam pojam bona fides mijenja značenje. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja. . iznuđivanje poklona. hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. ali ne i na klasično ili potklasično pravo. Danas je obrnuto. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti. literarne. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. usled nedostatka pravnih normi. Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu. zaloga. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova. zakup. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države.Tu su i neformalni paktovi dodatni.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam.

Novije literature obacuju ovaj kriterijum. od delikata). Kontrakti . Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. • Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n. Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora. Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. Pedije. Obligacije ne nastaju same od sebe.. bezimeni ugovori se tek formiraju. DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika.. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. delikte i različite druge izvore. on je nagovjestio i treću podjelu.e. • Koji nastaju iz delikata. jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. kolega i pravnik Gaja. već postklasična kompilacija. Umjesto ranije formulavije. odnosno sa Institucijama. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte. kao i neki oblici neformalnih sporazuma.e.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. za razliku od nedozvoljene. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. Potrebne su određene okolnosti. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. U drugom vjeku n. najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj.

Predmet i cijena kod prodaje. Za ugovor je potrebno. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda). Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri. pojam bestjelesnih stvari. dogovoriti se. ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). Ako neko nudi određenu količinu.n. promjene načina gledanja na pravo. koja u sebi ne sadrži saglasnost volja.(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo.gdje će roba biti isporučena). već eventualno. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati.Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. sakupiti. niti obligacije (što nije tačno). To se dogodilo zbog intelektualnog napretka. inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu.rok. pakt. da primjeni na sve obligacije. da saglasnost bude izražena u određenoj formi. Formaizma je sve manje. on je jedno otkriće.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. zaštićena pakta. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja). slično je i sa Egipatskim pravom. • Koje zastupa Gaj u Institucijama. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju. STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. a druga stranka prihvata manju količinu. I današnja nauka tako def.e. KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. ćinidba u formi koju propisuje zakon. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom. iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi. mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. a druga treba da ga prihvati.e. jer nastaje predajom stvari. mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. podjela stvari. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. ujediniti. potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. Pedije je učinio grešku. saglasnost volja. npr. rađanje novih odnosa. Drugi v. naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti.troš.Vavilonci. Zaključenje ugovora . Grci su došli do saznanja o SINALAGMI.Asirci). karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata. Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje . Ako ovi uslovi nisu ispunjeni . ugovor je aktivnost. On je napisao da nema ugovora (što je tačno). koja stvara.prevoza. htio da uopšti. nastanak prvog pravnog sistema. kao i zajam). smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.a bez kojih on može da postoji(uslov. smatra se da ne postoji kontrakt. sažeti.

(npr. ali postoji jedna važna razlika.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv.„bogovima“(ako pobjedi u ratu. Zabluda .ne . dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. Uslov može biti odložan (npr.istekom roka prestaje obaveza). modalitet. Ako je buduća činjenica izvijesna. misleći da ga sklapa sa drugom (npr. (npr. Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. smatra se rokom. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. smatra se da nema ugovora. Ako se ustanovi zabluda. ili bronzani prsten kao zlatni).zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). onaj koji je dao novac. a ne uslovom (smrt nekog lica).“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“. obično određeni vremenski interval. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. 4. kada paterfamilijas obeća sinu poklon. Rok i uslov . ni ovde nema usaglašenosti volje. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“. sazidaće hram). pa i prvobitnog neksuma. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. izmjene. ali tada je stranka sam punomoćnik. prevaru i zabludu. 2. a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva. obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost. Postoje četiri tipa zabluda: 1. a ako su obaveze već ispunjene. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom. ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. „Hoću (misli na roba)“). Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom. iako je drugo lice predalo taj novac. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zabluda je slična prevari. putem pisama ili preko glasnika. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. obećanje sržavi. misleći da je čuveni umjetnik. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije. može tražiti povrat u pređešnje stanje. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari.a drugo na zajam). onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr. koji se slučajno zove isto). 3. Rok – je buduća izvijesna činjenica. jedno lice misli na poklon. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac. ako završi studij.(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke.

ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje). da bi nešto dobio od povjerioca. a to su: prodaja. Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. a neksum je ostao lišen svoje svrhe. a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. ostava. tako imamo ugovore: verbalni.ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku. literarni i konsesualni. sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. Neksum . oslobađaju se načela formalizma. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi. Imamo i ugovore tzv. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g. . a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam. ortakluk i zastupništvo.e. a po formi najbliži su realnim kontraktima. daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda.čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. a to su stipulacije i neke njene varijante. jeste: bjeda i glad. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. zaključuju se svečanim rječima. a naročito je pogađao plebejce. niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma. REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari. ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. realni.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili.imali su izražen religijski karakter. on postaje kreditni posao. a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika. jeedam od njih je ekspensilacija. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje. pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. Tek kasnije. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda. a suštinu mu nepoznajemo. prava i obaveze se gase. najam ili zakup. posluga. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana.najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. imao je zelenaški karakter. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo).s. tu spadaju: zajam. koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza.(280-281) Neksum je posao starog prava.

Rim je volio više da recituje recitacije. ukoliko nevraća „dug“. Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. porast bogatstva i smanjenje bijede. časti mi. na kome se pisalo (glina). U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi. Stipulacija – znači: čvrst dogovor. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA. šta je osnov njegove obligacije. dužnik mora da odgovori propisanom formulom. obećavam. Prigovor da novac nije odbrojan. pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju. a drugom prodavac robu. Loše. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete. Uticaj religije je slabio.(281-283) Stipulacija je verbalni. s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Za zajam i prije nego što dobiju novac. napisano ostaje. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava. a zelenaš mu taj novac i nedonese. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. zaklinjem se. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. apstraktni kontrakt.zaključenje preko trećih lica. javnog mjenja i cenzora. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. poklon. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi. Stipulisati danas znači dogovoriti.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi. nego pisani ugovr. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori. koje računaju na uticaj religije. mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. zaklinješ li se čašću. Verbalni kontrakti Opšti pogled . časti ti. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. njegova obaveza može biti dug iz zajma. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Naročito je pogodna za zajam. tvrda vjera . a usmena formula nije izgovarana. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. miraz itd. razlog je zaostalost.govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. podizao je dužnik.široka upotreba ovog ugovora. Dobre.ako ga pvjerilav tuži i time . jednom bi kupac obećao cijenu.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr.“.ropstvo. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika. a ne samo na latinskom.sujevjerje i vjerovanje. Vremenom je dokument postao srž posla.

Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno. danas se kritikuje. jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris. iusiurandum liberti i praediatura. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj . Latinsko litteris: literalni. hronološki. a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan. obično se zaključuje uz vjeridbu. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog.a isplaćeno u rashode.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna.bilo je riječ o prihodima i rashodima. Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar. to je apstraktni upis.prodaja itd. Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. Između starih i novih oblika postoji razlika. pa se rizikovalo prokletstvo . zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. stvoriti obavezu za drugu stranu. koje daje žena ili njen porodični starješina. jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda. je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. time je stipulacija postala kauzalna. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam. a ranije se koristio termin pismeni ugovor. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. platiti iznos opklade. i to rukom samog povjerioca. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora.zauvjek odbija tužbu. Postoji jedan posao starog prava. Ekspensilacija . jednu.). Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu). ali može i kasnije. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. kao i dokazivanje u slučaju spora.

koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena. o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. a posluga na nepotrošne. a zajam može biti i sa naknadom. navodeći sumu koju je dužan. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata. Ugovori nisu mogli . Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik. bez pravnog osnova. ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. u kome se navodi ko. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. što se zadržalo i danas. Ostali pisani ugovori . najčešće zelenaški posao. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu. Gaj pominje samo zajam. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. Realni kontrakti Pojam i vrste . jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. pisar ili bankar. Fenus – je zajam sa kamatom. bez naknade. a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka. on i kaže: „Predajom stvari. što je omogućavao njen apstraktni oblik. To su shirographum i syngrapha. kao i stipulacija. Kada nabraja realne kontrakte.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. U drugom v. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.bogova. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. i zajam dobija sankciju. odnosno putem predajom stvari.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz. kasnije navodi još ostavu i poslugu. Rađa se jednostrana obaveza. on nigdje ne pominje sporazum. Posluga je uvijek dobročin posao.prije n.e.nastajeobligacija. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Postoje dva ugovora. a u starom pravu i bez sankcije. prijateljska usluga bez naknade. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Zajam je nalik na poslugu. tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora.(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. kao ustanove ius gentium-a. Zajam ( fenus i mutui datio) . koji ne daje pravo na tužbu. takođe apstraktno. Zajam se odnosi na potrošne stavri . a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. ali ne i pravni osnov po kome duguje. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac. dok je mutui datio – prijateljska usluga. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio.kome i koliko duguje. Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice .

Zajam je imao neke specifičnosti. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje. sa svojim posebnim pravnim režimom. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. a vraćao poslije žetve ili berbe. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu. vjerovatno mjesečno. ne . Riječ se povezuje sa uzajamnošću. ubio svog oca. Kamate – kamate su cijene zajma. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. morao je to da prihvati. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva.e. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. Prijatelj. a onaj kome je zajam nužan. ali se posluga naziva upotrebni zajam. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. Računa se na riječ. pa je. zajam upotrebe. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. zastupno lice. Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. kada se ambar isprazni. a ovaj potrošni zajam. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. donijeta u prvom vijeku n. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit).sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe.kao što je slučaj u našem jeziku. srodnik daju novac ili druge stvari na zajam. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. čovjek koji treba da plati porez. pritisnut od povjerioca da vrati dug. u dužničko ropstvo.ekspencilacija i neksum. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. to se pravilo zadržalo do kraja. dozvoljeni interes bio 100% godišnje. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti.solidarnošću. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja. što je još više produbljivalo jaz između dva posla.imati isti pojam jer je zelenaški.kamatni zajam vodio u propast. Dobila je ime po nekom Macedonu. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. koji je uzeo velike zajmove. a to je vlastodavac. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. Zajam se uzima radi potrošnje.

To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki .izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari. Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje.(289-290) Posluga je realni kontrakt. jer je ona više nanijela štete nego koristi. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%.već je bila potrebna posebna stipulacija. U koliko se uopšte vrati. Justinijan je donio nove propise.gusarski napad). U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše.pretjerano visok iznos.zabrana antocizma. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). na koju se naplaćuju nove kamte. a samim tim i kamate. neksum. ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. osim eventualno tužbe zbog prevare. Zato što je nosio veći rizik. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu. Bitno obilježje posluge je besplatnost.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca. ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon.kada neko izloži egzotične plodove. a ne posluga. već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti.pa to sve vrate kada posjeta prođe). U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup. Ako neko upotrijebi bočicu prfema . a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva.dvostruko više nego obični zajam.odredio je intersenu stopu na 6%. u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. bio je to zajam sa elementima osiguranja. Kada su prilike počele iskazivati kredit. Kao poslijedica ove borbe. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. Latinska riječ usura koja označava kamate. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine.da bi se napravio utisak(npr.a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam. neksum.pa su postajali robovi. Postojalo je još jedno ograničenje . dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu.skupe mirise. Zajam i kamate. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. Posluga je najprije prijateljska usluga. bez pravane sankcije. a Justinijan je potvrđuje.jer su ih ratovi odvajali od polja.pa i smanjenje kamatne stope. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo.skupog falerskog vina da bi je pokazao. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. ali je pominje kada govori o tužbama. Predmet ugovora je nepotrošna stvar.strana pića. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. Posluga (commodatum) .

Odnosi prema stvari se određuju ugovorom. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat. liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. u prvom redu nužne i korisne troškove. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. deponent ima pravo da podigne tužbu tz. Ostava (depositum) . U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt. Ovaj ugovor je besplatan i realan. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. već samo delikt. Ukoliko prekorači ove granice. Predmet ugovora je pokretna stvar. žito u skladište). Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari. Depozitar nema državninu stvari. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju. bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru.dok se ne vrate. ako neko odlazi na put. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt. Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom. to su: depositum irregulare.odgovaraće za štetu. sa posebnim tužbama. ne snosi nikakve troškove. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi.da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju. Ali vanredni troškovi (opravke. ili u skladu sa prirodom stavari.actio depositi directa. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari. a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. neka vrsta krađe. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. sa svojim tužbama.ako je ošteti ili koristi. ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu.ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). depostium miserabile i sequestratio.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom.odjaše dalje nego što je dogovoreno.zato što je primoran da biježi. koja nemora biti u svojini deponenta.njegovo bitno obilježje je besplatnost. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. čini krađu upotrbe (npr. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar.pa ni redovne za čuvanje stvari. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati.on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. Nije imao pravne poslijedice. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum.može neko ko već čuva tuđu stvar. kada prođe nevolja. Stvar .(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar.ali ako ništa nije predviđeno . Ako depozitar odbije da vrati stvar. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju. Nije ovlašten da stvar upotrbljava .inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju. sa određenim pravima i obavezama. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor.

Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. a to je bilo neophodno. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu. Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove. i mandatum (zastupništvo). Osim toga postojao je infaman.koja je predme posla postaje svojina depozitara. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema. onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. žito vlasniku skladišta. location-conductio (najam. s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr.(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. poplava. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . pismom.. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. Gubio je čast. Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte.zakup i ugovor o djelu). Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča. požar. povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima. Zato je depozitar. itd. a kupac da će za to platiti određenu cijenu. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor. bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa.što biva povodom opklade.a oni su: emptio-vendito (prodaja). osuđen na dvostruki iznos. ili uslov ne ispuni. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. ostavio stvari na čuvanje. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar. . societas (ortakluk).konkludentnom radnjom. Zaključivane su dvije stipulacije. nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora. Konsesualni.). Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju . Fiducija i pignus . kad istekne rok ili na zahtjev deponenta. politički progoni).tj.niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem).(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus).daje novac bankaru na čuvanje. on je može upotrebljavati. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor. ili jedna stipulacija za robu. Oni su dokaz. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. ali će. a ekspensilacija za cijenu.

Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare. verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). ali nije bila pravom sankcionisana.što se često dešava. Bitni elementi ugovora . Smanjenjem formalizma. gubi kaparu.već praestare. ali se zadržao dvostruki naziv. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). jer se. Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora.bitni elementi prodaje su predmet i cijena.da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar.istinita. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu.određena i u nekim slučajevima pravična. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos.zaštićen posebnim tužbama.mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu.odjednom ili u nekoliko rata. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar). Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu. Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu. često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati. kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. Ako kupac odustane. ranije. Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Zaključujući ugovor. Obaveza prodavca je da preda stvar. a uz to još i kauzalan. Može se pradati. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku. a danas je to sporno. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji.neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. rizik je na kupcu. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika.a drugom prodavac da preda stvar. Cijena mora da bude i određena.

Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Locatio – conductio. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Ukoliko stvar bude oduzeta. Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene. Dosta rano se javi zakup stvari. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). službenost) ili.nedostatke. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. naročito zemlje. da su nevidljivi. a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Ako neko proda tuđu stvar. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. da postoji evikcija. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. na slučaj da stvar nije njegova tačka.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. Sva tri su ugovora bonae fidei. Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. o najmu radne snage i o djelu. što je još gore. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. ima različite oblike. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari). Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Locatio – conductio (zakup ili najam) . Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. ukoliko je to moguće. kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. kaže se da je stvar evincirana. zaštićeni sa actio locati i actio conducti. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Zatim. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva.

Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. da bi izdvali stanove u podzakup. a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. Bitni elementi ugovora su rad. Predmet ugovora su operaje (rad). otuda i njegov naziv. a ako je dio posla prepustio drugima. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. Ako zakupac ne plaća zakupninu. da sagradi kuću. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. već mandat. koji je u načelu besplatan. što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu). pod uslovom da nenasu neku štetu. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. alati i stoka za obradu zemlje. Zakupnina je morala biti ozbiljna. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. i dr. podlijegao je posebnim pravilima. već i za nestručnost (inperitia). a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. Ako je zbog neke nevolje (bura. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. Stvar mora biti nepotrošna. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. a konduktor onaj koji radi. Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao.jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. mjesečno). U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje. odnosno sirotinju. čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. napad pirata). Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. već nobili. ne samo rad. ne ugovor o najmu. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. Zakupljivane su i lađe. kapetan broda bude prinuđen da . Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Otkaz bez najave. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. onda i za pogrešan izbor. sašije tuniku. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. i obe stranke ništa ne preduzimaju. Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar. tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. koji koriste ne samo siromasi. već rezultat rada. određena i novčana.

oblasti ili grada. Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu.što je preuzelo i rimsko pravo. neke druge stvari (prostorije.materijal) ili rad. U koliko nije ništa ugovoreno.zantlijama. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta. Kako je državni aparat bio mali. Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. koju su djelili na osnovu ugovra. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. odnosno tovara koji je spašen. kako bi spasio brod i ostali teret.). Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana.pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. pa je svu lovinu uzeo lav).(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu. Ako postoji više ortaka.itd. srazmjerno vrijednosti broda. Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. Konzorcium je zajednica života i rada.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk.smatra se da je zaključen nov ugovor. Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit.bankarima. Ortkluk prestaje istekom . Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade.oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima). Danšnji ulog je ptent ili licenca. Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju.a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi.alati.zakupcima poreza i javnih radova. To može biti novac. prodavcima). U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. što znači veoma revnosno. Uobičajni naziv je ortakluk. nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva. Dobit – se dijeli prema ugovoru. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni. pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao.javnih građevina. jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge.dio tereta baci.a zatim bi za svoj džep. gdje se zove „koinonia“. Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica.trgovcima na veliko. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. Societas (ortakluk) . Ortakluk je rana pojava pravne istorije. Ortkluk nije svako udruženje. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća. a sredstva pojedinaca nisu dovoljna. utjerivali porez od obveznika. iako ga Gaj tako posmatra. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk. To je načelo opšte havarije.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije.

kako bi u Rimu prodao i zaradio).završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka. a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu. Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega). Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog.jer nije imao koristi od posla. gdje se javljaju kognitor i prokurator.jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja.roka. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme. tj. gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. Tužba se zvala actio pro socio. i to u prisustvu protivne strane. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima.(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar. Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina.pa su sve finije poslove svrstali u mandat. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. kasnije su mijenjali svoj stav. osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. kao i jednostranim otkazom. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage. zato se kaže u svoje ime. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje.zastupnik).počela se pooštravati i odgovornost mandatara.materijalne akte. može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt.osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može). Mandatum (ugovor o zastupništvu) .ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun. on je stranka u tom poslu. . Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. pored imovinske izricana je i moralna osuda. Takav je bio slučaj sa zajmom. što je u suštini protivno njegovoj prirodi. obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu. a rimsko još i na fizičke.a slab promet nije time bio ugrožen. smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. da opravi tuđu kuću). tako da je na kraju proširena na levis in abstracto.u prvom redu na sudu.

Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje.a grublji su predmet ugovora o dijelu. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. ni u zajam. ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. a trampa realna.(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. prodajom se ne prenosi svojina. Bezimeni kontrakti .kod koga se plaća merses. za razliku od ''imenovanih''. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''. razmjena) aestimatum i precarium. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. neredovni depozit) treba da vrati. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga. zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio). da ugovorna vijerna strana. niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. Permutatio (trampa. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje.kada ispuni svoju činidbu. Od kada su nastale ove institucije. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze. . i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao. stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. a druga odbija da ispuni svoje obećanje. a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. ostava. troškove puta) i to putem action mandate contario. neimenovani ugovori. razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar. a ovo će mu održavati vrt. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. Iako je mandat u načelu besplatan . a on da mu napravi deo namještaja. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. i trampa. facio ut des (činim ti da bi mi dao). a trampom se prenosi. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora.Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge.dik druga još nije izvršila svoju.

Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. to su pretorski paktovi. Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. da mu radi na imanju određeni broj dana). Razlika se zadržala nešto zbog tradicije. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik.Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). ako neko osakati drugog. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. To je stara ustanova. Pactum potiče od pax (mir). o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. ali daje pravo na prigovor. Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. tako da je u svako doba može uzeti natrag. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. To su zakonski ili imperatorski paktovi. pa se ne nagode neka se primjeni talion. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. . onaj je zaštićen. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. a ovaj nezaštićen. o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Prvi je formalan. kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom. da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. koji su ranije zaključivani u određenoj formi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. s tim da se neprodato vrati. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. što nije slučaj sa paktovima. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. nagodbi. naknadno. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. a drugi neformalan. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. često korištena u odnosima patrona i klijenata.

Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. 2. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. Taj njihov sporazum se zove kompromis. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. neksum. ili da je stvar njegova. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. bilo je određivanje roka.Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. Receptum nautarum. s jedne strane. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. 4. pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu. i neki građanin s druge strane. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. Suština posla naročito u prvo vrijeme. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia. vlasnika štale ili broda. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). 1. Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. jer će njegov povjerilac. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. koji još nije zaključen. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. odgovaraju ova lica. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. nije obavezivalo. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. Time se pojačava kredit ovog lica. ekspensilacija) za to bi možda. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. sporazum o mirazu i poklon. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. 5. 3. postavši jedan od zakonskih paktova. čak i kada nije dokazana njihova krivica. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug.

vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. Gaj i dr. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. tobožnji. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone.daje pravo na tužbu.slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. ustupanje tužbine itd. nego je takav ugovor morao biti registrovan. ne samo pismena forma. godine stare ere. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. tobožnji ugovor. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. koje se temelje na svojini. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. To su nametnuli učeni pravnici. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi. nepravi. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije. Pravnici kažu da „kao iz ugovora. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. slučajna imovinska zajednica. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. to realne. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. na formalističkom . dakle: nepravi.

koja će biti donijeta na raspravu. ali je taj prelazak neopravdan. 1. pa je to pravilo primljeno na mutui datio. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. kao što je sporazum sa prostitutkom. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. a ne onog koji je dao. Da bi popunili ovu prazninu. iako osnov postoji. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. a ne putem actio in rem. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. . Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. dva zakona. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova.kontraktu i na ograničenom broju delikta. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). ne može da kondicira i obrnuto. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. misleći da je dužan. Postoji još jedan razlog. bez valjanog osnova. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. Ima poslova koji su obostrano nemoralni. jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. Zato se kaže: ko može da vindicira. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. a dug ne postoji. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Ali to nije uvijek slučaj. kod tradicije se zahtjeva iusa causa. ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). mogao je zet da odgovara. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. Ako je još uvijek stvar njegova. nema bogaćenja. 2. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. 3. Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog.

da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije. a u Justinijanovom praavu još i više. bacanje čini na . npr.stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. prekršaj pravne norme. ali ne i na luksuzne. Učinilac delikta zove se delikvent. Obaveze tutora su da vrati imovinu. Legati . iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. To se naziva naknadno odobrenje.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. podizanje ruke na porodičnog starješinu. dok on još traje. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. te se svrstava u kvazikontrakte. Tutorstvo – kada prestane. ali kasnije prelaze u krivična djela. vlasnik nije dužan da nadoknadi. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. Ove poslednje. Ovaj odnos ne spada u ugovore. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes. ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog. On je kvazi kontrakt. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora. Delikti mogu biti javni i privatni. izdaja. koji je razumljiv. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. do imovinske odgovornosti. Zovu se i krivična djela. Ako susjed odobri posao. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). Takav je slučaj među sanasljednicima. preoravanje međa. rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. On ima pravo na nužne i korisne troškove. actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). Delikt je nedozvoljen akt. Delikti Pojam i vrste delikata . Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). Tužbu za njih ne pokreće državni organ. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. protivpravna radnja. Od ovog pravila postoji izuzetak. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. ubijstva.

Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. Osveta je moguća. prelom kosti i osakaćenje. do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. preko krvne osvete. ako postoji više učinilaca delikta. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. ako se ne nagode. deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. a deliktna obaveza ostaje. Evo nekih: 1. preko taliona ''oko za oko. dozvoljava talion. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. zub za zub''. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. 4. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. je trajno osakaćenje. dolus malus i fraus creditorum. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. Osakaćenje (bukvalno: istrgut. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela. koje kod ugovorne odgovornosti nema. što znači klevetnik). ako je povrijeđeni slobodan. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. ali. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom. tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje. jer postoji fizička ličnost delinkventa. Umjesto napada na tjelesni. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. U pretorske delikte spadaju: metus. Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. Neke delikte predvidjelo je civilno. postoji napad na moralni integritet. Reagovanje na delikte prošlo je dug put.usjeve. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac).Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. Nasuprot tome. Te razlike proističu iz ideje osvete. Kazna je bila 25 asa. a neke pretorsko pravo. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost. guranje. a nepravična je prema članovima njgove porodice. uključujući i robove. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . lišenje slobode. Nasuprot tome. 2. isščupan ud). 3. osim onih koje su intuitu personae. Smrću se ugovorne obaveze ne gase. a sa 150 ako je rob.

A i ljudi se radije svete. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. došli do tog otkrića. koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. je da lopov njega ne ubije. koji je obično bio neki dječak – rob). a malo vodi računa o žrtvi. već i osnov za krivično gonjenje. mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. čime šteti ostale sapovjerioce. tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao.e. Drugi uslov. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. kao i drugi primitivni zakonodavci. trostruku. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. Treće poglavlje reguliše . kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). Dužan je im naknadi štetu. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja). krala voće. Zakon 12 tablica. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. četvorostruku vrijednost stvari). jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. Najprije – krađa je šire shvatana. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost).pratioca. a druge na četvorostruki iznos. To znači. ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. prije drugih naroda. donijet je Akvilijev zakon. osuđivan je da plati trostruko. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. kao neku vrstru priprema za ratovanje. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. ne poznaje opšti pojam naknade štete. Ako dođe do prekršaja pravne norme. staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. koji se podrazumjeva. nego što primaju naknadu. Zakon ima tri poglavlja. Kasnije.s. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. U trećem v.

tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem.vlasnik je imao pravo na povrat stvari. otimanje stvari. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. Ako je bilo više razbojnika.odgovornost za ostale vrste štete. Rapina (grabiti. Metus (prinuda) . u „stavljanju u izgled“ . Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne). koja je glasila na četvorostruki iznos. paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). bili su dovoljni da spriječe prevare. dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. što znači silovanje. koje nisu predviđene prvom glavom. da kazne krivca. navođenje na zlo tuđeg roba. i . Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. Naravno da se zhtjeva i krivica. Iako traži vrijenjdnost stvari. ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. Pored toga. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita. Rapina rimskog prava je teži. dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa.ako do njih dođe. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. vezivanje. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. I kasnije. Lopov do stvari obično dolazi potajno. oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari). već najveća vrijednost u određenom periodu. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne). Širenjem države. kvalifikovani oblik krađe.(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. Postoje i neki drugi. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost).oteti) –(318) Rapina je razbojništvo. i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. Od ove rječi potiče engleska rječ rape. manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba. ali je bio dovoljan i najmanji nehat.

U koliko je ugovor ne samo zaključen. javio se rizik za povjerioce. njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. ubićemo ti djete). Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost). Prevara postoji i kada zablude nema. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan. Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman. Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. Da bi delikt postojao. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Ako dužnik isplati jednog povjerioca. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. već i izvršnjn zbog prinude. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. opraštanjem duga).nenaoružan. da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan. koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides. ne naplaćuje dugove.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini.nanošenje zla oštećenom. da ga je napao. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. Upravo se ovde javila prva sancija. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. kao njegova suprotnost. Ovo se pretpostavlja. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare.

Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu. Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica. 1. pravi delikti i kvazidelikti. onda treće lice može biti savjesno. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila. 4. kao što su poklon ili oproštaj duga. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. a ne onog koji propušta korist (lucrum). Ako je posao dobročin (lukrativan). . već i oštećen malter. I ovde nema pravog delikta. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum). koja nisu u njihovoj službi. Ne samo saksije cvijeća. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. plaćena je dvostruka vrijednost stvari. jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika.kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . Ako konj. pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. Fraus creditorum – je delikt koji. a tužbe se i danas zove paulijanska. prtljag putnika nestanu ili se oštete. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva. Vlasnici brodova. neučvršćena cigla ili kamen na zidu. pstavi nešto. kao što smo vidjeli.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. stabularios).raspolaganje. dovoljna je potencijalna opasnost. Jedno izbjegava štetu. ima imovinski karakter.šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. više nego ostali. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. makar odgovorno lice ne bi bilo krivo. 2. Tužba iz ovog delikta. on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. caupones. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. ipak će morati da vrati ono što je primilo.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . a drugo propušta da se obogati. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. Kada neko na zid ili prozor objesi. 3. može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor. jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. I ovde nema pravog delikta. u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. može biti tuženo sa actio in factum. povjerilac ili treće lice.

primjera radi. povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Ali postoje i drugi načini. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište. Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. pada u docnju. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. pretvaranje obligacije u trajnu. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. depozit. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. po pravilu. litis contestatio. To su. naknada štete i. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. gje bi stvar bila smještena). povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). ugovorna kazna. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. eventualno. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. znači da i bez volje stranaka. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). čime prestaje njihov odnos. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. prestaje obligacioni odnos. Postoji još jedna podjela. on to mora učiniti na vrijeme. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak. Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. On se i onako ne oslobađa obaveze. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). Ako. već da mu dužnik izvrši prestaciju. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik. ali i skladište povjerioca. načini koje je predvidjelo ius civile. osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni.

Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko. ako obligacija nije intuitu personae. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. Ako spor nije doveden do kraja. nevoljna novacija). Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. gdje. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. nemarnošću sudije ili . ''rješenje''. Povjerilac. ponudi roba ili žto. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači.kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. Stare forme. U momentu zaključenja prvog dijela postupka. dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. ''razrješenje''. Novacija se obavlja putem stipulacije. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo. zaloga. do izricanja presude. kada i šta treba da izvrši. dolaze ti na noge. Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). izvršava se u mjestu domicila dužnika. osim verbalne akceptilacije. Ukoliko je propustio da to učini. Promjenjena može biti stranka. ideš dužniku na noge''. a kada zahtjevaš vraćanje. koji nema. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. osnov ili neki drugi važan element. a povjerilac to prihvati. kome. forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). Dužnik umjesto novca. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. Pod izvjesnim uslovima. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. što proizilazi iz same definicije. dospjeli dugovi prije nedospjelih. najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice. hipoteka). Ako nema ovih pokazatelja. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji.

Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. najprije. Ugovor sa slikarom da napravi portret. ali samo u određenoj formi. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. rimski građanin peregrin. što je i logično. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. a dužnik se sa tim saglasi. Naročito maxima i media. To je bio dobročin akt. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. koje su i pasivno i aktivno nenasledive. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. Ovdje ima izuzetaka. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja.iz drugih razloga. Postoje obligacije koje se smrću gase. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. Ako je sin uzeo zajam od oca. koja je drugačija nego kod prave smrti. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. To su. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. ipak je to posebna institucija. On gubi pravo da obnovi spor. dug se gasi. sa pjevačem da nastupi na priredbi). nalik na poklon. pa otac umre i on ga nslijedi. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. Ako slobodan čovjek postane rob. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. povjerilac se ne može više pozivati na stari. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. postaje naslediva. Niko ne može sam sebi dugovati. solutio per aes et libram). Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). kao što je slučaj sa onim iz delikta. jer bi dužnik. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. obligacije iz delikta. Nenaslediva obaveza. . a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. ugašeni odnos. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. I ovo je način koji djeluje ipso iure. mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase.

Kada je dužnik istovremeno i povjerilac. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim. stvar koja je individualno određena. ali i potražuje od istog lica. Među načinima za gašenje.a još više u međunarodnom prometu. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Obećani poklon. kompenzacija zauzima posebno mjesto.vlasnik. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada. gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. istorodne i likvidne. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. on je mogao izvršiti prebijanje. U vrijeme Marka Aurelija. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Kod kupoprodaje je drugačije.e. Ako je stvar određena po rodu propala. I pored toga što predmet više ne postoji. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom.. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar.n. onda se pod određenim uslovima. tačnije: predmet njene prestacije. dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita. jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje.sto zlatnika). tako da se duguje samo ostatak. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. stvar može propasti bez njegove krivice. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. zahtjevana kompenzacija. a ako niko nije kriv. Jedan njen oblik je kliring. prodavac ne mora da je vrati. drugi v. a ako je cjena već isplaćena. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. kada nešto duguje. . Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. on duguje novac cjenu. Propast individualno određene stvari.

a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. da se zakon primjenjuje makar bio i surov. počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. 4. Aristotel. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom. ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život. ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. već i za slučaj smrti. 2. uključujući i Grke. 7. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja. već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za .NEOSNOVANO OBOGAĆENjE . 3. Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. 6. Pod uticajem životnog iskustva. Današnje pravo. 1. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. 8.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo. tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. Ovdje nije rječ o etici. posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. ne samo za života. nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. 5. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. Krivica – nijedan narod starog vijeka. to je daleko od istine.OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete.

....................................................... Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji..................................................................................................................................................................................................(186)............................9 Kviritska svojina (194-197).................. bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi............................................................................................................ Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji......................................................................................(188)..13 Pojam i klasifikacija (200-201)................................................................................................................................................................................... kod kojih se zahtjeva forma........................ dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude.........................................3 Podjela stvari..................................................................................................................................................................11 Actio negatoria -(199-200)...........1 Opšti pogled.......................................11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)............................................1 Šta spada u stvarno pravo (182).......................................................................................................................................................4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)...3 Pojam stvari (182-183).................................................1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)...............4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)............................................................ Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.................................................................................................................................................. bilo neposredno.......................................14 ...........................................9 Vrste svojine (193-194)..................... koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum..6 Pojam i značaj -(188).......................6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193)................................................................realne kontrakte.6 Glavna stvar ili pripadak -(188).................................................................................................1 Građansko pravo i stvarno pravo (179)........2 Stvari............. zatim konsesualne....................................................................................................................12 Pribavljanje svojine............................................................................................................................................................10 Susvojina -(197-198)...............5 Prosta i složena stvar....................................................7 Privatna svojina................... 9......6 Terminologija -(188-189).....6 Svojina – opšti pogled..................................................... Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno........5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187)............................. Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava.......................................................4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) ............................................................................................13 Originarni načini...............................(184185)....................13 Pribavljanje od države -(201-202).................... KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo....................................................................................................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) .........................................................................................5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)...................................................................................poznaju mnoge vrste paktova......................3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)............................11 Tužbe za zaštitu svojine -(198)..................................................................

...........................................................................................................19 Državina.........................................................................................19 Zaštita (211-212).............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................(205-206).........................................................................................................................................................................22 Pojam............................................................................................ prestanak i zaštita (227-228)..............27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)................................................................25 Razvoj (222-223)...............................................26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)...................................20 Zaštita (214-216)...............................................................................18 Traditio (209-210)........22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)..........31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)............................................17 Mancipatio -(207-208)...............24 Službenosti..............................23 Pignus (219-220)................................................................................................................31 Intestatsko nasljeđivanje........20 Iura in re aliena.......................................................................... razvoj i vrste (217-218)................................................................32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) ............................26 Podjela službenosti (224)................................................................. a šta nije službenost (221-222)....................................................29 Opšti pogled (228)........................................................................................................................................................................................................................................................Održaj (usucapio) .....................................................................................................................................................................................................................................28 Sticanje...................26 Opšta načela službenosti (223)........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)..................................................................................................17 Presuda (adiudicatio) -(207)...........................32 ...............................................................................30 Nasljedno pravo............................................................................................................23 Hipoteka (220-221)...........................................................................................................................................................................................30 Opšti dio....................................................................................................................................................................................22 Založna prava................30 Emfitevza (229).........31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232).................................17 In iure cessio (208-209)....(207)....................................30 Zaostavština (hereditas) -(231).......................................................................................................14 Occupatio (205).....25 Šta je.............................................................................29 Superficies (površina) (228-229)...............29 Ius in agro vectigali (229)....................16 Prerada (specificatio) -(206)..............................................................18 Pretorska svojina........22 Fiducija (218-219)................................................(202-204)...................................................................................................................................................................29 Ostala stvarna prava................................30 Pojam i značaj (230-231)....................................................................................................................20 Pojam (212-213).........................................................................17 Derivativni način......................................................................................................................................................16 Priraštaj (accessio) ............................19 Pojam (210-211)..........................................................................17 Plodovi .............................................................................

.............................(264).39 Posljedice prijema (248-249)...............41 Šta je obligacija (251-252).........................46 Slučaj i viša sila ......................46 Krivica........................................................47 Opšti pogled ...................................................(264-265).......................43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)..............................................................................................(261-262)......42 Klasifikacija obligacija (254-256).......................................................................(266-267)..............................49 Pojam ugovora -(274-276)............................45 Lična obezbjeđenja .44 Obezbjeđenje potraživanja..............................................................................................................................................................................................................................................................................................................33 Izmjene u klasičnom periodu (236).....................................................................................................................46 Vrste odgovornosti .................................................................................. intuitu personae (256-257)................................................49 Kontrakti...........................................47 Šteta ......................................................................................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa...............................................Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236).........42 Subjekti........................................................................................................................................................................38 Fideikomisi (246-247).............47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava.....................................................46 Krivica i šteta................................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica ................................................................................................................................................................................................................................................................................................41 Obligaciono pravo.....46 Razvoj i stepeni krivice ................................................................................................................................................................................39 Izjava o prijemu (247-248)................................43 Inter partes .........................................................(269-270).............. uračunjljivost i vinost ....................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)........36 Testamenti factio (243-244).............................................................47 Bona fides ............44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)........................46 Kreditni nalog -(263)...........................(265-266).......................................(267)...............................................................................................................................................(259-260)...49 Izvori obligacija -(273-274)...............33 Justinijanove novele (236-237)............................................................................33 Testament......................................................................................................................39 Prijem nasljeđa......................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254)....................................................................(270-272)........37 Legati (244-246)...........................48 Posebni dio.. formalizmu rimskog prava ..................................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263).........................................................................................................................................................................................50 .............................35 Sloboda testiranja (241-243).........................................................................................................................................................................39 Nužni nasljednici (247)......................................................................43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258).......................................................................................................................................................................................................................................................................................................34 Pojam i sadržina (238-239)...................................45 Jemstvo -(262-263)...................................................................................................(267-269)................................................................................48 O tzv.......................................40 Zaštita (249-250).......................35 Forme testamenta (240-241).............................................................................

...................................................................................................................54 Pisani ugovori (literarni kontrakti)...................................................................................59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296).....................................61 Societas (ortakluk) .........71 Krađa (furtum) – (315-316).....................................................................................................................................(281)...............................................52 Verbalni kontrakti .......................55 Posluga (commodatum) ....................................................................59 Locatio – conductio (zakup ili najam) ..........................................................73 Pretorski delikt..55 Realni kontrakti ...................................................(276-277)............................................................................58 Fiducija i pignus .........................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor...................51 Rok i uslov ..................................70 Delikti ........................................................67 Kvazikontrakti....51 Klasifikacija kontrakata – (279-280)......................66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)........................68 Pojam (308-309).......................(285-286).............71 Iniuria – (314-315).............65 Pacta (304-305)...................73 Opšti pogled – (318-319)...............................................................67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)................................................................................................59 Konsesualni kontrakti ..........................................................................................................................................73 Metus (prinuda) .....................(292-293)....oteti) –(318)....59 Opšti pogled .......................................54 Ostali pisani ugovori .....................................55 Zajam ( fenus i mutui datio) ..............................................................(278-279).........................(285).....................................................................................54 Ekspensilacija ....................................................................66 Dodatni neformalni sporazum – (305)...........................54 Pojam i značaj .......................................50 Zabluda .........................................................53 Opšti pogled ...................(296-299)..........55 Pojam i vrste ........................................................................................................................(312-313).............................72 Rapina (grabiti................................(284)...............................................................................68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)..................................................................................................................(286-289).......53 Ostali verbalni ugovori – (283).................................................................................................72 Damnum iniuria datum – (316-318)........(280-281)........................................................................70 Pojam i vrste delikata ...........................52 Neksum .....................................(302-304)..............................................................(319) .....................................................................71 Delikti ius civile-a ............................................................................(292)..............57 Ostava (depositum) ..................................(289-290)....................................................................68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)..................................(284-285).........................................Zaključenje ugovora ...................................................................70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)................................(277-278).............................................................................................................................................................................................................................73 ..............(301-302)................................................................................................................................................64 Bezimeni kontrakti .................................................................................................................................................................................................................................................................................................................(299-301)........................................63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) ...............................................................................................70 Ostali slučajevi (312)......... tvrda vjera ...................................(290-292)...............................................................................................(281-283)....

................78 Confusio (sjedinjenje) – (330)............................................................................................................78 Smrt (329)........80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)......................................................................................................................................................80 ...............................................75 Docnja (Mora)..................................................................................................76 Gašenje obligacija.......77 Novatio (prenov) (327-328)................77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)......74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)....................................................................76 Opšti pogled – (325-326)............................................................................................................................74 Kvazidelikti (321-323)..76 Gašenje voljom stranaka.......................76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)...................................................................................................................77 Solutio (326-327)........78 Captis deminutio – (330)...........................79 Compensatio (prebijanje) – (331-332)............................................................................................................77 Litis contestatio (328)............................................................................................................78 Gašenje bez volje stranaka..............................................................................................................78 Neskrivljena propast stvari – (330-331)....................................................................................................................76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)..........................................................................Dolus malus (prevara) –(319-320)............................................................................................................................79 Epilog...................................................................................................................................................................................................................................................................................................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful