P. 1
Stvarno pravo

Stvarno pravo

|Views: 2,449|Likes:
Published by Mihail Karic

More info:

Published by: Mihail Karic on May 13, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/15/2014

pdf

text

original

Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

štete za povjerioca ili dužnika. Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). Službenosti. Sve ostale stvari su pokretne. a u drugom potrošna stvar. Neke razlike ipak postoje. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. pa se vrati. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. Takve su rob određenog imena. već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). on se oslobađa duga). kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. Ova podjela nije apsolutna. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. robovi). neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. može se tražiti olovka na poslugu. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. a može se uzeti 10 olovaka. kao što su olovke. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. kuća na posebnoj adresi. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše. razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa). kao npr. nezamjenljive. Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu). U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. zgrade. Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. itd. Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. novac. Takve su žito. ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. Ako je stvar zamjenljiva. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. ovca u stadu. Novac može biti više puta upotrijebljen. bez . Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava. koje će biti potrošene. među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. ali će se vratiti ista količina olovaka. Npr. ali to ne utiče na prava i obaveze. voštana svijeća. i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. kao npr. vino.

jedna stvar je glavna. ključ uz bravu. čak i nasljeđe ili miraz. kao da je jedna stvar. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom. ali te stvari nisu međusobno ravnopravne. U slučaju spora. ukoliko je stvar djeljiva. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. kao npr. a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. Djeljive su brašno. dio namještaja. ali nema naziva za nju.) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. stado. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse. drva za ogrijev. krava namjenjena mesnici. biblioteka. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine.smanjenja vrijednosti. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. Prosta i složena stvar.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. nemaju tehnički termin za svojinu. ‘’dominirati’’ . itd. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale. parnica se lako i bezbolno rješava. imovina) ili familia pecuniaque. Svojina postoji. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac. a druga sporedna. pumpu uz bicikli. umjetnička slika. a nedjeljive su rob. zavise od svojine. konj za jahanje. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. Složene stvari su dvojake. Tako se može prodati ili založiti. odnosno obligacionog prava. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio. kuća. ona je djeljiva. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. Ova dioba nema suviše veliki značaj. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. biblioteka. Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. Složene stvari. a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. suum esse. Stari narodi. pripadak (accessorium). stado ovaca. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. kao terminus technicus za vlasnika. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. Stepen razvoja i oblici prometa. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. robove i alat uz zemlju. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio).

jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. u I vijeku pre nove ere. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. Ager gentilicius. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. Consortium. 1. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana. jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius. ali nije vlasnik. Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. konzorcijum. Proprietas je nastao nešto kasnije. period agnatske familije. patrijarhalna porodična zadruga. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Rad je kolektivan. odnosno države. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). Najstariji oblik rimske porodice. tako da je svojina nastala od proprietas. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. kao njen pratilac. saltusa. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. organizovanjem tzv.e. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine. svoj (meus. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja. Ager publicus. nego stvaraju čak dva sinonima. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. a ne i politička. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila.nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini. a . buržoaska i lična svojina u socijalizmu. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. proprius). Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. zato uz nju. ager publicus. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju. Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. postoji i lična svojina. proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. On ima isključiva prava prema stvari. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. Lična svojina može biti isključiva. a vlasništvo od dominium.

Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine. quasi castrence. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. individualizovan. za razliku od konzorcijuma. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. Ostali tragovi kolektivizma. brak bez manusa. Veliki značaj prijateljstva. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. potestas prema ukućanima. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih. mješovitog karaktera. Gradska sirotinja. Raspadom konzorcijuma. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. bona adventitia. Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. uticaj kolegija. On ima manus prema ženama. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. a vjerovatno i nepokretnosti. peculium castrense.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. odnosi klijenti i patroni. stoku. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. dominium u odnosu na imovinu. Familia (svojina prelaznog tipa). Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. actiones adiecticiae qualitatis. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Po sadržini je bliža kolektivnoj. Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. što je korak ka privatnoj svojini. a po titularu privatnoj svojini. 3. neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). 2. Ovo je jedan od oblika privatne svojine. nastaje agnatska familija. pokretne stvari. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. Privreda je autarkična. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. koja obuhvata i političke i religijske komponente.

moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. svim vlasnicima je dozvoljeno da .republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu. vladari pokušavaju da spriječe. iako ponekad. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). odnosno državi. pretorska. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Provincijska svojina. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. Ona je regulisana tradicijom. preko volje. Peregrinska svojina. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi. treći su bili tobožnji kupci. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Pretorska (bonitarna) svojina. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. 4. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. okrenuto ka prošlosti. Njima ius civile ne priznaje svojinu. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. čak i 2 života. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. Elementi feudalne svojine. – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. provincijska i peregrinska. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. Kviritska svojina. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama.

maksimiranje zemljišnog posjeda). Međutim. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). . Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). da je upotrebljava. jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. nije dopušteno. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena. svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. dobit od nekih pravnih odnosa. kao što je dijete robinje. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok. bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Subjekt i objekt. odnosno rimski građani. svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. redovni plodovi (jabuka. grožđe. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. actio negatorija. Ograničenja. kao što su zakupnina kuće. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje. Sadržina.. bez obzira na motive i posljedice. ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). U prirodne spadaju periodični. Abusus (zloupotreba. srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). Rimski pravnici nisu definisali svojinu. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja.koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . žito) i neredovni plodovi.svojina po pravu Kvirita’’. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. koje neki zovu produkt. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti. to su sporedni dopinosi. Svojina je apsolutna.kao plodouživalac. Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. actio Publiciana. Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine. a kasnije u Italiji (ager italicus). Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. interes od pozajmljenog novca. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima.

založiti. a ako je nedjeljiva. već tužbu in . koju je Justinijan pretvorio u većinu. onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja. od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti). njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. a treće lice ima 3/5. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. otuđiti. Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost. a ne tvrdi da je vlasnik. Isto je i sa dugom koji rob stvori. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. Kada je počelo masovno oslobađanje robova. jer je širila neprijatan miris. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. kupaju. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. tj. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod). jer tada prave hlad.osim ako su niže od 15 stopa. love ribu. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika. U pogledu rukovanja stvarima. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. koja je počela naglo propadati. a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. Ograničenja u javnom interesu. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Ako imamo dva lica. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira.

prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). kao što je nasljeđe. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. podiže zgradu na njegovom zeljištu. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. Ako neko drži stvar. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. Presuda je bila arbitrerna. predviđajući . uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. onog koji je stvar napravio. ali nema pravo na negatornu tužbu. negtivna činjenica. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja. za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). savesni držalac. Ako neko samo uznemirava vlasnka. koje rimsko klasično pravo ne koristi. Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana. Najčešće. Plodovi. teret dokazivanja je na tuženom. Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. bez pozivanj na neko svoje pravo.personam iz ugovora o zakupu. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). tj. To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. kupio je od nevlasnika. pri čemu je polagana opklada. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. npr. a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik. Ako je stvar plodonosna. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. on ne samo što tvrdi. a savjesni još i korisnih. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu. Teret dokazivanja je na tužiocu. Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). Teret dokazivanja je podijeljen. Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane. Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. ili interdiktima.

derivira iz prava prenosioca. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika. . Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. a ostali su apstraktni. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). .originarne i derivativne. izvorni načini. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine.načine javnog i načine privatnog prava. trampom. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj). itd. Klasifikacija. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. Rimska je od stanaca više uzimala. occupatio. ili ovog ima. i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem). Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi. više davala. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik). U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. in ure cessio i usucapio. ali je svojim građanima. specificatio i dr.kauzalne i apstraktne.načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda . broj). . Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . specificatio. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. bar takvog koga priznaje rimsko pravo.. kupoprodajom. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. Takvi načini se zovu derivativni načini. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno. jer se pravo pribavioca izvodi. zemljište. što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari. Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom.novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). ali se ne traži njegova saglasnost. Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika). a kod apstraktnih to nije slučaj. automobil. legatom. U ius civile spadaju: mancipatio. U derivativne načine spadaju: mancipatio. in iure cessio i traditio. već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. a u ius gentium spadaju: traditio. naročito u vrijem republike. praescripti. odnosno nije uslov njegove punovažnosti. To su originarni. adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. Danas se većina stvari stiče neformalno.

koje su na neki način došle u ruke državi. i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. Tu je spadao ratni plijen. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku. Tumačenjem ovih pravila. pauperizovane seljake.državne zemlje. ni pravni osnov. Po tom aktu (ad – pri. rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. poreske zaplene. dokazivanje svojine u parnicama. ekonomska svojina. a nešto kasnije i otetih stvri. i signare – bilježiti. tj. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. poklona. itd. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. Najprije je. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. trampe. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. ono se okrenulo protiv vlasnika. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. kao i državnih. Zatim su parcele dijeljene. dakle upisivati. legata. a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. islužene vojnike. Po drugima. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. već da olakšaju. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Ona se procjenjuje . Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju. što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. nije se tražila ni savjesnost. faktičkim uzimanjem. Postupak asignacije nije bio jednostavan. stanovnike Italije. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. hramovski i imperatorskih dobara. a ne prostim. ne zna da je samo držalac. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. inače teško. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu. Umjesto da učvrsti svojinu. obično kockom. kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. Savjesnost se pretpostavlja. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana. Originarni načini Održaj (usucapio) . koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. uključujući i robove. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. konfiskovana imanja. obično na prijedlog senata. Međutim kada je jednom stvoreno. Prodajom jer rukovodio kvestor.(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom).

Prekid i obustava zastarjelosti. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije. a to su: usucapio pro herede. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. već samo godinu dana. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. a zastarjelost je institut ius gentium-a. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. Ukoliko je savjestan. Vlasnik je i dalje vlasnik. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. priniuti o imanju. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. a kasnije 30 godina. da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. te mogućnosti postoje. ni pravni osnov. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. u korist posjednika provincijskog zemljišta. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. najprije 40 godina. U vrijeme Justinijana. ali je rok duži. ne svojina. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu. kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). što ius civile ne priznaje. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. tada je nastupao prekid roka i koji počinje . a zastarjelošću se ne gubi samo pravo. već pravo na prigovor zastarjelosti. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar.e. a 20 godina ako nisu iz iste provincije. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). Longi temporis praescriptio. Ipak. pa i rimsko čini u korist sirotinje. iako zna da mu ne pripada.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. kod koje se ne traži ni savjesnost. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. već jedino pravo na zaštitu. To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. a za ostale stvari 1 godina. Nije se tražio pravni osnov. ali ne i svojinsku. protekom vremena legalizovano. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. pa je ovim puem. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu. U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. što je i bio cilj ovih izmjena.

Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). Po Zakonu 12 tablica. Res derilicta. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. predstavljaju stvari veće vrijednosti. priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari.iznova teći. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. iako mogu biti predmet svojine. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. a mogu biti predmet privatne svojine. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta . occupatio bellica. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. sakrivene u nekoj nepokretnosti. thesaurus. tj. rimsko pravo nije poznavalo. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju.(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. Priraštaj (accessio) . U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. To su: životinej u moru. na zemlji ili u vazduhu. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. Thesaurus. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. sagradi kuću. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. njegovom vlasniku). res derelicta. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. g. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. pripadaju onom ko ih uzme. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti. posadi drvo. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. raniji vlasnik zadržava svojinu. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu. u ovom slučaju zgrada). Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede.

odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. ali je boja bila važnija od platna. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. Plodovi . On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. iako sabijanac. vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. emfitevti. steći. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. Prokuleanci daju prednost radu. najmanje 5 svjedoka. Gaj. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. prenosioca i pribavioca. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. percepcijom. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. rostru od broda. Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. ili tek preuzimanjem plodova.(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. tkanina je važnija od konca koji je utkan. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. od zlata prsten. od pređe platno. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. a zakupac derivativnim.‘’makar zlatnim slovima pisao’’. a materijalom drugog lica. a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. krave. runo od ovce. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). s tim da plati vrijednost materijala. Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. bez obzira ko je plodove odvoji. Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. tzv. pribaviti. a ako se pojavi pravi vlasnik. punoljetnih rimskih građana. njive. savesnom držaocu. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. prednost je na strani vlasnika materijala. plodouživaocu. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti.

Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. odnosno prava. porodičnom. založno pravo. traditio brevi manu i constitutum possessorium. potraživanja. Mancipacija je apstraktna forma. provincijska zemljišta). što znači da se ne navodi pravni osnov. kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina. Traditio (209-210) Traditio je neformalan. na valjanosti pravnog posla. Iusta causa. . već i bestjelesne. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). kao neka vrsta produžene ruke. Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. kao što su poklon. prodaja. Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. nasljednom i obligacionom pravu. Tradicija bez predaje. pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. posluga. Stranke dolaze pred pretora. pretor presuđuje u korist pribavioca. kao što su službenosti. a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. trampa. zajam. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). ako ovaj kaže da neće ili ćuti. bilo da su res mancipi ili nec mancipi. Tada je prenos svojine konačan. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. To je fiktivna prodaja stvari. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. Postoje sredstva in personam. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta. legat. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. niti je osnov uslov valjanosti prenosa. tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio. državine na stvari.ostava). Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo. tužba zbog prevare). u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). to su: traditio longa manu. jedino se mogu prenositi res nec mancipi.

počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. sada za sebe (pro se). a predaja je odložena u budućnost. Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari. Ranije je držao za drugog (pro alio). koristeći odražaj. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. pa kasnije stekne svojinu. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. jer protekom vremena bonitarna . mogu se koristiti ukućani. Ovakva situacija je privremena. obično nepokretnosti. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu.Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). U slučaju da da neko. Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. koristeći svoje formalno pravo svojine. trebalo je samo dokazati pravni osnov. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. Kuća se ustupa predajom ključeva. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. a ne svojinu. a drugo bonitarni vlasnik. To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. tako da stvar drži za drugog (pro alio). pa ih on može ponovo prodati i predati. da postoji kupoprodaja. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. jedno lice je kviritski. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. podigne tužbu protiv pribavioca. Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev. poklon. Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca. ali se smatra da je prenijeta svojina. i to putem mancipacije. u dobrima (in bonis). To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom. Npr. zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. pošto se savjesnost pretpostavlja. Ovdje imamo pravni osnov. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi).

U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. a državina fakt. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. ali se on ogleda u određenom ponašanju. već samo faktički odnos. Animus je akt volje.svojina se pretvara u kviritsku. prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. garderober prema povjerenim stvarima. onda je to pritežanje ili detentio. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. Kako je svojina neizvjesna. Ima je i nesavjesni držalac. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. svojine. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast. Ne . Animus. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. animusa. Ali je vlasnik savestan držalac. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. onaj koji nije odustao od svog prava. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. ima. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. Međutim nije svaka faktička vlast državina. a tek potom do državine. lopov. Ako nema ove želje. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. kod koga će biti stvar. Svojina je pravo. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. već samo onaj koji je zaštićen. Odnos svojine i državine. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Jedan od takvih je sekvestar. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje. Oni su samo detentori. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. U nekim slučajevima. a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. a ne držaoci.

Nedopušteni načini su vi (silom). da je vratiš’’. potajno uzeo od drugog lica svoju stvar. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. a ne vicioznu (neispravnu) državinu. a od njega je otme Pavle. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Ovdje se upotrebljava izraz potajno. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. Državina je važan institut prava. pa bio to i lopov. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. Interdikt je samo privremena mjera. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. a potom i naredba. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni . Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. Zabrana određenog ponašanja. ranije na nedozvoljen način došao do stvari. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna. može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Ako si oteo. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. koja upućuje na sud. Značaj i vrste. Kako se štiti. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik.može svako. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). Ako je Petar oteo stvar od marka. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. pa bude tužen interdiktom unde vi. Protekom vremena ona može dati svojinu. koje sada tuži. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja.

Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan. službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza. Ovo pravo nije samo sebi cilj. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. njegov položaj nije sasvim bezbjedan. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. Taj sektor može biti iz domena usus-a. svako drugo. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. zatim se javio pignus. habitatio. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga.koji drže. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). koje se još naziva i sektorsko pravo. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. već služi obezbjeđenju potraživanja. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. potajno ili zloupotrebom povjerenja. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. a to su oblici zaloge. a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. do koje se došlo silom. a kod pignusa u državinu. i na kraju hipoteka. tj. razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. To je jedan prateći. ako postoji iusta causa i bona fides. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Založna prava Pojam. Rimsko i današnje shvatanje. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). Ona može biti savesna i nesavesna. akcesorni odnos uz obligaciju. superficies i ius in agro vectigali). Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. a titular drugo lice. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. Posebna vrsta državine je viciozna. Ako je državina bila zakonita i savesna. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. nego i volja. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. fructus-a ili abusus-a. postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. zatezne kamate). Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter. hypotheca). Zato se ovdje pored . i to kod fiducije u svojinu. ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. posjeduju). uže pravo postaje derivat svojine. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. Najstarija je fiducija. Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava.

poštenje). Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. Ime je dobila od fides (vjera. dužnik ga ne može tužiti. Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio).stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. kada treba da je vrati bivšem vlasniku. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. da nije ove zaštite. nema animus. ili preda nekom trećem licu. ali ne zauvijek. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom. Prema tome. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj . a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. spadaju u stvarno pravo. nasljednom pravu. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. Sve se to tiče samo njih. kao i poslovnim transakcijama. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova. a ne i prema trećim licima. zato i spadaju u obligaciono pravo. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor. poništajem. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust). U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). on bi morao da moli založnog dužnika. pa i samog založnog dužnika. Drugi odnosi. djeluju inter partes. a ne na pravnoj sankciji. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. fiducija i pignus su hibridne ustanove. povjerenje. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. ruka. jer se u početku zasnivala na povjerenju. kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. zavisi od glavnog odnosa. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. tj. jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. već državina. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). Založno pravo ima akcesorni karakter. od samog duga čijem obezbjeđenju služi. uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen.

Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. . Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv. povjerilac može uzeti stvar. tako da dužnik nije obavezan da plaća interes. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. inače je ne bi prihvatio povjerilac. dužnik bio lišen svoje stvari. ni državinu ili pretežiranje prema stvri. Povjerilac nema ni svojinu. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga. Hipoteka može nastati sporazumom. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. povjerilac nije imao pravo da je koristi. jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. I ona je zabranjivana i onda i danas. inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). hipotekom. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. državinu ili pritežanje u svojinu. Ako je dužnik. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. odnosno stanova. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti.korišćenje. već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. prodao stvar koja je založena. na više njih. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge.Svega ovog u Rimu nije bilo. pritisnut novim novčanim nevoljama. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti. Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. Hipoteka može postojati na jednoj stvari. Dok je stvar kod njega. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. pod i tithemi – staviti podložiti. bilježi eventalna hipoteka. testamentom i zakonom. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. hresis. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka). a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati.potajno uzeo stvar. Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada. a eventualni višak vrati dužniku.

Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. Pavle i njegovi nasljednici. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. Nasuprot tome. a u drugom gradsku. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. Ovo je slučaj tzv. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički. a službenosti u privatno pravo. žene za povraćaj miraza. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon. Petru da gornji dio na kome je izvor. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti. to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom. njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. da bi dobio više novca. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze. Ako vlasnik proda roba . On je prenio svojinu. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove . On proda dio placa Luki i ugovori. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. npr. Tako bi neki dobili sve. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. jači u pravu). s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda.. jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. ili eventualne udaje. a neki gotovo ništa. službenost je vezana za stvar. Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi.ljekara. Primjer lične službenosti . Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. Primjer službenosti. Službenosti Šta je. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu.Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. bez prava raspolaganja.

. Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. može ići i pješice. tj. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište. stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). ali nije ništa dužan da čini. Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti.se operae servorum. a 16 na zavojima. da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu. Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. ne može ići i kolima. da ne bi zaklonio vidik). tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. i to seoske službenosti. Onaj ko može više može i manje. da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine. onda se službenost gasi. bilo pokretne ili nepokretne. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. da vlasnik opterećene stvari.

pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. gradska službenost. actus (pravo progona stoke). a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik. a preko tuđeg dvorišta. npr. Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. službenost puta). . a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. dok su lične djeljive. Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. via (pravo prelaska kolima. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). obaveza održavanja nasipa protiv poplave. odnosno korišćenje tuđeg zida. dejstva i djeljivosti. Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji.Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. pravo upotrebe (usus). susjedske službenosti). Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer. onda je seoska. Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. Zemljišne službenosti su nedjeljive. Seoske službenosti su spadale u res mancipi. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku.

sa naknadom ili bez nje. uvođenje bolje sorte vinove loze). on može dio plodova ustupiti drugom. Npr. ali ne dirajući u njenu suštinu. Ususfructus (plodouživanje). Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. titulara službenosti. voćnjak u vinograd. zalagati je. mlijeko i tele od krave. Usus (upotreba). U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. habitatio i operae. Npr. voće sa voćnjaka. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. mijenjati. Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. najamnina od kuće ili njive). Habitatio (pravo stanovanja). Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. dijete od robinje). Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. . jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. On nije mogao raspolagati sa stvari. Najstarija lična službenost je plodouživanje. ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. ali im je trajanje kraće. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. koja su ustanovljena u korist određenog lica. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. Ususfructus i usus su osnovni oblici. To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia. Vlasniku ostaje višak plodova. usus. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. kako prirodne (žito sa njive. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. tako i civilne (kamata od novca. Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. već samo građanskim plodovima. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava.

Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. testamentom i sudskom presudom. Često se dešavalo da neko. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu. Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. Gašenje. pravo uzimanja vode). To se zove konfuzija. a zadrži pravo službenosti. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje. Lične službenosti se gase smrću titulara. Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). pa ni održaj službenosti. prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. ustupajući stvar prodajom ili poklonom. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. čak i običnim paktom. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. to pripada vlasniku terena. bilo da je lična ili zemljišna. uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza.Sticanje. propast kuće u požaru ili zemljotresu). vode. Zgrada . Službenosti nastaju ugovorima. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. a sopstvenik se tome ne protivi. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. To se zvalo deductio servitutus. Zaštita. ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. kreča. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti.

Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem. dažbina). zakupac je oslobađan plaćanja kanona. pravilo). Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. uz mogućnost produženja. Život čovjeka se gasi. a zaostavština hereditas. već sudbina čitave imovine porodice. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku. a zatim državina. quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). Nasljednik je heres. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium). Zakupac je imao pravo da koristi zemljište. a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. Zato su država i gradske vlasti. što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). koji je za razliku od obično. Nasljednopravni propisi su veoma važni. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. kao i vlasnik. ali većinu njegovih prava. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. Pored sve te važnosti. Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. uz dodatak utilis causa. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. . Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine. a s druge strane. dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. Tokom određenog vremena. pod uslovom da je zakupac obrađuje. potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. nasljedan. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu.

Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. kupoprodaje itd. jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice. kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. dugoročni zakupi. privrednog. ili nema testamenta.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. tačnije supletorni karakter. djelimično po zakonu. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). založna prava. tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. Ili ima testament. ako je testament nevažeći. potraživanja i dugovi iz zajma. on ima prednost i u nasljeđivanju.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. . tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice. od oblika svojine. politička prava (pravo glasa. Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. porodice i srodstva. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. vlast nad djecom). Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. Testament je moćniji od zakona. religijskog i kulturnog života. već dispozitivni. državina. U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. nego šta će biti sa imovinom. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. Nasljednik nasljeđuje i obaveze . Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. javnopravne elemente. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. sa svim svojim teretima. vojnog. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine. a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. Ovdje zakon nema imperativni. stvarne službenosti. ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Neka prava i obaveze se gase smrću. svojstvo magistrata). Tako se ne prenose javna.

Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. . a to je brat. a to su gentili. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. agnatus proximus. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe. ali ne i emancipovani. koji čine treći nasljedni red. pa jedan pogine u ratu. odnosno da nije emancipovan. preminuo ili je emancipovan. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. Nema ni delacije. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. tačnije najbliži agnat. to su određivali običaji. Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. Agnati čine drugi nasljedni red. Ako je dekujus imao tri sina. najprije nasljeđivao nabliži agnat. bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. po šestinu. tj. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja. neka to bude zakon. što znači da na mjesto najbližeg agnata. a dva unuka preostalu trećinu. ostavljajući za sobom dva djeteta.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. već se prenosi na naredni nasljedni red. tablied se odnosi na nasljeđivnje. bilo da su rođeni ili usvojeni. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. gentiles. Stojčevića. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. Ti redovi su: sui heredes. koji je preminuo. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat. neće doći njegovi potomci. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. Sui heredes (sopstveni. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. sin dekujusa. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. Ako ih ima više. oni je dijele. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine. svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Objašnjenje D. Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. A ako nema braće. dalje. onda gentili. a ako ovog nema. Pozivanje gentila. To su sinovi. Većina propisa 5.

odnosno bez zaštite. Ona ne spada u agnatske srodnike. gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj.Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. ali je sticalo pravo u novoj porodici. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. ali mogu biti i dalji srodnici. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. Treći nasljedni red čine krvni srodnici. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. kognati. bez obzira da li su bračna ili vanbračna. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke. odmah poslije djece (liberi). Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). preživjeli bračni drug.e. Djete koje je dato na usvajanje. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. a ne svojstvo naljednika. To su uglavnom braća. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari. oca i istokrvne braće. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak. Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. ali je formalno davao prednos ius civile-u. pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. drugi je u cjelini agnatski. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. zakonski nasljednici (legitimi). SC Orfitianum. jer je majka. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. bilo da je bračno ili vanbračno. ako brak pre smrti nije raskinut. je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. Nasljedni redovi su: potomci . donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. legitimi. Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. do šestog. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. u kategoriju liberi. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. dok je treći u cjelini kognatski. Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red.

neka se smatra mojim nasljednikom. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. formalna. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. oslobađanje robova. Testament može sadržati: imenovanje nasljednika. fidenkomise. U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. najčešće u dvanaestinama.(descendenti). Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. Dalji srodnici unuci. To je formalna izjava volja. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. s tim da nije imala pravo raspolaganja. Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. i to na isti dio koji pripada djeci. bez obzira da li su u porodici ili van nje. već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). određivanje tutora. ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. tj. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). njihova djca. Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. preci (ascendenti). što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. uključujući i one koji su rođeni izvan braka. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. ali naglašavaju jednakost polova. . U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. a preko majke uterini). praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. ali ne i unuci i dalji potomci. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. osim kad se radilo o supruzi. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). sestre. Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva. legate.

Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. tj. Ostale odredbe. Rimljani. Jednom institutu se može odrediti više supstituta. testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. a drugi drugo. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. Prvoimenovani nasljednik se naziva institut. i obrnuto. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva. koji su simbolizovali 30 bratstava. Kada je vlast porodičnog straješine opala. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. Supstitucije. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. prije vremena kada može da sastavi testament. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. Ako ostavlja maloljetnu djecu. tako da je Petar nasljeđivao sve. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. trebalo je da to učini u obliku legata. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. testament se proglašavoa pred 30 liktora. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. Da ne bi na nasljeđe došao brat. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik. smatralo se da dijele imovinu na pola. kao i uloga kurijatskih komisija. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. a u . kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. Prema tome. a rezervni – supstitut. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. zatim fideikomisi. Mancipatio familiae.

Kviriti. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. On je samo formalno postajao vlasnik. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. vremenom je od njega nastao pravi testament. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. tako dajem. Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. a za ostale ukućane. tako legiram. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio. ne definitivno. Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. religijske sankcije su manje djelotvorne. To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). sloboda testiranja nesumljivo postoji. uticaj javnog mnjenja slabi. On spada u fiducijarne poslove. pravna . Kasnije međutim. a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. za koji nisu bili neophodni svjedoci). Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa. Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. a zatim pismen (tripartitni). Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. uključujući i kćeri. Novi oblici. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. U praksi. Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan. moral. prijetnje. tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. jer je prenosio svojinu. uticaj javnog mnjenja. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove.jesen obolio. koji je najprije usmen (nunkupacioni). svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. Testament per aes et libram. pretorskog i carskog). neopravdanog razvoda braka. kada dekujus umre. već uslovno. recimo sinu. tako izražavam posljednju volju i vi mi. je sazivao librepensa. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare. a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama). Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . vezani su za promet dobara i usluga. kada prodavac ispuni obavezu. kada je njegova državina dobara postala cum re. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. Obligaciono pravo je dio imovinskog . jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. Rječ obligare znači vezati. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. obaveza. učinimo ili ne učinimo. kao i većina interdikata. u prometu roba i usluga. interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. u stvarno pravo . obavezati. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava. Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. dužni da nešto damo. Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno. Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne. trgovine na malo i veliko. prema pravnom poretku naše države. privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. od vremena kada je dobio zaštitu. novčane transakcije i kredit. iste cjeline. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava. Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. (iz Justinijanove kodifikacije). Naziv je dobio.dekujusa. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. bilo tuđim nasljednim dijelovima. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. mogao je podići interdictum quorum bonorum.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. bilo izdašnim legatima.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. Nasljednik prema pretorovom ediktu. ali ne i dugove. Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu. što je obično lakše nego dokazivati svojinu. po riječima kojima je počinjala pretorova naredba.

Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa. mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). koja može biti u vezi sa nekom stvari. dugovano ponašanje dužnika – prestacija. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta).Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. zajmodavca da potražuje kamate. Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje. već činidba dužnika . obezbjedi prevoz i ambalažu.Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. mogu biti prirodne i civilne. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar. poklon). Ako je kriterijum zaštita. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu.prema kupljenoj robi.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji. Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. Stavrno pravo se odnosi na stvar. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar. Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo). Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada . zajmoprimac treba da vrati pozajmicu. (budući rod njive). Predmet obligacije mora biti određen. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo. povjeriočevo pravo. ono na šta je usmjerena sadržina. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno. Sadržinu obligacije čine npr. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. moguć i mora imati novčanu vrijednost. (obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije. Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. u svojinu. Posebne obligacije sa facultas alternativne. prodavac da preda robu. predmet obligacije i predmet prestacije. plati kamatu.Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu.

(ugovor sa slikarem da naslika portret.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ. umjesto jednog dužnika javlja se drugi). nazivaju se prirodne obligacija. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. 4. (obaveze između lica u istoj porodici. pod istim porodičnim starješinom.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug.a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. postoje neki izuzeci: 1.Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti.contractus bilateralis aequalic.štete a on ponudi delikventa. Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku). Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug. Međutim i.ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti. da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) . Ugovori u koris i na štetu trećih lica. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor.poklon). obaveze maloljetnika bez tutora). One obligacije koje nemaju taj element zaštite. Subjekti Inter partes . intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos). česta pojava. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. 2. dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes. umjetnikom da pjeva na koncertu. Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam. (Petar koji mora na put nudi Marku. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5.

Ugovori u korist i na teret trećih lica . Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo. Ako je ugovor u korist naslednika. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. bez ugovorne kazne se postizala punovažnost.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe. sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem. čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac.U 2 vj. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može . presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. koju staro društvo nije dopuštalo. Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini. svi za jednog-jedan za sve. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni. zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca. naravno uz saglasnost povjerioca. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa. Jedan od prvih načina je novacija. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. pa i da traži naplatu). međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju. pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete. jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio.Bez obavještenja. Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi.Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan.Lice koje ustupa tražbinu je cedent. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru).Cesija je promjena povjerioca cessio. a novi povjerilac cesionar.U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae). Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret. Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. U oba slučaja. djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije.

Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki. da će mu učiniti isto.jedan može biti tužen za cijeli iznos.dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“. on nema pravo ništa zahtijevati. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. U potklasičnom periodu. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost.hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto. Adstipulatio .Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu. U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. pored glavnog dužnika. jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. ugovorna kazna i kreditni nalog.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Pošto u solidarnim obligacijama .Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne.Rimljani su koristili termine sponsio. . A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) .fideiussio. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja .(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju. pignus. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog.dužnik. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis. Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju. Bio je ograničen iznos po osobi. uveden je regres prema gl.Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika. ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.fidepromissio.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta.zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja. da lakovjerni ne nastradaju.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. susidijarnost i pravo na regres. prema obliku stipulacije. One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi. astipulatoru. garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom. Fidepromisio su koristili peregrini. i prelazila je na naslednike. Jemstvo -(262-263) Kada neko. prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres).

Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana.Time se jemstvo znatno približilo današnjem. paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu.Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda. Ako treće lice ne vrati zajam.životinja). Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice. koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom.(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni. dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob.fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. 3. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku).Pretpostavka krivice je uračunljivost. čak se i jedna grana prava zove krivično pravo.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne.(rob nije stradao od guranja u rjeku . Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu. za njih odgovara drugo lice. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos. Razvoj i stepeni krivice . bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria.“. dok u građanskom pravu. uračunjljivost i vinost .Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. Krivica i šteta Vrste odgovornosti . Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima. pitanje krivice je objektivno. onda se takav nalogodavac javlja kao garant. ne postavlja se pitanje krivice.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. da je stvarno nastupila šteta. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno. međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem. mogla je biti u novcu ili u stvarima. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije. Krivica. često se poziovaju psihijatri. Krivica je važan institut prava.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti. Da postoji uzročna veza između radnje i štete. krivice u užem smislu. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost.

pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima. (bjekstvo roba. ukinuto je dužničko ropstvo. zemljotres.ponašanje kada radi za sebe. neka je to zakon. znalo se za zajam kao prijateljski gest.. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima. bez volje dužnika. pojačano odgovara. Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari.već od vode). borba između patricija i plebejaca. nematerijalna (bol za izgubljenom osobom. ne posvećuje ni najmanju pažnju.životinje. poplava). Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi. tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi.Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile. kamata na kamatu je zabranjena.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet. novi zakon.čemu je doprineo razvoj trgovine. Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete..advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete).dužnici su pretvarani u robove. rat.Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin. Šteta .Napretkom pravne nauke.(267-269) Obligaciono pravo. Laki nehat ima dva oblika. Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive. razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.povećanju pasive. štitio žrtve novih poslovnih prilika. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete. kao neposredni izraz prometa.jedino ne ako je u pitanju viša sila požar. Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika. dodir sa drugim . najviše reaguje na promjene u privrednom životu.paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje.Postoje dve vrste: materijalna. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa. Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana.imovinska šteta i neimovinska. Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem. Slučaj i viša sila . Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba.(stvar uništena. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti.Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima. culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima.Posledice insolventnosti su bile teške. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled . aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni.gubitak ugleda i časti).oštećenje stvari od trećeg lica). To su prirodne katastrofe.

iznuđivanje poklona. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda. strogost starih poslova se ublažava. Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. pretorski. realne i konsensualne. odobrenja. volja je suština ugovora. Sam pojam bona fides mijenja značenje. kamate na kamatu. Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu. najam. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja. koje ne daje pravo na tužbu putem suda. ortakluk. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. . Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde. ugovor o djelu. U 2 vjeku.Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti.. vezan je uputstvima pretora. što je posledica antifeudalne politike. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko. zakup. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova. mehanizam prinude je – prezir. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju. ostava. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji. hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. formalizmu rimskog prava . literarne. ali ne i na klasično ili potklasično pravo.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. Bona fides .Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo.Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. sudija ima manju slobodu odlučivanja. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom.gubitak časti. usled nedostatka pravnih normi. zabrana privatnih zatvora. neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor. nastaju realni i koncesualni ugovori. U starom Rimu.narodima.Tu su i neformalni paktovi dodatni. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam. bona fides. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti..bojkot.Prvi su više formalni. uvjerenja. mandat. zaloga. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare.. miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei).(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. posluga. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje. O tzv.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države. Danas je obrnuto. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. imperatorski.Razvojem trgovine. trgovine sa stranim zemljama. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva.rukovanje koje je i danas običaj.

Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj. odnosno sa Institucijama. Pedije. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo. bezimeni ugovori se tek formiraju. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje..e. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. • Koji nastaju iz delikata. Umjesto ranije formulavije.. delikte i različite druge izvore. najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). za razliku od nedozvoljene. Potrebne su određene okolnosti. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. Obligacije ne nastaju same od sebe. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu. kao i neki oblici neformalnih sporazuma. Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora. kolega i pravnik Gaja. DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo. već postklasična kompilacija. • Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. Novije literature obacuju ovaj kriterijum. on je nagovjestio i treću podjelu.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. Kontrakti . koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika.e. jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. od delikata). U drugom vjeku n. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n.

n. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja). slično je i sa Egipatskim pravom. koja stvara. KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. Drugi v. dogovoriti se. rađanje novih odnosa. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. ćinidba u formi koju propisuje zakon. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju. promjene načina gledanja na pravo. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom.rok. Formaizma je sve manje. već eventualno. po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum.gdje će roba biti isporučena). inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda).prevoza.(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo. kao i zajam). pojam bestjelesnih stvari. ugovor je aktivnost.e. da saglasnost bude izražena u određenoj formi. on je jedno otkriće. Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje .troš. sakupiti. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni . smatra se da ne postoji kontrakt. htio da uopšti. zaštićena pakta.Asirci). mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. saglasnost volja. • Koje zastupa Gaj u Institucijama.Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. I današnja nauka tako def. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. sažeti. Za ugovor je potrebno. rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu. a druga treba da ga prihvati. nastanak prvog pravnog sistema. da primjeni na sve obligacije. Pedije je učinio grešku. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije).Vavilonci. podjela stvari. jer nastaje predajom stvari. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri. potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. npr.e. On je napisao da nema ugovora (što je tačno). To se dogodilo zbog intelektualnog napretka. iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi. Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka. Zaključenje ugovora . i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. pakt. ujediniti. smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati. naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti. Ako neko nudi određenu količinu. Predmet i cijena kod prodaje. mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. niti obligacije (što nije tačno). karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata. a druga stranka prihvata manju količinu.a bez kojih on može da postoji(uslov.

2. onaj koji je dao novac. modalitet. ili bronzani prsten kao zlatni). ali tada je stranka sam punomoćnik. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. „Hoću (misli na roba)“). 4. prevaru i zabludu. onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom.ne . Rok i uslov . Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. obično određeni vremenski interval. Rok – je buduća izvijesna činjenica. iako je drugo lice predalo taj novac.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“. Postoje četiri tipa zabluda: 1. Uslov može biti odložan (npr.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. misleći da je čuveni umjetnik. (npr.„bogovima“(ako pobjedi u ratu. koji se slučajno zove isto). smatra se da nema ugovora. kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. smatra se rokom. sazidaće hram). s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu. misleći da ga sklapa sa drugom (npr. onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr. pa i prvobitnog neksuma. kada paterfamilijas obeća sinu poklon. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. ali postoji jedna važna razlika. može tražiti povrat u pređešnje stanje. (npr. Ako je buduća činjenica izvijesna.istekom roka prestaje obaveza). a ne uslovom (smrt nekog lica). Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. jedno lice misli na poklon. a ako su obaveze već ispunjene.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). izmjene. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije. Zabluda . Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. ni ovde nema usaglašenosti volje. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. 3.(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom. dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. ako završi studij. Ako se ustanovi zabluda. Zabluda je slična prevari. putem pisama ili preko glasnika. obećanje sržavi. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“.a drugo na zajam). a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac.

a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr.najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. realni. a neksum je ostao lišen svoje svrhe. Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. literarni i konsesualni. a suštinu mu nepoznajemo. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g. REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda. . pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu. imao je zelenaški karakter. najam ili zakup. tako imamo ugovore: verbalni. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo). ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. a naročito je pogađao plebejce. prava i obaveze se gase. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda. KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. zaključuju se svečanim rječima. Neksum . jeedam od njih je ekspensilacija. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača.čime bi spasio sebe i porodicu od gladi. a to su stipulacije i neke njene varijante. posluga. ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje).ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. jeste: bjeda i glad. oslobađaju se načela formalizma. ostava.(280-281) Neksum je posao starog prava. tu spadaju: zajam. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Tek kasnije. Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku.s. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi. Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma. da bi nešto dobio od povjerioca. a po formi najbliži su realnim kontraktima.imali su izražen religijski karakter. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu. on postaje kreditni posao. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. Imamo i ugovore tzv.e. niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza. a to su: prodaja. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili. ortakluk i zastupništvo. daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam.

Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena. Vremenom je dokument postao srž posla. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. poklon. Stipulacija – znači: čvrst dogovor. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. časti mi. njegova obaveza može biti dug iz zajma. miraz itd. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. porast bogatstva i smanjenje bijede. ukoliko nevraća „dug“.ako ga pvjerilav tuži i time . Rim je volio više da recituje recitacije. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava. s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. Naročito je pogodna za zajam. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. tvrda vjera . pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju. a drugom prodavac robu. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. podizao je dužnik. Stipulisati danas znači dogovoriti. napisano ostaje. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. časti ti. Loše.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori. Za zajam i prije nego što dobiju novac. jednom bi kupac obećao cijenu.široka upotreba ovog ugovora. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela.(281-283) Stipulacija je verbalni. a usmena formula nije izgovarana. dužnik mora da odgovori propisanom formulom. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. a zelenaš mu taj novac i nedonese. šta je osnov njegove obligacije. Dobre.govori poslovno nesposobnih subjekata itd.sujevjerje i vjerovanje. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ. apstraktni kontrakt. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora.ropstvo.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi. obećavam. Verbalni kontrakti Opšti pogled . Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku. zaklinjem se. javnog mjenja i cenzora. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja.zaključenje preko trećih lica. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. Prigovor da novac nije odbrojan. Uticaj religije je slabio. koje računaju na uticaj religije. razlog je zaostalost. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje. mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. na kome se pisalo (glina). Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. zaklinješ li se čašću.“. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA. nego pisani ugovr.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. a ne samo na latinskom.

jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. to je apstraktni upis. Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda.Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna. hronološki. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. kao i dokazivanje u slučaju spora. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam.). Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum.a isplaćeno u rashode. zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. Postoji jedan posao starog prava. Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar. jednu. a ranije se koristio termin pismeni ugovor. međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. i to rukom samog povjerioca. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu). time je stipulacija postala kauzalna. ali može i kasnije.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora. jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora. platiti iznos opklade. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio. a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan. je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. stvoriti obavezu za drugu stranu. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris. obično se zaključuje uz vjeridbu. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj .prodaja itd. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. Između starih i novih oblika postoji razlika. Ekspensilacija . danas se kritikuje. koje daje žena ili njen porodični starješina. u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije. Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno. Latinsko litteris: literalni. pa se rizikovalo prokletstvo .bilo je riječ o prihodima i rashodima.zauvjek odbija tužbu. iusiurandum liberti i praediatura. Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha.

Ugovori nisu mogli . u kome se navodi ko. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. takođe apstraktno. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. To su shirographum i syngrapha. ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. koji ne daje pravo na tužbu. U drugom v. kao i stipulacija. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac.(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. i zajam dobija sankciju.nastajeobligacija. kasnije navodi još ostavu i poslugu. dok je mutui datio – prijateljska usluga. Postoje dva ugovora. Zajam je nalik na poslugu. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. što je omogućavao njen apstraktni oblik. bez pravnog osnova. o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova. a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. Zajam se odnosi na potrošne stavri . navodeći sumu koju je dužan. prijateljska usluga bez naknade. a posluga na nepotrošne. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. odnosno putem predajom stvari. Ostali pisani ugovori . a u starom pravu i bez sankcije. on i kaže: „Predajom stvari. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu. Realni kontrakti Pojam i vrste . Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. najčešće zelenaški posao.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena.bogova. on nigdje ne pominje sporazum. jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora. pisar ili bankar. Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice . Zajam ( fenus i mutui datio) . kao ustanove ius gentium-a. a zajam može biti i sa naknadom. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. ali ne i pravni osnov po kome duguje. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata. Gaj pominje samo zajam. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. Rađa se jednostrana obaveza. a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari).kome i koliko duguje. Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik.prije n. bez naknade. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora.e. Posluga je uvijek dobročin posao. što se zadržalo i danas. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka. Fenus – je zajam sa kamatom. Jedan od prvih je ugovor o zalogu.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz. Kada nabraja realne kontrakte. a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste.

Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno.kamatni zajam vodio u propast. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. Prijatelj. U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. ali se posluga naziva upotrebni zajam. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. čovjek koji treba da plati porez. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). donijeta u prvom vijeku n. Kamate – kamate su cijene zajma. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. Zajam je imao neke specifičnosti. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. zastupno lice. a onaj kome je zajam nužan. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. koji je uzeo velike zajmove. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati.e. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. sa svojim posebnim pravnim režimom. ne . Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. to se pravilo zadržalo do kraja. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). ubio svog oca.sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje.solidarnošću. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje. pritisnut od povjerioca da vrati dug. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. srodnik daju novac ili druge stvari na zajam.imati isti pojam jer je zelenaški. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. Zajam se uzima radi potrošnje.ekspencilacija i neksum. a to je vlastodavac. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti.kao što je slučaj u našem jeziku. vjerovatno mjesečno. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. Riječ se povezuje sa uzajamnošću. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Računa se na riječ. a vraćao poslije žetve ili berbe. zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). kada se ambar isprazni. Dobila je ime po nekom Macedonu. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. pa je. a ovaj potrošni zajam. da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ. zajam upotrebe. morao je to da prihvati. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. u dužničko ropstvo. dozvoljeni interes bio 100% godišnje. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. što je još više produbljivalo jaz između dva posla. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja.

Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo. Predmet ugovora je nepotrošna stvar. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države. a Justinijan je potvrđuje. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove.gusarski napad).pretjerano visok iznos. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte. a samim tim i kamate.skupe mirise. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki .pa i smanjenje kamatne stope. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. Zato što je nosio veći rizik. ali je pominje kada govori o tužbama. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno. Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje. ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate. Postojalo je još jedno ograničenje . Posluga (commodatum) . U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%. U koliko se uopšte vrati.a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše.pa su postajali robovi.kada neko izloži egzotične plodove.već je bila potrebna posebna stipulacija.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja.pa to sve vrate kada posjeta prođe). U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma.da bi se napravio utisak(npr. jer je ona više nanijela štete nego koristi. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate.dvostruko više nego obični zajam. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu. Zajam i kamate. Posluga je najprije prijateljska usluga. Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. Latinska riječ usura koja označava kamate. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. bio je to zajam sa elementima osiguranja. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup. a ne posluga.zabrana antocizma.strana pića. Ako neko upotrijebi bočicu prfema . već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti. Bitno obilježje posluge je besplatnost. a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva. u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo. ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga. Kao poslijedica ove borbe. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu. bez pravane sankcije. dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike.(289-290) Posluga je realni kontrakt. neksum. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi.skupog falerskog vina da bi je pokazao.jer su ih ratovi odvajali od polja. na koju se naplaćuju nove kamte.odredio je intersenu stopu na 6%. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. osim eventualno tužbe zbog prevare.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete). Kada su prilike počele iskazivati kredit. neksum. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca.izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari. Justinijan je donio nove propise.

Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu.odgovaraće za štetu. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Depozitar nema državninu stvari. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari.ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia). Nije imao pravne poslijedice. čini krađu upotrbe (npr. već samo delikt. to su: depositum irregulare.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum. Ako depozitar odbije da vrati stvar.actio depositi directa.inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“.dok se ne vrate. ili u skladu sa prirodom stavari. ako neko odlazi na put. a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti.pa ni redovne za čuvanje stvari. Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt. ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). kada prođe nevolja. Nije ovlašten da stvar upotrbljava . Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. ne snosi nikakve troškove. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom.zato što je primoran da biježi. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. Ukoliko prekorači ove granice. depostium miserabile i sequestratio. Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari.da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju. koja nemora biti u svojini deponenta. neka vrsta krađe. Ovaj ugovor je besplatan i realan. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. u prvom redu nužne i korisne troškove. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju.njegovo bitno obilježje je besplatnost. žito u skladište).on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Ali vanredni troškovi (opravke. Ostava (depositum) . liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari.ali ako ništa nije predviđeno . Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju.ako je ošteti ili koristi.(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar. sa posebnim tužbama. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. sa određenim pravima i obavezama. deponent ima pravo da podigne tužbu tz. Predmet ugovora je pokretna stvar. sa svojim tužbama. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . Stvar . U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu.može neko ko već čuva tuđu stvar. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat.odjaše dalje nego što je dogovoreno. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor. Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju.

a oni su: emptio-vendito (prodaja).niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Zato je depozitar. societas (ortakluk).koja je predme posla postaje svojina depozitara. ali će. itd. bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor.(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava.što biva povodom opklade. Konsesualni. Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. ili uslov ne ispuni. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar. koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora. Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. Oni su dokaz. Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte. poplava. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. Zaključivane su dvije stipulacije. a ekspensilacija za cijenu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema.zakup i ugovor o djelu). požar. Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor. a kupac da će za to platiti određenu cijenu. ili jedna stipulacija za robu. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove. onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju .konkludentnom radnjom. location-conductio (najam.. . politički progoni). vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr.tj. povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. kad istekne rok ili na zahtjev deponenta. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . žito vlasniku skladišta. Fiducija i pignus . ostavio stvari na čuvanje. on je može upotrebljavati. Osim toga postojao je infaman.).daje novac bankaru na čuvanje. osuđen na dvostruki iznos. Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Gubio je čast. pismom.(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu. a to je bilo neophodno. i mandatum (zastupništvo).

Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. Smanjenjem formalizma. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Cijena mora da bude i određena. Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu.istinita. rizik je na kupcu. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar).bitni elementi prodaje su predmet i cijena. onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji.mjerici) za neku stvar koja će tek nastati.a drugom prodavac da preda stvar. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar.odjednom ili u nekoliko rata. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika. ranije. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. a uz to još i kauzalan. Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu.određena i u nekim slučajevima pravična. a danas je to sporno. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Može se pradati. gubi kaparu. Ako kupac odustane. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. Zaključujući ugovor. Bitni elementi ugovora .da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon. Obaveza prodavca je da preda stvar. Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. ali nije bila pravom sankcionisana.već praestare.što se često dešava. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu. verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor.neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar). Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). jer se.zaštićen posebnim tužbama. Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku. ali se zadržao dvostruki naziv. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare.

Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. Dosta rano se javi zakup stvari. Ako neko proda tuđu stvar. o najmu radne snage i o djelu. Locatio – conductio (zakup ili najam) . ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. na slučaj da stvar nije njegova tačka. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. da postoji evikcija. kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari). da su nevidljivi. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. naročito zemlje. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. ukoliko je to moguće. Ukoliko stvar bude oduzeta. Locatio – conductio. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu). Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. službenost) ili. Sva tri su ugovora bonae fidei. ima različite oblike. prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena.nedostatke. Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. što je još gore. kaže se da je stvar evincirana. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. Zatim. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. zaštićeni sa actio locati i actio conducti. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo.

naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. a ako je dio posla prepustio drugima. Zakupljivane su i lađe. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja. mjesečno). Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. već i za nestručnost (inperitia). napad pirata). podlijegao je posebnim pravilima. sašije tuniku. U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje. otuda i njegov naziv. alati i stoka za obradu zemlje. Ako zakupac ne plaća zakupninu. ne samo rad. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. onda i za pogrešan izbor. Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. kapetan broda bude prinuđen da . Ako je zbog neke nevolje (bura. odnosno sirotinju. da sagradi kuću. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar.jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. i dr. Zakupnina je morala biti ozbiljna. već nobili. ne ugovor o najmu. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. koji je u načelu besplatan. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. Stvar mora biti nepotrošna. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. već rezultat rada. što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu). pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. određena i novčana. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. da bi izdvali stanove u podzakup. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. Predmet ugovora su operaje (rad). Bitni elementi ugovora su rad. Otkaz bez najave. a konduktor onaj koji radi. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. pod uslovom da nenasu neku štetu. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. koji koriste ne samo siromasi. i obe stranke ništa ne preduzimaju. već mandat.

bankarima. vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta. što znači veoma revnosno. Ortkluk prestaje istekom .smatra se da je zaključen nov ugovor. Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. Ortakluk je rana pojava pravne istorije.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća.oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima.(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti. koju su djelili na osnovu ugovra. utjerivali porez od obveznika. Dobit – se dijeli prema ugovoru. kako bi spasio brod i ostali teret.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. Ortkluk nije svako udruženje. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća.pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove. gdje se zove „koinonia“. Danšnji ulog je ptent ili licenca. To je načelo opšte havarije.zantlijama.što je preuzelo i rimsko pravo. Uobičajni naziv je ortakluk. Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. Kako je državni aparat bio mali. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. iako ga Gaj tako posmatra.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove.dio tereta baci. U koliko nije ništa ugovoreno. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu.).zakupcima poreza i javnih radova. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka.a zatim bi za svoj džep. Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. Ako postoji više ortaka.javnih građevina. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit.materijal) ili rad. neke druge stvari (prostorije. Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima). pa je svu lovinu uzeo lav). a sredstva pojedinaca nisu dovoljna. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni.a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo. Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju.alati.itd. prodavcima). jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge. pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. srazmjerno vrijednosti broda.trgovcima na veliko. odnosno tovara koji je spašen. Societas (ortakluk) . Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit.oblasti ili grada. Konzorcium je zajednica života i rada. To može biti novac. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva.

on je stranka u tom poslu. kao i jednostranim otkazom. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora.jer nije imao koristi od posla. . Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina.počela se pooštravati i odgovornost mandatara. gdje se javljaju kognitor i prokurator. smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi.roka. Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. i to u prisustvu protivne strane. jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt. da opravi tuđu kuću). obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu.ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). zato se kaže u svoje ime. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika. Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese. tj. Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage.zastupnik). a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu.kako bi u Rimu prodao i zaradio).(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar. tako da je na kraju proširena na levis in abstracto. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun. Mandatum (ugovor o zastupništvu) . Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega). Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima. Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla. Takav je bio slučaj sa zajmom. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara.završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka.u prvom redu na sudu.jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara.pa su sve finije poslove svrstali u mandat. a rimsko još i na fizičke. pored imovinske izricana je i moralna osuda. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje.materijalne akte. Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove.osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može). kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. kasnije su mijenjali svoj stav. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata. Tužba se zvala actio pro socio.a slab promet nije time bio ugrožen.

. Permutatio (trampa. Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala.Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. razmjena) aestimatum i precarium. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. Iako je mandat u načelu besplatan . i trampa. a on da mu napravi deo namještaja. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. facio ut des (činim ti da bi mi dao). da ugovorna vijerna strana. prodajom se ne prenosi svojina. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu. ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu.dik druga još nije izvršila svoju. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje.kod koga se plaća merses. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. neimenovani ugovori. i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao. a trampom se prenosi. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar.a grublji su predmet ugovora o dijelu. ostava. za razliku od ''imenovanih''. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. a ovo će mu održavati vrt. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze.(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog. Bezimeni kontrakti . stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio). Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. troškove puta) i to putem action mandate contario. a druga odbija da ispuni svoje obećanje. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. a trampa realna. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu. Od kada su nastale ove institucije. neredovni depozit) treba da vrati. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa.kada ispuni svoju činidbu. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje. niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja. potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar. ni u zajam.

onaj je zaštićen. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. Prvi je formalan. o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje. pa se ne nagode neka se primjeni talion. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Razlika se zadržala nešto zbog tradicije. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. a drugi neformalan. Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. . Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). da mu radi na imanju određeni broj dana). a ovaj nezaštićen. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. To su zakonski ili imperatorski paktovi. često korištena u odnosima patrona i klijenata. naknadno. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. ako neko osakati drugog. s tim da se neprodato vrati. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). To je stara ustanova. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. ali daje pravo na prigovor. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. što nije slučaj sa paktovima. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. nagodbi. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. tako da je u svako doba može uzeti natrag. Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. to su pretorski paktovi. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. koji su ranije zaključivani u određenoj formi. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr.Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo. Pactum potiče od pax (mir). Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik.

već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. 1. Receptum nautarum. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. Suština posla naročito u prvo vrijeme. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. neksum. ili da je stvar njegova. Time se pojačava kredit ovog lica. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. bilo je određivanje roka. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. 3. Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. čak i kada nije dokazana njihova krivica. koji još nije zaključen. 5.Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. sporazum o mirazu i poklon. odgovaraju ova lica. s jedne strane. i neki građanin s druge strane. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. nije obavezivalo. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . Taj njihov sporazum se zove kompromis. jer će njegov povjerilac. vlasnika štale ili broda. 4. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda. 2. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. ekspensilacija) za to bi možda. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. postavši jedan od zakonskih paktova.

Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. nepravi. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. ne samo pismena forma. dakle: nepravi. slučajna imovinska zajednica. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. to realne. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. To su nametnuli učeni pravnici. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. nego je takav ugovor morao biti registrovan. Gaj i dr. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi.slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. Pravnici kažu da „kao iz ugovora. neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna. koje se temelje na svojini. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. tobožnji ugovor. jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. ustupanje tužbine itd. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte.daje pravo na tužbu. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. na formalističkom . tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. godine stare ere. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. tobožnji. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca.

jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. a ne putem actio in rem. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). pa je to pravilo primljeno na mutui datio. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. misleći da je dužan. a dug ne postoji. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. kod tradicije se zahtjeva iusa causa. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. ali je taj prelazak neopravdan. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog. Zato se kaže: ko može da vindicira. U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. bez valjanog osnova.kontraktu i na ograničenom broju delikta. Ima poslova koji su obostrano nemoralni. koja će biti donijeta na raspravu. Ali to nije uvijek slučaj. . Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. Da bi popunili ovu prazninu. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen. nema bogaćenja. Ako je još uvijek stvar njegova. 3. 1. Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Postoji još jedan razlog. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. 2. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam. a ne onog koji je dao. kao što je sporazum sa prostitutkom. mogao je zet da odgovara. Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio. dva zakona. iako osnov postoji. ne može da kondicira i obrnuto. Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi.

podizanje ruke na porodičnog starješinu. Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. Takav je slučaj među sanasljednicima. protivpravna radnja. Delikti Pojam i vrste delikata . Učinilac delikta zove se delikvent. Legati . te se svrstava u kvazikontrakte. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. a u Justinijanovom praavu još i više. Ako susjed odobri posao. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. Tužbu za njih ne pokreće državni organ. prekršaj pravne norme.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. ali kasnije prelaze u krivična djela. npr. Delikt je nedozvoljen akt. već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. Od ovog pravila postoji izuzetak. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. do imovinske odgovornosti. dok on još traje. da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. To se naziva naknadno odobrenje. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). ubijstva. i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi). On ima pravo na nužne i korisne troškove.stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka. preoravanje međa. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. izdaja. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. On je kvazi kontrakt. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. ali ne i na luksuzne. iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. vlasnik nije dužan da nadoknadi. Zovu se i krivična djela. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). bacanje čini na . Tutorstvo – kada prestane. Ove poslednje. Ovaj odnos ne spada u ugovore.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. Delikti mogu biti javni i privatni. koji je razumljiv. Obaveze tutora su da vrati imovinu. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa).

dolus malus i fraus creditorum. ako je povrijeđeni slobodan. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. osim onih koje su intuitu personae. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. Kazna je bila 25 asa. Evo nekih: 1. Nasuprot tome. lišenje slobode. prelom kosti i osakaćenje. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost. koje kod ugovorne odgovornosti nema. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. ako postoji više učinilaca delikta. je trajno osakaćenje. preko taliona ''oko za oko. Nasuprot tome. a nepravična je prema članovima njgove porodice. ali. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom. isščupan ud). Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. Reagovanje na delikte prošlo je dug put. 2. što znači klevetnik). Osakaćenje (bukvalno: istrgut. dozvoljava talion. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. 3. Smrću se ugovorne obaveze ne gase.usjeve. Te razlike proističu iz ideje osvete. postoji napad na moralni integritet. Osveta je moguća. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. Umjesto napada na tjelesni. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). preko krvne osvete. ako se ne nagode. U pretorske delikte spadaju: metus. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac). tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje. zub za zub''. Neke delikte predvidjelo je civilno. jer postoji fizička ličnost delinkventa. a neke pretorsko pravo. do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. guranje. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. a deliktna obaveza ostaje. uključujući i robove. a sa 150 ako je rob. 4.

a malo vodi računa o žrtvi. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. kao i drugi primitivni zakonodavci. je da lopov njega ne ubije. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani. krala voće. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. osuđivan je da plati trostruko. A i ljudi se radije svete. To znači. koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao. ne poznaje opšti pojam naknade štete. donijet je Akvilijev zakon. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. Ako dođe do prekršaja pravne norme. a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. Kasnije.pratioca. već i osnov za krivično gonjenje. ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. kao neku vrstru priprema za ratovanje. trostruku. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. Drugi uslov.e. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). Najprije – krađa je šire shvatana. tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona. prije drugih naroda. koji je obično bio neki dječak – rob). ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. čime šteti ostale sapovjerioce. Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. U trećem v. Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. Zakon ima tri poglavlja. Treće poglavlje reguliše . Dužan je im naknadi štetu. četvorostruku vrijednost stvari).s. koji se podrazumjeva. nego što primaju naknadu. U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu. došli do tog otkrića. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. a druge na četvorostruki iznos. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja). Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. Zakon 12 tablica.

I kasnije. dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. Od ove rječi potiče engleska rječ rape. ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. navođenje na zlo tuđeg roba. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. Lopov do stvari obično dolazi potajno. oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari).ako do njih dođe. Rapina rimskog prava je teži. Širenjem države. a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. koje nisu predviđene prvom glavom. Naravno da se zhtjeva i krivica. već najveća vrijednost u određenom periodu. Iako traži vrijenjdnost stvari.(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo. Rapina (grabiti. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne). paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne). otimanje stvari. Metus (prinuda) . Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. Pored toga. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. kvalifikovani oblik krađe. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost). i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita.odgovornost za ostale vrste štete. što znači silovanje. Postoje i neki drugi.vlasnik je imao pravo na povrat stvari. da kazne krivca. ali je bio dovoljan i najmanji nehat.oteti) –(318) Rapina je razbojništvo. koja je glasila na četvorostruki iznos. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. vezivanje. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. u „stavljanju u izgled“ . i . tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. bili su dovoljni da spriječe prevare. Ako je bilo više razbojnika. dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa.

Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr. njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost). ne naplaćuje dugove. Ako dužnik isplati jednog povjerioca. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje. što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. već i izvršnjn zbog prinude. ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. U koliko je ugovor ne samo zaključen. da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Da bi delikt postojao. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. da ga je napao. Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka. Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Upravo se ovde javila prva sancija. javio se rizik za povjerioce. Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio. Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. koji je trajno odbijao zahtjev tužioca.nenaoružan. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Ovo se pretpostavlja.nanošenje zla oštećenom. a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. Prevara postoji i kada zablude nema. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. kao njegova suprotnost. Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan. ubićemo ti djete). Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan. opraštanjem duga).

ima imovinski karakter. Tužba iz ovog delikta. kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. Vlasnici brodova.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . može biti tuženo sa actio in factum. neučvršćena cigla ili kamen na zidu. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. a ne onog koji propušta korist (lucrum). štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog. pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. I ovde nema pravog delikta. pstavi nešto.kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . Ne samo saksije cvijeća. plaćena je dvostruka vrijednost stvari. stabularios). on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike.raspolaganje. Fraus creditorum – je delikt koji. To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. 3. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). kao što su poklon ili oproštaj duga. a tužbe se i danas zove paulijanska. makar odgovorno lice ne bi bilo krivo. dovoljna je potencijalna opasnost. više nego ostali. u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. već i oštećen malter. jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum). kao što smo vidjeli. Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. Ako je posao dobročin (lukrativan). Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas. a drugo propušta da se obogati. Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. onda treće lice može biti savjesno. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. pravi delikti i kvazidelikti. povjerilac ili treće lice. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. ipak će morati da vrati ono što je primilo. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu. Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. caupones. Ako konj.šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila. 1. 4. jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. I ovde nema pravog delikta. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. 2. koja nisu u njihovoj službi. može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor. prtljag putnika nestanu ili se oštete. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. Jedno izbjegava štetu. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena. . Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). Kada neko na zid ili prozor objesi.

To su. po pravilu. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. pretvaranje obligacije u trajnu. samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. naknada štete i. ugovorna kazna. primjera radi. prestaje obligacioni odnos. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. Postoji još jedna podjela. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. On se i onako ne oslobađa obaveze. povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. ali i skladište povjerioca. eventualno. depozit. pada u docnju. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). gje bi stvar bila smještena). Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). on to mora učiniti na vrijeme. Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu. Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. čime prestaje njihov odnos. znači da i bez volje stranaka. već da mu dužnik izvrši prestaciju. litis contestatio. nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. načini koje je predvidjelo ius civile. povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Ako. Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. Ali postoje i drugi načini. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak.

tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. do izricanja presude. ideš dužniku na noge''. Novacija se obavlja putem stipulacije. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko.kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. osim verbalne akceptilacije. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. hipoteka). U momentu zaključenja prvog dijela postupka. Ukoliko je propustio da to učini. zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. Stare forme. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. nevoljna novacija). koji nema. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). a povjerilac to prihvati. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji. ''rješenje''. Povjerilac. Dužnik umjesto novca. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. dolaze ti na noge. kada i šta treba da izvrši. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. Ako spor nije doveden do kraja. a kada zahtjevaš vraćanje. ''razrješenje''. Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. gdje. osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. ako obligacija nije intuitu personae. dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. zaloga. već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. osnov ili neki drugi važan element. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. ponudi roba ili žto. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog. dospjeli dugovi prije nedospjelih. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. kome. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. izvršava se u mjestu domicila dužnika. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. Ako nema ovih pokazatelja. Promjenjena može biti stranka. što proizilazi iz same definicije. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. nemarnošću sudije ili . forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). Pod izvjesnim uslovima. najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice.

Ugovor sa slikarom da napravi portret. sa pjevačem da nastupi na priredbi). ali samo u određenoj formi. ipak je to posebna institucija. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi. a dužnik se sa tim saglasi. koja je drugačija nego kod prave smrti. najprije. To je bio dobročin akt. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. . Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. postaje naslediva. jer bi dužnik. Ovdje ima izuzetaka. On gubi pravo da obnovi spor. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. kao što je slučaj sa onim iz delikta. solutio per aes et libram). njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. Ako slobodan čovjek postane rob. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. I ovo je način koji djeluje ipso iure. obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. To su. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. Niko ne može sam sebi dugovati. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. Postoje obligacije koje se smrću gase. dug se gasi. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja. povjerilac se ne može više pozivati na stari. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. Nenaslediva obaveza. Ako je sin uzeo zajam od oca. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. nalik na poklon. obligacije iz delikta. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase. koje su i pasivno i aktivno nenasledive. rimski građanin peregrin. mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. pa otac umre i on ga nslijedi.iz drugih razloga. ugašeni odnos. Naročito maxima i media. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. što je i logično.

prodavac ne mora da je vrati. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. on je mogao izvršiti prebijanje. zahtjevana kompenzacija. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris. Među načinima za gašenje. gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet. a ako je cjena već isplaćena. stvar može propasti bez njegove krivice. istorodne i likvidne. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. stvar koja je individualno određena. . Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. on duguje novac cjenu. kada nešto duguje. Obećani poklon. Jedan njen oblik je kliring. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare. U vrijeme Marka Aurelija. I pored toga što predmet više ne postoji. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. a ako niko nije kriv. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik. onda se pod određenim uslovima. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin. Propast individualno određene stvari. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel.sto zlatnika). tačnije: predmet njene prestacije.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita. ali i potražuje od istog lica. Ako je stvar određena po rodu propala. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem.e. Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. kompenzacija zauzima posebno mjesto. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti.n.. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada.a još više u međunarodnom prometu. jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. Kod kupoprodaje je drugačije. tako da se duguje samo ostatak.vlasnik. drugi v. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim.

nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica. 5. 3. osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. Današnje pravo. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za . Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. 6. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Aristotel. tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka. ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. 8.OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . uključujući i Grke. da se zakon primjenjuje makar bio i surov. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja. Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica. 2. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati. Krivica – nijedan narod starog vijeka.NEOSNOVANO OBOGAĆENjE . Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. Pod uticajem životnog iskustva. ne samo za života. posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. to je daleko od istine. 4. ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život. već i za slučaj smrti. 1.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. 7. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. Ovdje nije rječ o etici.

....................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) .........................................................................................................................................5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187)...........................................................1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181).........................14 ................................................................................................(188)........ Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji. zatim konsesualne...................13 Originarni načini................................................6 Pojam i značaj -(188)...............................................................................................................................................................................................1 Opšti pogled...............................5 Prosta i složena stvar....... bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi.............................6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193).................................................................................................................... Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti.................................................................................1 Šta spada u stvarno pravo (182)......................................................................................................2 Stvari..............(186)...................................................(184185).......3 Pojam stvari (182-183)...4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)....3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)..............................................................................................................................................................................................12 Pribavljanje svojine.........6 Svojina – opšti pogled............... kod kojih se zahtjeva forma........................................................................6 Terminologija -(188-189).............................11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199).....................................................7 Privatna svojina............................................................10 Susvojina -(197-198)... 9.............................................................................................................................................................................................................9 Kviritska svojina (194-197).................................................................................................................................... koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum......................................................... Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji..........................................................................................................................poznaju mnoge vrste paktova.........5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187)............................................9 Vrste svojine (193-194)............................3 Podjela stvari.........................................................6 Glavna stvar ili pripadak -(188).............................. dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude.......................realne kontrakte......................................... bilo neposredno.....4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)..................................................................................................... KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo.............4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) .........13 Pojam i klasifikacija (200-201).........................................................................................................11 Tužbe za zaštitu svojine -(198).................................................................................. Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno...............................................................1 Građansko pravo i stvarno pravo (179).............................................................................13 Pribavljanje od države -(201-202)....................................................................................11 Actio negatoria -(199-200)........ Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava................

....................22 Založna prava....................................................18 Pretorska svojina......(205-206)...................................................................................................................................................32 ..................................................................................................................................................................................................................26 Opšta načela službenosti (223)...................27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227)................20 Zaštita (214-216).................................29 Ius in agro vectigali (229)....................................................................................................................................................................................................25 Šta je................................................................. razvoj i vrste (217-218).....32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) .....................................................19 Zaštita (211-212)...........31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233).............................29 Superficies (površina) (228-229)..........................................................................................30 Pojam i značaj (230-231).....................................................................................................................................................................................17 Plodovi .....................30 Emfitevza (229)......................................................................................19 Pojam (210-211).............................................................................................................................................16 Priraštaj (accessio) .............................................................................................................26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)................................................................(207)...............30 Nasljedno pravo...................................................................................23 Pignus (219-220).......................30 Zaostavština (hereditas) -(231)............................................................................................................................ a šta nije službenost (221-222)........16 Prerada (specificatio) -(206).........Održaj (usucapio) ..................................................................................................................................................................................................................................................30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)............................................................................................................................................................30 Opšti dio.22 Pojam.................................................................................................................................22 Fiducija (218-219)................................28 Sticanje........................................................29 Opšti pogled (228)..........................................................................................................................................................................................................26 Podjela službenosti (224)...................................................17 Mancipatio -(207-208)................................................................................17 Derivativni način............................................................................................................................................................31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232)................................22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)........................................................23 Hipoteka (220-221)................................................................................................................................................................................................................17 In iure cessio (208-209)..............................................................................................................................................................................................................................................24 Službenosti..................................................................20 Pojam (212-213)...............................................................................................................................14 Occupatio (205)..................19 Državina........(202-204).....................................................................................................29 Ostala stvarna prava......31 Intestatsko nasljeđivanje................................17 Presuda (adiudicatio) -(207)...................................................................................25 Razvoj (222-223).......................................................................................................18 Traditio (209-210)......................................................................... prestanak i zaštita (227-228)...........20 Iura in re aliena............................................................................................................................

..............49 Kontrakti............................................................................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica ...... formalizmu rimskog prava ...................................................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa....................................Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236).44 Obezbjeđenje potraživanja...................................46 Slučaj i viša sila ......................(264-265)......46 Kreditni nalog -(263).........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................42 Subjekti...............38 Fideikomisi (246-247)...............................................................................................................................35 Sloboda testiranja (241-243).......................(265-266)............................................................................................43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258)..........................................................................48 O tzv.............................................................(261-262)....................................34 Pojam i sadržina (238-239). uračunjljivost i vinost ...............................................(269-270)............................................49 Izvori obligacija -(273-274).43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)....................................43 Inter partes .......................................................................................................................................................................................................................................................44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)...............................39 Posljedice prijema (248-249)...................................................................................................39 Izjava o prijemu (247-248)................39 Nužni nasljednici (247)......................................................35 Forme testamenta (240-241).........................................................................................................................................................................................47 Šteta ........................................46 Vrste odgovornosti .....................(267-269)..............................................................................................................45 Lična obezbjeđenja .................................................................................(270-272)............................. intuitu personae (256-257)..........................................................(266-267)..................................................................48 Posebni dio........................................................(264).......................36 Testamenti factio (243-244).......39 Prijem nasljeđa....................................................................................................................................................................50 .....41 Šta je obligacija (251-252)........................................................................................................................................47 Bona fides ...............................................................................................................................................................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240)..............46 Krivica i šteta...........................................33 Testament...........................................................47 Opšti pogled ..........................41 Obligaciono pravo...........................40 Zaštita (249-250)......................................................................................................47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava..........................42 Klasifikacija obligacija (254-256)...................................................................................................46 Krivica...................................................................................................................................49 Pojam ugovora -(274-276)............................................................................(267).................................................................................................33 Izmjene u klasičnom periodu (236)....45 Jemstvo -(262-263)..............................33 Justinijanove novele (236-237).............(259-260).....................................................................................................................................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)........................................................................................................................46 Razvoj i stepeni krivice ............................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254)...................37 Legati (244-246).................................

............................71 Iniuria – (314-315)........................................................................................................................................................................................(276-277)...................... tvrda vjera ..................................65 Pacta (304-305)........................................57 Ostava (depositum) ........................................................................(284).....................(312-313)...........................................................................................................................................73 Pretorski delikt........................................51 Rok i uslov ...................(286-289).......................................................55 Realni kontrakti .............52 Neksum .......................................................59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)....................55 Zajam ( fenus i mutui datio) .................................................................................................................................70 Pojam i vrste delikata ..........................(301-302)......................53 Ostali verbalni ugovori – (283).............................................................................................................................70 Ostali slučajevi (312)..........................................................................................................................................55 Pojam i vrste ...(277-278).........................72 Damnum iniuria datum – (316-318)........................68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312)..................67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)...............................(280-281).............(285).........54 Pojam i značaj ...............................55 Posluga (commodatum) ....................................................(319) .70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314).......................................................................71 Delikti ius civile-a ....................................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor........................oteti) –(318)..............................................................................................................................59 Locatio – conductio (zakup ili najam) ...............................52 Verbalni kontrakti ...............................................(290-292)..................................................................................................................................(281-283).......................66 Dodatni neformalni sporazum – (305)........................................54 Ekspensilacija .............................................................61 Societas (ortakluk) ..............................................................................................................................................................................................................................68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)...(296-299)..................................................................................................58 Fiducija i pignus ............(284-285)...54 Pisani ugovori (literarni kontrakti)....................59 Opšti pogled ....................70 Delikti ...............................73 ...............................................................................................................64 Bezimeni kontrakti ...................................................(289-290)...........................................................(292-293)............................................................................................................................................................................68 Pojam (308-309)................................(292).........................................................................................................63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) .......(281).............................................................................................53 Opšti pogled ...............................(299-301)..73 Metus (prinuda) .................................................................(302-304)............66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)...................................................................................Zaključenje ugovora .......................................................................................................................72 Rapina (grabiti............................................................73 Opšti pogled – (318-319)....50 Zabluda ................................................................................................................(278-279)...................................................................51 Klasifikacija kontrakata – (279-280)....................................................................................59 Konsesualni kontrakti .................(285-286)...................................................67 Kvazikontrakti............54 Ostali pisani ugovori ...............................................................................71 Krađa (furtum) – (315-316)..............

................................................................................................79 Epilog......................78 Captis deminutio – (330)...76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325).........................................................................75 Docnja (Mora)................................78 Gašenje bez volje stranaka.........................................................................Dolus malus (prevara) –(319-320)................................................................................................................78 Neskrivljena propast stvari – (330-331)...............................................................................................................................................................................................76 Opšti pogled – (325-326)........80 ...............................................................................................................................................................................................................................................................79 Compensatio (prebijanje) – (331-332)............................................................77 Novatio (prenov) (327-328)..77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329).............................................................78 Smrt (329)......................................................80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)........................77 Litis contestatio (328)..............................74 Kvazidelikti (321-323)............................................................................................76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)........................................................77 Solutio (326-327).....................................76 Gašenje obligacija..................................................................................................................................76 Gašenje voljom stranaka......................................................................................................................................................................................78 Confusio (sjedinjenje) – (330)...........................74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321)......................................................................................................................................

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->