Stvarno pravo Opšti pogled

Građansko pravo i stvarno pravo (179)
Pojam ‘’građansko pravo’’ koristi se da bi se označila šira oblast imovinskog prava. Naziv je nastao od rimskog ius civile (građansko pravo, pravo građana Rima). Ius civile postaje sinonim za imovinsko ili privatno pravo. Za ovaj dio prava Rimljani su upotrebljavali izraz stvarno pravo (ius quod ad res pertinet). Današnje značenje pojma stvarnog prava je znatno uže, to je grana prava, dio privatnog, imovinsko prava, koja obuhvata svojinu i njeng derivate, kao i dugoročne zakupe nepokretnosti. Ono što je značilo pravni poredak grada Rima postalo je građansko pravo, a ono što je označavalo cijelu oblast imovinskog prava, danas se odnosi samo na jednu njegovu granu, stvarno pravo. Imovinsko pravo obuhvata tri grane: stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Stvarno pravo posmatra subjekte kao uživaoce prava, ono je statika imovinskih odnosa. Obligacije su dinamika imovinskih odnosa, nešto što je vezano za promet. Nasljedno pravo čine pravila o tome kako se obavlja univerzalna sukcesija za slučaj smrti, tj. kako prava i obaveze jednog lica prelaze na njegove nasljednike.

Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)
Rimsko shvatanje. Stvarno pravo je ius in rem (pravo na stvari), a obligaciono ius ad rem (pravo povodom stvari). Iz te osnovne razlike proizilaze ostale. Titular stvarnog prava može da podigne tužbu protiv bilo kog kod koga se nađe stvar koja je predmet njegovog prava. To je smisao djelovanja tužbe in rem. Obligacioni odnos djeluje samo između povjerioca i dužnika i zaštićen je tužbom in personam. Ako se stvar koju dužnik duguje nađe u rukama trećeg lica, povjerilac je nemoćan, on ne može tužiti držaoca, već samo dužnika što nije izvršio obavezu. Nova shvatanja. Po savremenim teoretičarmia ne može postojati pravni odnos između čovjeka i stvar, već samo faktički, pa prema tome i stvarnopravni odnos, kao i obligacioni, je odnos izemđu ljudi samo sa drugačijim dejstvom. Stvarnopravni odnos je apsolutan, on djeluje erga omnes. To je odnos povodom stvari između titulara i svih onih koji dođu u dobir sa stvari. Obligacioni odnos je relativan i djeluje inter partes (između stranaka). Kritika savremenog shvatanja. Prema nekim mišljenjima, suština prava je ljudsko ponašanje, a ne neki bilateralni ili multilateralni odnos. To ponašanje može biti prema drugim ljudima (plati dug, ne ubij), prema prirodi koja okružuje čovjeka (ne gazi travu) ili prema samom sebi (obaveza vakcinacije, zabrana samoubistva), i naravno sve se to događa u društvu, a još rimski pravnici tvrde da je sve pravo nastalo radi čovjeka (homnium causa omne ius constitutum est). Ako se sadržina svojine odredi: usus, fructus, abusus, ta tri elementa polaze od odnosa prema stvari, a ne prema ljudima. Kod obligacija stvar je jasna, ovlašćenja nisu prema stvari, već prema dužniku. U suštini, stvarnopravni odnos se neposredno odnosi na stvar, a tek preko nje posredno, na ljude. Sa obligacijama je obrnuto, one se nikad ne odnose neposredno na stvari, već na određeno ponašanje dužnika, a tek preko ovog ponašanja, i

na stvari. Ostale razlike. Osnovne razlike između stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što je stvarno pravo pravna nadogradnja nad statikom, a obligaciona nad dinamikom imovinskih odnosa. Stvarno pravo je po pravilu, dužeg trajanja od obligacija, koje su izraz dinamike. Svojina na kući traje godinama i decenijama, a dug samo dok se ne vrati. Ima izuzetaka na obe strane, npr. Svojina na porciji jela po pravilu ne traje dugo, a obaveza izdržavanja djece može potrajati dvadesetak godina. Zakup kuće ili njive takođe može potrajati iako spada u obligaciono pravo. Sam način određivanja sadržine prava je različit. Kod obligacija su tačno navedena prava povjerioca i ona su obaveze za dužnika. Sadržina stvarnog prava je određena na jedan uopšteniji način, naročito svojina. Po pravilu se navode postupci koji nisu dozvoljeni. Zato se kaže da je sadržina obligacionog odnosa pozitivno određena, a stvarnopravnog negativno. Kod stvarnopravnog odnosa ne postoji korelativnost između prava i obaveze, koju nalazimo u svim obligacijama. Relativnost podjele. Granica između stvarnopravnog i obligacionog odnosa nije nepremostiva. U primitivnim pravima odnos prema dužniku ima elemente apsolutnog prava. Davanjem zajma povjerilac kao da je kupio dužnika, i, ako ovaj ne vrati dug, ima pravo da ga, uzme, odvede u dužnički zatvor, da ga proda ili čak ubije. U postklasičnom periodu dolazi do ublažavanja razlika između stvarnih i obligacionih prava. Neki institute nastaju kao obligacije da bi se pretvorili u stvarno pravo. Tako je zakup nepokretnosti najprije ugovor obligacionog prava, da bi se kasnije pretvorio u stvarnopravni odnos i dobio zaštitu koja je djelovala erga omnes. Tako nastaju: superficies, ius in agro vectigali, emfitevza. U feudalnom društvu ta granica je još nejasnija. Anglosaksonsko pravo poznaje više vrsta zakupa koji imaju stvarnopravni karakter, a za muslimanske pravnike zakup nije ustanova ugovornog prava već otuđenja svojinskih ovlašćenja na zakupljenoj stvari. Neke ustanove imovinskog prava imaju hibridni karkater. Založno pravo obuhvata i pravo prema stvari i odnos između dužnika i povjerioca. To su instituti koji obuhvataju i relativna i apsolutna prava.

Šta spada u stvarno pravo (182)
Najvažniji institut stvarnog prava, a i čitavog pravnog sistema je svojina. U okviru ove grane ulazi i državina. To nije pravna već faktička vlast prema stvari. Državina je spoljnji vid svojine, vlast prema stvari bez obzira da li je zasnovana na nekom pravu ili ne. Ali ona ima zaštitu i prozvodi neke pravne posljedice, tako da se protekom vremena može pretvoriti u svojinu. Posebnu grupu prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena). To su prava koja imaju apsolutni karakter i koja titularu daju dio onih ovlašćenja koja pripadaju vlasniku. Zato se kaže da spadaju u sektorska prava i da su derivati svojine, jer iz nje proizilaze. Tu spadaju: službenosti, založna prava i dugoročni zakupi nepokretnosti.

Stvari
Pojam stvari (182-183)
Stvar, kao predmet pravnog odnosa, spada u one pojmove koji su svima jasni, ali je teško dati neku pouzdanu definiciju. Pojam stvari je heterogen. Teškoće oko definicije pojma predmeta proizilaze jednim dijelom iz heterogenosti samog predmeta. Šta sve može biti predmet prava toliko je raznovrsno da je teško obuhvatiti jednom rečenicom. Čovjek kao predmet. Po današnjim teorijama građanskog prava ljudsko biće, ni dijelovi organizma ne mogu biti stvar. Međutim ima nekih pojava u našem ili uporednom pravu koje ovo stavljaju u sumnju, kao npr. ustupanje nekog organa radi transplatacije, ‘’transfer’’ fudbalera, itd. Za rimske pravnike nije bilo dvoumljenja. Čovjek je prevashodni i tipični predmet prava. U tome se i ogleda robovlasnički karakter društva, kao primjer za svojinski zahtjev u sporu navodi se rob, odnosno čovjek: ‘’tvrdim da je ovaj čovjek moj po kiritskom pravu’’. Čak i slobodni ljudi mogu biti predmet pravnog posla, kao što je slučaj sa licima datim u mancipijum. Pravo na pravu. Povjerilac svoje pravo na 1000 sestercija koje mu neko duguje može ustupiti za 900 sestercija, ili ako neko ustupi nasljeđe vrijedno 10 miliona za iznos od 6 miliona. Rimski pravnici su govorili da u oba slučaja postoji bestjelesna stvar kao predmet ugovora. U prvom slučaju ustupljeno je potraživanje, a u drugom pravo na nasljeđivanje. Tu dakle imamo pravo na pravu. Današnje teorije ne prihvataju pojam bestjelesne stvari i problem prodaje potraživanja rješavaju kao posebnu vrstu sukcesije (zamjene subjekata). Imovinska vrijednost. Stvar služi zadovoljenju neke potrebe čovjeka, ta potreba ne mora da se svodi na imovinski ekvivalenta. Postoje stvari koje imaju malu ili nikakvu novčanu vrijednost, ali zadovoljavaju neku drugu, recimo emocionalnu potrebu, jer su uspomena. To su izuzeci. U rimskom pravu svaka presuda je glasila na sumu novca, imovinski karakter predmeta je još više izražen. Podjela stvari. Najvažnije podjele stvari su na: tjelesne i bestjelesne, stvari u prometu i van prometa, res mancipi i res nec mancipi, genera i species, potrošne i nepotrošne, pokretne i nepokretne, proste i složene, glavna stvar i pripadak.

Podjela stvari
Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)
Ovu podjelu najprije nalazimo kod Grka, ali u jednom opštijem, više filozofskom značenju. U pravnoj terminologiji ove pojmove je prvi put primjenio Gaj. Kriterijum je bio jednostavan: one stvari koje se mogu dodirnuti (qui tangi possunt) su tjelesne stvari (corporalia), bestjelesne stvari su prava: nasljeđe, plodouživanje, obligacije, zemljšne službenosti. Jedna od posljedica ove podjele je razlika u načinu prenošenje. Bestjelesne stvari nisu se mogle prenositi faktičkom predajom, niti mancipacijom. Za njihovo prenošenje korišćeno je ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). Ovo je zbog toga što klasično pravo nije dopuštalo državinu bestjelesnih stvari, koju je tek Justinijan omogućio.

Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) - (184-185)
Neke stvari mogu biti predmet pravnog posla i svojine, a druge ne. Gajeve i Justinijanove institucije ovu podjelu posmatraju sa stanovišta stvarnog prava i govore o ‘’stvarima koje su u našoj imovini (res in patrimonio) i ‘’koje su van imovine’’ (res extra patrimonium). Marcijan upotrebljava terminologiju koja polazi od prometa, od obligacija i koristi izrase ‘’stvari u prometu’’ (res in commercio) i ‘’stvari van prometa (res extra commercium). Ova terminologija i danas preovlađuje. To je najšira podjela stvari, sve ostale podjele, uključujući i onu na tjelesne i bestjelesne, izvršene su unutar kategorije res in commercio. Neki predmeti potencijalno mogu biti predmet ugovora, ali su iz nekih razloga, diktiranih višim silama, isključeni iz pravnog prometa. Stvari su izuzete iz pravnog prometa ili božanskim zakonima illi ljudskim zakonima. U ‘’ničije stvari po božanskom pravu’’ (res nullius divini iuris) spadaju: res sacrae, res sanctae i res religiosae. Res sacrae su one koje pripadaju bogovima (u stvari hramovima) i služe religijskim obredima, to su hramovi, oltari, odjeća sveštenika. Res sanctae su one stvari koje su proglašene za svete zbog posebnog značaja za državu i društvo. U ove ubrajamo gradske zidine, kapije, međe između njiva. Res religiosae su stvari posvećene kultu mrtvih, podvrgnute su posebnom režimu zbog pijeteta prema umrlima. Ničije stvari po ljudskim zakonima (res nullius humani iuris) su isključene iz prometa. Tu spadaju stvari za opštu upotrebu (res communes omnium) kao što su vazduh, rijeke, mora. Ako bi neko spriječio javnu upotrebu rijeke ili mora, pretor je protiv njega davao interdikt. Res publicae (javna dobra) su takođe extra commercium. To su stvari koje pripadaju rimskom narodu, odnosno državi: trgovci, ulice, pristaništa. U istu kategoriju ulaze i stvari koje pripadaju municipijama i služe svim stanovnicima grada: stadioni, javna kupatila. Nazivaju se res universitatis.

Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)
Podjela stvari na res mancipi (koje se mancipuju) i nec mancipi (koje se ne mancipuju) je specifično rimska, i savremeno pravo je nije preuzelo. Kriterijum za ovu podjelu je u suštini ekonomski. U res mancipi spadaju: zemlja, zgrade, stoka za obradu zemlje, robovi i jedna bestjelesna stvar-zemljišne službenosti. Osnovna razlika je u tome što se res mancipi prenose na drugoga svečanim i formalističkim aktom mancipacije, a za res nec mancipi prenošenje stvari na drugoga se vrši neformalnom predajom – dovoljna je tradicija.Ova podjela polazi od karaktera svojine. U prvobitnoj zajednici nad sredstvima za proizvodnju postojala je kolektivna svojina, dok nad ostalima ljudi su imali ličnu svojini. Kasnije su se nad zemljištem, stokom počela uspostavljati privatna svojina porodice, kao trag nekadašnje kolektivne svojine ostale su formalnosti koje su uključivale kontrolu i saglasnost zajednice. Komercijalizacija privrede, sve življi promet, učinili su da ova podjela postane smetnja, što je uklonjeno uspostavljanjem pretorske svojine, tj. omogućavanjem da se i res mancipi prenosi neformalno.

Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) - (186)
Zamenljive stvari (genera) su određene vrstom, količinom i eventualno, kvalitetom. One nemaju svoju individualnost, jer se identifikuju ‘’brojanjem, vaganjem ili mjerenjem’’ (quae numero, pondere, mensurave constant. Umjesto jedne stvari može doći druga bez

Ako je predmet svojine zamjenljiva stvar. a može se uzeti 10 olovaka. ali će se vratiti ista količina olovaka. Postklasično pravo je uvelo treću kategoriju. Različiti rokovi održaja za pokretne i nepokretne stvari. a u drugom potrošna stvar. Nezamjenljive ili indivudualno određene stvari (species) su stvari gdje umjesto njih ne može doći druga stvar. u nekim sporovima mjesna nadležnost suda se određuje prema mjestu u kojem se nalazi nepokretnost koja je predmet parnice. već se ugovara vraćanje iste količine iste stvari (tantundem eiusdem generic). Službenosti. neka prava kao zemljišne službenosti mogu imati za predmet isključivo nepokretnost. Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187) Za ovu podjelu važan je kriterijum da li se nešto prvom upotrebom troši. U prvom slučaju je olovka nepotrošna. stvari koje se upotrebom smanjuju (quae usu minuutur). i kod nje nije moguće vratiti istu stvar. kao npr. Npr. nezamjenljive. immobilia) su one skoje se ne mogu bez štete pokrenuti s mjesta. zgrade. Ako je stvar zamjenljiva. pravno i ekonomski se troši prvom upotrebom. novac. kuća na posebnoj adresi. koje će biti potrošene. robovi). Potrošne stvari su quae primo usu consumuntur (koje se prvom upotrebom troše) i to troše sa stanovišta prava. Novac može biti više puta upotrijebljen. voštana svijeća. Stvari koje se upotrebom smanjuju ponašaju se kao potrošne i nepotrošne. pa se vrati. bez . razlog za ovo je nepostojanje zemljišnih knjiga. kao npr. što je jedan od razloga za uvođenje instituta pravno neosnovanog bogaćenja (condictiones sine causa).štete za povjerioca ili dužnika. Neke razlike ipak postoje. on se oslobađa duga). takođe mogu imati za predmet nepotrošne stvari. dužnik ne odgovara i oslobađa se obaveze (ako je grom ubio roba Stiha kojeg duguje. Za neskrivljenu propast nezamjenljive stvari. Potrošne stvari se prvom upotrebom troše. To je zemlja i stve što je vezano za zemlju: drveće. jer 3 konja arapske rase su zamjenljive stvari. Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187) Nepokretne stvari (res immobiles. ali to ne utiče na prava i obaveze. Postoji još jedna razlika i ona se ogleda u pravilu genera non pereunt (zamljenljive stvari ne propadaju). Neki poslovi mogu se odnositi samo na nepotrošne stvari. vlasnik će ponekat imati teškoća u svojinskom sporu. Ovo ne treba doslovno shvatiti jer se željelo reći da i zamjenljive stvari propadaju. dužnik je i dalje obavezan (Vlasnik skladišta duguje količini žita pa ga poplava uništi. kao što su olovke. među koje spadaju i one koje se same kreću (stoka. Takve su rob određenog imena. Sve ostale stvari su pokretne. može se tražiti olovka na poslugu. ukoliko je primjenjen kao sredstvo plaćanja. Neformalna predaja stvari se obavlja drugačije ako je riječ o nepokretnosti (predaja ‘’duge ruke’’) Djeljive i nedjeljive stvari -(187) Kriterijum za ovu podjelu je čisto ekonomski: ako se stvar može podijeliti bez štete. dužan je da nađe drugo žito istog kvaliteta i da preda povjeriocu). kao posebnog oblika evidencije prava na nekretninama. ovca u stadu. U rimskom pravu razlika između ove dvije kategorije nije velika. Ova podjela nije apsolutna. vino. kao što je slučaj sa poslugom kog koje se stvar upotrijebi i vrati. ali 3 konja sa svojim imenima su individualno određene stvari tj. Neke pokretne stvari kao alat i robovi u zanatskoj radionici ponekad se smatraju nepokretnim. Takve su žito. itd.

uključujući i Grke sa njihovim veoma razvijenim jezikom. drva za ogrijev. a druga sporedna. Terminologija -(188-189) Rimljani svojinu nazivaju proprietas ili dominium. Ako neko proda violinu smatra se da je prodao i gudalo. pripadak (accessorium). suum esse. Pored toga koristili su i riječ bona (dobra. kuća. umjetnička slika. itd. U svojinskom sporu ili pribavljanju svojine ‘’bronzom i tegovima’’ (per aes et libram) izgovarana je formula: ‘’Tvrdim da je stvar moja’’ (meum esse aio). a novija literatura navodi gudalo kao pripadak violine. U slučaju spora. a u suprotnom slučaju je nedjeljiva. a ako je nedjeljiva spor je teže riješiti. kao npr. ‘’dominirati’’ . pumpu uz bicikli. ukoliko je stvar djeljiva. konj za jahanje. Rimljani su kao pripadak navodili stoku. parnica se lako i bezbolno rješava. Agrarni zakon (lex agraria) iz 111. Složene stvari su dvojake. stado ovaca. Ili su spojene u jednu stvar iz više sastojaka (brod. nemaju tehnički termin za svojinu. Odnosi u braku i porodici u velikoj mjeri su određeni načinom proizvodnje i oblicima svojine. Složene stvari. Djeljive su brašno. dio namještaja. a novac je djeljiv i svaki suvlasnik lako dobije svoj dio. To ne znači da ovi narodi i stari Rimljani ne znaju za svojinu. Prosta i složena stvar.smanjenja vrijednosti. Nisu ga imali ni Rimljani pre kraja republike i početkom principata. Ova dioba nema suviše veliki značaj. Jedno od rješenja je prodaja stvari za novac. Ovo pravilo ima i svoj latinski oblik: accessorium sequitur principale. ali te stvari nisu međusobno ravnopravne. krava namjenjena mesnici. u pravu imaju ulogu jednog objekta prava. ma koliko bio raznovrstan njihov sastav. a nedjeljive su rob. Danas postoji pravilo da pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. zavise od svojine. odnosno obligacionog prava. Svojina – opšti pogled Pojam i značaj -(188) Svojina je najvažniji institut prava. biblioteka. Stepen razvoja i oblici prometa. kao terminus technicus za vlasnika. Glavna stvar ili pripadak -(188) Ponekad se jedan predmet pravnog odnosa sastoji iz više stvari. ona je djeljiva. Uopštavanjem ovog izraza koji potiče od glagola koji znači ‘’imati vlast’’. Prvi korak prema apstraktnom pojmu za svojinu učinjen je poslije punskih ratova i velikih borbi oko agrarne reforme u vrijeme braće Grasi. biblioteka. jedna stvar je glavna. imovina) ili familia pecuniaque. Stari narodi. kao da je jedna stvar. čak i nasljeđe ili miraz. ali nema naziva za nju. stado.(188) Po rimskim pravnicima prosta stvar je je ‘’nadahnuta jednim duhom’’. godine strare ere upotrijebio je riječ dominus. Za svojinu su upotrebljavali izraz koji je sastavljen od glagola ‘’biti’’ i prisvojne zamjenice ‘’moj’’ odnosno ‘’svoj’’: menum esse.) ili je više odvojenih stvari spojeno u jednu cjelinu svojim zajedničkom namjenom ili tretmanom. ključ uz bravu. Čak i politička struktura je dobrim dijelom uslovljena svojinskim odnosima. Svojina postoji. Tako se može prodati ili založiti. robove i alat uz zemlju.

Svi članovi roda imali su pravo da koriste zajedničke šume i pašnjake. Ager gentilicius. proprius). Dva osnovna tipa svojine su kolektivna svojina i lična ili privatna svojina. 1. Svojinski odnosi u prvobitnoj zajednici. zato uz nju. Ostatak ovakvog načina korišćenja zemlje je nasljedno pravo gensa prema imovini svojih članova koji ostanu bez bližih nasljednika. Rad je kolektivan. Ovo je bio jedan od temelja na kome se zasnivala premoć patricija. nego stvaraju čak dva sinonima. Ovakvom tipu pripada svojina klasičnog rimskog prava. period agnatske familije. patrijarhalna porodična zadruga. Kolektivna svojina ne može biti isključivi oblik svojinskih odnosa. Prema legendi Romu je podijelio svim porodičnim starješinama po 2 jugera zemlje i time nije bio iscrpljen zemljišni fond starog Rima. postoji i lična svojina. Osvojenu zemlju Rimljani proglašavaju za ‘’državnu zemlju’’ (ager publicus). proprietas je nastao apstrakcijom od prisvojne zamjenice moj. Ona u prvom redu postoji na sredstvima za proizvodnju. jer samo oni ulaze u gensove i samo oni mogu da koriste gentilnu zemlju. kao njen pratilac. u I vijeku pre nove ere. porodični starješina je opšti koordinator podjele zadataka između polova i generacija ukućana.nastao je pojam dominium koji prvi put srećemo u dijelima Alfena Bara (kraj republike) i Labeona (početak principata). period kognatske porodice i period u kome se javljaju elementi feudalnih svojinskih odnosa. konzorcijum. Najstariji period (ostaci kolektivne svojine). Consortium. Ostatak je podijeljen između rodova i čine ager gentilicius. Najstariji oblik rimske porodice. svoj (meus. pravni režim sredstava za proizvodnju (res mancipi) i dr. temelji se na jednoj vrsti kolektivne svojina. jer se odnosi i na sredstva za proizvodnju i na lična dobra. odnosno države. buržoaska i lična svojina u socijalizmu. Naše riječi svojina i vlasništvo su nastale prevođenjem sa latinsko. Četiri faze u razvoju svojine -(189-193) Oblici svojine su veoma raznovrsni i ima ih onoliko koliko i načina prozvodnje. Proprietas je nastao nešto kasnije. organizovanjem tzv. Prvi tekstovi koji pominju proprietas su iz I vijeka n. feudalizmu i socijalizmu pripadaju kolektivnoj svojini. a . Lična svojina može biti isključiva. On ima isključiva prava prema stvari. Kolektivna svojina je svojina u kojoj se javlja više titulara i oni jedan drugog ograničavaju u korišćenju stvari. saltusa. Čak i pokretne stvari koje su ratom zaplijenjene rimsko pravo ubraja u dobra rimskog naroda. tako da je svojina nastala od proprietas. ali ta prava obuhvataju samo imovinska ovlašćenja.e. a ne i politička. Ager publicus. Tada se kaže da imamo privatnu svojinu (nad sredstvima za proizvodnju) i ličnu (na potrošnim dobrima) U istoriji rimskog prava imamo 4 raze razvoja svojine i to su: period u kome još postoje ostaci kolektivne svojine. na kojima su radili državni robovi i takvi saltusi u sjevernoj Africi bili su glavni izvor žitarica za stanovnike Rima. ali nije vlasnik. Drugi dio ovog zemljišta je odlazio najuticajnijim porodicama u zakup koji se vremenom pretvarao u svojinu. a vlasništvo od dominium. Lična svojina ima za titulara jednu osobu. ager publicus. Jedan dio ovog zemljišta država je koristila. Dok dominium izražava ideju vlasti koju ima sopstvenik nad stvarima. Oblici kolektivizma u imovinskim institutima su: ager gentilicius. Rimljani ne samo što prvi dolaze do pojma svojine.

potestas prema ukućanima. Kognatska porodica (klasična robovlasnička svojina). Takvi svojinski odnosi temelje se na društvenim i ekonomskim promjenama koje se zapažaju od punskih ratova. Privreda je autarkična. za razliku od konzorcijuma. neka pravila koja regulišu ortakluk (među ortacima kao među braćom). Licinijev zakon je utvrdio maksimum zemljišnog posjeda na 500 jugera po domaćinstvu oduzimajući višak radi diobe sirotinji. Mancipatio kao način pribavljanja svojine značio je odobrenje kolektiva prilikom promjene vlasnika na stvarima koje spadaju u res mancipi. a po titularu privatnoj svojini. Patria potestas je neka vrsta suvereniteta. 2. a vjerovatno i nepokretnosti. Raspadom konzorcijuma. individualizovan. quasi castrence. Ukućani koji se nađu u drugoj porodici mogu biti zahtjevani tužbom koja liči na svojinsku. Svojinski odnosi u agnatskoj porodici su prelaznog. Gnjev bogataša je bio takav da su oba brata Grag platili životom i 111. nastaje agnatska familija.Dužnik može biti predmet postupka koji se ne razlikuje od postupka prema stvarima. On ima manus prema ženama. peculium castrense. odnosi klijenti i patroni. 3. smanjenje i postepeno ukidanje razlike između res mancipi i nec mancipi. Smatralo se da je nemoralno uzimati kamate od pripadnika istog roda ili plemena zato se zajam sa kamatom koristio uglavnom u odnosima sa plebejcima. a ropstvo još zadržava neke patrijarhalne odlike. pokretne stvari. U njoj nisu odvojeni odnosi vlasti od imovinskih odnosa. godine je ponovo ustanovljena mjera od 500 jugera. dominium u odnosu na imovinu. sve je to prožeto pravilima u kojima se osjećaju ostaci nekadašnjih odnosa u prvobitnoj zajednici. uticaj kolegija. jer ima neke odlike i kolektivne i privatne svojine. Sve to dovodi do snižavanja vlasti paterfamilijasa. Pratioci tog preobražaja su bili: emancipacija. mješovitog karaktera. bona adventitia. Podjela stvari na res mancipi i nec mancipi u suštini je ostatak nekadašnje kolektivnosti svojine na zemlji i oruđima za proizvodnju u rodovskoj zajednici. Razvojem robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva nestale su pretpostavke na kojima se temelji agnatska porodica. Suština novina je da je nosilac tih ovlašćenja. potiskivanje agnatskog srodstva kognatskim. U to vrijeme nisu odjeljenja apsolutna prava od relativnih.zakupnina se pretvorila u porez ili je potpuno nestala. čija je osnovna karakteristika velika vlast porodičnog starješine. actiones adiecticiae qualitatis. osiromašeni seljaci i isluženi vojnici borili su se za svoj udio i ponekad uspjevali. koji su van gentilne organizacije i koje ne štiti načelo solidarnosti. Država je ojačala i nema potrebe za paterfamilijasom kao polugom svoje vlasti. Po sadržini je bliža kolektivnoj. i pored toga još po 250 jugera na svakog odraslog sina. Pošto se ova odredba iz Licinijevog zakona nije poštovala agrarnim zakonom iz 133. stoku. U više navrata dijeljene su parcele zemlje sirotinji i veteranima i to je bio jedan od načina kolonizacije provincija. Ovo je jedan od oblika privatne svojine. Izraz familia pecuniaque obuhvata i ukućane i robove. Zakoni kojima su regulisani agrarni odnosi su Licinijev iz IV vijeka i dva agrarna zakona iz vremene Tiberija i Gaja Graha. brak bez manusa. Veliki značaj prijateljstva. Gradska sirotinja. Tako se javlja svojina koja će preovlađavati od kraja . koja obuhvata i političke i religijske komponente. Svojina sve više postaje isključiva vlast jednog čovjeka. Familia (svojina prelaznog tipa). Ostali tragovi kolektivizma. godine stare ere izglasan je zakon kojim nije bilo ograničenja u veličini posjeda. što je korak ka privatnoj svojini. tako da su imovinska ovlašćenje samo deo opšte vlasti porodičnog starješine.

4. moraju da ga prihvate kao životnu činjenicu. Zaštićena je tužbama rei vindicatio i actio negatoria. lokalnim običajima i naredbama upravnika provincije i peregrinskog pretora. – to je oblik svojine koji pripada Rimljanima i stanovnicima Italije nad zemljištem u provincijama. Peregrinska svojina. Rimsko klasično pravo bilo je konzervativno. preko volje. Kviritska svojina. Oni imaju pravo na državinsku zaštitu. Titulari nisu mogli upotrijebiti svojinsku tužbu civilnog prava i zahtjevati stvar riječima ‘’tvrdim da je moja po kviritskom pravu’’. – to je oblik svojine koji je pribavljen i zaštićen prema pravilima ius civile-a. Posljedica toga je da su elementi feudalnih odnosa bili mnogo vidljiviji u životu nego u pravu. Pripada Rimljanima i odnosi se na stvari koje se nalaze u Italiji. Tako je u vrijeme Justinijana upotrebljavan isti naziv za sve oblike svojine u državi.republike i kroz čitavo klasično razdoblje. Ovome je doprinijelo privremeno i kulturno objedinjavanje carstva. pretorska. već njihovo lokalno pravo i ius gentium. a bilo je i onih koji su zaposjeli dijelove osvojene zemlje i vremenom putem ustanove odražaja i uz blagonaklonost države postali vlasnici. Jedan broj provincijskih vlasnika dobio je svoju zemlju kupovinom od države. okrenuto ka prošlosti. svim vlasnicima je dozvoljeno da . a onaj koji je koristi ima samo državinu i plodouživanje. čak i 2 života. izjednačavanje provincijalaca sa Rimljanima. prožimanje ius civile-a i ius gentium-a. Na ovakvim svojinskim odnosima nastalo je rimsko klasično pravo. Ovo pretvaranje veleposjednika u vrstu lokalnih organa vlasti. što znači da se prava i obaveze prenose na nasljedine. sada se sklapa ugovor na 100 godina ili na čitav život. Razlike između ovih oblika svojine vremenom su smanjene ili su nestale. Pretor je omogućio neformalno pribavljanje ovih stvari i zaštitio jednim prigovorom i tužbom koja se zvala actio Publiciana. koje je ostalo vjerno klasičnim robovlasničkim šemama. drugi su naseljeni na parcelama koje su dobili asignacijom poslije agrarnih reformi. Privatna svojina Vrste svojine (193-194) Rimsko pravo razlikuje sljedeće oblike svojine: kviritska. upotrebom fikcije ‘’kao da je zemljište u Italiji’’ ili korišćenjem formule habere possidere frui licere (pravo na držanje i korišćenje plodova). – to je svojina nad zemljom i ostalim dijelovima imovine koju imaju slobodni stanovnici provincija – peregrini. Javlja se novi odnos nalik na onaj koji u feudalizmu postoji između sizerena i vazala – patrocinijum. provincijska i peregrinska. Formalno ova zemlja pripada rimskom narodu. Njima ius civile ne priznaje svojinu. iako ponekad. vladari pokušavaju da spriječe. Zato je dolazilo do sve većeg raskoraka između pravnog poretka i društveno-ekonomskih odnosa. To je novi oblik svojinskih odnosa i zato zakupac dobija zaštitu koja djeluje egra omnes. treći su bili tobožnji kupci. U tim novim odnosima zapaža se pojava elemenata vlasti koje se prepliću sa svojinom. Pretorska (bonitarna) svojina. Elementi feudalne svojine. Odnos veleposjednik – kolon obično je uzimao oblik dugoročnog zakupa zemlje. odnosno državi. Provincijska svojina. Kasnije su dobili pravo i na tužbe. – je posljedica potrebe da se olakša pravni promet na res mancipi. a sam zakup od instituta obligacionog postaje ustanova stvarnog prava. Ona je regulisana tradicijom. Umjesto ranijih zakupa koji traju najčešće 5 godina.

grane sa susjedovog drveća iako prelaze među ne smiju se sjeći. Abusus (zloupotreba. to su sporedni dopinosi.kao plodouživalac. Sadržina.. kao što je dijete robinje. Solum provinciale sve do Justinijana nije mogao biti predmet kviritske svojine. a od nepokretnosti samo zemljište u okolini Rima (ager Romanus). žito) i neredovni plodovi. ima pravo da koristi stvar (usus) i da pribira plodove (fructus) ali nema pravo raspolaganja. Iako je svojina ’’potpuna vlast na stvari’’ ni u jednom pravu ona nije bez ograničenja. odnosno rimski građani. a kasnije u Italiji (ager italicus). svako je imao prvo da pređe na susjedovo imanje i prikupi plodove koji su pali sa njegovog drveća. .svojina po pravu Kvirita’’. da je upotrebljava. vlasnik nije imao pravo da skrene prirodni tok vode – on je morao trpjeti slijevanje vode na njegovo imanje ukoliko je to prirodan tok.koriste tužbe koje su ranije bile dopuštene samo Rimljnima: rei vindicatio. Kviritska svojina (194-197) Privatnu svojinu po civilnom pravu Rimljani zovu proprietas ili dominium ex iure Quiritium: . interes od pozajmljenog novca. upotrebu) sastoji se u mogućnosti vlasnika da koristi stvar. fructus i abusus Usus (upotreba) ili ius utendi (pravo na korišćenje. grožđe. bez obzira na to o kakvim je plodovima riječ. Oni su spojili ova tri ovlašćenja i došli do zaključka da svojina sadrži: usus. actio Publiciana. Međutim. kao što su zakupnina kuće. Fructus (plodovi) ilil ius fruendi (pravo prikupljanja plodova) je pravo vlasnika na plodove koje stvar daje. Vlasniku pripada sve što pronađe na zemlji ili sve što se na njoj sagradi (superficies solo cedit – ono što je na površini zemlje slijedi sudbinu zemlje). Ma koliko bilo široko i apsolutno pravo svojine. srednjovjekovni pravnici našli su rimsku definiciju svojine u Justinijanovim Institucijama a to je ’’potpuna vlast na stvari’’ (plena in re potestas). Rimski pravnici nisu definisali svojinu. Srednjovjekovni pravnici su došli do zaključka da vlasnik svojine . Ograničenja. Te četiri riječi uzete su kao rimska definicija svojine. koje neki zovu produkt. Sva ova ograničenja mogu se podijeliti u dvije grupe: ograničenja u interesu susjeda i ona koja nalaže javni interes. Tako Gaj tvrdi da ne smijemo na zlo upotrijebiti svoje pravo (Male enim nostro iure uti non debemus. redovni plodovi (jabuka. nije dopušteno. Pravi se razlika između prirodnih plodova (frucctus naturales) i građanskih (fructus civiles). Pravo svojine na zemljištu proteže se i na sve ono što je u utrobi zemlje’’sve do pakla’’ (usque ad inferos) i u visinu. Ograničenja u interesu susjeda vode porijeklo još od Zakona 12 tablica. Kviritsku svojinu mogu imati samo Kviriti. Subjekt i objekt. raspolaganje) ili ius abutendi (pravo raspolaganja) je ovlašćenje koje se ogleda u raznim oblicima pravnog i faktičkog raspolaganja. jer su pojam svojina smatrali suviše jasnim da bi osjećali potrebu za definisanjem. Predmet svojine mogu biti sve pokretne stvari. Pored ovog opšteg ograničenja Rimljani su poznavali i posebna ograničenja (ograničenja luksuza u nakitu žena. Ima tekstova u rimskom pravu iz kojih bi se moglo zaključiti da svako korišćenje svog prava. bez obzira na motive i posljedice. Svojina je apsolutna. Ta ograničenja su: svaki vlasnik zemljišta je morao ostaviti duž međe dvije i po stope neobrađeno – time se bolje označavala međa i izbjegavani su sporovi. actio negatorija. svaki vlasnik bi bezgraničnim korišćenjem stvari ubrzo ugrozio same temelje društva i doveo u pitanje okvire svačije svojine. Gaj kaže ’’u naše vrijeme’’ nije više gospodaru dozvoljeno da prekomjerno ’’bjesni’’ nad svojim robovima. ’’sve do neba’’ (usque ad coelum). maksimiranje zemljišnog posjeda). U prirodne spadaju periodični. Civilni plodovi su u figurativnom smislu plodovi. dobit od nekih pravnih odnosa.

a treće lice ima 3/5. jer tada prave hlad. prodaja stvari) zahtjevana je jednoglasnost. Tužbe za zaštitu svojine -(198) Najvažnije dvije tužbe za zaštitu svojine su: rei vindicatio i actio negatoria. onda se obično prodaje i njena cijena dijeli. onda je potraživanje imao samo taj gospodar čiji je novac. otuđiti. dozvoliti ljudima da se duž obale šetaju. založiti. jer se trgovina smatrala nedostojnom senatorskog položaja. s tim da je imao pravo na 10% prihoda. onda vlasnik neće pokrenuti vindikacioni zahtjev. Vlasnici u priobalnih parcela morali su duž obale dopustiti javnu upotrebu rijeka ili mora. Ako imamo dva lica. Ako postoji zid ili zgrada koja može da se sruši. Kada je počelo masovno oslobađanje robova. A u slučaju da da novac na zajam iz imovine jednog suvlasnika. Posebna pravila su postojala za slučaj da je predmet susvojine rob (servus communis). Bilo im je zabranjeno da drže velike trgovačke brodove. koja je počela naglo propadati. love ribu. Zato je postojala tužba za raskid susvojine actio communi dividundo. Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199) Rei vindicatio je tužba koju podiže onaj koji sebe smatra vlasnikom protiv onoga kod koga se njegova stvar nalazi i koji tvrdi da je on vlasnik. Pored njih za zaštitu svojine služili su i državni interdikti. koju je Justinijan pretvorio u većinu. a ako je nedjeljiva. Ako je stvar djeljia onda se problem lako rješava. jer je širila neprijatan miris. u suprotnom može ga svako zauzeti i koristiti. kupaju. ne prema broju suvlasnika već prema veličini udjela. onda je bila dovoljna odluka ovog poslednjeg i za akte raspolaganja. Susvojina je izvor čestih sukoba i sporova. U pogledu rukovanja stvarima. a za akte raspolaganja ili dispozicije (npr. Ako je neko uzeo stvar na poslugu i odbija da je vrati. tako da je u jednom slučaju zabranjen dalji rad radionice za proizvodnju sira. Vlasnici zemljišta na kome je pronađeno rudno blago morao je dopustiti njegovu eksploataciju. Ovdje obojica i tužilac i tuženi ističu svoje pravo svojine. Kasnije je dodano ograničenje koje se sastoji u zabrani imisija ili polucije. Susvojina -(197-198) Susvojina postoji kada svojina na nekoj stvari pripada dvojici ili većem broju vlasnika. Donijeti su propisi koji su nametali vlasnicima poštovanje urbanističkih propisa prilikom zidanja zgrade. već tužbu in . Susvojina nastaje ili voljom suvlasnika (dva prijatelja kupe zajednički kuću ili brod). Ograničenja u javnom interesu. Ono što rob pribavi pripada njegovim gospodarima srazmjerno učešću u svojini nad njim (pro parte dominii). a ne tvrdi da je vlasnik. tj. zahtjevala se većina glasova za redovne poslove (akti administriranja). Pripadnici najviših staleža u toku principata su morali 1/3 svoje imovine uložiti u poljoprivredu Italije. voljom nekog trećeg (dekujus testamentom ostavi u susvojinu roba-lekara dvojici svojih sinova) ili zakonom (ako se pomešaju dvije stvari koje pripadaju različitim vlasnicima tako da ih je nemoguće odijeliti). donošeni su zakoni koji su ograničavali ovu mogućnost.osim ako su niže od 15 stopa. U postklasičnom pravu je određeno da vlasnici moraju obrađivati svoje imanje. Isto je i sa dugom koji rob stvori. Svojim dijelom suvlasnik može raspolagati. od kojih svaki ima po 1/5 prava susvojine. kao i tužba kojom se štiti pretorska svojina (actio Publiciana). njen vlasnik može biti tužen i tada takav zid mora biti učvršćen ili uklonjen.

U formularnom postupku korišćena je posebna formula u čijem zahtjevu je navođeno ‘’stvar je moja po kviritskom pravu’’. predviđajući . savesni držalac.onaj koji nije znao da stvar nije njegova (npr. Ako je stvar plodonosna. kao što je nasljeđe. a drugo lice tvrdi da on nije vlasnik. Ako neko drži stvar. Najčešće. nego za sebe tvrdi da ima neko drugo stvarno pravo. To se dešava ako neko drži i koristi tuđu stvar pa se nje oslobodi čim čuje da će biti tužen. U pogledu prava koje je predmet spora i koje se negira. Presuda utvrđuje da pravo ne postoji i nalaže prestanak uznemiravanja. Prvi izuzetak je ako se neko ponaša kao da je stvar kod njega. uz rizik da i novi držalac postupi na isti način. negtivna činjenica. za koje postoji posebna tužba (hereditatis petitio). Uloga tuženog je uvijek lakša od uloge tužioca. Teret dokazivanja je podijeljen. Po pravilu svar koja se zahtijeva treba da bude individualizovana. kupio je od nevlasnika. Zato se obaveza dokazivanja prebacuju na drugu stranu.personam iz ugovora o zakupu. već i postupa kao da to prvo ima: koristi stvari i pribira plodove. podiže zgradu na njegovom zeljištu. Rimsko pravo dopuštalo je 2 izuzetka od ovog pravila. To je izuzetak od načela: teret dokazivanja je na tužiocu (actori incumbit probatio). Nesavjesni držalac može tražiti naknadu samo nužnih troškova. U ekstraordinarnom postupku je ukinuta arbitretnost: suđeni je dužan da vrati stvar pod prijetnjom da mu je držani organi oduzmu i predaju tužiocu. Zemljište van Italije nije moglo biti zahtevano po kviritskom pravu. Dokazivanje svojine na nepokretnostima bio je otežano zbog nepostojanja zemljišnih knjiga. a nesavjesni držalac je morao da plati vrijednost svih plodova. tj. ostavljala je mogućnost izbora osuđenom ili da vrati stvar ili da plati iznos koji je predviđala condemnatio. prolazi kroz njegovo zemljište (pavo prolaza). ako se upusti u parnicu (si liti se obtulit) i time odugovlači postupak da bi omogućio nekom trećem da protokom vremena stekne svojinu. I sa troškovima oko stvari se postupa različito. Actio negatoria -(199-200) Actio negatorija ili negatorna tužba podiže se kada vlasniku neko lice ne osporava pravo svojine. pri čemu je polagana opklada. Po pravilu tuženi je onaj kod koga se stvar nalazi. Do njega se došlo zbog teškoće d se dokaže tzv. Plodovi. a savjesni još i korisnih. koje rimsko klasično pravo ne koristi. ili interdiktima. Staro pravo nije dopuštalo da se zahtjeva skupina stvari. Svojinski spor u legisakcionom postupku vodio se putem sakramentuma (legis actio sacramento in rem). vlasnik će se braniti ili putem samopomoći. ne znajući da prodavac nije vlasnik) obavezan je da vrati plodove koji su se zatekli. Cilj negatorne tužbe je da se utvrdi da neko pravo ne postoji i da uznemiravanje prestane. sve dok se ne dođe do originarnog pribavioca. Teret dokazivanja je na tužiocu. Predmet tužbe je sve ono što može biti predmet kviritske svojine. Ako neko samo uznemirava vlasnka. Presuda je bila arbitrerna. on ne samo što tvrdi. onda to lice mora pokrenuti spor i dokazati svoje pravo svojine. bez pozivanj na neko svoje pravo. Tada vlasnk mora iznova da se raspituje da saznao kome je prodao ili poklonio njegovu stvar. Vlasnik treba da dokaže ili bar da učini vjerovatnim svoje pravo svojine. ali nema pravo na negatornu tužbu. teret dokazivanja je na tuženom. Drugi slučaj je kada se nepošteno oslobodi stvari (si dolo desiit possidere). pa neka ona dokaže da ima pravo koje ističe i na osnovu koga uznemirava vlasnika. U početku su vlasnici morali da dokažu ne samo svoje pravo svojine već i pravo svojih prethodnika. onog koji je stvar napravio. npr.

Biti vlasnik neke stvari se može ukoliko se ta stvar dobije poklonom. samo za neke se traži poseban postupak (zgrada.kauzalne i apstraktne. Postupci za pribavljanje svojine od države se nazivaju načini javnog prava. adiudicatio i neki slučajevi pribavljanja svojine na plodovima. derivira iz prava prenosioca. bar takvog koga priznaje rimsko pravo. . . Kod nekih načina zahtjeva se volja prethodnog vlasnika i pribavilac stiče svojinu u onakvom obimu i vidu kakvu je imao prenosilac. Obe ove tužbe i rei vindicatio i actio negatoria i danas se koriste za zaštitu prava svojine. ali se ne traži njegova saglasnost. ali je svojim građanima.načine ius civile-a i načine ius gentium-a. Pribavljanje od države -(201-202) Svaka država i daje i uzima. a u ius gentium spadaju: traditio. Rimska je od stanaca više uzimala. Takvi načini se zovu derivativni načini. ono mu nije prenijeto voljom prethodnog vlasnika. kupoprodajom. Pribavljanje svojine Pojam i klasifikacija (200-201) Iusta causa – modus acquirendi. ili ovog ima. Rimski pravnici govore da u tom slučaju postoji prenos stvari (transferre rem). i u njih se ubrajaju: asignacija i venditio sub hasta. već to da kod njih pravni osnov nije sastavni dio postupka kojim se pribavlja stvar. Ipak pretežno ga svrstavaju u originarni način. trampom. To ne znači da kod apstraktnih načina nema pravnog osnova. odnosno nije uslov njegove punovažnosti. U kauzalne spadaju: traditio (neformalna predaja) i usucapio (održaj).načine javnog i načine privatnog prava. Kauzalni način pribavljanja svojine je onaj kod kojih se zahtijeva iusta causa kao uslov punovažnosti prenosa. izvorni načini. Ovi načine polaze od pravnog sistema kome pripadaju. in ure cessio i usucapio. broj). što je posljedica njihovog miješanj prava svojine na stvari i same stvari.novčanu kaznu za slučaj da se ovome tuženi ne povinuje. jer se pravo pribavioca izvodi. Tada je riječ o načinu sticanja (modus acquirendi). U rimskom pravu se formi pridaje veliki značaj. jer pribavilac svoje pravo svojine stiče izvorno. U originarne načine spadaju: occupatio accessio. naročito u vrijem republike. specificatio i dr. Načini za pribavljanje svojine mogu se podijeliti na: . a kod apstraktnih to nije slučaj. Problem nastanka svojien može se posmatarati kroz postupke koje pravo zahtijeva da bi se ustanovilo pravo na određenoj stvari. To su originarni. . U derivativne načine spadaju: mancipatio. Pri tome se primjenjuje pravilo: Niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima (Nemo plus iurs ad alium transferre potest quam ipse habet). Klasifikacija. U ius civile spadaju: mancipatio. Ostali načini su takvi da stvar nema vlasnika. automobil. a ostali su apstraktni. Odražaj (usucapio) po nekim svojim karakteristikama je originarni način (ne traži se saglasnost prethodnog vlasnika).. specificatio. occupatio. zemljište. itd. Danas se većina stvari stiče neformalno. odnosno pravnim osnovom kojim je ta star pribavljena. in iure cessio i traditio. Dva najpoznatija načina pribavljanja od države su asignacija i vendito sub hasta. Jedan od načina sticanja svojine je modus acquirendi. više davala. Asignacija (assignatio ili adsignatio) je dodjeljivanje zemljišnih parcela iz fonda .originarne i derivativne. legatom. praescripti. a po drugim derivativni (stiče se onakvo pravo koje je imao raniji sopstvenik).

itd. Kasnije su na ovaj način putem javne dražbe. a za zemlju (kasnije i sve ostale nepokretnosti) dvije godine. kojima je dodjeljivan niz pomoćnika. a nešto kasnije i otetih stvri. Najprije je. Ovdje je to vrsta zablude: onaj koji drži stvari misli da je vlasnik. i signare – bilježiti. islužene vojnike. ubilježiti) čitav postupak je dobio ime. konfiskovana imanja. Asignacija je bio način da se od ogromne mase državnog plijena u nepokretnostima nešto odvoji i za manje imućne građane: gradsku sirotinju. Ako se duže vremena razilaze formalna i faktička. kao i državnih. Tumačenjem ovih pravila. koje su na neki način došle u ruke državi.državne zemlje. Postupak asignacije nije bio jednostavan. Tu je spadao ratni plijen. ono se okrenulo protiv vlasnika. Tražio se pravni osnov i savesnost da bi se državina protekom vremena pretvorila u svojinu. pauperizovane seljake. Nikakav drugi uslov nije zahtjevan. tj. Pravni osnov (iusta causa) je pravni posao čiji je cilj prenošenje svojine. Geometri (agrimensores) su mjerili i parcelisali zemlju na kvadrate ili pravougaonike. Po tom aktu (ad – pri. trampe. inače teško. Venditio sub hasta (prodaja pod kopljem) je način dodjeljivanja stvari pokretnih ili nepokretnih. Zato su Rimljani zabranili odražaj ukradenih stvari. poreske zaplene. faktičkim uzimanjem. Prema Zakonu 12 tablica za odražaj pokretnih stvari bila je potrebna državina od godinu dana. ni pravni osnov. Ona se procjenjuje . steći stvar korišćenjem u toku određenog vremena. Savjesnost se pretpostavlja. Originarni načini Održaj (usucapio) . dokazivanje svojine u parnicama. hramovski i imperatorskih dobara. stanovnike Italije. ekonomska svojina. dakle upisivati. Decimviri koji su sastavljali tekst 12 tablica nisu željeli ovom odredbom da stvore način za sticanje imovine. Po jednima objašnjene za ovakve odredbe je to što je Rim mala zajednica u kojoj se svi poznaju i gdje je siromaštvo toliko da će teško neko dopustiti da mu stvar ostane u tuđim rukama makar i godinu dana. legata. nije se tražila ni savjesnost. donošen zakon o agrarnoj reformi ili osnivanju kolonija. obično kockom. rimski pravnici su stvorili novu teoriju uzukapije. ovo pravilo se počelo primjenjivati i u druge svrhe. već da olakšaju. Po drugima. poklona. Patricijske porodice nisu ovim putem dobijale osvojenu zemlju. Prodajom jer rukovodio kvestor. obično na prijedlog senata. Međutim kada je jednom stvoreno. Zatim su parcele dijeljene. kao simbol državne vlasti i garancija svojine kupcu. a ne prostim. uključujući i robove. Određivana je komisija od pouzdanih građana od 3 do 10 ljudi. Umjesto da učvrsti svojinu. ne zna da je samo držalac. i ime svakog valsnika je upisivano u plan parcela. to je bila zamisao patricija kako da legalizuju svoje otimačine zemlje i drugih stvari. Bilo je potrebno da držalac dođe do stvri na osnovu kupovine. Obično se kao opravdanje za pretvaranje običnog držanja u svojinu navodi potreba da se pravna situacija prilagodi faktičkoj. Prihvatanjem unaprijed određene cijene. prodavani i dijelovi državne zemlje kada je bilo potrebno doći do novca za sve veći birokratski aparat i vojsku.(202-204) Naziv potiče od riječi usu (capere – pribaviti upotrebom). kupac bez nekih formalnosti postaje vlasnik. što znači da će suprotna stranka imati teret dokazivanja. Savesnost (bona fides) ima više značenja u raznim slučajevima. pravo mora da se povinuje činjeničnom stanju: ekonomski vlasnik postaje i pravno vlasnik. koji je stvari izlagao na forumu i pored njih je zabadano koplje. već faktičkim prisvajanjem ili uzimanjem u tobožnji zakup.

To je bio opšti rok zastarjelosti svih tužbi. postaje odražajem vlasnik (usureceptio ex praediatura). Pošto je teško dokazivati ili osporavati ovu činjenicu tokom čitavog trajanja državine. u korist posjednika provincijskog zemljišta. Zastarjelost je neka vrsta kazne za nemarnog vlasnika. a kasnije je proširena i na pokretne stvari. kod koje se ne traži ni savjesnost. Rokovi su bili 3 godine za pokretne stvari (usucapio). ni pravni osnov. Nije se tražio pravni osnov. Odražaj ‘’umjesto nasljednika’’ (pro herede) je slučaj kada neko uzme zaostavštinu. a nije imao da vrati dug i ta stvr prijeđe u tuđe vlasništvo (usureceptio fiduciae). a zastarjelošću se ne gubi samo pravo. Zaostavština je dakle spadala u ostale stvari. Vlasnik je i dalje vlasnik. a za ostale stvari 1 godina. ali je rok duži. što je i bio cilj ovih izmjena. već samo godinu dana. stiče svojinu i to se zove (longissimi temporis praescriptio). već pravo na prigovor zastarjelosti. a to su: usucapio pro herede. ukinute su razlike između odražaja i zastarjelosti. Sličan je slučaj ako dužnik dođe do stvari koju je dao u zalogu. Rok je bio 10 godina ako su vlasnik i držalac iz iste provincije.e. Ipak. tada je nastupao prekid roka i koji počinje . 10 i 20 godina za nepokretnosti (longi temporis praescriptio). U tri slučaja rimsko pravo odustaje od zahtjeva za savjesnošću i pravnim osnovom. Kada vlasnik pokaže želju da koristi svoje pravo: podnošenjem tužbe. Longi temporis praescriptio. da li je na osnovu svih okolnosti morao ili mogao znati da stvar nije njegova. ali ne i svojinsku. ali je razlika u učinku: uzukapijom se stiče pravo. I kod zastarjelosti se zahtjevala savjesnost i pravni osnov. Razlika je još u tome što je odražaj ustanova civilnog prava. usurecaptio fiduciae i usureceptio ex praediatura. tražilo se da je držalac savjestan samo u trenutku kada je pribavio stvar: naknadno pridošla nesavjesnost ne škodi (mala fides superveniens non nocet). najprije 40 godina. U vrijeme Justinijana. jer se pošlo od odredbe Zakona 12 tablica da se samo za zemljište zahtijevaju dvije godina. Praescriptio ili zastarjelost je gubitak prava na zaštitu protokom vremena. iako zna da mu ne pripada. pošto nema razlike između zemljišta u Italiji i van nje. te mogućnosti postoje. Ukoliko je savjestan. a zastarjelost je institut ius gentium-a. Ova mogućnost je dozvoljena da bi se nasljednici natjerali da se ne dvoume suviše dugo oko prihvatanja nasljedstva. protekom vremena legalizovano. U IV vijeku uvedena je longissimi temporis praescriptio. Ako držalac nema iusa causa i bona fides onda je rok 30 godina čime se stiče. Onaj ko drži stvar samo je držalac i ima interdiknu zaštitu. Zaostavština koja još nije prihvaćena (‘’ležeća’’: hereditas iacens) bila je neprijatna i za kult pokojnika i iz praktičnih razloga: trebalo je plaćati dugovie. a 20 godina ako nisu iz iste provincije. pa i rimsko čini u korist sirotinje.na osnovu postojećih činjenica koje ukazuju na to da li je zaista držalac u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Sličnost sa odražjem je u tome što se obe ustanove zasnivaju na protoku vremena. ako može obuhvatati i zemlju i zgrade. Zastarjelost je uvedena početkom II vijeka n. Ovo je jedan od izuztaka koje mnoga prava. ali ne može prinudnim putem zahtjevati svoju stvar. kada se radilo o neformalnom sticanju res mancipi. Ako na bilo koji način od dođe do svoje stvari. Prekid i obustava zastarjelosti. ne svojina. pa je ovim puem. kada dođe na imanje i odlomi grančicu u prisustvu svjedoka. već jedino pravo na zaštitu. ni savjesnost u slučaju da nekom prodan dio imovine na javnoj dražbi zbog duga. što ius civile ne priznaje. priniuti o imanju. a kasnije 30 godina. Time je sužena mogućnost pribavljanja svojine odražajem. Čak se nije tražio rok od dvije godine za odražaj.

rimsko pravo nije poznavalo. čiju svojinu rimsko pravo ne priznaje. Svojinu na novoj stvari dobija vlasnik one stvari koja se smatra važnijom. Priraštaj dve pokretne stvari je kada se na nekoj svojoj stvari doda tuđa ili obrnuto. ako se pojavi ostrvo (ada) u rijeci ili rijeka promjeni tok dolazi do priraštaja nepokretne stvari nepokretnoj. Jedan od slučajeva koji ovde spadaju je ugrađivanje tuđe grede u zgradu. Occupatio bellica (oduzimanje stvari u ratu) su stvari koje pripadaju neprijatelju. U početku je ratni plijen odlazio u ruke vojnika koji ga opljačka. o čijem se vlasništvu ništa ne zna. To su: životinej u moru. posadi drvo. raniji vlasnik zadržava svojinu. a ako voda otrgne komad zemlje i nanese ga nizvodno uz imanje drugog lica. njegovom vlasniku). sakrivene u nekoj nepokretnosti. onda se primjenjuje načelo: superficies solo cedit (ono što je na površini pripada zemljištu.iznova teći. na zemlji ili u vazduhu. Res derilicta. thesaurus. pripadaju onom ko ih uzme. Occupatio (205) Occupatio je način ius gentium-a po kome stavri koje nisu ničije. to su predmeti kojih se vlasnik odrekao i koje može svako uzeti. Postoje tri grupe priraštaja: priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. iako mogu biti predmet svojine. res derelicta. g. Blago ili ‘’sokrovište’’ prema terminologiji Srpskog građanskog zakonika iz 1844. Isprva su rimljani primjenjivali pravilo sve što je na zemlji pripada njenom vlasniku. Postoje više slučajeva okupacije: ničije stvari. Priraštaj (accessio) . sagradi kuću. predstavljaju stvari veće vrijednosti.(205-206) Priraštaj (accessio) je slučaj kada jedna stvar bude pripojena drugoj tako da s njom čini cjelinu. Papirus i pergament su važniji od napisanog teksta . Thesaurus. Obustavu roka (kada se neko vrijeme ne računa zato što je vlasnik bio spriječen da koristi svoje pravo) a zatim nastavlja da teče. a mogu biti predmet privatne svojine. Po Zakonu 12 tablica. Ukoliko voda nataloži zemlju uz nečije imanje. Priraštaj nepokretne stvari nepokretnoj. tako da drveće crpi sokove iz njegove zemlje onda nizvodni vlasnik stiče svojinu nad otrgnutim komadom. jer bi se nanijela nesrazmjerna šteta i značilo bi primjenu načela: fiat iustitia pereat mundus (neka se primjeni pravda makar propao svijet. Ničije stvari (res nullius) su stvari koje se nalaze u prirodi i ne pripadaju nikome. Nataložena zemlja pripada vlasniku uz čiju je nepokretnost nanešena. Ali ako na njemu ima rastinja i ono pusti korjenje u zemlju nizvodnog vlasnika. dragocjenosti i drago kamenje nađeno na obali. Priraštaj pokretne stvari nepokretnoj se dešava ako neko zasije na tuđem zemljištu. Okupacijom se stiču odbačene stvari (res derelictae). priraštaj pokretne nepokretnoj i priraštaj dve pokretne stvari. Kasnije je Hadrijan donio propis po kojem su nalazač i vlasnik zemljišta dijelili blago. Ostrvo i korito rijeke dijele priobalni vlasnici zemlje linijom koja ide sredinom riječnog toka. nije se moglo tražiti izdvajanje grede. Zato je dozvoljavana tužba actio de tigno iuncto koja je davala pravo na dvostruku vrijednost grede. tako da čini jedinstvo kao npr: pisanje svojim mastilom na tuđoj hartiji ili pergamentu. a kasnije je uvedeno prvilo da plijen pripada državi i on se izlagao prodaji ‘’pod kopljem’’. occupatio bellica. slikanje svojom bojom na tuđoj ploči ili platnu. u ovom slučaju zgrada). tj. Ako se zna ko je vlasnik one se ne mogu prisvojiti.

Plodovi .‘’makar zlatnim slovima pisao’’. već samo utvrđuje da li ono postoji ili ne. ili tek preuzimanjem plodova. bez obzira ko je plodove odvoji. Ovo je jedna od varijanti posla per aes et . steći. actio communi dividundo (za razvrgavanje susvojine) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). To se dešava ako neko napravi od tuđeg drveta namještaj. a materijalom drugog lica. tkanina je važnija od konca koji je utkan. rostru od broda. Prerada (specificatio) -(206) Prerada ili specificatio postoji kada nastane nova stvar radom jednog. U praksi ona je na neki način osnov za pravo svojine. U načelu sud ne ustanovljava neko pravo. Gaj. Pribavilac je uzimao bronzanu šipku i izgovarao: ‘’tvrdim da je ova stvar moja po kviritskom pravu i neka mi bude pribavljena ovom bronzom i bronzanim tegom’’. ali je boja bila važnija od platna. vlasnik se najčešće legitimiše sudskom presudom kojom je dobio svoj udio u nekoj zajedničkoj svojini. Derivativni način Mancipatio -(207-208) Mancipacija je apstraktni način civilnog prava. posao per aes et libram kojim se prenosi svojina na res mancipi. Prokuleanci daju prednost radu. a plodouživalac i zakupac percepcijom i oni ne mogu tužiti jer nisu postali vlasnici i oni jedino mogu zahtjevati od zakupodavca. s tim da plati vrijednost materijala. tzv. Savjesni držalac je onaj koji vjeruje da je vlasnik. Razlikujemo dvije osnovne situacije: ili se svojina pribavlja samim odvajanjem. Naziv potiče od manus – ruka i capere – zahvatiti. pribaviti. emfitevti. Ovako se rješavalo do XVI vijeka kada se počela upoređivati vrijednost materijala i rada. dužan mu je predati plodove koji su se zatekli. Bilo je potrebno donijeti stvar ili njen simbol: dio zgrade. a zakupac derivativnim. a ako se pojavi pravi vlasnik. imao je poseban stav: ako se star može vratiti u pređašnji oblik. runo od ovce. odnosno vlasnika da tuži onog koji je plodove uzeo. iako sabijanac. najmanje 5 svjedoka. percepcijom. krave. Sabijanci su smatrali da je materijal važniji: sine materia nulla res effici potest (bez materijala se nijedna stvar ne može napraviti). Zatim bi bronzanim predmetom udarao u teg i predavao prenosiocu na ime cijene. Vlasnik manje vrijedne stvari je imao pravo na naknadu njene vrijednosti. Prenos svojine se obavljao u prisustvu službenog merača sa vagom. njive. savesnom držaocu. Vlasnik i emfitevta pribavljaju svojinu odvajanjem i ukoliko bi neko drugi odvojio oni ga mogu tužiti.(207) Prirodni plodovi dok još nisu odvojeni pripadaju vlasniku supstancije: stabla. Do ovakve presude dolazi tužbama: actio familiae erciscundae (za pojelu porodične zadruge). Mada po nekim teoretičarima pretvaranje susvojine u svojinu ima i konstitutivne elemente. prenosioca i pribavioca. plodouživaocu. On pribavlja plodove kao i vlasnik odvajanjem. a ako to nije moguće stvar dobija onaj koji je uložio rad. prednost je na strani vlasnika materijala. pa prema tome presuda nema konstitutivni već deklarativni karakter. punoljetnih rimskih građana. Razlika između plodouživaoca i zakupca je u tome što plodouživalac stiče svojinu originarnim načinom. od pređe platno. Kada se odvoje mogu pripadati i nekom drugom: zakupcu. Presuda (adiudicatio) -(207) U deobnim sporovima sudska presuda treba utvrditi ko je i u kolikoj mjeri vlasnik sporne stvari. od zlata prsten.

Da bi se prenijela svojina neformalnom predajom potrebna su dva uslova: da stvar bude res nec mancipi i da postoji pravni osnov. pretor presuđuje u korist pribavioca. Tradicija bez predaje.ostava). odnosno prava. To je fiktivna prodaja stvari. kao što su poklon. To je pravni posao koji je usmjeren na prenošenje svojina. pravni akt na osnovu koga se obavlja predaja. kao što su službenosti. jedino se mogu prenositi res nec mancipi. Ona je derivativna i pribavilac stiče onakvo pravo kakvo je imao prethodni vlasnik. na valjanosti pravnog posla. kao neka vrsta produžene ruke. Prednost tradicije je u tome što se ona može obaviti putem posrednika. posluga. Rimski pravnici kažu da se ovim načinu prenose ne samo tjelesne stvari. Pravni osnov je pravno objašnjenje za prenošenje svojine. trampa. već i bestjelesne. Ukoliko dođe do evikcije (oduzimanje stvari od strane trećeg koji prema njoj ima neko pravo) pribavilac može podići actio auctoritatis koja glasi na dvostruku vrijednost. ako ovaj kaže da neće ili ćuti. Iusta causa. Traditio (predaja) se sastoji u ustupanju faktičke vlasti. naročito kad je novac ili druga po rodu određena stvar predmet prodaje. Mancipacijom se prenosi svojina na res mancipi i to nije bilo dozvoljeno neformalno prenositi. tužba zbog prevare). nasljednom i obligacionom pravu. dok mancipacijom ili sudskim ustupanjem mora lično da prisustvuje pribavilac i prenosilac. Mancipacija je apstraktna forma. to su: traditio longa manu. Smatra se da nije angažovana volja tog lica (tada posao ne bi važio). u prvom redu ukućana (per servum aut filium – putem roba ili sina). Ako posao ne prenosi svojinu (zakup. Pribavilac stavlja ruku na stvar ili njen simbol i tvrdi da je ona njegova po kviritskom pravu. založno pravo. . što znači da će stvar ostati u rukama pribavioca. legat. a ako neko želi može se i res nec mancipi prenositi formalizovanim postupkom per aes et libram (kao skupocjeni nakit. već su sin ili rob izvršioci faktičkog čina. državine na stvari. Neformalno prenošenje svojine na res mancipi rimsko ius civile ne priznaje. jer se suprotna stranka nije branila (interdefsus). Mancipacija vodi porijeklo od stvarnog oblika u kome je obavljana prodaja kada se plaćalo metalom određene težine. Postoje sredstva in personam. U tri slučaja svojina se prenosi iako fizičke predaje nije bilo. provincijska zemljišta). tradicijom koja slijedi ne prenosi se svojina već državina.libram (putem bronze i tegova) i to je njen osnovni oblik. Stranke dolaze pred pretora. tužbe obligaciong prava kojima se može tražiti povraćaj (condictio. Kasnije se pretvara u apstraktnu i fiktivnu prodaju i koristi za razne svrhe u statusnom. kauzulan i derivatni način koji spada u ius gentium i služi za prenos kviritske svojine na res nec mancipi. porodičnom. Pravo se dobije tako što se ranije titular odrekao ili što se na sudu nije branio. zajam. Tada je prenos svojine konačan. traditio brevi manu i constitutum possessorium. Traditio (209-210) Traditio je neformalan. što znači da se ne navodi pravni osnov. Pretor pita protivnika u poru da li će izvršiti kontravindikaciju. In iure cessio (208-209) In ure cessio (ustupanje na sudu) je apstraktni način ius civile-a gdje se putem tobožnjeg spora prenosi pravo sa jednog titulara na drugog. niti je osnov uslov valjanosti prenosa. In ure cessio je dugo korišćena za ustupanje prava. potraživanja. prodaja. bilo da su res mancipi ili nec mancipi. Rimljani nisu mnogo insistirali na iusta.

Ako je izvršena simbolična predaja (longa manu). Ranije je držao za drugog (pro alio). Rimljani su govorili da se stvar nalazi ‘’u imovini’’. pošto se savjesnost pretpostavlja. prodavac je mogao istu stvar prodati i predati drugom. To je predaja ‘’kratke ruke’’ (traditio brevi manu). Zato se vremenom ustalio naziv bonitarna svojina ili pretorska svojina kod koje imamo dvojnu svojinu na istoj stvari. kada zakupac kupi stvar koja je predmet zakupa. Pretorska svojina Pojam (210-211) Pretorska ili bonitarna svojina postoji kada neko pribavi res mancipi običnom tradicijom. da postoji kupoprodaja. Npr. zato je vremenom tradicija potiskivala mancipaciju. Za zaštitu od nesavjesnog prenosioca koji. ko je do tada bio vlasnik i držao stavr za sebe (pro se) prestane da to bude. Sa gledišta civilnog prava ovakav prenos uspostavlja državinu. Ovakav slučaj se naziva ustanovljenje državine (constitutim possessorium). pribavilac će postati i kviritski sopstvenik. Exceptio rei venditae et traditae je bio peremptoran. podigne tužbu protiv pribavioca. a predaja je odložena u budućnost. Ovdje imamo pravni osnov. trebalo je samo dokazati pravni osnov. Ovdje je predaja prethodila pravnom osnovu. pa ih on može ponovo prodati i predati. sada za sebe (pro se). počela se koristiti i za prenošenje res mancipi ali tada dolazi do novog oblika svojina. Postoje životinje koje imaju naviku da se vraćaju bivšem vlasniku. Ta se predaja zvala ‘’ispružena ruka’’ (traditio longa manu). Ova tužba koja se i danas koristi zove se actio Publiciana (publicijanska tužba) i mnogo je povoljnija od rei vindicatio. koristeći odražaj. Prednosti tradicije su velike: ona je neformalna. jer protekom vremena bonitarna . Kviritski sopstvenik je i dalje prodavac. U slučaju da se stvar već nalazi u rukama pribavioca.Traditio longa manuje vrsta simbolične predaje. Ovo je riješeno podizanjem svojinske tužbe uz fikciju ‘’kao da je rok za odražaj prošao’’. Ovakav oblik kvalifikovane državine još uvijek nije svojina. Krajem republike promet se povećao i bila je opterećenje svakodnevna prodaja na desetine robova i robinja po formama koje zahtijeva civilno pravo za res mancipi. a drugo bonitarni vlasnik. pretor je dao mogućnost stavljanja prigovora ‘’da je stvar prodana i predana’’ (exceptio rei venditae et traditae). u dobrima (in bonis). Moglo se pojaviti i treće lice i oduzeti stvar pribaviocu. Ali ga je trebalo zaštiti dok taj rok ne prođe. Tek protekom vremena ako su ispunjeni drugi uslovi. tako da stvar drži za drugog (pro alio). jer tužilac treba da dokaže da je u položaju koji vodi uzukapiji (in causa usucapiendi). To je u slučaju da neko proda zgradu i ugovori da će još neko vrijeme stanovati u njoj. poklon. a ne svojinu. ali se smatra da je prenijeta svojina. Kuća se ustupa predajom ključeva. obično nepokretnosti. Zaštita (211-212) Pretori su stvorili dva sredstva za zaštitu savesnog pribavioca res mancipi neformalnim putem: exceptio rei venditae et traditae i actio Publiciana. a ne mancipacijom ili ustupanjem na sudu. i to putem mancipacije. jedno lice je kviritski. Sve češće se dešavalo da kupac i prodavac umjesto mancipacije ili in iure cessio upotrijebe neformalnu predaju stvari. pa kasnije stekne svojinu. U slučaju da da neko. mogu se koristiti ukućani. zemljište simboličnim gestom: prenosilac je obuhvatao ispruženom rukom i pogledom zemlju i rekao da sada sve to pripada pribaviocu. Ovakva situacija je privremena. koristeći svoje formalno pravo svojine. jer je zauvijek odbijao vindikacioni zahtjev.

Oni su samo detentori. Jedan od takvih je sekvestar. već samo faktički odnos. Corpus (telo) je u stvari faktička vlast na stvari. U stara vremena ne razlikuje se svojina od državine. ali se on ogleda u određenom ponašanju. Međutim nije svaka faktička vlast državina. Državina Pojam (212-213) Državina (possessio) je faktička vlast na stvari. onda je to pritežanje ili detentio. ima. Postoje dva objašnjenja državinske zaštite dvojice njemačkih romanista Savinjija i Jeringa. rimsko pravo smatra držaocem i onog koji nema animus rem sibi habendi. Rei vindicatio je starija od interdikta za zaštitu državine. animusa. Savinji (Savignu) je tvrdio da je razlog za zaštitu faktičke vlasti nastojanje države da se spriječi samovlasna zaštita prava. Odnos svojine i državine. Ljudi ne mogu da shvate da neko može držati stvar a da nije vlasnik. Isto tako je zaštićen i založni povjerilac u odnosu na predmet zaloge. Jedno od objašnjenja za zaštitu državine je da je to interdiktna zaštita. a ova nije konačna i njome se ne rješava pravno pitanje. Ovakvu vlast imaju najprije oni koji drže stvar u rukama a kod stvari koje se ne mogu uzeti faktička vlast se ogleda u mogućnosti da se stvar koristi. prvi put dolazi rimsko pravo i ta je zaštita nastala poslije svojinskih tužbi. Animus. Kako je svojina neizvjesna. lice kome je povjerena na čuvanje stvar dok se ne okonča spor oko njene svojine. Ulpijan kaže da svojina nema ničeg zajedničkog sa državinom. Ali je vlasnik savestan držalac. Animus je akt volje. Ne . a na ideju zaštite stvarne vlasti nad stvarima. Ako nema ove želje. Faktička vlast se može ostvriti i preko potčinjenih lica. Svojina je pravo. To je vrsta policijske mjere za održavanje reda. pa da ipak zadržimo državinu na stvari. Za rimske pravnike potrebno je da onaj koji ima u rukama stvar istovremeno pokazuje i pretenzije prema stvri. Zahtjevaju se dva elementa corpus i animus. već samo animus pa ćemo ipak imati pravo na državinsku zaštitu: životinja je odbjegla u šumu i mi je tražimo. Tako se ne gubi corpus kada damo stvar na poslugu ili na čuvanje (kaput u garderobi). treba spriječiti nekoga da uzme na nedozvoljen način stvar i zato se daje državinska zaštitia sekvestru. a državina fakt. Da nema pretenzije ne bi prisvojio tuđu stvar. a ne držaoci. Gost u restoranu nema ovakve namjere prema priboru za jelu. Svaki faktički odnos prema stvari nije i državina (possessio). garderober prema povjerenim stvarima. Ima je i nesavjesni držalac. Za rimske pravnike svaka faktička vlast nije possessio. onaj koji nije odustao od svog prava. Ljudi su najprije došli do svojine kao pravnog instituta. a tek potom do državine. svojine. lopov. on je ostavio kraj nje sina i izašao – sva trojica pod određenim uslovima imamo corpus na stvari. U nekim slučajevima. animus rem sibi habendi (želju da stvr ima za sebe). već samo onaj koji je zaštićen. Zaštita (214-216) Zašto se štiti. Moguće je čak povjeriti drugom licu koje nije u našoj službi. kod koga će biti stvar. Fizička vlast je takav odnos prema stvari koju ima aktivni vlasnik. naprotiv: moguće je da na istoj stvari dva ili više lica imaju faktičku vlast: povjerili smo susjedu stvar na čuvanje.svojina se pretvara u kviritsku. To ne znači da onaj koji koristi ili čuva stvar i sam nema fizičku vlast na stvari. U nekim slučajevima nemamo fizčku vlast.

a da se za ostvarenje svog prava obrati sudu. Ali treće lice ne ne može pozvti na ovu vicioznost. Ako vlasnik oduzme silom stvar od lopova. Tako se postojećem arsenalu sredstava za svojinsku zaštitu dodaju i državinski interdikti. Interdikt je u izvornom značenju zabrana. Protekom vremena ona može dati svojinu. clam (potajno) i precario (zloupotrebom povjerenja). Stoga se i kaže beati possidentes (srećni su oni . Interdictum undi vi se pokreće kada je stvar oteta i pretor naređuje da se ona vrati. Postoje dvije grupe interdikta za zaštitu državine. Kako se štiti. a ne krađa jer mi ne znamo ili ne ulazimo u to ko ima pravo (možda je vlasnik. koja upućuje na sud. Taj učinak je privremen: onaj ko izgubi u interdiktnom postupku. to onda nije krađa jer se svoja stvar ne može ukrasti. Interdictum de clandestina possessione se podiže kada je neko potajno uzeo stvar koja se nalazila u tuđoj državini. Precarium je davanje stvari mimo posebnog ugovor s tim da se može uvijek tražiti natrag. bez ulaženja u to ko ima pravo na toj stvari. U prvu grupu spadaju: interdictum uti possidetis i interdictum utrubi. može zatim da trijumfuje u svojinskom sporu. Najčešće se iza držaoca krije vlasnik. Nedopušteni načini su vi (silom). Ovdje se upotrebljava izraz potajno.može svako. tako da štiteći držaoca u stvari štitimo vlasnika. a naredba da se otklone posljedice ako je do takvog ponašanja došlo i tu spadaju: ‘’Nemoj otimati stvar. da je vratiš’’. U svojinskom sporu povoljniji je položaj onoga koji drži star. Drugi su namjenjeni povraćaju nepravilno oduzete stvari i zovu se interdicta recuperandae possessionis (za povraćaj državine). pa bude tužen interdiktom unde vi. Interdictum de precario postoji ako je neko došao do stvri zloupotrebom povjerenja. Tada suprotna stranka može istaći prigovor viciozne državine (exceptio vitiosae possessionis). Prvi služi za zaštitu držaoca nepokretne stvari od uznemiravanja. (kada nekom date da stanuje u vašem stanu dok ste vi na putu. potajno uzeo od drugog lica svoju stvar. pa bio to i lopov. ‘’za zadržavanje državine’’ i zovu se interdicta retinendae possessionis. zbog nemogućnosti da na drugi način dođe do svoje stvari. bez upuštanja u to kome pripada neko pravo. To znači da neće moći da interdiktom pozvati u pomoć pretora onaj koji je od tog istog lica. Učinak interdikta je da rješava samo neki faktički odnos. Državina je važan institut prava. Značaj i vrste. a drugi za zaštitu pokretne stvri i on nalaže da stvar ostane u rukama onog koji je veći dio protekle godine imao stvar u rukama. Zato će često vlasnik ako ima na to pravo. da otima ili na drugi nedozvoljen način remeti nečiju vlast na stavari. lopov se može obratiti pretoru i ovaj će naložiti da stvar vrati. Pavle neće moći da istakne prigovor Petru da je njegova državina viciozna. Zabrana određenog ponašanja. a potom i naredba. Jering (Jehring) je smatrao da je državinska zaštita samo odbljesak svojinske. nedozvoljenim načinom oduzeta stvar. Interdikti za povraćaj oduzete stvari se odnose na slučajeve kada je protivpravno. a od njega je otme Pavle. makar bio u najvećoj mjeri u pravu. ali on odbija da izađe iz stana kada se vratite). ranije na nedozvoljen način došao do stvari. Sredstvo za zaštitu državine je interdikt. koje sada tuži. Ako je Petar oteo stvar od marka. najprije podići interdikt da pribavi stvar i da tako u budućem sporu bude oslobođen tereta dokazivanja. I to vicioznu u odnosu na stranku u sporu. Jedni služe za sprečavanje uznemiravanja. U svim ovim slučajevima potrebno je da onaj koj pokreće spor ima valjanu. Interdikt je samo privremena mjera. Ako si oteo. a ne vicioznu (neispravnu) državinu.

tj. jer obuhvata dio (sektor) ovlašćenja koja ima vlasnik. njegov položaj nije sasvim bezbjedan. Postoje načini obezbjeđenja koji spadaju u obligaciono pravo. Drugim riječima i pritežanje (detentio) ima zaštitu. Zato se ovdje pored . ali je u ‘’izvinjavanoj zabludi’’. Ona može biti savesna i nesavesna. koje se još naziva i sektorsko pravo. i na kraju hipoteka. Pored ovog pojma državine da se ima ne samo fizička vlast. koja se shvata kao apsolutna vlast na stvari. Rimski sistem interdikata je u osnovi zadržan. Rimsko pravo poznavalo je tri oblika zaloge. U pravnim sistemima koja dopuštaju razne obliek svojine na istoj stvari manja je mogućnost za postojanje stvarnih prava na tuđim stvarima (srednjovjekovno englesko pravo). svako drugo. U stvarna prava na tuđim stvrima spadaju založna prava. već služi obezbjeđenju potraživanja. čak se ti interdikti zovu isto kao što su se zvali u vrijeme rimljana. Oni se sastoje u tome da se pored dužnika obaveže još neko lice da plati duh (jemstvo) ili se sam dužnik dodatno obaveže za slučaj da ne izvrši svoju obavezu (ugovorna kazna. a titular drugo lice. Najstarija je fiducija. U pravnim sistemima sa tipičnom privatnom svojinom. pa je povjerilac morao da dokaže suprotno. koja postoji ukoliko se neko ponaša kao da ima određeno pravo (ususfructus. zatim se javio pignus. zatezne kamate). U postklasičnom periodu nastaje quasi possessio – državina prava. razvoj i vrste (217-218) Založno pravo je stvarno pravo založnog povjerioca prema imovini dužnika. uže pravo postaje derivat svojine. hypotheca). Iako povjeriocu potraživanja garantuje država sa svojim monopolom fizičke sile. akcesorni odnos uz obligaciju. Od ranih vremena nepovjerljivi povjerioci tražili su načine da se zaštite. službenosti i dugoročni zakupi zemlje sa stvarnopravnim dejstvom (emfitevza. Moglo se desiti da dužnik pređe u drugi grad pa da mu povjerilac ne može ništa. Taj sektor može biti iz domena usus-a. Posebna vrsta državine je viciozna. ond se govorilo da je takav držalac u položaju koji omogućuje održaj (in causa usucapiendi). superficies i ius in agro vectigali). Ima i načina koji spadaju u stvarno pravo. Ako je državina bila zakonita i savesna. Nazivaju se ‘’na tuđim stvarima’’ zato što je vlasnik jedno. do koje se došlo silom. Iura in re aliena Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217) Stvarna prava na tuđim stvrima (iura in re aliena) čine prava koja imaju stvarnopravni karakter.koji drže. Ovo pravo nije samo sebi cilj. Savesni držalac je onaj koji ima pravo na držanje stvari ili misli da takvo pravo ima. S obzirom na to da li se zasniva na pravnom poslu ili ne državna može biti zakonita i nezakonita. a kod pignusa u državinu. a to su oblici zaloge. Spadaju u stvarno pravo jer su in rem i djeluju erga omnes. postoji i moderno germansko shvatanje po kojem je dovoljna fizička vlast. To je jedan prateći. Založna prava Pojam. i to kod fiducije u svojinu. Isto tako mogao je nepošteni dužnik negirati postojanje duga. potajno ili zloupotrebom povjerenja. ako postoji iusta causa i bona fides. nego i volja. pretvara se u stvarno pravo na tuđoj stvari. U prva dva oblika dolazi do predaje stvari povjeriocu. Rimsko i današnje shvatanje. habitatio. posjeduju). a obuhvataju dio ovlašćenja koja ima vlasnik. fructus-a ili abusus-a.

ili preda nekom trećem licu.stvarnopravnih javljaju i obligacioni odnosi. Suštinska razlika između fiducije i pignusa je u tome što se ovdje ne prenosi svojina. U nasljednom pravu se koristila za neki kvazi-testament (mancipatio familiae). Fuducija je mješavina stvarnopravnih i obligacionih odnosa. Ovdje dužnik predaje stvar povjeriocu u svojinu s tim što računa na njegovu fides da će mu stvr vratiti kada ispuni obavezu. Ako bi ga treće lice ometalo ili lišilo državine. a ne na pravnoj sankciji. ali ne zauvijek. da nije ove zaštite. Zato mi pignus i prevodima sa ručna zaloga. ruka. Založno pravo ima akcesorni karakter. Stvarnopravni proističu iz odnosa založnog povjerioca prema stvari. uz neformalni sporazum da će biti vraćena kada dug bude isplaćen. zato i spadaju u obligaciono pravo. već do proteka roka ili ispunjenjem uslova. Založni povjerilac ima i pravo na tužbu zbog krađe (actio furti). kada treba da je vrati bivšem vlasniku. zavisi od glavnog odnosa. Fiducija (218-219) Fiducija (fiducia) je najraniji način obezbjeđivanja. Prema tome. a koji je manje više istovjetan sa rimskom fiducijom. kojim se postižu razni ciljevi u porodičnom. Većina savremenih prava ne dopušta ovakav prenos svojine. kojom je založni dužnik mogao da tuži založnog povjerioca i da zahtjeva predmet zaloga ako je izvršio svoju obavezu. poštenje). kao i poslovnim transakcijama. jedino može tužiti povjerioca i njega natjerati da stvar povrati ili da mu plati njenu vrijednost. Prednosti pignusa su što založni dužnik zadržava svojinu i time je obezbjeđen za slučaj da njegova stvar dođe u ruke trećih lica. Drugi odnosi. koji obuhvataju prava koja ima založni povjerilac prema stvari. nema animus. jer bi u suprotnom bio bespomoćan proti uznemiravanja od strane trećih lica. on bi morao da moli založnog dužnika. Ako povjerilac proda ili pokloni nekom drugom stvar. U suštini založni povjerilac nema čak ni državinu prema stvari već golo pritežanje (detentio) jer o nema pretenzije prema njoj. djeluju inter partes. Ako taj osnovni odnos prestane (izvršenjem. opraštanjem duga) prestaje i stvrnopravni odnos obezbjeđenja. kao vlasnika da zahtjeva stvar i da mu je ponovo preda. Ova tužba je djelovala samo prema povjeriocu. spadaju u stvarno pravo. tj. Izuzetak je anglosaksonsko pravo kod koga postoji jedan važan pravni institut trast (trust). iako nema svojinu mogao je da tuži zbog krađe. Fiducijarni prenos svojine se sastoji u tome što neko dobija svojinu. jer se u početku zasnivala na povjerenju. poništajem. Pignus (219-220) Pegnus potiče od riječi pugnus što znači šaka. Sve se to tiče samo njih. To je fiducia cum creditore contracta (zaključena s povjeriocem). povjerenje. Stvar se obično prenosila svečanim načinom mancipacije ili ustupanjem na sudu (in iure cessio). pa je zato uvedena tužba actio fiduciae directa. pa i samog založnog dužnika. Takav oblik se zvao fiducia cum amico contracta (zaključena sa prijateljem). već državina. Ime je dobila od fides (vjera. ne samo trećih lica već i samogf vlasnika ako je ovaj . fiducija i pignus su hibridne ustanove. Zaštita moralnom sankcijom se pokazala nedovoljnom. On više nije vlasnik i ne može da pokrene spor. a ne i prema trećim licima. nasljednom pravu. od samog duga čijem obezbjeđenju služi. Pravo mu ipak daje državinsku zaštitu. a obligacioni određuju prava i obaveze založnog povjerioca i dužnika. dužnik ga ne može tužiti.

inače ’’krade upotrebu’’ (furtum usus). prodao stvar koja je založena. Povjerilac nema ni svojinu. Hipoteka može nastati sporazumom.Svega ovog u Rimu nije bilo. pritisnut novim novčanim nevoljama. hresis. To je pravo iz oblasti abusus-a: ako dužnik ne izvrši obavezu. Najčešće je stvar koja se daje u zalogu veće vrijednosti od samog duga. bilježi eventalna hipoteka. Ako je dozvoljena onda se po pravilu korišćenje stvari i plodova izjednačava sa kamatama. U Grčkoj je stavljena kamena ploča na njivu ili u dvorište kuće koja je založena i na njoj je pisalo ko je povjerilac i koliki je iznos duga. povjerilac nije imao pravo da je koristi. testamentom i zakonom. Ako je dužnik. Zato što stvarno pravo djeluje erga omnes. Višak (hyperoha) je dužan vratiti dužniku. dužnik bio lišen svoje stvari. To se založno pravo odnosilo na ‘’dovezene i donijete stvari’’(invecta et illata). već samo jedno stvarno pravo na tuđoj stvari. . Ako zakupac ne plati zakupninu ili napravi štetu na stvari. povjerilac moge zahtijevati predmet hipoteke i od trećeg lica (čak i kada je ono savesno jer nije znalo da je stvar založena. tako da dužnik nije obavezan da plaća interes. I ona je zabranjivana i onda i danas. Antihreza često vodi iskorišćavanju dužnika pa je jedno vrijeme bila u Rimu zabranjena. što je još više pogoršavalo njegovu tešku situaciju. Nedostatak pignusa je što je za vrijeme dok traje zaloga. Hipoteka (220-221) Hipoteka je grčka riječ (hypo-ispod. Dok je stvar kod njega. Takvo pravo se zvalo antihreza (anti-protiv. inače je ne bi prihvatio povjerilac. Tek u poznom carstvu u nekim oblastima počinju da koriste zemljišne knjige. prodati je ii z cijene naplatiti vrijednost duga.korišćenje. Hipoteka može postojati na jednoj stvari. tako da je pribavilac stvari mogao da bude neprijatno iznenađen ako se pojavi povjerilac ranijeg vlasnika i podigne tužbu za ostvarivanje svojih založnih prava. a eventualni višak vrati dužniku. Kasnije je dobio pravo da stvar proda i da se iz cijene naplati. Takav neformalan sporazum koji se zaključivao u trenutku zasnivanja pignusa zvao se lex commissoria ili komisorna klauzula.potajno uzeo stvar. a nije izvršio svoju obavezu za čije je obezbjeđenje ustanovio pignus. povjerilac može uzeti stvar. Ukoliko dužnik ne uspije da vrati dug povjerilac je mogao najprije samo da drži stvar i tako vrši pritisak na dužnika da ispuni svoju obavezu. državinu ili pritežanje u svojinu. vlasnik je mogao uzeti alatke ili namještaj i prodati za dug. ali je ipak bilo moguće dogovoriti da neizvšrenje obaveze pretvara povjeriočevu faktičku vlast u pravnu. Današnje pravo ima zemljišne knjige gdje se u rubriku: tereti. odnosno stanova. Jedna od osobenosti rimske hipoteke jeste nedostatka javnosti. Hipotekom se zasniva pravo povjerioca na stvari koja ostaje u rukama dužnika. hipotekom. zato bi komisornom klauzulom dužnik bio ošćećen. ni državinu ili pretežiranje prema stvri. Ovaj nedostatak je otklonjen sljedećim oblikom zaloge. smatralo se da je to neka vrsta protivusluge zato što dužnik koristi povjeriočev novac ili neku drugu stvar. Stvari su ostajale kod vlasnika ali je na njima postojala zaloga. Prvi oblici hipoteke javili su se u zakupima zemlje i zgrada. Bio je moguć sporazum koji je dozvoljavao upotrebu i pribiranje plodova. pod i tithemi – staviti podložiti. jer je vodila iskorišćavanju sirotinje. na više njih. pa prema tome: staviti stvar pod nečiju vlast). On nije postajao vlasnik u trenutku neizvršenja obaveze. pa i na čitavoj imovini (generalna hipoteka).

Teoretski su moguća dva rješenja: da se stvar proda i svi povjerioci namire u određenom procentu ili da se ide nekim redoslijedom i da povjerioci dobiju cijelo potraživanje. Petar i njegovi nasljednici moraju to dopustiti. Nazivaju se službenosti ili servituti zato što je nekome nečija stvar služi. Otac podijeli testamentom livadu dvojici sinova. Ai ima potraživanja koja su privilegisana i koja dolaze preko reda: potraživanja države za poreze. Ovo je slučaj tzv. U drugom slučaju Marko započne gradnju kuće i nema novca da je završi. Postoji bitna razlika: ako neko ograničava vlasnika obligacionim pravom. jer se dešava da je stvar veće vrijednost i da može biti založena za više dugova. ali je zadržao službenost koja spada u lične i zove .Kod hipoteke postojala je mogućnost višestrukog zalaganja. u službenost ne spada ni ograničenje koje vlasniku nameće zakon. Tako bi neki dobili sve. s tim da će i ovo pravo izgubiti ako se preuda. Ova ovlašćenja spadaju u javno pravo. Primjer službenosti. Najstariji oblik zaštite hipoteke bio je interdictum Salvianum. Petru da gornji dio na kome je izvor. Da propusti susjeda da prelazi preko njegovog imanja. a šta nije službenost (221-222) U službenosti (servitutes) spadaju različiti oblici stvarnih prava na tuđim stvarima. a Pavlu odredi da će imati pravo da se koristi izvorom koji je na Petrovoj parceli. to njegovo pravo je zaštićeno samo prema vlasniku. On je prenio svojinu. Pravo ljudi da se koriste parkom ili drugim javnim dobrom nije službenost.ljekara. njegovo pravo ne djeluje prema novom sopstveniku. a službenosti u privatno pravo. On proda dio placa Luki i ugovori. i njime je zahtjevana predaja stvri povjeriocu. Tako je hipoteka postala ustanova stvarnog prava sa zaštitom erga omnes. a neki gotovo ništa. To nije moralo značiti nikakvu prevaru. žene za povraćaj miraza. Iako bi procentualne isprave bile pravičnije. kao i kupci njegove parcele imaće pravo da zahtijevaju vodu sa izvora. koje mu dozvoljava da na neki način koristi stvar. Pavle i njegovi nasljednici. U postklasičnom pravu ona se naziva actio hypothecaria. da bi dobio više novca. ali u korist žene Livije ustanovi pravo korišćenja i pribavljanja plodova. On se upotrebljavao protiv dužnika i to najprije onih iz ugovora o zakupu. Nasuprot tome. službenost je vezana za stvar. bez prava raspolaganja. npr. Službenosti Šta je. udovičkog plodouživanja koje traje do smrti. Primjer lične službenosti . ali ako je iznos potraživanja veći od vrijednosti založene stvari onda postoji problem. ali je zadržao za sebe i svoju porodicu pravo da ga i dalje liječi. a u drugom gradsku. U oba ova slučaja imamo zemljišne službenosti i to u prvom slučaju seosku. Ako vlasnik proda roba .. da će Gaj moći da koristi jedan zid njegove zgrade koji je zajednički. Pretor je uveo action Serviana kojom su mogla biti tužena sva lica kod kojih se nađe predmet hipoteke. jači u pravu). neko ima pravo da se koristi stvarima koje mu ne pripadaju. a poslije toga imanje nasljeđuju sinovi. Ovlašćenja koja ima titular službenosti mogu bit ii posljedica ugovora obligacionog prava. Ukoliko nasljeđem ili prodajom dođe do promjene svojine. ili eventualne udaje. prati stvar i djeluje prema svim vlasnicima. i rimsko i savremena prava polaze od pravila: prior tempore potior iure (raniji u vremenu.Senator Publije testamentom odredi tri sina za nasljednike. Pošto je riječ o stvarnom pravu koje djeluje erga omnes.

tako da ako neko ima pravo puta (prelaska kolima). Titular službenosti ograničava vlasnika trajno (kod stvarnih) ili neko vrijeme kod (ličnih) službenosti. Najvjerovatnije je da su sredinom klasičnog perioda i zemljišne i lične službenosti svrstane u istu kategoriju. Služđbenost je izuzetak od načelne apsolutne svojine. Zakon 12 tablica za ovo pravo upotreljava naziv put (via) i određuje njegovu širinu: 8 stopa gdje je prav. a građani su počeli za naknadu ili bez nje da stvaraju pravo prelaska i druga prava prema susjedovom zemljištu. stanovanja u zgradi to je bio pravni odnos koji je vezivao samo dve stanke. da ne bi zaklonio vidik). on ne može ustanoviti pravo prelaženja u korist Janka) Nemini res sua servit – da niko ne može imati službenost na svojoj stvari. Zemljišne su u korist vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro-praedium dominans) i na teret vlasnika druge nepokretnosti (poslužno dobro –praedium serviens). Servitus servitutis esse non potest – je načelo da ne može postojati službenost na službenosti. Ne može titular službenosti iz svog prava izdvojiti manji skup ovlašćenja i ustanoviti novu službenost u korist nekog drugog lica. može ići i pješice. Opšta načela službenosti (223) Servitus in faciendo consistere nequit – prvo načelo je da se službenost ne može sastojati u činjenju. da vlasnik opterećene stvari. onda se službenost gasi. (ugovarano je pravo da se kišnica odvede u tuđe dvorište. Male parcele zemljišta dosta brzo su dovele do problema koje je morao da rješava zakonodavac i privatno pravo. i to seoske službenosti. bilo pokretne ili nepokretne. Poslije punskih ratova javile su se i gradske službenosti. U klasičnom pravu počinju se koristiti i lične službenosti (ako je neko ustupio pravo korišćenja svoje stvari ili sakupljanja plodova. (Službenost puta – ako Petar ima pravo puta na Markovoj parceli. Kada prestane službenost vlasnik dobija potpunu vlast na stvari. tek kasnije počinje djelovati erga omnes i svrstava se u stvarno pravo. Razvoj (222-223) Najprije su se javile zemljišne. Rimljani u to vrijeme nemaju predstavu da se radi o posebnom stvarnom pravu.se operae servorum. ali nije ništa dužan da čini. zato se kao i svaki izuzetak usko tumači: exceptiones sunt strictissime interpretationis (izuzeci se najuže tumače). Podjela službenosti (224) Službenosti se dijele na zemljišne (stvarne) i lične. tj. a 16 na zavojima. Zemljišne službenosti mogu biti seoske i gradske. Ono što ih još objedinjuje je i ista tužba kojom su zaštićeni – actio confessoria. Ako neko ima pravo da prelazi preko tuđeg imanja. Ako se spoje u jednom licu titular službenosti i vlasnik. . Zakonodavac je već u Zakonu 12 tablica odredio da duž međa treba ostaviti neobrađen pojas od dvije i po stope sa svake strane. ali još nije sazrela misao da čini istu kategoriju kao i zemljišne službenosti). Onaj ko može više može i manje. već to smatraju svojinom (ako mogu da prelazim preko susjedove zemlje to je zato što sam od njega kupio ili dobio pojas zemlje koji ima određenu širinu i kojim mogu da prelazim). da se sagradi balkon nad tuđim vazdušnim prostorom. ne može ići i kolima. da se vlasnik uzdrži od podizanja zgrade preko određene visine. mora da trpi da titular službenosti kotisti svoje pravo.

Postoje gradske službenosti koje vlasniku povlasnog dobra daju samo pravo da spriječi vlasnika poslužnog dobra u preduzimanju nekih radnji. Neko može imati polovinu ili trećinu plodouživanja. tako da podliježu posebnim pravilima o prenosu. pravo uzimanja vode sa tuđeg izvora ili bunara (aquaehaustus). a ako je vezana za stanovanje i gradski život – gradska. Neka savremena prava poznaju i zakonske službenosti u koje ubrajaju neka ograničenja svojine na zemlji u javnom interesu ili u interesu susjeda (npr. susjedske službenosti). Pravo odvođenja vode (uglavnom otpadne) je gradska službenost. kao: da ne podiže zgradu iznad određene visine da ne bi zaklonio vidik.Lične službenosti su stvarna prava u korist jednog određenog lica koja ograničavaju u nekoj mjeri vlasnika. Između zemljišnih i ličnih službenosti postoji razlika u pogledu predmeta. a nemoguće je ustanoviti polovinu ili trećinu prava prelaska preko tuđe njive. korišćenje pijeska sa tuđeg zemljišta. Ako je službenost takva da pretežno služi obrađivanju zemlje. Kupac ili nasljednik povlasnog dobra će zajedno sa njim steći i službenosti. dok su lične djeljive. Seoske službenosti su spadale u res mancipi. gradska službenost. Zemljišne službenosti su nedjeljive. Najprije se polazilo od toga gdje se službenost nalazi i to je dovodilo do nedoumica jer. Ovim ‘’svakodobnim’’ se želi reći da promjena vlasnika usljed nasljeđa ili na drugi način ne utiče na trajanje službenosti. Gradske službenosti su: službenost naslanjanja zgrade na tuđi zid. da ne zida ili preduzima druge mjere kojim bi onemogućio prodor sunca ili vazduha. Najvažnije seoske (poljske) službenosti su: iter (pravo prelaska pješice preko tuđe nepokretnosti). Zato su zemljišne službenosti u načelu su trajne i ne gase se smrću vlasnika bilo povlasnog ili poslužnog dobra. obaveza održavanja nasipa protiv poplave. . via (pravo prelaska kolima. Zato se uvodi drugi kriterijum – priroda službenosti. dok se ličnim službenostima daju jednom određenom licu neka ovlašćenja prema predmetu službenosti. Postoje i neke službenosti koje se ubrajaju u seoske iako su bliske gradskim: sprovođenje vode preko tuđe nepokretnosti (aquaeductus). dejstva i djeljivosti. a onaj ko dobije poslužno dobro mora da trpi titulara službenosti. Rimsko pravo bi takva prava ubrajalo u zakonska ograničenja svojine. actus (pravo progona stoke). onda je seoska. dok su lične vezane za nekog subjekta i njegovom se smrću gase. odvođenje kišnice u tuđe dvorište. odnosno korišćenje tuđeg zida. Zemljišne službenosti se ustanovljavaju u korist svakog vlasnika povlasnog dobra i na teret svakog vlasnika poslužnog dobra. izgradnja balkona nad tuđim vazdušnim prostorom. službenost puta). Zemljišne su uvijek vezane za nepokretnost. Zemljišne ili stvarne službenosti mogu biti seoske (servitutes praediorum rusticorum) i gradske (servitutes praediorum urbanorum). npr. a preko tuđeg dvorišta. Tu se ubrajaju: plodouživanje (ususfructus). a predmet ličnih može biti i pokretna stvar. Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225) Zemljišne službenosti se sastoje u pravu svakodobnog vlasnika povlasnog dobra prema svakodobnom vlasniku poslužnog dobra kojim se dio svojinskih ovlašćenja prenosti na titulara. pravo napasanja stoke na tuđem pašnjaku. pravo upotrebe (usus). Prelaz preko tuđe njive bio je seoska. besplatno korišćenje kuće ili stana (habitation) i korišćenje tuđeg roba ili životinje (operae).

uvođenje bolje sorte vinove loze). To je pravo besplatnog stanovanja u tuđoj kući ili stanu. ali su kasnije dobile stvarnopravni karakter. dijete od robinje). jer sin ne može raspolagati samim potraživnjem. Titular službenosti može upotrebljavati stvar i koristiti sve plodove koja ona daje. Ususfructus i usus su osnovni oblici. najamnina od kuće ili njive). Operae servorum vel animalium (pravo korišćenja rada roba ili životinje). Najstarija lična službenost je plodouživanje. Ovo plodouživanje gasi se smrću ili gubitkom statusa titulara. a habitatio i operae su izvedeni oblici varijante usus. mijenjati. pa ga ovaj testamentom nagrađuje slobodom i dodjeljuje mu kuću ili stan koji može koristiti sa prodicom dok je živ. nije mogao pretvoriti oranicu u voćnjak. Habitatio (pravo stanovanja). Ovdje se primjenjuje princip: salva rerum substantia. zalagati je. a u korist mlađeg sina je ustanovio pravo da se može koristiti njegovim uslugama kada priređuje gozbe) ili ugovorom (neko je prodao vola. Predmet plodouživanja može biti pokretna ili nepokretna stvar. habitatio i operae. Ususfructus (plodouživanje). Postklasično pravo je omogućilo ‘’nepravi uzufrukt’’ (quasiususfructus) na potrošnim stvarima. Najčešće se ustanovljava u korist roba koji je vjerno služio gospodaru. kako prirodne (žito sa njive. Ovo pravo se ne gubi usljed capitus deminutio (gubitka statusa). Vlasniku samo ostaje ‘’gola svojina’’ (nuda proprietas). Tada se daje na plodouživanje novac ili druga potrošna i zamjenljiva stvar. Njihovo korišćenje nije određeno smao potrebama titulara. voćnjak u vinograd. on može dio plodova ustupiti drugom. Lične službenosti su nastale kao odnosi obligacionog prava. ali je zadržao za sebe pravo da kada mu bude potrebno koristi tog vola za oranje). U klasično doba se zahtijevalo da stvar bude nepotrošna. usus. Vlasniku ostaje višak plodova. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari može nastati pravo za određeno lice da se koristi radom (operae) tuđe životinje ili roba. jer su vezane za određenu ličnost i njenom smrću se gase. Usus ili pravo upotrebe (korišćenja) je službenost koja daje titularu mogućnost da koristi stvar za potrebe sebe i svoje porodice. titulara službenosti. . Ovdje je korišćenje stvari i pravo na plodove znatno uže nego kod plodouživanja i određeno je potrebama njega i porodice. čak i ako bi ta promjena značila poboljšanje. Npr. sa naknadom ili bez nje. U slučaju nepravog plodouživanja ne poštuje se načelo da se ne smije dirati u supstancu stvari. Stvorena je još jedna mogućnost nepravog plodouživanja: plodouživanje potrživanja. Usus (upotreba). ali ne dirajući u njenu suštinu.Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227) Lične službenosti predstavljaju prava korišćenja neke stvari ili plodova sa nje. Lične službenosti se svode na 4 prava: ususfructus. već samo građanskim plodovima. tako i civilne (kamata od novca. a titular se obavezuje da će po prestanku službenosti vratiti istu količinu stvari iste vrste. Npr. voće sa voćnjaka. mlijeko i tele od krave. Plodouživalac može izvlačiti sve ekonomske koristi. Ovlašćenja koja ona daju po pravilu su veća od onih koje pružaju zemljišne službenosti. Ova službenost može nastati testamentom (dekujus je nekog roba muzičara dodijelio starijem sinu. Tek u postklasičnom pravu neke promjene nabolje bile su dozvoljene (npr. onda se smatra da je ovaj dobio plodouživanje. On nije mogao raspolagati sa stvari. ali im je trajanje kraće. Ako paterfamilijas ustupi sinu koga je poslao na školovanje mogućnost da uzima kamate od novca koji je dat na zajam ili na štednju. koja su ustanovljena u korist određenog lica.

prestanak i zaštita (227-228) Sticanje. Zgrada . Ostala stvarna prava Opšti pogled (228) Nove privredne prilike i poras feudalnih elemenata doveli su do uvođenja izvjesnih stvarnih prava koja su u suštini suprotna klasičnoj koncepciji svojine. čak i običnim paktom. ustupajući stvar prodajom ili poklonom. Uspostavljanje službenosti ugovorom može biti sa naknadom ili bez nje. a lične propašću stvari (smrt konja ili roba. Zemljišne službenosti se gase još i iscrpljivanjem onog na čemu postoje: pjeska. Rimljani su do kraja ostavili princip na snazi. I lične i zemljišne službenosti mogu prestati odricanjem ili ugovorom sa naknadom ili bez nje. a neke (ususfructus i usus) još i gubitkom statusa. uživanje) ili stvarnu (pravo prelaza. Službenosti se gase kada titular postane vlasnik dobara na kome postoji službenost. bilo da je lična ili zemljišna. jer se u jednoj ličnosti sjedinjavaju i vlasnik povlasnog i vlasnik poslužnog dobra. Gašenje. a sopstvenik se tome ne protivi. Ona se upotrebljavala za plodouživanje i u početku se zvala vindicatio servitutis. a zadrži pravo službenosti. o ‘’bestjelesnoj stvri’’ najčešći način za pribavljanje službenosti postaje ‘’ustupanje na sudu’’ (in iure cessio). kreča. Jedan od načina za gašenje službenosti jeste neupotreba i to najprije godinu ili dve. Lične službenosti se gase smrću titulara. U postklasičnom peridu službenost se mogla ustanoviti prostom tradicijom ili tzv. Osnovna tužba za zaštitu službenosti je actio confessoria (za priznanje službenosti). Neko može platiti titularu da se ovaj odrekne službenosti da ga ne bi više uznemiravao. trpljenjem (patientia) – kada titular počne koristiti svoje pravo službenosti. To se zvalo deductio servitutus. Titular službenosti podizao je ovu tužbu protiv vlasnika. Postupak za ‘’uspostavljanje službenosti’’ (modus acquirendi) zavisio je od predmeta službenosti. Postklasično pravo je omogućilo uvođenje neprave državine (quasipossessio). pa ni održaj službenosti. Slično je bilo i kad se neko odrekne nasljeđa. pravo uzimanja vode). Zaštita. Kada je stvorena predstava da je riječ o posebnom pravu. zadrži za sebe službenost bilo ličnu (plodouživanje. testamentom i sudskom presudom. ali su ga okrnjili ustanovom dugoročnog zakupa. Službenosti nastaju ugovorima. Superficies (površina) (228-229) Superficies (bukvalno: površina) je nasljedivo i otuđivo stvarno pravo korišćenja zgrade koja je podignuta na tuđem zemljištu.Sticanje. vode. Kada je službenost shvatana kao svojina za njeno pribavljanje važila su pravila koja i za pribavljanje svojine. Po klasičnom načelu superficies solo cedit – sve što je na zemljištu dijeli pravnu sudbinu samog zemljišta. propast kuće u požaru ili zemljotresu). Često se dešavalo da neko. Službenosti na provincijskom zemljištu mogle su se prenijeti neformalno. jer se iz prava svojine izvodi (dedukuje) pravo službenosti. U klasičnom pravu nije bila dozvoljena državina. a kasnije u toku 10 odnosno 20 godina. Ako neko zasadi drvo ili sazida svojim materijalom zgradu na tuđem terenu. to pripada vlasniku terena. držaoca ili bilo koga ko ga sprečava u korišćenju njegovog prava. To se zove konfuzija.

pravilo). Zaostavština (hereditas) -(231) Pokojnik čija se zaostavština raspravlja zove se dekujus. Tokom određenog vremena.na tuđem zemljištu formalno pripada vlasniku zemljišta. u Gajevim Institucijama najveći broj pravila je posvećen nasljednom pravu. Gajeve i Justinijanove Institucije raspravljaju o problemu zaostavštine u okviru odjeljka o pribavljanju svojine. Ius in agro vectigali (229) Ius in agro vectigali je stvarnopravni. nasljedan. ali većinu njegovih prava. Vlasnik je mogao da otjera zakupca jedino ako nije plaćao u toku 3 godine kanon. nasljediv izaštićen tužbama erga omnes. rimski pravnici nisu izdvajali propise o nasljeđivanju u posebnu granu. zakupac je oslobađan plaćanja kanona. Najčešće se kao zakupodavac javlja država ili municipija. koji je za razliku od obično. Osnovni razlog za uvođenje ove ustanove je nastojanje da se obrade zapuštena zemljšta. a zaostavština hereditas. kao i vlasnik. a s druge strane. ili ako preduzima mjere koje pogoršavaju zemljište. Emfitevza (229) Emfitevza je dugoročan. Zakupac je imao pravo da koristi zemljište. jer se njima ne rješava jedan ili nekoliko pravnih odnosa. Porijeklom je iz grčkog prava (emphiteusis potiče od grčke riječei emfiteo što znači saditi). što je skraćeno do de cuius successione agitur (o čijem se naljeđivanju radi) ili defunctus (pokojnik). Nasljednik je heres. ali je onaj koji je sazidao dobija u dugoročni zakup. Život čovjeka se gasi. uz dodatak utilis causa. a zatim državina. Nasljedno pravo Opšti dio Pojam i značaj (230-231) Pravnik Julinan kaže: Hereditas nihil aliud est. već sudbina čitave imovine porodice. Zakupac je sticao svojinu na plodovima samim odvajanjem. Nasljednopravni propisi su veoma važni. stvarnopravni zakup zemlje za obrađivanje. kao i njegovi nasljednici pod uslovom da plaća zakupninu koja se zvala vectigal (prvobitno značenje vozarina. Nasjedno pravo odgovara na pitanje šta biva sa pravima i obavezama nekog lica poslije njegove smrti. Pored sve te važnosti. uz mogućnost produženja. Imao je državinsku zaštitu i pravo na tužbe koje pripadaju vlasniku. pod uslovom da je zakupac obrađuje. dažbina). Zakupac ili emfitevta je dužan da plaća zakupninu koja se zvala canon (mjera. Emfitevza se sklapala na rok od 100 godina. quam successio in universum ius quod defunctus habuit (ništa drugo nije nasljeđivanje do preuzimanje svih prava koja su pripadala pokojniku). Zato su država i gradske vlasti. . dugoročni zakup zemljišta za obrađivanje. potraživanja i dugovanja ostaje i prenosi se na nasljednike. Vlasnik zemljišta ga može otjerati samo ako duže vrijem ne plaća zakupninu (solarium). a potom i veleposjednici ustupali u zakup neobrađenu zemlju. Trajna zasluga Rimljana i još jedan dokaz njihove obdarenosti za pravo je što su okrili i razvili testament.

već dispozitivni. ako postoji testament ali niko od pozvanih nije htio ili nije mogao da se prihvati nasljeđa. Čak i kad postoji testament koji samo djelimično raspolaže imovinom. tačnije supletorni karakter. religijskog i kulturnog života. Od stvrnopravnih neka se ne nasljeđuju kao: lične službenosti. potraživanja i dugovi iz zajma. Dva osnova za nasljeđivanje (231-232) Ko će nasljediti imovinu rješava se ili zakonom ili testamentom. Nasljeđuju se uglavnom imovinska prava i to stvarnopravna i obligaciona. od oblika svojine. on ima prednost i u nasljeđivanju. Pravo žene prema porodičnoj imovini uglavnom se ogleda u pravu na miraz. Zakonsko nasljeđivnje se još zove intestatsko (bez testamenta). U najstarijem periodu zaostavština je obuhvatala i lične. Tako se ne prenose javna. Intestatsko nasljeđivanje Od čega zavisi red nasljeđivanja (232) Zakonski red zavisi od toga šta se nasljeđuje. jer se u cjelini imovina prenosi na dugo lice.terete (nasljednik poslužnog dobra obavezan je da trpi službenost koju ima vlasnik povlasnog dobra. Sljedeći činilac je oblik porodice i sistem srodstva. nego šta će biti sa imovinom. djelimično po zakonu. Nasljednik nasljeđuje i obaveze . tada se primjenjuje zakonski nasljedni red. založna prava. za razliku od singularne sukcesije koja dovodi do zamjene subjekata u pojedinačnim pravima ili obavezama. od položaja žene u društvu i niza drugih okolnosti. svojstvo magistrata). a od obligacionih se ne nasljeđuju prava i obaveze iz ugovora koji imaju lični karakter kao što su: mandat i ortakluk. javnopravne elemente. Takođe ne može se zanemariti položaj žene i značaj braka. Ondje gdje je muškarac osnovni činilac političkog. sa svim svojim teretima.Zaostavština obuhvata sva prava i obaveze dekujusa. Neka prava i obaveze se gase smrću. U najstarijem pravu problem nasljeđivanja porodičnog starješine svodi se na smjenjivanje u funkciji. dugoročni zakupi. Testament je moćniji od zakona. porodice i srodstva. Porodična prava koja imaju lični karakter takođe se u načelu gase (manus nad ženom. Postoji važno načelo o odnosu između zakona i testamenta: niko ne može biti nasleđivan djelimično po testamentu. Pored toga i svojinski odnosi određuju način nasljeđivanja. . vojnog. vlast nad djecom). politička prava (pravo glasa. Zato se nasljeđivanje i zove univerzalna sukcesija. Sve ostalo se nasljeđuje: svojina. a za ostatak se predviđa zakonski nasljedni red. tolika je prevaga testamenta da će cijelu imovinu dobiti onaj kome je dekujus ostavio dio zaostavštine. državina. Ovdje zakon nema imperativni. ili nema testamenta. kupoprodaje itd. nasljednik stvari nad kojim postoji hipoteka mora da poštuje prava hipotekarnog povjerioca). Ili ima testament. Zakonski red se primjenjuje ako nema testamenta. tada se imovina dodjeljuje onima koje on poziva na nasljeđe. kao i potraživanja i dugovanja iz delikta. privrednog. ako je testament nevažeći. Patrijarhalna porodična zadruga ima jedna mjerila. U konzorcijumu i agnatskoj familiji nasljeđivnje je prije rješavalo ko će nasljediti položaj porodičnog starješine. a oblici porodice koju su se kasnije javili druga. stvarne službenosti. Kolektivni oblici svojine nameću drugačije rješavanje imovinskih i drugih problema vezanih za smrt člana zajednice.

Ovakav redoslijed nalagala je logika konzorcijuma. Kod ovog nasljednog reda nema reprezentacije. a dva unuka preostalu trećinu. tačnije najbliži agnat. Pozivanje gentila. Ako je dekujus imao tri sina. Ako ih ima više. ne ide srodinicima sljedećeg stepena. Prvi nasljedni red čini najbliži agnat. sin dekujusa. oni je dijele. a to je brat. Prema shvatanju Stojčevića svaki porodični starješina bio je slobodan da odredi nasljednika testamentom. tj. svoji nasljednici) su lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. jer se moraju prihvatiti zaostavštine. ali je to odudaralo od odnosa u prvobitnoj patrijarhalnoj porodici. neće doći njegovi potomci. bilo bi čudno da preminulog porodičnog starješinu na njegovom položaju nasljedi sin.’’ Zatim slijedi odredba: ‘’Ako neko umre bez testamenta i ne bude imao svog nasljednika. Zakon ne predviđa način na koji će gens (koji broji na 100 članova) dobiti zaostavštinu. tablied se odnosi na nasljeđivnje. bilo da su rođeni ili usvojeni. najprije nasljeđivao nabliži agnat. U vrijeme kada se konzorcijum dijelio. Oni nasljeđuju po načelu predstavljanja (reprezentacije) tj. Nasljednici iz ovog reda zovu se još i nužni. Najprije se proglašava sloboda testiranja: ‘’Kako paterfamilijas odredi o svojoj imovini i o tutorstvu. ostavljajući za sobom dva djeteta. odnosno da nije emancipovan. Ako je jedan od braće živ (a brat je po pravilu najbliži agnat) njemu pripada čitava zaostavština. jer oni raskidaju agnatsku vezu sa porodicom. Ako je umro bez testamenta i samim tim nije odredio nasljenika onda ga je prema zakonskom redu nasljeđivanja. dalje. je ostatak prošlosti i trag kolektivne svojine. Sui heredes (sopstveni. agnatus proximus. ali ne i emancipovani. to su oni redovno činili o određivali su sinove za nasljednike. već se prenosi na naredni nasljedni red. Stojčevića. Agnati čine drugi nasljedni red. To su sinovi. Objašnjenje D. gentiles. koji je preminuo. neka najbliži agnat dobije zaostavštinu. koji čine treći nasljedni red. Većina propisa 5. Ne zna se da li su kćeri nasljeđivale zajedno sa sinovima ili je njihovo pravo prema porodičnoj imovin bilo jedino u obliku prava na miraz. onda gentili. Unuci i dalji srodnici mogu doći na red ako je njihov otac. a to su gentili. . A ako nema braće. neka to bude zakon. svi zajedno dobijaju dio koji bi dobio njihov otac da je živ. Ti redovi su: sui heredes. preminuo ili je emancipovan. Nema ni delacije. Ovakav red nasljeđivanja je svojstven agnatskoj porodici sa izraženom vlašću porodičnog starješine. o imovini i članovima porodice brinuli su se gentili. živi sinovi dobijaju po trećinu imovine.Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233) Odredbe Zakona. po šestinu. Nije dovoljno jasan nasljednopravni položaj ženskih srodnika. Najbliži agnat dobija čitavu zaostavštinu isključujući ostale. pa jedan pogine u ratu. to su određivali običaji. što znači da na mjesto najbližeg agnata. Ako nema agnata neka zaostavštinu dobiju gentili’’ Pored toga predviđeno je da zaostavština oslobođenika pripada patronu. Prema kasnijim tumačenjima one u okviru imaju pravo na nasljeđe. Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) U toku perioda republike došlo je do novih nasljednih redova. što znači da ako najbliži angat ne želi ili ne može da prihvati nasljeđe. koji su u istom stepenu srodstva sa dekujusom. a ako ovog nema.

a majka u ovakvom braku prema svojoj djeci ima veoma slab nasljednopravni položaj. jer su od nje jači nasljednici po zakonu tj. a ne svojstvo naljednika. kao krvni srodnik tek u trećem redu dobijala zaostavštinu. bilo da je bračno ili vanbračno. ali mogu biti i dalji srodnici. Drugi nasljedni red su nasljednici po zakonu (legitimi). Izmjene u klasičnom periodu (236) Značajne su bile promjene tokom II vijeka n. legitimi. u kategoriju liberi. Ona ne spada u agnatske srodnike. Pretor nije usvojio ograničenja ženskim srodnicima koje je predvidio Vokonijev zakon. Kasnije kada je uloga pretora ojačala. Zakon 12 tablica daje prednost usvojenom sinu nad onim koji je emancipacijom napustio porodicu. U to vrijeme preovlađuje brak bez manusa. Bilo bi nepravično da on sačuva za sebe sve što je zaradio. dok su ostali članovi porodice svojim radom i zaradom uvećavali porodičnu imovinu. Zato je donijet SC Tertulianum koji je pozivo majku na nasljeđe djeteta. Tako pretorovi nasljednici dobijaju državinu na stvari.e. Pretorovi nasljedni redovi su: djeca (liberi). pretorov držalac je morao da mu prepusti zaostavštinu. donio dvije novele kojima je uveo novi nasljedni red. on se osmelio da zaštiti svoje nasljednike interdiktima i prilagođenim tužbama civilnog prava. drugi je u cjelini agnatski. SC Orfitianum. donijet nešto kasnije dao je pravo djeci da nasljede majku prije svih ostalih srodniak. Djeca (liberi) obuhvataju širi krug lica od onog koje Zakon 12 tablica svrstava sui. Ukoliko bi se pojavio zakonski nasljednik. Djete koje je dato na usvajanje. do šestog. je licima koja je pozivao dodjeljivao je državinu dobara. On je svojim ediktima predvidio drugačiji nasljedni red. Brat će dobiti imovinu iako dekujus ima živu majku. Četvrti nasljedni red čini preživjeli bračni drug. dok je treći u cjelini kognatski. oca i istokrvne braće.Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236) Pretor je najprije postupio posrednim putem. Treći nasljedni red čine krvni srodnici. kognati. Čudno je što muž ili žena dobijaju pravo nasljeđa tek ako nema srodnika šestog stepena (u šestom stepenu su djeca dva brata od strica). gubilo je pravo nasljeđivanja u bivšoj. u izvjesnim slučajevima do sedmog stepena srodstva. Justinijanove novele (236-237) Justinijan je ubrzo poslije završavanja rada na kodifikaciji. ali je sticalo pravo u novoj porodici. Uslov je bio da unese ono što je zaradio van porodice u zaostavštinu. preživjeli bračni drug. Zatose za nasljednika po pretorovom ediktu govorilo da ima državinu dobara bez stvari. odnosno bez zaštite. Pretorove reforme su prilagodile nasljedni red porodici sa vlašću paterfamilijasa. Nasljedni redovi su: potomci . Prvi nasljedni red predstavlja mješavinu agnatskog i kognatskog načela. U tom sistemu nasljeđivanja nema ni tragova agnatskog srodstva. ali je formalno davao prednos ius civile-u. To su uglavnom braća. zakonski nasljednici (legitimi). odmah poslije djece (liberi). ako brak pre smrti nije raskinut. Ženski agnati se pozivaju na nasljeđe samo ako potiču od istog oca i majke. bez obzira da li su bračna ili vanbračna. Zato pretor uključuje i emancipovanog sina u prvi nasljedni red. jer je majka. jedini osnovi su krvno srodstvo i brak.

(descendenti). Dalji srodnici unuci. Ako nema nikog iz prethodnih redova pozivaju se ostali krvni srodnici prema blizini srodstva. ali ne i unuci i dalji potomci. posljednja izjava volje kojom neko određuje šta će biti sa njegovom imovinom po njegovoj smrti. To je formalna izjava volja. Vanbračna djeca mogu naslijediti samo majku i njene srodnike. Jednom posebno novelom Justinijan je ženi koja nije imala miraz. do zaključno šestog odnosno u nekim slučajevima i sedmog stepena srodstva. ali ne i dalji srodnici (unuci od braće). određivanje tutora. Važno je načelo da je imenovanje nasljednika glava i temelj testamenta. Testament Pojam i sadržina (238-239) Testament je lična. neka se smatra mojim nasljednikom. Testament može sadržati: imenovanje nasljednika. već i njihovi krvni srodnici sa kojima smo u vezi preko njih: braća. Preci (ascendenti) su ne samo roditelji i roditelji roditelja. njihova djca. svojim stričevima dobijaju deo po načelu reprezentacije. formalna. s tim da nije imala pravo raspolaganja. Nasljedni dio se obično određuje u alikvotnim proporcijama. fidenkomise. To je jednostrani pravni posao koji djeluje mortis causa. preci (ascendenti). tj. Ne važi testament ako bi stajalo: neka dobije moju zaostavštinu. i to na isti dio koji pripada djeci. Ovaj sistem je jasno i dosljedno sproveo dva načela: krvno srodstvo i jednakost polova. a preko majke uterini). legate. Mora se upotrijebiti riječ heres (nasljednik) i glagol esse (biti) obično u zapovjednom načinu: Heres meus Titius esto (Neka Ticije bude moj nasljednik). Polubraća i polusestre dijele ostavinu po glavama (per capita) a njihova djeca nasljeđuju po lozama (in stirpes) uz primjenu načela reprezentacije. Polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) su oni koji su sa umrlim vezani srodstvom samo preko jednog roditelja (vezani preko oca nazivani su consanguinei. U potomke (descendenti) spadaju krvni srodnici u prvoj liniji. praunuci mogu nasljeđivati po načelu reprezentacije. Imenovanje podliježe strogim pravilima forme. polubraća i polusestre (consanguinei i uterini) i ostali pobočni srodnici (collaterales). U današnjem pravu jedan supružnik može imati svog zastupnika ali bi bila nevažeća izjava volje kojom bi dekujus ovlastio nekog rođaka ili prijatelja da umjesto njega sastavi testament. jer proizvodi dalekosežne posljedice za niz imovinskih odnosa i često za niz lica. Umjesto polubraće i polusestara nasljeđuju i njihova djeca po načelu reprezentacije. najčešće u dvanaestinama. osim kad se radilo o supruzi. Lični karakter testamenta ogleda se u tome što u ovom poslu nije moguće zastupanje. bez obzira da li su u porodici ili van nje. uključujući i one koji su rođeni izvan braka. . ali uz važno ogrančenj: pod uslovom da su bračni. oslobađanje robova. Kod viće izjava volja jedino posljednja će biti punovažna. već samo plodouživanja (udovičko plodouživanje). Ovakva djeca ako konkurišu sa braćom. Ove novele ne pominju izričito bračnog druga. što je dotadašnje rimsko pravo izbjegavalo. sestre. ni vanmirazna dobra dao pravo nasljeđivanja zajedno s djecom. ali naglašavaju jednakost polova.

U klasičnom periodu važilo je pravilo da se ne može postaviti nasljednik na određenoj stvari. smatralo se da dijele imovinu na pola. Forme testamenta (240-241) Testament calatis comitiis. zatim fideikomisi. Ukoliko su dva lica imenovana tako da jedan dobije jedno određeno imanje. dekujus je testamentom određivao svog sina za nasljednika. bilo da im određuje nasljdni dio ili ne. a rezervni – supstitut. Postklasično pravo je napustilo ovu rigidnost i dopustilo je određivanje nasljednika na određenoj stvari. nezgodno je bilo i to što se pred širokim krugom objavljivlo ko će biti nasljednik. smatralo se da riječi imanje u Tuskulusu nisu ni napisane. Ako ostavlja maloljetnu djecu. dekujus može testamentom da odredi njihovog tutora. testament se zvao in procinctu (procinctu je naoružana i za borbu spremna vojska). Jednom institutu se može odrediti više supstituta. od najstarijih vremena znaju za testament i široko ga koriste. Porodični starješina koji se u proljeće dobro osjećao. prije vremena kada može da sastavi testament. a najveći nedostatak je što se ova skupština sazivala dva puta godišnje (u martu i u maju). Prvoimenovani nasljednik se naziva institut. Da ne bi na nasljeđe došao brat. a ako Petar ne želi ili ne može neka nasljednik bude Pavle.jer je rimski sistem mjera zasnovan na broju 12. Postoji i pupilarna supstitucija kojom se određuje supstitut maloljetnom nasljedniku ne samo za lučaj da on ne želi ili ne može da se primi nasljeđa. koji su simbolizovali 30 bratstava. tako da je Petar nasljeđivao sve. Mancipatio familiae. kao što su: žene i plebejci ne mogu d se koriste ovakvima načelom jer nemaju pravo pristupa na kurijatske komisije. testament se proglašavoa pred 30 liktora. ako je testator želio da nekom nasljedniku da određenu njivu ili zgradu. Sloboda testiranja je jedna od posljedica slobode raspolaganja svojinom. Rimljani. već i za slučaj da postane nasljednik i umre prije svog punoljetstva. Najstariji testament zvao se ‘’pred sazvanom skupštinom’’ jer je za njegovo donošenje bila nadležna kurijatska komisija kojom je predsjedavao vrhovni sveštenik. ponekad je testator određivao rezervne nasljednike. trebalo je da to učini u obliku legata. Za vojnike je bila predviđena mnogo jednostavnija forma. i obrnuto. Dešavalo se da u testamentu paterfamilijas podari slobodu nekom svom vjernom robu i taj način oslobađanja zvao se manumissio testamentaria. Jedan od razloga za ovako rano i široko korišćenje testamenta u rimskom pravu može biti i sam karakter svojine. Testamenta je stara i važna ustanova (239-240) Većina antičkih naroda ne zna za testament. Pošto se ovakva izjava davala uoči boja. Međutim osnovni razlog za korišćenje testamenta je u raskoraku između zakonskog nasljeđivanja i oblika porodice. Testament pred sazvanom skupštinom imao je više nedostataka. Pošto se dešavalo da neko od nasljednika ne može ili ne želi da se prihvati nasljeđa. Postoji obična (vulgarna) supstitucija koja izgleda ovako: Neka Petar bude moj nasljednik. Prema tome. kao i uloga kurijatskih komisija. Ostale odredbe. kao oblik singularne sukcesije za slučaj smrti. tj. a drugi drugo. Ako neko kaže u testamentu: Neka Petar nasljedi moje imanje u Tuskulumu. Supstitucije. Na ovaj način dekujus sprečava da ga nasljedi neko lice koje mu nije po volji. a u . Kada je vlast porodičnog straješine opala. Pored imenovanja nasljednika testament može da sadrži i legate. Testament ima za cilj da spriječi primjenu zastarjelog zakonskog reda nasljeđivanja. Oni su mogli da neformalno pred svojim drugovima odrede ko će im biti nasljednik.

Honorarno pravo je počelo priznavati pismeni akt koji je pokazan sedmorici svjedoka uz izjavu: Onako kako je na ovim tablicama i vosku napisnao. U stvaranju ovih pravila imali su ulogu pretor. On je samo formalno postajao vlasnik. a zatim pismen (tripartitni). Zato se i civilno i honorarno pravo počinju baviti pitanjem slobode testiranja. Usmeni testament pred sedam svjedoka: pet svjetoka iz mancipacije. Novi oblici. bila je dovoljna opšta formula: ostali neka budu lišeni nasljeđa. za koji nisu bili neophodni svjedoci). Novi oblici testamenta su olografski (svojeručno napisan i potpisan. ne definitivno. tako posvjedočite’’ Testament je obično pisan na dvjema navoštanjenim drvenim tablicama i to na njihovim unutrašnjim stranama. Civilno pravo je u ovakve osobe ubrajalo sinove. To nije testament jer ne sadrži riječi heres i esto. koji su morali biti poimenično navedeni (mominatim). To je u to doba bilo dovoljno da se spriječi lakomislenost dekujusa pri sastavljanju testamenta. religijske sankcije su manje djelotvorne. Testament per aes et libram. uticaj javnog mnjenja slabi.jesen obolio. vremenom je od njega nastao pravi testament. Kviriti. moral. uključujući i kćeri. već uslovno. Javljaju se dva pojma: formalno i materijalno nužno nasljedno pravo. a ne želi da ga nasljedi zakonski nasljednik. On spada u fiducijarne poslove. neopravdanog razvoda braka. a za ostale ukućane. koji je najprije usmen (nunkupacioni). Kasnije međutim. a poslije smrti dekujusa on je dužan da je prenese na lice koje je ovaj odredio. tako izražavam posljednju volju i vi mi. Takav testament zvao se per aes et libram ili tripartitni (jer se zasniva na pravilima tri pravna sistema: civilnog. tako dajem. pretorskog i carskog). svjedoke i u obliku mancipacije cjelokupne imovinu prenosio na nekog svog prijatelja. pravna . sloboda testiranja nesumljivo postoji. Formalno nužno nasljedno pravo sastoji se u obavezi dekujusa da jedan krug lica pomene u testamentu. zatim povjeren na čuvanje vladaru (principi oblatum) koji je do smrti ostavioca držan u posebnoj kancelariji i testament izdiktiran u službene spise (apud acta conditum). a pored njih službeni mjerač i ‘’kupac porodične imovine’’ zove se nunkupacioni (nunkupacija je svečana izjava pri upotrebi formi ius civile-a). uticaj javnog mnjenja. tako legiram. Sloboda testiranja (241-243) Sa gledišta prava. U praksi. recimo sinu. uz klauzulu da on tu imovinu preda trećem. kada dekujus umre. To je posao per aes et libram koji obuhvata cijelu zaostavštinu i zato se zove mancipatio familiae. cenzorske beleške i oni su dovoljni da obezbijede poštovanje nekih opšteprihvaćenih načela. U to vrijeme ne postoje u pravu ni zabrane prevare. taj prijatelj nije ni dobijao u ruke imovinu. Materijalno nužno nasljedno pravo je nastalo kasnije od formalnog i ono se sastoji o pravu određenog kruga nasljednika ne smao da budu pomenuti u testamentu već i da dobiju jedan dio zaostavštine. Ali postoje vanpravni mehanizmi: religija. bez obzira na to da li ona dobijaju svoj dio ili su isključena iz nasljeđivanja. a sa spoljašnje su se nalazili potpisi i pečati sedam svjedoka. prijetnje. jer je prenosio svojinu. Iako mancipatio familiae formalno gledano nje testament. Kasnije su izostavljene ove svečane izjave – svaki pismeni dokument snabdjeven pečatima i potpisima sedam svjedoka bio je punovažan sa gledišta pretorskog prava. je sazivao librepensa.

nauka i imperatorove odluke. Vremenom se ustalilo shvatanje da u krug lica sa pravom na nužni dio ulaze potomci, preci, braća i sestre. Polubraća i polusestre su takođe spadali ako je za nasljednike postavljena nedostojna osoba (podvodači, glumci, cirkuske igračice). Koliki je deo koji mora dobiti ovakav nasljednik isprva nije bilo jasno. Pod uticajem pravne nauke, centumviralni sudovi počeli su, analogijom sa jednim zakonom koji se odnosio na legate, da odlučuju kako taj dio iznosi četvrtinu onoga što bi dobili intestatski, kao svoj zakoniti dio. Tužba koja je pokretana da bi se ostvarilo pravo na nužni dio zvala se querella inofficiosi testamenti (tužba zbog nedoličnog testamenta) jer se smatralo da testator nije postupio u skladu sa moralom. Jednom novelom Justinijan je nabrojao razloge zbog kojih je neko mogao da bude lišen prava na nužni dio i uveo druge izmjene u režim ovog instituta: ukinuo je kvarelu inofficiosi testamenti i zamjenio je jednom tužbom, promjenio krug lica koja spadaju u nužne nasljednike i povećao nužni dio na polovinu dijela koji pripada po zakonu.

Testamenti factio (243-244)
Za sastavljanje testamenta pored opšti ulsova, pravne i poslovne sposobnosti, potrebni su i posebni uslovi. Za ovu sposobnost pravnici koriste riječ capacitas ili testamenti factio. U postklasičnom periodu pandektisti za sposobnost pravljenja telstamena upotrebljavaju tastamenti factio activa, a za sposobnost nasljeđivanja po testamentu – testamenti factio passiva. Izraz testamenti factio passiva je u suštini pogrešan jer se ne radi ni o kakvom factio (pravljenju). Testamenti factio activa. Testament sastavljen pred kurijatskom skupštinom (testamentum calatis comitiis) nisu mogli koristiti plebejci i žene, jer nisu imali pristup na ove skupštine. Plebejci su kasnije dobili mogućnost da upotebljavaju mancipatio familiae i pretorove forme testamenta. U II vijeku n.e. žena je dobila pravo testamentalnog raspolaganja imovinom uz odobrenje tutora. Krajem klasičnog perioda gotovo svi koji imaju imovinu mogu sastavljati testament. Izuzetak su bili intestabiles. To je bila posebna vrsta moralne diskvalifikacije lica koja su neopravdano odbila da svjedoče. Za kaznu nisu mogli sastavljati testament, a ni biti nasljednici po testametnu. Isto tako nevjernici, krivovjerci i otpadnici od vjere (oni koji su prešli na jevrejsku religuju) su kažnjavani oduzimanjem prava na testament. Testamenti factio passiva. Po Vokonijevom zakonu iz II vijeka stare ere ženama nije dopušteno da budu testamentalni nasljednici senatora, osim ako nije riječ o supruzi, kćerki ili sveštenici – vestalki. Po Avgustovim kaukarnim zakonima muškarci od 25-60 godina i žene od 20-50 godina, ako nisu bili u braku gubili su pravo na nasljeđivanje po testamentu, a oni u braku, ali bez određenog broja djece, nisu mogli dobiti cjelo nasljeđe. Imovina koju su ovako gubili zvala se kadukarna (čiji je nasljednik otpao) i pripadala je državnoj blagajni. Neodređene osobe (persona incertae) nisu mogle biti nasljednici. To su osobe koje su imenovane tako da se nije znalo o kome je riječ, npr. imovinu ostavljam onome ko prvi dođe na moj pogreb. U slučaju intestantskog nasljeđivanja postojala je mogućnost da začetak dobije svoj dio,

primjenom pravila: začeto dijete smatra se za rođeno, ako je to u njegovom interesu. Ako je sastavljen testament, onda ga je rođenje posmrčeta poništavalo: postumi agnatione testamentum rumpitur. Da bi se ovo spriječilo u klasično doba je dozvoljeno da se za nasljednika odredi i postumus. Ovo je imenovanje bilo pod odložnim uslovom: da se dijete živo rodi.

Legati (244-246)
Legati potiču od riječi lex zakon, a u Zakonu 12 tablica, legare je obuhvatalo svako raspolaganje u testamentu. Legati su imovinska raspolaganja putem testamenta, koja kao i nasljeđe proizvode svoje dejstvo poslije smrti. Od nasljeđa se razlikuje po tome što predstavlja singularnu sukcesiju. Legator dobija samo jedno ili nekoliko prava, a nasljednik nastavlja ličnost dekujusa. Najčešće je legator lice koje ne spada u nasljednike: Npr. Neka moj nasljednik bude sini Marko, a prijatelju Petru legiram konja Pegaza. Legat se mogao odrediti i nasljedniku, kao i nekoj instituciji. Legat je sličan poklonu, ali postoji važna razlika, dok je legat jednostrana izjava volja, poklon je saglasnost volja darodavca i obdarenog. Legat može biti određen i u posebnom dokumentu koji se prilaže uz testament, tzv. kodicilu. Ukoliko je pronađen kodicil uz testament, a o njemu nema riječi u testamentu onda je to neovjeren, a ako se pominje u testamentu onda je ovjeren: Sin Marko neka bude nasljednik, a u pogledu legata vidjeti priloženi kodicil. Legati iz neovjerenog kodicila ne važe. Vrste legata. Imamo 4 vrste legata: legatum per vindicationem, legatum per damnationem, legatum sinendi modo i legatum per praeceptionem. Ako pri određivanju legata dekujus upotrijebi riječ dajem ili legiram takav legat je stvarao stvarnopravni odnos i imenovani je smrću dekujusa postajao vlasnik stvari i mogao je da zahtijeva stvar svojinskim tužbama. To je legat per vindecationem. Ukoliko je ostavilac upotrijebio riječi: ‘’Neka moj nasljednik bude obavezan da da’’ onda je nastajala obligacija za nasljednika da preda legirani predmet. Između nasljednika se ustanovljavala obligacija koja je spadala u kvazikontrakte. Takav legat zvao se per damnationem. Kod legata sinendi modo nasljednik je morao da dopusti legatoru da uzme legiranu stvar. Za razliku od prethodnog kod koga se obaveza opterećenog nasljednika sastoji u činjenju, ovdje je obaveza nasljednika u trpljenju, nečinjenju. Ako se legat izdvaja prije podjele zaostavština, zvao se per praeceptionem (praecipiounaprijed uzeti) Ograničenje legata. Neki nasljednici su mogli da odbiju prijem zaostavštine ako je dobit mršava, a tereti veliki. Ali ima nasljednika koji moraju da se prihvate zaostavštine. Njihov položaj može biti težak zbog male porodične imovine i zbog velikog dijela koji odlazi na singularne sukcesore, u prvom redu na legatore. Zato su Rimljani počeli donesiti zakone koji su ograničavali apsolutan ili relativna iznos legata. Jedan republikanski zakon je predvidio da iznos legata ne može biti veći od 1000 sestercija. Kada se uvidjelo da se ta zabrana može lako izigrati, jer se milion sestercija može razdjeliti na hiljadu legata, donijet je novi propis po kome legator nije mogao dobiti više od nasljednika. Ali i ovdje je veliki broj legatora na toliko mali razlomak smanjivao udio, da je opet nasljednik ostajao praznih šaka. 40. godine pre n.e. donijet je Falcidijev zakon koji je odredio da u svakom slučaju nasljedniku pripada bar četvrtina zaostavštine., a da

bilo kojim drugim raspolaganjima, legatima, poklonima za slučaj smrti, fideikomisijama, dekujus može razdjeliti najviše tri četvrtine. Ovo ograničenje slobode testiranja preuzela su mnoga savremena zakonodavstva.

Fideikomisi (246-247)
Pored raspolaganja imovinom, testament može da sadrži i razne želje dekujusa, koje se odnose na mjesto i način sahranjivanja, postupanja sa nekim dijelom imovine, u pogledu supružnika članova porodice (neka se sin Pavle oženi Klaudijom).Ovakve želje nisu predstavljale pravnu, već moralnu obavezu, zato se i kaže da su ostavljane u fides, amanet. Legat ima isključivo imovinski karakter, a fideikomis ne, legat je zaštićen tužbom, a fideikomis leži na savjesti, legat se ostavlja prema strogim zahtjevima forme, a fideikomis neformalno. Fideikomis je služio za izigravanje zabrana koje su posljedica Vokinijevog zakona i Avgustovog kadukarnog zakonodavstva. Ako neko nije mogao postati nasljednik (žena, osobe van braka ili bez određenog broja djece), dobijao je fideikomis. Mogao je testator da izrazi želju da ga nasljedi jedno lici, a po smrti tog lica neko drugo. Jedna vrsta ovakve želje postala je popularna u srednjem vijeku a to je porodični fideikomis. Njime se nalagalo da će uvijek ubuduće nepodjeljenju zaostavštinu dobiti najstariji (primogentitura) ili najmlađi sin (ultimogenitura). Time se željelo spriječiti usitnjavanje imanja. Tokom principata fideikomisi dobijaju zaštitu, čak je ustanovljen poseban organ, fideikomisarni pretor, koji se starao o izvršenju ovakvih želja. Dobijanjem imovinskog sadržaja, kao i zaštitom smanjena je razlika između fideikomisa i legata. Kao kriterijum ostaje forma: i dalje za legat važe strogi propisi, tako da se smatralo da je neko raspolaganje, koje zbog formalnih propusta nije ispunjavlao uslove za legat, svrstavano u fideikomis. Za određivanje fideikomisa mogao se koristiti i neovjereni kodicil. Tendencija zbližavanja legata i fideikomisa je nastavljena, tako da su u vrijeme Justinijana ova dva pojma sinonimi, i ista pravila važe za oba.

Prijem nasljeđa
Nužni nasljednici (247)
Nužni nasljednici (necessarii heredes) su jedan krug nasljednika koji je obavezan da se prihvati zaostavštine, jer je to nalagao imperative produženja porodice i kulta predaka. Tu spadaju u prvom redu oni iz kategorija ‘’sopstvenih nasljednika’’, tj. lica koja se nalaze pod neposrednom vlašću porodičnog starješine. Pored toga i rob je nužni nasljednik. Određivanje roba za nasljednika je bio način da se obezbijedi nasljednik prezaduženoj ili maloj imovini za koju je postojala bojazan da je slobodni građanin neće prihvatiti. Kasnije posredstvom pretorovog edikta i nužni nasljednici dobijaju mogućnost da se uzdrže od bilo kakvog akta raspolaganja ili upravljanja zaostavštinom: ‘’privilegija uzdržavanja’’ (beneficium abstinentiae).

Izjava o prijemu (247-248)
Ostali nasljednici koji nisu potčinjeni neposrednoj vlasti porodičnog starješine, imaju pravo da prihvate ili odbiju zaostavštinu. Izjava o prijemu davala se u obliku svečanog

akta koji se zvao krecija (cretio) ili konkludentnim radnjama, odnosno nasljedničkim ponašanjem (pro herede gestio). Krecija je bila svečana izjava davana u određenom roku (obično 100 dana) ‘’od kada bude saznao ili mogao’’. (npr. Pošto me Pavle postavio svojim testamentom za nasljednika, prihvatam i svečano primam ovo nasljeđe’’). Gestio pro herede (ponašanje kao da je nasljednik) je posredna izjava volje, tipičan primjer konkludentne radnje. Ako se imenovani nasljednik bez izričite izjave volje, počne ponašati kao da je nasljednik, smatra se da je time dao izjavu o prijemu. To ponašanje može biti: useljavanje u kuću, naplata potraživanja, isplata dugova, obrađivanje imanja. Kada se prihvatio nasljeđa, nasljednik se ne može pokajati i odreći: semel heres, semper heres (jednom nasljednik, zauvijek nasljednik) Ležeća zaostavština. Dok je ne prihvati jedan ili više pozvanih nasljednika, zaostavština je ležeća (hereditas iacens). To je predstavljalo nezgodu zato što povjerioci nisu mogli naplatiti potraživanja, dužnici ne mogu izvršiti svoje obaveze. Zato su pretori i imperatori nastojali da skrate ‘’vrijeme za razmišljanje’’ (spatium deliberandi) tako da ono obično iznosi 100 dana. Ustanova usacapio pro herede je predstavljala pritisak na nasljednke da se što prije odluče, jer bilo ko je mogao da zauzme imanje i da protekom roka od godinu dana postane njegov vlasnik

Posljedice prijema (248-249)
Nasljednik je univerzalni pravosljedbenik, on dolazi u pogledu svih prenosivih prava i obaveza na mjesto dekujusa: succedit in locum defuncti. Nekada će tereti, uključujući i obavezu održavanja porodičnog kulta biti toliki da će nasljednik imati više štete nego koristi. Za nužne nasljednike staro pravo nije dozvoljavalo da izjave da li žele ili ne zaostavštinu. Smatralo se da ukućani moraju nastaviti porodičnu tradiciju, maker imovina bila i prezadužena. Vremenom su stvorene mogućnosti da se izbjegnu ili ublaže ove nezgode. To su: privilegije uzdržavanja, podvajanje imovine i prijema sa potpisom. Pretor je dopuštao nužnim nasljednicima da odgovaraju za dugove pokojnika samo nasljeđenom imovinom. Ovo pravo (beneficium abstinentiae) imali su najprije samo intestantski nasljednici, a kasnije je prošireno na testamentalne. Podvajanje dobara (separation bonorum) je mjera koja se preduzima na zahtjev povjerioca dekujusa kada im prijeti opasnost od prezaduženog nasljednika. Kada se po naredbi pretora razdvoje dobra, najprije se povjerioci dekujusa isplaćuju iz zaostavštine, zatim eventualni legatori, ukoliko je to legatum per damnationem, pa tek ako nešto ostane mogu doći na red povjerioci nasljednika. Privilegija inventara (beneficium invetarii) je pravo nasljednika da primi zaostavštinu sa popisom i procjenom imovine dekujusa. Koristili su je nasljednici ili njihovi povjerioci kada je postojala bojazan da je imovina prezadužena. Tada je nasljednik odgovarao za dugove ostavioca samo do vrijednosti zaostavštine koja je popisana. Prirastanje (ius adcrescendi). Ako neko od više nasljednika, bilo da su pozvani na nasljeđe zakonom ili testamentom, odbije ili ne može da primi svoj dio, taj dio prirasta dijelovima ostalih nasljednika. Unošenje imovine (collation bonorum). Ako je želio da učestvuje u raspodjeli zaostavštine, emancipovani sin je morao da unese imovinu koju je zaradio van porodice u fond za podjelu. Kasnije je ta obaveze proširena na kćeri i ostale ženske potomke koje su dobijale miraz, kao i na ostale nasljednike koji su dobijali neku znatniju vrijednost od

dekujusa. u stvarno pravo . Obligacija je pravna veza iz čega proizilazi da se obaveze iz obligacionog odnosa mogu zahtjevati putem suda. Obligaciono pravo Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa Šta je obligacija (251-252) Obligacija je posebna grana u okviru prava koje se odnosi na stvari koje ubrajaju u načine za pribavljanje svojine per universitatem. Da bi ostvario svoje svojstvo nasljednika njemu pripada tužba rei vindicatio (za roba koji se nađe u tuđim rukama). trgovine na malo i veliko. kao i većina interdikata. bilo izdašnim legatima. Ako je iznos imovine koja se unosi veći od dijela koji bi dobili. Tužilac je morao dokazati svoje svojstvo nasljednika. Nasljednik čije je pravo na nužni dio povrijeđeno. jer on dolazi na njegovo mjesto kao opšti pravosljedbenik. što je obično lakše nego dokazivati svojinu. Postoje obligacije kod kojih se ovo ne može zahtijevano i zovu se prirodne. Obligacioni odnosi predstavljaju dinamiku imovinskog prava. Rječ obligare znači vezati. imao je prvo da podigne quaerella inofficiosi testamenti. Naziv je dobio. kada prodavac ispuni obavezu. Između obligacionog i stvarnopravog odnosa postoji tesna veza zato što su najčešće obligacije i stvarno pravo dio iste pojave. Podiže se uglavnom protiv onog koji drži cijelu ili dio zaostavštine i izjavljuje da je nasljednik ili želi da to uzukapijom postigne. Оva grana je najviše uticala na razvoj savremenog prava. kada je njegova državina dobara postala cum re. obligacioni odnos se pretvara u stavrnopravi. Činjenica koju je trebalo utvrditi ovom tužbom je da ostavilac nije bio pri čistoj svijesti kada je raspoređivao zaostvštinu. novčane transakcije i kredit. ono uređuje odnose između učesnika u trgovini . bilo tuđim nasljednim dijelovima. prema pravnom poretku naše države. učinimo ili ne učinimo. kao i posebne tužbe: hereditatis petitio za naslijeđe po civilnom pravu. Ovim sredstvom je mogao zahtijevati stvari koje pripadaju zaostavštini. po riječima kojima je počinjala pretorova naredba. ali ne i dugove.Nije svaki odnos u koje ima potraživanje obligacioni. mogao je podići interdictum quorum bonorum. Obligaciono pravo je dio imovinskog . Zaštita (249-250) Nasljedniku pripadaju sve tužbe na koje bi dekujus imao pravo da je živ. dužni da nešto damo. Hereditatis petitio (zahtijevanje nasljeđa) je tužba koja pripada civilnom nasljedniku i ona je nalik na rei vindicatio (naziva se još vindicatio generalis). privatnog prava i u njega ne spadaju odnosi u kojima je jedan od subjekata vlast. iste cjeline. od vremena kada je dobio zaštitu. vezani su za promet dobara i usluga. Justinijan je za pretorskog nasljednika predvidio tužbu koja se nije razlikovala od one koju može podići civilni i ona se zvala hereditatis petitio possessoria. Često je obligacija samo sredstvo da se dođe do stvarnog prava. obaveza. interdictium quorum bonorum i hereditatis petition possessoria za pretorske nasljednike. To je tužba koja ne štiti pojedina prava ili potraživanja koja pripadaju zaostavštini. takvi nasljednici su se radije odricali svog učešća u podjeli zaostavštine. Nasljednik prema pretorovom ediktu. obavezati.Kupčevo potraživanje(obligacija) pretvara se. u prometu roba i usluga. Definicija: Obligacija je pravna veza na osnovu koje smo. (iz Justinijanove kodifikacije).

Klasifikacija obligacija (254-256) S obzirom na predmet obligacije mogu biti obične i alternativne. Alternative i facultas alternativa je slučaj kada dužnik duguje više prestacija kumulativno. Postoje tri vrste prestacije: dare (prenjeti svojinu-trampa. potraživanje nikad se ne odnosi neposredno na stvar. (obaveza pjevača da učestvuje na koncertu) Zahtjevi u pogledu predmeta obligacije.prema kupljenoj robi. Dužnika obaveza mora biti unapred određena (obligati certa) ili se mogu predvideti elementi na osnovu kojih će biti određena (obligati incerta). (budući rod njive). mogu biti prirodne i civilne. ali se dužnik može nje osloboditi ukoliko izvrši nešto drugo. obezbjedi prevoz i ambalažu. već činidba dužnika .Ovdje povjerilac ne može tražiti više činidbi. Posebne obligacije sa facultas alternativne. Predmet i sadržina obligacije -(252-254) U svakom obligacionom elementu imamo tri elementa: sadržinu obligacije.posluga) Predmet prestacije ne mora biti dugovana stvar ili novac i nemora uvjek da postoji. ono na šta je usmjerena sadržina. mogu biti jednostrane i dvostrane ( mogu biti jednake i nejednake). Ovlašćenja kupca da zhtjeva robu. Predmet obligacije mora biti određen. Stavrno pravo se odnosi na stvar. Ono što se zahtjeva od dužnika mora biti moguće (nemoguće je ništavna obligacija) (prstom dodirnuti nebo).Suština obligacije je da drugoga obaveže prema nama da nam nešto prenese u svojinu ili da na nas prenese državinu.A kod facultas alternativa postoje obaveze kod kojih se duguje jedna činidba. Ovlašćenja povjerioca postoje bez obzira na to da li će dužnik izvršiti svoju obavezu. predmet obligacije i predmet prestacije. plati kamatu. moguć i mora imati novčanu vrijednost. Iz ovog slijedi jedna od osnovnih rtazlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa. Ako je kriterijum zaštita. dugovano ponašanje dužnika – prestacija. Ako se pođe od odnosa dužnik-povjerilac. zajmoprimac treba da vrati pozajmicu. povjeriočevo pravo. facere (činiti-lice koje se obaveže da za određeno naknadu neće koristiti svoje pravo) i praestare( dio obligacije se odnosi na prenos državine-zakup.Ako je u pitanju više prestacija a samo jedna dugovana rječ je o alternativnim obligacijama gdje se gleda ko ima pravo izbora. podizanjem tužbe i dovođenjem postupka do presude ova obligacija dobija novčani ekvivalent. Rimsko pravo je zahtjevalo da obligacija ima novčanu vrijednost. Facultas alternativa postoji kod noksalne odgovornost kada se od paterfamilijasa traži nadoknada . koja može biti u vezi sa nekom stvari.Zato obligacioni odnos ne može pratiti stvar jer je njegov predmet ne samo stvar. Sadržinu obligacije čine npr. Sadržinu obligacije čine prava povjerioca i obaveze dužnika između čega postoji korelativnost-ono što je pravo za povjerioca predstavlja obavezu za dužnika. prodavac da preda robu. u svojinu. zajmodavca da potražuje kamate. poklon). Sadržina obligacija nastaje čim se stvori obligacioni odnos. čak i one koje imaju za predmet nečinjenje. Često se upotrebljacaju samo dva predmet i sadržina dje sadržinu čine prava i obaveze a predmet je stvar ili činidba koju dužnik duguje. Predmet obligacije je ono što povjerilac može da zahtjeva od dužnika.

česta pojava. Moguća je potreba da se izmjeni ličnost dužnika. Međutim i. Jemac je ugovorom preuzeo na sebe obligaciju da će isplatiti tuđi dug. kad umre ne svetimo se njegovom nasledniku). onda se naziva jednostarnom-contractus unilateralis (zajam. Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258) Iako treća lica nemaju prava i obaveze iz tuđe obligacije. dok se obligacioni nikad ne odnose neposredno na stvar već na činidbu i djeluje između stranaka-inter partes.Ukoliko je ispočetka bio jednostrani i u međuvremenu se pretvorio u dvostrani zove se dvostrani nejednaki.ponekad i ugovor o deliktu vezan za određenu ličnost. (obaveze između lica u istoj porodici. Slučajevi iz statusnog prava obuhvaćeni tužbom adiecticiae qualitatis. Porodični starješina stiče prava i obaveze iz poslova koja su zaključila potčinjena lica. Prirodne obligacije: Suština obligacije je iuris vinculum (pravni odnos).Porjeklo novac vodi od: onaj ko donese hartiju od vrijednosti. Nasleđivanjem se prenose i obligacije jer naslednik na neki način produžuje ličnost dekujusa. Ako su obe ugovorne staranke međusobno i povjerioci i dužnici to je contractus bilateralis a ako je takav od samog početka to je dvostrani jednaki ugovor. Jednostrane i dvostrane obligacija: Ako je obligacija takva da se jedno lice javlja kao povjerilac a drugo kao dužnik. država svojim aparatom prinude pomaže povjeriocu da ostvari svoja prava. nazivaju se prirodne obligacija.poklon). (ugovor sa slikarem da naslika portret. obaveze maloljetnika bez tutora). umjesto jednog dužnika javlja se drugi). Subjekti Inter partes . intuitu personae (256-257) Osnovna razlika stvarnopravnog i obligacionog odnosa je u tome što stvarnopravi prati stvar i djeluje erga omnes. postoje neki izuzeci: 1. da njegovu obavezu održavanja vrta izvrši brat) . Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259) Danas je ustupanje tražbina u prometu hartija od vrijednosti. One obligacije koje nemaju taj element zaštite. potražuje od banke određenu količinu metalnog novca. (Petar koji mora na put nudi Marku.obaveze iz kocke ili opklade kao prirodne obligacije.contractus bilateralis aequalic. Dejstvo obligacija neće biti narušeno ako dođe do promjene jedne od stranaka (ustupanje potraživanja. 4. pod istim porodičnim starješinom. gdje paterfamilijas može odlučiti predaju delikventa oštećenom 3. Ustupanjem tražbine (cessio) ili duga (expromissio) dolazi do ulaženja trećih lica u obligaciju 5. 2. umjetnikom da pjeva na koncertu.a obligacija gdje to nije moguće –intuitu personae. Delikt ukućana regulisan noksalnom odgovornošću. dug iz zajma koji je zaključio sin oca koji je još živ. Današnje pravo tako tretira zastarjeli dug.štete a on ponudi delikventa. Ugovori u koris i na štetu trećih lica.

U klasičnom periodu u ugovor se dodavala ugovorna kazna (stipulatio poenae). Je omogućeno je da se ugovorom odredi novo lice kao povjerilac.Nije imao „aktivnu legitimaciju“ odnosno nije bio materijalno zainteresovan. Jedan od prvih načina je novacija. Zakonski naslednici su sapovjerioci ili sadužnici dugova dekujusa. Expromissio je zahtijevao da se napravi novi ugovor koji oslobađa starog dužnika a obavezuje novog. naravno uz saglasnost povjerioca. bez ugovorne kazne se postizala punovažnost. pri čemu je potrebna saglasnost dužnika. već se gasi jedan obligacioni odnos a stvara se novi. Ugovori u korist i na teret trećih lica . Tu se radi o nezavisnim obligacionim odnostima. Čest slučaj je kada više lica duguje ili potražuje stvar koja je djeljiva. Time je na posredan način omogućeno ustupanje tražbine. Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261) Ako se u ulozi povjerioca ili dužnika nađe više lica tada se radi o pluralitetu subjekata koji može bili podijeljeni i solidarni.Cesija je promjena povjerioca cessio. čime se dobijao imovinski interes i mogućnost pokretanja spora. koju staro društvo nije dopuštalo. svaki od njih može biti tužen samo za svoj dio. Posebnim ugovorom je ugovarano između starog (cedenta) i novog povjerioca (cesionar) da će predmet prestacije zadržati za sebe.Naslednici nisu treća lica jer se smatraju nastavljačima pravnog subjektiviteta dekujusa. gdje svaki povjerilac (aktivna solidarnost) može .Ovakav ugovor ne znači prenos tražbine.Izuzetak od pravila je ugovor na teret naslednika gdje se osim nasleđivanja imovine može naslediti i neki teret.(259-260) Ugovor u korist trećih lica postoje kada jedno lice (promitent) zaključi sporazum sa drugim (promisarom) na sonovu koga se obaveže učiniti uslugu trećem licu (beneficijaru). sklapanje novog ugovora iste sadržine sa novim povjeriocem. a novi povjerilac cesionar. svi za jednog-jedan za sve.Rimljani kažu: niko ne može svojom izjavom volje ugovarati za drugog. s tim da je dužan da obavjesti dužnika o promjeni. pomoć i računa se da je obaveza izvršena čak i ako nagovaranje ne uspije. Osnovni razlog je što takvi ugovori nisu utuživi. Ako više lica duguje jedan isti iznos jednom licu. Bila je zabranjena cesija spornih potraživanja. postoji rizik da dužnik izvrši obavezu starom povjeriocu i odbije da isplati novom. pa i da traži naplatu). Sledeće oblik je zastupništvo i u Rimu su dva osnovna zastupnika kognitor (onaj koga je stranka odredila posebnik ugovorom i predstavila suprotnoj strani u sporu cognitor-poznat) i prokurator( lice koje je dobilo šira ovlaštenja da vodi računa o nečijoj imovini. jer se ugovaralo da će obaveza biti ispunjena ali u momentu njogove smrti. Roditelj plati učitelju za časove klavira za djete. Ugovori na teret trećih lica su kada jedno lice obeća drugom da će njemu neko treće lice dati ili učiniti nešto. U oba slučaja. Solidarne obligacije podrazumjevaju veći stepen međuzavisnosti gdje se primjenjuje načelo. međutim porastom novčanih i bankarskih špekulaciju.Bez obavještenja.U 2 vj. Moguć je jedino ugovor o zauzimanju čime jedno lice obeća posredovanje. Ako je ugovor u korist naslednika. djete ne može tužiti roditelja jer nije s njim ugovoralo posao.Marko obeća Pavlu da će neki slikar učiniti Pavlov portret.Lice koje ustupa tražbinu je cedent. Podjeljeni obligacioni odnos je ako postoji kada više njih potražuje ili duguje nešto i to tako da se zna udio svakog od njih u tom potraživanju-dugovanju. Ovdje važi :posao zaključen između jednih drugima ne može ni koristiti ni štetiti. presuda je glasila na osobu koja daje ovlašćenje. zahtjevala je mogućnost promjene povjerioca.

Sponsio je oblik starog civilnog prava kojim se uz dužnika obavezuje još neki.zahtjevati cjeli iznos duga dok ostali povjerioci mogu zahtijevati od njegasvoj dio potraživanja.Akcesornost nije dozvoljavala da se dug naplati dva puta.fideiussio.Stipulacija je kada se dužnik svečanim rječima obaveže glavnom povjeriocu i još jednom licu. Adstipulatio .Regres je pravo jemca koji je platio dug da zahtjeva naknadu od dužnika.Njome se jemac obavezuje da će nadoknaditi štešu povjeriocu kojem dužnik nije mogao ili nije platio. Pošto u solidarnim obligacijama . A ako je više dužnika (pasivna solidarnost) . Fidejusia se javila kasnije i njom se moglo jamčiti uz bilo koju obligaciju. on nema pravo ništa zahtijevati.hypoteca postoje i metode za obezbjeđenje . Obaveza jemca je zastarjevala u roku od 2 godine.Oba su se zaključivala uz svečane riječi povjerioca koji pita prvo dužnika pa onda jemca da li se prihvata obaveze a ovaj odgovarao sa spondeo ili fidepromitto. povjerilac je morao podjeliti potraživanje na sve dužnike pa je svako odgovarao samo za svoj dio. Najčešći oblik je bila pasivna solidarnost gdje se rizik nesolventnosti jednog. prebacivao na drugog od koga se naplaćuje cijeli iznos. Fidepromisio su koristili peregrini. Solidarnost može nastati ugovorom ili zakonom i to ako više njih potražuje ili duguje nedjeljivu stvar. Astipulacija liči na aktivnu solidarnu obligaciju.(261-262) Pored načina obezbjeđenja potraživanja kao što su fiducia. koji se kasnije međusobno reguliše između dužnika. prema obliku stipulacije. Obezbjeđenje potraživanja Lična obezbjeđenja . U potklasičnom periodu. postavlja se pitanje šta se dešava sa naplaćenim dijelom (regres). Akcesornost je slučaj kada jemčeva obaveza nije glavna već sporedna ali djeli sudbinu glavne.Hadrijan je naredio da više jemaca mora podjeliti dug prema povjeriocu.Postoji i način da neko treće lice da zalog za nečiji dug što pravo dozvoljava-hipoteka za svoj ili tuđi dug. Supsidijarnost je se ogleda u tome da se prvo pokuša naplatiti obaveza od gl. ali je se mogao tužiti jemac pre nego gl.dužnik. One se sastoje u tome što se neko treće lice javlja kao garant da će dužnik izvršiti obavezu ili se sam dužnik dodatno opterećuje ako ne izvrši na vrijeme obavezu ili nikako ne izvrši. Bio je ograničen iznos po osobi. i prelazila je na naslednike. pignus. U klasičnom pravu se primjenjivalo pravilo o „neosnovanom bogaćenju“ ili je regres ugovaran ugovorom. Kad je omogućeno zaključivanje ugovora u korist naseldnika prestala je potreba za astipulacijom. garantuje da će obaveza biti ispunjena zove se jemstvo. pored glavnog dužnika. jedan od sapovjerilaca ili sadužnika djeluje u ime svih. .dužnika pa tek od jemca i u slučaju da nije tako može se pozvati na „privilegiju redosleda“.jedan može biti tužen za cijeli iznos.fidepromissio.dužniku za jemca koji je platio dug tako što je zahtijevao od povjerioca da na njega prenesa tražbinu. astipulatoru. susidijarnost i pravo na regres.Rimljani su koristili termine sponsio. Osnovni oblik obezbjeđenja u obligacionom pravu je jemstvo. Nizom mjera u vrijeme Republike poboljšan je položaja jemstva. jer astipulator može zahtijevati a i oprostiti dug. da lakovjerni ne nastradaju. U današnjm pravu osobine jemstva su: akcesornost. ugovorna kazna i kreditni nalog. Klasično pravo uvodi supsidijarnost: fideiussio indemnitatis. Jemstvo -(262-263) Kada neko. uveden je regres prema gl. ali je on sporedni povjerilac jer ako se glavno potraživanje na bilo koji način ugasi. da će mu učiniti isto.

Pretpostavka krivice je uračunljivost.“. krivice u užem smislu. Razvoj i stepeni krivice .fiksna ili u procentu za svaki vremenski interval i tada se zove zatezna kamata. jemac koji je platio dug imao je pravo na regres a u slučaju sponsije imao je pravo na penalnu tužbu koja je glasila na dvostruki iznos. (Edip ispašta iako nije znao da je ubio oca i oženio majku). za njih odgovara drugo lice. da je šteta nanjeta protivpravnom radnjom. uračunjljivost i vinost . Ako se traže samo ovi uslovi onda je rječ o objektivnoj odgovornosti.Justinijan je uveo supsidijarnost i dozvolio jemcima privilegiju redosleda. Poliožaj nalogodavca je sličan jemstvu.Pisani nalog bankaru predstavlja začetak menice koji je veoma važan posao privrednog prava. procjenjuje se prema važećim standardima ponašanja i upoređuje sa zamišljenim obrascem. Da postoji uzročna veza između radnje i štete. dok u građanskom pravu. ne postavlja se pitanje krivice.(264) Da bi neko odgovarao za štetu potrebno je da budu ispunjeni uslovi: 1. da je stvarno nastupila šteta.Time se jemstvo znatno približilo današnjem. koje se dužnik nije mogao osloboditi čak iako je do neizvršenja došlo slučajno. međutim kod kreditnog naloga je oduvjek garant bio supsidijarni i akcesorni što nije slučaj sa jemcem. Pitanje krivice i štete može da se postavi između lica koja nisu u ugovornom odnosu (vanugovorna odgovornost-neko je slučajno ili najmjerno zapalio kuću) A može da postoji i ugovorna odgovornost između ugovornih strana. Krivica se procjenjuje na osnovu dva elementa: da li je znao ili mogao da zna i da li je to želeo ili bar pristajao na posledice.(265-266) Rimljani su rano pravili razliku skrivljenu od neskrivljene štete. mogla je biti u novcu ili u stvarima. Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263) Se sastoji u tome da se dužnik obaveže da će platiti određen iznos ili ispuniti neku drugu prestaciju ako osnovnu obavezu iz ugovora ne izvrši u dogovorenom roku. bankar se može obratiti nalogodavcu i zahtjevati da on isplati dugovanu sumu putem actio mandati contraria. U krivičnom pravu pitanje krivice je subjektivno. često se poziovaju psihijatri. onda se takav nalogodavac javlja kao garant.Ugovorna kazna se zaključivala putem stipulacije.Zakon 12 tablica je oslobađao odgovornosti nenamjerne krivice (vježbaoc nenamjerno ubije kopljem prolaznika) Dugo se odgovaralo samo za činjenje ali ne i za nečinjenje i ako je postojala neposredna veza između radnje učinioca i posledice. Krivica. Ukoliko se pored ova tri uslova traži i krivica onda je to subjektivna odgovornost. Krivica je važan institut prava.životinja). Povjerilac je morao zahtjevati ispunjenje glavne obaveze pa tek onga ugovorne kazne.(264-265) Subjektivni odnos učinioca prema djelu i njegovim posledicama definiše se kao krivica.(rob nije stradao od guranja u rjeku . paterfamilijas može da ga oslobodi ako plati štetu. Kreditni nalog -(263) Je kada neko lice izda bankaru nalog da isplati sumu novca trećem licu. Krivica i šteta Vrste odgovornosti . čak se i jedna grana prava zove krivično pravo. dok kod rimljana svi nose odgovornost (rob. Načelo objektivne odgovornosti je zastupljeno u starim pravima. pitanje krivice je objektivno. Ako treće lice ne vrati zajam. Malo djete i duševni belesnik nemogu biti odgovorni.Ukoliko postoji uračunljivost onda se postavlja pitanje vinosti. 3. čime oslobađa poverioca dokazivanja da je pretrpio štetu.

Posledice insolventnosti su bile teške. Kamate i dužničko ropstvo predstavljaju problem. To su prirodne katastrofe. pojačano odgovara.već od vode). borba između patricija i plebejaca. Imovinska šteta može biti stvarna šteta i izmakla dobit.jedino ne ako je u pitanju viša sila požar. pretor je odigrao veliku ulogu davao zaštitu manje formalnim poslovima. Klasično pravo i pravnici daju veliki doprinos razvoju obligacionog prava. rat.imovinska šteta i neimovinska. dodir sa drugim .Culpa levis in abstracto je kada se mora ponašati kao natprosječno dobar domaćin koji brine o stvarima. poplava). tek Zakon 12 tablica proglašava obaveznost date rječi. ne posvećuje ni najmanju pažnju.povećanju pasive. Laki nehat ima dva oblika.advokat nije na vrijeme poslao tužbu te je došlo do štete). kamata na kamatu je zabranjena. ukinuto je dužničko ropstvo.gubitak ugleda i časti).Onaj koji besplatno koristi stvar mora se ponašati kao dobar domaćin.(267-269) Obligaciono pravo. Nehat je slučaj kada se neko ne ponaša kako treba. razmjena viškova se vršila na forumu mancipacijom i verbalnom stipulacijom.(266-267) Slučaj (casus ili casus fortuitus) je buduća neizvjesnost zbog koje je došlo do štete..Postoje dve vrste: materijalna. Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava Opšti pogled . Postoji i odgovornost za čuvanje (culpa in custodiendo) koja se može ugovoriti ali se i pretpostavlja (krčmari uvjek odgovaraju odgovaraju za konje i povjerene stvari. U obligacijama je vladalo načelo autonomije volje s tim da se nije mogla isključiti odgovornost za dolus ili teški nehat (nehranjenje konja na čuvanju). štitio žrtve novih poslovnih prilika. culpa levis in concreto koji nalaže dužniku da se u izvršenju obaveza ponaša kao prema svojim stvarima. a ako besplatno čini uslugu odgovara za grubi nehat. (bjekstvo roba. zato je donijeto nekoliko zakona kojima je smanjena kamatna stopa.životinje. Stvarna šteta se sastoji u smanjenju aktive..paljenje) U ugovornom odnosu je slučaj kad depozitar namjerno uništi stvar koja mu je data na čuvanje.U doba kraljeva obligacioni odnosi su bili nerazvijeni. Dolus postoji kada neko nemjerno učini šteteu drugom i svjestan je posledica (ubistvo. znalo se za zajam kao prijateljski gest.Zatvorena kućna privreda je nije razvijala promet. neka je to zakon. bez volje dužnika.Obzirom da ih je teško odvojiti danas se koristi termin slučaj više sile. najviše reaguje na promjene u privrednom životu. kao neposredni izraz prometa.(267) Šteta je gubitak u imovinskim ili drugim pravima.dužnici su pretvarani u robove. Gleda se i ako je dužnik imao koristi od štete. novi zakon. Izmakla dobit je kad nije došlo do očekivanog povećanja imovine krivicom dužnika. Culpa lata (teški nehat) je kada se neko ne ponaša iole kao drugi ljudi.čemu je doprineo razvoj trgovine. nematerijalna (bol za izgubljenom osobom.Napretkom pravne nauke. zemljotres.oštećenje stvari od trećeg lica).(stvar uništena. Vis maior (viša sila) je buduća neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti a ni spriječiti.ponašanje kada radi za sebe. aktivnošću pretora otkriven je čitav niz stepena krivice. Slučaj i viša sila .Krivična djela i delikt privatnog prava nisu razdvajana. Uveden je institut pravno neosnovanog bogaćenja. Šteta . (ubijen rob koji je trebao primiti nasleđe) Stvarna šteta je rob a izmakla dobit nasleđe.

usled nedostatka pravnih normi. pretorski. ortakluk. imperatorski. neformalni sporazumi pod određenim uslovima ne daju pravo na tužbu ali daju pravo na prigovor.Prvi su više formalni. Potklasično pravo je donijelo intervencionizam vladara čime se maksimiziraju cijene usluga i proizvoda. Papinijan piše da se treba držati više volje nego riječi. uvođenje pisanih Gaj prvi sistematizuje izvore obligacija i ugovore dijeli na verbalne. Nizom zakona se olakšava položaj dužnika i sirotinje. trgovine sa stranim zemljama. zakup.. uvjerenja.gubitak časti.Poslovi između prijatelja zaključuju se bez strogih formi. U starom Rimu.Tu su i neformalni paktovi dodatni. U 2 vjeku. zaloga. realne i konsensualne. Akvilije Gal uvodi tužbu zbog prevare. formalizmu rimskog prava . Iz golog sporazuma ne rađa se pravo na tužbu. kuća se prodavala za minut-dva a danas treba nekoliko dana za sve formalnosti. Krajem klasičnog i početkom potklasičnog perioda zaključuju se najvažniji ugovori kao npr prodaja.. Krajem razvoja rimskog prava gotovo svi ugovori se zaključuju bez formalnosti. Primjenjivala su se pravila: Prost sporazum ne stvara obligaciju. dpslednije se primjenjuje pravo a manje se vodi računa o volji stranaka dok je kod drugih obrnuto. ali ne i na klasično ili potklasično pravo.(270-272) Postoji široko rasprostranjeno mišljenje da je rimsko pravo formalističko.bojkot. Uz minimum forme zaključuju se realni kontrakti zajam.(269-270) U najstarijem periodu rimskog carstva. Danas je obrnuto. naredba da se dužnicima priznaju dijelovi imovine ili proizvoda u dug. ostava. Tako se i tužbe dijele na actione stricti iuris i actione bonae fidei. hrišćanskog morala i etike kao što su: zakon o minimumu sredstava dužnika prilikom prinudne naplate.Za isplatu zajma zaključenmog u prisustvu mjerača i svjedoka zahtjeva se isplata pomoću bronze i tegova. miješanjem naroda postepeno se sankcionišu neformalni ugovori. mandat. Sam pojam bona fides mijenja značenje.narodima.Ovo je tačno samo ako se misli na najstarije rimsko pravo. nastaju realni i koncesualni ugovori.Razvojem trgovine. ni jedan važniji ugovor se ne može zaključiti bez forme kojoj prethode razne potvrde.Za izvršenje obligacije potrebno je ispunjenje određenih formalnosti. mehanizam prinude je – prezir. bona fides. odobrenja. . sudija ima manju slobodu odlučivanja. O tzv. koje ne daje pravo na tužbu putem suda. posluga. Mnogo se raspravlja da li je u tumačenju ugovora važnija riječ ili volja stranaka. najam. Formalizam starog ius civile-a je osnovno obilježje u vrijeme osnivanja i prvom periodu države.U obligacionom pravu važila je svečana riječ. Transakcije u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu imaju karakter neimenovanih ugovora koji su zaštićeni tužbom. Promjene se dešavaju stvaranjem velikih gradova. strogost starih poslova se ublažava. ugovor o djelu. Bona fides . zabrana cesija kojim bogataši dolaze do bogatstva. što je posledica antifeudalne politike. literarne.rukovanje koje je i danas običaj.Kada odlučuje o tužbi na osnovu striktnog prava. kamate na kamatu. zabrana privatnih zatvora. mogućnost raskida ugovora ako nije plaćena polovina cijene.Osnovna sankcija je prezir sredine i prokletstvo bogova. Neki neimenovani ugovori dobijaju zaštitu putem pretorske actio in factum. iznuđivanje poklona. funkcionisao je mehanizam prava zasnovan na dobroj volji. volja je suština ugovora. vezan je uputstvima pretora.. svi poslovi se temelje na striktnom pravui (negotia stricti iuris) i one zasnovane na dobroj vjeri (negotia bonae fidei).

Gaj je sve obligacije podjelio na: kontrakte. Kontrakti . Tvorac ove dvije diobe je autor Institucija Gaj. najčešće vazane za izjave volje ili za neke ljudske aktivnosti.e. Do trodiobe došlo je zbog porasta broja obligacionih odnosa i sužavanja pojma kontrakta. Po Gaju ne postoji mogućnost za još jednu kategoriju podjela iz dva osnovna razloga: • Obligaciono pravo nije dostiglo svoj puni razvoj. bezimeni ugovori se tek formiraju. Time su bile isključene iz pojma ugovora sve transakcije kojima ovaj elemet nedostaje. Po ovoj podjeli Gaj ističe da je to najvažnija podjela. • Koji nastaju iz radnji nalik na delikte.. • Koji nastaju iz poslova nalik na ugovore. kolega i pravnik Gaja. odnosno sa Institucijama. Umjesto ranije formulavije. ČETVORODIOBA (kvadriparticija) – ne zna se tačno kada je nastala. DVODIOBA (biparticija) – U Gajevim Institucijama nalazimo misao da se sve obligacije mogu podjeliti na dve osnovne vrste: sve obligacije nastaju ili iz ugovora ili iz delikta. Obligacije ne nastaju same od sebe. Potrebne su određene okolnosti. Novije literature obacuju ovaj kriterijum. a kada je objašnjavao trodiobu u svojim poznim godinama odstupio je od ranijih shvatanja.e. iz razloga što su mišljenja da je Gaj u Institucijama preuzeo tradicionalno gledanje. kao i neki oblici neformalnih sporazuma.Posebni dio Izvori obligacija -(273-274) Po teoriji izvori obligacija se definišu ka „one pravne činjenice za koje pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa“. Rimsko pravo je tokom svoje istorije na različite načine djelilo izvore obligacija. Pedije. on je nagovjestio i treću podjelu. On je čak nagovjestio i četvrtu diobu. javlja se dioba izvora na: kontrakte i delikte (dvodioba ili biparticija). koje su povod za nastanak pravne situacije u kojoj će se dava ili više lica javiti u ulozi povjerioca ili dužnika. TRODIOBA (tripartacija) – potkraj drugog vijeka n. dolazi do otkrića da je suština ugovora saglasnost volja. već postklasična kompilacija. od delikata).. U drugom vjeku n. za razliku od nedozvoljene. ali u Institucijama koje je sastavila Justinijanova komisija nalazimo diobu svih izora obligacija na četiri vrste: • Oni koji nastaju iz ugovora. Zbog neslaganja Gaja sa samim sobo. • Zastupljeno dosta široko shvatanje ugovora(za tadašnje pravnike ugovor je dozvoljena radnja koja izaziva prava i obaveze. • Koji nastaju iz delikata. jer je primjetio sličnost različitih drugih izvora sa kontraktima ili sa deliktima. delikte i različite druge izvore. postoje mišljenja da trioba nije Gajevo djelo.

inače se smatra novum ponudom koju druga stranka treba da prihvati da bi nastao ugovor. nastanak prvog pravnog sistema. Jednostrana izjava volje – može samo izuzetno da dovede do obligacije: obećanje . i neophodno je da unaprijed bude predviđena tužba koja obično nosi naziv po ugovoru. sakupiti. pakt. rimska pravna nauka se koleba između dva osnovna shvatanja ugovora: • Koje zastupa Labeon. a druga stranka prihvata manju količinu. već eventualno. Nebitni elementi ugovora – su sastojci ugovora koji bliže određuje prava i obaveze stranaka. karekterišu i druga velika ostvarenja na putu pretvaranja prava iz praktične vještine u nauku: klasifikacija izvora obligacija i kontrakata. da saglasnost bude izražena u određenoj formi. saglasnost volja. rađanje novih odnosa. podjela stvari. Prihvat treba da je u svemu saglasan sa ponudom. Stara prava nemaju opšti pojam ugovora (Sumeri.gdje će roba biti isporučena). KLASIČNO SHVATANjE–Pravnik Pedije prvi je uočio da je suština ugovora sporazum. jer nastaje predajom stvari. STARIJE SHVATANjE – U prvom i drugom vijeku n. da primjeni na sve obligacije. Zaključenje ugovora .a bez kojih on može da postoji(uslov. smatra se da ne postoji kontrakt. dogovoriti se.Asirci). zaštićena pakta. po kome se ugovor svodi na sinalagmatički sporazum.rok. Formaizma je sve manje.prevoza. mjenjaju ili ukidaju pravni odnosi. naračito u obligacionom pravu: bezimeni kontrakti. Jedna stranka nudi ugovor (ponuda). potrebno je da obe stranke daju izjavu koja će sadržati bar bitne elemente ugovora. To se dogodilo zbog intelektualnog napretka.Vavilonci. Ako ovi uslovi nisu ispunjeni . koja u sebi ne sadrži saglasnost volja. rječ koja je po epitimologiji slična rimskom kontraktu. Pedije je učinio grešku. mogućnosti da se odbije izvršenje ugovora ako nije ispunjen pravni osnov. osim u najstarijem pravu (nagodba kod sistema dobrovoljne kompozicije). ispoljava se suština ugovora kao saglasna izjava volja dva ili više lica. promjene načina gledanja na pravo. ugovor je aktivnost.ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju. Predmet i cijena kod prodaje. On je napisao da nema ugovora (što je tačno). slično je i sa Egipatskim pravom. • Koje zastupa Gaj u Institucijama. Za ugovor je potrebno.e.(276-277) Da bi se do saglasnosti volja došlo.Pojam ugovora -(274-276) Contrahere–znači: stegnuti. smatra se da ugovora uopšte nema ili ga ima samo u pogledu manje količine. zajedničkoj aktivnosti koja ima neke pravne poslijedice. mijenja ili ukida obligacioni odnos (zato gaj u ugovore ubraja i isplatu nedugovanog. a druga treba da ga prihvati. niti obligacije (što nije tačno). on je jedno otkriće.n. iako i pat spada u ugovore u širem smislu riječi. npr. Bitni elementi ugovora – su osnovno sastojci bez kojih posao ne može postojati. sažeti. U delitima kao izorima obligacija nema govora o nekoj saglasnosti volja. ćinidba u formi koju propisuje zakon. htio da uopšti. kao i zajam). Drugi v. ujediniti. genijalno za jednu oblast (saglasnost volja). pojam bestjelesnih stvari. U osnovi je ideja o zajedničkom preduzimanju.e. Ako neko nudi određenu količinu. I današnja nauka tako def.troš. koja stvara. Grci su došli do saznanja o SINALAGMI.

istekom roka prestaje obaveza). putem pisama ili preko glasnika. Zabluda je slična prevari. ali tada je stranka sam punomoćnik.zajam kod koga je ugovoreno vraćanje po proteku dvije godine od dana zaključivanja). 4. smatra se da nema ugovora. „Hoću (misli na roba)“). (npr. obično određeni vremenski interval. Uslov može biti odložan (npr. koji se slučajno zove isto). sazidaće hram). kada neko kupuje šareno staklo misleći da je dragi kamen. Zabluda o predmetu – se sastoji u tome što stranke ne misle na isti predmet. ovde nije došlo do saglasnosti volja i ugovor ne važi. U starom pravu prilikom zaključenja stipulacije.(277-278) Nastaje kod ugovora kod kojih su izjave imale neke nedostatke. Kada neko dogovori slikanje portreta sa beznačajnim slikarom. smatra se rokom. dok je u prevari druga strana kriva zato što je dovela u zabludu saugovarača ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. onda je to odložni (suspenzivni) rok (npr. Dužnik može odbiti izvršenje ovakvog ugovora putem prigovora. ako završi studij. Zabluda o svojstvima – je zabluda o kvalitetu ili svojstvu neke stvari. obećanje municipijama od strane gradskih magistrata kada stupaju na dužnost. kada paterfamilijas obeća sinu poklon. Zabluda o ličnosti – postoji kada neko sklapa ugovor sa jednom osobom. jedno lice misli na poklon.“Hoćeš li mi dati Pamfilija (misli na konja)?“. iako je drugo lice predalo taj novac. Ako se ustanovi zabluda. Današnje pravo u te nedostatke ubraja prinudu. Pojam modaliteta (izmjene) obuhvata promjene u dejstvu ugovora koje nastaju oročavanjem ili uslovljavanjem dužnikove obaveze. Ako je buduća činjenica izvijesna. Jedino je kod zajam rimsko pravo davalo mogućnost neposrednog zastupanja: ovdje se kod stranaka u ugovoru javlja vlastodavac. a ako istekom roka prestaje dejstvo obligacije. Ako dejstvo ugovora počinje tek kada istekne rok. Saglasnost se može postići i među odsutnim licima. misleći da ga sklapa sa drugom (npr. onda je to raskidni (rezolutivni) rok (npr. a ne uslovom (smrt nekog lica). „Hoćeš li mi dati 100 sestercija?“ „Hoću“.„bogovima“(ako pobjedi u ratu. ni ovde nema usaglašenosti volje. Rok – je buduća izvijesna činjenica. Zabluda je pogrešna predstava o bitnom elementu pravnog posla. a ako su obaveze već ispunjene.(278-279) Opšte pitanje ugovornog prava jeste tzv. pa i prvobitnog neksuma. ali postoji jedna važna razlika. prevaru i zabludu. modalitet. Postoje četiri tipa zabluda: 1. Rok i uslov . ili bronzani prsten kao zlatni). Moguće je zaključiti ugovor i preko punomoćnika. Uslov – je buduća neizvjesna okolnost od koje zavisi nastanak ili prestanak dejstva ugovora. Zabluda o pravnom poslu – postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne. kod zablude se ne postavlja pitanje krivice. Zaslugom pretora su stvorene mogućnosti modaliteta tj. 3.a drugo na zajam). (npr. odmah nastaju poslijedice ugovora i stare formule nepredviđaju modalitete. Zabluda . onaj koji je dao novac. a postoji nesporazum oko zaključivanja (npr. s tim što je obavezan da imovinske objekte prenese vlastodavcu.kada se neko obaveže da će izdržavati dijete do njegovog punoljetstva. misleći da je čuveni umjetnik. Ovde umjesto roka postoji neizvjesnost kada će i da li će uopšte nastupiti. može tražiti povrat u pređešnje stanje. izmjene. obećanje sržavi.ne . 2.

čime bi spasio sebe i porodicu od gladi.s. koji nastaju nešto kasnije a koji se takođe stavaraju na osnovu ovlaštenja i obaveza. Kada neko dodijeli imovinu nekoj ženi s tim da je može koristiti dokgod se ne uda. jer se zaključuju izvršenjem činidbe jedne od strane ugovornika.imali su izražen religijski karakter. bezimene kontrakte – koje ne spadaju ni u najam niti u kupoprodaju. Bio je raširen oblik obavezivanja u starom Rimu.postoji obligacija dok se ne ispuni uslov ili raskidan (npr. VERBALNI UGOVORI – se javljaju prvi. mogao bez intervencije suda da uzme dužnika i da ga vodi u svoj privatni zatvor. zaključuju se svečanim rječima. on postaje kreditni posao. ON JE UZEO ROBU KOJU JE KUPIO ZAKLjUČENjEM UGOVORA. Klasifikacija kontrakata – (279-280) Zbog značaja koje ima forma u rimskom pravu. tu spadaju: zajam. Jedan od prvih zahtjeva plebejaca bio je ukidanje neksuma. a naročito je pogađao plebejce.najvjerovatnije predstavljao jednu vrstu samoprodavanja (automatizacije) ljudi u nevolji za neku količinu hrane ili novca. dovodi je do teških poslijedica (dužničko ropstvo). Postojala su mišljenja jednih da je neksum opšti oblik obavezivanja. bitna je klasifikacija s obzirom na način na koji se zaključuje. ostava. a nastali su djelatnošću pretora i imperatora. prava i obaveze se gase. Forma maljnicipacije je potrebna kod neksuma iz razloga što predmet ugovora nisu novac ili hrana. ali u slučaju da dođe do spora neće moći da se dokaže njegovo nepostojanje). daje se jedan rok da dužnik vrati ono što je primio (poslije žetve ili berbe). oslobađaju se načela formalizma. Neksum . Imamo i ugovore tzv. realni. REALNI UGOVORI – nastaju predajom stvari.(280-281) Neksum je posao starog prava. niti u bilo koji „imenovani“ ugovor. a to su: prodaja.ispunjenjem uslova prestaje dejstvo ugovora. pod njihovim pritiskom ukinuto je dužničko ropstvo. da bi nešto dobio od povjerioca. Po svjedočanstvima pronalizimo da je povjerilac. najam ili zakup. a po formi najbliži su realnim kontraktima. Neksum je bio posao kojim dužnik zalaže ili prodaje samog sebe. sama ličnost je predmet ovog ugovora pa je potrebno prisustvo pet svijedoka i službenog mjerača. a ako ne uspije onda postaje dužnički rob. a neksum je ostao lišen svoje svrhe. ako mu dužnik na vrijem ne vrati dug. literarni i konsesualni. a to su stipulacije i neke njene varijante. a suštinu mu nepoznajemo. ortakluk i zastupništvo. Iz sačuvanih podataka može se vidjeti da je neksum. a drugi su mislili da je bio akt čiji je cilj objavljivanje da je neko uzeo zajam. imao je zelenaški karakter. Današnje pravo smatra ugovorom i paktove. jeedam od njih je ekspensilacija. posluga. . KONSESUALNI UGOVOR – nemaju nikakve forme. Tek kasnije. Objašnjenje za poslove kojim se otuđuje član porodice ili zalaže sloboda. LITERARNI KONTRAKTI – su se takođe rano pojavili.e. jeste: bjeda i glad. Neksum je izgubi svoju svrhu 326 g. kada su Pantelije i Papirije donjeli zakon kojim se ukida dužničko . Značaj forme u zaključenju ugovora može biti dvoja: • Forma ad solemnitatem (nema ugovora bez propisane forme) • Forma ad probationem (ugovor važi i ako nije zaključen u propisanom obliku. tako imamo ugovore: verbalni.

obećavam. javnog mjenja i cenzora. pa su i povjerioci postali sumnjivi u rječ. Verbalni kontrakti Opšti pogled .ako ga pvjerilav tuži i time . šta je osnov njegove obligacije. Dobre.(281-283) Stipulacija je verbalni. koje računaju na uticaj religije. pa ovaj istovremeno ostane bez novca a postane dužnik po osnovu zjma. Osnovni oblik stripulacije je u vidu pitanja: „obećavaš li. časti ti.široka upotreba ovog ugovora. Pad neksuma nije bila samo poslijedica borbe plebejaca i humanizacije prava. Ta razlika izmđu Istoka i Rima je poslijedica u stepenu razvoja. miraz itd. mogli su se koristiti različiti jezici ali pod uslovom da ih obje strane razumiju. Rimljani su stvorili izreku: riječi lete. napisano ostaje.govori poslovno nesposobnih subjekata itd. Prilikom zaključivanja stipulacije nisu bili potrebni svjedoci. Stipulisati danas znači dogovoriti.“. apstraktni kontrakt. U postklasičnom pravu i ovo je promjenjeno. a drugom prodavac robu. dužnik mora da odgovori propisanom formulom. podizao je dužnik. na kome se pisalo (glina). nego pisani ugovr. poklon. pa su počeli pribjegavati načinima koji obezbjeđuju dokazivanje.siromašni su mogli zaključiti stipulaciju npr. gdje se daju opšte teorije ugovora: nevažnost ugovora. a zelenaš mu taj novac i nedonese. Ljudi su se obavezivali pred Bogovima i nisu smjeli pogaziti datu riječ.sujevjerje i vjerovanje. Tako je stipulacija od verbalnog postala literarni kontrakt. časti mi. jednom bi kupac obećao cijenu. Prigovor da novac nije odbrojan. njegova obaveza može biti dug iz zajma. Apstraktnost stipulacije – starog civilnog prava je bila apstraktna. zaklinjem se. Apstraktnos je imala i dobre i loše osobine. sama rječ je obavezivala iz straha od njenog magijskog djelovanja. već je to prouzrokovalo u prvom redu promjena u rimskoj privredi. pa se stoga ugovori više ne sklapaju između osoba koje se dobro poznaju.zaključenje preko trećih lica. s tim da se za kamatu upotrebljavala nova stipulacija. a usmena formula nije izgovarana. Ta osobina u ono vrijeme mogla da bude zloupotrebljena. Kasnije su se u okviru stipulacije pojavila dva posebna sredstva: prigovor i kverela. razlog je zaostalost. Naročito je pogodna za zajam. a ne samo na latinskom. Iz same stipulacije se ne vidi zašto je dužnik obavezan.(281) Na Istoku su preovlađivali pisani ugovori. tvrda vjera . Stipulacija – znači: čvrst dogovor. Ovoj razlici doprinosi u znatnoj mjeri i dosta jeftiniji materijal na Istoku. Loše. Vremenom je dokument postao srž posla.ropstvo. Bilo je bitni da i pitanje i odgovor budu na istom jeziku. a dužnik svečano obećava da će određeni broj radnih dana svom povjeriocu. U osnovi verbalnih kontrakata je magijsko dejstvo rječi. mogla je dati zakonski oblik i zaštitu mnogim jednostranim i dvostranim transakcijama. zaklinješ li se čašću. Promjene – za vrijeme republike donijeta je odluka da se stipulacija može zaključiti i na drugom jeziku. Najvažniji verbalni kontrakt je STIPULACIJA.Mentalitetu ljudi kao što je bio mentalitet Rima više je odgovaralo svečano izgovaranje riječi. Značaj stipulacije se vidi u Gajevim i Justinijanovim Institucijama. Značaj i primjena – stipulacija je opšti oblik za preuzimanje obaveza. porast bogatstva i smanjenje bijede. ukoliko nevraća „dug“. Kupoprodaja se takođe zaključivala sa dvije stipulacije. Uticaj religije je slabio. Zelenaš ima dokaz (potpisanu stipulaciju) na osnovu koje može tužiti dužnika. Za zajam i prije nego što dobiju novac. Pisani dokument uz stipulaiju zvao se instrumentum stipulations. Rim je volio više da recituje recitacije.

u kojoj su bilježili dnevne novčane transakcije. Iz Gajevih Institucija se može zaključiti da su porodične starješine vodile dvije vrste knjiga. Rimljani su imali odbojan stav prema pisanim ugovorima. jer na bolji način obezbjeđuju pouzdanost sadržaja ugovora. zaključen u pisanom obliku i to je expensilatio. iusiurandum liberti i praediatura.prodaja itd. obično se zaključuje uz vjeridbu. Zaštita – u legisankcionom postupku upotrebljava se sacramentum. a kverela je služila da se utvrdi činjenica da novac nije prebrojan. hronološki. a ostali oblici su poslijedica težnje da se obezbjedi izvjesnost sadržaja i dokazivanje za slučaj spora. što je takođe prouzrokovalo širenje primjene ovog ugovora. koje daje žena ili njen porodični starješina. Praediatura – je ugovor kojim su jemci garantovali da će stranka u legisankcionom postupku izvršiti svoje obaveze koje nameće parnica: vratiti spornu stvar. pa se rizikovalo prokletstvo . a ranije se koristio termin pismeni ugovor.(284-285) Ekspensilacija je ugovor čiji način zaključivanja nije sasvim jasan. time je stipulacija postala kauzalna. Iusiurandum liberti – zakletva osuđenika. jer rječ „pismen“ znači nešto drugo. stvoriti obavezu za drugu stranu. Ekspensilacija se zasniva na magijskom dejstvu rječi. međutim i oni su s vremenom prešli na pisane ugovore. Ako je stipulacija bila na neodređenu stvar (one koje su glasile na neku činidbu). Postoji jedan posao starog prava. mada dođe dobro kao paralelan pojam „usmenom“ ugovoru. Dotis dictio – je svečano obećanje miraza. Pisani ugovori (literarni kontrakti) Pojam i značaj .). Kasnije su preuzeta još dva iz grčkih krajeva: chirographum i syngrapha. Ovde postoji zagonetka kako je mogao jednostrani akt upisivanja. Dosta rano se prestalo sa postupkom polaganja opklade. to je apstraktni upis. zato se danas koristi termin: PISANI UGOVOR. Ostali verbalni ugovori – (283) U verbalne kontrakte spadaju: dotis dictio.(284) Postoji izvjesna terminološka zbirka oko ugovora koji se zaključuju putem napisanih izjava volja. Latinsko litteris: literalni. Između starih i novih oblika postoji razlika. je svečano obećanje oslobođenika kojim se obavezivao da će određeni broj dana raditi za svog patrona. i to rukom samog povjerioca. Tokom vremena je i stipulacija postala posao zaključivan litteris. danas se kritikuje. Postoji objašnjenje da se ovdje radilo o dejstvu magijskih rječi. Ekspensilacija .Stipulacija je služila svim stanovnicima Carstva i kao verbalna i kao apstraktna. Pisani ugovor ekspensilacije nastaje kada se bez navođenja pravnog osnova u rubriku rashoda unese podatak koliko je isplaćeno i kome je isplaćeno.zauvjek odbija tužbu. a u drugoj su prepisivali neke od ovih bilješki ito: naplaćeno u rubriku prihoda. a u kondemnaciji se ovlašćuje sudija da procijeni na koliki iznos će osuditi tuženog. u njoj se navodi pravni osnov duga (zajam.bilo je riječ o prihodima i rashodima. Podatke o ovoj vrsti ugovora nalazimo u Gajevim Institucijama i u iskopavanjima u Herkulaneumu.a isplaćeno u rashode. jednu. kao i dokazivanje u slučaju spora. platiti iznos opklade. ali može i kasnije.

a dužnik je rizikovao i bogove i sudski proces. U Institucijama Gaj je vjerovatno naveo samo najvažniji realni ugovor. koji ne daje pravo na tužbu. Od kraja republike povjerioci su gotovo redovno uzimali i priznanicu od dužnika da bi obezbjedili dokaz. on i kaže: „Predajom stvari. koja uvjek glasi na sumu novca i koja je zaštićena. kao ustanove ius gentium-a. Zajam ( fenus i mutui datio) . jer i ovde neko nešto dobija što može da koristi. a prokuelanci su i ovu mogućnost odbijali. ali ne i pravni osnov po kome duguje. Fenus – je zajam sa kamatom. odnosno putem predajom stvari. Sabijanci su dopuštali da se kao dužnik može pojaviti i stranac. Jedan od prvih je ugovor o zalogu. a to je jedan actum re (posao zaključen predajom stvari). kasnije navodi još ostavu i poslugu. a posluga na nepotrošne.kome i koliko duguje.nastajeobligacija. Predaja stvari je poslijedica formalizma starog prava. u kome se navodi ko. Ugovori nisu mogli . a u starom pravu i bez sankcije. takođe apstraktno. pisar ili bankar.(286-289) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje određenu količinu zamjenljivih i potrošnih stvari drugoj. a ova se obavezuje da će vratiti istu kloičinu stvari iste vrste. Zajam se odnosi na potrošne stavri . Ostali pisani ugovori . što je omogućavao njen apstraktni oblik. dok je mutui datio – prijateljska usluga. bez naknade. Ekspensilacija je služila različitim ciljevima. nastaje ugovorna obligacija kao kod zajam“. Zajam postaje zaštićen putem ideje neosnovanog obogaćenja. Rađa se jednostrana obaveza. on nigdje ne pominje sporazum. prijateljska usluga bez naknade. navodeći sumu koju je dužan. što se zadržalo i danas.(285-286) Kada Gaj kaže: putem stvari. Sporazum o zajmu ili posluzi predstavljao je saglasnost o budućem ugovoru. bez pravnog osnova. Sastavljan je u jednom primjerku i predavan povjeriocu.(285) Ekspensilacija je ugovor specifičan za ius civile i za rimske građane. najčešće zelenaški posao. Kada nabraja realne kontrakte. Posluga je uvijek dobročin posao. Posluga i ostava u tom vremenu su od manjeg ekonomskog značaja i obavljaju se između prijatelja i ne dovode do brojnih sporova.prije n. ako bi povjerilac bez isplate unio bilješke o dugu. Realni kontrakti Pojam i vrste . Syngrapha – je dokument koji sastavlja neko treće lice . Postoje dva ugovora.bogova. koja nosa različita imena: fenus i mutui datio. Zajam je nalik na poslugu. Povjerilac iz ovog akta je nazivan hirograferni povjerilac. Gaj pominje samo zajam. Realni kontrakti su se pojavili dosta rano. a zajam može biti i sa naknadom. U drugom v. Shirographum – je akt koji napiše i potpiše dužnik.e. To su shirographum i syngrapha. tako da svaka stranka ima svoju kopiju ugovora. o čemu svjedoče nalazi iz Herkulaneuma. Dva grčka ugovora su se proširila na mnoge krajeve tako da ih rimsko pravo prihvata. i zajam dobija sankciju. tako i pravo na tužbu nastaje tok onda kada suma novca ili druge stvari pređu u tuđu imovinu. kao i stipulacija. Po pravilu je sastavljen u više primjeraka. Zajam je posao kojim se prenosi svojina na stvarima kojima zajmoprimac slobodno raspolaže. Prvi i najvažniji takav ugovor je zajam. Volja stranaka postepeno dolazi u prvi plan kod realnih ugovora.

da lica alieni iuris uzimaju zajam dok im je pateffamilijas živ.e. a vraćao poslije žetve ili berbe. Zajam je imao neke specifičnosti. naknada za to što se povjerilac lišio svojih stvari koje je dao dužniku. Sredstvo koje je poslužilo u tu svrhu bile su kondikcije. jedino je kod zajma dozvoljeno „potpuno zastupanje“ tako da se kao stranka u poslu pojavljuje. Zajema se po pravilu uzimao krajem zime ili početkom proljeća. Definicija kapitala je „novac koji se oplođuje“. zastupno lice. ubio svog oca. Kada se javi kapital kamata postaje opravdana. Zajam se uzima radi potrošnje. morao je to da prihvati. Bilo da zajam uzima siromah u nevolji. sa svojim posebnim pravnim režimom. koji je uzeo velike zajmove. Zajmodavac ima pravo da traži samo ono što je prešlo u tuđu imovinu. Kasnije se stvara svijest da je zajam pravni posao zaštićen kondikcijama. Prijatelj.sin bogatog oca koji očekuje veliko naslijeđe. I jedno i drugo shvatanje može se braniti. Računa se na riječ. Prvobitni zajam nije imao proizvodni već potrošni karakter. Za kamate se moraju zaključiti posebne stipulacije. Jedna osobenost pravnog režima zajma bila je zabrana. Još jedna poslijedica ovakvog porijekla zaštite jeste i načela besplatnost zajma. što je još više produbljivalo jaz između dva posla. a beskamatni zajam je gest prijateljske solidarnosti.imati isti pojam jer je zelenaški. Ali su se vremena mjenjala i trebalo je zaštiti lakovjerne zajmodavce kojima dužnici odbijaju da vrate iznos koji su dobili. Riječ se povezuje sa uzajamnošću. a onaj kome je zajam nužan. Kamata je uzimana zato što je onaj koji ima novac ili hrane moga da je zahtjeva. Mutui datio – upravo ukazuje na prenos svojine na novcu (datio)i mnogo češće se upotrebljava nego (mutuum). srodnik daju novac ili druge stvari na zajam. tako da je za nekoliko mjeseci kamata dostizala jedan. čovjek koji treba da plati porez.ekspencilacija i neksum. u dužničko ropstvo. Kamate – kamate su cijene zajma. Ali ovo objašnjenje nije prihvaćeno. Kamata je u to vrijeme bila moralno žigoisanje. pritisnut od povjerioca da vrati dug. Zato se na nekim jezicima za zajam i poslugu upotrebljava ista riječ. Francuska teorija je smatrala da se kao zajam javljaju potrošne stvari. a to je vlastodavac. Fenus – je zaključen putem onih apstraktinh formi za koje zna ius civile stipulacija. Dobila je ime po nekom Macedonu. u to vrijeme se zajam trošio i nije davao nikakva nova dobra. jer su se tada kamate naplaćivale prvog u mjesecu. tada je bili teško zamisliti da neko neće održati riječ na okav gest. donijeta u prvom vijeku n. zajam upotrebe. Gaj iz ovog prenosa svojine izvodi i etimologiju naziva: zove se zajam (mutuum). U krajnjoj liniji svojina je osnov za kamtu. kada se ambar isprazni.kao što je slučaj u našem jeziku. Kako je mutuum dobio zaštitu – Mutui datio – je u početku posao koji se odvajao mimo prava. a ovaj potrošni zajam. Kondikcija je postala tužba za zajam i to je ostala do kraja. Pravni režim – zajam se odnosi na stvari određene po rodu. Zato su filozofi i religija osuđivali zajam s kamatom. vjerovatno mjesečno. zato što od moga postaje tvoje ( ex meo tuum fit). pa je. ali se posluga naziva upotrebni zajam. Još zakon 12 tablica odredio je maksimalnu kamtnu stopu na jednu dvanaestinu. ne .kamatni zajam vodio u propast. to se pravilo zadržalo do kraja. Aristotel je tvrdio da je od svih vrsta prihoda on najizopačeniji. Ovde se smatra da je takva osoba izvršila materijalni akt prenosa svojine na sumu novca i da ima pravo na podizanje tužbe onaj na račun čije imovine je je došlo do obogaćenja. Zajmoprimac stiče svojinu predajom stvari i može njom slobodno raspolagati. dozvoljeni interes bio 100% godišnje. ne zahtjevajući ni naknadu niti obazbjeđenje.solidarnošću.

a i zbog promjenjenih prilika došli su prvi uspjesi: ukidanje dužničkog ropstva.za zajam trgovcima dozvoljeno je 8%. Vlasnik broda ili trgovac uzimao je zajam radi prekomorske trgovine.(289-290) Posluga je realni kontrakt. a u Justinijanovom zakonodavstvu 12%. nije bio obavezan da vrati zajam i kamate. dužničko ropstvo – sve su to bila pitanja oko kojih vodila žestoka borba u vrijeme stvaranja države i tokom prvih vijekova republike. Latinska riječ usura koja označava kamate. Postojalo je još jedno ograničenje . ali se može desiti da i poslugodavac ima neke koristi od toga.pa i smanjenje kamatne stope.već je bila potrebna posebna stipulacija. Pomorski zajam – su Rimljani preuzeli od drugih naroda. Zabrana ove prakse jevlja se u klasično dobo. Povjerioci ili nisu htjeli da daju zajmove. Justinijanov kodeks kaže da se bez stipulacije ne može zahtjevati interes iz zajma. U klasično dobo stopa se kretala između 6 i 12% godišnje.da bi se napravio utisak(npr.pa su postajali robovi. Posluga je najprije prijateljska usluga. jer je ona više nanijela štete nego koristi.izričito kaže da je i posluga obligacioni odnos koji se zaključuje predajom stvari. a ako dužnik u tome ne uspije čekalo ga je ropstvo. neksum. On je bio obavezan da ga vrati samo pod uslovom da se putovanje srećno završi.gusarski napad). U koliko se uopšte vrati. Ima i mišljenja da se potrošne stvari mogu dati na poslugu. U koliko bez njegove krivice propadnu brod ili teret (bura. Zato što je nosio veći rizik. Plebejci su se žalili zbog kamate koje nisu mogli da otplate. Predmet ugovora je nepotrošna stvar.pretjerano visok iznos. Gaj u Institucijama ne ubraja poslugu u realne kontrakte.a zajmodavcima iz višig staleža zabranjeno je da uzimaju više od 4%. a ne posluga. Posluga (commodatum) . osim eventualno tužbe zbog prevare. bez pravane sankcije. To će biti slučaj kada neko odlazi na daleki . Pravna obaveza – Osnovni cilj ugovora je ustupanje drugom svoje stvari na korištenje.pa to sve vrate kada posjeta prođe). Kasnije je dobila zaštitu na taj način što je zaključena u obliku fiducije. U koliko bi bila ugovorena naknada bio bi to zakup. Ciceron je za vrijeme vladavine Siciljom uveo kamtnu stopu od 1%. Kamate se nisu mogle ugovoriti neformalno.jer su ih ratovi odvajali od polja.skupe mirise. kojim jedna stranka (komodant ili poslugodavac) daje drugoj (komondantaru ili poslugoprimcu) neku svoju nepotrošnu stvar na besplatno korištenje. ili su naplaćivali i rizik zbog toga što krše zakon.strana pića. neksum.odredio je intersenu stopu na 6%. Kada su prilike počele iskazivati kredit. a samim tim i kamate. u srednjem vijeku dobija novo značenje:zelenaštvo. Bilo je i pokušaja da se kamata potpuno ukune. Sukobi oko dugovo ugrožavali su opstanak države.dvostruko više nego obični zajam. na koju se naplaćuju nove kamte. I ovde su predmet posluge nepotrošne stvari. Antocizam (kamata na kamtu) je pretvaranje dospjelih kamata u glavnicu. ali je pominje kada govori o tužbama. Bitno obilježje posluge je besplatnost. Kao poslijedica ove borbe. već nepotrošne koje je moguće više puta tako koristiti.nađena je nova riječ:interesse (naknada štete).skupog falerskog vina da bi je pokazao. bio je to zajam sa elementima osiguranja. izuzetak su zajam hrane i pomorski zajam. a Justinijan je potvrđuje.bio je praćen i visokim kamatama – u klasično doba bez ograničenja. Ako neko upotrijebi bočicu prfema .zabrana antocizma.onda to nisu potrošne stavari koje se prvom upotrebom troše. Ugovor se zaključuje iu interesu poslugoprimca. Zajam i kamate.kada neko izloži egzotične plodove. Justinijan je donio nove propise.

ili rasnog trkaćeg konja konja upotrebljava za oranje). kada su ljudi bježali glavom bez obzira i povjeravali svoje stvari na čuvanje. Depozit se zaključuje ako neko nema gdje da smijesti svoje stvari (zamoli prijatelja da stavi vino u svoj podrum.jer čuvanjem čini inače uslugu iz koje nema nikakve koristi. nije red da snosimo troškove ishrane i redovnog održavanja. Davanje stvari na čuvanje javilo se dosta rano u Rimu. Obaveza naknade drugih troškova predstavljala je prirodnu a ne civilnu obligaciju. čini krađu upotrbe (npr.ali ako ništa nije predviđeno . sa određenim pravima i obavezama. Jedino na odgovara ako stvar propadne ili se ošteti uslijed nečega. ako je dao bolesnog konja na korištenje u želji da obole sve životinje poslugoprimca. Ukoliko prekorači ove granice. a u postklasičnom pravu još i za teški nehat.pa ni redovne za čuvanje stvari. Ostavilac je bio dužan da nadoknadi troškove koje je čuvar imao oko stvari. Ovde se posao sastoji u čuvanju stvari. Posebna vrsta ostave javila se u vrijeme građanskih ratova i progona. Neki vidovi ostave imaju sličnost sa zjmom.odjaše dalje nego što je dogovoreno. Prava i obaveze – to je dvostrani nejednaki ugovor. Redovno troškove stvari snosi poslugopramac. Ostava (depositum) . Ako depozitar odbije da vrati stvar. Prava i obaveze nastaju tek kada deponent preda stvar. Odnosi prema stvari se određuju ugovorom.njegovo bitno obilježje je besplatnost. ili u skladu sa prirodom stavari. Zakon 12 tablica predviđa poseban delikt.put i ostavi konja prijatelju da ga čuva i koristi. Stvar . Njegova je obaveza da stvar čuva i da je na zahtijev ili po isteku roka vrati. to su: depositum irregulare.dok se ne vrate.ako je ošteti ili koristi. deponent ima pravo da podigne tužbu tz. Depozitar nije obavezan na neku posebnu pažnju. Predmet ugovora je pokretna stvar. liječenje oboljelog roba) padaju na teret vlasnika.odgovaraće za štetu. U to vrijeme su odnosi regulisani na vanpravnom terenu.može neko ko već čuva tuđu stvar. sa posebnim tužbama.zato što je primoran da biježi. Tada još uvijek ne postoji poseban realni ugovor o čuvanju. kada prođe nevolja. Poslugoprimac je dužan da stvar koristi u skladu sa ugovorm. sa svojim tužbama. Ali vanredni troškovi (opravke. Ovaj ugovor je besplatan i realan.da povijeri ovu i svoje stvari nekom prijatelju. On odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. U klasično doba depozit postao zaštićeni kontrakt. Posebni oblici depozita – ostave koje se zakljuju u posebnim okolnostima ili sa posebnim režimom. Kasnije je njegova odgovornost proširena i na teški nehat. ne snosi nikakve troškove. Depozitar nema državninu stvari. Nije ovlašten da stvar upotrbljava .ostavoprimac je osuđen i na gubitak časti (infamia).inače rizikuje odgovornost zbog „krađe upotrebe“. a ovaj (depozitar ili ostavorimac) se obavezuju da će stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. ako neko odlazi na put. Krivica poslugodavaca se procjenjuje znatno blaže jer čini uslugu od koje po pravili nema koristi. depostium miserabile i sequestratio.on odgovara samo za zlonamjerno nanijetu štetu. Nije imao pravne poslijedice. u prvom redu nužne i korisne troškove. neka vrsta krađe. Pošto se smatra da je time iznevjerio odnos prijateljstva. Ako smo dali životinju ili stavr na korištenje prijatelju . bio je to neformalni i neobavezni sporazum o budućem ugovoru. koja nemora biti u svojini deponenta. kažnjavan dvopstrukom naknadom ako se povjerena stvar ne vrati. Depositum irregulare (neredovni depozit)–ima za predmet zamjenljive stvari.(290-292) Ostava je realni ugovor kojim jedna stranka (deponent ili ostavilac) daje drugoj na besplatno čuvanje neku stvar. žito u skladište). Poslugoprimac odgovora za svaku krivicu.actio depositi directa. već samo delikt.

Dodajmo ovome zajam i dobili smo najvažnije ugovore obligacionog prava uopšte.koja je predme posla postaje svojina depozitara. Staro ius civile shvatilo je prodaju više kao određenu transakciju . pismom. ostavio stvari na čuvanje. . onda se smatralo posebno teškim deliktom kada depozitar iznevjeri i pokuša da iskoristi ovu priliku. s tim da je da onom ko ispuni određeni uslov.daje novac bankaru na čuvanje. a ekspensilacija za cijenu. Kupoprodaja je najvažniji ugovor obligacionog prava. Postoji više pretpostavki o tome kako je neformalčana kupoprodaja dobila zaštitu. poplava.koliko je formalizam ovog prava iamo skučenu primjenu. Depostium miserabile (ostava u nevolji) – je naziv koji je nastao u srednjem vijeku za ostavku koja se zaključivala pod posebnim okolnostima.konkludentnom radnjom. Gubio je čast. Osnovni razlog za nastajanje ovih ugovor je razvoj prometa. Fiducija i pignus . Zato je depozitar. a kupac da će za to platiti određenu cijenu. neformalni ugovori su veliki proboj načela slobodne volje stranaka u formalizam rimskog prava. politički progoni). nego kao ugovor u današnjem smislu riječi. povjeri na čuvanje nekom licu dok se parnica ne okonča. itd. ili jedna stipulacija za robu. on je može upotrebljavati.tj. Osim toga postojao je infaman. kad istekne rok ili na zahtjev deponenta. a konsesualni ugovori su oni kod kojih se jedna strana obavezuje itd.). Sličan slučaj će biti kada se povjeri stvar nekom. Do toga je došlo osamostaljivanjem u poseban ugovor.što biva povodom opklade. vratiti istu količinu iste vrste stvari (npr. societas (ortakluk). Iako ova dva pravna odnosa imaju i obligacione elemente ipak su to pretežno stvarnopravne ustanove. Sequestratio (sudski depozit) – postoji kada se stvar oko koje se vodi svojinski spor.(292) U realne kontrakte ubrajaju se još dva oblika zaloge fiduciju i ručnu zalogu (pignus). Za realne ugovore kaže se da su ugovori kojima jedna starna daje drugoj itd. bez obzira na koji način je ta volja izražena: izričito ili prećutno. Posebnost pravnog režima sastoji se u tome što je njen predmet mogla biti i pokretna i nepokretna stvar i što je čuvar stvari imao državinsku zaštitu. To su bili ugovori koji predstavljaju najvažnije transakcije svakog pravnog sistema.niti kao uslov za postojanje (forma ad solemnitatem) niti kao dokazano sredstvo (foram ad probationem). Oni su dokaz. ili uslov ne ispuni.(292-293) Konsesualni ugovori su oni koji se zaključuju prostom saglašnošću volja. a to je bilo neophodno. ali će. koji odbije da vrati povjerene stavri i odriče postojanje ugovora. Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296) Kupoprodaja je konsesualni ugovor kojim se prodavac obavezuju da će dati u nesmetanu državinu neku stvar.a oni su: emptio-vendito (prodaja). Kod njih se ne zahtjeva nikakva forma. i mandatum (zastupništvo)..zakup i ugovor o djelu). požar. Zaključivane su dvije stipulacije. Ako je neko pritisnut nevoljom (brodolom. osuđen na dvostruki iznos. žito vlasniku skladišta. Konsesualni. location-conductio (najam. Još jedena specifičnost je neidentifikovana ličnost deponenta dok se spor ne okonča. Kupoprodaja je postala neformalni ugovor. Konsesualni kontrakti Opšti pogled . Do zaključenja konsesualnih ugovora dolazi sglasnošću volje stranaka o bitnim elementima.

Zaključujući ugovor. jer se. a danas je to sporno. Kapara postaje kazna za ugovornu nevjernu stranku. U pogledu cijene rimsko pravo je postavljalo uslove da bude u novcu. Pravilo iz ove Dioklecijanove odluke u srednjem vijeku je prihvaćeno i prošireno i na koris kupca (ako pretplati stvar).a drugom prodavac da preda stvar.odjednom ili u nekoliko rata. Tek kada neko izvrši svoju obavezu stiče pravni osnov da zahtijeva izvršenje obaveze od druge stranke. ali nije bila pravom sankcionisana. a uz to još i kauzalan. Kupvina stvari kojima se nadamo postoji kada se odredi cijena po jedinici (komadu. kojima se zahtjeva naknada ili raskid ugovora zbog fizičkih ili pravnih nedostataka koje stvar ima. To pravilo je dosta čudno i odudara od opšteg načela da rizik snosi vlasnik(ovo je možda preuzeto iz drugih prava ili se željelo da kupac što prije preuzme stvar).zaštićen posebnim tužbama. Zaštita od evikcije – Prodavac garantuje da stvar nema pravne ni fizičke . Smanjenjem formalizma.istinita. rizik je na kupcu. Odnos Rimljana prema zahtjevu da cijena bar donekle odgovora vrijednosti stvari ima zanimljiv razvoj. Ona je poslijedica nastojanja da se spriječi osiromašenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. onako kako je ugovoreno: odmah ili kasnije. Moguće je ugovoriti jedan novčani iznos. Kada se kaže da cijena treba da bude istinita miski se na to da je ona ozbiljno shvaćena. U tom slučaju moguća je „prodaja nade“(za određenu sumu novca neko proda budući rod svoje njive ili ulov ribe). Krajem republike imamo prodaju kao konsesualni ugovor . gubi kaparu. Predmet može biti nepokretna ili pokretna stvar.mjerici) za neku stvar koja će tek nastati. ranije. verbalna stipulacija se pretvara u neformalni ugovor. Privredna i politička situacija krajem principata i početkom dominata je nagonila državu na intervencije i ograničenja prvobitne slobode ugovaranja. Prava i obaveze – kupoprodaja je dvostrano teretni ugovor. ali se zadržao dvostruki naziv. Ako kupac odustane. Cijena mora da bude i određena. Najvjerovatnije je da je od davnih vremena postojala neformalana kupoprodaja između prijatelja i poznanika.što se često dešava. ali je tokom vremena postala i način obezbjeđenja za obe strane. Drugi korijen konsesualne prodaje vide u dvostrukoj stipulaciji. Osnovna obaveza kupca je da preuzme stvar i da plati cijenu. U koliko individualno određena stvar propadne bez krivice prodavca prije nego što je ovaj preda. jednom stipulaciom kupac obavezivao da plati cijenu.neformalni sporazum je zaključivan uz manicipaciju ili tradiciju.određena i u nekim slučajevima pravična. Obaveza prodavca je da preda stvar. Bitni elementi ugovora . Za vrijeme Dioklecijana pojavio se edikt o cijenama. Može se pradati.već praestare.da nije riječ o tobožnjoj cijenei i prodaji iza koje se možda krije poklon.bitni elementi prodaje su predmet i cijena. često su starnke davale jednu sumu novca koja se zvala kapara (arrha). Predmet emptio-venditomože biti svaka stvar koja je u pravnom prometu. Rimski pravnici smatraju da se i bestjelesne stvari mogu prodati. a ako prodavac odustane mora vratiti njen dvostruki iznos. stvar koja ne postoji u trenutku zaključivanja ugovora. To znači da njegova obaveza nije bila tipa dare. Ona je služila kao znak da je ugovor zaključen. Za takve ugovore koji nose rizik kaže se da su aleatorni. Tako je nastao institut laesio enormis (prekomjerno oštećenje ili oštećenje preko polovine). Iz nekih razliga on nije morao da prenese svojinu već samo da obezbjedi mirnu državinu. Cijena treba da bude u potpunosti ili bar pretežno u novcu inače će se smatrati da je zaključena trampa. Uz obavezu garancije u praktičnim poslijedicama ovakva obaveza davala je približno iste rzultate kao da je prenosio svojinu.

ima različite oblike. da postoji evikcija. Rimsko pravo poznavalo je više dodatnih sporazuma kojima se modifikovalo osnovno dejstvo ugovora. Ovo je bio način da se privoli na prodaju kolebljiv prodavac. Locatio – conductio (zakup ili najam) . što je još gore.(296-299) Rimljani su upotrevljavali isti naziv za tri. Ukoliko stvar bude oduzeta. Locatio – conductio rei – ugovor o zakupu stvari je kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje da stavi na raspolaganje neku svoju stvar. Paktom o pravu preče kupovine sticao je prodavac pravo da kupac ako ikada želi da proda stvar najprije njemu ponudi. o najmu radne snage i o djelu. Danas se nedostaci zbog kojih je moguć raskid ugovora zovu redhibitorne mane. Ako se otkrije nedostatak kupac može u određenom roku da zahtjeva da se nedostaci uklone. a ovaj će ili preuzeti spor na sebe ili će mu pomagati u parnici. Osim toga kupac može da zahtjeva smanjenje cijene. I na kraju može tražiti raskid ugovora i povraćaj cijene posebnom tužbom. prodavac je dužan da ga zaštiti (zaštita od evikcije). Dosta često je korištena stiulacija kojom je prodavac garantovao neka svojstva prodate stvari. zaštićeni sa actio locati i actio conducti. na slučaj da stvar nije njegova tačka. a druga (zakupac) da za to plati određenu naknadu. kupac može posebnom tužbom tražiti povraćaj dvostruke cijene. Ako neko proda tuđu stvar. Pod pravnim nedostacima se misli na neke terete (založno pravo. a tek kasnije počinje da se pravi razlika između Locatio – conductio rei (ugovor o zakupu stvari). Modaliteti – Kupoprodaja kao najrašireni i najvažniji ugovor obligacionog prava. Kurulski edili su uveli pravilo na prijacama robova i stoke da prodavci moraju objesiti o vrat roba ili životinje pločicu sa nabrojanim manama. Naziv za ugovor i stranke potiče otuda što . Ta kupovina na probu bila je način da se natjeraju na sklapanje ugovora pretjerano oprezni i kolebljivi kupci. Do klasičnog perioda nose isti naziv. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) i Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu).nedostatke. službenost) ili. danas veoma različita ugovora: ugovor o zakupu stvari. Posebnim paktom davano je pravo prodavcu da raskine ugovor ako u određenom roku nađe povoljnijeg kupca. da su nevidljivi. srazmjerno smanjenoj vrijednosti stvari usljed mane. bila regulisana na uopšten način koji je uticao na mnogo savremena zakonodavstva. naročito zemlje. Dosta rano se javi zakup stvari. Zatim. Odgovornost za fizičke nedostatke stvari – Javila se još od ranih vremena. osim ako se ne radi o svečanom obećenju da stvar nema te nedostatke. Ukoliko se pojavi treće ilice i uznemirava kupca svojinskom ili drugom tužbom. Tako je neformalni sporazum o nesviđanju kupac dobijao pravo da neko vrijeme koristi stvar i da je vrati ako mu se ne svidi. kaže se da je stvar evincirana. Locatio – conductio. ukoliko je to moguće. ali su i razni oblici iznajmljivanja radne snage postojali još u vrijeme rane republike. Sledeće pravilo po kojima je regulisana odgovornost prodavca za fizičke nedostatke je najprije da nedostaci postoje u trenutku predaje stvari. Kupac treba da obavijesti prodavca da postoji uznemiravanje. Još u vrijeme Zakona 12 tablica mogla se podići tužba ako zemljište nema onoliku površinu kolika je predviđena ugovorom. pa pravi vlasnik podigne rei vindication i oduzme kupcu. Možda je razlog bio u tome što je na čovjeka koji prodaje svoju radnu snagu gledano kao na neku vrstu roba. Sva tri su ugovora bonae fidei.

prema klasičnom pravu to bi prije bio bezimeni kontrakt. Ukoliko protekne rok od 5 godina na koji je zaključen ugovor. da bi izdvali stanove u podzakup. pravo zaloga na zakupčevim stvarima – bili su to surovi uslovi za zakupce. ali je Justinijanovo pravo dopuštalo i naturalne zakupnine. Otkaz bez najave. pod uslovom da nenasu neku štetu. Ovde je predmet obaveze konduktora obavljanje određenog posla. kapetan broda bude prinuđen da . Zakupljivane su i lađe. a ako je dio posla prepustio drugima. Građani koji iole drže do sebe zaključivali su. i dr. odnosno sirotinju. Ugovor o najmu spada ''u poslove sredstava''. Konduktor najčešće obavlja posao u svojim prostorijama. podlijegao je posebnim pravilima. Ugovor o djelu čiji je predmet prevoz robe more. Stvar mora biti nepotrošna. već mandat. smatra se da je izvršeno prećutno produzeženje zakupa na sledećih 5 godina. Bilo je ljudi koji su iznajmljivali čitave zgrade u zakup. a konduktor onaj koji radi. a ovde je lokator onaj koji naručuje posao. Ugovorom o djelu ne nastaje onolika podređenost kao kod ugovora o najmu radne snage. dati) a druga je odnosi ili odvodi da bi je koristila (sonducare). Krajem rimske istorije neki oblici zakupa zemlje postaju dugoročni i dobijaju zaštitu. Locatio – conductio operarum (ugovor o najmu radne snage) – ugovor o najmu radne snage potoji kada jedno lice (locator) obeća da će staviti na raspolaganje svoju radnu snagu. tamo se onaj koji radi zove lokator (jer locira svoju radnu snagu). Predmet ugovora su operaje (rad). koji koriste ne samo siromasi. Bitni elementi ugovora su rad. ne ugovor o najmu. alati i stoka za obradu zemlje. Time prestaju da budu ugovori obligacionog prava i prelaze u stvarno pravo. sašije tuniku. onda i za pogrešan izbor. i obe stranke ništa ne preduzimaju. Obaveza lokatora je da obavi posao na vrijeme. a najamnina je ugovorena u jednoj sumi ''paušalno''. Ako nije ugovoren rok i jedna i druga strana su mogle raskinuti ugovor kada žele. već nobili. Ovaj ugovor nije imao suviše veliku primjenu u Rimu zbog obilja jeftine robovske radne snage. ne samo rad. Ako bi se ugovorilo davanje plodova ili neki rad. U dominatu zakup ostaje osnovni način pretvaranja seljaka i robova u kolone. da sagradi kuću. napad pirata). a ovaj da će mu za to platiti ugovorenu naknadu. Zakupac je obavezan – da plati zakupninu. tačnije: mogućnost korištenja rada i najamnina. Zakupnina je morala biti ozbiljna.jedna stranka predaje stvar (locare-smjestiti. Postoji i zanimljiva terminološka razlika. otuda i njegov naziv. Obaveza zakupodavca – je da preda stvar zakupcu i da mu omogući njeno korištenje. On odgovara ako zbog pravnih nedostataka zakupac ne može upotrebljavati stvar. Odgovarao je ne samo kao bonus pater familias. što je bio čest slučaj u vrijeme procvata trgovine. a drugo (conductor) da će za to platiti naknadu (merces). mjesečno). čak može koristiti rad svojih robova za poslove niže vrste. ili za svaku vremensku jedinicu (dnevno. U Rimu se rano javio zakup zemljišta za obrađivanje. određena i novčana. Sirotinja koja nije mogla da bira još od ranih vijekova rimske istorije prodaje svoju radnu snagu. već rezultat rada. Obično se ugovarao iznos dana koje lokator duguje. Ako zakupac ne plaća zakupninu. već i za nestručnost (inperitia). Locatio – conductio operas faciendi (ugovor o djelu) – to je konsesualni kontrakt kojim se konduktor obavezuje da će za lokatora obaviti neki posao. koji je u načelu besplatan. Ako je zbog neke nevolje (bura. naročito za zemljište i stan zakupodavac je imao pravo zaloga na stvarima koje je unio na njivu ili u stan. Ukoliko se iz nekoliko razloga zakupac nije mogao koristiti radom najamnika a ovaj izvršio svoju obavezu stavljanjem na raspolaganje svog rada ima pravo na naknadu. Ovaj ugovor je zaključivala sirotinja.

pružanje bankarskih usluga) postoji ortakluk u kome se ortaci obavezuju da će zajednički obavljati sve svoje poslove. Uobičajni naziv je ortakluk.a zatim bi za svoj džep. Ili bi ugovarali javne radove za određenu cijenu. Ako postoji više ortaka. Ortkluk prestaje istekom .a ne privredno udruženje građana radi ostvarivanja neke koristi. neke druge stvari (prostorije. Konzorcium je zajednica života i rada. Ortakluk je rana pojava pravne istorije.trgovcima na veliko. jer su u njegovo vrijeme postojali samo degenerisani ostaci porodične zadruge. utjerivali porez od obveznika. Moguć je i ortakluk čiji je cilj trajno obavljanje jedne vrste posla (otvaranje zanatske radnje. Dobit – se dijeli prema ugovoru.što je preuzelo i rimsko pravo. Poznat je u Mesopotamiji i Grčkoj. Najstariji oblik rimske porodice nije ortakluk. iako ga Gaj tako posmatra.onda je moguće primjeniti načelo podjele prema veličini uloga ili diobu na jednake dijelove. Societas (ortakluk) .dio tereta baci. To može biti novac. Rimljani su ga nazivali lex Rhodia de iactu (zakon sa ostrva Rodosa o izbačenim stvarima). pa bi svojim robovima i najamnom radnom snagom obavljali taj posao.jer je u ono vrijeme bilo teško odrediti procenata učešća. Ulog – svaki ortak mora da unese svoj ulog. Grci su ortake nazivali ortaci kao braća. odnosno tovara koji je spašen.alati. nedovoljan za sakupljanje poreza ili organizovanje javnih radova (izgradnja puteva. To je načelo opšte havarije.itd.javnih građevina. prodavcima). Pravila se primjenjuju i na rizik gubitka. što znači veoma revnosno.materijal) ili rad.oblasti ili grada.smatra se da je zaključen nov ugovor. vrijednost žrtvovane robe snosili su vlasnik broda i vlasnici spašenog tereta. gdje se zove „koinonia“. koju su djelili na osnovu ugovra. Ortkluk nije svako udruženje.oni su se udruživali da bi ostvarili i podjelili dobit(zelenašima. Zato što se4 zasniva na posebnom povjerenju. Ovaj ugovor dovodi do tijese saradnje između ortaka.). Prava i obaveze – ortakluk nema svojstvo pravnog lica. Špekulanti su se udruživali da bi davali novac u pomorski zajam ili radi zakupa državnih poreza i javnih radova (publikanti). Vrste – Ortakluk se može zaključiti samo za jedan posao (dva ili više trgovaca se udruže da otkupe od države jaedab broj zarobljenika i da ih prodaju. Udruživanja su se dosta rano pojavila u Rimu. Kako je državni aparat bio mali. Smrću ili gibitkom statusa jednog člana gasio se ortakluk. Razlika između ugovorene cijene i stvarnih troškovo predstavljala je dobit. Kada trgovina i špekulacija pružaju mogućnost zarade.grupa imućnih ljudi bi ponudila da unaprijed plati procijenjenu vrijednost poreza jedne provincije.zakupcima poreza i javnih radova. pa je svu lovinu uzeo lav). Ugovorom se ne može isključiti neki ortak iz dobiti. ne zanači da su odnosi unutar ortakluka multilteralni.bankarima. kako bi spasio brod i ostali teret. Bitno obilježje ortakluka je namjera da se ostvari dobit.zantlijama. Zakon o obligacionim odnosima ipotrebljava termin: privredno udruživanje građana. a sredstva pojedinaca nisu dovoljna. Danšnji ulog je ptent ili licenca. Rimsko pravo je primjenljivalo ovo drugo pravilo. srazmjerno vrijednosti broda.jer bi to bio „lavovski ortakluk“(dobio naziv po basni gdje se sve životinje udruže da zajedno love. Otkup državnih poreza ili javnih radova bio je čest način zgrtanja bogatstva u Rimu. U koliko ostli prihvate naslijednika kao ortaka. U koliko nije ništa ugovoreno.(299-301) Societas je konesesulani ugovor koji se dava ili više lica udružuju radi postizanja zajedničke imovinske dobiti.

Prava i obaveze – osnovna obaveza leži na punomoćniku (mandataru) a to je da obavi posao. U završenju posla mandatar je dužan da se drži ovlaštenja i uputstva koja je dobio od mandatara. Ta je razlika poslijedica ličnog karaktera obligacionih odnosa (ako neko zaključi stipulaciju ili preda stvar.materijalne akte. Za neke poslove je bilo dopušteno oabvljanje putem roba ili sina. Ako je neko osuđen po ovoj tužbi. zato se kaže u svoje ime.a rimski u svoje ime ali za tuđ račun.roka.završenjem posla za koji je zaključen ili smrću jednog od oraka.osuđenom se morao ostaviti jedan minimum sredstava koji je neophodan za život i ta privilegija se zvala beneficium competentiae (da plati koliko može). Prokurator je bilo lice koje je dobilo jedno opštije ovlaštenje da štiti nečije interese. Staro civilno pravo nije dozvoljavalo zastupanje. Mandatum (ugovor o zastupništvu) . osim ako to nije slučaj zastupnika „u svom sporu“. obavezuje da će u svoje ime i za račun druge strane (mandata – vlastodavca) besplatno obaviti neki pravni ili faktički posao.počela se pooštravati i odgovornost mandatara.pa su sve finije poslove svrstali u mandat. jer se smatralo da oni izvršavaju materijalni akt. Taj posao može biti isključivo u interesu mandata (da proda ili kupi nešto za njega).u prvom redu na sudu.jer nije imao koristi od posla. a rimsko još i na fizičke. Ako je posao koji se nalaže samo u interesu zastupnika. Tužba se zvala actio pro socio. što je u suštini protivno njegovoj prirodi. Kognitor je lice koje je svečanom formulom određivalo da bude zastupnik u sporu. Razlika između ovog ugovora u rimskom i današnjem pravu je u tome što današnji zastupnik zaključuje posao u tuđe ime i za tuđ račun. da opravi tuđu kuću). gdje je omogućeno široko uključenje ukućana u porodične poslove. on je stranka u tom poslu. Postoji još jedna razlika :danas se zastupništvo odnosi samo na pravne poslove. Postupak je imao i nekeprednosti za osuđenog. a može biti i u interesu nekog trećeg (da daje časove njegovom sinu. Otkaz se nije mogao dati u nevrijeme.jer se smatralo da je iznevjerio odnos posebnog povjerenja. U izvršenju presude nije se moglo ići do kraja. . Takav je bio slučaj sa zajmom. Kada je naknada postepeno prodrla u odnose između mandata i mandatara. Istorija mandata u rimskom pravu je duga i bogata.ali imovinske efekte mora da prenese na nalogodavca „radi za tuđi račun“). Do ovoga je došlo zbog prezira koji su rimljani osjećali prema najmu radne snage. može biti i u interesu mandata i mandatara (da kupi roba koga će zajednički koristiti). Ugvaranja naknade unaprijed mijenjalo je karakter ovog posla.(301-302) Mandatum je konsesualni ugovor kojim se jedna strana (mandatar. Zbog formalizma i uticaja religije svako je morao obavljati svoje poslove sam. tako da je na kraju proširena na levis in abstracto. tj. Dosta rano je uveden da se advokatima i drugim licima koja za druge obavljaju poslove daje honorarium (počast). Neće postojati mandat ako je posao isključivo u interseu mandatara. Zastupnik je najprije odgovarao samo za zlonamjernu štetu.zastupnik). kasnije su mijenjali svoj stav.kako bi u Rimu prodao i zaradio). i to u prisustvu protivne strane. gdje se javljaju kognitor i prokurator. kao neka vrsta produžene ruke porodičnog stariješine. pored imovinske izricana je i moralna osuda. Naročito se rano pojavila potreba za zastupanjem u sporovima.a slab promet nije time bio ugrožen. kao i jednostranim otkazom. Ako bi bila nanijeta šteta ortakluku. To je bio nagovještaj budućeg dejstva mandata „ u svoje ime“ a za „tuđi račun“. Besplatnost mandata – u rimskom pravu mandat – je načelo besplatnog ugovora. smatra se da je riječ o savijetu (gdje nešto da kupi.

Kasnije je stvorena još jedna mogućnost. Zato ih neki nazivaju ''neimenovani realni kontrakt''. . Tada je onaj koji je ispunio svoju obavezu mogao da tuži drugu stranu zbog prevare.a grublji su predmet ugovora o dijelu. zatim do ut facias (dajem ti da bi mi nešto učinio). i trampa. U imenovanim realnim ugovorima postoji tijesna veza između obaveza jedne i druge strane. Činjenica koja je navođena u tužbi bila je da je tužilac izvršio svoju obavezu. To se koristilo kada je na osnovu saglasnosti volja jedna stranka izvršila svoju obavezu. Ovaj ugovor se nije razlikovao od prodaje. ili sporazum prevozioca da stolaru preveze neku robu. a druga odbija da ispuni svoje obećanje. da ugovorna vijerna strana. za razliku od prodaje može biti raskinuta ''zbog pokajanja''. jer i kod ovih sam sporazum ne obavezuje. Ali postoje razlike: kupoprodaja je konsensualna. osim što jedna drugoj služe kao osnov – tek kada jedna strana izvrši svoju prestaciju. neredovni depozit) treba da vrati. Osuda po action mandati directa povlačila je infamiju za osuđenog. Ovaj iznos nije se mogao tražiti tužbom iz mandata već posebnom tužbom. zaloga) ili istu količinu iste vrste stvari (zajam. razmjena) aestimatum i precarium. Pravnici čuvene bejrutske škole podjelili su bezimene kontrakte u četiri grupe. a on da mu napravi deo namještaja.kod koga se plaća merses. a ovo će mu održavati vrt. Dug je bio put kojim su bezimeni kontrakti ušli u krug zaštićenih ugovora. Bezimeni kontrakti . niti u bilo koji postojeći „imenovani“ ugovor. Iz bezimenih ugovora nastaju obaveze koje međusobno nemaju nikakve veze. prodajom se ne prenosi svojina. Bezimeni ugovori liče na realne kontrakte. počela se upotrbljavati tužba zbog prevare ili za neosnovano obogaćenje. a druga se obavezuje da će dati neku svoju stvar. Takvi poslovi se nazivaju bezimeni. Ovi ugovori nisu imali karakter kontrakta koji obavezuje. stiče osnov da zahtjeva od druge ispunjenje njene obaveze. traži raskid ugovora i povraćaj onog što je dala. troškove puta) i to putem action mandate contario. Najvažniji bezimeni kontrakti su: permutation (trampa.kada ispuni svoju činidbu. neimenovani ugovori. potrebno je da jedna strana izvrši svoju činidbu. Ovdje bi spadao dogovor po kome će jedno lice davati časove stranog jezika. Dioklecijan je svojim ediktom predvidio i tarife za advokate. facio ut des (činim ti da bi mi dao). Iako je mandat u načelu besplatan .(302-304) Transakcije koje se ne mogu svrstati ni u prodaju. zastupnik će imati pravo da traži naknadu mogućih troškova (novac koji je platio za kupljenu robu. Prestacija onog koji je primio stvar sastoji se u tome što istu stvar (posluga.ljekare i druge koji su putem mandata ugovorili svoje usluge. a trampom se prenosi. a trampa realna. Tej je pretor omogućio da se tuži onaj koji svoju obavezu ne izvrši. ostava.Neko vrijeme je zakonom zabranjeno advokatima da uzimaju honorare. Smatralo se da finiji poslovi spadaju u mandat kod koga se nagrada naziva honorar. Permutatio (trampa. razmjena) je ugovor kojim jedna strana daje u svojinu neku stvar.iz razloga što nije postojao način da se natjera druga strana da izvrši svoju činidbu.dik druga još nije izvršila svoju. ni u zajam. i facio ut facias (činim da bi ti meni nešto učinio). Tužba se zvala condictio ex poenitentia (poenitentia znači kajanje: smatralo se da se stranka pokajala). Oni su tvrdili da postoje bezimeni kontrakti tipa: do ut des (dajem ti svojinu ili neko drugo stvarno pravo da bi i ti meni dao. Od kada su nastale ove institucije. jer se smatralo da je iznevjerio odnos povjerenja. Tako je smanjeana razlika između mandata i ugovora o dijelu. za razliku od ''imenovanih''.

To su zakonski ili imperatorski paktovi. Pactum potiče od pax (mir). Tada se u punoj mjeri primjenjuje pravilo: prost sporazum ne stvara obligaciju ili iz prostog sporazuma ne rađa se prpavo na tužbu. U tom smislu ga upotrebljava Zakon 12 tablica. Takvi suporazumi mogu biti zaštićeni (pacta vestita) i bez zaštite (pacta nuda). Razlika je u tome što se posluga ugovara na određeni rok i poslugodavac prije isteka ne može zahtjevati svoju stvar. jer nisu znali da li će moći sve da prodaju. često korištena u odnosima patrona i klijenata. ako neko osakati drugog. Trgovci na malo su izbjegavali da kupuju veće količine robe od prizvođača ili trgovca na veliko. onaj je zaštićen. s tim da se neprodato vrati. kojim trgovac na veliko daje neku svoju robu da se proda. Precarium (od precarious – dodjeljen na molbu) je bezimeni ugovor tipa facio ut facias. Pacta (304-305) Pacta je neformalni sporazum koji ne spada u kontrakte. Sporazumi koji otežavaju položaj dužnika. . Najprije oni koji su zaključeni uz postojeći ugovor i koji mijenjaju njegovo osnovno dejstvo – dodatni paktovi. Dodatni neformalni sporazum – (305) Često se uz glavni ugovor zaključi sporazum koji donekle mijenja osnovno dejstvo ugovora. U vrijeme carstva i imperator svojim zakonima počinje štiti neke neformalne ugovore. o mogućnosti raskida ako se stranka pokaje. Tako imamo pored nezaštićenih neformalnih sporazuma i zaštićene koji se približavaju kontraktima. pa se ne nagode neka se primjeni talion. a drugi neformalan. To je stara ustanova. Ako su ispunjeni uslovi oni daju pravo na prigovor. a puni zamah dobila u vrijeme feudalizacije carstva. kojim neko daje dio svoje imovine (obično zemlju) drugom. a za svaki prodati komad da se plati unaprijed predviđeni iznos. da li je sporazum zaključen odmah uz glavni ugovor ili poslije izvjesnog vremena. U starom pravu ugovor se jasno razlikuje od pakta. koji su ranije zaključivani u određenoj formi. Riječ pakt znači neko rješavanje sukoba. nagodbi. Ovim ugovorom je uklanjan taj rizik. pretorski (pacta praetoria) i zakonski ili imperatorski (pacta legitima). Postoje tri vrste zaštićenih neformalnih sporazuma: dodatni (pacta adiecta). Prodorom konsensualizma neformalni sporazumi dobijaju zaštitu. da mu radi na imanju određeni broj dana). Razlika se zadržala nešto zbog tradicije. dobili su zaštitu tek krajem klasičnog perioda i to pod uslovom da je ugovor bonae fidei i da su zaključeni in continenti. Da li će važiti dodatni sporazum zavisi od više okolnosti: da li je glavni ugovor. naknadno. a ovaj nezaštićen. ali daje pravo na prigovor. Ovaj ugovor ima sličnost sa poslugom. Sporazum koji ublažava dužnikovu obavezu dosta rano je dobio zaštitu putem prigovora. Ugovor u širem smislu obuhvata kontrakte i pakta. tako da je u svako doba može uzeti natrag. što nije slučaj sa paktovima. a nešto zbog toga što su na različit način zaštićeni. Tokom vremena su neformalni sporazumi dobili zaštitu. da li otežava položaj dužnika ili ga olakšava. Kontrakti imaju svoje posebne tužbe. Takav sporazum predstavlja dogovor o kamatama kod zajma. Zato se sada kaže da go sporazum ne stvara obligaciju. Ove paktove srednjovjekovni pravnici su nazivali dodatnim. Prvi je formalan. a onaj koji je primio ima obavezu na neko činjenje (npr. to su pretorski paktovi. o plaćanju cijene u nekoliko rata kod kupoprodaje.Aestimatum je ugovor između trgovaca na veliko ili proizvođača i trgovaca na malo.

Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306) U četvrtom poglavlju Vječitog edikta pretor na uopšten način obećava da će dati zaštitu neformalnim sporazumima ako nisu zaključeni prevarno i ukoliko su u skladu sa zakonima i senatskim odlukama. i to jednom vrstom tužbe koja se zove actio recepticia. 5. 1. Upotrebljavao se kada je sporna svojina na stvari ili dug. i on je tek u vrijeme carstva dobio zaštitu. Prethodno parničari međusobno zaključuju pakt o tome da će na ovaj način riješiti spor. 3. Time se pojačava kredit ovog lica. pretor je mogao natjerati da izvrši obećaenje i uzimanjem zaloga ili novčanom kaznom. Kompromis – je sporazum kojim stranke obećavaju da neće svoj spor iznositi pred pretora. Taj njihov sporazum se zove kompromis. odgovaraju ova lica. To može učiniti samo klijent koji je stranka u paktu. Receptum arbitri–je neformalni sporazum koji zaključuju stranke u sporu. Prije toga je da bi obavezivao morao biti zaključen u obliku stipulacije. koji još nije zaključen. Građanina koji je na sebe preuzeo ulogu arbitra. s jedne strane. neksum. Receptum argentari – je neformalni sporazum kojim bankar preuzima na sebe isplatu nekog postojećeg ili budućeg duga svog klijenta. krčme ili štale obavezuje putniku da će stvari koje je primio vratiti neoštećene. Ako roba ili konji pretrpe štetu ili nestanu. Receptum nautarum. već će ga povjeriti jednom građaninu koga same odrede i sa kojim će kasnije zaključiti receptum arbitri. Povjerilac iz ovakvog odnosa (onaj kome treba bankar da isplati) ne može zahtjevati tužbom isplatu. bilo ispravnije ovaj pakt nazvati ustanovljenje roka. jer će njegov povjerilac. A može se odnositi i na dugovanje klijenta iz ugovora. To može biti ugovor kojim bankar obećava da će isplatiti određenu sumu od novca koji klijent ima kod njega na čuvanju. Suština posla naročito u prvo vrijeme. Za ove slučajeve se smatralo da ne spadaju u kontrakte i oni su zaštićeni tužbom koja se zvala actio ex lege (koja se podiže na osnovu zakona). nije obavezivalo. Pactum de iureiurando (sporazum o zakletvi) je neformalni sporazum kojim se stranke dogovaraju da će spor riješiti zakletvom. Constitutu debiti – je sporazum kojim jedna stranka obećava da će u određenom roku isplatiti svoj ili tuđi dug. Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308) Vladari su na sebe preuzeli ulogu davanja zaštite neformalnim sporazumima. Tek je u petom vijeku jednom naredbom predviđeno da i neformalno obećanje miraza . i neki građanin s druge strane. ili da je stvar njegova. kojim ovaj obećava da će riješiti njihov spor. Kasnije je dobio i druge namjene pa je postao i način preuzimanja tuđeg duga. Povjerilac ili vlasnik ponude drugom licu da se zakune da ne duguje. a samim tim sporazumi se zovu pacta legitima (neformalni sporazumi zasnovani na zakonu). čak i kada nije dokazana njihova krivica. Jedino ne odgovaraju za štetu nastalu višom silom. 4. postavši jedan od zakonskih paktova. kao neku vrstu garanta imati samog bankara. ekspensilacija) za to bi možda. Putnik kome su stvari nestale ili su oštećene imao je pravo tužbe protiv gostioničara. sporazum o mirazu i poklon. vlasnika štale ili broda. 2. Postoje tri ovakva pakta: kompromis. Time stranke spor povjeravaju nekom sugrađaninu u čiji sud imaju povjerenja. bilo je određivanje roka. Obećanje miraza – ako nije imalo oblik verbalnog kontrakta. jer stare transakcije ostavljaju po strani rok (stipulacija. cauponum et stabulariorum – je sporazum kojim se vlasnik broda.

Pravnici kažu da „kao iz ugovora. Gaj i dr. na formalističkom . godine stare ere. Oni služe razmjeni ali i sticanju ugleda. Poklon – je najvažniji od zakonskih sporazuma. U klasičnom pravu uvedeno je pravilo da poklon između bračnih drugova nije dozvoljen. Drugim licima je dozvolio samo poklone do određene vrijednosti. Poklon se rađa jednostranim obligacionim odnosom. Kod mnogih naroda poklon je igrao veliku ulogu. neovlašteno obavljanje tuđih poslova. To je najprije Cincijev zakon iz 2004. ustupanje tužbine itd. ne samo pismena forma. a nisu bili pokriveni postojećim sistemom tužbi. Osnovni razlog za uvođenje ovog pravnog instrumenta je praktična potrba jednog sistema koji je morao da preraste prvobitni formalizam i apstraktnost. u kome postoji obaveza samo na strani darodavca. neovlašteno obavljanje tuđih poslova što porede sa mandatom. Cincijev zakon je zabranio poklone advokatima. Za isplatu nedugovanog kažu da je „nepravi“ zajam. slučajna imovinska zajednica. dakle: nepravi. To su pokloni koji obavezuju obdarenog da ih uzvrati. U kvazikontrakte spada pet obligacionih odnosa: pravno neosnovano obogaćenje. Rimski pravnici nikada nisu upotrbljavali izraz „kvazikontrakt“ ili „kvazidelikt“. Od kada je Pedije došao do saznanja da nema ugovora bez saglasnosti volja. Iz vremena republike imamo dva zakona koji su se odnosili na poklone. Poklon je ugovor kojim jedna strana obeća da će dati drugoj neku stvar ili sumu novca. koje se temelje na svojini. Kvazikontrakti Pojam (308-309) Približno se prevodi kao nalik. to realne. Isti smisao je imao i Kalpurnijev zakon. zabranio je davanje poklona magistrima uz neke druge mjere kojima se pokušalo sprečavanje korupcije. To su nametnuli učeni pravnici. nepravi. Prema nekim istraživačima razmjena poklona je najraniji oblik prometa i praizvor obligacija. Ako neko isplati sumu novca koju ne duguje. jedino je ženi i članovima porodice dozvoljeno da primaju i veće poklone. U širem smislu spadaju u poklon i drugi dobročini akti kao što su isplata ili oproštaj nečijeg duga. Tokom srednjeg vijeka ovo tobož iz ugovora dalo je pojam tobožnji ugovor.slučajnu smješu stvari sa ortaklukom. isplata nedugovanog se nije mogla ubrojiti u kontrakte. Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311) Pravno neosnovano obogaćenje je orginalna tvorevina romskog prava.daje pravo na tužbu. jer se obaveza rađa iz predaje stvari. tobožnji. Kondikcije su uvedene da pruže mogućnost pokretanja spora u nekim slučajevima koji su vapili za pravnim regulisanjem. tobož iz ugovora“ nastaje obligacija. tobožnji ugovor. nego je takav ugovor morao biti registrovan. jer kod nje očigledno nema ove saglasnosti. klasični pravnici su smatrali da time nestaje obligacija koja spada u kontrakte. Do uvođenja pakta o obećanju poklona došlo je tek u vrijeme Justinijana kada je donijet propis po kome obećanje poklona koji ne prelaz 500 zlatnika obavezuje. tutorstvo i legati koji stvaraju obligacije. vjerovatno ljudi u godinama koji su imali mlađe žene. Za poklone veće vrijednosti bila je potrebna.

a ne putem actio in rem. ''prljavog'' pravnog osnova (turpis causa). U tom slučaju niko nema pravo na povraćaj. nema bogaćenja. osim ako taj novac nije u određenoj kutiji ili kesi. Za ovakve slučajeve kaže se da je do obogaćenja došlo na osnovu nemoralnog. misleći da je dužan) i zato što se polazilo od toga kao da je dao na zajam. Da bi popunili ovu prazninu. kao što je sporazum sa prostitutkom. dva zakona. ali je taj prelazak neopravdan. Tako će neko ostati bez stvari koja je prešla u tuđu imovinu i ne može podići svojinsku tužbu. . Nemoralnost treba da postoji na strani onog koji je primio. Ima transakcija koje nisu lišene pravnog osnova.2 Nezavisno od zajma nastalo je načelo da se može tražiti ono što se neosnovano nađe u tuđoj imovini. a druga odbije da ispuni ono što je obećala. a dug ne postoji. Najvažniji slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja su sledeći: isplata nedugovanog. Zato se kaže: ko može da vindicira. Onaj ko podiže kondikciju nije više vlasnik. a ovaj ocjeni da mu se miraz sviđa i ne želi da mu ga vrati ali mu se djevojka ne sviđa i neće da se oženi). 3. ne može da kondicira i obrnuto. Prvobitno njegov domen primjene bio je dosta ograničen. al se ne insistira mnogo da kauza zaista bude iusta. 2. Postoji tesna veza između neosnovanog obogaćenja i zajma. Isplata po nemoralnom osnovu (condictio ob turpem vel iniustam causam) daje pravo na povraćaj isplaćenog. pa je to pravilo primljeno na mutui datio. mancipacije i ''ustupanje na sudu'' prenose svojinu. To je najprije apstraktnost načina za prenosšenje svojine. koja će biti donijeta na raspravu. Osnovni razlozi zbog kojih su uvedene kondikcije su bili izvjesni nedostaci starog civilnog prava. bez obzira da li je ostvaren cilj koji su stranke imali na umu (npr. iako osnov postoji. Drugi razlog leži u nekim osobenostima pravnog režima rei vindicatio. 1. a ne onog koji je dao. Ako je još uvijek stvar njegova. mogao je zet da odgovara. bez valjanog osnova.kontraktu i na ograničenom broju delikta. U načelu se ne može podići svojinska tužba za sumu novca. Novac i druge po rodu određene stvari se uglavnom zahtjevaju tužbama in personam. Isplata po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao je slična isplati nedugovanog. Ima poslova koji su obostrano nemoralni. jer sa tim osnovnom nije nešto u redu zato što se protivi moralu. Silijev (lex Silia iz vremena prvog punskog rata) i Kalpurnijev (lex Calpurnia iz vremena drugog) uveli su kondikcije. Prenos svojine će biti definitivan iako postoji zabluda o pravnom osnovu. da postoji kvazi-zajam (quasi ex mutuo). Neki su zaključivali da je koren ideje neosnovanog obogaćenja u zajmu: povjerilac može da zahtjeva ono što je isplatio (u zabludi. davanje stvari po osnovu koji nije ispunjen ili je otpao i davanje po nemoralnom osnovu. kod tradicije se zahtjeva iusa causa. Ali to nije uvijek slučaj. Osnovni cilj kondikcije je da se povrati stvar koja je prešla u tuđu imovinu. nesuđeni tast budućem zetu da miraz. Postoji još jedan razlog. Isplata nedugovanog (condictio indebiti) postoji kada neko preda sumu novca ili drugu stvar. Ukoliko ima elemenata prevare odonda od kada je Pretor uveo odgovornost za ovaj delikt. Ako su zadovoljni zahtjevi forme. misleći da je dužan. Neispunjen osnov postoji u slučaju bezimenih ugovara u kojima jedna strana izvrši svoju obavezu. ali takvu kauzu javni poredak ne priznaje.

Oni imaju element društvene opasnosti i izazivaju javne represije. ali ne i na luksuzne. Javni su oni kod kojih je ugrožen javni interes. Od ovog pravila postoji izuzetak. izdaja. između suvlasnika nedjeljive i nedjeljive stvari koja još nije podjeljena. Delikti mogu biti javni i privatni. Privatni delikti ne predstavljaju društvenu opasnost. neovlašteno poslovanje postaje ovlašteno i dobija karakter mandata. Učinilac delikta zove se delikvent. Obavljanjem tuđih poslova bez odobrenja nastaje obligacioni odnos između vlasnika (dominus negotii) i lica koje to radi (negotiorum gestor). da preuzme na sebe obaveze koje proizilaze iz aktivnosti tutora. Odsutnom susjedu neko popravi krov da ne bi zgradi propadala (faktička radnja) ili plati porez (pravni akt). podizanje ruke na porodičnog starješinu. preoravanje međa. Delikti Pojam i vrste delikata . Legati . Takav je slučaj među sanasljednicima. da podnese račun i da nadoknadi štetu do koje je došlo njegovom krivicom. Ostali slučajevi (312) Communio incidens – je zajednica imovine do koje dolazi bez volje suvlasnika. Staro rimsko pravo je u javni delikt ubrajalo: ubijstvo. Između suvlasnika nastaje obligacioni odnos koji liči na ortakluk. Postojale su tri tužbe koje su služile u ovim slučajevima: actio communi dividundo (za diobu susvojine). Ove poslednje.Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312) Neovlašćeno obavljanje tuđih poslova se dešava ako neko učini za drugog neki pravni ili faktički akt iako nije od vlasnika dobio takvo ovlaštenje. te se svrstava u kvazikontrakte.stvaraju obligacioni odnos imeđu nasljednika i legatara do koga nije došlo voljom stranaka. imaće pravo da zahtjeva troškove sahrane. Tutorstvo – kada prestane. Pupila je dužan da nadoknadi moguće troškove koje je tutor imao oko imovine. ako je i pored zabrane neko organizovao sahranu člana porodice odsutnog.(312-313) Delikt znači: nedozvoljena. Ovaj odnos ne spada u ugovore. Negotiorum gestor mora da pokaže pažnju kao u svojim poslovima. Zovu se i krivična djela. prekršaj pravne norme. koji je razumljiv. On ima pravo na nužne i korisne troškove. i eventualni dobitak ili štetu na isti način dijele. Ako susjed odobri posao. iako tužbu za njih može pokrenuti i privatno lice. Teške tjelesne povrede i krađa u starom pravu ostaju u okvirima privatnog prava. do imovinske odgovornosti. ali kasnije prelaze u krivična djela. a u Justinijanovom praavu još i više. To se naziva naknadno odobrenje. actio familiae erciscundae (za podjelu konzorcijuma) i actio finium regundorum (za utvrđivanje međa). On je kvazi kontrakt. Oni imaju pravo da zajednički koriste stvar srazmjerno svojim udjelima u susvojini. bacanje čini na . Tužbu za njih ne pokreće državni organ. Mnogi napadi na pojedinca predstavljaju krivično djelo. dok on još traje. već pojedinac i po pravilu dovode do nastanka obligacije. protivpravna radnja. rađa međusobna prava i obaveze između tutora i štićenika. npr. Delikt je nedozvoljen akt. vlasnik nije dužan da nadoknadi. Obaveze tutora su da vrati imovinu. Gestor nama pravo na naknadu ako je vlasnik izričito zabranio obavljanje poslova. ubijstva. Popravio je krov zgrade koji prokišnjava (nužni troškovi) zamjenio ovlaženi malter (korisni) i naručio gipsane ukrase na tavanici (luksuzni troškovi).

Te razlike proističu iz ideje osvete. zub za zub''. Naročito je zaštićena žena na javnom mjestu. ako postoji više učinilaca delikta. već i odvođenje pratioca (ugladna žena se nije pojavljivala na ulici bez . a deliktna obaveza ostaje. deliktne se gase – osveta nije moguća nad umrlim. Kasnije su izuzete neke kategorije kao što su djeca i duševno bolesna lica. U delikte ius civile-a spadaju dva stara: iniuria i fortum i dva nešto novija: damnum iniuria datum i rapina. što znači klevetnik). Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314) Pravni režim obligacije se razlikuje od onog koji se primjenjuje na kontraktne obaveze. Obrnuto je u slučaju gubitka statusa. prelom kosti i osakaćenje. Iniuria u širem smislu obuhvata tri oblika napada na tjelesni integritet: injuriju u užem smislu. dolus malus i fraus creditorum. ako je povrijeđeni slobodan. isščupan ud). Neke delikte predvidjelo je civilno. guranje. do nagodbe između oštećenog i delikventa i unaprijed propisani iznos koji treba platiti za određeni delikt. Rimljani su od ranije poznavali krivična djela lažnog obvikavanja (učinilac je dobijao usijanim gvožđem žig na čelu u obliku slova K – od kalumnijator. koju će u nekim slučajevima preuzeti neko drugi (usvojilac). Dok se za ugovore traži pravna i poslovna sposobnost. 2. dozvoljava talion. 4. ako se ne nagode. Kazna je bila 25 asa. Prelom kostiju je kažnjavan sa 300 asa. preko krvne osvete. Umjesto napada na tjelesni. ali. koje kod ugovorne odgovornosti nema. lišenje slobode. jer postoji fizička ličnost delinkventa. postoji napad na moralni integritet. Ako postoji pluralitet dužnika iz ugovora oni odgovaraju ili podjeljeno ili solidarno. 3. jedan je usmjeren protiv ličnosti (iniuria) a drugi protiv imovine (fortum). sadelinkventi odgovaraju kumulativno – svaki od njih mora da plati dugovani iznos.Ovde Zakon 12 tablica predviđa mogućnost dobrovoljne kompozicije. Od sredine perioda republike i u klasično doba ovaja delikt je pretrpio velike promjene. Teške tjelesne povrede su postale krivična djela.usjeve. preko taliona ''oko za oko. osim onih koje su intuitu personae. One se moraju ostvariti u roku od godinu dana. Poslije toga penalna tužba se pretvara u reipersekutornu: umjesto prava na višestruki iznos povjerilac dobija jednostruku vrijednost stvari. Osakaćenje (bukvalno: istrgut. deliktno odgovorno je gotovo svako lice koje ima fizičku ličnost. a neke pretorsko pravo. Delikti ius civile-a Iniuria – (314-315) Zakon 12 tablica je propisao odgovornost za dva delikta koji imaju karakter privatnih. Reagovanje na delikte prošlo je dug put. Evo nekih: 1. Kasnije se tome pridržuje i povreda dostojanstva rimskog prava. a ubijstvo i povreda roba prelaze u imovinske delikte protiv gospodara. Nasuprot tome. Nasuprot tome. blizak današnjoj uvredi ili kleveti. Smrću se ugovorne obaveze ne gase. U pretorske delikte spadaju: metus. a nepravična je prema članovima njgove porodice. Osveta je moguća. U klasičnom pravu delikt mijenja svoju suštinu. ali u svakom slučaju potraživanje može biti naplaćeno samo jednom. je trajno osakaćenje. Capitis deminutio po pravilu gasi kontraktnu obavezu. Tek uvođenjem kompozicije delikt postaje izvor obligacije. uključujući i robove. Postoji još jedna specifičnost deliktnih obaveza. a sa 150 ako je rob. tako da je kažnjavano ne samo svako dobacivanje. Širi je krug lica koji mogu biti dužnici iz delikta. Inijurija je nastraj na tijelo koji ne ostvalja posljedice: udarac šakom ili štapom.

koji ima epohalni značaj za pravnu istoriju. Kasnije. mogao je primjeniti poseban način pretraživanja ''pomoću činije i konca''. Primitivni mentalitet više teži za osvetom nego za obeštećenjem. Krađa je ne samo izvor obligacije (na dvostruku. Dužan je im naknadi štetu. je da lopov njega ne ubije. Ako je neko sumnjao na drugog da ga je pokrao. već i osnov za krivično gonjenje. dosuđivan je pokradenom u dužničko ropstvo. nego što primaju naknadu. a rob je batinan i bacan sa Tarpejske stijene. krala voće. a malo vodi računa o žrtvi. ali bez namjere da se neposredno ostvari korist. kad neko duže jaše konja nego što je ugovoreno). kada počinju prodirati tržišna mjerila i kada se uviđa da umjesto jedne stvari može doći druga. Ako dođe do prekršaja pravne norme. Jedino je strogo kažnjavan rob u krađi kao i lopov koji je uhvaćen na djelu. To znači. tako da obuhvata i ono što se danas zove utaja ili pronevjera. Najprije – krađa je šire shvatana. postepeno se formira svijest o mogućnosti naknade. U drugom poglavlju predviđena je odgovornost sapovjerioca koji oprosti dužniku dug. prije drugih naroda. I na kraju – srazmjerno je blago kažnjavano. biti dužan da naknadi najveću vrijednost koju su stvar ili rob imali u posljednjih godinu dana. Vlasnik je mogao da ubije svakog lopova ukoliko vikom sazove susjede.s. koji je obično bio neki dječak – rob). Zato je ovde kazna veća nego kod običnog lopova (obični lopov dupla vrijednost). koji se podrazumjeva. Lopov koji nije uhvaćen na djelu osuđivan je na dvostruki iznos vrijednosti. Drugi uslov. Zakon 12 tablica. Najteži oblik krađe je noćna krađa sa upotrebom oružja. Rimljani su smatrali da im u najvećoj mjeri pripada ono što su oteli od neprijatelja. došli do tog otkrića. Krađa upotrebe postoji kada se neovlašteno koristi stvar (npr. Vrsta krađe je ''krađa upotrebe''. Ako je lpov uhvaćen na djelu (ne noću i bez oružja). U prvom poglavlju stoji da će onaj koji ubije roba ili črtvoronožnu životinju koja živi u stadu. Rimljani su bili blaži prema lopovima nego prema zelenašima. staro pravo uglavnom gleda kako da kazni krivca. kao neku vrstru priprema za ratovanje. tako su spartanci vaspitavali djecu da su ona.pratioca. osuđivan je da plati trostruko. Trebalo je vlasniku naknaditi trud oko pretraživanja i to bez odjela. trostruku. Ako je kod nekog pronađena tuđa stvar na osnovu činije i konca. Prvi put je na manje – više uopšten način postavljeno načelo naknade štete. a druge na četvorostruki iznos. Ostali su plaćali dvostruku vrijednost stvari. ali su ih žestoko batinali ako budu uhvaćeni na djelu. Teška kazna za robove trebalo je da spriječi ono što se lako može dogoditi i što je moglo da ugrozi robovlasnike. jer su lopove osuđivali in duplu (dvostruka vrijednost). četvorostruku vrijednost stvari). Damnum iniuria datum – (316-318) Damnum iniuria datum je delikt kojim se nanosi šteta. Akvilijev zakon upravo je svjedočanstvo o tome kako su Rimljani relativno rano. U trećem v. A i ljudi se radije svete. Zakon ima tri poglavlja. donijet je Akvilijev zakon. Zatim – postojalo je više oblika krađe koji su različito kažnjavani.e. ne poznaje opšti pojam naknade štete. Osumnjičeni je mogao da tvrdi da mu je stvar dalo drugo lice i protiv njega je imao pravo na tužbu za podmetnutu stvar koja je takođe glasila na trostruki iznos. kao i drugi primitivni zakonodavci. Krađa (furtum) – (315-316) Rimsko shvatanje krađe ima nekoliko karakteristika. biće isplaćena veća vrijednost roba iz vremena kada je bio zdrav i čitav. Treće poglavlje reguliše . ako je izgubio oko prije nekoliko mjeseci. čime šteti ostale sapovjerioce.

navođenje na zlo tuđeg roba. Za njih je predviđena naknada u visini najveće vrijednosti koju je stvar imala u proteklih trideset dana. iako to nije uvjek slučaj (neko zgrabi stvar i pobjegne). već najveća vrijednost u određenom periodu. otimanje stvari. Na lex Aquilia i kasnijim njegovim tumačenjima izgrađena je savremena teorija naknade štete. Pored toga. a razbojnik otvoreno i nasilno traži:“pare ili život“.(319) Metus je delikt koji se sastoji u tome što je neko primorao drugog da zključi ugovor koji ne bi zaključio da prinude nije bilo.vlasnik je imao pravo na povrat stvari. i . dolus malus (prevara) i fraus creditorum (izigravanje povjerilaca). Širenjem države. Rapina (grabiti. kvalifikovani oblik krađe. Zato se i danas tužba za oštećenje zove akvilijanska. Tužba se zove actio legis Aquiliae i ima penalni karakter. koje nisu predviđene prvom glavom. dozvoljavaju povraćaj u pređašnje stanje i stvaraju posebne tužbe kojima štite žrtvu i kažnjavaju delikventa. Lopov do stvari obično dolazi potajno. svaki je bio dužan da plati ovaj iznos (kumulativna odgovornost). manje važni delikti koje je pretor sankcionisao: skrnavljenjem groba. i slabljenjem religije i morala doveli su do toga da ovo nije bilo dovoljno.odgovornost za ostale vrste štete. Iako traži vrijenjdnost stvari. Prinuda se može sastojati u primjeni zla (tuča. Naravno da se zhtjeva i krivica. Tako je actio vi boorum raptorum postala mješovita.oteti) –(318) Rapina je razbojništvo.ako do njih dođe. Od ove rječi potiče engleska rječ rape. Rapina rimskog prava je teži. ovakav način otimanja je smatran za krađu uhvaćenu na djelu. Indirektne poslijedice i one koje su nanijete nečinjenjem nisu kažnjive. paljevina usjeva) ili u prijetnji primjenom zla. Tako nastaju tri delikata: metus (prinuda). I kasnije. Zato pretori svojim ediktima daju mogućnost odbijanja tužbe iz posla do koga je došlo prevarom ili prinudom. bili su dovoljni da spriječe prevare. koja je glasila na četvorostruki iznos. penalni karakte ove tužbe ogleda se u tome što se ne zahtijeva prosta vrijednost. čiji su instrumenti javno mnjenje i cenzorske bilješke. Metus (prinuda) . Prije nego što se izdvojio u poseban delikt. da kazne krivca. Ako je bilo više razbojnika. Neko odsiječe konopac kojim je bio vezan rob i ovaj pobjegne). oštećeni je mogao da bira da li će pokrenuti actio furti manifesti ili posebnu actio vi bonorum raptorum (tužbu zbog otetih stvari). tako da se zakon počeo primjenjivati i na posredne poslijedice (npr. Pretorski delikt Opšti pogled – (318-319) U ptrijarhalnom Rimu na sedam brežuljaka stari moral i religija. ali je bio dovoljan i najmanji nehat. vezivanje. kao i na štete koje su izazvane nečinjenjem. Tokom klasičnog perioda neka od ovih pravila su ublažena. što znači silovanje. obuhvatala je i vrijednost stvari i kaznu na trostruki iznos. Postoje i neki drugi. u „stavljanju u izgled“ .

koji je trajno odbijao zahtjev tužioca. već i ako se samo iskoristi zabrluda u kojoj se oštećeni već nalazi. Nešto je širi domašaj bio povratak na ranije stanje (restitution in integrum). Drugi je uslov consilium fraudis – savjest dužnika da je insolventan. Delikt je dobio zaštitu krajem perioda republike kada su se naročito umnožila razbojništva i otimačine. nego isplaćuje svoje dugove preko reda. potrebno je da je prijetnja ozbiljna tako da je u stanju da pokoleba i stabilnu ličnost. Uslovi za njeno podizanje su: šteta (povećana insolventnost). Treći uslov je conscientia fraudis na strani onog koji je primio neko dužnikovo . njegovoj imovini ili njemu bliskom licu (zapalićemo ti kuću. Uslov je da je ovaj znao da je dužnik insolventan. opraštanjem duga). Najčešće se koristi kada je proteka rok za tužbu pa oštećeni zahtjeva restrikciju koja je jednostavnija i brža nego postupak po tužbi zbog prinude. Pojam prevare se pojavio uporedo sa bona fides. Prevara postoji i kada zablude nema. Upravo se ovde javila prva sancija. Da bi delikt postojao. Ako bude tužen da izvši ugovor zaključen zaključen pod prijetnjom. javio se rizik za povjerioce. oni koji imaju pravo prvenstva mogu podići interdikt (interdictum fraudatorium) kojim će zahtjevati od privilegovanog povjerioca da vrati ono što je primio.nemože odrastao čovjek da tuži dječaka. da mu je imovinska pasiva veća od aktive. Postojala je mogućnost i povratka u prethodno stanje.nenaoružan. teretnim (prodaja) ili dobročinim poslom (poklonom. Govorilo se da pretor ne štiti kukavice (npr. Ako dužnik isplati jednog povjerioca. već i izvršnjn zbog prinude. Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321) Kada se poslije Petelijevog i Papirijevog zakona postepeno uvodi izvršenje na imovini. ne naplaćuje dugove. Pravnik Pavle kaže da postoji prevara ako neko traži ono što treba da bude vraćeno: ''dolo facit dui petit quod redditurs est''. da ga je napao. Actio Pauliana se koristila za sprečavanje svih ili gotovo svih postupaka dužnika koji idu na štetu njegovih povjerilaca. Ovo se pretpostavlja. mogla se podići actio quod metus causa koja je glasila na četvorostruk iznos štete. Dolus malus (prevara) –(319-320) Dolus malus je lukavo ili prevarno postupanje s ciljem da drugi bude doveden u zabludu i oštećen. što je i shvatljivo: obično čovjek zna kada je prezadužen. Ako je prevareni tužen da izvrši obavezu iz ugovora koji je prevarno zaključen. U koliko je ugovor ne samo zaključen. Tuženi se mogao osloboditi odgovornosti ako vrati ono što je primio na osnovu posla do koga je došlo putem prevare. koji je dozvoljen početkom klasičnog perioda. ubićemo ti djete). a dokazivanje da je znao nije ni malo lako. svijest o instolventnosti na strani dužnika i saznanje da je dužnik insolventan na strani onih koji su primili nešto iz njegove imovine. Povjerioci mogu biti oštećeni i ako se dužnik ne drži redosljeda. oštećeni je mogao istaći prigovor prinude. njegova nesavjesnost u odnosu na povjerioce.nanošenje zla oštećenom. kao njegova suprotnost. Obično se radi o dužniku koji ima nekolicinu povjerilaca. Krajem republike pretog Faj Akvilije Gal je unio u svoj edikt tužbu zbog prevare: actio de doto koja je glasila na naknadu štete. prinudio na zaključenje nepovoljnog ugovora). Time je spriječen samo jedan način izigravanja povjerilaca. Postoji i trća mogućnost – povraćaj u prethodno stanje. Šteta (eventus damni) se sastoji u otuđenju nekih stvari ili isplati novca. ali je stranka pokušala da dođe do koristi na način koji nije u skladu sa načelom poštenja i savjesnosti (bona fides). Prevara postoji ne samo kada se neko dovodi u zabludu. Dužnik može postati pretjerano ''velikodušan'': poklanja ili prodaje budzašto svoje stvari. u kom slučaju optuženi nije postajao infaman.

on će odgovarati ukoliko prijeti opasnost po prolaznike. Ako sudija suviše odugovlači sa presudom. jer im nalaže da vrate u imovinsku masu dužnika ono što su primili. jer se parnica mora okončati do kraja mandata pretora. 2. caupones. vlasnicima štala i brodarima predstavlja četvrti kvazidelikt. 3. stabularios). Ovde pravo treba da izabere ko će snositi krajnje posledice. krčmarima ili vlasnicima štala (actio in factum adversus nautas. Kada neko na zid ili prozor objesi. Jedno izbjegava štetu. kao što smo vidjeli. koja nisu u njihovoj službi. kao što je dozvoljeno tužiti i naslednike insolventnog dužnika. kao što su poklon ili oproštaj duga.šteta na stvarima koje su povjerene brodarima. dovoljna je potencijalna opasnost. a tužbe se i danas zove paulijanska.kada sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit) . Ako konj. pravi delikti i kvazidelikti. Sličan prethodnom je delikt postavljenih ili okačenih stvari. pstavi nešto. Fraus creditorum – je delikt koji. u nekoj mjeri bila je zamjena za žalbu. Šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari postoji ako je neko sa prozora kuće ili sa broda prosuo ili izbacio nešto što je palo na prolaznika. . Vlasnici brodova. Šteta na stvarima povjerenim krčmarima. prtljag putnika nestanu ili se oštete. Taj uslov se ne traži od onog koji je bez naknade dobio nešto od dužnika. onda treće lice može biti savjesno. Potrebno je da to lice zna da je dužnik insolventan i da svojim aktom šteti povjeriocima. Kvazidelikti (321-323) Pojam – postoje pravi ugovori i kvazikontrakti. 4. To se dešava kada sudija ne donese presudu na vrijeme ili nesavjesno presudi na štetu jedne stranke. može tužilac izgubiti mogužnost da ponovo pokrene spor. Još od Zakona 12 tablica mogla je oštećena stranka da buži sudiju i da traži naknadu štete. već i oštećen malter. ali je u tom slučaju njena djelotvornost ograničena.kada nastane šteta zbog izbačenih ili prosutih stvari (tužba: actio de effusis vel deiectis) . Actio Pauliana – se podiže protiv dužnika. pa je dozvoljeno da naslednici oštećenog pokrenu actio Pauliana. I ovde nema pravog delikta. štala i gostionica mogli su se osloboditi odgovornosti jedino ako je šteta nanijeta višom silom ili krivicom drugih lica. neučvršćena cigla ili kamen na zidu. Mnogo je fikasnija tužba protiv trećih lica. više nego ostali. jer se ne traži da je šteta zaista nastupila. Delikt postoji i u današnjem pravu (''pobijanje dužnikovih radnji van stečaja''). Ako je posao dobročin (lukrativan). Ne samo saksije cvijeća. ima imovinski karakter. Tužba iz ovog delikta. 1. povjerilac ili treće lice. Ukoliko su ukućani ili pomoćnici (zaposleno osoblje) nanijeli štetu. Tužba se zvala actio de effusis vel deiectis (za prosute i izbačene stvari). Ako sudija učini spor svojim (si iudex litem suam fecit). ipak će morati da vrati ono što je primilo. Može se staviti u zatvor da bi se spriječilo njegovo dalje rasipljnje imovine. a ne onog koji propušta korist (lucrum). I ovde nema pravog delikta. jer se ne mora dokazivati da su ova lica kriva. a drugo propušta da se obogati.šteta koja može nastupiti zbog postavljenih ili obješenih stvari (de positis vel suspendis) . može biti tuženo sa actio in factum.raspolaganje. ne mora ta stvar da padne i da povrijedi nekog. Obligacije nastaju quasi ex delicto (quasi ex maleficio) u sledećim slučajevima: . Zato se pravni poredak stavlja na stranu onog kome prijedi šteta (damnum). plaćena je dvostruka vrijednost stvari. makar odgovorno lice ne bi bilo krivo.

Posledice povjerilačke docnje prestaju kada povjerilac izjavi da želi da primi izvršenje. On pokazuje da je i u jednostranim obligacijama svaki povjerilac pomalo i dužnik. Isto tako se smatra da lopov duguje da vrati stvar i bez opomene. primjera radi.Docnja (Mora) Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324) Ne samo što dužnik treba da izvrši svoju obavezu. pada u docnju. Postoje slučajevi u kojima povjerilac može odbiti izvršenje. Postoji još jedna podjela. Pored dužničke (mora debitoris) postoji i povjerilačka docnja (mora creditoris). Povjerilac pada u docnju amo ako neopravdano odbije prijem izvršenja. čime prestaje njihov odnos. Ako. Toga se mogao osloboditi jedino ako dokaže da bi stvar propala čak i da je na vrijeme izvršio obavezu (voda je poplavila njegovo skladište. već da mu dužnik izvrši prestaciju. Prednjem u docnju povjerilac oslobađa dužnika da posvećuje posebnu pažnju prema dugovanoj stvari. da ne postoji stoprocentni povjerilac i dužnik. ali i skladište povjerioca. litis contestatio. Jedino se u nekim slučajevim i bez opomene (interpellatio) smatra da je nastala docnja. ugovorna kazna. osim ako se ne radi o roku koji je i u njegovom interesu. povjerilac može bez posledica da odbije isplatu duga koju mu u tom trenutku nudi dužnik. Njih je pandektistika podijelila u one koji se temelje na volji stranaka (novatio. Govorilo se da je lopov uvijek u docnji (fur semper in mora). Gašenje obligacija Opšti pogled – (325-326) Obligacioni odnos po pravilu ne traje dugo. Posledice povjerilačke docnje su: smanjenje dužnikove odgovornosti i mogućnost da se na drugi način dužnik oslobodi svog duga. eventualno. Ideja obligacije ima u sebi ugrađen i prestanak. Posledice – Posledice dužničke docnje su: pojačana odgovornost. načini koje je predvidjelo ius civile. prestaje obligacioni odnos. Rok može biti i u interesu povjerioca ako neko vrijeme on nema mjesta u svom skladištu za stvari koje dužnik treba da mu preda. To su. naknada štete i. povjerilac i dužnik putuju karavanom preko pustinje. Ali postoje i drugi načini. znači da i bez volje stranaka. Tako je tutor po prestanku tutorstva odmah morao da izmiri svoje obaveze prema štićeniku. Redovni način za prestanak obligacija je izvršenje (solutio). pactum de non petendo) i one koji djeluju nezavisno od volje stranaka. samom činjenicom da su određeni uslovi ispunjeni. po pravilu. pa se pojave beduini sa očiglednom namjerom da opljačkaju putnike. Ima obligacija koje su predviđene da duže traju: zakup. On se i onako ne oslobađa obaveze. Govorilo se da se ''očistio od docnje'' (purgatio morae). gje bi stvar bila smještena). pretvaranje obligacije u trajnu. Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325) Pojam povjerilačke docnje otkriva koliko su naši pojmovi površni i uopšteni. Ukoliko zakasni sa izvršenjem obaveze. nije cilj povjerioca da ostane zauvjek povjerilac. Povjerilac ne može odbiti prijem izvršenja i kada je ono prije roka. on to mora učiniti na vrijeme. depozit. Ope exceptionis (snagom prigovora) djeluju one činjenice kod . Dužnik odgovara i za slučajnu propast individualno određene stvari ukoliko nije na vrijeme izvršio svoju obavezu.

već je potrebno zadovoljiti i zahtjev forme. a kada zahtjevaš vraćanje. Ukoliko se prenov obavlja između istih stranaka. među strankama više ne postoji dotadašnji obligacioni odnos. koji djeluje kao nezvani vršilac tuđih poslova. tako je i dužnik nastojao da sačuva dokaz o izvršenju. Promjenjena može biti stranka. Pod izvjesnim uslovima. Ukoliko je propustio da to učini. To znači da prestaje obezbjeđenje koje je postojalo (jemstvo. Dužnik i povjerilac mogu se sporazumjeti da umjesto jedne prestacije bude izvršena druga.kojih je potrebno da se dužnik prigovorom pozove na njih da bi obligacija prestala. najprije se obračunavaju dugovi koji teže padaju: kamate prije glavnice. ''razrješenje''. Stare forme. forma i volja da se izvrši novacija ((animus novandi). do izricanja presude. Litis contestatio (328) Gotovo isto dejstvo kao novacija imala je litis contestatio. Povjerilac. osim ako nije suprotno ugovoreno ili ne proizilazi iz same prirode potraživanja. U starom pravu nije bilo dovoljno da dužnik izvrši prestaciju koju duguje. mora prihvatiti i djelimično izvršenje. ''rješenje''. Dužnik mora da izvrši ono što predstavlja predmet obligacije. Zato se nazivala novatio necessaria (nužna. kada i šta treba da izvrši. što proizilazi iz same definicije. gdje. koji nema. zalogom ili jemstvom obezbjeđena potraživanja prije neobezbjeđenih. dio ili cijelo izvršenje može dužnik prenijeti na neko drugo lice. Novatio (prenov) (327-328) Novacija ili prenov postoji kada se stara obligacija ugasi i umjesto nje stvori nova. Kod izvršenja obligacije postavljaju se pitanja: ko. Posledice novacije su da se gasi stara obligacija. osim verbalne akceptilacije. Djelimična isplata se obračunava onako kako dužnik naznači. onda se može promijeniti osnov duga: dug iz delikta ili iz ugovora bonae fidei pretvori se u obligaciju stricti iuris. bilo da su stvarna (zaloga) ili lična (jemstvo). Ako nema ovih pokazatelja. a povjerilac to prihvati. Novacija se obavlja putem stipulacije. U momentu zaključenja prvog dijela postupka. Dužan je da primi izvršenje čak i od onog koji nije ovlašćen od dužnika. ako obligacija nije intuitu personae. ovo postižu putem svjedoka ili upisom u knjige. Obavezu treba da izvrši sam dužnik. Kao što je povjerilac zainteresovan da obezbijedi dokaz da dug postoji. Gase se i uzgredna potraživanja kao i bezbjeđenja. Gašenje voljom stranaka Solutio (326-327) Solutio znači ''odvezivanje''. Povjerilac u takvom slučaju mora da prihvati solutio od trećih lica. Čest oblik novacije jeste promjena povjerioca (cessio) ili dužnika (expromisio). zaloga. dospjeli dugovi prije nedospjelih. Uslovi za prenov su: novi element (aliquid novi). izvršava se u mjestu domicila dužnika. nemarnošću sudije ili . dolaze ti na noge. Zato narod kaže: ''Kad ti traže zajam. nevoljna novacija). kome. Kasnije se počelo pribjegavati priznanicama. osnov ili neki drugi važan element. ponudi roba ili žto. ideš dužniku na noge''. Dužnik umjesto novca. hipoteka). Sada nastaje nov obligacioni odnos koji se sastoji u tome što su stranke dužne da dovedu spor do kraja. Obligacija se izvršava na mjestu koje je predviđeno ugovorom ili onde gdje sama priroda obaveze to nalaže. Ako spor nije doveden do kraja. zato što je to akcesorni odnos koji prati sudbinu glavnog.

Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329) Staro pravo je dozvoljavalo da povjerilac oprosti dug ružniku. u slučaju da se povjerilac pokaje ili da se pojave naslednici koji ga tuže. Ako slobodan čovjek postane rob. Veći dio obaveza i potraživanja prenosi se na naslednike. Pretor je davao pravo na tužbu naslednicima u slučaju krađe i oštećenja stvari. mogao istaći prigovor kojim je zauvjek odbijao tužbu. povjerilac se ne može više pozivati na stari. jer su one vezane za fizičku ličnost delikventa. jer bi dužnik. rimski građanin peregrin. Budući da se sklapaju sa osobama od posebnog povjerenja. obligacije iz delikta. ipak je to posebna institucija. Gašenje bez volje stranaka Smrt (329) Ako pođemo od toga da je obligacioni odnos imovinske prirode bilo bi logično da ga smrt ne gasi. Captis deminutio – (330) Iako je gubitak statusa „građanska smrt“. To je bio dobročin akt. Gubitkom statusa deliktne obaveze se ne gase. Ovdje ima izuzetaka. ugašeni odnos. Aktivnošću pretora došlo se do toga da je i neformalni oproštaj duga iz ugovora obavezivao. . Nenaslediva obaveza. Confusio (sjedinjenje) – (330) Postoji ako se u jednoj ličnosti nađe i povjerilac i dužnik. To su. jer se polazilo od toga da bi oni dobili stvari da nisu ukradene ili oštećene. Iz sličnih razloga ne prenose se na naslijednike obaveze jemca iz sponsije i fidepromisije (dok se iz fidejusije prenose). obligacije koje se moraju utužiti u određenom roku postaju trajne. najprije. Niti će naslednici delinkventa odgovarati za dug dekujusa. solutio per aes et libram). kao što je slučaj sa onim iz delikta. Jedino može tužiti sudiju što je ''učinio spor svojim''. Ugovorne obaveze su u načelu nasledive. Ugovor sa slikarom da napravi portret. To najčešće biva naslijeđem ili usvojenjem. mandat i ortakluk stvaraju obaveze i prava koji nisu nasledivi. Captis deminutio u načelu gasi kontraktne obaveze. njegovi povjerioci ostaće praznih šaka. što je i logično. koja se po pravilu sastojala u fiktivnoj isplati duga (acceptilatio. sa pjevačem da nastupi na priredbi). koje su i pasivno i aktivno nenasledive. Tako je dobio zaštitu neformalni sporazum (pactum de non petendo) kojim je povjerilac odustajao od svog potraživanja. I ovo je način koji djeluje ipso iure. Takođe se ne prenose obaveze iz ugovora koje rađaju obligaciju intuitu personae (npr. Postoje obligacije koje se smrću gase. pa otac umre i on ga nslijedi. a dužnik se sa tim saglasi. niti će naslednici oštećenog imati pravo da gone izvršioca delikta. a ni on ne može da tuži svoje povjerioce. ali samo u određenoj formi. U nekim slučajevima primjenjuju se pravila o noksalnoj odgovornosti. Naročito maxima i media. Jedino je za obaveze iz delikata bilo dopušteno da budu likvidirane neformalnim sporazumom. dug se gasi. postaje naslediva. On gubi pravo da obnovi spor. Ako je sin uzeo zajam od oca.iz drugih razloga. Ali ovo ''pretvaranje starog u novo'' može imati i povoljne posljedice po povjerioca. koja je drugačija nego kod prave smrti. Niko ne može sam sebi dugovati. nalik na poklon.

Ko će snositi imovinske poslijedice? Opšte je načelo da snosi onaj koji je kriv. I pored toga što predmet više ne postoji. proširena je mogućnost prebijanja i na poslove stricti iuris.Neskrivljena propast stvari – (330-331) Dok je u rukama dužnika. Uzajamnost znači da se mogu prebiti dugovi između lica koja su međusobno povjerilac i dužnik. ako predmet slučajno propadne ne obavezuje darodavca. Ona se primjenjuje i u unutrašnjem. Time se štedi u vremenu i u troškovima bankarske manipulacije. Compensatio (prebijanje) – (331-332) Modestin. onda se pod određenim uslovima. Kako je sudija dobijao dosta široko ovlaštenje da presudi sve što dužnik duguje na osnovu načela savjesnosti i poštenja. Kompenzacija je čest i važan posao savremenog prava. . dužnik se ne osobađa obaveze i treba da nabavi iste stvari i da ih preda povjeriocu (vreću žita. Obojica duguju novca ili količinu žita ili određeni broj dana rada. tako da se duguje samo ostatak. Nije dopušteno prebiti sporno potraživanje sa nespornim.vlasnik. stvar može propasti bez njegove krivice. Formalizam starog prava nije dopuštao prebijanje dugova. istorodne i likvidne. Zato je kompenzacija način za gašenje obligacija. Učinak kompenzacije mogao se postići fiktivnim isplatama i novim stipulacijama. Drugi uslov od koga zavisi da li će se obligacija ugasiti jeste sama stvar. dovodi do nemogućnosti izvršenja obaveze. Pravilo glasi – ako je stvar data na poslugu ili majam pa bude uništena bez krivice. uslovljenu obligaciju sa bezuslovnom. Obligacija se gasi samo ako je njen predmet.sto zlatnika). Kod kupoprodaje je drugačije. a na kraju napravi obračun i višak plati onaj koji je više uzeo. kada nešto duguje. a ako niko nije kriv. prodavac ne mora da je vrati. Među načinima za gašenje. on duguje novac cjenu. U postklasičnom pravu došlo se do sledećih pravila. definiše kao međusobno potiranje duga i potraživanja. Kaže se da je stvar uništena slučajem ili višom silom. tačnije: predmet njene prestacije. ovdje postoji rizik od slučajne propasti na kupcu iako on nije vlasnik sve dok mu stvar ne bude predana.a još više u međunarodnom prometu. ali i potražuje od istog lica. gdje se tokom godine obavljaju transakcije između država ili kompanija. Obaveze imaju sakralni karakter i moraju se izvršiti. U klasičnom pravu uvedena je kompenzacija kao opšte načelo u poslovima bonae fidel. zahtjevana kompenzacija. Jedan njen oblik je kliring. U vrijeme Marka Aurelija.e. on je mogao izvršiti prebijanje. Obećani poklon. samo što je ovdje već u samoj formuli unošenjem prigovora prevare. drugi v. stvar koja je individualno određena. onaj koji je koristio ne može da je vrati i ne snosi nikakve poslijedice zbog toga. Ako je stvar određena po rodu propala. manji dug gasi i za toliko smanjuje veći dug. a ako je cjena već isplaćena.. Dospjelost znači da se nemože prebijati dospijela obligacija sa onom čiji rok još nije istekao. Propast individualno određene stvari. Likvidnost se sastoji u zahtjevu da obaveze budu „čiste i jasne“. Da bi se mogle prebiti dve tražbine potrebno je da budu: uzajamne. jer se ne može reći da li nastaje voljom ili bez nje.n. kompenzacija zauzima posebno mjesto. Istorodnost se sastoji u potrebi da obaveze budu iste vrste. da li djeluje snagom prigovora ili po samom zakonu. Kada je dužnik istovremeno i povjerilac.

Krivica – nijedan narod starog vijeka. Tako su došli do nekoliko INSTITUTA: . Minimum forme u poslovima – iako mnogi udžbenici savremenog prava u istorijskom uvodu ponavljaju kako je rimsko pravo za razliku od današnjeg bilo pretežno formalizovano. uključujući i Grke. da se zakon primjenjuje makar bio i surov. Ovdje nije rječ o etici. To je tačno jedino za arhaični perid rimskog prava. Državina – svojinu su razlikovali od faktičke vlasti na stvari i primitivni narod. nitije jasno odredio u čemu se sastoji krivica.MAKSIMIRANE KAMTNE STOPE . Očuvanje porodične imovine – ta sloboda nije bez granica.DUGOVI SE MORAJU PLATITI. Ali do ideje zaštite državine prvi su došli Rimljani stvarajući niz instrumenata kojima se i danas služimo. Oni su shvatili da se pretjeranom primjenom prava može nanijeti vrhunska nepravda.NEZVANO OBAVLjANjE TUĐIH POSLOVA . tako da potonji razvoj prava gotovo ništa nije dao niti oduzeo.Epilog Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334) Trajna dostignuća rimskog prava koja su obilježila današnju civilizaciju. već o težnji države da sačuva monopol fizičke prinude. već i za slučaj smrti. Svojina – Rimljani su došli do riječi za svojinu. nego što teži novoj materijalnoj kompenzaciji. Novac kao mjerilo vrijednosti – primitivni mentalitet se radije svete. Pod uticajem životnog iskustva. ubistvo iz osvete proglašava za zločina iz niskih pobuda. 7. osim ako se nisu teže ogriješili o neke pravne i moralne norme. Jedan dio zaostavštvine (nužni dio) mora se ostaviti potomcima. Testament – prije i mimo drugih naroda Rimljani dopuštaju raspolaganje imovinom. 6. to je daleko od istine. nije raskinuo sa objektivnom odgovornošću. 3. Stvori su i dva pojma svojine: proprietas i dominium. Današnje pravo. Već u klasičnom periodu Rimljani znaj za . Rimljani su dolazeći do pojma krivice pronašli i sve njene nijanse. 2. 8. ali su postavili granice toj vlasti putem raznih ograničenja. nju naslućuje kroz diobu radnji na voljne i nevoljne. da nikome ne škodi onaj koji koristi svoje pravo. Treba svakako imati na umu da je to uticaj koji je ovaj narod imao u krugu Credozemlja i Bliskog Istoka. 4.NEOSNOVANO OBOGAĆENjE . ali u nekim slučajevima dužniku treba ostaviti određeni minimum koji je neophodan za život. 1. ne samo za života. a prihvatile su gotovo sve zemlje koje su recipirale rimsko pravo. počeli su da odstupaju od striktnog pridržavanja ugovora i zakona. Oni su odredili svojinu kao punu vlast na stvari. Moralno načelo u pravu – Rimljani ponavljaju da se ugovori moraju poštovati. 5.OŠTEĆENO PREKO POLOVINE . posebno onaj njen oblik koji se naziva zapadna civilizacija. Da je novac mjera svih stvari to je jedan od temelja zapadne civilizacije. Aristotel.

................................... Sve u svemu u praksi su svi najvažniji ugovori nastajali bez formalnosti....... koji zahtjevaju samo predaju stvari uz sporazum.......1 Razlika između stvarnopravnog i obligacionog odnosa (179-181)........realne kontrakte..........................................1 Opšti pogled.................................. bilo kroz rješenja konkretnih slučajeva kojima su primjenjeni neki opšti principi..........................................................................................................................11 Actio negatoria -(199-200)............................................................................................10 Susvojina -(197-198)...............................................................................................................1 Šta spada u stvarno pravo (182)................................................................. Rimljani su dali veliki doprinos razvoju teorije prava...................13 Pribavljanje od države -(201-202).....................................6 Glavna stvar ili pripadak -(188)............................3 Tjelesne i bestjelesne (corporalia – incorporalia) (184)............................................................................................. dali su definicije prava i lijepe misli o tome kakvo pravo treba da bude..................9 Vrste svojine (193-194)..............................................................(186)...........2 Stvari.............................................................................................................................................. kod kojih se zahtjeva forma...............(188)..................... bilo neposredno............................................11 Tužbe za zaštitu svojine -(198).........................................................................................................13 Originarni načini..............................................4 Zamjenljive i nezamjenljive stvari (genera-species) ..................14 .......................................................................5 Djeljive i nedjeljive stvari -(187)...............................................................6 Terminologija -(188-189).......5 Prosta i složena stvar..........................................................................................................................................12 Pribavljanje svojine.........................3 Stvari u prometu i van prometa (res in commercio – res extra commercium) .........13 Pojam i klasifikacija (200-201)........6 Pojam i značaj -(188)..........4 Potrošne i nepotrošne stvari -(186-187)...... KRAJ!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Stvarno pravo.........................................5 Pokretne i nepokretne stvari (mobilia-immobilia) -(187).............. Doprinos u teoriji – iako nisu skloni teoriji................................................................................11 Rei vindicatio (vlasnička tužba) -(198-199)......................................................................6 Svojina – opšti pogled..........................................................................1 Građansko pravo i stvarno pravo (179)..............................................................................................................................................................................................................3 Podjela stvari........................9 Kviritska svojina (194-197)...............................................................................................................................................................(184185)........................................................................................................................... 9.......................... Rimski pravnici su podjelili pravo na javno i privatno...............................................................................................................................3 Pojam stvari (182-183)....................................poznaju mnoge vrste paktova........................................................................................................................ zatim konsesualne.........................................................................................6 Četiri faze u razvoju svojine -(189-193).................4 Res mancipi – res nec mancipi -(185-186)....................7 Privatna svojina................................ Gaj je stvorio prvi pravni sistem u istoriji..............

................................................................................................................................................26 Podjela službenosti (224)...................................18 Pretorska svojina.............................................................25 Šta je.................................... prestanak i zaštita (227-228)...................................................................................................................................................................17 Mancipatio -(207-208)....................................................................................17 Presuda (adiudicatio) -(207).........................................30 Opšti dio............................................................................................32 Nasljeđivanje u porodici sa jakom patria potestas (period rane republike) (233-234) ...................................14 Occupatio (205)......................................................19 Pojam (210-211)..................................................................23 Hipoteka (220-221).......................29 Superficies (površina) (228-229)......................................29 Ius in agro vectigali (229)...............................17 In iure cessio (208-209)..........................................................................................................18 Traditio (209-210)............................................................................................................................22 Pojam.......16 Prerada (specificatio) -(206)..............................29 Opšti pogled (228)........(205-206)............................................................................................................................................................16 Priraštaj (accessio) ...............................................................................................................................................................25 Razvoj (222-223)....................................................................................................................22 Fiducija (218-219)........................31 Od čega zavisi red nasljeđivanja (232).........................................20 Iura in re aliena.......................................................................20 Pojam (212-213)....................................30 Pojam i značaj (230-231)................29 Ostala stvarna prava..............................................................................................................................................................26 Zemljišne službenosti (servitutes praediorum) (224-225)........24 Službenosti..........................................................................(207)...........31 Nasljeđivanje prema Zakonu 12 tablica (233)......................................................................................................................................................................................32 ....................................................................................................................... a šta nije službenost (221-222)... razvoj i vrste (217-218).................................................................................................(202-204)..17 Plodovi ...............................................................................19 Državina................................30 Dva osnova za nasljeđivanje (231-232)............27 Lične službenosti (servitutes personarum) (225-227).......................................................................26 Opšta načela službenosti (223)......................................................................................22 Pojam stvarnog prava na tuđim stvarima (216-217)............30 Nasljedno pravo................................................................................19 Zaštita (211-212)...............................................................................28 Sticanje...........31 Intestatsko nasljeđivanje..........................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................30 Zaostavština (hereditas) -(231)......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................20 Zaštita (214-216)....22 Založna prava.............................................................17 Derivativni način....................................................................................................Održaj (usucapio) ................23 Pignus (219-220)............................................30 Emfitevza (229).............................................................................................................

...........42 Klasifikacija obligacija (254-256).......................................................................................................................35 Forme testamenta (240-241)............43 Inter partes ...........................................................................35 Sloboda testiranja (241-243)...............................................................(266-267).............................(269-270)...............................................................................................................41 Opšti dio: pojam i elementi obligacionog odnosa......................................................................................................................34 Pojam i sadržina (238-239)................................................................................................................................................................................................................(264)............................................................................................................46 Vrste odgovornosti ................................43 Ugovori u korist i na teret trećih lica .......................................................46 Slučaj i viša sila ........33 Testament.......................................................................................................................................................................................................39 Izjava o prijemu (247-248)..................................... formalizmu rimskog prava .......................................47 Bona fides .............................................49 Kontrakti................49 Pojam ugovora -(274-276)..........46 Krivica i šteta............................................46 Razvoj i stepeni krivice ................................................................................................................................................................................(264-265)...........................................33 Justinijanove novele (236-237)........................................................(259-260)............................41 Obligaciono pravo.......................39 Posljedice prijema (248-249)....46 Kreditni nalog -(263)................................(270-272)..............(267-269).................................................................................................................................46 Krivica........................................................44 Obezbjeđenje potraživanja......................43 Promjena subjekata (cessio i expromissio) -(258-259)...............................................................................................(265-266)...............................................................................48 O tzv....................................................................................................................................45 Ugovorna kazna (stipulatio poenae) -(263)......38 Fideikomisi (246-247).................................................................................................................................................................................... intuitu personae (256-257)......................................44 Pluralitet subjekata (podjeljene i solidarne obligacije) -(260-261)................................................................... uračunjljivost i vinost ..........................................................39 Nužni nasljednici (247)............................................................................................................................39 Prijem nasljeđa....................................................49 Izvori obligacija -(273-274).........................42 Subjekti............................Nasljedni redovi po pretoru (period pozne republike) (235-236)...(261-262)....47 Bona fides i formalizam u razvoju obligacionog prava....................33 Izmjene u klasičnom periodu (236)....45 Lična obezbjeđenja ................37 Legati (244-246).......41 Šta je obligacija (251-252).....................................................(267)................................................................................................................40 Zaštita (249-250).......................................................................................................45 Jemstvo -(262-263)................................................................41 Predmet i sadržina obligacije -(252-254)................................................................................................................................................................47 Šteta ...................48 Posebni dio.50 .................................................43 Izuzeci od relativnog dejstva obligacija -(257-258).........................................36 Testamenti factio (243-244)...............................................................................................................................................................................................................34 Testamenta je stara i važna ustanova (239-240).......................................................................................47 Opšti pogled ............................................................................................................

................................72 Damnum iniuria datum – (316-318).............................................................68 Negotiorum gestio (neovlašćeno obavljanje tuđih poslova) – (311-312).................................................................................................................................................52 Neksum ............................................54 Pojam i značaj ....................................................................................(284)......................................................................................................63 Mandatum (ugovor o zastupništvu) ...........................................................................59 Kupoprodaja (emptio-vendito) -(293-296)..............................................................................(299-301)....................................................61 Societas (ortakluk) ......................68 Condictiones sine causa (pravno neosnovano obogaćenje) (309-311)...............................................73 Metus (prinuda) .................................................67 Pacta legitima (zakonski paktovi) – (306-308)....................(292-293).......................................................................................................................55 Realni kontrakti ..53 Opšti pogled ..(277-278)................................................................................................................59 Opšti pogled .......................................................................................................(284-285)....................................................57 Ostava (depositum) .......................................................................................................................67 Kvazikontrakti.........................................................(319) ........71 Delikti ius civile-a ...........59 Locatio – conductio (zakup ili najam) ........................................................................66 Pretorski paktovi (pacta praetoria) (305-306)..................................................(302-304).......................66 Dodatni neformalni sporazum – (305).....................59 Konsesualni kontrakti ......................(290-292)................54 Pisani ugovori (literarni kontrakti)..................................73 Pretorski delikt.....................................................................................55 Zajam ( fenus i mutui datio) ............54 Ekspensilacija .....................(301-302)................................................................ tvrda vjera .........50 Zabluda ..........(276-277)........................................................................(285)............................................................................................................................73 Opšti pogled – (318-319)................53 Ostali verbalni ugovori – (283)...................................(296-299).................(286-289)............................55 Posluga (commodatum) .................................73 ..51 Rok i uslov ....................70 Pojam i vrste delikata .................................................................................oteti) –(318).........................................................................................................................(289-290).............................................72 Rapina (grabiti.64 Bezimeni kontrakti ..................................................51 Klasifikacija kontrakata – (279-280).........................Zaključenje ugovora ...................................................................52 Verbalni kontrakti .......................................................................................................................................................70 Neke osobenosti deliktnih obligacija – (313-314)..............................................................................................................................................................................................................................................................(312-313)....................................................(281).........................58 Fiducija i pignus .........................................71 Iniuria – (314-315)...........................................................70 Ostali slučajevi (312)..........................68 Pojam (308-309)................................................(278-279)........................................................................55 Pojam i vrste .......................................................................54 Ostali pisani ugovori ............................................................................................................................(280-281)......................................(285-286)..................................................................(281-283)..........................................................................70 Delikti .................................................................................(292)............65 Pacta (304-305).........71 Krađa (furtum) – (315-316).............................53 Stipulacija – znači: čvrst dogovor.........................

...........................................................................................................................74 Fraus creditorum (izigravanje povjerilaca) – (320-321).............................................................................................76 Gašenje voljom stranaka..............................................................74 Kvazidelikti (321-323).......................................................................................................................................................77 Litis contestatio (328).........................................................................................................................................................................................................Dolus malus (prevara) –(319-320)....................76 Opšti pogled – (325-326).......................................................76 Gašenje obligacija..........................................................................................................................................78 Smrt (329)...............................................................................................................................................76 Dužnička docnja (mora debitoirs) (323-324)....................................................................75 Docnja (Mora)........80 .............................78 Neskrivljena propast stvari – (330-331)...............................................76 Povjerilačka docnja (mora creditoris) – (324-325)......................78 Confusio (sjedinjenje) – (330).................................................................79 Epilog...............................................................................................................................................................80 Neki doprinosi rimskog prava istoriji civilizacije (333-334)...........................................................................................................77 Solutio (326-327)...............................................................................................79 Compensatio (prebijanje) – (331-332)..................................77 Novatio (prenov) (327-328)..........................................78 Gašenje bez volje stranaka.................77 Oproštaj duga (pactum de non petendo) – (329)............................78 Captis deminutio – (330)...............................................

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful