POSTANAK I BIT DRŽAVE I PRAVA

Država znači, prije svega, jednu društvenu organizaciju. Materijalistička teorija drži da država ne postoji u svim razdobljima
razvoja društva, već samo u nekim. To znači da su postojala razdoblja društvenog razvoja koja nisu poznavala državu. Bit
države možemo shvatiti samo ako razjasnimo koji su uzroci za njen nastanak. Naime, u razvoju ljudske povijesti postoje do
sada dva društvena stanja:

1)Preddržavno društveno stanje

2)Državno društveno stanje

Najvažnija shvaćanja o postanku države i prava slažu se da pravo i država nisu nastali u jednom trenutku razvoja povijesti,
već da je njihov postanak relativno dugotrajan društveni proces.

1. PATRIJARHALNA (ARISTOTELOVA) TEORIJA O POSTANKU I BITI DRŽAVE I PRAVA

Jedna od najranijih teorija o postanku i biti države i prava, kao svog začetnika navodi Aristotela. On ističe kako sve
složene pojave u društvu valja raščlaniti i od manjih spoznaja stići do većih. On je, dakle, pristaša analitičke i induktivne
metode, što je u ono vrijeme predstavljalo novo spoznajno sredstvo, različito od onih religiozne, mistične ili deduktivne
prirode. Kroz cjelokupno se djelo Aristotela provlači izrazita sociološka metoda, čije načelo glasi: “Objasnimo ljudsko
društvo društvenim, ovozemaljskim uzrocima, a ne voljom bogova”. No, Aristotel je bio i pristaša evolucionističke metode,
koja stvari gleda na dinamički način, u njihovom razvoju i promjenama koje u tom razvoju slijede. To potvrđuje da je
Aristotel već tada dijalektički mislio. Kako je Aristotel primijenio načela svoje znanstvene metode na tumačenje postanka i
biti države i prava?

Aristotel polazi od tri osnovna društvena odnosa:

a) odnos muškarca i žene

b) roditelja i djece
c) gospodara i roba

Od tih osnovnih odnosa nastalo je domaćinstvo i obitelj, ali društveni razvoj nije stao na tome. Prva zajednica nastala od više
domaćinstava jest naselje, kojeg po stupnju razvoja slijedi država kao najviši stupanj samodovoljnosti. Iz ovog slijeda je
jasno da država nastaje po prirodi i da je čovjek po prirodi državotvorno biće, zoon politikon. Aristotel uz postanak države
veže i ekonomske činitelje: razvoj obitelji doveo je do porasta potreba koje su se mogle zadovoljiti jedino povećanjem
razmjene među obiteljima. Tako su među njima ojačale veze koje su iziskivale sve veću lokalnu koncentraciju, te je tako
došlo do naselja. Razvitkom tog procesa, povećanjem komunikacije i razmjene među naseljima, stvoreni su preduvjeti za
nastanak države. Prema Aristotelu, bitna funkcija države jest ostvarenje pravednosti. No, to može zvučati proturječno kad
znamo da je ujedno opravdavao instituciju ropstva, tvrdeći da je upravo priroda odredila takvu diskriminaciju i da ju treba
prihvatiti i saživjeti s njom. No, to treba promatrati i kroz kontekst vremena
u kojem je Aristotel živio, a koje je utjecalo na njega, a samim time i na njegov znanstveni rad. Nameće se i pitanje: a što
ako je ropstvo u tom povijesnom razdoblju etički promatrano bilo sramotno, ali gospodarski nužno?

Patrijarhalna teorija u tumačenju postanka države i prava ima svoje dobre i loše strane:

(1) Patrijarhalnom teorijom su, već u antičkoj filozofiji, uspješno suzbijena mistična, religijska ili metafizička gledišta o
postanku države, koja su taj postanak tumačila nadnaravnim uzrocima.

(2) Patrijarhalna teorija je uzročnike postanka društva potražila u prirodnim uzročnicima u okviru ljudskog društva,
pokazujući da su država i pravo proistekli iz potreba i razvoja društva.

(3) Ova je teorija osnažila tzv. sociološku metodu, s načelom da društvene pojave imaju društvene uzročnike. Ljudsko se
društvo neprestance razvija i traži primjerene društveno-organizacijske oblike, poput države i prava.

(4) Ova je teorija istaknula značenje utjecaja porasta populacije na razvoj i mijenjanje ljudskog društva.

(5) U populacijski proces umeće snagu gospodarskih činitelja, pogotovo kad se govori o proizvodnji i razmjeni dobara kao
uzročniku i posljedici sve veće koncentracije stanovništva.

(6) Uvrštenje psiholoških činitelja, urođenih težnji koje čovjeka vode k organizaciji.

(7) Primjena svestranog pogleda na tumačenje postanka države i prava.

Valja navesti i njene loše strane:

(1) Populacijski činitelj ipak nije bio bitan za stvaranje države i prava; u dubini tog procesa bili su ekonomski činitelji koji su
svom snagom potresli površinu društva; porast pučanstva bio je samo prateći činitelj.

(2) Iako valja poštovati Aristotelovu misao o psihološkim pretpostavkama čovjeka za ulazak u razvijenije društvo, ipak
ljudsku psihu i socijalna nagnuća valja tumačiti čovjekovim materijalnim položajem u društvu, tj. o njegovoj sudbini u
procesu proizvodnje i razmjene dobara te o razvoju njegove radne i misaone svijesti.

(3) Aristotel gotovo nigdje ne govori o ulozi sile u formiranju države i prava. Njegov opis sugerira da je taj proces tekao više-
manje harmonično, bez proturječnosti i borbe.

(4) Aristotel ističe analogiju između vlasti “pater familias” u obitelji i kraljevske vlasti u monarhiji. Ova analogija poslužila je
da opravda i obrani kraljevsku vlast od bilo kojih nasrtaja. Spencer je duhovito primijetio da je jedino opravdanje ovoj
analogiji djetinja narav onih koji u nju vjeruju. No, povijest je ovu analogiju burno opovrgla.

2. TEORIJA SILE O POSTANKU I BITI DRŽAVE I PRAVA

Ova teorija stavlja činitelje društvene sile i političke prisile ispred gospodarskih faktora. U novijoj političkoj filozofiji vodila
se zanimljiva polemika o ulozi sile i prisile u povijesti i njenim promjenama. Polemika je počela s pitanjem: što je primarno,
a što sekundarno u povijesnom razvoju države i prava, ekonomski činitelji ili činitelji sile i prisile?

Duhring daje primat neposrednoj političkoj sili, smatra da su privredne zavisnosti činjenice drugog reda. Ističe kako je
gospodarstvu nad prirodom prethodilo gospodarstvo nad čovjekom. Pretpostavku za uvođenje ekonomske vladavine nad
stvarima činila je vladavina nad čovjekom. Zaključci koji proizlaze iz Duhringovih stavova jesu:

(a) Politička sila u procesu stvaranja države ima neposredan utjecaj, a ekonomska moć tek posredan.
(b) Politička sila je temelj, a ekonomske činjenice su samo posljedica u tom procesu.
(c) Ekonomske činjenice su činjenice drugog reda.
(d) Ekonomski činitelji su mogli postati značajni samo poslije ili uz uvjet postojanja političkih činitelja.

Ludwig Gumplowicz je, u svezi navedenog, objavio dvije knjige: “Sociološki pojam države” i “O borbi rasa”. Smatra da u
ljudskom društvu vlada zakonitost da “različitost uvjeta života uzrokuje odlučujući utjecaj i to formirajući se i
transformirajući se na običaje, nošnju i karaktere ljudi”. Ističe da se klice razvitka u svakoj pojedinoj grupi sastoje u nagonu
koji proizlazi iz potreba, u prirodnim uvjetima da bi se one zadovoljile, u susretu sa stranim hordama i na kraju u socijalnoj
reakciji od njih izazvanoj. Gumplowicz zastupa gledište o istovjetnom razvoju jedinstvenog čovječanstva kroz oblike: “…
pastirstva, lovstva, zemljoradnje pa sve do industrije…”. Prvi korak stvaranja države jest podvrgavanje jedne društvene
grupe, obično većine, superiornijoj i vojnički discipliniranoj manjini. Zarobljenicima se nameće ropski položaj i ekonomsko
porobljavanje. Kad se jednom uspostavi takav poredak, slijedi postupni proces ukidanja razlika, amalgamacija. Dolazi do
ukrštavanja rasa i slojeva, jača srednji sloj društva, te se nastavlja diferencijacija profesija. Tek kad iščeznu sve unutarnje
suprotnosti, kad se rase stope u naciju, a država na vrhuncu svoje savršenosti postaje nacionalna država, tada je riješena njena
povijesna zadaća. Pravni poredak nastaje zato što vladajuća grupa želi zadržati svoj položaj, a ujedno mora potčinjenima dati
neka prava da bi smirila njihov revolt. Dakle, pravo proizlazi iz razloga pritiska i protupritiska. U tome je socijalna geneza
prava.

F. Oppenheimer je u svom djelu “O državi” posebno obradio proces nastanka države i prava, ističući pritom odlučujuću i
primarnu ulogu sile i prisile. On ističe veliku pokretačku snagu osnovnog ljudskog nagona za samoodržanjem, raščlanjenog u
“glad i ljubav”. Ono što čovjeka sili da pribavlja hranu je ekonomski nagon, koji se može zadovoljiti na dva načina:

a)ekonomskim sredstvom, tj. radom

b)političkim sredstvom, tj. otimačinom

Svrha je ista, stjecanje ekonomskih dobara, samo su sredstva različita. Smatra da je Marx pobrkao ekonomsku svrhu sa
ekonomskim sredstvom.
Smatra da sva svjetska povijest do današnjeg dana, pa dok ne ostvarimo slobodno građansko društvo, ima samo jedan
sadržaj: borbu između političkog i ekonomskog sredstva.
Tumači evoluciju društva prije države, uvodeći opis zajednica “primitivnih ratara i lovaca” kao bezdržavnih naroda. U
povijesnom procesu stvaranja države nalazi preddržavne narode, tj. pastire i vikinge. Već kod pastira primjećuje mnoge
državotvorne elemente. Naime, u pastirskim plemenima sve veće stjecanje dobara uzrokuje klasne razlike koje neizostavno
rezultiraju stvaranjem moćnijeg sloja koji sve više upotrebljava “političko sredstvo”. Zbog stoke koju posjeduju, u puno su
boljoj situaciji nego lovci. Ista situacija se nalazi kod Vikinga, koji su također postali kadri da si odaberu političko sredstvo
za ostvarenje svoje privredne egzistencije. Takvo društveno stanje i odnosna organizacija bili su podoban uvjet za uspostavu
države. Pastiri su osnovali kopnene, a Vikinzi primorske države.
Oppenheimer dalje smatra da se u procesu nastajanja države (kroz sukob ratara i pastira) razaznaje šest stadija: u prvom
stadiju postoji otimačina i ubijanje, beskrajan boj zbog provale nomadskih pastirskih čopora. Drugi stadij nastaje ako se ratar
zbog neuspjeha predao svojoj sudbini i napustio svaki otpor. Agresivni pastir svoju silu pretvara u ekonomiju i porobljava
ratara, uzimajući mu samo suvišak, što predstavlja klicu svakog državnog prava.
Treći stadij se sastoji u tom da seljaštvo odašilje redovno svoj suvišak kao danak u pastirske šatore, što predstavlja uredbu
korisnu objema strankama.
Četvrti stupanj pridonosi odlučni uvjet za pojavu države u njenoj vanjskoj formi: prostorno ujedinjenje obih etničkih gomila
na jednom području. Peti stupanj je već potpuna država, nastaju razmirice između susjednih sela ili župa, što vodi do manjka
proizvodne učinkovitosti ratara pa se gospodstvo redovito nameće za suca. Šesti stupanj označava sve veću upotrebu sile i
razvitak navike vladanja. U tom procesu dolazi do asimilacije između ratara i pastira. Na kraju ove analize, Oppenheimer drži
da psihičko diferenciranje dovodi do interesnog diferenciranja pa se time uspostavlja grupna svijest. Kod vladajućih postoji
svijest da se postojeći poredak održi, a kod potčinjenih da se taj isti poredak sruši. Gospodska grupa je, da bi opravdala svoju
svijest, izmislila načelo legitimnosti koje opravdava svagdje vlast i iskorištavanje s istim antropološkim i teološkim
razlozima. Gospodska se grupa proglašava jačom, sposobnijom i samim time predodređenom rasom za vlast, što automatski
čini pokorenu rasu slabijom, lijenom i podmuklom. Pošto je plemenski bog vrhovne grupe postao vrhovni bog, pobuna protiv
vlasti može se direktno smatrati pobunom protiv samog boga. Zato je gospodska grupa uvijek u najužoj vezi sa svećenstvom,
koje je gotovo uvijek popunjeno njezinim sinovima i sudjeluje u njenim političkim pravima i ekonomskim privilegijama….

3. PSIHOLOŠKA TEORIJA O POSTANKU I BITI DRŽAVA I PRAVA

Teorija sile je istakla kako posebne ili jače psihofizičke osobine pojedinaca ili grupa dovodi do zauzimanja boljih pozicija u
društvu. U tom se smislu redovito navode stari, mudri i iskusni ljudi koji nad drugim članovima zajednice dominiraju svojom
mišlju i zrelim odlukama u životu i rukovođenju zajednicom. Došlo je do diferencijacije koja je podijelila pripadnike
zajednice na sposobnije i manje sposobnije u određenim poljima društvenog života.

Tako se počelo razlikovati ljude prema posebnom osobinama kao: ratnik, vojskovođa, dušebrižnik, mag, vrač, opsjenar,
demagog, bogat, hrabar, omiljen, pronalazač, itd. Prema ovoj teoriji, ti su ljudi graditelji svega novog što se u društvu događa,
pa tako i države i prava.
Pristaše ove teorije polaze od neoborive i lako uočljive činjenice da je priroda ljude stvorila različitima prema psihičkim i
fizičkim osobinama, kojih razlike mogu biti vrlo velike. No, sljedbenici ove teorije išli su i dalje, tvrdeći da je to prirodno
razlikovanje dobro i korisno za ljudski rod. Psihološka teorija ne razmatra samo pojedince, već i njihove grupe, koje se
međusobno razlikuju kao i pojedinci koji ih čine.
Ova teorija uvjetuje postanak države i prava određenim psihofizičkim osobinama pojedinaca i grupa, ističući činjenicu da su
neki jači, a neki slabiji, koji u svojoj lijenosti, inerciji, strahu, pristanu na vladavinu jačih. Dakle, država i pravo nastali su
akcijom psihofizički jačih, prirodnom činjenicom, i zato nijedna povijesna sila ne može na tom promijeniti ništa. Dakle, dok
god bude psihofizičkih razlikovanja među ljudima, bit će i države i prava. Ova teorija ističe postojanje i opravdanost
monopola na vlast, kojeg imaju oni “bolji” u društvu, čime se nadovezuje na organsku teoriju o državi i pravu. Organska
teorija, naime, drži da su država i pravo identični ili vrlo slični živom organizmu. To znači da su država i pravo opskrbljeni
organima, te da isti oni ili vrlo slični zakoni kakvi vladaju nad ili unutar živog organizma, vladaju isto tako i unutar državnog
ili pravnog. Ovime su vladajući slojevi branili svoje pozicije, ističući svoju predodređenost za određene funkcije i
nezamjenjivost uloga u biološkim organizmima, pa tako i u državi i pravu. Istaknuto je da su s vremenom i neke rase, prema
svojim osobinama, a priori sposobnije od drugih voditi kolo svjetske povijesti, pošto ih je priroda i ljudsko društvo ovlastilo
da nastupaju u ime čovječanstva, ali za svoj račun.
Gumplowicz je tvrdio da zakon očuvanja energije u ljudskoj povijesti nije ništa drugo nego isti takav zakon prenesen s
područja prirode. Priroda je izvorište svih zakonitosti u svijetu, pa su stoga zakonitosti društvenog razvitka samo produžetak
prirodnih zakona. Znanost biologije, pogotovo učenje Charlesa Darwina, otkriva da u prirodi vladaju slijedeći zakoni:

a) zakon evolucije
b) zakon prilagođavanja nasljeđivanjem
c) zakon borbe za život
d) zakon prirodne selekcije

Mehaničko prenošenje prirodnih zakonitosti na društveni život nazivamo socijalni darvinizam. Temeljna greška ove teorije je
u tome što nije istražila je li ljudsko društvo identična cjelina kao i ona prirodna i zanemarivanje činjenice da je ljudsko biće
psihofizički daleko složenije nego ijedan stvor koji pripada carstvu prirode. Unutar ove teorije pojavila se misao da su
pojedine rase (konkretno: bijela) predodređene za upravljanje svjetskim poretkom. Navodilo se da su pripadnici drugih rasa
“inferiorni”, te ih za dobrobit čovječanstva valja “istrijebiti”. Takvo uvjerenje nazivamo “rasnom” ili “rasističkom teorijom” .
Rasna teorija označava političku i ideološku krizu građanske klase.
J. A. Gobineau je napao načelo jednakosti ljudi, tvrdeći da su to načelo izmislili pojedinci i narodi koji nemaju “čistoću krvi”,
nego su etnički ili rasno pomiješani s drugim grupama ili rasama, tvoreći tako vrstu bastarda (mješanaca). Uočljivo je da je
od usvajanja socijalnog darvinizma do rasne teorije bio samo jedan korak.
Rasističke teorije su čak uveli i teoriju o stupnjevanju “rasne obdarenosti” unutar jedne te iste rase. Bijela rasa, smatraju, ima
sve predispozicije za građenje povijesti, pošto je “superiorna rasa”. Povijest je gorkim primjerima pokazala koliko ovakve
teorije o višim i nižim rasama mogu biti pogubne za društveni i politički napredak. Povijest II. Svjetskog rata je to
dramatično i tragično potvrdila: rasna ideologija i imperijalizam išli su usporedo.

4. MATERIJALISTIČKO SHVAĆANJE O POSTANKU I BITI DRŽAVE I PRAVA

Ova teorija smatra da razlozi koji su doveli do stvaranja države jesu isti oni koji su doveli do prijelaza besklasnog društva u
klasno. Društveni razvoj prvenstveno biva ostvaren snagom ekonomskih činitelja, tj. načinima proizvodnje i raspodjele
dobara. Tako su i pojavu države izazvali prvenstveno oni činitelji koji pripadaju ekonomskoj osnovi društva.
U kasnijim razdobljima prvobitnih zajednica došlo je do snažnog porasta i napretka sredstava za proizvodnju, te povećanja
ljudskog proizvodnog iskustva. Dotad se nije raspolagalo razvijenim sredstvima za proizvodnju, a sve što se proizvelo ili
dobilo od prirode služilo je redovitom podmirenju dnevnih potreba članova tog društva. Porastom i napretkom sredstava za
proizvodnju nastaje mogućnost da se ne samo podmire dnevne obaveze, već i da se akumulira onaj višak što ostaje. Taj višak
čini početak privatnog vlasništva, a pojedinac postaje gospodar, vlasnik sredstava za proizvodnju. No, tijekom ovog procesa
nisu svi članovi društva zauzeli jednako vrijedna sredstva za proizvodnju. Jedni su, zbog povlaštenog položaja u društvu,
došli u priliku da akumuliraju više, drugi manje, a treći ništa. Svi oni koji su raspolagali većom imovinom željeli su se
povezati sa istim takvim pojedincima. Tako je dotadašnja društvena homogenost nestala a društvo se, prema imovinskom
mjerilu, počelo dijeliti na razne društvene grupe koje zovemo klasama. Ekonomski najmoćnija klasa osjetila je potrebu da
svom gospodarenju podvrgne cijelo društvo, za što joj sama ekonomska snaga nije bila dovoljna, već je morala i primijeniti
neposrednu društvenu prisilu. U osiguranju ekonomske prevlasti prvi joj je korak izdavanje pravila koja će štititi njezine
interese. Pojedinci moraju poštivati ta pravila, što se osigurava ili obećanjem nagrade ili prisilom i izvršenjem kazne. Ona u
tu svrhu stvara svoj poseban aparat, obvezno od svojih pripadnika, koji zovemo državom. Dakle, pod državom
podrazumijevamo sustav ljudi i funkcija koji stvaraju pravila dužnog ponašanja za pojedince i koja ta pravila osiguravaju
prisilom kojom raspolažu. Država i pravo su, dakle povijesno i funkcionalno povezani-one su dvije poluge istog mehanizma:
političke organizacije društva. Ekonomski položaj se pretvara u upravni.
Dakle, etape u procesu nastajanja države i prava jesu:
a) razvoj sredstava za proizvodnju i proizvodnog iskustva
b) mogućnost akumulacije i akumulacija viškova
c) privatno vlasništvo
d) diferencijacija dotad jedinstvenog društva
e) klasa
f) vladajuća klasa
g) osiguranje dominantnog položaja pravilima i mehanizmima prisile
h) država i pravo
Ova teorija, nazvana “povijesno- materijalistička”, iako je uvela gospodarske čimbenike u proces nastajanja države i prava, te
iako se brani da su ovi čimbenici tek u krajnjem slučaju glavna determinanta procesa, postoji opasnost da se prikaže kao
jednostrana, tj. da neke čimbenike hipertrofira, a druge atrofira. Neki su joj predbacivali i to da je kao teorija o postanku
prava i države bila u službi konkretne političke ideologije.
TEHNIKA PRAVA

TUMAČENJE (INTERPRETACIJA) PRAVNIH PRAVILA

Svako pozitivno pravo ima, na neki način, tri životna stupnja:

1) stvaranje
2) primjena, djelotvornost
3) promjena ili ukidanje

Da bi pravo postiglo ta tri stupnja svog života, ustanovili su se tijekom povijesti razni postupci, određene upute na koji način
da se to izvede. Pod pravnom tehnikom podrazumijevamo skup uputa i postupaka kako da se pravo stvori, protumači,
primijeni, promijeni ili ukine. Razlikujemo tehniku stvaranja, tehniku primjene, tehniku promjene i tehniku ukidanja prava.

Što se stvaranja prava tiče, valja reći da se jedno jedinstveno pravo ne stvara na jedan jedinstven način. S obzirom da je pravo
raznovrsno u svojim oblicima, raznovrsno je i prema tehnici svoga stvaranja.
Primjena prava može nastati ako prethodno postoje dvije činjenice:

1) da je dotično pravo već stvoreno,

2) da postoji osoba (državni organ ili službena osoba) koja će tu primjenu izvršiti.

Primjena prava nije jedinstven i jednoličan proces:

1) najprije iz “mase” postojećih normi treba izabrati onu koja je upravo određena za reguliranje određenog odnosa
2) ispravno izabranu normu tada treba uskladiti s drugim postojećim normama; ispitati da li proturječi drugim
normama, osobito višim
3) kad je to riješeno, pristupa se tumačenju pravne norme.
Da bi se riješio konkretan pravni slučaj, pravni organ mora pronaći opću pravnu normu da bi je primijenio. Ako za dotični
slučaj postoji pravna norma, njeno utvrđivanje traži sustavno rješenje; mora se proučiti njena povezanost sa drugim pravnim
normama. Može nastati pojava da se na isti društveni odnos može ili mora primijeniti više pravnih normi. U tom slučaju
kažemo da je nastala suradnja ili konkurencija pravnih pravila. To se rješava u primjeni dotičnih pravila, pa tako razlikujemo:

1) isključivu primjenu
2) kumulativnu primjenu
3) primjena na osnovi izabiranja:
a) alternativna - izabiranje one norme koja će dosljednije, u duhu pravnog poretka regulirati dotični odnos
b) specijalna – lex specialis derogat legi generali

Kad je izabrana “kompetentna” pravna norma, potrebno je pristupiti drugoj operaciji: usklađivanju pravne norme u svrhu
njene primjene. Naime, pravni poredak želi postići reguliranost društvenih odnosa, vanjsku harmoniju društvenih jedinki. Da
bi se to postiglo, pravo mora dostići svoju vlastitu, unutarnju harmoničnost.
Teži se da sustav prava bude logička i koherentna cjelina. Ali, unutar pravnog sustava pojavljuju se proturječne odredbe te se
postavlja pitanje prema kojoj od njih riješiti konkretan slučaj. Ta proturječja nazivamo antinomijama.

Postojanje antinomija uzrokuje redovito zbunjenost i skeptičnost građana, do narušavanja koherencije pravnog sustava,
dovodi se u opasnost pravna sigurnost subjekata (adresata normi). Antinomije se pojavljuju tim više što je veća kvantiteta, a
što manja kvaliteta propisa. Pod kvalitetom podrazumijevamo racionalan sadržaj i logičku jasnoću pravnih propisa. Prije
nego se utvrde sredstva kojima će se antinomije rješavati, one se moraju klasificirati:

1) proturječje između normi jednog pravnog akta

2) proturječje između dva pravna akta
3) proturječje između jednog pravnog akta i općih načela prava
4) proturječje između općih načela pozitivnog prava
5) proturječje između načela pojedinih grana pravnog sustava

Kod rješavanja antinomija, koje su strogo juridičke, načela za njihovo rješavanje mogu biti i juridička i metajuridička.
Juridička su načela uglavnom tehničke prirode:

1) Kriterij vremena, izražen u zahtjevu lex posterior derogat legi priori

2) Kriterij hijerarhije, lex superior derogat legi inferiori
3) Kriterij specijalnosti, lex specialis derogat legi generali

Može doći i do konflikta među kriterijima:

1) antinomija između prijašnjeg a višeg propisa prema potonjem propisu manjeg ranga. Prema načelu zakonitosti treba
primijeniti kriterij hijerarhije

2) antinomija između prijašnjeg a specijalnog propisa prema kasnijem a općem. Dilema je koje načelo odabrati; lex
posterior derogat legi priori ili lex posterior generalis non derogat priori speciali. Možda bi ovdje trebalo napustiti juridički
kriterij (legalnost) i prihvatiti metajuridički (pravičnost)

3) antinomija između višeg a općeg propisa prema nižem a specijalnom. Ovdje će, prema načelu zakonitosti doći u
obzir kriterij hijerarhije, iako će time biti poremećena pravičnost.

Kao što se vidi iz gornjih kolizija, ne postoji samo antinomija pravnih normi. Već i antinomija kriterija. Trebalo bi, dakle,
naći “kriterij za kriterije”. Jedan kriterij za to jest načelo zakonitosti. Ako se to načelo pokaže nepogodnim, organ prava se
nalazi u situaciji da prihvati metajuridička rješenja, tj. rješenja u smislu pravednosti, pravičnosti, prirodnog prava, te da
odredi ono što je protivno prirodnom razumu.

OSNOVNE TEHNIKE TUMAČENJA

Pošto je pravna norma precizno utvrđena i točno odabrana te određena za primjenu, valja joj utvrditi pravi sadržaj i smisao, tj.
treba pristupiti tumačenju pravne norme. Tumačenju se pristupa zbog:

1) nesavršenosti stvaratelja pravne norme

2) nesavršenosti opće prirode pravne norme

Zakonodavac ne može računati na savršenstvo normi koje donosi. Bitno je da zakonodavac misaono izrazi svoju normativnu
težnju, a zatim da je što preciznije i kraće jezično izrazi. No, to nije uvijek moguće.
Razlog nesavršenosti pravnog pravila proizlazi iz činjenice apstraktnosti općeg pravnog pravila.
Potrebno je, dakle premostiti jaz između općenitosti norme i konkretnosti odnosa, u čemu pomaže djelatnost tumačenja. Ona
se razvila tijekom razvoja pravnog života kao sustav uputa i pouka na koji se način može pronaći pravi smisao i sadržaj
norme. Tako su se razvijali pojedini “načini” tumačenja, a svaki je od tih načina razvio i vlastitu tehniku. Od primjenjivača
prava se očekuje da poznaje sva ta sredstva, da bi mogao pravilno primijeniti pravo. Jedna od osnovnih dilema u koju dolazi
tumač pravila jest da li će pravnu normu protumačiti subjektivno i statički, ili objektivno i dinamički. No, da bi se taj izbor
izvršio, trebaju se spoznati dvije izuzetno važne pravne činjenice:

Ratio legis jest skup činjenica i društvenih vrijednosti koje su uzrok donošenja norme.
Occasio legis su neposredne okolnosti i prilike koje su izazvale odnosni zakon.

Ratio i occasio legis nalaze se u odnosu kao uzrok prema povodu, gdje obilniju spoznaju o karakteru i usmjerenosti zakona
daje dublji uzrok, ratio, koji je bitan i stalan pokretač svakog zakona, “duh zakona”. U primjeni prava se postavlja značajno
pitanje: je li ratio l. statičan ili dinamičan pojam, tj. da li su ciljevi pravne norme nepomični ili promjenjivi, u razvoju. U vezi
s tim pojavila su se dva načina tumačenja normi; subjektivan i statički te objektivan i dinamički. Kada se primjenjivač prava
nađe pred okolnostima da mora protumačiti i primijeniti pravnu normu, javlja se pitanje koliko je on vezan za pravnu normu i
da li je može slobodnije protumačiti ako su se od njenog donošenja očigledno promijenile društvene okolnosti, a norma je još
ostala, po slovu, ista i na snazi. To pokreće pitanje vezanosti pravne norme uz njenog stvaratelja. Pitanje je koliko se pravna
norma može odvojiti od svog stvaratelja; da li može živjeti samostalno i neovisno o njemu. Pravna teorija je u pojedinim
razdobljima zauzimala ekstremne stavove, smatrajući, s jedne strane, da je pravna norma apsolutno vezana uz ličnost svoga
stvaratelja, ili suprotno, da se ona apsolutno odvaja i živi samostalno.

SUBJEKTIVNO (STATIČNO) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA

(1) Prvo stajalište o apsolutnoj vezanosti p. norme uz ličnost stvaratelja izražava se u težnji da se p. norma spozna,
tumači i primijeni na osnovi volje i namjere svog stvaratelja. To je u pravnoj znanosti poznatije pod nazivom “pravna
egzegeza”.

Dva osnovna načela pravne egzegeze, pomoću kojih je održavala kult postojećeg prava bila su:

(a) sve je pravnim normama predviđeno

(b) sve je p. normama riješeno.

Na osnovi ovih idejnih zasada, isticale su se slijedeće teze:

(a) nema antinomija u pravu, jer je ono neproturječna logička cjelina

(b) nema praznina u pravu jer je ono sveobuhvatno za čitav društven život

Kult postojećeg prava e. metoda ostvaruje pomoću shvaćanja o samodovoljnosti i sveobuhvatnosti postojećeg prava. Pod tim
se podrazumijeva potpuna sposobnost jednog postojećeg prava da riješi sve konkretne slučajeve u životu; takvo pravo nema
potrebe da se usavršava, nadopunjuje ili čak mijenja u ovisnosti o promijenjenim životnim prilikama.
Takvo pravo se ne smije modificirati prema zahtjevima društva, već se društvo mora mijenjati u granicama postojećeg prava.
Smatra se da državni organ primjenom formalne logike može iz postojećeg prava izvesti pravno pravilo koje će primijeniti na
konkretan slučaj. Time se ističe velika važnost formalne logike u procesu tumačenja i primjene prava. Protivnici e. metode su
tvrdili da primjenjivač prava, zbog nemogućnosti da u rješenju slučaja postupi inicijativno i inventivno, postaje “stroj za
supsumiranje”. Primjere za e. metodu imamo u dvjema pravnom školama koje su postojale u različitim povijesnim
razdobljima :

(a) škola glosatora, koja je postojala tijekom XI.,XII., i p.pol. XIII. st.
(b) egzegetska škola, francuska tijekom XIX.st.

(ad a) Nakon propasti zapadnog Rimskog Carstva 476.g, i dalje su se u društvenim odnosima primjenjivala načela rimskog
prava. U istočnom Rimskom Carstvu, za vrijeme vladavine cara Justinijana, dolazi do kodifikacije rimskog prava. Taj je
kodeks poznat pod nazivom “Corpus iuris civilis”. U Carigradu je 1045.g. osnovana pravna škola koja je dala poticaj
ponovnom obrađivanju r. prava. U Italiji se u XI.st. javlja škola slična ovoj, tzv. bolonjska pravna škola, a s njom su se
pojavili predstavnici ondašnje egzetske metode, tzv. glosatori.

Glosatori su bili pravnici koji su egzegetskom metodom tumačili pravna pravila i ustanove iz Justinijanovog kodeksa. Ime su
dobili po bilješkama (glosama) koje su zapisivali na rubovima stranica ili između redaka teksta. Oni nisu težili unošenju
novog duha u pravne propise, ostali su podvrgnuti starom tekstu kodeksa, razvijajući kult teksta.

(ad b) Egzegetska je metoda bila i radno načelo tzv. egzegetske škole u Francuskoj. Građanska klasa je nakon provedene
revolucije nastojala učvrstiti one ekonomske i političke tekovine koje su postignute nakon obaranja feudalizma. Takva opća
politika, koja je htjela stvoriti savršeno pravo koje bi vrijedilo za sve narode i za sva vremena, našla je svoj zakonodavni izraz
u Napoleonovom civilnom kodeksu (Code civil, 1804.g.). Grupa stručnih pravnika koja je tumačila navedeni kodeks
omogućila je formiranje egzegetske škole.

Pravna egzegeza i kult zakonskog teksta ipak nisu mogli opravdati svoje postupke. Ali, pronalaženje volje zakonodavca da bi
se protumačila pravna norma, nije moglo biti potpuno odbačeno. Razlozi zbog kojih se brani subjektivno tumačenje p. pravila
mogu biti spoznajne i političke prirode.
Razlozi spoznajne naravi ostavljaju dojam načelnosti. Oni se oslanjaju na argument: da bi se spoznalo djelo, volja njegovog
stvaratelja je najbolji vodič; ako se ta volja pogrešno spozna, normi će se dati pogrešan smisao.
Razlozi političke prirode proizlaze iz načela apsolutne vezanosti primjenjivača norme na osobu stvaratelja norme, što dovodi
do jedinstvene osnove tumačenja, volje zakonodavca. Tumačenje koje se ne bi vodilo po toj volji izazvalo bi slabljenje
političke i pravne kohezije pravnog poretka.

Jedna od prvih teškoća jest u tome što se tumač norme redovito mora obratiti prošlosti. Što je više pravna norma vremenski
udaljena, teže je spoznati volju zakonodavca.
Daljnja teškoća s kojom se susreće subjektivno tumačenje može nastati na osnovi nesklada između onoga što je zakonodavac
h t i o reći i onoga što je u pravnoj normi s t v a r n o rekao.
Treća teškoća sastoji se u zadatku da se pronađe p r a v i sadržaj
p r a v e volje zakonodavca. Postavlja se pitanje: KADA to što je htio?

(a) Ili: što je h t i o kad je normu donosio i donio

(b) Ili: što on h o ć e u vrijeme i u trenutku kad se norma primjenjuje.

Za što da se tumač opredijeli, za onu prvotnu volju, kojom je p. norma krenula u život, ili za aktualnu, kojom je sad praćena?
Četvrta teškoća javlja se iz pitanja koliko je tumač norme organizacijski, politički, pravno ili socijalno udaljen (ili) blizak
zakonodavcu.
Naposljetku, postavlja se pitanje: kad treba ustanoviti volju zakonodavca, koga smatrati zakonodavcem?

(a) da li je uvijek onaj koji formulira i stavlja na snagu p. normu ujedno i njen stvaratelj?
(b) Da li ćemo, na osnovi toga, zakonodavcem smatrati onoga tko je ustavom obilježen kao takav, ili onu socijalnu silu
iz koje potječe zakonodavni mehanizam?
(c) Problemi se javljaju kad je zakonodavac grupa; postavlja se pitanje o odnosima među članovima toga tijela,
ravnopravnosti, načinu glasovanja
(d) Postavlja se pitanje odnosa između inicijatora donošenja norme i stručnih osoba koje norme izrađuju, te nadležnih
osoba koje norme stavljaju na snagu. Udioništvo čije volje možemo najviše utvrditi?

Sumnja u uspješnost subj. tumačenja pojavila se u onom trenu kad se počela navoditi nemogućnost identificiranja tzv. skupne
volje. Najveća zabluda ovdje leži u negiranju mogućnosti da se realno odredi kolektivna volja. Svi protudokazi upereni protiv
ove teorije mogu se svesti na:
(a) dokaze dijalektičke logike protiv formalne logike
(b) dokaze društvenog napredovanja, a protiv društvenog zaostajanja

Pravnu normu nije potrebno tumačiti samo ovisno o volji svoga stvaratelja, već je valja interpretirati u skladu sa društvenim
okolnostima, novim shvaćanjima, potrebama i ciljevima. Pravnu normu treba smatrati kao odijeljenu od volje zakonodavca,
te kao organski pripadajuću društvenom životu.

OBJEKTIVNA (DINAMIČKA) TEHNIKA TUMAČENJA PRAVNIH PRAVILA

Taj novi zahtjev tumačenja p. pravila nazvao se stoga objektivni ili dinamički. Zakoni i drugi propisi moraju stoga biti
podvrgnuti slijedećim procesima:

(a) emancipacije= psihološko prekidanje veza između zakonodavca i propisa, te totalno pripadanje norme stvarnosti
društva.
(b) depersonalizacije= norma postaje inpersonalni fenomen, “nadživljuje” stvaratelja.
(c) adaptacije kretanju društva i novim društvenim potrebama i ciljevima.

Moguće posljedice ovakvog tumačenja mogu se kretati u dva smjera:

(a) u smjeru pravičnosti

(b) u smjeru neujednačenosti primjene

Objektivno tumačenje znatno je elastičnije u shvaćanju i primjeni norme na konkretan slučaj, pa je bolje moguće ostvariti
pravičnost. Tu dolazi do sukoba dvaju načela; s jedne strane načela pravičnosti i suvremenosti, a s druge načela pravne
kohezije i sigurnosti. Da li ići “contra legem” ili samo “praeter legem” ?
Dilema što je nastala u ocjenjivanju uloge primjenjivača zakona često se navodi putem stavova dvojice poznatih filozofa.
Aristotel je isticao kako je sudac “živa pravda”, dok je za Montesquiea on samo “usta koja izgovaraju riječ zakona”.

OSTALE TEHNIKE TUMAČENJA PRAVNIH PRAVILA

Učenje o tumačenju pravnih pravila može se podijeliti ovako:

A) S OBZIROM NA OSOBE KOJE TO ČINE

B) S OBZIROM NA OBVEZNU SNAGU ODREĐENOG TUMAČENJA

C) S OBZIROM NA TEHNIKU TUMAČENJA

(A) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA S OBZIROM NA OSOBE KOJE TO ČINE

Tumačenje u procesu primjene prava mogu obavljati slijedeće osobe:

(1) oni koji žele donesti nižu opću normu u skladu s višom općom normom, npr. Sabor
(2) oni koji hoće stvoriti pojedinačnu normu na osnovi opće. Npr., odluka o čuvanju i odgoju zajedničke djece u
brakorazvodnoj parnici
(3) svi ostali (bili oni državna tijela ili građani) koji se moraju ponašati u skladu s nekom općom ili pojedinačnom
normom

(B) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA S OBZIROM NA OBVEZNU SNAGU

ima slijedeće vrste:

ZAKONSKA (LEGALNA) TUMAČENJA

(1) autentično tumačenje. Postoji u slučaju kada isto ono tijelo koje je donijelo dotični propis njega i tumači, kroz
donošenje novog zakona koji tumači onaj prvi, tzv. interpretativni zakon.

(2) općeobvezno tumačenje. Nastaje u slučaju kada za to postoji posebno pravno ovlašteno tijelo; obično parlamentarna
i zakonodavna tijela osnuju komisije ili odbore na koje prenesu pravo svoje djelatnosti tumačenja zakona. Autentično i
općeobvezno tumačenje mogu imati i povratnu snagu.

(3) kazuističko tumačenje. To je tumačenje nekog pravnog slučaja, a obavljaju ga redovito sudska ili izvršna tijela. To
je tumačenje obvezno samo za navedeni slučaj, za buduće slučajeve ne veže nikoga, pa ni tijelo koje ga je prvi put donijelo.

ZNANSTVENO (DOKTRINARNO) TUMAČENJE

Ovo se tumačenje p. pravila razvija djelatnošću pojedinih stručnjaka- znanstvenika. Oblici u kojima se može pojaviti su
usmeni i pismeni. Ono se, dakle, može dati usmenim izjašnjavanjem o sadržaju i smislu p. norme ili pisanim izjašnjavanjem,
najčešće u obliku članaka, knjiga, komentara.
Pravni je poredak tijekom povijesti rijetko priznavao pravno obveznu snagu tom tumačenju. U starom Rimu, za vrijeme
carstva, pojedini su pravnici dobili ovlaštenje da tumače pravne norme i da to tumačenje bude obvezno za sudove. Danas se,
uglavnom, znanstvenom tumačenju ne priznaje pravno obvezna snaga, makar ono izrazito djeluje na formiranje
interpretacijske prakse.

(C) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA S OBZIROM NA TEHNIKU TUMAČENJA

Tehnika ili načina tumačenja ima više vrsta. Međutim, sve se te tzv. tehnike tumačenja mogu svesti na one dvije osnovne:
subjektivno-statičku i objektivno-dinamičku. No, postoje i ostale vrste tehnika tumačenja:

(1) jezično tumačenje

(2) logičko tumačenje
(3) sustavno ili sistematsko tumačenje
(4) povijesno tumačenje
(5) teleološko tumačenje
(6) doslovno, suženo i prošireno tumačenje

(1) Jezično tumačenje. Pravno je pravilo riječima izražena misao. Da bismo saznali sadržaj i smisao p. pravila, moramo
se obratiti značenju riječi, njihove međusobne veze i razmještenosti. Ovakvo tumačenje je prvo i početno koje tumač i
primjenjivač prava mora upotrijebiti. Riječ u nekom p. pravilu može biti:

(a) neodređena (pravni standardi tipa “javni moral”,

“red i mir”
(b) može imati više značenja (tzv. pravni homonimi i sinonimi)
(c) može imati l o k a l n o značenje, ili vremensko (arhaizmi)
(d) može biti n e o l o g i z a m – nove riječi koje se pojavljuju u p. pravilima
(e) u pravnim pravilima može biti i stranih riječi, pod uvjetom da se redovito koriste u svakodnevnom govoru
(f) stavljanje interpunkcija također je vrlo važno ( i/ili)
(2) Logičko tumačenje. Jezični smisao pravnih pravila treba da bude priznat i obuhvaćen logičkim tumačenjem;
rezultat tumačenja mora biti smislen sadržaj. Pod utjecajem zakona iz logike formirala se tzv. pravna logika, kao sredstvo da
se logičkim rezoniranjem stvori i protumači p. pravilo. Tijekom upotrebe logičkog tumačenja formirala su se određena načela
pravna logike:

(a) zaključivanje iz suprotnosti (argumentum a contrario) – iz jednog kategoričkog i preciznog suda izvodi se drugi,
njemu suprotan.

(b) zaključivanje od manjeg na veće (argumentum a minori ad maius) – iz jednog suda koji se odnosi na manju
kvantitetu izvodi se drugi koji se odnosi na veću kvantitetu.

(c) zaključivanje od većeg na manje (argumentum a maiori ad minus).

U svezi s obuhvaćanjem i reguliranjem novih životnih okolnosti prema postojećim pravnim pravilima i institutima, smatra se
da i tu logičke operacije mogu pomoći. Radi se o tome da se pod norme iz postojećeg pravnog sustava podvede novi životni
slučaj. To se radi uz pomoć “pravnog konstruiranja” i izvođenja iz “općih načela dotičnog pozitivnog prava”.
Iz učenja o logičkom tumačenju potrebno je izvući slijedeće zaključke: logika u pravu, racionalno primijenjena, donosi korist.
Ali, ako se smatra da je, uz jezičnu metodu tumačenja. Jedina sposobna tehnika tumačenja, prelazi se u područje pravnog
logicizma, što je bilo radno načelo egzegetske metode tumačenja p. pravila.

(3) Sustavno ili sistematsko učenje. U pravnom sustavu, kao ukupnosti normi koje vrijede u jednoj državi, svako pravno
pravilo ima svoje mjesto. Sustavno tumačenje provodi se na osnovi uvjerenja da:

(a) postoji povezanost između p. pravila i p. sustava

(b) postoji povezanost između pojedinih p. pravila

Prema tome, pravi sadržaj i smisao jednog p. pravila treba naći iz njegove povezanosti s drugim p. pravilom ili pravilima i u
njegovoj integralnoj pripadnosti pravnom sustavu. Ima slučajeva da jedno p. pravilo, samo po sebi, nije jasno, dok se ne
protumači prema nekom drugom p. pravilu. To se naziva “paralelizam u tumačenju”.

(4) Povijesno tumačenje. Ova tehnika tumačenja počela se u pravnoj znanosti isticati tek pojavom tzv. povijesno-
pravne škole, a osobito u vezi sa njenim prvim teoretičarom Savignyom. Smatralo se da pravne institucije i pravila imaju svoj
razvoj i da će ispravnom shvaćanju nekog postojećeg sadržaja znatno pomoći znanje o njegovom razvoju. Činjenice na koje
povijesno tumačenje osobito obraća pažnju su slijedeće:

(a) Occasio legis= sve one društvene okolnosti koje su poslužile kao povod donošenju nekog pravila
(b) Pripremni materijal pravnog pravila= projekti, zapisnici, rasprave
(c) Prijašnje pravno pravilo; tumačenjem prijašnjeg pravnog pravila i njegovo uspoređivanje sa novim, postojećim p.
pravilom rezultira u boljem razumijevanju novog p. pravila.

Mišljenje nekih pravnika da se povijesnim tumačenje mogu koristiti samo povjesničari prava, pogrešno je. Postoji čitav niz
situacija kada se obrađivači prava ne samo smiju, već moraju koristiti ovom metodom.

(5) Teleološko tumačenje. Ovo tumačenje jest tumačenje prema cilju, prema svrsi pravnog pravila.

(a) U 19.st., osobito u filozofiji, počeo se isticati cilj kao onaj čimbenik koji primarno utječe na smjer ljudskog
djelovanja. U pravnoj filozofiji to je shvaćanje osobito razvio R. Ihering, ističući da na svim područjima prirode i društva
vlada “zakon cilja”, pa tako i u pravu.

(b) Takvo shvaćanje prodrlo je i na područje tehnike prava, osobito u tehnici tumačenja pravnih pravila. Smatralo se da
svako pravno pravilo ima svoj cilj, svrhu, društvenu vrijednost koju želi zaštititi. Smatralo se da logičko tumačenje nije u
stanju dati ispravnu uputu primjenjivaču prava u slučaju antinomija.

(c) Da se cilj p. pravila ne bi posebno pronalazio, zakonodavac ga katkad izričito navodi u dotičnom p. pravilu.

(d) Tehnika teleološkog tumačenja, dakle, zahtijeva da p. pravilo moramo tumačiti i primjenjivati uvijek u skladu s
ciljem zakona- “ratio legis”. Teleološko se tumačenje redovito povezuje sa objektivno-dinamičkim tumačenjem; cilj p.
pravila istražuje se dinamički, a ne u okviru volje zakonodavca. W. W. Cook naziva, stoga, teleološko tumačenje “pravnim
relativizmom”, čime se želi navesti da pravno pravilo moramo uskladiti sa društvenim vrijednostima koje se mijenjaju.

(e) Neki pisci smatraju da je potreba za teleološkim tumačenjem utjecala i na nastanak porote, kao unošenja “narodnog
elementa” u primjenu pravnog pravila.
Teleološko tumačenje pravnih pravila je veoma važno tumačenje, osobito u uvjetima kad u pravnom sustavu ostaju poneki
elementi prijašnjeg prava.

(6) Doslovno, suženo i prošireno tumačenje. Izrazi koje tvorac normi upotrebljava mogu imati nedostataka, koji se
mogu odnositi na

(a) pogrešnost izraza u p. pravilu, koja sa ispravlja kvalitativnom korekturom izraza, tj. umjesto pogrešnog izraza
stavlja se drugi, ispravan.

(b) Nedovoljnost izraza u p. pravilu, koja se rješava tzv. kvantitativnom korekturom izraza. Nedovoljnost izraza može
se riješiti na pozitivan i negativan način.

(ba) Nedovoljnost na pozitivan način postoji kada utvrdimo da je izraz kojeg je upotrijebio zakonodavac, u odnosu na ono
što je mislio, nedovoljan. Tada se taj nedostatan izraz mora proširiti; mora se riješiti nesklad između nedostatnog izraza i
šireg logičkog smisla p. pravila. Taj način tumačenja zove se prošireno (ekstenzivno) tumačenje.

(bb) Nedovoljnost na negativan način jest kada je izraz kojeg je upotrijebio zakonodavac, u odnosu na ono što je mislio,
preširok i difuzan. Tada se taj izraz sužava; rješava se nesklad između preširokog izraza i užeg smisla p. pravila. Tehnika
kojom se to postiže naziva se suženo (restriktivno) tumačenje.

Doslovnim tumačenjem nazivamo ono tumačenje u kojem nemamo što proširivati ili sužavati, kada zakonodavac potpuno
“precizira stvar”.

Analogije u pravu

Pravna norma postoji zato da se primjeni. Ona se primjenjuje uvijek na jedan životni slučaj, na pojedini društveni odnos. Kad
postoji casus (slučaj, odnos) i kad postoji norma, situacija je čista i nema poteškoća za organ prava da slučaj riješi. No, dolazi
do situacija kada za određeni društveni odnos ne postoji norma koja bi ga regulirala. To se naziva pravnom prazninom. Neki
teoretičari smatraju da je pravni sustav sveobuhvatna cjelina, bez praznina.
Drugi, pak, smatraju da je čitavo pozitivno pravo zbroj praznina koje popunjava primjenjivač prava u povodu rješavanja
konkretnog slučaja. Treći smatraju da je p. sustav relativno sveobuhvatna cjelina, ali da se unatoč tome mogu pojaviti pravne
praznine. Smatra se da je jedino treće gledište ispravno.
Primjenjivač prava (sudac ili organ uprave) može, kada ustanovi pravnu prazninu, postupiti na slijedeće načine:

(a) Može dotični slučaj ostaviti bez pravnog rješenja, opravdavajući da za taj konkretan slučaj ne postoji pravno pravilo
koje bi ga reguliralo. Ovaj način rješavanja jest najjednostavniji, ali najmanje efikasan. Zbog toga neka zakonodavstva
zabranjuju odbijanje rješenja nekog slučaja pod isprikom da postoji p. praznina.

(b) Može, unatoč ustanovljenju p. praznine, riješiti na slijedeće načine:

(ba) “Otvaranje zakonodavnog pitanja” – obraćanje nadležnom zakonodavcu s pitanjem kako riješiti p. prazninu. Ovaj put
rješavanja praznina se često provodio u raznim oblicima apsolutističkih vladavina, koje obilježava neograničena vjera u
autoritet zakonodavca.

(bb) primjenjivač prava može popuniti prazninu po pravilima običajnog prava.

(bc) može sam stvoriti normu, preuzeti momentalno ulogu zakonodavca. Taj način rješavanja priznat je u Švicarskom
građanskom zakoniku.

(bd) Naposljetku, može se poslužiti analogijom. Za dva životna slučaja možemo reći da su analogna kada između njih postoji
velika sličnost u bitnim obilježjima. Postoje dvije vrste analogija:

(1) ZAKONSKA ANALOGIJA (ANALOGIA LEGIS)

Popunjavanje pravne praznine posredstvom analogije legis dešava se kada za jedan životni slučaj nije izričito predviđeno
pravno pravilo, ali je taj slučaj bitno sličan (analogan) s jednim drugim slučajem, za koje je izričito predviđeno pravno
pravilo, pa se to p. pravilo “posuđuje” i primjenjuje na taj prvi slučaj koji pravo nije normiralo.

(2) PRAVNA ANALOGIJA (ANALOGIA IURIS)

Ako prva operacija primjene zakonske analogije zataji, ostaje nam daljnje sredstvo: pravna analogija. Tada se moramo
obratiti čitavom sustavu pozitivnog prava i u njemu potražiti rješenje. Moramo pronaći neka opća načela, pa iz njih tada
logičkom operacijom dedukcije (izvođenjem iz općeg na posebno) postići adekvatnu p. normu, pa nju primijeniti na dotični
slučaj. Dakako, provedba analogiae iuris je znatno teža, jer zahtijeva od primjenjivača veće umijeće i napor.
STRUKTURA DRŽAVE

POJAM I VRSTE DRŽAVNIH ORGANA

Država je društvena organizacija. Svaka organizacija ima svoj cilj, a da bi postigla svoj cilj, ona mora razvijati i ostvarivati
neke djelatnosti. Te djelatnosti nazivamo njenim funkcijama. Suvremena se država redovito brine o gospodarskoj proizvodnji
i napretku na svom području, brine o sigurnosti građana, njihovu zdravlju, obrazovanju, socijalnoj zaštiti. Govoreći o
funkcijama države, valja napomenuti da ona tijekom svog povijesnog razvoja mijenja kvantitetu i kvalitetu svojih funkcija.
Naime, od početka klasnog društva, kad se pojavila, pa do moderne dobi, opaža se činjenica sve većeg porasta državnih
funkcija. Državne funkcije mora netko i obavljati. Zbog toga svaka državna vlast okuplja u određenim organizacijama
određenu grupu ljudi koja će obavljati državne djelatnosti. Na taj način dolazimo do pojma državnog organa (državno tijelo).
Neki teoretičari tvrde da državnim organom možemo nazvati samo organizacijske jedinice, ali ne i ljude koji u njima
obavljaju funkcije u ime države. Ljudi u organizaciji smatraju se “službenim osobama”. Drugi, pak, u pojam drž. organa
ubrajaju i ljude koji u njima rade. Njihovo stajalište nije netočno, ali stav prve grupe unosi veću sustavnost u shvaćanju
organizacije države. U svakoj se državi može govoriti o rang ljestvici državnih organa:

(1) Najviši državni organi. To su redovito oni koji su najviši na čitavom državnom teritoriju. Npr., Sabor Republike
Hrvatske. Ali, ako je država organizirana kao federacija ili je decentralizirana, možemo govoriti i o vrhovnom organu za
pojedinu teritorijalnu jedinicu.

(2) Viši državni organi su oni koji se neposredno nalaze ispod najviših, ali su po značenju njima vrlo bliski. Npr. Vlada
RH.

(3) Niži državni organi su oni koji se nalaze na hijerarhijskoj ljestvici na donjem kraju, osobito u centraliziranim
državnim uređenjima

Državni organi u svojim međusobnim odnosima mogu biti u stanju:

(1) Jednakosti i ravnopravnosti:

(a) između sebe nemaju neposredne povezanosti funkcija
(b) da nisu pravno i organizacijski međusobno ovisni

(2) Podređenosti i nadređenosti:

(a) Pravna ili funkcionalna podređenost:
- viši organ može davati nižem organu obvezne upute kako će riješiti akt
- viši organ može jedan akt nižeg organa obesnažiti ili promijeniti

(b) Organizacijska ili personalna nadređenost:

- postoji odgovornost službenih osoba nižeg organa prema službenim osobama višeg organa
- viši organ postavlja i smjenjuje službene osobe nižeg organa

Državne organe prema teritorijalnoj nadležnosti dijelimo na:

(a) centralne- nadležnost se prostire na čitavom drž. teritoriju

(b) necentralne (lokalne) državne organe- n. se prostire na jedan dio teritorija.

Državni organi prema sastavu mogu se dijeliti na:

(a) pojedinačne organe- konačna odluka dana je u nadležnost jednoj osobi, ovisi o njenoj volji, ali ujedno i njenoj
odgovornosti.

(b) kolegijalni državni organi- odluke se donose u kolegiju kolektivnom odgovornošću. Tu se postavljaju dva bitna
pitanja:

(1) na koji se način sastavljaju takvi organi; postavljanjem ili izborom

(2) pitanje odlučivanja

NADLEŽNOST
Država je velika i složena organizacija koja ne bi mogla postojati da ne obavlja stanovite djelatnosti. To djelovanje
neizostavno zahtijeva neki red, podjelu rada između organa države, da se zna koji im je djelokrug rada. Načelo nadležnosti
jedno je od osnovnih sredstava za uredno funkcioniranje državne organizacije i pravnog sustava.

NADLEŽNOST (mjerodavnost, kompetencija) jest pravo i dužnost određenog državnog organa da preuzme, ispita, poduzme
ili riješi neke radnje ili jedan predmet u ime i za račun države ili druge pravne organizacije.

(1) TKO DODJELJUJE NADLEŽNOST?

- nadležnost se može odrediti ili propisati

(a) Nadležnost se određuje u slučaju kada npr. viši organ ad hoc, u povodu već zatečenog slučaja, usmeno ili pismeno
odredi tko je nadležan za taj slučaj ili predmet.
(b) Nadležnost se propisuje kad se unaprijed donesu odnosni pravni propisi u kojima se propisuje tko će rješiti
slučajeve u ime i za račun države.
(c) Česti su slučajevi da, na osnovi već propisane nadležnosti, jedna, obično po rangu viša službena osoba, određuje
između više mogućih službenih osoba tko će riješiti jedan predmet ili obaviti neke radnje u ime i za račun države.

(2) KOME SE DODJELJUJE NADLEŽNOST?

(a) državnom organu

(b) ili službenoj osobi unutar tog organa.

(1) Neki autori razlikuju vanjsku i unutarnju nadležnost. Vanjska nadležnost je upućena i određena jednom državnom
organu izvana, od propisa ili drugog organa, dok se unutarnja nadležnost odnosi na unutarnji raspored djelatnosti unutar
državnog organa. Temelj unutarnje n. jest u vanjskoj n.

(2) Prenošenje nadležnosti je kad organ ili službena osoba, koji bi po propisu ili odredbi morao preuzeti i riješiti jedan
predmet ili obaviti neke druge pravne radnje, “bude spriječen postupati iz pravnih ili stvarnih razloga”. Tada se nadležnost
prenosi na neku drugi organ ili službenu osobu. Tada taj organ o tome mora obavijestiti neposredno viši organ, koji će
odrediti drugi stvarno nadležni organ na tom području. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba.

(3) Sukob nadležnosti jest kada postoje neslaganja ii spor i proturječje među organima (ili propisima) tko je nadležan
da preuzme spor ili riješi neku drugu pravnu radnju u ime i za račun države. Do sukoba nadležnosti dolazi zbog toga što se
organi:

(a) otimaju između sebe da bi preuzeli nadležnost- POZITIVNA KONKURENCIJA

(b) odbijaju između sebe preuzeti nadležnost- NEGATIVNA KONKURENCIJA

Sukob nadležnosti može se riješiti na slijedeće načine:

(a) sukob rješava neposredno viši organ od onih organa koji su u sukobu.

(b) dok se ne riješi sukob, sud kome je predmet ustupljen dužan je poduzeti i one radnje u postupku za koje postoji
opasnost od odgode.

(c) sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost, te čim primijeti da nije nadležan, oglasit će se
nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja uputiti predmet nadležnom sudu.

(d) kada su dva organa u sukobu, prijedlog za rješenje sukoba nadležnosti podnosi onaj organ koji je poslijednji
odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka.

(4) NAČELA NADLEŽNOSTI

(1) Pravno su valjane samo one radnje koje jedan organ ili službena osoba preuzima i obavlja u okviru svoje
nadležnosti.

(2) Redovito, državni organ ili službena osoba ne mogu odbiti postupanje i odlučivanje za one predmete za koje su
nadležni. Iznimno, mogu zatražiti izuzeće u slučaju postojanja tzv. “razloga za izuzeće”.

(3) Državni organ ili službena osoba mora paziti, prema službenoj dužnosti, da li je nadležan:
(a) preuzeti u rješavanje neki predmet, te
(b) je li u toku čitavog postupka i sve do donošenja odluke kontinuirano ostao nadležan za taj predmet.

(4) Propisi o nadležnosti su stroge naravi, stoga se ne mogu mijenjati dogovorom stranaka, organa ili službenih osoba.
(5) VRSTE NADLEŽNOSTI

(1) Stvarna nadležnost jednog organa ili službene osobe određuje se prema vrsti djelatnosti koje je dotični organ dužan
i ovlašten obavljati u ime i za račun države

(2) Mjesna (teritorijalna) nadležnost organa ili sl. osobe određuje se prema mjestu za koje je dotični predmet povezan
ili prema mjestu stranke u postupku i na osnovi čega sl. organ ili osoba ima pravo i dužnost da taj predmet preuzme u
nadležnost i riješi.

(3) Personalna nadležnost jednog organa ili službene osobe jest ona koja se odnosi na postupak u predmetima određene
kategorije građana, npr. vojni sudovi.

(4) Nadležnost po vrijednosti predmeta spora- ova je vrsta nadležnosti bliska stvarnoj nadležnosti, a to je kad se
određeni organ ili sl. osoba određuje nadležnim po kriteriju vrijednosti predmeta spora.

(5) Neki teoretičari navode i hijerarhijsku nadležnost, tj., onu koja bi org. i sl. os. pripadala na osnovi njihova položaja
i ranga na hijerarhijskoj ljestvici državnih organa.

Treba spomenuti da najvišu nadležnost ima najviši državni organ. Ako je on, pak, suveren, možemo govoriti o suverenosti
kao najvišoj i najvećoj nadležnosti na području jedne države. Dakle, zahvaljujući činjenici nadležnosti, u državnim i pravnim
organima trebao bi vladati red. Stoga je pojam nadležnosti kao pojam i načelo od najznačajnijih u pravnoj znanosti.

PRAVNI ODNOS

PRAVNI ODNOS je svaki društveni odnos reguliran pravom. Može biti apstraktan ili konkretan. Elementi konkretnog
pravnog odnosa su PRAVNI SUBJEKTI, PRAVNI OBJEKT, SUBJEKTIVNO PRAVO, PRAVNA OBVEZA.

PRAVNE ČINJENICE su činjenice koje izazivaju postanak, promjene ili prestanak pravnih odnosa;dijele se na:
(a) prirodne događaje
(b) ljudske radnje
- u skladu s pravom= pravni poslovi
- protupravne- delikti( kazneno djelo, prekršaj, građanski postupak)

PRAVNI POSAO je privatno očitovanje vlastite volje jednog ili više pravnih subjekata uz koje pravni poredak veže pravne
učinke koje stranke namjeravaju postići. Dijele se na:

A. JEDNOSTRANI PRAVNI POSLOVI

-takvi pravni poslovi kod kojih se traži očitovanje volje samo sa jedne strane i uz koje p. poredak veže onakve pravne efekte
kakve je stranka htjela postići. (npr. testament)

B. DVOSTRANI PRAVNI POSLOVI

-oni pravni poslovi kod kojih se traži suglasno očitovanje volje i uz koje p. poredak veže onakve p. efekte kakve su stranke
htjele postići (npr. kupoprodajni ugovor). Dijele se na:
(Ba) SPORAZUME- Obje strane idu za istim ciljem
(Bb) UGOVORE- svaka stranka ide za svojim ciljem; dijele se na jednostranoobvezne, dvostranoobvezne, konsenzualne i
realne

PRAVNI SUBJEKTI su osobe koje su nositelji prava i dužnosti priznatih od strane pravnog poretka; mogu biti fizičke i
pravne osobe.

FIZIČKE OSOBE su pojedinci kojima pravni poredak priznaje prava i obveze.

PRAVNE OSOBE su razne ljudske udruge kojima pravni poredak priznaje pravni subjektivitet.

PRAVNA SPOSOBNOST jest svojstvo društvenih jedinki da budu nositelji prava i dužnosti priznatih od pravnog poretka.
DJELATNA SPOSOBNOST je skup ovlaštenja pravno sposobnim društvenim jedinkama da pravno djeluju, tj. da izazivaju
pravne posljedice. Dijeli se na:
(a) poslovnu sposobnost
(b) deliktnu sposobnost

POSLOVNA SPOSOBNOST je sposobnost sklapanja pravnih poslova.

DELIKTNA SPOSOBNOST je sposobnost poduzimanja i odgovornosti za protupravne radnje.

PRAVNI OBJEKT jest razlog koji povezuje pravne subjekte u pravni odnos; pravni objekt je “ratio” pravnog odnosa. Dijeli
se na:

(a) Pravni objekt I. reda- uvijek neka ljudska radnja u širem smislu, ponašanje; aktivna (činidba) i pasivna (propust).
(b) Pravni objekt II. reda je ona vrijednost koja je objektom I. reda pretpostavljena; “objektov objekt”:
1. stvari
2. specijalna ljudska radnja
3. nematerijalna dobra
4. subjektivna prava

SUBJEKTIVNO PRAVO je ovlaštenje koje pripada pravnim subjektima na osnovi pravnih normi. Od subjektivnog prava
valja razlikovati “zahtjev za ostvarenje”, jer je moguća situacija da subjektivno pravo “ostaje”, a zahtjev za ostvarenjem
“prestaje”. Sredstvo za realizaciju zahtjeva za ostvarenjem, tj. subjektivnog prava jest tzv. tužbeno pravo, koje je pravno
sredstvo za obraćanje nadležnom državnom ili drugom pravnom organu da nam pomogne u zaštiti i ostvarenju našeg
subjektivnog prava. Mehanizam ostvarivanja subjektivnog prava sastoji se u postojanju pravno nadređenog čimbenika u
društvu koji spriječava samovolju u ostvarivanju subj. prava među pravno koordiniranim subjektima. Jedino tako može se
ostvariti poredak kao sustav normalnih i pravno usklađenih društvenih odnosa. U lancu pravne uzročnost susrećemo slijedeće
činjenice: OBJEKTIVNO PRAVO, SUBJEKTIVNO PRAVO, KOORDINIRANI PRAVNI SUBJEKTI, PRAVNI SPOR
(SUKOB INTERESA), DRŽAVNI ILI PRAVNI ORGAN I PRAVNA NADLEŽNOST, ZAHTJEV ZA OSTVARENJE,
TUŽBENO PRAVO, PROCES, PRISILNO IZVRŠENJE. Ali postoje i sredstva protiv ostvarenja subjektivnog prava:

1) PRIGOVOR (exceptio)- općenito znači iznositi suprotan stav nekom zahtjevu, snavođenjem određenih činjenica, u
svrhu da se taj zahtjev odbije. Može biti:

a) prigovor protupravnosti
b) prigovor zastare ili dosjelosti
c) prigovor nemogućnosti

ZASTARA jest prestanak subjektivnih prava ili utrnuće njihovih zahtjeva za ostvarenjem izmakom vremena.

DOSJELOST jest redovito naličje zastare. Ona znači stjecanje subjektivnih prava ako svjesno i neprekidno zakonom
određeno vrijeme obavljamo neka prava, pa ih zato stječemo u potpunosti.

2) KOLIZIJA ili sukob subjektivnih prava pojavljuje se u onom slučaju kad postoje dva subjektivna prava raznih nositelja, ali
na istom objektu, a koja se ne mogu pravno ostvariti sve dok oba postoje.

PROTUPRAVNOST I PRAVNA ODGOVORNOST

PROTUPRAVNOST nastaje kada nekim aktom ili ponašanjem biva povrijeđena neka pravna norma ili kad dođe do povrede
pravnog poretka, a poredak za to krivi i poziva na odgovornost nekog pravnog subjekta. Protupravnost ne može nastati sama
po sebi, već samo u sukobu ljudskog ponašanja sa zahtjevima pravnih pravila. Dva su elementa protupravnosti:

(1) OBJEKTIVNI ELEMENT- to je ponašanje suprotno pravnoj normi, tj.

“laesio normae”.

(2) SUBJEKTIVNI ELEMENT- krivnja ili culpa u širem smislu; takvo stanje svijesti počinitelja protupravnog djela da
se to djelo pripisuje njemu i čini ga odgovornim za učinjeno djelo. Može biti dvovrsna:
(2a) DOLUS- (umišljaj); ima tri stupnja:
(1) postoji svijest o djelu i volja da se djelo izvede
(2) + svijest o protupravnosti
(3) + zluradost pri izvođenju

(2b) CULPA- (nehat); propuštanje dužne pažnje koju je počinitelj morao imati da ne bi povrijedio interese drugoga;
može se očitovati u različitim stupnjevima:

(1) Culpa lata- gruba nepažnja, krajni nehat; kad protupravno djelo nastaje zbog toga što pojedinac nije upotrijebio
pažnju koju ima svaki prosječan čovjek. Po pravnoj odgovornosti koju izaziva, culpa lata je bliska zloj namjeri: culpa lata
dolo proxima.

(2) Culpa levis – lakša nepažnja, blaži nehat; kada protupravno djelo nastaje zato što pojedinac nije primijenio pažnju
koju bi primijenio savjestan čovjek.

(3) Culpa in eligendo- nepažnja pri izboru zaposlenika.

Pod PRAVNOM ODGOVORNOSTI podrazumijevamo odgovornost pravnog subjekta pred pravnom vlašću za svoje ili tuđe
ponašanje. In ultima linia, sve se svodi na odgovornost za vlastito ponašanje. Postoji nekoliko načela odgovornosti:

(1) KAUZALNA; OBJEKTIVNA; UZROČNA ODGOVORNOST

Za uzročnu pravnu odgovornost je potreban samo objektivan element protupravnosti, tj. da je protupravnom štetnom radnjom
štetnika prouzročena šteta u imovini ili osobi oštećenoga. Traži se uzročna veza između protupravne radnje i štete.

(2) KULPOZNA ILI SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST

Takva protupravna odgovornost gdje se za odgovornost štetnika traže i objektivan i subjektivan element protupravnosti.
Postoje dvije vrste subjektivne odgovornosti:

(a) po kriteriju presumirane krivnje

(b) po kriteriju dokazane krivnje

(a) Po kriteriju presumirane krivnje- traži se i objektivni i subjektivni element protupravnosti. Krivnja se presumira kad
oštećenik dokaže da je prot. štet. radnjom... . To je presumptio iuris. Ako štetnik dokaže da nije kriv, ne odgovara.
(b) Po kriteriju dokazane krivnje- za odgovornost su potrebna oba elementa protupravnosti, koje oštećeni mora
dokazati. Ako ne dokaže oba, nema odgovornosti, tj. štetnik nije kriv.

Kazneno pravo je grana prava u kojoj nema objektivne odgovornosti, već samo subjektivna. Tu nema odgovornosti ako
počinitelj nije kriv.

ZASTUPSTVO

Zastupanje se može pojaviti, uglavnom, u dva osnovna slučaja:

(a) Zbog činjenice da neki pravni subjekt ima pravnu sposobnost, ali nema poslovnu, nastaje potreba da on, da bi
putem pravnih poslova realizirao pravnu sposobnost, dobije ili uzme neku drugu osobu koja ima i pravnu i poslovnu
sposobnost, a koja će u ime i za račun prve osobe obavljati pravne poslove. Zastupanje se ovdje pojavljuje kao nadomjestak
poslovnoj sposobnosti.
(b) U drugom slučaju zastupanje nastaje kada pravni subjekt ima i pravnu i poslovnu sposobnost, ali iz raznih razloga
želi da ga u njegovim pravnim poslovima zastupa netko drugi.

Zastupanje se u pravu redovito dijeli na dvije vrste:

a) neposredno- u ime i za račun zastupanoga

b) posredno- u ime zastupnika, ali za račun zastupanoga, tzv. “komisijski posao”.

S obzirom na inicijativu, zastupanje se dijeli na:

a) po zakonu- postoji u primjeru tzv. roditeljskog prava

b) po odredbi državnog organa; izražava se u institutu skrbništva. Pod skrbništvo se stavljaju maloljetnici koji nisu
pod roditeljskom skrbi, kao i one osobe koje se ne mogu brinuti o svojim pravima i interesima. Organ skrbništva ostvaruje
zadatke skrbništva neposredno i preko postavljenih skrbnika.

c) po ovlaštenju, tzv. ugovorno zastupanje. Pretpostavke za ugovorno zastupanje jesu:

1) potrebna je volja zastupanoga da u nadležnost svoga zastupnika preda izvršenje nekog pravnog posla ili druge
pravno relevantne radnje.
2) mora postojati volja zastupnika da to prihvati.
3) potrebno je postojanje prava i obveza zastupnika da za zastupanoga obavi neku pravnu radnju.
4) potrebno je ovlaštenje kojim će se zastupnik moći legitimirati prema trećim osobama da je on pravni zastupnik
zastupanoga. To ovlaštenje daje se redovito u pisanom obliku i nazivamo ga PUNOMOĆ, koja ima slijedeće vrste:

a) specijalna- za samo jedan konkretno određeni pravni posao.

b) generična- samo za određenu vrstu pravnih poslova.
c) generalna- za sve vrste pravnih poslova.

Punomoć može prestati: smrću punomoćnika ili opunomoćitelja, opozivom opunomoćitelja, odbijanjem punomoćnika,
izvršenjem posla, gubitkom poslovne sposobnosti opunomoćitelja ili punomoćnika..................