P. 1
Arheologija anticke Grcke

Arheologija anticke Grcke

5.0

|Views: 5,457|Likes:
Published by zlatko_bukac

More info:

Published by: zlatko_bukac on Apr 19, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/09/2015

pdf

text

original

Sections

-Helenistički period je posljednji period grčke civilizacije, te prijelaz u rimsku
civilizaciju. Naziv je došao od grčkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali
helenizirane Židove koji su prihvatili grčku kulturu i grčki način života. Naziv
helenistički period je prvi upotrijebio jedan njemački povjesničar Karl Gustav Drojzen u
knjizi objavljenoj početkom 19. st. i od tada se taj naziv uvriježio i ostao do danas.
-Na neki način rodoutemeljitelj helenističkog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov
otac Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od
jednog svog vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogućnost
ujedinjenom grčko-makedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod
trajao oko četiri godine, od 334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg
je Aleksandar vodio na Istoku do granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom
vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g. pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo
mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smrću to golemo carstvo kojim je vladao niti
desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin naslijedi na prijestolju,
međutim, sve se pretvorilo u dugotrajni iscrpljujući rat između njegovih generala. Na
koncu se golemo carstvo razišlo i transformiralo u nekoliko helenističkih državica.
Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se službeno uzima za početak helenističkog
razdoblja. Oko te je godine nastao prijelaz s jednog i početak drugog perioda. Na
prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasične i početka helenističke ere.
-Karl Gustav Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje
Aleksandra Velikog, od 334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga.
Zatim, razdoblje Diadoha (Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je
završio građanski rat. Posljednje razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr.
kada dolazi do kraja helenističkog svijeta. To je jedna politička podjela koja, gledajući
politička zbivanja, ima smisla.
-Kad je riječ o umjetnosti onda se helenističko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani,
srednji i kasni helenizam. Rani helenizam započinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250.
g. pr. Kr. Zatim slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na
kraju, kasni helenizam od oko 150. do oko 30. g. pr. Kr.
-31. g. pr. Kr. se uzima za kraj helenističkog svijeta zato što je tada posljednja
helenistička država, Ptolomejski Egipat, došla pod rimsku vlast. U bitci kod Akcija uz
obale Grčke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta, porazila flotu Marka Antonija
i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvršili samoubojstvo. August je krenuo za njima i
njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja samostalna helenistička
država te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je razorila Korint,
središte otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grčka postala rimska provincija
Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmoćnijih helenističkih
državica, slobodnom voljom došlo pod Rim tako što je posljednji pergamski vladar Atal
III. odlučio oporučno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su
oporučno došli u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj
Aziji. I more je sličnih takvih primjera.
-Ovo su politička zbivanja koja su važna da bi uočili jedan moment, a to je da je rani
helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na kasno klasično doba, dok

61

www.sajt.com.hr

je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se može
promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najveći dio helenističkog svijeta tada bio u
granicama rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad
zaista govorim napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog
carstva - onda je to spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistički spomenik po
svojim stilskim karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske
umjetnosti. Kasni helenizam je naziv za posljednju fazu grčke umjetnosti, iz perspektive
grčke umjetnosti, a iz perspektive rimske umjetnosti to je kasno republikanski period.
-Treća važna stvar je prostor na kojem se razvija helenistička umjetnost i što iz toga
proizlazi. Za razliku od grčke umjetnosti koja se razvijala u matičnoj Grčkoj, u grčkim
kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u Kirenaici, na sjevernim
obalama Afrike itd; helenistička kultura se razvija na mnogo većem području, barem na
deseterostruko većem području. Razlozi tomu su upravo osvajanja Aleksandra
Makedonskog. Činjenica da je on u četiri godine slomio jedno veliko Perzijsko Carstvo,
da se oženio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije
umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put širenju helenističke
kulture daleko na Istok. Međutim tu sad valja bit oprezan, jer ne možemo samo tako
kazati da je područje na kojem se razvija helenistička umjetnost Grčka, Makedonija,
Mala Azija, Sirija, Egipat i prostor današnjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo točno. Jezgra
helenističke kulture i umjetnosti su Grčka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo
stoljeća prije, najveći dio Male Azije, iako ne središnji dio Anatolije, zatim Ptolomejski
Egipat i Sirija te prostor nekadašnje Magne Graecie. Utjecaja helenističke umjetnosti u
ovim prvim stoljećima, u 3. st. pr. Kr. nije bio pošteđen ni Apeninski poluotok.
Etruščanska umjetnost ima svoju helenističku fazu, jako se manifestiraju i uočavaju
utjecaji helenističke umjetnosti. No, to je ipak etruščanska umjetnost. Rimska umjetnost
se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice mogli
proširiti kada je riječ o kasnom helenizmu na malo veći dio Apeninskog poluotoka.
Prostor na kojem se razvijala helenistička umjetnost je mnogo veći od prostora na kojem
se razvijala grčka umjetnost. Ovo ističem zbog broja umjetničkih djela i spomenika jer
broj svih medija umjetnosti je enorman.
-Glavni centri helenističke umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grčki gradovi na
zapadnoj obali Male Azije, Pergam, novo kulturno žarište grčkog svijeta, Antiohija na
Orantu te vrlo važan grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine - Aleksandrija.
Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao
mnoštvo gradova, jedno sedamdesetak njih, međutim, ova
Aleksandrija na ušću rijeke Nila je svakako najvažnija.
Podignuta je na mjestu jednog starijeg egipatskog naselja,
zadatak urbanističkog rješenja tog novog grada je bio
povjeren vojnom inženjeru Dinokratu. Aleksandrija će uz
Antiohiju i Pergam postati jedan od najvažnijih kulturnih
odnosno umjetničkih prijestolnica helenističkog svijeta, i
posljednja doći pod rimsku vlast.
Nedavno su francuski arheolozi, roneći u Aleksandriji i
oko nje, iznijeli na svjetlo dana izvanredne spomenike.

62

www.sajt.com.hr

Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim takvim
kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd.
Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s
velikim rasponom stilova, pogotovo na području skulpture.
-Ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u
sadržajnom, ni u kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u
povijesti umjetnosti postoje kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo
naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ
o spomenicima rano helenističkog perioda na kojima se jasno manifestiraju utjecaji i
uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju najvećih a to su Sikijonski majstor
Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog Lizipovog i Praksitelovog
naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist Plinije, pa i Pauzanije,
spominju brojne umjetnike koji su bili epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po
predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika).
-Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura
predstavlja Tihe, božicu sreće. To je personifikacija samoga grada,
budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama, ne u
originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo
sasvim pouzdano da je tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid.
Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe je Lizipovskih
proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na
jednoj stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog
riječnog boga koji personificira rijeku. Ona u podignutoj desnoj ruci
drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina. Skulptura, iako je
zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac po kojemu
su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova.
-Skulptura Temis iz Ramusa (Rhamnous) je nastala od ruke jednoga helenističkog
majstora Kairestratosa. Ona je nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete,
čuvenu Agoraklitovu statuu koja je stajala u svetištu te božice u istom tom gradu
Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa ahimationom slično posloženim. Ove dvije
skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora, odnosno predložaka preuzetih iz grčke
klasične umjetnosti.
-Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a prema onome što nam svjedoče pisani izvori,
jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio neuobičajeno duboku starost. Postoji
legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni novčić sa strane te da je nakon
njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500 zlatnika. To bi značilo
da je za života napravio 1500 djela. Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama
imamo jedva dvadeset. Međutim, početak njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a
sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela nastaju 308. i
309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki
gledano, njegova posljednja djela nastaju na početku helenističkog
perioda.
-Čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na
čijim su vanjskim stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i
Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime majstora iz Larise koji
ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu

63

www.sajt.com.hr

urne. Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo
Dioniza koji je ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom
lizipovskom likovnom jeziku.
-Aleksandrov sarkofag je pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na
nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama
njegova sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi
bio da je u njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora
sasvim navodi na kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da
je ovdje prikazan Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u
sam kraj 4. ili u sam početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po
svoj prilici su pripadali atenskoj školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o

Praksitelovim učenicima (čak su njegovi sinovi bili njegovi epigoni). Danas se
Aleksandrov sarkofag nalazi u arheološkom muzeju u Istambulu. To je izduženi četvrtasti
sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukrašen, kraće i duže stranice nose 4 reljefna
prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraćim i dužim stranama. S gornje
strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbičkim kimatijonom. Gore ima
trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na
dvije vode sa naznačenim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da
se izvanredno uočavaju ostaci boje. Aleksandar, na svom konju, prikazan u sceni borbe
između grčko-makedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim ostatcima oslikavanja. Na toj
figuri Aleksandra se jasno uočavaju elementi praksitelovskog jezika - frizura,
fizionomija, i sl, je dosta slično onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili
lijenog satira, itd.
-Tanagra statuetice su statuetice koje su naziv dobile po gradu Tanagri u Peociji, po
jednom malom gradiću na čijoj su nekropoli pronađene. To
su figurice od terakote rađene pomoću kalupa za nekakvu
kućnu upotrebu. Ono zbog čega su zanimljive je da one
podsjećaju, proporcijama, malenim glavama, gracioznim
figurama i sl. na figure muza. Podsjećaju na onu bazu iz
Mantineja. To je jedini Praksitelov original koji spominje
Pauzanija. Na jednoj strani te baze je prikazana scena
takmičenja Apolona i Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove
kćeri muze odjevene u duge hitone uz bogato nabrane
draperije, s malim glavama, itd. Ove statuetice podsjećaju na te muze, odnosno na one
statue iz Herkulanuma - veliku i malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim

64

www.sajt.com.hr

originalima nastalim u krugu njegovih učenika. Vidi se da su rađene u proporcijama
ideala kasne klasike i da to nema veze sa grčkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra
statuetice se jasno naslanjaju na umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom
prikazuju ženske figure, i to mlade žene, djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te
Tanagra statuetice primjeri i žanr stila - prikazi ženskih figura u različitim svakodnevnim
životnim situacijama.
-Kada je riječ o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st.
pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi,
aranžmani, krilati dječačići, eroti sa vijencima, sa prepletima lišća, cvijeća, itd. imaju svoj
odjek na Taremskim, odnosno, Gnatja vazama.
-Najvažnija helenistička umjetnička djela, odnosno, građevine nastaju u razdoblju
srednjeg i visokog helenizma kada su građanski sukobi pojedinih helenističkih državica
završili. To je period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore.
Umjetnička djela nastaju u različitim umjetničkim centrima.
-Najbolje sačuvana i najpoznatija umjetnička djela, pronađena su u okviru grada
Pergama. To je jedan zanimljiv gradić, primjer kako je iz ničega nastala jedna od
najljepših prijestolnica helenističkog svijeta. Jedan niskopozicionirani časnik
Aleksandrovih Diadoha, Antigona, dobio je zadatak čuvanja riznice sa ogromnom
količinom novca. Njegov gospodar (zapovjednik) je izgubio život i taj je neugledni
gospodin ostao sa ogromnim bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije.
Tu dinastiju čini 5 vladara: Atal I, Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zaslužni za
izrastanje Pergama u prijestolnicu helenističkog svijeta. On prerasta u novu Atenu.
Atalidi su imali jedan dugotrajni politički cilj, prikazati svoj grad nasljednikom slavne
Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar maksimalno potencirana kada su Atalidi
izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali su provalili iz sjeverne Europe u
sjevernu Grčku, prešli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa svojom vojskom (jedva)
poraziti i pobijediti. U čast te pobjede je nastao jedan od najvažnijih umjetničkih
spomenika Pergama i uopće helenističkog razdoblja - Grupa umirućih Gala.
-Umirući Gali su grupna kompozicija koja je
izvorno bila postavljena na visokoj kružnoj bazi.
Sastojala se od 6 figura, 4 figure u polu-ležećem
položaju, figure Gala koji sebi zariva mač u
prsa, i figura njegove žene koju on pridržava
lijevom rukom (nju je prethodno smaknuo da ne
bi pala u zarobljeništvo). Riječ je o grupnoj
piramidalnoj kompoziciji. Centralna grupa Gala
sa njegovom ženom je poznata kao Ludovizi
grupa, a ove ostale figure ranjenih umirućih
Gala se čuvaju u različitim muzejima u Italiji.
Imamo jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog
u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju.
Usprkos toj činjenici, ta se skupina može rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj
Akropoli u jednom velikom otvorenom dvorištu u okolici hrama Atene Polias - glavnom
svetištu Akropoli. Ova grupa je prethodnik cijelog tipa helenističke skulpture koji se
naziva helenističke barokne grupe i mitovičke grupe. Riječ je o strukturama koje sadrže

65

www.sajt.com.hr

veći broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom
pokretu s temama patnja, smrt, stradanje junaka.
-Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po
uzoru na nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od
koje danas raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom
rukom pridržava mrtvo tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija
izvorno mogla biti okružena figurama ranjenih i umirućih junaka.
-Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu
amazonsku kraljicu Pentezileju.
-Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih je vama najpoznatija jedna - Laokontova
grupa
. Ona tematski, sadržajno i formativno pripada helenističkoj baroknoj grupi. Priča
vam je vjerojatno poznata - prikazuje trojanskog svećenika Laokonta i njegova dva sina,
na koje je Apolon poslao zmije, jer su uočili da je uvlačenje Trojanskog konja u Troju
varka...
Grupa koja se danas čuva u Vatikanu, jedna jedina, zanimljiva utoliko što je Plinije
spominje i kaže da ju je vidio u palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g. pr. Kr. Plinije
kaže i da su autori te grupe, trojica rodskih majstora: Agesandar, Atenodor, Poliodor -
grčka imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao
da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da su to imena kopista.
-U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati ostaci
jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri
neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog,
odnosno početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim
ostaci Paskvido grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje
Polifema, i tzv. Scila grupe (zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman,
Scila, povlači mornare i proždire ih). Sperlonga je zanimljiva zato što je uz nju pronađen
natpis na grčkom jeziku koji su postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena
- Agesandoros, Atenodoros i Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laokontova
grupa kopija nastala po originalu iz 200. g. pr. Kr.
-Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih
helenističkih grupa, a njihov odraz u reljefu je čuvani
Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama
gigantomahije na čuvenom Zeusovom oltaru u Pergamu.
Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih
spomenika, i uopće jedan od najvažnijih helenističkih
spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti
koje ima istu vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za
klasičnu umjetnost. Danas se pročelje tog oltara nalazi
rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom
njemački arheolozi istraživali područje pergamske
Akropole.
To je jonska građevina podignuta na jednom visokom stepenastom postolju. Gradnja je
započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme Atala II. Na tom
spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj Pergamskog
oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se nalazi
monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja

66

www.sajt.com.hr

ispod zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj
friz prikazuje borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj
umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su
ovdje prikazani dijelom u antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju
ljudski torzo, ali zmijolike repove i druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i
natpise sa imenima prikazanih bogova i imenima majstora.

Postoji mogućnost da je projekt samog Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski
arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do kraja sigurni u tu mogućnost.
Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski
stupovi koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga
dvorišta je stajao žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji
friz u visini entabature. Taj friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa jer su
se pergamski vladari željeli pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina
Telefa koji se borio u trojanskom ratu na strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom
frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u istom bogatom baroknom stilu, bogatih
baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih baroknih grupa.
-Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki utjecaj imao Skopas,
pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput rokoko stila,
sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi grupa,
grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim
pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl.
-Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva, što nikada
prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba
nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u
svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze
malih negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge,
čuveni spinario, dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to
primjeri žanr stila. Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih
muškaraca na tržnici, odnosno starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on
realistički prikazan sa svojom mlohavom kožom, kompletno naznačenim dijelovima
degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela, propadanjem kože i sl.
-Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je portretna statuarna plastika. Ona se
pojavljuje već u kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih kulturnih
radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se običaj nastavlja u helenističkom razdoblju.
Pored grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom se razdoblju vrlo rijetko

67

www.sajt.com.hr

izrađuju i statue sa portretnim karakteristikama helenističkih vladara. Tu je opet
Aleksandar Veliki utro put toj vrsti skulpture. Za njegova života su nastale mnoge statue
sa njegovim portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno helenističkim kopijama.
Autor jednih takvih portretnih statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar se
vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakterističnu anastoli frizuru. Ona ima
karakterističan razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji su bačeni sa strane
itd. Budući da je umro mlad, u tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga,
golobradog, ljepuškastog lica, iako nekada zatvorenije kubične strukture lica, a nekad
malo izduženijeg, i sl.
Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljećima. Istovremeno, sa pojavom tih
realističnih portreta pojedinih helenističkih vladara, od kojih su neki tako realistični da se
ni autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najružnijih detalja. Paralelno sa time
se javlja i vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara
očito idealizirani, uljepšanih crta lica, želeći se prikazati što sličnije samom Aleksandru.
To su dva paralelna pravca u helenističkoj skulpturi unutar statuarne plastike.
-U Herkulanumu je pronađena cijela serija portreta helenističkih vladara, od kojih su neki
idealiziranih crta lica, a drugi su realističnih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa
izradom kultnih statua sa prikazivanjem božanstava, međutim, iz ovoga što sam vam do
sada ispričao, očito je da to više nije najvažniji sadržaj unutar skulpture. Sada postoji
cijeli raspon stilova, cijeli raspon motiva, od žanr motiva do motiva mitološkog
karaktera, itd.
-Kada je riječ o božanstvima, onda je primjetno da najveću pažnju imaju Dioniz,
Afrodita, Apolon - mlada ljepuškasta božanstva. Veliku popularnost među ženskim
božanstvima ima Afrodita. Tu su ključnu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne
klasike, pogotovo Praksitelova poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena
Afrodita iz Knida. Tako da iz tih statua se razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova
i shema sve do rimskog vremena.
-Afrodita sa otoka Melosa, poluodjeveni ikonografski tip. To je stojeći tip Afrodite po
uzoru na jednu čuvenu sliku kasno klasičnog doba koju je izradio jedan od najvećih
grčkih slikara uopće, Apel. On je za otok Kos, za tamošnje svetište posvećeno Asklebiju,
izradio čuvenu sliku Afrodite Anadiomene. Apel slika za svetište na Kosu sliku Afrodite
Anadiomene koja se rađa iz morske pjene i cijedi uvojke kose. Mi po prilici možemo znat
kako je ta slika izgledala iako ona nije sačuvana. Na temelju tog motiva se u helenističkoj
umjetnosti razvija sličan statuarni motiv, no, sada po uzoru na tu sliku nastaje statuarni
tip Afrodite, koja, iako ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi
uvojke kose.
-Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u kupatilo, skida odjeću sa sebe, ostavlja
je na hidrini, itd. Helenistička umjetnost dalje razrađuje taj motiv, i jedan bitinijski
majstor Dajdal stvara motiv klečeće Afrodite u kupatilu. Knidska je u stojećem stavu, a
on je spušta, prebacuje u klečeći stav sa slično položenim rukama kao i kod Praksitelove
Afrodite. Mnoštvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je klečeća Afrodita, drugi tip je
stojeća Afrodita. Taj stojeći tip se može podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip
Afrodite Pudike ili stidljive Afrodite, i treći tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim
specifičan položaj ruku.
-Jedan od najčuvenijih tipova helenističkog perioda jest Kolos sa otoka Rodosa, jedan
od sedam svjetskih čuda. Kolos sa Rodosa je ogroman brončani tip koji je zatvarao ulaz u

68

www.sajt.com.hr

Rodsku luku, izrađen u bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31 metar.
Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga djela radio rodski majstor Hars.
Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još u helenističkom periodu,
stradao kod jednog snažnog potresa, pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11.
st. nije došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac i prodao
Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica da je od bronce, visine 31 m, da
su ispod njegovih nogu na krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To
naprosto fascinira.
-Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je svjetionik na otoku Farosu ispred
Aleksandrije koji je doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto zna na
temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva jednog andaluzijskog Maora iz 11. st.
Podignut početkom 3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat iz Knida.
Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m), sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio
kvadratnog tlocrta 30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan. Na vrhu
svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao prolaz brodovima, davao upute
moreplovcima za ulazak u tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Njegove su
ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina.
-Rano helenistički period je razdoblje intenzivne urbanizacije. Aleksandar Veliki je
tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i kasnije, osnovao 70 novih
naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Npr. Aleksandrija koja je
ključan i najvažniji primjer. Ona će vrlo brzo prerasti u prijestolnicu ptolomejskog
Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je osnivač je Aleksandrov general
Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. Uz Aleksandriju bi se tu još
mogao svrstati i grad Prijena, spomenut je vec u kontekstu kasne klasike, no tada je
nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz Prijene, ali je izgradnja trajala
duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike jednog helenističkog
grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine javnoga
karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat,
inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih).
-Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2.
st. pr. Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri
strane okruženu porticima. Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus.
Grčka riječ za tu građevinu je stoa. Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u
cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada
u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko bogat te iz političkih i ideoloških
razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni. Ona je rekonstruirana nakon
istraživanja američkih arheologa na atenskoj Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio
dosta kontroverzan, i danas se izbjegava takav pristup, odnosno, anastiloza ili potpuno
nova izgradnja jednog antičkog spomenika.

69

www.sajt.com.hr

To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke
dijelove građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga
rekonstruirano, a da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je
dugačka, duž jedne svoje strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana
pridodaje i dvostruka kolonada. Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima
prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su
vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina ima krov na dvije vode i stubišta na
svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila neopravdana, kada danas
prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne arhitekture, a krajnje
funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile natkrivene. Dućani u
okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom graditeljstvu imaju taberne u
okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz prakse helenističkog
graditeljstva i to je ta nit koja ih veže.
-To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene
poklonili gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti.
Sastojala se iz četiri odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i
Amazonki. Jedna je prikazivala borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a
četvrta bitku pergamske vojske sa Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo,
svoje političke uspjehe, kroz kulturu i umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time
su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u
borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda na Maratonskom polju - to smo
danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U čast toga nastaju umirući
Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova višefiguralna grupa u
podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile građene u visini
jednog lakta, što znamo iz izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo financijski i umjetnički
zahtjevno, dok su Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini.
-Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita.
To je opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno
klasično doba, bez hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko
gube ovu zadnju prostoriju, riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od
najstarijih takvih primjera je Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi
reduciraju po dužini, po visini (u gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko
malih hramova jedan pored drugog. Oni se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva
visinske se razlike rješavaju stubištima, propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim
gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i izuzetno monumentalna, prostrana
svetišta.
-Dva svetišta kao tipičan primjer su Atenino svetište u gradu Lindosu na Rodosu i
Askeplijevo svetište na otoku Kosu.
Bitne karakteristike - hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta,
nerijetko kroz Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram.
Hram je opasan sa tri strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora
unutar samog hrama. Na njima se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako
ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto
pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite, vi ćete se vjerojatno doći
ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova svetišta postajala
pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i mi u

70

www.sajt.com.hr

izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo
svetište na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi
onu krasnu sliku". One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz
nekih vjerskih pobuda, već diviti se sadržaju hrama.
-Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla
duboko u helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta,
samo što je umjesto cele imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u
helenističkom razdoblju.
-Jedan svakako interesantan primjer je čuveni Olimpeion u Ateni, hram Zeusa
Olimpijskog
. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je vladala
Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je
njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i
Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr.
Kr. sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja.
Kako se rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja
ponovno staje, da bi nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako
da je njegova gradnja započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana,
time je prošlo 700 godina od početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu
dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski stil ranog helenizma ravnopravno participira
sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao najpopularniji.

71

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->