SEMINARSKI RAD

iz predmeta: MIKROEKONOMIJA

tema: MONETARNI SISTEM

Predmetni profesor: Student:

mr. Svjetlana Gačić Haris Koričić
Banja Luka, januar 2010
UVOD

Prije nego što počnem da govorim o temi monetarnih sistema potrebno je razjasniti
da se ustvari radi o novčanim sistemima ili valutnim sistemima. Pa se čak i za novac
zna često čuti izrazi kao što su moneta, valuta i drugi sinonimi.
Zapise o novcu nalazimo već u vremenu Hamurabija (1792. - 1750. p.n.e. ).
Pronalaske u Aziji oko 640 – 630 p.n.e. karakteriše novac sačinjen od legure zlata i
srebra. A Kinezi su počeli prvi da prave kovanice u okruglom obliku oko 600. p.n.e. da
bi se zaštitili od falsifikata.
Sam novac nastaje kao potreba vremena, odnosno potreba čovjeka za razmjenom
dobara.
U početku je to jako prosta razmjena koja se odigrava sasvim slučajno: neka konkretna
roba jedne vrste se nalazi prema jednoj jedinoj konkretnoj robi druge vrste (a robe A =
b robe B). Prošireni oblik razmjene nastaje većom potrebom za razmjenu. Tako
pojedine robe se smatraju atraktivnijim od drugih roba, te se izdvajaju kao ekvivalent. A
to znači da se vrijednost robe A izražava ekvivalentom vrijednošću robe B, ali i robe C,
D, E itd. (a robe A = b robe B = c robe C = ... = x robe X). Događa se da pojedina
roba iz ostalog asortimana izdvaja, jer je drugi u razmjeni radije primaju od svih ostalih
roba. Takav oblik razmjene nazivamo opštim oblikom razmjene. Grafički prikaz bi bio: b
robe B = c robe C = ... = x robe X = a robe A. Kod ove razmjene se svaka roba
javlja u vrijednosnom odnosu sa drugim robama. A to je bio i ishod novčanog, oblika
razmjene, koji možemo ovako da predstavimo: b robe B = c robe C = ... = x robe X
= a novčane robe A. Pri tome, samo jedna roba ima svojstvo koje joj omogućava da
funkcionira kao općti novčani ekvivalent pomoću kojeg se izražava vrijednost svih
drugih roba. Svojevremeno su to bili zlato i srebro, kao i neki drugi oblici novca.
Upravo bi to bio razvojni put novca, a sada ćemo da govorimo o nastanku i razvoju
monetarnih, odnosno novčanih sistema.

2
 I Sistemi metalističkog važenja
„Novčani sistem – važenje u užem smislu riječi predstavlja skup pozitivnih
pravnih propisa i pravila kojima se reguliraju novčana pitanja jedne zemlje tj. pitanje
novčane jedinice kao zakonskog sredstva plaćanja, naziv te novčane jedinice, pitanje
pariteta, konvertibilnosti kao i osnovne postavke u pogledu emisije novca. Međutim,
novčana jedinica ne živi izolirano. Ona je u zavisnosti od postojećeg bankarskog
sistema, od organizacije i funkcioniranja platnog prometa, od instrumenata plaćanja itd.
Novčani sistem stavljen u ove šire okvire promatranja predstavlja novčani sistem u
širem smislu riječi."
Monetarne sisteme možemo nazvati još novčanim sistemima ili valutnim sistemima.
Evolucioni put monetarnih sistema ima dva osnovna oblika:
- monetarni sistem metalnog standarda;
- monetarni sistemi slobodnog standarda;

U sistemima metalnog standarda (važenja) imamo takav novac u opticaju koji je

konvertibilan za izvjesnu količinu jednog ili više metala, ili je čak sam metal u ulozi
novca u platnom prometu. Razvojni put monetarnih sistema metalnog važenja ide
sljedećim redosljedom:
a) Bimetalizam:
- standard paralelne valute;
- standard dvojne valute;
- standard hrome valute;

b) Monometalizam:
- standard srebrne valute;
- standard zlatne valute;
o klasično zlatno važenje;
o važenje zlatnih poluga;
o važenje zlatnih deviza;

1.1. Bimetalizam

Bimetalistički monetarni sistem se temelji na postavci da cirkuliraju dvije vrste

metalnog novca, i to zlato i srebro.

1.1.1. Monetarni sistem paralelne valute

Monetarni sistem paralelne valute je najstariji oblik monetarnih sistema metalnog

standarda u okviru bimetalističkih monetarnih sistema. Ovaj standard se može pratiti od
prvih početaka kovanog novca pa sve do početka XIX st., a zasniva se na
istovremenom cirkuliranju dvije vrste metalnog novca. Na tržištu se roba plaćala ili

3
srebrom ili zlatom, tako da je svaka roba imala dvije cijene.

Metali odnosno novac je bio u obliku prašine ili u komadićima metala u vrećicama, a
njihova cijena se određivala vaganjem, odnosno na tržištu na osnovu ponude i
potražnje. Država nije regulisala odnos srebra i zlata, pa je tako na različitim tržištima
bila i cijena različita a sa tim i različit odnos između srebra i zlata. Taj različiti odnos je
imao za posljedicu nestabilnost u cijenama zlata i srebra, te stalne poremećaje u robno-
novčanim tokovima privrede. Još više je poduprijelo nestabilnost činjenica da je tokom
XVI st. u "novootkrivenoj" Americi otvoreni rudnici srebra koji su ubacivali srebrni novac
u robno – novčani promet. Sve to dovodi do nepovjerenja u srebro, pa ljudi tezauriraju
zlato, odnosno povlače ga iz prometa. O tome govori Grasham – ov zakon, prema
kojem loš novac istiskuje iz opticaja dobar novac.

1.1.2. Monetarni sistem dvojne valute

Monetrni sistem dvojne valute nastaje kao potreba vremena, odnosno pokušavaju
da se otklone nedostaci koje je imao monetarni sistem paralelne valute. Možemo ga
pratiti u XVIII st. i to prvo u USA, Francuskoj i Engleskoj, te kasnije i u drugim zemljama.
Kod ovog sistema država se uključuje u robno – novčani promet. Država preuzima
pravo da kuje novac i određuje odnos između zlata i srebra. U Americi je to bio odnos
1:16, a u Francuskoj i Engleskoj 1:15,5. To znači da se za jednu jedinicu zlata moglo
dobiti 16 odnosno, 15,5 jedinica srebra.
U početku je ovaj sistem još bio stabilan, ali samo kratkog roka. Ubrzo se moralo
odstupiti od odnosa koji je bio utvrđen od strane države, jer je došlo do novih cijena
zbog povećanja količine proizvodnje zlata i srebra. U robno – novčani promet je dolazilo
iz rudnika srebra i zlata na tržište, što je promijenilo odnos ponude i potražnje, a stim i
cijene tih metala. Ponovno manje vrijedan novac istiskuje vredniji novac iz opticaja,
tezauriše se zlato (Grasham – ov zakon).

1.1.3. Monetarni sistem hrome valute

Monetarni sistem hrome valute predstavlja kombinaciju bimetalističkog i

monometalističkog monetarnog sistema. Tj. javlja se u prelazu bimetalizma u
monometalizam. Latinska novčana unija (Francuska, Belgija, Švicarska i kasnije Grčka)
uvodi ovaj monetarni sistem 1879., a u Švicarskoj se zadržao sve do 1931. I dalje
postoji novac koji se kuje iz dvije vrste metala.
Sistem hrome valute trebao je da onemogući djelovanje Grasham-ovog zakona.
Uvedene su dvije vrste moneta - osnovna i dopunska moneta. Osnovna moneta jeste
glavni novac, a čini je metal iz kojeg je država kovala novac u neograničen im
količinama. Dopunska moneta jeste pomoćni novac - novac koji je kovan iz metala
ograničene količine. To predstavlja i razliku sa prethodnim sistemima, u prethodnim
sistemima se novac mogao da kuje neograničeno iz oba metala. "Hromo" pri tom znači
ograničena količina kovanja srebrnog novca.

4
 1.2. Monometalizam

Monometalizam karakteriše period u kojem se pojavljuje samo jedan metal kao

novčano sredstvo. Početkom perioda monometalizma ulogu novca preuzima srebro, a
kasnije tu ulogu preuzima zlato.

1.2.1. Monetarni sistem srebrne valute

Kao što je već spomenuto, prvi metal koji je samostalno služio kao novcano
sredstvo jeste bilo srebro. Posebno je bio interesantan za zemlje koje su imale bogata
nalazišta srebra i oskudnost zlata. "Od evropskih država ovaj novčani sistem uvodi prva
Nizozemska 1857. povlačeći sve zlato iz prometa. Do napuštanja ovog novčanog
sistema dolazi od strane Njemačke, Nizozemske, Skandinavskih zemalja, Austrije,
Rusije (sve u drugoj polovini XIX st.). Znatne količine demonetiziranog srebra odlazi u
druge zemlje - Meksiko i Kinu, koje su zadržale ovaj novčani sistem sve do 1914.
odnosno 1934. god.,,
Iako je srebro se duže zadržalo kao novčano sredstvo u odnosu na zlato, zlato se
uspostavilo kao kvalitetnije, jer je vrijednost zlata se pokazalo kao mnogo stabilnija.
Tako se napušta ovaj monetarni sistem i prelazi u monetarni sistem zlatnog standarda.

1.2.2. Monetarni sistem zlatnog standarda

Monetarni sistem zlaznog standarda nastaje u XVIII i XIX stoljeću, odnosno

Engleska uvodi 1816. godine valutni monometalizam zlata. Govorimo o takvom
novčanom sistemu gdje se kao novčano sredstvo vidi zlato, odnosno novac je vezan za
zlato. Postoje tri evoluciona oblika ovog monetarnog sistema, a to su:
- klasično zlazno važenje;
- važenje zlatnih poluga;
- važenje zlatnih deviza;

1.2.2.1. Klasično zlatno važenje

Klasično zlatno važenje (Gold Specie Standard) podrazumjevalo je da u

novčanom opticaju cirkuliraju zlatnici, odnosno novac koji je iskovan od zlata je u ulozi
zakonskog novca. Također su mogle biti i banknote u opticaju ali su one bile 100%
zamjenjive kod banke za zlato, šta je stvaralo veliko povjerenje kod ljudi. Taj novac,
banknote koje su bile u opticaju, je bio fakultativni novac, što znači da je prodavac
mogao odbiti banknote i tražiti da se roba plati u zlatnicima. „Nominala svakog komada
zlatnog novca formalno je morala odgovarati njegovoj stvarnoj materijalnoj vrijednosti.
Razilaženje nominalne i stvarne vrijednosti, do koje je dolazilo zbog trošenja zlatne
monete, nije bilo bitno, jer svatko ima pravo donijeti zlato i tražiti od emisione ustanove
da mu ga iskuje u novac.“

5
 Zlato je bilo u funkciji novca kako u unutrašnjem prometu, tako i u vanjskom
prometu odnosno u prometu sa inostranstvom, te ono dobija ulogu svijetskog novca. Te
je tako osigravana jedinstvena cijena zlata u svijetskim razmjerama. Tečaj stranih
valuta je oscilirao u visini troškova za transport zlata iz jedne u drugu zemlju.
Pored svojih dobrih strana i ovaj sIstem ima negativne, a to je prvenstveno
nesklad između potreba za zlatom i snadbjevanja privrede zlatom. Privreda je rasla i
tražila veću količinu novca, a priroda je ograničila mogućnost proizvodnje zlata.
Postepeno se napušta ovaj monetarni sistem i traži bolja solucija.

1.2.2.2. Važenje zlatnih poluga

Važenje zlatnih poluga (Gold Bullion Standard) pratimo u razdoblju između dva
svjetska rata. Prva sistem zlatnih poluga uvodi Engleska na osnovu Zakona o zlatnom
standardu iz 1925. god. Ovaj monetarni sistem zamjenjuje neograničenu
konvertibilonost, koju smo imali kod klasičnog zlatnog važenja, sa ograničenom
konvertibilnošću. U nacionalnoj privredi cirkuliraju novčanice odnosno banknote koje
sad predstavljaju zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja. Njihova vrijednost je i dalje
vezana za zlatni standard, ali nisu i dalje neograničeno konvertibilne. Dok u
međunarodnoj razmjeni se koristi zlato, koje predstavlja svjetski novac. Sada se
banknote mogu zamjeniti za zlatne poluge, ali u većem iznosu odnosno, za 400 funti
sterlinga. Tako je stvorena mogućnost da količina novca u opticaju prati potrebe robnog
prometa, da se nacionalna privreda zaštiti od špekulacija pojedinaca, da se ne
tezauriše zlato kod pojedinaca i spriječi izvoz zlata iz zemlje. Emisione banke uviđaju
da nije potrebno da su sve banknote pokrivene zlatnim polugama, te tako će krajem
XIX st. pokrivenost banknota iznositi svega 30 - 40 % od njihove nominalne vrijednosti.
Tu upravo prepoznajemo i osnove savremenog bankarstva.
Nedostaci ovog monetarnog sistema tražiti će novi monetarni sistem koji će odgovarati
potrebama tadašnjeg vremena.

1.2.2.3. Važenje zlatnih deviza

Važenje zlatnih deviza (Gold Exchange Standard) uvođenjem se pokušava

izvršiti stabilizacija novca i cijena. Ovaj monetarni sistem je uveden poslije I svjetskog
rata u Njemačkoj, Italiji, zemljama centralne Evrope i dr. Kod važenja zlatnih deviza radi
se o takvom obliku monetarnog sistema zlatnog standarda gdje se u opticaju nalaze
novčanice čije se pokriće zasniva na deponovanim devizama koje glase na neku zlatnu
valutu kod emisione banke. Tako da u emisionoj banci prilikom zamjene domaće valute
odn. novčanice se nije moglo dobiti zlato nego neka deviza koja glasi na zlatnu valutu.
Novčanice koje su u robno-novčanom prometu su zakonsko i definitivno sredstvo
plaćanja. U ovom monetarnom sistemu je omogućena veća manipulacija novcem nego
u prethodnim sistemima. A na drugu stranu su zaštićene zlatne rezerve od tezauriranja i
izvoza u inostranstvo. Pri tome ove novčanice sve više postaju oblik papirnog novca.

6
Do velikih nestabilnosti monetarnih sistema zlatnog standarda dolazi tokom i nakon I
svjetskog rata, a nakon Velike ekonomske krize se ruši i potpuno nestaje nakon II
svjetskog rata. Važno bi bilo na kraju ove rasprave o monetarnim sistemima vezanih
valuta spomenuti i kako se gledalo na emisiju i pokriće novca u ovim sistemima. Tu su
se razvile dvije teorije:
1. novčana škola ili načelo cirkulacije;
2. bankarska škola ili bankarsko načelo.

Teorija novčane škole govori o tome da savemitovani novac treba biti 100 %
pokriven zlatom kod emisione banke. To bi osiguralo stabilnost valute, stabilnost cijena,
konvertibilnost novčanica i regulisanje novčanog opticaja. Najpoznatiji zagovornik ove
teorije jeste David Ricardo, koji je predstavnik klasične političke ekonomije.

Druga teorija jeste teorija bankarske škole koja se temelji na pretpostavci da nije
potrebno nikakvo pokriće emitovanog novca u zlatu. Naknadno je ova teorija zagovarala
da treba 40 % pokrića biti u zlatu, a 60 % u vrijednosnim papirima. Predstavnici ove
teorije smatraju da novac ne stvara ni država ni emisiona banka već sama privreda.
Na osnovu ove dvije teorije u praksi su se razvile četiri osnovna tipa emisije
pokrića novčanica:
 Engleski sistem kontigentiranja - se zasnivao na principu da se ukupan iznos
emisije novčanica mora pokrivati sa vrijednošću zaliha monetarnog zlata u
emisionoj (centralnoj) banci. Izuzetno, samo jedan manji dio emitiranih
novčanica, tj. određeni kontigent novčanica nije morao da ima realno pokriće u
monetarnom zlatu kod banke emitenata.
 Francuski sistem maksimiranja novčanog opticaja - bio je takav sistem
emisije i pokrića novca u kojem se emisija novca nije direktno vezivala za zlatno
pokriće kod emisione banke. Monetarna vlast u ovom sistemu utvrđuje samo
gornju granicu ( visinu) za emitiranje novčanica.
 Sistem procentualnog ili kvotnog pokrića novčanica - po ovom sistemu,
samo manji dio od ukupne količine novca u opticaju treba biti pokriven u
monetarnom zlatu kod emisione banke. Taj dio zlatnog pokrića novčanog
opticaja izražen je u % ili kvoti. Ovaj sistem jeste kombinacija engleskog sistema
kontigentiranja i francuskog sistema maksimiranja novčanog opticaja.
 Sistem indirektnog kontigentiranja - emisiona banka je bila u mogućnosti da
emitira novčanice i bez zlatnog pokrića ali za taj iznos koji prelazi pokriće ona
ima obavezu da državi plati porez.

7
 II Sistem slobodnog važenja

Sistem slobodnog važenja jeste takav monetarni sistem u kojem cirkulira novac
koji se ne veže za zlato ili neki drugi unaprijed definiran standard vrijednosti za koji bi ta
jedinica bila zamjenjiva. Monetarni sistem slobodnog važenja ima nekoliko naziva u
literaturi: monetarni sistem manipulirane valute, monetarni sistem upravljive valute,
monetarni sistem slobodne valute, te monetarani sistem papirne valute.
Prvi pokušaj uvođenja ovog monetarnog sistema je bilo još 1690. u Americi. Hitler je
uveo slobodno važenje u Njemačkoj između dva svjetska rata.
Novac koji se nalazi u prometu, u ovom novčanom sistemu, je ustvari bezvrijedan odn.
on nema svoju unutrašnju vrijednost, već ima samo onu vrijednost koju mu daje
emisiona banka. Tako da emisiona banka dobiva veoma važnu ulogu jer ona svojom
politikom mora da osigura da je novac vrijedan i stabilan odn. siguran, da se ima
povjerenje u taj novac. Ta politika treba da osigura realan i optimalan tečaj nacionalne
valute koji se svakako mora tretirati u skladu sa vanjsko-trgovinskom i platnobilansnom
politikom zemlje.
U monetarnom sistemu slobodne valute u prvom planu se nalazi nacionalna stabilnost
valute, čak i po cijenu vanjske nestabilnosti intervalutarnog tečaja valute. Ovaj
monetarni sistem nosi i ime monetarni sistem manipulativnog važenja jer emisiona
banka, pa čak i država putem novčane i privredne politike utiče na valutu, ili bolje
rečeno manipuliše valutom. A ako pri tome država poduzima razne mjere za održavanje
stabilnosti valute, te kao mjerilo koristi opšti nivo cijena na malo, onda govorimo o
indeksnom važenju. Što znači da, dok se je u zlatnom standardu novčana jedinica
vezala za vrijednost zlata, ovdje je vezana za svu robu u prometu.
Novčani sistem slobodne valute nastaje ako se preko emisione banke emituje papirne
novčanice, koje nemaju unutrašnj vrijednost; ako se različitim papirima prizna svojstvo
zakonskog sredstva plaćanja od strane države; i ako se konvertibilne novčanice učine
nekonvertibilnim ali se zadrže u prometu uz "prisilan tečaj" od strane državnih organa.
Prednosti slobodnog važenja se ogledaju kroz: papirna valuta nije podložna povlačenju
iz opticaja radi špekuliranja, pogodnija je za rukovanje i praktičnu upotrebu u prometu,
troškovi izrade su niski, nema ograničenja u proizvodnji papirne valute za potrebe
ekonomskog razvoja kao što je bio slučaj sa zlatom. Ali kao i svaki drugi sistem i ovaj
ima određenih nedostataka: stvara se iluzija da se putem povećanja novčanica u
opticaju mogu riješiti važni ekonomski problemi, papirna valuta nema ograničenja koji bi
je držali u određenim granicama i tim automatski regulisali novčani opticaj, i ne može
služiti za međunarodna robna plaćanja.

8
 III Suvremeni monetarni sistemi

3.1. Međunarodni monetarni fond

Prije 50 godina u vrijeme opće nekonvertibilnosti i s tim povezanih problema u

vezi deviznih kurseva, UN odlučuje da se uvede zajednički fond koji će te probleme da
riješi. Pri tome se prvi put govori o stalnoj instituciji a ne samo o zasjedanju, kako se je
to prije razmatralo. Međunarodni monetarni fond možemo predstaviti kao kariku između
većinske želje članica Fonda i želje pojedine članice Fonda. Iako postoji mišljenje u
javnosti da Fond ima pravnu regulativu i da može putem određenih pravnih
instrumenata da utiče na članice prilikom njihovih odluka i sprovedbe politika, to u stvari
nije tako, Fond nema nikakvih pravnih instrumenata. Pa tako, MMF može samo da
savjetuje, više je savjetodavna institucija.
Na čelu Fonda je Vijeće guvernera koji čine guverneri iz svake pojedine zemlje po jedan
i njihovi zamjenici. To su najčešće ministari financija ili guverneri Centrainih banaka.
Organi MMF-a su Međunarodna monetarna i financijska komisija i Upravni odbor
Fonda. Upravni odbor čine 24 izvršna direktora, koji se sastaju tri puta sedmično. Njihov
zadatak u Fondu jeste da prate izvršenje monetarnih i ekonomskih politika od strane
članica. Osam direktora je iz Kine, Njemačke, Francuske, Japana, Rusije, Saudijske
Arabije, Velike Britanije i SAD, a ostalih 16 zastupaju interes ostalih zemalja. Upravni
odbor imenuje direktora Fonda, koji je tradicionalno Evropljanin ili bar nije Amerikanac,
jer je direktor Svjetske banke tradicionalno Amerikanac.
MMF ima 2 700 saradnika iz 123 zemlje, koje čine ekonomisti, statističari, lingvisti,
znanstvenici i dr. Glavna centrala se nalazi u Washingtonu, a postoje i biroi u Parizu,
Ženevi i Tokiju.

3.1.1. Nastanak MMF - a

John Maynard Keynes iz Velike Britanije i Harry Dexter White su skoro

istovremeno početkom 1940-tih godina predložili njihove ideje o reguliranju novih
međunarodnih monetarnih sistema. John Maynard Keynes predlaže da se osnuje
institucija, koju je on nazvao Međunarodna klirinška unija, koja će se bazirati na
multilaternom bankarskom kliringu. Cilj multilaternig bankarskog kliringa jeste da se
izravnaju salda u platnim bilansama zemalja članica Međunardone klirinške unije. Salda
bi bila izražena u "bancor" – inia koji bi bili međunarodna obračunska jedinica i njihova
vrijednost bi se određivala u zlatu. Prilikom platnobilansnih problema članice bi bile u
mogućnosti uzeti kredit od strane Unije. Kod ovog predloga vodeće mjesto bi pripalo
Velikoj Britaniji i Francuskoj, tako da su one i bile najveće zagovornice ovog koncepta.
Harry Dexter White-ova koncepcija se temelji na osnivanju institucije imenom
Međunarodni stabilizacioni fond. Članice ovog Fonda bi morale utvrditi vrijednost valute
u odnosu na zlato i zlatnu valutu, što je tada bio samo američki dolar. Učešće ili kvote bi
se određivale na osnovu raspoložive količine zlata i slobodnih deviza odnosne zemlje, s
tim da bi USA dobila ulogu lidera, jer su raspolagale sa 80 % svjetskih deviznih rezervi.

9
Jula 1944. godine u Bretton Woods-u je prihvaćena White-ova koncepcija od strane
Ujedinjenih Nacija. Statut Fonda je stupio na snagu 27.12.1945. dok je Fond otpočeo sa
radom 01.03.1947. godine. Vremenom su pristupale i druge zemlje u MMF, pa tako
danas on obuhvata 182 zemlje članice.
Međunarodni monetarni fond (ili eng. International Monetary Fund - IMF ) je više
saradnja između 182 zemlje članice koje su dobrovoljno pristupile jer su uvidjele
prednosti koje donosi takva jedna institucija u pogledu stabilnog valutnog sistema,
kupovine i prodaje valuta i deviza, te njihovog neograničenog prometa. Može se reći da
MMF ne voli iznenađenja te da se saradnja prvenstveno zasniva na konsultacijama
članica međusobno, te sa samom organizacijom.

3.1.2. Zadaci MMF – a

„Saglasno čl. 1 Statuta, Fond ima sljedeće zadaće:

Unapređenje međunarodne monetarne saradnje, potpomaganje širenja i ravnomjernog
razvijanja međunarodne trgovine, kako bi se na taj način doprinijelo razvoju i održavanju
visokog stupnja zaposlenosti djelatnika i ostalih proizvodnih čimbenika, pomaganje
održavanja stabilnosti tečajeva sprečavanje njihovog umjetnog obaranja doprinos
zavođenju multilateralnog sistema plaćanja po tekućim transakcijama između članica i
otklanjanje deviznih ograničenja koja koče razvoj međunarodne razmjene proizvoda i
usluga odobravanje kredita iz sredstava Fonda državama članicama u slučajevima
platno-bilančnog deficita itd.“

Prilikom pristupu MMF članica se obavezuje da će obavjestiti druge kako

izračunava vrijednost svoje valute u odnosu na druge valute, da će pri razmjeni valute u
devize odreći se ograničenja koji bi mogli da otežavaju tu razmjenu, te da će pratiti
takvu ekonomsku politiku koja će postepeno povećavati vlastito blagostanje, kao i
blagostanje drugih zemalja. Fond ne posjeduje pravnu regulativu kojom bi mogao da
sankcioniše nepravilnosti, ali je moguće da se putem savjeta skrene pažnja članici o
određenim nepravilnostima, da se neodobri traženi kredit članici, ili kao krajnja instanca
da se zatraži istup iz MMF. Zadatke Fonda možemo da podijelimo i na:
a) propisi o deviznim kursevima
b) nadzor
c) konsultacije.
Kada govorimo o propisima o deviznim kursevima unutar Fonda, onda mislimo na
to da je u početku bio paritetni sistem unutar zlatno-dolarskog važenja. Nakon raspada
bretonvudskog sistema svaka članica je mogla da sama provede devizni kurs, jedino
ograničenje dato od strane MMF – a je bilo da se ne smije kurs vezati za zlato, te da se
druge članice obavjeste o načinu kako se određuje vrijednost valute. Tako se u privredi
mogu naći kod velikih industrijskih zemalja fluktuirajući (ili slobodni) devizni kursevi, kod
kojih se cijena valute formira na slobodnom tržištu kapitala. Dok su druge zemlje svoju
valutu vezivale za određenu valutu ili grupu valuta. Pored ove podjele zadaci Fonda se
mogu podijeliti i na: nadzor (o kojem je već bilo riječ), financijske pomoći - to su razni
krediti i zajmovi koji se izdaju članicama sa platno – bilansnim poteškoćama, te
tehničke pomoći koje čine razna pomaganja i prenos stručnog znanja u vezi monetarne

10
 i fiskalne politike, centralne banke i drugih financijskih institucija, izobrazba
službenika i slično. Nadziranje članica, njihovih situacija, itd. je važan zadatak Fonda.
Neki su smatrali da će uticaj MMF – a opasti kada je došlo do raspada bretonvudskog
sistema, ali je došlo upravo do suprotnog. Fond je sada u stanju kada mora još više
brinuti za cijelu ekonomsku politiku svih članica. Sadašnji sistem traži veću
transparentnost politike zemalja članica. Velika značajnost toga jeste da solidna i
stabilna ekonomska politika vodi ka stabilnim deviznim kursevima, te rastućoj i
napredujećom svjetskoj ekonomiji. Konsultacije se održavju redovno i mogu da budu
održane vanredno u određenim situacijama. Konsultacije trebaju da odrede da li članice
imaju realne uvjete za kupovinu i prodaju valuta i deviza, te da se utvrdi ukupna slika
ekonomske situacije zemlje. U prvom periodu one su bile samo pro – forme, da bi od
1978. Fond uvidio njihovu važnost. I od tada se provode konzekventno, jednom· u
godini za svaku članicu. U specijalnim uslovima može da se odredi i češće.
Grupa od 4 - 5 saradnika prvo skuplja u zemlji statističke podatke o izvozu, uvozu,
platama, cijenama, kamatnim stopama, količini novca u opticaju, investicijama i drugim
važnim ekonomskim pokazateljima. U drugoj fazi se vodi razgovor sa vladom o
ekonomskoj politici prethodne godine i promjenama u novoj godini. U idućoj fazi se
grupa eksperata vraća u Washington i rade na detaljnom izvještaju, koji se predaje
izvršnom odboru. Sažeti izvještaj skupa sa predlozima za jačanje ekonomije se
dostavljaju članici, a od 1997. se oni i publikuju. Posebne konsultacije se vode sa
zemljama čija politika ima velikog uticaja na svjetsku ekonomiju. Rezultati ovih
konsultacija se objavljuju dva puta u godini u Analizi perspektive svjetske ekonomije
(World Economic Outlook).

Da bi se jedna zemlja mogla učlaniti u Fond potrebno je da uplati određenu kvotu

sredstava koja se određuje prema svjetskoj ekonomskoj poziciji zemlje. Visina kvote
služi kao:
1) novčana rezerva MMF-a da bi mogao se odobriti kredit članicama koje se nalaze
u financij skim poteškoćama;
2) baza ili temelj za iznos koji članica može da dobije u obliku kredita ili iznos na
osnovu kojeg se računa specijalna prava vučenja ( SPV);
3) glasačka moć članice;

Zemlja uplaćuje kvote 25 % u zlatu, a 75 % u domaćoj valuti. Umjesto da uplati 25% u

zlatu, zemlja može i uplatiti 10 % državnih službenih neto zaliha zlata i dolara. Svaka
članica je morala imati fiksni devizni kurs, koji se formirao na osnovi pariteta svoje
valute u zlatu koji je bilo zajednički imenitelj svih valuta ili u dolaru na bazi njegovog
zlatnog pokrića prema stanju 01. jula 1944. (35 $ = 1 unca čistog zlata ili 1$ =
0,888671 grama zlata). Fiksni devizni kurs je u početku mogao da oscilira za 1 %, da bi
od 18.12.1971. prema Smithonian Agreement bilo dopušteno osciliranje čak i od 2,25
%. Zemlja članica može da izvrši promjenu pariteta nacionalne valute do 10 % od
prvobitno utvrđenog pariteta i bez saglasnosti Fonda, prema čl. 4 statuta; sve ostale
promjene se mogu izvršiti samo nakon savjetovanja sa Fondom.

11
Međutim, ako promjena pariteta ne utiče na međunarodne transakcije ili ako je ona
potrebna zbog ispravljanja neuravnotežnosti, zemlja ima mogućnost da vrši promjenu i
u tom slučaju bez savjetovanja sa MMF-om. Što je jedna zemlja bogatija to je iznos
kvote veći. Kvote se provjeravaju svakih pet godina, pri čemu se mogu smanjiti ili
povećati za određenu članicu, zavisno od potrebe Fonda i razvoja zemlje u zadnjih pet
godina. Dok je 1946. Fond sa 35 članica imao na raspolaganju 7,6 mrld $, već 1998. sa
182 članice raspolaže sa 193 mrld $. Pri čemu Amerika pridaje iznos od 35 mrld $, što
je i najveća kvota, a to joj daje 265 000 glasova ili 18 % glasačke moći.
Prepoznajemo da se radi o klasičnom obliku međunarodnog zlatno – deviznog
standarda ili čak se govori o zlatno – dolarskom standradu. Zlato se pojavljuje u obliku
zlatnih poluga koje se čuvaju u trezorima i nisu dostupne javnosti, nego njima raspolažu
monetarni organi vlasti odn. centralna banka. Može se reći da je zlato sredstvo državne
tezauracije. Ovakav oblik MMF je poznat i kao bretonvudski sistem, koji je predstavljao
sistem paralelnih koncentričnih krugova, gdje centar je zlato a dolar svjetska valuta oko
koje kruže sve ostale valute. SAD, tako, postaje vodeća zemlja, a dolar dominantan u
međunarodnim plaćanjima. Dolar postaje čak atraktivniji i od zlata jer deponiran on
odnosi prihode, odnosno kamatu.

3.1.3. Raspad bretonvudskog sistema

Bretonvudski rezervni sistem je bio uspješan cca. 25 godina, međutim početkom

70 – tih je došlo do promjena a s tim i do raspada ovog sistema. Razlog tome jeste
neprekidno rastući deficit američke platne bilanse, koji je prije bio suficitan, i kriza
američkog dolara. Dok na drugu stranu raste snaga Evropskog gospodarskog sistema,
te Bliskog i Dalekog Istoka. Nestaje stabilnost i povjerenje u američki dolar, što dosteže
vrh 15.10.1971. godine kada Nixon, tadašnji američki presjednik, objavljuje formalno-
pravnu suspenziju eksteme konvertibilnosti američke valute. Vrši se devalvacija dolara.
Tako dolar počinje da "vrijedi manje nego zlato", jer se ne može zamjeniti po službenoj
cijeni a samim tim postaje nekonvertibilna valuta.
Drugi razlog raspada sistema jeste kriza novčanih funkcija zlata, tj. oskudica zlata,
osnivanje pool-a, formiranje dvojnog tržišta zlata i slično 1973. godine je donijeta odluka
o ukidanju dvojnog tržišta zlata, pa centralne banke mogu da slobodno trguju zlatnim
rezervama. 1975. godine je Roosewelt ukinuo embargo slobodnog tržišta zlata i FE
počinje prodaju dijelova zlata da bi stabilizirao slobodnu cijenu zlata kao robe. "Konačna
demonetarizacija zlata se obavlja na redovnoj godišnjoj skupštini MMF u rujnu 1975.g. u
Washingtonu gdje je i formalno-pravno donesena odluka o ukidanju službene cijene
zlata, što je i potvrđeno i na zasjedanju Internog komiteta MMF u Kingstonu - Jamaica.
U najvažnije odluke Kingstonskog zasjedanja treba istaći:
 odluka o ukidanju službene cijene zlata, koje prestaje vršiti ulogu instumenata
međunarodnog plaćanja;
 odluku o ukidanju zlatnih pari teta SPV;
 odluku o ukidanju zlatnih klauzula u Statutu MMF;
 odluku o prestanku zlatnih transakcija između MMF i zemalja članica odluku o
ukidanju zlatne tranše;
 odluku o restituciji i rasprodaje zlatnih rezervi MMF-a;

12
Pa je tako MMF 1/6 zlata odnosno, 25 milijuna unci vratio članicama, 1/6 plasirao na
slobodno tržište, 1/6 uplatio u Starateljski fond a ostalo za razne Fondovske olakšice
rezervne tranše.
Treći važan razlog raspada sistema jeste kriza fiksnih deviznih tečajeva. Postepeno se
prelazi na fluktuirajući devizni tečaj, a ukida se fiksni zbog nekonvertibilnosti i
devalvacije dolara. Međutim, ostavlja se na raspolaganju monetarnim vladama da
interventiraju u slučaju špekulativne manipulacije valutama i devizama. MMF je ovo
smatrao samo privremenom situacijom, nadali su se da će se vratiti ponovno na fiksne
tečajeve. Pa je tako tek u januaru 1976. prihvaćen i formalno – pravno legalizirani
plivajući (fluktuirajući) devizni tečaj.

3.1.4. Specijalna prava vučenja

Specijalna prava vučenja nastaju da bi se riješili problemi odnosno, da' bi se

osigurala dodatna sredstva međunarodne likvidnosti i vratilo povjerenje u američki dolar
i osigurao pouzdan valutni denominator. Međunarodni monetarni fond prihvata na
sastanku u Rio de Janeiru 1967. godine specijalna prava vučenja (SPV) kao novi oblik
međunarodnog sredstva plaćanja. "Specijalna prava vučenja su obračunski,
necirkulirajući i vještački novac koji se ne može izravno upotrebljavati kao sredstvo
prometa i plaćanja, već služi kao osnova, kao prava koja omogućuju zemljama
članicama da temeljem svojih SPV vuku - kupuju, odnosno dobijaju na kredit potrebite
konvertibilne valute. Iz same definicije se vidi da SPV ne raspolažu privatna lica, već
samo države i to članice Međunarodnog monetarnog fonda.
Prvi put se specijalna prava vučenja utvrđuje u vrijednosti zlata, i to 1 SPV =
0,888671 g čistog zlata, pa otud ime sistem papirnog zlata. Decembara 1971. jedinica
SPV povećava se na 1,08571 $, februar 1973. 1,20635 $.
Da bi od 1974. počelo se određivati vrijednost SPV prema korpi valuta. Tada su to bile
valute 16 zemalja (australijski dolar, danska kruna, austrijski šiling, njemačka marka,
francuski franak, kanadski dolar, talijanska lira, japanski jen, nizozemski gulden,
belgijski franak, britanska funta, norveška kruna, južnoafrički rand, švedska kruna,
španjolska pezeta, američki dolar), čiji je udio u svjetskom proizvodu bio iznad 1 %.
1978. godine dolazi do izmjene u korpi valuta: uključuje se saudiarabijski rial i iranski
rial, a isključuju danska kruna i južnoafrički rand.
Već u januaru 1981. dolazi do ponovne promjene, a to je da se specijalna prava
vučenja utvrđuju na temelju "koktela valuta". A to su činile pet valuta zemalja koje su
imale najveći izvoz: američki dolar 42 %, njemačka marka 19 %, japanski jen 13 %,
francuski franak 13 % i britanska funta 13 %. 01.01.1986. godine smanjuje se udio
francuskog franka i engleske funte na 12 %, a povećava se jen na 15 % udjela.
Ponovna promjena se izvršila 01.01.1991. : američki dolar 40 %, njemačka marka 21
%, japanski jen 17 %, francuski frank 11 % i engleska funta 11 %. 1998. se udio SPV
sačinjava od 39 % američkog dolara, 11 % francuskog franka, 21 % njemačke marke,
18 % japanskog jena i 11 % engleske funte. SPV čine 2 % ukupnih monetarnih rezevi
na svijetu danas.

13
 Prva emisija alokacija SPV je bila od 1970.-72. u iznosu od 9,3 mlrd, a druga je
bila 1979. godine u iznosu od 19 mlrd SPV. Raspodjela je učinjena prema kvotama u
kapitalu Fonda koje su članice imale. 30.06.2000. izdato je 49,5 mrld SPV, što je imalo
vrijednost od ca. 66,2 mrld $ u 90 zemalja širom svijeta. Prilikom korištenja specijalnih
prava vučenja, Fond zadužuje račun zemlje članice čija se valuta koristi. Članice sa
suficitom prodaju svoju valutu zemljama sa deficitom u bilansi plaćanja za SPV, pri
čemu one nisu dužne da prihvate više od tro struke veličine njihova iznosa SPV
dobivenog raspodjelom. Na specijalna prava vučenja stečena prodajom valute zemlja u
suficitu prima kamate, koje odgovaraju kamatama na svjetskom tržištu novca.
Pa možemo da zaključimo, SPV je obračunska jedinica, koja služi za financiranje
platnobilansnih ravnoteža, koristi se pri odobravanju i korištenju kreditnih obaveza, za
kupovinu traženih valuta, izmirenje financijskih obaveza i slično.
Kada članica MMF-a ima problema sa deficitom platne bilanse onda može da zatraži
kredit od Fonda, čija visina direktno zavisi od veličine kvote te zemlje. Kreditiranje se
vrši putem tzv. kreditnih tranši. Imaju četiri kreditne tranše po 25 %, što ukupno čini 100
% kvote date zemlje. Prvih 25 % i li prvu tranšu je lako dobiti jer se radi o privremenim i
kratkoročnim poteškoćama. Dok ostale tri tranše tzv. više kreditne tranše je teže dobiti,
jer se moraju da ispune određeni uvjeti. Radi se na dogovoru sa Fondom o programu
prilagođavanja da bi se popravila platnobilansna pozicija. Pismo o namjerama
dostavljaju članice Fondu da predstave svoje obaveze iz programa. Ovo pismo je pravni
akt.
Za članice Fonda je također atraktivan i "stand-by" aranžman. "Stand-by" aražman
je kredit okvirnog i produženog karaktera kojeg date zemlje koriste u određenom
vremenskom periodu u zavisnosti od vlastitih potreba, ali i od toga da li one sprovode
stabilizacijske programe koji su ugovoreni sa MMF-om.,,13
Izvješće Fonda iz 1993. kaže da u svijetu postoje 82 kovertibilne valute, a one su
rezervne valute novog bretonvudskog sistema. Međutim da bi postale ključne valute
potrebno je da imaju interventnu valutnu tržišnu sposobnost i status "vehicle currency"
(svojstvo opće rezervno - ključne valute).

Današnje kreditne linije Fonda se mogu podijeliti na tri podgrupe:

1 ) regularne kreditne linije

Čine opći kreditni ugovori, koji se izdaju za pomoć pri platnobilansnim problemima koje
karateriše kratkotrajnost i cikličnost, a rok im je 12 - 18 mjeseci, islpate su
četvrtogodišnje i vezane za izvršavanje redovnih ispita, kredit se vraća 3 1/4 - 5 godina
nakon izdavanja kredita; i proširene kreditne linije, koje su srednoročne, imaju rok od 3
godine, vraćaju se 4 1'2 - 10 godina, a izdaju se za probleme koji su makroekonomski i
strukturni.
2 ) koncesiona pomoć
Čine je dvije kreditne linije a to su kreditna linija za borbu protiv siromašva i razvojna
kreditna linija, te inicijativa za siromašne zemlje sa visokim državnim dugom. Prva
kreditna linija se pojavljuje u 1987. godini prvi put u cilju da se suzbije siromaštvo u
cijelom svijetu. Danas podržava ovaj program 80 zemalja širom svijeta. Inicijativa se
pojavljuje u 1996. godini u cilju da se snizi vanjski dug siromašnih zemlja na neki
podnošljiv nivo. Moguće je da se kvalificiraju do 36 zemalja članica.

14
 3 ) posebne kreditne linije
To su kreditne linije kod izvoznih problema, za jačanje valutne rezerve i kreditne linije
za sprječavanje kriza unaprijed.
Financijski izvor Fonda jeste kvota najvećim dijelom. Iako i nije toliko velik
iznos kvote jer članice 75 % uplaćuju u domaćoj valuti a većina tih nacionalnih valuta
nema potraživanja izvan granica te zemlje. Pa se tako i krediti najčešće izdaju u
američkim dolarima, tadašnjim njemačkim markama, japanskim jenima, tadašnjim
francuskim francima i britanskim funtama. U slučaju da nastanu jaki ekonomski
problemi Fond raspolaže od 1962. godine sa 24 mrld $ kredita koji ustupaju vlade i
njihove Centralne banke. Ta kreditna linija jeste Opći kreditni sporazum koji svakih pet
godina obnavlja. Fond za njih plaća kamate i obavezuje se da će ga vratiti za pet
godina. Ovaj sporazum je utemeljen odlukom o novim kreditnim sporazumom koji će
iznositi ca. 40 - 45 mrld $.

Zemlja koja uzima kredit od strane Fonda mora da plati određene takse. Takse čine:
cca. 4,5 % kamata na kreditni iznos i 0,25 % od kreditnog iznosa su takse usluga i
raspoloživosti.

Financijska politika MMF-a se može pratiti kroz tri tačke: politika kvoti, politika
kreditnih tranši i politika financiranja u slučaju nevolja. Prethodne dvije politike su kroz
tekst već obrazložene, pa bi trbalo dodati samo da zadnja tačka odnosno, politika
financiranja u slučaju nevolje se odnosi na probleme koji su izazvani kroz prirodne
katastrofe, teški konflikti, rat i slično. U tom slučaju se članici odmah isplaćuje 25 %
kvote ako ona surađuje sa Fondom. A može se dodati još 25 % kvote.

Posebnu pažnju se daje siromašnim zemljama od strane Fonda kroz razne

instrumente. Organizacija MMF-a, Svjetska banka se bavi samo sa ekonomskim
razvojem u siromašnim zemljama svijeta. Ustupaj u se krediti uz veoma nisku kamatnu
stopu, dok se zemlje odn. politika zemlje ponovno ne struktuira.
Važnu ulogu je odigrao Fond 1995. prilikom Meksičke krize, te 1997. i Azijske
krize. Nije potrebno posebno naznačiti i ulogu Fond prilikom prelaska zemalja istočne
Evrope i ex Sovjetskog Saveza iz planske ekonomije u kapitalističku ekonomiju, šta je
još uvijek u toku. Posebna je bilo potrebno da se izda pomoć kako da se izvrši struktura
carinske politike, poreznog sistema, centralne banke i drugih financijskih institucija, te
kovertibilnosti valute.

15
IV Monetarni sistem BiH

Može se reći da monetarni sistem Bosne i Hercegovine jeste veoma

karakterisičan.
Prvenstveno se monetarni sistem zemlje ogleda kroz Centrainu banku. Centralna banka
BIH osnovana je u poslije ratnom periodu odn. 20.juna 1997. godine Zakonom o
Centainoj banci, a počinje sa radom 11.08.1997. godine. Osnovni ciljevi i zadaci
Centaine banke jesu određeni Zakonom saglasno Općem okvirnom sporazumu za mir u
BIH. A to podrazumijeva: održavanje monetarne stabilnosti u skladu sa currency board
aranžmanom, definiranje i kontroliranje provođenja monetarne politike BIH, upravljanje
službenim deviznim rezervama, pomaganje i održavanje platnih i obračunskih sistema,
te koordiniranje djelatnosti agencija za bankarstvo, koje su supervizuju komercijalne
banke i izdaju dozvole za rad.
Na čelu Centralne banke jeste Upravno vijeće. U prvih šest godina su ga činili
guverner i tri člana (dva iz FBIH i jedan iz RS). Kasnije se sastoji od pet osoba koje
imenuje Predsjedništvo. Upravu Centralne banke čine guverner i tri viceguvernera, koje
imenuje guverner uz saglasnost Upravnog vijeća. Zadatak Uprave jeste operativo
rukovođenje poslovanjem Centralne banke.

Centralna banka BIH radi po aranžmanu currency board-a, a to tačno znači da je

domaća valuta fiksno vezana za njemaču marku ( DEM) u odnosu 1: 1, u prvom
periodu, a kasnije za euro u odnosu 1 KM : 0,51129 EUR. Prednost ovog sistema jeste
jako mala čak neprimjetna inflacija. Međutim postavlja se pitanje da li je to dobro i da li
bi se uz umjerenu inflaciju mogli postignuti bolji ekonomski rezultati i ekonomski rast.
Vezanjem domaće valute za drugu stranu valutu, Centralna banka gubi mogućnost
emisije novca, jer je dopušteno da se pusti samo onoliko novca u opticaj koliko ima
pokrića u određenoj stranoj valuti ( za nas to znači 100% pokriće u DEM ).
Karakteristično za našu Centainu banku jeste i to da nije u mogućnosti da pomogne
komercijalnim bankama u slučaju nevolja kao što to rade centralne banke drugih
zemalja, jer naša Centralna banka ne izdaje kredite bankama u slučaju nelikvidnosti.
Te, ona ne reguliše njihov rad i politiku eskontne stope.
Slijedeća karakteristika aranžmana currency boarda jeste da nema kreditnog niti
depozitnog multiplikatora, jer je novčana masa jednaka monetarnoj bazi što znači da je
multiplikato 1 (m=MIB=I)
Može se prepoznati jedna sličnost sa zlatnim standardom, a to je potpuna
konvetibilnost u ovom slučaju za euro (a znamo da je to nedopstatak zlatnog standarda
koji nije mogao da prati ekonomski razvoj zemlje).
Bosna i Hercegovina prihvatanjemovog angažmana prihvatila je ustvari monetarnu
politiku zemlje čiju je valutu izabrala a tim izgubila monetarnu suverenost. Ovakav
monetarni sistem jeste transparentan i zaštićen od političkog uticaja, te nema
finaciranja finacijskog deficita države, a imoguće su brze monetarne reforme. Ali
također, nema domaćih vrijednosnih papaira kod Centralne banke, kredita
komercijalnim bankama. depozita komercijalnih banaka. Glavni ured CB BIH jeste u
Sarajevu, glavne jedinice su u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, te filijale u Brčkom i Pale.

16
V ZAKLJUČAK

Prema podacima na informacionoj web stranici Međunarodnog monetarnog fonda

(www.imf.org), Bosna i Hercegovina je postala članica 14. decembra 1992. godine.
Bosansko – hercegovački opći imovinski račun Fonda ima slijedeće stanje: kvota iznosi
169,10 miliona SPV, odn. 100 % kvote. Fond ima u posjedu BAM u iznosu od 257,41
miliona SPV ili 152,22 % kvote. A rezervna pozicija je O.
Izdati otkupi i zajmovi putem "stand-by" aranžmana iznose 88,31 milion SPV ili
52,22 % kvote. Zadnji financijski aranžmani su bila dva "stand-by" aranžmana: od
29.05.1998. do 29.05.2001. u iznosu od 94,42 miliona SPV, koji je cjelomično vraćen; te
od 02.08.2002. do 29.02.2004. u iznosu od 67,60 miliona SPV, koji je do 31.01.2004.
bio vraćen u iznosu od 55,60 miliona SPV.
Važnost Međunarodnog monetarnog fonda za BiH je od velikog značaja, što je i opće
poznato. Tako da će i budućnosti ona rado surađivati sa Fondom i prihvatati sugestije
predložene od strane MMF – a. Ali je važno naglasiti da se ne treba prihavati svaka
stavka, već se trebaju dobro razmatrati koji su to ciljevi za postići i kako ih postići
najbolje.

17
LITERATURA:

1. Alijagić Mehmed, „MONETARNE FINANSIJE“ Bihać 2003;

2. Konjhodžić Halid, „MEĐUNARODNA PRIVREDA“ Logos, Split 2001;

3. Sefić Hamdija, „FINANSIJE“ Bihać 2003;

4. Alijagić Mehmed, „BANKARSTVO“ Bihać 2002;

5. Babić Mate, „MEĐUNARODNA EKONOMIJA“ Zagreb 1996;

6. INTERNET:
o www.imf.org
o www.cbbh.gov.bh
o http://d27632.u31.com.ba

18
SADRŽAJ:
UVOD ..............................................................................................................................2

I Sistem metalističkog važenja ....................................................................................3

1.1. Bimetalizam ...................................................................................................3
1.1.1. Monetarni sistem paralelne valute ...................................................3
1.1.2. Monetarni sistem dvojne valute .......................................................4
1.1.3. Monetarni sistem hrome valute .......................................................4
1.2. Monometalizam .............................................................................................5
1.2.1. Monetarni sistem srebrne valute .....................................................5
1.2.2. Monetarni sistem zlatnog standarda ...............................................5
1.2.2.1. Klasično zlatno važenje .....................................................5
1.2.2.2. Važenje zlatnih poluga ......................................................6
1.2.2.3. Važenje zlatnih deviza .......................................................6

II Sistem slobodnog važenja ........................................................................................8

III Suvremeni monetarni sistemi ..................................................................................9

3.1. Međunarodni monetarni fond ........................................................................9
3.1.1. Nastanak MMF – a ..........................................................................9
3.1.2. Zadaci MMF – a .............................................................................10
3.1.3. Raspad bretonvudskog sistema ....................................................12
3.1.4. Specijalna prava vučenja ...............................................................13

IV Monetarni sistem BiH .............................................................................................16

V Zaključak ..................................................................................................................17

LITERATURA ...............................................................................................................18

19