UNIVERZITET U TRAVNIKU

SAOBRACAJNI FAKULTET
TRAVNIK

MATEMATIKA I
KOMPLEKSNI BROJEVI

NASTAVNIK: STUDENT:
KEMAL ZAHIROVIC

TRAVNIK, JANUAR 2010

Sadrzaj

1. Kompleksni brojevi.........................................................................................................3
2. Kompleksna ravnina........................................................................................................4
3. Sabiranje i oduzimanje kompleksnih brojeva ………………………………………….5
4. Apsolutna vrijednost kompleksnog broja i kompleksno konjugiranje…………………7
5. Množenje i dijeljenje kompleksnih brojeva.....................................................................9
6. Trigonometrijski prikaz kompleksnog broja.................................................................11
7. Potenciranje i korjenovanje kompleksnih brojeva.........................................................14
8. Eulerova formula...........................................................................................................16
9. Zašto su uvedeni kompleksni brojevi............................................................................18
10. Formula za rješenje kubne jednadžbe..........................................................................20
LITERATURA..................................................................................................................26

2
 1. Kompleksni brojevi

Imaginarni brojevi prvi put su se pojavili u 16. stoljeću vezano za problem

rješavanja kubne jednadžbe. Njihova upotreba raširila se tokom 19. stoljeća, kad su se
pojavile i prve primjene.
Najpoznatije primjene vezane su za teoriju elektriciteta i magnetizma (koju bitno
pojednostavljuju) te za kvantnu teoriju.

Kao motivacija za uvođenje imaginarnih brojeva obično se uzimaju kvadratne

jednadžbe s realnim koefcijentima. Poznato je da ako je diskriminanta D = b 2 - 4ac
kvadratne jednadžbe ax2+bx+c = 0 negativna, ta jednadžba nema realnih rješenja.
Osnovni primjer takve jednadžbe je
x + 1 = 0: 2

Po dogovoru, ta jednadžba (iako nema realnih rješenja jer bi to bio realan x koji
kvadriran daje negativan broj -1) ima dva rješenja u kompleksnim brojevima. To su 1 i i -i
tj. Oba broja (i i -i) su rješenja kvadratne jednadžbe x2 +1 = 0 (kao što su 1 i -1 rješenja
kvadratne jednadžbe x2-1 = 0). Broj i zove se imaginarna jedinica. Dakle, defnicija
imaginarne jedinice je da je to jedan od dva moguća broja koji kvadrirani daju 1:
i = -1:
2

Isto svojstvo ima i -i: (-i) = (-i)(-i) = (-1) i = 1 f (-1) = -1.

2 2 2

Kompleksni brojevi se defniraju kao sve linearne kombinacije (s realnim 2

koefcijentima)
brojeva 1 i i tj. kompleksni brojevi su brojevi oblika
z = x + yi
s x; y 2 R. Broj x se zove realni dio, a broj y imaginarni dio kompleksnog broja z (dakle: i
realni i imaginarni dio kompleksnog broja su realni brojevi). Skup svih kompleksnih
brojeva označavamo s C. Skup R je podskup od C jer svaki realni broj x možemo shvatiti
kao kompleksni broj x + 0 f 1. Brojeve kojima je realni dio nula zovemo čisto
imaginarnima.
Napomena 1. Za one koji znaju defniciju dimenzije vektorskog prostora: Po defniciji
C je dvodimenzionalni vektorski prostor (nad realnim brojevima). Kako mu bazu čine 1
te i, možemo ga interpretirati kao i svaki drugi realni dvodimenzionalni vektorski prostor:
pomoću koordinatnog sustava u ravnini.

1
Oznaka i za imaginarnu jedinicu potječe iz 18. stoljeća, kad ju je uveo švicarski matematičar L. Euler.

2
Linearne kombinacije su izrazi oblika fx + fy + : : :, gdje su f; f; : : : skalari, a x; y; : : : vektori. U ovom

3
 2. Kompleksna ravnina

Početkom 19. stoljeća Argand i Gauss uveli su način vizualizacije kompleksnih

brojeva. Svaki kompleksan broj z = x + yi možemo poistovjetiti s točkom (x; y) u
koordinatnoj ravnini (I obrnuto: svakoj točki odgovara kompleksan broj), uz uobičajeni
Cartesiusov koordinatni sustav.
Pritom uzimamo da apscise predstavljaju realne, a ordinate imaginarne dijelove
pa se koordinatne osi u ovom slučaju zovu realna i imaginarna os. Na realnoj osi tada se
nalaze svi realni brojevi (oni kojima je imaginarni dio 0), a na imaginarnoj svi čisto
imaginarni (oni kojima je realni dio 0). Prikaz kompleksne ravnine vidljiv je na slici3 1.

Slika 1: Kompleksna ravnina.

3. Sabiranje i oduzimanje kompleksnih brojeva

3
Slike ovog poglavlja preuzete su s web-stranice http://www.clarku.edu/fdjoyce/complex/

4
 Dva kompleksna broja zbrajamo (oduzimamo) tako da im zbrojimo (oduzmemo)
realne odnosno imaginarne dijelove:

Primjer 1

(3 + i) + (2i - 1) = 2 + 3i:

Zbrajanje i oduzimanje kompleksnih brojeva imaju sva uobičajena svojstva

(komutativnost, asocijativnost, broj nula kao neutralni element, . . . ) tih operacija. U
kompleksnoj ravnini zbroj odnosno razlika dva kompleksna broja z i z 0 nalazi se na kraju
radij-vektora koji se dobije zbrajanjem odnosno oduzimanjem radij-vektora koji
pripadaju z i z0: zbrajanje i oduzimanje geometrijski se interpretiraju kao zbrajanje i
oduzimanje radij-vektora u kompleksnoj ravnini. Pribrajanje istog broja svim
kompleksnim brojevima možemo shvatiti kao translaciju ravnine
(vidi sliku 3).
Suprotni broj od x+yi je -x-yi. Određivanje suprotnog broja u tom je kontekstu
centralna simetrija (inverzija) obzirom na ishodište (vidi sliku 4).

Slika 2: Zbrajanje kompleksnih brojeva.

5
Slika 3: Pribrajanje kompleksnog broja kao translacija ravnine.

Slika 4: Suprotni broj kao centralna simetrija.

6
 4. Apsolutna vrijednost kompleksnog broja i kompleksno
konjugiranje

Apsolutna vrijednost kompleksnog broja z = x + iy defnira se kao

(biramo pozitivni kvadratni korijen). Geometrijski gledano, to je udaljenost točke koja
predstavlja z do ishodišta (slika 5).

Slika 5: Apsolutna vrijednost kompleksnog broja.

Primjer 2

Ako je z = 3 + 4i, onda je

Kompleksni brojevi apsolutne vrijednosti 1 nalaze se na jediničnoj kružnici oko

ishodišta.
Preciznije, u kompleksnoj ravnini jedinična kružnica oko ishodišta ima jednadžbu

7
Za zbrajanje kompleksnih brojeva vrijedi tzv. nejednakost trokuta:

Nju se lako dokaže pomoću slike 6.

Svakom kompleksnom broju

pridružen je njegov kompleksno konjugirani broj

(promijeni se predznak imaginarnog dijela).

Slika 6: Nejednakost trokuta.

Primjer 3
Ako je z = 5 - 9i, onda je z = 5 + 9i.
U kompleksnoj ravnini kompleksno konjugirani broj od z je njegova
zrcalnosimetrična slika obzirom na realnu os (vidi sliku 7). Vrijedi z = z:

8
 5. Množenje i dijeljenje kompleksnih brojeva

Množenje dva kompleksna broja

defnirano je formom

Primjer 4

Vrijedi sljedeća korisna jednakost:

Dokažimo ju. Ako je

onda je

Primjer 5

Kako je -1 = i , dijeljenjem s -i dobivamo

2

Recipročni broj broja z je broj

Točka koja predstavlja 1/z nalazi se na spojnici ishodišta i z, kako je vidljivo na slici 7.

9
 Slika 7: Kompleksno konjugiranje i recipročni brojevi.

Primjer 6
Za z = 3 - 4i imamo

:
Dijeljenje je defnirano kao množenje recipročnim brojem:

Primjer 7

10
 6. Trigonometrijski prikaz kompleksnog broja

Argument kompleksnog broja z je kut ө takav da je tg ө = y/x , radi se o kutu

koji radij-vektor od z zatvara s realnom osi.

Primjer 8

Argument svakog pozitivnog realnog broja je 0, a argument svakog čisto imaginarnog

broja s pozitivnim imaginarnim dijelom (npr. broja i) je

Kako je svaka točka u ravnini potpuno odre.ena svojim polarnim koordinatama, a iz

gornjeg se vidi da su polarne koordinate broja z, slijedi da je prikazu z = x + yi

(koji odgovara Kartezijevom koordinatnom sustavu) ekvivalentan prikaz

Taj se prikaz zove trigonometrijski oblik kompleksnog broja.

Primjer 9

Trigonometrijski prikaz bitno olakšava množenje i dijeljenje kompleksnih brojeva.

Korištenjem adicionih formula za sinus i kosinus lako je provjeriti da vrijedi za

11
Slika 8: Trigonometrijski prikaz kompleksnog broja.

Slika 9: Množenje kompleksnih brojeva.

12
 Iz posljednje formule se vidi da je argument recipročnog broja 1=z suprotan
argumentu odz, kao što je i argument od z. To je objašnjenje već prikazane slike 7.

Primjer 10

Sad se vidi da se množenje geometrijski gledano svodi na kombinaciju rotacije i

množenja apsolutnih vrijednosti kompleksnih brojeva: radij-vektor koji predstavlja
produkt je po smjeru zarotirani radij vektor jednog broja za kut jednak argumentu drugog,
a po duljina je jednak produktu apsolutnih vrijednosti množenih brojeva. Specijalno,
množenje kompleksnog broja nekim brojem kojem je apsolutna vrijednost jednaka 1
interpretira se kao rotacija za argument tog drugog broja.

Slika 10: Množenje s i je rotacija za pravi kut.

13
 7. Potenciranje i korjenovanje kompleksnih brojeva

Promotrimo prvo potencije broja i. Imamo:

Dakle, potenciranje broja i

na višekratnik od 4 daje 1 i potencije se ciklički ponavljaju nakon svakog višekratnika od
4. Nadalje, potencije od i nalaze se na jediničnoj kružnici kao vrhovi kvadrata.
Za potenciranje kompleksnih brojeva na prirodne potencije se koristi de Moivre-ova
formula

Primjer 11

14
Slika 12: Potencije kompleksnog broja (kojem je apsolutna vrijednost manja od 1).

Potencije od z se prema toj formuli dobivaju redom tako da argument

povećavamo za argument od z i istovremeno potenciramo apsolutnu vrijednost, što je
ilustrirano slikom 12.
Korjenovanje je kompliciranije jer svaki kompleksan broj z ima n n-tih korijena
(tj. Kompleksnih brojeva w takvih da je wn = z ima n). Geometrijski ti se korijeni nalaze u
vrhovima pravilnog n-terokuta na kružnici radijusa npjzj (tu gledamo korijen u smislu
njegovog značenja u realnim brojevima) kojoj je središte u ishodištu, s tim da prvi od njih

ima argument f
Svi n-ti korijeni dobiju se kao

Primjer 12

Četvrti korijeni iz 1 imaju apsolutnu vrijednost , a prvi po redu ima

argument

Svaki sljedeći ima argument veći za

te su treći korijeni od i redom
1; i;-1;-i.

15
Primjer 13 Treći korijeni iz i imaju apsolutnu vrijednost , a prvi po redu ima
argument

Svaki sljedeći ima argument veći za

te su četvrti korijeni od i redom

8. Eulerova formula

Eulerova formula daje jednostavniji oblik trigonometrijskog prikaza kompleksnih

brojeva:

Stoga je

Eksponencijalna funkcija u Eulerovoj formuli je eksponencijalna funkcija s

bazom e proširena na kompleksne brojeve; ona ima mnoga specijalna svojstva, no
osnovne formule za baratanje eksponencijalnim izrazima i dalje vrijede.
Specijalno, imamo

Iz Eulerove formule dobiju se još preglednija pravila računa s

kompleksnim brojevima:

16
Zbrojimo li i oduzmemo dobit ćemo i iduće dvije važne formule:

Primjer 14

Tj ii je realan broj!

17
 9. Zašto su uvedeni kompleksni brojevi

Uobičajeno je mišljenje da su kompleksni brojevi uvedeni u matematiku da bi

svaka kvadratna jednadžba imala rješenje (na primjer, jednadžba x + 1 = 0 nema realnih
2

rješenja, a nakon uvođenja kompleksnih brojeva ima dva rješenja: i i -i). To se kasnije
podupire još jačim argumentom da svaka algebarska jednadžba stupnja n ima točno n
rješenja (uključujući kratnost). Na primjer, jednadžba

x - 2x + 2x - 2x + 1 = 0
4 3 2

ima točno četiri rješenja: dvostruko rješenje 1 i jednostruka rješenja i, -i. To se obrazlaže
rastavom na faktore:

x - 2x + 2x - 2x + 1 = (x - 1) (x + 1)
4 3 2 2 2

za svaki realni (odnosno kompleksni) broj x, odnosno rastavom

x - 2x + 2x - 2x + 1 = (x - 1) (x - i) (x + i).
4 3 2 2

Ponekad se uvođenje kompleksnih brojeva obrazlaže Bézoutovim poučkom:

Dvije algebarske krivulje reda m, odnosno n, sijeku se u točno mn točaka (računajući
kratnosti i točke u beskonačnosti).
Takav poučak ne bi vrijedio bez kompleksnih brojeva. Na primjer, pravac ne bi sjekao
koniku u točno dvjema točkama i općenito krivulju reda n u n točaka. Na primjer, pravac
s jednadžbom y = x + 2 ne siječe kružnicu s jednadžbom x + y = 1 (ako se razmatraju
2 2

samo realne točke), međutim, siječe je u točkama

(-1 - √2 / 2 i, 1 - √2 / 2 i)   i   (-1 + √2 / 2 i, 1 + √2 / 2 i).

Svi ovi (i neki drugi) razlozi matematičarima su dobar povod za uvođenje

korijena od negativnih brojeva, a time i kompleksnih brojeva. Međutim, ni u jednome od
njih kompleksni brojevi nisu bili nužni.

U vrijeme uvođenja kompleksnih brojeva u matematiku (u 16. stoljeću) kvadratna

je jednadžba bila poznata više od 3000 godina. Stari su je matematičari već rješavali i
znali su da može imati dva, jedno ili nijedno rješenje i to im je bilo dovoljno. Također se
naslućivalo da algebarska jednadžba stupnja n ima najviše n rješenja (tu se misli samo na
jednadžbu s realnim koeficijentima i samo na realna rješenja jer za druge nisu ni znali).

Razlogom za uvođenje kompleksnih brojeva mogao je biti samo matematički

problem u kojemu se kompleksni brojevi nisu mogli zaobići, a takav se problem pojavio
pri rješavanju kubne jednadžbe. O čemu je riječ ukratko ćemo govoriti u nastavku. Kako
je poznato, svaka je kubna jednadžba ekvivalentna jednadžbi oblika

x + ax2 + bx + c = 0
3

18
gdje su a,b,c realni brojevi (danas to mogu biti i kompleksni brojevi ili elementi nekog
polja). S takvim su jednadžbama matematičari imali poteškoća više od 3000 godina dok
ih u prvom dijelu 16. stoljeća nisu uspjeli "ukrotiti". Neke je od tih jednadžbi lako riješiti;
primjerice jednadžba x - x = 0 ima rješenja 0, 1, -1. Slično je za svaku kubnu jednadžbu s
3

racionalnim koeficijentima (tj. jednadžbu za koju je a, b, c ), koja ima bar jedno

racionalno rješenje. Naime, kod takvih jednadžbi u pravilu je lako naći racionalno
rješenje r = p / q; p,q . Nakon što jednadžbu pomnožimo sa zajedničkim
višekratnikom svih koeficijenata, p mora dijeliti slobodni, a q vodeći koeficijent
jednadžbe. Kako ima konačno takvih mogućnosti, načelno možemo doći i do one
povoljne. Kad znademo racionalno rješenje r, onda dijeljenjem možemo doći do rastava:

x + ax + bx + c = (x - r) (x + a'x + b')
3 2 2

pa se preostala rješenja početne kubne jednadžbe dobiju rješavanjem kvadratne jednadžbe

x + a'x + b' = 0. Takve se kubne jednadžbe često pojavljuju u srednjoškolskim zadatcima,
2

a i na sveučilištu. Međutim, što je s jednadžbom

x - 6x + 2 = 0 ?
3

Pokušajte je riješiti! O toj ćemo jednadžbi više reći poslije, a sada se poslužimo
sličnim argumentima kao i za kubne jednadžbe s racionalnim koeficijentima i s barem
jednim racionalnim rješenjem kako bismo zaključili da svaka kubna jednadžba s realnim
koeficijentima ima barem jedno realno rješenje (ukupno 3 kompleksna rješenja,
uključujući kratnosti). Izraz x + ax + bx + c za dovoljno je velike pozitivne x-eve
3 2

pozitivan, a za dovoljno male negativne x-eve negativan, pa je za neki x jednak nuli.

Zaključujemo da jednadžba x + ax + bx + c = 0 ima bar jedno realno rješenje r. Sada je
3 2

x + ax + bx + c = (x - r) (x + a'x + b')
3 2 2

pa mogu nastupiti sljedeće mogućnosti:

(i)    jednadžba ima 3 realna različita rješenja,

(ii)   jednadžba ima 1 realno jednostruko i 1 realno dvostruko rješenje,

(iii)   jednadžba ima 1 realno trostruko rješenje,

(iv)   jednadžba ima jedno realno i dva konjugirano kompleksna rješenja.

U doba otkrivanja formula za rješenje kubne jednadžbe nije bilo kompleksnih brojeva pa
su (iv) ondašnji matematičari shvatili kao
(iv)'   jednadžba ima 1 rješenje.

19
 10. Formula za rješenje kubne jednačine

Dovoljno je razmatrati jednadžbu x + px + q = 0, gdje su p, q realni brojevi (to se

3

dobije zamjenom x - a/3 x). Ako napišemo x = u + v, uz uvjet uv = -p/3, dolazimo do

sustava
u + v = -q,
3 3

u v = -p /27,
3 3 3

odakle je

x = √ -q/2 + √(q /4 + p /27) + √ -q/2 - √(q /4 + p /27)

3 2 3 3 2 3

(to je prikaz rješenja x u obliku u + v). Ta se formula zove Cardanova formula (prema
talijanskom matematičaru koji je tu formulu objavio 1545. g. u djelu Artis Magnae).

Pogledajmo kako su se matematičari u početku koristili tom formulom.

Primjer 1:     x + 3x + 2 = 0,   p = 3,   q = 2.
3

x = √ -1 + √2 + √ -1 - √2 = √ -1 + √2 - √ 1 + √2.
3 3 3 3

Tada su matematičari znali samo za realne brojeve i tu nije bilo problema:

u = √ -1 + √2, v = - √ 1 + √2, uv = √ -1 + √2 (- √ -1 + √2 ) = - √-1 = -1

3 3 3 3 3

(naime, √ je za njih jednoznačna neparna funkcija definirana za sve realne brojeve, a √ je

3

definiran za nenegativne realne brojeve). Tako je dobiveno jedinstveno rješenje početne

jednadžbe. To se može i provjeriti. Ta jednadžba ima i dva kompleksno-konjugirana
rješenja, međutim, matematičari 16. st. o tome na početku nisu vodili računa, niti im je, u
ovom slučaju, to bilo potrebno.

Primjer 2:     x - 3x = 0.
3

Za tu jednadžbu ne treba formula. Odmah se vidi da su rješenja x = 0, x =

1 2,3 √3.
Pokušajmo ipak primijeniti formulu. Tu je p = -3, q = 0, pa je

x = √√-1 + √-√-1.         (*)

3 3

Vidimo da nas Cardanova formula, u ovom jednostavnom slučaju, dovodi do

teških problema - drugih korijena iz negativnih brojeva. To je navelo matematičare 16. st.
da se pozabave i takvim matematičkim objektima. Ako su ovakav slučaj mogli i
zanemariti (jer već znaju rješenja: 0, √3, -√3), neke su im jednadžbe stvarale još veće
poteškoće.

20
Primjer 3:     x - 6x + 2 = 0.
3

Lako se vidi da ta jednadžba nema racionalnih rješenja. Cardanova formula daje sljedeći
izraz:

x = √ -1 + √-7 + √ -1 - √-7.         (**)

3 3

Sljedeća tablica govori nam da bi ta jednadžba trebala imati tri realna rješenja:
x -3 -2 -1 0 1 2 3
x -6x+23
-7 6 7 2 -3 -2 11

Zaključujemo da je -3 < x < -2; 0 < x < 1; 2 < x < 3.

1 2 3

Za razliku od prethodnog primjera, matematičari 16. st. u početku nisu uspjeli

doći do tih realnih brojeva, nego su samo imali izraz (**) u kojemu su morali vaditi
korijene iz negativnih brojeva. Pred njima su se pojavila sljedeća pitanja:

1. Kako iz izraza (*) i (**) rekonstruirati 3 realna rješenja jednadžbe?

2. Kako treba na takvim izrazima izvesti operacije da bismo mogli računati uvjet uv
= -p/3 ?
3. Mogu li se u (**) i sličnim izrazima rješenja pripadajuće kubne jednadžbe zapisati
bez korijena iz negativnih brojeva?

Za odgovor na ta pitanja bilo je potrebno uvesti kompleksne brojeve i operacije s

njima. Sustavna teorija kompleksnih brojeva prvi se put pojavila 1572. g. u Algebri
talijanskog matematičara Raffaela Bombellia. Izrazi (*) i (**) zaista se mogu protumačiti
tako da daju rješenje kubne jednadžbe. Kao što znate, kompleksni brojevi jesu brojevi
oblika a + bi, a,b , dok je imaginarna jedinica i izabrana tako da bude i = i i = -1, tj.
2

da bude rješenje jednadžbe x = -1. Tada se izraz (*) može zapisati kao
2

x = √i + √-i.         (*)'
3 3

Dakle, umjesto √-1 možemo staviti i. Budući da je -i također rješenje jednadžbe x 2

= -1, umjesto √-1 mogli smo staviti -i. U (*) ništa se ne bi promijenilo ( √i prešao bi u √-
3 3

i, a √-i u √i; zbroj bi ostao isti).

3 3

Izraz √i ima tri vrijednosti: z = √3/2 + 1/2 i, z = - √3/2 + 1/2 i, z = -i. Naime, ta su tri
3
1 2 3

broja rješenja kubne jednadžbe z = i (provjerite).

3

21
Slično tome, izraz √-i ima tri vrijednosti: w = i, w = - √3/2 - 1/2 i, w = √3/2 - 1/2 i.
3
1 2 3

22
 Od 9 mogućih izbora z , w ; i = 1,2,3 dobije se 9 mogućih vrijednosti izraza (*)'.
i i

Treba odabrati one za koje je uv = -p/3 = 1, tj. √i √-i = 1. 3 3

Napomenimo da, iako kompleksni brojevi imaju svojstva analogna realnim

brojevima, ima i nekih razlika. Osim one da se na kompleksne brojeve ne može proširiti
relacija uređaja s (tako da vrijede aksiomi uređenog polja), važna je razlika i u
formulama √ab = √a √b; √ab = √a √b i sl. Naime, one se ne mogu doslovno primijeniti
3 3 3

na kompleksne brojeve. Na primjer, kad bi bilo √(-1)(-1) = √-1 √-1, bilo bi √1 = i i, tj. 1
= -1 (Vidi: I.Gusić, Korjenovanje kompleksnih brojeva, Zbornik radova 1. kongresa
matematike RH, 2000., 108-111). To se razrješava tako da bude √1 = {-1, 1}, √-1 = {i,
-i}, dakle, skupovima brojeva. Prema tome, ako se radi s kompleksnim brojevima, √  nije
jednoznačna funkcija nego ima dvije vrijednosti (izuzimajući činjenicu da je √0 = 0).
Tada će zaista biti √(-1)(-1) = √-1 √-1 (na desnoj strani riječ je o umnošku skupova).
Slično je √z za z 0 tročlan skup itd.
3

Vratimo se skupovima √i i √-i i uočimo da je z w = z w = z w = 1 (a da su ostali

3 3
1 3 2 2 3 1

međusobni umnošci različiti od 1). Zato izraz x = √i + √-i, uz uvjet √i √-i = 1, ima tri
3 3 3 3

vrijednosti: x = z + w = √3; x = z + w = - √3; x = z + w = 0. Upravo su to rješenja

1 1 3 2 2 2 3 3 1

početne kubne jednadžbe x -3x = 0. Dakle, uz pravilno uvođenje kompleksnih korijena,

3

formula x = √i + √-i može se protumačiti kao formula koja daje rješenja kubne
3 3

jednadžbe x - 3x = 0.
3

23
 Nekima niti to ne bi bio dovoljan razlog za uvođenje kompleksnih brojeva jer već
znamo rješenje te jednadžbe. Razmotrimo zato jednadžbu x - 6x + 2 = 0, tj. izraz (**) x =
3

√ -1 + √-7 + √ -1 - √-7. Taj izraz možemo pisati kao

3 3

x = √ -1 + i √7 + √ -1 - i √7,         (**)'
3 3

gdje je umnožak pribrojnika jednak 2. Pritom treba imati na umu sljedeće:

(i)   √7 je u (**)' običan realni drugi korijen iz 7, tj. pozitivan broj čiji je kvadrat jednak
7.

(ii)   √  u oba pribrojnika ima tri vrijednosti, ali ćemo za svaku odabranu vrijednost √ -1
3 3

+ i √7 imati točno jednu vrijednost od √ -1 - i √7 za koju će umnožak pribrojnika biti

3

jednak 2.
Da bi to pokazali, matematičari 16. st. poslužili su se nečim što danas zovemo
trigonometrijskim prikazom broja. Neka je z = -1 + √7 i; w = -1 -√7 i. Tada je z = 2√2
(cos + i sin ), gdje je argument broja z.

Sada je √ -1 + i √7 = {z , z , z },
3
1 2 3

z = √2 (cos ( /3) + i sin ( /3)),

1

z = √2 (cos ( /3 + 120o) + i sin ( /3 + 120o)),

2

z = √2 (cos ( /3 + 240o) + i sin ( /3 + 240o)).

3

24
Slično je √ -1 + i √7 = {w , w , w },
3
1 2 3

w = √2 (cos (120o - /3) + i sin (120o - /3)),

1

w = √2 (cos (240o - /3) + i sin (240o - /3)),

2

w = √2 (cos (360o - /3) + i sin (360o - /3)).

3

Vidimo da je z w = z w = z w = 2. Naime,
1 3 2 2 3 1

360o - ( /3 + 120o) = 240o - /3,

360o - ( /3 + 240o) = 120o - /3.

Zato su rješenja jednadžbe x -6x + 2 = 0 realni brojevi:

3

x = z + w = 2√2 cos ( /3);

1 1 3

25
x = z + w = 2√2 cos ( /3 + 120o);
2 2 2

x = z + w = 2√2 cos ( /3 + 240o).

3 3 1

To su tri realna broja dobivena iz Cardanove formule pravilnom uporabom

kompleksnih brojeva. Bez kompleksnih brojeva bilo bi gotovo nemoguće doći do tih
rješenja. U tim rješenjima pojavljuje se kut koji se može eliminirati ovako: = 180o -
arctg(√7) (naime, tg(180o - ) = √7). Sada je

x = 2√2 cos ( /3) = 2√2 cos (60o - arctg(√7) / 3) = 2√2 (1/2 cos (arctg(√7) / 3) + √3/2 sin
1

(arctg(√7) / 3)),

itd.

Slično bi se dobilo za svaku kubnu jednadžbu x + px + q = 0, koja ima tri različita

3

realna rješenja (odnosno za koju je D = q / 4 + p /27 < 0). Naime, za z = -q/2 + √D i, r = |

2 3

z|, = arg(z) dobili bismo da je

x = √r cos ( /3);
1
3

x = √r cos ( /3 + 120o);
2
3

x = √r cos ( /3 + 240o).
3
3

Eliminacijom kuta ( = arctg(2√D/(-q)) za q < 0, = arctg(2√D/q) za q > 0 i = 90o za

q = 0) dobili bismo da je

x = 2 √r cos (arctg(2√D/(-q)) / 3),

1
3

itd. Vidimo da se rješenja mogu dobiti u ovisnosti o koeficijentima p,q jednadžbe,

međutim u rješenjima sudjeluju transcendentne funkcije kosinus, sinus, arkus-tangens.
Pitamo se mogu li se rješenja zapisati bez takvih funkcija, a i bez kompleksnih brojeva
(kad su već realna)? Na primjer, mogu li se rješenja jednadžbe x - 6x + 2 = 0 zapisati
3

samo pomoću korijena iz pozitivnih brojeva? Taj slučaj kubne jednadžbe, koji je najviše
mučio matematičare 16. st., a i one kasnije, nazvan je nesvodljivim slučajem kubne
jednadžbe. Kako smo vidjeli, zbog njega su uvedeni kompleksni brojevi i
trigonometrijski prikaz. Tek je metodama Galoisove teorije iz 19. st. dan odgovor na gore
postavljeno pitanje. Evo jedne varijante odgovora:
Neka je x + px + q = 0; p,q
3
kubna jednadžba za koju je D < 0, koja nema
racionalnog rješenja. Tada se rješenja te jednadžbe ne mogu zapisati pomoću realnih
radikala (drugih, trećih ili nekih drugih korijena iz pozitivnih racionalnih brojeva).

26
LITERATURA

1. Ćurić,M.-Mintaković, Z. (1978),Osnove matematike. Zagreb: Školska knjiga

2. Gusić, I. Zašto su uvedeni kompleksni brojevi, Hrvatski matematicki elektronski
casopis math.e
3. Kurepa, S. (1994), Uvod u matematiku. Zagreb: Školska knjiga
4. Pavković ,V-Veljan, D. (1995), Elementarna matematika 1. Zagreb: Školska
knjiga.
5. Radić, M. (1989), Algebra 1. Zagreb: Školska knjiga.

27