Professional Documents
Culture Documents
ĐUBRENJE VOĆAKA
Za pravilan razvoj i dobru rodnost voća neophodni su sledeći elementi: azot (N),
fosfor (P), kalijum (K), magnezijum (Mg), kalcijum (ca), sumpor (S), bor (B), hlor
(cl), bakar (cu), gvožđe (Fe), mangan (Mn), molibden (Mo) i cink (Zn). Pre unošenja
dodatnih količina ovih elemenata, analizom treba ustanoviti njihovo prisustvo u
zemljištu. Unošenje većih količina od onih koje su biljkama zapravo potrebne
nepotrebno povećava troškove proizvodnje, a može dovesti i do opadanja kvaliteta
ploda, pojave toksičnosti i nedostataka nekih drugih elemenata.
Ako se ne primenjuju na adekvatan način, đubriva mogu biti zagađivači jezera, reka i
podzemnih voda. Ona povećavaju količine nitrata u podzemnim vodama i fosfora u
jezerima i rekama. Primenom đubriva na odgovarajući način i u odgovarajućim
koncentracijama smanjuju se štetne posledice kretanja hranljivih materija iz biljaka i
troškovi proizvodnje.
IDENTIFIKACIJA I OTKLANJANJE
NEDOSTATAKA HRANLJIVIH ELEMENATA
Vizuelna identifikacija
1.deo šeme - Nedostatak {belo polje}, 2.deo šeme - Optimum hraniva {zeleno polje},
3.deo šeme - Toksičnost{belo polje}.
Azot (N)
Stabla sa nedostatkom azota imaju kratke vršne izdanke. Poređenja radi, na stablima
sa odgovarajućom količinom azota vršni izdanci su sledeće dužine: kod još nerodne
jabuke, kruške i trešnje – 30 do 60 cm; kod nerodne breskve – 35 do 60 cm; kod
rodnih stabala jabuke, kruške i trešnje – 20 do 30 cm; kod rodne breskve – 30 do 38
cm. Nedostatak azota na listovima jabuke, breskve i trešnje ogleda se u svetlozelenoj
do žutoj boji, a na listu kruške mogu se javiti bronzani tonovi. Ovi listovi su sitni, a
njihova boja je ujednačena, bez šarenila ili pega. Azot se u biljci kreće iz starijeg tkiva
ka mladim listovima koji aktivno rastu, pa se simptomi javljaju najpre na starijim
listovima. Lišće obično opada rano u jesen, a izdanci su tanki. Zametanje plodova je
slabo, i oni dosta opadaju u junu. Takode, mogu biti manji i često sazrevaju i dobijaju
boju ranije nego obično. Suvišak azota javlja se periodicno i može ozbiljno smanjiti
kvalitet i čvrstinu ploda. Na suvišak azota ukazuju veliki, tamnozeleni listovi koji se
zadržavaju na biljci do kasne jeseni. Plodovi su neodgovarajuće boje, a uskladišteni
lakše gube čvrstinu. Porast se nastavlja do kasnog leta i jeseni i biljke su podložnije
oštećenjima od zimskih temperatura. Porast izdanaka uveliko premašuje gore
navedene optimalne dužine.
Fosfor (P)
Ima važnu ulogu u fotosintezi i disanju biljaka. U zimaju ga u obliku P2O5. Ulazi u
sastav belančevina i niza fermenata i vitamina. Pomaže formiranju cvetnih pupoljka i
ubrzava sazrevanje plodova i drveta čime se povećava trajnost plodova pri čuvanju i
otpornost drveta prema mrazu.
Manjak fosfora usporava stvaranje cvetnih i lisnih pupoljka, kao i razvoj mladara.
Novo lišće je uspravno, tamnije zeleno i ne dostiže normalnu veličinu. Kasnije lišće
dobija ljubičasto crvenu nijansu naročito peteljka i nervatura bliža njoj. Izraženo je u
vreme hladnijih proleća i leta. Pri vrhu mladara ostane samo par listova purpurne
crvene boje. Plodovi bivaju neugledni bez čvrstine. Višak fosfora ne utiče negativno
na biljke, ali može izazvati manjak cinka.
Kalijum (K)
Nedostatak se prvenstveno ogleda u žutilu tkiva duž ivica listova. Ono kasnije dobija
bronzanu boju i odumire, a sa povećanjem nedostatka ivice listova postaju suve i krte.
Suve zone ne javljaju se izmedu lisnih nerava. Pošto se kalijum kreće kroz biljku,
simptomi se javljaju prvo na starijem lišću, a u slučajevima ozbiljnijeg nedostatka
mogu se pojaviti i na mladim listovima. U plodovima voća akumuliraju se velike
količine K, pa su simptomi nedostatka ozbiljniji i uočljiviji kako se plodovi
približavaju fazi pune zrelosti u veoma rodnim sezonama. Iako suvišak kalijuma sam
po sebi nije toksičan za biljku, velike količine ovog elementa u zemljištu mogu
inhibirati usvajanje Mg ili ca i na taj način dovesti do njihovog nedostatka.
Ove nedostatke videšete na sledeše tri fotografije:
Simptom nedostatka kalijuma na jabuci- nekroza i sušenje ivica listova, breskvi i
višnji - nekroza ivica i uvrtanje listova
Magnezijum (Mg)
Nedovoljna količina magnezijuma dovodi do pojave hloroze tkiva duž ivica listova i
izmedu glavnih lisnih nerava. Slično kao kod nedostatka kalijuma, prvi simptomi
javljaju se duž ivica listova. Kako se nedostatak magnezijuma nastavlja, hlorotične
zone tamne i odumiru, a iza njih ostaje zvezdasta zona zelene boje duž glavnih nerava
i u srednjem delu lista. Magnezijum se takode kreće kroz biljku, i simptomi se prvo
javljaju na starijim listovima, i to obično sredinom vegetacione sezone. Višak
toksicmo deluje posebno na mlado lišće voćaka.
Bor (B)
Do nedostatka bora obično dolazi kod koštičavog voća i njegov simptom su sitniji
listovi, bez jasnog šarenila na pojedinačnim listovima. Porast novih izdanaka je jako
smanjen, a vrhovi izdanaka u težim slučajevima nedostatka odumiru. Zametanje
plodova je slabije, a oni koji su zametnuti pucaju. Na mladim izdancima jabuke može
doci do tamnjenja zone neposredno ispod kore, slično kao kod pojave krastavosti koju
izaziva suvišak mangana.
Kalcijum (ca)
Slika:
Nedostatak kalcijuma na plodu jabuke uzrokuje “gorku pegavost” – nekrotične lezije
odmah ispod pokožice ploda.
Utiče na razvoj korenovog sistema mladara i lišća kao i na izgradnju koštice, zbog
čega je posebno potreban koštičavom voću. Važan je za neutralisanje kiselosti
zemljišta, s obzirom da takva nisu pogodna za gajenje voća. Plodovi su boljeg
kvaliteta. Manjak kalcijuma izaziva smolotočinu, posebno kod koštičavih vrsta voća,
a kod jabučastih dolazi do pojave ožegotina na obodu lista. Višak kalcijuma izaziva
žućenje lista pri vrhu mladara, naročito na kruški i dunji.
Gvožđe (Fe)
Sumpor (S)
Sastavni je deo belančevina. Ima znatan uticaj na razvoj korena i i drugih organa
voćaka. Manjak se može odraziti na slabiji razvoj korenovog sistema, ali do ovoga ne
dolazi s obzirom da sumpora ima u dovoljnim količinama u svim zemljištima. često se
nalazi u nekim đubrivima i pesticidima. Višak sumpora pokazuje promene kao što su
povrede na lišću i plodovima, naročito kod agruma i to samo na kiselim zemljištima.
Bakar (cu)
Mangan (Mn)
Cink (Zn)
ANALIZA ZEMLJIŠTA
Pre sadnje treba uzeti uzorke zemljišta i sa onih mesta namenjenih podizanju voćnjaka
koja su nivelisana ili cija je konfiguracija na neki način promenjena. Pošto se završi
premeštanje zdravice zemljišta, površinski deo zemljišta se obično uklanja i
zamenjuje novom zemljom.
Niska pH vrednost može biti prirodna osobina zemljišta ili posledica stalne primene
kiselih azotnih đubriva. U starijim voćnjacima pH je niža zbog primene đubriva kisele
reakcije.
Količine hranljivih materija i pH vrednost menjaju se postepeno, pa je preporučljivo
vršiti uzorkovanje na svakih 3 do 5 godina, kako bi se imao uvid u stanje
uspostavljenih zasada. Uzorke treba uzimati iz međurednog prostora koji zahvata
prskalica kod suzbijanja korova. Sa delova voćnjaka na kojima su drugačiji tipovi
zemljišta ili koji su na različit način izluženi ili đubreni treba uzeti posebne uzorke. Sa
površine veće od 10 ari ne bi trebalo uzimati više od jednog uzorka, a svaki uzorak
treba da se sastoji od najmanje 20 proba.
ANALIZA TKIVA
Analize biljnog tkiva su od najveće koristi ako se uzorci uzimaju na svakih 2-5
godina. Mlade zasade treba uzorkovati češće, pošto se sadržaj hranljivih materija u
njima mnogo brže menja. Njihov sadržaj u starijim zasadima se takođe menja, ali
postepeno, pa nije potrebno vršiti analize tako često. Koncentracija hranljivih materija
menja se i tokom godine pod uticajem vremenskih uslova i težine roda. Redovno
uzorkovanje tokom nekoliko godina omogućiće najbolji uvid u promene i potencijalne
poremećaje u sadržaju hranljivih materija.
ĐUBRIVA
Azotna đubriva
Amonijum nitrat je još jedan izvor azota i sadrži oko 32% ovog elementa. Isto kao i
urea, ima kiselu reakciju i traži oko 816 g krečnjaka za neutralizaciju svakih 453,6 g
azota primenjenog preko ovog đubriva. Ovo đubrivo sadrži nitratni azot, koji je
odmah dostupan biljkama, i amonijacni azot koji se zadržava u zemljištu i sporije
postaje dostupan biljkama. Ako se primeni tokom jeseni ili zime, odnosno pre nego
što temperatura zemljišta poraste u proleće i koren postane aktivan, ispiranjem se
može izgubiti velika količina nitratnog azota.
Kalcijum nitrat se veoma često koristi u voćnjacima. Sav azot nalazi se u vidu
nitrata, pa je odmah dostupan biljkama i ne smanjuje pH vrednost zemljišta. Najveći
nedostatak ovog dubriva je nizak sadržaj azota – 15%, i veoma često, visoka cena. Pre
nego kalcijum nirat jednom u toku godine, mnogi proizvodači, kako bi održali pH
vrednost zemljišta, radije nekoliko puta primenjuju jeftinija azotna đubriva kisele
reakcije, kao što je urea ili amonijum nitrat i krečnjak. Da bi se izbegli eventualni
gubici azota isparavanjem do koga može doći posle primene uree po toplom vremenu
koje je uobičajeno za ovaj period, kalcijum nitrat se često primenjuje dopunski u maju
ili junu. Kalcijum nitrat ne treba primenjivati tokom jeseni i zime pošto odmah dolazi
do ispiranja nitrata.
Amonijum sulfat ima veoma kiselu reakciju, mali sadržaj azota – 21% i relativno je
skup. Često se primenjuje u borovnicama, koje zahtevaju nisku pH vrednost zemljišta
i može biti pogodan za primenu u voćnjacima na zemljištima bazne reakcije, gde
postoji potreba za snižavanjem pH vrednosti. Sav azot nalazi se u obliku amonijuma.
Kalijum nitrat sadrži veoma nisku koncentraciju azota – 13%, i njegova cena je
visoka. Može se koristiti u zasadima u koje je potrebno uneti kalijum. Sav azot je u
lako dostupnom nitratnom obliku, koji se lako ispira.
Kalijumova đubriva
Postoji nekoliko vrsta đubriva koja sadrže kalijum. Đubrivo treba izabrati u zavisnosti
od cene po jedinici kalijum oksida i od toga da li ono sadrži još neke korisne
elemente. Nekoliko đubriva pokazuje visoku efikasnost obezbeđivanja odgovarajuće
količine kalijuma biljkama.
Kalijum sulfat takođe ima široku primenu. Sadrži nešto manje kalijuma (50%
kalijum oksida) i obično je skuplji od kalijum hlorida. Najčešće se koristi u
borovnicama, koje su na toksičnost hlorida osetljivije od ostalih voćnih zasada.
Kriterijumi pri odabiru ovih đubriva trebaju da budu sadržaj fosfora P2O5, cena kao i
rastvorljivost fosfora, tj. njegova dostupnost biljkama. Normalni superfosfat ne
upotrebljava se tako puno kao ranije zbog niskog sadržaja fosfora (18-20%) P2O5.
Oko 85% od ovog sadržaja u superfosfatu rastvorljivo je u vodi i odmah dostupno
biljkama.
Kameni fosfat ima mali sadržaj fosfor P2O5 (3-8%), koji je slabo rastvorljiv u vodi
(ispod 1%) i iz upotrebe ga izbacuju gore opisana đubriva sa većim sadržajem P2O5.
ORGANSKA ĐUBRIVA
Stajnjak, mešavina stajnjaka i slame i biljni ostaci (seno i slama) mogu biti koristan
izvor hranljivih materija. Da bi se izračunale odgovarajuće količine primene stajnjaka,
treba poznavati sadržaj hranljivih materija u njemu. Uobičajene koncentracije
hranljivih materija u stajnjaku predstavljene su u tabeli, ali je ipak za utvrđivanje
sadržaja azota potrebno uraditi posebne analize. Uopšte, celokuopna količina
amonijačnog azota i 20-50% organski vezanog azota dostupni su biljkama u godini
primene stajnjaka. Izveštaji o analizi stajnjaka obično sadrže podatke o koncentraciji
ukupnog azota, amonijačnog azota, P2O5 i K2O. Stajnjak treba primenjivati u
količinama u kojima procenat dostupnog azota ne prelazi preporučene granice. U
zemljišta koja sadrže više od 75ppm fosfora, stajnjakom ne treba unositi više od 22,7
kg/a fosfora, s obzirom da biljke obično usvajaju ovu količinu fosfora iz zemljišta.
Stajnjak ne bi trebalo unositi u zemljišta sa visokim sadržajem fosfora (iznad 150
ppm). Kod živinskog stajnjaka sadržaj hranljivih materija značajno varira, i zavisi od
načina na koji se on sakuplja i čuva. Đubriva sastavljena od sveže organske materije
imaju visok sadržaj hranljivih elemenata i mogu oštetiti koren stabala ako se
primenjuju u velikim količinama.
Sporedni proizvodi koji nastaju preradom voća, povrća i šećerne repe mogu se takođe
koristiti kao izvor hranljivih i organskih materija za snabdevanje voća. Za ove
proizvode nisu potrebne dozvole koje se zahtevaju za primenu ostalih čvrstih otpada.
Ipak, količine primene treba odrediti tako da sadržaj azota i fosfora u njima ne prede
preporucene granice. Pošto se sastav ovih nusproizvoda razlikuje, treba izvršiti
analizu reprezentativnih uzoraka kako bi se odredio sadržaj hranljivih materija u
njima. Generalno, celokupna količina amonijačnog azota i 50% organski vezanog
azota u nusproizvodima dostupni su biljkama u godini primene ovih đubriva.
U daljem tekstu nalaze se preporučene količine primene azotnih đubriva, koje treba
prilagoditi razlkama u tipovima zemljišta i tehnologijama gajenja na pojedinim
lokacijama. Preporuke za primenu ostalih hranljivih materija date su pod
pretpostavkom da postoje potrebe za njihovim dodatnim količinama.
Primena azota
U pojedinim voćnjacima može postojati potreba za primenom manje ili više azota od
preporučenih količina. Ove količine treba prilagoditi uslovima u voćnjaku koji se
određuju na osnovu koncentracije azota u listu, bujnosti stabala, kvaliteta ploda i
rodnosti. Na potrebu biljaka za azotom najviše utiču tip zemljišta, rezidba i način
obrade međurednog prostora. Voćnjacima podignutim na plodnoj ilovači mogu biti
potrebne samo polovine preporučenih količina azota, a onima na peskovitim
zemljištima i do 50% više od dole navedenih količina. Mesta na kojima je prethodno
sejana lucerka mogu imati povećani sadržaj azota i tu treba uneti mnogo manje
đubriva. U voćnjake podignute na travnjacima i utrinama treba uneti 20-50% više
azota nego u čiste i dobro obrađene. Isto tako, veće količine unose se i u jako
zakorovljene voćnjake.
Jaka rezidba podstiče vegetativni porast i može smanjiti potrebe za azotom. Ovakva
stabla treba đubriti malo ili ih skoro uopšte ne đubriti.
Đubrivo treba rasuti na mesto sa koga je ono dostupno biljci, ali tako da se opasnost
od ožegotina na korenu svede na najmanju meru. Većina đubriva koja se nalaze na
tržištu su soli, i ako se biljkama dostave u visokoj koncentraciji, mogu izazvati
oštećenja korena. Kod mladih stabala voća i vinove loze, treba rasuti đubrivo u
prečniku od 90 – 120 cm oko biljke, a 20-25 cm dalje od stabla. Tek posađene sadnice
voća i vinove loze treba đubriti posle dovoljnih količina kiše i tek pošto se zemlja
slegne. Oko starijih stabala đubrivo treba rasuti u prečniku širine krošnje. U starijim
vinogradima, đubrivo treba rasuti u redu, u traci širine 1,5-1,8 m.
Fosfor (P2O5) Ako postoji potreba, treba primeniti 90-180 kg P2O5 po jednom aru.
Pošto se fosfor u zemljištu kreće veoma sporo, ove količine biće dovoljne najvećem
broju voćnih vrsta tokom niza godina.
Primena mikroelemenata
Breskve su veoma osetljive na suvišak bora – treba ga primenjivati samo ako analize
listova pokazuju njegov nedostatak.
Đubrenje preko sistema kap po kap treba pažljivo isplanirati. Najvažniji faktori koje
treba uzeti u obzir su: ujednačen protok vode (ravnomerna primena đubriva moguća je
samo ako je i protok vode ujednačen), način ubrizgavanja đubriva u sistem, vrsta
đubriva, kapacitet injektora i određivanje trajanja primene.
Preko sistema kap po kap se najcešce primenjuje azot. Prednosti ovakvog načina
đubrenja ogledaju se u značajnoj uštedi samih đubriva (troškovi su manji i do 50% ),
manjem oslanjanju na kišu da sprovede azot do korenovog sistema, ravnomernijem i
redovnijem snabdevanju biljaka azotom tokom čitavog vegetacionog perioda i
smanjenim gubicima od ispiranja azotnih đubriva.
Ujednačenost protoka
Izlazni kapacitet pumpe, pritisak u sistemu i protok u glavnoj cevi se u izvesnoj meri
razlikuju od sistema do sistema. Ujednačenost protoka može se poboljšati
produženjem vremena primene i injektiranja đubriva dotle dokle je to isplativo.
Vrste injektora
Postoji nekoliko vrsta injektora, ali se u najširoj upotrebi nalaze tri: Venturi – tečna
đubriva ili rastvorena čvrsta đubriva unose se u sistem na osnovu razlike u pritisku
koja nastaje na suženom delu glavne cevi na mestu injektiranja; pretakajuća pumpa –
rastvor đubriva se unosi u sistem pomoću pumpe; tank sa delom za ubrizgavanje
đubriva – deo vode za navodnjavanje vraća se u tank zbog razlike u pritisku izmedu
ulazne i izlazne cevi na tanku u kome se nalazi rastvoreno đubrivo.
Koju količinu đubriva treba koristiti i u kom momentu ga treba ubrizgati u sistem?
Količina i vreme zavise od starosti stabala, sorte,potencijalnog prinosa, sposobnosti
korena da sprovodi rastvor hranljivih materija,tipa zemljišta i iskustva i ciljeva
proizvodača. Injektiranje đubriva daje proizvodaču veći stepen fleksibilnosti od
primene đubriva preko zemljišta pošto se na ovaj način đubrivo dostavlja biljkama baš
onda kada im je to potrebno.
Količine azota koje se unose injektiranjem mogu biti manje i do 50-65% u poređenju
sa onima koje se unose preko zemljišta. Tako, stablo kome je normalno potrebno 450g
amonijum nitrata koji se primenjuje jednom godišnje po površini zemljišta će imati
istu bujnost, prinos i iste koncentracije azota u lišću ako se đubri injektiranjem sa 1/3-
1/2 manjom količinom azota.
Stabla lakše usvajaju injektiranjem unešen azot zbog preciznije određenog vremena
primene i unošenja đubriva direktno u zonu korena. Injektiranje preko sistema kap po
kap bi bilo najbolje zapođeti količinom azota koja je upola manja od one koja bi se
inače rasula po površini zemljišta. Tu količinu dalje treba povećati ili smanjiti u
zavisnosti reakcije drveta na đubrenje.
Efikasnost i ispiranje
Kada se injektiranje đubriva uskladi sa planom navodnjavanja i očekivanom
količinom padavina, visok procenat đubriva ostaje u zoni korenovog sistema. Iz ove
zone đubrivo se može isprati ako se u sistem unosi rastvoreno u velikoj količini vode
ili u vremenu neposredno pre ili posle navodnjavanja ili jake kiše. Zato ne bi trebalo
navodnjavati pre ili posle primene đubriva ili ako su prognozirane jake kiše. Kako bi
se povećala efikasnost đubrenja i izbeglo spuštanje đubriva do podzemnih voda,
ispiranje treba svesti na najmanju moguću meru.
Sistem za navodnjavanje treba da bude u funkciji duži vremenski period od onog koji
je potreban za injektiranje đubriva. Pre nego što se započne sa unošenjem đubriva,
sistem treba uključiti i pustiti da dostigne ravnotežu ili stepen apsolutne operativnosti.
Ako jedna sekcija koja se navodnjava pomoću jednog ventila ima oko 10a ili manje,
sistemu na toj sekciji je potrebno oko 20-30 min da dostigne ravnotežu.
Pošto se injektiranje đubriva završi, sistem treba ostaviti uključen 20-30 min kako bi
celokupna količina đubriva izašla iz sistema. Ovako se izbegava rizik da đubrivo
ostane u sistemu posle njegovog isključivanja i da dode do začepljenja kapljača.