You are on page 1of 12

JEZIČKI POREMEĆAJI

Mirsada Vilić
Edukacijsko rehabilitacijski fakultet, Univerzitet u Tuzli, Bosna i Hercegovina
SAŽETAK

U okviru ovog istraživanja uzroka i obilježja jezičkih poremećaja kao i granice između njih
i normalnog jezičkog razvoja nastoji se unaprijediti razumijevanje procesa nastanka
poremećaja u djece te istražiti obilježja jezičko – razvojne putanje kao i obilježja razvoja
komunikacije kod djece. Cilj ovog istraživanja bio je prikazati studiju slučaja djeteta koje
prema svojim obilježjima odgovara slici djeteta sa dijagnosticiranom posebnom jezičkom
teškoćom (PJT). Sedmogodišnji dječak je, prije polaska u skolu, bio dvije godine aktivno
uključen u logopedsku terapiju. U istraživanju je korištena ljestvica razumijevanja jezika –
Reynell (1995) kao i zadaci za ispitivanje infleksijske morfologije (Brozović, 1998).
Rezultati su pokazali da dječak ima, kako fonološke tako i morfološke poteškoće što ga je
svrstalo u kategoriju djece sa posebnim jezičkim teškoćama.

Ključne riječi: jezički razvoj, jezički poremećaji, studija slučaja

2
I. UVOD

Čovjek kao društveno biće živi i funkcioniše u sklopu svoje okoline. Osnovni način
interakcije među članovima društva je komunikacija. Ona podrazumijeva uspostavljanje
kontakata između individua i razmjenu informacija, iskustava i znanja. Za uspostavljanje
verbalne komunikacije kao najčešćeg načina interakcije neophodan je govor odnosno jezik
pa zbog toga kažemo da je govor primijenjeni jezik.

Razvoj komunikacijskih vještina kod ogromne većine djece protiče bez teškoća tako da
zdravo dijete staro oko četiri godine već poznaje osnove maternjeg jezika i bez problema
čuje i razumije ono što mu se kaže. U stanju je da uspostavi normalan dijalog i govori
pravilno sa dobrom artikulacijom, glasom i tečnošću. Međutim, kada dijete nije u
mogućnosti da govori normalno jer mu je dijagnosticiran jezički poremećaj onda u pitanje
dolazi njegova ličnost i razvoj. Jezički poremećaj mu uskraćuje komunikaciju sa
prodicom, naročito s majkom, čiji je kontakt za dijete u postnatalnom stadiju od
primarnog značaja za izgradnju njegove psihosocijalne strukture.
Porazna je činjenica da se jezički poremećaji statistički svrstavaju u razvojne poremećaje
upravo zbog toga što su srazmjerno više zastupljeni među djecom. Jezički poremećaji kod
djece, ukoliko nisu blagovremeno dijagnosticirani i pravilno tretirani, izazivaju
komunikacijski hendikep koji se odražava na porodičnu interakciju, uspjeh u školi te
spoznajni i socijalni razvoj djeteta.

Dijete koje ne govori uglavnom ima i poteškoće sa razumijevanjem, jer razumijevanje


uvijek prethodi govoru. Tako da će se takvo dijete ponašati drugačije upravo zbog straha
od nemogućnosti da se izrazi, pa će se njegov strah manifestirati kroz ekstremno
ponašanje kao što je plač ili pak vrištanje.

Statistički podaci govore da oko 30% djece u predškolskim ustanovama ima određene jezičke
poremećaje, u osnovnim školama ih ima oko 6% dok kod odraslih mogu nastati kao popratni efekt
afazije, oštećenjem govornih organa ili zakašnjelim tretiranjem poremećaja još iz dječijeg doba.
Treba imati u vidu da je odrasle, koji već posjeduju određeni stepen društvene kompetencije, puno
lakše liječiti nego djecu. Praktično, djeca i svi pripadnici mlađe populacije imaju realnije šanse da
se u potpunosti rehabilitiraju zbog toga što je poremećaj još uvijek u početnoj fazi i njihov mozak
se još uvijek razvija. Svako dijete se nakon uspješne rehabilitacije vraća u društvo kao nova karika
i potencijalni borac za prava i status osoba sa jezičkim poremećajima odnosno komunikacijskim
hendikepima. Upravo se u tome ogleda pravi smisao i važnost procesa rehabilitacije. Jer ako
vratimo osmijeh na lice jednog djeteta, vratili smo svijetu smisao.

3
II. DEFINICIJA

GRANICA IZMEĐU NORMALNOG JEZIČKOG RAZVOJA I JEZIČKIH


POREMEĆAJA

Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli
i osjećanja, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka a u jeziku će nas
naslijediti naši potomci.

U stručnoj se literaturi jezici kojima pojedinac govori dijele na:


 one koji se usvajaju i
 one koji se svjesno uče.

Jezici se usvajaju u prirodnoj okolini i u prirodnim uslovima a uče se svjesno u posebno


oblikovanim uslovima.

Možemo reći da jezik predstavlja sistem simboličke komunikacije koji je


zajednički za određenu grupu ljudi.
( Dalibor, B. « Deset teza o Hrvatskom jeziku », 1984 godina, Zagreb )

U svakodnevnoj komunikaciji među ljudima često se čuju greške u izgovoru. Takve greške
mogu ometati razumljivost, izobličavati izgovor, neznatno ometati slušanje ili ih slušaoc
samo ustanovljuje. Ponekad se po greškama u izgovaranju prepoznaje stranac pa čak i
jezička zajednica kojoj pripadnik pripada. Većina grešaka nastaje u ranom djetinjstvu pa
umjesto da tokom godina nestanu, kod nekih se ljudi učvrste i postanu integralnim
dijelom njihova govora. Ako se uzme u obzir da govorna komunikacija danas nije
isključivo vezana za lični kontakt i da postoje sredstva komunikacije na daljinu ( radio,
telefon ) dolazi do reduciranja broja osjetnih kanala kojima se prima informacija: geste,
mimika, izraz lica a koji nadopunjuju ili čak zamjenjuju usmenu poruku tako da osnovno
sredstvo za razumijevanje poruke postaje slušni kanal pa se sva pažnja usmjeruje na
njega.

Stoga greške u izgovoru postaju primjetljive, dobivaju veću težinu. Čak i one koje su se u
direktnom kontaktu jedva uočavale sada odvlače pažnju slušaoca sa sadržaja na formu i
tako ometaju razumijevanje poruke. Osim što utiču na razumijevanje govora, poremećaji
u izgovoru vrlo često negativno utiču na sam smisaoni začetak poruke ovisno o odnosu
govornika prema vlastitom jezičkom poremećaju. Ako je govornik svjestan svog
poremećaja, ako se boji svojih smetnji i nastoji ih izbjeći ili « zamaskirati » svu pažnju će
usredotočiti na izbjegavanje težih riječi ili na izgovor teških glasova umjesto da misli na
ono što će reći. Tako mu oblik poruke postaje važniji od sadržaja. Ono što je jako pozitivno
u cijeloj toj priči je da osobe sa jezičkim poremećajem nemaju logofobiju pa je
razumljivost ometana samo formom, a ne zanemarivanjem sadržaja.

Kontinuum jezičkog razvoja može se protezati od naprednog do potpune jezičke


nerazvijenosti. Lako je odrediti krajnje tačke istog, no poteškoće nastaju u određivanju
jezika koji se nalazi u središtu tog kontinuuma gdje se dodiruju normalni i otežani jezički
razvoj, tj. gdje normalni jezički razvoj prelazi u jezički poremećaj.
( Zrinka, B. « Podrijetlo maternjeg jezika », 1999 godina, Zagreb )

4
Američko udruženje za govor, jezik i sluh ( American Speech – Language – Hearing
Association – ASHA – 2004 ) dalo je definiciju jezičkog poremećaja kao poremećaj
usvajanja, razumijevanja ili izražavanja govornog ili pisanog jezika.
Poremećaj može uključivati sve, jednu ili neke od fonoloških, morfoloških, semantičkih,
sintaksičkih ili pragmatičnih sastavnica jezičkog sistema.
Uzroci jezičkih poremećaja mogu biti različiti: mentalna nerazvijenost, senzorička
oštećenja, ozljede mozga ali također mogu biti i nepoznati. Što se tiče samih stupnjeva
narušenosti jezičkih poremećaja oni mogu varirati od blagih do teških oblika.

Istraživanja su pokazala ( Ljubešić, 1997 ) da je u predškolskoj dobi veći broj djece sa


jezičkim poremećajima nego u školskoj. Razlog tome je što svi oblici jezičkog odstupanja
od normalnog jezičkog razvoja nisu nužno i jezička patologija već jedan dio pripada
usporenom jezičkom razvoju gdje je i sama logopedska terapija uspješna jer znatno
umanjuje broj djece sa ovim poremećajem. Zbog toga je važno naglasiti veliku ulogu vrtića
u razvoju jezika i osposobljavanju predškolske djece za školu. Bitno je naglasiti da su
jezički poremećaji nepoznate etiologije prisutni od početka jezičkog razvoja te da ih
školski obrazovni sistem ne uzrokuje već ih samo iznosi na površinu. Konkretno,
disleksija ne nastaje zbog učenja vještine čitanja i pisanja već su predvještine potrebne za
ovladavanje tim vještinama narušene ili nedovoljno razvijene.

Ako u predškolskom razdoblju, zbog različitih razloga, jezički poremećaji ostanu


neotkriveni, najčešće do izražaja dolaze u školskom razdoblju, kada se uglavnom i
određuju kao poremećaji u učenju. Istraživanja donose različite brojčane podatke o broju
djece sa poremećajima u učenju pa se tako postotak kreće od 2% - 10% djece.

Kod jezičkih poremećaja razlikujemo:


 poremećaje u razvijanju ( recepciji ) i
 poremećaje u ekspresiji.

Kao najučestaliji jezički poremećaj ističu se posebne jezičke teškoće ( PJT ).


Klinička slika djece sa PJT je: normalna inteligencija, normalni psihološki i neurološki
nalazi, nema senzoričkih problema ali jezik u cjelini ili djelomično ne funkcionira pravilno
i prihvatljivo u odnosu na djetetovu dob. Uzrok koji dovodi do ovih poteškoća je još uvijek
neotkriven. I ovdje se razilaze različita stajališta i teorije u tumačenju i opisivanju ove
poteškoće i njenog uzroka.

Na primjer modularni pristup ( Norbury, Bishop Briscoe, 2002 ) polazi od stajališta da


je gramatičko znanje urođeno te da pojedini dijelovi ovog znanja kod djece sa PJT
nedostaju ili se razvijaju znatno kasnije.

Druga grupa autora ( Leonard, 1998; Benasich, Tallal, 2002 ) smatra da je uzrok u
slušnim perceptivnim poteškoćama, poteškoćama radne memorije ili u ograničenoj
sposobnosti obrade jezičkih podataka.

Smatra se da se postotak djece sa posebnim jezičkim teškoćama kreće od 3% - 7%.

Neke opće značajke opisa ove populacije djece bile bi: zakašnjeli jezički razvoj, poteškoće
slušne obrade, poteškoće u fonološkoj obradi i pristupanju fonološkim kodovima,
siromašan riječnik, jednostavna sintaksa, poteškoće s morfologijom itd. Navedene
poteškoće se mogu pojaviti kao samostalne poteškoće ali i u kombinacijama.

5
Na slijedećim primjerima pokazat ćemo poteškoću na fonološkoj i morfološkoj razini kod
sedmogodišnjeg djeteta s dijagnosticiranom jezičkom teškoćom. Dječak je bio dvije
godine aktivno uključen u logopedsku terapiju prije polaska u školu.
 Fonološke poteškoće: fonološka analiza riječi samo na početnom glasu. Na
zadanu riječ dijete mora odrediti kojim fonemom započinje zadana riječ.
 ISP: « Kad kažemo more prvi glas koji čuješ je? »
 Dječak: « Dr »
 ISP: « Koje prvo slovo čuješ kad kažemo more? »
 Dječak: « Mr »
 ISP: « Ali samo jedno slovo može biti prvo. Pa onda koje je prvo slovo kad kažemo
more? » ( Duga stanka, dijete razmišlja, ispitivač još nekoliko puta ponavlja riječ )
 Dječak: « M »
 Morfološke poteškoće: vježbe posvojnosti.

Naravno, ako se posebnim jezičkim teškoćama ne pristupi pravilno u predškolskoj dobi,


one će svakako utjecati na ovladavanje školskim vještinama, ali i školskim uspjehom
općenito jer je jezik podloga svih školskih predmeta.
( Nevzeta S., Lejla J.Ž., Amela I., « Poremećaji glasa, govora i jezika », 2006 godina,
Tuzla )

6
RAZLIKA IZMEĐU JEZIČKIH I GOVORNIH POREMEĆAJA

Kao što smo već rekli jezički poremećaji karakterizirani su određenom sporošću u razvoju
jezičkih vještina neophodnih za izražavanje i razumijevanje misli i ideja zbog različitih
uzroka.

Ekspresivne jezičke teškoće očituju se kao: semantičko (rječničko) znanje oskudno


(siromašan rječnik, teškoće imenovanja); gramatička razina često neadekvatna (rečenica
oskudna, često agramatična, teškoće morfološkog označavanja riječi, teškoće pri
razumijevanju i upotrebi prijedloga); na fonološkoj razini mogu biti prisutne teškoće u
artikulaciji glasova, fonemskoj diskriminaciji, auditivnoj percepciji.

Pragmatička ( komunikacijska ) razina uglavnom uredna, iako zapravo nije dobro


oblikovana. Prisutne su teškoće u memorijskim funkcijama i obradi jezika. Učestalo su
prisutne teškoće čitanja i pisanja te teškoće učenja.

Receptivne jezičke teškoće očituju se u nerazumijevanju ili djelomičnom


razumijevanju i slijeđenju verbalnih uputa kao i u teškoćama razumijevanja pisanog
teksta.
( www.hud.hr )

Karakteristike jezičkih poremećaja kod učenika u procesu učenja:


 velike individualne razlike po sposobnostima i mogućnostima
 ne postoje dva učenika sa potpuno istom teškoćom
 većinom su to teškoće ekspresivnog izražavanja
 problemi središnjeg slušnog procesuiranja
 ti poremećaji ostavljaju dugotrajan učinak na školovanje i socijalizaciju tih
učenika
 deficit pri tumačenju ili učenju simbola
 teško pokazuju naučeno i podjednako teško pokazuju svoje znanje usmenim i
pismenim putem
 ostavljaju lošiji dojam o svom znanju
 uz adekvatnu logopedsku terapiju mogu postići sposobnost samostalnog učenja

Govorni poremećaji predstavljaju nepravilnost u izgovaranju i jezičkom


izražavanju koji mogu da zahvate sve oblike govora i glasa, građu jezika,
izgovor, čitanje i pisanje.
Najčešći poremećaji govora su:
1. artikulacijski poremećaji
2. sigmatizam
3. rotacizam
4. mucanje
( www.hud.hr )

Testovi i materijali za govorne poremećaje: za govorne poremećaje od testova se


koriste:
 test artikulacije Dušanke Vuletić
 za mucanje ValMod – Varaždinski logopedski model koji koristi isključivo dr
Novosel koji je i razvio ovu metodu za dijagnostiku i terapiju mucanja.

7
Različite materijale logopedi uglavnom sami sastavljaju. Među najčešćima se ističu
memory kartice gdje dijete mora sličicama pridružiti kartice sa nazivima te flash card koji
se također koristi za imenovanje.

Testovi i materijali za jezičke poremećaje: za procjenu jezičkog poremećaja veznog


za razumijevanje koristi se Reynell razvojna ljestvica govora.
Kod procjene jezičkih poremećaja vezanih za ekspresivne teškoće upotrebljavaju se:
 zadaci za gramatičko označavanje
 zadaci za procjenu fonološke svjesnosti i fonemske diskriminacije
 komunikacijska razvojna ljestvica ( KORALJE )
 pragmatični profil svakodnevnih komunikacijskih vještina
 test rječnika ( Pribanić, Bradarić )
 Rossettijeva ljestvica
 predlingvistički upitnik
 zadaci za ispitivanje prostornih osobina
 zadaci za procjenu sposobnosti naracije
 minnesota test za afazije
(Vladislav, S., « Odgojno obrazovna integracija djece s poteškoćama », 1982 godina,
Zagreb)

Istraživanje dječijeg govora je u novije vrijeme više usmjereno na komunikativno


ponašanje koje se pojavljuje tijekom prelingvističke faze, što može utjecati na rano
otkrivanje jezičkih poremećaja. Komunikativno ponašanje djeteta u prelingvalnoj fazi
može upozoriti na vjerovatnost kasnije pojave poremećaja razvoja jezika.

8
III. POSEBNE JEZIČKE TEŠKOĆE ( PTJ )

Posebne jezičke teškoće dijagnosticiraju se tako što se ustanove teškoće s aspekata


jezika i to uglavnom primjenom testova ( McCauley i Demetras, 1990 ) a na temelju
anamneze i pregleda moraju se isključiti kriteriji poput odgojne zapuštenosti, jakih
neuroloških oštećenja, oštećenja sluha, emocionalnih poremećaja i nedovoljne
intelektualne razvijenosti. Kod te djece jezički razvoj je usporen i drugačiji, uprkos
odličnoj oštrini sluha te motoričkim, emocionalnim, socijalnim i kognitivnim razvojem
u skladu sa očekivanjima za djetetovu dob.
( www.hud.hr )

Ipak, prisutnost « mekih » neuroloških znakova nije isključeno iz dijagnostičke


kategorije kod djece sa PJT. Isključeni su samo jasni uzroci ovom poremećaju. U
anamnezama djece sa posebnim jezičkim teškoćama rijetko se nailazi na « tvrde »
neurološke znakove, a tehnike kao kompjuterizovana tomografija (CT) pokazuju
abnormalnosti samo u teškim slučajevima. Posljednjih desetak godina široka
dijagnostička kategorija posebnih jezičkih poteškoća sve se više istražuje. U prošlosti,
termin PJT logopedi i psiholozi nisu koristili pod tim nazivom, nego, kada bi otkrili
poremećaj, koristili su termin « zaostali govor. »

Djecu s posebnim jezičkim teškoćama često se označava kao onu s razvojnim


disfazijama (Bishop, 1987). « Razvojna disfazija » tj. PJT označava spor, ograničen i
pogrešan razvoj jezika kod djece kod koje nema znakova većeg neurološkog oštećenja,
te jezičke poteškoće nisu povezane s gluhoćom. U procjenjivanju jezičkih poteškoća,
moramo uzeti u obzir činjenicu radi li se o statističkoj abnormalnosti ili normalnoj
pojavi u svakodnevnom životu. Upoređuju se djeca iste dobi u jezičkim poteškoćama.

Postoje dijagnostički kriteriji koji se koriste u definiranju PJT (Stark i Tallal, 1981) a
oni uključuju:
 normalan sluh i uredan screening
 odsutnost upale uha, emocionalnih ili problema u ponašanju
 koeficijent inteligencije 85 i više
 normalan neurološki status
 artikulacijska dob najviše
 kod djece sa 7 i više godina, sposobnost čitanja (najviše 6 mjeseci)
 receptivna i ekspresivna jezička dob
(www.hud.hr)

9
Modeli i oblici rada sa djecom s posebnim jezičkim poremećajima

Za rad na razvoju jezika kod djece s posebnim jezičkim poremećajem najvažnije je


poznavati redoslijed.

McLean (1989) predlaže dva moguća načina rada,tzv. vodoravni i okomiti. Vodoravni
način se odnosi na povećanje uporabe nekog komunikacijskog ponašanja, odnosno
podizanje raznolikosti uporabe oblika stvorenih na određenoj razini. Na primjer ako dijete
upotrebljava iskaz sastavljen od dvije riječi, koji nije gramatički ispravan, da označi neki
semantički odnos a u označavanju drugih semantičkih iskaza upotrebljava jednočlane
iskaze, vodoravnim načinom rada teži se uporabi većeg broja dvočlanih iskaza, ali kada ih
dijete usvoji.

Da bi olakšali usvajanje gramatičkih nastavaka kod djece sa PJT Fur i Sur (1993) predlažu
dva načina djelovanja. Prvi način, pod nazivom « usmjereni poticaj » sastoji se od čestih,
visoko koncentriranih prikaza određenog jezičkog oblika u kontekstu u kojem je taj oblik
potreban i semantički pogodan. Zbog vrlo malih zahtijeva za dijete, prema mišljenju
autora, veća je vjerovatnoća da će se novousvojeni jezični oblici spontano koristiti u
komunikaciji. Drugi način je tzv. « strategija pokušaja i pogrešaka » čije se načelo rada
dijeli na « okomito » i « kružni.» Okomito se sastoji u tome da se novi ciljevi postavljaju
jedan iza drugoga nakon što dijete postigne trenutni cilj. Vodoravno uključuje više
zadanih ciljeva istovremeno te omogućuje djetetu da stvori vlastiti ritam usvajanja oblika
a kružni je zamišljen tako da pokrene djetetove izvore učenja na široj razini.
(Nevzeta, S., Lejla, J.Ž., Amela I., « Poremećaji glasa, govora i jezika », 2006 godina,
Tuzla)

10
IV. ZAKLJUČAK

Pišući ovaj rad imala sam u cilju da što bolje približim jezičke poremećaje. Dakle, to je
skupina poremećaja koje možemo uočiti kod velikog broja djece a nerijetko se javljaju i
kod odraslih. Ukoliko se dijagnoza ne uspostavi na vrijeme, tretman je znatno otežan.
Uzroci zbog kojih dolazi do ovakvih poremećaja su već navedeni ali ključni faktor za
uspješan i efektivan tretman su pravovremena dijagnoza i dobro razrađen rehabilitacijski
plan.

Osobe sa jezičkim poremećajem suočavaju se i sa problemom otežanog procesa


socijalizacije. Poznato je da je jezik osnovno sredstvo komunikacije. Stoga, svaki jezički
poremećaj otežava komunikaciju i na taj način i sam proces socijalizacije. To bi značilo da
osobe sa jezičkim poremećajem nemaju priliku reći svoje mišljenje, napredovati u učenju i
javnom životu. Zbog toga, u sklopu zaključka predlažem određene mjere koje mogu
spriječiti nastajanje jezičkih poremećaja ili bar povećati procenat uspješnosti njihovog
tretmana, kao što su dodatno educiranje majki novorođenčadi o govorno – jezičkim
poremećajima, jer majka, kao osoba za koju je dijete prirodno vezano, treba prva da
primjeti ukoliko dijete ima problema sa izgovorom, slušanjem ili komunikacijom. Također
je neophodno i dodatno educiranje kadra koji se bavi tretmanom osoba sa govorno –
jezičkim poremećajem (logopedi, surdoaudiolozi...) u smislu seminara i samita na kojima
će biti upućeni u nove i inovativne načine i metode tretmana svojih pacijenata.

I, posljednji korak je podsticanje dijaloga i uspostavljanje zdravog odnosa između lica sa


jezičkim poremećajem i ostalih članova društva kroz javne tribine i edukativno –
promotivni materijal.

Za kraj sam vam ostavila jedan poučan citati koji glasi: « Ako želiš znati kako se osjeća
dijete sa jezičkim poremećajem, zamisli da si prisiljen pričati strani jezik u kojem se dobro
ne snalažiš. Znaš šta želiš reći, ali ne možeš. Izgledaš socijalno nesposoban. Nisi glup ali
ljudi će to pomisliti! »

11
V. LITERATURA

 Dalibor,B. « Deset teza o Hrvatskom jeziku », 1984, Zagreb


 Zrinka, B. « Podrijetlo maternjeg jezika », 1999, Zagreb
 Američko udruženje za govor, jezik i sluh (American Speech-Language-Hearing
Association – ASHA) « Definicija jezičkog poremećaja », 2004
 Ljubešić, istraživanja, 1997
 Norbury, Bishop Briscoe, « Modularni pristup », 2002
 Leonard, 1998; Benasich,Tallal, 2002
 Nevzeta, S.; Lejla, J.Ž.; Amela, I. « Poremećaji glasa, govora i jezika », 2006, Tuzla
 www.hud.hr
 Vladislav, S. « Odgojno obrazovna integracija djece s poteškoćama », 1982, Zagreb
 McLean, istraživanja (modularni i okomiti način rada s djecom s PJT), 1989
 Fur i Sur, istraživanja (usmjereni poticaj; strategija pokušaja i pogrešaka), 1993

12

You might also like