Professional Documents
Culture Documents
Mirsada Vilić
Edukacijsko rehabilitacijski fakultet, Univerzitet u Tuzli, Bosna i Hercegovina
SAŽETAK
U okviru ovog istraživanja uzroka i obilježja jezičkih poremećaja kao i granice između njih
i normalnog jezičkog razvoja nastoji se unaprijediti razumijevanje procesa nastanka
poremećaja u djece te istražiti obilježja jezičko – razvojne putanje kao i obilježja razvoja
komunikacije kod djece. Cilj ovog istraživanja bio je prikazati studiju slučaja djeteta koje
prema svojim obilježjima odgovara slici djeteta sa dijagnosticiranom posebnom jezičkom
teškoćom (PJT). Sedmogodišnji dječak je, prije polaska u skolu, bio dvije godine aktivno
uključen u logopedsku terapiju. U istraživanju je korištena ljestvica razumijevanja jezika –
Reynell (1995) kao i zadaci za ispitivanje infleksijske morfologije (Brozović, 1998).
Rezultati su pokazali da dječak ima, kako fonološke tako i morfološke poteškoće što ga je
svrstalo u kategoriju djece sa posebnim jezičkim teškoćama.
2
I. UVOD
Čovjek kao društveno biće živi i funkcioniše u sklopu svoje okoline. Osnovni način
interakcije među članovima društva je komunikacija. Ona podrazumijeva uspostavljanje
kontakata između individua i razmjenu informacija, iskustava i znanja. Za uspostavljanje
verbalne komunikacije kao najčešćeg načina interakcije neophodan je govor odnosno jezik
pa zbog toga kažemo da je govor primijenjeni jezik.
Razvoj komunikacijskih vještina kod ogromne većine djece protiče bez teškoća tako da
zdravo dijete staro oko četiri godine već poznaje osnove maternjeg jezika i bez problema
čuje i razumije ono što mu se kaže. U stanju je da uspostavi normalan dijalog i govori
pravilno sa dobrom artikulacijom, glasom i tečnošću. Međutim, kada dijete nije u
mogućnosti da govori normalno jer mu je dijagnosticiran jezički poremećaj onda u pitanje
dolazi njegova ličnost i razvoj. Jezički poremećaj mu uskraćuje komunikaciju sa
prodicom, naročito s majkom, čiji je kontakt za dijete u postnatalnom stadiju od
primarnog značaja za izgradnju njegove psihosocijalne strukture.
Porazna je činjenica da se jezički poremećaji statistički svrstavaju u razvojne poremećaje
upravo zbog toga što su srazmjerno više zastupljeni među djecom. Jezički poremećaji kod
djece, ukoliko nisu blagovremeno dijagnosticirani i pravilno tretirani, izazivaju
komunikacijski hendikep koji se odražava na porodičnu interakciju, uspjeh u školi te
spoznajni i socijalni razvoj djeteta.
Statistički podaci govore da oko 30% djece u predškolskim ustanovama ima određene jezičke
poremećaje, u osnovnim školama ih ima oko 6% dok kod odraslih mogu nastati kao popratni efekt
afazije, oštećenjem govornih organa ili zakašnjelim tretiranjem poremećaja još iz dječijeg doba.
Treba imati u vidu da je odrasle, koji već posjeduju određeni stepen društvene kompetencije, puno
lakše liječiti nego djecu. Praktično, djeca i svi pripadnici mlađe populacije imaju realnije šanse da
se u potpunosti rehabilitiraju zbog toga što je poremećaj još uvijek u početnoj fazi i njihov mozak
se još uvijek razvija. Svako dijete se nakon uspješne rehabilitacije vraća u društvo kao nova karika
i potencijalni borac za prava i status osoba sa jezičkim poremećajima odnosno komunikacijskim
hendikepima. Upravo se u tome ogleda pravi smisao i važnost procesa rehabilitacije. Jer ako
vratimo osmijeh na lice jednog djeteta, vratili smo svijetu smisao.
3
II. DEFINICIJA
Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli
i osjećanja, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka a u jeziku će nas
naslijediti naši potomci.
U svakodnevnoj komunikaciji među ljudima često se čuju greške u izgovoru. Takve greške
mogu ometati razumljivost, izobličavati izgovor, neznatno ometati slušanje ili ih slušaoc
samo ustanovljuje. Ponekad se po greškama u izgovaranju prepoznaje stranac pa čak i
jezička zajednica kojoj pripadnik pripada. Većina grešaka nastaje u ranom djetinjstvu pa
umjesto da tokom godina nestanu, kod nekih se ljudi učvrste i postanu integralnim
dijelom njihova govora. Ako se uzme u obzir da govorna komunikacija danas nije
isključivo vezana za lični kontakt i da postoje sredstva komunikacije na daljinu ( radio,
telefon ) dolazi do reduciranja broja osjetnih kanala kojima se prima informacija: geste,
mimika, izraz lica a koji nadopunjuju ili čak zamjenjuju usmenu poruku tako da osnovno
sredstvo za razumijevanje poruke postaje slušni kanal pa se sva pažnja usmjeruje na
njega.
Stoga greške u izgovoru postaju primjetljive, dobivaju veću težinu. Čak i one koje su se u
direktnom kontaktu jedva uočavale sada odvlače pažnju slušaoca sa sadržaja na formu i
tako ometaju razumijevanje poruke. Osim što utiču na razumijevanje govora, poremećaji
u izgovoru vrlo često negativno utiču na sam smisaoni začetak poruke ovisno o odnosu
govornika prema vlastitom jezičkom poremećaju. Ako je govornik svjestan svog
poremećaja, ako se boji svojih smetnji i nastoji ih izbjeći ili « zamaskirati » svu pažnju će
usredotočiti na izbjegavanje težih riječi ili na izgovor teških glasova umjesto da misli na
ono što će reći. Tako mu oblik poruke postaje važniji od sadržaja. Ono što je jako pozitivno
u cijeloj toj priči je da osobe sa jezičkim poremećajem nemaju logofobiju pa je
razumljivost ometana samo formom, a ne zanemarivanjem sadržaja.
4
Američko udruženje za govor, jezik i sluh ( American Speech – Language – Hearing
Association – ASHA – 2004 ) dalo je definiciju jezičkog poremećaja kao poremećaj
usvajanja, razumijevanja ili izražavanja govornog ili pisanog jezika.
Poremećaj može uključivati sve, jednu ili neke od fonoloških, morfoloških, semantičkih,
sintaksičkih ili pragmatičnih sastavnica jezičkog sistema.
Uzroci jezičkih poremećaja mogu biti različiti: mentalna nerazvijenost, senzorička
oštećenja, ozljede mozga ali također mogu biti i nepoznati. Što se tiče samih stupnjeva
narušenosti jezičkih poremećaja oni mogu varirati od blagih do teških oblika.
Druga grupa autora ( Leonard, 1998; Benasich, Tallal, 2002 ) smatra da je uzrok u
slušnim perceptivnim poteškoćama, poteškoćama radne memorije ili u ograničenoj
sposobnosti obrade jezičkih podataka.
Neke opće značajke opisa ove populacije djece bile bi: zakašnjeli jezički razvoj, poteškoće
slušne obrade, poteškoće u fonološkoj obradi i pristupanju fonološkim kodovima,
siromašan riječnik, jednostavna sintaksa, poteškoće s morfologijom itd. Navedene
poteškoće se mogu pojaviti kao samostalne poteškoće ali i u kombinacijama.
5
Na slijedećim primjerima pokazat ćemo poteškoću na fonološkoj i morfološkoj razini kod
sedmogodišnjeg djeteta s dijagnosticiranom jezičkom teškoćom. Dječak je bio dvije
godine aktivno uključen u logopedsku terapiju prije polaska u školu.
Fonološke poteškoće: fonološka analiza riječi samo na početnom glasu. Na
zadanu riječ dijete mora odrediti kojim fonemom započinje zadana riječ.
ISP: « Kad kažemo more prvi glas koji čuješ je? »
Dječak: « Dr »
ISP: « Koje prvo slovo čuješ kad kažemo more? »
Dječak: « Mr »
ISP: « Ali samo jedno slovo može biti prvo. Pa onda koje je prvo slovo kad kažemo
more? » ( Duga stanka, dijete razmišlja, ispitivač još nekoliko puta ponavlja riječ )
Dječak: « M »
Morfološke poteškoće: vježbe posvojnosti.
6
RAZLIKA IZMEĐU JEZIČKIH I GOVORNIH POREMEĆAJA
Kao što smo već rekli jezički poremećaji karakterizirani su određenom sporošću u razvoju
jezičkih vještina neophodnih za izražavanje i razumijevanje misli i ideja zbog različitih
uzroka.
7
Različite materijale logopedi uglavnom sami sastavljaju. Među najčešćima se ističu
memory kartice gdje dijete mora sličicama pridružiti kartice sa nazivima te flash card koji
se također koristi za imenovanje.
8
III. POSEBNE JEZIČKE TEŠKOĆE ( PTJ )
Postoje dijagnostički kriteriji koji se koriste u definiranju PJT (Stark i Tallal, 1981) a
oni uključuju:
normalan sluh i uredan screening
odsutnost upale uha, emocionalnih ili problema u ponašanju
koeficijent inteligencije 85 i više
normalan neurološki status
artikulacijska dob najviše
kod djece sa 7 i više godina, sposobnost čitanja (najviše 6 mjeseci)
receptivna i ekspresivna jezička dob
(www.hud.hr)
9
Modeli i oblici rada sa djecom s posebnim jezičkim poremećajima
McLean (1989) predlaže dva moguća načina rada,tzv. vodoravni i okomiti. Vodoravni
način se odnosi na povećanje uporabe nekog komunikacijskog ponašanja, odnosno
podizanje raznolikosti uporabe oblika stvorenih na određenoj razini. Na primjer ako dijete
upotrebljava iskaz sastavljen od dvije riječi, koji nije gramatički ispravan, da označi neki
semantički odnos a u označavanju drugih semantičkih iskaza upotrebljava jednočlane
iskaze, vodoravnim načinom rada teži se uporabi većeg broja dvočlanih iskaza, ali kada ih
dijete usvoji.
Da bi olakšali usvajanje gramatičkih nastavaka kod djece sa PJT Fur i Sur (1993) predlažu
dva načina djelovanja. Prvi način, pod nazivom « usmjereni poticaj » sastoji se od čestih,
visoko koncentriranih prikaza određenog jezičkog oblika u kontekstu u kojem je taj oblik
potreban i semantički pogodan. Zbog vrlo malih zahtijeva za dijete, prema mišljenju
autora, veća je vjerovatnoća da će se novousvojeni jezični oblici spontano koristiti u
komunikaciji. Drugi način je tzv. « strategija pokušaja i pogrešaka » čije se načelo rada
dijeli na « okomito » i « kružni.» Okomito se sastoji u tome da se novi ciljevi postavljaju
jedan iza drugoga nakon što dijete postigne trenutni cilj. Vodoravno uključuje više
zadanih ciljeva istovremeno te omogućuje djetetu da stvori vlastiti ritam usvajanja oblika
a kružni je zamišljen tako da pokrene djetetove izvore učenja na široj razini.
(Nevzeta, S., Lejla, J.Ž., Amela I., « Poremećaji glasa, govora i jezika », 2006 godina,
Tuzla)
10
IV. ZAKLJUČAK
Pišući ovaj rad imala sam u cilju da što bolje približim jezičke poremećaje. Dakle, to je
skupina poremećaja koje možemo uočiti kod velikog broja djece a nerijetko se javljaju i
kod odraslih. Ukoliko se dijagnoza ne uspostavi na vrijeme, tretman je znatno otežan.
Uzroci zbog kojih dolazi do ovakvih poremećaja su već navedeni ali ključni faktor za
uspješan i efektivan tretman su pravovremena dijagnoza i dobro razrađen rehabilitacijski
plan.
Za kraj sam vam ostavila jedan poučan citati koji glasi: « Ako želiš znati kako se osjeća
dijete sa jezičkim poremećajem, zamisli da si prisiljen pričati strani jezik u kojem se dobro
ne snalažiš. Znaš šta želiš reći, ali ne možeš. Izgledaš socijalno nesposoban. Nisi glup ali
ljudi će to pomisliti! »
11
V. LITERATURA
12