ETIKA

 ETIKA – filozofska disciplina koja proučava ljudsko ponašanje i norme po kojima se to ponašanje usklađuje ili
bi se trebalo usklađivati
 DEONTOLOŠKA ETIČKA TEORIJA – posvećenost moralnim principima i kategorijama, bez obzira na dobre ili
loše posljedice tog postupanja (Kant)
 TEOLOŠKA TEORIJA – moralne odluke su one koje proizvode najbolje posljedice (Aristotel, Nikomahova
etika)
 ETIKA VRLINE – usmjerena na same vrline, ali ona ne pomaže previše u moralnome prosuđivanju (ukoliko
nije povezana s određenim "tekstom", ciljevi)
 NORMATIVNA ETIKA – učenje o ispravnom moralnom djelovanju; normama se oblikuju i usklađuju pravila
tog djelovanje na kojima je ujedno i opravdanje toga djelovanja, te je usmjereno na to djelovanje; moralno
djelovanje se opravdava moralnim ciljem (koji je u funkciji moralnog načela), moralnim kriterijem ili
idealnom (Što je to dobro?)
 METAETIKA – sastoji se od filozofske analize, zanima je definicija etičkih izraza (ispravno, pogrešno, dobro),
funkcija sudova u kojima se ti izrazi pojavljuju, značenje moralnog, itd.; to je u širem smislu teorija etike; ne
odnosi se na premet etike, nego na način na koji se etika bavi svojim predmetom ( Što kažem kada kažem da
je nešto dobro?)
 SOKRATOV INTELEKTUALNI EUDAIMONIZAM - 3 principa vrline: 1. Znanje, 2. sve vrline ukoliko su znanje
čine jedinstvo; 3. vrlina je dostižna, može se naučiti; vrlina se ne dobiva na dar nego se izgrađuje
samopouzdanjem i i spoznajom etičkih normi (znanja); ljudi su nemoralni iz neznanja
 PLATONOVA TEORIJA MORALA – dualizam, idealizam, svijet ideja, ideja najvećeg dobra; ova teorija se naziva
i eudamemistička jer je usmjerena na postizanje najvišega dobra, duša je najdragocjenija jer jedino ona može
steći um; 4 temeljne vrline: hrabrost, umjerenost, moralnost, pravednost
 ARISTOTELOVA TELEOLOŠKA MORALNA TEORIJA – Nikomahova etika, učenje o vrlinama; vrlina je
odabiralačka naklonost volje koja se drži sredine prikladne za vlastitu prirodu, a određena je razmišljanjem;
zlatna sredina, pravednost u sebi sadrži sve ostale vrline
 Alisdair MacIntyre – smatrao da je kriza suvremenog morala nastala kao posljedica prosvjetiteljstva, osvrće
se na teoriju emotivizma (koja tvrdi da može dati prikaz svih vrijednosnih teorija koje postoje), on smatra da
je moral ukorijenjen u kulturu te da se moralni izričaj i praksa mogu razumjeti samo kao niz fragmentarnih
ostataka iz daljnje prošlosti; vraća se Aristotelovom učenju o vrlinama i smatra da razmatranje vrlina treba
započeti od prakse;
 Nikolai Hartmann – zadaća etike je analiza biti osobe, vrijednosti i etičkih čina; etika daje kriterije, veliku
važnost stavlja na vrijednosti koje imaju karakter pravih bitnosti i o kojima imamo apriornu spoznaju; on
razlikuje materiju vrijednosti i vrijednosni karakter (vrijednosti imaju bitak po sebi); materija vrijednosti jest
u relaciji prema sebi; on razlikuje realni (sve zbiljsko) i irealni ( oblici čiste matematike i logike) bitak po sebi;
razlikuje jedno individualno sazrijevanje vrijednosnog organa u čovjeku pojedincu i povijesno sazrijevanje
vrijednosnog organa čovječanstva
 Friedrich Nietzche – nadvladavanje čovjeka, filozofski čekić, sažaljenje. Ropski i moral gospodara,
prevrjednovanje svih vrijednosti, Zarathustra
 Kvirin Vasilj – filozofska antropologija (svako se živo biće oblikuje i stvara prema unaprijed određenim
oblicima); ljudski duh ne čini čovjeka jedinstvenim, ali i različitim od ostalih; čovjek se može definirati s
obzirom na njegovu svrhu; samoodređenje čovjeka (čovjek posjeduje neposrednu svijest o slobodi volje i
sebi postavlja ciljeve prema kojima djeluje, on želi spoznati svoj najviše cilj koji je ujedno i najviša svrha;
čovjek kao duh nastoji spoznati; sloboda i odgovornost ( do pojma dobra dolazimo na temelju iskustva;
ljudsko djelovanje je urođeno telosom; Vasilj razlikuje ćudorednu i prirodnu dobrotu ljudskih čina); temeljno
pitanje etika: Koja je najveća svrha ljudskog života?

1
  Ernst Tugendatht – tvrdi da utemeljenje morala može biti samo dokazivanje njegove plauzibilnosti i to u 2
koraka: 1. Plauzibilnosti razloga za odluku da se uopće prihvati neki moral; 2. opće plauzibilnosti nekog
određenog pojma morala u odnosu na konkurentske; razlikuje gornji (donose se moralni sudovi koji tvrde da
je nešto dobro/loše) i donji moral (ne donosi moralne sudove, za njega postoje samo razlozi u smislu motiva)

OBRAZOVANJE

 OBRAZOVANJE – proces usvajanja znanja, umijeća i navika; različite perspektive na obrazovanje:

 FUNKCIONALISTIČKA PERSPEKTIVA – 2 pitanja: kakve su funkcije obrazovanja za društvenu cjelinu i koje su

funkcionalne veze između obrazovanja i drugih dijelova društvenog sustava
 Emile Durkheim – osnovna funkcija obrazovanja je prijenos društvenih pravila i vrijednosti, ono osigurava
vezu između pojedinca i društva, škola ima funkciju koju ne može obavljati obitelj; on je za kažnjavanje jer se
dijete mora kontrolirati i suzdržati; škola uči pojedinca specifičnim zanimanjima koja će mu trebati kasnije;
Hargreaves se na ovo nadovezuje i zalaže za to da učenici imaju slobodu izbora područja koja ih zanimaju
dok obvezni dijelovi (umjetnost i sport) moraju imati važnu ulogu
- Kritika: oni se ne slažu s individualnim nadmetanjem i sustavom ispita, dok drugi smatraju da je ono prvo
ključni aspekt današnjeg obrazovanja
 Talcott Parsons – škola je društvo u malome, poslije obitelji žarišno sredstvo socijalizacije, masti između
obitelji i društva; škole usađuju 2 vrijednosti: 1. Vrijednost postignuća, 2. Vrijednost jednakosti šansi;
- Kritika: on, kao i Durkheim, gotovo potpuno zanemaruje da bi vrijednosti vladajuće manjine bile te koje
se prenose u obrazovnom sustavu
 Daris & Moore – obrazovanje je sredstvo raspodjele uloga, povezuju ga s društvenom stratifikacijom
(mehanizam koji omogućava da se najtalentiraniji i najsposobniji ljudi rasporede na ona mjesta koja su za
društvo funkcionalno najvažnija); školski sustav prosijava i razvrstava takve ljude;
- Kritika: inteligencija vrlo malo ulaže u uspjeh u obrazovanju, stratifikacija i njen utjecaj sprječava škole da
uspješno ocijene pojedinca prema njihovim sposobnostima

 LIBERALNA PERSPEKTIVA – obrazovanje kao odnos prema pojedincu, a ne odnos prema društvu; glavna
svrha je promicanje blagostanja pojedinca, a tek neizravno napretka društva
 John Devey – svrha obrazovanja je poticati pojedince da razviju svoj puni potencijal kao ljudska bića, ističe
razvoj intelektualnog potencijala, kritizira mehaničko učenje, treba se učiti na iskustvu – čineći, a ne slušajući;
ova perspektiva se nadala da će smanjiti nejednakosti; svako dijete se držalo jedinstvenim; našla se na meti
marksističkih i desničarskih perspektiva
 Ivan Illich – djelo Dolje škole; obrazovanje bi trebalo biti oslobađajuće iskustvo gdje pojedinci razvijaju svoje
sposobnosti i talente; škole nisu osobito vične poučavanju vještinama – to bi trebali voditi oni koji se njima
bave u svakodnevnom životu; škole guše kreativnost i maštu, stvaraju konformizam i zaglupljuju, 1. Učenici
mogu malo/nimalo utjecati na ono što uče ili kako uče, 2. Škola ima moć da nameće svoja pravila i pokorava
ih, 3. Učenici brkaju nastavu s učenjem, napredovanje s ocjenama, diplomu s vještinama i znanjem; tvrdi
kako se u školi uči slušanje autoriteta i zaboravlja se misliti svojom glavom; umjesto škola on uvodi razmjenu
vještina i mrežu učenja.
- Kritike: problem u gospodarskom sustavu, ukidanje škole vodi do radne potištenosti.

 SOCIJALDEMOKRATSKA PERSPEKTIVA – državna intervencija je nužna kako bi se smanjile nejednakosti što ih

proizvodi tržišno gospodarstvo; ne slažu se s funkcionalistima da obrazovanje pruža jednakost šansi,
kritiziraju 3 vrste škole (klasična gimnazije, tehničke i opće srednje škole); ako školski uspjeh više ne ovisi o
klasnom podrijetlu, klasne podjele će se postupno izgubiti; ipak su neka istraživanja pokazala da obrazovanje
2
 ne može nadoknaditi nejednakosti koje postoje u društvu; marksistička kritika – ciljevi su proturječni –
jednakost šansi ipak ne stvara jednakost, postfordizam – uspjeh jedne zemlje zavisi od obrazovanja!

 Školovanje u kapitalističkoj Americi – zahtijeva masovnu reprodukciju jeftine radne snage koja je podređena
vladavini nekolicine; proizvodnja poslušne i nekritičke radne snage; obrazovanje je rascjepkanost predmeta,
a podijeljena radna snaga se lakše kontrolira; kapitalizam zahtijeva višak radne snage, pa poslodavac može
prijetiti otkazima; privid jednakosti šansi, IQ nije presudan za uspjeh u obrazovanju.
- Kritike: preuveličavanje podudarnosti rada i obrazovanja, naglasak na znanju je zbog intelektualnog, a ne
materijalnog razvitka
 Paul Willis – učiti za rad, pokazao da škole ne proizvode uvijek poslušne radnike; pratio 12 dječaka u 18
mjeseci, školovanje i razvoju njihove kontraškolske kulture (koja je slična i tvorničkoj) koja nije u službi
kapitalizma. Kritika: ne mogu se vaditi zaključci iz istraživanja o samo 12 učenika, zanemaren je niz supkultura
unutar škole
 NOVA DESNICA U OBRAZOVANJU – Chubb & Moe – privatne škole imaju šire područje djelovanja od javnih i
odgovaraju roditeljima koji ih plaćaju, dok su javne škole podređene interesnim skupinama birača i državnih
dužnosnika koji nameću vlastita pravila; oni predlažu sustav vaučera kojim bi roditelji kupili djeci obrazovanje
koje sami odrede, a za nadzor takvog sustava bi bilo odgovorno široko demokratsko vodstvo
 NEOFORDIZAM – novodesničarska persp.; za gospodarsko slabljenje krivi su preveliki izdaci za socijalnu
državu i socijaldemokratska obrazovna politika; preveliko naglašavanje jednakosti šansi proizvelo je pad
obrazovnog sustava; cilj neofordističkog pristupa je stvoriti poduzetničku kulturu u kojoj se ljudi od malih
nogu uče natjecanju. Kritika: i u sustavu vaučera roditelji ne bi bili jednaki; izbor škole ograničava veličina i
zemljopisni smještaj
 NOVA DESNICA U OBRAZOVNOJ POLITICI VELIKE BRITANIJE – dokazivala je da se radom na poboljšanju
vještina radne snage obrazovanje mora usmjeriti na primicanje gospodarskog rasta; ciljevi su bili povećati
uspjeh na svim razinama sposobnosti i povećati partnerstvo između roditelja i škole i visoko obrazovanje
mora biti prilagođeno potrebama gospodarstva; ova novodesnica je neprijateljski raspoložena prema
državnoj birokraciji, htjeli su povećati konkurentnosti češćim ispitivanjima i testiranjima.
 NACIONALNI NASTAVNI PROGRAM – prema njemu, učenici od 11 do 16 godina bi morali imati mnogo
glavnih predmeta i jedan stani jezik, oko 70% predmeta bi bili prema nacionalnom programu, uključujuća je i
norma postignuća u 4 razdoblja učenika, testovi bi se objavljivali kako bi roditelji mogli usporediti uspjeh
pojedinih škola. Kritike: program je previše birokratski, ministar ima prevelike ovlasti, prigovori javnom
objavljivanju testova.
 POSTFORDISTIČKA PERSPEKTIVA – modernizatori ljevice su tvrdili da u postfordističkom gospodarstvu
postoji potreba za ulaganjem u ljudski kapital; oni su tvrdili da se gospodarski uspjeh može postići samo
proizvodnjom visokokvalitetnih dobara koji se drugdje ne mogu dobiti, a ne samo da se nižim cijenama
konkurira drugim zemljama; sposobnosti, tj. obilježja neofordističkog i postfordističkog pristupa su:
1. Neofordizam – zaštićena nacionalna tržišta, globalna konkurentnost putem povećanja produktivnosti,
tržišna orijentacija i masovna proizvodnja
2. Postfordizam – kolektivno pregovaranje/povjerenje, malo usavršavanja za većinu radnika, globalna
konkurentnost putem inovacija dobara, kvalitete i usluga, usavršavanje kao nacionalno ulaganje

 LABURISTIČKA PERSPEKTIVA – Usher & Edwards – obrazovanje je moderni ključ za razvoj pojedinca koji
djeluje tako da omogućava društveni napredak; postmodernizam nas uči da budemo skeptični prema
fundamentalizmu u svim njegovim oblicima; on je sumnjičav prema liberalnoj tvrdnji da se ljudski potencijal
može ostvariti putem obrazovanja, prema konzervativnoj fukcionalističkoj tvrdnji da obrazovanje može
proizvesti zajedničke vrijednosti i ljudsku solidarnost, te prema radikalnim tvrdnjama socijaldemokrata da
obrazovanje može dovesti nejednakost i pravedno društvo; postmodernizam poriče da postoji samo jedan
najbolji put za obrazovanje, te da ono mora prihvaćati različite ideje; postoje 4 mogućnosti obrazovnog
3
 sustava: 1. Liberalni (pomoći pojedincu da ostvari svoj potencijal), 2. Konzervativni (nametanje
tradicionalnih vrijednosti), 3. Kapitalistički (obrazovanje namijenjeno stvaranju profita) i 4. Postmodernizam
(usvajanje kulturnog pluralizma). Postmodernizam obilježava decentriranje znanja (vrijedno se znanje ne
smatra ključnim).
- Kritika: postmodernizam se previše bavi lokalnim borbama i gubi iz vida širu sliku, dok obrazovni sustav
oblikuju političke i ekonomske sile, postmodernizam zanemaruje moćne političke i gospodarske sile koje
mogu spriječiti promjene u obrazovanju

 INTERAKCIONAISTIČKA PERSPEKTIVA – oni ulaze u pojedinosti zajedničkoga života u školama više od bilo
kojih drugih predstavnika sociološkoga pristupa; u obzir se mora uzimati subjektivno stanje pojedinca i
značenje što ih pojedinac pridaje vanjskim podražajima; čovjekov doživljaj samog sebe proizvod je interakcije
s drugima; društvene uloge nastavnika i učenika nisu fiksne i nepromjenjive; postoje 3 načina na koji
nastavnici tumače i reagiraju na ponašanje učenika: 1. Spekuliranje, 2. Elaboracija (provjeravanje), 3.
Stabilizacija; učenici mogu stvoriti svoju supkulturu koja odbacuje neke vrijednosti škole jer nisu svi učenici
voljni prihvatiti nastavnikovu predodžbu idealnog učenika; postoji nekoliko načina adaptacije u školi:
ulizivanje, poslušnost, oportunizam, pobuna, itd.
- Kritika: interakcionistički pristup ima prednost pred nekim drugim principima, temelji se na iscrpnijim
empirijskim podacima i pokazuje da na obrazovnu karijeru djece ne mora nužno utjecati IQ i podrijetlo
 SPOL I OBRAZOVNO POSTIGNUĆE – u društvu su prisutne razlike između muškaraca i žena, razlike su danas
manje, ali spolni stereotipi su još uvijek na snazi; neki razlozi za obrazovni neuspjeh djevojčica su rana
socijalizacija, te činjenica da dječaci svoje uspjehe precjenjuju, a djevojčice podcjenjuju, ipak, dječaci se i
dalje opredjeljuju za tradicionalno muška zanimanja (prirodne i tehničke znanosti), a djevojčice za ženska;
važna je i okolina, te je li škola miješana ili istospolna. Postoje i razlozi za smanjenu obrazovnu uspješnost
muškaraca: smanjenje minimalnog rada, jačanje pokreta za ženska prva i primjena stajališta žena, macho
ponašanje, itd.
 ETNIČKA PRIPADNOST I OBRAZOVNO POSTIGNUĆE – tek nedavno postali predmet istraživanja, etničke
manjine mogu imati manji uspjeh i zbog jezične barijere, iako se uspjeh smjenjuje što se više generacija
imigranata prilagođava; problem je i rasizam

KULTURA I IDENTITET

 KULTURA – sveukupnost načina života nekog društva, tipovi kulture su visoka (opere, književni spisi(, pučka
(folk, pučki napjevi, priče što se prenose s koljena na koljeno), masovna (proizvod industrijskih društava, filmovi,
serije, glazba – ljudi su potrošači, a ne stvaratelji), popularna (kulturni proizvod koji cijeni veliki broj ljudi koji ne
gaje pretenzije da nešto znaju o kulturi: TV emisije, pop glazba, filmovi za široku potrošnju), a postoji i
supkultura (skupina ljudi koje povezuje nešto zajedničko)
 IDENTITET – osjećaj vlastitosti što ga razvija dijete kada se počne diferencirati od roditelja, obitelji i kad zauzima
svoje mjesto u društvu (povezuje se sa nacionalnom i etničkom pripadnošću i seksualnom orijentacijom, klasom,
i sl.); važnost identiteta: uključuju mnoge aspekte i mijenjaju se
 FUNKCIONALISTIČKA PERSPEKTIVA KULTURE – na zanima ih kultura u smislu umjetnosti, nego u smislu normi,
vrijednosti i načina življenja; naglasak ja ne promjenjivoj prirodi kulture tijekom razvijanja društva; Durkheim i
Mauss ističu da kultura može nastati tek kada ljudi počnu klasificirati stvari i razlikovati ih; ljudi ovise jedni o
drugima i razvija se zajednička kultura i kolektivna svijest koja ograničava pojedinca (društvena solidarnost),
Durkheim se kritizira jer preuveličava stupanj u kojem društvena struktura određuje čovjekovu kulturu koja se
prenosi odgojem i podložna je promjenama

4
 KARL MARX – smatrao da je kultura društvenog podrijetla i da proistječe iz čovjekove proizvodne djelatnosti; u
kapitalističkim društvima sva kultura je proizvod ideologije vladajuće klase – dakle, kultura služi interesima
vladajuće klase; neomarksističke teorije su nešto umjerenije
 KULTURA I CIVILIZACIJA – na kulturu utječu i ideje jedne misaone tradicije na koju utječu discipline poput
književne kritike, ona se obično naziva tradicijom kulture i civilizacije (podržava elitistički pristup kulturi); Leavis
je pisao o propadanju kulturne elitne manjine zbog modernizacije. Kritike: neosnovane kritike filmova koji mogu
pridonositi kulturi, visoka kultura nije superiorna
 MASOVNA KULTURA – MacDonald – masovna kultura ima za cilj svidjeti se najnižem zajedničkom nazivniku,
komercijalizirana, nameće se masama zbog profita, to je oruđe vladajućih klasa; ona također istiskuje visoku
kulturu, stvara otuđenje i zatupljuje; Gans smatra da svi ljudi imaju pravo na kulturu koja im se sviđa, kulturni
pluralizam (kao da imaju izbora), sve su kulture vrijedne poštovanja
 STRUKTURALIZAM – jezik je ključ za razumijevanje društvenog svijeta; SAUSSUERE – ljudi doživljavaju svijet kroz
znakove koji imaju određena značenja, a ne na izravno materijalni način; HEBIDGE – učenje o supkulturama i
kako one pokušavaju da se zamijete; LEVI-STRAUSS – u društvu se mogu uočiti neke čvrste strukture koje
odražavaju strukturom ljudskom uma
 POSTSTRUKTURALIZAM – odbacuju Levijevo stajalište, znanje je ključ za razumijevanje nastanka društva, dok
strukturalizam smatra da je istina iza ili unutra teksta, poststrukturalisti naglašavaju interakciju teksta i čitatelja,
oni se služe idejom subjekta i zagovaraju relativizam, nema načina da se provjeri koje je gledište istinski ili lažno
 MOERNA I POSTMODERNA KULTURA – 3 su glavna obilježja moderne kulture: 1. Diferencijacija (razdvajanje
različitih dijelova društva), 2. Racionalizacija i 3. komodifikacija (pretvaranje kulturnih dobara u roku)
 POSTMODERNIZACIJA – obrće trend razdvajanja kulture od drugih područja društvenog života, pa se javlja
hiperkomodifikacija (sva su područja društvenog života postala roba), hiperracionalizacija (upotreba
tehnologije za širenje kulturne potražnje, MP3 player) i hiperdiferencijacija (razvoj mnoštva različitih kulturnih
oblika u kojima ne dominira jedan određeni tip); glavne odlike su:razlike između kulture i društva, naglasak na
stilu na štetu sadržaja, razlike između umjetnosti i popularne kulture, a najvažniji razlog nastanka je porast
konzumerizma
 DRUŠTVENI IDENTITET – razumijevanje tko smo i tko su drugi ljudi i recipročno tome razumijevanje drugih ljudi;
STUART HALL – tri koncepcije identiteta (prosvjetiteljski, sociološki i postmoderni subjekti); u postmodernim
društvima identiteti su se temeljili na hijerarhiji (na vrhu Bog, pa vladari, pa ostali ljudi); dolaskom moderne (16.-
18.st.) identitet ima dvije odlike (ljudski subjekt je nedjeljiv i jedinstven); prosvjetiteljstvo – razum; sociološki
subjekt (ne toliko nedjeljiv); postmoderni subjekt (više fragmentarnih identiteta); politika identiteta
(homoseksualizam, rase); feminizam (klasa je identitet);
 SIGMUND BAUMANN (povijest identiteta) – uspoređuje ga sa hodočasništvom – znanstveni cilj do kojega treba
stići; moderno društvo zbog bržih promjena stvara nesigurnost; ne postoji trajni čvrsti identitet
 RICHARD JENKINS – identitet kao društveni proizvod – identiteti sadrže elemente individualnog jedinstva i
kolektivnog zajedničkoga – individualni elementi identiteta naglašavaju razliku, a kolektivni elementi sličnosti;
identitet je unutarnji (što mi mislimo da naš identitet jest) i vanjski (kako nas vide drugi); moć i identitet –
stvaranje identiteta nije vezano za individualne reakcije, na njega utječe spol, klasa, razlike između klasa i
spolova, sposobnost prisvajanja identiteta je stvar moći, oko identiteta vlada borba
 BRADLEY – razlomljeni identiteti – društva su kaotična, ali i uređena, ponašanje je i predvidljivo i nije; društveni
se odnosi mijenjaju, ali su i stabilni, modernistički i postmodernistički pristup nisu zadovoljavajući (materijalno,
simbolično, struktura – izbor), klasa i identitet – klasa prema Bradleyu nije najjači izbor identiteta, dok je rod
nužan, kao i rasa i dob

 KOMUNIKACIJA I MEDIJI – masovni mediji – metode i organizacije pomoću kojih specijalističke društvene
skupine prenose poruku širokoj, socijalnoj i raspršenoj publici ili – komunikacija iz jedne točke u više točaka

5
 PLURALISTIČKE TEORIJE – mediji su zrcala društva, kako je društvo raznoliko, tako su i mediji raznoliki; društvo
se sastoji od mnogo fragmentarnih konkurentskih segmenata.
- Kritika: ova teorija pretpostavlja,ali ne dokazuje hipotezu o raznolikosti medijskog sadržaja; pojavljuje se
zajednička kultura političara i medija
 MARKSISTIČKE TEORIJE – mediji su samo sredstvo pomoću kojeg vladajuće klase održavaju svoju dominaciju,
oni kontroliraju sadržaj medija.
- Kritika: sadržaje medija u najvećoj mjeri diktira tržišna potražnja, a ne vladajuće ideje; neomarksističke
teorije manje naglašavaju kapitalističku logiku
 PUBLIKA I NJEZINE REAKCIJE – hipodemnički model (medij je igla, a publika ono što se ubrizgava), model
zadovoljavanja potreba (zabava), interpretativni model (publika diktira sadržaj)

 ako bude pitanje DUŽNOST U ODGOJU ili tako nešto, onda se treba pozvati na immanuela kanta: "kant je
najpoznatiji što se tiče etičkih istraživanja po svom tzv. kategoričkom imperativu; njegovih formulacija ima
nekoliko, no možda je najprikladnija slijedeća: "postupaj tako da ljude doživljavaš kao cilj, a nikad kao sredstvo";
dakle, kantova etička teorija je DEONTOLOŠKA ETICKA TEORIJA (koja je posvećena moralnim principima i
kategorijama, bez obzira na dobre ili loše posljedice nekog postupanja), može se svemu ovome dodati i još jedna
kantova misao:"postupaj iz dužnosti zbog dužnosti", dakle, postupanje prema kategoričkom imperativu je naša
dužnost, bez obzira kakve posljedice bile

 ako pak bude pitanje VRLINA U ODGOJU, ili ODGOJ PREMA VRLINAMA, onda se treba pozvati na aristotela i na
njegovo djelo o etici pod imenom Nikomahova etika: aristotelova etička teorija spada u TELEOLOŠKU ETICKU
TEORIJU (grc. telos - cilj), tj, moralno djelovanje je usmjereno prema ostvarivanju nekog cilja, dakle, moralno
djelovanje je ispravno ukoliko proizvodi najbolje posljedice (za razliku od kantovog kategoričnog imperativa);
glavni čovjekov cilj prema aristotelu je biti sretan - aristotel u ovom djelu govori o vrlinama, koje dijeli na
moralne i intelektualne, i kako vrline treba razvijati od najranijeg doba čovjeka; također govori i o konceptu
ZLATNE SREDINE, gdje vrlina predstavlja sredinu (naravno ne aritmetičku) između dvije krajnosti, npr. hrabrost
je sredina između kukavičluka (jedna krajnost) i ludosti,nesmotrenosti (npr. kada bi jedan vojnik jurišao sam na
50 neprijatelja, to nije hrabrost, to je ludost)