BAZA.CO.

BA
SKRIPTA ZA PREDMET MEĐUNARODNE SIGURNOSNE
GLOBALNE I REGIONALNE STUDIJE
 2

Pregled okvira razvojne pomoći Ujedinjenih nacija i nacionalnih programskih akcionih planova agencija
UNDP, UNFPA i UNICEF

Agencije Ujedinjenih nacija (UN) u Bosni i Hercegovini usko sarađuju u cilju unapređivanja uticaja
humanitarnih i razvojnih intervencija. U skladu s reformskim dnevnim redom Generalnog sekretara UN iz 1997.
i 2002, te konačno, u skladu sa izvještajima o “većim slobodama”, Nacionalni tim UN-a (UNCT) ojačava svoj
unutrašnju koheziju i saradnju. Ova reforma dovodi do unapređenja podrške nacionalnim naporima u postizanju
milenijskih razvojnih ciljeva, putem poboljšane, učinkovite i pojačane koordinacije na nivou zemlje.

UN su pokrenule određene strateške alate u cilju usklađivanja rada u zemlji. Zajednička procjena zemlje (CCA)
predstavlja uobičajen instrument za analizu nacionalne razvojne situacije, kojim se utvrđuju ključna ekonomska,
socijalna i kulturno-razvojna pitanja i ustanovljavaju glavni trendovi, s tim da taj dokument sadrži i intenzivnu
analizu uzročnosti. U procesu njegove izrade vršene su obimne konsultacije sa svim vladinim i nevladinim
interesnim grupama, te se tim procesom došlo do boljeg međusobnog razumijevanja izazova s kojima se BiH
trenutno suočava.

Okvir razvojne pomoći Ujedinjenih nacija (UNDAF) proizašao je iz CCA. Ovaj dokument sadrži strateški okvir
operativnih aktivnosti i kolektivnu, koherentnu i integrisanu reakciju sistema Ujedinjenih nacija. Njime se
uspostavlja zajednička strategija za UN u BiH, i on će dovesti do povećane sinergije, unaprijeđenih uticaja,
efikasnijeg korištenja i mobilizacije resursa, kao i do olakšavanja u praćenju učinkovitosti sistemske podrške
UN-a.

Na osnovu UNDAF-a, od UNDP-a, UNFPA-a i UNICEF-a se traži da razrade usaglašene i detaljne programske
dokumente za period trajanja UNDAF-a, 2005-2008 – tzv. Nacionalne programske akcione planove (CPAP).
Ovim planovima se opisuju predložene mjere koje bi trebala sprovesti svaka od ovih agencija tokom
četverogodišnjeg trajanja UNDAF-a. Ovaj dokument predstavlja osnovni plan kojim se precizira na šta će svaka
od agencija staviti naglasak tokom narednog perioda.

U donjem tekstu iznesena su u osnovi generalna pitanja, skupa s kratkim sažetkom procesa i sadržaja
dokumenata. Dodatni detalji mogu se naći u UNDAF-u i u tri CPAP-a.

Ljudska prava
Proces statateškog planiranja u UN-u ima svoj temelj u metodologiji zasnovanoj na ljudskim pravima. Pristup
zasnovan na pravima u razvojnoj saradnji i programiranju se rukovodi Poveljom Ujedinjenih nacija i drugim
instrumentima ljudskih prava, i za cilj ima da pruži zemljama pomoć u ispunjenju njihovih obaveza u smislu
ostvarivanja ljudskih prava građana. Za sistem Ujedinjenih nacija, to znači da se programi saradnje usmjeravaju
na ostvarivanje prava za sve građane, i da se principi ljudskih prava primjenjuju u programima saradnje.

Kada se nešto definiše kao ”pravo”, to znači da neko (“potražilac”) ima potraživanje, ili zakonsko pravo, a da
neko drugi (‘dužnik”) ima odgovarajuću dužnost ili zakonsku obavezu da ispuni to pravo. Sa perspektive
ljudskih prava, razvojna saradnja ide na to da pomogne u izgradnji kapaciteta potražilaca u smislu ostvarivanja
njihovih prava, te dužnika u smislu ispunjavanja njihovih obaveza. Dužnici su prvenstveno državni akteri i
institucije na različitim nivoima upravne strukture, te nedržavni akteri koji su u poziciji da imaju uticaja na
prava drugih aktera.

U maju 2003. godine su UN agencije usvojile zajednički sporazum o na ljudskim pravima zasnovanom pristupu
ka razvojnoj saradnji i razvojnom programiranju tih agencija, kako slijedi:

1. Svim programima razvojne saradnje, politikama i strategijama, te tehničkom pomoći, trebalo bi se

unapređivati ostvarivanje ljudskih prava zacrtanih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i drugim
međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava;
2. Standardima ljudskih prava sadržanim u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, kao i drugim
međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, i principima koji iz njih proizilaze, se rukovodi sva
razvojna saradnja i programiranje u svim sektorima i u svim fazama razvojne i saradnje u programiranju;
3. Razvojnom saradnjom doprinosi se razvoju kapaciteta “dužnika” u smislu ispunjavanja svojih obaveza, i/ili
kapaciteta “potražilaca” u smislu potraživanja svojih prava.

Ne postoji ništa važnije za konsolidaciju jakog multietničkog demokratskog sistema Vlade u BiH od toga da se
osigura zaštita, poštivanje i ostvarivanje ljudskih prava svih ljudi u BiH, od strane vlade BiH, uključujući i
 3

kanale putem kojih ide podrška međunarodnih organizacija, u cilju izbjegavanja diskriminacije na bilo kojoj
osnovi, te društvenog isključivanja marginaliziranih i ugroženih grupa. UNDAF-om i CPAP-ovima se osigurava
doprinos u tom smislu cjelokupnog programiranja UN-a u BiH.

Milenijski razvojni ciljevi i Srednjoročna razvojna strategija (PRSP)

Usvajanje Milenijske deklaracije od strane 189 zemalja-članica UN-a u septembru 2000. godine predstavljalo je
važan momenat za globalnu saradnju u 21. stoljeću. Deklaracijom su utvrđeni presudni izazovi s kojima se
suočava čovječanstvo na pragu novog milenija i kako reagovati na te izazove, te su ustanovljene konkretne
mjere u cilju procjene napretka u međupovezanosti razvoja, upravljanja, mira, sigurnosti i ciljeva i zadataka u
polju ljudskih prava. U tom cilju, Deklaracijom se uspostavlja osam međusobno povezanih razvojnih ciljeva: 1.
Iskorijeniti siromaštvo i glad
2. Postići univerzalno osnovno obrazovanje
3. Promovirati ravnopravnost spolova i davati moć ženama
4. Smanjivati mortalitet kod djece
5. Unaprijediti materinsku zdravstvenu zaštitu
6. Boriti se protiv HIV-a/AIDS-a, malarije i drugih bolesti
7. Osiguravati održivost u zaštiti okoliša
8. Razvijati globalne partnerske odnose u cilju unapređenja razvoja

MRC zahtijevaju viziju, strategiju i orijentisanost, ne samo od strane nacionalnih organa nadležnih za
odlučivanje na svim nivoima, nego i od strane civilnog društva i svih građana. U uskoj saradnji s Vladom i
partnerima iz civilnog društva, ti su ciljevi stoga prilagođeni tako da odgovaraju uslovima u BiH. Ti nalazi su
objavljeni u Nacionalnom izvještaju o društvenom razvoju o MRC 2003. godine, te u naknadnom izvještaju o
stanju MRC iz 2004. godine. Mnogi temeljni izazovi u odnosu na MRC u BiH odnose se na unapređenje
upravljanja na svim nivoima društva. UN agencije u Bosni i Hercegovini su u potpunosti orijentisane u pravcu
pružanja pomoći Vladama u izgradnji kapaciteta, a u svrhu postizanja tih ciljeva.

Dnevni red MRC i PRSP su usko povezani, kao i odobreni dokument PRSP-a, koji sadrži približno 70%
indikatora vezanih za MRC. Grupa UN agencija je vrlo angažirana u osmišljanju, a sada i u sprovedbi,
srednjoročne nacionalne strategije razvoja, a napori vezani za MRC i PRSP u potpunosti se podržavaju u
UNDAF-u i novim CPAP-ima.

Proces
UNCT već dvije godine usko sarađuje u cilju sprovedbe reformskih poziva Generalnog sekretara UN za veću
saradnju i zajednički rad na nivou zemlje.

U cilju daljnjeg jačanja i naglašavanja relevantnosti i uloge UN-a, UNCT je formulisao CCA u BiH. Zajedno s
partnerima, UNCT je organizovao sesije obuke i strateške radionice u cilju utvrđivanja presudnih i osnovnih
problema, te je vršio analizu uzroka koji iza njih stoje. Proces je dobio važno pojačanje u julu 2003. godine,
kroz radionicu za određivanje prioriteta u okviru UNDAF-a, u kojoj su učestvovali predstavnici iz Vlade,
civilnog društva, različitih UN agencija i drugih međunarodnih organizacija, poput OSCE-a. Radionicom je
izoštreno predloženo usmjerenje UNA-a u BiH i utvrđene sinergije i komplementarnosti sa drugim važnim
razvojnim akterima.

Ustanovljene su Radne grupe vezane za tri ključne oblasti saradnje, uz angažman UNCT-a, partnera van UN-a,
iz Vlade i NVO-a. Ta analiza i formulacija strateških ishoda imaju svoju osnovu u PRSP-u i MRC, te
odražavaju zajedničko iskustvo UN-a i njegovih partnera tokom više od jedne decenije rada u BiH.

Nakon okončane strategije u okviru UNDAF-a, UNDP, UNICEF i UNFPA su interno obradili Ishode i
operacionalizirali ih putem CPAP-a konkretno za svaku agenciju.

Zajednički nalazi iz Zajedničke procjene zemlje (CCA)

CCA vrši analizu situacije u nacionalnom razvoju i njome se utvrđuju ključna razvojna pitanja, s fokusom na
MRC i druge obaveze, zadatke i ciljeve Milenijske deklaracije i međunarodnih konferencija, samita, konvencija
i instrumenata za zaštitu ljudskih prava sistema UN-a. U sprovođenju analize u okviru CCA, utvrđena su tri
zajednička i međusobno povezana faktora koji ometaju napredak u razvoju:

1. Politička i upravna usitnjenost – Političke i vladine strukture uspostavljene Daytonskim sporazumom su

doevele do jako kompleksne prakse u upravljanju i slabe vladavine prava. To je dovelo do opadanja kvaliteta i
pristupa javnim uslugama i osnovnim uslugama obrazovanja i zdravstvene zaštite. To je opet dovelo do
 4

nepostojanja učinkovite socijalne zaštite, posebno za one ugrožene. Još postoji prostora za uštede u nekolicini
javnih sektora, a boljim upravljanjem resursima bi se ojačale oblasti gdje su resursi hitno potrebni da bi građani
BiH mogli imati pristupa svojim pravima. Opštine imaju prednost kod procjene lokalnih potreba i pružanja
osnovnih i usluga socijalne pomoći, regulisanje, finansiranje, monitoring i koordinacija takvih programa bi se
trebali standardizirati, da bi se obezbijedio jedinstven minimalni nivo i to kvalitetnih javnih usluga.

2. Slabi kapaciteti profesionalaca – Usitnjavanje i decentralizacija predstavljaju prepreku kod ustanovljavanja

efikasne uprave. To sa svoje strane dovodi do niskog kvaliteta osnovnih usluga. Međutim, postoji jasna potreba
za unapređenjem vještina i kapaciteta u pružanju neophodnih usluga. Postoji očigledna neefikasnost i
neučinkovitost u javnoj upravi; institucije stalno obavljaju iste funcije kao i prije rata, čak i nakon što su se
upravna struktura i način upravljanja dramatično izmijenili. Postoji hitna potreba za unapređivanjem
profesionalnog znanja u skladu s novim događanjima u polju javne uprave. Nacionalni organi, uz podršku
međunarodne zajednice, moraju uspjeti u toliko potrebnoj reformi u cilju uklanjanja barijera ka uspostavi
efikasnog, učinkovitog i održivog sistema.

3. Slabo učešće civilnog društva – Postoji mnogo primjera organizacija civilnog društva (OCD) i nevladinih
organizacija (NVO) koje dobro funkcionišu. Međutim, mnogi OCD i NVO bi ipak mogli unaprijediti svoje
strateško planiranje, nadograđivati najbolje prakse, shvatiti svoju važnu ulogu u društvu i jačati svoju neovisnost
od međunarodne zajednice. S druge strane, Vlade moraju spoznati važnost uloge koju te organizacije imaju.
Generalno slaba uloga OCD uvelike ometa demokratski razvoj u BiH. OCD imaju važne glasove u svim
oblastima formulacije javnih politika i strategija, ali se njihov glas ne čuje i ne uzima u obzir. Mora se
uspostaviti okvir za saradnju u cilju unapređivanja dugoročnijeg uticaja tih organizacija na nacionalne procese
donošenja politika i strategija, u cilju zaštite osnovnih principa demokratskog učešća.

Strateški fokus Okvira razvojne pomoći Ujedinjenih nacija

UNDAF predstavlja strateški okvir za operativne aktivnosti UN-a na nivou zemlje. Na osnovu kolektivne
komparativne prednosti sistema UN-a, njime se pruža koherentna i integrirana reakcija sistema Ujedinjenih
nacija na nacionalne prioritete i potrebe, ljudska prava, PRSP i MRC. UNDAF izranja iz analiza obavljenih u
okviru CCA i njime se postavljaju temelji za CPAP-e. Tri Ishoda UNDAF-a su sljedeći:
a) Pojačana odgovornost i reakcije Vlade na primjedbe aktivnih građana;
b) Unaprijeđen pristup osnovnom obrazovanju, osnovnim zdravstvenim i uslugama socijalne zaštite, kao i
njihov kvalitet; te,
c) Unaprijeđeno upravljanje rješavanjem problema miniranosti od strane Vlade i lokalnih zajednica, uključujući
obrazovanje o riziku od mina (MRE) i pomoć žrtvama mina (MVA), te ručnog i lakog naoružanja (SALW) na
nacionalnom i lokalnom nivou.

Pored toga, u okviru sva tri Ishoda UNDAF-a, kao ključna pitanja za unapređivanje u sve tri date oblasti
utvrđeni su i pitanja spola, omladine, djece i okoliša.

UNCT smatra da će se jasnošću Ishoda na kojima treba raditi umnogome olakšati svakoj od odnosnih UN
agencija da razrade komplementarne i zajedničke programe i međusobno a i sa drugim partnerima, čime će se, s
druge strane, optimizirati iskorištenje tehničkih, ljudskih i finansijskih resursa raspoloživih UN-u u cilju
pružanja podrške u izazovima poslijeratne BiH. Zemlja se trenutno suočava s komplikovanom političko-
ekonomskom tranzicijom, kao i konsolidacijom mira, te s početnom fazom zahtjevnog puta ka pristupanju
Evropskoj uniji.

Pojačana odgovornost i reakcije Vlade na primjedbe aktivnih građana – Ujedinjene nacije sarađuju s Vladama
Bosne i Hercegovine u cilju unapređivanja trenutno postojećih aranžmana u oblasti upravljanja. Unaprijeđena i
odgovorna vlada, koja odgovara svojim građanima, te bolji dijalog između Vlade i građana, leže u osnovi
postizanja MRC. UN nastoji konsolidovati demokratske i multietničke strukture upravljanja i osigurava
postojanje kapaciteta vlada u smislu ispunjavanja njihovih obaveza prema građanima u polju međunarodnih
ljudskih prava. Unaprijeđena i odgovorna vlada, koja odgovara svojim građanima, te bolji dijalog između Vlade
i građana, leže u osnovi postizanja MRC, čime bi se konsolidovao poslijeratni sistem demokratske, multietničke
Vlade u BiH i osigurali kapaciteti Vlade za ispunjavanje njenih obaveza u polju međunarodnih ljudskih prava.
UN će stoga pružati vladama pomoć pri uspostavi modernih praksi donošenja politika i strategija i pri
ustanovljavanju neovisne, profesionalne državne službe, sa sistemom upravljanja karijerom zasnovanim na
vrijednostima, na bazi poštivanja ljudskih prava. UN će također davati podršku kapacitetima NVO u smislu
zastupanja, rukovođenja, te i specijalizovanog poznavanja određenih pitanja koja one zastupaju. Postoji
potencijal za daljnji razvoj pogodne sredine za učešće na nivou zajednice, posebno za djecu i omladinu, i UN će
i dalje doprinositi i pomagati Vladi u postizanju tog cilja.
 5

Unaprijeđen pristup osnovnom obrazovanju, osnovnim zdravstvenim i uslugama socijalne zaštite, kao i njihov
kvalitet - UN radi na pružanju podrške vladinim kapacitetima u obezbjeđivanju osnovnih javnih dobara i
unapređivanju socijalnog stanja šire populacije. U skladu s MRC, fokusom na obrazovanje, zdravstvenu i
socijalnu zaštitu se želi obezbijediti osnova za jednakopravan razvoj, te reagovati na socijalne poteškoće i sve
veću društvenu isključenost. Intervencije UN-a imaju za cilj jačanje kapaciteta i motivisanosti kod davalaca
usluga u oblasti obrazovanja, zdravstvene i dječje zaštite, da bi se osiguralo da one dođu i do onih
najugroženijih, i da sistem pruža usluge u skladu s evropskim standardima. Fokusom na socijalnu zaštitu ima se
također namjera reagovati na socijelne poteškoće i sve veću društvenu isključenost, koja proizilazi iz ove faze
političke, socijalne i ekonomske tranzicije u zemlji. Intervencije UN-a će osobito imati za cilj jačanje kapaciteta
i motivisanosti kod davalaca usluga u oblasti obrazovanja, zdravstvene i dječje zaštite, tako da one mogu doći i
do najugroženije djece, omladine i žena.

Unaprijeđeno upravljanje rješavanjem problema miniranosti od strane Vlade i lokalnih zajednica, uključujući
obrazovanje o riziku od mina (MRE) i pomoć žrtvama mina (MVA), te ručnog i lakog naoružanja (SALW) na
nacionalnom i lokalnom nivou – Mine, neeksplodirana ubojna sredstva i lako naoružanje predstavljaju
ugrožavanje osnovnih ljudskih prava – prava na ljudski život, življenje i razvoj, posebno u ruralnim oblastima.
Orijentacija Milenijske deklaracije UN-a ka miru, sigurnosti i razoružanju se osobito poziva na zabranu
protivpješadijskih mina i obavezuje na okončavanje nezakonite trgovine ručnim naoružanjem i lakim oružjem.
BiH je uspostavila zdravu strukturu za koordinaciju rješavanja problema miniranosti, te je razvila i zakonodavni
okvir i dugoročnu strategiju za uklanjanje mina iz zemlje do 2010. godine. Ujedinjene nacije podržavaju Vladu
u institucionalnom razvoju, pružanjem obrazovanja o riziku od mina, pomažući u sprovedbi nacionalne
strategije protiv mina, podržavajući uklanjanje mina, te ograničavajući širenje ručnog naoružanja i lakog oružja.

Nacionalni programski akcioni planovi

Nacionalnim programskim akcionim planovima (CPAP) opisuju se predložene mjere koje bi trebala sprovesti
svaka od ovih agencija tokom četverogodišnjeg trajanja UNDAF-a. Ovaj dokument predstavlja osnovni plan
kojim se precizira na šta će agencija staviti naglasak tokom narednog perioda. 

UNDP spoznaje vodeću ulogu Evropske komisije (EC) u radu s nacionalnim organima vlasti pri uspostavljanju
brzine u procesu pridruživanja. Međutim, UNDP vidi svoju ulogu u svemu tome u fokusiranju na izgradnji
kapaciteta, podržavanju perspektiva učesništva, te obezbjeđivanju politika i strategija na lokalnom nivou. Pored
toga, UNDP može dalje podržati proces unošenjem već naučenih stvari i dobrih praksi iz zemalja koje nisu
članice EU u cilju olakšavanja procesa EU integracija. UNDP-ov CPAP odražava povećanu orijentaciju
intervencija u polju upravljanja ka MRC br. 1 (smanjenje siromaštva). On je osmišljen kao integrirani program
zasnovan na pravima, kojim se spoznaje da se siromaštvo može rješavati samo putem nediskriminatorskog i
sveobuhvatnog okvira upravljanja. Razrađujući ishode UNDAF-a po pitanju dobrog upravljanja i društvene
sigurnosti, UNDP-ov CPAP sastoji se od četiri strateška ishoda:
1. Ojačani kapaciteti općina i OCD u upravljanju i učešću u dugoročnom održivom socio-ekonomskom razvoju
u okviru zaštite ljudskih prava i vladavine prava;
2. Ojačani kapaciteti države u upravljanju lokalnim socio-ekonomskim razvojem i u angažovanju ključnih
nacionalnih partnera;
3. Povećani kapaciteti vladinih i neovisnih istraživačkih institucija u smislu analiziranja, razrade strategija i
zagovaranja održivog razvoja i jednakopravnog rasta;
4. Ojačani kapaciteti Vlade u planiraju i sprovođenju uklanjanja mina i prikupljanja i uništavanja ručnog
naoružanja. 

UNFPA-ov CPAP će doprinijeti unapređenju kvaliteta života ljudi u Bosni i Hercegovini, uključujući muškarce,
žene i mladu populaciju. UNFPA se posebno usmjerava na ciljeve i zadatke sa Međunarodne konferencije o
stanovništvu i razvoju (ICPD) i iz njenog petogodišnjeg pregleda (ICPD+5), dok u isto vrijeme poštuje principe
zaštite ljudskih prava. Osnovna strategija je usklađena s globalnim ciljem UNFPA “pristupa sveobuhvatnim
uslugama reproduktivnog zdravstva uvećanog putem unaprijeđenih sistema i usluga” te “zahtjeva da se
reproduktivno zdravstvo ojača na nivou zajednice i domaćinstva, putem promjene kulturnih i socijalnih normi”.
Intervencije UNFPA imaju dva strateška ishoda:
1. Organi koji određuju politike i strategije na državnom, entitetskom i općinskom nivou obezbjeđuju liderstvo u
sprovođenju i monitoringu nacionalnih standarda i nacionalnih politika i strategija koje se odnose na prava
omladine i žena;
2. Davaoci usluga osiguravaju da su zdravstvene, obrazovne i usluge socijalne zaštite sveobuhvatne, usmjerene
ka klijentima, da potiču ravnopravnost polova, da su nediskriminirajuće i prijemčive mladima. 
 6

Cilj UNICEF-ovog CPAP-a je da se pruži podrška Vladi u ispunjavanju njenih obaveza po Konvenciji o
pravima djeteta (CRC) i Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). CPAP konkretno
za cilj ima osigurati uključenje sve djece, omladine i žena u pružanju osnovnih obrazovnih, zdravstvenih i
usluga dječje zaštite, uz njihovo povećano i stvarno učešće. Nacionalni program UNICEF-a ima za cilj da
postigne sljedeća tri glavna ishoda:
1. Organi koji određuju politike i strategije i predstavnici u okviru zajednica će obezbjeđivati liderstvo u razradi
nacionalnih standarda za sprovedbu i monitoring politika i strategija koje se odnose na prava djece, omladine i
žena;
2. Davaoci usluga će usvojiti ponašanje kojim će olakšavati pristup najugroženijima obrazovnim, zdravstvenim i
uslugama dječje zaštite;
3. Predstavnici lokalnih vlada i zajednica će podsticati i olakšavati svrhovito učešće djece i omladine u okviru
njihovih zajednica, uključujući i mjere za rješavanje rizika od mina.

Agencije UN-a

Ured rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija

Rezidentni koordinator Ujedinjenih nacija je ovlašteni predstavnik Generalnog sekretara UN-a i vođa tima UN
agencija u Bosni i Hercegovini. Tim UN agencija sastoji se od organizacija Ujedinjenih nacija i takozvanih
Bretton Woods institucija (Svjetska banka i MMF) koji su prisutni u zemlji i IOM-a. Rezidentni koordinator
osigurava i angažovanje UN organizacija koje nisu formalno prisutne u zemlji. Rad rezidentnog koordinatora
pomaže mali sekretarijat.

FAO - Organizacija Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu

Tokom 2005. godine operacije FAO-a u BiH zasnivale su se na dva glavna projekta, a to su Inventura
poslijeratne situacije zemljišnih resursa u Bosni i Hercegovini i Podrška stvaranju prihoda kroz osnivanje
mrijestilišta za ribe u Bosni i Hercegovini. Ostale aktivnosti uključuju: Integrirani menadžment štetočina (IPM)
za crva korijena kukuruza (WCR) u Centralnoj i Istočnoj Evropi i Učesničko planiranje korištenja zemljišta u
ruralnim područjima Srebrenice, Bratunca i Milića.

ICTY - Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Misija MKSJ-a je da krivično goni i sudi osobama osumnjičenim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i
genocid koji su počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. Rad MKSJ-a trebao bi doprinijeti ponovnom
uspostavljanju mira, time što će obezbijediti pravdu žrtvama, spriječiti revizionizam i obeshrabriti daljnja kršenja
međunarodnog humanitarnog prava.

ILO - Međunarodna organizacija rada

Međunarodna organizacija rada je jedna od najstarijih specijaliziranih agencija u sistemu Ujedinjenih naroda.
Ona predstavlja plod socijalne ideje nastale u 19-om. stoljeću, i uspostavljena je 1919. godine sa jedinstvenom
tripartitnom strukturom koja okuplja vlade, poslodavce i sindikate iz 175 država članica. Bosna i Hercegovina je
članica ILO od 1993.godine.

IOM - Međunarodna organizacija za migracije

Osnovana 1951. godine, Međunarodna organizacija za migracije (IOM) je temeljno međuvladino i humanitarno
tijelo zaduženo za migracije. IOM se suočava sa operativnim izazovima migracije kroz organiziranje kretanja
migranata i izbjeglica prema njihovim novim domovima, pribavljajući migracijsku pomoć vladama i partnerima
u međunarodnoj zajednici, te osiguravajući mirne migracije i reintegraciju. IOM se pridržava principa da su
humane i mirne migracije od koristi migrantima i društvu.

IMF - Međunarodni monetarni fond

Bosna i Hercegovina je naslijedila članstvo u MMF-a 14. decembra 1992. godine. MMF obezbjeđuje finansijsku
podršku putem stand-by aranžmana a takođe i tehničku pomoć u brojnim područjima, uključujući uspostavu
nove centralne banke i novog sistema obračuna, nadzor bankarstva, razvoj porezne strukture u Federaciji,
reformu porezne uprave, projektiranje VAT-a, razvoj trezora i poboljšanje upravljanja javnim rashodima,
unaprjeđenje monetarne statistike, te razvoj statističke baze i pribavljanje savjetnika za statistiku.

UNDP - Razvojni Program Ujedinjenih Nacija

UNDP je razvojna mreža Ujedinjenih nacija, zagovornik promjena koja zemljama omogućava pristup znanju i
sredstvima uz razmjenu iskustava, pomažući ljudima da izgrade bolji život. Djelujemo u 166 zemalja; zajedno sa
 7

njima pronalazimo rješenja za globalne i državne razvojne izazove. Oni se oslanjaju na kadrove UNDP-a i naše
brojne partnere, istovremeno razvijajući domaće kapacitete. Svjetski lideri su se obavezali da će ostvariti
Milenijumske razvojne ciljeve, uključujući sveobuhvatni cilj smanjenja siromaštva na pola do 2015 godine.
Mreža UNDP-a povezuje i kooridinira globalne i državne napore za dostizanje ovih ciljeva

UNESCO - Organizacija Ujedinjenih nacija za edukaciju, nauku i kulturu

UNESCO-ov ured u Bosni i Hercegovini osnovan je u oktobru 1994. godine, da bo u septembru 2003. godine
bio zatvoren i zamijenjen projktnim uredom. Projektni ured funkcionira kao ''antena'' ured Sektora za kulturu
Venecijanskog ureda UNESCO-a. U toku svog devetogodišnjeg postojanja, Ured je proveo projekte
rekonstrukcije, izgradnje kapaciteta i pomirenja u djelokrugu svog mandata – uglavnom u obrazovanju,
kulturnom naslijeđu i medijima.

UNHCR - Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice

UNHCR, organizacija Ujedinjenih naroda za izbjeglice, ima mandat Ujedinjenih naroda da širom svijeta
predvodi i koordinira međunarodne akcije na zaštiti i rješavanju problema izbjeglica. Primarna svrha UNHCR-a
je da štiti prava i dobrobit izbjeglica. UNHCR nastoji osigurati da svako može koristiti pravo na traženje azila i
naći sigurno utočište u drugoj državi, te da se dobrovoljno može vratiti kući. Pomaganjem izbjeglicama da se
vrate u svoju zemlju ili da se smjeste u neku drugu, UNHCR takođe nastoji iznaći trajno rješenje njihovog
statusa.

UNFPA - Populacijski fond Ujedinjenih nacija

UNFPA, Fond Ujedinjenih naroda za stanovništvo, međunarodna je razvojna agencija, koja promovira pravo
svake žene, muškarca i djeteta da uživaju zdrav život i jednake mogućnosti. UNFPA pruža podršku državama u
korištenju podataka o stanovništvu za planove i programe na smanjenju siromaštva, za osiguravanje da svaka
trudnoća bude željena i svaki porod bezbijedan, da nijedna mlada osoba ne bude zaražena HIV-om/AIDS-om i
da se prema svakoj ženi i djevojci odnosi sa dignitetom i poštovanjem.

UNICEF - Fond Ujedinjenih nacija za djecu

UNICEF je dobio mandat od Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija da zagovara zaštitu prava djece, da
pomogne ostvarenje njihovih osnovnih potreba i da proširi njihove mogućnosti da ostvare svoj puni potencijal.
UNICEF se vodi Konvencijom o pravima djeteta i nastoji da uspostavi prava djece kao stalna etička načela i
međunarodne standarde ponašanja prema djeci.

UNOHCHR - Ured visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava

Daytonski mirovni sporazum nastoji osigurati da se najviši nivo međunarodno priznate zaštite ljudskih prava
primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ovo znači pridržavanje Bosne i Hercegovine standarda postavljenih u
instrumentima poštivanja ljudskih prava, uključujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Takođe,
uključuje i davanje mandata međunarodnim agencijama koje bi nadzirale pitanja ljudskih prava i pomagale vladi
u ispunjenju obaveza.

WHO - Svjetska zdravstvena organizacija

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je institucija Ujedinjenih nacija koja djeluje u oblasti zdravstva od
1948. godine. Stvaranje SZO predstavlja kulminaciju napora uloženih u međunarodnu saradnju u oblasti
zdravstva, započetu još prije 150 godina. Države su udružile snage kako bi se borile protiv prijetnji zdravlju,
zajedničkih za sve. Definirana svojim Ustavom kao savjetodavno i koordinaciono tijelo u zdravstvenom radu na
međunarodnom nivou, SZO je sebi za cilj postavila ”postizanje najboljeg mogućeg zdravlja za sve ljude” .

UNV - Volonteri Ujedinjenih nacija

Volonteri Ujedinjenih naroda su organizacija UN-a koja globalno pruža podršku održivom ljudskom razvoju
kroz promoviranje volonterstva, uključujući i mobilizaciju volontera. UN volonteri služe u svrhu mira i razvoja
unapređujući mogućnosti za učešće svih ljudi. Oni su univerzalni, uključivi i spremno prihvataju dobrovoljnu
akciju u njenoj cjelokupnoj različitosti. Oni cijene slobodnu volju, predanost, angažiranost i solidarnost, koji su
temelji volonterstva.

Svjetska banka
Bosna i Hercegovina se priključila Svjetskoj banci 1996. godine (sa retroaktivnim članstvom od 1993. godine).
U periodu neposredno nakon rata (1996.-1999.) Svjetska banka je, zajedno sa Evropskom unijom, pokrenula
jedan val hitnih projekata za pomoć u brzom otpočinjanju obnove, uključujući transport, električnu energiju,
deminiranje, stambeni sektor, zdravstvo, obrazovanje, javne radove, poljoprivredu i mikro-kreditni sektor.
 8

Opšte informacije OHR-a

Ured visokog predstavnika (OHR) je vodeća organizacija za civilni aspekt implementacije mira u BiH.
Daytonskim mirovnim sporazumom, koji je potpisan 1995. godine, visoki predstavnik je u ime međunarodne
zajednice zadužen da nadgleda implementaciju civilnih aspekata Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini.
Visoki predstavnik također ima zadatak da koordinira aktivnosti medjunarodnih civilnih organizacija i agencija
koje djeluju u zemlji.
Daytonski mirovni sporazum je, uz posredovanje međunarodne zajednice, postignut na pregovorima održanim u
novembru 1995. godine pod predsjedavanjem Sjedinjenih Američkih Država u Daytonu, u američkoj saveznoj
državi Ohio. Pregovori su uspješno okončani 21. novembra 1995. godine između predstavnika strana, koje su
učestvovale u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, uključujući i susjednu Republiku Hrvatsku i
Saveznu Republiku Jugoslaviju, da bi zatim bio potpisan 14. decembra u Parizu. Zvaničan naziv Sporazuma je
Opći okvirni sporazum za mir (GFAP).

Mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina je uspostavljena kao država koja se sastoji od dva entiteta,
Republike Srpske (RS) i Federacije (FBiH), sa visokim stepenom autonomije. Sporazum obuhvata i državni
Ustav (Aneks 4) i druge odredbe čiji je cilj izgradnja mirne, stabilne države.
Mandat visokog predstavnika preciziran je u Aneksu 10, u kojem se visoki predstavnik proglašava konačnim
autoritetom u zemlji za tumačenje sporazuma o implementaciji civilnog dijela mirovnog ugovora. Vijeće za
implementaciju mira (PIC), koje čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija koje sponzoriraju i vode
proces implementacije mira, kasnije je dalje razradilo njegov mandat.
Visokog predstavnika predlaže Upravni odbor PIC-a, a imenovanje potvrđuje Vijeće sigurnosti Ujedinjenih
nacija, koje je odobrilo i Daytonski mirovni sporazum kao i raspoređivanje međunarodnih trupa u Bosni i
Hercegovini.
Sadašnji visoki predstavnik, Christian Schwarz-Schilling je peti visoki predstavnik međunarodne zajednice u
Bosni i Hercegovini. Prvi visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini bio je Carl Bildt
(decembar 1995. - juni 1997. godine), bivši premijer Švedske i specijalni pregovarač Evropske unije u
pregovorima o okončanju rata u Bosni i Hercegovini. Njega je naslijedio Carlos Westendorp (juni 1997. - juli
1999. godine), bivši državni sekretar za evropske poslove i ministar vanjskih poslova Španije. Carlosa
Westendorpa je naslijedio Wolfgang Petritsch (august 1999. godine – maj 2002. godine), bivši glavni pregovarač
Evropske unije u mirovnim pregovorima o Kosovu u Rambouillet-u. Wolfganga Petritscha je zamijenio Paddy
Ashdown (27. maj 2002.godine - 31. januar 2006. godine) bivši lider Liberal-demokratske stranke Velike
Britanije.
OHR ima regionalne urede u Sarajevu (u zgradi glavnog ureda), Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli i Ured supervizora
u Brčkom.

Mandat OHR-a

Članom II Aneksa 10 Daytonskog mirovnog sporazuma visokom predstavniku se stavlja u zadatak da:

 Prati implementaciju Mirovnog sporazuma;

 Ostvaruje bliske kontakte sa stranama potpisnicama Sporazuma u cilju afirmacije punog poštivanja svih
civilnih aspekata Sporazuma;
 Vrši koordinaciju aktivnosti medjunarodnih civilnih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini s
ciljem osiguranja efikasne implementacije civilnih aspekata Mirovnog sporazuma. Visoki predstavnik
će poštivati njihovu samostalnost u okviru njihovog djelokruga, te po potrebi davati opće smjernice u
vezi sa uticajem njihovih aktivnosti na implementaciju Mirovnog sporazuma;
 Pomogne, kada to smatra neophodnim, u rješavanju svih poteškoća koje se jave u vezi sa
implementacijom civilnog dijela Sporazuma;
 Učestvuje na sastancima organizacija donatora;
 Podnosi periodične izvještaje o postignutom napretku Ujedinjenim nacijama, Evropskoj uniji,
Sjedinjenim Državama, Ruskoj Federaciji i drugim zainteresiranim vladama, stranama i
organizacijama;

Angažman OHR-a u političkom životu Bosne i Hercegovine se mijenjao i razvijao u skladu sa mandatom i
težištem interesovanja shodno zahtjevima Vijeća za implementaciju mira. Visoki predstavnik je na početku
 9

mirovnog procesa predsjedavao odredjenim brojem zajedničkih tijela koja su okupljala predstavnike strana koje
su učestvovale u ratu i osiguravale početne uslove za mirovni proces. Državne i entitetske institucije koje su
predviđene Ustavom uspostavljene su nakon prvih postdaytonskih izbora u septembru 1996. godine, ali trebalo
je da prođe neko vrijeme prije nego što su one počele održavati redovne sastanke. Sada je jedan od ključnih
zadataka OHR-a da osigura da te institucije funkcioniraju efikasno i odgovorno.
U oblasti ekonomije, faza obnove, koja je finansirana u okviru programa Svjetske banke i Evropske komisije u
vrijednosti od 5,1 milijardi dolara, je velikim dijelom završena; sada je naglasak na revitalizaciji ekonomije
putem reformi u cilju otvaranja novih radnih mjesta i stabilizacije bh. ekonomije. OHR također usmjerava
aktivnosti na uspostavljanje vladavine prava, što je početna tačka i ključni uslov za napredak u svim drugim
oblastima reforme.

Jedan od najvažnijih događaja u procesu implementacije mira bio je sastanak PIC-a u Bonnu u decembru 1997.
godine. Razrađujući Aneks 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, PIC je zatražio od visokog predstavnika da
smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Daytonski mirovni sporazum, te da,
kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i
Hercegovine.
Ipak, princip kojim se OHR danas rukovodi u svom angažmanu u Bosni i Hercegovini je koncept odgovornosti
lokalnih vlasti. Ovim konceptom se zvaničnici i građani Bosne i Hercegovine pozivaju da preuzmu odgovornost
za mirovni proces i probleme s kojima se suočava njihova zemlja.
U ferbuaru 2002. godine Vijeće za opće poslove pri Evropskoj uniji je imenovalo visokog predstavnika
specijalnim predstavnikom Evropske unije (EUSR) u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik/EUSR i dalje vrši
nadzor nad nizom aktivnosti u oblasti vladavine prava, uključujući i aktivnosti koje provodi Policijska misija
Evropske unije (EUPM). U ovom kontekstu visoki predstavnik/EUSR savjetuje generalnog sekretara/visokog
predstavnika Evropske unije i samu Komisiju.

Plan implementacije misije OHR-a

Plan implementacije mandata (MIP) utvrđuje ključne zadatke koji su ostali pred OHR-om. Plan je uveden
2003. godine kako bi se aktivnosti OHR-a usredsredile na preostale prioritete i plan se ažurira svake godine kako
bi odrazio napredak koji su postigle vlasti u BiH.

MIP za 2006/07 godinu je odobrilo Vijeće za implementaciju mira (PIC) na svom sastanku 15. marta 2006.
godine u Beču. U skladu sa aktivnostima na prenosu nadležnosti u upravljanju zemljom na bh. vlasti nikakve
nove reforme nisu dodate OHR-ovom MIP-u za 2006/07. Međutim, MIP je bio i ostao važno sredstvo za OHR
da procijeni brzinu i efektivnost napretka u implementaciji mira.
Veliki napredak je postignut u BiH od uvođenja MIP-a. Samo u toku prošle godine BiH je otpočela pregovore sa
Evropskom komisijom oko Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) kao rezultat ispunjavanja zahtjeva
Studije izvodljivosti Evropske unije, uključujući uvođenje PDV-a, zakonske propise u vezi sa javnim rtv.
sistemom te prihvatanje evropskih standarda u radu policije, između ostalog. OHR-ov MIP sadrži stavke koje se
tiču zahtjeva Studije izvodljivosti. Osnivanje državnog Ministarstva odbrane i oružanih snaga BiH takođe ima
veliki značaj i predstavlja veliki korak prema konačnom članstvu BiH u Partnerstvu za mir/NATO-u.
U narednih 12 mjeseci, vjerovatno posljednjih 12 mjeseci, zadatak OHR-a je da pomogne BiH u nadogradnji
napretka postignutog do sada. Sve više će BiH, njene institucije, političari i građani preuzimati vodstvo.

MIP za 2006. godinu je, kao prva tačka, integriran u širi plan rada mandata visokog predstavnika koji obuhvata
pet područja

1. Plan implementacije mandata

2. Podrška procesu stabilizacije i pridruživanja: OHR će i dalje pružati podršku procesu stabilizacije i
pridruživanja kako je to dogovoreno sa Evropskom komisijom. MIP obuhvata mnoge od ključnih oblasti, ali
neke nisu obuhvaćene Planom kao: reforma bankarske supervizije, regulisanje pitanja državne imovine i državni
Zakon o visokom obrazovanju;
3. Koordiniranje sa međunarodnom zajednicom i stalna pomoć: OHR ima ključnu ulogu kao koordinator
civilne implementacije mira. Međunarodna zajednica je opredijeljena da zajedno radi da bi pružila pomoć BiH u
njenim aktivnostima u cilju da postigne napredak u okviru evro-atlantskih integracija. To se odnosi i na brojne
oblasti u kojima su usvojeni zakonski propisi i ispunjene stavke MIP-a, ali u kojima stalna pomoć bh. vlastima
ostaje od ključnog značaja npr. reforma odbrane i povratak izbjeglica;
4. Pripreme za tranziciju sa OHR na EUSR;
5. Promoviranje BiH, posebno njenih ekonomskih potencijala.
 10

Plan implementacije mandata 2006.-2007.

Još treba završiti trideset i jednu tačku iz MIP-a za 2005. godinu. To obuhvata veliki raspon pitanja: reforma
obavještajnog sektora, restrukturiranje policije, ključne ekonomske reforme uključujući pitanje unutrašnjeg duga,
zakoni o direktnom oporezivanju i državni zakon o obligacijama; reforma općina; reforma javne uprave, Brčko
Distrikt i reforma javnog rtv sektora. U dole navedenim dokumentima su ova pitanja grupisana prema tri ključna
zadatka. Tu je i spisak rezultata OHR u protekle četiri godine.

Iako nikakva nova pitanja nisu dodata u MIP za 2006.-2007. godinu napravljene su brojne izmjene da bi se
odrazio napredak koji je postignut i/ili okolnosti koje se razlikuju od prvog nacrta dokumenta. Najznačajnija
predožena promjena u MIP-u je revizija stavki koje obuhvataju oblast restrukturiranja policije, pokrenuti proces
koji će se sigurno produžiti tokom naredne godine te u 2008. godinu, duže od trajanja OHR-a. To će biti jedno
od najznačajnijih pitanja kojim će se baviti Ured specijalnog predstavnika Evropske unije (EUSR) i drugi.

Bosna i Hercegovina je prešla dug put od rata i približava se se tački kada će međunarodna zajednica moći bez
problema da odstupi i promijeni način na koji daje pomoć zemlji u ostvarivanju pune evro-atlantske integracije.

Vijeće za implemetaciju mira i Upravni odbor

Nakon uspješnog zaključenja Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine, u Londonu je 8. i 9.
decembra 1995. održana Konferencija o implementaciji mira čiji je cilj bio mobilizirati međunarodnu podršku za
provođenje Sporazuma. Sastanak je rezultirao uspostavljanjem Vijeća za implementaciju mira (PIC).
PIC se sastoji od 55 zemalja i organizacija koje na različite načine pružaju podršku mirovnom procesu –
obezbjeđujući finansijska sredstva, dajući trupe u sastav SFOR-a, ili direktno provodeći operacije u Bosni i
Hercegovini. U PIC-u je također uključen jedan broj promatrača koji se mijenja.
Nakon Londonske konferencije, PIC se na ministarskom nivou sastao još pet puta da bi razmotrio postignuti
napredak i definirao ciljeve implementacije mira za predstojeći period: u junu 1996. u Firenci; u decembru 1996.
ponovo u Londonu; u decembru 1997. u Bonu; te u decembru 1998. u Madridu i u maju 2000. u Briselu.

Članice i učesnici PIC-a: Albanija, Austrija, Belgija, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, Bosna i
Hercegovina, Bugarska, Češka Republika, Danska, Egipat, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija,
Japan, Jordan, Kanada, Kina (povukla se u maju 2000), Luksemburg, Madžarska, Malezija, Maroko,
Nizozemska, Norveška, Njemačka, Oman, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunija, Ruska Federacija, Saudijska
Arabija, Savezna Republika Jugoslavija, Sjedinjene Američke Države, Slovačka Republika, Slovenija, Španija,
Švedska, Švicarska, Turska, Ukrajina, i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske; visoki
predstavnik, Arbitražno vijeće za Brčko (rasformirano 1999. nakon objavljivanja konačne odluke o statusu
Brčkog), Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Evropska komisija, Međunarodni komitet Crvenog križa
(ICRC), Međunarodni tribunal za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), Međunarodni
monetarni fond (IMF), Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Prelazna uprava UN-a u istočnoj
Slavoniji (UNTAES; ukinuta u januaru 1998.), Sjevernoatlantski savez (NATO), Svjetska banka, Ujedinjene
nacije (UN), Vijeće Evrope, visoki komesar UN-a za ljudska prava (UNHCHR), i visoki komesar UN-a za
izbjeglice (UNHCR).

Dosadašnji promatrači PIC-a: Australija, Centralna banka Bosne i Hercegovine, Estonija, Evropska investicijska
banka (EIB), Island, Južna Afrika, Kneževina Lihtenštajn, Latvija, Litvanija, Međunarodna federacija društava
Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (IFRC), Međunarodni medijator za Bosnu i Hercegovinu, Međunarodna
organizacija za migracije (IOM), Novi Zeland, Ombudsman za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, Specijalni
koordinator Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu i Sveta stolica. Londonska konferencija o implementaciji
mira je također dovela do uspostavljanja Upravnog odbora Vijeća za imlementaciju mira koji, pod
predsjedavanjem visokog predstavnika, funkcionira kao izvršni organ PIC-a.

Članice Upravnog odbora su: Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države,
Velika Britanija, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komisija i Organizacija islamske konferencije (OIC)
koju predstavlja Turska.Upravni odbor visokom predstavniku daje političke smjernice. U Sarajevu, visoki
predstavnik predsjedava sedmičnim sastancima ambasadora zemalja i organizacija članica Upravnog odbora u
BiH. Pored toga, Upravni odbor se na nivou političkih direktora sastaje svaka tri mjeseca.
 11

Europska unija u 12 lekcija

Zasto Europska unija?

Mir

Ideja ujedinjene Europe nekada je bila samo san filozofa i vizionara. Victor Hugo, naprimjer, zamisljao je mirne
“Sjedinjene drzave Europe” inspirirane humanistickim idealima. San su skrhala dva zastrasujuca rata sto su
protutnjala Europom tokom prve polovine 20. stoljeca. Ali, iz krsa Drugog svjetskog rata ukazala se nova nada.
Ljudi koji su se opirali totalitarizmu tokom rata, bili su odlucni da okoncaju medunarodnu mrznju i rivalstvo u
Europi i izgrade osnove za odrziv mir izmedu prethodno neprijateljskih strana. U periodu izmedu 1945. i 1950.
godine, nekolicina hrabrih drzavnika, ukljucujuci Konrada Adenauera, Winstona Churchilla, Alcide de Gasperia
i Roberta Schumana, zapocela je ubjedivati svoje narode da udu u novu eru. To je znacilo uspostavljanje novog
poretka u zapadnoj Europi, koji se zasniva na zajednickim interesima njenih naroda i nacija, i cija ce srz biti
sporazumi koji osiguravaju vladavinu prava i ravnopravnost svih drzava. Robert Schuman (u to vrijeme
francuski Ministar vanjskih poslova) prihvatio je ideju koju je prvobitno osmislio Jean Monnet, pa je, 9. maja
1950. godine, predlozio osnivanje Europske zajednice uglja i celika (ECSC). U drzavama koje su nekada bile na
zaracenim stranama, proizvodnju uglja i celika nadzirala bi zajednicka vlast, tj. “Visoka uprava”. Na praktican,
ali i veoma simbolican nacin, sirovi materijal rata pretvaran je u instrumente pomirenja i mira. Ovaj hrabri i
velikodusni korak predstavljao je izuzetan uspjeh. On je bio pocetak miroljubive saradnje izmedu drzava clanica
Europskih zajednica koja traje vise od polovine stoljeca. Sporazum iz Maastrichta iz 1992. godine, osnazio je
institucije Zajednice i prosirio spektar njenih odgovornosti, te je kao takva rodena i Europska unija (EU).
Predstavnici EU naporno su radili u procesu ujedinjavanja Njemacke, nakon rusenja Berlinskog zida 1989.
godine. Raspadom Sovjetskog saveza, 1991. godine, zemlje srednje i istocne Europe su, nakon decenija zivota
pod autoritativnim jarmom Varsavskog pakta, sasvim prirodno odlucile da svoju buducnost vezu za porodicu
demokratskih europskih zemalja.

Sigurnost

Medutim, Europa u 21. stoljecu jos se mora baviti pitanjima sigurnosti. Ova pitanja se nikada ne smiju uzeti
zdravo za gotovo. Svaki novi korak u svjetskom razvoju nosi sa sobom, ne samo prilike vec i rizike. EU mora
poduzeti djelotvorne mjere da omoguci sigurnost za svih svojih 15 zemalja clanica (uskoro i 25). Unija mora
konstruktivno saradivati sa regijama koje se nalaze odmah iza njenih granica, poput Sjeverne Afrike, Balkana,
Kavkaza, Srednjeg Istoka. Tragicni dogadaji od 11. septembra 2001. godine, koji su se desili u Njujorku i
Vasingtonu, pokazali su koliko smo ranjivi kada se oslobode sile fanatizma i osvete. Institucije EU vazan su
cinilac trajnog mira i sigurnosti na velikom podrucju planete. Medutim, neophodno je da EU zastiti svoje vojne i
strateske interese, suradujuci sa svojim saveznicima, pogotovo NATO saveznicima, te razvijajuci jedinstvenu
Europsku sigurnosnu i odbrambenu politiku (ESDP). Unutarnja i vanjska sigurnost dvije su strane istog novcica.
Drugim rijecima, EU mora boriti se protiv terorizma i organiziranog kriminala, sto podrazumijeva blisku
saradnju policijskih snaga svih zemalja EU. Predstojeci izazov EU je da razvija podrucje slobode, sigurnosti i
pravde, omoguci svakome ravnopravan pristup pravdi i jednaku zastitu zakonom. Da bi ostvarile ovaj cilj, vlade
zemalja clanica EU moraju blize saradivati, a tijela poput Europola (Europski policijski ured) moraju igrati
aktivniju i efikasniju ulogu.

Ekonomska i socijalna solidarnost

Europska unija je uspostavljena da bi ostvarila odredene politicke ciljeve. No, dinamika i uspjeh tih ciljeva ovisi
i o ekonomskoj osnovi Unije, koju cine “jedinstveno trziste”,formirano od strane svih zemalja clanica EU,te
jedinstvena moneta (euro) koju koristi 12 drzava. Zemlje EU cine manji procenat ukupnog svjetskog
stanovnistva. Ova cinjenica povecava imperativ daljeg zblizavanja zemalja clanica EU, kako bi se osigurao
ekonomski rast nuzan za globalnu kompeticiju sa drugim velikim svjetskim ekonomijama. Niti jedna
pojedinacna drzava EU nije dovoljno snazna da se takmici sama u svjetskoj trgovini. U cilju razvijanja uspjesnih
ekonomija obima i pronalaska novih potrosaca, potrebno je da europski biznisi djeluju na trzistu vecem od
domaceg. Iz tog razloga EU je naporno radila u pravcu uspostave jedinstvenog europskog trzista, uklanjajuci
 12

stare prepreke trgovini i smanjujuci birokraciju koja gusi ekonomske djelatnike. Medutim, sloboda konkurencije
na podrucju Europe mora imati protutezu u vidu europske solidarnosti, izrazene kroz prakticnu pomoc obicnim
ljudima. Ukoliko se, recimo, desi da europski gradani postanu zrtve poplava i drugih prirodnih nepogoda, oni
imaju pravo na pomoc iz budzeta EU. Osim toga, veoma je bitno da sto veci broj ljudi ima koristi i od trzista
koje pokriva cijeli kontinent i obuhvaca oko 380 miliona potrosaca. “Strukturni fondovi” kojima upravlja
Europska komisija, ohrabruju i podrzavaju napore europskih drzavnih i regionalnih vlasti da zatvore jaz izmedu
razlicitih nivoa razvoja u razlicitim dijelovima Europe. I budzet EU i sredstva ostvarena preko Europske
investicijske banke koriste se za poboljsanje europske transportne infrastrukture (naprimjer, za prosirenje mreze
autoputeva i brze zeljeznice), osiguravajuci na taj nacin bolji pristup udaljenijim podrucjima i poboljsanje
transeuropske trgovine.

Intenzivniji zajednicki rad na promoviranju europskog modela drustva

Europska postindustrijska drustva postaju sve slozenija. Standardi zivljenja imaju stabilan rast, ali jos postoji jaz
izmedu bogatih i siromasnih. Pridruzivanjem bivsih komunistickih drzava Uniji, taj jaz bi se mogao i povecati.
Stoga je veoma bitno da zemlje clanice EU zajedno iznadu rjesenja problemima socijalne prirode. Dugorocno,
svaka zemlja Unije ima koristi od ove saradnje. Pola stoljeca europskih integracija pokazuje da je cjelina veca od
zbira njenih dijelova. EU kao jedinica ima mnogo vise ekonomskog, socijalnog, tehnoloskog, trgovackog i
politickog potencijala od pojedinacnih napora drzava clanica, cak i ako se uzmu u obzir zajedno. Kada Europska
unija djeluje kao jedno tijelo i govori jedinstvenim glasom, ona posjeduje dodatnu vrijednost. Zasto? Zato sto je
EU vodeca svjetska trgovinska sila, pa prema tome igra kljucnu ulogu u medunarodnim trgovinskim
pregovorima. Ona unosi svu svoju trgovinsku i poljoprivrednu moc unutar Svjetske trgovinske organizacije
(WTO), i koristi je za sprovedbu Kyoto protokola s ciljem smanjenja zagadenosti zraka i sprjecavanja klimatskih
promjena. Unija je pokrenula znacajne inicijative na Samitu u Johannesburgu, augusta 2002. godine, po pitanju
odrzivog razvoja. Potrebno je imati jasan stav o osjetljivim pitanjima koja se ticu obicnih ljudi. Poput pitanja
okolisa, obnovivih energetskih izvora, “principa predostroznosti” u cilju zdrave prehrane, etickih aspekata
biotehnologije i potrebe za zastitom ugrozenih vrsta. Stara izreka “snaga je u jedinstvu” itekako je relevantna za
danasnje Europljanje. Snaga EU izvire iz njene sposobnosti da djeluje jedinstveno na osnovu odluka donesenih u
sljedecim demokratskim institucijama: Europskom vijecu, Europskom parlamentu, Vijecu ministara, Europskoj
komisiji, Sudu pravde, Odboru revizora. EU zeli da promovira humane vrijednosti i drustveni progres.
Europljani vide globalizaciju i tehnoloski napredak kao novu svjetsku revoluciju, i zele da svi ljudi svijeta budu
gospodari, a ne zrtve, ovog procesa promjene. Nemoguce je zadovoljiti potrebe ljudi samo putem snaga trzista,
niti unilateralnom akcijom jedne drzave. Prema tome, EU usvaja pogled na humanost i drustveni model kakav
velika vecina njenih gradana podrzava. Europljani njeguju svoje bogato naslijede vrijednosti kao sto su vjera u
ljudska prava, socijalna solidarnost, slobodno preduzetnistvo, pravedna raspodjela plodova ekonomskog rasta,
pravo na zasticen okolis, postivanje kulturne, jezicke i religijske razlicitosti, te harmonicno udruzivanje tradicije
i napretka. Povelja EU o temeljnim pravima, usvojena u Nici, 7. decembra 2000.godine, izlaze sva prava danas
priznata od strane 15 zemalja clanica EU i njihovih gradana. Europljani posjeduju bogatstvo nacionalnih i
lokalnih kultura koje ih cine razlicitim, ali su ipak ujedinjeni kroz svoje zajednicko naslijede u vidu vrijednosti
kojima se Europljani odlikuju u odnosu na ostatak svijeta. Ugovor iz Maastrichta je, po prvi put, ukljucio
“princip supsidijarnosti” koji je vazan za funkcioniranje EU. On podrazumijeva da EU i njene institucije
poduzimaju akciju samo ako je djelovanje efikasnije na nivou Unije nego na nacionalnom ili lokalnom nivou.
Ovaj princip osigurava nemijesanje u svakodnevnicu gradana, osim u slucaju potrebe. Europski identitet je
vrijednost koju je potrebno odrzati, te se ona nikada ne smije pomijesati sa jednoobraznoscu. Europljani takve
pokusaje izricito odbacuju.

Historijski koraci

Europska unija kakva je danas, rezultat je izrazitih napora muskaraca i zena koji su radili na ujedinjenju Europe.
EU je izgradena na njihovim konkretnim dostignucima. Ni u jednoj drugoj regiji na svijetu nezavisne zemlje nisu
u tolikoj mjeri objedinile svoje suverenitete, posebno u mnogim poljima koja su od kljucnog znacaja za njihove
gradane. EU je uspjela uspostaviti jedinstvenu monetu i dinamicno jedinstveno trziste na kojem se ljudi, usluge,
robe i kapitala krecu slobodno. Unija tezi da, putem drustvenog napretka i pravedne konkurencije, osigura da sto
je moguce vise ljudi iskoristi prednosti ovog jedinstvenog trzista. Osnovna pravila Europske unije izlozena su u
nizu sljedecih ugovora:

- Pariski ugovor, kojim je osnovana Europska zajednica uglja i celika (ECSC)1951. g.;
- Rimski ugovori, kojima je osnovana Europska ekonomska zajednica (EEC) i Europska zajednica atomske
energije (Euratom) 1957.g.
 13

Ovi osnivacki ugovori naknadno su dopunjeni sljedecim ugovorima:

- Jedinstveni europski akt (1986.g.),

- Ugovor o Europskoj uniji (Maastricht, 1992.g.)
- Amsterdamski ugovor (1997.g.), i
- Ugovor u Nici (2001.g.).

Ovi ugovori su izgradili veoma snazne zakonske veze izmedu zemalja clanica EU. Zakoni Europske unije
izravno uticu na gradane EU i osiguravaju im veoma specificna prava. Prvi korak u europsku integraciju
zakoracilo je sest zemalja (Belgija, Savezna Republika Njemacka, Francuska, Italija, Luksemburg i Holandija),
uspostavljanjem zajednickog trzista uglja i celika. Cilj tog poduhvata, u periodu nakon Drugog svjetskog rata,
bio je osiguravanje mira izmedu pobjedonosnih i porazenih zemalja. Ugovorom su se ove zemlje zblizile na
ravnopravnim osnovama, saradujuci unutar zajednickih institucija. sest zemalja clanica su, zatim, odlucile da
uspostave Europsku ekonomsku zajednicu (EEC) koja bi se zasnivala na zajednickom trzistu sirokog spektra
robe i usluga. Carinske barijere izmedu sest zemalja su u potpunosti dokinute 1. jula 1968.godine, a zajednicke
politike, a posebno o trgovini i poljoprivredi, usvojene su takoder tokom sezdesetih godina. Ovaj poduhvat se
pokazao tako uspjesnim da su Danska, Irska i Velika Britija odlucile pristupiti ovim Zajednicama. Prvo
prosirenje, sa sest na devet clanica, desilo se 1973.godine. U isto vrijeme, Zajednice su preuzele nove zadatke i
usvojile nove socijalne, regionalne i okolisne politike. Da bi se sprovela regionalna politika, uspostavljen je
Europski fond za regionalni razvoj (ERDF) 1975.godine. Tokom ranih sedamdesetih, zvanicnici Zajednice
uvidjeli su kako je neophodno da svoje ekonomije dovedu u istu ravan, sto je bio svojevrsan uvod u razgovore o
potrebi uvodenja monetarne unije. Ideja sazrijeva u vrijeme odluke Sjedinjenih Americkih Drzava da
suspendiraju vezanost dolara za zlatne rezerve, nakon cega zapocinje doba izrazite nestabilnosti na svjetskim
berzama, koje biva otezano naftnim krizama 1973. i 1979.godine. Usljedilo je usvajanje Europskog monetarnog
sistema (EMS), 1979.godine, sto je pomoglo stabiliziranju kurseva i ohrabrilo clanice Zajednice da sprovode
stroge politike, omogucivsi tako odrzanje medusobne solidarnost i discipliniranje ekonomija. Grcka je 1981.
godine pristupila Zajednicama, a pet godina kasnije njen primjer slijede spanija i Portugal. Ovo prosirenje je jos
vise ukazalo na hitnost uvodenja “strukturalnih” programa poput prvog Integriranog mediteranskog programa
(IMP), ciji je cilj smanjenje jaza u ekonomskom razvoju izmedu zemalja clanica. U isto vrijeme, EEC je pocela
da igra znacajniju ulogu na medunarodnoj sceni. EEC je sa africkim, karipskim i pacifickim zemljama (poznatim
kao “ACP”) potpisala niz povelja o pomoci i trgovini (Lomé I, II, III i IV, 1975.1989.godine), sto je vodilo
potpisivanju Cotonou sporazuma u junu 2000.godine. Instrumenti poput ovih omogucavaju Europi, vodecoj
svjetskoj trgovinskoj sili, da djeluje, i da bude videna kako djeluje na medunarodnoj sceni. Konacni cilj
Europske unije jeste sprovodenje zajednicke vanjske i sigurnosne politike. Ekonomska recesija koja je zahvatila
cijeli svijet ranih osamdesetih godina ovog stoljeca, sa sobom je donijela i izrazeniji europesimizam. Optimizam
se ponovno vratio 1985. godine, kada Europska komisija, pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa,
objavljuje “Bijelu knjigu” u kojoj je izlozen plan kompletiranja jedinstvenog europskog trzista sa prvim
januarom 1993.g. Zajednice su usvojile ovaj ambiciozni cilj i “uklesale” ga u Jedinstveni europski akt, koji je
potpisan u februaru 1986.godine, a stupio na snagu prvoga jula 1987.godine. Politicki izgled Europe dramaticno
se promijenio padom Berlinskog zida 1989.godine. Dolazi do ponovnog ujedinjenja Njemacke, 3. oktobra
1990.godine, te demokratskih reformi u zemljama srednje i istocne Europe, nakon sto su se otrgle kontroli
Sovjetskog saveza. Sam Sovjetski savez prestao je postojati decembra ‘91. U meduvremenu, Europske zajednice,
takoder, prolaze kroz promjene. Drzave clanice su pregovarale o novom ugovoru koji je usvojen od strane
Europskog vijeca (tj., predsjednika i/ili premijera zemalja clanica) u Maastrichtu decembra 1991. godine.
“Ugovor o Europskoj uniji” stupio je na snagu 1. novembra 1993.godine. EEC je dobila novi naziv -Europska
zajednica (EC), te bivaju inaugurirana nova podrucja saradnje izmedu vlada zemalja clanica. Ugovor o osnivanju
EU, takoder, promovira nove ambiciozne ciljeve za zemlje clanice: monetarnu uniju do 1999.godine; europsko
drzavljanstvo; nove zajednicke politike, ukljucujuci i jedinstvenu vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP); te
planove za unutrasnju sigurnost. Nova europska dinamika i promjenljive geopolitike kontinenta dovele su prvog
januara 1995. godine do prikljucivanja EU jos tri zemlje: Austrije, Finske i svedske. Unija je sada imala 15
zemalja clanica i bila je na putu da ostvari svoj najspektakularniji cilj - zamjenu nacionalnih valuta jedinstvenom
europskom valutom (eurom). To se i desilo prvog januara 2002. godine, kada novcanice i kovanice eura bivaju
pustene u opticaj u 12 zemalja EU ( tzv.“europodrucje”). Euro tako postaje jedna od glavnih svjetskih valuta, sa
statusom slicnim americkom dolaru. Kako se svijet krece ka 21. stoljecu, Europljani se moraju zajedno suociti sa
izazovima globalizacije. Revolucionarne nove tehnologije i sirenje Interneta transformiraju svjetsku ekonomiju.
Medutim, ove duboke ekonomske promjene sa sobom nose nove socijalne nemire i kulturni sok. Tokom susreta
u Lisabonu, u martu 2000.godine, Europsko vijece je usvojilo sveobuhvatnu strategiju za modernizaciju
ekonomije EU. Njen cilj je da EU ucini konkurentnijom na svjetskom trzistu, posebno naspram velikih «igraca»
poput Sjedinjenih Drzava i novoindustrijaliziranih zemalja. x“Lisabonska strategija” podstice otvaranje svih
sektora privrede vanjskoj konkurenciji, ohrabruje inovacije i poslovna ulaganja, te poziva na osavremenjivanje
 14

europskih obrazovnih sistema u duhu potreba informacionog drustva. S druge strane, nezaposlenost i povecanje
penzionih troskova pocinju pritiskati privrede zemalja clanica sto daje jos vise podstreka reformama. Glasaci sve
cesce pozivaju svoje vlade da iznadu prakticna rjesenja ovim problemima. Sredinom devedesetih godina, na
vrata petnaestoclane EU, sa zahtjevom za prijem, pokucalo je novih 12 potencijalnih clanova. Uglavnom zemlje
bivseg istocnoevropskog komunistickog bloka: Bugarska, ^eska Republika, Madarska, Poljska, Rumunija i
Slovacka, tri balticke zemlje koje su nekada bile dio Sovjetskog saveza (Estonija, Latvija, Litvanija), jedna
republika iz bivse Jugoslavije (Slovenija) i dvije mediteranske zemlje (Kipar i Malta). EU je prepoznala priliku
za stabiliziranje europskog kontinenta sto je nudi novo prosirenje, te izrazila dobrodoslicu novim potencijalnim
clanovima. Pregovori o pristupanju zemalja kandidatkinja pokrenuti su u Luksemburgu u decembru 1997.godine,
potom i u Helsinkiju decembra 1999. Unija je bila na putu svoga najveceg prosirenja. Pregovori sa deset zemalja
kandidatkinja zavrseni su 13. decembra 2002. godine u Kopenhagenu. 2004. godine, Unija ce ujedinjavati 25
zemalja clanica, i nastaviti ce rasti kako i druge zemlje budu pristupale tokom godina sto slijede. Vise od
polovine stoljeca integracija imalo je ogroman uticaj na historiju Europe i mentalitet Europljana. Vlade zemalja
clanica, bilo koje politicke orijentacije, svjesne su da je doba apsolutnog drzavnog suvereniteta okoncano, te da
samo putem udruzivanja snaga i slijedenja “od sada zajednicke sudbine” (citat ECSC ugovora), njihove stare
nacije mogu nastaviti putem ekonomskog i drustvenog napretka i odrzati svoj uticaj u svijetu. Integracija je
uspjela prevazici dugogodisnje neprijateljstvo izmedu europskih zemalja. Superiorno drzanje i koristenje sile za
pomirianje medunarodnih razlika, zamijenjeno je zdruzenim naporima kao jednom od metoda djelovanja
Zajednice. Ova metoda, koja uravnotezuje nacionalne interese sa zajednickim interesima, postuje nacionalnu
raznolikost istovremeno stvarajuci identitet Unije, danas je od ogromnog znacaja. Tokom perioda hladnog rata,
metoda zdruzenih napora omogucila je demokratskim zemljama Europe koje vole slobodu da se drze zajedno.
Okoncanje istocno-zapadne netrpeljivosti i politicko i ekonomsko ponovno ujedinjenje kontinenta, pobjeda su
europskog duha, kojeg narodi Europe danas trebaju vise nego ikad. Europska unija nudi odgovor na ogromni
izazov sto ga sa sobom nosi globalizacija, odgovorkoji izrazava vrijednosti u koje Europljani vjeru. Iznad svega,
EU nudi najbolju mogucu “policu osiguranja” za slobodnu i mirnu buducnost.

Prosirenje

Kopenhagen-historijski samit 13. decembra 2002. godine, u Kopenhagenu, Europsko vijece poduzelo je jedan od
najznacajnijih koraka u cjelokupnoj historiji europskog ujedinjavanja. Donesena je odluka da od prvog maja
2004. godine EU pristupi deset novih zemalja clanica. Usvajanjem ove odluke, Europska unija nije povecala
samo svoju povrsinu i broj stanovnika. Srusen je i zid koji je od 1945. godine dijelio slobodni svijet od
komunistickog, te je u punom svijetlu prikazana moralna i politicka dimenzija petog prosirenja. Ne samo
geografski, vec i po pitanju njihove kulture, historije i teznji, date zemlje – Cipar, ceska Republika, Estonija,
Madarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovacka i Slovenija su izrazito europske zemlje. Pristupajuci
Europskoj uniji, one pristupaju demokratskoj europskoj porodici i preuzimaju punu ulogu u veoma znacajnom
projektu kojeg su zapoceli osnivaci EU. Ugovori o pristupanju, potpisani u Ateni 16. aprila 2003.godine,
osiguravaju gradanima zemalja pristupnica pravo da glasaju i budu birani na europskim parlamentarnim
izborima 2004.godine, po istim uslovima kao i svi drugi gradani EU.

Dugi put do clanstva u EU

Put ka ovom specificnom prosirenju otvoren je 1989.godine, padom Berlinskog zida i “zeljezne zavjese”. EU
radila je brzo na uspostavljanju “Phare” programa, finansijske pomoci, ciji je cilj bio pomoci mladim
demokratijama da ponovno izgrade svoju privredu i ohrabre politicke i drustvene reforme. Europsko vijece je,
22. juna 1993.godine u Kopenhagenu, po prvi put izjavilo da ce “pridruzene zemlje u srednjoj i istocnoj Europi,
koje to zele, postati clanice Europske unije”. Istovremeno, Europsko vijece izlozilo je tri osnovna kriterija koja
zemlje kandidatkinje moraju ispuniti prije nego sto mogu uci u EU.

- prvi, politicki kriterij: zemlje kandidatkin je moraju uspostaviti stabilne institucije koje garantiraju demokratiju,
vladavinu prava, ljudska prava i postivanje i zastitu manjina.
- drugi, ekonomski kriterij: zemlje kandidatkinje moraju imati efikasnu trzisnu ekonomiju i biti u stanju da
odgovore na pritisak konkurencije i trzisnih sila koje vladaju u Uniji.
- treci kriterij je sposobnost da se preuzmu obaveze koje podrazumijeva clanstvo u EU, uljucujuci pridrzavanje
ciljeva politicke, ekonomske i monetarne unije. To znaci da zemlje kandidatkinje moraju usvojiti cijelokupno
pravno naslijede EU-poznato pod nazivom acquis communautaire.

Komisija je dala svoje preporuke, a Parlament misljenja. Na osnovu toga, Europsko vijece u Luksemburgu
(decembra 1997.godine) i u Helsinkiju (decembra 1999.godine), dalo je zeleno svijetlo pokretanju pregovora sa
 15

deset zemalja srednje i istocne Europe, uz Kipar i Maltu. Ugovori u Amsterdamu (potpisan 2. oktobra 1997) i
Nici (potpisan 26. februara 2001.) osmisljeni su na nacin da konsoliduju Uniju i usmjere njen sistem donosenja
odluka prije prosirenja. Pregovori sa 10 zemalja kandidatkinja okoncani su u Kopenhagenu, 13. decembra
2002.godine. Sporazumi koji su postignuti osigurali su novim zemljama clanicama mehanizme i periode
tranzicije koji su neophodni da bi ispunile sve svoje obaveze. Prije pristupanja svaka od zemalja morala je
usvojiti vlastite drzavne zakone koji ce inkorporirati citav acquis communautaire, a koji sadrzi oko 26.000
zakonskih odredbi, i napisan je na oko 80.000 stranica. Osim usvajanja legislative, neophodna je i njena
prakticna primjena. Jasno je da sve prethodno navedeno podrazumijeva ogroman trud i rad drzavnih parlamenata
i drugih tijela ovih zemalja cije su institucije nedavno ponovo izgradene. No, to je cijena koja se mora platiti da
bi EU i jedinstveno europsko trziste nastavili djelovati bez problema. Postojecih 15 zemalja clanica, naravno,
rade sve sto je u njihovoj moci da potpomognu ovaj proces. Postoji bojazan da bi se ovakvim drasticnim
prosirenjem Europska unija mogla pretvoriti u puku oblast slobodne trgovine. Zbog toga, EU tezi da osnazi
svoju unutarnju koheziju i osigura da ova porodica nacija, koja obuhvaca skoro cijeli kontinent, djeluje efikasno
i djelotvorno svojim zdruzenim silama. Iz tog razloga, Unija je pokrenula Konvenciju kojom predsjedava Valéry
Giscard d’Estaing, a ciji cilj je razmatranje buducnosti Europe i izrada nacrta Ustava za novu EU koja se sastoji
od 25 zemalja. Konvencija je okoncala ovaj zadatak u junu 2003.godine, a 20. juna u Solunu (Thessaloniky),
Europsko vijece objavilo je da Nacrt ustavnog ugovora smatra dobrom osnovom za zapocinjanje nove
meduvladine konferencje. Nove zemlje clanice igrale su punu ulogu u radu Konvencije. Svaka od tih zemalja
ceimenovati po jednog clana Komisije koji cepreuzeti duznost 1. maja 2004.g., kada ugovori o pridruzivanju
stupaju na snagu. Kada se, u junu 2004.g., izabere novi Europski parlament, on ce glasati o predlozenim
clanovima nove Komisije, koja ce preuzeti duznost 1. novembra 2004. godine. Kao sto je istakao predsjednik
Komisije, Romano Prodi, uz pomoc izrazite posvecenosti zemalja kandidatkinja, Unija je stala na kraj nepravdi i
okrutnosti 20. stoljeca, koje je bilo svjedok totalitaristickih rezima i Hladnog rata.Osim toga, EU je dokazala da
moze sprovesti u praksu novu filozofiju medunarodnih odnosa-filozofiju koja odslikava jedinstvo Europe ali i
njenu raznolikost, njene nacionalne razlike ali i zajednicke vrijednosti. “Proces europske integracije i skora
historija Europe svjedoce o tackama koje dijelimo i tackama koje nas razdvajaju. Prosirenje ce oznaciti prvi
pokusaj stvaranja nove vrste drzavljanstva na nivou kontinenta. To ce rezultirati izrazitim povecanjem
gradanskih prava i moci samih drzava.” (iz govora predsjednika Prodia pred Europskim parlamentom u
Strazburu, 6. novembra 2002.godine). U prosjeku, 75 miliona gradana novih zemalja clanica EU zaraduju samo
40% od zarade koju ostvaruju gradani ostatka Unije. Zbog toga, aranzmani pristupanja ukljucuju finansijsku
pomoc vrijednu 10 milijardi eura u 2004., 12,5 milijardi eura u 2005., i 15 milijardi eura u 2006. godini. Taj
iznos bi trebao pomoci privredama novih deset zemalja EU da sustignu ostalih 15 zemalja clanica. Neke od
ekonomija brzo rastu, te je integracija izmedu 10 novih i 15 starih zemalja clanica vecim dijelom vec zavrsena, i
to zahvaljujuci uklanjanju prepreka trgovini tokom 90-tih godina i domacim reformama koje su poduzele vlade
desetorice. Priblizno 40 milijardi eura, koliko ce biti isplaceno iz budzeta EU novim zemljama clanicama, u
periodu od 2004.-2006. godine, biti ce vecinom utroseno na strukturalne i regionalne projekte koji podrzavaju
poljoprivredu, razvoj ruralnih podrucja, domace politike i upravne troskove. Prethodni dogovor je postignut
izmedu EU i deset novih zemalja clanica u Kopenhagenu decembra 2002.godine. On je u skladu sa pravilima
izlozenim od strane Europskog vijeca u Berlinu (marta 1999.godine) koji se ticu rashoda EU do 2006.godine.

Koliko velika moze EU postati?

Prosirena EU koja ce obuhvatati 25 zemalja i 454 miliona stanovnika, ponovno ce se prosiriti 2007.godine kada
bi joj se, u skladu sa planovima dogovorenim u Kopenhagenu, trebale pridruziti Bugarska i Rumunija. Na tom
sastanku, Europsko vijece je, takoder, donijelo odluku da tokom decembra 2004.godine postoji mogucnost
pokretanja sluzbenih pregovora o pristupanju Turske, u slucaju da to bude preporuceno u izvjestaju Europske
komisije. Pregovori sa zemljom kandidatkinjom mogu zapoceti onda kada data zemlja ispuni politicke i
ekonomske kriterije EU. Vec 1999.godine, Europsko vijece u Helsinkiju odlucilo je da je “Turska zemlja
kandidatkinja kojoj je sudeno da pristupi Uniji na osnovu istih kriterija koji se primjenjuju na druge zemlje
kandidatkinje.” Turska je clan NATO-a i Vijeca Europe. Ona je potpisala sporazum o pridruzivanju sa EU
1964.godine, a prijavila se za clanstvo u EU 1987.godine. Medutim, Turska lezi na samoj ivici europskog
kontinenta, i mogucnost njenog pristupanja EU pokrece pitanja o tome gdje treba postaviti konacne granice
Europske unije. Moze li se bilo koja zemlja, bilo gdje na svijetu, prijaviti za clanstvo u EU i zapoceti pregovore
nakon sto ispuni politicke i ekonomske kriterije izlozene u Kopenhagenu? Sasvim je jasno da se zemlje
zapadnog Balkana, poput Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Srbije, mogu
prijaviti u clanstvo Unije nakon sto ostvare politicku stabilnost i ispune kriterije iz Kopenhagena. Zaista je u
interesu EU da promovise stabilnost u regijama koje se nalaze iza njenog praga. Proces prosirivanja udaljava i
produzuje granice Unije. U 2004. godini, zemlje poput Bjelorusije, Rusije i Ukrajine, bice susjedne zemlje Unije.
Ona ce, tada, morati poboljsati prekogranicnu saradnju po pitanju transportne i okolisne politike, kao i po pitanju
unutrasnje sigurnosti i borbe protiv trgovine ljudima i drugih vidova medunarodnog kriminala. Ako ona bude
 16

uspjesna, moze li se ista strategija primjeniti na odnose Unije sa zemljama na juznoj obali Mediterana? Pitanja
poput ovih otvaraju sasvim novu debatu o tome sta znaci biti Europljanin, sta je krajnja svrha europske
integracije i koji su interesi EU u svijetu kao cjelini. Doslo je vrijeme da se iznova definisu i sprovedu
preferencijalni sporazumi EU sa njenim najblizim susjedima, koji se trebaju ostvariti u najvecoj mogucoj mjeri.
Glavne faze petog prosirenja europske unije 19. decembar 1989.godine: EU uspostavlja program pod imenom
Phare, za obezbjedivanje finansijske i tehnicke pomoci zemljama srednje i istocne Europe. 3. i 16. juli
1990.godine: Kipar i Malta prijavljuju se za clanstvo u EU. 22. juni 1993.godine: Europsko vijece u
Kopenhagenu izlaze kriterije za pristupanje Europskoj uniji. 31. mart i 5. april 1994.godine: Madarska i Poljska
prijavljuju se za clanstvo u EU. 1995.godine: Za clanstvo u EU prijavljuju se: Slovacka (21. juni), Rumunija (22.
juni), Latvija (13. oktobar), Estonija (24. novembar), Litvanija (8 decembar) i Bugarska (14. decembar).
1996.godine: Za clanstvo u EU prijavljuju se ^eska Republika (17. januar) i Slovenija (10. juni). 12.-13.
decembar 1997.: Europsko vijece u Luksemburgu donosi odluku o pokretanju procesa prosirenja. 10.-11.
decembar 1999.godine: Europsko vijece u Helsinkiju potvrduje nastupajuce pregovore o pristupanju sa 12
zemalja kandidatkinja. Turska se smatra zemljom kandidatkinjom kojoj je “sudeno da pristupi Uniji”. 13.
decembar 2002.godine: EU postize dogovor sa 10 zemalja kandidatkinja o njihovom pristupanju Uniji 1. maja
2004.godine. 16. april 2003.godine: Potpisivanje 10 ugovora o pristupanju u Ateni. 1. maj 2004.godine: 10 novih
zemalja clanica pridruzuje se Uniji. Decembar 2004.godine: Donosenje odluke o mogucim pregovorima o
pristupanju Turske. 2007.godine: Godina odredena tokom sjednice Europskog vijeca u Kopenhagenu kada bi
Bugarska i Rumunija trebale postati clanice EU.

Kako Unija djeluje?

Europska unija nije samo konfederacija zemalja, ali nije ni federativna drzava. Ona je, ustvari, nesto sasvim
novo i jedinstveno u svjetskoj historiji. Njen politicki sistem je konstantno evoluirao tokom posljednjih 50
godina. Unija se zasniva na nizu sporazuma- od onih potpisanih u Parizu i Rimu pedesetih godina ovog stoljeca,
do sporazuma u Maastrichtu, Amsterdamu i Nici, potpisanih tokom devedesetih godina. U skladu sa ovim
sporazumima, zemlje Unije predaju dio svog nacionalnog suvereniteta zajednickim institucijama, koje ne
predstavljaju samo njihove nacionalne interese vec i njihov kolektivni interes. Sporazumi cine “primarnu”
legislativu. Iz njih se izvodi “sekundarna” legislativa koja ima izravan uticaj na svakodnevni zivot gradana
Europske unije. Ona se uglavnom sastoji od propisa, smjernica i preporuka. Ovi zakoni, u skladu sa politikom
EU opcenito, rezultat su odluka sto su ih donijele sljedece tri glavne institucije:

- Vijece Europske unije (u kojem su predstavljene zemlje clanice),

- Europski parlament ( u kojem su predstavljeni gradani) i
- Europska komisija (politicki nezavisno tijelo koje podrzava kolektivni europski interes).

Ovaj “institucionalni trougao” moze djelovati samo ako sve tri institucije djeluju zajedno i ako medu njima vlada
povjerenje. “U cilju izvrsenja svojih obaveza u skladu sa odredbama ovog Sporazuma, Europski parlament ce
djelovati zajedno sa Vijecem i Komisijom prilikom izrade propisa i izdavanja smjernica, donosenja odluka,
davanja preporuka ili izricanja misljenja.” (clan 249. Sporazuma iz Maastrichta). Vijece Europske unije. Vijece
Europske unije je glavna institucija EU za donosenje odluka. Nekada je bilo poznato pod imenom “Vijece
ministara”. Njegov danasnji kraci naziv je jednostavno “Vijece”. Svaka zemlja EU po redu predsjedava Vijecem
sa mandatom od sest mjeseci. Svakom sastanku Vijeca prisustvuje jedan ministar iz svake drzave clanice. Od
teme koja je na dnevnom redu ovisi koji ce ministri prisustvovati sastanku. Ako je to vanjska politika, onda ce
sastanku prisustvovati ministri za vanjske poslove. Ako je to poljoprivreda, sastanku ce prisustvovati ministri za
poljoprivredu itd. Postoji devet razlicitih “konfiguracija” Vijeca, koja pokrivaju sva podrucja politika,
ukljucujuci industriju, transport, okolis itd. Rad Vijeca kao cjeline planira i koordinira Vijece za opce poslove i
Vijece za vanjske odnose. Komitet stalnih predstavnika (Coreper) vrsi pripreme za sjednice Vijeca. Komitet
sacinjavaju ambasadori zemalja clanica EU, kojima pomoc pruzaju zvanicnici iz drzavnih ministarstava.
Administrativni rad Vijeca podrzava Generalni sekreterijat sa sjedistem u Briselu. Vijece i Europski parlament
dijele zakonodavne nadleznosti kao i odgovornost za budzet. Vijece, takoder, zakljucuje medunarodne
sporazume o kojima je pregovore vodila Komisija. U skladu sa ugovorima, Vijece mora donijeti odluke
jednoglasno, vecinskim ili “kvalificirano vecinskim” izglasavanjem. O vaznim pitanjima kao sto su dopune
ugovora, pokretanje nove zajednicke politike ili prihvatanje nove zemlje u Uniju, Vijece se mora sloziti
jednoglasno. U vecini drugih slucajeva, potrebno je izglasavanje kvalificiranom vecinom. Rjecju, nemoguce je
donijeti odluku ako propisom odredeni minimalni broj glasova nije bio “za”. Broj glasova svake zemlje EU
priblizno odgovara broju stanovnistva te zemlje. Do 1. maja 2004. godine, brojevi glasova su kao sto slijedi:
 17

· Njemacka, Francuska, Italija, Velika Britanija 10 · [panija 8 · Belgija, Grcka, Holandija, Portugal 5 · Austrija,
[vedska 4 · Danska, Irska, Finska 3 · Luksemburg 2 - UKUPNO: 87

Minimalan broj glasova potrebnih za ostvarivanje kvalificirane vecine iznosi 62 od ukupnog broja glasova od 87
(tj. 71.3%) U periodu od sest mjeseci, od 1. maja 2004.godine, kada nove zemlje pristupaju EU, primjenjivat ce
se tranziciono uredenje. do 1. novembra 2004.godine, broj glasova koliko svaka zemlja moze dati je kako slijedi:

· Njemacka, Francuska, Italija i Velika Britanija 29 , [panija i Poljska 27 · Holandija 13 · Belgija, ^eska
Republika, Grcka, Madarska i Portugal 12 · Austrija i [vedska 10 · Danska, Irska, Litvanija, Slovacka i Finska 7
· Kipar, Estonija, Latvija, Luksemburg I Slovenija 4 · Malta 3 - UKUPNO 321

Minimum od 232 glasa (72.3%) potreban je da bi se ostvarila kvalificirana vecina. Osim toga,
· Vecina zemalja clanica (u nekim slucajevima dvije trecine) mora odobriti odluku, i
· Bilo koja zemlja clanica moze zatraziti potvr du da glasovi “za” predstavljaju barem 62% ukupnog
stanovnistva EU.

Europsko vijece

Europsko vijece ukljucuje predsjednike i premijere svih zemalja EU, i predsjednika Europske komisije.
Predsjednik Europskog parlamenta se, takoder, obraca tokom svake sjednice Europskog vijeca. Vijece vuce
korijene jos iz 1974.godine, kada su se politicke vode EU (“celnici drzava ili vlada”) poceli redovno sastajati.
Ova praksa je ozvanicena Jedinstvenim europskim aktom (1987.godine). Europsko vijece se sada, u principu,
sastaje cetiri puta godisnje. Njime predsjedava predsjednik ili premijer zemlje koja u tom trenutku predsjedava
Vijecem Europske unije. Uzimajuci u obzir rastuci znacaj EU poslova u drzavnom politickom zivotu, sasvim je
prirodno da predsjednici i premijeri drzava imaju redovnu priliku da se susretnu i razmatraju glavna europska
pitanja. Ugovorom iz Maastrichta, Europsko vijece je zvanicno postalo inicijator glavnih europskih politika i
dobilo je moc da razrijesi slozena pitanja o kojima se ministri (sastajuci se u Vijecu Europske unije) nisu uspjeli
dogovoriti. Europsko vijece postalo je glavni dogadaj u medijima, jer su svi njegovi clanovi poznate javne osobe,
a pitanja kojima se bave cesto znaju biti izuzetno sporna. Vijece, takoder, razmatra trenutne svjetske probleme.
Cilj Vijeca jeste da se jedinstvenim glasom izjasnjava o medunarodnim pitanjima, ujedno razvijajuci i
jedinstvenu vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP). Prema tome, Europsko vijece je najvise tijelo EU za
osmisljavanje politika. Neke zemlje clanice zeljele bi da Vijece postane vlada EU, i da jedan od njenih clanova
predstavlja Uniju na svjetskoj sceni. Da li bi ovu osobu izabralo Europsko vijece ili bi to automatski bio
predsjednik Europske komisije? Po ovom pitanju postoje neslaganja. U meduvremenu, ulogu “Gospodina
Europe” igra Visoki predstavnik EU za zajednicku vanjsku i sigurnosnu politiku (pozicija uspostavljena
Amsterdamskim ugovorom), koji je ujedno i Generalni sekretar Vijeca. Javier Solana je preuzeo ovu duznost
1999. godine.

Europski parlament

Europski parlament je birano tijelo koje predstavlja gradane EU i ima ucesce u zakonodavnom procesu. Od
1979. godine, svakih pet godina, clanovi Europskog parlamenta (MEP) birani su direktno, u skladu sa
univerzalnim pravom glasa. Do izbora 2004. godine, Parlament se sastoji od 626 clanova. Nakon tog perioda,
prosirenjem Unije povecat ce se i broj clanova Parlamenta.Parlament obicno odrzava plenarnu sjednicu u
Strazburu, a sve dodatne sjednice u Briselu. Parlament ukljucuje 17 komiteta koji pripremaju plenarne sjednice, i
niz politickih grupa koje se najcesce susrecu u Briselu. Sjediste Generalnog sekreterijata je u Luksemburgu.
Parlament i Vijece dijele zakonodavne nadleznosti, i to sistemom koristenja triju razlicitih procedura (uz obicno
savjetovanje). Prva procedura jeste “procedura saradnje”, odredena Jedinstvenim europskim atom iz
1986.godine. U skladu sa ovom procedurom, Parlament daje svoje misljenje o nacrtima smjernica i propisa
predlozenih od strane Europske komisije koja moze izmijeniti svoj prijedlog da bi obuhvatila stav Parlamenta.
Druga procedura je “procedura odobravanja”, usvojena, takoder, 1986.godine. U skladu sa ovom procedurom,
Parlament mora dati odobrenje svim medunarodnim sporazumima o kojima je pregovore vodila Komisija,
svakom prijedlogu prosirenja Europske unije i drugim brojnim pitanjima koja ukljucuju bilo kakve promjene u
izbornim pravilima. Treca procedura je “procedura zajednickog odlucivanja”, usvojena Sporazumom iz
Maastrichta 1992. godine. Ova procedura podrazumijeva stavljanje zakonodavnih nadleznosti Parlamenta u istu
ravan sa nadleznostima Vijeca u odnosu na citav niz vaznih pitanja, poput slobodnog kretanja zaposlenih,
unutrasnjeg trzista, obrazovanja, naucnih istrazivanja, okolisa, transeuropskih prometnih mreza, zdravstva,
kulturne bastine i zastite potrosaca. Parlament ima moc da odbaci predlozenu legislativu u ovim poljima u
slucaju da se apsolutna vecina clanova Parlamenta ne slaze sa “jedinstvenim stavom” Vijeca. Medutim, postoji
 18

mogucnost da se takav slucaj iznese pred odborom za uskladivanje. Ugovor iz Amsterdama dodao je 23, a
Sporazum u Nici jos sedam polja u kojima se primjenjuje procedura zajednickog odlucivanja. Parlament i
Vijece, takoder, dijele jednaku odgovornost za usvajanje budzeta EU. Europska komisija daje prijedlog nacrta
budzeta, koji zatim razmatraju Parlament i Vijece. Parlament moze odbiti prijedlog budzeta, i to se vec desilo u
nekoliko prilika. U tom slucaju, cijela procedura izrade nacrta budzeta mora se zapoceti iznova. Parlament je u
potpunosti iskoristio svoje ovlasti po pitanju budzeta kako bi utjecao na donosenje politika EU. Ipak, vecinski
dio rashoda EU za poljoprivredu je izvan kontrole Parlamenta. Parlament je pokretacka snaga u europskoj
politici. To je instanca na kojoj se sastaju i mijesaju politicki i nacionalni stavovi svih zemalja clanica, gdje
nastaje mnostvo politickih inicijativa. Parlamentarnim debatama dominiraju politicke grupe. Najvece od ovih
grupa su:
· Europska narodna stranka (krscanski demokrati) i Europski demokrati - EPP-ED grupa;
· Stranka europskih socijalista- PES.

Parlament je imao kljucnu ulogu prilikom izrade Povelje EU o temeljnim pravima (proglasena u decembru
2000 .godine) i organiziranju Europske konvencije koja je uslijedila nakon Europskog vijeca u Laekenu
decembra 2001. I konacno, Parlament je tijelo Unije sa demokratskim nadzorom. On ima moc da raspusti
Komisiju izglasavanjem nepovjerenja (sto zahtijeva dvotrecinsku vecinu). Parlament, takoder, provjerava da li se
politike EU pravilno promoviraju i sprovode. I to tako sto, naprimjer, razmatra izvjestaje koje dobiva od Odbora
revizora, te postavlja usmena i pismena pitanja Komisiji i Vijecu. Trenutni predsjednik Europskog vijeca,
takoder, podnosi izvjestaje Parlamentu o odlukama koje su donijele politicke vode EU. Pat Cox je 2002. godine
izabran za predsjednika Europskog parlamenta.

Europska komisija

Komisija je jedna od kljucnih institucija EU. Do 1. maja 2004. godine, Komisija je imala 20 clanova (po dva iz
Francuske, Njemacke, Italije, spanije i Velike Britanije, po jedan iz ostalih zemalja clanica) sa mandatom od pet
godina. Preuzimanje duznosti clanova Komisije odobrava Parlament, a sve u skladu sa sporazumom izmedu
zemalja clanica. Od 1. maja 2004.godine, kada se nove zemlje pridruze Uniji, svaka zemlja clanica ce imati po
jednog predstavnika u Komisiji. Komisija djeluje uz potpunu politicku nezavisnost. Njen zadatak je da odrzava
interes EU kao cjeline, pa prema tome, ona ne smije primati naredbe bilo koje od vlada zemalja clanica. Kao
“cuvar sporazuma”, Komisija mora osigurati primjenu uredbi i direktiva koje su usvojene od strane Vijeca i
Parlamenta. U slucaju da se one ne primjenjuju, Komisija ima pravo obratiti se Sudu pravde da bi osigurala da se
okrivljena stranka povinuje zakonima EU. Komisija je, takoder, jedina institucija koja ima pravo da predlozi
novo zakonodavstvo EU iona moze poduzeti mjere u bilo kojem momentu da olaksa usaglasavanje unutar samog
Vijeca, te izmedu Vijeca i Parlamenta. Kao izvrsni organ EU, Komisija sprovodi odluke koje je donijelo Vijece,
naprimjer, po pitanju Zajednicke agrarne politike. Komisija je velikom vecinom odgovorna za sprovedbu
zajednickih politika EU, poput politika o naucnom istrazivanju, pomoci razvoju, regionalne politike, itd. Ona,
takoder, upravlja budzetom ovih politika. Komisija odgovara Parlamentu, i duzna je dati kolektivnu ostavku u
slucaju da joj Parlament izglasa nepovjerenje. Takav slucaj desio se 16. marta 1999. godine, kada je predsjednik
Jacques Santer, nakon sto je izglasano nepovjerenje Komisiji, podnio kolektivnu ostavku. Romano Prodi je
postao predsjednik Komisije za period od 1999.-2004. godine. Rad Komisije potpomaze drzavna sluzba koja se
sastoji od 36 “generalnih direkcija” (DG) cija su sjedista vecinom u Briselu i Luksemburgu. Za razliku od
tradicionalnih medunarodnih organizacija, Komisija posjeduje sopstvena finansijska sredstva, te, prema tome,
moze djelovati prilicno nezavisno.

Sud pravde

Sud pravde europskih zajednica, sa sjedistem u Luksemburgu, sastoji se od jednog sudije iz svake zemlje EU i
osam glavnih advokata. Oni se biraju u skladu sa zajednickim sporazumom vlada zemalja clanica. Svaki mandat
iznosi sest godina, nakon cega je moguce produzenje mandata jedanput ili dvaput na period od tri godine.
clanovi Suda pravde garantuju njegovu nepristrasnost. Zadatak Suda je da osigura postivanje zakona EU,
ispravno tumacenje i sprovedbu ugovora. Sud moze ustanoviti da neka od zemalja clanica EU nije ispunila svoje
obaveze u skladu sa ugovorima. Sud, takoder, moze provjeriti da li su zakoni EU ispravno sprovedeni, te
ustanoviti da li Europski parlament, Vijece ili Komisija djeluju kao sto je potrebno. Sud pravde je jedina
institucija koja moze, na zahtjev drzavnih sudova, presuditi po pitanju tumacenja ugovora, validnosti i tumacenja
zakona EU. Prema tome, kada se slican slucaj iznese pred sud jedne od zemalja clanica, taj sud moze, a u nekim
slucajevima je i obavezan, zatraziti odluku Suda pravde. Ovaj sistem obezbjeduje jedinstveno tumacenje i
primjenu zakona EU na teritoriji cijele Europske unije. Ugovori izricito daju pravo Sudu da provjeri da li
zakonodavstvo EU postuje osnovna prava gradana EU, te da donosi odluke o pitanjima poput licne slobode i
 19

sigurnosti. Sud prvog stepena, koji se uspostavljen 1989. godine i koji se sastoji od jednog sudije iz svake zemlje
EU, ima nadleznost da izrekne presudu u specificnim slucajevima, posebno u slucajevima koje su pokrenule
firme ili fizicka lica protiv institucija EU, te u slucajevima sporenja izmedu institucija i njihovih uposlenika.

Odbor revizora

Odbor revizora, osnovan 1977. godine, ukljucuje po jednog predstavnika iz svake zemlje EU sa mandatom od
sest godina, kao sto su se dogovorile zemlje clanice nakon savjetovanja sa Europskim parlamentom. Odbor
revizora provjerava pristizanje svih prihoda EU, pravilnu i zakonsku raspodjelu rashoda, te propisno upravljanje
budzetom. Odbor zadrzava pravo da sprovede reviziju racuna bilo koje organizacije koja raspolaze finansijskim
fondovima EU, i da se, u slucaju potrebe, obrati Sudu pravde.

Ekonomski i socijalni komitet

Prilikom donosenja odluka u polju osmisljavanja politika na koje se odnose ugovori EK i Euratom, Vijece i
Komisija savjetuju se sa Odborom za ekonomska i socijalna pitanja EU (EESC). clanovi Komiteta predstavljaju
razlicite interesne grupe koje zajedno cine “organizovano gradansko drustvo”. clanove bira Vijece na period od
cetiri godine.

Savjetovanje sa EESC-om je neophodno prije donosenja odluka u mnogim poljima (zaposljavanje, Europski
socijalni fond, profesionalno usavrsavanje, itd.). Na svoju vlastitu inicijativu, Komitet moze dati svoje misljenje
o pitanjima koje smatra znacajnim.

Komitet regija

Odbor za regije (CoR), uspostavljen u skladu sa Ugovorom o Europskoj uniji, sastoji se od predstavnika
regionalnih i lokalnih vlasti, kojepredlazu zemlje clanice, a na duznost postavlja Vijece na period od cetiri
godine. U skladu sa Ugovorom, Vijece i Komisija moraju savjetovati CoR po pitanjima koja su relevantna za
regije, a i sam Komitet moze samostalno dati svoje misljenje.

Europska investicijska banka

Europska investicijska banka (EIB), sa sjedistem u Luksemburgu, finansira projekte kojima se pruza pomoc
manje razvijenim regijama EU i koji poboljsavaju konkurentnost manjih biznisa.

Europska centralna banka

Europska centralna banka (ECB), sa sjedistem u Frankfurtu, odgovorna je za upravljanje eurom i sprovodenje
monetarne politike EU. Rad Banke je detaljnije opisan u poglavlju 7.

Europska konvencija

Institucije i druga tijela prethodno opisana glavni su zupcanici u europskom mehanizmu za donosenje odluka.
Medutim, neophodno je remontirati sistem da bi EU nastavila efikasno djelovati. Iz tog razloga je na sjednici
Europskog vijeca u Laekenu decembra 2001. godine, dogovoreno organizovanje Europske konvencije. Stotinu i
pet clanova Konvencije predstavljalo je vlade zemalja clanica i zemalja kandidatkinja, drzavne parlamente,
Europski parlament i Europsku komisiju.Predsjedavajuci Konvencije bio je bivsi francuski predsjednik, Valéry
Giscard d’Estaing. Cilj Konvencije bio je iznosenje prijedloga o novom nacinu organizacije Europske unije
nakon njenog prosirenja. EU susrece se sa dva glavna izazova. Kao prvo, prosirenjem tokom sljedece dvije
decenije ukupan broj zemalja clanica vjerovatn ce dostici 30 ili 35. Moze li se ocekivat da Vijece donosi
jednoglasne odluke po bilo kojempitanju sa tako velikim brojem ministara za okruglim stolom? Moze li se desiti
da sposobnost EU da donosi odluke jednostavno nestane? Kakvo ce biti upravljanje Unijom? Ko ce govoriti
ispred Europe na svjetskoj sceni? Gdje ce se povuci konacne granice Europskoj uniji? Jer ipak, Vijece Europe
(nije institucija EU) vec ima 45 zemalja clanica ukljucujuci Rusiju, Ukrajinu, Tursku i zemlje Kavkaza. Kao
drugo, gradani EU zele imati jaci glas prilikom izrade politika EU, ali im je tesko razumijeti izuzetno slozen
 20

sistem EU za donosenje odluka, te smatraju “Brisel” necim sto je daleko od njihove svakodnevnice. Otuda
potreba za Ustavom koji jasno iznosi ko je odgovoran za sta unutar Europske unije; ustav koji odreduje
nadleznosti i odgovornosti svake institucije EU i ono sto trebaju biti nadleznosti vlasi na regionalnom i
drzavnom nivou. Potrebno je da EU osmisli novi oblik “uredenja” koji je jednostavniji, demokraticniji i koji
priblizava Europu njenim gradanima. Iz tog razloga je tokom Konvencije izraden nacrt Ustava koji odgovara na
ove potrebe i koji je zatim predstavljen tokom sjednice Europskog vijeca u junu 2003. godine. Ustav ce imati
ogroman znacaj za buducnost Unije. On je bio glavni predmet diskusije na meduvladinoj konferenciji (IGC) koja
je pocela 4. oktobra 2003. godine, i biti ce glavna tema debate prije Europskih parlamentarnih izbora u junu
2004. U susret europskom Ustavu Na sjednici u Solunu 19. i 20. juna 2003. godine, Europsko vijece prihvatilo je
nacrt ustavnog ugovora koji je predstavio gosp. Valéry Giscard d’Estaing, predsjednik Konvencije. Politicke
vode EU opisale su nacrt kao “dobru osnovu za zapocinjanje meduvladine konferencije” u oktobru 2003.

Nacrt, izmedu ostalog, predlaze sljedece:

· Predsjednik Europskog vijeca treba biti izabran kvalificiranom vecinom za mandat od dvije i po godine koji je
moguce jednom obnoviti.
· Predsjednik Komisije treba biti izabran od strane vecine clanova Europskog parlamenta. Kandidata treba
predloziti Europsko vijece uzimajuci u obzir europske parlamentarne izbore.
· Trebao bi biti postavljen ministar za vanjske poslove EU. Kandidat treba biti i potpredsjednik

Komisije i clan Europskog vijeca.

· Povelja EU o temeljnim pravima treba biti inkorporirana u Ugovor.
· Europska unija treba dobiti pravni subjektivitet.
· Trebalo bi biti cesce izglasavanje kvalificiranom vecinom u Vijecu.
· Europski parlament treba dobiti sire zakonodavne i budzetske nadleznosti.
· Trebalo bi jasnije objasniti nadleznosti i odgovornosti Unije i njenih zemalja clanica.
· Drzavni parlamenti trebaju igrati ulogu u osiguravanju da EU postuje princip supsidijarnosti.

[ta Unija radi?

Ljudi koji su izradili nacrt Rimskog ugovora, dali su sljedeci zadatak Europskoj ekonomskoj zajednici: “putem
uspostavljanja zajednickog trzista i stalnog priblizavanja ekonomskih politika zemalja clanica, unaprijediti sirom
Zajednice harmonican razvoj ekonomskih djelatnosti, stalnu i uravnotezenu ekspanziju, vecu stabilnost, ubrzano
poboljsanje standarda zivota i blize odnose izmedu drzava koje joj pripadaju.” Ovi ciljevi su vecim dijelom
ostvareni zahvaljujuci slobodnom kretanju roba, ljudi, usluga i kapitala i zahvaljujuci politici EU o osiguravanju
fer konkurencije izmedu biznisa i zastiti interesa potrosaca. Jedinstveno trziste uspostavljeno je 1993. godine, a
2002. euro je pusten u opticaj. Medutim, da bi svi privredni sektori i sve regije Europe imale koristi od ovih
ostvarenja, bilo je neophodno osmisliti “strukturalne” politike koje bi ih podrzale, a koje finansira i sa
odlucnoscu i posvecenoscu slijedi sama EU. Veoma rano, europske politicke vode shvatile su da se pod
“europskom solidarnoscu” smatra preduzimanje mjera u cilju osnazivanja “ekonomske i socijalne kohezije”.
Rjecju, smanjenje jaza izmedu bogatrijih i siromasnijih regija. U praksi to je podrazumijevalo uvodenje
regionalnih i socijalnih politika, ciji je znacaj rastao sa svakim narednim prosirenjem Unije.

Regionalno djelovanje

Regionalna politika EU se u osnovi sastoji od alociranja finansijskih sredstava iz budzeta EU siromasnijim

regijama i dijelovima stanovnistva. Ukupan iznos sredstava alociranih u periodu 2000.-2006.godine iznosi 213
milijarde eura. Ova sredstva koriste se za poticanje razvoja zaostalih podrucja, izmjenu starih industrijskih zona,
pomaganje omladini i dugotrajno nezaposlenim da pronadu posao, za modernizaciju poljoprivrede i
potpomaganje siromasnijih ruralnih podrucja. Novac se isplacuje putem odredenih fondova: Europskog fonda za
regionalni razvoj (ERDF), Europskog socijalnog fonda (ESF), Finansijskog instrumenta za usmjeravanje
ribarstva (FIFG) i Europskog fonda za usmjeravanje i garancije u poljoprivredi (EAGGF, takoder poznat pod
francuskim akronimom FEOGA). Ova sredstva unaprijeduju i stimulisu investiranje privatnog sektora i drzavnih
i regionalnih vlasti. Da bi sredstva bila alocirana tamo gdje ce biti od najvece koristi, EU je sebi postavila tri
prioritna cilja:

- Cilj 1- pomoci razvoju regija gdje iznos proizvodnje podijeljen sa brojem stanovnika - poznato pod terminom
“bruto domaci proizvod (GDP) po glavi stanovnika”- iznosi manje od 75 % prosjeka EU. Ova pomoc od 135
 21

milijardi eura, iznosi dvije trecine svih sredstava alociranih u okviru regionalne politike za period 2000.-2006.
godine. Pomoc je raspodjeljena na 50 regija, sto cini 22% ukupnog stanovnistva EU. Sredstva ce biti utrosena na
izgradnju neophodne infrastrukture, obezbjedivanje boljeg obucavanja lokalnog stanovnistva i poticanje
investiranja u lokalne biznise, sto ce, konacno, rezultirati pokretanjem ekonomije u tim regijama.
- Cilj 2- pomoci drugim regijama sa poteskocama. To mogu biti podrucja gdje se restruktuira ekonomija,
zaostala ruralna podrucja, zajednice koje se bave ribogojstvom a koje su u krizi, ili urbana podrucja sa ozbiljnim
problemima.
- Cilj 3- borba protiv nezaposlenosti modernizacijom sistema obucavanja i poticanje otvaranja novih radnih
mjesta.

Posebni programi koji sadrze prethodno navedene ciljeve ukljucuju Interreg, koji promovise prekogranicnu i
meduregionalnu saradnju, i Urban, koji potice odrzivi razvoj gradova i urbanih podrucja u krizi. Pored ovih
“strukturalnih” fondova postoji i “Kohezioni fond”. On se koristi za finansiranje transportne infrastrukture i
okolisnih projekata u zemljama EU gdje GDP po glavi stanovnika iznosi manje od 90% prosjeka EU. Do sada te
su zemlje bile Grcka, Irska, Portugal i [panija. Zahvaljujuci strukturalnim shemama poput ovih, finansiranih od
strane Europske unije, zemlje EU su uspjele bolje uskladiti svoje ekonomije. Ova ekonomska “konvergencija”
je, takoder, rezultat mjera koje su poduzele vlade EU da ispune zahtjeve ekonomske i monetarne unije.
Prosirivanje strukturalne politike radi primanja novih zamalja clanica Prosirenje Unije radi prihvatanja novih 10
zemalja clanica predstavlja veliki izazov ekonomskoj i socijalnoj koheziji, jer razvoj nekih regija novih zemalja
clanica itekako kaska za ostatkom EU. Prosirenje ce, u stvari, unijeti u Uniju nove razlicitosti, te ce biti potrebni
novi napori u cilju sektorskog i regionalnog prilagodavanja. Brojni “instrumenti” vec se koriste da bi se pomoglo
zemljama kandidatkinjama. Kao prvo, tu je Phare program, koji kanalizira finansijsku pomoc ka zemljama
kandidatkinjama srednje i istocne Europe. Tokom perioda od 2002. do 2006. godine, one ce primiti ukupno 10,9
milijardi eura u vidu “pred-pristupne” pomoci. Zatim, tu je ISPA (Instrument za strukturalne politike pred-
pristupanja), koji finansira projekte zastite okolisa i unaprijedenje transporta, a koji raspolaze budzetom od 7,2
milijarde eura. I konacno, tu je Sapard (instrument za finansiranje poljoprivrede) sa budzetom od 3,6 milijardi
eura. Nakon pristupanja (tj. nakon sto se nove zemlje clanice pridruze Uniji), programi strukturnih fondova i
projekti Kohezionog fonda preuzece ulogu pred-pristupne pomoci.

Socijalna dimenzija

Cilj socijalne politike EU jeste da ispravi neke od najizrazajnijih nejednakosti u europskom drustvu. Europski
socijalni fond (ESF) uspostavljen je 1961. godine sa ciljem unaprijedenja otvaranja novih radnih mjesta i
pomaganja zaposlenim da se krecu izmedu razlicitih polja rada i razlicitih geografskih podrucja. U 2003. godini,
ESF je raspolagao iznosom od 4,8 milijardi eura iz budzeta EU. Pruzanje finansijske pomoci nije jedini nacin na
koji EU tezi da poboljsa socijalne uslove u Europi. Finansijska sredstva nikada ne bi mogla sama rijesiti sve
probleme uzrokovane ekonomskom recesijom ili regionalnom nerazvijenoscu. Socijalni napredak izvireprimarno
iz ekonomskog rasta, ali ga kao takvog potpomazu drzavne politike i politike EU. Zakonodavstvo koje garantuje
svim gradanima EU osnovna ljudska prava takoder podrzava socijalni napredak. Neka od ovih prava su
obuhvacena Ugovorima, naprimjer, pravo muskaraca i zena na jednaku platu za jednak rad. Druga prava su
izlozena u direktivama koje se ticu bezbjednosti radnika (zastita zdravlja i

Sigurnost na radnom mjestu) i osnovnih sigurnosnih standarda.

U decembru 1991. godine, Europsko vijece usvojilo je u Maastrichtu Povelju Zajednice o temeljnim socijalnim
pravima, u kojoj se iznose prava svih zaposlenih u EU: sloboda kretanja; pravedna isplata; poboljsani uslovi
rada; socijalna zastita; pravo na osnivanje udruzenja i pokretanje kolektivnih pregovora; pravo na profesionalno
usavrsavanje; podjednak tretman zena i muskaraca; pravo na informiranje, savjetovanje i ucestvovanje radnika;
zdravstvena zastita i sigurnost na radnom mjestu; zastita djece, starijih osoba i invalida. Juna 1997. godine u
Amsterdamu, ova Povelja postala je integralni dio Sporazuma i primjenjuje se u svim drzavama clanicama.

Politika zaposljavanja

Tokom posljednje decenije 20. stoljeca, gradani EU poceli su izrazenije traziti od svojih vlada da poduzmu
djelotvornije mjere u cilju otvaranja novih radnih mjesta. Kako su Europljani mogli vjerovati u koristi europske
integracije i imati povjerenje u njenu buducnost kada je vise od 10% ukupne radne snage EU(do 1997.godine)
bilo nezaposleno? Iz tog razloga, u Amsterdamski ugovor umetnuto je novo poglavlje o zaposljavanju, koje
stvaranje novih radnih mjesta cini prioritetom ekonomske politike EU. Na sjednici Europskog vijeca u
Luksemburgu, 20. i 21. novembra 1997. godine, sefovi drzava i vlada 15 zemalja clanica usvojili su koordiniranu
 22

strategiju za efikasniju izradu svojih pojedinacnih nacionalnih politika. To je bila strategija poboljsanja
profesionalnog usavrsavanja, pomoci prilikom pokretanja novih biznisa i poboljsanja “socijalnog dijaloga”, tj.
odnosa izmedu poslodavaca i zaposlenih. Strategija je odredivala smjernice za povecanje stope zaposlenosti.
Zemlje clanica i institucija EU, uz pomoc usaglasene procedure procjenjivanja, redovno provjeravaju napredak
ostvaren prilikom sprovedbe ovih smjernica. “Luksemburska strategija” unaprijedena je i prosirena tokom
sjednice Europskog vijeca u Lisabonu, marta 2000. godine. Ona je postala “Lisabonska strategija” i imala je novi
i veoma ambiciozni cilj: djelovati tako da EU, unutar sljedece decenije, postane “najkonkurentnija i
najdinamicnija ekonomija svijeta koja se zasniva na znanju, a koja ima sposobnost odrzivog rasta sa vecim
brojem i kvalitetnijim radnim mjestima i boljom socijalnom kohezijom” (vidi poglavlje 8: Ka jednom na znanju
zasnovanom drustvu).

Finansiranje zajednickih politika

U martu 1999. godine, Europsko vijece usaglasilo je u Berlinu sveukupni finansijski plan EU za period 2000.-
2006. godine. Sporazum je nazvan “Agenda 2000” ciji je cilj osigurati da EU ima dovoljno novca za sprovedbu
svojih politika, istovremeno, i za pripremu prosirenja. Cilj Agende, takoder, bio je bolje kontrolisati budzet EU i
pokazati gradanima EU koji placaju poreze da se sredstva EU koriste ispravno i efikasno. “Vlastita sredstva”
EU, koja vecinom cine prihodi od poreza na dodanu vrijednost (VAT) i doprinosi zemalja clanica zavisno od
visine njihovog bruto domaceg proizvoda (GNP), ne bi smjela preci 1,27% ukupnog GNP-a Unije za period
2000.-2006. godine. Ovakva disciplina prilikom upravljanja budzetom, omogucit ce EU da pokrije troskove
prosirenja do kraja 2006. godine, bez ugrozavanja politika solidarnosti koje se vec sprovode i bez sprjecavanja
Unije da se posveti novim poduhvatima. Ukupan budzet EU za 2003. godinu iznosio je manje od 100 milijardi
eura, sto je dosta ispod maksimalnog iznosa dogovorenog u Berlinu.

Reforma zajednicke agrarne politike

Tokom Berlinskog samita, prilikom usvajanja odredbi “Agende 2000”, Europsko vijece donijelo je odluku o
reformi Zajednicke agrarne politike (CAP) u cilju smanjivanja troskova i osiguravanja konkurentnosti europske
poljoprivrede. Ciljevi CAP politike, kao sto je izlozeno u Rimskom ugovoru, vecim dijelom su ostvareni: bolji
standard zivota za poljoprivrednu zajednicu; stabiliziranje trzista; realne cijene proizvoda koji dolaze do
potrosaca; modernizacija objekata i opreme. Drugi principi koji su, takoder, bili usvojeni, primjenjeni su tokom
vremena. Danas, potrosaci imaju pristup pouzdanim proizvodima, a cijene poljoprivrednih proizvoda su stabilne
i zasticene od fluktuacija na svjetskom trzistu. Medutim, CAP politika je bila zrtva sopstvenog uspjeha. Kako su
agrarne metode postale modernije, a europska poljoprivreda izuzetno konkurentna, sve vise stanovnika napustalo
je ruralna podrucja i agrarnu zajednicu, te se procenat radne snage EU u poljoprivredi smanjio sa 20% na manje
od 5%. Proizvodnja je rasla brze od potrosnje, a budzet EU morao je podnijeti veliki trosak uklanjanja viska.
Osim toga, proizvodnja je bila i subvencirana. U 2002. godini, agrarne subvencije u okviru CAP politike iznosile
su cak 45,4 milijardi eura, sto je 40% od ukupnog budzeta Europske unije. Bilo je neophodno poduzeti korake ka
reformi ove politike, te je, zbog toga, Agenda 2000 izmijenila ciljeve i metode CAP politike. Osnovni zadatak,
sada, bio je ohrabriti poljoprivrednike da proizvode visokokvalitetne proizvode, u kolicinama koje su vise u
skladu sa potraznjom, te da napuste intenzivnije poljoprivredne metode koje skode okolisu. Pomoc
poljoprivrednicima nece vise biti vezana za kvantitet njihove proizvodnje. Ova reforma pocinje da donosi
rezultate: proizvodnja se obuzdava. Europska unija jedan je od vodecih svjetskih izvoznika i uvoznika proizvoda
vezanih za poljoprivredu. Poljoprivrednici su ohrabreni da primjenjuju odrzive agrarne mjere koje zasticuju
okolis i seoska podrucja. Nova uloga agrarne zajednice jeste da osigura odreden nivo ekonomske djelatnosti u
svakom ruralnom podrucju i dasacuva razlicitost europskog pejzaza. Upravo ova razlicitost i priznanje koje se
odaje “seoskom nacinu zivota”, tj. zivotu u harmoniji sa zemljom, cine vazan dio europskog identiteta. Europska
komisija, koja je odgovorna za sprovodenje CAP politike, smatra da je potrebno vece priblizavanje interesa
poljoprivrednika i potrosaca. Potrosaci imaju pravo na visokokvalitetnu hranu koja u potpunosti ispunjava
standarde javnog zdravstva. Upravo su neuspjesi u osiguravanju hrane u EU i slaba politika o zdravlju zivotinja
tokom 90-tih godina i ranih 2000-tih rezultirali sirenjem slinavke i sapa i “kravljeg ludila” (goveda spongiformna
encefalopatija - BSE) po cijeloj Europi. Da bi se stalo u kraj ovoj posasti, bilo je neophodno uvesti odredena
embarga na prodaju i trgovinu. U 2002. godini, Komisija je predlozila dodatne reforme koje bi osigurale da
Europa ima uticaj na nacin na koji Svjetska trgovinska organizacija (WTO) donosi pravila. Komisija smatra da je
potrebno staviti akcenat na kvalitet hrane, princip predostroznosti i zastitu zivotinja. Isto tako, Europska unija
zapocela je reformu svoje politike prema ribarstvu. Ciljevi reforme su smanjenje preopterecenosti ribarskih flota,
ocuvanje ribnih zaliha i obezbjedivanje finansijske pomoci ljudima koji napustaju ribnu industriju.
 23

Odrzivi razvoj
U pocetku, politike EU fokusirale su se na pruzanje podrske jedinstvenom trzistu, ali su vremenom obuhvatile
mnoge druge aspekte svakodnevnog zivota, te su uspjele odgovoriti na izazove sa kojima se suocava europsko
drustvo: zastita okolisa; javno zdravstvo; prava potrosaca; konkurentnost i sigurnost u transportu; obrazovanje i
pristup kulturi. Pitanja koja prelaze nacionalne granice pozivaju na jedinstveno medunarodno djelovanje u cilju
njihovog djelotvornog rjesavanja. Vecina prekogranicnih problema ne moze se rjesiti bez zakonodavstva koje
obuhvaca cijelu EU, kao ni bez finansiranja na nivou koji samo Unija moze osigurati. Da bi se odgovorilo na
brige obicnih ljudi, Amsterdamski ugovor dao je Europskoj uniji mnogo vece nadleznosti i odgovornosti u
poljima poput zdravstva i zastite potrosaca. Najizrazeniji nacin na koji europske institucije odgovaraju na
misljenje javnosti sigurno se moze naci u polju zastite okolisa. Ljudi su shvatili da zagadenje ne poznaje granice,
da je potrebno zastititi prirodna bogatstva Europe i da svaki gradanin ima pravo na sigurne i zdrave proizvode i
zivotne uslove. Iz tog razloga, Europska unija morala je poduzeti veoma specificne mjere u vezi sa mnogim
pitanjima, poput usvajanja jedinstvenih standarda EU o zagadenju zraka; zastiti ozonskog omotaca smanjenjem
otpustanja hloroflorokarbonata (CFS); poboljsanje prociscavanja otpadnih voda i otpada opcenito; nadziranje
koristenja hemikalija; smanjenje buke koju proizvode vozila, itd. Zastita okolisa nije samo pitanje donosenja
strozijih zakona. Europska unija je, takoder, pokrenula nekoliko projekata zastite okolisa i osigurala finansijsku
pomoc biznisima i industrijama za proces uskladivanja njihovog rada sa Europskim zakonom o okolisu. U
Johanesburgu augusta 2002. godine, predstavnici Ujedinjenih nacija organizirali su “Svjetski samit o odrzivom
razvoju”. S ciljem priprema za Samit, Europsko vijece odrzalo je sjednicu u Barseloni u martu te godine. Vijece
je usvojilo jasan prioritet Unije koji glasi: uciniti vlastitu politiku odrzivog razoja primjerom za cijeli svijet.
Politika mora ukljucivati ocuvanje i odrzivo upravljanje prirodnim bogatstvima, medunarodni sistem upravljanja
okolisom, mjere u cilju povecanja europskog tehnoloskog kapaciteta i veci napori da se ta tehnologija pruzi i
zemljama u razvoju. Europsko vijece u Barceloni, kao jedan od ciljeva Unije, iznijelo je i povecanje sluzbene
pomoci razvoju na 0,7% GNPa (bruto domaceg proizvoda). Medutim, ovdje postoje brojni izazovi. Kako je
moguce ohrabriti ekonomski rast, koji je od vitalnog znacaja za zemlje u razvoju, bez stete po okolis? Kako
upravljati vodenim resursima? Kako mozemo pristupiti odrzivim izvorima energije? Koji su nacini da se Afrika
izbavi iz gladi i bolesti? Ovo su bila pitanja koje je, opet, puno lakse rijesiti jedinstvenom akcijom na nivou EU,
nego vlastitim naporima pojedinacnih drzava Europe.

Tehnoloske inovacije

Osnivaci Europske unije bili su u pravu kada su smatrali da buduci prosperitet Europe zavisi od njene
sposobnosti da se odrzi i dalje kao svjetski voda na polju tehnologije. Oni su, takoder, uvidjeli sve prednosti koje
sa sobom nosi zajednicki rad Europe u cilju naucnih istrazivanja. Iz tog razloga su 1958. godine, uz postojecu
EEC, osnovali i Euratom- Europsku zajednicu za atomsku energiju. Cilj ove zajednice bio je omoguciti
zemljama clanicama da zajedno koriste nuklearnu energiju u miroljubive svrhe. Zajednica je dobila svoj vlastiti
Zajednicki istrazivacki centar (JRC) koji se sastoji od devet istrazivackih instituta podijeljenih na cetiri lokacije :
Ispra (Italija), Karlsruhe (Njemacka), Petten (Holandija) i Geel (Belgija). Ali kako su naucne i tehnoloske
inovacije uznapredovale, bilo je neophodno razgranati europska istrazivanja, te okupiti sto je moguce vise
raznovrsnih naucnika i istrazivaca. EU je morala iznaci nove nacine finansiranja njihovog rada i nove primjene
njihovih izuma u industrijama. Udruzeno istrazivanje na nivou EU osmisljeno je tako da doprinosi nacionalnim
istrazivackim programima. Ono se fokusira na projekte koji okupljaju brojne laboratorije u razlicitim drazavama
EU. Ovakvo istrazivanje, takoder, podrzava temeljna istrazivanja na poljima poput kontrolisane termonuklearne
fuzije (potencijalno neiscrpiv izvor energije za 21. stoljece) pod okriljem zajednickog programa Joint European
Torus (JET). Osim toga, ono ohrabruje istrazivanje i tehnoloski razvoj (RTD) u kljucnim industrijama poput
elektronske i kompjuterske, koje se susrecu sa ostrom konkurencijom izvan Europe. U junu 2002. godine, EU
usvojila je svoj sesti RTD okvirni program, koji se odnosi na period od 2002. do 2006. godine. Sa budzetom od
17,5 milijardi eura, ovaj program finansira citav niz projekata koji okupljaju hiljade istrazivaca sa podrucja cijele
EU. RTD okvirni program osmisljen je tako da potakne istrazivanja i tehnoloski razvoj (RTD) u pojedinim
zemljama clanicama i poveca iznos sredstava koja se alociraju za ovaj program sa 1,9% na 3% bruto domaceg
proizvoda tih zemalja. Prioriteti ovog programa su: bioloske nauke (genetika i biotehnologije), lijecenje teskih
bolesti, nanotehnologija, aeronautika i svemirska istrazivanja, odrzivi izvori energije, globalna promjena okolisa
i ekosistem.

Jedinstveno trziste

clan 2. Rimskog ugovora utvrdio je sljedeci cilj Europske ekonomske zajednice (EEC) “Diljem Zajednice
promovirati harmonican razvoj ekonomskih aktivnosti, jednu kontinuiranu i izbalansiranu ekspanziju, vecu
stabilnosti, ubrzan rast zivotnog standarda i blize odnose izmedu Drzava koje joj pripadaju”. To se moglo postici
 24

na dva komplementarna puta. Jedan je bio otvaranje granica i omogucavanje da se ljudi, robe i usluge slobodno
krecu unutar EEC. Drugi je bio organizacija solidarnosti medu drzavama clanicama, uvodenjem zajednickih
politika i finansijskih instrumenata. Jedinstveno trziste je napokon proglaseno “zaokruzenim” 1. januara 1993.
godine – mada projekat ni tad nije bio sasvim zavrsen. Zasto je trebalo vise od 40 godina da se to postigne?
Najzad, zar nisu carinske tarife unutar EEC ukinute jos u julu 1968. godine – osamnaest mjeseci prije no sto je to
bilo planirano. Pa otkud onda kasnija odlaganja? Zato sto je mnogo lakse harmonizirati carinske tarife nego
poreze. Zato sto se pravila koja vaze za razne profesije razlikuju od zemlje do zemlje. I zato sto je pocetkom
1980-tih godina jedna kombinacija skrivenog protekcionizma i cijelog niza novih tehnickih standarda dodatno
razdvajala nacionalna trzista u Europi. To nije tako paradoksalno kao sto se cini. Neke drzave clanice bile su
posebno tesko pogodene ekonomskom recesijom nakon dvije naftne krize 1973. i 1980. godine. Te su zemlje
posegnule za protekcionistickim mjerama kako bi zastitile svoje trziste od bolnog pritiska sve zesce svjetske
konkurencije. A onda je, 1985. godine, Komisija – pod predsjedavanjem Jacquesa Delorsa objavila jedan
zapanjujucu dokument – tzv. Bijelu knjigu. Dokument je ukazao na to da Zajednica ima potencijal da postane
jedinstveno trziste koje ce opsluzivati vise od 300 miliona potrosaca. Pokazala je, medutim, vrlo jasno i da taj
nevjerovatni potencijal ugrozavaju mnoge prepreke: redovi na granicnim prijelazima, tehnicke barijere
nametnute trgovini; trzista zatvorena za tzv. javne ugovore... Cijena te neefikasnosti – cijena “neeurope” kako je
ona definirana – racuna se na 200 milijardi eura. Bijela knjiga je 12 drzava clanica pokrenula na akciju. U
februaru 1986. godine, oni potpisuju Jedinstveni europski akt, kojim utvrduju plan preduzimanja oko 270 koraka
potrebnih da bi se jedinstveno trziste postiglo do 1993. godine. Kasnije ce napredak biti brz. Biznis, razne
profesije i sindikati krenuli su brzo naprijed, prilagodavajuci svoju strategiju novim pravilima igre. Korist ce
uskoro u svom svakodnevnom zivotu osjetiti svi jer su brojne usluge i robe postale raspolozive, a ljudi su se
mogli slobodno kretati po Europi - zbog posla ili razonode. Taj »savrseni krug« (circulus vertuosus) sa vise
slobode kretanja, takmicarskoga duha i ekonomskog rasta bio je nezaustavljiv. Fizicke, fiskalne i tehnicke
barijere, jedna za drugom, padale su, mada je jos bilo izvjesnih neslaganja oko nekih posebno osjetljivih tema,
npr. harmonizacije poreza na stednju. Ako se zeli postici da se robe, usluge, ljudi i novac slobodno krecu unutar
jednog jedinstvenog trzista, tad moraju postojati pravila kojim se osigurava pravicna konkurencija. Ta pravila su
utvrdena Ugovorom o Europskoj zajednici. Tako, naprimjer, Ugovor zabranjuje bilo kakve poslovne dogovore:
“koji kao svoj cilj i efekat imaju sprjecavanje, ogranicavanje ili remecenje konkurencije unutar zajednickog
trzista” (clan 81). Sporazum takoder zabranjuje “jednom ili vise preduzeca svaku zloupotrebu dominantne
pozicije unutar zajednickog trzista” (clan 82). Europska komisija igra kljucnu ulogu u obezbjedivanju da se ova
pravila postuju. Ona moze nametnuti novcane kazne svakoj firmi ili zemlji u EU koja ih prekrsi. Kolika je moc
Komisije na ovom planu vidi se po tome da ona moze zabraniti i neku operaciju koju dogovore dvije kompanije
izvan EU ako bi takva operacija utjecala na njeno jedinstveno trziste. Komisija takoder vrsi monitoring “drzavne
pomoci” (tj. pomoci koju dodjeljuju kompanijama vlade EU).

Stanje danas

Opcenito, dosadasnja dostignuca su vrlo zadovoljavajuca:

· Nacionalna trzista tzv. javnih ugovora su otvorena, zahvaljujuci strozijim pravilima koja zahtijevaju
transparentne procedure i propisnu provjeru ugovora o javnoj opskrbi i radovima;
· Dispariteti izmedu nacionalnih poreznih sistema su poravnani’ nekim zajednickim propisima o indirektnom
oporezivanju, porezu na dodanu vrijednost (PDV), te akciznim tarifama;

· Trzista novca i finansijskih usluga su liberalizirani;

· Preduzeti su koraci ka uskladivanju nacionalnih zakona o sigurnost i zagadenju, te su se, opcenito, zemlje EU
slozile da jedna drugoj priznaju ekvivalentnost zakona i sisteme certificiranja;
· Prepreke koje su ometale slobodno kretanje ljudi su uklonjene: provjera pasosa na vecini unutrasnjih granica
EU je ukinuta, a profesionalne kvalifikacije se uzajamno priznaju u zemljama EU. Naprimjer, zahvaljujuci
direktivi usvojenoj u novembru 1997. godine pravnici se sad lakse mogu baviti svojom praksom u cijeloj EU;
· Zakon o preduzecima je harmoniziran u EU, a drzave clanice su medusobno uskladile svoja nacionalna
zakonodavstva o intelektualnom pravima i pravima na industrijsko vlasnistvo ( zastitni znak i patenti). To je
stvorilo mnogo bolje okruzenje za industrijsku saradnju.
Sloboda kretanja je medutim daleko od potpune. Jos uvijek postoji mnogo prepreka koje sprjecavaju ljude u
prelasku iz jedne zemlje EU u drugu, ili u obavljanju odredenog tipa posla. Europska komisija preduzima korake
kako bi poboljsala mobilnost radnika – i osigurala, naprimjer, da diplome i radne kvalifikacije stecene u jednoj
zemlji EU budu priznate u svim drugim. Jedinstveno trziste svakako napreduje, ali jos uvijek su to u velikoj
mjeri “radovi u toku”, gdje prostora za poboljsanje uvijek ima. Uvodenje eura je bilo dobro za transparentnost
 25

trzista i konkurenciju: od 1. januara 2002. godine, potrosaci sa eurom u dzepu mogu kupovati i porediti cijene u
desetak raznih zemalja EU.

Radovi u toku

Vecina bogatstva Europske unije potjece od njenih usluznih industrija i one su se liberalizirale - mada se neki
sektori otvaraju brze od ostalih. Liberalizacija telekomunikacijskog sektora je vec znatno spustila cijene. Krajem
2001. godine, medudrzavni telefonski razgovori su prosjecno bili jeftiniji za 11% nego 2000, a 45% nego 1998.
godine. Preduzimaju se i koraci na stvaranju istinski jedinstvenog trzista prirodnog gasa i elektricne struje, ali
oblast prodaje energije veoma je osjetljiva. Trziste mora osigurati da svi potrosaci imaju pristup postojecim
zalihama energije po povoljnim cijenama. U novembru 2000. godine, Komisija je objavila dokument za
disukusiju (“Zelena knjiga”) kojim je dala smjernice za ‘europsku’ energetsku politiku koja koristi razne izvore
energije te osigurava sigurnost opskrbe. Ukoliko EU ne preduzme akciju u vezi sa energijom, kroz 20 do 30
godina ona ce ovisiti o uvozu 70% energije, u odnosu na 50%, koliko uvozi sada. Ona vec ovisi o Bliskom istoku
za 45% svog uvoza nafte, a od Rusije za 40% uvoza prirodnog gasa. Nadalje, zemlje EU zavise jedna od druge i
u pogledu dostave energije te su zajedno predane smanjenju ispustanja gasa u cilju borbe protiv klimatskih
promjena. Jedan od ciljeva EU je razvoj novih i obnovljivih energetskih resursa (ukljucujuci bio-gorivo), tako da
ce do 2010. godine udio tih “cistih resursa” u ukupnoj opskrbi EU energijom biti udvostrucen – sa 6% na 12%.
Jedan vazan nacin ustede energije - i poboljsanje okolisa – u EU jest transportna politika. U ovom trenutku, oko
50% svih roba koje se prevoze u Europi te 80% svih putnika

- putuje cestom. Ne samo da se tako trosi ogromna energija, nego se izazivaju zastoji i steti okolisu. U nekim
urbanim podrucjima, saobracaj je gotovo u potpunoj blokadi, a zagadenje zraka je dostiglo alarmantan nivo.
Kako bi pomogla u rjesavanju tog problema, EU namjerava, koliko god je moguce, ukloniti robe sa ceste i
prevoziti ih zeljeznicom i rijekama. EU treba jednu transportnu politiku koja ce osigurati najvecu mogucu
mobilnost, kako ljudi, tako i roba u cijelom njenom jedinstvenom trzistu oslobodenom granica. Stoga se
zeljeznicki transport u Europi mora potpuno liberalizirati – sto znaci harmonizaciju tehnickih standarda koji se
primjenjuju na europskim zeljeznicama i omogucavanje konkurentnim operaterima da dobiju pristup
nacionalnim zeljeznickim mrezama.

Zracni transport takoder treba poboljsati. 25.000 aviona svakodnevno leti europskim nebom, a njima upravlja
cijeli niz sistema nacionalnih kontrola zracnog prometa (ATC). To dovodi do zagusenja, kasnjenja letova i
frustracije putnika. Komisija predlaze spajanje tih zasebnih ATC-sistema kako bi se stvorilo “jedinstveno
europsko nebo”. Pod pritiskom Komisije i Parlamenta, postanske sluzbe EU se takoder otvaraju konkurenciji. To
pokrece pitanje “usluga od opceg interesa”. Ugovor o EU prepoznao je znacaj pruzanja javnih usluga koje samo
trziste ne moze obezbijediti. Svako mora imati pristup osnovnim uslugama (vodi, elektricnoj energiji, zdravstvu i
postanskoj sluzbi, itd.) po povoljnim cijenama. I zaista, taj pristup je sustinski vazan za ekonomsku i socijalnu
koheziju EU. Stoga institucije EU sada formuliraju zakone kako bi osigurale da se pravila iz Ugovora EU, koja
se odnose na konkurenciju u okviru jednog jedinstvenog trzista, ne sudaraju sa opcim interesima. Sve je to dio
nastojanja EU da svojim gradanima pruzi jedan izrazito europski “model” drustva. Rad na postizanju potpuno
jedinstvenog trzista sada je usmjeren na sektor usluga, koji je u nekim zemljama dugo bio monopol drzavnih
preduzeca. Otvaranje za konkurenciju ce pomoci u otvaranju radnih mjesta i jacanju ekonomije u Europi.

Ekonomska i monetarna unija –i euro

Od 1. januara 2002, preko 300 miliona gradana Europe sluzi se eurom u svakodnevnom zivotu. Trebalo je da
prode samo 10 godina od Ugovora u Maastrichtu (februar 1992. godine), u kojem je ugraden princip jedinstvene
europske valute, do trenutka kad ce euro novcanice i kovanice cirkulirati u 12 zemalja EU. To je izvanredno
kratak rok za provodenje operacije jedinstvene u svjetskoj historiji. Euro je zamijenio valute koje su, za mnoge
zemlje, bile stoljetni simbol i instrument nacionalnog suvereniteta. Time je nova valuta Europu znatno priblizila
ekonomskoj uniji. Takoder je gradanima EU dala mnogo jasniji osjecaj zajednickog europskog identiteta. Sa
gotovinom u eurima u dzepu, ljudi sad mogu putovati i kupovati diljem najveceg dijela Unije bez potrebe za
promjenom novca. Kako je ideja jedinstvene europske valute rodena? Jos 1970. godine, u Wernerovom
izvjestaju, nazvanom tako po tadasnjem premijeru Luksemburga, predlozena je konvergencija izmedu ekonomija
i valuta sest zemalja EEC. Prvi korak u tom smjeru nije preduzet sve do marta 1979. godine, kada je uspostavljen
Europski monetarni sistem (EMS). EMS je bio zamisljen kao nacin da se smanje varijacije deviznog kursa
zemalja clanica. Omogucavao je primjenu fluktuirajuce granice od 2,25 % do 6 %. Ali, njegov mehanizam je bio
slabljen uslijed niza kriza izazvanih nestabilnim americkim dolarom i slaboscu nekih valuta koje su postale zrtva
spekulanata, posebno u vrijeme medunarodnih napetosti. Potreba za jednom zonom monetarne stabilnosti sve se
 26

vise osjecala kako je Europa postizala napredak u uvodenju jedinstvenog trzista. Jedinstveni europski akt,
potpisan u februaru 1986. godine, logicno je podrazumijevao konvergentnost europskih ekonomija i potrebu da
se ogranici fluktuacija kursa pri zamjeni njihovih valuta. Kako se moglo od jedinstvenog trzista, zasnovanog na
slobodnom kretanju ljudi, roba i kapitala, ocekivati da funkcionira, ako njegove valute mogu devalvirati?
Devalvacija valute omogucava nepravicnu komparativnu prednost i dovodi do poremecaja u trgovini. U junu
1989.godine, na sastanku Europskog vijeca u Madridu, predsjednik Komisije Jacques Delors predlozio je plan i
rokove za uvodenje ekonomske i monetarne unije (EMU). Ovaj plan je kasnije ukljucen u Ugovor koji je
potpisan u Maastrichtu u februaru 1992.godine. Ugovor je postavio niz kriterija koje drzave clanice trebaju
ispuniti kako bi se kvalificirale za EMU. Svi se kriteriji ticu ekonomske i finansijske discipline: kontrola
inflacije, kresanje kamatnih stopa, smanjenje budzetskog deficita do maksimalno 3 % GDP, ogranicenje javnih
pozajmica na maksimalno 60 % GDP, te stabilizacija valutnog kursa. U protokolima koji su pridodani Ugovoru,
Danska i Velika Britanija su rezervirale pravo da ne idu u trecu fazu EMU (tj. usvajanje eura), cak i ako ispune
kriterije. To se zvalo ‘izbor da se ostane izvan’. Nakon referenduma, Danska je najavila da ne namjerava usvojiti
euro. svedska je takoder izrazila rezerve. Trebalo je naci nacina da se osigura stabilnost jedinstvene valute, jer
inflacija ekonomiju cini manje konkurentnom, podriva povjerenje ljudi te smanjuje njihovu kupovnu moc. Stoga
je osnivana nezavisna Europska centralna banka (ECB) sa sjedistem u Frankfurtu i zadatkom utvrdivanja
kamatnih stopa kako bi se odrzala vrijednost eura. U Amsterdamu je, u junu 1997. godine, Europsko vijece
usvojilo dvije vazne rezolucije:

· Prva, poznata kao “Pakt o stabilnosti i rastu” obavezala je zemlje da odrzavaju budzetsku disciplinu. One ce
jedna drugu budno pratiti te nece dopustiti nijednoj da biljezi pretjerane deficite;
· Druga rezolucija tice se ekonomskog rasta. Najavila je da su drzave clanice i Komisija cvrsto predane da
pitanje zaposlenosti ostane na samom vrhu dnevnog reda EU.

U Luksemburgu je, u decembru 1997. godine, Europsko vijece usvojilo novu rezoluciju – o koordinaciji
ekonomskih politika. Ona ukljucuje i vaznu odluku da se “ministri drzava ucesnica u euro-zoni mogu
neformalno sastajati kako bi razmotrili pitanja koja se ticu njihove zajednicke specificne odgovornosti za
jedinstvenu valutu”. Politicki lideri EU time su otvorili put za jos tjesnje veze izmedu zemalja koje su usvojile
euro – veze koje prevazilaze monetarnu uniju i obuhvacaju finansijsku, budzetsku, socijalnu i fiskalnu politiku.
Napredak u uvodenju EMU olaksao je otvaranje i uvodenje jedinstvenog trzista. Unatoc turbulentnoj svjetskoj
situaciji (sa krizom na burzi, teroristickim napadima i ratom u Iraku) euro-zona uziva svojevrsnu stabilnost i
predvidljivost potrebnu investitorima i potrosacima. Povjerenje europskih gradana u euro je rastao sa uspjesnim i
neocekivano brzim uvodenjem kovanica i novcanica u prvoj polovici 2002.godine. Ljudima je vazno da budu
kadri lakse kupovati i porediti cijene u raznim europskim zemljama. Euro je postao druga najvaznija valuta u
svijetu. On se sve vise koristi u medunarodnom platnom prometu te kao valuta monetarnih rezervi, uz americki
dolar. Integracija finansijskih trzista u tzv. euro-zonu ubrzana je spajanjem brokerskih firmi i berzi. Akcioni plan
EU koji se tice finansijskih usluga provest ce se u praksu do 2005. godine.

Korak po korak ka euru

7. februar 1992. godine: Potpisan Ugovor u Maastrichtu Ugovor o Europskoj uniji i o ekonomskoj i monetarnoj
uniji (EMU) usvojen je u Maastrichtu u decembru 1991. godine. Potpisan je u februaru 1992.godine, a stupio na
snagu u novembru 1993. godine. Po tom ugovoru, nacionalne valute ce se zamijeniti jedinstvenom europskom
valutom – pod uslovom da zainteresirane zemlje ispune odreden broj ekonomskih uslova. Najvazniji “Kriterij
Maastrichta” je bio da budzetski deficit zemlje ne premasi 3% njenog GDP-a i to za jedan duzi period. Javne
pozajmice ne smiju preci 60% GDP-a. Cijene i kamatne stope takoder moraju ostati stabilne u jednom duzem
periodu, bas kao i kurs pri zamjeni valuta. Januar 1994: Osnivanje Europskog monetarnog instituta Osniva se
Europski monetarni institut (EMI) te uvode nove procedure monitoringa ekonomija zemalja EU i poticanja
njihove medusobne konvergencije. Juni 1997: Pakt o stabilnosti i rastu Europsko vijece na sastanku u
Amsterdamu dogovorilo je “Pakt o stabilnosti i rastu” i novi mehanizam kursa (novi EMS), zamisljen da osigura
stabilan kurs izmedu eura i valuta van euro-zone. Usvojen je i dizajn tzv. “europske” strane kovanica eura. Maj
1998: jedanaest zemalja se kvalificiralo za euro U Briselu su, od 1. do 3. maja 1998. godine, politicki lideri Unije
odlucili da jedanaest zemalja EU ispunjavaju uslove za clanstvo u euro-zoni. Oni su objavili i konacni kurs
razmjene valuta tih zemalja. 1. januar 1999: roden je euroNa dan 1. januara 1999. godine, 11 valuta zemalja
ucesnica nestaje i biva zamijenjeno eurom, koji time postaje zajednicka valuta Austrije, Belgije, Finske,
Francuske, Njemacke, Irske, Italije, Luksemburga, Holandije, Portugala i [panije. (Grcka im se pridruzila 1.
januara 2001). Od toga trenutka Europska centralna banka preuzima od EMI odgovornost za monetarnu politiku,
koja je definirana i implementirana u eurima. Operacija zamjene nacionalnih valuta eurom pocinje 4. januara
1999. godine, po kursu od 1 eura za 1,18 americkih dolara. To je pocetak prijelaznog perioda koji ce trajati do
31. decembra 2001.godine 1. januar 2002: uvedene su euro kovanice i novcanice Na dan 1. januara 2002. godine,
 27

novcanice i kovanice sa euro denominacijom stavljene su u promet. To je pocetak perioda u kojem se povlace iz
prometa nacionalne novcanice i kovanice. Taj period je okoncan 28.februara 2002. godine. Potom je jedino euro
zakonita valuta u zemljama euro-zone.

Ka jednom na znanju zasnovanom drustvu

Sa ulaskom u posljednju deceniju 20. stoljeca, dvije velike promjene pocele su mijenjati ekonomiju i nacin
zivota diljem svijeta – i to ne manje Europi nego u ostalim dijelovima svijeta. Jedna je globalizacija: kako su
ekonomije svijeta postajale uzajamno sve ovisnije, radala se “globalna ekonomija”. Druga je tehnoloska
revolucija – pojava Interneta i drugih informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Tehnoloska revolucija
pocela je u Sjedinjenim Drzavama i uglavnom koristila americkoj ekonomiji. Poslovanje putem Interneta
americke je kompanije ucinilo mnogo efikasnijim i produktivnijim. Izmedu 1995. i 2001. godine, americka
ekonomija rasla je prosjecnom stopom od 3,6% godisnje – mnogo vise od europskog godisnjeg prosjeka od 2,4%
u istom periodu. U Europi, GDP per capita je tek 69% od nivoa u SAD, a prosjecna produktivnost rada u Europi
iznosi 78% americke. Godine 2000. lideri EU bili su itekako svjesni da je europskoj ekonomiji potrebna
sveobuhvatna modernizacija kako bi se mogla natjecati sa Sjedinjenim Drzavama i drugim velikim svjetskim
ekonomijama. Na sastanku u Lisabonu u martu te godine, Europsko vijece je postavilo EU novi i veoma
ambiciozan cilj: da u roku od deset godina postane “najkonkurentnija i najdinamicnija na znanju zasnovana
ekonomija na svijetu, sposobna za odrzivi razvoj uz vise sve boljih radnih mjesta i vecu socijalnu koheziju.”
Lideri EU su dogovorili i jednu detaljnu strategiju postizanja tog cilja. “Lisabonska strategija” obuhvata pitanja
poput istrazivanja, obrazovanja, strucne obuke, pristupa Internetu i on-line biznisa. Ona takoder obuhvata
reformu europskih sistema socijalne zastite. Ti sistemi su jedna od velikih vrijednosti Europe: omogucavaju
nasim drustvima da prihvate promjene a da one ne budu previse bolne. Ali, ti sistemi moraju biti odrzivi kako bi
njihove beneficije mogle uzivati i sljedece generacije. Svakog proljeca Europsko vijece se sastaje da razmotri
napredak u implementaciji Lisabonske strategije. Na zahtjev Vijeca, Komisija je izradila akcioni plan pod
nazivom “e-Europe 2005”, ciji je cilj vece koristenje Interneta u EU. Do 2005. godine, Europa bi trebala da ima
savremen online servis koji bi ukljucivao organe vlasti, strucnu obuku i zdravstvene sluzbe. Korisnici u cijelom
regionu treba da imaju pristup, i to po konkurentnim cijenama, sigurnoj “broadband” (siroki opseg)
infrastrukturi. Drugim rijecima, treba im biti omoguceno da salju glas, podatke i video signal putem brzih ili
satelitskih veza a da su pritom sigurni da je privatnost njihove poruke zasticena. Mnogo toga jos treba da se uradi
ako Europa zeli da iskoristi svoj puni digitalni potencijal, i da svom biznisu i gradanima omoguci pristup
jeftinim a prvorazrednim komunikacijskim mrezama i sirem asortimanu on-line usluga. Sve skole u EU tako
moraju biti uvezane na Internet, a nastavnici moraju obuceni da ga koriste. Moraju postojati europski zakoni o
elektronskoj trgovini i o pitanjima kao sto su prava intelektualnog vlasnistva, elektronsko placanje i on-line
prodaja finansijskih usluga. Jedan od ciljeva dogovorenih u Lisabonu bio je i stvaranje “Europske naucno-
istrazivacke zone”. To ukljucuje, naprimjer, uspostavu jedne veoma brze trans-europske mreze elektronskih
komunikacija izmedu naucnika kako bi se povezali europski univerziteti i istrazivacki instituti, naucno-
istrazivacke biblioteke, postupno, i skole u Europi. Preduzimaju se i koraci na uklanjanju prepreka kretanju
naucnoistrazivackih radnika po Europi. Istovremeno moraju postojati poticaji da se vrhunski svjetski naucnici
privuku u Europu te ohrabre da tu i ostanu. Mala i srednja preduzeca (SME) su kicma europske ekonomije.
Njihovu konkurentnost i dinamicnost vrlo cesto ometa pretjerana regulativa koja se nekada cak razlikuje od
zemlje do zemlje. Dio Lisabonske strategije je izrada Povelje o malom biznisu, te davanje kapitala
poduzetnicima kako bi mogli pokrenuti high-tech biznisa. Jedan od prioriteta EU je vece investiranje u ljude i
obuku -glavne vrijednosti Europe. Europska unija prepoznaje znacaj obrazovanja i dozivotnog ucenja, potrebe za
ucenjem nekoliko jezika i za stjecanjem tehnoloskih umijeca. Nedostatak dobro kvalificiranog personala
predstavlja slabost telekomunikacijskih i internet-servisa u Europi. Kroz programe poput Socrates, Leonardo i
Youth, Europska unija potice studente, nastavnike i istrazivace da putuju Europom. Ona preduzima i korake
kako bi osigurala da se vrijeme provedeno na obuci i stecene kvalifikacije u jednoj zemlji EU priznaju i u
drugim. Napokon, Lisabonska strategija podrazumijeva rjesavanje jednog od najtezih problema Europe -
cinjenice da njeno stanovnistvo stari i ozbiljnih implikacija koje ima na radnu snagu i finansiranje europskih
sistema socijalnog i penzionog osiguranja. Nema dovoljno zaposlenih Europljana, posebno zena i starijih. U isto
vrijeme dugorocna nezaposlenost je u nekim regionima EU postala ‘endemska boljka’, a opca nezaposlenost
znatno se razlikuje od regiona do regiona. Sastanak Europskog Vijeca, odrzan u Lisabonu, imao je za cilj
povecanje stope zaposlenosti sa prosjecnih 61% u 2000. g. - na 70% u 2010. godini, te povecanje udjela zena u
zaposljavanju sa 51% na 60% u istom periodu. Da bi rijesio problem posljedice starenja europskog drustva,
Europsko vijece je na sastanku u Barceloni, u martu 2002. godine, pozvalo vlade EU da smanje “poticaj za rano
penzioniranje pojedinaca i uvodenje sistema ranog penzioniranja u kompanijama”. Do 2010. godine treba da
dode do “progresivnog povecanje od oko pet godina efektivne prosjecne dobi u kojoj ljudi u EU prestaju raditi”.
 28

Europa gradana

^ine li Europu njeni ljudi ili njen biznis? Proces ujedinjenja Europe poceo je sa politickom vizijom osnivaca EU.
Njihov primarni cilj bio je osigurati da rat vise nikada ne hara Europom kao sto je to bilo u prethodnim
stoljecima. Ali, da bi izgradili ujedinjenu Europu, efikasnu i solidnu koliko je to moguce, usvojili su jedan
pragmatican pristup europske solidarnosti na vrlo prakticnim podrucjima: ugalj i celik; jedinstveno trziste;
agrarna politika; konkurencija... Tako je rodena Europa koju neki ljudi nazivaju “tehnokratskom” - jer joj trebaju
eksperti, ekonomisti i drzavni sluzbenici da bi funkcionirala. Moguce je da je ona tehnokratska, ali prvobitna
vizija mozda nikada ne bi postala konkretna stvarnost da nije bila odrzavana politickom voljom europskih
institucija.

Europa u svakodnevnom zivotu

Vecina ciljeva zacrtanih ugovorima o EU je postignuta. Odavno su vec ukinuta stara pravila i propisi te poreske i
carinske barijere koje su nekoc ogranicavale covjekove aktivnosti u Europi i sprjecavali slobodno kretanje roba,
kapitala i usluga. Mada nismo uvijek toga svjesni, svako od nas u svakodnevnom zivotu uziva beneficije
jedinstvenog trzista: pristup velikom broju potrosackih roba i proizvoda; cijene koje konkurencija odrzava na
niskom nivou; politika koja stiti potrosace i okolis; tehnicki standardi koji imaju tendenciju harmoniziranja
nabolje. Slicno, ljudi koji zive u regionima na periferiji Europe koriste strukturalne fondove poput Europskog
regionalnog razvojnog fonda. Europski farmeri vec decenijama koriste mehanizme podrske cijenama koje pruza
EAGGF (Europski poljoprivredni fond za usmjeravanje i garancije). Gotovo svi rashodi u budzetu EU, koji su
iznosili oko sto milijardi eura u 2003. godini, idu na mjere koje imaju efekta na svakodnevni zivot europskih
gradana. cim je 1958. godine Rimski ugovor stupio na snagu, europski zakonodavci su prionuli na posao i poceli
izradu zakona koji garantiraju slobodno kretanje radnika, slobodu u pruzanju usluga i pravo na rad ljudi od
struke. Svaki gradanin EU, bez obzira na nacionalnost, ima slobodu da trazi posao gdje god zeli u EU.
Diskriminacija na osnovu nacionalnosti je zabranjena. Direktive EU su harmonizirale prakse koji omogucavaju
ljudima da se svojom profesijom bave u Uniji. Velik je posao uraden na harmonizaciji zakona. Tako da
kvalifikacije koje u jednoj zemlji EU steknu jedan ljekar, pravnik, bolnicarka, veterinar, hemicar, arhitekta,
broker osiguranja... budu priznati u svim drugim. Ali jos uvijek ima puno aktivnosti na koje se primjenjuju
razliciti nacionalni propisi, tako da su 21. decembra 1988. godine drzave clanice EU usvojile direktivu kojom se
uspostavlja sistem uzajamnog priznanja diploma visokog obrazovanja. Ta direktiva primjenjuje se na sve
fakultete cija nastava traju najmanje tri godine i temelje se na principu uzajamnog povjerenja izmedu nacionalnih
obrazovnih sistema i sistema strucne obuke. Stoga je ispostovano prvo pravo europskog gradanina - da se krece,
radi i zivi gdje zeli u Uniji. Ugovor iz Maastrichta je to pravo ukljucio u Poglavlje o drzavljanstvu. Pored
aktivnost koje su obuhvacene prerogativima javnih organa vlasti (policije, vojnih snaga, vanjskih poslova, itd.)
svaka osoba koja je drzavljanin jedne od zemalja EU moze pruzati zdravstvene, obrazovne ili druge javne usluge
bilo gdje u Uniji. Tako nema nista prirodnije no da jedan nastavnik Britanac predaje engleski u Rimu, ili da se
mladi Francuz, koji je diplomirao u Francuskoj, natjece na konkursu za drzavnog sluzbenika u Belgiji? Ali
europski gradanin nije samo potrosac ili neko ko igra odredenu ekonomsku ili socijalnu ulogu. On ili ona su
gradani Europske unije, i kao takvi imaju specificna politicka prava. Zahvaljujuci Ugovoru iz Maastrichta svaki
gradanin Unije, bez obzira na nacionalnost, ima pravo glasa i pravo da se kandidira na opcinskim ili europskim
parlamentarnim izborima u zemlji EU u kojoj zivi. Drzavljanstvo Unije je definirano clanom 17 Ugovora iz
Amsterdama: “Svaka osoba koja ima nacionalnost drzave clanice bit ce gradanin Unije. Drzavljanstvo Unije ce
biti komplementarno a nece zamijeniti nacionalno drzavljanstvo”.

Temeljna prava

Ugovor iz Amsterdama ide dalje u naglasavanju temeljnih prava. On uvodi proceduru suspenzije prava clanstva
u Europskoj uniji svakoj zemlji koja krsi temeljna prava gradana EU. On prosiruje princip nediskriminacije tako
da obuhvata ne samo nacionalnost, vec i spol, rasu, religiju, dob i seksualnu orijentaciju. Ugovor dalje snazi
principe jednakosti izmedu muskaraca i zena. Najzad, Amsterdamski ugovor poboljsava politiku transparentnosti
u Europskoj uniji, omogucavajuci gradanima veci pristup sluzbenim dokumentima europskih institucija.
Predanost Europske unije gradanskim pravima je potvrdena u Nici, u decembru 2000. godine, kada je svecano
proglasena Povelja EU o temeljnim pravima. Ovu Povelju je izradila Konvencija koju cine clanovi nacionalnih
europskih parlamenata, predstavnici vlada drzava clanica te jedan clan Komisije. Njena 54 clana, pod sest
naslova – Dostojanstvo, Sloboda, Jednakost, Solidarnost, Gradanska prava i Pravda – definiraju temeljne
vrijednosti Europske unije i gradanska, politicka, ekonomska i socijalna prava drzavljana EU. Uvodni clanovi
Povelje ticu se ljudskog dostojanstva, prava na zivot, “integritet licnosti”, slobodu izrazavanja i savjesti.
Poglavlje “o solidarnosti” objedinjuje na jedan inventivan nacin socijalna i ekonomska prava kao sto su:
 29

· pravo na strajk;
· pravo radnika da bude informiran i konsultiran;
· pravo na sklad porodicnog i profesionalnog zivota;
· pravo na zdravstvenu zastitu, socijalnu sigurnost i socijalnu pomoc diljem Europske unije.

Povelja promovira i jednakost izmedu muskaraca i zena te uvodi prava kao sto je pravo na zastitu podataka,
zabranu eugenike i reproduktivnog kloniranja ljudskih bica, zastitu okolisa, pravo djece i starijih, te pravo na
dobru administraciju. Ova “Europa gradana” ukazuje na neki oblik politicke Europe cija ce prava priroda tek biti
odlucena. Koje ce vrijednosti i ambicije ljudi Europe biti spremni prihvatiti kao zajednicke u Europskoj uniji
koju ce ciniti 25 ili vise clanova? Europa znaci kultura i obrazovanje Osjecaj pripadnosti Europi i europsko
zajednistvo ne moze se proizvesti. Ono moze nastati samo iz zajednicke kulturne svijesti – stoga Europa sada
treba da usmjerava paznju ne samo na ekonomiju, vec i na kulturu. Prvi koraci ukljucuju obrazovne programe i
programe obuke EU poput programa Erasmus (koji promovira mobilnost studenata), Comett (tehnolosko
obrazovanje i obuka) i Lingua, koji potice ljude da uce strane jezike. Vise od milion studenata imalo je
mogucnost studija u inostranstvu zahvaljujuci programu Erasmus. Europska unija postavila je sebi cilj da 10%
njenih studenata provede jednu godinu u drugoj europskoj zemlji, studirajuci na nekom od tamosnjih fakulteta.
Da bi to postigla EU ce morati investirati vise u obrazovnu politiku. Daljnji napredak u tom pravcu trebao bi biti
omogucen zahvaljujuci programima Socrates, Leonardo da Vinci i Youth programu. Direktiva o Televiziji bez
granica daje gledaocima bolji pristup televizijskim programima proizvedenim u Europi: europski tvemiteri
moraju ukljuciti odreden procenat europskih programa u svoje programske sheme. Ta direktiva uvodi i snaznije
mjere zastite mladih gledalaca i podrske nezavisnim producentima te utvrduje pravila o reklamiranju i
teleshoppingu. Okvirni program Culture 2000 za 2000-2004. godinu treba da jaca saradnju izmedu stvaralaca
programa, promotora, tv-emitera, mreza i kulturnih institucija. Program MEDIA + (2001-2005) pruza podrsku
audiovizualnoj industriji. U ovome trenutku nedostaju televizijski programi i filmovi proizvedeni u Europi u
odnosu na ogromnu produkciju Sjedinjenih Drzava. MEDIA + namjerava taj nesrazmjer ublaziti te potaknuti
distribuciju europskih filmova i programa u Europi.

Osjecaj pripadnosti

Ideja “Europe gradana” je veoma nova. Njeno ostvarenje ce podrazumijevati, izmedu ostalog, podrsku ljudi za
simbole koji predstavljaju zajednicki europski identitet, npr. europski model pasosa (u upotrebi od 1985.
godine), europska himna (Beethovenova Oda radosti) i europska zastava (krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj
podlozi). Model vozackih dozvola EU se izdaje u svim drzavama clanicama od 1996. godine. Od 1979. godine,
Europski parlament direktno se bira na opcim izborima. To daje vecu demokratsku legitimnost procesu
europskog ujedinjenja, vezujuci ga direktno za volju naroda. Europa treba da postane jos demokratskija, time sto
ce se Parlamentu dati veca uloga kroz stvaranje istinski europskih politickih partija i davanje, putem nevladinih
organizacija i drugih dobrovoljnih udruzenja,obicnim gradanima veceg udjela u europskoj politici. Uvodenje
eura, 1. januara 2002. godine, imalo je snazan psiholoski efekat. Vecina Europljana danas ima bankovne racune
u eurima te moze kupovati robe i usluge diljem Europe, jer su cijene u vecini zemalja Europske unije date u euru
i mogu se porediti. Zahvaljujuci Schengenskom sporazumu, ukinute su provjere na vecini granica izmedu
zemalja EU, sto samo po sebi vec daje gradanima osjecaj pripadnosti jednom jedinstvenom, ujedinjenom
geografskom podrucju. Schengenska zona ce rasti kako joj se budu pridruzivale druge zemlje. Da bi se EU
priblizila svojim gradanima, u Ugovoru o Europsko uniji predvidena je pozicija ombudsmana. Europski
parlament bira ombudsmana i njegov mandat traje isto koliko mandat Parlamenta. Njegova uloga je da vrsi
istrage o prituzbama protiv institucija i tijela EU. Prituzbu moze uloziti bilo koji gradanin EU i bilo koja osoba
ili organizacija koja ima sjediste, ili zivi u drzavi clanici EU. Ombudsman nastoji omoguciti prijateljsku nagodbu
izmedu podnositelja prituzbe i institucije ili tijela na koje se prituzba odnosi. Druga vazna veza izmedu gradana i
institucija EU je dobro uspostavljena praksa Parlamenta da prihvata peticije od bilo koje osobe koja zivi u nekoj
drzavi clanici EU. “Mi ne ujedinjujemo drzave, mi ujedinjujemo ljude”, rekao je Jean Monnet 1952. godine.
Pridobijanje javne podrske za europsku integraciju je jos uvijek najveci izazov s kojim se suocavaju institucije
Europske unije danas.

Sloboda, sigurnost i pravda

Europski gradani imaju pravo da zive u slobodi, bez straha od proganjanja ili nasilja, bilo gdje u Europskoj uniji.
Medutim, medunarodni kriminal i terorizam su medu pitanjima koje najvise brinu Europljane danas. Ti izazovi
pozivaju na brzu zajednicku akciju na nivou EU. Europska unija ocito treba jedinstvenu politiku “pravosuda i
unutrasnjih poslova” – posebno sada kada prosirenje daje jednu novu dimenziju pitanju unutrasnje sigurnosti
Europe. Akcija EU na tom polju nije bila na dnevnom redu kada je uspostavljena Europska ekonomska
 30

zajednica. clan 3 Rimskog ugovora jednostavno glasi da Zajednica mora preduzeti “mjere koje se ticu ulaska i
kretanja osoba”. Ali, vremenom je postalo jasno da sloboda kretanja mora znaciti pruzanje svima i svugdje u EU
istu zastitu i isti pristup pravdi. Stoga su prvobitni ugovori dopunjavani – prvo Jedinstvenim europskim aktom, a
potom ugovorima iz Maastrichta i Amsterdama.

Sloboda kretanja

Sloboda kretanja osoba unutar EU upozorava na pitanja sigurnosti drzava clanica, posto su ukinute provjere na
vecinama granica Europske unije. Da bi se to nadoknadilo, uvedene su dodatne sigurnosne mjere na vanjskim
granicama EU. A posto se sloboda kretanja u Uniji odnosi i na kriminalce, nacionalni policijski i sudski organi u
EU moraju zajedno raditi kako bi se borili protiv medunarodnog kriminala. Tri koncepta slobode, sigurnosti i
pravde su, zapravo, tijesno medusobno povezana. Sloboda postaje besmislena ako ljudi ne mogu zivjeti sigurno,
zasticeni pravnim sistemom na kojeg se svi mogu jednako osloniti. Europsko vijece je 15. i 16. oktobra 1999.
godine odrzalo sastanak u Tampereu (Finska) kako bi razgovaralo o cjelokupnom pitanju pravde i unutrasnjih
poslova. Lideri EU slozili su se oko vrlo jasnog i ambicioznog programa akcije – nekih 60 koraka treba preduzeti
do 2004. godine kako bi Uniju pretvorili u “podrucje slobode, sigurnosti i pravde”. Europska komisija je dobila
zadatak monitoringa napredovanja EU na tome putu.

Glavna pitanja koja su rjesavana u Tamperu su:

· zajednicka politika EU o azilu i migraciji;
· jedna istinska “europska zona pravde”;
· borba protiv kriminala na nivou cijele Unije; · jace vanjske akcije.

Jedan od najvaznijih poteza kojim se olaksava zivot putnicima u Europskoj uniji ucinjen je 1985. godine, kada su
vlade Belgije, Francuske, Njemacke, Luksemburga i Holandije potpisale sporazum u malom luksemburskom
pogranicnom gradu zvanom Schengen. Tu su se dogovorili da ukinu sve provjere osoba na zajednickim
granicama, usaglase kontrolu svojih granica sa zemljama koje nisu u EU i uvedu zajednicku viznu politiku. Time
je stvoreno podrucje bez unutrasnjih granica poznato kao Schengenska zona. Na vanjskim granicama EU, njeni
gradani pokazuju samo licnu kartu ili pasos. Schengenski sporazum iz 1985. godine i Konvencija kojom se on
implementira, izglasana 1999. godine, te svi zakoni koji su iz tih akata proistekli, postali su integralni dio
Ugovora o EU, dok se Schengenska zona se postepeno sirila. Od marta 2001. godine, Island i Norveska kao i 13
zemalja EU (Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Njemacka, Grcka, Italija, Luksemburg, Holandija,
Portugal, spanija i svedska) potpuno su implementirale Schengenska pravila. Cilj ovih akcija nije stvaranje
“europske tvrdave”, vec omogucavanje ljudima da udu zakonito u Europsku uniju i slobodno se po njoj krecu. U
isto vrijeme, EU je odlucna da se bori protiv aktivnosti kriminalnih bandi koje eksploatiraju druge.

Politika azila i imigracije

Europa je ponosna na svoju dugu tradiciju otvorenosti prema strancima i svoju humanitarnu spremnost da ponudi
azil izbjeglicama koje bjeze od opasnosti i proganjanja. Danas su vlade EU suocene sa ozbiljnim pitanjem kako
se nositi sa sve vecim brojem imigranata, kako legalnim, tako ilegalnim, u jednom podrucju bez unutrasnjih
granica. Vlade EU usaglasile su propise tako da se zahtjevi za azil rjesavaju u skladu sa temeljnim principima
koji se jednoobrazno priznaju diljem Europske unije. U Tampereu vlade su sebi postavile za cilj usvajanje
zajednicke procedure azila i davanja jednakog tretmana osobama koje azil dobiju diljem Europske unije.
Europska unija ce imigrantima dati prava i obaveze slicne onima koje imaju drzavljani Europe. Nivo tih prava i
obaveza razlikovat ce se ovisno o tome koliko pojedinac legalno boravi u Europskoj uniji.

Borba protiv medunarodnog kriminala

Da bi ova politika bila ostvarljiva, EU mora imati ucinkovit sistem rjesavanja pitanja imigracije, ukljucujuci i
propisne provjere na vanjskim granicama i efikasne mjere na sprecavanju ilegalne imigracije. Potrebna su
koordinirana nastojanja kako bi se borili protiv kriminalnih bandi koje rukovode mrezama krijumicarenja
ljudima i eksploatiraju ugrozena ljudska bica, pogotovo zene i djecu. Organizirani kriminal postaje sve
sofisticiraniji i redovno u svojim aktivnostima koristi europske ili medunarodne mreze. Terorizam je jasno
pokazao da je kadar vrlo surovo udariti bilo gdje u svijetu. Stoga je uspostavljen Schengenski informacioni
sistem (SIS). To je kompleksna baza podataka koja omogucava sluzbenicima za provedbu zakona i sudskim
vlastima da razmjenjuju informacije o ljudima sa potjernica i imovini za kojom se traga – naprimjer, ukradenim
vozilima, umjetnickim djelima, ili osobama za koje je izdat nalog za hapsenje ili zahtjev za ekstradiciju. Jedan
od najboljih nacina hvatanja kriminalaca je slijediti trag njihovih kriminalom stecenih prihoda. Iz tog razloga, te
da bi presjekla finansiranje kriminalnih organizacija, EU primjenjuje zakon o sprecavanju pranja novca. Najveci
napredak na polju saradnje izmeduorgana za provedbu zakona posljednjih godinapostignut je stvaranjem
 31

Europola. Ovo tijelo EU cine policajci i carinici i njihov zadatak je provedba zakona diljem Europske unije. On
se bavi borbom protiv niza medunarodnih krivicnih djela: trgovina drogom, trgovina ukradenim vozilima,
krijumcarenje ljudima, seksualna eksploatacija zena i djece, pornografija, krivotvorenje, trgovina radioaktivnim i
nuklearnim materijalom, terorizam, pranje novca i krivotvorenje eura.

Ka jednoj “europskoj sudskoj zoni”

Trenutno vise od 15 razlicitih sudskih sistema djeluje paralelno u Europskoj uniji - svaki unutar granica drzave
clanice. Ljudi koji zive u zemlji ciji nisu drzavljani mogu se stoga naci suoceni sa porodicnim ili radnim
problemima koji se moraju rjesavati u okviru njima nepoznatog pravnog sistema sto im otezava zivot. Ako Unija
zeli da se ljudi slobodno krecu unutar njenih granica i imaju pristup pravdi na cijeloj njenoj teritoriji, tad njen
pravni sistem mora olaksati, a ne otezavati ljudima zivot. Stoga su pokrenuti programi EU koji okupljaju
pravnike iz drzava clanica. Program Grotius, naprimjer, pomaze pravnicima i sudijama da se upoznaju sa
funkcioniranjem pravnih sistemima drugih zemalja EU. Program Falcone pomaze u uspostavljanju kontakata
izmedu sudija, tuzilastava, policijskih snaga i carinika diljem Europske unije. Ali, najznacajniji primjer prakticne
saradnje na ovom polju je rad Eurojusta – centralne koordinacijske strukture. Njegova svrha je omoguciti
istraznim i tuzilackim organima pojedinih zemalja da zajedno rade na krivicnim istragama u koje se ukljucuju
nekoliko zemalja EU. Saradnja izmedu sudova raznih zemalja moze biti otezana zbog razlicitih definicija
kriminalnih djela, dok medunarodni kriminal, ukljucivsi i terorizam, ne postuje nacionalne granice. Da bi se
ucinkovito s njim nosila, Europska unija postupno definira zajednicku kaznenu politiku. Cilj Unije je da se
postigne j zajednicki pravni okvir borbe protiv terorizma, gradanima jamci visok nivo zastite, te ojaca
medunarodna saradnja u ovoj oblasti. Sve do 1997. godine, pitanja poput azila i imigracije, provjere na vanjskim
granicama (vize) i sudske saradnje u gradanskim i komercijalnim pitanjima bila su pitanja direktne saradnje
izmedu vlada EU. Ugovor iz Amsterdama prenio je ta pitanja sa meduvladinog, na nivo “Zajednice”, kako bi se
ona mogla ucinkovitije rjesavati uz koristenje iskusanih i provjerenih “metoda Zajednice”. Taj je potez,
medutim, ogranicen je odredenim uslovima: petogodisnji prijelazni period; pravo inicijative imaju zajedno
Komisija i drzave clanice; odluke se moraju donositi jednoglasno; Europski parlament ce se samo konsultirati;
Europskom sudu pravde date su samo ogranicene ovlasti. Jedno polje je ostalo iskljucivo u domenu saradnje
izmedu vlada: policijska i sudska saradnja u krivicnim pitanjima. Prema Ugovoru iz Maastrichta, Vijece
koordinira akcije vlada EU u ovoj oblasti, osjetljivoj u pogledu nacionalnog suvereniteta. I ovdje Komisija ima
pravo da daje inicijativu zajednicki sa drzavama clanicama.

U Tampereu su politicki lideri EU definirali cilj

– uspostavu jedne zone slobode, sigurnosti i pravde do kraja 2004. godine. U ekonomskom, trgovinskom i
monetarnom pogledu, Europska unija je postala velika svjetska sila. Ona ima znacajan utjecaj u medunarodnim
organizacijama poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO), specijalistickih ogranaka Ujedinjenih nacija
(UN) te na svjetskim samitima o okolisu i razvoju. Neki Europsku uniju opisuju kao ekonomskog giganta, ali
“politickog patuljka”. To je pretjerivanje. Ipak, istina je da drzave clanice EU imaju preci velik put - diplomatski
i politicki
- prije no sto se bude moglo govoriti jednoglasno o kljucnim pitanjima poput mira i stabilnosti, terorizma,
Bliskog istoka, odnosa sa Sjedinjenim Drzavama i ulozi Vijeca sigurnosti Ujedinjenih nacija. Zemlje EU
zadrzale su puni nacionalni suverenitet nad svojim oruzanim snagama. Njihovi odbrambeni sistemi su cvrsto u
rukama nacionalnih vlada, i jedine veze medu njima su one uspostavljene unutar saveza poput NATO-a.

Zacetak politike zajednicke odbrane

Zajednicka vanjska i sigurnosna politika (CFSP) i Europska sigurnosna i odbrambena politika (ESDP), utvrdene
ugovorima iz Maastrichta i Amsterdama, definiraju glavne zadatke EU na planu odbrane. Na toj osnovi EU je
razvila svoj “drugi stub” – politicki domen u kojem se akcije odlucuju sporazumom izmedu vlada drzava clanica,
i u kojem Komisija i Parlament igraju tek manju ulogu. Odluke u tom domenu se donose konsenzusom a svaka
drzava se moze uzdrzati od glasanja.

Godine 2003, politicki i strategijski pejzaz EU izgleda ovako:

· Rusija ide putem prijateljstva sa zapadnim svijetom i bivsim komunistickim zemljama centralne i istocne
Europe koje se gotovo istovremeno pridruzuju NATO-u i EU. Vise od pola stoljeca Hladnoga rata pripada
davnoj proslosti. Europski kontinent se ujedinjuje, a europske zemlje zajedno se bore protiv medunarodnog
 32

kriminala, npr. krijumcarenja ljudima i pranja novca. EU je uspostavila organizirano partnerstvo sa svojim
velikim susjedima, poput Rusije i Ukrajine, koji nemaju perspektivu pridruzenja EU – barem ne srednjorocno.
· Drzave clanice EU zele uvesti Europsku sigurnosnu i Odbrambenu politiku u skladu sa Ugovorima o EU. U
decembru 1999. godine, Europsko vijece utvrdilo je u Helsinkiju jedan za EU specifican cilj: da do 2003. godine
bude u mogucnosti rasporediti snage od 60.000 vojnika, uz pomorsku i zracnu podrsku, te da ih bar godinu dana
zadrzi angazovanim. Te tzv. ‘snage za brzu reakciju’ nisu “europska armija”: nju cine kontingenti nacionalnih
oruzanih snaga, ali ce njome koordinirati Politicki i sigurnosni komitet (PSC), Vojni komitet (EUMC) i vojni
stab (EUMS), pod rukovodstvom Vijeca i sa sjedistem u Briselu. To Uniji pruza politicki i vojni instrument za
izvodenje specificnih tipova zadataka – humanitarne i spasilacke misije van Europe, mirovne operacije i akcije
upravljanje krizom.

· Sjedinjene Americke Drzave prihvataju da u vojnim akcijama, u koje se same ne zele ukljuciti, Europa koristi
neke logisticke kapacitete NATO-a, npr. obavjestajne, komunikacijske, komandne i transportne;
· Postojeci kapaciteti odbrane i odvracanja od napada, poput nuklearnog naoruzanja koje posjeduju Francuska i
Velika Britanija, ostaju i dalje pod nacionalnom kontrolom.Kako vojna tehnologija postaje sve sofisticiranija i
skuplja, i vlade EU ce postupno shvatiti da je neophodno zajedno raditi na proizvodnji naoruzanja. stovise, ako
njihove oruzane snage zele obavljati zajednicke misije, tad one moraju imati medusobno kompatibilne sisteme i
standardiziranu opremu;
· Napadi na Washington i New York. 11. septembra 2001. godine, i teroristicko nasilje koje je nakon toga
pogodilo mnoge dijelove svijeta radikalno su promijenili strategijski pejzaz svijeta. Europske zemlje sada imaju
mnogo tjesnju saradnju na razmjeni informacija, sto ce pomoci sprjecavanju takvih napada. Posto je borba protiv
terorizma globalni prioritet, Europa danas ide i mimo tradicionalnih saveza te djeluje ne samo sa Sjedinjenim
Drzavama vec sa mnogim drugim zemljama diljem svijeta, kako bi podrzala demokratiju i ljudska prava. S
obzirom na ovu promjenu strategijskog pejzaza, Europska unija nastoji iznaci ravnotezu izmedu razlicitih
nacionalnih tradicija na planu sigurnosti i odbrambene politike. “Ako zelim razgovarati sa Europom, kome
telefoniram?” Konvencijom o buducnosti Europe predlozene su promjene koje bi Europi mogle dati mnogo
jasniji identitet. Nekoliko zemalja podrzava ideju uvodenja funkcije predsjednika EU koji bi imao ovlasti da na
medunarodnoj areni govori u ime Unije. Predsjednik bi bio aktuelni ili bivsi clan Europskog vijeca a
njegov/njezin mandat bi bio duzi od sadasnjeg sestomjesecnog predsjedavanja Vijecem. To bi bio odgovor na
cuveno pitanje Henry Kissingera, postavljeno 1970-tih: “Ako zelim razgovarati sa Europom, kome
telefoniram?”Ali cijeli niz pitanja ostaju otvorena. Kako ce taj “predsjednik EU” biti imenovan? Koje ovlasti ce
on/ona ustvari imati? sta ce se desiti sa visokim predstavnikom CFSP? Hoce li predsjednik EU imati ovlast nad
vojnim osobljem EU i nad snagama za brzu reakciju? Kojoj demokratskog kontroli ce predsjednik biti
podvrgnut? Hoce li predsjednik, prije nego donese bilo kakvu krupnu odluku, morati dobiti saglasnost svakog
clana Europskog vijeca? Kakav ce biti odnos predsjednika EU i predsjednika Europske komisije te povjerenika
za vanjske odnose? Ugovorom iz Amsterdama pokusava se uspostaviti procedura koja bi unijela dovoljno
fleksibilnosti na planu CFSP. “Pojacana saradnja” bi omogucila grupi zemalja da krenu u akciju u koju se druge
drzave clanice ne zele ukljuciti – npr. zbog svoje tradicionalne neutralnosti. Nevolja sa ovim naizgled
pragmaticnim rjesenjem je da bi koheziju Unije kao cjeline i njen kredibilitet na svjetskoj sceni podrivala
situacija u kojoj bi europska vanjska politika postala podlozna “promjenjivoj geometriji”. stovise, postoji
povecan rizik kidanja veza izmedu unutrasnje politike EU (upravljanje jedinstvenim trzistem, politika
konkurencije, ekonomska monetarna unija, unutrasnja sigurnost, itd.) i njene vanjske politike (trgovina, pomoc
razvoju, diplomatija i odbrana). Za buducnost, sustinski je bitno da Europljani djeluju u suglasju i da imaju
politiku koja je jasna i ocita svima. Zemlje EU treba da govore jednim glasom, pokazu odlucnost u odbrani
svojih kljucnih interesa i odlucnu solidarnost u zastiti svojih ljudi.

Europa otvorena prema svijetu

Uvodenje jedinstvenog trzista 1993. godine djelovalo je na trgovinsku politiku EU. Ukinuta su ogranicenja na
uvoz, koje su zemlje EU nekada dopustale, kao sto je ukinuta i interna raspodjela “osjetljivog” uvoza, poput
uvoza tekstila, celika, automobila i elektronike. Kada je osnovan WTO, napodstrek Europe, on je omogucio
jedan trajni forum u okviru kojeg se kroz multilateralne pregovore rjesavaju trgovinski sporovi. Prosjecan nivo
carinskih dazbina na industrijske robe koje ulaze u Europsku uniju je manji od 5%. EU i njeni svjetski trgovinski
partneri dogovorili su nova pravila usluga i poljoprivrednih proizvoda. Rasprave o poljoprivredi jasno otkrivaju
divergentna gledista sa dvije strane Atlantika. Zahvaljujuci tome sto je predstavljala jedinstven front u tim
razgovorima, EU je bila u stanju ucinkovito odbraniti stavove svojih drzava clanica. EU je jedinstven trgovinski
blok sa 373 miliona potrosaca (gotovo pola milijarde -nakon prosirenja) sa relativno visokim prosjecnim nivoom
prihoda. Kao takva, ona predstavlja vrlo privlacno trziste za izvoznike iz drugih zemalja. EU moze iskoristiti taj
 33

utjecaj da uvjeri svoje trgovinske partnere da se pridrzavaju pravila igre – pravila koja osiguravaju zdravu
konkurenciju, te pravican i jednak pristup trzistima jednih drugim .

Vazan partner u industrijaliziranom svijetu

Iz pozicije Sjedinjenih Drzava, nova Europa sto se sada gradi jest saveznik koji ima iste vrijednosti, ali i
konkurent na polju trgovine i tehnologije. NATO savez u kojem su SAD i mnoge zemlje EU, pomagao je da se
ublaze efekti transatlantskih trgovinskih sporova oko poljoprivrednih proizvoda, celika i avionske industrije. Pri
kraju 20. stoljeca dramaticni dogadaji, posebno okoncanje Hladnog rata, transformirali su svijet medunarodne
politike. U novim okolnostima clanice NATO-a treba da definiraju svoje odnose. Euro-americka saradnja nalaze
uspostavu novih ciljeva. Saveznici moraju zajedno raditi kako bi se nosili sa novim opasnostima: sirenje
nuklearnog naoruzanja, medunarodni terorizam, medunarodni kriminal, trgovina droge, itd. Na planu trgovine i
investicija, Europska unija je glavni partner Sjedinjenih Drzava i jedini partner sa kojim SAD uzivaju stabilne
odnose. Medutim, Europa se mora nositi sa stanovitom tendencijom Kongresa SAD-a da poseze za unilateralnim
akcijama koje bi mogle ugroziti njene globalne interese.

Odnosi izmedu EU i mediteranskih zemalja

Nedaleko od Europe, na juznim obalama Mediterana, nalaze se zemlje sa kojima EU ima historijske i kulturne
veze. Tokom povijesti bilo je dosta migracija izmedu dva regiona, a potencijalno ih je jos vise. Ove su zemlje
veoma vazni partneri EU, koji tradicionalno slijede politiku mediteranske regionalne integracije Mediteranski
susjedi EU bili su medu prvima koji su uspostavili specijalne ekonomske vi trgovinske odnose sa Unijom. U
novembru 1995. godine odrzana je velika konferencija u Barceloni, uz prisustvo svih drzava clanica EU i
zemalja koje granice sa Mediteranom (osim Libije, Albanije i zemalja koje su nekada cinile Jugoslaviju). Ta
konferencija postavila je temelje novog euro-mediteranskog partnerstva, koje podrazumijeva:

· Politicki dijalog izmedu zemalja ucesnica i sigurnosno partnerstvo zasnovano narocito na mehanizmima
kontrole naoruzanja i mirnog razrjesavanja sukoba;
· Jacanje ekonomskih i trgovinskih odnosa izmedu dva regiona. Kljuc za to je stvaranje euro-mediteranske
slobodne trgovinske zone do 2010. godine, u skladu sa pravilima WTO. Kada do toga dode, na trzistu s obje
strane Mediterana moci ce se trgovati bez carinjenja proizvedenih roba i to ce trziste, sa 800 miliona potrosaca,
postati najveca slobodna trgovinska zona svijeta;
· Partnerstvo na socijalnom, kulturnom i slicnim podrucjima.

U okviru programa MEDA, EU ce u periodu 2000-2006. godine mediteranskim zemljama dodijeliti finansijsku
pomoc u vrijednosti od 5,3 milijarde eura.

Afrika
Odnosi izmedu Europe i sub-saharske Afrike sezu dosta davno u proslost. Sa Rimskim sporazumom 1957.
godine, bivse kolonije i vaneuropske teritorije nekih drzava clanica EEC postale su pridruzene zemlje
Zajednice.Dekolonijalizacija, koja je pocela ranih 1960-tih godina, pretvorila je tu vezu u jednu drugu vrstu
povezanosti – povezanosti izmedu suverenih zemalja. Sporazum iz Cotonoua, potpisan u junu 2000. godine u
glavom gradu Benina, oznacio je novu fazu u razvojnoj politici EU. Sporazum, izmedu Europske unije i africkih,
karipskih i pacifickih (ACP) zemalja, najambiciozniji je i najdalekosezniji trgovinski sporazum o pomoci koji je
ikada zakljucen izmedu razvijenih i nerazvijenih zemalja. On se naslanja na Konvenciju iz Loméa

– prvobitno potpisanu 1975. godine u glavnom gradu Togoa, te potom dopunjenu u redovnim intervalima.
Glavni cilj Sporazuma ostao je isti kao i cilj Konvencije iz Loméa: “promovirati i ubrzavati ekonomski, kulturni
i drustveni razvoj zemalja ACP te konsolidirati i diverzificirati njihove odnose (sa Europskom unijom i njenim
drzavama clanicama) u duhu solidarnosti i uzajamnog interesa”. Fokus Loméa je bio na trgovinskim odnosima i
pristupu trzistu, dok je Sporazum iz Cotonoua siri. On, naprimjer, uvodi nove procedure u rjesavanje pitanja
krsenja ljudskih prava. Europska unija dodijelila je posebne trgovinske koncesije najnerazvijenim zemljama, od
kojih je njih 39 potpisalo Sporazum. Pocevsi od 2005. godine, one ce moci bez carinjenja izvoziti prakticno sve
vrste proizvoda u EU. Europski razvojni fond finansira programe ACP iz budzeta koji iznosi 13,5 milijardi eura
za sedmogodisnji period. To je dodatak iznosu od 9,5 milijardi eura preostalih iz prethodnih fondova i 1,7
milijardi eura, koje je pozajmila Europska investicijska banka. Kakva je buducnost Europe?“Doci ce dan kada ce
se sve nacije ovog kontinenta bez gubljenja svojih zasebnih osobina ili svoje slavne individualnosti, povezati u
jedno vise jedinstvo i oblik europskoga bratstva. Doci ce dan kada nece vise biti drugih bojista do onih uma –
 34

otvorenih trzista ideja. Doci ce dan kada ce meci i bombe biti zamijenjeni glasovima biraca”. Victor Hugo je ove
prorocanske rijeci izrekao 1849. godine. Trebalo je vise od jednog stoljeca da se njegova utopijska predvidanja
pocnu ostvarivati. U meduvremenu su dva svjetska rata i bezbrojni sukobi na europskom tlu ostavili za sobom su
milione mrtvih. Bila su to vremena kada su sve nade izgledale pokopane. Danas, na pragu 21. stoljeca, nude nam
se svjetlije perspektive i nova nada. Ali 21. stoljece Europi donosi i nove teskoce i izazove. Prosirenje Unije na
25 drzava clanica je u toku, cime se ispunjava plan kojeg su utvrdile institucije EU. Politicar iz jedne od tih
novih drzava izjavio je: “Europa je napokon uspjela pomiriti svoju historiju sa svojom geografijom”. Period od
2007. do 2015. godine mogao bi donijeti daljnje prosirenje EU. U meduvremenu, njeni lideri, pazljivo
osluskujuci javno mnenje, trebat ce odluciti gdje na koncu povuci geografske, politicke i kulturne granice Unije.
Osnivacki sporazum EU je pakt sklopljen izmedu suverenih nacija odlucnih da dijele zajednicku sudbinu i
udruze sve veci dio svoga suvereniteta. To se odnosi na stvari za koje su europski narodi itekako duboko vezani:
mir, sigurnost, participatorna demokratija, pravda i solidarnost. Ovaj pakt je osnazen i potvrden diljem Europe:
pola milijarde ljudi je odabralo da zivi pod vladavinom prava i u skladu sa drevnim vrijednostima usmjerenim na
humanost i ljudsko dostojanstvo. Sadasnja tehnoloska revolucija radikalno mijenja zivot industrijaliziranog
svijeta, ukljucujuci i Europu. cineci to, ona stvara nove izazove koje prevazilaze nacionalne granice. Drzave koje
djeluju pojedinacno ne mogu ucinkovito rjesavati pitanja poput odrzivog razvoja, populacijskih trendova ili
potrebe za socijalnom solidarnoscu. Nacionalne politike same ne mogu osigurati ekonomski rast, a pojedinacne
vlade ne mogu dati eticki odgovor na svjetski progres u drustvenim naukama. Zagadenje okeana uslijed
potapanja naftnih tankera ili rizik od nuklearnih katastrofa slicnih cernobiljsko,j pozivaju na kolektivne
preventivne mjere radi zastite “zajednickoga europskog dobra” i njegovog ocuvanja za buduce generacije.
Prosirena Europska unija je dio jednog ubrzanog i radikalno izmijenjenog svijeta koji tek treba naci jedan novi
vid stabilnosti. Europu pogadaju neredi na drugim kontinentima – bilo da je to pojava vjerskoga zara u
islamskom svijetu, bolesti i glad u Africi, unilateralisticke tendencije u Sjevernoj Americi, ekonomske krize u
Latinskoj Americi, populacijska eksplozija u Aziji ili globalna seljenja industrija i zaposlenja. Europa ne samo
da se ne smije usmjeravati iskljucivo na vlastiti razvoj, vec mora biti potpuno ukljucena u globalizaciju. Iako se
moze ponositi svojim dostignucima u trgovinskoj politici, Europska unija mora preci jos velik put prije no sto
moze tvrditi da govori ‘jednim glasom’ ili da predstavlja uvjerljivog aktera svjetske politicke scene. Institucije
EU su dokazale svoju vrijednost, ali se moraju prilagoditi kako bi se nosile sa vecim brojem zadataka koje mora
izvrsavati Unija koja se neprekidno siri. sto ima vise drzava clanica, to su jace centrifugalne sile koje prijete da je
podijele. Kratkovidna gledista kroz prizmu nacionalnih interesa mogu samo ometati dugorocne prioritete Unije u
cjelini. Zato svako ko ucestvuje u ovoj avanturi koja nema presedana u svijetu mora pokazati odgovornost i
djelovati na takav nacin da osigura ucinkovitost njenog institucionalnog sistema. Svaka krupna promjena u
sadasnjem sistemu mora osigurati postivanje pluralizma Europe. Na kraju krajeva, najveca vrijednost Europe i
jeste njena bogata raznovrsnost – brojne razlike medu njenim drzavama. Reforme treba usmjeriti na proces
odlucivanja. Insistiranje na jednoglasnom odlucivanju bi naprosto vodilo do paralize. Jedini sistem koji bi mogao
funkcionirati jest politicki i pravni sistem koji se zasniva na vecinskom glasanju te sa ugradenom kontrolom
izabranih vlasti. Zamisao iza nacrta Ustava, koji je izraden od strane Konvencije je pojednostavljenje Ugovora i
namjera da se ucini transparentnijim sistem odlucivanja u EU. Gradani EU treba da znaju ko radi sta u Europi i
da osjecaju da je to relevantno za njihov svakodnevni zivot. Samo tad ce ljudi podrzavati ideju europskih
integracija i osjetiti motivaciju da glasaju na Europskim izborima. Nacrt Ustava razjasnjava koje ovlasti i
odgovornosti pripadaju EU, koje njenim drzavama clanicama a koje regionalnim vlastima. On jasno definira da
se europske integracije temelje na dvije vrste legitimnosti: direktno izrazenoj volji naroda i legitimnosti
nacionalnih vlada. Drzava-nacija jos je uvijek legitimni okvir u kojem djeluju europska drustva. Ustav je jos
jedan vazan korak u procesu zajednickog djelovanja europskih drzava i naroda. Hoce li to biti konacna faza u
velikom projektu kojeg su zamislili osnivaci EU? Ili ce politicke strukture Europe dalje evoluirati, kako ona bude
tezila ostvenju svoje sudbine? Ko to zna!

Kljucni datumi u historiji europske integracije

1948.godine
7-11. maj - Haski kongres: vise od hiljadu delegata iz oko 20 europskih zemalja razmatraju nove oblike saradnje
u Europi. Oni izglasavaju uspostavu “Europske skupstine”.

1949.godine
27-28. januar - Kao rezultat Haskog kongresa, uspostavljeno je Vijece Europe. Njegovo sjediste je u
Strasbourgu. Iste godine ono pocinje da radi na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, koja je potpisana u
Rimu 1950. godine te stupila na snagu u septembru 1953. godine. Vremenom, gotovo sve europske zemlje
postale su clanice Vijeca Europe.
 35

1950. godine
9. maj - Robert Schuman, ministar vanjskih poslova Francuske, odrzao je vazan govor u kojim je izlozio
prijedloge zasnovane na idejama Jeana Monneta. On predlaze da Francuska i Savezna Republika Njemacka
udruze svoje resurse uglja i celika u jednu novu organizaciju, kojoj se sve druge europske zemlje mogu
pridruziti. Posto se ovaj dan moze smatrati rodendanom Europske unije, 9. maj se sada slavi svake godine kao
“Dan Europe”.

1951.godine
18. april - U Parizu, sest zemalja – Belgija, Francuska, Njemacka (Savezna Republika), Italija, Luksemburg i
Holandija – potpisuju Ugovor kojim se uspostavlja Europska zajednica uglja i celika (ECSC). On stupa na snagu
23. jula 1952. godine a vazi 50 godina.

1955.godine
1-2. juni - Sastanak u Messini, gdje ministri inostranih poslova sest zemalja odlucuju da europsku integraciju
prosire na ukupnu ekonomiju.

1957.godine
25. mart - U Rimu, sest zemalja potpisuju ugovore kojim se uspostavlja Europska ekonomska zajednica (ECC) i
Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom). Ugovori stupaju na snagu
1. januara 1958. godine.

1960.godine
4. januar - Na poticaj Velike Britanije, stokholmska konvencija uspostavlja Europsku asocijaciju za slobodnu
trgovinu (EFTA), koju cini jedan broj europskih zemalja koje nisu clanice (EEC).

1962.godine
30. juli - Uvodi se zajednicka poljoprivredna politika (CAP).

1963.godine
14. januar - Geneal De Gaulle najavljuje na jednoj konferenciji za stampu da ce Francuska uloziti veto ako se
Velika Britanija pridruzi Europskoj zajednici.
20. juli U Yaoundéu potpisan sporazum o pridruzivanju izmedu EEC i 18 africkih zemalja.

1965.godine
8. april - Potpisan Ugovor kojim se spajaju izvrsna tijela triju Zajednica i stvaraju jedinstveno Vijece i Komisija.
On stupa na snagu 1. jula 1967. godine.

1966.godine
29. januar - “Luksemburski kompromis”. Nakon politicke krize, Francuska prihvata da ponovno ucestvuje na
sastancima Vijeca, a zauzvrat postize zadrzavanje pravila jednoglasnog odlucivanja kada se radi o “vitalnim
nacionalnim interesima”.

1968.godine
1. juli - Carinske dazbine za industrijske robe su potpuno ukinute, i to 18 mjeseci prije roka, a uvedena je
zajednicka vanjska tarifa.

1969.godine
1-2. decembar - Na Haskom samitu, politicki lideri EEC odlucuju da nastave sa europskim integracijama.

1970.godine
22. april - U Luksemburgu potpisan ugovor koji omogucava Europskoj zajednici da se sve vise finansira iz
“vlastitih izvora” te se daju vece ovlasti Europskom parlamentu.

1972.godine
22. januar - U Briselu, ugovor o pristupanju Europskoj zajednici potpisuju Danska, Irska, Norveska i Velika
Britanija.
24. april - sest drzava clanica EEC odlucuju da kurs razmjene njihovih valuta ne smije fluktuirati vise od 2,25%.
Ovaj sistem je poznat kao “zmija”.
 36

1973.godine
1. januar - Danska, Irska i Velika Britanija pridruzuju se Europskoj zajednici, tako da je clanstvo sada povecano
na devet. Norveska, nakon referenduma na kojem vecina glasa protiv clanstva, i dalje ostaje izvan EU.

1974.godine
9-10. decembar - Na Pariskom samitu, politicki lideri devet drzava clanica odlucuju da ce se, kao Europsko
vijece, sastajati tri puta godisnje. Takoder daju saglasnost za provodenje direktnih izbora za Europski parlament,
i dogovaraju se o uspostavi Europskog fonda za regionalni razvoj.

1975.godine - 28. februar U Loméu je potpisana konvencija (Lomé I) izmedu EEC i 46 africkih, karipskih i
pacifickih (ACP) zemalja.
22. juli - Potpisan je ugovor koji Europskom parlamentu daje vece ovlasti nad budzetom i uspostavlja se
Europski sud revizora. On stupa na snagu 1. juna 1977. godine. 1978.godine
6-7. juli - Na Bremenskom samitu, Francuska i Njemacka (Savezna Republika) predlazu ponovno uvodenje
monetarne saradnje kroz uspostavu Europskom monetarnog sistema (EMS) koji zamjenjuje “zmiju”. EMS stupa
na snagu 13. marta 1979. godine

1979.godine

18. maj - Europska zajednica potpisuje ugovor o pristupanju Grcke.

7. i 10. juni - Prvi izbori za Europski parlament sa 410 mjesta.

1981.godine
1. januar - Grcka se pridruzuje Europskoj zajednici, i time je broj clanica povecan na 10.

1984.godine

28. februar - Usvaja se program “Esprit” ciji je cilj jacanje naucno-istrazivackog i razvojnog rada na planu
informacijske tehnologije.
14. i 17. juni - Drugi direktni izbori za Europski parlament.

1985.godine
7. januar - Jasques Delors postaje predsjednik Komisije (1985-1995).
12. juni - Europska zajednica sa spanijom i Portugalom potpisuje ugovore o pridruzivanju.
2-4. decembar - Na sjednici Europskog vijeca u Luksemburgu, lideri 10 drzava clanica saglasni da revidiraju
Rimski ugovor i ponovno pokrenu Europsku integraciju putem “Jedinstvenog europskog akta”. To utire put za
stvaranje jedinstvenog trzista do 1993. godine.

1986.godine
1. januar - spanija i Portugal pridruzuju se Europskoj zajednici, tako da je clanstvo sada 12 zemalja.
17. i 28. februar - Jedinstveni europski akt potpisan u Luksemburgu i Hagu. Stupa na snagu 1. jula 1987.

1987. godine
15. juni - Pocetak programa “Erasmus”, pokrenutog kako bi se pomoglo mladima Europe da studiraju u drugim
europskim zemljama.

1989.godine
15. i 18. juni Treci direktni izbori za Europski parlament.
9. novembar - Srusen Berlinski zid.
9. decembar - U Strazburgu, Europsko vijece odlucuje da organizira meduvladinu konferenciju kako bi se
krenulo dalje sa ekonomskom i monetarnom unijom (EMU) i politickom unijom.

1990.godine
19. juni - Potpisan je Schengenski sporazum, ciji je ciljukidanje provjera na granicama izmedu drzava clanica
Europske zajednice.
3. oktobar - Njemacka je ujedinjena.
14. decembar - U Rimu, pocetak meduvladinih konferencija o EMU i politickoj uniji.
 37

1991. godine
9-10. decembar - Europsko vijece u Maastrichtu usvaja Ugovor o Europskoj uniji. Ugovor postavlja temelje
zajednicke vanjske i sigurnosne politike, tjesnje saradnje u oblasti pravosuda i unutrasnjih poslova te stvaranje
ekonomske i monetarne unije, koja ukljucuje i jedinstvenu valutu. Meduvladinom saradnjom na tim poljima,
koja je dodata postojecem sistemu Zajednice, stvorena je Europska unija (EU). EEC je preimenovana u
“Europska zajednica” (EC). Europska unija u 12 lekcija

1992.godine
7. februar - Ugovor o Europskoj uniji potpisan u Maastrichtu. On stupa na snagu 1. novembra 1993.godine

1993.godine
1. januar - Stvoreno je Jedinstveno trziste.

1994.godine
9. i 12. juni - cetvrti direktni izbori za Europski parlament.
24-25. juni - Na sjednici Europskog vijeca odrzanoj na Krfu, EU potpisuje ugovor o pridruzivanju sa Austrijom,
Finskom, Norveskom i svedskom.

1995.godine
1. januar - Austrija, Finska i [vedska pridruzuju se EU, cime je clanstvo poraslo na 15 drzava. Norveska ostaje
izvan - nakon referenduma na kojem vecina glasa protiv clanstva.
23. januar - Na duznost stupa nova Europska komisija (1995-1999) sa Jacquesom Santerom kao predsjednikom.
27-28. novembar -Euro-mediteranska konferencija u Barceloni uspostavlja partnerstvo izmedu EU zemalja i
zemalja na juznim obalama Mediterana.

1997.godine
16-17. juni - U Amsterdamu odrzana sjednica Europskog vijeca gdje se usvaja ugovor koji Europskoj uniji daje
nove ovlasti i odgovornosti.
2. oktobar - Potpisan Amsterdamski ugovor. On stupa na snagu 1. maja 1999. godine.

1998.godine
30. mart Pocinje proces pristupanja novih zemalja kandidatkinja. Kipar, Malta i 10 zemalja srednje i istocne
Europe ce biti ukljucene u taj proces.
3. maj Na sjednici u Briselu, Europsko vijece odlucuje da 11 drzava clanica EU (Austrija, Belgija, Finska,
Francuska, Njemacka, Irska, Italija, Luksemburg, Holandija, Portugal i [panija) ispunjavaju uslove za usvajanje
jedinstvene valute 1. januara 1999. godine. Grcka ce im se pridruziti kasnije.
31. decembar Utvrden fiksni i nepromjenjivi kurs izmedu valuta koje ce biti zamijene eurom.

1999.godine
1. januar Pocetak trece faze EMU: valute 11 zemalja EU su zamijenjene eurom. Jedinstvena valuta je plasirana
na trzista novca. Od tog trenutka, Europska centralna banka (ECB) ima odgovornost za monetarnu politiku EU,
koja je definirana i implementirana u eurima.
24-25. mart Europsko vijece na sjednici u Berlinu usvaja nacrt budzeta EU za 2000-2006. godinu u okviru
“Agende 2000”.
3-4. juni Europsko vijece u Kelnu odlucuje da zatrazi od Konvencije da izradi Europsku povelju o temeljnim
pravima. clanovi Konvencije su predstavnici sefova drzava ili vlada EU ipredsjednik Europske komisije. Javier
Solana imenovan za visokog predstavnika za zajednicku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP).
8. i 13. juni Peti direktni izbori za Europski parlament.
15. septembar Nova Europska komisija sa Romanom Prodijem kao predsjednikom preuzima duznost (1999-
2004).
15-16. oktobar Europsko vijece u Tampereu odlucuje da ce EU postati zona slobode, sigurnosti i pravde.
10-11. decembar Europsko vijece na sjednici u Helsinkiju, uglavnom posvecenoj prosirenju EU, sluzbeno
priznaje Tursku za kandidatkinju za clanstvo u EU te odlucuje krenuti dalje u pregovore sa ostalih 12 zemalja
kandidatkinja.

2000.godine
23-24. mart Europsko vijece u Lisabonu izraduje strategiju vece zaposlenosti u EU, modernizacije ekonomije i
jacanja socijalne kohezije u Europi koja se temelji na znanju.
 38

7-8. decembar U Nici, Europsko vijece postize sporazum o tekstu novog Ugovora, kojim ce se sistem
odlucivanja u EU promijeniti kako bi Unija bila spremna za prosirenje. Predsjednici Europskog parlamenta,
Europskog vijeca i Europske komisije svecano proglasavaju Povelju EU o temeljnim pravima.

2001. godine
26. februar Sporazum iz Nice je potpisan. On stupa na snagu 1. februara 2003. godine.
14-15. decembar Europsko vijece u Laekenu usvaja Deklaraciju o buducnosti Unije. To otvara put za predstojecu
krupnu reformu EU i za osnivanje Konvencije koja ce pripremiti Europski ustav. Valéry Giscard d’Estaing je
imenovan za predsjedavajuceg Konvencije.

2002. godine
1. januar Ljudi u zemljama euro-zone pocinju koristiti banknote i kovanice eura.
31. maj Svih 15 drzava clanica EU istovremeno ratificiraju Protokol iz Kyotoa – globalni sporazum o smanjenju
zagadenja zraka.
21-22. juni Europsko vijece u Sevilji postize sporazum o politici azila i imigracije u EU.
13. decembar Europsko vijece u Kopenhagenu saglasno je da se 10 drzava kandidatkinja (Kipar, ^eska
Republika, Estonija, Madzarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovacka i Slovenija) mogu pridruziti EU 1.
maja 2004. godine. Ocekuje se da ce Bugarska i Rumunija uci 2007. godine. Odlucuje se da razgovori sa
Turskom mogu poceti ukoliko, na temelju izvjestaja i preporuke Komisije, Europsko vijece u decembru 2004.
godine utvrdi da Turska ispunjava sve “Kopenhaske kriterije”.

2003.godine
16. april U Ateni, EU potpisuje ugovore o pridruzivanjusa Kiprom, ^eskom Republikom, Estonijom,
Madzarskom, Latvijom, Litvanijom, Maltom, Poljskom, Slovackom i Slovenijom.
10. juli Konvencija o buducnosti Europe okoncava svoj posao na nacrtu Europskog ustava.
4. oktobar Pocetak meduvladine konferencije na kojoj ce se usvojiti novi ugovor koji ce otjelotvoriti Europski
ustav.

2004. godine
1. maj Kipar, ^eska Republika, Estonija, Madzarska, Latvija, Litvanija, Malta, Poljska, Slovacka i Slovenija
pridruzuju se Europskoj uniji.
10. i 13. juni [esti direktni izbori za Europski parlament.

2007.godine - Datum pridruzivanja Bugarske i Rumunije u EU, utvrden na sjednici Europskog vijeca u
Kopenhagenu.

NATO

NATO je većinu proteklog desetljeća posvetio razvoju sigurnosnih odnosa sa, i unutar, širokog raspona novih
država- članica u Europi i Središnjoj Aziji. Dok ključna uloga Saveza inadalje ostaje osiguranje skupne obrane
zemalja-članica, NATO setakođer prilagodio kako bi pomogao jačanju sigurnosti Euroatlantskopodručja kao
cjeline. Danas, Savez je zamašnjak usredištu značajnog niza sigurnosnih odnosa diljem tog
područja.Četrdesetšest država - članica NATO-a, nekadašnjih zemaljaVaršavskog pakta i čak i neutralnih država
- sada održavazajedničke vježbe, zajednički raspravlja o sigurnosnim pitanjima ičak zajednički poduzima
operacije održanja mira.Vrijednost ovakvog sveobuhvatnog okvira je vrlo jasna. Sve državemogu putem jedne
već postojeće strukture poboljšati svojasigurnosna pitanja. Mali, statični regionalni savezi nisu nužni.Jednostrana
rješenja nisu potrebna. Kroz Partnerstvo za mir i Euroatlantskopartnersko vijeće stvaraju se novi odnosi
sigurnostiusmjereni na uključivanje i suradnju. Već to je, po mom mišljenju,ogromna promjena u odnosu na
prošlost, i velik je doprinos sigurnostibudućih generacija.
Lord Robertson (Glavni tajnik NATO-a)

Nastanak saveza

Nakon Drugog svjetskog rata istočnu I zapadnu Europu razdvojile su ideološke ipolitičke podjele hladnog rata.
Istočna Europapodlegla je dominaciji Sovjetskog saveza.Dvanaest država s obje strane Atlantika osnovalesu,
1949. godine, Sjevernoatlantski savez (NorthAtlantic Treaty Organisation - NATO) kako bisuzbile rizik
pokušaja Sovjetskog saveza da proširisvoju kontrolu Istočne Europe i na druge dijeloveeuropskog
kontinenta.Između 1947. i 1952. godine Marshallovim suplanom osigurana sredstva za
stabiliziranjegospodarstava država Zapadne Europe. UlogaNATO-a, kao političkog i vojnog saveza, sastojalase
 39

u osiguravanju kolektivne obrane od bilo kojegoblika agresije, te u održavanju sigurnog okružjaza razvoj
demokracije i gospodarskog rasta. Poriječima predsjednika SAD-a Harrya S. Trumana:"Marshallov plan i NATO
dvije su dvije istemedalje".Države utemeljiteljice NATO-a – Belgija, Danska,Francuska, Island, Italija, Kanada
Luksemburg,Nizozemska, Norveška, Portugal, SjedinjeneAmeričke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo – obvezale
su se na uzajamnu pomoć u obrani u slučaju napada na bilo koju od njih. Već ranih 50-ih, međunarodni događaji
koji su kulminiralizbijanjem Korejskog rata potvrdili su strahoveZapada od izravnih i posrednih
ekspanzionističkihambicija Sovjetskog saveza. Stoga su državečlanice NATO-a povećale napore u
razvijanjuvojnih struktura potrebitih za primjenu obvezazdružene obrane. Unatoč tome, NATO je ostaopolitički
vođena organizacija koja skrbi o interesimasvih svojih članica, nasuprot Varšavskom paktu,osnovanom 1955.
godine, koji je prvenstvenoslužio kao sredstvo sovjetske političke i vojnedominacije nad istočnom Europom.
Povezivanjem obrane Sjeverne Amerike i ZapadnEurope, Savez je poručio da bi svaki pokušajpolitičke ili vojne
prisile prema Zapadnoj Europipropao. Istodobno, osigurao je okvir zasprečavanje buđenja militantnog
nacionalizma uEuropi.U svim svojim aspektima, Savez je nedvojbenoopravdao svoju svrhu.
Nazočnostsjevernoameričkih snaga na europskom tlu, nazahtjev europskih vlada, obeshrabrivala jrazmišljanje
Sovjetskog saveza o uspješnostiagresije. Štoviše, kako je vrijeme prolazilo,negdašnji protivnici postali su
saveznici. Grčka iTurska pridružile su se Savezu 1952. godine, a trgodine kasnije isto je učinila Savezna
RepublikaNjemačka, dok je Španjolska postala članicom1982. godine.Kroz Savez, Zapadna Europa i Sjeverna
Amerika,ne samo da su zajednički obranile svojusamostalnost, već su i dostigle dotad nezabilježenstupanj
stabilnosti. Doista, sigurnost koju pružNATO opisana je kao "životni element prosperiteta"kojim su postavljeni
temelji za europskugospodarsku suradnju i integriranje. Takova sigurnost otvorila je put završetku hladnog rata
ipremošćivanju podjela u Europi s početka 1990-ihgodina.

Prilagodba saveza

Tijekom hladnog rata, NATO-ovu ulogu i svrhu jasno je odredilo postojanje prijetnje odstrane Sovjetskog Sveza.
Već ranih 1990-ihgodina Varšavski pakt je raspušten na inicijativunovooslobođenih zemalja istočne Europe,
aSovjetski Savez se raspao. Vođen nestankomtradicionalnih protivnika, neki su komentatoripovjerovali kako je
iščezla potreba za postojanjemNATO-a, te kako buduće vojne proračune trebdrastično smanjiti. Unatoč raspadu
Sovjetskog Saveza, nade zatrajnim mirom pokazale su se preuranjene. Iako jehladni rat možda otklonio izravnu
vojnu prijetnju uskoro je postalo očigledno da se povećala nestabilnost nekih dijelova Europe. Brojni regionalni
sukobi, često poticani etničkim I religijskim napetostima, izbili su na području bivšeJugoslavije te u dijelovima
bivšeg Sovjetskog saveza i zaprijetili širenjem. Članicama NATO-abrzo je postalo jasno da njihova obveza
kolektivneobrane i suradnje postignuta u Savezu i nadalje predstavlja najbolje jamstvo vlastitoj sigurnostiIako je
mogućnost invazije gotovo zanemariva,novi oblici političke i vojne suradnje bili bi odgovorna nove izazove
poput etničkih sukoba kao i zaizgradnju stabilnosti i sigurnosti na širem europskom prostoru. S tim ciljem na
umu, NATO se tijekom proteklideset godina razvio iz čvrsto povezanog saveza odgovornog za kolektivnu
obranu u središnjicu partnerstva nacija koje djeluju u širim oblicima sigurnosne suradnje. Od 1990.
godineuspostavljeni su redoviti kontakti s bivšim državama Varšavskog pakta kao i s novimnezavisnim
republikama nastalim raspadom bivšeg Sovjetskog saveza. To se ostvarivalo utemeljenjem Sjevernoatlantskog
vijeća zasuradnju, koje je naknadno preimenovano u Euroatlantsko partnersko vijeće, te u konačniciputem
Partnerstva za mir. Daljnji značajni koraci poduzeti su pristupanjem triju novih članica NATOu
- Češke, Mađarske i Poljske - i razvojem suradnje s Rusijom i Ukrajinom.NATO je također prošao kroz proces
temeljitihunutarnjih promjena kako bi odgovorio novosigurnosnoj situaciji u Europi. Posebice je
započeopreustroj svojih vojnih struktura i snaga kako bi ihpripremio za aktivnosti upravljanja kriznim
situacijama,zadaćama održavanja mira i potpore mirovnimoperacijama u suradnji s novim
partnerskimdržavama.Znatno ranije nego što je taj proces dovršenSavez je zapravo već poduzeo vojne
operacijepromatranja i provedbe rezolucija Ujedinjenihnaroda koje su se odnosile na bivšu Jugoslaviju.Po
zaključenju Daytonskog sporazuma, kojim jokončan rat u Bosni i Hercegovini 1995. godine,NATO je odigrao
ključnu ulogu uspostavomImplementacijskih snaga (IFOR), te potomStabilizacijskih snaga (SFOR), kako bi
osiguraprimjenu Sporazuma i pripremu temelja za budućimir. Nekoliko godina kasnije, 1999. godine, Savezje
intervenirao na Kosovu zračnim napadimaprotiv Savezne Republike Jugoslavije s ciljezaustavljanja masovne
povrede ljudskih pravaprotiv kosovskih Albanaca, i spriječio širenjekonflikta u regiji. NATO je također uveo niz
drugih inicijativa za suočavanje s budućim sigurnosnim izazovima.Neke od najvažnijih su: Inicijativa za
obrambenesposobnosti (Defence Capabilities Initiative - DCI),zatim razvoj Europskog sigurnosnog iobrambenog
identiteta (European Security andDefence Identity - ESDI) unutar Saveza, teutemeljenje Središta za oružja
masovnoguništenja, putem kojeg se poboljšava sposobnostSaveza da odgovori na prijetnju koju
predstavljajutakva oružja te da spriječi njihovo širenje.Inicijativa za obrambene sposobnosti ima za ciljosigurati
ne samo interoperabilnost međuSaveznicima, već ih poticati na poboljšanje iunapređenje vlastitih sposobnosti
suočavanja snovim sigurnosnim izazovima. Kroz DCI,saveznici su usredotočeni na ključna područjaznačajna za
sadašnje i buduće operacije poputpokretljivosti snaga, njihove logističke potpore, tezapovijedanja i
 40

kontrole.Svrha jačanja europske strane Saveza, puteESDI-a, jest omogućiti europskim saveznicimapreuzimanje
veće odgovornosti u područjusigurnosti i obrane. Oslanjajući se na NATO-vasredstva i mogućnosti, europski
saveznici bi bilisposobni voditi operacije u kojima Savez ne bi biovojno angažiran kao cjelina. Takve bi se
operacijemogle voditi, na primjer, pod vodstvom EuropskeUnije. U tijeku su razgovori između NATO-a
iEuropske Unije kako bi se to ostvarilo. Jačanjuloge europskih država također će rezultiratipravednijom
raspodjelom tereta i odgovornosti zasigurnost izmeđ dviju strana Atlantika, stvarajućiuravnoteženiji
transatlantski odnos prilagođenpotrebama 21. stoljeća.

Kako djeluje NATO

Jedan od ključeva NATO-ova uspjeha jestpostupak odlučivanja utemeljen nakonsenzusu. Ne postoji sustav
glasovanja već suodluke trebaju biti usvojene jednoglasno.Intenzivne pregovori i rasprave često su potrebniprije
usvajanja značajnih odluka. Iako sevanjskom promatraču ovaj sustav može učinitisporim i kompliciranim, on
ima dvije glavneprednosti: prvo, poštuje se suverenitet inezavisnost svake članice, i drugo: kada jeodluka
donesena, ima punu potporu svih zemaljačlanica i time obvezu provedbe.Sjevernoatlantsko vijeće najvažnije je
tijelo zadonošenje odluka u NATO-u. Svaku zemljučlanicu u njemu predstavlja stalni predstavnik urangu
veleposlanika, kojem potporu pružajunacionalne delegacije sastavljene od diplomata isavjetnika. Vijeće zasjeda
na veleposlaničkojrazini barem jedanput tjedno. Uz to postojeregularna zasjedanja Vijeća na razinamaministara
vanjskih poslova i ministara obrane, tepovremeno na razini šefova država i vlada.Sjevernoatlantsko vijeće
osnovalo je brojneodbore i skupine za planiranje s ciljem potporesvom radu. Ova tijela se također sastaju
narazličitim razinama, bilo u političkom sjedištuNATO-a u Bruxellesu ili u drugim zemljamačlanicama.Na čelu
NATO-a nalazi se Glavni tajnik, smandatom koji obično traje četiri godine. On jevisoki međunarodni državnik iz
jedne od zemaljačlanica. Glavni tajnik predsjedava sastancimaSjevernoatlantskog vijeća i drugim važnimtijelima
NATO-a, te pomaže izgradnjikonsenzusa među zemljama članicama.U dnevnom upravljanju aktivnostima
Saveza,potporu mu daje međunarodno osoblje.NATO nema vlastite nezavisne vojne snage.Većina snaga, koje su
na raspolaganju NATO-uostaju u potpunosti pod nacionalnimzapovijedanjem i kontrolom, sve dok ih
zemljačlanica ne odredi za provedbu zadaća, koje su urasponu od kolektivne obrane do novih misijapoput
održavanja mira i potpore mirovnimoperacijama. NATO-ve političke i vojne struktureimaju zadaću osigurati
političko vodstvo kao izdruženo vojno planiranje neophodno u provedbizadaća nacionalnih snaga te
organizacijskearanžmane potrebne za njihovo združenozapovijedanje, kontrolu, obuku i vježbe.

Izgradnja sigurnosti kroz partnersvo za mir

Značajan cilj NATO-ovog preustroja je jačanje sigurnosti i stabilnosti izgradnjompovjerenja i razumijevanja s

prijašnjim protivnicima kroz dijalog i suradnju. Jedan odprvih koraka u tom smjeru bilo je
osnivanjeSjevernoatlantskog vijeća za suradnju, 1991godine. Od svog preimenovanja, Euroatlantskopartnersko
vijeće je postalo glavni forum zakonzultacije i suradnju između članica Saveza izemalja koje nisu članice.
Istinska solidarnostmeđu članovima Euro-atlantskog partnerskogvijeća je također izražena jedinstvenim
stavomprotiv terorizma. Osuđujući terorističke napadeprotiv Sjedinjenih Američkih Država koji su sedogodili
11. rujna 2001. godine, članovi EAPV-asu se obvezali da će poduzeti sve napore kako bise borili protiv udara
terorizma i opetovano supotvrdili kako vjeruju da će prevladati idealipartnerstva i suradnje.NATO je, 1994.
godine, pokrenuo Partnerstvo zamir kao glavni program namijenjen pomoćizemljama sudionicama u
restrukturiranju njihovihoružanih snaga, kako bi iste bile u mogućnostiispuniti svoju prikladnu ulogu u
demokratskomdruštvu. Skrojen prema individualnim potrebamasvake zemlje, program nudi
mogućnostipraktične suradnje u nizu različitih područja,omogućavajući sudionicama odabir dijelaprograma i
broja aktivnosti sukladno njihovimvlastitim sigurnosnim potrebama. Aktivnosti sekreću od vojnih vježbi i
radionica do seminara itečajeva za obuku. Osobita se pozornostposvećuje transparentnosti oružanih snaga
injihovoj odgovornosti prema izbornom tijelu.Iskustvo stečeno kroz Partnerstvo za mir jeznačajno pridonijelo
suradnji između zemaljakoje sudjeluju u mirovnim snagama kao što suStabilizacijske snage (Stabilisation Force
-SFOR) u Bosni i Hercegovini i Kosovske snage(Kosovo Force - KFOR).NATO i Rusija te NATO i Ukrajina
uspostavilsu, 1997. godine, bilateralnu suradnju naformalnijim temeljima. Stalno zajedničko vijećeNATO-Rusija
i Komisija NATO-Ukrajina suosnovani s ciljem olakšavanja redovitihsavjetovanja i rasprava o
sigurnosnimpitanjima. Teme o kojima se raspravlja na tim12sastancima kreću se od održavanja mira naBalkanu,
upravljanja kriznim situacijama i neširenjaoružja za masovno uništenje, doobrambene konverzije, zaštite okoliša
iplaniranja civilne zaštite. Obje zemlje, zajednos drugim zemljama-partnerima, sudjelovale suu NATO-ovim
naporima za održavanje mira uBosni i Hercegovini. Godine 1999., zbogizrazitih razlika glede NATO-ove odluke
opoduzimanju vojne akcije s ciljem sprečavanja humanitarne katastrofe na Kosovu, RuskaFederacija je
suspendirala sudjelovanje uStalnom zajedničkom vijeću NATO-Rusija.Međutim, nakon završetka krize, Rusija
jepristala sudjelovati svojim snagama u KFOR-u.Ukrajinske snage također sudjeluju u KFOR-u.Suradnja i
konzultacije između NATO-a i Rusijeu okviru Stalnog zajedničkog vijeća obnovljenisu 2000. godine.
 41

Prosirenje NATO-a

d ranih 1990-ih godina, brojne istočnoeuropskih zemalja zaključile su da svoje buduće sigurnosne interese mogu
na najbolji način ispuniti pristupanjem Sjevernoatlantskom savezu te su iskazale svoju namjeru da zatraže
članstvo. Tri prijašnje zemljepartneri Češka, Mađarska i Poljska – bile su pozvane započeti pregovore o
pristupanju te su u ožujku 1999. godine postale članice, čime se broj članica popeo na devetnaest. Proširenje
NATO-a je usmjereno na stvaranje sigurnije I stabilnije Europe i ne predstavlja prijetnju niti jednoj državi.
Navedeno je jasno stavljeno do znanja obvezom Saveza da neće rasporediti nikakve postrojbe ili nuklearno
oružje na teritorij novih članica. Na Washingtonskom summitu, u travnju 1999. godine, vođe NATO-a lideri su
naglasili da ove tri nove članice neće biti i posljednje. Odluke o daljnjim pozivima u članstvo očekuju se na
summitu Sjevernoatlantskog vijeća 2002. godine. Vlade zemalja NATO-a su jasno i svima stavile do znanja
kako širenje Saveza nije samo po sebi cilj već je sredstvo daljnjeg širenja sigurnosti. Sukladno tome, nove bi
članice trebale ne samo uživati povlastice, već bi također trebale biti sposobne pridonijeti ukupnoj sigurnosti
svih zemalja članica. NATO je 1999. godine pokrenuo Membership Action Plan - MAP (Provedbeni plan za
članstvo) kako bi pomogao zainteresiranim državamapartnerima u pripremi za članstvo. Plan se zasniva na
iskustvu triju novih članica u pripremama za pridruživanje Savezu. Potencijalnim članicama pruža praktične
savjete i pomoć putem njihovih individualnih individualni programa Partnerstva za mir te se usredotočuje na
teme koje se odnose na članstvo. Zauzvrat, od potencijalnih članica, očekuje se postizanje određenih političkih
ciljeva, uključujući mirno rješavanje teritorijalnih razmirica, poštivanje demokratskog postupka I vladavine
prava, te demokratska kontrola svojih oružanih snaga. Plan ne nudi jamstvo za buduće članstvo, ali zacijelo
pomaže državama u prilagodbi njihovih oružanih snaga kao i u pripremi za preuzimanje obveza i odgovornosti
koje zahtijeva članstvo u Savezu.

Pogled prema buducnosti

Preustroj NATO-a još nije dovršen. To je stalan proces prilagodbe i reformi s ciljem omogućavanja NATO-u
učinkovitog rješavanja novih sigurnosnih izazova u euro-atlantskom prostoru. Međutim, unatoč stalnim
promjenama, NATO-ova bitna načela ostaju ista: načelo da nacije mogu ostvariti svoju sigurnost samo
zajedničkim djelovanjem, te povrh svega, načelo da su Europa i Sjeverna Amerika jedinstvena zajednica koja
dijeli iste vrijednosti i interese. Na osnovi tih temeljnih načela, NATO će i nadalje imati ključnu ulogu
učinkovitog čimbenika u upravljanju kriznim situacijama te ostati čvrsti okvir u području sigurnosne suradnje u
čitavom euro-atlantskom prostoru.

OSCE

Šta je OSCE?
Organizacija za sigurnost i suradnju u Evropi (OSCE) je panevropsko sigurnosno tijelo, čijih se pedeset pet
zemalja članica prostire geografskim područjem od Vankuvera do Vladivostoka. Prihvaćen kao regionalni
aranžman prema Poglavlju VIII Povelje Ujedinjenih naroda, OSCE je, prvenstveno, instrument za rano
upozorenje, sprečavanje sukoba, rješavanje krize i postkonfliktni oporavak u ovom području. Njegov pristup
pitanju sigurnosti je jedinstven po tome što je sveobuhvatan i kooperativan. Sveobuhvatan je zbog toga što
obuhvata tri aspekta ili, OSCE-ovim rječnikom, ‘dimenzije’ sigurnosti – vojno-političku, ekonomsku i zaštitu
okoliša, te ljudsku dimenziju. Dakle, bavi se velikim brojem pitanja koja se odnose na sigurnost, što
podrazumijeva kontrolu oružja, mjere za izgradnju povjerenja i sigurnosti, ljudska prava, nacionalne manjine,
demokratizaciju, strategiju policijskih snaga, protuterorizam i aktivnosti u oblasti ekonomije i zaštite okoliša.
Kooperativan je zato što svih pedeset pet zemalja članica uživa ravnopravan status. Odluke, koje su politički, ali
ne i zakonski obavezujuće, se donose konsenzusom.

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini

Mandat Misije OSCE-a uspostavljen je prema Općem okvirnom mirovnom sporazumu za Bosnu i
Hercegovinu (GFAP), sastavljenom u Daytonu, Ohio, a potpisanom u Parisu krajem 1995. godine, kojim je
okončan gotovo četverogodišnji sukob u državi. Prema Daytonskom sporazumu, OSCE je određen kao razvoja
demokratskih političkih institucija, kao i za jačanje vladavine prava i poštivanje međunarodnih normi i standarda
za ljudska prava, na svim nivoima Bosne i Hercegovine, od općinskog do državnog. jedna od agencija
odgovorna za pružanje pomoći Bosni i Hercegovini (BiH) u periodu tranzicije, kako bi BiH ušla u stabilno,
sigurno i demokratsko društvo, ono koje poštuje prava svih svojih građana, neovisno o njihovom nacionalnom
porijeklu. Kako bi to postigla, Misija je pokrenula programe za promoviranje

Organizacija Misije
 42

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini fokusirala se na tematske oblasti: demokratizacija, obrazovanje,

ljudska prava i sigurnosna suradnja. Sjedište Misije je u Sarajevu, regionalni centri u Banjoj Luci,
Mostaru, Sarajevu i Tuzli, a terenski uredi raspoređeni su u dvadeset dvije općine širom zemlje. Jedna
od prednosti Misije jeste njena široka zastupljenost na terenu, jer joj to omogućava da vrlo tijesno
surađuje s predstavnicima svih nivoa društva i vlasti. Sve više prerastajući u jedino civilno prisustvo
izvan velikih gradova u državi, terensko osoblje Misije nadgleda situaciju koja se stalno mijenja u državi i
provodi aktivnosti Misije na terenu.

Demokratizacija

Odjel za demokratizaciju pruža pomoć u razvoju otvorenih, transparentnih i efikasnih vladinih institucija, kao i u
stvaranju aktivnog i angažiranog civilnog društva, onog koje je sposobno djelovati kao ravnopravan partner
tijelima vlasti i poduzeti akciju u svoje ime.

Parlamentarna podrška
Program za podršku parlamentu ima za cilj povećanje efikasnosti, transparentnosti i zakonodavnog kapaciteta
Parlamentarne skupštine BiH kroz obuku, izgradnju kapaciteta i pomoć u razvoju usklađenih zakonodavnih
procedura i povećanog parlamentarnog nadzora. U prošlosti, pružio je podršku inicijativama, poput uspostave
Direktorata za istraživanje Parlamentarne skupštine BiH i Press galerije Parlamenta.
Tijela lokalne vlasti
Pristup Misije reformi tijela lokalne vlasti sadrži dva stuba, a to su: reforma općinske administracije i lokalna
uprava. Element reforme općinske administracije osigurava savjete o tehničkim aspektima lokalne uprave,
konkretno, o upravljanju javnim finansijama I ljudskim resursima. On pruža pomoć općinama u smanjenju
administrativnih troškova, unapređenju njihovog upravljanja javnim fondovima i transparentnosti relevantnih
dokumenata, što predstavlja preduvjet za ekonomski razvoj. Također pruža podršku predstavnicima lokalnih
vlasti u stvaranju međusobno povezanih, djelotvornijih administracija sa visokokvalificiranim i motiviranim
osobljem. Element lokalne uprave osigurava pomoć općinama kako bi postale otvorenije, transparentnije i
usmjerenije ka građanima. Inicijative podrazumijevaju izgradnju kapaciteta općina kako bi mogle osigurati
pripremne obuke za novoizabrane zvaničnike i uvesti program razmjene najboljih iskustava u čitavoj BiH, tj.
Beacon shemu BiH, u cilju povećanja standarda općinskih tijela vlasti.
Mladi
Jedan od ključnih ciljeva Misije jeste stvaranje što više političkih, društvenih i ekonomskih prilika za mlade
ljude u BiH. Promoviranjem vodstva mladih, aktivizma i poduzetništva, Misija želi pomoći mladim ljudima da
postanu, kako sposobniji za natjecanje na tržištu rada, tako i aktivniji učesnici u političkom životu države.

UGOVOR je projekt u oblasti lokalne uprave na nivou čitave BiH, pokrenut u martu 2005. godine. Ovaj naziv
simbolizira sporazum između općina I građana, prema kojem će raditi zajedno na unapređenju uprave na
lokalnom nivou. UGOVOR sadrži pet modula a to su:
• sloboda pristupa javnosti informacijama,• etički kodeks za izabrane zvaničnike,• zajedničko učešće u
strateškom planiranju,• usklađivanje općinskih statuta i
• partnerski odnos između općine i građanina.
Projekt UGOVOR također ima dva elementa: propise i obaveze prema građanima. Cilj mu je unaprijediti
pojedine regulatorne mehanizme općinske uprave, i to na način na koji će građani postati uključeni i informirani,
čime će se promovirati veća transparentnost i javna odgovornost.

Civilno društvo
Rad Misije sa građanima, tj. civilnim društvom ima za cilj potaći angažiranje građana oko pitanja od lokalnog
značaja, kao i promociju dijaloga I partnerskog odnosa sa predstavnicima vlasti kroz veoma širok pristup, koji
obuhvata dimenzije medija i ekonomije. Pored toga, postoji i komponenta razvoja zajednice, koja se odnosi na
manje, izoliranije zajednice, a tiče se ocjene njihovih potreba i izgradnje kapaciteta, kako bi ostvarili kontakt s
vlastima i postigli strateške ciljeve.
Obrazovanje
Na zahtjev visokog predstavnika i uz naknadnu suglasnost Vijeća za implementaciju mira, Misija je, u julu 2002.
godine, preuzela obavezu koordinacije rada međunarodne zajednice u obrazovnom sektoru u BiH. Od tada, Odjel
za obrazovanje radi na poticanju donošenja trajnih rješenja problema u oblastiobrazovanja u državi. Među
glavnim oblastima rada Odjela nalaze se:
Dostupno, prihvatljivo i efektivnoobrazovanje za sve
Ako Bosna i Hercegovina želi postati sigurna, stabilna i demokratska, onda mora imati sistem obrazovanja
oslobođen političkog utjecaja i predrasuda u bilo kojem obliku. U tom cilju, OSCE, u suradnji s velikim brojem
lokalnih i međunarodnih partnera, radi na razvoju ravnopravnog pristupa obrazovanju, kao I okončanju
 43

diskriminacije u mnogostrukim sistemima obrazovanja u ovoj državi. Terenski službenici Misije rade na tome
kako bi osigurali da povratnici, Romi, učenici p o v r a t n i c i - p r i p a d n i c I n a c i o n a l n i h manjina i
učenici sa posebnim potrebama, budu smješteni u učionice kroz usvajanje i provedbu sporazuma I akcijskih
planova, kao što je
Privremenisporazum o zadovoljenju posebnih potreba i prava djece povratnika, kao i akcijski planovi za
rješavanje pitanja Roma i nacionalnih manjina, inkluzivno obrazovanje, upis u školu I završetak školovanja.
Obrazovno zakonodavstvo
Misija podržava izradu zakona kako bi se osiguralo da BiH dobije neophodne zakonske okvire i strukturalne
mehanizme za reformiran sistem obrazovanja. Djelomično zahvaljujući pomoći Misije, 2003. godine
Parlamentarna skupština BiH jednoglasno je usvojila Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju na
državnom nivou. Od tada, Misija zagovara, na sličan način, donošenje Zakona o visokom obrazovanju, kojeg
zahtijeva Bolonjski proces za reformu visokog obrazovanja u Evropi, a čiji je učesnik I BiH, kao i donošenje
Okvirnog zakona o stručnom obrazovanju i obuci.
Pokretanje debate – Građansko učešće u procesu reforme obrazovanja
Bez angažmana građanstva malo je vjerovatno da se istinski može postići reformiran sistem obrazovanja. U tom
smislu, od 2002. godine, Misija organizira forume, radionice i seminare, osmišljene kako bi se građani potaknuli
na učešće u o b r a z o v a n j u svoje djece. Misija je, u proljeće 2005. godine, Objavila izvještaj pod n a z i v o
m:
Pokretanje debate: Da li BiH ispunjava međunarodne obaveze u oblasti obrazovanja?
Ovaj izvještaj opisuje mnoge oprečnosti i nedostatke BiH u ispunjavanju međunarodnih obaveza u oblasti
obrazovanja, i postavlja pitanja za koja smatra da bi mogla biti od koristi građanima ove države u njihovoj borbi
za unapređenje sistema obrazovanja. Misija također radi na poticanju formiranja vijeća roditelja, udruženja
nastavnika, unija studenata i vijeća učenika, jer takve grupe, koje zastupaju svoje interese u javnosti i kod
odgovornih lokalnih tijela vlasti na snažan i zamjetljiv način, mogu, također, pomoći u ostvarenju cilja
reformiranog obrazovnog sektora u BiH.

Sigurnost i suradnja
Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini je od 1995. godine, igrala centralnu ulogu u pružanju podrške
vlastima BiH u procesu smanjenja obima institucija iz oblasti odbrane i procesu smanjenja raspoloživog
naoružanja, što je dovelo do unapređenja, kako lokalne, tako i regionalne vojne stabilnosti, u skladu s odredbama
Daytonskog mirovnog sporazuma. Danas Misija nastoji omogućiti Bosni i Hercegovini da prvi put razvije
jedinstvenu strukturu odbrane na državnom nivou, nastojeći u isto vrijeme pomoći u ispunjenju obaveza prema
OSCE-u, kao i u ispunjenju drugih međunarodnih vojno-političkih obaveza.

Najvažnije oblasti djelovanja su:

Parlamentarni poslovi
Misija nastavlja podržavati oba Doma Parlamentarne skupštine BiH u unapređenju demokratskekontrole nad
oružanim snagama. Misija je, u decembru 2003. godine, pružila pomoć u osnivanju Zajedničke komisije za
odbrambenu i sigurnosnu politiku BiH, a njen rad u ovoj oblasti nastavlja se pružanjem podrške profesionalnom
razvoju ove Komisije.

Izgradnja povjerenja i pomoć u ispunjavanju obaveza

Bosna i Hercegovina je svojim potpisom preuzela obaveze iz oblasti regionalne odbrane i sigurnosti u okviru
Daytonskog sporazuma i Pravila ponašanja OSCE-a. Odjel za sigurnost i suradnju OSCE-a nastoji pružiti
podršku vlastima BiH u ispunjenju tih obaveza.

Malokalibarsko oružje i lako naoružanje

Misija blisko surađuje s EUFOR-om, UNDP-om i lokalnim vlastima kako bi verificirala i ograničila arsenal
municije, naoružanja i vojne opreme širom zemlje. Ove aktivnosti uključuju pomoć pri kontroli vojnih ustanova i
arsenala naoružanja, kao i uništenje viška oružja i municije. U pilot projektu, koji su prošle godine predvodile
Oružane snage BiH, uništeno je 20.000 komada malokalibarskog oružja i lakog naoružanja.

Regionalna stabilizacija – Član IV

Članom IV Aneksa 1B Daytonskog sporazuma nastoji se osigurati regionalna stabilizacija i okvir za kontrolu
naoružanja. Misija nastavlja pružati podršku ličnom predstavniku predsjedavajućeg OSCE-a, koji radi u Beču, u
realizaciji njegovih aktivnosti iz ove oblasti.

Obuka na terenu održana 2004. godine Komisija za reformu odbrane

 44

Misija OSCE-a aktivno sudjeluje u radu Komisije za reformu odbrane BiH, osigurava ekspertizu i podršku
kontinuiranom razvoju jedinstvene komande na državnom nivou i jedinstvene kontrole na svim funkcionalnim
nivoima odbrane, uključujući tu i Oružane snage BiH. U okviru ove aktivnosti, Misija osigurava i pomoć u
razvoju jedinstvenog budžeta odbrane. Misija OSCE-a obavezala se na pružanje pomoći vlastima BiH u
ostvarenju zakonodavnih i institucionalnih ciljeva utvrđenih kao preduvjet za pridruživanje države NATOovom
programu Partnerstvo za mir.

Reforma obavještajnih službi

Pod rukovodstvom Ureda visokog predstavnika, Misija je, u januaru 2004. godine, osnovala Odjel za
implementaciju reforme obavje štajnih službi u cilju pružanja podrške procesu reforme civilnih agencija za
obavještajne poslove u državi. Od tada, Odjel je pružio pomoć u osnivanju nove Državne obavještajne agencije,
kao i u osnivanju nove organizacijske strukture Agencije koja podrazumijeva pravno, kadrovsko, budžetsko i
institucionalno restrukturiranje.

Podrška Odjela za sigurnost i suradnju budućnosti Oružanih snaga BiH

Zahvaljujući podršci koju im je pružila Misija, vlasti BiH nastavile su smanjivati obim Oružanih snaga, kao i
količinu naoružanja. Također je uvedena nova doktrina komande i kontrole Oružanih snaga. Rezultat toga je
finansijski održiv, legitimniji kapacitet odbrambenog sektora. Misija sada pruža pomoć Ministarstvu odbrane
BiH u razvoju programa obuke Oružanih snaga BiH u cilju njihove pripreme za učešće u operacijama podrške
miru u euroatlantskoj sferi u budućnosti.

Ljudska prava

U sklopu mandata, prema Aneksu VI Općeg okvirnog mirovnog sporazuma, Misija OSCE-a u Bosni I
Hercegovini radi na promociji, zaštiti i nadgledanju zaštite ljudskih prava svih građana BiH. Među glavnim
oblastima rada Odjela za ljudska prava nalaze se:

Ekonomska i socijalna prava

Održiva društva su sigurna, djelomično zbog toga što tijela vlasti ispunjavaju svoje obaveze u osiguravanju
individualnog pristupa, ne samo obrazovanju, već i drugim ključnim uslugama kao što je zdravstvena zaštita.
Ugrožene grupe ljudi, kao što su invalidi, povratnici i nacionalne manjine zaslužuju posebnu pažnju. Misija
nadgleda proces zaštite i pružanja osnovnih socijalnih prava u čitavoj BiH, i na osnovu onoga što otkriju,
surađuju s predstavnicima lokalnih vlasti na pronalaženju rješenja, kako bi se uklonile barijere I povećao pristup
ovim pravima.

Prava manjina
Kako bi se eliminisala diskriminacija romskih zajednica i ostalih nacionalnih manjina, Misija radi na regulaciji
njihovog socijalnog i pravnog statusa. Aktivnosti u sklopu tog rada neizostavno podrazumijevaju rad na
unapređenju pristupa obrazovanju. U vezi sa takvim inicijativama, Misija također pruža pomoć romskim
zajednicama u okončanju procesa upisa u odgovarajuće matične knjige rođenih i povećanju sigurnosti onog što
posjeduju, kao i na osiguranju adekvatnog stambenog smještaja.

Institucije ljudskih prava

U demokratskom društvu, kada se dogodi kršenje ljudskih prava, pojedincima mora biti zagarantiran pristup
neovisnim i efektivnim pravnim lijekovima. Misija je angažirana na verificiranju provedbe odluka Komisije za
ljudska prava. Zajedno sa Vijećem Evrope (CoE) i Evropskom komisijom (EC), Misija pruža pomoć tijelima
vlasti BiH u uspostavi jedinstvene, neovisne i efektivne institucije ombudsmana, kao zamjenu za tri
postojećeinstitucije ombudsmana.

Borba protiv trgovine ljudima

U neposrednoj suradnji s Uredom državnog koordinatora, Misija pruža podršku aktivnostima u borbi protiv
trgovine ljudima i to pružajući pomoć u provedbi Državnih mehanizama za pomoć žrtvama trgovine ljudima i
koordinirajući aktivnosti sa drugim partnerima kako bi se izbjeglo dupliranje poslova. Misija također daje svoj
doprinos u osiguravanju pravosudne efektivnosti u slučajevima trgovine ljudima putem utvrđivanja
proceduralnih praznina i problema koji sprečavaju podizanje optužnice i suđenje osumnjičenima za trgovinu
ljudima.

Reforma krivičnogpravosuđa
Otkada je BiH obavila reorganizaciju svog sistema krivičnog pravosuđa prije tri godine, Misija radi na jačanju
pravosudnih institucija, posebno putem Tima za ocjenu provedbe krivičnih zakona (CCIAT), koji je odgovoran
 45

za nadgledanje i reviziju ovih pravnih reformi, kao i kroz suradnju s Visokim sudskim i tužilačkim vijećem
(HJPC).

Praćenje suđenja
Paralelno s uvođenjem ovih krivičnih zakona, Misija je pokrenula strukturiran program za praćenje toka suđenja
prema novom pravosudnom sistemu koji je proizišao iz toga. Dvadeset četiri domaća posmatrača koji prate
suđenja u trideset šest sudova osiguravaju Misiji sistematsko prikupljanje podataka u vezi sa krivičnim
postupcima koji se odvijaju u čitavoj BiH. U periodu od januara 2004. do augusta 2005. godine, Misija je
propratila preko tri hiljade ročišta u toku krivičnih postupaka suđenja širom BiH, kako bi ocijenila koliko se
poštuju novi zakoni o krivičnim postupcima.

Ratni zločini i suradnja s Haškim sudom

Uspostavom Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH u martu 2005. godine, ostvarena je pretpostavka za
pokretanje suđenja za najosjetljivije slučajeve, što podrazumijeva slučajeve preuzete od Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), prema članu 11bis Poslovnika. OSCE je ostvario suradnju sa
Haškim sudom kroz monitoring i podnošenje izvještaja o ovim slučajevima. To će se podudarati s aktivnostima
na nivou entitetskih sudova i poboljšati ih, jer će entitetski sudovi i dalje biti odgovorni za procesuiranje većine
slučajeva ratnih zločina. Misija od samog početka prati suđenja u predmetima ratnih zločina pred domaćim
sudovima. U budućnosti, veliki broj inicijativa s ciljem pružanja potpore promociji svjesnosti o neophodnosti
ovakvih suđenja, također će činiti važnu komponentu rada Misije u oblasti osiguravanja pomoći u procesuiranju
ratnih zločina, i nadamo se, time, kroz efektivno I nepristrasno pravosuđe, doprinijeti pomirenju.

Sigurnost I saradnja

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini je od 1995. godine, igrala centralnu ulogu u pružanju podrškevlastima
BiH u procesu smanjenja obima institucija iz oblasti odbrane i procesu smanjenja raspoloživognaoružanja, što je
dovelo do unapređenja, kako lokalne, tako i regionalne vojne stabilnosti, u skladu sodredbama Daytonskog
mirovnog sporazuma. Danas Misija nastoji omogućiti Bosni i Hercegovini da prviput razvije jedinstvenu
strukturu odbrane na državnom nivou, nastojeći u isto vrijeme pomoći uispunjenju obaveza prema OSCE-u, kao
i u ispunjenju drugih međunarodnih vojno-političkih obaveza. Najvažnije oblasti djelovanja su:

Parlamentarni poslovi
Misija nastavlja podržavati oba Doma Parlamentarne skupštine BiH u unapređenju demokratske kontrole nad
oružanim snagama. Misija je, u decembru 2003. godine, pružila pomoć u osnivanju Zajedničke komisije za
odbrambenu I sigurnosnu politiku BiH, a njen rad u ovoj oblasti nastavlja se pružanjem podrške profesionalnom
razvoju ove Komisije.

Izgradnja povjerenja I pomoć u ispunjavanju obaveza

Bosna i Hercegovina je svojim potpisom preuzela obaveze iz oblasti regionalne odbrane i sigurnosti u okviru
Daytonskog sporazuma i Pravila ponašanja OSCE-a. Odjel za sigurnost i suradnju OSCE-a nastoji pružiti
podršku vlastima BiH u ispunjenju tih obaveza.

Malokalibarsko oružje I lako naoružanje

Misija blisko surađuje s EUFOR-om, UNDP-om I lokalnim vlastima kako bi verificirala i ograničila arsenal
municije, naoružanja i vojne opreme širom zemlje. Ove aktivnosti uključuju pomoć pri kontroli vojnih ustanova i
arsenala naoružanja, kao i uništenje viška oružja i municije. U pilot projektu, koji su prošle godine predvodile
Oružane snage BiH, uništeno je 20.000 komada malokalibarskog oružja i lakog naoružanja.

Regionalna stabilizacija – Član IV

Članom IV Aneksa 1B Daytonskog sporazuma nastoji se osigurati regionalna stabilizacija i okvir za kontrolu
naoružanja. Misija nastavlja pružati podršku ličnom predstavniku predsjedavajućeg OSCE-a, koji radi u Beču, u
realizaciji njegovih aktivnosti iz ove oblasti.
Komisija za reformu odbrane
Misija OSCE-a aktivno sudjeluje u radu Komisije za reformu odbrane BiH, osigurava ekspertizu I podršku
kontinuiranom razvoju jedinstvene komande na državnom nivou i jedinstvene kontrole na svim funkcionalnim
nivoima odbrane, uključujući tu i Oružane snage BiH. U okviru ove aktivnosti, Misija osigurava i pomoć u
razvoju jedinstvenog budžeta odbrane. Misija OSCE-a obavezala se na pružanje pomoći vlastima BiH u
ostvarenju zakonodavnih I institucionalnih ciljeva utvrđenih kao preduvjet za pridruživanje države NATOovom
programu Partnerstvo za mir.
Reforma obavještajnih službi
 46

Pod rukovodstvom Ureda isokog predstavnika, Misija e, u januaru 2004. godine, snovala Odjel za
implementaciju eforme obavještajnih lužbi u cilju pružanja podrške procesu eforme civilnih agencija za
obavještajne poslove državi. Od tada, Odjel je pružio pomoć u osnivanju ove Državne obavještajne agencije,
kao I osnivanju nove organizacijske strukture Agencije koja podrazumijeva pravno, kadrovsko, budžetsko i
institucionalno restrukturiranje.
Podrška Odjela za sigurnost i suradnju budućnosti Oružanih snaga BiH
Zahvaljujući podršci koju im je pružila Misija, vlasti BiH nastavile su smanjivati obim Oružanih snaga, kao i
količinu naoružanja. Također je uvedena nova doktrina komande i kontrole Oružanih snaga. Rezultat toga je
finansijski održiv, legitimniji kapacitet odbrambenog sektora. Misija sada pruža pomoć Ministarstvu odbrane
BiH u razvoju programa obuke Oružanih snaga BiH u cilju njihove pripreme za učešće u operacijama podrške
miru u euroatlantskoj sferi u budućnosti.