P. 1
Prosvjetni list [broj 947, februar 2008.]

Prosvjetni list [broj 947, februar 2008.]

|Views: 328|Likes:
Published by Tiskarnica

More info:

Published by: Tiskarnica on Mar 05, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/04/2012

pdf

text

original

SARAJEVO FEBRUAR / VELJAČA 2008.

BROJ / 947 / GODINA LXIII NOVA SERIJA / BROJ 115 / GODINA XII

Utjecaj engleskog jezika na bosanski jezik danas Vršnjačko zlostavljanje Kreativne ideje nastavnika

Iz sadržaja

4. Mujo Musagić: Vrati nam se, batino iz Raja! 5. Između dva broja 6. Elma Durmišević: Utjecaj engleskog jezika na bosanski jezik danas 8. Hazim Selimović, Esed Karić: Vršnjačko zlostavljanje 11. Abid Zukić: Zapis sa seminara u Neumu 12. Hana Korać: Kockanje je bolest ovisnosti 14. Medina Jusić-Sofić: Kreativne ideje nastavnika 15. Gorana Jovanović: Testiranje prvačića – šta je to? 16. Vida Svoljšak-Rojko: Kako poboljšati motivaciju odraslih za učenje 18. Šefket Arslanagić: Veliki matematičari: D’Alamber 19. Osnovan Bosanskohercegovački slavistički komitet 20. Aida Kršo: Iz jezičke prakse 21. Nova izdanja 22. Ukratko 26. Povodi, mišljenja, reagovanja… 27. Zanimljivosti iz svijeta obrazovanja 28. Visoko obrazovanje u Srbiji: Papazjanija bolonjeze 30. Priča “Prosvjetnog lista”: Virdžinija Vulf: “Čvrsti predmeti” 32. Iz historije bosanskohercegovačkog školstva
Prvi broj “Prosvjetnog lista” izašao je novembra 1945. godine, a prvi broj nove serije septembra 1996. Predsjednik Upravnog odbora: Branko Alagić Direktor i glavni i odgovorni urednik: Mujo Musagić Urednica: Maida Vodeničarević Grafičko uređenje i DTP: Dizajn Studio MRAK
Adresa Redakcije: Ali-pašina 4/I, Sarajevo. Telefoni: (033) 203-750 i 203-755; Fax: 203-750. E-mail: prosvjetnilist@lol.ba List izlazi jednom mjesečno, a u julu i avgustu ne izlazi. Cijena jednog primjerka 2 KM. Godišnja pretplata (sa poštarinom) 24 KM.
Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo “Prosvjetni list” je upisan u Registar medija, pod brojem ŠM44/99 dana 15. 12. 1999. godine. “Prosvjetni list” je registrovan u Republičkom komitetu za informisanje 18. maja 1981. godine pod rednim brojem 390.

Štampa: “Tipografija” D.O.O., Sarajevo
Rukopisi, fotografije, CD i diskete se ne vraćaju, niti honorarišu. Žiro-račun “Prosvjetnog lista”: 129-101-10002137-58 kod HVB Central Profit banka, Sarajevo.

PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

3

BIJELO NA CRNOM

VRATI NAM SE, BATINO IZ RAJA!
K
ada sam u „Prosvjetnom listu“, broj 112, u novembru 2007., na ovom istom mjestu, u uvodniku pod naslovom „O odgoju, znanju i autoritetu“, uz svu obazrivost, ustvrdio kako nam je svakodnevnica puna primjera ne – ukusa, ne – znanja, ne – odgoja , ne – kulture..., i sve to, pored ostalog, ilustrirao ponašanjem učenika osnovnih i srednjih škola u gradskom saobraćaju, ni slutio nisam koliko su moje opservacije bile naivne i tek blijede didaktičke didaskalije naspram mnogo okrutnije i opasnije stvarnosti. A u toj i takvoj stvarnosti, u ovih nekoliko dana, u Sarajevu su se desila dva stravična ubistva: prvo – u kojem je nekoliko maloljetnika zapalilo staricu Ljubicu Đokić – Spasojević, i drugo – u kojem je grupa maloljetnika, u tramvaju, pred pedesetak putnika, nasmrt pretukla svog vršnjaka, učenika drugog razreda Katoličkog školskog centra, Denisa Mrnjavca. Vjerovatno bi i ova dva ubistva, nakon uobičajenih policijskih i crnohroničnih novinskih registracija, brzo pala u zaborav da nisu u pitanju dva vremenski bliska i, po mnogo čemu, izuzetno tragična slučaja, u kojima su akteri bili maloljetnici, i od kojih se, s obzirom na neke okolnosti ( u Sarajevu su ubijeni Srpkinja i učenik Katoličkog školskog centra), pokušala iskonstruisati još jedna priča sa nacionalnim i političkim konotacijama. Nasreću, građani Sarajeva, i mladi i stari, u ovim tragičnim događajima, prepoznali su pravi, suštinski problem – sve češća stradanja nedužnih ljudi, za koja niko ne odgovora i na koja se, s vremenom, navikavamo, kao da su normalni, sastavni dio naše poslijeratne stvarnosti. Ovoga puta, čini mi se, reakcija javnosti je bila ozbiljnija i glasnija nego ranije u sličnim prilikama; konačno se okupilo nekoliko hiljada građana Sarajeva koji su se ljutili, psovali, tražili ostavke, tražili sigurnost za sebe i svoju djecu. Neki su čak, onako u prolazu, „implementirali“ šarenu revoluciju, gađajući jajima fasadu zgrade Predsjedništva i policiju ispred nje. Potom su, po običaju, krenule brojne rasprave u televizijskim emisijama i u novinskim tekstovima, u kojima se, kao i obično, licitiralo sa krivnjama i krivcima, i u kojima su uvijek krivci drugi (a ne mi), i na nekom drugom mjestu (a nikad i nikako u institucijama u kojima smo mi). Tako su za maloljetničku delikvenciju, pored ostalih, krivci i: rat i poslijeratno siromaštvo, mediji, vlasti, pravosudni sistem, obrazovni sistem, roditelji, vjerske zajednice, nevladine organizacije, policija, pa i stranci koji nas tjeraju da donosimo isuviše liberalne zakone, sa blagim kaznama za one koji ih ne poštuju. Vjerovatno su za rast maloljetničke delikvencije krivi svi pobrojani (a i mnogi drugi) faktori, kao što su, valjda, krivci i sami delikventi, kao što smo, vjerovatno, krivi i svi mi, dozvoljavaju4
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

ći, konformistički, oportunistički i kukavički, da se pred našim očima, uživo, odvija mučno ubistvo jednog sedamnaestogodišnjaka. Ponašali smo se, u ovom konkretnom slučaju, kao da smo na televizijskim ekranima gledali film pun straha i užasa a koji nas se mnogo ne tiče, jer nas od ružnih slika spašava jedan obični okret glave. Nažalost, od rasta maloljetničke delikvencije ne može nas spasiti okretanje glave, niti guranje ovog problema u ladice stolova mnogobrojnih zvučnih institucija, koje su, nakon rata, nicale kao iz vode i koje su više odgovarale onoj narodnoj izreci „vidjela žaba da se konji kuju“ nego što su imale namjeru raditi nešto ozbiljnije i efikasnije. Sjetite se samo da imamo ombudsmena za zaštitu prava potrošača, pa neka silna radna tijela, akcijske i akcione programe i komisije poput one za istraživanje ratnih zločina u Sarajevu, koja, izuzev što je potrošila nekoliko stotina hiljada konvertibilnih maraka, nije uradila ama baš ništa drugo. A za to vrijeme u gradovima i selima širom Bosne i Hercegovine dešavala su se ubistva. Mladi ljudi su umirali predozirani drogom, stradavali su u automobilskim uličnim trkama, u mladalačkim kafanskim tučama, u navijačkim izljevima ljubavi prema voljenom nogometnom ili košarkaškom klubu. Mladi ljudi su stradavali i kao povratnici i na stotine drugih načina, ali sve to nije bilo dovoljno ni državi, ni entitetima, ni sudovima, ni policiji, ni školama, ni roditeljima, ni vjerskim zajednicama da pokrenu efikasnu i zajedničku akciju da se spriječi rast te spirale zla i maloljetničke delikvencije. Jer, zaista, samo zajednička, dobro programirana i dobro koordinirana aktivnost svih društvenih faktora, aktivnost koja ne bi smjela biti neka kampanja kratkog daha, može donijeti pozitivne rezultate. Zbog toga neka razmišljanja o tome kako zaustaviti maloljetničku delikvenciju, poput prijedloga o vraćanju većih prava policiji (izraženi u formi: treba policiji vratiti palicu) ovaj kompleksan društveni problem isuviše pojednostavljuju, svodeći ga samo na jednu dimenziju, onu vidljiviju ali nikako i najvažniju. Ni mnogo veći broj policajaca, ni mnogo veći broj palica, neće moći pokriti svaki tramvaj, kafić, kladionicu, školsko dvorište, utakmicu, ulicu, povratničko naselje...Školski sistem u svemu ovome ima posebno značajnu funkciju. O tome, gotovo kontinuirano, pišemo svih ovih poslijeratnih godina. Nažalost, društvena zajednica i mediji se uvijek sjete učitelja, nastavnika i profesora kada se dese neki tragični događaji, ali ne i onda kada njihovi učenici, zahvaljujući baš njima, primaju društvena priznanja za visoke domete u znanju iz matematike, fizike, informatike... To, u ovom času, naravno, nije nikakav alibi za propuste i greške koje se prave i u odgojno-obrazovnom sistemu. O tome će, svakako, trebati ozbiljno razgovarati, a onda i efikasno realizirati ono što se u tim razgovorima utvrdi kao prioritetna potreba.

Između dva broja Početak rada obrazovnih agencija
Vijeće ministara BiH donijelo je odluku o početku rada Centra za informacije i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja BiH i o njegovoj lokaciji. Sjedište Centra, koji počinje sa radom 31. marta, bit će u Mostaru. Vijeće ministara BiH donijelo je i odluku o početku rada Agencije za razvoj visokog obrazovanja BiH i obezbjeđenja kvaliteta. Sjedište Agencije će biti u Banjoj Luci, a početak rada je planiran 1. marta. Odobren je i početak djelovanja Agencije za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH sa sjedištem u Mostaru. demija Univerziteta i najvažniji projekti učine dostupnim široj javnosti. Također i da se podstakne saradnja između privrede i Univerziteta, kako bi se unaprijedila razmjena naučno-stručnih iskustava između vodećih privrednih kompanija i nastavnonaučnog osoblja, te razvila bolja saradnja u oblasti upisne politike fakulteta u funkciji potreba privrede i dao podsticaj zapošljavanju mladih. U radu ove afirmativne manifestacije, koja se po prvi put održava u BiH, učestvovali su predstavnici državnih institucija, ambasada, visokoškolskih ustanova, predstavnici privrede kao i nastavnici i studenti visokoškolskih ustanova UNSA. Manifestaciju je otvorio rektor Univerziteta u Sarajevu prof. dr. Faruk Čaklovica. Skupu se u ime Vlade i Skupštine Kantona Sarajevo obratio ministar obrazovanja i nauke mr. Safet Kešo. Naglasio je značaj i ulogu ove manifestacije u povezivanju obrazovanja, nauke i privrede, te istakao podršku Vlade Kantona Sarajevu u svim segmentima rada Univerziteta kazavši da će Vlada i ubuduće pored redovnog finasiranja naučno-nastavnog procesa na Univerzitetu planirati sredstva i za razvojne i reformske programe neophodne za modernizaciju i približavanje Univerziteta evropskim standardima u obrazovanju i nauci. Skupu se obratio i Faruk Širbegović, predsjednik “Širbegović grupe” istakavši potrebu zalaganja društvene zajednice da i “manje” sredine koje imaju potrebu za visokoobrazovnim kadrom postanu atraktivne za mlade ljude koji još uvijek isključivo traže posao u Sarajevu. Generalni direktor “Asa Prevent GROUP” Nihad Imamović je u svom obraćanju također naglasio potrebu saradnje između Univerziteta i privrede, kazavši kako ova firma ima program stipendiranja i zapošljavanja visokoobrazovnog i profesionalnog kadra. Skupu se obratio i direktor Klinike za kardiovaskularne bolesti prof. dr. Emir Kabil koji je ukazao na moguće i izvodljive pravce saradnje obrazovanja i privrede u medicinskoj praksi. Ova manifestacija ima veliki značaj ne samo za Univerzitet u Sarajevu i privredu Bosne i Hercegovine, nego i za kulturni, naučni i privredni razvoj i napredak cijelog bosanskohercegovačkog društva. Za privrednike i sve zainteresovane koji imaju konkretne prijedloge i komentare za buduću saradnju otvorena je nova e-mail adresa: berza@unsa.ba

O stanju u obrazovanju
Vlada Federacije BiH usvojila je informaciju o stanju u obrazovanju na području Federacije. U informaciji se, između ostalog, navodi da reforma obrazovanja u Federaciji BiH teče sporo i neujednačeno i ne prati je odgovarajuća suma novca. Uočen je zastoj u reformi predškolskog i srednjeg obrazovanja, a pomaka ima samo u segmentu osnovnog obrazovanja. U izvještaju Vlade se navodi i da su uočene značajne razlike u finansiranju na svim nivoima, a stanje škola ocjenjuje se nepovoljnim. Naime, veliki broj školskih zgrada građen je prije 30 i više godina. Neke su obnovljene, ali se nije vodilo računa o potrebi za savremenim opremanjem škola. Zbog nedostatka prostora, nastava u nekim školama se odvija u dvije, a u nekim čak u tri smjene. Kad je riječ o finansiranju osnovnog obrazovanja ogromne su razlike od kantona do kantona, što se najočitije vidi na primjeru Sarajevskog i Unsko-sanskog kantona. Vlada KS prošle godine je za ovaj segment obrazovanja izdvojila 12,54 posto sredstava iz budžeta, što iznosi više od 2.000 KM po učeniku. U USK izdvojeno je 22 posto iz budžeta, odnosno 1.203 KM po učeniku. Za srednje obrazovanje Vlada KS izdvojila je 8,38 posto sredstava iz budžeta, odnosno 2.896,47 KM po učeniku, a u USK ta sredstva iznose 13,24 posto ili 1.471,21 KM po učeniku. Preporuke, a ujedno i smjernice djelovanja Federalnog ministarstva obrazovanja jesu da je neophodno usklađivanje kantonalnih s državnim zakonom, te praćenje njihove primjene.

Savjetnici za obrazovanje
Vijeće ministara BiH usvojilo je 17. januara Informaciju Ministarstva civilnih poslova o prihvatanju Memoranduma o razumijevanju za uspostavu konferencije ministara o obrazovanju u BiH, kao stalnog i najvišeg savjetodavnog tijela zaduženog za koordinaciju obrazovnog sektora u našoj zemlji. Predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić ovlašten je da potpiše Memorandum s entitetskim premijerima i predstavnikom Distrikta Brčko.

Rekli su...
“Kada agencije budu uspostavljene i u potpunosti funkcionalne, te kada zakon o stručnom obrazovanju i obuci bude konačno usvojen, BiH će imati zakonski i institucionalni okvir za provedbu reformi u sektoru obrazovanja u skladu s uslovima za evropsko partnerstvo.” (Miroslav Lajčak, visoki predstavnik u BiH) “Povratak ćirilice u hrvatske škole smatram logičnim. Pismen čovjek, koji može pratiti literaturu napisanu ćirilicom, u pravom je smislu pismen. Koliko je samo literature napisano tim pismom! Pa nije ćirilica ničiji monopol, uostalom, i hrvatsko je pismo nekada bila ćirilica.” (Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske) “… Možemo biti zadovoljni nastavnim procesom, ali ne možemo biti zadovoljni brojem osnovaca koji ne pohađaju nastavu i zbog toga smo odlučili pomoći toj djeci da nastave školovanje, šaljući nastavnike da kod kuća pokušaju dopunskom nastavom toj djeci omogućiti obrazovanje. Nadam se da će taj broj na kraju biti daleko manji nego li s početka godine, kada nastavu nije pohađalo 86 osnovaca…” (Amir Hadžić, ministar obrazovanja USK)
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Dani univerzitetske berze
U prostorijama Rektorata Univerziteta u Sarajevu krajem januara upriličena je manifestacija “Dani univerzitetske berze”. Cilj je bio da se predstavi naučno-umjetnički i obrazovni potencijal fakulteta i aka-

5

Aktuelnosti

Evropeizacija ili neokolonizacija

Utjecaj engleskog jezika na bosanski jezik danas

M

Nedavno je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Elma Durmišević uspješno odbranila svoj diplomski rad pod nazivom: Utjecaj engleskog jezika na bosanski jezik danas. S obzirom na to da je riječ o veoma aktuelnoj tematici (pa i problematici) u našem svakodnevnom životu, u ovom i narednom broju našeg lista objavljujemo najinteresantnije dijelove iz diplomskog rada E. Durmišević koja je od nedavno asistentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
“ Hey, you! Give me some candy!” – ne biste od vojnika sa plavim šljemom ni dobili taj dragocjeni slatkiš. U školama je engleski jezik obavezan predmet, čak od prvog razreda osnovne škole, a i u obdaništu već dječica “cvrkuću” engleske pjesmice: “Spring is coming, Spring is coming, Listen – little bees are hurry…” Strani jezik, a to je najčešće engleski jezik, jeste obavezan opći predmet. Posao nijedan ne možete dobiti, ne možete uopće aplicirati (apply) za posao ukoliko u vašoj biografiji ne piše (zapravo, to se podrazumijeva) da dobro vladate engleskim jezikom. Veliki broj konkursa se objavljuje upravo na engleskom jeziku, bilo da se radi o stranim ili domaćim firmama. Svi žele sposobne ljude – radnike, stručnjake, a “najsposobniji” su oni koji će razumjeti konkurs napisan na engleskom jeziku, aplicirati za određeni posao, doći na intervju (interview) i vjerovatno “get a job”. Govoriti engleski, danas je stvar opće kulture i zapravo govori koliko ste moderni i savremeni, jer vi ni kompjuter (computer) ne možete upaliti ukoliko dobro ne vladate stručnom terminologijom u vezi sa kompjuterima. Upravo zbog toga, nemoguće je zaobići i ne naglasiti činjenicu da je razvojem nauke i tehnike – engleski jezik doživio veliki procvat (bloom) i prestiž (prestige) u svijetu. Ukoliko imate vlastiti mail, i to još hotmail ili yahoo, da biste napisali jedan mail prijateljici ili frendici (friend), poslovnom partneru (partner) – morate kliknuti (click) na ikonu (icon) new mail; za brisanje – delete; za odgovor – reply itd. Iz vlastitog iskustva govorim, ukoliko je i neki program preveden na bosanski jezik, sigurna sam da ćete nekoliko trenutaka blijedo gledati u monitor (monitor) i u riječi napisane bosanskim jezikom: nova poruka, pristigla pošta, odgovori, spremi u otpad, pošalji itd. Radi se o tome da je naš mozak navikao na engleske riječi i fraze u oblasti i domenu kompjutera (a sve više i u domenu reklama) i mehanički reaguje, tj. po navici.

ožda izgleda “banalno” davati definiciju maternjeg jezika, ali iz raznovrsne literature o toj problematici vidimo da nije uopće lahko odrediti kriterije za definisanje maternjeg jezika: najčešće se maternji jezik definiše kao jezik na kojem mislimo, sanjamo i računamo; maternji jezik je onaj koji dijete prvo nauči, ali i onaj koje neko lice najbolje zna, ili jezik koji se najviše koristi, ili jezik sa kojim se identifikujemo. Danas, kad vas upitaju koji jezik, pored maternjeg, govorite, gotovo niko ne očekuje da kažete samo engleski. Dakle, vaš odgovor je nepotpun ako kažete bosanski i engleski jezik. Engleski kao da se danas podrazumijeva, pa se od vas očekuje da poznajete, tj. govorite barem još jedan jezik. Ili čak dva.

Engleski u medijima
Evropeizacija je definisana kao davanje ili primanje evropskog karaktera, obilježja. U Velikom rječniku stranih riječi B. Klaića neokolonijalizam je definisan kao “politika koju u slabo razvijenim zemljama i u bivšim kolonijama vode imperijalističke zemlje posredstvom tzv. ekonomske ‘pomoći’ koja se dodjeljuje sa svrhom da se te zemlje zadrže u stanju zamaskirane političko-ekonomske zavisnosti.” Ova definicija kao da je “pogodila u srž” društvene, političke, ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini. Nadati se da, jednog dana, službeni jezik u Bosni i Hercegovini neće biti, pored tri sadašnja (bosanski, hrvatski, srpski) i engleski jezik. Evo šta se desilo nedavno u Sloveniji: “Slovenski časopis ‘Finance’ i njegov urednik Peter Frankl moraju platiti kaznu jer su objavili komentar s naslovom na engleskom jeziku, čime su prekršili zakon o medijima, koji zabranjuje korištenje stranih jezika u slovenskim medijima. Sporni naslov glasio je ‘We are rich, and we better love it’, što je medijskom inspektoru Ivanu Palu bio povod da kazni ‘Finance’ s 845 eura, a njegov urednik mora platiti 334 eura. Iz časopisa najavljuju da se neće žaliti na globu, ali će o zatvorskoj kazni još razmisliti…” (Dnevni avaz, 20. 12. 2006, Sarajevo, godina XI, broj 3989) U Bosni i Hercegovini takvog zakona o korištenju stranih jezika u bosanskohercegovačkim medijima nema. Svakodnevno listajući dnevne novine, možete pročitati oglase, reklame, konkurse, naslove najčešće na engleskom jeziku; televizijske emisije različitog žanra, od političkih do dječijih, “pršte” engleskim riječima, sintagmama čak i rečenicama. Sloboda izražavanja je zagarantovana; na bilo kojem jeziku možete dokazati vaše pravo o slobodi govora. Radio i televizijske emisije

“Pravo malo veliko domaće čudo”
Vremenom je engleski jezik postao svakodnevnica, tako da – ako govorite samo engleski, naravno, pored maternjeg jezika – niste ništa posebno nadareni ili obrazovani, već samo stupate u vrtlog i mnoštvo onih koji taj jezik već govore i razumiju. Još uvijek je pomalo zapanjujuće, egzotično i izaziva oduševljenje ako govorite (pored maternjeg) francuski, italijanski, španski, turski, arapski… Ali, english, english – to je “pravo malo veliko domaće čudo”. No, nije tako uvijek bilo. Barem, ne na ovim našim južnoslavenskim prostorima, a usuđujem se reći i na slavenskim govornim područjima, gdje je ruski jezik bio dominantan. Sve je počelo devedestih godina XX vijeka, a traje i kroz XXI vijek. Posljednjih petnaest godina (uključujući i one ratne koje su itekako bile presudne za utjecaj engleskog na bosanski jezik, zbog prisustva velikog broja međunarodnih organizacija i stranaca – političara, novinara, humanitarnih radnika, vojnika, a engleski jezik im je bio maternji) naglo je porastao interes za engleski jezik i “američku kulturu”. Sjećam se baš tih ratnih godina; ako niste bili u stanju reći: 6
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Aktuelnosti
se mogu zvati: “Weekend Cooking Show”, “One Man Show”, “Red carpet”, “Euroimpuls”, “ Extra - Tuborg Green”, “DJ Party”, “Impuls: In”, “Sarajevo on line”, “Made in Banja Luka”, “City Kids”, “Music box”, “Stars”, “Pink Jukebox”, “Sarajevo art”, “Fanky cops”, “Pink by BH”, “Muppet Show”, “Music Talents”, “Miss BiH”, “Mister BiH”, “Man and Woman of the Year”… Pitam se da li ove emisije nose engleske nazive jer ih je nemoguće prevesti na bosanski jezik, ili je to hir urednika, voditelja, novinara, ili zahtjev gledateljstva koje više privlači emisija “Sarajevo on line” nego ”Sarajevo na vezi”? Sjetimo se samo ogromnog broja kurseva engleskog jezika u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji su bili besplatno organizovani od različitih međunarodnih organizacija. Ima tu i njihove dobre volje da se djeca “izvuku iz podruma” i nauče nešto; jedan svjetski jezik – engleski jezik, ali ima tu i nekog neokolonijalnog interesa. U trenucima kad smo bili identitetski “raspolućeni i rasčejrečeni”, i kad su nam bila uskraćena osnovna egzistencijalna prava (1992-1995), bio je to idealan trenutak za “neokolonizatore” da “krenu u jezička osvajanja i jezičku nadmoć”. te na njegovom jeziku i on će biti na vašoj strani. Ako tako ne učinite, postupićete kao vlada.” (Ibidem, str. 171) Nikako ne zagovaram monolingvalnu isključivost koja je sastavni dio ideologije lingvicizma. Lingvicizam je definisan kao “ideologije, strukture i prakse koje se primjenjuju da bi se opravdalo sprovođenje i reprodukcija nejednake raspodjele moći (kako materijalne i tako i nematerijalne) i resursa između grupa koje su definisane na osnovu jezika”; (Skutnabb-Kangas, 1988.) koji je zajedno sa etnicizmom (etnicizam je ideologija po kojoj su grupe definisane na osnovu njihove etničke pripadnosti i kulture; (Skutnabb-Kangas, str. 7) zamijenio biološki rasizam (ideologija u kojoj su grupe sa nejednakim pristupom moći i resursima bile definisane na osnovu njihove takozvane rase; (Skutnabb-Kangas, str. 7). Sada se više ne tvrdi da su neke “rase” pozvanije da vladaju, već neki jezici i kulture. “Engleski je, naravno, jezik u imperijalističkom prodoru, par exellence, ali većinski jezici unutar većine zemalja vrše istu funkciju. I najčešće su govornici većinskog jezika nosioci monolingvalne isključivosti – jer je to za njih korisno.” (Skutnabb-Kangas, Tove, Bilingvizam, da ili ne; Sweden,1981, str. 7) Svaki je jezik sposoban za sve, a čovjek bi u odnosu na jezik trebalo da ima slijedeća prava: “da se identifikuje sa maternjim jezikom / jezicima, a da drugi prihvate i poštuju tu identifikaciju, da u potpunosti savlada maternji jezik/ jezike, da se koristi maternjim jezikom/jezicima u svim zvaničnim situacijama, da u potpunosti savlada zvanični jezik zemlje u kojoj živi, ili, ako ih je više, jedan od njih po sopstvenom izboru.” (Ibidem, str. 7) Ponekad se upitam, i zaista imam razlog za to, dok razgovaram na engleskom jeziku, smijem se engleskim šalama: “Čije misli ustvari mislim kada sam prinuđena da govorim na engleskom jeziku? Nije li to jedno novo osvajanje, ‘neokolonizacija uma i duha’?” Da li je utjecaj engleskog jezika na bosanski jezik jedan vid evropeizacije ili neokolonizacije? Moj rad ne može u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje. Ali vrijeme, narod i jezik će, vjerovatno, dati odgovore. Elma Durmišević (Nastavak u sljedećem broju)
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Neokolonizacija uma i duha?
Zaposlivši se kao nastavnica bosanskog/ hrvatskog/srpskog jezika i književnosti u Internacionalnoj osnovnoj školi, mogla sam neposredno proučavati interferenciju engleskog i bosanskog jezika. Raditi u takvoj školi bio je pravi jezički izazov i borba za primat maternjeg jezika, pored turskog, engleskog, francuskog i njemačkog. Učenici kojima sam predavala b/h/s jezik i književnost, pored onih čiji je maternji jezik bosanski, bila su i djeca čiji je maternji jezik češki, turski, rumunski, arapski, kineski, španski, ali svi oni komuniciraju na engleskom. Svako jutro, na tzv. “okupljanju učenika” direktor škole im se obraća na engleskom ili na turskom. Rijetko i na bosanskom. Procenat djece kojima maternji jezik nije bosanski je 30%, ali svi profesori moraju poznavati engleski da bi stupili s njima u komunikaciju i, napokon, objasnili im zadatke. Pozitivno je i pohvalno imati bilingvalne učenike, ali mislim da je nedopustivo dozvoliti da učenik, čiji je maternji jezik bosanski, na času gramatike bosanskoga jezika traži da mu se glagolsko vrijeme prošlosti objasni preko glagolskih vremena u engleskom jeziku! Tolerantni moramo biti, uvažavati različitosti, Drugog i Drugačijeg, učiti što je više moguće, kako strane jezike tako i različite oblasti ljudskog djelovanja, ali moramo i sebe, i vlastiti nam jezik, to jezgro identiteta staviti na određeni “visoki” nivo poštivanja i valorizacije, “jer svi jezici su istog porekla, pa zašto onda jedan da bude povlašćen.” (Calvet, Louis-Jean, n.d., str. 23) Šta se dešava kad strani političari, čija misija (misssion) traje u BiH nekoliko godina, počnu držati govore, obraćati se javnosti? Na kojem se jeziku obraćaju narodu? Na kojem im jeziku obećavaju pomoć? Na engleskom, njemačkom, francuskom… Calvet citira Emila Massona, bretonskog socijalistu: “Moj savet vam je da se narodu obraća-

Kad upotrijebiti englesku riječ
Bosanskohercegovački film koji je postigao ogroman uspjeh kod domaćih i svjetskih kritičara – “Go West” nije imao bosanski i engleski naziv, već samo spomenuti. S obzirom na tematiku, poruka je jača kad i sami izgovorimo “Go West”, umjesto “Odlazak na Zapad”, ili ”Otići na Zapad”. Dekonstrukcijom filma dolazimo do zaključka da je upravo ovaj engleski naziv natopljen ironijom, čak i u engleskim riječima više je istaknut taj bosanski identitet nego da je naziv filma na bosanskom jeziku. Ne smijemo doći u situaciju, ni kao lingvistički puristi niti kao “obični” govornici i “korisnici” maternjeg jezika, da po svaku cijenu izbjegavamo internacionalizme, anglizme, germanizme, turcizme, latinizme, grecizme, bohemizme, romanizme; ali treba poznavati i osjetiti pravi trenutak / right moment (umjetnički, politički, ekonomski, modni) kad upotrijebiti englesku riječ namjesto bosanske. “Namera mi je da ovde, pre svega, pokažem kako je proučavanje jezika, na kraju krajeva, uvek pružalo predstavu o jezičkim zajednicama i njihovim odnosima, i kako se ta predstava koristila kao opravdanje za kolonijalno osvajanje.” (Calvet, Louis-Jean, Lingvistika i kolonijalizam: Mala rasprava o glotofagiji, Beogradsko-izdavački zavod, Beograd, 1981, str. 12) Ovaj Calvetov citat se tako “istinito” uklapa u Klaićevu definiciju neokolonijalizma, kao i u sve poslije napisano o načinu na koji engleski utječe na bosanski. Preko jezika najlakše manipulišete ljudskim, tj. jezičkim zajednicama. Nisam stručnjakinja za historiju ili sociologiju, ali nesumnjiv je “motiv iza motiva” u francuskim, britanskim, španskim putovanjima jezičkih stručnjaka da afričko stanovništvo u doba kolonijalizma podučavaju francuski, engleski i španski jezik.

7

Aktuelnosti

Vršnjačko zlostavljanje

Narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta

ovom radu teorijski su obrađeni osnovni pojmovi vršnjačkog zlostavljanja, podjela vršnjačkog zlostavljanja, faktori rizika za pojavu zlostavljanja, karakteristike zlostavljača i zlostavljanog, problem mjerenja vršnjačkog zlostavljanja. Predstavljena su i najznačajnija istraživanja, sprovedena u nekim zemljama svijeta i zemljama regiona, s akcentom na rezultate istraživanja koja su provedena u Bosni i Hercegovini. Školska zadirkivanja, ponekad okrutne drame u školskom dvorištu, prisutna su u svim školama. Mijenjanjem društvenih normi mijenjalo se i shvatanje agresivnog, nasilnog i neprihvatljivog ponašanja među djecom i vršnjacima. Svjesni važnosti problema pošli smo od definicije vršnjačkog zlostavljanja. “Vršnjačko zlostavljanje je naziv za događanja u širem okviru škole u kojima pojedini učenici ili još češće grupa učenika, izvodi trajno zlostavljanje nad svojim vršnjacima ili mlađim djetetom.” (A. Mikuš - Kos, 2005.) Osim navedene, postoje i brojne druge definicije vršnjačkog zlostavljanja, a za sve njih je zajedničko da pod zlostavljanjem podrazumijevaju svako fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno na djecu (po UN konvenciji svaka osoba mlađa od 18 godina) od strane njihovih vršnjaka, koje je učinjeno s ciljem povređivanja i uključuje ponavljanje istog obrasca i odražava neravnopravan odnos snaga karakterističan na dvjema ravnima: jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca. Svako od ovih svjesnih postupaka se može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju.

U

Za djecu zlostavljače karakteristična povećana agresivnost u odnosu na nenasilnu djecu, a tu agresivnost zlostavljači iskazuju ne samo prema vršnjacima, već i prema odraslima, nastavnicima i roditeljima  U svim istraživanjima potvrđeno prisustvo vršnjačkog zlostavljanja, te da su u školama širom svijeta dječaci više izloženi zlostavljanju nego djevojčice
ni, odgojni i situacijski. Individualni faktori se odnose na karakteristike ličnosti. Kao karakteristika ličnosti agresivnost se pojavljuje na dva nivoa, kao latentna agresivnost i kao manifestna agresivnost. Latentnu agresivnost M. Žužul (1989.) definiše kao “relativno trajnu i stabilnu karakteristiku pojedinca da u provocirajućim situacijama reagira porastom emocionalne tenzije i pojavom tendencija za napadom na izvor provokacije (tj. agresivnom motivacijom).” Prema tome, za iskazivanje nasilnog ponašanja i postajanje zlostavljačem neophodno je postojanje agresivne motivacije. Istraživanja koja su sprovedena pokazuju da “roditeljski odgoj i uslovi odrastanja djeluju (utiču) na stvaranje djeteta zlostavljača.” (R. Vasta, M. M. Haitha i S. A. Miller, 1998.) Djeca roditelja, koji ne pokazuju roditeljsku toplinu, koji nisu emocionalno osjetljivi na djetetove potrebe, koji pružaju malo emocionalne podrške, pažnje i zanimanja za dijete, češće su neposlušna, agresivna i pokazuju probleme u ponašanju. Prema D. Olweusu, (1998.) “... nedostatak topline i pažnje, a osobito u najranijoj dobi, uvećava opasnost od kasnije nasilnosti dječaka i njegova neprijateljstva prema drugima.” Sljedeća osobina, koja utiče na pojavu djeteta zlostavljača, a vezana je za roditeljski odgoj, jeste roditeljski nadzor, stepen u kojem je dijete nadgledano, disciplinovano i usmjeravano. Treći faktor odgoja, koji uveliko povećava rizik od kasnijeg nastajanja djeteta zlostavljača je emocionalno i fizičko zlostavljanje djeteta od strane roditelja. I brojni stresovi (razvod roditelja, alkoholizam roditelja, hronična bolest članova porodice), kojima dijete može biti izloženo tokom određenog perioda života, mogu rezultirati povećanjem agresivnosti djeteta. Situacijski faktori su vezani za ponašanje u kome se jedno ili više djece ponašaju

• indirektno zlostavljanje. O direktnom zlostavljanju se govori kada je žrtva često napadana direktnim nanošenjem štete, npr. fizičkim povređivanjem, verbalnim vrijeđanjem, krađom novca itd. Direktno zlostavljanje su otvoreni napadi na žrtvu, koje uključuje ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, kritiziranja, naređivanje, zahtjeve za podređenošću, naguravanja, prijetnje, provociranje, nadijevanje podrugljivih imena, iznuđivanje. O indirektnom zlostavljanju se govori kada je žrtva često napadana indirektnim nanošenjem štete, npr. širenjem glasina i neistina o nekom djetetu njegovim vršnjacima, nagovaranje vršnjaka da se ne druže s nekim djetetom itd. Indirektno zlostavljanje je teže uočljivo (njemu su sklonije djevojčice) i sprovodi se u obliku društvene izolacije i namjernog isključivanja iz skupine, npr. to je namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje... Najčešće se događa u školskim WC-ima, hodnicima i ostalim prostorijama izvan kontrole nastavnika i drugih odraslih osoba.

Vidovi vršnjačkog zlostavljanja
Postoji nekoliko podjela vršnjačkog zlostavljanja, a mi smo se opredijelili za podjelu A. Mikuš -Kos 2005., na: • direktno zlostavljanje, 8
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Faktori rizika za pojavu vršnjačkog zlostavljanja
Za vršnjačko zlostavljanje svakako su značajni i faktori, koji mogu dovesti do stvaranja agresivnosti i do pojave zlostavljanja. Svaki faktor je bitan, jer od svakog od njih zavisi da li će se pojaviti zlostavljanje ili ne. Ti faktori su sljedeći: individual-

Aktuelnosti
kao zlostavljači, djeca počinju da se ponašaju po tom modelu, te ako se taj model pozitivno vrednuje (npr. drže ga neustrašivim, jakim) ili ako se agresivno ponašanje vrednuje u obliku uživanja i ugleda, takvo djelovanje modela snažno utiče na učenike, koji su sami nesigurni i ovisni. neugodne navike. I jedna i druga grupa (zlostavljač i zlostavljano dijete) su u veoma teškoj situaciji i zato je potrebno prepoznati ovu djecu kako bi im se na vrijeme mogla pružiti pomoć. sredstava i podrške vladajućih institucija, izrade prevencijskih i intervencijskih programa te konačno evaluaciji prevencijskih i intervencijskih programa. U svim istraživanjima je potvrđeno prisustvo vršnjačkog zlostavljanja u školama širom svijeta, ali i opasnosti koje za sobom nosi ovaj problem. Istraživanja su također potvrdila da su dječaci više izloženi zlostavljanju nego djevojčice. Svaki četvrti dječak i svaka peta djevojčica bili su izloženi zlostavljanju od strane svojih vršnjaka. Dječaci su češće žrtve zlostavljanja, ali i počinitelji direktnog zlostavljanja. Svaki treći dječak i svaka peta djevojčica bili su nasilni prema svojim vršnjacima. Učešće školske djece, koja su žrtve zlostavljanja u školi u većini je zemalja sličan. U većini istraživanja se došlo do rezultata da 60-70% djece nije uključeno u probleme zlostavljanja među djecom. U problemu zlostavljanja među djecom u školi, učenici mogu zauzeti jednu od četiri uloge – ulogu zlostavljača (počinitelji su zlostavljanja, ali nisu žrtve zlostavljanja), ulogu pasivne žrtve (učenici, koji su žrtve zlostavljanja, nisu počinitelji zlostavljanja), ulogu provokativne žrtve (žrtve zlostavljanja, koje su ujedno i počinitelji zlostavljanja), te ulogu učenika, koji nisu uključeni u zlostavljanje, dakle nisu niti žrtve niti počinitelji zlostavljanja.

Karakteristike zlostavljanog djeteta i zlostavljača
Za djecu zlostavljače je karakteristična povećana agresivnost u odnosu na nenasilnu djecu. “Povećanu agresiju zlostavljači ne iskazuju samo prema drugoj djeci, već i prema odraslima, nastavnicima i roditeljima.” (M. Žužul, 1989.) Postoji i niz drugih karakteristika po kojima možemo prepoznati ovu djecu, a najčešće su: • tjelesno su snažniji od svojih vršnjaka, • povećana im je agresivnost u odnosu na nenasilno dijete, • imaju snažnu potrebu za dominacijom nad ostalih učenicima, • razdražljivi su, impulsivni i teško podnose neuspjeh, • prkosni su, drski i agresivni prema odraslima, • nedostaje im saosjećanja empatije za žrtvu, • u razmjerno ranoj dobi (u usporedbi sa svojim vršnjacima) odaju se ostalim vidovima asocijalnog ponašanja, uključujući krađu, vandalizam i opijanje, • s obzirom na školska postignuća, u osnovnoj školi mogu biti prosječni, iznad ili ispod prosjeka, ali kasnije dobivaju niže ocjene, te razvijaju negativno stajalište prema školi. Zlostavljanu djecu možemo svrstati u dvije podgrupe. Razlikujemo: pasivnu (podložne) i provokativnu zlostavljanu djecu. Obilježja pasivnih žrtava: žrtve su fizički slabije, nižeg su samopoštovanja i imaju negativnu sliku o sebi samima, pasivne su, nisu agresivne i ne izazivaju druge. Često su to povučeniji, mirniji i sramežljiviji učenici, plašljiviji i nesigurniji nego učenici općenito, djeca sa teškoćama u razvoju ili nekim hendikepom, poput mucanja ili smetnji vida. Za provokativne žrtve je svojstven spoj ustrašenih i istodobno agresivnih obrazaca reakcija. Neki od tih učenika mogu se okarakterisati kao hiperaktivni. Oni nastoje uzvratiti ili odgovoriti u slučaju nasrtaja ili uvrede, no obično bez većeg uspjeha. Razdražljivi su, često rastreseni, nekoncentrirani, nemirni, nespretni, mogu imati neke

Otkrivanje vršnjačkog zlostavljanika
Vršnjačko zlostavljanje je problem sam po sebi, ali je i veliki problem kako otkriti ovu pojavu i na koji način izmjeriti njen stepen učestalosti u našim školama da bismo mogli preduzeti određene preventivne mjere. Postoji nekoliko metoda istraživanja vršnjačkog zlostavljanja. Mi ćemo nabrojati najčešće korištene: • Podaci prikupljeni od strane vršnjaka • Podaci prikupljeni od strane učitelja • Podaci prikupljeni od strane roditelja • Direktne opservacije • Longitudinalno praćenje visokorizičnih skupina • Intervju • Istraživanje putem anonimnog anketnog upitnika na uzorku učenika Najčešće korištena metoda je istraživanje putem anonimnog anketnog upitnika na uzorku učenika. “Ovaj metod smatra se najpouzdanijim za procjenjivanje zlostavljanja među vršnjacima, jer djeca izravno progovaraju o vlastitim iskustvima” (S. Puhovski, 2002.). Dodatna prednost ove metode jeste ekonomičnost, vremenska i financijska. Naime, upitnici se ispunjavaju na satu te nisu potrebni posebno educirani stručnjaci, a kako se upitnici ispunjavaju na nivou jednog odjeljenja podaci se mogu relativno brzo prikupiti. Ova metoda se smatra najboljom za utvrđivanje incidencije, te bližim upoznavanjem problema vršnjačkog zlostavljanja, te je i najčešće korištena metoda. Razvijen je veći broj upitnika, a najčešće su korišteni “Upitnik nasilnik / žrtva” autora D. Olweusa. “Zlostavljanje u školama nikad nije bilo lokalna pojava, ono oduvijek ima i svoju globalnu dimenziju. Analize slučajeva sa svih strana svijeta nedvosmisleno ukazuju da svaki pritisak sistema na djecu rađa - otpor i nasilje.” (www.glasjavnosti.co.yu) Međutim, tek u posljednjih tridesetak godina pitanje zlostavljanja među djecom u školi postalo je predmet opsežnih istraživanja, posebno u skandinavskim zemljama. Od tada su provedena brojna istraživanja u cilju utvrđivanja pojave, rada na upoznavanju i animiranju javnosti za ovaj problem, svijesti o potrebi za interdisciplinarnim pristupom problemu, povećanom angažmanu nadležnih institucija, prikupljanju

Rezultati istraživanja o vršnjačkom zlostavljanju
U sklopu opće nacionalne kampanje protiv zlostavljanja u Norveškoj sve su osnovne i srednje škole pozvane da sprovedu ispitivanje učenika. U tome je sudjelovalo 85% škola. Odabrano je 830 reprezentativnih uzoraka, a u obradu su uzeti pouzdani podaci iz 715 škola, koje obuhvaćaju približno 130 000 učenika iz cijele Norveške. Navedeni uzorak čini gotovo četvrtinu đačke populacije u rasponu od 8 do 16 godina. Dobiveni podaci ukazuju na pojavnost i prevladavanje problema zlostavljač/žrtva u različitim vrstama škola, u različitim dobnim skupinama, ovisno o tome radi li se o dječacima ili djevojčicama, itd. Na temelju rezultata istraživanja na nacionalnom nivou, može se procijeniti da je približno 84 000 učenika ili 15% od ukupnog broja norveških osnovnih i srednjih škola (568 000 učenika školske godine 1983./84.) bilo uključeno u probleme zlostavljač/žrtva “jednom ili dvaput” ili češće u posljednjih nekoliko mjeseci – kao zlostavljač ili žrtve. Podaci dalje ukazuju da je nekih 9% (52 000) učenika bilo žrtvama, a njih 7% (41 000) suzlostavljači, odnosno zlostavljali su druge učenike.
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

 9

Aktuelnosti
Približno 9 000 učenika bili su istovremeno i žrtve i zlostavljači (1,6% od ukupnog broja učenika te školske godine). Podaci dobiveni na temelju istog istraživanja ukazuju da je 3% (18 000) od ukupnog broja učenika u Norveškoj bilo zlostavljano “približno jednom sedmično” ili češće, te je nešto manje od 2%, ili 10 000 zlostavljalo druge u istoj toj mjeri. Prema toj graničnoj tački hiljadu je učenika bilo u isti mah zlostavljačima i zlostavljanima. Dakle, ukupno je približno 27 000 učenika u Norveškoj bilo uključeno u ozbiljne probleme zlostavljanja kao žrtve ili kao zlostavljači (prema D. Olweusu, 1988.). Postotak školske djece koja su žrtve vršnjačkog zlostavljanja i u većini ostalih zemalja je sličan. Navešćemo neke od njih: • Australija 17% • Engleska 19% • Japan 15% • Španjolska 17% • USA 16% Prema rezultatima istraživanja 2005. godine, sprovedenog na zahtjev UNICEF-ovog ureda u Hrvatskoj, koji je pokrenuo projekt “Stop nasilju među djecom”, “među ispitanicima u dobi od 18 do 24 godine njih 16% izjavilo je da su i sami bili žrtve zlostavljanja u dječjoj dobi. Među onima, koji imaju dijete starije od 5 godina, čak 35% ih kaže da je ono bilo izloženo zlostavljanju druge djece, a 16% roditelja uočilo je da njihova djeca napadaju druge.” (www.unicef.hr/arhiva%20dogadanja/arhiva_dogadjanja.htm ce.) Ove zabrinjavajuće brojke potvrda su da postoji potreba za pokretanjem preventivnih programa u školama, uz pomoć stručnjaka i cijele društvene zajednice. Istraživanja u Srbiji, koja je sprovela Anica Mikuš - Kos, 2002. godine, pokazala su da je više od trećine učenika iz viših razreda osnovne škole doživjelo vrijeđanje i ismijavanje od strane vršnjaka, jedna petina njih je navela da im je neko prijetio batinama, oko 3% da ih neko od vršnjaka tuče u školi i fizički povređuje, a 10% učenika je izjavilo da im drugi učenici otimaju i uništavaju stvari. Kod mlađe djece prema nekim drugim istraživanjima ovakvi oblici zlostavljanja su još učestaliji. Najčešći oblici zlostavljanja u školama u Srbiji su vrijeđanje i ismijavanje, prijetnja batinama, otimanje i uništavanje stvari. U Crnoj Gori UNICEF je putem programa “Škola bez nasilja” – ka sigurnom i podsticajnom okruženju za djecu sproveo istraživanje. “Istraživanje je sprovedeno u dvije pilot škole u Crnoj Gori u 2006. godini, i ono je pokazalo da je “zlostavljanje 10
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

široko rasprostranjeno u školama. Više od polovine učenika obje škole ima iskustvo vršnjačkog zlostavljanja, odnosno bilo je u situaciji da doživi zlostavljanje. Pokazalo se da je najčešći oblik zlostavljanja emocionalno zlostavljanje, socijalna izolacija, pa fizičko zlostavljanje. Mnoga djeca pripadaju objema grupama i zlostavljačima i zlostavljanima. To znači da postoji jedan komplikovan lanac obostranog zlostavljanja.” (www.republika.cg.yu / naslovna. phtml). Istraživanja u Bosni i Hercegovini veoma je malo pa stoga ne možemo govoriti koliko je zaista prisutan ovaj problem. Prema istraživanju koje je sproveo J. Savić (2003.), u Republici Srpskoj na uzorku od 1 244 učenika uzrasta od 11 do 18 godina došlo se do rezultata da 56% ispitanika smatra da je loša komunikacija između učenika. Nisu uočene statistički značajne razlike između dječaka i djevojčica, te između učenika iz grada i sela. U drugom istraživanju provedenom u Republici Srpskoj, koje je sproveo Ured ombudsmana Republike Srpske (2006.), i to u 10 općina na uzorku od 1 137 ispitanika, došlo se do spoznaje da je najčešće prisutno verbalno i fizičko zlostavljanje i to oko 15%. Prema ovom istraživanju svaki drugi učenik je iskusio neki od oblika verbalnog zlostavljanja, a svaki četvrti učenik je bio žrtva vršnjačkog batinanja. Istraživanje koje je sprovela grupa istraživača u Federaciji Bosne i Hercegovine, R. Tomić, M. Šehović, Ć. Hatibović (2005.), na populaciji djece sa smetnjama u razvoju, te učenicima osnovnoškolske dobi, među srednjoškolskom djecom i studentima u tri grada u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, Tuzli i Zenici, pokazalo je da su učenici najčešće doživljavali fizičko i emocionalno (verbalno) zlostavljanje i to oko 15% u zavisnosti od uzrasta. To pokazuje da je procenat zlostavljane djece u okvirima evropskih rezultata. Do sličnih rezultata je došao i H. Selimović (2007.). U istraživanju je učestvovalo 405 učenika osnovnih škola u Sapni, Čelopeku-Zvornik, Brčkom i Tuzli. Po mišljenju oko 21% učenika svih ispitivanih osnovnih škola zlostavljanje među vršnjacima je često prisutno, pri čemu je najčešća prisutnost zlostavljanja među vršnjacima u urbanim sredinama, dok je veći broj učenika iz ruralnih sredina koji nisu nikad bili zlostavljani. Najčešći vinovnici zlostavljanja su učenici muškog spola. U oko 50% slučajeva se među vršnjacima susreće fizički vid zlostavljanja učenika svih ispitivanih osnovnih škola, ali je to izraženije u ruralnim sredinama; jedna trećina verbalnog vida zlostavljanja učenika rav-

nomjerno je raspoređena na učenike svih osnovnih škola, ali je zapaženo i učešće emocionalnog i ekonomskog vida zlostavljanja učenika, pretežno u osnovnim školama u urbanim sredinama. Najizraženiji oblici ponašanja učenika svih ispitivanih osnovnih škola, kad ih neko zlostavlja, jeste da kažu zlostavljaču da prestane ili da kažu odraslom da ga pojedini učenici zlostavljaju (pri tome su ovi oblici ponašanja ravnomjerno raspoređeni na učenike svih osnovnih škola). Zapaženo je i ravnomjerno učešće još dva oblika ponašanja, i to da učenici udare zlostavljača ili da ih ne zastrašuje, da se učenici svih ispitivanih škola češće obraćaju roditeljima za razgovor nakon zlostavljanja (u čemu prednjače učenici iz ruralnih sredina), oko 17% njih prijateljima, te oko 11% učenika nastavniku. Kao posljedica preduzetih mjera razgovora nakon zlostavljanja, jeste da se zlostavljanje više nije događalo (u čemu prednjače škole u ruralnim sredinama), te da se u oko 20% slučajeva manje događalo zlostavljanje nakon razgovora kod učenika svih ispitivanih škola. U preduzimanju mjera protiv zlostavljača ispitanici su se izjasnili na sljedeći način: oko 60% ispitanika u svim ispitivanim školama predlaže da ih treba kazniti, te da se oko 30% učenika u oba posmatrana područja (prema mjestima stanovanja) u svim ispitivanim školama izjasnilo da treba pomoći zlostavljačima (pri čemu su nešto izraženije osnovne škole u ruralnim područjima).

Zaključak
Vršnjačko zlostavljanje se definiše kao narušavanje fizičkog i psihičkog integriteta jedne osobe. Možemo ga podijeliti na direktno i indirektno. Postoje razni faktori koji utiču na pojavu zlostavljanja od kojih su svakako važni individualni, porodični i situacijski. Ti faktori svakako određuju da li će neko dijete postati zlostavljač ili biti zlostavljano. I jedne i druge karakterišu neke osobine, od tjelesne snage i agresivnosti koje su specifične za zlostavljača, do razdražljivosti i povučenosti koje su vezane za zlostavljano dijete. Vršnjačko zlostavljanje je veoma teško izmjeriti, a najefikasniji način jeste da se to učini putem anketnog upitnika. Rezultati istraživanja u svijetu i kod nas pokazuju da je vršnjačko zlostavljanje prisutna pojava kako u svijetu tako i kod nas i ono se kreće od 15% do 30% u zavisnosti od države i načina na koje je provedeno istraživanje. Mr. Hazim Selimović Mr. Esed Karić

Aktuelnosti

Zapis sa seminara u Neumu

Zanimljive i korisne teme
maglovito osmojanuarsko, sarajevsko jutro krenula je grupa od oko 250 nastavnika i profesora iz Sarajeva, ali i iz drugih kantona, ka Neumu. Odmorili smo se i uživali u parku prirode Hutovo blato te u ranim popodnevnim satima bili na bosanskohercegovačkom primorju. Slijedilo je otvaranje seminara i pozdravna riječ mr. Ferihe Galijatović ispred Prosvjetno-pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo - organizatora seminara. Isti dan obrađena je i prva tema pod nazivom Turistička valorizacija arhitektonskih objekata koji su uticali na postanak i razvoj Sarajeva, a u pripremi i izvedbi profesorice geografije Nisvete Nijemčević, iz Prve gimnazije Sarajevo. Na moderan i zanimljiv način mogli smo vidjeti kako se s učenicima može obraditi ova tema, upoznati historijski razvoj grada, objekte koji su karakteristični za pojedine periode (osmanski, austrougarski, vrijeme modernog Sarajeva) te stepen njihove turističke valorizacije. Postavilo se, samo po sebi, i pitanje: da li je današnje Sarajevo urbana gomila betona i stakla koja gubi svoj historijski prepoznatljiv pečat?

U

Tradicionalni zimski stručni seminar nastavnika i profesora geografije, historije i sociološke grupe predmeta, u organizaciji Prosvjetno-pedagoškog zavoda Kantona Sarajevo, ove je godine održan u neumskom hotelu Sunce  Stručni aktivi i aktuelna predavanja
• uspješni (trebamo upoznati druge i savladati svoj otpor prema njima), • slobodni u odnosu i komunikaciji s drugima. Znanja o komunikaciji, njenim zakonitostima i vještinama potrebna su svima. Za uspjeh u poslu koji obavljamo potrebni su znanje, stručnost, radne navike i - uspješna komunikacija. Predrasude koje opterećuju i otežavaju komunikaciju su: • komunicirati svi znaju - to je, samo po sebi, razumljivo, • komunicira se samo riječima, • komunikacija se može izbjeći, • komunikacijom se postiže sve ili se ne može postići ništa, • veća komunikacija vodi rješavanju problema. Naglašen je značaj neverbalne komunikacije - snažna je poruka neverbalnih pokreta, iako su oni često na manje svjesnom nivou. Elementi neverbalne komunikacije su izraz lica, položaj tijela i kretanje, prostorna bliskost, dodir, vanjski izgled, paralingvistički znaci. Pogledali smo i BBC-ev film o načinima komunikacije i ostvarivanja svojih interesa u svakodnevnoj radnoj i životnoj sredini. Ispred organizacije Obrazovanje za mir pri Institutu za Balkan skupu se obratio Seid Alibegović, profesor iz Gimnazije Dobrinja. Obrazovanje za mir pruža profesorima, mladim ljudima, roditeljima i liderima grupa mogućnost da steknu znanja i vještine. Taj je projekat započeo u junu 2000. u tri osnovne i srednje škole, a već 2003. obuhvatio je 102 škole u BiH. Neki od glavnih ciljeva su da se ljudi pravilno obrazuju i obuče i iskoriste svoje mogućnosti u izgradnji mira i prosperiteta, zatim razvoj pogleda na svijet zasnovanog na jedinstvu te stvaranje kulture mira. čula su se i sljedeća mišljenja: • udžbenici jesu novi ali ponovo ne prate nastavni plan i program geografije u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo, te se u jednoj školskoj godini koriste dva udžbenika (npr. u prvom razredu gimnazije obrade se udžbenici za prvi i drugi razred); • broj časova za nastavnu normu (21 čas) potrebno je smanjiti (npr. na 20) kako bi se svaki višak dao nekom novom uposleniku; • organizovati što više ekskurzija za učenike unutar BiH (učenici ne poznaju svoju bližu okolinu i zavičaj a često odlaze na ekskurzije van granica BiH). Prof. dr. Jasminka Babić-Avdispahić, održala je predavanje Koncept roda - temeljni problemi i prijepori. U okviru ove teme govorila je o naučnim spoznajama i praksi koji proizvode znanja koja ženu čine inferiornom a njena pitanja “nevidljivim”. Prof.dr. Salih Kulenović sa Prirodno-matematičkog fakulteta Tuzla održao je predavanje o temi: Neki aspekti savremenog evropskog političkog i religijskog prostora. Po njemu, i mnogim drugim autorima, Evropa je na prekretnici. Današnji je Evropljanin sve manje religiozan. Iako papa često zagovara duhovnu revoluciju (a što povlači i etičku ), mnogi Evropljani traže mistična iskustva u drugim religijama (islamu, budizmu, hinduizmu ). U današnjoj Evropi prestaju važiti tradicionalne vrijednosti društva i života, dok su novi obrasci i norme upitne. Često se i država postavlja kao zaštitnik preovlađujućeg religijskog izražaja, te su drugi kontrolisani i praćeni (npr. povremena inspekcija hutbi u džamijama u Holandiji i drugdje). Tako se protežira hrišćanski, primarno katolički identitet Evrope. Istovremeno, katolička je crkva vidljivo angažovana u savremenim globalizacijskim izazovima i propagiranju “kršćanske globalizacije”. U popodnevnim satima posjetili smo grad-muzej, biser hrvatskog primorja - Dubrovnik, a, u petak, 11. januara, uz obilazak vodopada Kravice, sretni i zadovoljni uspjehom seminara, vraćamo se u iznenađujuće toplo i sunčano Sarajevo. Abid Zukić
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Primjeri obrade nastavnih jedinica
Na kraju prvog radnog dana, profesori historije Nermin Imamović i Asmir Demir pokazali su primjer obrade nastavnih jedinica Stari Rim (o njemu se može govoriti cijelo polugodište ali se primjenom multimedijalnih sredstava i za jedan školski čas, uvjerili smo se u to, može vrlo uspješno pokazati njegova bogata historija, kultura, filozofija, umjetnost, arhitektura ) i BiH u vrijeme austrougarske okupacije (pokazan je način ponavljanja prethodnih učeničkih znanja, njihovi mogući odgovori na pitanja koja dovode do ispravnog zaključka ). Sutradan, o vještinama uspješne komunikacije govorila je doc.dr. Elvira Duraković-Belko sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Sarajevo. Mogli smo, između ostalog, saznati da komuniciramo od samog rođenja jer želimo biti: • djelotvorni (moramo zadržati svoj način komunikacije, biti “svoji” u njoj, da bi ona bila kvalitetna),

Smanjiti broj časova
U večernjem terminu održani su stručni aktivi. Konkretno, na aktivu geografa razgovaralo se o aktuelnim pitanjima koja prate rad ovih profesora. Tom prilikom

11

Aktuelnosti

Kockanje kao bio-psiho-socijalno-duhovni poremećaj

Kockanje je bolest ovisnosti

ockanje, igre na sreću i drugi vidovi kockanja su povezani sa potrebom zabave i razonode, potrebom za izražavanjem, kreativnošću (čovjek nije samo biće koje ima potrebu da radi već i da se igra - homo ludens). Kockanje može biti zabava, pa osobe upočetku ovu igru nazivaju “rekreacijom”. Ali, rijetkost je da tako i ostane, jer kockanje karakteriše uzimanje, koje vremenom sve više i više uzima maha. Između kockanja i drugih ovisnosti postoje sličnosti i razlike. Sličnost je ta što su posljedice kockanja iste kao i kod drugih ovisnosti. Odražavaju se, ne samo na mladom čovjeku koji taj porok upražnjava, već i na njegovu porodicu, pa i društvo u cjelini. Ove osobe karakterizira gubitak kontrole, preokupiranost sobom, patološko laganje i nebiranje načina kako doći do novca za kockanje i dr. U tu problematiku neminovno se uključuje i porodica. Razlike u odnosu na druge ovisnosti su maštanje kockara da će doći do uspjeha, njegovo iracionalno ponašanje, brzo stvaranje finansijskih problema, odnosno odsustvo samoograničenja (self - limiting) i dr.

K

Istraživanja pokazuju da svaki peti čovjek koji pokaže interesovanje za kockanje postaje patološki kockar  Patološko kockanje treba razlikovati od teških oblika društvenog, socijalnog, profesionalnog ili problematičnog kockanja  Potrebne aktivnosti koje će mlade ljude upoznati sa granicom kockanja kao zabave i kockanja kada ta zabava prestaje a počinje patološko kockanje
uticaji medija, reklamiranje i dr. Nažalost, poražavajuća je činjenica da je kockanje kao društvena anomalija, ne samo prisutno nego je i u porastu u BiH i zemljama okruženja. Otvaranje kockarnica na našem podneblju postaje društveni događaj, što doprinosi tezi da je kockanje skoro poželjan oblik ponašanja. Nerijetko su ove kuće sponzori vladinih projekata koje treba da preveniraju i spriječe devijantna ponašanja u društvu. U BiH postoji više od 1.500 kladionica koje su, i to da kažemo, sve češća meta napada. Klađenje, naročito sportsko, zadnjih je desetak godina postalo jedno od najvećih poroka na ovim prostorima (koje lako prerasta u ovisnost), što karakteriše tranzicijske i postranzicijske zemlje. Kockanje, hiper produkcija igara na sreću ušla nam je u domove i preko malih ekrana. Nadalje, tu je i sve popularnije kockanje na Internet onlajn poker, rulet, ajnc, keno i dr., a u opticaju su velike količine novca od nekoliko milijardi dolara godišnje. Ljudi svakodnevno izmišljaju razloge za klađenja, ulažući velike sume novca, čime često ugrožavaju vlastitu porodicu, jer klađenjem gube velike količine novca, kuće, drugu imovinu i sl. Tako, s početka, “sitna igra” prerasta u ovisnost, nerijetko završava dizanjem kredita za otplatu dugova, a ponekad okončava tragično - samoubistvom.

Piše: doc.dr. Hana Korać ne (naročito tokom manične epizode za vrijeme kockarskog provoda); • kockarske igre prati konzumiranje duhana, alkohola i droga; • kockanje postaje jedini način provođenja slobodnog vremena; • odsustvovanje sa nastave, sa posla, odnosno napuštanje škole ili dobivanje otkaza na poslu; • okretanje kriminalu u fazi očaja izazvanog prekomjernim gubicima i njihovim posljedicama; • put jednoga dijela omladine u neslobodu, bjekstvo - ovisnost - devijantnost; • kockanje - ovisnost iz koje je veoma teško izaći.

Rizična ponašanja
Kockanje i učestvovanje u kockarskim igrama postaju rizična ponašanja kada: • svijet igre postaje svijet surove realnosti, a kockanje jedina životna aktivnost; • javljaju se veliki materijalni gubici koji ugrožavaju porodice, dovode do njihovog konačnog bankrota; • javljaju se veliki depresivni, anksiozni poremećaji, poremećaji pažnje, hiperaktivnost, narcistički i antisocijalni poremećaj ličnosti; • zanemarivanje porodice, poremećaj odnosa u porodici; • javlja se gubitak sposobnosti procje12
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Zašto se mladi odlučuju za kockanje
Razlozi zbog kojih mladi posezaju za kockom je nekvalitetno korištenje slobodnog vremena, nepostojanje kontrole provođenja slobodnog vremena od strane roditelja, davanje previše novca za džeparac, gubitak sistema vrijednosti, nezadovoljstvo omladine situacijom u društvu, želja za brzim i lakim bogaćenjem, dostupnost raznim vidovima kockanja, loši

Gubitnik i lažov
Kockar je lice bez doma, porodice, prijatelja, zapuštenog izgleda ili takvim vrlo brzo postaje. Kockar je osoba koja gubi i nikada ne dobija, bez obzira što nekada dobije određenu sumu novca. Vrijeme za porodicu troši na kocku, novac ulaže, počinje da laže, zapada u dugove. Često izmišlja razloge za potrošeni novac na kockanje, navodeći neistinu da je posudio novac, plaćao račune, koristi ilegalne načine dola-

Aktuelnosti
ska do novca i radi nelegalne poslove, a na kraju kada to uzme maha troši novac namijenjen za hranu, odjeću i svakodnevne potrebe porodice. Često bez razloga mijenja raspoloženje i odnos prema članovima najuže porodice. Naročito je ljubazan prema onim članovima koji imaju novca. Za muškarca (oni na našim prostorima češće kockaju) su to roditelji, tj. majka. Ako je sin u braku, nalazi način kako majci objasniti da mora vratiti dugovanje, da mu je brak u krizi ako ne pronađe novac za neke egzistencijalne stvari i slično. Majka prihvata takva objašnjenja i daje mu novac. To se nastavlja, a kockar ne preza i od plašenja i prijetnji da će se, ako ne dobije novac, ubiti i slično. Majka ne prihvata sina kao bolesnika kojem je potrebna stručna pomoć, već mu daje novac smatrajući da mu na taj način pomaže. Zapravo, pomaže mu u stradanju, a ujedno zdravstveno propada i ona. Za kockara je karakteristično i to da on opipava teren, smišlja i izmišlja šta reći porodici za izgubljen novac, ali nikako mu ne pada na pamet prekid sa kockom. U takvoj situaciji drugi članovi porodice nerijetko pritiskaju kockara da prizna istinu, on se opire, javlja se nasilje, zlostavljanje supruge ili djece. Nije nepoznato da takvi roditelji idu čak dotle da djecu tjeraju na krađu, prostituciju i dr. Posebno zabrinjava činjenica da se sve mlađa populacija odaje ovakvom devijantnom ponašanju (tinejdžeri i mladi su ugrožena populacija, tj. učenici koji pohađaju srednje škole). Istraživanja pokazuju da svaki peti čovjek koji pokaže interesovanje za kockanje postaje patološki kockar. Patološko kockanje treba razlikovati od teških oblika društvenog kockanja, profesionalnog ili problematičnog kockanja, socijalnog kockanja koji ne zadovoljavaju kriterije za patološko kockanje, ne kompromituju odnose sa drugima i njihovu radnu sposobnost.

Više od 1.500 kladionica
Poražavajuća je činjenica da je kockanje kao društvena anomalija, ne samo prisutno nego je i u porastu u Bosni i Hercegovini i zemljama okruženja. Otvaranje kockarnica na našem podneblju postaje društveni događaj, što doprinosi tezi da je kockanje skoro poželjan oblik ponašanja. Nerijetko su ove kuće sponzori vladinih projekata koje treba da preveniraju i spriječe devijantna ponašanja u društvu. U BiH postoji više od 1.500 kladionica. Inače, kladionice su sve češća meta napada. Klađenje, naročito sportsko, zadnjih je desetak godina postalo jedno od najvećih poroka na ovim prostorima (koje lako prerasta u ovisnost), što karakteriše tranzicijske i postranzicijske zemlje.

Rad na prevenciji
U međunarodnoj klasifikaciji bolesti patološko kockanje je od 1980. godine okarakterisano kao poremećaj kontrole poriva (rast i osjećaj napetosti ili uzbuđenja prije, za vrijeme kockanja, osje-

ćaj užitka, zadovoljenja ili olakšanja). Američka psihijatrijska asocijacija, 1994. godine, karakterizira patološko kockanje kao jedan od poremećaja impulsa. Navodi se lista od 10 karakteristika patoloških kockara. Pet od tih deset kriterija mora postojati za postavljanje dijagnoze patološkog kockanja (DSM IV- Diagnostic and Statistical Manuel of Mental Disorders). Kockanje se često posmatra kao odličan izvor finansiranja i punjenja budžeta, što, nažalost, otežava rad na prevenciji ovog sociopatološkog ponašanja. Zakon u nekim državama zabranjuje kockanje. Naprimjer, u SAD, više od četrdeset godina zakonski je zabranjeno telefonsko klađenje, dok su neke od američkih država (Nevada) odlučile da legalizuju onlaj kockanje, jer su izračunali da su za državu prihodi korisni. U Njemačkoj se očekuje zabrana onlaj kockanja, reklamirnja na TV i internetu, ograničavanje i u štampi, jer se time žele zaštiti građani od opasnosti koje kockanje donosi. U BiH kockanje, davanja prostorija u tu svrhu i omogućavanje kockanja je zabranjeno ukoliko nije organizovano od strane nadležnih institucija. Za uspješnu prevenciju sprečavanja i suzbijanja kockanja potrebne su inicijative. Inicijative za prevenciju, sprečavanje i suzbijanje kockanja ne očekuju se od lica koja su ovisna o ovoj patološkoj pojavi, već od članova porodice toga lica, organa i ministarstava u čijoj je nadležnosti briga za zdravlje porodice, prvenstveno ministarstava za socijalnu skrb, ministarstava zdravlja, policije i drugih. Zbog ovakve situacije odgovorne institucije treba da ozbiljno promisle šta napraviti u cilju suzbijanja ove pojave, i to čim prije jer razloga za zabrinutost ima. U toj aktivnosti mogu pomoći i različite nevladine organizacije (npr. centri za promociju kreativnosti i sl.). Potrebne su i aktivnosti koje će mlade ljude upoznati sa granicom kockanja kao zabave i kockanje kada ta zabava prestaje a počinje patološko kockanje. Pravna sigurnost kockara je na nuli, kao i procenat vjerovatnoće da će dostići svoj dobitak.
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

13

Iz prakse, za praksu

Kreativne ideje nastavnika
Ovaj tekst nema za cilj da pretenciozno nameće određena rješenja, već samo da otvori put ka razmjeni iskustava i ideja, jer jedna ideja rađa drugu, bolju, originalniju. Zato se čitaoci Prosvjetnog lista pozivaju da sa svojim kolegama podijele kreativna rješenja u nastavi, što će im zasigurno pomoći u daljem radu. Tako će njihove kreativne ideje izaći iz okvira nastavničkih aktiva i omogućiti svim čitaocima Prosvjetnog lista da se upoznaju sa njima, primijene ih, dopune, prilagode ili unaprijede. To ne trebaju biti pismene pripreme za čas napisane u cjelosti, to mogu biti opisane ideje za jedan dio časa, ili konkretna rješenja primjenljiva podjednako za mnoge predmete.
vrijeme kada su djeca (posebno u urbanim sredinama) sve izloženija jakim i brzim opažajnim podražajima koje proizvode televizija, video i kompjuterske igrice, teško je učeničku pažnju na času pridobiti sadržajem koji je za njih zanimljiv i dovoljno dinamičan. Prije su se djeca igrala lutkicama, autićima, pravila sama sebi igračke, učestvovala u društvenim igrama, a sada su televizor, PlayStation ili računar učinili da djeca više uživaju u imaginarnom svijetu slike i zvuka, nego u igračkama ili u društvu svojih vršnjaka. Tu činjenicu nastavnici trebaju imati stalno u vidu. Savremeni mas-mediji imaju hipnotičku moć i kada se dijete jednom upusti u taj svijet slika i pokreta, nažalost često i nasilja, teško da poslije toga može psihički biti prisutno u stvarnosti. Djeca koja mnogo sati provode ispred ekrana, bilo onih televizijskih ili kompjuterskih, često sanjaju da igraju neku igricu, a u školi nisu usredsređena na nastanikovo izlaganje jer je to manje dinamično i manje zanimljivo od njihove omiljene igre. Zbog toga su nastavnici danas pred velikim izazovom kako nastavu učiniti doživljajnom, zanimljivom i prijemčivom za učenike.

Poziv na saradnju

U

Ovu inicijativu razmjene kreativnih ideja u nastavi, započet ćemo idejama nastavnika sa područja Općine Srebrenik za koje je krajem prošle školske godine bio organiziran seminar u organizaciji Ženskog edukacionog centra “Nahla” iz Sarajeva i Osnovne škole “Sladna” iz Srebrenika. Teme o kojima je bilo riječi u vidu predavanja i radionice, bile su: Kreativan pristup nastavi: kako nastavu učiniti zanimljivijom i (Inter)aktivno učenje u nastavi. Na kraju predavanja i diskusije, nastavnici su trebali da, između ostalog, napišu nekoliko svojih kreativnih ideja.

Razmjena iskustava
Evo kakve su ideje kolege nastavnici podijelili sa nama: • Za ponavljanje nekog gradiva koristim (ali ne često) plakat na kojem je nacrtano i obojeno drvo. Umjesto plodova, na plakat zalijepim bombone. Svaki učenik koji tačno odgovori na pitanje može da dođe po svoju nagradu. Naravno, insistiram na tome da svi učenici po mogućnosti osvoje po jedan “plod”. (Kao što smo već napomenuli da ideja rađa ideju, umjesto bombona, prilikom ponavljanja nastavnik/ca može ponekad dijeliti medalje od kolaž papira ili kartona u boji sa različitim oblicima, zavisno od toga šta se na prethodnom času radilo ili šta će se raditi tokom preostalog dijela časa. Npr. medalje mogu biti u obliku mjeseca i u obliku zvijezde, jer ponavljanje gradiva prethodi učenju pjesme Zvijezda tjera mjeseca ili lekcije o nebeskom svodu iz poznavanja prirode i društva i slično. Još bi bilo bolje kada bi se na poleđini napisale različite sentence koje će odgojno djelovati na svakog učenika.); • Sa učenicima na časovima poznavanja prirode i društva pravim različite salate, zavisno od toga da li treba da uče o voću ili povrću. Svake godine

Kako nastavu učiniti zanimljivijom
Ovaj tekst nema za cilj da pretenciozno nameće određena rješenja, već samo da otvori put ka razmjeni iskustava i ideja, jer jedna ideja rađa drugu, bolju, originalniju. Zato se čitaoci Prosvjetnog lista pozivaju da sa svojim kolegama podijele kreativna rješenja u nastavi, što će im zasigurno pomoći u daljem radu. Tako će njihove kreativne ideje izaći iz okvira nastavničkih aktiva i omogućiti svim čitaocima Prosvjetnog lista širom da se upoznaju sa njima, primijene ih, dopune, prilagode ili unaprijede. To ne trebaju biti pismene pripreme za čas napisane u cjelosti, to mogu biti opisane ideje za jedan dio časa, ili konkretna rješenja primjenljiva podjednako za mnoge predmete. 14
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

šarenu salatu ostavimo u učionici i pratimo promjene u boji vode i ribanog povrća, okusu, mirisu... To je i prilika da se djeci objasni značaj vitamina u ishrani, te prirodnih salata za zdravlje, šta je to konzervans i sl., a svaki učenik se posebno obraduje kada na kraju zajedno svi jedemo plod našeg rada. Jedna učenica ranije nikada nije htjela kod kuće jesti bilo kakvu salatu, a tada je u društvu svojih vršnjaka prvi put probala šarenu salatu i svidjela joj se. Naravno, niko je na to nije prisiljavao. • Na časovima hemije, da bih objasnila sastavne dijelove ćelije, sa učenicima pravim neurite i dendrite od plastelina različite boje i to učenicima pomogne da bolje shvate građu ćelije, nego kad samo vide njenu ilustraciju u udžbeniku. Plastelin koristim i kada želim djeci da objasnim molekule ili neke druge pojmove. • Na času bosanskog jezika kada radim ponavljanje gradiva pripremim listiće. Na svakom od njih su napisani glasovi. Po jedan listić zalijepim svakom učeniku na leđa. Učenici treba da “u masi” otkriju vokale, konsonante, prednjonepčane, zadnjonepčane glasove, zavisno od zadatka. • Na času geografije primjenjujem rad u grupi kada se uči određeni kontinent ili država. Svaka grupa obrađuje posebno područje: klimu, hidrografiju, reljef, floru i faunu, stanovništvo... Nakon prezentiranja radova na osnovu dobijenih materijala (tekstova, fotografija i dr.), učenici odgovaraju na pitanja, radeći također u grupama. • Kada sa učenicima obrađujem lekciju rimski brojevi, onda oni brojeve prave od žice i slažu ih. • Za djecu je posebno zanimljivo uživljavanje u ulogu, npr. kako se ponašati u javnom saobraćaju. Neko od učenika bude vozač, neko kondukter,

Iz prakse, za praksu
neko starija osoba i sl. Ostali budu putnici i uče se kako da budu učitivi, kome da ustupe mjesto. (Možda se na kraju učenicima koji ispoštuju sve norme kulturnog ponašanja u javnom saobraćaju, mogu kao nagrade podijeliti karte na kojima će, primjera radi, pisati: Ti si učitivo dijete. Svaka čast! Ako vidiš nekoga da se nekulturno ponaša, svojim pimjerom ga nauči!) • Kviz Miljunaš je uvijek dobrodošao prilikom ponavljanja, posebno težeg gradiva! Moguće je da ste neke od ovih ili sličnih ideja već primjenjivali u svom nastavnom radu. Možda vam se čini da imate bolje ideje. Odlično! Zato su vam stranice Prosvjetnog lista otvorene upravo za razmjenu kreativnih ideja i konstruktivnih rješenja! Na ovaj način stariji nastavnici mogu svoja dugogodišnja iskustva podijeliti sa svojim mlađim kolegama, koji ih, opet, mogu obogatiti nekim novim dostignućima, saznanjima do kojih su došli pretražujući po stranim internet stranicama... da se nalazite na jednoj velikoj poljani. Izađite izvan svojih klupa i pokažite mi kako zemljoradnici obrađuju zemlju. (Ako niko od djece ne zna, učiteljica im treba da pokaže šta sve zemljoradnici rade na posjedima). Kopajući tako, povrijedili ste se i pri tom poderali odjeću i obuću. Koga ćete tražiti da vam to popravi? A kome će se zemljoradnici obratiti da im pomogne u slučaju da su se mnogo povrijedili? Hajdemo da još malo kopamo... A sada zamislite da radite u rudniku i tamo nešto kopate! Ko tamo radi i šta se sve može naći u rudnicima? Dobro, dobro, dok smo još uvijek u ovom položaju, da se malo i provozamo. Zakačite se jedni za druge i napravite vozić koji će prolaziti kroz tunel.... Ko vozi voz? Odlično, a sada dok mahnem ovim štapićem tri puta, svi treba da se vratite na svoja mjesta! Potom učiteljica treba da sa učenicima ponovi koja su sve zanimanja spominjali tokom igre (uključujući i njena: učiteljica i mađioničar) i da učenici nabroje još neka zanimanja, da kažu čime se njihovi roditelji i komšije bave, šta bi ona željela postati kad odrastu i sl. U ovu igru se može ubaciti još mnogo zanimanja, ovo može samo da posluži kao podsticaj učiteljima da na kreativan način učenike potaknu na razgovor o zanimanjima u uvodnom dijelu časa. Kasnije se sa učenicima može organizovati grupni rad. Svaka od grupa će dobiti zadatak da predstavi neko zanimanje (za svaku grupu naravno treba pripremiti određeni materijal, specifičan za tu vrstu zanimanja), istakne njegove prednosti i eventualne poteškoće u bavljenju time itd. Cilj je da se djeca užive u uloge i na taj način snažno emocionalno dožive nastavni čas. Ova ideja može se transformisati i upotrijebiti za obradu nekog drugog nastavnog sadržaja, primjerice vrste glagola. Tada će učitelj-mađioničar govoriti učenicima šta da rade, a potom spomenute glagole zapisati na tabli i razvrstavati ih po određenim kriterijima. U starijim razredima, to se može primijeniti u realizaciji nastavne jedinice Imperativ. Dakle, iz ove jedne ideje mogu vam se izrojiti još brojne ideje za uspješan rad sa učenicima. Zato vas još jednom pozivamo da nam se pridružite u razmjeni kreativnih ideja za rad u nastavi na stranicama Prosvjetnog lista! Sigurni smo da će te vaše ideje podstaći druge nastavnike da ih primijene, ali i da na osnovu njih dobiju nove, originalnije ideje i kreativna rješenja. Javite nam se na adresu redakcije, ul. Ali-pašina 4/1, Sarajevo, pošaljite putem fax-a br. 033/203750 ili e-maila prosvjetnilist@lol.ba .Očekujemo vas! Medina Jusić-Sofić m_jusicsofic@yahoo.com

Pred upis petogodišnjaka u školu

Testiranje prvačića – šta je to?
Šta je to testiranje, pitaju se petogodišnjaci svakog aprila kad čuju tu nepoznatu riječ od roditelja, a znaju da se odnosi na njihov skori polazak u školu Evo jednog od načina kako im možemo umanjiti strah od nepoznatog

Uloga mašte i igre u nastavi
Za kraj ovog teksta, želimo podsjetiti na ulogu mašte i igre u nastavi jer ćemo u narednim brojevima predstaviti nekoliko kreatvinih igara u funkciji usvajanja određenih pojmova i nastavnih sadržaja. Znamo koliko su ova dva segmenta bitna u razvoju djeteta. To ne prestaje sa polaskom djeteta u školu. Sasvim je pogrešno mišljenje da u nastavi nema prostora za igru (posebno sada kada je dobna granica za polazak u školu pomjerena). Škola i treba da bude mjesto u koje (i iz kojeg) će se djeca s radošću vraćati. Upravo od nastavnika zavisi kakve će uspomene na taj značajan period svoga života učenici nositi kada odrastu. Pretpostavljamo da nijedan nastavnik ne želi da ga učenici mrze ili smatraju uzrokom nemotiviranosti za školu ili razlogom lošeg uspjeha! Zbog toga je važno da oni, čak i u starijim razredima, ostave dovoljno prostora za poticanje i ispoljavanje dječije mašte, a da veći dio nastavnog gradiva učenicima predstave kroz igru. Jer, nema boljeg načina da se učenicima održi pažnja i objasni učenje lekcije kroz igru, uživljavanja u ulogu, dramatizacije, pričanje priča, doživljaja... Ovdje ćemo vam predstaviti još jednu kreativnu ideju. Riječ je o obradi novog gradiva, odnosno lekcije Zanimanja ljudi. Znamo da većina djece poznaje mnoga zanimanja, te to njihovo znanje samo treba utvrditi i malo proširiti. Učiteljica će na času biti mađioničar i potezima čarobnog štapića pretvarati učenike u osobe koje se bave različitim zanimanjima. Priča otprilike teče ovako: Draga djeco, zamislite sada

akon odlaska kod ljekara, zbog ljekarskog uvjerenja za upis u školu, budućim prvačićima sljedeće je na redu testiranje kod pedagoga škole. Roditelji, a i drugi odrasli iz njihovog okruženja, spominju tu riječ pred petogodišnjakom često se uopće ne zapitavši razumije li on o čemu se, zapravo, radi? Tako velika i nepoznata riječ – šta li krije? Šta će se događati kad ostane nasamo sa pedagogom (još jedna velika i nepoznata riječ, a niko ne objašnjava šta ona znači)? Neće valjda opet “boca”? Još su kod nekih svježe suze kod posjeta pedijatru. A i svi ukućani su uzbuđeni i trude se da u nekoliko dana prije testiranja budući prvačić nauči sve što je čuo (često pogrešno) i što se od njega traži. Svaki školski pedagog čuo je rečenicu roditelja: “Ma kako to ne znaš, pa juče smo to uvježbali?” Naravno da ima roditelja koji sve lijepo objasne djeci (onoliko koliko znaju), ali iskustvo govori da su takvi u manjini. Stoga, evo, jednog prijedloga kako može izgledati poziv za testiranje koji petogodišnjaku umanjuje strah od nepoznatog. POZIV na upoznavanje s pedagogicom / pedagogom za prvačića ______________________ Dragi moj budući prvačiću, molim te da sa svojim roditeljima dođeš u svoju buduću školu da se upoznamo, jer ćemo se družiti, nadam se, sljedećih devet godina. S radošću vas očekujem _________________________ u ______sati. Malo ćemo razgovarati, crtati, družiti se, da se bolje upoznamo. Pozdravljam te i radujem se našem skorom susretu. Tvoj/a buduća/i pedagogica/pedagog _____________________ Gorana Jovanović
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

N

15

Iz prakse, za praksu

Iskustva iz Slovenije

Kako poboljšati motivaciju odraslih za učenje
Lični plan obrazovanja poboljšava unutrašnju motivaciju učesnika obrazovanja, kvalitet rada učitelja i doprinosi spoznaji da je učenje proces koji se nikada ne završava  Najvažnija je metoda individualnog razgovora i kvalitetna nastava
čitelj koji hoće motivisati učenike (učesnike obrazovanja) prvo mora biti sam motivisan. Čim se više potrudi pri pripermi za nastavu, ima više mogućnosti da na odgovarajući način motiviše ljude koje educira, koji imaju obrazovne ciljeve. Pritom je veoma važna akademska samosvijest učitelja, pogotovo njegov stručni razvoj, na koji utječe više faktora. Šira društvena klima može poticajno da utječe na obrazovanje ljudi ili obratno. Ako se u nekom društvu cijeni sticanje znanja i posljedično poučavanje, to pozitivno utječe na samosvijest učitelja i njihovu motivaciju za stručni rad. Važna je i atmosfera u školi i odnos vođstva prema dodatnom stručnom obrazovanju učitelja. Ako učesnici obrazovanja vide da učitelja struka zanima i oduševljava, to će vjerovatno i njih podstaći na učenje, usprkos tome što su nakon osmočasovnog programa iscrpljeni.

U

razredima kojima nisam razrednica. Uvijek je to nehomogena grupa ljudi, različite starosti, narodnosti, pripadaju različitim kulturnim sredinama i nalaze se u različitim životnim situacijama. Svima je zajedničko to da žele završiti program obrazovanja za zanimanje prodavac ili ekonomski tehničar (ove godine dobili smo puno novih programa). Na to ih tjera činjenica da bez

završene srednje škole danas skoro da nije moguće dobiti pristojan posao. Kod nekih primjećujem da uče sa veseljem, čini mi se da će svoj sadašnji cilj postići u predviđeno vrijeme, da će školovanje nastaviti i postići puno. Nažalost, prilično je i takvih koji, zbog životne situacije, nemaju dovoljno volje i upornosti za obrazovanjem, a koje se produžava u neodređenu budućnost. Socijalna sredina u kojoj žive često nije naklonjena obrazovanju, poticanja u tom smislu nema ili je veoma slabo.

Prijatno raspoloženje i radna atmosfera
Da bi zaposleni u školi poboljšali motivaciju učesnika obrazovanja za učenjem za to imaju više mogućnosti: • Motivaciju možemo pokušati poboljšati kao učitelji pojedinih predmeta; • Na slušaoce možemo utjecati kao razrednici; • Na uspjeh slušalaca može utjecati i savjetnik za obrazovanje odraslih (pogotovo pri samoobrazovanju); • Na motivaciju odraslih posredno, odnosno barem na njihovo dobro raspoloženje, u nekoj mjeri utječe i tehnički personal (referent, tajnica, službenica u računovodstvu, domar i čistačice). a) Na motivaciju učesnika obrazovanja mogu bitno utjecati učitelji pojedinih predmeta. Pritom imamo više mogućnosti. Najvažnija je metoda individualnog razgovora i, naravno, kvalitetna nastava. Moramo stvarati atmosferu koja će pozitivno utjecati na akademsku samosvijest učesnika obrazovanja koji će se osjećati jednako vrijednim učitelju. Važno je razgovarati o stilovima učenja pojedinca, a

Povratak u školske klupe
U školi u kojoj radim (Srednja trgovačka škola u Ljubljani) obrazujemo odrasle već više decenija. Starije kolege znaju da kažu da su to nekada bili većinom zreli i veoma motivisani ljudi za sticanje znanja, pa im i nije nedostajalo volje za učenjem. Profesore su veoma poštovali, u nastavi su uzorno sarađivali. Vremena su se promijenila, učesnici obrazovanja također. Iako je taj proces tekao postepeno, mogu da kažem da su danas polaznici mahom mlađi ljudi koji se nakon loših iskustava u potrazi za zaposlenjem vraćaju u školske klupe. Često ih opterećuje loša samosvijest i niski stepen samopouzdanja. Razrednica sam u odjeljenju sa približno 30 učesnika obrazovanja, kojima predajem i historiju. Naravno, predajem i u drugim 16
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Podsticaji za učenjem
Šira društvena klima može poticajno da utječe na obrazovanje ljudi ili obratno. Ako se u nekom društvu cijeni sticanje znanja i posljedično poučavanje, to pozitivno utječe na samosvijest učitelja i njihovu motivaciju za stručni rad. Važna je i atmosfera u školi i odnos vođstva prema dodatnom stručnom obrazovanju učitelja. Ako učesnici obrazovanja vide da učitelja struka zanima i oduševljava, to će vjerovatno i njih podstaći na učenje, usprkos tome što su nakon osmočasovnog programa iscrpljeni.

Iz prakse, za praksu
posebno je potrebno posvetiti se preprekama za obrazovanje o kojima učesnik obrazovanja mora nešto da kaže. Za njih je dobro i da ih podsjetimo na njihove ciljeve, neki vole i da popričaju o tome kako će se njihov život promijeniti kada završe školu. Mnogi imaju viziju da nastave sa obrazovanjem. Budući da učesnici obrazovanja dolaze umorni nakon posla, što je prirodno, u skladu s tim potrebno im je prilagoditi uvodnu motivaciju, način predavanja gradiva i metode rada uopšte. Potrebno je uzeti u obzir i njihovo predznanje. Veoma su važni počeci predavanja određenog predmeta i uvodna motivacija za rad svaki put kada počnemo sa nastavom (obično izvodimo sklop 4 sata zajedno). U nastavku je važna komunikacija tokom nastavnih sati koja treba da je usmjerena tako da učesnici obrazovanja, po mogućnosti, u što većoj mjeri, sami postavljaju pitanja i logički zaključuju. Naravno da nastava mora biti prilagođena njihovom nivou, odnosno nivou njihovog shvaćanja. Ne smijemo zaboraviti i na odgovarajuća nastavna pomagala, pozitivan odnos prema radu uopće i radu učesnika. Kod umornih učesnika poseban je problem održavanje njihove pažnje, koju možemo poboljšati na različite načine: npr. usmjeravanje u samostalan rad, prikaz slikovnog gradiva, malo ih razveseliti muzikom… Moramo imati posebno pripremljeno stručno gradivo koje ide zajedno sa usmenim objašnjenjima što učesnicima olakšava pripremu za ispit. Posebnu pažnju treba posvetiti i gradivu za provjeravanje i ocjenjivanje znanja. Veoma je važno da se cijelo vrijeme nastave održava prijatno raspoloženje i stvara radna atmosfera. Moramo znati uključiti i humor koji učesnicima daje novi polet. Uopšteno, konstatujem da je za uspješnu motivaciju odraslih potrebno imati izrađen poseban plan, odnosno strategiju. ga sa učesnicima postepeno razvijala i dopunjavala. Na kraju obrazovanja, kada bi učesnici morali ostvariti svoj cilj, namjeravala sam izvesti i evaluaciju LPO i mog savjetovanja. Nažalost, taj program ove godine ne mogu izvoditi jer je funkcija razrednika kod odraslih trenutno ukinuta. Moje je mišljenje da LPO poboljšava unutrašnju motivaciju učesnika obrazovanja, poboljšava moj kvalitet rada, pomaže

Šta je sve važno
Pri radu sa LPO konstatovala sam da na učesnika veoma dobro utječe što ličniji pristup razrednika, odnosno njegova spremnost za razgovor i pohvala njegovih trenutnih rezultata. Tako se osjećaju kao da opet idu u školu i to pozitivno utječe na njihovu unutrašnju i vanjsku motivaciju c) Za savjetnika za obrazovanje odraslih je, između ostalog, važno da zajedno sa učesnikom obrazovanja izradi LPO (ukoliko ga ne izradi razrednik), a uz priznanje već ranije položenih ispita ima mogućnost da pozitivno utječe na akademsku samosvijest učesnika obrazovanja. Pravilnim pristupom možemo bitno povećati unutrašnju motivaciju učesnika obrazovanja. d) Važna je i uloga referenta za zapošljavanje odraslih jer je on najčešće prvi sa kojim učesnik obrazovanja dođe u kontakt. Ljubazan referent može bitno da utječe na dobro raspoloženje učesnika obrazovanja brzim davanjem pravilnih informacija, ažurnim sređivanjem dokumentacije, te strpljivom i prijatnom komunikacijom. Službenica u računovodstvu mora znati da pokaže određenu mjeru osjetljivosti za finansijske probleme učesnika obrazovanja (a da pritom ipak uspije naplatiti račun)… Sa učesnicima također moraju ljubazno komunicirati i domar i čistačice u školi (kada npr. traže određenu učionicu). Lijepo uređena i čista škola doprinosi da se u njoj slušaoci dobro osjećaju i da su u prijatnom raspoloženju. Uređenost škole znači i poruku učesnicima obrazovanja da smo prema njima pažljivi a ne ravnodušni. Arogancija ili eventualna bezbrižnost tehničkog personala samo može smanjiti rezultate nastojanja drugih stručnih službi da se učesnici obrazovanja u školi osjećaju prijatno. Motivacija odraslih za obrazovanjem zavisi prvenstveno od njihove volje, sposobnosti i okolnosti u kojima žive. Kada su u sebi spremni, ka upisu će ih poticati preporuka prijatelja ili kolege, odnosno poruke medija. Veoma je važno njihovo vrednovanje očekivanog uspjeha. Njihova motivacija zavisi i od pristupa zaposlenih u školi (pogotovo učitelja), a posebno od kvaliete našeg rada. Smatram da učesnicima obrazovanja puno znači osjećaj da smo svi zajedno jedna prijatna škola. Vida Svoljšak-Rojko
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

smanjenju osipanja učesnika obrazovanja, pomaže većoj prepoznatljivosti i ugledu naše škole. LPO bi mogao doprinijeti spoznaju učesnicima da je učenje proces kroz cijeli život koji se nikada ne završava. Obrazovanje bi moralo teći brže i ocjene bi morale biti više.

Uvodna motivacija
Moramo stvarati atmosferu koja će pozitivno utjecati na akademsku samosvijest učesnika obrazovanja koji će se osjećati jednako vrijednim učitelju. Važno je razgovarati o stilovima učenja pojedinca, a posebno je potrebno posvetiti se preprekama za obrazovanje o kojima učesnik obrazovanja mora nešto da kaže. Za njih je dobro i da ih podsjetimo na njihove ciljeve, neki vole i da popričaju o tome kako će se njihov život promijeniti kada završe školu. Mnogi imaju viziju da nastave sa obrazovanjem. Budući da učesnici obrazovanja dolaze umorni nakon posla, što je prirodno, u skladu s tim potrebno je prilagoditi uvodnu motivaciju, način predavanja gradiva i metode rada uopšte. Potrebno je uzeti u obzir i njihovo predznanje. Veoma su važni počeci predavanja određenog predmeta i uvodna motivacija za rad svaki put kada počnemo sa nastavom.

Lični plan obrazovanja
b) Kao razrednica pokušavala sam poboljšati motivaciju tako da sam izradila lični plan obrazovanja (LPO) za svakog učesnika obrazovanja posebno. Prije toga sam se pripremila tako da sam pročitala knjigu Lični plan obrazovanja, Andragoški centar Slovenije, Ljubljana 2004. Zapravo, LPO izradila sam u skladu sa uputama koje su navedene i objašnjene u pomenutoj knjizi. Obrazac koji sam unaprijed napravila, naravno, nije bio konačan. Zajedno sam

17

Veliki matematičari: D’Alamber (1717.-1783.)

Tipičan predstavnik “filozofskog vijeka”
D’Alamber je ustanovio opšte jednačine kretanja fluida, a njegova su istraživanja iz mehanike, akustike i astronomije dovela do usavršavanja analitičkog aparata Pripremio: prof.dr. Šefket Arslanagić
D’Alamber (Jean le Rond D’Alembert), francuski matematičar, fizičar i filozof rođen je 1717. godine, a umro 1783. Bio je vanbračno dijete gospođe Tansen (Tencin) i artiljerijskog narednika Detuša (Destouches). D’Alambera je odgojila žena nekog siromašnog staklara, koju je on do kraja života smatrao majkom i starao se o njoj, mada ga je gospođa Tansen, kada je postao slavan, dobrovoljno priznala za sina. U dvanaestoj godini stupio je u koledž, zadivivši svoje profesore posebnim darom za matematiku, filozofiju i strane jezike. Godine 1735. piše komentar Poslanice svetog Pavla Rimljanima koji je oduševio janseniste ali odbija da studira teologiju i posvećuje se pravu. Advokat postaje 1738. Pokušava da studira medicinu ali ubrzo otkriva svoje prave sklonosti za matematiku i već 1739. upućuje Akademiji nauka primjedbu na Dokazanu analizu Renoa (Ch. Rreyneau), a sljedeće godine O lomu čvrstih tijela. Zbog izuzetnog talenta za matematiku, za člana Akademije nauka izabran je u 23. godini života, u sekciju za astronomiju. Opšte jednačine kretanja fluida ustanovio je 1752., a njegova istraživanja iz mehanike, akustike i astronomije dovešće do usavršavanja analitičkog aparata. Pokazao je da tijelo C kompleksnih brojeva zadovoljava sve potrebne analize i daje prvi dokaz osnovne teoreme algebre (1746.). Prvi koristi Tejlorovo (Taylor) razvijanje u redove sa eksplicitnim ostatkom u vidu integrala (1754.), nalazi opšte rješenje jedne parcijalne diferencijalne jednačine (Istraživanje treperećih žica, 1747.) i daje metodu rješavanja sistema diferencijalnih jednačina. U posebnom slučaju koristio je 1768. kriterijum konvergencije redova koji nose njegovo ime.

Rad na Enciklopediji
Kao filozof, bio je skeptik koji sumnja u vrijednosti skepticizma i misli “da nema nauke koja nema svoju metafiziku” a u metafizici “ne ne izgleda pametnije od jednog da”. Tragajući za zasnivanjem, kako morala tako i logike jednostavnih načela, on ostavlja mjesto za intuiciju u matematici i vjeruje “da je sve ono što mi vidimo samo pojava koja postoji jedino u okviru onoga što mi zamišljamo”. Neki misle da se hrabrije zalagao za istinu u svojoj prepisci nego u zvaničnim tekstovima. Ipak, njegovo pismo Katarini Velikoj predstavlja apologiju hrišćanstva, on žali Lukrecijev (94.-54. prije n.e.) ateizam u njegovom predgovoru Eklogama (1779.). Volter ga je nazivao Protagorom. Njegovo preziranje dogmatizma bilo je odmjereno, a njegova najznačajnija uloga bila je u širenju novih ideja koje je nenametljivo izlagao, što će doći posebno do izražaja u njegovom radu na Enciklopediji. Osnovna načela svoje filozofije D’Alamber je izložio kao jedan od glavnih saradnika i pokretača Enciklopedije u Uvodnoj raspravi (1751.) gdje je, inspirišući se Bekonom, dao klasifikaciju nauka

Rasprava o dinamici
D’Alamber je svoja glavna proučavanja posvetio mehanici. Njegova Rasprava o dinamici (1743.) zasniva se na teoremi poznatoj pod nazivom D’Alamberovi principi gdje se dinamika svodi na statiku: “Ako se posmatra sistem materijalnih tačaka međusobno povezanih tako da njihove mase dobiju određeno ubrzanje različito od njihovog slobodno udruženog kretanja, ukupno kretanje ostvareno ili izgubljeno u sistemu ostaje jednako”. U djelu Istraživanja precesije ekvninocija (1749.) daje prvo uopšteno rješenje koje dovodi do definicije rotacionog kretanja tijela bilo kog oblika kao i raznovrsne naučne rasprave. 18
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

prema historijskom nastanku i izgledima u budućnosti, sa pozicija prosvjetiteljstva. Kao enciklopedista bio je više no redaktor i pisac novih tekstova i uvodnih rasprava: borio se protiv objavljvanja sličnih, konkurentskih izdanja, protiv nepovoljne kritike suviše borbenih protivničkih filozofskih duhova. Njegov polet se smanjivao u raznim svađama kao što su bili protesti jezuita i pariskog biskupa, lični napadi, skandal sa odrednicom Ženeva i polemika sa Rusoom, intelektualno i policijsko proganjanje zbog odobravanja Helvecijusovog (Helvétius) teksta (1758.), itd. – sve to uticalo je da odustane od ovog posla i raskine sa Didroom, ali ne i sa enciklopedistima. Od tada se okrenuo proučavanju umjetnosti i književnosti. Član Francuske akademije postao je 1754., a njen sekretar 1772., kada je napisao biografije svih članova Akademije koji su umrli između 1700.-1770. Svoje filozofske tekstove sabrao je pod naslovom Mješavina filozofije, historije i književnosti. D’Alamber je tipičan predstavnik svog “filozofskog vijeka”, prosvjetitelj i naučnik, filozof i veoma raznovrstan duh čije je ime podjednako poznato, kako u matematici tako i u filozofiji. Na kraju, interesantno je reći da je ovaj veliki francuski matematičar vodio živu matematičku polemiku sa velikim dubrovačkim znanstvenikom Ruđerom Boškovićem o kome smo pisali u jednom od ranijih brojeva Prosvjetnog lista.

Aktuelnosti

Zaboravljeni nastavnici
otovo da nema općinskog načelnika, kantonalnog premijera ili ministra obrazovanja koji nije upriličio prijem za učenike dobitnike priznanja i nagrada na takmičenjima iz raznih disciplina. U takvim prigodama slijede čestitanja, pohvale, novčane nagrade i druga priznanja. Ali, u svemu tome nema nastavnika koji su talentovane i vrijedne učenike danima pripremali, obučavali, vježbali i podsticali. Baš kao da ih i nije bilo. Javnost, uključujući i prosvjetarsku, o svemu tome šuti. Kao da se radi o nečemu normalnom i uobičajenom i da stvari baš tim tokovima moraju teći. Kako i na koji način nagraditi rad nastavnika s talentovanim učenicima, budućim matematičarima, fizičarima, hemičarima, sportistima… Ovo pitanje zaslužuje širi pristup i uvažavanje počev od škola, do pedagoških zavoda i ministarstava obrazovanja. To se mora sistemski riješiti. Čak i simbolični podsticaji nastavnicima urodili bi vrlo brzo još značajnijim rezultatima na učeničkim takmičenjima u znanju. Bez uvrede, nastavnik čiji učenici godinama osvajaju najviša priznanja mora biti drugačije tretiran u školi u kojoj radi, u sredini u kojoj živi, u prosvjetarskoj i široj javnosti. Takvi nastavnici, baš kao što je to slučaj i sa njihovim učenicima, zaslužuju priznanja i nagrade, prijeme i čestitanja.

U fokusu

G

Kako i na koji način nagraditi rad nastavnika s talentovanim učenicima

Osnovan Bosanskohercegovački slavistički komitet
Osnivačka skupština održana na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a za prvog predsjednika BSK-a izabran dr. Senahid Halilović
rajem januara 2008. godine u Sarajevu je održana osnivačka skupština Bosanskohercegovačkog slavističkog komiteta, koji će se, kao stručno i nestranačko udruženje građana, baviti bosanskim, hrvatskim i srpskim jezikom, književnošću i kulturom. Za prvog predsjednika Bosanskohercegovačkog slavističkog komiteta izabran je dr. Senahid Halilović, redovni profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a u Upravni odbor četvero mladih saradnika sa istog fakulteta (dr. Amela Šehović, mr. Sanjin Kodrić, Amela Ljevo-Ovčina i Enisa Ivojević), te Mirela Omerović (Pedagoška akademija u Sarajevu). Programski ciljevi Udruženja su: razvijanje i jačanje svijesti o ukupnosti bosanskohercegovačke kulture i njenome mjestu u svjetskoj zajednici kultura; razvijanje i jačanje svijesti o Bosni i Hercegovini kao jedinstvenom kulturnom prostoru; istraživanje i predstavljanje svih sadržaja iz domena jezika, književnosti i dugih dionica bosanskohercegovačke kulture; razvijanje svijesti o značaju lingvistike i njene uloge u društvu; razvoj lingvistike i nauke o književnosti; fundamentalna, primijenjena (normativistička) i razvojna istraživanja u oblasti bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti; izrada naučnih studija, elaborata i projekata; izrada i ažuriranje baza podataka za potrebe naučnog i istraživačkog rada; poticanje naučnog i istraživačkog rada iz oblasti bosnistike, slavistike i uopće lingvistike; osnivanje i izdavanje različitih naučnih, stručnih i drugih publikacija; organizacija različitih naučnih i stručnih skupova: simpozija, seminara, kolokvija, tribina, okruglih stolova, rasprava i kurseva; promocija mira i stabilnosti kroz naučnu saradnju, diskusije, konferencije, kongrese i seminare; pružanje neposredne i posredne pomoći studentima, istraživačima i građanima u naučnoistraživačkom radu iz bosnistike, slavistike i srodnih oblasti; uspostavljanje saradnje s organizacijama, asocijacijama, institucijama i udruženjima koja imaju slične programske ciljeve. Među prvim projektima BSK-a bit će zasnivanje vijeća za standardizaciju bosanskoga jezika, pokretanje sarajevske ljetne slavističke škole i biblioteke bosnistika, u okviru koje će biti serije za lingvistiku i za književnost i kulturalne studije. Ove godine bit će pripremljena za štampu i objavljivanje knjiga “Govor grada Sarajeva” (autori: S. Halilović - A. Šehović - I. Tanović), koja je rezultat višegodišnjeg rada na istoimenom projektu, a u oblasti književnosti knjiga Sanjina Kodrića “Teorija i praksa novog historicizma (na primjerima iz književnosti i književnog života BiH)”. Uz pomoć kantonalnog Ministarstva obrazovanja i nauke, Komitet je brzo riješio i pitanje smještaja, dobivši prostor na obali Kulina bana broj 3. Oni koji žele sarađivati sa ovim Komitetom mogu uspostaviti kontakt na e-mail adresi: info@slavistickikomitet.ba
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

K

Fizički odgoj
Prava je sramota što još uvijek postoje škole bez fiskulturnih sala. Istina, neke su u izgradnji, neke se tek planiraju graditi, a negdje se očekuju donacije i pomoć koje nema… Ono što je najvažnije jeste da nastava fizičkog odgoja u takvim školama ne ostvaruje u potpunosti svoju funkciju odgoja zdravih i snažnih ličnosti. Nismo u ovom trenutku baš toliko siromašni i materijalno nemoćni da ne možemo efikasno realizovati manji program izgradnje ovakvih objekata. Potrebno je da to urade institucije koje vode brigu o školama, odnosno da iznađu sredstva za takve projekte kako bismo za kratko vrijeme mogli sa zadovoljstvom konstatovati kako više nema nijedne škole bez objekata za izvođenje nastave fizičkog odgoja. Izgradnjom takvih objekata stvorili bi se uslovi i za razvoj sportskih aktivnosti mladih u sportskim udruženjima i klubovima, a takvi bi objekti mogli poslužiti i za značajnije kulturno-zabavne i sportske priredbe, što opet ima vrlo pozitivne efekte.

Osmi mart
Osmi mart - Dan žena odavno je školska tradicija. Priredbe, svečanosti prazničnih okupljanja, smjenjuju jedna drugu. Bude lijepo, zabavno i prijatno uz “ženski dan”. Ali, ono što narušava vrijednost osmomartovskog slavlja svakako jeste svojevrsna komercijalizacija ovog dana. Tada učenici svojim nastavnicama daruju poklone, što je lijepo. Ali, istovremeno nastaje i svojevrsno međuučeničko takmičenje ko će kupiti ljepši i skuplji poklon, nerijetko i zlatni. Pri tome se malo mari za sve tanje porodične budžete učenika. Sve je to naravno dobrovoljno, ali nerijetko su ti pokloni skupi. To što smo u našim osmomartovskim slavljima zaboravili da cvijeće ili lijepa knjiga nešto znači i vrijedi, što je od srca poklonjeno, sasvim je druga dimenzija ove stvari. Mada je teško nekome reći kako će obilježiti i proslaviti ovaj praznik dobro bi bilo da on bude što više prazničan, skroman, a što manje komercijalan i komercijalizovan. Ešref Berbić

19

Iz jezičke prakse

Nošen – da, ali donešen – NE
“U posljednje vrijeme donešeno je mnogo odluka u vezi sa ....” uobičajen je početak mnogih izvještaja. Međutim, tu se potkrala greška koja je toliko duboko pustila korijen da je mnogi i ne prepoznaju. Pravilno je reći: “U posljednje vrijeme doneseno je mnogo odluka u vezi sa ....”. Pogrešan oblik donešen o kojem će ovaj put biti riječi, vjerovatno ste mnogo puta do sada čuli: donešen zakon, donešena odluka, donešeni cekeri s pijace, donešena voda sa izvora, dovežena iz bolnice, odnešen s terena, itd. Mnogo takvih primjera bez problema pronaći ćete ne samo u svakodnevnoj jezičkoj praksi, nego i u štampi, u javnim istupima obrazovanih ljudi. Evo takvih primjera: 1. “Za razliku od BiH, SCG ima donešen Zakon o nedoličnom ponašanju na sportskim manifestacijama…” Fanaticosi ipak putuju u Beograd, 03/10/05 Oslobođenje. 2. “…priča o Uni, koja je jedina osoba u svome društvu koja ima moć govora. ... Presuda je donešena.” U susret 11. Sarajevo film festivalu, 05/08/05, Oslobođenje. 3. “ 1929. godine donešen je novi Zakon o advokatima kojim se izjednačuje položaj advokata u Kraljevini Jugoslaviji.” Istorija advokature u Bosni i Hercegovini, www.advokomfbih.ba. 4. “U posljednjih 8 godina donešen je veliki broj odluka...” www.cepos.org (Centar za policy studije). 5. “Zakon o uslovima prodaje akcija preduzeća iz oblasti naftne industrije RS je donešen 28. 02. 2007. g....” 15.12. 2007. Slobodna Bosna, Transparency našao 44 sporne tačke... 6. “Otkad je donešen Pravilnik o označavanju pasa mnogi vlasnici...” www. maltezeri.com. 7. “Ako izvještaj nije donešen jednoglasno, može biti podneseno odvojeno mišljenje...” www.voders.org Okvirni sporazum o slivu rijeke Save, strana 9. 8. “ ... te je svoj pismeni stav, koji donešen jednoglasno, dostavila vijećnicima OV Tešanj.” www.sdp-tesanj.org/ Komisija za informisanje OO SDP Tešanj, 10. 10. 2007. godina, 9. “... u okviru ove tačke donešen zaključak o davanju saglasnosti na imenovanje direktora JU Muzej “Bitka na Nertvi” , “Odluka o utvrđivanju Nacrta izmjene Urbanističkog projekta “Šljunkara”-donešena odluka.”, “Odluka o usvajanju Strateškog plana 20
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Piše: mr. Aida Kršo za zaštitu ljudskih prava žena i djece u općini Jablanica-donešena”, “Zaključak o Vatrogasnom društvu - donešen” Službena stranica Općine Jablanica, Pregled sa 34 sjednice OV-a Jablanica, 06. 12. 2007. 10. “.... općina Donji Lapac dobija i el.energiju i vodu iz MZ Donji Vakuf grada Bihaća, ali nisu redovne platiše, pa je donešen dogovor među gradovima na tzv. Razumnom nivou.” Udruženje “Žene sa Une”, 28. 12. 2007. - Realizacija Projekta SAVJEST I MOĆ u 2007. 11. “...Donešen je Zakon o zemljišnim knjigama,...” Imovinsko pravni poslovi, www.trnovo.ba. 12. “...Tijelo za standardizaciju odobrava standard donešen konsenzusom zainteresiranih strana...” Glasnik br. 3, www. bas.gov.ba. 13. “... Naime, 1910. godine u Bosni i Hercegovini je donešen prvi izborni zakon...”, www.slobodnaevropa.org. 14. “... Tu je bilo linjaka, šarana, klijena, karaša, sapača, čikova, pa čak i jedan podust donešen sa Buškog jezera.” Akvaristika, www.bistrobih.ba. 15. “...donešeni planski akt koji je tretirao ovo područje je Regulacioni plan Vratnik, donešen 1998. godine.” www. zavodzpr-sa.ba/Mahala/program.htm. 16. “U tom izveštaju se navodi, da je Batul podlegao ranama pre nego što je dovežen do obližnje bolnice.” www. netnovinar.org/ Filipini najnebezbedniji na svijetu za novinare. 17. “Nakon što je kameni blok dovežen u klesarsku radionicu... “ www.most.ba/ 119/067, Postupak obrade kamenog bloka. 18. “U Porsheovom salonu stoji 997 cabrio, a danas je dovežen 997 turbo

bijele boje...”, www.auto.ba/forum. 19. “Treneri Isaković, Ramić, Selimbegović i Bajramović su imali 37 igrača na treningu i iznešen je plan i način rada na treninzima...” Ragbi klub “Rudar” Zenica, 4.2.'08. 20. Iznešen je zahtjev da se Fondacija stavi pod direktnu ingerenciju države BiH...” Klub Intelektualaca Srebrenice, www.srebrenica.net. 21. “Senad Repuh iznešen sa terena, nakon jednog oštrog starta igrača Slavije. 22. “ www.fksinfo.com, Izvještaj sa utakmice Slavija – Sarajevo. Ovako mnogo primjera sa nestandardnim oblicima donešen, dovežen traži jasne upute za ispravljanje te greške. Ako samo malo poslušate oko sebe, za kratko vrijeme naći ćete mnogo ovakvih primjera, mada je norma tu eksplicitna. Standardni jezik ne priznaje oblike donešen, odnešen, unešen, dovežen, odvežen, uvežen i sl. Gramatička pravila su vrlo jasna. Ovaj tip glagola spada u glagole nepravilnog odnosa osnovā i glagolske oblike nepravilne tvorbe. Nepravilnost oblika je u tome što je usljed izvjesnih glasovnih promjena došlo do mijenjanja nekih elemenata, bilo u završecima osnova, bilo u općem dijelu glagola. Složeni glagoli tipa donijeti, odnijeti, unijeti, zanijeti, dovesti, odvesti, uvesti imaju prezentsku osnovu koja se završava na suglasnik s i z: dones-em, odnosno, dovez-em. Na prezentsku osnovu dodaje se nastavak –en za tvorbu glagolskog pridjeva trpnog. U tom slučaju, suglasnici s i z ispred nastavka –en se ne mijenjaju. Tako imamo: dones+en > donesen, unes+en>unesen, zanes+en>zanesen, dovez+en>dovezen, uvez+en>uvezen. Gdje je onda zabuna? Zabuna je stoga što sljedeći glagoli imaju drugačiju osnovu. Glagoli nositi, voziti imaju osnovu koja se završava na samoglasnik –i: nosi-m, vozi-m. Kod glagola nositi i voziti, naravno i ostalih s osnovom na –i, između osnove i nastavka za trpni pridjev javlja se suglasnik j. Zbog tog je jotovanjem izmijenjen suglasnik na kraju osnove, pa je od s u riječi nositi, nastalo š − nošen. Glagolski pridjev trpni od tih glagola glase: nosi+en>nosijen>nošen, vozi+en>vozijen>vožen, itd. Poslije ovog objašnjenja ne bi trebalo biti nejasnoća. Pravilan je oblik nošen, ali je ispravno reći donesen, odnesen, unesen, zanesen, dovezen, odvezen, uvezen. Onaj koga ovi oblici posebno zanimaju, može se informisati u svakoj normativnoj gramatici našeg jezika.

Nova izdanja

Stanište za srce i dušu
Bajruzin Hajro Planjac: Mirzin dnevnik, BZK Preporod, Sarajevo, 2008.
va bi knjiga mogla da pomogne učitelju da bolje razumijeva dijete i njegov svijet. Iako u svojoj edukaciji učitelji uče psihološke osnove funkcioniranja djeteta ipak složenost prilika u kojima dijete odrasta često ne može dati odgovore zašto nešto voli i hoće a nešto ne voli niti želi da čini. Odgoj mladih je najveća zadaća društva i novi stav o “svetosti naraštaja” neće sačuvati djecu prije nego što uspijemo svi zajedno djelovati kako bismo u njih usadili vrijednosti ljudskosti. Isprazne teoretske postavke ciljeva odgoja svedene na čistu racionalizaciju bez čuvstava nemaju izgleda. Otuda se u curikulumu razvija strategija uspostavljanja odgojno-obrazovne klime u razredu zasnovana na katarzi emocija. U didaktičkom instrumentariju koga je zagovarao J.A.Komenski lijepa riječ, lijepo kazivanje lakše ulazi u dječiju dušu nego pusta pouka i pridika, zato je on u svojoj Materinskoj školi savjetovao majkama da zarana djeci pričaju priče i bajke. Svaki učitelj koji nasuprot tome pokušava djecu poučavati samo na razini razuma zanemarujući dušu, neće uspjeti proniknuti u svijet djeteta. Stoga treba voljeti svijet djeteta i istraživati neotkriveno u dalekom moru njihove mašte a to dječiji pisci najbolje uspijevaju jer njihova jedra plove uz dječije snove. U školskom životu djeteta veliku ulogu ima dječije štivo. Ono pobuđuje dječiji interes, a dječiji interesi opet niču iz njegove potrebe da saznaje. Kako to veli A. S. Nil u knjizi Novi Samerhil: “…Kada su emocije slobodne interesi će se pobrinuti sami za sebe”. Dijete voli životinje, prirodu, seosko imanje, ono sanja o mopedu, motociklu, želi da leti kao ptica, ronio bi kao pingvin i šta sve u svojoj mašti ne okušava a to sve tako lako biva u knjizi. Igra je glavno dječije zanimanje i dijete će kroz nju najlakše spoznati svu suptilnost života. Za potpuno emocionalno sazrijevanje djeteta najbolja je dječija igra i prikladno štivo, a bude li toga i obrazovanje će biti potpunije. Svijet koji prikazuje ova knjiga je pravo stanište za odgajanje srca i duše. Pisac hoće djeci u ovom štivu da približi svijet koji nestaje jer je svakom djetetu danas nadohvat ruke TV, kompjuter, pored kuće mu prolaze kamioni i autobusi a svijet u

O

kome je život sporo prolazio, svijet kad se putovalo kočijama kao da je nekad davno bio samo snivanje. Pisati za djecu podrazumijeva znati njihov svijet, poznavati dječiju psihologiju i poštovati neke principe dječijeg poimanja svijeta, pa ipak najvažnije u svemu tome je da pisac i sam na momente bude dijete. Autor ovog dječijeg štiva se dobro sporozaumijeva sa djecom, govori njihovim jezikom, misli njihovim umom, igra se njihovim igrama, pati i voli baš kako to djeca čine.

U prvoj priči Mirza ide na more sa roditeljima. Autor vješto prožima dječiju radost, nade i strahove u pripremi puta, putovanju i boravku na moru sa odgojnim vrijednostima kako treba voljeti svoju domovinu (“… onda je babo rekao da bi i on išao na naše more, jer želi da ljetuje u svojoj državi”), kako treba poštovati starije, daje spoznaje o moru i morskom krajoliku... Suvremeni je svijet u svim sferama oslonjen na dostignuća informacione tehnologije a priča Bajramluk potiče djecu da spoznaju računalnu tehnologiju. U njoj pisac kroz priču koristi odgojno-obrazovne strategije za metodičku obradu osnovnih spoznaja o računaru (“...Je li to kompjuter ? - upitao sam znatiželjno. - Nije, ovo je monitor - odgovori babo. - A gdje je kompjuter ? - opet sam upitao . - U kućištu. -

A gdje je kućište ?...) Dalje, baš kao na času informatike a opet kroz priču i kroz dječiju percepciju, autor uvodi djecu u svijet računara. Ova priča bi mogla poslužiti kao “energent”, kako to veli Erik Jenson, u dinamiziranju i emocionalnom osvježenju nastavnog časa informatike i njome bi se uspješno mogla realizirati odgojna zadaća nastavnog sata. Mirzin dnevnik predstavlja sadržaj odgoja i obrazovanja u nižim razredima osnovne škole prema modelu skupne nastave. Tradicionalni nastavni modeli parčaju spoznaju po predmetima, a svijet i čovjek u njemu funkcioniraju u međusobnoj ovisnosti. Tako autor sadražaje iz predmeta Moja okolina vješto prožima sa odgojnim paradigmama iz područja zdravstvenog i estetskog odgoja. (“...Čim je sahat zazvonio, skočio sam spreman. Uzeo sam torbu sa sendvičima i sokovima i jurnuo van. - Hajde popij mlijeko! - povikala je mama. - Ovo dijete ništa ne jede - prigovorila je moja paziteljica, noseći mi šolju toplog mlijeka ....”) (“...Rule je ponio harmoniku a Sale gitaru ... Najviše smo se smijali Šaletu koji je imitirao Čarlija Čaplina i Safetu koji je znao govoriti u stihu i rimovao svaku svoju riječ...”) Ova priča bi mogla da bude sadržajna osnova za spoznavanje bliže okoline a neke priče su pogodne za spoznaju šireg okruženja (Viza) . Mirza živi u vrijednostima bošnjačke kulture. Pisac širi dječije vidike i kroz pozitivna potkrepljenja prestavljajući i vrijednosti drugih kultura i tako ih djeci čini bliskim i poznatim. To opet čini kroz prijatne emocije kakve su kada se Mirza upoznaje sa Laurom u istoimenoj priči. Na ovaj način se najbolje ostvaruje humanizacija među spolovima i interkulturalni odgoj. (“...Jedne sam prilike htio da je naučim u plićaku da pliva bez psića. Ja sam je držao na rukama ispod struka i ona je plivala i plivala. Imala je mehko tijelo poput ribe. To poslijepodne proveli smo zajedno u plićaku, plivajući i razgovarajući....”) Dr. Refik Ćatić
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

21

Ukratko

Sarajevo
Susret izdavača i ministara
Nedavno su se članovi Udruženja izdavača udžbenika i nastavnih sredstava Federacije BiH susreli s federalnom ministricom obrazovanja i nauke Melihom Alić, dopremijerom FBiH Gavrilom Grahovcem, ministricom obrazovanja Zeničkodobojskog kantona Zdenkom Merdžan i stručnim savjetnikom u Ministarstvu obrazovanja i nauke KS Sretkom Žmukićem. Razgovarano je o saradnji u pripremi i provođenju konkursa za udžbenike, te o odluci Vlade Federacije BiH da učenicima osnovnih škola u skladu s Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH osigura besplatne udžbenike za narednu školsku godinu.

ne i trajat će do oktobra ove godine. Cilj projekta je pratiti koje osnovne i srednje škole u Federaciji BiH nisu promijenile svoje nazive i simbole, a morale su to učiniti. Najviše je takvih škola na području Kantona Sarajevo, a najbolja situacija je na području Unsko-sanskog kantona. Osnovne škole u Kantonu Sarajevo koje moraju promijeniti svoje nazive su: “6. mart”, “Velešićki heroji”, “Mirsad Prnjavorac”, “Zahid Baručija”, “Zajko Delić”, “Izet Šabić”, “Porodice ef. Ramić”, “Zaim Kolar” i “Šejh Muhamed ef. Hadžijamaković”.

čenje ove i druge djece. Ne govorim kao premijer nego kao roditelj koji ima sina.” U prošloj školskoj godini “Školu u bolnici” pohađalo je 650 učenika. Cilj ovog projekta jeste pomoći djeci koja borave u bolnici kako ne bi imala propusta u školovanju i kako bi se lakše uključila u redovnu nastavu nakon ozdravljenja.

Izgradnja škole na Sedreniku
Krajem januara ove godine, u prostorijama sarajevske Općine Stari Grad, potpisan je Ugovor o izvođenju radova na izgradnji područne škole u naselju Sedrenik. Ugovor su potpisali ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo mr. Safet Kešo i načelnik Općine Mustafa Resić, kao sufinansijeri i investitori i direktor firme “ENGRA” d.o.o. Edin Balta kao izvođač radova. Vrijednost ovog projekta je 2.234.793,72 KM. Sredstva za izgradnju će izdvojiti Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo i Općina Stari Grad. Rok za izvođenje radova je 10 mjeseci. Buduća područna škola bit će površine 1.500 metara kvadratnih i imat će šest učionica, salu za tjelesni odgoj, biblioteku, čitaonicu, prostoriju za produženi boravak djece, sanitarne blokove u skladu sa Pedagoškim standardima i normativima, kuhinju i administrativne prostorije. Školu će pohađati oko 140 učenika u jednoj smjeni, što je prilagođeno savremenom konceptu nastave za djecu osnovno školskog uzrasta.

Za stipendije 350.000 KM
I ove godine sarajevska Općina Novi Grad dodjeljuje stipendije nadarenim učenicima i studentima. U tu svrhu izdvojeno je 350.000 KM. Na osnovu rang-liste za ovu godinu (ukupno deset mjeseci) dodijeljeno je 437 stipendija, i to: 75 učenicima osnovnih škola, 140 srednjoškolcima i 140 studentima. Stipendije za osnovce iznose po 50 KM, za srednjoškolce po 75, a za studente po 100 KM.

Priznanje za školske projekte
Učenici sarajevske Osnovne škole “Musa Ćatim Ćatić” uspješno su realizirali projekt pod nazivom “Gradilište Evropa”. Oni su ovaj projekt realizirali zajedno sa svojim vršnjacima iz Hepenhajma i dobili priznanje “Helmuth Becker”. Ovo priznanje u Njemačkoj se dodjeljuje najboljim školskim projektima, uz nagradu od 3.000 eura.

Mijenjanje naziva škola
U Sarajevu je predstavljen projekt “Monitoring i analiza provedbe kriterija za školske nazive i obilježja”, koji provodi nevladina organizacija Fondacija lokalne demokracije, a finansira Evropska unija. Projekt je pokrenut u oktobru prošle godi-

Utvrđena je i posebna lista stipendista od 82 učenika i studenta sa posebnim potrebama i otežanim uvjetima školovanja. Dobitnici stipendija potpisali su 29. januara ugovor o stipendijama sa Općinom Novi Grad. Stipendije će dobiti za deset mjeseci školovanja, s tim što će novac dobiti retroaktivno, od septembra prošle godine.

Posjeta “Školi u bolnici”
Nedavno je delegacija Kantona Sarajevo posjetila “Školu u bolnici” koja već nekoliko godina djeluje u sklopu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. U delegaciji su bili predsjedavajući Skupštine KS Denis Zvizdić, premijer Samir Silajdžić, ministar obrazovanja i nauke Safet Kešo i ministar zdravstva Mustafa Cuplov. Tom prilikom premijer Silajdžić je između ostalog kazao: “Ovo je apel za sve strukture vlasti da se poveća iznos za fond solidarnosti, za lije-

Strani studenti neće plaćati školarinu
Od naredne akademske godine studenti iz zemalja bivše Jugoslavije koji studiraju na Univerzitetu u Sarajevu, studirat će pod jednakim uvjetima kao građani BiH. Ovo

22

PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Ukratko
je nedavno potvrdio ministar obrazovanja i nauke KS Safet Kešo koji je, pored ostalog, izjavio: “U ovom trenutku oko 1.100 studenata iz stranih zemalja, što je otprilike 3,5 posto od ukupnog broja studenata na Univerzitetu. Kako se ne radi o velikom broju, ocijenili smo da ovakva inicijativa, odnosno oslobađanje od plaćanja školarina za studente iz drugih zemalja, neće bitno utjecati na rad i ritam Univerziteta.” Ova inicijativa je podržana krajem prošle godine na Skupštini KS, a njena realizacija se očekuje usvajanjem novog zakona o visokom obrazovanju. htio ohrabriti srednjoškolce i približiti im svijet sedamnaestogodišnjaka u Njemačkoj”, izjavio je ambasador Šmunk koji se raspitivao o ovoj školi, te predložio svojim domaćinima da stupe u kontakt sa nekom od njemačkih gimnazija, kako bi pokrenuli projekt razmjene srednjoškolaca.

Dopunska nastava za albansku djecu
Zajednica Albanaca u BiH svake subote za djecu svojih članova organizira dopunsku nastavu na albanskom jeziku u Klubu Albanaca u Sarajevu. Nastavu pohađaju djeca uzrasta do 14 godina, a pored albanskog jezika i književnosti, stječu znanja iz muzičke i likovne kulture, te prirode i društva. Organiziraju se i kreativne radionice gdje djeca prave različite čestitke i ukrase. Iako je kurs namijenjen djeci, nerijetko ga pohađaju i stariji. “Zna se desiti da sa djecom u klupama sjede i njihovi roditelji, koji ne znaju albanski, ali ga žele naučiti i tako ostati u kontaktu sa svojom kulturom”, izjavila je Suada Adžanel, generalna tajnica Zajedice. Projekt se realizira uz pomoć i podršku općina Stari Grad i Centar. Nagrađeni učenici VIb razreda OŠ “Seonica” sa zadovoljstvom ističe direktor OŠ “Seonica” Mustafa Sofić, odlučili su da se iz sredstava koja je dobila ova škola učenici VIb odjeljenja dodatno nagrade, jer oni su taj novac i zaradili. Tako je iz navedenih sredstava svakom učeniku ovog odjeljenja, po njihovom samovoljnom izjašnjavanju, kupljen i uručen MP 3 ili DVD. Ostatak sredstava, koja su pripala školi, namijenjena su za uvođenje centralnog grijanja u školi. “Topla škola” - san učenika ove škole, kako je u junu prošle godine pisano u “Prosvjetnom listu” kada su učenici, njihovi roditelji i zaposlenici škole krenuli u akciju izgradnje centralnog grijanja, sada je postao java. Naime, dok su učenici OŠ “Seonica” u januaru ove godine bili na zimskom raspustu, dotle su radnici SZR “BAKE” iz Sarajeva postavljali radijatore u njihovim učionicama, a koji su zajedno sa učenicima “prožuborili” početkom drugog polugodišta ove školske godine. Sejad Hakalović

Priznanje mladim tehničarima
Kanton Sarajevo već više godina dodjeljuje nagrade talentovanim osnovcima i srednjoškolcima iz raznih oblasti, pa tako i iz oblasti tehničke kulture. Tako su na prijedlog Narodne tehnike Kantona Sarajevo, a na osnovnu posebnih kriterija, nagrade u vidu jednogodišnje stipendije dobili mladi tehničari koji su imali najviše uspjeha u nastavi tehničkog odgoja, zatim na smotrama mladih tehničara, u takmičenju “Oni su najbolji” i drugim aktivnostima i manifestacijama.

Nagrada učenicima iz Seonice
Seonica –Učenici Osnovne škole “Seonica” iz Seonice, Općina Konjic, učestvovali su na likovnom konkursu kojeg je raspisao EUFOR o temi: “Bosna i Hercegovina na putu ka Evropskoj uniji”. Na navedenom konkursu, s ciljem da se pokaže kako su obrazovanje i uključivanje mladih u proces pridruživanja Evropskoj uniji veoma bitni, učestvovalo je više od 5.000 učenika iz 1.914 škola, i to iz svih dijelova BiH (oba entiteta i Brčko distrikta). Na ovom svojevrsnom takmičenju OŠ “Seonica”, konkretnije učenici odjeljenja VIb, predvođeni nastavnicom likovne kulture Sanelom Hakalović, uradili su likovni rad, odnosno sastavili BiH od slagalica i simbolično svoja viđenja stavili na plakat kojim su poručili šta oni žele, a šta međunarodna zajednica treba da uradi da bi se naša zemlja pridružila Evropskoj uniji. Navedeni rad Komisija EUFOR-a je visoko ocijenila i nagradila. Nastavnica Hakalović nagrađena je laptopom, škola je dobila 3.000 eura, a učenici skromne nagrade (sveske, kape, privjeske za mobitel). Svima njima su dodijeljene i diplome. Nastavničko vijeće i uprava škole, kako

Novo igralište
Učenici tri sarajevske srednje škole Srednje mašinsko-tehničke škole, Srednje škole metalskih zanimanja i Srednje građevinsko-geodetske škole, početkom drugog polugodišta ove školske hodine, dobili su na korištenje novoizgrađeno školsko igralište u ulici Zmaja od Bosne. Novi sportski teren opremljen je tako da ispunjava sve uvjete za održavanje časova tjelesnog odgoja, ali i za vannastavne aktivnosti, malonogometne turnire i druge manifestacije.

Stipendije su dobili učenici: Tatjana Vladušić, Najla Karaman (OŠ “Izet Šabić”), Džan Šuman (OŠ “Isak Samokovlija”), Midhat Ćatić (OŠ “Grbavica II”), Adi Nuhić (OŠ “Hamdija Kreševljaković”), Amer Hasanović (OŠ “Zajko Delić”), Nirmel Haziri (OŠ “Džemaludin Čaušević”), Almir Zukić (MS Građevinsko-geodetska škola), Nedžad Omerović (Srednja škola metalskih zanimanja) i Edin Mujagić (MS Elektrotehnička škola).

Ambasador Šmunk posjetio Drugu gimnaziju
Mihael Šmunk (Michael Schmunk), ambasador Njemačke u BiH, prisustvovao je nastavi njemačkog jezika u trećem razredu sarajevske Druge gimnazije. “Fasciniran sam kada čujem kako djeca dobro govore njemački jezik. Posjetom sam

PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

23

Ukratko Gradnja škole na Aneksu
U sarajevskom naselju Aneks ove godine će se graditi devetogodišnja osnovna škola koju će pohađati učenici sa područja općina Novo Sarajevo i Novi Grad. Za izradu idejnog projekta Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo izdvojilo je 50.000 KM, a iz budžeta je izdvojeno 700.000 KM za izgradnju škole. koja će pripremiti tekst zakona o predškolskom odgoju usaglašenog sa Okvirnom zakonom. Iz Tuzle i vijest da je Vlada Tuzlanskog kantona donijela odluku kojom su utvrđeni kriteriji za subvencioniranje troškova prevoza učenika osnovnih škola za 2008. godinu. Odlukom je odobreno subvencioniranje linijskog i vanlinijskog prevoza učenika osnovnih škola Tuzlanskog kantona za period januar-juni i septembar-decembar ove godine. Pravo na subvencije imaju učenici osnovci koji putuju od kuće do najbliže škole četiri kilometra i više, a nisu obuhvaćeni subvencijama po drugim propisima. starijih škola na području ove opštine. Uz ovu, dodajmo još jednu vijest iz Srebrenika. Naime, u Prvoj osnovnoj školi od nedavno radi i djeluje Osnovna muzička škola. Formirana su dva pripremna odjeljenja i dva prva razreda, uz pojačan interes učenika i njihovih roditelja za rad ove škole.

Problemi obdaništa i prevoz učenika
Tuzla – Sredinom januara ministrica obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona doc. dr. Mirzeta HadžićSuljkić sa svojim saradnikom Fikretom Vrtlagićem održala je sastanak Aktiva direktora predškolskih ustanova TK. Sastanku su u ime Aktiva prisustvovali direktori obdaništa: Ibrahim Rizvić - Banovići, Šerif Muharemagić - Tuzla, Husein Kurtić - Doboj Istok, Razem Bristrić - Gradačac i Nedžiba Vikalo - Srebrenik. Direktori su u diskusiji istakli nezavidan položaj predškolskih ustanova TK, jer sredstva redovne finansijske tranše koja dobijaju od osnivača nisu dovoljna za normalno funkcioniranje ustanova. Zatražili su da Ministarstvo uputi pismo općinskim načelnicima i općinskim vijećima kojim će zamoliti realno planiranje sredstava u općinskim budžetima za potrebe predškolskih ustanova. Šerif Muharemagić je informisao prisutne o aktuelnim problemima sa kojima se suočavaju predškolske ustanove, te istakao potrebu usklađivanja Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju TK sa Okvirnim zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju na nivou BiH. Dogovoreno je da Ministarstvo formira stručnu komisiju, u čiji će sastav ući i predstavnici Aktiva,

Sredstva za stipendije
Kotor-Varoš – Za stipendiranje studenata i učenika s područja Opštine Kotor-Varoš ove godine će biti izdvojeno 120.000 KM. Ovo je nedavno kazao novoizabrani predsjednik kotorvaroške studentske organizacije Igor Glišić. On je naveo da je Čast da prva krene u ovaj posao pripala je Ismeti Smajić, nastavnici muzičkog odgoja. Hasan Nurkić, direktor Prve osnovne škole u Srebreniku, inače i sam zagovornik početka rada Muzičke škole, ističe da su spremni uložiti i dodatne napore i sredstva u razvoj muzičke kulture, s obzirom na činjenicu da je riječ o dobrom početku koji se mora produžiti daljim obuhvatom polaznika novoosnovane škole i povećanjem broja odjeljenja. E. Berbić

Ekolozi u akciji
U vrijeme kad su akcije pošumljavanja na području Općine Srebrenik u znaku zastoja, vrijedni ekolozi iz Osnovne škole u Dubokom Potoku dokazuju suprotno. Oni su, prije izvjesnog vremena, zasadili sadnicama smrče dva dunuma zemljišta u krugu područne četverorazredne Osnovne škole u Cagama. Zasađeno je ukupno 500 sadnica smrče, uz aktivno učešće članova Ekološke sekcije i učenika sedmih razreda. Ovu aktivnost uspješno su organizovali nastavnik biologije i hemije Senahid Salkić, predsjednik Ekološke sekcije Jasmin Subašić, direktor Osnovne škole Duboki Potok Ekrem Imširović i njegov pomoćnik Jusuf Husaić.

prošle godine realizirana uspješna saradnja sa Skupštinom opštine kada je riječ o popustima za studente za mjesečne karte do Banje Luke.

Donacije i nova škola
Srebrenik – Druga osnovna škola u Srebreniku kraj proteklog prvog polugodišta obilježila je potezom koji je u ovdašnjoj javnosti ocijenjen kao pravi. Naime, škola je sredinom januara organizovala jedinstvenu donatorsku priredbu - smotru učeničkih dostignuća u vannastavnim aktivnostima. Gotovo trosatni program obuhvatio je sve razrede od prvog do osmog u kome su učenici pjevali, igrali glumili, recitovali, gimnasticirali, izvodili ritmičke plesove. Sav prihod od ove jedinstvene priredbe u ovdašnjem Domu kulture od prodatih ulaznica usmjeren je za nabavku savremenih nastavnih sredstava. Inače, povod ovom nesvakidašnjem kulturnom događaju, kojem je prisustvovao veliki broj učeničkih roditelja, bilo je obilježavanje osam decenija postojanja i rada škole u Donjem Srebreniku, jedne od naj-

Osnovci zasadili 500 stabala smrče

24

PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Ukratko
Riječ je o jednodnevnoj akciji sadnje mladih smrča prilikom koje je škola u Dubokom Potoku njenim učesnicima obezbijedila odgovarajuću ishranu. A. Čudić i srednjoškolcima koje će u ovoj školskoj godini iz svog budžeta stipendirati Općina Gradačac. Općina je u tu svrhu izdvojila 133.000 KM, a stipendije je od ukupno 260 prijavljenih na konkurs dobilo 109 redovnih studenata i učenika. Visina stipendija za učenike iznosi 50 KM, a za studente 150 KM.

In memoriam

Obnova zgrade u đački dom
Srebrenica – Za dva mjeseca, kako je planirano, trebalo bi da otpočne adaptacija stare zgrade gimnazije u kojoj će biti đački dom, što je prioritet Opštine Srebrenica. Pored učenika koji iz udaljenih mjesta svakodnevno putuju do škola u Srebrenici, u

Kreativnost na djelu
Gradačac – Svakog radnog dana sa radiotalasa začuje se, svim gradačačkim mališanima dobro poznata najavna špica: “Skloni mi se s puta, ovo je mojih pet minuta”. Naime, radi se o dječijim petominutnim emisijama, koje još od oktobra mjeseca prošle godine pripremaju učenici OŠ “Ivan Goran Kovačić”, a kasnije su im se priključili i učenici OŠ “Edhem Mulabdić”. U oktobru mjesecu 2006. godine dogovorena je saradnja sa urednicom Radija Gradačac, gospođom Azrom Okanović o ponovnom pokretanju dječijih radio emisija pod zajedničkim nazivom “Dobro jutro, djeco”. Njihova koncepcija je da svaka traje po pet minuta i da se emitiraju radnim danima u terminu od 6:30 sati. Emisije pripremaju učenici viših razreda. Teme se zajednički biraju i pripremaju u radiodramskoj formi. Probe se organiziraju od ponedjeljka do četvrtka, a petkom učenici snimaju svih pet emisija koje se emitiraju tokom naredne sedmice. Obrađene su mnoge interesantne teme, kao npr: ekologija, mala škola, zaštita od mina, ljepota i zdravlje, dramatizacija nekih pripovjedaka, umjetnost, lektira, priče o riječima, škola lijepog ponašanja itd. Nakon zimske pauze, mali novinari su se ponovo aktivirali, te najavili i neke nove sadržaje svojih emisija kao što su: mali kviz znanja, dječije vijesti, izlog knjige, škola engleskog jezika, tematske emisije o svijetu divljine, nauke i dr. Ova saradnja sa lokalnim radiom svakako će, na obostrano zadovoljstvo, biti nastavljena i u narednom periodu. Urednica također ne krije svoju želju da se u ovaj projekat uključi što više osnovnih i srednjih škola. “Sve ovo je za nas kao neka pustolovina. Praveći ove naše radio emisije, mi puno toga otkrivamo i stičemo nova i dragocjena iskustva, a što je najvažnije, dobro se zabavljamo” – rekla nam je učenica Merima Beširević, jedna od članica ove interesantne školske družine. E. Harčin

Esma Mehinović
Učiteljica Esma Mehinović, rođena Vehabović, 7. januara 2008. godine zauvijek je napustila svoju porodicu i mnogobrojne prijatelje. Rođena je 27. 10. 1943. godine u Brijesnici Velikoj, kod Doboja. Nakon smrti ukopana je na mezarju “Brdo”, u Brijesnici Velikoj. Radni vijek započinje kao učiteljica u Osnovnoj školi u Brijesnici Velikoj kod Doboja 1965. godine gdje i ostaje sve do svog penzionisanja. Bila je majka dvoje djece, nana troje unučadi i supruga dobrog i vjernog životnog pratioca. Učiteljica Esma je prva i do sada jedina žena koja je odradila puni radni vijek od četrdeset godina, u jednom mjestu, u jednoj školi. Na svoju veliku žalost, morala je septembra 2005. godine otići u zasluženu mirovinu. Žalovala je za djecom i školom, sve do posljednjeg dana svog života. Uvijek nasmijana i vedra, otvorenog pogleda na život, unosila je veselost i živost gdje god se kretala. Znala je učiteljica nasmijati i razveseliti svoje učenike, znala je to prenijeti i na svoje radne kolege. U najtežim životnim i ratnim trenucima života, pokazivala je odlučnost i nepokolebljivost. Našu učiteljicu, rat je zatekao u Brijesnici. Škola je ostala bez kadrova. I dok su neki pobjegli, a muškarci s puškom u ruci branili jedinu nam domovinu, hrabra učiteljica je naoružana olovkom, osmijehom i ljubavlju za djecu, prkosila surovoj stvarnosti rata, ne dozvoljavajući da se kontinuitet obrazovanja u Brijesnici prekine. Radila je u veoma teškim uslovima, po podrumima, sa dva odjeljenja, dolazila često s fijukom metaka i eksplozijom granata, borila se s nedostatkom teka i olovaka. Sve je to učiteljica Esma podnosila i uvijek nalazila snage sa učenicima zapjevati muci uinad. Pamtit će svoju učiteljicu mnogi učenici, pamtit će je i mnogi kojima nije bila učiteljica jer je živjela i ostavila dubok trag. Put od džamije u Brijesnici Velikoj do mezarja na Brdu, bio je pun ljudskih duša, koji su s dužnim poštovanjem i u tišini, pratili svoju dragu učiteljicu. Kolektiv JU OŠ “Brijesnica”
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

obnovljenoj zgradi gimnazije bit će mjesta i za odjeljenje Pravnog fakulteta iz Sarajeva, koje će se iz Doma kulture preseliti u ovo zdanje kada bude obnovljeno. Tu će se urediti i prostorije za smještaj i cjelodnevni boravak učenika putnika. Vijeće ministara BiH je, za obnovu porušene zgrade stare gimnazije u dom, na račun Opštine Srebrenica uplatilo 676.000 KM. Za građevinske radove bit će utrošeno 400.000 KM, za uvođenje grijanja 205.000 i za nabavku namještaja 70.000 KM.

Novi stipendisti
Gradačac – Početkom februara u Gradačcu su potpisani ugovori sa studentima

25

Povodi, mišljenja, reagovanja…

Ne sputavati učenike u izboru riječi
ogatstvo bosanskog jezika čini njegova leksika i to treba biti stalno na umu onima koji “pronalaze” odstupanja od leksičke norme u pismenim radovima svojih učenika. “Kruta jezička norma kojom se nastoje ukloniti dvostrukosti i višestrukosti samo bi štetila prirodi bosanskog jezika koji je upravo po njima prepoznatljiv.” (Rječnik bosanskog jezika i književnosti, Sarajevo, 2007.) Učenicima treba dopustiti da iz leksike standardnog bosanskog jezika u svom pismenom ili usmenom izražavanju biraju one riječi koje će najbolje izraziti njihovu misao ili emociju, a nikako ih sputavati objašnjenjima kakve navodi autorica teksta u pomenutom broju “Prosvjetnog lista”: “U normi bosanskog jezika jedino je uvjet, kao i Švicarska. Hrvatska norma u ovom slučaju podudara se s bosanskom, dok srpska ‘preferira’ uslov i Švajcarska.” U bosanskom jeziku riječi uslov i uvjet su sinonimi, pa je izbor jedne od ovih dviju riječi pitanje jezičke slobode. Isti je slučaj i sa riječima: obezbijediti: osigurati, ostrvo: otok, inostranstvo: inozemstvo, avgust: august, takođe: također i sl. Autorica teksta, čija je tema “Odstupanja od gramatičke i leksičke norme u radovima učenika osnovne škole”, učenicima nameće izbor leksike objašnjavajući kako je npr. samo riječ uvjet “u normi bosanskog jezika”, kao i: otok, inozemstvo, august, također…, a učenici koji su upotrijebili sinonim navedenih riječi, po mišljenju autorice teksta, napravili su greške. Autori Rječnika bosanskog jezika (Sarajevo, 2007.) u predgovoru kažu: “Stoga smo u ovom rječniku predstavili standardnojezičku normu koja je naslonjena na sadašnju jezičku praksu i koja u velikoj mjeri daje mogućnost slobodnog izbora jezičkih sredstava u upotrebi.” Preporučujemo da autorica navedenog teksta više osluškuje govor svojih učenika i ljudi oko sebe, prelista Rječnik bosanskog jezika i prisjeti se svojih predaka ne razmišljajući o tome da određene riječi trpa u kalupe gdje im nije mjesto. Tada će učenici koji “griješe” slobodno pisati, birati riječi po svom jezičkom osjećaju. Naš jezik je bosanski, srpski i hrvatski, a to podrazumijeva korištenje normirane leksike sa cijelog područja Bosne i Hercegovine. Mirsada Prljača, prof. bosanskog jezika i književnosti Sead Prljača, nastavnik bosanskog jezika i književnosti

B

“Učenici ponavljaju iste greške”, “Prosvjetni list”, br. 945/946

Reforma začinjena korupcijom

B
26

Korupcije u obrazovanju ima zabrinjavajuće puno

auk korupcije kruži obrazovanjem, mreža joj je sve šira i prostranija, pravog lijeka za ovu već rak-ranu nema. Izgleda da su sve naše reforme u godinama iza nas dobro začinjene korupcijom koja je odavno javna tajna.
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Ova poruka sa nedavnog sindikalnog okruglog stola u Tuzli i pored toga što je stigla u pet poslije dvanaest, ipak je imala značajnog odjeka u javnosti, i to ne samo obrazovnoj. Što bi se reklo, ko će ako neće Sindikat, pa ipak ne bi se baš puno pretrgli i da su se drugi činioci, bar malo ranije, odgovornije uključili u ovu problematiku. Obrazovni Sindikat je upozorio na još nešto, što je posljedica jednog godinama tolerisanog stanja, a to su na ovaj ili onaj način kupljene diplome, magisteriji i doktorati, što su svojevrsna medvjeđa usluga društvenom sistemu kod nas. Nema daljeg i bržeg razvoja za kojim vapimo sa nestručnim kadrovima, nesposobnim za iole jače naučne i druge zadatke, jer eurima se ipak ne stiže do znanja i sposobnosti, već radom, trudom i učenjem. Šta, recimo, reći na sve prisutnije komentare u javnosti da kod jednog broja profesora postoje čak i nekakve tarife za pojedine predmete prilikom polaganja ispita. Put do diplome je istina olakšan, a rezultat skoro nikakav, u krajnjem ishodu dobijamo sve više slabih i nestručnih visokoobrazovanih ljudi koji odmah traže odgovorna i skupo plaćena radna mjesta. Na pitanje ima-nema korupcije u našem obrazovanju sada je konačno stavljena tačka. Korupcije i korumpiranih ima, koliko i u kojoj mjeri, to tek treba da se utvrdi. Ima je ipak tačno toliko da se jednom broju korumpiranih profesora, bar za one za koje se zna da to jesu, zabrani pristup pred učenike i studente. Ako ni zbog čega drugog, a ono radi primjera drugim, njima sličnim. Tu je i pitanje odgovornosti onih koji bi trebalo da znaju, a prave se da ne znaju za takve stvari, ili jednostavno, “nisu informisani”, pročitali su nešto u štampi, saznali na ulici i sl. Sve je više i onih koji vole “lopticu” korupcije prebaciti svuda, samo ne u vlastitim redovima. Jedni okrivljuju politiku, drugi ministarstva, trećima smeta šutnja odgovornih, četvrti sliježu ramenima i kažu kako je sam društveni sistem svojevrstan generator korupcije. Pravo leglo korupcije je među jednim brojem ljudi kojima smo povjerili da obrazuju kadrove koji su naša budućnost. I nema tih para i honorara koji mogu iskorijeniti korupciju, jer po onoj narodnoj - gladne oči jednostavno niko ne nahrani. Stoji i činjenica da je naš čovjek naučio na pojavu korupcije, jer je jednostavno svuda ima. Ona je praktično naša stvarnost, s nama je i među nama. To što je i obrazovanje uplovilo u njene mutne vode nije iznenađenje, ali jeste zabrinjavajuće. Dokle ćemo stići i gdje ćemo se zaustaviti tako naopako? I da li je baš jedino rješenje u tome da svoj dio posla odrade tužilaštva, sudovi, inspekcije, komisije, ministarstva unutrašnjih poslova. To je već posljedično djelovanje kad je šteta od lošeg rada već nastala, i to nenadoknadiva gledano u budućim relacijama. Pravo je rješenje u stvaranju svojevrsnog antikorupcionog fronta u sistemu i, naravno, u institucijama gdje je korupcija već stekla pravo građanstva. Što je taj front zbijeniji i organizovaniji utoliko je bolje. Mora manje biti prostora za prodor malodušnosti i lažne kolegijalnosti, razvodnjavanja konkretnih stvari i nepotrebne samilosti. Jer, korupcija je stigla dotle kad valja prihvatiti i podržati i neke ad hoc mjere koje podrazumijevaju i neke koji ne trpe dalja odlaganja. Ne smijemo dozvoliti da ono što je rečeno za okruglim sindikalnim stolom u Tuzli ostane samo pucanj u prazno. Poruke koje su nam tom prilikom izrečene i upućene sindikalnoj, i ne samo sindikalnoj, javnosti moraju dobiti znatno više prostora, prije svega kroz konkretne akcije i poteze. Ešref Berbić

Zanimljivosti iz svijeta obrazovanja Plaća za učenje
U želji da podstaknu interesovanje učenika za prirodne nauke, jedna srednja škola u saveznoj državi Džordžija, na jugu SAD, došla je na ideju da im ponudi novac za pohađanje dodatne nastave. Dvomjesečni kurs pohađat će 40 učenika, a za svaki čas dobit će po osam dolara. Oni koji budu imali peticu ili četvorku iz matematike ili prirodnih nauka nakon završenog kursa dobit će bonus od 125 dolara. Veliko neznanje mladi Britanci su pokazali o historijskim događajima i ličnostima, čije se poznavanje nekad smatralo minimumom opće kulture. To je u rezultatima ovog istraživanja, između ostalog, ilustrovano i podacima da je 23 odsto anketiranih izjavilo je da je Vinston Čerčil, slavni britanski premijer u dva mandata (1940.-1945., 1951.-1955.) izmišljen lik, a 51 odsto da je Robin Hud živio u Šervudskoj šumi i da je pljačkao bogate da bi davao siromašnim. Oko polovine anketiranih (47 odsto) uvjereno je da slavni Ričard Lavljeg Srca nije bio engleski kralj, već da je riječ o liku iz knjiga, a dvije trećine mladih vjeruje da je mitski kralj Artur stvarno postojao i da je u zamku Kamelot vodio vitezove okruglog stola, iako čitavi timovi historičara stoljećima bezuspješno prevrću “nebo i zemlju” ne bi li pronašli makar jedan valjani dokaz o njegovom postojanju. Više od četvrtine ispitanih (27 odsto) smatra da Florens Najtingejl, medicinska sestra koja je brinula za ranjenike za vrijeme Krimskog rata, nije postojala, dok 47 odsto mladih misli da Eleonor Rigbi nije samo izmišljen lik iz istoimene pjesme “Bitlsa”, već da je gospođa Rigbi odista postojala. Zanimljivo je da je samo četiri odsto ispitanika pogrešno odgovorilo da Kleopatra nije stvarno postojala. Koliko je veliki, pa i presudan, uticaj filmova i popularne literature na opću kulturu mladih Engleza posljednjih decenija, govori i podatak da čak 58 odsto anketiranih vjeruje da je Šerlok Holms, detektiv koga je 1887. godine osmislio književnik Artur Konan Dojl, stvarno živio u londonskoj ulici Bejker broj 211b. Učiteljska profesija nakon pada komunizma u ovoj zemlji postala je jedna od najmanje plaćenih.

Dječak pojeo čokoladu s lješnicima i umro
Desetogodišnji Niko Lugović umro je u šibenskoj bolnici nakon što mu je pozlilo za vrijeme velikog odmora u razredu osnovne škole u Vodicama, jer je u društvu prijatelja koji je slavio rođendan pojeo čokoladu s lješnicima na koje je alergičan. Niko ne zna šta se tačno dogodilo. Znalo se da dječak boluje od težeg oblika astme i da je alergičan na lješnike. Kada mu je pozlilo, učiteljica je odmah pozvala njegovog oca, a dječaka je odmah odvela u gradsku ambulantu, zatim u bolnicu gdje je i umro. Iako su mu prijatelji kazali da ne smije jesti lješnike, dječak je društvo uvjeravao da smije, tvrdeći da mu je dopustila mama. Dječak je umro ocu na rukama.

Zalijepio se za krevet da ne bi išao u školu
Desetogodišnji Dijego Martinez iz meksičkog grada Monternea zalijepio se za krevet kako bi izbjegao odlazak u školu. U izvještajima o ovom nesvakidašnjem događaju meksički mediji ističu da je dječak po svaku cijenu želio izbjeći odlazak u školu prvi dan nakon božićnih blagdana i u tu se svrhu poslužio neobičnom metodom. Dijego se zavezao za krevet kožnim pojasevima i namazao industrijskim ljepilom kako bi ga što teže odvojili od kreveta. Stručnjaci civilne zaštite, koji su pozvani nakon što nikome nije pošlo od ruke odlijepiti dječaka, uspjeli su ga odlijepiti uz pomoć jakih razređivača. Dijego je naposljetku došao u školu, iako sa zakašnjenjem, te je zbog svoje pustolovine “zaradio” dva neopravdana časa.

Strip o Hitleru u školama
Škole u Berlinu odlučile su da od ovog polugodišta kao dodatno štivo uključe u nastavu strip o Hitleru i nacizmu jer je primijećeno da čitave generacije mladih, rođenih poslije ujedinjenja Njemačke, ne znaju gotovo ništa o nacionalnoj historiji. Strip “Pretraga”, u izdanju Centra “Ana Frank” sa sjedištem u Holandiji, urađen je u klasičnom stilu crtanja, veoma popularnom 50-ih godina 20. stoljeća, i obuhvata period uspona Adolfa Hitlera i srljanje nacističke Njemačke u barbarstvo. Glavni junaci stripa su članovi jedne jevrejske porodice koji putem interneta pokušavaju ući u trag rođacima koji su nestali u holokaustu. U nizu crteža u boji prikazani su Hitler i njegove pristaše, kao i stravični prizori rata i gasnih komora. Nedavna istraživanja su pokazala da Nijemci mlađi od 20 godina imaju velike rupe u znanju kada je riječ o historiji 20. stoljeća. Premda su čuli za Hitlera, samo je svaki treći znao značenje riječi “holokaust”, a tek svaki deseti je čuo za ministra pripagande Jozefa Gebelsa i druge nacističke poglavare.

Profesor predvodnik kradljivaca stoke
Nakon dvogodišnje istrage, policija u Livodolinskom rejonu na sjeveru Ukrajine razotkrila je grupu kradljivaca stoke koji su operirali po lokalnim selima. Nevjericu je izazvalo saopćenje da je, osim 70-godišnjeg penzionera, 15-godišnjeg učenika, te bivšeg policajca, kao vođa bande uhapšen Sergej M., profesor fizike iz sela Bejevo, koji je 2006. godine nagrađen “Zlatnim srcem” kao najbolji učitelj u regiji. Lopovi su ukrali deset krava i teladi i četiri konja. Upravo ih je prema konjskim tragovima policija i pronašla. Životinje su ubijali i prodavali meso na tržnicama. Osramoćeni profesor objasnio je da se na krađu odlučio zbog nemogućnosti da otplaćuje kredit na kupljeni automobil.

Čerčil izmišljen, Holms stvaran?!
Nedavno objavljeni rezultati istraživanja u Velikoj Britaniji, koje je sprovela televizijska mreža UKTV, pokazali su, najblaže rečeno, veliku neobrazovanost mladih Britanaca. Anketa, rađena na uzorku od 3.000 mladih ljudi mlađih od 20 godina, pokazala je da su se drastično promijenili načini na koje ljudi stiču znanja. Tako više od tri četvrtine ispitanika (čak 77 odsto) priznalo je da ne čita knjige, a 61 odsto mladih, kako su izjavili, smjesta mijenjaju TV kanal kada na ekranu vide neku emisiju historijske tematike.

PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

27

Preneseno

Papazjanija bolonjeze
rema poslednjim podacima prolaznost na ispitima studenata koji studiraju po programima u skladu sa bolonjskom deklaracijom kreće se oko 20 odsto. Nemanja Stamenčić, koordinator za nastavu i nauku u Studentskoj uniji Srbije, kaže da je prolaznost studenata i manja “jer su univerziteti broj studenata koji su položili ispit računali prema broju onih koji su ga prijavili iako se prema bolonjskim standardima taj broj računa na osnovu broja studenata koji su slušali nastavu”. Prema Stamenčićevom mišljenju, ovako loša prolaznost studenata nije neuspeh studenata, već profesora. “Bolonja zahteva kontinuiran rad tokom cele godine i ukoliko studenti na kraju u ovako malom broju polože ispit, to znači da je profesor prezahtevan ili da je loše osmislio nastavu.” Najveća novina Bolonje je evropski sistem prenosa bodova (ESPB). Studenti bodove skupljaju tokom cele godine jer se ocenjuje njihova aktivnost tokom nastave, pisanje seminarskih radova, vežbe, kolokvijumi i slično, tako da je sam ispit izgubio na značaju i nemoguće je da student kampanjski sprema ispite. Baš zbog tog kontinuiranog rada koji se zahteva od studenta svaki predmet se boduje i student stiče diplomu kada sakupi dovoljno bodova. Količina bodova koju sa sobom donosi neki predmet izražava napor koji student treba da uloži da bi ga savladao. PAUŠALNO: Prema mišljenju studenata, problem je u tome što su profesori bodove za svoje predmete određivali paušalno i oni ne iskazuju stvaran trud koji student mora da uloži da bi ih savladao. “Profesori ne žele da tačno obračunaju koliko je studentu potrebno da savlada njihov predmet. Evropski standard kaže da je studentu prve godine potrebno jedan sat da savlada pet strana udžbenika a student starijih godina za isto vreme može da pređe sedam do deset strana. Dakle, ako udžbenik ima 200 strana može se izračunati koliko je potrebno za njegovo savlađivanje i sve to bodovati. Problem je u tome što profesori ne obračunavaju bodove tačno jer bi tada morali da skrate udžbenike”, objašnjava Nemanja Stamenčić. I Goran Minić, predsednik Saveza studenata Beograda, najveće studentske organizacije u zemlji, smatra da profesori nisu realno bodovali predmete. “Na većini fakulteta su dvosemestralni 28
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Visoko obrazovanje u Srbiji

P

Kako se desilo da se Srbija nađe među deset najuspešnijih zemalja koje sprovode Bolonju i dobije visoku ocenu 4,2 koju su u svojim istupima kao mantru ponavljali i ministri kojima obrazovanje nije resor, ali su smatrali da je to uspeh cele vlade
i od studenata. Ljubiša Rajić, profesor Filološkog fakulteta koji je bio član komisije koja je sastavljala prethodni zakon o Univerzitetu, a i bivši je član Komisije za akreditaciju koja odlučuje o tome da li je neki fakultet ispunio uslove koje pred njega stavlja Bolonja. Sa sistemom bodova profesor Rajić se praktično upoznao još pre trideset godina radeći na univerzitetu u Upsali. “Suštinski, Bolonja nije sprovedena i za to nema ni zakonskih ni organizacionih pretpostavki. Naime, naši univerziteti su i dalje neobavezna poslovna udruženja koja imaju onoliko vlasti koliko se dogovore njihove članice, s tim da se nijedna od članica ne oseća obaveznom da sprovede dogovorenu odluku, a Bolonja zahteva čvrstu strukturu univerziteta jer studenti bodove stečene na jednom fakultetu mogu bez problema da prenesu na drugi tako da mora postojati čvrsta veza među fakultetima i usaglašenost nastavnih planova.” I Ljubiša Rajić smatra da profesori nisu pravilno bodovali predmete koje predaju. “Bolonja se bazira na tome što preko sistema bodova obračunava koliko gradiva prosečan student može da savlada prosečnim trudom od 38 do 40 radnih časova nedeljno. U tih 38 do 40 sati uračunava se svaka aktivnost studenta vezana za dati predmet. To znači da se mora izmeriti vreme koje je studentu potrebno za iščitavanje literature i izbodovati pri čemu čitanje literature na stranom jeziku ne može donositi isti broj bodova kao čitanje na srpskom. Ali, to znači i da ukoliko je fakultet razbijen na četiri lokacije u gradu i student mora da putuje od jednog mesta do drugog u vreme za spremanje ispita mora da se uračuna i vreme koje student provede na putu i gradivo mora biti umanjeno ili se fakultet mora objediniti.” Bolonja je izazov i za administraciju fakulteta jer, kako Rajić objašnjava, “u pripremu ispita spada i kupovina ispitne prijave pa, ako student čeka jedan sat ispred šaltera da bi je kupio, za toliko mu mora biti umanjeno gradivo.” Ispit mora biti zakazan u tačno određeno vreme i tačno određenim kandidatima. “Nema više prozivanja po spisku u osam ujutro pa da onda student satima čeka da dođe na red jer se vreme provedeno u čekanju smatra kao vreme uloženo u pripremu ispita. Profesori moraju biti dostupni studentu za konsultacije lično, preko mejla

ispiti samo podeljeni u jednosemestralne, jer Bolonja ne priznaje dvosemestralne ispite, a potom su profesori paušalno odredili bodove a nisu ni pokušali da kriterijum ocenjivanja i određivaja uslova za izlazak na ispit prilagode novonastaloj situaciji”, kaže Minić. Prema njegovom mišljenju, potrebno je promeniti srž nastavnih planova tako da oni budu prilagođeni zahtevima Bolonje jer trenutno studenti fizički ne mogu da postignu sve što se od njih traži. U obe studentske organizacije ističu da su od samog početka ukazivali da reforma nije sprovedena kako treba, ali da njihove primedbe nisu nailazile na odjek. “Profesori smatraju da studenti moraju da se menjaju, što jeste tačno, ali moraju se menjati i profesori jer se od njih očekuje da nastavu prilagode novim uslovima”, objašnjava Minić. NEOBAVEZNA UDRUŽENJA: Studentima se može, ali i ne mora verovati. Ipak, postoje i oni koji su odlično upoznati sa tim šta Bolonja zahteva i od profesora

Najbolji i najgori
Prema podacima Studentske unije Srbije, sa primenom Bolonje najviše se odmaklo na Novosadskom univerzitetu, a u okviru tog univerziteta prednjači Tehnički fakultet, što znači da je taj fakultet i najbolji u Srbiji. Na Beogradskom univerzitetu od proseka odskaču Arhitektonski, Biološki i Farmaceutski fakultet. Privatni fakulteti zaostaju za državnim u sprovođenju Bolonjskih principa. Studentska unija Srbije nema podatke koji je univerzitet ili fakultet najgori u primeni Bolonje. Kako kažu, i ovi koje su naveli za primer na skali od jedan do deset mogli bi se oceniti četvorkom, eventualno peticom.

Preneseno
ili telefonom”, kaže Ljubiša Rajić. Da li su profesori baš toliko krivi i da li se sva krivica može svaliti na njih? Jedan od onih koji se sa izazovima koje postavlja Bolonja suočava na terenu, u nastavi, jeste i dekan Hemijskog fakulteta u Beogradu dr Živoslav Tešić. “Bolonja pomaže izlazak iz sveta neafirmisanih fakulteta i univerziteta u zemljama tranzicije i mi je zato svesrdno podržavamo. Ali, ona sa sobom donosi drugačiji način razmišljanja i studiranja koji je nov i za profesore i za studente”, kaže naš sagovornik. “Kada je Bolonja uvedena, u vremenskoj stisci su se našli i profesori i studenti tako da niko nije imao dovoljno vremena da se detaljno upozna s njenim duhom i logikom koju ona sobom donosi. Mislim da 1. oktobra 2006., kada smo počeli sa nastavom u skladu sa Bolonjom, ni mi ni studenti nismo znali sasvim sigurno u šta se upuštamo i zato smo svi pravili greške. Osim toga, kontinuirani rad koji zahteva Bolonja pokazao je da brucoši nemaju dovoljno predznanje koje su morali doneti iz srednje škole i moje kolege su prvih mesec-dva sa njima morale da utvrđuju gradivo iz srednje škole pa tek potom da pređu na fakultetsko gradivo.” NEZNANJE I IGNORANCIJA: Tvrdnja profesora Tešića da su profesori na Hemijskom fakultetu morali da prvo utvrđuju sa brucošima srednjoškolsko gradivo zaslužuje pažnju jer to što se dešavalo na Hemijskom fakultetu zasigurno se dešavalo i drugde. Bolonja podrazumeva da brucoši na fakultet stižu sa adekvatnim predznanjem, tako da je utvrđivanje srednjoškolskog gradiva već na početku nateralo profesore da odstupe od nastavnog plana. Ako je sve to tako, kako se onda desilo da se Srbija nađe među deset najuspešnijih zemalja koje sprovode Bolonju i dobije visoku ocenu 4,2 koju su u svojm istupima kao mantru ponavljali i ministri kojima obrazovanje nije resor, ali su smatrali da je to uspeh cele vlade. Famoznih 4,2 za sprovođenje Bolonje Srbija je dobila na osnovu nacionalnog izveštaja koji je Ministarstvo prosvete poslalo na samit ministara zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije u Londonu. Izveštaj je poslalo Ministarstvo prosvete i sporta, a potpisnik izveštaja bila je dr Emilija Stanković, jedan od osumnjičenih u aferi prodaje ispita na Pravnom fakultetu u Kragujevcu, zbog čega je bila i uhapšena. U trenutku kada je sastavila nacionalni izveštaj ona je bila pomoćnik ministra za više i visoko obrazovanje. Tadašnji ministar za obrazovanje bio je Slobodan Vuksanović. Izveštaj koji svaka zemlja podnosi o tome šta je tokom dve godine ostvarila na sprovođenju Bolonje ima tipsku formu i sastoji se od 30 pitanja u kojima se traži da svaka zemlja opiše šta je sve uradila u određenim poljima. Po predaji izveštaja boduje se ono što je u izveštaju navedeno, bodovi se sabiraju i tako dobija konačna ocena o napretku neke zemlje. Na pitanje “Vremena” Ministarstvu prosvete i sporta da li je tačno da je ocena 4,2 dobijena tako što je ocenjeno ono što je napisano u nacionalnom izveštaju bez provere da li je ono što je navedeno u izveštaju i ostvareno u praksi, iz Ministarstva je stigao odgovor da “sve evropske i svetske organizacije imaju mehanizme i način kako da provere informacije koje se navedu u nekom javnom dokumentu, a to se odnosi i na nacionalni izveštaj.” Pored ostalog, u nacionalnom izveštaju se kaže da je došlo do promena u sistemu visokog i višeg školstva u Srbiji. Te promene su tada bile predviđene samo u zakonu, a nisu bile sprovedene u praksi i uvedene su tek nedavno i to delimično. Prema va Nemanja Stamenčić. RASPUST: Jedno je sigurno: grupa za pisanje nacrta zakona o studentskom organizovanju bila je osnovana kao što se to i kaže u izveštaju. “Povodom osnivanja grupe ministar je upriličio konferenciju za novinare i dobili smo dokument o našem imenovanju. Posle godinu dana rada, kada je zakon bio skoro gotov, grupa je raspuštena bez ikakvog objašnjenja a vest o tome pročitali smo na sajtu Ministarstva”, kaže bivši član ove grupe Milica Popović, predstavnik Studentske unije Srbije. “Koliko mi je poznato, osnovana je druga grupa koja je održala jedan sastanak na kome je delegirala Ministarstvo da ono napiše zakon o studentskom organizovanju. Da li je u trenutku pisanja izveštaja ta grupa postojala ne znam, ali znam da zakon o studentskom organizovanju ne postoji ni danas.” U izveštaju se konstatuje da je veliki broj fakulteta prešao na trogodišnje studije iako to nije odgovaralo istini jer je većina fakulteta i dalje imala četvorogodišnje studije. Prema onome što piše u izveštaju sistem bodova na fakultetima prilagođen je četrdesetosatnoj radnoj nedelji iako su se studenti već tada žalili da su preopterećeni paušalno određenim bodovima. Emilija Stanković nije sama pisala izveštaj. Iz Ministarstva prosvete obavešteni smo da je nacionalni izveštaj “sastavio tim u Ministarstvu prosvete kojim je rukovodila tadašnja pomoćnica ministra prof. dr Emilija Stanković”, pa se postavlja pitanje ko su bili ostali članovi tima, da li se još uvek nalaze u Ministarstvu i da li i dalje sastavljaju neke izveštaje. Postavlja se i pitanje ko je kontrolisao izveštaj pre slanja jer je malo verovatno da tako važan dokument nije prošao internu kontrolu Ministarstva. Pitanje je važno zbog mogućnih posledica. Na primer, niska prolaznost studenata na ispitima: posle gromoglasnih izjava da smo među deset najuspešnijih zemalja u sprovođenju Bolonje, profesori su imali puno pravo da se ogluše o žalbe studenata da su bodovi paušalno određeni. Neki od studenata zasigurno su zaključili da su nesposobni za studije i odustali su od njih, ali to već spada u domen ličnih drama koje u Srbiji nikada nisu privlačile pažnju. Ali, sve ovo imaće posledice po celu zemlju. Naime, posle mantre “4,2 za sprovođenje Bolonje” naši ministri imaju novu mantru: “vizne olakšice”. Grupa koja će imati najviše koristi od viznih olakšica su studenti. Neki od njih poželeće da školovanje nastave u inostranstvi i tamo će preneti bodove stečene na našim univerzitetima. Tada će se ispostaviti da oni ne samo da ne umeju da studraju po Bolonjskim principima već i da njihovo znanje nje odgovarajuće. I tada će pući bruka. Vladan Stošić (“Vreme”, Beograd)
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Kembridž, Oksford i Bolonja
Među profesorima Beogradskog univerziteta kružila je priča da su se profesori na Kembridžu i Oksfordu samo nasmejali kada su čuli za Bolonju i da su kazali da im ne pada na pamet da je primenjuju. “Velika Britanja je potpisnica Bolonjske deklaracije i, koliko ja znam, svi fakulteti koji se nalaze na njenoj teritoriji moraju da primenjuju Bolonju bez obzira na to da li su državni ili privatni. Zbog toga mislim da i Oksford i Kembridž primenjuju Bolonjske principe”, kaže Nemanja Stamenčić iz Studentske unije Srbije. “Stvarno ne znam da li Oksford i Kembridž primenjuju Bolonju”, odgovorio je na isto pitanje profesor Ljubiša Rajić i dodao: “Ako je i ne primenjuju, oni to sebi mogu da dozvole jer se nalaze među deset najboljih univerziteta na svetu. Pošto mi nije poznato da se Beogradski univerzitet nalazi na bilo kakvom spisku najboljih svetskih univerziteta, nije mi jasno na osnovu čega oni koji to pričaju smatraju da se mi možemo ugledati na Oksford i Kembridž.” izveštaju, u Srbiji je formiran Komitet za nadgledanje i primenu zakona o visokom školstvu u čijem radu učestvuju i studenti. “Kao funkcioner Studentske unije Srbije znao bih da takvo telo postoji jer bismo u njemu imali svoje predstavnike a takvog tela nema ni danas niti ga je ikada bilo”, kaže Nemanja Stamenčić. Izveštaj kaže da u Srbiji postoji Studentska konferencija koja delegira svoje članove u Nacionalni savet za visoko školstvo. “Zakon nalaže osnivanje Studentske konferencije jer bi ona trebalo da bude vrhovno telo studentskog organizovanja u Srbiji, ali to telo nikada nije osnovano”, objašnja-

29

Priča “Prosvjetnog lista”

Virdžinija Vulf *)

Čvrsti predmeti
P
o ogromnom polukrugu plaže kretala se samo jedna crna tačkica. Kada je stigla do kostura nasukanog ribarskog čamca, po nekoj razrijeđenosti u njenom crnilu vidjelo se da ova tačka ima četiri noge; i za koji trenutak je postalo sasvim izvjesno da je čine tijela dvojice mladih ljudi. Čak je i tako kao obris naspram pijeska nepogrešivo u njima bilo vitalnosti; neopisive energičnosti u zbližavanju i povlačenju tijela, iako neznatnom, što je pokazivalo da iz tih majušnih usta sa malih okruglih glava ističe neka žestoka rasprava. Pri bližem uvidu to je bilo potkrepljeno, s desne strane, stalnim ispadima štapa za šetnju. „Hoćeš da mi kažeš...Ti ustvari vjeruješ...“, izgledalo je kao da štap s desne strane uz more tvrdi dok je prosijecao duge ravne pruge u pijesku. „Prokleta politika!“, odavalo se jasno iz tijela sa lijeve strane i, dok su te riječe izlazile, sve su jasniji postajali: usta, nosevi, brade, brčići, kape od tvida, grube čizme, lovački kaputi i karirane čarape dvaju govornika; dim njihovih lula penjao se u zrak; ništa nije bilo tako čvrsto, tako živahno, tako tvrdo, crveno, tako rutavo i muževno miljama i miljama mora i pješčanih dina. Bacili su se uz kičmu crnog ribarskog broda sa šest rebara. Znate kako se tijelo strese da bi se oslobodilo rasprave i izvinulo zbog egzaltiranog stanja; bacajući se na zemlju i svojim opuštenim držanjem izražavajući spremnost da se prihvati nečeg novog – ma čega što je pri ruci. Tako je Čarls, čiji je štap šibao plažu nešto oko pola milje, počeo je sakupljati ravne parčiće škriljca uz vodu; a Džon, koji je uzviknuo: „Prokleta politika!“, počeo duboko, duboko da rije prstima po pijesku. A ruka mu je išla sve dalje preko zglavka pa je morao malo da podvije rukav, oči su mu izgubile intenzitet ili bolje pozadinu misli i iskustva koji daju nedokučivu dubinu očima odraslih, ne ostavivši ništa osim providne površine, a ona samo izražava čuđenje kao što pokazuju oči male djece. To je, bez sumnje, imalo neke veze sa rovanjem po pijesku. Sjetio se kako, poslije malo kopanja, voda probije do vrhova prstiju i rupa tada postaje jarak pun vode; zdenac; izvor; tajni kanal ka moru. Dok je birao šta od toga da napravi, radeći još prstima po vodi, saviše se oni oko nečeg tvrdog – cijela kap čvrste materije – i postepeno izmjestiše veliki nepravilan grumen i izniješe ga na površinu. Kada se pješčana skrama otresla, pojavila se zelena boja. To je bio stakleni grumen, tako debeo da je skoro neproziran; glađenje mora potpuno je zbrisalo bilo kakvu ivicu i oblik, pa je bilo nemoguće reći da li je bila boca, vodena čaša ili prozorsko staklo; nije bilo ništa, samo staklo, skoro kao dragi kamen. Samo je trebalo okovati ga u zlatan okvir ili ga probiti žicom i postao bi 30
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

dragulj; dio ogrlice ili tupa, zelena svjetlost na prstu. Možda je to, konačno, ipak bio dragi kamen; nešto što je nosila crna princeza, provlačeći prste kroz vodu, dok je sjedila u čamcu na krmi i slušala kako pjevaju robovi za veslima, vozeći je preko zaliva. Ili su se razdvojile hrastove stranice potopljene elizabetanske škrinje s blagom i, kotrljajući se, kotrljajući, kotrljajući, njeni su smaragdi konačno izišli na obalu. Džon ga je obrtao u rukama; okretao ga prema svjetlu, držao ga je tako da je njegova nepravilna masa zamutila tijelo i izdužila desnu ruku njegovog prijatelja. Zeleno se lagano razrjeđivalo naspram neba ili tijela. To mu se dopadalo; zbunjivalo ga je; bio je to tako tvrd, tako koncetrisan, tako konačan predmet u poređenju sa ogromnim morem i neodređenom obalom. Tada ga poremeti uzdah – dubok, potpun, iz čega shvati da je njegov prijatelj Čarls sve ravne kamenčiće uokolo pobacao u vodu, ili je došao do zaključka da ih dalje ne vrijedi bacati. Jedan uz drugog pojeli su sendvič. Kad su to završili, Džon je uzeo grumen stakla i gledao ga šuteći. I Čarls je pogledao, ali je smjesta vidio da to nije ništa što ne ostavlja utisak i, puneći lulu, reče, sa energijom koja je otjerala šašavi tok misli: „Da se vratim na ono što sam rekao.“ Nije vidio ili, ako je vidio, jedva da je zapazio da je Džon, pošto ga je na trenutak pogledao kao da se koleba, spustio grumen u džep. To je impuls koji može dijete navesti da sa pošljunčane staze podigne kamenčić, obećavajući mu život topao i siguran na kaminu u dječijoj sobi, očarano snagom i dobroćudnošću koje takva radnja ispovijeda i uvjereno da srce kamena poskakuje od radosti kad vidi da je baš on izabran, među milionima sebi sličnih, da uživa u ovom blaženstvu, umjesto da živi na hladnoj i vlažnoj stazi. „Mogao je lahko da bude bilo koji od miliona kamenja, ali to sam bio ja, ja, ja!“ Bila ili ne bila ova misao Džonu na umu, grumen stakla je dobio mjesto na kaminu, gdje je težak stajao na hrpici računa i pisama i služio, ne samo kao odličan pritiskivač za papir, već i kao prorodno mjesto na kojem će se zaustaviti oči mladog čovjeka kada odluta sa knjige. Kada ga stalno, polusvjesno gleda um koji misli na nešto drugo, svaki predmet se tako duboko pomiješa sa sadržinom misli da gubi svoju stvarnu formu i malo se presloži u idealan oblik koji opsjeda mozak kada to najmanje očekujemo. Tako su Džona počeli da privlače izlozi radnji sa čudnim stvarima, samo zato što je vidio nešto što ga je podsjetilo na komad stakla. Bilo šta, samo ako je nekakav predmet, manje ili više okrugao, možda

Priča “Prosvjetnog lista”
sa šarenim plamenom duboko u njegovoj masi, bilo šta – porcelan, staklo, ćilibar, stijena, mramor – čak i glatko ovalno jaje prahistorijske ptice. Počeo je da gleda i po zemlji, naročito u blizini đubrišta, gdje se bacao kućni otpad. Takvi se predmeti uvijek tamo nalaze – odbačeni, nikome od koristi, bezoblični, obezvrijeđeni. Za nekoliko mjeseci prikupio je četiri ili pet primjeraka koji su zauzeli mjesto na kaminu. Bili su i od koristi, jer čovjek koji se sprema za parlament, na rubu blistave karijere, ima toliki broj papira uredno da čuva – govore pred biračima, političke deklaracije, pozivnice na večere i tako dalje. Jednog dana, dok je izlazio iz svog stana u Templu da uhvati voz, kako bi se obratio biračima, pogled mu stade na izuzetnom predmetu, koji je, napola skriven, ležao u jednom od onih malih opšiva trave oko temelja velikih pravosudnih zgrada. Mogao je samo da ga vrhom štapa dodirne kroz ogradu; ali mogao je i da vidi da je to komad porcelana veoma neobičnog oblika, koji je najviše ličio na morsku zvijezdu – oblikovan ili slučajno polomljen na pet nepravilnih ali nepogrješivih vrhova. Boja je uglavnom bila plava, ali su zelene pruge ili nekakve tačke prekrile plavo, a grimizne crte davale su mu veoma privlačno bogatstvo i sjaj. Džon je bio čvrsto riješen da ga ima; ali što ga je više gurao, to je ovaj više uzmicao. Na kraju je bio primoran da se vrati u stan i da improvizuje žičani krug, zakačen za kraj štapa, kojim je, uz veliku pažnju i vještinu, konačno dovukao komad porcelana na dohvat ruke. Trijumfalno je uzviknuo kada ga je dograbio. U tom trenutku je otkucao sat. Nije bilo šanse da stigne po dogovoru. Sastanak je održan bez njega. Ali, kako je komad porcelana slomljen u tako izuzetnom obliku!? Pažljivo ispitivanje pokazalo je, izvan svake sumnje, zvjezdast oblik nastao slučajno, što je bilo još čudnije, i izgledalo je da ne postoji još jedan takav komad. Na drugoj strani kamina, naspram grumena stakla koji je iskopan u pijesku, izgledao je kao stvorenje sa drugog svijeta – čudovišan i fantastičan kao harlekin. Izgledalo je kao da pravi pirute kroz zrak, trepćući lahko kao nestalna zvijezda. Kontrast između porcelana, tako životnog i žustrog, i stakla, tako nijemog i kontemplativnog, fascionirao ga je i, čudeći se, zapanjen se pitao kako ta dva komada mogu da postoje u istom svijetu, i, uz to, stoje na istoj uskoj pruzi mramora, u istoj sobi. Pitanje je ostalo bez odgovora. Sad je počeo da opsjeda mjesta na kojima je bilo izobilje slomljenog porcelana, kao što su đubrišta između pruga, naselja sa porušenim kućama i općinsko zemljiše u okolini Londona. Ali, porcelan se rijetko baca sa velike visine; to je jedan od najrjeđih ljudskih gestova. Treba da naiđeš na spoj veoma visoke zgrade i žene tako vratolomnog impulsa i strasne nepromišljenosti, pa da pravo kroz prozor zavitla saksiju ili bokal, bez pomisli na to ko se nalazi pod prozorom. Slomljenog porcelana je bilo u izobilju, ali slomljenog u nekoj sitnoj domaćoj nezgodi, bez svrhe i karaktera. Pa ipak, kada je malo dublje zašao u to pitanje, bio je zapanjen ogromnom raznolikošću oblika koji su se mogli naći u samom Londonu, a još više je imao razloga da se čudi i spekulira pred različitošću kvaliteta i dezena. Najljepše primjerke bi donio kući i smjestio na kamin, gdje je njihova dužnost bila sve više ornamentalne prirode, s obzirom da je papirića koje su trebali pritiskati svojom težinom bilo sve manje i manje. Zapostavljao je svoje osnovne dužnosti, ili ih je rasejano ostavljao po strani, ili su birači koji su mu dolazili u posjetu sticali loš utisak o njemu, na osnovu izgleda njegovog kamina. U svakom slučaju nisu ga izabrali za svog predstavnika u Parlamentu, a njegov prijatelj Čarls primi to k srcu i, požurivši da mu izrazi saučešće, nađe ga tako malo pogođenog katastrofom, pa je pretpostavljao kako je ova stvar za njega isuviše ozbiljna da bi je odmah postao potpuno svjestan. Ustvari, Džon je tog dana bio u Barnis Komonu i tu je, pod bodljikavim žbunom, našao neobičan komad gvožđa. Po obliku je bio skoro identičan sa staklom, masivan i loptast, ali tako hladan i težak, tako crn i metalan da je očigledno bio stran Zemlji i imao porijeklo na nekoj od mrtvih zvijezda ili je bio sam pepeo sa mjeseca. Težinom mu je vukao džep nadolje; težinom je pritisnuo kamin; zraćio je hladnoćom. Pa ipak, metrorit se našao na istom basamku sa grumenom stakla i porcelanom u obliku zvijezde. Dok su mu oči prolazile od jednog do drugog, mladog čovjeka je raspinjala riješenost da ima predmete koji će prevazilaziti ove sa kamina. Sve odlučnije se posvetio traganju. Da nije bio obuzet ambicijom i uvjeren da će ga jednog dana neka novootkrivena hrpa đubreta nagraditi, razočarenja koja je pretrpio, uz umor i izrugivanje, natjerala bi ga da se okani potrage. Opremljen torbom i dugačkim štapom, na kojem je bila zakačena prilagodljiva udica, pretražio je sva stovarišta zemlje, rovio je po svim tamnim čvorovima guštara, pretražio sve staze i prostore između zidova, gdje bi očekivao predmete koje je tražio. Kako mu je kriterij postao viši i kako mu se ukus izoštrio, razočarenja su bila bezbrojna, ali ga je uvijek neki sjaj nade, neki komad porcelana ili stakla, neobično obilježen ili razbijen, mamio naprijed. Prolazio je dan za danom. Više nije bio mlad. Njegova karijera – to jest njegova politička karijera – bila je stvar prošlosti. Ljudi su prestali da ga posjećuju. Bio je isuviše šutljiv da bi vrijedilo pozivati ga na večere. Nikada nije nikome pričao o svojim ozbiljnim ambicijama; odsustvo razumijevanja bilo je očito u njihovom ponašanju. Sada se zavalio u svoju stolicu i posmatrao Čarlsa kako po deseti put podiže i vraća kamenje na kaminu, da bi naglasio ono što govori o držanju vlade, nijedanput ne opazivši njihovo prisustvo. „Šta je to, ustvari, bilo?“, iznenada je upitao Čarls, okrenuvši se i pogledavši ga pravo u lice. „Šta te je navelo da tako trenutačno od svega odustaneš?“ „Nisam odustao“, odgovorio je Džon. „Ali sad nema ni traga šansi“, grubo je rekao Čarls. „Tu se ne slažem s tobom“, reče Džon uvjereneo. Čarls ga je pogledao i bio je duboko uznemiren; obuzeše ga najneobičnije sumnje; imao je čudna osjećanja da govore o različitim stvarima. Gledao je okolo kako bi našao oduška svojoj strašnoj potištenosti, ali ga je neugodni izgled sobe tjerao još više u potištenost. Šta su taj štap i stare bisage što vise na zidu? A onda to kamenje....? Gledajući Džona, nešto ga je uzbunilo, fiksirano i udaljeno. On je odlično znao da sad ne dolazi u obzir čak ni pojavljivanje za govornicom. „Lijepo kamenje“, reče što je veselije mogao i, rekavši da mora na sastanak, ostavi Džona – zauvijek. *) Virdžinija Vulf (Virginia Woolf) je rođena 1882. u Londonu a umrla 1941. godine. Jedan je od ključnih autora narativnog modernizma i osnivač feminističke književne ritike, a neki kritičari tvrde da je njeno djelo glavni doprinos prekidu sa zreloviktorijanskim „realizmom“. Objavila je sljedeće knjige: „Izlet na pučinu“, „Noć i dan“, „Jakovljeva soba“, Gospođa Delovej“, „Ka svjetioniku“, „Talasi“, „Godine“, te zbirke eseja i književnih kritika: „Svoj vlastiti prostor“ i „Tri gvineje“. Priča koju ste upravo pročitali prenesena je iz zbirke kratkih priča „Znak na vodi“.
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

31

Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

Organizator i izvođač

Jubileji

I

Uz desetogodišnjicu rada Prosvjetno-pedagoškog zavoda Sarajevo (1965-1975.)
no-obrazovnih ustanova, sa 160.102 učenika i 7468 nastavnika. Izlazi da na svakog prosvjetnog radnika dolazi po 21,44 učenika, što je u BiH najbolji omjer, na svakog savjetnika u Zavodu (45) dolazi po 165,96 nastavnika, što je vrlo visoko zaduženje, iako je ovaj omjer u BiH najpovoljniji. Na području Zavoda (24 opštine) u školskoj 1973/74. godini procenat prolaznosti učenika bio je 92,31% (najviši u Republici), a u osnovnim školama za grad Sarajevo 95,62% koji ih rezultat svrstava među najbolje škole u Jugoslaviji. Ovaj rezultat je, bez sumnje, dobrim dijelom i rezultat intenzivnog rada Zavoda koji je kroz razne oblike pružao i pruža pomoć školama. Samo u prošloj školskoj godini savjetnici Zavoda su izradili preko 25 stručnih analiza i informacija koje su štampane i koje se po svom kvalitetu mogu svrstati u red radova instituta iz oblasti školstva. Takvu ocjenu su dale brojne škole, društveno-političke organizacije i mjerodavne katedre na fakultetima. Prostor ne dozvoljava da se navedu ni brojni naslovi ovih radova. jinama; opštejugoslovenski simpozijum na temu “Pedagoško-psihološka služba u funkciji racionalizacije vaspitno-obrazovnog rada”. Na simpozijumu, koji je visoko ocijenjen u stručnoj javnosti, učestvovalo je oko 250 predstavnika škola, zavoda, fakulteta, a podneseno je oko 40 stručnih naučnih i ideološko-političkih radova; međurepubličko savjetovanje školskih pedagoga i psihologa na teme: “Savremeno obrazovanje i marksističko vaspitanje učenika (novembar 1974. godine); savjetovanje “Umjetnost u srednjim školama” i dr. Bilo bi nepotpuno, mada je ovo sve kazano u globalnim šematima, kako se ne bi naveo i časopis za školska pedagoška pitanja “Iskustva ” koji izlazi već petu školsku godinu u izdanju Zavoda, a koji je ocijenjen od stručne kritike kao “pedagoški mobilijar”. Na njegovim stranicama se pojavilo oko 350 radova od autora širom naše zemlje, a ima ih i iz inostranstva (SSSR, SAD). Sve uspjehe i rezultate koji su očevidni, postigli su i postižu radni ljudi Zavoda upornim zalaganjem, bez obzira na objektivne teškoće (slabi radni uslovi, neriješeno stambeno pitanje izvjesnog broja savjetnika, načeto zdravlje) i uz uspješnu saradnju sa vaspitno-obrazovnim ustanovama, uz saradnju sa oko 400 raznih ustanova, organa i organizacija u Republici i van nje... Smatra se da se neće umanjiti nosivost jednakih osjećanja, misli i riječi upućenih svim članovima radne zajednice Zavoda, ako se posebno istakne i podvuče zasluga za postignute rezultate i dodijeljenu nagradu rukovodećem kolektivnom timu Zavoda koji je uspio da sav rad postavi na znanstveno-metodološkim osnovama i adekvatnoj ideološko-političkoj usmjerenosti, na maksimalnoj koordinaciji svih samoupravnih organa. Nagrada koju je dobio Zavod je i priznanje onima s kojima je i za koje je radio i za koje postoji na plemenitom poslu vaspitanja mladih generacija. Snažan podsticaj mu je i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva u jubilarnoj 30-godišnjoj slobodi naše domovine. Čedo Gojanović (“Prosvjetni list”, 25. IX - 15. X 1975.)

ma radnih organizacija, kao i ličnosti, koje obavljaju posao pošteno, znalački i vrijedno, a zbog svoje skromnosti ostanu izvan vrtloga slave, publiciteta, priznanja i lovorike. Njihova djela ostanu zapisana u srcima ljudi s kojima su i za koje su radili, a to i jeste najveće priznanje. Prosvjetno-pedagoški zavod Sarajevo, od mjeseca marta ove godine, počeo je sa skromnim obilježavanjem svog plodnog i intenzivnog rada, i to u krugu svoje radne organizacije, s onu stranu naslovnih stranica i šarenih reklama. Došlo je prijatno iznenađenje s viješću da su zajednice za osnovno i srednje obrazovanje i aktivi direktora osnovnih i srednjih škola predložili Zavod za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a povodom proslave 30-godišnjice oslobođenja ovog grada. Prijedlog je usvojen i nagrada je dodijeljena. Prijedlog za nagradu iz “baze” je došao zbog toga što je Zavod već davno napustio etatističku anahronu praksu nadzora, procjenu rada škola “odoka ”, vođenje praktičara za ruku po stazama rutine, paternalističku pozu oslonjenu na autoritet vlasti i dr. – što je karakterisalo primitivni birokratizam iz prošlih vremena nadzorničke školske službe. Zavod je od prvog dana svog osnivanja prije deset godina svoju funkciju počeo temeljiti na samoupravljanju školskih kolektiva, na naučno-istraživačkom radu, pedagoškoj pomoći i permanentnom radu na usavršavanju nastavnog kadra u svim dimenzijama, a u zadnje vrijeme i na publicističkoj i izdavačkoj djelatnosti u kojoj se objavljuju brojna istraživanja i proučavanja iskustava iz odgojno-obrazovne prakse. Zavod je postao sastavni, integralni dio školskog sistema koji naučno istražuje na svojoj regiji šta jeste i šta željeno može biti.

Široko otvoren
Kao organizator i neposredni izvođač stručno-pedagoškog usavršavanja nastavnika Zavod se koristi raznim oblicima od kojih treba istaći: - nastavne centre, stručne aktive nastavnika, stručne seminare i kurseve, pedagoške dane, aktive direktora vaspitno-obrazovnih ustanova. Često se angažuju i predavači s fakulteta iz svih univerzitetskih centara, društveno-politički radnici, nastavnici praktičari iz škola. Na ovom planu organizuje se godišnje oko 800 sastanaka stručnih aktiva, seminara i kurseva kroz koje svake godine prođe preko 30.000 prosvjetnih radnika... Zavod se nerijetko javljao i kao organizator značajnih stručnih i naučnih skupova, ne samo gradskog i regionalnog značaja, već i republičkog i saveznog. Navodimo samo neke skupove: savjetovanje prosvjetno-pedagoških službi glavnih gradova republika i pokrajina (oktobar 1973.) gdje su raspravljane teme: petodnevna radna sedmica u školama; produženi i cjelodnevni boravak u školama, cjelodnevna škola (štampana edicija s ovog savjetovanja je tražena u svim našim republikama i pokra-

Rezultati rada
Na prostranom regionu ove ustanove radi: 11 predškolskih ustanova, sa 4277 djece i 197 vaspitača; 120 osnovnih škola, sa 112.023 učenika 3964 nastavnika; 4 specijalne škole, sa 736 učenika i 92 nastavnika; 10 osnovnih škola za odrasle, sa 2658 polaznika i 130 nastavnika; 69 srednjih škola, sa 38.068 učenika i 2081 nastavnika; 6 domova učenika, sa 2340 pitomaca i 96 vaspitača. Ukupno 220 vaspit32
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

Osnovna škola “Ragib Džindo” Rogatica

Potpuna potvrda integracije
ako nastavnici i učenici Osnovne škole “Ragib Džindo” u Rogatici, za svega nekoliko mjeseci dobijaju novu školu, veliku, svijetlu, funkcionalnu, sa produženim boravkom, predškolskom ustanovom, velikom fiskulturnom dvoranom, kabinetima – sve ono što do sada nisu imali, kad uđete u njihovu školu, koja je za ovu veliku armiju mališana tijesna, pretijesna, imate utisak da ste došli u tek izgrađenu školsku zgradu, jer sve odiše čistoćom i redom. Ova velika škola, koja je integrisana od tri osnovne škole u Rogatici, Mesićima i Stjenicama, kojima je, još 1962. godine, pripojeno devet područnih odjeljenja, živi kao jedna velika složna porodica (81 odjeljenje, 2.282 učenika i 90 nastavnika) na čelu sa dobro poznatim direktorom i van granica ovog lijepog i mirnog bosanskog gradića. Riječ je o Amiru Praši, inače prošlogodišnjem dobitniku nagrade “Hasan Kikić”. Odmah po integraciji, koja je ovdje izvršena još 1973. godine, u ovom kraju otvoren je proces potpunog obuhvata djece u starijim razredima, što do tada nije bio slučaj. Organizovan je besplatan prevoz učenika na svim relacijama posebnim autobusima, u čemu im je Zajednica za osnovno obrazovanje Sarajevo, odista, mnogo pomogla. Sigurni su, kako nam rekoše, da u 1975/76. školskoj godini neće imati ni jednog učenika neobuhvaćenog potpunim osmogodišnjim školovanjem, iako se takvi, i ove godine, mogu nabrojati na prste. Kako smo saznali, ovdje je proces integracije, očito bio nužan. Ne kao moda, nego kao potreba sa stanovišta društva, obezbjeđenja i izjednačavanja uslova školovanja djece na čitavom području. Treba samo dodati da nema ni jednog jedinog nastavnog sredstva koja posjeduje škola u gradu, a da takvo isto sredstvo nema ni područna škola, bilo gdje. A ovdje, ne znamo šta sve nema. Sve za šta se zna. I šta se moglo nabaviti. Očito, integracija je ovdje u cjelini izvršila funkciju poboljšanja i izjednačavanja uslova rada i efikasnosti u obrazovanju, prolaznosti i kvalitetu obrazovanja, pri čemu je zanemarena materijalna baza, jer ona je ovdje, za sve, od društveno-političkih organizacija do škole, odista sekundarna, u odnosu na ono što se dobilo. Iako rade pod prilično teš-

I

kim uslovima (rad u ovoj školi počinje u 7.30, a završava u 18 časova), prolaznost u ovoj školi je na nivou Zajednice, ni gore, ni dole, kako figurativno rekoše. Što se tiče vannastavnih aktivnosti, u svemu su zastupljeni. Nema ni jedne jedine sekcije, a ne znamo koja sekcija ne postoji, u kojoj ne radi veći broj učenika i to sa uspjehom, ali što je još važnije, radi se sa velikom voljom i elanom. Baš kada smo posjetili ovu školu, u lijepo aprilsko sunčano jutro, druga grupa gorana, njih stotinu, djevojčica i dječaka, spremalo se na sadnju borića, svako po deset, i tako, njih 800. Osam hiljada borova. Nije malo. A dan proleti kao čas. Obezbijeđena je užina od škole, fiskulturni rekviziti, tu je pjesma, rad i smijeh. Da napomenemo još nešto, što je veoma važno, ne samo za njih, nego za sve nas. U ovoj rogatičkoj osnovnoj školi već dugo godina njeguju praksu dovođenja učitelja sa sela u grad. Samo za posljednjih petnaest godina, dvadeset učitelja promijenilo je svoje radno mjesto za desetak i više kilometara. Jer, mlađi, kad postanu stariji, vraćaju se u grad. U ovom vrijednom i kao malo gdje homogenom kolektivu, duže vrijeme radi se na jačanju pedagoške službe. Svjesni su da će ovaj dalji proces dovesti do potpune afirmacije samoupravnog pojma integracije, što je, kako nam rekoše, i prvi, i osnovni zadatak svih obrazovnih institucija ove vrste uopšte. Ali, u ovom velikomn kolektivu ima još dosta neriješenih problema. Tu je, prije svega, stambena kriza nastavnog kadra. Samo četiri prosvjetna radnika smještena su u samoj školi, veoma neuslovno ali da imaju, kako nam rekoše, samo krov nad glavom. Ipak, u posljednje vrijeme krenulo je nabolje. Samo, putem Zajednice za osnovno obrazovanje, odnosno putem kredita za individualnu izgradnju, nadaju se, da će njih pet, dobiti svoj stambeni kutak. I, ako se tako nastavi, u šta ne sumnjaju, i taj će problem uskoro biti riješen. Jer, iz društveno-političkih organizacija za probleme prosvjete, ovdje, imaju veliko razumijevanje. Pored toga, veći problem koji ih tišti je i nedostatak nastavnog kadra, naročito za predmete koji su deficitarni. Prisiljeni su da zadržavaju apsolvente i opterećuju nastavni kadar dodatnim časovima, da se ispuni slovo zakona.

Što se tiče saradnje sa Zajednicom obrazovanja Sarajevo, u ovoj školi, su prezadovoljni. Jer, ostvarena je vidna saradnja međusobnog poštovanja i razumijevanja za ostvarenje istog cilja – unapređenje obrazovanja. Zajednica čini sve napore da obezbijedi jednake uslove na cijelom području koje obuhvata, i u tome, stvarno uspijeva. Samo ove godine lični dohoci u ovoj školi treba da porastu za 23 odsto. Isto tako, i sa Prosvjetno-pedagoškim zavodom imaju izvanredne odnose. Akcije na obrazovanju nastavnika uz rad su stalne, i obavezno se provode. Ima ih više. Doškolovavanje u ovoj školi je stalan proces. Samo u prošloj godini, u ovu školu je došlo novih devet diploma – za razrednu nastavu. Značajno je spomenuti i đačku i nastavničku biblioteku, koje su dobro organizovane i bogate. Što se tiče stručne literature, tu je direktor Prašo, nezamjenjiv. Čita, istražuje, preporučuje nastavnicima kao svojim učenicima. Jer, njih pedeset odsto, su bili njegovi učenici. Ovaj vrijedni kolektiv sa direktorom Prašom, i njegovim pomoćnikom Munibom Muftićem, na čelu, odista zaslužuje dužnu pažnju, da se jednom posjeti i malo deteljnije predstavi prosvjetnoj javnosti. I to, drugom prilikom, kad presele u novu školu, koju sa oduševljenjem svi očekuju, kao i “televiziju zatvorenog kruga”, kućnu štampariju, uređaje za ozvučenje škole, što je već sve nabavljeno, i čeka da se isproba i primjenjuje. U ovoj školi, iako nisu imali fiskulturnu dvoranu, već su poodavno kupili najsavremeniju opremu i za opštetehničko obrazovanje i smjestili je u dvije prostorije. Sada je za novu školu došla kao poručena. I, na kraju, da spomenemo još i to da će nova škola koja će u Rogatici biti još jedan dragulj više, stajati kao vidan spomenik i velika nagrada svakom građaninu, roditelju, nastavniku, učeniku, koji su svoj dinar uložili putem petogodišnjeg samodoprinosa. Ovaj kolektiv, tada, sigurni smo, otkriće još mnogo toga što je do sada, iz objektivnih razloga, bilo zapreteno, negdje duboko, ali ipak na površini. (“Prosvjetni list”, 15.-31- V 1975.)
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

33

Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

Maloj Dragici Šarić nema ko da šapče – jer je sama u razredu

Vremeplov “Prosvjetnog lista”
U Dobošnici kod Lukavca održana je velika svečanost povodom izgradnje i otvaranja nove zgrade osnovne škole. Svečanosti je prisustvovao veliki broj prosvjetnih i političkih radnika, među kojima i Meša Selimović koji je presijecanjem vrpce na simboličan način predao na upotrebu jedan od najljepših školskih objekata ne samo na području lukovačke opštine, nego i dalje. Nova školska zgrada u Dobošnici izgrađena je sredstvima mjesnog samodoprinosa stanovništva ovog kraja. (15. X 1969.) Dana 11. oktobra 1969. godine rano ujutro došli su đaci, nastavnici i roditelji sela Kovača (7 km od Zavidovića) da proslave Dan škole. Upravitelj osnovne škole “Prvi maj” u Kovačima Ramiz Popović prigodnim govorom otvorio je svečanost i započela je proslava. Zatim je učenicima ove škole koji su pokazali odličan uspjeh u prošloj školskoj godini 1968/69. uručio pozlaćene značke “Čestitka za odličan uspjeh” i potvrde za odličan uspjeh iz “Fonda Braća Ribar”. Ove značke dobilo je 87 učenika za postignute uspjehe u učenju. Poslije ovoga održana je priredba i fiskulturna natjecanja koja su trajala nekoliko sati. (XI 1969.) Vijest o katastrofalnom zemljotresu na području Bosanske krajine potresla je prosvjetne radnike i učenike osnovne škole “Junuz Durut” u Glamoču. Kolektiv ove škole, na održanoj sjednici 30. X 1969. god., zaključio je da izdvoji jednodnevnu zaradu i da je uputi građanima postradalim od zemljotresa. Prosvjetni radnici nisu zaboravili ni Ibrahima Duruta, oca poginulog borca Junuza čije ime nosi škola. Na njegovu adresu, pošto živi u Banjaluci, poslaće se novčana pomoć u iznosu od 500 dinara. (15. XI 1969.) Ovih dana dvije najveće osmorazredne osnovne škole na području modričke opštine: “Risto Mikičić” i “25. maj” iz Modriče integrisale su se. Naime, ova dva radna kolektiva još ranije su bila zajedno ali su u posljednjih pet-šest godina radila odvojeno. Inače, obadvije su škole pod jednim krovom a broje preko tri hiljade đaka, 111 zaposlenih i oko 90 odjeljenja. Škole će početi da djeluju zajedno od Nove godine. (28. XI 1969.) Prosvjetno-pedagoški zavod u Tuzli koji opslužuje područje 21 opštine organizovao je tokom zimskog ferija više seminara za prosvjetne radnike ovog regiona. Obuhvaćeni su prosvjetni radnici škola prvog i drugog stupnja sa područja četiri zajednice obrazovanja: Tuzle, Zvornika, Bijeljine i Bosanskog Šamca. Seminarima je prisustvovalo nekoliko stotina prosvjetnih radnika. Na seminarima je obrađeno više interesantnih tema. Za nastavnike razredne nastave obrađena je domaća lektira u nastavnom procesu, a za nastavnike predmetne nastave prvog stupnja više tema, za skoro sve predmete. I za profesore srednjih škola pripremljeno je više zanimljivih tema. Seminari su održani po opštinskim centrima, zatim po većim školama, dok su svi nastavnici srednjih škola dolazili u Tuzlu. (15. II 1970.)

P

atuljaste škole nisu rijetkost u našoj Republici i njih susrećemo najčešće u planinskim selima i krajevima, tamo od kuda mladost odlazi, a na selu ostaju samo starci i djeca. U takvim školama broj djece iz godinu u godinu opada i škole polako izumiru. Međutim, to nije slučaj sa Osnovnom školom u Prebilovcima, iako u njoj danas imamo 17 učenika u sva četiri razreda. Ovdje se ne radi o bježanju omladinaca sa sela u grad, iako i toga ima. Uzroke za ovakvu situaciju treba potražiti u prvim danima rata, kada je u jednoj noći nestala mladost ovoga sela. Žene, djeca i starci, njih oko 820, zauvijek je nestalo u samo jednoj noći. Ostalo je u životu nešto oko 150 muškaraca, koji su se te kobne noći našli izvan obruča u zbijegu i tako spasili svoje živote. Muškarci su slutili da se radi o njihovim glavama, te su noći provodili daleko u brdima, a po danu bi silazili i ponešto oko kuća radili. Nisu vjerovali da će zlikovci posegnuti i na žene, nejač i starce, ali eto i to se dogodilo. Poslije rata u selu je ponovo počeo da struji život. Ono muškaraca što se vratilo u selo, ponovo se poženilo i tako su iznova počeli da stvaraju porodice. Broj stanovnika postepeno je počeo da raste. Danas u selu živi oko 300 stanovnika. Prije 13 godina, kako kaže seoski učitelj Četko Koprivica, u školi je bilo 75 učenika, a sada – kako vidite – imamo svega 17 i to: u I razredu 5 učenika, u III takođe 5, u četvrtom šest, a u II razredu imamo samo jednu učenicu Dragicu Šarić. Ovo je prolazna situacija, kaže Četko, jer se ovdje radi o smjeni generacija. Predratna generacija je već u godinama, a poslijeratna još nema djece za školu, ovdje srednjaka nema. Iako su mještani sagradili divnu školu sa dvije učionice, danas u njoj nema djece ni za jednu učionicu. U ovoj školi je teško i učitelju i djeci, a naročito maloj Dragici. Ona je bila jedina prošle školske godine u I razredu; ove godine je takođe jedina u drugom, a takođe će biti i u trećem i u četvrtom razredu. Nije onda čudo što učitelj u šali kaže da bi nekad želio da obori nekog učenika iz starijeg razreda kako Dragica ne bi bila sama. Ali ne mogu, kaže on, jer su mi svi učenici dobri. Iako ih je mali broj, Četko mora da se sprema za nastavu kao da ih je puna učionica. On mora da prelazi nastavnu građu predviđenu nastavnim programom i sa “drugim razredom”. Samo za razliku od ostalih drugih razreda u drugim školama, u prebilovačkom drugom razredu nema šaptanja niti prepisivanja; ne zbog toga što su ovdje neka posebna djeca nego iz prostog razloga što maloj Dragici nema ko da šapče. Tek kada pođe u peti razred u Čapljinu, Dragica Šarić će imati svoje razredne drugove i drugarice. Možda će se neko zapitati: zar nije skupa takva patuljasta škola? Jasno je da je skupa, ali se ovdje radi o prolaznoj situaciji jer selo iz dana u dan brojčano jača. A, s druge strane, najbliža osnovna škola je udaljena od sela, kakav je slučaj sa nizom tzv. patuljastih škola i iz tih razloga ovoj djeci moramo omogućiti da se redovno školuju. Esad Peco (“Prosvjetni list”, 1. V 1968.) 34
PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2008.

OSNOVNIM I SREDNJIM ŠKOLAMA, FAKULTETIMA, UČENICIMA, STUDENTIMA, NASTAVNICIMA I PROFESORIMA
U izdanju Instituta za jezik iz štampe je izišao

RJEČNIK BOSANSKOG JEZIKA

Rječnik se može kupiti u Institutu za jezik (ul. Hasana Kikića 12 Sarajevo) po cijeni od 125,00 KM, ili naručiti putem telefona: 033/200-117 i faxa: 033/206-864, te dopisom na našu e-mail adresu: insjezik@bih.net.ba

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->