1.

UVOD – LIFE SPAN PRISTUP

(1) PERIODIZACIJA LJUDSKOG RAZVOJA

(2) LIFE-SPAN PERSPEKTIVA

2.1. Određenje pristupa

2.2. Sedam osnovnih postavki o razvoju

2.3. Ključne postavke life-span perspektive

(3) MULTIDISCIPLINARNO VIĐENJE RAZVOJA

3.1. Biološka perspektiva

3.2. Psihološka perspektiva

3.3. Sociološka perspektiva

3.4. Antropološka perspektiva

3.5. Povjesna perspektiva

3.6. Filozofska perspektiva

3.7. Humanistička perspektiva

(4) ŽIVOTNI CILJEV

(5) TRI POGLEDA NA ČOVJEKA

(6) TEORIJE ADOLESCENCIJE

6.1. G. Stanley Hall

6.2. Sigmund Freud

6.3. Ruth Benedict & Margret Mead

6.4. Albert Bandura

6.5. Robert Havighurst

6.6. Abraham Maslow

6.7. Eric Erikson

6.8. John Coleman

1
 (2) stabilne,
(1) PERIODIZACIJA LJUDSKOG
(3) javljaju se unutar života pojedinca,
RAZVOJA (4) univerzalne su,
(5) povezane sa povećanjem dobi i iskustva.
PERIOD okvirni dobni 2.2. SEDAM OSNOVNIH POSTAVKI O RAZVOJU
raspon
Razvoj je:

1. PRENATALNI PERIOD -0.9  0 (1) CJELOŽIVOTNI

……………... oko 0 (2) VIŠEDIMENZIONALAN (biološki, kognitivan, socio-

emocionalan, pri čemu unutar svake dimenzije postoje
2. ROĐENJE I PERINATALNI 01 subdimenzije – npr. kristalizirana i fluidna inteligencija
PERIOD . 23 i sl.)

3. DOJENAČKI PERIOD 3  6/7 (3) VIŠESMJERAN – može biti pozitivan, negativan,

neutralan
……………….. 6/7  12
(4) PLASTIČAN – ovisno o životnim uvjetima razvojna
4. RANO DJETINSTVO ………………... 12  20 promjena može ići u različitim smjerovima. Važno je
5. SREDNJE DJETINSTVO ……………. 20  40 znati koliko je organizam promjenjiv, tj. pitanje je
širina promjena.
6. KASNO DJETINSTVO 40  65
(5) UKLOPLJEN U POVJEST – tj. razvoj se odvija pod
………………. 65  kraj
utjecajem povjesnih uvjeta (npr. Elder je ispitivao
7. ADOLESCENCIJA ………………... utjecaj kohorte)
8. RANA ZRELA DOB (6) MULTIDISPLINARNO INTERESANTAN – psiholo-
gija, antropologija, povijest, biologija, medicina,
………………….
filozofija.
9. SREDNJA ZRELA DOB ……………..
(7) ODVIJA SE U KONTEKSTU: dvije su vrste promjena:
10. KASNA ZRELA DOB ………………..
a) razvojne promjene (normativni, uz dob vezani
11. UMIRANJE I SMRT utjecaji.
b) nerazvojne promjene (normativno povjesni i
nenormativni događaji)

(2) LIFE-SPAN PERSPEKTIVA

2.1. ODREĐENJE PRISTUPA 2.3. KLJUČNE POSTAVKE LIFE-SPAN
Life – span perspektiva znači perspektiva životnog vijeka i PERSPEKTIVE
temeljna postavka je da se razvoj odvija tijekom cijelog života.
Odbacuje se ideja da je npr. samo mladenaštvo ključno za (1) UKLOPLJENOST: postoji dinamička interakcija osobe i
razvoj i samo je ono formativno, što bi značilo da nakon okoline, tj. na razvoj utječe interakcija individualnih
određene dobi više nema razvoja. Svi periodi života su (bioloških i psiholoških) i okolinskih (povjesnih i kulturnih)
formatvini za čovjeka! – pri čemu smjer promjene može biti čimbenika. Općenito, život se odvija na više razina koje su u
pozitivan, neutralan ali i negativan. međusobnoj interakciji.
Ovaj pristup razvoj uključuje i integrira različite teorijske Te razine su:
sustave, a javlja se kasnih 1960-tih godina. Izrasla je iz
američkih longitudinalnih studija djece (npr. Terman) i a) biološka
arhivskih istraživanja (Elder) – analiza podataka prikupljenih
b) individualno psihološka
longitudinalnim studijama.
c) dijadna
Ovaj pristup naglašava interakciju organizma i okoline, tj.
razvoj se zasniva na biološkim procesima, a pod utjecajem d) unutar socijalne mreže, zajednice
okoline.
e) vanjsko – ekološka
Konstrukt “RAZVOJ” se shvaća kao svaka uz dob vezana
promjena u tijelu ili ponašanju od začeća do smrti. f) povjesna

Razvoj = prema današnjem shvaćanju je slijed progresivnih,

pravilnih i relativno trajnih promjena u neurološkim i fizičkim
strukturama, misaonim procesima i ponašanju.
Razvojne promjene su još i:
(1) sustavne,

2
 razdobljima razvoja
(3) TRI SU OSNOVNA PROCESA RAZVOJNIH
PROMJENA
(2) TRI SU SETA UZROKA RAZVOJNIH PROMJENA
(1987)
2.1. DOBNO NORMATIVNI UTJECAJI – utjecaji koji su
vezani uz određenu dob i u toj dobi imaju značajan utjecaj na
razvoj pojedinca. To su biološke i okolinske determinante koje biološki ulaz
FIZIČKA (nasljeđe)
su povezane s dobi i slične su svim pojedincima, slične su što ONTOGENEZA
se tiče vremena pojavljivanja, trajanja i oblika.
MULTIPLI
(a) biološki utjecaji = uvjetovani sazrijevanjem, npr. PROCESI
prohodavanje, menarha, pubertet, menopauza i sl. DOBNIH OKOLINSKA
okolinski ulaz
PROMJENA HABITUACIJA
(b) društveni utjecaji = proizlaze iz društva i kulture u kojoj
živimo (npr. polazak u školu, ulazak u brak, roditeljstvo,
zapošljavanje, umirovljenje) KOGNITIVNA
samoaktivitet
Ti su utjecaji posebno važni u djetinstvu, ranoj adolescenciji i GENERATIVNOST
starosti.
Slika 2. Procesi razvojnih promjena

2.2. POVJESNO NORMATIVNI UTJECAJI – povezan sa

povjesnim okolnostima. Otuda je nastao konstrukt “kohorte”,
tj. skup pojedinaca podjednake dobi koji u istom vremenskom
razdoblju žive u istoj društveno-kulturnoj okolini te imaju isto
povjesno iskustvo. Dvije su vrste utjecaja:
(a) povjesni događaji – odgovorni su za razlike među
kohortama (npr. ekonomske krize i blagostanje, ratovi,
epidemije i sl.)
(b) sociokulturne revolucije – odgojna praksa, obrazovne
reforme, promjene tradicionalnih spolnih uloga, liberalizacija
seksa, utjecaj TV i kompjutora i sl.
Ti su utjecaji posebno važni u adolescenciji i ranoj zreloj dobi.
2.3. NENORMATIVNI ŽIVOTNI DOGAĐAJI – to su
individu- alni životni događaji, tj. koje ne proživljavaju svi
ljudi. Oni su često stresni zbog neočekivanosti i važnosti za
život pojedinca, te zahtijevaju pomoć u adaptaciji (npr.
nesreća, teška bolest, smrt roditelja u djetijnstvu, lutrija ili
neki normativni događaj ali u pogrešno vrijeme). Takvi
utjecaji povećavaju interindividualne razlike i odgovorni su za
razlike unutar kohorti.
Ti su utjecaji počinju biti važni u srednjoj zreloj dobi, a njihov
utjecaj postaje sve značajniji u funkciji dobi.
Rel.
snaga
utjecaja
AD1. FIZIČKA ONTOGENEZA – to je programiran proces
biološke regulacije koji utjeće na dobno vezane fiziološke
promjene, ali i pod utjecajem fizičke i socijalne okoline.
Največi utjecaj je rano i kasno u životu pojedinca (npr.
sazrijevanje mozga, fizički rast, hormonalno uvjetovani
događaji).
AD2. OKOLINSKA HABITUACIJA – proces bilježenja
iskustva i razvoja više-manje automatskih odgovora
navikavanja. To nas oslobađa od bavljenja
rutinskimdogađajima, otvara nas za uočavanje i djelovanje na
nove vidove okoline. Okolinska habituacija je korisna i
počinje već prije rođenja. Ima najveći utjecaj u djetinstvu.
AD3. KOGNITIVNA PLODNOST/GENERATIVNOST – to je
visoko otvoren, osobno vođeni proces koji nam pruža
određenu kontrolu nad sobom , situacijom i socijalnim
svijetom. Radi se o kognitivnoj svjesnosti sebe i okoline,
voljno procesiranje iskustva. Ona izrasta iz fizičke ontogeneze
(razvoj neokorteksa) i okolinske habituacije (stabilno stanje
okoline). Također ovisi i o socijalnom inputu. Predstavlja
osnovu inteligencije i selfa.
 NEKANALIZIRANOST LJUDSKOG RAZVOJA: te tri
klase utjecaja i 3 razvojna procesa odgovorna su za plastičnost
ljudskog razvoja, tj. za nekanaliziranost ljudskog razvoja.

3 KLASE UTJECAJA

PLASTIČNOST

3 RAZVOJNA PROCESA

 DEF.: KANALIZIRANOST je genetska predispozicija koja

vodi razvoj u smjeru kojeg je teško skrenuti, jer su
Dijete Adolescenti Zrela dob Starost predispozicije izražene u svakoj prirodnoj ljudskoj okolini.

Slika 1. Relativna snaga pojedinih utjecaja u pojedinim

3
 Rezervni kapaciteti – to je zona proksimalnog razvoja. (1) POVJESNA PERSPEKTIVA
Većina ljudi ima veće kapacitete od onih koje efektivno
koristi, tj. pojedinac rijetko djeluje na gornjoj granici Proučava:
mogućnosti jer situacija u pravilu ne zahtijeva vrhunsko (1) Razlike u razvojnim obrascima kroz vrijeme
funkcioniranje. (arhivski izvori)
(2) Tretman djece u povjesti: izgled, disciplina, rad,
bonton, literatura
(3) Generacijski jaz (dobne subkulture) u 20. stoljeću:
20. stoljeće dovodi do izdavanja djece, mladih i
odraslih, tj. svaka dobna skupina boravi izolirano od
ostalnih skupina, što vodi do nastajanja dobnih
subkultura.
(4) Razvoj obitelji i njene uloge

(2) FILOZOFSKA PERSPEKTIVA

Slika 3. Područje proksimalnog razvoja
(grč. philos = prijatelj; sophia = mudrost) Filozofija je
područje ljudskog znanja koje sakuplja, selekcionira, razvija i
kritički analizira sve vrste komunikacije, razvija ideje o
životu, pokušava sagledavati cjelinu a ne samo pojedine
elemente života.

GLAVNA PODRUČJA FILOZOFSKOG PROUČAVANJA SU

 Implikacije tih ideja:
Problem ili pitanje Područje filozofskog
(1) PLASTIČNOST – recipročna međuzavisnost razina; proučavanja
djelovanje na kasniji životni vijek.
Što je pravilno, moralno Etika
(2) MOGUĆNOST INTERVENCIJE – izvodi se iz ponašanje?
plasticiteta, prevencija, uklanjanje, pojačavanje.
(3) ČOVJEK JE TVORAC VLASTITOG RAZVOJA – Što je lijepo? Estetika
mogućnost djelovanja na sebe i na socijalni i fizički
kompleks. Što je vrijedno? Aksiologija

Što je istinito i valjano i kako to Epistemologija

znamo?

(3) MULTIDISCIPLINARNO VIĐENJE Što je stvarno? Metafizika

RAZVOJA Što je krajnja realnost? Ontologija (grana metafizike)

Kako se razvija kozmos? Kozmologija

DISCIPLINE RAZINE IZUČAVANJA

POVJEST Socijalne uloge i kulturalni obrasci Proučavanje filozofije omogućuje:

kroz vrijeme (1) Bolje osještavanje osobne latentne ili potencijalno
filozofske perspektive
FILOZOFIJA Osnovni svjetonazori
(2) Pvažavanje doprinosa filozofije razumijevanju
ANTROPOLOGIJA Kulturalni obrasci ljduske prirode
(3) Povećenje tolerancije prema drugim svjetonazorima
SOCIOLOGIJA Socijalne uloge i institucije društva

BIOLOGIJA Stanična i anatomska funkcija  Pet bazičnih filozofskih stanovišta:

PSIHOLOGIJA Individalno funkcioniranje (1) Idealizam (Platon, 4.st.p.n.e)

(kognitivno, emotivno, itd.) (2) Realizam (Aristotel, 4.st.p.n.e.)

Socijalna okolina (3) Religijsko razmišljanje

(4) Pragmatizam (SAD: James i Dewey)
(5) Egzistencijalizam (19. i 20. st.)

4
(3) ANTROPOLOŠKA PERSPEKTIVA
Dijelom je:  DEF.: Razvoj = fenotipski reazultat interakcije genetskog
programa, okolinskih utjecaja i samoaktiviteta osobe.
(1) BIOLOŠKA ZNANOST - porijeklo čovjeka i
varijacijem među ljudima.  DVIJE VRSTE GENETSKOG PROGRAMA:
(2) DRUŠTVENA ZNANOST - komparativne aanlize (1) Generalni genetski program – održava evoluciju
različitih kultura. vrste (razvoj čovjeka)
(3) HUMANISTIČKA ZNANOST - povjest, mitologija, (2) Specifični genetsko program : održava obiteljsko
litertura i kultura čovjeka. nasljeđe

Izučavaju se razlike u razvojnom obrascima među kulturama -  BIOLOŠKA PERSPEKTIVA PROUČAVA:

mogući raspon ljudskog ponašanja (dobno normativni utjecaji
socijalne prirode); periodizacija ljudskog razvoja u različitim
kulturama, shvaćanje starosti i starenja (npr. u Japanu stariji
ljudi imaju viši status od mlađih ljudi - što ima dobrih
reperkusija za njih).
(4) SOCIJOLOŠKA PERSPERKTIVA
Sociologija integrira spoznaje iz više znanstvenih područja, a
djelomično se preklapa za psihologijom.
Zanima se za dobne promjene u socijalnim ulogama unutar
socijalnih institucija kulture (obitelj, obrazovanje, radno
mjesto). Razlikujemo:
a) model dobne stratifikacije – sekvence uz dob vezanih
uloga i položaja
b) model socijalizacije – načini usvajanja stavova,
vrijednosti, vjerovanja zajednice
 Iz socijologije smo preuzeli Bronferbrenerov model
razvoja u kontekstu. Ekološki model razvoja pretpostavlja:
 Da se razvoj odvija u širem društvenom kontekstu, pri
čemu je dijete poput babuške okruženo različitim
slojevima. Razlikujemo: mikrosustav, mezosustav,
egzosustav, makrosustav.
 promjena utjecaja po periodima razvoja: socijologija
obitelji, obrazovanja, rada i zanimanja.
 proučavaju se socijalni fenomeni
 razvoj teorija objašnjavanja socijalnih interakcija
 prijedlozi rješavanja socijalnih problema
 Razvojni ciljevi u adolescenciji su:
(1) Postiči novi i zreliji odnos s vršnjacima oba spola
(2) Postići maskulinu ili femininu spolnu ulogu
(3) Prihvaatiti vlastito tijelo
(4) Postići emocionalnu nezavisnost od roditelja i
drugih odraslih
(5) Početi poduzimati korake k ekonomskoj nezavisnosti
(6) Početak priprema za brak i obiteljski život
(7) Razvoj intelektualnih vještina za građanske
kompetentnosti
(8) Usvojiti socijalnu odgovornost
(9) Usvojiti niz vrijedosti za vođenje ponašanja
(5) BIOLOŠKA PERSPEKTIVA
(1) MORFOLOŠKI FENOTIP - mjere fizičke i tjelesne
građe
(2) FIZIOLOŠKI FENOTIP - mjere ŽS, ES, receptore,
mentalno zdravlje, otporonost na bolesti, razina
fizičke i mentalne snage.
(3) BIHEVIORALNI FENOTIP - ponašanje i
samoiskazi; vrlo je plastičan, jer bez obzira na građu
i fiziologiju, ponašanje je promjenjiva kategorija
(npr. fizički pojam o sebi, kako građa tijela utječe na
shvačanje sebe, tj. kako fizičko utječe na psihičko).
Bavi se proučavanjem nasljeđa, fizičkih karakteristika i
potencijala za ponašanja koja se nasljeđuju, bavi se
proučavanjem općeg fizičkog i mentalnog zdravlja, otpornost
na bolesti, psihomotorni razvoj koji proizlazi iz maturacije i
učenja kao i fizičkim pojmom o sebi.
Ispituje djelovanje starenja na tjelesne funkcije i izgled.
Često je izučavanje na životinjama - jer eksperimenti na
životinjama ne podležu gotovo nikakvnim etičkim pravilima i
ograničenjima – na žalost (genetska kontrola i kontrola i
manipulacija okoline, kraći životni vijek).
Odgovara se pitanje "žašto čovjek stari" ili "kako produžiti
ljudski život" - istraživači smatraju da ključne uzroke starenja
mogu pronaći na staničnoj i molekularnoj razini.
Dalje se smatra se da je konačni vijek ljudskog života genetski
ograničen, ali proučavanjem uzroka starenja postoji
mogućnost da će se prosječni vijek ljudskog života produži.
 JEDNA OD VARIJABLI JE REGENARACIJA STANICA:
(1) Promjene u spavanju u funkciji dobi.
(2) Promjene seksualnog responzivnosti.
(3) Sposobnost regulacije temperature.
(4) Promjene u funciji mozga.
 JEDNA OD KLJUČNIH REPERKUSIJA
(1) genetsko predbračno savjetovanje
(2) savjetovanje i brijga tijekom trudnoće
(6) PSIHOLOŠKA PERSPEKTIVA
Bavi se:

5
(1) proučavanjem razvoja: a) na razini individualnog
funkcioniranja (kognicija, emocije, ličnost, ponašanje)
i b) na razini socijalne interakcije (efekti različitih
socijalnih uloga); normativni i idiografski pristup.
(2) intra i interindividualnim razlikama;
(3) definiranjem predmeta i metoda proučavanja;
(4) klasifikacijom domena razvoja;
(5) periodizacijom razvoja;
(6) uspješnost prepriačavanja TV programa - dob i
verbalne sposobnosti.
Metodologija: u razvojnoj psihologiji često se dob uzima kao
NZV uzročna za promjene. No, to ne mora biti točno.
 Trodimenzionalni pristup proučavanju razvojne psihologije:
Razvojni periodi * područje ponašanja * pristupi izučavanja
(4) ŽIVOTNI CILJEVI
Humanistička psihologija ne ide od registracije kakav čovjek
6
je, već kuda čovjek ide, s optimističkom slikom da može biti
savršeniji nego što je u određenom trenutku. U odrasloj dobi,
često se krug zatvara, tj. ljudi misle da se više ništa ne može
promjeniti. Međutim, nakon odlaska djece ponekad se otvori
perspektiva – česte su vanbračne veze – i ulazi se u životnu
krizu – tj. dolazi do preispitivanja da li se životna situacija
može poboljšati.
 ZRELOST SE MOŽE SHVATITI NA NEKOLIKO
NAČINA
(1) NAJSAVRŠENIJI OBLIK PONAŠANJA
(2) RELATIVNA ZRELOST U ODNOSU NA
ŽIVOTNU DOB – to je normativno shvaćanje
razvoja, tj. dijete je zrelo za svoju dob ako dostigne
karateristike tipične za svoju kronološku dob (npr.
Binet: MD = KD  intelektualna zrelost)
(3) BIOLOŠKA SPREMNOST ORGANIZMA – za
usvajanje i izražavanje određenog ponašanja (npr. za
sjedenje – stimuliranje nema efekta, ako ne postoji
biološka spremnost za određenu aktivnost – prerana
stimulacija je čak štetna jer neuspjeh djeluje
demotivirajuće)
(4) PRIPREMLJENOST NA NEKU AKTIVNOST –
uključuje kombinaciju biološke spremnosti i
specifičnog iskustva djeteta – npr. spremnost za
školu: težina, visina, intelektualna razvijenost,
sposobnost ali i iskustva (npr. odvajanje od majke)
(5) STATUS ODRASLOG POJEDINCA – ideal kojem
se teži, to je završna točka razvoja (iako
humanistički psiholozi smatraju da ne postoji
završna točka razvoja)
 NEKA PODRUČJA RAVOJA POTPUNIJE OSOBE
(1) BIOLOŠKO PODRUČJE – genetska adekvatnost,
fizička kompetentnost, fizičko zdravlje, zreli fizički
pojam o sebi
(2) KOGNITIVNO PODRUČJE – točnost obrade
informacija, informacijska kompetentnost,
kreativnost, zreli kognitivni pojam o sebi
(3) EMOCIONALNO PODRUČJE – ljubav, altruizam,
emaptija, zreli emocionalni pojam o sebi
(4) SOCIJALNO PODRUČJE – milosrđe (suosjećajnost
i spremnost na akciju), autonomnost, otvorenost,
zreli socijalni pojam o sebi
U novije doba, zajedno sa tehnološkim razvojem, ljudi se
ponovo okreću prema sebi i svome razvoju.
AD1. BIOLOŠKA SFERA
Genetska adekvatnost nije samo izostanak defekta, nego i
težnja razvoju potencijala do maksimuma. Ako postoji sumnja
u nasljedne bolesti, gleda se kolika je vjerojatnost da djete
nasljedi bolest te se provodi genetsko savjetovanje. Savjetuje
se npr. da se rađa u ranijoj dobi, pri čemu je i dob očeva
važna. Inače se povećava vjerojatnost različitih genopatija
(point mutacije – samo jedan gen nije u redu) odnosno
kromosomskih poremećaja (genomopatija = promjena u broju
kromosoma; kromosomopatija = komadi kromosoma se
odlome te se na pogrešnom mjestu ponovno spoje). Bitno je i
aktivno raditi na poboljšanju genetske kvalitete, tj. roditelji
žive zdravo, kvalitetna prehrana, pračenje trudnoće (ultrazvuk,
amniocenteza), adekvatna okolina, redukcija stresa, ne pušiti i
piti i sl.
Razvoj se shvaća kao sve promjene koje se javljaju kod
pripadnika iste vrste u isto vrijeme i po ustaljenom rasporedu,
tj. promjene u ponašanju i karakteristikama organizma
uvjetovan sazrijevanjem (urođeni faktori) koje se postepeno
ostvaruje u prikladnim uvjetima materijalne i socijalne
okoline. Razvoj je u biološkoj domeni genetički određen –
postoje pravilnosti, ali su individualne razlike u tempu i
granicama razvoja.
Fizički rast znači porast stanica i tkiva te promjene u fizičkoj i
kemijskoj strukturi i funkciji. Uključuje razvoj kosti, mišića,
živćanog sustava (mijelenizacija, porast broja dendrita,
promjene kemizma na sinapsama).
Fizičko zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i
socijalnog dobrog stanja, a ne samo izostanak bolesti.
Cilj je dodati godine životu, ali i života godinama, tj. produžiti
život, ali i povećati kapacitete za uživanje u njemu, tj.
kvalitetu života.
 Fizička kompetentnost ima četri vida:
(1) Kompetentnost zajednička vrsti – raniji razvoj
slijedi fiksne sekvence, ali je preusdniji razvoj
složenih motoričkih vještina. Uz adekvatnu prehranu
i medicinsku njegu fizička kompetentnost se ranije
dostiže.
(2) Kompetentnost poticana kulturom – različite
vještine (npr. ples, čitanje, pisanje) pretpostavlja se
vježba i poticanje razvoja u vrijeme kad postoji
biološka spremnost.
(3) Individualna kompetentnost – na osnovi iniciranja
pojedinca – motivacija (npr. sve kraći radni dan, koji
onda omogućuje realizaciju osobnih potencijala).
Razvoj zrelog fizičkog pojma o sebi – pojam o sebi ima
fizičku, socijalnu, emocionalnu, kognitivnu komponentu, tj. to
je integrirana cjelina. Bitno je razviti i poticati pozitivan odnos
prema vlastitom tijelu, izgledu i funkcijama (vidi
“Samopoimanje mladih” str.112)
AD2. KOGNITIVNA SFERA
Postoje tri osnovna pristupa:
(1) ORGANIZMIČKI (Piaget) – proces napredovanja
kroz faze
(2) PRISTUP OBRADE INFORMACIJA – analitički je
usmjeren na izučavanje komponenti kognitivnog
funkcioniranja (npr. senzorni input, percepcija –
obrada, davanje značenja pericipranim sadržajima,
pažnja i selekcija percepcije i obrade informacija,
kratkoročno i dugoročno pamćenje)
(3) PSIHOMETRIJSKI PRISTUP – zanima se
prvenstveno za rezultat kognitivnog funkcioniranja,
a ne za kognitivne procese.
Procesiranje informacija ovisi o nekoliko stvari, tj. o 1)
izvoru informacije, 2) vrsti informacije, 3) načinu kako su
informacije organizirane, 4) o zdravlju živčanog sustava i 5) o
psihičkom zdravlju.
AD1) Izvor informacija – učitelji, profesori, udžbenici: dobar
nastavnik mora biti kompetentan, fleksibilan, uvažavati opće i
7
individualne osobitosti razvoja učenika, imati dobre odnose sa
svojim učenicima. Udžbenici trebaju biti didaktički dobro
napravljeni, sadržavati relevantne i suvremene spoznaje.
AD2) Vrste informacija – informacije trebaju biti selektirane s
obzirom na potrebe učenika i prema vlastitoj koncepciji
nastavnika.
AD3) Način organiziranja informacija – metodika,
obrađenost materijala, mediji itd.
AD4) Zdravlje živćanog sustava – senzorni organi (sluh, vid
itd. trebaju biti adekvatno razvijeni, kao i CNS (cortex,
subkortikalne jezgre itd.)
AD5) Psihičko zdravlje – treba postojati otvorenost
procesiranju informacija, tj. da nema previše blokada i
obrambenih mehanizama – racionalizacije, projekcije,
anksioznosti i sl.
Bitna je i socijalna inteligencija, jer ljudi s istim kognitivnim
kapacitetima različito uspjevaju. Npr. ako netko vjeruje da
može promjeniti svoje kapacitete i postići napredak, on se
uključuje u aktivnost (vježbanje, trening i sl.), tj. motivacija i
stil života mogu dovesti do napredka.
Kreativnost je jedan od razvojnih ciljeva. Mentalno zdrava
osoba poduzima i svakodnevne aktivnosti na kreativan način
(kuhanje, spremanje i sl), tj. unosi sebe i svoje ideje i način u
aktivnost. Takve osobe su zadovoljne sobom, imaju povjerenje
u sebe i autonomne su, tj. nezavisne o drugima i o kulturnim
obrascima i zahtjevima. Što se tiče odnosa između
inteligencije i kreativnosti, visokokriativne osobe moraju biti
inteligentne, ali visokointeligentne osobe nisu nužno i
kreativne. Osobine krativnih ljudi su npr. sposobnost za
kreativno mišljenje, uočavaju nekonzistentnost, apsurdnosti,
imaju mladenački i svjež stav prema životu, tj. svakodnevne
aktivnosti doživljavaju kao novosti, imaju fleksibilan pristup
učenju i mišljenju, spremni su započeti nešto novo, teže
osobnom i društvenom napredku, spremni su učiniti greške i
otvoreni su iskustvu, imaju smisao za humor, opušteni su itd.
Kognitivni zreli pojam o sebi – uključuje svijest o vlastitim
sposobnostima učenja i promjena kompetentnosti, tj. da je
moguće kognitivnu kompetentnost izgraditi. Ključna je
otvorenost iskustvu i premnost i interes za suočavanje sa
životom.
AD3. EMOCIONALNA SFERA
Neuspjeh razvoja u toj domeni je najveći neuspjeh za čovjeka.
Uspostavljaju se samo mehanički, instrumentalni odnosi s
drugima bez emocionalne obojenosti; pitanje je da li se
opravdano u psihologiji teži potpunoj objektivnosti – tj. koliko
je to stvarno dobro, jer to znači biti neutralan i isključiti velik
dio sebe i percepcije ponašanja druge osobe.
 LJUBAV – je termin koji je prihvaćen u humanističkoj (2) realističnost ;
psihologiji (Fromm „Umijeće ljubavi”). Za čovjeka je bitno
(3) obzirnost prema potrebama drugih ;
primanje, ali možda još i bitnije davanje ljubavi, jer je davanje
još ispunjujuće. U ranijioj dobi je bitnije primanje ljubavi jer (4) odgovornost – konstruktivno pomaganje (pecanje) i
se na taj način stjeće zaliha samopouzdanja. Također vrijedi da uvažavanje njihovih stanovišta;
ljubav nije djeljiva, tj. ne možemo voljeti samo jednu osobu, a
sve ostale ljude osjećajno ignorirati, kao i što ne možemo (5) kooperativnost – iz poznavanje sebe moće se staviti
voljeti druge, ako ne i volimo sebe. Erich Fromm opisuje u u poziciju druge osobe.
svojoj knjizi “Umijeće ljubavi” nekoliko vrsti ljubavi:
(1) MAJČINSKA LJUBAV – osnovna karakteristika je  EMPATIJA – sposobnost suosjećanja, emocionalnog
da je ona bezuvjetna. Majka voli svoje dijete samo stavljanja u tuđu poziciju kroz identifikaciju i projekciju.
zato što je ono njezino dijete, a ne zato što Empatija je važna u svim domenama života i ima 6
zadovoljava neke uvjete. Majčinska ljubav ima dva komponenta:
elementa:
(1) kognitivna identifikacija
a) odgovornost za brigu djeteta i djetetov razvoj
(mlijeko) i (2) projekcija

b) ljubav u smislu osjećaja sreće da dijete postoji,
da je raste i da se razvija (med) i ova ljubav ugrađuje
u dijete osjećaj vrijednosti i sreću što je živo i da je
svijet dobro i lijepo mjesto.
(2) OČINSKA LJUBAV – osvna karakteristka je da je
ona uvjetna, tj. dijete ju mora zaslužiti i održavati.
Bitna je za razvoj djeteta jer provocira djetetovu
motivaciju za učenje standarda i odgovornosti. Otac
više djeluje na razvoj standarda ponašanja i
odgovornosti.
(3) LJUBAV PREMA SEBI – potrebna je i nužna jer
smo i mi objekti naših osjećaja i bitno je imati
poztivan odnos prema samome sebi. Ljubav prema
sebi je preduvjet za davanje ljubavi drugima. Ovaj
aspekt ljubavi je vezan uz primljenu bezuvjetnu
ljubav od majke u ranoj dobi.
(4) BRATSKA LJUBAV – to je ljubav prema svakom
ljudksom biću, odnosno čak prema životu kao
takvom. Prestavlja temelj svakoj ljubavi. Ključno je
povjerenje stećeno od roditelja koje se generalizira.
(5) ZRELA LJUBAV – izražava se u različitim
odnosima, a najčešće se javlja u zreloj dobi. Ima
četri elementa koji se vežu uz 4 sfere razvoja:
a) BIOLOŠKA domena – Uvažavanje
b) KOGNITIVNA – Znanje
c) EMOCIONALNA – Briga
d) SOCIJALNA - Odgovornost
Za zrelu ljubav je bitno da se u prvom iskustvu
ljubavi (to je roditeljska ljubav) dožive sve 4
dimenzije i onda će i dijete u odrasloj dobi biti
spremno za zrelu ljubav
(3) točna percepcija druge osobe
(4) povjerenje koje ima izvor u odnosu majka dijete
(5) toplina, otvorenost, prihvaćanje drugih kakvi su
(6) ljubav i prihvaćanje sebe – da projekcijom ne
izgubimo sebe
 RAZVOJ ZRELOG EMOCIONALNOG POJMA O
SEBI – nikad se ne dostiže završna točka jer se zrelost stalno
povećava. Uključuje:
(1) Sloboda da se osjeća, pravo na emocije, nekočenje i
neizbjegavanje emocija, uvažavanje cijelog raspona
emocija. Ako se potisuju negativne emocije, to često
može biti okidač premećaja i teškoće u životu (npr.
psihosomatske bolesti).
(2) Odgovarajuća emocionalna ekspresija – radi se o
ekspresiji emocija u trenutku kad su izazvane, suprotnost
tome je pomaknuta agresija.
(3) Autentičnost bivanja – iskrenost, doživljavanje sebe u
harmoniji sa svijetom, povjerenje da imamo pravo biti
svoji, jedinstveni, da negdje imamo svoje mjesto.
(4) Spontanost – pristupanje novim situacijama bez
prethodnog planiranja odgovora – to znači živjeti sada i
ovdje (geštalt terapija) – kao i nevezanost za prošlost i
nefantaziranje o budućnosti. Problem je ako se vizionira
o budućnosti – a zanemaruje sadašnjost.
(5) Smisao za humor
(6) Prihvaćanje i nošenje stresom – uključuje
samoljubljenje, altruizam, autentičnost.

AD4. SOCIALNA SFERA

 ALTRUIZAM – to je bazična tendencija da se drugima Zadaci su:
pomogne, nesebična briga za dobrobit drugih. Altruizam se
(1) Pospješivanje socijalizacije – simpatija prema drugima i
razvija na račun egoizma. Karakteristike tih osoba:
spremnost pomaganja, razvijanje osjećaja članstva,
(1) racionalnost – proučavanje situacije prije donošenja osjećaj povezanosti s ostatkom čovječanstva.
odluke, prosudba da li je to dobro za drugu osobu
(2) Autonomija – znači oslanjanje na sebe, razvoj
(naučiti čovjeka pecati, a ne mu dati ribu), akcije
funkcionalne nezavisnosti, i za to je ključan razvoj pojma
ovise o okolnostima, potrebama drugih, te potreban
o sebi.
je visok stupanj moralne zrelosti;
(3) Otvorenost – prema novom, spremnost za

8
 samootkrivanjem sebe prema drugim osobama, razvoj
demokratične osobe, tj. prihvaćanje drugih, toleriranje
nejasnih situacija, zatim kritičnost prema autoritetima;
prihvaćanje promjena kod sebe, drugih i u okolini;
otvorenost novim idejama i iskustvima; promjene se
doživljavaju kao izazovi, ali i stagnacija razvoja.
Otvorenost je podloga samoobnavljanja.
(4) Zreli socijalni pojam o sebi – osobno viđenje svojih
mogućnosti za uspješnu interakciju s drugima. Socijalno
kompetentna osoba je zadovoljna sobom, postoji osjećaj
nade i poznato usmjeravanje, te osoba testira realnost i
nosi se s posljedicama. Postoji uvjerenje da može
promjeniti sebe i svijet oko sebe.
(5) U PSIHOLOGIJI TRI SU
OSNOVNA PRISTUPA ČOVJEKU
1. PSIHOANALIZA
Čovjek je rođen s nizom instinktivnih poriva; seksualnih i
nagonom smrti tj. agresije. Dodao je treću dimenziju:
nesvjesno te obrambene mehanizme kojima branimo ego.
Psihoanaliza je otišla daleko u proučavanju učenja, ali ipak ne
dovoljno daleko. Čovjek je prikazan gotovo životinjski, negira
mu se mogućnost da prevlada prošlost i ide u bolju budućnost
(fatalizam).
2. BIHEVIORIZAM
Znanstveno najproduktivnije područje. S-R veza, pridonosi
proučavanju procesa učenja. Kritika; radi prevelikog
naglašavanja eksperimentalne tehnike, subj. područja su
nedodirljiva. Čovjek jest određen okolinom, ali je čovjek i
stvorio okolinu; bitnija je interakcija.
3. HUMANISTIČKA PSIHOLOGIJA
Humanistička psihologija predstavlja jedan noviji smjer u
suvremenoj psihologiji koji se razvio u čitav humanisktiči
pokret u psihlogiji i predstavlja uz psihoanalitički i
bihevioristički pristup "treću snagu".
1962. godine su u SAD glavni zastupnici humanistkičke
psihologije, npr. Abraham Maslow, Carl Rogers i Charlotte
Bühler osnovali “Društvo humanističke psihologije”. Ovaj
pristup se javio kao izravna kritika psihoanalize i
biheviorizma, dvaju vladajućih škola koje nisu doprinjele
razumijevanju zdravog i kreativnog djelovanja ličnosti.
Međutim, veći broj prethodnika humanističkog pokreta prošli
su psihoanalitičku školu, najpoznatiji su: Alfred Adler, Viktor
Frankl, Erich Fromm, Karen Horney i Wilhelm Reich.
Prema prethodnim pristupima čovjek je lutka na koncu vođena
ili nagonima ili okolinom. Psihoanalitička metoda naglašava
povjesnu dimenziju čovjekovog postojanja, a humanistička
psihologija daje realniju sliku postojanja u trenutnom,
konkretnom svijetu.
 DEF.: Razvoj je rezultat interakcije nasljeđa, okoline i
9
osobnosti (dominantnog sistema reagiranja kojeg je moguće
birati).
Prema pristašama humanističke psiihologije, psihologija koja
pokušava objasniti čovjeka i njegovo ponašanje treba
proučavati upravo njegovu specifičnu ljudsku prirodu i
njegova specifična obilježja, dok pokušaje npr. Pavlova i
ruskih refleksologa da reduciraju čovjeka na refleksne trzaje,
odnosno Skinnera koji čovjeka tumači kao stroja kojeg se
može po volji programirati, humanistički psiholozi smatraju
potpunim promašajem.
4 su osnovna elementa humanističkog usmjerenja
(1) Pažnja je usmjerena na na osobu koja doživljava i njeno
iskustvo; ponašanje i nagon imaju sekundarno značenje u
odnosu na istu
(2) Naglašavaju se distinktivna obilježja ljudi, tj. ljudska je
priroda prema koncepcijama humanističke psihologije
sasvim jedinstvena i posebna u odnosu na prirodu svih
ostalih živih bića, a elementi te posebnosti su npr.:
 svjesnost u najširem smislu (postojanja, sebe, drugih,
vremena, prostora)
 sloboda djelovanja i njome povezana odgovornost za
to djelovanje,
 dinamičnost i kreativnost,
 ideali i vrijednosti,
 težnja za realizacijom svojih ideala, potencijala i
vlastite autonomije,
 težnja za smislom, težnja za autentičnošću, i težnja za
transcedencijom
(3) U izboru problema istraživanja zahtijeva se smislenost, tj.
problemi moraju biti značajni za doživljavanje i
djelovanje u svijetu (a ne samo objektivno i znač.)
(4) Uvažava i cijeni dostojanstvo čovjeka, te cijeni
potencijale svakog čovjeka. Centar je osoba koja
doživljava sebe i u interakciji s drugima. Svaki čovjek je
jedinstven pa za terapije nema recepta i pravila.
1. Čovjek kao svjesno biće: Humanističko shvaćanje ljudske
prirode možda najbolje opisuje Frommova definicija čovjeka
kao "života svjesnog samog sebe".
Čovjek dakle nije kako to psihoanalitičari tvrde uglavnom
nesvjesno biće, kontrolirano nesvjesnim mehanizmima koji su
po svojoj prirodi negativni, a nije niti nekakav prazni
organizam koji kao neki stroj mehanički i pasivno reagira na
vanjske podražaje, već on posjeduje jasnu svijest o vlastitom
postojanju, o svojoj prošlosti i mogućnostima svoje budućnosti
i može i zato mora svjesno djelovati i usmjeravati svoje
ponašanje, svoj život i razvoj, tj. svjesno kreirati sebe kao
bića.
2. Čovjek kao u srži dobro biće: Sljedeće obilježje ovog
pristupa jest da ljudsku prirodu opisuje kao u srži pozitivnu, tj.
kod čovjeka već postoje svi unutarnji preduvjeti za pozitivan,
zdrav i kreativan razvoj ličnosti. Svaki čovjek ima specifične
potrebe i tendencije koje su genetički utemeljne, od kojih su
neke karakteristične za cjelokupnu ljudsku vrstu, a neke
jedinstvene pojedincu. Ove potrebe su po svom karakteru
dobre ili neutralne, ali nikako ne zle. Pred svakog čovjeka je
postavljen životni zadatak da aktualizira te specifično ljudske
potencijale odnosno njegova samoaktualizacija. Da bi on to
postigao on mora živjeti svojim autentičnim životom, tj.
živjeti s jedne strane u skladu sa općeljudskom prirodom, ali
ujedno i u skladu sa svojom individualnom prirodom -
izražavati individualne sposobnosti, ideale, vrijednosti i težnje.
Nezadovoljenje tog životnog zadatka je prema ovom
humanističkom shvaćanju temeljni uzrok psihopatologije.
3. Čovjek kao slobodno ili autonomno biće: Daljnja
temeljnja pretpostavka humaniskiče psihologije je da je čovjek
upravo zbog svoje svijesnosti slobodno biće, pa zato sam
odgovoran za svoju vlastitu sudbinu i za razvoj samoga sebe.
To da je čovjek slobodan znači da on ima potencijal da donosi
svjesne i slobodne odluke o svom načinu života i načinu
ponašanja i da sam svjesno usmjeruje svoj razvoj, i to
nezavisno od bilo čega.
Humanistička psihologija ne idealiziara ovdje čovjeka kao
potpuno nezavisnog od okolinskih utjecaja odnosno nesvjesnih
utjecaja, ali ona naglašava da on u određenoj mjeri može
svjesno reči NE svim tim utjecajima i na nov i drugačiji način
realizirati svoju osobu od onoga "kakvog ga je okolina
napravila" ili "kakvoga bi ga htjela imati" odnosno "čemu ga
tjeraju nagoni".
Zapravo jedan od razvojnih ciljeva čovjeka i ključni element
zdrave ili zrele ličnosti je upravo autonomija, tj. svjesno,
racionalno i odgovorno vladanje sobom, nezavisno od
prijašnjih iskustava, nezavisno od socijalnih zahtijeva,
nezavisno od nagonskih tendencija.
4. Intencionalnost ljudske prirode – čovjek nije reaktivno
biće, već je usmjeren prema nekim svjesnim dugoročnim
ciljevima. Bühler navodi 5 faza ciljne usmjerenosti:
(1) DJETINSTVO (do 15. god.) – ovdje životni ciljevi
nisu određeni, i budućnost je neodređena.
(2) ADOLESCENCIJA I RANA ZRELA DOB (15, - 25.
god.) – “čovjek je vlasnik svoga života” i prvi put
analizira dotadašnja iskustva te razmišlja o
potrebama i potencijalima.
(3) SREDNJA ZRELA DOB: određivanje jasnih,
specifičnih ciljeva.
(4) KASNA ZRELA DOB (45-65): pregled i evaluacija
prošlosti i revidiranje planova za budućnost
(5) STAROST: slabljenje usmjerenosti na postizanje
ciljeva.
 HOLISTIČKI PRISTUP
Humanistička psihologija ima holističku koncepciju ličnosti.
To znači da je ličnost čovjeka cjelovita, tj. predstavlja jednu
integriranu cjelinu i postoji međupovezanost pojedinih
aspekata razvoja. Iz toga dalje slijedi da psihologija koja želi
objasniti i predviđati ponašanje i doživljavanje čovjeka mora
ga proučavati kao cjelinu, a ne istraživati pojedinosti i izolirati
pojedine funkcije koje same po sebi nemaju nikakvog značaja
za razumijevanje ljudskog ponašanja.
Osoba neprestano pokušava uspostaviti ravnotežu, pa je
10
ponašanje nepredvidivo. U svakom trenutku čovjke djeluje i
prilagođava se najbolje što može - sa svog stanovišta. Zato je
bitno - kako osoba interpretira svoju okolini.
U Adlerijanskoj teoriji - naglasak na individualnom stilu
života, karakterističnom načinu reagiranja na osnovi
vrednovanja sebe i drugih.
 VAŽNOST SUBJEKTIVNOSTI
Dakle, temeljo obilježje ljudske egizstencije je njegova
svjesnost, pa tako je za humanističke psihologe upravo sve ono
što pojedinac svjesno doživljava primarni i jedino relevantan
predmet istraživanja psihologije kao znanosti. Zadatak
psihogije je da proučava ono subjektivno iskustvo pojedinca i
da proučava značenje koje ti subjektivni doživljaji imaju za
pojedinca.
Rogers sadržaj svijesti naziva fenomenalnim poljem ili
svijetom i to polje je potpuno subjektivno, konstruirano od
samog čovjeka. Odbacuje se dakle istraživanje nekakve za
pojedinca zapravo nepostojeće "objektivne" realnosti, već se
proučava ona psihološka, subjektivna realnost.
 IDIOGRAFSKI PRISTUP - Humanističke teorije su
prvenstvneno personološke teorije, tj. pokušavaju
objasniti ličnost svakog pojedinca. Cilj je dakle
objašnjenje i razumijevanje pojedinca u njegovoj
posebnosti i različitosti od drugih osoba, a ne
određivanje zajedničkih obilježja koja su zajednička
svim ljudima. Pojedinac se ne uspoređuje sa
nekakvim populacijskim obilježjima ili normama jer
jednostavno ne postoji nikakav apstraktan
"prosječan" čovjek, već je svaki pojedinac
jedinstven.
 FENOMENOLOŠKA METODA - percepcija
(interpretacija) sitacije, osobe i društva.
Fenomenologija je filozofija o svijesti. Osnovna
postavka fenomenologije je da svijest nije apsolutna,
već je uvijek intencionalno određena usmjerenošću
prema nekom predmetu. Svijest je uvijek svijest o
nečemu. To ukazuje da se fenomenološka analiza ne
može ograničiti na “svijest” kao takvu, već mora
uzeti u obzir i objekt na koji je svijest usmjerena.
Ono što je bitno kod toga je da je svijest naravno u
potpunosti određena kapacitetima sujekta i
subjektivna je, pa tako oblik i način doživljavanja
objektivne stvarnosti predstavljaju ustvari refleksiju
kapaciteta i funkcioniranja svijesti subjekta, i ne
prikazuju stvarnost kao takvu.
 LJUDSKE POTREBE (po Maslowu)
a) potrebe nedostataka (zadovoljenjem slabe)
b) potrebe rada ili samoaktualizacije (zadovolj. rasti)
HIJERARHIJA POTREBA:
(1) Fiziološke potrebe
(2) Potreba za sigurnošću
(3) Potreba za pripadanjem i ljubavlju (to je ključno u slobodan neurotizam se smanjuje i osobe postaju slobodnije.
adolescenciji) Ovo podupire i iskustvo iz škole Summerhill. Humanisti ne
daju recepte za odgoj budući da je zrela osoba zapravo osoba
(4) Potreba za uvaženošću (poštovanjem svoga “ja”)
za sebe, pa je za svaku osobu dobro nešto drugo.
(5) Potreba za samoaktualizacijom
(6) Estetske potrebe - doprinos čovječanstvu,
 PRIRODA SELFA
razumijevanje svijeta i svrhe života
Integracija id-a, ega i superega u kompatibilnu cjelinu,
esencijalni self kroz sazrijevanje
 PRAKTIČNI RAD S DJECOM – treba biti u skladu sa
Sinergija kompozitnih elelmenata ličnosti
načelima humanističke etike, a to su npr.:
Prihvaćaju Freudove razine svjesnosti, ali nesvijesno sadrži i
(1) svako ljudsko biće je vrijedno
pozitivne elemente; korijeni kreativnosti i dobrote
(2) svatko je jedinstven - posjeduje jedinstven set
Savijest ima genetičku podlogu - postoji intrinzično znanje što
ciljeva
je dobro, a što loše
(3) svatko nastoji biti značajan na svoj način
Intriznična krivnja = odstupanje od vlastitih cijeva i
(4) treba pomoći svakome da se razvija u skladu s vrijednosti
svojim specifičnostima
Dalje se smatra da je važno upoznati dječje potrebe (a to su u
 SMJER I FAZE RAZVOJA
skladu sa Maslovljevom teorijom):
(1) BIOLOŠKI RAZVOJ u prvih 25 godina. ima
(1) potreba biti voljen i bezuvjetno prihvaćen
prekretnicu sa 15 godina - pojavom reproduktirnih
(2) potreba za sigurnosšću sposobnosti.

(3) potreba za pripadanjem (2) PSIHOLOŠKI RAZVOJ - tijekom djetinstva postepen

rast samoaktualizacije, ka jasnim ciljevima i boljoj
(4) potreba za uvaženošću (poštovanjem) integraciji.
(5) potreba za nezavisnošću, preuzimanjem Adolescencija je period porasta svijesnosti i traganja za
odgovornosti i biranja vrijsdnostima, ciljevima i usmjerenošću nečim što se smatra
Zanemarivanje tih potreba ometa djetetov razvoj. vrijednim.
Nezadovoljene potrebe  bol  pojavljuju se simptomi: Psihologija je znanost o čovjeku, a ne nekakve fizikalne
 signali (agresija, povlaćenje) okoline.

 psihološki poremećaji
Štite dijete od zahtijeva okoline kojima nije odraslo i od
preuzimanja odgovornosti.
Tokom razvoja, uz socijalizaciju, dijete treba razviti i vlastiti
integritet. Ako dolazi do konflikta između integriteta i
socijalizacija onda dolazi do boli i raznih simptoma. No, tu je
bitno ne tretirati samo simptome, već njihovu podlogu (koji su
skriveni motivi odstupajućeg ponašanja). Važno je otkriti
deprivacije i potaknuti konkretne programe njihova
prevladavanja.
KNJIGA" Vaše kompetentno dijete" - opisuje se konflikt
socijalizacije i integracije.

 MODELI I PROCESI RAZVOJA SAVRŠENIJE

 Demokratsko i liberalno “odgajanje” djeteta: Bitan je
demokratski proces poticanja razvoja - horizontalna
komunikacija roditelj-dijete. Roditelji za svoje dijete najbolje
čine ako ne čine ništa tj. ne treba stajati djetetu na putu da se
samo otkriva. Da bi to mogli postići i roditelji se moraju
razvijati dalje i biti slobodni. Roditelji svoju djecu ne smiju
vidjeti kao cilj tj. dijete je biće u procesu rasta i razvoja, i na
to ga treba i poticati. U osnovi ovoga je prihvaćanje bez uvjeta
– puno povjerenje u djetetove sposobnosti, povjerenje u sebe
da “izdržimo” ono što dijete može samo, i ne treba naše
savjete i prodike. Najveća potpora ovome je iz terapije; kad se
čovjek ne sili i ne savjetuje stalno, već kad se pusti da bude
OSOBE
1.) A. Combo: ADEKVATNA I ODGOVARAJUĆA OSOBA
Uvodi pojam “adekvatne” ili “odgovarajuće” osobe. Svi ljudi
trebaju životne ciljeve (razvojni period), čemu će težiti tj.
kako ići jer ljudi mogu puno više postići no što sanjaju.
Inteligencija i određeni potencijali mogu se kreirati. Da bismo
postavili realne ciljeve dobro je poznavati karakteristike
superzdravih osoba, i one mogu biti ciljevi obrazovanja:

11
1. samoaktualizirana osoba
Preuzima odgovornost za učenje, život i vlastitu sudbinu.
Ključno je jačanje individualnosti i prihvaćanje toga; ne mora
se postavljati cilj postizanja prosjeka. Ako poučavamo sve
učenike na autoritativan način oni postaju pasivni i daju
odgovore na već dasvno odgovorena pitanja  bila bi bolja
individualizirana nastava, prilagođena svakom pojedinom
učeniku.
2. pozitivan pojam o sebi
Kao unutrašnja snaga i integritet. Sposobnost suočavanja s
izazovima i adaptacija.
3. otvorenost iskustvima
Otvorenost ka iskustvima se odnosi na sva iskustva bila ona u
skladu s našim stavovima ili ne. Ovo možemo samo ako smo
sigurni u sebe.
Treba tragati i proširiti definiciju adekvatne osobe koja će
pomoći onima koji su roditelji djece.
2.) H. Bonner: PROAKTIVNA OSOBA
Proaktivan; da se ide naprijed a ne da se bude okovan onim
prošlim i sadašnjim. Ljudi imaju urođenu dozu proaktivnosti,
ali ona može biti zakočena ranim iskustvima ili samim stavom
čovjeka. Osobine proaktivne osobe su
1. sloboda za samoodlučivanje
– otvorenost prema novim iskustvima, sposobnost nošenja
s anksioznošću. “Čovjek živi umjesto da bude življen”.
2. estetski pogled na život
Čovjek ne može imati neutralan pogled na svijet. Samo
ako prema nečemu imamo pozitivan ili negativan odnos onda
nam to nešto znači u životu.
3. idealizacija
Slika nas samih boljih i drugačijih od nas trenutno.
Podloga te idealizacije je poznavanje sebe, a ona ide prema
ostvarenju sebe u realističnim ciljevima. Ako nemamo ovu
idealnu sliku javlja se stagnacija i neproduktivnost.
4. kreativnost
Osoba koja stalno teži individualnosti i ostvarenju sebe. Vodi
do intelektualnog i emocionalnog previranja budući da svijet
ne trpi kreativnost.
5. samotransformacija : pozitivan pogled na sebe
3.) C. Rogers:
osoba najbolje zna što joj treba, i svaki terapeut se treba
prilagoditi svakom pacijentu posebno (u potpunosti djelujuća
osoba). Do uvida u karakteristike samoaktualizirane osobe
došao je promatrajući svoje klijente te je uočio da su nakon
terapije klijenti;
1. spremni prihvatiti iskustva
2. prihvaćaju svoje impulse bez puno prethodnog
razmišljanja, te prihvaćaju sebe (sprijateljuju se sa svojim
kompetentnim “ja”); tad se lakše mijenjamo i usavršavamo
3. samopouzdanje ; oslanjanje na sebe a ne na
očekivanje i odluke drugih. Pitanje koje si moramo postaviti je
12
“živim li na način na koji se najbolje izražavam”
4. spremnost za nastavak rada na osobnom razvoju
4.) Maslow: SAMOAKTUALIZIRANA OSOBA.
Analizirao je osobe koje su bile psihički zdrave, i izanalizirao
je njihove osobine, te postavio ideale savršenstva. Bolest kod
čovjeka ima i pozitivnu funkciju radi toga što nam ukazuje da
je nešto potrebno mijenjati. Priroda čovjeka je dalikatna i
osjetljiva; uvijek teži ka samoaktualizaciji. Do nje se dolazi
teško i mukotrpno, sa puno neizvjesnosti, frustracija,
deprivacije. Svi ljudi rođeni su sa potencijalno
samoaktualiziranom osobnošću. 8 je osobina samoakt. osobe
1. sposobnost prihvaćanja sebe , drugih i prirode
– osoba vidi smisao svog postojanja
2. bliski interpersonalni odnosi
3. efikasna percepcija realnosti , i ležerniji odnos prema
njoj
4. kontinuirana svježina doživljavanja ; iznova se
oduševljavamo pa i običnim sitnicama; terbamo biti sretni već
radi samog vl. postojanja
5. autonomnost , nezavisnost od kulture i okoline.
– osoba se oslanja na sebe i svoje odluke a pritom ne šteti
drugima
6. demokratska karakterna struktura ; spremnost da se
slušaju i opažaju drugi, te da ih uvažavamo kao različite od
nas ali jednako vrijedne
7. vrhunska iskustva , preplavljenost blaženstvom i
emocijama koje se ne mogu opisati riječima, i ne znamo što je
razlog tom osjećaju. Ovo doživljavaju svi ljudi, a
samoaktualizirani puno češće. Ako smo to već doživjeli, daje
nam snagu i volju da to opet doživimo.
8. posvećenje ; postoji nešto moćno, savršeno, jače od
vlastitog selfa
Ovo je do sada najpotpunija vizija samoaktualizirane osobe
iako je rađena samo na temelju proučavanja A. Maslowa.
Nedostatak svih ovih teorija je što su rađene na temelju
zapadnih kultura, pa bi bilo potrebno odrediti
samoaktualiziranu osobu i u drugim kulturama.
 JOŠ NEKOLIKO AUTORA:
(1) Fromm : produktivna usmjerenost. Blizak je pragmatizmu
jer traži da se samoaktualizaciju izrazi i u djelovanju na
dobrobit zajednice.
(2) Adler; pojam socijal. interesa i osjećaja. Potrebno je
izostaviti socijalnu usporedbu.
(3) Sullivan ; točna percepcija ljudi  viđenje drugih kakvi
ona zaista jesu
(4) Rang; afirmacija kreativnosti
(5) Tillich ; prihvaćanje odgovornosti za svoje ponašanje tj.
izbor
(6) Buber; pojam “ja-ti” odnosa. Naš život je stalno
približavanje i pretakanje granica sebe i drugih, ali ipak je
bitno znati svoju granicu, osjećati sebe kao individuu
(6) TEORIJE ADOLESCENCIJE
Sve teorije prihvaćaju činjenicu da se ljudi s vremenom
mijenjaju, kao i da su uzroci tih promjena biološki, psihološki
i socijalni, tj. ponašanje adolescenata je određeno
biopsihosoci-jalnim faktorima. Međutim, teorije se razlikuju
po tome koju skupinu uzroka smatraju kao najvažnijom za
razvoj, što uglavnom ovisi o tome kako u globalu shavaćaju
ljudsku prirodu. Razlikujemo dakle tri skupine uzroka razvoja:
(1) Biološki uzroci. Geni su ključni faktor za naš razvoj,
koji je u pravilu skokovit.
(2) Psihološki uzroci. U temelju našeg životnog razvoja
leže promjene u ličonosti i/ili kognitivnom
13
funkcioniranju.
(3) Socijalni izroci. Ljudski razvoj uglavnom ovisi o
tome što se zbiva u njegovoj okolini. Zbog velikog
broja zbivanja u životu, promjene se ne dešavaju
skokovito već je razvoj kontinuiran.
6.1. G. Stanley Hall
(BIOpsihosocijalna)
G. Stanley Hall (1844-1924) je poznat kao otac psihologije
adolescencije. On kreće od Darwinove evolucijske teorije i
razvija rekapitulacijsku teoriju razvoja. Hall pretpostavlja 4
razvojna stadija koja korespondiraju 4 razvojna stadija ljudske
vrste.
(1) Od rođenja do 4. godine: na tom stadiju razvoja
djeca rekapituliraju životinjski stadij i gdje je mentalni razvoj
vrlo primitivan. Ovdje je bitan senzorni razvoj i razvoj
senzomotornih vještina.
(2) Od 4. – 8. godine: Period lova i ribolova, gdje
dječaci koriste igračke oružja i istražuju spilje i skrovišta.
Govorni razvoj i razvoj socijalnih interakcija se jako ubrza kao
što se to desilo i za vrijeme nomadskog razdoblja čovjeka.
(3) Od 8. – 12. godine: ovaj stadij korespondira
razdoblju poljoprivredništva oko 5000 p.n.e. To je period kad
djeca postanu spremna se disciplinirati i sustavno vježbati.
Prema Hullu je za dječji razvoj je u ovoj fazi povoljan rutinski
dril – pogotovo za učenje jezika i matematike.
(4) Od 12. – 25. godine: Period bure i stresa. Ovaj
period korespondira sa ljudskim razvojem i povjesti posljednih
2000 godina. Adolescencija je novo rođenje, gdje se pojavljuju
viši i ljudskiji oblici funkcioniranja. Prema Hullu je
adolescencija jedini period u kojem ljudska vrsta može postići
evolucijski napredak. Bitno je postaviti adolescente u bogatu
okolinu što će dovesti do poboljšenja njihovog genetskog
materijala te će njihova djeca nasljediti taj obogaćen materijal.
Hall je vjerovao da svaki čovjek prolazi kroz iste četri faze
kroz koje je prošlo čitavo čovječanstvo, pri čemu večina ljudi
stagnira na trečoj fazi – tj. živi “dnevnu dosadnu rutinu”.
Također je vjerovao da je cjelokupan razvoj determiniran
našim genima te da se odvija prema jednom univerzalnom i
nepromjenjivom obrascu. Okolina je za razvoj manje važna.
Na primjer, Hall je smatrao da socijalno neprihvatljivo
ponašanje djece poput tučnjava i krađe, je neizbježivo jer je
utemeljeno u genima čovjeka i da ono nestaje kad dijete pređe
u višu razvojnu fazu. Također je smatrao da adolescentska
“nemoralnost” (tj. masturbacija) prolazi kad adolescent
napreduje u višu fazu.
Hall navodi tzv. “kontradiktorne tendencije” u adolescenciji –
doživljaj snažnih promjena raspoloženja, koja prema Hallu
adolesenta čine više ljudskim.
Te “velike varijacije” su npr.:
 Eenergija i entuzijazam nasuprot indiferentnosti i dosade
 Veselje nasuprot utučenosti i melankoliji
 Taština i hvalisavost nasuprot poniznosti i plahosti
 Osjetljivost nasuprot beščutnosti
 Nježnost nasuprot grubosti
Danas se njegova teorija smatra zanimljivom, ali netočnom.
Hull je ustvari pokušao nametnuti realnosti svoj evolucijski
model razvoja. Dalje, Hull je svoju teoriju bazirao samo na
pripadnicima jedne (sjeverno američke) kulture – te je
pogrešno zaključio da razvoj slijedi uniforman obrazac, da je
univerzalan i genetski determiniran. Međutim, međukulturalna
istraživanja su pokazala da postoje velike razlike u razvoju. Na
primjer, pokazalo se da u određenim kulturama adolescencija
uopće nije razdoblje “bure i stresa”. Novije spoznaje u genetici
jasno proturječe shvaćanju da je razvoj čovjeka posljedica
genetskih promjena.
Osnovna koncepcija adolescencije kao period bure i stresa,
seksualnih konflikata i protivljenja ustaljenim normama
postavljena je od Hulla. On je smatrao da to ima adaptacijski
značajno.
6.2. Sigmund Freud
(BIOPSIHOsocijalna)
A) TRI RAZINE SVIJESTI: Freud je ličnost usporedio sa
ledenom santom koja pliva na vodi. Područje svjesnoga
odgovara onom dijelu koji viri iznad površine i koji je samo
desetina te ledene sante. Sve ono što je ispod površine (a to je
najveći dio) odgovara nesvjesnom dijelu ličnosti.
Freud je smatrao da postoje tri razine svijesti:
1.) SVIJESNO: svijest predsta-
vlja najvišu razinu ličnosti i TOPOGRAFIJA LIČNOSTI
uključuje sve ono što u određe-
nom trenutku svjesno svjesno
doživljava-mo.
No, to svjesno iskustvo samo je
malen dio mentalnog života i
predstavlja iskrivljenu sliku koja podsvjesno
je nastala kroz procese selekcio-
niranja i zaštitnog odabira-nja
sadržaja iz unutarnjeg i vanjskog
svijeta. nesvjesno
Osim toga, svijest je krat-
kotrajna, prolazna i nepre-kidno
se mijenja.
2.) PODSVIJESNO: - je onaj dio ličnosti koji u određenom trenutku nije
dostupan pamćenju, ali koji to može postati u bilo kojem drugom času.
Zato se podsvjesno još naziva i = dostupnim pamćenjem.
3.) NESVIJESNO: - je najdublja razina ljudskoga uma, a obuhvaća tri
stvari:
a) represirani sadržaji: to su sve one ideje, misli, uspomene i
pamćenja koja su represirana odnosno potisnuta iz svijesti u
podsvijest i to direktnim dijelovanjem samih psihičkih procesa,
b) nesvijesno znanje: obuhvaća i one informacije koje su nisu
prošle kroz našu svijest i koje nisu naučene (veći dio), i
c) predverbalna iskustva: iskustva koja ne možemo verbalizirati.
Nesvijesno se manifestira u svakodnevnom životu u tom smislu da
upravlja, usmjeruje i oblikuje ljudsko ponašanje, a pojedinac na
svijesnoj razini onda pokušava naći neka logična objašnjenja za to
ponašanje (racionalizacija).
B) STRUKTURA LIČNOSTI
Nakon 1920. Freud je proširio svoju koncepciju ličnosti te
model triju razina svijesti zamijenio novim modelom u kojem
postoju tri strukture koje zajedno čine ličnost:
14
STRUKTURA: NAČELO:

a) ID - (lat. ono) ugoda
STRUKTURALNA
b) EGO - (lat. ja) realnost
c) SUPEREGO - (nad ja) ideali KONCEPCIJA
LIČNOSTI
Te tri strukture nisu neke zasebne strukture u ličnosti koje
imaju svaka za sebe nezavisnu egzistenciju, već su to oznake
za određene psihološke procese unutar ličnosti, tj. određene
snage koje djeluju.
ID je u cijelosti uronjen i sadržan u području nesvijesnog i on
čini najveći dio tog područja. EGO i SUPEREGO prostiru se
kroz sve tri razine svijesti. Najveći dio ega i superega smješten
je u području podsvijesnog, a samo mali dio jednog i drugog
čini svijest pojedinca kao što je mali dio lociran u
nesvijesnom. Iz toga se vidi da su ego i superego većim svojim
dijelom izvan svijesti negoli u svijesti.
 DOPRINOSI ANNE FREUD
Anna Freud (1985-1982) se posebno zanimala za
adolescenciju, te je smatrala da je njezin otac previše
naglašavao svoje otkriće da seksualnost ne počinje u
pubertetu, već u ranom djetinstvu. Ona smatra da je ključna
zadaća adolescenta uspostavljanje ravnoteže između superega i
ida jer ona se sa početkom puberteta ponovno narušava.
Problemi koji nastaju usljed tih unutrašnjih konflikata često
vode do regresije adolescenata u ranije faze razvoja.
Također, Anna Freud je uvela dva nova obrambena
mehanizma, koja su posebno značajna u adolescenciji, tj.:
(1) Intelektualizacija : prevođenje seksualnih impulsa u
apstraktno mišljenje (rasprave). Smatra da je to obrana, lakše
im je pričati nego se upustiti u neke interakcije. Ostali
smatraju da je to dio potrage za identitetom.
(2) Asketizam : samoporicanje, strah od gubitka kontrole
nad impulsima. Mala veselja npr. konzumiranje omiljene
hrane – samokažnjavanje čime izgrađuju povjerenje da se
mogu kontrolirati i kod drugih stvari  prelaz na druge oblike
prehrane, zakidanje za neke oblike ljepote. Kad steknu
povjerenje u kontrolu manje su strogi i asketizam nestaje.
 DOPRINOSI PETERA BLOSA
Peter Blos je vjerojatno najpoznatiji od novijih psihoanaliti-
čara. On kritizira Freuda zbog prevelikog naglašavanja
nesvjesnog, tj. ida i seksualnosti, te dalje smatra da su
promjene u odnosima sa drugima značajnije od fizioloških
promjena (kao što je razvoj sekualnog sistema). Pošto se
naglašava značaj ega i razvoj pojma o sebi (selfa) ovaj se
pristup naziva i psihologija ega. Blos navodi pet faza
adolescencije:
1) Predadolescencija
Ovdje se stvara ego-ideal koji regulira ponašanje tako da
postavlja ciljeve i aspiracije koje kada su dostignute izazivaju
u pojedincu osjećaje ponosa i vlastite vrijednosti. Adolescent
pronalazi neki osobni ideal i to izvan sfere vlasite obitelji, tj.
bira neku osobu prema kojo usmjerava ljubav koju je prije
usmjeravao prema roditeljima. Ta nova emocionalna veza
omogućava stvaranje nezavisnosti i zrelosti.
2) Rana adolescencija
 Mladi adolescenti počinju uspostavljati bliske odnose sa
vršnjacima istog spola. U nekim slučajevima, ova rana
prijateljstva uključuju eksperimentiranje sa seksualnosti, ali
ono je prvenstveno način obrane ega od zastrašujućih
promjena samopojmanja (self-koncepta) koja se zbivaju u to
vrijeme.
3) Srednja adolescencija (prava adolescencija)
Ulaskom u srednju adolescenciju, počinju se uspostavljati
odnosi sa vršnjacima suprotnog spola. Zbog intenziteta tih
novih odnosa, adolescenti imaju tendeciju ponašati se
“narcistički”, tj. interesiraju se samo za sebe, za svoje misli i
izgled i reagiraju vrlo defanzivno na kritiku. To je zato jer u
ovoj fazi im je izrazito važno kakav dojam imaju drugi o
njima. Također, mladi preispituju ideale i vrijednosti, što
dovodi do reogzacije selfa (svog pojam o sebi) i tako dolaze
do zrelijeg shvaćanja svog imagea.
4) Kasna adolescencija
Sa dostizanjem kasne adolescencije, mlada osoba ima više
samopoštovanja i jasnije formiran identitet.
5) Postadolescencija
Osoba je razvila osjećaj vlastite osobnosti i uspostavila svoje
živtne ciljeve.

6.3. Ruth Benedict & Margret Mead

(BiopsihoSOCIJALNA)

Ove teorije proizašle su iz antropološkog pristupa.

Pretpostavlja da su razvoj i ponašanje kulturalno određeni što
je proizašlo iz međukulturalnih istraživanja. Pošto postoje
toliko velike razlike u ponašanju i razvoju u različitim
kulturama, smatra se da se razvoj ne može tumačiti samo

15
biološki. Na primjer, 10-godišnjaci u nekim kulturama
seksualno su mnogo aktivniji od onih u SAD.
Dva poznata antropologa, Ruth Benedict (1887-1948) i
Marget Mead (1901-1978) smatraju da ponašanje pojedinca u
velikoj mjeri ovisi o kulturalnom kontekstu u kojem je on
odrastao.
M. Mead tako nalazi da su bura i stres adolescencije odraz
stava društva prema pubertetu, i da je adolescentsko ponašanje
ovisno o standardima kulture. Ukoliko društvo ističe razvoj
pojedine aspekte razvoja (npr. seksualnost) onda će doći do
stresa i bure, a ako je taj aspekt normalno tretiran (djeca uče o
seksu od odraslih) – onda taj aspekt neće biti problem i neće
biti istaknut.
Ruth Benedict pak navodi da o kulturi ovisi hoće li razvoj biti
kontinuiran ili diskontinuiran. U primitivnijim kulturama
proces razvoja od djeteta prema odraslome, često nije toliko
skokovit kao u SAD, već teće kontinuirano. Ona je
specificirala tri osnovna područja koja u kojima se adolescenti
različito ovisno o kulturi:
(1) Područje seksualnih uloga
(2) Područje razvoja odgovornosti (od neodgovornosti
prema putpunoj odgovornosti)
(3) Područje dominacije (razvoj od submisivnosti prema
nezavisnosti)
6.4. Albert Bandura – socijalno
učenje (BiopsihoSOCIJALNA)
Albert Bandura naglašava ulogu socijalnih podražaja iz
okoline i učenje po modelu, tj. učenje na temelju opažanja
ponašanja modela i posljedica koje to ponašanja ima za model
(npr. potkrepljivanje i kulturalno ohrabrenje). Ukratko rećeno
to znači da adolescenti ne čine ono što im odrasli kažu da bi
trebali činiti, već čine ono što vide da odrasli čine. Ako su te
postavke točne, onda na odraslima i roditeljima leži velika
odgovornost da budu “dobri” modeli mladima, te da svojim
ponašanjem pokažu koja ponašanja su dobra i poželjna.
Temeljne postavke su sljedeće:
(1) Razvoj se odvija kroz učenje (šire shvaćeno) u
socijalnoj okolini, kao i svi drugi oblici socijalnog
ponašanja. Bitan je proces učenja po modelu.
Ključna objašnjenja proizlaze iz učenja u interakciji
s okolinom.
(2) Radi se o jednom kontinuiranom razvoju (učenje), tj.
razvoj nije skokovit.
(3) Razvoj ne odvija se po nekom određenom slijedu od
nižeg ka višem već su moguće i regresije.
6.5. Robert Havighurst
(BioPSIHOSOCIJALNA)
R. Havighurst uvodi jedan novi pojam tj. razvojne zadatke.
On pretpostavlja da svaki životni period sa sobom nosi
određene razvojne zadatke. Za adolescenciju navodi devet
razvojnih zadataka.
(1) Prihvaćanje svoga tijela i muške odnosno ženske uloge
(2) Stvaranje novih odnosa s vršnjacima oba spola
16
(3) Postizanje emocionalne nezavinosti o roditeljima i
drugim osobama
(4) Postizanje ekonomske sigurnosti i nezavisnosti
(5) Izbor i priprema za neko zanimanje
(6) Razvoj intelektualnih vještina i pojmova nužnih za
građansku kompetentnost
(7) Težnja ka i postizanje društveno odgovornog ponašanja
(8) Priprema za bračni i obiteljski život
(9) Izgradnja promišljenih vrijednosti u skladu s
odgovarajućim znanstvenom slikom svijeta
Istraživanja potvrđuju uglavnom postavke Havighurstove
teorije.
6.6. Abraham Maslow
(BIOPSIHOSOCIJALNA)
Maslow se prvenstveno bavio razvojem potreba poredanih u
hijerarhijsku strukturu, pri čemu je više pažnje posvetio
potrebama rasta. U adolescenciji su najrelevantnije potrebe za
pripadanjem i poštovanjem svoga ja (3. i 4. razina). Na žalost
učitelji i roditelji četo previde te potrebe adolescenata i previše
izvršavaju pritisak za da se mladi samoaktualiziraju
adolescenta.
Iako je malo vjerojatno da će mlada osoba već u adolescenciji
dostići svoju potpunu samoaktualizaciju, ipak je od velikog
značaja da put u tom smjeru krene već u to doba. Ako želimo
pomoći mladim ljudima da teže ispunjenju sebe i da iskoriste
svoje mogućnosti i kapacitete, moramo im objasniti da se to
može postići samo ako okrenu svoj pogled od njih samih i
svojih potreba i okrenu se prema životu za opće dobro.
Omogućavanje teenagerima da sudjeluju u volonterskim
grupama kao što su npr. grupe koje pomažu bolničkom osoblju
oko njege bolesnih i na neki način oštećenih osoba, je dobar
početak. Organiziranje ili vođenje humanitarnih organizacija
je drugi način kako mogu doći do takvog iskustva. Ako
mladima stvarno želimo pomoći da dođu do samoispunjenja,
moramo ih podučiti da se samoaktualizacija često realizira
kroz služenje drugima.
6.7. Eric Erikson
(BioPSIHOSOCIJALNA)
E. Erikson je jedan od najutjecajnijih suvremenih teoretičar
adolescencije. Objavio je knjigu “Childhood and Society”
(1963) u kojoj na vrlo osjetljiv i ponekad poetski način opisuje
ljudski život. Između ostalog, njegove ideje nalaze svoje
izvore u intenzivnim studijama historiskih osoba kao što su
Martin Luther King i Mahatma Gandhi.
Prema njemu ljudski je razvoj posljedica interakcije gena i
okoline.
 NAČELO EPIGENEZE uloga u životu i u nekoj društvenoj zajednici, a to znači da kod
takvih pojedinaca postoji difuzija uloga ili konfuzija identiteta.
Razvoj svake ličnosti prolazi kroz određene faze, kojih ima
osam. Ti su stadiji univerzalni i vrijede za sve ljude neovisno Za formiranje vlasatitog identiteta važna su tri elementa ili
u kakvoj okolini rastu i razvijaju se. Budući da su ti periodi uvjeta:
genetički determinirani svaki od njih se javlja u sasvim
(1) Pojedinac sebe mora doživljavati kao istu osobu u
određeno i optimalno vrijeme.
različitim vremenima. To je zahtijev ili uvjet “unutarnje
Svaki period vezan je uz određenu vrstu krize koja predstavlja istoče”.
okretište u razvoju ličnosti. Krize u pojedinim stadijima
(2) Drugi je zahtijev da socijalna okolina priznaje i
nastaju kao posljedica dvaju faktora: a) fiziološke maturacije
percipira pojedinca kao istog u različitim situacijama i
organizma i b) socijalnih zahtjeva koje okolina postavalja
vremenima. To je zahtijev za “vanjskom istočom i
pojedincu. Konkretno, konflikti u ličnosti nastaju zbog
kontinuitetom”. Ako mladi čovjek nije siguran da je
nesukladnih (suprotnih) iskustava koje pojedinac ima u odnosu
njegova slika o samome sebi kompatibilna sa slikom koju
prema svojoj okolini. Kontakt sa okolinom može za pojedinca
o njemu ima njegova socijalna okolina, pojavit će se i
biti zadovoljavajuće iskustvo, ali i frustrirajuće, a najčešće je i
razviti kod pojedinca sumnje, konfuzija i apatija u odnosu
jedno i drugo, tj. ambivalentno. Zbog toga se u djetetu
na osjećaj identiteta. Osnovni uzrok tome je
razvijaju ambivalnentni ili konfliktni osjećaji prema različitim
neprepoznavanje ili ignoriranje njegove unutarnje
djelovima okoline.
identičnosti od njegove okoline.
Svaka kriza može se razrješiti na pozitivan ili negativan
(3) Treći uvjet za formiranje identiteta je “rast ili
način odnosno uopće ne rješiti. Na koji način će se kriza rješiti
akumulacija pouzdanja” u sukladnost njegove percepcije
ovisi uglavanom o kontaktima i iskustvima koje imamo sa
samoga sebe i percepcije od drugih. Ta se korespondencija
okolinom.
mora dugo i temeljito provjeravati prije negoli pojedinac
1.) POZ.: Ako se kriza rješi na pozitivan način onda će postane siguran da između vlastite percepcije sebe i
se u ličnosti pojaviti nove pozitivne komponente, tzv. socijalne percepcije postoji sklad.
VRLINE, koje će olakšati daljni razvoj. Kad se svi stadiji u
Na osnovi uspješno riješene krize identiteta razvija se vrlina
razvoju ličnosti pojave u to optimalno vrijeme i ako se riješe
vjernosti, koja je, po Eriksonu, osnovna tekovina tog
na pozitivan način, tada ličnost postiže svoj puni razvoj i svoju
razvojnog perioda. “Vjernost je sposobnost da se održi
punu zrelost. Takva ličnost je potpuno funkcionirajuća.
slobodno obećana lojalnost usprkos neminovnim
Međutim, uspješno rješenje koflikta u jednom periodu ne
kontradikcijama u sustavima vrijednosti. Takva vjernost
garantira da će se i sljedeća kriza uspješno rješiti (iako to
omogućava mladima da trajno prihvaćaju i da se pridržavaju
pomaže).
socijalnih normi, pravila, institucija, etike i ideologije koju je
2.) NEG.: Ako se kriza pak ne riješi (adekvatno) onda usvojio. Kad nema tako formirane vrline, adolescenti, iako
će lićnost razviti osobine koje su negativne (nepovjerenje, seksualno zreli, ne mogu postati ni bračni partneri ni roditelji.
sram, očajanje, i sl), koje otežavaju daljnji razvoj i koji je To traje sve dok u njima nije razvijena ta vrlina vjernosti na
usporen i neadekvatan. Nerješene krize ne ostaju znači bez kojoj se zasnivaju bračne i obiteljske veze i obaveze. Bez
posljedica, već se negativni efekti manifestiraju i u drugim braka nema, opet, seksualne slobode koju uživaju odrasli ljudi.
fazama razvoja.
 Peta kriza: identitet - konfuzija uloga (12.-20. godina).
Osnovni zadatak adolescenata je formiranje identiteta. Erikson
je uveo pojam “kriza identiteta”, ali koristi ga na svoj,
specifičan način. Kao dodatak općem shvaćanju identiteta kao
“opća slika koju imamo o sebi”, Erikson smatra da je identitet
stanje prema kojem treba težiti. Ako je netku u stanju
identiteta, različiti aspekti samopojmanja (self-imagea) su u
sukladnom odnosu jedni s drugima. U idealnom slućaju, osoba
u stanju identiteta nema uopće nikakvih unutrašnjih konflikata.
Adolescent treba postati jedinstveno, posebno i osobito ljudsko
biće i kao takvo, posebno i jedinstveno, treba se uključiti u
društvo i naći u njemu svoje mjesto i svoju ulogu.
Pojedinac u toj dobi postaje svjestan svojih individualnih
obilježja, bilo nasljednih, bilo stečenih. To je životno 6.8. John Coleman
razdoblje u kojem pojedinac želi utvrditi što je i kakav je. Na
to ga prisiljava i društvo koje očekuje da on postane njegov (BioPSIHOSOCIJALNA)
punopravan član. Posebnu ulogu i važnost za pojedinca ima i
odabiranje budućeg zanimanja. Pojedinac u tom životnom
razdoblju mora prema tome donijeti vrlo važne odluke koje za
njega imaju vrlo dalekosežne posljedice.
Ako se ova kriza identiteta pozitivno riješi, pojedinac iz nje
izlazi kao samostalna, osobita ličnost, ličnost koja je različita
od svih ostalih i koja je cjelovita. Ako se kriza loše riješi ili se
riješi samo djelomićno, osobni identitet pojedinca neće biti
formiran, pojedinac neće znati tko je on i što je on, niti će
njegova ličnost biti jedinstvena. Takvo negativno rješenje
dovodi do toga da pojedinac nema ili ne zna koja je njegova

17
Različite teoretičare adolescencije možemo kategorizirati u
dvije ekstremne skupine: a) oni koji smatraju da je
adolescencija jedan poseban period u životu čovjeka, zbog
velikog broja različitih i značajnih promjena i b) oni koji drže
da adolescencija nije ništa poseban, već vrlo običan životni
period.
John Coleman ovdje nudi kompromisno rješenje i naziva svoju
teoriju “fokalna teorija faza”. Adolescencija nije fenomen
ili/ili, već je period u kojima je čovjek suočen sa niz
poteškoća, ali problemi oko kojih se adolescenti svađaju sa
roditeljima ustvari nisu stvarno bitni i ne radi se o temeljnim
životnim vrijednostima, već se radi o svakidašnjim nebitnim
stvarima. Pri tome su adolescenti “uzrujani” uvijek samo o
jednoj stvari u isto vrijeme i ti problemi postižu svoj vrh u
određenom vremenskom razdoblju, zatim intenzitet problema
opada i javlja se novi problem čiji intenzit se povećava,
dostiže vrhunac itd.

post
otak
gru
pe

DOB

Dakle, u različitm periodima adolescenti se “bave” različitim

temama, to su npr. samopoimanje, biti sam, heteroseksualni
odnosi, odnos s roditeljima, prijateljstva, kontrola osobnog
života itd. No do sada nisu odgovorena neka bitna pitanja, kao
npr. kada se koja tema obrađuje, da li su teme iste kod
mladića i djevojaka itd.

18
 2. ADOLESCENCIJA

(1) UVOD

(2) FIZIČKI RAZVOJ

2.1. Puberscencija

2.2. Promjene u pubertetu

2.3. Menarha i menstruacija

2.4. Zbivanje kod mladića

2.5. Značaj ranog i kasnog fizičkog sazrijevanja

2.6. Fizički izgled i samopojmanje (Body image)

(3) SEKSUALNI RAZVOJ

3.1. Uvod

3.2. Teorije seksualnog razvoja

3.3. Kulturalni skriptovi

3.4. Faze seksualnog razovja

3.5. Autoseksualno ponašanje

3.6. Homoseksualno ponašanje

3.7. Heteroseksualno ponašanje

3.7.1. Izvori informacija o seksualnosti

3.7.2. Uloga socijalne okoline

3.7.3. Značaj seksa i ljubavi kod mladih

3.7.4. Klasifikacija teenagera u 4 grupe s obzirom na seksualno iskustvo

3.7.5. Razlozi za ulazak u seksualne odnose

3.7.6. Odnos prema prvom seksualnom iskustvu

3.7.7. Problemi heteroseksualnih veza

3.7.8. Odnos prema braku

(4) KOGNITIVNI RAZVOJ

4.1. Piaget - teorija kognitivnog razvoja

4.1.1. Faza formalnih operacija

4.1.1. Obilježja mišljenja u fazi formalnih opercija

4.1.2. Kritike Piagetovoj teoriji

4.2. Pristup obrade informacija

4.3. Psihometrijski pristup

(5) MORALNI RAZVOJ

5.1. Kohlbergov model

5.2. Idealizam

5.3. Religijsko preobračenje

5.4. Adolescentski egoizam

5.5. Teorija Carrol Gilligan

(6) SELF – RAZVOJ IDENTITETA

6.1. Uvod – self koncept

6.2. Samoopis

(7) EMOCIONALNI RAZVOJ

 (8) RAZVOJ SOCIJALNIH ODNOSA

8.1. OBITELJSKI ODNOSI

8.1.1. Odnosi s roditeljima – konflikt?

8.1.2. Proces individuacije

8.1.3. Teorija međuzavisnosti

8.1.4. Razvojne faze u individuaciji

8.1.5. Uloge očeva i majci u procesu individuacije

8.1.6. Elementi adolescentskog egocentrizma

8.2. ODNOSI S VRŠNJACIMA

8.2.1. Značaj odnosa s vršnjacima

8.2.2. Vršnjaci – self koncept i konformiranje

8.2.3. Vrste udruživanja

8.2.4. Stadiji razvoja grupnog života

8.3. PROFESIONALNO OPREDJELJENJE

(9) PROBLEMI U ADOLESCENCIJI

9.1. UVOD

9.2. PSIHOPATOLOGIJA U ADOLESCENCIJI

9.2.1. Shizofrenija

9.2.2. Depresija

9.2.3. Poremećaji hranjenja

9.3. DELIKVENCIJA

(1) UVOD
To je prijelazni period između djetinjstva i odrasle dobi, te
označava promjene u izgledu, načinu mišljenja i soc.
situacijama. Početak adolescencije određen je biološkim
promjenama tj. stjecanjem spolne zrelosti (12 g). Kraj je
određen socijalnim činiocima, i to je teže definirati, različito
je od kulture deo kulture: socijalna zrelost – status zrele osobe
tj. ekonomska zrelost, stambena zrelost, preduvjeti za
roditeljstvo i brak. Lociramo ga između 20-30 g.
Keniston sugerira da se adolescencija koja je prijelaz u zrelu
dob naziva mladenaštvo. U složenim društvima prijelaz u
adolescenciju nije točno određen, dok se kod primitivnih
naroda to dešava kroz inicijaciju. Radi mogućnosti biranja tj.
nefiksiranosti uloga period adolescencije je i period koji je
težak i konfliktan.
Ovaj period po Eriksonu ima značenje moratorija, tj. društvo
daje šansu mladoj osobi da ima period u kojem će joj biti
 Periodizacija adolescencije:
dopušteno da bi postala zdrava odrasla osoba. Radi prevelike
slobode u adolescenciji dolazi i do vrlo velike konfuzije, jer su
(1) RANA ADOLESCENCIJA: od puberteta (12 g) do
radi velike slobode smjernice neodređene.
15, 16 g. (viši razredi o.š.)
(2) SREDNJA ADOLESCENCIJA Tri su potperioda ovisno o pitanjima koja si adolescenti
postavljaju:
(3) KASNA ADOLESCENCIJA: fakultet

(1) Tko sam ja kao osoba? (rana adolescencija)

 Ključne promjene u adolescenciji:
(2) Kako mogu povezati ono što sam odlučio da jesam sa
 BIOLOŠKE očekivanjima društva (kasna adolescencija)
 KOGNITIVNE (3) Kako mogu biti svoj u društvu koje ne zadovoljava moje
potrebe? – mladenaštvo (odavde proizlazi mladenački
 SOCIJALNE
entuzijazam za mijenjanje društva, što može biti
kreativno, dobro, entuzijastično – no ponekad je to i vrlo
destruktivno.)
 Konteksti adolescentskog razvoja
 OBITELJ Da li je adolescencija kontinuirana ili diskontinuirana u
odnosu na druge faze?
 VRŠNJACI
 ŠKOLA  JOŠ O PROMJENAMA U ADOLESCENCIJI: dešavaju
se neke promjene i u ostalim periodima, samo su ovdje puno
 RAD I SLOBODNO VRIJEME
izraženije.

 Psihosocijalne teme i problemi adolsecencije: (1) ODNOS SA RODITELJIMA : u adolescenciji se javlja

promjena između djetinje vezanosti sa roditeljima u novi
 AUTONOMIJA vid vezanosti tipičnan za vezanost odrasle djece i
 IDENTITET roditelja, a ona podrazumijeva promjenu u tom smislu
što se potreba za vezom i ovisnošću ujednačuje
 POSTIGNUĆA
 PSIHOCOCIJALNI PROBLEMI (2) AUTONOMIJA: adolescent puno više sam pokreće
aktivnosti te puno više sam djeluje neovisno od drugih.
Postoji i faza u djetinjstvu vezana uz autonomiju, a i
 Adolescencija je “period izbora i odlučivanja” odvajanje iz roditeljskog doma, kasnije, je oblik
autonimije
 koje ULOGE će uzeti
 koje VRIJEDNOSTI će kod sebe razviti (3) SEX: promjena seksualnih uloga i premještanje centra
seksualnosti da bi se uskladila sa socijalnim zahtjevima
Izbori su danas mnogo brojniji nego prije.
(4) INTIMNOST – stvaranje intimnih prijateljstava, te
Adolescencija je i period “stresa i oluja”: 1904. g. Stanley dublje otvaranje sebe, veći altruizam
Hall izdaje knjigu o adolescenciji kao burnom periodu:
potrebno je prilagoditi se zahtjevima iz okoline i svog tijela (5) POSTIGNUĆE – uspjeh i ambicije usmjeravaju se
što dovodi do bura. prema budućnosti, realnosti, životu

Freud: adolescent dolazi u konflikt između zadovoljenja
svojih potreba i socijalnih ograničenja. Istraživanja na temelju
kojih se do zaključka o “buri i oluji” dolazi su istraživanja na
takvim populacijama.
Ofer i Ofer su pak pokazali da se 23% može svrstati u miran,
siguran razvoj, 35% valovit ili naizmjeničan razvoj bez većih
bura, a 52% “bura i oluja”.
(2) FIZIČKI RAZVOJ
(6) RAZVOJ IDENTITETA ; transfer predodžbe o sebi da bi
prihvatili promjene u adolescenciji, i to u fizičkom
izgledu, biološkoj zrelosti, kognitivnom funkcioniranju,
socijalnoj snalažljivosti. Uključuje i postizanje svijesti o
svojoj jedinstvenosti i vremenskom kontinuitetu.
Sve ove faze imaju svoje preteče u djetinjstvu, te se povlače i
kroz kasnije periode.
Biološke promjene vezane su sa fiziološkim promjenama
(lučenje hormona), pa i sa promjenama u pojmu o sebi.

Pubertet je period nagle fizičke (biološke) promjene

2.1. ODREĐENJE PUBESCENCIJE
To je period u kojem sazrijevaju reproduktivne funkcije,
porast visine i težine. Tako bi pubertet bio postizanje
spolne zrelosti, no to nije sasvim točno. Najbolje je reći da
je pubescencija period odrastanja koji uključuje pubertet, a
koji definira biološke promjene koje počinju pubertetom.
uvjetovane pobuđenim hormonskim djelovanjem koje
aktivira spolno sazrijevanjem što rezultira spolnom
zrelošću. (lat. pubescere = odrasti).
Pubertet počinje kada na signal iz hypothalamusa u krv
uđe veća količina hormona rasta i gonadotropina, koji
 potiču razvoj ovarija i testisa, i oni počinju lučiti spolne
hormone, koji pak, uvjetuju razlike u tjelesnoj građi dečki
i djevojaka. U djetinjstvu je jednaka količina estrogena i
androgenog hormona. Oni u pubertetu djeluju i na
specifične stanice u tijelu i uzrokuju njihov rast i promjene
u izgledu.
2.2. PROMJENE U PUBERTETU
(1) HORMONALNE PROMJENE
Hipotalamus počinje lučiti gonadoliberine koji potiču
adenohipofizu da luči gonadotropne hormone koji pak
potiču razvoj gonada (ovarija i testisa). Gonade dalje
pojačavaju lučenje spolnih hormona estrogena i
progesterona odnosno androgena (testisi), koji su se i
ranije bili lučeni, ali njihov omjer je bio uravnotežen. Sada
se kod žena pojačano luče estrogeni, a kod dečki androgeni
hormoni.
 Djevojke : Janjici počinju lučiti spolne hormone i
proizvoditi jajne stanice. Tako estradiol izaiva razvoj
sekundarnih spolnih karakteristika, kao: razvoj grudi
(dojki), širenje bokova i povećanja masnog tkiva. Na
početku puberteta menstrualni ciklusi su anovulacijski, tj.
nema ovulacije i oni su prilično nepravilni. Prva
menstruacija se naziva menarha. Kad janjici počnu
prizvoditi jajne stanice, počinju i ovulacije, a menstrualni
ritam se postepeno stabilizira. Fertilitet žene se uspostavlja
oko 2 god. nakon prve menstruacije.
 Mladići : Pod utjecajem testosterona također se
razvijaju sekundarne spolne karakteristike, kao:
produbljivanje glasa (mutiranje), proširivanje ramena, te
rast dlačica, povečanje i pojačanje penisa. Također se
počinju prizvoditi sjemene stanice i pripadajući sekreti, tj.
sperma.
I kod dječaka i kod djevojčica dolazi do naglog rasta uz
popratne psihičke promjene:
(1) Nagli porast težine (prije puberteta) Estrogeni i androgeni
djeluju na neke za te hormoni posebno osjetljive stanice
(kod žena masne, kod dečki mišićne). U početku dolazi
do porasta težine (što se ne smije zamijeniti sa
gojaznosti), kao i do naglog porasta u visini (samo kod
primata).
(2) Nagli porast u visinu; početak puberteta – kod djevojčica
8-9 g, i postiže se max sa 12 g. a kod dječaka kasnije za 2
godine, max oko 14 g. Dešava se radi okoštavanja kostiju
pod utjecajem epifize i hormona rasta. Oblik krivulje
rasta čovjeka zajednički je i drugim primatima, ali kod
odraslih životinja toga nema; možda je to genetska
uvjetovanost pojave puberteta. No i okolina ima svoj
utjecaj na taj porast.
(3) RAZVOJ MIŠIĆA – produžuju se i osnažuju, ali kasnije
od rasta. Potkraj adolescencije dečki imaju više snage po
gramu težine.
(4) PORAST PLUĆA – disanje postaje dublje: oko 50%
astmatične djece ozdravi u pubertetu, srce se
udvostručuje po veličini, raste želudac, bubrezi. Također
rastu i drugi unutarnji organi: raste želudac, bubregi, srce
i sl. i tako organizam postaje izdržljiviji. Mladići imaju
veća pluća u odnosu na svoju veličinu, naspram
djevojaka.
(5) PROMJENE TJELESNIH OBLIKA
(a) Dečki: ramena, mišići, snaga, uspješniji
metabolizam, mliječna kiselina (sporije umaranje).
(b) Djevojčice: bokovi i prsa pune se masnim
tkivom. Rast tijela nije ujednačen: Noge se produžuju,
podlaktice rastu prije nego nadlaktice, što se može
usporediti sa rastom u dojenačkoj dobi (proksimalnim
smjerom razvoja).
To dovodi do neusklađenost kretanja i promjene u
izgledu. Adolescenti ponekad izgledaju neskladno: rastu
oči pa često postaju i kratkovidni, znojne i lojne žlijezde
puno jače rade. Generacijske usporedbe su pokazale da
će sinovi biti oko 4 kg teži od očeva, a kćeri oko 1 kg od
majke. Pretjerano znojenje, akna se pojavljuje.
Bitna biološka promjena u pubertetu je sazrijevanje
primarnih spolnih karakteristika. Za psihosocijalne
strane bitniji je razvoj seksualnih karakteristika, ali za
biološki sazrijevanje primarnih.
(6) SPOLNI AMORFIZAM - sve veće razlikovanje spolova
po obliku i po izgledu. Do puberteta su dječaci i
djevojčice podjednake u nizu karakteristika (brzina,
izdržljivost i sl.). nakon 9 g. djevojčice počinju brže
sazrijevati, postaju teže i prije spolno zrelije a rast se
završava oko 16 g. Dečki sporije počinju rasti, ali kasnije
brže napreduju i kasnije završavaju rati, tj. nastavljaju
rasti sve do  20 god. U adolescenciji dolazi i do
značajnih razlika među spolovima. Sa  10 god.
djevojčice postaju teže, sa 16 godina se završava njihov
rast, dok
Zašto te razlike: Osnova tih razlika je Y-kromosomu
treba više vremena da postane aktivan i počine lučiti
testosterone (koji stimuliraju razvoj sjemenovoda) u
odnosu na X-kromosom koji je zapravo temeljan.
Djevojčice dakle rastu brže jer se smatra da je osnova
ljudskog razvoja X kromosom (to potkrepljuje bazična
programiranost na ženski spol: tek oko 7. mjeseca
prenatalnog razvoja se počinju lučiti hormoni Y
kromosoma za spolnu diferencijaciju. Do 6. mjeseca spol
se ne može odrediti. Prvo se diferenciraju unutrašnji
spolni organi, a potom vanjski).
Očekivanjima okoline također se mogu oblikovati spolne
razlike (djevojke se manje bave sportom, nježnije su …).
Radi specifičnog oblikovanja mišića dečki i djevojke su
predodređeni za različite sportove.
Postoje izrazite individualne razlike u brzini, vremenu
uklučivanja i trajanja razvoja pojdinih aspekta razvoja.
Kad se osoba mijenja fizički također se mijenjaju i stavovi
okoline o njenoj zrelosti u smislu povećanja očekivanja.
To je naravno pritisak za pubertetlije.
 2.3. MENARHA I MENSTRUACIJA
Menarha (“men-ark-ah”) je početak menstruacije i ona je
bila proučavana više od bilo kojeg drugog vida puberteta.
Odnos djevojke prema menarhi ovisi o pripremi djevojke, i
ako ona je pripremljena, veća je vjerojatnost da će odnos
biti pozitivan. Najzadovoljnije su također one koje
smatraju da su dobile menrahe na vrijeme, a nezadovoljne
su one koje su ju dobile ranije ili kasnije. No, 45 %
djevojaka koje su dobile menarhu na vrijeme smatrale su
da su ju dobile ili pre rano ili pre kasno, tj. osobna
precepcija pravovremenosti je ključna.
Pojava menarhe ne znači i pojavu fertilnosti, zato jer je
ciklus još nejednak (ne sazrije uvijek jajašce).
Što se tiče menstruacije, ona se počela istraživati tek u
novije vrijeme. Posebice su bili istraživani zdravstveni
problemi koji se javljaju vezano uz menstruaciju:
(1) Dysmenorrhea = menstrualni grčevi: oni su čak bili
pristuni u 90 % djevojaka u dobi od 15-18 god. Ti su
grčevi uzrokovani hormonom prostaglandinom, i
može se pomoći hormonalnim preparatom anti-
prostaglandin. Mnoge žene smatraju da su ti grčevi
normalna pojava i uzimaju ih zdravo za gotovo.
Tako se može razviti negativan stav prema
menstruaciji.
(2) Premenstrualni sindrom (PMS) = skup
bihevioralnih, emocionalnih i fizičkih simptoma koji
se pojavljuju oko tjedan dana prije menstruacije.
Pojavljuje se kod 3/4 djevojaka: simptomi bola,
umor, osjećaj depresivnosti, (tjed. dana prije
menstr.) Neki, smatraju da je PMS izraz sugestije
okoline. Pokazalo se da same ili rastavljene žene
imaju manje tegoba. Vjerojatno ih dosta uspješno
ignoriraju.
 Faktori koji uvjetuju pojavu menstruacije
(1) Geni: među sestrama je 1-2 g. razlike u pojavi
menstruacije, a kod jednojajčanih blizanki oko 1 mjesec.
Genetski potencijali određuju vrijeme pouberteta, kao i
hormonalne promjene  one utječu na razvoj
sekundarnih spolnih karakteristika  koje utječu na
reakciju okoline (roditelji i vršnjaci) kao i na vlastito
ponašanje. Reakcije okoline su također određene
standardima atraktivnosti i stereotipima koji vladaju u
okolini  sve to zajedno određuje vlastito ponašanje 
što dalje određuje sliku tijela, sliku sebe,
samopoštovanje, spolni identitet.
(2) Tjelesna težina : prva menstruacija neće nastupiti ako je
djevojka lakša od 45 kg zato što nema dosta masnog
tkiva da bi se estrogen mogao sintetizirati (to je samo
pokazatelj, početno djelovanje hormona)
(3) Prehrana: prehrana i zdravstvena zaštita (ljudi u boljim
uvjetima ranije spolno sazrijevaju) kod bolje prehrane
menstruacija 2 g. prije.
2.4. ZBIVANJA KOD MLADIĆA
Ejakulacija} u početku je ejakulat nedovoljno
koncentriran spermijima.
Što se tiče zdravstvenih problema, kod mladića postoje
dva problema:
(1) Ginekolastija : povećanje muških grudi (TIP1 =
privremeno; TIP2 = trajnije povećanje - što može
biti simptom korištenja marihuane, rezultat
hormonalne neravnoteže.
(2) Varicocelle : povećanje samo jednog testisa, ako je
razlika vrlo velika moguć je operativni zahvat.
 Puni fertilitet se postiže 2 godine nakon menarche
odnosno prve ejakulacije. Sa biološkog stajališta je
najvažniji pokazatelj puberteta primarna spolna
razvijenost, no to su “tajni podaci” koje okolina ne zna. Sa
psihosocijalnog stanovišta puno je važniji razvoj
sekundarnih spolnih karakteristika na koje okolina reagira.
2.5. ZNAČAJ RANOG ODNOSNO KASNOG
FIZIČKOG SAZRIJEVANJA
Adolescenti se međusobno uspoređuju u krugu vršnjaka i
na temelju tih komparacija stvaraju zaključke o sebi.
Socijalna okolina se prema adolescentima ponaša, ovisno o
tome kako ih percipira. Ako npr. dva mladića iste dobi
čisto fizički izgledaju različito stari , onda će se i okolina
prema njima ponašati na različit način.
Vršena su ispitivanja koje osobine imaju dječaci/djevojke
koji su ranije odnosno kasnije sazrijeli (u fizičkom
pogledu).
(A) KOD MLADIĆA: Između 12-14 godine dolazi do
naglog rasta. Promjene su brže i on se sam mora
prilagoditi tim promjena, češće su akne (60% dečki, 35%
cura), glas mutira, seksualni razvoj donosi nove probleme,
strah od erekcije u neprikladnom trenutku, i sl.
(1) DJEČACI KOJI RANIJE SAZRIJEVAJU: fizički su
atraktivni, uspješniji u sportu, popularniji, socijalni vođe,
opušteniji, psihički zdraviji, mogu parirati vršnjacima,
raniji interes za djevojke pa više vježbaju socijalne
vještine (radi toga su u prednosti). Rano sazreli dečki
dobivaju socijalnu podršku i priznanja, ali postaju
konvencionalniji, ulaze u šablone – rigidniji, vezani
pravilima, zaokupljeni izgledom jer su na izgled dobivali
poene, zabrinuti su hoće li biti voljeni.
(2) DJEČACI KOJI KASNO SAZRIJEVAJU : napetost,
anksioznost, svojim ponašanjem izazivaju pažnju
(brbljanje), odbijeni od vršnjaka, pod dominacijom
roditelja, slabog samopouzdanja, nižih očekivanja od
školske uspješnosti, kreativniji, fleksibilniji – a to se
cijeni tek u zreloj dobi. Kasno sazreli su ekspresivniji,
znatiželjniji, neinhibirani, flexibilniji, manje
konvencionalni, boljeg smisla za humor,
samozadovoljniji (neki zadržavaju osjećaj inferiornosti ali
ga kompenziraju uspjehom na poslu npr. niski ljudi).
Ove razlike se tumače socijalnim nagradama – nagrađeni
 nisu radili na sebi nego su ušli u kliše, dok kasno sazreli
imaju više vremena za pripremu statusa zrele osobe (mogu
više eksperimentirati, jer se ne očekuje da preuzmu ulogu
odraslih). Mladići imaju i emocionalne poteškoće, češće su
uhvaćeni u kriminalnih pohodima, češći su problemi sa
odraslima, češći su suicidi, umorstva, ubojstva. Usprkos
svega 25% mladića iama mirnu adolescenciju, 35% ima
povremene probleme, a 22% ima veće probleme.
Pitanje da li je to univerzalno u svim kulturama? U nekim
zajednicama takve veze ne postoje. Dječaci iskazuju više
problematična, odstupajuća ponašanja – 3× češće uhićeni
od policije – možda je veći krug kretanja, češće “probl.” s
roditeljima i nastavnicima. 3× veća pojava nesretnih
slučajeva, suicida.
 Tri uzroka smrti u adolescenciji
(1) nesretni slučaj
(2) umorstvo
(3) suicid
Veća problematičnost kod dječaka objašnjava se time što
oni kasne u razvoju ali se u kraćem periodu brže razvijaju
što znači da se brže i oni i roditelji moraju prilagođivati na
promjene – promjene broja odjeće, brže jedu, češće akne,
mutacija glasa puno izraženija, sexualni razvoj – strah od
zamjetljive erekcije, sram radi masturbacije (jesu li
preseksualni). 80% ih spada u sljedeće kategorije:
22% uzburkani razvoj, krize (Hall i Freud)
23% kontinuirani, miran razvoj
35% valovit razvoj (izmjene dobre prilagodbe i
agresije, depresije, regresije)
(1) DJEVOJKE RANO SAZRELE (6-7 razred); pognuto se
drže, ali su često niže od drugih u kasnoj adolescenciji,
kasnije su manje zadovoljne i samopouzdane,
sramežljivije i anksioznije, izložene pritisku starijih
mladića što je stresno za njih, one odstupaju od
vršnjakinja a još nisu dorasle novim zahtjevima, također
su popularnije kod suprotnog spola, kasnije gube
sigurnost, veća briga roditelja zbog izlazaka
(2) KASNO SAZRELE; društvenije, popularnije. Optimalno
je sazrijevanje na vrijeme a najgore je rano sazrijevanje,
ali to u biti ovisi o podršci roditelja i očekivanju okoline i
vršnjaka.
2.6. FIZIČKI IZGLED I SAMOPOJMANJE
(BODY IMAGE)
Jedan od razvojnih zadataka adolescencije je razvoj pojma
vlastitog fizičkog tijela (visoka dobro oblikovana žena i
visoki mišićav dečko). To za pubertetlije predstavlja
problem jer u pravilu tijelo ne odgovara postavljenom
idealu, tj. ne postoji usklađenost između stvarnosti i ideala.
Oba spola su zaokupljena oblikom lica.
Body image se odnosi na to što ljudi misle kako izgledaju
drugima, da li ih drugi smatraju fizički atraktivnima ili
neatraktivnima. To je jedan važan dio samopojmanja (self-
concept) i samovrednovanja (self-esteem) što posebno
vrijedi za adolescente.
Generalno ja mladima vrlo bitan sud o svom fizičkom
izgledu, o tome uglavnom ovisi samopoštovanje "ako mi
se sviđa kako izgledam, sve mi se sviđa." Kod djevojaka
rast grudi ima pozitivan utjecaj. Djevojke procjenjuju
svoju poželjnost upravo po svom izgledu. To se može
održati i cijeli život. Kod dječaka je veća usmjerenost
prema kompetentnosti i snazi. Taj narcizam -
zaokupljenost svojim tijelom.
No, ta procjena ovisi o kulturalnim i društvenim
standardima. Čovjek drži do svog izgleda cijeli život.
Također usmjerenost ovisi i o mogućnostima evaluacije
sebe na drugim razinama svoje osobe. Fizički izgled ima i
utjecaj na popularnost u skupini vršnjaka, ali i općenito.
Što je netko "ljepši", to je popularniji, ima više socijalnih
kontakata. To naravno pospješuje i razvoj različitih
sposobnosti (socijalnih, kognitivnih).
Kronološka dob ne određuje biološku dob u adolescenciji.
Adolescenti bi željeli biti svi isti, pa prethodno pogubno
djeluje budući da su u to vrijeme razvojno baš
najrazličitiji. Okolina smatra da izgled dovodi do veće
odgovornosti, emocionalne zrelosti… a o reakciji okoline
ovisi da li će adolescent uz svoje tjelesne promjene vezati
osjećaj ponosa, srama, konfuzije…
U kulturama koje potiču fizičku atraktivnost adolescentima
je teško dostići standard ljepote pa 50% mladih pati radi
svog izgleda. U pubertetu tj. adolescenciji prisutan je
narcizam tj zaokupljenost sobom. Oba spola su
zaokupljena težinom i licem, djevojke grudima, bokovima,
stopalima, koljenima, a mladići dužinom penisa, širinom
ramena.
Fizički izgled im je važan jer je kod njih za biranje
partnera najvažnija fizička atraktivnost. Kod adolescenata
postoji povezanost doživljaja tijela na doživljaj sebe kao
osobe.
Menarcha mijenja predodžbu sebe, drugih te dolazi do
slabije percepcije tj. drugačije percipiraju nego prije
puberteta.
 EXP.: Koff et al : djevojke crtaju ljudsko tijelo sa 12 te
12,5 g. Tri su kategorije
(1) nemaju uopće menstruaciju
(2) one koje su između ispitivanja dobile menstruaciju
(3) već su kod prvog crtanja imale menstruaciju
Trebale su nacrtati figuru, zatim označiti spol te nacrtati
drugi spol. Nakon menarhe više crtaju prvo ženski lik i
puno jasnije diferenciraju muške od ženskih razlika.
Djevojčice bez menarhe su jednako crtale i u prvom i u
drugom crtanju.
Treba pomoći adolescentima – okretanje na humor i
 paradox, a ne uvjeravanje. Teenageri se doimaju nespretno
ali to nisu po psihomotoričnim sposobnostima: oni su više
socijalno nespretni. Uče hodati sa novim tijelom,
zaokupljeni su izgledom (fizička atraktivnost je presudnija
za veze i prijateljstva nego psihičke osobine} po Anni
Freud to je narcizam i normalna je pojava adolescencije;
uspoređivanje s idealom a to su dečki atletske građe i
visoke vitke cure = nerealistični uzori).
Nezadovoljstvo izgledom: 80% djevojaka i 50% mladića
su nezadovoljni izgledom lica (pogotovo nos) i većina
djevojaka smatra da su preteške. Oba spola brinu o kožnim
problemima (akne), no to je prolazno. 2/3 žele neke fizičke
promjene. Mladići se bave sportom: prestiž i popularnost.
Popularniji su mladići veće visine i snage, oni sa sporijim
razvojem ignorirani. Čak do studija presudna je ta
atraktivnost pri izboru partnera: i odrasli i vršnjaci
generaliziraju atraktivnost i na osobine ličnosti.
Odstupanja u izgledu vezana su uz buru sazrijevanja.
(3) RAZVOJ SEXUALNOSTI
3.1. UVOD
Sexualnost; intimno vezivanje povezano s moralom i
religijskim vjerovanjem kulture, pravnim sistemom i
odgojem djece, kao i sa stavovima koje ljudi imaju jedni
prema drugima, i prema samom sebi (McKiney).
Kulturno je uvjetovano, ali i odnos vlastite osobe prema
drugome i sebi.
Tri su razvojna zadatka
 Novi odnos prema vršnjacima
 Emocionalna nezavisnost od roditelja
 Priprema za brak (Havighurst)
Adolescenti vide svoje seksualno ponašanje kao stvar
osobnog izbora, no ipak to je i pod utjecajem roditelja,
vršnjaka, medija, očekivanja, stereotipa. Fizičke promjene
omogućavaju seksualno ponašanje: Freud ističe da se to
dešava tijekom dugog razvoja još od dojenačke dobi.
3.2. TEORIJE SEKSUALNOG RAZVOJA
(1) Freudova teorija
Freud je upozorio da dojenčad traga za ugodom oralnom –
sisanje, analna – otpor učenja na kahlicu, falusna – otkriva
spolne organe, ljubavni trokut, latencija – uspavane sex.
igre, genitalna ili adolescentska – socijalno prihvaćanje
oblika seksualnosti; od samostimulirajućeg bića (usta,
anus, genitalije) do zadovoljenja s partnerom suprotnog
spola. Rano iskustvo fizičke ugode je kritično za razvoj
zrele seksualnosti; neki se fiksiraju pa ne znaju pružiti ni
primiti ljubav i sex ugodu. Tijelo odrasle osobe ima puno
erogenih zona – još žive stare faze.
Kasnija istraživanja su pokazala da mala djeca nemaju
sposobnost za seksualno uzbuđenje – to je reflexna
komponenta  uzbuđenje stimulacijom genitalnih organa
beba se u nekim zajednicama koristi za smirivanje djece.
Dječaci kad se uzbude = erekcija (u prvim danima života
kad se oslobode pelena mogu se registrirati mjerljivi
pokreti gibanja zdjelice, slično orgazmu – kulminacija }
češće kod dječaka).
Freud u pravu, jer postoji seksualnost u ranom periodu.
Nije u pravu kad spominje fazu latencije – u nekim
društvima djeca sudjeluju u sex igrama (igranje doktora
koje ukljuèuje razgledavanje spolnih organa osoba drugog
spola; masturbacija i sex odnosi, sex igre, fantazije } djeca
ne prolaze period latencije nego tajnosti; 50% ljudi
izvještava o sex igrama prije puberteta s osobama istog
spola.
Nekad u tim igrama uloge preuzimaju mame i tate, doktora
(razodijevanje) kombinacija istraživanja i egzibicije.
Uzbuđenje može biti zbog činjenice da se skida a to
roditelji zabranjuju.
Kognitivni element seksualnosti se razvija ovisno o
kulturi, ne shvaćaju erotski element seksualnosti.
Masturbacija – uobičajena u dječjoj dobi: treba ignorirati,
zaokupiti pažnju nečim drugim, češća je kad su djeca u
nepovoljnim uvjetima; nezadovoljene poterbe za pažnjom,
a djeci u ustanovama je to kompenzacija za ugodu i
uzbuđenost.
Odrasla seksualnost: presudan je kognitivni element,
značenje koje se pridaje tim aktivnostima, emocionalni i
vrijednosni kontekst (uče se bratski osjećaji značenja a ne
seksualni reflexi).
(2) H. Harlow
Provodio je istražiavanja sa majmunima i privrženosti.
Pokazalo se da mamjuni koji su odrasli sa žičanom
majkom ili ako nisu imali kontakt sa drugim vršnjacima
bili su spolno neupotrebljivi, tj. kao da nemaju ideju kako
da nasrnu na ženu.
Provedena je spolna terapija (kad su promatrali druge
majmune): učinak terapije postoji, ali je bio slab: ženke
nisu znale surađivati, napadale su mužjaka. Kad je
oplodnja i uspjela bile su neadekvatne majke.
Ako su dovedeni u zoo kao mladi, nisu imali razvieno
seksualno ponašanje, a ako su dovedeni kao stariji, jesu
(iako nisu opažali sex ponašanje starijih životinja).
Usvajanje afektivno-sex veze ključno je za kasnije
seksualno ponašanje, iako to učenje ne mora biti
neposredno – važna je privrženost. Dakle, majmunima je
nedostajala prvenstveno ljubav.
Freud smatra da je važna rana seksualnost. Seksualne igre
s vršnjacima razbijaju tabue, priprema za razmjenu u tom
području. Majmuni podržani među vršnjacima – gotovo
normalni partneri i roditelji, ali manje zainteresirani za
sex. Promjene u veličini obitelji – da li je to normalna
okolina za razvoj sexualnosti (normalne)? Prisutno je još
puno faktora.
Utjecaj tabua i zabrane seksualnosti u ranoj dobi: ima malo
informacija, što objašnjava porast broja

3.3. KULTURALNI SKRIPTOVI
Kulturalni skriptovi = su obrasci propisani za ponašanje u
adekvatnom društvu. Pravila su vrlo različita ovisno o
kulturi. Autoritarni odgoj i strogi tabui otežavaju normalni
razvoj seksualnosti.
 Exp.: Margaret Mead:
 Samoa: očekivalo se da cura ima puno ljubavnika prije
braka, u
 Saudijskoj Arabiji slijedi smrt za predbračni odnos.
 U australiji: Odnosi su česti za 4-5×/noć.
 Irska (izolirani otok) 1-2×/mjesečno je sasvim dovoljno.
Kognitivno objašnjenje je da to slabi muškarce, smatraju
da žene ne doživljavaju orgazam, puno je viceva o
seksualnosti.
 Nova Gvinea: u jednom plemenu nema interesa za sex;
nakon poroda štite žene od nove trudnoće (postpartalni
tabu) i dijete bi bilo zakinuto (to traje 5-6 g). Nikada ne
prekrše tabu, ali nemaju kompenzacije (masturbacija,
homosex. odnosi). Svećenici i časne sestre: pitanje da li je
opravdana Freudova teza o jakom urođenom nagonu
(meh. kompenzacija). Predigra za sex život (vršnjaci i
roditelji prate fizički razvoj) – prvo doživljavanje za
pripadnike drugogo spola, hodanje, zaljubljenost, sex.
ponašanje.
 S obzirom na odnos prema seksualnosti postoje tri vrste
društva:
(1) RESTRIKTIVNA
(2) POLURESTRIKTIVNA
(3) PERMISIVNA
Tijekom kasnih 60-tih godina se pojavila značajna
otvorenost prema seksualnosti, no, u 80-im su se opet
pojavila konzervativnija stajališta.
Općenito, mladi jednako kao i odrasli dosta su tolerantni
prema seksu prije braka. Međutim, tom liberalizacijom
mladi nisu postali poiskumitetniji, već postoje serije
monogamije. Ima se nekoliko dečki/cura, ali uvijek samo
jednog(u).
Ustanovljeno je da mladi na pitanje "koliko vam je sex
važan?"
Da li adolescenti stupaju u odnose radi hormona ili
dokazuju zrelost, nezavisnost, priznanje vršnjaka, spolni
identitet? Borba protiv autoriteta i običaja (soc. okolnosti)
su primarne, a seksualno zadovoljenje je ustvari
sekundarno.
REZIME: Fizička zrelost čini sex mogućim, rana
emocionalna iskustva čine ga vjerojatnim ali kulturalni
skriptovi određuju tko, kada, gdje i zašto će stupiti u
sexualnu aktivnost. Postoje određena društvena očekivanja
kada se treba imati "curu" odnosno "dečka".
Ispitivanja stavova pokazuju promjene stavova prema
seksualnosti – tj. sve je veća tolerancija prema
seksualnosti, predbračnim i vanbračnim odnosima: Većina
amerikanaca danas prihvaća vanbračne odnose ako su oba
suglasna.
Oslabljeni su dvostruki standardi (žena mora biti nevina i
vjerna), napušteni mitovi o štetnosti masturbacije, i da
žene ne uživaju u sexu.
Masturbacija je univerzalno ljudsko iskustvo – tabu tema
još uvijek, ali ne veže se osjećaj krivnje: 75% mladića i
45% djevojaka u dobi od 15-19 g 1×/tjedno ili češće
masturbira 1/3 mladića i 50% djevojaka.
Seksualno iskusni mladi su češće spremni na masturbaciju,
prekidaju ju uključivanjem u trajnu vezu, dok djevojke
češće to rade baš u vezi – postaju seksualno svjesnije,
oslobađaju se napetosti zbog nepostignuća orgazma. Ne
govore opušteno o masturbaciji, ali se ne boje loših
posljedica.
3.4. FAZE SEKSUALNOG RAZVOJA
Kinsey studije (Pomeroy, 1969) su pokazale da se
seksualnost razvija kroz tri faze:
(1) AUTOSEKSUALNA FAZA – u ovoj fazi dijete postaje
svjesno sebe kao izvora seksualnog užitka, i svjesno
eksperimentira sa masturbacijom. Autoseksualna faza
počinje u 3. godini i nastavlja se do 6 ili 7 godine.
(2) HOMOSEKSUALNA FAZA – kad djeca počinju ići u
vrtič započinje homoseksualna faza, što ne uključuje
nužno fizički seksualni kontakt, već više u smislu
usmjeravanja osjećaja ljubavi. To je “homoseksualnost” u
smislu socijalnih interesa i afiniteta za igru. U fazi
latencije se biraju za igru vršnjaci istog spola. Za većinu
djece u dobi od 7-13 godina, najbolji prijatelji/ce su djeca
istog spola. Osjećaj bliskosti postaje posebno intenzivan u
dobi od 10-12 godina kad počinje pubertet te su djeca
suočena sa nizom promjena i nesigurosti.
(3) HETEROSEKSUALNA FAZA – većina teenagera prelaze
u treću fazu sa oko 13-14 godina, pri čemu se to kod
djevojaka događa godinu dana ranije.
3.5. AUTOSEKSUALNA FAZA
Masturbacija je jedno univerzalno ljudsko iskustvo. Kinsey
je 1948. godine proveo studiju koja je pokazala da 97%
svih odraslih muškaraca masturbira. Također Jones i
Barlow (1990) su ustanovili da postoje razlike kod
muškaraca i žena. 45% muškaraca masturbira 1-2 puta
tjedno, dok to čini samo 15 žena. Također postoje razlike u
fantazijama prilikom masturbacije kod muškaraca i žena,
tj. muškarci 5 puta češće fantaziraju prilikom
masturbacije.
Većina djece od 4-5 godina masturbira i ako se to otkrije i
zabrani, masturbacija se ponovno javlja u dobi od 14.
godina.
3.6. HOMOSEKSUALNA FAZA
Počinje u 7. traje do 13. godine. To je period istraživanja, (1) RODITELJI
eksperimentiranja. Zbog legaliteta (danas to više nije
bolest već izbor) homoseksualnost je bolje upoznat (2) VRŠNJACI
fenomen. Pokret za prava homoseksualaca ima mali utjecaj
na adolescente jer su i inače tolerantni za tuđu (3) LITERATURA
homoseksualnost. 15% mladića i 10% djevojaka je ikad
imalo barem 1 homoseksualno iskustvo. Ostalo ih je u
takvim vezama tek 21-23% (tako opada homoseksualnost  Abortus } na prvom je mjestu literatura, slabo
adolescenata). mama i škola. Liječnik uopće nema ulogu, kao ni
otac, svećenik više.
Dječaci uglavnom imaju prvo homoseksualno iskustvo u
dobi 11-12 g sa starijim mladićem ili starijim muškarcem.  Začeće } majke najviše informiraju, ali
Isključivo homoseksualno orjentirani muškarci u odrasloj zaboravljaju obnavljati te informacije. Kažu
dobi su imali homoseksualne osjećaje još u djetinjstvu, a jednom (oskudno i s malo inf.) da bi pripremile
homoseksualnost je učvršćena tijekom dobi. Biseksualne djevojčice za prvu menstruaciju – kasnije više ne
muškarce ne karakterizira homoseksualni osjećaj u razgovaraju.
djetinjstvu, a homoseksualnost izbije iza 19 g. (kasna
adolescencija).
 Kondomi } dominiraju vršnjaci i literatura
Djevojčice obično imaju prvo homoseksualno iskustvo s
vršnjakinjom, u dobi 6-10 g.
 Ejakulacija } mame ne pripremaju dečke na to već
očevi zato što je ejakulacija više vezana uz spolni
 UZROCI: a) biološki (predisponiraju osobu), b) čin od menstruacije, više je u sferi sexa.
psihološki, c) sociološki faktori. Prije se za razvoj
homoseksualnosti smatralo presudno ponašanje roditelja, a
danas se naglašava i biološka podloga (hormonalni  Homosexualnost } vršnjaci
utjecaji; uvjetuju predodređenost). Suma bioloških,
psiholoških i socijalnih utjecajaje presudna. Radi
socijalnih utjecaja (liberalniji odnos društva) može se  Snošaj } vršnjaci i mama
olakšati iskazivanje homoseksualnosti.
 Masturbacija } vršnjaci i literatura
Biološki faktori predisponiraju osobu za homoseksualnost,
uvjetuju da se dijete ponaša na određen način, što izaziva
reakcije odraslih. Homoseksualnost dječaka izaziva jako  Menstruacija } mama
odbacivanje od strane oca, pa se dijete neće identificirati
maskulino – pojačava demonstraciju predispozicija.
 Milovanje } vršnjaci
Longitudinalna studija ženskastih dječaka: kad su u
muškoj odjeći ponašaju se na muški način. U odrasloj dobi  Spolne bolesti } vršnjaci i škola } roditelji i
ih je 29 od 43 bilo homoseksualaca. Faktor koji korelira liječnici totalno zakazuju!!!
visoko sa homoseksualnošću je odsustvo dječakovog
biološkog oca u primarnoj obitelji. Očigledno autoritarni
otac inhibira biološku predispoziciju za homoseksualnost;
on je presudan u tome hoće li se homoseksualnost ispoljiti
ili ne. 3.7.2. ULOGA SOCIJALNE OKOLINE

Složaj osjećaja, stavova, misli i reakcija (za seksualnu
umjerenost) se potvrđuje u odrasloj dobi, pojačava u
adolescenciji a oblikuje u djetinjstvu.
Homoseksualne osobe su sklone promiskuitetu. U tim se
krugovima održavaju prijateljstva između muških i ženskih
homoseksualaca (muški parovi sa ženskim parovima).
Tračeri su (ljubomora na stare partnere). Žive u svom
mikrodruštvu nezadovoljni tražeći nove veze. U ženskim
klubovima (nogometni…) ima više homoseksualki
(sportovi su tradicionalno muški). Ipak, to je još socijalno
neprihvaćeno.
3.7. HETEROSEKSUALNO PONAŠANJE
Heteroseksualno ponašanje mladih određuju kulturalne
norme i stereotipi. Sa tradicionalnim spolnim ulogama
dječaci, mladići nagovaraju djevojke na sex, a djevojke to
izbjegavaju, odlažu. Djevojka očekuje da mladić preuzme
inicijativu, a mladići od djevojaka očekuju da budu
pasivne ali prijateljski (pristaju na sex) raspoložene.
Adolescentice koje preuzmu inicijativu (zakazuju sastanke,
odmah su spremne na sex) prestraše mladiće koji su time
šokirani. No, prema nekim pokazateljima danas već
djevojčice u mlađoj dobi preuzimaju inicijativu – stvari se
mijenjaju. Primjetan je taj trend i u zreloj dobi – mladići
su sporije spremni preuzeti odgovornost novog života
(“mamini sinovi”), paše im majčinska zaštita, ne
preuzimaju inicijativu. Postoji ugroženost = velik broj
samaca, kasno pronalaženje partnera i kasni brak.

Uključuje pripadnike suprotnog spola. Počinje između 12-  Želja za djetetom, idiličan dom, roditeljstvo i pritisak
14 godine.Hodanje počinje u srednjoj adolescenciji. biološkog sata na žene (radi djeteta) jest želja za ulazak u
vezu kod žena, a muškarci imaju više šanse nego žene pa
3.7.1. IZVORI INFORMACIJA O SEXU odgađaju veze s obvezom.

 Stanje danas: Danas su teenageri seksualno aktivniji, i
mladi ranije napreduju kroz faze heterosex. odnosa. Nagli
porast je 60, 70-tih g. (hipi pokret), i nastavlja rasti. %
predbračnog sexa u funkciji godina } sve je veći % i > i +
u predbračnom sexu, gotovo su izjednačeni (prije je bila
velika razlika između > i +, danas se + mijenjaju). Raniji
ulazak u sex život, a ulaz u brak je kasniji (25, 30) pa je tu
zapravo veći raspon u kojem se može javiti sex. Nastaju i
dvostruki moralni standardi (sex je za > poželjan, a žene
ne smiju).
 Društveni problemi: Uz veću količinu sexa i rani sex
(promiskuitet) javljaju se društveni problemi:
 širenje spolnih bolesti
 adolescentske trudnoće
3.7.3. ZNAČAJ LJUBAVI I SEKSA KOD MLADIH:
Kad se mlade pita o sexualnom iskustvu: porast sex
aktivnosti nije nediscipliniran promiskuitet ili nekontrola
sex impulsa, več mladi žele ispunjenje kroz fizičku
aktivnost, žele postići identitet na tom polju.
Neka istraživanja pokazuju da žene i muškarci 15-18 g.
kad rangiraju aktivnosti po važnosti onda je sex na
predzadnjem mjestu. Prvi je uspjeh u školi, potom
prijateljstvo s vršnjacima istog spola, prijateljstvo sa
suprotnim spolom, potom sex, sport i romantična veza (to
je za > a + sex stavljaju nakon sporta). Muški 15-16 g. sex.
ispred romantike, 17-18 g. romantika ispred sexa i sporta
(preferiranje romantike nad sexom u funkciji dobi).
 Aaron Hass ; pita mlade koliko je sex bitan za odnos u
dugim vezama: “umjereno je važan”, i nije važan sam za
sebe već kao priznanje privrženosti i bliskosti. Prije seksa
je važniji uspjeh u školi i niz drugih stvari, pri čemu su
djevojke seks rangirale na zadnje mjesto, a mladići na
zadnje ili predzadnje.
Ljubavni sex: sexualno oslobođenje nije dovelo do
promiskuiteta, sex nije loš ako partneri brinu jedan o
drugome  tako to vide mladi.
 Robert Sorentson 70’ na uzorku od 400 mladih 13-19
g. } 50% i 75% ? iznosi da ne bi imalo sex sa nekim kog
ne vole, i ne žele sex sa nekim tko im se bar malo kao
osoba ne sviđa.
Ljubav jest emocionalna, intelektualna i fizička bliskost a
sex olakšanje komunikacije između dvoje koji se vole,
nipošto nije zamjena za ljubav. Teenageri razlikuju trajnu
od prolazne ljubavi:
(1) Trajna ljubav: traje cijeli život (zbog dobi malo ih je
to doživjelo). Ona vodi u brak; to u bliskoj budućnosti
adolescenti ne planiraju.
(2) Polazna ljubav: intenzivna, dramatična (par tjedana do
par godina). Pekid je bolan ali moralno opravdan ako jedan
ili oba partnera nisu sretni.
Teenageri preferiraju sex uz ljubav, suprotstavljaju se
seksu samo zbog fizičke ugode ("no one night"), a nasilni
im je skroz neprihvatljiv.
Teenageri odbijaju postojanje duplog standarda. Smatraju
da sex treba ograničiti na podlogu uvažavanja i poštivanja.
Imaju individualnu etiku: odgovornost je svakog pojedinca
da odlučuju o vlastitom ponašanju, tj. ni roditelji ni
društvo nemaju pravo regulirati njihovo intimno
ponašanje.
3.7.4. SORENSON: klasifikaicja teenagera u 4 grupe
obzirom na sex iskustvo i ponašanje:
I. Sexualno neiskusni adolescenti (mlađi od 16 g)
Ne osuđuju seksualno ponašanje drugih. Nisu sex aktivni,
ne idu dalje od ljubljena, jer nisu spremni ili zreli. Kažu da
nisu sreli pravu osobu.
II. Seksualni početnici (16 g)
U različitim su razinama seksualnog istraživanja ali još
nisu imali spolni odnos. Prevladava predigra: time su
zadovoljni, imaju intimnost, strast, emocije a nemaju strah ni
obavezu prema partneru. Razvijaju petting (nije puni sex
odnos) do te mjere da njime postižu orgazam. To je za njih
intimnije i više zadovoljavajuće jer konkretan odnos donosi
anksioznost, strah od trudnoće, od odbacivanja, od toga kako
će se partner ponašati poslije i sl.
III. Serijski monogamisti
Usmjereni su na jednog partnera, a iz jedne monogamne
idu u drugu monogamnu vezu. Imaju odnos neodređenog
trajanja s jednom osobom. Partneri su vjerni dok veza traje.
Od partnera se ne zahtijeva brak. Godinama (smatraju to
etičkim načinom poimanja veze i sexa) pripadaju populaciji
cca 18 g (75% njih). Oni su najstariji i najzadovoljniji u
uzorku. Vole svog partnera i imaju više zadovoljavajući sex
odnos i više ocjene od ostalih.
IV. Sexualni avanturisti 17 g. (16 g. i 8 mjeseci)
Slabo zainteresirani za monogamiju, puno sex partnera. U
prosjeku imaju 16 partnera. 50% njih imaju prvi spolni
odnos sa 13 g. a i ranije. Tu je više dječaka. Kažu da traže
nova uzbuđenja i senzorna iskustva s različitim
partnerima. Vole biti seksualno slobodni, bez
emocionalnog vezivanja. Seksualno su tašti i žele biti
cijenjeni radi izgleda i seksualnih vještina. Imaju niže
ocjene od svojih vršnjaka, ne slažu se s roditeljima,
smatraju se buntovnicima. 6% djevojke, 25% mladići.
Stavovi teenagera su liberalniji nego što se realno ponašaju
(tu su konzervativniji)  stavovi prema sex
eksperimentiranju. 90% ? i 80% ? odobrava genitalno
milovanje, oralni i analni sex a 50% ? i 40% ? sudjeluje u
tome. Otprilike (oralni sex) odobrava 90% ? i 70% ? a
35% ih je probalo. Prije je ponašanje bilo liberalnije u
odnosu na konzervativnije stavove (liberalizacija stavova).
Nastaju spolne razlike u seksualnom ponašanju.
Ulazak u brak s nevinošću je izuzetak a ne pravilo. Malo
se žena čuva za brak, no mnoge imaju samo 1 ili 2 partnera
(pogotovo ako se udaju mlade). Muškarci nasuprot tome
imaju u prosjeku 6 predbračnih partnerica.
Većina adolescenata ima sex 1 ili 2× mjesečno. Preko 50%
+ adolescenata u istraživanju Haasa je imalo samo 1 sex
partnera, a većina djevojaka iste dobi (17-18) više od 2
partnerice. Malo je djevojaka sex avanturistično (5% ih je
bilo sa više od 10 partnera), a manjina mladića je
monogamna.
3.7.5. Razlozi za ulaz u seksualne odnose
Razloga ima mnogo, npr. nova vrsta zabave, stjecanje
novog statusa, nezavisnost, izlazak iz uskog kruga obitelji,
uvježbavanje u interpersonalnim odnosima, stjecanje
iskustava o partnerima  mladi bi trebali ostvarivati što
više veza; prijateljstva ostanu i za kasnije.
Lakše je ranije stupiti u veze: kasnije je to teže zbog
odgovornosti.
 Dva su kontinuuma za stupanje mladih u odnose:
 expresivnost – instrumentalna usmjerenost
 emocionalna angažiranost – neangažiranost
Ekspresivna motivacija: zbog zabave.
Instrumentalnoj je svrha status, popularnost, uhodavanje
vještina.
Emocionalna angažiranost = zaljubljenost.
Mogu biti različite kombinacije;
 Instrumentalna motivacija + emoc. neangažiranost
= površne i umjetne veze, kratkotrajne, više njih
istovremeno
 Instrumentalna motivacija + emoc. angažiranost =
bira se bračni partner, monogamne veze koje duže traju
 Ekspresivno usmjerenje + emoc. angažiranost =
intenzivna kratkotrajna veza, zabava je svrha
 Ekspresivno usmjerenje + emoc. neangažiranost =
prijateljstvo, druženje, zabava, duže traje
Konflikti nastaju kad kod partnera postoje različita
očekivanja. Kad imaju slična očekivanja i više se
komunicira o namjerama ("zgodna(an) si ali nemoj to uzeti
previše ozbiljno"), a kad se ulazi u vezu što smanjuje
spontanost ali garantira dugotrajnost. Pri ulasku u vezu
treba usuglasiti očekivanja, te fizičke i društvene aspekte
seksualnosti.
Srednja adolescencija – odnosi su rijetko zadovoljavajući
za oba partnera: svatko vodi brigu o sebi. Seksualni odnos
je najugodniji unutar duge veze jer potrebno je zbližavanje
i povjerenje.
Istraživanja su pokazala da se dečki lakše zaljube, a cure
teže odljube.
Kod studenata doalzi do cikličnih prekida veza. 5-6 mj. i
9-10 mj. i pred novu godinu su najzanimljiviji.
Adolescentice su prvi puta najčešće imale sex sa nekim
koga vole i za koga će se udati (to misle). Mladići obično
imaju prvo iskustvo s partnericom koju ne vole, često
samo za jednu noć i koja je starija (za stjecanje iskustva i
izbjegavanje anksioznosti s jednako neiskusnom osobom).
Povremeno ju još sretnu, najčešće ne. Oni pričaju o tome,
to je tema druženja, tema u vojsci, ratu (situacije
apstinencije). Djevojke o prvom odnosu šute, a ako nešto i
kažu, kažu u crticama.
 SPOLNE RAZLIKE se produžuju u ranu zrelu dob
(razlike u pristupu seksualnoj vezi). Studentice pristaju na
sex iz straha da u protivnom ne izgube mladića, dok
mladići nikad ne koriste sex da zadrže djevojke. Lažu o
tome koliko im je stalo do sex partnerice, a studentice tu
rijetko lažu.
 Biološka osnova (Simon, Gagnon) tvrde da biološki
faktori indirektno pridonose razlici. Porast testosterona u
pubertetu = spontane erekcije čak mladići i ne misle na sex
pa te fizičke situacije i senzacije vode na masturbaciju što
je fizički uvod u upoznavanje sexa i svog tijela. Osjećaj
krivnje i anksioznosti radi masturbacije može samo
intenzivirati to iskustvo i uzbuđenje. Zbog različite građe
djevojkama je lakše ignorirati genitalije: seksualno
uzbuđenje jest vlaženje a to nije zamjetno. Djevojke teže
otkriju masturbaciju i neodređeno označuju neke senzacije
kao seksualne. Znači razlike prema sexu su biološki
određene.
Socijalni uzroci; mladići se hvale a djevojke ne } Mladići
razgovaraju o masturbaciji s drugima, čak postoje
natjecanja tko će dalje ejakulirati  služi postizanju
socijalnog statusa među vršnjacima. Fizičko iskustvo
masturbiranja je odijeljeno od intimnosti i romantike jer je
to autoseksualnost.
Djevojke razgovaraju o ljubavi, ne bave se masturbiranjem
u grupi, češće to negiraju, sa nelagodom o tome misle i
govore, to im izgleda nastrano. Feministice propagiraju
masturbaciju za očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja
žena koje su bez muškaraca.
Mladići znaju dosta o fizičkim vidovima sexa, imaju dobar
rječnik za poze i figure ali štur rječnik za emocije.
Djevojke su ignorantne prema fizičkim aspektima sexa,
fluentne za ljubav.
Tu idu seksualni skriptovi (norme kako, što, kad i s kim u
sex)  tu se dečki i djevojke nadopunjuju. Mladići
napreduju od masturbacije ka sexu s partnericom, a
djevojke od sexa s partnerom ka masturbaciji. Mladići od
djevojaka moraju naučiti interpersonalne i emocionalne
aspekte sexa, a djevojke od mladića kako se usmjeriti na
fizičke aspekte sexa } u paru se podučavaju; dečki da se
otvore sex ugodama, da odlože manire, zabrane, da se
opuste i uživaju u svom tijelu, a dečki uče od djevojaka
iskazivati pažnju, brigu, nježnost, maženje.
45% adolescenata odgovara da nije emocionalno vezano s
partnerom, a 5% studenata} postoji dakle progresija
emocionalne komponente koja postaje sastavni dio veze.
Upitno, kontroverzno je tumačenje: adolescenti govore da
su bili u ljubavnom odnosu – ali koje mu značenje
pridodaju? Prvo to percipiraju kao ljubav, a onda kao sex
odnos. Puno više djevojaka masturbira nego prije i više
pričaju o fizičkim aspektima sexa. Veći je i izvor inf.
Slabi dvostruki standard i više dečki ima 1× sex s
djevojkom koju voli. Kad imaju prijateljicu manje su
zaokupljeni brojanjem iskustava i pričanjem o tome.
3.7.6. ODNOS PREMA PRVOM SEX ISKUSTVU
Adolescenti maštaju o sexu i aktivno eksperimentiraju s
tijelom i emocijama (često djeluju prije no što promisle).
Gubitak nevinosti kako doživljavaju? Taj prvi sex se
smatra ne samo fizičkim činom, već na psihičkom planu se
mijenja slika o sebi.
(1) DEČKI: doživljavaju prvi seksualno iskustvo kao
pozitivno, vide to kao priznanje “zreliji su”, imaju više
povjerenja u sebe i u vezu s djevojkom, sad više neće
trebati lagati prijateljima da su se seksali a nisu, jača im
samopoštovanje, ponosni su. Neki osjete olakšanje što je to
prošlo. Većina zadovoljna.
(2) CURE: govore o miješanim emocijama; zrelije i
bliskije s mladićima, no što će vršnjaci misliti ako krenem
u sex, a što će misliti ako ne krenem? Dakle ovisnost o
sudu drugih.
Za dečke je pozitivno da krenu u sex. Za djevojke je to
nejednoznačnije  anksioznost, tuga, “gubitak djevojčice
u sebi”, gubitak dječjeg intenziteta. Ili rasterećenje. Neke
djevojke se isto osjećaju ponosno, ozareno.
Djevojke koje su ušle u sex s nekim kog vole: krivnja što
su ušle u novi tip odnosa ali su neke sretne što su poklonile
nekome svoju nevinost, a ne što su nešto izgubile.
70% djevojaka i 90% dečki } sex je nešto u čemu se uživa.
Sex aktivnost koja se nastavlja sa brižnim vršnjakom
(kvalitetna veza)  ne vodi neprilagođenom ponašanju,
ako se adolescenti štite i prihvaćaju svoju spolnost.
3.7.7. PROBLEMI HETEROSEKSUALNIH VEZA
Pojavljuju se između 13-14 godine. Očekivanja okoline
određuju kada će se krenuti time.
(1) SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE U
ADOLESCENCIJI:
1) Silovanje od stranaca
2) Silovanje unutar obitelji
3) Silovanje unutar veze
Najčešće je zlostavljanje od strane oca, djevojka smatra da
je to njena krivnja. Izlaz je bijeg od kuće ili odlaze u
prostituciju. Dolazi do narušavanja školskog uspjeha,
proiskumiteta, depresija pa i suicid.
Danas se u nekim zemljama provode edukacije "kako reći
NE" - tj. kako se obraniti od zlostavljanja. U RH u
Zagrebu postoji Hrabri telefon, gdje se djeca anonimno
mogu javiti i govoriti o vojm traumama.
15% žena je doživjelo neželjeni sex prije 18 godina. Ako
se skupi više od tri faktora povećana je vjerojatnost: a)
odvojenost od roditelja prije 16 godina, b) intelektualna i
emocionalna nezrelost, c) roditelji su alkoholičari ili se
drogiraju.
Ranije se smatralo da postoji niz fizičkih i psiholoških
negativnih posljedica ako se krene u sex. Međutim, danas
se smatra problemom uglavnom zdravstveni problemi kao
posljedica adolescentske seksualnosti: a) spolne bolesti i b)
adolescentske trudnoće.
(2) SPOLNE BOLESTI
Kontracepcija je u nezadovoljavajućem stupnju korištena
(trudnoća), ali prezervativ je i zaštita od spolnih bolesti.
Širenje “starih” bolesti je antibioticima zaustavljeno
(sifilis, gonoreja) no javljaju se nove za koje nema lijeka
npr SIDA.
Rizične su skupine :
(1) HOMOSEKSUALCI (zbog povreda pri sex činu i dobre
prokrvljenosti spolnih organa),
(2) NARKOMANI (nehigijenske šprice) i
(3) PROMISKUITETNI.
Prevencija: odgovorno ponašanje (manje partnera),
prezervativi, nove šprice i zdravstveni odgoj.
Javljaju se nove bolesti o kojima javnost još nije
informirana. U strašnom su širenju chlamidia trahomatis i
Human papiloma virus = neplodnost muškaraca i žena, te u
večem % rak grlića maternice.
Epidemija je nevidljiva jer nema simptoma: virus napadne
organizam, miruje i prenosi se jer osoba ne zna da je
bolesna. Sugerira se da se pri stupanju u novu vezu 3
mjeseca obavezno rabi prezervativ (vrijeme inkubacije – tu
je mogućnost manifestacije bolesti), potom test na virus –
ako je nalaz ok može se prijeći na druga kontraceptivna
sredstva. HPI infekcija raste u mlađim dobnim skupinama
i dalje. Zastupljenost: svaki 6. adolescent je zaražen (u
SAD). Kod nas; svaki 10. adolescent je zaražen.
 Genitalni herpes , i druge… Informiranost je slaba i
javnost ne zna za te bolesti (samo liječnici).
 AIDS Hrvatska je zemlja niskog rizika za zaražene
SIDOM (od 1986-1989. g. 60 slučajeva zaraze). Infekcija
HIV-om i dalje raste u mlađim dobnim skupinama, iako
omjer zaražena: nezaražena populacija pada tj. omjer
nezaražene u odnosu na zaražene raste. više od 1/2 novih
HIV infekcija je u dobi od 15-24 g. HIV + chlamidia 
svaki 5. adolescent.
 Istraživanja : mladež ulazi u spolni život (15-17 g.)
ranije no njihovi roditelji. Spolne razlike u proporciji
seksualno aktivnih adolescenata se smanjuju. Prosječan
broj partnera je 4-5 (1 godišnje) što se bitno ne mijenja u
posljednjig 15 godina. Kontracepcija se rijetko koristi; pri
prvom odnosu 60% uopće nije koristilo, kasnije rijetko.
Adolescenti su informirani jedino o AIDS-u, o ostalom
slabo. Glavni izvor informacija o spolnosti je omladinski
tisak i razgovor s vršnjacima (nedostatak sustavnog
obrazovanja).
Samo 5% adolescenata koristi “safe sex” iako su dobro
informirani o SIDI. Većinom koriste coitus interruptus
(prekinuti snošaj) – nesigurno. Znači, informiranost ne
mijenja bitno ponašanje. Malo se poboljšava situacija od
87-89 – u porastu je korištenje kondoma i hormonalne
kontracepcije.
 10 mitova o prezervativu (odnos nije zadovoljavajuć,
umanjuje estetiku spolnog odnosa, puca pa je nesiguran, da
je samo za homoseksualce, da umanjuje spontanost …).
Na zapadu se korištenje prezervativa kod oba spola
udvostručilo (tijekom 80-tih).
U SAD-u je rijetka edukacija u školi o sexu, a i kad je o
kontracepciji se malo govori već samo o biološkoj osnovi.
U Švedskoj edukacija počinje u 4. razredu o.š. (sustavna).
To odgovara potrebama potencijalnih korisnika (roditelji
to podržavaju). Mladi (iako vjernici) smatraju da su
religijske dogme zastarjele, i dijele ih od svog ponašanja.
Predlažu da edukacijske programe stvaraju mladi (studenti
završnih godina medicine, sociologije, psihologije…)
bliski su učenicima (način prenošenja inf. je važan;
prihvaćeniji od mladih su mladi).
Sjevernjakinje stupaju u spolne odnose 3 g. ranije od žena
s juga, dok sjevernjaci kasnije od sjevernjakinja, a dečki
juga ranije od djevojaka juga (dvostruki standardi).
 Hepatitis B i C
 Sifilis
Postoji mitovi da su spolnim bolestima skloni samo
promiskuitetni i homoseksualni, ali to je naravno samo
mit. Kad spavamo sa partnerom, spavamo sa svima s
kojima je taj partner spavao.
U društvu se žele vratiti tradicionalne vrijednosti (nema
predbračnog sexa, apel za apstinencijom…).
(3) TRUDNOĆA I KONTRACEPCIJA
45% adolescenata (na zapadu) koristi neki oblik
kontracepcije pri prvom spolnom odnosu (kod nas 13% -
pred par godina je to istr.) 50% studentica i 20%
srednjoškolki redovno koristi kontracepciju.
Većina adolescenata je pogrešno informirana o
reprodukciji: 40% ih ne zna kad je najveći rizik začeća
tijekom odnosa.
Svaka druga žena se oslanja na partnera da će prekinuti
snošaj ili uzeti prezervativ.
 Pitanje je zašto mladi ne koriste kontracepciju?
(1) Adolescentima je teško prihvatiti da su postali
seksualno aktivni, potrebna je značajna revizija
pojma o sebi; to bi značilo da treba priznati i sebi i
drugima sex. aktivnost, npr. liječniku, apotekaru…
To je teško. Racionaliziraju da je 1. sex bio
experiment, nezgoda, trenutak strasti i slabosti, a
nije nešto što trajno iziskuje kontracepciju.
(2) Lakomisleno shvaćanje trudnoće
(3) Osobni mit (“meni..., meni se to sigurno ne može
desiti)
Da li je pilula uputna za djevojku koja nema redovite
odnose, već 1-2× mjesečno? Treba odabrati kontracepciju
koja će dati sigurnost a neće biti opterećujuća za
organizam.
(A) PRIRODNE METODE ZAŠTITE su u porastu
(jedan od razloga je jačanje Crkve)  za mlade djevojke
te metode mogu biti vrijedne.
Klaus -Oginova i Billingsova metoda } praćenje
izlučevine sluzi iz rodnice – promjene su tijekom ciklusa.
Kad je plodni period sluz je vrlo tekuća, vlažna, skliska
(bjelanjak). Kasnije postaje gušća i u prvom periodu
ljepljiva (slična žumanjku jaja). Potom suhoća do iduće
menstruacije. Protočnost sluzi = protočnost grlića
maternice i vagine za spermije (ne mogu opstati u suhom
periodu). Izrazita skliskost i ljepljivost (bjelanjak) znači da
je plodnost visoka.
Opaska: za djelotvornost te metode preduvjet je da je žena
zdrava.
(B) MEHANIČKA SREDSTVA:
(1) Dijafragme (unose se u rodnicu prije odnosa i
 kombiniraju se sa kemijskim sredstvima tj.
spermicidima).
(2) Spirale (97% sigurne) se ugrade u rodnicu, ukotve u
stijenku maternice.
Ponekad mogu oštetiti tkivo = poteškoće u održavanju
trudnoće (rizik). To je adekvatnije za zrele žene koje dalje
ne žele roditi. Dijafragma se miče 8h nakon odnosa,
sigurnost je 88%
(C) KEMIJSKA SREDSTVA: spermicidi (kreme, paste,
želei, tbl) smanjuju gibljivost spermija. 80% sigurnosti.
Kemijsko sredstvo + prezervativ = 100% sigurnosti.
(zaštita od trudnoće). Preporučuju se prezervativi s
rezervoarom (sigurnost 86%). Pilule sprečavaju ovulaciju i
zato su najsigurnije. Treba liječnički pregled.
(D) POSTKOITALNA ZAŠTITA: nakon odnosa u roku
od 24h moguće je inencijom izazvati menstruaciju
(pobačaj), ali u izuzetnim slučajevima. Sterilizacije
(podvezivanje jajovoda i sjemenovoda). Pilule za
muškarce (još u exp. fazi). Međutim pitanje je da li će
muškarci postati tako odgovorni da bi zaštitili partnerice.
(E) POBAČAJ NIJE KONTRACEPCIJSKO
SREDSTVO.
Najbolje 6-8 tjedana od zadnje menstruacije (tu je
najmanja mogućnost komplikacije). Moguće su ozljede
stijenke uterusa – komplikacije.
Abortus je kod nas legaliziran radi zdravstvenih i
socijalnih faktora. Problem je zadnjih godina što postoje
ekipe za zaštitu obitelji koje agresivno odgovaraju ženeod
abortusa namećući im osjećaj krivnje. Zašto se ne koristi
kondom? Treba revizija pojma o sebi, a ovako je zadržava
koncepcija o vlastitoj nevinosti.
Provedena je studija žena koje koriste kondome
povremeno – i neuspješno (višestruke trudnoće): nisu
spremne prihvatiti svoju seksualnost, i na druge načine su
devijantne i neodgovorne, nekompetentne, pasivne, ne
planiraju budućnost, osjećaju se krivima zbog sexa i o
tome ne pričaju s partnerom = negiraju upotrebu kondoma.
Spremnost na planiranje budućnosti i sex znanje
(presudno) imaju najveću korelaciju sa odgovornim
ponašanjem. Ne zna se što mladići adolescenti znaju o
kondomima i kako ih često koriste. Ovaj dvostruki
standard u istraživanjima odražava nesvjesnu pretpostavku
da su žene odgovorne za zaštitu, a ne muškarci.
SAD – natalitet opada, ali najmanje među teenagerkama –
ispod 15 g. je najviše poroda u odnosu na prošle
generacije: 1 porod na 700 djevojaka između 10-14 g.
Maloljetnička stopa abortusa veća od stope poroda. Puno
je samohranih adolescentica. Trudnoća je često povod
braku u toj dobi.
Tinejdžeri: kad se vjenčaju radi trudnoće veća je
vjerojatnost da se brak raspadne u roku od 6 g. jer oni se
još razvijaju. “Roman” o roditeljstvu i idili bračnog života
– kratkoročno brak zadovoljava mlade (status odrasle
osobe) ali ih dugoročno zakida; niže obrazovanje i
socioekonomski status, veći broj neželjene djece i manja
mogućnost skrbi za njih; osjećaju se tužniji i napetiji od
vršnjaka.
94% mladih majki zadrže dijete: kasnije su djeca izložena
zlostavljanju i kasnije im je teže da budu samostalni
roditelji.
Kod nas je u domovini dio djece zbog nezrelosti i
neadekvatnosti majke – koja nije u braku, više je djece
jedne majke a različitih očeva  često su opet unutar te
djece mlađe tj. maloljetne majke = lanac. 70-80’ je broj
poroda među tinejdžerima opao radi dostupnosti abortusa.
Mogu utjecati rasa, religija, status npr. crnkinje su
spremnije biti majke jer dobivaju soc. pomoć, bjelkinje
srednje klase se češće udaju ili pobace (viša edukacija,
uspješnije u školi pa se odlučuju za pobačaj). One koje su
religiozno aktivnije su spremnije zadržati dijete.
Siromašne crnkinje (zadržale dijete): 60% ih je bilo
nesretno kad su saznale da su trudne, nastavile su vezu i
nadale se da će se udati, 20% miješane emocije a 20%
sretne iako nisu planirale dijete. Nakon poroda provedena
je edukacija o kontracepciji – smanjila se nakon toga stopa
poroda (nakon 2 g.) Glavni je faktor neinformiranost.
Intevjuiranje tinejdžerki koje su došle u kliniku na test
trudnoće je pokazalo da se na porod odlučuju tinejdžerke
koje imaju soc. podršku, podršku od strane partnera i
očekuju emocionalnu i financijsku podršku od njega,
također i one čije majke nisu podržavale pobačaj.
Mnoge su bile ugodno iznenađene majčinom reakcijom a
reakcija oca nije bila presudna. Dodatnu soc. podršku
pružalo je upoznavanje druge mlade majke. One niže klase
time potvrđuju identitet žene (djevojka se po statusu
izjednačuje sa statusom majke), dobivaju biće koje mogu
voljeti, testiranje odgovorn. angažiranosti djetetovog oca,
te pridobivaju pažnju i soc. pomoć. Djevojke iz srednje
klase moraju odložiti karijeru dok one iz niže manje gube
– ipak to ne znači da ne žele smjerno zatrudniti.
(4) ZAŠTO MLADENAČKA TRUDNOĆA?
 slaba informiranost
 specifično kognitivno funkcioniranje: ne uzimaju ozbiljno
u obzir mogućnost da zatrudne, ne odgovaraju racionalno,
misle da se to njima ne može dogoditi (egocentrizam).
Sorenson: 1/3 mladih djevojaka misli da ne može
zatrudnjeti dok to ne požele a ako im se to dosad nije
dogodilo onda niti neće: jer potrebno je imati redovite i
česte odnose da bi se to desilo. To je, dakle, pokazatelj
jake neinformiranosti. Skanjaju se od nabave
kontraceptivnih sredstava, od dodirivanja svojih spolnih
nagona (misle da je štetno). Misle da je sex nešto prirodno
i spontano a dobra djevojka to ne planira već to radi kad je
strast svlada. Kad dođe do trudnoće kognitivna nezrelost
stvara probleme – ne idu na test kad postoji opravdana
sumnja, prekasno se odlučuju na pobačaj kad je to već
rizično i opasno.
One koje se odluče na trudnoću imaju dvostruko veće
komplikacije  toksemija (preeklampsija) tj. kod 6%
trudnoća u zadnjem tromjesečju porastu tlak i težina, a ako
se to ne kontrolira nastupa eklampsija ili moždano
oštećenje fetusa a i smrt majke bez tretmana, potom dugi
porodi, prerani porodi (niska težina djeteta) ili smrt tj.
mrtvorođenče…  sve je to ozbiljnije ako nema
prenatalne brige. Samo 40% trudnoća 15-godišnjakinja
posjete liječnika unutar prva 3 mjeseca trudnoće, 80%
odraslih žena a 5% mladih uopće ne posjeti liječnika –
jedan razlog tome su roditelji koji ne pretpostavljaju
mogućnost da se to njihovoj djeci dogodi (“ne čini ništa
glupo”).
Sorenson: 58% nenevinih djevojaka nije koristilo pilule da
roditelji ne bi otkrili. Djevojke preferiraju inf. od roditelja
ali ih ipak više dobivaju od vršnjaka (roditelji se srame,
nastavnici su udaljeni a vršnjaci neinformirani). Pravničke
rasprave – smije li im se dopustiti korištenje kontra-
cepcijskih sredstava bez znanja roditelja (možda bi to još
više spriječilo mlade da traže dopuštenje – kad bi roditelji
morali dati pristanak – pa bi porastao broj trudnoća).
Odrasli se boje da bi informiranje povećalo seksualnu
aktivnost. Istr. pokazuju da to djeluje preventivno i
pozitivno tj. smanjuje broj trudnoća. Nedostatak
obrazovanja u školama – koriste se najnepouzdanije
metode npr. prekid snošaja i plodni/neplodni dani
mjerenjem temperature ili računanjem.
Treba poticati povjerenje između roditelja i mladih.
Istraživanja o neplaniranom roditeljstvu; SAD 
optimalno vrijeme za prvu trudnoću je 22-32 g. što je
prihvatljiv raspored događaja za prijelaz u roditeljstvo
(škola, zaposlenje, udaja, zasnivanje obitelji). Ako se to
poštuje, jedna po jedna uloga se ostvaruje kao i prilagodba
svakoj od tih uloga  to su velike prekretnice koje
izazivaju stres čak iako su pozitivne. Ako djevojke postanu
majke izvan tog perioda, postaju opterećene jer imaju puno
zadataka; razvoj identiteta, emocionalni odnos s
djetetovim ocem i briga o djetetu.
Uglavnom se mlade majke nose s tim prijelazom uz pomoć
obitelji – većina ih ostaje vezana uz primarnu obitelj (ako
se udaju ili ne). Ako se rastanu vraćaju se doma. Prvih 5 g.
nakon poroda gotovo ih pola živi s primarnom obitelji, i
lakše se odlučuju na to nego da osnuju nezavisno
domaćinstvo – to je norma; svaka obitelj određuje pravila
odnosa; negdje se uspostavlja hijerarhija (majka, baka,
prabaka…); koncentrični krugovi npr. majka hrani
a ????????? baka pa ostali. Različit broj ljudi istovremeno
brine o djetetu, i često rođenje djeteta povezuje obitelj,
nema efekta praznog gnijezda, obnovi se status bake a
status tinejdžerke se uzdigne (poboljša se odnos s
roditeljima i to pogotovo ako prihvaćaju trudnoću). Takav
odnos ima i zamke jer mlada majka dobiva ulogu roditelja
“šegrta” (može biti instruktivno ili eksplorativno), drugi si
uzimaju pravo da igraju glavnog roditelja – majka uživa
bliskost sa vl. majkom što joj otežava kasnije odvajanje
(kolotečina je uspostavljena). Faza medenog mjeseca;
briga i njega djeteta (zato je idilično) a tek kasnije (oko
odgoja) mogući su sukobi i to naročito među
generacijama.
3.7.8. ODNOS PREMA BRAKU
Promjena društvene funkcije braka; nekad je regulirao
sex aktivnost, štitio članove i mladi su prihvaćani kao zreli
čim bi ušli u brak bez obzira na dob. Danas mnogi
odgađaju brak (karijera npr.) ili se rastaju: mladost i
samački život više nisu sinonimi.
Sorenson i Has; većina tinejdžera očekuje brak ali ne u
skoroj budućnosti (kao 50-tih) te ne smatraju da je brak
preduvjet za sex odnose. Misle da trebaju provjeriti da li se
sexualno slažu i da trebaju imati što više iskustva, da bi
imali mogućnost biranja, i oni koji nisu “lutali” prije braka
će to nadoknaditi kasnije. 3/4 misle da mladi mogu živjeti
zajedno i bez braka, te misle da ne bi trebalo osjećati
prisilu braka u slučaju trudnoće.
Mali % odbija svaku mogućnost braka – oni žele
međusobno povjerenje i život s partnerom ali bez želje za
brakom; često spontano spominju neuspjeh brakova svojih
roditelja.
Brak ima i dalje psihičku funkciju; rana intimnost može
se smatrati dijelom potrage za identitetom. Brak; zrela
intimnost, odgovornost; udruženje dvije jedinke koje su
riješile krizu identiteta. Pogrešne su iluzije o potpunom
prožimanju 2 osobe  zrela je zajednica ako su mladi
svjesni svoje nezavisnosti pa se kompromisno udružuju 
nema zajedničkog identiteta, to je zaljubljenost.
M. MEAD
(1) PRAKTIČNI BRAK (M. Mead); neformalni odnosi,
mladi vježbaju zajeničko življenjebrak i to prethodi
formalnom braku.
(2) FORMALNI BRAK; dugoročna odgovornost
“podizanja djece” tj. brak roditeljstva. M. Mead smatra da
bi te 2 vrste pogodovale suvremenom društvu više nego
tradicionalni brak – ako 1 g. žive zajedno i netko to
potvrdi onda pravni sustav to regulira kao brak. 3/4 mladih
vjeruje da roditelji smatraju predbračni sex nemoralnim:
roditelji podcjenjuju ili precjenjuju njihovo sex iskustvo.
Većina bi željela razgovarati s roditeljima o svemu ali
dobivaju malo podataka, a još ih manje razgovara o
sexualnom ponašanju.
Iznimka: priprema na menstruaciju. Prije je to uvjetovalo
negativan odnos prema tom periodu i svom tijelu; pitanje
koliko je PMS psihološki uvjetovan (opterećenje, muka,
nešto negativno…).
EXP.: Istraživanja : više je estrogena. Dvostruki standard
prema sinovima i kćerima npr. menstruacija. Očevi
obavještavaju sinove o kontracepciji (gdje mogu kupiti) ali
ne i kćeri; liberalizacija je zatekla i roditelje; precjenjuju
znanje djece i ne obnavljaju informacije. I kad su roditelji
bili sex aktivni prije braka ne odobravaju to svojoj djeci
(30% majki je imalo  3% ih odobrava kćerima, 9%
sinovima odobravaju). Stavovi prijatelja imaju veći
utjecaj. Parovi u dužoj vezi ulaze u sex lakše. Duže veze
su podloga sigurnijeg odnosa prema sex aktivnosti.
(4) KOGNITIVNA DOMENA
4.1. J. PIAGET – TEORIJA KOGNITIVNOG
RAZVOJA
Adolescenti su sposobni razmišljati i o mogućim stvarima a ne
samo o realnim i konkretnim  apstraktno mišljenje,
hipoteze, razvoj logike, raspravljanje o apstraktnim sadržajima
(religija, ljubav, smisao života). Tretiraju svijet kao jednu od
mogućih realnosti. Nastoje primjeniti novu sposobnost
mišljenja tj. razmišljanja o mogućem pa zato raspravljaju o
etici, filozofiji, politici, religiji… “što bi moglo biti?”  vodi
ih ka utopijskim idejama, idealizmu.
Piaget taj idealizam pripisuje kognitivnom razvoju a ne
socijalnim i psihičkim uzrocima. On je davao niz zadataka za
ispitivanje kogn. funkcioniranja tj. formalnih operacija.
Primjetno je da uče mogućnosti logičkog mišljenja,
apstrakcije. Stabilne su u mišljenju – koriste znanstvenu
metodu, važno je iskustvo i vježba jer omogućuju daljnji
kognitivni razvoj nakon faze formalnih operacija; mogu
razmatrati alternativno, generirati i testirati hipoteze tj.
procjenjivati vjerojatnost da se nešto dogodi. Faza formalnih
operacija se javlja u 11.g. a učvrsti u 18.g.
4.1.1. FAZA FORMALNIH OPERACIJA
 Osnovno ograničenje faze konkretnih operacije bilo
je u tome da su se mentalne operacije mogle
primjenjivati samo na konkretne sadržaje. No, u
periodu formalnih operacija zakoni logike mogu se
primjenjivati i na apstraktne sadržaje . Ovdje postaje
važnija forma mišljenja od sadržaja.
 Mogu se također vršiti operacije drugog stupnja, tj.
operacije nad operacijama.
 Mišljenje je hipotetički - deduktivno (oblik
rješavanja problema kojem je svojstvena sposobnost
stvaranja i provjere hipoteza i izvođenja logičkih
zaključaka na temelju rezultata provjere).
 Mišljenje na razini formalnih operacija visi o
SADRŽAJU kojem mislimo, tj. javlja se na području
gdje su ljudi obrazovani i tamo gdje su eksperti
(rješavaju na taj način zadatke koji su povezani s
njihovom strukom), a ovisi i o situaciji (nećemo baš
uvijek formalno -logički misliti).
 DVA POTPERIODA: Postoje dva podtperioda koja dovode
do faze formalnog mišljenja:
(1) III - A stadij (11, 12 - 14, 15 god.) - moguće je
postavljati hipoteze
(2) III - B stadij (14,15 god. nadalje) - moguće je
sustavno testiranje hipoteza
 Istraživače je zanimalo KADA zapravo nastupa taj period i
da li uopće svi dođu do njega: - po nekim istraživanjima samo
50% ljudi dođe u fazu formalnih operacija (od kojih su 25%
ljudi normalne inteligencije, 75% visoko inteligentnih ljudi).
1. Baratanje mogućim
Baratanje mogućim a ne samo realnim sadržajima. Prvo se
usmjeravaju na moguće a onda na realno – pri razmatranju
uzroka i posljedica. Npr. što bi se dogodilo da na zemlji
nestane Sunca? Djeca odgovaraju da je pitanje glupo jer Sunca
ima, ili misle da bi stalno bilo hladno. Adolescenti šire
gledaju; poljoprivreda bi preselila pod zemlju (vulkani), ne bi
bilo cvijeća ni ptica… vole producirati takve situacije s
apstraktnim mišljenjem. Svijet je 1 od mnogih realnosti.
Raspravljaju o različitim područjima života = idealizam.
2. Hipotetsko-produktivno rezoniranje
Znanstveni obrasci; analiza problema, generiranje
različitih H0 (neprovjerena objašnjenja, trebaju empirijski
dokazi za provjeru tih H0). Deduciraju se načini testiranja,
prikupljanje podataka  provjerava se H0 a ako je oborena
prilazi se testiranju neke druge. I tako sve ispočetka. Praget je
zadao zadatak njihala djeci od 8-15 g. Dao im je materijal i
morali su zamisliti kako bi napravili njihalo od utega i uzica ?
dužina. 4 su varijable (snaga kojom će se klatno zanjihati,
dužina uzice, težina utega, visina). Pitanje je bilo što utječe na
brzinu njihanja. Treba 3 faktora držati constz. a 4. varirati.
Dužina uzice je uzrok brzine njihanja. Ovo je isto primjenjivo
na zadatke iz soc. domene, praktičke stvari npr. prijateljica se
ljuti na nas i ne želi razgovarati s nama. Što je tome uzrok?
Niz je ? razloga i treba ih provjeriti.
3. Čista logika
Je mogućnost logičkog zaključivanja na simbolikom
materjialnu koji ne mora repreuzenirati neku realnost. To je
osobina da adolescenti uspijevaju manipulirati tvrdnjama bez
obzira na njihovu činjeničnu točnost (donositi log. zaključke).
Djeca ne mogu baratati logikom nezavisnom od konkretne
percepcije i konkretnih objekata.
 EXP.: Piagetov pokus sa žetonima: sakrio je žeton u šaku i
rekao je djetetu:
 žeton u ruci je ili zelen ili nije zelen (ili A ili B)
 žeton u ruci je zelen i nije zelen (i A i ne A) 
nemoguće!
Kad djeca ne vide boju žetona kažu da ne znaju odgovor, da ne
mogu odgovoriti. Točna je tvrdnja A, a to djeca ne mogu
shvatiti. Kad su mogla vidjeti boju žetona u ruci
eksperimentatora onda bi odgovarali da su obje tvrdnje točne
ako je žeton bio stvarno zelen, a da su obje netočne ako žeton
u ruci nije bio zelen. Imaju konkretni podražaj pa donose sud o
točnosti tvrdnje, a ako nemaju konkretni podražaj onda ne
mogu prosuditi da bi 1. tvrdnja mogla biti točna. Dječje
rezoniranje je ograničeno onim što je iz konkretnog iskustva,
dok adolescenti mogu razlučiti logiku od sadržaja.
Adolescentima je jasno da se u exp ne pita o boji žetona nego
razumijevanje tvrdnji – usmjeravaju se na logiku.
Formalne operacije su formalizacija konkretnih operacija:
logičke manipulacije oslobođene od veze s realnošću.
Adolescenti mogu nastaviti liniju razmišljanja čak iako je
tvrdnja netočna (koriste “ako ovo… onda…” – znači “ako 
onda”) bez obzira na sadržajnu neutemeljenost. Tek
adolescenti mogu naći argumente i za ona mišljenja koja oni
intencionalno nemaju (npr. Parlaonica na TV). Djeca to ne
mogu. Osoba ne mora vjerovati da je nešto točno/netočno a da
bi producirala argumente u prilog toga.
1. Razumijevanje korelacija
To je napredna razina formalnih operacija. Korr zahtijevaju
procjene temeljene na vjerojatnosti a ne na apstraktnosti. Npr.
Newmarck zadavao djeci zad. (i adolescentima). Predložio im
je 12 karata, na svakoj je lice i mikroskopsko stakalce. Lice
može biti zdravo/bolesno a stakalce čisto ili s klicama
(plijesan, bakterije…)
Incidencija, slučaj vezanosti bolesti (stakalce) i zdravosti – što
ne može zaključiti o vezanosti zdravlja i bakterija?
Malo mladih (15 g) rješava problem, a na starijima nema
ispitivanja pa se ne zna kada (i da li se) postiže korelacijsko
mišljenje. To je vrlo teško; samo mali broj mladih danas ide
na fax gdje se uči statistika, a oni su več selekcionirani; a i
unutar njih nisu svi uspješni u statistici (kakvo je tek stanje u
populaciji). Logično mišljenje se razvija i odražava
individualne razlike u INT. 22% 14-godišnjaka uspijeva u zad.
njihala (opća populacija) i 85% 14-godišnjaka koji spadaju u
8% najinteligentnijih. Formalne operacije se javljaju u 2
razine.
 11-15 g. razmišljanja o hipotezama, alternativama,
mogućnostima (odvajanje od realnog) – rana
adolesencija
 15 g.  kasna adolescencija; sustavno mišljenje o
mogućnostima i testiranje svih mogućih vars. Tek se
tu traga za potrebnim i nužnim da bi se npr.
promjenila brzina njihanja.
Svi adolescenti ne koriste formalne operacije. Formalno
mišljenje se javlja samo kod nekih i samo nekad. To ovisi o
iskustvima i obrazovanju iz prirodnih znanosti i matematike.
Čak djeca koja su trenirana u matematičkim i prirodnim
znanostima mogu rješavati Piagetove probleme. Dakle ovisi o
iskustvu i obrascu za korištenje formalnih operacija, ali i o
situaciji i težini formalnog zadatka. Formalne operacije su
situaciono uvjetovane, izvode se lakše na dobro poznatom
području, a tamo gdje smo nesigurni i nedovoljno obrazovani
ih ne koristimo (automehaničar formalno operira pri
rješavanju kvara na automobilu dok npr. znanstvenik tu neće
tako djelovati  samo u području svoje expertize. To je
vezano uz područje interesa i bavljenja. Formalne operacije se
mogu naći kod svih ljudskih grupa ako gledamo područje
njihove stručnosti (form. operacije situacijski uvjetovane). To
što smo sposobni za formalne operacije nije garancija da ćemo
ih uvijek koristiti.
 EXP.: Istraživanje: mogućnost da se istodobno rezonira na
nivou formalnih operacija i primjenjuje vjerojatnost i
uzročnost na predoperacijskom nivou (npr. magijsko
mišljenje). djevojke iz spiritualne zajednice i njihovo
tumačenje kauzalnosti. Te dečki vjeruju da je sve u
univerzumu određeno i sudbinski determinirano
(reinkarnacija…) – ništa nije slučajno. Po tome se nalaze u
predoperativnoj fazi (moralni realizam). Ali razvijeno je i
formalno mišljenje } istodobnost za 2 oblika govori da postoji
diskontinuitet jednako kao i kontinuitet u razvoju. Prethodni
nivoi rezoniranja i dalje egzistiraju nakon pojave novog tipa
rezoniranja.
4.1.2. KRITIKE PIAGETU
(1) Postavio je PREVISOKE STANDARDE ZRELOG
MIŠLJENJA (misli da svi dolaze do faze formalnih
operacija)  samo 1/3 odraslih ih koristi pri rješavanju
nepoznatog problema. Ne koriste ih uvijek i
automatski postojano (oni koji su sposobni). Naš se
kognitivni aparat razvio za rješavanje smislenih
problema.
(2) Piagetove MJERE FORMALNIH OPERACIJA (zad.)
ovise o formalnom obrazovanju (podsjećaju na matem,
fiz, kem zadatke) pa trenirana djeca daju bolje
rezultate. Nisu svi pred istim zadacima. Zato razvoj
formalnih operacija nije prirodan i neizbježan. Piaget
povlači univerzalnost form. operacija. Dakle ne
javljaju se kod svih odraslih i adolescenata.
(3) VEĆE INDIVIDUALNE VARIJACIJE nego u
prethodnim stadijima većina je odraslih i adolescenata
sposobna za formalne operacije ali razina kad se one
koriste varira među pojedincima. Rane faze
kognitivnog razvoja su manje varijabilne, dublje su
kanalizirane i dio su nasljeđa. Na razvoj formalnih
operacija utječe individualni genotip i specifična
iskustva učenja.
(4) KULTURNE VARIJACIJE : ljudi različitih kultura ne
postižu taj nivo, pogotovo u tehnički nepismenim
društvima. Odrasli ne koriste apstraktni nivo. Čitanje
je preduvjet formalnih operacija (to je prvo dijeljenje
od konkretnosti). Obrazovanje uči ljude klasificirati
objekte u terminima pravila (grupiranje pojmova) a ne
na nivou prostorne i vrem. blizine. Formalno
obrazovanje utječe na formalne operacije. Istr. u
Latinskoj Americi – nepismeni. Mladi nakon 9 g.
školovanja (većina) razviju formalne operacije a neki i
nakon 3 g. Pismenost podupire, ali ne garantira razvoj
form. operacija.
Ljudi južnih mora: imaju f. operacije nužne za navigaciju (H 0 o
položaju zvijezda, anticipacija smjera i brzine navigacije,
predočavanje…). Ti ljudi na zapadnjačkim testovima ne bi
uspjeli, ali bi o.k. funkcionirali na testovima koji imaju
formalne operacije njima adaptivno važne (npr. kreiranje
strategije lova…).
U našoj kulturi neki ljudi koriste alternativne obrasce
mišljenja; također efikasne za svakodnevne probleme (npr.
ponekad samo generaliziramo prethodno usvojeno rješenje na
novi problem). Umjetnički tipovi dolaze inztuitivno do
rješenja, i ne mogu to verbalno razasniti.
Znanstveno, logično i formalno mišljenje je važan napredak u
adolescenciji, a hoće li biti korišteno ovisi o iskustvu osobe,
važnosti, složenosti i poznatosti situacije, obrazivanju i
treningu osobe. o INT.
 Alternativna tumačenja kognitivnog funkcioniranja
3 PRISTUPA  Piaget
 ΨM pristup
 Informacijski pristup
4.2. PRISTUP PROCESIRANJA INFORMACIJA

Perspektiva obrade informacija glavni je suvremeni pristup
proučavanju kognitivnog razvoja. Istraživači obrade
informacija pokušavaju opisati kognitivne procese u podlozi
kognitivnih izvedbi, oblike obrade informacija koji se
događaju između podražaja i odgovora. Pritom se oslanjaju na
suvremenu računalnu znanost, kao i na opća shvaćanja ljudske
inteligencije, te specifične jezike i metode kojih oblikuju i
provjeravaju sveoje teorije.
Ovaj pristup ide iz američke eksperimentalne tradicije, ali su
različiti termini i metodologija od Piageta, iako se bave istim
problemima. Gleda se proces rješavanja problema. Piaget želi
otkriti kompetentnost isp., nivo na kojem je isp. no pristup
obrade informacija je usmjeren na samo izvođenje. Koja
karika u kognitivnom lancu je najslabija i zašto dolazi do
problema u kognitivnom funkcioniranju? Čovjeka uspoređuju
s kompjuterom.
 MODEL KOGNITIVNOG PROCESIRANJA
 HARDWER: CNS, receptori, efektori (za primanje,
procesiranje i izražavanje)
 SOFTWER: (programi i podaci kod comp.); kod
čovjeka je to nivo funkcioniranja, razvojni programi,
strategije.
Modeli obrade informacija konceptualiziraju spoznaju kao
trodjelni sustav sličan računalu.
1. DIO: Podražaji iz vanjskog svijeta koji čine ulaz (input),
2. DIO: Mentalni procesi koji djeluju na te informacije, i
3. DIO: Ponašanja različite vrste kao izlaz tog sustava
(output).
 Razlika između čovjeka i kompjutera : izvršna ctrl
funkcija:
 usmjerenje percepcije i pažnje (već kod inputa)
 selekcionira strategije pamćenja i rješavanja
problema
 nadgleda uspješnost strategija i kvalitete solucija
(metaznanje, metakognicija – jesam li bio uspješan
ili ne, da li mi je bilo teško ili ne…)
Kompjuter je pasivan. Piageta zanima u koju kategoriju
razvijenosti ide isp. i kako isp. globalno razmišlja (koristi
klinički intervju) a procesni pristup se bazično koristi exp.
(1) da bi se vidjelo kako se razvija pažnja, percepcija,
pamćenje
(2) gdje je problem koji onemogućuje djetetu da riješi
problem (to je slično Piagetu). Djeci je lakše
doslovno prepričati priču no svojim riječima.
4.3. PSIHOMETRIJSKI PRISTUP
Oba pristupa se razlikuju od ΨM koji je usmjeren samo na rez.
testa (da li je zadatak točno riješen ili nije, te koliko je
riješeno). Psihometrijskom pristupu i procesnom je slično to
što tragaju za individualnim razlikama. Procesni traži različite
kapacitete u procesiranju pamćenja, percepcije, pažnje na
nivou individue. Informacijski pristup ima par pitanja;
 mijenja li se u funkciji dobi brzina procesiranja (sporije
kod mlađih i u starosti. Uzroci se traže među biološkim
faktorima i faktorima znanja i uvježbanosti)
 vid mentalne energije da bi se izvršio neki mentalni rad
(distribucija pažnje i kapacitet memorije). Djeca i stariji
imaju manji kapacitet, no često su nejednoznačni nalazi;
kapacitet se možda ne mijenja s dobi ali i djeca i stariji
troše više kapaciteta za odvajanje viših mentalnih
funkcija.
 uloga znanja u kognitivnom procesiranju
 razvoj kontrolnih (voljno zalaganje, izvode se namjerno) i
automatsdkih procesa (treba min kapaciteta procesiranja,
teže ih se kontrolira, odvijaju se sami)
Razlike djece i adolescenata nisu apsolutne, (u nivou
konkretnih i formalnih operacija) već su relativne } male
kvantitativne promjene koje rezultiraju kvalitativnima
(kontinuitet razvoja). Dječje KP za različite elemente raste s
dobi. Adolescenti postavljaju apstraktnija pitanja, uz bolje
pamćenje odabira i planiraju bolje strategije obrade inf. i bolje
su upoznati sa sadržajem znanstvenih i logičkih problema.
Anticipiraju koja im vrsta inf. treba, više su sistematični te su
pri rezoniranju skloni pratiti svoj napredak u rješavanju
(nadziru proces rješavanja).
Piagetov i informacijski pristup nisu inkompatibilni: žele
identificirati kvantitativne promjene koje dovode do
kvalitativnih promjena. Razvoj je postepeniji i kumulativniji
no što to Piaget smatra. Smatra kako nakon faze formalnih
operacija slijedi razvoj u vidu profinjenja tih formalnih
operacija, a ne strukturalne promjene. Odrasli intelektualno i
dalje rastu ali se ne razvijaju. Veća je efikasnost u području
osobnog interesa (to je taj rast).
 Neki nalaze 3 sfere u kojima se priča o napretku
kognitivnog razvoja odraslih
 relativizam } odrasli shvaćaju da nema apsolutne istine,
da je znanje relativno. Prihvaćaju da nema jedne prave
religije i da su istine različite
 kontradikcije } prihvaćaju ih kao dio života, da se
različita gledišta ne moraju razriješiti pobjedom 1 gledišta
(sve ima i + i – strane). “Znanstveno prvoklasno
inteligentna osoba je sposobna posjedovati 2 suprotne
ideje u glavi i još uvijek normalno funkcionirati”.
Integracija ili sinteza različitih kontradiktornih stajališta u
postojan svjetonazor
 prihvaćanje promjena } adolescent traži stabilnost u
promjenama (npr. čovjek pije jer je nezaposlen) a odrasli
prihvaćaju samu promjenu. Adolescenti su uspješni u
izoliranju vars da bi odredili uzrok-posljedicu, dok odrasli
traže međuzavisnost (pije jer je nezaposlen, i nezaposlen
je jer pije).
Možemo prihvatiti i kontinuitet kognitivnog razvoja koji ide u
kvalitativne promjene (Piaget), i kognitivni razvoj teče i dalje.
(5) MORALNI RAZVOJ
5.1. L. KOHLBERGOV MODEL
Uz Jean Piageta, Lawrence Kohlberg je predložio drugu
utjecajnu teoriju moralnog razvoja koja polazi od pretpostavke
da je čovjekov kognitivni razvoj temelj moralnog razvoja. I
ovaj pristup se prvenstveno bavi razvojem moralnog
rasuđivanja, tj. razmišljanjem o vlastitim i tuđim postupcima u
kontekstu morala.
Na temelju svojih istraživanja Kohlberg je zaključio da se
moralno rasuđivanje raazvija kroz tri predvidljive razine:
(1) PRETKONVENCIONALNA – gdje se moralno
rasuđivanje temelji na pretpostavci da pojedinci
moraju zadovoljavati svoje potrebe.
(2) KONVENCIONALNA – gdje se moralno rasuđivanje
temelji na pretpostavci da se društveni sustav mora
osnivati na zakonima i pravilima.
(3) POSTKONVENCIONALNA – gdje se moralno
rasuđivanje temeljni na pretpostavci da je važno
očuvati vrijednost, dostojavnstvo i prava svakog
pojedinca.
U globalu se može reći da se osobe na nižoj razini moralnog
razvoja ponašaju u skladu s pravilima kako bi izbjegli kaznu
od strane drugih, a na višim razinama kako bi očuvali
samopoštovanje i izbjegli osjećaj krivnje i grižnje savjesti.
Svaka od tih faza se dalje dijeli na dvije podfaze koje slijede
jedna drugu. Svaka od tih šest faza sastoji se od dvije
komponente: društvene i moralne komponente. Društvena
komponenta odnosi se na točku gledišta prema kojoj se donosi
moralna odluka. Dijete je u prvoj fazi usmjereno na sebe i sve
situacije promatra s osobnog stajališta. No, kako se razvija,
tako može sve bolje razmotriti moralnu dilemu s pozicije
druge osobe ili s obzirom na to što je najbolje za društvo u
cjelini.
Izmjena faza u Kohlbergovu modelu slijedi Piagetov proces
adaptacije koji uključuje proces a) asimilacije (interpretacija
novih iskustava na osnovi postojećih spoznajnih struktura, npr.
postojećeg znanja) i b) akomodcije (prilagodba, usklađivanje,
kognitivne sheme nekom novom iskustvu ili aspektu okoline).
Prijelaz iz faze u fazu događa se kad dijete doživi misaoni
sukob. To se događa kad djeca zajedno s drugima sudjeluju u
donošenju odluka i pritom razmijenjuju mišljenja o moralnim
pitanjima. Zbog suprotstavljenih gledišta tj. kad dijete više ne
može više vladati novim inforacijama u okviru postoječeg
pogleda na svijet, ona taj misaoni sukob razriješi promjenom i
reorganizacijom načina mišljenja, i tako prelazi na višu razinu
moralnog rasuđivanja.
Definicija moralne zrelosti ovisi o teorijskom usmjerenju:
 Za psihoanalizu moralna zrelost proizlazi iz
internaliziranog osjećaja krivnje.
 Teorije socijalnog učenja – moralno ponašanje je
odlučujuće
 Kognitivne teorije – kognitivno razlikovanje dobrog i
zla.
Adolescenti pokazuju veću moralnu zrelost. Javlja se
apstraktno mišljenje, psihički razvoj dovodi do
samopreispitivanja. Socijalno iskustvo izlaže ih moralnim
dilemama – to su izvori moralnog razvoja. Adolescenti bolje
razumiju od djece razloge za ponašanje, suosjećaju, imaju
razvijen osjećaj krivnje, vlastiti standardi a ne konvencije i
podložnost autoritetu.
Prema Kohlbergovoj teoriji adolescenti se pomiču iz
konvencionalne faze u fazu postkonvencionalnog shvaćanja
morala.
(1) KONVENCIONALNA FAZA:
Faza 3. Prilagođavanje drugima – Osoba je u stanju staviti se
u tuđu kožu. Shvaća da dogovor dvoje ljudi može biti važniji
od pojedinačnih interesa svakog od njih. Moralna komponenta:
ponašanje se prilagođava onom što većina ljudi smatra
ispravnim. Pravila treba poštivati jer je to naćin dobivanja
poštovanja od strane drugih. Odnosi među ljudima temelje se
na zlatnom pravilu: “Nemoj činiti drugima ono što ne bi htio
da tebi drugi čine.”
Faza 4: Red i zakon – Ljudi procjenjuju moralnost uzimajući
u obzir društveni sustav i ono što je potrebno za opstana
društva. Potrebe pojedinca ne smatraju se važnijima od
održavanja reda u društvu. Moralna komponenta: moralnost se
temelji na strogom pridržavanju zakona i obavljanju dužnosti
svakog pojedinca. Pravila vrijede podjednako za sve ljude i
služe za rješavanje međuljudskih sukoba.
(2) POSTKONVENCIONALNA FAZA:
Faza 5: Društveni ugovor – Ljudi promatraju svijet očima
svih pojedinaca koji žive u društvenom sustavu. Shvaćaju da
nemaju svi iste vrijednosti i stavove, ali drže da svi imaju
jednako pravo na postojanje. Moralna komponenta: moralnost
se temelji na zaštiti ljudskih prava svakog pojedinca. Naglasak
je na održavanju društvenog sustava koji će to omogućiti.
Zakoni se stvaraju radi zaštite, a ne ograničavanja slobode
pojedinaca, a kad se pokaže potreba, treba ih mijenjati.
Postupci koji štete društvu pogrešni su čak i ako su u skladu sa
zakonom.
Faza 6: Univerzalna etička pravila – Ljudi donose moralne
odluke u skladu s osobnim pravilima poštenja i pravde.
Smatraju da svaki pojedinac ima svoju vrijednost i da ga treba
poštivati neovisno o njegovim uvjerenjima i osobinama.
Prijelaz iz pete u šestu fazu može se smatrati prelaskom s
društvenog na unutrašnji kut gledanja. Moralna komptonenta:
osoba smatra da postoje univerzalna moralna pravila koja su
iznad zakona, poput pravde i poštivanja ljudskog dostojanstva.
Ljudski život se cijeni više od svega.
Međutim, samo mali broj adolescenata napreduje do
postkonvencionalne razine. Formalno mišljenje ne garantira
postkonvencionalnu razinu, već većina aadolescenata ostaje na
konvencionalnoj (3. i 4. faza), a neki čak i na
predkonvencionalnoj razini moralnog rasuđivanja.
 Evaluacija KOHLBERGOVA MODELA
(A) DOBRO: 1) Eksperimentalne provjere
Kohlbergovamodela potvrđuju njegovu (i Piagetovu) postavku
da su neke kognitivne sposobnosti i sposobnosti uživljavanja u
tuđe iskustvo preduvjeti za razvoj moralnog rasuđivanjama
(ali ne i jedini dovoljan uvijet). 2) Empirijski podaci u skladu
su i s Kohlbergovim gledištem o tome da je moralno
rasuđivanje dosljedno u različitim situacijama (60 %
dosljednost unutar iste faze) kao i 3) da se dječji moralni
razvoj odvija kroz faze s unaprijed određenim redosljedom. 4)
Razgovori sa osobama na višem nivou moralnog rezoniranja
stvarno vode do razvojnog pomaka, i to najčešće za jednu
fazu. Eksperimenti potvrđuju Kohlbergovo uvjerenje da svaka
faza pretstavlja reorganizaciju koja proizlazi iz spoznajnog
sukoba.
(B) LOŠE:
1) Univerzalnost modela nije u potpunosti potvrđena. Premda
međukulturalna istraživanja pokazuju sličnosti moralnog
razvoja u različitim društvima, postoje kulture koje
Kohlbergov model ne vrijedi (npr. u Kini). 2) Neki istraživači
dovode u pitanje i primjenjivost tog modela na žene i
muškarce. Kohlbgerg je za ispitanike imao samo dječake i uzet
je samo pravi aspekt moralnosti, a ne uzima se aspekt brige i
ljubavi prema nekome (što je više karakteristika žena). Zato
kritičari smatraju da je to teorija moralnog rezoniranja kod
muškaraca.
5.2. CAROLL GILLIGAN: MORALNI RAZVOJ I
SPOL
Jedan od nalaza Kohlberga bio je posebno izložen kritikama.
Kohlberg smatra da postoji razlika u moralnom razvoju kod
muškaraca i žena: prosjećan muškarac u svom razvoju dostiže
4. razinu moralnog razvoja (red i zakon), dok prosjećna žena
dostiže tek 3. razinu (prilagođavanje drugima).
Gilligan smatra da taj nalaz ne reflektira adekvatno razvoj
moralnosti kod žena, jer Kohlberg ustvari penalizira kod žena
njihovu osjetljivost za to što drugi misle i njihovu
prilagodljivost socijalnim očekivanjima. To je u biti paradoks,
jer se njihova “dobrota” interpretira kao moralni nedostatak.
C. GILLIGAN je razvila teoriju moralnosti za žene. Prema
njoj muškarci i žene različito gledaju na moralnost zbog
različitog odgoja. Dječaci uče etiku pravednosti kroz njihov
rani odnos sa majkom. Oni uče utjecati na majku kroz svoju
asertivnost - izboreći se svoje želje. Oni postanu više svjesni
neravnopravnosti u odnosu: majke su moćna, a djeca su ovisna
i nemoćna. Djevojčice pak nauče da je navažnija privrženost
za ostvarivanje ciljeva. djevojčice su više odgajane da budu
nježne, skrbničke, pažljive (tj. prema aspektu brige i
odgovornosti), a muškarci da budu aktivniji i asertivniji i da
budu uspješni. Tako je muški način moralnog funkcioniranja
drugačiji (princip pravde) od ženskog (princip brige i
odgovornosti).
 Kod žena postoje 3 faze razvoja morala
1) BRIGA ZA SEBE – osobni interes. Rasuđivanje je
strogo ograničeno osobnim interesom. Žena na ovom stupnju
će ovako argumentirati svoju odluku za abortus: “Jednostavno
ne želim dijete i to je sve. To ne bi bilo dobro za mene.”
 Prijelaz od sebičnosti prema odgovornosti.
2) BRIGA ZA DRUGE – žrtvovanje sebe. Sada kod
razmišljanja o moralnim pitanjiam dominira briga za druge a
osobne potrebe su tek u drugom planu. Žena na ovom stupnju
neće pristati na abortus, iako ne želi dijete, ili zbog djeteta ili
zbog muža ili obitelji i sl. Gilliganova smatra da su životi žena
u povjesti bili određeni od strane muškaraca. Zbog toga se one
osjećaju bespomoćne.
 Prijelaz od “dobrote” prema istini.
3) RAVNOTEŽA: briga za sebe i za druge – nenasilje.
Ovdje žene spoznaju da njihova bespomoćnost je više pitanje
stava, i da to nije nužno stanje. Sada žene počinju izražavati
svoja osobna mišljenja i slobodno odlučivati, a moralne odluke
sada uzimaju u obzir kako vlastite, tako i tuđe potrebe. Sada je
kriterij biti nenasiljan, tj. što manje moguće boli zadati sebi i
drugima. Ovakvo odlučivanje je mnogo teže jer je
kompleksnije.
Prema Gilliganovoj muškarci i žene se dakle ne razlikuju po
stupnju moralnog rezoniranja, već po kvaliteti, tj. po
aspektima moralnosti.
 NEDOSTACI: Metaanaliza 108 Kohlbergovih istraživanja
su pokazala da razlike u moralnom rasuživanju ovisno o spolu
ustvari ne postoje. Umjesto toga pronađeno je da je stupanj
obrazovanja, varijabla koja uzrokuje najveće razlike među
ljudima.
5.3. KOMPONENTE MORALNOG RASUĐIVANJA
Jedan drugi autor koji polazi od Kohbergove teorije je James
Rest (1983). On je ustvari postavio ono osnovno pitanje:
“Kojim misaonim procesima osoba riješava moralne dileme?”
Rest je našao da put do riješenja ima četri komponenta:
(1) Komponenta I: Interpretacija situacije : Prvi je korak
analiziranje kako će različita moguća ponašanja utjecati
na osobe koje su involvirane. To se naziva socijalna
kognicija. Taj kapacitet razmišljanja o međuljudskim
zbivanjima i mogućim problemima razvija se iskustvom.
Rest također navodi da i emocionalno uzbuđenje može
utjecati kako interpretirano situaciju.
(2) Komponenta II: Otkrivanje najmoralnijeg načina
postupanja: - kad znamo moguće posljedice našeg
ponašanja treba odlučiti što bi bilo moralno učiniti. Ovaj
korak uključuje nalaženje ravnoteže između osobnih
želja i potreba i socijalnih moralnih normi. Ako osoba
nema razvijene kapacitete zahvaćanja čitave
kompleksnosti situacije, onda će joj ova faza
predstavljati problem.
(3) Komponenta III : Odlučivanje što će se stvarno učiniti :
Treći korak je konkretno utvrđivanje plana akcije koji će
najbolje moguće aproksimirati idealno riješenje, ali
istovremeno uzeti u obzir i relane uvjete. Rest smatra da
ovo uključuje sposobnost donošenja odluka kao i
moralnu motivaciju. Motivacija da se ponašamo na
moralan način razvija se čitav život. Ona može potječi
od želje da pomognemo drugima ili iz suosjećanja s
drugima.
(4) Komponenta IV: Izvedba plana akcije : Zadnji korak je
realna izvedba ponašanja za koje se smatra moralno
optimalnim. Da bi se ovaj korak stvarno desio, osoba
osoba mora biti ustrajna i sposobna za samokontrolu.
Ako osoba pažljivo odlučuje na putu prema akciji, ali
prilikom toga izgubi cilj iz vida, onda će imati probleme
s ovim korakom. Ovdje se mogu pojaviti prepreke a time
i frustracije i razočarenja. Rest također naglašava da
dobre namjere mogu nisu identičen sa biti dobrim
djelima.
Adolescenti razmišljaju o društvu i politici, moguća im je
prepozicijska logika (ako… onda…), formalno mišljenje, i
često dolazi do odbacivanja stavova ranije preuzetih od
roditelja (oni gube autoritet). Adolescenti sve dovode u pitanje
i zauzimaju osobni stav prema politici i religiji. Politički ideali
su karakteristični za adolescente jer postoji opća sklonost
idealiziranju (formalno mišljenje omogućuje stvaranje i
razmatranje alternativa).
 EXP.: Adelson i O’Neal: tražili su adolescente da zamisle
1000 nezadovoljnih ljudi koji su otišli na otok u Pacifiku i sve
počeli ispočetka: djeca i mlađi adolescetni su naglašavali
individualna prava a stariji adolescenti su naglašavali dobrobit
društva (formiraju opće etičke principe i nisu vezani za svaki
pojedinačni slučaj). Razumijevanje zakona; djeca vide
policajce kao sinonim za zakon, oni su autoritet i nužna je
pravičnost policajaca dok adolescenti razlučuju instrumentalnu
ulogu policajaca i privatnost  nema identifikacije zakona s
osobom.
 Razvoj mišljenja o zakonima (Tupp i Kohlberg)
(1) DJECA – zakon je zabrana – on sprečava da se dogode
loše stvari
(2) MLAĐI ADOLESCENTI – zakon kao propis, govore
kako se treba ponašati da bi opstao socijalni red (s tim se
slaže većina odrasliih)
(3) NEKI STARIJI ADOLESCENTI I ODRASLI – zakoni su
dogovorni standardi koji olakšavaju osobnu slobodu i
društveni red, donose racionalu koja olakšava život, štite
ljude i omogućuju harmoniju (nisu nepromjenjivi)
5.5. IDEALIZAM
Adolescenti generiraju o svemu više alternativa ali koje često
nisu baš realistične: idealne alternative imaju samo
potencijalnu realnost ali adolescenti svim alternativama daju
istu šansu. U tome ih odrasli i sama realnost prizemljuju. To
dovodi do osjećaja otuđenja: suočeni s realnošću osjećaju se
otuđeno i odbačeno od društva i sebe samih, neshvaćeni u
obitelji. Javlja se konfuzija. No, ona je poželjna i nužna u
adolescenciji pri formiranju ego-identiteta: da nema želje za
promjenom ne bi došlo do tranzicije iz dječjeg poimanja
svijeta u zrelu ličnost.
5.2.1. Religijsko preobraćenje je kombinacija otuđenja od
religije djetinjstva i religije idealizma. Adolescenti shvaćaju
da postoji puno alternativa što ih vodi u traganje za
alternativnim religioznim pravcima.
1) Psihoanalitičko tumačenje
Radikalne promjene pripisuju emocionalnom preokretu;
preobraćenje je obrambena reakcija na nerješen Edipov
konflikt; repriza dječje ljutnje na oca, i da ne dođu u veći
konflikt preruše osjećaj ljutnje prema ocu u potčinjavanje
(6) THE SELF – RAZVOJ
IDENTITETA
6.1. UVOD – IDENTITET
Identitet: doživljaj vlastitog ja, pojam kojeg pojedinac ima o
samom sebi. Doživljaj osobne istovjetnosti i kontinuiteta
sjećanja, ciljeva i namjera, koji se usvaja osobnim zalaganjem.
autoritetu u religiji  preseljenje u drugu sferu – zamjena
autoritetu – preobraćenje – nusprodukt emocionalnog prevrta;
traženje novog autoriteta
2) Kognitivne teorije
Potreba mladih ljudi da objasne neshvatljivost svijeta – okreću
se novoj religiji kad više nisu dostatna prethodna objašnjenja,
kad više ne osiguravaju sigurnost; nusprodukt intelektualnog
traganja.
 EXP.: Ulman : 40 osoba koje su se u adolescentskoj fazi
preobratili uspoređuje s onima koji nisu preobraćeni = slaba
potvrda kognitivističke hipoteze } nisu tragali za istinom i
jasnoćom prije preobraćenja.
Mnogi su dali objašnjenja za prijelaz – ljudi su bili dobri itd…
Gledane su razlike između te dvije grupe u emocijama
(psihoanalitička hipoteza) tj. emocionalni problemi u
djetinjstvu i adolescenciji te neposredno prije preobraćenja
kod preobraćenika  preobraćanje je oslobađanje od
anksioznosti, ljutnje, depresije; 3/4 preobraćenika je imalo
problematičan odnos s ocem (mržnja), i ovo je bio pokušaj
postizanja zaštite od strane autoriteta izvan tradicije i obitelji.
5.6. ADOLESCENTNI EGOCENTRIZAM
U adolescenciji velika je zaokupljenost sobom, gledaju se u
ogledalu (fizičke promjene), misle da je i okolina stalno
usmjerena na njih, imaju osjećaj kao da su pred imaginarnom
publikom.
Egocentrizam je najveći kod djevojčica oko 13 g. a kod
dječaka oko 15 g. U tu sferu ulazi to da su mladi skloni
izmisliti osobnu legendu ili mit: fantazije o jedinstvenosti, kao
da preuzimaju ulogu lika iz bajke – zaštićenost; osjećaju se
nepobjedivima, jedinstvenima, vjeruju da su njihova
emocionalna iskustva nova i jedinstvena i da ih nitko nije
doživio = negiraju općenitost iskustava.
 Uzroci egocentrizma :
(1) Mišljenje s formalnim operacijama : egocentrizam je na
vrhu kad je tranzicija iz konkretnog u formalno mišljenje
(2) Fizičke promjene i promjene na socijalnom planu –
vršnjaci, sukob s roditeljima
(3) Mogućnost preuzimanja tuđih gledišta – zamišlja “kako
drugi vide mene i druge u interakciji” – može se maknuti
iz neposrednog iskustva, zato i misli da drugi njega
promatraju.
Egocentrizam se zamjenjuje izgradnjom identiteta
Uključuje usvajanje smislenog pojma o sebi pri čemu su
prošlost, sadašnjost i budućnost pocezane u skladnu cjelinu.
To je odgovor na pitanje tko sam, otkud dolazim i kamo idem.
Integracija različitih vidova selfa u koherentan i prihvatljiv
doživljaj sebe. Adolescent se može zamišljati u drugom svjetlu
– što je alternativa sadašnjem egu – otkud pitanje “tko sam”.
Djeca imaju identifikaciju sa značajnim osobinama zbog
emocionalne vezanosti – to je brojno i različito, i ne
omogućuje stvaranje identiteta jer su likovi različiti. No u
kasnom djetinstvu dolazi do sinteze tih identifikacija – i
postavlja ju si pitanje što će biti kad odrastu? Adolescenti
kreću u borbu za identitet.
 FORMIRANJE IDENTITETA: uspostavljanje doživljaja
istovjetnosti + osobna ideologija i filozofija života +
prihvaćanje osobne prošlosti i uspostava kontinuiteta u
iskustvima + orjentacija prema budućnosti + sistem
vrijednosti.
Tri su bitna elementa identiteta:
(1) doživljaj sebe kao iste osobe kroz vrijeme i situacije
(2) priznanje od socijalne okoline da se osoba percipira
kao istovjetna
(3) akumuliranje pouzdanja u sukladnost osobne i soc.
percepcije
U normalnim okolnostima nismo svjesni svog identiteta, nego
kad se pojavi kriza. Nikad nije stalan, uvijek se ponovno
uspostavlja – nije fiksan.
6.2. SELF KONCEPT
Self koncept = pojam o sebi, samopoimanje (ima dva
aspekta);
(1) OPISIVANJE SAMOG SEBE – emocionalno
neutralan aspekt (engl. self-concept)
(2) SAMOPOŠTOVANJE, POUZDANJE – evalutivno
(engl. self-esteem)
Kognitivna psihologija: osoba mora izvjestiti o sebi (područje
soc. kognicije). Fenomenološka metoda – analiza iskaza, nema
strukturiranih instrumenata, pita ih kako se osjećaju i što misle
o sebi. “I” – ja kao subjekt svjesnosti o sebi, “Me” kao objekt
(James).
U ranoj adolescenciji raste svijest o vlastitoj svjesnosti na
osnovi toga kako se drugi ponašaju prema nama.
Samosvjesnost se izražava u osjetljivosti na tuđe mišljenje,
okupiranosti izgledom, i u egocentrizmu. Nesuglasje je
realnog i idealnog pojma o sebi što privremeno vodi do nižeg
samopoštovanja. Zbog različitih socijalnih uloga dolazi do
diferencijacije faceta samoopisa; u nekoj ulozi je samoopis
bolji a u drugoj lošiji – konfuzno stanje – kriza identiteta i
traži se globalna slika.
Srednja adolescencija; pojam samorefleksivnosti, voljnog
djelovanja samoevaluacije. Self = aktivni dio ličnosti,
podsticatelj je motivacije i internalni lokus kontrole. “I” može
vrednovati vlastite akcije i na moralnom je planu uvid u ?
proces; samo ja znam kako se osjećam (a ne roditelji). “I”
pruža stabilan način mentalne obrade informacija pri spoznaji
svijeta, može nadzirati i manipulirati iskustvo  adolescent
može zamisliti kako razmišlja drugi (npr. da li bi kupio psa
dječaku kojem je pas uginuo) – možemo kontrolirati vlastite
osjećaje (ako si ponavlja da ne želi psa, stvarno ga prestane
željeti.
Kasna adolescencija; shvaćanje da mentalni self-sistem sadrži
elemente koji nekad jesu a nekad nisu u skladu – neka iskustva
ne podliježu kontroli. Kod adolescenata se javlja konstrukt
svjesne i nesvjesne razine iskustava; dječak odbija psa i tako
se brani od osjećaja krivnje a da toga nije ni svjestan.
AD1. SAMOOPIS
U ranoj adolescenciji počinju se opisivati psihičkim
osobinama (djeca – daju kategorijalne sudove – dob, spol, ime,
izgled, posjedovanje, što radi, komparacija aktivnosti; 10.g. –
priopadnost grupama, soc. okruženje). Opisuje se i prethodnim
karakteristikama ali više nisu dominantne, te se više opisuju
apstraktnim terminima i moralnim kvalitetama, vrijednostima,
načinom mentalnog procesiranja iskustva, svjetonazorima,
socijalnim osobinama.
Kvantitativne su promjene u opisu, integriranje osobina u
logičnu cjelinu (ne samo nabrajanje), iznimke (pomažem bratu
ali ne i sestri). Osobine nisu apsolutne kao kod opisa djece,
shvaćaju da okolnosti mogu uzrokovati iznimke u ponašanju –
osobina ne mora biti uvijek prisutna.
Srednja adolescencija – “ne znam zašto se različito ponašam u
različitim situacijama”.
Kasna adolescencija – spajanje u koherentnu sliku o sebi;
objašnjenje zašto postoje izuzeci i različitosti u ponašanju.
Interpersonalno razumijevanje: shvaćaju subjektivnost, da
postoje i skrivene osobine ličnosti, svjesni su samopraćenja.
Ličnost = stabilne i predvidive osobine karaktera. Doživljavaju
promjene ličnosti npr. kako objašnjavaju neuspjeh nekog
djeteta u školi: djeca bi rekla zato što nije učilo, danas si
pametan a sutra glup – nema stabilnosti, sve ovisi o trendu; 10
g. ličnost je stabilnost osobina. Kriza u samopouzdanju –
prestaje iluzija da se radom može sve promijeniti
(sposobnosti!).
Tijekom razvoja pomak ide od fizikalističkog do psihološkog
poimanja sebe, pojava stabilne karakterizacije ličnosti, porast
voljne i samoreflexivne prirode samopoimanja (sami sebe
upoznajemo), integracija pojmova o sebi u globalnu sliku.
Karakteristike razvoja selfa u adolescenata; diferencijacija,
individuacija, stabilnost pojma o sebi, organizacija,
apstraktnost, idealizam, implicitni teoretičar ličnosti –
integracija novih informacija, konzistentno ponašanje, traganje
za stabilnim i skrivenim vidovima ličnosti, identitet,
nezavisnost.
Individuacija: kasnije se više opisuju u terminima razlikovanja
a ne sličnosti. Stabilnost POS-a (pojma o sebi) može voditi u
rigidnost.
AD2. SAMOVREDNOVANJE
Odnosi se na emocije koje osoba veže uz svoj samoopis;
nejasan pojam.
 James  odnos uspjeha i aspiracije. Samopoštovanje =
uspjeh/aspiracija.
 Rogers  realni self / idealni self (što je razlika manja,
samopoštovanje je veće). Nisko samopoštovanje je izvor
bazične neuroze i rezultira neprilagođenošću. Razvojna
perspektiva; index zrelosti je razlika realnog i idealnog
selfa. Između 6. i 9.g. se javlja idealni self – to je index
zrelosti (Zieglar): razvijenija osoba si postavlja sve veće
ciljeve. Osoba na višoj razini se procjenjuje na više
kategorija pa je veća mogućnost razlike između realne i
idealne slike. Što je veća razlika, veća je zrelost (ako je
veći izbor teže je razabrati) – uočavanje viće kategorija,
finije razlike unutar kategorija  finije aspiracije pa je
raskorak između realnog i idealnog index zrelosti.
 Rosenberg; odnos mogućeg i postizivog – da li stvarno
želiš to biti ili je to samo lijepo (razlikuje idealno i
moguće). Kako to ispitivati (psihometrijski pokušaji) –
problem! Diskrepanca realnog i idealnog selfa, razlika
samovrednovanja ili vezano uz određene okolnosti
(kognitivne, fizičke, socijalne, opće), hijerarhijska
organizacija samovrednovanja.
IDEALNO SAMOPOŠTOVANJE
SAMOPOŠTOVANJE SAMOPOUZDANJE
(SAMOSVIJEST)
 samoprihvaćanje  kompetencija fada
 selfrespect  samoefikasnost
 “I am” – jesam  “I am” – mogu
 globalni pojam o sebi  diferencirano vrednovanje
sebe u različitim područjima
 učinak u odnosu
aspiracije
IDENTITET, INTEGRITET
KOMPETENTNOST
Odgoj: roditelji se često usmjere na to što dijete može, dijete
shvati da nešto može, kompetentno je, sve zna ali se u
adolescenciji pita: “tko sam ja?”, “što zaista želim raditi?”
Dijete se to ne pita, njegove potrebe su u izgradnji identiteta –
treba komunicirati na nivou potreba a ne uspješnosti npr.
sportaš kad prestane biti uspješan nije nitko i ništa, zanemaren
identitet, kao ličnost nisu sazreli pa postoje fluktuacije (u
rukama su trenera ili roditelja).
Veza između postignuća i samovrednovanja je slaba:
programima samovrednovanja ne može se povećati školski
uspjeh. Djevojke pate od samopouzdanja ali ne od
samopoštovanja. Postoji veza između samopoštovanja i
internalnog lokusa kontrole. Prihvaćanje i bezuvjetno
prihvaćanje, granicešto može a što ne pridonose razvoju
samovrednovanja. Korelacijske studije – nema uzroka.
Djevojke - roditeljska toplina, mladići - prihvaćanje od strane
vršnjaka.
Samopouzdanje – od 3.g. ali kao samohvalisanje,
egocentričnost, a tek postupno razvoj samopoštovanja. 6.g. –
istraživanja } 6-11 g. usporedba s drugima i diferencijacija
područja kompetentnosti. Emocionalni self, razlikovanje
realnog i idealnog ja…
6.2. E. ERIKSON: psihosocijalna teorija
Erikson smatra da razvoj ličnosti ide tijekom cijelog života, 8
je faza s fiksnim redoslijedom: postoji ključan konflikt u
svakoj fazi. Prolaz jedna faze omogućuje dolazak u drugu i
takav razvoj vodi zdravoj ličnosti.
Epigenetski dijagram: vidi se slijed faza i kako djeluju
nerješene prethodne krize.
 KRIZA IDENTITETA 13-20 g. = usvajanje smislenog
pojma o sebi (identitet). Krizu mogu zaoštriti društvena
zbivanja, podržavajući ili otežavajući uvjeti okoline: gubljenje
tradicija i manja je predvidivost – nema adekvatnih modela
starijih generacija što pospješuje traganje za identitetom (nema
stabilnih socijalnih definiranih uloga).
Eric Erikson smatra da kriza identiteta traje cijeli život ali u
adolescenciji dolazi u fokus. To je osmišljavanje sebe i svijeta,
konflikti doprinose razvoju i kvaliteti kasnijeg života.
Opasnost je ako se konfuzija oduži. Krizom objašnjava
prevrtljivo ponašanje, preispitivanje, zaokupljenost sobom,
stvaranje malih grupa } grupni identitet  dosljednost i
konformiranje. Adolescenti mogu konfuziju izraziti represijom
u djetinjatost da bi se oslobodili potrebe odlučivanja.
Ideološke rasprave su važne za identitet a nisu obrambeni
mehanizmi. Srž rješenja krize } osnovna vrlina je vjernost,
lojalnost, vjera, osjećaj pripadanja prijateljima, vrijednostima.
Do toga dolazi kroz selektivnu afirmaciju nekih identifikacija
iz djetinjstva. Ako se ne postigne mogućnost da se bude vjeran
osobi, ideji, stavu, dolazi do povučenosti ili prkosa. Ljubavne
veze su put ka izgradnji identiteta, kroz reflexiju druge osobe
na upoznaje sebe.
Zbog traganja i neizvjesnosti raste važnost grupe vršnjaka
(kroz dugotrajne razgovore dobivaju inf. “kakav sam i kako
me drugi vide”). Obraćanje vršnjacima govorom, načinom
oblačenja – obrana od konfuzije, i to ugrožava ličnost ako je
puno alternativa (konformiranje grupi smanjuje difuziju i
zbrku).
Zaljubljivanje nema ulogu zadovoljavanja sexualnih potreba,
nego se testira difuzni identitet  kako se druga osoba obraća
prema nama.
 Profesionalni identitet : ideali, previsoka aspiracija, pobuna
prema roditeljskoj dominaciji.
Osobne ideologije i filozofije života su vrlo različite} otežano
je formiranje osobne ideologije i produžuje se kriza identiteta.
Ako se ne uspije naći identitet javlja se sumnja u sebe,
difuzija, konfuzija uloga = autodestruktivno ponašanje,
zaokupljenost time što drugi misle o meni, nebriga za
mišljenje drugih – izolacija; droga i alkohol su oslobađanje od
anksioznosti koju stvara konfuzija uloga. Ako je ego-difuzija
trajna, može doći do kronične delikvencije, psihofizičke
dezorganizacije ličnosti i suicida.
6.4. JAMES MARCIA – 4 STATUSA IDENTITETA
J. Marcia vrši polustrukturirani intervju na studentima: kako i
koliko su mladi ljudi zaokupljeni izborom profesije, politička
vjerovanja, religiozno određenje, seksualnost (važna za
identitet kod žena).
 4 STATUSA IDENTITETA
(1) KONFUZIJA (DIFUZNI) IDENTITETA : kriza da ili ne,
izbor ne (zamišljaju ali su pasivni) – napredniji
(2) ZAKLJUČANI, PREUZETI IDENTITET : kriza ne, izbor
da (preuzelo je ono ponuđeno od roditelja) – primitivni
(3) MORATORIJ: kriza je aktualna a izbor nejasan – ambicija očeva, žele ispunjavati
primitivni očekivanja ali i biti svoje
odrasle = “da, ali…” – želim biti
(4) POSTIGNUTI IDENTITET: kriza da, prošla, izbor da –
svoja ali…
napredniji
Stadiji nisu stabilni. U nekom području identitet može biti
(5) OTUĐENO POSTIGNUĆE: prošli kroz period postignut a u drugom ne.
odlučivanja, došli do zaključka ali su negativistički –
misle da društvo nije idealno pa ne žele preuzeti  Nezavisnost-autonomnost i osjećaj odgovornosti
zanimanja ni religije, ne žele brak (u vrijeme
vijetnamskog rata je dodao ovaj status; ne sviđa im se što
društvo nudi). (1) autonomnost u vanjskim aktivnostima – trošenje novca
(2) autonomnost u aktivnostima vezanima uz dob –
kupovanje odjeće
Smatra da kriza identiteta nastupa u kasnoj adolescenciji
(studenti, rane 20.g.): kritika da su ispitanici studenti – više (3) autonomnost u donošenju sudova – uvažavanje u
alternativa i još nisu definirana očekivanja okoline kao za one raspravama
koji već rade.
(4) autonomnost u aktivnostima koje utječu na status
Prethodne krize (istr.): trebali su pisati priče na projektivni (izbor škole i zanimanja)
materijal pri čemu je pretpostavka da će navoditi krize iz
pojedinih perioda. U funkciji dobi mijenja se sadržaj koji
odgovara dobi, ali se u svim dobima javlja faza autonomnosti
 faze nisu sukcesivne i kumulativne  krize se obnavljaju.
Nije nužno da su prethodni stadiji zadovoljeni koa što je
Erikson mislio.
Faza intimnosti slijedi nakon krize identiteta: muški studenti
imaju jaku povezanost između identiteta i intimnosti
(korelacija, a ne uzročna veza). Ženski isp. više veličaju
intimnost (prvo su na usluzi drugoj osobi) i intimnost je
preteča identiteta, samo rijetko tu uspiju izvesti paralelno 
kod žena su seksualni odnosi s drugima važniji od politike i
religija za formiranje identiteta.
Kod žena difuzija identiteta raste tijekom studija, a kod
muškaraca opada.
Žene s preuzetim identitetom (primitivni model, negativan,
nepoželjan) su zadovoljne, uspješne kao i one koje su postigle
identitet (Ř zdrave): kod muškaraca je to negativno.
Muškarcima je najvažniji profesionalni identitet.
Karakteristike žena u pojedinom stadiju obzirom na spolne
uloge (studentice i 35-ogodišnjakinje).
Studentice su postigle identitet: zaokupljene su onim što mogu
postati, partner je suradnik a ne zaštitnički otac. 35. (postigle
identitet); u mladosti prihvatile i preuzele identitet – ali ga
odbacile.

A) Preuzeti identitet } studentice = obnavljanje bliskih

obiteljskih veza
odrasle = obnavljanje bliskih
obiteljskih veza, nekompetentne
izvan doma

B) Difuzija identiteta } studentice = maštarije o princu,

boje se da bi bile odbijene (ne
poduzimaju ništa)
odrasle = sumnjaju u ženstvenost,
sukob s roditeljima

C) Moratorij } studentice = krive zbog

odbacujućeg ponašanja prema
majci, maštaju o ispunjenju
(7) EMOCIONALNI RAZVOJ narušena je ravnoteža zbog aktiviranog libida.

Trajanje adolescencije je sve duže – za neke je buran a za

neke miran prijelaz. Bure su uglavnom na kliničkoj populaciji
(slučajni uzorci) i nisu nužne (to je kontinuum). Promjene
raspoloženja su intenzivne i česte. Adolescenti (13-18 g.) su
imali “bipere” i trebali su registrirati s kim su, što rade i kako
se osjećaju  pokazalo se da su promjene raspoloženja česte
i brze. Skloniji su euforičnom raspoloženju i osjećaju kaosa
(ekstremnija ali kraća raspoloženja nego kod odraslih – npr.
kod adolescenata traju 45 min. a kod odraslih 2 sata).
Raspoloženja su realna i predvidiva u odnosu na zbivanja.
Puno su aktivniji pa se zato češće mijenjaju raspoloženja
(mijenjaju češće situacije). Stresori su realni i potječu od
fizičkih promjena (pubertet) ili iz okoline (vršnjaci, škola,
zahtjevi roditelja), i najkompetentnije dijete može postati
nepredvidivo jer je u adolescenciji podložnije stresorima.
Učenici 7. razreda (tjedan dana); samo 14% slučajnih
stabilnih osjećaja samopoštovanja, 16.g. – 40% }
 Margaret Mead: u nekim društvima nema bure. Seksualne
raspoloženje i odnos prema sebi se stabiliziraju. Promjene na
igre, praćenje poroda i smrti – nema tabua, nema velikog
fizičkom planu, kognitivnom planu i socijalnom planu 
otkrića ni preokreta zbog upoznatosti sa seksualnošću. Neka
izvori stresa. Teorije }
istraživanja to potvrđuju. Freeman smatra da je i tamo
adolescencija stresna.
S. Hall – pojam bure i stresa; mladi se pokušavaju prilagoditi
promijenjenom tijelu, izlaze iz tog perioda moarlno jači, i to
 NOVE TEORIJE
je nužan period za razvoj ličnosti. Neki to opovrgavaju.
 Boss (interpersonalna teorija),
 Sullivan,
Freud: ulazak u genitalnu fazu, konflikt je zbog fizičkih
promjena, priprema genitalne faze. U periodu latencije libido  teorija polja Levin,
je nevidljiv a sad opet izbija na površinu u socijalno
prihvaćenom obliku  heteroseksualna veza s partnerom  Piaget,
izvan obitelji. Treba prevladati neriješene seksualne odnosu  Kohlberg,
prema roditelju suprotnog spola što se postiže kroz reaktivnu
formaciju – dijete (adolescent) pokazuje suprotne osjećaje  feministička perspektiva,
(neprijateljstvo, mržnju…). To je adolescentska pobuna
 teorije socijalne kognicije (Selman – preuzimanje
protiv roditelja. Nakon oslobađanja adolescent se može
uloga),
ponovo približiti roditeljima, prolazi homoseksualnu fazu –
vrlo prisna prijateljstva s vršnjacima ili starijom osobom  teorije socijalnog učenja,
(poistovjećivanje). Promjena seksualnosti ide od želje za
čistom ugodom do želje za reprodukcijom. Masturbacija;  ekološka perspektiva.
zamjena klitoralnog orgazma u zreli vaginalni. Novija istr.  Socioemocionalni razvoj – uz odnos s roditeljima i
pokazuju da se zadržava klitoralni orgazam kao jednako vršnjacima važna tema je i samopoimanje mladih.
važan (to nije regresija). Anna Freud; formiranje karaktera }
(8) RAZVOJ SOCIJALNIH ODNOSA
8.1. OBITELJSKI ODNOSI
8.1.1. ODNOSI S RODITELJIMA – KONFLIKT?
Često se govori o jazu među generacijama, no ti su nalazi
često uvjetovani metodološkim nedostacima. U
djetinjstvu se može koristiti tehnika opažanja, no u
adolescenciji ne jer su oni vrlo osjetljivi na opažanje
(mogu modificirati ponašanje), zato se rade upitnici, no tu
postoji jedan značajan metodološki nedostatak, tj. upitnici
su često jednostrano usmjereni, tj. pitaju samo za odnos
adolescenta prema vršnjacima ili prema roditeljima, ali ne
i obrnuto – ako je narušen odnos s roditeljima zaključe da
je odnos s vršnjacima dobar (treba ispitivati oba odnosa).
 EXP.: Rutter 76’ – je proveo dvosmjerno istraživanje
Zasebno su uzimani podaci od adolescenata i roditelja.
 Većina roditelja odobrava svom djetetu izbor prijatelja i
srednje škole.
 U malom % obitelji se pokazalo povlačenje adolescenata
od roditelja, zatvaranje u sobu (12% > i 7% +), a i onda
je to u 1/2 slučajeva nastavak ranijeg povlačenja (iz
prethodnog razdoblja).
 1/4 roditelja navodi da postoji emocionalno udaljavanje i
problemi komuniciranja sa sinovima (poteškoće da se
približe djetetu) ali samo u 4% slučajeva su se ti odnosi
pogoršali u odnosu na stanje prije adolescencije.
 9% dečki (6% poteškoća se pogoršalo u adolescenciji).
Slični podaci su dobiveni i od djece. Vrlo malo ih
odbacuje roditelje.
Dakle: 2 generacije ipak ostaju bliske. Između njih dolazi
do promjene kvalitete odnosa: u djetinjstvu je
“interakcija razmjene” (roditelj daje brigu a dijete
odvraća poslušnošću) i tu se dijete uči hijerarhijskim
pravilima u društvenim odnosima.
U tim istraživanjima koja pokazuju jak metodološki
nedostatak je izbor uzorka ispitanika: uglavnom su to
ispitanici koji su i prije adolescencije imali problema
(klinička populacija) pa ih imaju i u adolescenciji, i tako
se došlo do zaključka da je adolescencija razdoblje bura.
Klasična su mišljenja da što mladi provode više vremena
s vršnjacima da je veća vjerojatnost da će poći krivim
putem (vršnjačke grupe se specijaliziraju za negativnu
konformnost da bi skandalizirali odrasle). Potiče se razvoj
nezavisnosti od roditelja, piju, puše… no to je preuveli-
čavanje jer adolescenti slušaju roditelje jednako ako ne i
više nego vršnjake, slijede roditeljske savjete o
obrazovanju, usmjerenju a vršnjake slijede u izboru
prijatelja, aktivnosti, slenga, odijevanju.
Adolescenti se slažu s roditeljima u temama morala,
vrijednosti a s vršnjacima u temama muzike, stila,
spavanja… Tvrdnja o jazu je više mit nego realnost.
Postoje periodi privremenih sukoba no to su normalne
varijacije u životu – u 3/4 obitelji adolescencija je miran
period.
Interakcija s vršnjacima je ravnopravna, recipročan je
odnos – dijete uči fer igru, jednakost. U adolescenciji
odnos postaje sve ravnopravniji, poslušnost je više voljna
no automatska. Te promjene u odnosu iniciraju
adolescenti – adolescenti traže svoje uvažavanje.
Dvosmjerna socijalizacija: roditelji utječu na
socijalizaciju djece ali i obrnuto, i djeca utječu na
socijalizaciju roditelja.
Okolinski faktori: Odnos roditelja i adolescenata ovisi i o
društvenim okolnostima, o kulturalnom miljeu – u
strogim patrijarhalnim sredinama te promjene neće biti
tako izrazite. Tu su i ekonomski i društveno-povijesni
trenuci npr. ratne okolnosti: otac je na bojištu a majka
doma. Ranije se javljaju recipročni odnosi, izostavljena je
figura autoriteta (i dijete preuzima dio brige) što pogoduje
ranijem i samostalnijem razvoju. U adolescenciji je
promjena od jednostranog autoriteta na zajedničkom
donošenju odluka.
Selektivnost u komuniciranju: o nekim temama se priča
samo s jednim roditeljem, a o nekim temama ni s jednim.
Adolescent jednostavno uskraćuje neke informacije svoga
privatnoga života.
 Roditelji ostaju autoritet u području školskog
uspjeha (čest izvor sukoba) – to roditelji ne
ispuštaju iz ruku.
 Samostalnost se više dozvoljava u području
privatnog života} tu se majke i očevi razlikuju.
 Očevi se ograničavaju na planove za budućnost,
školu, političke teme a majke se zanimaju za
svakodnevna zbivanja, brige, probleme,
emocionalni razvoj i interpersonalne odnose –
zainteresiranije su za suradnju.
8.1.2. PROCES INDIVIDUACIJE
Specifičan je proces individuacije: Oslobađanje od
zavisnosti o roditeljima i istodobno pokušaj održavanja
veze s njima. Drugi element individuacije je promjenjena
percepcija roditelja od figure prema osobe sa vrlinama i
manama. Roditelji postaju realne osobe i ličnosti a
prestaju biti figure – u dječjem su periodu roditelji
idealni, autoriteti – dojam nerealnog mističnog, nema
pogovora o tome da li su dobri ili loši. Sad je kritičnost,
uočavaju se njihove mane, nekompetentnosti,
neujednačena znanja, drugim riječima postaju bića sa
muškim i ženskim osobinama. To je zapravo i osnova
ravnopravnog odnosa, jer sa "Bogom" se ne može
ravnopravno razgovarati.
Majke prije postaju ličnosti od očeva jer su sklonije
razgovoru i dijeljenju svojih neperfektnosti i slabosti, dok
otac ostaje udaljeno biće i dugo održava sliku
nepogrešivosti i autoriteta. Majkama se više
povjeravamo: kombinacija autoritet – suradnja / bliskost –
poštovanje, a otac postavlja norme no zbog udaljenosti
gubi prisan odnos s djecom (provode manje vremena
zajedno a to ne biva zamjenjeno s odnosom razgovora).
Gubi funkciju bliskog. Sada roditelji imaju odvojene
funkcije koje se nadopunjuju.
U 3 od 4 obitelji odnosi su zadovoljavajući.
 Postoje ustvari dvije krize : kriza traženja identiteta kod
adolescenta i kriza traženja nove uloge u odnosu sa
djetetom.
Traženje identiteta nužno zahtijeva separaciju adolescenta
od svojih roditelja, pogotovo na emocionalnoj razini.
Separacija se očituje u smanjenom broju kontakata,
uspostavljanje privatnog života i selektivno informiranje
roditelja. Provođenje vremena van obitelji se koristi za
samootkrivanje, stavovi se izgrađuju kroz razgovore s
vršnjacima. No, adolescent ostaje privržen obitelji.
No, i roditelji moraju redefinirati svoju ulogu u odnosu s
adolescentom, što uključuje prihvaćanje samostalnosti
“djeteta” i vlastitog starenja. Roditelji adolescenata su
zato najnezadovoljniji roditelji. Oni su dakle također pod
stresom, nisu više aktivni roditelji i traže novi zadatak u
životu.
8.1.3. TEORIJA MEĐUZAVISNOSTI:
Teorija privrženosti: Privrženost daje malom djetetu
osjećaj sigurnosti i omogućuje zdrav razvoj. Adolescent
koji vjeruje roditeljima, da će mu pomoći ako "zaškripi",
on će biti spremniji na istraživanje novih situacija i time
će razviti veći stupanj samopoštovanja.
Budući da se adolescent mijenja, okolina mora također
biti fleksibilna, jer ako je ona fiksna ne može se
prilagoditi tim nastalim promjenama, te ne može
adekvatno reagirati na ponašanje adolescenta. To može
biti izvor konflikata i otežati razvoj adolescenta.
Kod adolescenta postoji potreba za pripadanjem
(bliskošćću) i potreba za samostalnošću (odvajanjem): i
jedna i druga strana mora postojati. Pa tako adolescent
mora imati osjećaj i sigurnosti i slobode. Istovremeno i
pripadam obitelji i imam sebe.
 EXP.: Neka istraživanja o sukobima – oni su
intenzivniji samo u 25% slučajeva i izviru iz poteškoće
roditelja da se priviknu na novu ličnost svog djeteta (novi
afiniteti, stil, nove kognitivne i reproduktivne
sposobnosti). I sami adolescenti su ambivalentni: variraju
po želji da budu tretirani kao odrasli i povremenog
djetinjastog ponašanja. Sukob se javlja svaka 3 dana,
obično s majkom i djevojke imaju više svađa od dječaka.
Svađe prosječno traju 10 min, ali su za adolescente jako
emocionalno nabijene. Kad su adolescenti sa obiteljima
onda negativne misli znatno premašuju pozitivne misli.
Sukobi su jako kratki i na vrhuncu su u ranoj
adolescenciji (kraj o.š.) U kasnoj naglo padaju – pogotovo
ako adolescenti napuste dom.
 Kako mladi vide mjesto svojih stavova u odnose na
stavove roditelja i vršnjaka ? Roditeljske stavove su
procijenili vrlo konzervativnima, vršnjačke vrlo
liberalnima a svoje u sredini (nema jasnog
poistovjećenja). Kad su roditelji učinili isto pokazalo se
da mladi precjenjuju tu razliku, a roditelji tu razliku
podcjenjuju (žele biti bliski). Taj perceptivni jaz se
pripisuje adolescentskoj potrebi da vjeruje da su njegove
misli jedinstvene, posebne.
8.1.4. RAZVOJNE FAZE U INDIVIDUACIJI
(1) Oštra diferencijacija
Oštra kritičnost prema roditeljima, duboko odbacivanje
svega od roditelja. Burniji period u ranoj adolescenciji.
(2) Vježbanje vlastite nezavisnosti od roditelja
Aktivno isprobava vlastite odluke, usmjerenja, osjeća se
nepogrešiv (to liči na fazu negativizma kao u 2.g. života).
Ponekad je cilj takvog ponašanje namjerno izazivanje
roditelja radi otkrivanja granica (dokle mogu ići). Odbacuje
sve savjete. Zamjena za roditelje (za emocionalne veze) su
vršnjaci. No, česta je izgubljenost i strah od potpunog gubitka
roditelja (u emocionalnom smislu).
(3) Ponovo približavanje roditeljima
Zasnovano je na novom osjećaju vlastite autonomnosti.
Očekuje se sloboda odlučivanja i dobrovoljna suradnja (nije
mi obaveza surađivati sa roditeljima). Adolescentu je važno
suprotstaviti se a kad roditelj pristane, on odustane od cilja 
ako mu se dozvoli i najgluplja mogućnost on će vidjeti da to
nije prava mogućnost.
(4) Konsolidacija
Adolescent gradi osjećaj identiteta (kao nezavisne
individualnosti) uz pomoć iskustva identifikacije iz
djetinjstva, iskustva iz 3 prethodne faze i novih
elemenata. Rezultat je razvoj nezavisnosti i prihvaćanje
izvjesnog oslanjanja na roditelje. Time se roditelji više ne
percipiraju kao da ugrožavaju ličnost.
8.1.4. ULOGE RODITELJA U PROCESU
INDIVIDUACIJE
Očevi} podržavaju prvi dio faze (emocionalno
osamostaljenje)
Majke} pospješuju dio težnje da se ostane blizak
roditeljima.
Tako gdje nema oca proces individuacije biva otežan jer
majka teži održavanju bliskosti a sin iz odgovornosti
prema majci teže prihvaća odvajanje, i konformira se (što
je teškoća da se ostvari nužna individuacija). Rezultat:
“mamini sinovi” (često doživotno) ili odu u prenapuhanu
funkciju macho muškarčine (preobražava vlastiti
neisprofilirani identitet u ulogu grubijana…). To su oba
nezdrava klišea, osoba ne nalazi vl. identitet i autentičnost
te ostaje u klišeu (udovoljava očekivanjima majke ili
ulazi u predodžbu kakav muškarac treba biti).
 Sukob s roditeljima : zbog želje mladih za
 nezavisnošću i želje za kontrolom od strane roditelja. izbjegnu raspravu o ličnosti, tad to pomaže očuvanju
Adolescenti su skloni raspravi i testiranju roditeljskih obiteljskog mira i razvoj mišljenja
granica. Često se povlače u “hladni rat” =
nekomunikacija. Izlaz je pomirljivi kompromis. Sukobi
su oko svakodnevnih stvari (škola, izlasci, prijatelji, (3) Centriranost na sebe
kućne dužnosti, svađe s braćom…) jednako kao prije 70
g. Nova je jedino droga. Osobni mit; ja sam poseban, ne podliježem prirodnim
zakonitostima kao ostatak svijeta
Dječaci imaju više problema u djetinjstvu jer je okolina
više feminizirana (tet u vrtiću, nastavnice…), žene su
(4) Neodlučnost (svjesni su višestrukih mogućnosti pa
modeli a od njih se očekuje izrazito tipizirano ponašanje.
teško odluče)
Djevojke u adolescenciji imaju više problema oko potrebe
za ZV i NZV (ponekad se to iskaže kroz ranu trudnoću). (5) Prikladna dvoličnost
Njihova je sklonost da svoj identitet izgrađuju na bazi da
se povezuju s drugim ljudima i iz te pozicije teško im se Ne razlikuju izražavanje ideala i djelovanje da bi to
suprostaviti fizičkim i emocionalnim vezama s obitelji. ostvarili (puše a protestiraju zbog zagađenja okoline).
Osjećaju se krivo ako napuštaju majku – imaju više
emocionalnih izljeva. Sukobi oko povjerenja,
promišljenosti, spolnih stereotipa, straha roditeljka da ne
zatrudne, izlasci… Osim toga i roditelji teže puštaju
djevojke od dječaka.

Dječaci su više zaokupljeni aktivnostima koje su vezane 8.2. ODNOSI S VRŠNJACIMA

uz vanjski svijet, i očevi se udaljuju jer više ne dijele iste
aktivnosti. Sve manje vremena provode kod kuće, manje
su doma i manja je šansa sukoba (oni su obično oko
pranja, higijene, neurednosti, rizičnih aktivnosti). Najbolji
tip obitelji je gdje su članovi povezani ali individue (to je
zdrav tip odnosa za osamostaljenje adolescenata). Za
dobre odnose u obitelji je ključno podržavanje,
zainteresiranost, balans ljubavi i postavljanja granica te
jasno komuniciranje svojih stavova } iznošenje svojih
želja (osobni govor) a ne naređivanje (znači “meni je
teško… ja brinem…” a ne “Imaš biti doma u 9”).
Yul: adolescencija je druga prilika za izgradnju identiteta
(1. je faza autonomnost djeteta) – adolescencija liči na to.
To je i 2. i zadnja prilika da bude ono što je. Kad djeca
postanu adolescenti prekasno je za odgoj – sad se
roditelji mogu opustiti jer sad se tu ništa ne može
izmijeniti. Za roditelje je to teško, gube to “da znaju
najbolje”: to je teško prepustiti. Roditelji i dalje ostaju
odgovorni za atmosferu u obitelji, za kvalitetu interakcije
i trebaju izražavati svoje stavove ali ne više sa
pedagoškom tendencijom. Treba ravnopravni dijalog, i
uvažavanje suverenosti druge osobe (“rekla sam ti što
misliš, a ti napravi što hoćeš”). Čak je važniji način
donošenja odluke, od same odluke (važniji je proces nego
sadržaj), važno je kako se pregovara, a ne o čemu (važno
je dvostruko povjerenje). Roditelji trebaju koristiti osobni
jezik, govoriti o sebi (JA-komunikacija)).
8.1.6. ELEMENTI ADOLESCENTSKOG
EGOCENTRIZMA (tipičan sklop ličnosti)
(1) Nalaženje grešaka kod figura autoriteta
Zbog mogućnosti da zamišljaju idealni svijet, otkrivaju da
se osobe ne uklapaju u taj svijet; otud kritičnost. Bitno je da
roditelji uzmu te kritike kao nužnu fazu razvoja a ne kao
osobnu kritiku.
(2) Sklonost raspravljanju
Sposobnost adolescenta da uočavaju pojedinosti unutar
neke teme. Ako roditelji pristanu na raspravu o principima a
8.2.1. ZNAČAJ ODNOSA S VRŠNJACIMA
Važni su i imaju za adolescente magičnu moć iz nekoliko
razloga:
(1) Samopoštovanje adolescenata se razvija i to zbog
prihvaćanja od strane vršnjaka.
(2) Razvija se moralno rasuđivanje: prema Piagetu je
druženje sa vršnjacima važno jer omogućuje
promatranje stvari iz tuđeg kuta gledanja. Naime,
odnosi s vršnjacima se temelje na ravnopravnosti, a ne
nadređenosti i podređenosti. To omogućuje otvorenu i
kritičnu diskusiju o moralnim pitanjima, što prekida
djetetovu usmjerenost na sebe i potiče zrelije oblike
mišljenja.
(3) Fiziološki razvoj ih prisiljava da se suoče s novim
iskustvima a vršnjaci (jer prolaze isto) tu mogu dati
psihičku podršku i konkretne informacije (iako ne
uvijek točne).
(4) Adolescenti nastoje oslabiti emocionalne veze s
roditeljima, a vršnjaci im nude tehnike i podršku da se
oslobode roditelja – zato uspostavljaju način razgovora
i oblačenja koji dijeli mlade i stare.
(5) Postoji potreba je za eksperimentiranjem da bi se
iskušali novi identiteti i vršnjaci to razumiju,
prihvaćaju i toleriraju, a roditelji ne baš (“kaj
glumataš?”). To ne znači da su vršnjaci uvijek ljubazni
i podržavajući jer znaju biti rigidni u zahtjevu
poštivanja grupnih normi. No, bez vršnjaka adolescent
ne bi znao koje aspekte njegove ličnosti vršnjaci
prihvaćaju a koje odbacuju (oni su relevantan okvir za
samoprocjenu i adaptaciju).
(6) Prijateljstva idu od razvijene aktivnosti ka psihičkoj
razmjeni (društva za povjeravanje).
 I. Princip međusobnog poštovanja

8.2.2. VRŠNJACI – SELF KONCEPT I II. Princip međusobsobnog povjerenja

KONFORMIRANJE VRŠNJACIMA
III. Princip zainteresiranosti za sve što se kod druge
Adolescenti, pošto još nisu razvili svoj identitet, imaju osobe događa (emocije, misli, ponašanja)
značajnu potrebu pripadati nekoj grupi, a pripadanje
nekoj grupi uvijek zahtijeva konformiranje ponašanja, IV. Princip recipročnosti odnosa
razmišljanja i osjećanja grupnim standardima. No,
izraženost konformiranja varira u funkciji dobi.
Funkcija bliskosti

I. Upoznavanje sebe kroz refleksiju od strane drugih

cure II. Terapijska – izražavaju i diskutiraju se problemi

dečki
III. Uči se ravnopravna komunikacija

Intimnost  seksualnost: Intimnost je prije svega potpuna

otvorenost u kontaktu s drugim, tj. “ja sam potpuno i bez
7-9 11-13 15-17 19-21 rezerve i cenzure ono što jesam”. Seksualnost međutim
može, ali ne mora biti povezana sa intimnošću.
x – dob
y – prosječan rezultat konformiranja

Vrhunac je u ranoj adolescenciji (11-13 g) i djevojke su (1) KLIKE

sklonije konformiranju.
Klapa ili manja grupica vršnjaka istih interesa. To su
osnovne jedinice društvenog života adolescenata. Uglavnom
je 6 članova istog spola; bliski odnosi, izlasci, razgovori,
parovi bliskih prijatelja ili prijateljica. To podsjeća na obitelj,
prosocijalno pon. pruža soc. identitet pojedinca u očima drugih i izražava
neutralno pon. socijalne granice. Zahtijeva konformiranje. Osnova: razgovor.
antisocijalno pon.
(2) DRUŠTVA – “škvadre”

Skupine (crowds); to su neformalna udruženja od 2-4

7-9 11-13 15-17 19-21
x – dob
y – prosječan rezultat konformiranja
Prosocijalno konformiranje 11-12 g, a antisocijalno i
neutralno manje izraženo od prosocijalnog i neutralnog.
 Funkcija prijateljskih veza je upoznavanje samog
sebe, terapijska funkcija (slobodna ekspresija emocija),
učenje komunikacije i uvažavanje mišljenja. Mladi
uglavnom dijele vrijednosti neposredne vršnjačke
skupine; obitelj je u okviru istog socijaln og statusa pa
zato mladi zadržavaju vrijednosti roditelja a ne apstraktne
vrijednosti opće kulture mladih.
klike što pruža mogućnost većeg broja kontakata ali
slabije kvalitete; kontakt s više ljudi. Osnova: zabava,
organizacija društvene aktivnosti (sport, tulumi).
Klike dominiraju tijekom tjedna a društva vikendom. I
klike i društva si izabiru imena (posebno vani); to ime
pridonosi osjećaju identiteta i jača koherentnost (uvedeno
u vojsku; amblemi).
 3 FAZE RAZVOJA prijateljstva kod djevojaka (Duval
i Anderson)
 11-13 g. zajedničke aktivnosti (odvijaju se
paralelno). Prijatelj je netko tko je zabavan.
Posesivnost i ljubomora.

 14-16 g. naglasak je na razmjeni tajni, prijatelju

8.2.3. VRSTE UDRUŽIVANJA možeš vjerovati i povjeriti mu se.

(1) BLISKA PRIJATELJSTVA  17 g.  opuštenije, nema zahtjeva za tajnost i

cijene se individualne razlike u ličnostima. Prijatelj
je netko tko je sukladan. Posesivnost i ljubomora se
To su bliski prijateljski odnosi koji su temelj za
prenose na odnose s dečkima.
formiranje većih grupacija. Traži se razumijevanje,
poštivanje različitosti u mišljenju, osobnosti i stavovima,
podrška, intimnost i sl.

 Kod dječaka: Tu se prijateljstvo prvenstveno usmjerava

Principi bliskosti na akcije (a ne tajne) jer se identitet muškaraca osniva na
postignuću, asertivnosti, autonimiji (kod žena intimnost).
 Od prijatelja očekuju alijanse (odanost, pomoć u nevolji),
aktivnosti. Prijatelj je onaj tko pomaže u nevolji – dosta
instrumentalno.
U odrasloj dobi muškarci traže akciju, a žene intimnost.
Međutim, muškarci nisu neosjetljivi na finese tuđe
ličnosti. Mogu dobro opisati ličnost, brige i probleme
svojih prijatelja pa nije točno da ne brinu jedni o drugima.
No, ne definiraju prijateljstvo kroz emocionalne
razmjene.
Za prijateljstvo u adolescenciji je jako bitan razvoj
dogovorne validacije: jedna osoba teži shvatiti svijet kroz
razmjenu ideja, osjećaja, mišljenja koje iznosi drugoj
osobi da bi dobila njen komentar (jednaka je angažiranost
obje strane). Želi se čuti tuđe mišljenje da bi se dalje
razvijalo vlastito. Ponekad olakšava i to što se glasno
iznosi vlastito mišljenje, čak ne treba ni komentar. To
jača nezavisnost od roditelja.
8.2.4. STADIJI RAZVOJA GRUPNOG ŽIVOTA KOD
ADOLESCENATA
(1) Kasno djetinstvo - istospolne klike
(2) Rana adolescencija - interakcije među klikama
različitog spola (grupa s grupom)
(3) Članovi klika različitog spola (počinju se povezivati)
(4) Kasna adolescencija - skupine sastavljene od spolno
mješovitih klika
(5) Rana zrela dob - skupine se raspadaju na parove koji
razmišljaju o braku Klike postaju suvišne jer se ostvaruje
potreba za intimnošću;
Koristile su se projektivne tehnike, tj. adolescenti su
trebali dovršavati rečenice: “ako netko nije dio grupe…”
 15-godišnjaci završavaju s negativnim posljedicama
(izoliran je, ružno mu je…)
 17-godišnjaci “uvažen je i cijenjen” (može i sam).
 Kasnije: sretan je (pozitivne posljedice).
Klike i društva nude gotov identitet koji je prihvatljiv u
određenom vremenu (odjeća): kasnije se međutim javlja
potreba za individualnošću i izgradnja vlastitog identiteta.
8.3. PROFESIONALNO OPREDJELJENJE
(1) GANSBERGOV MODEL
(1) Fantazijski : osnovna škola: odabiru se aktivna i
zbudljiva zanimanja, realnost se ne uzima u obzir.
(2) Probni, eksperimentalni period – pubertet.
Usklađivanje interesa, vrijednosti i sposobnosti. Odluka
je emocionalna.
(3) Realistična faza : kraj srednje škole - mogu planirati
daljenje obrazovanje kako bi ostvarili željenu kareru.
Druga teorija zasniva se na upitnicima ličnosti: gleda se
kako socijabilne, realistične (itd.) osobe biraju na osnovi
toga zanimanja. Važni su status profesije i mogućnost
zapošljavanja.
U SAD-u 40% sinova liječnika ulazi u medicinu
(generiranje iste profesije) – vezano i uz privatno
poduzetništvo. Postoje i spolne razlike (u SAD-u je na
matematici više muškaraca): kod nas to nije toliko
izraženo, ne postoji opća nadmoćnost muškaraca (samo u
pojedinim područjima) – ipak se na tehničke fakultete
upisuje manje žena (zapošljavanje, uvjeti rada…).
Hrvatska: posvećuje se puno pažnje profesionalnoj
orjentaciji (publikacije, predavanja, testiranje,
praćenje…)
Postignuće je presudna tema za adolescente. Ovdje dolazi
do veće spolne diferencijacije. Kod adolescenata postoji
značajna potreba za postignućem. Razlikujemo
intrinzičnu i ekstrinzičnu motivaciju.
(2) TEORIJA MOTIVACIJE - 90-te godine je razvijen
model motivacijskog procesa koji govori da učeničko
ponašanje određuju tri čimbnika:
 a) Stav je li inteligencija fiksna ili je plastična
promjenjiva - promjenjiva  učenici uživaju u
obrađivanju sadržaja i manje brinu o ishodu. Međutim
kada pređu u srednju školu, oni dožive određeni šok i
postaju jače ekstrinzično motivirani, mijenja se sustav
vrednovanja te postaju nesigurni i teže boljim ocjenama.
b) Intrinzična i ekstrizična motivacija
(3) ATRIBUCIJSKA TEORIJA
Pokazuje se da socio-ekonomski status odražava
komulativne i kombinirane efekte različitih utjecaja na
uspjeh učenika u školi. Djeca koja potjeću iz boljih uvjeta
često pohađaju i bolje škole, koje su pak bolje
opremeljene, bolji su učitelji i sl.
Prijatelji su također važan vanjski faktor, jer oni utječu na
stavove i ponašanje i tako mogu imati i pozitivne i
negativne utjecaje.
Do krize markiranja škole dolazi češće kod učenika koji
potjeću iz obitelji sa nižim socio-ekonomskim statusom.
Razvoj profesionalnih planova: dio je razvoja
profesionalnog identiteta, ispituju se vlastiti intresi,
osobine, mogućnosti, ovdje se integrira i utjecaj
roditeljske profesije kao i utjecaj socijalne okoline (šta je
prestižno, itd.).
(4) SUPEROVA TEORIJA: mi kroz život nekoliko puta
krećemo kroz te faze:
1. ISTRAŽIVAČKA FAZA - dolazi do kristalizacije
planova koji su realističniji, alternative se realističnije
promatraju.
(9) ADOLESCENTSKI PROBLEMI
9.1. UVOD
Masovni mediji su skloni preuveličavanju tih problema. U
adolescenciji treba razlikovati eksperimentalno izvođeje
ponašanja i stvarno psihopatološko, ovisničko i
devijantno ponašanje.
Drugo treba razlikovati problem koji imaju svoje uzroke u
adolescenciji od onih koji imaju svoje uzroke ranije.
Često devijantno ponašanje nestaje ulazkom u zrelu dob.
Probleme ponašanje u adol. se s druge strane ne smije
omalovažavati ili čak smatrati i normatinim ponašanjem,
tj. ponašanje nužno za ovaj razvojni period.
 Razlikujemo dvije vrste poremećaja:
a) internalizirani - koji su unutar osobe (čir na želucu)
b) eksternalizirani - koji se manifestiraju u okolini
(krađa). Smatra se da su posljedica nesposobnosti
kontroliranja impulsa, nekonvencionalnosti ličnosti
adolescenata i okoline. Zato postoji sklonost
eksperimentiranju s rizičnim ponašanjem. Postoji i
biološka teorija - u smislu urođenih predispozicija za
odstupanje "sensation seeking". Često jedan vanjski
1.1. 14-18 god. Period kristalizacije - osoba upoznaje
sebe
1.2. 18-24 god. Period specifikacije - prikupljaju se uže
informacije o vlastitoj struci.
Druge faze za adolescenciju nisu zanimljive.
(5) HOLANDOVA TEORIJA
Sociološki pogled: pri izboru zanimanja postoji
ograničenje urokovano s-e status, klasna pripadnost
roditelja i dolazi do izabiranja struke ovisno o spolu.
Faze slijede obrazovanje u nekoj zemlji: adolescenti od
14-18 g. sužuju izbor, traže inf. o općim kategorijama
zanimanja i profesija (vrlo široko), potom od 18-21.g.
specificiraju interese te se informiraju o specifičnimn
zanimanjima (a to odgovara američkom sustavu
obrazovanja). U realnosti mnogi nisu tako racionalni i
sistematični.
Druga teorija zasniva se na upitnicima ličnosti: gleda se
kako socijabilne, realistične (itd.) osobe biraju na osnovi
toga zanimanja. Važni su status profesije i mogućnost
zapošljavanja. Društvo regulira upisnim kvotama, ali
nema sustavnih praćenja potreba zapošljavanja. Ulogu
imaju roditelji, i njihove aspiracije određene su
socio-ekonomskim statusom; mi imamo više aspiarcija
zbog tranzicije (uspijeva se vertikalno kretati).
problem vodi u jedan novi problem: droga u delikvenciju,
delikvencija u prostituciju itd. (tzv. clasteri problema).
Adolescenti mogu imati poremećaje iz oba područja, i
tretman treba prilagoditi.
 Postoji niz skala za mjerenje stresora kod adolescenata.
Stres se primarno prpisuje promjeni bila ona pozitivna ili
negativna jer zahtijevaju adaptaciju. Danas se puno
spominje šok budućnosti - danas se društvo iz temelja
strašno brzo mijenja, napredak ide nevjerojatnom
progresijom i potrebna je stalna adaptacija.
 Tri niza čimbenika koji određuju ranjivost za stresne
događaje:
A) KOLIČINA STRESA - pro čemu je akumulacija
multiplikativan
B) SOCIJALNA PODRŠKA - drugi ljudi nam pomažu da
prebrodimo stresnu situaciju
C) STRATEGIJE SUOČAVANJA SA STRESOM: a)
bihevioralne; b) kognivitne. Muli Lahad - priča u 6
slika, 6 načina suočavanja sa stresom
 B - belive = vjerovanje (vjera, optimizam)
E - emotion = emocije (rasplakati se)
S - social = socijalna podrška
I - imaginacija = odmak od stvarnosti (fantazijska
putovanja, plaža, crtanje itd.)
C - Cognition = razjasniti si situaciju i sl.
Ph - Physical = fizički se aktivirati
 Tri vrste suočavanja
a) suočavanje usmjerno na problem - poduzimaju se akcije
za riješavanje problema
b) usmjerenost na emocije - jednostavno si olakšavam
emocionalno stanje (slušanje muzike, leči u toplu kadu)
c) usmjerenost na procjenu, kognitivnu preradu - misaona
prerada (ispit nije toliko bitan i sl.)
Općenito se nalazi da su adolescenti najčešće koriste
strategiju usmjerenost na problem i socijalnu podršku.
Oni s pozitivnim obiteljskim iskustvom su više usmjereni
na riješavanje problema, a oni s lošim na emocionalnu
razinu. Venitiliranje emocija je vrlo bitno za adolescente,
također je bitna socialna podrška.
Pokazalo se da oni sa boljim strategijama suočavanja
(engl. coping) sa stresom također su i zdravstveno u
boljem stanju.
Kao rezultat stresa dolazi do emocionalnih i bihevioralnih
problema.
 Postoje rizični faktori
A) SIROMAŠTVO
B) KRONIČKA BOLEST
C) RODITELJSKE MENTALNE BOLESTI,
ALKOHOLIZAM
D) IZLOŽENOST NASILJU PRILIKOM NPR. RATA.
E) RAZDVOJENST RODITELJA
 Postoje i povoljni faktori
A) RODTIELJSKA OKOLINA - nadgledanje aktivnosti i
dosljednost u primjeni discipline, bliski odnos sa barem
jednom osobom u obitelji.
B) MREŽE PODRŠKE IZVAN OBITELJI - prijatelji,
C) OSOBNE KARAKTIRISTIKE. pozitivan pojam o sebi,
socijalna odgovornost, dobre komunikacijske i socijane
vještine.
9.2. PSIHOPATOLOGIJA U ADOLESCENCIJI
Mnogi oblici psihičkih poremećaja se odvijaju u
adolescenciji – govori se o mladenačkoj shizofreniji,
anksioznosti, depresiji.
Moguća je biološka podloga takvih poremećaja, ili
poremećena psihička ravnoteža. To burno razdoblje
promjena uvažava i socijalni aspekt tj. stres radi velikih
promjena u sebi, u odnosima s vršnjacima, preuzimanje
uloga…
Psihopatologija je vođena genetsko-vremenskim
rasporedom; adolescencija je period aktiviranja tih
genetskih zapisa.
Biološke promjena u pubertetu aktiviraju psihičke
probleme = nastaju psihopatološki problemi. Nakupljanje
stresova (razvojni zadaci) mogu osobu gurnuti preko
praga ako postoji gen. ili biološka ranjivost.
9.2.1. SHIZOFRENIJA (SCH)
Najčešće izbije u adolescenciji, rijetko u djetinjstvu.
Obično rana zrela dob. Ti su simptomi često pomiješani
sa depresivnim i sociopatskim simptomima.
Te osobe kao djeca nisu sudjelovale u aktivnostima
vršnjačke skupine, imali su vrlo malo prijatelja,
antisocijalno ponašanje doma (ali ne nužno i van obitelji).
Prognoza je lošija ako se poremećaj javi ranije. Ta ScH
nije vezana s dječjom ScH (dječjim autizmom).
Rizična dob za javljanje ScH kod > je od kasnih
tinejdžerskih do ranih 20’, a kod + čak do 30-te. Ne zna
se zašto. Kod djevojaka dolazi do toga pod velikom
presijom studentskih obaveza ili neuspjeha veze. To vodi
do fantazija o velikoj ljubavi, da je ljubav obostrana – što
je nerealno i vodi ka rascjepu ličnosti.
Velika je uloga socijalnih faktora: nerješeni obiteljski
odnosi, istodobna želja za pripadanjem i za
individuacijom. Najviše podataka ima o konceptu
genetske ranjivosti: neki su ljudi genetski skloniji
izbijanju bolesti tj. ranjiviji su pri izlaganju strsnoj
okolini. Također je veća šansa onima koji imaju krvne
srodnike oboljele od ScH.
Tretman je farmakoterapija, a bilo bi dobro da bude i
psihoterapija.
9.2.2. DEPRESIJA
To je nejčešći poremećaj i uglavnom je prijelazna.
Doprinosi problemima ponašanja. Vezana je uz osjećaj
 gubitka ili neuspjeh realan/nerealan, gubitak tjelesnog
integriteta.
Simptomi: umor, slaba koncentracija, gubitak apetita.
Manifestira se različito kod starijih adolescenata i mlađih
adolescenata.
Mlađi: stalno traže uzbuđenje, žele stalno biti u društvu,
delikventno ponašanje, pretjeran sex, droga – čine sve da
odagnaju depresiju.
Biološke promjene te drugi razvojni zadaci u procesu
stjecanja nezavisnosti od roditelja ugrožavaju pojam o
sebi pa ulaze u kontraponašanje.
Stariji adolescenti su introspektivni i letargični,
zauzimaju stav “koja korist od svega toga”: osjećaj
besmisla. Od depresije idu suicidi (u SAD-u su 1.
saobraćajke 2. umorstva 3. depresije kao izvor smrti).
Svake minute u SAD-u jedan adolescent pokuša suicid, a
u jednom danu ih 14 uspije. Žene puno češće pokušavaju,
ali a muškarci češće uspijevaju izvršiti suicid. Pokušajem
suicida žene komuniciraju svoju bol (koriste pilule) a
muškarci idu uglavnom na vatreno oružje. Često se ne
uzima ozbiljno kad netko priča o suicidu. Mit: “tko priča
neće to učiniti” a to je pogrešno, dobro je to uzeti za
ozbiljno.
Adolecsenti koji se odluče na suicid imaju probleme s
roditeljima ili ne mogu zadržati prijatelje, ljubavni
problemi ili zaokupljenost problemima koje roditelji
imaju međusobno, problemi u školi… studenti čine
većinu adolescentskih suicida (obrazovaniji su,
inteligentniji, viši društveni status).
Najčešće su to iznadprosječni studenti no imaju previsoke
aspiracije (nedostižne) i misle da ne rade onako dobro
kako bi mogli.
 jude možemo podijeliti u 2 kategorije:
 “luđaci”; osjetljivi na finese u životu, sve važu,
razglabaju o smislu života
 “kamiondžije”; putuju svijetom zadovoljni ako se
najedu janjetine i štipnu konobaricu, sve prihvaćaju pod
motom “i to je život”. Ova podjela je zgodno objašnjenje
većeg broja suicida kod studenata
9.2.3. POREMEĆAJI HRANJENJA
Gotovo samo žene. Zaokupljene zu izgledom i težinom.
A. BULIMIA: periodična prežderavanja
“zabranjenom” visokokaloričnom hranom. Šopaju se dok
ne zaspu ili ne povraćaju – prisiljavaju se na povraćanje.
Potom slijedi faza dijete. Uzimaju laksative, diuretike.
Cijeli dan se bave planovima o jelu, ili kako bi ga trebale
izbjeći. Opsjednute su težinom i žele biti mršavije od
normalne prosječne težine za svoju dob i konstituciju.
Nemogućnost kontrole hranjenja vodi ka
autodestruktivnosti, sramu, predbacivanju.
Većina bulimičarki to uspijeva prikriti pred prijateljima i
obitelji (tajni poremećaj).
Procjene u SAD: 1:10 (čak do 1:4). To je simbolička
zamjena za nedostatak ljubavi (oralna faza): težnja da se bude
voljen, ako se ne ispuni, djevojke se vraćaju hrani što
simbolički zadovoljava “hranjenje ljubavlju”. Kad se riješi
uzrok onda se i hrana normalizira. Bolje je raditi na uzroku a
ne samo na simptomima (što čini bihevior terapija)
B. ANOREXIA: je teži poremećaj jer djevojke silno
snize tjelesnu težinu, za 20-25% u samo par mjeseci.
20% tih djevojaka umre (bez tretmana) radi
samoizgladnjivanja. Polovica anoreksičarki ima i
simptome bulimije.
To je poremećaj bogatih: bjelkinje, iznadprosječne
studentice višeg socio-ekonomskog statusa.
a) Poremećaj je vezan s time da postanu odrasle žene;
težnja je da ostanu u formi djeteta. Izgube menstruaciju,
nemaju obline, dječačko lice.
b) Drugi je razlog da time vježbaju kontrolu događaja koji
su inače idealno pod njihovom kontrolom; postizanjem
autonomnosti na planu tjelesnog izgleda želi se
kompenziratu sve ono nad čime nemaju kontrolu. Dakle
to je obično u obiteljima u kojima su roditelji vrlo
kontrolorajući.
c) Treći je razlog želja da udovolje roditeljima koji traže
postignuće i koji daju veliku pažnju osobnom izgledu
(vitkost je pitanje prestiža).
Anoreksičarke tebaju istodobno u tretman uzeti i psihijatri
i internisti (radi davanja infuzije). Cijela obitelj treba biti
uključena.
9.3. DELIKVENCIJA
1. Kaznena djela : pljačke, ubojstva, silovanja, droga
2. Prekršaji : tučnjave, opijanja, kršenje reda; to izvodi
manjina
Bježanje od kuće, javni izgredi, nepoštivanje pravila.
Imaju zagarantiranu anonimnost, ne tretira ih sud već soc.
rad. Porast maloljetničkog kriminala (Zagreb, Pula,
Rijeka, Split, Osijek); najveći je porast u Virovitici i
Vukovaru. Rang
 proizvodnja, promet i upotreba droga
 ugrožavanje života i tijela
 razbojništvo i silovanje
  bludne radnje
Pred 2 g. Odsjek za maloljetničku delikvenciju sadržavao
je socijalnog radnika, sudstvo, policiju, psihologa i
pedagoga. Manji broj adolescenata je spreman na krajnje
oblike: suzbili su blaže oblike kriminala. Porastao je broj
droga, te spolnih i krvnih delikata.
Od 14-18.g. osobe se smatraju maloljetnicima, a mlađi su
djeca. Popravni domovi izazivaju suprotne efekte jer
samo još više nauče. Pomak ide od otvorenih
antisocijalnih djela u djetinjstvu na prikrivenim (iza leđa
odraslih) djelima koje je teže otkriti (raste i težina tih
djela).
Dječaci su više skloni delikvenciji, 4-5 dječaka ili
mladića na jednu djevojku. No porast je i među
djevojkama; počinje jako rano – već s 10 g. krađe i slično.
U o.š. pedagozi provode preventivne programe;
interakcijske igre, upoznavanje sebe, preuzimanje tuđe
perspektive – djeca nižeg socio-ekonomskog statusa i
loših obiteljskih uvjeta.
Mladići su često ulovljeni zbog krađe i skitnje a djevojke
bježe od kuće i seksualno ponašanje van kontrole. Dosta
je djevojaka u tipičnom muškom kriminalu (droga, krađe,
prostitucija…).
Dječaci su najnasilniji s 18 g., ali čak i s 15 g. (vrhunac).
Veća je agresivnost mladića, sklonost izbivanju od kuće i
manja spremnost roditelja da kontroliraju njihovo
ponašanje.
Uzroci mogu biti razni: neurološka i psihološka
odstupanja, nisko samopoštovanje, roditelji, poteškoće u
apstraktnom mišljenju i koncentraciji = nisu razvili
kognitivnu kontrolu koja bi regulirala emocije i
ponašanje, uz što se vežu i problemi u učenju, bijeg i
izolacija. Imaju manju sposobnost zauzeti perspektivu
druge osobe na istoj razini moralnog razlučivanja kao i
vršnjaci.
Nisko samopoštovanje: da li delikvencija vodi do niskog
samopoštovanja (etiketiranje) ili je obrnuto? Delikvent je
pod pritiskom vršnjaka i zato čini delikt (traži priznanje
od prijatelja).
Destruktivni roditeljski odnosi: neinteres, nekontrola
djeluju na antisoc. ponašanje. 80% delikvenata je
neodgovarajuće nadgledano a samo 10% nedelikvenata.
Što se tiče socio-ekonomskog statusa ta su djeca iz svih
slojeva, no veća je vjerojatnost da budu uhvaćeni i
tretirani oni iz nižih klasa; postaju stigmatizirani
(etiketirani) i nastavljaju s takvima djelima.
Postoje kronični i privremeni delikventi. Za privremene je
to samo faza, a kronični se ističu već kao djeca; već kao
djeca su antisocijalni (laganje, krađa), imaju probleme
kod kuće i u školi, ranije dolaze u neprilike te rijetko
napuštaju antisocijalni stav.
 Aschenbach: TIPOVI KRONIČNIH
DELIKVENATA
a) SOCIJALIZIRANI SUBKULTURALNI; u
zajednicama gdje se neki oblici kriminala toleriraju, žive
po uzoru odraslih iz okoline. Oni su psihički normalni, ali
su tako socijalizirani
b) NESOCIJALIZIRANI PSIHOPATSKI ; nemaju veze
s drugima, ne reagiraju na kaznu i nagradu, kronični su
lažljivci i nisu svjesni posljedica, ne odgađaju neposredne
porive, ne mogu se dugo vezati uz ciljeve koji traže
odgađanje, niti za ljude (amoralni su)
Srednja klasa: odgovor na eksploataciju } mladi su
eksploatirani u krugu obitelji, roditelji traže da
zadovoljavaju njihove potrebe, npr. da opisuje svoja
seksualna iskustva i potiču dijete na to, a istodobno vrše
pritisak da bi zaštitili ugled obitelji. Roditelji često imaju
aspiracije da im djeca postanu “super” sportaši, učenici…
i adolescenti mogu otići od kuće i postati nepopravljivi
(otkaz) ili ostanu kod kuće ali ne obavljaju poslove
(štrajk).
Trudnoća, drogiranje (sabotaža) ili pasivno podnošenje
situacije. Nekad je delikventno ponašanje poziv u pomoć.
 OVISNOSTI
Konzumiranje neki pripisuju osobinama ličnosti
(prevelika važnost nezavisnosti).
Pušenje; potkrepljivano od vršnjaka (pritisak vršnjaka).
Problemi u obitelji: uzimaju i roditelji (genetska
predispozicija). Program odvikavanja od pušenja za
mlade upozorava na negativne aspekte (smrad iz ustiju –
što je mladima vrlo važno – usporavanje akcija, sport,
otupljenje osjetila). Potkopava se predodžba o likovima
koji puše (filmovi o propagandi), kaže im se “izbor je na
vama” a ne “nemoj pušiti” jer onda će napraviti obrnuto.
Igranje uloga: stariji govore mlađima za pušenje a mladi
se moraju suprotstaviti. To je “psihičko cijepljenje”: mala
doza nagovora potaknut će suprotstavljanje kasnije.
Konflikti s roditeljima rastu u funkciji dobi (potreba za
individuacijom).
U srednjoj adolescenciji je snažan utjecaj vršnjaka.
Međuljudski odnosi: anksioznost u heteroseksualnim
odnosima se smanjuje s iskustvom.
 3. PSIHOLOGIJA ZRELE DOBI

(1) UVOD

(2) RANA ZRELA DOB

1.1. Fizički i intelektualni razvoj

1.2. Razvoj ličnosti i socijalni razvoj

(3) SREDNJA ZRELA DOB

1.1. Fizički i intelektualni razvoj

1.2. Razvoj ličnosti i socijalni razvoj

(4) KASNA ZRELA DOB

1.1. Fizički i intelektualni razvoj

1.2. Razvoj ličnosti i socijalni razvoj

ZRELA DOB -  odrasle dobi
(1) UVOD
U djetinjstvu je periodizaciju razvoja lako napraviti radi
konzistentnih razvojnih perioda. Granica adolescencije varira
18-21 g. pa čak i do 30-tih. Tu sigurno postoji fizička zrelost
(menstruacija i ejakulacija) nakon adolescencije, psihička
zrelost (emocionalna i kognitivna) ali je upitna socijalna
zrelost (mogućnost samostalnog života, preuzimanje uloga
odraslih, samostalnost u egzistencijalnim pitanjima).
Socijalna zrelost je nužan uvjet prelaska u odraslu dob.
 RANA ZRELA DOB 20-40 god.
 SREDNJA ZRELA DOB 40-65 god.
 KASNA ZRELA DOB 65 godina na dalje
A) KASNA DOB: 65-80
B) DUBOKA STAROST: preko 80 g.
U zreloj dobi je puno teže odrediti granice jer ljudi stare
različitom brzinom. Princip diferencijacije: bebe su jednake i
sve se dešava po istom ritmu, mali je varijabilitet. U zrelosti
je diferencijacija velika, velike su interindividualne ali i
intraindividualne razlike (različiti organi i različiti aspekti
života različito odražavaju starost). Netko može biti vrlo
mladolikog izgleda, a osjećati se starcem.
 Pokazatelji zrelosti
 BIOLOŠKI: mogućnost reprodukcije, završetak
fizičkog rasta (18-21 g.) no rast se može produžiti
do srednjih 20’ radi neishranjenosti ili kroničnih
bolesti. Biološki pokazatelji su samo preduvjet
zrelosti.
 PSIHIČKI: vezani uz postizanje određenih nivoa
mentalne i emocion. zrelosti. Mogućnost prilagodbe
na novu situaciju, planiranje budućnosti, mog.
ostvarivanja intimnog odnosa, unutarnji osjećaj
zrelosti.
 SOCIJALNI: preuzimanje uloga odraslih, udaja,
samodostatnost, period odgovornosti prema
bližnjima i zajednici. Punoljetnost, pravo glasa,
vozački, vojska…
Ovi pokazatelji ne sazrijevaju u isto vrijeme.
 Pokazatelji starosti
 BIOLOŠKI: gubitak reproduktivne sposobnosti (+ oko
50’), sijeda kosa (vrlo individualno), slabljenje vida
i sluha, usporeni reflexi, pad tjelesne kondicije,
kronična oboljenja
 PSIHIČKI: osjećaj pada moći, svjesnost da se tijelo
ne kreće glatko kao prije. “Čovjek počne pažljivo
planirati kako da izađe iz kade”. Postizanje
mudrosti; shvaćanje uvjeta i ograničenja života.
Razmišljanje o smislu života.
 SOCIJALNI: rađanje unučadi (od 50’ otprilike),
umirovljenje (oko 65’), gubitak vl. roditelja –
postaju najstarija generacija u obitelji (to je često
dodatan “push” u veću samostalnost bez obzira u
kojoj dobi nas zadesi smrt roditelja).
Za svakog pojedinca ovi pokazatelji nastupaju u različitoj
dobi. Svi ti pokazateljisu visoko korelirani sa dobi ali je velik
inter/intra varijabilitet u pokazivanju određenih promjena.
Generalno populacija stari: produženjem života, radi napretka
medicine i povećanja brige o zdravlju i prehrani, i
smanjenjem nataliteta umanjuje se zastupljenost mladih
generacija.
Projekcija tog trenda u budućnost: 1900. je struktura dobi bila
piramidalna a 2030.g. kvadratična. Treba osigurati brigu za
sve starije ljude u populaciji. Manjak je staračkih domova, i
porast je omjera staračke ovisnosti. Socijalno-zdravstveni
sistem } 5 radnika je radilo za 1 penzionera, a danas 2,5.
Veća su izdavanja u zreloj dobi za financiranje penzionera.
Da bi ih se osiguralo. Trebaju promjene u
socijalnom-zdravstvenom sistemu.
Kako život učiniti kvalitetnijim? Trend je da se preveniraju
različita oboljenja: fizička aktivnost, izbjegavanje ovisnosti,
zdrava prehrana no i ulaganje u kvalitetu međuljudskih
komunikacija. S porastom broja razvoda (u SAD-u): ranije su
ljudi kraće živjeli i prosječan bračni staž je bio 25 godina.
Sad se duže živi i taj staž ide i do 50 g. (što je teže). Raste
količina slobodnog vremena, više se vremena provodi u
mirovini i treba to vrijeme kvalitetno iskoristiti (npr. sport i
putovanja a ne pred TV-om).
Porast slobode u korištenju vremena povećava potencijale za
rad na sebi: psihička reakcija ljudi. Ako se lako gleda na život
(uz prevenciju bolesti i povećanje kvalitete) tad se slika
starosti dosta mijenja. Ageisam (“dobizam”) je stereotip o
osobama vezanim uz staračku dob (da su aseksualni,
neaktivni, nesposobni…). Širenje inormacija. o starima slabi
taj stereotip. No još je prisutan } 40-togodišnjaci se ne mogu
zaposliti jer društvo traži mlade. No važan je i stav same
osobe: ako ona slijepo prihvati taj stereotip tad nastaje
samostagnacija i ne vjerovanje u vlastite sposobnosti (ostaju
osakaćeni). Treba prevladati taj stereotip kod samog sebe.
Društvom neopterećenim dobi bi se izgubilo predodređenje
desetljeća: kad kronološka dob ne bi bila važna: u SAD-u
postoje stari studenti. Kad je dobra motivacija i kognitivna
kondicija onda su oni jednako uspješni kao i mladi.
 Pogledi na razvoj i starenje
Tradicionalni pogled (pred 30 godina): razvoj se odnosi za uz
dob vezane promjene u djetinjstvu do zrelosti. Razvojna Ψ
nije postojala poslije adolescencije jer odrasli se više ne
razvijaju nego stare. Starenje oznažava sve promjene nakon
postizanja zrelosti. Cilj razvoja je postizanje zrelosti a cilj
zrelosti je smrt. Ta tradicionalna perspektiva gubi
utemeljenost među istraživačima.
Zašto?
a) Slabljenje se može naći u svim dobima a ne samo u
zrelosti. Npr. mozak fetusa ima puno više neurona i razvojem
mozga stanice koje ne stvaraju sinapse naprosto odumiru.
Cortex djeteta ima puno više veza nego što će ikad trebati.
Naši potencijali su puno veći no što mislimo, b) Nakon
zrelosti ima promjena koje (osim nazadovanja u različitim
funkcijama) idu u smjeru napretka (kristalizirana
inteligencija, ekspertnost u nekom poslu, kreativnost…), c)
Različiti sistemi različito brzo stare, to u svakoj dobi može
varirati, d) Starenje može sadržavati stabilnost, rast i
nazadak. Osoba može pokazati gubitak u pamćenju a
napredak u ekspertnosti. Razvoj se danas definira kao svaka
uz dob vezana promjena u tijelu i ponašanju, od začeća pa do
smrti. Promjena se ne zasniva samo na biološkim, već i
socijalnim i psihičkim procesima. Uključuje i stabilnost, i
razvoj i nazadovanje. Razvoj je naprosto promjena, više nije
usmjeren ka nekom cilju. Ranije se mislilo da su gubici
suspresije u ranijem životu, ali zato kasnije slijede dobici.
Npr. stari su sporiji na tipkanju na mašini, no globalno su
uspješni kao mladi jer brže pomiču oči u smjeru kretanja
teksta pa su pripremniji za ono što će natipkati (drugom
vještinom kompenziraju gubitak u brzini prstiju). Osigurati
uspješno starenje nije stvar prilagodbe na uz dob vezane
gubitke, već stvaranje novih izazova i kapaciteta, razvoj
interesa.
 Mehanizmi razvojnih promjena
 PROCESI RAZVOJNIH PROMJENA
 UTJECAJI NA RAZVOJ
Mehanizmi razvojnih promjena uključuju i procese razvojnih
promjena (elementi nasljeđa, okoline i samoaktiviteta) te
višestruke utjecaje na razvoj.
I. Procesi razvojnih promjena
Tu su elementi nasljeđa, okoline i samoaktiviteta.
(1) FIZIČKA ONTOGENEZA: to je izrazito programiran
proces, biološki reguliran, vezan uz dob odnosno uz
stalne promjene u ljudskoj populaciji. Određuje
fizički rast, razvoj mozga, hormonalno uvjetovane
procese (pubertet). Primarno je biološki proces.
Najveći utjecaj ima u ranom djetinjstvu (intenzivan je
razvoj fiksnog slijeda) i u kasnom životu (jasna
determinacija). Relativno je zatvoren proces.
(2) OKOLINSKA HABITUACIJA: bilo bi teško kad bi
na svaki podražaj reagirali kao da je nov. Na neke
podražaje stvorimo automatske reakcije i nismo
svjesni da reagiramo. Navikavanje na podražaje. To je
klučni proces jer oslobađa pažnju od bavljenja
rutinom pa reagiramo na nove vidove okoline.
Najveći je utjecaj u djetinjstvu kad učimo
kategorizirati svijet. Habitacija nije predprogramirana
već ovisi o socijalnom okruženju, pa je za razliku od
fizičke ontogeneze relativno otvoren proces.
Uključuje aktivnu primjenu već naučenog.
(3) KOGNITIVNA GENERATIVNOST ILI
SAMOAKTIVITET: To je visoko otvoren proces od
same osobe koji daje kontrolu nad sobom, nad
situacijom i svijetom. Uključuje svjesno, voljeno
procesiranje svijeta. Generirana je sobom, a
kognitivna je zato jer je svjesno – misaono
rukovodimo razvojem.. Javlja se nakon što je dijete
sposobno misliti o prošlosti i budućnosti, te kad počne
imati namjere. Proizlazi iz fizičke ontogeneze (ona
uvjetuje razvoj neocortexa koji je ključan za takvo
rezoniranje) i habituacije (koja stvara stabilna znanja
o okolini). No ovisi i o socijalnom okruženju. To je
nejotvoreniji i najmanje programiran proces. Uvjetuje
stvaranje selfa, osnova je inteligencije.
II. Utjecaji na razvoj
Imaju socijalni i biološki moment.
Rel.
snaga
utjecaja
Dijete Adolescenti Zrela dob Starost
Slika: Relativna snaga pojedinih utjecaja u pojedinim
razdobljima razvoja
(1) DOBNO NORMATIVNI : u djetinjstvu i starosti su
više izraženi, i to najviše oni biološki, uvjetovani
sazrijecanjem. Ti su utjecaji visoko prediktivni po
trajanju, smjeru i pojavljivanju. Njihova snaga
tijekom djetinjstva ovisi o fizičkoj autogenezi
(predodređenost, naslijeđe). Snaga pri kraju života se
ne zna. Vjerojatno je starenje isto genetski uvjetovano
(genetski program koji ograničava životni vijek).
(2) POVIJESNO NORMATIVNI: imaju efekt na ljude
različite dobi, no efekti su različiti ovisno o dobi (npr.
rat ili ekonomske krize imaju različite efekte na
 djetinjstvo, adolescenciju… jer su različite promjene
u životu). Najviše djeluju na adolescente i mladu
zrelu dob, jer su tu ljudi pred velikim odlukama
bitnim za život (izbor profesije…). Takav povijesni
događaj ograniči mogućnosti. Ti bitni događaji sami
po sebi nisu ključni, već je značajna reakcija
pojedinca na taj događaj. Ključna je kognitivna
elaboracija događaja. Bitno je također je li događaj
predviđen: Ako je predviđen bolje je, ako nije osoba
nema vremena se prilagoditi nastaloj promjeni. Bitno
je i fizičko zdravlje, faktori ličnosti, osobna povjest i
socijalna podrška.
(3) NENORMATIVNI UTJECAJI su individualni i
specifični za svakog pojedinca, pa su zato
kumulativni (linearni). Razvoj pojedinca je rezultanta
interakcije te 3 skupine procesa i utjecaja. Smjer
razvoja je fleksibilan plastičan.
U zreloj dobi jača djelovanje kognitivne
generativnosti (vlastito voljno određenje kako ćemo
živjeti). Zato postoje velike interindividualne razlike
(najviše se vide razlike među kohortama – najčešće su
zbog povijesnih normativnih utjecaja). U istoj kohorti
se interindividualne razlike pripisuju razlikama u
nenormativnim kumulativnim utjecajima (mogu biti
pozitivni i negativni). Intraindividualne razlike se
obično opovrgavaju i očekuje se stabilnost ličnosti,
inteligencije, stavova… no ta konstantnost koja se
očekuje je podržavana od društva. Postoje ti stereotipi
kojima se čovjek prilagođava pa ni ne očekuje od sebe
da se mijenja. Npr. spolne uloge (žene su ovisne a
muškarci agresivni). No ljudi se ipak češće mijenjaju,
i možemo prihvatiti konstantnost i promjenjivost
tijekom života.
Pri preuzimanju nove socijalne uloge ljudi se
mijenjaju na predvidiv način (npr. udaja) i zato
mislimo da je ta promjena rezultat preuzimanja nove
uloge, no ljudi su dovoljno plastični da se prilagode
novim zahtjevima posla, braka… spremni su na
prilagodbu tj. nisu rigidni. Mogu voljno djelovati na
svoje mijenjanje.
No ljudi se mijenjaju i na nepredvidiv način: u
jednom trenu netko počne pušiti, netko prestane…
(nije nešto očekivano), promjene političkih i
religijskih uvjerenja… Postojanje psihoterapije,
savjetovališta } to ne bi postojalo kad se ne bi
vjerovalo da su ljudi promjenjivi. Ljudi često ulaze u
rutinu i ne vide razlog da uvježbavaju neke
sposobnosti, da uče i time prestaju doživljavati
izazove, postaju hiperhabituirani, nemaju aspiracija,
gube generativnost. Ljudi rijetko funkcioniraju na
gornjoj granici svojih mogućnosti, jer situacija ne
zahtijeva vrhunsko funkcioniranje. Ne čine to
spontano, tek kad ih se prisili. Postoji rezerva koja se
može iskoristiti. Rezervni kapaciteti postoje u svim
područjima (fizičkom, emocionalnom, kognitivnom).
(2) RANA ZRELA DOB (20.-40.g)
2.1. Fizički i intelektualni razvoj
(1) Senzorno i psihomotorno funkcioniranje
 Prosjećni mladi odrasli su u dobrom fizičkom stanju.
Fizičke i senzorne sposobnosti u pravilu odlično
funkcioniraju.
(2) Zdravlje u ranoj zreloj dobi
 Nesreće su glavni uzrok smrti u dobi od 25-34 godina, a
rak i bolesti srca za osobe od 35. do 44 godine.
 Određen način ponašana i življenja, kao što je prehrana,
vježbanje, pušenje, konzumiranje alkohola i stresne
situacije mogu utjecati na zdravlje osobe.
 Dobro zdravlje je povezano sa ekonomskim statusom,
obrazovanjem, spolom i bračnim statusom.
 Žene u prosjeku nešto češće od muškaraca izvještavaju
da su bolesne, idu kod doktora i u bolnicu. Žene su
općenito svjesnije značaja zdravlja te imaju tendenciju
brinuti se o odgovarajučoj medicinskoj njezi svih
članova obitelji.
 Hormoni i menstrualni ciklusi utječu na fizičko i
psihičko (emocionalno) stanje barem nekih žena. No,
svakodnevno kognitivno funkcioniranje nije pod
utjecajem.
(3) Kognitivni razvoj odraslih
 Postoji problem donošenja sudova o tome što se dešava u
funkciji dobi. Mladi premašaju stare u različitim
eksperimentalnim zadacima. To se tumači time, da dolazi do
pada kognitivnih funkcija u starosti.
No tu su i metodološki problemi koji mogu uzrokovati tu
sliku, npr.:
(1) Ta istraživanja promjena u funkciji dobi su rađena
transverzalnom strategijom (a tu je problem efekt
kontrole). Kohorte se razlikuju po godinama
formalnog obrazovanja, čak i kad je kontrolirana
razina nivoa obrazovanja (npr. i baka i unuka imaju
srednju stručnu spremu, ali baka je u o.š. išla 4 godine
a unuka 8!)
(2) Mladi i stari se razlikuju po tome koliko im je svježa
praksa u kognitivnim vještinama
(3) To su obrazovna iskustva različitih generacija (za
razliku od bake unuka ima računalo, TV, medije…).
Atmosfera učenja je različita, disciplina…
(4) Način ispitivanja kognicije u laboratorijskim uvjetima
koji su artificijelni, jer materijal je apstraktan,
besmislen – upitna je motivacija za učenje takve
građe
(5) Važna je i familijariziranost sa materijalom i
kontekstom, što utječe na rješavanje kognitivnih
zadataka. Ljudi u realnom životu ne primaju
informacije u izolaciji već u kontekstu (pitanje je
koliko je relevantno usvajanje tih inf. u lab.
uvjetima).
(6) Stariji su vještiji, mudriji i uspješniji u organiziranju
informacija (povezivanje inf. u smislene sustave,
predodžba logičkog slijeda, inf. itd.)
 Par podataka:
 Kapacitet kratkoročnog pamćenja i brzina pamćenja ne
padaju značajno do 60-tih.
 Mladi odrasli su uspješniji od starijih u enkodiranju
informacije u dugoročnom pamćenju i njihovom
obnavljanju.
 Pamćenje slika je bolje od pamćenja riječi i kod mladih i
kod starih (primitivan mehanizam ikoničkog pamćenja se
bolje održava). Stariji ne uspijevaju koristiti strategije
pamćenja koje mladi koriste automatski (mnemotehnike
i sl.).
 Vještine rezoniranja i rješavanja problema ne opadaju u
zrelosti, čak se mogu pojačati iskustvom} odrasli koriste
formalno mišljenje da unaprijede vlastitio
funkcioniranje, a neki primjenjuju dijalektičko
rezoniranje da osmisle svijet (preko formalnih operacija).
 Kognitivni rast : primjena iskustava, znanja na
svakodnevne probleme.
 Intelektualni razvoj : nalazi, a analogno i zaključci
psihometrijskog pristupa ovise o tome da li je nacrt
longitudinalan ili transverzalan. Prije se smatralo da je
inteligencija na vrhuncu oko 20. g. i onda opada. To je
bio zaključak transverzalnih studija (efekt kohorte!).
Longitudinalna istraživanja pokazuju napredak pojedinca
u intelektualnom funkcioniranju do kasne dobi (iskustvo,
prakticiranje rezoniranja…). No tu je metodološki
problem efekta vježbe (pozitivan transfer) – da li se
napredak može pripisati boljim sposobnostima ili boljoj
familijaliziranosti s exp situacijom? Slika razvoja INT u
odrasloj dobi se svaki dan komplicira otkrivanjem novih
vrsta int. sposobnosti.
 Catell : kvantitativni pristup inteligenciji
R.B. Catell (1965) i J.L. Horn (1967,1968, 1970)
pretpostavljaju postojanje dvaju tipa inteligencije: fluidne
inteligencije (tip A) i kristalizirane inteligencije (tip B)
1.) INTELIGENCIJA Tipa A = Tzv. "fluidna",
"nespecijalizirana" ili "apstrakitna" inteligencija. Dolazi do
izražaja u zadacima koji zahtijevaju razumijevanje
simboličkih odnosa i kreativno rješavanje problema, procese
zahvaćanja odnosa, formiranja pojmova, povezivanje slova i
brojeva… Neovisna je o utjecaju kulture, već ovisi o
neurološkom sazrijevanju. Mjeri se klasičnim testovima
inteligencije npr. Ravenove progresivne matrice. Ovisi o
sposobnosti procesiranja novih informacija. Razvoj:
Inteligencija Tipa A se razvija do adolescencije i dostiže svoj
maksimum negdje između 14. i 18. god života, dakle u
kasnim tinejdžerskim godinama, a nakom toga opada.
2.) INTELIGENCIJA Tipa B = Tzv. "kristalizirana" ili
"specijalizirana" inteligencija. Ona se razvija pod utjecajem
obrazovanja i kulture te o korištenju pohranjenih informaicja,
a dolazi do izražaja u zadacima koji zahtijevaju znanje, opću
informiranost, kognitivne vještine, sposobnost pamćenja,
korištenje naučenih informacija, riješavanje socijalnih dilema
itd. Razvoj: Inteligencija tipa B razvija se tijekom čitavog
života. Longitudinalna istraživanja pokazuju napredak u samo
nekim sposobnostima kristalizirane inteligencije.
Fuidna inteligencija
Kristalizirana
inteligencija
Zrela dob Starost
Dijete Adolescenti
Slika: Promjene u “fluidnoj” odnosno “kristaliziranoj”
inteligenciji u funkciji dobi. Dok fluidna inteligencija dostiže
svoj vrhunac na kraju adolescencije, kristalizirana
inteligencija se razvija do kraja života.
 Kvalitativne promjene u mišljenju odraslih
A) Teorija kognitivnog razvoja odraslih Warnera Schaie
Piaget je kod djece primjene pripisao kombinaciji
sazrijevanja i iskustava, pa je teško govoriti o kogniciji
odrasle dobi. 5 je kognitivnih stadija. Schaia govori o
tranzicijama kroz koje napreduju odrasli u int. razvoju.
1. STADIJ USVAJANJA: (djetinjstvo i adolescencija).
Djeca traže odgovor na pitanje “što trebam znati”. Uče
informacija za vlastito dobro bez osvrtanja na kontekst. Djeca
uče što im se kaže (a šta im preostaje). Nastoje biti što bolji
mada ti zadaci nemaju nekog smisla u njihovom životu.
2. STADIJ POSTIGNUĆA: (kasne tinejdžerske godine
– rane 20-te i rane 30-te). Ljudi prestaju usvajati znanja zbog
sebe samih, već trebaju koristiti ono što znaju da ostvare
nezavisnost i kompetentnost. Najbolji su zadaci koji su
relevantni u odnosu na postavljene životne ciljeve.
Instrumentarno postizanje ciljeva.
3. STADIJ ODGOVORNOSTI: (kasne 30-te do rane
60-te). “Kako koristiti ono što znam?” Zaokupljeni
dugoročnim ciljevima i praktičnim problemima, odgovorni
prema obitelji i poslu – zato se pitaju to pitanje.
4. IZVRŠNI STADIJ: (30-te i 40-te kroz srednju zrelu
dob). Ljudi su odgovorni za društvene sisteme a ne za
obiteljsku jedinicu. Treba integrirati društvene odnose na
različitim razinama. Ljudi su društveno angažirani. U tom
kontekstu koriste ono što znaju.
5. REINTEGRATIVNI STADIJ : starost. Ljudi su
manje društveno uključeni i odgovorni. Kognitivno
funkcioniranje je ograničeno biološkim promjenama.
Selektivniji su pri izboru zadataka do kojih im je stalo.
Zaokupljeni svrhom onog što rade, ne muče se sa zadacima
koji za njih nemaju smisla.
Treba konstruirati mjere inteligencije koje bi ispitivale
ovakve kognitivne potencijale koji postoje u odrasloj dobi: te
mjere bi trebale biti različite od postojećih.
 Izršavanje
Odgovornost
Postignuće
Usvajanje
Dijete Adolescenti
Slika: Stupnjevi kognitivnog razvoja kod odraslih, prema modelu Shaie (Shaie, 1977-1978)
Čovjek si u životu postavlja tri pitanja vezao uz znanje:
 “Što trebam znati?” (djetinstvo i adolescencija)
 “Kako iskoristi to znanje?” (zrela dob)
 “Zašto trebam znati” (starost)
B) Trosvodna teorija Roberta Sternberga
Tri su aspekta inteligencije koji postaju važni u odrasloj dobi.
Svi ih imamo u manjoj ili većoj mjeri, i koristimo ih u
različitim situacijama.
1. KOMPONENCIJALNI ELEMENT – govori o tome
kako ljudi uspješno procesiraju i analiziraju informacije.
Govori ljudima kako da pristupe problemu, riješe ga,
nadgledaju rezultate… Najsličniji je klasičnom pojmu
inteligencije. Nalaženje propusta, nelogičnosti pri
argumentiranju…
2. ISKUSTVENI ELEMENT – kako ljudi pristupaju
novim i poznatim situacijama (dimenzija intelektualnog
uvida). Ljudi uspoređuju nove inf. sa onim što već znaju =
novi način organiziranja činjenica. Do “Aha” doživljaja
dolazi na temelju reorganizacije poznatih inf, i to najčešće u
“3B” prigodama (bath, bed, bus) kad nismo voljno angažirani
da nešto riješimo. Automatsko izvođenje poznatih operacija
je vrlo važna pomoć jer oslobađa kapacitete za bavljenje
nečim relevantnijim.
3. KONTEKST / PRAKTIČNI ELEMENT – kako se
ljudi snalaze u svojoj okolini. To je važno za donošenje
odluka u vezi s poslom… To je sposobnost da se razmotri
situacija i odluči što učiniti } prilagoditi se, promijeniti
situaciju ili naći neku novu situaciju.
Klasični testovi inteligencije zahvaćaju samo
komponencijalni element, a nema mjera za iskustveni i
praktični. Napredovanje često ovisi o razumijevanju
motivacije, kako organizirati znanje i vrijeme, znanje kako
stimulirati druge, privoliti ih na neke akcije… To znanje ne
stječemo formalno.
 Postformalno mišljenje – odnosi se na mišljenje osoba u
odrasloj dobi koje je fleksibilno, otvoreno, prilagodljivo i ide
dalje od formalne logike. Takvo mišljenje je karakteristično
Reintegracija
Zrela dob Starost
za “zrele mislioce”.
(4) Moralni razvoj
 Prema Kohbergovom modelu, moralno rasuđivanje ne
može preći opće granice kognitivnog funkcioniranja jer se
ono se oslanja na kognitivni razvoj (ide uz porast sposobnosti
apstraktnog mišljenja). Mnogi ljudi ne postižu
postkonvencionalno rezoniranje i može se uzeti da na toj
razini moralni razvoj je prvenstveno funkcija iskustva, tj.
ovisi o iskustvu. “Živi i uči” – treba sebi dozvoliti iskustva
jer ona reevaluiraju kriterije suđenja što je dobro i pravedno.
Jako emocionalno nabijena iskustva okidaju moralne sudove
koji se ne bi mogli steći na bazi hipotetskih rasprava
(impersonalnih). Kad su ljudi spremni vidjeti tuđa različita
moralna gledišta tolerantniji su, različit je sistem
vrednovanja. “Ne sudi o drugima ako sam to nisi iskusio!” 
tek tada možeš znati koji su to osjećaji, dileme, izbor…
Pokazalo se da neki odrasli spontano iznose vlastita iskustva
kaso obrazloženje na Kohlbergove moralne dileme.
Dva su iskustva koja utječu na unapređenje moralnog razvoja:
 konfrontiranje konfliktnih vrijednosti
(Parlaonica)
 odgovornost za dobrobit drugih ljudi (npr.
roditeljstvo)
Kohlberg vjeruje da se kognitivna svjesnost viših moralnih
principa razvija u adolescenciji, ali se većina ne ponaša
prema njima do zrele dobi. Ako je netko u fazi formalnih
operacija on neće dosegnuti najvišu razinu moralnog
rasuđivanja ako se njegovo iskustvo ne udruži s tim
formalnim operacijama. Potrebno je i iskustvo, a ne samo
kognitivno funkcioniranje.
Pitanje je da li postoje spolne razlike u moralnom razvoju?
Mnogi napadaju Kohlberga jer je on u dileme uključio
vrijednosti koje su općenito važnije za muškarce a ne i za
žene. Zato muškarci imaju viši rezultat tj. funkcioniraju na
višim razinama moralnog rezoniranja. Kad se kontrolira
obrazovanje, nema spolnih razlika u moralnom rezoniranju.
Muškarci i žene različitio definiraju moralnost i svoje
moralne odluke zasnivaju na različitim vrijednostima.
 Moralni razvoj žena je istraživala Carol Gilligan, koja
smatra da Kohlbergov model ne zahvaća određene elemente
ženskog moralnog funkcioniranja, pa one naizgled ne
napreduju u moralnom razvoju kao što to čine muškarci.
Uzroke tih razlika nalazimo u ponašanju socijalne okoline
prema dječacima odnosno djevojčicama. Dok društvo kod
dječaka potiče asertivnost dotle se od žena očekuje da se
žrtvuju i brinu za dobrobit drugih. Ženska centralna moralna
dilema je konflikt između sebe i drugih. Da li učiniti nešto za
vlastitu ili tuđu dobrobit? Zato ona istražuje moralne rezultate
žena u području kontrole rađanja (da li roditi ili ne).
Intervjuirala je 29 žena, i daje im Kohlbergove dileme.
Rezultat je taj, da žene gledaju u terminima sebičnosti
nasuprot odgovornosti: to je obaveza da budu brižne i
izbjegavaju povredu. Ljudi trebaju brinuti jedni o drugima.
Sebični i nemoralni su oni koji povređuju druge. Kad sude,
žene se odnose obzirom na odgovornost prema specifičnim
ljudima iz svoje okoline, a muškarci obzirom na “fer play”, u
terminima apstraktne pravde.
Drugim riječima, moralnost muškaraca temelji se na principu
pravednosti, a moralnost žena na principima odgovornosti i
brige za druge ljude.
 Razine moralnog razvoja žene (prema Gilligan, 1982.)
(1) BRIGA ZA SEBE – osobni interes. Rasuđivanje je
strogo ograničeno osobnim interesom. Žena se u početku
koncentrira na sebe, pita se što je praktično i najbolje za nju.
 Prijelaz od sebičnosti prema odgovornosti.
 Iskustvo studiranja na nekom od sveučilišta utječe na
kognitinvi razvoj i razvoj ličosti, pogotov jer studenti
postavljaju u pitanje dugo vrijeme prihvaćene postavke i
vrijednosti.
 U prošlosti, djevojke su često bile uspješnije u osnovnoj
i srednjoj školi, ali ova slika čini se mijenjati na razini
fakulteta. Danas, više žena pohađa fakultete i postiže
akademsku razinu (diplome, magisteriji). No, još danas
postoje značajne razlike između spolova s obzirom na
odabir vrste studja.
 Oko 50% studenata nikada ne završi fakultet.
(6) Započinanje karijere
 Razvoj karijere je vrlo važno u periodu rane odrasle
dobi. Mladi radnici su manje odani svom poslu i manje
su njime zadovoljni od starijih. Skloniji su promjenama
radnog mjesta.
 Danas se sve više povećava postotak brakova u kojima
oba partnera privređuju. To ima nekoliko dobrih strana:
a) ravnopravniji odnosi među spolovima, b) povećanje
osjećaja integriteta kod žena, c) bliži odnosi između oca
i djece, d) veće mogućnosti razvoja za oba partnera i u
poslovnoj i obiteljskoj domeni. Međutim, takav način
života također je vrlo stresan, te partneri moraju
razviješiti mnoga pitanja oko uloga u obitelji.
 Žene i muškarci zapošljavaju se iz niza razloga – da bi
zaradili novac, dobili priznanje i ispunili osobne želje i
potrebe. Žene u prosjeku manje zarađuju od muškaraca, i
iako sve više žena dobiva bolja, stručnija radna mjesta u
odnosu na zadnjih nekoliko desetljeća, ipak većina radi
slabo plaćene poslove. Danas, sve veći broj žena teže
karijeri u područjima ekonomije, prava i medicine –
tradiconalno muški poslovi.

(2) BRIGA ZA DRUGE – žrtvovanje sebe. Sada kod

razmišljanja o moralnim pitanjima dominira briga za druge a
osobne potrebe su tek u drugom planu. Žena shvaća svoje
veze s drugima: razmišlja o odgovornom izboru u terminima
drugih (nerođeno dijete) i same sebe. Ta konvencionalna
ženstvena mudrost diktira žensko žrtvovanje ženskih osobnih
želja tuđim željama i tuđem mišljenju o njoj. Smatra sebe
odgovornom za akcije drugih, dok druge drži odgovornima za
njene izbore. U zavisnom je položaju. Njena posredna
nastojanja da poveća kontrolu često se preobliče u
manipulaciju, ponekad korištenje krivnji.
Žena donosi odluke ne na osnovi kako će drugi na njih
reagirati već prema nastojanjima i posljedicama njenih akcija.
Razvija nove sudove koji uzimaju u obzir njene potrebe i
potrebe drugih. Želi biti “dobra” time što je odgovorna za
druge, ali želi biti iskrena kroz odgovornost za sebe.
Opstanak je ponovno glavna briga.

 Prijelaz od “dobrote” prema istini.

(3) RAVNOTEŽA: briga za sebe i za druge – nenasilje.

Usvajanjem naloga protiv povrede bilo koga, uključujući
sebe, kao principa koji upravlja svim moralnim sudovima i
akcijama. Žena uspostavlja moralnu jednakost sebe i drugih, i
tako postaje sposobna preuzeti odgovornost za izbor u
moralnim dilemama.

2.2. Razvoj ličnosti i socijalni

(5) Studiranje
 razvoj
(1) Dva modela razvoja ličnosti u odrasloj dobi
Istraživanja odraslih pokazuju da se razvoj ličnosti odvija
tijekom čitavog života. U ranoj odrasloj dobi, osobe se
razvijaju konfrontirajući se s problemima vezanih uz
napuštanje roditeljskog doma, odlučivanje oko buduće
karijere, uspostavljanje zrelijih odnosa s drugima, osnivanjem
obitelji i postavljanja životnih ciljeva.
 Dva su osnovna modela razvoja ličnosti osoba odrasle
dobi:
(1) MODEL NORMATIVNIH KRIZA
(normative-crisis model)
Opisuje razvoj u terminima uz dob vezanih socijalnih i
emocionalnih promjena (Erikson, Daniel Levinson, George
Vailand). Populariziraju “krizu srednje dobi”. Uz određene
dobne periode idu određene krize = univerzalnost razvoja.
 Erik ERICKSON: Govori o šestoj životnoj krizi –
intimnost ili izolacija. Ova kriza se pojavljuje nakon
krize identeta i završetka adolesecencije. Ta se kriza
nadovezuje na raniji period i njezina dubina ovise o
tome kako je uspješno riješena kriza identiteta i koliko
je stvoreni identitet pojedinca jak i stabilan. Šesti stadij
psihosocijalnog razvoja odgovara genitalnom stadiju
psihoseksualnog razvoja kod Freuda.
Povoljno rješenje krize sastoji se u uspostavljanju
intimnih veza i povezanosti s drugom osobom ili
osobama. Intimnost znači voljnost da se vlastiti
identitet fuzionira s identitetom drugih osoba, kao što
su braćni partner, prijatelji, braća ili sestre, rođaci i
drugi. Takvo fuzioniranje identiteta trebalo bi biti bez
straha i bez opasnosti da će pojedinac izgubiti dio sebe.
Zato je ključno rješenje prethodne krize identiteta jer
inače osoba jednostavno nema “što” fuzionirati s
drugom osobom, a i strah ju je izgubiti se u drugoj
osobi.
Negativno rješenje krize predstavlja izolacija od
drugih ljudi i zaokupljenost samim sobom, odnosno
izbjegavanje ili nesposobnost da se ostvare intimne
veze s drugim ljudima. Takvo stanje dovodi do
socijalne izolacije, do osjećaja ispraznosti ili
nepotpunosti života.
Vrlina: Na temelju povoljnog rješenja krize
intimnosti ili izolacije javlja se nova vrlina ili
psihosocijalna snaga – a to je ljubav. Ljubav ne znači
samo erotski odnos između dva čovjeka, već trajnu
predanost ili izručenost sebe drugome usprkos tome što
to katkada zahtijeva kompromise i samoprijegor. Takva
ljubav postoji onda kada postoji briga, poštovanje i
odgovornost prema drugome.
 George VAILLANT – je bavio prilagođavanjem
čovjeka životu. Pitao se koji adaptivni mehanizmi su
najbolji i kako oni utječu na kvalitetu života. Vaillant
razlikuje četri kategorije adaptivnog ponšanja: (1)
„zrela“ (poput korištenja humora i pomaganje drugima)
(2) „nezrela“ (razvijanje bolesti i boli bez fizičkog
uzroka) (3) „psihotična“ (iskrivljavanje i izbjegavanje
realnosti) i (4) „neurotična“ (potiskivanje anksioznosti,
intelektuali-zacija) ponašanja. Pronašao je da su
muškarci koji koriste zrelije adaptivna mehanizme
uspješniji u nizu područja. Oni su sretniji, psihički i
fizičiki zdraviji, zadovoljniji sobom, poslom itd.
Vaillant također govori i o konzolidaciji karijere.
Između 20. i 40. godine ljudi su usmjereni na
konzolidaciju svoje karijere. To je pomalo problem za
njih jer istovremeno se riješava kriza intimnosti što
zahtijeva posvećenost drugoj osobi, a ne karijeri.
 Daniel LEVINSON: Srž njegove teorije je “struktura
života”, tj. određen obrazac života u određenom
životnom trenutku. Uključuje osobe, mjesta, stvari,
institucije i razlozi koje osoba smatra najvažnijima, kao
i vrijednosti, snovi i emocije. Struktura života većine
ljudi je određena radnim mjestom i obiteljskim
životom. Ostali elementi mogu biti: rasna pripadnost,
religija, ratovi, ekonomske depresije pa čak i vrlo
značajne i utjecajne knjige.
Prema Levinsonu, ljudi formiraju svoju strukturu života
tijekom četri preklapajućih perioda a svaki traje 20-25
godina, a koji su povezani jednim tranzicijskim
periodom koji traje oko 5 godina. U tih pet godina ljudi
razmišljaju o restrukturiranju života i ovdje se događaju
dramatični životni pomaci. Prema tome ljudi gotovo
pola vremena svoje odrasle dobi provode u
tranzicijskim periodima, gdje preispituju svoj način
života. Svaki period ima svoj glavni zadatak i rješenje
tog zadatka predstavlja snažan temelj za uspješno
reorganiziranje svoje životne strukture prilikom
sljedećeg tranzicijskog perioda. Čak i najbolje strukture
se kad tad nužno reorganiziraju.
 Evaluacija normativno – kriznog pristupa: teorija da
postoji predvidljiv slijed životnih promjena tijekom života
odraslog čovjeka, bila je vrlo utjecajna. Međutim, upitno je
da li stvarno postoji jedan univerzalan razvojni obrazac za
odrasle. Naime, životi odraslih više su pod utjecajem
povjesnih događaja i osobina ličnosti pojedinca, a ne toliko
odreženi kronološkom dobi. Osobna iskustva značajno utječu
na individualni razvoj. Smatra se da se životni tijek odraslih
ne može podjeliti na jasno određene i distinktivne razvojne
faze.
(1) MODEL “UVREMENJENOSTI” DOGAĐAJA
(timing-events model)
Ovaj pristup je sličan perspektivi životnog vijeka. Razvoj je
rezultat važnih životnih događaja. Prema ovom modelu nema
univerzalnih kriza već se ljudi razvijaju zbog specifičnih
životnih događaja koji im se dese i trenutak u kojem im se to
desilo, te takav pristup dozvoljava veliki individualni
varijabilitet u razvoju. Ako se neki životni događaj “desi” u
pravo vrijeme, onda će i razvoj osobe napredovati s lakoćom.
Ako se taj događaj desi u pogrešno, neugodno vrijeme (npr.
neplanirana mladenačka trudnoća) onda će razvoj osobe biit
otežan i neadekvatan. Ako se npr. brak “desi” (kak se brak
može desiti???? – pa to nije gripa) u očekivanom periodu
(između 20-te i 30-te) tad razvoj lagano teče. No, ako čovjek
uđe u brak prerano ili prekasno onda se mogu očekivati
problemi i stresori koji utječu na razvoj.
Životni događaji mogu biti očekivani (normativni) i
neočekivani (nenormativni), pri čemu trenutak pojavljivanja
događaja može odrediti da li se radi o normativnom ili
nenormativnom događaju. Ako je on očekivan onda je manje
stresan za osobu, međutim općenito treba reći da neovisno o
objektivnoj situaciji, bitna je interpretacija osobe tog
događaja kao i način reagiranja na taj događaj. Kako će osoba
reagirati ovisi o nekoliko stavari:
a) anticipacija događaja (omogućuje pripremu, npr.
edukacije, grupni rad i sl)
b) kognitivno razumijevanje događaja (o tome ovisi
interpretacija situacije, a time i emocionalno reagiranje)
c) fizičko zdravlje (jer je ono bitno za suočavanje sa
stresom)
d) osobine ličnosti (fleksibilnost, strpljivost, optimizam i
sl)
e) osobno životno iskustvo (prethodno uspješno suočavanje
sa stresovima)
f) socijalna podrška (emocionalna podrška od drugih koji
razumiju što se događa u osobi)
Neočekivani stresori (gubitak posla, umre vam dijete…) ili
očekivani događaji (brak, porod, menopauza…). Mogu se
javiti ranije, kasnije ili izostati. Ovaj model se osvrće na
norme uobičajene u nekoj sredini.
U odrasloj dobi biološke i intelektualne promjene nisu više
toliko značajne za rast i razvoj, već su od značaja zbivanja
poput ulaska u brak, roditeljstvo, rastava, umirovljenje.
 Studije žena sugeriraju postojanje spolnih razlika prilikom
formiranja identiteta. Muškarci tredicionalno definiraju sebe
u terminima separacije i autonomije, dok žene postižu
identitet kroz međuljudske odnose i privrženost.
(2) Intimni odnosi i osobni životni stil
 LJUBAV: Prema Robert Sternbergovoj tringularnoj teoriji
ljubavi, ljubav ima tri aspekta:
(1) INTIMNOST – to je emocionalna komponenta koja
uključuje osjećaj povezansoti, topline i vjere.
(2) STRAST – to je motivacijska komponenta; temelji
se na translaciji fiziološkog uzbuđenja u seksualnu
privlačnost i želju.
(3) PREDANOST – to je kognitivni model, tj. odluka
voljeti određenu osobu i ostati i živjeti s njom .
 BRAK. Tijekom rane srednje dobi većina ljudi odluči da li
će i s kim će se oženiti (za koga se udati). Brak je povezan sa
srećom i zdravljem, a uspješnost braka je povezana sa a) dobi
partnera kad ulaze u brak i b) načinom komunikacije među
partnerima.
U braku mora postojati a) fizički, b) emocionalni, c)
kognitivni, d) verbalni sklad.
Sreća u braku - oženjeni su sretniji od neoženjenih,
rastavljenih - ali pitanje je da li su se sretniji jednostavno
oženili, a nesretni nisu. Najstresnije područje u braku je kad
su djeca mala. Najbolji brakovi su oni kad su se partneri našli
tek u kasnim 20-tim godinama. Danas ljudi imaju veća
očekivanja od braka - zato se lakše razočaraju. Broj rastava je
sve veći.
 Danas se većina ljudi osjeća slobodno ostati neoženjeni
sve do kasne dobi ili tek kasno ući u brak. Prednost
života “single” su mogućnosti izgradnje karijere,
putovanja i samodovoljnost. Mogući negativni efekti su
da je osoba potpuno odgovorna za sebe i da možda neće
biti prihvaćena u društvu.
 Hodanje u odrasloj dobi postaje sve češće, i predstavlja
na mnoge načine mogućnost rasta iako s time mogu biti
povezane i različiti problemi kao npr. ophođenje s
nejasnom situacijom, ljubomora i želja za predanošću
(pogotovo kod žena).
 Većina mladih odraslih donose osnovne odluke vezane
uz seksualno ponašanje. Mnogo mladih ljudi danas ima
predbačno seksualno iskustvo, a muževi i žene imaju
češće i razvnovrsnije seksualne aktivnosti u odnosu na
prijašnje generacije. Također, više oženjenih osoba,
posebice mladi bračni partneri, ima seksualne odnose
izvan braka.
 Neplodni parovi mogu patiti od negativnih psiholoških
efekata. Adoptiranje je u SAD postalo prilično teško
zbog smanjenog broja sjevernoameričke djece, a sve više
parova pokušava provesti umjetnu oplodnju, “in vitro”
fertilizaciju i sl.
 Kada roditelji dobe prvo dijete, to za njih predstavlja
vrlo značajnu promjenu u njihovom živiotu, od podjele
odgovornosti brige oko djeteta do preuzimanja potpune
odgovornosti za jedan mladi, bespomoćan život. I
muževi i žene imaju vrlo ambivalentne osjećaje vezane
uz ideju da će biti roditelji. Uz osjećaj uzbuđenosti i
sreće, tu je i osjećaj anksioznosti zbog odgovornosti koja
je vezana uz podizanje djeteta. Muževi su često
ljubmorni na malu bebu, jer moraju s njom dijeliti ljubav
i pažnju žene - pa se malo ohlade.
 Mnogi parovi danas ili imaju samo jedno dijete ili ostaju
potpuno bez djece, a i sve veći broj žena, posebice
visoko obrazovane žene, dobivaju prvo dijete tek u
kasnim godinama.
 Odrasla prijateljstva su vrlo značajna u ovom periodu.
Ona uključuju povjerenje, međusobno poštovanje,
spontanost, uživanje u druženju, razumijevanje,
uzajamno prihvaćanje, i spremnost pomoći drugome i
sve je praćeno osjećajem slobode “biti ono što jesmo”.
Romantične veze to isto uključuju, ali one imaju još i
erotsku komponentu i intenzivnu uzajamnu brigu. Takva
prijateljstva značajna su ne samo za psihičko, već i
fizičko zdravlje.
(3) SREDNJA ZRELA DOB (40.-65.g)
 Srednja zrela dob je na neki način period evaluacije
dosadašnjeg života, što je postignuto i ostvareno, a što
nije. To izaziva tzv. “midlife crisis”. Ne postoji nikakav
biološki indikator kad je osoba ušla u srednju zrelu dob.
Ovaj period proteže se otprilike od 40.-65. godine.
1.1. Fizički i intelektualni razvoj
(1) Fizičke promjene u srednjoj zreloj dobi
 Osobe u ovom period doživljavaju pad u senzornim
funkcijama i manje su uspješni u izvođenju kompleksnih
motornih vještina. Međutim, taj pad efikasnosti
funkcioniranja mogu kompenzirati pomagalima (naočale)
kao i iskustvom.
 Parovi srednje zrele dobi danas su aktivniji u seksualnim
aktivnostima. Seksualna kompatibilnost nije najvažnija da
bi brak bio sretan, ali seksualna aktivnost i seksualno
uživanje može se nastaviti kroz čitavo zrelo doba, čak do
kasne dobi.
 Klimakterij kod žena: Menopauza je prestanak spolne
zrelosti, a klimakterij je niz fizioloških promjena koje će
dovesti do menopauze. Menopauza se pojavljuje oko 50.
godine. Iako muškarci mogu ostati plodni od kasne dobi,
nešto slićno se događa i kod njih - smanjuje se gustoća
spermija, porast impotencije itd.
 Muškarci teže doživljavaju odlazak djece jer imaju
grižnju savjest jer nisu baš previše vremena provodili s
djecom, ženama je to čak olakšanje.
(2) Zdravstveno stanje u srednje zrelo doba
 Većina osoba ove dobi su u dobrom zdravstvenom stanju.
 Iako je stopa prirodne smrtnost postepeno opadala
posljednih nekoliko generacija, ipak općenito gledano
postotak je jasno u porastu u odnosu na ranije dobi.
Relativno je više smrti od prirodnih uzroka, nego od
nesreća. Glavni uzroci smrti su rak, bolesti srca, nesreće.
Kao i u drugim (mlađim) dobnim skupinama relativno
više umire muškaraca od žena, kao što i više umire osoba
iz crnačke skupine nego bjelaca.
(3) Kognitivni razvoj u srednjoj odrasloj dobi
 Uspješnost riješavanja većine standardiziranih testova
inteligencije povećava se tijekom odrasle dobi, posebice
za riješavanje verbalnih testova kao i zadataka koji
zahtijevaju pohranjeno znanje. Međutim, upitno je
inteligenciju odraslih ljudi mjeriti običnim kvocjentom
inteligencije.
 Iako osobe srednje zrele dobi nisu tolko brze u rješavanju
zadataka, posebice novih i nepoznatih, neka istraživanja
sugeriraju da sposobnost rješavanja svakodnevnih
problema nalazi svoj vrhunac u ovom periodu života.
 Odrasli idu u školu iz mnoštvo razloga, ali uglavnom da
unaprijede svoje sposobnosti i znanje potrebne za
profesonalni rad. Stariji učenici su zato motiviraniji od
mlađih naučiti novi, a istovremeno su manje
samouvjereni.
63
(4) Profesionalni rad u srednjoz zreloj dobi
 Mnoge osobe ove dobi su na vrhuncu svoje karijere,
odnosno mnogi provode neke promjene vezane uz
karijeru, potaknuti samoevaluacijom dosadašnjeg naična
života. Za neke pak, profesionalni stres poput “burnouta”,
nezaposlenost i specifični radni uvjeti utječu na psihičko i
fizičko stanje.
 Neki ljudi su izuzetno kreativni u ovom životnom
periodu. Studije znanstvenika su pokazale da je
kreativnost povezana sa sporim, sistematičnim i
ustrajanim radom, a ne toliko sa spontanim inspiracijama.
1.2. Razvoj ličnosti i socijalni razvoj
 Tranzicija u zreloj dobi : kriza srednje dobi - ljudi
postaju svjesni smrtnosti - panika da ispune svoje životne
ciljeve (“midlife crisis”). Ljudi postaju introvertirani -
pitanje o smislu svega što su radili, filozofira se smislu
života. Čovjek se može promjeniti i u zreloj dobi. Krize
su mogućnost za to. Život žene se više ne vrti oko djece i
rađanja, već
 Karl Jung: je smatrao da se ljudi do 40-te god.
usmjeravaju prema obitelji. Žene izražavaju
ekspresivnost, muš - instrumentalnost. Kasnije su
slobodnije i imaju priliku razviti i druge osobine,
usmjeratvaju se prema sebi, muškarci postaju više
emocionalni, a žene asertivnije. Ljudi moraju odustati od
mladosti i mladenačkog stila života i uvažavati
mogućnost smrti.
 Erikson: kriza - generativnost i stagnacija -
generativnosti nije nužno roditeljstvo, već može biti i
vodstvo, poučavanje mlađih ljudi, kreativnost i
samogenerativnost = rad na sebi - realizacija osobnog
identiteta. Smatra da ljudi koji nisu iskusili roditeljstvo i
da neće moći riješiti krizu na sasvim zadovoljavajući
način.
 Robert Heck: spominje 4 prilagodbe - opredjeljenja koje
osoba mora
1) Počinje vrednovati mudrost nasuprot fizičkoj snazi.
Mudrost kao mogućnost provođenje najboljih
mogućih izbora.
2) Težnja socijalizaciji nasuprot seksualizaciji - osobe
se ne vide
3) Emocionalna fleksibilnost nasuprot emocionalnog
osiromašenja
4) Kognitivna fleksibilnost nasuprot kognitivne
rigidnosti - treba biti otvoren za nova iskustva
 Veiland - identificira prijelaz oko 40-te. Mnogi muškarci
prestaju svoju kompulzivnu zauzetost poslom i okreću se
prema sebi. Djeca postaju teenageri i potrebno je
prilagođavanje i omogućavanje separacije. Potisnuti
konflikti se počinju rješavati - pogotovo oni s roditeljima.
Najodgovorniji su prema drugima, najdarežljiviji su.
Ujedno su muškarci spremniji suočavati se s životnim
problemima na zreo način (s odgovornošću, humorom).
 Levinson : slaže se s Jungom da se čovjek mora osloboditi
od mladenačkih stavova. To je period gdje se mijenja
životna struktura , npr. promjena posla ili promjena žene
(što je svejedno)
 Ženski razvoj : žene se bolje odnose prema fenomenu
"praznog gnjezda", problem je to samo za one koje su bile
izuzetno orijentirane prema obiteljskom životu, djeci itd.
(4) KASNA
ZRELA DOB
4.1. Uvod:Starenje
Starenje: to su uz dob
vezane deterioracije tijela
i ponašanja.
Tri su aspekta starenja
 PRIMARNO
STARENJE
Ono se događa svima
cijelog života. Univerzalno
je, neizbježno, normalno
starenje. Znaci se ne
moraju dugo vidjeti.
Djeluje na sve tjelesne
sisteme. S progresijom
ovog tipa starenja ide
sijeda kosa, staračke pjege,
usporene reakcije na
promjene temperature,
slabe vid i sluh, opada
efikasnost imunološkog
sustava, treba duži
oporavak nakon povrede.
Odvija se od stanica, tkiva,
preko organa sve do
sustava (djeluje na svim
razinama). No ne stare svi
sistemi i organi jednako.
Neki su podložniji
bolestima. Najuočljiviji su
efekti kad neka aktivnost
zahtijeva koordinaciju više
različitih sistema.
 SEKUNDARNO
STARENJE
Dešava se većini ljudi, ali
nije univerzalno i iznemoglost, nemoćnost).
neizbježno. Rezultat je
bolesti, nedovoljno vježbe,
pušenja, alkohola… Može
se promijeniti promjenom
stila života. Pošto je
vezano s dobi, teško se
razlikuje od primarnog
starenja. Sve veći broj
promjena se može pripisati
sekundarnom starenju
(bore su rezultat
kumulacije efekata
sunčanja) a za koje se
mislilo da su primarno
starenje. Snaga mišića srca
u mirovanju se ne mijenja
sve do 80.g. (kad se izluče
bolesti srca). 90% osoba
iznad 65 g. ima bar jednu
kroničnu bolest a većina je
64
akutno bolesna bar jednom Brzina i količina promjena Atrofiraju neupotrebom
godišnje. Najčešće su jako varira od osobe do već nakon 30-te g. Nakon
respiratorne smetnje. Na osobe. Naročito je uočljiv 50-te su masnoće i u
primarno starenje ne princip diferencijacije – mišiću, a ne samo između
možemo utjecati ali efekte porast je interindividualnih mišića i kože.
sekundarnog možemo varijacija. Ljudi se
(4) VID: nakon
usporiti, odužiti ili obrnuti. značajno razlikuju po
adolescencije raste
razini energije, općem
osjetljivost na blještavilo.
zdravlju, kapacitetu za rad
Opada oštrina vida no
 TERCIJARNO a u starenju još i više. Rana
nema promjene u
STARENJE i srednja zrela dob su
percepciji dubine i boja do
“vrhunske godine života”
To je konačna, brza duboke starosti. Općenito
(jer većina tjelesnih organa
deterioracija koja označava su senzorni sistemi manje
ima rezervne kapacitete)
kraj života. Nagle su responzabilni na
iako počinje starenje.
promjene u kogniciji, stimulaciju.
Postepeno nazadovanje se
zdravlju, soc. sposobnosti. ne zamjećuje do ulaska u
(5) SLUH lagano slabi
To su promjene različite i srednje godine, mada se
od 20-te (za visoke
kvalitativno i kvantitativno povrede nakupljaju. Izgled
frekvencije) ali se to ne
od primarnog starenja. se lagano mijenja. Ovisno
primjećuje.
Nestaje mogućnost o kulturi fizički znaci
oporavka od bolesti jer starenja mogu povećati (6) OKUS se održava
nema fizioloških i kognit. krizu samopouzdanja, do kasna, i okusi slabe vrlo
rezervi. Nema interesa za samovrednovanja (kod kasno (tu je potreba starijih
druge ljude. Većinu nas). U nekim kulturama je za začinjenom hranom)
vremena spavaju. to znak statusa, cijeni se
(7) DODIR I BOL – ta
Očekivana smrt je za zrelost i mudrost. To je
je osjetljivost dobra do
mjesec dana ili čak par stvar stereotipa.
starosti
godina. Suženi su interesi
(ni radio, ni TV), “najrađe (1) Fizičke promjene (8) KRVOŽILNI
bi umro”. SUSTAV sporo stari.
(1) KOSA sijedi kod Promjene su rezultat
Ova tri tipa starenja su u različitih ljudi u različito sekundarnog starenja. On
interakciji i rezultiraju doba, to je genetski se ne može sam obnavljati
“modelom vodopada”. uvjetovano. Sijeda kosa je (srce pumpa manje krvi i
Starenje počinje laganim jedan od najpouzdanijih ubrzanije).
gubitkom brzine i snage, znakova starenja. Lasi
(9) PLUĆA: vitalni
zatim ubrzanje gubitka a postaju tanje, ravnije, rjeđe
kapacitet pluća počinje
potom preljevanje preko (ćelavost kod muškaraca) a
opadati nakon 20-te, a raste
ivice i smrt. Cilj razvoja nekad mekane i podatne
rezidualni volumen.
može biti i uspješno dlake u uhu i nosu
starenje. Ono je označeno očvrsnu.I kosa žene (10) ENDOKRINI
prijelazom iz nekoliko postane rjeđa. na 1 cm 2 SISTEM usporava
desetljeća primarnog imamo 615 polikula, a to sekreciju hormona, stanice
starenja u tercijarno; se kasnije svede na 200, tijela su manje reaktivne na
izbjegne se aspekt 400. Kod žena nakon hormone, mijenja se razina
sekundarnog starenja (tj. menopauze i stidne dlake i enzima koja reagira na
one pod pazuhom nestaju. hormone, kao i kemijski
Smrt u snu. Za to treba prijenosnici.
(2) KOŽA brzo stari
redovita vježba, dobra soc.
radi nedostatka hormona u (11) REPRODUKTIV
integracija, osjećaj
menopauzi. Nakon 50-te NI SUSTAV sporije i
autonomnosti i kontrola
epiderma se sporije manje efikasno
nad životom, dijeta,
obnavlja i odumrle stanice funkcionira. Nisu jasne
perekid s pušenjem,
ostaju na koži, pa ona hormonalne promjene.
alkoholom…
starački izgleda. U dubljim Testisi stalno prodiciraju
slojevima se ukrute vlakna spermu, ali manje
i koža je manje gipka, koncentracije. Prostata oko
tanja, suša, uvela i 40.g. počinje stariti (mišiće
izborana. Nakon 50-te ljudi prelaze u vezivno tkivo) i
imaju lice “kakvo raste. Znaci su problemi s
zaslužuju” tj. ono pokazuje mokrenjem. Krvne žile
kako su živjeli. penisa bivaju manje
(3) MIŠIĆI olabave elastične i sporija je
1.1. Fizički i nakon 39-te, smanji se broj erekcija – 6× duže vremena
intelektualni i debljina vlakana dijelom treba nego kod
20-godišnjaka, i slabija je.
razvoj radi neupotrebe a dijelom
radi normalnog starenja.
Starenje reproduktivnog životni vijek koji je (6) postoji programirana
sustava počinje od različit kod različitih destrukcija.
rođenja. Pri rođenju je u vrsta.
(1) unutar svake
jajnicima 700 000 nezrelih Najdugovječnija je
stanice postoji
jajašaca. Ne smijemo ih kornjača (max 200
jedan ili više
izlagati zračenjima. Nakon g.)
gena koji se
20-te (pogotov 40-te) pada
(2) sličnost životnog aktiviraju, što
plodnost. U klimakteriju
vijeka jednojajčanih dovodi do
menstrualni ciklus postaje
blizanaca (6 g. starenja
kraći i neredovitiji. Nakon
odstupanje) a kod (2) ili geni
50-te nastupa menopauza –
dvojajčanih 8,5 g. mladosti budu
prestaje menstruacija. U
isključeni i
klimakteriju 1/4 žena ima (3) tendencija da djeca
ulogu
problema (i menopauzi). dugoživućih roditelja
preuzimaju
Postoje hormonalne nadžive djecu
geni starenja
terapije no zato je povećan kratkoživućih
(3) isti geni – isti
rizik od karcinoma uterusa.
(4) podrška su i nalazi o efekti, ali se
Pad je u proizvodnji
preranom starenju njihova
estrogena i progesterona,
kod određenih funkcija
stijenke vagine su manje
sindroma. Progeria; mijenja
elastične, suha je, tanje su.
prvi znaci starenja tijekom života
Seksualnost je znatno već u ranom
obogaćena zbog socijalnog djetinjstvu. Vernerov 2. “Peri-deri” teorije
i psihičkog razvoja. Broj sindrom: stare već od
seksualnih odnosa je 15-te (20-te). Žive Vjerovanje da je starenje
najveći u 1.g. braka, naglo 2030 g. On je urođen rezultat akumulirane
pada u 4.g., a kasnije (recesivni tjelesne povrede na
lagani pad. Slabi seksualna homozigoli). stanicama.
responzivnost, produljuju Downov sindrom –
a) teorija povrede DNA:
se sve faze seksualnog organizam rano stari,
povrede se nakupljaju
odnosa. Frekvencija česti tumori. Oko
brže nego što se
odnosa pada s dobi 30-40-te mozak
možemo oporaviti
(biološki i socijalni (Downov sindr.)
razlozi) no slabljenje sexa počinje pokazivati b) greške u proteinskoj
je često uvjetovano ne strukturalne sintezi
nemogućnošću sexualnog promjene kao one
života, već se nakon prve c) stalne unakrsne veze
kod staraca oboljelih
impotencije javi strah od među molekulama
od Alzheimerove
mogućnosti da se to ne demencije. Žive max d) teorija staničnog
ponovi. Kod 50 g. smeća (neki lipofusuni
srednjovječnih > ne postoje dovodi do povrede)
ireverzibilne promjene. (5) laboratorijsko
Znak da ne postoji izučavanje stanica
organska podloga moće otkriti 1.2. Razvoj ličnosti
impotencije je postojanje biokemijsku osnovu i socijalni razvoj
noćnih polucija i erekcije. ranijeg starenja.
Smanjeno je uzbuđenje, Hyflickova granica …
zato muškarci idu u veze s nakon 50 dioba
mladim djevojkama. podjela prestaje.
Postoji granica
(2) Teorije starenja mogućeg dijeljenja
stanica. Stanice
odrasle osobe se
1. Teorije
dijele manje puta od
programiranosti
stanica mladih. I kod
sisavaca postoji veza
Vjerovanje da je starost
između života i broja
genetski kontrolirana i da
dijeljenja. Jedini
su te informacije zapisane
izuzetak je stanica
u DNA molekulama, u
raka (neograničeno se
genima. One rukovode
može dijeliti). To
tjelesnim promjenama.
ograničenje nije
Program počinje
potrvđeno in nivo
oplodnjom jajašca. U
(laborat. je podloga, i
različitim točkama razvoj
to je artificijelno – ili
uključuju se i isključuju
se kumuliraju otrovni
geni = starenje sustava.
elementi iz podloge)
(1) postoji maksimalni

65