1.

TEORIJA PREVODJENJA I DRUGE NAUCNE DISCIPLINE

2. TRI OSNOVNE DEFINICIJE PREVODJENJA

(LINGVISTICKA,FILOLOSKA,KOMUNIKATIVNA)

3. TEORIJA PREVODJENJA I LINGVISTIKA

4. TEORIJA PREVODJENJA I SEMANTIKA

5. TEORIJA PREVODJENJA I STILISTIKA

6. TEORIJA PREVODJENJA I TEORIJA INFORMACIJA

7. KOMUNIKACIJSKI MODEL PREVODJENJA

8. VRS...TE PREVODJENJA

9. POMAGALA PRI PREVODJENJU

10. OBRAZOVANJE PREVODIOCA

11. KONSEKUTIVNO PREVODJENJE

12. SIMULTANO PREVODJENJE

13. PREVODJENJE STRUCNIH TEKSTOVA

14. KNJIZEVNO PREVODJENJE

15. STROJNO PREVODJENJE

16. JEDINICA PREVODJENJA

17. KONTRASTIVNA ANALIZA

18. POJAM PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE,DINAMICKA/FUNKCIONALNA

EKVIVALENTSNOST I FORMALNA KORENSPONDENCIJA

19. PRIJEVODNE TRANSFORMACIJE

20. FONOLOSKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE

21. GRAFOLOSKI NIVO PRIJEVODNE ANALIZE

22. PREVODJENJE ELEMENATA KULTURE

23. PREVODJENJE FRAZEMA I POSLOVICA

24. PRIJEVOD U NASTAVI STRANIH JEZIKA

25. VRSTE LAZNIH PAROVA

26. KNJIZEVNI PRIJEVOD I VRIJEME

27. TEORIJSKI MODELI PREVODJENJA

PITANJE BROJ 2

OSNOVNE TEORIJSKE KONCEPCIJE U SUVREMENOJ TEORIJI PREVOĐENJA

(OSNOVNE DEFINICIJE TEORIJE PREVOĐENJA) (SIBINOVIĆ, p.107).

LINGVISTIČKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA)

(Catford) – Prevođenje je zamjenjivanje tekstualnog materijala u jednom jeziku (izvornom)

jednakovrijednim tekstualnim materijalom u nekom drugom jeziku (jeziku-cilju). Zna...čenjska
jednakovrijednost (ekvivalencija) uspostavlja se između lingvističkih izražajnih sredstava dva
jezika, pa se ovakav pristup prevođenju može okarakterizirati kao LINGVISTIČKI PRISTUP
(Ivir, p. 34). Uspostavljanje odnosa jednakovrijednosti među izražajnim sredstvima dvaju jezika
leži u temelju svih lingvističkih pristupa prevođenju, bez obzira na detalje njihovih međusobnih
razlika. Svi oni za polazište uzimaju tekst i svu pažnju obraćaju na izražajna sredstva koja se
mogu smatrati ekvivalentima u IZVORNOM JEZIKU - CILJU.

Prema lingvističkoj koncepciji, prevođenje je proces u kojem se jezične jedinice jezika originala
zamjenjuju odgovarajućim jezičkim jedinicama jezika prevoda. Analiza prijevoda se vrši na svim
jezičkim nivoima – fonološkom, grafološko-ortografskom, leksičkom, morfološkom i
sintaksičkom. Nadovezuje se na materijal koji pruža kontrastivno proučavanje jezika.

S obzirom da među prirodnim jezicima nikada ne može biti potpune podudarnosti na svim
jezičkim nivoima, lingvistička orijentirana suvremena teorija prevođenja je, na osnovu
prevodilačke prakse, ustanovila sistem zakonitih PREINAČAVANJA kojim se, prilikom
prevođenja u okviru principa funkcionalne ekvivalentnosti a na osnovu hijerarhiziranja
elemenata originalnog teksta, vrše različita preinačavanja gramatičke (morfološke, leksičke i
sintaksičke) strukture. Takva preinačavanja su poznata pod imenom PREVODILAČKE
TRANSFORMACIJE.
Postoje sljedeći oblici prevodilačkih transformacija: preraspodjela, zamjena, dodavanje, i
izostavljanje.

1.)    PRERASPODJELA

Pod preraspodjeom se podrazumijeva promjena reda riječi; redoslijeda dijelova rečenice, kao i
redoslijeda samih rečenica u okviru složene rečenice (fox hunting – lov na lisicu, There is a cat
on the roof – Na krovu se nalazi/je mačka; pencil sharpener – oštrač olovaka itd.).Preraspodjela
kao oblik prevodilačkih transformacija je inače naročito česta na prevodilačkoj relaciji između
jezika u kojem je redoslijed dijelova rečenice zasnovan na GRAMATIČKIM odnosima, pa je
stalan (engleski), i jezika u kojem se taj redoslijed formira relativno slobodno, s težištem na cilju
komunikacije (dakle, s težištem na upoznavanju s nepoznatim), pri čemu se u emocionalno
neutralnom iskazu to nepoznato saopćava tako što se polazi od poznatoga (shema: poznato +
nepoznato), pa je njegov redoslijed dijelova rečenice relativno slobodan (hrvatski, srpski, bos.).

2.)    ZAMJENA

Zamjena kao oblik prevodilačkih transformacija obuhvaća zamjenu riječi, zamjenu vrsta riječi,
zamjenu morfoloških, kao i zamjenu sintaksičkih oblika (Mijesiti kolače – glagol "mijesiti" će se
na eng. jeziku zamijeniti glagolom "bake", pa će onda "mijesiti kolače" postati "to bake a cake";
englesko "You don't say" se prevodi sa "Ma šta kažeš" ili "Ma nemoj mi reći"; Ovdje je došlo i
do preraspodjele reda riječi, te morfoloških zamjena (zamjena vrsta riječi, padeža, broja i sl.). U
zamjenu morfoloških oblika spada i prevođenje hrvatskog aorista i imperfekta perfektom u
jezicima koji nemaju prva dva vremena (ruski). Zamjena kao morfološki oblik naročito je česta
na sintaksičkom planu (pasivne konstrukcije – hrvatski jezik za razliku od engleskog ne trpi
čestu upotrebu pasivnih konstrukcija – He was hit by a car yesterday – Jučer ga je udarilo auto.

3.)    DODAVANJE

Dodavanje kao prevodilačka transformacija motivirano je uvijek potrebom da se neki element

sadržaja originala izrazi nekim jezičkim sredstvom koje u jeziku originala, gledano sa stanovišta
efekta (funkcije) ne postoji u tom obliku, ili da se jedan element sadržine, iz nekih drugih
razloga, izrazi na mjestu gdje u originalu nije dat (to je tzv. POSTUPAK KOMPENZACIJE).
Dodavanje tako može biti rezultat razlike u prirodi dva jezika. Recimo, dodavanje člana uz
imenicu kada se s našeg jezika prevodi na engleski ili njemački, ili dodavanje pomoćnog glagola
kada se s našeg jezika prevodi na engleski, ili s engleskog na naš; dodavanje zamjenica (osobne
ili posvojne) kada se s našeg prevodi na engleski ili neki drugi jezik (Oprala je kosu = She has
washed her hair; Napisao je domaću zadaću = He has written his homework); Do ovoga oblika
prevodilačkih transformacija može doći i u slučajevima kad se jezici ne razlikuju u načinu
iskazivanja, ali prevodilac želi povećati stupanj razumljivosti prijevoda (svrha – osiguranje
komunikacije). To se čini onda kada se zna da primaocima (čitaocima ili slušaocima) prevoda
nisu dovoljno poznate neke činjenice iz vanjezične stvarnosti, pa bi to nepoznavanje moglo biti
smetnja razumijevanju. (They reached Hartford – Stigli su u grad Hartford).

4.)    IZOSTAVLJANJE

Izostavljanje kao oblik prevodilačkih transformacija svodi se na ispuštanje riječi ili izraza koji
nisu neophodni za pravilno razumijevanje poruke iz originala, a zbog razlike u prirodi jezika ili
iz nekih drugih razloga (vanjezičnih) nije ih moguće uključiti u tekst prijevoda. Primjeri koje
smo naveli nza DODAVANJE VRIJEDE I ZA IZOSTAVLANJE – AKO SE PREVODI U
OBRNUTOM SMJERU.

Izostavljanje se ponekad primjenjuje i prilikom prevođenja tekstova koji sadrže neke kategorije
tzv. BEZEKVIVALENTNE LEKSIKE (riječi za koje u leksičkom fondu jezika prijevoda
nema odgovarajućih). Razumije se da se izostavljanje može primijeniti samo u onim slučajevima
kada te riječi nisu od bitnog značaja sa stanovišta izvorne poruke. Za ostale situacije primjenjuju
se druga rješenja – opisno prevođenje, stvaranje nove riječi ili adaptacija strane riječi da bi se
unijela u jezik prijevoda kao REALIJA – kao oznaka osobene životne stvarnosti sredine iz koje
potiče original.

Polazeći od prevodilačke realnosti, koja obiluje prevodilačkim transformacijama, lingvistički

koncipirana teorija prevođenja, u potrazi za mjerilima kojima će se utvrđivati stupanj vjernosti
prijevoda originalu, ističe kao značajnu kategoriju – FORMALNU KORESPONDENCIJU. Ona
ima dva vida:

a) Podudaranje lingvističkih jedinica originala i prijevoda istovremeno i u formi i u sadržini;

b) podudaranje lingvističkih jedinica u sadržini, uz razlikovanje u formi (druga vrsta riječi, drugi
oblik ili drugi tip rečenice u prijevodu). Međutim, primjena ovog drugog vida predviđa se tek
kada nema mogućnosti za ostvarenje prvog vida formalne korespodencije. Ovako shvaćena,
FORMALNA KORESPONDENCIJA se smatra važnim regulatorom u prevođenju koji pomaže
sa se traženje PRIJEVODNE EKVIVALENCIJE ne ostvaruje proizvoljno i neodgovorno.

Ova teorija (lingvistička) je u prošlosti bila često osporavana. Mane – isključivo lingvistički
pristup prevođenju, bez književno-povijesnog i književno-teorijskog aspekta ne može osigurati
neophodne orijentire za objektivno hijerarhiziranje sveukupnih elemenata konkretnog književnog
djela, elementa čiji spoj nosi bitne karakteristike određene opće estetičke koncepcije, kao što
uobličava i posebnost (individualitet) pisca, odnosno njegovog djela. Poznato je da u pjesničkom
djelu kao cjelini "pjesničku imaginaciju" osim jezičkog, uobličava isto tako tematsko-motivski i
kompozicijski plan djela.
Lingvistički dosljedno prevođenje često na jamči odgovarajući umjetnički efekat djela, što znači
da i lingvistički koncipirana teorija ne može obuhvatiti sve bitne komponente književnog
prijevoda. Tako, mada razlikuje denotativna od konotativnih značenja, lingvistička teorija nema
dovoljno instrumenata da, polazeći od sopstvenih zakonitosti i pravila, vrši hijerarhiziranje
elemenata tematsko-motivskog plana književnog djela, radi prenošenja složenog umjetničkog
teksta u kojem se suštinski saznajni i estetski sadržaji vrlo često nalaze u prostoru između
denotativnih i konotativnih značenja, pri čemu je u toj "igri" težište upravo na konotativnim
signalima koji se ponekad uobličavaju čak i u određene sisteme.

Ako se rukovodi samo jezičkim zakonitostima i pravilima, ne mogu se dovoljno uspješno

rješavati ni neki problemi koji pripadaju i upravo jezičkom planu književnog djela. Na primjer,
problemi koji se javljaju u traženju i utvrđivanju ekvivalentnosti za vrlo česte slučajeve kada
zbog razlike u književnoj tradiciji ili čak i u prirodi jezika, estetički obziri (povezani sa
žanrovskom osobenošću djela, s poetikom u okviru koje njegov autor stvara, s piščevim
osobinim umjetničkim osobinama i sl.) nalažu pojedine oblike prevodilačkih transformacija.
Može se čak reći da isključivo lingvistički orijentirana teorija ne može uspješno razmatrati ni
prevodilačke probleme versifikacije. Jer, iako se ritmičko ujednačavanje u poeziji ostvaruje
upravo jezičkim sredstvima, estetički, a četo i semantički, efekat pojedinihvrsta stihova, osim
prirode jezika, ovisi i od tradicije i prakse u različitim literaturama. A tim problemima se bave
primarno različite discipline nauke o književnosti (pobornici ling.konc. osporavaju postojanje
književne koncepcije teorije prevođenja; smatraju da se i kod prevođenja tekstova koji ne
pripadaju lijepoj književnosti mora paziti na poruku, stil, konotativnim značenjima).

FILOLOŠKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA) PREVOĐENJA

I filološki pristup jeziku polazi od jednakovrijednosti dvaju tekstova u dva razna jezika, ali pri
tome ne usmjeravaju pažnju na lingvistički definirana izražajna sredstva, nego na KNJIŽEVNO
DEFINIRANA SREDSTVA ZA OSTVARENJE ODREĐENOG UMJETNIČKOG
DOŽIVLJAJA. Ovaj pristup se bavi pitanjima koja se javljaju u prevođenju lijepe književnosti,
pa prevođenje definira kao postupak zamjenjivanja jednog književnog teksta drugim uz očuvanje
umjetničke vrijednosti koju je imao prvobitni tekst. Budući da prevodilac ne može odjednom
zadržati u glavi cijeli tekst, on ga prevodi dio po dio nastojeći da u drugom jeziku zadrži sve ono
što se čini umjetničkim tekstom: ritam, rime, asonancije, aliteracije, igre riječima, asocijacije,
metafore i sl. Glavno zanimanje onih koji prevođenje proučavaju s toga stajališta usmjereno je na
utvrđivanje ekvivalencije među pojedinim vrstama stilskih karakteristika i retoričkih sredstava.
Tipični primjeri filoloških preokupacija u proučavanju prijevoda su pitanja kao što su ova:

                                               a) može li se poezija uopće prevoditi?

                                               b) smije li se pjesma prevesti u prozi;

                                               c)kako prevoditi jampski metar u jeziku s pretežno trohejskim
naglasnim sustavom;

                                               d) kako očuvati zvukovne vrijednosti izvornoga jezika itd?

KOMUNIKACIJSKA KONCEPCIJA (DEFINICIJA) PREVOĐENJA

ako je jedna od glavnih svrha čovjekove upotrebe jezika komunikacija, onda se i prevodilac
mora najprije upitati što je to odašiljalac izvorne poruke želio svojim primaocima saopćiti i zatim
tu obavijest pokušati ponovo izraziti jezikom svojih primalaca, koji izvornu poruku nisu mogli
razumijeti. E.A.Nida (Najda) definira prevođenje kao nalaženje NAJBLIŽEG PRIRODNOG
EKVIVALENTA U JEZIKU-CILJU za obavijest izraženu u izvornom jeziku. Ova definicija je
komunikacijska, jer polazi od obavijesti izražene u izvornom jeziku. Drugo, izraz te obavijesti u
izvornom jeziku je prirodan, pa takav mora biti i u jeziku cilju; treće, prevođenjem se dobiva
najbliži ekvivalent, a to znači ne apsolutno nego RELATIVNO JEDNAKOVRIJEDNA
PORUKA.

Komunikacijski pristup prevođenju je omogućio da se ta vrsta čovjekove djelatnosti ne promatra

samo kao lingvistička operacija, već kao društveni čin u kome izvorni odašiljalac stupa u
interakcijski odnos sa svojim primaocima (s tim da je prevodilac jedan od primalaca njegove
poruke), a prevodilac pak kao odašiljalac također stupa u interakcijski odnos sa svojim
primaocima. Za potpunije razumijevanje onoga što se događa u prijevodnom procesu neophodno
je i poznavanje toga interakcijskog odnosa u kojem se sa svojim primaocima nalaze odašiljalac
izvorne poruke i prevodilac kao odašiljalac prevedene poruke. Sociolingvističke informacije
takve vrste predstavljat će nužnu komponentu jedfne sveobuhvatnije teorije prevođenja.

Komunikacijski pristup prevođenju pojavio se kao posljedica saznanja da lingvistički pristup

sam ner može dati objašnjenja za sve složene pojave do kojih dolazi u procesu prevođenja. Pored
Nide, komunikacijski pristup zastupali su Revzin, Rozencvejg, Kade, Nojbert, Jeger.

(Sibinović, p.112) Teorijska koncepcija koja na prevođenje gleda kao na jedan komunikacijski
model, čini se najkompleksnijom, jer se u njoj paralelno i sistematski pažnja usmjerava u tri
pravca: na sintaktičku, semantičku i pragmatičku dimenziju prevođenja. Sintaksička obuhvata
kompleks pitanja koja se odnose na jezičku strukturu originala i prijevoda, na jezičku strukturu
kao sistem znakova u jednom i drugom jeziku. Semantička dimenzija prijevoda obuhvaća
kompleks pitanja koja zadiru u problem odnosa između znakova i predmeta koje ti znakovi
obilježavaju. Pragmatična obuhvaća kompleks pitanja koja spadaju u oblast odnosa između
znakova (jezika) i osobe koja se tim znakovima (jezikom) služi. Dakle, teorija prevođenja, prema
ovoj koncepciji, mora obuhvatiti sve ono što spada u složeni proces komunikacije pri kojoj se
koriste dva jezika.

OSNOVNI TEORIJSKI MODELI PREVOĐENJA (Sibinović, p. 113)

 

1. DENOTATIVNI ILI SITUACIJSKI MODEL

Ovaj model je zasnovan na činjenici da su život i prirodni uvjeti na zemlji za nositelje različitih
prirodnih jezika koji se sporazumijevaju putem prevođenja – u svim svojim bitnim vidovima
podudarni. Zbog toga su u svakoj razvijenoj jezi...čnoj sredini već stvoreni određeni jezični
znaci (KODOVI) za njihovo označavanje. Put u prevođenju ide od jezičnih znakova jezika
originala ka predmetima (stvarima i bićima) ili situacijama koje se njima označavaju, odnosno
opisuju (dakle, ka životnoj stvarnosti), da bi se potom ti predmeti i situacije (ta životna stvarnost)
označili, odnosno opisali onim jezičnim znacima koji se za to upotrebljavaju u jeziku prijevoda.

O------original --------------P ----prijevod ---------------JO----jezik originala ------JP ----jezik

prijevoda ------ŽS ---životna sredina                         

Pored zajedničkih karakteristika životnih sredina dva govornika različitih jezika, postoje i
značajne osobenosti koje su nastajale kao rezultat različitih klimatskih, povijesnih, ekonomskih,
socijalnih, političkih i drugih specifičnih uvjeta života. One se, razumljivo, ispoljavaju u jeziku.
Zbog toga se u neposrednom odnosu dvaju konkretnih jezika često nailazi na jezičke znake
jednoga jezika za koje u drugom, nastalom u neposrednom odnosu s drukčijom životnom
sredinom, - ne postoje odgovarajući jezički znaci.

Ovaj model ne zanemartuje ovu važnu pojavu. Međutim, zastupnici ovog modela polaze od
pretpostavke da visoki stupanj globalne podudarnosti života i prirodne sredine stanovnika Zemlje
daje dovoljno široku osnovu za jezičko objašnjenje i razumijevanje onoga što je u pojedinim
jezičnim sredinama osobeno.

U teoriji prevođenja su izdvojena tri posebna slučaja kada se prevodilačka rješenja ne mogu
uspješno tražiti bez vraćanja životnoj stvarnosti. To su sljedeći slučajevi:

1. kada jezik prijevoda nema jezičkog znaka za opisivanje određenog predmeta, odnosno
situacije;
2. kada situacija diktira izbor varijante prijevoda, bez obzira na to kojim jezičkim znakom
(sredstvom) je ona opisana u originalu;
3. Kada se tek vraćanjem životnoj stvarnosti može utvrditi da prevođenje uobičajenim
odgovarajućim jezičkim znakom u konkretnom slučaju nije umjesno, već je za prijevod
neophodno tražiti drugu varijantu.

U prvom slučaju prevoditelj može pribjeći adaptaciji te riječi, koju će, ako bude potrebno,
objasniti u naknadnoj napomeni, ili će će poslužiti stvaranjem novog izraza u okviru postojeće
leksike jezika-prijevoda bukvalnim prevođenjem strane riječi (Kalkiranje). S engleskog riječ
"polo", moramo tako prevesti, golf ili "cricket – kriket".
Za drugi slučaj kad se u prevođenju ne može bez vraćanja životnoj stvarnosti dat je primjer
navijača na ruskoj utakmici, gdje nismo mogli bukvalno prevesti njihove riječi, nego smo to
prilagodili skandiranju naših navijača – otprilike.

Treći slučaj – You don't say – Ma šta kažeš, Ma nemoj mi reći.

1. TRANSFORMACIJSKI  TEORIJSKI MODEL

Ovaj model predviđa da se izvorni tekst (tekst originala), tokom prevođenja svodi na elemente
tzv. dubinske odnose pojmova, kako bi se došlo do teksta prijevoda. Zasnovan je na pravcu u
lingvistici poznatom kao transformacijsko-generativna gramatika. Ovaj model osigurava
teorijski osnov da se prevode i oni jezičko-sintaksički elementi koji se u dva jezika ne
podudaraju. Otvara mogućnost da se izbjegne bukvalno prevođenje, ali da se ipak prevodi u
okviru određenih zakonitosti koje neće dozvoliti suštinsko udaljavanje od originala.

Ovaj model prevođenja obrazlaže, teorijski osmišljava i predviđa mogućnost na primjer

prevođenja njemačkih, engleskih, ruskih i francuskih pasivnih konstrukcija koje se u našem
jeziku rjeđe upotrebljavaju, ili čak i ne postoje, pa se moraju iskazati drukčije (This letter was
written by your best friend – Ovo pismo je napisao tvoj najbolji prijatelj).

Moj zaključak – ovo su prevodilačke transformacije  ( a crying child – dijete koje plače, walking
stick – štap za hodanje; itd.).

1. SEMANTIČKI TEORIJSKI MODEL

Nastao kao pokušaj da se prevaziđer ograničenost transformacijskog modela. Naime,

transformacijski model je pretežno okrenut ka problemima prenošenja sintaksičkog ustrojstva
(sintaksičke strukture) u procesu prevođenja, tako da mu iz vidokruga izmiču mnoga važna
prevodilačka pitanja koja ne spadaju samo ili ne spadaju uopće u oblast sintaksičkih odnosa.

Ovdje je pažnja prenesena sa elementarnih (dubinskih) odnosa na elementarno (dubinsko)

značenje. Time je problem prijevoda otrgnut s ravni sintaksičkog ustrojstva jezičkog iskaza
(mada se ono i ne isključuje).

Semantički model, inače, predviđa da se tekst originala prvo raščlani na najmanje značenjske
jedinice koje će postati "jedinice prevođenja". U ovisnosti o prirodi jezika i prirodi teksta i cilju
prevođenja, "jedinice prevođenja" će negdje biti morfema, negdje riječ (leksema), u trećem –
sintagma, negdje – rečenica, a negdje će se podudariti čak se većim dijelovima teksta od
rečenice. Na nivou tih jedinica prevođenja uspostavlja se odnos između originala i prijevoda
(između teksta originala i teksta prijevoda), pri čemu se jedinice prevođenja shvaćaju kao
svojevrsni najmanji zajednički sadržatelji na semantičkoj razini dvaju tekstova.
Jedinice prevođenja se u tekstu koji se prevodi prema semantičkom modelu prevođenja, razlažu
na "elementarna značenja". Sadržaj originala se u procesu prevođenja prenosi formuliranjem
elementarnih značenja sredstvima jezika prijevoda, u okviru zakonitosti i zakona koji važe u tom
jeziku.

"to take a shower" – ne prevodimo "uzeti tuš", nego "istuširati se". Ili "to take a walk". Svaki od
navedenih prijevoda može se izvesti skoro s matematičkom točnošću kada se original svede na
elementarno značenje, pa se onda to značenje iskaže na jeziku prijevoda uz poštivanje pravila o
spojivosti riječi i običaja (uzusa) u njegovom okviru.

Međutim, da bi se ovaj princip prevođenja mogao s potrebnom preciznošću primjenjivati u

većim razmjerima, neophodno je da su prethodno ispunjeni sljedeći uvjeti:

a) da i jedan i drugi jezik budu tako proučeni i opisani da su već utvrđeni zakoni svih mogućih
semantičkih varijeteta i odnosa u svakom od njih posebno;

b) da jezik originala i jezik prijevoda budu proučeni u njihovoj neposrednoj vezi, tako da postoje
unaprijed utvrđeni semantički ekvivalenti na relaciji jednog i drugog jezika. A ti uvjeti su zasad
teško ostvarivi čak i za jezike kojima se lingvistička nauka sistematski bavi i mnogo dulje nego
našim.

Ovaj model može biti shvaćen i nešto šire. U takvoj njegovoj primjeni on može na teorijskom
planu omogućiti i objasniti mnoga prevodilačka rješenja koja su, inače, vrlo poznata u
prevođenju poezije. Mislimo prije svega na slučajeve kada se jedan jezički iskaz, ako se uzme
sam po sebi, može na drugi jezik prenijeti bez ikakvih promjena, ali u konkretnoj situaciji, zbog
toga što je iz estetskih ili nekih drugih razloga značenjski (predmetno-logički) sadržaj potrebno
prenijeti u njegovom jedinstvu s izvornim ritmom ili zvučanjem (asonancom, aliteracijom,
rimom i sl.) - takav prijevod po cjelokupnom efektu toga iskaza ne bi bio zadovoljavajući.

Svođenje na elementarno značenje – Lupus in fabula – na ruskom Lak je na spominjanje svog

imena, a kod nas Mi o vuku, vuk na vrata". Ovi izrazi se na površini iskaza razlikuju kako u
gramatičkom, tako i u predmetno-logičkom sastavu (po tipu rečenice, po upotrebljenim vrstama
riječi, kao i pojmovima na kojima je iskaz zasnovan). Međutim, prema situaciji u kojoj se
upotrebljavaju i prema "elementarnom značenju" (elemen.značenje je ovdje konstatacija da se
netko pojavljuje kada se spomene), sva tri navedena iskaza odgovaraju jedan drugome i kao
prevodilačka rješenja su sasvim prihvatljivi.

Teoretičari osjećaju da i u okviru "jedinica prevođenja" nije uvijek ostvaren isti stupanj vjernosti
originalu. Zbog toga se razlikuju dva sljedeća slučaja prevodilačke adekvatnosti: potpuna i
nepotpuna adekvatnost.

Najpouzdaniji bprimjeri za potpunu adekvatnost mogu biti neki stručni termini – riječi, brojevi,
prijevod nekih jezičkih odrednica za prostorne odnose, kao i izvjesnih osnovnih pojmova iz
ekonomskog i političkog života pojedinih naroda (država, ministar, diplomatski kor).
Za primjere nepotpune adekvatnosti se uzimaju slučajevi kada se elementarno značenje prenese
uz izmjenu sintaksičkog ustrojstva iskaza (No smoking – Zabranjeno pušenje, Fragile – Pazi,
staklo).

Nijedan od ovih modela ipak ne obuhvaća istovremeno (kompleksno) sve bitne faktore sadržine
teksta originala i prijevoda. Svi su oni defektni i u tome što nisu u stanju da utvrde kriterije
stilske ekvivalentnosti koji su za rješavanje konkretnih prevodilačkih problema izuzetno važni
(npr. U slučaju kada se određena situacija ili određeno elementarno značenje i u jednom i u
drugom jeziku može izraziti na više različitih načina koji se po svojoj STILSKOJ vrijednosti
međusobno razlikuju.

Zbog svega toga, i nekih drugih nedostataka, čine se pokušaji da se ustanovi neki cjelovitiji i
obuhvatniji teorijski pristup prevođenju. Upravo iz tih pokušaja nastao je i model nivoa
ekvivalentnosti sadržaja.

1. NIVO EKVIVALENTNOSTI PLANA SADRŽAJA

Formulirao ga je ruski teoretičar Vilen Komisarov u knjizi Riječ o prevođenju. Prema ovom
modelu tekst originala i prijevoda se dijeli na pet različitih aspekata plana sadržaja koji se
nazivaju nivoima.

1. NIVO CILJA KOMUNIKACIJE – misli se na cilj koji autor (pošiljalac) želi ostvariti
svojim tekstom (svojom porukom). Cilj, recimo, može biti neutralno davanje podataka o
vlastitom siromaštvu, ali davanje podataka o tome može biti povezano sa željom da se,
primjerice, izazove sažaljenje, ili revolt kod onoga kome je upućen.

Taj cilj se ostvaruje opisom određene konkretne situacije. Iako je cilj uvijek povezan s prirodom
opisane situacije, uvijek postoji više različitih situacija čijim opisom se on može ostvariti.
Pošiljalac poruke se iz ovih ili onih razloga opredjeljuje samo za neku od njih, tako da ona
postaje sastavni dio poruke.

Zbog toga teorijski model nivoa ekvivalentnosti plana sadržaja kao posebnu značajnu
komponentu sadržaja poruke izdvaja 2. NIVO OPISA SITUACIJE.

3. Ali situacija se može opisati isticanjem (navođenjem) samo pojedinih njezinih elemenata ili
svojstava (npr. Situacija s pocijepanim đonovima – "Nosim cipele s probušenim đonovima", "Na
cipelama odozdo imam rupe", "Cipele su mi odozdo kao rašeto"itd. Razumije se da nije svejedno
koja će se od tih varijanti uzeti za opis situacije. Zbog toga i govorimo o aspektu NIVOA
SAOPĆENJA.
 

4. Ono što je dato na nivou saopćenja može se dalje iskazati na više različitih načina. "Nosim
cipele s probušenim đonovima" može se dalje iskazati kao "Nosim cipele probušenih đonova",
"Ne nosim cipele s cijelim đonovima", "Hoću li nositi cipele s cijelim đonovima". Dakle, jedno
isto saopćenje dobili smo u više različitih sintaksičkih varijanata koje mogu bitno da utječu na
konačni efekt poruke. Taj element, ili aspekt, poruke izdvojen je kao NIVO ISKAZA.

5. I najzad, u iskazu "Nosim cipele s probušenim đonovima" konačni efekat poruke može znatno
varirati ako se pojedine riječi u njoj zamjene njihovim sinonimima koji mogu biti stilski u većoj
ili manjoj mjeri neutralni ili emocionalno obojeni, odnosno na neki drugi način naglašeni
(markirani). Na primjer, ako se umjesto "nosim" kaže "obuvam", "vučem", "navlačim", "teglim",
te umjesto "cipele" kaže "cipelice", "cipeletine", "cipelčine". Taj aspekt je u ovom modelu
izdvojen kao NIVO JEZIČNIH ZNAKOVA (RIJEČI).

Potpuna ekvivalentnost se ne može uvijek ostvariti na svih pet nivoa. Stepen vjernosti prevoda
originalu raste s povećanjem broja nivoa na kojima je ostvarena ekvivalentnost. Minimalan uvjet
za valjanost prijevoda je ekvivalentnost na nivou cilja komunikacije. Značaj ostalih nivoa
sadržaja mora se utvrđivati u svakom slučaju posebno, na osnovu njihove funkcije u sklopu
(strukturi) konkretnog teksta (poruke) na jeziku originala.

Teorijski model nivoa ekvivalentnosti otvara mogućnost za rješavanje problema prevođenja na

stilskom planu. Denotativan (situacijski), transformacijski i semantički model to nisu bili u
stanju. Međutim, sva tri ova teorijska modela se lako i prirodno uključuju u proces pronalaženja
ekvivalenata na pojedinim nivoimakoje predviđa model nivoa ekvivalentnosti. Zbog toga nema
sumnje da je ovaj posljednji od teorijskih modela  NAJKOMPLETNIJI – pa se može smatrati
jednom hipotezom koja pretendira na rang teorije.

Ali ni ovaj model još uvije nije u nauci dovoljno razrađen i nije u praksi potpuno provjeren da bi
se mogao prihvatiti kao teorija. Primjećujemo sljedeće: a) za njegovu primjenu neophodno je da
prethodno budu načelno i konkretno obrađena i riješena sva pitanja sva pitanja ekvivalentnosti
između dva jezika na svakome od izdvojenih nivoa (što je za sada teško ostvariti). b) neki od
izdvojenih nivoa se toliko često prožimaju ili preklapaju da se postavlja pitanje ispravnosti
podjele teksta na upravo ove nivoew (recimo, nivo cilja komunikacije i nivo opisa situacije ili
nivo saopćenja i nivo iskaza). c) iako je lako upotrebljiv za kraće tekstove, odnosno odsječke
teksta (poruke) jednostavnijeg izražajno-kompozicijskog ustrojstva (strukture), on ipak ne
osigurava obuhvatan teorijski osnov i potrebnu preciznost za pristup prevodilačkim problemima
u izrazito složenoj strukturi slojevitog književnog djela koje predstavlja kompaktnu
arhitektoničku cjelinu.

NIVOI I OBLICI KREACIJE U KNJIŽEVNOM PREVOĐENJU (NEMA OVOGA

PITANJA)

(Sibinović, 125)
Na često postavljeno pitanje je li prevođenje književnog djela lingvistička operacija ili je neka
vrsta stvaralačke aktivnosti, protivnici lingvističke koncepcije dosad su već mnogo puta u
kritičkim osvrtima dokazivali jednostranost i nepotpunost shvaćanja teoretičara-lingvista.

Polazište za složeniji pristup književnog prevođenja daje poznata Jacobson-ova klasifikacija na

1. INTRALINGVISTIČKO PREVOĐENJE – kao interpretaciju lingvističkih znakova pomoću
znakova istog jezika, 2. INTERLINGVISTIČKO – kao interpretaciju jezičkih znakova pomoću
znakova drugog prirodnog jezika, te 3. INTERSEMIOTIČKO – (odnosno transmutaciju) kao
interpretaciju jezičnih znakova pomoću znakova nejezičnog sistema. Ovu klasifikaciju treba
proširiti. Prevođenje nije samo govorni čin, nego je i sučeljavanje dviju kultura. Stoga se u
intersemiotičko prevođenje treba uključiti prenošenje umjetničke poruke s jednog nejezičkog na
jezički, ili na drugi nejezički sistem. Prema saznanjima do kojih suvremena nauka dolazi iz
strukturalno-semiotičkih analiza, semiotičko-emocionalna, pa dakle i estetska sadržina
književnog djela nije zasnovana isključivo na jezičkim znacima (ponekad čak nije ni pretežno
sadržana u osobenosti jezičkih znakova) – težište analize prijevoda književnih djela valja sa
interpretacije jezičkih prenijeti na interpretaciju semantičko-emocionalnih, odnosno estetskih
znakova. Može li se književni prijevod vidjeti kao umjetničko djelo?

Vidovi prevodilačke kreacije mogu se podijeliti na umjetničko-neumjetničke, općeumjetničke,

općejezične (zajedničke za sve vrste jezičkog prevođenja) i specifično književne.

U umjetničko-neumjetničko prevođenje spada: 1) književnoteorijska interpretacija sadržine

književnog djela, 2. književnoistorijska interpretacija sadržine književnog djela, 3. filozofska
interpretacija sadržine književnog djela 4. psihološka interpretacija sadržine književnog djela, 5.
integralna književnokritička interpretacija sadržine književnog djela (koja obuhvaća sve ili samo
neke elemente prethodna 4 pristupa).

Općeumjetničke vidove prevođenja možemo podijeliti na one koji se ostvaruju na relaciji dviju
različitih umjetnosti (međumedijske) i one koji se ostvaruju u okviru iste umjetnosti
(unutarmedisjke). U međumedijske se mogu svrstati: izvođenje dramskog književnog djela u
kazalištu, na TV i filmu; izvođenje dramskog književnog djela na radiju, recitiranje ili
umjetničko čitanje lirskog ili epskog književnog teksta, ekranizacija jednog, dva ili više lirskih ili
epskih književnih djela u jednu dramaturšku cjelinu – na filmu i televiziji, ilustriranje književnih
djela u slikarstvu i plastičnim umjetnostima, baletsko izvođenje glazbene kompozicije i sl. U
unutarmedijske oblike opće umjetničkih vidova prevođenja mogu se svrstati: vokalno-solističko
izvođenje glazbene kompozicije, vokalno grupno izvođenje istog, različite vrste grupnog
instrumentalnog izvođenja glazbene kompozicije, realizacija iste slike u više slikarskih tehnika
(olovka, ugljen, akvarel, ulje i dr.).

Ako se pod lingvističkim pristupom podrazumijeva sociolingvistički, etnolingvistički,

psiholingvistički i jezičko-stilistički aspekti, onda se prevođenje književnog teksta neće smatrati
samo jezičkom operacijom, zbog čega bi i teorija prevođenja književnih djela na višim
stupnjevima apstrakcije bila "lingvistički zasnovana disciplina".
Naravno, bilo bi besmisleno negirati i dio lingvističkih sadržaja procesa prevođenja. Sve vrste
međujezičkog prevođenja sadrže lingvističke i kulturološke probleme koji se mogu svesti na
sljedeće oblike prevodilačke kreacije:

1. oblikovanje teksta u elementima koji se razlikuju u jezičkom sistemu izvornog i ciljnog

jezika na fonetskom, na morfološkom, na sintaksičkom i leksičkom nivou;
2. oblikovanje teksta kada jezik prijevoda nema ekvivalentnih jedinica zbog razlika u
konkretizaciji jezičkog sistema (a ne zbog razlika u samom sistemu izbornog i ciljnog
jezika) – riječ je o jezičko-uzusnim, kulturnopovijesnim, društveno-političkim i o
razlikama u stupnju razvijenosti znanosti, tehnike, odnosno tehnologije.

U osnovne specifične vidove književnog prevođenja mogu se svrstati: književna prerada,

prepjev i prijevod u užem smislu.

Postoje sljedeći oblici prevodilačke prerade:

a) pisanje djela kao originalnog, prema tematsko-motivskoj, ili tematsko-motivskoj i

kompozicijskoj sadržini djela više stranih pisaca čije se ime ne navodi;

b) pisanje djela ao originalnog, prema tematsko-motivskoj, ili tematsko-motivskoj i

kompozicijskoj sadržini djela jednog stranog pisca čije se ime ne navodi;

c)      to isto, s navođenjem imena djela i stranog pisca;

ci)    prilagođavanje za scensko izvođenje jednog ili više lirskih djela;

cii)  dramatizacija epskog djela;

ciii)parodija i sl.

Prijevod u užem smislu riječi poznaje sljedeće osnovne oblike: 1) prijevod s književnog
prijevoda; 2. prijevod s opisnog prijevoda i 3) prijevod s originala.

Prepjev je prelazni vid između prerade i prijevoda u užem smislu, o čijem uključivanju u ovu
sistematizaciju bi se, možda, moglo i diskutirati.

Razgovori o prevođenju književnih djela kao o kreativnoj umjetničkoj djelatnosti često će se

nasukati na apriorno odbijanje, zbog činjenice da se prevođenjem zapravo ponavlja već
uobličeno i tekstom fiksirano književno djelo. Ako se primjerice jednoj solističkoj vokalnoj
interpretaciji muzičkog djela priznaje svojstvo umjetničkog stvaranja (ova interpretacija je
visoko individualna – boja glasa, osobenost pjevačevog glasovnog organa – tembr, raspon
glasovnih mogućnosti, pjevačev individualni doživljaj partiture – koji je usvjetovan mentalnim,
emocionalnim, kulturološkim, i situativnim predispozicijama,), onda ne bi trebalo biti nikakvih
ozbiljnih argumenata za osporavanje takve kvalifikacije prevođenju književnog djela. Jer, put u
procesu promjene materijalne prirode znaka u prevođenju se svodi na izražavanje znacima sa
znatno više slojeva (svim onim koje sadrže međusobno različiti prirodni jezici pridodaju se i
slojevi koji rezultiraju iz različitih kulturoloških, odnosno književnoteorijskih tradicija). Kod
književnog prevođenja riječ je o puno složenijem stvaralačkom procesu nego kod vokalne
interpretacije čak i najsloženijih muzičkih kompozicija. Nadahnuće je od izuzetno velike
važnosti i kod vokalne interpretacije i književnog prevođenja.

Evo skice osnovnih oblika kreacije u književnom prijevodu u užem smislu:

a) pronalaženje funkcionalno ekvivalentnih stilsko-jezičkih ključeva u skladu s dijahronijskim i

sinhronijskim karakteristikama jezika i književnosti primaoca;

b)zamjena primarnih pojmova radi stvaranja konotativnih značenja koja su u originalu kao cjelini
smisaono primarna – sa zadržavanjem estetičke igre preplitanja denotativnog i konotativnog
(igra riječi, metafora, epitet i sl.):

c) zamjena radi očuvanja ekvivalentne originalu svježine iskaza (izbjegavanje banalnih rima,
banalnih epiteta i sl.);

d) preoblikovanje ritmičko-metričke osnove djela u skladu sa 1. jezičkom specifičnošću dvaju

jezika i 2. književnom tradicijom u književnostima dvaju jezika (funkcionalna ekvivalentnost).

e) selektivno izostavljanje dijelova iskaza iz originala, radi uklapanja u ekvivalentnu originalu

ritmičko-metričku matricu;

f) dodavanje dijelova iskaza kojih u originalu nema, ali su potrebni radi ispunjavanja na
tekstualno, zbog jezičkih razlika, praznijim mjestima – odgovarajuće ritmičko-metričke matrice,
ili radi ostvarivanja eufonijske ekvivalentnosti, odnosno ekvivalentnosti u rimovanju;

g) kompenzacija – u okviru iste poetsko-izražajne kategorije u okviru različitih tematsko-

izražajnih kategorija, na istom mjestu gdje se izostavljeno nadoknađuje, naknadno ili
prethodnonadoknađivanje izostavljenog.

PITANJE BROJ

KNJIŽEVNI PRIJEVOD I VRIJEME

Književni prijevod je, kao i ostali oblici umjetničkog izražavanja, višestuko povezan s vremenom
u kojem nastaje.
Obim prevodilačke aktivnosti neposredno ovisi o sljedećim faktorima: baze sredine za koju se
prevodi, stupnja političke i kulturne otvorenosti te sredine, općeg kulturnog nivoa, odnosno
širine čitalačke publike za koju se prevodi, tradicije prevođenja na jezik prijevoda.

Utjecaj vremena, odnosno sredine u kojoj se prevod pojavljuje ogleda se u izboru djela za
prevođenje. Na izbor djela koja se prevodi naročito utječe – stupanj otvorenosti društva za koje
se prevodi, dugoročna i trenutna idejna i politička orijentacija toga društva, kao i dominantni
estetički pogledi u sredini za koju se prevodi.

Objektivne faktore koji utječu na konačan oblik prijevoda možemo podijeliti na grupu
izvanknjiževnih (izvanumjetničkih) i književnih (umjetničkih) faktora.

Izvanknjiževni su idejni, religiozni i politički, a književni su odnos jezičkih sistema jezika

originala i jezika prijevoda, stupanj razvijenosti književnog jezika na kojem je nastao original u
odnosu na stupanj razvijenosti književnog jezika na koji se prevodi, stupanj razvijenosti i
specifičnosti književnog procesa na jeziku originala i na jeziku prijevoda, potencijalni fond
pjesničkih izražajnih sredstava na jeziku prijevoda i sl.

Povijest književnog prevođenja bilježi niz slučajeva kad se u djelu koje je već prošlo kroz
prethodnu selekciju, u skladu s etičkim, vjerskim, političkim ili drugim nazorima vremena i
sredine u kojoj se prijevod pojavljuje, tijekom procesa prevođenja vrše određene izmjene. Nema
sumnje da sve takve izmjene krnje smisaono-estetičku cjelinu originala. Međutim, ako se težišne
točke sadržine originala, onda kada ne postoje povoljni društveni uvjeti za njihovo direktno
prenošenje, dovedu do čitaočeve svjesti makar i posredno, prijevod se ne bi mogao smatrati
iznevjerivanjem originala. Razumije se, u takvoj situaciji može doći do ozbiljnijih pomjeranja na
umjetničkom planu, jer se ono što je u originalnom pjesnikovom iskazu dato direktno prenosi
posredno.

Odnos prema originalu kao umjetničkom djelu koje treba predstaviti drugoj jezičnoj sredini, na
njenom jeziku, dosta je uvjetovan dominantnim estetičkim pogledima u njoj. To se najlakše vidi
na primjeru uočljive veze teorije i prakse prevođenja sa estetikom i poetikom vladajućeg
književnog pravca u sredini u kojoj prijevod nastaje. Teorija i praksa prevođenja ne prate
mehaničku smjenu književnih pravaca autohtone književnosti, ali su u suštini dio umjetničkog
života i književnog procesa među nosiocima jezika sredine u kojoj nastaju. Zbog toga djela
prevodne književnosti, ukoliko nisu slučajna i anahrona pojava, nikada ne izlaze izvan općih
estetičkih okvira svoje sredine. Međutim, iako je tromiji i amorfniji od procesa razvoja autohtone
književnosti, pa se u njemu ne odslikavaju tako brzo promjene estetičkih principa nastale
smjenom književnih pravaca, proces razvoja teorije i prakse književnog prevođenja čvršće je i
neposrednije povezan s napredovanjem teorijske misli o jeziku i književnosti. Zato više i osjetno
brže od autohtone književnosti reagira  (i mora reagirati) na otkrića koja se čine u oblasti teorije
jezika, teorije književnosti, naročito teorije stiha. Humboltova jezička teorija, rezultati do kojih
su u analizi strukture književnog djela dolazili formalisti i strukturalisti, pojava generativne
gramatike, ili razvoj teorije informacije predstavljali su zbog toga poticaje koji su u teoriju i
praksu prevođenja unosili kvalitativne promjene.
Fond pjesničkih sredstava na jeziku književnosti u kojoj nastaje prijevod faktor je koji može
ograničavati umjetnički domet prijevoda, ako je književni proces na jeziku originala na višem
stadiju razvoja od tog procesa na jeziku prijevoda. Specifičnost razvoja dviju različitih
književnosti može uvjetovati razlike u funkciji jednog istog izražajnog sredstva u njima. Ta
specifičnost je ponekad uzrok tome da su i u književnostima koje su u cjelini na istom stupnju
razvoja nejednako razvijeni pojedini žanrovi, odnosno i izražajna sredstva koja su sastavni dio
umjetničke strukture tih žanrova. Specifičnost razvoja književnosti na jeziku prijevoda ponekad
se ispoljava i u prevodilačkoj tradiciji (npr. U običaju da se poezija prevodi prozom, da se antički
kvantitativni stih prevodi silabičko-tonskim, da se mijenja vrsta stiha, cenzura itd.).

Fond pjesničkih izražajnih sredstava kao estetički aktualna aktiva stila vremena, prije svega,
otvara mogućnost, a ponekad i zahtjeva, da se ranije prevedena klasična književna djela, zbog
kvalitativnih  promjena u stilu vremena, prevode ponovo. Vrijeme u kojem nastaje prijevod
ostavlja, dakle, uočljiv pečat na jezičko-stilskom planu djela. To postaje naročito upadljivo u
prijevodima djela pisanih arhaičnim jezikom koji nije izraz ni individualnog stila pisca, niti
stilska specifičnost samog djela, nego je jedino rezultat datosti normativnog stila epohe u kojoj je
nastalo.

Takbvo djelo se prevodi onda u stilskim okvirima vremena za koje se priprema. Ako se ne
postupi tako, onda arhaičnim jezičko-stilskim izrazom ne samo što se unosi jedna komponenta
koje nije bilo ni u piščevoj intervenciji ni u njenoj realizaciji, nego se čak podiže nepotrebna
barijera za spontano estetičko doživljavanje kod suvremenih čitalaca.

Ovaj stil vremena se može tek nagovjestiti izvjesnim blagim nanosima arhaične leksike i
frazeologije. (ali se koriste suvremena pjesnička izražajna sredstva).

Intervencije u tekstu originala, vršene u ime nekih izvanknjiževnih obzira, nisu uvijek rezultat
vanjskih pritisaka pod kojima se nalazi prevodilac. Ukoliko je tekst originala složeniji i
kompleksniji, ukoliko više obvezuje prevodioca da prenese na drugi jezik isovremeno različite
slojeve pjesničkog sadržaja, utoliko više prijevod postaje umjetnička interpretacija, odnosno
prevodiočeva konkretizacija izvornika.

Književni prijevod je dio općeg književnog procesa. Njegov rezultat je više nego originalna
književnost uvjetovan sredinom i vremenom u kojem se pojavljuje. Međutim, u dijalektičkom
jedinstvu _______ u određenom trenutku on dobiva funkciju faktora koji potiče idejni i
umjetnički proces područja jezika prijevoda na daljni razvoj. Dakle, mada je u principu uokviren
dominantnim stilom vremena, književni prijevod može postati faktor promjena, odnosno
evolucije stila vremena, književnosti i kulturne sredine u kojoj nastaje.

To naročito dolazi do izražaja u a) u vrijeme konstituiranja i prve faze razvoja književnog

narodnog jezike, b) u vrijeme konstituiranja i prve fazew razvoja mladih pisanih književnosti, c)
u vrijeme konstituiranja i borbe za afirmaciju novih književnih pravaca i pokreta.
PITANJE BROJ 25

VRSTE LAŽNIH PAROVA

Uvodna napomena – Leksička nalaiza je usmjerena na proučavanje vokabulara određenog

jezika. Vokabular se može proučavati sa stajališta odnosa između riječi i "onoga što one
predstavljaju", tj. njihova izvanjezičnog sadržaja. Tako za riječ stado možemo reći da ona
izražava izvanjezični sadržaj koji se sastoji... od neutvrđenog broja životinja određene vrste u
skupini ili, u prenesenom smislu, od neutvrđenog broja ljudi koji imaju karakteristiku poslušnosti
i slijede vođu. Učavanja vokabulara je onaj koji ne promatra izdvojene riječi u odnosu prema
izvanjezičnim sadržajima, nego uzajamno povezane skupine riječi u njihovim složenim
međusobnim odnosima. Značenje svake pojedine riječi u kompleksnom sklopu ovisi ne samo o
izvanjezičnom sadržaju koji ona nosi, nego i o ostalim riječima s kojima ulazi u značenjske
odnose.

Tako se riječ "stado" ne može izolirano promatrati, nego se analiziraju i riječi "krdo" i "čopor",
pa "jato", pa (za preneseno značenje) "rulja", "gomila". Riječi ulaze u međusobne odnose
SINONIMIJE (sličnosti po značenju – načiniti, napraviti, izraditi, sastaviti), ANTONIMIJE
(suprotnosti u značenju – milostiv-okrutan), UKLJUČIVANJA (npr. voće – agrumi, naranče),
ZAJEDNIČKIH LEKSIČKIH POLJA (npr. kuhati, peći, pržiti, pirjati).

S obzirom na složenost leksičkih odnosa unutar jednog jezika, lako je zamisliti da će situacija
biti još složenija kad su u pitanju dva jezika. Čak i vrlo opsežni i iscrpni dvojezični rječnici teško
mogu tu složenost vjerno odraziti i dati pouzdane korespodente za sva značenja riječi jednoga
jezika u drugom jeziku.

Kontrastivna analiza leksike omogućava da se odnosi među riječima dvaju jezika bolje shvate i
nakon toga prikažu u dvojezičnom rječniku.

Kontrastivna naliza polazi od leksičkih jedinica (riječi) jednoga jezika i njihovih formalnih
korespondenata u drugom jeziku, a zatim se povratnim prijevodom vraća u prvi jezik.

Ako uzmemo englesku riječ "herd" dobit ćemo na temelju prijevodne ekvivalencije sljedeću
sliku korespondentnih odnosa.

Za englesku imenicu herd dobili smo šest korespondentnih jedinica u našem jeziku, koje se po
svojim semantičkim svojstvima grupiraju u tri skupine: prvu čine "krdo", "stado" i "čopor",
drugu "gomila" i "rulja", treću "pastir". Prve dvije skupine spadaju zajedno, jer obje znače
neutvrđeni broj individua u jednoj skupini bez čvrste organizacijske strukture; razlikuju se po
tome što riječi iz prve skupine sadrže semantičku komponentu "životinjsko" kao primarnu
odrednicu, dok je komponenta "ljudsko" sekundarna i izvedena , a riječi druge skupine sadrže
komponentu "ljudsko" ("gomila" i komponentu neživo), dok je komponenta "životinjsko"
uključena samo posredno preko značenja "skupina ljudskih bića bez jasne organizacijske
strukture" (dakle, slična životinjskoj strukturi). Treća skupina, koja sadrži samo riječ "pastir",
izdvaja se od prve dvije po tome što ne upućuje ni na kakvu skupinu nego na pojedinca.

Povratni prijevod potvrđuje da su navedene hrvatske imenice formalni korespodenti engleske

riječi "herd" (jer svaka od njih daje i herd uz ostale korespodente u povratnom prijevodu), a
istovremeno odražava razlike među njima. Te se razlike jasno vide, npr, između imenica krdo i
gomila, ali i između čopor vi stado, kada analiziramo engleske riječi koje su njihovi povratno-
prijevodni ekvivalenti.

Prevodilac mora kao primalac izvorne poruke ispitati semantički sadržaj leksičkih jedinica koje
tu poruku nose, a onda kao odašiljalac prevedene poruke ispitati korespodente tih leksičkih
jedinica u jeziku-cilju, da bi povratnim prijevodom ustanovio koji nod korespondenata osiguraba
prijevodnu ekvivalenciju u kojem slučaju.

Buffalos live in herds (Bivole žive u krdima), Divljim bivolima ne odgovara riječ "flock" (miran,
pripitomljen), ali zato:

We had two herds of cattle. (Imali smo dva stada goveda), jer stado upućuje na pripitomljenost
životinja, njihovo pokoravanje kontroli čovjeka.

 HERD

Krdo-herd,flock,drove,pack

 Stado-flock,herd

 Čopor-herd,pack,troop

Gomila-crowd,mob,herd,heap,pile 

Rulja-mob,rabble,herd

Pastir-shepherd,herder,Herdsmen,herd

 Prijevodno sparivanje leksičkih jedinica

Rječnik koji bi za "herd" dao samo prijevod "stado", i prevodilac koji bi u glavi uspostavio samo
takvu vezu, ne bi mogao osigurati prijevodnu ekvivalenciju. Ni rječnik koji bi za "herd" dao
krdo, stado, i čopor, ne bi osigurao njihovu ispravnu upotrebu u prijevodnim situacijama. (lakše
je birati kada se prevodi na maternji jezik, nego obratno – nema intuicije u zadnjem slučaju).

 LAŽNI PAROVI
Lažni parovi su parovi jezičnih (ne samo leksičkih) jedinica u dva razna jezika koje imaju nešto
zajedničkog, ali nisu u svemu jednake. Međutim, na temelju onoga što im je zajedničko,
prevodilac ih smatra pravim, međusobno zamjenjivim parovima, tako da jezičnu jedinicu jezika-
cilja upotrebljava u svim onim kontekstima situacija u kojima se upotrebljava i jezična jedinica
izvornoga jezika. To drugim riječima znači da on djelomičnu sličnost tih dviju jedinica shvaća
kao potpunu identičnost, što je u jeziku rijedak slučaj.

Prvi slučaj: sličnost oblika: eventually vs eventualno, drugi: u zajedničkom metajezičkom nazivu
koji obuhvaća obje jedinice: prezent u hrvatskom i prezent u engleskom jeziku, te napokon u
nekim, ali ne svim, aspektima semantičkog sadržaja (npr, stado vs. flock).

Da bi izbjegao lažno sparivanje, prevodilac mora znati da sličnost oblika nije nužno i sličnost
semantičkog sadržaja /eventually & eventualno znače sasvim različite stvari), da isti metajezični
naziv može pokvariti pojmove koji nisu isti (hrvatski prezent zahvaća šire područje značenja
nego engleski prezent i pokriva i dio značenjskog područja present perfect tense-a), te da
slaganje nekih aspekata značenja nije garancija potpune identičnosti značenja (stado & flock se
djelomično slažu u značenju, ali i razlikuju – stado pokriva šire značenjsko područje za koje
engleski pored "flock" koristi i "herd", te značenjsko područje stada je uže nego flock, jer flock
pokriva i značenjsko područje za koje naš jezik koristi riječ jato.

Prevodilačke pogreške uzrokovane lažnim sparivanjem jezičnih jedinica lako se mogu

predvidjeti. Kada se značenja oblikom sličnih jedinica sasvim razlikuju, prevodilac će
zadržavajući isti oblik pogriješiti u prevođenju s maternjeg na strani i obratno. Kada jezična
jedinica maternjeg jezika pokriva šire značenjsko područje nego jedinica stranoga jezika, mogu
se očekivati pogreške u prijevodu na strani jezik. Kada pak jedinica maternjeg jezika pokriva uže
značenjsko područje nego jedinica stranog jezika, mogu se očekivati pogreške u prijevodu na
maternji jezik. Manje grešaka se pravi kod prijevoda na maternji jezik – razlog intuitivno znanje
(kada trebamo prevesti riječ flock – sigurno nećemo reći stado ptica niti jato ovaca).

 LAŽNI PAROVI-INTERNACIONALIZMI

Dakle, lažni parovi se među jezicima mogu pojaviti u prevođenju uvijek onda kada među
jezičnim jedinicama postoji djelomična sličnost,koju prevodilac doživljava kao potpunu
jednakost.

To se može dogoditi na svim razinama – fonološkoj, grafološko-ortografskoj, leksičkoj i

gramatičkoj. Najizrazitija je ta pojava na leksičkoj razini, i to među leksičkim jedinicama dvaju
jezika koje su po obliku sasvim različite. To je tip lažnih parova iz kojega je potekao sam naziv i
na koje se najčešće misli kada se govori o false pairs, false friends, deceptive cognates. Obično
se pri tome radi o internacionalnim riječima koje je i jedan i drugi od ta dva jezika preuzeo iz
nekog trećeg (latinskog ili grčkog) jezika, a koje su u svaki od tih jezika ušle s različitim
značenjima ili su u njima razvile različita značenja. Ponekad se, pak, radi o riječima jednoga
jezika koje je preuzeo drugi jezik, ali su u njemu poprimile drukčija značenja nego što su ih
imale u prvom jeziku.
Tijekom školovanja za prevodioce, studentima se skreće pažnja da se u izboru značenja ne daju
zavesti vanjskim oblikom riječi, a zatim im se pružaju ispravna rješenja za izražavanje
odgovarajućih značenja. Najzanimljiviji su oni lažni parovi koji su slični ne samo po obliku,
nego i velikim dijelom značenja.

Učenik ili prevodilac zna da za riječ koju želi prevesti na drugom jeziku postoji odgovarajuća
riječ vrlo sličnog oblika; ako je po njegovom prethodnom iskustvu ona i značila isto što i riječ
koja se prevodi, onda on neće oklijevati da te dvije riječi spari. U rječnik neće ni pogledati, a ako
pogleda, lako je moguće da će tamo naći potvrdu da se zaista radi o leksičkom paru, budući da i
pisci rječnika potpadaju pod utjecaj velike sličnosti takvih parova i previđaju njihove razlike.

Ako pogledamo koji su sve semantički odnosi logički mogući među parovima riječi koje kao TC
(tertium comparationis) povezuje ZAJEDNIČKI OBLIK, vidjet ćemo da tih odnosa ima tri
vrste:

a) značenja leksičke jedinice prvog jezika i leksičke jedinice drugoga jezika se poklapaju;

b) značenja leksičkih jedinica prvoga i drugoga jezika su sasvim različita, tako da nema
poklapanja;

(ovo je vrsta odnosa zbog kojeg je uveden i naziv lažni parovi);

c) dvije oblikom slične leksičke jedinice imaju dio značenja zajednički, a dio različit, i to tako da
leksička jedinica prvoga jezika ima šire značenje, a jedinica drugog jezika uže, ili pak obratno.

Prikaz formulama: 

L1=L2

L1 ≠ L2

L1> L2

 Pravi parovi s jednakim značenjem (L1=L2)

Ovdje se nalaze parovi riječ koje i u jednom i u drugom jeziku imaju isto značenje. Parova riječi
koje bi jedna i drugoj odgovarale u cjelokupnosti svojih značenja i mogle se poistovjetiti u svim
aspektima svoje upotrebe u jednom i drugom jeziku nema tako mnogo, jer detaljna analiza često
otkriva razlike koje ni sparivanja u dvojezičnim rječnicima ni semantički opisi u jednojezičnim
rječnicima ne iznose na vidjelo.

Značenjski identični parovi (znanstveno-tehnički nazivi):

molekula – molecule, fiziologija – physiology, kineziterapija -kinesitherapy, teorija – theory,

diploma – diploma, Celzijus – Celsius itd.
Jedna od upotrebnih razlika među značenjski jednakim riječima odnosi se na njihov različit
KOLOKACIJSKI potencijal (tj. Mogućnost kombiniranja s drugim riječima i stvaranja manje ili
više čvrstih leksičkih sklopova).

Npr. hrvatski pridjev "kemijski" i engleski "chemical" po svom se semantičkom sadržaju teško
mogu razlikovati, ali ipak to ne znači da se kemijski može u svakoj upotrebi prevesti kao
chemical i obratno.

Kemijsko čišćenje – dry cleaning; kemijska olovka – ball-point pen; kemijski odjel – chemistry
department itd.

Stilsko pokućstvo - (*stylistic furniture) – period furniture

Elastični plan (*elastic plan) – flexible plan

Elastični mozak (*elastic mind) – flexible mind

Rezervni dio (*reserve part) – spare part

Likvidirati nepismenost (*liquidate illiteracy) eradicate ili eliminate illiteracy i sl.

Druga upotrebna razlika među riječima sličnog oblika i jednakog značenja proizlazi iz njihove
različite frekvencije ili geografske i socijalne distribucije, a s tim u vezi i stilske razine.

Ako prevodilac ne vodi računa o takvim razlikama, on će u prijevodu iznevjeriti obavijest i u

komunikacijskom smislu prenijeti nešto drugo od onoga što je izvorni odašiljalac želio prenijeti.

Hrvatska riječ aerodrom ima svoj fonološko-grafološko-semantički par u engleskoj riječi

aerodrome, ali se ta riječ jedva još upotrebljava, a pravi prijevod je "airport". Slično je s našom
riječi "analfabet": u engl. Rječnicima postoji "analphabet", ali je normalni engleski prijevod toga
pojma "illiterate", dijapozitiv – diapositive, a normalni prijevod je "slide", za našu riječ milijarda
– milliard, a normalni je prijevod billion ili one thousand million. Stenografija – stenography –
ali je upotrebljiva riječ short-hand i short-hand writing, angina – angina (usko medicinski naziv)
– sore throat, tonsillitis, quinsy su u upotrebi, itd.

 Lažni parovi sa savim različitim značenjima

Dok se prethodna skupina sastojala od parova sličnih po obliku i jednakih po semantičkom

sadržaju, a različitih po upotrebnoj vrijednosti, dotle ova skupina obuhvaća lažne parove u
pravom smislu te riječi. To su parovi koji su po obliku slični, a po značenju tako različiti da se
nigdje ne preklapaju.

Afirmirati se (establish oneself, gain a reputation, make a name for oneself) – affirm (potvrditi
posvjedočiti); Aktualan (current, topical, present, urgent) – actual (zbiljski, stvaran); ambulanta
(out-patient clinic) – ambulance (kola hitne pomoći); apartman (suite), apartment (stan,
namještena soba); baraka (shed, shack, hut), barracks – kasarna; deviza (foreign
currency(exchange), device (naprava, sredstvo); direkcija (top management, bord of directors,
direction (smjer, pravac); dres (football shirt, jersey, outfit, kit), dress (haljina, odjeća);
ekspertiza (expert analysis (opinion), expertise (stručnost, znanje), ekstravagantan (eccentic),
extravagant (neumjeren, rasipan); eventualan (possible), eventual (konačan, krajnji); evidencija
(records, files), evidence (dokaz, iskaz); genijalan (ingenious, highly gifted, brilliant), genial
(blag, prijatan, ugodan), gimnazija (general secondary school, grammar school), gymnasium
(gimn. sala), honorarni (part-time), honorary (počasan), kompozitor (composer), compositor
(slagač), konkurencija (competition, contest), concurrence (stjecanje, slaganje), konkurs
(contest, competition), concourse (gomila, skup, sjedinjenje), konzekventan (consistent),
consequent (posljedičan, koji slijedi), korektor (proof-reader), corrector (ispravljač), kurentan
(fast-selling), current (tekući, sadašnji, aktualan), maneken(ka) – (model), mannequin (krojačka
lutka, lutka iz izloga), miting (mass rally) – meeting (sastanak), moda (fashion, vogue), mode
(način), parola (slogan, banner), parole (zadana riječ, uvjetni otpust iz zatvora), pretendirati
(claim, aspire), pretend (pretvarati se), promocija (graduation ceremony), promotion –
(unaprjeđenje), prospekt (brochure, leaflet, booklet, folder), prospect  (izled, perspektiva,
potencijalni kupac), protekcija (favoritism, patronage), protection – zaštita, provizija
(commission, brokerage), provision (opskrba, snabdijevanje), realan (realistic, down-to-earth),
real (stvaran). reklamacija (complaint, claim), reclamation (krčenje,isušenje, melioracija),
reprezentacija (national team), representation (predstavljanje, zastupanje, predočenje),
rezimirati (summarize, abstract, recapitulate), resume (nastasviti nakon prekida), simpatičan
(nice, pleasant, agreeable, likeable), sympathetic (sućutan, suosjećajan, pun razumijevanja),
sindikat (trade unions, unions), syndicate (novinski trust, poslovno udruženje, gangstersko
udruženje, sveučilišni senat), solidan (reliable, good, reasonable), solid (čvrst, krut, masivan),
spiker (new reader, newcaster, radio commentator), speaker (govornik, zvučnik), tiket (coupon,
medical referral slip), ticket (ulaznica, karta).

Pod utjecajem pogrešnog prevođenja ovakvih leksičkih parova, ponekad dolazi do infiltracije
značenja jednog jezika u drugi. Primjerice riječ "brigadir" – team(group) leader, assistant
foreman, dok "brigadier – znači brigadni general, pa se u vijestima novinskih agencija danas
može pročitati da je taj i taj brigadir izvršio državni udar. Riječ "petrolej" glasi na engleskom
"kerosene oil", dok englesko "petroleum" znači "nafta", , pa se danas govori o petrodolarima, o
porastu cijene petroleja, o petrolejskoj krizi,a pri tome se ne misli na krizu goriva za petrolejske
svjetiljke, nego na naftu.

 Lažni parovi s djelomičnim preklapanjem u značenju

Ovi parovi se rijetko spominju kao lažni parovi, a ipak su potencijalno daleko opasniji kao izvor
prijevodnih pogrešaka nego pravi lažni parovi. Psihološki razlozi za pogrešno poistovjećivanje
leksičkih jedinica iz dvaju jezika znatno su jači nego u slučaju lažnih parova sa sasvim različitim
značenjem, budući da ovdje djeluje i pritisak sličnog oblika i zajedničkog dijela značenja. Ovdje
su moguća dva slučaja: L1 > L2 (kada riječ prvoga jezika obuhvaća šire značenjsko područje
nego riječ drugoga jezika) i L1< L2 (kada riječ prvoga jezika obuhvaća uže značenjsko područje
nego riječ drugoga jezika).
Pretpostavimo da prevodilac čiji je maternji jezik hrv-srp-bos prevodi na engleski jezik i da mora
prevesti riječ administracija u raznim kontekstima:

            1.Reganova administracija postigla je prvu pobjedu na Kongresu (The Reagan

administration);

1. Čuju se prigovori danam je savezna administracija prevelika (our federal administration).

2. Mjere koje je poduzela savezna administracija nisu bile dovoljne (the federal
government)
3. Naša administracija u poduzeću nije dosta efikasna. (the clerical service)
4. Administracija se buni protiv sadašnje raspodjele dohotka u poduzeću (our office/clerical
staff).
5. Uz ovoliku administraciju kojom se moram baviti, ne stignem ništa uraditi (all this paper
work)
6. Naći ćete ga gore u administraciji (in the office).

U nedostatku iscrpne, intuitivne ili eksplicitno provedene, kontrastivne analize toga leksičkog
para mogu se očekivati pogreške koje će se izraziti u pretjeranoj upotrebi riječi administration u
engleskom jeziku, a na račun svih drugih riječi koje precizno izražavaju željena značenja.

Kod prijevoda s engleskog na maternji, prevodilac se neće susresti s riječi administration tako
često, jer je na engleskom government – vlada, clerical service – uredska služba, office staff –
uredsko osoblje, paper work- papirologija, office – ured.

Hrvatska riječ "akt" ima u hsb jeziku značenja koja riječ "act" nema u engleskom.

Akt – nešto učinjeno" i "čin", ali i "spis" i "umjetnički prikaz golog ljudskog tijela", dok se ove
dvije zadnje upotrebe u engleskom jeziku iskazuju kao "document" i "nude".

Engleska riječ "act" – "zakon", čin u kazališnom komadu, što znači da ovdje imamo odnos
L1<L2 (značenje hrvatske riječi užew od značenja engleske riječi).

Ovo su primjeri lažnih parova kod ove vrste:

akademija – academy (akademija znanosti/academy of science and arts, vojna

akademija/military academy, akademija likovnih umjetnosti/Academy of fine arts), college
(pedagoška akademija/teacher-training college), commemoration, ceremony (svečana
akademija/commemoration, solemn observance, ceremony);
 

akcija – action (vojna akcija/military action), drive (radna akcija/voluntary work drive),
campaign (akcija opismenjavanja/literacy campaign), operation (akcija spašavanja/rescue
operation), work (akcija za pružanje pomoći/relief work, plan, scheme (akcija za sigurnost u
prometu/traffic safety plan), raising, collection (akcija prikupljanja pomoći/raising of funds,
collection of funds).

Auditorij – auditorium (dvorana), audience (publika, slušateljstvo),

 ekonomija – economy (privreda), economics (studij privrede), farm (poljoprivredno dobro),

 fotografija – photography (snimanje), photograph (smimka)

 himna – hymn (svečana pjesma), anthem (državna himna)

 industrija – industry (grana industrije/a branch of industry), works (Industrija šinskih

vozila/Traction Equipment Works), factory (Riječka industrija odjeće RIO/Rijeka Clothing
Factory), plant (Mesna industrija/Meat packing and processing Plant), industries (Organsko-
kemijska industrija OKI/Organic Chemical Industries).

Kadrovi – cadres (politički), personnel, staff, manpower (stručni).

 Karta – card (igraća, članska), ticket (ulaznica), map (zemljopisna) chart (navigacijska)

 Objekt – object (predmet, gramatički objekt), project (industrijski objekt(industrial project),

facility (proizvodni objekt/production facility), establishment (ugostiteljski objekt/catering
establishment, hotel, restaurant), installation (vojni objekt/military installation), vessel (plovni
objekt/vessel).

Park – park (zelena površina), fleet (automobilski vozni park), rolling stock (željeznički vozni
park),

partija – party (stranka), batch, consigment, lot (pošiljka), match (sportski susret, partija za
udaju),

perspektiva – perspective (geometrijska), prospect (izgled-misli se na nešto, kakvi su nam

izgledi na nešto).

Profesor- professor (sveučilišni), teacher (srednjoškolski),

propaganda – propaganda (širenje informacija), advertising (ekon.propaganda, oglašavanje,

reklama).
Ovo je bila analiza slučajeva lažnih parova s djelomičnim preklapanjem značenja u kojima je L1
pokrivao šire značenjsko područje nego L2.

Lažni parovi koji stoje u odnosu L1 < L2  mogu izazvati nekoliko vrsta pogrešaka u prevođenju.

Na primjer, kada prevoditelj prevodi s našeg jezika na engleski i mora prevesti riječ akt i dobije
act, nema pogreške. Međutim, kada s našeg mora prevesti riječ "zakon"  ili "varijetetska točka",
on će u rječniku tražiti riječ za prijevod, te preuzeti riječ "law". Tako će Zakon o visokoškolskom
obrazovanju biti The Law on Higher Education, umjesto The Higher Education Act. Naravno,
oba ova iskaza su ovjerena (valjana kao prijevod), samo što se prvim neće prenijeti ona
komunikacijska  vrijednost koja se prenosi drugim od ova dva prijevoda. Jednako tako: Imam
jednu sjajnu točku, on će prevesti I have a great number umjesto I have a great act (jer je ovo
varijanta koja je prirodnija eng.jeziku).

Ako zamislimo prevodioca kao izvornog govornika engl.jezika, on će doći u istu situaciju pri
prevođenju, pa će recimo riječ "act" , koja u engl. ima šire značenje od riječi "akt" upotrijebiti i
tamo gdje ne može –*Akt o visokoškolskom obrazovanju, *Imam jedan sjajan akt (umjesto
točku).

Preko prijevoda jedan jezik djeluje na drugi. Primjerice, riječ šampion ima značenje u našem
jeziku  "osoba koja je osvojila prvo mjesto na nekom natjecanju". Međutim, "champion" znači
pored toga "netko tko zagovara, brani ili se bori za nekoga ili nešto". To drugo značenje je
počelo prodirati pod utjecajem eng.jezika  i u naš jezik, tako da se u novinskim člancima
povremeno mogu naći primjeri kao "šampion mira", šampion pravedne borbe porobljenih
naroda, šampion obespravljenih masa itd.

Problem se javlja kod riječi koje mogu imati višestruko značenje, a teško je odrediti koje
značenje je u danom kontekstu upotrebljeno. Napr. u engleskom jeziku briječ "minister" može
značiti "ministar, član vlade", a može značiti "svećenik".

He married a minister's daughter.  (prevoditelj mora znati kako ova riječ može značiti ministar
i svećenik).

I riječ oficir ima UŽE ZNAČENJE u našem jeziku nego u engleskom; pored zajedničkog vojnog
značenja, javlja se još "policajac", Funkcioner, i referent.

Projeciranje značenja engleske riječi na našu riječ može izazvati nesporazum/ riječ katolički se
prevodi kao catholic. Medjutim, engleska riječ ima šire značenje i može se prevesti i kao "širok,
širokogrudan, liberalan". Tako, The catholic tastes znači "širok ukus", a ne "katolički ukus",
"catholic approach" je "širokogrudan, liberalan pristuo", a ne "katolički pristup".

 
Izmišljeni parovi

Svi dosadašnji parovi su bili riječi sličnoga oblika koje postoje u dva različita jezika i u njima se
različito ponašaju. No prevodioci su spremni, pogotovo kada prevode na strani jezik kojim ne
vladaju dosta dobro, stvoriti leksički par u stranom jeziku po uzoru na riječ svojega maternjeg
jezika, u punom uvjerenju da ta riječ doista postoji u tom stranom jeziku.U nekim slučajevima to
znači STVARANJE CIJELE RIJEČI, a u drugima samo pogrešno spajanje dijelova riječi –
obično sufiksa i prefiksa s osnovom.

agrotehnika – modern farming methods, modern methods in agriculture- *agrotechnics

apsolvent – (senior undergraduate) – *absolvent

bruto – gross (*bruto)

daktilografkinja – typist (*dactylographer)

degustacija – (tasting, sampling) *degustation

deklinacija – declension) - *declination

deprimiran – depressed - *deprimed

dijafilm – film-strip - *dia-film

dirigent – conductor - *dirigent

dotacija – grant, grant-in-aid, subvention - *dotation

ekipa – team, group, party - *equipe

eksponat – exibit - *exponate

grafoskop – overhead projector - *graphoscope

interpunkcija – panctuation - *interpunction

interurban – trunk call, long-distance call - *interurban

kartoteka – card index, card register, files, records - *cartotheque

klimatizacija – air conditioning - *climatisation

licitacija – bidding - *licitation

mehanografija – business machines, data-processing machines (*mechanography)

parafirati – initial - *paraph

referat – paper, speech, report - *referate

renomiran – reputable - *renomated

rentabilan – profitable, paying - *rentable

Primjeri pogrešno sastavljenih riječi zbog krivog spajanja osnove s prefiksima i sufiksima:

anorganski – inorganic (*anorganic),

autoportret – self-portrait - *autoportrait

dezinformacija – misinformation - *disinformation

debalans – imbalance - *debalance

hiperprodukcija – overproduction - *hyperproduction

autogram – autograph - *autogram

rekonvalescent – convalescent (*reconvalescent)

grafikon – graph - *graphicon

turistički – tourist - *touristic

Lažni parovi bez sličnosti po obliku

Činjenica da neke riječi nisu slične po obliku ne priječi učenika i prevodioce da u svojoj glavi
uspostavljaju jednostruke veze među riječima stvarajući tako lažne parove koji izazivaju
pogreške u upotrebi jezika i u prevođenju.

Ovdje se radi o istoj pojavi kao što je bila ona koju smo prikazali na primjeru lažnih parova
sličnih po obliku s djelomičnim preklapanjem u značenju, bit će dovoljno nekoliko primjera da
se vidi kako se ta pojava odražava među lažnim parovima bez sličnosti po obliku.
I ovdje moramo razlikovati slučajeve kad leksička jedinica maternjeg jezika ima šire značenje od
leksičke jedinice stranog jezika (L1>L2), i one u kojima je značenje leksičke jedinice maternjeg
jezika uže (L1<L2).

Nadalje, s obzirom na posljedice koje ta činjenica ima za prevođenje, treba razlikovati i odnos
sinonimije i polisemije među riječima koje stoje u korespodentnim odnosima.

Razlikovanje sinonimnih riječi u stranom jeziku s vrlo finim značenjskim razlikama koje su u
maternjem jeziku sve pokrivene (i prikrivene) istom leksičkom jedinicom težak je zadatak za
prevodioca.

Riječ "otkriti" – discover, uncover, unvail, reveal, disclose.

Da bi prevodilac mogao ispravno prevesti upravo ono značenje riječi "otkriti" koje je ostvareno u
konkretnoj komunikacijskoj situaciji, on mora prvo biti svjestan da ta riječ ima u njegovom
maternjem jeziku značenja koja se mogu međusobno razlikovati, zatim mora znati koje sve riječi
u stranom jeziku izražavaju isto značenje, i napokon mora biti u stanju te strane riječi kao
sinonime međusobno razlikovati.

Ako prvi od ova tri ouvjeta nije zadovoljen, on će višestruki korespodentni odnos zamijeniti
jednostrukim i za prevođenje riječi "otkriti" koristiti samo englesko "discover" (jer ga je možda
prvoga usvojio kao korespodent za "otkriti" ili jer je to po njegovom iskustvu korespodent koji je
uvijek odgovarao u komunikacijskim situacijama u  kojima je trebao prevesti "otkriti". Ako nije
ispunjen drugi uvjet, on neće znati koje mu sve leksičke mogućnosti stoje na raspolaganju u
engleskom jeziku za izražavanje željenih značenja. Konačno, ako nije zadovoljen treći uvjet (a
on pretpostavlja dobro poznavanje leksičke strukture engleskog jezika), prevodilac neće moći
odabrati onaj sinonim koji najtočnije izražava željeno značenje, pa dolazi do većeg ili manjeg
iznevjeravanja obavijesti.

Otkriti kontinent – discover; otkriti zavjeru – uncover a plot (s tim da ovo znači da je onaj ko je
razotkrio zavjeru svjesno radio na tome da je razotkrije) ALI i discover a plot (ne govori ništa o
tome je li razotkrivač išta znao ranije); otkriti spomenik – unveil a monument, otkriti tajnu –
reveal a secret (ovo bi značilo da je tajna sada postala javna činjenica); disclose a secret (ovo
upućuje na samo razotkrivanje tajne);  otkriti svoj identitet – disclose one's identity.

Za razliku od ovakvih sinonimnih odnosa, polisemni odnosi, tj. odnosi višeznačnosti, su

prevodiocu lakše shvatljivi.

Blagajna (u hrv.jeziku) – kao administrativna ili organizacijska jedinica (treasury), kao

prostorija u kojoj se obavljaju uplate i isplate (cashier's office), u trgovinama je pult ili boks
gdje kupci plaćaju kupljenu robu (cash desk, cashier's) , mjesto gdje se prodaju vozne karte
(booking office) ili ulaznice (box office) , naprava za registriranje iznosa koji se plaća, (till, cash
register) ili pak čvrsta kutija za čuvanje gotovine (cash box).
Ponekad jedna te ista riječ hrv.jezika istovremeno ilustrira SINONIMNE i POLISEMNE odnose:

"žena" je polisemna (višeznačna riječ) – "žensko biće" i "supruga", a za to postoje posebne

engleske leksičke jedinice – a woman (female – sinonim – ova riječ je stilski obilježena kao
lagano ironična ili negativna ili hladno službena (kao pravni termin), jer u stvari znači "ženka"),
a wife.

Jedan slučaj polisemije koji zaslužuje da se posebno spomene odnosi se na riječi koje u
hrvatskom označavaju istovremeno INSTITUCIJU i ZGRADU u kojoj je ona smještena.
Engleski jezik u takvim slučajevima obično specificira razliku, pa se prevodilac pri prevođenju
naše gradske skupštine, mora odlučiti između "municipal assembly" i "town hall".

Situacija L1<L2 – neće prevodiocu kojem je maternji jezik hrv.srp.bos. Stvoriti poteškoće u
upotrebi stranog jezika, budući da je leksička jedinica njegova maternjeg jezika uža i sadrži samo
dio značenja svoga para u stranom jeziku. Naša "plima" na engleskom je "tide", ali "tide" je
istovremeno i "oseka". Jednako tako glagol "marry" – se kod nas prevodi sa "udati se", "oženiti
se" i "vjenčati se".

Ako imamo rečenicu "Udala sam se za njega prije dvije godine" – I married him 2 years ago. Po
glagolu u engleskom jeziku ne možemo znati koji je ROD u pitanju (osim 3.lica jed.), pa kad
bismo trebali ovu rečenicu prevesi na hrv. Ne bismo znali hoćemo li reći Oženio sam se ..... ili
Udala sam se.....; To se događa i s riječima: uncle – ujak, stric; ili pak "education" kojom se
zamjenjuju naše dvije riječi "odgoj i obrazovanje".

 Leksične i pojmovne praznine

  O leksičkim prazninama može se govoriti u okviru jednog jezika i kontrastivno među jezicima.
Unutar jednoga jezika leksička praznina je mjesto u leksičkom sustavu koje nije popunjeno, a
očito bi trebalo biti popunjeno s obzirom na to da su njemu odgovarajuća mjesta u istom
leksičkom polju popunjena, što znači da jezik tu značenjsku karakteristiku inače izražava:

npr. uzmimo leksičko polje "živadi/peradi" na engleskom jeziku, onda zapažamo da engleski
jezik sustavno razlikuje "muško", "žensko" i "mlado". Jedina je iznimka za "turkey", gdje
engleski nema posebne leksičke jedinice za "puricu" i "pure", nego su to NEPOPUNJENE
PRAZNINE u sustavu riječi za živad (te se praznine mogu popuniti opisno – hen-turkey-purica;
baby-turkey – pure).

Semantička karakteristika

muško

žensko
mlado

 Vrsta peradi: cock/rooster,hen,chicken,gander,goose,gosling,drake,duck,duckling,turkey

Međutim, s prijevodnog su stajališta zanimljivije leksičke praznine koje se otkrivaju kontrastivno

između dva jezika, jer su one zapravo pokazatelji POJMOVNIH PRAZNINA u pojedinom
jeziku. Te se pojmovne praznine otkrivaju samo kontrastivno, onda kad se govornici jednoga
jezika susretnu s pojmovima za koje drugi jezik raspolaže odgovarajućim leksičkim jedinicama i
kad te pojmove pokušaju izraziti na svome jeziku.

Svaki jezik funkcionira kao cjelovit sustav i zadovoljava komunikacijske potrebe svojih izvornih
govornika. Njegove leksičke jedinice tako su semantički strukturirane da ne ostavljaju nikakvih
praznina za izvorne govornike tako dugo dok oni ostaju u okviru svoje vlastite kulture. No kad se
suoče s pojmovima neke druge kulture, obično preko jezičnog izraza te kulture, izvorni govornici
jednoga jezika postaju i te kako svjesni leksičkih praznina u svom jeziku koje onda popunjavaju
jezičnim posuđivanjem (preuzimanjem riječi stranoga jezika), stvaranjem novih riječi,
semantičkom adaptacijom postojećih riječi u jeziku ili doslovnim prevođenjem riječi.

Prevodilac se s pojmovnim prazninama suočava daleko češće nego obični izvorni govornik, jer
jezik stvara izraze za nove pojmove tek kad mu oni postanu potrebni za unutarjezičnu
komunikaciju, a prevodilac nastupa prije toga – on prvi uočava da postoji pojmovna praznina i za
nju mora naći odgovarajući izraz na jeziku-cilju. Pri tome on mora nastojati da prenoseći sadržaj
izvornoga pojma ne učini izraz toliko neobičnim da komunikacija postane otežana ili gotovo
nemoguća.

Pretpostavimo da se pojam "odgoja" na engleskom može izraziti kao "personality development"

(riječ upbringing se odnosi u prvom redu na obiteljski odgoj).

"Zadatak je škole da mladim ljudima dadne ne samo obrazovanje nego i odgoj"

"The task of the school is not only to educate young people, but also to develop their
personalities."

 Ali,

"Izdaci za odgoj i obrzovanje porasli su za preko deset posto u odnosu na prošlu godinu."

"Educational expenditures is more than ten per cent up on last year".

Ovdje je najbolji prijevod za "odgoj" njegovo utapanje u riječi "education", koja u engleskom
pokriva i odgoj i obrazovanje, ali ne specificira razliku među njima.

Prva vrsta leksičkih praznina nije posljedica odsustva nekih predmeta i pojmova u svijetu koji
okružuje govornike određenog jezika, nego drukčije pojmovne i jezične organizacije toga svijeta.
Nema sumnje da se i u kulturi govornika engleskog jezika razlikuju odgojni i obrazovni aspekti
rada s mladim ljudima, ali se u toj kulturi nije pojavila potreba da se te razlike leksički izraze.
 

Jednako tako, sasvim je jasno da govornici hrv.jezika vide da su ruke i noge sastavljene od
raspoznatljivih dijelova (nadlaktica, podlaktica, šaka, bedro, natkoljenica, potkoljenica, list,
stopalo), ali njihov jezik ne diferencira automatsku razliku između gornjeg dijela ruke ili noge
kao što to čini engleski: Tako:

Boli me ruka, noga ---------------- My hand (arm)/foot (leg) hurts.

Ovdje se dijelom radi o postojanju leksičke praznine u našem jeziku, a dijelom o razlikama u
frekvenciji i stilskoj vrijednosti engleskih riječi i njihovih korespondenata u hrv.jeziku. Leksička
praznina postoji u našem jeziku za izražavanje pojmova za dio ruke od ramena do zapešća (arm)
i za dio noge od kuka do gležnja (leg). Za engleske riječi "hand" i "foot" postoji u našem jeziku
riječi "šaka" i "stopalo" ali im stilska vrijednost u nekim komunik.situacijama nije ista kao
vrijednost engleske riječi (foot – pokriva više nego naše stopalo-stopalo je samo jedan dio
površine od gležnja prema dole).

"Show me your hand" – Pokažite mi svoju šaku (moguće)

"He put his hand in his pocket" - *Stavio je šaku u džep – ovo je neobično.

He has large feet – On ima velika stopala (OK)

You've stepped on my feet - *Stali ste mi na stopalo (nemoguće).

Dalje, engl.riječ "facilities" obuhvaća ono (stvari, zgrade, okolnosti) što omogućava i olakšava
obavljanje određene aktivnosti, te tako predstavlja pojam višeg reda koji uključuje zgrade
(knjižnice, laboratorije, učionice kao facilities for study; gimnastičke dvorane, bazene, atletske
staze – sports facilities; tvornice, pogone, radionice – production facilities; vozila (autobuse,
vlakove) – facilities for travel; instalacije (štednjake – cooking facilities; sanitarije – washing
facilities), dijelove pokućstva i opreme (krevete kao sleeping facilities, projektore i platna –
projection facilities) itd.

Hrvatski jezik nema riječi za takav pojam i u prijevodu s engleskog jezika on najčešće nameće
veću mjeru specifičnosti u prevedenoj poruci nego što je postojala u izvornoj poruci: sportski
objekti ili sportski tereni, proizvodni objekti ili kapaciteti, prometna sredstva, pogodnosti za
kuhanje, mogućnosti za spavanje i sl.

Dakle, objekti, mogućnosti, pogodnosti i sredstva zajedno izražava samo jedna engleska riječ
"facilities". To znači da riječ "facilities" nema korespodenta u hrvt.jeziku koji bi mu pojmovno
odgovarao.
Kada riječ "objekt" pokušavamo prevesti na engleski, onda visimo da se u njima javljaju
praznine u pojmovnom i leksičkom smislu, koju prevodilac popunjava korištenjem raznih riječi s
višim ili nižim stupnjem pojmovne specifičnosti:

građevinski objekt – construction project (dok je još u gradnji), a building ili structure lkad je već
sagrađen. Industrijski objekt je – industrial project (u gradnji), a industrial facility ili industrial
plant ili factory (sagrađen); ugostiteljski objekt – catering facility ili catering establishment, hotel
ili restaurant; plovni objekt – sailing vessel ili ship, a vojni objekt – military installation.

 Kolokacije i stalni leksički sklopovi (NIJE PITANJE S ISPITA)

 U više slučajeva je prikazano da izbor prijevoda za pojedinu leksičku jedinicu ovisi o leksičkoj
kombinaciji u kojoj se ona javlja.  Primjer kod lažnog para – chemical vidjelo se da kemijski u
određenim kolokacijskim sklopovima (kao kemijsko čišćenje, kemijska olovka) ne prevodi
svojim engleskim korespodentom chemical, nego onako kako to zahtijevaju pravila leksičkog
slaganja u engleskom jeziku. To ukazuje na potrebu proučavanja KOLOKACIJA u okviru
leksičke kontrastivne analize. Sama analiza semantičkog sadržaja nije dovoljna, jer čak i onda
kada ona ukazuje na potpunu identičnost semantičkog sadržaja dviju leksičkih jedinica u dva
razna jezika, opasnost od lažnog sparivanja ostaje prisutna tako dugo dok se ne ispitaju svi
kolokacijski odnosi u koje ulaze jedna i druga leksička jedinica. Budući da se sve mogućnosti
kombiniranja leksičkih jedinica teško mogu ispitati i da iscrpnih kolokacijskih popisa ili rječnika
nema, mogućnost pojave kolokacijski uvjetovanih lažnih parova u prevođenju ne može se nikad
unaprijed isključiti.

Lingvisti nemaju još jasnu definiciju što je kolokacija. Kolocirati= zajedno smjestiti – znači
stavljati riječi zajedno u uzajamne semantičke odnose, tako da jedna leksička jedinica u
izvjesnom smislu određuje značenje druge leksičke jedinicu s kojom kolocira. Pridjev "dark"
mijenja svoje značenje u raznim kolokacijama: dark night (mračna/tamna noć), dark eyes
(tamne/crne/smeđe oči), Dark Ages (mračni srednji vijek), dark thoughts (mračne misli), dark
saying (mutna izreka), dark plans (tajni planovi), dark powers (mračne sile), dark vowel (mukli
samoglasnik).

Pravila koja određuju načine kolokacijskog vezivanja leksičkih jedinica nisu eksplicitno
navedena ni za jedan jezik, ali svaki izvorni govornik intiutivno zna za koje su kolokacije za
njegov jezik prihvatljive, a koje nisu. Naravno, prevodilac koji prevodi s maternjeg na strani
jezik i pri tome prati kolokacijska pravila u svom jeziku će neminovno pogriješiti u svim
slučajevima u kojima se ta kolokacijska pravila ne poklapaju.

Prevodilac koji u prijevodu na engleski jezik polazi od kolokacije "kuhinjska sol" doći će
doslovnim prevođenjem do lažnoga kolokacijskog para – *kitchen salt – umjesto ispravne
engl.kolokacije "table salt" (primjeri: zemni plin – natural gas (*earth gas); visoka/niska
divljač – big/small game (*high/low game); generalni pokus – dress rehearsal (*general
rehearsal); umjetnički/igrani film – feature film (*artistic/played film), radni naslov – tentative
title (*working title); robna kuća – department store (*goods house); slatkovodna ribe –
freshwater fish (*sweetwater fish); donijeti odluku  - make a decision (*bring a decision); dati
prijedlog – make a suggestion (*give a suggestion); redovni student – a full-time student
(*regular student); izvanredni student – part-time/extra-mural student (*extraordinary student);

Razlike među jezicima u kolokacijskom potencvijalu mogu se vrlo jasno ilustrirati primjerima u
kojima jedan jezik u raznim kolokacijama zadržava istu leksičku jedinicu, a drugi svaki put
zahtijeva drukčiju lek.jedinicu.

Bračni život – married life; bračno stanje – marital status; bračna zajednica – matrimony;
bračna ljubav – conjugal love, bračni drug – spouse, bračno putovanje – honeymoon.

U prijevodu s engleskog na naš: compulsory education – obavezno školovanje; compulsory

measures – prisilne mjere; common law – običajno pravo; common manners – prostački maniri;
common denominator – zajednički nazivnik, common consent – zajednički pristanak, common
sense – zdrav razum, common land – općinska zemlja.

Prevoditelje čeka još jedna zamka koju je teže izbjeći – to su kolokacije koje se mogu prevesti
doslovno, ali koje tako doslovno prevedene nemaju onaj stupanj prirodnosti i idiomatičnosti što
ga imaju njihove varijante koje ne slijede kolokacijski obrazac prevodiočevog maternjeg jezika i
zato mu većinom ostaju nedostupne: glagoli take, make, get, turn i sl., koje izvorni govornici
engl.jezika vrlo često koriste u raznim kolokacijama, a strani prevodioci na engleski jezik
upotrebljavaju ih razmjerno rijetko zato što kolokacije iz njihovih jezika upućuju na neke druge –
ispravne, ali manje idiomatične – kolokacijske sklopove. U zagradama su pravilne, ali manje
idiomatične kolokacije.

poprimiti oblik – take the form (assume the form); pohađati tečaj – take a course (attend a
course); odvesti se taksijem – take a taxi (drive in a taxi); iskoristiti priliku – take a chance
(use/exploit the opportunity); voditi rat – make a war (lead, wage war); sklopiti/zaključiti mir –
make a peace (conclude peace); zaraditi novac – make money (earn money); srknuti gutljaj –
take  a sip (drink a sip); popeti se liftom – take an elevator (go up in an elevator) itd. 

  POSLOVICE, FRAZE I IZRIČAJI

 Poslovice i stalni izričaji također pripadaju leksičkom dijelu jezika i za potrebe prevodilačke
prakse zavređuju pažnju kontrastivnog analitičara. Budući da se radi o stalnim izričajima koji se
upotrebljavaju u onom obliku u kome u jeziku postoje i u većini slučajeva se ne mogu nimalo
modificirati, a ...pogotovo ne slobodno sastavljati, jasno je da njihovo prevođenje riječ po riječ
ne dolazi u obzir. To se može dokazati i unutar jednoga jezika, gdje svako mijenjanje stalnog
izraza ili zamjenjivanje jedne riječi njenim sinonimom razara poslovicu ili izričaj, čini ih
smiješnima i besmislenima, ili ih pretvara u slobodnu rečenicu koja se interpretira ne kao
poslovica nego kao izjavna rečenica: npr. U tom grmu leži zec – U tom grmu leži kunić. Imati
putra na glavi – Imati maslaca na glavi. Drumovi će poželjet Turaka, al' Turaka više biti neće –
Ceste će poželjet .......

Sad je lako zamisliti što se događa s poslovicom kad se doslovno prevede s jednog jezika na
drugi: ako ona na drugom jeziku već postoji u obliku koji ne proizlazi iz doslovnog prijevoda s
prvog jezika ( a on gotovo nikada ne proizlazi, jer su poslovice sintaktički, leksički i ritmički
prilagođene svakom jeziku da bi se lakše prepoznale kao poslovice)., onda će svakla promjena
uzrokovana oblikom poslovice  u prvom jeziku razoriti njenu poslovičnost u drugom jeziku. One
se zamjenjuju u cjelini.

Bolje ikad nego nikad – Better late than never.

Kulj željezo dok je vruće – Strike while the iron is hot.

Nije nipošto pravilo da poslovici jednoga jezika odgovara poslovica istog značenja i sasvim
sličnog izraza u drugom jeziku. Budući da su poslovice najneposredniji izraz tradicije i kulture
jednoga naroda, razumno je očekivati da će one biti i JEZIČNO SPECIFIČNE, i to tako da će se
za izražavanje istih značenjskih sadržaja u pojedinim jezicima koristiti različiti lingvistički
(leksički, gramatički, fonetski) materijal, ili pak da će pojedini jezici svojim specifičnim jezičnim
sredstvima izražavati specifična značenja koja se u drugim jezicima ne izražavaju. Prevodilački
postupci bit će u ta dva druga slučaja drukčiji nego u prvom slučaju.

U prvom slučaju se u oba jezika  izražava jednako značenje i da je jezični izraz sličan., pa će
prevodilac morati samo paziti da u prijevodu postigne točno onaj izraz koji jezik-cilj traži. U
tome mu mogu pomoći dvojezični rječnici poslovica i stalnih izričaja ili jednojezični rječnici i
zbirke poslovica (npr. pod "iron" naći će izraz za poslovicu Kuj željezo dok je vruće ili pak, pod
"gold" naći će all that glitters is not gold.

U drugom slučaju u oba jezika se izražava jednako značenje, ali je jezički izraz poslovice sasvim
drukčiji, tako da prevodilac koji tu poslovicu ne zna ili je ne može naći u dvojezičnom rječniku, i
ne može za njom tragati u jednojezičnom jer ne zna pod kojom će je riječi tražiti. Ako traži
prijevod naše poslovice – Ne spremaj ražanj dok je zec u šumi – on neće naći njen
eng.ekvivalent pod natuknicom "spit" (ražanj), niti "hare" (zec), jer engl.jezik izražava značenje
te poslovice kao brojanje pilića prije nego se izlegu: Don't count your chikens before they are
hatched; za poslovicu – Mnogo babica kilavo dijete – engleski govori o previše kuhara koji
kvare čorbu – Too many cooks spoil the broth; Napraviti  slona iz buhe/Od muhe napraviti
slona – Make a mountain out of a molehill (krtičnjak); Moja kućica moja slobodica – My
house my castle; Što mu je na srcu to i na jeziku – He wears his heart upon his sleeve; Tko
prvi do djevojke, njegova djevojka – First come first served; Bobu bob, a popu pop – Call a
spade a spade  (lopata se naziva lopatom); Zida kule u oblacima – Castles in Spain; živi kao
bubreg u loju – As snug as the bug in the rug; U tom grmu leži zec – There's the rub (U tome je
neprilika); Ne može biti vuk sit i koza cijela ili Ne možeš imati ovce i novce – You cannot
have your cake and eat it too; Nije šija nego vrat – It's six of one and half – a dozen of the other.

U trećoj su skupini poslovice koje se ne mogu sparivati ni po značenju ni po izrazu. U jednom se

jeziku izražavaju značenja koja u drugom jeziku nisu poslovično izražena (ili je prevodiocu taj
poslovični izraz nepoznat). Engleski jezik ima poslovice kao: A rolling stone gathers no moss
(kamen koji se kotrlja neće obrasti mahovina – čovjek koji je stalno u pokretu neće se ulijeniti ili
tko stalno mijenja gospodare neće se obogatiti; Little pitchers have long ears (mali vrčevi imaju
duge uši) – djeca rado naćule uši kada odrasli razgovaraju; Mi nemamo takvih poslovica.
Isto tako neke naše poslovice nemaju ekvivalente u engl.jeziku – Trla baba lan da joj prođe dan;
Kasno Marko na Kosovo stiže; Naše gore list; Obrati bostan, U neobranom grožđu itd.

Postupak prevođenja takvih poslovica i izreka isti je kao i u prevođenju specifičnih elemenata
kulture i civilizacije, jer se radi i o jednom elementu duhovne kulture. Što god prevodilac u
takvom slučaju učinio, on neće postići punu prirodnu ekvivalenciju, nego će primaocima samo
više ili manje približiti obavijest koju poslovica nudi. Jedna je mogućnost da poslovicu ili izreku
doslovno prevedu u jezik-cilj. Na taj način su neke poslovice ušle u drugi jezik – to se dogodilo s
brojnim poslovicama raznih naroda, citatima iz Biblije, iz djela grčkih i rimskih klasičnih pisaca,
iz basna i bajki, iz djela pisaca iz pojedinih književnosti. Te poslovice i ti citati doslovnim su
prevođenjem ušli u fond poslovica i izreka u raznim jezicima, tako da za njih postoje gotovi
prijevodni ekvivalenti, najčešće s jednakim jezičnim materijalom: Vuk u ovčjoj koži – A wolf in
sheep's clothing,; Jabuka razdora – An apple of discord; Hvatati se za slamku – Catch at a
straw; Spavati snom pravednika – Sleep the sleep of the just; Kako posiješ tako ćeš i žeti – As
a man sows so he shall reap.

Druga mogućnost se sastoji u tome da se umjesto prijevoda poslovice dadne njena neutralna,
neposlovična parafraza – tako prenosimo onaj dio obavijesti koji se tiče njenog objektivnog
sadržaja – Trla baba lan da joj prođe dan – Engage in useless work just to spend the time –
tada primalac prijevoda zna što je izvorni odašiljalac htio reći, ali ne zna kakva je ukupna
komunikacijska vrijednost onoga što je rečeno, jer nema pojma da je izvorni odašiljalac
upotrijebio poslovicu i time dao svome sudu jednu opću dimenziju primjenjenu na konkretni
slučaj.

Sljedeća je mogućnost za prevođenje "neprevedivih" poslovica i izreka njihovo zamijenjivanje

poslovicama i izrekama koje izriču približno značenje. Primalac tada zna da se radi o poslovici, a
i značenje koje je preneseno slično je onome što ga je izrazio izvorni govornik, tako da mu je
ukupna obavijest prilično dobro očuvana.

Šta je babi milo to joj se i snilo – The wish is father to the thought (želja je otac misli) –
značenjski dovoljno blizu da može poslužiti kao ekvivalent.

Najteži zadatak za prevoditelja je kada govornik aludira na neku poslovicu za koju postoji
prijevodni ekvivalent, pogravajući se s njenim doslovnim značenjem ili je koristi kao podlogu za
vlastitu igru riječima.

Recimo ako govornik aludirajući na poslovicu: Tko se jednom opeče taj na hladno puše – Once
bitten twice shy, kaže:

On je bio tako oprezan da je čak i na sladoled puhao – kako sada ovo prevesti?

Poslovica se ne može djelomično prevoditi, ona ide u paketu, od riječi do riječi.

Prevodilac mora smisliti neki drugi primjer slične igre riječima u jeziku cilju i da tako
primaocima prenese dojam o odašiljaočevoj sposobnosti upotrebe jezika.
PITANJE BROJ 7-KOMUNIKACIJSKI MODEL PREVOĐENJA

 Mjesto prevođenja u ljudskoj komunikaciji

Uspješna komunikacija među ljudima pretpostavlja da je zadovoljeno nekoliko uvjeta: da postoji

odašiljalac i primalac obavijesti, da se oni nalaze u (usmenom ili pismenom) dodiru preko
određenog komunikacijskog kanala, te da obojica vladaju zajedničkim kodom (jezikom) koji
odašiljaocu omogućuje da svoju obavijest kodira i kao poruku prenese primaocu, a primaocu
omogućuje da poruku prihvati i dekodira.

Prešutna je pretpostavka da odašiljalac ima primaocu šta saopćiti, tj. Da postoji obavijest koja se
komunicira.

Potpuna podudarnost kodova odašiljaoca i primaoca ideal je koji se u praksi ne ostvaruje zbog
IDIOLEKATSKIH i DIJALEKATSKIH razlika. S povećanjem dijalekatskih razlika, smanjuje
se i mogućnost primjerenog prenošenja obavijesti, a to prenošenje postaje sasvim neprimjereno
kad odašiljalac i primalac govore ne samo različitim dijalektima, nego čak i različitim jezicima.
Kada razina ostvarene neposredne komunikacije postane preniska da bi se postigao cilj koji se
prenošenjem obavijesti želi postići, javlja se POTREBA ZA PREVOĐENJEM – dakle za
POSREDNOM  KOMUNIKACIJOM.

 Prenošenje obavijesti

Obavijest koju odašiljalac želi saopćiti primaocu se odnosi na neki vid životne stvarnosti u kojoj
se oni nalaze – misao, emocija, naredba itd. U ljudskom društvu, na sadašnjem stupnju njegova
razvoja, jezično kodiranje je neizbježan način ako se želi osigurati komunikacija. Nijedan drugi,
nejezični, kodni sustav ne bi mu osigurao tako široke mogućnosti za izražavanje obavijesti, niti
bi mu osigurao tako siguran prijem poruke. Svi ostali poznati kodovi znatno su uži po svojoj
primjeni i po vrstama i količini obavijesti koju mogu prenijeti. (komplicirani kodovi
ceremonijalnog ponašanja, signalni kodovi koji se prenose zastavicama, "govor očiju" "govor
tijela", znaci kojima se sporazumijevaju gluhonijeme osobe).

 Lingvistička komponenta u komunikaciji – odnos između obavijesti i jezičnog koda

Kada odašiljalac ima obavijest koju želi saopćiti, kada ima primaoca kome je želi prenijeti, i
kada zna da je može saopćiti samo tako da je prethodno KODIRA JEZIKOM koji dijeli s
primaocem, on prelazi na kodiranje obavijesti. Pri tome se služi sredstvima što mi ih njegov jezik
stavlja na raspolaganje, i to onim njihovim dijelom kojim on vlada. To je PRVI TRENUTAK u
kojem OBAVIJEST doživljava izvjesne MODIFIKACIJE zbog same činjenice da se
podvrgava postupku kodiranja u okviru odabranog jezičnog sustava.Životna realnost postoji
neovisno o jeziku i zato jednu te istu realnost vanjskoga svijeta mogu izraziti razni jezici. Upravo
to jedinstvo različitosti (Roman Jakobson) jest ono što prevođenje čini mogućim: jedna činjenica
izvanjezične stvarnosti može se izraziti na više raznih načina – u okviru jednog jezika ili u više
raznih jezika. Ta izvanjezična činjenica je ono što u prijevodu ostaje stalno, a mijenja se samo
njen izraz.
U kodiranju svoje obavijesti odašiljalac često koristi gotove obrasce (za određene izvanjezične
sadržaje), pa makar pri tome osjećao da oni donekle mijenjaju samu obavijest. On je svjestan da
bi insistiranjem na potpunom kodiranju obavijesti, kad bi to išlo protiv uobičajenog izražavanja
koje diktira njegov jezik, otežalo komunikaciju s primaocem i u krajnjoj liniji iznevjerio samu
obavijest. Tek veliki pisci mogu sebi dozvoliti da razbiju okove svoga jezika i svoju obavijest
pokušavaju izraziti sredstvima koja toj obavijesti odgovaraju, bez obzira na to jesu li to već
uobičajena sredstva njihova jezika ili ne. Oni se često tuže da im jezik ne dopušta da izraze sve
što osjećaju. No i oni su spremni žrtvovati dio svoje obavijesti da bi je uopće mogli izraziti – u
protivnom ne bi bilo komunikacije. Jedino su veliki pisci svjesni žrtve što je čine
transformiranjem svojih misli i osjećaja u jezične znakove.  Obični ljudi toga nisu svjesni.

Psiholingvistička komponenta u komunikaciji – odnos između obavijesti i odašiljaočeva jezika

Nijedan govornik nekoga jezika ne vlada cjelinom jezičnoga koda nego samo njegovim jednim
dijelom – većim ili manjim. Svaki govornik ima svoj jezik, koji je istovremeno jednak jezicima
svih ostalih govornika tog jezika i različit od njih. U procesu komunikacije govornik se za
kodiranje svoje obavijesti služi odabranim jezikom onako kako ga on zna. Ovo je drugi momenat
u kome dolazi do modifikacije obavijesti. Prvu modifikaciju ona je doživjela pod utjecajem
odašiljačeve upotrebe jezika. Dok je ono prvo bila u užem smislu lingvistička komponenta u
kodiranju obavijesti, ovo drugo je PSIHOLINGVISTIČKA KOMPONENTA u kodiranju
obavijesti, jer se bavi onim ŠTO SE DOGAĐA U TRENUTKU KAD ČOVJEK
UPOTREBLJAVA JEZIK.

Jasno je da bez obzira na sve eventualno postojeće objektivne potencijale jezika govornik može
za kodiranje svoje obavijesti koristiti samo one kojima vlada, koje zna, te da će – u interesu
komunikacije – biti spreman svoju obavijest prilagoditi vlastitim mogućnostima izražavanja u
okviru odabranog jezika.

Sociolingvistička komponenta u komunikaciji – odnos između odašiljaoca i primaoca

obavijesti

  Do treće MODIFIKACIJE obavijesti dolazi zbog činjenice da se poruka (kodirana obavijest)

upućuje određenom primaocu (primaocima). Odašiljalac uvijek ima pred očima određenog
primaoca kome upućuje poruku, bez obzira na to je li primalac fizički prisutan u određenoj
komunikaciji ili je odsutan. Ako je primalac prisutan dok pošiljalac kodira svoju obavijest, on će
istovremenom povratnom informacijom obavještavati odašiljaoca o tome da li se komunikacija
uspješno odvija – pogledom razumijevanja ili nerazumijevanja, klimanjem glavom, grimasom
lica, ili direktnim protupitanjem ili zahtjevom za jasnijim izrazom obavijesti. Ta je modifikacija
još jedna cijena koju odašiljalac plaća da bi mogao komunicirati. Kada primalac nije fizički
prisutan činu kodiranja obavijesti, on je ipak i te kako duhovno prisutan, i odašiljalac računa s
njim, oblikujući svoju obavijest onako kako misli da će je primalac moći primiti (tako rade i
pisci u novinama, predavači na javnim predavanjima podešavaju svoja izlaganja prema prosjeku
slušatelja, pisci stručnih i znanstvenih tekstova pišu za prosječne pripadnike svoje struke,
književnici pišu za publiku svoga vremena. Tek neki pisci KODIRAJU svoje obavijesti onako
kako im njihov individualni jezik dozvoljava, gotovo se ne obazirući na to hoće li ih netko moći
primiti ili ne.Oni su spremni da ostanu "NESHVAĆENI", da budu prihvaćeni u vrlo uskom
krugu koji takve poruke može primiti, ili da čekaju na iduće generacije koje će njihove poruke
eventualno znati dekodirati. Ovo povratno djelovanje primaoca obavijesti, pa čak i utjecaj
primaoca na sadržaj obavijesti koja će se odaslati, predstavlja SOCIOLINGVISTIČKU
KOMPONENTU u KOMUNIKACIJI.

Izvanjezični sadržaj poruke

Dakle, u ljudskoj komunikaciji kad se odvija uz pomoć jezika zastupljena je LINGVISTIČKa (u

užem smislu), PSIHOLINGVISTIČKA i SOCIOLINGVISTIČKA KOMPONENTA. Sve one
sudjeluju u kodiranju obavijesti, tj. Oblikovanju poruke, i kako smo vidjeli to utječe i na njen
sadržaj.

Izvanjezični sadržaj poruke može biti bilo koji aspekt životne stvarnosti u svijetu koji nas
okružuje (svemir, prirodna sredina, društveno ustrojstvo, vlastita psihička nutrina, plodovi
nečijeg uma ili mašte itd.). Međutim, taj sadržaj o kome se nešto saopćava mora na nekakav
način biti zajednički odašiljaocu i primaocu obavijesti. Za  komunikaciju je potrebna zajednička
iskustvena podloga odašiljaoca i i primaoca. To naravno ne mora značiti da oni moraju jednako
znati o čemu se govori, što bi bilo ne samo nemoguće nego bi i veći dio komunikacije učinio
bespredmetnim. Zajednička iskustvena podloga znači postoji referentni okvir unutar kojega se
odvija komunikacija. Nadalje, tu iskustvenu podlogu ne sačinjava samo ono što je čovjek iskusio
vlastitim čulima, nego i ono što je spoznao posredno preko jezika. Velik dio iskustvene podloge
svakoga čovjeka predstavljaju posredni doživljaji: time se znatno ubrzava učenje (jer čovjek ne
mora čekati da neposredno doživi neku pojavu da bi je spoznao), a što je još važnije omogućava
se spoznavanje pojava koje ljdskim čulima nisu ppristupačne. Tako npr., ljudi znaju što je
ambrozija, premda je nitko nikada nije okusio – iz klasične mitologije su saznali da je ona hrana
bogova koja im je davala besmrtnost.

Kasnije ćemo vidjeti da je ova mogućnost posrednog spoznavanja posebno vazna u

PREVOĐENJU ELEMENATA ODAŠILJAOČEVE KULTURE kojih nema u primaočevoj
kulturi. Za sada je važno uočiti da razina ZAJEDNIČKE ISUSTVE PODLOGE
ODAŠILJAOCA I PRIMAOCA UTJEČE kako na IZRAZ PORUKE tako i na NJEN SADRŽAJ.
Ona čini dio komunikacijske situacije u kojoj se nalaze i odašiljalac i primalac, svaki sa svojim
jezikom.

 Kretanje poruke komunikacijskim kanalom

Kada je obavijest KODIRANA – uz modifikacije kakve su prikazane u prethodnim odjeljcima –

ona se kao PORUKA upućuje KOMUNIKACIJSKIM KANALOM  od odašiljaoca prema
primaocu. Zbog BUKE U KANALU protok obavijesti kroz komunikacijski kanal nije nesmetan
i obavijest pri tome dožiljava neke promjene. Modifikacija obavijesti se može lako zamijetiti u
VREMENSKOM KOMUNIKACIJSKOM KANALU – zbog promjena koje se tijekom vremena
zbivaju u jeziku u kome je obavijest kodirana i u izvanjezičnoj stvarnosti na koju se obavijest
odnosi. Napr, mi danas ne možemo primati narodne priče o vješticama i vukodlacima na isti
način kako su ih ranije vremena primali ljudi koji su još vjerovali u postojanje takvih bića; ili,
obavijesti što ih nose opisi prirode u književnosti ranijih razdoblja za nas su se izmijenile zbog
promjena u odnosu između čovjeka i prirode do kojih je u međuvremenu došlo. Mnoge riječi
ostaju iste, ali im se sadržaj s vremenom mijenja, pa se time i mijenja i obavijest koje one u
određenoj poruci nose (primjerice, riječ "brod" u vrijeme prvih parobroda, ili riječ
"romantičan" u vrijeme romantizma i danas). Bitno je primijetiti da obavijest nije činom
kodiranja jednom zauvijek zadana, nego da se mijenja i protokom kroz komunikacijski kanal,
jednako kao što se mijenja i sam čin kodiranja (modifikacije).

Primanje i dekodiranje poruke

Pošavši od odašiljaoca i prošavši komunikacijskim nkanalom, poruka stiže do primaoca, koji je

prima i zatim DEKODIRA da bi prihvatio upućenu mu obavijest. Nakon modifikacija što ih je
doživjela u procesu kodiranja i transmisije komunikacijskim kanalom, obavijest doživljava još
jednu modifikaciju u procesu dekodiranja. Isto tako kao što je odašiljalac izvornu obavijest
kodirao onako kako mu je to omogućilo njegovo vladanje jezikom koji je odabrao za
komunikaciju, primalac sada dekodira primljenu poruku onako kako mu to dozvoljava njegovo
vladanje jezikom na kome je primio poruku. I ovdje psiholingvistička komponenta djeluje na
primanje obavijesti i utječe na izvanjezični sadržaj što će ga primalac kao obavijest konačno
dobiti. Drugim riječima, na primaočevo razumijevanje poruke utječe način na koji on vlada
zajedničkim jezikom što ga dijeli ns odašiljaocem. Što je njegov način vladanja tim jezikom bliži
odašiljaočevom načinu, a ta dva načina ne mogu nikada biti jednaka za dva govornika istoga
jezika – to će modifikacija obavijesti u procesu dekodiranja biti manja i obavijest koju on dobije
bliža onoj koju je odašiljalac odaslao; i obratno.

Relativnost komunikacije

Dakle, obavijest ne smijemo shvatiti kao nešto unaprijed kruto zadano što bi u potpunosti
odredilo ponašanje sudionika u procesu komunikacije. Umjesto toga, saopćavanje obnavijesti
jedan je od načina čovjekova djelovanja i ponašanja, a osnovna karakteristika toga djelovanja je
elastičnost. Odašiljalac ZNA što želi saopćiti primaocu, ali je on istovremeno svjestan da će
sama činjenica da on to želi nekome saopćiti, a ne zadržavati za sebe u svojoj nutrini, zahtijevati
neke promjene u onome što on saopćava; kad je on konačno formulira kao poruku, njegova će
obavijest biti tek APROKSIMACIJA kakvu mu omogućuje i dozvoljava njegov jezik, način i
stupanj njegova vladanja tim jezikom, te konačno njegova interpretacija odnosa s primaocem u
toj komunikacijskoj situaciji. Zbog toga je on spreman svoj izraz obavijesti (tj. Poruku)
promijeniti ako vidi, ili samo misli, da prvobitni izraz nije komunikacijski optimalan. U
usmenokj komunikaciji on može, vidjevši da njegova poruka nije kako treba shvaćena, drukčije
kazati ono što ima za reći. Ako u pisanom tekstu opazi da je svoju obavijest mogao i bolje
izraziti, on se vraća na svoj tekst, ispravlja ga, dotjeruje, pravi njegovu prvu, drugu, treću verziju.
Pri tome on MIJENJA PORUKU, a mijenjajući nju mijenja i njen IZVANJEZIČNI SADRŽAJ,
odnosno obavijest. No ta obavijest ostaje za njega, u svojoj prometnoj (komunikacijskoj)
vrijednosti jednaka i neizmjenjena, isto onako kao što njegov potpis – mada svaki put drukčiji –
ostaje jednak i pravno priznat kao njegov. Ovu RELATIVNOST KOMUNIKACIJE, ovo
JEDINSTVO U RAZLIČITOSTI, bitno je uočiti ako nželimo shvatiti što je to što prevođenje
čini mogućim. Radi se naime o tome da komunikacijsku vrijednost obavijesti ne mijenjaju sve
promjene njenog izraza, nego samo određene kvalitativne promjene. Druge pak promjene, koje
po svojoj naravi nisu kvalitativne, čuvaju komunikacijsku vrijednost obavijesti u skladu s
načelom elastičnosti ljudskog ponašanja i djelovanja.

Ni sa stajališta primaoca komunikacija ne može biti apsolutna. Prvo, zbog buke u kanalu
primalac ne može primiti sve ono što je odašiljalac odaslao. Drugo, poruku koju primi, on
interpretira u skladu sa svojim vlastitim znanjem jezika te poruke i prema toj interpretaciji
konačno usvaja obavijest. To je dakle drugi razlog relativnosti komunikacije. I opet, u izvjesnom
smislu, konačno primljena obavijest NIJE ISTOVJETNA s onom koju je odašiljalac uspio
odaslati; no u drugom i važnijem, komunikacijskom, smislu te su dvije obavijesti do one mjere
identične do koje se to u jednoj ljudskoj pojavi kao što je komunikacija može očekivati. S druge
strane, one su toliko različite koliko ta ista ljudska komunikacija dopušta. Kada ELASTIČNI
NAPON dosegne granicu tolerancije, komunikacijski vez puca i među sugovornicima dolazi do
nesporazuma, nerazumijevanja, ili čak do gubitka volje za daljnjim nastojanjem za
komuniciranjem. Činjenica da takvih komunikacijskih neuspjeha ima razmjerno malo u totalitetu
ljudskih komunikacijskih nastojanja samo je dokaz velike elastičnosti ljudskog ponašanja u svim
životnim, pa tako i komunikacijskim situacijama. TO JE LJUČNA PRETPOSTAVKA ZA
RAZUMIJEVANJE PROCESA PREVOĐENJA.

Komunikacija uz pomoć prevođenja

Sve ono što je rečeno za odašiljaoca i za komunikacijski kanal u slučaju prevođenja se ponavlja
dva puta zbog uključivanja prevodioca kao primaoca i kao odašiljaoca obavijesti. Kada se
prevodilac nađe u ulozi primaoca, on onda obavijest prima onako kako mu to dozvoljava
njegovo znanje izvornoga jezika – ponašajući se jednako kao što bi se ponašao i svaki drugi
primalac koji vlada odašiljaočevim jezikom. Zatim dolazi PONOVNO KODIRANJE tako
primljene OBAVIJESTI U JEZIKU-CILJU UZ ONAKVA ISTA OGRANIČENJA S KAKVIM
SE BORIO IZVORNI GOVORNIK, A TO ZNAČI UZ MODIFIKACIJU OBAVIJESTI
KAKVU NAMEĆE SAM JEZIK-CILJ I NAČIN NA KOJI PREVODILAC NJIME VLADA,
kao i narav interakcijskog komunikacijskog odnosa između prevodioca i krajnjeg primaoca. Kao
odašiljalac, prevodilac odašilje poruku komunikacijskim kanalom prema primaocu. I u tom
komunikacijskom kanalu, kao i onom kojim je obavijest stigla od izvornog odašiljaoca do
prevodioca, djeluje "BUKA" koja uzrokuje modifikaciju obavijesti. Na kraju poruka stiže do
krajnjeg primaoca, a on je dekodira i prihvaća obavijest uz onakvu modifikaciju kakvu mu
nameće njegovo poznavanje jezika-cilja.
Pojam relativnosti komunikacije ovdje je još očiglednije prisutan nego pri komunikaciji u okviru
jednog jezika. Prvobitna obavijest doživljava promjene u procesu kodiranja od strane
odašiljaoca, u komunikacijskom kanalu kojim stiže do prevodioca, te u procesu prihvaćanja od
strane prevodioca, zatim doživljava daljnje promjene u procesu kodiranja od strane prevodioca, u
komunikacijskom kanalu kojim od prevodioca putuje do krajnjeg primaoca, te u procesu
prihvaćanja od strane krajnjeg primaoca. JEDNAKOVRIJEDNOST se sada uspostavlja između
obavijesti koju je odašiljalac namjeravao odaslati i one koju je stvarno uspio odaslati, zatim
između one koja je odaslana i one koju je prevodilac uspio prihvatiti, između one koju je
prevodilac prihvatio i one koju je uspio ponovo odaslati, te konačno između one koja je stigla do
krajnjeg primaoca i one koju je taj primalac uspio prihvatiti.

Kad se faze prenošenja obavijesti ovako razdvoje, onda postaje očito da je APSOLUTNA
JEDNAKOVRIJEDNOST OBAVIJESTI fikcija koja više šteti nego koristi u naporima da se
shvati BIT PREVOĐENJA. APSOLUTNIH EKVIVALENATA NEMA, kao što NEMA 
APSOLUTNIH SINONIMA. U apsolutnom smislu, obavijest koju je odašiljalac uspio odaslati
nije sasvim ista kao ona koju je namjeravao odaslati; obavijest koju je prevodilac primio nije
sasvim ista kao ona koju je odašiljalac uspio odaslati; ona koju je prevodilac uspio odaslati nije
istovjetna onoj koju je prethodno primio; a obavijest koju krajnji primalac primi nije ista kao ona
koju je prevodilac odaslao. A ipak se – ako je prijevod dobar, a to znači ako je komunikacija
uspjela – cijelo vrijeme radi o jednoj te istoj obavijesti. Ona je ista u onom VAŽNIJEM,
KOMUNIKACIJSKOM SMISLU u kome – kao i u neprijevodnoj komunikaciji – govornik zna
da je elastičnost jedina mogućnost komunikacije i jedina alternativa šutnji.

Mogućnost i nemogućnost prevođenja

Pitanje je li prevoditii uopće moguće, zapravo je pogrešno pitanje. Bolje je pitati što je moguće
prevoditi i kako je moguće prevoditi. Savršene komunikacije nema ni kada se poruka prenosi
unutar jednoga jezika, pa ipak nećemo zbog toga tvrditi da se ne sporazumijevamo s ostalim
pripadnicima svoje jezične zajednice. Svaka se obavijest prenosi približno, pa tako i ona koja se
prenosi procesom prevođenja. Stupanj približavanja izvorno odaslanoj obavijesti (koji se može
shvatiti kao stupanj uspješnosti prijevoda) ovisit će o raznim faktorima subjektivne i objektivne
prirode. Među SUBJEKTIVNIM FAKTORIMA bit će svakako prevodiočeva sposobnost
razumijevanja izvornoga jezika i aktivno korištenje jezika-cilja, zatim njegovo poznavanje
izvanjezične materije koja je predmet obavijesti, te njegova sposobnost uspostavljanja
komunikacijskog odnosa s primaocima. OBJEKTIVNI FAKTORI za prevodioca su izvorni jezik
i jezik-cilj, priroda izvanjezičnog sadržaja koji je predmet obavijesti, te primaoci kojima je
prevedena obavijest namijenjena.

Što su izvorni jezik i jezik-cilj genetski srodniji ili tipološki bliži, to će elemente obavijesti koje
poruka nosi niti lakše prevoditi. Nadalje, što je realnost vanjskog svijeta koja je predmet
obavijesti bliža govornicima jednoga i drugoga jezika, to će se poruka lakše i potpunije prevoditi.
I obratno, ako je realnost vanjskog svijeta o kojoj obavijest govori nepoznata govornicima
jezika-cilja, prevodilac će im tu realnost pokušati približiti raznim postupcima, ali neće nikako
moći ostvariti onoliki stupanj komunikacije koliki je izvorni odašiljalac ostvario sa svojim
primaocima. Ekstremni slučaj te vrste je onaj u kojem je sam izvorni jezik predmet obavijesti.
Odašiljalac uzima svoj jezik kao dio izvanjezične stvarnosti i o njemu nešto saopćava primaocu.
To je slučaj u poeziji (rima, ritam, aliteracija), a još više u verbalnom humoru (igra riječima).
Kada autor teksta neke karikature ili aforizma na hrv.jeziku povezuje u jednu pojmovnu cjelinu
životni standard i stan (stan-dard), onda njegova obavijest ne govori samo da je stan važan
element standarda, nego u hrv.jeziku dovodi te dvije riječi u zvukovnu vezu – a to je podtak o
tome jeziku, a ne o ta dva pojma. U takvoj situaciji dotičemo granicu prevedivosti. U našem
primjeru sa stanom i standardom to bi u prijevodu na strani jezik značilo dati naprije prijevodne
ekvivalente za ta dva pojma, azatim objašnjenje o tomre kako je u hrv. Jeziku riječ stan
uključena u riječ standard. Prijevod ovdje nema samostalne f-je, već primaocu samo služi kao
pomagalo u učenju toga dijela izvornog jezika. U normalnim komunikacijskim situacijama ovaj
postupak se ne primjenjuje, ali jedna njegova varijanta se susreće u tzv. PARALELNIM
IZDANJIMA POEZIJE: na jednoj stranici donosi se izvornik neke pjesme, a na drugoj strani
njen poetski ili prozni prijevod, obično doslovan, i od čitaoca se očekuje da s prijevoda pređe na
original, na jeziku koji razumije slabo ili nikako, da bi otkrio njene poetske vrijednosti. Druga
vrijednost u prevođenju poezije je PREPJEV. Prepjev izlazi izvan granica prevođenja i znači
ponovno stvaranje – ne izvorne obavijesti, nego IZVORNOG UMJETNIČKOG DOŽIVLJAJA.

Prevođenje kao zanat ili umijeće

Zanatski element se ogleda u činjenici da prevodilac mora dobro poznavati izražajne mogućnosti
izvornoga jezika i jezika-cilja i kulturu i civilizaciju iz koje prevodi i u koju prevodi (odnosno
one segmente tih kultura i civilizacija što ih obuhvaća obavijest koju prevodi).

Element umijeća zastupljen je u prevođenju svake one obavijesti za izvornu formulaciju koje je
on također bio potreban. To je slučaj onda kad je sam jezik dio obavijesti koja se prenosi. Važno
je napomenuti da se takva situacija ne javlja samo u književnosti najvećeg dometa, nego se može
javiti i usred običnog razgovora ili bilo kakvog "neliterarnog" teksta. Kriteriji uspješnosti u tom
slučaju nisu više jednaki kriterijima uspješnosti prijevoda onih dijelova obavijesti koji se ne
odnose na sam jezik: prenošenje obavijesti u navedenom smislu ovdje ne dolazi u obzir, nego
samo prevodiočev "domišljaj"koji će – zavisno od njegova umijeća – biti manje ili više isto
toliko efikasan koliko je bio i domišljaj autora u sklopu izraza izvorne obavijesti.

 Priroda prevođenja

Prevođenje je jedan od oblika ljudske djelatnosti. Sam čin prevođenja sastoji se od pretvaranja
poruke (misli, osjećaja, želja, naredbi) prethodno izražene jednim jezikom ui jednakovrijednu
poruku izraženu nekim drugim jezikom.

Što se tiče naravi prevođenja, ovo su zaključci: 1) ono što se prevodi jest poruka, 2) da bi se neka
poruka prevela ona mora najprije biti izražena jednim jezikom, a zatim nekim drugim; 3) u oba
jezična izraza ona mora ostati ista,  što znači  da primaoci prevedene poruke moraju primiti  onaj
isti sadržaj koji su primili i primaoci izvorne poruke.

 
Prevođenje kao oblik komunikacije

Ljudi međusobno saobraćaju na razne načine i raznim sredstvima – pogledom, dodirom,

glazbom, plesom, cvijećem, načinom odijevanja, dogovorenim signalnim znakovima i sl. No
jedno od najvažnijih sredstava komunikacije unutar ljudske zajednice je JEZIK. Komunikacija
uz pomoć bilo kojeg od gore spomenutih sredstava moguća je samo onda ako sudionici u
procesu komunikacije razumiju i na isti način interpretiraju izraz kojim se prednosi određena
obavijest: stisak ruke bit će primljen kao znak prijateljstva onda ako onak kome je namijenjen
zna da on "ZNAČI" prijateljstvo, ane možda pokušaj sputavanja ili nedopustive intimnosti;
crnina – žalost (ali ne i u Kini); crveno svijetlo na semaforu znači STOJ samo onome tko poznaje
značenje toga signala.

To sve znači da RAZMJENA PORUKA uz pomoć određenog znakovnog susrtava pretpostavlja

poznavanje tog sustava od strane oba sudionika u procesu komunikacije. Ako je sustav znakova
kojim se obavijest izriče i prenosi jezik, onda to znači da oba sudionika moraju taj jezik
POZNAVATI da bi mogli odašiljati i primati poruke. Kada taj uvijek nije zadovoljen,
komunikacija se ne ostvaruje i obavijest se ne prenosi. Prekinuta komunikacijska veza ponovo se
USPOSTAVLJA     POJAVOM PREVODIOCA koji poznaje znakovni (jezični) sustav
odašiljaoca, pa njegovu poruku može primiti, jednako kao znakovni sustav primaoca, tako da mu
poruku primljenu od odašiljaoca može prenijeti.

Dakle, prevođenje je oblik komunikacije, prevodi se da bi se prenosile obavijesti sadržane u

PORUKAMA, te da se potreba za prevođenjem javlja onda kad, zbog nepostojanja zajedničkog
znakovnog sustava, odašiljalac ne može svoju poruku uputiti direktno primaocu.

 Obavijest i poruka

Obavijest je sav onaj izvanjezički sadržaj (misli, osjećaji, želje, naredbe itd.) koji se činom
komunikacije prenosi od odašiljaoca do primaoca. Budući da se takav raznoliki izvanjezični
sadržaj u ljudskoj zajednici kao što je naša ne može saopćavati bez posredstva jezika ili nekog
drugog sustava znakova, obavijest mora dobiti svoj jezični izraz u poruci da bi se mogla prenijeti
primaocu. JEZIČNI IZRAZ OBAVIJESTI postiže se njenim KODIRANJEM (ili šifriranjem)
u okviru određenoga jezičnog sustava znakova, odnosno jezičnog koda. Tako kodirana poruka
stiže određenim komunikacijskim kanalom do primaoca i on je – ako vlada odašiljaočevim
jezičnim kodom – DEKODIRA da bi primio izvanjezični sadržaj koji mu je upućen. Kodiranje i
dekodiranje poruke, tj, njeno izražavanje i razumijevanje, jezične su operacije i to je glavni
razlog da se prevođenje smatra jezičnim postupkom i proučava u okvirima jezične znanosti –
LINGVISTIKE.

Komunikacijski kanal

Kodirana poruka prenosi se od odašiljaoca do primaoca komunikacijskim kanalom koji

posjeduje određena fizička svojstva. Kanal može biti PROSTORAN (za prijenos govora),
VREMENSKI (za prijenos zapisa) i KOMBINIRAN (magnetofonska ili filmska reprodukcija).
U svakom slučaju jezični izraz poruke ostvaruje se kao fizička pojava (zvučni valovi ili optički
prepoznatljivi znaci na papiru) i prenosi sae KOMUNIKACIJSKIM KANALOM  u prostoru i
vremenu dok ne dođe do primaoca. U idealnom slučaju prijenos je potpun i primalac dobiva
poruku upravo onako kako ju je odašiljalac odaslao. No u praksi se takav 100 % -tni prijenos ne
postiže zbog tzv. BUKE U KANALU , tj. Zbog djelovanja svih onih pojava koje ometaju
slobodan protok obavijesti. To može biti stvarna buka koja onemogućava da sugovornici dobro
čuju, krčanje u tel.slušalici, nečitak rukopis, dijalekatske specifičnosti izraza, ideoklatske
specifičnosti pojedinog govornika, arhaičnost izraza i sl.

Odašiljalac i primalac poruke

Sudionici u procesu komunikacije su ODAŠILJALAC i PRIMALAC poruke. Odašiljalac kodira

obavijest i odašilje poruku, a primalac prima, dekodira i prihvaća obavijest. Odnos između
odašiljaoca i primaoca nije jednosmjeran i da se komunikacija ne može shvatiti kao aktivno
davanje i pasivno primanje. U komunikacijskom procesu dolazi do stanovite interakcije između
odašiljaoca i primaoca, do djelovanja povratne sprege (feedback), zbog koje poruka nije nikada
isključivi proizvod odašiljaoca, nego istovremeno i rezultat djelovanja primaoca na odašiljaoca.
To je djelovanje sasvim očito kod komunikacije licem u lice, gdje odašiljalac u svakom trenu
može svoju poruku podesiti prema reakcijama primaoca; u ostalim vrstama komunikacije
djelovanje povratne sprege manje je očito, ali nimalo manje djelotvorno; i u pismenim oblicima
komuniciranja u kojima poruka nije upućena jednoj konkretnoj osobi, odašiljalac oblikuje svoju
poruku onako kako zamišlja da će je njegovi zamišljeni primaoci moći primiti.

U komunikacijskom procesu koji zahtijeva prevođenje, prevodilac se javlja u dvostrukoj ulozi:

on je istovremeno primalac i odašiljalac poruke. Kao primalac, on prima poruku od izvornog
odašiljatelja, a zatim je, kao odašiljalac, šalje krajnjem primaocu. Pri tome je za razumijevanje
procesa prevođenja potrebno primijetiti da je prevodilac zapravo primalac s kojim izravni
odašiljalac u većini slučajeva nije računao, jednako kao što nije računao ni s primaocima iz
drugoga jezičnog koda. Zato se prevodilac, da bi dobro primio (shvatio) izvornu poruku, mora
staviti u položaj onih primalaca kojima je ona bila izvorno upućena, a da bi je dobro preveo i
odaslao, mora stupiti u interakcijski odnos  s primaocima prevedene poruke.

PITANJE BROJ 15

STROJNO PREVOĐENJE

Ljudsko prevođenje uobičajeni je oblik prevođenja kroz cijelu povijest, dok se strojno
prevođenje pojaviulo tek s generacijom usavršenih elektronskih strojeva potkraj 50-tih i
početkom 60.-tih godina prošlog stoljeća kao jedan od čovjekovih odgovora na ekspanziju
informacija u raznim jezicima do koje je došlo ne...kako u to vrijeme. Ono počiva na
pretpostavci da se kompjuter može programirati za dekodiranje poruka u jednom jeziku i njihovo
ponovno kodiranje u nekom drugom jeziku. Istraživački napor bio je najjače usmjeren na
prevošenje ruskog i engleskog jezika, ali se danas prevodi s velikog broja jezika. Pokazalo se da
živi prevodilac uspješno obavlja mnoge operacije za koje je kompjuter teško programirati.
Najveće poteškoće u strojnom prevođenju proizašle su iz višestrukih značenja riječi
(POLISEMIJA) i iz razlika u redu riječi među pojedinim jezicima. Obje su teškoće teoretske
naravi i trebalo ih je riješavati kao teoretski problem. Što se tiče same brzine prevođenja,
kompjuter je zaista nenadmašiv i ne mora se bojati konkurencije čovjeka,  a samim time je i vrlo
ekonomičan. Ali da bi se neki tekst priredio za strojno prevođenje, potrebno je mnogo radne
snage, što istovremeno znači i pad ekonomičnosti. Gotovi komp.prijevod je i dalje još uvijek
polusirov, te zahtijeva pažljivo redigiranje – uz daljnji utrošak vremena i nove troškove.

Zanos je zadnjih godina splasnuo. Teoretski problemi su većinom ostali neriješeni, a o

književnom prevođenju putem kompjutora nije se nikada ni razmišljalo). Praktični rezultat
cijeloga napora je taj da danas postoji nekoliko centara u kojima se kompjuterski prevode
tekstovi s pojedinih znanstvenih i tehničkih područja (npr. sažeci članaka) da bi se dobili grubi
prijevodi koji mogu poslužiti kao putokaz u odlučivanju da li se neki članak isplati dati na
prijevođenje, ili na temelju kojih stručni redaktor, uz konsultiranje izvornog teksta, može načiniti
prihvatljivu redakciju prevedenog teksta. Na tom razmjerno uskom području strojno se
prevođenje potvrdilo kao praktična mogućnost, dok se sve ostale ambicije i nadanja njegovih
pobornika ostale za buduća istraživanja. Umjesto na strojno prevođenje, u najnovije vrijeme se
pažnja usmjerava na kombinirano ljudsko-strojno prevođenje (computer-aided translation), pri
čemu stroj služi kao rječnička memorija i sredstvo za elektronsku obradu (word processing).
Str.prevođenje obuhvaća samo pisane (i to neknjiževne) tekstove.

Devedestih godina u Japanu i Njemačkoj započinje i istraživanje speech-to-speech strojnoga

prevođenja (ATR, VERBMOBIL, JANUS, PANGLOSS) da bi se na prijelazu stoljeća već
formirale i ustalile prevoditeljske radne stanice (Translator’s Work Station=TWS). Strojno
prevođenje najviše se koristi u lokalizaciji računalnih programa, a Internet višestruko ubrzava i
proširuje njegovo korištenje: tekstovi SL i TL postaju e-tekstovi koji omogućavaju lak transport
te zajedno sa širokim pristupom on-line terminološkim bazama i sustavima (e-mail, web
stranice...) pretvaraju strojno prevođenje u masovni proizvod (poput programa za obradu teksta
na računalu).

Radi ilustracije, u devet glavnih institucija Europske unije postoje prevoditeljske službe koje
zapošljavaju 3.500 prevoditelja. Godišnje se prevede milijun i dvjesto tisuća stranica teksta (300
milijuna riječi), od kojih pravni tekstovi tvore 46%, operativni/administrativni 26%, te politički
28%. Zbog tako velikoga opsega prevođenja resursi za strojno prevođenje u EU su centralizirani,
s terminološkom bazom EURODICAUTOM i središnjom prijevodnom memorijom EURAMIS
kao najeksponiranijim elementima.

Za strojno prevođenje u EU koristi se stari sustav SYSTRAN (EC-SYSTRAN) koji je adaptiran

za tu svrhu te je 51% u vlasništvu privatne tvrtke, a 49% u vlasništvu EU). Apsolutni rok za
izradu svakog prijevoda, bez obzira na opseg, u EU je 48 sati, a prosječna dužina teksta za
prijevod je 20 stranica. Zbog tako kratkoga roka i goleme množine materijala došlo je do
promjene u procesu prevođenja: već je za jednu četvrtinu svih prevedenih materijala najprije bio
zatražen strojni prijevod, nakon čega je slijedilo postprocesiranje tj. revizija prijevoda koju
obavljaju prevoditelji.
Stoga ne čudi sve intenzivnija uporaba prevoditeljskih radnih stanica (TWS). One kombiniraju
razne prevoditeljske alate na jednome mjestu:

 višejezični program za obradu teksta (WP)

 program za prepoznavanje znakova (OCR)
 terminološke baze (alati za pristup i čak izradu vlastitih baza)
 funkcije analize SL i TL teksta
 prijevodne memorije (TM)
 modul za strojno prevođenje
 modul za kontrolu radnoga toka (za koordinaciju posla u prevoditeljskim tvrtkama).

Danas u Europi postoje četiri vodeća ponuđača prevoditeljskih radnih stanica: TRADOS (Trados
5/Freelance) iz Švicarske s ispostavama u Njemačkoj i SAD-u; njemački STAR AG (Transig);
IBM (TranslationManager); i LANT (Eurolang Optimizer) iz Belgije.

Teorija prevođenja

Još nema teorije koja bi odgovarala definiciji teorije (čvrsto definirani sustav znanja ili shvaćanja
zasnovan na proučavanju određene bitne zakonomjernosti). Razlog je taj što o prevođenju znamo
premalo da bismo mogli postaviti čvrstu teoriju koja bi bila podložna eksperimentalnoj
verifikaciji. Drugi je razlog taj što je ovako složenu pojavu kao što je prevođenje teško obuhvatiti
jednom teorijom.Catfordov pokušaj jedne lingvističke teorije prevođenja pokazuje jedino da se
takvim osiromašenjem fenomen prevođenja ne može u potpunosti objasniti.

Nemamo teoriju, nego samo teoretsko bavljenje prevođenjem i neke rezultate toga bavljenja . Od
buduće teorije se očekuje da dade objašnjenje za ljudsku prevod.praksu, a to znači za ono što se
događa u mozgu prevodioca dok prevodi.

Ako kao realan model prevođenja prihvatimo KOMUNIKACIJSKI MODEL onda postaje jasno
koje će komponente morati imati teorija prevođenja. To će biti lingvistička komponenta u užem
smislu (nauka koja se bavi organizacijom i funkcioniranjem jezičnog sustava), koja će objasniti
odnos između obavijesti i jezičnog koda kojim se ona izražava u izvornoj i izvedenoj poruci;
zatim psiholingvistička komponenta, koja će objasniti odnos između obavijesti i odašiljaočeve
sposobnosti upotrebe svoga jezika za izražavanje obavijesti; te odnos između primljene poruke i
primaočeve sposobnosti upotrebe svoga jezika za dekodiranje poruke i prihvaćanje odaslane
obavijesti; te sociolingvistička komponenta, koja će objasniti odnos između odašiljaoca i
primaoca u komunikacijskom procesu kojim se prenosi određena obavijest. Te tri komponente
predstavljat će dijelove svake TEORIJE KOMUNIKACIIJE, a primjenjene na prevođenje – tako
da obuhvate kretanje obavijesti od izvornog odašiljatelja do prevodioca kao primaoca i od
prevodioca kao odašiljaoca do krajnjeg primaoca – dat će cjelovitu sliku toga procesa i njegovih
lingvističkih i izvanlingvističkih elemenata. Premda svaka od ove tri komponente sadrži riječ
"lingvistička", ipak valja primjetiti da je izvanlingvistički element obavijesti, kao izvanjezičnog
sadržaja koji se komunicira, zastupljen u svim komponentama. Lingvistika u užem smislu je
ovdje shvaćena kao znanost o jeziku – ali ne o jeziku u onom apstraktno-formalnom smislu u
kome se gubi svaka veza sa životnom realnošću, nego JEZIKU KAO JEDNOM OD OBLIKA
LJUDSKOG DJELOVANJA U JEDNOM REALNOM SVIJETU I S ODREĐENOM
SVRHOM. Taj svijet i ta svrha, i sam čovjek – dio su jezika u PROCESU KOMUNIKACIJE –
isto toliko važan dio koliko i apstraktna jezična organizacija.

 PITANJE BROJ 16

 PRIJEVODNE JEDINICE

Oni koji prevođenje promatraju s malo više lingvističke profinjenosti upozoravaju da riječi nisu
najmanji nosioci značenja i da prevodilac polazi od najmanjih značenjskih jedinica, a to su
MORFEMI. Drugi pak, s više prevodilačkog iskustva, naglašavaju da najmanja prijevodna
jedinica ne može biti morfem ili riječ, jer oni svoje pravo značenje dobivaju u sklopu s drugim
morfemima i riječima, te je stoga prirodna prijevodna jedinica skupina riječi koja istovremeno
predstavlja i određenu sintaktičku strukturu u rečenici. Kada je sintaksička struktura već
uključena u rečenicu, onda je razumljivo da se može tvrditi da je rečenica prava prijevodna
jedinica i da prevoditi znači zamjenjivati rečenice jednog jezika rečenicama drugog jezika. No
kako rečenice dobivaju svoje puno značenje tek na temelju svoje funkcije u širem tekstu, to je
jasno da je prije ili kasnije tekst morao biti proglašen za prijevodnu jedinicu, a prevođenje
zamjenjivanje tekstova. Budući da je tekst prevelik kao radna jedinica za prevodioca, govori se
radije o tekstualnom materijalu i njegovoj jednakovrijednosti u dva razna jezika.

Sve ove jedinice od morfema do teksta su lingvističke jedinice: prihvaćanje tih jedinica kao
prijevodnih nameće shvaćanje prevođenja kao procesa zamnjenjivanja jednog jezičkog
materijala drugim. Međutim, time se dobiva statička slika prevođenja iz koje je isključen
dinamički moment KOMUNIKACIJSKE INTERAKCIJE, a osim toga može se već na vrlo
jednostavnim primjerima pokazati da je tako shvaćeno prevođenje nemoguće.

Već i sasvim obični iskazi u jednom jeziku sadrže mnoge lingvističke elemente koje drugi jezik
nije u stanju izraziti:Stigle su na vrijeme = They arrived on time

Hrvatska rečenica pokazuje da se radi o ženama ili stvarima ženskog roda, dik engleski prijevod
to ne može izraziti. Nadalje, glagolski oblik hrvatske rečenice dopušta zaključak da se radnja
dogodila u određenom vremenu u prošlosti, da pripada jednom prošlom događaju, ili da se zbila
tek malo prije i da pripada situaciji u kojoj je tvrdnja izrečena, dok engleski prijevod dopušta
samo prvu interpretaciju, a za drugu bi glagolski oblik trebao biti have arrived; hrvatska
prijedložna fraza "na vrijeme" dopušta dva zaključka – da su stigle dovoljno rano (za vremena)
ili da su stigle točno na vrijeme – engleski prijevod dopušta samo drugu interpretaciju (na
vrijeme)dok bi za prvu zahtijevao izraz "in time".

Ovo dopušta sljedeće zaključke:

1)      svi se jezični elementi izvornoga teksta ne mogu uklopiti u prevedeni tekst. Pri tome ne
mislimo na fonološke elemente, koji nisu nosioci značenja u jeziku (to znači da zanemarujemo
da stići zvuči i izgleda drukčije nego  arrive), nego na morfološke i sintaktičke elemente s
pripadajućim značenjima.

2)      Neadekvatnost prijevoda pojedinih jezičnih elemenata može poprimiti različite oblike:
jednom se cijeli element gubi u prijevodu (kao obilježje ženskog roda), drugi put se prevodilac
mora odlučiti za određeno značenje od više mogućih u izvorniku, jer se sva ne mogu prevesti
(izbor vremena radnje u našem primjeru ili u izboru prijedložne konstrukcije "in time" "on time"
– bez obzira bio njegov izbor opravdan ili ne, on je u prijevodu nužno dao preciznost koje u
izvorniku nije bilo), u trećem slučaju mora određeno precizno značenje "utopiti" u manje
preciznom (kad bi morao engleske prijedložne konstrukcije "in time" i "on time" morao prevesti
na hrvatski kao "na vrijeme", pa time žrtvovati značenjsku distinkciju koja među njima postoji);
u četvrtom slučaju on mora, zbog zahtjeva jezika na koji prevodi, dodati jezične elemente koje
izvorni jezik nije imao ("they" – lingvističkim prestrukturiranjem morfema -le u riječi "stigle").

3)      Ako je prevođenje zamnjenjivanje jezičnih elemenata, a jezični elementi se ne mogu

zamijenjivati, onda slijedi neizbježan zaključak da je prevođenje nemoguće.

Ako za prijevodne jedinice uzmemo KOMUNIKACIJSKE JEDINICE – tj. - OBAVIJEST I

DIJELOVE OBAVIJESTI što ih jezični izraz nosi – opažamo da je prevođenje moguće. U
našem primjeru7 prevodilac, primivši izvornu poruku, zna da je netko stigao na vrijeme. U
komunikacijskoj situaciji bit će nedvosmisleno jasno jesu li te osobe ili stvari ženskoga roda; isto
će mu tako biti jasno da li odašiljalac namjerno komunicira činjenicu da se radi o ženskom rodu
ili je to slučajna posljedica djelovanja zakona izvornog jezika; ako se radi o stvarima koje su
slučajno ženskoga roda u hrvatskom, a srednjega u engleskom, prevodilac će tu činjenicu
jednostavno zanemariti bez ikakvog gubitka ONAVIJESNOG SADRŽAJA; ako se pak radi o
osobama čiji je ženski spol komunikacijski važan, on će tu činjenicu uključiti u svoju poruku
(The women arrived on time, They, the women, arrived on time, They, and they were women,
arrived on time, Theye arrived on time, and they were women itd.).

 Prozirni i neprozirni prijevod

Ako prevođenje prihvatimo kao oblik komunikacije, onda moramo uvažiti i činjenicu da
primalac prihvaća prijevod kao izvornik: u većini slučajeva on ne želi znati kako je izvorna
obavijest bila oblikovana, nego ŽELI DOBITI EKVIVALENT TE OBAVIJESTI, oblikovan
sukladno izražajnim mogućnostima i zahtjevima svog jezika. Prijevod zato mora biti
PROZIRAN, on se ne smije zamjećivati.

Prvi zahtjev koji se postavlja pred prijevod na engleski jezik jest da on bude ENGLESKI  - a ne
da bude hrvatski s engleskim riječima. Struktura poruke u izvornom jeziku ne može biti ista
strukturi poruke na jeziku-cilju.

Opravdanje za NEPROZIRNI PRIJEVOD obično se svodi na to da se time osigurava vjernost

sadržaju, pa su ljudi čak izumili duhovitu krilaticu po kojoj su prijevodi kao i žene – vjerni ako
su ružni, a nevjerni ako su lijepi.
Neprozirni (doslovni) prijevod odstupa od prirodnog izraza jezika-cilja zaista ružno, a ono što se
u nj uklapa elegantno je i lijepo. Da prijevodna doslovnost znači vjernost može se tvrditi samo
onda aki prihvatimo stajalište da je jezik ono što se prevodi. Međutim, kad bismo to stajalište
prihvatili sa svim njegovim konzekvencijama i dosljedno ga provodili, dobili bismo ne samo
ružne nego i komunikacijski potpuno neupotrebljive prijevode.

 Stigle su na vrijeme = Arrived (or have arrived) – they-fem on (or in) time.

 Samo u iznimnim slučajevima, za posebne svrhe, može se prijevod zadržati neprozirnim, tako
da se u izrazu osjeća da je riječ o prijevodu – sa željom da primalac osjeti, na primjer, ritmičke
vrijednosti izvornika, posebno stilske obrte, karakteristični leksik i sl. No valja zapamtiti da tu
prestaje prevođenje u NORMALNOM KOMUNIKACIJSKOM SMISLU  i počinje prevodiočev
pokušaj da primaoca nauči nešto i izvornom jeziku.

U sljedećem ćemo poglavlju vidjeti da se izvjesna neprozirnost prijevoda ne može izbjeći kada je
riječ o prenošenju ELEMENATA odašiljaočeve KULTURE i CIVILIZACIJE koji ne postoji u
primaočevoj kulturi i civilizaciji.

 PITANJE BROJ 22

 PREVOĐENJE ELEMENATA KULTURE I CIVILIZACIJE

 Prevođenje iz kulture u kulturu

Komunikacijski pristup prevođenju polazi od shvaćanja da je ono što se prevodi

IZVANJEZIČNI SADRŽAJ iz realnoga svijeta i kome živimo i da je prevođenje uopće moguće
zato što je taj svijet u osnovi isti za sve ljude koji u njemu žive, pa prema tome o njemu
komuniciraju na raznim, sebi svojstvenim, jezicima. Tako dugo dok je ono o čemu ljudi
komuniciraju zajedničko obojici sudionika u procesu komunikacije, sporazumijevanje je moguće
i prevođenje , ako je potrebno, dovija se bez teškoća. Međutim, svijet u kome ljudi žive nije
samo svijest sirove prirode, nego i svijet kojeg je čovjek preobrazio, čak stvorio, svojim radom.
To je svijet ljudskim radom stvorene kulture i civilizacije i svijet međuljudskih i društvenih
odnosa što ih je čovjek razvio da bi mogao živjeti s drugim ljudima. Taj se dio svijeta razlikuje
od jedne ljudske zajednice do druge i s tom činjenicom moramo u prevođenju računati. Na kraju,
jedan od proizvoda ljudskoga uma i rada u svakoj dr.zajednici je njen KARAKTERISTIČNI
JEZIK – i on je dio kulture i civilizacije koja se prevođenjem prenosi pripadnicima druge kulture
i civilizacije.

Neki autori zastupaju mišljenje da su kulture i civilizacije ono što se prevodi, a činjenica da je
prevoditi uopće moguće dokazuje samo to da postoje univerzalne osnovice ljudske kulture,
zajednički aspekti ljudskoga življenja, jednake psihofizičke karakteristike svih ljudi, te u osnovi
univerzalan karakter jezika i komunikacijskog procesa.

Ovdje je kultura i civilizacija shvaćena tako da uključuje i jezik. Jezik je kulturna i civilizacijska
tvorevina i jedan vid kulture svakog naroda. No budući da jezik zauzima središnje mjesto u
svakoj, pa prema tome i prijevodnoj, komunikaciji, većina autora ga uzima kao poseban predmet
proučavanja u okviru analize prev.procesa i zadržava naziv "kultura i civilizacija" za aspekte
MATERIJALNE I DUHOVNE KULTURE I CIVILIZACIJE koji kao izvanjezični sadržaj igraju
vrlo važnu ulogu prilikom prenošenja obavijesti putem prevođenja. Uvažavanje kulturoloških
elemenata u prevođenju zahtijevalo je razradu različitih prevodilačkih postupaka koje ćemo
pokazati u ovom poglavlju.

Komunikacijski značaj prevođenja elemenata kulture

Teškoće nastaju kada prijevodom treba prenijeti elemente kulture koji nisu zajednički
pripadnicima dvije kulture i civilizacije između kojih se prevodi. To obično znači da se iz jedne
kulture prenose elementi karakteristični za tu (izvornu) kulturu koje druga kultura (kultura-cilj)
ne poznaje – a budući da ih ne poznaje nema ni razvijenih jezičnih sredstava za njihovo
izražavanje. Težak zadatak za prevodioca. U izvršenju toga zadatka on ne može potpuno uspjeti.
Međutim, ni među govornicima istoga jezika i pripadnicima šire shvaćene iste kulture ne prenose
se svi kulturni elementi jednako uspješno. Što zna 50-godišnjak koji nikada nije bio u diskoteci,
kakvo je to mjesto, ili zna li svatko što je Yorkshire pudding., što je "pub" za onoga tko tamo nije
nikada bio. Dalje, ma kako neadekvatno bilo prijevodno prenošenje obavijesti s nepoznatim
elementima kulture, ono ipak obavlja izvanredno važnu kulturnu f-ju: češćim ponavljanjem u
više raznih prijevoda, nepoznati će kulturni element ili pojava postati sve poznatijim i na kraju se
uklopiti u kulturu-cilj kao njen sastavni dio. To je jedan od važnih putova širenja kulturnih
utjecaja.

 Prevodilački postupci za prenošenje elemenata kulture koji se ne poklapaju

 Ovakvih elemenata ima dosta u obavijestima koje se odnose na život, prehranu, odjeću, sport,
povijest, vjeru, privredu, društvene i političke odnose, materijalnu kulturu, biljni i životinjski
svijet itd.

Postupci kojima prevodilac u takvim slučajevima pribjegava ovise o vrsti pojave koja se prevodi
i o komunikacijskoj f-ji te pojave u konkretnoj obavijesti.

Mogući postupci:

1)      najprirodniji je prijevod-definicija – kad se prevoditelj nađe pred elementom izvorne

kulture kakvog u kulturi-cilju nema, on primaocima prijevoda ponudi najprikladniju definiciju te
pojave.

Apsolvent: "a senior undergraduate who has copleted his course of study but has not taken his
final examination". Ovakva je definicija vrlo informativna jer jasno i dosta iscrpno daje
primaocu sadržaj pojma. No ona je za lingvističko manipuliranje vrlo nespretna. Teško bi bilo
svaki put na ovaj način prevoditi riječ apsolvent: apsolventski staž, apsolventski rok,
apsolventska prava, apsolventska večer i sl.
2)      U tom slučaju se ovaj postupak kombinira s jednim drugim, a to je uvođenje strane riječi
kao posuđenice za strani pojam. Tako se riječ "apsolvent" može uvesti u engleski tekst, tiskana
kurzivom da se vidi da to nije riječ eng.jezika, s time da se samo pri njenoj prvoj pojavi dade
definicija u tekstu, u zagradama, ili u bilješci pri dnu stranice. Pri svakoj sljedećoj pojavi te riječi
primalac već zna za koji pojam ona stoji, a ako ga je zaboravio može se vratiti na mjesto gdje se
riječ prvi put pojavila i ponovno pročitati definiciju. Ponovljenom upotrebom u više raznih
prijevoda, riječ ulazi, kao posuđenica, u fond jezika-cilja i postaje kulturnom svojinom
govornika toga jezika, tako da objašnjavanje toga pojma više nije potrebno.

3)      Postupak stvaranja – postupak stvaranja prevedenica, tj. Doslovno prevođenje naziva za
strane kulturne elemente. To je prevodiocima posebno privlačan postupak onda kad se određeni
kulturni element u izvornom jeziku izražava tako da je sam naziv semantički proziran, da on
nešto znači. S našim apsolventom to nije bio slučaj, te zato prevodilac nije mogao doći u napast
da ga doslovno prevede. Međutim, kada se nađe pred nazivom "kućna radinost" (u turizmu), on
će se često zadovoljiti time da na eng.jeziku kaže eventualno "domestic activities", ne misleći na
to da primaocu prijevoda nikako ne prenosi sadržaj pojma (accomodation in private homes,
private accomodation i sl.). Insistiranje na doslovnom prijevodu može izazvati razne prijevodne
promašaje, počevši od ružnih kalkova (prevedenica koje zvuče strano i rogobatno), preko
kulturoloških pogrešaka, do potpunog iznevjeravanja sadržaja. Sporazumijevanju možda neće
naškoditi kad se engleski mail order business prevede kao poslovanje poštanskim narudžbama,
ali će komunikacija biti svakako manje uspješna nego kad se to prevede prodaja robe putem
kataloga (kataloška prodaja). Drukčiji je slučaj kada prevodilac doslovno prevede jezični izraz za
određeni aspekt izvorne kulture koji nema pandana u drugoj kulturi. U našoj je kulturi
uobičajeno da se nekome tko se sprema na jelo zaželiti "dobar tek". Međutim, u engleskoj kulturi
taj običaj ne postoji, i prevodilac koji ovaj izraz doslovno prevede dobit će izraz "good appetite",
koji je načinjen u skladu sa zakonima engl.jezika, ali koji primaocu nikako ne može prenijeti
izvornu obavijest (ako se ne može ispustiti, bolje je parafrazirati – They wished one another an
enjoyable meal). Konačno, doslovno prevođenje elemenata kulture može potpuno iskriviti
sadržaj pojma koji se prevodi. To se događa prevodiocima koji američku "high school" prevedu
kao "visoka škola", premda se radi o "srednjoj školi", a naša visoka škola se treba prevesti kao
"higher school" ili "college", dok je "viša škola" zapravo "two-year post-secondary school ili
community college".

4)      Zamjenjivanje približno odgovarajućim elementima kulture u koju se prevodi – Taj je

postupak za primaoca svakako najkomotniji, jer mu ne stvara nikakav napor interpretacije i
usvajanja nepoznatoga. No prevodilački je to vrlo osjetljiv postupak, jer poistovjećuje pojmove
koji nisu identični. Prevodiocu koji se muči kako da prevede am.jelo hamburger (kosani odrezak
gov.mesa koji se poslužuje u obliku sendviča između dvije polovice okruglog peciva) moglo bi
se učiniti kao najbolji prijevod "kosani odrezak" ili "pljeskavica". Ili pak, topli sendvič s kosanim
mesom, samo treba znati ocijeniti komunikacijsku vrijednost tog elementa u određenoj
obavijesti. Ako se radi o opisu situacije da je netko išao na brzinu nešto pojesti i naručio
"hamburger", onda je dovoljno reći da je naručio topli sendvič, a drugi put će to biti pljeskavica.
Uostalom, danas se taj naziv odomaćio u našem rječniku, pa sasvim jasno možemo zadržati
izvorni naziv – HAMBURGER. Isti je slučaj kada trebamo prevesti rečenicu they lived on the
same block. nećemo reći ooni su živjeli u istom stambenom bloku (u Americi stambeni blok
predstavlja sve ono što se nalazi između dvije paralelne ulice), jer se u stvari želi reći "u istoj
ulici".

Dakle,  izbor prijevodnog postupka za elemente kulture koji ne postoje u jeziku-cilju diktiraju ne
samo izvanjezični sadržaj i njihov izraz u izvornom jeziku, nego i priroda komunikacijske
situacije u kojoj se ti sadržaji prenose. Kad je nepoznati kulturni element sam predmet obavijesti,
prijevod mora biti eksplicitan i zamjenjivanje s nekim srodnim, ali ne identičnim elementom
druge kulture ne dolazi u obzir; kad je taj element slučajni dio neke obavijesti, on se u interesu
lakše komunikacije – a bez štete po cjelinu poruke – može zamijeniti onim elementom druge
kulture koji mu odgovara u datoj komunikacijskoj situaciji. Dapače, insistiranje na eksplicitnom
prijevodu u takvoj situaciji uništilo bi jednakovrijednost obavijesti time što bi neprozirnim
prijevodom otežalo komunikaciju.

 5.) Stvaranje novih vlastitih naziva u jeziku-cilju za nove preuzete pojmove – Ovaj je postupak
dosta čest za pojmove koji izvana uđu u neku kulturu i u njoj neko vrijeme žive pod raznim
nazivima dok se u jeziku spontano ne razvije i ustali jedan naziv koji ne mora imati ništa
zajedničkog s nazivom u kulturi iz koje je taj naziv preuzet. Ovaj postupak je više društveno-
jezički nego individualno-prevodilački, jer se jedan sam prevodilac teško odlučuje na uvođenje
potpuno originalnog naziva, budući da nema nikakve garancije da će se njegova jezična jedinica
razumijeti i prihvatiti.

Kemijska olovka – ball-point pen, ili pak "petlja" za "interchange" ili "cloverleaf".

 Prevođenje implicitnih elemenata kulture

Elementi kulture i civilizacije mogu u određenoj obavijesti biti zastupljeni eksplicitno i

implicitno. Ponekad su elementi kulture i civilizacije u obavijesti prisutni, a da nisu eksplicitno
navedeni nego samo implicitno sadržani. Izvorni odašiljalac imao je pred očima kao primaoce
ljude s određenim znanjem i iskustvom o izvanjezičnoj stvarnosti na koju se obavijest odnosi.
Zbog toga je mogao pretpostaviti da neke dijelove obavijesti primaoci već posjeduju i da bi bilo
ne samo nepotrebno i neekonomično nego i za primaoce uvredljivo da im on te dijelove
obavijesti izričito pruži u svojoj poruci. Prevodilac, pak, prevodeći njegovu obavijest, ima pred
očima primaoce koji to znanje i iskustvo ne moraju – ili čak ne mogu – posjedovati i zbog toga
im ono što je bilo prešutno sadržano u izvornoj poruci mora eksplicitno navesti da bi im tako
omogućio ispravno primanje obavijesti.

 Spomenik autora "Lijepe naše" nalazi se u jednoj veoma slikovitoj kotlini Hrvatskog Zagorja –
The monument in the honour of the author of the text of the Croatian anthem "Our beautiful
Fatherland", stands in a picturesque valley in the region og Hrvatsko Zagorje in the north west
Craotia.

 PITANJE BROJ 19-POMAGALA U PREVOĐENJU

Prevodiocu su nephodne dvije vrste znanja: znanje jezika i znanje izvanjezičnog sadržaja. Za
svaku od te dvije vrste znanja na raspolaganju mu stoje određena pomagala. Ta pomagala on
mora imati i njima se služiti, ne samo onda kad u prijevodu zapne jer nešto ne zna, nego i onda
kada ono što misli da zna mora provjeriti da bi bio siguran da nije iznevjerio izvornu obavijest.

 Jezična pomagala-Najkorisniji su prevodiocu dvojezični rječnici, kako oni sa stranoga na

maternji, tako i oni s maternjeg na strani jezik. Oni prevodiocu omogućuju da uspostavi direktnu
vezu između jezika s kojega prevodi i onoga na koji prevodi. Takviih rječnika ima u širokom
rasponu. Kvaliteta rječnika nije ujednačena niti je nužno ovisna o opsegu, ali prevoditelj bi
morao imati svakako jedan od većih dvojezičnih rječnika – ne samo zato što veći rječnik ima
više riječi, nego što će on za svaku riječ jednoga jezika dati više mogućih ekvivalenata u drugom
jeziku i pokazati kako se oni po značenju razlikuju i kako se upotrebljavaju u različitim
kontekstima. Odnos među leksičkim jedinicama dvaju jezika rijetko je jednostruk (riječ za riječ).
Dobar rječnik dat će što je moguće više ekvivalenata za svaku riječ, ali će istovremeno i precizno
odrediti u kojim značenjima i komunikacijskim situacijama toj riječi odgovara koji ekvivalent.

Za svaki imalo ozbiljniji prevodilački rad prevodilac se mora služiti i jednojezičnim rječnicima:
rječnikom jezika s kojeg prevodi, da bi dobro shvatio puni smisao onoga što prevodi, i rječnikom
jezika na koji prevodi, da bi provjerio nijanse značenja, sintaksičke strukture i stilske
karakteristike riječi koje želi u prijevodu upotrijebiti. Za stručna nazivlja na raspolaganju
prevodiocu stoje SPECIJALISTIČKI RJEČNICI RAZNIH STRUKA. Stručni rječnici, za
razliku od općih, najčešće za jednu riječ jednoga jezika daju samo jedan prijevodni ekvivalent na
nekom drugom jeziku. Ovdje je odnos među leksičkim jedinicama jednostruk, a ne višestruk, jer
svaka leksička jedinica stoji kao naziv za strogo određeni stručni pojam za koji u svakom jeziku
postoji jednoznačan naziv.

Slični stručnim rječnicima su glosari, s tom razlikom što oni pokrivaju još uža specijalistička
područja.

Od ostalih jezičnih pomagala valja spomenuti RJEČNIKE SINONIMA. To su jednojezični

rječnici sastavljeni tako da za pojedinu riječ daju više značenjskih srodnih riječi istoga jezika i
time korisniku takvog rječnika omoguće da leksičkim variranjem obogati svoj izraz ili da nađe
prikladniji i precizniji izraz za ono što želi reći. Prevodilac se mora služiti takvim rječnikom
sinonima koji će za svaki sinonim pokazati kakvo mu je pravo značenje, kako se razlikuje od
ostalih sinonima i kako se upotrebljava.

Posebna vrsta jezičnih priručnika su TEZAURI, koji na prvi pogled izgledaju kao rječnici
sinonima, ali se od njih razlikuju time što riječi ne grupiraju po srodnosti značenja nego po
pojmovima. Zato bismo tezaurus mogli definirati kao pojmovni rječnik u kome se za određeni
pojam daju sve riječi koje su s njim u bilo kakvoj vezi, bez obzira bile one sinonimi u
uobičajenom smislu te riječi ili ne.

Prevodiocu će u nekim slučajevima korisno poslužiti i jednojezični ili dvojezični rječnici u

slikama

Zadnji od pomagala su jezični savjetnici ili rječnici jezične upotrebe. Oni sadrže informacije o
pravilnoj upotrebi leksičkih i gramatičkih sredstava određenog jezika, tako da prevodilac zna
kakav je status određene riječi, gramatičkog oblika ili konstrukcije koju želi upotrijebiti. To će
mu pomoći da izbjegne oblike ili konstrukcije koje su u tom jeziku nestandardni ili
neprihvatljivi.

Konačno, pored jezičnih pomagala, prevodilac mora imati i gramatike i stilistike jezika s kojima
radi. Njih će koristiti u prvom redu za stjecanje jezičnih znanja koja su mu potrebna u
svakodnevnom radu, ali isto tako i za nalaženje rješenja za konkretna pitanja s kojima se susreće
u prevođenju.

 Stručni priručnici

Sva ova jezična pomagala neće uvijek zadovoljiti sve potrebe prevodioca. Lako je moguće da
jezični izraz za neke pojmove prevodilac neće naći ni u općem ni u stručnom rječniku, a još je
važnije da će neki (posebno stručni) nazivi u rječnicima biti pogrešni. Zato je prevodilac prisiljen
da informacije koje mu trebaju za prevođenje traži i provjerava i u drugim vrstama priručnika.
To su u prvom redu leksikoni i enciklopedije, zatim stručni priručnici, udžbenici, te izvorni i
prevedeni tekstovi. U svima njima prevodilac će naći informacije koje će mu omogućiti bolje
razumijevanje onoga što prevodi -  a već smo ranije vidjeli da bez dobrog razumijevanja materije
nema ni dobrog prevođenja. Uz poznavanje materije, on će upoznati i nazive za predmete i
pojave bolje nego iz bilo kakvog rječnika: nazivi koje tako usvoji bit će pouzdani, obuhvatit će
sve pojmove koji su na određenom području ljudske djelatnosti u upotrebi, nalazit će se u
stvarnom kontekstu a ne rječnički izolirani, tako da će prevodilac upoznati i način njihove
upotrebe u vezi s drugim riječima.

Za prevođenje bilo koje vrste teksta prevodilac će se najbolje pripremiti tako da pročita nekoliko
drugih tekstova iste vrste na jeziku-cilju ili da već prevedene tekstove te vrste usporedi s
njihovim izvornicima. To će mu omogućiti da usvoji ne samo one riječi koje se u takvoj vrsti
tekstova upotrebljavaju, nego i šire izražajne sklopove, odnosno – što je važnije – karakteristični
STIL IZRAŽAVANJA pojedine struke koji je dio obavijesti, a koji prevodiocu inače ostaje
nedostupan.

 PITANJE BROJ

OBRAZOVANJE PREVODIOCA

Zanimanje prevodioca

Kakve su opće kvalifikacije prevodiocu potrebne? Mora li on imati srednjoškolsku ili fakultetsku
spremu? Mora li biti stručnjak za jezik ili za neki drugi predmet? Mišljenja su podvojena, ali je
vjerojatno fakultetska sprema jezičnog smjera (u pomanjkanju visokoškolskih ustanova ua
prevodilački studij) najpovoljnija pretpostavka za budući prevodilački rad. Visoka (fakultetska)
sprema potrebna je za prevodioca zato jer taj posao zahtijeva stupanj znanja i vještine koji se u
srednjoj školi ne može postići; nadalje, on zahtijeva širinu (interdisciplinarnu povezanost s
mnogim predmetima) i dubinu (stupanj stručnosti) kakvu može dati samo visokoškolski studij.
Prevodilački usmjerena srednjoškolska nastava može učenicima dati dobru podlogu za takav
studij, a može im omogućiti i uspješan rad na raznim poslovima koji uključuju i prevođenje (npr.
bibliotekarskim, dokumentalističkim, korespodentskim, vodičkim i sl.). Pri tome je važno jedino
da oni koji odrađuju radne zadatke točno znaju što mogu, a što ne mogu, tražiti od završenog
učenika prevodilački usmjerene srednje škole – isto onako kao što znadu da od tehničara sa SSS
ne mogu tražiti da obavlja posao inženjera ili od med.tehničara da obavlja posao liječnika.

Najbolje je da prevodilac bude stručnjak za jezik, jer lakše je njega naučiti onoliko koliko je
dovoljno o pojedinoj struci, nego stručnjaka za neki predmet naučiti onoliko o jeziku koliko mu
je potrebno da bi postao prevodilac.

 Školovanje i stručno usavršavanje prevodilaca

Dobar prevodilac se postaje dugotrajnim i mukotrpnim radom, učenjem i praksom. Većina

prevodilaca su diplomirani studenti filozofskih i filoloških, rjeđe nekih drugih, fakulteta. Ni
stručno usavršavanje prevodilaca nije formalno organizirano u BiH, ali svaki prevodilac sam
osjeća da u toj profesiji može opstati samo onda ako stalno i uporno radi na vlastitom
usavršavanju. (Trenutno postoji poslijediplomski studija za usavršavanje budućih prevodilaca u
Zagrebu).

Naravno, on najviše uči samim prevođenjem, no isto tako i širenjem vlastitog općeg obrazovanja,
upoznavanjem raznih struka i usvajanjem raznih vrsta jezičnoga izraza u raznim životnim
situacijama. Obogaćivanje vlastitog izraza i razvijanje stilskog senzibiliteta za jezik s kojega i
jezik  na koji prevodi ostaje prevodiočev stalni zadatak.

 PITANJE BROJ 8-VRSTE PREVOĐENJA

 Razlikujemo dvije osnovne vrste prevođenja: usmeno i pismeno prevođenje.

Kod pismenog prevođenja se pisani tekst originala uobličava u pisani tekst prijevoda.

Kod usmenog prevođenja prevoditelj sluša izvorni tekst na stranom jeziku i svoj prijevod
odmah izgovara.

U ovisnosti od namjene prevođenih tekstova, razlik...ujemo sljedeće podvrste pismenog

prevođenja:        

-        prevođenje tekstova stvaranih u djelima lijepe književnosti (književno prevođenje)

-        prevođenje tekstova čiji je cilj pružanje stručne ili znanstvene informacije o životu i svijetu
uopće, čovjeku, objektivnoj stvarnosti, prirodnim zakonima i zakonitostima, o različitim
ljudskim konvencijama, o proizvodnji i slično (stručni prijevod ili stručno i tehničko
prevođenje= neknjiževno prevođenje).

U okviru usmenog prevođenja razlikuju se, prema načinu prevođenja, dvije osnovne vrste:
konsekutivno prevođenje i simultano prevođenje.

 
Kod konsekutivnog prevođenja prevodi se odmah pošto prevoditelj odsluša određene kraće ili
dulje odsječke izgovorenog teksta, a dok se prijevod izgovara pravi se pauza u iznošenju teksta
na jeziku originala.

Pri simultanom prevođenju prevoditelj istovremeno sluša izgovoreni tekst i izgovara prijevod, pri
čemu se iznošenje teksta na jeziku originala tijekom izlaganja ne prekida zbog prevođenja.

Međutim, neki se teoretičari opredjeljuju za sljedeću sistematizaciju prevođenja:

 -        pismeno-pismeno prevođenje (pismeno-pismeno prevođenje stručne i znanstveno-

tehničke literature, pismeno-pismeno prevođenje društveno-političke literature i publicistike, i
prevođenje književnih tekstova (proze, poezije i drame));

-        usmeno-usmeno prevođenje (konsekutivno i simultano prevođenje stručne i tehničko-

znanstvene literature odnosno društveno-političke literature i publicistike);

-        pismeno-usmeno prevođenje (prevođenje s lista (kada prevoditelj tekst na jeziku originala
čita u sebi i istovremeno ga prevodi, izgovarajući tekst prijevoda naglas) i usmeno prevođenje
ranije obrađenog pisanog teksta (kada prevoditelj usmeno, po dijelovima ili u cjelini, saopćava
prijevod ranije obrađenog pisanog teksta, prateći govornika koji po dijelovima ili u cjelini na
jeziku originala čita svoj ranije pripremljeni i napisani tekst);

-        usmeno-pismeno prevođenje (prevođenje radio-vijesti i drugih snimljenih tekstova (u

novinskim agencijama, različitim prislušnim stanicama i dr. ; prevođenje po diktatu (kao jedna
od vježbi prilikom učenja stranog jezika).

 PITANJE BROJ 13

 zajedničke napomene:

 Pismeno prevođenje obuhvaća prevođenje svih vrsta pisanih tekstova. Prilikom pismenog
prevođenja prevoditelj ima dovoljno vremena za tumačenje originala i za traženje odgovarajućih
prevoditeljskih rješenja, te se može služiti rječnicima, priručnicima i enciklopedijama. Dalje,
može se konsultirati sa stručnjacima za određeni predmet, odnosno sa stručnjacima za jezik i
drugim prevoditeljima. Prevoditelj se može više puta vraćati tekstu prijevoda, te ga popravljati i
dotjerivati.

Međutim, ovo ne znači da je pismeno prevođenje lak i jednostavan posao.

Zadatak prevoditelja je da u potpunosti shvati piščevo viđenje predmeta o kojem je riječ i da to

viđenje u prijevodu izrazi tekstom koji će odgovarati tekstu originala. Osnovne prevoditeljeve
poteškoće su, prije svega, u tome što, kao stručnjak za jezik, mora biti upućen i u konkretnu
oblast uže životne stvarnosti kojoj pripada predmet prevođenog teksta i što prevodi s prirodnog
na prirodni jezik, među kojima gotovo nikada nema potpune podudarnosti ni strogo utvrđenih,
formaliziranih značenjskih veza između konkretnih izražajnih sredstava. Prevoditelj je, u suštini,
stvaratelj, a njegovo se stvaralaštvo odvija u okvirima jezika.

Razlika u prevođenju stručnih i književnih tekstova

Tekstovi koje prevode stručni (i znanstveni) prevoditelji stvarani su na jeziku originala tako da,
prije svega, jasno, precizno i logično opišu ono o čemu se govori. U njima se, u principu,
izbjegavaju dvosmislenosti i teži se ka JEDNOZNAČNOJ UPOTREBI RIJEČI. Prevoditeljev
zadatak se svodi na to da jezikom prijevoda isto tako jasno, precizno i logično opišu pojavu koja
je predmet originalnog teksta. Pri tome se, kada to zahtijevaju razlike među jezicima, mogu vršiti
potrebne promjene leksičkog, glasovnog, morfološkog ili sintaksičkog ustrojstva (strukture)
originala bez ikakve štete po suštinu stvari.

Međutim, kod književnih (umjetničkih) tvorevina se suština stvari, estetski dojam, po pravilu,
nalazi upravo u samom JEZIČNOM IZRAZU. U književnim tekstovima ovakav ili onakav
emocionalni ton, a najčešće, i slikovitost predstavljaju bitne čimbenike pjesničkog iskaza.
Slikovitost i emocionalni ton u književnom djelu se najčešće ostvaruju POSEBNOM
ORGANIZACIJOM JEZIKA – upotrebom riječi u njihovim osnovnim i prenesenim
značenjima, upotrebom neuobičajenih riječi, ili osvježavanjem često upotrebljavanih riječi
aktualizacijom nekog manje uobičajenog njihovog značenja, naročitom glasovnom ili ritmičkom
usklađenošću teksta, posebnim redom riječi, upotrebom idioma i sl.

Od književnog prevoditelja se traži da, prevodeći na drugi jezik, prenese u nerazdvojivom sklopu
misaonu (predmetno-logičku), slikovnu i emocionalnu sadržinu originala.

Dakle, kod prevođenja stručnog odnosno znanstvenog teksta prevoditelj je dužan prenijeti
predmetno-logičku dimenziju originala, dok se kod prevođenja književnog teksta predmetno-
logičkoj dimenziji pridružuje, kao najbitnija, emocionalna dimenzija.

Kod stručnog odnosno znanstvenog teksta, predmetno-logičnoj preciznosti je jezik, uobličen u

jedan od funkcionalnih stručnih stilova, potpuno podređen. Međutim, kod književnog teksta je
jezik (u kojem se ostvaruje efekat i kombiniranje različitih funkcionalnih stilova) jedan od
značajnih nositelja estetske sadržine teksta.

Zadatak književnog prevoditelja zbog toga uspješno može ostvariti samo onak tko, osim znanja i
vještine, ima dovoljno PJESNIČKOG TALENTA.

 PISMENO PREVOĐENJE STRUČNIH TEKSTOVA (PITANJE BR. 13)

 Poznavanje predmeta o kojem se u originalu govori prevoditelju je neophodno potrebno u svim

fazama prevođenja – od razumijevanja (dešifriranja) teksta originala, preko traženja
odgovarajućih stručnih izraza i termina u jeziku prijevoda, do uobličavanja prijevoda u smisaono
i stilski adekvatan originalu pisani tekst koji će biti sačinjen prema duhu i običajima (UZUSU)
jezika prijevoda. Težina ovog posla je i u tome što se često pismeno prevode tekstovi s
informacijama o novim znanstvenim i stručnim saznanjima za koje obično na jeziku prijevoda
nije dovoljno razrađena TERMINOLOGIJA. Tada su prevoditelji dužni da sami, ili u suradnji s
odgovarajućim stručnjacima, posebno rješavaju terminološke probleme.

Specifičnost pismenog stručnog prevođenja je i u tome što osim moralne nosi i veliku
materijalnu odgovornost za kvalitet rada.

Teško je, ili čak nije ni moguće, naći osobu koja će se s podjednakim uspjehom baviti
prevođenjem svih stručnih i znanstvenih tekstova. Stoga se prevoditelji usmjeravaju na
prevođenje tekstova samo iz pojedinih stručnih i znanstvenih oblasti (recimo iz medicine,
metalurgije, graditeljstva, medicine, prava i sl.). To predstavlja početak podjele stručnih
prevoditelja po UŽIM SPECIJALNOSTIMA:

U posebne vrste tekstova se mogu izdvojiti znanstveni, tehnički, publicistički, pravni i poslovni.

Danas postoji sljedeća klasifikacija stručnih i znanstvenih tekstova:

1.  
2. pismeno prevođenje znanstvenih i tehničkih tekstova;
3. pismeno prevođenje novinsko-informativnih tekstova;
4. pismeno prevođenje tekstova društveno-političke sadržine;
5. pismeno prevođenje esejističkih i publicističkih tekstova;
6. pismeno prevođenje tekstova koji se odnose na pravnu regulativu;
7. prevođenje poslovne korespondencije.
8. I možda, prevođenje tekstova za znanstveno-popularne filmove i televizijske emisije.

 PITANJE BROJ 14

 PREVOĐENJE KNJIŽEVNIH TEKSTOVA

Namjena književnih tekstova je djelovanje na čovjekov umjetnički senzibilitet i postizanje

određenih estetskih efekata. Budući da je književnost umjetnost riječi, u književnosti jezik je
znatno češće predmet poruke nego u neknjiževnim tekstovima, a u takvom slučaju prevođenje
PRESTAJE i ostaje jedino mogućnost prevoditeljeva vlastitog umjetničnog stvaranja na zadanu
temu, u nadi da će njegovo izvornom porukom nadahnuto djelo kod krajnjih primatelja stvoriti
isti umjetnički doživljaj kao što ga je stvorilo djelo izvornog stvaratelja kod njegovih primatelja.

Izvor osnovnih teškoća ove vrste pismenog prevođenja je u zahtjevu da se misaona (predmetno-
logička) sadržina originala prenese u neodvojivom sklopu s jezičnim izrazom slikovnog i
emocionalnog sadržaja originala. Stoga je važno da prevoditelj prije nego pristupi prevođenju
analizom utvrdi koji su elementi spleta/sklopa predmetno-logičkog, slikovitog i emocionalnog
najbitniji, koji su manje važni, a koji su, ako već ne mogu biti prenijeti na jezik prijevoda, i
potpuno zanemarljivi. Ovaj postupak je u teoriji poznat kao HIJERARHIZIRANJE
ELEMENATA ORIGINALA. U središtu prevodilačke analize mora biti POETSKO-
STILSKA OSOBENOST ORIGINALA.

U okviru prevođenja književnih tekstova dosta se razlikuje prevođenje proze od prevođenja

stihova.  Možemo ih zvati žanrovima ili podvrstama književnog prijevoda. Nema još uvijek jasne
klasifikacije književnog prevođenja, ali se može napraviti neka koliko-toliko važeća podjela na:

1.  
2. Prevođenje epske proze (važe svi principi navedeni kod prevođenja književnog teksta)
3. Prevođenje epskog djela u stihu ( ovdje postoji i jedan dodatni zahtjev – vezani govor u
pjesničkom iskazu – STIH).
4. Prevođenje lirske pjesme (ovdje se javlja novi niz već postojećim problemima – lirski
književni izraz se odlikuje misaono-emocionalnim bogatstvom koje se ostvaruje u
kratkom pjesničkom iskazu. Takav iskaz je, u principu, višeznačan i afektivan
(emocionalno angažiran). Naglašena slikovitost i emocionalnost se u okvirima lirske
sažetosti ostvaruje, u prvom redu, specifičnom kompozicijom (određenim nizanjem
motiva) i posebnom organizacijom jezika.

Posebnim organiziranjem jezika po značenju dobivaju se stilske figure kao što su EPITET,
POREĐENJE, METAFORA, METONIMIJA I SL.

Posebnim organiziranjem jezika po zvučnosti stvaraju se tzv. Intonacijske ili zvukovne stilske
figure (ASONANCA, ALITERACIJA, ONOMATOPEJA), različite vrste rima i različiti oblici
ritmičkog organiziranja pjesničkog iskaza (u okviru silabičkog, silabičko-tonskog, tonskog
metričkog sistema, ili u okviru tzv. Slobodnog stiha koji se temelji na različitim varijantama
sintaksičkog, morfološkog, leksičkog ili glasovnog paralelizma.

Ako prevoditelj očekuje da svojim prijevodom ostvari estetski utisak makar i približan utisku
kojeg stvara original, on mora voditi računa istovremeno o predmetno-logičkoj, figurativnoj,
asocijativnoj, zvukovnoj i ritmičkoj strani lirske pjesme koju prevodi.(UPAMTI: jezička
organizacija pjesničkog djela predstavlja jedan od bitnih činitelja njegove umjetničke sadržine).
Za uspješno prevođenje lirske pjesme posebno treba imati na umu da je književno djelo uvijek
sazdano od doređenih tematsko-motivskih, jezičkih i kompozicijskih činitelja koji saznajno-
estetsku vrijednost dobivaju upravo u spoju ostvarenom u konkretnom, danom djelu. I ovdje se
primjenjuje postupak HIJERARHIZIRANJA elemenata originala.

1. Prevođenje drame u prozi – Drama predstavlja svojevrsnu sintezu lirskog i epskog

principa umjetničkog izražavanja. Međutim, pošto je drama djelo namijenjeno scenskom
izvođenju, i elemenat lirskog i elemenat epskog principa u njoj dobivaju jedan novi,
specifičan oblik. Tako, epski događajni tok, za razliku od epskih djela, u drami, u
principu, ne može biti u okviru direktnog opisa događaja, nego se daje u njegovom
neposrednom toku – kao radnja. Mjesto događaja, opća atmosfera i raspoloženje junaka
se ne opisuju, nego se, opet, predstavljaju NEPOSREDNO. Prevoditelj drame mora
posvetiti posebnu pažnju sljedećem:
a. da u govoru junaka sačuva neusiljenost usmenog iskaza – paziti i da se rečenice ne produžuju
zbog razlika u morfološkoj i sintaksičkoj organizaciji, te da izbjegava gomilanje suglasničkih
grupa koje su teške za izgovor;

b. da pri razgovoru junaka sačuva dijalošku povezanost njihovih replika.

c. da u govoru junaka sačuva sve činitelje kojima ih pisac kao ljude karakterizira i
individualizira;

d. da osjećajna strana u govoru junaka ne ide na račun sadržine

e. da prevodi precizno i tačno didaskalije.

 USMENO PREVOĐENJE

 Usmeno prevođenje, kao i pismeno, obuhvaća prevođenje svih vrsta, osim književnih tekstova.

1. Usmeno se, po pravilu, prevode poruke (tekstovi) koji se primaju usmeno.;

2. Tekstovi koji se prevode usmeno su uobličeni u usmenom govoru (pošto ih uvijek izlaže
jedan čovjek u svoje ime, u ime veće grupe ljudi ili neke institucije, oni su po formi
iskaza MONOLOŠKI).
3. Sljedeća osobenost je usmjerenost na MASOVNU KOMUNIKACIJU (kongresi,
konferencije, javna i zatvorena savjetovanja, predavanja, diplomatski i državni odnosno
međudržavni sastanci i ceremenije);
4. Jedna od osobina izvorne poruke u usmenom prevođenju je i to da je uobličena na
NIVOU INDIVIDUALNOG GOVORNOG IZRAZA (jer ovu poruku uvije uobličava
čovjek kao individua, pri  čemu na izgled te poruke bitno utječu prevoditeljeve
individualne osobine – fizioločke, psihološke, intelektualne i sl.).

Vrlo je raširena praksa da se neke vrste govora prethodno uobličavaju kao pisani tekst
(protokolom npr. predviđeno u diplomaciji ).

a) Ako prevoditelj prevodi takav govor čiji tekst i sam dobije već napisan na jeziku originala, a
govornik se drži napisanog teksta, takvo prevođenje će prestati da bude čisto usmeno (usmeno-
usmeno prevođenje) i pripadat će jednoj od prijelaznih vrsta pismeno-usmenog prevođenja –
PREVOĐENJE S LISTA.

b) Ukoliko napisani tekst služi govorniku kao osnova za izlaganje, prevođenje takve izvorne
poruke opet dobiva karakter usmenog prevođenja i naziva se – USMENO PREVOĐENJE S
LISTA.

 Poruka u pisanom tekstu je uvijek razvijenija, uvijek potpunija i jasnije izražena nego u
usmenom obliku. To ne mora značiti da je primjenom usmenog iskaza komunikacija a priori
siromašnija i po ukupnom efektu slabija.
Razlike između usmenog i pismenog izražavanja poruke nastaju samo zbog VRSTE
KONTAKTA. Taj kontakt je kod pismenog izražavanja vremenski neograničen, ali je posredan
jer se ostvaruje preko teksta koji je ispisan na papiru. Kod usmenog izražavanja je taj kontakt
vremenski ograničen (jednokratan) i neposredan. Kod ovog drugog načina komunikacije
kompletna poruka se izražava osim zapisanim jezičkim sredstvima i nekim drugim dopunskim
jezičkim ili vanjezičkim sredstvima.

Od dopunskih jezičkih sredstava za usmenog prevoditelja najvažnija je INTONACIJA. Ona

prevoditelju govori završenosti i nezavršenosti iskaza, o vjetovatnosti, problematičnosti ili
kategoričnosti, određenosti ili neodređeosti i sl. Intonacija pruža informaciju o logičkom planu i
logičnoj modalnosti izražene misli, kao što često prevoditelju, naročito u simultanom
prevođenju, pomaže da pravilno uobliči sintaksičku formu prijevoda prije nego govornik završi
svoju rečenicu.

Tekstovi koji se obično prevode usmeno imaju i nekih sintaksičkih osobenosti. Primjerice, ako se
priča o "viđenom i doživljenom", a priča je namjenjena sugovorniku koji dosta dobro poznaje
opću situaciju i dijeli govornikove pobude, usmeni monološki govor se može odvijati sa
izvjesnom dozom gramatičke nepotpunosti. Međutim ako je riječ o o konsekventnom izlaganju
odgovarajućeg materijala (referat, predavanje) onda se "govornikov zadatak svodi na to da
materijal izloži što usaglašenije i u što skladnijem logičkom obliku, izdvojivši najbitnije dijelove
i vodeći računa o jasnosti prijelaza s jewdnog na drugi dio izlaganja.

Stilistika još newma preciznu potpunu sliku stila usmenog monološkog govora. U svakom
slučaju u njemu dolazi do miješanja kolokvijalnog i književnog iskaza.

Može se govoriti o tri bitne specifične sintaksičko-strukturne crste ove vrste iskaza:

1. Izrazi i rečenice kojima se posebno ukazuje na smisao iskaza – sve sintagme i rečenice
koje se uklapaju u osnovni smisaoni tok, ali iskaču iz osnovne rečenične sheme u koju su
umetnute, te su tako izvan osnovnog sintaksičkog ustojstva. To su različiti umeci,
digresije i sl. I dopune osnovnoj niti sadržaja (vaš grad je, dragi prijatelji, ...........; Prije
pet godina, kad smo boravili u vašem gradu,........; Vaš kraj, bogat povijesnim
spomenicima,.....);
2. Uvodne konstrukcije – slične su izrazima i rečenicama kojima se posebno ukazuje na
smisao poruke po tome što sadržina (Što se tiče robne razmjene, naša suradnja...;
Uvjereni smo, naši razgovori će se i one ne moraju nalaziti na osnovnoj sintaksičkoj niti
saopćenja – njima se uvodi nova...; Na osnovu dosadašnjih iskustava, možemo reći...);
3. Strukturna i smisaona ponavljanja su najčešća osobina monološkog usmenog izlaganja.
Obuhvaćaju smisaono ponavljanje istih riječi, smisaono ponavljanje upotrebom sinonima,
kao i ponavljanje istih gramatičkih struktura – a) Iskreno se divimo......; iskreno smo
obradovani,....; b) Svaki radnik, svaki poljoprivrednik, svaki učenik....c) Ako hoćemo
bolji...., ako želimo mir, ako smo za brži razvoj....

Ovakva struktura iskaza (koji predstavlja izvornu poruku za usmeni prijevod) pruža dvojake
koristi – teorijsku i praktičnu.
Teorijska – jer pruža materijal za potpuniji opis i preciznije selekcioniranje u utvrđivanju bitnih
pojava u ovoj vrsti prevođenja.

Praktična korist – jer utvrđivanjem najučestalijih elemenata strukture ove vrste saopćavanja
omogućuje izrađivanje racionalnog i efikasnog sistema za pravljenje pomoćnih bilježaka pri
konsekutivnom prevođenju.

Međutim, bez prethodne dulje obuke gotovo da je nemoguće uspješno se baviti usmenim
prevođenjem. Stalna odlika ove vrste prevođenja je STALNA OGRANIČENOST I
NEDOSTATAK VREMENA.

PITANJE BROJ 11-KONSEKUTIVNO PREVOĐENJE

 Konsekutivno prevođenje je takav oblik usmenog prevođenja pri kojem se izvorni tekst (poruka)
, primljen auditivno, prevodi SUKCESIVNO, nakon pojedinih odsječaka toga izgovorenoga
teksta, ili, u pojedinim slučajevima, i nakon govornikovog kompletnog saopćenja na jeziku
originala. Danas je uobičajeno da govornici zbog prevođenja prave prekide u izlaganju nakon 1-
10 minuta. Međutim, to ipak nije sasvim precizno regulirano, tako da u nekim slučajevima ti
odsječci teksta (intervala) mogu biti dulji od 10 minuta.

Konsekutivno prevođenje se smatra jednim od najtežih oblika usmenog prevođenja. Ono se,
poput ostalih oblika usmenog prevođemnja, karakterizira deficitarnošću vremena u procesu rada.
Njegova osobenost je izuzetno opterećenje prevoditeljeve memorije.

Razlikujemo konsekutivno prevođenje bez i konsek. Prev. s pravljenjem bilješki.

Postoji podvrsta kons.prev. Koja se naziva ping-pong ili dvosmjerni prijevod (prevođenje
naizmjenično u oba smjera).

Razlikujemo tri osnovne etape u konsekutivnom prevođenju:

1. Audiranje u konsekutivnom prevođenju je primanje poruke na sluh i njeno

prevodilačko razumijevanje – u ovoj etapi javlja se niz psiholoških teškoća koje
otežavaju rad prevoditelju (povećana odgovornost za svakui izgovorenu riječ, nervna
napetost, zbunjenost, strah, opasnost od stupora; sve to može imati jako veliki utjecaj na
kvalitetu ovoga procesa. Dalje, tu su teškoće izazvane različitim šumovima – graja ili
uzvici iz mase – itd.

Cilj audiranja je razumijevanje primljene izvorne poruke. U vezi s tim problemom, psiholozi i
lingvisti su tražili osnovnu najmanju jezičku govornu jedinicu koja omogućuje da se dio izvorne
poruke razumije, tj. Da se donese zaključak o njenom smislu. Dakle, je li to fonema, slog,
morfema, riječ, sintagma ili rečenica. Premda je fonema najmanja jedinica koja nosi značenje
(ruka, reka, raka), od nje se odustalo, a i od sloga. Došlo se do zaključka da to nije ni rečenica
(složena je informacija). Najmanja jezičko-govorna jedinica koja nosi značenje nalazi se u
granicama riječi ili grupa riječi koje su, po svome značaju, naglašenije od ostalih. Svaki jezik
ima vlastite zakone intonacije. Svako odstupanje od standardne intonacije smanjuje stupanj
razumijevanja, odnosno otežava prevodilačko audiranje. Dakle, intonacija pomaže da se u ovoj
fazi vrši tzv. SEMANTIČKA SEGMENTACIJA, tj. Da se uočava šta je u svakom odsječku izvorne
poruke najbitnije, radi dobrog i brzog razumijevanja te poruke. Poznavanje konteksta je
značajan faktor i za ovu fazu prevodilačkog radnog procesa. Postoje dva vida konteksta: uži
(mikrokontekst) i širi (makrokontekst). Mikrokontekst se može svesti na obim kompletnog
misaonog iskaza koji se na sintaksičkom planu smatra rečenicom, ili koji se uobličava u
rečenički period. Međutim, dobro poznavanje makrokonteksta ne znači i lakše prevođenje, jer
loše poznavanje jezika ne može biti kompenzirano poznavanjem bilo kojeg od postojeće dvije
vrste konteksta. U konsekutivnom prevođenju je za uspješno audiranje naročito važan jedan
drugi vid makrokonteksta – POZNAVANJE SITUACIJE (misli se one oko njega).

Zaključak: osnovnim smisaonim jedinicama (jedinicama razumijevanja) u konsek.prev. Mogu se

smatrati KLJUČNI DIJELOVI ISKAZA koji su glavne jedinice toga misaonog iskaza, odnosno
rečenice.

Do problema u ovoj vrsti prevođenja još dolazi kada se javi promjena tempagovora pri
saopćavanju poruke, ukoliko je sadržaj više apstraktan, ukoliko je izvorna poruka sintaksički
složenija ili glomazna, ukoliko prevoditelj prilikom audiranja nepravilno raspoređuje pažnju
zbog teškoća koje mu pričinjavaju nepoznate ili tzv. Precizne riječi (brojevi, mjeseci, dani,
tjedni, osobna imena, zemljopisni nazivi i sl.) i riječi koje označavaju specifične nacionalne
životne pojmove (realije).

1. Faza prevodilačkog memoriranja – Ovaj postupak predviđa svođenje izvornog teksta na

glavne, elementarne jedinice značenja. Ključni dijelovi poruke primljene na jeziku
originala u principu bi trebali biti oni elementi, one jedinice značenja (riječi, sintagme,
ili pak cijele rečenice) koji prevoditelju omogućuju da dulje i složene primljene poruke
prenese bez izostavljanja bilo čega što je od značaja za informiranje slušatelja
(primatelja poruke) na jeziku prijevoda.

Način i stupanj pamćenja se kod ljudi znatno razlikuju. Efekat razumijevanja, pa samim time i
pamćenja, ovisi od prevoditeljeve prethodne informiranosti o oblasti života, struke ili nauke na
koju se odnosi sadržina poruke. Asocijativni način mišljenja se kod ljudi jako razlikuje. Ne može
se dati univerzalni model za svođenje poruke na njezine ključne dijelove, ali valja znati da u
osnovi postoje tri postupka koja su, u suštini, komplementarna: a) izbor riječi ili sintagmi s
najvećom koncentracijom značenja u odnosu na cilj komunikacije; b) sažimanje izraza od
dvije ili više riječi c) izdvajanje stilski markiranih riječi.

POSTUPAK IZBORA RIJEČI ILI SINTAGMI S NAJVEĆOM KONCENTRACIJOM ZNAČENJA

U ODNOSU NA CILJ KOMUNIKACIJE:

"172 000 ozlojeđenih radnika i službenika austrijskih fabrika automobila uzelo je učešća u
štrajku organiziranom u znak bunta protiv odluke vlasnika bečke fabrike automobila FAL da
otpuste 370 radnika"
Svodimo na: "automobilski radnici (172.000), "štrajkovali", "zbog otpuštanja", "FAL"- BEČ
(370)".

Ovo su stilski markirane riječi u poruci, a ovako formulirani ključni dijelovi izvorne poruke
predstavljaju samo pomoćno sredstvo za pamćenje u cilju produciranja poruke odmah,
sukcesivno nakon njenog primanja. Pronalaženje najpogodnije varijante za svođenje poruke na
njene ključne dijelove ovisi, prije svega, od individualnih osobina samog prevoditelja, ali i od
stupnja njegovog iskustva u ovom prevodilačkom pomoćnom postupku.

Kao priprema za PRODUCIRANJE IZVORNE PORUKE na jeziku prijevoda, faza

prevodilačkog memoriranja može sadržavati i bilježenje, zapisivanje ključnih dijelova izvorne
poruke.Svaki prevoditelj pronalazi sistem bilježenja za sebe. Postavlja se pitanje da li se u
konsek.prev. bilježi na jeziku originala ili na jeziku priojevoda. To opet ovisi od prevoditeljevih
individualnih osobina, od situacije, od sadržine poruke i sl. Uglavnom se javlja kombiniranje
jezika originala s jezikom prijevoda.

Jedan poznati sistem konsekutivno-prevodilačkog bilježenja obuhvaća: princip vertikalizma,

princip skraćenog zapisivanja slovima i princip zapisivanja simbolima.

Princip vertikalizma:predviđa vertikalno zapisivanje bitnih sintaksičkih odnosa izvorne poruke.

Pri tom načinu bilježenja strogo se čuva hijerarhija glavnih dijelova rečenice. Na prvo mjesto se
izvlači SUBJEKT (ili grupa riječi sa subjektnom funkcijom) ---riječ ili grupa riječi s f-jom
PREDIKATA (redak niže i malo udesno) --- ostali dijelovi rečenice (zdesna neposredno uz
riječ na koju se odnose). Iznimka je ATRIBUT (uz subjekat). Kada se, recimo, nabraja više
objekata, onda se oni stavljaju jedan ispod drugog. Izrazi i rečenice, van osnovnog gramatičkog
ustrojstva, kojima se ukazuje na smisao iskaza, ako su to obične informacije, najčešće se bilježe
u zagradi neposredno ispod riječi na koju se odnose. Ako je riječ o informaciji koja je
dominantna, stavlja se iznad riječi na koju se odnosi.  Uvodne konstrukcije se zapisuju na
početku i sa ostalim dijelom iskaza se spajaju dvjema točkama (Uvjereni smo, naši razgovori..).

Nezavisno-složene rečenice se mogu zapisivati kao dvije ili više prostih rečenica – jedna ispod
druge s tim što se među njima označava suprotan ili isključni odnos (mi radimo, a oni stalno
razgrađuju).Uzročno-posljedični odnosi se obilježavaju jednom kosom crtom , s čije gornje
strane se bilježi uzrok, a ispod nje posljedica. Odnosne (relativne veze) među rečenicama se
obilježavaju jednom vodoravnom crtom. Predikat se označava znakom jednakosti, a ako je veza
negativna, precrtanim znakom jednakosti. Iskazivanje cilja se bilježi jednom dugačkom
strelicom. Uvjetni odnosi (ili pogodbene konstrukcije) se bilježe znakom Si ili If. Pogodbena
sintaksička veza – dvjema paralelnim linijama. Odnosi koji se iskazuju odričnom
konstrukcijom-precrta se onaj dio rečenice ispred kojeg stoji rječca "ne". Upitne konstrukcije
– obrnuti znak pitanja.

Prevodilački simboli: Oni se dijele prema načinu obilježavanja na slovne, asocijativne i

izvedene simbole. Slovni simboli – mogu se koristiti zvanične sktaćenice naziva zemalja,
saobraćajne oznake za države i gradove, kao is slovne oznake koje prevoditelj pravi za sebe – V-
Vlada, S-stranka i sl. Asocijativni simboli su zasnovani na sposobnosti jednog znaka da izazove
asocijaciju na određene pojmove ili pojave. Vijugava vodoravna crta – pokret, razvoj, manevar;
ukršteni mačevi – oružje, naoružanje, rat, sukob; čekić – radnička klasa, proleterijat, rad, radnika
i sl.; znak munje – zategnutost, napetost međudržavnih, međustranačkih ili nekih drugih
međuljudskih odnosa; kratka vodoravna crta usmjerena prema gore – davati, prenositi, slati,
izvoziti, poklanjati; Izvedeni simboli nastaju spajanjem različitih simbola i znakova u novim
značenjskim kombinacijama – ako se znak munje precrta, to znači – popuštanje zategnutosti;
precrtani mačevi – prestanak rata i sl.

Simboli u sistemu prevodilačkog zapisivanja prema namjeni mogu biti:

1. PREDIKATIVNI: označavaju radnju, sadržinu f-je predikata. "znak jednakosti" – zamjena za

pomoćni glagol TO BE; crta preko znaka jednakosti – odrični oblik, kosa strelica usmjerena
desno prema gore – uspon, povećanje, porast; kosa strelica usmjerena udesno prema dole – pad,
smanjenje i sl. znak navoda – "kaže", "navodi", izjavljuje i sl. 2.VREMENSKI simboli su u
ovom sistemu širi od gramatičkog vremena. Mala strelica okrenuta prema dole – sadašnje
vrijeme; okomita crta i vodoravna strelica nadesno pod pravim kutom – buduće vrijeme, okomita
crta i vodoravna lijevo okrenuta strelica, a sve pod pravim kutom – prošlo vrijeme; zjevalica <
početak radnje, a > kraj radnje, I ---- I – izvjestan ograničeni vremenski period. 3. MODALNI
SIMBOLI – služe za obilježavanje govornikovog odnosa prema onome o čemu govori i
govornikove ocjene u odnosu onoga o čemu govori i objektivne stvarnosti – is – odobravanje; bi-
poželjnost; ob-obavezu, ~ - neodređenost (oko).

4. SIMBOLI ZA OZNAČAVANJE KVALITETA – obično pojačavanje (podvlačenjem

jednom punom linijom znaka za ono što se pojačava), obično umanjivanje vrijednosti ili značaja
(podvlačenjem odgovarajućeg znaka jednom isprekidanom linijom), superlativno pojačavanje
(podvlačenjem odgovarajućeg znaka dvjema punim linijama), superlativno umanjivanje
vrijednosti ili značaja (podvlačenjem odgovarajućeg znaka dvjema isprekidanim linijama).