ZAŠTITA IZBJEGLICA:

Vodič kroz međunarodno izbjegličko pravo

“Svako ima pravo tražiti i u drugim državama

uživati azil od proganjanja.”
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, član 14(1)
Ovaj priručnik pripremljen je na osnovu podataka dobijenih od dolje navedenih
parlamentaraca, dužnosnika Komiteta Međuparlamentarnog saveza o
parlamentarnim, sudskim i pitanjima vezanim za ljudska prava i Komiteta
Međuparlamentarnog saveza za unapređenje poštivanja međunarodnog
humanitarnog prava: gđe Beth Mugo (Kenija), gosp. Jima McKiernana (Australija)
i gosp. Ricarda Vasqueza (Argentina).

Autori: gđa Kate Jastram i gđa Marilyn Achiron, UNHCR

Urednici:

UNHCR: gđa Erika Feller, gđa Irene Khan, gosp. Stephane Jaquemet i gosp.
Philippe Leclerc

Međuparlamentarni savez: gosp. Anders B. Johnsson, gđa Christine Pintat, gosp.

Rogier Huizenga i gđa Kareen Jabre

Originalna verzija: engleski 

 Predgovor

U
2001. godini obilježena je pedeseta godišnjica Konvencije Ujedinjenih naroda
o statusu izbjeglica. Ta je Konvencija bila prekretnica u postavljanju standarda
za postupanje sa izbjeglicama. Ona sadrži osnovna načela režima zaštite
izbjeglica i nastavlja biti osnova tog režima i danas.

Kada je Konvencija usvojena 28. jula 1951. godine, u vrijeme početka hladnog rata,
njen cilj je bio baviti se posljedicama Drugog svjetskog rata u Evropi. Inspiracija za
Konvenciju bila je duboka globalna predanost nastojanju da se raseljenost i trauma,
nastali zbog proganjanja i razaranja tokom rata, nikada više ne ponove. Međutim, u
sljedećim decenijama Konvencija je globalizirana, te je Protokolom iz 1967. proširen
njen djelokrug, uporedo sa širenjem problema raseljenosti u svijetu. Tu leže korijeni
istinski humanitarnog karaktera Konvencije, koji osigurava da njena osnovna načela
ostanu suštinski zdrava.

Međutim, potrebno je imati u vidu da su se u zadnjih pedeset godina u svijetu

dogodile značajne promjene koje predstavljaju ozbiljan izazov sposobnosti država da
reagiraju na savremene situacije vezane za raseljenost. Kontinuirani ciklusi nasilja i
sistematskog kršenja ljudskih prava u mnogim dijelovima svijeta dovode do sve teže
premostivih situacija vezanih za raseljenost. Promjenljiva priroda oružanog sukoba i
vrste raseljenosti, kao i ozbiljni strahovi od “nekontrolirane” migracije, u ovoj eri
globalizacije sve su više dio sredine u kojoj se mora realizirati zaštita izbjeglica.
Trgovanje i krijumčarenje ljudima, zloupotreba postupaka za priznavanje azila i
poteškoće u postupanju sa tražiteljima azila čiji zahtjevi nisu prihvaćeni, ovu situaciju
čine još složenijom. Zemlje azila u mnogim dijelovima svijeta zabrinute su zbog
nerješavanja određenih dugotrajnih izbjegličkih problema, pitanja koja se tiču urbanih
izbjeglica i neregularne migracije, uočenog nesrazmjera u podjeli tereta i
odgovornosti, te povećanih troškova zbrinjavanja izbjeglica i tražitelja azila.

Uprkos izazovima sa kojima je suočena u nekoliko važnih područja, Konvencija je

dokazala svoju trajnost. Razlog tome je što Konvencija iz 1951. godine ima pravnu,
političku i etičku važnost koja nadilazi njene konkretne odredbe: pravnu, u tome što
predviđa osnovne standarde na kojima se može zasnivati njena načelna akcija;
političku, u tome što predviđa istinski univerzalni okvir unutar kojeg države mogu
sarađivati i dijeliti odgovornost koja proizilazi iz prisilnog raseljavanja; i etičku, u tome
što je Konvencija jedinstvena deklaracija 141 države koje su trenutno njene
potpisnice, a kojom su preuzele obavezu čuvanja i zaštite prava jedne od
najugroženijih i najzapostavljenijih grupa ljudi.

Međuparlamentarni savez ima dugu historiju u staranju za sudbinu izbjeglica. U

njegovim odlukama se države uporno pozivaju da pristupe i primjenjuju izbjegličke
instrumente. Osim toga, on nikada nije prestao podsticati sve parlamente da
pridonose konsolidaciji režima međunarodne zaštite izbjeglica snažnijom i
djelotvornijom provedbom Konvencije.

Kao zakonodavci, parlamentarci mogu promovirati pristupanje Konvenciji o

izbjeglicama iz 1951. i Protokolu iz 1967. godine, kao i ostalim srodnim
međunarodnim i regionalnim instrumentima koji još nisu ratificirani. Također mogu
učestvovati u izradi zakona i usvajati nacionalne zakone o izbjeglicama koji su u
skladu sa međunarodnim pravom i standardima, te nadgledati njihovu primjenu.

Ovaj Priručnik je rezultat saradnje Međuparlamentarnog saveza - svjetske

organizacije parlamenata, i UNHCR-a - organizacije kojoj su Ujedinjeni narodi dali
mandat da štiti izbjeglice i pomaže im u iznalaženju rješenja za njihov nezavidan
položaj. Pripremila su ga dva stručnjaka iz UNHCR-a (gđa Kate Jastram i gđa Marilyn
Achiron) na osnovu podataka dobijenih od tri iskusna parlamentarca (gđe Beth Mugo
iz Kenije, gosp. Jima McKiernana iz Australije i gosp. Ricarda Vazqueza iz Argentine)
i viših dužnosnika UNHCR-a i Međuparlamentarnog saveza, sa ciljem da se članovi
parlamenata upoznaju sa općim načelima međunarodnog izbjegličkog prava i
njihovom primjenom kako bi mogli u cijelosti ispunjavati svoje obaveze. Promoviranje
izbjegličkog prava i zaštite pretpostavlja znanje i sposobnost prenošenja tog znanja.

Problematika vezana za tražitelje azila postala je dio predizbornih kampanja.

Vladajuće političke stranke i opozicija takmiče se u tome ko će se snažnije okomiti na
“lažne” tražitelje azila koji “preplavljuju” njihove zemlje. Tražitelji azila savršena su
meta osobama koje protiv stranaca žele raspirivati predrasude, koje postoje otkada je
svijeta. Parlamentarci bi stoga trebali preuzeti vodstvo u promoviranju poštovanja i
tolerancije prema izbjeglicama i u podsticanju lokalnog stanovništva da vidi izbjeglice
ne samo kao ljude koji trebaju i zaslužuju međunarodnu zaštitu, nego i kao osobe
koje mogu dati konkretan i stalan doprinos poboljšanju i različitosti njihovih zajednica.
Parlamentarci trebaju osigurati da se u nacionalnim debatama uzme u obzir ova
važna činjenica, kao i mnoga pozitivna iskustva zemalja koje su prihvatile i integrirale
izbjeglice u svoja društva.

Ovaj Priručnik ima stoga dvostruku svrhu: informirati parlamentarce o osnovnim

načelima i izazovima međunarodnog izbjegličkog prava, te aktivirati ih u njihovom
svojstvu kreatora politike u provedbi zakona kojima se izbjeglicama osigurava
adekvatna zaštita. 

Ruud Lubbers Visoki komesar Ujedinjenih naroda za izbjeglice

Anders B. Johnsson Visoki sekretar Međuparlamentarnog saveza
 Sadržaj

Uvod
………………………………………....... 5

Prvo poglavlje
Pravni okvir međunarodnog sistema za zaštitu
izbjeglica ……………………………………………... 8

Drugo poglavlje
Uloga UNHCR-a …………………………………….. 22

Treće poglavlje
Priznavanje izbjegličkog statusa …………………... 45

Četvrto poglavlje
Međunarodna zaštita u praksi ……………………... 67

Peto poglavlje
Alternativa pritvoru i zaštita izbjeglica od
diskriminacije ………………………………………… 85

Šesto poglavlje
Pristupanje međunarodnim instrumentima i
usvajanje zakonskih propisa ……………………….. 103

Sedmo poglavlje
Finansiranje ………………………………………….. 117

Aneks
Uzorci instrumenata za pristupanje i sukcesiju ………… 123
Aneks 2
Rječnik ključnih pojmova o zaštiti ……………………….. 129
Aneks 3
Uredi UNHCR-a u svijetu ………………………………… 145
Dodatna literatura
……………………………………………………………….. 154
 Uvod

U
cijelom svijetu i kroz vijekove ljudska društva su sa dobrodošlicom
dočekivala preplašene umorne strance, žrtve proganjanja i nasilja. Ova
humanitarna tradicija pružanja utočišta u današnje se vrijeme često
prikazuje u medijima širom svijeta, što je posljedica ratova i masovnih
proganjanja koji stvaraju milione izbjeglica i interno raseljenih osoba. Međutim,
dok ljudi i dalje bježe od prijetnji po svoj život i slobodu, vladama je iz mnogih
razloga sve teže pomiriti njihove humanitarne porive i obaveze koje su im
nametnule potrebe njihovih zemalja i politička stvarnost. Na početku 21. vijeka
zaštita izbjeglica predstavlja solidarnost sa najugroženijom grupom ljudi na svijetu
i iznalaženje odgovora na izazove sa kojima je suočen međunarodni sistem
stvoren upravo u tu svrhu.

Partneri u zaštiti
Zaštita izbjeglica je u prvom redu odgovornost država. U svojoj pedestogodišnjoj
historiji Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) blisko je
sarađivao sa vladama kao svojim partnerima u zaštiti izbjeglica. U svakoj regiji
svijeta vlade su velikodušno odobravale azil izbjeglicama i dopuštale im ostanak
dok se ne stvore uslovi za njihov siguran i dostojanstven povratak kući.
Omogućavale su UNHCR-u da djeluje na njihovoj teritoriji i pružale finansijsku
pomoć izbjeglicama, kako putem vlastitih domaćih izbjegličkih programa tako i
putem finansiranja UNHCR-ovih aktivnosti na pružanju zaštite i pomoći.

 U 2002. godini je međunarodnu zaštitu trebalo

otprilike 20,7 miliona ljudi na pet kontinenata.
 Prema statističkim podacima koji su dostupni
UNHCR-u, otprilike 48,9 posto populacije o
kojoj se stara UNHCR su žene.
 Procjenjuje se da je 45,6 posto populacije o
kojoj se stara UNHCR mlađe od 18 godina, a
12,8 posto je mlađe od pet godina.
 U januaru 2003. godine UNHCR je osiguravao
pomoć i zaštitu za otprilike 4,6 miliona interno
raseljenih osoba u cijelom svijetu.
Sve veći broj zemalja širom svijeta poziva izbjeglice da se stalno nastane na

5
njihovom području. Naturalizacijom, dodjelom zemljišta i/ili zakonitim
zapošljavanjem, vlade zemalja azila i zemalja preseljenja nude trajno rješenje za
probleme izbjeglica kojima nije moguće osigurati zaštitu u njihovoj domovini ili
zemlji prvog azila.

Pravni okvir za potporu režimu međunarodne zaštite izbjeglica stvorile su države.

Tokom godina države su dokazale svoju predanost zaštiti izbjeglica pristupanjem
Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, kamenu temeljcu zaštite
izbjeglica. U Konvenciji koju su osmislile i sastavile same države, nabrajaju se
prava i odgovornosti izbjeglica i obaveze država potpisnica. U septembru 2001.
godine 141 država bila je potpisnica Konvencije i/ili Protokola. Uz to, kao članice
Izvršnog komiteta UNHCR-a, vlade 57 država pomažu u osmišljavanju
organizacijske politike u vezi sa pružanjem zaštite i pomoći.

Zaštita pod prijetnjom

Dok je u proteklih pola vijeka međunarodna zajednica uglavnom brzo i
blagonaklono reagirala na izbjegličke krize, zadnjih su se godina počeli
pojavljivati zabrinjavajući trendovi. Zemlje, koje su nekad širokogrudo otvarale
svoja vrata izbjeglicama, počele su ih zatvarati zbog straha od preuzimanja
bezuslovne odgovornosti, ohrabrivanja nekontroliranih migracija i krijumčarenja
ljudi ili ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Stvarne i uočene zloupotrebe sistema
za priznavanje azila, kao i neregularna kretanja, dovele su do toga da neke
zemlje podozrivije gledaju tražitelje azila, uz ispoljavanje bojazni da se sredstva
nedovoljno usmjeravaju prema onima kojima su najpotrebnija. Izbjeglicama se
odbija pristup na sigurno područje ili se protjeruju iz zemalja azila. Osoba koja je
već stigla u potencijalnu zemlju azila katkada bude odbijena ili vraćena natrag u
svoju matičnu zemlju bez mogućnosti podnošenja zahtjeva za priznavanje azila.

Izbjeglice su meta grubih napada i zastrašivanja, uglavnom zbog toga što se

smatraju “drukčijim” od zajednica u koje su privremeno smješteni. Tenzije između
izbjeglica i lokalnog stanovništva postaju sve intenzivnije onda kada se izbjeglice
smatraju konkurencijom u borbi za prirodne i ekonomske resurse. Naoružanim
borcima se dopušta da se slobodno miješaju i naizgled nekažnjeno zastrašuju
civile koji su potražili sigurnost u izbjegličkim kampovima i naseljima. Vlade sve
češće pritvaraju osobe koje ilegalno ulaze u zemlju, uključujući žene i djecu, od
kojih su mnogi tražitelji azila. Neke vlade to čine kako bi one osobe koje su već
stigle obeshrabrile ili odgovorile od podnošenja zahtjeva za izbjegličkim statusom.
Neke, pak, smatraju pritvor djelotvornim načinom kontroliranja osoba koje su
ilegalno već ušle u zemlju, bez obzira na njihov status tražitelja azila, dok se ne
utvrdi njihov stvarni identitet i ne razmotre pitanja nacionalne sigurnosti i elementi

6
na kojima se zasniva njihov zahtjev za izbjegličkim statusom ili azilom, te
smatraju da se na taj način olakšava udaljavanje onih koji ne ispunjavaju uslove
za dalji ostanak na njihovoj teritoriji.

Neke od zemalja širom svijeta koje daju azil sve su više zabrinute zbog
ekonomskih i socijalnih troškova azila, pa rade na usaglašavanju svojih sistema
za određivanje izbjegličkog statusa, djelimično kako bi se ispravile nejednakosti
koje eventualno mogu nastati zbog različitih prava koja uživaju pojedine
kategorije azilanata. Neke donatorske vlade se bore sa problemima koje izazivaju
troškovi njihovih domaćih sistema za prijem izbjeglica i preispitivanje njihovih
zahtjeva, a istovremeno pružaju dugotrajnu pomoć velikom broju izbjeglica
smještenim u drugim, manje bogatim zemljama. Zemlje u razvoju tvrde da se
teret azila ne raspoređuje ravnomjerno: dok se one staraju za hiljade, a ponekad
milione izbjeglica, bogatije zemlje ograničavaju pristup na svoju teritoriju i
smanjuju pomoć zemljama prvog azila. I sam UNHCR je suočen sa budžetskim
deficitom, te je stoga bio prisiljen smanjiti broj svog osoblja i programa.

Ključna uloga parlamentaraca

U tako složenoj situaciji parlamentarci mogu odigrati ključnu ulogu u zaštiti
izbjeglica i iznalaženju rješenja za njihove probleme.

Kao prvaci u formiranju javnog mnjejna i donošenju odluka, parlamentarci su u

poziciji da promoviraju poštivanje izbjeglica među biračkim tijelom i podstiču
informirane debate o pitanjima zaštite izbjeglica.

Kao kontrolori sredstava koja se izdvajaju iz državnog budžeta, parlamentarci

mogu osigurati izdvajanje dostatnih i djelotvornih sredstava za finansiranje kako
nacionalnih sistema za zaštitu izbjeglica, tako i UNHCR-a, jedine međunarodne
agencije sa mandatom da štiti izbjeglice i promovira trajna rješenja za njihove
probleme.

Kao zakonodavci, parlamentarci mogu promovirati pristupanje Konvenciji o

izbjeglicama iz 1951. godine i njenom Protokolu iz 1967. godine, kao i drugim
odgovarajućim međunarodnim i regionalnim instrumentima koji još nisu
ratificirani. Također mogu osmišljavati i donositi nacionalnu legislativu o
izbjeglicama, usklađenu sa međunarodnim pravom i standardima, te nadzirati
njihovu provedbu. 

7
Prvo poglavlje
Pravni okvir međunarodnog sistema
za zaštitu izbjeglica

D
žave su dužne zaštititi svoje građane. Kada vlade nisu voljne ili ne mogu
zaštititi svoje građane, onda čovjek može pretrpjeti tako ozbiljne povrede
svojih prava da je prisiljen napustiti svoj dom, a često čak i porodicu, te
potražiti sigurnost u nekoj drugoj zemlji. S obzirom da vlade u njihovim
domovinama u pravilu više ne štite osnovna prava izbjeglica, na scenu stupa
međunarodna zajednica koja osigurava da se ta osnovna prava poštuju.

Nakon Drugog svjetskog rata Generalna skupština Ujedinjenih naroda osnovala

je Ured Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR). UNHCR
ima mandat štititi i tražiti trajna rješenja za izbjeglice. Njegove aktivnosti zasnivaju
se na okviru međunarodnog prava i standarda koji uključuju Univerzalnu
deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine i Četiri ženevske konvencije (iz
1949. godine) o međunarodnom humanitarnom pravu, kao i cijeli niz
međunarodnih i regionalnih instrumenata i deklaracija, obavezujućih i
neobavezujućih, koji se specijalno bave potrebama izbjeglica.

Međunarodni zakoni i standardi

 Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine

Konvencija o statusu izbjeglica predstavlja osnov međunarodnog izbjegličkog

prava. Konvencija o izbjeglicama definira pojam “izbjeglica” (vidi okvir na str. 9.) i
predviđa minimalne standarde za postupanje sa osobama koje ispunjavaju
uslove za izbjeglički status.

S obzirom da je Konvencija sastavljena neposredno nakon Drugog svjetskog

rata, njena definicija izbjeglice fokusira se na osobe koje se nalaze izvan zemlje
porijekla i koje su postali izbjeglice zbog događaja koji su nastupili u Evropi ili
drugdje prije 1. januara 1951. godine.

Pojavom novih izbjegličkih kriza u kasnim pedesetim i početkom šezdesetih

godina prošlog vijeka ukazala se potreba za proširivanjem vremenskog i
geografskog djelokruga Konvencije o izbjeglicama. U skladu sa tom potrebom
pripremljen je i usvojen Protokol uz Konvenciju.

8
 Ko se smatra izbjeglicom?
Prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, izbjeglica je osoba koja:

 ima opravdan strah od proganjanja zbog svoje:

 rase,
 vjere,
 nacionalnosti,
 pripadnosti određenoj društvenoj grupi, te
 političkog mišljenja;

 nalazi se izvan zemlje porijekla; i

 ne može se ili se ne želi staviti pod zaštitu te zemlje ili se u nju vratiti zbog
straha od proganjanja.

Konvencija Organizacije afričkog jedinstva koja pokriva određene aspekte

izbjegličkih problema u Africi (u daljem tekstu: Afrička konvencija), regionalni
sporazum usvojen 1969. godine, nadopunila je definiciju iz Konvencije iz 1951.
godine tako da ju je učinila nešto objektivnijom:

 Bilo koja osoba koja je prisiljena napustiti svoju zemlju zbog vanjske
agresije, okupacije, strane dominacije ili događaja koji ozbiljno narušavaju
javni red u dijelu zemlje ili cijeloj zemlji njenog porijekla ili državljanstva.

Godine 1984. skupina predstavnika vlada i uglednih pravnika iz Srednje i Južne

Amerike usvojila je Kartagensku deklaraciju. Kao i Afrička konvencija, i
Kartagenska deklaracija je definiciju izbjeglice iz Konvencije iz 1951. godine
učinila još objektivnijom, uključivši:

 Osobe koje bježe iz svojih zemalja “zbog toga što su njihovi životi, sigurnost
ili sloboda ugroženi sveopćim nasiljem, stranom agresijom, unutrašnjim
sukobima, grubim povredama ljudskih prava ili drugim okolnostima koje
ozbiljno narušavaju javni red ”. 
Vidi također poglavlje 4., Da li oni imaju pravo na izbjeglički status? Nekoliko posebnih slučajeva

9
 Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine

Protokol o izbjeglicama iz 1967. godine je samostalan dokument, iako je zapravo

integralno povezan sa Konvencijom iz 1951. godine. Protokol uklanja vremenska
i geografska ograničenja iz definicije pojma izbjeglice u Konvenciji.

Zajedno, Konvencija i Protokol o izbjeglicama pokrivaju tri glavne teme:

 osnovna definicija izbjeglice, zajedno sa uslovima za prestanak i isključenje
iz izbjegličkog statusa;
 pravni status izbjeglica u zemlji azila, njihova prava i obaveze, uključujući
pravo da budu zaštićeni od prisilnog povratka ili refoulementa na teritoriju
gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi (vidi okvir o non-refoulementu, str.
14.)
 obaveze država, uključujući saradnju sa UNHCR-om u obavljanju njegovih
zadataka i olakšavanje njegovih nadzornih funkcija u vezi sa primjenom
Konvencije. Pristupanjem Protokolu države pristaju da većina članova
Konvencije o izbjeglicama (članovi 2. do 34.) bude primjenjena na sve osobe
koje su obuhvaćene definicijom izbjeglice iz Protokola. Međutim, velika
većina država željela je pristupiti i Konvenciji i Protokolu. Na taj način,
države potvrđuju da su oba instrumenta centralna za međunarodni sistem
zaštite izbjeglica.

“Konferencija poziva sve parlamente i vlade da budu svjesni svoje

odgovornosti spram zaštite izbjeglica i prihvata žrtava političkog
proganjanja prema definiciji iz Konvencije o statusu izbjeglica iz
1951. godine”
78. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, oktobar 1987. godine

“Izvršni komitet još jednom potvrđuje da Konvencija o statusu

izbjeglica iz 1951. godine i njen Protokol iz 1967. godine i dalje
predstavljaju osnov međunarodnog izbjegličkog sistema.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a broj 87(f), iz 1999. godine

10
 Odgovornosti država potpisnica
Konvencije o izbjeglicama

Kao glavno načelo međunarodnog prava, svaki sporazum koji je na snazi

obavezuje sve strane sporazuma i mora se izvršavati u dobroj vjeri. Zemlje koje
su ratificirale Konvenciju o izbjeglicama dužne su pružati zaštitu izbjeglicama na
svojoj teritoriji u skladu sa uslovima iz Konvencije.

Među odredbama koje države potpisnice Konvencije o izbjeglicama i Protokola

moraju primjenjivati su sljedeće:

 Saradnja sa UNHCR-om - član 35. Konvencije o izbjeglicama iz 1951.

godine i član II Protokola iz 1967. godine sadrže dogovor da države
potpisnice Konvencije sarađuju sa UNHCR-om u obavljanju njegovih
funkcija, te da mu posebno pomažu u nadzoru provedbe odredbi iz tih
sporazuma.

 Informiranje o nacionalnim propisima - Države potpisnice Konvencije o

izbjeglicama prihvaćaju obavezu da obavijeste generalnog sekretara
Ujedinjenih naroda o zakonima i propisima usvojenim kako bi se osigurala
primjena Konvencije.

 Izuzeće od reciprociteta – Ako je prema zakonima neke zemlje, pravo

stranaca osigurano samo onda kada je slično postupanje osigurano i u
zemlji državljanstva tih stranaca (reciprocitet), izbjeglice se izuzimaju od
ovog pravila. Pojam reciprociteta se ne primjenjuje na izbjeglice jer oni ne
uživaju zaštitu u svojoj domovini. 

11
 Države potpisnice Konvencije o statusu izbjeglica iz
1951.* i/ili Protokola iz 1967. godine
145 zemalja sa 1. martom 2004. godine (*Stupila na snagu 22. aprila 1954. godine)

Albanija Francuska Litvanija Sjedinjene

Alžir Gabon Luksemburg Američke Države [P]
Angola Gambija Madagaskar [K] Slovačka
Antigva i Barbuda Gana Mađarska Slovenija
Argentina Grčka Makedonija (BJR) Somalija
Armenija Gruzija Malavi Srbija i Crna Gora
Australija Gvatemala Mali Sudan
Austrija Gvineja Malta Surinam
Azerbejdžan Gvineja Bisao Maroko Svazilend
Bahami Haiti Mauritanija Sveti Kristofor
Belgija Honduras Meksiko i Nevis [K]
Beliz Hrvatska Moldavija (R) Sveti Toma
Benin Iran (IR) Monako [K] i Principe
Bjelorusija Irska Mozambik Sveti Vinsent
Bocvana Island Namibija [K] i Grenadini [K]
Bolivija Italija Niger Španija
Bosna i Hercegovina Izrael Nigerija Švajcarska
Brazil Jamajka Nikaragva Švedska
Bugarska Japan Nizozemska Tadžikistan
Burkina Faso Jemen Norveška Tanzanija (UR)
Burundi Južna Afrika Novi Zeland Timor – Leste
Centralnoafrička Kambodža Njemačka Togo
Republika Kamerun Obala Slonovače Trinidad i Tobago
Čad Kanada Panama Tunis
Češka Republika Kazastan Papua Nova Gvineja Turkmenistan
Čile Kenija Paragvaj Turska
Danska Kina Peru Tuvalu
Dominika Kipar Poljska Uganda
Dominikanska Kirgistan Portugalija Ujedinjeno Kraljevstvo
Republika Kolumbija Ruanda Velike Britanije i
Džibuti Kongo Rumunija Sjeverne Irske
Egipat Kongo (DR) Ruska Federacija Ukrajina
Ekvador Koreja (R) Salamonski Otoci Urugvaj
Ekvatorska Gvineja Kosta Rika Salvador Vatikan
Estonija Latvija Samoa Venecuela [P]
Etiopija Lesoto Sejšeli Zambija
Fidži Liberija Senegal Zelenortski otoci [P]
Filipini Lihtenštajn Sijera Leone Zimbabve 
Finska

“Izvršni komitet podstiče države i UNHCR da, kadgod je to primjereno, nastave

promovirati regionalne inicijative čiji je cilj zaštita izbjeglica i iznalaženje trajnih
rješenja, osiguraju potpunu usklađenost regionalnih standarda sa opće priznatim
standardima zaštite, kao i da reagiraju na posebne regionalne okolnosti i potrebe
za zaštitom.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a broj 81(k), iz 1997. godine

12
Regionalni zakoni i standardi
 Konvencija Organizacije afričkog jedinstva koja pokriva određene
aspekte izbjegličkih problema u Africi iz 1969. godine

Sukobi koji su pratili kraj kolonijalne ere u Africi izazvali su masovna kretanja
izbjeglica. Takva raseljenost stanovništva nije podstakla samo sastavljanje i
usvajanje Protokola o izbjeglicama iz 1967. godine, nego i usvajanje Konvencije
Organizacije afričkog jedinstva koja pokriva određene aspekte izbjegličkih
problema u Africi iz 1969. godine. Tvrdeći da je Konvencija o izbjeglicama iz
1951. godine “osnovni i opći instrument o statusu izbjeglica”, Afrička konvencija je
do danas jedini pravno obavezujući regionalni sporazum o izbjeglicama.

Možda je najvažniji dio Afričke konvencije njena definicija izbjeglice (vidi okvir na
str. 11.).

Afrička konvencija slijedi definiciju Države potpisnice

izbjeglice iz Konvencije iz 1951.
godine, no sadrži objektivniji
pristup: bilo koja osoba koja je
prisiljena napustiti svoju zemlju
zbog “vanjske agresije, okupacije,
strane dominacije ili događaja koji
ozbiljno narušavaju javni red u
dijelu ili u cijeloj zemlji njenog
porijekla ili državljanstva.
To znači da osobe koje bježe od
građanskih nemira, nasilja velikih
razmjera i rata imaju pravo
zatražiti status izbjeglice u
državama koje su potpisnice ove
Konvencije, bez obzira na to da li
njihov strah od proganjanja
opravdan ili nije.
Afričke konvencije
Zaključno sa 1. septembrom 2001. godine
(Stupila na snagu 20. juna 1974. godine)
Alžir, Angola, Benin, Bocvana, Burkina
Faso, Burundi, Centralnoafrička
Republika, Čad, Egipat, Ekvatorijalna
Gvineja, Etiopija, Gabon, Gambija,
Gana, Gvineja, Gvineja Bisao,
Južnoafrička Republika, Kamerun,
Kapverdski Otoci, Kenija, Kongo
(Demokratska Republika), Kongo,
Lesoto, Liberija, Libija, Malavi, Mali,
Mauritanija, Maroko, Mozambik, Niger,
Nigerija, Obala Slonovače, Ruanda,
Senegal, Sejšeli, Sijera Leone, Sudan,
Svazilend, Tanzanija, Togo, Tunis,
Uganda, Zambija i Zimbabve 

 Kartagenska deklaracija

Godine 1984. skupina vladinih predstavnika i uglednih pravnika iz Srednje i Južne

Amerike okupila se u Kartageni u Kolumbiji kako bi razgovarali o međunarodnoj
zaštiti izbjeglica u toj regiji. Na tom je skupu usvojena Kartagenska deklaracija

13
koja preporučuje da definicija izbjeglice koja se koristi u cijelom regionu Srednje i

Načelo non-refoulementa
Pravo izbjeglice da bude zaštićen od prisilnog vraćanja ili refoulementa sadržano
je u Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine.

“Niti jedna država ugovornica neće protjerati ili vratiti (“refouler”) izbjeglicu na bilo
koji način na granicu teritorije gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog
njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili
političkog mišljenja.” član 33(1)

Refoulement je također zabranjen, bilo eksplicitno, bilo posredstvom tumačenja

Konvencije o sprečavanju mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (član 3.), Četvrte ženevske konvencije
iz 1949. (član 45., stav 4.), Međunarodnog pakta o građanskim i političkim
pravima (član 7.), Deklaracije o zaštiti svih osoba od nestanka nasilnim putem
(član 8.) i Načela djelotvornog sprečavanja i istraživanja bespravnih i samovoljnih
smaknuća i smaknuća po kratkom postupku (član 5.).

Dodatno, refoulement je zabranjen bilo eksplicitno, bilo posredstvom tumačenja

većeg broja regionalnih instrumenata o ljudskim pravima, uključujući Evropsku
konvenciju o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda (član 3.), Američku
konvenciju o ljudskim pravima (član 22.), Afričku konvenciju o izbjeglicama (član
II) i Deklaraciju iz Kaira o zaštiti izbjeglica i raseljenih osoba u arapskom svijetu
(član 2.).

Opće je prihvaćeno da je zabrana refoulementa dio običajnog međunarodnog

prava. To znači da čak i države koje nisu potpisnice Konvencije o izbjeglicama
moraju poštivati načelo non-refoulementa.

Prema Konvenciji o izbjeglicama i običajnom međunarodnom pravu, države imaju

obavezu poštivati načelo non-refoulementa. Kada je to načelo povrijeđeno ili
ugroženo, UNHCR reagira putem intervencije kod nadležnih organa, a ako to
smatra potrebnim, obavještava i javnost. U nekim okolnostima, osobe suočene sa
refoulementom imaju pristup relevantnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava,
kao što je Komitet za sprečavanje mučenja (vidi str. 19. u vezi sa ovim
mehanizmima za zaštitu ljudskih prava). 

14
Južne Amerike treba uključivati definiciju iz Konvencije o izbjeglicama iz 1951.
godine, ali obuhvatiti i osobe koje su pobjegle iz svojih zemalja “zbog toga što su
njihovi životi, sigurnost ili sloboda ugroženi općim nasiljem, stranom agresijom,
unutrašnjim sukobima, grubim povredama ljudskih prava ili drugim okolnostima
koje ozbiljno narušavaju javni red”.

Iako Kartagenska deklaracija nije pravno obavezujuća za države, većina država

iz Srednje i Južne Amerike primjenjuje njenu definiciju u praksi; neke su tu
definiciju uvrstile i u njihovu nacionalnu legislativu. Deklaraciju su podržali
Organizacija američkih država, Generalna skupština Ujedinjenih naroda i
savjetodavni Izvršni komitet UNHCR-a.

Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda -

Deklaracija o teritorijalnom azilu iz 1967. godine
Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 1967. godine Deklaraciju o
teritorijalnom azilu namijenjenu državama članicama. U Deklaraciji se podvlači da
je priznavanje azila miroljubiv i humanitaran čin koji nijedna država ne može
smatrati neprijateljskim, te predviđa da je zemlja azila dužna obraditi zahtjev
svake osobe za priznavanjem azila.

Azil
“Svako ima pravo tražiti i u drugim zemljama
uživati azil od proganjanja.”
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, član 14(1)

Kao što to pokazuju Afrička konvencija, Kartagenska deklaracija i Deklaracija

Ujedinjenih naroda o teritorijalnom azilu iz 1967. godine, priznavanje azila je
humanitaran i apolitičan čin. Riječ “azil” nije definirana međunarodnim pravom, no
postala je sveobuhvatni pojam za cjelokupnu zaštitu koju neka zemlja pruža
izbjeglicama na svom području. Azil znači, u najmanju ruku, privremenu osnovnu
zaštitu - odnosno zabranu prisilnog povratka (refoulement) na granice teritorije
gdje bi život ili sloboda izbjeglice bili ugroženi - uz mogućnost ostanka u
prihvatnoj zemlji do iznalaženja rješenja izvan te zemlje. U mnogim zemljama je
značenje ove riječi puno šire, uključujući prava iz Konvencije iz 1951. godine, čak
ih i nadmašujući. 

15
Zaključci Izvršnog komiteta UNHCR-a
Izvršni komitet UNHCR-a (ExCom) savjetuje visokog komesara u obavljanju
njegovih funkcija (vidi Drugo poglavlje). Godišnji zaključci koje usvaja ExCom
čine dio okvira međunarodnog režima zaštite izbjeglica. Oni se zasnivaju na
načelima iz Konvencije o izbjeglicama i sastavljaju se i usvajaju većinskim brojem
glasova kao odgovor na konkretna pitanja u vezi sa zaštitom. Zaključci ExCom-a
predstavljaju sporazum više od 50 zemalja koje imaju veliki interes i iskustvo u
zaštiti izbjeglica. Ove i druge zemlje često se koriste zaključcima ExCom-a u
pripremi vlastitih zakona i politike.

Ključna prava za zaštitu izbjeglica

Većina prava ključnih za zaštitu izbjeglica ujedno su osnovna prava iz
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine.

 pravo na život, slobodu i sigurnost;

 pravo na traženje i uživanje azila;
 pravo na zaštitu od mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg
postupanja ili kažnjavanja;
 pravo na zaštitu od ropstva ili služinskog odnosa (servituta);
 priznavanje osobe pred zakonom;
 sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti;
 pravo na zaštitu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja;
 pravo na zaštitu od proizvoljnog miješanja u privatni život, dom i porodicu;
 sloboda mišljenja i izražavanja;
 pravo na obrazovanje;
 pravo na učestvovanje u kulturnom životu zajednice. 
Vidi također okvir o non-refoulementu na str. 14.

16
Nacionalni zakoni i standardi
Usvajanje nacionalnih zakona o izbjeglicama, koji se zasnivaju na međunarodnim
standardima, ključ je za jačanje instituta azila, poboljšavanje djelotvornosti zaštite
i stvaranje osnova za iznalaženje rješenja za probleme izbjeglica. Uključivanje
međunarodnog prava u nacionalno zakonodavstvo posebno je važno u
područjima o kojima Konvencija o izbjeglicama ništa ne govori, kao što su
postupci za određivanje izbjegličkog statusa.

Posebni postupci UN-a u vezi s ljudskim pravima

koji su dostupni ili koji koriste izbjeglicama
Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava, organ sastavljen od 53 države
članice, stvorila je razne mehanizme za istraživanje tematskih pitanja vezanih za
ljudska prava i stanja u pojedinim zemljama. Jedna od karakteristika tih
specijalnih postupaka je to da dopuštaju akciju bez obzira na to je li neka država
potpisnica međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima ili nije. U svim
specijalnim postupcima Komisiji se na njenoj godišnjoj skupštini u Ženevi
prezentiraju studije o konkretnom stanju u vezi sa ljudskim pravima. U nekoliko
postupaka moguće su žurne žalbe isključivo na humanitarnoj osnovi. Što se tiče
izbjeglica, u razmatranje se može uzeti sljedeće:

Posebni izvjestitelji ili posebni organi Komisije Ujedinjenih naroda mogu

intervenirati kod vlada kako bi se spriječilo izlaganje izbjeglica, tražitelja azila ili
interno raseljenih osoba mogućim povredama ljudskih prava ili kao odgovor na
tvrdnje o postojanju takvih povreda.

U slučaju moguće povrede načela non-refoulementa, u nekim slučajevima

pozivanje na sljedeće specijalizirane organe može biti posebno relevantno:
 Specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za slučajeve mučenja;
 Specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za slučajeve smaknuća po kratkom
postupku;
 Radna grupa Ujedinjenih naroda za slučajeve nestanaka pod prisilom.

Parlamentarci mogu iskoristiti i pridonijeti gore spomenutim posebnim postupcima

na način da:


17
 pružaju informacije u relevantnim postupcima o stanju u kojem se nalaze
izbjeglice, interno raseljene osobe i tražitelji azila;
 traže intervenciju putem relevantnih postupaka u slučaju kada bi neki
pojedinac ili grupa trebali biti vraćeni u određenu zemlju suprotno načelu
non-refoulementa ili u slučaju proizvoljnog pritvaranja. Potrebno je imati u
vidu da se takvom situacijom može pozabaviti samo zemlja ili organ čiji
mandat pokriva moguće zlostavljanje;
 podstiču svoje vlae da odgovore na zahtjeve za informacijama i na urgentne
apele upućene u skladu sa posebnim postupcima. 

Međunarodno humanitarno pravo

Međunarodno humanitarno pravo predviđa da se žrtve oružanih sukoba, bez
obzira na to jesu li raseljene ili ne, trebaju poštivati, štititi od uticaja rata i da im se
treba pružati nepristrasna pomoć. S obzirom da se mnoge izbjeglice nalaze usred
međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, izbjegličko pravo često je usko
povezano sa humanitarnim pravom. Četvrta ženevska konvencija o zaštiti civila
za vrijeme rata (iz 1949. godine) sadrži član koji se bavi konkretno izbjeglicama i
raseljenim osobama (član 44.). Dodatni protokol I (iz 1977. godine) predviđa da
se izbjeglicama i osobama bez državljanstva treba pružati zaštita na osnovu
odredbi Dijela I i III Četvrte ženevske konvencije.

Pravo o ljudskim pravima i izbjegličko pravo:

kako su povezani
Međunarodno izbjegličko pravo je dio većeg mozaika međunarodnog prava o
ljudskim pravima i međunarodnog humanitarnog prava. Pravo o ljudskim pravima
predstavlja široki okvir unutar kojeg treba staviti odredbe izbjegličkog prava.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima tumači se na način da
zabranjuje povratak u zemlju u kojoj bi data osoba bila izložena mučenju. Osim
toga, gotovo sve njegove odredbe se primjenjuju na nedržavljane.

Izbjeglicama pripadaju dva skupa prava koja se djelimično preklapaju: prvi

obuhvata prava koja oni uživaju kao pojedinci, zagarantirana međunarodnim
standardima o ljudskim pravima i nacionalnim zakonima, dok drugi obuhvata
specijalna prava koja oni uživaju na osnovu svog izbjegličkog statusa. 

18
Dva međunarodna instrumenta o ljudskim pravima imaju posebno važnu ulogu u
međunarodnom izbjegličkom pravu:
 Konvencija o sprečavanju mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja predviđa zaštitu od refoulementa ili
prisilnog povratka onda kada postoji velik rizik od mučenja. Odredba o non-
refoulementu iz Konvencije o sprečavanju mučenja je apsolutna, za razliku
od odredbe o non-refoulementu iz Konvencije o izbjeglicama, prema kojoj je
pružanje zaštite uslovljeno strahom od proganjanja zbog rase, vjere,
nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili političkog uvjerenja.
Nadalje, nema izuzetaka od obaveze non-refoulementa iz Konvencije o
sprečavanju mučenja. Za razliku od Konvencije o izbjeglicama, Konvencija o
sprečavanju mučenja ne sadrži nijednu odredbu kojom bi se od zaštite
isključili počinitelji posebno teških zločina ili druge osobe koje tu zaštitu ne
zaslužuju.
 Konvencija o pravima djeteta, čije su potpisnice gotovo sve države u svijetu,
primjenjuje se na svu djecu bez diskriminacije, uključujući djecu izbjeglice i
tražitelje azila. Konvencija izričito predviđa da svako dijete koje traži
izbjeglički status ima pravo na zaštitu i humanitarnu pomoć u uživanju svojih
prava iz tog i ostalih instrumenata koje je ta država potpisala. 

Međutim, humanitarno pravo može zaštititi izbjeglice samo kad je mjerodavno,

odnosno u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. Ako neko
pobjegne od oružanog sukoba, ali nađe azil u zemlji koja nije u međunarodnom ili
unutrašnjem oružanom sukobu, na njega se neće primijeniti humanitarno pravo.
(Za više informacija o humanitarnom pravu, vidi Poštivanje međunarodnog
humanitarnog prava, Priručnik za parlamentarce br. 1, iz 1999. godine).

Šta mogu učiniti parlamenti i njihovi članovi

Parlamenti i njihovi članovi imaju ključnu ulogu u osiguranju zaštite izbjeglica,
kako u zakonu tako i u praksi. S tim u vezi, ključni su sljedeći koraci:

 inkorporirati načelo non-refoulementa

Načelo non-refoulementa treba biti inkorporirano u nacionalne propise. U tu svrhu

je potrebno u zakonima o ulasku stranaca i graničnoj kontroli napraviti razliku
između tražitelja azila i ostalih koji eventualno žele ući u zemlju iz drugih razloga.
Može se pojaviti i potreba kritičkog preispitivanja nacionalnih zakona o imigraciji.

19
Tražiteljima azila potrebno je osigurati pravedan i djelotvoran postupak u kojem
mogu prezentirati svoje zahtjeve za priznavanje azila.

 proširiti definiciju izbjeglice

Parlamenti i parlamentarci trebaju razmotriti uključenje šire definicije izbjeglice u

nacionalne zakone, kao one iz Afričke konvencije i Kartagenske deklaracije.

Parlamentarci također trebaju razmotriti situaciju u kojoj se nalaze interno

raseljene osobe, kako bi se olakšala njihova zaštita i kako bi se međunarodna
zajednica upoznala sa njihovim problemima.

 pristupiti međunarodnim instrumentima (vidi i šesto poglavlje)

Vlade treba podsticati u poduzimanju mjera čiji je cilj pristupanje Konvenciji o

izbjeglicama i Protokolu, ako to već nisu učinile. Također je potrebno razmotriti
pristupanje međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima koji su relevantni za
zaštitu izbjeglica, posebno Konvenciji o sprečavanju mučenja i Konvenciji o
pravima djeteta, kao i međunarodnim instrumentima o humanitarnom pravu.

Na regionalnom nivou, parlamenti u afričkim zemljama koje nisu pristupile Afričkoj

konvenciji trebaju razmotriti mogućnost pristupanja. Regionalni instrumenti o
ljudskim pravima u Africi, Evropi i objema Amerikama također predviđaju
standarde relevantne za zaštitu izbjeglica. Zemlje u ovim regijama trebaju
razmotriti pristupanje tim instrumentima.

 preispitati rezervacije i restriktivno tumačenje

Povremeno je potrebno preispitati opravdanost rezervacija i restriktivnih

tumačenja. Ako izvršna vlast nije u tom pogledu aktivna, članovi parlamenata bi
trebali postavljati pitanja vladi ili čak predlagati odgovarajuće zakone.

 primjeniti međunarodne standarde

Uz gore spomenute instrumente, inspiraciju u osmišljavanju nacionalnih sistema

za zaštitu izbjeglica također je moguće naći i u velikom broju međunarodnih
standarda, uključujući zaključke koje je usvojio Izvršni komitet UNHCR-a i
smjernice UNHCR-a o cijelom nizu izbjegličkih pitanja. Uredi UNHCR-a mogu
pomoći parlamentarcima pružanjem informacija o tim standardima i davanjem
komentara na predložene zakonske propise.

20
 podsticati saradnju sa UNHCR-om

Parlamentarci mogu raditi na tome da njihove vlade pružaju UNHCR-u

informacije o broju i situaciji u kojoj se nalaze izbjeglice na području njihove
države, primjeni Konvencije o izbjeglicama i pozitivnim zakonima, propisima i
uredbama o izbjeglicama. Parlamentarci također mogu tražiti mišljenje UNHCR-a
o pitanjima u vezi sa zaštitom izbjeglica, koja uključuju predložene zakonske
propise ili zakonske propise koji su u postupku usvajanja, sudske predmete i
odluke o relevantnoj politici djelovanja.

Kako UNHCR ima urede u gotovo 120 zemalja (vidi Aneks 3.), parlamentarci iz
većine zemalja mogu naći ured UNHCR-a i u svom glavnom gradu. 

21
Drugo poglavlje
Uloga UNHCR-a

H
umanitarna i nepolitička organizacija UNHCR ima mandat Ujedinjenih
naroda da pruža zaštitu i pomoć izbjeglicama u iznalaženju rješenja za
njihove probleme. S obzirom da je problem raseljenosti u zadnjih pola
vijeka postao mnogo složeniji, UNHCR se također razvijao kako bi se mogao
suočiti sa tim izazovom. Ured, osnovan 1950. godine, proširio se iz relativno
malene, specijalizirane agencije sa predviđenim rokom trajanja od tri godine u
organizaciju sa više od 4000 djelatnika, uredima u gotovo 120 zemalja i godišnjim
budžetom od 1 milijarde USD. Osim što pruža pravnu zaštitu, danas UNHCR
također daje materijalnu pomoć u ozbiljnim kriznim situacijama, direktno ili preko
partnerskih agencija. U prvih pedeset godina postojanja, UNHCR je pružio pomoć
i zaštitu više od 50 miliona ljudi i dobio dvije Nobelove nagrade za mir.

Na međunarodnom nivou UNHCR promovira međunarodne instrumente o

izbjeglicama i prati da li vlade postupaju u skladu sa međunarodnim izbjegličkim
pravom. Osoblje UNHCR-a promovira izbjegličko pravo među svim osobama koje
su angažirane na zaštiti izbjeglica, uključujući graničnu policiju, novinare,
nevladine organizacije, advokate, sudije i više državne dužnosnike.

Na terenu osoblje UNHCR-a radi na zaštiti izbjeglica kroz brojne aktivnosti,

uključujući reagiranje u kriznim situacijama i premještanje izbjegličkih kampova
dalje od graničnih područja radi povećanja sigurnosti; stara se o tome da žene
izbjeglice učestvuju u odlučivanju o distribuciji hrane i u socijalnim službama;
učestvuje u spajanju razdvojenih porodica; pruža informacije izbjeglicama o
uslovima u njihovoj domovini tako da na osnovu uvida u činjenično stanje mogu
donijeti odluku o povratku; dokumentira potrebe izbjeglica za preseljenjem u
drugu zemlju azila; idu u posjete centrima za pritvor, te pružaju savjete vladama o
nacrtima zakona o izbjeglicama, njihovoj politici i praksi.

UNHCR traži dugotrajna rješenja za probleme izbjeglica tako da im pomaže da

se vrate u svoju domovinu (repatrijacija), ako uslovi u domovini pogoduju
povratku, da se integriraju u zemljama azila ili da se presele u treće zemlje azila.

22
Mandat UNHCR-a
Konvencija o izbjeglicama i Protokol daju državama potpisnicama pravnu osnovu
za zaštitu izbjeglica. UNHCR je sa svoje strane dobio mandat za pružanje
međunarodne zaštite izbjeglicama i iznalaženje trajnih rješenja za njihove
probleme putem svog Statuta, koji je u decembru 1950. godine usvojila
Generalna skupština Ujedinjenih naroda.

Statut predviđa funkcije visokog komesara, između ostalog njegovo ovlaštenje da

štiti izbjeglice, koje je definirano sličnim, iako ne istim riječima upotrijebljenim u
Konvenciji o izbjeglicama. Tokom godina Generalna skupština je proširila
odgovornost UNHCR-a na zaštitu raznih skupina ljudi koje nisu obuhvaćene
Konvencijom o izbjeglicama i Protokolom. Neki od tih ljudi poznati su kao
“mandatne” izbjeglice; drugi su povratnici, osobe bez državljanstva i, u nekim
situacijama, interno raseljene osobe.

Mandat UNHCR-a danas je, prema tome, bitno širi nego što su to odgovornosti
država potpisnica Konvencije o izbjeglicama i Protokola. Jedan od izazova sa
kojim se danas suočavaju izbjeglice i zemlje azila sastoji se od premošćivanja
“jaza vezanog za zaštitu” koji postoji u situacijama kada UNHCR nastoji zaštititi
osobe u odnosu na koje određene države ne priznaju odgovornost na osnovu
nijednog izbjegličkog instrumenta.

Odnos između Statuta UNHCR-a

i Konvencije o izbjeglicama i njenog Protokola
Statut predstavlja ustav UNHCR-a. Predviđa funkciju i odgovornosti visokog
komesara i uključuje definiciju osoba u ime kojih visoki komesar može nastupati.
Ova definicija je proširena raznim rezolucijama Generalne skupštine Ujedinjenih
naroda.

Konvencija o izbjeglicama je međunarodni instrument koji obavezuje države

potpisnice. U njemu su navedena prava i obaveze osoba kojima je priznat
izbjeglički status prema definiciji iz Konvencije.

Mandatne izbjeglice su osobe koje UNHCR smatra izbjeglicama na osnovu svog

Statuta ili šireg mandata koji mu je dala Generalna skupština. Određivanje
statusa izbjeglice od strane UNHCR-a ne ovisi o tome je li država azila potpisnica
Konvencije o izbjeglicama ili njenog Protokola. 

23
Izbjeglice prema Konvenciji su osobe kojima vlasti država koje su pristupile
Konvenciji i/ili Protokolu priznaju izbjeglički status. Kao takve imaju pravo
zahtijevati prava i povlastice koje su te države pristale pružati izbjeglicama. 

Osobe o kojima se stara UNHCR

“Osobe o kojima se stara UNHCR” su svi oni čija su zaštita i potrebe od interesa
za UNHCR. One uključuju:
 izbjeglice na osnovu Konvencije o izbjeglicama;
 osobe koje bježe od sukoba ili teških remećenja javnog reda (odnosno
izbjeglice na osnovu definicija iz Afričke konvencije i Kartagenske
deklaracije);
 povratnike (odnosno bivše izbjeglice);
 osobe bez državljanstva;
 osobe raseljene unutar svoje države (u nekim situacijama).

Ovlast UNHCR-a da nastupa u njihovo ime zasniva se na Konvenciji iz 1951.

godine i Afričkoj konvenciji, Kartagenskoj deklaraciji ili na rezolucijama Generalne
skupštine Ujedinjenih naroda.

Poseban slučaj Palestinaca

Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom
istoku (UNRWA) osnovana je 1948. godine radi pružanja pomoći Palestincima
raseljenim prilikom osnivanja države Izrael. UNRWA je registrirala gotovo 3
miliona Palestinaca, a aktivna je u Jordanu, Libanonu, Siriji, Gazi i na Zapadnoj
obali.

UNRWA definira palestinske izbjeglice kao ljude i njihove potomke koji su živjeli u
Palestini dvije godine prije nego što su počeli sukobi 1948. godine i koji su izgubili
svoje domove i izvor sredstava za život zbog tog sukoba. UNRWA nije dobio
mandat štititi palestinske izbjeglice; ta je odgovornost implicitno ostavljena onim
zemljama gdje su se palestinske izbjeglice sklonile. Nadalje, s obzirom da su već
bili pod zaštitom jedne agencije Ujedinjenih naroda, Palestinci koji su registrirani


24
kod UNRWA-e, isključeni su iz mandata UNHCR-a kada je ovaj osnovan 1950.
godine. Međutim, Palestinci izvan teritorije u kojoj je UNRWA aktivna potpadaju
pod mandat UNHCR-a.

Pravni status Palestinaca varira ovisno o datumu kada su se oni ili njihovi roditelji
ili djedovi raselili i o mjestu njihova sadašnjeg prebivališta. Otprilike 850.000
Palestinaca - oni i njihovi potomci koji su ostali u novoj državi Izrael nakon 1948.
godine - sada ima izraelsko državljanstvo. Nepoznati broj Palestinaca je također
stekao državljanstvo zemalja izvan Srednjeg istoka. Od arapskih zemalja koje
pružaju utočište palestinskim izbjeglicama samo im je Jordan odobravao
državljanstvo u značajnijem broju. Status preostalih pokazao se u najmanju ruku
nedefiniranim, i mnogi se Palestinci nalaze u nepodnošljivoj situaciji. 

Osobe bez državljanstva

Osoba bez državljanstva je osoba koju nijedna država prema svojim zakonima ne
smatra svojim državljaninom. Takva osoba može, ali i ne mora, biti izbjeglica.
Milioni ljudi u cijelom svijetu nema nikakvo državljanstvo.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 1996. godine pozvala UNHCR da

promovira pristupanje dvjema međunarodnim konvencijama o osobama bez
državljanstva i da vladama pruži tehničke i pravne savjete o njihovim zakonskim
propisima o državljanstvu. UNHCR, dakle, sarađuje sa vladama u izradi nacrta
njihovih zakona o državljanstvu, pomaže u koordinaciji nastajanja pravnih
sistema, pomaže i daje savjete o pojedinačnim i skupnim slučajevima osoba bez
državljanstva (apatridije) i pomaže u pregovorima čiji je cilj zaključivanje
instrumenata o apatridiji.

Rad UNHCR-a sa osobama bez državljanstva zasniva se na snažnoj vezi između

apatridije i raseljenosti. Naprimjer:
 raseljenost može dovesti do apatridije (kada, naprimjer, nakon što neka
osoba bude raseljena, uslijedi ili je poprati mijenjanje teritorijalnih granica);
 raseljenost može biti posljedica apatridije (kada je stanovništvo bez
državljanstva i nacionalnosti prisiljeno napustiti uobičajeno mjesto boravka);
 apatridija može biti prepreka rješavanju izbjegličkih problema (kada,
naprimjer, zemlje odbijaju ponovno primiti bivše izbjeglice zbog toga što
nemaju državljanstvo).

25
Apatridija je ozbiljan problem koji bi države trebale riješiti. Vlade moraju poduzeti
korake kako bi osigurale da se ne povuče ili uskrati državljanstvo cijelom jednom
dijelu stanovništva koji mogu dokazati postojanje stvarne i efektivne veze sa tom
zemljom, i koji bi ostali bez državljanstva u slučaju da države ne poduzmu
odgovarajuće korake.

“Izvršni komitet ponovno potvrđuje značaj prava na državljanstvo i

poziva države da usvoje sve potrebne mjere kako bi spriječile ili
umanjile pojavu apatridije, i to putem svojih nacionalnih zakona i,
tamo gdje je to primjereno, pristupanjem i provedbom Konvencije o
statusu osoba bez državljanstva.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 85(m), iz 1998. godine

Dvije primarne međunarodne konvencije

o osobama bez državljanstva
Problem osoba bez državljanstva (apatridije) u nekim je dijelovima svijeta vrlo
raširen, a među djecom roditelja različitog porijekla ili onom koja su rođena u
zemlji koja nije zemlja porijekla njihovih roditelja može biti posebice akutan jer oni
ne moraju nužno dobiti državljanstvo mjesta gdje su rođeni. Poput izbjeglica,
osobe bez državljanstva mogu biti prisiljene na selidbu jer ne mogu dobiti
adekvatnu zaštitu. Izvršni komitet UNHCR-a je 1994. godine zatražio od UNHCR-
a da pojača svoje aktivnosti u odnosu na osobe bez državljanstva, uključujući
promoviranje pristupanja konvencijama iz 1954. i 1961. godine o apatridiji, te
organiziranje pouke i sistematskog prikupljanja informacija o obimu ovog
problema. Prema pripremljenoj studiji, koja još uvijek traje, u cijelom svijetu
postoji na milione osoba bez državljanstva.

Konvencija o statusu osoba bez državljanstva iz 1954. godine pomaže u

regulaciji i poboljšanju statusa osoba bez državljanstva i osiguravanju da takve
osobe uživaju osnovna prava i slobode bez diskriminacije.

Konvencija o smanjenju broja osoba bez državljanstva iz 1961. godine definira

načine na koji osobe koje bi inače bile bez državljanstva mogu dobiti ili zadržati
državljanstvo putem utvrđene veze sa državom rođenja ili porijekla. Konvencija
obuhvata pitanja kao što je prijem u državljanstvo, gubitak ili odbacivanje
državljanstva, uskraćivanje državljanstva i transfer teritorije. Konvencija također
naglašava važnost zadržavanja jednom stečenog državljanstva.


26
Pristupanje Konvenciji iz 1954. godine osigurava osobama bez državljanstva
mnoga prava potrebna za vođenje stabilnog života. Pristupanje Konvenciji iz
1961. godine pomaže u rješavanju mnogih problema koji rezultiraju apatridijom.
Također služi kao referentna tačka za nacionalne zakonske propise.

Državljanstvo je status iz kojeg proizilaze druga prava. Konvencija iz 1961.

godine o smanjenju osoba bez državljanstva predviđa da nijedna osoba ne smije
ostati bez državljanstva zbog rasnih, etničkih, vjerskih ili političkih razloga;
zacrtava mjere za sprečavanje apatridije usljed transfera teritorije i utvrđuje
pravila za odobravanje državljanstva osobama rođenim u nekoj zemlji koje bi
inače bile bez državljanstva. Predviđa da će organ Ujedinjenih naroda nadgledati
zahtjeve podnesene na osnovu Konvencije. Međutim, taj organ nije nikada
osnovan, ali je zato Generalna skupština Ujedinjenih naroda taj zadatak povjerila
UNHCR-u (rezolucija 3274 XXIX).

Sa 1. martom 2004. godine sljedeće su države bile članice Konvencije iz 1954.

(stupila na snagu 6. juna 1960. godine): Albanija, Alžir, Antigva i Barbuda,
Argentina, Armenija, Australija, Azerbajdžan, Barbados, Belgija, Bolivija, Bosna i
Hercegovina, Bocvana, Brazil, Čad, Danska, Ekvador, Fidži, Finska, Francuska,
Grčka, Gvatemala, Gvineja, Honduras, Hrvatska, Irska, Izrael, Italija, Kiribati,
Kolumbija, Koreja (R), Kostarika, Latvija, Lesoto, Liberija, Libijska Arapska
Džamahirija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, (Madagaskar*), Mađarska,
Makedonija (BJR), Meksiko, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Salvador,
Slovačka, Slovenija, Srbija i Crna Gora, Svazilend, Sveti Vincent i Grenadini,
Španija, Švedska, Švajcarska, Trinidad i Tobago, Tunis, Uganda, Ujedinjeno
Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Vatikan, Zambija i Zimbabve.
*Pismenim obavještenjem koje je generalni sekretar primio 2. aprila 1965. godine, vlada
Madagaskara je otkazala ovu Konvenciju; otkaz stupio na snagu 2. aprila 1966. godine.

Sa 1. martom 2004. godine sljedeće su države bile članice Konvencije iz 1961.

godine (stupila na snagu 13. decembra 1975. godine): Albanija, Armenija,
Australija, Austrija, Azerbajdžan, Bolivija, Bosna i Hercegovina, Čad, Češka
Republika, Danska, Dominikanska Republika, Francuska, Gvatemala, Irska,
Izrael, Kanada, Kiribati, Kostarika, Latvija, Libijska Arapska Džamahirija, Niger,
Nizozemska, Norveška, Njemačka, Slovačka, Svazilend, Švedska, Tunis,
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Urugvaj. 

Interno raseljene osobe

27
U svijetu živi između 20 i 25 miliona interno raseljenih osoba. Ti su ljudi pobjegli
iz svojih domova, često tokom građanskog rata, no nisu potražili utočište u
drugim zemljama. U pravilu, interno raseljene osobe imaju iste potrebe za
zaštitom kao i izbjeglice, ali s obzirom da nisu prešle međunarodnu granicu, nisu
obuhvaćene Konvencijom o izbjeglicama ili Statutom UNHCR-a.

“Interno raseljene osobe su osobe ili Međunarodna briga za probleme

grupe osoba koje su prisiljene pobjeći interno raseljenih osoba zadnjih je
ili napustiti svoje domove ili uobičajeno godina postala nužna jer je sve više
mjesto življenja, posebno zbog (ili kako ljudi koji su se raselili zbog
bi izbjegle posljedice takvih stanja) unutrašnjih sukoba i nasilja, te svoje
oružanog sukoba, sveopćeg nasilja, izloženih opasnosti i smrti.
povreda ljudskih prava ili prirodne Međutim, ne postoji neka
katastrofe, kao i katastrofe koje su međunarodna agencija niti
uzrokovane ljudskim djelovanjem, a međunarodni instrument koji se
koje nisu prešle međunarodno priznatu bave internom raseljenošću. Zbog
državnu granicu.” toga je međunarodni odgovor na
Vodeća načela Ujedinjenih naroda o problem interne raseljenosti dosada
raseljenosti, Uvod, stav 2 bio selektivan i neujednačen, a u
mnogim slučajevima i neprimjeren.
Veliki broj interno raseljenih osoba uopće ne humanitarnu pomoć ili zaštitu.
Međunarodna zajednica istražuje načine za pružanje održivije i sveobuhvatnije
zaštite i pomoći ovoj grupi ljudi.

UNHCR se brine za interno raseljene osobe, s obzirom da su uzroci i posljedice

njihova prisilnog bijega često usko povezani sa izbjegličkim. Ta briga, koja
proizilazi iz humanitarnog mandata UNHCR-a i koju podržavaju brojne rezolucije
Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, uobličava se u aktivnost UNHCR-a
preko:
 zauzimanja za osobe raseljene unutar svoje države;
 prikupljanja pomoći za osobe raseljene unutar svoje države;
 jačanja kapaciteta organizacije za reagiranje na njihove probleme;
 preuzimanja vodstva u zaštiti i pružanju pomoći u određenim situacijama.

UNHCR se s vremena na vrijeme bavio interno raseljenim osobama još od

početka 70-ih, kadgod ga je Generalna skupština Ujedinjenih naroda, ili njen
generalni sekretar, pozvala da učestvuje u humanitarnim operacijama Ujedinjenih
naroda za koje UNHCR posjeduje stručnost i iskustvo. Međutim, djelokrug
aktivnosti UNHCR-a u ime interno raseljenih osoba dramatično je porastao

28
zadnjih godina. U trenutku pripremanja ovog priručnika, oko 5,2 miliona interno
raseljenih osoba širom svijeta primalo je zaštitu i pomoć UNHCR-a.

Vodeća načela interne raseljenosti

Zauzimanje UNHCR-a za interno raseljene osobe zasniva se na Vodećim
načelima interne raseljenosti. Vodeća načela u kojima su konsolidirana brojna i
najvažnija međunarodna načela zaštite koja se primjenjuju na interno raseljene
osobe, prezentirana su Komisiji Ujedinjenih naroda za ljudska prava u aprilu
1998. godine. Ona dosljedno odražavaju pravo o ljudskim pravima i humanitarno
pravo i sadrže relevantne dijelove izbjegličkog prava. Bave se svim fazama
raseljenosti, a njihov cilj je biti vodič državama, nedržavnim akterima, ostalim
organima i međuvladinim i nevladinim organizacijama u pitanjima raseljenosti.

U Zaključku br. 87(t) iz 1999. godine, Izvršni komitet UNHCR-a je ponovno

istakao važnost Vodećih načela i potvrdio svoju podršku ulozi UNHCR-a spram
interno raseljenih osoba na osnovu kriterija koje je specificirala Generalna
skupština.

Vodeća načela dostupna su preko UN-a. Cijeli tekst dokumenta nalazi se na web
stranici Organizacije za koordinaciju humanitarnih poslova Ujedinjenih naroda
(OCHA): www.reliefweb.int, pritisnite OCHA On-line, pritisnite Publications. 

UNHCR nastupa u ime interno raseljenih osoba samo ako su ispunjeni određeni
kriteriji koje je odredila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1993. godine.
UNHCR mora imati:
 zahtjev ili ovlaštenje Generalne skupštine ili drugog nadležnog vrhovnog
organa Ujedinjenih naroda;
 saglasnost date države i, kada je to primjereno, ostalih entiteta u sukobu;
 pristup ugroženoj populaciji;
 odgovarajući stepen sigurnosti za osoblje UNHCR-a i izvršne partnere;
 jasna razgraničenja odgovornosti uz mogućnost direktne intervencije na
pitanjima zaštite;
 odgovarajuće resurse i kapacitet.

Strategija UNHCR-a je orijentirana na iznalaženje rješenja. Agencija daje prioritet

29
angažmanu u situacijama kada već postoji političko rješenje ili kada se ono
razmatra. UNCHR usko sarađuje sa koordinatorom Ujedinjenih naroda za pomoć
u kriznim situacijama i ostalim organizacijama iz te oblasti kako bi promovirali
zajedničko razumijevanje njihovih uloga i odgovornosti na pružanju pomoći
osobama koje su raseljene unutar svojih država.

 Procjena broja interno raseljenih osoba na pomoći/staranju UNHCR -a

(na kraju 2002. godine)
Interno raseljene osobe Interno raseljeni
Zemlja
(na kraju 2002. godine) povratnici (tokom 2002.)
Afganistan 665.200 753.300
Angola 188.700 13.300
Azerbejdžan 577.200 -
Bivša Jugoslovenska
9.400 6.900
Republika Makedonija
Bosna i Hercegovina 367.500 70.800
Burundi 100.000 -
Gruzija 261.600 -
Hrvatska 17.100 6.300
Kolumbija 950.000 -
Kongo (DR) 9.000 -
Liberija 304.100 -
Moldavija 1.000 -
Obala Slonovače 100.000 -
Ruska Federacija 371.200 59.400
Srbija i Crna Gora 261.800 -
Šri Lanka 447.100 236.200
Ukupno 4.630.900 1.146.200
Interno raseljeni povratnici: osobe koje su se vratile u mjesto porijekla tokom godine.
Navedene cifre ne predstavljaju nužno ukupni broj interno raseljenih osoba u odnosnim zemljama.

30
 Međunarodni komitet Crvenog krsta
i interno raseljene osobe
Kada su interno raseljene osobe izložene nasilju zbog sukoba ili nemira,
Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) smatra svojom dužnošću da se
aktivno angažira, u skladu sa svojim mandatom i mogućnostima, te u mjeri u kojoj
relevantni organi ili sigurnosni uslovi to dopuštaju. S obzirom na geografske
uslove, ICRC je često angažiran i daleko izvan zona otvorenih neprijateljstava,
tako da se bavi problemima zaštite interno raseljenih osoba i drugih civila bez
obzira na dio zemlje u kojem se nalaze.

Kriterij za angažiranje ICRC-a jeste njihovo prisustvo i aktivnost prvenstveno u

određenim situacijama. Kao neutralni posrednik u slučaju oružanog sukoba ili
nemira, on želi pružati zaštitu i pomoć žrtvama međunarodnih i nemeđunarodnih
oružanih sukoba, te unutrašnjih nemira i tenzija. U takvim situacijama daje
prioritet onima kojima su zaštita i pomoć najpotrebniji, u skladu sa načelom
nepristrasnosti. U tom pogledu ICRC smatra da je interno raseljena osoba u
prvom redu civil koji je kao takav zaštićen međunarodnim humanitarnim pravom.

Prečesto interno raseljene osobe pate od ozbiljne neimaštine koja ugrožava

njihov opstanak i prečesto su izložene ozbiljnim opasnostima tokom svog bijega i
raseljenosti. Posljedica toga je da smrtnost među interno raseljenim osobama
često dostiže ekstremne razmjere, posebno među slabijom populacijom kao što
su djeca, starije osobe ili trudnice. Poteškoće sa kojima se suočavaju preživjeli ili
zajednice koje im pružaju utočište čine problem još složenijim.

S obzirom na osjetljivu situaciju u kojoj se nalaze, interno raseljene osobe

pogođene oružanim sukobom - koje čine jednu od glavnih kategorija interno
raseljenih osoba i koje se u mnogim situacijama također nađu u po život opasnim
situacijama - često su primarna grupa na koju Međunarodni komitet Crvenog
krsta usmjerava svoje aktivnosti.

Iako iz brojnih razloga statistički podaci o raseljenosti često predstavljaju samo

grube procjene, Međunarodni komitet Crvenog krsta smatra da su od pet miliona
osoba kojima je on pružio pomoć u 1999. godini velika većina bile interno
raseljene osobe, dok su za 2000. godinu postojali programi za 31 zemlju širom
svijeta čiji je cilj bio pružanje zaštite i pomoći interno raseljenim osobama. 
Vidi web stranicu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta - www.icrc.org

31
Pomoć
Pomoć je potpora koja se pruža kako bi se zadovoljile fizičke i materijalne
potrebe osoba o kojima se stara UNHCR. Može uključivati hranu, medicinski
materijal, odjeću, sklonište, sjeme i alate, socijalne usluge, psihološko
savjetovanje i izgradnju ili obnovu infrastrukture, kao što su škole i ceste.
“Humanitarna pomoć” odnosi se na pomoć koju pružaju humanitarne organizacije
iz humanitarnih razloga, odnosno u nepolitičke, nekomercijalne i nevojne svrhe. U
praksi UNHCR-a to je pomoć kojom se podupire i nadopunjuje postizanje ciljeva
zaštite.

Kada veliki broj izbjeglica bježi u kratkom vremenskom razdoblju,

nužno je brzo prebaciti hranu, skloništa, zalihe, medicinske zalihe i
ostale osnovne potrepštine. Materijalnu i logističku podršku može
pribaviti ili osigurati zemlja azila ili susjedna zemlja ili neke druge
donatorske zemlje. Da bi mogao brzo reagirati na krizne situacije,
UNHCR u skladištima na većem broju lokacija širom svijeta čuva
zalihe za takve krizne situacije.

“Konferencija poziva države, sve U nekoliko zadnjih izbjegličkih operacija,

učesnice oružanih sukoba i organe za isporuku humanitarne pomoći bilo je
Ujedinjenih naroda, te ostale potrebno koristiti logističke kapacitete
organizacije da hitno obrate vojnih snaga određenih donatorskih
pozornost na zaštitu i pomoć zemalja. Pomoć se na taj način
najugroženijim izbjeglicama i interno isporučuje samo u krajnje hitnim
raseljenim osobama, posebno situacijama i kada nema nikakvog drugog
ženama i djeci koji mogu biti izbora.
predmet seksualnog nasilja,
zlostavljanja ili iskorištavanja, te S obzirom na njihov obim i trošak, za te
izloženi rizicima koji proizilaze iz je izvanredne mjere pomoći potrebno
oružanih sukoba, uključujući prisilnu osigurati dodatna finansijska sredstva i
mobilizaciju djece.” one se ne sprovode na štetu sredstava
103. Konferencija Međuparlamentarnog sa kojima bi UNHCR inače raspolagao.
saveza, maj 2000. godine Iako je korištenje vojnih snaga za isporuku
humanitarne pomoći nedvojbeno spasilo mnogo života, ipak je time postavljeno
pitanje odnosa između humanitarnih organizacija i vojske.

Stajalište UNHCR-a je da humanitarne operacije moraju zadržati svoju civilnu

prirodu i izgled.

32
Potrebno je poštivati načelo političke nepristrasnosti i neovisnosti.

Kako se zaštita i pomoć međusobno nadopunjavaju

U trenutku osnivanja UNHCR je bio aktivan u prvom redu u Evropi gdje su
materijalnu pomoć u pravilu pružale zemlje koje su izbjeglicama dale azil.
Kasnije, nastankom brojnih izbjegličkih problema u zemljama u razvoju, UNHCR
je uz pomoć međunarodne zajednice, bio pozvan da pruža materijalnu pomoć i
zaštitu izbjeglicama i u tim zemljama.

“Konferencija poziva vlade i parlamente da razmotre mjere kojima

bi se raseljenim osobama, uključujući interno raseljene osobe, i
njihovoj imovini, jamčila sigurnost tokom repatrijacije i nakon nje.”
99. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, april 1998. godine

U praksi su zaštita i pomoć često povezani. Improvizirani UNHCR-ovi šatori

napravljeni od plavog plastičnog materijala postali su prepoznatljivi simboli zaštite
u velikim kriznim situacijama, od Balkana do Centralne Afrike i Istačnog Timora.
Iako mandat UNHCR-a i dalje ostaje zaštita izbjeglica, takvo pružanje pomoći
često pomaže zemljama da prihvate izbjeglice, s obzirom da donekle olakšava
finansijsku odgovornost prihvatne zemlje. Izbjeglicama je potrebna djelotvornija
pravna zaštita, ali je isto tako potrebno zadovoljiti njihove osnovne potrebe kao
što su sklonište, hrana, voda, higijenske potrebe i zdravstvena zaštita. UNHCR
koordinira pribavljanje i isporuruku tih potrepština i ima posebne projekte za žene,
djecu i starije koji zajedno čine 80 posto tipične izbjegličke populacije.

Svjestan jaza koji obično postoji između izvanredne hitne pomoći i dugoročnije
pomoći za razvoj koju pružaju druge agencije, UNHCR je razvio koncept
Projekata brze pomoći (Quick Impact Projects). Ti projekti pomoći, prvi put
sprovedeni u Centralnoj Americi, a potom i u drugim dijelovima svijeta, obično
uključuju obnovu ili popravak osnovne infrastrukture, kao što su škole i bolnice,
ceste, mostovi i bunari. Kao što njihovo ime sugerira, cilj projekata je uspostaviti
osjećaj normalnog života što je prije moguće nakon raseljeničke krize.

UNHCR u svijetu
 Uredi na terenu: u blizini izbjeglica

Brz pogled na kartu problematičnih područja u svijetu je jednostavan način

pronalaženja UNHCR-ovih ureda na terenu (vidi popis Ureda UNHCR-a u Aneksu

33
3.). Osoblje UNHCR-a i njegovi izvršni partneri rade zajedno sa izbjeglicama u
nekim od najopasnijih, napuštenih i udaljenih mjesta na zemlji. Sve češće rade na
područjima oružanog sukoba ili mjestima gdje ne postoji nikakva vlada ili, ako
postoji, jedva da je djelotvorna. Međunarodno prisustvo na nesigurnim
područjima već je samo po sebi oblik zaštite, s obzirom da može poslužiti kao
snažno sredstvo za obeshrabrivanje zlostavljanja. Gotovo 85 posto od 4000
UNHCR-ovih djelatnika radi izvan Sjedišta UNHCR-a u Ženevi. U slučaju većih
kriznih situacija osoblje UNHCR-a može biti preraspoređeno u roku od 72 sata, a
također postoje i stand-by aranžmani sa partnerskim agencijama za brzo
preraspoređivanje njihovog osoblja.

 Glavni gradovi: u blizini onih koji donose odluke

U sklopu svoje dužnosti nadgledanja primjene Konvencije o izbjeglicama,

UNHCR ima urede u glavnim gradovima mnogih zemalja. Glavna veza UNHCR-a
je u pravilu ministarstvo vanjskih poslova. Međutim, s obzirom da pitanja vezana
za zaštitu izbjeglica zadiru u mnoga područja odgovornosti, UNHCR često radi sa
ministarstvima ili uredima nadležnim za unutrašnje poslove, pravosuđe,
imigraciju, ljudska prava, kao i sa policijom i vojskom.

UNHCR također služi kao izvor podataka za parlamentarce na način da podnosi

izvještaje parlamentarnim komitetima o pitanjima vezanim za izbjegličko pravo. S
obzirom da prati prijedloge zakona, UNHCR može raditi zajedno sa
parlamentarcima kako bi osigurao da usvojeni zakonski propisi budu u skladu sa
međunarodnim izbjegličkim pravom i standardima. UNHCR stoji na raspolaganju
parlamentarcima kako bi ih informirao o konkretnim situacijama vezanim za
izbjeglice u njihovim i drugim zemljama ili o drugim relevantnim pitanjima.

Zbog ograničenih sredstava, UNHCR nema ured u svakom glavnom gradu.

Međutim, svaka zemlja ima u svojoj blizini UNHCR-ov ured, te UNHCR često
promovira regionalni pristup u izbjegličkim pitanjima.

Upravljanje
 Generalna skupština Ujedinjenih naroda

Visokog komesara bira Generalna skupština Ujedinjenih naroda, a imenuje ga

generalni sekretar, u pravilu na mandat od pet godina. Visoki komesar podnosi
izvještaje Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda preko Ekonomskog i socijalnog
vijeća (ECOSOC).

34
 Visoki komesar

Sadašnjeg visokog komesara, gospodina Ruuda Lubbersa, izabrala je Generalna

skupština u oktobru 2000. godine. Gospodin Lubbers je bivši nizozemski državnik
i akademik, predsjednik vlade Nizozemske od 1982. do 1994. godine.

 Izvršni komitet

ECOSOC je 1958. godine osnovao Izvršni komitet UNHCR-a (ExCom) na zahtjev

Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, i on se sastoji od država članica.
Njegova glavna zadaća je davati odobrenja za programe pomoći visokog
komesara, savjetovati ga u obavljanju njegovih statutarnih dužnosti, posebno
dužnosti međunarodne zaštite, i pomno pratiti sve finansijske i administrativne
poslove agencije. Članove ExCom-a bira ECOSOC. ExCom se sastaje jednom
godišnje u Ženevi, u oktobru, a skup traje sedam dana; sastanci Stalnog komiteta
(Standing Committee) održavaju se do pet puta godišnje.

Partnerstvo UNHCR-a sa državama

 Izvršni i upravni organi

Vlade rade sa UNHCR-om na način da daju azil izbjeglicama i dopuštaju im

boravak u njihovim zemljama. Mnoge vlade također pomažu izbjeglicama da se
nasele u njihovim zemljama tako da im daju finansijsku pomoć.

UNHCR radi sa vladama kako bi im pomogao podijeliti odgovornost za zaštitu

izbjeglica i podstiče ih da rješavaju uzroke izbjegličkih kretanja. Kada unutrašnje
nesuglasice uzrokuju međunarodni izbjeglički problem, sve su države, a posebno
susjedne, dužne pomoći u uspostavi mira i sigurnosti u toj zemlji. Zemlje azila
nose najteži teret tokom izbjegličke krize, s obzirom da pružanje skloništa
izbjeglicama često znači prekid uobičajenog života na područjima u koja
izbjeglice dolaze. Međutim, te zemlje ne moraju same preuzeti cjelokupnu
odgovornost. Ostale zemlje, u regiji i izvan nje, mogu podijeliti tu odgovornost
pružanjem podrške, finansijske i materijalne, u uzdržavanju i zaštiti izbjeglica.
UNHCR pomaže u mobilizaciji i kanaliziranju te pomoći.

U nekim zemljama UNHCR pomaže vladama u razmatranju zahtjeva tražitelja

azila (vidi treće poglavlje). Sudjelovanje UNHCR-a varira ovisno o okolnostima i
potrebama u svakoj zemlji.

35
 Parlamenti

Parlamenti i njihovi članovi drže ključ za stvaranje nacionalnog pravnog okvira za

zaštitu izbjeglica i zato su važni partneri UNHCR-a.

UNHCR radi na pristupanju Konvenciji o izbjeglicama ili njenom Protokolu, ili

dvjema konvencijama o osobama bez državljanstva, u zemljama koje im još nisu
pristupile.

U zemljama koje su već pristupile tim konvencijama, UNHCR naglašava potrebu

provođenja međunarodnih standarda usvajanjem zakonskih propisa i izdvajanjem
potrebnih sredstava.

“Konferencija poziva članove parlamenata da aktivno rade na

rješavanju izbjegličkih problema, usvajanjem zakona i propisa koji
utjelovljuju načelo podjele tereta.”
102. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, oktobar 1999. godine

UNHCR može informirati parlamentarce i na zahtjev pribavljati materijale o

izbjegličkim situacijama. Agencija podstiče parlamentarce da koriste svoj položaj
kako bi skrenuli pažnju na vrijednost doprinosa koji izbjeglice daju njihovoj zemlji i
da zagovaraju poštivanje izbjeglica kao ljudskih bića.

UNHCR usko sarađuje sa Međuparlamentarnim savezom (IPU). UNHCR i

Međuparlamentarni savez zajedno među parlamentarcima promoviraju
međunarodni okvir za zaštitu izbjeglica i objašnjavaju odgovornosti država i
mandat UNHCR-a za zaštitu izbjeglica i iznalaženje rješenja za njihove probleme.
Dvije organizacije također zajedno rade na pružanju informacija i smjernica o
ključnoj ulozi koju parlamentarci mogu imati u zaštiti izbjeglica i u traženju načina
putem kojeg pojedine zemlje i međunarodna zajednica kao cjelina mogu
prevladati postojeće izazove međunarodnog režima za zaštitu izbjeglica.

Međuparlamentarni savez redovito potvrđuje da su Konvencija o izbjeglicama i

njen Protokol centralni instrumenti koji osiguravaju zaštitu izbjeglica i poziva
države koje još nisu pristupile tim instrumentima da to učine i ispune svoje
obaveze iz njih. U rezoluciji usvojenoj u maju 2000. godine, data je podrška akciji
Ujedinjenih naroda kojom se nastoji osigurati poštivanje prava izbjeglica i
raseljenih osoba, a parlamenti su pozvani da “se angažiraju u zajedničkim i
inovativnim aktivnostima sa UNHCR-om… u cilju jačanja okvira za međunarodnu
zaštitu.”

36
Godinu dana kasnije Međuparlamentarni savez je u rezoluciji kojom se
obilježavala pedeseta godišnjica usvajanja Konvencije naglasio “potrebu za
razvijanjem novih pristupa, mehanizama i standarda koji bi osigurali kontinuiranu
vitalnost i relevantnost Konvencije o izbjeglicama, s obzirom na debatu o
ozbiljnim i dugotrajnim izbjegličkim situacijama, velikim troškovima vezanim za
tražitelje azila u industrijaliziranim zemljama, teretu koji podnose zemlje u razvoju
koje prihvataju izbjeglice, te stvarnom ili percipiranom zlostavljanju tražitelja
azila.”

“Zabrinut zbog sve većeg broja izbjeglica u svijetu i njihovih užasnih problema,
kao i sve većih izazova sa kojima je suočen Ured Visokog komesarijata
Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR)”, Međuparlamentarni savez je pozvao
parlamente da se zainteresiraju i pridonesu konsolidaciji međunarodnog režima
za zaštitu izbjeglica intenzivnijom i efikasnijom provedbom Konvencije.

 Sudstvo

Sudije igraju važnu ulogu u zaštiti izbjeglica, posebno kada se sistem nacionalne
zaštite zasniva na zakonskim propisima, a ne samo na diskrecionoj odluci organa
uprave. UNHCR pomaže sudijama tako da održava stručne radionice o
izbjegličkom pravu i stanju ljudskih prava u zemljama iz kojih izbjeglice dolaze. U
određenim okolnostima UNHCR daje svoje stavove o određenom zakonu, pitanju
ili pojedinačnom slučaju kako bi pomogao sudijama u donošenju odluke.

UNHCR blisko sarađuje sa Međunarodnim udruženjem sudjia za izbjegličko

pravo (IARLJ). IARLJ radi na tome da upozna sudstvo sa obavezama iz
Konvencije o izbjeglicama, podstiče primjenu sudskih postupaka u cilju
donošenja odluka o pravima tražitelja izbjegličkog statusa, pomaže u stvaranju
neovisnog sudstva u kontekstu izbjegličkog prava u demokratskim društvima koja
nastaju i zemljama u razvoju, te osigurava forum za razmjenu informacija i
pozitivnih iskustava, kao i za razvoj dosljednih pristupa tumačenju i primjeni
izbjegličkog prava.

37
Partnerstvo UNHCR-a sa agencijama
Ujedinjenih naroda i drugima
UNHCR je jedan dio UN-ovog sistema finansijskih sredstava, programa,
specijaliziranih agencija i komisija. Najčešći partneri UNHCR-a su:
 Svjetski program za hranu (WFP), koji pribavlja pomoć u hrani;
 UN-ov dječji fond (UNICEF) pomaže vladama sa programima koji su
fokusirani na dječje zdravlje, prehranu, obrazovanje, pouku i socijalne
usluge; također radi na zaštiti maloljetnika bez pratnje i spajanju članova
porodice koji su se razdvojili bježeći iz domovine;
 Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upravlja i koordinira međunarodni
zdravstveni rad i aktivna je, između ostalog, u kampanjama imunizacije i u
kampanjama protiv side;
 UN-ov program za razvoj (UNDP) koordinira sve aktivnosti Ujedinjenih
naroda vezane za razvoj, nadgleda dugoročne planove za razvoj nakon
kriznih situacija i ima važnu ulogu u programima integracije i reintegracije;
 UN-ov Ured visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) ima vodeću ulogu
u pitanjima vezanim za ljudska prava, koordinira djelovanja Ujedinjenih
naroda vezana za ljudska prava i reagira u slučajevima ozbiljnih kršenja
ljudskih prava;
 UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih aktivnosti (OCHA) koordinira
pomoć Ujedinjenih naroda u humanitarnim krizama kada ona nadilazi mandat
samo jedne humanitarne agencije;
 Još jedan važan partner je Međunarodna organizacija za migracije (IOM),
međuvladin organ koji nije dio sistema Ujedinjenih naroda, a koji pomaže u
transferu izbjeglica, raseljenih osoba i ostalih kojima su potrebne domaće ili
međunarodne migracijske usluge;
 UNHCR također radi sa regionalnim organima kao što je Organizacija
afričkog jedinstva, Organizacija američkih država, Vijeće Evrope,
Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi i Azijsko-afrička pravno
savjetodavna organizacija.

38
Partnerstvo UNHCR-a sa ICRC-om i IFRC-om
Ključni partner u zaštiti je Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC), neovisna
agencija koja pomaže svim žrtvama rata i unutrašnjeg nasilja i koja nastoji
osigurati primjenu humanitarnih principa radi ograničavanja oružanog nasilja. Kao
neutralni posrednik, ICRC pruža zaštitu i pomoć žrtvama međunarodnih i
unutrašnjih sukoba i nemira. Interno raseljene osobe predstavljaju jednu od
primarnih grupa na koju ICRC usmjerava svoje aktivnosti. ICRC je u 2000. godini
razvio programe zaštite i pomoći interno raseljenim osobama u 31 zemlji svijeta.

Preko nacionalnih društava Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca, Međunarodna

federacija društava Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca (IFRC) također
nadopunjuje rad UNHCR-a na način da pruža humanitarnu pomoć osobama koje
su se našle usred kriznih situacija i promovira međunarodno humanitarno pravo.

Partnerstvo UNHCR-a sa nevladinim organizacijama

Nevladine organizacije (NVO) variraju u veličini, djelokrugu svojih programa,
izvoru finansiranja i načinu djelovanja. Neke su međunarodne, neke nacionalne
sa međunarodnim aktivnostima, dok su neke isključivo nacionalne ili lokalne.
Generalna skupština Ujedinjenih naroda priznala je važnost nevladinih
organizacija u zaštiti izbjeglica kada je pri usvajanju Statuta UNHCR-a pozvala
visokog komesara da stupi u kontakt sa “privatnim organizacijama” (sada poznate
kao nevladine organizacije) koje se bave izbjegličkim pitanjima, te da pomogne u
koordinaciji aktivnosti tih organizacija.

UNHCR radi sa više od 500 nevladinih “Konferencija izražava svoju

organizacija kao izvršnim partnerima. pohvalu onim nevladinim
Većina nevladinih organizacija koje organizacijama koje su odgovorne
rade sa izbjeglicama pruža materijalnu za pružanje podrške i pomoći
pomoć i/ili pomaže u stvaranju i izbjeglicama i raseljenim osobama,
održavanju kampova i ostalih naselja, te naglašava potrebu da države
što im omogućava nadzor i daju podršku tim organizacijama.”
izvještavanje o povredama prava do 78. Konferencija Međuparlamentarnog
kojih može doći u kampovima ili saveza, oktobar 1987. godine
naseljima.
Ostali tipovi privatno-profesionalnih ili vjerski utemeljenih organizacija pružaju
pravne savjete ili zastupaju tražitelje azila, posjećuju centre za pritvor, pomažu
preseljenim izbjeglicama, pružaju pomoć u pojedinačnim slučajevima, te
zagovaraju nacionalne zakone i postupke putem kojih će njihova zemlja izvršavati

39
svoje međunarodne obaveze. Nevladine organizacije nemaju konkretan mandat u
međunarodnim konvencijama za pružanje zaštite izbjeglicama, ali se u svom radu
mnoge od njih oslanjaju na smjernice određenih misija u kojima rade i koje ih
obavezuju na pružanje zaštite. Na taj način pružaju brzu i vrijednu uslugu koja
može biti od presudne važnosti za djelotvorniju zaštitu izbjeglica. 

“Konferencija naglašava da je veoma važno da humanitarni radnici

imaju siguran i nesmetan pristup civilima koji su izloženi oružanom
sukobu, uključujući izbjeglicama i interno raseljenim osobama, kao
i da humanitarna pomoć tim ljudima bude zaštićena, te poziva
države i zainteresirane strane da poduzmu sve moguće mjere kako
bi sigurnost i sloboda kretanja djelatnika Ujedinjenih naroda i
drugih pridruženih humanitarnih radnika bila zagarantirana.
103. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, maj 2000. godine

Pobrinite se za zaštitu i rješenja:

šta možete učiniti
Uspostaviti odgovarajući pravni okvir

 Možete pozvati UNHCR da vam pomogne u stvaranju nacionalnog pravnog

okvira za zaštitu izbjeglica i iznalaženje rješenja za njihove probleme.

 Možete zatražiti komentare UNHCR-a o predloženom zakonskom propisu i

osigurati da stavovi UNHCR-a budu prisutni u svakoj parlamentarnoj debati
ili raspravi o relevantnim pitanjima pravne zaštite.

Osigurati adekvatna finansijska sredstva

 Možete izdvojiti odgovarajuća sredstva za zaštitu izbjeglica u vašoj zemlji i

razmotriti davanje sredstava UNHCR-u. Takvo je finansiranje posebno
dragocjeno ako dolazi iz zemlje koja prije nije davala doprinose za UNHCR,
s obzirom da pokazuje ekspanziju međunarodne podrške toj agenciji i
omogućava neovisnost Ureda.


40
Pružati podršku UNHCR-u u vršenju dužnosti nadgledanja primjene Konvencije o
izbjeglicama

 Možete olakšati dužnost UNHCR-a pri nadgledanju primjene Konvencije o

izbjeglicama i njenog Protokola na način da mu pružite informacije o broju i
uslovima u kojima izbjeglice žive u vašoj zemlji i o pozitivnim zakonima i
postupcima.

 UNHCR mora imati pristup izbjeglicama. Ako je potrebno, podstaknite vladu

da takav pristup omogući.

Nadgledati djelovanje vlade

 Možete nadgledati aktivnosti vlade u odnosu na primjenu Konvencije o

izbjeglicama i njenog Protokola, između ostalog, kroz posjete izbjegličkim
kampovima i centrima. 

 Osobe o kojima se stara UNHCR (po kategorijama, na kraju 2002. godine)

Izbjeglice 10.564.000
Tražitelji azila 941.700
Povratnici 2.425.100
Interno raseljene osobe 4.630.900
Interno raseljene osobe
1.146.200
vraćene u svoje domove
Razno 950.700
Ukupno 20.658.600

 Osobe o kojima se stara UNHCR

(po regionima, 2001. godine – 2002. godine)
Region Na kraju 2001. godine Na kraju 2002. godine
Afrika 4.152.300 4.593.200
Azija 8.820.700 9.378.900
Evropa 4.966.800 4.498.900
Srednja i Južna Amerika
765.200 1.047.200
i Karibi
Sjeverna Amerika 1.083.600 1.061.200
Okeanija 81.900 79.100
Razno/nepoznato 20 50
Ukupno 19.870.520 20.658.550
 Osobe o kojima se stara UNHCR

41
 (po kategorijama i regionima, na kraju 2002. godine)
Interno
Tražitelji raseljeni i
Region Izbjeglice Povratnici Ukupno
azila ostali na
staranju
Afrika 3.343.700 159.600 345.300 744.700 4.593.300
Azija 4.188.100 28.900 1.995.700 3.166.200 9.378.900
Evropa 2.306.100 292.000 84.000 1.816800 4.498.900
Srednja i
Južna
40.900 6.200 - 1.000.100 1.047.200
Amerika
i Karibi
Sjeverna
615.100 446.100 - - 1.061.200
Amerika
Okeanija 70.100 8.900 - - 79.000
Razno/nepoznato - - 50 - 50
Ukupno 10.564.000 941.700 2.425.050 6.727.800 20.658.550

 Porijeklo najvećih izbjegličkih populacija na kraju 2002. godine:

deset najvećih grupa
Zemlja porijekla Glavne zemlje azila Ukupno
Afganistan Pakistan, Islamska Republika Iran 2.510.100
Burundi Tanzanija, Demokratska Republika Kongo 574.500
Uganda, Etiopija, Kongo (DR), Kenija,
Sudan 508.700
Centralnoafrička Republika
Zambija, Kongo (DR), Namibija, Kongo,
Angola 435.300
Južna Afrika
Somalija Kenija, Jemen, Etiopija, Džibuti 431.200
Okupirana teritorija Saudijska Arabija, Irak, Egipat, Libijska
428.800
Palestine* Arapska Džamahirija
Islamska Republika Iran, Saudijska Arabija,
Irak 421.700
Arapska Republika Sirija
Tanzanija, Kongo, Zambija, Burundi,
Demokratska
Ruanda, Angola, Centralnoafrička Republika, 420.900
Republika Kongo
Uganda, Južna Afrika
Bosna i Hercegovina Srbija i Crna Gora, Hrvatska 406.800
Vijetnam Kina 373.800
Primjedba:
* Oko 4,1 milion Palestinaca (zaključno sa 30. junom 2003. godine) koji su obuhvaćeni zasebnim
mandatom Agencije Ujedinjenih naroda za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom Istoku
(UNRWA) nisu uključeni u ovu tabelu.

42
 Zahtjevi za priznavanje azila podneseni u nekim razvijenim zemljama
(2002. godine)
Zemlja azila Glavne zemlje porijekla Broj zahtjeva
Irak, Zimbabve, Afganistan, Somalija,
Ujedinjeno
Kina, Šri Lanka, Turska, Iran, Pakistan, 103.100
Kraljevstvo
Srbija i Crna Gora
Irak, Turska, Srbija i Crna Gora, Ruska
Njemačka Federacija, Afganistan, Iran, Vijetnam, 71.100
Indija, Sirija, Alžir
Kina, Meksiko, Kolumbija, Haiti, Indija,
Sjedinjene
Indonezija, Armenija, Kamerun, Etiopija, 58.400
Američke Države*
Albanija
Turska, Kongo (DR), Mauritanija, Kina,
Francuska Alžir, Mali, Kongo, Šri Lanka, Haiti, Ruska 51.100
Federacija
Pakistan, Kina, Kolumbija, Meksiko, Šri
Kanada Lanka, Kostarika, Indija, Mađarska, 39.500
Turska Peru
Afganistan, Srbija i Crna Gora, Irak, Bosna
Austrija i Hercegovina, Ruska Federacija, 39.400
Armenija, Gruzija, Nigerija, Bangladeš
Srbija i Crna Gora, Irak, Bosna i
Hercegovina, Ruska Federacija, Somalija,
Švedska 33.000
Ukrajina, Slovačka, Azerbejdžan,
Bugarska, Iran
Srbija i Crna Gora, Turska, Bosna I
Švajcarska Hercegovina, Makedonija (BJR), Nigerija, 26.100
Alžir, Rumunija, Angola, Bugarska
Kongo (DR), Srbija i Crna Gora, Ruska
Belgija Federacija, Turska, Alžir, Iran, Slovačka, 18.800
Rumunija, Albanija, Gvineja
Angola, Sijera Leone, Afganistan, Irak,
Nizozemska Iran, Turska, Nigerija, Kina, Somalija, 18.700
Kongo (DR)

Primjedba:
Sve brojke se generalno odnose na novopodnesene zahtjeve.
* Brojke se odnose na broj zahtjeva. U prosjeku, na svaki zahtjev dolazi 1,4 osobe.

43
 Glavni tokovi dobrovoljne repatrijacije
(2002. godine: deset najvećih tokova)
Prema Iz Ukupno
Afganistan Pakistan, Iran, Tadžikistan 1.958.000
Angola Zambija, Kongo (DR) 87.500
Sijera Leone Gvineja, Liberija 76.000
Burundi Tanzanija, Kongo (DR) 53.300
Bosna i Hercegovina Srbija i Crna Gora, Hrvatska, Njemačka 41.700
Ruanda Tanzanija, Kongo (DR) 38.600
Somalija Etiopija 32.100
Timor-Leste Indonezija 31.900
Liberija Obala Slonovače 21.900
Eritreja Sudan 19.700

44
 Treće poglavlje
Priznavanje izbjegličkog statusa

N
akon poboljšanja u međunarodnoj komunikaciji i transportnim mrežama,
danas je olakšano i kretanje između zemalja i kontinenata. Velika većina
zemalja podstiče međunarodne putnike da ih posjećuju iz poslovnih,
porodičnih ili turističkih razloga. Mnoge zemlje također dopuštaju trajnu imigraciju
odabranim nedržavljanima. Međutim, istovremeno se mnoge zemlje suočavaju sa
problemom osoba bez dokumenata ili čak prokrijumčarenih osoba.

U pravilu, nijedna zemlja nije dužna dopustiti strancima ulazak na svoju teritoriju.
Jedno od načela državne suverenosti je pravo svake zemlje da odluči hoće li i na
koji će način dopustiti ulazak nedržavljanima.

Izuzetak od ovog generalnog pravila je da države ne mogu ni na koji način vratiti

izbjeglice na granicu teritorije gdje bi njihov život ili sloboda bili ugroženi
zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti,
pripadnosti određenoj drštvenoj grupi ili Izbjeglice i migranti:
političkog mišljenja (princip non-
refoulement). Ovaj princip važi čak i u čemu je razlika?
kada izbjeglica uđe u prihvatnu zemlju Za razliku od migranata, izbjeglice nisu
na nezakonit način. Izbjeglica koji svojevoljno odabrali da napuste svoju
predstavlja opsanost po sigurnost domovinu, već su na to bili prisiljeni.
zemlje, ne može zatražiti ovu zaštitu. Ekonomski migranti su osobe koje
napuštaju svoju domovinu isključivo iz
I neke druge osobe su od početka ekonomskih razloga kako bi poboljšali
isključene iz zaštite koju pruža svoju finansijsku situaciju. Ključna
razlika između ekonomskih migranata i
Konvencija o izbjeglicama; na primjer,
izbjeglica je da ekonomski migranti
osobe u vezi sa kojima postoji ozbiljna uživaju zaštitu svoje domovine, dok
sumnja da su počinile ratni zločin ili izbjeglice ne uživaju. Ekonomski
težak nepolitički zločin. migranti ne ispunjavaju uslove za
dobijanje izbjegličkog statusa, te stoga
Što se tiče zaštite od prisilnog nemaju pravo na međunarodnu zaštitu
povratka, prema odredbama iz kao izbjeglice. 
Konvencije o mučenju, kao i prema
odredebama iz drugih instrumenata koji
se bave zaštitom ljudskih prava, ne postoji nijedna kategorija osoba koja je sama
po sebi isključena iz ovog principa.

45
Da li oni imaju pravo na izbjeglički status?
Nekoliko posebnih slučajeva
 Može li vojnik biti izbjeglica?
Izbjeglica je civil. Osoba koja nastavlja oružanu borbu protiv svoje zemlje
porijekla iz zemlje azila ne može se smatrati izbjeglicom.

 Može li osoba koja izbjegava vojnu službu biti izbjeglica?

Svaka zemlja ima pravo pozvati svoje građane da uzmu oružje u ruke onda kada
je ugrožena njena nacionalna sigurnost, ali bi građani trebali imati pravo
prigovora savjesti. Kada se opcija prigovora savjesti ne poštuje ili kada se u
sukobu očigledno krše međunarodne norme, onda osobe koje izbjegavaju vojnu
službu i koje se boje proganjanja (npr. zbog političkih uvjerenja zbog kojih bi ih
vlasti mogle optužiti) mogu ispunjavati uslove za priznanje izbjegličkog statusa.

 Može li kriminalac biti izbjeglica?

Osoba koja bježi od krivičnog gonjenja zbog običnog zločina ne bježi od
proganjanja. Međutim, osoba koja je optužena za taj ili neki drugi nepolitički
zločin - bez obzira na svoju nevinost ili krivicu - može biti proganjana i zbog
političkih ili drugih razloga i stoga nije nužno isključena iz izbjegličkog statusa.
Nadalje, osobe optužene za “zločin” zbog političkih aktivnosti također mogu biti
izbjeglice.

 Može li ratni zločinac biti izbjeglica?

Osobe koje su učestvovale u ratnim zločinima i masovnim kršenjima
međunarodnog humanitarnog prava i zakona o ljudskim pravima - uključujući
zločin genocida - posebno su isključene iz zaštite i pomoći koje se pružaju
izbjeglicama. Osoba za koju postoje ozbiljni dokazi da je počinila takav zločin ne
bi trebala uživati zaštitu kao izbjeglica. Međutim, u velikim kampovima u vrlo
lošim sigurnosnim uslovima postoje ogromne praktične poteškoće u identificiranju
i izdvajanju tih osoba; UNHCR nije ni sudija ni policija. U praksi, s obzirom na
opsežnost problema, najbolji pristup je pružanje maksimalne podrške
međunarodnim inicijativama za dovođenje ratnih zločinaca pred lice pravde.
UNHCR je dužan nadležnim institucijama i relevantnim organima Ujedinjenih
naroda otkriti informacije koje sazna (pri tome treba biti obazriv, imajući u vidu da
je informacija koju su izbjeglice dale osoblju na terenu bila iznesena u
povjerenju). Rad međunarodnih sudova koji istražuju ratne zločine i genocid u
Ruandi i bivšoj Jugoslaviji je posebno važan, s obzirom da samo brza pravda,
koja je jednaka za sve, može dovesti do pravog mira i pomirenja - i na taj način

46
osigurati trajnu repatrijaciju. 

 Može li žena kojoj prijeti napad zato što odbija da se povinuje društvenim
stegama biti izbjeglica?
Žene mogu biti progonjene iz političkih, etničkih ili vjerskih razloga, zbog svoje
rase ili pripadnosti raznim društvenim grupama. Osim toga, UNHCR smatra da
osoba koja bježi od teške diskriminacije ili nekog drugog nečovječnog postupanja
koje se smatra proganjanjanjem, zbog toga što nije postupala u skladu sa strogim
društvenim kodeksom ima osnova za određivanje izbjegličkog statusa. Takvo
proganjanje može poticati od vlasti ili - u slučaju nepostojanja odgovarajuće
zaštite od vlasti - od nedržavnih aktera. Seksualno nasilje, kao što je silovanje,
također može predstavljati proganjanje. Žena koja se boji napada zato što odbija
nositi propisanu odjeću ili zato što želi sama izabrati muža i živjeti samostalnim
životom, može biti izbjeglica. Evropski parlament je 1984. godine donio odluku da
se žene suočene sa okrutnim ili nehumanim postupkom zbog toga što su
prekršile društvene običaje trebaju smatrati zasebnom društvenom grupom pri
određivanju izbjegličkog statusa. Australija, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo i
Sjedinjene Države imaju detaljne smjernice u vezi sa spolnim proganjanjem, a
napredak na ovom polju je uočen i u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švajcarskoj.
UNHCR podstiče i druge zemlje da službeno prihvate ovakvo stanovište.

 Može li žena koja se boji da će ona sama ili njeno žensko dijete biti
genitalno osakaćena u slučaju povratka u domovinu, biti izbjeglica?
U Francuskoj, Kanadi i Sjedinjenim Državama službeno je priznato da sakaćenje
genitalija predstavlja oblik proganjanja i da žene koje se boje sakaćenja genitalija
u svojim zemljama imaju pravo na izbjeglički status. Nedavno je ženi koja je
strahovala od proganjanja u domovini zbog odbijanja da osakati genitalije svoje
maloljetne kćerke odobren izbjeglički status. UNHCR podstiče i druge zemlje da
zauzmu ovakav stav.

 Može li osoba koja se boji proganjanja zbog spolnih sklonosti biti izbjeglica?
Homoseksualci imaju pravo na izbjeglički status na osnovu proganjanja zbog
pripadnosti određenoj društvenoj grupi. Politika UNHCR-a je da osobe kojima
prijeti napad, nečovječni postupak ili ozbiljna diskriminacija zbog njihove
homoseksualnosti i čije ih vlade ne mogu ili ne žele zaštititi trebaju dobiti
izbjeglički status.

 Postoje li smjernice o slijepim putnicima ili osobama spašenim na moru koje

traže azil?
Kapetani brodova dužni su prema međunarodnom pravu spasiti osobe koje se
nađu u nevolji na moru. U nekim slučajevima, kao kod egzodusa vijetnamskih
ljudi u čamcima, te su osobe bile tražitelji azila. Također je moguće na brodovima

47
otkriti slijepe putnike koji isto tako mogu biti i tražitelji azila. 
Ne postoji obavezujuća međunarodna konvencija o slijepim putnicima-tražiteljima
azila, a praksa je vrlo raznolika. UNHCR zagovara da se slijepim putnicima
kadgod je to moguće dopusti da napuste brod u prvoj luci gdje će lokalne vlasti
odrediti njihov izbjeglički status.

Ako država u kojoj se nalazi luka ne dopušta silazak slijepog putnika sa broda, a
sljedeća luka je u državi gdje bi život slijepog putnika bio ugrožen, tada bi takvo
postupanje bilo jednako refoulementu. U takvim slučajevima dužnosnici UNHCR-
a trebaju nastojati provesti azilantski postupak na brodu i ako se u toku postupka
utvrdi da je tražitelj azila izbjeglica moraju mu pomoći pronaći trajno rješenje – što
je obično preseljenje u treću zemlju. 

Kako bi zaštitila izbjeglice, država mora znati ko su oni. Mora biti u mogućnosti
razlikovati osobe kojima je potrebna međunarodna pravna zaštita od drugih
osoba koje traže ulazak na njenu teritoriju. Način na koji neka država uređuje to
pitanje u velikoj mjeri ovisi o tome je li moguće zahtjev za priznavanje azila
ocijeniti pojedinačno ili ljudi pristižu u tako velikom broju da je najpraktičnije
grupno određivanje statusa.

Odnos između azila i non-refoulementa

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Konvencija o izbjeglicama

Pravo na traženje i uživanje azila priznato je međunarodnim pravom o ljudskim

pravima i ključno je za zaštitu izbjeglica. Izvršni komitet UNHCR-a je 1992.
godine izjavio da je “institut azila, koji proizilazi neposredno iz prava na traženje i
uživanje azila iz člana 14(1) Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, jedan od
najosnovnijih mehanizama za međunarodnu pravnu zaštitu izbjeglica” (Zaključak
br. 28(c)). Azil ima dvije svrhe: daje okvir za pravnu zaštitu i omogućava traženje
rješenja za izbjegličke probleme.

“Međuparlamentarno vijeće… pozdravlja rezoluciju Generalne

skupštine Ujedinjenih naroda usvojenu 4. decembra 2000. godine,
kojom je odlučeno da će se počev od 20. juna 2001. godine, ovaj
datum obilježavati kao ‘Svjetski dan izbjeglica’, te podstiče
parlamente da se tog dana angažiraju u aktivnostima kojima
podržavaju izbjeglice.”
Vijeće Međuparlamentarnog saveza, april 2001. godine

48
Dodatna zaštita prema pravu o ljudskim pravima
Osim odredbe protiv refoulementa iz Konvencije o izbjeglicama, i pravo o
ljudskima pravima također predviđa da niko ne smije biti vraćen u zemlju u kojoj
bi bio izložen opasnosti, mada nešto drukčijim riječima. Konvencija o sprečavanju
mučenja, koju je potpisala 131 zemlja zaključno sa septembrom 2001. godine,
zabranjuje protjerivanje ili vraćanje na teritoriju gdje postoji ozbiljna opasnost od
mučenja.

 Države potpisnice Konvencije o sprečavanju mučenja i drugog okrutnog,

nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
(stupila na snagu 26. juna 1987. godine)
Afganistan, Albanija, Alžir, Andora, Antigva i Barbuda, Argentina, Armenija,
Australija, Austrija, Azerbejdžan, Bahrein, Bangladeš, Belgija, Beliz, Benin,
Bjelorusija, Bolivija, Bosna i Hercegovina, Bocvana, Brazil, Bugarska, Burkina
Faso, Burundi, Čad, Češka Republika, Čile, Danska, Dominikanska Republika,
Džibuti, Egipat, Ekvador, Ekvatorijalna Gvineja, Estonija, Etiopija, Filipini, Finska,
Francuska, Gabon, Gambija, Gruzija, Gana, Grčka, Gvajana, Gvatemala,
Gvineja, Gvineja Bisao, Honduras, Hrvatska, Indija, Indonezija, Irska, Island,
Izrael, Italija, Japan, Jemen, Jordan, Južna Afrika, Kambodža, Kamerun, Kanada,
Katar, Kazahstan, Kenija, Kina, Kipar, Kirgistan, Kolumbija, Komoros, Kongo,
Kongo (DR), Koreja (R), Kostarika, Kuba, Kuvajt, Latvija, Lesoto, Libanon,
Libijska Arapska Džamahirija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Madagaskar,
Mađarska, Makedonija (BJR) Malavi, Mali, Malta, Maroko, Mauricijus, Meksiko,
Moldavija (R), Monako, Mongolija, Mozambik, Namibija, Nauru, Nepal, Niger,
Nigerija, Nikaragva, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, Obala
Slonovače, Panama, Paragvaj, Peru, Poljska, Portugalija, Rumunija, Ruska
Federacija, Salvador, San Marino, Saudijska Arabija, Senegal, Sejšeli, Sijera
Leone, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Slovenija, Somalija, Srbija i Crna
Gora, Sudan, Sveti Tome i Principe, Sveti Vinsent i Grenadini, Španija, Šri Lanka,
Švedska, Švajcarska, Tadžikistan, Timor Leste, Togo, Tunis, Turkmenistan,
Turska, Uganda, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Ukrajina,
Urugvaj, Uzbekistan, Vatikan, Venecuela, Zambija i Zelenortski Otoci. 
(sa 1. avgustom 2003. godine)

Nadalje, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Evropska

konvencija o ljudskim pravima tumače se na način da zabranjuju protjerivanje ili
vraćanje u zemlju u kojoj bi osoba bila izložena mučenju (vidi okvir o non-
refoulementu, str. 14.).

49
Koja prava i obaveze ima izbjeglica?
Izbjeglica ima pravo na siguran azil (sigurno utočište). Međutim, međunarodna
zaštita predstavlja mnogo više od same fizičke sigurnosti. Izbjeglice trebaju
uživati barem ista prava i osnovnu pomoć kao i bilo koji drugi stranac koji
zakonito boravi u zemlji, uključujući određena osnovna prava koja pripadaju svim
ljudima. Izbjeglice trebaju uživati osnovna građanska prava, uključujući slobodu
mišljenja, kretanja i pravo na zaštitu od mučenja i ponižavajućeg postupanja.

Slično tome, ekonomska i socijalna prava primjenjuju se na izbjeglice isto kao i

na druge pojedince. Svaki izbjeglica treba imati pristup zdravstvenoj zaštiti. Svaki
odrasli izbjeglica treba imati pravo na rad. Nijednom djetetu izbjeglici ne smije biti
uskraćeno školovanje.

U nekim okolnostima, kao što je masovni priliv izbjeglica, države azila mogu
osjećati potrebu da ograniče određena prava, kao što je sloboda kretanja,
sloboda rada ili adekvatnog školovanja za svu djecu. Kadgod je moguće,
međunarodna zajednica treba popunjavati te praznine. Stoga, kada vlasti u zemlji
azila ili druge agencije ne raspolažu dovoljnim resursima, UNHCR pruža pomoć
izbjeglicama i drugim osobama o kojima se stara, a kojima nisu ispunjene
osnovne potrebe. Pomoć može biti u obliku finansijskih donacija, hrane, opreme,
kao što su kuhinjski pribor, alati, higijenske potrepštine i sklonište; ili u
programima formiranja škola ili bolnica za izbjeglice koji žive u kampovima ili
nekim drugim vrstama zajednice. UNHCR ulaže sve moguće napore kako bi
osigurao da se izbjeglice osposobe brinuti sami za sebe što je prije moguće; u tu
svrhu ponekad je potrebno organizirati aktivnosti za brzo stvaranje prihoda ili
projekte za učenje određenih vještina.

Izbjeglice također imaju određene obaveze. Naročito je važno da postupaju u

skladu sa zakonima i propisima zemlje azila, te mjerama koje vlasti poduzimaju
kako bi održavale javni red. 

Odredbe o non-refoulementu iz Konvencije o izbjeglicama i Konvencije o

sprečavanju mučenja donekle se preklapaju. U zemljama koje su pristupile i
jednom i drugom instrumentu, tražitelji azila će vjerovatno zatražiti zaštitu na
osnovu obje konvencije. Za to postoji veći broj razloga: neki su zahtjevi pogrešno
odbijeni na osnovu izbjegličkih kriterija, neki ljudi ne ispunjavaju uslove iz
definicije o izbjeglicama, ali im je ipak potrebna međunarodna zaštita, dok neki
zahtjevi spadaju u iznimke iz Konvencije o izbjeglicama. Komitet Ujedinjenih

50
naroda za sprečavanje mučenja, stručni organ koji nadzire provedbu Konvencije
o sprečavanju mučenja, odlučio je u velikom broju slučajeva u korist tražitelja
azila čiji su zahtjevi za određivanje izbjegličkog statusa bili odbijeni u zemlji azila.

 Obim važenja odredbe o non-refoulementu: poređenje

Konvencija o izbjeglicama i njen Protokol
 Ko je zaštićen? Izbjeglice: oni koji imaju opravdan strah od proganjanja zbog
svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili
političkog mišljenja
 Od čega? Prijetnje po život ili slobodu
 Izuzeci? Ako postoje opravdani razlozi na osnovu kojih se smatra da tražitelj
azila predstavlja opasnost za sigurnost zemlje azila ili ako je bio osuđen na
osnovu pravosnažne presude za posebno težak zločin, te stoga predstavlja
opasnost po zajednicu te zemlje
Konvencija o sprečavanju mučenja ili drugog okrutnog, nečeovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
 Ko je zaštićen? Sve osobe
 Od čega? Osnovanog razloga za sumnju da bi bo izložen mučenju
 Izuzeci? Nema izuzetaka

Neke zemlje uvele su postupak za istovremeno preispitivanje zahtjeva na osnovu

kriterija iz Konvencije o izbjeglicama i Konvencije o sprečavanju mučenja.
Ovakav postupak će biti djelotvorniji ako se obavlja u kontekstu potpune primjene
Konvencije o izbjeglicama. Jedan razlog za zabrinutost je da osobe koje se
koriste pravom na non-refoulement na osnovu Konvencije o sprečavanju mučenja
često ne uživaju prava i povlastice koji se daju izbjeglicama, s obzirom da takva
prava nisu predviđena Konvencijom o sprečavanju mučenja. Stoga, ako te osobe
ispunjavaju izbjegličke kriterije, taj im status treba biti priznat na osnovu
Konvencije o izbjeglicama.

Pojedinačno određivanje statusa izbjeglice

Pravo na traženje azila predviđa da pojedinačni tražitelji azila imaju pristup
pravičnom i efikasnom postupku za razmatranje njihovih zahtjeva. U nekim
slučajevima, na zahtjev države, UNHCR preuzima na sebe postupak određivanja
izbjegličkog statusa. Države su odgovorne identificirati izbjeglice kako bi njihove
obaveze iz Konvencije o izbjeglicama zaživjele i kako bi se spriječio refoulement.

Parlamentarci mogu imati velik uticaj na zaštitu izbjeglica tako da usvajaju

51
zakone u skladu sa Konvencijom o izbjeglicama i Protokolom, te drugim
međunarodnim standardima. Nacionalni postupci za određivanje izbjegličkog
statusa od posebne su važnosti za parlamentarce jer su ti postupci od presudnog
značaja za zaštitu i jer Konvencija o izbjeglicama prepušta zemlji azila da odredi
sadržaj tih postupka.

Tražitelji azila i izbjeglice: u čemu je razlika?

“Tražitelj azila” je opći pojam za osobu koja još nije dobila odluku o svom
zahtjevu za priznavanjem izbjegličkog statusa. Može se odnositi na osobu koja
još nije predala zahtjev ili osobu koja čeka odgovor. Neće svakom tražitelju azila
na kraju postupka biti priznat izbjeglički status, ali mnogima hoće.

Sve dok zahtjev tražitelja azila ne bude detaljno preispitan, on ima pravo na
zaštitu od vraćanja, prema načelu non-refoulementa, te na humanitarni standard
postupanja.

Prema međunarodnom pravu, izbjeglicom se smatra ona osoba koja ispunjava

kriterije iz definicije.

Priznavanje izbjegličkog statusa je deklarativno, odnosno priznavanjem se samo

potvrđuje činjenica da je data osoba izbjeglica. Čovjek ne postaje izbjeglica zato
što mu je priznat izbjeglički status, nego se njegov status priznaje zato što on
jeste izbjeglica. 

Metode koje se koriste u donošenju odluke o priznavanju nečijeg izbjegličkog

statusa razlikuju se u raznim dijelovima svijeta i odražavaju različite pravne
tradicije, lokalne okolnosti i nacionalne resurse. S obzirom na tu raznolikost,
Izvršni komitet UNHCR-a je pripremio opće smjernice o minimalnim standardima
za ove postupke.

Savjetodavna uloga UNHCR-a: UNHCR ima bogato pravno i praktično iskustvo u

tumačenju i primjeni Konvencije o izbjeglicama. U mnogim zemljama UNHCR ima
savjetodavnu ulogu u postupcima za određivanje statusa. UNHCR se
obavještava o zahtjevima za azil, garantira mu se pristup dosijeima i odlukama, te
ima pravo iznositi svoja zapažanja. U nekim zemljama UNHCR je član žalbenih
organa koji razmatraju negativna rješenja o azilu. UNHCR ponekad učestvuje u
posebnim postupcima na aerodromima ili u protjerivanju i deportaciji osoba sa
priznatim izbjegličkim statusom.

52
 Pravični postupci: podsjetnik
Konvencija iz 1951. godine ne postavlja nikakve konkretne zahtjeve nacionalnom
zakonodavstvu u pogledu određivanja izbjegličkog statusa. Dolje navedena
pitanja zasnivaju se na smjernicama Izvršnog komiteta te iskustvu i stručnosti
UNHCR-a i mogu se koristiti u procjeni pravičnosti postupka za tražitelje azila.

Pristup
 Ima li tražitelj azila pristup postupku za određivanje statusa izbjeglice,
odnosno je li mu dopušteno predati zahtjev?

Prije intervjua
 Je li tražitelj azila dobio upute o postupku?
 Je li tražitelju azila omogućeno da stupi u kontakt sa UNHCR-om?
 Je li predviđeno dovoljno vremena za pripremu zahtjeva za azil?

Intervju
 Da li cijeli intervju vodi kvalificirani službenik organa koji je nadležan za
određivanje izbjegličkog statusa?
 Je li prevoditelj stručan i nepristrasan?
 Ima li tražitelj azila pristup pravnim zastupnicima?
 Postoji li stručan ženski službenik i prevoditelj, ako je potrebno, u slučaju da
je tražitelj azila žena?
 Koji uslovi postoje za intervjue sa djecom odvojenom od svojih porodica?

Žalbe
 Postoji li službeni žalbeni mehanizam u slučaju negativne odluke u prvom
stepenu?
 Je li neki drugi organ nadležan za žalbe?
 Osim u slučaju očigledne zloupotrebe postupka, je li tražitelju azila
dopušteno ostati u zemlji dok se rješava njegov zahtjev?

Nadzorna uloga UNHCR-a

53
 Ima li UNHCR puni pristup informacijama o tražitelju azila i postupku? 

Djelotvorni postupci
Postupci trebaju biti djelotvorni i pravični. Parlamentarci mogu promovirati
djelotvornost tako da izdvajaju dovoljna sredstva za određivanje izbjegličkog
statusa. Za izbjeglice je dobro da dobiju odluku brzo, da im se garantira sigurnost
i da mogu početi ponovno graditi svoj život. Javnost je sklonija podržavati zaštitu
izbjeglica kada je jasno da nacionalni organi reagiraju na prisustvo tražitelja azila.
Vlada ima koristi od toga da se zahtjevi obrađuju brzo i ekonomično, uz
obraćanje dužne pažnje na principe o ljudskim pravima. Pojedinci koji nemaju
pravo na međunarodnu zaštitu trebaju biti brzo identificirani i vraćeni.

Drugi faktori koji utiču na određivanje statusa

Odlučivanje o tome ima li neka osoba pravo na zaštitu kao izbjeglica odvija se u
dvije faze. Prvo se utvrđuje da li data osoba ispunjava uslove iz definicije
izbjeglice. Ako se utvrdi da data osoba ispunjava uslove iz definicije, onda se
ispituje da li postoji bilo koji razlog zbog kojeg ta osoba ipak ne bi trebala dobiti
međunarodnu zaštitu.

 Kako obrazlagati promijenjene okolnosti?

Jedno od pitanja koje se javlja prilikom razmatranja zahtjeva jeste da li su

okolnosti koje su dovele do izbjegličkog statusa prestale postojati. Iako tzv.
klauzule o prestanku iz Konvencije o izbjeglicama (član 1(C)) govore o prestanku
već priznatog izbjegličkog statusa, isto se pitanje često pojavljuje i u kontekstu
početnog određivanja statusa. Izvršni komitet UNHCR-a upozorio je države da ne
smiju prebrzo primijeniti klauzulu o prestanku. Moraju biti sigurne da je potreba za
međunarodnom zaštitom uistinu prestala.

Klauzula o prestanku može se primijeniti kada dođe do velikih, temeljitih i

značajnih promjena u zemlji porijekla, koje uz to moraju biti dugotrajne.

S obzirom da se prestanak zbog promijenjenih okolnosti zasniva na objektivnoj

situaciji u zemlji porijekla, može se primijeniti kao osporiva pretpostavka na sve
izbjeglice iz te zemlje. Međutim, svakom čovjeku se mora omogućiti da zatraži
pojedinačno razmatranje svog slučaja. Čak i kad više ne postoji potreba za
međunarodnom zaštitom, mogu postojati uvjerljivi razlozi koji proizilaze iz
prijašnjeg proganjanja zbog kojih ne bi bilo razumno očekivati da se data osoba ili
članovi njene porodice vrate u zemlju porijekla. Duboko traumatizirane osobe, na

54
primjer, ne smiju se prisiljavati na povratak u zemlju porijekla.
“Države moraju pažljivo procijeniti karakter promjena u zemlji
državljanstva ili porijekla, uključujući opću situaciju vezanu za ljudska
prava, kao i konkretan razlog za strah od proganjanja, kako bi na
objektivan i pouzdan način provjerile je li situacija koja je predstavljala
osnov za priznavanje izbjegličkog statusa prestala postojati.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 69 (iz 1992. godine)

 Šta sa ljudima koji nemaju pravo na zaštitu?

Države nisu dužne zaštiti osobu koja nema pravo na međunarodnu zaštitu.
Prema Konvenciji o izbjeglicama (član 1(F)), osoba nema pravo na međunarodnu
zaštitu ako postoje ozbiljni razlozi za sumnju da je: počinila zločin protiv mira,
ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti; da je počinila težak nepolitički zločin izvan
zemlje u koju je izbjegla prije nego što je u njoj prihvaćena kao izbjeglica; ili da je
kriva za postupke protivne ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

Nadalje, osoba koja nastavi učestvovati u vojnim aktivnostima protiv svoje zemlje
porijekla nije izbjeglica. Oružana borba nije u saglasnosti sa civilnim i
humanitarnim karakterom izbjegličkog statusa.

Kad je riječ o isključenju iz statusa izbjeglice, UNHCR preporučuje da se u

nacionalnom zakonodavstvu koristi terminologija odgovarajućih odredbi iz
Konvencije o izbjeglicama.

 Mogu li države nametnuti svoje vlastite kriterije?

Država može slobodno usvojiti šire izbjegličke kriterije od onih iz Konvencije o

izbjeglicama, na primjer, definiciju iz Afričke konvencije i Kartagenske deklaracije.
Svaka država može dati azil kome god želi na osnovu svog suvereniteta. Država
potpisnica, međutim, ne smije u definiciju izbjeglice ubaciti restriktivnije kriterije,
kao što je odbijanje izbjeglica invalida ili izbjeglica iz određenih zemalja. Te
osobe, ako ispunjavaju kriterije iz definicije, moraju dobiti zaštitu. Za njih je
potrebno pronaći odgovarajuće rješenje, po mogućnosti uz međunarodnu pomoć
u zemlji azila ili, u hitnim ili teškim slučajevima koji zahtijevaju preseljenje, u
drugoj zemlji azila.

55
Izbjeglice i HIV/sida
Prema Programu Ujedinjenih naroda o HIV-u/sidi (UNAIDS) procjenjuje se da
više od 36 miliona ljudi u cijelom svijetu trenutno živi sa virusom HIV-a. Njih 89 %
živi u podsaharskoj Africi i zemljama u razvoju u Aziji. Poznato je da su sukob,
nestabilnost, nestašica hrane, siromaštvo i neimaština plodno tlo za širenje te
bolesti. Također je poznato da je većina izbjeglica u svijetu prisiljena živjeti u
takvim uslovima.

Štetni uticaji tih uslova u izbjegličkim kampovima samo se pojačavaju. Izbjeglištvo

pogoduje nasilnom visokorizičnom seksualnom ponašanju i zlostavljanju. Žene i
djevojčice često su prisiljene na seks kako bi osigurale svoje osnovne potrebe
kao što su hrana i sklonište. Žene i djeca su također izložene većem riziku od
nasilja, uključujući silovanje. (Gotovo 80% žena silovanih tokom genocida u
Ruandi 1993. - 1994. godine, koje su se odlučile na dobrovoljno savjetovanje i
testiranje, bile su pozitivne na virus HIV-a.) Mladi ljudi u kampovima rano počinju
sa seksualnim aktivnostima i pri tome su neoprezni. Upuštaju se u seks bez
zaštite, mijenjaju partnere i ulaze u seksualne odnose u zamjenu za darove od
starijih muškaraca. Među glavnim uzrocima širenja HIV-a u kampovima kod
odraslih izbjeglica su komercijalni seks, alkohol i loš društveni status žena.

Godine 1996. UNHCR, UNAIDS i Svjetska zdravstvena organizacija objavili su

Smjernice za intervenciju protiv HIV-a u kriznim situacijama, sa ciljem da se
vlastima i agencijama omogući da usvoje mjere za sprečavanje širenja HIV-a u
kriznim situacijama, kao i da pruže zaštitu zaraženim osobama.

Problematikom HIV-a/side mora se pozabaviti u najranijim fazama izbjegličke

krize. Osnovni vid reagiranja čiji je cilj sprečavanje prijenosa HIV-a poznat je pod
imenom “nužni minimalni paket mjera” i sastoji se od pet mjera:
 informiranje i poučavanje izbjeglica kako bi im se pomoglo da se zaštite od
infekcije HIV-om;
 pribavljanje sredstava za zaštitu od HIV-a, uključujući mogućnost nabavke
prezervativa;
 dijeljenje rukavica i ostale opreme koja se koristi u općim mjerama opreza
za sprečavanje prijenosa HIV-a;
 analiziranje donirane krvi na HIV;
 prikupljanje informacija o prisutnosti HIV-a i programskim mjerama u
regijama porijekla i u zemlji domaćinu. 

56
Sa stabilizacijom izbjegličke situacije, treba proširivati programe prevencije kako
bi se obuhvatila cijela izbjeglička populacija, a osobama sa HIV-om ili sidom treba
pružiti sveobuhvatnu zaštitu. Planiranje i primjena programa za HIV/sidu moraju
biti integralni dio primarne zdravstvene zaštite. S obzirom da ta bolest nije samo
zdravstveno pitanje, već pitanje koje može uticati na privredu, razvoj i ljudska
prava u zajednici, potreban je multisektorski pristup koji uključuje obrazovne i
socijalne službe, te odabir lokacija za kampove. Same izbjeglice bi trebale
pomoći u izradi programa za borbu protiv HIV-a, s obzirom da će pristup koji se
zasniva na potrebama zajednice biti najdjelotvorniji u sprečavanju širenja HIV-a i
zbrinjavanju osoba koje su zaražene tim virusom.

Osobe koje žive sa HIV-om/sidom, uključujući izbjeglice, imaju pravo živjeti u

dostojanstvu i bez diskriminacije. Pojedinačno testiranje na HIV nije protivno
politici UNHCR-a; treba nabaviti sredstva za testiranje na HIV kako bi se
osiguralo da su zalihe krvi na izbjegličkoj lokaciji bezbjedne. Međutim, UNHCR se
snažno protivi obaveznom testiranju izbjeglica na HIV. Obavezno testiranje ničim
ne sprečava širenje virusa, a može rezultirati kršenjem ljudskih prava, odnosno
diskriminacijom HIV pozitivnih osoba. UNHCR i Međunarodna organizacija za
migracije su 1990. godine izdali zajedničko saopštenje u kojem izražavaju svoje
protivljenje obaveznom testiranju na HIV i bilo kakvim ograničenjima koja
proizilaze iz HIV statusa izbjeglice od strane potencijalnih država azila ili
preseljenja. 
Vidi također: Priručnik za zakonodavce o HIV-u/sidi,
Pravo i ljudska prava, UNAIDS-IPU, iz 1999. godine

Masovni dolazak izbjeglica

Masovni dolazak izbjeglica preko granice u neku zemlju u kratkom vremenskom
razdoblju može premašiti kapacitete sa kojim lokalne vlasti raspolažu za pružanje
zaštite i pomoći. Međunarodna zajednica treba podijeliti tu odgovornost sa
zemljom azila pružajući joj neophodnu pomoć. Uprkos tome, postupanje u skladu
sa osnovnim načelima zaštite kao što je non-refoulement je neovisna obaveza i
ne može biti uslovljena principom podjele tereta. UNHCR čini sve da pomogne
zemljama azila da svoje granice drže otvorenim i da mobilizira međunarodnu
podršku. Adekvatno reagiranje na masovni priliv izbjeglica spašava živote,
pomaže regionalnoj stabilnosti i podstiče međunarodnu saradnju.

Kad se izbjeglice slijevaju preko granice, nije praktično, ako ne i nemoguće,

pojedinačno razmatrati zahtjeve za azil, čak i kada postoji sumnja da se tim
osobama treba priznati izbjeglički status. Kada je iz okolnosti u kojima veliki broj

57
ljudi bježi vidljivo da bi se članovi te grupe mogli pojedinačno smatrati
izbjeglicama, tada je logično da zemlja azila pribjegne “prima facie” ili grupnom
određivanju statusa. Na taj način osobe u nevolji primaju osnovnu zaštitu i pomoć
dok se za njih ne iznađe trajno rješenje, a da se njihov status ne razmatra na
samom početku prema odredbama Konvencije o izbjeglicama i Protokola.

“Izvršni komitet uviđa da su međunarodna solidarnost i podjela

tereta od neposredne važnosti za zadovoljavajuću primjenu
principa o zaštiti izbjeglica; međutim, naglašava da u tom pogledu
pristup azilu i ispunjavanje obaveza država da pružaju zaštitu ne
trebaju biti uslovljeni postojanjem prethodnih dogovora o podjeli
tereta, posebno iz razloga što je poštivanje osnovnih ljudskih prava
i humanitarnih principa obaveza svih članova međunarodne
zajednice.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 85(p) (iz 1998. godine)

 Privremena zaštita

Privremena zaštita je neposredan kratkoročan odgovor na masovni priliv osoba

koje bježe od oružanog sukoba, masovnih kršenja ljudskih prava ili drugih oblika
proganjanja. Svrha privremene zaštite, na način kako su je osmislile evropske
zemlje za osobe koje bježe iz bivše Jugoslavije, jeste da osigura zaštitu u
zemljama azila koje su najviše na udaru tj. koje se nalaze “uz liniju fronta”
(“frontline”), kao i da omogući sveobuhvatno reagiranje na nivou cijelog regiona.

“Konferencija apeluje na vlade i Privremena zaštita zasniva se na

načelima međunarodnog režima za
parlamente da osude korištenje zaštitu izbjeglica, budući da sve
izbjeglica bilo kao živih štitova u raseljene osobe potpadaju pod mandat
UNHCR-a, a mnoge također
oružanim sukobima bilo kao političkih ispunjavaju i uslove predviđene u
pijuna.” Konvenciji o izbjeglicama.
99. Konferencija Međuparlamentarnog saveza,
april 1998. godine

Zemlje azila mogu prekinuti pružanje privremene zaštite u slučaju bitne promjene
okolnosti koje su navele ljude na bijeg. Kada nastupi takva promjena, iskustvo
pokazuje da se velika većina ljudi može vratiti u domovinu i to čini dobrovoljno,
čak i kada je situacija daleko od idealne. Zemlje azila trebaju paziti da ne
insistiraju na preuranjenom povratku jer to može izazvati destabilizaciju u
domovini. Preuranjeni povratak prevelikog broja ljudi može predstavljati preveliki

58
pritisak na krhki mir i vrlo vjerovatno uništenu infrastrukturu.

Osim toga, zemlje azila moraju identificirati i zaštititi manji broj onih koji se ne
mogu vratiti u domovinu, uključujući osobe koje imaju uvjerljive razloge zbog kojih
se ne mogu vratiti, a koji proizilaze iz njihovog prijašnjeg proganjanja. Osobama
koje se ne žele vratiti treba omogućiti pristup postupku za pojedinačno
određivanje statusa izbjeglice.

Privremena zaštita ne treba predugo trajati, čak i u slučaju da se okolnosti nisu

poboljšale, jer se ljudi ne mogu unedogled držati pod takvim minimalnim uslovima
zaštite. Države trebaju primijeniti uobičajeni postupak za određivanje azila ili
regulirati boravak tih osoba. UNHCR može davati savjete o tome kada primijeniti
privremenu zaštitu, koji tretman treba dati korisnicima privremene zaštite, te kada
i kako takva zaštita treba biti prekinuta.

“Konferencija apeluje na međunarodnu zajednicu da pruži brzu i

blagovremenu humanitarnu pomoć i podršku zemljama koje su
pogođene velikim prilivom izbjeglica i raseljenih osoba, a naročito da im
pomogne u zbrinjavanju velikih populacionih grupa.”
99. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, april 1998. godine

“U situacijama priliva velikih razmjera, tražitelji azila trebaju biti

prihvaćeni u zemlji u koju su prvo izbjegli, a u slučaju da ih ta država ne
može prihvatiti na trajnijoj osnovi, uvijek ih treba prihvatiti barem
privremeno i pružiti im zaštitu na osnovu dolje navedenih načela.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 22. (iz 1981. godine)

Zaštita osoba koje ne ispunjavaju uslove

iz definicije izbjeglice: komplementarna zaštita
Postoje osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita iako, nakon što su njihovi
zahtjevi ispitani, ne ispunjavaju uslove definicije iz Konvencije o izbjeglicama. To
su osobe koje općenito bježe od oružanog sukoba, ozbiljnih unutašnjih nemira ili
ostalih vidova opasnosti, a na koje se ne odnose neke konkretne odredbe iz
Konvencije. Takve osobe potpadaju pod širu definiciju izbjeglice iz Afričke
konvencije i Kartagenske deklaracije i također su odgovornost UNHCR-a. One
trebaju dobiti formalni pravni status na određeno razdoblje, sa definiranim
pravima i obavezama. Parlamentarci mogu zatražiti savjet od UNHCR-a o tome
kada je najbolje prekinuti tu tzv. komplementarnu zaštitu izbjeglica.

59
Usvajanje minimalnih standarda za postupanje
sa izbjeglicama koje pristižu u velikom broju
“U situacijama priliva velikih razmjera, tražitelji azila trebaju biti prihvaćeni u
zemlji u koju su prvo izbjegli, a u slučaju da ih ta država ne može prihvatiti na
trajnijoj osnovi, uvijek ih treba prihvatiti barem privremeno i pružiti im zaštitu”.
(Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 28(c) (iz 1982. godine).

Izvršni komitet UNHCR-a preporučio je minimalne standarde postupanja sa

izbjeglicama koje pristižu u velikom broju tako da je pojedinačno određivanje
njihovog statusa u kratkom vremenskom roku nemoguće.

Ako se situacija ubrzo ne popravi, čime bi se omogućio siguran i dostojanstven

povratak, onda ove standarde treba s vremenom poboljšavati. Standardi trebaju
uključivati:
 pristup u sigurnu zemlju bez diskriminacije;
 zaštitu od refoulementa;
 osiguranje odgovarajućih prostora za prihvat, uključujući brzu registraciju;
 privremeno pravo na boravak u zemlji azila;
 tretman u skladu sa minimalnim humanitarnim standardima koje je dao
Izvršni komitet UNHCR-a koji uključuju:
 osiguranje skloništa;
 osiguranje pomoći ili mogućnost zaposlenja;
 pristup osnovnoj zdravstvenoj zaštiti;
 pristup obrazovanju za djecu;
 poštivanje osnovnih ljudskih prava, uključujući pristup pravosuđu i slobodu
kretanja;
 mogućnost spajanja razdvojenih članova porodice u drugim zemljama azila i
uspostavljanje mehanizama za traženje nestalih članova porodice.

Parlamentarci trebaju ustanoviti odgovarajuće postupke za takve situacije,

uključujući način za utvrđivanje potrebe za kontinuiranom zaštitom kada se kriza
okonča. Parlamentarci također mogu predvidjeti, u sklopu zakonskih propisa,
uspostavu savjetodavne uloge za UNHCR. 

60
 Postupci za određivanje izbjegličkog statusa
Kao opći uvod u postupak izrade nacrta zakona o određivanju izbjegličkog
statusa, parlamentarci mogu razmotriti sljedeće predložene elemente zasnovane
na međunarodnim standardima i praksi. U Konvenciji o izbjeglicama se ne navodi
eksplicitno nikakav postupak za određivanje izbjegličkog statusa. Međutim,
UNHCR ima bogato znanje i iskustvo u davanju savjeta o nacionalnoj legislativi.
Lokalni uredi UNHCR-a mogu pružati pomoć u izradi konkretnih nacrta zakona ili
u odnosu na bilo koja pitanja ili probleme.

 Registracija i identifikacija tražitelja azila

Lični dokumenti su ključni elemenat u zaštiti izbjeglica. Oni pružaju dokaz o

identitetu i statusu zaštićene osobe i daju zemljama azila važno sredstvo kojim se
osigurava da nijedan izbjeglica neće biti vraćen u opasnu situaciju. UNHCR je
pomogao velikom broju država da ustanove sistem registracije i dokumentiranja
pomoću nove tehnologije.

Tražiteljima azila treba izdati lične dokumente i dokaze o tome da su podnijeli

zahtjev koji se može smatrati dozvolom boravka i koji vrijedi do konačne odluke o
njihovom zahtjevu. Žene tražitelji azila trebaju imati jednaka prava u dobijanju
dokumenata kao i muškarci, a dokumenti trebaju biti izdati na njihovo ime.

Treba da postoje jasno određeni organi koji primaju i registriraju zahtjeve za azil i
koji su dobili jasne upute o svojim dužnostima i obavezama. Takvi organi trebaju
imati osoblje na graničnim mjestima ulaska, na aerodromima, željezničkim
stanicama i u lukama, kao i u raznim lokalnim državnim odjelima/agencijama na
raznim lokacijama. Osoblje u lukama treba biti ovlašteno primati zahtjeve slijepih
putnika tražitelja azila koji se nalaze na plovilima u teritorijalnim vodama date
države.

 Pravni savjeti i zastupanje

Pojam izbjegličkog statusa često nije baš potpuno jasan izbjeglicama; većina
izbjeglica nije upoznata sa pravnim postupkom zemlje u kojoj traže azil. Nažalost,
mnoge izbjeglice oslanjanju se na savjete nedovoljno obaviještenih izvora, što
često komplicira situaciju. Pružanje savjeta i informacija o postupku jedan je od
načina da nacionalni postupci postanu pravedniji i djelotvorniji.

Tražitelj azila treba dobiti pravni savjet i informaciju o postupcima koji će uslijediti,
te o svojim pravima i obavezama tokom postupka na jeziku koji razumije. 

61
Žene tražitelji azila trebaju dobiti savjete o svojim pravima, uključujući pravo na
podnošenje pojedinačnog zahtjeva ako se nalaze u pratnji članova porodice.

Zemlja azila treba pružati sve potrebne pogodnosti tražitelju azila kako bi
osigurali da on može postupati u skladu sa svim formalnostima, uključujući
besplatne usluge stručnih i nepristrasnih prevoditelja.

Žene prevoditelji trebaju biti na raspolaganju ženama tražiteljicama azila kako bi

se smanjile prepreke koje predstavljaju kulturološke barijere zasnovane na spolu.

Mnoge žene tražiteljice azila ne osjećaju se ugodno kada o svojim iskustvima

govore muškim službenicima, pogotovo ako su bile žrtve seksualnog nasilja.

Dijete odvojeno od porodice treba dobiti pravnog zastupnika koji će postupati u

najboljem interesu djeteta.

 Mogućnost stupanja u kontakt sa UNCHR-om

Državni organi trebaju informirati tražitelje azila da imaju mogućnost stupanja u

kontakt sa UNHCR-om, kao i pravnim savjetnikom ili zastupnikom po svom
izboru. Kada je to prikladno, tražiteljima azila također treba dopustiti pristup
organizacijama koje pružaju pomoć izbjeglicama ili drugim organizacijama koje
se bave ljudskim pravima.

 Vrijeme za pripremu zahtjeva za azil

U interesu je i tražitelja azila i zemlje azila da se njegov zahtjev za azil ispita

odmah, tako da oni koji trebaju zaštitu dobiju zaštitu, a da zahtjevi onih koji je ne
trebaju budu rješeni u redovitom migracijskom postupku. Tražitelj azila treba
dobiti pomoć i mogućnost da podnese svoj zahtjev što je ranije moguće.

Uprkos tome, postoje mnogi razlozi zbog kojih tražitelj azila može naići na
poteškoće u podnošenju blagovremenog zahtjeva, od psiholoških pitanja, kao što
je trauma, do praktičnih, kao što je nemogućnost pronalaženja ili plaćanja pravne
pomoći. U toku razmatranja zahtjeva od podnositelja se može zatražiti da objasni
neprimjereno kašnjenje u podnošenju zahtjeva. Međutim, ne bi trebalo postojati
vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva. Iz iskustva je poznato da strogo
određeni vremenski rokovi mogu dovesti do refoulementa izbjeglica, s obzirom da
nisu svi u mogućnosti podnijeti svoje zahtjeve na vrijeme.


62
 Lični razgovor sa stručnim službenikom

Poželjno je i općenito korisno za obje strane da tražitelj azila dobije priliku lično
prezentirati svoj slučaj stručnom službeniku koji je kompetentan donijeti
individualnu, objektivnu i nepristrasnu odluku. Službenik treba uzeti u obzir i
nastojati utvrditi sve relevantne činjenice i dopustiti tražitelju azila da iscrpno
opiše i pruži dokaze o okolnostima svog slučaja.

Tražitelj azila mora prezentirati sve činjenice i okolnosti koje su mu poznate i

omogućiti pristup svim raspoloživim dokazima. Većina izbjeglica, u stvari, nema
drugih dokaza do ličnog svjedočenja. Priznavanje izbjegličkog statusa često ne
ovisi o podnošenju konkretnih formalnih dokaza i može se zasnivati samo na
vjerodostojnom svjedočenju tražitelja azila.

Individualno saslušanje je važno, s obzirom na poteškoće u procjeni

vjerodostojnosti samo na osnovu zabilješke sa intervjua ili izjave. Individualno
saslušanje omogućava osobi koja donosi odluku da procijeni način i ponašanje
tražitelja azila i da postavlja dodatna i detaljna pitanja. Treba osigurati i besplatne
stručne prevoditelje. Razgovore sa ženama tražiteljima azila trebaju voditi ženski
službenici i prevoditelji, s obzirom da se žene mogu osjećati posramljeno ili
poniženo ako o pojedinostima svog zahtjeva razgovaraju sa muškim
predstavnicima vlasti, posebno ako su bile žrtve seksualnog nasilja.

Posebno se treba pobrinuti za maloljetnike odvojene od porodice, u skladu sa

načelom “najboljeg interesa” iz Konvencije o pravima djeteta (vidi okvir na str.
75.) i UNHCR-ovim Smjernicama i procedurama za postupanje sa djecom bez
pratnje koja traže azil.

 Odluka

Potrebno je odrediti organ, po mogućnosti jedan centralni organ, koji prvi odlučuje
o zahtjevu za azil. Organ koji donosi odluku treba raspolagati sa dosijeom
tražitelja azila i svim zabilješkama sa intervjua, kao i sa preporukama drugih
organa koji su uključeni u postupak. Taj organ treba donijeti odluku na način da
razmotri sve relevantne informacije koje prezentira tražitelj azila u svjetlu
informacija o zemlji porijekla i procijeni da li podnositelj zahtjeva ispunjava
izbjegličke kriterije ili druge kriterije za zaštitu koji se primjenjuju u zemlji azila.

U slučaju maloljetnika bez pratnje, odluku treba donijeti u najboljem interesu

djeteta.

Podnositelji zahtjeva trebaju biti obaviješteni o odluci u pisanoj formi. 

63
 Žalbe

Tražiteljima azila čiji su zahtjevi odbijeni mora se dati primjereno vrijeme da

podnesu svoje slučajeve na ponovno službeno razmatranje, te moraju biti
obavješteni o postupcima koji su im na raspolaganju. Žalbeni organ treba biti
samostalan i nepristrasan, te imati ovlaštenje da razmatra činjenice, kao i
zakonske odredbe, u svakom pojedinom slučaju. Taj organ treba biti neki drugi
organ od onog organa koji je odbio zahtjev ili barem treba biti sastavljen od
drugih osoba, a ne onih istih koje su činile prvobitni organ.

Podnositelju zahtjeva treba dopustiti ostanak u zemlji dok traje žalbeni postupak
pred višim upravnim ili sudskim organom.

 Prestanak statusa

Odredbe o prestanku statusa iz Konvencije o izbjeglicama su taksativno

navedene, što znači da nacionalni zakoni ne smiju ništa mijenjati niti dodavati.
Ako osoba ispunjava uslove iz odredbe o prestanku statusa zbog promijenjenih
okolnosti u domovini, potrebno je ispitati situaciju u kojoj se ona nalazi i vidjeti
treba li za nju iznaći neki alternativni status, čime bi joj se omogućio dalji boravak
u zemlji azila. UNHCR također treba imati ulogu u odlučivanju o tome treba li
primijeniti odredbu o prestanku statusa zbog promijenjenih okolnosti u domovini.

Zakonom trebaju biti predviđeni postupci putem kojih se izbjeglica informira o

razlozima na osnovu kojih se razmatra povlačenje izbjegličkog statusa. Izbjeglici
se također treba dopustiti davanje izjava pred odgovarajućim organom o
razlozima zbog kojih bi trebao zadržati izbjeglički ili drugi odgovarajući status.
Nadležni organ treba biti isti onaj koji odlučuje o izbjegličkom statusu i treba
postojati mogućnost žalbe pred višim organom u primjerenom vremenskom roku.

 Poništenje statusa

Poništenje treba primijeniti tek kao izvanrednu mjeru i samo u dvije strogo
definirane situacije:
 kada se sazna da je pojedinac namjerno dao lažnu izjavu ili prikrio važne
činjenice kako bi dobio izbjeglički status;
 kada se pojave novi dokazi koji otkrivaju da pojedinac nije ni trebao dobiti
izbjeglički status, naprimjer, zbog toga što nije ispunjavao uslove.

64
 Nadzorna uloga UNHCR-a

Postoji mnogo načina putem kojih UNHCR može nadgledati primjenu Konvencije
o izbjeglicama ovisno o lokalnim uslovima, raspoloživim resursima i pravnoj
strukturi odnosne zemlje. UNHCR treba imati, kao minimalni uslov, potpuni
pristup informacijama o tražiteljima azila i postupcima. Lokalni ured UNHCR-a
može informirati parlamentarce, na njihov zahtjev, o različitim oblicima svog
angažmana. 

 Godišnji podaci o ukupnom broju  Procjena broja osoba na

osoba o kojima se stara UNHCR staranju koje potpadaju pod
širom svijeta mandat UNHCR-a
(1997. godine – 2002. godine) (po regionu)
krajem 1997. 19.761.600 Region 1. 1. 2000. 1. 1. 2001.
krajem 1998. 19.891.800
Azija 7.308.860 8.450.000
krajem 1999. 20.623.900 Afrika 6.250.540 6.072.900
krajem 2000. 21.870.600 Evropa 7.285.800 5.571.700
krajem 2001. 19.870.520 Sjeverna Amerika 1.241.930 1.047.100
krajem 2002. 20.658.550 Srednja i Južna
Amerika i Karibi 90.170 575.600
Okeanija 80.040 76.000
Ukupno 22.257.340 21.793.300

65
 Kratak statistički pregled

Početkom 2003. godine UNHCR se starao za 20,7 miliona osoba, uključujući

10,6 miliona izbjeglica (51%), 0,9 miliona tražitelja azila (5%), 2,4 miliona
povratnika (12%), 4,6 miliona interno raseljenih osoba o kojima se stara UNHCR
(22%), 1,1 miliona interno raseljenih povratnika (6%) i približno 1 milion drugih
osoba na staranju (5%).

Cjelokupna izbjeglička populacija se tokom 2002. godine smanjila na 10,6

miliona, tj. za 13 posto.

Krajem 2002. godine Azija je bila domaćin najvećoj izbjegličkoj populaciji

(39,6%), a za njom je slijedila Afrika (31,7%), Evropa (21,8%), Sjeverna Amerika
(5,8%), Okeanija (0,7%), te Srednja i Južna Amerika i Karibi (0,4%).

Kada se uzmu u obzir sve osobe o kojima se stara UNHCR, Azija je prihvatila
45,4%, Afrika 22,2%, Evropa 21,8%, Sjeverna, Srednja i Južna Amerika i Karibi
5,1%, i Okeanija 0,4%.

Tokom 2002. godine u domovinu se vratilo otprilike 2,4 miliona izbjeglica, što je
pet puta više u odnosu na 2001. godinu, kada se vratilo 462.000 izbjeglica.
Otprilike 50.600 izbjeglica je preseljeno u 2002. godini iz zemalja prvog azila,
uključujući gotovo 19.600 izbjeglica kojima je pomagao UNHCR.

U pravilu, 49% populacije o kojoj se stara UNHCR su žene. U kategoriji 60

godina i više, udio žena je 54%, što je posljedica njihovog dužeg životnog vijeka.

Procjenjuje se da je 46% populacije o kojima su informacije bile dostupne mlađe

od 18 godina, a 13% mlađe od pet. Gotovo 7% imalo je 60 godina i više.

Broj zahtjeva za azil podnesenih u 38 uglavnom industrijaliziranih zemalja pao je

sa 595.300 u 2001. godini na 565.500 u 2002. godini, što predstavlja smanjenje
od 5%. Petnaest posto odluka o azilu donesenih u 2002. godini rezultiralo je
priznavanjem izbjegličkog statusa, dok je 9% rezultiralo dozvolom boravka iz
humanitarnih razloga.

U odnosu na broj stanovnika, vodeće zemlje koje su udomljavale izbjeglice tokom

2002. godine bile su Armenija sa 81 izbjeglicom na 1000 stanovnika, a slijede
Srbija i Crna Gora (34 na 1000), Džibuti (31 na 1000) i Republika Kongo (30 na
1000). 

66
 Četvrto poglavlje
Međunarodna zaštita u praksi

K
onvencije, deklaracije, nacionalno zakonodavstvo i neobavezujuće pravne
norme o kojima se govorilo u prethodnim poglavljima čine pravni osnov za
djelatnost zaštite izbjeglica i tražitelja azila. Humanitarni radnici na terenu
trebaju se ravnati prema općim načelima i standardima kodificiranim u
međunarodnom izbjegličkom pravu i pravu o ljudskim pravima.

Parlamentarce također treba upoznati sa nekim od osnovnih praktičnih aktivnosti

koje se poduzimaju kao odgovor na konkretne probleme vezane za zaštitu
izbjeglica.

Tri najčešća izazova u zaštiti izbjeglica su:

 reakcija na izbjegličke krize;
 zaštita žena, djece i izbjegličkih porodica;
 iznalaženje trajnih rješenja za probleme izbjeglica.

Izbjegličke krize
 Šta je to izbjeglička kriza?

Izbjegličke krize su krize sa kojima su suočene izbjeglice i često zemlja azila. U

izbjegličkim krizama radi se o životima ljudi, te je nužan brz odgovor. Zemlja azila
je često pod velikim pritiskom
i pod budnim okom medija, a Definiranje izbjegličke krize
možda nema iskustva sa
tolikim brojem gladnih, UNHCR-ova radna definicija izbjegličke krize
bolesnih, ranjenih ili glasi: “bilo koja situacija u kojoj su život ili
preplašenih ljudi. dobrobit izbjeglica ugroženi ako se ne
poduzmu brzi i odgovarajući koraci, i koja
Izbjegličke krize često se zahtjeva izvanredne i specijalne mjere.”
događaju u kontekstu
oružanog sukoba i u tom Važnije od same definicije je sposobnost
smislu mogu biti tek kriza brzog prepoznavanja situacije za koju će biti
unutar veće katastrofe. potrebne izvanredne mjere. 

67
Parlamenraci mogu unaprijed poduzeti korake kako bi osigurali zaštitu izbjeglica
tokom takvih teških vremena. Ako postoji nacionalni pravni okvir i ogovarajuće
institucije, UNHCR može mobilizirati međunarodnu podršku mnogo brže i
efikasnije.

 Odgovornost u kriznim situacijama

U kriznim situacijama cilj je pružati zaštitu i osigurati da neophodna pomoć

blagovremeno stigne do onih kojima je potrebna. Zemlja azila je odgovorna za
sigurnost, pružanje pomoći i za poštivanje reda i zakona među izbjeglicama na
njenoj teritoriji. Vlade se često oslanjanju na međunarodnu zajednicu radi podjele
finansijskog tereta; UNHCR pruža pomoć izbjeglicama na zahtjev organa vlasti.

UNHCR je obično odgovoran za koordinaciju reakcija Ujedinjenih naroda, te

blisko sarađuje sa Svjetskim programom za hranu, UNICEF-om, Programom
Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i drugima. Nevladine organizacije igraju
ključnu ulogu u pružanju pomoći izbjeglicama u kriznim situacijama. Zemlja azila,
UNHCR i razne nevladine organizacije koje su angažirane u kriznim situacijama
dijele odgovornost putem provedbenih aranžmana. U najboljem slučaju se dobro
osmišljenim provedbenim aranžmanima izbjegava dupliciranje aktivmosti i
popunjavaju praznine u pružanju pomoći.

Zaštita u kriznim situacijama

 U slučaju kada ljudi bježe od rata: definiranje pojma izbjeglice

Dok se u Africi i nekim državama Srednje i Južne Amerike ljudi koji bježe od
oružanog sukoba definiraju kao izbjeglice (prema Afričkoj konvenciji i
Kartagenskoj deklaraciji), ljudi koji bilo gdje bježe od oružanog sukoba definirani
su kao izbjeglice prema UNHCR-ovom mandatu. Međutim, u zemljama izvan
Afrike i Srednje i Južne Amerike može postojati jaz između zaštite koju pružaju
države na osnovu Konvencije o izbjeglicama, prema kojoj se čovjek mora
osnovano plašiti proganjanja zbog jednog od pet razloga iz Konvencije, i zaštite
koju pruža UNHCR na osnovu svog šireg mandata. Ovaj pravni jaz može
rezultirati veoma praktičnim problemima za žrtve oružanog sukoba. Parlamentarci
mogu osigurati da nacionalni zakoni predvide punu zaštitu na osnovu šire
definicije izbjeglice, koja uključuje i žrtve oružanog sukoba.

68
  Odnos između sukoba i proganjanja

Sukob i proganjanje mogu postojati naporedo; upravo sukob može biti metod koji
su progonitelji odabrali za ugnjetavanje ili eliminaciju određenih grupa. U većini
slučajeva, osobe koje bježe od oružanog sukoba odgovaraju definiciji izbjeglice iz
Konvencije o izbjeglicama. Odnosno, uz to što se nalaze usred rata, ti ljudi imaju
osnovan strah od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti
određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja.

Ljudi koji su, naprimjer, bježali od “etničkog čišćenja” u bivšoj Jugoslaviji ili od
genocida u Ruandi, bježali su od proganjanja na osnovu Konvencije, gdje je sâm
rat predstavljao sredstvo proganjanja. To su primjeri masovnog proganjanja
izvršenog uz vojne operacije ili kao dio tih operacija. Pojedinci mogu također biti
mete proganjanja tokom oružanog sukoba zbog razloga koje odražava definicija
iz Konvencije o izbjeglicama.

 Zaštita ljudi koji ne potpadaju pod definiciju iz Konvencije o

izbjeglicama

Osobama koje bježe od oružanog sukoba ne priznaje se uvijek izbjeglički status u

zemljama azila koje ne koriste širu definiciju izbjeglice iz Afričke konvencije i
Kartagenske deklaracije. Ipak, praksa pokazuje da osobe koje bježe od rata ne
mogu biti vraćene u domovinu. Većina država tim ljudima dozvoljava da ostanu
na njihovoj teritoriji na osnovu domaćih zakona ili diskrecione ocjene organa
uprave. Parlamentarci u zemljama koje nisu usvojile proširenu definiciju izbjeglice
mogu razmotriti da se u nacionalni zakon ubaci odredba o osobama koje ne
ispunjavaju uslove definicije iz Konvencije o izbjeglicama, ali koje ipak trebaju
zaštitu. U daljem tekstu smo naveli predložene standarde za ovakvu zaštitu.

 Grupno određivanje statusa izbjeglice

U izbjegličkoj krizi je stvaranje sigurnosti prvi prioritet. Kada je očigledno da veliki

broj ljudi bježi od oružanog sukoba ili drugih masovnih kršenja ljudskih prava,
onda praktično nije ni potrebno razmotriti pojedinačne zahtjeve za izbjegličkim
statusom. UNHCR i države obično tada određuju izbjeglički status za cijelu grupu
na osnovu poznavanja objektivnih uslova u zemlji porijekla. Svaki član grupe
smatra se izbjeglicom prima facie (na prvi pogled), odnosno u nepostojanju
dokaza o suprotnom.

69
  Odnos masovnog priliva i azila

U zemljama koje ne koriste prima facie priznavanje obično se pruža privremena

zaštita koja ljudima omogućava neposrednu sigurnost i zaštitu njihovih osnovnih
ljudskih prava. Privremena zaštita je sredstvo kojim se reagira na kriznu situaciju
kada očigledno postoji potreba za zaštitom, ali je mogućnost brzog pojedinačnog
određivanja tih potreba mala ili nikakva. Privremena zaštita treba trajati samo do
trenutka fundamentalne promjene okolnosti koje su navele ljude na bijeg. Kad
nastupi ta fundamentalna promjena, zemlja azila može pretpostaviti da više ne
postoji potreba za zaštitom i da se velika većina korisnika može sigurno vratiti
svojim domovima. Zemlje azila, ipak, moraju biti svjesne da će nekim ljudima i
dalje biti potrebna zaštita iz razloga vezanih za njihovo prethodno proganjanje.
Države će morati imati neki mehanizam za identifikaciju tih ljudi, što je najčešće
sistem za određivanje izbjegličkog statusa.

 Isključenje

Neki ljudi ne zaslužuju međunarodnu zaštitu (vidi Poglavlje 3.). Pojedinci mogu
biti isključeni iz izbjegličkog statusa čak i u slučaju grupnog određivanja.
Identifikacija i vraćanje tih pojedinaca mogu biti vrlo teški za zemlju azila.
Državama se savjetuje da zatraže savjet i pomoć od UNHCR-a odmah po
nastanku krize kako bi se procijenio profil izbjegličke populacije i pronašli načini
za odvajanje onih koji se isključuju iz zaštite od ostalih izbjeglica.

Suočavanje sa izbjegličkom krizom:

šta da se radi?
Izvršni komitet UNHCR-a prihvatio je skup međunarodno priznatih osnovnih
standarda postupanja koji se primjenjuju u izbjegličkim krizama.

Osigurati otvorene granice kako bi se omogućio pristup sigurnosti

Postarajte se da ljudi imaju pristup sigurnosti stvaranjem pravnog okvira za njihov
prijem prije nego što se za tim ukaže potreba.

Usvojiti proširenu definiciju izbjeglice

Korištenje proširene definicije izbjeglice iz Afričke konvencije, Kartagenske
deklaracije i nacionalnih zakona mnogih zemalja bit će osnova za zaštitu
izbjeglica u izbjegličkim krizama.


70
Pružiti privremenu zaštitu po potrebi
Kada je definicija izbjeglice koja se koristi u zemlji azila uža od definicije iz
Konvencije o izbjeglicama, parlamentarci mogu osigurati zaštitu i drugim
osobama kojima je potrebna putem privremene zaštite, koja obuhvata žrtve
oružanog sukoba i drugih rasprostranjenih kršenja ljudskih prava.

Pridržavati se standarda postupanja primjenjivih u izbjegličkim krizama

Izvršni komitet UNHCR-a složio se da:
 Izbjeglice i tražitelji azila ne trebaju se kažnjavati ili podvrgavati nepovoljnom
postupanju samo zato što se njihovo prisustvo u zemlji smatra nezakonitim.
Njihovo kretanje ne treba ograničavati, osim ako to nije u interesu javnog
zdravlja i reda.
 Izbjeglice i tražitelji azila trebaju uživati osnovna međunarodno priznata
građanska prava, posebno ona iz Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima.
 Izbjeglice i tražitelji azila trebaju primati svu potrebnu pomoć i osnovne
potrepštine za život, uključujući hranu, sklonište i osnovne higijenske i
zdravstvene potrepštine. U tom pogledu međunarodna zajednica treba
postupati u skladu sa načelima međunarodne solidarnosti i podjele tereta.
 Sa izbjeglicama i tražiteljima azila treba postupati kao sa osobama čiji
tragični put zahtjeva posebno razumijevanje i suosjećanje. Oni se ne smiju
podvrgavati okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.
 Ne smije biti diskriminacije zbog rase, vjere, političkog mišljenja,
nacionalnosti, zemlje porijekla ili fizičke nesposobnosti.
 Izbjeglice i tražitelje azila treba pred zakonom smatrati osobama koje imaju
slobodan pristup sudovima, te nadležnim organima uprave.
 Mjesto boravka tražitelja azila treba odrediti imajući u vidu njihovu sigurnost i
dobrobit, kao i sigurnosne potrebe prihvatne zemlje. Kadgod je to moguće,
tražitelje azila treba smještati na razumnoj udaljenosti od granice sa
zemljom porijekla. Oni ne smiju biti uključeni u subverzivne aktivnosti protiv
zemlje porijekla ili bilo koje druge države.
 Treba poštovati jedinstvo porodice.
 Treba pružiti svu moguću pomoć u pronalaženju njihove rodbine.
 Treba na adekvatan način zaštititi maloljetnike i djecu bez pratnje.
 Treba dozvoliti slanje i primanje pošte.

 Treba dozvoliti primanje materijalne pomoći od prijatelja ili rodbine. 

71
 Treba urediti odgovarajuće aranžmane, kadgod je to moguće, za registraciju
rođenja, smrti i vjenčanja.
 Izbjeglicama treba pružiti sve što je neophodno za iznalaženje
zadovoljavajućeg trajnog rješenja.
 Izbjeglicama treba dopustiti da prenesu imovinu koju su donijeli sa sobom
na teritoriju zemlje u kojoj je pronađeno trajno rješenje za njihovu situaciju.
 Treba poduzeti sve korake za olakšavanje dobrovoljne repatrijacije.

Pružiti zaštite žrtvama rata koje ne ispunjavaju uslove definicije iz Konvencije o

izbjeglicama
Nekim osobama koje bježe od rata ne priznaje se izbjeglički status na osnovu
Konvencije o izbjeglicama mada su prošle kroz pojedinačno određivanje statusa.
S obzirom na prekid načina života i traumu koju su pretrpjele, one ipak imaju
pravo na određeni stepen sigurnosti i stabilnosti. Nije dovoljno samo odlagati
deportaciju. Svaki čovjek treba imati formalni pravni status sa definiranim pravima
i obavezama i treba dobiti dokumente kojima se taj status potvrđuje. Status treba
trajati dovoljno dugo kako bi on koliko-toliko uspostavio normalan život, te mu
treba pružiti osnovna prava definirana u relevantnim međunarodnim i regionalnim
instrumentima. U nekim zemljama domaće i regionalne odredbe o ljudskim
pravima mogu iziskivati više standarde od dolje navedenih minimalnih standarda:
 Građanska i politička prava:
 zaštita od refoulementa i protjerivanja;
 nediskriminacija;
 zaštita od mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja;
 sloboda kretanja;
 pristup sudovima.
 Ekonomska i socijalna prava uporediva sa onima koja su općenito dostupna
u zemlji azila također su važna, uključujući odgovarajući smještaj, pomoć ili
zaposlenje, zdravstvenu zaštitu, te osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.
 Poštovanje jedinstva porodice je fundamentalno i zemlje azila trebaju
pomagati bliskim srodnicima u ponovnom spajanju. Što je duže razdoblje
provedeno u zemlji domaćinu, to je veća potreba za spajanjem porodice.

Zaštita žrtava rata može biti okončana onda kada više nije neophodna. Objektivni
kriteriji za utvrđivanje kada se zaštita može ukinuti trebaju biti dati u pismenoj
formi, po mogućnosti u vidu zakona. Prilikom odlučivanja o tome kada će se
ukinuti zaštita, treba zatražiti savjet od UNHCR-a.

72
 
Apelirati na međunarodnu podršku i podjelu odgovornosti
Parlamentarci mogu podržati apele za međunarodnu solidarnost i podjelu
odgovornosti na način da javno iznesu koje su potrebe izbjeglica i kakav je
doprinos njihova zemlja već dala time što im je odobrila azil i omogućila pristup
humanitarnim organizacijama.

Tražiti od vlade da osigura sigurnost u kampovima

Parlamentarci mogu zatražiti od vlade da učini sve što može kako bi zaštitila
izbjeglice, kao i lokalne i međunarodne humanitarne radnike koji ih pokušavaju
zaštititi i pomoći im. Sigurnost i red su odgovornost države azila. Kada
međunarodna zajednica treba pomoć u obavljanju ove funkcije, vlada zemlje azila
treba istražiti načine na koje može primiti potrebnu pomoć.

Uticati na ljude i društvo: zauzimati se za izbjeglice

Tokom kriznih situacija parlamentarci mogu u velikoj mjeri uticati na postupanje
sa izbjeglicama. Oni mogu pozvati svoju zemlju da poštuje svoje međunarodne
humanitarne obaveze. Mogu pokazati saosjećanje i solidarnost sa izbjeglicama
na način da se informiraju o situaciji. Mogu posjećivati izbjegličke kampove,
naselja ili centre za pritvor. Mogu se baviti pitanjima i problemima lokalnog
stanovništva i pokušavati raspršiti negativne stavove koji proizilaze iz manjka
informacija, nerazumijevanja ili predrasuda. 

Zaštita žena izbjeglica

 Posebni uslovi koji utiču na žene izbjeglice

Žene čine najmanje polovicu svake izbjegličke populacije. Žene izbjeglice imaju
uglavnom iste potrebe kao i muškarci izbjeglice: zaštita od prisilnog povratka,
poštovanje njihovih ljudskih prava u progonstvu i pomoć u iznalaženju trajnih
rješenja za njihove probleme. Međutim, imaju i druge dodatne potrebe tokom
cijelog svog izbjegličkog iskustva.

U često haotičnim uslovima karakterističnim za krizne situacije sa velikim brojem

izbjeglica, ženama često prijeti izuzetna opasnost od seksualnog i drugih vidova
nasilja. Osim toga, one su često odgovorne za druge, još ugroženije članove
porodice, kao što su djeca i stariji. Žene su često razdvojene od muških članova
porodice koji možda učestvuju u sukobu ili koji su ostali u domovini kako bi čuvali
porodičnu imovinu.

73
U kampovima, prekid u tradicionalnim obrascima donošenja odluka može dovesti
do toga da žene nemaju pravo glasa u stvarima koje utiču na njihov svakodnevni
život i sigurnost. Naprimjer, ako muškarci ili određeni dio muškaraca kontrolira
distribuciju pomoći, žene mogu biti prisiljene na seksualne usluge u zamjenu za
hranu. Žene također mogu biti izložene riziku od seksualnog nasilja od drugih
izbjeglica, lokalnog stanovništva, saučesnika u borbama i policije ili sigurnosnih
snaga u zemlji azila.

U zemljama u kojima se status određuje u individualnom postupku, žene koje

putuju sa muškim članovima porodice ponekad ne dobiju priliku podnijeti vlastiti
zahtjev, čak i kada je zahtjev muškarca odbijen. Ženama je ponekad teško
razgovarati iskreno sa muškim voditeljima postupka ili preko muškog prevoditelja,
posebno ako neki dio njihovog zahtjeva za dobijanje statusa izbjeglice uključuje
seksualno nasilje ili pitanja porodične časti.

Osim proceduralnih prepreka u sistemima određivanja statusa, mogu postojati i

pravne prepreke za tačnu procjenu zahtjeva koji imaju veze sa spolom.

 Proganjanje zasnovano na spolu

Proganjanje zasnovano na spolu je pojam koji se koristi u međunarodnom

izbjegličkom pravu za opisivanje raznih vrsta zahtjeva, uključujući neke koje su
podnijeli muškarci. Iako nije spomenut u Konvenciji o izbjeglicama (strah od
proganjanja mora biti zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj
društvenoj grupi ili političkog mišljenja), prihvaćeno je da spol može uticati ili
diktirati tip proganjanja i/ili razloge za takav tretman.

Zahtjevi koji imaju veze sa spolom obično se odnose na seksualno nasilje, nasilje
u porodici, prisilno planiranje porodice, sakaćenje ženskih genitalija, kažnjavanje
zbog kršenja društvenih normi i homoseksualnosti. Ti zahtjevi mogu se
međusobno dosta razlikovati zbog toga što miješaju oblike proganjanja sa
razlozima za proganjanje. Međutim, zajednički im je spol kao relevantni faktor u
preispitivanju zahtjeva. U tom svjetlu, proganjanje nije nužno ili jedino
prouzrokovano spolom žrtve, već i ideologijom počinitelja koja nalaže da ljude koji
odstupaju od njihove zadate spolne uloge treba proganjati. Naprimjer, žene koje
se boje proganjanja jer su prekršile društvene običaje, obično nisu proganjane
zato što su žene, već zato što odbijaju biti “prave” žene.

74
 “Izvršni komitet sa odobravanjem prima na znanje posebne napore
država da uključe spolne aspekte u svoju politiku, propise i praksu o
azilu; podstiče države, UNHCR i druge aktere da promoviraju
rasprostranjenije prihvatanje ideje da proganjanje može biti vezano za
spol ili da na njega može uticati spolno nasilje; nadalje, podstiče
UNHCR i ostale aktere da razvijaju, promoviraju i provode smjernice,
kodekse ponašanja i programe pouke o izbjegličkim pitanjima vezanim
za spol kako bi olakšali ujednačavanje relevantnih aspekata i pojačali
odgovornost za provedbu principa o tretmanu spolova.»
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 87(n), iz 1999. godine

Definicija iz Konvencije o izbjeglicama mora se tumačiti tako da uzima u obzir

spol osobe. Baš kao što su informacije o domovini tražitelja azila važne za
preispitivanje jednog “tipičnog” zahtjeva za izbjegličkim statusom, tako je i
razumijevanje društveno definiranih uloga u domovini presudno za tačno
tumačenje definicije izbjeglice. Ovaj pristup je podržao veći broj međunarodnih
organa, uključujući Izvršni komitet UNHCR-a.

 Razmatranje zahtjeva za azil koje su podnijele žene

UNHCR i nekoliko država objavilo je smjernice o tome kako razmatrati zahtjeve

za azil koje su podnijele žene, uključujući zahtjeve koji su u vezi sa spolom.
Pravna norma kojom se regulišu takvi slučajevi je svakim danom sve bogatija i
mnoge su države izrazile interes da uključe takvo razmišljanje u svoj pravni okvir
za zaštitu izbjeglica.

Uz međunarodno pravo o ljudskim pravima koje se primjenjuje na sve ljude,

postoji i veći broj standarda vezanih za ljudska prava koji se izravno bave
situacijom u kojoj se nalaze ženske izbjeglice i tražitelji azila. Najvažniji
međunarodni pravni instrument je Konvencija o eliminaciji svih oblika
diskriminacije nad ženama i njen Fakultativni protokol.

Ova Konvencija predviđa standarde za države u većem broju područja koja su

važna za žene izbjeglice, uključujući:
 suzbijanje svih oblika trgovine ženama i iskorištavanja putem prostitucije;
 državljanstvo;
 obrazovanje;
 zapošljavanje;

75
 zdravstvenu zaštitu;
 posebne probleme žena iz ruralnih sredina;
 jednakost pred zakonom;
 sva pitanja koja se odnose na brak i porodične odnose.

Drugi relevantni međunarodni standardi uključuju Deklaraciju o eliminaciji nasilja

nad ženama Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, koja priznaje da su žene
izbjeglice jedna od grupa posebno izloženih nasilju i poziva države da usvoje
mjere koje bi bile fokusirane na uklanjanje nasilja nad ženama.

Zaštita djece izbjeglica

Procjenjuje se da je 41 posto populacije o kojoj se stara UNHCR mlađe od 18
godina; 12 posto je mlađe od pet godina. Djeca izbjeglice trebaju uživati istu
zaštitu kao odrasle izbjeglice; ali s obzirom na njihove posebne potrebe i
osjetljivost, djeca izbjeglice trebaju također uživati i posebnu zaštitu i pomoć.

U izbjegličkoj krizi lako može doći do odvajanja djece izbjeglica od njihovih

porodica. Stoga je potrebno bez odlaganja pokrenuti korake za njihovu
registraciju i traženje. Djeci razdvojenoj od roditelja prijeti čak veći rizik nego djeci
izbjeglicama da budu mobilizirana u vojsku ili seksualno iskorištavana. Zbog
uobičajenih potreba u razvoju, čak i djeca koja ostanu sa svojim obiteljima
neopisivo pate zbog traume i prekida u načinu života.

Djeca izbjeglice:
smjernice za zaštitu i staranje
Djeca su ugrožena kategorija. Podložna su bolestima, fizičkim ozljedama i
osjetljiva na lošu prehranu.

Djeca su ovisna. Trebaju podršku odraslih, ne samo za svoj fizički opstanak,

posebno u ranim godinama djetinjstva, nego i za psihološku i socijalnu dobrobit.

Djeca se razvijaju. Rastu u razvojnim fazama, kao kula od opeka, svaki sloj ovisi
o onom ispod njega. Ozbiljni zastoji koji prekidaju te faze mogu teško narušiti
njihov razvoj. 

76
Djeca izbjeglice suočavaju se sa puno ozbiljnijim opasnostima po svoju sigurnost
i dobrobit nego prosječna djeca. Nagle i nasilne krize, raspadanje porodičnih i
društvenih struktura, kao i akutni manjak resursa sa kojima je većina izbjeglica
suočena, duboko utiču na fizičku i psihološku dobrobit djece izbjeglica. Tužno je
da su dojenčad i mala djeca često prve i najčešće žrtve nasilja, bolesti i loše
prehrane koji prate raseljenost i izbjegličke zbjegove. Nakon kriza i u potrazi za
rješenjima, odvajanje od porodice i poznatih struktura i dalje negativno utiče na
djecu izbjeglice svih uzrasta. Stoga pomaganje djeci izbjeglicama da ispune svoje
fizičke i socijalne potrebe često znači pružanje pomoći njihovim porodicama i
zajednicama. 
Predgovor, Djeca izbjeglice: Smjernice za zaštitu i staranje, UNHCR

U zemljama u kojima se odrasle izbjeglice zadržavaju u pritvoru, veliki je rizik da

će i djeca biti pritvorena, osim ako ne postoje posebne odredbe na osnovu kojih
bi njihovi roditelji bili oslobođeni. Djeca se ne smiju pritvarati osim ako ne postoji
nijedan drugi način da se osigura jedinstvo porodice.

Tokom postupka za pojedinačno određivanje statusa potrebno je imenovati

staratelja koji će zastupati najbolje interese djeteta razdvojenog od svoje
porodice. Kada se razmatra zahtjev nekog djeteta za dobijanje izbjegličkog
statusa, potrebno je uzeti u obzir stepen mentalnog razvoja tog djeteta, njegovu
zrelost i sposobnost artikuliranja zahtjeva u svjetlu ličnog, porodičnog i
kulturološkog porijekla. Za donošenje odluke o zahtjevu može biti potrebno
liberalno primijeniti načelo in dubio pro reo.

Djeca izložena oružanom sukobu imaju pravo na specijalnu zaštitu i tretman s

obzirom na to da su posebno izložena riziku od ozljede, iskorištavanja i smrti.
Ostala važna prava djece izbjeglica uključuju obrazovanje, odgovarajuću
prehranu i najviši mogući standard zdravstvene zaštite.

Sve odluke o djeci izbjeglicama moraju biti rukovođene najboljim interesima

djeteta i ulogom porodice kao primarnog izvora zaštite i dobrobiti djece. Ovo
načelo je u potpunosti pravno razrađeno u Konvenciji o pravima djeteta (CRC),
čije su potpisnice gotovo sve zemlje svijeta. Konvencija o pravima djeteta sadrži
posebnu odredbu o djeci izbjeglicama, no također navodi da se sve njene
odredbe primjenjuju na svu djecu bez diskriminacije. Slično tome, Afrička povelja
o pravima i dobrobiti djeteta predviđa posebnu zaštitu za djecu izbjeglice i interno
raseljenu djecu.

77
U najboljem interesu
djece izbjeglica i tražitelja azila
Konvencija o pravima djeteta predviđa u članu 3. da je prilikom razmatranja svih
postupaka vezanih za djecu potrebno primarno uzeti u obzir interese djeteta, bilo
da ih poduzimaju javne ili privatne institucije socijalne zaštite, sudovi, organi
uprave ili zakonodavni organi. U svakoj okolnosti, u svakoj odluci koja utiče na
dijete, potrebno je razmotriti različita moguća rješenja i ocijeniti šta su najbolji
interesi djeteta. Takav pristup preovladava u svim slučajevima, od neposredne
intervencije države u okviru njenih ovlaštenja do privatnog konteksta porodičnog
života, u koji se države mogu umiješati posredno, preko lokalnih vlasti, kako bi,
naprimjer, osigurale i zaštitile prava djeteta. “U najboljem interesu djeteta” znači
da zakonodavni organi moraju uzeti u razmatranje hoće li zakoni koji se usvajaju
ili mijenjaju koristiti djeci na najbolji mogući način.

Djeca koja su izbjeglice ili tražitelji azila uživaju posebnu pažnju na osnovu člana
22. Konvencije o pravima djeteta, prema kojem su države potpisnice dužne
poduzeti mjere kojima će osigurati da takva djeca primaju odgovarajuću zaštitu i
humanitarnu pomoć.

Publikacija Djeca izbjeglice: smjernice za zaštitu i staranje, koju je izradio

UNHCR, definira ciljeve i svrhu, kao i načela i praktične mjere za zaštitu i pomoć
djeci izbjeglicama i obuhvaća teme kao što su prava djeteta, kultura, psihološko
zdravlje, zdravlje i prehrana, prevencija i liječenje invaliditeta, lična sloboda i
sigurnost, pravni status, obrazovanje, djeca razdvojena od roditelja i iznalaženje
trajnih rješenja. 

Zaštita izbjegličke porodice

Najefikasniji način za zaštitu ugroženih izbjeglica je zaštita izbjegličkih porodica.
Porodice na čijem se čelu nalazi samo jedan roditelj trebaju posebnu podršku.
Svi članovi izbjegličkih porodica suočavaju se sa brojnim problemima kada u
bijegu budu razdvojeni ili kada zemlje azila ne olakšavaju ponovno spajanje sa
drugim članovima porodice. To je posebno teško osobama koje žive u okviru
privremenih aranžmana, s obzirom da one često imaju manje prava nego osobe
kojima je priznat izbjeglički status.

78
 “Konferencija, ... imajući u vidu da je jedinstvo porodice, koja je
prirodna i osnovna jedinica društva, osnovno pravo svakog izbjeglice,
te da je to jedinstvo stalno ugroženo, ... preporučuje vladama da
poduzmu sve potrebne mjere za zaštitu izbjegličke porodice, naročito s
ciljem da se:
(1) osigura jedinstvo izbjegličke porodice, posebno u slučajevima
kada glava porodice ispunjava uslove potrebne za prihvat u neku
zemlju,
(2) zaštite maloljetne izbjeglice, posebno djeca bez pratnje i
djevojčice, sa posebnim naglaskom na starateljstvo i usvajanje.”
Konačni akt sa Konferencije ambasadora pri Ujedinjenim narodima
o statusu izbjeglica i osoba bez državljanstva iz 1951. godine, IV B.

Zaštita žena, djece i porodice izbjeglica:

šta da se radi?
Predvidjeti posebne odredbe za žene i djecu u postupcima za određivanje
statusa
 Parlamentarci mogu predvidjeti posebne odredbe za žene i djecu u
postupcima za određivanje statusa, uključujući korištenje ženskih voditelja
postupka i prevoditelja.
 Svi oni koji donose odluke o izbjegličkom statusu trebaju imati pristup
informacijama o situaciji vezanoj za ljudska prava i društvenim ulogama u
zemljama porijekla s obzirom da to utiče na žene i djecu.
 Parlamentarci mogu zatražiti od svoje vlade smjernice za rješavanje
zahtjeva koji su vezani za spol, koristeći postojeće smjernice kao model.
 Djeca razdvojena od roditelja trebaju dobiti staratelja koji će zastupati
njihove najbolje interese.
 Svi članovi porodice trebaju dobiti status ako ga je dobio glavni podnositelj i
svakom članu porodice treba biti omogućeno podnošenje vlastitog zahtjeva.
 Ženama i djeci također treba izdati dokumente o njihovom izbjegličkom
statusu koja glase na njihovo ime.


Zabraniti pritvor

79
 Parlamentarci mogu poduzeti korake za zabranu pritvaranja djece i trebaju
osigurati ostale načine za njihovu zaštitu i staranje.
 Žene ne smiju biti pritvarane, posebno ako putuju sa djecom ili drugim
osobama koje o njima ovise, ili ako su trudne ili doje.

Stvoriti mogućnost za spajanje porodice

 Parlamentarci mogu usvojiti mjere kojima će biti omogućeno brzo spajanje
članova porodice razdvojenih u bijegu, predvidjeti liberalne kriterije za
odlučivanje o tome koji članovi porodice mogu biti primljeni u zemlju i
zalagati se za samodostatnost odraslih članova porodice kako bi oni lakše
izdržavali članove svoje porodice. 

Ključ za zaštitu izbjegličkih porodica je spajanje porodice. Izvršni komitet

UNHCR-a je podržao potrebu da se zaštiti jedinstvo izbjegličkih porodica preko:
 spajanja članova porodice razdvojenih u bijegu;
 razmatranja liberalnih kriterija za donošenje odluke o tome koji članovi
porodice mogu biti prihvaćeni u zemlju;
 priznanja izbjegličkog statusa svim članovima porodice ako je glavni
podnositelj dobio status, te mogućnosti da svaki član porodice podnese svoj
zahtjev;
 utvrđivanja jedinstva porodice kao prioriteta u ranim fazama svih izbjegličkih
operacija;
 promoviranja sposobnosti privređivanja odraslih članova porodice kako bi
lakše izdržavali članove svoje porodice.

Iznalaženje rješenja
Za veliku većinu izbjeglica u svijetu rješenje njihovih problema je povratak u
domovinu. Do dobrovoljne repatrijacije treba doći u uslovima sigurnosti i
dostojanstva i na osnovu informirane odluke samog izbjeglice. Nekim
izbjeglicama je dopušten trajni ostanak u prvoj zemlji u kojoj su zatražili azil. Ta je
pojava poznata kao lokalna integracija. Konačno, mali postotak izbjeglica seli se
u neku treću zemlju azila. Iako je preseljenje rješenje za najmanji broj izbjeglica,
to je veoma važno sredstvo zaštite i važan vid trajnog rješenja.
 Dobrovoljna repatrijacija

80
Dobrovoljna repatrijacija je najomiljenije rješenje većini izbjeglica i zemljama
azila. Većina izbjeglica traži azil blizu svoje domovine kako bi se, čim je to
moguće, mogli vratiti i nastaviti život i pomoći u izgradnji svojih zajednica.

U najboljem slučaju, sukob je prestao i uklonjene su opasnosti po fizičku

sigurnost, kao što su mine, ili su poboljšanjem ljudskih prava uklonjeni uzroci
bijega. Izbjeglice donose slobodnu odluku o povratku na osnovu potpunog
saznanja o uslovima u domovini i uz dovoljnu međunarodnu zaštitu i pomoć da bi
povratak bio siguran i dostojanstven. Njihov je pravni status osiguran putem
tripartitnog sporazuma između UNHCR-a, zemlje azila i domovine. Premošten je
jaz između humanitarne faze operacije i dugoročnije pomoći u razvoju. Započelo
je pomirenje između zaraćenih strana.

Nažalost, stvarnost je rijetko ovakva. Prečesto su zaštita i pomoć koje su

raspoložive u zemlji azila nedovoljne. Izbjeglice moraju izabrati manje od dva zla i
često se odlučuju na povratak u domovinu u nadi da su se u njihovom odsustvu
uslovi poboljšali. Postoji, međutim, veliki rizik da će u slučaju repatrijacije u
ovakvim uslovima izbjeglice povratnici pobjeći i po drugi put.

UNHCR zahtjeva određeni stepen fizičke sigurnosti i osiguranja prije nego što
aktivno počne promovirati dobrovoljnu repatrijaciju. Međutim, kad se izbjeglice
vraćaju spontano, svojom vlastitom voljom, u zemlju koja se nalazi usred sukoba,
UNHCR će im pokušati pomoći što je više moguće.

“Konferencija poziva vlade i parlamente da olakšaju rani i

dobrovoljni povratak, preseljenje i rehabilitaciju izbjeglica i
raseljenih osoba; razoružanje, demobilizaciju i odgovarajuće
obučavanje i reintegraciju bivših vojnika, posebno djece vojnika, u
civilni život, kao i rehabilitaciju traumatizirane populacije, posebno
žena i djece.”
99. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, april 1998. godine

Povratnici su često u domovini suočeni sa ekonomskim, pravnim i socijalnim

problemima. Ako je u ratu uništena nacionalna infrastruktura, povratnici mogu
imati problema da povrate svoju imovinu ili da za nju dobiju odštetu. UNHCR, koji
često radi sa nevladinim organizacijama na terenu, prati povratak izbjeglica kako
bi bio u mogućnosti riješiti brojne probleme vezane za zaštitu. UNHCR i Harvard
Law School nedavno su pokrenuli projekt “Zamislite suživot” čiji je cilj
zagovaranje suživota u kratkom razdoblju nakon sukoba tokom reintegracije kako
bi se spriječilo ponavljanje nasilja u podijeljenim zajednicama i promoviralo

81
dugoročno pomirenje. Jedan od načina za to su djelatnosti na stvaranju prihoda u
zajednici, čime se doprinosi zbližavanju zajednica.

 Lokalna integracija

U Statutu UNHCR-a se kao jedno od rješenja za probleme izbjeglica navodi i

njihova asimilacija u novu nacionalnu zajednicu. Konvencija o izbjeglicama
predviđa da su države u najvećoj mogućoj mjeri dužne olakšati asimilaciju i
naturalizaciju izbjeglica. Određeni broj zemalja, posebno one koje su naviknute
primati imigrante, već rutinski dopušta naturalizaciju (prijem u državljanstvo)
osoba kojima je priznat izbjeglički status.

Treće zemlje azila voljne su razmotriti odobrenje stalnog boravka izbjeglicama,

pogotovo ako oni pridonose lokalnoj ekonomiji. U zadnjih nekoliko godina sve je
manje zemalja koje smatraju da su u poziciji ponuditi lokalnu integraciju, iako
postoje svijetli izuzeci, kao što je Meksiko koji je dopustio naturalizaciju hiljada
izbjeglica iz Gvatemale.

 Zemlje preseljenja
Australija, Benin Brazil, Burkina Faso, Čile, Danska,
Finska, Island, Irska, Kanada, Nizozemska, Novi Zeland,
Norveška, Sjedinjene Američke Države, Španija,
Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i
Sjeverne irske 

 Preseljenje

Relativno mali broj izbjeglica koji se uzimaju u razmatranje za preseljenje u treće

zemlje su u stvari oni koji su izloženi riziku u zemlji prvog azila ili za koje nema
drugog trajnog rješenja. Određene zemlje redovito nude kvote za preseljenje;
druge to čine ad hoc. Da bi bili preporučeni za preseljenje, izbjeglice moraju
ispunjavati uslove UNHCR-a, te biti prihvaćeni na osnovu kriterija koje postavlja
zemlje preseljenja. 

82
 Iznalažanje rješenja za probleme
izbjeglica: šta da se radi?
U zemljama azila
 Kako bi bili sigurni da je repatrijacija uistinu dobrovoljna, parlamentarci mogu
pripaziti da se nijedan izbjeglica ne vraća kući protiv svoje volje, osim zbog
pravilne primjene klauzule o prestanku statusa iz Konvencije o izbjeglicama.
 Parlamentarci mogu također zagovarati da se izbjeglicama dozvoli da
posjete svoj dom kako bi procijenili tamošnje uslove, a da pritom ne izgube
pravo na ponovni ulazak u zemlju azila.
 Ako nacionalni uslovi to dopuštaju, parlamentarci mogu razmisliti o
proširenju uslova za naturalizaciju priznatim izbjeglicama.

U zemljama porijekla
 Parlamentarci mogu provjeriti postoji li pravni okvir za zaštitu prava
izbjeglica.
 Imovinska prava, povrat imovine i odšteta, ključna su pitanja za
zakonodavno djelovanje. Treba predvidjeti pravo na državljanstvo za djecu
izbjeglica koja su rođena izvan svoje zemlje, kao i nacionalne identifikacione
dokumente.
 Parlamentarci mogu pozvati vlade da dozvole pristup UNHCR-u i nevladinim
organizacijama kako bi mogli pratiti situaciju u kojoj se nalaze povratnici.

U zemljama preseljenja i potencijalnog preseljenja

 Zemlje preseljenja mogu razmisliti o povećanju prostora namjenjenog za
nastanjivanje izbjeglica, kao i osiguranju dodatnog prostora za krizne
situacije u slučajevima kada UNHCR mora brzo preseliti izbjeglicu iz hitnih
sigurnosnih razloga.
 Zemlje koje još ne spadaju u redovite zemlje preseljenja mogu razmisliti o
tome da to postanu ili barem mogu UNHCR-u izraziti svoju spremnost da
razmotre zahtjeve za preseljenje od slučaja do slučaja.

U zemljama donatorima ili potencijalnim donatorima

 Zemlje donatori mogu zatražiti i podržati poboljšanje kvaliteta azila kako ljudi
ne bi bili prisiljeni odabrati povratak u nestabilnu i nesigurnu sredinu. 

83
 Donatori mogu upotrijebiti politički pritisak kako bi se pristupilo rješavanju
temeljnih razloga za egzodus izbjeglica.
 Donatori mogu također podržati sve aktivnosti koje su neophodne za
uspješnu repatrijaciju ili lokalnu integraciju, uključujući programe za
uklanjanje mina, projekte za ostvarivanje prihoda i dugoročnu pomoć za
razvoj. 

84
 Peto poglavlje
Alternativa pritvoru
i zaštita izbjeglica od diskriminacije

Z
aštita izbjeglica ne odvija se samo na granicama. Tražitelji azila i priznate
izbjeglice mogu biti ugroženi čak i u zemljama azila koje su pristupile
Konvenciji o izbjeglicama i u kojima postoje zakonski propisi i postupak za
razmatranje zahtjeva za izbjeglički status. Postoji cijeli niz problema vezanih za
zaštitu koji su relevantni za svakodnevni život u zemlji azila. U te probleme, za
mnoge tražitelje azila i/ili izbjeglice, spadaju mogućnost proizvoljnog pritvoranja i
atmosfera rasizma i ksenofobije u nekim slojevima lokalnog stanovništva.

“Izvršni komitet izražava žaljenje što mnoge zemlje i dalje rutinski i

proizvoljno pritvaraju tražitelje azila (uključujući maloljetnike) na pretjerano
dugo vrijeme i što ne omogućavaju adekvatan pristup UNHCR-u i pravičnom
postupku za blagovremeno razmatranje statusa pritvorenika; primjećuje da
praksa pritvaranja nije u skladu sa postojećim standardima vezanim za
ljudska prava i apeluje na države da aktivnije preispitaju sve moguće
alternative pritvoru.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 85(dd) (iz 1998. godine)

Pritvor
Izvršni komitet UNHCR-a izrazio je zabrinutost da se veliki broj izbjeglica i
tražitelja azila u raznim dijelovima svijeta trenutno nalazi u pritvoru ili se protiv njih
primjenjuju slične restriktivne mjere zbog njihovog nezakonitog ulaska ili prisustva
u zemlji u kojoj traže utočište, sve dok traje postupak po njihovom zahtjevu.
Komitet smatra da pritvor treba izbjegavati u normalnim prilikama, s obzirom na
teškoće koje se njime prouzrokuju. Ako je potreban, pritvor se može koristiti u
posebne svrhe, uključujući za verifikaciju identiteta i za utvrđivanje elemenata na
kojima se zasniva zahtjev za izbjegličkim statusom ili azilom.
 “Niko ne smije biti podvrgnut proizvoljnom
hapšenju, pritvaranju ili protjerivanju.”
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, član 9.

 “S obzirom na teškoće koje uključuje, pritvor u

normalnim okolnostima treba izbjegavati.”
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 44. (iz 1986. godine)

85
Pritvaranje tražitelja azila smatra se zakonitim, dakle ne proizvoljnim, ako se
obavlja u skladu sa nacionalnim zakonom, Konvencijom o izbjeglicama i
međunarodnim pravom. Pritvor se mora sprovoditi ne nediskriminatoran način i
mora biti podložan sudskoj ili upravnoj reviziji kako bi se provjerilo je li i dalje
potreban, uz mogućnost puštanja na slobodu onda kada više ne postoji osnov za
produžavanje pritvora.

 Šta je to pritvor?

Pritvor ne podrazumijeva samo zatvor. Pritvor je zatvaranje unutar manje ili

ograničene lokacije, što uključuje zatvore, zatvorene kampove, javne ili privatne
prostore za pritvor, hotelske sobe ili tranzitne zone na aerodromima, gdje je
sloboda kretanja bitno ograničena i gdje je jedina mogućnost napuštanja
ograničenog područja napuštanje teritorije zemlje azila.

Da bi se utvrdilo da li je tražitelj azila u pritvoru, potrebno je procijeniti

kumulativno dejstvo ograničenja, kao i stepen i intenzitet svakog pojedinačnog
elementa ograničenja.

Ograničenje u smislu izbora mjesta u kojem tražitelj azila može živjeti, u pravilu
ne predstavlja pritvor.

 Tražitelje azila u pravilu ne treba pritvarati

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima priznaje pravo na traženje i uživanje

azila kao osnovno ljudsko pravo. U ostvarivanju tog prava tražitelji azila često su
prisiljeni da u zemlju azila dođu ili uđu ilegalno. Za razliku od običnih imigranata,
mnogi tražitelji azila ne mogu dobiti valjane pasoše ili vize. Ovu činjenicu, kao i
fizičke i psihičke traume koje su mnogi tražitelji azila preživjeli, treba uzeti u obzir
kada se razmatraju bilo kakva ograničenja slobode kretanja.

 Pod kakvim okolnostima pritvarati tražitelje azila?

Kao izuzetak od pravila, tražitelji azila se mogu pritvarati iz dolje navedenih

razloga ako se oni jasno zasnivaju na nacionalnim zakonima koji su u skladu sa
međunarodnim pravom o ljudskim pravima.

Treba postojati zakonska pretpostavka o zabrani pritvora. Trebaju postojati i

alternative (vidi dolje) i prvo se te alternative trebaju razmotriti, osim ako ne
postoje dokazi na osnovu kojih se može zaključiti da ne bi bile djelotvorne u
datom slučaju. Tražitelja azila treba pritvoriti tek onda kada budu razmotrene sve
moguće alternative. U donošenju odluke o pritvoru, vlasti trebaju utvrditi je li

86
pritvor primjeren i proporcionalan ciljevima koji se njime žele postići. Ako se
odluči da je potreban, pritvor treba odrediti na nediskriminatoran način i na
minimalno vrijeme.

Četiri dopuštena izuzetka od općeg pravila da se pritvor treba izbjegavati moraju

biti propisana zakonom. Tražitelje azila treba pritvoriti isključivo iz sljedećih
razloga:
 u cilju provjere identiteta: ovo se odnosi na slučajeve kada identitet nije
utvrđen ili je sporan.
 u cilju utvrđivanja elemenata na kojima se zasniva zahtjev za azil: ovo znači
da treba prvo obaviti preliminarni razgovor kako bi se došlo do osnovnih
činjenica. To ne podrazumijeva pritvor tokom cijelog postupka određivanja
statusa ili na neograničeno vrijeme.
 u slučajevima kada su tražitelji azila uništili putne ili lične dokumente ili su
koristili lažne dokumente kako bi obmanuli vlasti zemlje u kojoj namjeravaju
tražiti azil: vlasti moraju dokazati da je tražitelj azila postupao sa lošom
namjerom, te da je htio obmanuti vlasti u zemlji azila ili da je odbio sarađivati
sa njima. Tražitelji azila koji dolaze bez dokumenata zato što ih nisu mogli
pribaviti ne trebaju se pritvarati ako je to isključivi razlog za pritvor.
 U cilju zaštite nacionalne sigurnosti i javnog reda: ovo se odnosi na
slučajeve kada postoje dokazi da tražitelj azila ima kriminalnu prošlost i/ili
poznanstva koja mogu predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost ili javni red.
Tražitelji azila koji su došli putem trgovine ljudima ili krijumčarskog lanca
obično se ne uključuju u tu kategoriju i ne bi ih trebalo pritvariti samo iz tog
razloga. Ti ljudi su obično žrtve, a ne počinitelji, kriminalnih radnji.

 Pod kojim okolnostima pritvor nije opravdan?

Tražitelje azila ne treba pritvarati ako dolaze direktno sa teritorije gdje su njihovi
životi ili sloboda ugroženi i ako se bez odlaganja prijave vlastima i iznesu valjane
razloge za svoj nezakoniti ulazak ili prisustvo. Pritvor iz razloga koji nije gore
naveden, naprimjer, u okviru politike odvraćanja budućih tražitelja azila ili
obeshrabrivanja onih koji su već podnijeli zahtjev, protivan je normama
međunarodnog prava. Pritvor se ne smije koristiti kao kazna ili disciplinska mjera
za nezakoniti ulazak ili prisustvo. Pritvor se ne smije koristiti zbog propusta da se
postupi u skladu sa zahtjevima koje u vezi sa boravkom u prihvatnim centrima ili
izbjegličkim kampovima postavljaju organi uprave. Bjekstvo iz pritvora ne smije
dovesti do automatske diskvalifikacije u postupka za određivanje statusa ili do
vraćanja u domovinu.

87
 Šta ako su tražitelji azila ušli u zemlju ilegalno?

Konvencija o izbjeglicama predviđa da osobe koje dolaze neposredno iz zemlje u

kojoj su proganjane ne smiju biti kažnjene zbog svog nezakonitog ulaska ili
prisustva pod uslovom da dolaze direktno iz zemlje u kojoj strahuju od
proganjanja, da se bez odlaganja prijave vlastima i navedu valjane razloge za to.
Ova odredba se također primjenjuje na tražitelje azila jer su neki od njih u stvari
izbjeglice kojima još nije priznat izbjeglički status. Neke države i neki tražitelji
azila međusobno “odmjeravaju snage”. Kada države ograniče mogućnost legalne
migracije, neki tražitelji azila i potencijalni migranti okreću se trgovini ljudima i
krijumčarenju ili drugim ilegalnim načinima ulaska. Države tada smatraju da su
primorane još više pojačati kontrolu na granici, pa čitav ovaj ciklus eskalira.

Izvršni komitet UNHCR-a izrazio je mišljenje da u normalnim okolnostima pritvor

treba izbjegavati s obzirom na teškoće koje uključuje. Ako je potreban, pritvor se
smije primijeniti samo iz razloga predviđenih zakonom: za verifikaciju identiteta;
za utvrđivanje elemenata na kojima se zasniva zahtjev za izbjegličkim statusom ili
azilom; u slučaju kada izbjeglice ili tražitelji azila unište svoje putne i/ili lične
dokumente ili kada koriste lažne dokumente kako bi obmanuli vlasti države u
kojoj namjeravaju zatražiti azil; ili za zaštitu nacionalne sigurnosti i javnog reda.
Izvršni komitet je također uvidio važnost pravičnog i brzog postupka za
određivanje izbjegličkog statusa ili dodjelu azila u zaštiti izbjeglica i tražitelja azila
od neopravdanog ili predugog pritvora. Također je naglasio koliko je za
nacionalno zakonodavstvo i/ili upravnu praksu važno da se napravi razlika
između situacije u kojoj se nalaze izbjeglice i tražitelji azila i situacije u kojoj se
nalaze drugi stranci.

 Koje su alternative pritvoru?

Na izbor alternative treba uticati individualna procjena okolnosti u kojima se

nalazi tražitelj azila, te lokalni uslovi. Vlade također mogu procijeniti svaku
alternativu u svjetlu posrednih i neposrednih troškova koje svaka od njih uzrokuje.

Dolje navedena lista nije sveobuhvatna. Ona nudi opcije koje vlastima
omogućavaju određeni stepen kontrole nad mjestom boravka tražitelja azila, a da
pritom tražiteljima azila ostave osnovnu slobodu kretanja.

 Zahtjevi u pogledu nadzora

Od tražitelja azila može se zatražiti da se povremeno javlja imigracionom uredu ili

policiji. Oslobađanje je moguće uz garanciju samog tražitelja azila ili člana
njegove porodice, nevladine organizacije ili grupe u okviru zajednice, da će

88
tražitelj azila postupati u skladu sa svim zahtjevima, da će se odazvati svim
sudskim pozivima i pojaviti na svim službenim dogovorima.

Od tražitelja azila može se zatražiti da boravi na određenoj adresi ili lokalitetu, te

da prije bilo koje promjene mjesta boravka pribavi dozvolu za to.

Tražitelji azila koji su ušli u zemlju ilegalno:

šta kaže Konvencija iz 1951. godine
“Države ugovornice neće nametati kazne zbog nezakonitog ulaska ili prisustva
izbjeglicama koji, dolazeći direktno sa teritorije gdje su im život ili sloboda bili
ugroženi... uđu ili su prisutni na njihovoj teritoriji bez odobrenja, pod uslovom da
se bez odlaganja prijave vlastima i iznesu valjane razloge za svoj nezakoniti
ulazak ili prisustvo.

Države ugovornice neće nametati nikakva ograničenja na kretanje tih izbjeglica,

osim onih koja su neophodna, a koja će se primjenjivati samo dok njihov status u
zemlji ne bude riješen ili dok ne budu prihvaćeni u neku treću zemlju...”
Konvencija o statusu izbjeglica, član 31.

“Dolazeći direktno”
To znači da je tražitelj azila stigao direktno iz:
 svoje domovine;
 treće zemlje gdje njegova zaštita i sigurnost nisu mogle biti zagarantirane, ili
 tranzitne zemlje gdje je bio prisutan kraće vrijeme, a da nije zatražio ili dobio
azil.

Ne može se primijeniti strogo vremensko ograničenje na koncept “dolazeći

direktno” i svaki je slučaj potrebno ocijeniti pojedinačno.

“Bez odlaganja”
Slično tome, ne postoji ograničenje koje se mehanički može primijeniti na koncept
“bez odlaganja”. Naime, tražitelji azila često se bore sa posljedicama trauma,
jezičkim barijerama, nedostatkom informacija, strahom ili sumnjičavošću prema
vlastima koja je uzrokovana njihovim ranijim iskustvima, nedostatkom osnovnih
sredstava za život i drugim problemima.

“Valjane razloge”
Ta fraza zahtjeva razmatranje okolnosti pod kojima je tražitelj azila pobjegao. 

89
  Garant

Od tražitelja azila može se zatražiti da osiguraju garanta koji bi bio odgovoran da

se oni pojave na saslušanjima i službenim sastancima. Ako to ne učine, garant bi
bio dužan platiti kaznu.

 Puštanje uz garanciju

Tražiteljima azila koji su već u pritvoru ta bi alternativa omogućila puštanje u

skladu sa odredbama o odgovornosti i garancijama. Tražitelji azila moraju biti
informirani o toj opciji, a iznos garancije koju moraju platiti ne smije biti previsok,
čime bi postao nedostižan.

 Otvoreni centri

Tražitelji azila mogu biti pušteni pod uslovom da borave u skupnom smještaju iz
kojeg bi mogli odlaziti i dolaziti u određeno vrijeme, uz dozvolu.

“Hapšenje, pritvor ili zatvaranje djeteta treba biti u skladu sa

zakonom i koristit će se kao krajnja mjera i na najkraće moguće
vrijeme.”
Konvencija o pravima djeteta, član 37(b)

 Djeca i pritvor

Polazna osnova je da se pritvaranje djece koristi samo kao krajnja mjera i na

najkraće moguće vrijeme kao što je predviđeno članom 37(b) Konvencije o
pravima djeteta i UNHCR-ovim Smjernicama o djeci izbjeglicama, pri čemu se u
obzir uzimaju najbolji interesi djeteta.

 Djeca odvojena od porodice

Djeca koja su odvojena od porodice, a koja se također zovu maloljetnici bez

pratnje, trebaju, ako je to moguće, biti oslobođena kako bi se o njima starali
članovi porodice koji već imaju boravište u zemlji azila. Ako to nije moguće,
moraju dobiti odgovarajući smještaj i nadzor, idealno u domovima ili kod
udomitelja.

Potrebno je imenovati zakonskog staratelja ili savjetnika koji će zastupati najbolje

interese djeteta.

90
  Djeca sa roditeljima

Potrebno je razmotriti sve ostale opcije kako bi se izbjegao pritvor. Djeca i njihovi
primarni staratelji ne trebaju se pritvarati osim ako to nije jedini način očuvanja
jedinstva porodice.

 Ako su djeca u pritvoru

Ako zemlja azila nema alternative pritvaranju djece, to treba biti učinjeno kao
krajnja mjera i na najkraće moguće vrijeme, a u skladu sa Konvencijom o pravima
djeteta. Djeca se ne smiju držati u uslovima sličnim zatvorskim. Potrebno je uložiti
sav napor da budu puštena i smještena negdje drugdje. U međuvremenu,
potrebno je napraviti posebne aranžmane za osiguranje prostora koji su prikladni
za djecu i njihove porodice.

 Obrazovanje i igra

Tokom pritvora djeca imaju pravo na obrazovanje kako bi se postigao kontinuitet

nakon puštanja iz pritvora. Obrazovanje se treba odvijati izvan mjesta pritvora.

Također je potrebno organizirati rekreaciju i igru koji su nužni za fizički i mentalni

razvoj i koji pomažu ublažiti stres i traumu.

 Pritvor drugih ugroženih osoba

 Kategorije drugih ugroženih osoba

Sljedeće kategorije ljudi trebaju se smatrati ugroženima:

 starije osobe odvojene od porodice;
 žrtve mučenja ili trauma;
 osobe sa mentalnim ili fizičkim problemima.

 Posebna zaštita/staranje

S obzirom na vrlo negativan učinak koji pritvor ima na ugrožene pojedince, vlasti
trebaju izbjegavati njihovo pritvaranje. Ako ih moraju pritvoriti, to se treba učiniti
tek uz prethodno uvjerenje od kvalificiranog liječnika da takva mjera neće naštetiti
njihovom zdravlju ili dobrobiti. Također je potrebno profesionalno pratiti i pružati
podršku tim ljudima, uz pristup uslugama, hospitalizaciji i savjetima o lijekovima,
već prema potrebi.

91
Šta UNHCR radi kako bi razdvojenoj djeci
pomogao da pronađu svoje porodice?
Po UNHCR-ovoj definiciji, odvojeno dijete je dijete “odvojeno od oba roditelja za
koje se ne može naći niti jedna osoba koja prema zakonu ili običaju za njega ima
primarnu odgovornost”. Broj odvojene djece izbjeglica dosta varira s obzirom na
uzroke i uslove egzodusa. Međutim, poznavatelji situacije u praksi su procijenili
da odvojena djeca čine 2 do 5 posto izbjegličke populacije.

UNHCR blisko sarađuje sa drugim agencijama kako bi se osiguralo da odvojena

djeca budu identificirana i registrirana i da njihove porodice budu pronađene. U
kriznom području Ruande/Burundija, naprimjer, UNHCR sa UNICEF-om,
Međunarodnim komitetom Crvenog krsta, Food for the Hungry (Hrana za gladne)
i Save the Children (Spasite djecu) (UK), kao i sa brojnim drugim nevladinim
organizacijama, obavlja prekogranično traženje za tu djecu. Stvorena je
regionalna centralizirana baza podataka za registraciju, praćenje i spajanje
razdvojenih članova porodice; lokalne baze podataka također podržavaju lokalne
i državne programe. U godini koja je slijedila nakon egzodusa u Ruandi, više od
21.000 odvojene djece vraćeno je njihovim porodicama u regiju Velikih jezera.

U pravilu, UNHCR nerado podstiče usvajanje razdvojene djece izvan regije

porijekla, s obzirom da je nakon svega vrlo često moguće pronaći članove njihove
porodice. 

 Pritvaranje žena

 Rizici pritvora

Pritvaranje žena i djevojaka adolescentske dobi, posebno onih koje su

razdvojene od porodice, naročito je rizično. Bilo je izvještaja i navoda o
napadajima, uključujući seksualne, na žene tražitelje azila dok su bile u pritvoru.
Usto, politika pritvaranja žena također povećava vjerovatnost pritvaranja djece.

 Posebna zaštita/staranje

Trudnice i dojilje ne smiju se pritvarati.

Ako se žene nalaze u pritvoru, treba ih odvojiti od muških tražitelja azila, osim
ako nisu bliska rodbina.

92
Potrebno je zaposliti žensko osoblje kako bi se smanjila vjerovatnost seksualnog
nasilja nad pritvorenicama i kako bi se poštivale njihove kulturne vrijednosti.

Žene trebaju imati pristup pravnim i drugim uslugama bez diskriminacije i trebaju
imati pristup posebnim uslugama, prema potrebi, uključujući usluge vezane za
reproduktivno zdravlje.

 Pritvaranje osoba bez državljanstva

Osobe bez državljanstva su osobe koje nijedna država ne smatra svojim

državljanima. Osobe bez državljanstva ponekad se pritvaraju na neograničeno
vrijeme jednostavno zato što se nemaju kamo poslati: zemlje u kojima su nekada
živjeli ne žele ih primiti natrag, dok zemlje čije su državljanstvo imali tvrde da su
ga izgubili ili čak ne mogu ni dokazati svoje državljanstvo.

Činjenica da je osoba bez državljanstva i da nema putne isprave ne znači da se

ta osoba može pritvoriti na duže vrijeme. Vlasti trebaju pokušati identificirati i
potvrditi državljanstvo pojedinca kako bi se odredilo koja je država odgovarajuća
za njegov povratak ili ponovni prihvat. U ovakvim slučajevima UNHCR može
davati savjete, ako se to od njega traži.

Radna grupa o proizvoljnom pritvoru

Rad i mandat Radne grupe o proizvoljnom pritvoru dolazi do izražaja u
situacijama kad su tražitelji azila ili druge osobe navodno proizvoljno pritvoreni. U
izvještaju E/CN.4/2000/4, Radna grupa je usvojila specijalni komentar
(Savjetodavno mišljenje 5.) o “situaciji vezanoj za imigrante i tražitelje azila” u
kojem se obrađuje deset načela o zatvaranju i pritvaranju, kako slijedi:

Načelo 1:
Svaki tražitelj azila ili imigrant, tokom zadržavanja na granici radi ispitivanja ili
unutar državne teritorije u slučaju ilegalnog ulaska, mora biti obaviješten barem
usmeno i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima za donošenje odluke o
odbijanju ulaska na granici ili dozvole za privremeni boravak na datoj teritoriji.

Načelo 2:
Svakom tražitelju azila ili imigrantu mora se dok je zatvoren omogućiti
komunikacija sa vanjskim svijetom, uključujući putem telefona, faksimila ili
elektronske pošte, i kontakti sa advokatom, konzularnim predstavnikom i
rodbinom. 

93
Načelo 3:
Svaki tražitelj azila ili imigrant koji je zatvoren mora biti odmah izveden pred
sudski ili neki drugi organ.

Načelo 4:
Svaki tražitelj azila ili imigrant mora se nakon zatvaranja potpisati u registar koji
ima redne brojeve i koji je uvezan, ili koji omogućava jednake garancije, i iz kojeg
je vidljiv identitet osobe, osnova za zatvaranje, te nadležni organ koji je donio
relevantnu odluku, kao i vrijeme i datum primitka i puštanja.

Načelo 5:
Svaki tražitelj azila ili imigrant se nakon prijema u centar mora obavijestiti o
internim propisima i odgovarajućim disciplinskim pravilima i mogućnošću da mu
neće biti dopuštena komunikacija sa vanjskim svijetom, kao i o garancijama koje
prate tu mjeru.

Načelo 6:
Odluku mora donijeti ovlašteni organ sa dostatnim stepenom odgovornosti i ista
se mora zasnivati na kriteriju legaliteta.

Načelo 7:
Zakonom treba predvidjeti maksimalno trajanje pritvora koje ni u kom slučaju ne
smije biti neograničeno ili predugo.

Načelo 8:
Obavijest o pritvoru treba biti uručena u pisanom obliku na jeziku koji tražitelj
azila ili imigrant razumije, i u njoj je potrebno navesti razloge za donešenu mjeru;
u njoj moraju biti navedeni uslovi prema kojima tražitelj azila ili imigrant može
zatražiti pravni lijek pred sudskim organom koji će promptno odlučiti o zakonitosti
mjere i, kada je to prikladno, odrediti puštanje osobe.

Načelo 9:
Mjesto zatvaranja je javna ustanova posebno ustanovljena sa tom svrhom; kada
iz praktičnih razloga to nije slučaj, tražitelj azila ili imigrant treba biti smješten u
prostor odvojen od prostora za osobe zatvorene zbog kršenja krivičnog prava.

Načelo 10:
Uredu UNHCR-a, ICRC-a i, kada je to primjereno, ovlaštenim nevladinim
organizacijama mora se dopustiti pristup mjestima zatvaranja. 

94
Rasizam i ksenofobija
Problemi rasizma, diskriminacije, ksenofobije i netolerancije osujećuju
međunarodne napore u zaštiti izbjeglica. Rasizam može natjerati ljude da
postanu izbjeglice, otežavati aktivnosti na njihovoj zaštiti i predstavljati prepreku u
iznalaženju rješenja za njihove probleme.

Izbjeglice i tražitelji azila, posebno kada dolaze u velikom broju, mogu imati velik
uticaj na zemlju azila i lokalno stanovništvo. Neke prihvatne zajednice vide
izbjeglice kao prijetnju svom načinu života, kulturi ili čak nacionalnoj sigurnosti i
stabilnosti. Drugi smatraju sve strance suparnicima u borbi za ograničene lokalne
resurse. Pozitivni doprinos koji izbjeglice mogu imati u zemlji azila i njihova
potreba za humanitarnom pomoći i zaštitom koja ne postoji u njihovoj domovini
često se izgubi u emocionalnim debatama o “neželjenim” migrantima.

Zaštita izbjeglica od rasizma i ksenofobije zahtjeva pravnu, političku i socijalnu

akciju. Kada se lokalno stanovništvo osjeća ugroženim, njihovi strahovi
predstavljaju plodno tle za jačanje rasizma, diskriminacije, ksenofobije i
netolerancije. Te strahove lako raspiruju neodgovorni mediji ili se njima
manipulira u političke, umjesto u humanitarne svrhe. 

Rasizam i ksenofobija: uloga parlamentaraca

Parlamentarci mogu svojim ponašanjem stvarati klimu koja pojačava strahove i
tenzije ili se pak sa problemima mogu odgovorno suočiti.

Parlamentarci trebaju podsticati lokalno stanovništvo da vidi izbjeglice kao ljude

kojima je potrebna i koji zaslužuju međunarodnu zaštitu, podršku i poštovanje.

Poštovanje ne može biti zakonom uređeno. Međutim, parlamentarci mogu

preuzeti vođstvo u promoviranju poštovanja i tolerancije prema izbjeglicama i
pobrinuti se da se nacionalne debate o nedržavljanima, izbjeglicama i drugim
osobama, zasnivaju na racionalnim i osnovanim argumentima, a ne samo na
emocijama. 

95
Diskriminacija i izbjeglice
Rasizam i diskriminacija mogu progoniti izbjeglice u svakoj fazi njihove
raseljenosti.

Etničke i rasne tenzije mogu navesti izbjeglice na bijeg. Diskriminacija protiv

jedne etničke grupe može biti rezultat ili sastavni dio političke strategije da se
razlike između etničkih grupa koriste za prikupljanje podrške u korist jedne
etničke grupe. Uprkos činjenici da u većini država postoje različite etničke grupe,
etnički identitet pojedine grupe prečesto postaje definirajuća karakteristika
državljanstva. Kad se to dogodi, manjinske grupe mogu izgledati kao prepreka
izgradnji nacije. Ako država nije voljna obavljati svoju posredničku ulogu
djelotvorno ili ako je ona jedna strana etničkog sukoba, može doći do “etničkog
čišćenja” ili drugih oblika prisilne segregacije stanovništva. U stvari, namjerno
protjerivanje etničke grupe može biti i planirani cilj sukoba.

Lokalno stanovništvo gdje su izbjeglice potražile sigurnost za vrijeme njihove

raseljenosti, često ih vidi kao nepoželjni prekid u svojim životima. Prihvatna
zajednica ih ponekad smatra suparnicima u borbi za ograničene resurse, čak i
prijetnjom lokalnoj kulturi. Može uslijediti diskriminacija u obliku otvorenog nasilja
nad izbjeglicama ili u suptilnijim oblicima, kao što su izrabljivačko niske nadnice
za rad.

Čak i kada je identificirano rješenje za položaj izbjeglica - lokalna integracija u

prihvatnoj zemlji, preseljenje u treću zemlju ili dobrovoljna repatrijacija u zemlju
porijekla izbjeglice - diskriminacija protiv izbjeglica ili povratnika može osujetiti
svaku nadu u nastavak normalog života. Sve više i više repatrijacija se odvija u
ne baš idealnim uslovima, ponekad u okolnostima kontinuiranog sukoba i opće
nesigurnosti. Slaba država i građansko društvo čine proces izgradnje mira i
mirenja teškim, ako ne i nemogućim. Ako se izbjeglice istodobno u velikom broju
vrate kući, lokalni resursi i infrastruktura mogu patiti, a napredovanje privredne
obnove može biti ometano. Masovni povratak može također uticati na politiku i
legitimnost države, pogotovo u kontekstu izbora ili kad povratak može promijeniti
vojni ili politički omjer snaga jedne etničke grupe u korist druge. Oba razloga
mogu dovesti do diskriminacije povratnika koji se mogu činiti “uzrokom”
neželjenih ekonomskih, vojnih ili političkih rezultata.

Sprečavanje rasizma i diskriminacije u odnosu na izbjeglice moguće je postići

mjerama na svim razinama društva:


96
 Države trebaju osigurati da se svi sektori društva udruže protiv tvrdokorne
rasne podjele i sukoba u društvu, pogotovo rasizma usmjerenog prema
osobama koje se smatraju “strancima”.
 Važne institucije na svim razinama društva - porodica, škola, radno mjesto,
vjerski objekti, elita - trebaju njegovati toleranciju.
 Državne i lokalne vlasti trebaju izdvajati više sredstva i činiti napore za
eliminaciju korijena rasizma i ksenofobije.
 Države trebaju promovirati međukulturne aktivnosti uz sudjelovanje
nevladinih i vjerskih organizacija.
 Države, nevladine organizacije i agencije Ujedinjenih naroda, kao i mediji,
trebaju promovirati svijest o rasizmu i diskriminaciji i pomagati stvaranju
pozitivnih društvenih promjena.
 Sudovi, komisije za ljudska prava i uredi javnih pravobranitelja moraju
djelotvorno i otvoreno osuđivati počinitelje rasističkog i ksenofobičnog
nasilja.
 Parlamentarci kao osobe koje učestvuju u stvaranju mišljenja moraju biti
svjesni uticaja koji imaju na javno mnijenje i trebaju koristiti svoj položaj za
promoviranje tolerancije i poštivanja ljudskih prava.

Treba posebno imati u vidu sljedeća dva zaključka Izvršnog komiteta UNHCR-a:
 “Izvršni komitet... potvrđuje važnost... obrazovnih i drugih programa u borbi
protiv rasizma, diskriminacije i ksenofobije.” Zaključak br. 85(g), iz 1998.
godine
 “Izvršni komitet... poziva države da se bore protiv netolerancije, rasizma i
ksenofobije i da podstiču saosjećanje i razumijevanje putem izjava za
javnost, zakona i socijalne politike, posebno s obzirom na specijalnu
situaciju u kojoj se nalaze izbjeglice i tražitelji azila.” Zaključak br. 77(h), iz
1995. godine 

97
Kako izbjeglica može sačuvati
svoje dostojanstvo?
Ograničavanje pritvora
 Upotreba pritvora treba biti ograničena pretpostavkom da on kao takav nije
potreban. Pritvor treba koristiti samo kada je potrebno, u skladu sa ranije
spomenutim međunarodnim standardima.
 U zakonske propise je potrebno uključiti procesne garancije.
 Svakom tražitelju azila koji se nalazi u protvoru treba omogućiti da se koristi
dolje navedenim minimalnim procesnim garancijama. Pritvor ne bi smio
postati prepreka podnošenju zahtjevu od tražitelja azila.
 Informacije.
 Pribaviti ažurne i kompletne informacije o nalogu za pritvor, zajedno sa
razlozima za nalog i pravima pritvorenika u vezi sa nalogom, na jeziku i
terminima koji on može razumjeti.

Pravo na pravni savjet

 Kad je moguće, tražitelj azila treba dobiti besplatnu pravnu pomoć.

Preispitivanje
 Neovisni sudski ili organ uprave treba automatski preispitati odluku o
pritvoru.
 Također je potrebno naknadno redovito preispitivati postoji li i dalje potreba
za pritvorom. Tim saslušanjima ima pravo prisustvovati tražitelj azila ili
njegov pravni zastupnik.
 Tražitelj azila lično ili njegov zastupnik treba imati mogućnost na ročištu
osporiti potrebu za pritvorom i pobijati sve nalaze. To pravo treba se odnositi
na sve aspekte slučaja, a ne samo na diskrecionu odluku izvršnih organa o
pritvaranju.

Kontakt sa advokatima
 Tražitelju azila treba omogućiti kontakt sa lokalnim uredom UNHCR-a,
nacionalnim izbjegličkim orgnima ili drugim agencijama, te advokatom.


98
 Tražitelj azila treba imati pravo komunicirati sa spomenutim zastupnicima na
način da mu se garantira privatnost, i treba mu omogućiti sredstva za
uspostavljanje tog kontakta.

Postavljanje standarda za uslove u pritvoru

 Uslovi u pritvoru trebaju biti humani i putem njih treba iskazati poštovanje za
urođeno ljudsko dostojanstvo.
 Uslovi trebaju biti predviđeni zakonom. Parlamentarci se mogu pozvati na
mjerodavne norme i načela međunarodnog prava, uključujući Skup načela
Ujedinjenih naroda za zaštitu svih osoba u bilo kom obliku pritvora ili zatvora
iz 1988. godine, Standardna minimalna pravila Ujedinjenih naroda za
postupanje sa zatvorenicima iz 1955. godine i Pravila Ujedinjenih naroda za
zaštitu maloljetnika koji su lišeni slobode iz 1990. godine.

Važna napomena
 Brza procjena: Sve tražitelje azila treba prije pritvora procijeniti kako bi se
identificirale žrtve mučenja ili traume.
 Odvajanje: Muškarce treba odvojiti od žena, a djecu od odraslih, osim ako
nisu u rodu.
 Odvojeni objekti: Trebaju postojati odvojeni objekti, ne zatvori, za tražitelje
azila. Ako to nije moguće, tražitelji azila ne bi smjeli imati nikakvog kontakta
sa kriminalcima.
 Vanjski kontakti: Tražiteljima azila treba dopustiti redovite kontakte i posjete
prijatelja, rodbine i vjerskih, socijalnih ili pravnih savjetnika u objektima koji
su na raspolaganju za takve posjete. Posjeti trebaju biti privatni, osim ako
nema konkretnih razloga za suprotno.
 Liječnički pregledi: Po potrebi treba osigurati liječničke preglede i psihološko
savjetovanje.
 Rekreacija: Mogućnost dnevnih fizičkih aktivnosti u zatvorenom i na
otvorenom.
 Obrazovanje: Treba biti dostupno obrazovanje ili stručno usavršavanje.
 Vjera: Mora biti dopušteno prakticiranje vjerskih obreda, uključujući
prehrambene navike.
 Osnovne potrebe: Kreveti, tuševi, zahodi, itd.


99
 Mehanizam za ulaganje žalbi: Treba postojati mehanizam za ulaganje
otvorenih ili tajnih pritužbi/žalbi. Informacije o načinu podnošenja
pritužbe/žalbe, uključujući i rokove i žalbeni postupak, trebaju biti izložene
na javnom mjestu i na jeziku koji pritvorenik razumije.

Poštivanje zakonskih prava izbjeglica

 Izbjeglicama pripadaju prava navedena u Konvenciji o izbjeglicama. Jedno
od najvažnijih prava je da su države dužne primjenjivati odredbe Konvencije
o izbjeglicama bez diskriminacije.
 Izbjeglice i tražitelji azila također uživaju pogodnosti koje proističu iz
međunarodnog prava o ljudskim pravima i, gdje je to relevantno,
međunarodnog humanitarnog prava i/ili regionalnog prava o ljudskim
pravima.
 Nacionalnim zakonima treba predvdjeti realizaciju tih prava u zemlji azila, i u
kontekstu individualnog postupka za određivanje izbjegličkog statusa.
 Još jedan način da se osigura poštivanje prava izbjeglica jeste da
parlamentarci usvoje širu definiciju izbjeglice iz Afričke konvencije i
Kartagenske deklaracije.
 Minimalno, sve osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita, ali koje ne
potpadaju pod definiciju iz Konvencije o izbjeglicama, trebaju dobiti jasan
pravni status sa najviše mogućih prava.

Zaštita izbjeglica od rasističkih i ksenofobičnih djela i stajališta

 Izbjeglice i tražitelji azila trebaju biti pravno zaštićeni od rasističkih i
ksenofobičnih djela, a počinitelje treba otvoreno osuditi i djelotvorno kazniti.
 Dok se pravosuđe bavi pitanjima krivičnog prava, parlamentarci mogu
stvoriti pravni okvir kojim će se osigurati da se rasno motivirani napadi ne
toleriraju i da se ne dopusti stvaranje klime nekažnjavanja.

Izbjeglice moraju biti upoznate sa svojim pravima

 Izbjeglice često ne znaju svoja zakonska prava, problem koji može biti
otežan jezičkim barijerama.
 Pristup pravnim lijekovima treba biti pojednostavljen i vlasti trebaju istražiti
mogućnost alternativnih mjera kako bi se osiguralo poštovanje tog prava.
Naprimjer, kampanje vezane za ljudska prava.


100
Mehanizam za razmatranje izbjegličkih pitanja
 Za preispitivanje situacije vezane za ljudska prava u kojoj se nalaze
izbjeglice i tražitelji azila mogu se osnivati parlamentarni komiteti.
 Ostale nacionalne institucije, kao komisije za ljudska prava i uredi javnih
pravobranitelja, mogu biti osposobljene kako bi se osigurala prava izbjeglica.

Poštivanja doprinosa koji izbjeglice daju u zemlji azila

 Osim toga što daju zakonsku strukturu putem koje se poštuju prava
izbjeglica, parlamentarci također mogu pribaviti finansijska sredstva za javne
kampanje i obrazovne programe o izbjeglicama u školama.

Adekvatno poučavanje osoba koje se bave izbjeglicama

 Također je važno izdvojiti sredstva za poučavanje djelatnika, kao što su
čuvari granica, imigracioni službenici, policija i sudstvo, kako bi oni mogli
obavljati svoje dužnosti na nediskriminatoran način.

Javno zauzimanje za izbjeglice

 Možda najvažnije od svega, parlamentarci mogu iskoristiti svoj istaknuti
položaj u društvu kako bi se javno zauzimali za izbjeglice.
 Kao zakonodavci i kao glas naroda u vladi, parlamentarci imaju poseban
interes osigurati da se ljudska prava i vladavina prava poštuju i da izbjeglice
imaju koristi od međunarodne zaštite i rješenja njihovog nezavidnog
položaja.
 Parlamentarci trebaju imati vodeću ulogu pri donošenju odluke o tome jesu li
na snazi odgovarajući zakoni i postupci, a na osnovu kojih njihova zemlja
može pravilno reagirati u slučaju dolaska tražitelja azila, pružati zaštitu
onima kojima je potrebna i olakšati dobrovoljan povratak, lokalnu integraciju
ili preseljenje u treću zemlju azila.
 Parlamentarci iz domovina izbjeglica (ako parlament tamo još funkcionira)
mogu pomoći u stvaranju pravnih i političkih uslova za njihov siguran i
dostojanstven povratak.

Preuzimanje vodstva u pitanjima vezanim za izbjeglice i tražitelje azila

 Parlamentarci imaju sjajnu mogućnost preuzeti vodstvo u pitanjima vezanim
za izbjeglice i tražitelje azila na način da unapređuju javnu svijest o
izbjeglicama kao ljudima koji su ugroženi, a ne kao osobama koje
predstavljaju prijetnju. 

101
 Parlamentarci mogu promovirati bolje poznavanje međunarodnog
izbjegličkog prava u javnosti i mogu pomoći svojim vladama i biračima da
razumiju interes svoje zemlje u stvaranju velikodušnog, stabilnog i
dosljednog sistema za zaštitu izbjeglica i drugih kojima je zaštita potrebna.
Parlamentarci mogu unijeti više svjetlosti u debatu o izbjeglicama na način
da ističu razliku između migracionih pitanja i pitanja vezanih za zaštitu
izbjeglica te da osuđuju rasizam i ksenofobiju.

Promoviranje regionalnih i međunarodnih inicijativa

 Konačno, parlamentarci mogu uticati na svoje kolege u drugim zemljama
tako da promoviraju regionalne i međunarodne inicijative za poštovanje
izbjeglica i zaštitu njihovih prava. 

102
 Šesto poglavlje
Pristupanje međunarodnim instrumentima
i usvajanje zakonskih propisa

P
arlamentarci u zemljama koje još nisu pristupile Konvenciji o izbjeglicama i
Protokolu mogu razmisliti o podršci pristupanju kao važnom prvom koraku
za sudjelovanje u sistemu međunarodne zaštite. Međuparlamentarni savez
i Izvršni komitet UNHCR-a više su puta pozvali druge države da se pridruže 141
zemlji koje su u septembru 2001. godine bile potpisnice Konvencije i/ili Protokola
(vidi str. 12).

Pristupanje Konvenciji o izbjeglicama i Protokolu važno je zbog potrebe da se

adekvatno odgovori na izbjeglički val, jer pristupanje:
 predstavlja obavezu primjene minimalnih humanitarnih standarda
postupanja sa izbjeglicama;
 pridonosi poboljšanju odnosa između domovine izbjeglica i zemlje azila s
obzirom da depolitizira čin dodjele azila;
 ističe želju države pristupnice da sarađuje sa međunarodnom zajednicom i
UNHCR-om na iznalaženju rješenja za izbjegličke probleme;
 potvrđuje i jača univerzalnost međunarodnog izbjegličkog prava.

“Međuparlamentarni savez poziva one zemlje koje to još nisu učinile da

pristupe Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine i njenom
Protokolu iz 1967. godine, kao i drugim univerzalnim instrumentima
međunarodnog humanitarnog prava i prava o ljudskim pravima, te
poziva sve države da ispune obaveze koje proizilaze iz tih
instrumenata.”
103. Međuparlamentarna konferencija, maj 2000. godine

“Generalna skupština (priznaje) da je odobravanje azila od neke države

osobama koje imaju pravo pozvati se na član 14. Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima miroljubiv i humanitaran čin i da ga
stoga niti jedna druga država ne može smatrati neprijateljskim.”
Uvod u Deklaraciju Ujedinjenih naroda o teritorijalnom azilu, stav 4.
Pristupanje, poruka

103
 Pristupanje dokazuje predanost primjeni minimalnih humanitarnih
standarda

Ovi standardi su razrađeni u Konvenciji o izbjeglicama i do danas ih se

pridržavala većina država.

 Pristupanje može poboljšati međudržavne odnose

Izbjeglice će pristizati na granice raznih zemalja bez obzira na to da li su te

zemlje članice međunarodnih instrumenata o izbjeglicama ili ne. Prisustvo
izbjeglica iz susjednih zemalja može prouzrokovati tenzije među državama, koje
se mogu smanjiti kada zemlja azila očigledno postupa u skladu sa svojim
obavezama iz međunarodnog izbjegličkog prava, s obzirom da ovi instrumenti
potvrđuju miroljubivu i humanitarnu prirodu azila.

 Pristupanje svjedoči o međunarodnoj saradnji

Pristupanje pokazuje želju države da sarađuje sa međunarodnom zajednicom na

iznalaženju rješenja za izbjegličke probleme. Pristupanjem se države ne
obavezuju da će stalno prihvatati izbjeglice. Ono služi jačanju tradicije azila na
način da ga smješta u čvršći okvir međunarodnog prava.

 Pristupanje pomaže UNHCR-u da mobilizira međunarodnu podršku

Nenadani masovni priliv izbjeglica u neku zemlju u razvoju često predstavlja

ozbiljan ekonomski udarac, pogotovo kada je potrebno izdvojiti velika sredstva za
pomaganje izbjeglicama na štetu lokalnog stanovništva. Kako bi se olakšali ti
problemi, potrebno je proširiti podršku koju država daje međunarodnim
instrumentima o izbjeglicama. Na taj se način odgovornost koje vlade preuzimaju
za izbjeglice pravilnije raspoređuje.

Uobičajena pitanja o pristupanju

 Podstiče li pristupanje dolazak izbjeglica?

Postoji li vjerovatnoća da će izbjeglice radije zatražiti azil u zemlji koja je pristupila

Konvenciji o izbjeglicama?

104
Dosadašnje iskustvo ne podupire ovo stajalište. Izbjeglice uglavnom ostaju blizu
svoje domovine. Prema tome, mnoge države koje graniče sa državom u kojoj je
izbio sukob, a poneke od njih nisu potpisnice izbjegličkih instrumenata, pružaju
gostoprimstvo nekim od najvećih izbjegličkih populacija u svijetu. Suprotno tome,
zemlje zapadne Evrope, koje su sve potpisale Konvenciju o izbjeglicama i njen
Protokol, nemaju sličan broj tražitelja azila. “Privlačnost” potencijalne zemlje azila
vrlo je subjektivna i nema puno veze sa pravnim obavezama. Vjerovatnije je da
će geopolitička razmišljanja ili porodične veze uticati na odluku izbjeglice o tome
gdje da potraži sigurnost.

 Može li zemlja izbjeći udomljavanje izbjeglica nepristupanjem Konvenciji

o izbjeglicama?

Izbjeglici koji traži zaštitu ne smije se odbiti ulazak u zemlju. Isto tako, izbjeglica
ne smije biti silom vraćen u domovinu ili drugu zemlju gdje bi se mogao suočiti sa
proganjanjem. Ovo načelo, non-refoulement, smatra se pravilom međunarodnog
običajnog prava, dakle, obavezuje sve države bez iznimke i bez obzira na to jesu
li pristupile Konvenciji o izbjeglicama ili njenom Protokolu ili nisu.

 Nameće li pristupanje finansijske obaveze?

 Postoje li troškovi vezani za pristupanje?

Pristupanje samo po sebi ne izlaže zemlju izdacima ili troškovima. Kao što je
pojašnjeno u drugom poglavlju, UNHCR se uglavnom finansira dobrovoljnim
doprinosima. Udomljavanje izbjeglica, posebno u situacijama masovnog priliva,
izlaže zemlju azila različitim opterećenjima. Međutim, države često moraju
udomljavati izbjeglice bez obzira na to jesu li pristupile međunarodnim
izbjegličkim instrumentima ili ne. Pristupanje čini UNHCR-ov zadatak
mobiliziranja međunarodne podrške i sredstava puno lakšim.

 Treba li država potpisnica davati zemljište izbjeglicama ili im nalaziti

posao?

Prema Konvenciji o izbjeglicama ili njenom Protokolu ili Afričkoj konvenciji, države
potpisnice nisu dužne davati povoljniji tretman izbjeglicama kad je riječ o sticanju
imovine ili zaposlenju, iako im u određenim situacijama treba omogućiti povoljniji
tretman kad je riječ o plaćenim poslovima kojim će zarađivati za život. Međutim,
države potpisnice moraju primijeniti iste kriterije na izbjeglice kao i na ostale
kategorije stranaca u pregovorima oko prodaje zemljišta.

 Da li pristupanje znači da će izbjeglice tu ostati zauvijek?

105
  Je li država potpisnica dužna dati trajni azil izbjeglicama?

U nekim situacijama izbjeglice ostaju trajno i asimiliraju se u zemlji azila.

Međutim, zaštita koja se pruža na osnovu Konvencije o izbjeglicama nije
automatski trajna. Konvencija o izbjeglicama jasno predviđa da je izbjeglički
status privremeno stanje koje prestaje čim izbjeglica ponovno dobije ili počne
uživati zaštitu svoje države. Međunarodna zaštita nije opravdana nakon što
nastupe bitne promjene u zemlji porijekla i nakon što se otkloni razlog za strah od
proganjanja. Dobrovoljna repatrijacija je obično najbolje rješenje kada to
dopuštaju uslovi u zemlji porijekla.

Šta ako je lokalno stanovništvo

zabrinuto zbog pristupanja?
Neki lokalni razlozi za zabrinutost povezani su sa pogrešnim tumačenjem i/ili
poimanjem Konvencije o izbjeglicama i Protokola. Obaveze država nisu tako
ograničavajuće kao što se to često državama čini. Konvencija o izbjeglicama i
Protokol daju samo pravni okvir i osnov za izgradnju vlastite politike o
izbjeglicama. Bez takvog okvira i osnova, postoji rizik da će reakcije vlade na
dolazak izbjeglice biti potpuno proizvoljne.

Ako izbjeglice nemaju pravni status, onda može biti ugrožen njihov pristup zaštiti i
pomoći, što može dovesti do problema sa lokalnom zajednicom.

Mnogo je bolje da država ima razumnu politiku o izbjeglicama prije nego što bude
suočena sa izbjegličkom krizom. Politika osmišljena brzopleto tokom krize često
ide na štetu interesa date države. 

Zakonodavstvo: sljedeći korak

Pristupanje Konvenciji o izbjeglicama i Protokolu samo je prvi korak u stvaranju
zdravih pravnih osnova za zaštitu izbjeglica. Nacionalno zakonodavstvo mora biti
usvojeno ili izmijenjeno kako bi se omogućila efikasna provedba odredbi
Konvencije o izbjeglicama i Protokola. UNHCR blisko sarađuje sa državama kako
bi osigurao da pravna tradicija i resursi svake države budu u skladu sa njenim
međunarodnim obavezama. U vrijeme kada mnoge vlade predlažu zakone ili

106
poduzimaju upravne mjere sa ciljem strožije kontrole imigracije, treba sa
posebnom pažnjom raditi na tome da načela o zaštiti izbjeglica budu u cjelosti
uključena u pravnu strukturu.

“Međuparlamentarni savez poziva države da postupaju strogo u skladu

sa svojim obavezama iz međunarodnog humanitarnog prava i
međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima i izbjeglicama, te da
osiguraju takvo postupanje.”
102. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, oktobar 1999.

Uvažavajući potrebu država da se bave problemom zloupotrebe postupaka za

određivanje izbjegličkog statusa, Izvršni komitet UNHCR-a pozvao je države da
osiguraju da nacionalno pravo i upravna praksa, uključujući mjere za kontrolu
migracije, budu u skladu sa načelima i standardima izbjegličkog prava i prava o
ljudskim pravima. 

Ukratko:
Sve što morate znati i učiniti za pristupanje međunarodnim
izbjegličkim instrumentima i usvajanje zakonskih propisa

Postanite članica međunarodnih izbjegličkih instrumenata

 Kao prvo, provjerite je li vaša država potpisnica glavnih međunarodnih

instrumenata, odnosno Konvencije o izbjeglicama i Protokola (vidi str. 12. ili
to provjerite kod lokalnih izvora ili najbližeg ureda UNHCR-a; vidi Aneks 3.).
 Ako vaša država nije pristupila nijednom od ovih instrumenata, razmislite o
poduzimanju adekvatnih koraka na način da postavite pitanje vašoj vladi u
pisanoj formi ili usmeno ili, kao član parlamenta u obliku prijedloga zakona.
 Savjetujemo da se, uz političke i parlamentarne instrumente koje vam stoje
na raspolaganju, upoznate i sa pravnim postupcima za pristupanje dolje
opisanim međunarodnim instrumentima. Primjerci instrumenata i izjava
nalaze se u Aneksu 1.

107
Ako država još nije ratificirala ili pristupila Konvenciji o izbjeglicama i Protokolu

 Ako je zahtjev za ratifikaciju ili pristupanje podnesen parlamentu unutar

razumnog vremenskog roka nakon prijema potrebnih informacija, onda
glasajte za.
 Ako vlada ne podnese prijedlog parlamentu unutar razumnog vremenskog
roka, iskoristite parlamentarni postupak kako biste zatražili od vlade da
objasni zašto to nije napravila, te kako biste podstakli vladu da počne sa
postupkom ratifikacije ili pristupanja bez odlaganja.
 Ako je vlada potpisala Konvenciju o izbjeglicama i Protokol, ali odgađa
proces ratifikacije:
 iskoristite parlamentarni postupak da ispitate razloge vlade za odlaganje i da
je podstaknete da ubrza postupak;
 iskoristite svoje pravo na zakonodavnu inicijativu kako biste predložili zakon
o tom pitanju.

Ako se vlada protivi ratifikaciji ili pristupanju

 Pokušajte saznati zašto, detaljno.

 Ako je potrebno, pomozite otkloniti sumnje i nerazumijevanje, te koristite
svoju političku mrežu za ubrzanje postupka.
 Zauzimajte se kod svojih birača za ratifikaciju ili pristupanje.

Pristupanje Konvenciji o izbjeglicama

 Države mogu pristupiti Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine u bilo kom

trenutku na način da pohrane instrument o pristupanju kod generalnog
sekretara Ujedinjenih naroda.
 Instrument o pristupanju mora potpisati ministar vanjskih poslova ili
predsjednik ili premijer. Obično se podnosi putem predstavnika zemlje koja
pristupa, akreditiranog u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.
 Model instrumenta o pristupanju Konvenciji o izbjeglicama iz 1951. godine
nalazi se u Aneksu 1.


Izjave o alternativama sadržanim u Konvenciji

108
 Kod pristupanja Konvenciji o izbjeglicama, države trebaju dati izjavu biraju li
alternativu (a) ili (b) člana 1B(1).
 Član 1B(1) predviđa: U svrhu ove Konvencije, tekst “događaji koji su
nastupili prije 1. januara 1951. godine” iz člana 1(A) znači jedno od
sljedećeg: (a) “događaji u Evropi prije 1. januara 1951. godine” ili (b)
“događaji u Evropi ili drugdje prije 1. januara 1951. godine”, i svaka država
ugovornica treba dati izjavu u trenutku potpisivanja, ratifikacije ili
pristupanja, u kojoj navodi koje značenje će primjeniti u odnosu na svoje
obaveze iz Konvencije.
 Gotovo sve zemlje koje su pristupile Konvenciji o izbjeglicama prihvatile su
širu alternativu (b) koju će, pretpostavlja se, prihvatiti i države koje ubuduće
budu pristupile Konvenciji.
 Većina država koja je prvobitno uvela geografsko ograničenje – alternativa
(a) - povukla ga je. U septembru 2001. godine, samo pet zemalja zadržalo je
geografsko ograničenje.

Pristupanje Protokolu o izbjeglicama i simultano pristupanje

 Za pristupanje Protokolu o izbjeglicama države slijede istu proceduru
navedenu u tekstu gore, kao za Konvenciju.
 Pristupanje Protokolu o izbjeglicama znači pristanak na primjenu njegovih
odredbi bez ikakvog geografskog ograničenja.
 Primjer instrumenta za pristupanje Protokolu nalazi se u Aneksu 1.

Geografska primjena
 Većina država simultano pristupa Konvenciji o izbjeglicama i Protokolu.
 Nakon simultanog pristupanja i dalje je potrebna formalna izjava o
geografskoj primjeni iz člana 1B(1) Konvencije o izbjeglicama: vidi gore.

Sukcesija
 U slučaju država koje su nastale dijeljenjem ili raspadom drugih država,
instrumenti kojima je država prethodnik pristupila ne obavezuju automatski
nove države. 

 Nove države imaju sljedeće opcije: (a) preuzeti obaveze države prethodnice,

109
 (b) pristupiti kao nove države (de novo) ili (c) izjaviti da ne namjeravaju biti
obavezane instrumentima koje je zaključila država prethodnica.
 Uzorci instrumenata za sukcesiju Konvencije o izbjeglicama i Protokola, a
koji odgovaraju prvoj opciji, nalaze se u Aneksu 1.

Rezervacije, prigovori ili izjave o razumijevanju

 Postarajte se da se u odnosu na Konvenciju o izbjeglicama i Protokol ne
postave rezervacije sa ciljem ograničavanja njihovog obima, niti prigovori ili
izjave o razumijevanju.
 Ako je vlada poslala parlamentu zahtjev za ratifikaciju sa rezervacijom kojom
se ograničava obim instrumenta, ili sa prigovorima ili izjavama o
razumijevanju, vi možete:
 promovirati opće interese protiv sektaških interesa ili onih koji su odraz
trenutnog stanja (ako ste ocijenili da su ta ograničenja bez osnova);
 mobilizirati javno mnijenje kako biste podstakli vladu da ponovno razmotri to
pitanje (ako je potrebno).
 Ako rezervacije vlade kojima se ograničava obim instrumenta, njeni prigovori
ili izjave o razumijevanju više ne vrijede, možete:
 iskoristiti parlamentarnu proceduru za ispitivanje namjera vlade;
 poduzeti korake u cilju uklanjanja ograničenja.
 Također možete iskoristiti svoje pravo na inicijativu kako biste predložili
uklanjanje ograničenja.

Rezervacije i ograničenja dopušteni Konvencijom

 Kako bi se uzeli u obzir posebni uslovi koji preovladavaju u trenutku
pristupanja ili sukcesije, Konvencija o izbjeglicama i Protokol dopuštaju
državama ugovornicama da definiraju obim odredaba ili da na neke od njih
stave rezervaciju. Međutim, u skladu sa članom 42., nije moguće ograditi se
od nekoliko osnovnih odredaba Konvencije. To su:
 član 1.: Definicija pojma “izbjeglica”
 član 3.: Nediskriminacija
 član 4.: Sloboda vjeroispovijesti
 član 16(1): Pristup sudovima
 član 33.: Non-refoulement
 članovi 36. do 46. uključivo: Završne klauzule 
 Nakon pristupanja Protokolu o izbjeglicama, moguće je staviti rezervaciju na

110
 bilo koji član Konvencije o izbjeglicama uz iste, gore spomenute iznimke.
 Također je moguće staviti rezervaciju na član IV Protokola o izbjeglicama,
koji odgovara članu 38. Konvencije o izbjeglicama (rješavanje sporova).
 Nije moguće staviti rezervaciju na član II Protokola o saradnji sa UNHCR-
om.
 Nakon određenog vremena, te kao odgovor na promijenjene okolnosti,
pojedine države su odlučile povući rezervacije koje su dale u trenutku
pristupanja.

Usvajanje zakonskih propisa

 Nakon ratifikacije i stupanja na snagu Konvencije o izbjeglicama i Protokola,

pripazite da parlament usvoji zakonske propise koji odgovaraju odredbama
iz međunarodnih instrumenata.
 Ako je potrebno, iskoristite parlamentarnu proceduru kako bi vlada poslala
nacrte zakona ili izmjene postojećih zakona parlamentu unutar primjerenog
roka.
 Posebno pripazite da zakoni o imigraciji, državljanstvu i krivični zakoni budu
u skladu sa normama međunarodnog izbjegličkog prava.

Ako je potrebno, zatražite savjete vanjskih stručnjaka i UNHCR-a

 Prema potrebi, zatražite mišljenje nacionalnih i međunarodnih stručnjaka za

izbjegličko pravo.
 Zakoni na osnovu kojih se primjenjuje Konvencija o izbjeglicama i Protokol
razlikovat će se ovisno o pravnoj tradiciji u datoj zemlji, lokalnim okolnostima
i o tome u kojoj su mjeri izbjeglice i tražitelji azila već zaštićeni u drugim
oblastima nacionalnog prava. Ako se to od njega zatraži, UNHCR će pružiti
pomoć u ovoj oblasti, i to za svaku zemlju zasebno. UNHCR može davati
informacije, savjete i smjernice parlamentarcima ili njihovom osoblju.
 Ured UNHCR-a koji se nalazi u određenoj državi ili je nadležan za tu državu
ima saznanja o lokalnim i regionalnim uslovima kao i međunarodnim
standardima, te može biti primarni sagovornik parlamentaraca, uz podršku
UNHCR-ovog Odjela za međunarodnu zaštitu (vidi Aneks 3. za popis
UNHCR-ovih ureda na terenu). 

111
Osnovni elementi
zakonskih propisa o izbjeglicama
Kao uvod u izradu nacrta nacionalnih zakona o zaštiti
izbjeglica, parlamentarci trebaju razmotriti sljedeće elemente
koji se zasnivaju na međunarodnom pravu i standardima.

Nediskriminacija
Član 3. Konvencije o izbjeglicama; član IV Afričke konvencije; član 2. Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima

 Uvodne odredbe trebaju sadržavati opće garancije da će se zakoni

primjenjivati bez diskriminacije u odnosu na rasu, vjeru, nacionalnost,
pripadnost određenoj društvenoj grupi, političko mišljenje ili zemlju porijekla
osoba kojima je priznat izbjeglički status.
 Definicija tražitelja azila treba obuhvaćati svakog pojedinca koji izrazi želju
za azilom, bez obzira na to da li je data osoba formalno podnijela zahtjev ili
nije.

Kriteriji za određivanje izbjeličkog statusa

Član 1A i B Konvencije o izbjeglicama; stav 6A i B Statuta UNHCR-a; član 1(1)(2)
i (3) Afričke konvencije

 Za države potpisnice Konvencije o izbjeglicama/Protokola, kriteriji za

određivanje izbjegličkog statusa moraju barem biti u skladu sa definicijom
sadržanom u ovom instrumentu. Za države članice Afričke konvencije, treba
koristiti proširenu definiciju iz te Konvencije.
 UNCHR podstiče sve države da razmotre usvajanje šire definicije iz Afričke
konvencije i Kartagenske deklaracije.
 Međunarodna zajednica nije još postigla konsenzus kojim bi se države
obavezale reagirati na određeni način prema ljudima koji ispunjavaju uslove
iz proširene definicije izbjeglice. Prema tome, odgovornosti koje je
Generalna skupština Ujedinjenih naroda tokom godina davala UNHCR-u
nisu usklađene sa obavezama koje su države preuzele. To znači da se
zaštita tih ljudi u prvom redu zasniva na slobodnoj odluci države, a ne na
međunarodnom pravu.


112
 Sve dok se ne postigne međunarodni konsenzus, a kao jedan od načina da
se pruži podrška njegovom postizanju, parlamentarci mogu razmotriti
uključenje zaštite osoba koje bježe od oružanih sukoba u nacionalne
zakone, slijedeći primjere iz Afričke konvencije i Kartagenske deklaracije.
 Klauzule koje isključuju određene kategorije izbjeglica iz međunarodne
zaštite također su dio kriterija za određivanje izbjegličkog statusa. Klauzule o
isključenju nalaze se u članu 1D, E i F Konvencije o izbjeglicama i članu 1(5)
Afričke konvencije. S obzirom da su u Konvenciji iz 1951. godine klauzule o
isključenju taksativno pobrojane, nacionalnim se zakonima ne smiju mijenjati
niti proširivati.
 Klauzule kojima se predviđaju uslovi za prestanak izbjegličkog statusa
također čine dio kriterija. Klauzule o prestanku nalaze se u članu 1C
Konvencije o izbjeglicama i članu 1(4) Afričke konvencije. S obzirom da su
klauzule o prestanku taksativno pobrojane, nacionalnim se zakonima ne
smiju mijenjati niti proširivati.

Postupci za određivanje izbjegličkog statusa

 Određivanje izbjegličkog statusa je ključno za zaštitu, no postupci nisu

predviđeni Konvencijom o izbjeglicama.
 Mnoge zemlje, kao i UNHCR, stekle su bogato iskustvo u primjeni definicije
izbjeglice. Međutim, ovo je oblast u kojoj nacionalno zakonodavstvo, resursi
i potrebe imaju veliki uticaj.
 Na međunarodnom nivou, Izvršni komitet UNHCR-a je dao preporuku
minimalnih zahtjeva u vezi sa postupkom određivanja statusa (vidi Poglavlje
3.).

Non-refoulement i protjerivanje izbjeglica

Članovi 32. i 33. Konvencije o izbjeglicama; član II(3) Afričke konvencije;
Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br. 6(XXVIII); Zaključak Izvršnog komiteta
UNHCR-a br. 7(XXVIII)

 Nacionalni zakon treba eksplicitno štititi izbjeglice i tražitelje azila od

povratka, na bilo koji način, na granice teritorije gdje bi njihovi životi ili
sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti
određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja.


113
 Ovo načelo non-refoulementa je kodificirano u članu 33. Konvencije o
izbjeglicama. Isti član sadrži i važan izuzetak: izbjeglica ne može zatražiti
primjenu načela non-refoulementa ako postoje razumni razlozi za sumnju 
da on predstavlja opasnost po sigurnost zemlje u kojoj živi; ili, ako zbog toga
što je osuđen za posebno težak zločin, predstavlja opasnost po zajednicu.
 Države potpisnice Konvencije protiv mučenja i drugog okrutnog,
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima ili raznih oblika regionalnih instrumenata o
ljudskim pravima imaju različite i dodatne obaveze u pogledu načela non-
refoulement. Parlamentarci u ovim zemljama mogu razmotriti konsolidaciju
ovih oblika zaštite u jedan zakon.
 U zakonima također treba predvidjeti da se izbjeglica koji zakonito boravi u
zemlji može protjerati samo iz razloga nacionalne sigurnosti ili javnog reda i
da ima pravo na određenu procesnu zaštitu prije protjerivanja.

Ilegalni ulazak i pritvor

Član 31. Konvencije o izbjeglicama; Zaključak Izvršnog komiteta UNHCR-a br.
44(XXXVII); Smjernice UNHCR-a o pritvaranju tražitelja azila

 Izbjeglice i tražitelji azila koji ilegalno ulaze ili su prisutni u zemlji ne smiju biti
kažnjeni pod uslovom da se bez odlaganja jave nadležnim organima i
predoče valjane razloge (vidi Poglavlje 5.).

Lične i putne isprave

Član 27. i 28. Konvencije o izbjeglicama, sa Prilogom i Aneksima; član VI Afričke
konvencije; Zaključak Izvršnog komiteta br. 35(XXXV); Zaključak Izvršnog
komiteta br. 49(XXXVIII)

 U zakonima treba predvidjeti izdavanje ličnih isprava priznatim izbjeglicama i

putnih isprava izbjeglicama koji zakonito borave u zemlji.
 Izdavanje putnih isprava ne podrazumijeva davanje državljanstva izbjeglici.
Međutim, te su isprave posebno važne izbjeglicama jer olakšavaju putovanje
u druge zemlje, bez obzira na to da li zbog školovanja, zaposlenja, zdravlja
ili preseljenja.
 Pomoć se može zatražiti i od lokalnog ureda UNHCR-a.

114
Prostori za prihvat i pomoć

 Ovisno o sredstvima sa kojima data zemlja raspolaže, pomoć se može

pružati tražiteljima azila za koje se smatra da im je potrebna do konačnog
rješenja njihovog zahtjeva za azil.
 Pomoć, koju može pružati nadležna nevladina organizacija, može uključivati:
 osnovne potrepštine i socijalnu pomoć, ako je moguće;
 savjete o podnošenju i formuliranju zahtjeva za izbjeglički status, te o
administrativnim pitanjima;
 savjete o socijalnim pravima;
 pravnu pomoć.

Ostala prava i obaveze izbjeglica

(Poglavlja II, III, IV i V Konvencije o izbjeglicama)

 Sljedeća prava treba odobriti u skladu sa standardima koji se primjenjuju na

državljane:
 sloboda vjeroispovijesti i vjeronauka: nisu dopuštene rezervacije;
 osnovno školovanje;
 javna pomoć, socijalno osiguranje i zakoni o radu;
 pristup sudovima (nisu dopuštene rezervacije);
 pravna pomoć;
 patentna prava.
 Konvencija se također bavi raznim pitanjima koja imaju važan učinak na
svakodnevni život izbjeglice, kao što su:
 sticanje pokretnih i nepokertnih stvari (član 13.);
 plaćeno zaposlenje (član 17., 18. i 19.);
 stambeni prostor (član 21.);
 javna pomoć (član 23.);
 propisi o radu i socijalno osiguranje (član 24.).
 Svaki izbjeglica ima dužnosti prema zemlji svog izbjeglištva i mora postupati
u skladu sa njenim pozitivnim zakonima i propisima, kao i mjerama koje
vlasti poduzimaju da bi održale javni red (član 2.).

Uloga UNHCR-a
Član 35. Konvencije o izbjeglicama; član VIII Afričke konvencije


115
 Trebaju postojati posebne odredbe o saradnji sa UNHCR-om i olakšavanju
njegove nadzorne uloge, uključujući pružanje informacija i statističkih
podataka o uslovima u kojima izbjeglice žive u zemlji, o primjeni relevantnih
međunarodnih instrumenata o izbjeglicama, te zakona, propisa i uredbi o
izbjeglicama.

Povjerljivost

 Treba čuvati povjerljivost informacija lične prirode o tražiteljima azila i

izbjeglicama.
 Takve informacije lične prirode mogu se otkriti vanjskim osobama tek uz
saglasnost izbjeglice ili tražitelja azila na kojeg se informacija odnosi.

Ljudska prava

 Važno je osigurati da u zakonima nema odredbi na osnovu kojih vlasti mogu

poduzeti bilo kakvu radnju protiv izbjeglica ili tražitelja azila koja bi mogla
predstavljati kršenje nekog njihovog osnovnog prava i osnovnih sloboda
prema općem međunarodnom pravu o ljudskim pravima. 

116
 Sedmo poglavlje
Finansiranje

M
eđunarodna obaveza nevraćanja izbjeglica u opasnost je apsolutna i
primjenjuje se na sve zemlje bez obzira na nivo njihovog ekonomskog
razvoja. Ispunjavanje osnovnih životnih potreba izbjeglica, uspostavljanje
pravičnih i efikasnih postupaka za odobravanje azila, pomaganje izbjeglicama da
se vrate kući ili integriraju u prihvatnu zemlju, sve to ima svoju cijenu koju plaćaju
prihvatne države i međunarodna zajednica u duhu međunarodne solidarnosti.
Međutim, potrebe su daleko veće od sredstava. S obzirom da parlamentarci
imaju ključnu ulogu u izdvajanju budžetskih sredstava, djelotvornost vladine
politike u vezi sa izbjeglicama i azilom, kao i međunarodnog sistema za zaštitu
azila, ovisi o njihovoj zainteresiranosti da se ta zaštita finansira.

Izdvajanje sredstava iz državnog budžeta

Mnogo toga što se troši na zaštitu i pomoć izbjeglicama teško je izračunati u
novcu. Vlade koje udomljuju izbjeglice pridonose zaštiti izbjeglica na vrlo
konkretan način, na primjer stavljanjem na raspolaganje zemljišta za izbjegličke
kampove i naselja i osiguranjem lokalne infrastrukture za izbjegličku populaciju.
Iako je teško kvantificirati ovaj tip doprinosa, prihvatne vlade su istovremeno i
donatori i trebaju kao takve biti priznate. Druge vlade nude pomoć u gotovini ili
naturi zemljama koje udomljuju izbjeglice. Ponekad nude kvote za preseljenje.
Sve je to od presudne važnosti za međunarodnu solidarnost i načelo podjele
odgovornosti za zaštitu izbjeglica.

Parlamentarci trebaju podsticati svoje “Međuparlamentarno vijeće ... poziva

vlade na planiranje i finansiranje
institucija, postupaka i programa za
zadovoljenje potreba tražitelja azila i
izjeglica, a unutar ograničenja koja se
nameću na raspoloživa sredstva.
UNHCR daje savjete vladama koje
žele pojačati svoje kapacitete za
pružanje pomoći izbjeglicama, te
direktno podržava takve aktivnosti ili
pak pomaže vladama u traženju alternativnih izvora finansiranja. Prioriteti variraju
sve parlamente da se pobrinu da se pri
utvrđivanju i usvajanju državnog
budžeta uzme u obzir i potreba za
adekvatnim finansijskim sredstavima
za finansiranje državnih institucija i
Ureda UNHCR-a.”
Vijeće Međuparlamentarnog saveza,
april 2001. godine

117
od zemlje do zemlje, ali većina zemalja treba imati utvrđen sistem za prihvat
tražitelja azila i ispunjavanje njihovih osnovnih potreba. Vlade također trebaju
imati ured koji će biti odgovoran za pitanja izbjeglica, npr. organ koji donosi
odluke o izbjegličkom statusu. Na osnovu svog pedestogodišnjeg iskustva koje je
stekao širom svijeta, UNHCR može davati savjete o ekonomičnom sistemu i
postupku koji odgovara lokalnim uslovima.

Donacije UNHCR-u
Međunarodna pomoć izbjeglicama kanalizirana je kroz UNHCR, kroz nevladine
organizacije i bilateralno. UNHCR je jedna od rijetkih agencija Ujedinjenih naroda
koja ovisi gotovo isključivo o dobrovoljnim donacijama za finansiranje svojih
operacija. Manje od dva posto godišnjeg budžeta UNHCR-a dolazi od Ujedinjenih
naroda; ostatak doniraju države, pojedinci i privatni sektor.

 Budžet UNHCR-a

Porastom broja osoba o kojima se stara UNHCR na više od 27 miliona u 1995.

godini, njegov je budžet također porastao sa 544 miliona USD u 1990. godini na
više od 1 milijarde USD tokom 90-ih godina 20. vijeka. Revidirani budžet
UNHCR-a za 2003. godinu iznosio je nešto više od 1 bilion USD.

Budžet za godišnji program UNHCR-a osigurava vladama i drugima

transparentnu i jasnu sliku o svim operacijama zaštite i pomoći UNHCR-a i
također daje UNHCR-u fleksibilnost u upravljanju finansijskim sredstvima u
slučaju nepredviđenih potreba tokom godine.

 Dobrovoljne donacije

Iako UNHCR dobija sredstva od velikog broja vlada, međuvladinih organizacija,

nevladinih organizacija i pojedinaca, većinu finansijskih sredstava daje samo 20
donatora: 19 vlada i Evropska komisija. Od 1995. do 2000. godine, tih 20
donatora dalo je više od 95% ukupnih sredstava UNHCR-a. Da bi se smanjili
rizici koji su prirodna posljedica oslanjanja na tako mali broj donatora, UNHCR
stalno nastoji proširiti krug svojih donatora. Fokusirajući se na zemlje čije su
privrede tek u nastajanju, UNHCR se nada da će stvoriti širu i geografski
reprezentativniju bazu donatora.

UNHCR dobija podršku i od privatnog sektora, uključujući građanstvo,

korporacije, zadužbine i nevladine organizacije. Zahvaljujući naporima
usmjerenim na prikupljanje sredstava u određenom broju zemalja tokom 2003.

118
godine, UNHCR je dobio više od 20 miliona USD iz privatnog sektora. Sredstva
su uglavnom prikupljena posredstvom terenskih ureda UNHCR-a, ali i putem
brojnih nacionalnih udruženja kao što su Espana con ACNUR, USA for UNHCR,
Japan for UNHCR and Australia for UNHCR. Posljednjih godina su se doprinosi
iz privatnog sektora i nevladinih organizacija povećali, što je rezultat orkestriranih
aktivnosti na informiranju javnosti putem radija, televizije, štampe iostalih medija.

Nevladine organizacije pridonose godišnjem budžetu UNHCR-a tako što javno

pozivaju na donacije u ime UNHCR-a. Neke od njih su posebno posvećene
pribavljanju sredstava za UNHCR, kao što je Espana con ACNUR, USA for
UNHCR, UK for UNHCR (Refaid) i Action Refugies. Zadnjih godina povećali su
se doprinosi iz privatnog sektora i NVO-a što je rezultat združenih napora na
informiranju javnosti putem radija, televizije, javnih glasila i drugih medija.

 Potreba za predvidljivim i fleksibilnim finansirenjem

UNHCR nema garancije da će dobiti sva sredstva potrebna za planirane

aktivnosti. Naprimjer, u 2000. fiskalnoj godini je UNHCR imao manjak u budžetu
od 89 miliona USD. Kada nedostaju sredstva, važni programi kao što su projekti
za obrazovanje djece i osposobljavanje za samostalan život, moraju biti
ograničeni ili prekinuti. Osim toga, interes medija i međunarodna podrška variraju
od situacije do situacije. Iskustvo UNHCR-a pokazuje da je teže prikupiti sredstva
za dugotrajne izbjegličke situacije, koje često budu zaboravljene od strane
medija, nego za izbjegličke krize koje iznenada i kratkoročno zaokupe javnost.

Najveći donatori UNHCR-a

Kvantitet sredstava važan je (2000. u milionima USD)
koliko i kvalitet: njihova Sjedinjene Američke Države 245,2
predvidljivost, fleksibilnost i Japan 99,9
promptnost. Odveć često je Nizozemska 48,0
UNHCR prisiljen započeti sa Švedska 42,0
operacijama, a da ne zna kad Evropska komisija 41,0
može očekivati sredstva ili Norveška 41,0
koliko će dobiti, odnosno hoće li Danska 37,0
sredstva stići sa određenim Ujedinjeno Kraljevstvo 31,0
ograničenjima. Kada donatori Kanada 17,0
postave određene uslove za Njemačka 15,0
korištenje sredstava koja daju Švajcarska 15,0
Australija 11,0
(tzv. “earmarking”), onda
Finska 11,0
ograničavaju samostalnost
Italja 11,0
UNHCR-a i slabe njegovu
koordinacijsku ulogu. Ukupno 665,1

119
 Brojke su zaokružene 
UNHCR-u je puno lakše pripremati operacije kad finansijsku pomoć prima
blagovremeno i na predvidljiv način. Fleksibilno finansiranje također omogućava
UNHCR-u da djelotvorno koristi sve svoje finansijske izvore. UNHCR podstiče
donatore da ne određuju način na koji će se donirana sredstva koristiti. Ako način
njihovog korištenja mora biti određen, preferira se široka namjena. Na taj način
visoki komesar može preusmjeriti sredstva ako se za tim ukaže potreba ili nakon
razrješenja određene izbjegličke krize i tako pružiti brz odgovor koji vlade, javnost
i izbjeglice očekuju.

 Doprinosi u naturi

Doprinosi u naturi, u obliku robe ili usluga kao što su šatori, lijekovi, alati, kamioni,
avionski transport, logistika i specijalizirano osoblje, nadopunjuju resurse
UNHCR-a, posebno u velikim ili složenim kriznim situacijama. Ti doprinosi trebaju
biti primjereni konkretnoj operaciji kojoj su namjenjeni.

Plaćanje troškova izbjegličke krize

Početno finansiranje projekata i operacija, te administrativna podrška tokom krize
obično se izdvaja iz rezervi UNHCR-a za njegove operacije. Međutim, s obzirom
da je organizacija finansirana gotovo isključivo putem dobrovoljnih donacija,
UNHCR se oslanja na brzu reakciju donatora na izbjegličke krize.

Sarađujući sa zemljama azila, UNHCR uspostavlja strategiju odnosa sa

donatorima tokom prvih nekoliko dana krize i održava je sve dok traje operacija.
Donatori se jasno obavještavaju o potrebama, napretku i ograničenjima, u prvom
redu putem urgentnih apela koje šalje sjedište UNHCR-a nakon konsultacija sa
uredima na terenu i zemljom azila. Redovno obavještavanje pruža donatorima
uvid u odvijanje operacije.

“Konferencija preporučuje međunarodnim finansijskim institucijama

da zemljama koje primaju velik broj izbjeglica omoguće povoljne
uslove.”

120
9. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, april 1998. godine
 Šta mogu učiniti parlamentarci?

Parlamentarci mogu podržati izdvajanje sredstava iz državnog budžeta radi

uspostave pravednog i djelotvornog postupka za odobravanje azila, ispunjavanja
osnovnih potreba prilikom prihvata, što uključuje zdravstvenu zaštitu i
obrazovanje, te pomaganja aktivnosti čiji je cilj iznalaženje rješenja putem
dobrovoljne repatrijacije ili lokalne integracije.

Programi UNCHR-a ovise o dobrovoljnim donacijama. Parlamentarci u zemljama

koje još uvijek ne izdvajaju sredstva za UNHCR mogu podsticati svoje vlade da to
učine.

Ako je neka zemlja već donator, parlamentarci mogu uzeti u razmatranje

povećanje donacija kako bi UNHCR mogao nastaviti štititi izbjeglice u već
postojećim krizama i kadgod i gdjegod iskrsne nova izbjeglička kriza.

“Konferencija poziva zemlje donatore da promoviraju obnovu u

regijama u sukobu i integraciju izbjeglica povratnika pružanjem
velikodušne pomoći kako bi se sačuvala psihička, socijalna, pravna i
materijalna sigurnost bivših izbjeglica i raseljenih osoba.”
99. Konferencija Međuparlamentarnog saveza, april 1998. godine

121
122
 Aneks 1

Uzorci instrumenata
za pristupanje i sukcesiju
 Uzorak instrumenta za pristupanje Konvenciji o statusu izbjeglica iz
1951. godine

S OBZIROM DA je Konvencija o statusu izbjeglica, koju je Generalna skupština

Ujedinjenih naroda usvojila 28. jula 1951. godine, otvorena za pristupanje na
osnovu člana 39.;

I S OBZROM DA je u poglavlju 3. navedenog člana 39. predviđeno da se

Konvenciji pristupa pohranom samog instrumenta kod generalnog sekretara
Ujedinjenih naroda;

STOGA, niže potpisani, ‹titula šefa države ili šefa vlade ili ministra vanjskih
poslova› ovim putem daje obavijest o pristupanju ‹odnosna država› i smatra sebe
obavezanim alternativom (b) člana 1B(1) Konvencije, koja se odnosi na
“događaje koji su nastupili u Evropi ili drugdje prije 1. januara 1951. godine”

POTPISAO svojeručno dana (dan, mjesec, godina)

(Službeni pečat i potpis (Potpis šefa države ili

čuvara pečata ako je šefa vlade ili ministra
primjereno) vanjskih poslova)

125
 Uzorak instrumenta za pristupanje Protokolu o statusu izbjeglica iz 1967.
godine

S OBZIROM DA je Protokol o statusu izbjeglica, koji je Generalna skupština

Ujedinjenih naroda usvojila 16. decembra 1966. godine, otvoren za pristupanje
na osnovu člana V;

I S OBZIROM DA je u članu V predviđeno da se Protokolu pristupa pohranom

samog instrumenta kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda;

STOGA, niže potpisani, ‹titula šefa države ili šefa vlade ili ministra vanjskih
poslova› ovim daje obavijest o pristupanju ‹odnosna država› navedenom
Protokolu.

POTPISAO svojeručno dana (dan, mjesec, godina)

(Službeni pečat i potpis (Potpis šefa države ili

čuvara pečata ako je šefa vlade ili ministra
primjereno) vanjskih poslova)

126
 Uzorak instrumenta za preuzimanje Konvencije o statusu izbjeglica iz
1951. godine

S OBZIROM DA je Konvenciju o statusu izbjeglica, koja je potpisanu u Ženevi 28.

jula 1951. godine, ratificirala ‹bivša država strana›;

I S OBZIROM DA je Vlada ‹država sljednica› pregledala navedenu Konvenciju;

VLADA ‹država sljednica› izjavljuje da smatra navedenu Konvenciju i dalje na

snazi za ‹država sljednica› i ovime je preuzima;

STOGA, niže potpisani, ‹titula šefa države ili šefa vlade ili ministra vanjskih
poslova› ovim daje obavijest da ‹država sljednica› preuzima Konvenciju i
izjavljuje da ‹država sljednica› smatra sebe obavezanom alternativom (b) člana
1B(1) Konvencije, koja se odnosi na “događaje koji su nastupili u Evropi ili
drugdje prije 1. januara 1951. godine” .

POTPISAO svojeručno dana (dan, mjesec, godina)

(Službeni pečat i potpis (Potpis šefa države ili

čuvara pečata ako je šefa vlade ili ministra
primjereno) vanjskih poslova)

127
 Uzorak instrumenta za preuzimanje Protokola o statusu izbjeglica iz
1967. godine

S OBZIROM DA je Protokol o statusu izbjeglica, koji je potpisan u New Yorku 31.

januara 1967. godine, ratificirala ‹bivša država - strana›;

I S OBZIROM DA je Vlada ‹država sljednica› pregledala navedeni Protokol;

VLADA ‹država sljednica› izjavljuje da smatra navedeni Protokol i dalje na snazi

za ‹država sljednica› i ovim ga preuzima;

STOGA, niže potpisani, ‹titula šefa države ili šefa vlade ili ministra vanjskih
poslova› ovime daje obavijest da ‹država sljednica› preuzima Protokol o statusu
izbjeglica, koji je potpisan u New Yorku 31. januara 1967. godine.

POTPISAO svojeručno dana (dan, mjesec, godina)

(Službeni pečat i potpis (Potpis šefa države ili

čuvara pečata ako je šefa vlade ili ministra
primjereno) vanjskih poslova)

128
 Aneks 2
Rječnik ključnih pojmova o zaštiti
 Pravna garancija kojom se neka osoba ili grupa
oslobađa odgovornosti za krivična ili politička djela.
Amnestija
Amnestija može pridonijeti dobrovoljnoj repatrijaciji
izbjeglica kada se poštuje i pravilno primjenjuje.

Apatridija Stanje u kojem neku osobu nijedna država ne smatra

(statelessness) državljaninom prema svom zakonu.

Osiguranje zaštite neke države na njenoj teritoriji za

osobe iz druge države koje bježe od proganjanja ili
Azil ozbiljne opasnosti. Osoba koja dobije azil je
izbjeglica. Azil obuhvaća razne elemente, uključujući
non-refoulement, dozvolu za ostanak na području
zemlje azila i humane standarde postupanja.

Povratak u zemlju porijekla na osnovu slobodne i

informirane odluke izbjeglice. Dobrovoljna
repatrijacija je organizirana (odnosno odvija se pod
Dobrovoljna repatrijacija
pokroviteljstvom zainteresiranih vlada i UNHCR-a) ili
spontana (odnosno izbjeglice se vraćaju vlastitim
sredstvima dok su UNHCR i vlade tek u maloj mjeri ili
indirektno uključeni u proces povratka).

Društvena grupa Vidi Određena društvena grupa

Obaveze koje izbjeglice moraju ispunjavati u zemlji

azila. Prema članu 2. Konvencije iz 1951. godine,
izbjeglice moraju postupati u skladu sa zakonima i
Dužnosti izbjeglica
propisima svake zemlje u kojoj se nalaze. Posebno
se moraju suzdržavati od radnji koje ugrožavaju
sigurnost ili javni red zajednica ili zemalja azila.

Osoba koja je u pravnoj vezi sa određenom državom

prema zakonima te države. Neke države koriste
Državljanin (National)
pojam “nacionalnost” u odnosu na ovu zakonsku
vezu, a druge države koriste riječ “državljanstvo”.

Državljanstvo
Pravna pripadnost pojedinca određenoj državi.
(Nationality)

131
 Praksa na osnovu koje se sve osobe koje su dio
masovnog priliva smatraju izbjeglicama na prima
facie (“na prvi pogled”) osnovi. Grupnim
Grupno određivanje određivanjem osigurava se ispunjenje potrebe za
izbjegličkog statusa zaštitom i pomoći bez prethodnog pojedinačnog
određivanja statusa.

Osobe kojima je na osnovu nacionalnih zakona

Humanitarni slučajevi
dopušteno boraviti u zemlji iz humanitarnih razloga,
– humanitarni status
što može uključivati i one osobe koje ne ispunjavaju
uslove za izbjeglički status.

Formalni instrument, u principu između država, kojim

Instrument
se nameću pravne obaveze stranama potpisnicama.
Instrumenti su jedan od izvora međunarodnog prava.

Osobe koje su prisiljene ili koje moraju pobjeći iz

svojih domova, “... posebno zbog (ili kako bi izbjegle
posljedice) oružanog sukoba, općeg nasilja, povreda
Interno raseljene osobe
ljudskih prava ili prirodnih katastrofa, kao i katastrofa
prouzrokovanih ljudskim djelovanjem, i koje nisu
prešle međunarodno priznatu državnu granicu”
(prema Vodećim načelima interne raseljenosti).

Osobe koje nisu bile izbjeglice kada su napustile

svoju zemlju porijekla, ali koje su postale izbjeglice
kasnije zbog događaja koji su nastupili u
Izbjeglice sur place međuvremenu. Izbjeglice sur place mogu strahovati
od proganjanja zbog promjena u zemlji porijekla, kao
što je državni udar ili zbog političkih aktivnosti
počinjenih u dobroj vjeri u zemlji izbjeglištva
(boravka).

Osobe kojima su države priznale izbjeglički status na

Izbjeglice na osnovu
osnovu kriterija iz člana 1A Konvencije iz 1951.
Konvencije
godine i koje imaju pravo na uživanje različitih prava
iz te Konvencije.

Lokacije gdje borave ili se mogu okupljati izbjeglice

Izbjeglički centri radi primanja informacija, savjetovanja, materijalne
pomoći ili drugih usluga.

132
 Međunarodno običajno pravo i različiti međunarodni,
regionalni i nacionalni instrumenti zajedno, koji
Izbjegličko pravo sadrže standarde za zaštitu izbjeglica. Kamen
temeljac izbjegličkog prava je Konvencija o statusu
izbjeglica iz 1951. godine.

Izvedeni status Vidi Načelo jedinstva porodice.

Komitet zadužen za savjetovanje visokog komesara

Izvršni komitet Programa u izvršavanju njegovih dužnosti. ExCom se sastoji od
visokog komesara 57 država koje su dokazale svoj interes za izbjeglička
(ExCom) pitanja i XX država sa statusom posmatrača.
Nevladine organizacije imaju status posmatrača u
Izvršnom komitetu.

Deklaracija koju je grupa stručnjaka iz Amerike

usvojila u novembru 1984. godine. Deklaracija
proširuje definiciju izbjeglice na način da uključuje:
“… osobe koje su pobjegle iz svoje zemlje zbog toga
Kartagenska deklaracija što su njihovi životi, sigurnost ili sloboda bili ugroženi
o izbjeglicama sveopćim nasiljem, stranom agresijom, unutrašnjim
sukobima, grubim kršenjem ljudskih prava ili drugim
okolnostima koje ozbiljno narušavaju javni red”. Iako
Kartagenska deklaracija nije instrument, njene se
odredbe poštuju u cijeloj Srednjoj Americi i uključene
su u neke nacionalne zakone.

Pravne odredbe kojima se međunarodna zaštita

osporava osobama koje bi inače ispunjavale kriterije
za izbjeglički status. U Konvenciji iz 1951. godine
klauzule o isključenju nalaze se u članovima 1D, 1E i
1F. Te klauzule primjenjuju se na sljedeće kategorije:
osobe koje primaju zaštitu ili pomoć od drugih
Klauzule o isključenju agencija Ujedinjenih naroda, osim UNHCR-a; osobe
koje imaju prava i obaveze koje proizilaze iz
državljanstva zemlje boravišta; i osobe za koje
postoje ozbiljni razlozi za sumnju da su počinile
zločin protiv mira, ratni zločin, zločin protiv
čovječnosti, ozbiljni nepolitički zločin ili radnje
protivne ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

133
 Pravne odredbe koje predviđaju kada prestaje
izbjeglički status. Klauzule o prestanku nalaze se u
Klauzule o prestanku
članu 1C Konvencije iz 1951. godine i članu 1(4)
Afričke konvencije iz 1969. godine.

Konvencija iz 1989. godine u kojoj su navedeni

Konvencija o sveobuhvatni standardi za zaštitu prava djece. Član
pravima djeteta 2. Konvencije navodi da se Konvencija primjenjuje na
svu djecu bez diskriminacije. Djeca izbjeglice su
stoga obuhvaćena standardima iz Konvencije.

Konvencija koja predviđa sticanje državljanstva za

osobe koje bi inače bile bez državljanstva i koje imaju
adekvatnu vezu sa državom na osnovu rođenja na
njenoj teritoriji ili na osnovu porijekla od državljanina
Konvencija o date zemlje. Konvencija također predviđa
smanjenju broja osoba zadržavanje državljanstva za osobe koje bi gubitkom
bez državljanstva državljanstva postale osobe bez državljanstva
Konvencija je usvojena u avgustu 1961. godine i
stupila je na snagu u decembru 1975. godine.
UNHCR je dobio mandat za posebne funkcije na
osnovu člana 11. Konvencije o smanjenju osoba bez
državljanstva (apatridije) iz 1961. godine.

Konvencija koja daje najširi okvir za zaštitu izbjeglica.

Usvojena je u julu 1951. godine i stupila je na snagu
u aprilu 1954. godine. Član 1. Konvencije iz 1951.
Konvencija o godine ograničava njen obim na “događaje koji su
statusu izbjeglica nastupili prije 1. januara 1951. godine.” To
oganičenje je uklonjeno Protokolom o statusu
izbjeglica iz 1967. godine. Do danas su 144 države
potpisale Konvenciju iz 1951. godine i/ili njen
Protokol iz 1967. godine.

Konvencija koja predviđa definiciju osobe bez

državljanstva i daje okvir na osnovu kojeg osoba bez
Konvencija o statusu državljanstva koja zakonito boravi u nekoj državi
osoba bez može dobiti pravni status. Konvencija je usvojena u
državljanstva septembru 1954. godine i stupila je na snagu u junu
1960. godine.

134
 Regionalna dopuna Konvencije iz 1951. godine čija je
Konvencija
definicija izbjeglice šira od one iz Konvencije iz 1951.
Organizacije afričkog
godine. Afrička konvencija, koja je usvojena 1969.
jedinstva koja pokriva
godine, predviđa da se “pojam ‘izbjeglica’ primjenjuje
određene
na one osobe koje bježe od vanjske agresije,
aspekte izbjegličkih
okupacije, strane dominacije ili događaja koji ozbiljno
problema u Africi
narušavaju javni red u dijelu ili cijeloj državi porijekla”.

Kriteriji na osnovu kojih UNHCR i zemlje preseljenja

biraju kandidate za preseljenje. Preseljenje pod
Kriteriji za preseljenje pokroviteljstvom UNHCR-a strogo je ograničeno na
u treću zemlju mandatne izbjeglice koje imaju trajnu potrebu za
međunarodnom zaštitom i koji ispunjavaju kriterije iz
UNHCR-ovog Priručnika o preseljenju. Pojedinačne
zemlje koriste cijeli niz kriterija za preseljenje.

Trajno rješenje za probleme izbjeglica, koje uključuje

Lokalna integracija
njihovo trajno nastanjenje u zemlji prvog azila.

Dogovoreni međunarodni standardi koji priznaju i

štite dostojanstvo i integritet svakog pojedinca, bez
razlike. Ljudska prava čine dio međunarodnog
običajnog prava i sadržana su u raznim nacionalnim,
regionalnim i međunarodnim pravnim dokumentima
Ljudska prava koji se općenito nazivaju instrumentima za zaštitu
ljudskih prava. Najistaknutiji među njima su Povelja
Ujedinjenih naroda i UN-ov Zbornik ljudskih prava, tj.
UN Bill of Rights sastavljen od Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta
o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog
pakta o ekonomskim i socijalnim pravima).

Osobe ispod dobne granice za sticanje punoljetnosti i

koje stoga nisu zakonski neovisne. Ovaj pojam
uključuje i adolescente. Prema Konvenciji o pravima
djeteta, “dijete” je osoba koja ima manje od
Maloljetnici osamnaest godina, osim ako nadležnim zakonom nije
predviđeno manje godina kao uslov za sticanje
punoljetnosti. U Konvenciji o pravima djeteta, pojam
“dijete” i “maloljetnik” imaju isto značenje.

135
 Osobe ispod zakonske dobi punoljetnosti koje se ne
Maloljetnici bez pratnje nalaze u pratnji roditelja, staratelja ili primarnih
staratelja.

Uloga i funkcije UNHCR-a prema Statutu UNHCR-a

na način koji je razrađen rezolucijama Generalne
skupštine Ujedinjenih naroda. Mandat UNHCR-a iz
Statuta sastoji se od pružanja zaštite, pomoći i
iznalaženja rješenja za izbjeglice. UNHCR ima
dodatni mandat u vezi sa osobama bez
državljanstva, koji mu je dat na osnovu člana 11.
Mandat UNHCR-a Konvencije o smanjenju broja osoba bez
državljanstva iz 1961. godine. Generalna skupština je
također zatražila od Ureda da promovira Konvenciju
o statusu osoba bez državljanstva iz 1961. godine i
Konvenciju o smanjenju broja osoba bez
državljanstva iz 1954. godine, te da pomaže
državama u sprečavanju apatridije pružanjem
tehničkih i savjetodavnih usluga u pitanjima
nacionalnih zakona i prakse.

Osobe kojima je UNHCR priznao izbjeglički status na

osnovu svojih ovlaštenja iz Statuta i relevantnih
Mandatne izbjeglice rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.
Mandatni status je posebno važan u državama koje
nisu potpisnice Konvencije iz 1951. godine ili njenog
Protokola iz 1967. godine.

Intervencije država ili UNHCR-a u ime tražitelja azila i

izbjeglica kako bi se osiguralo da se njihova prava,
sigurnost i dobrobit priznaju i čuvaju u skladu sa
međunarodnim standardima. Intervencije uključuju:
poštovanje načela non-refoulementa (zabrane
Međunarodna zaštita
protjerivanja ili vraćanja); pristup na sigurno područje;
izbjeglica
pristup pravičnom postupku za određivanje
izbjegličkog statusa; humane standarde postupanja; i
provođenje trajnih rješenja. UNHCR je jedina
agencija Ujedinjenih naroda sa mandatom za zaštitu
izbjeglica.

136

Međunarodno
humanitarno pravo
(ratno pravo)
Međunarodno običajno
pravo
Međuvladina
organizacija
Migranti (ekonomski)
Mogućnost bjekstva
unutar teritorije države
(ili “načelo izmiještanja”)
Skup zakona, propisa i načela koji su nadležni za
situacije međunarodnog ili nemeđunarodnog
oružanog sukoba. Ključni instrumenti međunarodnog
humanitarnog prava su četiri Ženevske konvencije od
12. avgusta 1949. godine i njihova dva Dodatna
protokola od 8. juna 1977. godine. Gotovo svaka
država je potpisnica Ženevskih konvencija iz 1949.
godine.
Međunarodni zakoni koji svoju snagu vuku iz stalne i
dosljedne prakse država, a ne iz formalnog izričaja u
nekom instrumentu ili pravnom tekstu. Da bi se
državna praksa mogla iskoristiti u stvaranju
međunarodnog običajnog prava, praksu je potrebno
provoditi sa osjećajem za pravnu obavezu.
Organizacija koju čine države članice. Primjeri su
Organizacija Ujedinjenih naroda (UN), Organizacija
afričkog jedinstva (OAU), Organizacija američkih
država (OAS), Evropska unija (EU) i Zajednica
nezavisnih država (ZND).
Osobe koje napuštaju zemlju porijekla isključivo zbog
ekonomskih razloga ili kako bi poboljšali svoj
materijalni status, a što ni na koji način nije povezano
sa definicijom izbjeglice. Ekonomski migranti ne
ispunjavaju kriterije za izbjeglički status i stoga
nemaju pravo na međunarodnu zaštitu kao izbjeglice.
Utvrđivanje činjenice da je tražitelj azila mogao
izbjeći proganjanje u državi porijekla da se izmjestio
u drugi dio iste zemlje (tzv. “relocation principle”).
UNHCR nije sklon primjeni ovog načela jer se ono
često koristi za ograničavanje pristupa postupku za
određivanje ili za odbijanje izbjegličkog statusa.
UNHCR smatra da je interno izmještanje relevantno
za određivanje statusa samo u nekim ograničenim
slučajevima. Čak i kada je relevantno, njegova
primjena ovisi o svim aspektima izbjegličkog
zahtjeva.
137
 Načelo prema kojem se provodi zaštita porodice kao
prirodne i osnovne jedinice društva. Na osnovu ovog
načela, izbjeglički status može biti odobren bračnom
Načelo jedinstva
partneru i članovima porodice koje je osoba koja
porodice
ispunjava izbjegličke kriterije dužna izdržavati. Kada
bračni partner i članovi porodice koje on izdržava
dobiju izbjeglički status, primjenom načela jedinstva
porodice kaže se da uživaju “izvedeni status”.

Neovlašteno kretanje izbjeglica ili tražitelji azila iz

Neregularno kretanje
zemlje u kojoj su već našli zaštitu radi traženja azila
izbjeglica
ili trajnog nastanjenja u nekoj drugoj zemlji.

Organizirano tijelo koje funkcionira neovisno o vladi ili

državi i ne predstavlja ih. Taj pojam obično se
Nevladina organizacija
primjenjuje na organizacije koje se bave
(NVO)
humanitarnim pitanjima i ljudskim pravima, od kojih
mnoge provode svoje programe vezane za izbjeglice
u partnerstvu sa UNHCR-om i drugim agencijama.

Ključno načelo izbjegličkog prava koje zabranjuje

državama da izbjeglice na bilo koji način vraćaju u
Non-refoulement
zemlju ili na teritoriju gdje bi njihov život ili sloboda
(zabrana protjerivanja ili
mogli biti ugroženi. Načelo non-refoulementa je dio
vraćanja)
međunarodnog običajnog prava i stoga obavezuje
sve države, bez obzira na to jesu li potpisnice
Konvencije iz 1951. godine ili ne.

U izbjegličkom kontekstu, to je odbijanje da se

tražitelju azila dopusti ulazak u potencijalnu zemlju
Odbijanje na granici
azila, što može rezultirati kršenjem načela zabrane
protjerivanja ili vraćanja (non-refoulement).

Određene društvena Ovo je jedan od pet mogućih razloga za utvrđivanje

grupa (članstvo u …) proganjanja na osnovu Konvencije iz 1951. godine.
Određena društvena grupa ima osobite razlikovne
karakteristike. Osobe koje pripadaju grupi dijele te
karakteristike koje mogu biti urođene ili stečene (na
primjer, interesi, vrijednosti, ponašanje ili porijeklo).
Ta su obilježja takve prirode da bi odricanje od njih

138
 bilo jednako kršenju osnovnih ljudskih prava tih
pojedinaca.
Organizacije i projekti koje su pokrenuli, stvorili i
Organizacije i projekti za
vodili izbjeglice i ostali zainteresirani u korist
samopomoć
izbjeglica.

Ključna fraza iz definicije izbjeglice prema Konvenciji

iz 1951. godine. Ova fraza sadrži subjektivan element
(strah od proganjanja), kao i objektivan element
Osnovani strah od (strah mora imati objektivno opravdanu osnovu).
proganjanja Prema Konvenciji iz 1951. godine, proganjanje mora
biti iz jednog od pet navedenih razloga: rasa, vjera,
nacionalnost, pripadnost određenoj društvenoj grupi i
političko mišljenje.

Osoba koju nijedna država ne smatra državljaninom

Osoba bez državljanstva
prema svom zakonu.

Opći pojam koji se koristi za sve osobe čije su

potrebe za zaštitom i pomoći od interesa za UNHCR.
On uključuje izbjeglice prema Konvenciji iz 1951.
godine, osobe koje su prisiljene napustiti svoju zemlju
Osobe o kojima se stara
zbog sukoba ili događaja koji ozbiljno narušavaju
UNHCR
javni red, povratnike, osobe bez državljanstva i, u
nekim situacijama, interno raseljene osobe. Ovlasti
UNHCR-a da djeluje u ime osoba o kojima se stara, a
koje nisu izbjeglice, zasnivaju se na rezolucijama
Generalne skupštine.

Okvir za poboljšanje partnerstva između nevladinih

Partnerstvo u akciji
organizacija i UNHCR-a i unapređenje zaštite i
(PARinAC)
rješenja za izbjeglice i druge osobe o kojima se stara
UNHCR.
Pomoć
Pomoć koja se odnosi na fizičke i materijalne potrebe
osoba koje uživaju socijalnu zaštitu. Može uključivati
hranu, medicinske zalihe, odjeću, sklonište, sjeme i
alate, kao i gradnju infrastrukture, npr. škola i cesta.
“Humanitarna pomoć” odnosi se na pomoć koju
pružaju humanitarne organizacije u humanitarne
svrhe (odnosno nepolitičke, nekomercijalne i nevojne
svrhe). U praksi UNHCR-a, pomoć podržava i

139
 nadopunjuje postizanje ciljeva zaštite.

Pravni i upravni postupak kojim UNHCR i/ili države

Postupak određivanja
utvrđuju treba li neka osoba dobiti izbjeglički status u
izbjegličkog statusa
skladu sa nacionalnim i međunarodnim pravom.

Sveukupnost međunarodnog običajnog prava,

instrumenata za zaštitu ljudskih prava i nacionalnih
Pravo o ljudskim pravima
zakona kojima se priznaju i štite ljudska prava.
Izbjegličko pravo i zakonodavstvo o ljudskim pravima
međusobno se nadopunjuju.

Tansfer izbjeglica iz zemlje u kojoj su potražili

utočište u treću državu koja ih je voljna prihvatiti.
Preseljenje u treću Izbjeglice obično dobijaju azil ili neki drugi oblik
zemlju trajnog nastanjenja i, u mnogim slučajevima, imaju
priliku postati državljani te države. Iz ovog razloga,
preseljenje je trajno rješenje, kao i instrument za
zaštitu izbjeglica.

Lokacija koja je opremljena za prihvat i vođenje brige

Prihvatni centar
o trenutnim potrebama izbjeglica koje dolaze u
zemlju azila.

Prima facie određivanje Vidi Grupno određivanje izbjegličkog statusa

izbjegličkog statusa

Ograničenje slobode kretanja, obično putem prisilnog

zatvaranja. Prema stajalištu UNHCR-a, pritvor se, u
Pritvor
načelu, ne treba koristiti kao mjera za kontrolu
tražitelja azila.

Aranžman ili instrument kojim države pružaju zaštitu

privremene prirode osobama koje pristižu u velikom
broju (en masse) zbog sukoba ili sveopćeg nasilja,
Privremena zaštita bez prethodnog pojedinačnog određivanja statusa.
Privremena zaštita primijenjena je u nekim državama
zapadne Evrope u zaštiti osoba koje su bježale od
sukoba u bivšoj Jugoslaviji početkom 90-ih.

140
 Općenito se odnosi na svako ozbiljno kršenje ljudskih
prava. U kontekstu izbjeglica, “proganjanje” se odnosi
na svaki čin kojim se ozbiljno krše osnovna prava
Proganjanje zbog nečije rase, vjere, nacionalnosti, političkog
mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi.

Proganjanje koje pogađa ili nesrazmjerno utiče na

Proganjanje zbog spola jedan spol. U određenim okolnostima, proganjanje
zbog spola može se podvesti pod definiciju izbjeglice.

Projekti kojim se osobama o kojima se stara UNHCR

Projekti za stvaranje
omogućava ostvarivanje prihoda i na taj način im se
prihoda
pomaže da postanu samostalne, odnosno da se
same uzdržavaju.

Udaljavanje osobe koja zakonito boravi sa područja

države, od strane državnih organa. Prema članu 32.
Konvencije iz 1951. godine, nacionalna sigurnost i
Protjerivanje javni red su jedini dopušteni osnovi za protjerivanje
izbjeglica. Postupak za donošenje odluke o
protjerivanju treba biti pravičan i pošten, a izbjeglici
treba dati primjeren rok za podnošenje zahtjeva za
prihvat u neku drugu zemlju.

Prisilno kretanje tj. seoba ljudi unutar granica vlastite

Raseljavanje unutar države. Do takve seobe može doći iz raznih razloga,
države uključujući prirodne katastrofe i katastrofe
prouzrokovane ljudskim djelovanjem, oružanim
sukobima ili situacijama sveopćeg nasilja.

Vraćanje osoba na teritoriju gdje bi bile izložene

riziku od protjerivanja ili preseljenja na drugu teritoriju
na kojoj bi bile suočene sa proganjanjem.
Refoulement Refoulement je povreda načela non-refoulementa
(zabrane protjerivanja i vraćanja) i stoga predstavlja
kršenje izbjegličkog prava i međunarodnog običajnog
prava.

141
 Međunarodni pravni dokumenti o izbjeglicama koje
su usvojile države ili međuvladine organizacije unutar
neke geografske regije ili područja. Ti instrumenti
obično nadopunjuju Konvenciju iz 1951. godine i
odražavaju posebnu prirodu izbjegličkih pitanja
Regionalni izbjeglički unutar određenog geografskog područja. Istaknuti
instrumenti primjeri regionalnih instrumenata su Afrička
konvencija iz 1969. godine i Kartagenska deklaracija
iz 1984. godine.

Proces tokom kojeg izbjeglice uspostavljaju normalan

Reintegracija život u zemlji porijekla. Idealno bi bilo kad bi
reintegracija uslijedila nakon dobrovoljne repatrijacije
koja je jedan oblik trajnog rješenja.

Sigurna područja / Područja, zone ili lokacije određene u svrhu zaštite

sigurne zone civila tokom sukoba. Uslovi za stvaranje sigurnih
zona definirani su zakonom o oružanim sukobima.

Zemlja u kojoj je tražitelj azila mogao naći zaštitu kao

Sigurna treća zemlja
izbjeglica i u kojoj je bio fizički prisutan prije dolaska u
zemlju u kojoj traži azil.

Bilo koji postupak na osnovu kojeg se može provesti

Spajanje porodice načelo jedinstva porodice. Općenito ima posebnu
primjenu u kontekstu trajnih rješenja, i posebno u
kontekstu preseljenja u treće zemlje.

Standardi iz Konvencije o izbjeglicama iz 1951.

godine i drugih međunarodnih instrumenata koji
predviđaju parametre za postupanje sa izbjeglicama.
Konvencija iz 1951. godine predviđa različite
standarde postupanja, ovisno o pravima koja su u
Standardi postupanja
pitanju. To su: postupci ne manje povoljni od onih koji
se u pravilu pružaju strancima pod sličnim
okolnostima; najpovoljniji postupci koji se pružaju
državljanima strane zemlje pod istim okolnostima; isti
tretman kao i prema državljanima; i što je moguće
povoljnije postupanje.

142
 Dokument kojim se uspostavlja mandat, funkcije i
Statut Ureda Visokog struktura UNHCR-a, te predviđaju kriteriji prema
komesarijata Ujedinjenih kojima osobe mogu biti u nadležnosti UNHCR-a.
naroda (Statut UNHCR- UNHCR takvim osobama priznaje status “mandatnih
a) izbjeglica” na osnovu ovlaštenja iz svog Statuta.

Osobe koje se smatraju izbjeglicama na osnovu

Statutarne izbjeglice odredbi međunarodnih instrumenata koji su bili na
snazi prije Konvencije o izbjeglicama iz 1951. godine.

Bilo koje sredstvo putem kojeg je moguće izbjegličku

situaciju riješiti na zadovoljavajući i trajan način kako
Trajna rješenja bi se izbjeglicama omogućio normalan život. UNHCR
tradicionalno nastoji pronaći trajna rješenja, a to su
dobrovoljna repatrijacija, lokalna integracija i
preseljenje u treće zemlje.

U izbjegličkom kontekstu, aktivnosti na pronalaženju

članova porodice ili osoba bliskih osobama o kojima
se stara UNHCR. Traženje se provodi radi spajanja
Traženje nestalih
porodice, iznalaženja trajnih rješenja ili jednostavno
kako bi se olakšali kontakti između članova porodice.
Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) vodi
Centralnu agenciju za traženje nestalih.

Osoba o čijem zahtjevu ili molbi za azil još nije

Tražitelj azila
donesena konačna odluka u mogućoj zemlji
izbjeglištva.

Situacija karakterizirana nasiljem i neredima, no koja

Unutrašnji nemiri
nije oružani sukob.
Vodeća načela interne
raseljenosti Niz načela kojima se artikuliraju standardi zaštite,
pomoći i rješenja za interno raseljene osobe. Vodeća
načela je Komisiji za ljudska prava prezentirao
predstavnik generalnog sekretara za interno
raseljene osobe u aprilu 1998. godine. Ona
odražavaju i usklađena su sa pravom o ljudskim
pravima, humanitarnim pravom i izbjegličkim pravom,
te pružaju smjernice državama, drugim organima,
međuvladinim i nevladinim organizacijama suočenim

143
 sa pitanjima raseljenosti unutar države.
Službeni tekstovi koji utjelovljuju rezultate godišnjih
Zaključci Izvršnog razmatranja ExComa o pitanjima zaštite izbjeglica.
komiteta o Zaključci ExComa pridonose razradi načela i
međunarodnoj zaštiti standarda za zaštitu izbjeglica i drugih osoba o
kojima se stara UNHCR.

Zemlja koja nudi priliku za trajno nastanjenje

Zemlja preseljenja
izbjeglica. To je svaka zemlja osim zemlje porijekla ili
prve zemlje azila.

Zemlja u kojoj je tražitelju azila odobrena

Zemlja prvog azila
međunarodna zaštita kao tražitelju azila ili izbjeglici.

Žene izbjeglice kojima su potrebne posebne mjere

zaštite, uključujući i one kojima je potrebno
Žene izložene riziku
preseljenje u treće zemlje u skladu sa UNHCR-ovim
Priručnikom o preseljenju.

144
 Aneks 3
Uredi UNHCR-a u svijetu
AFGANISTAN
Office of the UNHCR Chargé de
Mission in Kabul (preseljen u
lslamabad, Pakistan)
P.0. Box 1263
House No. 24, Street No. 89
G-6/3, lslamabad
Tel: +873 761 241 625 (u
lslamabadu)
Fax: + 92 51 282 05 11 (u
lslamabadu)
ALBANIJA
UNHCR Branch Office in Albania
Rruga “Donika Kastrioti” – Tirana
Tel: +355 42 50 207
Fax: +355 42 28 492 - 355 42 32
075 (UNDP)
ALŽIR
UNHCR Branch Oftice in Algeria
Boite Postale 823
Alger 16000
9A Rue Emile Payen, Hydra
Alger
Tel: +213 21 69 12 12
Fax: +24 4 2 44 87 47
ANGOLA
UNHCR Branch Office
in Angola
Rua Houarie Boumedienne
40/44 – Miramar
C.P. 342 – Luanda
Tel: + 244 2 44 87 47
Fax: +244 2 44 95 35
ARGENTINA
Representante Regional del
ACNUR para el sur de América
Latina in Argentina
Cerrito 836, 10 Piso
1010 Buenos Aires
Tel: +54 11 4815 7870
Fax: +54 11 4815 4352
ARMENIJA
UNHCR Branch Office in Armenia
14 Karl Leibknekht Str.
Yerevan 375010
Tel: +3741 56 47 71
Fax: +3741 56 78 17
Internet: UNHCR@arminco.com
AUSTRALIJA
UNHCR Regional Office for
Australia, New Zealand, Papua
New Guinea and the South
Pacific in Australia
9, Terrigal Crescent O’Malley
ACT Canberra 2606
TeI: +612 6290 13 55
Fax: +612 6290 13 15
AUSTRIJA
UNHCR Branch Office in Austria
Vienna International Centre
(Building ‘J’, 1st Floor)
Wagramerstrasse 5
A-1220 Wien
Tel: +43 1 260 60 30 28
Fax: +43 1 263 41 15
AZERBEJDŽAN
UNHCR Branch Office
in Azerbaijan
30, Jafar Jabbafly str.
Baku
Tel: + 99 412 92 14 43
Fax: +99 412 98 11 34
BANGLADEŠ
UNHCR Branch Office
in Bangladesh
P.O. Box 3474
Dhaka 1000
House N/E (N) 8, Road 90
Gulshan 2
Dhaka 1212
Tel: +8802 88 2 68 02
Fax: + 8802 88 2 65 57
BELGIJA
UNHCR Regional Office for
Belgium, Luxembourg and the
Evropean Institutions
B-1050 Bruxelles
Rue Van Eyck 11 a
B-1050 Bruxelles
Tel: +32 2 649 01 53
Fax: +32 2 627 17 30
BENIN
UNHCR Liaison Office in Benin
Boite Postale 08-1066
Lot 01 Patte d’Oie - Cotonou
Tel: +229 30 28 98
Fax: +229 30 28 90
BJELORUSIJA
UNHCR Liaison Office in Belarus
Mr NAHAJLO, Bohdan
Prospekt Partizanskij 6 A
6th Floor
Minsk 220033
Tel: +375 172 27 78 83
Fax: +375 172 27 08 00
BOCVANA
UNHCR Liaison Office
in Botswana
P.O. Box 288
U N House - Plot 22
Khama Crescent
Gaborone
Tel: +267 35 21 21, ext 600/602
Fax: +267 57 09 96
BOSNA I HERCEGOVINA
UNHCR Representation
in Bosnia and Herzegovina
Fra Andjela Zvizdovića 1
71000 Sarajevo
Tel: + 387 33 666 160
Fax: +387 33 290 562
BUGARSKA
UNHCR Branch Office in Bulgaria
19, Denkoglu str.
1000 Sofia
Tel: +359 2 98 02 453
Fax: +359 2 98 01639
E-Mail Internet
FO.BGR.@.UNDIP.ORG
BURKINA FASO
UNHCR Liaison Office
in Burkina Faso
P.0. Box: 01 BP 25
Ouagadougou 01
Ouagadougou
Tel: +226 30 87 13
Fax: +226 33 07 00
BURUNDI
UNHCR Branch Office
in the Republic of Burundi
5013 HCR BDI
B.P. 307 Bujumbura
No. 1, Avenue du Large
Bujumbura
Tel: +257 22 32 45
Fax: +257 22 95 23
147
CENTRALNOAFRIČKA
REPUBLIKA
Office of the UNHCR Charge de
Mission in the Central African
Republic
Rue de I’Université
Boîte Postale 950 - Bangui
Tel: +236 61 40 76
Fax: +236 61 98 34
ČAD
UNHCR Liaison Office in Chad
Boîte Postale 5601
Avenue Mobutu
Quartier Chagoua - N’djamena
Tel: + 235 51 86 10
Fax: +235 51 66 31
ČEŠKA REPUBLIKA
UNHCR Branch Office
in Czech Republic
P.O. Box 210 - UN House
Namesti Kinskych 6
150 00 Prague 5
Tel: +420 2 571 998 50
Fax: +420 2 571 998 62
DŽIBUTI
UNHCR Branch Office in Djibouti
B.P. 1885
Rue Abdoulkader Wabed, Heron
Lot No. TF 1148 - Djibouti
Tel: +253 35 22 00
Fax: +253 35 48 80
EKVADOR
UNHCR Liaison Office in Ecuador
Avenida Amazonas 2889 y la
Granja
Edificio Naciones Unidas, Piso 2
Quito
Tel: +593 2 2460 272
Fax: +593 2 2460 280
EGIPAT
UNHCR Regional Office for the
Middle East in the Arab Republic
of Egypt
13 Sharia El Falah Stav
Mohandissin
P.O. Box 1844
Cairo
Tel: +20 2 346 06 18
Fax: +20 2 303 17 53
148
ERITREJA
Office of the UNHCR Charge de
Mission in Eritrea
P.O. Box 1995
House Number 108
Emperor Yohannes Avenue
Asmara
Tel: +291 1 12 61 21 (SIB)
Fax: + 291 1 12 72 55
ETIOPIJA
UNHCR Branch Office for Africa
in Ethiopia
P.O. Box 1076
Higher 17, Kebele 23 off Bole Rd
House No. 1255/01-02
Addis Ababa
Tel: +251 1 61 37 40
Fax: +2511 61 16 66
Email: ethadrdo@unhcr.ch
FILIPINI
UNHCR Liaison Office
in the Philippines
P.O. Box 2074 (MCPO)
G. Puyat Avenue
1260 Makati - 3rd Floor, JAKA II
Building
150 Legaspi Street - Legaspi
Village - Metro Manila
Tel: +63 2 812 18 23
Fax: +63 2 817 40 57
FRANCUSKA
UNHCR Branch Office in France
9, rue Keppler
F-75116 Pads
Tel: +33 1 44 43 48 58
Fax: +33 1 40 70 07 39
GABON
UNHCR Branch Office in Gabon
Quartier SOTEGA
BP 20472 - Libreville
Tel: +241 77 82 62
Fax: +241 77 82 78
GAMBIJA
UNHCR Liaison Office in Banjul
P.O. Box 4249
Bakau - 6th Street East
Kotu Layout
Tel: +220 460 854
Fax: +220 460 850
GANA
UNHCR Liaison Office in Ghana
Privante Mail Bag Airport
No. 25 Sir Arku Korsah Street
Roman Ridge, Airport Residential
area - Accra
Tel: +233 21 77 61
Fax: +233 21 77 31 58
GRČKA
UNHCR Branch Office in Greece
23 Taygetou Street
Palaio Psychico
15452 Athens
Tel: +30 1 672 64 62
Fax: +30 1 672 64 17
GRUZIJA
UNHCR Branch Office in Georgia
Tbilissi
2a, Kazbegi ave. - 4th floor
380060 Tbilisi
Tel: +995 32 00 13 01
Fax: +995 32 00 13 02
GVATEMALA
UNHCR Field Office in Barillas
1a. Avenida 9-23
Zona 10
Guatemala City
Tel: +5023370611 (via UNDP)
Fax: +5023393454
GVINEJA
UNHCR Branch Office in Guinea
B.P. 4158
Coleah Corniche-Sud
Conakry
Tel: +224 46 47 09
Fax: +224 46 58 08
GVINEJA BISAO
UNHCR Field Office in Bissau
245 20 18 31 (UNFPA)
Rue Justino Lopes
72 AB Case Postale 179
Tel: +245 20 27 26
Fax: +245 20 17 72
HRVATSKA
UNHCR Representation
in Croatia
Republike Austrije 25
10000 Zagreb
Tel: +385 1 3713 555
Fax: +385 1 3713 588
INDIJA
Office of the UNHCR
Charge de Mission in India
P.O. Box 3135
14 Jor Bagh
New Delhi 110003
Tel: +91 11 46 99 302
Fax: + 91 11 462 01 37
E-Mail address: indne@unhcr.ch
INDONEZIJA
UNHCR Regional Office
in Indonesia
Arya Building
Jl. Kebon Sirih Kav. 75
Jakarta Pusat 10340
Tel: + 62 21 391 28 88
Fax: +62 21 391 27 77
IRAN (ISLAMSKA REPUBLIKA)
Office of the UNHCR
Charge de Mission
in the Islamic Republic of Iran
No 5, East Emdad Street
Vanak sq., North Shiraz Ave.
Tehran 19917
Tel: +98 21 805 72 01 - 11
Fax: + 98 21 805 72 12
IRAK
Office of the UNHCR
Charge de Mission in Iraq
P.O.Box 17101
Amman 1195 - Jordan
Masbah Hay Babil
Mahalla 929, st. 12
Building no. 23 - Baghdad
Tel: +964 1718 12 66
Fax: FAX VIA UNOHCI:
+1 212 963 3009
IRSKA
UNHCR Liaison Office in Dublin
27 Upper Fitzwilliam Street
Dublin 2
Tel: +353 1 632 8675
Fax: +353 1 632 8676
ITALIJA
UNHCR Branch Office in Italy
Via Caroncini 19
I-00197 Roma
Tel: +39 06 802121
Fax: +39 06 80212324
IZRAEL
Office of the UNHCR Honorary
Correspondent in Israel
P.O. Box 3489
J.D.C. Hill, Givat Ram
Jerusalem
Tel: +972 2 655 71 11
Fax: +972 2 566 12 44
JAPAN
UNHCR Regional Office in Japan
UN Bldg.
6F - 5-53-70 Jingumae
Shibuya-ku - Tokyo 159-0001
Tel: +8133 499 20 11
Fax: +8133 499 22 72
JEMEN
UNHCR Branch Office
in the Republic of Yemen
P.O. Box 12093
Djibouti Street, No. 9
House No. 14
Sana’a
Tel: +967 1 418 096
Fax: +967 1 418 094
JORDAN
UNHCR Branch Office in Jordan
P.O. Box 171011
1195 Amman
9, Obada lbn AlSamit Street
Shemesani
Amman
Tel: +962 6 569 12 61
Fax: +962 6 569 19 15
JUŽNA AFRIKA
UNHCR Branch Office
in South Africa
P.O. Box 12506
Tramshed 0126, 8th Floor
Metro Park Building - 351 Cnr.
Schoeman & Prinsloo
St. Pretoria 0002
Tel: +27 12 338 5301
Fax: +27 12 322 0216
KAMBODŽA
UNHCR Liaison Office
in Cambodia
P.O. Box 539
House No. 2, Street No. 352
Beung Keng Kang
Phnom Penh
Tel: +855 23 216005
Fax: +855 23 362099
KAMERUN
UNHCR Liaison Office
in the Republic of Cameroon
Boîte Postale 7077 - Quartier
Bastos - Rue 1770
Yaoundé
Tel: +237 20 29 54
Fax: +237 2135 91
KANADA
UNHCR Branch Office in Canada
280 Albert Street, Suite 401
Ottawa - Ontario K1P 5G8
Tel: +1 613 232 09 09
Fax: +1 613 230 18 55
KAZAHSTAN
UNHCR Liaison Office
in Kazakhstan
67 Tole bi
Aimaty - 480091
Tel: +7 3272 624 244
Fax: +7 3272 583 982
KENIJA
UNHCR Branch Office in Kenya
P.O. Box 43801
Chiromo road by Consuiata
Church, Westlands - Nairobi
Tel: +254 2 44 30 28
Fax: +254 2 44 30 37
KINA
UNHCR Regional Office in China
1-2-1, Tayan Diplomatic Office
Building 14, Liang Ma He Nan Lu
Beijing 100600
Tel: +86 10 6 532 68 06
Fax: +86 10 6 532 16 47
KIPAR
UNHCR Liaison Office in Cyprus
P.O. Box 26142 - South:c/o
UNFICYP Secretariat
UNPA
Nicosia
Tel: +357 2 35 90 25
Fax: +357 2 35 90 37
KIRGISTAN
UNHCR Liaison Office
in Kyrgyzstan
UN House (3rd floor)
160, Chui Ave.
Bishkek, 720010
Tel: +996 312 611 264
Fax: +996 312 611 271
149
KOLUMBIJA
UNHCR Branch Office
in Colombia
Calle 114 No. 9-01 Office 601
Edificio Teleport Torre A
Bogota
Tel: +571 629 1138
Fax: +571 629 2790
KONGO (DEMOKRATSKA
REPUBLIKA)
UNHCR Regional Office
for Central Africa
in Democratic Republic of Congo
6729, Avenue de I’OUA
Kinshasa
Tel: +243 880 12 45
Fax: + 243 88 03 153
KONGO (REPUBLIKA)
UNHCR Liaison Office
in Brazzaville
P.O. Box 465
Rue Behagle/Avenue Foch
Brazzaville
Tel: + 242 81 59 12
Fax: + 242 815 913
KOSTARIKA
UNHCR Liaison Office
in Costa Rica
Apartado Postal 12
Ferrocarril Pacifico - ACNUR
Edificio Torre del Este 5to piso
Barrio Dent, frente a la facultad
de Derecho de la UCR 1009 San
José
Tel: +506 234 23 03
Fax: +506 224 48 91
KUVAJT
Office of the UNHCR
Charge de Mission in Kuwait
P.O. Box 28742
13148 Safat, Jabriyah Area
Block No. 12, Street No. 7
Villa No. 8 - Kuwait City
Tel: +965 531 1291
Fax: +965 531 1289
150
LAO
UNHCR Branch Office in the Lao
People’s Democratic Republic
B.P. 760
Phone Kheng Road
Ban Sibounheuang
Chanthaboury District
Vientiane
Tel: + 856 21 21 20 38
Fax: + 856 21 21 33 85
LATVIJA
UNHCR Liaison Office in Latvia
Pils iela 21
LV-1 167 Riga
Tel: +371 750 3620
Fax: +371 750 3602
LIBANON
Office of the UNHCR
Charge de Mission for Lebanon
P.O. Box 11-7332
Riad El Solh Beirut 1107 2240
Hilmi Kobeissy Bldg
Karam Rahhal Street
Beirut
Tel: +961 1 612 798
Fax: +961 1 612 836
LIBERIJA
UNHCR Branch Office in Liberia
P.O. Box 9077
Riverview Road
Virginia - Monrovia
Tel: +231 22 62 33
Fax: +231 22 62 35
LIBIJA (ARAPSKA
DŽAMAHIRIJA)
UNHCR Liaison Office
in Libyan Arab Republic
P.O. Box 80708
Saed lbn Ebi Kawas Street
Branch of the Ben Ashour
main str.
Tripoli
Tel: +218 21 361 9662
Fax: +218 21 361 9661
LUKSEMBURG
Office of the UNHCR
Correspondent in Luxembourg
1, Rue Jean Pierre Brasseur
B.P. 567
2015 Luxembourg
Tel: +352 454 018
Fax: +352 454 303
MAÐARSKA
UNHCR Branch Office in Hungary
1126 Budapest
Gyimes ut 3/B
1126 Budapest
Tel: +36 1 250 44 44
Fax: +36 1 250 27 01
MAKEDONIJA (BIVŠA
JUGOSLAVENSKA REPUBLIKA)
UNHCR Branch Office
in the Former Yugoslav Republic
of Macedonia
Železnička 53
1000 Skopje
Tel: +389 2 118 641
Fax: +389 2 131 040
MALAVI
UNHCR liaison Office in Malawi
P.O. Box 30230 - 7th Floor
Kang’ombe Building, City Center
Lilongwe
Tel: +265 77 21 55
Fax: +265 77 41 28
MALEZIJA
UNHCR Liaison Office
in Malaysia
P.O. Box 10185
570 Jalan Bukit Petaling
50460 Kuala Lumpur
Tel: +60 3 2141 13 22
Fax: + 60 3 2141 17 80
MALI
UNHCR Liaison Office in Mali
B.P. E 199, Badala-Ouest
Rue 132 X 107, Pres du Ministere
de I’Artisanat et du Tourisme -
Bamako
Tel: + 223 23 03 69
Fax: + 223 23 03 69
MAURITANIJA
UNHCR Liaison Office
in Mauritania
c/o UNDP
B.P. 4405
llot K 159,160,161
UN Compound - Nouakchott
Tel: +222 5 25 74 14
Fax: +222 5 25 61 76
MEKSIKO
UNHCR Regional Office for
Mexico, Belize and Cuba
c/o PNUD
Apartado Postal 105-39
11581 Mexico, D. F.
Calle Seneca No. 129
Colonia Palmas Polanco
(11540 Mexico, D. F)
Tel: +52 5 280 80 17
Fax: +52 5 280 21 33
MOLDAVIJA
UNHCR Branch Office
UNHCR Liaison Office
in the Republic of Moldova
131, 31 Avgust 1989 Str.
MD-2012 Chisinau
57, 31 Avgust 1989 Str.
MD-2012 Chisinau
Tel: +3732 27 08 65
Fax: +3732 27 19 53
MAROKO
Office of the UNHCR Honorary
Representative in Morocco
B.P. 13434
13 rue Blida, Casablanca
Tel: +212 2 248 67 60
Fax: +212 2 227 98 55
MOZAMBIK
UNHCR Liaison Office
in Mozambique
P.O. Box 1198
Avenida dos Presidentes No. 33
Maputo
Tel: +258 1 49 02 42
Fax: +258 1 49 06 35
MYANMAR
Office of the UNHCR
Charge de Mission in Myanmar
P.O. Box 1485
No. 287 Pyay Road
Sanchaung Township
Yangon
Tel: +95 1 524022
Fax: +95 1 524031
NAMIBIJA
UNHCR Liaison Office in Namibia
Private Bag 13329
Paratus Building
Independence Avenue 372
Windhoek 9000
Tel: +264 61 23 71 43
Fax: +264 61 23 00 55
NEPAL
UNHCR Branch Office in Nepal
P.O. Box 2374
Anil Kuti
Maharajgunj Kathmandu
Tel: +977 1 41 25 21
Fax: +977 1 41 28 53
NIZOZEMSKA
UNHCR Liaison Office
in the Nethedands
P.O. Box 17111
President Kennedylaan 19
2502 CC The Hague
Tel: +31 70 346 88 10
Fax: +31 70 346 88 12
NOVI ZELAND
UNHCR Liaison Office
in New Zealand
P.O. Box 91307
Auckland Mail Centre
3rd floor, Wavedey Building
11-13 Waverley Street
Auckland
Tel: +64 9 914 4175
Fax: +64 9 914 5265
NIGER
UNHCR Branch Office
in the Republic of Niger
Boîte Postale 935
Niamey Plateau
Tel: +227 75 29 68
Fax: +227 72 46 46
NIGERIJA
UNHCR Branch Office
in Nigeria
P.O. Box 53874
lkoyi - Lagos
Tel: +234 1 269 3298
Fax: +234 1 269 27 45
NJEMAČKA
UNHCR Branch Office
in Germany
Walistrasse 9 - 13
10179 Bedin
Tel: +49 30 2022 0200
Fax: +49 30 2022 0220
OBALA SLONOVAČE
UNHCR Branch Office
in Côte d’lvoire
11 Plateux, Angre
7eme tranche, lot no. 3160
Rue L. 169
Abidjan
Tel: +225 22 42 81 92
Fax: +225 22 42 92 53
PAKISTAN
UNHCR Branch Office in Pakistan
P.O. Box 1263
No 2 Diplomatic Enclave
Allotment 17, G-4/4
lslamabad
Tel.: +92 51 282 95 02
Fax: +92 51 227 94 55
POLJSKA
UNHCR Branch Office
in the Republic of Poland
2, Aleja Roz
PL-00 556 Warsaw
Republic of Poland
Tel: +48 22 628 69 30
Fax: +48 22 625 61 24
REPUBLIKA KOREJA
UNHCR Liaison Office in Seoul
Rm.402, The Anglican Church of
7 Jeong-dong, Joong-ku
Seoul 100-120
Tel: +82 2 730 3440
Fax: +82 2 730 3442
RUMUNIJA
UNHCR Branch Office
in Romania
25, Armeneasca Street, Sector 2
70228 Bucharest
Tel: +40 1 211 29 44
Fax: +40 1 210 15 94
RUSKA FEDERACIJA
UNHCR Regional 0ffice
in the Russian Federation
United Nations Office
6 Obukh Pereulok
Moscow 103064
Tel: +7 503 232 30 11
Fax: +7 503 232 30 16
RUANDA
151
UNHCR Branch Office in Rwanda
P.O. Box 867
Bd de I’Umuganda Kacyiru
No. 481-483 Zone Kabale
Cellule Kamatamu
-Secteur/Commune Kacyiru
Kigali
Tel: +250 8 5106/07/08/11/13
Fax: +250 85104
SAUDIJSKA ARABIJA
UNHCR Branch Office
in Saudi Arabia
Fazari Square
Pension Fund Commercial
Complex, Block C-1 3
Diplomatic Quarters
Riyadh
Tel: +966 1 482 88 35
Fax: +966 1 482 88 37
SENEGAL
UNHCR Branch Office
for West Africa in Senegal
B.P. 3125
59 rue Docteur Theze
Dakar
Tel: +221 823 66 03
Fax: +221 823 66 00
SIJERA LEONE
UNHCR Branch Office
in Sierra Leone
P.O. Box 1011
29 Wilkinson Road
Freetown
Tel: +32 22 234 321
Fax: +232 22 234 347
SIRIJA
Office of the UNHCR
Chief of Mission in Syria
P.0. Box 30891, AI Malki
Mohamed AI Bazm Street No. 14
A Nabeisi Building, Damascus
Tel: +963 11 373 59 40
Fax: +963 11 373 61 08
SJEDINJENE AMERIČKE
DRŽAVE
UNHCR Regional Office
for the United States of America
and the Caribbean
1775 K Street, NW, Suite 300
Washington DC 20006
Tel: + 1 202 296 54 45
Fax: +1 202 296 56 60
SLOVAČKA
152
UNHCR Branch Office in the
Slovak Republic
Sturova 6
81102 Bratislava
Tel: +421 2 52 92 78 75
Fax: +421 2 52 92 78 71
SLOVENIJA
UNHCR Branch Office in Slovenia
Mikiosiceva cesta 18/11
1000 Ljubljana
Tel: +386 1 4328 240
Fax: + 386 1 4328 224
SOMALIJA
UNHCR Branch Office Somalia
in Kenya
Chiromo Road (Next to Caltex
service Station near Consolata
Church), Nairobi
Tel: +254 2 443 034
Fax: +254 2 443 037
SRBIJA I CRNA GORA
UNHCR Representation
in Sebia and Montenegro
Krunska 58
YU-1 1000 Beograd
Tel. +381 11 344 20 91
Fax: +381 11 344 29 47
SUDAN
UNHCR Branch Office in Sudan
P.O. Box 2560
Mohammed Nageeb Road
(North of Farouk Cemetery)
Khartoum No. 2
Tel: +249 11 47 11 01
Fax: +249 11 47 31 01
SVAZILEND
UNHCR Liaison Office
in Swaziland
P.O. Box 83
Shell House Building
Mountain Inn Area
Mbabane HIOO
Tel: +268 404 3414
Fax: +268 404 4066
ŠPANIJA
UNHCR Branch Office in Spain
P.O. Box 36121
Avenida General Peron 32 - 2A
E-28020 Madrid
Tel: +34 91 556 36 49
Fax: +34 91 417 53 45
ŠRI LANKA
UNHCR Branch Office
in Sri Lanka
47 Horton Place
Colombo 7
Tel: +94 1 69 13 47
Fax: +94 1 68 39 71
ŠVEDSKA
UNHCR Regional Office
for the Nordic and Baltic
Countries in Sweden
Ynglingagatan 14 - 6th Floor
S-1 1347 Stockholm
Tel: +46 8 457 48 80
Fax: +46 8 457 48 87
ŠVAJCARSKA
UNHCR Liaison Office
for Switzerland and Liechtenstein
Case Postale 2500
94 Rue Montbrillant
CH-1211 Geneve 2 Dépôt
Tel: +41 22 739 77 21
Fax: +41 22 739 73 79
TADŽIKISTAN
UNHCR Liaison Office
in Tajikistan
P.O. Box 734013
Pr-t Druzhby Narodov 106
Dushanbe
Tel: +873 682 285 930
Fax: +992 372 510 039
TAJLAND
UNHCR Regional Office for
Thailand, Cambodia and Vietnam
P.O. Box 2-121
Rajdamnem Avenue
United Nations Building
3rd floor, Block A
Bangkok 10200
Tel: +66 2 288 1270
Fax: +66 2 280 0555
TANZANIJA
UNHCR Branch Ofrice in the
United Republic of Tanzania
P.O. Box 2666
Plot 18 Kalenga Street
Dar-es-Salaam
Tel: +255 22 215 00 75-82
Fax: +255 22 215 28 17
TOGO
UNHCR Liaison Office in Togo
27 Boulevard des Armdes
Tokoin-Habitat
Lome
Tel: + 228 21 32 98
Fax: +228 22 19 70
TUNIS
Office of the UNHCR Honorary
Representative in Tunisia
B.P. 863
61 Boulevard Bab Benat
1035 Tunis
Tel: +216 1 57 68 34
Fax: +216 157 0168 via UNDP
TURKMENISTAN
40, Galkynysh Street
744013 Ashgabat
Tel: +993 1 2350601
Fax: +993 12 390055
TURSKA
UNHCR Branch Office in Turkey
Abidin Daver Sok 17
Cankaya
06550 Ankara
Tel: +90 312 439 66 15
Fax: +90 312 438 27 02
UGANDA
UNHCR Branch Office in Uganda
P.O. Box 3813
Plot 4B Acacia Avenue, Kololo
Kampala
Tel: +256 41 23 12 31
Fax: +256 41 25 69 89
UJEDINJENO KRALJEVSTVO
UNHCR Branch Office for the
United Kingdom and Ireland
Millbank Tower
21-24 Millbank
London SW1P 4PQ
Tel: +44 20 7828 9191
Fax: +44 20 7630 5349
iwd@redcross.org.uk
UKRAJINA
UNHCR Branch Office in Ukraine
32A, Sichnevogo Povstannya Str.
Kyiv 01015
Tel: +380 44 573 9424
Fax: +380 44 573 98 50
UZBEKISTAN
UNHCR Liaison Office (New York)
in Uzbekistan UNHCR Liaison Office
14, Mahmood Torobi Str. to United Nations Headquarters
700090 Tashkent United Nations
Tel: +998 71 120 68 93 Grand Central P.O. 20
Fax: +998 71 120 68 91 1 United Nations Plaza
Room 2610
VENECUELA New York, NY 10017
UNHCR Regional Office Tel: +1 212 963 00 32
for South America in Venezuela Fax: +1 212 963 00 74
Multicentro Los Palos Grandes
Piso 6, Av. Andres Bello con
Primera Transversal
Caracas
Tel: +58 212 285 17 04
Fax: +58 212 285 51 80
VIJETNAM
UNHCR Liaison Office in the
Socialist Republic of Vietnam
60 Rue Nguyen Thai Hoc
Ba Dinh Disthct
Hanoi
Tel: +84 4 845 78 71
Fax: +84 4 823 20 55
ZAMBIJA
UNHCR Branch Office in Zambia
P.O. Box 32542
17C Leopards Hill Road
Kabulonga
Lusaka 10101
Tel: +260 1 265 873
Fax: +260 1 265 914
ZIMBABVE
UNHCR Liaison Office
in Zimbabwe
P.O. Box 4565
2nd Floor, Takura House
67-69 Union Avenue
Harare
Tel: +263 4 79 32 75
Fax: +263 4 70 85 28
VIJEĆE EVROPE
UNHCR Liaison Office
in Strasbourg
for the Council of Evrope
Allee Spach
CEPI - 34
F-67000 Strasbourg
Tel: +33 388 412000
Fax: +33 388 413979
UJEDINJENI NARODI
153
 Dodatna literatura

 O pravnom okviru zaštite izbjeglica

Goodwin-Gill, Guy, The Refugee in International Law, drugo izdanje, Oxford
University Press, 1996. godine
International Journal of Refugee Law
UNHCR, Collection of International Instruments and Other Legal Texts
Concerning Refugees and Displaced Persons (2 svezak), 1995. godine
UNHCR, Handbook on Procedures and Criteria for Determining Refugee Status,
1979. godine
UNHCR, Protecting Refugees: Questions and Answers
The State of the World’s Refugees 1993: The Challenge of Protection, Penguin
Books, 1993. godine
UNHCR, The State of the World’s Refugees 1995: In Search of Solutions, Oxford
University Press, 1995. godine
UNHCR, The State of the World’s Refugees: 1997-98, Oxford University Press,
1998. godine
UNHCR, The State of the World’s Refugees: 50 Years of Humanitarian Action,
Oxford University Press, 2000. godine
UNHCR, Thematic Compilation of UNHCR Executive Committee Conclusions,
2001. godine

 O UNHCR-u i njegovim aktivnostima

UNHCR, Global Appeal 2001
UNHCR, The State of the World’s Refugees: 50 Years of Humanitarian Action,
Oxford University Press, 2000. godine
Web stranica UNHCR-a: www.unhcr.ch

 O priznavanju izbjeglica
UNHCR, Handbook on Procedures and Criteria for Determining Refugee Status,
1979. godine

154
 O zaštiti u praksi
Guidelines on gender-related claims established by Canada, the United States of
America, Australia, and the United Kingdom
UNHCR, Guidelines on Policies and Procedures in dealing with
Unaccommpanied Minors Seeking Asylum, 1997. godine
UNHCR, Guidelines on the Protection of Refugee Women, 1991. godine
UNHCR, Handbook for Emergencies, drugo izdanje
UNHCR, Protecting Refugees: A Field Guide for NGOs, 1999. godine
UNHCR, Refugee Children: Guidelines on Protection and Care, 1994. godine
UNHCR, Resettlement Handbook, 1997. godine
UNHCR, Sexual Violence against Refugees: Guidelines on Prevention and
Response, 1995. godine

UNHCR, UNAIDS, WHO, Guidelines for HIV Interventions in Emergency

Settings, 1996. godine

 O pritvoru
UNHCR, Executive Committee Conclusion no. 44
UNHCR, Guidelines on applicable Criteria and Standards relating to the
Detention of Asylum Seekers, 1999. godine (revidirano)

 O pristupanju Konvenciji iz 1951. godine i njenom Protokolu iz 1967.

godine
UNHCR, Information Package on Accession to the 1951 Convention and the
1967 Protocol relating to the Status of Refugees, 1999. godine
UNHCR, Signing On Could Make all the Difference

 O pristupanju Konvencijama o osobama bez državljanstva

UNHCR, Information Package on Accession to the 1954 Convention relating to
the Status of Stateless Persons and the 1961 Convention on the Reduction
of Statelessness, 1999. godine
UNHCR, Signing On Could Make all the Difference

155
 O međunarodnom humanitarnom pravu
Međuparlamentarni savez i Međunarodni komitet Crvenog krsta, Respect for
International Humanitarian Law, Handbook for Parliamentarians No. 1, 1999.
godine

 O Međuparlamentarnom savezu i njegovim aktivnostima

Web stranica Međuparlamentarnog saveza: www.ipu.org (na stranicama
Međuparlamentarnog saveza nalaze se svi tekstovi odluka
Međuparlamentarnog saveza o izbjeglicama)

156
 Nekoliko riječi o...
 UNHCR  Međuparlamentarni savez

UNHCR, organizacija Ujedinjenih Osnovan 1889. godine,

naroda za izbjeglice, ima mandat da Međuparlamentarni savez je
vodi i koordinira međunarodne međunarodna organizacija koja
aktivnosti na zaštiti izbjeglica širom povezuje predstavnike parlamenata
svijeta, te da iznalazi rješenja za suverenih država.
izbjegličke probleme.
U septembru 2001. godine, 142 zemlje
Primarna svrha UNHCR-a je zaštita su bile zastupljene u
prava i dobrobiti izbjeglica. UNHCR Međuparlamentarnom savezu.
nastoji osigurati da svako može uživati
pravo na traženje azila, na Međuparlamentarni savez radi za mir i
pronalaženje sigurnog skloništa u saradnju među narodima sa ciljem
drugoj državi i na dobrovoljno vraćanje jačanja zastupničkih institucija.
u domovinu. Pomažući izbjeglicama da
se vrate u domovinu ili nastane u U tu svrhu, Međuparlamentarni savez:
drugoj zemlji, UNHCR nastoji pronaći  njeguje kontakte, koordinaciju i
trajna rješenja za njihove patnje. razmjenu iskustava između
parlamenata i parlamentaraca iz
Aktivnosti UNHCR-a proizilaze iz svih zemalja;
Statuta organizacije i definirane su  razmatra pitanja od
Konvencijom Ujedinjenih naroda o međunarodnog interesa i daje
statusu izbjeglica iz 1951. godine i svoje viđenje takvih pitanja u cilju
njenim Protokolom iz 1967. godine. njihove realizacije od strane
parlamenata i njihovih članova;
Izvršni komitet UNHCR i Generalna  doprinosi odbrani i promoviranju
skupština Ujedinjenih naroda također ljudskih prava koja su univerzalna
su ovlastili organizaciju da radi sa po svom obimu i čije je poštovanje
drugim grupama. One mogu uključivati ključni faktor parlamentarne
osobe bez državljanstva ili osobe čije je demokratije i razvoja;
državljanstvo sporno i, u određenim  doprinosi boljem poznavanju rada
slučajevima, interno raseljene osobe. zastupničkih institucija i jačanju i
razvoju njihovih načina djelovanja.
Organizacija nastoji smanjiti broj
situacija u kojima dolazi do prisilnog Međuparlamentarni savez dijeli ciljeve
preseljenja podsticanjem država i Ujedinjenih naroda, podupire njihova
drugih institucija da stvaraju uslove koji nastojanja i blisko sa njima sarađuje.
pogoduju zaštiti ljudskih prava i mirnom

157
rješavanju sporova. U potrazi za istim
ciljem, UNHCR nastoji konsolidirati
reintegraciju izbjeglica povratnika u
zemlji porijekla i na taj način spriječiti
ponavljanje situacija koje su dovele do
pojave izbjeglica.
Također sarađuje sa regionalnim
međuparlamentarnim organizacijama,
kao i sa međunarodnim, međuvladinim i
nevladinim organizacijama koje su
motivirane istim idealima. 

UNHCR nudi zaštitu i pomoć

izbjeglicama i drugim osobama na
nepristrasan način, uzimajući u obzir
njihove potrebe i neovisno o njihovoj
rasi, vjeri, političkom mišljenju ili spolu.
U svim svojim aktivnostima, UNHCR
posebnu pažnju obraća na potrebe
djece i nastoji promovirati ista prava za
žene i djevojčice.

U svojim nastojanjima da zaštiti

izbjeglice i promovira rješenja za
njihove probleme, UNHCR sarađuje sa
vladama, regionalnim, međunarodnim i
nevladinim organizacijama.

UNHCR se u svom radu rukovodi

načelom uključivanja izbjeglica u
donošenje odluka koje utiču na njihov
život. 
http://www.ipu.org

158
159
 © Međuparlamentarni savez 2001.

Izdavač: Međuparlamentarni savez i

Ured Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se izdavati, čuvati na
sistemu za pohranjivanje ili prenositi u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvima -
elektronski, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili na neki drugi način - bez
prethodne dozvole Međuparlamentarnog saveza ili Ureda Visokog komesarijata
Ujedinjenih naroda za izbjeglice.

Ova publikacija se pušta u opticaj pod uslovom da neće biti posuđivana,

prodavana, iznajmljivana ili drugačije distribuirana putem trgovine ili na neki drugi
način, bez prethodne saglasnosti izdavača, u bilo kom povezu ili sa bilo kojim
koricama drugačijim od onih sa kojima je objavljena, te bez nametanja sličnih
uslova, uključujući i ovaj, narednom izdavaču.

Verzija na bosanskom jeziku je objavljena u junu 2004. godine

ISBN 92-9142-201-0 (IPU)

Sjedište Međuparlamentarnog saveza: Ured stalnog posmatrača

Inter-Parliamentary Union Međuparlamentarnog saveza
Chemin du Pommier 5 pri Ujedinjenim narodima:
Case Postale 330 Inter-Parliamentary Union
CH-1218 Le Grand-Saconnex, Geneva 220 East 42nd Street
Switzerland Suite 3102
Tel.: (41 22) 919 41 50 New York, N.Y. 10017
Fax: (41 22) 919 41 60 USA
e-mail: postbox@mail.ipu.org Tel.: (1 212) 557 58 80
Website: www.ipu.org Fax: (1 212) 557 39 54
e-mail: ny-office@mail.ipu.org

Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice

Case Postale 2500
CH-1211 GENEVA 2 Dépôt
Switzerland
Tel.: (41 22) 739 81 11
Fax: (41 22) 739 73 53
 Ova publikacija je prevedena i odštampana
uz pomoć Evropske unije.
Sadržaj publikacije je isključiva odgovornost
Međuparlamentarnog saveza
i Ureda Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice,
te ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije.