1.

UVOD

Predstavnici porodice Rosaceae, koje se uzgajaju kao voćne vrste, imaju u ekonomskom
pogledu vrlo veliki značaj. Njihovi plodovi su izvor važnih organskih spojeva, prvenstveno
ugljikohidrata I organskih kiselina, a sadrže I razne vitamine neophodno potrebne u ljudskoj
prehrani.

Sistematika:

 više biljke : CORMOPHYTA

 pododjeljak: MAGNOLIOPHYTINA
 podrazred: ROSIDAE
 nadred: ROSANAE
 red: ROSALES
 porodica: ROSACEAE

2. PORODICA ROSACEAE

U ovu porodicu spadaju drvenaste ( drveće ili grmovi) I zeljaste biljke (jednogodišnje I
višegodišnje ) s izmjenično raspoređenim, zimzelenim ili listopadnim listovimarazličitog oblika.
Cvjetovi su pravilni, dvospolni, rjeđe jednospolni, prostolatični, s 5 (ponekad 4, 6 ili 8) latica I
mnogo prašnika. Ginecej je apokarpan ili sinkarpan, plodnica nadrasla, obrasla ili podrasla.
Porodica Rosaceae je osobita po različitim oblicima specijalizacije kod plodova. Javljaju se
oraščić, mjehur, šipurak, mnogokoštunica, koštunica, jagoda, jabuka.
Porodica obuhvaća oko 100 rodova s oko 3000 vrsta rasprostranjenih pretežno u umjerenom
pojasu sjeverne hemisphere. Najprimitivnija podporodica je Spiroidae od koje su se vjerojatno
u procesu specijalizacije razvile paralelno podporodice Rosoideae I Maloideae a kao odraz
genetskog razvoja podporodica Prunoideae.
Podporodica Spiroideae, u ovu podporodicu spadaju grmovi ili zeljaste trajnice. Ginecej im je
apokarpan, izgrađen večinom od pet plodničkih listova. Plodnica je nadrasla ili obrasla, plod je
mjehur. U Hrvatskoj zastupljene su vrste roda Spiraea (suručica), vrste S. ulmifolia, S.
oblongifolia, S. cana, koje su raširene u šumama, a ukrasne vrste su S. salicifolia, S. bumalda, S.
filipendula, S. vanhouttei. Itd. U šumskoj vegetaciji kontinentalnih područja česta je vrsta roda
Aruncus, vrsta A. Sylvester, visoka trajnica s dvostruko sastavljenim listovima bez palistića, s
jajolikim, ušiljenim, dvostruko pilastim listovima. Cvjetovi su žućkastobijeli, maleni, skupljeni u
velikim, gustim piramidalnim metlicama.

1
Podporodica Rosoideae obuhvaća grmove I višegodišnje ili jednogodišnje zeljaste biljke.
Plodničkih listova može biti jedan ili više, a cvijetna loža je ravna, ispupčena ili ili vrčasto
udubljena. Ginecej je apokarpan, plodnica je nadrasla ili obrasla. Plod je oraščić, , šipurak,
jagoda ili mnogokoštunica. U ovoj podporodici umjesto mjehura nalazimo monokarpne
nepucavce, najčešće oraščić. Oraščići mogu biti povezani u zbirne plodove sa sočnim cvjetištem
ili na čunjasto izbočenoj osi, npr. kod roda Fragaria.
Rod Rosa ( ruža ) obuhvaća mnoge ukrasne vrste. Spomenit ću vrstu R. canina, iz koje potječe
najviše kultiviranih kultivara. R. galica je niska grmolika ruža obrasla gustim žljezdastim
dlakama I bodljama, s tamnocrvenim cvjetovima zbog kojih se uzgaja kao ukrasna vrsta.
Rod Rubus ,najznačajniji predstavnici su R. plicatus ( R. fruticosus ) kupina I R. idaeus, malina,
važne voćne vrste. Navesti ću još I R. caesius, vrstu raširenu u vlažnim poplavnim šumama.
Rod Fragaria također obuhvaća važne voćne vrste, poput F. vesca, autohtona vrsta značajna u
uzgoju te F. ananassa, čiji se brojni kultivari uzgajaju u Hrvatskoj.
Rodu Sanguisorba pripada vrsta S. officinalis (krvara močvarna ), s perasto rasperjanim
listovima I malenim tamnocrvenim cvjetovima skupljenim u glavice. Stanište su joj vlažne livade,
a ima ljekovito I ftocidno djelovanje I veliku hranjivu vrijednost.
Rodu Alchemilla pripadaju vrste A. pratensis I A. arvensis, jednogodišnje zeljaste biljke s
dlanasto rascijepanim listovima I cvijetovima u čupercima. Njihovo stanište su livade.
Rod Potentilla obuhvača brojne vrste raširene na livadama I pašnjacima. Značajne vrste su P.
fruticosa I P. hybrida.

Podporodica Maloideae , njeni predstavnici imaju podraslu plodnicu, koja se sastoji

večinom od 5 plodničkih listova koji su srasli s cvjetištem, a plod je jabuka. Cvijetovi su
dvospolni I pentamerni s mnogo prašnika (20-50 ). Cvjetovi su skupljeni u cvat gronju. Ova
podporodica obuhvaća više samoniklih vrsta u Hrvatskoj, kao I u uzgoju zastuplenih rodova (
Malus, Pyrus, Cydonia I Mespilus ).
Rod Malus ( jabuka ) je značajan po tome što su mu vratovi tučka pri bazi međusobno srasli, a
latice izvana crvenkaste. Plod je jabuka ( pomum ), na kojoj ostaje čaška. Vrsta M. domestica je
poznata po mnogobrojnim kultivarima. M. floribunda je ukrasna vrsta. M. sylvestris, samonikla
vrsta, obitava u mezofilnim šumama te se može koristiti kao podloga.
Rod Pyrus ( kruška ) je specifičan po tome što ima vratove tučka slobodne, bijele latice, a u
mesnatom dijelu ploda brojne sklerenhimske stanice ( kamenčice ). Brojni kultivari ove vrlo
značajne voćne vrste su u uzgoju. Samonikle vrste P. communis ( divlja kruška ) s granama bez
trnova I P. piraster s trnovitim granama služe kao podloge.

2
Iz roda Cydonia najpoznatija je voćna vrsta C. vulgaris ( C. oblonga ) sa brojnim kultivarima.
Dunja je nisko drvo bez trnja s velikim listovima. Cvjetovi su veliki, pojedinačni, blijedoružičasti,
a plodovi su krupni, žuti. U mesnatom dijelu ploda nalaze se skupine sklerenhimskih stanica.
C. japonica je grm s kožnatim listovima I crvenim cvijetovima, uzgaja se kao ukrasna vrsta.
Iz Roda Mespilus ( mušmula) se kod nas kao voćna vrsta kultivira M. germanica, drvo s
lancetastim ili okruglastim, prema vrhu ponekad pilastim, s gornje strane tamnozelenim , a
sdonje strane sivkastozelenim listovima, koji su ponekad do 12 cm dugi. Plodovi su okruglasto
spljošteni ili kruškoliki, promjera 2-3 cm, smeđe boje s mnogo sklerenhimskih zrnaca.
Rod Sorbus obuhvaća značajne vrste S. torminalis, brekinja, s perasto dlanolikim listovima, S.
aucuparia, jarebika s neparno perastim listovima I crvenim plodovima, raste pretežno na kiselim
tlima, S. aria, mukinja, česta je u uzgoju zbog lijepih plodova I listova.
Vrste roda Crataegus imaju često bodljikave grane, a listove dlanoliko iscjepane. U Hrvatskoj
obitavaju vrste C. monogyna I C. oxyacantha, pogodne za živice. Vrste su I ljekovite. Sorte sa
crvenim I punim cvjetovima uzgajaju se kao ukrasne.

Podporodica Prunoideae
Ova podporodica obuhvaća mali broj rodova, neki su vrlo značajni u voćarstvu. Drveće ili
grmovi. Cvjetovi s 5 latica, plodnica je obrasla, izgrađena od jednog plodničkog lista. Plod je
koštunica. Sve vrste podporodice Prunoideae sadrže glukozid amigdalin zbog kojeg pri
korištenju plodova treba biti na oprezu.
Rod Prunus obuhvaća drveće I grmove. Listovi su cjeloviti, izmjenični. Cvjetovi su dvospolni,
pentamerni, dolaze na stapkama, pojedinačni ili 2-3 zajedno. Najpoznatija vrsta je Prunus
domestica ( šljiva ). U uzgoju su I ukrasne vrste P. triloba, P. rosea-plena, P. serrulata I dr.
Rod Armenica je veoma značajan u voćarskoj proizvodnji. U nas se uzgaja vrsta A. armenica
( marelica ).
Rod Persica podrijetlom je iz Kine. Najznačajnija je vrsta P. vulgaris ( Prunus persica ), breskva.
Rod Cerasus u nas je najzastupljeniji sa vrstama C. avium ( trešnja ) I C. vulgaris ( višnja ).
Uzgajaju se zbog kuglastih plodova, blijede ili tamnocrvene koštunice s intezivno crvenim
sokom.
Rod Amygdalus u Hrvatskoj je zastupljen u obalnom području sa vrstom A. communis ( Prunus
domestica ), bajam , badem.

3
 3. KUPINA ( Rubus fruticosus L. )

Kupina ( Rubus fruticosus L. ) pripada porodici Rosacaea, podrodu Eubatus I rodu Rubus.
Kultivari kupine nastali su križanjem I mutacijama. Odlikuju se poliploidijom, tj. Povećanjem
broja kromosoma u odnosu na normalan. Ima ih od diploidnih sa 14 kromosoma u spolnim
stanicama, sa 84 kromosoma u spolnim stanicama, čime su uvijetovane I biološko-privredne
karakteristike kultivara kupine. Kupina je u svijetu uvedena u proizvodnju prije oko 170 godina,
kod nas prije 60 godina. Ima veliki privredni značaj zbog velike hranjive I tehnološke vrijednosti
plodova, jednostavnosti uzgoja I zaštite od bolesti I štetnika, rana rodnost, redoviti I obilni
prinosi ( od druge godine ), bez opasnosti od mrazova. Uspijeva I u brdsko-planinskim
područijima ( do 800 m nadmorske visine ), na težim pa I nedovoljno plodnim zemljištima na
kojima bi ostale voćke ili ratarske biljke teško uspijevale. Prilagođena je strmim padinama,
djeluje antierozivno. Obilno cvate, čime poboljšava pčelinju pašu, a plodovi I listovi su ljekoviti.

4
Slike 1 I 2, kupina ( Rubus fruticosus )

3.1 BIOLOŠKE KARAKTERISTIKE KUPINE

Korijen kupine je plitak sa slabo razgranatim skeletnim žilama. Sastoji se iz podzemnog stable I
razgranatih skeletnih žila iz kojih se razvijaju izdanci. Kupina je grm s većim brojem visokih
izdanaka iz korijena koji se pri vrhu obično savijaju u luk. Vrhovi često dopiru do zemlje, I ako je
vlažno, ožiljavaju se. Grmovi kupine mogu biti uspravni, puzeći, visoki, srednje visoki I niski.
Izdanci u prvoj godini narastu 2-4 metra, u drugoj donose rod, a u trečoj se suše. Može ih biti
manje ili više ovisno o kultivaru I uvijetima zemljišta. Prema sortama a donekle I prema
uvijetima klime izdanci su tamnozeleni do tamnocrveni. Mogu biti sa I bez trnova. Listovi su
složeni od tri do sedam jajastih ili eliptičnih nazubljenih listova svjetlo do tamnozelene boje.
Cvjetovi su sitni do srednje krupni, bijeli ili ružičasti, sa po pet čaškinih listića na rodnim
grančicama. Plodovi su složene koštunice. Mogu biti okruglasti, ovalni, kupasti, izduženo-
kupasti, najčešće sjajnocrne boje. Sazrijevaju od srpnja do polovine rujna. Plodovi divlje kupine
sazrijevaju od kolovoza do rujna.( www.agroatlas.ru/en/)

5
3.2 SASTAV PLODOVA KUPINE

Plodovi kupine sadrže mnoge sastojke koji pozitivno djeluju naročito na organizam djece,
mladih I rekonvalescenata. To su šečeri ( 10-12 % ), organske kiseline ( 0.70-1.5 % ), pektini,
celuloza, minerali ( kalcij, fosfor, magnezij, željezo, bakar, cink, kobalt, molbiden I dr. ),
bjelančevine ( 1.2 % ), ulja ( oko 1 % ), vitamini ( C, provitamin A, B I dr. ), enzimi I dr. U 100
grama ima 32 mg Ca, 32 mg P, 1 Fe. Zbog bogatstva željezom spriječava slabokrvnost.. Svježe
kupine I sok su odlično laksativno sredstvo, a čaj od listova se koristi za ispiranje grla. Kemijski
sastav I organoleptičke osobine učinile su kupinu traženom sirovinom za dobivanje sokova, vina
želea, džemova….

3.3 IZBOR I UREĐENJE PROIZVODNOG PROSTORA

Kupine najbolje uspijevaju na toplim I umjereno toplim položajima. Praksa je pokazala da

izdanci sorti kupina mogu pozepsti kod temperature od -10 C do -17 C. Ako niska temperature
traje kratko tada mogu podnijeti I niže temperature, a pod snijegom izdanci podnose do -25.
Osjetljiva je na kolebljive temperature koje se javljaju u proljeće. Godišnja količina oborina
potrebna za uzgoj je iznad 800 mm, od čega iznad 400 mm u period vegetacije. Zahtjeva veću
relativnu vlagu zraka, 75% - 80%. Kupina je heliofit, traži mnogo sunčanih dana. Najbolje
uspijeva na pjeskovito-ilovastim, dubokim I dobro dreniranim tlima. Prikladna su tla koja imaju
4 do 5 % humusa do dubine od 0 – 30 cm ili od 0 – 40 cm, a pH im se kreće između 5.5 I 6.5. Za
uzgoj kupina trebalo bi birati najbolja tla I brežuljkaste položaje. Prije sadnje tlo treba dobro
pripremiti, što uključuje dublje rahljenje tla I meliorativnu gnojidbu sa 400 t/ha stajnjaka I 800
kg NPK 6:26:26. Kod gnojenja kalijevim gnojivima prednost treba dati kalijevom sulfatu.

3.4 SUSTAV UZGOJA I GUSTOĆA SKLOPA

6
Kupina se uzgaja u obliku žive ograde uz upotrebu naslona od stupova na svakih 5 do 7 m I dva
( na 60 do 120 cm ) ili tri reda ( na 70, 140 I 200 cm ) žice. Stupovi mogu biti drveni, od
armiranog betona ili željezni. Najviše se upotrebljavaju drveni, od kestena, bagrema ili
hrastovine. Stupovi se prije utiskivanja u tlo impregniraju ili nagore kako bi duže trajali. Za
puzajuće sorte uzimaju se stupovi dužine 3 m, a za sorte uspravnog rasta 2.2 m. U sustavu žive
ograde razmak između redova uzima se od 3 m, a u redu oko 1 m do 2 m, pa prema tome na 1
ha stane od 1670 do 3200 sadnica. Za sorte uspravnog rasta manji su razmaci nego za sorte
puzajučeg rasta.

3.5 BOLESTI KUPINE

Žuta hrđa ( Kuehneola uredinis )

Pri jakom napadu lišće kupine se uvija ka unutrašnjosti, deformira se I suši, zbog čega ni plodovi
ne mogu normalno sazrijeti. Gljiva može prezimiti I na zaraženim izdancima u obliku micelija. U
proljeće se javljaju uredospore. Najotpornija sorta je thornfree.
Pepelnica izdanaka kupine ( Lepthosphaeria conthyrum )
Pojavljuje se u vidu smeđkastih ili bezbojnih mrlja na mjestima na kojima je list vezan za
izdanak. Tokom ljeta izdanci se obično suše, bar pri vrhu.

Lisna pjegavost kupine ( Micosphaerella ribis )

Napada sve dijelove kupine, a naročito lišće, na čijem se naliičju u proljeće javljaju pjege koje se
šire ka vrhu. Posebno dolazi do izražaja kada je vrijeme vlažno I prohladno.
Antraknoza kupine ( Gleosporium ribis )
Javlja se u svako doba godine, naročito po kišnom vremenu. Napada izdanke, cvjetove I
plodove. Oboljeli plodovi zakržljaju.
Pljesnivost I trulež plodova, uzrok su različite gljive kao što su Botrytis ssp., Rhizopus ssp.
Mucor ssp.
Viroze kupine su česte I mnogobrojne, virozna kovrčavost lišća

3.6 SORTE KUPINE

Thornfree je nastala u SAD-u, a raširena je u mnogim europskim zemljama. U Hrvatskoj je

najraširenija u uzgoju. Biljka je vrlo bujna, s puno jakih I uspravnih izdanaka. Jednogodišnji se
izdanci jako razgranjavaju I daju obilan plod. Cvate srednje kasno, krajem svibnja ili početkom
lipnja. Dozrijeva krajem srpnja ili početkom kolovoza. Plod je srednje velik do velik ( prosječne
mase oko 5 g. ), oblika izduženog zastupljenog stošca, crnosvjetlucave boje s laganim

7
ljubičastim tonom. Meso je vrlo sočno, I kiselo, s malo šečera , aromatično. Prirodi do 25 t/ha.
Plodovi su uglavnom namijenjeni industrijskokoj preradi. Za uzgoj je obavezan naslon.

Black Satin je vrlo perspektivna američka sorta, popularna I u Europi. Bujnog je rasta I vrlo
rodna. Na izdancima nema trnja. Cvate kraje svibnja ili početkom lipnja a samooplodna je.
Dozrijeva vrlo rano, krajem srpnja. Plod je velik, tamnocrne boje, ugodna kiselkasta okusa.
Plodovi su prikladni za potrošnju u svježem stanju I različite namjene. Preporučuje se za uzgoj u
kućnom vrtu I za komercijalne voćnjake.

Ostale značajne sorte su Thornless Logan, Thornless Evergreen, Smoothstem, Gigante dell
giardino, Darow, Bailey, Ebony King, Eldorado, Boysen, Himalaya….

4. MALINA ( Rubus idaeus )

Do danas je poznato oko 195 vrsta malina, među kojima su najvažnije europska malina, crvena
malina I ljubičasta malina. Plinije ( 1. stoljeće ) spominje divlju malinu na planinama Ida u
Srednoj Aziji, od njega I potječe ime Rubus idaeus, a Paladius je u IV stoljeću malinu nazvao
voćnom kulturom. Rimljani I Grci su je pretežno koristili kao lijek. U XVI stoljeću javlja se u
uzgoju u zapadnoj Europi. Broj kromosoma u malini je 2n=14. (www.agroatlas.ru/en/)

4.1 BIOLOŠKE KARAKTERISTIKE MALINE

Malina je zeljasta biljka niskog rasta. Rodi odmah poslije sadnje, a punu rodnost doseže u trećoj
godini. Rodi jednom ili više puta u godini ( remontantna ). Živi u prosijeku 8 – 14 godina, a
doseže starost I do 20 godina. Sastoji se od izbojaka na kojima su sitni trnići, rijetko su izbojci
sasvim goli. List je perast I sastoji se od 3 do 5 listića. Kratke cvjetonosne grane imaju vršne I
pazušne cvasti u obliku grozda. Cvijetovi su bijeli, dvospolni, samooplodni, oko 1 cm u
promijeru. Cvate u svibnju I lipnju 20-25 dana. Crveni ili crvenožuti plod se sastoji od većeg
broja koštunica. Grm je visok do 3.5 m, kompaktan ili rastresit. Korijen Ima jasno izražene

8
godišnje prstenove ( godove ) a slabo razvijenu srž. Sa starenjem korijenovog sustava povećava
se broj I grananje izdanaka. Prema granjanju izdanaka mogu se podijeliti na sorte koje se jako
granaju, srednje, slabo, ili se ne granaju. Rasprostranjena je u cijeloj Europi, Aziji, Sjevernoj I
Južnoj Americi, južnom dijelu Afrike I Australiji.

4.2 SASTAV PLODA MALINE

Prosiječna težina ploda šumske maline je 1.2-1.6 g, a plemenite maline 1.8-8.4 g, a neki plodovi
teže I do 12 g.
Kemijska građa: u plodu maline ima ima 77.3-90.8 % vode, pepela 0.44-0.78 %, topljivih tvari
8.9-10.4 % I netopljivih tvari 5.8-10.8 %.
Ukupno ima 4.5-10.6 % šećera, od čega je invertni šećer 3.4-8.6 %, saharoza 0.08-0.5 %, glukoza
2.3-5.4 %, fruktoza 0.4-4.3 %. Ujupno kiseline variraju od 0.9-2.1 %, od čega najviše ima
limunske, jabučne, salicilne I mravlje kiseline. Pektinske tvari ima 0.45-2.8 %.
Vitamina C ima 12.8-31.9 mg/100 g.

4. 3 IZBOR I UREĐENJE PROIZVODNOG PROSTORA

Malina je vrlo otporna na niske temperature, pod snijegom podnese i do -35 ºC. Međutim,
ukoliko nema snježnog pokrivača, obzirom na plitku korijenovu mrežu, može se dogoditi da
korijen pozebe i kod -12 ºC do -15 ºC. Cvijet u pravilu nikada ne pozebe u proljeće jer dosta
kasno cvijeta.
Malina ima velike potrebe za vodom tijekom vegetacije obzirom na plitku korjenovu mrežu
tako da nasad mora biti opskrbljen sustavom za natapanje.
Malina je dosta osjetljiva prema vjetru, tako da plantažu treba zaštiti izgradnjom zaklona ili
sadnjom vjetrozaštitnih pojaseva. Blagi povjetarac je poželjan jer utječe na smanjenje
napada gljivičnih bolesti.
Malina zahtjeva dosta svjetla i vlage, a slabo podnosi jače zasjenjenje. Treba je saditi
isključivo kao monokulturu.
Za uspješan uzgoj maline vrlo su pogodna dobro rastresita, humusom bogata, slabo kisela
tla. Svakako treba izbjegavati zbita glinena tla, koja sadrže puno koloidne gline, jer se takva
tla tijekom ljeta raspucaju pa dolazi do kidanja korijena, a u kišnom razdoblju bubre,
istiskuje se zrak iz makro- i mikropora, koje popunjava voda, a posljedica toga je gušenje
korijenja. Pjeskovita i pjeskovita-ilovasta tla, dobro opskrbljena humusom i vodom, su
najpoželjnija za uzgoj malina. Karbonatna i alkalna tla treba izbjegavati.
Prosječni urodi plodova maline na površini od jednog hektara kreće se oko 12 tona, a neke

9
sorte mogu dati ploda i preko 15 tona/ha.
Pri podizanju plantaže malina postavljaju se stupovi (betonski, drveni, metalni) i 2-3 reda
pocinčane žice. Pri razmaku između redi od 2,5m i razmaka u redu od 0,5m potrebno je
osigurati 8.000 komada sadnica na površini od jednog hetara.
Za sadnju su najbolji jednogodišnji dobro ožiljeni izbojci iz korijena. Sadnji treba posvetiti
punu pažnju, jer o tome uvelike ovisi kakav će biti nasad s obzirom na to da je malina
višegodišnja kultura koja na istom mjestu ostaje i petnaestak godina.Pozornost također
treba posvetiti i rezidbi maline. Nakon berbe treba odrezati sve grane koje su te godine
rodile, a na svakom grmu ostaviti samo 3 do 4 mlada izboja, koji će roditi iduće
godine.Najčešće se u nas sade jednorodne sorte maline, obično Willamette i Tulameen, dok
dvorodne sorte nisu pokazale najbolje rezultate. Maline, ako ih pravilno sadimo i dobro
njegujemo, također mogu donijeti dobar prihod do 40.000 kuna na zemljištu površine
1.000 četvornih metara.

4.4 REZIDBA MALINE

Rezidba je jedna od najvažnijih agrotehničkih mjera u uzgoju malina. Njome se regulira

vegetativni rast i rodnost te održava
sustav uzgoja.Najčešći sustav uzgoja malina jest uspravni niz uz žicu jer malina intenzivno
tjera izdanke iz korijena.
Prema rokovima rezidba može biti:
osnovna rezidba nakon berbe,
rezidba na zeleno tijekom proljeća

REZIDBA NAKON SADNJE

Nakon sadnje sadnice treba skratiti na 3 razvijena pupa,tj. na oko 20-30 cm iznad tla.

PRVA GODINA NAKON SADNJE

U prvoj godini nakon sadnje mlade izdanke maline treba ostaviti da se slobodno razvijaju.
Ako su povoljni uvjeti, iz korijena svake sadnice izrastu 2-4 nova izdanka s postranim
izbojima.

OSNOVNA REZIDBA NAKON BERBE

Razlikujemo dvije osnovne rezidbe nakon berbe:
1. rezidba od kolovoza do studenog,
2. rezidba u rano proljeće. 
1. Dvogodišnje izdanke koji su donijeli rod treba odrezati do zemlje, iznijeti iz malinjaka i
spaliti. Istodobno treba ukloniti slabije,oštećene i prekobrojne ovogodišnje
izdanke.Ostavljenim izdancima omogućena je bolja osvijetljenost, više hranjiva i više vlage.
Time se postiže povoljan učinak obrastanje rodnim pupovima, sazrijevanje i otpornost
prema mrazevima.
2. U rano proljeće odabiru se i prikraćuju jednogodišnji izdanci za rod. Za rod se ostavljaju
izdanici debljine olovke. Na sadnom mjestu ostavljaju se 2 izdanka s dobro razvijenim

10
pupovima po cijeloj duljini, ukupno 20-25 pupova, koliko je prijeko potrebna za dobivanje
visokih i kvalitetnih prinosa.Pri uzgojnom sustavu malina .uspravni niz uz žicu. potrebno je
na svakih 15-18 cm ostaviti jedan izdanak, tj. ukupno 6-7 po dužnom metru. Treba obaviti
prikraćivanje na 2 pupa iznad gornje žice, tj. na visinu od oko 170 cm i vezati ih za žicu.
Osim prikraćivanja, treba prorijediti i prikratiti postrane grančice, koje su česte u nekih
sorti npr. u gradine i willameta.
Tijekom vegetacije intenzivan je porast mladih izdanaka. Prvi izdanci razvijaju se iz
najplićeg sloja tla. budući da su slabiji,uklanjaju se, i to tijekom proljeća pa sve do sredine
svibnja.Uklanjanje mladih izdanaka obavlja se mehanički ili kemijski.Uklanjaju se sve do
osnove, tj. do tla, i prije nego odrvene.Za rod u idućoj godini najbolji su izdanci koji niču u
svibnju.Njih ne uklanjamo, nego ih puštamo da se slobodno razvijaju.

4.5 BOLESTI I ŠTETNICI MALINE

Ljubičasta pjegavost maline ( Didymella apllanata )

Jedna je od najopasnijih bolesti maline u nas. Izaziva prijevremeno sušenje lišća I izbojaka,
uvenuće pupa I smanjenje rodnosti. Prezimljuje na jednogodišnjim izbojima I malinu
napada u drugoj godini. Borba protiv ove bolesti su prorjeđivanje izbojaka, uklanjanje onih
koji su donijeli prinos, zdrav sadni material, bakreni preparati.
Pljesnivost I trulež plodova, uzrok su različite gljive kao što su Botrytis ssp., Rhizopus ssp.
Mucor ssp
Sušenje izboja ( Verticillium sp. ), opadna je bolest čiji je uzročnik gljiva koja prezimi na
oboljelim ljetorastima, u crnim tjelešcima iz kojih se u proljeće oslobađaju spore koje vrše
primarnu zarazu u drugoj polovini svibnja. Oboljeli izdanci se masovno suše. Razvojem
bolesti suši se I osnova stable, pa je otežano pomlađivanje maline orezivanjem.
Viroze su sve češće. Viroze se nemogu liječiti, stoga je osnovna mjera borbe nabavljanje
zdravog materijala I uništavanje zaraženih izboja.
Malinina pipa, malinar ( Byturus tomentosus ) prezimljuje u zemlji. Izlazi početkom
svibnja I hrani se cvijetnim pupoljcima I otvorenim cvjetovima. Ž enke polažu jaja u

11
cvijetove. Ličinke se hrane plodom maline. Malinina pipa ima jednu generaciju godišnje.
Cvjetojed ( Anthonomus sp. ) I rutava buba ( Tropinota hirta ) štetnici su cvijetova.
Izraženija pojava u zasadima bliže šuma.
Lisne uši ( Aphididae ) napadaju mlade izboje, vektori virusnih oboljenja.
Grinje ( Acarinae ) su polifagni štetnici.

Slika 3, malina ( Rubus idaeus )

4.6 SORTE MALINE

Podgorina je sorta dobivena u Institutu za voćarstvo u Čaćku. Jednogodišnji izdanci su

čvrsti I trnoviti. Rodni postrani izboji se javljaju uzduž čitavih izdanaka. Rađa vrlo obilno.
Plod je vrlo velik ( prosječna masa iznosi 4.56 g ). Meso ploda je intezivno crveno, vrlo
dobra okusa. Plodovi su prikladni za potrošnju u sviježem stanju, pripravu sokova I
smrzavanje.

Malling Exploit je odlična sorta velikog gospodarskog značenja. Rodni izdanci su dugi I
dosta elastični. Nije prikladna za vjetrovite položaje jer joj ogranci pod teretom ploda
pucaju. Plod je vrlo velik ( prosječne mase oko 5 g ) Meso ima harmoničan odnos između
šećera I kiselina, vrlo ugodnu aromu I miris. Dozrijeva rano, rađa obilno ( preko 10 000
kg/ha ). Jednorodna je I lako se bere.

Willamet je vodeća sorta u SAD-u I Kanadi. Izdanci su bujni I uspravnog rasta. Rodni
izdanci su dosta dugi I ne lome se pod rodom. Plod je vrlo velik, slatkokisela okusa, ugodne

12
arome. Plodovi se upotrebljavaju u svježem stanju I za preradu. Dozrijeva srednje rano, u
drugoj polovici lipnja. Daje prirode od oko 8000 kg/ha.

Loyd George je stara engleska sorta, u nas se već dugo uzgaja. Ovu sortu potiskuju nove,
bolje sorte. Rađa redovito I obilno. Dozrijeva u trećoj dekadi lipnja. Dvorodna je, pa se bere
u dva navrata. Osijetljiva je prema lisnim ušima. Može dati prirod od oko 6000 kg/ha.
Preporučuje se za uzgoj u kućnom vrtu.

Ostale značajne sorte su Hilton, September, Malling Promise, gradina.

5. JAGODA ( Fragaria x ananassa Duch.)

Jagoda je u svijetu prisutna već stoljećima. Prvi zapisi sežu u vrijeme Rimskog carstva, kada su
konzumirani plodovi F. vesca. U srednjem vijeku na dvoru Luja XIV organiziran je uzgoj iste
vrste. Ozbiljnije širenje uzgoja jagode započinje tek nakon stvaranja hibrida Fragaria x ananassa
u 18. stoljeću. Intenzivna proizvodnja organizira se polovicom 20. stoljeća nakon razvoja novih
sorata unutar F. x ananassa i različitih tehnologija. Najpoznatiji su afrodizijak među voćem.
Unutar roda Fragaria Linn. nalazi se 47 opisanih vrsta jagoda, a najsličnije su vrstama iz rodova
Duchesnea Smith. i Potentilla L. Većina vrsta iz ovog roda ima diploidni broj kromosoma (14),
dok su trenutačno najznačajnije oktoploidne vrste s 56 kromosoma. Kao samonikle u prirodi
javljaju se na svim kontinentima, izuzev Australije. (www.agroatlas.ru/en/)

13
5.1 BIOLOŠKE I MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE JAGODE

Rast jagode počinje u proljeće pri temperaturi iznad 5° C, a 14 do 20 dana nakon listanja u
travnju počinje cvatnja i traje 10 do 25 dana, ovisno o vremenu. Svaka sorta jagode u uzgoju
ima specifične zahtjeve za fotoperiodom i temperaturama u periodu diferencijacije generativnih
organa, a o tome će ovisiti potencijal rasta i rodnosti biljke. Sorte jagoda koje su danas u
proizvodnji uglavnom su samooplodne, stoga ne trebaju druge sorte oprašivače u nasadu. Bolji
prirodi se postižu ukoliko osiguramo insekte za oprašivanje (najčešće pčele ili bumbari). Jagoda
( Fragaria x ananassa Duch.) je grmolika zeljasta, višegodišnja biljka. Korijen jagode je vlasast,
glavna mu je masa u tlu do 25 centimetara dubine i širine. List je trodijelan i nazubljen. Za
jagodu je karakteristično da se razmnožava vriježama.
Cvijet je dvospolan ima 10 do 16 čašičnih listića i u pravilu 5 do 8 latica. Cvat se sastoji od
cvjetova koji su smješteni na malim dršcima koje nosi glavni držak. Plod je sastavljen, a naziva se
jagoda.

5.2 SASTAV PLODOVA

U plodu nalazimo 82.66-88.6 % vode I 0.4-1.6 % pepela. Ukupno ima 4.27-12.6 % šećera,
od čega je saharoza 0-2.34 %, glukoza 1.82-6.7 % I fruktoza 1.76-6.1 %. Ukupne kisline
variraju od 0.59 do 2.02 % ( uglavnom limunska I jabučna ). Pektinske tvari su zastupljene
s 5.85-7.6 % a tannin I obojene tvari 0.11-041 %. Vitamin C ( askorbinska kiselina ) nalazi
se u plodu od 24. 3 do 116.3 mg/100 g, a u listu od 220 do 482 mg.

14
Slike 4 I 5, jagoda

5.3 UZGOJ JAGODE

Među brojnim vrstama voćaka, jagode se izdvajaju po svojoj popularnosti zbog relativno malog
prostora neophodnog za rast i razvoj, te brzog ulaska u rodnost. Stoga se uzgaja od teglice na
balkonu, sve do intenzivnih nasada koji zauzimaju više hektara.
Kod uzgoja jagode od velike važnosti je odabrati odgovarajuću sortu i tip sadnice. Ovisno o
sistemu uzgoja odabire se najprikladnija tehnologija uzgoja. Među brojnim vrstama voćaka,

15
jagode se izdvajaju po svojoj popularnosti zbog relativno malog prostora neophodnog za rast i
razvoj, te brzog ulaska u rodnost. Stoga se uzgaja od teglice na balkonu, sve do intenzivnih
nasada koji zauzimaju više hektara.
Kod uzgoja jagode od velike važnosti je odabrati odgovarajuću sortu i tip sadnice. Ovisno o
sistemu uzgoja odabire se najprikladnija tehnologija uzgoja. Kada govorimo o tehnologijama
uzgoja jagoda, onda u prvom redu mislimo na sve agrotehničke i pomotehničke zahvate koje
provodimo u nasadu. Zahvati obuhvaćaju postupke od pripreme za sadnju, same sadnje,
gnojidbe, uklanjanja starog lišća i sl., a provode se do krčenja nasada. Za koju tehnologiju uzgoja
ćemo se odlučiti ovisi o čitavom nizu činitelja. No korištenjem novih tehnologija postižu se u
proizvodnji jagoda brojne prednosti, kao što su povećanje rodnosti i kvalitete plodova. Samo
stalnim unapređenjem postojećih spoznaja u tehnologiji koju imamo, moguće je opstati na sve
zahtjevnijem tržištu. Ako uzmemo u obzir mjesto gdje se biljke nalaze, jagoda se u svijetu
trenutačno uzgaja na različite načine. Tako razlikujemo uzgoj jagode na otvorenom i u
zaštićenom prostoru, a kod kojih postoje brojne modifikacije. Ako gledamo gdje je smješten
korijen biljke tada postoji klasičan uzgoj u tlu i onaj u kojem se umjesto tla koriste različiti
supstrati ili otopine (hidroponika). Grmovi jagode u uzgoju bez tla mogu se nalaziti u
horizontalnom ili okomitom rasporedu.

5.4 ŠTETNICI I BOLESTI JAGODE

Koprivina grinja ( Tetranycus urticae ) je žute ili narančaste boje, s dvije izrazite tamne pjege na
hrptu. Odrasli oblici prezime na okolnim korovima, a ako se radi o uzgoju u zaštićenim
prostorima, mogu preživjeti i na konstrukciji objekta.Zaraženo lišće puno je sitnih bjeličastih
točkica, koje se spajaju, lišće postaje prošarano, slično mramoru. Na naličju lišća nalaze se pauci
u finoj pređi koji mogu povezati i više listova zajedno. Kasnije se lišće suši. Na zaraženim

16
biljkama prinos je niži, plodovi su sitniji i slabije kvalitete. Tretiranje se  provodi specifičnim
akaricidima, najčešće prije cvatnje. U suzbijanju ovog štetnika jedna od bitnih preventivnih
mjera je fitohigijena. U novije vrijeme za suzbijanje koprivine grinje u zaštićenom prostoru
koriste se predatori.
Jagodin cvjetar (Anthonomus rubi Herbst) spada u red kornjaša (Coleoptera), porodicu pipa
(Curculionidae). Glavni domaćin ovog štetnika je jagoda, iako još napada malinu i druge vrste iz
porodice Rosaceae. Odrasli oblik je 2 do 4 mm dugačak, crvenosmeđe boje, prekriven s finim
sivim dlačicama. Ženka rilom buši rupu u pupu cvijeta i tamo odlaže jaje. Takav pup se ne
razvija, već suši, a na kraju i otpada. Ujedno uništi i stapku cvijeta tako da se cvijet objesi, po
čemu su štete koje radi ovaj štetnik lako prepoznatljive.
Ostali važni štetnici su jagodina mala lisna uš (Aphis forbesi ),jagodina lisna uš (Chaetosiphon
fragaefolii ), jagodin savijač ( Acleris comariana ),hrušt ( Melolontha melolontha ), nematode.

Pepelnica jagode ( Sphaeroteca humili ) napada sve nadzemne organe jagode. Zaraženo lišće se
svija, plod dobija bjeličastu prevlaku i cijeli grm slabije napreduje.
Simptomi sive plijesni ( Botrytis cinerea ) javljaju se prije zriobe ploda, ako tada ima dosta kiše
može uništiti gotovo sav prinos. Na plodovima se pojavljuju smeđe pjege, gdje tkivo omekšava i
truli. Truljenje se brzo širi na cijeli plod.
Bolesti korijena jagode uzrokuju brojne vrste gljivica Verticulum albo-atrum, Phytophtora
fragariae, Armilaria mellea i druge. Bolest se prepoznaje po općem slabljenju i propadanju
biljke i smanjenju prinosa. Bolesti korijena jagode mogu se spriječiti uzgojem otpornih sorti
Senga Sengana, Early dawn itd., i plodoredom.
Viroze čine jagodama veliku štetu Kod jagoda je do sada uočeno oko 20 virusa čija se nazočnost
prepoznaje smanjenjem bujnosti i rodnosti i manjim brojem izbojaka. Pri kupnji sadnica treba
paziti na odgovarajući atest na viruse.

5.5 SORTE JAGODE

Senga Precosa je vrlo omiljena sorta srednje bujnosti. Porijeklom je iz Njemačke, proširena je u
cijeloj Europi. Cvate srednje kasno. Najranija je sorta, dozrijeva polovinom svibnja. Plod je
srednje velik do velik ( prosječna masa iznosi oko 8.5 g ), okruglasto stožasta oblika,

17
svjetlocrven, lijepog sjaja s bjelkastim vrhom. Meso je srednje mekano, svijetlocrvene boje,
karakterističnog kiseloslatka okusa I ugodne arome.

Senga Sengana je proširena njemačka sorta bujnog rasta. Razvija malo vriježa a puno cvijeta pa
vrlo dobro rodi. Dozrijeva krajen svibnja ili početkom lipnja. Plodovi dobro podnose transport,
prikladni su za duboko smrzavanje I potrošnju u sviježem stanju. Sirovina su za različite
prerađevine, a prikladni su I za izradu ukusnog likera od jagoda.

Čačanska rana je sorta dobivena u Institutu za voćarstvo u Čaćku. Rađa 12 do 14 tona/ha. Plod
je srednje velik ( prosječne mase 12 g ), intenzivno crvene boje. Udio plodova prvog razreda je
oko 90 %.

Gorella je vrlo proširena sorta u Europi. Kvalitetna nizozemska sorta bujnoga rasta s malim
listovima. Vrlo dobro rodi. Plodovi su veliki ili vrlo veliki ( prosječna masa 15 g ). Sorta je
prikladna za uzgoj I u sjevernim područjima. Relativno je otporna prema bolestima. Trebalo bi je
uzgajati kao jednogodišnju kulturu zbog opasnosti od Rhizcotonia phytum.

Postoje još mnoge sorte jagode poput Čačanska velika, Belruby, Pocahontas, Tardiva di
Romagna, Senga precosana, Early dawn.

6. JABUKA ( Malus domestica )

Linnaeus je kultiviranu jabuku nazvao Pyrus malus, kasniji naziv je bio Malus sylvestris, a danas
je uobičajen zajednički naziv za kultiviranu jabuku Malus X domestica, gdje x stoji za određeni
naziv hibrida. Istočna Turska i Kavkaz čine središte raznolikosti roda Malus. Jabuka je tamo
prvotno i uzgajana, odakle se raširila po Europi. Aleksandar Veliki je jednu vrstu jabuke

18
pronašao u Maloj Aziji oko 300 pr.Kr. i donio ih u Grčku. Od kontinentalnih voćaka jabuka je po
količinskoj proizvodnji plodova prva u svijetu. U svjetskoj proizvodnji voća dolazi na treće
mjesto, iza agruma I banana. Proizvodnja jabuka u svijetu je oko 50 mil. metričkih tona, od čega
je najveći proizvođač Kina (20 mil) koju slijedi SAD (5mil) te europske i azijske zemlje sa po 2 mil
(Turska, Italija, Njemačka, Francuska, Iran, Poljska). Jabuka se najviše konzumira u svježem
stanju (preko 50%), slijedi jabučni ocat te konzervirani, sušeni i smrznuti oblik.

6.1 BIOLOGIJA I MORFOLOGIJA JABUKE

Jabuka je stablo od 3 do 14 m visoko. Promjer debla doseže 90 cm. Listovi su dugački 5-10 cm,
ovalni, sa šiljastim vrhom. Cvijetni vijenčić ima 1-2 do 4-5 cm u promjeru, bijeli ili ružićasti.
Plodovi se razlikuju po obliku, veličini ( obično su veći od 3 cm u promjeru ), boji I teksturi kože,
vremenu dozrijevanja I sposobnosti skladištenja. Prosječna masa ploda je od 150-160 g, ali
ponekad I 900 g. Cvijeta u travnju, plodovi dozrijevaju od srpnja do listopada. Broj kromosoma
2n=34, 51, 68. (www.agroatlas.ru/en/)

6. 2 UZGOJ JABUKE

Jabuka, u odnosu na ostale voćne vrste, je najmanje zahtjevna prema toplini. Dobro podnosi
niske temperature tijekom zime i do -25°C. Tijekom vegetacije je osjetljiva na visoke
temperature i to preko 35°C, kao i nižu relativnu vlagu, ispod 60%. U tom slučaju može doći do
izraženih oštećenja lišća i plodova, tzv. paleži. Zahtjevna je prema oborinama, a poželjna
relativna vlaga zraka tijekom vegetacije je oko 75%. Stoga, za intenzivan uzgoj jabuke
neophodno je osigurati sustav navodnjavanja. Jabuka najbolje uspijeva na dubljim dobro
prorahljenim pjeskovito-ilovastim, ilovastim i glinasto-ilovastim tlima, sa dovoljnim sadržajem
humusa (minimalno 2%) i hranjivih tvari. Iskustvo je pokazalo da jedan tip tla ne odgovara
jednako za različite podloge, jer kod određenih podloga može ograničiti razvitak
karakterističnog oblika (habitusa) korijenove mreže. Gustoća sklopa određena je razmakom
sadnje, bujnošću sorte I podloge, izborom uzgojnog oblika, plodnošću tla, klimatskim prilikama,
nagibom terena, itd. Osnovno je osigurati svakom pojedinom stablu da potpuno razvija najveću
moguću rodnu površinu, da mu korijenova mreža osvoji sav prostor raspoloživ razmakom
sadnje. Jabuka se može uzgajati u raznim oblicima. Sorte jabuka uzgajamo u obliku prostornih,
plošnih I uzgojnih oblika u pravcu. Najčešći uzgojni oblici su vitki vretenasti grm, Bouche
Thomas, vaza, piramida, pravilna I slobodna paleta.

6. 3 SASTAV PLODOVA

 Jabuka sadrži od 12-22 % suhe tvari, 0.16-1.23 % ukupnih kiselina, 5.5-13 % invertnih šećera, 0.4-
4.5 % saharoze, 0.23-1.3 % pektinske tvari, 0.2-0.7 % protein. Jabuka sadrži I 0.1 mg/100 g

19
vitamina A, 70 mg/100 g vitamina C, 0.3 mg/100 g vitamina B1, 0.3 mg/100 g vitamina B2,
(/www.raffaello007.bloger.hr/post/voce/)

Slika 6, jabuka Malus domestica

6.4 BOLESTI I ŠTETENICI JABUKE

20
Bakterijska palež ( Erwinia amylovora ) je opasna bakterijska bolest  ne samo jabuke već i brojnih
drugih vrsta. Bolest napada oko 160 biljnih vrsta iz 30 rodova. Bolest je donesena iz Amerike u
Europu 1957. godine. Nakon pojave bolesti u Republici Hrvatskoj 1995. poduzete su sve mjere
propisane za karantenske bolesti. Zaražena stabla su krčena i spaljivana. U toj akciji je prema
HZPSS-u iskrčeno 199.432 stabla jabuka, 142.479 krušaka, 148 dunja i 152 mušmule. Oboljelo se
stablo prepoznaje po suhom lišću, suhim izbojcima i  plodovima koji izgledaju kao opaljeni
vatrom. Prvi simptomi bolesti primjećuju se u cvatnji. Napadnuti cvijet se suši. Bakterija iz cvijeta,
prije nego se osuši preko peteljke prodire u izbojak (sl. 5), pa na granu, i u deblo. Svi napadnuti
dijelovi potamne i osuše se. Često puta mladi izboji se osuše, listovi pocrne i drže se još uvijek na
izboju, dok se izboj svine u obliku drške kišobrana. Krastavost ili
fuzikladij ( Venturia inaequalis ) je kod nas i u svijetu najvažnija i najštetnija bolest jabuke. Ta
bolest napada lišće,mladice,cvjetove i plod. Na plodu se pojavljuju mrlje, plod ostaje nerazvijen I
kasnije mu puca pokožica. Na listu se pojavljuju tamne maslinaste mrlje. Najviše nastrada lišće jer
se smanjuje asimilacijska površina,što uzrokuje velike štete. Pepelnica jabuke (
Podosphaera leucotricha ) je nakon krastavosti (fuzikladija) najčešća bolest u nasadima jabuke.
Na listu se bolest pokaže odmah nakon listanja. Svi su listovi koji izbijaju iz jednog pupa pokriveni
bijelo-pepeljastom prevlakom, osobito na licu plojke. Zaraženi su listovi tvrdi, uspravni i kao
lijevak uvijeni. Zaraženi listovi postepeno se suše i otpadaju, osim vršnog lišća koje otvrdne
poprimi metalnu boju i sasuši se, ali ostane na vrhu izboja. Stoga je na stablu jabuke
karakterističan veliki broj golih ili polugolih izboja s nekoliko suhih ili polusuhih listova na vrhu
dok je krošnja stabla rijetka. Bolest se također pokazuje na cvijetovima, mladicama i plodovima.
Latice cvjetova zaostanu u rastu te ostaju vrlo malene, nemaju normalnu (ružičastu) boju, nego
zelenkasto-vodenastu.

Jabučni savijač ( Cydia pomonella ) je najopasniji štetnik jabuke koji napada I druge voćne vrste
( kruška, orah itd. ). Jabučni savijač je leptir sive boje,s karakterističnom šarom na kraju krila.
Ličinke oštećuju plodove I uzrokuju crvljivost ploda. Štetnik ima dvije generacije..
Jabučna zelena uš ( Aphis pomi ) je čest štetnik. U vrijeme bubrenja pupova javlja se osnivačica
koja siše pupove → sve ostale generacije (do 17 generacija), žive na vršnom lišću. Izlučuje mnogo
medne rose, pa je intenzivna i pojava pepelnice na biljkama kojima se hrani.
Jabučna krvava uš ( Eriosoma lanigerum ) je česta u intenzivnim voćnjacima. Često se naseljuje
na brojnim ranama koje su nastale rezidbom. Primjena većine sredstava za zaštitu katkad više
uništava vrlo učinkovitog prirodnog neprijatelja te uši, osicu Aphelinus mali, nego što sredstvo
uništava uš.

21
6.5 SORTE JABUKE

Idared je američka sorta nastala 1935 križanjem sorti Jonathan I Wagner. Visokoproduktivna je
plantažna sorta I danas najpopularnija sorta u Hrvatskoj. Zbog krupnog i lijepog ploda, dobrog
okusa i neobicno dugog skladistenja plodova, vrlo je cjenjena. Hrskavo, blijedo - žuto meso je
sočno, fine, nježne teksture, slatko - kiselkastog okusa i nenametljive arome. Prikladna je za
potrošnju u sviježem stanju I za preradu. Idared je zimska sorta, dozrijeva prvih desetak dana u
listopadu. Plodovi su krupni do vrlo krupni ( 180-250 g ), okruglog I malo spljoštenog oblika.
Plodovi su temeljne žućkastozelene boje, umjereno ili potpuno prekriveni crvenilom.

Fuji je jedna od atraktivnih sorti jabuke. Njena je glavna karakteristika ljep ružičast mašak koji
prekriva žutozelenu pozadinu. Fuji je dobiven križanjem dobro poznate sorte Red Delicious i
mnogo manje poznate Ralls Janet koja je vjerojatno razlog atraktivnog ružičastog preljeva. Dolazi
iz Japana. Plodovi su aromatični, hrskavi I sočni. Okus je naglašeno sladak i vrlo osvježavajuć.
Dozrijeva u drugoj dekadi mjeseca listopada.Plodovi su srednje veliki (150 - 180g), okruglastog
oblika. Temeljna je boja žutozelena, prekrivena žutonarančastom i prošarano crvenom bojom s
ružičastim maškom.

Gala je sorta sa Novog Zelanda. Dobivena je križanjem sorata Golden Delicious i Kidd’s Orange
Red. To je vrlo aromatična jabuka. Dozrijeva krajem kolovoza - početkom rujna. Plodovi su mali
do srednje veliki (150-180 g). Temeljna boja je žuta s pramenovima crvenila na sunčanoj strani -
sorta je slabo stabilna, pa postoji niz crvenih mutanata npr. Gala Must, Royal Gala, Galaxy.

Jongold je američka sorta. U proizvodnju je uvedena 1968. godine i odtada je postala naročito
popularna u Europi.Dobivena je križanjem Golden Deliciousa i Jonathana. Dozrijeva sredinom
rujna – krajem rujna.Plodovi su veliki do vrlo veliki (180-250 g), okruglasto konusnog oblika.

Granny Smith potječe iz Australije, Okus je naglašeno kiselkast. Odlična je za potrošnju u

sviježem stanju I za preradu. Dozrijeva u drugoj dekadi mjeseca listopada. Plodovi su krupni do
vrlo krupni (200 - 250 g), okruglasto- konusnog oblika. Temeljna boja je tamno zelena koja
dozrijevanjem postaje svjetlija.

Postoji oko 7000 tisuća sorti jabuka, još neke značajne su zlatna pramenka, Jerseymac,
Summerred, Golden Delicious, Braeburn, itd.

22
 7. KRUŠKA ( Pyrus communis )
Rod Pyrus se sastoji od 22 vrste, koje se nalaze u Aziji, Europi i sjevernoj Africi. Dvije vrste se
kultiviraju, europska kruška ( Pyrus communis ) I azijska kruška ( Pyrus pyrifolia ) poznata I kao
japanska ili nashi. Nashi se većinom uzgaja u Aziji, ali u posljednjih 20 godina I na zapadu raste
interes za ovu vrstu. Plodovi nashije više podsjećaju na jabuku nego na europsku krušku.
Europska kruška potjeće iz istoćne Europe I Male Azije, gdje se vjerojatno uzgajala već 1000 g.
prije Krista. Danas se proizvede 17 900 000 mt kruške, a uzgaja se na 4.3 milijona hektara. Največi
uzgajivač je Kina sa 56 % svjetske proizvodnje, a slijede je Italija ( 5% ), SAD ( 5% ), Španjolska
( 4% ) I Njemačka ( 3 % ).

7.1 BIOLOGIJA I MORFOLOGIJA KRUŠKE

Kruška je stablo do 10 m visine ( od 3-5 m u intenzivnom uzgoju ). Listovi su naizmjenični,

jednostavni, eliptično/ovalni, nazubčenog ruba, 3.5-10 cm dugački I 3-5 cm široki. Cvjetovi su
bijeli ili ružičasti, neugodna mirisa, stoje na gronjama, a izbijaju zajedno s listovima. Ginecej je
cenokarpan, sastavljen od 2-5 plodnih listova, plodnica je podrasla, sazrijevanjem stvara
jezgričast plod. Unutar sočna tkiva cvjetišta nastaju iz plodnih listova suhokožičaste tvorevine.
Plodovi su dugački od 4-12 cm. Plod, boja i oblik kruške ovise o sorti. Broj kromosoma 2n=34, 51,
68. (www.agroatlas.ru/en/)

7.2 UZGOJ KRUŠKE

Za uzgoj krušaka važno je odabrati prikladan proizvodni prostor. Kruška ne podnosi velike
hladnoće. Tijekom dubokog zimskog mirovanja može kraće vrijeme izdržati do –25°C, a neke
sorte i do -30°C. Kruška ne podnosi visoke temperature i nisku relativnu vlagu zraka tijekom
vegetacije. Uz temperaturu iznad 34°C i relativnu vlagu zraka ispod 60% (kraj srpnja i tijekom
kolovoza) dolazi do pojave paleži lišća kod većine sorte. Ova pojava može se djelomično
neutralizirati sistemom navodnjavanja. Za intenzivan uzgoj kruške nužno je osigurati dublja,
dobro drenirana i teksturno lakša pjeskovito-ilovasto ili ilovasto pjeskovita i ilovasta tla,
neutralne do slabo kisele reakcije. Osim toga, kruška zahtijeva tlo bogato humusom i hranjivim
elementima. Kruška prirodno oblikuje piramidalnu krošnju. U intenzivnom uzgoju krušaka najviše
je proširen uzgoj u obliku vitkog vretenastog grma I slobodne palmete s kosim granama. Na
podlozi dunje kruška ranije prorodi I daje obilnije prirode već u prvim godinama nakon sadnje.
Kod uzgoja krušaka u obliku slobodne palmete uzimaju se između redova razmaci od 3.5-3.8 m, a
u redu, ovisno o bujnosti sorte, 1.5-2.5 m.

23
7.3 SASTAV PLODOA KRUŠKE

Plod kruške se sastoji od 13.5 % suhe tvari, 0.51 % kiselina, 7.2 % šećera, 1% saharoze, 0.2 %
pektina, 16 mg/100 g vitamina C, 0.24 mg/100 g vitamina A.
(/www.raffaello007.bloger.hr/post/voce/)

Slika 7, kruška, Pyrus communis

24
7.4 BOLESTI I ŠTETNICI KRUŠKE

Krastavost kruške ( Venturia pyrina ) napada sve dijelove biljke. Za razliku od krastavosti jabuke ova
bolest prezimi u obliku micelija na granama I predstavlja izvor primarne zaraze. Zatim napada plodove
gdje se javljaju pjege koje se kasnije povećavaju. Takvi plodovi trunu I otpadaju.
Kruškin pikac ( Gymnosporangium sabinae ) ima dvije biljke hraniteljice I javlja se u blizini gdje ima
borovice. Bolest se javlja na kori stabla gdje uzrokuje stvaranje rak rana, te na listovima. Opasnost od
ovebolesti je od travnja do lipnja.
Siva pjegavost kruške ( Mycosphaerella sentina ) e bolest koja se najčešće javlja na samoniklim ili
zapuštenim kruškama po okućnicama i vikendicama, te starim i zapuštenim voćnjacima. Bolest se također
javlja tamo gdje se na kruškama ne provodi zaštita od krastavosti, posebno u uvjetima kišnih proljeća.
Zaraze su jake i listovi mogu biti tako oštećeni da otpadaju već u ljeto. Posljedica je defolijacija voćke,
odnosno potpuno gubljenje listova. Takve voćke ulaze oslabljene u zimu, nedozrelih mladica i pupova te
slabog ili nikakvog roda iduće godine. Moguće je da takva voćka kasnije opet potjera krajem ljeta ili
početkom jeseni i takva nepripremljena dočeka zimu šta rezultira dodatnim iscrpljivanjem i neotpornošću
na mraz i zimske uvjete. Osim na kruški, bolest se može pojaviti na dunji, pa čak i na jabuci u iznimnim
slučajevima.

Kruškinu buhu ( Cacopsylla pyri ) prepoznajemo po tamnoj boji grana i lista, što je posljedica
medne rose koju izlučuju ličinke, a potom naseljavaju gljive čađavice. Kruškina buha uzrokuje
direktne i indirektne štete. Štetnik se hrani sokovima na mladim izbojcima i lišću što slabi stablo,
a medna rosa koju izlučuju ličinke predstavlja medij na kojem se razvijaju gljive čađavice i takvi
plodovi gube tržnu vrijednost. Kruškina buha je najopasniji štetnik kruške, ima četiri generacije
godišnje, a najbrojnija je prva generacija ličinki koja se javlja u svibnju na cvjetovima i mladim
plodovima.Naročito je brojna na bujnim pregnojenim nasadima. Prvi pregled na ovog štetnika se
vrši uožujku na zimska jaja i zaštita počinje već tada. Kasnije tretiramo ličinke po potrebi.
Osa kruškarica ( Haplocampa brevis ), štetu pričinjavaju ličinke – pagusjenice koje oštećuju mlade
plodove. Jedna ličinka može oštetiti više plodova koji se suše i otpadaju. Suzbijanje se vrši na
kraju cvatnje.
Smeđa kruškina uš ( Melanaphys pyralus ), Sve vrste uši sišu sokove na listu, stabljici i
plodovima, uzrokuju venenje, zastoj u rastu i deformaciju plodova. Prezime zimska jajašca, a
suzbijanje je potrebno i radi prenošenja virusa.
Kruškin trips ( Taeniothrips incosequens ) napada trešnju, šljivu, krušku, marelicu, breskvu,
badem i višnju. Odrasli prezime u tlu. Za vrijeme bubrenja pupova odrasli kukci se zavlače ispod
ljuski i tamo sišu, a tamo odlažu i jaja. Ličinke sišu na pupovima i lišću. Lišće je puno nekrotičnih
pjega te postaje prošupljeno (izrešetano) jer nekrotizirani dijelovi otpadnu. Kod marelice plod
postaje kvrgav. Suzbija se u vrijeme početka bubrenja pupova uljanim organofosfornim
sredstvima.

25
7.5 SORTE KRUŠKE

Williams jedna od najpopularnijih krušaka. Zacijelo zbog toga što joj plodovi dozrijevaju
ujednačeno(krajem kolovoza) i što je u svježem stanju jako ukusna,a može se i preraditi u rakiju
Viljamovku. Plodovi su veliki sa prelijepom žutom bojom koji je s jedne strane prekriven
crvenilom. Ukratko rečeno to je sorta izvrsne kakvoće, a i uvijek obilno i redovito rodi. Plod je
velik, kruškolikog oblika ( 225 grama ).

Rana Moretinijeva je jedna rana sorta koja razvija stabla velike bujnosti, a redovito i obilato rađa
Plodovi dozrijevaju krajem srpnja. Plod je zelenožute boje koji je manje prekriven crvenilom.
Sorta zahtijeva toplije položaje i plodnija tla.

Lipanjsko zlato – Plodovi ove sorte dozrijevaju rano, tj. krajem lipnja. Stablo je srednje bujnosti.
Otporna je na sušu i hladnoću. Sorta obilno i redovito rodi, pa je stoga potrebno i ponekad
prorijediti krošnju. Plodovi su zlatno-žute boje s blagim crvenilom na sunčanoj strani. Meso ploda
je sočno i vrlo ukusno.

Conference– Sorta koja podnosi niske temperature. Razvija srednje bujna stabla koja obilno rode.
Ubraja se u kasne sorte pa dozrijeva krajem rujna.Plodovi su zelekasto-žute boje prekriveni
rđastim točkicama.Plodovi se mogu dugo čuvati u skladištu. Ova sorta se često susreće u
hladnijim i vlažnijim klimama,kojoj pogoduju ti uvjeti.

Etruska je rana ljetna sorta kruške koja je nastala križanjem sorti Coscia X Gentile u proizvodnju
je dana 1991. godine. Plod je je malen do srednje velik, zbog toga jer ima veliku rodnost, te
ponekad ima i veliku gustoću plodova. Plod kruške je kruškolikog izduženog oblika koji se  prema
vrhu postupno sužava, sa peteljkom koja je izrasla na jednu stranu i prilično je dugačka i srednje
debela. Kruška cvate srednje rano i dobro se oprašiva, sa drugim sortama kruški, u cvatnom brstu
ima prosječno 7 cvijetova.

Toska je ljetna sorta kruške koja je uzgojena križanjem sorti Coscia x Williams u proizvodnju i
razmnožavanje je dana 1993 godine. Kruška Toska je rana ljetna sorta koja dozrijeva oko 21.07.
sve je u odvisnosti na kojem području je posađena i od vremenskih uvjeta dozrijevanja. Plod je
srednje velik, lijepoga kruškolikog oblika, koji prelazi u kratki i široki vrat koji završava ravnim
vrhom i srednje dugačkom peteljkom. Vanjski izgled i oblik ploda Toske je vrlo lijep, kožica ploda
je srednje debela svijetlozelene boje koja dospijevanjem prelazi na žutozelenu na sunčanoj strani
sa nešto marmoriranog crvenila, koji daje plodu kruške privlačan izgled. 

26
 8 DUNJA ( Cydonia Oblonga )
Dunja je jedina vrsta iz roda Cydonia koja pripada subporodici Maloideae iz porodice Rosaceae.
Svoje latinsko ime je dobila po starom grčkom gradu Kydonia, danas grad Chania na otoku Kreti.
U Armeniji i Iranu, dunje rastu u divljini. Na portugalskom jeziku naziv za dunju je marmelo.
Odatle potiče naziv marmelada, koja se prvobitno pravila od dunje. Preko Italije stigla je u
Europu, a u našim krajevima dobro uspijeva. Cvate od svibnja do lipnja, a veliki pojedinačni
cvjetovi bijele su ili ružičaste boje. Listovi su kožasti, jajoliki, cjelovitog ruba, dugi 5 - 10, a široki
oko 7 cm, gusto obrasli finim, sivkastim dlaćicama.
Plodovi dozrijevaju od sredine rujna do kraja listopada, ovisno o klimatskim prilikama staništa na
kojem se uzgajaju. Pokriveni su dlakama koje se lako skidaju, a dosežu težinu od 300 do 500
grama. Dunje obvezno treba brati prije prvog mraza, i to u trenutku kad je cijela površina ploda
blijedožute boje i lako se otkida uvrtanjem peteljke. Prerano ubrani, zelenkasti plodovi, znatno su
slabije kakvoče i ne mogu se dugo čuvati, kao ni oni prekasno ubrani, obično s tamnim pjegama.
Vrlo su osjetljivi na udarce i oštećenja, i treba ih čuvati u nezagrijanim prostorijama, u jednom
sloju i s peteljkom okrenutom prema gore. Kad se boja plodova promijeni iz blijedožute u
zlatnožutu, spremni su za korištenje. Sirovi plodovi se ne koriste jer su trpki, drvenasti i teško
probavljivi. Od hranjivih tvari sadržavaju oko 14 % ugljikohidrata, 0,5% bjelančevina i oko 0,4 %
masti. Voda čini 70 - 80 % ploda, a značajno je i 2 % neprobavljive celuloze koja je važna za
normalan rad crijeva. Tu su i vitamini C, B1, B2, B12, provitamin A te minerali kalij, kalcij, natrij,
fosfor, magnezij, željezo i bakar. Najpoznatije sorte su vranjska, Bereczki, Champion I leskovačka.

27
 Slika 8, dunja, Cydonia Oblonga

9. OSKORUŠA ( Sorbus domestica )

Rasprostranjena je u južnoj i srednjoj Europi, sjevernoj Africi, na Krimu i u Maloj Aziii. Teško je
odrediti točne granice prirodne rasprostranjenosti, budući da je od davnina sađena i spontano
proširena. Težište areala je na Balkanskom poluotoku, Apeninskom poluotoku i u južnoj
Francuskoj. U Hrvatskoj raste u šumama hrasta crnike, hrasta medunca i bijelog graba. U
kontinentalnom dijelu je rijetka. Također dolazi kultivirana, u voćnjacima, uz vinograde, putove i
sl. Oskoruša je 15-20 (-30) m visoko drvo široke, okruglasto jajaste krošnje, promjera do 60 (-100)
cm.Kora je pepeljastosiva, crvenkastosmeđa do tamnosiva, djelomično se odlupljuje, kasnije je
duguljasto pločasto ispucala. Korijenov sustav je srcolik s više razgranatih, dobro razvijenih žila
srčanica. Izbojci su žućkastosmeđi, goli, djelomično pokriveni sivkastim slojem epiderme, posuti
lenticelama. Kratki izbojci su brojni i prstenasto smežurani. Pupovi su spiralno raspoređeni oko
izbojka, oko 1 cm dugački, jajasto stožasti, tupo ušiljenog vrha, pokriveni većim brojem ljusaka.
Ljuske pupova su široke, ljepljive, zelenkaste, djelomično crvenkaste, s tamnijim rubovima, gole,
sjajne. Vršni pup je veći i izduženiji od postranih pupova, koji su djelomično priklonjeni uz izbojak,
otklonjenih vrhova. Lisni ožiljak je trokutast do polumjesečast, s pet tragova provodnih
snopića.Lišće je 15 - 18 cm dugačko, neparno perasto sastavljeno od 11 do 21 liske, koje su usko
duguljaste, 3-8 cm dugačke, simetrične osnove, oštro napiljenog ruba, odozgo gole, odozdo
pahuljasto pustenaste, kasnije gole i plavkastozelene, u jesen pocrvene. Palistići rano
otpadaju.Cvjetovi su dvospolni, entomogamni, bijeli, oko 1,5 cm široki, 35 - 75 cvjetova skupljeno

28
u 6 - 10 cm široke gronje. Lapova časke i latica ima 5, prašnika 20, plodnih listića 5, potpuno su
srasli, vratova tučka 5. Cvjetanje je u svibnju i lipnju. Prividni plodovi su sočni, jabučasti ili
kruškoliki, do 3 cm dugački, žućkastozeleni do smeđkasti, posuti lenticelama, a s osunčane strane
crvenkasti. Trpko su kiselkastog okusa, a tek nakon stajanja i prvih mrazova postaju smeđi,
mekani, ukusni i slatki. Dozrijevaju u rujnu i listopadu, sadrže 5-6 sjemenki, koje su do 7 mm
dugačke, široko jajaste, spljoštene, ušiljenog vrha, smeđe, više ili manje sjajne. Sjeme raznosi
divljač, ptice i glodavci.

Slika 9, oskoruša, Sorbus domestica

10 MUŠMULA ( Mespilus germanica )

Rimljanima je mušmula bila omiljena voćka pa su je sadili u svojim vojničkim taborima. Mušmula
potječe iz Azije, odakle je prenesena u Europu oko 200god. prije Krista, te se udomaćila u Grčkoj i
Italiji, a potom i u cijeloj Europi. Mušmula je grm ili drvo koje naraste do 8 m visine. Listovi su
tamnozeleni, eliptični, 6-15 cm dugački I 3-4 cm široki, bez dlačica. Na vrhovima grančica javljaju
se krupni cvjetovi bijele boje, sa dužim čaškinim listićima od kruničnih. Cvjetovi su u promjeru 3-5
cm. Cvate u svibnju I lipnju. Okrugli i kruškoliki plodovi, u kojima je 5 sjemenki, sa čaškom na
vrhu, žutozelene do tamnosmeđe boje, mesnati su i jestivi nakon što odstoje i potamne. Plodovi
se beru poslije prvih mrazeva i ostavljaju se da ugnjile i postanu mekani. Mušmula raste
samonikla po šumama, ali se uzgaja I po vrtovima. Broj kromosoma 2n=32. U područjima
umjereno vlažne i tople klime, sa 600-700 mm oborina na godinu, na dubokim, plodnim,
propusnim, umjereno vlažnim tlima, najbolje uspijeva. Odlično podnosi sušu i niske temperature;
čvrsto i žilavo drvo sporo raste pa ne strada ni pri temperaturama od minus 35 °C. Cvate kasno,
potkraj svibnja, pa joj ne škode ni kasni proljetni mrazovi. Može se uzgajati u krajevima sa
srednjom godišnjom temperaturom 8-9 °C, čak i na nadmorskim visinama 900-1000 ma.

29
 Slika 10, mušmula,Mespilus germanica

11. ŠLJIVA ( Prunus domestica )

Najstariji sačuvani zapis o šljivi je iz 479 pr. Kr, u spisima I pjesmama Konfucija, koji je šljivu stavio
na popis popularne hrane u Kini. Aleksandar Veliki je doneo šljivu u Europu. Rod Prunus sadrži
nekoliko podrodova, među kojima je i podrod Prunus, koji se dalje deli na tri sekcije: Prunus,
Prunocerasus i Armeniaca. Podrod Prunus se od ostalih podrodova razlikuje po tome što ima
usamljene terminalne i lateralne pupoljke, kao i glatku košticu. Iz sekcije Prunus kod nas široko su
rasprostranjene P. domestica L. domaća šljiva, P. cerasifera Ehrh.džanarika i P. spinosa L. trnjina.
Smatra se da je domaća šljiva nastala hibridizacijom između trnjine i džanarike. Do danas je
proizveden veliki broj sorti domaće šljive, preko 2000. Uzgaja se u čitavoj Europi osim krajnjeg
sjevera, sjevernoj i južnoj Africi, sjeverozapadnoj Indiji, istočnoj Aziji, Sjevernoj Americi. Sve sorte
svrstane su u dvije grupe (kojima je dan taksonomski rang podvrste): prave šljive, subsp.

30
domestica, koje su bez trnja, imaju zelenobijele krunične listiće, spljošteni endokarp (koštica), koji
se lako odvaja od „mesa" ploda (mezokarp); trnošljive, subsp. insititia (L.) C.K.Schneider, koje
imaju trnje, čisto bijele krunične listiće, okruglast endokarp za koji je srastao mezokarp. Plodovi
se koriste za potrošnju u svježem stanju, za sušenje I razne prerađevine ( marmalade, džem,
kompot, sok ) a puno se prerađuje I u rakiju, koja je po svojoj kvaliteti poznata I izvan naše
zemlje.

11.1 BIOLOGIJA I MORFOLOGIJA ŠLJIVE

Šljiva je drvo, 6-15 m visine, sa jajolikom krošnjom. Listovi su eliptični ili jajasti, 4-10 cm dugački I
2.5-5 cm široki, Cvijetovi su na kratkim stapkama, do 2.5 cm u promjeru, po dva u grupi ( rijetko
od 1-5 ). Latice su bijele. Plodovi su 4-10 cm dugački I 3-5 cm široki, od 10 do 70 g težine, okrugli
ili ovalni sa bočnom brazdom. Plodovi su ljubičasti, žuti, crveni, plavi, često sa voštanom
prevlakom, mašak.

11. 2 SASTAV PLODA ŠLJIVE

Plod šljive se sastoji od 17.65% suhe tvari, 0.21 % kiseline, 9.7 % šećera, 3.5 % saharoze, 0.78%
pektina, 5 mg/100 g vitamina C. (/www.raffaello007.bloger.hr/post/voce/)

31
Slika 11, šljiva, Prunus domestica

11.3 BOLESTI I ŠTETNICI ŠLJIVE

Hrđa šljive ( Transzchelia pruni spinosae ) u jačem napadu uzrokuje defolijaciju šljive, loše ili
nikakvo dozrijevanje plodova, izostanak cvatnje iduće godine i iscrpljivanje voćke tijekom zime.

32
Dakle, jači napad (dosta čest kod nas) može uzrokovati da šljive već u kolovozu potpuno ogole.
Ako iza tog napada slijedi jača zima, posljedice su sušenje stabala i grana te propadanje voćke.
Napadu podliježu gotovo sve sorte. Osobito su osjetljive ranije sorte, Bistrica (Požegača), te ringlo
grupa šljiva.
Plamenjača šljive ( Polystigma rubrum ) njena osnovna značajka je da šljiva rodi jedne godine
izvrsno, a potom iduće ili čak i iduće druge godine slabo i nikako. Neke sorte su tome prirodno
sklone, ali kod većine drugih sorata uzrok tome je prvenstveno loša zaštita. Plamenjača šljive
parazitira na svim sortama šljive, ali najjače je sklona bistrici. Lako ju je prepoznati  u početku
žućkastim, a kasnije crvenožutim do narančastim pjegama na listovima (veličine 2 – 15 mm). List
je unutar pjege malo zadebljao i pjega je prema gore ispupčena. Ako je broj pjega na listu velik
(čak i do 10), list prerano otpada, te voćka ostaje u kolovozu bez lista što utječe na dozrijevanje i
kvalitetu ploda, te prije svega na zametanje cvjetnih pupova za iduću godinu.
Šarka šljive, Plum pox virus najopasnija je bolest šljive. Bolest  izaziva smanjenje klorofila,što
utječe na propadanje cijelog stabla.Jačina i simptomi ovise o biljnoj sorti,kao i o vrsti šarke.Znaci
zaraze mogu se primjetiti na listovima,plodovima,cvjetovima,granama.U proljeće se na listovima
uočava prstenasto šarenilo,dok nekim sortama požuti i cijeli list.Kod osjetljivih sorti koštićavog
voća plodovi su deformirani  i izbrazdani, lošeg okusa. Virus šarke  u vočnjake se najčešče unosi
zaraženim sadnim materijalom,te kao takav,ostaje izvor zaraze,koja se proširuje na nezaražene
sadnice.Osim toga.lisne uši također prenose ovu bolest sa zaraženih,na zdrave voćke.

Šljivin savijač ( Grapholita funebrana ) je jedan od najopasnijih štetnika koji napada šljivu. Razvija se
u dvije generacije. Štetnik prezimljuje u stadiju larve na kokonu, opredenom ispod kore šljive ili u
raznim zaklonima. Preobrazba u lutku nastaje rano u proljeće, obično već krajem ožujka, a leptir
leti u travnju, svibnju ili lipnju.
Šljivina osica ( Hoplocampa spp. ) se javlja svake godine i nekih godina nanosi i katastrofalne
štete. Imago izlazi u proljeće iz zemlje, krajem ožujka ili početkom travnja. Poznato je da na tok i
dužinu leta imaju najveći uticaj klimatski faktori te ukoliko je manja vlažnost i više temperature,
let počinje ranije i traje kraće. Nagla zahlađenja i kišni dani prekidaju letšljivinih osica, a nastavlja
se po normalizaciji uvijeta.
Šljivina štitasta uš ( Parthenolecanium corni ), Kruškin trips ( Taeniothrips inconsequens ), Rogati
cvrčak ( Stitocephala bisonia ) itd.

11. 4 SORTE ŠLJIVE

33
Stanley je porijeklom iz SAD-a. Pogodna je za stolnu potrošnju, sušenje i preradu. Stablo je
srednje bujno, uspravno s prirodno eliptično-okruglastim krošnjama. Rano ulazi u rod, rađa
redovito i obilno. Dozrijeva u drugoj polovici kolovoza. Plod je krupan, mase oko 40 grama,
izduženo okruglog oblika, tamno plave boje. Meso je sočno, slatkastog okusa, ima veliku košticu
koja se lagano odvaja od mesa. Dobro podnosi niske temperature, ali je osjetljiva na rani proljetni
mraz.

California blue je američka sorta šljive, srednje je bujnosti s rastresitijim krošnjama. Rano ulazi u
rod te rađa redovito i obilno. Samooplodna je, dozrijeva polovicom srpnja. Plod je krupan, mase
oko 47 grama, okruglastog oblika plavo ljubičaste boje. Meso je srednje čvrstoće, sočno, koštica
se odvaja od mesa (kalanka). Osjetljiva je na sušu i niske temperature.

Čačanska rodna je srednje bujna sorta, rano ulazi u rod i obilno rađa. Samooplodna je, dozrijeva
krajem kolovoza. Plod je dosta krupan, mase 30 grama, ovalnog oblika tamno plave kožice,
prekrivene maškom. Meso je sočno, slatko i aromatično, dobre kvalitete.Koštica se lako odvaja
od mesa. Plod je prikladan za potrošnju u svježem stanju i za sušenje.

Čačanska ljepotica je srednje bujna sorta. Rano ulazi u rod, rađa obilno i redovito. Dozrijeva
krajem srpnja, početkom kolovoza, pa je izrazito atraktivna za stolnu potrošnju. Plod je dosta
krupan, mase 30-40 grama, jajolikog oblika, tamno plave boje. Nije samooplodna te su joj
potrebni oprašivači (ostale čačanske sorte). Meso je čvrsto, sočno i aromatično slatko kiselkastog
okusa.Koštica se lagano odvaja od mesa. Izvrsna stolna sorta.

Bistrica ( Požegača, Mađarka ) je poznata domaća sorta odlične kvalitete, a spade među najbolje
šljive na svijetu. Smatramo je našim velikim nacionalnim bogatstvom. U uzgoju dolazi veliki broj
tipova koji se razlikuju po bujnosti, rodnosti, vremenu dozrijevanja veličini I kvaliteti plodova.
Rađa već u 4 godini I daje obilne prirode. Bistrica je samooplodna, a I dobar je oprašivać za druge
sorte. Plod je srednje velik do sitan, prosječne mase 17-19 grama. Plodovi su prikladni za
potrošnju u sviježem stanju, za sušenje I za razne prerađevine. U Hrvatskoj se puno prerađuje u
rakiju koja je poznata u svijetu.

34
 12 MARELICA ( Prunus armenica )

Marelica (lat. Prunus armeniaca, tur. kayısı), također poznata pod imenom kajsija, je
kontinentalna koštuničava voćka koja zajedno sa šljivama, bademima, breskvama, višnjama i
trešnjama pripada podrodu Prunoideae.. Marelice najvjerojatnije potječu iz predjela Srednje
Azije i sjeveroistočne Kine, iz oblasti u blizini ruske granice. Moguće je da prirodno područje vrste
obuhvaća i Korejski poluotok i Japan. Marelica, iako to njeno botaničko ime sugerira, ne potječe
iz Armenije. U Armeniju su kajsije stigle šireći se duž Puta svile. Odatle su je Rimljai, oko 70.
godine prije nove ere, proširili po cijeloj Europi. Danas, divlje (nepripitomljene) jedinke marelice
rastu u vrlo malim grupama u Kini, Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistanu. Tijekom male brojnosti
ovih populacija, vrsta Prunus armeniaca smatra se ugroženom. Uzgojene sorte marelica raširene
su širom planeta. Najbolje uspijeva u područjima s blagom, mediteranskom klimom, tijekom čega
se u takvim područjima intenzivno komercijalno uzgaja. Prema statističkim podacima iz 2005.
godine, najviše marelica se proizvodi u Turskoj (390.000 tona godišnje ]), Iranu (285.000) i Italiji
(232.000). Osim za potrebe prehrane stanovništva, marelica se koristi kao dekorativna vrsta, a
njeno drvo je visoke mehaničke i dekorativne kvalitete.. Na području bivše SFRJ, područje gdje su
se najviše uzgajale marelice 1960-ih godina je bila Subotičo-horgoška pješčara u Bačkoj. Hranjiva
vrijednost i sastav ploda mijenjaju se sušenjem ili termičkom obradom. U sastav ploda ulaze
pojedini vitamini, kao i polifenoli. Najzastupljenija kiselina u plodovima kajsije je limunska
kiselina. Osim ploda, sjemenka kajsije se koristi u prehrambenoj industriji, najčešće kao zamjena
za sjemenku badema. Od ove sjemenke se spravlja talijanski liker amareto. Ulje iz sjemenka
kajsije se ponegdje upotrebljava kao jestivo ulje. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Marelica)

12. 1 BIOLOŠKE I MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE

Marelica raste kao grm ili nisko drvo, visoko 8—12 m, sa stablom promjera do 40 cm. Oblik
krošnje je okrugao, ponekad plosnat. Kora stabla je tamnosiva, uzdužno ispucala. Mlade grane i
lisne drške su često crvenkaste boje. Listovi su ovalni, dugi 5—10 cm, široki 5—8 cm, sa špicastim
vrhom i nazubljenim rubom. Lisne drške su duge 2—4 cm. Cvjetovi imaju kratku cvjetnu dršku, pa
često imaju izgled sjedećih cvjetova. Razvijaju se usamljeno ili u parovima, najčešće prije listanja
biljke. Promjer cvijeta je 2—4,5 cm. Marelica je samooplodna, rijetko stranooplodna biljka.
Najvažniji oprašivač je pčela. Plod je koštunica, podsjeća na malu breskvu, promjera 1,5—2,5 cm,
žute do narančaste boje, ponekad i crvene na strani izloženoj suncu. Jedna sjemenka se nalazi
unutar tvrde koštice.(www.agroatlas.ru/en/)

35
Slika 12 marelica, Prunus armenica

36
 13 TREŠNJA ( Prunus avium )

Domovina trešnje nalazi se u pontskoj flori Turske. Gotovo prije 2000 god. rimski je vojskovođa i
proslavljeni sladokusac Lucije Lukul donio prvu trešnju u Rim. Redovnici su se trudili da trešnju
kao drvo koje voli topla područja priviknu na hladnija područja, pa je oko 800 god. kasnije već u
propisima Karla Velikoga bilo preporučeno za uzgoj nekoliko sorti trešanja. Od onog vremena
trešnja se udomaćila u šumama srednje Europe, tamo je podivljala pa je presađivana iz šuma u
rasadnike i kućne vrtove da bi se oplemenila u nove sorte.

13.1 BIOLOGIJA I MORFOLOGIJA TREŠNJE

Trešnja je do 20 m visoko stablo. Kora je tamnosiva, ostaje dugo glatka i sjajna, u starosti se ljušti
u horizontalnim trakama. Izbojci su ravni, nejednako obojeni, crvenkastosmeđi, sjajni, sa
svjetlijim sivkastim ili sivkastosmeđim poljima, posuti krupnijim, ovalno produženim lenticelama
Pupovi spiralno raspoređeni, prilično krupni, jajasto konični, ušiljenog vrha, nalaze se na jako
uzdignutom lisnom jastuku. Ljuske pupova su crvenosmeđe, gole. Postrani pupovi koso
otklonjeni. Ožiljak otpalog lista srcasto razvučen, s pet tragova provodnih snopića. Listovi su joj
jednostavni, ovalni, dugi od 7-14 cm, a 4-7 cm široki, mat zelene boje.
(/www.sumfak.hr/~dendrolo/atlas) Cvjeta rano u proljeće u isto vrijeme kad i lista. Cvjetovi su
grupirani u cvatove, od po 2 do 6 cvjetova. Pojedinačni cvjetovi su bijeli sa pet latica. Oprašuju ih
pčele. Plod trešnje je crvena bobica, 1-2 cm u promjeru, ovisno o sorti, težine 2.5-10 g. Zrije
krajem proljeća. Unutar ploda nalazi se mala koštica, u kojoj se nalazi sjeme. Duga je 8-12 mm,
široka 7-10 mm, a debela 6-8 mm. Broj kromosoma 2n=16. (www.agroatlas.ru/en/)

13. 2 UZGOJ TREŠNJE

Od klimatskih uvjeta za uzgoj trešnje posebno značenje ima temperatura, i to u prvom redu
apsolutne minimalne tokom zimskog mirovanja, na početku i na kraju vegetacije.
Raspored oborina tokom vegetacije je vrlo bitan u fazi rasta ploda, a posebno u fazi bubrenja
ćelija i dozrevanja. Dosta je otporna na niske temperature, tokom zime izdrži, kraće vrjeme, i do
-28°C. Prilikom odabira parcele za podizanje zasada treba imati u vidu mogućnost pojave kasno
proljetnih mrazeva. Veće količine oborina u fazi dozrevanja plodova uzrokuju pucanje plodova i
izraženiji napad bolesti i štetočina, naročito trešnjine muhe. Intenzivan uzgoj trešnje zahtjeva

37
duboka, dobro drenirana i plodna zemljišta. Trešnja uzgajana na divljoj trešnji (podlozi) bolje
podnosi nešto teža zemljišta ilovastoglinaste teksture. Nasuprot tome, ne podnosi teža zbijena
zemljišta. Ukoliko je zemljište duže vrijeme previše vlažno (slaba prozračnost), korjen počinje

  

da truli. Trešnja zahteva gnojiva sa većim sadržajem organske materije i koja su biološki aktivna.
Poželjno je da reakcija zemljišta bude neutralna do slabo kisele reakcije. Jako karbonatna i
alkalna nisu pogodna za gajenje trešnje, jer je u njima prisutan poremećaj u ishrani željezom, tj.
kloroza lišća. Iako postoji nekoliko samooplodnih sorti, trešnja je stranooplodna vrsta i zahtjeva
unakrsno oprašivanje. Da bi unakrsno oprašivanje bilo uspješno potrebne su 2 do 3 unakrsno
kompatibilna oprašivača sa istim vremenom cvijetanja ili čije se vrjeme cvijetanja preklapa.
Trešnja se uzgaja s piramidalnom krošnjom, kao popravljena piramidalna krošnja, vretenasta
piramida I eetažna piramida.

38
 Slika 13, trešnja, Prunus avium

13.3 BOLESTI I ŠTETNICI TREŠNJE I VIŠNJE

Monilija ( Monilia laxa ) napada pretežno koštićave voćke: trešnju, višnju, šljivu, breskvu,
marelicu. Najčešća je na višnji i breskvi. Sušenje mladica manifestira se u cvatnji i odmah iza
cvatnje. Mladica procvate, ali tada veći ili manji broj cvjetova počinje naglo smeđiti, sušiti se i
propadati.  Gljiva prezimljuje u zaraženim suhim granama na kojima u proljeće nastaju ležišta
konidija i u takozvanim mumijama. Osim grančica i mumija na stablu mogući je razvoj i iz
ostavljenog i trulog voća ispod stabala u proljeće.

39
Bakterijska palež koštičavih voćaka ( Pseudomonas mors-prunorum ) je bakterija, postoje
određene forme speciale za svaku vrstu koštićavih voćaka. Bolest nije posvuda raširena, ali se
mjestimično javlja kao jaka zaraza uzrokujući epidemije, posebno na višnjama i trešnjama. Bolest
postepeno uzrokuje propadanje i sušenje pojedinih grana, a kasnije i cijelog stabla.
Kozičavost trešanja I višanja ( Blumeriella jaapii ) je najštetnija bolest višanja, osobito na nekim
sortama, a isto tako napada i trešnju. Na trešnji su štete malene, ali se često uopće ne zaštićuju
pa isto tako poprilično nastradaju. Iznimno je nađena i na šljivi. Česta je nažalost slika krajem 7.
mjeseca  da jedna trešnja ili višnja na okućnici ostane potpuno bez lišća. Na listovima se s gornje
strane razvijaju sitne, crveno-ljubičaste pjege, koje su znatno sitnije od onih uzrokovanih
šupljikavošću lista (Stigmina carpophila). Veličina im je do 1 mm, porazbacane su i obično ne
ispadaju. Broj se pjega u slučaju povoljnih prilika brzo povećava tako da mogu početkom ljeta
potpuno prekriti list. Spoje se pa čitav list poprimi crvenkastu boju.

Trešnjina muha (Rhagoletis cerasi L.) najvažniji je štetnik trešnje. Najviše napada srednje i kasne
sorte. Tehnološki je štetnik. Odrasla muha odlaže jaja u plod trešnje koji mijenja bolju iz žute u
ružičastu. Ličinka se razvija u plodu koji gubi na kvaliteti. Nakon cca. 3 tjedna ličinka napušta plod
trešnje kako bi se kukuljila u tlu.
Crna trešnjina uš je migrantna vrsta, prezimljava u obliku jaja položenih na grančice trešnje.
Piljenje ženke počinje rano u proljeće već početkom travnja tako da u toku vegetacije stvore više
generacija koje izazivaju deformiranje odnosno kovrčanje lista .
Žilogriz ( Capnodis tenebrionis ) je tvrdokrilac, dug je od 18 do 28 mm i tamnocrne je boje.
Nadvratnjak mu je bijelosiv i na njemo se ističu veća i manja uzvišenja crne boje. Na njegovu
tvrdom pokrilju nalaze se sitne bijele točkice. Razvojni put žilogroza počinje krajem srpnja i
tijekom kolovoza izlaskom odraslih oblika iz napadnutih stabala. Penju se u krošnje koštičavih
voćaka gdje se intenzivno hrane peteljkama, listovima i korom jednogodišnjih mladica.

13. 4 SORTE TREŠNJE

Bing je jedna od najstarijih sorti koje se još uvjek uzgajaju. Plodovi sorte su krupni. Meso je
čvrsto i hrskavo, slatko i sočno, veoma lijepe arome. Iako ima veoma kvalitetan plod ova sorta
takođe ima slabosti u pogledu uzgoja. Niske zimske temperature mogu predstavljati problem,
kao i osijetljivost cvijetnih pupoljaka na proljetne mrazeve zbog ranog vremena cvijetanja ove
sorte. Plodovi lako pucaju usljed kiše i ovu sortu treba uzgajati u područjima u kojima nema kiše 2

40
– 3 nedelje pred berbu.

Regina je nova sorta, porjeklom iz Njemačke koja je tržišno sve zastupljenija među komercijalnim
sortama tamno crvene trešnje. Regina dobro podnosi zimske mrazeve i tolerantna je prema
hladnijim vremenskim uslovima sa većom količinom padalina. Plod je krupan, čvrst, veoma
dobrog ukusa, otporan je na pucanje. Sorta kasnog vremena cvijetanja i sazrevanja.
Stranooplodna je.

Burlat je francuska sorta srednje ranog cvijetanja, dobro podnosi transport. Plod je tamnocrvene
boje, srednje veličine ili veliki, veoma sladak i sočan, sa čvrstim mesnatim dijelom. Kao rana
trešnja u vrijeme zrenja nije podložan napadu trešnjine muhe. Sorta je djelimično samoplodana i
oprašuje se takođe sa drugim ranim sortama trešanja. Dobri oprašivači su Van, Stela, Lionska
rana i Suvenir. Može se uzgajati na blago-kiselim zemljištima.

Isabella je novija talijanska sorta za koju se predviđa da će zamijeniti dosada najzastupljenije

sorte u našem podneblju. To je samooplodna sorta koja rano dolazi u rod. Redovito rađa, plodovi
su veliki, oko 9 g. Kožica ploda je sjajna, vrlo atraktivna, meso je blijedocrvene boje, slatkastog
okusa.

Sunburst je samooplodna, ne tako poznata, ali nimalo manje vrijedna sorta trešanja. Nastala je
križanjem dviju visokovrijednih sorti Stella i Van. Formira izrazito velike plodove prosječne mase
12 grama. Plodovi su sočni, ugodna okusa koji je posljedica specifičnog odnosa kiselina i šećera.

14. VIŠNJA ( Prunus cerasus )

41
Kultivirana višnja je selektirana od raznih divljih vrsta Prunus cerasus. Prve kultivirane vrste su se
pojavile na obalama Kaspijskog i Crnog mora, a bila je poznata starim Grcima u stpljeću pr. Kr.
Bila je dosta popularna kod Perzijanaca i Rimljana, koji su je raširili po cijelom carstvu. Višnja je
plod koji je nastao križanjem slatke, domaće trešnje sa divljim, kiselijim vrstama.

14.1 BIOLOGIJA I MORFOLOGIJA VIŠNJE

Višnja je 5-10 m visoko stablo. Kora joj je crvenkastosmeđa, sjajna, ljušti se u horizontalnim
trakama. Izbojci su tanki, goli, nejednako obojeni, crvenkastosmeđi, sjajni, sa svjetlijim sivkastim
ili sivkastosmeđim poljima, posuti krupnijim, ovalno produženim lenticelama. Pupovi spiralno
raspoređeni, prilično krupni, jajasto konični, ušiljenog vrha, nalaze se na jako uzdignutom lisnom
jastuku. Ljuske pupova su crvenosmeđe, gole. Cvjetovi su grupirani u cvatove, od po 2 do 6
cvjetova, sa dugačkim cvatnim stapkama. (/www.sumfak.hr/~dendrolo/atlas) Cvjetovi su bijeli sa
pet latica. Oprašuju ih pčele. Plod višnje je crvena bobica, 1-2 cm u promjeru, ovisno o sorti,
težine 2.5-10 g. Osnovna masa korijena nalazi se na dubini od 40 do 80 cm. U širinu se prostire
van opsega krošnje. Krošnja je različite bujnosti i oblika a najviše zavisi od sorte. Obično je
okrugla, razgranata s uspravnim ili povijenim granama. U pogledu klimatskih uvjeta višnja
podnosi velike nadmorske visine, a isto tako uspješno podnosi i niske zimske temperature, sve do
–40°C. Može se uzgajati u izrazito sušnim područjima, s oborinama od 400 do 500 mm godišnje.
Stablo plemenitih sorti višanja dožive 25 do 30 godina, dok pojedinačna stabla i do 50 godina.
Višnja stupa u rod u trećoj godini nakon sadnje.

14.2 UZGOJ VIŠNJE

Višnja je u pogledu položaja i tla vrlo skromna voćka, tako da se uspješno može uzgajati na svim
položajima. Ipak, više joj odgovaraju otvoreni nego zatvoreni položaji. Najbolje uspjeva na
obroncima i blagim padinama okrenutim jugu, jugoistoku i istoku. Može se uspješno uzgajati na
gotovo svim, osim na previše vlažnim i teškim tlima. Najproduktivnija je ako se zasadi na lakoj
pjeskovitoj ilovači, karbonatnom černozemu umjerene vlažnosti i dovoljne plodnosti.Prije sadnje
u tlo treba rigolanjem (duboko oranje 40-60 cm) unijeti u prosjeku oko 30 do 40 tona stajnjaka i
1.000-1.700 kg kompleksnog PK (fosfor-kalij) gnojiva, formulacije 0:15:30. Uzimanjem uzoraka i
kemijske analize tla, odnosno opskrbljenošću pojedinim hranjivima, možemo precizno odrediti

42
 količinu mineralne gnojidbe. Ukoliko se ne provede mjera rigolanja potrebno je iskopati rupe
oko 60 cm široke i oko 50 cm dubok. Razmak sadnje između redi i u redu ovisi od sorte, sistema
uzgoja, plodnosti tla i načina berbe  (ručno ili strojno). Za naše prilike razmak između redi je 5
metara a u redu 4 metra. U ovakvom sklopu višnjika (5x4m) moguće je berbu obaviti i strojno-
tresačima. Znači, na jednom hektaru površine (10.000 m2) potrebno je oko 500 sadnica višnje.
Korijenov sustav ne prodire duboko u tlo. Osnovna masa korijena nalazi se na dubini od 40 do 80
cm. U širinu se prostire van opsega krošnje. Krošnja je različite bujnosti i oblika a najviše zavisi od
sorte. Obično je okrugla, razgranata s uspravnim ili povijenim granama. Ako se radi o plodu višnje
za industrijsku preradu, onda se podrazumijeva da se berba plodova obavlja strojno-tresačima
(90-120 otresenih stabala u jednom satu). Pri prosječnom urodu od oko 40 kg po stablu (za cijeli
eksploatacijski vijek višnje-od sadnje do 20 godina starosti), ukupan urod po jednom hektaru
(500 stabala) iznosi 20.000 kg uz prosječnu cijenu ploda višnje za industrijsku preradu od 3,75
kn/kg (0,50 eura), ostvari se prihod od oko 75.000 kuna. Neka su prosječni troškovi održavanja
nasada oko dvadesetak tisuća kuna ostaje dobit od između pedeset i šestdeset tisuća kuna po
jednom hektaru.

Slika 15, višnja, Prunus cerasus

43
14. 3 SORTE VIŠNJE

Maraska dozrijeva krajem lipnja i početkom srpnja. Jedinstvena je po kvaliteti i tehnološkoj

vrijednosti plodova. Osnovna karakteristika Maraske je da ima srednje velik plod, okruglasto-
srcolika oblika s kožicom intenzivno crvene boje. Meso je tamnocrveno, sočno, slatkokiselkasta
okusa i vrlo aromatično. Sok je izrazito tamne boje. Obzirom, da je meso odlične kvalitete,
plodovi su vrlo traženi na domaćem i inozemnom tržištu. Zbog odlične kvalitete plodova, redovite
i obilne rodnosti u povoljnim klimatskim prolikama te relativno velike skromnosti prema edafskoj
situaciji, Maraska se preporučuje za sve komercijalne voćnjake i plantaže na jugu naše zemlje, a li
također i za kućne vrtove.

Čačanski rubin je sorta slabijeg do srednje bujna rasta. Rano prorodi I obilno rađa. Dozrijeva
krajem lipnja. Plod je srednje velik do velik, prosječne mase 5,7 grama. Okruglasta je oblika s
kožicom tamnocrvene boje. Meso je tamnocrveno, srednje čvrsto, kiselkastoslatkasta okusa I
pomalo trpko. Sorta je dosta otporna prema kasnim proljetnim mrazevima.

Schattenmorelle ( Duga Lotova ) je stara poznata sorta, veoma proširena u starijim vočnjacima.
Stabla su bujna. Cvate srednje kasno I samooplodna je. Dozrijeva početkom srpnja. Plod je velik,
okruglasta oblika s dugom I debelom peteljkom. Kožica je tanka, tamnocrvene boje , a kad
plodovi posve dozriju onda je tamnocrvene do crne boje. Meso je tamnocrveno, sočno, s dosta
kiselina I vrlo izražena ugodna mirisa.

Keleris 14 gospodarski je vrlo vrijedna sorta. Potječe iz Danske. Stabla su slabijeg do srednje
bujnog rasta s izduženim I rastresitim krošnjama, koje nemaju izraženu tendenciju ogoljavanja.
Cvate srednje rano, samooplodna je. Dozrijeva početkom srpnja. Plod je srednje veličine s
prosječnom masom od 4.2 grama. Meso je tamnocrvene boje. Otporna je prema proljetnom
mrazu I prema moniliji.

44
 15 BRESKVA ( Prunus persica )

Breskva nosi znanstveno ime persica, nastalo od vjerovanja starih europljana da su

breskve porijeklom iz Perzije (današnji Iran). Današnji botaničari su zaključili da je stvarno
porijeko breskve Kina, a da je preko Perzije i Mediterana, stigla u Europu Putem svile davno prije
nove ere.. Uzgoj breskvi počeo je prije 4000 godina u Kini, gdje se naziv "breskva" odnosio na
mladenku. Breskve su također bile simbol besmrtnosti i dugog života. Koristi se kao svježa i
prerađena u kompot, sok, marmeladu, voćnu salatu, sladoled, sušene proizvode i kandirane
proizvode, a od breskve se peče I rakija.

15. 1 BIOLOŠKE I MORFOLOŠKE KARAKTERISTIKE

Breskva je listopadno drvo, naraste od 5-10 m. Listovi su joj šiljasti, dugi od 7-15 cm i 2-3 cm
široki. Cvjeta rano, pre listanja. Cvetovi su usamljeni ili u paru, 2,5 do 3 cm u promjeru, ružičasti
sa 5 latica. Plod je koštunica, sa jednom velikom sjemenkom zatvorenom u tvrdoj koštici. Plod
breskve ima žuto ili bjelkasto tijelo, vrlo ukusno, sa glatkom i mekanom kožom zavisno od sorte.
Izbojci su goli, dvobojni: s osunčane strane ljubičastosmeđi, a s druge zelenkasti, gusto posuti vrlo
sitnim, svjetlijim lenticelama. Pupovi su spiralno raspoređeni, jajasti, pokriveni većim brojem
ljusaka. Ljuske pupova su crvenkastosmeđe, vanjske mogu biti djelomično gole, a inače gusto,
bijelo dlakave.Vršni pup uvijek je lisni, podjednako velik kao postrani lisni pupovi.Postrani pupovi
u gornjem dijelu izbojka su gušće raspoređeni, priklonjeni uz izbojak, pojedinačni ili do tri
zajedno, razlikuju se manji lisni i veći cvjetni.( /www.sumfak.hr/~dendrolo/atlas )

15. 2 UZGOJ BRESKVE

Za poželjan rast, očekivanu rodnost i postizanje dobre kvalitete plodova, nužno je osigurati dosta
topline. Većina sorti breskve može podnijeti relativno niske apsolutne temperature tijekom zime i
do –22°C. Kasni proljetni mrazevi mogu biti velika opasnost uzgoju breskve. U toplijim južnim
krajevima gdje su veće temperature tijekom vegetacije, gdje je veća evapotranspiracija, potrebna
je veća količina vode. Hladni vjetrovi za vrijeme cvatnje mogu značajno smanjiti oplodnju a time i
ugroziti urod. Pojava tuče može biti opasna za plodove, mladice i jednogodišnje izboje. Za
uspješan uzgoj breskve treba osigurati duboka, dobro drenirana tla, lakšeg teksturnog sastava,
dobre strukture i dobro opskrbljena humusom (najmanje 2-2,5%) i biogenim elementima.
Poželjna su pjeskovito-ilovasta i ilovasto-pjeskovita tla u kojima se korjenova mreža može
nesmetano širiti u dubinskom i lateralnom smjeru. Pogodna su neutralna do slabo kisela tla.

45
 Slika 16, breskva, Prunus persica

15. 3 BOLESTI I ŠTETNICI BRESKVE

Kovrčavost lista breskve (Taphrina deformans) je najvažnija bolest breskve. Bolest se po

nakovrčanom lišću lako prepoznaje. Po završetku listanja pojedini listovi postaju nakovrčani,
mjehuravi i zadebljali, često veći od normalnih listova i lako se lome. Ovisno o sorti, nakovrčani
dijelovi lista mogu biti zelenobijele ili crvene boje. Ubrzo se nakovrčani listovi osuše i otpadnu pa
je u svibnju i lipnju moguć potpuni gubitak lišća. sim na lišću, moguća je, ali nešto rjeđe, pojava
simptoma bolesti na mladicama i plodovima. Zaražene mladice su zadebljale i deformirane, a na
plodovima se javljaju mjehurasta ispupčenja.Uzročnik kovrčavosti lista breskve koja prezimljava
na kori, grančicama ili ljuskicama pupova. Zaraza breskve i nektarine uzročnikom kovrčavosti
lista moguća je samo na mladom, nediferenciranom tkivu uz dovoljno kiše. Optimalna
temperatura za ostvarivanje zaraze je 15,5-21°C, a za razvoj kovrčavosti breskve oko 20°C. Prema
tome, kritično razdoblje za primarnu infekciju breskve je od početka bubrenja pupova do pojave

46
zelenog lisnog vrška, a za ostvarivanje infekcije je (uz prisustvo uzročnika bolesti) potrebna i kiša.

 Krastavost breskve ili  pjegavost breskve (Fusicoccum carpophilum, Megacladosporium

carpophilum) je bolest koja napada divlje i kulturne sorte bresaka. Bolest se kod nas javlja na
plodovima i grančicama. Bolesti posebno pogoduje zapuštena i gusta krošnja. Bolest je vrlo
neredovita u svojoj pojavi. Njezin je razvoj u velikoj mjeri ovisan o ljetnim kišama. Dok su plodovi
mali, zaraze nema, i to najvjerojatnije radi velike dlakavosti. Kad plodovi porastu, na pokožici se
javljaju tamnosmeđe, gotovo crne pjege, širine 2-5 mm. Broj pjega se brzo povećava ako je kišno
ljeto i tom prilikom, pjege se spajaju. Na plodu je pokrivena cijela pokožic.Takav plod u pravilu
pukne sve do koštice ili se smežura i zasuši. Berba je izgubljena.

Pepelnica breskve ( Sphaeroteca pannosa var. persica ) je kod nas česta bolest bresaka, kako u
primorskim krajevima, tako i u kontinentalnom području. Za nju je karakteristično da se naglo
razvije i pojavi. Među vrstama i sortama bresaka postoje dosta velike razlike u osjetljivosti.
Pepelnica napada listove, plodove i mladice. Na naličju (rijeđe i na gornjoj strani) listova nalazimo
za pepelnice karakterističnu bijelu prevlaku. Napadnuti listovi žute, deformiraju se, plojka lista se
između žila uvija, zaostanu u rastu i na kraju otpadnu.  Na plodovima nastane oveća pjega bijele
boje. Na mjestu bijele pjege plod kasnije posmeđi. Česta je na plodovima i sluzasta izlučevina.
Plod se deformira i često otpadne prijevremeno. Plod se može na tom mjestu i  raspuknuti, a
tada ga većinom zarazi monilija.

Breskvin trips ( Taeniothrips meridionalis ) je noviji štetnik u Hrvatskoj. Prisutnost tripsa

zabilježena je i na marelicama, šljivama, na karanfilima i na drugom bilju.Prezimi odrasli oblik
ispod kore i u pukotinama stable. U vrijeme cvatnje hrani se dijelovima cvijeta, oštećujući latice,
prašnike, i dr.Jedna ženka odloži oko 80 jaja na cvjetne organe. Ličinke oštećuju plodnicu i tek
zametnuti plod. Izlučuju slinu koja sadrži toksine pa su tragovi sisanja na epidermi jače uočljivi.
Na epidermi nastaju nekroze nepravilna oblika. Veće nekrotizirane površine sprečavaju pravilan
rast ploda, a katkad nekrotizirano tkivo puca. Kožica ploda postaje hrapava, plodovi se
deformiraju.

Ostali značajni štetnici su breskvina crna uš ( Brachycaudus persicae ), zelena breskvina uš

(Myzus persicae ), breskvina uš uvijalica ( Myzus varians ), breskvin moljac ( Anarisa
lineatella), breskvina osa predivica ( Neurotoma nemoralis ).

47
15. 4 SORTE BRESKVE

Sve sorte breskvi djelimo na one žutog i bijelog mesa a prema odvajanju mesa od koštica na
kalanke kod kojih se meso lako odvaja od koštice i durancije gdje se meso ne odvaja od koštice.
Sorti ima više od 3000.

Collins je srednje bujna sorta, a rodnost je dobra. Dozrijeva 20 dana prije Redhavena. Plod joj je
velik i okruglast. Koža žute boje a na sunčanoj strani prekrivena 70 posto crvrnom bojom. Meso
je žuto i sočno i djelomično se odvaja od koštice. veoma ugodne arome i ukusa. Relativno je
otporna na mraz.

Redhaven je stara dobro poznata sorta, razmnožava se od 1940. U odnosu na tu sortu određuje se
vrijeme dozrijevanja ostalih sorti. Stablo je bujno, cvatnja srednje rana i vrlo dobra rodnost.
Dozrijeva polovicom srpnja. Plod je srednje krupan do krupan, okruglog ovalnog oblika. Koža
žuta s pramenovima crvene boje. Meso je žuto, odlične kvalitete, ugodne arome i mirisa te se
odvaja od koštice. Otporna na mraz. U mediteranskom dijelu potrbno ju je natapati kako bi bila
uspješno uzgojena.

Fayette ima srednje bujno stablo, rod obilan. Dozrijeva mjesec dana poslije Redhavena. Plod je
krupan okruglog oblika. Koža je žuta s crvenilom do 80 posto na površini. Meso je žuto, vrlo
sočno i odvaja se od koštice. Ne zahtijeva veliku temperaturu pa je pogodna za sadnju na jugu
mediterana. Zbog svoje obilne rodnosti zahtijeva prorjeđivanje plodova.

Dixired je sorta nastala samooplodnjom Redhavena. Stablo srednje bujno i rodnost dobra.
Dozrijeva dva tjedna prije Redhavena. Plod srednje krupan do krupan i okrugao. Koža žuta te na
sunčanoj strani 70 posto prekrivena crvenilom. Meso je žuto s crvenim žilicama. Dobro se odvaja
od koštice. Zbog svoje kasne cvatnje ima manju mogućnost oštećenja od mraza.

48
s s

49
50