Professional Documents
Culture Documents
Elektrostatika je oblast elektrotehnike, koja se bavi izučavanjem fizičkih, pojava unutar sistema,
formiranih od prostorno nepokretnih i vremenski nepromjenljivih električnih naboja.
Makroskopski pristup. Prilikom razmatranja mehaničkog međudjelovanja među česticama uzimamo
u obzir tri sile (gravitaciona, elektromagnetna i mezonska). Makroskopski pristup stavlja mezonske sile
u drugi plan.
Zakon očuvanja električnog naboja u izolovanom sistemu kaže da se ukupni električni naboji ne
mijenjaju tokom vremena.
Akumulacija električnog naboja na materijalnim tijelima:
1. trenjem jednog materijalnog tijela od drugo, pri čemu dolazi do prelaska elektrona sa jednog na
drugo tijelo
2. elektrostatskom indukcijom, a to je izlaganje električki neutralnog provodnog tijela djelovanju
sila ESP, pri čemu se na jednoj strani grupišu negativni, a sa druge strane pozitivni naboji.
3. opterećivanjem elektroda električnog kondenzatora električnim nabojima.
Materijalna tijela unutar kojih se može ostvariti usklađeno pomjeranje elektrilnih naboja zovu se
provodna tijela, dok tijela kod kojih se ne može ostvariti nazivaju se izolatori ili dielektrici. Primjer
savršenog dielektrika je vakum.
Materijalna sredina je homogena ako u svim elementarnim dijelovima svoje zapremine ima iste
fizičke osobine. Materijalna sredina je izotopna ukoliko unutar svake svoje elementarne zapremine ima
iste osobine u svim pravcima. Materijalno tijelo je linearna sredina ako njegove EM-ne osobine nisu u
funkcijij intenziteta vanjskih dejstava, bilo da su ona električne ili magnetne prirode.
Električni naboj Q [C] je svojstvo čestice materije da ima vezu sa sopstvenim EMP i međusobnim
djelovanjem sa spoljasnjim EMP-em.
Dielektrička sredina ε predstavlja veličinu koja definiše uticaj sredine na silu uzajamnog djelovanja. ε
u vakumu iznosi εo = 8,85·10-12 [F/m] i uzima se kao referentna dialektrička propustljivost.
ε = εr· εo
Linijski raspoređen električni naboj q’, u opštem slučaju, je naboj dQ koji se nalazi na dužini
provodnika dl.
dQ = q’·dl q’= [C/m]
Površinska gustina električnog naboja σ je kada su električni naboji raspoređeni u vrlo tankom sloju
po geometrijske površine.
σ=
dQ
dS
[ ]
= C / m2
Zapreminska gustina električnog naboja ρ se definiše kao omjer ukupne količine naboja ∆Q
lokalizovanje u elementarnoj zapremini ∆V.
ρ=
dQ
dV
[ ]
= C / m3
Kulonov zakon: mehanička sila uzajamnog djelovanja dva nepokretna naboja Q1 i Q2 u homogenoj
sredini direktno je srazmjerna njihovom proizvodu i obrnuto srazmjerna kvadratu njihovog rastojanja r,
gdje je k koeficijent proporcionalnosti k=9·109 [Nm2/C2]. Ako su obje čestice ili pozitivno ili negativno
naelektrisane, sila je odbijajuća, a ako su suprotnog naboja sila je privlačna.
Q ⋅Q 1
F = k 1 2 2 ro = [N ], k=
r 4πε 0
Elektrostatsko polje je posebno stanje električnog polja u kojem su električni naboji prostorno
nepomični, a pripadajuće im količine naboja ne mijenjaju svoje iznose tokom vremena.
Vektor jačine ESP se grafički predstavlja linijama vektora jačine elektrostatskog polja. Linije vektora
jačine ESP se ne mogu međusobno sjeći. Po svom pravcu i smjeru vektor E se pruža duž radijalnih
zraka, koje imaju svoje ishodište u centru lopte, pri čemu uslov q>0 obezbjeđuje da su ti zraci usjereni
od lopte ka okolnom prostoru, a uslov q<0, obezbjeđuje da su ti zraci usmjereni od okolnog prostora ka
lopti.
dq
dE = ro = [V / m]
4πε r 2
Električne silnice su zamišljene linije kojim je vektor ESP tangenta u svakoj tački u smjeru polja.
Fluks elektrostatskog polja je fizička veličina, koja iskazuje mjeru broja linija vektora ESP koje
prožimaju neku površinu.
dΦ E = E ⋅ d S ⇒ Φ E = ∫ E ⋅ d S
S
Gausov teorem uspostavlja vezu između vektora jačine ESP E i električnih naboja unutar homogene i
izotropne sredine. Gausov teorem glasi: Fluks vekotra jačine ESP E kroz zatvorenu površ u homogenoj
i izotropnoj sredini, jednak je količniku algebarske sume električnih naboja, obuhvaćenih tom površi i
dialektrične propustljivosti te sredine. Analitički se Gausov teorem u integralnoj formi izražava
pomoću sljedeće relacije:
∑ Qi
S
∫ Ed S =
ε
Gausov teorem u integralnom obliku može se koristiti samo za slučajeve sferne simetrije. Da bi se
odredio vektor jačine ESP u tijelima koja nemaju osobine simetričnosti, koristi se formulacija Gausove
teoreme u diferencijalnom obliku.
ρ
div E =
ε0
Rad sila ESP pri pomjeranju tačkastog naboja iz jedne tačke u drugu ne zavisi odoblika putanje po
kojoj se pomjeranje odvija, već samo od prostornog položaja. Ako su M i N dvije fiksirane tačke u
prostoru, međusobno povezane krivom linojom l1, unutar kojeg se manifestuje djelovanje vektora
jačine ESP E, rad sila ESP, pri pomjeranju bilo kojeg tačkastog električnog naboja Qi, iz dačke M u N,
definiše relacija:
N N
A = ∫ Fi ⋅ d l1 = Qi ∫ E ⋅ d l1 = [J ]
M M
Električni potencijal je skalarna veličina koja ima sposobnost da opiše energetska stanja svih tačaka u
ESP. Odabere li se neka referentna tačka P, tada potencijal tačke A u razmatranom ESP, u odnosu na
potencijal tačke P, određuje relacija:
r
P
Qi P dr Qi ⎛ 1 1 ⎞
V ( A) = ∫ E ⋅ d l = ∫ = ⎜ − ⎟ = [V ]
A
4πε 0 rA r 2
4πε 0 ⎜⎝ rA rP ⎟⎠
Električni napon između tačaka A i B unutar razmatranog ESP, defunuše se kao razlika električnog
potencijala tih tačaka u tom polju.
U AB = V ( A) − V (B ) = [V ]
Ekvipotencijalna površ je geometrijsko mjesto tačaka koje formira površ u prostoru i kod kojeg sve
njegove tačke imaju istu vrijednost eletkričnog potencijala.
Ekvipotencijalna linija je geometrijsko mjesto tačaka, koje formira liniju u prostoru i kod kojeg sve
njegove tačke imaju istu vrijednost električnog potencijala. Ekvipotencijalne linije i linije vekotra
jačine ESP su međusobno ortogonalne.
Ekvipotencijalni sistem je sistem u kojem sve tačke imaju istu vrijednost električnog poetncijala.
Poissonova diferencijalna jednačina proizilazi iz Gaussovog teorema u diferencijalnom obliku kada
se unesu izrazi koji određuju komponente ESP u Dekartovom pravouglom koordinatnom sistemu.
ρ δ 2V δ 2V δ 2V ρ
divE = ⇒ 2 + 2 + 2 =−
ε0 δx δy δz ε0
Laplaceova diferencijalna jednačina je specijalan slučaj Poissonove jednačine kada je ρ=0, odnosno
kad nema prostorno raspoređenih električnih naboja.
δ 2V δ 2V δ 2V
+ + =0
δx 2 δy 2 δz 2
Električni kondenztor je namjenski konstruisan uređaj koji je u stanju, unutar svoje strukture,
akumulirati određenu količinu naboja, odnosno određeni iznos elektrostatske energije.
Električni kapacitet nekog tijela ili sistema provodnih tijela, može se definisati kao sposobnost tog
tijela, odnostno tih tijela, da pri djelovanju električnog napona U, akumulira određenu količinu naboja
Q, odnosno određene količine naboja Qi (i=1,2…k) u slučaju sistema sastavljenog od k provodnih
tijela.
Q
Q = C ⋅ U ⇒ C = = [F ]
U
Kapacitet provodnih tijela zavisi od njihovog oblika, dimenzija i međusobnog položaja, kao i od
dialektričkih osobina sredine između provodnih tijela. Kapacitet ne zavisi od količine elektriciteta na
provodnim tijelima i napona između njih.
Kod pločastog kondenzatora električni kapacitet je određen relacijom:
S
C = ε0 = [F ]
d
Jedinica mjere za električni kapacitet je farad [F]. Međutim, to je izuzetno veliki iznos kapaciteta, jer
da bi vazdušni pločasti kondenzator imao kapacitet od 1F, pri rastojanju njegovih elektroda od 1 mm,
površina elektroda bi trebala biti oko 100 km2. U tehničkoj praksi kondenzatori se izgrađuju u
vrijednosti µF, nF, pF.
Pored pločastih kondenzatora, u elektrotehnici se još susreću, sferni i cilindrični kondenzatori.
Pri paralelnom vezivanju kondenzatora kondenzatora svaki od kondenzatora s obzirom na pripadnu
kapacitivnost C1, odnosno C2 i izloženost djelovanju električnog napona U preuzima na svoje
elektrode, električni naboj Q1, odnosno Q2 respektivno.električni kondenzatori su izloženi djelovanju
jednosmjenog napona, istog iznosa U. Paralelno se mogu spajati samo oni električni kondenzatori, čiji
je nazivni napon, gledano pojedinačno ili za svaki upotrebljeni kondenzator, veći ili jednak od napona
U.
C = C1 + C 2 , Q = Q1 + Q2 , U 1 = U 2
Serijsko ili redovno vezivanje kondenzatora u osnovi je karakteristično po tome, što su svi serijski
povezani kondenzatori opterećeni istom količinom elektirčnog naboja. Serijski spoj električnih
kondenzatora moguće je izložiti većem naponskom nivou od onog koji može podnijeti jedan usamljeni
kondenzator iz takvog spoja.
1 1 1
= + , U = U 1 + U 2 , Q1 = Q2
C C1 C 2
Elektrostatička energija
Sav rad koji obave energetski izvori u okviru razmaranog pomjeranja električnog naboja dq, utroši se
na povećanje energetskih rezervi u analiziranom sistemu, što se moze i analitički iskazati relacijom:
dAi = dWi
Sav rad A se transformiše u prirast elektrostatske energije razmaranog procesa, pa se može pisati da je:
n
Vi ⋅ Qi
A = We = ∑ = [J ]
i =1 2
Kada se ova relacija primjeni na pločasti kondenzator sa vazdušnim dialektrikom, elektrostatička
energija iznosi:
1
W = Q ⋅U
2
Određivanje djelovanja sile u elektrostatskom polju, duž nekog generaliziranog pravca l, se može vršiti
po osnovu korištanja veze između djelujuće sile i zavisnosti energije posmatranog sistema. Prema
relaciji za elementarni rad sila ESP, tokom pomjeranja električnih naboja u pravcu koordinate l,
∑v
i =1
i ⋅ dqi = Fl dl + dWe
Metod ogledala
− 2 ⋅ Q ⋅ cos θ −Q⋅h
Eh = =
4πε 0 (r + h ) 2πε 0 (r 2 + h 2 )3 / 2
2 2
Tokom razmatranja i određivanja vektora elektrostatske sile, vektora ESP, skalarne funkcije
električnog potencijala i energije ESP, konstatovano je da intenziteti ovih veličina zavise, između
ostalog, i od dielektričkih osobina sredine, unutar koje se oni proučavaju. Kada se dialektrici izlože
djelovanju stranog ESP, na elementarne električne naboje se djeluje mehaničkom silom.
Dielektrička čvrstoća dielektričnog materijala je kritična-granična vrijednost količnika, između
napona dovedenog na krajeve tog dielektrika i debljine istog dielektrika, pri kojoj još uvijek ne dolazi
do narušavanja, odnosno razaranja dielektrične strukture samog dielektrika.
Dielektrična konstanta ima prirodu specifične kapacitivnosti i u tom smislu dielektrična konstanta
nekog dielektrika, pokazuje koliko puta će se povečati električni kapacitet analiziranog kondenzatora,
kada se vakum između njegovih elektroda, zamjeni upravo tim dielektrikom.
Nepolarni dielektrici
Kod ovih dielektrika raspored elementarnih električnih čestica u nepobuđenom stanju je takav da je
njihovo ukupno električno djelovanje jednako nuli.
Električni dipol je sistem od dva elementarna električna naboja (q) i (-q), međusobno postavljena na
maloj udaljenosti d, jedno od drugog. Ukoliko se toj vrijednosti d da vektorska priroda tako da vektor
odstojanja d ima smjer od negativnog naboja ka pozitivnom, tada proizvod q·d određuje moment
električnog dipola p, zbog čeka važi da je:
p = q⋅d
Sferna simetrija prisutne raspodjele gustine električnog naboja, obezbjeđuje da je moment električnog
dipola jednak nuli.
Električna polarizacija je veličina koja se definiše pomoću gustine električnih momenata dipola:
P=
( )∑p
dV
Kod nepolarnih dielektrika, intenzitet vektora električne polarizacije ne zavisi od temperature.
Nepolarni molekuli imaju osobinu elastične polarizacije, jer se nakon uklanjanja stranog ESP njihovi
električni dipoli vraćaju u prvobitno stanje.
Uticaj stranog ESP, na moment električnog dipola atoma nepolarnog dielektrika p, može se opisati
relacijom (gdje je a poluprečnik atoma):
p = 4πε 0 a 3 ⋅ E
Proporcionalnost između vektora jačine ESP E i vektora električne polarizacije nepolarnog dielektrika
P glasi (gdje je αe konstanta proporcionalnosti):
P = αe ⋅ E
Polarni dielektrici
Kod ovih dielektrika raspored elementarnih električnih čestica u nepobuđenom stanju je takav da su
električni centri pozitivnih i negativnih opterećenja u azomu međusobno pomjereni, pa obrazuju tzv.
električne dipole.
Molekuli polarnih dielektrika imaju moment električnog dipola raličit od nule, zbog intenzivnog
termičkog kretanja i njihovog haotičnog prostornog rasporeda usljed tih termičkih kretanja.
Električni dipoli molekula polarnog dielektrika orjentišu se u smjeru djelovanja ESP samo pri vrlo
snažnim vanjskim ESP.
Sposobnost polarizacije polarnih dielektrika izraženo zavisi od ambijentalne temperature. Pri
povećanju temperature povećavaju se i termička kretanja, što smanjuje mogućnost usmjeravanja
njihovih električnih dipola, odnosno sposobnost njihove usmjerene polarizacije.
Polarizacija je usmjeravanje električnih dipola, pod djelovanjem vektora jačine ESP.
Parametar α se još naziva sposobnost polarizacije dielektrika i daje za osnov da se takav dielektrik
klasificira kao linearni, izotropni dielektrik. Parametar α se može izraziti i pomoću dielektričke
konstante vakuma εo i jedne nove konstante χ (električna susceptibilnost dielektrika) i tako da je:
α = εo · χ
Ako se pločasti kondenzator sa vazdušnim dielektrikom izloži djelovanju stalnog jednosmjernog
napona U12, putem priključenja na idealni izvor, u kratkom roku na elektrodama se akumuliraju
električni naboji q1=Q i q2=–Q. Između elektroda se uspostavlja ESP Eo, čiji je intenzitet određen
relacijom Eo = U12/s. Pod opisanim okolnostima električni kapacitet i električni naboj su određeni
relacijom:
S S
C0 = ε 0 ⋅ Q = C 0 ⋅ U 12 = ε 0 ⋅ ⋅ U 12
s s
Ukoliko se prostor između kondenzatora ispuni homogenim, izotropnim i linearnim dielektrikom,
dielektrične konstate ε>εo, nakon kratkog vremena između elektroda će se ponovo uspostaviti napon
U12, dok će se na elektrodama kondenzatora pojaviti novi iznosi električnih naboja q1’=Q’, (q1’>q1) i
q2= -Q (|q2’| > |q2|). Logično je da će doći i do promjene kapaciteta i to C > Co.
Izlaganje dielektrika ESP Eo, dovodi do polarizacije, pri čemu stvoreni električki dipoli postavljaju se
tako da je njihov negativni električni naboj priljubljen uz pozitivni električni naboj Q, smješten na
donjoj elektrodi kondenzatora, a pozitivni električni naboj dipola uz negativni električni naboj –Q
smješten na gornoj elektrodi kondenzatora.
Električni naboji pozicionirani na površini dielektrika vezani su mnogo čvršće, pa zato ne mogu
napustiti strukturu dielektrika i oni se često nazivaju vezanim električnim nabojima. Površinska
gustina vezanih električnih naboja se ordređuje prema relaciji (no je jedinični vektor normale na
površinu dielektrika):
σ v = P ⋅ n0
Površinska gustina vezanih električnih naboja uz donju elektrodu kondenzatora je negativna (vektori P
i no su suprotni) σ v = − P , dok je površinska gustina vezanih naelektrisanja uz gornju elektrodu
pozitivna (vektori P i no su kolinearni) σ v = P .
Pod uticajem stranog ESP dolazi do prostornog pomjeranja vezanih elekrona unutar dielekrika.
Posmatrajući ta pomjeranja moguće je odrediti količinu električnog naboja koji prođe kroz poprečni
presjek S dielektrika, a to se naziva dielektrički pomjeraj.
U homogenom stranom ESP relacija za intenztet vektora električne polarizacije je
Q
[
P = V = C / m2 ]
S
Za nehomogeno polje intenzitet vektora električne polarizacije se može defnisati kao količnik
vezanog naboja koja se pomjerila tokom procesa uspostavljanja ESP kroz elementarnu površ dS,
normalnu na pravac pomjeranja tog naelektrisanja.
P=
dQV
[
= C / m2]
dS
Vektor dielektričnog pomjeraja D je vektor, čiji je intenzitet jednak količniku količine električnog
naboja, koji se pomjerio tokom procesa uspostavljanja ESP kroz elementarnu površinu dS:
D=
dQ
[ ]
= C / m2
dS
Maxwellov postulat
Maxwell je uspio da poopšti Gausov teorem, uspjevši da prevaziđe Gausove restrikcije, koje su važnost
ovog teorema vezivale samo na homogeni i izotropnu sredinu.Maxwellov postulat glasi: Fluks vektora
dielektričkog pomjeraja kroz bilo koju zatvorenu površ S u pravcu i smjeru spoljašnje normale na tu
površ, jednak je algebarskoj sumi svih električnih naboja obuhvaćenih dijelom prostora koji je
ograničen upravo tom površi S.
∫ D ⋅ d S = (∑ Q )u _ S
S
Odnosno vektor jačine ESP, sadržan u pojavi vezanih električnih naboja na granici dodira dva
polarizovana dielektrika je:
ε 0 (E 2 n − E1n ) = σ vezano
Pod pretpostavkom da su bočne stranice pravougaone konture ∆h →0 onda imamo:
D D
E 2 n = E1n ⇒ 1t = 2t
ε1 ε2
Vrijedi i sljedeće:
ε 1 tgθ1
E1 sin θ 1 = E 2 sin θ 2 ∧ ε 1 E1 cos θ 1 = ε 2 E 2 cos θ 2 ⇒ =
ε 2 tgθ 2
Energija u ESP za bilo koji dielektrik homogene strukture se izračunava preko relacije:
1
We = ∫ D ⋅ E ⋅ dV
2 V
Električni krug je skupina tijela koja predstavlja zatvoren put za električnu struju.
U elektrotehnici se tretiraju tri vrste struja:
1. kondukcione električne struje ili struje provodnosti
2. struje dielektričkog pomjeraja
3. konvekcionalne struje
Konvekcionalne struje su struje koje nastaju kretanjem električnih naboja uzrokovanih mehaničkim
silama, odnosno to su struje koje se uspostavljaju prenošenjem električnih naboja putem elemenarnih
naelektrisanih čestica ili tijela. Ove struje se uspostavljaju u vakumu ili gasovima. U vakumu gustina
konvekcione struje definiše se relacijom:
J KONV = ρ ⋅ v
Idealni dielektrik je dielektrik koji u svojoj strukturi nema slobodnih električnih naboja koji bi mogli
izazvati električne struje. Međutim, kada se ne posmatra idealni dielektrik, onda kroz elementarnu
vektorsku površinu d s = no ⋅ ds , tada očigledno protiče električna struja koja se naziva strujom
dielektričnog pomjeraja. Vektor gustine struje dielektričnog pomjeraja Jpom može se dovesti u vezu
sa vektorom dielektričnog pomjeraja D:
dD
J pom =
dt
Za kvantitativno opisivanje električne struje, uobićajno se koristi termin intenzitet električne struje.
Jačina električne struje koja protiče kroz neku konačnu površinu s, može se izraziti preko vektora
gustine električne struje:
i = ∫ Jd s
s
Joule-ov zakon
Poznato je da se električni provodnici zagrijavaju tokom prolaska električne struje kroz njih. Tu pojavu
je prvi analitički uspješno opisao Joule. Svaki od električnih otpornika, pri svom priključku na
naponski izvor, pretvara toplotu u električnu snagu. Po Joule-ovom zakonu važi relacija:
P = R ⋅ I 2 = U ⋅ I = ∫ E ⋅ J ⋅ dV =1[W (vat )]
V
Ako se uvede pojam zapreminske gustine snage, odnosno specifične snage p, dobiva se Joule-ov zakon
dP ⎡W ⎤
u diferencijalnom obliku, koji glasi: p = = E ⋅ J = ρR ⋅ J2 = σ P ⋅ E2 = ⎢ 3 ⎥ .
dV ⎣m ⎦
Jednačina kontinuiteta električne struje:
dq
∫S J ⋅ d s = − dt
Algebarska suma svih električnih struja, koje dolaze ili odlaze u čvorište električnog kruga jednaka
nuli, odnosno:
n
∑I
k =1
k =0
Čvorište električnog kruga je mjesto u njegovoj električnoj šemi, na kojem se sastaje tri ili više grana
razmatranog električnog kruga.
Elektromotorna sila
Termin električni krug podrazumijeva elektrrčni krug koji se sastoji od jednog izvora električne
energije i jednog potrošača električne energije. Izvor električne energije može biti naponski ili strujni; u
tehničkoj praksi se koristi termin generator električne energije. U električnim krugovima stalnih
jednosmjernih struja i napona, potrošač je po pravilu predstavljen aktivnim otporom R.
Εi = ∫ E ⋅ dl + ∫ E ⋅ dl = r ⋅ I + R ⋅ I
BnA AmB
U prethodnoj relaciji Ei je unutrašnja elektromotorna sila izvora. Prvi integral je pad električnog
napona, odnosno gubitak električnog napona koji se dešava unutar generatora električne energije, zbog
protivljenja generatora da se uspostavi električna struja I. Drugi integral pretstavlja pad napona, ili
gupitak električnog napona, pri savladavanju protivljenja priključenog potrošaća aktivne otpornosti R,
prilikom uspostavljanja stalne struje I.
U proizvoljnoj zatvorenoj konturi složenog linearnog električnog kruga, algebarska suma padova
napona, uzrokovanih prolaskom struja Ijk, kroz aktivne električne otpore Rjk, uravnotežena je
algebarskom sumom EMS Ejk, koje djeluju unutar te razmatrane konture. Ova tvrdnja se formalno
analitički izražava relacijom:
∑ I jk ⋅ R jk = ∑ E jk
Termin, algebarska suma padova napona, odnosno algebarska suma EMS, u drugom Kirhofovom
zakonu ima za cilj da upozori svoje korisnike da predznak ispred pojedinih sabiraka u prethodnoj
relaciji može biti kako pozitivan tako i negativan.
Porastom broja grana električnog kruga, raste i broj jednačina, koje su neophodna osnova za
izračunavanje nepoznatih vrijednosti električnih struja u granama analiziranog električnog kruga.
Maxwell je nastojao da pronađe efikasniji put za rješavanje takvih slučajeva. To je uradio preradom
2KZ-a, pri čemu se taj zakon primjenjuje samo na konture kojima se može pripisati atribut nezavisna.
Da bi neka kontura bila nezavisna, ona mora biti struktuirana tako da posjeduje bar jednu granu koja
pripada samo toj konturi. Algebarske jednačine, koje se postavljaju za svaku od utvrđenih kontura,
zasnivaju se na 2KZ-u:
∑ I jk ⋅ Rmk = ∑ E mk
Algebarski zbir EMS unutar konture m, može se formalno pretstaviti sa ΣEmk, pri čemu se EMS koje
djeluju u smjeru konture m uzimaju u zbiru ΣEmk sa predznakom plus, dok se ostalim EMS-ma unutar
te konture, u predmetnom zbiru, pridružuje predznak minus.
U svakom linearnom električnom krugu stalnih jednosmjernih struja i napona, prema Zakonu o
održanju energije, ukupna električna snaga, koju odaju naponski i strujni izvori električne energije
pristuni unutar tog električnog kruga, jednaka je električnoj snazi koju apsorbuju-preuzimaju, potrošaći
električne energije istog tog električnog kruga, odnosno relacija:
n n n
∑ Ri ⋅ I i2 = ∑ Ei ⋅ I i + ∑ (I Si ) jk ⋅ U kj
i =1 i =1 i =1
U relaciji članovi na lijevoj strani su uvijek pozitivni, dok članovi sa desne strane mogu biti i pozitivni i
negativni.
Da bi se odredilo ponašanje karakteristicnih velicina strujnog polja, vektora jacine elektricnog polja E i
vektora gustine elektricne struje J , na granici dodira dvije homogene provodne sredine, sa specificnim
(
elektricnim provodnostima σP1 i σP2, mora važiti kako Ohmov zakon J = σ P ⋅ E tako i prvi )
Kirchhoffov zakon div J = 0 . Primjeni li se IKZ u diferencijalnom obliku, na granicu dodira dvije
homogene provodne sredine, sa specifičnim električnim provodnostima σP1 i σP2, tada ima smisla pisati
da je:
∫ J ⋅ d s = J 1n ⋅ ∆s1 − J 2n ⋅ ∆s 2 , ⇒ J 1n = J 2n
S
koje zaklapaju vektori E i J, sa normalama na površ u čijim tačkama se susreću provodne sredine:
J 1t ⎫
tgθ1 = ;⎪
J 1n ⎪ tgθ1 σ P1
⎬⇒ =
J 2t ⎪ tgθ 2 σ P 2
tgθ 2 =
J 2 n ⎪⎭
∫ E ⋅ d l =0
l
∫ E ⋅ d l =0
l
J =σP ⋅E D =ε ⋅E
div J = 0 div D = 0
J = σ P ⋅ E = −σ P ⋅ gradV D = ε ⋅ E = −ε ⋅ gradV
J 1n = J 2 n D1n = D2 n
J 1t J 2t D1t D2 t
= =
σ P1 σ P2 ε1 ε2
U ε ⋅ ∫ Ed s
R=
σ P ⋅ ∫ Ed s C= s
s U
Danski fizičar Oersted je svojim eksperimentom, kojim je ispitivao uticaj prolaska galvanske struje
kroz žicu na magnetnu iglu u blizini žice, dokazao da promjena smjera struje dovodi do promjene
orijentacije magnetne igle.
(Zemlja se ponaša kao ogroman magnet čiji se južni magnetni pol nalazi negdje na geografskom
sjeveru, a sjeverni negdje na geografskom jugu. Tačnija mjerenja pokazuju da se pravac magnetne igle
ne podudara u potpunosti s pravcem sjever-jug. Prema tome. kompas nam daje samo približnu
orjentaciju na Zemlji.)
Za grafičko predočavanje karakteristika magnetnog polja, danas se koristi vektor magnetne indukcije
B , čije vektorske linije iskazuju neke osnovne osobine tog prostora. Linije vektora B su neprekidne
usmjerene linije, zatvorene same u sebe, čija gustoća naglašava intenzitet vektora magnetne indukcije.
Stalna jednosmjerna električna struja ima uticaj i na prostor, u okolini provodnika kroz koji protiče.
Ona stvara magnetno polje oko provodnika sa tom strujom. Ukoliko se u tom prostoru pojavi neko
električno opterećenje q, koje se pri tom kreće srednjom brzinom v , tada će na to električno
opterećenje djelovati sila
F q = q E + q v × B (Lorentzov izraz za silu).
Prva komponenta ove sile je neovisna o brzini kojom se kreće naboj, ukoliko su svi drugi naboji koji
generišu električno polje nepomični. Druga komponenta u rezultantnoj sili ovisi o brzini pomjeranja
električnog naboja, ali i o karakteristikama magnetnog polja izraženim preko vektora B .
Sila u magnetnom polju na provodnik kroz koji protiče stalna jednosmjerna struja
d F = J ⋅ d s ⋅ dl × B = I ⋅ dl × B
Laplaceov izraz za određivanje magnetne sile na provodnik sa stalnom jednosmjernom strujom,
kada se on nalazi unutar područja djelovanja magnetnog polja indukcije B :
F = ∫ ( I ⋅ d l × B)
N
Jedinica mjere za intenzitet magnetne indukcije je tesla: 1T = 1 .
Am
Smjer magnetnog polja određujemo pravilom desne ruke: Obuhvatimo li desnom rukom provodnik
kroz koji protiče struja, tako da palac pokazuje smjer struje, onda će savijeni prsti pokazivati smjer
linija magnetnog polja (magn. indukcije).
Smjer sile na provodnik određuje se pravilom lijeve ruke: Lijevu ruku ispružimo tako da linije
magnetnog polja ulaze u dlan, prsti pokazuju smjer struje, a ispruženi palac smjer magnetne sile.
Amper je pokazao da se ukupna sila F 12 kojom strujna kontura C1 , sa stalnom jednosmjernom
električnom strujom I 1 , djeluje na strujnu konturu C 2 , sa stalnom jednosmjernom električnom strujom
I 2 i obje se nalaze u vazduhu, može odrediti iz relacije:
µ0 ⎛ I1d l 1 × R ⎞
⎜ ⎟ , ( F 12 = F 21 , d F 12 ≠ d F 21 ) .
F 12 =
4π ∫C 2I d l 2 ×
⎜ C∫ R 2 ⎟
2 ⎝ 1 ⎠
Hallov efekat
Edwin Herbert Hall je, tokom izvođenja eksperimenta, uočio jednu do tada neregistriranu pojavu, koja
proizilazi iz sadejstva stacionarne električne struje, usmjeravane kroz tanku metalnu traku i stranog
stacionarnog magnetnog polja, unutar kojeg se takva traka nalazi (Hallov efekat).
Eksperiment:
1. Kada naelektrisana čestica uleti u homogeno magnetno polje okomito u odnosu na silnice
homogenog magnetnog polja, kreće se po kružnici, čiji je poluprečnik proporcionalan količini
kretanja čestice mv , a obrnuto proporcionalan magnetnoj indukciji B i naelektrisanju q.
2. Ako naelektrisana čestica uleti u homogeno magnetno polje po pravcu koji je paralelan
silnicama magnetnog polja, kreće se jednoliko po pravcu, tj. magnetno polje uopće ne utiče na
kretanje čestice.
3. Ako čestica ulijeće u homogeno magnetno polje pod nekim uglom θ , kreće se po putanji koja
ima oblik spirale. Osa spiralne putanje ide duž silnica magnetnog polja, a njen poluprečnik je
mv q sin θ
r= .
qB
Jednačine dinamičkog kretanja električnog naboja q, iz kojih se analitički može rekonstruisati
putanja njegovog kretanja:
dv d2r dr
mq = q e ⋅ (v × B ) + q e ⋅ E i m q 2 = q e ⋅ ( × B ) + q e ⋅ E .
dt dt dt
Ubrzavanje kretanja elementarnih električnih naboja vrši se u posebnih spravama kao što su ciklotroni i
betatroni.
Biot-Savart-Laplaceov zakon
∫ Bdl = µ ∑ I = µ ∫ J d s .
C
0 0
S
Diferencijalni oblik Amperovog zakona:
rot B = (∇ × B ) = µ 0 J .
Magnetni fluks je po svojoj prirodi skalarna veličina. Jedinica mjere magnetnog fluksa je weber:
Wb = T ⋅ m 2 .
Fluks vektora magnetne indukcije, kroz bilo koju zatvorenu površ jednak je nuli.
Gaussov zakon za magnetna polja u integralnoj formi (zakon o konzervaciji magnetnog fluksa):
∫ B⋅ds = 0 .
s
Elektromagnetna sila d F tokom pomjeraja strujnog elementa Id l , za dužinu dl1 će izvršiti rad:
δA = d F ⋅ d l 1 = ( I ⋅ d l × B) ⋅ d l 1 = I ⋅ δΦ .
Pri translatornom pomjeranju strujne konture, unutar stranog magnetnog polja, rezultantna sila F ,
pod čijim uticajem se ostvaruje pomjeranje te strujne konture u nekom pravcu l1 za dužinu dl1, obavlja
mehanički rad dAF, određen relacijom:
dΦ
dAF = F ⋅ d l 1 = F1 ⋅ dl 1 = I ⋅ dΦ ⇒ F1 = I ⋅ .
dl1
M =
( )
∑ m u ∆V .
∆V
Algebarska suma Amperovih struja, obuhvaćenih zatvorenom konturom C, unutar koje se našla neka
materijalna sredina:
∑ imA = ∫ M ⋅ d l .
C
Do poopštenja Amperovog zakona došlo je s ciljem da on ne važi samo za vakuum, nego i za bilo koju
drugu materijalnu sredinu.
Uopšteni oblik Amperovog zakona:
∫ H ⋅ d l = (∑ i )unutar C ,
C
Ba
3. Apsolutna vrijednost magnetne propustljivosti feromagnetika: µ = (simbol a u
Ha
indeksaciji veličina, asocira da se uzimaju vrijednosti amplituda magnetne indukcije i jačine
magnetnog polja sa osnovne krive magnećenja).
dB
4. Diferencijalna magnetna propustljivost: µ d = .
dH
∆B
5. Inkrementalna magnetna propustljivost: µ ∆ = .
∆H
6. Magnetne osobine feromagnetika su veoma ovisne o apsolutnoj vrijednosti temeperature
feromagnetika. Pri temperaturi apsolutne nule feromagnetik dolazi u stanje apsolutnog
zasićenja. Porast temperature feromagnetika otežava usmjeravanje Amperovih mikrostruja, tako
da pri temperaturi, koja se naziva Curie-va temperatura, feromagnetik praktično poprima, u
magnetnom smislu, osobine paramagnetika.
Magnetni krug je skup materijalnih tijela ili sredina, kroz koje se usmjerava i zatvara magnetni fluks.
Tri osnovne veličine za opisivanje stanja magnetnog kruga: magnetni fluks (ekvivalent električne
struje u električnom krugu), magnetnomotorna sila, ili magnetnopobudna sila ( ekvivalent izvora
električne energije u električnom krugu) te magnetni otpor magnetnog kruga (ekvivalent električnog
otpora u električnom krugu). Međusobni odnosi između navedenih relevantnih veličina magnetnog
kruga uređeni su relacijom koja se često naziva Ohmovim zakonom za magnetni krug.
U relaciji za magnetni fluks, nazivnik predstavlja magnetni otpor magnetnog kruga, a brojnik
magnetnomotornu silu:
N ⋅I
dΦ = .
dl
∫ µ ⋅ dS
C
Kod magnetnih krugova svako postojanje magnetomotorne sile, NI ≠ 0, znači i da će se uspostaviti
magnetni fluks kroz neku zatvorenu putanju u tom prostoru.
Za svako čvorište magnetnog kruga u kojem se susreće tri ili više grana magnetnog kruga važi relacija
da je algebarska suma magnetnih flukseva koji dolaze ili odlaze iz tog čvorišta jednaka nuli:
∑Φk = 0.
Prema ovoj relacija formira se nč − 1 jednačina.
Za svaku zatvorenu putanju, po kojoj se mogu kanalisati magnetni fluksevi, uspostavlja se i relacija:
n n
∑ Fk = ∑ Φ k Rmk .
k =1 k =1
Prema ovoj relacija formira se preostalih n − (nč − 1) jednačina, gdje je n broj nepoznatih flukseva.
Na granici dodira dvije linearne, izotropne i homogene magnetne sredine, moraju važiti odnosi:
1. H1t = H2t,
2. B1n = B2n,
Faraday je pokazao kako se pomoću magnetnog polja može proizvesti električna struja.
Faraday je na osnovu eksperimenata zaključio da tok električnog naboja kroz konturu (sa aktivnim
električnim otporom R, u kojoj se nalazi i galvanometar, čiji je zadatak da registruje eventualne protoke
električnih opterećenja unutar konture) ima jedan smjer kada se povećava intenzitet magnetnog fluksa
kroz nju, a drugi smjer kada se smanjuje intenzitet magnetnog fluksa kroz istu konturu.
Također je utvrdio da se može uspostaviti i proporcionalnost, između količine električnog opterećenja
∆q , koja protekne kroz poprečni presjek provodne konture unutar određenog vremenskog intervala i
promjene magnetnog fluksa ∆Φ , koji se obuhvata sa tom konturom, tokom istog vremenskog
intervala:
∆Φ
∆q = − .
R
Prethodna relacija se u graničnom procesu transformiše u relaciju:
dΦ
dq = − ,
R
iz koje slijedi izraz za određivanje inducirane elektromotorne sile:
∆Φ
E=− .
R
Dakle, elektromotorna sila koja se indukuje u konturi obuhvaćenoj magnetnim fluksom,
proporcionalna je negativnoj vrijednosti brzine promjene tog magnetnog fluksa.
Negativni predznak promjene brzine magnetnog fluksa, predstavlja matematički izraz Lenz-ovog
pravila, prema kojem indukovana elektromotorna sila u provodnoj konturi, pokušava uspostaviti
struju, koja će svojim vlastitim magnetnim fluksom, djelovati tako da nastoji spriječiti
mijenjanje iznosa stranog magnetnog fluksa, koji obuhvata upravo tu provodnu konturu.
Značajna je uloga zakona elektromagnetne indukcije u obezbjeđenju funkcionisanja električnih mašina.
Ukoliko se razmatra odnos magnetnog fluksa i struje koja je stvorila taj magnetni fluks, tada se kao
koeficijent proporcionalnosti, pojavljuje samoinduktivnost L:
Φ = L⋅I .
Ako razmatramo odnos jednog dijela fluksa Φ 1 , dakle, fluksa Φ 12 ( Φ 12 < Φ 1 ), koji dopire do neke
konture C 2 I struje I 1 , koja je prolazeći kroz konturu C1 stvorila magnetni fluks Φ 1 , faktor
proporcionalnosti je međuinduktivnost M 12 :
Φ 12 = M 12 ⋅ I 1 .