Osnovi informatike

Sadržaj:
25
UVOD............................................................................................................. 2
1. OSNOVMI POJMOVI INFORMATIKE......................................................... 2
1.1. POJAM INFORMATIKE........................................................................ 2
1.2. KOLIČINA INFORMACIJE................................................................... 5
2. ELEMENTI DIGITALNIH RAČUNARSKIH SISTEMA.................................. 7
2.1. BROJČANI SISTEMI............................................................................. 8
2.1.1. Dekadni brojčani sistem..................................................................... 8
2.1.2. Binarni brojčani sistem...................................................................... 9
2.1.3. Oktalni brojčani sistem...................................................................... 11
2.1.4. Heksadekadni brojčani sistem............................................................. 12
2.2. KOD I KODIRANJE............................................................................... 15
2.2.1. BCD kod......................................................................................... 17
2.2.2. ASCII kod....................................................................................... 17
2.2.3. Ostali kodovi.................................................................................... 19
2.3. RAČUNARSKA ARITMETIKA............................................................... 21
2.3.1. Binarna aritmetika............................................................................. 21
2.4. RAČUNARSKA LOGIKA....................................................................... 25
2.4.1. Logika skupova................................................................................ 25
2.4.2. Osnovni logički sklopovi računara........................................................ 27
3. ORGANIZACIJA I STRUKTURA 28
DRS...........................................................
3.1. DEFINICIJA DRS................................................................................... 29
3.2. POVIJESNI RAZVOJ DRS...................................................................... 29
3.3. SKLOPOVLJE RAČUNARA................................................................... 32
3.3.1. CPU (mikroprocesor) ........................................................................ 35
3.3.2. Organizacija računarskog sistema........................................................ 36
3.3.3. Adresno polje računara (mapa) ........................................................... 38
3.3.4. Izvršavanje instrukcija....................................................................... 40
3.3.5. Radna memorija...............................................................................
3.3.6. Trajna memorija...............................................................................
3.3.7. U/I kanal i vanjske jedinice................................................................
3.3.8. Tastatura, monitor i štampač...............................................................
3.3.9. Izvor energije...................................................................................
3.4. PROGRAMSKA PODRŠKA...................................................................
3.4.1. Operativni sistem..............................................................................
3.4.2. Jezički procesori...............................................................................
3.4.3. Korisnička programska podrška...........................................................
3.5. PC MIKRORAČUNARSKI SISTEM........................................................
3.5.1. Organizacija i struktura.....................................................................
3.5.2. MS-DOS 6.20 operativni sistem..........................................................
3.5.3. MS-WINDOWS 3.11 grafički interfejs.................................................
3.5.4. Ostala programska podrška................................................................
3.6. MREŽE RAČUNARA............................................................................
3.6.1. Topologija mreža.............................................................................
3.6.2. Protokoli........................................................................................
3.6.3. PC mreža........................................................................................
3.6.4. Mrežna kartica.................................................................................

1
Osnovi informatike

3.6.5. Modem...........................................................................................

UVOD

U današnje vrijeme u svakodnevnom životu sve je prisutnija upotreba pojmova

INFORMACIJA i INFORMATIKA, a da često puta nije jasno što ta dva pojma podrazumijevaju.
Najkraće, informacija je obavijest, izvještaj ili podatak koji povećavaju saznanja glede rješavanja
postavljene zadaće, a informatika je nauka o iskorištavanju informacija glede upravljanja i donošenja
odluka u privredi, nauci, tehnici, ekonomiji i svim drugim čovjekovim aktivnostima.
Efikasno, jeftino i brzo iskorištavanje, obrada i usporedba informacija svoj pravi "bum"
doživljava tek uvođenjem računarske tehnike, koja korisnicima pruža neograničene mogućnosti. Stoga
nije čudno da su se prije pojma INFORMATIKA koristili drugi pojmovi kao automatska obrada
podataka (AOP), nauka o kompjuterima, nauka o informacijama i slično, nastali upravo kao rezultat šire
primjene računara u svakodnevnom životu.
Računarska tehnika, svakodnevno po fizičkom obimu sve manja, jeftinija i time prisutnija
većem krugu korisnika, koristi se za igranje, proračune, obradu teksta, grafičke obrade, skladištenje
podataka (BAZA podataka), u audio i video tehnici, strojevima (roboti) i svakim danom sve je prisutnija
u najrazličitijim vidovima čovjekove djelatnosti.
Bitna osobitost današnjih računara je brzina, tačnost, pouzdanost, mogućnost pamćenja
(pohrane) velikih količina podataka i lako prilagođavanje za izvršenje raznolikih zadataka.
Priprema proizvodnje tj. planiranje, projekti i nacrti, tehnološki postupci, problemi osiguranja
sirovina ili poluproizvoda i zaliha te prodaja i trgovačka mreža danas su nezamislivi bez usluga
računarske tehnologije. Težište proizvodnje seli iz pogona u prostore s računarima, a trgovačka mreža
svoju objedinjenost dobiva kroz jedan novi vid - međusobnu vezu računara preko PTT ili specijalnih
vodova u jedinstvenu računarsku mrežu, ne samo na razini poduzeća već i na međudržavnoj razini.
Razvoj i napredak društva nezamisliv je bez podrške informatike i informatičke tehnologije.
Računarske mreže od velikog su značaja za transfer znanja jer omogućavaju brz i efikasan
pristup u uvid u većinu naučnih dostignuća i iskustava iz svih oblasti nauke i tehnike diljem svijeta.
Internet, Carnet i slične mreže već su zbilja u svakodnevnom životu na našim prostorima.
Dakle, INFORMATIKA postaje INDUSTRIJA ZNANJA te najvažnija privredna grana, a njeno
nezamjenjivo operativno sredstvo je računar povezan u RAČUNARSKU MREŽU putem
telekomunikacijskih sistema. Poznavanje rada računara i za njega dizajniranih informatičkih alata
(programska podrška) jedan je od činbenika pismenosti čovjeka budućnosti.

2
Osnovi informatike

1. OSNOVNI POJMOVI INFORMATIKE

Informatika je jedna od najmlađih ali i najsloženijih naučnih disciplina. Razvila se je kao

samostalna naučna disciplina šezdesetih godina ovog stoljeća u USA i GB. Nastala je kao objedinjenje
dostignuća iz većeg broja nauka kao: formalna logika, matematika, teorija informacija, elektronika i
drugih, što je čini kompleksnom. Pošto je informatika relativno mlada nauka, sve prisutnija u djelatnosti
čovjeka, nužno je spoznati njenu definiciju i područje djelovanja.

1.1. POJAM INFORMATIKE

Brojne su definicije informatike i još uvijek nema neke opće priznate definicije koja bi obuhvatila sva
područja koja informatika obuhvaća, ali evo temeljnih:

Francuska akademija nauka (1966) - Informatika je nauka o racionalnoj obradi INFORMACIJA,

prvenstveno pomoću automatskih strojeva, kao nositelju znanja i komunikacije u oblasti nauke, tehnike,
ekonomije i drugim područjima ljudske djelatnosti.

Opća enciklopedija (1966) - Informatika je znanstvena disciplina koja proučava strukturu i svojstva (ali
ne i sadržaj) INFORMACIJA, te zakonitosti informatičke djelatnosti, njezinu teoriju, povijest,
metodologiju, organizaciju i efikasnost.

Izraz "Informatika" koristi se u različitim zemljama s različitim tumačenjem te otuda i šarolike

definicije. Potiče od francuskih riječi INFORMATION i AUTOMATIQUE, kao sinonim za automatsku
obradu podataka (AOP). Povezana su dva pojma: informacija i automatski strojevi (računari).
U suštini predmet bavljenja informatike je razrada optimalnih metoda i sredstava primanja,
pohranjivanja, prijenosa, obrade, pronalaženja i upotrebe informacija.
Učinkovito djelovanje informatike čvrsto je spregnuto s računarom kao značajnog činbenika u
obradi informacija, te nije ni čudo da je naziv "Informatika" često sinonim za znanost o računarima i
njihovoj upotrebi, premda se računar kao učinkovito informatičko sredstvo koristi nepuna dva
desetljeća. Rezultat razvoja i primjene naprednih tehnologija i elektronike čini računar dostupnim i
učinkovitim informatičkim sredstvom.
Razvoj elektronike, posebno u tehnologiji izrade integriranih sklopova, omogućio je jeftinu
izradu računarskih strojeva (svakim danom sve više), koji osim što računaju obavljaju čitav niz logičkih
radnji glede omogućavanja rješavanja složenih zadaća. Sem navedenog, višestuko je porasla pouzdanost
računarskih sistema, a dimenzije su se smanjile na mjeru prisupačnu radnom stolu, što računar čini
prihvatljivim za privredu i društvo u cjelini. Mogućnost upravljanja procesima, simulacije i robotika
nove su stranice čovjekove budućnosti omogućene informatikom i njenim dostignućima.
Osnovni element računarske tehnologije, svakodnevne prakse, je MIKROPROCESOR, skup
više miliona tranzistora integriranih u malom kućištu ne većem od kutije šibica, okosnica
mikroračunarskog sistema, koji se može PROGRAMIRATI da izvrši zadaće prema željama korisnika.
Naravno, moćniji računari (mini i host sistemi i slično) sa složenijim procesorskim ustrojem mogu
izvršiti složenije zadaće od mikroračunara, ali nisu predmet raširene svakodnevne upotrebe. No načela
rada su im sukladna. Procesor u suštini vrši obradu PODATAKA, prema zadatom programu, te se na
osnovu sadržanih saznanja u podacima stiču nova saznanja kao produkt njihove obrade.
Podatak je u osnovi PORUKA koja može i ne mora iskoristiti. Ako postoji i najmanja
vjerovatnost da se poruka jednoznačno i tačno iskoristi, te predstavlja neoborivu činjenicu, tada
predstavlja INFORMACIJU. Dakle, svaka poruka može i ne mora da sadrži informaciju.
Nužno je da računar rezultat obrade podataka prikaže ili pošalje korisniku te podatke za obradu
primi na odgovarajući način, odnosno treba da ostvari KOMUNIKACIJU i izvrši razmjenu informacija.
Stanje ili proces materijalnog sistema koji prenosi informaciju (poruku) od izvora prema odredištu u
obliku pogodnom za prijenos naziva se SIGNAL (akustički, električni, svijetlosni itd.), a medij kroz
koji signal prolazi naziva se KOMUNIKACIJSKI KANAL.

3
Osnovi informatike

Pretvaranje poruke u signal vrši predajni uređaj , a pretvaranje signala u poruku vrši prijemni
uređaj, a cjelokupni sistem prijenosa poruke predstavlja komunikacijski sistem (slika 1.1).

Poruka je proizvod izvora informacije. Svakodnevni primjer je telefon kad čovjek smislenim govorom
stvara poruku sadržanu u akustičkom signalu, koju mikrofon pretvara u električni signal, koji se potom
preko sistema vodiča prenosi do slušalice drugog telefona i ponovo pretvara u akustički signal kojeg
primalac prepoznaje kao poruku.
Kako se oblik akustičkog signala govora slaže s oblikom signala koji se prenosi
komunikacijskim sistemom i pretvara u gotovo istovjetan oblik akustičkog signala u odredištu, te po
obliku pri prijenosu ne doživljava izmjene i vjerno prati promjene izvora, takav signal naziva se
ANALOGNI SIGNAL.

Slika 1.2 Vremenski prikaz veličine analognog signala

Tijekom prolaska vodičem (komunikacijski kanal) signal je izložen smetnjama i izobličavanju

što ponekad može imati za rezultat nerazumljivost poruke u odredištu. Razumljiva poruka, po kojoj
slijedi ispravna akcija, predstavlja - sadrži informaciju.
Izvor informacije može predati poruku i na drugi način. Poruka se prema DOGOVORU izvora i
odredišta pretvori u signal sastavljen od kombinacije impulsa, svijetlosnih, akustičkih i slično, od kojih
svaka pojedina kombinacija predstavlja neki znak, kao kod Morze-ove abecede. Takav način prijenosa
impulsima nejednakog trajanja i duljine neprikladan je za brze komunikacije, te se je u računarskoj
tehnici prihvatio dosljedniji način prijenosa impulsima. Na primjer, pritiskom na tipku TASTATURE
računara (ili teleprintera) stvara se odgovarajući SLIJED IMPULSA jednakih po obliku i duljini trajanja
slijeda (broja mjesta za impulse), ali različit po broju impulsa u slijedu i njihovom rasporedu unutar
slijeda za svaki znak tastature. Takav slijed se s tastature šalje računaru i sadrži poruku o pritisnutoj
tipki i pripadnom joj znaku (slika 1.3).

Slika 1.3 Slijed impulsa od 8 mjesta za dva različita znaka

Na istovjetan način razmjenjivati će se poruke između računara prema dogovorenoj tablici

signala za pojedine znakove. Kako su broj mjesta, broj impulsa u slijedu i njihov međusobni raspored

4
Osnovi informatike

unutar slijeda elementi nekog brojčanog sistema, te računar primljeni slijed prepoznaje kao
odgovarajući BROJ, signal prikazan na predhodnoj slici naziva se DIGITALNI SIGNAL (digit=broj).
Sam oblik impulsa nije bitan za prijenos poruke u vidu digitalnog signala te je dozvoljeno i
stanovito izobličenje impulsa. Bitno je u odredištu prepoznati njegovo postojanje a ne oblik, što upućuje
na zaključak da je prijenos digitalnim signalom otporniji na smetnje od analognog signala, te time i
znatno pouzdaniji. Vrlo često se stanje "bez impulsa" prenosi kao negativni impuls (znak IIb), što
dodatno pospješuje razlučivost između dva moguća stanja u promatranom vremenskom rasponu i time
pridonosi sigurnosti u prepoznavanju. Zbog navedenog se budućnost svih komunikacijskih sistema
temelji upravo na upotrebi digitalnog signala za prijenos poruka. Računari kojima se rad temelji na
upotrebi digitalnog signala spadaju u grupu DIGITALNIH RAČUNARA, a takvi su gotovo svi računari
današnjice.
Predaja poruke digitalnog računara korisniku najčešće je u vidu slikovnog prikaza nama već poznatih
znakova (slova, brojke, točka itd.) na ekranu monitora. Tastatura i monitor, dva temeljna uređaja za
komunikaciju s računarom, nazivaju se KONZOLA ili TERMINAL.
Postoje i ANALOGNI računari koji za obradu koriste analogni signal. No vrlo su skupi i
složeni, a kao je tehnologija omogućila pouzdanu i prihvatljivu pretvorbu analognog signala u digitalni
(A/D) i obratno (D/A), s posebno za tu svrhu dizajniranim pretvornicima, digitalnim računarom vrlo se
uspješno (pa čak i bolje) obrađuju analogni signali. Kombinacija analognog i digitalnog računara naziva
se HIBRIDNI RAČUNAR.
Sama komunikacija između prijemnika i predajnika prikazana na slici 1.1 je jednosmjerna i
odvija se jednim komunikacijskim kanalom (SIMPLEX). Primjer je prihvat TV signala. Ako se jedan
komunikacijski kanal koristi za komunikaciju u oba smjera ali izmjenično (HALF-DUPLEX) oba
učesnika moraju imati prijemnik i predajnik i sklopove za njihovo izmjenično priključivanje na
komunikacijski kanal. Istovremena dvosmjerna komunikacija po jednom kanalu (DUPLEX) moguća je
samo u ponekim od vidova komunikacije i primjenom posebnih sklopovskih rješenja, na primjer
komunikacija telefonom. S dva odvojena komunikacijska kanala moguće je vršiti prijem i predaju
poruke u oba smjera istovremeno (FULL-DUPLEX), komunikacijski resursi potpuno su udvojeni i
svaki za sebe u jednom smjeru djeluju kao simplex.

REZIME:

U slijedu impulsa sadržan je jedan ili više znakova, već prema njegovom trajanju. Cjelokupni
slijed, koji predstavlja smišljeni raspored znakova, sadrži poruku-informaciju. Kako vrijedi za svaki
sadržaj (volume), tako je i za informaciju; znači da je mjerljiva, bilo kao broj impulsa ili znakova u
sekundi ili neka druga mjera.
Obično se kaže da postoji malo ili puno informacije te da je dobra ili loša, istinita ili lažna, što
su subjektivni termini neprihvatljivi u računarskoj tehnici. Stoga je informaciju potrebito definirati
primjenjivim mjerilima da bi joj odredili KOLIČINU unutar neke poruke ili neke njene druge
parametre. Navedeno su elementi teorije informacija.

1.2. KOLIČINA INFORMACIJE

Poruka može i ne mora sadržavati informaciju. Na primjer, osoba "A" promatra osobu "B" kako
baca kamen u zrak. Osoba "B" poručuje osobi "A" da je kamen pao na zemlju. Osobi "A" poruka ne
donosi nova saznanja o dagađaju, jer oko pada kamena na zemlju nema dvojbe. Rezultat događaja je
osobi "A" 100% poznat i vjerovatan, jer drugačije ne može biti. Takva poruka u sebi ne sadrži
informaciju. Količina informacije u njoj jednaka je nuli.
Ako pak osoba "A" u zrak baci novčić i poruči osobi "B" da je novčić pao na zemlju na jednu
od strana, poruka također ne sadrži informaciju jer osobu "B" ne lišava dvojbe oko rezultata. 50% je
moguće da novčić padne na jednu stranu, odnosno 50% je moguće da novčić padne na drugu stranu. Ali
poruka da je novčić po padu pokazao "broj" sadrži novo saznanje o događaju i u sebi sadrži informaciju.
Količina informacije u poruci veća je od nule.
Poruka koja egzaktno opisuje rezultat neizvjesnijeg događaja, sadrži u sebi određenu količinu
informacije.

5
Osnovi informatike

Primjer I

Prilikom bacanja kocke i kuglice ruleta, bacači su gledateljima priopćili slijedeće poruke:
A.) kocka je pokazala jedan od šest brojeva,
B.) kocka je pokazala broj tri,
C.) kocka je pokazala brojeve tri i sedam,
D.) kuglica je stala na jedan od brojeva,
E.) kuglica je stala na broj sedam.
Pojedinim porukama valja pridružiti opise kako slijedi:
A.) Poruka ne sadrži informaciju jer će bačena kocka sigurno pokazati jedan broj. Događaj opisan na
navedeni način 100% je siguran i nije neizvjestan. Vjerovatnost pokazivanja bilo kojeg broja je:

p=1 (100%)
B.) Poruka sadrži informaciju jer otklanja dvojbu oko rezultata bacanja kocke. Kako kocka ima šest
jednakih strana, vjerovatnost pokazivanja navedenog broja je:

p=1/6 (16.66%)
C.) Poruka sadrži potpuno nemoguć opis. U ovom slučaju radi se o DEGRADACIJI informacije.
D.) Poruka ne sadrži informaciju jer je sigurno da će kuglica stati na polje s jednim od brojeva. Događaj
je po opisu istovjetan događaju pod a.).
E.) Kako rulet ima ukupno 37 polja, znači da je zaustavljanje kuglice na navedenom broju jedan od 37
mogućih rezultata događaja. Vjerovatnost pokazivanja za jedan broj je:

p=1/37 (2.70%)
Primjer pokazuje da neizvjesnost događaja utječe na količinu informacije sadržane u poruci.
Količina informacije je veća što je događaj neizvjesniji. Saznanje o rezultatu događaja odstranjuje
dvojbu, odnosno NEODREČENOST događaja - ENTROPIJU. Povećanjem količine informacije
smanjuje se entropija.
Informaciju ne sadrži poruka koja opisuje 100% siguran događaj, ali sadrži poruka koja opisuje
događaj koji ima barem DVA IZBORA, odnosno događaj koji je manje od 50% vjerovatan. Događaj s
dva moguća rezultata razlučuje stanja postojanja i stanja nepostojanja informacije i uzima se kao
MJERA količine informacije.
Količina informacije računa se izrazom:

Mjera količine informacije naziva se BIT (BInary digiT = binarni broj) te je količina informacije 50%
vjerovatnog događaja:

I = log2[1/(1/2)] = log22 = 1 b (jedan bit)

BIT je kao električni prekidač koji može zauzeti jedno od dva jednako moguća stanja:

uključen - simbolička oznaka "1"

isključen - simbolička oznaka "0".

Za bazu logaritma uzeta je vrijednost 2 kako bi se uprostio iznos količine informacije za 50%
vjerovatan rezultat događaja.
Poruke pod B.) i E.) iz predhodnog primjera sadržavala bi količinu informacije:

B.) I = log2[1/(1/6)] = log26 = (log106 / (log102) = 2.585 b

6
Osnovi informatike

E.) I = log2[1/(1/37)] = log237= (log1037) / (log102) = 2.209 b

Primjer II

Koliko informacije nosi jedno mjesto u slijedu impulsa prikazanom na slici 1.3 ?
Na jednom mjestu u isto vrijeme može i ne mora da postoji impuls, odnosno da bude pozitivan
ili negativan što simbolički predstavlja stanja "1" ili "0", te je količina informacije za jedno
mjesto u slijedu:
I = 1 b (jedan bit)
odgovor:

8 b (bit-a) = 1 B (jedan BAJT)

16 b = 2 B = RIJEČ
32 b = 4 B = DUGA RIJEČ
4 b = 1/2 B = POLUBAJT

Dakle, dva slijeda impulsa prikazana na slici 1.3 predstavljaju dva BAJT-a i razmještaj
"jedinica" i "nula" može im se prikazati kao:

Svakom od slijedova može se pridružiti "broj" koji ga jednoznačno određuje i koji se sastoji
samo od znamenki 1 i 0, odnosno koristi dvoznamenkasti sistem brojanja.
Ako je impuls po trajanju kraći, prenese se više bit-a u jedinici vremena. Broj bit-a u jednoj
sekundi daje BRZINU PRIJENOSA SIGNALA u BOD-ima (baud):

Primjer III

Ako je vrijeme trajanja impulsa 200 mikrosekundi, kolika je brzina prijenosa signala?

v = 1 / (200*10-6) = 1000000 / 200 = 5000 bod-a

Definicija brzine prijenosa signala ne može se u navedenom smislu primijeniti na
analogne signale. Osim toga ne smije se miješati sa brzinom rasprostiranja signala kroz medij
koja je znatno veća i u podatkovnom smislu nije od značaja. Brzina prijenosa signala isključivo
je mjerilo brzine prijenosa podataka od izvora do odredišta.

REZIME:

Unutrašnjost računara "vrvi" od prometa bit-ova i Bajt-ova, koji se koriste praktički za sve.
Neki nikad ne mijenjaju vrijednost (trajna memorija), a neki to neprekidno čine (radna memorija) ili se
"šetaju" po računaru po za to predviđenim putovima međuveze sabranih od više vodova -
SABIRNICAMA (BUS).

7
Osnovi informatike

Izuzetan značaja navedenih pojmova prepoznaje se i po tome što se naslovi pojedinih časopisa
informatičke struke upravo na njih odnose. Predstavljaju temeljne pojmove inforamtike. Upravo je
začuđujuće kako taj skup 0 i 1 iz temelja izmjenjuje život čovjeka današnjice i postavlja nove standarde
opismenjavanja i uspješnosti.

2. ELEMENTI DIGITALNIH RAČUNARSKIH SISTEMA

Digitalni računarski sistem služi čovjeku kao ispomoć u rješavanju zadaća i problema u bilo
kojem području njegove djelatnosti. Brzina i veliki broj operacija u jedinici vremena omogućava
upotrebu digitalnog računarskog sistema (DRS) u rješavanju vrlo složenih zadaća koje bi čovjek bez
usluga računara vrlo dugo rješavao.
Od posebnog je značaja svojstvo DRS da vrlo brzo obavlja matematičke operacije u njemu
prilagođenom brojčanom sistemu pomoću elektroničkih komponenti i uređaja kreiranih upravo za tu
svrhu. Stoga se treba upoznati s osnovama rada navedenih komponenti i brojčanim sistemima koji se u
računarstvu koriste.

2.1. BROJČANI SISTEMI

Brojčani sistem je način označavanja ili izražavanja brojeva, nizova znakova ili naziva.
Usporedo s razvojem pisma kroz čovjekovu povijest razvijali su se i različiti brojčani sistemi koji se po
strukturu dijele na:
1.) aditivne,
2.) aditivno-multiplikativne.

Aditivni sistem je niz znakova u kojima je broj jednak zbroju znakova od kojih je sastavljen,
npr. kao kod starih Rimljana:

XXXVII = 10 + 10 + 10 + 5 + 2 = 37
Ovakvi sistemi nisu omogućavali računske operacije kao što omogućavaju aditivno-
multiplikativni brojčani sistemi, kod kojih pojedini brojevi (znamenke) predočavaju veličinu pojedinih
grupa danog niza s kojom se pomnože i sve grupe zbroje:

"stotinu četrdeset i pet" = 1 * 100 + 4 * 10 + 5 * 1 = 145

Osnov aditivno-multiplikativnog brojčanog sistema je BAZA, koja ulazi kao multiplikant u

komponente oznake ili naziva broja. Danas je u općoj upotrebi DEKADNI BROJČANI SISTEM,
aditivno-multiplikativni brojčani sistem s OSNOVOM (BAZOM) deset (10).
Općenito se broj "N" u aditivno-multiplikativno sistemu s osnovom "B" može napisati u obliku:

Navedenim izrazom izračunava se dekadna vrijednost broja "N" bilo kojeg brojčanog
sistema.

2.1.1. DEKADNI brojčani sistem

Ljudi broje i računaju po dekadnom brojčanom sistemu i vrlo često ne razmišljaju da je nastao
na osnovu deset čovjekovih prstiju s kojima se je ispomagao u računanju.

8
Osnovi informatike

Koristi se poziciono označavanje brojeva npr. broj 1953 sadrži četiri znamenke od kojih svaka u
ovisnosti o mjestu gdje se nalazi označava broj jedinica, desetica, stotica itd. Svakoj znamenki
pridružije se njena TEŽINA koja ovisi o njenom mjestu u broju. Najmanju težinu ima znamenka na
desnom kraju broja, a najveću težinu ima znamenka na lijevom kraju broja.
Dekadni broj tumači se na slijedeći način:

Osnova sistema je broj 10 a težinska vrijednost znamenke je eksponent osnove u skladu s

udaljenosti znamenke od mjesta najmanje težine.
S negativnim eksponentom mogu se prikazati brojevi manji od jedan kao na primjer:

0.1210 = 1 * 10-1 + 2 * 10-2

Često se u svakodnevnoj praksi opisuju događaji kojima je osnov brojanja drugačiji, npr. sunca
ima ili nema, živ ili mrtav, mokar ili suh i slični. Tim opisima pridružena su DVA različita stanja.
Elektronika u tom pogledu nije iznimka. Vrlo je složen elektronički sklop koji bi amplitude signala
prikazanih na slici 1.3 razlikovao u 10 razina veličine. Sistem bi bio neotporan na svaku smetnju koja bi
izmjenila veličinu amplitude.
Jednostavnije je definirati dvije situacije, impulsa ima (pozitivan impuls) ili ga nema (odsustvo
ili negativan impuls). Simbolička oznaka postojanja impulsa je "1", a oznaka nepostojanja je "0". Sklop
koji razlučuje postojanje i nepostojanje impulsa mnogo je jednostavniji, te se stoga računari dizajniraju
da računske i logičke operacije vrše s brojčanim sistemom koji koristi znamenke "0" i "1" i ima osnovu
"2".
Takav sistem naziva se BINARNI BROJČANI SISTEM u kojemu se na mjestu znamenke
mogu pojaviti "0" ili "1", što predstavlja 50% vjerovatan događaj za pojavu jedne od znamenki. To
znači da mjesto znamenke sadrži količinu informacije od 1 bit-a.
Nadalje u opisu za brojeve koji nemaju oznaku osnove podrazumjeva se osnova 10, a za brojeve
drugih brojčanih sistema označiti će im se pripadna osnova ili će se na kraju broja dopisati početno
slovo sistema kojemu pripada (10B, 16H, ...).

2.1.2. BINARNI brojčani sistem

Kod dekadnog brojčanog sistema brojimo "nula, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam,
devet, DESET ", a "deset" je u suštini "0 jedan dalje". Analogno navedenom može se izgraditi binarni
sistem brojeva prema primjeru u tablici 2.1.

9
Osnovi informatike

Tablica 2.1 Generiranje dekadnog i binarnog niza cijelih brojeva.

Opći oblik za pretvorbu binarnog broja u dekadni je:

Primjer I

Kolika je dekadna vrijednost binarnog broja 10101101B, prema znaku pod I sa slike 1.3.

Nulti bit nosi najmanju težinsku vrijednost (najmanje značajan bit), a težina im raste s desna u
lijevo.
Dakle, pretvorba binarnog broja u dekadni vrlo je jednostavna.
Za binarne brojeve manje od jedan postupak je analogan radnjama za dekadne brojeve npr. za
broj 0.101B je:

0.1012 = 1*2-1 + 0*2-2 + 1*2-3 = 1/2 + 1/9 = 0.61111...10

10
Osnovi informatike

Primjer II

Kolika je binarna vrijednost dekadnog broja 47 ?

Dijeljenjem dekadnog broja s dva i formiranjem niza od cjelobrojnih ostataka dobije se binarni
broj ekvivalentan dekadnom broju po iznosu.

Primjer III

Za brojeve manje od jedan pretvorba se vrši množenjem s dva i formiranjem niza od

cjelobrojnog viška izračuna npr. za dekadni broj 0.8215.

Treba voditi računa o samom izgovaranju binarnih brojeva. Ne može se za 101111B reći "sto
jedna tisuća i sto jedanaest", jer sam izgovor podrazumijeva dekadne sadržaje, već treba reći "jedan,
nula, jedan, jedan, jedan, jedan po osnovi dva".
Binarni brojčani sistem je osnov po kojem će računar obavljati svoje zadaće na sklopovskoj
razini. Prezentiranje numeričkih rezultata u binarnom obliku vrlo je nepregledno i nerazumljivo za
korisnika zbog velikog mnoštva znamenki, te se kao međufaza prema dekadnom brojčanom sistemu
koriste oktalni i heksadekadni brojčani sistem.

2.1.3 OKTALNI brojčani sistem

Osim binarnog brojčanog sistema u računarima se koristi i OKTALNI brojčani sistem s

bazom 8 i koji koristi osam znamenki dekadnog brojčanog sistema i to znamenke 0,1,2,3,4,5,6 i

11
Osnovi informatike

7. Brojevi ovog sistema prikazani su u narednoj tablici:

Tablica 2.2 Generiranje dekadnog i binarnog niza cijelih brojeva

Opći oblik za pretvorbu oktalnog broja u dekadni je:

Primjer IV

Kolika je dekadna vrijednost oktalnog broja 423o?

4238= 4*82 + 2*81 + 3*80 = 256 + 16 + 3 = 27510

Pošto znamenka 7 predstavlja binarnu kombinaciju 111B, dijeljenjem oktalnog broja u grupe po
tri znamenke lako ga je pretvoriti u oktalni broj:

Naravno, i obratan postupak pretvorbe oktalnog broja u heksadekadni moguć je po istom

načelu. Upravo jednostavnost međusobne pretvorbe oktalnih i binarnih brojeva razlog je primjene
oktalnog brojčanog sistema u računarskoj tehnici.
Najčešće se u računarima pored binarnog koristi HEKSADEKADNI brojčani sistem, kojemu je
osnova 16, jer je pogodniji za prikaz velikih BINARNIH brojeva.

2.1.4. HEKSADEKADNI brojčani sistem

Kod heksadekadnog brojčanog sistema osnova sistema je 16, te se pored poznatih oblika
znamenki 0,1,2,3,4,5,6,7,8 i 9 za preostale znamenke sistema koriste oblici slova A,B,C,D,E i F kako se
za brojeve veće od 9 ne bi koristila dva znaka. Naravno, mogli su se izmisliti novi oblici za prikazivanje
16 heksadekadnih znamenki, ali je to problem bez značaja.
Dakle, znamenke heksadekadnog sistema su od 0 do F po heksadekadnom označavanju,
odnosno od 0 do 15 po dekadnom shvaćanju njihove vrijednosti. Brojevi heksadekadnog
sistema prikazani su u narednoj tablici:

12
Osnovi informatike

Tablica 2.3 Generiranje dekadnih i heksadekadnih nizova

Opći oblik za pretvorbu heksadekadnog broja je:

Dijeljenjem binarnog broja u grupe po 4 znamenke u grupi, može se vrlo jednostavno izvršiti
njegova pretvorba u heksdekadni, jer upravo analizom tablice 2.1 uviđa se da se svaka heksadekadna
znamenka može prikazati s 4 bit-a.

Prvoj grupi predhode "0" da bi se popunila i bila vjerodostojnija u prikazu, a što je matematički
ispravno. Pretvorba heksadekadnog broja u binarni vrši se obratnim postupkom:

Šesnaest bit-ni binarni broj može se upotrebom heksadekadnog brojčanog sistema vrlo
prikladno prikazati. Pretvorba je dosta jednostavna i omogućava brzo saznanje o očitanim sadržajima u
memoriji računara ili nekom njegovom drugom sklopu. To je i razlog o potrebi poznavanja prikazanih
brojčanih sistema.
Pretvorba iz oktalnog u heksadekadni sistem i obratno je jednostavna, broj se pretvori u binarni
i onda se grupira u grupe od četiri ili od tri znamenke i pretvara u drugi oblik.

13
Osnovi informatike

61548 = 110 001 101 1002 = 1100 0110 11002 = C6C16 = 318010

Direktna pretvorba dekadnog broja u oktalni moguća je po istom načelu kao pretvaranje u
binarni oblik. No najjednostavnije je dekadni broj pretvoriti u binarni a onda binarni broj grupiranjem
binarnih znamenki pretvoriti u oktalni ili heksadekadni, već prema potrebi.

REZIME:

Primjena binarnog brojčanog sistema u računarskoj tehnici opravdana je zbog dvije prednosti
koje sistem omogućava:

- Pouzdanost u radu,
- Ekonomičnost.
Pouzdanost se lako i sigurno ostvaruje jer elektronički sklop treba da zauzme samo dva stanja:
ima i nema napona, odnosno "1" ili "0", uprošteno "radi" ili "ne radi". Ako se uz to svakoj binarnoj
kombinaciji pridoda određeni broj bit-a na način da se za svaku osigura ukupan paran broj jedinica ili
nula (provjera na parnost), ili se izračunava ukupni brojčani iznos kao zbir svih brojki unutar određenog
"bloka" podataka - kontrolni zbir (check sum) koji se uz pripadni mu blok prenosi, te slično navedenom,
pridonosi se ukupnoj pouzdanosti sistema i kontroli na pojavu greške. Ekonomičnost se očituje u
potrebi za najmanjim brojem vodova za prijenos signala na daljinu.
No zbog preglednosti i upravljanja radom sistema reprezentiranje korisniku je u drugim
brojčanim sistemima.
Osnovni i najmanji element u kombinaciji impulsa je mogućnost da na jedno mjesto u
kombinaciji impulsa dođe pozitivni ili negativni impuls, odnosno "0" ili "1". Izbor između "0" i "1"
predstavlja najmanji mogući izbor i predstavlja mjeru količine informacija nazvanu BIT (BInary
digiT=binarna znamenka). Prema ASCII kodu skup od 8b (osam bit-a) predstavlja jedan znak. Prema
dogovoru ta je kombinacija nazvana BYTE (Bajt).

Dakle:

8 b (bit-a) = 1 B (Bajt)

Veće jedinice za mjerenje količine informacije od navedenih su:

1 kB (kilo Bajt) = 1 024 B

1 MB (Mega Bajt) = 1 024 kB = 1 048 576 B
1 GB (Giga Bajt) = 1 024 MB = 1 048 576 kB = 1 073 741 824 B

Ako kažemo da neki memorijski medij ima KAPACITET od 4 MB, pojednostavljeno rečeno to
znači da je u njega moguće spremiti 4'194'304 B, odnosno znakova, u veličini od 8b (osam bit-a) svaki.
Multiplikator 1024 rezultat je matematičkog izraza:

a to je dekadni iznos binarnog broja: 100'0000'0000B.

Kako računar (digitalni) koristi isključivo brojeve, to znači da se svi znakovi, instrukcije i
podaci moraju pretvoriti u brojeve kako bi računaru bili razumljivi. Znakovi i instrukcije najčešće se
unose preko tastature koja šalje računaru odgovarajuće kombinacije impulsa. Uopćeno, tastatura je
elektromehanički pretvarač koji znak na tipki po pritisku pretvara u pripadnu mu binarnu kombinaciju.
Svakom znaku pripada njemu svojstvena binarna kombinacija. Skup znakova i binarnih kombinacija
naziva se KOD, a sam postupak kreiranja binarnih kombinacija naziva se KODIRANJE.
Iz skorije čovjekove povijesti postupak pridruživanja impulsa, električnih ili svijetlosnih ili
sličnih, pojedinim znakovima pisma poznat je pod nazivom "MORZE-ova abeceda". Računar koristi
ista načela u naprednijem obliku.

14
Osnovi informatike

Iz navedenog je jasno da računari ne mogu uspješno razmjenjivati podatke ako ne koriste isti
kod, te je od velikog značaja standardizacija koda i njegovo poštivanje, ali i njegovo poznavanje.

2.2. KOD I KODIRANJE

Pretpostavka uspješnog komuniciranja računara u razmjeni ili obradi podataka je DOGOVOR o

skupu znakova koji će se u radu s računarom koristiti te pripadnim binarnim kombinacijama za svaki od
znakova i zadaći koja se za svakog ima izvršiti. Dogovor se vremenom proširuje i dograđuje, a on je ili
ozakonjeni standard države ili preporuka neke međunarodne organizacije.
Skup svih znakova koji se tako koriste naziva se APSTRAKTNA ABECEDA, koja zajedno s
pripadnim binarnim (ili nekim drugim) kombinacijama tvori KOD. Pojedini znakovi u kodu nazivaju se
KODNI ELEMENTI, a pripadni im zamjenjitelj, bilo da je u pitanju binarna kombinacija, neki drugi
znak ili nešto treće, nazivaju se KODNA ZAMJENA.
Broj kodnih elemenata u apstraktnoj abecedi naziva se OBIM KODA. Kod računara broj
upotrebljenih elemenata proporcionalan je broju bit-a koji se žele upotrebiti za kodnu zamjenu prema
slijedećem izrazu:

Primjer I

Koliko se znakova može kodirati ako se koristi kodna zamjena od:

A.) 2 bit-a,
B.) 4 bit-a,
C.) 8 bit-a,
A.) S dva bit-a moguće je ostvariti slijedeće kodne zamjene:

B.) Proširenjem na četiri bit-a po kodnoj zamjeni daje veći broj mogućih upotrebljenih kodnih
elemenata:

15
Osnovi informatike

Bit najveće težine (prvi s lijeve strane) često se naziva VODEĆI BIT binarne kombinacije.
Najmanje značajan bit (Least Significant Bit) obično ima oznaku LSB, a vodeći bit ima najveći značaj i
oznaku MSB (Most Significant Bit).
C.) Mikroračunari najčešće koriste kod od osam bit-nih kodnih zamjena te je:

Koji će se znak pridružiti određenoj kodnoj kombinaciji (kodnoj zamjeni) ovisiti će o

prihvaćenom dogovoru korisnika.

Postupak pretvaranja kodnog elementa u kodnu zamjenu naziva se KODIRANJE, a postupak

pretvaranja kodne zamjene u odgovarajući znak naziva se DEKODIRANJE. Kod računara postupak
kodiranja u pravilu se odvija preko tastature, a postupak dekodiranja očituje se kao prikaz na ekranu
monitora računara ili na štampaču.

16
Osnovi informatike

Morze-ov kod nije imao kombinacije impulsa raznolike samo po rasporedu već i po broju
impulsa i njihovoj duljini trajanja. Takav neujednačeni kod nije prikladan u računarskoj tehnici zbog
otežane sinkronizacije i prepoznavanja. Prikladnije je kad svaka kodna zamjena jednako vremenski
traje.

U računarskoj tehnici najraširenija je upotreba BCD i ASCII koda.

2.2.1. BCD kod

BCD je skraćenica od "Binary Coded Decimal", što znači: binarno kodirana dekada. Kodiranje
u BCD kodu obavlja se nadomještanjem svake dekadne znamenke s njenim četvero bit-nim binarnim
ekvivalentom, a to znači da se ne koriste sve raspoložive kombinacije od četiri bit-a već samo prvih
deset iz prikaza b.) u primjeru.Binarni broj prikazan u BCD kodu sličan je heksadekadnom broju, samo
bez znamenki A,B,C,D,E i F.

Primjer II

Pretvorba BCD binarne kombinacije u dekadni broj.

Ovaj kod ima raširenu primjenu u mjernoj tehnici.

Kako digitalni računar, osim s brojevima operira i sa slovima i drugim posebnim znakovima,
potrebito je uzeti veći broj binarnih kombinacija. Osnova današnjih računara je ASCII kod s osam bit-
nim kodnim zamjenama.

2.2.2. ASCII kod

ASCII kod je skraćenica od početnih slova rečenice "American Standard Code for Information
Interchange", što prevedeno znači: Američki standardni kod za razmjenu informacija. Tijekom razvoja
računarske tehnologije definirano je više varijanti ovoga koda. Najčešće je u upotrebi osam bit-na
varijanta u kojoj je prvih 128 kombinacija (0-127) standarizirano, a drugih 128 kombinacija (128-255)
dato na volju korisniku da sam kreira kodne elemente. Prvih 128 elemenata koda prikazano je na
narednoj tablici.

17
Osnovi informatike

Tablica 2.4 Prvih 128 elemenata ASCII koda

Kod je zamišljen da omogući što veću fleksibilnost i brzinu. Tako na primjer sve instrukcije
imaju bit-ove "b6" i "b5" jednake nuli, a bit "b7" je nula ako su u pitanju standarizirani znakovi,
odnosno jedan ako su u pitanju znakovi definirani od korisnika, koji čine drugu grupu od 128 znakova
ASCII koda. Zanakovi velikih i malih slova poklapaju se u prva četiri bit-a (b0-b3) i prepoznaju se
analizom "b5", a za sva slova "b6" je jedan.
Iz tablice lako se pronađe binarna kodna zamjena znaka čitajući bit-ove "b7-b0" i heksadekadna
vrijednost znaka čitajući stupac-redak.

Primjer III

Izračun vrijednosti znakova ASCII koda izražen različitim brojčanim sistemima.

"STX" = 0000 00102 = 0316 = 310

" W " = 0101 01112 = 5716 = 8710
" k " = 0110 10112 = 6B16 = 10710
Pretvorba iz heksadekadnog u dekadni oblik nije preteška jer su u pitanju samo dvije
heksadekadne znamenke.
Dakle, svaki znak ili instrukcija opisani su s kombinacijom od po 4 bit-a višeg i nižeg reda i
grupirani su tako da se brzo prepoznaje o kojem je znaku riječ. Bit-ovi od "b0-b6" nazivaju se
informativni bit-ovi, a bit "b7" pomoćni bit.
Značenje pojedinih instrukcija ASCII koda je:

NUL -- logički uređaj bez utjecaja ili odziva na poruku

SOH -- oznaka početka kontrolnih podataka pred blokom poruke
STX -- oznaka kraja kontrolnih podataka i početak bloka poruke
ETX -- oznaka kraja bloka poruke

18
Osnovi informatike

EOT -- oznaka kraja prijenosa podatka (kontrole i poruke)

ENQ -- zahtijev za odgovor odredišta
ACK -- potvrda odredišta o prijemu
BEL -- aktiviranje zvučnog poziva
BS --- brisanje kursorom unatrag (u lijevo) u redku
HT --- kontrola tabulacije (skokova) u redku
LF --- postavljanje kursora u novi red
VT --- kontrola tabulacije (skokova) po redovima
FF --- postavljanje papira štampača na početak nove stranice
CR --- vraćanje na polazni položaj u istom redku
SO --- početak bloka znakova drugačijeg značenja
SI --- kraj bloka znakova drugačijeg značenja
DLE -- promjena značenja kontrolnih znakova
DC1 od DC4 -- korisnički definirani kontrolni znaci
NAK -- odgovor prijemnika o neostvarenom prijemu
SYN -- održavanje sinkronizacije (usklađenosti) prijenosa
ETB -- oznaka kraja bloka podataka
CAN -- poruka o pogrešno otposlanim podacima
EM --- fizički kraj pošiljanja podataka
SUB -- slijedi zamjena za neispravne podatke
ESC -- daje mogućnost upotrebe proširenja koda
FS --- rastavljač blokova podataka (datoteka)
GS --- rastavljač grupe podataka u bloku
RS --- rastavljač pojedinih zapisa u grupi
US --- rastavljač jedinica
SP --- razmak (prazan znak)
DEL -- brisanje znaka s desne strane kursora
1968. godine međunarodna organizacija za telekomunikacije i promet (CCITT) ustanovila je
MEČUNARODNI KOD br.5, koji se u suštini ne razlikuje od ASCII koda.
Poširenje ASCII koda (drugih 128 znakova) sadrži uglavnom znakove grčkog pisma, znakove
lokaliteta i znakove za kreiranje okvira.

2.2.3. Ostali kodovi

Amerikanci nisu tijekom razvoja komunikacijske tehnike vodili mnogo računa o drugima
(Amerika je domovina moderne nauke), te se je u upotrebi računarske tehnike kod nas pojavio problem
nama osobitih grafema "ČĆČŽŠčćđšž". Problem je u početku riješen prepravkom vitičastih i uglatih
zagrada i još nekih posebnih znakova. Smještaj nama specifičnih grafema pridružen je na
heksadekadnim lokacijama prema narednoj tablici.

Tablica 2.5 Smještaj grafema specifičan za Hrvatsku

Standarde danas uglavnom dirigira programska podrška zasnovana na PC računarima te će se

osvrt nadalje odnositi samo na njih.
Američka kodna tablica nosi naziv 437 - UNITED STATES, te ako se prikaz na računaru
temelji na njenoj prepravci, potrebito je i na štampaču izvršiti odgovarajuću prepravku sadržaja
znakovne memorije štampača u kojoj su zapisi o obliku znakova.
Prepravka izvornih znakova ASCII koda u 437 kodnoj tablici na lokacijama uglatih i vitičastih
zagrada jedno je od rješenja, kod nas popularno nazvano CROSCII, ali je svrsishodnija upotreba koda

19
Osnovi informatike

koji omogućava "ugradnju" znakova lokaliteta kao dopune opće kodne tablice 850. Na taj način
koristeći se dvjema kodnim tablicama izmjenično (437 i 850) ne gube se izvorni znakovi ASCII koda.
No razvoj računarske tehnike i jačanje tržišta računarske tehnike van područja USA, ponukao je
proizvođače opreme i programske podrške da uspostave kodne tablice prilagođene drugim državama i
lokalitetima.
Omogućena je upotreba lokalnih kodnih tablica tako da su ostali očuvani osnovni ASCII
znakove a dopunskih 128 znakova specifični su za svaku državu ponaosob. Naravno, tu nema čvrstih
svijetskih standarda, ali manje-više svi se drže onoga što je lansirala američka tvrtka "IBM" koja je
znakove našeg pisma ugradila u kodnu tablicu 852 (Latin II) za MS-DOS aplikacije, te "Microsoft" i
tablica 1250 (Latin 2) za MS-WINDOWS aplikacije. 1250 kodna tablica vrlo je slična tablici ISO 8859-
2 (Latin 2) koju preporučuje međunarodna organizacija za standarde. Razlika je u specifičnim
znakovima koje "Microsoft" rabi u svojim aplikacijama kao specijalne oznake i komande i zbog kojih
su naši grafemi "ŠšŽž", na našu žalost, promijenili mjesta. U predhodnoj tablici prikazan je smještaj
nama specifičnih znakova.
Osim navedenog ISO je razvio 16 bit-ni standard ISO 10646 u kojem su sadržani gotovo svi
grafemi što se u svijetu koriste. Tako su u njemu predviđeni i naši grafemi složeni od dva znaka,
npr."DŽ,Lj i nj", u kombinacijama za sva velika, prvo veliko i drugo malo te sva mala slova. No
standard za sada nema širu upotrebu.
Posebna djelatnost, koja se bavi kodiranjem podataka u svrhu njihove zaštite od nedozvoljenog
uvida, naziva se KRIPTOGRAFIJA. Kod ove metode osnov je da se neprestano mijenja pridružena
kodna zamjena za pojedine kodne elemente pod kontrolom generatora ključa koji na taj način ŠIFRIRA
podatke pred slanje poruke ili tijekom samog pošiljanja. Isti generator u postupku prijema podataka vrši
DEŠIFRIRANJE podataka. Raznolikost u miješanju kodnih elemenata i veličina raspona bez
ponavljanja sekvence postupka kodiranja, parametri su prema kojima se ocijenjuje kvalitet generatora
ključa.
Glede bržeg prijenosa podataka na daljinu posebnim metodama kodiranja moguće je ostvariti i
njihovo SAŽIMANJE (KOMPRESIJU). Dobar kompresor može i do 6 puta smanjiti ukupni obim
podataka pred pošiljanje poruke. U odredištu se vrši postupak DEKOMPRESIJE, odnosno podaci se
"raspakiraju" u izvorni oblik. Na taj način u velikoj mjeri se smanjuje vrijeme prijenosa podataka na
daljinu.
Sažimanje je od velikog značaja i u postupcima ARHIVIRANJA podataka na medije za trajno
pamćenje, jer se na taj način višestruko povećava kapacitet medija za pohranjivanje podataka. Metode
sažimanja raznolike su ali svima je temelj skračivanje kodova koji se ponavljaju npr. sadržaj
"xxxxxxxxxxxxx" bi se pretvorio u "13x" te time višestruko skratio obim podataka za prijenos ili
pohranu.
Posebno je značajan način kodiranja podataka slike. Kako je kvalitet slike u uskoj vezi s brojem
elemenata slike i njihovim atributima (kao svjetlina, boja i slično), obim podataka koji opisuju sliku vrlo
je velik. Današnji računari mogu obraditi sliku i do razlučivosti od preko 1280x1200 elemenata u
tisućama boja, te su se glede prijenosa i pohrane slike razvile raznolike metode kodiranja pojedinih
elemenata i sažimanja cjelokupnog sadržaja. Udruženje proizvođača računarske opreme VESA (Video
Electronic Standards Association) u USA u tom smislu razvilo je standard kojeg se nmnogi pridržavaju.
Većinu navedenog opisuje i objedinjava standard pod nazivom ISO (International Standards
Organization) međunarodnog udruženja u Ženevi, kojemu je zadaća donošenje međunarodnog
standarda za naučne i tehničke djelatnosti.
Posebnu grupu kodova čini PRUGASTI KOD (BAR-CODE), poseban raspored debljih
i tanjih crta kojim je opisana brojčana, slovna ili obje informacije. Takav zapis koristi se za
automatsku identifikaciju, a moguće ga je očitati pomoću čitala prugastog koda koje u radu
koristi optička načela, i koje će računaru proslijediti odgovarajuće binarne podatke temeljem
očitanog. Često je u upotrebi kod označavanja robe široke potrošnje u trgovinama, skladištima,
automatskoj proizvodnji i slično. Nije od značaja ovdje ga prikazati kad ga se može vidjeti
gotovo na svim proizvodima u trgovini.

REZIME:
Pojam kodiranja i koda i poštivanje korištenja koda od velikog je značaja u primjeni računarske
tehnologije. Ne može se očekivati učinkovit rezultat u obradi i korištenju podataka, ako npr. računar
radi s kodnom tablicom za koju korišteni štampač nema podršku. Problem može biti i značajniji ako se

20
Osnovi informatike

dogodi da kodovi za posebne grafičke mogućnosti štampača (jer nisu svi isti) nemaju adekvatnu
programsku podršku (driver-pogonitelj) ukomponiranu u računaru na koji je štampač povezan.
Ne može se očekivati učinkovitost banke podataka u nekom od mrežnih čvorova, ako podaci
nisu pohranjeni prema općeprihvaćenim standardima.
Na našem području već je prisutan problem u raznolikosti primjene kodne tablice (tri za ASCII
kod i njegove varijante) što zahtijeva glede očuvanja naših "kvaka" primjenu prevodioca koji će u
slučaju prelaska iz jedne kodne tablice u drugu izvršiti restrukturiranje (REMAP) podataka koji se
obrađuju.
Poznavanje pojma koda od izuzetnog značaja je za uspješno korištenje računara i programske
podrške, osobito glede izrade programske podrške. Sve instrukcije koje računar dobiva skup su
smišljenih i na poseban način kodiranih komandi i naredbi na način da ih računar može slijedno bez
greške izvršavati. Jedan jedini izmjenjeni znak (broj) u pohranjenim zapisima računara može dovesti do
"padanja" sistema. Upravo to je zadaća zlonamjerno napravljenih programa, nazvanih VIRUSI, koji
"haraju" po računaru (radna i trajna memorija) mijenjajući ili brišući kodirane zapise te nanoseći
korisniku veliku i često nepopravljivu štetu.

2.3. RAČUNARSKA ARITMETIKA

Bez obzira u kojem će se brojčanom sistemu prikazivati i unositi podaci u digitalni računar, sve
radnje u njemu odvijaju se u binarnom brojčanom sistemu iz već navedenih razloga. U suštini nema
razlike u postupku izvođenja aritmetičkih operacija u binarnom i dekadnom brojčanom sistemu (ili
nekom drugom), jer sva pravila koja vrijede kod osnovnih aritmetičkih operacija u dekadnom
brojčanom sistemu vrijede i za binarni brojčani sistem.

2.3.1. Binarna aritmetika

Računske operacije s binarnim brojevima jednostavne su, samo treba poštivati

matematička pravila, kao ma primjer:

Binarni račun 1 + 1 = 10 treba shvatiti kao kad se kod dekadnog sistema ispunjava desetica
(osnova), na primjer 5 + 5 = 10; pet više pet jednako 0, jedan dalje. Binarni račun 11 + 1 = 100
analogan je dekadnom primjeru 45 + 55 = 100.

Primjer I

Pretvaranje dekadnih brojeva 15 i 5 u binarne i osnovne računske operacije s njima:

Analogno zadanom slijedi:

a.) zbrajanje:

21
Osnovi informatike

b.) oduzimanje:

c.) množenje:

d.) dijeljenje:

Računar operacije množenja i dijeljenja svodi na uzastopna zbrajanja i oduzimanja, a raznim

metodama može se oduzimanje svesti na zbrajanje, što uveliko pojednostavnjuje aritmetičke
elektroničke sklopove. Naravno, postupak je duži, ali je bez značaja zbog fascinantne brzine s kojom
računar računa.
Jedna od metoda svođenja postupka oduzimanja na postupak zbrajanja je pomoću DRUGOG
KOMPLEMENTA, za koju vrijede slijedeća pravila:

1. Dodati umanjitelju onoliko "0" na početak koliko je

potrebito da ima isti broj znamenki kao umanjenik.
2. Umanjitelju se određuje I komplement tako da se sve "0"
u umanjitelju pretvore u "1", a "1" se pretvore u "0".
3. I komplementu umanjitelja određuje se II komplement
tako da mu se pribroji iznos 1.

II K = I K + 1

22
Osnovi informatike

4. Umanjeniku se pribroji II komplement umanjitelja te

se u dobivenom zbroju izostavi bit najveće težine.
Preostali rezultat je tražena razlika.

Izostavljeni, odnosno zanemareni bit najveće težine naziva se PRELJEV i on je uvijek "1". Ne
smije ga se zaboraviti izostaviti na kraju postupka.

Primjer II

Oduzimanje dekadnih brojeva 15 i 5 pomoću metode II komplementa.

Osobite operacije s binarnim brojevima u računaru su POSMAK (shift) i ROTACIJA u lijevo ili
u desno. Načelo posmaka i rotacije kroz četvero bit-ni registar (privremenu memoriju) prikazano je na
slijedećim shemama:

Posmakom se sadržaj registra pomiče u lijevo ili u desno a na ispražnjena mjesta upunjava se
"0". Sadržaji koji "izlaze" iz registra, odnosno preljev, prenose se u druge sklopove ili se naznakom
(zastavica-flag) na to upozorava promjenom stanja u za to predviđenom registru kada dođe do
"ispadanja" prve "1".
Rotacijom u lijevo ili u desno sadržaji koji iz registra izlaze automatski u njega ulaze na drugu
stranu.

Primjer III

Posmak i rotacija binarnog broja 110001B u osam bit-nom registru u lijevu i desnu stranu.

1100012 = 001100012 ( = 49 dekadno )

23
Osnovi informatike

a.) posmak u lijevo:

Posmak u lijevo ima za rezultat dvostruko veći broj od predhodnog sve dok ne dođe do preljeva
jedinice. Dakle omogućava brzo množenje s dva. U slučaju preljeva jedinice, preljev se signalizira
izmjenom sadržaja u za to predviđenom registru.

b.) posmak u desno

Posmak u desno ima za rezultat dvostruko manji broj od predhodnog sve dok ne dođe do
preljeva jedinice. Dakle omogućava brzo dijeljenje s dva. Preljev "1" ujedno predstavlja ostatak pri
dijeljenju.

c.) rotacija u lijevo

Rotacija u lijevo ima isti učinak kao posmak u lijevo do preljeva jedinice.

d.) rotacija u desno

Rotacija u desno ima isti učinak kao posmak u desno do preljeva jedinice.
U računaru su omogućeni relativno složeni posmaci brojeva, ali je pri tome važno znati da se
vodeći i krajnji bit pri tome ne gube već se pohranjuju u jednoj od privremenih memorija računara.

REZIME:

Kako se sve računske operacije u računaru prevode u zbrajnje tome je i prilagođen sistem
označavanja brojeva i to na način da MSB-bit predstavlja predznak ("1" za negativni i "0" za pozitivni
broj), a svi negativni brojevi se s preostalim bit-ovima prikazuju kao II komplement prirodnog binarnog
slijeda.

24
Osnovi informatike

Na taj način definirana je i nula ( 0000 ). Prema predhodnoj tablici vidi se da je raspon
negativnih brojeva nešto veći u odnosu na pozitivne. MSB bit tijekom računskih operacija čuva se u
posebnom spremniku (registru) procesora računara kako bi isti znao kako da postupi s binarnim brojem
prema zapisu u spremniku.
Dakle, u procesoru računara obavlja se mnoštvo računskih operacija prema logičkom
slijedu prema skupu instrukcija koje mu se dostavljaju te prema samoj unutrašnjoj logičkoj
strukturi procesora, odnosno njegovih logičkih sklopova.

2.4. RAČUNARSKA LOGIKA

Kako je već u jednom od predhodnih poglavlja izloženo, rad digitalnog računara temelji se na
DVA definirana fizikalna stanja:

Znači da se elektronički sklopovi, koji u računaru obavljaju razne operacije, ponašaju slično
prekidačkim elementima koji različitim elektroničkim izvedbama izvršavaju operacije sa stanjima "1" i
"0" po zakonima LOGIČKIH PRIJEDLOGA koji mogu biti ISTINITI ili NEISTINITI.
Osnovu ove grane logike, koja datira još od Aristotela, praktički je obradio i definirao njene
simbole matematičar George Boole. Po njemu je ova grana matematike (zakoni istinitosti) nazvana
BOOLE-ova ALGEBRA, a bavi se međusobnim odnosima elemenata u skupu i između skupova.

2.4.1. Logika skupova

25
Osnovi informatike

SKUP je grupa elemenata koji posjeduju barem jednu zajedničku karakteristiku u jednoj
jedinstvenoj grupi elemenata (opći skup). To znači da se grupa elemenata može podijeliti u dvije
podgrupe-PODSKUPA i to:

1. Podskup elemenata s zajedničkim svojstvima - npr. "A"

2. Podskup elemenata koji ne pripada pod 1. -- npr. "non A"
Tu podijelu u skupu jasnije predočava slijedeća slika.

Slika 2.6 Opći skupovi elemenata.

Podskupovi "A" i "non A" su komplementarni, "A" se predstavlja kao ISTINIT i pridružuje mu
se stanje "1", a njemu komplementaran skup "non A" kao NEISTINIT i pridružuje mu se stanje "0".
Oba stanja kao rezultat obrade ne mogu istovremeno postojati. Isto vrijedi za podskupove "B" i "non
B".
Operacije koje povezuju navedena stanja u skupu i između pojedinih skupova su:

1. Operacija NO ( NE ) --- negacija postojećeg stanja

2. Operacija OR ( ILI ) --- zahtijeva barem jedno istinito

stanje za rezultat "1" pri obradi
3. Operacija AND ( I ) --- zahtijeva sva istinita stanja za
rezultat "1" pri obradi

4. Operacija NOR ( NILI ) --- negacija OR

5. Operacija NAND ( NI ) --- negacija AND

6. Operacija EXOR ( isključivi ILI ) --- zahtijeva samo

jedno istinito stanje za
rezultat "1" pri obradi
Prve tri operacije su osnovne, a preostale su iz njih izvedene. Rezultati odnosa između skupova
i u skupu prikazuju se TABLICAMA ISTINE kako slijedi.
1. Tablica istine operacije NE:

U lijevi stupac tablice upisuju se sva moguća stanja koje skup "A" može imati, kao i
kombinacije svih stanja skupova ako ima više skupova. U desnom stupcu ili stupcima upisuje se stanje
koje nastaje kao rezultat izvršene operacije ili operacija nad stanjima prikazanim u lijevom stupcu.
2. Tablica istine operacija ILI, NILI i isključivi ILI izvedenim nad različitim kombinacijama elementa
dva skupa.

26
Osnovi informatike

3. Tablica istine operacija I i NI izvedenim nad različitim kombinacijama elementa dva skupa.

Iz tablice proizlazi da neke operacije između skupova odgovaraju operacijama s binarnim

brojevima. Ako se "1" i "0" ne koristi za oznaku istine i neistine, već za postojanje i nepostojanje
impulsa, posebno konstruirani logički elektronički sklopovi obavljat će logičke operacije s impulsima i
omogućiti obavljanje aritmetičkih operacija. Zbog toga se takvi elektronički sklopovi, u pravilu izvedeni
u integriranoj tehnici, nazivaju INTEGRIRANI LOGIČKI ELEKTRONIČKI SKLOPOVI.

2.4.2. Osnovni logički sklopovi računara

Razvoj digitalnih računara usko je povezan s razvojem tehnologije izrade integriranih sklopova,
koja omogućava nebrojne mogućnosti kreacije spojeva logičkih sklopova u jednom kućištu vrlo malog
volumena.
Na ulaze logičkih integriranih sklopova dovode se impulsi nad kojima se želi izvršiti operacija,
a rezultat operacije se očituje na izlazu odmah po promjeni ulaznog stanja ili po dopuštenju kojim
upravlja nekakav generator takta.

Slika 2.7 Osnovni logički sklopovi digitalnog računara.

27
Osnovi informatike

Povezivanjem logičkih sklopova u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu ostvaruju se pojedine

zadaće kao aritmetičke operacije i druge.
Prikazani simboli na slici 2.7 uvriježeni su u anglosaksonskoj stručnoj literaturi, iako se mogu
susresti i drugačije ali slične oznake. No za ilustraciju označavanja i crtanja logičkog sklopovlja
dovoljni su i primjeri sa slike.

Primjer I

Realizacija zbrajanja binarnih brojeva u računaru:

Slika 2.8 Logička shema i tablica istine polusumatora.

Sklop na predhodnoj slici obavlja samo operaciju zbrajanja bez prijenosa prikazanog na izlazu
"C". Sklop će obaviti zadaću za nulti bit binarnog broja (prva znamenka). Da bi se prijenos obuhvatio
pri zbrajanju uz naredne bit-ove binarnog broja (daljnje znamenke) to znači da se izlaz "C" mora
pridružiti ulazima "A" i "B" za svaku narednu znamenku, odnosno jedan polusumator vršio bi binarno
zbrajanje znamenki, a drugi bi polusumator izračunatom zbroju pridodao predhodni prijenos i tako za
svaku narednu znamenku.
Ako bi se prilikom zbrajanja posljednje znamenke pojavio preljev, isti bi se pohranio u
statusnom registru mikroprocesora i korisniku bi se ova pojava signalizirala u vidu nekakve poruke.

REZIME:

Logički sklopovi povezani u raznolike funkcionalne cjeline sastavni su dio računara i njegovih
dodatnih uređaja. Razvoj logičkih sklopova i projektiranje logičkih cjelina je u uskoj vezi s razvojem
tehnologije kojoj je opći cilj da se u što manjem volumenu smjesti što više logičkih sklopova i da im je
brzina rada što veća. Takav skup sklopova, smješten u zajedničkom kućištu s izvodima za spajanje s
okolišem, popularno se naziva INTEGRIRANI SKLOP - "ČIP" (u žargonu - žohar), i nerijetko sadrži
više tisuća logičkih sklopova koji izvršavaju razne INSTRUKCIJE date računaru brzinom čak do sto
miliona instrukcija u sekundi (100 MIPS-a).
MIKROELEKTRONIKA, odnosno tehnologija izrade integriranih sklopova, presudni
je činbenik u razvoju, izradi i dizajnu računarskih sistema sutrašnjice.

3. ORGANIZACIJA I STRUKTURA DRS

Čovjek preko svojih čula dobiva poruke i INSTRUKCIJE što s njima raditi. Slično tome i
računar mora imati fizičke uređaje preko kojih će primati podatke i instrukcije. Na osnovu stečenih
životnih znanja čovjek odlučuje kako podatke obraditi, na primjer sortiranje imena i prezimena po
abecedi. Računar takve zadaće obavlja na osnovu odgovarajućeg PROGRAMA (NIZA
INSTRUKCIJA) prilagođenog zadaći i o njegovoj kvaliteti ovisi i "pamet" računara. Po obradi podataka

28
Osnovi informatike

i čovjek i računar izvješćuju o rezultatu svatko na svoj način; čovjek glasom ili pisanim izvješćem a
računar preko monitora ili štampača.
Glede navedenog slijedi jednostavan prikaz njihovog djelovanja:

Dakle, digitalni računarski sistem u suštini se sastoji od fizičkih uređaja kojima "pamet" daje
skup instrukcija sadržan u programu.

3.1. DEFINICIJA DRS

Digitalni računar je elektronički uređaj namjenjen za obavljanje različitih računskih i logičkih

operacija i samo je jedna od komponenti (sastavnih dijelova) Digitalnog Računarskog Sistema (DRS),
koji se sastoji od:

1.) Sistema sklopovlja ----- uređaji (HARDWARE)

2.) Sistema programa ------- programska podrška (SOFTWARE)

3.) Sistema dokumentacije -- pisanih uputa za instaliranje i

korištenje uređaja i programa
SKLOPOVLJE predstavlja skup elektroničkih komponenti i uređaja povezanih u jedinstvenu
cjelinu. To su fizičke jedinice instalacije DRS. U prostoriju za računarsku tehniku donesu se uredno
spakirane, tu se raspakiraju i međusobno povežu prema uputama u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu.
ROGRAMSKU PODRŠKU čine programi koje računar izvršava. Dolazi kao skup binarnih
zapisa pohranjen na nekom od trajnih medija pohrane podataka i "učitava" se u računar putem za tu
svrhu dizajniranih uređaja, rijeđe kao pisani materijal na osnovu kojeg se utipkavaju sadržaji preko
tastature. Dakle, nije materijalan, predstavlja "PAMET" računarskog sistema.
DOKUMENTACIJA je niz priručnika, uputa ili dokumenata, bilo otiskanih ili što je češće
dokumentiranih na CD-u, u svrhu instaliranja, povezivanja, korištenja i održavanja DRS.

3.2. POVIJESNI RAZVOJ DRS

Od davnina koristi se niz mehaničkih uređaja i pomagala koja su čovjeku pružala pomoć pri
računskim operacijama. Kako je u današnje vrijeme dominacija digitalnih računarskih sistema baziranih
na elektroničkim komponentama, interesantno je upoznati se njihovim povijesnim razvojem.
Početak ere DRS datira od završetka II svjetskog rata. 1946. godine konstruiran je prvi
elektronički DIGITALNI računar - ENIAC, sastavljen od 18000 vakuumskih elektronskih cijevi, bez
radne memorije, kojemu je bio najveći problem da ostane ispravan do kraja obavljanja računske
operacije, dakle gotovo nikakva pouzdanost. Vakuumske elektronske cijevi bile su osnovni aktivni
element sklopova računara PRVE generacije. Zbog toga su bili glomazni i nepouzdani, zauzimali
gotovo čitavu zgradu i trošili ogromnu energiju. 1947. godine isporučen je prvi korisnički računar
UNIVAC (UNIVersal Automatic Computer). Nekako u to doba javlja se i kompanija IBM
(International Business Machines), do tada poznata po elektromehaničkim računskim strojevima. 1954.
godine proizvela je računar IBM 705 i to je početak njene dominacije u svijetu računarske tehnike;
povremeno je zauzimala i preko 90% svjetskog tržišta DRS. Svojim računarima praktički su diktirali
standarde računarske tehnike.
Prvi sistemi, smješteni u velikim klimatiziranim prostorima, bili su kao stvoreni za život
kukaca (BUG) koji bi, šetnjom po unutrašnjosti sistema izazivali elektronički kratki spoj, a time
nekontrolirane greške u izvršavanju programa. Iako buba u unutrašnjosti modernih sistema više nema,
nesuvisle greške u izvršavanju programskog koda nose njihov naziv - BUG.
Otkriće tranzistora i konstrukcija prvog tranzistorskog računarskog sistema 1960. godine u
kompaniji CDC (Control Data Corporation), uvod je u DRUGU generaciju računarskih sistema.
Primjena tranzistora smanjila je gabarite i višestruko povećala pouzdanost. Pojavljuju se

29
Osnovi informatike

PROGRAMSKI JEZICI, prevodioci između čovjeka i računara, koji čovjeku prihvatljiviji skup
komandi i naredbi prevode u binarne instrukcije računaru i time računar čine pristupačnijim za širu
upotrebu.
IBM 1964. godine nudi šest modula sistema IBM 360, kojima praktički udara standarde
današnje računarske tehnike. Napravljeni u integriranoj tehnici (više tranzistora u zajedničkom kućištu),
predstavljaju uvod u TREĆU generaciju računarskih sistema i njihovu minijaturizaciju. Računari se već
koriste za vođenje procesa po unaprijed formiranim programima. Pouzdanost računara raste, a cijena im
pada. Značajan je i porast brzine rada. Primjena memorijskih elemenata već je redovita praksa.
Razvojem integrirane tehnike omogućena je minijaturizacija, povećanje proizvodnje i pad
troškova, a od 1971. godine, objedinjavanjem osnovnog sklopa računara u jedan jedinstveni integrirani
krug - mikroprocesor, započinje ČETVRTA generacija računarskih sistema.
IBM 1981. godine izrađuje PC-XT (Personal Computer - eXtended Technology), računar opće
namjene za osobnu upotrebu, već zavidne pouzdanosti, mogućnosti upotrebe raznolike programske
podrške, vrlo fleksibilno za svakodnevnu upotrebu. Oslobađanje od licencnih prava i dostupna
dokumentacija uskoro ga, kao i nešto mlađeg brata PC-AT (PC - Advanced Technology) čine
najprodavanijim računarskim sistemom. Razvijaju se programski jezici, koji svojom učinkovitošću sve
više približavaju računar običnom čovjeku i s kojima se razvijaju moćni PROGRAMSKI PAKETI koje
čovjek koristi za izradu baza podataka, projektiranje, crtanje, pisanje i drugo. Takav sistem naziva se
MIKRORAČUNARSKI SISTEM, ima izvanredne mogućnosti dogradnje raznovrsnim periferijama što
ga čini vrlo prilagodljivim raznim zadaćama, a u slučaju potrebe može se povezati s moćnijim sistemom
ili u mrežu računara od razine omanje firme do cjelog svijeta. PC je opće priznati svjetski standard za
osobne računare, naravno uvijek nadograđivan razvojem tehnologije.
Razvoj računarskog sistema najbolje ilustrira odnos cijene koštanja uređaja i programske
podrške tijekom proteklih godina.

Najnovija istraživanja usmjerena su na minijaturizaciju i povećanja kapaciteta memorije, razvoj umjetne

inteligencije, prepoznavanje uzoraka i komunikaciju govorom. To su obilježja PETE generacije
računarske tehnologije kojoj smo svjedoci danas.
Razvoj umjetne inteligencije bavi se problemom konstrukcije računarskog sistema koji će se
vladati na način svojstven razmišljanjima ljudskog bića, a prepoznavanje uzoraka može se
jednostavnijim jezikom objasniti kao sistem koji u skupu uzoraka traži nepoznati uzorak koji po
svojstvima odgovara unaprijed zadanim značajkama.
Svojstva DRS pete generacije mogu se opisati u više razina i to:
1.) Područje primjene DRS - vrlo je raznoliko; baze podataka i dokumenata, projektiranje,
obrazovanje, ekspertni sistemi, upravljanje proizvodnjom i druga područja ljudske djelatnosti.
2.) Programski sistem - s elementima sačinjenim za inteligentni podsistem, podsistem za
rješavanje problema i zadaća, logičko zaključivanje i rukovanje bazama znanja.
3.) Programski jezici - obuhvaćaju kreaciju komunikacije govorom, slikom, crtežom, dizajn
programskog sistema prema zadaćama.
4.) Arhitektura DRS - raznolikost u povezivanju elemenata DRS, od procesora pa do specijalno
kreiranih periferija u svrhu stvaranja jedinstvene namjenske cjeline; projektiranje i izrada brodova,
multimedija i drugo.
5.) Ugrađena tehnologija - koja sistemu osigurava za namjenjenu zadaću prihvatljive
performanse i funkcionalnost. Razvoj tehnologije omogućio je funkcionalnost do te mjere da su sistemi
prihvatljivi za korištenje i običnom čovjeku.
Općenito, računari se prema namijeni dijele u dvije skupine:

A.) PROCESNI RAČUNARI - koji vrše kontrolu odvijanja procesa,

kreirani za učinkovito obavljanje
samo jedne zadaće.
B.) RAČUNARI OPĆE NAMJENE - kreirani za brzo prilagođavanje
pri rješavanju različitih zadaća, ne
tako učinkoviti kada se mjere s
procesnima za istu zadaću.
Prva skupina svoju primjenu ima u industriji, najupečatljiviji primjer su automatizirane tvornice
automobila. Na primjer, radnik u lakirnici naloži računaru da pamti pokrete mehaničke ruke kojom boja
karoseriju automobila. Kad je s rezultatom zadovoljan naloži računaru da ponovi njegov postupak na
slijedećim nadolazećim karoserijama.

30
Osnovi informatike

Druga skupina je najraširenija u projektnim i uredskim prostorima, obrazovnim institucijama i

kod kuće. Koristi se za obradu teksta, tabličnu kalkulaciju, u knjigovodstvenim servisima, projektiranje
zgrada, brodova, igru, učenje, komunikaciju i pretraživanje baza znanja putem mrežnog servisa, te u
svim drugim segmentima za koje postoji odgovarajuća programska podrška (a ima je dosta) i potrebiti
dodaci računaru koji uvećaju njegove mogućnosti u ovisnosti o namijeni (mjerna kartica, modem,
mrežna kartica, glazbena kartica i drugo).

REZIME:

Računar opće namjene tipa PC sve je učestaliji dio okoliša čovjeka kod kuće i na poslu. Razvoj
tehnologije omogućio je integraciju velike računarske moći u relativno mali volumen uz vrlo povoljnu
cijenu. Vremenom se je programska podrška u tolikoj mjeri sofisticirala da je moguće njeno korištenje
bez velikih znanja o načinu rada cjelokupnog računarskog sistema, te upotrebu računara posve
približava običnom čovjeku. Stupanj zanimanja korisnika ili potreba da ovlada pojedinim elementima
računarskog sistema glavni su činbenici koji određuju koliko će elemenata DRS korisnik u svojim
saznanjima obuhvatiti. Njihovu međusobnu ovisnost zorno prikazuje slijedeća slika.

Slika 3.2 Slojevi računarskog sistema.

Parametrima i načinom pristupa sklopovlju (hardware) upravlja BIOS (Basic Input Output
System), osnovni sistem za nadzor rada sklopovlja. Operativni sistem preko BIOS-a objedinjuje
sklopovlje u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu i omogućava ispravan rad programske podrške (software)
koja koristi sklopovlje. Programska podrška, već prema zadaći i dizajnu, omogućava da korisnik od
računara dobije rezultate temeljem usnesenih podataka.
Prosječan korisnik vrlo često ne mora da poznaje više od načina korištenja programske podrške
te osnovnih elemenata kako će preko operativnog sistema aktivirati po uključivanju računara. No ako će
se baviti implementiranjem programske podrške u sistem mora se znati služiti i operativnim sistemom i
pojedinim elementima BIOS-a, a ako pak izrađuje programsku podršku mora poznavati i elemente
BIOS-a i sklopovlja.
Kojim redom i u kojoj mjeri će korisnik svladavati pojedine razine ovisi o njegovoj
profesionalnoj orijentaciji. Osobama kojima će u budućnosti informatika biti posao podjednako su važni
svi prikazani slojevi te su nadalje postupno obrađeni.

3.3. SKLOPOVLJE RAČUNARA

Pojednostavnjena struktura računara prikazana je na slici 3.3. U osnovi struktura je temelj svim
današnjim računarima i zasniva se na još davno osmišljenoj VON NEUMANN-ovoj arhitekturi
(Nizozemski naučnik) i predstavlja uvod u današnju koncepciju računara.

31
Osnovi informatike

Slika 3.3 Struktura računara po von Neumann-ovom modelu.

ULAZ omogućava učitavanje podataka ili programske podrške u računar. Bilo kakav podatak
mora se pretvoriti u odgovarajući slijed impulsa koje računar može prepoznati. Znači, nužni su
odgovarajući pretvornici, kao tastatura, A/D pretvornici (analogno/digitalni), senzori, optički analizatori
predmeta, slika ili teksta i slično, koji će prema računaru uputiti njemu razumljive poruke.
Ulazni uređaji u industrijskim pogonima obično su nekakvi senzori koji računaru šalju podatke
o zbivanjima npr. na tekućoj traci, ili nekom drugom radnom procesu. To je već primjena DRS u
robotici, koja je u privrednim djelatnostima sve prisutnija, pogotovo u djelatnostima opasnim po
čovjeka.
Tastatura je nezamjenjiv ulazni uređaj i u sastavu je gotovo svakog općeg računarskog sistema
današnjice. Predstavlja elektromehanički ulazni pretvornik. IZLAZ omogućava pretvaranje rezultata
obrade u električni signal (D/A pretvornik), skup razumljivih znakova prikazan na ekranu monitora ili
otiskan, ili govornu poruku.
Najčešći IZLAZNI uređaj je monitor, bez kojeg je rad s današnjim računarom opće namjene
gotovo je nemoguć. Po vrsti dijele se na:

- monokromatske (crno-bijeli)
- kromatske (boja).
Ostale vrste spadaju u povijest.
Prema kvaliteti slike najznačajniji su:

- VGA monitore (finoća slike je do 800x600 elementa slike)

- SVGA monitore (finoća slike je do 1280x1024 elementa slike).
Element slike, dakle najmanji dijelić slike kojemu se može kontrolirati svjetloća i boja, naziva
se PIKSEL.
Uz navedeni izlazni uređaj, u svakodnevno radu korisnik se vrlo često služi štampačem ili
rijeđe crtačem, uređajima koji omogućavaju prikaz rezultata rada u pisanoj formi na papiru.

32
Osnovi informatike

U/I KANAL je ustroj preko kojeg je moguća komunikacija s računarom u ulaznom i izlaznom
smjeru u binarnom kodu, serijskom ili paralelnom vezom. Svakom uređaju dodjeljuje se njegov U/I
kanal, a to je u suštini dio radne memorije koji služi kao "transporter" podataka između računara i
uređaja. U/I kanal povezan je s uređajima preko fizičkih priključaka na kućištu računara ili s utorima u
koje se mogu umetnuti potrebite elektroničke tiskane kartice. Serijska veza je uzastopni prijenos bit-ova
jedan po jedan u slijedu i zahtijeva minimalno dvožični vod. Paralelna veza je istovremeni prijenos
grupe bit-ova (najčešće 8) kad se svaki pojedini bit grupe prenosi zasebnim vodom (višežični vod).
Odmah se može zaključiti da je komunikacija paralelnom vezom brža od serijske ali je tehnički
zahtijevnija.
Kako nije moguć prijenos bit-ova u izvornom obliku preko PTT vodova (telefonske veze) za
udaljene komunikacije koristi se poseban sklop koji impulse računara pretvara u oblik pogodan za
prijenos PTT vodom i obratno, a naziva se MODEM (MODulation - DEModulation = pretvaranje
impulsa u analogne signale za telefonski govorni prijenos i obratno). U bliskom okruženju, poslovna
zgrada na primjer, mnogo brža komunikacija postiže se preko jednog zajedničkog koaksijalnog ili
optičkog kabela, a razmjena podataka kontrolira se posebnim programima pripravljenim za tu svrhu i
posebnim karticama koje se umeću u računar. Tada je riječ o lokalnoj MREŽI računara. Slična
konfiguracija na međugradskim i međudržavnim razinama (INTERNET), s računarom povezanim za
mrežni poslužitelj preko mrežnih vodova ili modema, nova su dimenzija komunikacije među ljudima
koja je sve značajnija i raširenija.
Pomagalo glede bržeg izbora željenog na temelju odabira sa slike na ekranu naziva se MIŠ
(MOUSE), nezamjenjiv uređaj današnjeg osobnog računara. Sadrži dvije do tri tipke na kućištu, a u
podnožju je gumena kuglica koja se okreće pomjeranjem miša. Rotacija kuglice se preko dva valjčića
prenosi u unutrašnji mehanizam miša u kojem senzori pretvaraju okrete u električne impulse koji se
šalju računaru kao podaci pokreta. Temeljem primljenih podataka pomiče se pokazivač miša na
monitoru te kad se pokazivač poklopi s željenim objektom na slici, pritiskom na jednu od tipki odrađuje
se akcija koja objektu pripada. Tijekom rada na valjčiće se nahvata prljavština te ih povremeno treba
čistiti.
Glede razbibrike igrača palica (joystick) omogućava kontrolu odvijanja programske podrške -
IGARA, a glazbena kartica vodi brigu o tome da upotpuni glazbom, govorom i zvučnim efektima okoliš
u kojem se igra odvija.
TRAJNA MEMORIJA ima zadaću da trajno sačuva podatke potrebite za rad računara i
korisnika. Danas su memorijski mediji na načelima bušenih traka i kartica i slični samo blijedo sjećanje
starijeg naraštaja. Moguće ih je još sresti kod starijih teleprinterskih uređaja, te stoga nadalje neće biti
prikazani. Stoga se kao globalna podijela trajnih memorijskih medija prema načinu čuvanja podataka
može prihvatiti prema slijedećem:

a.) Magnetski memorijski sistemi.

b.) Optički memorijski sistemi.
c.) Magneto-optički memorijski sistemi.
Magnetski mediji za pohranu izrađuju se kao uređaji s trakom i rotirajući diskovni uređaji.
Načelo rada zasniva im se na izmjeni smjera magnetiziranja elementarnih magnetskih čestica (domena)
u ovisnosti o binarnoj znamenki 0 ili 1.
Uređaji s trakom vrlo su slični velikim kolutnim magnetofonima i kasetofonima. Uglavnom se
koriste kao pričuvni memorijski sistemi za trajnu pohranu (arhivu) ili za slučaj obnove izgubljenih
podataka (REPLIKU). Podaci se spremaju u nizu blokova podataka uzduž trake a u kombinaciji s
kompresijom podataka ovi uređaji mogu imati vrlo velike kapacitete po jednoj traci. Kako je broj traka
ili kaseta praktički neograničen, kapacitet arhive je proizvoljan. Rotirajući mediji se zbog veće brzine
rada koriste kao operativne memorije. Načelo rada rotirajućih medija prikazano je na narednoj slici:

33
Osnovi informatike

Slika 3.4 Načelo konstrukcije rotirajućih magnetskih medija.

Pod kontrolom upravljačkih uređaja (controller) upravlja se položajem magnetskih glava nad
rotirajućim diskom i mjestima zapisivanja podataka. Podaci se zapisuju kao grupacije na koncentričnim
kružnicama duž površine diska. Realiziraju se kao sistemi s izmjenjivim savitljivim diskovnim medijem
(floppy disk - disketa) i nezamjenjivim krutim diskovnim medijem (hard disk - tvrdi disk). Zbog finije i
kompaktnije izrade kapacitet tvrdih diskova uveliko premašuje diskete, ali je zato disketa lako
izmjenjiv, prenosiv i nadasve jeftin medij.
Od rotirajućih optičkih sistema raširena je upotreba izmjenjivih CD diskova s mogućnosti samo
čitanja (RO-read only) ili čitanja i pisanja (RW-read/write) koji sadrže vrlo velike količine podataka
(preko 500MB). Rade po načelu očitavanja utiskanih udubina pomoću laserske zrake na mediju koji
rotira. Vrlo su popularni glede prodaje programske podrške zbog otežanog kopiranja i predstavljaju vrlo
stabilan medij za pohranu podataka. Rašireni su u multimedijskoj ponudi kao sadržaji za igru i glazbu,
te informativni katalozi proizvođača opreme i prodavača roba. Na RW diskove može se samo jednom
izvršiti upisivanje "paljenjem" površine medija pomoću laserske zrake, čime se ostvaruje efekt
udubljenja, i njihova daljnja upotreba je u smislu RO diskova. Po brzini pristupanja podacima nešto su
sporiji od tvrdih diskova.
Posebna kategorija medija za pamćenje su kompilacija optičkih i disketnih rotirajućih
magnetskih sistema. Naime, laserskim zrakom upravlja se magnetiziranje izmjenjivog medija. Laserski
zrak zagrijava pojedine čestice magnetskog medija nanesenog na površinu diska, koji se okreće u
magnetskom polju, te po zagrijavanju ostaju magnetizirane. Kako se magnetiziranje vrši na povećanoj
temperaturi u odnosu na disketu i nema mehaničkih dijelova koji bi prijanjali uz površinu opto-diskete,
uređaji su stabilniji glede trajnosti čuvanja podataka. Za sada nema opće raširenog prihvaćenog
standarda za uređaje ove vrste.
DIGITALNI RAČUNAR povezuje sve navedene uređaje u funkcionalnu cjelinu i upravlja
njihovim radom preko svoje upravljačke jedinice (UJ). Upravljačka jedinica odabire pojedine uređaje na
osnovu instrukcija zadanih preko tastature, U/I kanala ili programa u radnoj memoriji, a dobija ih od
aritmetičkog i logičkog ustroja (ALU). ALU dakle posredstvom upravljačke jedinice upravlja
PROCESIMA, a na osnovu instrukcija dobivenih od programske podrške ili nekog drugog ulaznog
uređaja.
ALU i UJ zajedno tvore CENTRALNI PROCESORSKI USTROJ (CPU). Kod moćnijih
računarskih sistema načinjene su od mnoštva elektroničkih komponenti, najviše od integriranih
sklopova. Kod kućnih računara CPU je u pravilu izrađena kao jedan integrirani sklop nazvan
MIKROPROCESOR. Za brže izvršavanje matematičkih operacija dodaje mu se MATEMATIČKI
KOPROCESOR ili se pak i on ugrađuje u kućište mikroprocesora.
Najpoznatiji proizvođači mikroprocesora su američke tvrtke INTEL, MOTOROLA i DIGITAL
i oni u biti diktiraju standarde na svjetskom tržištu računara. Najpoznatiji Intelovi mikroprocesori nose
oznaku 8086, 80286, 80386, 80486, PENTIUM. Gotovo svi PC računari imaju osnovu na Intelovim
mikroprocesorima ili njihovim kopijama i prema njima određuje se tip računara.
Motorola je pak poznata po mikroprocesorima 68000, 68020, 68040, Digital po procesoru
ALPHA. Motroroline mikroprocesore najviše koristi tvrtka APPLE-MACINTOSH za svoje osobne
računare.
Naravno, instrukcije za kontrolu rada navedenih grupa mikroprocesora potpuno su različite što
programe na PC računaru čini neizvršivim na Macintosh računaru i obratno.
RADNA MEMORIJA omogućava izvršavanje programa ili trenutnu pohranu rezultata
njihovog rada. Da bi se program mogao izvršiti on se u radnu memoriju "prepisuje" iz trajne memorije.
To znači kako se mijenjaju zadaće, tako će se mijenjati i učitani programi u radnoj memoriji ili će se
mijenjati rezultati rada programa, na primjer povećava se upisani tekst pri kreiranju ove knjige.
Dakle, sadržaj radne memorije promjenjiv je od slučaja do slučaja i otuda joj naziv RAM
(Random Access Memory = memorija sa slučajnim pristupom).
No postoji mali dio memorije koji je nepromjenjivog sadržaja i kojeg koristi mikroprocesor
prilikom uključivanja računara da bi ispravno podesio početne parametre. Taj dio naziva se ROM (Read
Only Memory), a programić kojeg sadrži naziva se BOOTSTREP (šutnuti čizmom). Pored njega u
ROM se smješta i nadzorni program za upravljanje sistemom i njegovim periferijama - BIOS (Basic
Input/Output System). Noviji ROM-ovi sadrže i kratke programe za konfiguriranje sistema i zaštitu od
virusa.
Fizički memorija se prepoznaje kao skup integriranih sklopova smještenih na maloj tiskanoj
pločici sa izvodima za ulaganje u utore, najčešće kapaciteta 256KB, 1MB, 4MB i 16MB. Postavlja se u

34
Osnovi informatike

"banke" sa po 2-4 mjesta za umetanje pločice. Obično se u računaru nalaze dvije ili više banaka. Da bi
računar ispravno radio dobro je da banka ima sve utore popunjene istom vrstom pločica.
Memorijski resursi ovise o konstrukciji, namijeni računara i programskoj podršci koja se
koristi.
Današnja tehnologija omogućava ugradnju manjih memorijskih resursa (oko 128KB) u sam
mikroprocesor ili u upravljačku elektroniku tvrdog diska te se na taj način ubrzava izmjena podataka
između pojedinih uređaja računarskog sistema. Te memorije obično se nazivaju CACHE (skrovište -
brza prihvatna, skrovita, pričuvna memorija van sastava radne memorije). Za cache, ako ne postoji
fizički, može se proglasiti i dio radne memorije.
PROŠIRENJA su raznorazni dodaci koji se mogu pridodati računaru glede poboljšanja njegove
standardne konfiguracije, a glede izvršavanja specifičnih zadaća. Dakle, sama njihova namjena vrlo je
raznolika te će im konstrukcija i programska podrška ovisiti o zadaći.
Vrlo često proširenja se susreću kao zasebne elektroničke kartice koje se umeću u posebne
utore s kontaktima u računaru (slot-ove) i mogu predstavljati modem, dodatnu radnu memoriju,
multimedijski dodatak ili nešto drugo specifične namjene.

REZIME:

Najpopularniji računar opće namjene današnjice je PC. Razvoj tehnologije omogućio je da se

po resursima PC može koristiti i za zahtijevnije zadaće od toga, na primjer kao mrežni poslužitelj i više
od toga, ovisno o programskoj podršci kojom se koristi.
Mikroprocesor, zajedno sa pripadnom omanjom elekronikom; utori za umetanje kartice
upravljača disketnog i disk uređaja, grafičkih, mrežnih, glazbenih i drugih namjenskih kartica, utori
banke podataka; ležišta za dodatne koprocesore; ROM sa BIOS sadržajem (Basic Input-Output System
= osnovni ulazno-izlazni sistem za pokretanje i rad računara); razni priključci i mostovi za
rekonfiguraciju elektroničkih veza (jumper) i ostalo smještaju se na oveću tiskanu ploču nazvanu
MATIČNA PLOČA (MAINBOARD = glavna ploča, ponekad i naziv matherboard = ploča majka).
Matična ploča smješta se u kućište zajedno sa disketnim uređajem i diskovima, CD diskom i
drugim mogućim uređajima, izvorom napajanja i ventilacionim uređajem, te priključcima na poleđini
kućišta.
Komunikacija korisnika i računara najčešće se odvija preko ulaznog uređaja - tastature, i
izlaznog uređaj - monitora, uz ispomoć npr. optčkog BAR-CODE čitača za unos šifri artikala i štampača
za izdavanje računa ili pisanih dokumenata.
Kad je sve navedeno ispravno povezano iznutra i izvana s za to predviđenim kablovima dobije
se osobni računarski sistem - PC.

3.3.1. CPU (mikroprocesor)

Mikroprocesor (CPU) je najvažniji elektronički sklop računara, koji preuzima

programske komande i naredbe i na osnovu njih obrađuje podatke. Naziv "mikro" koristi se
zbog malih dimenzija. Sadrži do nekoliko miliona tranzistora ukomponiranih na silicijumskoj
pločici upakiranoj u plastično kućište.
Vrijeme izvođenja instrukcija je reda mikrosekunda, a broj instrukcija i veličina binarnog
podatka osnovni su parametri koji definiraju kvalitet mikroprocesora. Mikroprocesori koji se u
računarskim sistemima opće namjene koriste dizajnirani su za rad s podacima duljine 4, 8, 16, 32 i 64
bit-a. Prvi je u sastavu jednostavnih kalkulatora, a posljednji naveden veće je uobičajena praksa u
osobnim računarima (Pentium).
Prijenos podataka između sklopova unutar mikroprocesora i unutar računara vrlo je značajan
dio posla, a obavlja se preko SABIRNICA (BUS), višežilnim prenosnim putovima između pojedinih
sklopova. Broj vodova sabirnice ovisi o broju bit-a koji opisuju podatke koje je potrebito prenjeti. U
suštini prijenos podataka je paralelan.
Dakle postoje dva osnovna sistema sabirnica:

1.) Unutrašnje sabirnice - veze unutar mikroprocesora.

35
Osnovi informatike

2.) Vanjske sabirnice - veze u računaru izvan mikroprocesora.

Međusobno su odvojene međusklopovima jer se često promet na njima ne odvija istom
brzinom. Razmjena podataka u mikroprocesoru obavlja se višestruko brže nego između sklopova
računara, te ih je stoga potrebito odvojiti. O prijenosu podataka između unutrašnje i vanjske sabirnice
brinu se posebni upravljači (controller).
Počeci razvoja mikroprocesora vezani su za arhitekturu s jednom zajedničkom sabirnicom, kao
kod modela na slici 3.5, ne koristi se više, ali je prihvatljiv za prikaz načela rada mikroprocesora.

Akumulator je najvažniji registar (privremena memorija podatka) u mikroprocesoru. Podaci sa

sabirnice dolaze u akumulator i iz njega preslikavaju preko buffer-a 1 (međusklop) na prvi ulaz ALU.
Ako je potrebno sačeka se drugi podatak koji će preko buffer-a 2 proslijediti na drugi ulaz ALU koja
potom vrši zbrajanje, logičku operaciju ili proslijeđuje podatke u registar rotacije i tu obavlja računske
radnje. Rezultat se potom vraća natrag na sabirnicu, po potrebi ponovo dovodi u ALU na daljnju obradu
ili trenutno sprema u jednom od registara opće namjene (R0-R2) tako da je "pri ruci" akumulatoru. Broj
registara opće namjene ovisi o konstrukciji procesor i obično ih je oko 10-20, te jedan ili više
akumulatora.
Ako tijekom računskih operacija dođe do preljeva ili nekog drugog neprihvatljivog rezultata, u
registru statusa (RS), koji čuva niz neovisnih bit-ova, mijenja se stanje jednog od njih te se ukazuje na
nastalu promjenu, kao kod linijskih sudaca u nogometu kada se zastavicom (FLAG) signaliziraju
zbivanja. Uvid u sadržaj registra statusa omogućava programeru usmjeravanje tijeka programa.
Podaci se po obradi preko buffer-a 0 mogu proslijediti vanjskoj sabirnici, a upravljačkoj
jedinici (UJ) proslijedi se poruka kojemu uređaju da omogući pristup na vanjsku sabirnicu.
Iz pojednostavnjenog opisa rada mikroprocesora očevidno je da se sve radnje obavljaju u
malim koracima, ali je ukupna brzina obrade tih koraka toliko velika da njihova jednostavnost nije od
značaja.
Moderni mikroprocesori imaju u svom okruženju, sem navedenih sklopova, raznovrsna brojila,
memoriju, adresne i indeksne registre i još štošta drugo. Unutarnja i vanjska komunikacija odvija se
preko tri odvojene sabirnice:

1.) Podatkovne sabirnice --- dvosmjerna

2.) Adresne sabirnice ------ jednosmjerna
3.) Upravljačke sabirnice -- jednosmjerna
Naravno, komunikacija posredstvom triju sabirnica ubrzava sistem. Podatku koji je na sabirnici
podataka, preko adresne sabirnice određuje se mjesto na koje će se uputiti, a upravljačka sabirnica će
prijenos odobriti. Sve to obavljalo se je na modelu prikazanom na predhodnoj slici izmjenično preko
jedne sabirnice.

3.3.2. Organizacija mikroračunarskog sistema

Organizacija izmjene podataka između pojedinih uređaja računara temelji se na paralelnom

prijenosu podataka, dakle svaki bit po svojoj "žici" u sabirnici, a prema shemi na slijedećoj slici.

36
Osnovi informatike

Slika 3.6 Organizacija 8 bit-nog računarskog sistema.

Načelo rada je slijedeće: Mikroprocesor na osnovu naloga s tastature učita sa diska (vanjska
jedinica) preko sabirnice podataka željeni program, odnosno preko upravljača (controller) utaknutog u
jedan od utora (u1-u4) povezan za sabirnice, a po nalogu predatog upravljaču diska preko upravljačke
sabirnice. Program se s diska učitava bajt po bajt. Kad prvi bajt dođe na sabirnicu podataka on je
prisutan na ulazu u sve uređaje "zakačene" na sabirnicu.
Preko adresne sabirnice mikroprocesor određuje na koje mjesto će se u radnoj memoriji upisati svaki
pojedini bajt programa. Preko upravljačke sabirnice daje nalog da se omogući prolaz prema radnoj
memoriji i da se s podatkovne sabirnice podatak prenese u radnu memoriji. Po upisu podatka
mikroprocesor onemogućava pristup u radnu memoriju. Tada daje nalog da se s diska (ili iz cache-
memorije diska) uzme drugi bajt i ponavlja postupak sa drugim podatkom i pazi da se drugi podatak ne
pohrani na mjesto predhodnog, i tako dalje dok se svi podaci ne prenesu u radnu memoriju.
Tijekom rada mikroprocesor prati koja su mjesta u memoriji slobodna za prihvat novih
podataka. Po istom načelu prihvaćaju se podaci sa tastature ili od nekog drugog uređaja posredstvom
U/I kanala ili uređaja povezanog preko "slot-a". Naravno, podaci iz ROM-a uvijek su dostupni
mikroprocesoru i u taj dio memorije nije moguće upisivanje.
Naravno, cijeli postupak prijenosa bajt-ova odvija se velikom brzinom prema taktu kojeg
mikroprocesor prima iz generatora takta. Svaki takt (impuls iz generatora) je nalog za izvršavanje
slijedeće radnje. Jasno, što je brži takt, odnosno ako je mikroprocesor primio više impulsa takta u jednoj
sekundi odvijanje radnje je brže. Broj impulsa iz generatora takta u jednoj sekundi (mjerna jedinica
nazvana Hertz-Hz) je osnovna RADNA FREKVENCIJA rada računara.
Radna frekvencija ovisi o kvaliteti mikroprocesora, radne memorije i ostalih komponenti
računara priključenih na sabirnice, odnosno njihovoj sposobnosti da što brže prime podatke i ne može
biti veća od brzine rada najsporije komponente u sistemu. Obično iznosi od 4MHz do 100MHz pa i
više. Pojednostavljeno 4'000'000 do 100'000'000 zadaća u jednoj sekundi.
Sve tri sabirnice tvore SABIRNICU SISTEMA. Što je broj vodova sabirnice veći to je i veća
brzina rada sistema, jer se istovremeno prenosi više bit-a. Intelov procesor 8086 radi sa podatkovnom
sabirnicom od osam bit-a (kao na slici 3.6), 80386 sa sabirnicom podataka od 32 bit-a, a Pentium sa
sabirnicom podataka od 64 bit-a.
Nove inačice PC računara imaju i po dvije sistemne sabirnice, jednu sa manje vodova za sporije
i jednostavnije uređaje kao štampač, miš i slično, a drugu sa više vodova za direktnu vezu procesora sa
memorijom, grafičkom karticom, upravljačem diska i uređajima koji zahtijevaju brzu komunikaciju.
Dakle, takt rada spore i brze sabirnice nije jednak. Noviji procesori za svoje interne zadaće koriste takt
višestruko brži od takta sabirnica.
Dakle, komponente u računaru rade na tri različite radne frekvencije, već prema tome kojoj su
sabirnici ili sklopu pridružene. Kako matične ploče mogu podržati više vrsta mikroprocesora,
kratkospojnicima se određuje takt pojedinih komponenti kako bi bile međusobno usklađene po brzini
rada.

Primjer I

37
Osnovi informatike

U PC svijetu često se susrećemo sa sabirnicama pod nazivom:

ISA (Industry Standard Architecture) - 16 bit-na sabirnica.

EISA (Enhanced Industry Standard Architecture) - 32 bit-na sab.
MCA (Mikro Channel Architecture) - u verziji 16 i 32 bit-a.
VLB (VESA Local Bus) - u verziji 32 bit-a.
PCI (Peripheral Component Interconnection) - 32 bit-a.
AGP (Accelerated Graphics Port) - 32 bit-a
ISA sabirnica vrlo često se naziva i AT-bus prema nazivu računara u kojem je prvi put
implementirana; IBM AT - Advanced Technology računar koncipiran na porodici mikroprocesora
INTEL 80286.
Broj bit-a sabirnice odnosi se na podatkovnu sabirnicu. Brzina prijenosa podataka (propusnost)
nije ista za sve navedene sabirnice a uobičajena brzina za pojedine iz popisa je 8MB/s, 32MB/s,
32MB/s, 132MB/s i 524MB/s redosljedno. Iz navedenog proizlazi nenadmašnost komunikacije kroz
PCI sabirnicu u odnosu na ostale, osobito u radu s grafičkim podacima.
Već od ranije poznata koncepcija, zamišljena na posebnoj sabirnici za grafičku memoriju,
trenutno je standard u PC svijetu - AGP sabirnica. Navedena ima izravnu vezu s procesorom na većem
taktu od PCI sabirnice te se u slučaju nedostatka grafičke memorije njezin upravljački sklop posluži
resursima "klasične" memorije. Na taj način osjetno se ubrzavaju grafičke aplikacije pisane upravo za
ovakav tip računara. Osim toga interno je i povećan takt PCI sabirnice.
Kako noviji mikroprocesori rade na nekoliko puta većim frekvencijama od mogućnosti
sabirnice, poseban upravljač sabirnice vodi brigu o prijenosu podataka između procesora i uređaja
računara. Stoga je potrebito da brži procesori uz svoju sabirnicu imaju "cache" za internu upotrebu, te za
vrijeme jednog takta sabirnice obavljaju više internih radnji mikroprocesora.

3.3.3. Adresno polje računara

Da bi računar obradio binarni podataka u načelu broj bit-ova u podatku ne smije biti
veći od kapaciteta registra u mikroprocesoru. Kapacitet registra mikroprocesora najčešće je u
skladu je s veličinom podatkovne sabirnice računara, iako postoje izvedbe gdje je kapacitet
registra višekratnik veličine podatkovne sabirnice, te se isti puni u dva takta čitanja sabirnice.

Primjer II

Koliko se velik cjelobrojni dekadni broj može pohraniti u registre mikroprocesora kapaciteta:

a.) 4 bit-a
b.) 8 bit-a
c.) 16 bit-a
d.) 32 bit-a
Analogno predhodnom kapaciteti su prema slijedećem:

a.) 11112 = F16 = 1510

mogu se pohraniti brojevi od 0 do 15, odnosno najviše 16 različitih vrijednosti cijelog broja.

b.) 1111 11112 = FF16 = 25510

mogu se pohraniti brojevi od 0 do 255, odnosno najviše 256 različitih vrijednosti cijelog broja.

c.) 1111 1111 1111 11112 = FFFF16 = 65 53510

d.) 1111 1111 1111 1111 1111 1111 1111 11112 =

= FFFF FFFF16 = 4 294 967 29510

38
Osnovi informatike

Brojeve koji su veći od kapaciteta registra računar obrađuje u eksponencijalnoj formi.

Da bi se podatak pohranio u memoriju računara, te kasnije mogao dohvatiti, potrebito ga je
"uskladištiti" na tačno određeno mjesto u memoriji, nazvano MEMORIJSKA LOKACIJA, te omogućiti
njegovo brzo pronalaženje. Veličina memorijske lokacije u skladu s brojem bit-a podatkovne sabirnice,
što znači da se podaci veći od kapaciteta jedne memorijske lokacije moraju pohraniti u više
memorijskih lokacija. Elektronički sklop, koji je osnov pamćenja svakog pojedinog bit-a u lokaciji,
naziva se MEMORIJSKI ELEMENT ili MEMORIJSKA ČELIJA.
Glede navedenog memorija se najčešće organizira kao šahovska tabla ili križaljka u kojoj na
svakom polju postoji jedna memorijska lokacija koja predstavlja skupinu čelija.

Slika 3.7 Polje memorije 8 bit-nog računara.

Svaka memorijska lokacija određena je ADRESOM koja u sebi sadrži mjesto lokacije po osi
"R" i po osi "S". Prema primjeru na slici adresu bi sačinjavao 16 bit-ni binarni broj kojemu bi prvih
osam bit-a definiralo redak, a drugih osam bit-a stupac. Mikroprocesor bi na osnovu dobivenih
instrukcija najprije odredio adresu redka pa potom stupca te obavio dohvat podatka. Dakle, za pristup
podatku trebaju se obaviti tri radnje, tri takta. Podaci bi se spremali u memorijske lokacije veličine 8 bit-
a (1 Bajt). Adresa se određuje prema podacima na adresnoj sabirnici, najprije za redak (R) pa potom za
stupac (S), a podatak se prenosi na podatkovnu sabirnicu. Kada će se očitati pojedinačne adrese redka i
stupca te podatak očitati i prenjeti na sabirnicu podataka određuju nalozi upućeni preko upravljačke
sabirnice.
Poseban elektronički sklopovi, dekoderi adrese, na osnovu pročitanog binarnog broja adrese iz
adresnog registra signaliziraju naponom na jednom od svojih izlaznih vodova u kojem je redku i u
kojem stupcu željena memorijska lokacija. Dakle, za organizaciju prema slici potrebita su dva dekodera.
Na mjestu gdje su oba napona prisutna, gdje se "križaju" (logički I), moguće je "pročitati" sadržaj
lokacije. Prema primjeru sa slike oba dekodera imala bi FFH (256) vodova za odabir lokacije.
Cjelokupna "križaljka" naziva se ADRESNO POLJE MEMORIJE. Ukupni broj memorijskih
lokacija pomnožen s brojem bajt-a u lokaciji predstavlja KAPACITET memorije. Naime, računari s
većom sabirnicom podataka od primjera na slici imati će lokacije veličine 2, 4 ili 8 bajt-a, ili još više,
ovisno o konstrukciji računara. Glede navedenog proizlazi da memorijsko polje ima tri dimenzije, dvije
opisuju mjesto gdje će se podatak spremati (lokacija), a treća veličinu spremišta (lokacije).
Neke memorijske lokacije su tijekom rada nedostupne za upisivanje, već samo za čitanje. To su
lokacije gdje se smješta bootstrap program te adrese U/I kanala i BIOS programske rutine i pozivi.
Raspored podataka u memoriji tvori MEMORIJSKU MAPU računara. Ona opisuje na kojim se
lokacijama nalaze pojedini ROM sadržaji, koje lokacije će služiti kao buffer-i za komunikaciju preko
U/I kanal, koje su lokacije dostupne za korištenje, koje će služiti za učitavanje upravljača i slično.

Primjer III

39
Osnovi informatike

Izračunati kapacitet memorije računara s 8 bit-nom sabirnicom podataka i 16 bit-nom adresnom

sabirnicom prema primjeru sa slike.
Prva adresa redka je 00H, a posljednja FFH, a određene su s prvih osam bit-a adrese, odnosno
256 lokacija. Isti toliko ima i stupaca određenih s drugih osam bit-a adrese.
Ukupan broj memorijskih lokacija je:

L = 1111 11112 * 1111 11112 =

= FF16 * FF16 = 256 * 256 =
= 65 536 lokacija (podataka)
U jednu lokaciju od 8 čelija stane 8 bit-a, podatak veličine 1 B.
Kapacitet memorije je:

C = L * veličina lokacije =
= 65 536 lokacija * 1B/lokaciji =
= 65 536
Ovakva jedinica mjere dosta je nepraktična te se radije koriste veće; KILOBAJT.

1 kB = 210 B = 1024 B
Dakle, kapacitet memorije 8 bit-nog računara je:

C = 65 536 B / 1024 = 64 kB
Veće jedinice od kB su MEGABAJT, GIGABAJT i nadalje, odnosno:

1 MB = 220 B = [(210)]2 B = k2 B = 1024 kB

1 GB = 230 B = [(210)]3 B = k3 B = 1024 MB
1 TB = 240 B = [(210)]4 B = k4 B = 1024 GB

Primjer IV

Izračunati kapacitet memorije računara s 16 bit-nom sabirnicom podataka i 24 bit-nom

adresnom sabirnicom.
Ako na adresu redka i stupca otpada po 12 bit-a od cjelokupne adrese onda je:

L = 1111 1111 11112 * 1111 1111 11112 =

= FFF16 * FFF16 = 4 096 * 4 096 lokacija =
= 16 777 216 lokacija = 16 777 216 / 1024 =
= 16 384 k = 16 M lokacija (podataka)
Kako se lokacija sastoji od 16 čelija (bit-a), odnosno može prihvatiti 2 Bajt-a, kapacitet je:

C = L * 2B/lokaciji = 32 MB
Dakle, treba razlikovati broj mogućih memoriranih podataka od kapaciteta memorije. Za svaku
pojedinu vrstu mikroprocesora ovaj odnos se razlikuje jer moćniji mikroprocesori kao PENTIUM mogu
obrađivati 64 bit-ne podatke dok je porodica prvih PC računara imala mikroprocesore koji su obrađivali
podatke od 8 ili 16 bit-a.

3.3.4. Izvršavanje instrukcija

Instrukcije su zapisane u ROM-u ili RAM-u računara kao binarni kodirani zapisi npr. u
ASCII kodu. Instrukcija se sastoji od jednog ili više bajt-ova i ima dva osnovna dijela
prikazana na slici 3.8.

40
Osnovi informatike

Slika 3.8 Osnovni sastav instrukcije mikroprocesoru.

Jednostavnije operacije izvršavaju se odmah po komandi. Komanda je obvezni dio instrukcije.

Dodatak komandi može biti operand ili podatak. Ako dodatak nije operand ili podataka tada je to adresa
na kojoj se operand ili podatak nalazi.
Operand je podatak na kojeg dijeluje zadana komanda npr. pribraja mu se broj, a podatak služi
kao informacija za neku drugu instrukciju.
Komanda pročitana u memoriji računara prenosi se u instrukcijski registar mikroprocesora, koji
dekodira kod operacije i šalje adekvatan signal kao nalog upravljačkoj jedinici (slika 3.5). Kod operacije
obavještava upravljačku jedinici i o tome da li je posrijedi instrukcija sastavljena od jednog ili više bajt-
a. Ako nakon komande slijedi operand unosi se u mikroprocesor u drugom koraku, odnosno u trećem
ako operandu predhodi njegova adresa. Tek kad mikroprocesor primi cjelokupnu instrukciju upravljačka
jedinica šalje odgovarajući signal tamo gdje treba.
Niz takvih instrukcija, smišljeno i logički povezanih, čini PROGRAM za rješavanje postavljene
zadaće. Budući da se komande izvršavaju sukscesivno, programsko brojilo povećava svoj sadržaj za
jedan (+1) i ujedno indicira pohrana predhodnog sadržaja, odnosno komande ili operanda, u
mikroprocesor ili memoriju. Slijedi nekoliko primjera instrukcija pisanih u asembleru (programski jezik
najbliži stroju) za procesor MC 68000.

:
pushall ; uobičajena procedura
move.l $0004,a6 ; za alociranje
clr.l d1 ; memorije
move.l #(End-BootBl+200),d0
jsr AllocMem(a6)
move.l d0,a1
:
Slika 3.9 Izvadak iz slijeda asemblerskih instrukacija.

Svakoj instrukciji asemblera odgovara jedna zadaća mikroprocesora, što nije slučaj s složenijim
programskim jezicima kod kojih se za jedan nalog izvršava mnoštvo instrukcija.
Izvršavanje instrukcija obavlja se sinkrono brzinom koju određuje generator takta
mikroprocesora. Vrijeme potrebito da se operand prenese iz memorije u registar mikroprocesora naziva
se INSTRUKCIJSKI ili MEMORIJSKI CIKLUS.
Osnovni koraci memorijskog ciklusa su:

1.) Dovođenje komande-instrukcije iz memorije u

instrukcijski registar, direktno ili preko adrese.
2.) Dekodiranje komande-instrukcije.
3.) Izvršavanje komande-instrukcije.
Dakle, iz memorije računara čitaju se brojčani podaci koji predstavljaju kodirane instrukcije ili
komande mikroprocesoru temeljem kojih on izvršava operacije djelujući na operand (onaj koji trpi
operaciju), a rezultat djelovanja na operand je promjena njegovog sadržaja, aktiviranje određenih
logičkih sklopova ili generiranje upravljačkog signala prema nekom sklopu i drugo.

3.3.5. Radna memorija

41
Osnovi informatike

Memorija je sklopovlje za pamćenje podataka, sastavljena od mnoštva lokacija u koje se

pohranjuje određeni broj bit-a. Element memorije koji pamti podatak od jednog bit-a naziva se
MEMORIJSKI ELEMENT ili MEMORIJSKA ČELIJA.
Pristup svakoj memorijskoj čeliji izravan je od strane mikroprocesora te se takva memorija
naziva RAM (Random Access Memory - memorija s izravnim pristupom) i u njima se obavlja
ČITANJE i UPISIVANJE podataka.
Prvobitno su se memorije izrađivale uglavnom od magnetskih jezgrica, malih prstenova
veličine desetinke milimetra, koje su podatak pamtile na osnovu smjera magnetiziranosti prstena.
Današnja poluvodička tehnologija u potpunosti je potisnula ovakve vrste memorije.
U poluvodičkoj tehnologiji razvijeno je više vrsta memorije, koja se po funkciji i tehnologiji
izrade dijeli na:

a.) RAM - služi za upis i čitanje tekućih podataka i programa

i može se vrlo lako i brzo mijenjati njen sadržaj.
Sadržaj se gubi (zaboravlja) pri prestanku napajanja
računara. Često se označavaju s R/W (read/write -
čita/piše). Izrađuju se kao STATIČKE (SRAM)
i DINAMIČKE (DRAM).
b.) ROM - omogućavaju samo čitanje već tvornički upisanih
podataka. Kako nakon izrade promjene sadržaja više
nisu moguće, te zahtijevaju bezprijekorno učitane
sadržaje, vrlo su skupe i koriste se samo u masovnoj
proizvodnji. Obično sadrže ASCII kod i instrukcije
nekog JEZIČKOG PROCESORA ili program koji omogućava
upis OPERATIVNOG SISTEMA u RAM po uključivanju
računara - BOOTSTRAP program.
Postoje izvedbe računara kojima je cijeli ili dio
operativnog sistema upisan u ROM. Veličina iznosi od
nekoliko KB do više stotinjaka KB.
c.) PROM - su memorije slične ROM-u. Razlika je u tome što se
njihov sadržaj ne formira tijekom tehnološkog
postupka izrade, već se to radi pomoću posebnog
uređaja - "punioca". Jednom upisani sadržaj ne može
se više mijenjati ni brisati. Tehnološki se izvode
prekidanjem veza u memoriji taljenjem ili elektro-
kemijskim postupkom.
d.) EPROM - su trajne memorije koje se mogu više puta puniti
i brisati. Punjenje se vrši u za tu svrhu
izrađenim uređajima a brisanje pomoću izlaganja
ultraljubičastom ili rendgenskom zračenju. Dakle,
njihov sadržaj može se REPROGRAMIRATI.
Vrlo su rašireni za izradu BIOS-a računara.
e.) EEROM - imaju ista svojstva kao eprom, ali je brisanje
električnim putem. Koriste se za upis promjenjivih
postavki sistema kao datum, vrijeme, vrstu diska i
diskete i drugo.
f.) EAROM - sadržaj im se mijenja električnim putem, ali se
reprogramiranje može izvršiti samo dijelomično.
Proces reprogramiranja traje dosta dugo.
e.) FLASHROM - memorije koje se mou reprogramirati za to
posebno napisanim programom. Danas se vrlo
često koriste kako bi se omogućilo da se u
uređaje ugradi poboljšana verzija programske
podrške npr. za BIOS, modeme i slično.
Dakle, radna memorija računara dijeli se u dvije osnovne grupe: ROM i RAM (slika 3.10). Po
veličini ROM je podosta manji od RAM i nije raspoloživ korisniku već samo sistemu, te se u prikazu
veličine memorije podataka ROM-a obično ne navodi.

42
Osnovi informatike

Slika 3.10 Podijela radne memorije računara.

Procesor mora moći adresirati cjelokupni adresni prostor memorije te očitava sadržaje već
prema potrebi, Bootstrap i BIOS pri uključivanju, RAM pri učitavanju programa i drugo. RAM je u
suštini dio memorije u koji se tijekom korištenja računara učitava potrebit program za rad a rezultati
rada moraju se, kako se ne bi bespovratno izgubili, pohraniti u STALNU MEMORIJU, najčešće tvrdi
disk.
Veličina RAM-a ovisi o konstrukciji i namijeni računara te može iznositi od nekoliko desetaka
KB do veličina GB. Radna memorija je sklop koji je u začecima računarske tehnologije predstavljao
najsloženiji tehnološki izazov i po cijeni koštanja ponekad premašivao iznos koji su tvorili svi preostali
sklopovi zajedno.
Razlika u izvedbi SRAM i DRAM je značajna. SRAM traži puno više elemenata i stalni izvor
napajanja, ali je u odnosu na DRAM puno brža ali i fizički veća. Stoga se koristi kao brza privremena
radna memorija (cache) relativno malih kapaciteta. DRAM zahtijeva sklopove za osvježavanje jer radi
po načelu očuvanja naboja, sporiji je ali se zato u puno manjem volumenu može smjestiti puno više
memorijskih elemenata. Stoga se DRAM koristi kao glavna radna memorija računara.
O organizaciji adresiranja memorijskih lokacija radne memorije te ovisiti će brzina pristupa
podacima te brzina sistema u cjelini. Nadalje navedeni primjeri su osnovni tipovi organizacije
memorije, ali se njihova osnovna načela koriste kod drugih vrsta organiziranja memorije kojima je
odlika brži dohvat podataka.
Na slici 3.11 prikazana je DVODIMENZIONALNA organizacija radne memorije računara.

43
Osnovi informatike

Slika 3.11 Dvodimenzionalna organizacija memorije.

Dimenzije memorije su adresa lokacije i duljina lokacije. Prema primjeru na slici od 4 bit-ne
adresne sabirnice dobiveno je 16 različitih adresnih vodova od kojih svaki poslužuje 1 lokaciju s 4
memorijske čelije. Za adresiranje se koristi samo jedan adresni dekoder i jedinstvena adresa memorijske
lokacije.
Efikasniji način organizacije je kada se adrese multipleksiraju, odnosno preko iste adresne
sabirnice jedanput se daje adresa dekoderu redaka (R) a drugi put dekoderu stupaca (S) kao što je
prikazano na slici 3.12.
Dimenzije memorije su adresa redka lokacije, adresa stupca lokacije i lokacija. Adresni vod
dekodera redka obilazi sve čelije koje su u tom redku (16x4). Isto vrijedi za adresni vod dekodera
stupca. Sabirnica podataka obilazi sve lokacije slijedno iz redka u redak. Multipleksiranjem adresne
sabirnice, odnosno pošiljanjem prvo adrese redka, te potom adrese stupca može se ukupno adresirati
256 lokacija od 4 čelije.
Umjesto jednog dekodera adrese koriste se dva s ukupno 32 adresna voda. Za adresiranje 256
lokacija u dvodimenzionalnoj organizaciji trebao bi jedan dekoder s 256 izlaza. Dakle,
multipleksiranjem se ne postiže samo veći broj lokacija već je i ukupni broj vodova prema memorijskoj
mreži znatno manji, što opet pojednostavnjuje tehnološki proces.

Slika 3.12 Dvodimenzionalna organizacija memorije.

Dio radne memorije organizira se u složaju (STACK). Složaj najčešće koriste komande i
naredbe operativnog sistema, na primjer kod sortiranja, te aplikacije za svoje interne potrebe za čuvanje
adresa memorijskih lokacija na kojima se je istupilo iz izvršavanja glavnog programa. Temeljem tih
podataka moguće je ponovno nastavljanja glavnog programa po prestanku izvršavanja dodatne
aktivnosti. Stoga je važno u parametrima sistema ispravno podesiti veličinu složaja jer će u protivnom
doći do raspada sistema.
Memorija se organizira u složaj tako da se lokacije međusobno povežu jedna "iznad" druge i
omogući posmak zapisanih podataka duž složaja iz lokacije u lokaciju.

44
Osnovi informatike

Slika 3.13 Organizacija i posmak podataka u memoriji složaja.

Upis novog podataka automatski znači potiskivanje predhodnog na jednu lokaciju dalje. Da bi
se došlo do nekog podatka "duboko" u složaju treba cijeli složaj isprazniti ili mu dodati adresni dekoder
početne adrese da se označi lokacija složaja koja je aktivna, odnosno pomiče se adresa vrha složaja.
Idealni složaj nema kraja. Načelo organizacije složaja slično je dvodimenzionalnoj organizaciji,
uz razliku da dvodimenzionalna organizacija ne koristi posmak podataka iz lokacije u lokaciju.
Na slici 3.14 prikazano je načelo korištenja podataka smještenih u memorijske lokacije u
složaju s pomičnom adresom vrha složaja.

Slika 3.14 Organizacija memorije u složaju s pomičnim vrhom.

U registru pokazivača (POINTER) aktivne adrese čuva se podatak temeljem kojeg se u
dekoderu označava vod prema lokaciji koja će predstavljati aktivni vrh složaja. Ovakva organizacija
složaja puno je učinkovitija od organizacije "punjenja i pražnjenja" jer se promjenom aktivne adrese
složaja može pristupiti i podacima ispod "vrha".
Po načelima složaja nije moguće organizirati ROM memoriju. Ako se pak složaj zatvori u krug,
pristup podacima upisanim u složaj ostvaruje se njihovom rotacijom. Tada je riječ o KRUŽNOJ
organizaciji memorije.
Sam NAČIN ADRESIRANJA tijekom izvršavanja programa usko je povezan s instrukcijom i
može se realizirati prema jednom od slijedećih načina:

1. NEPOSREDNO - kada odmah izad lokacije komande slijede

bajt-ovi izvršavanja neke programske zadaće.
2. DIREKTNO - po lokaciji komande slijedi adresa na kojoj
treba započeti izvršavanje programske zadaće.
3. INDIREKTNO - po lokaciji komande slijedi adresa na kojoj
je upisana početna adresa zadaće koja se ima
izvršiti. U suštini to je direktno adresiranje
u dva koraka.
4. RELATIVNO - kada se izad komande ne nalazi stvarna adresa
početka zadaće, već pomak prema toj adresi u
odnosu na sadržaj programskog brojila koje čuva
adresu komande ili sadržaj jednog od registara.

45
Osnovi informatike

5. INDEKSNO - kada se slično relativnom u indeksnim registrima

(ako ih ima) čuva adresa svakog izvršenog pomaka
te se novi pomak računa u odnosu na novu adresu.
To nisu svi mogući načini adresiranja. Navedena podijela predstavlja najosnovnije s kojima se
korisnik računara može susresti bilo da se bavi podešavanjem parametara računara i dodatnih sklopova
ili izradom same programske podrške.
Radna memorija u osnovi služi za korištenje programske podrške koja se čuva na nekom od
trajnih memorijskih resursa samog računara ili raspoloživih resursa računarske mreže. U radnoj
memoriji vršiti će se prvenstveno obrada podataka temeljem izvršavanje programske zadaće, a rezultati
iste pohranjivati će se u trajnu memoriju sukscesivno tijekom obavljanja zadaće (neko mjerenje na
primjer) ili će se pohraniti po izvršavanju cjelokupne zadaće (na primjer sjenčenje slike). Dakle, od
veličine i složenosti programske podrške i očekivanih rezultata ovisiti će koliki radni i trajni memorijski
resursi treba da budu na raspolaganju računaru. No opće pravilo korisnika računarske tehnologije je:
memorije nikad dosta.

REZIME:

Tehnološki razvoj omogućio je upotrebu računara za vrlo složene zadaće. Tako na primjer
obrada fotografija bila je gotovo nezamisliva na PC računaru u njegovim prvim inačicama, a
programska podrška koja se je razvijala bila je gotovo nedjelotvorna za profesionalnu upotrebu.
Porastom računarske moći razvijala se je i programska podrška te je danas mogućno uz pomoć računara
izrađivati i animirane sekvence. Ne ulazeći u detalje kvalitete slike, sigurno je da su za to potrebiti vrlo
brzi računari s velikom procesorskom moći koja izvršavaju enormno mnogo instrukcija u jedinici
vremena te dostatni memorijski resursi kako bi se sva sila slikica obradila.
Radna memorija u tom smislu još uvijek je nedovoljno brza te se koriste raznolike organizacije
memorije, na primjer EDO (Extended Data Out) koja nakon adresiranja redka adresira lokacije stupca
jednu za drugom za istu lokaciju redka tako da u suštini smanjuje broj adresiranja redaka.
Sem navedenog brza SRAM memorije iskorištava se za međumemoriju (CACHE) između
procesora i DRAM (slika 3.15).

Slika 3.15 Organizacija radne memorije brzih računarskih sistema.

Upravljač međumemorije trudi se da u međumemoriji zadrži što više podataka koje procesor
potražuje od glavne memorije. Ako procesor ne pronađe podataka u brzoj međumemoriji upravljač
međumemorije dopušta mu dohvat podatka u radnu memoriji i proslijeđuje mu ga i ujedno pohranjuje u
međumemoriju kao i okolni sadržaj podatka kako bi se naredni podatak našao "pri ruci" mikroprocesoru
u bržoj međumemoriji. Kako bi se znalo gdje se podatak nalazi u međumemoriji u TAG memoriju
upisuje se njegova adresa. TAG služi kao kazalo za međumemoriju.
Sama međumemorija izvodi se kao integrirani dio mikroprocesora ili kao nešto sporija
ali veća međumemorija na matičnoj ploči. Naravno obe su višestruko brže od DRAM.

3.3.6. Trajna memorija

46
Osnovi informatike

Trajna memorija po svojoj namijeni predstavlja BIBLIOTEKU svih vrsta programa ili podataka
koje korisnik u radu koristi. Razvoj tehnologije i programske podrške ovog desetljeća izdvojio je
magnetske i optičke sisteme kao glavne nositelje za pohranu podataka.
Opći zahtijevi koji se postavljaju pred trajne memorije su:

1.) Mogućnost upisivanja, brisanja i očitavanja

korisničkih programa (datoteka).
2.) Brz pristup datotekama.
3.) Veliki kapaciteti.
Pojedine vrste medija koje se danas koriste ne zadovoljavaju sva tri navedene opća zahtijeva,
ali su u pojedinima nenadmašni.

Magnetske trake

Velike magnetske trake još se mogu susresti kod starijih sistema koji su još u funkciji. Mogu
uskladištiti velike količine podataka i to im je najznačajnija osobina.
Trake se čuvaju u kolutovima ili kasetama sličnim glazbenima, ovisno o konstrukciji i
kapacitetu sistema. Načelo rada velikih kolutnih sistema prikazano je na slici 3.16.

Slika 3.16 Memorijski sistem s magnetskom trakom.

Kolutovi s magnetskom trakom nameću se na osovine elektromotora kojima upravlja kontrolna
elektronika tako da je traka uvijek ovješena između kolutova i magnetske glave. Ovjes trake
kontroliraju elektrooptički senzori koji šalju podatke o položaju trake elektronici elektromotora. Provjes
trake nužan je da se spriječi utjecaj inercije elektromotora trake na upis i čitanje podataka jer se zbog
težine koluta i tromosti njihovog motora koluti ne mogu dovoljno brzo uputiti i zaustaviti. Promicanje
trake ispod magnetske glave kontroliraju mali brzi motori zanemarive tromosti, koji lako pomiču traku
uz magnetsku glavu konstantnom brzinom jer su oslobođeni zadaće namatanja trake na kolutove.
Mala površina trake (magnetska domena) magnetizirana u jednom ili drugom smjeru
predstavlja zapisanu 0 ili 1, dakle čuva podataka veličine 1 bit-a. Veličina površine domene određuje
gustoću zapisa na traku i izražava se u bit/cm. Obično iznosi nekoliko tisuća bit-a/cm. Traka ispod
magnetske glave promiče brzinom do 5m/s. Obično je široka oko 25 mm namotana na kolutove
promjera dvadesetak centimetara. Podaci se zapisuju u više tragova istovremeno, na primjer 9 tragova
za zapisivanje osam bit-nih podataka. Deveti upravljački trag služi za označavanje položaja trake. Svaki
trag ima svoju magnetsku glavu čitanja i upisivanja.
Posebna programska podrška daje upute elektromehanici sistema na koje mjesto da locira traku,
a temeljem očitavanja podataka upravljačkog traga. Duljina trake uobičajeno iznosi oko 700 metara što
je dostatno za upis nekoliko stotina MB podataka. Podaci se zapisuju u blokovima, skupinama od par
stotina bajt-a, od kojih svaki glede kontrole sadrži zapisanu ukupnu kontrolnu sumu svih bajt-ova bloka
glede kontrole ispravnosti zapisanog. Početak svakog bloka i mjesto kontrolne sume označiti će za tu
svrhu predviđeni zapisi, na primjer u devetom tragu.
Noviji sistemi koriste kasete s trakom slične glazbenoj kaseti, čvršće su konstrukcije i imaju
preciznije vođenje i mehaniku. Kapaciteti su im u nekim varijantama, zahvaljujući razvoju tehnologije i
raznim metodama komprimiranja podataka, veći od starijih predhodno opisanih tračnih sistema, čak
nekoliko GB. Podaci se upisuju duž trake u više tragova ili ukoso.
Zajedničko jednima i drugima je dosta spor pristup podacima te im je prvenstvena namjena
sigurnosna pričuva (arhiva) podataka tvrdog diska, kako bi se u slučaju oštećenja podataka na disku

47
Osnovi informatike

(fizička, virusi i drugo) podaci mogli s trake vratiti na disk. Loša osobina zapisivanja na traku je ne baš
dobra čvrstoća medija i "preklapanje" zapisa prilikom namatanja na kolutove što uzrokuje postupno
gubljenje podataka. Stoga je nužno zapise povremeno osvježavati.

Magnetski diskovi

Na površine okrugle ploče (diskove) nanosi se magnetski sloj na kojem se podaci zapisuju
pomoću magnetskih glava u koncentričnim kružnim tragovima (track) tijekom okretanja diska. Kako
podaci slijede jedan izad drugoga nužno je radi njihove lokacije odrediti koliko je tragova od centra
prema rubu, na kojem mjestu počinje svaki trag, tragove podijeliti na sektore a njih ponaosob na manje
blokove te svakom od njih označiti početak i kraj. U sam blok upisuje se uvijek isti broj podataka npr
512B.
Dakle, svakom bloku podataka predhodi oznaka početka, njegova pripadnost određenom
sektoru i tragu te se pred oznaku kraja upisuje i kontrolni zbir glede kontrole ispravnosti učitanog.
Analogno navedenom, svaki blok može se predočiti kao soba u koju će se smjestiti podaci, a koja
pripada određenom stanu na jednom katu u zgradi u ulici grada. Ako se pozicije nisu predhodno
označile (ime grada, ulice, broj kuće, kat i stan) neće se znati pozicija pojedinih blokova za podatke.
Označavanja mjesta bloka i oznake njegove pripadnosti određenom sektoru i tragu predhodi zapisivanju
podataka i predstavlja PRIPRAVU medija za prihvat podataka.
Postupak priprave medija za prihvat podataka podijelom medija na zasebna područja obilježena
svojom jedinstvenom adresom pomoću zapisa posebne vrste dizajniranih u tu svrhu naziva se
FORMATIRANJE. Tijekom formatiranja ujedno se kontrolira ispravnost magnetskog medija i
eventualni oštećeni blokovi zapisati će se na za to predviđenom mjestu na disku kako se nadalje ne bi
koristili.
Sam postupak formatiranja medija može se obaviti u cijelosti, odnosno vrši se PREDHODNA
priprema cjelokupnog medija (MS-DOS sistemi), ili se pak postupak može odvijati DINAMIČKI tako
da se priprema onoliko medija koliko je trenutno potrebito za podatke (OS/2, Novell NetWare sistemi)
što ovisi o koncepciji računarskog sistema.
Naravno, postupak formatiranja medija na odgovarajući način provodi se i kod sistema s
magnetskom trakom i u osnovi dugotrajniji je od sistema s diskom. Pripravu trake najčešće obavi sam
proizvođač.
Magnetski mediji s diskom u osnovi se izrađuju u dvije verzije:

I.) Mediji sa SAVITLJIVOM podlogom - disketa (floppy disk)

II.) Mediji s TVRDOM podlogom - tvrdi disk (hard disk)
Od disketa najčešće su prema PC standardu u upotrebi:

1. diskete 3.5" kapaciteta - 720KB (oznaka DS/DD)

- 1.44MB (oznaka DS/HD)
2. diskete 5.25" kapaciteta - 360KB (oznaka DS/DD)
- 1.2MB (oznaka DS/HD)
Diskete (floppy disk) 5.25" sve su manje u upotrebi. Vrlo je raširena upotreba 3.5" diskete.
Popularna je stoga što omogućava jednostavnu distribuciju software-a i zaštitnu pohranu (arhiviranje)
podataka, jer je vrlo prihvatljiv i jeftin prenosni medij. Sem navedenih formata kapaciteta koriste se i
drugi formati, ovisno o vrsti računara i programske podrške. Navedene vrijednosti tipične su za PC
računar. Načelo rada je zasnovano na magnetskom zapisivanju i očitavanju putem dvije magnetske
glave koje fizički prijanjaju uz obe površine rotirajuće diskete magnetizirajući čestice magnetskog
medija na površini diskete. Disketa se okreće nekoliko stotina okretaja u minuti. Kako se magnetizacija
medija odvija na temperaturi okoliša uz prisutan mehanički dodir glave na površinu, stabilnost čuvanja
podataka nije dugotrajna zbog "zaboravljanja" ili oštećenja medija. Srećom disketa je vrlo jeftin medij
za pohranu podataka.

Primjer VIII

48
Osnovi informatike

Organizacija diskete kapaciteta 1.44 MB.

Slika 3.17 Formatirana disketa od 3.5" kod PC sistema.

Koračni motor disketnog uređaja omogućava odabir 80 različitih kružnih tragova (TRACK).
Svaki trag dijeli se na 18 isječaka (SECTOR) od kojih svaki sadrži 512 bajt-a podataka. Kako se koriste
obje strane diskete, tj. postoje dvije magnetetske glave, ukupni kapacitet diskete bio bi:

C = (2 strane)*(80 tragova)*(18 isječaka)*(512 bajt-a) =

= 1 474 560 B = 1 440 kB = 1.44 MB
Dakle, podaci se smještaju u 2 880 blokova od 512B od kojih svaki ima svoju jedinstvenu
adresu (broj), a pri spremanju datoteka na disketu-disk zapisuje se u posebnu tablicu (FAT - File
Allocation Table) u kojem je bloku zapoćeto pisanje podataka datoteke i u kojim blokovima se
nastavlja. Ova tablica nalazi se u prvih nekoliko blokova diskete-diska.
Početak traga na disketi veličine 5.25" određuje se pomoću optičkog senzora koji bi
registriranjem rupice na disketi označio položaj kada se glava nalazi na početku traga diskete. Kod
disketa 3.5" senzor prati položaj rotora motora a disketa se natakne na posebno ležište osovine motora s
asimetričnim ispustima tako da disketa u odnosu na rotor motora ne proklizava.
Tvrdi disk (hard disk) je smješten u kompaktnom, zatvorenom i čvrstom kućištu i ima vrlo
preciznu mehaniku. Stoga može gušće spremati podatke od diskete te je razumljivo mnogo većeg
kapaciteta. Smješta se unutar kućišta računara i u načelu nije prenosni medij. Tvrdi disk je u suštini
trajna radna memorija računara i prema njemu odvija se neprestana komunikacija glede upisa i čitanja
podataka. Obično u kućištu ima više diskova pričvršćenih na istu osovinu. Očitavanje i upis na
magnetskom mediju nanesenom na površinu diskova obavljaju magnetske glave s obe strane diskova
koje lebde na zračnom jastuku nad površinom nastalim uslijed velike brzine vrtnje diskova (oko 5000
okretaja / minuti).

Primjer IX

Mehanička izvedba tvrdog diska s dvije ploče.

49
Osnovi informatike

Slika 3.18 Izvedba tvrdog diska s više rotirajućih ploča.

Iako tvrdi disk prema slici sadrži dvije ploče i četiri glave, cjelokupna površina diskova može
se logički podijeliti na više cjelina, pa tako na primjer kod PC-a tvrdi disk sa slike "dobije" 8 ploča s 16
strana koje očitava 16 glava. Kružni tragovi diskova tvore prividno tijelo u obliku cilindra
(CYLINDER). Pojedini tragovi se dijele na isječke (SECTOR) od kojih svaki uobičajeno sadrži 512
bajt-a. Skupina sektora uzduž cilindra, koji su u istom tragu i isječku ali na različitim površinama npr.
sve gornje površine ploča, tvori veću nakupinu podataka - klaster (CLUSTER), najmanju dostupnu
jedinicu skupine podataka na disku. Tvrdi disk od 16 strana, 684 cilindra, 38 sektora po cilindru i 8
sektora po klasteru ima kapacitet:

C = (16 strana)*(684 cilindra)*(38 isječaka)*(512 bajt-a) =

= 212 926 464 B = 207 936 kB = 203.0625 MB
Ukupni broj klastera je:

Broj Klastera = (684 * 38 * 16) / 8 = 51 984

Broj klastera na disku ovisi o osobinama OS i BIOS-a. Najveći broj klastera zapisanih s 16 bit-
nim adresiranjem podataka na disku (FAT ili FAT16) iznosi 65 536 za DOS, WIN3.11 i WIN95a .
Porastom kapaciteta diska raste i veličina klastera u koracima 2k-4kB-8kB-16kB-32kB. Stoga je najveći
mogući kapacitet jedne logičke particije diska:

32kB X 65536 = 2 097 152 kB = 2 048 MB = 2GB

OS zasnovani na 32-bitnom pristupu disku (FAT32), kao što su WIN95b, WIN98 i slični, imaju
veličinu klastera od 0.5-32kB, ovisno o kapacitetu, ali je ukupni mogući broj klastera daleko veći te je
najveći mogući logički disk veličine 32GB.
Kako je klaster najmanja količina prostora kojoj se može na disku pristupiti, upis podataka
veličine npr. od 3kB u klaster veličine 8kB zauzeti će ga u cjelosti te će 5kB ostati nedostupno. Naime u
jednom klasteru ne mogu se zapisati dvije kratke datoteke, jer bi u FAT-u tada obe počinjale s istim
brojem što OS neće dopustiti. Stoga je bolje da su klasteri što kraći kako bi gubitak neiskorištenog
prostora bio što manji.
Glede navedenog lako je shvati prednosti FAT32 i sličnih sutava zapisivanja na disk, pa kod
WIN95b i WIN98 veličina klastera iznosi 4kB za diskove kapaciteta od 256MB-8GB, osam puta manje
za disk kapaciteta 2GB u odnosu na FAT16, te je iskorištenost prostora diska bolja.
Kod diskete formata 1.44MB i 1.2MB pojam klastera i sektora je izjednačen, što znači da na
slici 3.17 nije ispravno ucrtano. Greška je namjerno napravljena kako bi se lakše shvatio pojam sektora i
klastera.
Komponentama diska; motorom diskovnih ploča, sistemom za pomicanje glave i sistemom
upisivanja i čitanja podataka i ostalim sklopovima (toplotna rekalibracija, upravljanje cache-om i drugi),

50
Osnovi informatike

upravlja KONTROLER (Controller). Sem navedenog vrši pretvorbu logičke podijele diska u fizičku
podijelu diska što omogućava da se različito koncipirani diskovi prema "vani" vide prema logičkim
podijelama koje prepoznaje sistem te fizički parametri diska nisu od značaja.
Kontroleri ovog tipa za PC računar, ukomponirani u kućište diska, dobili su naziv IDE
(Intelligent Drive Electronics) Disk se povezuje sa sabirnicom (npr. ISA) pomoću jednostavne kartice-
adaptera koji ima zadaću ostvariti galvansku vezu i eventualno preračunati logičke parametre u granice
koje prepoznaje sistem. Ova kartica ima naziv ATA (AT Attachment) i vrlo često se rabi naziv AT
kontroler ili AT-bus kontroler mada ona u suštini nije kontroler. Na nju je moguće priključiti dva
disketna i dva diskovna uređaja, s fizičkim imenima A: i B: za disketni uređaj te C: i D: za tvrde
diskove.
Poboljšani EIDE (Enhanced IDE) standard podržava još dodatna dva fizička uređaja na
pridodatom (sekundarnom) diskovnom kanalu, veće brzine prijenosa i raznolikije modove rada.
Današnji PC računari u pravilu imaju na matičnoj ploči ISA i PCI sabirnicu i EIDE upravljač.
Vrlo rašireni standard za povezivanje diskovnih (i nekih drugih) uređaja na sabirnicu je SCSI
(Small Computer System Interface) standard koncipiran na sabirničkoj topologiji. Na zajednički spojni
kabel povezuje se više uređaja (u verziji SCSI-1 do osam) od kojih svaki ima drugačiju adresu i koji su
spojnim vodom vezani za kontroler umetnut u slot povezan sa sabirnicom. Dakle, kontroler je izdvojeni
zasebni uređaj. Ima i vanjski priključak te omogućava priključivanje uređaja van kućišta računara kao
pisači, skeneri i slično. Sistem je brži, ali i skuplji. Podržan je gotovo na svim računarskim
platformama.
Razvoj tehnologije omogućio je izradu disketa kapaciteta preko 100MB koje se
očitavaju u uređajima koji rade po načelima između disketnog uređaja (izmjenjivost) i tvrdog
diska (preciznost), ali za masovnu upotrebu još preskupi (ZIP drive i slični).

Optički diskovi

CD (Compact Disk) optički diskovi imaju drugačiji način raspoređivanja podataka. Podaci nisu
pohranjeni na koncentričnim kružnicama već na spirali koja se razvija od sredine prema vani. Prvotno je
zamišljen kao memorijski medij uređaja za reprodukciju glazbe CD-DA (CD - Digital Audio). Otuda i
spiralna putanja da se osigura neprekinutost traga, odnosno glazbenog zapisa. Sem toga brzina čitanja
traga mora uvijek biti ista što znači da se brzina okretanja diska povećava od centra prema vani. (200 -
2120 ok/min).
No vrlo brzo se je uvidjelo da je CD vrlo prihvatljiv i u računarskom svijetu te je spirala
podijeljena na sektore kojima su pridodati dodatni kontrolni bajt-ovi glede strožijih kriterija na
korekciju greške što čini 2048 bajt-a/sektoru - CD-ROM sistem.
Glazbeni i video zapisi traže standariziranu brzinu okretanja medija. No za računar važi: što
brže tim bolje, te su razvijeni sistemi koji se mogu kod čitanja računarskih zapisa višestruko brže
okretati u odnosu na brzinu čitanja glazbenog zapisa.

51
Osnovi informatike

Slika 3.19 Načelo rada CD-ROM mehanizma.

Sadržaj CD-ROM medija nalazi se u TOC tablici (Table Of Contents) koja se nalazi u početnim
zapisima u kojima su podaci o početnim sektorima pojedinih sadržaja. Kako nema fiksne podijele na
sektore i tragove, CD bi se morao kretati duž spirale kako bi se optički mehanizam postavio na željeno
mjesto. No takav način bio bi suviše spor te elektronika procijeni gdje bi bio traženi sektor s obzirom na
trenutnu poziciju te izvrši skok i očita novi pronađeni sektor te se po metodi skoka i smanjenja greške
optika postavi na željeno mjesto. Glede navedenog i zahtijeva za stalnom promijenom brzine okretanja
CD uređaji sporiji su u pristupu podacima od magnetskih tvrdih diskova za nekoliko desetaka puta.
No prednost im je što se može pohraniti oko 650 MB podataka u vidu raznolikih zapisa;
glazbenih, video i programskih, što ga čini gotovo nezamjenjivim za multimedijske sadržaje. U razvoju
su sistemi koji s većom gustoćom zapisa i promjenom fokusa optike mogu očitavati po dva sloja
podataka sa svake strane što bi doseglo kapacitet od preko 10GB podataka (DVD-ROM). Osnovna
namjena im je podrška multimedijskim sistemima (Digital Video/Versatile Disc) koji traže velike
količine raznolikih podataka.

Primjer X

Osobitosti CD i DVD tehnologije.

Tablica 3.20 Osnovni parametri CD i DVD sistema.

Za DVD-ROM predviđa se i inačica promjera 80 mm kapaciteta 1.4 GB-5.3 GB s istim
osobinama zapisivanja ali kraćom duljinom spirale. Osim navedenog razvija se i mogućnost da DVD

52
Osnovi informatike

uređaji mogu prepoznati CD zapise što bi moglo puno uspješnije doprinjeti njihovom prihvatanju na
tržištu.
Sistemi CD-R (CD - Recordable) i DVD-R su posebna skupina uređaja koji koriste diskove na
kojima je ugravirana preformatirana brazda koja služi kao vodilja optičkom mehanizmu. Laser kod ovih
uređaja je snažniji kako bi se omogućilo zagrijavanje podloge na kojoj se zbog širenja uslijed toplote
stvaraju udubine na sloju za očitavanje nanesenom na podlogu slične kao kod CD-ROM medija. Kada
se sadržaji jednom upišu i upiše njihov smještaj u zaglavlju CD medija, disk je nadalje upotrebljiv samo
kao medij za očitavanje. Kao medij nisu prihvatljivi za masovnu distribuciju, već više kao stalne i
kvalitetne arhive raznovrsnih podataka potrebitih korisniku.
Elektronika CD uređaja dizajnira se s ATAPI kontrolerom kao podskupom IDE standarda ili
kao SCSI uređaj.
Velika gustoća podataka te stoga veliki kapacitet i dobra i dugotrajna postojanost podataka te
multimedijska primjenjivost glavni su argumenti upotrebe CD u računarskim sistemima.
Dakle, memorije karakterizira mnoštvo parametara, od kojih su najznačajniji slijedeći:

1. KAPACITET MEMORIJE - daje se u kB, MB ili GB i predstavlja

maksimalan broj pohranjenih podataka.

2. VRIJEME PRISTUPA - je vrijeme potrebno da se podatak po

zadavanju odgovarajuće instrukcije
pojavi na podatkovnoj sabirnici. Za
disk iznosi desetak milisekundi, za
disketu stotinjak milisekundi a za
radnu memoriju oko sto nanosekundi.

3. CIKLUS MEMORIJE - je najmanje vrijeme da se podataka

pročita i ponovo upiše u memoriju.
Za sve medije je do jedne milisekunde.

4. CIJENA/1 BIT - vrlo važan parametar u usporedbi uređaja

iste vrste ali različitih kapaciteta.

5. BRZINA PRENOSA PODATAKA - pokazuje koliko se bit-a/sekundi

može prenjeti tijekom čitanja
sadržaja memorije.

6. GUSTOĆA ZAPISA - općenito se daje kao broj bit-a po

centimetru duljine na jednoj traci za
rotirajuće medije, a kod radnih memorija
povezana je s brojem čelija u modulu.

7. TRAJNOST ČUVANJA PODATAKA - predstavlja vrijeme tijekom

kojeg neće doći do gubljenja
podataka bez osvježavanja.
Naravno, parametre je svrhovito uspoređivati samo za istorodne sisteme npr. za DRAM i
SRAM, disk i disketu i slično.

REZIME:

Trajna memorija je od izuzetnog značaja u DRS. Nema ružnijeg događaja za korisnika DRS od
gubljenja mukotrpno skupljanih i obrađivanih podataka. Iako se velika pozornost posvećuje kvaliteti
izrade medija za pamćenje, podložni su neispravnostima i trajnim oštećenjima. Stoga institucije koje
koriste mnogo podataka koriste sisteme uvišestručenih diskova i uz to redovito (svakodnevno)
pohranjuju (arhiviraju) podatke s magnetskih diskova na nekakav uređaj s trakom ili disketu, bilo kao:

1.) Potpuna pohrana svih podataka diska (FULL BACKUP).

53
Osnovi informatike

2.) Dopunska pohrana samo izmjenjenih podataka ( )

Potpuna pohrana u suštini se vrši samo prvi put ili kao mjesečna ili godišnja arhiva koja se čuva
odvojene od tekuće arhive. CD-R još uvijek nije prikladan za takvu arhivu, tim više što na njemu nije
moguće izvesti dopunu pohrane samo s izmjenjenim sadržajima.
Glede zaštite i ispravnosti podataka svakom bloku podataka pri upisu na medij za pohranu
dodjeljuje se kontrolni zbir svih podataka bloka ili neki drugi podatak za provjeru - CRC podatak
(Cyclical Redundancy Check). Podaci su naravno binarni brojevi te se prilikom svakog čitanja bloka
izračunava kontrolni zbir i uspoređuje s zapisanim uz blok. U slučaju greške vršiti će se ponovno čitanje
i upozoriti korisnik ako zbir nije točan.
U suštini bilo kakva vrsta zapisivanja ili komunikacije s podacima sadrži nekakva PRAVILA
(PROTOKOLE) koja omogućavaju da svi oni koji koriste ta pravila mogu međusobno razmjenjivati
podatke bilo kao zapise na mediju ili neposrednom komunikacijom. Ta pravila potom postaju dio opće
prihvaćenog STANDARDA koji u sebi sadrži sve; od načina zapisivanja, ispitivanja na grešku,
komunikacije, prikazivanja na ekranu, rasporedu slova na t astaturi i drugo.

3.3.7. U/I kanal i vanjske jedinice

U/I kanal (I/O Port) su priključci i ULAZNO/IZLAZNI sklopovi koji omogućavaju

povezivanje računara sa različitim vanjskih uređajima posredstvom za to predviđenih priključaka ili s
uređajima unutar kućišta sistema ukomponiranima na matičnoj ploči ili na kartici koja se umeće u slot.
Svaki od uređaja komunicira s računarom preko elektroničkih logičkih sklopova koji uređaj povezuju s
jednom od sabirnica sistema, a o samom načinu odvijanja komunikacije vode brigu programske rutine
ukomponirene kao sastavni dio BIOS-a ili dio operativnog sistema.
Logički sklopovi kanala su u suštini elektronička vrata koja će pod nadzorom mikroprocesora
omogućiti jednosmjerni ili dvosmjerni protok podataka između uređaja i mikroprocesora, memorije,
diska ili nekog drugog sklopa računara preko sabirnice sistema.
Logički sklopovi U/I kanala sastavni su dio sklopova matične ploče za uređaje koji se na njoj
nalaze i za priključke opće namjene kao tastatura, disketni i diskovni uređaj, standardni paralelni i
serijski priključak i slično.
Elektronički logički sklopovi U/I kanala dodatnih uređaja u sklopu su samog dodatnog uređaja
npr. U/I kanal mrežne kartice ukomponiran je na samoj kartici. Način komunikacije sa svakom vrstom
uređaja nije isti. Također se može zahtijevati da računar ostvaruje komunikaciju s više uređaja iste vrste.
No samo s jednim uređajem računar može istovremeno raditi i razmjenjivati komande i podatke preko
sabirnice. Zato svaki od kanala mora imati svoju zasebnu ADRESU po kojoj se prepoznaje a skupina
više njih imati će istu zadaću i opsluživati će ih ista programska rutina npr. za dva kanala predviđena za
serijsku komunikaciju svaki će imati na raspolaganju 4 različite moguće adrese od kojih mu se samo
jedna može dodijeliti a opsluživati će ih ista BIOS programska rutina.
Dva su osnovna načina prijenosa podataka putem U/I kanala:

1.) PARALELNI - PIO

(Programmed Input/Output)
2.) SERIJSKI -- UART
(Universal Asynchronous Receiver Transmitter)
PARALELNI PRIJENOS PODATAKA ukazuje na JEDNOVREMENI prijenos bit-ova preko
više komunikacijskih vodova. Sklopovi su standarizirani i direktno su povezani sa sve tri sabirnice.
Sklop ima svoj registar (privremenu memoriju) koji ima svoju adresu pa mikroprocesor lako na njega
prenese podatke. Vanjski uređaji koji se priključuju na sklop za paralelni prijenos mogu biti različiti
(štampač, ZIP drive i drugo) te se za svakog od njih vrši programiranje PIO posebno izrađenim
programom prema vrsti uređaja koji se učitava u radnu memoriju računara i izvršava prije početka
prijenosa podataka. Na taj način PIO postaje specifično INTERFEJS(INTERFACE) između računara i
priključenog uređaja.

54
Osnovi informatike

Slika 3.21 Načelna shema osam bit-nog paralelnog prijenosa.

Načelo paralelnog prijenosa prikazano je na slici 3.21 na kojoj je značajno uočiti dvosmjerni
protok podataka. U PIO postoje predajni i prijemni elektronički sklopovi koji se izmjenično uključuju
(HALF-DUPLEX) ili se za istovremeni prijenos u oba smjera koriste dva PIO (FULL-DUPLEX).
Pojam voda za prijenos podrazumijeva dva vodiča, što znači da za ovakav prijenos treba 16
vodiča za prijenos podataka. No, kako je je jedan od vodiča voda uzemljen ukupni broj vodiča za
prijenos pada na 9 jer je vodič uzemljenja zajednički za sve vodove. U raznim kombinacijama
upravljanja tijekom prijenosa ukupni broj potrebitih vodiča može biti najviše 24. Vrlo često se u jednom
kućištu integriranog sklopa nalaze dva PIO istih svojstava.
Prikazani sistem paralelnog prijenosa podataka razvila je tvrtka CENTRONICS, pa se često
tako i naziva. Kako bit-ovi prolaze istovremeno prijenos je brži od serijskog prijenosa, ali je neprikladan
za udaljene veze zbog velikog broja vodiča u spojnom kabelu. Efikasan je do duljina kabela od 10m.
Uz štampač, vrlo česti uređaji koji se na PIO priključuju su A/D i D/A pretvornici signala,
Odnosno pretvorba analognog signala u digitalni i obratno. A/D pretvornici obično su sastavni dijelovi
mjernih sistema koji prate neki proces, a kojima računar služi za pohranu i obradu izmjerenih procesnih
veličina. D/A pretvornici obično daju izlazni signal, kao posljedicu analize u računaru, koji upravlja
nekim ventilom ili motorom i u tom smislu radi se o automatskoj kontroli procesa. U svakodnevnoj
praksi raširena je primjena D/A pretvornika u glazbenim CD uređajima i upravo kvaliteta ove pretvorbe
određuje klasu, kakvoću i cijenu navedenih glazbenih uređaja.

Primjer XI

Načelo rada analogno/digitalnog pretvornika.

A/D pretvornik ne pretvara u digitalni oblik cjelokupan analogni signal već samo uzorke u
vremenu (slika 3.22).

Slika 3.22 Uzorkovanje analognog signala u vremenu.

Gustoća uzorkovanja odrediti će kvalitetu "praćenja" oblika analognog signala. Između dva
uzorkovanja vrši se pretvorba veličine uzorka u binarnu kombinaciju. To znači da će se za 8 bit-ne
binarne kombinacije veličini uzorka moći pridružiti jedna od 256 binarnih kombinacija. Povećani broj

55
Osnovi informatike

bit-a u kombinaciji omogućiti će finije "praćenje" veličine uzorka - razlučivost. Veća gustoća
uzorkovanja i veća razlučivost usložavaju izradu A/D pretvornika.
SERIJSKI PRIJENOS PODATAKA već se dugo primjenjuje u računarskoj tehnici i najčešće
se koristi RS 232C standard za serijsko interfejs(interface). Elektronički sklopovi serijskog interfejsi
imaju i prijemni i predajni dio, ali je komunikacija izmjenična (HALF-DUPLEX). Za komunikaciju je
potrebit najmanje jedan vod (dva vodiča). Podaci se prenose impuls po impuls te je stoga komunikacija
vrlo spora.
Da bi se podaci sa sabirnice mogli redosljedno poslati preko serijskog interfejsi u sklopu
interfejsi obvezno su ugrađeni registri posmaka koji omogućavaju pretvorbu paralelnog prihvata u
serijsko odašiljanje i obratno (slika 3.23).

Slika 3.23 Načelo rada serijskog prijenosa podataka.

Između dva serijska priključka na dva računara ožičenje serijske komunikacije ostvarilo bi se
prema slijedećoj slici.

Slika 3.24 Ožičenje serijske komunikacije između dva računara.

Za izmjenu podatka koriste se priključci TX i RX, u osnovi nuždan uvjet da se ostvari
komunikacija. DTR i DSR su signali koji se koriste prilikom uspostavljanja komunikacije i stalno su
aktivni za vrijeme odvijanja komunikacije. Ako jedan od njih izostane komunikacija se prekida. DTR
signal šalje uređaj koji želi uspostaviti komunikaciju, a DSR je odgovor pozvanog da je komunikacija
moguća te je po njegovom prijemu komunikacija uspostavljena. RTS je izlazni signal koji se drugom
uređaju šalje da se spremi za prihvat podataka te se potom očekuje potvrda u vidu ulaza CTS signala
kao obavijest drugog uređaja da se prijenos podataka može otpočeti. Ova dva signala rukuju
(handshake) izmjenom podataka po uspostavljenoj komunikaciji. DCD je signal koji se uobičajeno
koristi u modemskim komunikacijama. Odašilje ga uređaj s kojim je uspostavljena komunikacija te mu
se potom vraća. Svojom neprekinutošću ukazuje na održavanje komunikacije. Za DCD signal može se
koristiti DTR ili RTS signal. U modemskim komunikacijama koristi se još RI ulaz na kojem se
pojavljuje signal kada se ustanovi signal zvona telefona (BBS komunikacija).
Svi navedeni signali mogu se posebnim uređajem prenjeti na daljinu preko postojeće PTT
mreže, dizajniranim upravo za tu namijenu, nazvanim MODEM. Kako PTT vodovi i centrale nisu
predviđeni za prijenos digitalnog signala, modem ih u postupku odašiljanja pretvara u izmjenični signal
po načelu promjenjive frekvencije a u postupku prijema ponovo u digitalni (slika 3.25).

56
Osnovi informatike

Slika 3.25 Postupka pretvorbe signala u modemskoj komunikaciji.

Kako računari imaju isti raspored pinova konektora za serijsko interfejsnije moguće spojiti
direktno prvi pin (kontakt u priključku) jednog na prvi pin drugog, jer bi se predajnik jednog uređaja
priključio na predajnik drugog uređaja. Stoga se veza između računara mora obaviti kabelom kojemu su
vodovi "ukrižani" kako je prikazano na slici 3.24. No ako se serijski priključak računara spaja s
modemom ili štampačem, ovo križanje nije potrebno jer je u priključku tih uređaja predviđena zamjena
vodova.
Stoga treba razlikovati:

MODEM KABEL = neukrižani vodovi za vezu s modemom.

NUL-MODEM KABEL = ukrižani vodovi za vezu između računara.
Sama komunikacija odvija se prijenosom blokova podataka, obično veličine nekoliko kB
kojima se pridodaju oznake početka i kraja bloka i kontrolni zbrojevi na grešku (CRC).
Kako moderni modemi u postupku predaje koriste njima svojstvene protokole kao XMODEM,
ZMODEM i slične te vrše i sažimanje podataka pred slanje na PTT vod povećava se brzina prijenosa
podataka ali ne i brzina komunikacije. No sama brzina komunikacije između serijskog priključka i
modema može biti višestruko puta veća. Brzina komunikacije između modema još nije prekaračila
granicu od 100'000 BOD-a, te ovaj način prijenosa podataka spada u najsporije. Daleko učinkovitija
komunikacija ostvaruje se povezivanjem računara u MREŽNE sisteme tipa ETHERNET, TOKEN
RING i slične.
Ako se na serijski priključak uključi miš, posebnom programskom potporom
omogućava se preko jednog od izlaznih signalnih vodova napajanje elektronike miša držeći taj
signalni vod stalno otvoren. Preko ulaznih vodova dobivaju se informacije o okomitom i
vodoravnom pomjeranju miša i stanju prekidača, koje njegova programska podrška (mouse
driver) pretvara u odgovarajuće podatke za izvršavanje zadaće i prikaz na monitoru.
Komunikacija između miša i računara u ovom slučaju je jednosmjerna (SIMPLEX).

3.3.8 Tastatura, monitor i štampač

TASTATURA je kao uređaj za unos podataka "meta" je svakodnevnog rada. Predstavlja uz

miša osnovni ulazni uređaj za komunikaciji s računarom opće namijene kao što je PC. Uopćeno,
predstavlja elektromehanički pretvarač koji mehaničke pokrete jedne tipke ili kombinacije više tipki
pretvara u slijed električnih impulsa.
Raspored slova na tastaturi može se programski kontrolirati sa za tu svrhu kreiranim
programima tzv. DRIVER-ima (pogonitelj ili upravljač - u ovom slučaju za tastaturu).
Sam raspored tipki svrstan je u četiri grupe:

1.) Tipke SLOVIŠTA, slova, znamenke i posebni znakovi.

2.) NUMERIČKE tipke, izdvojene desno od slovišta.
3.) FUNKCIJSKE tipke, povrh tipki slovišta (F1-F12).
4.) Tipke UPRAVLJANJA, između slovišta i numeričkih tipki.

57
Osnovi informatike

Slika 3.26 Standardna tastatura PC računara.

Postoje i drugačije verzije rasporeda tipki, no verzija prikazana na slici 3.26 najčešće je u
upotrebi. Prikazana verzija može u ovisnosti o izvedbi sadržavati 104 ili 105 tipki, ovisno o tržištu
(standardu) za koje je namjenjena tastatura. Pritiskom tipke tastature ostvaruje se električni kontakt u
mreži vodiča sličnoj organizaciji ROM-a, temeljem čega logička kola tastature prepoznaju o kojoj je
tipki riječ i šalju odgovarajuću kodnu kombinaciju upravljaču tastature u računaru. Kod je prilagođen za
rad s tastaturom i nije nijedan od dosad navedenih. Sam upravljač tastature povremeno očitava izlaz
logičkih sklopova tastature da utvrdi ima li za njega kakvih promjena. Upravljač tastature i njegov U/I
kanal dio su matične ploče računara.
Kod računara opće namijene uobičajeni izlazni uređaj je MONITOR. Na njemu se prikazuju
sve poruke sistema koje računar upućuje korisniku i rezultati rada programske podrške. Prikazivanje se
može obaviti na dva načina i to:

1.) Tekst mod - poruke s alafanumeričkim znakovima prema jednoj od

kodnih tablica koju korisnik odabere.
Najčešće su to prikazi u matrici znakova veličine:

a.) 40 stupaca X 25 redaka

b.) 80 stupaca X 25 redaka
c.) 132 stupca X 43 redka

Kako je riječ o matrici (polju) znakova, proizlazi

da svi znakovi imaju istu visinu i širinu.

2.) Grafički mod - kada se poruke na ekranu prikazuju kao slikovni

sadržaji različite gustoće.
Uobičajene gustoće (broj piksela po visini i širini
prikaza) za slikovne prikaze su:

a.) VGA; 320 X 200 c.) SVGA; 1024 X 768

b.) VGA; 640 X 480 d.) SVGA; 1152 X 864
e.) SVGA; 1280 X 1024
f.) SVGA; 1600 x 1200
Alfanumerički i grafički VGA standardi (Video Graphic Area) nisu samo predhodno navedeni
već tu spada i broj boja po znaku ili po pikselu za svaku od navedenih razlučivosti (gustoća) i kreće se
od dvije boje do preko deset miliona boja. Naravno nisu sve skale boja linearno zastupljene već se
određuju temeljem broja bit-a za opis boje pojedinog znaka ili piksela te iznose 2, 4, 8, 16, 256, 65356
boja i nadalje. Za prikaz slike razvijene su različite tehnologije monitora, ali je najčešće u upotrebi
tehnologija slična TV uređaju u boji (slika 3.27) koje se zasniva na miješanju triju osnovnih boja
Crvene (Red), Zelene (Green) i Plave (Blue) - RGB monitori.

Primjer XII

Prikazivanje slike na ekranu s katodnom cijevi u boji.

58
Osnovi informatike

Razmak između točaka jedne boje na zaslonu monitora za uobičajene monitore dijagonale veličine 14"-
17" iznosi 0.22mm-0.31mm. Što je više točaka po jedinici površine monitor je kvalitetniji. Element
slike (pixel) koja se na monitoru prikazuje ne bi smio biti manji od elementarne RGB-triode na zaslonu
monitora. Danas je uobičajen rad s rezoloucijama slike na zaslonu monitora od 800x600 i 1024x768
elemenata slike, što znači da u jednom pixelu slike učestvuje više trioda zaslona monitora, što daje dosta
kvalitetne prikaze. Ako se koriste razlučivosti slike takve da je pixel manji ili jednak po veličini od
fizičke veličine RGB-triode prikaz na monitoru biti će nekvalitetan. Tek monitori dijagonale 17" i
veličine RGB-triode 0.22mm mogu kvalitetno reproducirati sliku rezolucije 1600x1200 pixela.
Bitan element monitora je frekvencija iscrtavanja elemenata ekrana monitora u jednoj crti
vodoravno i broj prikaza na ekranu u jedinici vremena. Uobičajene se kreće oko 30-100kHz vodoravno i
50-200Hz za broj prikaza ekrana.
Znakovi za alfanumerički prikaz zadaju se kao binarni zapisi svakog redka matrice pojedinog
znaka, na primjer za znakove "5" i "Q" u matrici od 5 X 7 elemenata:

Slika 3.28 Matrični prikaz alfanumeričkih znakova.

Grupa znakova neke od kodnih tablica izrađena na ovaj način naziva se BIT-MAP font.
Različitim razlučivostima tekstualnog prikaza pripadaju i različite veličine matrice alfanumeričkog
znaka. Ovakvo rješenje je gotovo napušteno (DOS). Radije se oponaša (Emulation) tekstualni mod u
jednom od grafičkih modova (WINDOWS). To dodatno daje mogućnost da se mogu upotrebiti
nejednako široki znakovi za grafeme kao "i" ili "l", ali je najveća prednost što se mogu upotrebiti
fontovi koji se iscrtavaju temeljem matematičkih obrazaca za svakog od njih te se mogu dobiti vrlo fini
zaobljeni oblici a znakovi se mogu po volju povećati promjenom parametra. Takvi fontovi nazivaju se
VEKTORSKI. Kvalitetan prikaz manjih vektorskih fontova stoga je moguć samo kod monitora velike
razlučivosti koji su u stanju prikazati fine obline malih fontova.
Da bi se mikroprocesor oslobodio poslova oko prikazivanja slike, o tome se brini u tu svrhu
dizajnirani grafički procesori ili ubrzivači kao S3801, TRIO64, ATI, MATROX i drugi. U PC
sistemima u pravilu su kao zasebna elektronička kartica umetnuta u jedan od slot-ova, s vlastitom
grafičkom memorijom DRAM ili VRAM tipa. VRAM memorija (VideoRAM) je protačna, radi po
načelu sličnom SRAM te je brža ali i skuplja. Moguće rješenje je da grafički procesor koristi resurse
radne memorije. Općenito, zadaća kartice je da osigura Grafičko korisničko interfejsGUI (Graphic User
Interface) primjereno programskoj podršci koja se koristi. Programska podrška za obradu slika i
multimediju zahtijevati će brze i moćne grafičke procesore s memorijskim resursima reda 10MB.
ŠTAMPAČ je izlazni uređaj koji rezultate obrade iscrtava na papiru. Nekad su radili po načelu
standardne pisače mašine s lepezom što je kao rješenje gotovo napušteno. Najraširenije rješenje je
IGLIČASTI štampač koji znakove ispisuje udaranjem iglica preko tintane trake u papir (slika 3.29) i to
kao brzi znakovni štampač knjigovodstvenih servisa ili kao kasa-blok štampač.

59
Osnovi informatike

Slika 3.29 Ispisivanje znaka pomoću igličastog štampača.

Prema ASCII znaku primljenom od računara logika štampača određuje kroz koje
elektromagnete će se propustiti struja kako bi se pogurale iglice prema papiru i time otiskale jedan
stupac polja matrice. Potom se glava malo pomiče i tiska drugi stupac matrice znaka te tako dok se ne
otiska cijeli znak. Dakle, u internoj memoriji štampača upisani su binarni podaci matrica za mnoštvo
znakova a koji će skup znakova koristiti, na primjer skup prema 852 kodnoj tablici, određuje se
postavljanjem parametara rada štampača bilo postavljanjem odgovarajućih preklopnika (SWITCH) ili
upisom postavki u EPROM štampača.
Ova vrsta štampača izrađuje se s glavama od 9 iglica u jednom stupcu (slika 3.29-a) za
jednostavne štampače i brze štampače mrežnih sistema kada se ne zahtijeva kvaliteta već brzina ispisa
(DRAFT ispis). Kvalitetan ispis (LQ - Letter Quality) dobiva se s štampačima od 24 ili 48 iglica
postavljenih u dva ili više stupaca smaknuto tako da naredni stupac popunjava prazna mjesta prvog
(slika 3.29-b).
Navedeni način tiskanja korištenjem zapisa o znakovima u memoriji štampača nije moguće
upotrebiti kod grafički usmjerenih aplikacija kao u Windows-ima. Kod ovih sistema sadržaj stranice s
vektorskim fontovima ne tiska se kao ASCII znak već kao slika koju na monitoru vidimo. Pri tome se
koristi grafički set instrukcija koje štampač ima i u suštini tiskaju se pikseli slike prilagođeni grafičkoj
razlučivosti štampača. Na primjer slika ili stranica teksta prikazana na ekranu u razlučivosti 800X600
tiska se kao slika ili stranica teksta u razlučivosti 180X180.
Bolje rješenje od igličastih štampača su TINTNI štampači (INK-JET) koji tekst i sliku kreiraju
na sličan način kao igličasti, ali umjesto iglica na glavi štampača nalaze se male rupice kroz koje se na
papir ubrizgava tinta. Izrađuju se kao crno-bijeli i kolor štampači. Crno-bijeli štampači obično koriste
od 50 - 100 mlaznica za brizganje crne tinte. Kolor štampači koriste tri (četiri) glave s mlaznicama za tri
boje, CMY sistemi (Cyan, Magneta, Yelow), s plavo-zelenom, ljubičastom i žutom bojom. Poneki
imaju i glavu s crnom bojom (CMYK), koja ima nešto više mlaznica od ostalih i pridodaje se radi
kvalitetnijeg ispisa crnog i štednju ostalih boja kod crnog ispisa.

Primjer XIII

Zbog čega raznolikost osnovnih boja kolor monitora i štampača?

Monitor za prikaz različitih boja koristi postupak miješanja svijetlosnih zraka - ADITIVNI
postupak. Kod štampača boje se dobivaju miješanjem tvari - SUPTRAKTIVNI postupak. Navedena dva
postupka nemaju iste osnovne boje za dobivanje spektra boja.
Kako su mlaznice manje i međusobno bliže od iglica, i ima ih veći broj, razlučivost tintnih
štampača bolja je od igličastih (720X720). Osim toga gotovo su nečujni u radu jer nema udaraca u papir
i valjak koje proizvode igličasti štampači. Kvalitet ispisa u velikoj mjeri ovisi o kakvoći tinte a osobito
o kakvoći papira.
Najkvalitetniji otiska daju LASERSKI i LED pisači. Upravljanom optikom laserska
zraka ispisuje znakove na poluvodičkom bubnju koji se okreće i koji na mjestima gdje je bio
osvijetljen "pamti" naboj. Kako se bubanj okreće uz posudu s finim crnim prahom, na nabijene
površine nahvataju se čestice praha. Papir koji se ujedno prolazi uz bubanj preuzima čestice
praha s bubnja, a na izlazu iz pisača prolazi između zagrijanih valjaka tako da se čestice praha
gotovo trajno upeku u papir. LED pisači, umjesto laserske zrake koju duž bubnja pomiče

60
Osnovi informatike

upravljana optika, koriste niz svijetlećih dioda (Light Emitting Diode) postavljenih uz bubanj
što ih čini jednostavnijima, ali im je razlučivost nešto slabija od laserskih. Razlučivost ovih
pisača bolja je od tintnih i igličastih (1200X1200). Inačice za tisak u boji rade po sličnim
načelima ali su u odnosu na crno-bijele znatno skuplje.
3.3.9. Izvor energije

Naravno, izvor energije za rad računara je gradska mreža, ali ne u izvornom obliku već
transformirana u jednosmjernu struju. Različite koncepcije DRS na različit način rješavaju problem
transformacije energije. Jednostavniji sistemi imaju transformatore, kojima se smanjuje napon gradske
mreže na potrebitu mjeru te potom ispravlja. No, za veće snage takva koncepcija zahtijeva velike
transformatore s teškim željeznim jezgrama. Stoga se primjenjuje drugačiji način transformacije.
Izmjenični napon gradske mreže veličine 220V i frekvencije 50Hz (Europa), izvorno se ispravlja u
jednosmjernu struju te se ispravljeni napon propuštanjem kroz transformator ponovo pretvara u
izmjenični ali daleko veće frekvencije (preko 15'000Hz), s čime se glomazni transformator svodi na
veličinu nešto veću od kutije šibica. Potom se smanjeni transformirani izmjenični napon ponovo
ispravlja za potrebe rada sklopova. Ovakvi ispravljači nazivaju se IMPULSNI ISPRAVLJAČI (SPS -
Switching Power Supply).

Primjer XIV

Napajanje sklopova kod računara PC sistema.

Kod PC sistema parametri ispravljača su standarizirani, pa čak i boja izlazni vodiča. Ispravljač
se isporučuje uz kućište računara, snage u rasponu od 150-300W, te s četiri izlazna jednosmjerna
napona kao na primjer za jedan ispravljač snage 230W:

izvod 1. (crveni vodič) = +5V / 25A

izvod 2. (žuti vodič) = +12V / 8A
izvod 3. (bijeli vodič) = -5V / 0.5A
izvod 4. (plavi vodič) = -12V / 0.5A
izvod 5. (crni vodič) = uzemljenje
izvod 6. (narančasti v.) = nadzor izvora
Svi izlazni naponi su stabilizirani i ispravljač posjeduje elektroniku koja ga u slučaju kratkog
spoja na izlaznim priključcima isključuje. Ispravljač na izlazu daje deklarirane vrijednosti uz promjene
ulaznog napona u rasponu od 200-260V (Europa). Na samom kućištu ispravljača ugrađuje se glavni
prekidač računara, naponski priključak 220V za napajanje monitora i preklopnik za prebacivanje
ulaznog napona 110V/220V. Prije prvog uključivanja računara treba provjeriti položaj ovog
preklopnika.
Važan dio ispravljača je ventilator koji omogućava hlađenje komponenti u ispravljaču kao i
izmjenu zraka u samom kućištu računara. U slučaju potrebe postoji mjesto u kućištu računara za dodatni
ventilator, a manji dodatni ventilator skupa s hladilom ugrađuje se i na mikroprocesore koji imaju veću
potrošnju.
No u slučaju nestanka napona gradske mreže računar se isključuje jer njegov ispravljač nema
mogućnost akumuliranja energije i neminovno dolazi do gubitka tekućih podataka u radnoj memoriji, ili
što je još gore može doći do oštećenja zapisa na samome disku ako je prekid nastao u momentu čitanja
ili pisanja s diska.
Glede očuvanja podataka tijekom rada s računarom korisno je računar povezati preko izvora
besprekidnog napajanja UPS (Uninterruptable Power Supply), koji u slučaju nestanka struje preko
ugrađenog akumulatora osigurava računaru napon gradske mreže u trajanju od nekoliko desetaka
minuta (ovisno o potrošnji računarskog sistema), što je dostatno za pohranu podataka i isključivanje
računara ako u međuvremenu ne dođe do uspostavljanja napona gradske mreže. Sam UPS realizira se
kao preklopni (off line) koji reagira isključivo po nestanku struje kada u nekoliko tisućinki sekunde
elektronika preuzima generiranje napona mreže pretvorbom napona akumulatora, ili stalni (on line) koji
neprekidno vrši pretvorbu napona akumulatora u izmjenični napon mreže a akumulator se neprekidno
nadopunjava. Naravno, druga vrsta izložena je neprekidnom naprezanju te je gabaritnija i skuplja.

61
Osnovi informatike

Dobra svojstva imaju UPS uređaji tipa "off line" koji posjeduju stabilizator za ublažavanje kolebanja
napona mreže.

Primjer XV

Načelo rada UPS uređaja tipa "off line".

Slika 3.30 Blok shema djelovanja UPS uređaja tipa "off line".
Pri prisutnosti napona gradske mreže preklopnik "P" stoji u položaju "1", a akumulator se puni
energijom preko ispravljača. U slučaju nestanka napona gradske mreže, kontrolna elektronika za
nekoliko tisućinki sekunde ustanovi nestanak električne energije i prebacuje preklopnik u položaj "2" te
se koristi izmjenični napon 220V dobiven od pretvarača napona akumulatora. Po uspostavi napona
gradske mreže kontrolna elektronika prebacuje prekidač "P" u položaj "1". Stabilizator je sklop kojeg
nemaju svi UPS uređaji. Ima zadaću da automatski podešava napon gradske mreže na deklariranu
vrijednost od 220V u slučaju da dođe do manjih odstupanja na manje ili na više. Filtar ima zadaću da
ublaži izobličenja oblika izlaznog napona.
UPS tipa "on line" nema granu koja vodi na položaj preklopnika "1" te se neprekidno vrši
ispravljanje i pretvaranje električne energije. Prednost je što su potrošači tada neprekidno odvojeni od
napona gradske mreže, što pridonosi sigurnosti i stabilnosti rada sistema.
Prema obliku izlaznog napona po nestanku napona mreže UPS se izrađuje s pretvaračem kao
generatorom sinusnog ili pravokutnog izlaznog naponskog oblika. Sinusni generator je upotrebljiviji jer
omogućava i priključivanje induktivnih tereta, ali mu je cijena veća.

REZIME:

Sama koncepcija digitalnog računara, osobito PC sistema, omogućava dizajn sistema upravo
prema potrebama korisnika. Čemu monitor u boji datotečnom poslužitelju, kojemu je zadaća da
objedinjava i opslužuje podacima za njega spojene računare, osim da se ustanovi da li ispravno radi?
Sigurno je da u građevinskom projektnom birou crno bijeli monitor dijagonale 9" neće pripomoći
korisniku u uspješnosti poslovanja. Za takvo mjesto primjereniji je monitor u boji dijagonale 15" ili 17"
pa i više, a spomenuti od 9" odlično će poslužiti kao monitor neke blagajne u dućanu. Računaru te
blagajne neće trebati veliki diskovni i memorijski resursi kao ni grafički okoliš tipa windows. Kakvu
konfiguraciju sistema izabrati ovisi o potrebama i afinitetima korisnika. No, kvalitativni udio pojedinih
komponenti sistema za različite poslove u osnovi može se prihvatiti prema narednoj slici.

62
Osnovi informatike

Slika 3.31 Kvalitativni udio komponenti DRS prema namijeni.

Razvoj tehnologije PC računara omogućio je velike procesne moći računara, diskovne i
memorijske kapacitete po učinku deseterostruko većim od prvih PC računara a po manjoj
cijeni. PC računar se je u tolikoj mjeri komercijalizirao da postaje sastavni dio doma svake
porodice. Tome pridonosi i veliki učinak svjetske računarske mreže (INTERNET) koja
omogućava dostup nesagledivom svijetu informacija po cijeni gradskog telefonskog impulsa.
Daljnji trendovi razvoja sigurno će biti u prvom redu još veća procesna moćte povećanje
kapaciteta ostalih komponenti uz MULTIMEDIJU kao sveopći pristup.

3.4. PROGRAMSKA PODRŠKA

Programsku podršku (SOFTWARE) čine svi PROGRAMI s kojima je digitalni računarski

sistem snabdjeven i koji se svakodnevno nadopunjuju i razvijaju. Izrađuju ih proizvođači računarskog
sklopovlja ili za to specijalizirane firme (poput Microsoft), dobiju se uz računarsku opremu ili se mogu
pronači na tržištu, ili ih prema svojim potrebama korisnik sam izrađuje. Programska podrška uobičajeno
se isporučuje na disketama ili na CD-u uz popratnu dokumentaciju kako je instalirati u sistem i upute o
korištenju.
U osnovi programska podrška dijeli se na:

PODRŠKU SISTEMU - koju uglavnom isporučuje prodavač DRS,

a omogućava iskorištavanje svih resursa
računarskog sistema (hardware-a).

KORISNIČKU PODRŠKU - koju čine svi programi koje je korisnik

računara kupio glede rješavanja zadaća,
kao programi za obradu teksta, baze
podataka i drugo, ili ih je sam izradio
za to predviđenim programskim alatima.
PROGRAM u suštini predstavlja REDOSLJEDNI niz instrukcija, koje računar izvršava da bi
obavio zadaću prema zadanom postupku rješavanja tj. po izrađenom ALGORITMU.
Programska podrška sistemu u suštini upravlja radom sklopovlja i dijeli se u dvije skupine:

63
Osnovi informatike

OPERATIVNI SISTEM - koji obuhvaća sve programe koji

kontroliraju izvršavanje programa korisnika, njihov
redosljed i smještaj u memoriji i vrše razne operacija
sa njima (promjena imena ili brisanje na primjer).
Kontrolira "kretanje" bit-ova kroz računar i pruža
informacije o aktivnostima računara i ostalih uređaja
u njemu i oko njega. NE SLUŽI za kreiranje korisničke
programske podrške. Različit je za različite vrste
računara. Poznati su MS-DOS, OS/2, UNIX, VMS i drugi.

JEZIČKI PROCESORI - su programi koji prevode čovjeku razumljive

instrukcije i komande u binarne zapise razumljive računaru.
Predstavljaju prevoditelja između čovjeka i računara u
postupku KREIRANJA aplikacijskog software-a. Dakle, to su
alati sa kojima će se napraviti program za crtanje slika
ili program za računovodstvo i knjiženje ili nešto drugo.
Nazivaju se i programski jezici. To su C, BASIC i drugi.
Na slijedećoj slici prikazana je podijela sistema programske podrške i veze između pojedinih
elemenata.

Slika 3.32 Podijela sistema programske podrške.

Specijalistički programski alati, sastavljeni od mnoštva programa, koji služe za kreiranje
aplikacija kao CLARION ili su dio operativnog sistema ili omogućavaju izradu aplikacije za obradu
podataka na visoko sofisticirani način tvore PROGRAMSKE GRUPE i mogu sadržavati u svom sastavu
i preko stotinu izvršnih programa, pomoćnih skupina podataka i programića odnosno DATOTEKA
(data=podaci / latinski ; theke=bilježnica / grčki).
Pojam datoteke (FILE) podrazumijeva smišljenu skupinu podataka koji prema namijeni,
funkciji i načinu izrade služe za: izvršavanje neke zadaće, tj. nešto se prikazuje na monitoru ili obavlja
neki račun i slično, ili se pak objedinjava djelovanje više datoteka kao kod igrica, spremanje pomoćnih
objašnjenja ili uputaa koje koristi izvršna datoteka, spremanje produkata rada izvršne datoteke u
organizirane preglede u vidu tablica i slika ili u nekoj drugoj korisniku prihvatljivoj formi, spremanje
početnih podataka alata (inicijalizacijska datoteka), ili parametara cjelokupnog sistema i mnoge druge
zadaće. Da bi se navedena skupina podataka pronašla dodjeljuje joj se IME, a da bi se lakše svrstala u
neku od prepoznatljivih vrsta (izvršiva, tekstualna, baza podataka...) vrlo često se imenu dodjeljuje i
kraći opis nazvan TIP. Pojedini sistemi određuju i moguć pristup datoteci (samo čitanje, čitanje i upis,
brisanje...) dodjelom ATRIBUTA - SVOJSTAVA u svrhu zaštite podataka. Naravno, treba znati i gdje
se datoteka nalazi, na kojem uređaju i put do nje. Temeljem navedenog, datoteka je određena s
slijedećim elementima:

64
Osnovi informatike

Navedeni elementi tvore jedinstveni opis smještaja i osobina datoteke i nazivaju se

SPECIFIKACIJA datoteke. Način nazivanja i označavanja pojedinih elemenata specifikacije raznolik je
od sistema do sistema, te ako se datoteka s jednog sistema prenosi na drugi, neka slika na primjer, treba
voditi računa o tome da joj se specifikacija uskladi s pravilima sistema na koji se prenosi, na primjer
PC-DOS sistemi podržavaju imena duljine najviše 8 znakova dok je kod Windows 95 sistema taj broj
puno veći. Osim toga i način odvajanja pojedinih elemenata specifikacije nije isti, DOS na primjer
koristi oznake ":" "." i "\" što nije pravilo kod ostalih sistema.
Skup pravila kojeg treba poštivati prilikom označavanja datoteka i korištenja komandi (izvršive
odmah) i naredbi (izvršive s odgodom) sistema na ziva se SINTAKSA, i predstavlja svojevrsnu
gramatiku sistema, raznoliku od sistema do sistema.

3.4.1. Operativni sistem

Kako je svaki program u biti skup instrukcija mikroprocesoru što ima raditi, za svaku vrstu
računara prema tipu mikroprocesora, moraju se uspostaviti jedinstvena pravila komunikacije između
komponenti usklađena sa mogućnostima unutrašnje logičke arhitekture mikroprocesora, a to je
suštinska zadaća operativnog sistema (OS). Pri tom vrijedi jedinstvena zakonitost: bolji procesori za
svoje potpuno iskorištenje zahtijevaju i složeniji operativni sistem.
Prema mogućnostima sistema globalna podijela bila bi:

1.) Jednozadaćni jednokorisnički operativni sistem, koji u

isto vrijeme može raditi samo jednu zadaću i omogućava
posluživanje komandi samo jednog korisnika, kao MS-DOS
operativni sistem.

2.) Višezadaćni jednokorisnički operativni sistem, koji

omogućava obavljanje više zadaća "istovremeno", odnosno
koristi vremenska razdoblja nekorištenja mikroprocesora
za jednu zadaću u svrhu rješavanja druge zadaće.
Tu spada Windows 95 operativni sistem.

3.) Višekorisnički operativni sistem, koji omogućava da

više korisnika koristi istu aplikaciju za rješavanje
svog problema, dakle podrazumijeva se da mora biti
i višezadaćni, kao UNIX ili LINUX.

4.) Mrežni operativni sistem kao posebna programska

cjelina (Novell NetWare) ili već ukomponiran u
operativni sistem DRS (Windows NT)
Operativni sistem sadrži niz programa od kojih se svi ne učitavaju u radnu memoriju po
uključivanju računara već samo dio, dok je ostalo na tvrdom disku i na raspolaganju korisniku.
Jednostavniji i mnogo manji operativni sistemi (kalkulator) u cijelosti su na raspolaganju procesoru i
obično su dio memorije upisan u ROM.
Sastav operativnog sistema prema namijene pojedinih njegovih dijelova bio bi:

65
Osnovi informatike

Slika 3.33 Elementi operativnog sistema DRS.

MONITOR, kratki program za nadzor svih resursa. Preko njega prevode se sve instrukcije
mikroprocesoru. Koristi JEZGRU (KERNEL) operativnog sistema, dio koji uz BIOS služi za
neposredno upravljanje sklopovljem računara, ispravno uključivanje računara te učitavanje u radnu
memoriju monitora i nužnih programskih resursa glede ostvarivanja interakcije čovjeka i računara.
Monitor sadrži osnovne komande operativnog sistema koje se zbog neprekidne dostupnosti korisniku
nazivaju UGRAČENE (BuildIn, Internal).
U/I PODRŠKA, za obavljanje komunikacije u računaru i između računara i periferija. Koristi u
za tu svrhu pisane programske rutine opće namijene koje su sastavni dio BIOS-a i programske
pogonitelje specifične za pojedine uređaje (Driver).
POMOĆNI PROGRAMI, za obavljanje specifičnih zadaća kao antivirus programi, priprema
novog diska ili diskete za prihvat podataka, kopiranje datoteka ili diska i drugi. Kako te komande nisu
odmah na raspolaganju korisniku veće se predhodno moraju s diska učitati u radnu memoriju kako bi se
izvršile nazivaju se PROLAZNE ili VANJSKE (Tranzient, External).
Kod nas su vrlo rasprostranjeni računari tipa IBM PC utemeljeni na Intelovim
mikroprocesorima koja koriste OS tipa MS-DOS. Korisnik u suštini radeći na svom PC svoje
svakodnevne zadaće vrlo malo koristi resurse operativnog sistema već se radije služi nekom
pristupačnijom školjkom (okruženjem) koja u suštini koristi komande operativnog sistema ali je
jednostavnija za upotrebu u odnosu na puko utipkavanje komandi operativnog sistema.
Kada se računar na monitoru oglasi spremnošću za rad, na primjer sa treptajućim poljem u tekst
modu nazvanim KAZALO (Cursor) ili s strelicom miša na ekranu monitora nazvanom POKAZIVAČ
(Pointer) u grafičkom modu, moguće se zadavati komande ili naredbe računaru utipkavanjem imena
datoteke i potrebitih argumenata prema sintaksi sistema ili poklapanjem pokazivača miša s
OBJEKTOM na ekranu i pritiskom na jednu od tipki miša. Naravno rad s mišem je brži i jednostavniji
ali podrazumijeva složeniji operativni sistem.
Na slici 3.2 prikazano je kako operativni sistem u cijelosti okružuje sklopovlje i BIOS. No kod
većine operativnih sistema koji se koriste danas moguće je i iz korisničke programske podrške dohvatiti
elemente BIOS-a (slika 3.34-a).

Slika 3.34 Razina OS kod različito koncipiranih sistema.

Organizacija prikazana na slici 3.34-a omogućiti će da korisnički programi direktno dohvate
potrebite resurse sklopovlja s čime se omogućava ubrzavanje njihovog izvršavanja, kao kod igara na
primjer, ali sistem na slici 3.34-b to neće dozvoliti te podrška pisana za sistem prikazan na slici 3.34-a

66
Osnovi informatike

neće raditi na sistemu prema organizaciji na slici 3.34-b iako su sistemi istorodni kao MS-DOS i MS-
Windows na primjer.
Potpuno "pokrivanje" sklopovlja s operativnim sistemom ima pak drugu nemjerljivu prednost.
Isti operativni sistem može se upotrebiti na različitom sklopovlju uz izmjenjenu jezgru sistema
i različiti računari ponašati će se JEDNAKO prema korisniku. Takav operativni sistem je
Windows NT firme Microsoft, koji je predviđen da radi na računarima zasnovanim na INTEL
porodici mikroprocesora, ALPHA porodici mikroprocesora i još ponekim. Slična nastojanja
žele se ostvariti i upotrebom jedinstvenog jezičkog procesora, koji bi objedinio izradu
korisničke podrške za različite računarske platforme, kao projekt razvijen od firme SUN
MICROSYSTEMS pod nazivom JAVA, koji bi omogućio osim izrade korisničke programske
podrške i prenošenje aplikacija mrežom i izvršavanje na lokalnom računaru.

3.4.2. Jezički procesori

Binarni oblik pisanja instrukcija vrlo je blizak i razumljiv digitalnom računaru, ali ne i čovjeku.
To je "najniži" PROGRAMSKI JEZIK, usko vezan za sklopovsku strukturu elektronike digitalnog
računara. Binarni oblik instrukcija može upotrebljavati samo onaj tko dobro poznaje sklopovlje
računara kojeg koristi, a to podrazumijeva veliko znanje iz elektronike i informatike. Zbog toga se u
počecima korištenja računarske tehnike zahtijevao posebno obučen kadar. Takav način upravljanja
računarom bio je spor i tegoban, podložan greškama i neproduktivan te se danas više i ne koristi. Stoga
su razvijeni programski jezici koji svojim skupom programskih alata omogućavaju lakši i efikasniji rad
izrade programa. Svaki od programskih jezika u svom sastavu ima JEZIČKI PROCESOR koji programe
napisane u tom jeziku PRESLIKAVA (PREVODI) u oblik koji računar prepoznaje i neposredno
izvršava ili ih INTERPRETIRA.
Ako se binarni zapisi pretvore u heksadekadne, pisanje programskih instrukcija je dosta
olakšano. Korištenjem prevodioca heksadekadni zapisi pretvaraju se u binarne. Pridodavanjem kraćih
naziva (mnemonika) za pojedine instrukcije, pisanje niza instrukcija u smišljenom logičkom nizu
(program) postalo je još lakše. Prevodilački programi toga tipa nazivaju se ASEMBLERI, broj
instrukcija asemblera prevodi se u isti broj binarnih instrukcija, i za svaku drugu vrstu procesora koristi
se drugačiji prevodioc. No, programiranje je i dalje vrlo zahtijevan posao.
Tek pojava "viših" programskih jezika u suštini je olakšala rad programerima. Kod njih se
simbolički napisana instrukcija prevodi u niz binarnih instrukcija, dakle jedna instrukcija programskog
jezika objedinjuje se niz binarnih instrukcija koje tvore jednu jedinstvenu zadaću, na primjer ispis znaka
na ekranu ili dodjela varijabli ASCII vrijednosti znaka i drugo. Razvojem računarskih sistema razvijali
su se i programski jezici različiti prema namijeni, na primjer PASCAL, C, FORTRAN, ALGOL i drugi.
Kada se program napiše instrukcijama u jednom od navedenih "viših" jezika, taj niz instrukcija
predstavlja IZVORNI (SOURCE) kod programa, potom se prevodi pomoću prevodilačkog programa
(COMPILER) u skup binarnih instrukcija koje mikroprocesor može prepoznati i odraditi nazvan
IZVRŠNI (EXECUTABLE) kod. Ako se žele izvršiti izmjene u radu programa, tada treba izvršiti
odgovarajuće izmjene u izvornom kodu i izvršiti ponovo prevođenje u izvršni kod. Kako ne postoji
idealni prevodioc koji će u potpunosti minimizirati izvršni kod, ovako izrađeni programi su nešto duži i
sporiji od programa pisanih u asembleru, ali je razlika bez značaja u odnosu na jednostavnost primjene
viših programskih jezika.
Jezici koji koriste prevodilački program nemaju samo prevodioca (compiler), koji izvorni kod
prevodi kao jedan modul. Prevedenom modulu treba pridodati već potrebite gotove module jezičkog
procesora ili druge već izrađene module i sve međusobno povezati pomoću programa za
POVEZIVANJE (LINKER) u jednu jedinstvenu izvršivu cjelinu.
Kako je binarni kod specifičan za sklopovlje DRS, ne može se prevodioc jedne računarske
platforme primijeniti na drugoj, ali se izvorni kod može prevesti na bilo kojoj platformi ako za nju
postoji istorodni prevodioc. Dakle, viši programski jezici osiguravaju i prenosivost s platforme na
platformu. DRS za koji postoji više prevodioca za različite programske jezike sistemno je bogatiji i
moćniji. No i tu ima podosta sitnih pojedinosti koje to onemogućavaju baš jednostavno, kao na primjer
različiti standardi za razlučivost slike, različiti načini spremanja podataka na disk i slično što zahtijeva
temeljnije preinake pri prijenosu aplikacije s jedne računarske platforme na drugu.

67
Osnovi informatike

Neki programski jezici rade na načelu pojedinačnog pretvaranja instrukcija jezika u binarne
instrukcije. Njihovi prevodioci su kraći i jednostavniji i ne izrađuju izvršni kod. Putem simultanog
prevođenja izvršava se sam izvorni kod. Takvi prevodioci nazivaju se INTERPRETERI, a najpoznatiji
od njih je BASIC. Lakše se otklanjaju greške prilikom izvršavanja izvornog koda, ali je zato izvođenje
programa jako sporo zbog uzastopnog prevođenja.

Primjer I

Kakva je razlika u efikasnosti pisanja i izvođenja programa napisnih u ASEMBLER-u i

BASIC-u?

Za rješavanje jedne od zadaća u asembler-u utrošeno je

dva dana rada i 100 bajt-a memorijskog prostora izvršnog
koda. Isti program napravljen u BASIC-u napravljen je
za jedan sat i zauzima 250 bajt-a memorijskog prostora
izvornog koda ali ne može raditi bez prevoditelja
(194 KB) i sporiji je preko deset puta.
Navedeni nedostatak interpretera riješava se kompajlerima za interpretere, ali ne tako efikasno
kako to rade kompajleri predhodno navedenih viših programskih jezika. No, razvojem programske
podrške razvijeni su alati koji omogućavaju uvid u rad izvornog koda kojeg kasnije prevode po
načelima jednog od navedenih programskih jezika.
Kada se zajedno primjene asembler i viši programski jezici međusobno ukomponirani na
određeni način rezultat je MAKROASEMBLER. Suština je u tome da se niz asemblerskih instrukcija
poveže u jednu makro instrukciju koja ima jednu simboličku oznaku i kao takva više puta upotrebljiva,
no to je proizvoljna kreacija programera.
Na slici 3.35 prikazana je podijela jezičkih procesora temeljem predhodno opisanog.

Slika 3.35 Podijela jezičkih procesora.

Instrukcije jezičkog procesora pišu se u nekom od ASCII uređivača teksta (EDITOR), koji ne
podržavaju zaglavlja, centriranje teksta, poravnavanje i slično, jer to za ovu namijenu nije potrebito, ali
će imati neke druge mogućnosti potrebite programeru kao kontrola ispravnosti naziva instrukcija i
slično. Pojedini programski jezici imaju vlastiti editor, u suštini s navedenom namijenom.
Cjelokupni rad računara zasniva se u osnovi na slijedećem: procesor prima podatke od ulaznog
uređaja, obradi ih i izvrši i rezultat pošalje na izlazni uređaj kako bi ih prikazao korisniku. Svaki
procesor raspolaže sa skupom instrukcija koje su kodirane BROJEM. Izvršavanje programa je u suštini
kopiranje brojeva u radnu memoriju i njihovo očitavanje i izvršavanje od strane procesora. Niz brojeva
međusobno poslaganih u jednu svrsishodnu cjelinu čini PROGRAM, a postupak izrade te cjeline

68
Osnovi informatike

pomoću jednog od jezičkih procesora naziva se PROGRAMIRANJE. Slijed instrukcija jezičkog

procesora, napisan u jednom od editor-a, koje će se potom procesoru prevesti da ih može izvršiti, mora
biti logičan i usklađen s MODELOM odvijanja zadaće koji se naziva ALGORITAM. Postupak kuhanja
jela nije ništa drugo do poštivanje algoritma nazvanog recept.
Dakle, algoritam predstavlja logički niz radnji koje treba izvršiti da se od početnih postavki
dođe do željenog rezultata, a izrađuje se povezivanjem logičkih struktura koje se prikazuju grafičkim
oblicima, najčešće prema ANSI standardu:

Slika 3.36 Grafički oblici logičkih struktura za izradu algoritma.

Prva logička struktura je najprostija, označava početak i kraj algoritma (programa).
Druga logička struktura koristi se za operacije koje imaju jedan ulaz i jedan izlaz kao funkcije,
na primjer za Y=f(X)=2*X ulaz je neka veličina X a funkcija na izlazu daje izračunatu vrijednost za taj
X. Za ulaz X=2 izlaz će biti Y=4. Takve strukture nanizane jedna izad druge tvore slijed (SEKVENCU)
i predstavljaju osnovnu strukturu algoritma.
Uvjetno grananje (SELEKCIJA) je izbor između dva moguća puta odvijanja programa, na
primjer za predhodnu funkciju f(x)=2*X i uvjet f(X)>3 program će s X=1 nadalje odvijati prema izlazu
DA a za X=2 prema izlazu NE (struktura IF-THEN-ELSE; ako-onda-odnosno). Moguće je izmjeniti
izlaze na slici što u suštini ne mijenja odluku već samo smjer na slici.
Višestruko ponavljanje (ITERACIJA) može biti izračun funkcije nakon zadovoljenog uvjeta
(struktura DO-WHILE; ispitaj pa radi) ili odluka nakon izračuna funkcije (struktura DO-UNTIL; radi pa
ispitaj). Ako je na primjer ulaz X=0, funkcija f(x)=X+1 i uvjet f(X)>3, lijeva struktura po ispitivanju
proslijeđuje X=0 na izlaz, a desna struktura će povećavati X za jedan sve dok X ne poprimi vrijednost
X=4 koja se proslijeđuje na izlaz, dakle broji do 4 . Ako je ulaz X=7 desna struktura povećati će ga na 8
i proslijediti na izlaz, a lijeva će neprestano povećavati vrijednost X za jedan dok ne dođe do
prepunjenja registra mikroprocesora (OVERFLOW). Dakle, u zadavanju uvjeta treba biti obazriv i
trebaju biti usklađeni s vrijednošću na ulazu i s tipom petlje ponavljanja. Lijeva petlja ispravni će raditi
za f(x)<3 i proslijediti će X=3 na izlaz.
Algoritam zadaće složen od logičkih struktura prikazanih grafičkim oblicima naziva se
DIJAGRAM TOKA ili BLOK DIJAGRAM i predstavlja grafičko rješenje programske zadaće. Na
osnovu dijagrama toka piše se niz instrukcija jezičkog procesora.
Tehnike programiranja raznolike su. Među najraširenije spadaju:
MODULARNO PROGRAMIRANJE - temelji se na raspodjeli programskih funkcija na
manje NEOVISNE module između kojih se potrebna komunikacija ostvaruje prijenosom operanda.
Modularna struktura omogućava timski rad jer se isti modul može koristiti u raznim drugim dijelovima
programa ili u drugim programima. Na primjer modul za brisanje podataka u nekoj bazi podataka
obrisati će podatke temeljem unesenih vrijednosti operanda kao rednih brojeva podataka koji se imaju
obrisati. S drugim vrijednostima operanda modul će poslužiti za brisanje u nekoj drugoj bazi podataka
iste strukture ali po nekom drugom kriteriju, recimo brisanje po nazivu a ne po rednom broju.
STRUKTUIRANO PROGRAMIRANJE - predstavlja način pisanja programa u kojemu se
poštuje strogi SLIJED odvijanja programa ili njegovih modula. Nema skokova u odvijanju programa
prema početku ili kraju već se svaki smjer odvijanja programa određuje izborom DA-NE. Moduli su

69
Osnovi informatike

međusobno povezani hijerarhijski, svaki od modula ima JEDNOG svog nadređenog (predhodnika) na
kojeg je upućen i tako prema vrhu (početku). Svaki modul pripada jednoj od razina strukture i može
imati samo jednu ulaznu točku. Time se omogućava da se tijek programa može bezprijekorno pratiti od
početka do kraja što olakšava čitljivost i otklanjanje grešaka.
INTERAKTIVNO PROGRAMIRANJE - je tehnika kada se za izradu programa koriste već
gotove logičke strukture, izrađene na primjer od strane isporučitelja programskog alata, te ih programer
dorađuje prema svojim potrebama i može rezultate rada odmah i testirati. Produktivnije je ali manje
sistematično.
OBJEKTNO USMJERENO PROGRAMIRANJE - nastalo je kao odgovor na
nemogućnost definiranja globalnih zajedničkih podataka u struktuiranom programiranju.
Naime, pojedini moduli programa koriste zajedničke podatke i umjesto da se podaci
proslijeđuju kroz razine strukture do modula koji ih treba, omogućava se modulu da ih izravno
dohvati bez obzira na razinu u kojoj se nalazi. Podaci i operacije nad tim podacima spajaju se u
cjeline nazvane OBJEKT. Svi objekti iste vrste svrstavaju se u KLASU a svaki od njih ima
zasebno stanje unutar klase. U klasi se definiraju zajedničke postavke za sve njene objekte koje
oni mogu i ne moraju koristiti i veze prema drugim klasama. Povezanost klasa tvori
hijerarhijsku strukturu programa.

Jezički procesori (alati za programiranje)

Osobine pojedinih navedenih jezičkih procesora su:

ASEMBLER - simbolički jezik sklopovlja koji svaku svoju

instrukciju prevodi računaru u jedan broj,
binarnu instrukciju procesoru. Vrlo je brz u
izvršavanju ali je kreiranje programa mukotrpno.
S njim će se izraditi jezgro operativnog sistema.

C - programski jezik proizašao iz razvoja UNIX operativnog

sistema. Odlikuje se instrukcijama koje omogućavaju
dobar nadzor nad radom sklopovlja računara. Stoga je
vrlo pogodan za izradu programske podrške operativnih
sistema. Daje prilično brz izvršni kod. Pogodan je za
objektno programiranje.

FORTRAN - jezik nastao za potrebe naučno-tehničkih sredina.

Naziv je dobio od riječi FORmula TRANslation,
prevoditelj formula. Program se kreira sa skupom
jedostavnih instrukcija prilagođenih matematici.
Ima veliku tačnost pri računskim operacijama.

COBOL - jezik nastao za potrebe u komercijalnim poslovima,

kao računovodstvo, prodaja i slično. Naziv je
kratica od engleskog pojma COmmon Business Oriented
Language. Koristi se u moćnijim i starijim sistemima.

PASCAL - jezik opće namijene. Nazvan je po čuvenom francuskom

matematičaru iz 17 stoljeća, izumitelju jednog od
prvih mehaničkih strojeva za računanje. Posebno je
pogodan za struktuirano programiranje.

ADA - programski jezik nazvan po matematičarki iz 19 stoljeća.

Razvijen je po nalogu američkog ministarstva obrane kao
univerzalni programski jezik za primjenu na svim

70
Osnovi informatike

računarskim sistemima koje koriste. Spada u strukturne

jezike i jezik realnog vremena, što je vrlo pogodno za
upravljanje sistemimaza vođenje.

CLIPPER - programski jezik dizajniran za obradu baza podataka.

Primjeren je manjim računarskim sistemima kao PC.

BASIC - jezik opće namijene vrlo pogodan za učenje. Spada u

inerpretere, a postoje verzije koje imaju dograđen i
prevoditelj. Naziv je akronim od : Beginners All
purpose Symbolic Instruction Code.
Raznolike verzije implementirane su gotovo na svim
računarskim sistemima. Najviše se u naobrazbi rabi
verzija Microsoft BASIC-a.
VBASIC-
DELPHI-
Jednom izrađen i testiran program zauzeti će svoje mjesto negdje na tvrdom disku. U skupu s
drugim programima, a glede rješavanja postavljene zadaće, dio je PROGRAMSKE PODRŠKE
(SOFTWARE) računarskog sistema. Kada se program ili programska podrška nizom TESTIRANJA
tijekom izrade i pokusnog korištenja verificira, odnosno ustanovi da nema grešaka i nesuvislih rezultata,
pristupa se izradi DOKUMENTACIJE koja će obuhvatiti ispisani niz instrukcija izvornog koda (listing)
i njegov opis, opisani tijek njegova razvoja, moguća daljnja poboljšanja, moguće probleme i rješenja,
potrebite računarske resurse i uputu za instaliranje u sistem i korištenje.
Programiranje je dakle, PROCES priprave, razrade i pisanja programa u cilju rješavanja zadaće
uz pomoć DRS kao dio RAZVOJA PROGRAMSKE PODRŠKE koji se odvija po slijedećim etapama:

1.) POSTAVLJANJE ZADATKA - uočavanje problema i odabir načina

rješavanja.
2.) IZRADA FIZIKALNOG MODELA - precizan opis i formulacija
problema; ulazni podaci, izlazni podaci, granice,
međusobna povezanost podataka i slično.
3.) IZRADA MATEMATIČKOG MODELA - razmatranje logičkog procesa
i njegovo predočavanje matematičkim izrazima;
ulazne i izlazne varijable, konstante i
njihova funkcijska ovisnost.
4.) IZRADA ALGORITMA - točan opis izvršavanja radnji prikazan
DIJAGRAMOM TOKA koji je u suštini
procedura izvođenja programa.
5.) PISANJE I UNOS PROGRAMA - temeljem odabira jezičkog
procesora pomoću editor-a upisuju se
instrukcije procesora prema definiranom
dijagramu toka (izvorni kod).
6.) TESTIRANJE PROGRAMA - ispravka mogućih grešaka u
izvornom kodu ili u algoritmu.
7.) IZRADA DOKUMENTACIJE - pisanje potrebitih uputa za
instalaciju programa u DRS i njegovo korištenje.
Navedene faze razvoja samo su jedan od primjera kako pristupiti rješavanju postavljene zadaće.
Pojedine programske kuće i razvojni timovi imati će svoje viđenje razvojnih faza izrade programske
podrške. Ali ako se prihvati bilo koja od njih mora se dosljedno sprovoditi jer će se jedino tako izbjeći
mnoštvo grešaka i lutanje u izradi programske podrške.

3.4.3. Korisnička programska podrška

Korisnička programska podrška je vrlo raznolika, ovisi o potrebama i znanjima korisnika vrlo
ju je teško podijeliti u skupine. Postoje programi za obradu teksta, tablični kalkulatori, baze podataka,

71
Osnovi informatike

grafički dizajn. obradu fotografija; automatsko kreiranje i dizajniranje na polju građevinarstva,

elektronike i drugih nauka; mnoštvo programa koji prate rad dodatnih uređaja kao FAX-kartica, skener,
glazbena kartica; UTILITY (pomoćni) programi koji omogućuju brže "čeprkanje" po disku i disketama,
vode računa o urednosti spremljenih podataka na disku (da nisu razbacani), pomažu da se vrate slučajno
izbrisani sadržaji ili čuvaju sistem od napasnika zvanih VIRUSI - mali zločesti programi koji znaju
napraviti takvu štetu (brišu, prepravljaju ili umnožavaju podatke ili nešto drugo) da se korisniku zavrti u
glavi.
Na osnovi mikroprocesora 8086 i IBM BIOS-a funkcionira većina PC sistema. Osim
Microsoft-a operativni sistem za PC računare nude i Digital Research (DR DOS), IBM (IBM DOS),
Novell, a nudi se i mrežna programska podrška od kojih su najpoznatije Windows for Workgroups,
Windows NT, Lantastic, Novell Netware, IBM-ov OS/2. Noviji proizvod Microsoft-a, operativni sistem
Windows 95 u sebi već objedinjava mrežnu podršku i u potpunosti je samostalan operativni sistem u
kojem je rad u DOS-u samo jedna od mogućih sesija (SESSION).
Velik je broj DOS i WINDOWS aplikacija danas u upotrebi i svrstane prema grupama
najpoznatije bi bile:

PROGRAMSKI JEZICI (JEZIČKI PROCESORI)

C++, Pascal, Visual BASIC, Cobol, Assembler, Delphi
UREČIVAČI TEKSTA
WORD, Ami Pro, Word Perfect, Word Star, Lapis (Hrvatski)
BAZE PODATAKA
Access, Paradox, Clarion, dBase, Fox Pro, Oracle
TABLIČNI KALKULATORI
Excel, Lotus, Quattro Pro
PROGRAMI ZA ISPOMOĆ
Norton Commander, Norton Utilities, PC Tools, XTree Gold
GRAFIKA I DTP
Harvard Graphics, CorelDRAW, Ventura Publisher
CAD
AutoCAD, 3D-Studio, MathCAD
INTEGRIRANI PAKETI
WORKS
Microsoft Office
Borland Office
Popis grupa predstavlja u osnovi i globalnu podijelu korisničke podrške napravljene s jednim
od jezičkih procesora (programski jezici). To je samo vrlo mali dio programske podrške razvijene za PC
računare tijekom prošlog i ovog desetljeća. Nema računarske platforme za koju je razvijeno toliko
programske podrške koliko je ima za PC računare. Popularnost PC-DOS računara vjerovatno je
uvjetovana netražanjem plaćanja licencnih prava IBM-u čime se je broj proizvođača naglo raširio i
razbuktala proizvodnja PC računara diljem svijeta što je opet uzrokom drastičnog pada cijena i
nepojmljivog tehnološkog razvoja.
Računar proizveden danas za tri godine već je tehnološki star.
Programska podrška u tolikoj mjeri je sofisticirana da se može vrlo brzo očekivati uspješna
govorna komunikacija s računarom (OS/2 WARP), što nije ni čudo kad su je godinama strpljivo
razvijali timovi ljudi. Najčešće to prepoznajemo po brojčanoj oznaci uz naziv programske podrške, na
primjer inačice operativnog sistema MS-DOS imaju oznake 1.0 (1981. godina), 1.1, 2.0, 2.1, 3.0, 3.1,
3.2, 3.3, 4.0, 4.1, 5.0, 6.0, 6.1, 6.2, 6.21 i 6.22 (1994. godina).

Primjer II

Gdje je primjena programske podrške?

Zavisi od profesije i afiniteta korisnika i njegovih novčanih mogućnosti, ali evo nekoliko
primjera:

INŽENJERU - kao kataloški priručnik, za proračune, dijagrame,

projektiranje, crtanje, arhivu .....

72
Osnovi informatike

MATEMATIČARU - ne da se zamisliti što on i računar mogu jedan

drugome da urade.

LINGVISTI - za jezičke analize, bibliografiju, rječnike, obradu

rukopisa ......

PROFESORU - za pripremu metodskih jedinica, izradu lekcija i

skripti, crtanje dijagrama, animiranje procesa ...

UČENIKU - za izradu rasporeda sati, plan učenja, rješavanje

zadataka, izradu diplomskog rada, zabavu, hobi ...

UPRAVI ŠKOLE - izradu i pohranu dokumenata, praćenje

nastavnog procesa i analizu uspješnosti ....

PROGRAMERU - to mu je posao, on svašta zna.

U suštini nema zanimanja u kojemu se računaru ne može naći primjena, barem u jednom
malom segmentu, ako za ništa drugo onda barem za igranje.

REZIME:

Razvoj programske podrške veoma je složena zadaća. Upravo šarolikost i bogatstvo računarske
podrške (većinom korisnička podrška) čini DRS moćnim. To znači da korisnik DRS mora ovladati
tehnikom korištenja do razine njegovih potreba. Na primjer računovođa ne mora znati izraditi programe
koje koristi, ali mora znati pripremiti disketu za izradu pričuve podataka (arhivu), dok ta razina za
isporučitelja njegove programske podrške nije dovoljna.
Put do navedenog nije lagan ni jednostavan, jer treba savladati nekoliko faza korištenja DRS:

1.) Savladavanje tehničkih vještina korištenja digitalnog

računarskog sistema.
2.) Ovladavanje jezikom kojeg računar razumije radi
razvijanja sposobnosti programiranja sistema.
3.) Primjena računarskog sistema u rješavanju raznih
problemskih situacija.
4.) Korištenje informacija u rješavanju problema da bi
odluke bile što objektivnije.
Naravno navedeno se ne može preko noći ostvariti, što pred korisnika postavlja zadaću da jasno
sagleda ciljeve korištenja računarske tehnike i da u razvoj programske podrške uključi što više ljudi i
odredi nositelje razvoja koji će definirati zadaće i organizirati djelatnost prema željenom cilju. Naravno
sve to pretpostavlja novčane izdatke, kako u nabavi sklopovlja, tako i u nabavi programske podrške. No,
raširena grana djelatnosti zvana PIRATSTVO još uvijek kod nas omogućava da se pribavi odgovarajuća
programska podrška bez nadoknade proizvođaču (mada je protuzakonito). U eri pirata i besparice,
korisnik često pribjegava kopiranju (nije krađa ali ....) programskih alata od prijatelja i dobije ga bez
dokumentacije što u krajnjem rezultatu ima mučno "kopanje" po alatu da se savladaju njegove
mogućnosti.
Najbolje je rješenje je programsku podršku kupovati kod ovlaštenog prodavača, jer je moguće
ostvariti reklamaciju u slučaju neispravnosti, dobiva se potrebita dokumentacija (knjige) i stiče status
LICENCIRANOG korisnika što u budućnosti omogućava besplatno dobivanje manjih preinaka ili dosta
jeftiniju kupnju novije verzije alata po cijeni čak i ispod 50% od cijene za novog korisnika. Ovaj tekst
pisan je korištenjem licenciranog alata uz koji je naravno, isporučena i pripadna dokumentacija.
Pod dokumentacijom se podrazumjeva tekstualni opis ili upute o:
 komponentama računarskog sistema (hardware-u),
 načinu rada i korištenja programske podrške (software-a),
Čak i u slučaju najboljih programa, koji su dobro organizirani i snabdjeveni opcijom HELP za
traženje dodatnih objašnjenja (obično pritiskom na tipku F1), ne mogu se utvrditi sve mogućnosti koje

73
Osnovi informatike

program ili PROGRAMSKA GRUPA pruža. Noviji ALATI, odnosno programske grupe, toliko su
složeni da uz svu raspoloživu literaturu i dotadašnje znanje treba uložiti dane i dane rada da bi se
savladao veći dio njihovih mogućnosti. Visoko specijalizirani i sofisticirani alati znaju zauzeti i
premašiti 100MB slobodnog prostora na tvrdom disku.
Dobra dokumentacija sadrži sve neophodne informacije o alatu i pripremljena je za
korisnika koji nema nikakvo predhodno znanje niti o programu niti o načinu njegovog
korištenja. Mora biti napisana čitko i ne smije se pretrpati nepreglednim tehničkim detaljima.

3.5. PC MIKRORAČUNARSKI SISTEM

Pojedini sklopovi PC sistema doživljavali su tijekom vremena brojne promjene kao je

napredovala tehnologija izrade njegovih komponenti. Ponekad su te promjene su u pojedinim
dijelovima sistema bile takve prirode da su u osnovi mijenjala način njihovog funkcioniranja. No vrlo
velika raširenost PC tehnologije i međusobni dogovori proizvođača PC opreme omogućavali su vrlo
brzo implementiranje promjena (par mjeseci) koje bi potom predstavljale novi standard u izradi PC
računara te se stoga mogu nači vrlo raznolike izvedbe PC komponenti i organizacija PC računara.
Unatoč brzom i učinkovitom prodoru PC računara na tržištu suština rada PC računara nije se
bitno promijenila, te spoznaje s njegovim funkcionalnim cjelinama opisane u narednim stranicama
vrijede kako za već postojeće sisteme tako i za buduće generacije PC-a.

Slika 3.37 Uobičajeni izgled PC sistema.

Sistem PC računara (Personal Computer) u trenutno najraširenijoj verziji podržava tzv. AT
(Advanced Technology) arhitekturu zasnovanu na Intelovim mikroprocesorima serije 80x86 i njihovim
matematičkim podsistemom serije 80x87.

3.5.1. Organizacija i struktura

Osnov računara je matična ploča (osnovna ploča, ploča sistema), najveća je od svih tiskanih
ploča u računaru, koja objedinjava cjelokupni rad računara. Izvedena je kao višeslojna tiskana ploča u
četiri ili više slojeva na kojima su provodnici za povezivanje elemenata ugrađenih na ploču.
Sadrži nekoliko funkcionalnih cjelina i to:

1. Procesor i prateći elementi (generator takta, koprocesor ...)

2. ROM u kojem je BIOS

74
Osnovi informatike

3. RAM - radna memorija sa svojstvom R/W - čitanje/upis

4. ulazni i izlazni - U/I (I/O) sklopovi i kanali
5. upravljači sistema
Procesor i njegovi popratni elementi brinu su kako obraditi podatke u vrše upravljanje i nadzor
nad rukovanjem s podacima, ROM je zadužen da definira početne i osnovne parametre sistema, RAM je
memorijski prostor aktuelne upotrebe, a U/I sklopovi (kartice) brinu se o dogradnji sistema glede
prikaza na monitoru, pohrane na trajne memorijske sisteme, fax i modem komunikacije, usmjeravanje
prema štampaču i slično. U/I kanali (port) su dio sistema za povezivanje s uređajima preko kojih se
odvija promet podataka između uređaja te mikroprocesora i memorije, svaki ima svoju pristupnu adresu
po kojoj se prepoznaje (kao ime) a koje su upisane u nekoliko prvih kB memorijske mape.
Shemu veza između uređaja PC sistema prikazuje naredna slika.

Slika 3.38 Blok shema sistema PC računara na osnovnoj ploči.

Integrirani sklopovi sistema, U/I komunikacije kroz sistem i DMA tvore tzv. "Chip Set"
- skup čipova, danas gotovo cijeli integriran u jedno zajedničko kućište. Poznate skupine "Chip
Set" za PC računar su OPTI, VIA, SIS, TRITON i druge njima srodne.

Mikroprocesor

Procesor, bolje reći mikroprocesor - procesor izveden u obliku jednog samostalnog integriranog
sklopa, srce je računarskog sistema i prema broju vodova podatkovne sabirnice određuje se klasa PC
sistema. Procesori tipa 80286 imaju 16 bit-nu (16 vodova) podatkovnu sabirnicu, procesori tipa 80386 i
80486 (5x86) imaju 32 bit-nu podatkovnu sabirnicu, a procesori tipa PENTIUM (6x86) imaju 64 bit-nu
podatkovnu sabirnicu. Brzinu rada procesora određuje generator takta kojemu frekvencija (takt-
CLOCK) ovisi o mogućnostima samog procesora. U pravilu na raspolaganju je izbor standardnog

75
Osnovi informatike

radnog takta i uvišestručenog (TURBO). Uvišestručenim taktom radi samo mikroprocesor, a periferije
zbog svoje sporosti i dalje rade manjim taktom.
Uz mikroprocesor može se pridodati matematički koprocesor (oznake 80x87) koji procesoru
potpomaže u računskim operacijama, a koji je u većini verzija procesora tipa 80486 i moćnijima
ukomponiran u zajedničko kućište s mikroprocesorom.
Koprocesor radi paralelno s mikroprocesorom i može preko njemu usmjerenih instrukcija
izvršiti vrlo moćne operacije s pokretnom decimalnom točkom. Kada xxx86 dobije instrukciju za rad s
pokretnom točkom, šalje neophodne parametre i memorijsku adresu operanda koprocesoru te odlazi na
izvršavanje druge zadaće. xxx87 uzima podatke, izvršava zadanu mu instrukciju, obavlja račun i
izvještava mikroprocesor o izvršenom te ovaj preko podatkovne sabirnice preuzima rezultat.
Pojedine vrste programske podrške (kao ACAD) ne mogu raditi ako koprocesor nije ugrađen ili
emuliran (programska simulacija rada koprocesora).
Mikroprocesor ima tri grupe izvoda i to:

1. sabirnicu podataka - 16 bit-a (D0-D15)

2. adresnu sabirnicu - 24 bit-a (A0-A23)
3. upravljačke izvode (kontrola, komande i sinkronizacija)
Sklopovski, mikroprocesor sadrži:

1. Registre (privremene memorije) za čuvanje podataka (R)

2. Aritmetičko logički ustroj (ALU)
3. Sklopovi za odjeljivanje sabirnica (buffer-i)
4. Upravljački i instrukcijski ustroj (IU)
5. Koprocesorski ustroj (u većini verzija xx486 i moćnijima)
6. Dodatne interne brze memorije (u verzijama nad xx386)
Na narednoj slici je prikazana načelna blok shema dva vrlo raširena mikroprocesora.

Slika 3.39 Arhitektura xx486 i PENTIUM mikroprocesora.

Mikroprocesor tipa PENTIUM, glede povećanja performansi, uz navedeno ima odvojenu
instrukcijsku i podatkovnu internu memoriju (cache), te dvije ALU i sklopove za moguća grananja
glede budućeg razvoja PC sistema. Jednostavnije instrukcije Pentium će izvesti po dvije istovremeno s

76
Osnovi informatike

oba ALU, a za složenije V-ALU je ispomoć U-ALU. Osim toga matematički koprocesor FPU (Floating
Point Unit) moćniji je u odnosu na xx486 procesor.
Sabirnice mikroprocesora su putem elektroničkih sklopova veze (latch), koji upravljaju i
kontroliraju protok podataka, povezane za sabirnicu sistema PC računara. Pristupima sabirnici sistema
upravlja upravljač (controller) sabirnica koji daje komandne, upravljačke i kontrolne signale na izlazu.
Komandni signali određuju pristup memoriji od strane uređaja s osnovne ploče ili U/I (I/O)
uređaja za ulaz/izlaz podataka (input/output), priznavanje zahtijeva za prekid od strane upravljača
prekida (interrupt controller). Kontrolni i upravljački signali upravljaju sklopovima za povezivanje
sabirnica mikroprocesora i sistema, te vezu s U/I kanalima, te smjerom prijenosa podataka npr. u ili iz
mikroprocesora.
Sabirnica sistema, za razliku od mikroprocesorske sabirnice, u ranijim rješenjima (XT)
izmjenično je služila za prijenos adresnih i podatkovnih bit-ova, dok sada sabirnice sistema imaju
odvojene te funkcije.
Da bi se ostvarila komunikacija prema periferijama sabirnica sistema povezuje se s U/I
sabirnicom koja uz sabirnicu sistema sadrži i "sabirnicu prekida", veze uzemljenja i izvora napajanja
(GND, +5, +12, -5 i -12) i kontrolne i upravljačke izvode i realizira se u vidu višekontaktnih priključaka
(slot-ovi) u koji se umeću tiskane kartice s sklopovima (periferije) raznolike namijene.
Kako različite vrste periferija ne trebaju isti skup signala s U/I sabirnice, U/I upravljač ne
realizira se kao jedan upravljač na matičnoj ploči već svaka od periferija (kartica) treba da ima svoj
upravljač, dok je sama U/I sabirnica odvojena od sistemne sklopovima za kontrolu i upravljanje pristupa
sabirnici koje nadgleda mikroprocesor. Prema broju mogućih fizičkih prekida ovisi i najveći broj slot-
ova. Uobičajene U/I sabirnice AT računara su ISA (poznata kao AT bus) i EISA. Kontakti utora U/I
priključka ISA sabirnice AT računara prikazani su na slici 3.40.

Slika 3.40 Kontakti utora U/I priključka ISA sabirnice računara.

ISA sabirnica sastoji se od dva utora, od kojih utori A/B pripadaju XT konfiguraciji (8088), a
D/C utori AT konfiguraciji (80286), kako je prikazano na slici. Utori su smješteni u nizu jedan izad

77
Osnovi informatike

drugoga. Isto podnožje ali s multipleksom signala na nožicama koristi se za prijenos 32 bit-nih podataka
pod nazivom EISA sabirnica, ali nije jako raširena.
Sem navedenih, radi poboljšanja grafičkih mogućnosti računara uvedena je dodatna sabirnica, u
odnosu na ISA sabirnicu šira i brža lokalna sabirnica VLB, koja povezuje mikroprocesor i radnu
memoriju i dozvoljava upotrebu do tri periferije kao grafička kartica i upravljač diska, a ostale sporije
periferije vežu se preko ISA sabirnice. VLB sabirnica (32 bit-a) se nastavlja na ISA utore kao dopuna
ISA sabirnici.
Bolje rješenje je PCI sabirnica (32 ili 64 bit-a, ovisno o vrsti procesora), samostalna brza
sabirnica sistema kojoj se pridodaju ISA ili EISA sabirnicu za spore periferije. Po osobinama srodna
EISA sabirnici je MCA sabirnica IBM PC računara.

Slika 3.41 Različite konfiguracije PC računara prema sabirnici.

Rješenje VLB + ISA(EISA) primjenjuje se najčešće kod xx486 konfiguracija, ali sve manje u
odnosu na opće prihvaćenu PCI + ISA(EISA) u verziji za xx486 i PENTIUM konfiguracije. VLB je
sabirnica kao nadopuna ISA sabirnici i koristi dio njezinih vodova ne može se implementirati
samostalno u osnovnu ploču. Osim toga broj slot-ova je ograničen jer ne koristi nikakvu dodatnu
kontrolnu i upravljačku elektroniku nužnu pri većim brzinama rada. Stoga je jeftinija od PCI sabirnice
koja dijeluje kao samostalna sabirnica povezana s jedne strane s mikroprocesorom i brzim periferijama,
a s druge strane sklopom za povezivanje (bridge) sa sporijom ISA(EISA) ili MCA sabirnicom. VLB
sabirnica pojavom PCI sabirnice nestala je i u suštini se više ne primjenjuje.

Primjer I

Brzine pojedinih komponenti sistema s PCI + ISA + AGP sabirnicom u MHz.

78
Osnovi informatike

U tablici su prikazane približne vrijednosti. Frekvencije sabirnice i radne memorije su

višekratnici radne frekvencije PCI sabirnice, a frekvencija ISA sabirnice je 4 puta manja od radne
frekvencije ISA sabirnice. Kako se sistem konfigurira prema brzini ugrađenog procesora optimalno
rješenje dobiti će se ugradnjom procesora kojemu je radni takt višekratnik broja 33. Odnosi između
pojedinih radnih frekvencija određuju se kratkospojnicima na matičnoj ploči ili postavljanjem
parametara u SETUP izborniku računara.
Pojedini proizvođači navode drugačije oznake (kao Cyrix 6x86 166+ procesor koji radi na
133MHz) koje u suštini ne obilježavaji stvarni radni takt procesora već pripadnost klasi procesora u
odnosu na INTEL Pentium procesore. Stoga je prilikom izbora i konfiguriranja sistema potrebito
podrobno proučiti tehničke specifikacije pojedinih komponenti koje se žele ugraditi.

Primjer II

Kombinacija svih mogućih utora za sabirnice sistema računara.

Slika 3.42 Shema povezivanja sklopova s U/I sabirnicom preko utora.

Naravno, ne postoji matična ploča sa svim navedenim utorima, osobito suvremene koje nemaju VLB
priključak. Predhodna slika samo je ilustracija mogućih priključaka.
Brzina sabirnice od velikog je značaja za ukupne performanse PC sistema. Brzina izmjene
podataka ne može biti veća od brzine sklopova sabirnice. Dok se podaci prenose preko sabirnice
mikroprocesor zbog bržeg internog takta može obaviti još poneku korisnu zadaću. Glede raznolikosti u
taktovima procesora i sabirnice od velikog je značaja brza priručna memorija (cache), koja se dijelom
integrira u kućište samog mikroprocesora (razina 1. priručne memorije) a dijelom je u sastavu osnovne
ploče (razina 2. priručne memorije) i moguće joj je po volji dimenzionirati kapacitet. Odvajanje
sabirnice od mikroprocesora glede različitih brzina rada pojedinih obavlja upravljač sabirnice.

79
Osnovi informatike

Direktan pristup memoriji

Rad procesora povezan je s DMA (Direct Memory Access) sklopom-upravljačem (DMA

controller) direktnog pristupa memoriji, koji procesor oslobađa od zadaće kontrole, upravljanja
komunikacijom i razmjenom podataka s periferijama. DMA dijeluje kao nekakav samostalni podatkovni
procesor. AT koristi 2 DMA sklopa od kojih svaki upravlja pristupanjem radnoj memoriji jedne od 4
periferije. Jedan od kanala ne koristi se za vezu s periferijama već služi za osvježavanje dinamičke
memorije (Memory Refresh). Istovremeno može raditi samo jedan DMA kanal, ali je moguć simultan
rad više periferija na istom DMA kanalu. Komunikaciju s periferijama i memorijom procesor obavlja
posredstvom sabirnice kojoj može neposredno pristupiti ili komunikaciju prepušta DMA upravljaču,
koji preko jednog od kanala ostvaruje i osvježavanje memorije.

Slika 3.43 DMA upravljač u PC-AT računaru.

Direktnim postupkom prijenos podataka između periferije i radne memorije obavlja se preko
U/I sklopa pod nadzorom mikroprocesora kada su prema slici uspostavljene veze preko 1 i 2, a
prekinute su veze 3 i 4. Na ovaj način mikroprocesor je zauzet nepotrebnim nadzorom nad transferom
podataka. Upotrebom DMA upravljača komunikacija između radne memorije i periferije obavlja se
preko DMA uspostavljanjem veze 3 i 4, a prekida se veza 1 i 2. Na taj način procesor je oslobođen
nadzora nad transferom podataka i može obavljati druge korisne zadaće.
Kanal osvježavanja memorije je najvećeg prioriteta i kada vremenski brojač za osvježavanje
preda signal DMA upravljaču, upravljač prekida sve aktivnosti i osvježava zapise u radnoj memoriji.
DMA sklopovi sadrže registre (privremene memorije) tako da mogu primiti podatke, npr. od
mikroprocesora te usmjeriti prema periferiji ili radnoj memoriji i obratno. Kada neka od periferija želi
izvršiti transfer podataka u radnu memoriju šalje DMA upravljaču zahtijev za postupak transfera, DMA
ga, ako je valjan, proslijeđuje mikroprocesoru i obavlja po njegovom odobrenju.
DMA upravljač radi u dva stanja:

1. pasivnom - upravljač iščekuje zahtijeve i dozvoljava

upis ili čitanje podataka svojih registra
od strane mikroprocesora

2. aktivnom - upravljač vrši transfer podataka u jednom

ili više ciklusa prenosa od jedne ili
više periferija slijedno.
DMA upravljač, dakle mora znati adresirati memorijski prostor. Izvedbeno ne može podržati
cjelokupni fizički adresni prostor PC računara, već samo blokove memorije po 64KB. Stoga mu je
pridružen generator adresne mape koji proširuje njegovu 16 bit-nu (64KB) adresu DMA na 24 bit-nu
adresu sabirnice sistema (xx286). Generatorom preko upravljačke sabirnice upravlja mikroprocesor.

80
Osnovi informatike

DMA je brži način komunikacije u računaru. Sporiji način je preko U/I kanala. Kada
neki od uređaja želi poslati podatke računaru, pristupa svom U/I kanalu, šalje mikroprocesoru
putem vodova za signal prekida svoj zahtijev za komunikaciju, te u momentu kad je
komunikacija moguća mikroprocesor odobrava povezivanje U/I kanala s odredištem i
omogućava se prijenos podataka kroz U/I kanal. U/I kanali su u suštini za komunikacijsku
svrhu dizajnirani logički uređaji s ponašanjem ulazno ili izlazno usmjerenih "buffer-a", svaki s
drugačijim i samo njemu pridodanim skupom adresa, zapisanih odmah u početnim adresama
memorijske mape, po kojima se određuju i prepoznaju i određuje način rada kao ulaz ili izlaz
podataka.

Radna memorija

RAM (Random Access Memory) je RADNA MEMORIJA računara, memorija s slučajnim

pristupom, odnosno pozvani program ne mora se pri ponovnom učitavanju upisati na iste memorijske
lokacije, jer je u međuvremenu dio njih okupiran nekom drugom zadaćom. RAM nije u stanju dugo
pamtiti sadržaj, osim u specijalnim tehnološkim izvedbama - SRAM (Static RAM), te se posredstvom
DMA sklopova vrši osvježavanje (obnavljanje) zapamćenog sadržaja. Otud naziv DRAM (Dynamic
RAM). Osvježavanje memorije oduzima oko 5% vremena u komunikaciji između pojedinih sklopova
računara. Veličina radne memorije od velikog je značaja za upotrebljivost računara. RAM čipovi umeću
se u posebne za to predviđene utore od kojih svaki najčešće predstavlja jednu "banku memorije" ili pak
više utora s čipovima tvore jednu banku. Česta oznaka modula je SIMM (Single In-line Memory
Module) za 30 ili 72 pinska priključka u bankama.
Pristup memoriji organiziran je kao dohvat memorijske čelije u matrici stupaca i redaka te se
prije samog dohvata podatka treba signalom redka RAS (Raw Address Strobe) i stupca CAS (Column
Address Strobe) odrediti koja je čelija u pitanju te je tek tada moguće očitati njen sadržaj. DRAM po
očitavanju gubi sadržaja te se prije "napuštanja" čelije sadržaj mora ponovo upisati. Vrijeme potrebito
za određivanje stupca i redka i dohvat podatka naziva se vrijeme pristupa (access time) i iznosi oko
70ns za DRAM, a oko 15ns za SRAM. Vremenu pristupa treba kod DRAM pridodati i vrijeme
ponovnog upisa podatka te se dobije trajanje CIKLUSA MEMORIJE.
Kako je SRAM mnogo skuplji od DRAM, ali i brži, DRAM se koristi kao radna memorija za
obrade, a SRAM kao brza priručna memorija (cache) koja služi mikroprocesoru za interne radnje kao
privremeno skladište podataka dok se ne omogući pristup sporijem DRAM-u, a koristi se i kao
međumemorija u komunikaciji s stalnom memorijom (tvrdi disk i slično).

Slika 3.44 Načelo rada upravljača priručne memorije.

Distribuciju između SRAM, DRAM i mikroprocesora obavlja upravljač priručne memorije.
Slično načelo može se koristiti za ubrzavanje čitanja i upisivanja podataka na tvrdi disk. No ako
programska podrška ne prepoznaje da li su podaci pohranjeni u priručnoj memoriji ili na tvrdom disku i
ne vrši blagovremeno pohranjivanje iz priručne memorije na disk može doći do gubljenja podataka po
prekidu rada programa. Stoga je dobro sistem organizirati na način da priručna međumemorija dijeluje
samo u postupku čitanja podataka s tvrdog diska.

Primjer III

81
Osnovi informatike

Elektronička izvedba ROM-a u diodnoj i MOS tehnologiji.

Slika 3.45 Matrica ROM-a izvedena u diodnoj i MOS tehnologiji.

Diode su elektronički elementi koji provode struju u smjeru A-+K, a u smjeru K-+A ne
provode. A i K su početna slova naziva elektroda diode (anoda, katoda). Ako je mikroprocesor preko
adresnog dekodera poslao napon na adresni vod, pojaviti će se napon samo na onim vodovima čitanja
koji su preko diode vezani za adresni vod pod naponom. Na vodovima čitanja pojavljuje se binarna
kombinacija "napona" koja odgovara jednom od adresnih vodova pod naponom.
Ne može se istovremeno adresirati više adresnih vodova već se očitavanje sadržaja mora
obaviti vod po vod (adresu po adresu). Ako bi bilo osam vodova čitanja na njima bi se pojavile različite
osam bit-ne kombinacije napona u zavisnosti od adrese i kombinacija dioda.
Slično se ponašaju MOS elementi koji uzemljuju vod čitanja ako se na adresnom vodu pojavi
napon. Načelo rada MOS tranzistora najlakše je predočiti kao rad ventila koji provodi u smjeru S-+D
pod kontrolom napona na G. S, D i G prva su slova naziva elektroda MOS tranzistora (source, drain,
gain).
Pri izradi PROM-a serijski se uz diodu (ili MOS tranzistor) postavlja taljiva veza koja se
pomoću punioca prekida na potrebnim mjestima kako bi se dobile odgovarajuće kodne kombinacije za
pojedine adresne vodove.
Na sličan način organizira se i matrica RAM-a s razlikom da je uz čitanje omogućeno i
upisivanje pod kontrolom jednog ili dva adresna voda za svaki memorijski element. Mada se memorije
mogu izraditi i drugačijim tehnologijama od MOS tehnologije, nijedna od njih ne daje tako malu
potrošnju električne energije i broj elemenata po volumenu. Gotovo svi sklopovi računara izrađuju se u
MOS tehnologiji.

Primjer IV

Elektronička izvedba SRAM memorijske čelije.

82
Osnovi informatike

Slika 3.46 Memorijski element statičke radne memorije.

Pamćenje električnog napona omogućavaju tranzistori T3 i T4 kojima su vlastiti ulazi povezani
s izlazom drugoga te su im stoga izlazi na otporima R uvijek suprotne razine. Na taj način ostvaruje se
da jedan tranzistor vodi a drugi ne vodi struju i u zadržavanju tog stanja međusobno se podržavaju.
Stanje oba tranzistora može se izmjeniti samo vanjskim utjecajem. Izmjena se vrši tako da adresni vod
upisa i čitanja (W - Word line) omogući provođenje tranzistora T1 i T2, a preko voda upisa (BL - Bit
line) postaviti će se naponska razina (0 ili 1 simbolički) koju će T3 prihvatiti. T4 će automatski uzeti
suprotnu razinu od T3. Par T3 i T4 zadržati će postojeće stanje sve dok ima napajanja strujom (+U) i
dok se ne dovede na T3 razina napona njemu suprotna.
Očitavanje stanja je slično. Napon na adresnom vodu omogućiti će da provedu tranzistori T1 i
T2 te da se razina T4 prenese na vod očitavanja (non BL) te potom na jedan od vodova sabirnice
podataka.
Dakle, memorijska čelija pamti stanje koje je u njoj pohranjeno sve dok ima izvora energije ili
dok se stanje ne promjeni. Kako su vodovi čitanja odvojeni od vodova upisa odmah se može očitavati
svaka promjena u memorijskoj čeliji što pridonosi većoj ukupnoj brzini rada.

Primjer V

Elektronička izvedba DRAM memorijske čelije:

Slika 3.47 Memorijski elementi dinamičke radne memorije.

Element pamćenja ove čelije je naboj na kondezatoru C. Napon na adresnom vodu
omogućiti će provođenje tranzistora T te da se preko voda upisa i čitanja (BL) nabije
kondezator C. Ako se stanje kondezatora želi očitati preko adresnog voda upisa i čitanja (W)
omogućiti će se provođenje tranzistora T i naboj na kondezatoru C postavlja na vodu upisa i
čitanja naponsku razliku. Kako se kondezator pri tome prazni treba obnoviti njegov naboj

83
Osnovi informatike

(precharge), odnosno ponovno upisati sadržaj. No kako se naboji na kondezatorima čelija bez
obzira na očitavanje vremenom gube potrebito je u pravilnim vremenskim razmacima izvršiti
OSVJEŽAVANJE (REFRESH) sadržaja cjelokupne memorije.

Adresiranje memorije

Adresiranje se vrši preko adresnog dekodera koji ima binarni ulaz povezan s adresnom
sabirnicom. Broj adresnih izlaza dekodera u srazmjeri je s brojem različitih mogućih binarnih
kombinacija na adresnoj sabirnici, a o organizaciji memorije zavisi i kao će se iskoristiti podaci adresne
sabirnice i kao su međusobno povezane elementarne memorijske čelije.
Kako je radna memorija organizirana kao set segmenata veličine 64KB treba voditi računa o
adresi (broju) segmenta i adresi unutar segmenta pri upisu ili čitanju podataka. Dakle, ukupna adresa je
fizička memorijska adresa. Adresiranje memorije može se obaviti na dva načina:

1.) u realnom modu kad se preko adresne sabirnice

direktno adresira memorija.

2.) u zaštitnom modu kada se memorijski prostor

proširuje simuliranjem realne memorije na drugom
mediju npr. tvrdom disku (virtuelna memorija).
Virtuelno adresiranje moguće je obaviti samo u zaštitnom modu rada procesora. U realnom
modu procesori rade u jednozadaćnom operativnom sistemu (kao DOS) i svaka greška u izvršenju
programa može "srušiti" sistem. Pogodnosti zaštitnog (protected) moda do izražaja dolaze u
višezadaćnim operativnim sistemima kada svaka aplikacija radi u svom okruženju koristeći svoj dio
virtuelne memorije i njezin "pad" ne uzrokuje rušenje sistema. Otuda i naziv "zaštitni" pošto se ruši
samo aplikacija a ne i sistem. DOS ne podržava zaštitni mod rada mikroprocesora, jer se zasniva na
dizajnu za procesore do tipa 80286 koji zaštitni mod rada nisu imali. Ako dođe do pada aplikacije u
načelu se ruši i sistem.
Mikroprocesor tipa xx286 i moćniji imaju ugrađen sklop za podršku virtuelnom adresiranju
memorije (MMU) tako da mogu adresirati prema tablici kako slijedi:

Tablica 3.48 Adresne mogućnosti xxx86 porodice mikroprocesora.

No njihov adresabilni prostor u velikoj mjeri ograničava DOS koji ne može direktno pristupiti
memoriji iznad 1 MB, tako da još i danas mnoštvo procesora i programa rade u realnom modu koristeći
tehnološke prednosti novih procesora samo u pogledu brzine rada (brži takt) i protoka podataka (šira
sabirnica). Operativni sistemi tipa WINDOWS95 i OS/2 koriste zaštitni mod rada mikroprocesora, a
kompatibilnost prema ranijim sistemima i programskim rješenjima se emulira.
Adresabilni prostor u realnom modu za XT (8080) računar podijeljen je na 16 segmenata po
64KB prema tablici:

84
Osnovi informatike

Tablica 3.49 Načelna organizacija DOS memorije PC računara.

Raspored rutina u ROM-u, njihov dohvat prema predviđenim adresama, te RAM i njegov
adresni prostor nazivaju se MEMORIJSKA MAPA ili ukupni adresabilni memorijski prostor.
Glede kompatibilnosti novih modela sa starima navedena podijela adresa do 1 MB radne
memorije vrijedi za sve tipove 80x86 porodice procesora kada rade u realnom modu.
Prema dogovoru RAM-u je dato na raspolaganje prvih 10 segmenata, ukupno 640KB (donja,
osnovna memorija), što je tada bilo prilično, ali danas zbog memorijski zahtijevne sofisticirane
programske podrške nedostatno. Od 640 KB - 1 MB (gornja memorija-UMA) predviđeni su ROM
sadržaji i RAM sadržaji kontrole u upravljanja monitorom. Pojedine dijelove UMA računar ne koristi
(UMB - blokovi) te ih memorijski programski upravljači (driver-i) mogu pridodati osnovnom RAM-u,
kao i pojedine UMB koji se u ovisnosti o konfiguraciji ne koriste npr. mono video memorija pri
upotrebi EGA grafičke kartice. Memorijski prostor preko 1MB pomoću posebnih programskih
upravljača organizira se kao skup segmenata (stranica) po 16KB (EMS ili LIM) kojima se sadržaj
preslikava pri upotrebi u memorijski prozor proširene memorije (64KB od D0000-DFFFF), ili je
linearno raspoređen (XMS).
Podosta programske podrške još uvijek zahtijeva što veću slobodnu realnu memoriju do
9FFFF, te se u tu svrhu posebnom programskom potporom razni driver-i za tastaturu (raspored tipki),
osnov DOS-a i ostali učitavaju u slobodne UMB u sastavu gornje memorije. XMS memorijski
upravljači ne koriste proširenu memoriju te se njihovom upotrebom povećava veličina dostupne gornje
memorije. Osim toga XMS upravljač blok veličine 64KB (HMA) od 1024-1088KB i stavlja na
raspolaganje DOS-u. Ostatak XMS memorije, do 4GB mogu si priuštiti programi koji "znaju" iskoristiti
XMS memorijski upravljač (kao Windows), a takvih je sve više. U zaštitnom modu rada
mikroprocesora nema ovakvih ograničenja, ali se pri izvođenju DOS programa simulira (emulira)
navedena memorijska slika.
U RAM memoriji obavljaju se slijedeće zadaće:

1. čitanje sadržaja
2. upis sadržaja
3. osvježavanje sadržaja
Za vrijeme procesa osvježavanja svi memorijski sklopovi u bankama istovremeno su dostupni
što ga bitno vremenski skraćuje.

85
Osnovi informatike

ROM je dio memorije koji se samo čita (Read Only Memory) mada je to u suštini EPROM s
mogućnošću upisa nekih osnovnih podataka pomoću posebnog programa koji se može aktivirati pri
uključivanju računara.
U ROM su smještene četiri osnovne grupe programa i to:
 START-UP / sadrži test pouzdanosti, inicijalizira priključene sklopove, izvršava rutinu koja
omogućava čitanje diska i aktivira se pri uključivanju računara.
 ROM BIOS / upravlja perifernim jedinicama (monitor, tastatura, disk i druge), prevodi
jednostavne komande i upravlja jednostavnijim zadaćama kao unos datuma i vremena. Po
koncepciji BIOS predstavlja vezu - interfejs(interface) između komandnog procesora
(command.com) i hardware-a računara.
 ROM BASIC / jezgro BASIC programskog jezika, sve je rijeđe sastavni dio ROM-a i umjesto
njega su razni uslužni programi kao antivirus zaštita i drugo.
 ROM EXTENGEN / skup programa koji služe za podršku rada dodatnih uređaja (diskovi,
grafičke kartice i slično).
RAM memorija, brze cache memorije i video memorija najskuplji su elementi
računarskog sistema. Današnje sofisticirane aplikacije traže enormnu memorijsku podršku za
rad u odnosu na DOS aplikacije. DOS aplikacije traže do 1MB memorije; Windows 3.xx
okruženje za umjeren rad treba 4MB memorije, a za profesionalnije potrebe 8MB i više;
Windows 95 i OS/2 traži barem 16MB memorije za profesionalan rad, a uz sve to u grafički
orijentiranoj programskoj podršci treba imati brze sabirnice i grafičke kartice i velike diskovne
resurse.

Programibilni brojači

Za rad računara potrebito je generirati takt signale, kojima se period može programski
upravljati. U tu svrhu PC računar ima programibilni trokanalni generator.
Trostruki programibilni brojač preko kanala "0" osigurava precizan takt za sat, drugi brojač
preko kanala "1" upravlja uključivanjem DMA sklopa, a treći brojač preko kanala "2" daje tonski signal
malom zvučniku u kućištu.
Svaki od brojača ima posebni taktni ulaz na koji se dovodi osnovni signal iz generatora takta
mikroprocesora, koji se zatim pod programskom kontrolom umnožava ili dijeli u svakom od brojača.
Brojači su vezani za podatkovnu i dio adresne sabirnice, kako bi se mogli unjeti novi sadržaji u njihove
registre ili pročitati podaci iz istih, te preko adresnih veza izmjenio mod rada brojača, ukupno 6 modova
rad; brojanje unazad, unaprijed, programski kontrolirano početno stanje i drugo.

Prekidi sistema

U rad mikroprocesora ukomponiran je upravljač prekida (dva upravljača s ukupno 16 zahtijeva

za prekid) koji svojim signalom procesoru skreće pozornost na neku pojavu na osnovu koje računar
donosi odluku što treba da radi i koju rutinu, uglavnom iz BIOS-a, treba da izvrši. Na ovaj način
izbjegnuto je stalno praćenje pojava od strane računara (polling) i ubrzava se rad sistema. Primjer je
tastatura koja se u prosjeku rijetko koristi. Ako se pritisne neka tipka generira se signal prekida
(Interrupt request - IRQ) i šalje zahtijev računaru da izvrši programsku rutinu za tastaturu , a također i
računar generira u određenim vremenski razmacima prekid da ustanovi stanje tastature.
Signal za prekid ukazuje mikroprocesoru da neki od U/I uređaja zahtijeva pažnju. Kada
mikroprocesor primi zahtijev za prekid zaustavlja daljnje izvođenje tekuće operacije i sprema u svoje
registre poziciju kod koje je tekuća operacija prekinuta. Tada izvršava programsku rutinu prekida ISR
(Interrupt Service Routine). Koju će programsku rutinu izvršiti zna prema broju prekida kojeg dobija
kao odgovor u vidu binarnog broja od 2 bajt-a kada se obrati uređaju koji je zahtijevao prekid. U
podacima upisanim u prvih 1024 bajt-a radne memorije (tablica prekida) upisano je u slijedu 256 adresa
od po 4 bajt-a, te će procesor npr. za broj prekida 7116 potražiti 113. mjesto od početka popisa te
izvršiti programsku rutinu kojoj je početna adresa upisana na 113 mjestu. Početna adresa ISR naziva se

86
Osnovi informatike

VEKTOR prekida. Po odrađivanju programske rutine prekida procesor očitava iz svog registra poziciju
na kojoj je prekinuo tekuću operaciju i nastavlja njeno izvršavanje.
Kako više periferija može zahtijevati prekid, uveden je pojam prioriteta prekida tako da se u
slučaju više istovremenih zahtijeva za prekid prvo izvršava onaj koji ima najveći prioritet a to je prekid
s najmanjim brojem.
Prekidi se po vrsti dijele u tri grupe:

1. Prekidi na zadanim memorijskim lokacijama (BIOS-DOS)

2. Programski prekidi koje kreira korisnik
3. Sklopovski prekidi, koji se mogu dozvoliti/zabraniti.
Mikroprocesor ima dva ulaza za prekide:

1. Ulaz za nemaskirajuće sklopovske prekide.

2. Ulaz za maskirajuće prekide sklopovlja sistema preko
kojeg se postavlja zahtijev za programski prekid.
Nemaskirajući prekidi, neposredno utječu na procesor, nastaju dijeljenjem s nulom, greškom u
memoriji pri provjeri parnosti ili pri prijenosu kroz U/I kanal. Imaju najveći prioritet u izvršavanju.
Maskirajući (sklopovski) prekidi ostvaruju se djelovanjem dodatnih uređaja u računaru i njima
upravlja UPRAVLJAČ PREKIDA. Upravljač prekida analizira prekid prema prioritetu, signalizira
mikroprocesoru prekid najvećeg prioriteta i kad ga mikroprocesor odobri, upravljač prekida postavlja na
podatkovnu sabirnicu broj prekida (0-255) koji po prihvatu prekida upravljaču šalje periferija.
Mikroprocesor očita broj prekida te iz tablice prekida čita vektor prekida i izvršava pripadnu ISR.
Dodatni uređaji povezani su na sabirnicu preko dugačkog višekontaktnog konektora u obliku
utora (slot) u koji se utakne tiskana pločica (kartica) na kojoj je uređaj sklopovski izveden npr. upravljač
diska ili fax/modem kartica. Svi slot-ovi povezani su sa sabirnicama na osnovnoj ploči i vodovima koji
omogućuju slanje signala za prekid (ne broja prekida).
Sklopovske prekide ostvaruju osnovni i dodatni upravljač, prvi kontrolira prekide od 0-7, a
drugi od 8-15 ali preko drugog priključka osnovnog, kako je prikazano u tablici prekida poredanih
prema prioritetu počevši od najvećeg prioriteta do najmanjeg.

87
Osnovi informatike

Tablica 3.50 Sklopovski prekidi PC-AT konfiguracije.

Uobičajeno su IRQ10 i IRQ15 raspoloživi za opću nadogradnju, mada se mogu ikoristiti i
IRQ5, IRQ11 i IRQ12 ako uređaji za koje su namijenjeni nisu ugrađeni.
Sklopovske prekide zahtijevaju komponente računara koje u osnovi rade samostalno ali traže
obradu od mikroprocesora kad zatraže prekid. Svi sklopovi istog tipa zatražit će prekid prema
predhodnoj tablici, npr. za sve diskove biti će isti prekid pod brojem IRQ14 i dojaviti će se upravljaču
prekida kao prisustvo signala na "četrnaestoj žici - IRQ14". Dio ostalih vektora prekida, koji nisu dio
sklopovske strukture računara, prikazan je na slici 3.51.

88
Osnovi informatike

Tablica 3.51 Vektori prekida PC-AT konfiguracije.

Ako se tijekom izvršavanja prekidnog programa dojavi novi prioritetniji prekid, prekida se
trenutno aktivan prekid, izvršava prioritetniji, potom nastavlja započeti prekidni program te na kraju
tekući program.
Postoje programski prekidi koje generira program s ciljem da pozove neke dodatne programe
na izvršavanje. Programski prekidi mogu da imaju broj prema tablici vektora prekida koristeći već
definirane brojeve i rutine DOS-a i BIOS-a, ili će se definirati novi prekid koji nije "zauzet" u tablici
prekida kome će se dodijeliti rutina koju je izradio korisnik. Tako se po pritisku tipke tastature realizira
prekid IRQ1 i odrađuje program na 4 bajt-noj adresi upisanoj na adresi od 24-27 u BIOS-u. Ako se
kreira novi prekidni broj i pripadni mu program i pridruže prekidu IRQ1 može se s novim programom
izmjeniti "raspored slova" na tipkama tastature, odnosno novim programom izmjeni se kod tipki u
odnosu na kod kojeg ima originalan prekidni program.
DMA, upravljač prekida, U/I upravljač, upravljač tastature, i ostali logički sklopovi
tvore skupinu elektroničkih sklopova najčešće integriranih u jednom većem zajedničkom
kućištu nazvanom ASIC (Application Specific Integrated Circuit) ili CHIPSET (skup-set
čipova). Poneke matične ploče imaju u svom sastavu integrirane sklopove koji se uobičajeno
izvode kao kartice periferije npr. upravljač tvrdog diska, upravljač serijskog i paralelnog kanala
i slično. To je gotovo pravilo na svim PCI matičnim pločama. Dizajn i organizacija chipset-a
od temeljnog su značaja za kvalitetu i performanse cjelokupnog računarskog sistema.

Periferije

Svaka kombinacija adrese na adresnoj sabirnici predstavlja adresu:

a.) jednog bajt-a radne ili stalne memorije ili

b.) jednog uređaja na matičnoj ploči, U/I slot-u ili periferiji.
Komunikacija s uređajem obavlja se preko U/I kanala - vrata (port) izvedenog kao
konfiguracija digitalnih logičkih "vrata" za omogućavanje protoka podataka prema uređajima na
matičnoj ploči kao DMA, upravljač prekida i slični; prema pridodanim priključnim mjestima kao za
tastaturu, igraču palicu, serijski i paralelni priključak i na njih priključenih uređaja ili prema slot
priključcima na matičnoj ploči.
Svi uređaji računara povezani su na pripadni kanal (logičke sklopove), kojim se omogućava
protok podataka između uređaja i mikroprocesora, analogno mehaničkom ventilu za vodu. Kanalom

89
Osnovi informatike

upravlja mikroprocesor (odobrava ili neodobrava njegovu propusnost), a da bi se tačno znalo kojem
kanalu se ima pristupiti svaki je adresiran, odnosno pridruženo mu je brojčano ime, otvara se samo onaj
kanal koji je preko adrese prozvan i povezuje pripadni mu uređaj sa sabirnicom sistema i prijenos
podataka je ostvariv.
Svaki kanal se prepoznaje po 16 bit-nom broju (od 0-65535) adrese, ali je relevantno za
upotrebu prvih 10 bit-a, što daje 1024 raspoložive adrese za kanale. Kada pristupa kanalu mikroprocesor
postavlja adresu kanala na adresnu sabirnicu i javlja uređajima o prisutnosti adrese.
Odaziva se uređaj kojemu odgovara prisutna adresa, a popis adresa i pripadnim im uređajima
čuva se u U/I mapi adresnog prostora za kanale i uređaje dijelom prikazane u tablici 3.52.

Tablica 3.52 Mapa U/I kanala (port-ova) PC-AT računara.

Port-ovi COM2 i COM4 koriste istu IRQ. Isto vrijedi za par COM1 i COM4. COM3 i COM4
koriste se za uređaje koji se ugrađuju u PC računar i koriste serijsku komunikaciju kao interni modem i
slično.
Pojedinim kanalima pripada više adresa na koje će se odazvati. Ovisno o adresi kanal će se
ponašati kao ulazni, izlazni ili će se izvršavati neka druga za njega specifična zadaća. Adresna mapa
zauzima 2KB memorije, ali se ne koristi cjelokupni adresni prostor, već od 000-0FF za uređaje
ukomponirane na matičnoj ploči i 100-3FF za periferije i uređaje spojene preko slot-a U/I sabirnice.
Dakle, kad neki od uređaja želi obaviti komunikaciju s računarom, najprije mikroprocesoru
preko vodova prekida dojavi zahtijev za komunikaciju. Kad se zahtijev odobri, mikroprocesor nalaže
upravljačkim uređajima da ostvare komunikaciju prema U/I kanalu. Na ovaj način ostvaruje se
komunikacija prema sporijim uređajima, bilo da su povezani preko fizičkih namjenskih priključaka ili
preko U/I priključaka matične ploče.
PC koristi 512 adresa za U/I kanale za sistem matične ploče, a 512 za U/I kanale za rad uređaja
i kartica od kojih je najveći dio unaprijed zauzet za već postojeće uređaje ili uređaje koje je nužno
umetnuti u U/I slot jer bez njih nije moguć rad (grafička kartica npr.). Na raspolaganju je korisniku
samo adresno polje za kartice druge vrste s 32 adrese za kanale.
Najčešće se periferije priključuju preko slot-a u vidu tiskane pločice (kartica) izvedene s
konektorima koji se umetnu u slot. Veličina slot-a i pročelje kartice standarizirani su i prema tipu U/I
sabirnice ovisi i veličina konektora kartice i po tome se može prepoznati kojem tipu sabirnice pripadaju.
Parametri kartice, kao broj prekida, adresa uređaja i drugi, namještaju se elektromehaničkim ili
elektroničkim programski upravljanim i aktiviranim premoštenjima strujnih krugova kartice (jumper-i).

90
Osnovi informatike

Novija generacija računara (BIOS, OS) omogućava automatsko prepoznavanje umetnute

kartice i podešavanje njenih parametara, PNP tehnologija (Plug And Play = umetni i radi), što uveliko
pojednostavnjuje konfiguriranje sistema.
TASTATURA je osnovna periferija računara. U nju je ugrađen mikroračunar koji preuzima na
sebe brigu o upravljanju tastaturom.
Zadaća mu je da:

1. ispituje tipke i šalje o tome poruku BIOS-u.

2. podržava dvosmjernu serijsku vezu s računarom.
Moguća je upotreba i kombinacija tipki. Za to vrijedi slijedeći način označavanja:

Pored toga pritiskanjem tipke <NUM LOCK> u lijevom uglu numeričke grupe znakova na
desnoj strani tastature, omogućava se da se prema računaru šalju kodovi brojki ako svijetli LED-dioda s
oznakom NUM LOCK , ili kodovi strelica i pregleda teksta ako LED-dioda ne svijetli.
Kad god se pritisne neka tipka generira se broj veličine jednog bajt-a koji definira tipku prema
SCAN-kodu tastature (nije isti kao ASCII kod) prema primjeru u dijeli tablice na slici nadalje:

Tablica 3.53 Dio SCAN-koda tastature PC-AT računara.

Značenje pojedinih tipki upisano je u ROM BIOS, koji sadrži rutinu za tastaturu. Kad se tipka
pritisne ostvaruje se sklopovski prekid IRQ1, te se aktivnost po odobrenju prekida prenosi ROM BIOS
rutini kao prekidni vektor 9 i odrađuje programska rutina koja počinje na pripadnoj mu adresi.
Upravljač tastature gotovo je uvijek integriran u matičnu ploču.
Specifične tipke SLOVIŠTA, tamnije boje od ostalih, opisne su nadalje:

<ESC> Tipka koja uglavnom nalaže prekid zadaće u izvršavanju.

<CAPS LOCK> Određuje da li će se koristiti mala ili velika
slova. Pritiskom na tipku pali se ili gasi u

91
Osnovi informatike

gornjem desnom uglu tastature. Ako LED-dioda

svijetli omogućen je unos velikih slova, a ako
LED-dioda ne svijetli moguć je unos malih slova.
<SHIFT> + <TIPKA PO IZBORU> Služi za odabir gornjeg znaka
kod tipki sa dva znaka. Omogućava dohvat velikih slova
ako ne svijetli LED-dioda CAPS LOCK. Omogućava dohvat
malih slova ako svijetli LED-dioda CAPS LOCK.
<TAB> Omogućava skok kursora za određeni broj mjesta
u desno (najčešće 8).
<SHIFT> + <TAB> Omogućava skok kursora za određeni broj
mjesta u lijevo (najčešće 8).
<CTRL> + <TIPKA PO IZBORU> Daje nalog za izvršavanje
neposrednih komandi u DOS-u, na primjer
<CTRL> + <C> znači prekid zadaće u tijeku.
<ALT> Omogućava dohvat znakova ASCII koda koji nisu na
tastaturi, <ALT> + <utipkati na numeričkom setu 225>
i dobiti će se znak "ß". Pri tome treba da je omogućeno
da numerička tastatura šalje kodove brojki, a to se
postiže pritiskom tipke <NUM LOCK> tako da svijetli
LED-dioda s oznakom NUM LOCK. U aplikacijama omogućava
ulazak u glavni izbornik (menu).
<ENTER> Nalaže elektroničkim sklopovima tastature da pošalju
računaru utipkani red ili da se u nekoj aplikaciji
prihvati podatak o aktiviranju odabranog izbora ili
u obradi teksta prelaz u novi red. Često bude i s
oznakom <RETURN>
<BS> (<BACK SPACE>) ili strelica i lijevo na gornjem desnom
uglu slovišta. Pritiskom na tipku briše
se odabrani tekst od kursora prema lijevo
za jedan znak.
<SPACE BAR> dugačka tipka na dnu slovišta - razmaknica.
Otipkava prazan znak.
Pritisci tipke moraju biti brzi, jer se dužim zadržavanjem tipke ponavlja znak koji tipki pripada
sve dok je tipka pritisnuta. Glede toga treba biti jako obazriv prilikom upotrebi tipki za brisanje.
FUNKCIJSKE tipke uglavnom su definirane u aplikacijama. Tako F1 najčešće omogućava
prikaz s pomoćnim objašnjenjima (HELP) o zadaći koja se želi izvršiti.
Tipke UPRAVLJANJA znače:

<GRUPA STRELICA U DNU> Premještaju KURSOR (pokazivač teksta)

u smjeru strelice na tipci koja je pritisnuta.
Okomite strelice rade samo u aplikacijama.
<INSERT> Omogućava ili onemogućava umetanje novog teksta
između već postojećih znakova na mjestu gdje je
kursor. Pri tome kursor mijenja oblik (postaje deblji
kad je umetanje omogućeno) ili se ispisuje na nekom
mjestu ekrana poruka o trenutnom statusu tipke
(INS=umetati ili OVR=pisati preko).
<DELETE> Briše tekst znak po znak desno od kursora kao
da ga usisava s desne strane.
<HOME> Postavlja kursor na početak tekućeg reda.
<END> Postavlja kursor na kraj tekućeg reda.
<CTRL> + <HOME> i <CTRL> + <END> Postavlja kursor
na početak, odnosno kraj datoteke.
Koristi se u aplikacijama.
<PAGE UP> Pomiče prikaz teksta ili forme na ekranu za jedan
ekran prema početku teksta ili forme. Ima svrhu
u aplikacijama.
<PAGE DOWN> Pomiče prikaz teksta ili forme na ekranu za
jedan ekran prema kraju teksta ili forme.

92
Osnovi informatike

Ima svrhu u aplikacijama.

Tamnije označene NUMERIČKE tipke sadrže operatore za računanje, te tipku <ENTER> s
istom zadaćom kao istoimena tipka u slovištu. Ako se funkcija NUM LOCK isključi (ne svijetli LED-
dioda) numerički set pretvara se u set tipki editora i kursora.
Pored navedenih, koriste se i kombinacije tri KONTROLNE tipke i to:

<PRINT SCREEN> Daje nalog za tiskanje sadržaja ekrana u DOS-u

ili šalje sadržaj ekrana u privremeni memorijski
prostor za transfer podataka (CLIPBOARD) u
radnoj memoriji u WINDOWS-ima.
<CTRL> + <SCROLL LOCK> Zaustavlja izvršavanje programa.
<PAUSE> (<BREAK>) Tipka s tri funkcije. Zaustavlja ispis
podataka na ekranu npr. po komandi DIR.
<CTRL> + <PAUSE> Omogućava nastavak ispisa zaustavljen
pomoću tipke <PAUSE>.
<CTRL> + <BREAK> Prekida zadaću koja se trenutno izvršava,
kao kombinacija tipki <CTRL> + <C>.
GRAFIČKA KARTICA je uređaj koji se najčešće kao kartica preko slot-a uključuje u
konfiguraciju PC računara. Njeni osnovni dijelovi su:

1. video upravljač - veza prema U/I sabirnici

2. ROM karakter generator
3. Video RAM memorija
4. Generator video-RGBI signala (signali slike i inteziteta)
5. Generator signala sinkronizacije (HSYN i VSYN) monitora
Generator RGBI i sinkronizacijskog signala tvore sklop upravljanja i monitorske kontrole i u
sebi pored ostalog sadrži sklopove pretvorbe digitalnih podataka u analogne signale (D/A pretvorba -
DAC) i tablicu boja (palette) na temelju koje se iz digitalnog zapisa određuje boja. Podaci o tablici boja
i broju elemenata slike (razlučivost) čuvaju se u video BIOS-u.
Sve sklopove video upravljač povezuje preko interne video sabirnice. Skuplje kartice mogu
sadržavati i druge uređaje kao TV birač kanala, VHS i SVHS video izlaz i slično. Naravno sve su to
port-ovi koji pripadaju video kartici.
U osnovi mogu da rade u dva moda rada:

1. grafički mod
2. tekst mod
Tekst mod prikazuje samo karaktere koje daje karakter generator i obično je to prikaz karaktera
u mreži od 80 stupaca i 25 redova. Grupa karaktera istog stila naziva se FONT. Broj stupaca i redaka
može se povećati ili smanjiti u ovisnosti o mogućnostima kartice.
Grafički mod je zahtijevniji, jer finije dijeli prikaz na ekranu (gustoće 320X200 elemenata slike
i naviše) i može praviti tekst karaktere promjenjive po obliku i veličini (vektorski-skalabilni fontovi).
Može se prihvatiti tumačenje da je prikaz na ekranu podijeljen na grafičku i tekstualnu sliku koje se
mogu po potrebi i istovremeno prikazati. Današnje kartice u suštini nemaju odvojene tekstualne i
grafičke funkcije, već se tekst mod rada emulira uz pomoć sofisticiranih video-elektronskih sklopova.
Otuda i mogućnost skalabilnosti fontova - izmjena veličine slova po nahođenju.
Sadržaji slika čuvaju se u video memoriji (VRAM), obično bržoj od radne memorije, mada
jeftinije verzije u istu svrhu koriste DRAM memoriju kakva se koristi za radnu memoriju. Organizacija
korištenja navedenih vrsta memorija nije ista.

93
Osnovi informatike

Slika 3.54 Shema grafičke kartice s DRAM i VRAM memorijom.

Podaci kod kartica s DRAM memorijom izmjenjuju se između monitorske kontrole, memorije i
grafičkog procesora ili ubrzivača preko interne video sabirnice kartice, dok se kod VRAM navedeni
sklopovi vezani slijedno čime je omogućeno da je VRAM istovremeno s jedne strane spojen na
monitorsku kontrolu a s druge strane na grafički procesor.
Naravno ako je slika sastavljena od više elemenata (veća razlučivost) i sadrži veću tablicu boja
definirana je s više podataka te zauzima više memorije i sporije se iscrtava, te su zahtijevi za video
memorijom ovisni o modu rada i iznose od nekoliko stotina KB do nekoliko MB.
Kratkospojnicima na kartici određuju se početni parametri kartice i usklađuju s tipom monitora,
te broj prekida i veličina memorije kartice. Uz karticu se isporučuje i programska podrška orijentirana
prema važnijim svijetskim software-skim produktima (driver-i) koji uz karticu omogućuju lakše
korištenje DOS i Windows aplikacija.
Uobičajena VGA/SVGA grafička kartica ima 15 pinski priključak na pročelju kartice za
povezivanje monitora na karticu. Dodatni priključci mogu postojati za već spomenute moguće dopune
kartice.
UPRAVLJAČ DISKETNOG I DISK UREĐAJA objedinjen je najčešće na jednoj kartici i u
verziji IDE podržava 2 disketna (A: i B:) uređaja na jednom kanalu i dva disk uređaja (C: i D:) na
drugom kanalu. Jedan od uređaja na kanalu konfigurira se kao glavni (master) a drugi kao dodatni
(slave). Priključci uređaja i kartice vrše se unutar kućišta računara s višežilnim kabelom s konektorima
za povezivanje tiskane pločice upravljača i dva uređaja kanala, a jumper-ima se određuje da li je uređaj
priključen, koji je primarni a koji sekundarni (dodatni) i koja mu je adresa te izmjena adresa A: i B:
pogona. Novija verzija (EIDE) podržava dodati kanal za još dva dodatna uređaja E: i F: (CD ROM i
traka) i diskove većih kapaciteta od 528MB-8.4GB. Složeniji upravljač tipa SCSI podržava više
različitih uređaja i primjereniji je za složenije konfiguracije.
Upravljači diskova kod sistema s PCI sabirnicom u pravilu su EIDE tipa i integrirani su u
matičnu ploču računara što pridonosi cjelokupnoj stabilnosti sistema.
Sav prostor na disku nije dostupan korisniku, podijeljen je za slijedeće namjene:

1. BOOT sektor 1 na traci 0, strana 0

2. FAT tablica u sektoru 2 na traci 0, strana 0
3. DIRECTORY struktura u sektoru 3 na traci 0, strana 0
4. korisnikov prostor za podatke
Raspored prostora diska naziva se ALOKACIJA.
BOOT sektor služi za inicijalizaciju učitavanja OS ako je na disku (disketi) prisutan. FAT
tablica sadrži lokacije klastera na disku koji pripadaju pojedinim datotekama. U sektoru se čuvaju
original i kopija FAT tablice (FAT1 i FAT2). Struktura imenika (directory) diska čuva se u trećem
sektoru i sadrži tablicu strukture imenika i svake datoteke koja mu pripada. Preostali prostor uzimaju
OS i korisnikovi podaci (programi).
FAT sadrži popis klastera, njihov broj, za svaku datoteku posebno. Naravno različite datoteke
ne mogu imati klaster diska s istim brojem. Kako kod PC računara svaki klaster ne sadrži podatke o
slijedećem, nego su redosljedno nabrojeni u FAT tablici, gubitak ili preinaka podataka u tablici
praktički znači gubitak svih podataka na disku. Podaci se ne upisuju sektor po sektor nego po
klasterima. Kad su glave diska u jednom klasteru podaci datoteke upisuju se u svim sektorima na svim
površinama tog klastera.
Pojam klastera koristi operativni sistem PC računara kao osnov za pronalaženje i očitavanje
datoteka i predstavlja najmanju dostupnu jedinicu skupine podataka na disku. Operativni sistem

94
Osnovi informatike

prilikom formatiranja diska nastoji njegovu površinu podijeliti na što više klastera, što znači da je
veličina i broj klastera proporcionalna veličini diska i ne predstavlja standardnu nepromijenjivu
veličinu. Veličina klastera kreće se od 2KB do 32KB do najviše 65535 (16 bit-a) klastera na particiji
diska. U posebnom popisu - tablici nazvanom FAT (File Allocation Table), kod operativnog sistema PC
računara, čuvaju se nizovi brojeva klastera svake pohranjene datoteke ponaosob. Na primjer datoteka
COMMAND.COM pohranjena je u klasterima broj 34, 35, 36, 231, 232, 243, 456 i 457. Gubljenje
podatka u ovoj tablici u suštini znači gubitak svih podataka na disku. Izmišljeno područje za viruse.
Upravo je FAT tablica najčešća meta zločestih virusa.
Svaki tvrdi disk može se logički podijeliti na manje cjeline pa ako se fizički disk C: podijeli na
dvije logičke cjeline u postupku inicijalne organizacije sistema, prva cjelina prepoznati će se kao logički
uređaj C: a druga kao logički uređaj D:. Ako postoji još jedan fizički uređaj s oznakom D: drugoj
logičkoj cjelini prvog fizičkog diska C: dodijeliti će se prvo naredno slobodno slovo nakon označavanja
fizičkih uređaja; u navedenom primjeru E:. Podijela diska na logičke cjeline ima opravdanje kod starijih
izvedbi BIOS-a koji u zajednici s DOS nije znao prepoznati diskove veće od 504MB kao jednu
jedinstvenu cjelinu, a poboljšane inačice BIOS-a ne prepoznaju diskove veće od 2GB (32KB*65535),
zbog granica u veličini i broju klastera diska u 16 bit-nom FAT sistemu označavanja klastera.
WINDOWS 95 s VFAT datotečnim sistemom (32 bit-a) premošćuje navedeni problem.
Budući je klaster najmanja operativna cjelina koju OS koristi prilikom zapisivanja datoteka na
disk, kod velikih diskova s klasterom veličine 32KB dolazi do neiskorištenosti prostora diska prilikom
upisa malih datoteka. U nepopunjenom klasteru nije moguće nastaviti s upisivanjem naredne datoteke
već se mora upotrebiti novi. Glede navedenog, obično se ne može iskoristiti 10-20% diskovnog prostora
zbog gubitaka pri upisu malih datoteka u velike klastere.
Brzina pristupa podacima na disku u velikoj mjeri ovisi da li je upravljač diska vezan za ISA ili
lokalnu sabirnicu, te o raspoloživoj međumemoriji u koji će se kopirati cjelokupni cilindar ili više njih
glede bržeg očitavanja po dohvatu prvog podatka u tom cilindru. Brzina prijenosa podataka obično
iznosi oko 1MB/s-10MB/s što ovisi o vrsti upravljača i vrsti sabirnice za koju je priključen.
Međumemorija se obično podešavanjem početnih parametara sistema određuje iz resursa DRAM-a, ali i
sami diskovi imaju uz svoj upravljač ugrađenu međumemoriju.
PARALELNI i 2 SERIJSKA PRIKLJUČKA najčešća su konfiguracija na PC računarima
kao veza prema štampaču i mišu. Realiziraju se u sastavu upravljača diskova kao priključci na pročelju
kartice.
Objedinjenje upravljanja i kontrole diskova i serijske i paralelne veze na jednoj kartici
zahtijevati će različite adrese pojedinih uređaja, odnosno različite port-ove. Sklopovski prekid i adrese
uređaja određuju se jumper-ima. Upotreba CD ROM-a traži podršku standardnom BIOS-a glede
njegovog korištenja.
PARALELNI prijenos je jednosmjerni ili dvosmjerni 8 bit-ni prijenos podataka te osim
priključka štampača omogućava i priključak periferije drugačije namjene (npr. mrežna kartica). Poznat
je pod nazivom CENTRONICS prema standardu kojeg je ustanovila istoimena firma. Zahtijeva 19 žilni
spojni vod kraće dužine (nekoliko metara) i koristi digitalne integrirane sklopove TTL tipa (signali do
+5V). Jumper-ima se određuje jednosmjerni ili dvosmjerni protok podataka te adresa uređaja.
Priključak je izveden kao 25 pinski ženski konektor, a računar ih prepoznaje kao LPT1(PRN) i LPT2.
SERIJSKI prijenos podataka koristi se za komunikaciju sa sporijim uređajima kao neke vrste
štampača (npr. štampač PC kase) ili modemska komunikacija. Dakle port treba da sadrži sklopove za
pretvorbu paralelnog prijem podataka s U/I sabirnice u serijski izlazni niz i obratno te kontrolu brzine
prenosa podataka, provjeru na greške i slično. Realiziran je kao RS232C interfejs(interface), svijetski
standard u serijskoj komunikaciji. Koristi do 3-9 žilni vod za komunikaciju. Najčešće služi za
priključivanje modema kada se koristi svih 9 predviđenih vodova između modema i računara i serijskog
miša koji za komunikaciji traži 5 od 9 predviđenih vodova. Priključak se izvodi kao 25 pinski muški
konektor i 9 pinski muški konektor. Računar ih prepoznaje kao COM1(AUX) i COM2, a na pločici se
kratkospojnicima (jumper-ima) određuje koji će fizički priključak pripasti pojedinom kanalu i koja je
adresa pojedinih priključaka, odnosno na njih priključenih uređaja.
Posebnost u odnosu na standardnu PC konfiguraciju je izvedba paralelnog miša, također s 9
pinskim konektorom, koja po strukturi komunikacije s računarom ne spada ni u serijski ni u paralelni
prijenos, te 10 žilni vod uz 15 pinski konektor povezan najčešće s karticom upravljača diska koja sadrži
elektroničke sklopove za podršku analognoj palici za igru.

95
Osnovi informatike

Elektronski sklopovi serijskog i paralelnog prenosa podataka kod matičnih ploča s PCI
sabirnicom gotovo se uvijek integrirani u samu matičnu ploču čime se pridonosi stabilnosti PC
sistema.

Otvorenost PC sistema

Raznolikost u primjeni kartica različitih svojstava i namjene čini PC sistem vrlo otvorenim za
razne implementacije u razne profesionalne svrhe. Ugradnjom kartica sa A/D i D/A pretvaračima
moguće je nadgledati i upravljati proizvodnim procesima ili rezultatima mjeranja, naravno uz
odgovarajući programsku podršku. Sve veća potražnja uzrokom je pada cijena ove vrste računara što ih
čini pristupačnima za manje firme i kućnu upotrebu za knjigovodstveni servis, projektiranje i drugo.
Posebno područje primjene je povezivanje računara u mrežni sistem preko mrežnih kartica, što
manjim, srednjim i većim firmama daje mogućnost obrade podataka s relativno jeftinim konceptom u
odnosu na velike računarske sisteme i ujedno pruža autonomnost rada bez usluga mrežnih resursa.

SET-UP sistema

Postavljanje početnih parametara, sastavni je dio ROM BIOS-a računara. Obično se aktivira
pritiskom na tipku <DEL> ili kombinacijom tipki <CTRL> + <ALT> + <ESC>. Podaci koji se ovim
putem upisuju smještaju se u malu dodatnu memoriju (EPROM ili slična), kojoj se sadržaj čuva
neprekidnim održavanjem napajanja pomoću ugrađenog malog akumulatora. Osnovne opcije koje se
mogu podesiti pomoću SET-UP programa u BIOS-u su podaci za:

1. datum 7. sekundarni (disk) uređaj E:

2. vrijeme 8. sekundarni (disk) uređaj F:
3. disketni uređaj A: 9. video parametri
4. disketni uređaj B: 10. osnovna memorija
5. primarni disk uređaj C: 11. proširenje memorije
6. primarni (disk) uređaj D: 12. preostali parametri
Preostale opcije odnose se na memorijske banke, cache memorije, brzinu sabirnice, redosljed
javljanja disk uređaja po uključivanju i drugu te čak s antivirus programima za nadzor BOOT sektora
diska. Sve ove opcije detaljno su opisane uz uputu koja dolazi uz matičnu ploču računara.

Izvor napajanja

Realiziran je kao impulsni pretvarač napona, odnosno izmjeničnu struju gradske mreže pretvara
u jednosmjernu, te istu elektronskom sklopkom pretvara u izmjeničnu struju visoke frekvencije koju
potom transformira i ispravlja na potrebitu vrijednost jednosmjernog napona (+12V,-12V,+5V,-5V).
Ovakva koncepcija ispravljački blok čini prostorno malim, jer transformatori dizajnirani za pretvorbu
napona na višim frekvencijama zahtijevaju manju jezgru, te omogućava održavanje stabilnosti napona
napajanja sklopova računara uz dosta velika odstupanja napona mreže (čak preko 20%). Dizajniraju se
za potrošnju od 150-300W, ovisno o vrsti kućišta s kojim se isporučuju jer veličina kućišta ograničava
moguć broj upotrebljenih periferija.
Kućište se izvodi kao:

1. slim kućište - tanko položeno kućište,

2. mini tower kućište - okomito kućište s nešto
moćnijim ispravljačem,
3. tower kućište - okomito kućište s najmoćnijim ispravljačem,
dovoljno prostrano za veći broj periferija

96
Osnovi informatike

u odnosu na predhodna dva.

U sastavu sklopa napajanja ukomponiran je i mali ventilator koji osigurava hlađenje
komponenti unutar kućišta računara.

PC u startu

Sam proces inicijalizacije računara ovisi o vrsti OS koji je na njega ugrađen, pa se suštinski
može podijeliti na DOS, Windows i OS/2 okruženje, te platforme tipa UNIX i druge koje su dizajnirane
da rade s procesorima tipa 80x86. Mada se i druge vrste procesora ugrađuju u osobni računar, nije im
toliko raširena primjena kao navedenima, te se pod pojmom PC-osobni računar podrazumjeva upravo
primjena 80x86 procesora u računaru.

DOS PS računar

Aktivnosti po uključivanju računara odvijaju se slijedećim redom:

 ROM se javlja podacima o verziji BIOS-a i testiranjem memorije. Ako se drži pritisnuta tipka
<DEL> ulazi se u SET-UP program koji je u sastavu ROM-a i omogućava postavljanje
osnovnih parametara računara (tip diska, datum, aktiviranje dodatne memorije-cache i druge) te
njihov upis u ROM (EPROM).
 Učitava se u EPROM-u zapisana tablica particija (logičkih cjelina) diska u kojoj je zapisana
diskovna slika sistema.
 BIOS traži prisustvo disketne ili disk jedinice te čita BOOT sektor prvog disk uređaja na kojeg
naiđe da ustanovi prisustvo operativnog sistema. Ako ne nađe potrebite podatke daje poruku o
nepostojanju operativnog sistema ili u protivnom učitava program IO.SYS i predaje mu
upravljanje sistemom. IO.SYS sadrži pokretačke programe za upravljanje tastaturom,
monitorom, serijski kanal, štampač i disketu i čita program MSDOS.SYS (jezgra OS) koji daje
pozdravnu poruku i informacije o verziji OS, kreira interne tablice i vraća upravljanje IO.SYS
programu.
 Analizira se sadržaj datoteka CONFIG.SYS i vrši dodatno podešavanje parametara sistema i
učitavaju potrebiti driver-i (programi za nadzor upisa u RAM, izbor skupa znakova, parametri
mreže i drugi) s diska ili diskete.
 Učitava se COMMAND.COM, program za interpretiranje komandi i naredbi OS, te analizira
sadržaj datoteke AUTOEXEC.BAT koja sadrži imena programa koji se u startu imaju izvršiti te
pripadne parametre, kao npr. izgled kursora, startni put (pristup) imenicima, čvorišta mreže,
izbor fontova (kodne tablice) i tip tastature, podrška mišu i drugo.
Načela rada pri uključivanju bilo kojeg računara analogna su opisanom slijedu za računar s
MS-DOS operativnim sistemom. Neki od njih su za PC računar u velikoj mjeri srodni i razlikuju se u
imenima ponekih datoteka kao PC-DOS, IBM-DOS, DR-DOS i slično.
Programska podrška za MS-DOS nije zahtijevna, uglavnom se zadovoljava memorijskim
kapacitetima od 1MB-4MB, Kao i MS-DOS zasnovana je na 16 bit-nim instrukcijama i podacima. Iako
su procesori tipa xx386 i bolji koristili 32 bit-nu arhitekturu, sam rad DOS-a i dalje se je temeljio na
početnim načelima. Operativni sistem je u cijelosti jednozadaćan. Grafički orijentirane aplikacije
gotovo da se više ne razvijaju i koriste, osim IGARA koje intezivno koriste DOS jer ih najmanje
ograničava.
Rad s imenicima nepregledan je. Imena datoteka ograničena su na najviše 11 znakova (8 za ime
i 3 za tip). Parametri komandi su mnogobrojni i vrlo raznoliki. Stoga se korisnici vrlo često odlučuju
koristiti neku od programskih podrška koje "okružuju" DOS - školjki, i omogućuju bolju preglednost,
lakše kopiranje datoteka i drugo.
Windows aplikacije imaju implementiran DOS prikaz (session), tako da je DOS ostao prisutan
samo kao jedan od mogućih prozora. Za ozbiljnije intervencije u programskoj podršci korisnik će ipak
posegnuti i u DOS okruženje, na primjer u slučaju nemogućnosti aktiviranja grafičkog okoliša zbog
oštećenja datoteka, te ga je stoga ipak potrebito upoznati.

97
Osnovi informatike

WINDOWS PC računar

Kod MS-DOS računara cjelokupni operativni sistem nalazi se u jednom imeniku, uobičajeno
C:\DOS veličine nekoliko MB. Windows operativni sistema mnogo je složeniji, osnovni imenik
najčešće je C:\WINDOWS s mnoštvom datoteka i nekoliko podimenika (sub directory).
Izveden je u dvije inačice:

1.) Windows kao NADOGRADNJA MS-DOS (do verzije 3.11)

2.) Windows kao SAMOSTALNI OS razvijan u dva pravca:
a.) Windows 95
b.) Windows NT
i pri instalaciji na disk, ovisno o inačici, zauzima od 10MB do preko 100MB diskovnog
prostora pri kompletnoj instalaciji sistema na tvrdi disk.
Windows 3.11, verzija za istačnu Europu, posljednja je inačica grafičkog interfejsi, kao
nadogradnje DOS-a, prihvatljiva i jednostavna za korištenje. Kako su mnogi nezavisni proizvođači
programske podrške prihvatili Windows-e kao osnovnu razvojnu platformu, gotovo da nema nove
inačice nekog programa u verziji za DOS. Tim više što Windows-i sa svojom OLE (Object Linking and
Embedding) tehnologijom omogućava vezu s drugim objektima, kao npr. veza iz tekst procesora s
nekom slikom ili drugom vrstom datoteke ili njeno umetanje u sam tekst kao njegov integrirani dio, i
tako pospješuje interakciju između različitih aplikacija. Naravno, još nije osigurana višezadaćnost, ali se
može izabrati 32 bit-ni pristup datotekama. WorkGroup verzija (WGW) omogućava korištenje
jednostavnih mreža i uvodi pojam elektronske pošte, interaktivnu komunikaciju preko računara te
podršku fax-modem kartici. Programska podrška svrstava se u GRUPE kojima se dodjeljuje prozor s
ikonama (male sličice) aplikacija, koje ne moraju biti iz istog stabla imenika. Sistem se konfigurira
prema postavkama za DOS, a po uspostavi DOS okruženja komandom WIN aktivira se Windows
grafičko sučelje. Ako se komanda uključi u startnu datoteku kao posljednja u nizu, Windows grafički
interfejsaktivirati će se odmah po uključivanju sistema.
Konkurentnost s drugim OS Windows-i dostižu s inačicom Windows 95, koja uspješno
zamijenjuje DOS kao operativni sistem, u prvom redu zahvaljujući pojeftinjenju i velikom porastu moći
sklopovlja PC računara. Sistem nije u potpunosti višezadaćan, koristi dugačke nazive za datoteke i 32
bit-ni FAT ali zadržava kompatibilnost prema DOS-u i predhodnim inačicama Windows-a, što znači
očuvanje već postojeće programske podrške unatoč promjeni OS. Umjesto pojma grupe uvodi se pojam
MAPE (FOLDER) koji je bliži imeniku, ali se omogućava izrada veza (link) kroz same mape tako da se
ikonom može prikazati i pozvati objekt kojeg u promatranoj mapi nema. Namjenjen je Intel-PC
sklopovskim konfiguracijama te stoga treba pri njegovom korištenju poštovati sve postavke sklopovlja
navedene za MS-DOS, kao prekidi, adrese U/I kanala, slijed pri uključivanju računara i slično. Sistem
se konfigurira prilikom uključivanja na sličan način kao DOS. Koriste se drugačije izrađene datoteke
IO.SYS, MSDOS.SYS i COMMAND.COM koje omogućavaju da se sistem po uključivanju postavi u
DOS mod i ponaša kao jednozadaćni sistem, ili u grafički mod rada te radi kao višezadaćni sistem kada
se DOS može koristi samo kao jedna od mogućih sesija (okruženja) bez direktnog obraćanja sklopovlju.
Windows NT u potpunosti preuzima kontrolu nad računarom, predstavlja 32 bit-ni
višekorisnički, višezadaćni, višenitni i višeprocesorski operativni sistem prilagođen za rad na različitim
sklopovskim platformama. U potpunosti okružuje sklopovlje računara i čini ga unificiranim prema
korisniku. Koristi napredniji sistem datoteka NTFS (New Technology File System) koji ima poboljšanu
provjeru ispravnosti podataka u slučaju pada sistema, ali je i dalje kompatibilan s DOS-om. Koristi 16
bit-ni međunarodni standard za prikaz znakova (UNICODE). Prvenstvene namijene su mu u funkciji
poslužitelja i kao platforma zahtijevnoj programskoj podršci kojoj treba dobra stabilnost sistema. Po
resursima zahtijevniji je od predhodnih inačica.
Velika prednost Windows-a je rad u zaštitnom modu procesora što isključuje čarobnu granicu
DOS sistema od 640KB. Osim toga mogućnost korištenja PRIVIDNE MEMORIJE (virtual memory)
čini sistem stabilnijim, na način da se u slučaju zagušenja stvarnih memorijskih resursa operativni
sistem služi tvrdim diskom koristeći jednu poveću datoteku kao radnu memoriju, kojoj veličinu mijenja
DINAMIČKI srazmjerno zadaćama i kapacitetu diska kojeg koristi (SWAP datoteka sistema). Neće
doći do poruke o nedostatku memorije ali će se izvršavanje programske podrške usporiti zbog učestalije
komunikacije s tvrdim diskom.

98
Osnovi informatike

Ostali PC računari i operativni sistemi

Za PC računar izgrađen na xxx86 tipu procesora koriste se i drugi operativni sistemi sem
navedenih kao:
 SCO UNIX System V, PC verzija moćnog operativnog sistema "velikih računara", istinski
višezadaćni i višekorisnički operativni sistem koji zna na koji način će rasporediti procesorsko
vrijeme tako da svaki korisnik ima dojam da računar samo njemu služi. Interfejskojim se
korisnik koristi može biti terminal vezan preko serijskog priključka izravno ili putem modema
ili preko mrežne kartice, koji će raditi u tekst modu (VT terminali) ili u grafičkom modu (X-
Window terminal). X-Window u suštini je protokol pomoću kojeg programska podrška izrađuje
grafički ispis na ekranu bilo da se izvodi na lokalnom ili udaljenom računaru. Radi po načelima
korisnik-poslužitelj arhitekture. Korisnik komunicira s X-poslužiteljem koji prema njegovim
nalozima izdatim putem tastature ili mišem izvodi grafičke operacije na njegovom ekranu.
Poslužitelj će uz to omogućiti i međusobnu komunikaciju između korisnika. PC s
odgovarajućom programskom potporom u Windows okruženju može se koristiti kao X-Window
terminal. Pogodan je za zahtijevnu programsku podršku, kao veće baze podataka, koja treba
pouzdan operativni sistem. Koristi će ga veće firme koje će programsku podršku izrađivati
vlastitim snagama ili po narudžbi. Nema toliko razvijenu podršku opće namijene kao što postoji
za Windows-e.
 LINUX, operativni sistem nalik UNIX sistemu, ali ne potječe iz istog izvornog koda. Koristi X-
Window protokol. Kompatibilan je prema UNIX sistemima. Transparentan je u pristupu prema
MS-DOS sistemima i ima implementiranu mrežnu podršku. Distribucija je za sada besplatna.
Predstavlja sistem u razvoju.
 OS/2, operativni sistem razvijen od firme IBM, koji podržava svu Windows 3.1 programsku
podršku. Razvijan je u zajednici s firmom Microsoft, te otuda i kompatibilnost u radu s
Windows 3.1 programskom potporom. Po njihovom razlazu, Microsoft razvija Windows NT,
operativni sistem iste namijene i sličnih osobitosti kao i OS/2. U mrežnom okruženju može se
koristiti za funkcije poslužitelja ili radne postaje. Orijentiran je prema već postojećoj IBM
tehnologiji "host" računara i prstenastim mrežama ali ima podršku i za druge arhitekture.
 SYSTEM 7, operativni sistem PC računara zasnovan na Motorola 680x0 porodici
mikroprocesora, razvijen od firme APPLE za njihov "Macintosh" računar. Operativni sistem je
u potpunosti grafički orijentiran i ima podršku za P-T-P mrežu. Dio operativnog sistema u
sastavu je ROM-a, koji je firma patentirala. Sistem je višezadaćni i u nastanku (1984) je bio
moćniji od Intel-PC sistema. No nedostupna licencna prava i ekskluzivnost, omogućili su Intel-
PC računarima brži razvoj tako da su ga gotovo dostigla a možda i prestigla. No još uvijek drže
primat u domeni grafičkih radnih postaja.
 Ostale inačice sklopovlja i operativnih sistema PC računara primjerene su strogo namjenskim
zadaćama i skupim grafičkim radnim postajama ili pak za igru i zabavu te ih se neće detaljno
obrađivati, kao NEXT, Workbench, TOS i drugi.

REZIME:

Razvoj tehnologije sigurno je pridonio smanjenju cijena računara općenito. No, od svih
računarskih platformi najveći tehnološki i proizvodni rast odnosi se na PC računare. Iako su licencna
prava na njihovu proizvodnju slobodna, opće priznati standard u njihovom dizajnu prema INTEL tipu
procesora, očuvao je tijekom vremena kompatibilnost između prvih i sadašnjih inačica. To znači da
gotovo sva programska podrška napisana za starije inačice PC računara ispravno, ali mnogo brže, radi i
na novijim proizvodima toga tipa. Naravno manje zahtijevni danas napisani programi ispravno će raditi
i na starijim inačicama PC računara.
Glede navedenog načela rada PC računara opisana u ovom poglavlju vrijede za sve inačice ove
vrste računara. Postavljanje parametara u BIOS-u kod novijih proizvoda je jednostavnije i proširene su
mogućnosti u odnosu na starije inačice. Značajnije promjene odnose se na unapređivanje operativnog
sistema PC računara koji je morao pratiti tehnološki razvoj i sve zahtijevniju programsku podršku.
Očuvanje kompatibilnosti PC računara unatrag prema predhodnim inačicama možda je usporilo
naprednije dizajne ove grupe računara, ali je nasuprotom tom ostala očuvana golema programska

99
Osnovi informatike

podrška i raširenost upotrebe diljem svijeta. Moguće je u narednom razdoblju očekivati uvođenje
grafičkog seta instrukcija u mikroprocesor, glede poboljšanja multimedijskih osobina što neće ugroziti
kompatibilnost unatrag.
Proizvođači PC sklopovlja uz sve komponente isporučuju i dokumentaciju koja opisuje način
povezivanja i podešavanja sklopovlja, a sam način rada PC računara opisan je u izdanjima
mnogobrojnih tiskarskih kuća, kako u svijetu tako i kod nas.
Dokumentacija o upotrebi programske podrške od strane proizvođača obično je dovoljna za
njeno uspješno korištenje. Stoga je važno koristiti se licenciranim proizvodom jer će se na taj način uz
dobivenu literaturu uštedjeti mnogo vremena u savladavanju korištenja programske podrške, a osim
toga ista sadrži detalje u prilozima koje obično neovisne tiskarske kuće ne opisuju.
Licencirana programska podrška znači i manje piratskih kopija te se smanjenjem piratskog
software-a može očekivati i lokalizacija programske podrške na našem jeziku, što u protivnom neće biti
moguće. Do tada većina korisnika služiti će se engleskom verzijom programske podrške koja ima samo
mogućnost podešavanja pojedinih parametara kao valuta, vrijeme i slično prema standardu naše zemlje.
Zbog svega navedenog nije moguće izbjeći korištenje engleskih naziva u narednim opisima, sve dok se
na uvriježi domaće informatičko nazivlje i lokalizirana programska podrška.
Programska podrška na našem jeziku jedino se može nači u proizvodima neovisnih
tvrtki, najčešće knjigovodstvenog tipa, dok za opću namijenu gotovo da je i nema. Izuzetak je
LAPIS - programska podrška za obradu teksta na našem jeziku koja poštuje pravila našeg
jezika u postupku provjere napisanog.

3.5.2. MS-DOS operativni sistem

MS-DOS je jednozadaćni operativni sistem, koji u isto vrijeme može koristiti samo jedan
korisnik.
Nastao je 1981 godine za IBM osobni računar tipa PC-XT (Personal Computer eXtended
Technology), s osnovom na Intelove mikroprocesore 8086 i 8088. Vrlo napredna ideja toga doba koja
danas, zbog ograničenja memorije na vrijednost od 640KB, što je tada bila fantazija, zadaje glavobolju
korisniku glede optimizacije PC sistema.
Tu se sada za memorijske resurse spominju nazivi UPPER MEMORY BLOCKS (UMB-gornja
memorija) za područje memorije od 640KB-1MB, HIGH MEMORY AREA (HMA-polje visoke
memorije) za 64kB memorije odmah iznad 1MB, te nazivi EXPANDED MEMORY SPECIFICATION
(EMS-proširena memorija u blokovima po 64KB koji se prema potrebi kopiraju u područje do 1MB) i
EXTENDED MEMORY SPECIFICATION (XMS-produžena memorija) za memorijske resurse preko
1MB koje mogu ostvariti samo računari s mikroprocesorom tipa 386 i naviše. XMS standard utemeljila
je firma Microsoft za programski paket WINDOWS 2.1 i danas su ga prihvatili gotovo svi proizvođači
software-a.
Kako je tehnologija napredovala tako je sazrijevao i MS-DOS operativni sistem. Verzija koja
se ovdje prikazuje je nastala početkom 1994. godine.
MS-DOS ima zadaću funkcionalno povezati sve komponente hardware-a PC računara i
omogućiti ispravan rad programske podrške. Jedan dio nalazi se u ROM-u računara (BIOS), drugi se
učitava s diska u radnu memoriju po uključivanju računara i stalno je na raspolaganju korisniku -
UGRAČENE (RESIDENT), a treći dio se po potrebi poziva sa diska u radnu memoriju na izvršavanje -
PROLAZNE (TRANSIENT).
BIOS je skup osnovnih instrukcija i upravljačkih programa (DRIVERS) za monitor, tastaturu,
štampač, U/I priključke i druge uređaje u sklopu PC konfiguracije. Zadaća BIOS-a je posredovanje
između zahtijeva preostalih dijelova OS i svih spomenutih uređaja. BIOS svaki pojedinačni zahtijev OS
prevodi u niz instrukcija prema kojima mikroprocesor upravlja uređajima. Mnogi proizvođači proširuju
sadržaj BIOS-a raznim dodatnim mogućnostima, antivirus program na primjer, jer današnja tehnologija
to dopušta, ali se za ispravan rad ne smije poremetiti osnova koja mora biti ista kao IBM BIOS.
Kada BIOS omogući mikroprocesoru da uspostavi kontakt sa sistemnim diskom, slijedi nalog
za kopiranje datoteka prema narednoj slici.

100
Osnovi informatike

Slika 3.55 Učitavanje elemenata DOS-a po uključivanju računara.

MSDOS.SYS i IO.SYS čine JEZGRU operativnog sistema. Skupina DBLSPACE.??? se koristi
kada su podaci na disku sažeti. COMMAND.COM predstavlja INTERPRETER (simultani prevodioc)
komandi, koje korisnik zadaje preko tastature, i proslijeđuje ih jezgri operativnog sistema na
izvršavanje. To praktički znači da korisnik u biti nema direktnu vezu s jezgrom OS. Navedene datoteke
predstavljaju monitor OS. Računar ne može raditi ako je neka od njih oštećena ili nedostaje. Ako se ne
koristi sažimanje podataka DBLSPACE.??? skupina datoteka nije nužna.
Datoteka COMMAND.COM naziva se još komandni procesor i pored navedene zadaće u sebi
sadrži preko 30 kratkih programčića za obavljanje nužnih svakodnevnih zadaća. Ti programčići
pozivaju se na izvršavanje utipkavanjem njihovog imena (KLJUČNA RIJEČ) i eventualno dodatka i
predstavljaju KOMANDE i NAREDBE OS. Komande se izvršavaju odmah, a naredbe s odgodom jer
traže dodatne odgovore na upite. Kako su stalno u radnoj memoriji kaže se da su INTERNE ili
UGRAČENE (nadalje u tekstu Int).
Dakle, komanda ili naredba zadaje se sa:

ime komande mogući dodaci o nalog za

ili naredbe usmjeravanju rada komande izvršavanje
=============== ============================== <ENTER>
KLJUČNA RIJEČ O P C I J E
Ključna riječ i način upotrebe opcija tvore jedinstvena pravila upotrebe komandi i naredbi
operativnog sistema - SINTAKSU. Na nepoštivanje sintakse računar će odgovoriti porukom o
nepoznavanju komande ili greškom u sintaksi.
Nakon utipkavanja ključne riječi i eventualno dodatka treba, naravno, pritisnuti tipku
<ENTER> da se utipkano pošalje računaru na analizu i izvršavanje. Prilikom utipkavanja potpuno je
svejedno da li se koriste velika ili mala slova, jer ih OS jednako prihvaća. Nije svejedno ako se u
prepravljenoj 437 tablici koristi slovo "Č" umjesto "đ" (znakovi "\" i "|"), jer ti znakovi pri usmjeravanju
djelovanja komandi i naredbi i nemaju istu zadaću, dio su sintakse operativnog sistema.
Ključna riječ je ime programčića upisano u COMMAND.COM datoteci ili ime datoteke koja se
čuva na disku. Komanda se neće izvršiti ako se utipkano ime ne može prepoznati kao jedno od
postojećih i slijedi poruka:

Bad command or file name

Između ključne riječi i dodatka, ako ga ima, mora postojati razmak u veličini jednog (1) znaka
(tipka <space bar>). Dodaci se često nazivaju PREKIDAČI (SWITCH) i mogu se pisati nerazdvojeni i
razdvojeni od sadržaja koji predhodi već prema tome kako se nalaže prema uputi. Prekidač počinje
znakom "/". Redosljed navođenja prekidača nije od značaja.
Pravilo (uputa) o načinu pisanja komandi i dodataka opisano je u dokumentaciji OS i naziva se
SINTAKSA komandi OS. Pojmovi u sintaksi uokvireni uglatim zagradama "[" i "]" nisu obvezni, a
pojmovi između kojih je znak "|" međusobno se isključuju.
Ne smije se kreiranim datotekama, nastalim radom s drugim alatima, dodijeliti naziv koji je
identičan nazivu ključne riječi komandi i naredbi u sastavu OS.
Ako je sve u računaru ispravno, po uključivanju, računar će se nakon učitavanja početnih
parametara iz datoteka AUTOEXEC.BAT i CONFIG.SYS, javiti korisniku s oznakom pogona na kojem

101
Osnovi informatike

je BIOS pronašao OS te znakom spremnosti za rad ">" nazvanog PROMPT (očekivanje, spremnost za
prihvat naloga) te kursorom u obliku crtice koja trepti.

BACK SLASH (znak "\") je oznaka koja se koristi u organizaciji spremanja i pronalaženja
datoteka. Zbog čega desna oznaka s "Đ"?
Pored komandi koje se zadaju utipkavanjem ključne riječi OS prepoznaje i kombinaciju tipki
kao BEZUVJETNE komande kao:

Uz već navedene uz opis tastature ima ih podosta, a namjena i opis mogu im se pronači u
dokumentaciji OS. Korisnik ih zapamti s vremenom koristeći ih.
Ostali dijelovi OS, zbog svoje obimnosti, čuvaju se na disku i predstavljaju skupinu komandi i
naredbi koje se po utipkavanju ključne riječi kopiraju s diska u radnu memoriju i izvršavaju. Stoga se
nazivaju VANJSKE (EXTERNAL) ili PROLAZNE (nadalje Ext).
Da bi se podaci lakše pronalazili, svrstavaju se i čuvaju u međusobno odijeljenim skupinama
nazvanim IMENICI (DIRECTORY), pod nazivom koji određuje korisnik ili instalacijski program koji
konfigurira programsku podršku za upotrebu. Unutar imenika mogu se opet izraditi njegovi dodatni
imenici - PODIMENICI (SUBDIRECTORY).

Logička organizacija spremanja podataka

Kako se na diskove se može smjestiti velika količina podataka, OS mora brzo prepoznati na
kojem se dijelu diska nalazi korisniku trenutno potrebit podatak (datoteka). Zbog toga se koristi
organizirana podijela svih podataka na disku u odvojene cjeline - IMENIKE i PODIMENIKE.
Konfiguracija podsjeća na stablo kojemu je korijen i osnova (ROOT ) s koje se razvijaju grane
(imenici) i grančice (podimenici). Na slici uz imenike DOS i TMP, se imenici i podimenici programske
grupe MSWORKS i dio programske grupe WINDOWS.

102
Osnovi informatike

Slika 3.56 Primjer kreiranja imenika na disku.

Naziv imenika, komandi i naredbi, odnosno datoteka ograničen je na najviše 8 znakova bilo
slova abecede ili brojki (ne preporučuje se upotreba naših slova).
Ako se umetne disketa u uređaj A: prelaz s uređaja na uređaj obavlja se nalogom:

Kako je već spomenuto da se nakon prompta utipkava nalog, to znači da će se nalozi uvijek u
tekstu nalaziti s desne strane znaka ">" i biti će glede preglednosti pojačani. Nalog <ENTER> i kursor
nakon prompta, neće se nadalje prikazivati u tekstu, već se podrazumijevaju. Odgovor računara po
nalogu je radnja (kosa slova u primjeru) ili poruka i po obavljenoj zadaći računar promptom označava
narednu spremnost za rad. Dakle,

Sada računar svoju prisutnost najavljuje na uređaju A: Stanje računara je dakle s lijeve strane
znaka nejednakosti, a nalozi za izvršavanje zadaća su s desne strana znaka nejednakosti. Prelaz na
uređaj C: i komanda prikaza stabla - TREE (STABLO) su:

A:\>C:
C:\>TREE
slijedi ispis stabla diska
C:>
Uz komandu TREE mogu se zadati i prekidači /F ili A/ ili oba da se prikažu svi imenici sa svim
datotekama (F=File) i da se ne koriste DOS grafički znakovi, a u suradnji s komandom MORE može se
ispis stabla zadržavati ekran po ekran, prema primjerima nadalje.

C:\>TREE slijedi prikaz stabla

C:\>TREE /F slijedi prikaz stabla i datoteka
C:\>TREE /A slijedi prikaz stabla negrafičkim znakovima.

103
Osnovi informatike

C:\>TREE /F |MORE slijedi prikaz stabla i datoteka ekran

po ekran pod kontrolom komande MORE
C:\>TREE A: /F slijedi prikaz stabla diskete A:
C:\>TREE C:\WINDOWS |MORE slijedi prikaza stabla imenika
WINDOWS uz kontrolu ispisa
Skup pravila kako upotrebiti komandu, a prema primjeru različitog načina upotrebe komande
TREE i komande MORE, naziva se SINTAKSA i za navedene dvije komande je:

TREE_[disk:][\put][/F][/A] (Ext)

disk: Oznaka pogona A:, B: ili neki drugi.

put Potpuni prolaz kroz stablo za pristup željenom,
općenito :
\imenik1\imenik2\ \imenikN

/F Prekidač za prikaz datoteka u stablu.

/A Prekidač za prikaz stabla negrafičkim znakovima.
_ Predstavlja mjesto gdje se mora nalaziti prazan
znak (space bar). Nije dio sintakse već samo
naznaka o važnosti upisa praznog znaka.
Komanda MORE koristi se kako dodataka komandi kojoj se želi kontrolirati ispis ekran po
ekran.

Komanda_|MORE (Ext)
U sintaksi (konvenciji pisanja komandi i naredbi) ključna riječ - naziv komande/naredbe uvijek
se odvaja jednim praznim mjestom (na to upozorava znak _) od cijelog ostalog dijela.
U opisu nadalje data je sintaksa komandi i naredbi s najučestalije korištenim opcijama
(dodacima). Potpun opis komandi i naredbi korisnik ima uz MS-DOS USER GUIDE kojeg dobije uz
diskete kao dokumentaciju kupnjom OS kod zvaničnog dobavljača.

Priprema nove diskete za rad

Nova disketa obično nema pripravljen medij za prijem podataka. Da bi se na novu disketu
mogli pohraniti podaci mora se obaviti postupak priprave diskete za prihvat podataka -
FORMATIRANJE.
Kada se datoteka sprema na disk najprije se označi i čuva podatak u kojem je klasteru (sektoru)
njezin početak i koji joj je naziv. Ti podaci čuvaju se u FAT tablici (File Allocation Table), najdraže
mjesto virusima za haranje. Kada se smjesti početak datoteke u prvi sektor u FAT tablici se upiše koji je
slijedeći sektor u koji će se smjestiti naredni podaci i tako dok se cijela datoteka ne spremi na disk.
Dakle, sadržaj datoteke smješta se u "vagončiće" međusobno povezane "lancima" koji se nalaze u FAT
tablici. Smještaj datoteke ne mora biti takav da su sektori jedan izad drugog već npr. 1, 4, 5, 6, 8, 34, 45,
46, 47 itd.
Ako se komanda upotrebi za formatiranje već pripremljene diskete s podacima, svi podaci se
gube (brišu) s ili bez mogućnosti vraćanja podataka ovisno o prekidaču uz komandu.
Sintaksa komande FORMAT je:

FORMAT_disk:[/V][/Q][/U][/S][/F:n] (Ext)

disk: Ime uređaja u kojem se medij želi formatirati.

/V Omogućava provjeru ispravnosti obavljanja zadaće
formatiranja. Postupak je tada duži.
/Q Brzi format, briše se samo FAT tablica. Ovaj prekidač
moguće je upotrebiti samo na već formatiranim disketama.
/S Prenose se na formatirani medij 4 osnovne datoteke
sistema navedene na početku poglavlja. Koje?
/U Onemogućava kreiranje datoteka MIRORSAV.FIL i

104
Osnovi informatike

MIRROR.FIL, za korisnika nevidljive, a koje služe

da se komandom UNFORMAT omogući vraćanje sadržaja
formatirane diskete ili diska
/F:n Određuje s "n" kapacitet formatiranja diskete u KB.
Kod opcije za formatiranje prema zadanom kapacitetu umjesto "n" upisuje se 720 ili 1440 za
formatiranje 3,5" DD ili HD diskete, odnosno 360 ili 1200 za formatiranje 5,25" DD ili HD diskete. No,
kako DOS ispituje koja je vrsta medija koji se formatira i sam odlučuje o kapacitetu, obično je
nepotrebno koristiti ovu opciju komande.
Po zadavanju komande za formatiranje OS pita da li se zaista želi formatirati disketa. Po
potvrdnom odgovoru (Y) slijedi postupak formatiranja i po završetku se traži upis IMENA (LABEL)
diskete koje može imati najviše 11 znakova. Potom slijedi upit želi li se formatirati nadalje još koja
disketa. Negativnim odgovorom (N) postupak se prekida.
Iz sintakse se vidi da je obvezno navesti ime uređaja (diska) na kojeg se radnja odnosi jer
pojam nije zaokružen uglatim zagradama.
Pri upotrebi naredbe FORMAT treba biti vrlo obazriv, jer se pogrešnim nazivom uređaja s
tvrdog diska mogu nehotice izbrisati svi njegovi podaci (npr FORMAT C:).
PrimjerI:

FORMAT A: Formatira uređaj A: uz kreiranje MIRORSAV.FIL

i MIRROR.FIL da se omogući eventualan povrat
podataka. Datoteke su korisniku nevidljive.
FORMAT A:/V Formatira disketu uz provjeru ispravnosti
postupka.
FORMAT B:/V/U Formatira disketu u uređaju B: uz provjeru
ispravnosti postupka i ne omogućava kreiranje
i spremanje datoteka za povrat podataka
FORMAT A:/F:720 Omogućava formatiranje diskete od 3,5"
na kapacitet od 720KB.
FORMAT A:/S Formatira disketu prenoseći na nju osnovne
datoteke sistema i daje joj BOOT svojstva.
Davanje BOOT svojstava znači upis takvih podataka u par prvih sektora diska temeljem kojih
BIOS prepoznaje da je na disku operativni sistem i kopira ga u radnu memoriju.
Ako je data mogućnost za povratka sadržaja formatirane diskete (bez prekidača /U) i želi se
vratiti predhodni sadržaj, jer je disketa formatirana greškom, ne smiju se na nju upisivati nikakvi novi
podaci dok se ne izvrši povrat podataka komandom UNFORMAT.
Sintaksa komande UNFORMAT je:

UNFORMAT_disk: (Ext)
Predhodne verzije MS-DOS-a nisu imale ovu mogućnost, pa ako je disketa formatirana
u nekoj od ranijih verzija OS, nije moguće vratiti njen sadržaj. Svojevremeno su razni
POMOĆNI (UTILITY) alati, omogućavali formatiranje s mogućnošću vraćanja podataka, kao
alati programske grupe NORTON UTILITIES i drugi.

Datoteka i njena specifikacija

Svrsishodan skup binarnih zapisa na disku ili nekom drugom mediju, naziva se DATOTEKA.
U MS-DOS operativnom sistemu prepoznaje se po nazivu (IME) i dodatku (TIP). Smješta se u jedan od
imenika na nekom uređaju. Dakle, da bi se znalo gdje je smještena, treba poznavati uređaj, imenik na
uređaju, naziv i tip datoteke. Temeljem navedenog SPECIFIKACIJA datoteke u MS-DOS sistemu je:

105
Osnovi informatike

Značenje elemenata specifikacije je:

DISK: Uređaj označen jednim slovom od A: do Z: na kojem

se datoteka nalazi.
\imenik\ Imenik s podimenicima s kojima se označava
PUT (PATH) do mjesta (imenikN) gdje se
datoteka nalazi.
IME Naziv datoteke, obično se zadaje tako da
asocira na njen sadržaj ili zadaću. U MS-DOS
smije imati najviše 8 (osam) slova ili znamenki.
Ne preporuča se upotreba naših slova.
TIP Dodatak nazivu, koji se od naziva odvaja točkom i
pobliže označava namijenu datoteke. Smije imati 3
(tri) znaka uz ograničenja za naša slova.

Primjer I

Najznačajniji tipovi datoteka u MS-DOS operativnom sistemu su:

PROGRAMSKE DATOTEKE - sadrže izvršni binarni kod i vrše neku zadaću kao igrica. Imaju jednu
od slijedećih oznaka tipa:

.COM ili .EXE

Jedino se datoteke navedenih tipova mogu pokrenuti direkno

iz OS, tako da se utipka njihovo ime (ne treba i tip) i
pritisne tipka <ENTER>.
KOMANDNE DATOTEKE (BATCH) - sadrže osmišljen popis komandi i naredbi OS koje se prema
popisu redosljedno izvršavaju. Imaju oznaku tipa:

.BAT
DATOTEKE SISTEMA - sadrže informacije o resursima DRS i temeljem njihovog sadržaja
konfigurira se DRS. Imaju oznaku tipa

.SYS
UPRAVLJAČI (drivers) UREĐAJA I PROGRAMSKIH ALATA - sadrže podatke o osobitostima
uređaja prema kojem se upućuju podaci. Obično su tipa

.DLL ili .PRD ili drugo ovisno o namijene.

DATOTEKE INICIJALIZACIJE I KONFIGURACIJE - sadrže podatke potrebite za start
programske grupe ili aplikacije i obično su tipa

.INI ili .CFG

Bez većeg iskustva ne treba ih "čačkati".
PRIVREMENE DATOTEKE - nastale kao produkt nezavršenog ili prekinutog rada s nekom
aplikacijom. Obično su tipa

.TMP

Treba ih povremeno izbrisati s diska jer nepotrebno

zauzimaju slobodan prostor diska. Korisno je imenovati
poseban imenik gdje će ih OS držati.
OSTALE - datoteke po tipu koji asocira na sadržaj ili programski alat s kojim su izrađene, kao

.BAK .OLD .TXT .DOC .DBF .BMP .WKS .HLP .OVL

i označavaju zaštitnu kopiju datoteke u radu, staru verziju

106
Osnovi informatike

datoteke, tekstualne datoteke, dokumente Word-a, datoteku

baze podataka, sliku, tabličnu kalkulaciju, opise za
ispomoć, datoteku poruka i drugo.
Nadalje, u sintaksi komandi i naredbi oznaka #SD podrazumjeva navođenje svih uokvirenih
elemenata specifikacije.
Već je spomenuto da neke datoteke korisnik ne vidi, jer im je dodijeljeno SVOJSTVO
(ATTRIBUTE) da budu skrivene (HIDDEN). Pored navedenog atributa mogu imati i svojstvo samo
čitanja (RO), oznaku pripadnosti sistemu (SYSTEM) ili svojstvo arhive (ARCHIVE) koje omogućava
pravljanje nevidljive zaštitne druge kopije datoteke.
Atributi datoteke zadaju se datoteci komandom ATTRIB i popisom atributa koji se žele
postaviti, prema sintaksi:

ATTRIB_[+H|-H][+S|-S][+R|-R]+[+A|-A]_#SD (Ext)
_[/S]
Oznaka + znači da se atribut dodjeljuje, a - da se briše, što znači da se + i - ne mogu
istovremeno upotrebiti uz isti atribut. Opcija /S omogućava pregled svih datoteka i njihovih atributa u
imeniku u kojem je trenutno OS i svim ostalim imenicima.

Primjeri

ATTRIB_-H_MSDOS.SYS Ukida atribut skrivenosti naznačenoj

datoteci.
ATTRIB_+A_C:\DOS\TREE.COM Daje datoteci TREE.COM u
imeniku DOS atribut arhiviranja.
ATTRIB_/S_|MORE Daje kontrolirani pregled svih datoteka
i pripadnim im atributima.
Komanda ATTRIB može se upotrebiti i za zaštitu imenika.
Vrlo je značajna komanda PATH (PUT) koja određuje kojim će imenicima OS osigurati
nesmetano korištenje njihovih sadržaja bez obzira na to gdje se OS trenuto nalazi. Komanda se u pravilu
nalazi u sastavu datoteke AUTOEXEC.BAT koja sadrži skup komandi koji COMMAND.COM
izvršava odmah po uspostavi rada sistema ako pronađe navedenu datoteku.

Primjer II

Sadržaj startne datoteke sistema AUTOEXEC.BAT.

@ECHO OFF
SET TMP=C:\TEMP
SET TEMP=C:\TEMP
PROMPT $p$g
PATH C:\BAT;C:\DOS;C:\MOUSE;C:\UTIL
PATH %PATH%;C:\WINDOWS;C:\WORK
DOSKEY
MOUSE
CLS
VER
Komanda PATH određuje da je stalan pristup omogućen programskoj grupi WINDOWS, vanjskim
komandama i naredbama operativnog sistema u DOS imeniku, aplikaciji NC (Norton Commander) i
programskoj grupi WORKS bez obzira gdje je OS trenutno. Prema sintaksi moguće ju je definirati u
više redaka kao u primjeru.
Komande u startnoj datoteci omogućavaju redosljedno: isključivanje prikazivanja teksta komande na
ekranu, postavljanje oblika pokazivača, određivanje stalnog puta pristupa, određivanje imenika za
čuvanje privremenih datoteka (datoteke tipa .TMP), aktiviranje komande za praćenje već izdatih

107
Osnovi informatike

komandi i naredbi OS koje se okomitim strelicama mogu pretražiti i odabrati za ponovno aktiviranje ili
izmjenu, poziv programa za kontrolu miša te brisanje ekrana i prikaz verzije OS.
Prve četiri komande su ugrađene, DOSKEY je u imeniku C:\DOS, dio je vanjskih komandi operativnog
sistema i može se aktivirati bez navođenja pogona i imenika jer joj je pristup s PATH predhodno za
stalno omogućen. MOUSE.COM je datoteka za komunikaciju s mišem u imeniku MOUSE,
Kad imenik C:\DOS i C:\MOUSE ne bi bio u PATH ne bi se datoteke DOSKEY i MOUSE mogle
aktivirati kao u primjeru, već bi se trebao navesti cjelokupni put do njih (C:\DOS\DOSKEY.COM i
C:\MOUSE\MOUSE.COM). Pošto su izvršne datoteke nije potrebito navoditi njihov tip, dovoljno je
napisati samo ime datoteke.
Imenik BAT obično sadrži pozive za izvršavanje pomoćnih programa kao NC (NORTON
COMANDER) ili NU (NORTON UTILITY), ili pak sadrži niz komandi koje se imaju
redosljedno izvršiti. Takav niz komandi naziva se komandna procedura ili po anglosaksonski
"batch". Obično se postavlja prvi u popisu putova, te mu se daje prioritet u izvršavanju
komandi i procedura u njemu, bez obzira da li se nadalje nalazi neka istoimena komanda. Na
taj način moguće je prekonfigurirati način ponašanja ostalih programa prilikom njihovog
pozivanja nalažući im da promijene inicijalne poćetne postavke.

Komande imenika i pregleda sadržaja diska i datoteka

Kretanje od imenika do imenika vrši se komandom CD ili komandom CHDIR (CHANGE

DIRECTORY = PROMJENI IMENIK) po sintaksi

CD_[disk:][\put\]IMENIK (Int)
CD\
CD..
Prva komanda omogućava da se na disku DOS postavi u naznačeni imenik, druga komanda omogućava
povratak u ROOT, a treća povratak za jedan imenik u odnosu na trenutni. Značenje dodataka je:

disk: Uređaj na kojem se želi izraditi imenik, ako se ne

navede podrazumjeva se uređaj na kojem se radi
\put\ Put (imenici) do imenika u kojem se želi
izraditi novi imenik.
Ako se ne navede kreira se novi imenik u imeniku u
kojem se OS trenutno nalazi.
naziv Ime imenika do 8 (osam) znakova, kao za datoteku.
U slijedećim primjerima prikazani su nalozi za kretanje kroz stablo diska C: prema slici 3.56 i
imenik KADAR izrađen na disketi A:, s promptom koji pokazuje mjesto gdje trenutno "boravi" OS.

Primjeri

C:\>CD WINDOWS 1. odjeljak

C:\WINDOWS\>CD SYSTEM
C:\WINDOWS\SYSTEM\>CD..
C:\WINDOWS\>CD MSAPPS
C:\> ----------------------
C:\WINDOWS\MSAPPS\>CD MSINFO 2. odjeljak
C:\WINDOWS\MSAPPS\MSINFO\>CD..
C:\WINDOWS\MSAPPS\>CD..
C:\WINDOWS\>CD..
C:\> ----------------------
C:\>CD C:\WINDOWS\MSAPPS\MSINFO 3. odjeljak

108
Osnovi informatike

C:\WINDOWS\MSAPPS\MSINFO\>CD\
C:\> ----------------------
C:\>CD DOS 4. odjeljak
C:\DOS\>A:
A:\>CD KADAR
A:\KADAR\>C:
C:\DOS\>A:
A:\KADAR\>C:
C:\DOS\>CD..
C:\> ----------------------
C:\>CD A: 5. odjeljak
A:\KADAR\ --> odgovor na predhodnu komandu
C:\> ----------------------
C:\>F: 6. odjeljak
F:\>
Ako se OS nalazi u jednoj grani stabla, ne može se s CD preći u drugu granu a da se predhodno
ne vrati u ROOT ili mjesto gdje se grane sastaju. Drugi odjeljak primjera uz dio prvog prikazuje kako
doći do željenog imenika i vratiti se postupno. Treći odjeljak prikazuje brz prelaz u željeni imenik i
natrag. Četvrti odjeljak prikazuje promjenu imenika i uređaja, OS "pamti" imenik uređaja s kojeg je
prešao na drugi uređaj. Peti odjeljak prikazuje upotrebu CD bez argumenta kada se pokazuje gdje je na
uređaju OS zadnji put djelovao. Šesti odjeljak prikazuje moguću promjenu uređaja u mreži kada se
jedan od diskova drugih računara vidi kao F:.
Kreiranje novog imenika vrši se komandom MD ili komandom MKDIR (MAKE DIRECTORY =
NAPRAVI IMENIK) po sintaksi:

MD_[disk:][\put\]IMENIK (Int)
Uklanjanje praznog (bez datoteka) imenika vrši se komandom RD ili komandom RMDIR (REMOVE
DIRECTORY = UKLONI IMENIK). Komanda ne može ukloniti imenik koji sadrži datoteke. Sintaksa
je:

RD_[disk:][\put\]IMENIK (Int)
Pri kreiranju i brisanju imenika ne javlja se poruka o izvršenoj zadaći. Kontrola se može izvršiti
komandom TREE.

Primjeri

C:\WINDOWS\MSAPPS\>MD MSDRAW 1. odjeljak

C:\WINDOWS\MSAPPS\>CD\
C:\> ----------------------
C:\>MD C:\WINDOWS\MSAPPS\WORDART 2. odjeljak
C:\>
Prvi odjeljak prikazuje način izrade imenika iz imenika u kojem se želi izraditi novi imenik, a drugi
odjeljak prikazuje način izrade imenika iz ROOT-a. Pri izradi imenika ne javlja se poruka o izvršenoj
zadaći. Kontrola po zadanim komandama može se izvršiti komandom TREE.

Primjeri

C:\WINDOWS\MSAPPS\>RD MSDRAW
C:\WINDOWS\MSAPPS\>CD\
C:\> ----------------------
C:\>RD C:\WINDOWS\MSAPPS\WORDART
C:\>
Primjeri prikazuju način brisanja imenika iz imenika i iz ROOT.

109
Osnovi informatike

Komanda za PREGLED sadržaja diska je DIR (DIRECTORY=IMENIK), uz mnoštvo dodataka

od kojih su najvažniji navedeni u sintaksi nadalje.

DIR_[disk:][\put][/P][/W][/A:H|/A:D][/O:N|/O:E] (Int)
Dodaci komande DIR su:

disk: Uređaj kojemu se pregledava sadržaja.

put Imenik koji se želi u uređaju pregledati.
/P Omogućava da se pregled zaustavi nakon
popunjavanja ekrana.
Pritisak na bilo koju tipku omogućava pregled
slijedećeg ekrana.
/W Omogućava pregled datoteka složenih po stupcima.
Ključevi /P i /W mogu se upotrebiti istovremeno:
/A:H Atribut koji omogućava prikaz skrivenih datoteka.
/A:D Atribut koji omogućava samo prikaz imenika.
/O:N Omogućava ispis sadržaja složen po imenima datoteka.
/O:E Omogućava ispis sadržaja složen po tipu datoteka.
DIR bez dodataka omogućava pregled svih datoteka u imeniku u kojem je DOS trenutno
prisutan i ispisuje se naziv datoteka, njihov tip, veličina u B (Bajt) i datum i vrijeme kreiranja. Na kraju
popisa slijedi podatak koliko je datoteka prikazano i njihova ukupna veličina, te veličina slobodnog
prostora na disku. Potom se OS opet javlja sa svojim promptom. Bez obzira da li su u popisu prikazani
imenici ili ne ukupni broj na kraju popisa uvijek se odnosi samo na tekući imenik ili imenik koji se
pregledava, te taj podatak nije mjerodavan da bi se saznalo ukupno zauzeće diska.
Primjer potpunog prikaza sadržaja jednog imenika je:

Volume in drive C is BUMA

Directory of C:\RADNI
. <DIR> 12-28-94 10:08p
.. <DIR> 12-28-94 10:08p
GRBCRO BMP 141,558 12-20-94 2:36a
NC CFG 2,225 09-01-93 12:00p
NE COM 29,992 09-19-87 12:27p
BRODOVI DBF 83,968 12-20-94 8:10a
NE DOC 4,128 04-12-86 4:39a
NC EXE 3,358 05-10-93 6:52p
BUTTRFLY PCX 26,296 10-19-92 12:00p
MS PCX 1,461 10-28-93 12:00a
REALLIST WK1 6,321 09-16-88 2:01p
93-94-1 WKS 17,634 12-20-94 2:49a
DISK WMF 4,132 04-19-94 12:00a
TISAK WPS 4,096 12-13-94 6:58p
TANKER XLS 7,330 11-26-94 11:50a
15 file(s) 332,499 bytes
113,586,176 bytes free

Primjer III

Upotreba komande DIR s različitim parametrima.

Prikaz imenika DOS u uređaju C:, gdje su datoteke složene abecedno po imenu u pet stupaca. To su sve
prolazne komande i naredbe operativnog sistema MS-DOS 6.2.

C:\DOS\>DIR /W/O:N ili C:\>DIR C:\DOS /W/O:N

Odgovor računara na jednu od prikazanih komandi je:

110
Osnovi informatike

Volume in drive C is BUMA

Directory of C:\DOS
[.] [..] ANSI.SYS APPEND.EXE
ATTRIB.EXE
AUTOEXEC.UMB CHKDSK.EXE CHKLIST.MS CHKSTATE.SYS
CHOICE.COM
COMMAND.COM CONFIG.UMB COUNTRY.SYS DBLSPACE.BIN
DBLSPACE.EXE
DBLSPACE.HLP DBLSPACE.INF DBLSPACE.SYS DBLWIN.HLP DEBUG.EXE
DEFAULT.SET DEFRAG.EXE DEFRAG.HLP DELOLDOS.EXE
DELTREE.EXE
DISKCOMP.COM DISKCOPY.COM DISPLAY.SYS DOSHELP.HLP
DOSKEY.COM
DRIVER.SYS EDIT.COM EDIT.HLP EGA.CPI EGA2.CPI
EMM386.EXE EXPAND.EXE FASTHELP.EXE FASTOPEN.EXE FC.EXE
FDISK.EXE FIND.EXE FORMAT.COM GRAPHICS.COM
GRAPHICS.PRO
HELP.COM HELP.HLP HIMEM.SYS INTERLNK.EXE
INTERSVR.EXE
KEYB.COM KEYBOARD.SYS KEYBRD2.SYS LABEL.EXE
LOADFIX.COM
MEM.EXE MEMMAKER.EXE MEMMAKER.HLP MEMMAKER.INF
MEMMAKER.STS
MODE.COM MONOUMB.386 MORE.COM MOVE.EXE MSAV.EXE
MSAV.HLP MSAV.INI MSAVHELP.OVL MSAVIRUS.LST
MSBACKDB.OVL
MSBACKDR.OVL MSBACKFB.OVL MSBACKFR.OVL MSBACKUP.HLP
MSBACKUP.EXE
MSBACKUP.OVL MSBACKUP.INI MSBACKUP.LOG MSBACKUP.TMP
MSBCONFG.HLP
MSBCONFG.OVL MSCDEX.EXE MSD.COM MSD.EXE
MSTOOLS.DLL
NETWORKS.TXT NLSFUNC.EXE OS2.TXT POWER.EXE PRINT.EXE
QBASIC.EXE QBASIC.HLP RAMDRIVE.SYS README.TXT
REPLACE.EXE
RESTORE.EXE SCANDISK.EXE SCANDISK.INI SETVER.EXE SHARE.EXE
SIZER.EXE SMARTDRV.EXE SMARTMON.EXE SMARTMON.HLP SORT.EXE
SUBST.EXE SYS.COM TREE.COM UNDELETE.EXE
UNFORMAT.COM
VFINTD.386 VIRSIGS.MS VSAFE.COM XCOPY.EXE
114 file(s) 4,037,112 bytes
113,954,816 bytes free

Prikaz imenika diska C: složenih abecedno po nazivu dobiti će se komandom

C:\>DIR /W/A:D/O:N
a odgovor računara je:

Volume in drive C is BUMA

Directory of C:\
[DOS] [DRIVERS] [FONTS] [MSOFFICE] [MSWORKS]
[NC] [NU] [TMP] [WINDOWS]
9 file(s) 0 bytes
97,169,408 bytes free

Prikaz svi skrivenih datoteka u ROOT-u uređaja C: složenih abecedno prema tipu datoteke i bez
skraćenog ispisa dobije se komandom

111
Osnovi informatike

C:\>DIR /A:H/O:E
a odgovor računara je:

Volume in drive C is BUMA

Directory of C:\

IMAGE IDX 29 12-30-94 12:58a

SD INI 1,602 12-02-94 1:01p
386SPART PAR 7,962,624 12-30-94 1:14a
IO SYS 40,566 09-27-93 6:20a
MSDOS SYS 38,138 09-27-93 6:20a
5 file(s) 8,042,959 bytes
97,165,312 bytes free
Prikaz svih datoteke tipa .INI u imeniku WINDOWS omogućuje JOKER-WILDCARD (KVISKO) koji
znakom " * " daje OS na znanje da ime nije od značaja. Znak " ? " je joker koji zamjenjuje samo jedno
slovo. Glede navedenog komanda je:

C:\>DIR C:\WINDOWS\*.ini /W/O:N

i odgovor računara je:

Volume in drive C is BUMA

Directory of C:\WINDOWS

ARTGALRY.INI CLIPBRD.INI CLOCK.INI CONTROL.INI

DOSAPP.INI
EXCEL4.INI MOUSE.INI MPLAYER.INI MSD.INI
MSDRAW.INI
MSFNTMAP.INI MSMAIL.INI MSTXTCNV.INI MSWKSWIZ.INI
MSWORKS3.INI
NCDINFO.INI NETWATCH.INI ODBC.INI ODBCINST.INI
ODBCISAM.INI
PROGMAN.INI PROTOCOL.INI QE.INI SCHDPLUS.INI
SERIALNO.INI
SOL.INI SYSTEM.INI TTEMBED.INI WIN.INI
WINCHAT.INI
WINFILE.INI WINHELP.INI WINMETER.INI WINMINE.INI
WINWORD6.INI
WINZIP.INI
36 file(s) 37,754 bytes
97,161,216 bytes free

Komanda:

C:\>DIR C:\WINDOWS\MS?.*
omogućava pregled svih datoteka koje počinju s MS i imaju ime od tri znaka, bili kojeg tipa (tip
datoteke nije važan).
Komanda:

C:\>DIR C:\DOS\M*.EXE
omogućava pregled svih datoteka imenika DOS koje počinju s M i tipa su .EXE.
Pregled sadržaja same datoteke ostvaruje se komandom TYPE (VRSTA). Komanda, za razliku
od predhodnih verzija DOS-a ne dozvoljava heksdekadni prikaz datoteka te je ima smisla upotrebiti
samo za tekstom razumljive datoteke. Sintaksa je:

TYPE_[disk:][\put\]IME.TIP (Int)
ili skraćeno prema dosad navedenom TYPE_#SD. Korisno ju je kod dužih prikaza upotrebiti udruženu s
komandom MORE da ne bi sadržaj "protrčao" preko ekrana.

112
Osnovi informatike

Kontrolirani pregled datoteke ekran po ekran, s uputama kako koristiti MS-DOS dobije se komandom:

C:\>TYPE_C:\DOS\README.TXT |MORE
ako je zadana iz ROOT-a, ili komandom:

C:\DOS>TYPE_README.TXT |MORE
ako je zadana iz imenika u kojem se datoteka nalazi. Prekid ispisa komande je već poznata kombinacija
<CTRL>+<C>.
Komande koje omogućavaju pregled startne datoteke i datoteke konfiguracije sistema u ROOT-
u su:

C:\>TYPE autoexec.bat
C:\>TYPE config.sys
Nije potrebito upotrebiti MORE, jer su obično kraće od jedne duljine ekrana.
Datoteka binarnog sadržaja (izvršna) ne da se "čitati" ovom komandom npr:

C:\>TYPE_C:\DOS\tree.com
Za čitanje izvršivih datoteka koriste se u tu svrhu dizajnirani programski produkti.

Komande kopiranja, premještanja i brisanja

Najjednostavnija radnja, bez velikih posljedica za datoteku, je upotrebom komande REN ili
RENAME (PROMJENA IMENA). Sintaksa komande za promjenu imena datoteke i njenog tipa je.

REN_[disk:][\put\]staroIME.TIP_novoIME.TIP (Int)
Tip datoteke ne smije se proizvoljno mijenjati jer .COM datoteka se neće izvršiti ako se
promjeni tip. Works neće odmah prepoznati svoju kreaciju ako nije .WPS i slično. Dakle, s promjenom
tipa datoteke treba biti obazriv. Datoteka neće postati izvršna samo radi toga što joj je tip promjenjen
u .COM.
Naziv imenika ne može se mijenjati komandom RENAME.

Primjeri

RENAME C:\DOS\README.TXT READ.UPT

RENAME C:\DOS\READ.UPT README.TXT
Prva komanda mijenja staro ime datoteke README.TXT u novo ime READ.UPT. Druga komanda
mijenja staro ime READ.UPT u novo README.TXT.
KOPIRANJE podrazumjeva datoteku u cijelosti prepisati na drugo mjesto. Naravno. pod istim
imenom ne može se kopirati na isto mjesto (isti imenik). Stoga komanda za kopiranje datoteka predviđa
i promjenu imena u ovakvom slučaju ili ako se želi datoteka kopirati na neko drugo mjesta pod drugim
imenom. Dakle, ujedno s kopiranjem omogućena je i promjena imena. Sintaksa komande COPY
(KOPIRAJ) za kopiranje datoteka je:

COPY_stara#SD_nova#SD_[/V] (Int)
======== =======
Izvor Odredište
Zna se, #SD-specifikacija datoteke podrazumjeva uređaj, put ime i tip datoteke.
Pojedini elementi komande znače slijedeće:

Izvor Mjesto i naziv datoteke koja se

želi kopirati.
Odredište Mjesto i novi naziv gdje se datoteka

113
Osnovi informatike

želi kopirati.
Ako se datoteka kopira u istom imeniku mora
joj se u odredišnoj specifikaciji dati novo
ime. Ako se datoteka kopira u neki drugi
imenik, može se kopirati pod istim imenom i
ne mora se navoditi ime u specifikaciji
odredišta ako ga se ne želi mijenjati.
/V Prekidač koji omogućava uspoređivanje kopirane i
izvorne datoteke glede kontrole ispravnosti
kopiranja. Postupak kopiranja tada je nešto duži.
Komandom MOVE (POMAKNI) premješta se datoteka iz izvorišta u odredište. U odredištu se
može naznačiti novo ime datoteke te se ujedno vrši i promjena imena. MOVE u biti znači kopiranje i
brisanje na izvorištu. Sintaksa je gotovo ista kao za kopiranje:

MOVE_stara#SD_nova#SD (Ext)
======== =======
Izvor Odredište
Nema prekidača za kontrolu ispravnosti premještenog sadržaja. Komanda MOVE omogućava i
promjenu imena imenika i to tako da se zadaje novi naziv imenika u odredištu, a put do imenika mora
biti isti u izvoru i odredištu. Sintaksa je:

MOVE_disk:\put\staroimeIMENIKA_disk:\put\novoimeIMENIKA
========================= ========================
Izvor Odredište
Ako je komanda COPY ili MOVE pogrešno zadana OS će odgovoriti da je kopirano 0 (nula)
datoteka. U protivnom po kopiranju slijedi izvješće o broju kopiranih datoteka.
Komande COPY i MOVE dozvoljavaju upotrebu JOKER-a pri kopiranju ili premještanju
datoteka. Kako se tada kopira ili premješta cijela grupa datoteka u odredištu se tada ne smije definirati
ime i tip datoteke (ne može se grupa datoteka pretvoriti u jednu!).
S promjenom naziva imenika treba biti oprezan, pogotovo ako je to naziv neke važne
programske grupe, jer se često ime imenika upisuje u PATH u AUTOEXEC.BAT ili u neku
inicijalizacijsku ili konfiguracijsku datoteku, pa u slučaju promjene naziva može doći do toga da se
parametri grupe ne mogu postaviti ili će programska podrška prijavljivati greške tijekom rada.

Primjeri

C:\>COPY C:\DOS\TREE.COM A:\IM1

C:\DOS\>COPY TREE.COM A:\IM1
C:\> ----------------------
A:\>COPY C:\WINDOWS\SYSTEM\VER.DLL A:\IM2\ANTE.DLL
C:\WINDOWS\SYSTEM\>COPY VER.DLL A:\IM2\STIPE.DLL
C:\> ----------------------
C:\>MOVE A:\IM2\STIPE.DLL A:\IM3\STIPAN.DLL
C:\>MOVE A:\IM2\ANTE.DLL A:\IM3
C:\> ----------------------
A:\IM3\>COPY *.DLL A:\IM2
C:\> ----------------------
C:\>MOVE A:\IM4 A:\IM5
U prvom odjeljku kopira se datoteka TREE.COM iz imenika DOS uređaja C: na disketu u imenik IM1,
jedanput iz ROOT-a, a drugi put iz imenika DOS. U drugom slučaju ne treba navoditi cijelu
specifikaciju izvora jer je OS u imeniku DOS (po čemu se to vidi?).
U drugom odjeljku kopira se datoteka VER.DLL iz podimenika SYSTEM imenika WINDOWS na
disketu u imenik IM2 uz promjenu imena; prvi put iz ROOT-a a drugi put iz samog imenika SYSTEM.
Treći odjeljak premješta datoteke iz jednog imenika u drugi, prvi put s promjenom imena a drugi put
bez promjene imena.

114
Osnovi informatike

Četvrti odjeljak kopira sve datoteke tipa .DLL iz IM3 u IM2 na uređaju A:.
Peti odjeljak mijenja ime imenika IM4 u IM5 na uređaju A: a s pogona C:.
Kopiranje imenika izvršava se komandom XCOPY (EXTENDED COPY = PROŠIRENO
KOPIRANJE) po sintaksi:

XCOPY_disk:\put\stariIMENIK_disk:\put\noviIMENIK_[/S[/E]][/V]
===================== ====================
Izvor Odredište (Ext)
Put do imenika u izvoru i odredištu mora biti isti. Prikazani prekidači služe za:

/S Omogućava kopiranje svih punih podimenika.

/E Uz /S omogućava kopiranje i praznih podimenika.
Ne može se zadati samostalno već zajedno sa /S.
/V Kontrola ispravnosti kopiranja.

Primjeri

C:\>XCOPY A:\IM5 A:\IM4 /S/E/V

Kopira imenik IM5 na uređaju A: u imenik IM4 u istom uređaju zajedno sa svim njegovim punim i
praznim podimenicima i uz kontrolu kopiranja.
Najjednostavnija komanda grupe BRISANJA je CLS (CLEAR SCREEN = BRIŠI EKRAN),
briše ekran i postavlja prompt i kursor u vrh ekrana.
Sintaksa je:

CLS (Int)
Brisanje datoteka obavlja se komandom DEL ili ERASE (BRIŠI). Sintaksa je:

DEL_[disk:][\put\]IME.TIP[/P] (Int)
Treba dva puta promisliti prije nego se upotrebi, stoga je korisno dodati i prekidač /P koji traži potvrdu
brisanja za svako brisanje. Opasnost je tim veća jer se dozvoljava upotreba JOKER-a, dakle mogućnost
brisanja grupe datoteka.
Brisanje imenika obavlja se komandom DELTREE (BRIŠI STABLO). Sintaksa je:

DELTREE_[disk:][\put\]IMENIK (Ext)
Vrlo opasna komanda koja briše cijelo stablo i nema više povratka. Pažljivo je treba upotrebljavati. Za
svaku sigurnost komanda ima ugrađen upit za potvrdu brisanja.

Primjeri

C:\DOS\>ERA README.TXT
C:\>ERA C:\DOS\README.TXT /P
C:\> ----------------------
C:\>DELTREE C:\WINDOWS
Prva komanda briše datoteku iz imenika u kojem je datoteka. Druga komanda radi to isto ali iz ROOT-a
uređaja. Treća komanda briše imenik WINDOWS. Ne koristiti je jer neće više biti prozora.
Novije verzije OS imaju mogućnost vraćanja izbrisanih datoteka komandom UNDELETE
(VRAĆANJE OBRISANOG). Moguće je vratiti samo datoteke preko kojih nisu upisani novi sadržaji.
Zato komandu treba upotrebiti odmah nakon greškom izvršenog brisanja. Sintaksa je najjednostavnije:

UNDELETE_[#SD] (Ext)
UNDELETE_/LIST
UNDELETE_/ALL

115
Osnovi informatike

Prekidači i dodaci komandi služe za:

#SD Specifikacija datoteke, ako se ne navede UNDELETE

pokušava vratiti sve obrisane datoteke i traži
potvrdu za vraćanje podataka ako je datoteka
neoštećena uz upis prvog slova imena datoteke.
/LIST Daje pregled (bez vraćanja) obrisanih
neoštećenih datoteka u imenik gdje je OS.
/ALL Vraća sve obrisane neoštećene datoteke u imeniku
gdje je OS i OS sam određuje prvo slovo datoteke.

Primjeri

C:\DOS\>UNDELETE README.TXT
C:\>UNDELETE C:\DOS\README.TXT
C:\> ----------------------
C:\>UNDELETE C:\WINDOWS /LIST
C:\> ----------------------
C:\WINDOWS\>UNDELETE /ALL
Prva i druga komanda vraćaju datoteku README.TXT u imeniku DOS, prva iz njenog imenika a druga
iz ROOT-a. Treća komanda iz ROOT-a pregledava neoštećene izbrisane datoteke u imeniku
WINDOWS, a četvrta iz tog imenika automatski vraća neoštećene datoteke.
Ne može se vratiti datoteka koja je bila u izbrisanom imeniku iako se isti izradi ponovo.

Komande i naredbe sistema

To su dosta jednostavne komande koje će se nadalje kratko nabrojiti sa sintaksom i navesti

njihova osnovna upotreba i namjena:

CHKDSK_[disk:][/F][/V] (Ext)
Obavlja jednostavnu dijagnostiku diska. Prekidač /F omogućava automatsko ispravljanje utvrđenih
grešaka, a /V prikazuje naziv datoteke čije je ispitivanje u tijeku. Na primjer:

CHKDSK A:/V vrši provjeru diskete, pita za ispravljanje

nađene greške (nema /F) i prikazuje ime
ispitivane datoteke.

DATE_[mm-dd-gg] (Int)
U formi s zagradama mijenja tekući datum sistema. Ako nema dodatka u zagradama pita za unos novog
datuma. Forma može biti drugačija ako su postavljeni parametri druge države.

DISKCOPY_[IZVORNIdisk:_[ODREDIŠNIdisk:]]_[/V] (Ext)
Omogućava kopiranje disketa. Opcija /V osigurava kontrolu ispravnosti kopiranja pa postupak duže
traje. Odredišna disketa predhodno treba da je formatirana.

Primjeri

DISKCOPY A: B: /V Omogućava kopiranje disketa iz A: u B:

samo ako su u oba uređaja iste (npr.

116
Osnovi informatike

obe diskete. od 3.5") te vrši provjeru

ispravnosti kopiranja.

DISKCOPY A: A: Kopira sadržaj izvorne diskete

(SOURCE) na disk, traži da se u isti
otvor umetne odredišna (TARGET) i po
završetku briše trenutno pohranjeni
sadržaj na disku.

DOSKEY (Ext)
Obično se postavlja u startnoj datoteci AUTOEXEC.BAT da osigura pamćenje za oko dvadesetak
izdatih naloga s tastature. Nalozi se pretražuju i odabiru okomitim strelicama za ponovno izvršavanje.

EXIT (Int)
Omogućava izlaz iz OS kad se u OS došlo iz druge aplikacije npr. iz WINDOWS-a kroz DOS prozor.

LABEL_[disk:][novoIME] (Ext)
Omogućava promjenu imena uređaja. Ako se uređaj i ime ne navedu program pita za unos novog imena
za uređaj na kojem je trenutno OS.

MEM_[/C][/P] (Ext)
Daje pregled sadržaja radne memorije. Prekidač /C omogućava detaljan pregled, a prekidač /P kontrolu
ispisa ekran po ekran.

NUMLOCK=[OFF|ON] (Int)
Zadaje se u datoteci CONFIG.SYS i određuje početni status numeričkog dijela tastature. Znak " | "
ukazuje da se izbor OFF i ON međusobno isključuju (može samo jedan).

PATH[;] (Int)
Zadaje se u startnoj datoteci AUTOEXEC.BAT u vidu popisa imenika kojima će se osigurati stalan
pristup odijeljenih s znakom " ; ". Ako se upotrebi tijekom rada, bez dodatka, daje pregled popisa, a ako
se upotrebi s " ; " briše postavljene pristupe.

PRINT_[/D:uredjaj]_#SD_[/P] (Ext)
Omogućava tiskanje navedene datoteke u specifikaciji. Uređaj je jedan od štampača spojen na serijski
COM1, COM2 itd., ili paralelni LPT1, LPT2 itd. (ili PRN za LPT1) priključak. Opcija /P omogućava da
se datoteka stavi na popis čekanja ako se želi uzastopno tiskati više datoteka. Tako su omogućene druge
aktivnosti dok se datoteke tiskaju po redu s popisa čekanja. Komanda ima smisla samo za tekstualno
čitljive datoteke.

PROMPT_[$p$g$t$d$v] (Int)
Daje oblik prompta (npr. C:\> ili MS-DOS Version 6.20C:\>), ovisno o tome kako se upišu kombinacije
$p(oznaka diska), $g(oznaka >),$t(vrijeme),$d(datum) i $v(verzija OS kao u primjeru). Forma se
obično zadaje u datoteci AUTOEXEC. BAT (kao u primjeru III ovog poglavlja), a rijeđe tijekom rada u
OS. Mogućnosti komande su veće od prikazanih.

SYS_disk: (Ext)
Daje osnovna sistemna svojstva uređaju na koji se odnosi. Prema prikazanom dijelu sintakse komanda
se mora zadati s uređaja koji već ima operativni sistem i s mjesta gdje se nalaze osnovne datoteke
sistema (COMMAND.COM i druge tri). Na primjer:

C:\>SYS A: daje disketi A: osnovna sistemna svojstva,

izrađuje BOOT sektor i kopira na nju
potrebite datoteke (Koje?).

TIME_[ss:[mm:]] (Int)

117
Osnovi informatike

Prikazuje (mijenja ako se utipka opcija u zagradama) vrijeme koje je trenutno u memoriji računara.
Prilikom promjene dovoljno je upisati sate i minute mada je moguće dodati sekunde i stotice. Bez
parametra prikazuje se tekuće vrijeme i traži upis novog, a na pritisak <ENTER> prekida se program.

VER (Int)
Prikazuje tekuću verziju OS koja je instalirana u sistemu.

VOL_disk: (Int)
Kratko prikazuje svojstva uređaja na koji se komanda odnosi.

Uređivanje (EDIT) datoteka

Komanda EDIT (UREDITI) omogućava unošenje izmjena u datoteke tekstualnog sadržaja.

Korisnik će imati najviše potrebe glede usklađivanja sadržaja datoteka:
 CONFIG.SYS Datoteka koja definira konfiguraciju sistema. Na osnovu podataka u njoj
određuje se gdje će biti rezidentni programi OS, kako dohvatiti memoriju preko 1MB, kolika će
biti moguće otvoriti istovremeno datoteka, kakvo će biti početno stanje numeričkog seta tipki i
drugo.
 AUTOEXEC.BAT Startna datoteka, koja određuje koji su putovi stalno pristupačni, poziva
miša ili školjku, određuje kakav je početni prompt i slično. U suštini predstavlja slijedni popis
komandi i naredbi OS.
Navedene datoteke čitaju se odmah po uključivanju računara i dohvata sistema na disku. U
jednom redku smije se navesti samo jedna komanda OS i njeni parametri. Za namještanje ispravnih
parametara korisno je kad se upišu svi putovi i pozivi na dodatne uređaje upotrebiti komandu
MEMMAKER koja pokreće programsku podršku koja vrlo uspješno optimizira PC i parametre u
navedenim datotekama. Ne preporuča se za upotrebu korisnicima početnicima.
Komanda EDIT u svom radu oslanja se na programsku podršku QBASIC (Quick BASIC)
jezičkog procesora kao sastava OS. Njenim aktiviranjem pokazati će se prozor koji u najgornjoj crti
prozora ima GLAVNI IZBORNIK (BAR MENU) koji se dohvati pritiskom tipke <ALT>.
Vodoravnim strelicama odabire se izbornik koji se želi dohvatiti (FILE, EDIT, SEARCH,
OPTIONS ili HELP) ili pritiskom tipke prema pojačanom/podcrtanom slovu u nazivu izbornika. Kad se
izabere željeni pojam ili pritisne odgovarajuća tipka otvara se PADAJUĆI IZBORNIK (POP MENU),
koji okomitim izborom omogućava dohvat željenog pojma.
Pojmovi koji imaju točkice (...) izad naziva ukazuju na dodatni izbor po odabiru.
Značenje pojedinih pojmova glavnog izbornika i njegovih sadržaja naveden je nadalje:

FILE (datoteka) - izbor datoteka za rad

NEW Kreiranje nove datoteke koje nema na disku

OPEN ... Pronalaženje i poziv postojeće datoteke
SAVE Pohrana pozvane postojeće datoteke na isto mjesto.
SAVE AS ... Izbor mjesta i naziva nove datoteke i pohrana.
PRINT... Tiskanje dijela ili cijele datoteke.
EXIT Napuštanje uređivača i povratak u OS.

EDIT (uređivanje) - izmjene u odabranoj datoteci

CUT Brisanje označenog teksta i spremanje sadržaja u

CLIP BOARD (prostor za manipulaciju).
COPY Kopiranje označenog teksta u CLIP BOARD
PASTE Postavljanje sadržaja iz CLIP BOARD na željeno
mjesto.
CLEAR Brisanje označenog teksta bez postavljanja
sadržaja u CLIP BOARD.

SEARCH (potraga) - pronalaženje željenog

118
Osnovi informatike

FIND... Unos pojma koji se želi pronači.

REPEAT LAST FIND Ponavljanje predhodno pronađenog.
CHANGE... Unos pojma koji se želi pronači
i njegova zamjena novim u dijelu ili
u cijeloj datoteci

OPTIONS (opcije) - dodatni izbor

DISPLAY Prikazuje i omogućava izmjenu parametara

edit-ora kao boja pozadine, slova i drugo.
HELP PATH... Omogućava upis uređaja i imenika gdje se
nalaze datoteke s dodatnim opisima (pomoć).

HELP (pomoć) - dohvat dodatnih objašnjenja

GETTING STARTED Kratki uputa kako koristiti pomoć.

KEYBOARD Opis svih izbora i njihovih kombinacija tipki.
ABOUT... Pokazuje verziju programa pomoći i
nositelja autorskih prava.
S prikazanim pojmovima susret je gotovo neizbježan bez obzira koja je aplikacija u pitanju, te
ih stoga treba zapamtiti. Naučite sada, znate zauvijek!
Pojedine komande s desne strane naziva imaju i prikazanu kombinaciju tipki koja nalaže
obavljanje iste zadaće bez otvaranja izbornika. Rad je brži ali ih treba zapamtiti. To su tzv.
KEYBOARD SHORTCUTS (prečice uz pomoć tastature).
EDIT je u potpunosti ekranski editor, odnosno dozvoljava izmjenu sadržaja tekstualne datoteke
(ne može otvoriti binarnu) na bilo kojem mjestu prikazanom na ekranu. Kretanje kroz sadržaj datoteke
obavlja se tipkama editora i kursora ili tipkama numeričkog seta s isključenim funkcijama za brojke.
Sintaksa je:

EDIT_[#SD] (Ext)
Na primjer, pregled i moguća izmjena sadržaja uputa MS-DOS obavlja se naredbom:

C:\>EDIT C:\DOS\README.TXT

Ostale komande i naredbe

Odnose se na nesvakodnevne zadaće primjerenije naprednijem korisniku. Uglavnom su to

prolazne komande i naredbe te upravljači OS. Pomoću njih ostvaruje se:
 ZAŠTITNA KOPIJA - slijedno pohranjivanje podataka s diska na diskete ili traku i to su:
BACKUP (analizira disk i pohranjuje sadržaj na diskete ili disk i obratno) i RESTORE, povrat s
disketa ili trake za ranije verzije OS.
 IZBOR KODNE TABLICE- izbor i podešavanje PC prema standardima države i to su CHCP
(promjena tablice), MODE (promjena znakova), KEYB (izbor rasporeda tastature),
COUNTRY.SYS (oznake države, valuta), DISPLAY.SYS (prikaz slova) i NLSFUNC (učitava
potrebite tablice u memoriju) te pripadni upravljači EGA.CPI i KEYBOARD.SYS.
 PREGLED PARAMETARA SISTEMA - programska podrška pod nazivom MSD
(MicroSoft Diagnostic) za pregled parametara monitora, matične ploče, U/I kanala, memorija,
diska i ostalog.
 ANTIVIRUS PREGLED - pregled sadržaja diska na postojanje virusa prema popisu uzoraka.
Tu spadaju MSAV (MicroSoft Anti Virus) za pregled diska i VSAFE (Virus SAFE) program
koji se kao rezidentan postavi u radnu memoriju i "čuva" sistem.
 OPTIMIZACIJA SISTEMA - optimalmo namještanje sistema prema svojstvima matične
ploče, veličine memorije i drugog. Obavlja se programskom potporom MEMMAKER
(MEMory MAKER).

119
Osnovi informatike

 IZRADU MENU-a U STARTU - pomoću grupe MENUCOLOR, MENUDEFAULT,

MENUITEM, INCLUDE, NUMLOCK i SUBMENU omogućava se kreiranje startnog
izbornika koji sadrži više različitih startnih kombinacija početnih parametara sistema. npr.
kombinacija za 437, kombinacija za 852, kombinaciju pogodniju WINDOWS okruženju i
drugo.
 PRESLAGANJE DISKA - programska podrška koja služi da se povremeno izbrišu
nepovezani ostaci već izbrisanih ili oštećenih datoteka (SCANDISK) i preslože sadržaji
datoteka sektor po sektor jedan izad drugog da ne budu razbacane svuda po disku (DEFRAG).
Ovaj postupak treba obaviti jednom mjesečno.
Postoji još par mogućnosti (kao FDISK, DBLSPACE) koje su primjerene za upotrebu
korisnicima koji se jako dobro snalaze u OS. Ne preporuča se upotreba navedenih komandi početnicima
ako nisu više puta zajedno s iskusnijim korisnikom upotrebili iste.
Nemojte se učiti na vlastitim greškama!

REZIME:

Kratki opisi svih komandi OS dobiju se komandom FASTHELP (BRZA POMOĆ), koja ima
ugrađen poziv na kontrolu ispisa s MORE. U nekoliko ekrana navode sve sve komande i naredbe i
njihova namjena.
Detaljniji opis komandi i naredbi je u programskoj podršci pod imenom HELP (POMOĆ). Po
pozivu pomoći preko komandi EDITOR-A (uređivača teksta) omogućava se izbor željenog pojma
pomoću strelica i dobije se detaljan opis sintakse komandi i naredbi OS pa i mali primjeri upotrebe istih.
Moguć je i direktan poziv na komandu npr.

HELP DIR (ne treba navoditi tip datoteke)

Iskusniji korisnici više se oslanjaju na neku od školjki (SHELL), jer ne moraju gotovo ništa
utipkavati i sve se radnje obavljaju upotrebom miša i par tipki. Takvi programi obično imaju ugrađenu
podršku za pregled sadržaja i osobina raznih vrsta datoteka te omogućuju odmah pregled .dbf ili .pcx ili
neke druge datoteke. To su npr. NORTON COMMANDER ili XTGOLD.
No grafičko okruženje pod kontrolom programske grupe WINDOWS sve je popularnije i
učinkovitije (zbog razvoja tehnologije). Gotovo svi današnji programski alati imaju verziju izrađenu za
WINDOWS okruženje. WINDOWS okruženje tema je narednog poglavlja.
Osnovno vanjsko pomagalo WINDOWS sistema je uređaj nazvan miš (MOUSE).
Komunikacija mišem svodi se na to da se pokazivač miša - POINTER pomjeranjem miša postavi na
željeno polje te se jednom ili brzo dva put pritisne (klikne) po tipki miša da se izda nalog za izvršavanje
zadaće. Glede navedenog koristiti će se u daljnjem tekstu skraćenice za pojedine radnje s mišem i to:

L1 - Poklapanje pokazivača miša (POINTER) i JEDNO kliktanje

LIJEVE tipke miša u svrhu ODABIRA pojma ili ikone
(mala sličica aplikacije u WINDOWS-ima) ili prozora.
Tada pojam, ikona ili prozor mijenjaju boju ili oblik
ili oboje, ovisno o načinu izrade programske podrške.

L2 - Poklapanje pokazivača miša i DVOSTRUKO kliktanje LIJEVE

tipke miša u svrhu AKTIVIRANJA ikone ili prozora, odnosno
otvara se prozor kojeg ikona predstavlja ili odrađuje
program koji ikoni pripada.

L3 - Poklapanje pokazivača miša i ikone ili nekog osobitog

grafičkog znaka te DRŽANJEM LIJEVE tipke miša i
istovremenim pomjeranjem miša POMJERA se ikona ili prozor
ili pak "razvlači" prozor na željeno mjesto ili se IZDVAJA
(SELECT) dio teksta, polja ili popisa te se po OTPUŠTANJU
tipke zadržava nastala promjena ili označavanje te izdaje
potrebit nalog za brisanje-kopiranje ovisno o aplikaciji
Postupak je poznat pod nazivom DRAGGING and DROPPING

120
Osnovi informatike

(povlačenje i otpuštanje objekta).

D1 - Poklapanjem pokazivača miša s jednim od pojmova i JEDNO

kliktanje DESNE tipke miša aktivira se radnja ili program
ili se prikazuje dodatni izbor koji odabiru pripada.
Kombinacija se susreće u novijim WINDOWS aplikacijama.

D3 - Poklapanjem pokazivača miša sa jednim od pojmova te

pritiskom i DRŽANJEM DESNE tipke miša, po pritisku se
otvora prozor s dodatnim izborom, a pomjeranjem miša
(tipka se i dalje drži) odabire se pojam u izboru te
OTPUŠTANJEM desne tipke miša aktivira, kao program koji
pojmu pripada ili se odradi neka druga radnja.
Kombinacija se susreće u novijim WINDOWS aplikacijama.
Kako bilo da bilo s WINDOWS-ima je ugodnije raditi, ali ako se 'sruše' potrebno je poznavati
'DOS' kako bi ih mogli vratiti u život.
Naredna poglavlja baviti će se iskljućivo s WINDOWS grafičkim okruženjem.

3.5.3. MS-WINDOWS 3.11 sistem

WINDOWS (PROZORI), grafički interfejs(GUI - Graphics User Interface), sve je popularnije

u PC svijetu. Korisnik komunicira s računarom preko ikona (malih sličica) svrstanih u grupe zaokružene
prozorima. Prozori nisu novijeg datuma, ali cijena sklopovskih resursa za učinkovitu upotrebu ovakve
vrste okruženja tek je odnedavno pala i time približila windows-e prosiječnom korisniku.
Windows okruženje je dosta zahtijevno okruženje, jer se sve odvija preko grafičkih prikaza;
traži dobre grafičke kartice s ubrzivačem crtanja grafičkih elemenata ili grafičkim procesorom i
vlastitom VIDEO memorijom, te monitore visoke razlučivosti, posebne brze sabirnice između radne
memorije, procesora i diska u svrhu što brže razmjene podataka (slike) kao VESA i PCI, veće resurse
radne memorije i diska, ali je svakodnevni rad ugodniji.
Windows okruženje do verzije 3.11 oslanja se na MS-DOS jezgru operativnog sistema, ne
predstavlja samostalni operativni sistema te se po osobinama mora uskladiti s MS-DOS-om.
Novije inačice WINDOWS operativnog sistema predstavljaju samostalne operativne sisteme i
nemaju ograničenja koja nameće MS-DOS a to su:
 Problematična međugranica od 640KB i 1MB radne memorije.
 Ograničeni set znakova.
 Naziv datoteke ograničen na 8 znakova.
 Jednokorisnički i jednozadaćni operativni sistem.
Kodna tablica koju WINDOWS-i koriste ne odgovara znakovima tablice MS-DOS, tako da
nema grafičkih znakova DOS-a, a podrška našim znakovima opet ima nama svojstvene znakove na
drugačijim kodnim mjestima od MS-DOS 852 (Kod Windows-a koristi se njihova kodna tablica 1250).
Danas je kod nas i kao kod DOS-a najčešće u upotrebi američka kodna tablica s prepravljenim
zagradama u naše fontove i izrađeno je mnoštvo OUTLINE (vektorskih) fontova na taj način. Novina su
WINDOWS-i u verziji 3.11 EE koji imaju podršku MS-DOS kodnoj tablici 852 te se jednostavnim
aktiviranjem ikone DOS prozora prebacuje raspored tipki na kodnu tablici 852 i obratno.
Osobitost WINDOWS-a da sve vidi kao sliku omogućava da se slova definiraju matematičkim
funkcijama i da se promjenom parametara njihova veličina i debljina može po volji mijenjati (skalabilni
fontovi, kao TTF - True Type Fonts). Nadalje, pošto su u pitanju grafički prikazi, pažljivom izradom
programa može se postići da izgled ekrana odgovara budućem prikazu na papiru tzv. WYSIWYG
(ukratko, što vidiš to i dobiješ). DOS to može ako aplikacija omogućava emulaciju (simuliranje)
grafike.
Najvažnije pomagalo u WINDOWS okruženju je MIŠ (MOUSE). Glede brže komunikacije s
alatima uveden je dodatni izbornik, uz glavni (BAR) i padajući (POP) izbornik, nazvan izbornik alata
(TOOLBAR) predstavljen malim ikonama ispod glavnog izbornika i koji u suštini predstavlja prečice
(SHORTCUTS), a korisnik ga sam prema potrebi može dopuniti.

121
Osnovi informatike

Okruženju WINDOWS, po instaliranju na disk, omogućava se stalan pristup u istoimeni imenik

(komanda PATH), te se WINDOWS okruženje aktivira jednostavnim nalogom:

C:\>WIN (pokreće se datoteka C:\WINDOWS\WIN.COM)

Nakon kratkog reklamnog uvoda, dok se ne učita sve potrebito s diska, prikaže se osnovni
prozor pod nazivom PROGRAM MANAGER (programski upravitelj) - PM. On je radni prostor
WINDOWS-a i njegovim zatvaranjem IZLAZI se iz WINDOWS okruženja.

Slika 3.57 Izgled prozora pod nazivom PROGRAM MANAGER.

Svaki prozor ima svoj naziv (široka tamna crta u vrhu prozora) ispod kojeg je glavni izbornik
prozora. U lijevom gornjem uglu je kontrolna ikona (Control-menu box). Mišem s L1 po njoj prikazuje
se KONTROLNI IZBORNIK prozora s zadaćama:

RESTORE Postavljanje veličine prozora na početnu vrijednost.

MOVE Premještanje prozora pomoću strelica tastature.
SIZE Promjena veličine prozora pomoću strelica tastature.
MINIMIZE Skrivanje prozora, smanjenje prozora uz prikaz
njegove ikone u dnu ekrana (ikonizacija prozora).
MAXIMIZE Povećanje prozora preko cjelokupnog ekrana.
CLOSE Zatvaranje prozora, zatvaranje PROGRAM MANAGER-a
znači izlaz iz WINDOWS okruženja.
NEXT Izbor ikone slijedeće programske grupe. Kod PROGRAM
MANAGER-a na ovo mjesto javlja se pojam
SWITCH TO... Otvara dodatni prozor s popisom otvorenih prozora-
aktivnih aplikacija (TASK LIST - popis zadaća ) i
omogućava izbor prozora za rad
ili rukovanje s njima.
Ako se na kontrolnu ikonu mišem primjeni akcija L2, odmah se aktivira izbor CLOSE i otvara
se prozor u kojem je upit za potvrdu izlaska iz WINDOWS okruženja.
Sve ikone unutar prozora PROGRAM MANAGER-a imaju isti oblik (mali prozor s ikonama) i
predstavljaju programsku GRUPU (imenici + datoteke) prema nazivu ispod nje.
U gornjem desnom uglu prozora su dvije ikone s oznakom strelice. Ikona s strelicom prema
gore uvećava prozor na najveću moguću vrijednost (Izbor maximize u kontrolnom izborniku). Ikona s
strelicom prema dole skriva prozor u vidu ikone na dnu ekrana izvan prozora program manager-a
(ikonizacija prozora - izbor minimize u kontrolnom izborniku).
Ako se pokazivač miša postavi tačno na jednu od stranica okvira ili na sam vrh kuta okvira
pokazati će se jedna od strelica prikazanih na slici 3.57 Akcijom L3 razvlači se prozor na veličinu koja
se želi postaviti (izbor size u kontrolnom izborniku).

122
Osnovi informatike

Naziv ikone programske grupe ili aplikacije unutar nje, ujedno je naziv prozora koji će se
otvoriti ako se po ikoni dijeluje sa:
 L1 - Otvara se Kontrolni izbornik i izborom RESTORE ili MAXIMIZE otvara se odgovarajući
prozor programske grupe ili aplikacije po veličini sukladan izboru. Prozor programske grupe ne
može biti veći od prozora program manager-a (slika 3.58 desno), dok se prozor aplikacije može
raširiti preko cijelog ekrana monitora.
 L2 - Otvara se prozor programske grupe ili aplikacije po veličini kao kad se izabere RESTORE
u prvom slučaju.
Ako je otvoreno više prozora, aktivan (radni) je onaj koji ima potamnjenu crtu s nazivom.
Postavljanjem pokazivača miša u prostor nekog drugog otvorenog neaktivnog prozora, kojemu naziv
nije potamnjen i akcijom L1, aktivira se izabrani prozor i ujedno postavlja u prednji plan ispred svih
prozora i naravno postaje aktivan.
Akcijom L3 po nazivu prozora premješta se prozor na željeno mjesto (izbor move u
kontrolnom izborniku).

Slika 3.58 Povećanje prozora programske grupe unutar prozora PM.

Pri najvećem uvećanju prozora programske grupe, potpuno se pokrije prozor program manager-
a i umjesto oznake smanjenja i uvećanja prozora programske grupe, prikaže se znak s dvije strelice a
akcija L1 po njemu vraća veličinu prozora na početnu vrijednost (izbor restore u kontrolnom izborniku
prozora). Naziv uvećanog prozora prikazuje se tada u uglatim zagradama uz naziv prozora kome
uvećani prozor pripada. Tada su kontrolne ikone prozora jedna ispod druge i crtica (-) u ikoni glavnog
prozora je nešto veća.
Nazivi glavnog izbornika i dalje pripadaju prozoru program manager-a.
Nazivima glavnog imenika Program Manager-a pripadaju slijedeće akcije:

1.) FILE (datoteka)

NEW... - Kreiranje nove programske grupe (ikone) i

dodjela pripadnih imenika i aplikacija.
OPEN - Otvaranje prozora programske grupe
kojoj je naziv zatamnjen (odabran).
MOVE... - Premještanje ikone iz jedne programske grupe
u drugu. Programska grupa ne da se premještati
(nema kuda). Datoteke koje pripadaju ikone ne
premještaju se, ostaju imeniku u kojem su bile.
COPY... - Kopiranje ikone aplikacije iz jedne
programske grupe u drugu. Programska grupa
ne da se kopirati. Datoteke pripadne
ikoni se ne kopiraju.
PROPERTIES... - Omogućava izmjenu naziva programske grupe
i izmjenu naziva datoteke programske grupe
ako je ikona programske grupe ili datoteke
odabrana (zatamnjena s L1).
RUN...- Izbor izvršene datoteke (.COM ili .EXE) koja
se želi pokrenuti preko dodatnog prozora za
pronalaženje željene datoteke.
EXIT WINDOWS... - Izlaz iz Windows okruženja po potvrdnom

123
Osnovi informatike

odgovoru (OK) koji će se u upitu u malom

prozoru po sredini ekrana pojaviti.

2.) OPTIONS (dodatni izbor - opcije)

Akcija L1 po nazivu opcije mijenja njeno postojeće stanje, aktivnu pretvara u neaktivnu i
obratno. Pokazatelj aktivnosti je kvačica s lijeve strane naziva.

AUTO ARRANGE - Uključivanje ili isključivanje automatskog

slaganja ikona unutar prozora programske
grupe bez obzira na promjenu položaja i
veličine prozora grupe.
MINIMIZE ON USE - Pretvara prozor Program Manager-a u ikonu
(ikonizira) svaki put kad se pokrene bilo
koja aplikacija unutar neke programske
grupe.
SAVE ON EXIT - Postavljeni parametri tijekom korištenja
Windows okruženja pohranjuju se pri izlazu,
dakle pamti se novo stanje upisom novih
podataka u sadržaj .INI datoteke.

3.) WINDOW (prozor)

CASCADE - Slaže otvorene prozore u kaskadu prozora iste

veličine, tako da su im svi naslovi (nazivi)
vidljivi.
TILE - Slaže otvorene prozore unutar prozora Program
manager-a jedan do drugoga tako da svakom prozoru
grupe dodjeli isti dio prostora prozora PM.
ARRANGE ICONS - Slaže razbacane ikone unutar aktivnog prozora
(prozor zatamnjenog naziva odabran s L1)
POPIS PROGRAMSKIH GRUPA - Numerirani popis svih programskih
grupa. L1 po odabranom nazivu
otvara prozor odabrane programske
grupe.

4.) HELP (pomoć)

CONTENTS - Sadržaj dodatnih objašnjenja.

SEARCH FOR HELP ON ... - Upis i traženje pojma za pomoć.
HOW TO USE HELP .- Uputa kako koristiti programsku podršku
pomoći.
WINDOWS TUTORIAL .- Kratki tečaj korištenja Windows-a.
ABOUT PROGRAM MANAGER ... - Informacije o autoru programske
podrške i licenciranom korisniku
programske podrške WINDOWS.
Za razliku od prozora programske grupe, prozor aplikacije može se uvećati preko cijelog
ekrana monitora.
U svakom prozoru programske grupe nalaze se ikone koje prema izgledu sličice asociraju kojoj
vrsti aplikacije pripadaju. Aktiviranje aplikacije je s L2 po njenoj ikoni (L1 po ikoni aplikacije ima
samo učinak potamnjenja naziva ikone) i pojavljuje se prozor aplikacije koji se može uvećati i do
veličine ekrana. Ikonizacija prozora aplikacije omogućava da se i taj prozor prikaže u dnu ekrana van
prozora program manager-a. Tada se može i zatvoriti prozor programske grupe kojemu aplikacija
pripada, glede smanjenja zauzeća radne memorije.

124
Osnovi informatike

Slika 3.59 Elementi pretraživanja prozora.

Na slici 3.58 lijevo nalazi se zadebljana crta sa strelicama s oba njena kraja, prikazana na dnu
prozora i desnoj strani prozora. To su elementi pretraživanja prozora kada sve njegove ikone ne stanu u
odabranu mu veličinu. Elementi pretraživanja prostora prozora prikazani su na slici 3.59.
Ikona aplikacije može se pomoću L3 premjestiti na drugo mjesto unutar prozora programske
grupe, ili u drugi prozor druge programske grupe. No to ne znači da je aplikacija premještena. Fizičko
premještanje aplikacija, odnosno njezinih datoteka, može se obaviti samo iz FILE MANAGER-a
(upravitelj datotekama, u programskoj grupi main). Ikona se ne može premjestiti izvan prozora. Položaj
ikone izvan prozora nastaje samo kad je aplikacija aktivna i njezin prozor potpuno umanjen, odnosno
pretvoren u ikonu (iconifi). Ikona programske grupe ne može se premjestiti van prozora programske
grupe.
Ako se tijekom rada korisnik služi s više prozora, prelaz s prozora na prozor obavlja se
kombinacijom tipki:

<ALT> + <TAB>
Držanjem tipke <ALT> i pritiskanjem tipke <TAB> izmjenjuje se na sredini ekrana mali
prozor s nazivima otvorenih prozora svaki put kad se ponovo pritisne tipka <TAB>. Kad se pojavi naziv
s željenim prozorom i otpuste tipke, u prvi plan odmah se postavlja izabrani prozor i naravno, postaje
aktivan.
Pregled otvorenih prozora ustanovljava se aktiviranjem prozora TASK LIST preko kombinacije
tipki:

<CTRL> + <ESC>

Slika 3.60 Pregled aktivnih prozora.

125
Osnovi informatike

U popisu TASK LIST ne prikazuju se imena otvorenih prozora programskih grupa već samo
imena aktivnih aplikacija. Izborom s L2 po nazivu programske grupe, prozor odabrane grupe ili
aplikacije postavlja se u prvi plan. Task list se može dobiti akcijom L2 u prazan prostor izvan Program
manager-a, dakle izvan okvira prozora.
Osnovne programske grupe, svrstane po značaju, u sastavu windows okruženju su:
 STARTUP (startna - pri instalaciji je prazna)
 MAIN (glavna - kontrolna grupa)
 ACCESSORIES (uslužni i pomoćni programi)
 NETWORK (podrška mreži)
 APPLICATIONS (osnovne aplikacije u DOS-u i Windows-ima)
 GAMES (nekoliko igrica)
Ako se u prozor STARTUP postavi neka od programskih ikona iz drugih prozora, prilikom
aktiviranja Windows okruženja, po uspostavi prozora program manager-a, aktiviraju se programi
kojima je ikona postavljena u navedeni prozor.
Programska grupa MAIN sadrži sve programe potrebne za kontrolu rada Windows okruženja,
rukovanje imenicima i datotekama, korištenje štampača i drugih priključenih uređaja (miš, CD i drugo).
U sebi sadrži dodatni prozor CONTROL PANEL u kojem su izdvojeni programi kontrole i podešavanja
sistema.
Prozor ACCESSORIES sadrži kratke programe (jednostavne programske alate) kao ispomoć
korisniku u radu.
Programska grupa NETWORK sadrži podršku mrežnom radu koja nije u sastavu uobičajene
programske podrške u Windows-ima.
APPLICATIONS programska grupa sadrži aplikacije koje Windows okruženje podržava, iako
svaka značajnija programska grupa kreira svoj prozor.
GAMES sadrži nekoliko jednostavnih igara glede zabave.

Programska grupa MAIN

Sastav programske grupe MAIN prikazan je na slijedećoj slici:

Slika 3.61 Sastav programske grupe MAIN.

Ikone imaju izgled sukladan zadaći programske podrške, načinjene od jedne ili više datoteka,
pa tako File Manger s nacrtanim ladicama ukazuje na rukovanje imenicima i datotekama, Control Panel
ukazuje sa slikom računara da su tu nekakvi elementi za podešavanje cjelokupnog DRS, Print Manager
s slikom štampača ukazuje na upravljanje radom štampača, MS-DOS prompt omogućava rad u DOS

126
Osnovi informatike

okruženju ne izlazeći iz Windows-a, ClipBook Viewer omogućava čuvanje OBJEKATA (datoteke bilo
koje vrste ili njihovi dijelovi), Windows Setup omogućava postavljanje osnovnih parametara Windows
okruženja, PIF editor za usklađivanje rada DOS aplikacija preko Windows okruženja i ReadMe
datoteka koja upućuje da se njen sadržaj pročita jer sadrži dodatne informacije koje korisnik treba
pročitati uz User Guide.
L2 po ikoni MS-DOS prompt omogućava da se iz Windows okruženja može raditi koristeći
MS-DOS komande i programe. Naravno, time nije prekinut rad Windows okruženja, koje "čeka" prekid
rad s DOS-m, za nastavak rada. Povratak u Windows okruženje vrši se MS-DOS komandom EXIT.
ReadME datoteka je tekstualna datoteka, najčešće u čistom ASCII kodu (bez oznaka tipa slova
i stila pisanja i slično), te se vrlo lako tiska, a sadrži dodatne važne upute koje nisu obuhvaćene tiskanim
priručnicima ili u HELP podršci s dodatnim objašnjenjima, a najčešće su to izmjene pred samu
distribuciju software-a.
PIF Editor sadrži prozor koji u svojim poljima upisa traži podatke o imenu MS-DOS
orijentirane datoteke i naziv uređaja i imenika gdje je smještena, način korištenja video i radne
memorije (XMS, EMS), način prikazivanja na monitoru i druge podatke.
Svaki nalog CUT (odreži-izbaci) ili COPY (kopiraj), predhodno označeni sadržaj ili objekt
(datoteka) kopira u dio radne memorije nazvan CLIPBOARD. O načinu čuvanja brine se CLIPBOOK, a
mogu se čuvati pojedinačno, objekt po objekt, ili složeni po "stranicama" glede istovremene pohrane
više njih. Naravno, druga mogućnost traži veće resurse radne memorije. ClipBook omogućava i
zajedničko korištenje sadržaja u radu u mreži. Najjednostavniji način rada za korisnika je da se
ClipBook koristi kao spremište pojedinačnih objekata, a to znači da se svakom komandom COPY iz
neke aplikacije izabrani objekt prenosi u Clipboard i pri tome briše njegov stari sadržaj. Komandom
PASTE iz drugih aplikacija objekt iz Clipboard kopira se u produkt aplikacije i sadržaj clipboard neće
se promijeniti sve dok se ponovo ne upotrebi nalog COPY.
Upravljanje štampačem obavlja se posredstvom ikone PRINT MANAGER (slika 3.62).

Slika 3.62 Prozor kontrole rada štampača.

Print Manager radi po načelu da se naziv svake datoteke upućene na tiskanje čuva u popisu
čekanja za tiskanje (prostor prozora ispod naziva štampača "Epson LQ-570 ..."), u primjeru prema slici
za tri datoteke, te print manager svaku datoteku koja dođe na red poziva i šalje sadržaj štampaču. Ispod
glavnog izbornika Print Manager-a nalazi se TOOLBAR (izbornik zadaća) u kojem se s L1 po sličicama
s lijeva na desno obavljaju zadaće: spajanje na štampač mreže, prekid veze s štampačem mreže, dodjela
štampača mreže drugim korisnicima mreže (ruka označava dodjelu), ukidanje dodjele štampača ostalim
korisnicima mreže, privremeno zaustavljanje štampača (npr. radi izmjene trake), nastavak rada
štampača izbor DEFAULT (unaprijed zadano) štampača za rad ako ih je više, trenutno zaustavljanje
tiskanja dokumenta, nastavak tiskanja dokumenta, brisanje datoteke s popisa čekanja, postavljanje
odabrane datoteke na početak popisa čekanja, postavljanje odabrane datoteke na kraj popisa čekanja.
Prije nego se upotrebi neka od posljednje tri mogućnosti predhodno se u popisu čekanja s L1 mora
označiti datoteka sa kojom se želi izvršiti jedna od željenih zadaća.
Detaljan opis ostalih mogućnosti iz glavnog izbornika opisan je opširno u USER GUIDE
dobiven uz instalacijske diskete Windows-a.
CONTROL PANEL sadrži dodatni prozor za podešavanje parametara Windows okruženja,
prema slici:

127
Osnovi informatike

Slika 3.63 Sadržaj prozora Control Panel u grupi MAIN.

S L2 po ikoni aktivira se željena programska podrška koja joj pripada. Kratki opis pojedinih
slijedi nadalje. COLOR omogućava podešavanje boja prozora, pozadine i drugih sadržaja Windows
okruženja. FONTS služi za dodavanje ili brisanje tipova slova. PORTS omogućava namještanje brzine
komunikacije preko U/I kanala. MOUSE omogućava postavljanje parametra miša. NETWORK je
podrška radu mreže. ODBC daje uvid u postojeće datoteke podataka. KEYBOARD određuje brzinu
odziva i ponavljanja znakova po pritisku na tastaturu. ENHANCED određuje da li će WINDOWS
okruženje raditi s 286 ili 386 tipom procesora.
PRINTERS omogućava instaliranje tipa štampača i načina rada kao na primjer:

Slika 3.64 Izbor štampača za rad.

Od više mogućih priključenih štampača, na jedan će se sistem uvijek povezati ako se
drugačije ne odredi (default), što će se uglavnom odrediti prilikom konfiguriranja DRS, a od
ostalog korisnik će najčešće postaviti križić u kućicu /Use Print Manager/ kao nalog za
aktivnost Print Manager-a i kroz opciju SETUP izabrati koju će vrstu papira koristiti izabrani
štampač, u kojoj će razlučivosti (finoća tiskanja) tiskati, kakav je uređaj za umetanje papira i da
li je tiskanje uzdužno ili po strani (slika 3.65).

128
Osnovi informatike

Slika 3.65 Prozor za podešavanje svojstava odabranog štampača.

Prema primjeru na slici za štampač EPSON LQ-570 odabrana je manja finoća (veća je
360x360), veličina papira prema Europskom standardu i ručno ulaganje papira list po list. Izbor
OPTIONS omogućava dodatno podešavanje nijansi crnog prilikom tiskanja.
Jasno, ako je odabrana veća finoća tiskanja, tiskanje će se obavljati oko 4 puta sporije, i traka
će se brže potrošiti.
SOUND je povezan s glazbenom karticom, FAX s fax-modem karticom i DRIVERS s
karticom za kontrolu glazbenih uređaja i to su programi specijalističke namjene.
DATE/TIME omogućava promjenu podataka tekućeg datuma i vremena.
Izbor INTERNATIONAL omogućiti će de se postavi kakav će se sistem mjera koristiti
(metrički ili colovski), jezik države, forma ispisa vremena, datuma, valute i brojeva, te raspored
znakova na tastaturi.
Izbor DESKTOP sadrži elemente podešavanja zaštite ekrana, pozadine i slično prema slici
3.66.

Slika 3.66 Prozor DESKTOP iz grupe MAIN / CONTROL PANEL.

Pattern i Wallpaper određuju kakva će biti pozadina Windows-a (prostor oko prozora windows-
a). Icons određuje veličinu naziva ispod ikone i mogućnost ispisa u više redaka. Cursor Blink Rate
postavlja brzinu treptanja kursora a Applications omogućava aktivnost navedene kombinacije tipki.
Najzanimljiviji je izbor SCREEN SAVER, zaštita ekrana kada je korisnik neaktivan, ekran se
zamračuje ili se pojavi nekakva animacija tako da mlaz elektrona u katodnoj cijevi monitora ne udara

129
Osnovi informatike

dugo u isto mjesto i tako šteti ekranu. Nudi se izbor više prikaza i određivanje vremena neaktivnosti
nakon koje će se screen saver aktivirati.
Svi izabrani parametri po izboru OK ili SAVE pohranjuju se u .INI datotekama imenika
WINDOWS.
xxxxxxx

Slika 3.67 Mrežna kartica i postavljanje komunikacijskog protokola.

xxxxxxx

Slika 3.68 Postavljanje parametara komunikacijskog protokola.

xxxxxxx
Najznačajniju zadaću u MAIN programskoj grupi ima FILE MANAGER, jer se upravo
s njim omogućava kopiranje, brisanje i slične radnje s datotekama i imenicima.

Upravitelj datotekama (FILE Manager)

130
Osnovi informatike

Aktiviranjem ikone File Manager s L2 u prozoru programske grupe MAIN, otvara se prozor
File Manager-a, koji se, pošto je aplikacija, može raširiti preko cijelog ekrana. Sadrži bogat izbor u
glavnom izborniku (od kopiranja do formatiranja) i TOOL BAR kojemu se sadržaj prema potrebi
korisnika može mijenjati.

Slika 3.69 Smanjeni prozor File Manager-a i prikaz uređaja C:.

Unutar File Manager-a, u njegovom prozoru, odmah se ispod crte s prikazanim uređajima (u
primjeru A: i C:), javlja prostor u kojem se prikazuju prozori sadržaja uređaja, u primjeru sa slike kao
prikaz stabla s lijeve strane i prikaz datoteka u odabranoj grani stabla s desne strane. Dakle, prozor
uređaja sadrži svoja dva vlastita prozora, prozor stabla i prozor imenika i datoteka.
Ako se s L1 klikne uređaj A: (u crti ispod TOOLBAR), prikazati će se na isti način sadržaj
uređaja A:, a prikaz sadržaja uređaja C: se briše. Prozor sadržaja uređaja ne može se zatvoriti ako se
prikazuje samo jedan uređaj. Ako se uz postojeći uređaj odabere drugi s L2, na ekranu će se prikazati
prozori postojećeg i pozvanog uređaja podijeljeni unutar prozora File Manager-a.
U radu s mrežom mogu se pozvati uređaji (diskete i diskovi) drugih računara i "vidjeli" bi se
kao uređaji od D: do Z:. Predhodno s prvom ikonom s lijeve strane u TOOLBAR treba preko mreže
uspostaviti komunikaciju s drugim računarom. Ikona do navedene služi za prekid komunikacije kroz
mrežu i mora se obaviti prije izlaska iz Windows okruženja ako se koriste resursi drugih računara (.INI
datoteke).
Ako se unutar prozora File Manager-a prikazuje više od jednog prozora uređaja pojedini
prozori tada se mogu zatvoriti, a kad ostane samo jedan prozor isti se ne da zatvoriti osim ako se izađe
iz upravitelja datotekama.
U primjeru prema slici trenutno je aktivan prozor diska C:, odabran je imenik TMP u imeniku
BROJ1, a s desne strane prikazan je sadržaj imenika TMP. Sadržaj je odabran tako da prikazuje moguće
vrste ikona koje se mogu pojaviti, odnosno od vrha popisa prema dole, prikazuju se ikone imenika,
ASCII dokumenta (kao README.TXT), dokumenta aplikacije (npr. tekst izrađen u WORKS-u), ikona
izvršnih datoteka (tip .COM i .EXE) i ikona skrivenih datoteka (atribut H-hidden). Ikone koje imaju
nacrtanu ruku predstavljaju resurse računara dostupne kroz mrežu.
Ako sadržaj imenika ili stabla ne stane u veličinu prozora pojaviti će se elementi pretraživanja
kao na slici na desnom rubu prozora stabla. U dnu prozora File Manager-a ispisuju se podaci o statusu
aktivnog uređaja i imenika (STATUS BAR).
Umanjivanjem prozora uređaja postiže se ikonizacija prozora uređaja i ikona se prikazuje u
prozoru File Manager-a.
U crti naziva prozora uređaja ispisuje se uređaj i put do datoteka koje se prikazuju, a u uglatim
zagradama je naziv uređaja kojemu prozor pripada. Kontrolna ikona prozora File Manager-a ima dužu
crticu od kontrolne ikone prozora uređaja analogno primjerima na slici 3.58 i slici 3.61.
Pojedinim nazivima glavnog izbornika File Manager-a pripadaju slijedeće aktivnosti:

131
Osnovi informatike

1.) FILE (datoteka)

Datoteci na koju se akcija odnosi treba izabrati (zatamniti) naziv s desne strane prozora s L1.
Izbor unutar pripadnog padajućeg izbornika redosljedno omogućava: otvaranje (uređivanje) ili
pokretanje odabrane datoteke (open); premještanje, kopiranje i brisanje odabrane datoteke
(move, copy, delete); aktiviranje podrške za vraćanje obrisanih datoteka (undelete); postavljanje
atributa datoteka i mrežnog pristupa te pripadnost programskoj grupi (properties); pokreće
aplikaciju (run); tiskanje sadržaja odabrane datoteke (print); pridruživanje naziva alata koji je
datoteku izradio radi automatskog pozivanja alata po aktiviranju datoteke (associate); kreiranje
imenika (create directory); traženje datoteke ili imenika (search); odabir-selekciju datoteka i
imenika (selected files) i izlaz iz File Manager-a (EXIT).
2.) DISK (disketni ili hard disk uređaj)
Izbornik omogućava: kopiranje disketa (DiskCopy); dodjelu ili promjenu imena uređaja (label
disk); formatiranje uređaja (format disk); instaliranje BOOT bloka i osnovnih datoteka sistema
na uređaj (make system disk); priključak i prekid s drugim diskovima računara u mreži
(connect, disconnect); dodjela i prekid dodjele imenika drugih računara mreže (share as, stop
sharing) i izbor uređaja za prikaz njegovog sadržaja (select drive).
3.) TREE (stablo na lijevoj strani prozora uređaja)
Omogućava prikaz: samo jedne razine imenika (expand one level); detalja cijele grane aktivnog
imenika (expand branch); prikaz svih grana stabla (expand all); brisanje svih naziva grana u
prikazu do aktivnog imenika (collapse branch) i oznaku križićem ikona imenika koji sadrže
podimenike i prikaz samo ROOT imenika (indicate expandable branch).
4.) VIEW (pregledi)
Ostvaruju se pregledi: prozora stabla i pripadnih imenika i datoteka, odnosno prikaz oba
prozora (tree and directory); prikaz samo stabla ili samo imenika i datoteka (tree only, directory
only); izbor raspodjele veličine prozora za oba prikaza (split); prikazivanje samo naziva -
ime.tip datoteka (name); prikaz svih svojstava datoteka ili samo pojedinih odabranih (all file
details, partial details); sortiranje datoteka po imenu, tipu, veličini i datumu kreiranja (name,
type, size, date) i izbor prikaza tačno određenog imena i tipa ili namjene (by file type).
5.) OPTIONS (opcije)
Dodatno postavljanje mogućnosti File Manager-a i to: određivanje postojanja kontrolnih poruka
i upita za kopiranje, brisanje i slično (confirmation), izbor fonta u prikazu sadržaja prozora
svakog uređaja (fonts); kreiranje vlastitog izbornika alata (customize toolbar); omogućavanje ili
onemogućavanje prikaza izbornika alata, crte uređaja i statusne crte glede povećanja prostora za
pregled (toolbar, drivebar, statusbar); otvaranje novog prozora pri radu sa zajedničkim
imenicima u mreži (open new window on connect); ikonizaciju File Manager-a pri pokretanju
izvršne datoteke iz njega (minimize on use) i pohrana postavljenih parametara File Manager-a
po izlazu iz njega (save settings on exit).
6.) TOOLS (alati van File Manager-a)
Moguće je pokrenuti alat za pohranu sadržaja diska (BACKUP for Windows), antivirusni
program (ANTIVIRUS for windows) i informacije o sažetim diskovima (drive space info).
7.) MAIL (pošta)
Omogućava slanje pošte kroz mrežu računara (send mail).
8.) WINDOW (prozori uređaja)
U ovoj grupi omogućen je izbor: kreiranje dodatnih prozora za uređaj kojemu je prozor aktivan
(new window); uređivanje prozora uređaja u kaskadu (cascade); dijeljenje prozora više uređaja
vodoravno i okomito unutar prozora File Manager-a (tile horizontally, tile vertically);
uređivanje rasporeda ikoniziranih prozora (arrange icons); ponovni pregled sadržaja uređaja
(refresh) i popis svih aktivnih uređaja numeriran brojkama i nazivom uređaja i imenika u kojem
se trenutno uređaj pregledava.
9.) HELP (pomoć)
Poziv dodatnih objašnjenja, inače dostupnih ako se izabere pojam i pritisne tipka F1, a po
izboru iz naziva moguće je: pregledati sadržaj dodatnih objašnjenja (contents); tražiti pomoć za
određeni pojam (search for help on); uputiti se kako koristiti pomoć (how to use help) te na
kraju slijedi opaska tko je i kada izradio File Manager. (about file manager).
KOPIRANJE (COPY) i PREMJEŠTANJE (MOVE) datoteka ili imenika moguće je izvesti
L3 postupkom i to:

A.) KOPIRANJE I PREMJEŠTANJE IZMEČU RAZLIČITIH UREĐAJA

132
Osnovi informatike

KOPIRANJE:
1. Ostvariti u prozoru File Manager-a da su prozori uređaja
između kojih se vrši kopiranje otvoreni (npr. uređaji A:
i C:) i podijeljeni izborom WINDOW/TILE.
2. Izborom L3 ikone željenog imenika ili datoteke u izvornom
uređaju (npr. C:) prenjeti ikonu iz izvornog uređaja u
ciljni uređaj ili imenik (npr. A:) i otpustiti tipku miša.
3. Ako je odabrana opcija confirmation slijedi upit da li se
radnja zaista želi obaviti. Treba odgovoriti s YES ili NO,
odnosno s L1 označiti odgovarajuće polje.

PREMJEŠTANJE:
Pritisnuti i držati tipku <ALT> sve dok se postupak ne
obavi po točkama za kopiranje između različitih uređaja.

B.) KOPIRANJE I PREMJEŠTANJE U ISTOM UREĐAJU

PREMJEŠTANJE:
1. Ostvariti u prozoru File Manager-a da su otvorena dva
prozora istog uređaja (npr. uređaj A: i A:) i podijeljena
izborom WINDOW/TILE.
2. Izborom L3 ikone željenog imenika ili datoteke u jednom od
prozora uređaja (izvorni prozor) prenjeti ikonu u ciljni
imenik u drugom prozoru (ciljni) i otpustiti tipku miša.
3. Ako je odabrana opcija confirmation slijedi upit da li se
radnja zaista želi obaviti. Treba odgovoriti s YES ili NO,
odnosno s L1 označiti odgovarajuće polje.

KOPIRANJE:
Pritisnuti i držati tipku <CTRL> sve dok se postupak ne
obavi po točkama navedenim za premještanje u istom uređaju.
Dakle, bez pritiska tipke <ALT> ili <CTRL> pri premještanju ikone u različitim uređajima
obavlja se kopiranje, a u istom uređaju obavlja se premještanje.

BRISANJE datoteke ili imenika odvija se postupkom:

1. Izborom L1 po nazivu datoteke ili imenika označiti (zatamniti)

željenu datoteku ili imenik za brisanje.
2. Pritisnuti tipku <DEL>.
3. Odgovoriti potvrdno na upit o brisanju ako je odabrana
opcija confirmation.
IZDVAJANJE, odnosno selekcija više datoteka ili imenika, te njihovo kopiranje ili
premještanje, obavlja se na dva načina:

A.) IZDVAJANJE SERIJE NAZIVA BEZ PRESKAKANJA

1. Izborom L1 označiti prvu datoteku (ili imenik).

2. Pritisnuti i držati tipku <SHIFT>.
3. Označiti zadnju datoteku (ili imenik) u nizu.
4. Otpustiti tipku <SHIFT> i obaviti s postupkom L3
premještanje ili kopiranje označene grupe datoteka
(ili imenika), kao kod kopiranja jedne datoteke
(ili imenika), i paziti da li se radnja obavlja
između različitih uređaja ili na istom uređaju.

B.) IZDVAJANJE NAZIVA S PRESKAKANJEM

1. Izborom L1 označiti prvu datoteku (ili imenik).

133
Osnovi informatike

2. Pritisnuti i držati tipku <CTRL>.

3. Označiti preostale željene datoteke (ili imenike),
ne mora po redosljedu.
4. Otpustiti tipku <CTRL> i obaviti s postupkom L3
premještanje ili kopiranje označene grupe datoteka
(ili imenika), kao kod kopiranja jedne datoteke
(ili imenika), i paziti da li se radnja obavlja
između različitih uređaja ili na istom uređaju.
Postupci za imenike mogu se obaviti samo u desnom prozoru gdje su zajedno prikazani imenici
i datoteke. Dakle, ne mogu se obaviti u stablu.
Promjena imena datoteka i imenika obavlja se označavanjem imena datoteke ili imenika (jedan
naziv, naravno) i izborom RENAME u padajućem izborniku naziva FILE. Po otvaranju prozora treba
upisati novo ime i predviđeno polje i aktivnost završiti izborom OK.
Izabrana (označena, zatamnjena) datoteka (ne i više njih) može se tiskati izborom FILE/PRINT
po označavanju, ili ako se L3 postupkom prenese njena ikona u ikoniziranu sliku Print Manager-a.
Naravno prozor File Manager-a u drugom slučaju ne smije biti preko cijelog ekrana jer se ikona Print
Manager-a neće vidjeti.

Progamska grupa ACCESSORIES

Sadržaji programske grupe su ispomoć svakodnevnim zadaćama. Ikone programske grupe

prikazane su na slici 19 i opisane su nadalje.
 CALCULATOR omogućava računanje kao na pravom kalkulatoru. Moguće je izabrati
standardni osnovni prikaz i naučni prikaz s računanjem trigonometrijskih funkcija, logaritama i
drugo.
 CALENDAR omogućava izbor dana u mjesecu i upis dnevnih obaveza tijekom dana po satima,
te prema potrebi i tiskanje istih.
 CARDFILE omogućava kreiranje kartoteke s karticama koje će sadržavati bitne podatke o
nekoj osobi, sliku i slično.
 CHARACTER MAP omogućava pregleda karaktera odabranog fonta te ustanovi kojoj tipki
pripada.
 CLOCK omogućava prikaza datuma i vremena. Prikazivanje vremena može se izabrati kao
analogno ili digitalno.

Slika 3.70 Sastav programske grupe Accessories.

134
Osnovi informatike

 MEDIA PLAYER omogućava kontrolu rada audio i video uređaja koji imaju mogućnost da se
priključe na računar.
 NOTEPAD je jednostavan uređivač teksta za kratke zapise, kao AUTOEXEC.BAT i slično i
koristi ASCII format (nema fontova).
 OBJECT PACKAGER omogućava spremanje željenih informacija u neki objekt povezan s
dokumentom te izbor ikone i naziva za objekt.
 PAINTBRUSH je jednostavan alat za uređivanje sličica.
 RECORDER omogućava snimanje slijeda operacija s tipkama i mišem za kasniju upotrebu -
MAKRO komanda. Koristi se za snimanje postupaka koji se često koriste.
 SOUND RECORDER omogućava uz glazbenu karticu reprodukciju digitaliziranih glazbenih
zapisa.
 TERMINAL omogućava rad računara s drugim računarom preko modema, na primjer veza sa
BBS-ovima (Bulletin Board System).
 WRITE je uređivač teksta prosiječnih mogućnosti u odnosu na profesionalne uređivače teksta.
Detaljnije upute za svaki od alata nalaze se u programu pomoći. Za kvalitetnije obrade teksta,
crtanje, kontrolu glazbene kartice i slično, bolje je upotrebiti specijalizirani software. Navedeni
programi su za ispomoć kod jednostavnijih zadaća.

Ostale progamske grupe

Prema vlastitim potrebama korisnik će kupiti programsku podršku za djelatnost s kojom se želi
baviti. Instaliranje se obavlja tako da se iz File Manager-a odabere uređaj A: (ili B: ako je drugi disketni
uređaj) te pokrene s diskete (L2 po nazivu datoteke) program pod nazivom SETUP ili INSTALL koji je
tipa .COM ili .EXE. Potom korisnik slijedi upute koje će program za instaliranje prikazati. Po završetku
instaliranja programske grupe pojaviti će se njen prozor i pripadne ikone kao na slijedećoj slici:

Slika 3.71 Primjeri sadržaja programskih grupa.

STARTUP je uglavnom prazan. APPLICATIONS su ikone koje se pronađu temeljem
postojanja DOS-ovih aplikacija. WINZIP je podrška kompresiji i dekompresiji datoteka. GAMES sadrži
nekoliko igrica. MICROSOFT OFFICE je grupa aplikacija za vrhunsku obradu teksta, tabličnu
kalkulaciju i baza podataka, a WORKS je MicroSoft OFFICE u malom.

135
Osnovi informatike

REZIME:

Prednosti Windows okruženja značajne su zbog jedinstvenosti pogonitelja (driver) za sve

aplikacije kreirane za to okruženje. Odnosno, jednom podešen štampač, ugrađeni fontovi, svojstva
ekrana i štošta drugo, usklađeni prema svojstvima DRS, uvijek su na usluzi svim Windows
aplikacijama, dok se MS-DOS aplikacija, svaka za sebe, mora pojedinačno podešavati. Prema potrebi
kroz .INI datoteku svake aplikacije mogu se unjeti dopune.
Treba se pridržavati navike da se svi prozori uredno zatvore prije nego se računar isključi, jer je
pri "reset-u" ili nasilnom isključivanju moguće da se parametri u .INI datotekama ne promjene u
ispravne početne vrijednosti.
No, s <ALT><F4> zatvaraju se prozori, a posljednji upit u nizu zatvaranja odnosi se na
Program Manager i izlaz iz WINDOWS-a, no treba paziti da nije aktivirana nijedna DOS aplikacija
kroz WINDOWS-e.
Osobitosti WINDOWS-a su:
 Opća preglednost kontrole postupaka.
 Velika podudarnost oblika dokumenata, slika i drugih objekata između slike na ekranu i
tiskanog rezultata (WYSIWYG).
 Upotreba vektorskih (Outline, True Type i drugi) fontova promjenjive veličine.
 Zahvaćanje, premještanje i "ispuštanje" (dragging and dropping) ikona.
 Ugradnja i povezivanje objekata (OLE - Object Linking and Embedding).
 Podrška 32 bit-nom modu (načinu rada) - enhanced mode.
OLE podrška primjerom je objašnjena u poglavlju "WORKS for Windows", alatu koji
predstavlja učinkovit i jednostavan uvod u Windows programsku podršku.
Razvojem WINDOWS operativnog sistema u inačici WINDOWS 95 i WINDOWS NT DOS
mod rada potisnut je u drugi plan. Windows 95 ima elemente višezadaćnosti dok je Windows NT u
potpunosti višezadaćni i višekorisnički operativni sistem. Okoliš je ljepše dizajniran i nešto je drugačiji i
učinkovitiji način dohvata programske podrške.
Komunikacija mišem u odnosu na Windows 3.xx verzije ima poboljšanja u slijedećem:
D1 -
D2 -
D3 -

3.6 MREŽE RAČUNARA

Koncepcija računara u mreži praktički datira pojavom mini i mikroračunara i potrebom

njihovog međusobnog povezivanja. Šezdesetih godina XX stoljeća dominirali su veliki računari
(mainframe), za koje su korisnici bili vezani "glupim" terminalom i vezu s njim ostvarivali preko PTT
vodova i modema po načelu raspoređivanja vremena pristupa korisnika računaru (time sharing).
Takva koncepcija bila je spora te se sedamdesetih godina pristupa korištenju mini računara,
računara manjih od "mainframe", za koja su s kraćim posebnim kablovima unutar zgrade bili povezani
terminali. Dakle, isto načelo ali bez PTT vodova i modema te stoga znatno brža i sigurnija
komunikacija. Tako su odjeli poduzeća imali zasebne mini računare koji su međusobno bila odvojeni i
svaki je posluživao svoju grupu korisnika i omogućavao dijeljenje (share) resursa zajedničkog
štampača, crtača i sličnog. No razmjena podataka između samih mini računara postala je problem, te se
je počela izrađivati programska podrška za njihovo povezivanje.
Prava ekspanzija razvoja i korištenja mreža počinje pojavom PC računara (IBM). Mini računari
nisu imala tako bogatu programsku podršku kakva se je nudila za PC, te uskoro prisutnost PC u uredima
postaje uobičajena. Produkti rada prenosili su se između PC-a disketama i uskoro se ukazao ozbiljan
problem ODRŽAVANJA CJELOVITOSTI podataka rasparčanih na mnoštvu PC računara. LAN (Local
Area Network) - lokalna mreža riješava taj problem, nudeći međusobnu POVEZANOST učesnika
mreže i DIJELJENJE zajedničkih programskih i sklopovskih resursa, najčešće na razini unutar jedne

136
Osnovi informatike

ustanove ili poduzeća. Više mreža i njenih elemenata institucije (npr. elektroprivreda) tvore raširenu
skupinu učesnika nazvanu WAN (Wide Area Network), a mreža državnog i međudržavnog karaktera,
na čije se čvorove vezuju predhodne su npr. CARNET (Croatian Academic and Research NETwork) i
INTERNET (INTERnational NETwork).
U programskoj podršci operativnih sistema osobnih računara sve je češće ukomponirana i
podrška radu u mreži (Windows 95).
Održavanje cjelovitosti podataka, njihova razmjena, dijeljenje resursa i međusobna
komunikacija (elektronska pošta) osnovne su značajke mreže.
Računarska mreža je skup međusobno povezanih pojedinačnih sistema pomoću zajedničkog
telekomunikacijskog podsistema, prema shemi na slijedećoj slici:

Slika 3.72 Načelo funkcioniranja računarske mreže.

Računari predstavljaju jednu skupinu - podsistem, a komunikaciju između njih omogućava
telekomunikacijski podsistem prema određenim preciznim pravilima koja se nazivaju PROTOKOLI.
Granična veza između računarskog podsistema i telekomunikacijskog podsistema naziva se
INTERFEJS(interface) - I. Protokoli dakle definiraju interakciju između podsistema, a interfejsi je
omogućavaju, Oba podsistema zajedno tvore računarsku mrežu.
Svrha mreže je:
 zajedničko korištenje programske podrške realizirane kao zajedničke aplikacije za sve
korisnike ili aplikacije koja je razdijeljena a rezultati obrade objedinjeni
 objedinjavanje pristupa mrežnim resursima (štampač, crtač...)
 pristup zajedničkim bazama podataka
 elektronska komunikacija i pošta (slanje podataka)
 upravljanje i administriranje podacima
 povezivanje različitih platformi (DOS, OS/2, UNIX ...)
 povećanje učinkovitosti poslovanja i saznavanja

Koncentrirana arhitektura

Najjednostavniju konfiguraciju (arhitekturu) računarskih mreža predstavlja HOST arhitektura,

kada jedan moćni računar (mainframe) "napadaju" korisnici preko terminala tj. konfiguracije monitora i
tastature bez vlastitih sistema (resursa) pohrane podataka i podrške tiskanju.

Slika 3.73 Host arhitektura računarske mreže.

Svojstva ovakve arhitekture su:
 host je opterećen izvršavanjem programske podrške

137
Osnovi informatike

 monolitna programska podrška

 interaktivan rad korisnik <-> računar tj. korisnik i računar neprestano komuniciraju
preko terminala
 spori mrežni putovi, najčešće serijski protokoli
 mogućnost koncentriranja više terminala na jedno interfejs
 moguć rad na većim udaljenostima od host-a npr. modemom
 moguća izmjena poruka između korisnika ali ne i podataka
 višekorisnički i višezadaćni rad host računara
U slučaju prestanka rada host-a nijedan korisnik ne može više raditi niti komunicirati. U suštini
to i nije mrežna komunikacija već se ista ostvaruje kad su dva ili više host-ova međusobno vezani, no
ništa se bitno ne mijenja u odnosu korisnik-računar. PC računar sa, u tu svrhu dizajniranom
programskom potporom, može funkcionirati kao terminal. Tipična takva veza je kad se PC poveže na
BBS sistem informiranja i komuniciranja, koji još omogućava transfer podataka (kopiranje).

Razdijeljena arhitektura

Suprotnost host arhitekturi računarskih mreža je CLIENT-SERVER (korisnik-poslužitelj)

arhitektura utemeljena na povezivanju više manjih računara s poslužiteljem koji korisniku pruža
ispomoć u radu (server), ali je korisnikov rad na njegovom računaru (radna postaja) veći dio vremena
odvojen od poslužitelja. Jedna od opće prihvaćenih koncepcija je Windows NT kao poslužitelj i
Windows 95 kao korisnik na RADNOJ POSTAJI povezanoj s poslužiteljem.

Slika 3.74 Korisnik-poslužitelj arhitektura računarske mreže.

Shema je slična predhodnoj ali je način funkcioniranja potpuno različit. Radna postaja s
vlastitom programskom potporom ili programskom potporom "utočenom" u radnu memoriju iz
poslužitelja poziva podatke (datoteku) u svoju radnu memoriju, samostalno obrađuje podatke i po
obradi vraća ih na poslužitelj gdje se čuvaju i na raspolaganju su svim korisnicima mreže (poslužitelj
datoteka - file server). Periferije pojedinih računara (kao štampač ili CD ROM) mogu se proglasiti kao
zajednički-djeljivi (SHARE) mrežni resursi. Radnje tiskanja nadzirati će se istim poslužiteljem ili će
poseban poslužitelj nadzirati tiskanje svih postaja na štampačima kao laserskom štampaču, štampaču u
boji ili crtaču (poslužitelj tiskanja - print server), koji su povezani za njega, ili će pak štampač jedne od
postaja služiti cjelokupnoj mreži kao dio mrežnih resursa pod nadzorom poslužitelja tiskanja. Poslužitelj
može podržavati izvršavanje aplikacija (poslužitelj aplikacija - application server) ili preuzeti na sebe
dio zadaća u obradi baza podataka (poslužitelj baza podataka - database server).
Ako se isključi poslužitelj, radna postaja, ako posjeduje vlastite trajne memorijske resurse,
samostalno će i dalje raditi, ali ne može koristiti zajedničke mrežne resurse.
Svojstva korisnik-poslužitelj arhitekture su:
 razdijeljena računarska moć i programska podrška
 jeftiniji mrežni resursi
 moguć samostalni rad korisnika
 rasterećenost računara-poslužitelja od interaktivnog rada
 moguća upotreba više poslužitelja s odvojenim zadaćama
 zajedničko korištenje periferija i razdioba pristupa periferijama od strane poslužitelja
 veća ukupna prilagodljivost i dogradnja

138
Osnovi informatike

Vrlo značajno svojstvo današnje mrežne programske podrške je i mogućnost povezivanja

postaja s različitim operativnim sistemima za poslužitelj, koji u tom smislu sadrži adekvatnu
programsku podršku, kao i mogućnost da se u međusobnu vezu poslužitelja ukomponira host računar sa
svojim terminalima te omogući interaktivan rad prema host-u preko terminala vezanih s njim, veza
prema drugim host-ovima te ispomoć poslužiteljima koji opslužuju manje grupe. Takav sistem nudi
raznolike mogućnosti korištenja. Najznačajniji predstavnik korisnik-poslužitelj mrežnih OS je
NOVELL NETWARE i Windows NT.
Mogući način korištenja client-server mrežne arhitekture je povezivanje računara u
PEER-TO-PEER mrežu (isto-na-isto) u kojoj su svi računari ravnopravni i svaki računar može
biti poslužitelj i radna postaja, jedna ravnopravna konfiguracija zasnovana na PROŠIRENJU
OS računara s OS mreže, koja ne može zadovoljiti glede složenijih zahtijeva. Pogodna je za
mrežu nekoliko računara u kojoj nije velik promet podataka. Poznat mrežni OS ove vrste je
LANTASTIC. Konfiguracija s različitim vrstama OS na računarima u osnovi nije podržana na
ovom tipu mreže. OS/2 i Windows 95 operativni sistemi sadrže podršku ovakvom tipu mreže.

Podsistemi mreže

Za kakav će sistem korisnik odlučiti ovisi o njegovoj djelatnosti i projektiranje sistema usko je
vezano s načinom funkcioniranja organizacije u koju se uvodi kao i projektiranje programske podrške
koja će se na računarskom sistemu koristiti. Ovisno o potrebama zavisiti će način realizacije mreže i
njena obimnost. Komponente LAN koje pri tome treba odabrati su:
1. Shema ožičenja
2. Mrežna kartica - Network interface card (NIC)
3. Mrežni pogonitelji - Network drivers
4. Protokoli - Protocols
5. Operativni sistem mreže - Network operating system (NOS)
6. Školjka i usmjeravanje - Network shells and redirect
O ispravnom načinu rada navedenih komponenti brine mrežni operativni sistem - NetWork
Operating System (NOS). Operativni sistem samostalnog računara ima zadaći upravljanja samo
njegovim resursima. NOS ima sličnu zadaću, upravlja resursima u mnogo većem rasponu i presreće
vlastiti OS računara za lokalne resurse koji su predviđeni za zajedničku upotrebu.
Mrežni operativni sistem sadrži slijedeće podsisteme:
 operativni podsistem poslužitelja
 korisnik-poslužitelj mrežna programska podrška
 programska podrška za povezivanje postaje
Programska podrška poslužitelja u osnovi dijeluje samostalno, eventualno se mali dio nekog
drugog operativnog sistema (DOS npr.) koristi za iniciranje računara i NOS po uključivanju
poslužitelja. Većinom radnji mreže upravlja se s poslužitelja na kojem je veći i važniji dio NOS. Manji
dio NOS je na radnim postajama koji im omogućava da budu članovi mreže i eventualno dio svojih
resursa stave na raspolaganje mreži. NOS radne postaje ovisi o operativnom sistemu računara koji je na
postaji (WOS - Workstation operating system) i mora biti s njim usklađen, bolje reći upotpunjuje ga.
Kod mrežne arhitekture računara tipa PEER-TO-PEER NOS je u istoj strukturi s istim
mogućnostima prisutan na svakom računaru.
Primjenjivost mreže, posebno danas uz jeftinije mrežne resurse, uopće nije upitna; od
blagajničke kase i ureda u dućanu, knjigovodstvenih servisa, poslovnih banaka, pa do složenih mrežnih
sistema države kao elektroprivreda i PTT. U svakodnevnoj praksi najčešće se susreće korisnik-
poslužitelj vrsta mreže.
Prema načinu djelovanja poslužitelj može biti:
o datotečni poslužitelj
o poslužitelj tiskanja
o poslužitelj baza podataka
o komunikacijski poslužitelj
o poslužitelj aplikacija
o WEB poslužitelj

139
Osnovi informatike

Koje će od funkcija poslužitelj obavljati i koliko će ih biti određuje potrebe korisnika i

zahtijevi za stabilnost, sigurnost i brzinu sistema.

3.6.1. Topologija mreže

U suštini predstavlja fizičko uređenje i oblik mreže - ožičenje. Svaki računar u mreži
predstavlja jedan čvor (NODE) mreže. Način povezivanja čvorova, odnosno veze između računara i
poslužitelja, samih poslužitelja ili host-ova određuje tip mreže i osnovni tipovi povezivanja mreža su:
zvijezda (arcnet), sabirnica (ethernet) i prsten (token ring). Načelna shema povezivanja računara za
pojedine topologije prikazana je na slijedećoj slici.

Slika 3.75 Topologija mrežnih računarskih sistema.

ETHERNET je naziv u čast neuhvatljive supstance za koju se mislilo da služi kao medij za
rasprostiranje elektromagnetskih valova. Mehanizam komunikacije je na načelu izbjegavanja sudara
(kolizije) signala na spojnom vodu. Kod prstenaste topologije komunikacija se odvija putem upisa i
čitanja podataka u "paket" koji neprestano kruži mrežom. Kod zvijezdaste strukture načelo
komunikacije je na nadzoru i raspodjeli spojnih putova. Zvijezda je, zahvaljujući centralnom sabirnom
uređaju (HUB) koji omogućava međusobnu neovisnost signalnih priključaka (port), najpouzdanija
topologija.
Fizička topologija mreže osnov je logičke topologije, koja određuje međusobnu komunikaciju
između čvorova mreže, glavna čvorišta mreže i povezanost s glavnim čvorovima. Tako na primjer jedan
računar fizički povezan za jedan čvor nije računar tog čvora s kojim je povezan već istog koristi kao
vezu prema nekom drugom čvoru kojemu prema organizaciji obrade podataka pripada.
Logička topologija opisuje način "putovanja" signala kroz mrežu. Tako "Token Ring" ima
fizički zvijezdastu strukturu, ali podaci "putuju" uokrug duž prstena.
Topologija WAN, CARNET i INTERNET mreže složenija je i povezana s moći PTT
kanala kojima su čvorovi mreže povezani. Tu gotovo da preko komutacionih čvorišta vrijedi
veza "svaki sa svakim". Manje lokalne mreže uglavnom se dizajniraju u topologiji sabirnice,
osobito peer-to-peer mrežni sistemi.

3.6.2. Protokoli

Smišljeno projektirane procedure koje prate razmjenu podataka nazivaju se protokoli. Protokol
se realizira u vidu procesa koji se ima obaviti da bi se očuvao integritet prenosa podataka. Svaki proces
obavlja se na jednom od razina (slojeva) protokola kao na primjeru prema slici 3.74.

140
Osnovi informatike

Slika 3.76 Struktura (ram, okvir) poruke obrađene protokolom.

Uprošteno; podaci se prikupljaju (razina 1); pred pošiljanje glede bržeg prijenosa
komprimiraju, dodaju im se bit-ovi za kontrolu greške, a način (proces) komprimiranja i kontrole greške
opisan je u zaglavlju 1 (razina 2); potom se podaci grupiraju u grupe (blokove) i označava se početak i
kraj svake grupe podataka ili više grupa, postupak je opisan u zaglavlju 2 (razina 3) gdje se pridodaju i
podaci o pošiljatelju i primatelju i tako sve do fizičkog prijenosa "paketa" blokova podataka preko
telekomunikacijskih vodova u vidu električnih, elektromagnetskih ili optičkih signala i načina
prikazivanja podataka korisniku (primatelju). Struktura poruke prikazana na predhodnoj slici naziva se
još RAM protokola.
Dakle, poruke se pri odašiljanju i primanju grupiraju u slijed blokova podataka, od kojih je
svaki organiziran kao logička cjelina nazvana "FRAME" (RAM) bloka podataka, u mrežnom okruženju
to bi bio Token Ring (standard IEEE 802.5) ili Ethernet (standard IEEE 802.3). Početak i kraj rama
označava se posebnom kombinacijom bit-ova. Bit-ovi unutar rama organiziraju se u polja koja počinju
na tačno određenoj poziciji unutar rama, a to su:
1. adresno polje; sadrži adresu čvora pošiljatelja i primatelja
2. kontrolno polje; opisuje namjenu rama - podaci ili upravljanje
3. polje podataka; koristan sadržaj rama
4. polje kontrole na grešku; otkrivanje greške u ramu.
Polje kontrole na grešku sadrži kontrolni zbir podataka (Cyclic Redundancy Checksum - CRC)
pred odašiljanje i ako se u prijemu bloka podataka ustanovi neslaganje u zbiru primljenih podataka s
zapisanim zbirom pri odašiljanju zahtijeva se ponovno slanje bloka. Postoje i drugačije metode kontrole
na grešku, a navedena se vrlo često koristi.
Sve je to opisano u vidu dokumentacije kao sastavnog dijela standarda propisanog od nadležne
organizacije (npr. ISO, DIN) ili kao preporuka nadležne međunarodne organizacije (npr. CCITT), a
prepoznaju se prema pridodanim nazivima kao HDLC (High level Data Link Control) propisan od ISO ,
X.25 preporuka CCITT, IPX (Internet Protocol) i TCP/IP (Transmission Control Protocol / Internet
Protocol) kao dio protokola koji se odnosi na mrežu itd.
Internacionalna organizacija za standarde (ISO) 1978. godine definirala je standard od 7 razina
(slojeva) za povezivanje računara u mrežu pod nazivom OSI (Open System Interconnection) Reference
Model, kojemu su razine prikazane u tablici 3.75. OSI model u suštini opisuje način na koji treba
upravljati podacima za vrijeme različitih faza njihovog prijenosa. Svaki sloj pruža usluge sloju koji je
neposredno iznad njega.

Tablica 3.77 Slojevi OSI protokola ustanovljeni od ISO.

141
Osnovi informatike

Kraći opis pojedinih slojeva nadalje je ukratko opisan:

 IZVEDBA (Physical) je fizički sloj u kojem se OSI model bavi sklopovljem i električnim
osobitostima signala, kao veličina napona, vremenski razmak u prijenosu podataka i pravila za
uspostavu početne komunikacije, a glede upravljanja prijenosom podataka kroz komunikacijski
kanal koristeći mehaničko, električno i proceduralno interfejs(interface) fizičkog medija.
IEEE standard dijeli ovu razinu u dvije podrazine:
 pristup fizičkom mediju mreže - Media Access Control (MAC)
 kontrolu rada - Logical Link Control (LLC), standard 802.2
 VEZA (Data Link) je sloj u kojem se razmatraju OKVIRI paketa poruka kojima je prihvat
osigurao fizički sloj, vrši se provjera ispravnosti prijema paketa poruka i ostali postupci vezani
uz ram.
 MREŽA (NetWork) je sloj u kojem se obavlja razmjena (komutiranje) skupova podataka,
uspostavlja prividni put između računara, ČVOROVA mreže, namjenjen prijenosu poruka s
podacima koristeći usklađenu adresnu shemu. Tu su definirani protokoli o načinu uspostavljanja
i održavanja veze na mreži i načinu razmjene PAKETA poruka UNUTAR mrežnog sistema;
IPX (Internet Packet Exchange) u NetWare ili IP kod UNIX-a ili na Internetu.
 OTPREMA (Transport) je sloj u kojem se odvija komunikacija među računarima po
izvršenim zadaćama predhodne razine. Omogućava očuvanje integriteta podataka između
pošiljatelja i odredišta koristeći mehanizam ustanovljavanja greške i ponavljanja prijenosa do
ISPRAVNOSTI, vrši se nadzor nad prijenosom PORUKA između računara. Upravlja logičkim
vezama mrežnog okruženja (multiplexing), omogućava različitim programskim podrškama
(protocol entity) da koriste istu adresu mreže (čvor) ali različitu adresu otpremanja podataka.
Otpremna adresa (socket; port number) je kombinacija adrese čvora i oznake
prijemnog/predajnog mjesta - Transport SAP (Service Access Point) number. Tri razine do ove
predstavljaju PODMREŽU (SUBNET), naredne skupa s ovom tvore mrežnu programsku
podršku čvora. Ova razina pretvara podmrežu u pouzdano mrežno okruženje; SPX (Sequenced
Exchange Protocol) u NetWare ili TCP kod UNIX-a ili na Internetu.
 PRISTUP (Session) omogućava komunikaciju kroz mrežu (dialogue control); razdiobu
nadzora korisnika nad zadaćom (token management), npr. dodjelom posebnog znaka (token)
jednom od korisnika određuje se da on vrši nadzor nad zadaćom kako ostali korisnici ne bi
radili isto i sukobljavali se u nadležnostima; nadzor nad tijekom aktivnosti, postavljanjem
kontrolnih točaka u nizu podataka omogućava se da se aktivnost nastavi od posljednje ispravne
kontrolne točke ako je došlo do prekida (activity management), obavlja se upravljanje mrežom.
Usaglašava se razmjena podataka IZMEČU različitih sistema. Paketu podataka dadaje se opis
komunikacijskog protokola, te se upravlja i kontrolira proces prijenosa. Omogućava se
PRISTUPANJE i komunikacija s mrežnim resursima. Stoga korisnik s ovim slojem ima izravnu
vezu putem prijave na mrežu, provjere lozinke, njegove identifikacije, dodjele resursa na koje
ima pravo pristupa i slično.
 PRIKAZ (Presentation) je sloj u kojem se omogućava ispravna i razumljiva vezu između
učesnika i mreže i njih samih. Podaci se kodiraju na način da se korisniku mogu prikazati na
njegovoj radnoj postaji, npr. DOS radna postaja i UNIX radna postaja neće moći ostvariti
međusobni uvid u sadržaje ako ne koriste neki "zajednički jezik" (sintaksu i semantiku) koji
obje razumiju. Komanda izdata u DOS-u će se prevesti na zajednički jezik i proslijediti i
prevesti UNIX-u na njemu prepoznatljiv način. Obavlja se pretvorba KODA glede usklađivanja
prijenos podataka između računara s različitim formatima obrade i prikaza podataka.
 PRIMJENA (Application) ne predstavlja na primjer razinu nekog uređivača teksta ili baze
podataka, već protokole i funkcije da bi korisnikove aplikacije ispravno komunicirale s
podacima, kao:
 otvaranje, čitanje, brisanje i zapisivanje datoteka,
 zajednički pristup datotekama,
 prijenos datoteka i pristup bazama podataka,
 podrška programskoj podršci za elektronsku poštu,
 opća usluga pregleda i dohvata resursa mreže,
 usluge za ispravan rad postaje i resursa koje "vidi".
Dakle, omogućava se da se sva programska podrška za upravljanje bazama podataka,
elektronsku poštu, poslužitelje datoteka i ispisa kao i komande i naredbe OS, te korisnikova programska
podrška ispravno izvršava na cjelokupnoj mreži.

142
Osnovi informatike

Naravno standard se vremenom nadopunjava i poboljšava u skladu s tehnološkim razvojem

komunikacija i mreža. To su načelna rješenja (model) kojih se pridržavaju svi proizvođači mrežne
programske i sklopovske podrške iako su nazivi pojedinih razina često različiti kao što prikazuje tablica
3.76.
Vezu između različitih platformi često implementira i sam proizvođač, te tako NetWare ima
razvijenu TCP/IP podršku koja se može integrirati u njihov sistem ili se to ostvaruje preko posebnih
protokola za povezivanje.

Tablica 3.78 Slojevi različitih platformi prema OSI modelu

REZIME:

Skup pravila kojima se propisuje ispravan naćin djelovanja nekog sistema naziva se
PROTOKOL. U svijetu računara to su pravila koja definiraju kako nesmetano prenjeti podatke između
dva računara (čvora) u mreži.
Najrašireniji protokol, na kojem poćiva suvremeni svijet INTERNET-a je TCP/IP skup
protokola, namjenjen za komunikaciju između računara povezanih u heterogene mreže na osnovi
povezivanja čvor-čvor.
Definira postupke komunikacije; povezivanje, sinkronizaciju, verifikaciju i prijenos podataka
između procesa na istom računaru ili na računarima povezanim u računarsku mrežu. Osim navedenog, s
gledišta nadglednika, definira dijeljenje diskova među računarima mreže, dijeljenje štampača,
elektroničku poštu, distribuciju vijesti i druge usluge.
IP sloj ima zadaću prijenosa paketa podataka između čvorova mreže bez potvrde prijama, dok
TCP sloj putem usluga IP sloja ostvaruje pouzdane veze s trajnim spojevima između čvorova mreže
vršeći neprestanu komunikaciju između njih i provjeru iste.
Najvažniji iz ovog skupa protokola su:
 TCP - Protokol za prijenos paketa podataka između spojenih čvorova.
 IP - Internet protokol za povezivanje čvorova mreže.
 SMTP - Elektronička pošta (Simple Mail Transfer Protocol).
 FTP - Protokol za prijenos podataka između čvorova (File Transfer Protocol).
 TELNET - Omogućava interaktivan pristup udaljenom čvoru(Telecommunications
Network).
 NFS - Omogučava dijeljenje diskova i datoteka među umreženim računarima (Network
File System).
Svaki čvor (računar) na internetu ima svoju jedinstvenu adresu označenu s 4 broja ovdvojena
točkama po predlošku:

255.255.255.255
Prve dvije grupe znamenki odnose se na zonu i državu (za Hrvatsku 161.53.xxx.xxx), a druga dva broja
odnose se na instituciju i računar u njoj (xxx.xxx.32.148), pa je adresa jednog od računara lokalne
mreže:

161.53.32.148

143
Osnovi informatike

Kako su takve adrese nepraktične za pamćenje uvedeni su posebni poslužitelji na kojima se

svakom pristupnom čvoru u lokalnu mrežu dodijeljuje ime kao:

mak.ktf-split.hr
Prvi naziv odnosi se obično na ime računara, drugi na njegovu grupnu pripadnost (domain) i
treći na državu u kojoj se nalazi.
Takvi imenični servisi obavljaju se na računarima za simboličko adresiranje nazvanim
DNS-poslužitelj (Domain Name Server).

3.6.3. PC mreža

Pod pojmom PC mreže najčešće se podrazumjeva LAN konfiguracija realizirana prema jednoj
od navedenih topologija. Može se realizirati kao HOST konfiguracija s PC računarima kao UNIX
radnim postajama ili terminalima. Za HOST se može izabrati i moćniji računar koji nije PC tipa. Takva
organizacija prikladna je za obavljanje mnoštva srodnih zadaća od više korisnika koji će koristiti istu
programsku podršku i datotečni sistem kao npr. knjigovodstvo i financije poduzeća ili ustanova i slično.
Manjim organizacijama i organizacijama raznolikog poslovanja prikladnija je Client-Server
mrežna arhitektura PC računara povezanih preko npr. NOVELL NETWARE mrežnog operativnog
sistema, koji će se nadalje koristiti za prikaz osnova LAN mrežnog sistema. Koncipiran je da radi na
bilo kojem IBM PC kompatibilnom računaru (procesor tipa xx386 i moćniji), podržava različite i
kombinirane topologije mreže, radne postaje s različitim operativnim sistemima i cjelokupni vodeći
"hardware" proizvođača LAN-ova. Preko 50% svjetskog tržišta lokalnih PC mreža temelji se na
primjeni NOVELL NETWARE mrežnog operativnog sistema dizajniranom za povezivanje
5,10,25,50,100,250,1000 radnih postaja u ovisnosti o verziji; podržava MS-DOS, Windows, Macintosh
OS, OS/2 i UNIX radne postaje tako da mogu međusobno razdjeljivati podatkovne datoteke i koristiti
zajedničke resurse mreže; u najmoćnijoj verziji omogućava automatsko komprimiranje dugo
nekorištenih podataka i WAN mreže; ima programski riješenu "print server" podršku; mogućnost
integriranja u host mrežu računara te podršku različitim jezicima.
Najraširenija je sabirnička mrežna topologija preko tankog koaksijalnog voda za povezivanje i
modificirana sabirnička topologija pomoću uređaja za RAZDJELJIVANJE (HUB - središte prometa -
koncentrator) s elementima zvijezde prikazana na slici.

Slika 3.79 Modificirana topologija sabirnice pomoću HUB uređaja.

HUB je poseban uređaj za ožičenje (wiring hub) u svrhu prijenosa električnih signala u
zvijezdastoj topološkoj strukturi. Mreža je u suštini podijeljena u dvije radne skupine računara. Ovakva
konfiguracija omogućava povezivanje razdvojenih cjelina i jeftinija je zbog upotrebe PTT spojnih
vodova pri spajanju s HUB-om.

Primjer I

Parametri mrežnog sistema različitih mrežnih topologija.

144
Osnovi informatike

Tablica 3.80 Svojstva različito koncipiranih sistema.

Sabirnička topologija dozvoljava duljinu kabela od 185m do 500m ovisno o vrsti kabela, a
upotrebom pojačala-ponavljača (repeater-a) može se povećati nekoliko puta. Topologija upotrebom
HUB-a dozvoljava razdaljine između pojedinih elemenata mreže oko 100m, a razdaljina između HUB-
ova može se povećati upotrebom pojačala. HUB je u suštini koncentrator ožičenja.
Nekad je HUB predstavljao relativno složen i skup komunikacijski uređaj.
Tehnološkim razvojem cijena mu je prema cijeni ostalih komponenti koje opslužuje došla
zanemariva. Stoga je bolje za mrežni sistem koristiti zvijezdastu topologiju, tim više što se isto
ožičenje može upotrebiti za nadolazeće sisteme brzine 100 Mb/s.

Konfiguriranje PC mreža

Svaki računar treba operativni sistem, pa tako i računari u mreži. Zbog specifičnih mrežnih
zahtijeva OS mreže realizira se kao dopuna OS računara ili kao osobit sistem smješten na poslužitelju, a
sve u svrhu dijeljenja mrežnih resursa.
Osobitosti poslužitelja mrežnog operativnog podsistema su višezadaćnost, pozadinsko
upisivanje podataka tijekom čitanja s diskova, dupliciranje zapisa o FAT i imenicima glede veće
pouzdanosti, kontrola procesa transakcija (radnji glede upisa u baze podataka na diskove poslužitelja),
elektronska pošta (izmjena poruka i datoteka), dijeljenje resursa mreže, spriječavanje kolizije pri
pristupu podacima te učinkovitost.
Glede zaštite upisanih podataka na poslužitelju se koriste dupli i dupleksirani diskovi. Dupli
diskovi rade na načelu kopiranja i ogledanja diskovnih sadržaja i ako dođe do greške u čitanju podataka
primarnog zapisa (npr. zbog oštećenja diska) OS mreže ogleda se na kopirane sadržaje i poslužuje
ispravne podatke. Moćniji OS osim načela ogledanja koriste dupleksirane diskove, tj. datoteke se
zapisuju kao dupli zapis na dva odvojena diska. Ako je jedan disk i datoteka zauzet obradom dostupan
je drugi s istovjetnim podacima. Takav pristup je složeniji i skuplji ali povećava sigurnost i brzinu
pristupa podacima. Naravno, svaka transakcija s podacima mora se istovremeno pratiti na oba diska o
čemu brine mrežni OS. OS neće dozvoliti transakciju ako dođe do greške tijekom transakcije i očuvati
će sadržaj datoteka pred transakciju. Upravo učinkovitost navedene transakcije glede zaštite podataka u
velikoj mjeri određuje kvalitetu mrežnog OS.
Vezu između radne postaje i poslužitelja omogućava mrežni komunikacijski podsistem koji
upravlja sklopovskim resursima mreže (npr. kartice) i protokom podataka kroz mrežu prema zadanim

145
Osnovi informatike

protokolima. Isto tako brine se za prijem i odašiljanje podataka van mreže. Dakle, omogućena je
integracija različitih platformi bilo kroz izmjenu podataka ili upotrebu programskih alata koji se čuvaju
na poslužitelju, ali pripadaju jednoj vrsti OS i ujedno koriste zajedničke-podijeljene (SHARE) mrežne
resurse.
Proširivanje mreže i povezivanje raznolikih mreža van poslužitelja omogućava se u tu svrhu
posebno dizajniranim uređajima kao:
1.) PONAVLJAČ (Repeater)
u suštini nastavlja granu iste topologije, više dijeluje kao pojačalo 2. razine,
2.) MOST (Bridge)
povezuje sisteme na 3. razini i povezuje mreže iste ili različite topologije,
3.) USMJERIVAČ (Router)
omogućava prijenos podataka između mreža i dijeluje na 4. razini protokola, tj. prilagođava
podatke za prijenos iz jednog sistema u drugi.
Dakle, sastavni dio mrežnog OS je "router" podrška, bilo vanjska (slika 3.79-A) kada se
usmjeravanjem na vanjski "router" obavlja i nadzire ova zadaća, ili interna (slika 3.79-B) kada se na
poslužitelj preko različito izrađenih mrežnih kartica i programske podrške povežu raznolike mrežne
topologije.

Slika 3.81 Shema povezivanja raznolikih podmreža za poslužitelj.

Kvalitetno usklađivanje pojedinih vrsta protokola od velikog je značaja za stabilnost rada
uvezanih raznolikih podmreža.
Programska podrška za povezivanje postaje uspostavlja usklađenost (korelaciju) između
komandi OS postaje i komandi OS poslužitelja kako bi se komande OS postaje interpretirale
poslužitelju na isti način. OS postaje se u tom smislu upotpunjuje. Zbog toga korisnik može izravno
pristupiti mreži koristeći komande i mrežne korisničke programe prilagođene tipu OS postaje. Glede
navedenog, mrežni OS sadrži podršku za različite platforme kako bi se radne postaje s različitim
vlastitim OS mogle mrežno povezati.
Svaka mreža mora imati barem jedna poslužitelj. Moguće ih je za istu namjenu ili za raznolike
namjene integrirati više u mrežu i "uvezati" njihov međusobni rad. Mrežna koncepcija utemeljena na
više poslužitelja (na primjer jedan radi, a drugi mu je vjerna kopija) iz osnova mijenja stabilnost
mrežnog sistema.

146
Osnovi informatike

Slika 3.82 Koncept mreže s jednim ili više poslužitelja.

Ako je mrežni sistem utemeljen na radu samo jednog poslužitelja, koji je ujedno i nositelj
mreže, njegovom neispravnošću prestaju funkcionirati svi korisnici priključeni za njega. Mreža i
poslužitelj su na istoj razini.
Ako mrežni sistem počiva na više poslužitelja, mreža predstavlja po hijerarhiji višu razinu od
skupa poslužitelja. Mreža je utemeljena na više "stupova" te pucanje jednog neće prouzročiti rušenje
cijelog sistema, što je očigledan doprinos stabilnosti sistemu. Korisnikova razina je nad razinom
poslužitelja, što ga čini potpuno neovisnim o stanju pojedinih elemenata sistema, odnosno "ispad"
jednog od poslužitelja neće utjecati na rad korisnika. Korisnik sadržaje koristi na razini mreže a ne na
razini poslužitelja - NDS sistem (Network Directory Service). NDS predstavlja globalnu bazu podataka
koja sadrži informacije o cjelokupnom mrežnom sistemu. Naravno, uz poslužitelja datoteka kreirati će
se i poslužitelj tiskanja koji će voditi brigu o tiskovnim resursima. Sistem za praćenje transakcija - TTS
(Transaction Tracking System), neće dopustiti da se realizira nekakav nedovršeni postupak kao upis ili
prijenos u bazi podataka prekinut zbog kvara radne postaje, te time osigurava neprekidnu cjelovitost i
ispravnost podataka.

Organizacija mrežnog sistema

Naravno, mrežni sistem za rad s više poslužitelja drugačije se organizira od sistema sa samo
jednim poslužiteljem, skuplji je ali stabilniji.
Poslužitelj može raditi kao:
1.) Nenamjenski/opći (non-dedicate)
kada radi i kao radna postaja i kao poslužitelj,
2.) Namjenski (dedicate)
kada je posvećen isključivo jednoj zadaći; poslužitelj datoteka, tiskanja...
Naravno, drugi izbor je moćniji i učinkovitiji, ali i skuplji (treba ih više u mreži), radna
memorija drugačije se organizira i nema DOS "zavrzlama" oko UMB itd, a dio koji se odnosi na DOS
komande se emulira. Na takav poslužitelj nema potrebe priključivati monitor i tastaturu te njihove DOS
driver-e. U Setup parametrima postaviti će se njihova odsutnost te na taj način cjelokupna će se zadaća
računara usmjeriti na usluge koje računar kao poslužitelj ima obaviti.
Na narednoj slici, u sabirničkoj konfiguraciji, prikazani su različiti načini upravljanja
poslovima tiskanja uz štampač na radnoj postaji i namjenski poslužitelj posvećen poslovima tiskanja.

147
Osnovi informatike

Slika 3.83 Konfiguracija mreže s poslužiteljem tiskanja.

Štampač priključen na radnu postaju može se proglasiti kao njen lokalni resurs ili će se
proglasiti kao mrežni udaljeni resurs ali opet pod nadzorom poslužitelja tiskanja.
Programska podrška poslužitelja tiskanja redovito sadrži "nadglednika" tiskanja (print spooler),
dio podrške koji kreira međuspremu u kojoj se čuvaju svi poslovi tiskanja (jobs) čekajući u NIZU red
(queue) da se izvrše. Sofisticirana programska podrška nadglednika omogućiti će izmjenu redoslijeda
tiskanja, brisanje iz niza, određivanja vremena tiskanja (recimo noću) i slično.

Slika 3.84 Organizacija tiskanja u mreži.

Svakom poslužitelju tiskanja odredi se jedan ili više nizova koje mora pratiti. Svakom nizu
dodjeljuje se jedan štampač. Niz ne može podržavati više štampača ali na jedan štampač može se uputiti
više nizova. Svaki od štampača proglasi se kao jedan od port-ova tiskanja na radnoj postaji (LPT1,
LPT2 ...) te kad korisnik odabere jedan od štampača glede tiskanja nekog izvještaja, u suštini podatke za
tiskanje šalje kao datoteku koja se pridodaje začelju niza kojemu štampač pripada i čeka da dođe na red
za tiskanje. Ako štampač ne radi, poslovi se skupljaju u nizu i odmah izvrše od mjesta gdje je tiskanje
prekinuto pri isključivanju štampača čim se štampač ponovo uključi. Podaci niza pamte se sve dok se ne
otiskaju ili obrišu iz niza. Isključivanje poslužitelja ne utječe na gubljenje podataka za tiskanje, jer se
čuvaju kao datoteke niza.
Poslužitelj, kao uređaj, zbog raznolikosti zadaća koje mora obaviti, treba imati moćnije
sklopovske resurse u odnosu na postaju, pogotovo glede kapaciteta radne memorije i diskova, te stabilne
i pouzdane komponente, jer se od njega očekuje gotovo neprekidni svakodnevni rad. Stoga izradi
sklopovlja poslužitelja posvećuje posebna pažnja.
Radna postaja je računar koji svoj dio mrežne programske podrške koristi ukomponiran u OS
računara (DOS, Windows, OS/2...) instaliran na disku postaje. Ako postaja ne sadrži tvrdi disk, već se
samo inicijalizira posredstvom programa na disketi ili s ROM-a na mrežnoj kartici, oslanja se na rad OS
poslužitelja na kojem se za svaku pojedinu postaju čuva njena "programska konfiguracija" - osnovne
datoteke sistema koje se izvode na radnoj postaji i omogućavaju komunikaciju s poslužiteljem.
Inicijalizacija postaje putem ROM-a, uz odsustvo diskovnih uređaja, dobro je rješenje kad se želi
spriječiti unos ili iznos (krađa) podataka s poslužitelja.
Dakle, jedna te ista datoteka usmjerena s diska poslužitelja prema radnoj postaji doživjeti će
strukturne promjene štovajući osobitosti OS radne postaje i protokol izmjene podataka i obratno. Način
formatiranja mrežnog diska i njegova organizacija u potpunosti je u nadležnosti mrežnog OS i nema
nikakve povezanosti s načinom pohrane podataka u radnoj postaji. Takva organizacija nije svojstvena
PEER-TO-PEER mrežama gdje su mrežni resursi dopuna OS postaje-poslužitelja i sve postaje moraju
imati OS iste "porodice", jer u protivnom izmjena podataka i dijeljenje resursa nije moguće.

148
Osnovi informatike

Prilikom uspostave mrežnog sistema po uključivanju poslužitelja, poslužitelj ispituje koje su

postaje već aktivne i dozvoliti će njihovu prijavu na mrežni sistem. Ovo ispitivanje neprestano se
obavlja prema utvrđenim vremenskim razmacima, te će poslužitelj ako ustanovi da je prijavljena postaja
isključena automatski s njom prekinuti komunikaciju. Isključivanje poslužitelja obavlja nadglednik
mreže i tijekom postupka automatski se odjavljuju svi neodjavljeni korisnici mreže.
Posebna programska podrška, koja se može u mrežu ugraditi, odnosi na poslužitelj baza
podataka (database server) koji obrađuje podatke temeljem korisnikovih zahtijeva, npr. iskaz u SQL-u,
te po obradi podataka korisniku šalje rezultat. Na taj način mnogo se brže obrađuju podaci nego da se
obrađuju u radnoj postaji. Na slijedećoj slici prikazano je načelo rada datotečnog poslužitelja i
poslužitelja baza podataka.

Slika 3.85 Načelo rada poslužitelja datoteka i baza podataka.

Dakle, programska podrška za 3.83-b kreira se razdijeljena na dva dijela, prvi koji na
poslužitelju obavlja zahtijevne obrade i drugi koji vrši jednostavne zadaće kao prikaz obrađenih
podataka i slično.
Budući da će mrežni poslužitelj sadržavati vrlo važne podatke, nezamislivo je da nema sistema
za izradu sigurnosnih kopija podataka, osobito u koncepciji s jednim poslužiteljem, kao QIC ili DAT
sistem koji koriste magnetski zapis na traci slično kao kaseta na kasetofonu. Jedan od načina je i
upotreba višestrukih disk pogona RAID (Redundant Areas of Inexpensive Disks), u kojem se
organizacija spremanja podataka može organizirati samo kao povećanje diskovne memorije (RAID0) ili
dupliciranje diska (RAID1) pa postupaka utvrđivanja i ispravljanja grešaka, provjere pariteta podataka i
drugog (RAID5).
Naravno upotreba UPS - besprekidnog izvora napajanja, koji će se brinuti o neprestanom
dovodu energije mrežnom poslužitelju, nužan je element sigurnosnog funkcioniranja mrežnog sistema.
Svakom korisniku u mreži dodjeljuju se prava korištenja pojedinih mrežnih resursa, ili se
korisnici mogu se svrstati u radne grupe, te se svakoj radnoj grupi određuju opća prava ili povlastice
koje mogu imati npr. pravo dostupa laserskom štampaču ili pravo dostupa pojedinim imenicima diskova
ili cijelom disku. Brigu o tome vodi nadglednik (supervisor) koji ima sva prava nad aktivnostima rada
mreže i određuje koja će prava imati pojedini korisnici ili grupe. Svrstavanje korisnika u grupe
pojednostavnjuje konfiguraciju i upravljanje (administriranje) cjelokupnim mrežnim sistemom.
Korisnici mreže mogu se podijeliti u tri skupine:
 nadglednik ili administrator (supervisor)

149
Osnovi informatike

 operator
 korisnik
Nadglednik vodi brigu o integriranju svih periferija i radnih postaja u mrežu vodeći računa o
njihovim osobitostima (OS postaje i drugo). Određuje koje će periferije biti zajedničke, kao laserski
štampač, CD ROM i slične skuplje periferije i tko će sve njima moći pristupiti, te ako je potrebito i u
kojim vremenskim razdobljima dana. On u osnovi osmišljava i održava cjelokupni mrežni sistem i
njegovo funkcioniranje. Ima neprikosnovena prava u radu s mrežom i njenim resursima.
Operator je korisnik s pravom pristupa i upravljanja dijelom mrežnih resursa, može mijenjati
parametre sistema koje mu odobri nadglednik i obično se povlastice odnose na dijelove sistema u
njegovom radnom okruženju.
Korisnik spada u skupinu koja na rad mrežnih resursa ne može utjecati niti mijenjati
parametre sistema, može koristiti samo one resurse prema kojima mu nadglednik ili operator
odobri pristup.

Mrežni sistem NETWARE

Glede sigurnosti sistema za korisnika se na poslužitelju može odrediti:

1. postupak prijave na sistem (ime i lozinka)
2. starateljska prava (čitanje, upisivanje, brisanje i drugo)
3. prava na imenike
4. atributi datoteka
5. prava na mrežne resurse
što NetWare čini sveobuhvatnim sistemom glede sigurnosti. Nadglednik mreže dužan je o svemu tome
voditi brigu. Naravno, administrirati se može i pristup pojedinim mrežnim resursima.
NetWare mrežni sistem konfigurira se u više odvojenih cjelina. Cjelokupni diskovni resursi
sastoje se od dva osnovna dijela i to:

1.) SYS particija - sistemna particija s pripadnim imenicima:

- system (programska podrška poslužitelja,

dostupna, samo nadgledniku)
- login (programi prijave i aktiviranja korisnika)
- public (zajedničke mrežne aplikacije)
- mail (imenik unutar kojeg svaki korisnik prima
poštu u svom vlastitom podimeniku u kojem
može kreirati vlastite imenike)
- ostali imenici (prema potrebi korisnika)

2.) Ostalo - particije u koju se mogu instalirati drugi

programi koje će koristiti jedan korisnik
ili više njih.
Kreiranje novih particija imenika može obaviti samo administrator sistema, i dati prava
korisniku da sam u "svom" imeniku može kreirati naredne grane stabla imenika prema nahođenju.
Ako jedan korisnik radi na radnoj postaji i prepusti rad drugome, prijava drugogo korisnika
vlastitom lozinkom automatski znači odjavu predhodnog korisnika na toj postaji. Isti korisnik može se
prijaviti na više postaja. U osnovi broj aktivnih korisnika na mreži je manji ili jednak broju postaja koje
mreža podržava, a sam popis autoriziranih korisnika mreže nije ograničen. Dakle, broj korisnika koji se
može prijaviti na mrežni sistem nije ograničen s brojem radnih postaja (5, 10...) za koji je mreža
dimenzionirana (kupljena).
Naravno, ako više osoba pozna postupak prijave jednog od korisnika mogu zlorabiti mrežne
resurse. Stoga je omogućeno svakom korisniku da sam može mijenjati lozinku s kojom se prijavljuje na
sistem.
Jedan korisnik može se prijaviti s više radnih postaja i sa svake obavljati drugu zadaću. Ako se
odjavi s jedne radne postaje na drugima će nadalje ostati prijavljen.

150
Osnovi informatike

Arhitektura Novell NetWare mrežnog sistema prikazana je na slijedećoj slici:

Slika 3.86 Shema arhitekture NetWare mrežnog sistema.

Zadaće pojedinih dijelova je:
 NETx je "shell"-prevoditelj za MS-DOS komande jer ih NetWare ne pozna. NetWare sintaksa
prevodi se u MS-DOS sintaksu i korisnik ima osjećaj da radi s MS-DOS-om. U novijim
verzijama mreže koncept NETx-a zamjenjen je skupom VLM modula (Virtual Loadable
Modules) koji se dinamički učitavaju u radnu memoriju poslužitelja i radne postaje prema
potrebi.
 NetBIOS omogućava rad s aplikacijama razvijenim za IBM-NET mrežni sistem. Nije uvijek
potrebit.
 IPX usmjerava izvještaje s mreže na poslužitelj i upravlja prijenosom između radnih postaja i
poslužitelja. Mrežna oprema uključuje mrežnu karticu i njezinu programsku podršku glede
komunikacije i predstavlja fizičku vezu s poslužiteljem.
 DOS, aplikacije i NOVELL NetWare u okruženju poslužitelja služe da se omogući izgradnja
NOVELL particije i kreiranje mrežnog sistema putem DOS particije i njihova međusobna
interakcija tijekom upućivanja, rada i isključivanja mrežnog sistema. Netware način zapisivanja
nije sukladan MS-DOS načinu zapisivanja podataka na disk, te se Novell particija diska
poslužitelja "ne vidi" iz DOS-a i ne može joj se izravno pristupiti.
 PC BIOS i DOS predstavljaju OS računara koji opslužuje aplikacije radne postaje. Lokalne
aplikacije mogu komunicirati sa poslužiteljem preko NETx-a (NetBIOS-a).
Dakle, glede uspostavljanja mrežne komunikacije u računar mreže potrebito je učitati i izvršiti
u radnoj memoriji računara programsku podršku prema slijedećem redosljedu:

151
Osnovi informatike

Tablica 3.87 Radnje uspostavljanja mrežne komunikacije.

Tablica predstavlja opće načelo uspostavljanja komunikacije, te stoga nisu opisani parametri
koji bi pojedine korake pratili, kao ni osobitosti u slučaju priključivanja različitih mrežnih resursa.
Raznolikost OS i sklopovske osnove računara otežavaju usklađivanje različitih računarskih
platformi u zajednički rad u mreži. Povezivanje istorodnih sistema pojednostavnjuje izradu mrežne
podrške i programske podrške koja će se koristiti. No, proizvođači mreže opreme uspješno nude i
mogućnost usklađenog rada različitih sistema u mrežnom okruženju koristeći se za tu svrhu specijalno
dizajniranim sklopovima i programskom potporom glede ostvarivanja uspješne međuveze između njih.

REZIME:

Najraširenija koncepcija mrežnog sistema danas je na načelu korisnik-poslužitelj, mnoštvo

korisničkih radnih postaja povezano s jednim ili više poslužitelja. Mrežno interfejsprema poslužitelju
mora da postoji na svakoj radnoj postaji, tvori ljusku oko OS-a postaje, i odgovorno je za svako
presretanje komandi i naredbi DOS-a koje upućuje aplikacijski program.
Sklopovska oprema mreže može se općenito podijeliti u tri skupine:

1. Poslužitelj/host (računar, UPS)

2. Radne postaje (računar, monitor i tastatura)
3. Ostala oprema (štampači, crtač, CD-ROM, streamer,
modemi, mrežne kartice i drugo)
Poslužitelj će se najčešće realizirati kao jedan kvalitetniji računar, imati će bolje i moćnije
diskovne i memorijske resurse od radnih postaja, te će koristiti UPS kako bi se osigurao neprekidni
dotok energije. Resursi radne postaje moraju zadovoljiti zadaćama za koje je namjenjena.
Najjednostavnija i najjeftinija konfiguracija mreže bila bi između istovrsnih računara (OS)
izravnim povezivanjem njihovih MREŽNIH KARTICA prenosnim vodom u topologiji sabirnice u
PEER-TO-PEER organizaciji, a jedan od računar može se organizirati kao datotečni poslužitelj ostalima
i po potrebi može raditi kao radna postaja. Vrlo stabilna mreža prema navedenim načelima može se
ostvariti operativnim sistemom Windows 95 koji ima implementiranu mrežnu podršku za ovaj tip
mreže.
Mrežna kartica je osnovni fizički elektronički sklop nuždan za ostvarenje komunikacije i
pripada najnižem sloju OSI modela. No slabost dizajna u topologiji sabirnice je što neispravna kartica
može poremetiti rad cjelokupne mreže. Zvijezdaste konfiguracije s upotrebom HUB-a su u tom smislu
otpornije. Sofisticirani HUB-ovi imaju mogućnost isključivanja neispravne mrežne kartice iz sistema
mreže te promjenu i kontrolu parametara pomoću programske podrške, ali takvo rješenje je znatno
skuplje pogotovo za mrežu s nekoliko korisnika. Na sreću pouzdanost elek tronike u dovoljnoj mjeri
zadovoljava da se mogu prihvatiti i jednostavnija i jeftinija rješenja.

3.6.4. Mrežna kartica

Sklop, koji skupa s konektorima i ožičenjem, tvori fizičku izvedbu OSI modela protokola i
predstavlja interfejs(interface) između računara i u sklop ugrađenog komunikacijskog sistema, naziva se
mrežna kartica (Network Interface Card - NIC). Programska podrška, koja vodi računa o protokolima,
zajedno s karticom tvori interfejsizmeđu računarske i komunikacijske podmreže.
IEEE (The Institute of Electrical and Electronics Engineering) je utemeljio niz načina na koji
mrežne kartice prenose podatke preko medija, najčešće raznih vrsta vodova, prihvaćenih od strane ISO
a odnose se na razne računarske platforme.
Poznati su pod nazivima 802.1 do 802.6 standardi koji definiraju u suštini različite topologije i
načine prenosa podataka, uopćeno:
802.1
Definira odnose između IEEE standarda i ISO modela.
802.2

152
Osnovi informatike

Standard komunikacije u sloju veze i povezivanja.

Opisuje logički mehanizam kontrole podataka i njihovog prihvata i odašiljanja (prijenosa).
Standardi nadalje opisuju fizičke slojeve OSI modela.
802.3
Mehanizam ispitivanja zauzetosti medija mreže i ako je medij zauzet ne pristupa se mreži da ne
dođe do kolizije, najčešće korišten kod ethernet-a.
802.4
Mehanizam odašiljanja paketa od postaje do postaje u koji pošiljatelj "stavi" podatke i adresu
(kod) odredišne postaje i koji odredište preuzima kad paket (ponegdje nazvan "žeton") stigne do
njega i kad se adresa u paketu slaže s adresom odredišta. Redosljed odašiljanja postajama je
slučajan.
802.5
Mehanizam sličan predhodnom s razlikom da "žeton" stalno putuje u krugu u istom smjeru.
Koristi se kod topologije tipa prstena.
802.6
Standard koji podržava komunikaciju kroz svijetlosna vlakna, podrška mrežama tipa WAN.
Kartica ima zadaću povezati računare u mrežu iste topologije. Povezivanje mreža različite
topologije može se obaviti umetanjem više kartica za različite topologije u poslužitelj od kojih svaka
"opslužuje" svoju topološku granu. Naravno, tada mrežna programska podrška treba da podržava
različite mrežne sisteme. Mrežni sistem tipa NetWare u svojoj strukturi ima implementiranu podršku u
poslužitelju za obavljanje zadaća mosta i usmjerivača te je dovoljno umetnuti raznolike kartice.
PC mrežna kartica konfigurira se najčešće za jedan od tipova U/I sabirnice (ISA, VLB ili PCI) i
najčešće podržava ISA sabirnicu koja u potpunosti zadovoljava zahtijeve glede mrežne komunikacije.
Mreža kartica na pročelju imati će jedan ili više tipova priključaka:

1.) THIN ETHERNET (tanki) koaksijalni kabel - sabirnička

topologija uz transiver ugrađen na kartici. Koaksijalni
kabel se preko BNC-T člana vezuje direktno na karticu;
ima veću imunost na šum, tipičan za sabirničku topologiju.

2.) TWISTED-PAIR (usukane parice) 8 žilni kabel - zvijezdasta

topologija s HUB uređajem (prometnim središtem) i RJ-45
PTT tipom konektora za telefon. Mogu biti oklopljene-STP i
neoklopljene-UTP; jeftinije su i lakše za instalaciju.

3.) THICK ETHERNET (debeli) koaksijalni kabel + TRANSIVER uređaj

koji se povezuje s mrežnu karticu pomoću transiver kabela
(15 pinski AUI konektor).
Kartica koja sadrži više tipova priključaka uobičajeno se naziva kombinirana (combo) mrežna
kartica.

153
Osnovi informatike

Slika 3.88 Pročelje "Combo" PC mrežne kartice.

Naravno, nije moguće upotrebiti više načina prikljičivanja mrežne kartice na mrežu već samo
jedan od njih. U konfiguracijskoj datoteci kartice treba definirati s kojom vrstom priključka će kartica
raditi.
Kartica s višestrukim sučeljem, kao prikazana na predhodnoj slici, obično se naziva "combo"-
kombinirana. Funkciju transivera kod 10base2 i 10base-T odrađuje elektronika ukomponirana na
tiskanoj ploči mrežne kartice.
Posebnost glede navedenog je:

4.) FIBER-OPTIC (optovodi) - unutar kabela ima dva ili više

optičkih vlakana jer optovod podržava samo jednosmjernu
komunikaciju. Daju dobru sigurnost zbog otpornosti na
vanjske elektromagnetske utjecaje i veliku brzinu prijenosa
podataka, ali su vrlo skupi; brzo, dugo i skupo.
NIC ima slijedeće funkcijske dijelove:
1.) Modul odašiljanja-prijema
U suštini to su predajni i prijemni sklopovi signala s podacima
2.) Modul kodiranja-dekodiranja
Omogućava umetanje bit-ova sinkronizacije u slijed s podacima pred samo odašiljanje, kako bi
se u prijemu održavala sinkronizacija s predajom i izdvajanje podataka u prijemu.
3.) Modul pristupa mediju (MAC)
Najvažniji modul, u odašiljanju generira odredišnu adresu, kontrolno i CRC polje FRAME-a, a
u prijemu obradu adrese FRAME-a i njegov prijem te otkrivanje greške i postupak u slučaju
greške. Algoritam rada modula omogućava u tu svrhu dizajniran mikroprocesor s pripadnom
memorijom u kojoj je upisan MAC algoritam.
4.) Buffer-e za FRAME
Priručna memorija u koju se upisuje FRAME pred odašiljanje ili se čuva netom primljeni
FRAME. Veličina joj je od par KB do MB.
5.) Međuvezu prema sabirnici (računaru)
Predstavlja sklopove koji će uputiti podatke na sabirnicu računara u za to njemu prepoznatljivoj
formi ili obratno. Stoga su dizajnirani za ISA, EISA, MC i druge vrste sabirnica. To znači da se
kartica za jednu vrstu računara ne može upotrebiti u drugoj.
Sklopovske postavke NIC su:
A.) Broj prekida (interrupt)

154
Osnovi informatike

Kad NIC primi podatke obavještava CPU postaje o prispjeću podataka putem signala prekida.
Po prijemu signala prekida CPU zaustavlja tekuću zadaću, zapisuje gdje je stao, ispituje na
kojem je vodu nastao prekid, te prema broju prekida i tablici vektora prekida pokreće pripadnu
servisnu programsku rutinu koja zna kako da obradi primljeni paket i kojoj CPU prepušta
kontrolu. Odabir IRQ je obično 5, jer vrlo rijetko računari koriste LPT2, ili je PNP (Plug And
Play - umetni i radi) ako NIC, BIOS i OS to podržavaju.
B.) DMA ili DMM (Direct Memory Mapping - Shared Memory)
NIC može koristiti jedan od DMA kanala za transfer podataka iz buffer-a NIC u memoriju
računara ili mapiranjem memorije buffer-a NIC u područje memorije u rasponu od 640KB-
1MB. Tada treba odrediti početnu adresu buffer-a NIC i njegovu veličinu.
C.) I/O port adresa
IO adresa mora se izabrati da ne bude u sukobu s već postojećim uređajima npr. 300 ili će se
sama postaviti ako su NIC, BIOS i OS tipa PNP (Plug And Play).
Po brzini prijenosa podataka u računar DMM je najbrži način, slijedi I/O port te DMA. Moguća
je upotreba i kombinacije navedenih.
Svakoj kartici umetnutoj u slot matične ploče treba dodijeliti slobodni IRQ broj i adresu
(npr. IRQ=5, U/I adresa=300H), te premoštenjima odrediti koji će se tip konektora (veze)
koristiti, prisustvo BOOT ROM-a za postaje bez OS na disku i slično. Ako se u slot-ove
računara umeće više kartica svaka se pojedinačno mora konfigurirati na različite prekide i
adrese jer to je u suštini više uređaja. Ova zadaća se pojednostavnjuje upotrebom PNP kartica
nove generacije koje, u zajednici s BIOS-om novije generacije, OS automatski podešava.

3.6.5 Modem

Razvijenost PTT mreže, unatoč njene tehničke inferiornosti glede prenosa podataka u odnosu
na LAN, iskorištena je za komunikaciju između računara i prijenos podataka na veće udaljenosti
uređajem nazvanim MODEM (MODulator-DEModulator). Rad modem-a temelji se na pretvorbi
električnog serijskog slijeda digitalnog signala u analogni signal prikladan za prijenos preko PTT kanala
uz prilagodbu u brzini prijenosa.
U suštini modem predstavlja interfejsizmeđu računarskog i PTT okruženja. Ima u sebi
integrirane sve osobitosti telefona, od prepoznavanja signala centrale, biranja broja pa do komunikacije
i prekida komunikacije.
Prijenos podataka obavlja se PTT kanalom po V.21-V.90 standardima preporučenim od
CCITT, odnosno po RS232C specifikaciji između modema i računara. Većina modema podržava "AT"
skup komandi pomoću kojih se upravlja parametrima prenosa. Za njih se kaže da su Hayes-kompatibilni
po standardu koji je ustanovila istoimena firma.

155
Osnovi informatike

Tablica 3.89 Dio "AT" komandi modem-a.

Komandna crta mora započeti "AT" prefiksom npr. "ATZ &F X3 L3 M1", a redosljed komandi
niti razmak između njih nije od značaja, a komanda bez broja podrazumjeva "0". Nije uputno miješati
velika i mala slova u komandnoj crti.
Razvoj tehnologije omogućio je izradu modema u obliku kartice koja se umetne u slot matične
ploče računara i vrlo često uz funkciju komunikacije ugrađena je i elektronička podrška FAX prijenosu
podataka. Nedostatak internog modema je neprenosivost i primjena uz samo jednu vrstu računara.
Navedeni nedostatak može se ublažiti ako se omogući dostupnost modemu putem mrežnih resursa.
Modem umetnut u slot matične ploče je dodatna periferija, te ga treba pri ugradnji definirati npr. IRQ=3
i pristup serijskom port-u COM4, "dubleru" serijskom port-u COM2.
Modem omogućava, uz pripadnu programsku podršku, korištenje računara kao terminala na
većim udaljenostima od host-a, BBS komunikaciju i razmjenu datoteka te uz sofisticiranu programsku
podršku, kao Peter Norton PCANYWHERE, "upad" na udaljeni računar kao host, te daljinski rad na
njemu kao pokretanje aplikacija, transfer podataka ili razmjena poruka.
Kao i kod komunikacije u lokalnoj mreži, prijenos podataka pomoću modema traži za tu svrhu
svojstven skup pravila i načina pripreme podataka za otpremu i prijem te upravljanje prijenosom.
Najčešće korišteni protokoli i upravljanje su.
 XMODEM
Jednostavan protokol za prijenos podataka. Paketi su dužine 128 znakova. Protokol je
poludupleksan. Loše se ponaša s brzim modemima.
 ZMODEM
Brzi protokol za prijenos podataka poboljšan za mnoge različite primjene a posjeduje i mnoge
korisne mogućnosti kao ponovno slanje neispravno primljenog bloka i nastavak neuspješnog
prijenosa od mjesta prekida.
 XON/XOFF
Način upravljanja protokom podataka, Znak XON (ASCII17 - DC1) šalje se kada se dotok
podataka dozvoljava, a XOFF (ASCII19 - DC3) šalje se kada se želi zaustaviti dotok podataka.
To ujedno znači da se ti znakovi ne smiju pojaviti u korisnim podacima, te se radije koristi
sklopovska metoda za upravljanje protokom RTS/CTS.

156
Osnovi informatike

Primjer I

V PREPORUKE - Skup CCITT preporuka koje propisuju način prijenosa podataka PTT
vodovima. Najčešće korištene su:
V.29
brzina prijenosa 9600 bit/s, poludupleks ili 4 žični puni dupleks sa sniženjem na 7200 bit/s i
4800 bit/s.
V.32
brzina prijenosa 9600 bit/s sa sniženjem na 4800 bit/s.
V.32bis
brzina prijenosa 14400 bit/s sa sniženjem na 12000 bit/s, 9600 bit/s, 7200 bit/s i 4800 bit/s.
V.34
brzina prijenosa 28800 bit/s uz V.32bis.
V.42
ispravljanje pogrešaka i pretvorba asinkronog u sinkroni prijenos.
V.42bis
sažimanje podataka po LempeL-Ziv metodi po načelu zamjene češće korištenih znakova kraćim
nizom.
V.90
unaprijeđeni V.42 do brzina 56000 bit/s, objedinjuje X2 i 56k-FLEX modemske izvedbe.
ASINKRONI prijenos podataka temelji se na prepoznavanju početka i kraja podataka tijekom
prijenosa, naredni prijenos idućeg podatka temelji se na međusobnom "sporazumjevanju" elektronskih
sklopova po prijemu oznake završetka predhodnog.

Primjer II

Izbor parametara modema za asinkronu komunikaciju:

Pred svaki podatak slijedi START bit, potom bit-ovi podatka uz bit pariteta (ako se odredi) te
STOP bit pa ponovno istim redom za idući podatak. Dakle svakom podatku dodaju se još tri bit-a
upravljanja i kontrole. Parametri se moraju istovjetno postaviti na obe strane, Zadaju se na primjer kao
vrijednost:

COM3=9600,8,N,1
Brzinu prijenosa određuje onaj koji vrši odašiljanje podataka tijekom prijenosa. Prijenos je
spor; jako puno se gubi u brzini neprekidnim upravljanjem sa START/STOP oznakama i oznakom
pariteta. Obično se oznaka pariteta ne koristi glede povećanja brzine, ali je tada veća podložnost
greškama.

157
Osnovi informatike

SINKRONI prijenos temelji se na prijenosu blokova podataka po unaprijed postavljenom taktu

(brzini) pred početak prijenosa kako kod predajnog tako i kod prijemnog uređaja. Kad prijenos započne,
nakon zaglavlja bloka podataka prenose se podaci bez START/STOP bit-a i bit-a pariteta te CRC zbroj
svih podataka u bloku i oznaka kraja bloka i povremeno se tijekom prijenosa blokova u prijemu
kontrolira i usklađuje takt između prijemnog i predajnog uređaja. Ako se CRC ne slaže traži se
ponavljanje odašiljanja bloka. Sinkroni prijenos sklopovski je složeniji ali i brži.
Način korištenja modema odrediti će i programska podrška koja ga koristi. Najjednostavniji
način je da se modem koristi kako bi se računar povezao kao terminal za udaljeni host uz tekstualni mod
rada. Takva komunikacija je s BBS poslužiteljima. S jednog poslužitelja nije se moguće nadalje
povezati s drugim. To je komunikacije vrste točaka na točku (Point To Point).
Siromaštvo komunikacije terminalom uzrokom je razvoja svjetske komunikacijske mreže -
INTERNET i posebne programske podrške s elementima grafike kao WWW (World Wide Web) mrežni
servis na načelima Client-Server arhitekture.
WWW omogućava pregled dokumenata na poslužitelju i njihovu međusobnu povezanost putem
povezivanja dokumenta, neke njegove riječi ili slike s nekim drugim pojmom na istom ili nekom
drugom računaru bilo kuda u svijetu. To je ogromna elektronička knjiga na elementima multimedije
koja dinamički raste svaki dan.
Takva komunikacija zahtijeva brze modeme i temelji se na korištenju naprednijih protokola kao
HTTP (HyperText Transfer Protocol). Dokumenti se pregledavaju pomoću posebne programske
podrške nazvane PRETRAŽITELJI (BROWSER). Pretražitelj prikazuje sadržaj dokumenta i
omogućava da se potraži kod odgovarajućeg poslužitelja nova strana kad korisnik izabere neko od
istaknutih ponuđenih polja (hypertext) za povezivanje (LINK) na stranici koja se trenutno prikazuje.
Svaka od stranica jedinstveno je označena sa svojim URL (Uniform Resource Locator). Uobičajena
komunikacija između poslužitelja i korisnika na internetu podržana je TCP/IP SKUPOM protokola.
Da bi se osigurala brojčana protačnost u modemskoj komunikaciji svakom od PTT brojeva
poslužitelja dodjeljuje se "multiplekser", elektronički uređaj koji omogućava svojim elektroničkim
sklopovima vremensku razdiobu u pristupu komunikacijskom kanalu, odnosno prijenos više poruka
istim komunikacijskim kanalom. Time se pristup jednom PTT broj uvišestručuje. Npr. odabirom broja
9762 i njegovim zauzimanjem jedan korisnik koristi prvi slobodan multipleksirani put, a drugi korisnik
će odabirom istog broja zauzeti naredni slobodni multipleksirani put. Tek kad su svi multipleksirani
putovi zauzeti dobiti će se znak zauzeća.

Primjer IV

Označavanje mjesta stranice i puta za poštu na INTERNET-u.

Uobičajeni URL zadaje se po sintaksi:

PROTOKOL://DOMENA/pod_domena/DOKUMENT.FORMAT

kao na primjer:

http://WWW.pl-print.tel.hr/split/index.htm

PROTOKOL - način korištenja kao HTTP, GOPHER, FTP ...

DOMENA - TIP i adresa poslužitelja na kojem je stranica
pod_domena - put do željene stranice
DOKUMENT.FORMAT - definicija dokumenta koji se traži
Protokol u suštini opisuju interfejsprema korisniku. Adresa računara najčešće je kratica koja
pobliže opisuje njegovu lokaciju. Put su imenici kroz koje se dolazi do smještaja dokumenta koji se želi
pregledati i kojemu je tip format dokumenta kao HTML (HyperText Markup Language). Dokument se
neće moći pregledati ako pretražitelj ne može prepoznati njegov format. Nije nužno zadati ime i format
dokumenta ako se želi pretraživati područje koje je naznačeno.
Jedna od usluga interneta je elektronska pošta E-mail (Electronic mail) za koju se adresa
korisnika označava na slijedeći način:

korisnik@pod_domena.DOMENA.glavna_domena .... uobičajena

158
Osnovi informatike

korisnik.pod_domena@DOMENA.glavna_domena .... CARNET

kao na primjer,

drago.radic@ktf-split.hr

korisnik - naziv korisnika (ime)

@ - znak razdvajanja i dio je sintakse adrese.
pod_domena - pobliže mjesto korisnika (prezime)
DOMENA - područje gdje korisnik pripada (Split)
glavna_domena - država (za HRVATSKU je oznaka "hr")
Sami nazivi i pripadnost području na poslužitelju određuju se u dogovoru s nadglednikom
poslužitelja koji će adresu "oživiti".

REZIME:

Glede sigurnosti u pristupu mreži preko modema, korisno je koristiti modeme koji mogu uputiti
povratni poziv korisniku kako bi se provjerio njegov identitet. Osim toga prilikom ostvarivanja s BBS
ili INTERNET poslužiteljem korisnik se mora prijaviti i upisati svoju lozinku (ne za javne mreže).
Stoga lozinku ne treba svakome otkriti jer su tada moguće zloupotrebe na štetu neobazrivog korisnika,
tim više ako se plaća pretplata i vrijeme korištenja resursa poslužitelja.
Svaki modem, bilo vanjski ili ugrađeni, ima interfejss LINE i PHONE priključcima. Povezuje
se s PTT centralom prema narednoj slici:

Slika 3.90 Povezivanja modema za PTT priključak.

Modem je prvi prema PTT priključku i ako je kvalitetno izrađen njegovi elektronički sklopovi
ISKLJUČITI će "phone" priključak u momentu uspostavljanja komunikacije. Interfejsmodem-a prema
računaru biti će sabirnica računara (ugrađeni modem) ili RS232C serijski kanal (vanjski modem).
Razvoj interneta, kao globalne svjetske mreže, uveliko potiče razvoj modemskih komunikacija i vrlo
brzo mogu se očekivati višestruko poboljšane performanse modemske komunikacije.
Danas se, uz PTT broj telefon i fax-uređaja, sve češće na oglasnim stranicama novina i
TV reklamama nalazi WWW adresa oglašivača kao i E-mail adresa elektronske pošte na koju
su mogu poslati željeni upiti i pronači potrebiti odgovori.

159