1.

Uvod

Biološka raznolikost je pojam koji označava svu raznolikost života na Zemlji koja se
općenito dijeli u tri skupine: geni , biljne i životinjske vrste, te ekosustavi. Premda još
nije poznat ni približan opseg biološke raznolikosti, znanstvenici su do danas opisali i
klasificirali 1 063 000 životinjskih vrsta, 344 300 biljnih vrsta, te 11 200
mikroorganizama, a o genima se svaki dan saznaje nešto novo.

Pretpostavlja se da ukupan broj vrsta doseže 10 do 30 milijuna, no zahvaljujući brzini

kojom ugrožavamo i uništavamo prirodna staništa, svake godine iščezava 40 000
vrsta, što uvelike smanjuje ukupnu ekološku ravnotežu i stabilnost. Smanjenjem
biološke raznolikosti Zemlja i čovjek postaju sve ugroženiji.

2.Biološka raznolikost
Biološka raznolikost u posljednje vrijeme je u središtu pozornosti, ne samo
znanstvenika i udruga koje se brinu o zaštiti okoliša, nego i vlada najvećeg broja
država. Ta pojava upućuje na ozbiljnost stanja i stupanj ugroženosti prirode ,
pogotovo biološke raznolikosti. Današnja biološka raznolikost nastajala je tijekom
duge geološke prošlosti planeta Zemlje . Ona je plod abiotskih elemenata koji su se
pojavljivali i mijenjali tijekom duge i burne prošlosti našeg planeta. Unutrašnje sile
Zemlje oblikovale su na njezinoj površini tako velike i krajobrazne razlike da one
uvijek i ponovo zadivljuju njezine stanovnike. U isto vrijeme, vanjski abiotički elementi
djelovali su na površinu Zemlje oblikujući pri tom geomorfološke prošlosti mijenjali su
se klimatski uvjeti, često s dramatičnim posljedicama.Ledena i međuledena razdoblja
toliko su mijenjala uvjete da je već postignut biološki razvoj često morao započinjati
ispočetka.Raznovrsnost živih bića plod je evolucije, divergencije živih oblika, koja
rađa mnoštvo vrsta različite konstitucije u raznolikosti ekosustava. Ekološki sustav
obično se definirakao skup elemenata, živih i neživih,odnosno određeni biotop na
kojem je oblikovana specifična boicenoza. U svjetlu takve definicije može se sa
sigurnošću ustvrditi, da ukoliko se na Zemlji sačuvaju zdravi biotopi i biocenoze će
biti zdrave i bogate., odnosno da će se i biološka raznolikost nesmetano razvijati.
Ekosustavi mogu biti različiti po sastavu i veličini te biosferi daju mozajičan izgled.
Postoje različitih kriterija podjelu ekosustava, ali važniji ulogu za raznolikost imaju
priroda biotopa (vodeni –morski ili „slatki“ , kopneni), klimatski čimbenici (toplina,
vlanost, svjetlost), sastav biocenoza (smrekove šume, livade i sl.)

2.1.Tropske šume

Tropske kišne šume su biom koji se odlikuje najvećom biološkom raznolikošću. Više
od 50% svih danas živućih organizama živi u toplim i vlažnim tropskim šumama, ako
znamo da taj biom zauzima samo 3% kopna na Zemlji, postaje jasno kolikoo se

1
bogatstvo nalazi u tim šumama (džunglama). Procjenjuje se da je pod tropskim
šumama još samo oko 9,5 milijuna četvornih kilometara. Oko 62% tih šuma nalazi se
u Južnoj Americi. Sječa tropskih šuma radi dobivanja drvne mase, novih obradivih
površina, otvaranja rudnika i prometnica znatno ugrožava taj biom. Svake godine
nestaje od 11 000 do 16 000 četvornih kilometara tih šuma. Procjenjuje se da će za
20-tak godina, ovom dinamikom sječe, preostati samo 20% postojećeg bioma
tropskih šuma. Naravno, pri tom će nestati brojni organizmi koji u njima obitavaju.

2.2.Biološka raznolikost Hrvatske

Hrvatska se, unatoč maloj površini, ističe raznolikošću ekosustava i staništa, koja se
odražava i u velikom bogatstvu i raznolikosti živog svijeta. Takvo bogatstvo
uvjetovano je položajem i klimatskim prilikama te djelomično utjecajem čovjeka.

U usporedbi sa stanjem u srednjoj i zapadnojEuropi, Hrvatska se odlikuje visokim

stupnjem očuvanosti prirode. Hrvatska ima sve preduvjete da joj upravo to bogatstvo
bude glavni temelj razvitka.

U zaštiti od ugroženosti biološke raznolikosti posebnu pozornost treba posvetiti

krškim ekološkim sustavima jer predtavljaju bogatstvo globalne razine sa specifičnim
endemičnim vrstama i životnim zajednicama.

Nadalje, treba brinuti o močvarama i vodenim ekosustavima kojih na području

Hrvatske u slijevovima rijeka ima relativno mnogo. Međutim, to su ujedno i
najugroženiji ekosustavi.

Tablica1: Ekološki sustavi i staništa u Hrvatskoj

Ekološki sustavi Staništa

1. Krš i podzemlje 1.morska i priobalna
2. Močvare, rijeke, jezera, cretovi 2. kopnene vode
3. Jadransko more (jadranska flora i 3. šikara i travnjaka
fauna
4. Obala i otoci 4.šume
5. Travnjaci i oranice 5.močvarna i cretna
6. Šume 6.špilska i stjenovita
7. Gradski ekološki sustavi 7.poljoprivredna
8. umjetna

2.3.Smanjenje biološke raznolikosti

Iako je biološka raznolikost prirodno podložna stalnim promjenama, te su mnoge

vrste tolom evolucije i prirodno iščezavale s ove planete, u današnje vrijeme je
čovjek glavni krivac za ubrzano izumiranje vrsta koje se pojavilo posljednjih sto
godina, a svakim danom se sve više ubrzava. I na području Hrvatske je ovaj proces
jednako izražen.

2
Najčešći antropogeni uzroci biodiverziteta su:

1. Uništavanje životnog staništa flore i faune, nekad dominantni šumski

ekosustavi u današnje su vrijeme znatno smanjeni, a kroz povijest su
oblikovani novi krajolici i ekosustavi, prvenstveno kao posljedica
poljoprivrednih aktivnosti, intenzivne urbanizacije (nedovoljna briga za urbanu
ekologiju pri prostornom planiranju) i industrijalizacije. Uz šumske, naročito su
stradala nekad brojnamočvarna područja koje je čovjek u najvećoj mjeri
isušivao i smanjivao hidrotehničkim radovima, širenjem na njihov račun vlastiti
životni prostor.
2. Cijepanje prirodnih ekosustava, naročito gradnjom naselja, prometnica i
svekolike infrastrukture (eliktrifikacija, plinofikacija,
telefonizacija,vodoopskrba,,kanalizacija), te širenjem intenzivno gospodarenih
poljoprivrednih površina prirodni i modificirani ekosustavi ostaju izlirani poput
otoka u kojima vrste više ne mogu komunicirati s drugim srodnim područjima
te u njima dolazi do lokalnog izumiranja vrsta i vrlo brzog smanjenja biološke
raznolikosti.
3. Preintenzivno iskorištavanje biljnih i životinjskih vrsta ogleda se u lovu,
ribolovu, skupljanju ljekovitog bilja, puževa, kornjača, žaba za hranu, trgovini
životinjama (npr. kućnim ljubimcima) i sl.
4. Unošenje stranih (alohtonih) ili neprirođenih vrsta, koje nisu ranije živjele
na nekom području, redovito zbog nedostatka prirodnih neprijatelja, negativno
utječe na zavičajnu floru i faunu, a često ishodi i potpunim poremećajem
ekološke ravnoteže u pojedinim ekosustavima, potiskujući zavičajne vrste.
Tako su u Jadranu poznata širenja invazivnih zelenih i crvenih algi. Te alge
stvaraju debeo i jednoličan pokrov na morskom dnu, zagušujući pri tom
autohtoni bentos (životne zajednice na i pri morskom dnu)
5. Onečišćenje atmosfere, pedosfere i hidrosfere – posebno obrađujemo
6. Zapuštanje i nebriga o zavičajnim sortama kultiviranih biljaka i pasmina
udomaćenih životinja vrlo brzo dovodi do izumiranja ili svođenja populacija na
premali broj koji ne može osigurati dovoljnu genetske raznolikost za daljnji
opstanak.
7. Biotehnologije , očito one koje koriste genetski prinačene (modificirane)
organizme – GMO, transgene organizme – organizme kojima je genetskim
inženjeringom oplemenjen genetski sustav unošenjem novog gena, a što je
križanjem inače nemoguće, npr gena iz biljke u životinju, ili obrnuto, ili
korištenje nedovoljno poznatih i ispitanih organizama u okolišu. U
poljoprivredi su npr. najčešće genetski preinačene biljke: kulture kukuruza,
soje, uljane repice, lucerne (djeteline). Danas u Hrvatskoj nema proizvodnje
GMO-a u komercijalne ili eksperimentalne svrhe, mada je 1999. zabilježeno
šest pokusnih polja s GM kukuruzom koja su, nakon snažnog protivljenja
javnosti, uništena 2000.
8. Ratna djelovanja ogledaju se negativno na biodiverzitet zbog oštećivanja
granatiranjem, požarima, sječom stabala, proljevanjem i prokapljivanjem

3
 opasnih tekućina, gaženjem teškim vozilima, te ubijanjem i uznemiravanjem
životinja. U Hrvatskoj su ova djelovanja naročito izražena od 1991. do 1995.g.

Tablica2: Uzroci ugroze biološke raznolikosti po pojedinim gospodarskim granama:

GOSPODARSKE UZROCI UGROZE BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI

DJELATNOSTI
POLJOPRIVREDA UNIŠTAVANJE BIOTOPA; UPOTREBA UMJETNIH GNOJIVA I PESTICIDA; ZAPUŠTANJE ZAVIČAJNIH
SORTI I PASMINA UDOMAĆENIH VRSTA NA RAČUN MONOKULTURALNOG UZGOJA; KRČENJE
ŠUMA
ŠUMARSTVO ISCRPLJIVANJE BIOGENIH ELEMENATA DUGOTRAJNIM IZNOŠENJEM DRVNE MASE
PROMJENA KVALITETE BIOTOPA I OZLJEĐIVANJE STABALA PRI SJEČI,

LOVSTVO FAVORIZIRANJE ODREĐENIH VRSTA DIVLJAČI NA ŠTETU OSTALIH VRSTA; UNOS STRANIH
VRSTA U BIOTOPE;

RIBARSTVO PRETJERANO IZLOVLJAVANJE; KRIVOLOV; NAPUČIVANJE SLATKIH VODA NEPRIROĐENIM

VRSTAMA; NEEFIKASNA ZAŠTITA PTICA MOČVARICA U ŠARANSKIM RIBNJACIMA

VODNO REGULIRANJE (UREĐIVANJE) VODOTOKA- SMANJENJE PRIRODNIH POPLAVNIH ZONA;

GOSPODARSTVO ONEČIŠĆENJE VODA

TURIZAM I GRADNJA OBJEKATA I PRIRODNE INFRASTUKTURE U VRIJEDNIM PRIRODNIM PODRUČJIMA;

REKREACIJA UNIŠTAVANJE I UZNEMIRAVANJE FLORE I FAUNE OD STRANE POSJETITELJA

PROMET CIJEPANJE BIOTOPA PROMETNICAMA; BUKA I VIBRACIJE; UZNEMIRAVANJE FAUNE;

ONEČIŠĆENJE ZRAKA, VODE I TLA

GRADITELJSTVO UNIŠTAVANJE BIOTOPA; ONEČIŠĆENJE ZRAKA, VODE I TLA

INDUSTRIJA ONEČIŠĆENJE ZRAKA, VODE I TLA

TRGOVINA „PLJAČKANJE“ BILJAKA I ŽIVOTINJA IZ PRIRODE RADI TRGOVANJA (KUĆNI LJUBIMCI, PRIVATNI
UZGAJIVAČI I KOLEKCIONARI RIJETKE FLORE I FAUNE; PRERAĐIVAČI LJEKOVITOG BILJA;
NEKONTROLIRANI IZLOV JESTIVIH PUŽEVA,ŽABA, KORNJAČA, GLJIVA, ŠUMSKIH PLODOVA

3.ONEČIŠĆENJE
Onečišćenje prirode i okoliša je svako unošenje štetnih tvari i energije, koje
narušavaju prirodni sklad živih i neživih sastavnica okoliša.

3.1.Onečišćenje voda
Onečišćenje voda je svako kvalitativno i kvantitativno odstupanje od normalnog i
prirodnog kemijskog, fizičkog i biološkog sastava i kakvoće, koje ima neželjene
posljedice po zdravlje čovjeka i ostalih živih organizama, po ekosustav općenito, a
posljedično i na gospodarstvo.

Prije industrijske revolucije najčešći onečiščivaći i zagađivači voda bili su

mikroorganizmi koji su izljevanjem fekalnih voda u rijeke, jezera i mora zagađivali te
vode. Već je tada dokazano da je zagađena voda imala primarnu ulogu u nastajanju
teških zaraznih bolesti.

4
Danas zahvaljujući odgovarajućim protuepidemiološkim mjerama opasnost od
zagađenja konzumnih voda bitno je smanjena, i to stalnom kontrolom kvalitete vode
za piće, zatvorenim i kontroliranim vodoopskrbnim sustavima i dezinfekcijom vode.

Suočeni smo s onečišćenjem voda različitim kemijskim tvarima. Razlog tome je je

suvremeni život urbanog i ruralnog čovjeka, povećana industrijalizacija i moderna
poljoprivreda. Zbog toga je pitanje onečišćenosti voda jedan od najaktualnijih
problema za zdravlje i život samog čovjeka.

Rijeke, jezera i mora ne služe samo za opskrbu dovoljnih količina vode za potrebe
čovjeka, industrijske i poljoprivredne proizvodnje, nego i za odstranjivanje otpadnih
tvari, hlađenje postrojenja, kao rastvarač, otapalo, transporter i drugo. Danas su
rijeke postale pretežno kolektori svih otpadnih, urbanib i industijskih voda. Neke od
njih su pstale mrtve i degradirane. Mogućnost vodotokova da se procesima
samočišćenja oslobode otpadnih, štetnih, pa i otrovnih tvari relativno je mala ako je
pritok takvih tvari veći od kapaciteta samoočišćenja.

Onečišćene i zagađene vode postaju problem i daleko od mjesta onečišćenja jer se

vodotkom nizvodno prenose štetne tvari te se procjeđuju u podzemne vode i slijevaju
u mora.

3.1.1.Izvori onečišćenja voda

Komunalne otpadne vode su vode koje su se koristile za higijenske potrebe ljudi u
domačinstvima i naseljima. Takve su vode opterećene ekstrektima ljudi i životinja,
otpacima hrane, infektivnim i neinfektivnim mikroorganizmima, detergencijama,
uljima, uličnom nećistoćom, naftom, fenolima i tome slično.

Industrijske otpadne vode su opterećene raznim kemikalijama, metalima, gumom,

plastičnim materijalima, ostacima u preradi nafte, papira i tekstila. Naročito opasni
zagađivači su raznih grana prehrambene industrije (klaonice, mljekare, prerada
mesa, šećerane, štavljenje i prerada kože i dr.) onečišćivači voda su čeličane,
željezare, metalna industrija, industrija plastičnih masa, ljekova i sl.

Poljoprivredne otpadne vode zagađuju vode sa životinjskih farmi mineralnim

gnojivima (nitratima, nitrozaminom), pesticidima, mineralnim uljem itd.

Ostale otpadne vode mogu zagađivati i rudnici, nuklearne elektrane, termoelektrane

i dr.

3.1.2.Priroda onečišćenja/zagađenja voda

Kemijsko onečišćenje

5
Kemijski onečišćene vode sadrže brojne spojeve i otrove, kojima se narušava
prirodna karakteristika voda, npr, pH, osmotska vrijednost, mineralni sastav, količina
otopljenog kisika, miris, okus itd.Na temelju kemijskie prirode onečiščivaća, to
onečišćenje se dijeli na anorgansko, organsko i radioaktivno.

Biološko zagađenje

To su vode zagađene raznim patogenim bakterijama, virusima, gljivicama,

protozoama, ličinkama, parazitima i drugim organizmima koji su direktni uzročnici
oboljenja ili su prijenosnici patogenih mikroorganizama te su opasne po zdravlje ljudi
i životinja. Vodom se prenose uzročnici bolesti kolere, dizenterije, tifusa, paratifusa i
zarazne žutice te nametnici amebe, trakavice, gliste itd. Vode mogu biti zagađene i
životinjskim bjelančevinama, raznim masnoćama i uljima, fekalijama i dr.

Fizikalno onečišćenje

Fizikalno onečišćene vode imaju promjenjene osnovne fizikalne karakteristike poput

temperature i prozirnosti, odnosno zamućenja, radioaktivnost i dr.

3.2.Onečišćenje zraka
Dio atmosfere u kojoj se nalaze tvari koje su strane prirodnom kemijskom sastavu
zraka nazivamo onečišćenim zrakom. Danas, u stanju općeg lokalnog i globalnog
onečišćenja zraka (aeropolucija), teško je naći područja gdje je zrak čist, odnosno
jednak prirodnom sastavu. Zrak je posebno onečišćen ako sadrži tvari u
koncentracijama koje izazivaju štetne posljedice po zdravlje čovjeka, životinja i
biljaka te nanose štetu okolišu i gospodarskim djelatnostima.

3.2.1.Izvori onečišćenja zraka

Onečišćenje zraka može biti lokalno i globalno. Lokalno onečišćenje vezano je uz
gradove i krupnija industrijska područja. Kako zračne struje prenose štetne tvari i na
velike udaljenosti od mjesta emisije, onečišćenje zraka javlja se ikao globalna pojava.

Glavni izvori onečišćenja zraka (aeropolutanti) mogu biti prirodnog i antropogenog

podrijetla. Problemi onečišćenja zraka počinju od izvora onečišćenja, tj. Od mjesta
izgaranja, industrije, gradske aglomeracije i dr., gdje se u zrak ispuštaju brojni plinovi,
različiti spojevi i čestice, koji se prenose zračnim strujanjima i vjetrovima na drugo
mjesto.

Prirodni izvori

Od prirodnih izvora, za onečišćenja atmosfere značajnu ulogumimaju vulkani koji

tijekom erupcije izbace znatnu količinu raznih plinova i čestica vulkanske prašine.

6
Najčešći plinovi koje oslobađaju vulkani u atmosferu su: ugljikov dioksid (CO 2 ),
ugljikov monoksid (CO), sumporov dioksid (SO 2), sumporovodik (H2S), klor (Cl), vodik
(H), metan (CH4), amonijak (NH3) i vodene pare. Stupanj onečišćenosti atmosfere
ovisi o kemijskom sastavu i količini emitiranih plinova.

Požari velikih razmjera – primjerice šuma, poljoprivrednih površina, izvora nafte,

tankera s naftom i kemijskih industrijskih pogona- velika su opasnost za čistoću
zraka. Neki od tih požara prouzročeni su prirodnim putom, npr. električnim
pražnjenjem, sušama ali i nehajem čovjeka. U novije smo vrijeme svjedoci namjerno
izazvanih ekoloških katastrofa paljenjem izvora nafte tijekom rata (Kuvajt 1991.g.) ili
raketiranjem spremnika s naftom i plinom (Sisak i Osijek 1991.g.) u takvim
slučajevima riječ je o ekoterorizmu i ekocidu.

Antropogeni izvori

Čovjek je svojim djelovanjem počeo ozbiljno narušavati kemijski sastav atmosfere. U

zrak otpuštamo znatne količine različitih plinova, prašine i aerosola iz različitih izvora.

Najčešćiplinovi nastali djelovanjem čovjeka, a koji se oslobađaju u atmosferusu

:ugljikov dioksid (CO2) , sumporov dioksid (SO2), dušikov oksid (NO), dušikov dioksid
(NO2), ozon (O3) , te ugljikovodici (CO x). Nabrojeni plinovi nalaze se u dimnim
plinovima kemijske industrije kao aerosol, plinovi i pare, a nastaju i u procesima
spaljivanja fosilnih goriva u domačinstvima i prometalima. U zrak otpuštamo i
fluorovodik (HF), klorfluorugljik (CFCl), dim cigareta itd.

Onečišćivači zraka svrstavaju se u dvije skupine: prvu čine primarni onečišćivači koji
svoje štetne produkte stvaraju i otpuštaju direktno u atmosferu. Drugu skupinu čine
sekundarni onečiščivači koji nastaju iz primarnih štetnih tvari u međusobnoj interakciji
ili interakciji s normalnim sastojcima atmosfere (npr. kisele kiše koje nastaju iz SO 2,
NO2 i NO3 u reakciji s vodom).

Osim plinova, u atmosferu se otpuštaju i različiti oblicikrutih čestica koje s plinovima i

vodenim parama tvore različite smjese.

Prašinu čine čvrste lebdeće čestice disperzirane u plinovima. O veličini čestica ovisi
brzina taloženja prašine na neku površinu. Prašinu raznose vjetrovi i globalno
strujanje atmosfere. Procjenjuje se da na površinu godišnje padne oko deset milijardi
tona prašine! Ovisno o sastavu i koncentraciji čestica, prašina ne mora uvijek biti
štetna za zdravlje organizama i ekosustav.

Aerosoli su suspenzije čvrstih čestica (npr. olova iz benzina) ili kapljica tekućine
različitih kemikalija, peluda, bakterija itd.Kombinacija tih česstica s vodenom parom
dovodi do nastanka smoga i izmaglice. Ako se prizemno pojavi povećana razina
ozona, javlja se fotosmog. Ozon i ostali fotooksidansi , osim što smanjuju vidljivost,
iritiraju sluznice oka i dišnih putova te oštečuju proces fotosinteze u lišću biljaka.

7
Dim je mješavina čvrstih, tekućih i plinovitih tvari. Crni plin tijekom izgaranja ugljena
sadrži ugljene čestice, čađ, ugljikove, sumporove i dušikove okside te vodenu paru.

Rpomjene kemizma atmosfere mogu imati posljedice na mikroklimatske promjene

nekog područja, ali i djelovati na promjenu glogalne klime na Zemlji. Također se
istražuje utjecaj onečišćenosti zraka primjerice na propadanje šuma i vegetaciju
općenito te na promjenu kiselosti voda i tla.

3.2.2.Efekt staklenika
Još prije nekoliko desetljeća zrak je za nas bio slobodan prostor. Puštali smo sve i
sva u atmosferu u nadu da će to vjetar „već nekamo odnijeti“ sve dok se nije
spoznalo da zrak ne može neograničeno primati plinoviti otpad sa Zemlje. Poznato je
da kružni tok između Zemlje i atmosfere mora biti uravnotežen, to znači da količina
tvari koja u jednoj godini dospije u atmosferu, u istom razdoblju mora opet dospjeti na
Zemlju , inače bi koncentracija tih tvari u atmosferi stalno rasla. To se upravo zbiva s
ugljikovim dioksidom, naime goidišnja proizvodnja CO 2 veća je za oko pet milijardi
tona od njegove potrošnje fotosintezom. To pojačava učinak staklenika, koji utječe na
porast sadašnje temperature na Zemlji. Plinovi koji također utječu na učinak
staklenika su, uz ugljikov dioksid, još i metan (CH 4), dušikov oksid (NO2),
klorofluorugljik (CFC) i ozon, te ih zovemo stakleničkim plinovima.

U čemu se sastoji efekt staklenika? Ta pojava se temelji na principuzagrijavanja

staklenika u poljodjelstvu. U staklenik kroz prozorsko staklo proziru kratkovalne
Sunčeve zrake te se odbijaju od tla u obliku infracrvenih toplinskih zraka koje se
reflektiraju od staklene površine i ostaju zarobljene u stakleniku koji se na taj način
zagrijava.

Ozon (O3), koji u obliku nevidljivog sloja obavija globus djeluje slično kao i staklo. On
propušta samo sunčeve zrake na Zemlju , ali apsorbira dio topline koja se reflektira
od Zemlj prema tlu.

Kad ne bi postojao prirodni staklenički učinak, temperature na Zemlji bile bi niže za

oko 150C pa život u današnjem smislu uopće ne bi bio moguć. No, porastom
koncentracije CO2 i ostalih stakleničkih plinova, prije svega djelovanjem čovjeka

3.2.3.Kisele kiše
Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo onečišćavanje zraka koji
koriste biljke, životinje i ljudi, nego se uz vodene pare stvaraju i kisele kiše. Iako su
glavni prirodni izvori onečišćenja atmosfere erupcije vulkana, na taj se način
oslobađa samo 10% sumporova dioksida (SO 2) i dušikovih oksida (NOx). Ostalih 90%
čovjekov su proizvod. Vodena para u atmosferi reagira s plinovima, a uz energiju
Sunčeve svjetlosti i kisik u sumporastu (H 2SO3) i sumpornu kiselinu (H2SO4), te
dušikastu (HNO2) i dušičnu kiselinu (HNO3) prema jednadžbama:

8
 SO2+H2O→H2SO3
2 SO2+ O2→2 SO3
SO3+H2O→ H2SO4
2 NO+O2→2 NO2
2 NO2+H2O→HNO2+ HNO3

Kad tako zakiseljene kiše ili snijeg (pH ispod 5,6) dospiju u jezera i rijeke, njihove
vode također s vremenom postaju kisele (npr. pH=5,0).mnoga jezera (Kanada,
Skandidavija) već imaju pH samo 4,5 do 4,0, a prije 30-ak godina imla su pH između
7 i 8. Padom pH vrijednosti slabe, a zatim i propadaju brojne životinje i biljke.
Posebno su osjetljive neke vrste rakova, puževi, lososi, šarani i pastrve.

Kisele kiše uzrokuju i promjene u sastavu metala. Padom pH vrijednosti povećava se

koncentracija toksičnih metala kao što su živa, aluminij, olovo, cink i kadmij. Čini se
da upravo aluminij i aluminijski spojevi npr. Al(OH) 3 izrazito toksični te da oni uzrokuju
pomor riba i ostalih životinjskih vrsta. Toksičnost aluminija raste padom pH vrijednosti
ispod 5. Tako nastaje proces osiromašenja brojnosti vrsta, a nagle promjene u
sastavu vodenih organizama pridonose propadanju vodenih ekosustava.

Kisele kiše djeluju štetno i na kopnene biljke i to na dva načina: izvana i preko
zakiseljenog tla, tj. Preko korjenova sustava, na lišću i iglicama pojavljuju se
oštećenja kutikule i drugih organa i organela lišća. To dovodi do povećanog
isparavanja vode iz lišća. Kiele kiše u tlu uzrokuju oslobađanje otrovnih kovina (kao i
u vodi) pa će primjerice, aluminij i njegovi spojevi toksički uništavati dlačice korjena.
Time se biljci smanjuje dovod vode i hranjivih tvari (kalcij, magnezij, kalij) pa joj je
usporen rast. Takve su biljke osjetljive na mraz, visoke temperature i različite
uzročnike bolesti, stoga propadaju. Osobito su ugrožene šume koje su na pojedinim
područjima u fazi propadanja s više od 40% jedinki. Pri tom je riječ o propadanju ili
umiranju šuma

3.3.Onečišćenje tala
Tla u kojima se nalaze tvari koje su strane prirodnom kemijskom i biološkom sastavu
i koja imaju neželjene posljedice po živi svijet na tim tlima ili u njima , na ekosustav u
cjelini, a posljedično i na zdravlje ljudi i gospodarstvo, svrstavamo u onečišćena tla.
Onečišćenje tla može biti lokalno ili globalno.

Lokalno onečišćenje tala vezano je s jedne strane na velike gradove i veća

industrijska područja, a s druge strane na poljoprivredna područja.

Globalno onečišćenje tala vezano je najčešće transmisijom (prijenosom) štetnih tvari

oborinama, strujanjem zračnih masa, vodotocima i podzemnim vodama.

3.3.1.Izvori onečišćenja tala

Glavni izvori onečišćenja tala mogu biti prirodnog ili antropogenog podrijetla. Od
prirodnih izvora treba naglasiti ulogu vulkana koji tjekom erupcije izbace znatnu

9
količinu pepela na okolno tlo. Vulkanski pepeo mijenja kemijski, fizikalni i biološki
sastav tla. Brojni plinovi oslobođeni tijekom erupcije u atmosferu također mijenjaju
sastav zraka, a plinovi otopljeni u vodi zakisele oborine (kisele kiše, kiseli snijeg,
kisela tuča) te mijenjaju sastav i reakciju tla. Kompoziciju tla mijenjaju požari,
poplave, dugotrajne obilne kiše i suše te primjena velikih količina različitih pesticida u
poljoprivredi.

Antropogeni izvori onečišćenja tala u urbanim sredinama su industrija s nečistim

tehnologijama, domaćinstva i promet.najvećim dijelom tla se zagađuju
poljoprivrednom proizvodnjom.

Poljoprivredna proizvodnja

Intenzivno i ekstezivno poljodjelstvo, koje se nametnulo kao nužnost radi

prehranjivanja sve većeg broja stanovnika na našem planetu, ima, osim nesumnjivo
korisnog, i brojne štetne posljedice. Mnoga tla su osiromašena, tj. Degradirana, te im
nedostaju pojedini kemijski elementi kao što su kalij, fosfor, dušik i drugi. Stalnom
gnojidbom mineralnim gnojivima nadoknađuje se taj nedostatak. Često se
nadoknađuje količinama većim nego potrebnim, pa u tlima nastaju kemijske
promjene. Mijenjaju se sastav važnih mikroorganizama i kiselost tla.

Višak nekih minerala i dušikovih spojeva ispire se oborinama, čime prelaze u

vodotokove. Rijeke i jezera postaju opterećene tim tvarima. Mjerenja su pokazala
porast koncentracije mineralnih gnojiva i pesticida u morskim zaljevima u koje se
uljevaju velike rijeke iz poljoprivrednuh područja (npr. slijev rijeke Po u sjeverni
Jadran): procjenjuje se da te kemijske promjene u moru mogu biti jedan od uzroka
tzv. cvjetanja mora. Posebno su štetne za ekosustav brojne skupine kemijskih
sredstava za zaštitu od štetnika i nametnika te krovne vegetacije- pesticidi.

Onečišćenje tala komunalnim otpadom

Pod pojmom otpad podrazumjevaju se one tvari koje se u određenim aktivnostima

pojavljuju kao bezvrijedni sporedni proizvodi. To je u pravilu kruti otpad koji nastaje
najvećim dijelom u domaćinstvima i industrijskoj proizvodnji kao komunalni otpad,
odnosno . Posebne kategorije čine radioaktivni ,tekući (otpadne vode, muljevi) i
opasni otpad.Kao istoznačnica za otpad često se rabi izraz smeće kojim se označava
pomješani otpad iz kućanstava, industrije itd.

Danas je prihvaćena strategija oporabe tj. reciklaže ,tako da se veći dio otpadnog
materijala vraća kao sekundarna sirovina u ponovnu proizvodnju (npr. staklo,
plastika, automobilske gume, metalni predmeti). Otpad kao što su papir, plastika,
staklo, metal i guma ponovno ulazi u preradu novih proizvoda. Stupanj oporabe
papirnatog otpada u razvijenim zemljama kreće se oko 40%. Ostatak papira ostaje u
okolišu. Sretna je okolnost da se papir u vodi i tlu procesima truljenja ili spaljivanjem
može razgraditi. No, spaljivanjem papira onečišćujemo zrak olovom, ugljikovim
dioksidom, dušikovim oksidima i dr.

10
Najviše komunalnog otpada, i to oko 75%, čine sagorivi otpaci iz domaćinstva –
hrana, papir i plastika. Preostalih 25% su nesagorivi metali, staklo, keramika i pepeo.
Na sam papir i papirnatu ambalažu otpada oko 49% sveukupnog komunalnog
otpada.

Opasni otpad sadrži tvari koje mogu imati jedno od sljedećih svojstava:
radioaktivnost, reaktivnost, nagrizanje, podražljivost, toksičnost, kancerogenost,
mutagenost, teratogenost, ekotroksičnost i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova
kemijskom reakcijom ili biološkom razgradnjom. Komunalni i tehnološki otpad
svrstava se u opasni otpad ako ima jedno od spomenutih svojstava. Mnogi među
oslobođenim elementima su teško razgradivi. Takvi postojani organski polutanti
(POP) poput pesticida DDT ili postojane toksične kemikalije (PTC) poput arsena i
žive ostaju i dugo opterećuju biosferu.

Inertni otpad je onaj koji ne sadrži ili sadrži vrlo malo tvari koje podlježu razgradnji.
Odnosno sekundarnoj toksikaciji u okolišu.

4.Zaštita prirode i okoliša

Organizirani razvoj zaštite prirode i okoliša možemo podjeliti na tri razdoblja.

Prvo, zaštićuju se dijelovi sveukupne prirode iznimne ljepote i vrijednosti te

zakonskim odredbama zaštićuju ugrožene i rijetke vrste i njihove populacije.

Drugo, u zaštitu se uvode pravni propisi i zakoni. Zaštita uvodi znanstveni pristup, a
zaštićuju se veća podrućja te se osnivaju i stavljaju pod nadzor nacionalni parkovi.

Treće, zaštita poprima obilježja opće akcije i pokreta s brojnim građanskim

inicijativama. Formiraju su brojne ekološkoške (zelene) udruge, pa i političke „zelene“
stranke

Teško je odrediti početke organizirane zaštite prirode i okoliša. Jedna od najstarijih

pisanih odredbi donesena je u Londonu 1273.g, a odnosila se na ograničenje emisije
štetnog utjecaja dima i pepela.

Važan je događaj proglašenje prvog nacionalnog parka u svijetu – Yellowstonea u

SAD-u 1872.g. država je prvi put pruzela nadzor nad dijelovima zemlje s osobitim
prirodnim, znanstvenim, kulturnim, estetskim i turističkim vrijednostima.

Godine 1948. osnovana je Međunarodna unija za zaštitu prirode – svjetska

konzervatorska unija (IUNC- International Union for Conservation of Nature): to je
organizacija u kojoj je zastupljeno 140 država. Sjedište IUCN-a nalazi se u
švicarskom gradiću Glandu, u predgrađu Ženeve. Bavi se strategijom i planiranjem
obrazovanja i komunikacije te predlaganjem zakonodavstva za prirodu i okoliš,
nacionalne parkove i druga zaštićena područja, preživljavanje ugroženih i rijetkih
vrsta te za gospodarenje ekosustavima.

11
Godine 1972. Okupili su se u stocklomu predstavnici 113 članica Ujedinjenih naroda
na Konferenciji o ljudskom okolišu pod geslom „Samo jedna Zemlja!“. To je bio prvi
skup na kojem se raspravljalo o globalnom onečišćenju i zaštiti prirode i okoliša,
dvadeset godina poslije (1992), temeljem strukovnih komisija UN-a, održana je
konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru na kojoj je bilo
179 država sudionica. Zaključeno je da se o zaštiti okoliša ne može raspravljati
odvojeno od gospodarskog i društvenog razvoja. Deklaracija koja je donesena tom
prigodom sadrži osnovna načela na kojima države moraju zasnivati buduće odluke i
programe gospodarskog razvoja, naročito glede prljavih tehnologija i zaštite okoliša.

4.1.Zaštita prirode i okoliša u Hrvatskoj

Zakonski okviri zaštite i očuvanja prirode i okoliša jedna su od najvžnijih vrednota
ustavnog poretka Republike Hrvatske, ustavnim odredbama o pravu na zdrav život i
zdrav okoliš osigurava se poboljšanje kakvoće življenja za dobrobit sadašnjih i
budućih generacija. U Deklaraciji o zaštiti okoliša u RH, koju je Sabor donio 1992.g.,
sadržano je opredjeljenje za izgradnju pravnog sustava sukladno međunarodnim
ugovorima i standardima europske i svjetske zajednice, kojima će se u potpunosti
osigurati trajna, sustavna i učinkovita zaštita prirode i okoliša.

Zakonom o zaštiti okoliša (NN, 82/1994., 128/1999., 110/2007.) utvrđena su

obavezna polazišta u zaštiti okoliša na temelju općeprihvaćenih načela i načela
međunarodnog prava. Utvrđuju se odgovornost za onečišćavanje okoliša, provođenje
upravnog i inspekcijskog nadzora, obveza izrade strategije i izvješća o stanju okoliša,
uvođenje katastra onečišćavanja, praćenje stanja okoliša, osiguravanje javnosti
podataka o stanju u okolišu i sudjelovanje javnosti te poticanje mjera zaštite okoliša.

Republika Hrvatska potpisnica je više međunarodnih ugovora, konvencija, protokola i

drugih sporazuma iz područja prirode i okoliša. Provodeći te sporazume, Hrvatska
djeluje sustavno, planski i koordinirano u razvoju međunarodnog prava zaštite
prirode i okoliša. (Iz Izvješća o stanju okoliša u RH, NN, 88/1998.)

Hrvatska je 1999.g donijela, sukladno sveeuropskoj strategiji, svoju Nacionalnu

strategiju i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NSAP). Taj
dokument sadrži niz smjernica i konkretnih akcijskih planova koje treba provoditi u
vezi s provedbom europskih propisa i naših specifičnosti o biološkoj raznolikosti i
zaštiti naših krajobraza. Polazi se od počela da je cjelokupna biološka i krajobrazna
raznolikost vrijednost Hrvatske i glavni kapital za njezin budući razvitak. Nacionalni
je cilj očuvati i unaprijediti biološku i krajobraznu raznolikost te pokušati vratiti dio
izgubljenih staništa i vrsti gdje god je to moguće i biološki opravdano.

5.Zaključak

12
Vrijeme neplanskog i odveć koristoljubivog industrijskog razvoja i stalnog uništavanja
prirodne baštine treba biti za nama, čovjek treba biti svjestan da ne smije biti
nepromišljen gospodar Zemlje, nego da je samo dio te jedine i jedinstvene prirode i
da za njega vrijede isti zakoni prirode kao i za druge vrste na našem planetu. Stoga
život treba temeljiti na održivom razvoju, a to znači da u budućoj proizvodnji i razvoju
treba nastojati da ljudski okoliš i priroda budu što manje narušavani, degradirani i
zatrovani. To pravilo treba ugraditi u novi sustav vrijednosti, u svijest i savjest svakog
pojedinca, te razviti novi svjetonazor suvremenog čovjeka. To je potrebno zbog nas
samih, ali i zbog pokoljenja koja dolaze i koja će ostati nakon nas.

Literatura

Springer,Oskar P., Springer,D. Otrovani modrozeleni planet,

Meridijani,2008.

Pozaić,V.(uredio), Ekologija: znanstveno – etičko- teološki upiti i obzori,

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 2004.

13