Velimir Blaţević

MIROTVORSTVO I ČOVJEKOLJUBLJE
BISKUPA DR. FRANJE KOMARICE

I. STANJE U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI I BOSNI I HERCEGOVINI

PRIJE IZBIJANJA MEĐUACIONALNIH NAPETOSTI I RATA

Bivša Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) se sastojala od 6

federalnih jedinica - republika (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska,
Makedonija, Slovenija, i Srbija s pokrajinama Kosovom i Metohijom i Vojvodinom).
U svakoj od tih republika uz dotični matični narod bilo je, u većem ili manjem broju,
i drugih narodnosti i nacionalnih manjina.
Gotovo sve spomenute republike su pokazivale, od vremena do vremena,
nezadovoljstvo bilo svojim političkim bilo ekonomskim poloţajem u SFRJ,
smatrajući da su zapostavljene u odnosu na Srbiju, koja je imala središnju ili
odlučujuću ulogu u svakom pogledu. Osim toga postojalo je kod većine građana u
svim republikama SFRJ nezadovoljstvo u pogledu nametanja materijalističko-
komunističke ideologije i propagiranja ateizma.
Poslije smrti predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, god. 1980., i osobito
urušavanjem komunističkih reţima u istočnoeuropskim zemljama krajem
osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Hrvati i Slovenci su
vidjeli da je to za njih prilika, i ţeljeli su je iskoristiti, da istupe iz SFRJ i da se
posve osamostale i osnuju vlastite suverene drţave. A kad su Hrvatska i Slovenija
jasno i odlučno iskazale svoju namjeru, ni Bosna i Hercegovina i Makedonija nisu
bile voljne dalje ostati u "krnjoj" Jugoslaviji, tako da je njezin raspad bio
neminovan.
Iako je bilo pokušaja da se razdruţivanje republika bivše SFRJ provede mirnim
putem i demokratskim sredstvima, to se nije dogodilo. Srbijanske vođe su na svaki
način htjele spriječiti odvajanje drugih republika i osnivanje novih samostalnih
drţava, pa je zbog toga došlo i do oruţanih konfrontacija najprije u Sloveniji, a
zatim i do pravih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s veoma teškim
posljedicama.
Situacija je bila posebno sloţena u Bosni i Hercegovini, u kojoj su većinu
stanovništva po nacionalnosti činili Muslimani (43,7 %), zatim dolaze Srbi (31,4 %)
pa Hrvati (17,3 %). Takav je, pribliţno, bio i odnos, gledano na vjersku pripadnost,
između muslimana, pravoslavnih vjernika i katolika. Muslimani i Hrvati su se na
općem referendumu, 1. oţujka 1992., skoro jednodušno izjasnili za istupanje iz
SFRJ i za uspostavljanje samostalne ili neovisne i suverene Bosne i Hercegovine,
dok su bosanskohercegovački Srbi taj referendum bojkotirali, i nisu priznavali
njegovih rezultata, nego su odlučili spriječiti stvaranje samostalne drţave Bosne i
Hercegovine, a u slučaju da se ona proglasi, oni su najavili osnivanje svoje posebne
drţave, s ciljem da se u kasnijoj fazi pripoje Srbiji. Za sebe su svojatali većinu
teritorija Bosne i Hercegovine, više od 65 %.
Kad su samostalnost i drţavni suverenitet Bosne i Hercegovine doista i
proglašeni, a Bosnu i Hercegovinu kao suverenu drţavu priznala također
Međunarodna zajednica (Europska Zajednica - 6. travnja 1992., USA - 7. travnja
1992.), Srbi su započeli s ostvarivanjem svojih prijetnji i planova, čiji je cilj bio da i
dalje sačuvaju dominaciju na većem dijelu teritorija Bosne i Hercegovine, a potom
da s područja kojim bi oni gospodarili i na kojem su činili većinu stanovništva
 2
protjeraju Muslimane i Hrvate, ili da ih barem svedu na najmanji mogući broj.
Proglasili su 7. travnja 1992. tzv. autonomnu Srpsku Republiku Bosnu i
Hercegovinu, koju su zapasali s više od 3/5 teritorija Bosne i Hercegovine. Tako
zamišljenoj "drţavi" bosanskohercegovačkih Srba pripala je i skoro cijela katolička
banjalučka biskupija (16.457 km2), zapravo sve osim područja Livna (994 km2), na
jugozapadu Bosne i Hercegovine.
Da bi zapadnu Bosnu, koja se sastojala od 25 općina, očistili od Muslimana
(prema popisu stanovništva g. 1991. bilo ih je u tim općinama 417.009) i Hrvata
(118.663), započeli su Srbi već krajem 1991. s različitim oblicima prijetnji i pritisaka
na hrvatsko i muslimansko stanovništvo, ne samo u 16 općina u kojima je Srba bilo
više nego Muslimana i Hrvata skupa (Banja Luka, Bosanska Dubica, Bosanska
Gradiška, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Čelinac, Glamoč,
Ključ, Laktaši, Mrkonjić Grad, Prnjavor, Skender Vakuf, Srbac, Šipovo i Titov
Drvar, nego i u 8 općina u kojima su većinu predstavljali Muslimani i Hrvati (Bihać,
Bosanska Krupa, Cazin, Jajce, Kotor Varoš, Livno, Sanski Most i Velika Kladuša).
S pojačanim nasiljem i zločinima nastavljeno je u proljeće 1992., te su ona trajala
sve do sklapanja Daytonskog sporazuma, pred kraj 1995.
U Bosni i Hercegovini su ratni sukobi vođeni između Srba i njihovih regularnih
vojnih snaga i naoruţanih paravojnih skupina, na jednoj, te
muslimansko(bošnjačko)-hrvatskih vojnih formacija i naoruţanih skupina, na
drugoj strani. Ne ulazeći u problem definiranja same naravi vođenog rata u Bosni i
Hercegovini, bilo je zločina protiv neduţnog i nenaoruţanog stanovništva na obje
sukobljene strane, ali ih je u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, odnosno na
području koje pokriva banjalučka biskupija, vršila osobito srpska strana, koja je išla
za tim, kako je naprijed istaknuto, da stvori čiste srpske prostore.
Budući da se to nije moglo postići drugačije nego samo nasilnim istjerivanjem
Muslimana i Hrvata s područja Srpske Republike Bosne i Hercegovine, odnosno
Republike Srpske, kako je kasnije preimenovana, protiv pripadnika tih dvaju
naroda započelo je vršenje neopisivog terora i teških zlodjela, uz gaţenje gotovo svih
ljudskih prava i građanskih sloboda.
Mnoge zločine su vršili pojedinci ili organizirane skupine, protiv kojih sluţbene
vlasti ne samo da nisu ništa poduzimale, nego su ih nerijetko, na određeni način, i
odobravale, a sustavno su osnova ljudska prava gazile i sluţbene vlasti.
Kroz čitavo vrijeme rata hrvatsko i muslimansko stanovništvo je, pod pritiskom
i iz straha od srpskih nasilja i zlostavljanja, napuštao svoja ognjišta i bjeţao u
Hrvatsku i druge zemlje, bilo da su mijenjali svoju imovinu za imovinu Srba koji su
izbjegli iz Hrvatske, bilo da su je jednostavno napuštali. U mjesecima kolovozu i
rujnu 1995., kad su mnogi Srbi izbjegli iz Hrvatske i došli na prostor Republike
Srpske, tada je i većina dotad još preostalog hrvatskog i muslimanskog stanovništva
u Republici Srpskoj moralo, po naredbi organa srpske vlasti, napustiti svoje kuće i
stanove i svu imovinu, te ih prepustiti drugima, a sami krenuti u tuđinu.
Pregovorima i sklapanjem sporazuma u Daytonu, u studenom 1995., a
potpisanim u Parizu 14. prosinca 1995., zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini, i
ona je uspostavljena kao sloţena drţava, sastavljena od dva ravnopravna entiteta:
Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Ostale su, međutim, do danas, i
osjećat će se još dugo vremena, teške posljedice razorene, ekonomski uništene, te
pravno i politički nesređene zemlje.
Sve naprijed navedeno događalo se na područjima na kojim, ako se izuzme
bihaćko-cazinsko, gotovo da nije ni bilo većih oruţanih sukoba i rata između Srba i
pripadnika hrvatskog i muslimanskog naroda. Hrvati sa Srbima nisu ni mogli
 3
ulaziti u oruţane sukobe i rat, budući da su brojčano bili neusporedivo slabiji, a nisu
imali ni bilo kakvog naoruţanja da bi se usudili ulaziti u rat, niti su se oruţjem
mogli braniti od onih koji su ih ugroţavali, ubijali ili tjerali s njihovih ognjišta.
Iako je prošlo već dosta vremena od potpisivanja Daytonskog sporazuma, koji je
imao također i Aneks (7): Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama, u
Republiku Srpsku, na područje banjalučke biskupije, od prognanih Hrvata i
katolika vratio se vrlo mali broj, svega oko 3.500 (3%). Nešto je povoljnija situacija u
pogledu povratka na svoja ognjišta Bošnjaka – muslimana.
U takvom vremenu, i u takvoj situaciji, djelovao je i djeluje mirotvorac i
branitelj ljudskih prava, mons. dr. Franjo Komarica.

II. KRATKI BIOGRAFSKI PODACI BISKUPA FRANJE KOMARICE

Monsinjor dr. Franjo Komarica je aktualni katolički biskup na području koje

pokriva zapadni dio Bosne, sa sjedištem u Banja Luci. Rođen je 3. veljače 1946. u
selu Novakovići, pokraj Banja Luke, od roditelja Ive i Ivke r. Marić. Otac Ivo je bio
ţeljezničar, cijenjen kao radin i pošten čovjek, a majka Ivka je bila domaćica. Uz
Franju, u obitelji je bilo još desetero djece, petero muške i petero ţenske.
Tako brojna obitelj nije se mogla podizati i uzdrţavati, a pogotovo ne i
školovati, samo s Ivinom plaćom. Franjini roditelji su se, stoga, bavili također
ponešto zemljoradnjom i uzgojem domaćih ţivotinja: krava, svinja, peradi, i time su
uspijevali podizati svu svoju djecu i omogućiti im da završe kakvu školu ili zanat, te
ih tako osposobiti za kasniji samostalan obiteljski ţivot.
Brojna obitelj bila je tijesno povezana i skladna, uz veliku skrb roditelja za
djecu i poštivanje roditelja od strane njihove djece, kao i braće i sestara međusobno.
Uz to su bili i vrlo otvoreni i s izgrađenim osjećajem za uvaţavanje i poštivanje svih
ljudi oko sebe, i spremni da pomognu bliţnjemu kome je pomoć bila potrebna, ne
gledajući tko je koje vjere ili nacionalnosti.
U takvom ozračju je rođen, rastao i formirao se, kao čovjek, i Franjo Komarica.
On je završio osmogodišnju osnovnu školu u Banja Luci (Rosulje). Opredijelio
se nakon toga za svećenički poziv, te je 2 razreda gimnazije pohađao u
Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu (1961.-1963.) a
druga 2 u Biskupijskoj gimnaziji "Strossmayer" u Đakovu (1963.-1965.). U Đakovu
je također, na Visokoj bogoslovnoj školi, započeo filozofsko-teološki studij (1967.-
1968.), kojeg je potom nastavio u Innsbrucku, u Austriji (1968.-1972.). Za svećenika
je zaređen 29. lipnja 1972. U Innsbrucku je i magistrirao 1973., a zatim tu nastavio
također postdiplomski studij iz liturgijske i pastoralne teologije, koji je okončao
stjecanjem doktorata iz teologije, s doktorskom tezom pod naslovom: "Die Feier der
Versöhnung und des göttlichen Lebens" (o njemačkom liturgičaru Staudenmeier-u).
Usporedo sa teološkim studijem, upisao je i studij glazbe na Konzervatoriju u
Innsbrucku.
Tijekom i kroz opće školovanje i filozofsko-teološko stručno obrazovanje za
katoličkog svećenika, on je razvijao i upotpunjavao osobine koje je ponio iz
djetinjstva i roditeljskog doma i odgoja: osjećaj pravde, poštenja, radinosti,
čovjekoljublja i miroljubivosti.
Nakon završenog studija postao je profesorom na Vrhbosanskoj Visokoj
teološkoj školi u Sarajevu, i predavao je od 1978. do 1986. liturgiku, liturgijski
pastoral i crkveno pjevanje. Kroz to vrijeme je također vodio pjevački zbor
studenata bogoslovije i katedralni zbor u Sarajevu.
 4
Papa Ivan Pavao II. ga je 28. listopada 1985. imenovao pomoćnim biskupom
banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis (u Africi). Za biskupa ga je i
konsekrirao u Rimu sam Ivan Pavao II., 6. siječnja 1986. U banjalučkoj biskupiji je
najprije obavljao sluţbu generalnog vikara, na koju ga je postavio biskup, mons.
Alfred Pichler. A nakon što je biskup Alfred Pichler dao zahvalu na sluţbi
dijecezanskog biskupa, i Papa tu zahvalu prihvatio, imenovao je 15. svibnja 1989.
mons. Franju Komaricu dijecezanskim biskupom u Banja Luci. On je sluţbu
preuzeo 15. srpnja 1989., te je obnaša do danas. Godine 1992. papa Ivan Pavao II.
ga je imenovao također članom Papinskog vijeća za dijalog s nekršćanima.
U Biskupskoj Konferenciji Jugoslavije, dok je ona postojala, obnašao je sluţbu
predsjednika Vijeća za laike (1986.-1989.) i predsjednika Hrvatskog liturgijskog
vijeća (1989.-1993.). Nakon osnivanja Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine,
g. 1994., i u njoj je obnašao duţnost predsjednika više različitih Vijeća, te
potpredsjednika Biskupske Konferencije, a 2001. je izabran i za njezinog
predsjednika.
Uz navedene sluţbe biskup Komarica se bavio i spisateljskim radom, te je
objavio više stručnih radova iz područja liturgijske znanosti i crkvene glazbe.
Od početka etničko-vjerskih sučeljavanja i izbijanja rata u Bosni i Hercegovini
upućivao je mnoge apele domaćoj i svjetskoj javnosti, kao i odgovornicima i
forumima međunarodne zajednice, te izvješća, predstavke i molbe građanskim
vlastima, lokalnim i entitetskim, u Republici Srpskoj, u kojima se zauzimao za
prestanak nasilja i uspostavljanje mira, za toleranciju i suţivot u Bosni i
Hercegovini i za poštivanje ljudskih prava i građanskih sloboda svih ljudi, bez
obzira na vjersku ili etničku pripadnost.
Dio dopisa biskupa Komarice na mnoge odgovorne osobe i institucije, koje su
mogle i trebale nešto učiniti za zaustavljanje rata, sprečavanje zločina i za
poštivanje temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda, sabran je i objavljen g.
1996. u knjizi: U obrani obespravljenih (Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i
Biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina 1991. do 1995 .). Godine
2003. tiskano je i 2., dopunjeno izdanje, a knjiga je, u nešto skraćenom opsegu,
izašla i u prijevodima na njemačkom, engleskom i talijanskom jeziku.
Da ne postoji nikakvo drugo svjedočanstvo o drţanju i djelovanju biskupa
Franje Komarice u vrijeme skoro četverogodišnjeg okrutnog rata u Bosni i
Hercegovini (1992.-1995.), već bi i sami dokumenti iz knjige U obrani obespravljenih
dovoljno govorili o opravdanosti njegovog nominiranja za prestiţnu Nobelovu
nagradu za mir.

III. MIROTVORNO ZAUZIMANJE BISKUPA FRANJE KOMARICE

1. ZAUZIMANJE DA SE IZBJEGNE RAT I OČUVA MIR

Kad su napetosti u međunacionalnim odnosima Muslimana (sada: Bošnjaka),

Srba i Hrvata već ozbiljno zaprijetile izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, biskup
Franjo Komarica je u svojoj poruci katoličkim vjernicima i sugrađanima Banja
Luke, za Svjetski dan mira - 1. siječnja 1992., ukazao na pogibelj izbijanja rata,
kazavši:
"Pred nama, našim gradom i krajem, stoji u ovom času silno bremenito i
sudbonosno pitanje: hoćemo li mir ili rat, zajednički ţivot u miru i međusobnom
uvaţavanju i pomaganju ili nesaglediva razaranja svih mostova i veza i strahote
rata kojima svi gubimo sve i u sadašnjosti i za budućnost sljedećih naraštaja,
 5
posebno ovo dragocjeno blago zajedničkoga ţivota u našem zajedničkom vrtu drage
nam i jedine domovine." (U obrani obespravljenih, 2. dopunjeno izdanje, Zagreb
2003., str. 109)
Dalje je nastavio:
"Uvjeren sam da nema normalnog čovjeka, niti među vjernicima, niti među
ostalim našim sugrađanima u našem gradu, koji bi ţelio rat i uništenje našeg
mirnog suţivota i budućnosti." (str. 109)
U toj poruci on je kratko, ali odlučno, najavio koje i kakvo će biti njegovo
drţanje u daljnjem tijeku događaja:
"Za sebe osobno mogu sa sigurnošću ustvrditi: kad bi se kojim slučajem, ne daj
Boţe, svi vjernici, katolici ovoga grada i kraja odlučili za primjenu sile i nasilja jedni
protiv drugih, za neke svoje male, kratkotrajne, sebične ciljeve, ja i u tom slučaju
ţelim biti jedini glas koji će vikati i propovijedati svima: 'Braćo, izabrali ste krivi
put i način. Pogubno, neljudski i sramotno je to što činite!'" (str. 110)
U toj svoj poruci se obratio i onima koji obnašaju vlast i odlučuju o budućnosti u
svojoj sredini i okruţenju:
"Apeliram na sve odgovorne u našem gradu, u našoj sredini, u Republici, da
dosljedno svojim ljudskim, plemenitim kvalitetama i svom vjerskom uvjerenju ne
dopuste da ih uski interesi stranke ili naroda kojemu pripadaju spriječe u
prevaţnom i glavnom zadatku koji moraju rješavati i za sve dobro obaviti: očuvati
mir i spriječiti širenje ratnih strahota i stradanja u našoj sredini." (str. 110)
Kad se naziralo da je rat već na pomolu, oglasili su se 4. travnja 1992.
zajedničkim apelom svojim vjernicima, sugrađanima i ljudima dobre volje, vjerski
predstavnici Katoličke crkve, biskup Franjo Komarica, Srpske pravoslavne crkve,
episkop Jefrem, i Islamske zajednice, muftija Ibrahim Halilović. Biskup Komarica
je bio ne samo supotpisnik, nego i inicijator, pa dobrim dijelom i autor tog apela.
Između ostaloga, u njemu je stajalo:
"Uvjereni smo da među nama nema ni jednoga normalnog čovjeka koji bi ţelio
rat i uništenje svega dobroga što su nam stvorili naši pređi, a posebno miran suţivot
i sretnu budućnost svih stanovnika našega kraja /…/.
Pozivamo stoga sve, a prvenstveno vjernike svih triju konfesija, da budu
istinski i zauzeti mirotvorci među svojim susjedima i poznanicima; da sačuvaju
povjerenje jedni u druge; da zajednički spriječe zlo koje bi netko drugi htio među
njih ubaciti." (str. 380)
Biskup Komarica i drugi vjerski predstavnici i poglavari Banja Luke su 6.
lipnja 1992. uputili zajednički apel banjalučkom gradonačelniku i odgovornim
političarima općine i regije, u kojem su pisali:
"Apelujemo na Vas, gosp. predsjedniče, kao gradonačelnika svih stanovnika
naše općine banjalučke, kao i na sve vas odgovorne političare ove naše regije, koja je
do sada uspjela oduprijeti se ratnim strahotama, da sve poduzmete kako bi se ratni
vihor zaustavio izvan naših granica, a tamo gdje je već, na ţalost, došlo do oruţanih
incidenata ili čak pravih okršaja, da se odmah zaustavi svako daljnje smrtonosno i
neljudsko razorno djelovanje i ponovno uspostavi pravedan mir." (str. 381-382)
Ponovno su vjerski poglavari u Banja Luci uputili 23. prosinca 1992. zajednički
apel vjernicima Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice i
svim ljudima dobre volje, a bio je to, na ţalost, i njihov posljednji zajednički istup u
javnosti, u kojem su od odgovornih političara i vlasti traţili:
"Pozivamo i zaklinjemo u ime Boţje sve vas koji odlučujete o ratu i miru, da se
konačno odlučite za pravedni mir, da obustavom ratnih djelovanja stvorite
preduvjete za mirno rješavanje svih postojećih problema!" (str. 385)
 6
Rat u Bosni i Hercegovini, pa ni na području Republike Srpske i zapadne
Bosne, nije izbjegnut. Ali to ne znači da jasno izrečeni stavovi i apeli nisu imali
nikakvog odjeka. Utjecali su, sasvim sigurno, barem na stanovništvo katoličke vjere
i hrvatske nacionalnosti u banjalučkoj biskupiji.
Biskup Komarica je to više puta, različitim sugovornicima i u različitim
prigodama i isticao.
On 3. kolovoza 1992. piše predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. mr.
Predragu Radiću:
"Kako Vam je zacijelo poznato, Katolička crkva u ovom gradu i općini nastojala
je sve ovo vrijeme čuvati krhki mir, kako u redovima svojih vjernika, tako i na
cijelom području, među našim cijenjenim sugrađanima i komšijama." (str. 397)
Predsjedniku tzv. Autonomne Republike Bosanska Krajina, gosp. Voji
Kuprešaninu, 11. rujna 1992. je napisao:
"Redovito su mi predstavnici civilnih i vojnih vlasti govorili da je katoličko
pučanstvo uglavnom miroljubivo i da ne pravi nikakve posebne probleme. /…/ Sve
smo učinili - i ja, i moji svećenici, i većina naših vjernika - da ratni vihor ne donese
pogubne plodove na ovo područje, da katolici na ovom području ne povećavaju
strahovitu tragediju rata koji nam je svima nametnut." (str. 495)
U predstavci međunarodnim posrednicima gosp. Cyrusu Vanceu i gosp. Davidu
lordu Owenu biskup Komarica je 25. rujna 1992. napisao:
"Izrazitu miroljubivost najvećeg broja vjernika moje biskupije i njihovu
spremnost na humani suţivot s pripadnicima drugih religija i naroda na ovom
području isticali su mnogi vodeći civilni i vojni duţnosnici u razgovorima sa mnom u
posljednja tri mjeseca, hvaleći pritom vrlo konstruktivan doprinos Katoličke crkve
na sprečavanju ratnih sukoba na ovom području." (str. 641)
Dopredsjedniku Vlade Republike Hrvatske, gosp. dr. Mati Graniću, 15.
listopada 1992. piše:
"Mogu sa zadovoljstvom istaknuti da nam je uspjelo ovaj narod sačuvati od
rata, bar u većem dijelu Bosanske krajine. To nam priznaju i srpske vlasti, koje
priznaju da s Hrvatima-katolicima nemaju nikakvih većih problema." (str. 579)
Biskup Komarica je 19. listopada 1992. uputio dopis apostolskom nunciju u
Beogradu, mons. Gabrijelu Montalvu. U njemu je, uz prikaz zločina koji su izvršeni
u nekim mjestima biskupije, izvijestio o svom zauzimanju kod hrvatskih vlasti u
Zagrebu za otvaranje komunikacija: prometa, trgovine i PPT-a između banjalučkog
područja i Hrvatske, i da je u tome naišao na razumijevanje. A onda kaţe:
"Neću se umoriti od traţenja svih mogućih putova i načina za ponovno
uspostavljanje mira i suradnje među zavađenom braćom i susjedima." (str. 227)
U istom tom dopisu izvješćuje i kako su u kotorvaroškom kraju, u kojem je
stanje bilo vrlo dramatično, od njega lokalne vlasti i sva tri naroda - i Srbi, i
Muslimani i Hrvati - traţili da bude jamstvo za prekid ratnih sukoba i mirno
razoruţanje, odnosno za siguran odlazak onih koji ţele napustiti taj kraj, te da je
nekoliko stotina katolika i više stotina muslimana otišlo iz tog kraja a da se nije
desilo nijedno ubojstava i masakriranja, što je inače bio čest slučaj u ranijem
neorganiziranom bjeţanju s tog područja. (str. 227)
U dramatičnom zajedničkom apelu biskupa Komarice i svećenika banjalučke
biskupije, od 17. veljače 1993., mjerodavnim osobama crkvenog i političkog ţivota u
zemlji i svijetu, stoji:
"Poznata je činjenica da smo svi zajedno, otkako su započeli ratni sukobi na
području Bosne i Hercegovine, nastojali učiniti sve što je u našoj moći da vjernici,
povjereni našoj pastirskoj brizi, ne podlegnu napasti upotrebe oruţja protiv svoga
 7
susjeda, bilo iz vlastitog ili drugog naroda, i tako ugroziti tuđi, ali i svoj ţivot i
imovinu. Boţji je dar da nam je to gotovo u svim našim ţupama i uspjelo." (str. 645)
U pismu vođi bosanskih Srba, gosp. dr. Radovanu Karadţiću, 23. veljače 1993.,
biskup Komarica piše:
"Uvjeravam Vas da je, prema onome koliko poznajem svoje vjernike, najveći dio
njih uistinu kadar i voljan u miru, slozi i međusobnom poštovanju ţivjeti s drugim
narodima i članovima drugih vjerskih zajednica, pa tako i s pravoslavnim Srbima."
(str. 498)
Biskup Komarica piše gosp. Karadţiću također 23. oţujka 1993. sljedeće:
"Kako prije, tako i nakon izbijanja nesretnih ratnih sukoba na području Bosne i
Hercegovine u proljeće 1992., nastojao sam iskoristiti svaku prigodu da u vrlo
čestim susretima sa svojim svećenicima i vjernicima, čestim kontaktima s
predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice, kao i s legitimnim
lokalnim vlastima, pridonesem očuvanju mira i do tada nenarušenom zajedničkom
mirnom ţivotu na ovim našim prostorima." (str. 503-504)
Predsjedniku međunarodnog komiteta Crvenog Kriţa, gosp. Corneliju
Samarugi, biskup Komarica je 24. studenoga 1993. pisao:
"S velikom radošću i zahvalnošću Bogu mogu Vam reći da moj narod i vjernici
katolici ovog područja nisu drugima, ni pravoslavnim Srbima niti Muslimanima,
učinili nikakvo zlo, nikoga nisu ugrozili! Svijetla obraza i vedra pogleda mogu svima
pogledati u lice!" (str. 658)
A u pismu papi Ivanu Pavlu II. 25. kolovoza 1994. biskup Komarica piše:
"Naše dosljedno, miroljubivo drţanje poznato je našim susjedima, ali i mnogim
drugima koji bez nas odlučuju o našoj budućnosti. Takvim našim stavom,
utemeljenim na Evanđelju, uspjelo nam je spriječiti još veću katastrofu i tragediju,
kako za zajednicu naših vjernika, tako i za mnoge naše susjede, pripadnike drugih
vjerskih i nacionalnih zajednica. I dalje ţelimo ostati ustrajni u svom odlučnom
opredjeljenju: radije nepravdu podnositi nego je drugima nanositi!" (str. 263).
Piše Svetom Ocu također 27. studenoga 1994.:
"Od početka izbijanja tragičnih sukoba u Bosni i Hercegovini nastojao sam,
zajedno sa svojim svećenstvom, utjecati na smirivanje napetosti, pozivajući
neumorno vjernike da ne uzimaju oruţje i ne ugroţavaju ni svoje, ni tuđe ţivote.
/…/.
Naše izrazito i konstantno miroljubivo drţanje prema svim našim susjedima - i
Srbima, i Muslimanima - poznato je dobro, i oni nam to redovito priznaju. Boţji je
dar da svijetla obraza stojimo - kao pripadnici svoga naroda i svoje Crkve - pred
našim susjedima i pred Vama, Sveti Oče, ali i pred svojim narodom i cijelom
međunarodnom zajednicom. Izabrali smo i provodimo u djelo stav - radije ćemo zlo
podnositi nego ga drugima nanositi! Štoviše, pokušavamo svakodnevno svjesno
provoditi u djelo Kristov nalog - 'Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone,
činite dobro onima koji vas mrze' (Mt 5,44)." (str. 267)
Vođi bosanskih Srba, gosp. Karadţiću, u pismu od 11. svibnja 1995. piše:
"Vama je poznato da u ovom ratu na području moje biskupije nije bilo oruţanih
sukoba između Hrvata i Srba.
Vama je poznat naš odlučan i konzekventan miroljubiv odnos prema svim
našim susjedima.
Vama je poznato da smo se i ja i svi moji svećenici, redovnici i redovnice, kao i
naši vjernici katolici maksimalno trudili na širenju atmosfere nenasilja, praštanja i
ljubavi prema onima koji su nam u posljednje tri godine nanijeli mnogo zla i
nepravde!" (str. 549)
 8
Biskup Komarica je 17. svibnja 1995. uputio pismo i njemačkom kancelaru,
gosp. Helmutu Kohlu, u kojem kaţe:
"Ovdje nije bilo ratnih sukoba, ponašali smo se isključivo miroljubivo, nismo
našim susjedima ništa naţao učinili. /…/.
Našim mirotvornim ponašanjem, našim praktičnim ekumenizmom s našim
susjedima, pravoslavnim Srbima i Muslimanima, dokazali smo da smo voljni i
sposobni ţivjeti u miru i poštujući druge u našoj jedinoj domovini!" (strr. 665 i 666)
Potpredsjedniku Vlade i ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske, gosp.
dr. Mati Graniću, biskup Komarica u pismu od 25. studenoga 1995. ističe:
"Vama je dobro poznato naše dosadašnje konstantno miroljubivo drţanje, što je
rezultiralo vrlo dragocjenom posljedicom za naše susjede Srbe, jer od nas ni u
jednom trenutku nisu bili ugroţeni ni njihovi ţivoti ni imovina, ni hramovi, niti
njihov identitet. Uporno smo nastojali u praksi pokazivati da smo sposobni za
suţivot s drugima, uz puno poštovanje tuđih specifičnosti i njihovih prava i
sloboda." (str. 631)
A u pismu gđi. Elizabeth Rehn, specijalnoj izvjestiteljici Komisije Ujedinjenih
Naroda za ljudska prava, 1. prosinca 1995., nakon što je rat u Bosni i Hercegovini
zaustavljen, pisao je:
"Ţelio bih ponovno naglasiti da smo kao vjernici spremni i sposobni na
pozitivan način sudjelovati u izgradnji bolje budućnosti naroda ove regije i zemlje.
To smo već prakticirali čineći napore za mir i praštanje, pokušavajući nametnuti
proces pomirenja koji smo započeli još dok je trajao rat." (str. 689)
Mnogi bi mogli posvjedočiti da je, doista, istinito što je biskup Komarica
navodio i isticao o svom zauzimanju i miroljubivom drţanju katolika i Hrvata
njegove biskupije. Pa ipak, unatoč svemu, Hrvati i katolici, zajedno s Muslimanima
(Bošnjacima), bili su u Republici Srpskoj, na području kojim se proteţe banjalučka
biskupija, ţrtve velikih nasilja, nepravdi i zločina koji su nad njima vršeni kroz
skoro pune četiri godine.
Istina, nastojanje biskupa Komarice da ne dođe do međuetničkih i
međuvjerskih sukoba nije spriječilo izbijanje rata i i nije zaustavilo mnoge zločine
koji su u njemu, i za njegova trajanja, počinjeni, ali je biskup Komarica veoma
zasluţan što Hrvati njegove biskupije u Republici Srpskoj nisu uzeli oruţja u ruke
da se njime brane i da na silu odgovore silom, i time je, sasvim sigurno, doprinio da
ţrtava rata nije bilo još i više.

2. ZAUZIMANJE BISKUPA KOMARICE ZA ZAŠTITU HRVATA I KATOLIKA

1) Napadi na kuće, pljačka i uništavanje imovine,

te zlostavljanje i ubijanje civila

Već i prije početka otvorenih sukoba i samoga rata u Bosni i Hercegovini, na

području banjalučke biskupije naoruţani pojedinci i manje grupe su počele napadati
hrvatske i katoličke kuće, po kojima su pucali iz vatrenog oruţja i na njih bacali
bombe ili podmetali eksploziv. Također su upadali u kuće, traţili novac i odnosili
tehničku robu i drugo što su htjeli. To se konstantno činilo i tijekom cijeloga rata, i
to po svim ţupama banjalučke biskupije u Republici Srpskoj.
Istovremeno s napadima na kuće i pljačkom ili uništavanjem imovine, Hrvati i
katolici su bili neprestano izvrgnuti prijetnjama, različitim oblicima psihičkog i
fizičkog zlostavljanja, maltretiranja i mučenja, a velik broj ih je, posve neduţnih,
 9
kod svojih kuća i ubijen. Tako je na području banjalučke biskupije, u svojim kućama
i stanovima, ubijeno više od 450 osoba katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti.
Hrvatima i katolicima, a i drugima koji nisu bili srpske nacionalnosti i
pravoslavne vjere, u Republici Srpskoj su od samog početka rata, i za cijelo vrijeme
njegovog trajanja, bili ugroţeni ţivoti, gaţeno ljudsko dostojanstvo te uskraćivana
gotovo sva osnovna ljudska prava i građanske slobode. Velik broj neduţnih ljudi,
Hrvata i Muslimana, a osobito uglednijih predstavnika svog naroda, uhićen je i
odveden u zatočeničke zloglasne logore (poznatiji su: Trnopolje, Omarska,
Keraterm, Manjača), gdje su mučeni glađu, te tučeni i ubijani.
Nad Hrvatima i katolicima je stalno vršeno nasilje i počinjeni su mnogi zločini,
o kojima je biskup Komarica, odmah nakon što je za njih doznao, obavještavao
policiju, vojne zapovjednike, organe vlasti na nivou općina u kojima su se zločini
dešavali (npr. više puta predsjednika Skupštine općine Banja Luka, te predsjednike
Skupština općina Bosanska Gradiška, Laktaši, Prijedor), kao i organe vlasti
Republike Srpske (tako vođu Srba i predsjednika Republike Srpske, gosp. dr.
Radovana Karadţića, njegovog opunomoćenog zastupnika u Banja Luci, gosp. Voju
Kuprešanina, predsjednika i potpredsjednika Vlade Republike Srpske, gosp.
Vladimira Lukića i gosp. Vitomira Popovića). Izvješćivao je o zločinima i posrednike
Međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, gosp. Cyrusa Vancea i gosp. Davida
lorda Owena, Međunarodni komitet Crvenog kriţa, Svetu Stolicu, kao i općenito
svjetsku javnost.
Prosvjedovao je protiv zločina i upućivao apele i molbe da se neduţno
stanovništvo zaštiti, ali ne samo da nasilje i zločini nisu sprječavani i zaustavljeni,
nego se najčešće nije ni istraţivalo tko ih je počinio.
O zlodjelima nad neduţnim civilima i o njihovom ubijanju navodim samo neke
najdramatičnije izvatke iz dopisa biskupa Komarice nekima od nositelj vlasti na
lokalnim razinama i u Republici Srpskoj.
Predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Predragu Radiću, je 3.
kolovoza 1992. napisao:
"Sigurno Vam nisu nepoznate i mnoge provokacije, šikaniranja, ugroţavanja
imovine i ţivota vjernika katolika. Koliko znamo, uzvraćanja ne nepravde nije bilo."
(str. 397)
U istom dopisu biskup Komarica također ističe:
"Nadalje moram, zajedno s mnogim članovima Katoličke crkve u ovoj općini,
konstatirati, da su velikom broju tih istih članova trenutno oduzeta ili vrlo ugroţena
neka osnovna ljudska prava, kao što su:
1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko
uvjerenje;
2. pravo na dobra potrebna za ţivot, osobno izdrţavanje;
3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada /više od 90 posto katolika je
otpušteno s posla/;
4. kao i pravo na privatno vlasništvo;
5. povrede i ugroţenost slobode savjesti, kao i prava na slobodno mišljenje i
izraţavanje;
6. pravo na nepovredivost osobe;
7. pravo na slobodan izbor zvanja;
8. pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece;
9. pravo na slobodno udruţivanje i suodlučivanje u javnom ţivotu i poretku;
10. pravo na dobar glas.
Za svaku od navedenih točaka imamo mnogo konkretnih dokaza, za pojedine
/…/, na ţalost i previše!" (str. 398-399)
 10
Vođi bosanskih Srba, gosp. Radovanu Karadţiću, 12. kolovoza 1992., biskup
Komarica je pisao:
"Premda nije bilo ni povoda ni razloga, tj. ni oruţanih napada ni borbi koje bi
započeli katolici u bilo kakvoj samoorganiziranoj ili teritorijalnoj postrojbi, ipak je
dosad ubijeno - kako pouzdano znam - više od 150 civila, djece, ţena i starih osoba."
(str. 491)
Nakon stravičnog zločina, izvršenog u selu Briševo, općina Prijedor, u kojem je
masakrirano i pobijeno blizu 70 katolika, ljudi, ţena i djece, biskup Komarica je 22.
kolovoza 1992. uputio dopis general majoru Momiru Taliću, komandantu 1.
krajiškog korpusa Jugoslavenske narodne armije, u kojem je pisao:
"Molim Vas, gospodine komandante, generale Taliću, i apeliram na Vas, da
odmah poduzmete sve potrebne mjere da se spriječe svi zločini protiv čovječnosti,
kao i sve druge nesreće koje katolici na području ljubijske regije, tj. u ţupama
Šurkovac, Ljubija, Stara Rijeka i Ravska, ničim nisu izazvali." (str. 408)
U dopisu od 15. studenoga 1992., opunomoćenom zastupniku gosp. Karadţića,
Voji Kuprešaninu, napisao je:
"Teške, višemjesečne nepravde prema nama dramatično se povećavaju iz dana
u dan rezultirajući: - masakrima i ubijanjima civila /…/; - fizičkim zlostavljanjem i
sakaćenjem mladih i starijih osoba, pa i bolesnika /…/." (str. 422-423).
Biskup Komarica, zajedno sa svećenicima biskupije, je u apelu od 17. veljače
1993., upućenom svim kompetentnim osobama crkvenog i političkog ţivota u zemlji
i svijetu, ukazao na tragično stanje Hrvata i katolika, koje se svakodnevno
pogoršava. U apelu navodi kakvi se sve oblici nasilja i zločina vrše nad katoličkim
vjernicima i hrvatskim narodom. (str. 646-647)
Predsjedniku Vlade Republike Srpske, gosp. Vladimiru Lukiću, 25. veljače
1993. piše:
"Svakodnevno i svakonoćno dolaze u mnoge katoličke obitelji uniformirani
pojedinci ili grupe, fizički zlostavljaju nazočne, tjeraju ih iz kuća s nakanom da
usele u njih." (str. 500)
A u pismu potpredsjedniku Vlade Republike Srpske, gosp. Vitomiru Popoviću,
od 25. kolovoza 1993., stoji:
"Svakodnevno nam, na ţalost, stiţu vapaji nezaštićenih vjernika koje često
fizički zlostavljaju naoruţane grupe, koje ih, najčešće zbog pljačke i koristoljublja
napadaju, pa čak i ubijaju /…/ Podatke imamo i mi, a moraju ih imati i kompetentne
sluţbe spomenutih općina" /a prethodno su nabrojene općine: Bosanska Gradiška,
Laktaši, Prijedor, Banja Luka, Mrkonjić Grad i Ključ - naša opaska./. (str. 516)
U dopisu upućenom 7. listopada 1993. biskup Komarica obavještava
predsjednika Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radića, o više ubojstava i
ranjavanja civila, istjerivanju iz stanova i otpuštanju s posla, otimačini i pljački
privatne imovine, te dopis završava riječima:
"Očekujem da napokon i Vi, i svi ostali predstavnici vlasti u našoj općini, kao i
svi najviši organi vlasti Republike Srpske, počnete učinkovitije ispunjavati obećanja
glede zaštite osnovnih ljudskih prava manjina, što ste nekoliko puta obećali i meni,
a posljednjih dana i najvišim predstavnicima Katoličke crkve i hrvatskoga naroda."
(str. 446)
U svojim je dopisima srpskim vlastima više puta navodio i konkretne slučajeve
zlostavljanja i mučenja, s imenima ubijenih osoba.
O teškim stradanjima katolika i Hrvata govori i pismo upućeno 4. veljače 1995.
predsjedniku općine Banja Luka, gosp. Predragu Radiću. Biskup Komarica mu piše:
"Posljednjih dana osobno sam se mogao osvjedočiti o nazočnosti nekoliko
naoruţanih "bandi" koje po našim ţupama Ivanjska, Šimići i Barlovci krstare kao
 11
lešinari danju i noću, i drsko upadajući u kuće katolika rade što hoće i pljačkaju,
bahato prijeteći ukućanima da što prije napuste svoje kuće i ognjišta i pođu u
potpunu neizvjesnost, najčešće samo praznih ruku, prepuštajući silnicima sve što
imaju. /…/. Ako se takvo bezakonje ponovno događa pred očima sluţbene vlasti, pred
policijom na terenu i pred odgovornim organima vlasti naše općine koje nesmetano
obavljaju svoje poslove i cjelovitu kontrolu zbivanja na području naše općine, onda
se ne moţe izbjeći zaključak da ti bezakonici imaju bar prešutnu podršku sluţbenih
organa sadašnje vlasti." (str. 462)
Stanje se nije mijenjalo na bolje, pa biskup Komarica u dopisu gosp. Radiću, od
3. lipnja 1995., piše:
"Iako ne odgovarate na moja pisma, što je također znakovito i odudara od
uobičajenih normi ponašanja u civiliziranom svijetu, ja Vas, gospodine predsjedniče,
ponovno molim da na temelju ovlaštenja koja Vam daje ipso facto Vaše vodeće
mjesto u našoj općini, odlučnije i učinkovitije počnete braniti temeljna načela
humanosti i civilizacije kojoj pripadamo! A to su osnovna ljudska i građanska prava
i slobode za svakog Vašeg sugrađanina bez razlike, a od kojih su nama, kako Vam je
poznato i iz mojih mnogobrojnih dopisa, mnoga oduzeta još prije tri godine." (str.
476)
Srpske vlasti su pokušavale uključiti i dio Hrvata u vojsku Republike Srpske.
Pripadnici hrvatskog naroda su uglavnom odbijali pozive za mobilizaciju i
izbjegavali su da idu na ratišta, bilo na području Hrvatske bilo negdje u Bosni i
Hercegovini, i da se bore protiv svojih sunarodnjaka. Zbog toga su već na samom
početku rata u Bosni i Hercegovini gotovo svi Hrvati zaposlenici u drţavnim
sluţbama i radnici u poduzećima dobili otkaze, pa osim što su time bili lišeni
zarade, teško su mogli ostvarivati i bilo kakva prava socijalne zaštite, pa i
zdravstvenog osiguranja, a onima koji su već ranije otišli u mirovinu, ona je
obustavljena. Biskup Komarica u pismu od 3. kolovoza 1992. piše predsjedniku
Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radiću:
"Budući da je onemogućeno djelovanje političkih struktura hrvatskog naroda,
ljudi dolaze biskupu i traţe od njega da se on zauzme za više od 2.800 evidentiranih
otpuštenih s posla zbog neodazivanja, prema svojoj savjesti, ni u jednu vojsku! Iza
njih, prema njihovim tvrdnjama, stoji više od 12.000 članova obitelji potpuno
socijalno nezbrinutih! Gospodine predsjedniče, ova teška činjenica ne moţe i ne smje
ni Vas zaobići bez Vašeg zauzimanja da se pozitivno riješi status ovih ugroţenih
ljudi." (str. 399)
Srpske patrole su obilazile naselja i pretraţivale kuće, da bi hvatali i nasilu
odvodili ljude. Mnogo ih je, iako su se krili i bjeţali od kuća, bilo pohvatano i poslano
na ratišta ili u blizinu fronte da kopaju rovove i podiţu bunkere, gdje su bili izloţeni
maltretiranju i velikim torturama, a upotrebljavani su i kao "ţivi štit" i ginuli. A
mnogi su, isto tako, pozivani ili odvođeni na tzv. "radnu obvezu", na obavljanje
različitih zadataka: poljodjelske poslove, kopanje kanala i odrţavanja putova,
čišćenje ulica u gradovima, sječu drva u šumama, i tome slično.
Mnogi Hrvati i katolici su se obraćali biskupu Komarici da intervenira kod
nadleţnih vlasti i da ih zaštiti, što je on u više navrata i pokušavao, ali bez stvarnog
uspjeha.
Tako je biskup Komarica pisao 15. studenoga 1992. gosp. Voji Kuprešaninu,
opunomoćenom zastupniku vođe Srba, gosp. Radovana Karadţića:
"Dodatno nespokojstvo i opravdanu zabrinutost za golu egzistenciju unijela je
među katolike, pripadnike poglavito hrvatskog naroda, ali i drugih naroda /manjih
nacionalnih grupa/ cijele Bosanske krajine ponovno prisilna /valjda peta po redu/
mobilizacija i naoruţavanje, iako je poznato i Vama i svima kompetentnima da mi
 12
nismo htjeli nikakvo naoruţavanje i da smo u tom stavu odlučni i danas, a bit ćemo
i ubuduće!" (str. 423)
A 20. svibnja 1994. se ţali predsjedniku Vlade Republike Srpske, gosp.
Vladimiru Lukiću, i piše:
"Unatoč mnogim obećanjima da se Hrvati neće odvoditi na rad u područja u
kojima se ratuje i da će se prema njima prigodom izvršavanja radne obaveze ljudski
postupati, činjenice govore sasvim drugačije.
Mnogi kopaju rovove i tranšeje na linijama razdvajanja, uz višestruka
poniţenja, patnje i svakodnevne opasnosti po ţivot. Također se nerijetko događa da
na radne obaveze bivaju odvođeni i ljudi koji su bolesni i nesposobni za izvršavanje
teških fizičkih poslova. Ponovno naglašavam da moji vjernici nisu protiv radne
obaveze koja bi imala koliko-toliko ljudsko lice." (str. 523)
U dramatičnom apelu od 16. lipnja 1995. političkim duţnosnicima Europe i
svijeta, humanitarnim organizacijama, predstavnicima vjerskih zajednica i svim
humanim ljudima, biskup Komarica ističe kako su "već četvrtu godinu oduzeta ili
ugroţena gotovo sva ljudska prava", pa nabraja: "poglavito pravo na ţivot, na
imovinu, na dom, zavičaj, rad, socijalnu zaštitu, na ravnopravnost, na dobra
potrebna za ţivot, na vjersku pripadnost i dr." (str. 672-673).

2) Nasilje i zločini nad svećenicima, redovnicama,

crkvama i crkvenim zgradama

Ţrtve prijetnji, šikaniranja, odvođenja u zatočeništvo ili u logore i umorstva bio

je i veći broj svećenika. Kroz zatočeništvo i logore su prošli svećenici: Ilija Arlović,
ţupnik u Staroj Rijeci, Stipe Šošić, ţupnik u Ljubiji, Zvonko Matijević, ţupnik u
Glamoču, Marko Šalić, ţupnik u Dragalovcima, Petar Jurendić, ţupnik u Mrkonjić
Gradu i fra Ivan Franjić, ţupnik u Kotor Varošu, Ubijeno je ili je umrlo od
posljedica torture 6 dijecezanskih svećenika, 1 franjevac i 1 redovnica. Ubijeni su
svećenici Ivan Grgić, ţupnik u Ravskoj, Tomislav Matanović, ţupnik u Prijedoru,
Filip Lukenda, ţupnik u Presnačama, i s njim redovnica, s. Cecilija Grgić. Odveden
je iz ţupnog stana u Novoj Topoli Ratko Grgić, i vrlo je vjerojatno da je ubijen. Od
posljedica zlostavljanja i mučenja umrli su svećenici Petar Jurendić i Marko Šalić,
te u franjevačkom samostanu Petrićevac fra Alojzije Atlija.
Na udaru različitih naoruţanih grupa bile su i redovnice - časne sestre,
posebno Klanjateljice Krvi Kristove u dva njihova velika samostana, u Bosanskom
Aleksandrovcu, općina Laktaši, i u Novoj Topoli, općina Bosanska Gradiška.
O odvođenju svećenika u zatočeničke logore i o svim ubojstvima svećenika kao i
o upadima u navedene samostane časnih sestara u Bosanskom Aleksandrovcu i u
Novoj Topoli te brutalnom zlostavljanju i sadističkom iţivljavanju nad redovnicama
biskup Komarica je odmah usmeno i pismeno izvješćivao organe za odrţavanje
javnog reda i mira i lokalne vlasti u općinama u kojima su se zločini dogodili, kao i
najviše vlasti Republike Srpske, međunarodne posrednike, gosp. Cyrusa Vancea i
gosp. Davida lorda Owena te Apostolsku nuncijaturu u Beogradu i drţavnog
tajnika Svete Stolice u Vatikanu.
Biskup Komarica je 6. srpnja 1992. uputio dopis Stanicama milicije u Banja
Luci i Bosanskoj Gradišci, u kojem je obavijestio:
"Dana 16. lipnja oko 9.20 iz ţupnog su ureda u Novoj Topoli četiri nepoznate
osobe odvele u smjeru sela Laminci ţupnika vlč. g. Ratka Grgića. Na moju
intervenciju istoga dana u Stanici milicije Nova Topola, kao i kod predsjednika SO
 13
Bosanska Gradiška g. Nebojše Ivaštanina, potvrđeno mi je da kod organa vlasti u
općini ne postoje nikakvi razlozi za hapšenje ili privođenje ţupnika. /…/.
Navečer istoga dana, oko 22.00 sata, u samostan je nasilno ušla ista četvorka.
Traţili su da sve redovnice (njih 22), uglavnom starice između 70 i 90 godina, dođu
u jednu prostoriju, gdje je počelo zajedničko, a onda i pojedinačno zlostavljanje
sestara - oruţjem, rukama i pogrdnim riječima. Posebno su se sadistički i krajnje
brutalno okomili na nekoliko mlađih sestara, što zavređuje svaku osudu! U analima
dugostoljetne povijesti Katoličke crkve na ovim prostorima nikad nije zabiljeţen
sličan slučaj!" (str. 393)
U pismu gosp. Radovanu Karadţiću 12. kolovoza 1992. biskup Komarica piše:
"Bez ikakve krivnje, kako im je na kraju rečeno, moje su ţupnike u logorima i
zatvorima teško zlostavljali (zapravo mučili), jednoga 12, drugoga 62 dana, treći je
još uvijek u logoru od 15. lipnja o. g.(!), a za četvrtog, odvedenog iz ţupnog stana 16.
lipnja o. g., još uvijek ne znam gdje se nalazi i je li uopće ţiv. Od brojnih slučajeva
zlostavljanja svećenika, redovnika, redovnica i velikog broja vjernika, samo bih
spomenuo višemjesečno, neprekidno oruţano napadanje na samostan redovnica u
Bosanskom Aleksandrovcu, kao i sadističko iţivljavanje naoruţanih uniformiranih
osoba nad redovnicama u Novoj Topoli u noći između 16. i 17. lipnja o. g." (str. 491)
U predstavci što ju je biskup Komarica 25. rujna 1992. poslao gosp. Cyrusu
Vanceu i Davidu lordu Owenu piše:
"Višemjesečni oruţani napadi na samostane redovnica u Bosanskom
Aleksandrovcu i Novoj Topoli, kao i izravno ugroţavanje njihovih ţivota i
ultimatumi za iseljenje, prisiljavaju na desetke redovnica da potpuno napuste svoje
stoljetne samostane." (str. 643)
Biskup Komarica je 8. svibnja 1995. uputio dopis ministru unutrašnjih poslova
Republike Srpske, gosp. Ţivku Rakiću, reagirajući na više nasilničkih djela u
raznim mjestima, među kojima je bilo i rušenje franjevačkog samostana Petrićevac i
smrtno stradanje fra Alojzija Atlije. U svezi s ovim posljednjim, biskup piše:
"Oko 02.00 sata, 7. svibnja 1995., grupa naoruţanih uniformiranih
zamaskiranih ljudi nasilno je provalila u samostanske prostorije, izvukla redovnike
i redovnice iz njihovih soba kao i dvoje civila, samostanskih radnika, fizički ih
zlostavljala, tako da je jedan redovnik. o. Alojzije Atlija, inače srčani bolesnik,
tijekom zlostavljanja umro." (str. 543-544)
Nekoliko dana kasnije, 13. svibnja 1995., ministru gosp. Rakiću je upućeno
novo pismo, u svezi sa nasiljem u ţupi Presnače, u kojem biskup Komarica piše:
"Jučer sam Vas telefonski izvijestio o kidnapiranju ţupnika - čuvara svetišta i
redovnice, miniranju ţupne crkve i biskupijskog svetišta "sv. Terezije" i uništenju
poţarom ţupnog pastoralnog centra u Banjaluci - Presnače, što se dogodilo u ranim
jutarnjim satima.
Naše tjeskobne slutnje glede neizvjesne sudbine ţupnika i čuvara svetišta,
preč. g. Filipa Lukende, i redovnice, pastoralne suradnice, s. Cecilije (Pave) Grgić,
obistinile su se. Istraţni sudac jutros nas je obavijestio da su u jednoj prostoriji
ţupnog pastoralnog centra, u ţupnoj kancelariji, pronađena 'dva ugljenisana leša'.
Specijalist sudske medicine je nakon identifikacije, u svom izvještaju o uzroku
njihove smrti, napisao: 'Partes corporis humani in statione carbonificationis. Mors
violenta. Homicidium.'" (str. 552)
Kroz čitavo vrijeme rata srpske naoruţane i nenaoruţane grupe i pojedinci su
svoj bijes iskaljivali na vjerskim i sakralnim objektima. Demolirali su, palili i rušili
crkve, ţupne kuće i pastoralne centre, redovničke samostane; oskvrnjivali groblja i
odnosili nadgrobne spomenike; uništavali kipove, slike i druge naboţne predmete.
Tako je od rujna 1991. do sredine srpnja 1995. potpuno uništeno 15 ţupnih crkava,
 14
a još 5 teško oštećeno i posve onesposobljeno za upotrebu; porušeno je ili teško
oštećeno, i učinjeno neupotrebljivim više od 20 područnih crkava i više desetaka
kapela na grobljima; srušeno je također ili teško oštećeno više od 25 ţupnih kuća i
pastoralnih centara; teška razaranja su pretrpjela i 2 franjevačka samostana, u
Jajcu i u Banja Luci (Petrićevac).
Rušene su miniranjem i podmetnutim eksplozivom redom također
muslimanske dţamije (samo u Banja Luci i prigradskim naseljima 16, a među
njima i dvije stare - kulturni spomenici Ferhadija i Arnaudija),
Biskup Komarica je na mnoga od tih zlodjela razaranja i uništavanja crkvenih
zgrada i dobara reagirao i protestirao kod organa vlasti u općinama, kao i kod
najviših vlasti Republike Srpske.

3) Suprotstavljanje biskupa Komarice progonima ljudi i etničkom čišćenju

Bez ikakve dvojbe, od samog početka ratnih sukoba na prostorima Bosne i

Hercegovine, sva naprijed prikazana zlodjela i nasilja nad Hrvatima i uskraćivanje
ili gaţenje njihovih osnovnih prava i sloboda, imala su za cilj njihovo protjerivanje iz
Republike Srpske i stvaranje etnički čistih srpskih područja. Unatoč mnogim
nastojanjima i apelima ili molbama biskupa Komarice na mnoge strane, da se
etničko čišćenje spriječi i zaustavi, to se, naţalost, nije dogodilo. Iz banjalučke
biskupije, s područja Republike Srpske, na kojem je prije rata ţivjelo oko 80.000
katolika, iselilo je zbog straha, ili je nasilno protjerano, oko 70.000 katolika.
Biskup Komarica je znao što bi za njegovu biskupiju značilo iseljavanje ili
protjerivanje Hrvata katolika, a isto tako i što bi to značilo za mnoštvo prognanika i
prognaničkih obitelji, koje bi ostale bez ičega i morale negdje drugdje za sebe traţiti
ţivotni prostor i uvjete za opstanak. Zato je neprestano dizao svoj glas protiv
istjerivanja ljudi iz njihovih kuća i stanova i protiv etničkog čišćenja.
Biskup Komarica je 12. kolovoza 1992. pisao gosp. dr. Radovanu Karadţiću,
vođi bosanskih Srba:
"Osjećaj krajnje nezaštićenosti, obespravljenosti te gaţenje osnovnih ljudskih
prava prisiljava prevelik broj mojih vjernika /…/ da se osjećaju kao progonjene
ţivotinje, tjerani s vjekovnih ognjišta, koja ni tuđa otomanska vlast i sila nisu
uspjeli ugasiti i uništiti." (str. 492)
A malo dalje nastavlja:
"Ne moţemo i ne smijemo pristati ni na kakav oblik etničkog čišćenja i
permanentnog gaţenja osnovnih ljudskih prava, ne samo zbog naših vjernika
katolika, nego i zbog naroda pokraj nas, konkretno srpskoga, odnosno
pravoslavnoga, kojem bi se, u tom slučaju, lako moglo pripisati provođenje u djelo
takvog oblika fašizma, rasizma, genocidnosti." (str. 493)
U pismu gosp. Voji Kuprešaninu, opunomoćenom zastupniku vođe bosanskih
Srba, gosp. Karadţića, od 15. studenoga 1992., piše:
"Dosadašnjim, višemjesečnim brutalnim fizičkim i psihičkim pritiskom i
oduzimanjem i gaţenjem mnogih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda -
prema našem saznanju - nekoliko je desetaka tisuća vjernika moje opustošene i
spaljene biskupije natjerano da napusti svoja ognjišta (više od trećine vjernika!)."
(str. 424)
Biskup Komarica se ţali 23. veljače 1993. gosp. Karadţiću zbog provođenja
etničkog čišćenja, te mu piše:
"Sadašnja je situacija u mojoj biskupiji doista dramatična! Već je gotovo
polovina vjernika morala napustiti svoje domove zbog sulude ideje o etnički čistim
 15
prostorima! Druga je polovina na rubu strpljivosti zbog konstantne ţivotne
ugroţenosti, potpune obespravljenosti i izravne ugroţenosti od gladi /…/." (str. 498)
O sustavnom progonu Hrvata i katolika i etničkom čišćenju područja pod
srpskom vlašću biskup Komarica je izvijestio 24. studenoga 1993. predsjednika
Međunarodnog komiteta Crvenog kriţa, gosp. Cornelia Samarugu, iznoseći podatke
koliko je prije rata bilo vjernika katolika na tom području, te koliko ih je dotad
moralo napustiti svoje domove i nekamo otići.
U svezi s tim biskup Komarica piše:
"Kao dio konstitutivnog naroda ove zemlje Bosne i Hercegovine smatramo
svojim prirodnim pravom, povijesnim i sadašnjim, da ostanemo na svojim stoljetnim
prostorima i ognjištima i da na njima i ubuduće mirno i dostojanstveno ţivimo! Pri
ovakvom razvoju događaja - etničkom čišćenju i primjeni zakona sile i zakona jačega
- bit će to teško ostvariti! I pred Vama i pred institucijom koju predstavljate diţem
odlučno svoj glas protiv svakog etničkog čišćenja i svih drugih oblika gaţenja
osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, gdje god se to činilo i tko god to
činio!" (str. 658)
I na kraju je zamolio:
"Apeliram na Vas, poštovani gospodine predsjedniče, da učinite sve što je u
Vašoj moći da se osnovna ljudska i građanska prava i slobode pojedinaca i manjina
ponovno uspostave i zajamče, da se zaustavi etničko čišćenje i da se svim
prognanicima i izbjeglicama ponovno omogući dolazak i miran ţivot na njihovim
ognjištima!" (str. 658)
Progoni Hrvata katolika su bili osobito snaţni tijekom 1995. godine. Biskup
Komarica je pisao 1. lipnja 1995. specijalnom izaslaniku Ujedinjenih Naroda za
ljudska prava, gosp. Tadeusu Mazowieckom, kako srpski ekstremisti prisiljavaju i
preostali dio katoličkih vjernika u banjalučkoj općini (pribliţno 12.000) da napuste
svoje kuće, te zamolio zaštitu:
"Molim Vas, mnogopoštovana Ekscelencijo, da se zajedno s drugim
institucijama kao što su EZ, MKCK, UNHCR, ali i preko političkih institucija
(hrvatska Vlada, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Kontaktna skupina i dr.)
energičnije zauzmete! /…/. Ne dopustite da trenutno pravo jačega, jedne relativno
male grupe ekstremista iz srpskog naroda, na fašistički način potpuno iskorijeni
nevino nesrpsko stanovništvo u banjalučkoj regiji!" (str. 667)
U pismu gosp. Karadţiću, od 2. lipnja 1995., biskup Komarica piše da se
istjerivanje nezaštićenih vjernika iz njihovih domova nastavilo, te da se obraćao
predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Predragu Radiću, Ministarstvu
unutrašnjih poslova Republike Srpske na Palama, potpredsjedniku Republike
Srpske, gosp. dr. Nikoli Koljeviću, i traţio da se zaustave najnoviji zločini etničkog
čišćenja nad katolicima banjalučkog područja, ali nije bilo nikakvog odgovora ni
koristi.
Nakon što je naveo broj prognanih obitelji samo kroz posljednji tjedan dana iz
više ţupa Banja Luke i njezine bliţe okolice, biskup Komarica piše:
"Ne znam koji put se pitam, a pitam i Vas i sve druge odgovorne ljude na ovom
području: 'Je li moguće da smo, unatoč našem humanom i kršćanskom drţanju, za
Vas postali nepodnošljivi balast kojega se pod svaku cijenu ţelite i morate riješiti?"
(str. 560-561)
A pismo završava molbom:
"Dok Vam pišem ove retke gorke istine o sadašnjoj krajnje nehumanoj situaciji
u kojoj smo se kao katolici na području RS bez naše krivnje našli, ponovno Vas
preklinjem da zaustavite nepravde koje nam nanose sluţbeni općinski organi i
 16
njihovi pomoćnici na području banjalučke regije, i da se ne osvećujete na nama,
potpuno neduţnim Vašim sugrađanima!" (str. 561)
Unatoč tolikim apelima protiv prisiljavanja Hrvata i katolika na iseljavanje,
u mjesecu kolovozu 1995. dogodio se završni čin etničkog čišćenja i egzodus više od
20.000 Hrvata i katolika iz Republike Srpske, s područja banjalučke biskupije,
nakon čega ih je u svojim kućama i stanovima ostalo još svega oko 3.000.
Da je "etničko čišćenje" u Republici Srpskoj i banjalučkoj biskupiji, koje su neki
cinično označavali i kao "humano preseljenje", a koje je i bilo jedini cilj rata, doista i
u potpunosti izvršeno, najbolje govore podaci da je, prema pouzdanim procjenama,
iz zapadne Bosne, s područja banjalučke biskupije, od konca 1991. pa do završetka
rata koncem 1995., izbjeglo ili prognano u Hrvatsku ili nekamo drugdje, više od
70.000 Hrvata i katolika, a muslimana Bošnjaka oko 200.000.
Što je to značilo za Hrvate i katolike najbolje pokazuju ovi podaci o njihovom
broju 1991. i početkom 1996. godine. U općini Banja Luka, od 29.033 ostalo je svega
oko 2.500; u općini Bosanska Gradiška, od 3.422 ostalo ih je oko 300; u općini Jajce,
od 15.781 ostalo ih je svega oko 50; u općini Kotor Varoš, od 10.640 ostalo ih je
manje od 100; u općini Prijedor, od 6.300 ostalo ih je oko 550.
Desetke tisuća muslimanskih i hrvatskih kuća i stanova u zapadnoj Bosni
srpske vlasti su predale srpskim izbjeglicama, koje su pristigle na banjalučko
područje, u posjed i na korištenje, a više desetaka tisuća kuća na tom području
devastirano je i posve porušeno.

3. BISKUP KOMARICA SE ZAUZIMAO ZA SVE LJUDE

U BOSNI I HERCEGOVINI

Kao katolički biskup i kao pripadnik hrvatskog naroda, razumljivo je da se

mons. Komarica posebice i prvenstveno zauzimao za vjernike katolike svoje
biskupije i za Hrvate, ali nije bio ni vjerski ni nacionalno isključiv. Navodeći
stradanja katolika i Hrvata, vrlo često je spominjao i stradanja Muslimana, a
također i samih Srba, i kad je traţio poštivanje ljudskih prava i građanskih sloboda,
traţio je to za svakog čovjeka, i kad se zauzimao za svoje vjernike i sunarodnjake,
isticao je da ono što traţi za njih treba osigurati i pripadnicima drugih vjera i
drugih naroda.
U razgovoru s novinarom austrijske katoličke agencije KNA, gosp.
Christophom Strack, 23. srpnja 1992., biskup Komarica je kazao:
"Mi se nećemo umoriti u zauzimanju za mir za sve ljude. Meni nije vaţno da
samo katolici ţive u miru. Brinemo i za pravoslavne i muslimane". (Glas Koncila,
Zagreb, 2. kolovoza 1992., str. 3)
Kad je čuo za ubojstva neduţnog civilnog stanovništva srpske nacionalnosti na
području općine Kotor Varoš, oglasio se 18. rujna 1992. pismom upućenim
sredstvima javnog priopćavanja, u kojem je kazao:
"S dubokim zgraţanjem najodlučnije osuđujem takvo zlodjelo, kao i svako
drugo njemu slično, ma tko ga i nad kime počinio, ne samo na području
kotorvaroške općine, nego gdje god se ono činilo!" (str. 695)
U pismu od 15 studenoga 1992. gosp. Voji Kuprešaninu, opunomoćenom
zastupniku vođe Srba, gosp. Radovana Karadţića, biskup Komarica ističe:
"Gospodine Kuprešaninu, ono što traţim za svoj narod i vjernike moje biskupije
iskreno ţelim i svakom drugom narodu i vjerskoj zajednici." (str. 424)
 17
U apelu biskupa Komarice i svećenika banjalučke biskupije svim
kompetentnim osobama crkvenog i političkog ţivota u zemlji i svijetu, od 17. veljače
1993., kaţe se:
"Znajući da, kao Kristovi učenici, moramo njegovati poštovanje, slogu, dijalog i
mir s drugim ljudima oko nas, neumorno smo i dosljedno traţili i traţimo, na miran
i miroljubiv način, da se osigura priznanje i poštovanje dostojanstva svake pojedine
vjerske i nacionalne skupine i svake ljudske osobe, kako bi se na ovim prostorima
susretanja raznih naroda, kultura, religija i običaja, i ubuduće sačuvao skladan
suţivot za sve, izbjeglo strahovito ratno stradanje, bezdušno protjerivanje ljudi s
njihovih ognjišta i vandalsko uništavanje svega što je vrijedno u ljudskim očima."
(str. 645)
U pismu gosp. Radovanu Karadţiću, od 23. veljače 1993., biskup Komarica
piše:
"Dok osobno, kao čovjek i kršćanin, nikada ne mogu odobriti ugroţavanje ţivota
i imovine nijednog čovjeka, naroda ili vjerske zajednice, pa tako ni sestrinske
Srpske pravoslavne crkve, i svakom prigodom odlučno diţem svoj glas protiv svakog
vandalizam i zločina, istodobno očekujem od odgovornih i utjecajnih ljudi srpskog
naroda i Srpske pravoslavne Crkve da se jednako tako ponašaju, da također odlučno
diţu svoj glas protiv zločina koji se dugima čini, u konkretnom slučaju nama -
katolicima na području RS." (str. 498)
A u pismu gosp. Karadţiću, od 26. oţujka 1993., biskup Komarica ističe:
"I ovaj put, kao i svaki put kada legitimno traţim pomoć i zaštitu za svoje
vjernike i narod kojem pripadam, diţem svoj glas i za vraćanje oduzetih osnovnih
ljudskih prava za svakog čovjeka, za svakog pripadnika bilo koje druge vjerske
zajednice i bilo kojeg drugog naroda, pa tako i za pripadnike Srpske pravoslavne
crkve i srpskog naroda gdje god je to i kad god je to aktualno!" (str. 510)
Biskup Komarica piše slično gosp. Karadţiću i u pismu od 11. svibnja 1995.:
"Vama je poznato da sam osobno, u svakoj prigodi, kao kršćanin i katolički
biskup, dosljedno i neumorno dizao svoj glas u obranu Boţjeg zakona i časti, kao i u
zaštitu prava svakog čovjeka, svake vjerske ili narodne zajednice, pa tako i Srpske
pravoslavne crkve i srpskog naroda, da sam jasno i nedvosmisleno osuđivao sva
zlodjela tko god ih činio ljudima, narodima, njihovoj imovini, etničkom i kulturnom
blagu." (str. 550)
Kad je biskup Komarica doznao od predsjednika Skupštine općine Banja Luka,
gosp. Radića, da postoji nakana da se sruši u ratu oštećena pravoslavna Saborna
crkva sv. Nikole u Karlovcu (Hrvatska), uputio je 17. veljače 1993. pismo
zagrebačkom nadbiskupu, kard. Franji Kuhariću. Ističe kako ne moţe provjeriti
istinitost vijesti koju je dobio, pa nastavlja:
"Ipak sam slobodan zamoliti Vas da - ako je takvo što na pomolu - pokušate kod
lokalnih i drugih odgovornih vlasti učiniti sve da se spriječi rušenje pravoslavne
Saborne crkve u Karlovcu - kao uostalom i bilo koje druge crkve ili bogomolje
Srpske pravoslavne crkve." (str. 235)
Kad je biskup Komarica 1. siječnja 1995. u Banja Luci susreo mitropolita
zagrebačko-ljubljanskog, gosp. Jovana, ovaj ga je zamolio da preporuči njegovu
molbu hrvatskim vlastima za dobivanje na raspolaganje određenih prostorija u
Zagrebu. Biskup Komarica je obećao da će to učiniti, i već je 2. siječnja 1995. pisao
predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, gosp. Nikici Valentiću. Nakon što mu je
izloţio ţelju mitropolita Jovana, nastavlja:
"Kako me je o svemu obavijestio Visokopreosvećeni mitropolit zagrebački,
gospodin Jovan, i ujedno zamolio za preporuku njegove molbe vlastima Republike
Hrvatske, slobodan sam obratiti se upravo Vama, jer ste me osobno /…/ uvjeravali
 18
da su vlasti RH uistinu spremne izići u susret predstavnicima SPC-a gdje god to
mogu." (str. 613)
Pravoslavni episkop zvorničko-tuzlanski, gosp. Vasilije Kačavenda, je prenio
biskupu Komarici ţelju pravoslavnih episkopa s područja Hrvatske, da im se
dopusti da dođu na područja svojih eparhija, i da im se izdaju ulazne vize. Biskup
Komarica je to u svom pismu od 28. oţujka 1995. prenio zagrebačkom nadbiskupu,
kard. Franji Kuhariću, istaknuvši kako se od njih dvojice očekuje da se kod vlasti u
Zagrebu zauzmu za pozitivno rješenje zahtjeva pravoslavnih episkopa. (str. 282)
Kada su početkom svibnja 1995. u Hrvatskoj stradali mnogi Srbi u akciji
hrvatske vojske, biskup Komarica se javio 9. svibnja 1995. pismom patrijarhu
Srpske pravoslavne crkve, gosp. Pavlu, i izrazio mu svoje ţaljenje zbog toga. U
pismu on piše:
"Mrţnja i osveta, na ţalost, u posljednje su vrijeme ponovno kao vulkan izbili
na obzorje naše svakodnevice.
Na području zapadne Slavonije pogođeni su vihorom ratnih sukoba mnogi
neduţni civili, pravoslavni Srbi i njihovi najbliţi. Duboko smo potreseni zlom čije su
ţrtve oni postali! I ovaj put iskreno suosjećamo sa svim nevinim ţrtvama, molimo za
njih i iskreno im ţelimo pomoći." (str. 372)
U tom pismu također dalje piše:
"Unatoč golgoti koju proţivljavamo pune tri godine, nismo se umorili pozivati
svoje vjernike na praštanje, mir i djela ljubavi (Caritas). Neumorno smo dizali svoj
glas u zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog čovjeka, svake vjerske ili
narodne zajednice." (str. 374)
Na kraju, biskup Komarica moli patrijarha Pavla da svojim autoritetom utječe
na političare u pogledu zaštite katoličkog stanovništva i vjerskih sluţbenika na
području banjalučke biskupije, kao i svih drugih obespravljenih ljudi. (str. 375)
U pismu gosp. Radovanu Karadţiću, od 17. srpnja 1995., biskup Komarica
navodi kako se on zauzeo kod općinskih vlasti i predstavnika Hrvatske
demokratske zajednice u Livnu da se tamošnja pravoslavna crkva, koja je djelomice
oštećena u poţaru, popravi, a da su katolički svećenici spasili od uništenja sve
dragocjenosti iz te crkve. (str. 563)
Kad su ratna djelovanja zaustavljena i započeli pregovori u Daytonu,
predstavnici vlasti Republike Srpske su posjetili biskupa Komaricu i s njim
razgovarali o aktualnim problemima, između ostalog i o nedostatku električne
struje. Zamolili su ga da se obrati nadbiskupu zagrebačkom, kard. Franji Kuhariću,
kao najutjecajnijoj osobi Katoličke crkve u Hrvatskoj, da intervenira kod nadleţnih
vlasti Republike Hrvatske, da se omogući puštanje i prijenos struje za banjalučko
područje iz hidroelektrane Bočac, između Jajca i Banja Luke.
Biskup Komarica je to i učinio, te 4. studenoga 1995. pisao nadbiskupu
Kuhariću. U tom pismu, uz ostalo, piše:
"Vašoj je Uzoritosti poznat moj odlučan, principijelan stav da ţelim pomoći gdje
god i koliko god mogu i to u duhu Kristovog naloga /Lk 6,72/, tj. svima bez razlike,
te koliko god mogu sprečavam zlo i nesreću kako bi ih bilo što manje. To sam rekao i
mojim poštovanim sugovornicima, obećavši im da ću Vam pisati i osobno Vas
zamoliti, a preko Vas i kompetentne političare u Zagrebu, da pomognu i nama i
svim ljudima ove regije kojima je pomoć potrebna." (str. 338)
Biskup Komarica je 4. studenoga 1995. obavijestio potpredsjednika Republike
Srpske, gosp. Nikolu Koljevića, da je pisao nadbiskupu Kuhariću u Zagreb (str.
571), a 9. studenoga mu je također javio da je nadbiskup Kuharić već intervenirao
kod ministarstva vanjskih poslova republike Hrvatske. (str. 572)
 19
Preosvećeni gosp. Hrizostom, pravoslavni episkop eparhije bihaćko-petrovačke,
obratio se 29. svibnja 1998. biskupu Komarici da posreduje kod lokalnih vlasti u
Glamoču, u entitetu Federacije Bosne i Hercegovine, kako bi se jeromonahu o. Savi
Lazinici, namjesniku manastira Veselinja kod Glamoča, osigurali normalni i mirni
uvjeti rada i molitve, spriječilo daljnje provaljivanje crkve i uništavanje predmeta za
liturgijsku upotrebu, uznemirivanje i prijetnje, te vratili sakralni predmeti
manastira Veselinja, koji se nalaze sačuvani u zgradi Crvenog Kriţa u Glamoču.
Biskup Komarica je 8. lipnja 1998. uputio pismo načelniku općine Glamoč,
gosp. Ivanu Damjanoviću, u kojem je naveo nepravilnosti na koje se poţalio
preosvećeni Hrizostom, i zauzeo se za njihovo ispravljanje. Uz ostalo, u pismu je
napisao:
"Slobodan sam Vas, gospodine načelniče Damjanoviću zamoliti da, shodno
svojim kompetencijama, jeromonahu ocu Savi Lazinici, namjesniku Manastira
Veselinje na području Vaše općine pruţite kako fizičku sigurnost, tako i nesmetano
djelovanje u svojstvu sluţbenog predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve.
Vjerujem da ćete u najskorije vrijeme naći prikladan način da sve sakralne
stvari koje su u vlasništvu srpsko-pravoslavnih parohija, odnosno manastira na
području Vaše općine vratite zakonitom vlasniku, tj. sluţbenom predstavniku SPC."
(Vrhbosna, Sarajevo, 1998/3, str.504)

4. ŠTO JE BISKUPA KOMARICU MOTIVIRALO ILI POKRETALO

U NJEGOVOM DJELOVANJU

Djelovanje biskupa Komarice bilo je motivirano i usmjeravano prvenstveno

postulatima i načelima humanizma. Već na temelju svoga humanističkog
shvaćanja i opredijeljenosti on se osjećao pozvanim i obvezanim da se zauzima za
poštivanje i obranu ljudskog dostojanstva i za promicanje i zaštitu osnovnih
ljudskih prava i građanskih sloboda, a u toj opciji i da se zalaţe za mir, toleranciju i
suţivota svih ljudi i naroda u Bosni i Hercegovini.
Nadalje, kao katolički biskup i predstojnik banjalučke biskupije, bio je svjestan
pogibelji koja prijeti da u ratnom vihoru nestane katoličkih vjernika s prostora više
nego tisućljetne njihove nazočnosti. Stoga je već i sama njegova crkvena sluţba, i
briga za dobro i opstanak vjernika i mjesne Crkve, na čijem se čelu nalazio, traţila
njegovo angaţiranje ili zauzimanje za mir, toleranciju i suţivot ljudi u Republici
Srpskoj.
A postojao je i snaţan izvanjski razlog neprekidnog i neustrašivog istupanja i
djelovanja biskupa Komarice. Ugroţeni katolici i Hrvati su mu se izravno obraćali i
molili da ih zaštiti i da im pomogne, jer su bili uvjereni da jedini on to i moţe. A
tako je, uistinu, i bilo budući da, jednostavno, nije postojao nitko drugi s
autoritetom, nijedan hrvatski politički predstavnik u Republici Srpskoj, koji je
mogao, a i smio, usprotiviti se aktualnoj vlasti i sluţbenoj politici ekstremnog
srpskog nacionalizma. Biskup Komarica se jedini mogao, a onda i morao, angaţirati
za zaštitu naroda kojemu je i sam pripadao - hrvatskoga, koji je bio u velikoj
opasnosti, i koji je, na koncu, doţivio tešku tragediju.
U pismu načelniku Centra javne bezbjednosti u Banja Luci, gosp. Stojanu
Ţupljaninu, 11. rujna 1992. biskup Komarica piše:
"Svakodnevno mi se mnogi moji vjernici koji uspiju doći do mene jadaju kako su
nesigurni na vlastitim ognjištima, a mnogi drugi me telefonom zovu i traţe da ih
zaštitim /!/ od stalne pljačke i ugroţavanja javnog ţivota!" (str. 418)
 20
Predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radiću, 19. oţujka 1993. je
pisao:
"Izgubivši svako povjerenje u najnuţniju mogućnost zaštite gologa ţivota, od
strane političkih faktora svoga grada, ti se jadni i potpuno obespravljeni ljudi
obraćaju ţupnicima, odnosno biskupu, moleći i preklinjući nas da ih spasimo." (str.
432)
Vođi bosanskih Srba, gosp. Karadţiću, biskup Komarica piše 26. oţujka 1993.:
"Već sam Vas ranije, u svojim pismima, upoznao s činjenicom da se mnogi
pripadnici moje biskupije /ali i mnogi drugi/ obraćaju svojim ţupnicima, odnosno
meni - biskupu, kao jedinom 'utočištu', traţeći našu intervenciju, pomoć i zaštitu
kod lokalnih i viših vlasti, jer su njihovi legalno izabrani politički predstavnici, bez
ikakve presude, poubijani, odvedeni u nepoznato ili zatvoreni, ili su pak bili
prisiljeni na zbijeg /Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Kotor-Varoš,
Mrkonjić Grad, Laktaši/.
Mi smo svjesni svoga eminentnog duhovnog poslanja i djelovanja među svojim
vjernicima. Međutim, mnogostruke nevolje koje su snašle naše vjernike i teške
nepravde koje oni mjesecima, ni krivi ni duţni, moraju podnositi, ne moţemo ne
vidjeti, a njihov vapaj za pomoć i zaštitu gologa ţivota i egzistencije ne moţemo ne
čuti!" (str. 507-508)
U obraćanju predsjedniku Skupštine općine Banja Luka, gosp. Radiću, 4.
veljače 1995., biskup Komarica piše:
"Naši vjernici /…/ svakodnevno, vrlo uspaničeni, dolaze k meni potpuno
nemoćni nezaštićeni, jer se, kako kaţu, nikome drugom i ne usuđuju obratit. Vi
dobro znate da ni biskup, ni ţupnici nemaju policiju i vojsku - niti im to treba, niti
to ţele - i da ne mogu poduzeti ništa učinkovitije za zaštitu tih jadnih, ţivotno
ugroţenih ljudi, koji su svakodnevno i svakonoćno izloţeni sili i bezakonju
naoruţanih uniformiranih skupina. Ali lako moţete razumjeti da mi ne moţemo i ne
smijemo ostati nijemi i slijepi na mnogostruke zločine nad našim neduţnim i
nezaštićenim vjernicima civilima, jer bi na taj način, iako pasivno, sudjelovali u
toleriranju zločina koji su po svim zakonima civiliziranih drţava kaţnjivi." (str. 461)
U pismu predsjedniku Republike Hrvatske, gosp. dr. Franji Tuđmanu, 22.
svibnja 1995., biskup Komarica piše:
"Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih gotovo 80.000, ostali bez
najvećega broja svojih izabranih političkih zastupnika, a time i bez osnovne
praktične zaštite i orijentacije. /…/.
Sav teret i svu odgovornost za naše obespravljene i nezaštićene ljude preuzeli
su svećenici, redovnici, redovnice i banjalučki biskup. Svojim ustrajnim ţrtvovanjem
za svoje vjernike i sunarodnjake, /…/ neumornim propovijedanjem miroljubivosti,
nenasilja i praštanja, sačuvani su mnogi ţivoti, ne samo Hrvata, nego i Srba i
drugih u ovome kraju." (str. 618)
U pismu što ga je biskup Komarica uputio 22. lipnja 1995. veleposlaniku
Republike Austrije u Bosni i Hercegovini, gosp. Franzu Bogenu, piše:
"Često sam kao biskup, jer nema nikoga drugoga tko bi nas politički zastupao,
morao podići svoj glas, kako kod srpskih, tako i kod hrvatskih i bosanskih, ali i kod
europskih političara u obranu i ponovno dobivanje osnovnih ljudskih i građanskih
prava i sloboda." (str. 675)
Sasvim sigurno, na biskupu Komarici je leţao teret za koji je teško zamisliti da
ga moţe nositi jedan čovjek. Ali on ga je nosio iz dana u dan, i onda kad je i njemu
samom prijetila ţivotna opasnost (a to nije bilo jedanput, vidi npr. dopis general
majoru Momiru Taliću, str. 408), nastojeći da uplašene ljude makar ohrabri i
 21
oţalošćene da utješi ako ih već nije mogao učinkovito zaštiti ili im pruţiti
neophodnu pomoć.
Koliko god je trpio zbog nasilnog progona svojih katoličkih vjernika i hrvatskog
naroda, a također i pripadnika drugih vjera i drugih naroda, poduzimao sve što je
mogao da se iseljavanje i progoni ljudi s njihovih ognjišta zaustavi, toliko se i
kasnije zauzimao da se omogući izbjeglicama i prognanicima povratak u njihovu
domovinu, njihove zavičaje, njihove stanove i kuče, a isto tako i da se povratnicima
pruţi pomoć i da im se obnove uništeni stanovi i teško oštećene ili potpuno porušene
kuće, a isto tako i da se obnove ili podignu nove škole, nove bolnice, nove crkve i
ţupni pastoralni centri.

IV. POTICANJE NA PRAŠTANJE I POMIRBU NAKON OBUSTAVE RATA

U vrijeme ratnih godina i strahota kojima su bili izloţeni Hrvati i katolici

biskup se zauzimao za prestanak zlodjela i za poštivanje ljudskog dostojanstva i
temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda, te za svakovrsnu humanitarnu
pomoć stradalnicima. Kada je rat zaustavljen trebalo je raditi na liječenju rana.
Biskup Komarica je vrlo često u svojim propovijedima, osobito na masovnijim
okupljanjima vjernika u banjalučkoj katedrali, ili prigodom svojih pastoralnih
obilazaka ţupa u biskupiji, ili prognanih vjernika izvan biskupije, isticao vaţnost i
nuţnost opraštanja i pomirbe. To je bio predmet i više njegovih poslanica kleru i
vjernicima biskupije, a o tome je također govorio sudionicima raznih tribina.
Navodimo samo neke od njegovih misli ili intervenata.
Nakon što su se 5. studenoga 1998. u Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci
sastali biskupi Katoličke crkve i episkopi Srpske pravoslavne crkve s područja
Bosne i Hercegovine te razgovarali o traţenju putova i načina uzajamne pomoći i
kršćanske solidarnosti napose u liječenju bolnih rana iz nedavnog rata, te odlučili
da na to potaknu i svoj kler, biskup Komarica je uputio 25. studenoga 1998. pismo
pastoralnim svećenicima, u kojem, uz ostalo, piše:
"Sada je, Bogu hvala, opet došlo pogodnije vrijeme da se nekadašnja
prijateljska atmosfera ponovno uspostavlja, gdje god je to moguće. Iako znam da ste
u stanju, a i voljni sa svoje strane i iz ljubavi prema istome Boţanskom Učitelju
Isusu Kristu pruţiti pravoslavnoj braći bratsku i prijateljsku ruku praštanja,
pomoći i solidarnosti, ja Vas dodatno molim da to učinite i da nastojite to i tako
ustrajno činiti! /…/. Potičem svakoga od Vas pojedinačno, kao i sve zajedno da
zaloţite sve svoje duhovne sile oko stvaranja ozračja mira, praštanja, međusobnog
poštovana i uvaţavanja, kao i bratske pomoći i solidarnosti kako s kršćanskom
pravoslavnom braćom, tako i sa svim drugim ljudima dobre volje." ( Vrhbosna,
1998/4, str. 711)
Biskup Komarica je 19. prosinca 1998. uputio boţićnu poruku svećenicima,
redovnicima i svim vjernicima biskupije, naslovljenu: "Oprostimo u svom srcu svima
onima, koji su nas uvrijedili, koji su nam zlo ili nepravdu učinili!" U toj poruci on
govori o potrebi ljubavi prema ljudima, te kaţe:
"Ta ljubav prema drugim ljudima uključuje - kad je to potrebno - i praštanje,
pomirenje i iskreno nastojanje oko mira sa svim ljudima dobre volje. /…/.
Slavljenje Boţića u ovoj jubilejskoj Godini Boga Oca, /…/ potiče svakoga od nas
- članova naše biskupijske zajednice, ma gdje se i u kakvoj god se situaciji nalazili,
da i mi u svome srcu oprostimo svima onima, koji su nas uvrijedili, koji su nam zlo
učinili. (Vrhbosna, 1999/1, str. 73)
 22
Također i u svojoj uskrsnoj poruci svim vjernicima biskupije, od 18. travnja
2000., biskup Komarica ističe potrebu opraštanja, pa piše:
"Kao kršćani trudimo se da budemo što vjerodostojniji Kistovi sljedbenici i
njegovi svjedoci: /…/;
- da i mi - uz njegovu pomoć koju nam On uvijek pruţa - opraštamo jedni
drugima naše ljudske slabosti, krivnje, nepravde i grijehe koje jedni drugima
činimo. /…/.
Naša biskupija i naša domovina trebaju posebno sada osvjedočenih glasnika
Boţje istine o čovjeku, Boţje ljubavi i milosrđa prema čovjeku, trebaju glasnika
praštanja, pomirenja i istinskog mira, mira Uskrslog Krista! Hoće li nas takvih biti
i koliko će nas takvih biti ovisi o svakom od nas /…/." ( Vrhbosna, 2000/2, str. 170-
171)
U svojoj korizmenoj poslanici, od 3. oţujka 2001., upućenoj svećenicima,
redovnicima i svim vjernicima, a koja je naslovljena. "Oproštenjem do trajnoga
mira", biskup Komarica iznova govori o potrebi opraštanja. Citirajući riječi pape
Ivana Pavla II. (izrečene u propovijedi, u Zagrebu 11. rujna 1994.): 'Traţiti oprost i
sam oprostiti: tako bi mogla biti saţeta zadaća koja je pred svima nama, ukoliko se
ţele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira u vašoj
zemlji i biskupiji', biskup Komarica kaţe da ih "nijedan od nas, ako se smatra
pravim katolikom, ne bi smio ni prečuti, ni omalovaţiti".
Dalje biskup Komarica ističe:
"Dosadašnje nas iskustvo uči da pravog, istinskog mira među ljudima, bilo da
se radi o bračnoj, obiteljskoj, redovničkoj, crkvenoj ili društvenoj zajednici, nema bez
pomirenja, a pomirenja nema bez opraštanja. Opravdano se moţemo pitati: koliko
smo uistinu voljni i kadri drugima oprostiti i druge moliti za oproštenje." ( Vrhbosna,
2001/1, str. 54)
Preosvećeni pravoslavni episkop Zahumsko-hercegovački i Primorski, gosp.
Grigorije, organizirao je Konferenciju za mir, odrţanu 6. i 7 travnja 2002. u
Trebinju, na koju je bio pozvan i biskup Komarica. Budući da se pozivu nije mogao
odazvati, poslao je svog zastupnika, a također i uputio svoju kratku poruku, iz koje
navodimo jedan kraći dio:
"Pred svim stanovnicima ove napaćene zemlje Bosne i Hercegovine, pa tako i
pred nama, stoji nezaobilazni zadatak sveobuhvatnog, kako duhovnog tako i
materijalnog obnavljanja, stoji zadatak nove izgradnje humanijeg i civiliziranijeg
društva.
Za nas, predstavnike vjerskih zajednica, rad na duhovnoj obnovi je nuţan, bez
alternative. Taj rad nuţno uključuje iskreno nastojanje oko pomirenja na temeljima
pravde, kajanja i praštanja. Praštanje i pomirenje su nuţni preduvjeti za prijeko
potreban istinski, pravedni, dugotrajni mir u ovoj zemlji i njezinu okruţenju."
(Vrhbosna, 2002/2, str. 146)
U predavanju kojega je odrţao Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca ….,
naslovljenom: "Proces pomirenja i budućnost Bosne i Hercegovine", uz ostalo biskup
Komarica je kazao:
"Moţda zvuči paradoksalno, ali je u biti istinito, da poziv na istinsko pomirenje
mora prvenstveno doći od strane onih koji su najviše propatili, koji su najveće ţrtve
nasilja i zlodjela. Razlog tome je jednostavan, jer zlodjelo moţe oprostiti samo ţrtva,
a ne počinitelj zlodjela. A bez oproštenja nema ni pravog pomirenja! Oni ljudi koji su
počinili zlodjelo mogu, a i trebaju, pokrenuti kod sebe samih proces kajanja, jer je
griţnja savjesti i osobno kajanje također jedan od nuţnih preduvjeta i od vitalnog su
značenja za istinsko pomirenje. /…/.
 23
Da ponovno dođe do temeljitog pomirenja među ljudima i narodima Bosne i
Hercegovine, kao i u cijeloj ovoj regiji, da dođe do gradnje mostova suţivota među
susjedima, potrebno je da se svi kojih se to tiče - konkretno, ovdašnje lokalno
stanovništvo - međusobno prihvate, i da shvate kakav je tko i što ga čini drugačijim
od drugih. Temelj za njihovo međusobno pomirenje mora biti ono što im je
zajedničko, što jedni s drugima dijele. Dakle, treba započeti s drugim i drugačijim,
ne kao da je on neki daleki i tuđi, nego kao svojim i sebi bliskim." ( Proces pomirenja
i budućnost BiH, Izdavač: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca; Biblioteka:
Posebna izdanja, br. 63; Sarajevo 2000., str. 19-20)
O pomirenju među ljudima biskup Komarica govori i u uskrsnoj poruci od 14.
travnja 2003., kazavši:
"Pomirenje s ljudima pak uključuje molbu za oproštenje koju moramo uputiti
onima kojima smo nanijeli nepravdu ili štetu, i ujedno naše opraštanje onima koji
su nama učinili zlo ili nepravdu i koji nas mole za oproštenje." ( Vrhbosna, 2003/2,
str. 165-166.)

V. JAVNA PRIZNANJA I ODLIČJA DODIJLJENA BISKUPU KOMARICI

Hrabro i odlučno drţanje i dosljedno zauzimanje biskupa Komarice za sve

stradalnike, za mir i suţivot ljudi i naroda različitih nacija i vjera nije ostalo
nezapaţeno u domaćoj i svjetskoj javnosti. Dapače, bilo je uočeno i poznato, i
nailazilo je na odobravanje, divljenje i priznanje mnogih, kako na ratom zahvaćenim
prostorima tako i u svijetu, kako iz crkvenih i katoličkih krugova tako i od političkih
struktura i svjetovnih organizacija i institucija.
Papa Ivan Pavao II., koji je u više navrata skretao pozornost svijeta i
međunarodne zajednice na ratne strahote i stradanja nevinih ljudi u Bosni i
Hercegovini, pa i u Banja Luci i banjalučkoj biskupiji, isticao je i samoprijegorno,
neustrašivo i časno drţanje biskupa Franje Komarice. Kada Papa nije mogao 8.
rujna 1994. doći u pohod izmučenom Sarajevu, nakon mise slavljene u rezidenciji
Castel Gandolfu, uputio je pojedinačno pozdrave bosanskohercegovačkim
biskupima, pa tako i biskupu Komarici, rekavši: "Srdačno pozdravljam monsinjora
Franju Komaricu, pastira banjalučke biskupije, neustrašivog branitelja katolika i
uopće pučanstva toga kraja koje se, naţalost, silno smanjilo zbog neljudske politike
tzv. 'etničkog čišćenja'" (L'Osservatore Romano, 9. rujna 1994., str. 6)
O drţanju biskupa Komarice svoje su mišljenje iznijeli i neki ugledniji biskupi
Katoličke crkve. Tako je, govoreći u priopćenju za tisak o stanju u sjevernoj Bosni,
ovakvu ocjenu dao 9. svibnja 1995. Karl Lehmann, biskup Mainza, i tada
predsjednik Njemačke biskupske konferencije: "Banjalučki biskup, Franjo
Komarica, neprestano je nastojao skrenuti pozornost svjetske javnosti na te
događaje /…/. Katolička crkva je svoje vjernike na tom području, unatoč njihove
bezizlazne situacije, suzdrţavala da ne pribjegnu nasilju. Ona je traţila prava za
sve progonjene, bez obzira na naciju i vjeru." (…..)
A nadbiskup Newarka, i predsjednik izvanrednog Vijeća biskupske
konferencije USA za pomoć Crkvi u Srednjoj i Istočno Europi, mons. Theodore
Edgar McCarrick, koji je u više navrata dolazio u Banja Luku, 12. svibnja 1995. je
izjavio: "Svojom stalnom osobnom predanošću evanđelju ţivota i potrazi za mirnim
rješenjem sukoba u tome, ratom podijeljenom, području, biskup Komarica je
jedinstveni primjer i voditelj usred nacionalne mrţnje i slijepoga militarizma" ( IKA-
Vijesti, Zagreb, br. 20/95, 18. svibnja 1995., str. 7)
 24
Biskup Komarica je za svoje drţanje i djelovanje dobio i više javnih priznanja i
odličja, domaćih i međunarodnih.
Tako mu je 12. prosinca 1995. dodijeljena medalja Radne skupine Europske
Zajednice za humanitarnu pomoć (Eurpean Community Task Force /ECTF/), "za
osobni doprinos u pomaganju ljudima u potrebi na banjalučkom području i za
sveukupno njegovo nastojanje da ublaţi patnje naroda u svojoj biskupiji." U
obavijesti o odluci da se odličje dodijeli biskupu Komarici, voditelj spomenute
ustanove, gosp. Francisco Martinez-Esparza, 1. prosinca 1995. piše: "Duboko
poštujući sve Vaše napore u pruţanju pomoći manjinama na području Banja Luke
kao i Vaš osobni doprinos u pruţanju pomoći onima kojima je ona najpotrebnija,
čast mi je izvijestiti Vas da sam, kao šef Radne skupine Europske Zajednice - ECTF
odlučio dodijeliti Vam medalju ECTF-a".
Savez katoličkih studentskih društava za socijalne znanosti i socijalnu
djelatnost u Njemačkoj UNITAS također je dodijelio 2. svibnja 1997. biskupu
Komarici svoju nagradu "Heinrich-Pesch-Preis" – za posebne zasluge u ostvarenju
katoličke socijalne nauke i temeljnih vrijednosti europske kulture odvaţnim,
neumornim zauzimanjem za mir u Bosni i Hercegovini, koji počiva na dostojanstvu i
pravima svih ljudi. U priopćenju o dodjeli te nagrade, 23. srpnja 1996., stoji: "Vi ste
svojom ustrajnošću, svojom socijalno-karitativnom djelatnošću prema nevoljnicima,
bez razlike na etničku i vjersku pripadnost, i svojim zauzimanjem za dostojanstvo i
prava svih ljudi vidljivo pokazali u čemu se sastoji socijalna nauka Crkve. /…/. Vi
ste doprinijeli da za mnoge postane ţivim ono što Ivan Pavao II. neprestance
naglašava, naime, da je 'čovjek put Crkve', i da Crkva u svom socijalnom
naviještanju ide za tim da se za sve ljude ove zemlje postigne sloboda, mir i
socijalna pravda u mjeri u kojoj je to uopće moguće ."
Srpsko građansko vijeće Bosne i Hercegovine, Fondacija za ljudska prava i
međuetničku toleranciju, sa sjedištem u Sarajevu, dodijelilo je biskupu Komarci 22.
lipnja 1997. povelju "za izuzetan doprinos u borbi za ljudska prava i multietničku
toleranciju u ratnom periodu 1992.-1995. u Bosni i Hercegovini."
Grupa europskih narodnih stranaka (kršćanski demokrati) Europskog
parlamenta dodijelila je u Strasbourgu, 16. prosinca 1997., biskupu Komarici
medalju Robert Schuman u "znak priznanja za njegovo djelovanje u sluţbi europske
integracije."
Helsinški komitete za ljudska prava u Bosni i Hercegovini dodijelio mu je za
godinu 1998. povelju "za izuzetan doprinos na polju ljudskih prava."
Stalni komitet Međunarodne lige humanista, pod predsjedanjem gosp. Helmuta
Moritza, dodijelio je 1999. biskupu Komaricu povelju humanizma " za doprinos u
izgradnji demokracije, povjerenja i tolerancije koji se temelje na humanističkim
načelima."
Fondacija Coudenhove-Kalergi, kojoj predsjeda gosp. Alois Mock, 12 travnja
2002. je dodijelila Europsku nagradu Coudenhove-Kalergi 2002. biskupu Komarici,
za kojeg se kaţe da je "postao simbol kršćanskog heroizma i mirnog otpora protiv
vladavine terora militantnog nacionalizma."
U najnovije vrijeme biskup Komarica je odlikovan od Europskog senata časti, sa
sjedištem u Antwerpenu, koji ga je primio za svoga člana "pro pace et unitate, e
meritu et honoris causa", a svečanost dodjele odlikovanja odrţana je 1. veljače 2004.
Mislimo da u ocjeni djela biskupa Komarice osobitu teţinu imaju riječi gospođe
Doris Pack, predsjednice Odbora Europskog parlamenta za odnose s jugoistočnom
Europom, koja je u travnju 1996., na povratku iz Banja Luke, o biskup Komarici
izjavila: "Biskup je, kao i uvijek, vrlo kreativan i aktivan. Vrlo je čvrst u svom
uvjerenju da postigne pomirenje. On ne misli samo na Hrvate, misli i na Srbe i na
 25
Muslimane. /…/. On ţeli postići ono što je nekada bilo – zajednički suţivot na
cijelom širem banjalučkom području. Upravo stoga od njega nikada nećete čuti niti
jednu lošu riječ o Srbima kao narodu; on se trudi da shvati njihove probleme. Jedino
što biskup traţi jest razumijevanje za preostale Hrvate i mogućnost povratka za one
koji se ţele vratiti." (IKA-Vijesti, br. 18/96, 2. svibnja 1996., str. 8)

EPILOG - MIROTVORSTVO I ČOVJEKOLJUBLJE

DOSTOJNO KANDIDATURE ZA NOBELOVU NAGRADU
_______________________________________________________

Biskup Franjo Komarica je uporno i neustrašivo ukazivao na strahote rata i na

nuţnost zaustavljanja nasilja, a koji su sijali smrt, ostavljali iza sebe ruševine ili
opustjele domove i naselja u Bosni i Hercegovini, napose u dijelu koji se naziva
Republika Srpska. Ublaţavao je i olakšavao patnje i stradanja nevinih ljudi i
pomogao im kako bi preţivjeli u posvemašnjoj neimaštini. U tom pogledu i s tim
ciljem napisao je i uputio na stotine dopisa: izvještaja, protesta, apela i molbi
nosiocima i predstavnicima vlasti u Republici Srpskoj i u susjednoj Republici
Hrvatskoj, drţavnicima i uglednim duţnosnicima ili predstavnicima svjetskih i
europskih političkih i humanitarnih institucija i organizacija, Svetom Ocu ili
predstavnicima Svete Stolice, i uopće svjetskoj javnosti. Nakon zaustavljanja rata
poduzeo je na stotine putovanja u mnoge drţave, krajeve i biskupije širom Europe i
svijeta, da bi govorio kakve je posljedice iza sebe ostavio rat u Bosni i Hercegovini,
ukazivao na velike potrebe i molio pomoć za obnovu porušenih kuća, stanova, škola,
crkava …, i za omogućavanje povratka na svoja ognjišta više stotina tisuća
izbjeglica i prognanika Bosne i Hercegovine.
Prikaz koji je ovdje dan dovoljno jasno osvjetljava i uvjerljivo potvrđuju
mirotvorstvo i čovjekoljubivost biskupa Komarice, odnosno da je on neumorno,
trajno i dosljedno:
- bio protiv rata u Bosni i Hercegovini kao sredstva za postizanje bilo kakvih
političkih i drugih ciljeva;
- osuđivao sva i svačija zlodjela i odvraćao od njih;
- zauzimao se svugdje i kod svih vlasti i mnogih utjecajnih osoba, koje su mogle
nešto učiniti, da se zaustavi nasilje, posebice na području banjalučke biskupije, i da
se zaštite ţivoti i imovina ljudi, i da se poštuju sva njihova temeljna prava;
- traţio na različite načine i na mnogim stranama humanitarnu pomoć za
stradalnike u ratu, i dijelio tu pomoć svima kojima je bila potrebna, bez ikakve
razlike;
- zauzimao se za uspostavljanje mira te poticao na opraštanje i pomirbu.
Nakon zaustavlja rata zauzimao se za povratak izbjeglica i prognanika svojim
kućama i u svoj zavičaj, te da im se pomogne u obnovi porušenih kuća ili stanova i
osiguraju uvjeti za pristojan ţivot.
Sve ovo, u epilogu ukratko navedeno, a naprijed dokumentirano, sasvim
utemeljeno i opravdano svrstava biskupa Komaricu među kandidate koji zasluţuju i
najveće priznanje – prestiţnu Nobelovu nagradu za mir!

-------------------------------
Objavljeno u knjizi: Franjo Komarica u obrani čovjekova dostojanstva (Prir. E. Dizdar, Izd.
Internacionalna liga humanista), Sarajevo 2005., str. 29-52.