You are on page 1of 11

Car Lazar i njegova porodica, Pavle Čortanović, 1860.

ŽIVOTNA priča princeze Olivere, najmlađe kćeri kneza Lazara i kneginje Milice, ostala je
maglovita. Njoj su dodeljeni tek manji odeljci u literaturi koja se bavi srednjovekovnom epohom ili
porodicom Lazarević. Žrtva koju je podnela odlaskom u harem Bajazita I ističe se kao njena
najveća istorijska zasluga. Pre svega zato što je svoj uticaj na turskog sultana koristila za dobrobit
Srbije i srpskog naroda.
Po majci, kneginji Milici, Olivera je poreklom od samih Nemanjića. Kneginja Milica je čukununuka
kralja Duklje, Vukana Nemanjića, najstarijeg sina velikog župana Stefana Nemanje i starijeg brata
kralja Stefana Prvovenčanog i Svetog Save. Po ocu, knezu Lazaru, Olivera je unuka izvesnog
Pribca (ili Pripca) Hrebeljanovića iz Prilepca kod Novog Brda. Pominje se da je on bio u službi cara
Stefana Dušana i imao titule peharnika, logoteta i velikog sluge. Pripadao je nižoj vlasteli.
Po nekim naznakama, Lazar je navodno bio samo posvojče Pribčevo, a zapravo vanbračni sin
Dušanove polusestre Teodore ili možda samog cara Dušana, pa time i sam Nemanjić. Na to
ukazuju, mada ne precizno, “Pećki rodoslov” ili Dukina “Tursko-Vizantijska istorija 1341-1462.
godine”. Čak i da su ovi podaci istiniti, Lazar i Milica su bili više nego dovoljno srodnički udaljeni,
tako da se njihov brak nikako nije mogao smatrati rodoskrnavljenjem.
Knez Lazar i kneginja Milica imali su sedmoro dece: Maru, Draganu, Teodoru, Jelenu, Oliveru,
Stefana i Vuka. Olivera je, nesumnjivo, bila najmlađa kći, ali nije konačno utvrđeno da li je bila i
najmlađe dete kneževskog para.
O Oliverinom rođenju, detinjstvu i ranoj mladosti gotovo da nema neposrednih podataka. Godina
njenog rođenja nigde u izvorima nije precizno zabeležena. Neki autori rodoslova Lazarevića
smatraju da je rođena 1373. ili 1376. godine. Sa druge strane, na osnovu nekih savremenih
genealogija,
rukovodeći se podatkom da je despot Stefan, Oliverin brat, rođen oko 1377, može se izvući
zaključak da se u tom slučaju mogla roditi između 1378. i 1380. U slučaju da je rođena između
1373. i 1376. godine mogla je imati između četrnaest i osamnaest godina kada je otišla u harem.
U razdoblju pre Kosovske bitke, život kneževske dece odvijao se u sjaju neke vrste političke i
kulturne renesanse. Kneževa deca, pa i sama Olivera, imala su prilike da se sretnu sa mnogim
umnim ljudima, umetnicima i zanatlijama i da se upoznaju sa lepotom njihovih dela.
Svet zabave bio je takođe lako dostupan. Na očevom dvoru ili na gradskim trgovima, mogli su da
vide putujuće glumce, propovednike, muzičare i mađioničare. Bili su u prilici da posmatraju i
mnogobrojne viteške igre, nalik viteškim turnirima na Zapadu.
Njihovo obrazovanje bilo je temeljno. Učili su strogu dvorsku etikeciju, čitanje, pisanje,
matematiku i pevanje. Pored maternjeg jezika, morali su tečno govoriti latinski i grčki. Proučavali
su i hrišćansku teologiju i filozofiju. Čak i ženska deca morala su, bar delimično, biti upućena u
pravila i tajne diplomatije.
Lazareve i Miličine kćeri bile su lepo vaspitane, ambiciozne, pametne, obrazovane, samosvesne i
energične žene, prave vladarke nalik svojoj majci. Potvrda za ovo je i obrazovanje Jelene Balšić,
čija se pisma smatraju izvanrednim dometom srpske srednjovekovne epistologije. Dokaz su i
vladarske karijere, kako Jelene Balšić, tako i njene sestre Mare Branković, pa i čitava sudbina
princeze Olivere.

Srpske zemlje krajem 14. veka


POLITIČKI brak bio je uobičajena pojava u srednjovekovnoj Srbiji. Svi brakovi vladara iz
dinastije Nemanjića, od Stefana Nemanje do cara Uroša I, bili su politički. Kralj Milutin je sklopio
čak pet takvih brakova.
I brak kneza Lazara i Milice, visokog dvorskog službenika i kneginje - Nemanjine potomkinje bio
je usmeren politikom. Njihove četiri starije kćeri bile su, takođe, u političkim brakovima. Mara je
udata za Vuka Brankovića, Dragana za bugarskog cara Jovana Šišmana, Teodora za palatina na
ugarskom dvoru Nikolu Gorjanskog (Garevića, Garu), a Jelena za gospodara Zete - Đurađa Balšića.
Ni osmanlijski vladari iz tog doba nisu ostali imuni na posezanje za brakom kao političkim
sredstvom. Sultan Orhan, otac Muratov i deda Bajazitov dobio je od pretendenta na vizantijski
presto i kasnijeg cara Jovana Kantakuzena, njegovu kći Teodoru za ženu (1346. ili 1347).
Kantakuzen je, u sukobima oko vizantijskog prestola, privoleo Turke na svoju stranu i na kraju bio
krunisan za cara. Nije prošlo mnogo vremena, a sultan Murat je za ženu uzeo jednu hrišćansku
princezu. Kada je car Jovan, koji je kontrolisao južni deo Bugarske, izgubio Drenopolj (Jedrene), a
potom i Filipopolj (Plovdiv) morao je pristati na vazalstvo Muratu. Izvori kažu da je sam Murat kao
zalog tražio Jovanovu sestru Tamaru.
Dvadesetak godina kasnije slična sudbina zadesila je i princezu Oliveru Lazarević. Kako navodi
teolog Nikola Giljen njeno venčanje sa Bajazitom pokazalo se u datom istorijskom trenutku kao
najracionalnije rešenje za opstanak srpskog naroda i srpske države.
Nedugo posle kosovske tragedije, koja se dogodila na Vidovdan 1389, nastali su sukobi među
Srbima koji su bili za primirje sa Turcima i onih koji su bili za dalji otpor. Srbijom je u to vreme, s
mukom, ali uz svesrdnu pomoć malobrojne preživele vlastele, a u ime maloletnog
sina Stefana, upravljala kneginja Milica. Miličinoj vlasti se suprotstavljao njen zet Vuk Branković,
koji je odbijao njenu prevlast u porodičnom savezu.
Milica je nameravala da se sa decom, Stefanom, Vukom i Oliverom skloni privremeno u
Dubrovnik. Mađarski kralj Žigmund je saznao za to i želeći da iskoristi njeno odsustvo prodro je u
severnu Srbiju. Dok su mađarske trupe pljačkale po Šumadiji, a turske po jugu Srbije, Bajazitove
posade već su bile zaposele nekoliko srpskih gradova. Kneginja Milica promenila je odluku, ostala
u Srbiji i sklopila mir sa Turcima prihvatajući vazalnost Bajazitu. Tu odluku Milica je donela uz
saglasnost vlastele, državnih činovnika, patrijarha i arhijereja srpske crkve.
Mir je pre svega podrazumevao veliki novčani danak Turcima i pomoć u ljudstvu za potrebe turske
vojske. Kao zalog za ispunjenje ovih obaveza, Milica je dala svoju najmlađu i jedinu neudatu kćer
Oliveru u harem sultana Bajazita, čoveka koji joj je pogubio oca.
Vreme Oliverinog odlaska u Bajazitov harem, Stojan Novaković povezuje sa kanonizacijom kneza
Lazara i prenosom njegovih moštiju iz Prištine u Ravanicu. Taj događaj odigrao se 28. juna 1391.
godine, zbog čega Novaković Oliverin odlazak u harem smešta u proleće te godine. Pre sklapanja
mira Turci nisu dozvoljavali prenos moštiju, a to je bio jedan od uslova da ga Srbi prihvate. Ne
može se pouzdano reći da je ovaj Novakovićev zaključak tačan. Prenos moštiju kneza Lazara
mogao se dogoditi, posle duže pripreme, na Vidovdan, naredne godine.

Biblijska Jestira (Tatjana Kilibarda)


DATA je Bajazitu! Odlaskom Olivere Lazarević u harem sklopljen je mir između Srbije i
Osmanske imperije. Konstantin Filozof ovom događaju daje epsku crtu. Zapaža da je Olivera data
Bajazitu “da bi bilo spaseno hristoimenito stado od vukova koji su ga klali”. Vekovima kasnije,
Vladimir Ćorović zaključuje da je majka Milica “morala pristati na to”.
Olivera je otišla onome ko je pogubio njenog oca, kneza Lazara! Ako već nije mogla podeliti teret
majčinske tuge, kneginja Milica je sa srpskom vlastelom i crkvom podelila teret ove teške odluke.
Bajazitu su Oliveru odvela braća, kneževići Stefan i Vuk. Bilo je to njihovo prvo vazalsko
putovanje na poklonjenje novom gospodaru. Harem se nalazio u tadašnjoj evropskoj prestonici
Osmanlija, u Drenopolju (Jedrenu), na reci Marici, oko 250 kilometara istočno od Kruševca.
Oliverina sudbina za trenutak je promenila tok istorije njenog naroda. Nije bila ni prva hrišćanka, ni
prva plemkinja u tom haremu. Prema navodima Željka Fajfrića, nijedna sultanija pre Olivere, koja
nije prešla u islam, nije uspela da postane toliko uticajna. Olivera je bila “dovoljno mudra da zna do
koje granice sme da ide i šta može da dobije”. Njene želje nisu prerastale u hirove i neuočljivo se
mešala u političke događaje. Za svoju porodicu “umela je da izbori šta se moglo”.
Odlazak u Bajazitov harem i novo životno okruženje bili su stresni i surovi za nju, zapaža teolog
Nikola Giljen. Na njenoj strani su bili prirodna snalažljivost, karakter, obrazovanje i vaspitanje. To
joj je pomoglo da se lakše uklopi i brže prilagodi uslovima haremskog života. Malobrojni pisani
izvori iz tog doba otkrivaju da je Olivera s vremenom stekla poseban položaj i snažan uticaj na
Bajazita. O tome svedoči Konstantin Filozof u “Žitiju Despota Stefana”.
Drugi izvor, turska “Hronika” Ašik-paše Zade puna je velikih grešaka u godinama i imenima, a
provejavaju
i nesimpatije prema sultaniji hrišćanki. On čudno pripoveda o miru sklopljenom između Srba i
Turaka iz 1390. godine. Po njemu, na poklonjenje Bajazitu nije došao sam Stefan, već njegov
izaslanik sa “sestrom njegova oca”, što je mogla biti samo Dragana, žena čelnika Muse, koja je
umrla pre 1389. godine. Sasvim je nejasno da li je taj izaslanik sa sobom doveo princezu Oliveru ili
je po nju, naknadno, došao Bajazitov emisar. Olivera se nigde ne spominje imenom, već isključivo
kao “Srpkinja devojka” i “Kaurka devojka”.
Iz rečenice: “Kada se devojka sastade sa Hanom, ostvari se što se želelo”, ne može se zaključiti da li
hroničar govori o miru između Srba i Turaka ili sklapanju braka između Olivere i Bajazita. Isto tako
se ne zna da li je Ašik-paša mislio na Oliverin uticaj na Bajazita u korist Srba ili na ispunjavanje
bračnih dužnosti, kada je zapisao: “Kada je devojka poodrasla, poslužila je za ono što joj je dužnost
bila.”
Što se tiče Oliverinog uticaja na Bajazita, tu se Ašik-paša, kao pravoverni musliman, usredsredio
isključivo na činjenicu da se turski sultan propio zbog njenog negativnog uticaja. Masovne pijanke
u haremu odvijale su se, tobože, uz odobravanje i podsticanje velikog vezira Ali-paše, po nekim
izvorima Srbima nimalo naklonjenog. Ove tvrdnje se ponavljaju nekoliko puta, pa i u stihu, sa
očekivanim zaključkom o štetnosti brakova osmanskih vladara sa hrišćankama.
I iz ovih zapisa zaključuje se da je Olivera bila uticajna, u većoj meri nego što je bilo dozvoljeno.
Bila je jedna od njegove četiri šerijatske supruge-kadune.
PREMA turskim izvorima, Olivera Lazarević bila je vanredno lepa, otmena i imala veliki uticaj
nad strastima odanog sultana Bajazita. Pripisuju joj da je sultanova strast prema alkoholu samo
manji deo njenih grehova. Najveći greh joj je, ipak, po njihovom mišljenju, to što je neprestano
šaputala sultanu u korist svog brata despota Stefana Lazarevića.
Nije bilo lako, u velikom haremu u kome se neprekidno odvijala intrigantna diplomatska borba
među ženama, postati miljenica sultana. Olivera je to uspela. Harem je bio složeno, opasno i
zatvoreno društvo, izolovano od stvarnosti i spoljašnjeg sveta. Većinom su ga činile robinje,
zarobljenice ili kupljene žene. Bilo je tu i po nekoliko stotina žena. Prostorije je čuvala straža
sačinjena od evnuha - crnaca uškopljenika, pod komandom harem age. Nadzirala ga je sultanova
majka, koja je pazila da se neka od žena harema previše ne dodvori sultanu.
Tek pristigle žene imale su rang adžamije, odnosno početnice, a vremenom su prelazile, u zavisnosti
od svojih sposobnosti, ali i sultanove volje, put od džarija (obične robinje), preko šagirdi (šegrtica) i
gediklija (u rangu kalfi), do usti (majstora za različite dužnosti prema sultanu). Uste koje su
obavljale ono što se danas naziva "bračnim dužnostima" nazivale su se hasećijama. Samo četiri
hasećije, koliko je propisivao šerijat, mogle su stupiti u šerijatski brak i nazivane su kadunama, a
ako rode sinove baš-kadunama.
Prema nekim izvorima, žene za harem birane su prema turskom osećanju za žensku lepotu, pa su
tako na ceni osim Turkinja bile i žene sa Kavkaza, Gruzijke i Jermenke, uglavnom punije građe i
crnomanjaste. Turski sultani ženili su se, međutim, i hrišćanskim princezama - Grkinjama,
Bugarkama, Srpkinjama i Ruskinjama. Tako je bilo i u Oliverinom vremenu.
Sa inovernim princezama sultani su sklapali šerijatske brakove. One nisu morale da prihvate
islamsku veru, postajale su kadune ili sultanije. Neke od njih su ne samo ostajale u pravoslavnoj
veri, već su pored muževljevih džamija gradile crkve. Hrišćanske kadune imale su znatan politički
uticaj. Ruskinja Rokselana, poznatija kao Hurem-sultanija, imala je uticaj čak i u nasleđivanju
vlasti. Zbog toga su takvi brakovi od druge polovine DžVI veka bili zabranjivani.
Olivera je vrlo brzo shvatila sistem funkcionisanja harema. Vešto izbegavajući intrige i strogu
hijerarhiju našla je put do Bajazitovog srca. Kao njegova miljenica uspela je da pomogne svojoj
zemlji. Ovakvim ponašanjem pokazala je izuzetnu diplomatsku mudrost.
PozivajuĆi se na ranija istorijska iskustva, Stojan Novaković povezuje Oliverin uticaj na Bajazita sa
preimućstvom koje su Lazarevići imali nad ostalom srpskom vlastelom, pre svega nad buntovnim
Brankovićima. "Udajom Olivere, slučajem što je njoj pošlo za rukom da u dvoru Bajazitovom i nad
Bajazitom samim zadobije znatan uticaj, i viteškim i plemićkim osobinama Stefana Lazarevića,
novoga kneza, Lazareva je porodica, kako se iz naših savremenih spisa vidi, zauzela vrlo povoljan
položaj na dvoru Bajazitovom. To je mnogo doprinosilo i utvrđenju njenom u samim srpskim
zemljama." Kao posledica toga, odmah po Vukovoj smrti (1398.) sve zemlje Brankovića ušle su u
sastav države Lazarevića.
Politika mira sa Turcima dala je svoje najzrelije plodove po Srbiju. Zasluge za to Novaković
pripisuje upravo princezi Oliveri, podsećajući da je ona "u sultanskome haremu uspela da održi
prvo mesto, zadobije i održi ljubav besnog Bajazita".

Stefan Lazarević
ODLAZAK Olivere Lazarević u harem sultana Bajazita doneo je Srbima preko potreban mir.
Zahvaljujući njenom uticaju na turskog sultana, porodica Lazarevića dobila je preimućstvo nad
ostalom srpskom vlastelom, pre svega nad buntovnim Brankovićima. Lazareva porodica, kako se
vidi iz savremenih spisa, zauzela je vrlo povoljan položaj na turskom dvoru. To je doprinelo njenom
utemeljenju u srpskim zemljama, a zemlje Brankovića su ušle u sastav države Lazarevića 1398,
odmah po smrti Vuka Brankovića.
Negde u to doba, u sklopu osvajačkih pohoda na Balkanu, Turci su poslali jake vojne odrede u
Bosnu. U tom pohodu sa svojim trupama učestvovao je knez Stefan Lazarević. Usled nezapamćeno
jake zime doživeli su krah, a Stefan je, uz pomoć Ugara, pokušao da to iskoristi za oslobođenje od
turskog vazalstva.
Srpski plemići, koji su želeli da se osamostale, pripremili su zaveru protiv Stefana. Poslali su
Bajazitu signale o Stefanovoj tobožnjoj odgovornosti za neuspeh u Bosni i njegovim vezama sa
Ugrima. To je poljuljalo Stefanov ugled kod Bajazita i pretilo da ozbiljno ugrozi srpsku državu.
Mada se neuspeh bosanske misije nije neposredno mogao povezati sa Stefanom, to je zbog njegove
prougarske politike podsećalo na izdaju, zaključuje teolog Nikola Giljen.
Jedan od trojice urotnika, Novak Belocrkvić, Nikola Zojić i izvesni Mihailo (ili Mihalo), otkrio je
Stefanu zaveru. Ubrzo je Stefan pogubio Belocrkvića, a Zojića proterao sa čitavom porodicom u
manastir Ostrovica. Da bi ispravile štetu, kneginja Milica (tada već monahinja Jevgenija) i njena
rođaka, monahinja Jefimija, otputovale su sultanu Bajazitu. Istoričar Vladimir Ćorović navodi da je
to bila prva naša diplomatska misija koju su vodile žene.
Prema istorijskim
izvorima, njih dve su otišle Bajazitu sa zvaničnom molbom da im dozvoli da prenesu mošti svete
Petke iz Trnova u Vidin, kako bi njihove čudotvorne moći pomogle srpskoj zemlji i narodu, a
Stefanovo pravdanje od optužbi za izdaju, spomenule su samo usput. Istoričari kažu da Bajazit nije
poverovao monahinjama da je Stefan nevin, ali nije posumnjao da je njihov dolazak povezan sa
moštima.
Usledila je Stefanova poseta Bajazitu. Hroničari smatraju da je Oliverino “šaputanje u bratovljevu
korist” tada odigralo ključnu ulogu i spaslo ga sultanovog gneva. Bajazit ne samo da je oprostio
Stefanu, već je prema njemu zauzeo još blagonakloniji, gotovo očinski stav.
Konstantin Filozof prenosi da je Stefan, iskreno se kajući, tada rekao Bajazitu: “Gospodaru, umesto
da me ko ocrnjuje pred tvojom moći, sam ću izneti sagrešenje moje, koje carstvu tvome neki za
mene behu saopštili, kako sam odstupio od službe tvojoj državi i da sam drug Ugrima. Rasudivši
opet da je stvar neumesna, setih se vaspitanja, tvoje moći i zakletve, i dođoh. Evo, život je moj pred
Bogom u tvojoj ruci, šta hoćeš, učini.” Prema istom izvoru, Bajazit je svog vazala nazvao
“najstarijim i vazljubljenim sinom” i ukazao mu na jalovost i štetnost paktiranja sa Ugrima.
Proročanske Bajazitove reči da treba da pričeka njegovu smrt i borbu njegovih sinova za vlast, pa
da to iskoristi za osamostaljivanje i proširenje države, piše Giljen, možemo uzeti sa rezervom, jer su
one svesna ili podsvesna posledica Konstantinovog poznavanja kasnijih događaja. Ipak, takve
tvrdnje ukazuju da je Bajazitov odnos prema Stefanu mogao biti krajnje dobronameran. Nema
sumnje da je na takav odnos Bajazita prema Stefanu uticala Olivera

Zatočeni Bajazit (Stanislav fon Hlebovski)


SULTAN Bajazit I odlučio je da se suprotstavi tatarskoj vojsci, kada su njeni upadi u Malu Aziju
počeli uveliko da potresaju osmansku državu. Mongolski kan Tamerlan je u to doba imao ogromnu
državu, koja se prostirala od Kaspijskog i Aralskog jezera na severu do Persijskog zaliva na jugu, i
od Himalaja na istoku do Kurdistana na zapadu.
Bila je to država tatarskih ratnika zasnovana na beskrajnom autoritetu kana. Sedamdesetogodišnji
Tamerlan smatran je za najboljeg, ali i najsurovijeg vojskovođu svog doba. Njegov nadimak je bio
Timur-lenk (Gvozdeni invalid), zbog metalnih proteza ugrađenih na mesto ruke i noge, koje je
izgubio u mladosti.
Dve vojske su se sudarile 28. jula 1402. godine u blizini današnje Ankare u Turskoj. Bajazitova
vojska imala je oko 40.000 vojnika, a Tamerlanova dvostruko više. U Bajazitovoj vojsci bili su i
njegovi balkanski vazali, među njima i knez Stefan Lazarević, koji je sa sobom poveo između dve i
pet hiljada vojnika. Do bitke je došlo na terenu koji je više odgovarao Mongolima. Ako izuzmemo
Stefanove oklopnike, oni su imali daleko bolju konjicu od Osmanlija.
Bitka je počela loše po Turke. Na stranu Mongola prebegli su Turci Seldžuci i neka tatarska
plemena. Jedino je uspešno odolevalo levo krilo turske vojske kojim je komandovao srpski knez
Stefan. Njegovi teški oklopnici, zaogrnuti crnim lambrekinima sa zlatom izvezenim krstovima, u
znak sećanja na Kosovsku bitku i žaljenja za knezom Lazarom, jedini su na angorskom bojištu
predstavljali strah i trepet za Mongole.
Kada je bilo jasno da je za Osmanlije bitka izgubljena, Stefan je mogao da se povuče i ostavi
Bajazita na milost i nemilost neprijatelju. Osvetio bi mu se za očevu smrt
i ponovo osamostalio. Da je tako postupio, možda bi uspeo da zauvek protera Turke sa evropskog
tla, ali bi u tom slučaju napustio i svoju sestru, sultaniju Oliveru Lazarević, koja se nalazila u Bursi
ili možda na samom bojištu. Pogazio bi i reč datu Bajazitu, koji mu je četiri godine ranije očinski
oprostio izdajstvo. Prema istorijskim izvorima, baš to je navelo Stefana da ostane.
Junačku borbu Stefanovih oklopnika beleže, pored naših, i turske i mongolske hronike. Mongolski
izvori kažu da je i sam Temerlan bio zadivljen borbom Srba, misleći u početku da je reč o nekim
fanatičnim osmanskim dervišima u crnim odorama. Kada je čuo da je reč o Srbima - hrišćanima, bio
je zapanjen zbog njihove solidarnosti sa Turcima. Kasniji tumači ističu da su Angorsku bitku dobila
dvojica vojskovođa: Tamerlan je odneo vojničku pobedu, a Stefan izašao kao moralni pobednik.
Posle Stefanovog odlaska sa bojišta, Bajazit je savladan i zarobljen. Sudeći po turskim izvorima,
Mongoli, kao i sam Tamerlan, prema njemu su se odnosili sa poštovanjem.
Neki istoričari navode da je princeza Olivera bila zarobljena zajedno sa njim, na samom bojištu, jer
su osmanlijski sultani često u bitku vodili i svoj harem. Ne zna se pouzdano da li su sa njom bile i
ostale Bajazitove zvanične supruge ili je on samo nju, kao svoju miljenicu, poveo sa sobom na
bojište.
Prema drugim izvorima, Olivera se za vreme Angorske bitke sa čitavim haremom nalazila u Bursi,
staroj osmanskoj maloazijskoj prestonici. Bajazit je navodno molio Stefana da se povuče iz bitke i
pokuša da spase Oliveru od mongolskog zarobljavanja. Izgleda da Stefan nije stigao na vreme. I,
Olivera je zarobljena.
Prikazi sudbine sultanije Olivere Lazarević u tatarskom zatočeništvu, zahvaljujući mašti
onovremenih hroničara spadaju u najčudesnije u srpskoj istoriji. Turski hroničari ne govore ništa o
tome, ali zato ističu korektan odnos Mongola, odnosno samog tatarskog kana Tamerlana, prema
zarobljenom sultanu Bajazitu. Tako Ašik paša navodi da je Tamerlan insistirao da zarobljeni Bajazit
pred njega dođe na konju, jer "carevima ne priliči da hodaju", kao i da su pobeđeni i pobednik
"sedeli na istom ćilimu".
Sudeći po ovome, teolog Nikola Giljen smatra da ni kasniji tretman Bajazita, pa ni Olivere, nije
mogao biti tako surov kakvim ga neki hroničari prikazuju. Prema navodima vizantijskog hroničara
Laonika Halkokondila, zarobljeni Bajazit, okovan zlatnim lancima i smešten u kavez, ponižavan je
na razne načine. Bio je izgladnjivan, hranjen otpacima i korišćen kao "stolica" za uzjahivanje konja.
Njegova žena Olivera (koju pogrešno naziva Mileva) naga do pojasa služila je Tamerlana, dvorjane
i goste na gozbama. Navodno je Bajazit srdit zbog načina na koji se postupa sa njegovom suprugom
rekao tatarskom kanu:
"Što činiš niti je tvoga oca, niti tvoje majke dostojno, jer kako su ti i otac i majka glupaci i sirotani,
zar ti pristoji da sramotiš carsko dete i carsku ženu, i da beščastiš one koji su ti po prirodi njihovoj
gospodari!"
OČajni Bajazit je posle toga, prema ovom izvoru, udarao glavom u rešetke kaveza, dok nije
"ispustio svoju skrnavu dušu sa beščašću". Halkokondil pogrdno govori i o braći Stefanu i Vuku
Lazareviću. Naziva ih "klevetnicima i poslušničkim robovima zločastivog Bajazita", budući da su
se u Angorskoj bici borili na njegovoj strani.
U "Kraljevstvu Slovena" Mavro Orbin, takođe, govori da je Bajazit bio zatočen u kavezu. Oliveri
su,
prema njegovim navodima, naredili da "odseče haljinu do pupka, tako da su joj se videli stidni
delovi". Tako odevena služila je kana i dvorsku svitu. "Beskrajno tužan zbog njene gadne kobi",
Bajazit je udarao glavom u rešetke kaveza, sve dok se "nevoljno i bedno nije ubio". Prema
Orbinovim kazivanjima, Olivera se upokojila drugi dan posle njegove smrti.
Ove fantastične pripovesti o Bajazitovoj i Oliverinoj sudbini u mongolskom zarobljeništvu, proširile
su se kroz srpsku, ali i zapadnu istoriografiju DžVII i DžVIII veka. Zvanična istoriografija odbacuje
ove navode, pa se prava priča gradi na osnovu romansirane fabule. Stojan Novaković je, međutim, i
u tim legendama video posredni značaj za istoriografiju:
"Pričanja i pojedinosti znatna su za istoriju i onda kada nisu istinita, jer iznose kako se o
događajima i o licima u njihovo vreme ili odmah posle njihove smrti mislilo. Položaj koji je Olivera
umela da zauzme i da održi u Bajazitovom haremu i u Bajazitovom srcu, a istoričari ga opisuju kao
čoveka veoma strasna i veoma bujna, lako objašnjava povlašćen položaj Lazareve porodice i srpske,
njoj potčinjene države na Bajazitovu dvoru."
I drugi istoričari smatraju da ove legende svedoče o jakoj emotivnoj vezi Olivere i Bajazita.
Naročito priča koja govori o tome da je Olivera umrla od tuge za sultanom. Surova stvarnost mogla
je biti sasvim drugačija, budući da Tamerlanu Olivera nije bila interesantna nakon Bajazitove smrti,
pošto nije mogao sa njom politički da trguje.
OPHOĐENJE kana Tamerlana prema turskom sultanu Bajazitu i njegovoj supruzi a kćeri kneza
Lazara, Oliveri, dok su bili u mongolskom zarobljeništvu, nije bilo okrutno i bezdušno, ukazuju
mnogi istoričari, koji su pomno pratili taj deo istorije.
Prema zapisima Konstantina iz Ostrovice, Olivera jeste služila Tamerlanove goste, ali je bila
obučena, a ni ona, ni Bajazit nisu ponižavani. Tamerlanova namera navodno je bila da pouči
Bajazita da ne vodi žene sa sobom u rat. Konstantin pripoveda da Tamerlan nije nameravao "zlo
učiniti Bajazitu, nego je mislio pustiti ga opet u njegovu zemlju sa svim njegovim ljudima".
Bajazit je, ipak, "od prevelike žalosti", što bi mogla biti posledica objektivne poniženosti
pobeđenog i zarobljenog vladara odlučio da se ubije i "otrovao se sam svojim prstenom". Posle toga
Tamerlan je, piše Konstantin, odlučio da sve Bajazitove ljude oslobodi, a Oliveru je "dao odvesti
opet u Bursu, u njenu zemlju". Slični su navodi tatarskih hroničara. Mada direktno ne spominju
princezu Oliveru, oni tvrde da je surovi Tamerlan, po odlasku iz Male Azije pustio sve zarobljene
Srbe, jer se divio njihovom ratničkom umeću i junaštvu.
U "Dinastičkoj hronici Timur-Lenka (Gvozdenog invalida)" piše da je Tamerlan, zvani "Gurgan"
("Sahranjivač"), zarobio kod Angore više od 120.000 Bajazitovih vojnika. Među njima je bilo
najmanje Srba. "Sahranjivač" je navodno pobio više od četvrtine zarobljenika, ali nije pogubio
nijednog Srbina, zato što je bio zadivljen srpskim junaštvom! Tamerlan je navodno oslobodio sve
Srbe i dao im oružje, konje i opremu. Sa sobom je poveo sedamdesetak pripadnika Stefanove
inžinjerijske jedinice, koji su mu bili potrebni za građevinske radove.
Ni Konstantin Filosof ne govori da je Tamerlan loše postupao prema Oliveri i Bajazitu. Posredno
kazuje da je Olivera bila brzo oslobođena. Čak i grof Đorđe Branković u svojim "Hronikama" tvrdi
da je Olivera
preživela mongolsko zatočeništvo i da se vratila u Srbiju. Jovan Rajić u "Istoriji slovenskih naroda"
(XVIII v.) tvrdi da je Olivera preživela zarobljeništvo i da se vratila kući. Za to, veli Rajić, "imamo
dovoljne domaće dokaze", budući da o Oliverinom životu posle 1403. godine postoje pisani podaci.
Da je Olivera preživela Tamerlanovo zarobljeništvo u svojim delima govori i Stojan Novaković,
koji se vezuje i za period nastao posle tog doba.
"Nije istina", kaže Novaković, "da se Bajazit ubio u kavezu, kako priča Orbini, niti je Olivera dva
dana potom umrla, pošto mi iz pouzdanih izvora znamo da je ona nadživela despota Stefana, a neće
biti izvesno ni sve što smo iz toga izvora naveli o surovom i nečovečnom postupanju prema
Bajazitu i ženi njegovoj."
Njegovi stavovi bili su polazište za dalja proučavanja. Neki istoričari naglašavaju da je Tamerlan
vrlo dobro znao odakle potiče Olivera i da je veoma poštovao njenog brata despota Stefana
Lazarevića. Prilikom boravka u zarobljeništvu u ozbiljnim istorijskim analima nije evidentirano da
je Bajazit bio izložen torturi, ali je izvesno da ga je potpuno porazila nesloga njegovih naslednika u
borbi za presto, kao i rasulo kao posledica novonastale situacije. Oliveru i ostale žene iz harema,
koje su nage služile Tamerlana i njegovu svitu, pevale, igrale i uveseljavale ih, da bi na kraju bile
grubo i masovno silovane, kao i da je Oliveru silovao lično sedamdesetogodišnji Tamerlan, na
Bajazitove oči, što je bio poseban znak poniženja i prikazivanja moći, istoričari spominju samo kao
priče iz domena romansirane istorijske fantazije.
Knegiwa Milica, Olivera i Angelina
KĆI kneza Lazara, princeza Olivera oslobođena je tatarskog zatočeništva najkasnije u proleće 1403.
godine. Iz šturih istorijskih izvora ne može se pouzdano zaključiti da li ju je mongolski kan
Tamerlan svojevoljno oslobodio ili ju je njen brat, despot Stefan Lazarević svojom mudrošću izveo
i vratio u Srbiju.
O tome kako i kada se Olivera vratila u zavičaj nije ostalo pisanih tragova. Istoričari se slažu da je
misija, koju je Stefan uputio Tamerlanu odmah posle Angorske bitke, zapravo izdejstvovala
Oliverino oslobađanje. Prema navodima Konstantina Filozofa i Konstantina iz Ostrovice, strašni i
po zlu čuveni Tamerlan, pustio je hrišćansku princezu i osmansku sultaniju kao znak svoje dobre
volje, najverovatnije ne naplativši otkup.
Olivera je po dolasku u Srbiju stigla prvo u Kruševac, staru Lazarevu i Stefanovu prestonicu. Prema
narodnom predanju kratko je boravila u manastiru Manastirica u blizini Kladova. Ovaj manastir
nalazio se na teritoriji kojom je tada upravljao vojvoda Šain, jedan od viđenijih vlastelina despota
Stefana. Kratak Oliverin boravak u ovom kraju istoričari povezuju sa kasnijim povlašćenim
položajem Negotinske krajine u Osmanlijskom carstvu, koja je dobila status "sultanijinih poseda".
U burnom i krvavom, a potom mirnom i naprednom periodu srpske istorije, od 1402. do 1427.
godine, gotovo da nema pomena o Oliveri. Po premeštanju prestonice iz Kruševca u Beograd,
Olivera se sa bratom Stefanom preselila tamo.
Jedini podatak o Oliverinom boravku van Beograda u tom razdoblju nalazi se u jednom
dubrovačkom dokumentu iz 1423. godine. To je odgovor na molbu da Olivera poseti Dubrovnik,
gde je živela njena
sestra Jelene Balšić Hranić, koja je u to vreme bila udata za vojvodu Sandalja Hranića. Za
Dubrovčane je Hranićeva svastika Olivera ili gospodarica Despina ("domina Despina", kako su je
tamo zvali) bila dobrodošla "jer je ova časna gospođa od krvi svetloga Despota i od njegovog je
dvora".
Nije poznato da li je Olivera otputovala u Dubrovnik. Ako jeste, tada se prvi put posle trideset
godina srela sa svojom sestrom Jelenom.
Mada je Oliverina majka, kneginja Milica bila živa kada se ona vratila u Srbiju, u istorijskim
analima i dokumentima nema potvrda da su se njih dve videle. Pretpostavlja se da je Olivera bila na
majčinoj sahrani u Ljubostinji 1405. godine.
Pojedini istoričari navode da je princeza Olivera, od povratka u Srbiju, pa sve do despotove smrti
bila njegov "verni pratilac" i da je bila bratu "drug i savetnik, podstrekač i tešitelj". Olivera je
Stefanu mogla biti od velike koristi, naročito u vreme ratova 1406-1413. godine, budući da je
poznavala Bajazitove sinove koji su se tada borili za vlast. Znala je njihove vrline i mane, njihove
slabe tačke, ili je barem imala posredna saznanja o njima, koja je stekla tokom godina provedenih u
haremu.
Negovala je Stefana kada se razboleo i verovatno mu je bila najveća uteha kada su se zajedno našli
1409. godine u Beogradu, opkoljeni od njihovog brata Vuka i Turaka. Mada nije prisustvovala
sahrani svoga brata (1427), prema navodima Konstantina Filozofa, bila je centralna ličnost u
opštenarodnoj žalosti koja je zavladala Beogradom i Srbijom. Poslednjoj Lazarevićki u Srbiji
upućivane su reči saučešća i žalosti za prerano izgubljenim vladarom.

POSLE smrti despota Stefana Lazarevića, njegova sestra Olivera nastavila je da živi u Srbiji,
kojom je tada vladao njihov sestrić, despot Đurađ Branković. Pretpostavlja se da je posle ugarskog
preuzimanja Beograda, jedno vreme živela na Đurađevom dvoru, u novoj srpskoj prestonici
Smederevu.
Nekoliko puta je odlazila u Dubrovnik i pošto ga je njena sestra Jelena Balšić napustila i preselila se
na skadarsko ostrvce Beška, gde je sazidala manastir. Dubrovčani su Oliveru lepo dočekivali. Imali
su poseban fond za njeno izdržavanje tokom boravka u njihovom gradu.
Jelena je umrla 1443. godine u manastiru presvete Bogorodice u Beškoj, gde je i sahranjena. Svojoj
sestri Oliveri ostavila je "zlatnu ikonu", kao i 200 dukata, koje je trebalo da potroši na pomene
Jeleni i podeli siromašnima.
Posle tog, više nema pomena Olivere u dokumentima. Istoričari se uglavnom slažu da je ona bila
živa i naredne godine. Konstantin Jireček tvrdi da se u toj godini Olivera poslednji put pominje u
nekom neimenovanom dubrovačkom dokumentu.
Negde u to doba, despot Đurađ Branković je posle četiri godine izgnanstva i borbe uspeo da u
zajedničkoj akciji sa Bugarima potisne Turke, koji su mu Segedinskim mirom vratili vlast. Đurađ se
vratio u "opustelu" Srbiju, koja nimalo nije nalikovala na Stefanovu despotovinu, o kojoj je
romantično i idilično pisao Konstantin Filozof. Verovatno se i Olivera vratila te 1444. Posle godina
stranstvovanja, kako je to nazvao Konstantin Filozof, Olivera je ubrzo umrla u svojoj otadžbini.
Mogla je imati oko sedamdeset godina. Ni danas se ne zna gde je sahranjena.
Srpski srednjovekovni i kasniji istoričari o princezi Oliveri govore isključivo pohvalno. Kao
najveća istorijska
zasluga ističe se njen odlazak u harem Bajazita I i uticaj koji je imala na njega. Postoje neke
istorijske naznake da je jednom uspela da spase svoju sestru Draganu, bugarsku caricu, i njenu
porodicu od ropstva i prevođenja u islam. Te tvrdnje su, međutim, nepouzdane pošto je Draganina
porodica na kraju, ipak, poturčena.
Nesporno je da je Olivera za tih dvanaest godina provedenih u haremu ostala u pravoslavnoj veri.
Da je kojim slučajem bilo drugačije, verovatno ne bi bilo uloženo toliko napora da se spase iz
zatočeništva surovog mongolskog kana Tamerlana, niti bi po povratku u Srbiju uživala veliki ugled
u narodu. U prilog tome da je Olivera ostala u pravoslavnoj veri govori podatak da je u vreme
boravka u haremu poslala na dar manastiru Studenica - pokrov za ćivot sa moštima Stefana
Prvovenčanog.
Nesvakidašnja ljubav Olivere i Bajazita bila je, prema tumačenjima istoričara, ljubav žrtve prema
osvajaču i dželatu, koji joj je ubio oca, kneza Lazara. Olivera je naklonost turskog sultana koristila
za viši i plemenitiji cilj.
Pretpostavlja se da je Olivera bila veoma lepa žena, ali umetnici s kraja 14. i početka 15. veka nisu
naslikali nijedan njen portret.
Srpska pravoslavna crkva rukovođena ocenom Konstantina Filozofa prihvatila je Oliverinu žrtvu
kao žrtvu za spas hrišćanske otadžbine i naroda. I pored toga, Olivera, za razliku od nekih članova
njene uže porodice, nije kanonizovana.

You might also like