Professional Documents
Culture Documents
ŽIVOTNA priča princeze Olivere, najmlađe kćeri kneza Lazara i kneginje Milice, ostala je
maglovita. Njoj su dodeljeni tek manji odeljci u literaturi koja se bavi srednjovekovnom epohom ili
porodicom Lazarević. Žrtva koju je podnela odlaskom u harem Bajazita I ističe se kao njena
najveća istorijska zasluga. Pre svega zato što je svoj uticaj na turskog sultana koristila za dobrobit
Srbije i srpskog naroda.
Po majci, kneginji Milici, Olivera je poreklom od samih Nemanjića. Kneginja Milica je čukununuka
kralja Duklje, Vukana Nemanjića, najstarijeg sina velikog župana Stefana Nemanje i starijeg brata
kralja Stefana Prvovenčanog i Svetog Save. Po ocu, knezu Lazaru, Olivera je unuka izvesnog
Pribca (ili Pripca) Hrebeljanovića iz Prilepca kod Novog Brda. Pominje se da je on bio u službi cara
Stefana Dušana i imao titule peharnika, logoteta i velikog sluge. Pripadao je nižoj vlasteli.
Po nekim naznakama, Lazar je navodno bio samo posvojče Pribčevo, a zapravo vanbračni sin
Dušanove polusestre Teodore ili možda samog cara Dušana, pa time i sam Nemanjić. Na to
ukazuju, mada ne precizno, “Pećki rodoslov” ili Dukina “Tursko-Vizantijska istorija 1341-1462.
godine”. Čak i da su ovi podaci istiniti, Lazar i Milica su bili više nego dovoljno srodnički udaljeni,
tako da se njihov brak nikako nije mogao smatrati rodoskrnavljenjem.
Knez Lazar i kneginja Milica imali su sedmoro dece: Maru, Draganu, Teodoru, Jelenu, Oliveru,
Stefana i Vuka. Olivera je, nesumnjivo, bila najmlađa kći, ali nije konačno utvrđeno da li je bila i
najmlađe dete kneževskog para.
O Oliverinom rođenju, detinjstvu i ranoj mladosti gotovo da nema neposrednih podataka. Godina
njenog rođenja nigde u izvorima nije precizno zabeležena. Neki autori rodoslova Lazarevića
smatraju da je rođena 1373. ili 1376. godine. Sa druge strane, na osnovu nekih savremenih
genealogija,
rukovodeći se podatkom da je despot Stefan, Oliverin brat, rođen oko 1377, može se izvući
zaključak da se u tom slučaju mogla roditi između 1378. i 1380. U slučaju da je rođena između
1373. i 1376. godine mogla je imati između četrnaest i osamnaest godina kada je otišla u harem.
U razdoblju pre Kosovske bitke, život kneževske dece odvijao se u sjaju neke vrste političke i
kulturne renesanse. Kneževa deca, pa i sama Olivera, imala su prilike da se sretnu sa mnogim
umnim ljudima, umetnicima i zanatlijama i da se upoznaju sa lepotom njihovih dela.
Svet zabave bio je takođe lako dostupan. Na očevom dvoru ili na gradskim trgovima, mogli su da
vide putujuće glumce, propovednike, muzičare i mađioničare. Bili su u prilici da posmatraju i
mnogobrojne viteške igre, nalik viteškim turnirima na Zapadu.
Njihovo obrazovanje bilo je temeljno. Učili su strogu dvorsku etikeciju, čitanje, pisanje,
matematiku i pevanje. Pored maternjeg jezika, morali su tečno govoriti latinski i grčki. Proučavali
su i hrišćansku teologiju i filozofiju. Čak i ženska deca morala su, bar delimično, biti upućena u
pravila i tajne diplomatije.
Lazareve i Miličine kćeri bile su lepo vaspitane, ambiciozne, pametne, obrazovane, samosvesne i
energične žene, prave vladarke nalik svojoj majci. Potvrda za ovo je i obrazovanje Jelene Balšić,
čija se pisma smatraju izvanrednim dometom srpske srednjovekovne epistologije. Dokaz su i
vladarske karijere, kako Jelene Balšić, tako i njene sestre Mare Branković, pa i čitava sudbina
princeze Olivere.
Stefan Lazarević
ODLAZAK Olivere Lazarević u harem sultana Bajazita doneo je Srbima preko potreban mir.
Zahvaljujući njenom uticaju na turskog sultana, porodica Lazarevića dobila je preimućstvo nad
ostalom srpskom vlastelom, pre svega nad buntovnim Brankovićima. Lazareva porodica, kako se
vidi iz savremenih spisa, zauzela je vrlo povoljan položaj na turskom dvoru. To je doprinelo njenom
utemeljenju u srpskim zemljama, a zemlje Brankovića su ušle u sastav države Lazarevića 1398,
odmah po smrti Vuka Brankovića.
Negde u to doba, u sklopu osvajačkih pohoda na Balkanu, Turci su poslali jake vojne odrede u
Bosnu. U tom pohodu sa svojim trupama učestvovao je knez Stefan Lazarević. Usled nezapamćeno
jake zime doživeli su krah, a Stefan je, uz pomoć Ugara, pokušao da to iskoristi za oslobođenje od
turskog vazalstva.
Srpski plemići, koji su želeli da se osamostale, pripremili su zaveru protiv Stefana. Poslali su
Bajazitu signale o Stefanovoj tobožnjoj odgovornosti za neuspeh u Bosni i njegovim vezama sa
Ugrima. To je poljuljalo Stefanov ugled kod Bajazita i pretilo da ozbiljno ugrozi srpsku državu.
Mada se neuspeh bosanske misije nije neposredno mogao povezati sa Stefanom, to je zbog njegove
prougarske politike podsećalo na izdaju, zaključuje teolog Nikola Giljen.
Jedan od trojice urotnika, Novak Belocrkvić, Nikola Zojić i izvesni Mihailo (ili Mihalo), otkrio je
Stefanu zaveru. Ubrzo je Stefan pogubio Belocrkvića, a Zojića proterao sa čitavom porodicom u
manastir Ostrovica. Da bi ispravile štetu, kneginja Milica (tada već monahinja Jevgenija) i njena
rođaka, monahinja Jefimija, otputovale su sultanu Bajazitu. Istoričar Vladimir Ćorović navodi da je
to bila prva naša diplomatska misija koju su vodile žene.
Prema istorijskim
izvorima, njih dve su otišle Bajazitu sa zvaničnom molbom da im dozvoli da prenesu mošti svete
Petke iz Trnova u Vidin, kako bi njihove čudotvorne moći pomogle srpskoj zemlji i narodu, a
Stefanovo pravdanje od optužbi za izdaju, spomenule su samo usput. Istoričari kažu da Bajazit nije
poverovao monahinjama da je Stefan nevin, ali nije posumnjao da je njihov dolazak povezan sa
moštima.
Usledila je Stefanova poseta Bajazitu. Hroničari smatraju da je Oliverino “šaputanje u bratovljevu
korist” tada odigralo ključnu ulogu i spaslo ga sultanovog gneva. Bajazit ne samo da je oprostio
Stefanu, već je prema njemu zauzeo još blagonakloniji, gotovo očinski stav.
Konstantin Filozof prenosi da je Stefan, iskreno se kajući, tada rekao Bajazitu: “Gospodaru, umesto
da me ko ocrnjuje pred tvojom moći, sam ću izneti sagrešenje moje, koje carstvu tvome neki za
mene behu saopštili, kako sam odstupio od službe tvojoj državi i da sam drug Ugrima. Rasudivši
opet da je stvar neumesna, setih se vaspitanja, tvoje moći i zakletve, i dođoh. Evo, život je moj pred
Bogom u tvojoj ruci, šta hoćeš, učini.” Prema istom izvoru, Bajazit je svog vazala nazvao
“najstarijim i vazljubljenim sinom” i ukazao mu na jalovost i štetnost paktiranja sa Ugrima.
Proročanske Bajazitove reči da treba da pričeka njegovu smrt i borbu njegovih sinova za vlast, pa
da to iskoristi za osamostaljivanje i proširenje države, piše Giljen, možemo uzeti sa rezervom, jer su
one svesna ili podsvesna posledica Konstantinovog poznavanja kasnijih događaja. Ipak, takve
tvrdnje ukazuju da je Bajazitov odnos prema Stefanu mogao biti krajnje dobronameran. Nema
sumnje da je na takav odnos Bajazita prema Stefanu uticala Olivera
POSLE smrti despota Stefana Lazarevića, njegova sestra Olivera nastavila je da živi u Srbiji,
kojom je tada vladao njihov sestrić, despot Đurađ Branković. Pretpostavlja se da je posle ugarskog
preuzimanja Beograda, jedno vreme živela na Đurađevom dvoru, u novoj srpskoj prestonici
Smederevu.
Nekoliko puta je odlazila u Dubrovnik i pošto ga je njena sestra Jelena Balšić napustila i preselila se
na skadarsko ostrvce Beška, gde je sazidala manastir. Dubrovčani su Oliveru lepo dočekivali. Imali
su poseban fond za njeno izdržavanje tokom boravka u njihovom gradu.
Jelena je umrla 1443. godine u manastiru presvete Bogorodice u Beškoj, gde je i sahranjena. Svojoj
sestri Oliveri ostavila je "zlatnu ikonu", kao i 200 dukata, koje je trebalo da potroši na pomene
Jeleni i podeli siromašnima.
Posle tog, više nema pomena Olivere u dokumentima. Istoričari se uglavnom slažu da je ona bila
živa i naredne godine. Konstantin Jireček tvrdi da se u toj godini Olivera poslednji put pominje u
nekom neimenovanom dubrovačkom dokumentu.
Negde u to doba, despot Đurađ Branković je posle četiri godine izgnanstva i borbe uspeo da u
zajedničkoj akciji sa Bugarima potisne Turke, koji su mu Segedinskim mirom vratili vlast. Đurađ se
vratio u "opustelu" Srbiju, koja nimalo nije nalikovala na Stefanovu despotovinu, o kojoj je
romantično i idilično pisao Konstantin Filozof. Verovatno se i Olivera vratila te 1444. Posle godina
stranstvovanja, kako je to nazvao Konstantin Filozof, Olivera je ubrzo umrla u svojoj otadžbini.
Mogla je imati oko sedamdeset godina. Ni danas se ne zna gde je sahranjena.
Srpski srednjovekovni i kasniji istoričari o princezi Oliveri govore isključivo pohvalno. Kao
najveća istorijska
zasluga ističe se njen odlazak u harem Bajazita I i uticaj koji je imala na njega. Postoje neke
istorijske naznake da je jednom uspela da spase svoju sestru Draganu, bugarsku caricu, i njenu
porodicu od ropstva i prevođenja u islam. Te tvrdnje su, međutim, nepouzdane pošto je Draganina
porodica na kraju, ipak, poturčena.
Nesporno je da je Olivera za tih dvanaest godina provedenih u haremu ostala u pravoslavnoj veri.
Da je kojim slučajem bilo drugačije, verovatno ne bi bilo uloženo toliko napora da se spase iz
zatočeništva surovog mongolskog kana Tamerlana, niti bi po povratku u Srbiju uživala veliki ugled
u narodu. U prilog tome da je Olivera ostala u pravoslavnoj veri govori podatak da je u vreme
boravka u haremu poslala na dar manastiru Studenica - pokrov za ćivot sa moštima Stefana
Prvovenčanog.
Nesvakidašnja ljubav Olivere i Bajazita bila je, prema tumačenjima istoričara, ljubav žrtve prema
osvajaču i dželatu, koji joj je ubio oca, kneza Lazara. Olivera je naklonost turskog sultana koristila
za viši i plemenitiji cilj.
Pretpostavlja se da je Olivera bila veoma lepa žena, ali umetnici s kraja 14. i početka 15. veka nisu
naslikali nijedan njen portret.
Srpska pravoslavna crkva rukovođena ocenom Konstantina Filozofa prihvatila je Oliverinu žrtvu
kao žrtvu za spas hrišćanske otadžbine i naroda. I pored toga, Olivera, za razliku od nekih članova
njene uže porodice, nije kanonizovana.