UVODNO O ZAGREBU

Zagreb, glavni grad Republike Hrvatske, nalazi se u njenom sjeverozapadnom dijelu.

Nastao je krajem 11. st na obroncima Medvednice (Zagrebačke gore), danas sjeverne granica
grada. U drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća širi se prema jugu, do rijeke Save, da bi
se u drugoj polovici 20. stoljeća proširio i preko rijeke. Godine 1242. Zagreb je proglašen
slobodnim kraljevskim gradom, a od tada datiraju i sukobi kanoničkoga naselja Kaptola i
obrtničkog utvrđenog naselja Gradeca. U prvoj četvrtini 19. stoljeća srednjevjekovni Gradec i
Kaptol sapeti u obrambenim zidinama, postaju pretjesni za potrebe novog vremena, pa se počinju
širiti prema podnožju, najprije uz postojeće putove, a onda i zauzimanjem prostora na kojima su
do tada bile poljodjelske površine. Početkom 19. stoljeća dolazi i do probijanja srednjevjekovnih
utvrđenja u podnožju srednjevjekovnih dijelova grada. Područje današnjeg Trga Josipa Jelačića,
tadašnje Harmice, odigralo je u razvoju grada ključnu ulogu spone, koja povezuje u to vrijeme
još razjedinjene općine Gradeca, Kaptola i Vlaške ulice. Izgradnja Zagreba u prvoj polovici 19.
stoljeća odvijala se spontano bez makar i kratkoročnoga planiranja grada.Godine 1850.
razjedinjeni dijelovi grada ujedinjuju se kraljevskom naredbom u jedinstveni glavni grad
Zagreb, a 1865. nastaju i prvi službeni planovi budućeg uređenja grada, za razliku od prijašnjih
koj su samo bilježili postojeću situaciju.
Danas Zagreb, zajedno sa okolnim područjem broji oko 1.000.000 stanovnika.
Zanimljivo je da je krajem 18. stoljeća, kada nije imao niti 10.000 stanovnika u njemu započeta
gradnja Maksimira jednog od prvih javnih perivoja u Europi i svijetu. U Europi su tada
uglavnom postojali privatni perivoji uz kraljevske i plemićke rezidencije, a javni perivoji bili su
vrlo rijetki. Projekt Maksimira započet je 1787. godine pod vodstvom biskupa Maksimilijana
Vrhovca, a završen je za kardinala J. Haulika 1847. Maksimir je najznačajniji primjer perivojne
arhitekture u Hrvatskoj i jedan od simbola Zagreba. U vrijeme nastanka Maksimir je zauzimao
oko 400 ha, što je bila polovica pariške bulonjske šume (Bois de Boulogne). Bila je to golema
površina za tada vrlo maleni grad. Kada je u drugoj polovici 19. st. bio završen, Maksimir je bio
jak poticaj za gradnju šetališta i drugih perivoja u Zagrebu. Tako se sredinom 19. st. s naglom
urbanizacijom gradova pojavio pokret za podizanje gradskih perivoja te za stvaranje
izvangradskih šumskih parkova i šetališta. Ruše se tada gradska utvrđenja i na tim se mjestima
osnivaju vrtovi, perivoji, parkovi i šetališta, neki od njih i na privatnim površinama koje su
kasnije pretvorene u javne gradske perivoje.Vrtovi i perivoji iz 1. polovice 19. st. uglavnom su
nestali, neki su kasnije preoblikovani, kao npr. biskupski perivoj Ribnjak, a rijetki su očuvani i to
u lošem stanju. U 19. stoljeću nastaju i šetališta. Prvo uređeno javno šetalište bila je Južna
promenada (danas Strossmayerovo šetalište), započeto 1813. godibne. Nakon toga otvara se i
Sjeverna promenada (danas Vrazovo šetalište) te krajem 19. stoljeća Prilaz Gjure Deželića, koji
je zamišljen kao šetalište između kolodvora i Kazališnog trga. Još jedno ostvarenje na europskoj
razini bilo je zagrebačko središnje groblje Mirogoj, izgrađeno 1867. godine. Brojne aleje i
veličanstvene arkade arhitekta H. Bollea (prelaz iz 19. u 20. st.) su dvije osobitosti i vrijednosti
koje Mirogoj svrstavaju u vrhunska djela grobljanske arhitekture.
Planska izgradnja Donjega grada započela je 1860-tih godina, što je značilo i
pojavljivanje javnih perivoja. Najstariji je donjogradski perivojni trg je Zrinjevac (1863.) koji je
kasnije, regulatornom osnovom iz 1884. postao dijelom tzv. Zelene potkove. Jedan od razloga
nastanka tako planiranog zelenoga pojasa oko užega gradskoga središta bila je i gradnja
glavnoga kolodvora i željezničke pruge blizu stambenih četvrti, pa su se pomoću perivoja
pokušali zaštititi blokovi kuća od buke i čađe željeznice. Zelena potkova se tako proteže od
Kazališnoga trga (na kojem je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta sa kraja 19. st.), preko
Mažuranićevog i Marulićevog trga na zapadnoj strani do Botaničkog vrta i Starčevićevog trga
na jugu pa onda na istočnoj strani preko Tomislavovog i Strossmayerovog trga sve do Zrinjevca.
Zelena potkova, zahvaljujući kreativnoj perivojnoj i urbanističkoj kompoziciji, a neovisno o
zgradama koje ju okružuju, jedan je od glavnih elemenata slike grada.
 Posljednje vrijedno djelo perivojne arhitekture Zagreba i Hrvatske jest Krešimirov
perivoj iz 1937. godine i nakon njega prekida se bogata tradicija perivojnog oblikovanja i sve se
svodi na ozelenjavanje grada. Ozelenjavanje grada, u drugoj polovici 20. stoljeća češće se
izvodilo bez koncepta, što je osobiro vidljivo u Novom Zagrebu, dijelu grada preko Save, gdje
postoje ogromne zelene površine, ali bez perivojne prepoznatljivosti i privlačnosti.

literatura
1. Obad Šćitaroci, M. (1992.), Hrvatska parkovna baština, zaštita i obnova, Školska knjiga,
Zagreb
2. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
ZELENA POTKOVA (LENUCIJEVA POTKOVA)
Zelena potkova zbirno je ime za slijed od osam trgova: na istočnoj strani - Trg Nikole Šubića
Zrinskoga, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava; na južnoj strani - Trg Ante
Starčevića i Botanički vrt te na zapadnoj strani- Trg Marka Marulića, Trg Ivana Mažuranića i
Trg maršala Tita (Kazališni trg), koji poput trodijelna okvira uokviruju središte Donjega grada,
danas jezgru središta Zagreba. Samo ime Zelene potkove upućuje na glavno obilježje
monumentalnog okvira donjogradskoga središta: perivojne trgove i perivoje. Trgove obilježava
gustoća svojstvena središnjim urbanim sadržajima i visoka razina estetskog oblikovanja. Oni su
višestruko reprezentativan prostor Zagreba i snažno obilježje njegova urbanog identiteta.
Spomenik su epohe koja je stvorila moderan grad i spojila povijesna naselja u jedinstven urbani
organizam.
Godine 1865. regulatornom osnovom, tadašnjim planskim dokumentom izgradnje grada,
zbog utilitarnih potreba sjeverno od željezničke pruge predviđen je gradski perivoj kao tampon
prema izvoru buke i dime te je time prejudicirano kasnije utemeljenje Botaničkoga vrta, no sam
prostor buduće Zelene potkove još nije bio definiran.
Povijest zagrebačkih donjogradskih perivojnih trgova započinje 26. studenoga 1866
kada je Novi Terg – tadašnje sajmište, u znak sjećanja na 300-godišnjicu pogibije Nikole Šubića
Zrinskog, nazvan njegovim imenom i kada je tim činom iskazana inicijativa da se trg uredi kao
šetalište. Započinje tada uređenje današnjega Zrinjevca. Njegova isključiva namjena šetališta
bila je u skladu s idejama prve polovice 19. st. i kulture romantizma. Zamišljen je kao mjesto
okupljanja mladoga građanstva. Bio je to alternativni prostor, smješten na rubu planiranoga
grada u blizini očekivane željezničke pruge. No, položaj trga u planiranom budućem središtu
grada i njegova urbana perspektiva uvjetovali su sadržajno određenje perivoja i oblikovanje
šetališta kao reprezentativnoga prizora unutar grada.
Godine 1872. kada započinje uređivanje Zrinjevca, sajmište se premiješta na zapadni dio
grada, na prostor današnjega Trga maršala Tita, s kojeg će na zahtjev Sveučilišta odseliti 1884.,
te će tu nastati ishodište zapadnog kraka Zelene potkove – tadašnji Sveučilišni trg.
Izgradnjom palače Akademije (JAZU) 1882. godine s južne strane Zrinjevca i društvene
zgrade Kola – Sokola 1884. godine s južne strane Sveučilišnoga trga potaknuto je osnivanje
novih trgova oko tih zgrada – Akademskog (današnji Strossmayerov) i Mažuranićeva trga.
Dvadesetdvije godine nakon prve Regulatorne osnove,1887., konačno je u potpunosti
definirana Zelena potkova. Tim planom određeno je da se u nastavku Zrinjevca i Sveučilišnoga
trga, iza kojih se već počinju formirati dva nova trga, produže perivoji – istočni i zapadni, sve do
željeznice, a onda da se ta dva perivoja spoje trećim, položenim sjeverno od željeznice i
usporedo s njom. Zapadna polovica toga trećega perivoja namijenjena je za botanički vrt, a
istočna se obilježava kao Južni perivoj (današnji Starčevićev trg). Zanimljivo je da je Botanički
vrt jedini pejzažni perivoj, kao i jedini ograđeni prostor u cijeloj Zelenoj potkovi, no unatoč
izdvojenosti i on je u dijalogu s urbanim kontekstom. Najmarkantniji doprinos prostoru zelene
potkove dan je smještanjem zgrade Glavnoga kolodvora u osi Zrinjevca, čime je istodobno
istočnome kraku pokove dan urbani značaj reprezentativnoga ulaza u grad. Godine 1892.
kolodvor je završen i time je potaknuta urbanizacija područja Istočnoga perivoja. Do 1898.
preuređen je Zrinjevac, uređen je južni dio Akademskoga trga (današnji Strossmayerov) i cijeli
novi perivoj na trećem trgu koji tada nosi imi Franje Josipa I (današnji Tomislavov trg). Temelj
uređenju novog perivojnog trga bilo je i postavljanje zgrade Umjetničkog paviljona na
sjevernom dijelu, koji je onda zajedno sa zgradom kolodvora dao čvrsta uporišta daljnjem
projektiranju perivoja, s čijim je konačnim izvođenjem i u potpunosti oblikovan Istočni perivoj.
Zanimljivo je i to da je Trg Franje Josipa prvi cjeloviti i jedini potpuno izvedeni projekt Milana
Lenucija u Zelenoj potkovi.
Naboj iz kojega je proizašlo uređenje Istočnoga perivoja oslabio je u prvom desetljeću
kada se izgradnjom Zapadnoga perivoja pružila prilika za dovršenje cjeline perivojskog okvira
središta Zagreba. Nažalost, stjecajem okolnosti postojeći Lenucijev plan, koji je taj prostor bio
zamislio kao elegantno urbano poprište sporta nije izveden u cijelosi, već je prema planu
izgrađen samo južni dio dvodijelnoga Zapadnog perivoja, kasniji Marulićev trg. On je kasnije
potpuno zaposjednut sveučilišnom knjižnicom i dvama institutima i samim time svjedoči o
nestajanju kulturne svijesti koja je iznijela cijeli projekt monumentalnih središnjih trgova.
Kada je Zelena potkova prvi puta ucrtana u regulatornu osnovu 1887., pripisivala se
najpoznatijem zagrebačkom urbanistu na prijelazu stoljeća, Milanu Lenuciju. Kasnije se,
međutim, pokazalo da autor Zelene potkove nije ni Lenuci, niti bilo tko od mogućih autora
regulatorne osnove, jer je sama ideja potpuno formulirana već 1882. kada nije bio formiran niti
odbor za izradu te osnove. Ipak Milan Lenuci ostaje jedna od najbitnijih figura u razvoju Zelene
potkove, koji je u razdoblju od 1897. do 1901. osmislio model jedinstvenog uobličenja cjeline
projekta. Istraživanja su pokazala da je ideja djelo kulture zagrebačkog utemeljiteljskog
razdoblja 1870-ih godina, koje se izražavalo novim prostornim i urbanim mjerilima i u mediju
historicizma, a nove društvene potrebe, estetski zahtjevi i gospodarski potencijali nositelja te
kulture potiču uobličenje reprezentativnoga društvenoga prostora . Ideja Zelene potkove u duhu
je iskušanoga historicističkoga modela uokvirenja staroga središta grada reprezentativnim
prostorima, koji je osobito iskušan u povijesnim gradovima srednje Europe.
Ostvaranje ideje Zelene potkove obuhvaća dvije velike kultrune epohe, od kojih jedna
traje do kraja Prvoga svjetskoga rata, a druga uistinu i do danas. Sačuvana cjelina perivojnih
zelenih trgova Zagreba predstavlja tako zbirku djela nekoliko razdoblja, naraštaja i autora.
Izvornu ideju, koja nikada nije uobličena do kraja, oni razrađuju na svoj način, no tako da njena
bit ostaje čitkom.

literatura
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
TOMISLAVOV TRG
UKUPNA POVRŠINA TRGA 29.200 m² ; ZELENA POVRŠINA TRGA 8.900 m²

Početkom 90-tih godina 19. stoljeća današnji Tomislavov trg bio je još neuređeni prostor južno
od već uređenog Zrinjskog i Akademičkoga trga (današnji Strossmayerov). Od 1883. godine sa
sjeverne strane omeđen je zgradom Kemijskog laboratorija, koja je izgrađena na južnom kraju
Akademičkog trga, a Kolodvorska zgrada koja je izgrađena 1892. na južnoj strani trga, još je
više odredila karakter uređenja i oblikovanja toga prostora. Odluka o izgradnji i smještaju
kolodvora vrlo je ozbiljno i oprezno donesena. Kolodvorska zgrada, osim po pitanju
urbanističkog rješenja, imala je značajnu ulogu i u detaljnom oblikovanju trga. Naime, plan je
bio da se u budućnosti poveže sjeverni i južni dio grada podvožnjakom ispod glavne kolodvorske
zgrade, pa je u tu svrhu trebalo sniziti prostor današnjega Tomislavovog trga. Bez obzira što je
razlog denivelacije bio funkcionalne prirode, rezultat je bio izuzetan i s estetske strane, jer se trg
zbog toga sagledava kao na dlanu, u svoj raskoši boja i oblika. Kolodvorska zgrada u potpunosti
je zadovoljavala potrebe, ukus i umjetničke zahtjeve svog vremena i mirnom horizontalom
zatvorila je niz perivojnih trgova istočnoga kraka Zelene potkove i uobličila reprezentativan ulaz
u grad.
Trg je nazvan po caru Franji Josipu, prilikom čijeg prvog dolaska u Zagreb 1895. godine
je i prvi put, privremeno i u žurbi uređen. Iste godine sagrađen je i vodoskok na sredini, a 1897.
započeta je gradnja Umjetničkoga paviljona na sjevernoj strani trga. Zanimljivo je da je cijeli
paviljon, koji je bio izgrađen za tzv. Milenijsku izložbu 1896. u Budimpešti, jednostavno
prenesen u Zagreb i tamo ponovo montiran. Njegovom izgradnjom završena je prva faza
uređenja Tomislavovog trga. 1918. godine trg je preimenovan u Trg I, a 1927. dobija ime koje
do danas nosi – Trg kralja Tomislava. Izgled trga se nije mijnjao sve do 1947. kada je postavljen
spomenik kralju Tomislavu.
Trg se nalazio neposredno ispred Kolodvorske zgrade i predstavljao je reprezentativan
ulaz u grad, pa je i njegovo izvorno uređenje bilo prilagođeno toj funkciji. Izgradnjom
Umjetničkoga paviljona počinju se saditi cvjetni nasadi te drvoredi sa strane i pred kolodvorom.
Kako je trg upušten ispod razine okolnoga terena prostire se pred promatračem kao tepih u
vestibulu grada, svojevrsni doček putnicima koji izlaze s kolodvora. Vegetacija je raznolikih
boja i oblika s parternim figurama od sezonskoga cvijeća i šišanih živica, bijelim stazama,
ogledalom neba u bazenu, urednim drvoredima postrance. Sve to predstavlja prekrasan okvir za
sliku grada u daljini. Trg je smišljen simetrično oko uzdužne osi (sjever-jug), a možemo ga
podijeliti u dva dijela – manji dio sjeverno od Umjetničkoga paviljona s ulazom u paviljon, i veći
dio trga južno od paviljona. Upušteni dio trga obrubljen je šetnicom koja počinje na sjevernoj
strani trga i spušta se rampom uz paviljona na donju razinu. S južne strane šetnica ima oblik
luka, kojem je u tjemenu smješteno stubište kao južni ulaz u trg. Visinska razlika na uzdužnim
stranama svladana je kosinom koja je zasađena niskim grmljem. U središtu trga je bazen u obliku
četverolisne djeteline. Šetnica oko bazena slijedi konturu bazena, a iz nje na istok i zapad izlazi
staza koja završava širokim stubištem kojim se penje do razine bočnih ulica. Ova šetnica ujedno
dijeli trg na dvije perivojno uređene površine, koje su obogaćene historicističkim cvjetnim
nasadima. Obostrano duž trga, u razini ulice, posađeni su dvostruki drvoredi javora, a pred
kolodvorom je zasađeno drveće u nekoliko redova, s praznim središnjim prostorom koji
omogućava pogled na trg.
Pedesetak godina kasnije, južni dio trga doživio je znatnu preobrazbu nasipavanjem na
razinu okolnoga terena, kako bi se postavio spomenik prvom hrvatskome kralju Tomislavu. Oko
samog položaja spomenika vodile su mnoge rasprave jer završen je već 1935, a postavljen tek
desetak godina kasnije. Na kraju je smješten dvadesetak metara od južnoga ruba trga,licem
prema kolodvoru, tako da je ušao u prostor trga i dobio na monumentalnost. Visinski je bio u
razini ulice, a ne upušten kao ostatak perivoja. Zbog toga je bila napuštena ideja da se spomenik
smjesti u sredinu trga, jer bi tada bio ispod razine promatrača koji se kreću ulicama, a spomenik
ne bi djelovao toliko mirno i sigurno. Time je potpuno izmjenjen ne samo izgled južnoga dijela
trga, već i prijašnja koncepcija, jer je spomenik s okolnim raslinjem zapriječio pogled na trg i
Umjetnički paviljon s juga i prekinuo neposrednu vezu prostora kolodvora s trgom.
Površina u upuštenom dijelu južno od Umjetničkog paviljona, prije bogato parterno
uređena, danas se svodi na travnjak i skromne gredice sezonskoga cvijeća. Oko spomenika kralju
Tomislavu zasađeno je cvijeće i grmlje slobodnoga rasporeda. Jedino su još šljunčane staze i
stube sačuvane u izvornom obliku.
Trg Kralja Tomislava trebalo bi obnoviti prema povijesnom izgledu, osobito parter, te s
tim u vezi i postizanje cjelovitosti stilskog obilježja perivojnoga trga.

literatura
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb

6.Vedrana Aužina
- magistarski rad F.Odak
- D.Kiš “Rješenje zelene potkove” (hortikultura 4/81)
MAŽURANIĆEV TRG
UKUPNA POVRŠINA TRGA 29.800 m² ; ZELENA POVRŠINA 5.900 m²

Mažuranićev trg kao sastavni dio zapadnog kraka Zelene potkove, smješten je između Trga
maršala Tita na sjeveru i Marulićevog trga na jugu. Zauzimajući površinu od približno 1,8 ha
određenu rasterom donjogradskih ulica, on funkcionira kao javni gradski prostor. Sa svoje
sjeverne strane trg je zatvoren zgradom Akademije dramske umjetnosti te s obiju bočnih strana
niskom ogradom od opeke, da bi se u južnom dijelu otvorio prema prostoru Nacionalne i
sveučilišne knjižnice kao svojevrsne vizualne dominante.
Povijest Mažuranićevog trga počinje 1874. godine kada glavni gradski inžinjer Milan
Lenuci na južnom dijelu Trga maršala Tita (tadašnjeg Sveučilišnog trga) utemeljuje klizalište,
sadržaj izrazito društvenog i mondenog karaktera. Godine 1880. počinje nasipavanje terena
klizališta, budući da je bio upušten za više od jednog metra. Bila je to priprema za izgradnju
društva “Hrvatski sokol” (dom za vježbanje, sportske i zabavne priredbe), a nekoliko godina
kasnije započinje i izgradnja društvenog doma u kojemu je svoje prostore dobilo i pjevačko
društvo “Kolo”.
Zgrada “Kola” je glavnim ulazom okrenuta Sveučilišnom trgu i predstavlja stilsku
repliku postojeće zgrade “zemaljske bolnice”, uz variranje materijala (vidljiva opeka). Tlocrtnim
je gabaritom smještena u novom polju donjogradskog urbanog rastera, južno od Sveučilišnoga
trga, koji je na planu iz 1878. godine prikazan kao kaseta neodređenoga sadržaja. Prema
planovima koji su prethodili izgradnji, ovaj prostor nije bio predviđen za trg već za gradski blok,
pa je smještanje doma “Kola-Sokola” kao slobodnostojeće zgrade bilo presudno za stvaranje
današnjega Mažuranićeva trga.
Na planovima naposredno nakon izgradnje doma, vidljivo je nastajanje novoga trga,
budući da je izbrisan raster ulica koje vode u smjeru istok-zapad pa je prostor je postao cjelovit,
od zgrade Sveučilišta pa sve do perivoja sjeverno od željezničke pruge (kasnije Botanički vrt).
Time se po prvi puta naslućuje prostor cijele Zelene potkove. Ubrzo nakon izgradnje doma
pojavljuju se zahtjevi sa uređenjem vježbališta iza doma koje je onda ograđeno niskim zidom od
opeke i zasađeno divljim kestenima. Na istočnoj i zapadnoj strani sađena su dva drvoreda, u
sredini dvije skupine po tri reda stabala u smjeru sjever-jug, te dva drvoreda uz južni ogradni zid.
Preostali prostor, južno od vježbališta do ulice baruna Trenka koja s juga omeđuje Mažuranićev
trg, ostao je javna perivojna površina, a iza nje se nalazio prazan prostor današnjega Marulićevog
trga,
Prema Lunicijevom projektu “Osnova za uređenje Zapadnog perivoja” iz 1906. godine
kojom je predviđen razvoj cijeloga zapadnoga kraka Zelene potkove, a nakon već gotovo u
cjelosti uobličenih prostora Sveučilišnog i Mažuranićevog trga, južni dio trga trebao je poslužiti
kao spona s prostorom današnjeg Marulićevog trga. Međutim, razvoj južnoga dijela
Mažuranićevog trga nije tekao u tom smjeru već se razvijao kao neovisna cjelina, sa vlastitim
žarištem na križanju pješačkih tokova. Prostor trga doživljavao je još razne promjene u obliku
novih sadržaja i vegetacije i to vezano uz nekoliko projekata – dvorišnog krila za potrebe
Sokolskog društva iz 1921. god. (uklonjen je trostruki red kestena), gradnju natkrovlja u vrtu
restauracije “Kolo” 1924., adaptaciju restauracij “Kolo” iz 1934. godine (novi paviljon).
Kasnije intervencije (rušenje paviljona, zatvaranje restorana, izgradnja energetskog
postrojenja) sustavno devastiraju prostor, a situacija se do kraja pogoršava pretvaranjem istočnog
dijela u parkiralište i nicanjem raznih sadržaja na zapadnom dijelu. Jedino je prostor nekadašnjeg
vježbališta izbjegao potpunu degradaciju, no praktički je sveden na dječje igralište za potrebe
užega susjedstva. Dosta drastične promjene doživljava i južni dio, nasuprot Marulićevom trga,
koji je bio koncipiran od početka kao javni perivoj. Intervencije u nasadimaznatne posljednjih
desetljeća. Zid od opeke zadržan je do danas, kao i drvoredi divljeg kestena. Mažuranićev trg od
samoga početka predviđen je za prostor određene namjene (vježbalište), a ne za gradski trg.
Danas je, nažalost, zadržao karakter zatvorenosti gdje bočna izgradnja i njeni sadržaji nisu
uvjetovali tokove pješačkog kretanja preko trga, tako da je on i dalje ostao sjenovita oaza u koju
se samo rijetko ulazi.

literatura ...
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
88. Maje Lukavečki – Mažuranićev trg u Zagrebu
-Dobronić, L., 1961. : “Stari planovi zagreba”, zagreb,Urbanistički zavod grada Zagreba
-Dobronić, L., 1983. :”Graditelji i izgradnja zagreba u doba historijskih stilova”, zagreb, Društvo
povijesničara umjetnosti RH, knjiga XXX
- Jurković, M., 1989. :”Prilog izučavanju egzotične dendroflore zagrebačkih perivoja”,
Hortikultura 1-4 str. 3-33
- Mohorovičić, A. 1952.-53.: “Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba”, “Rad”
JAZU, knjiga 287, str. 27-49
- Szabo, Đ., “Stari Zagreb”, Zagreb, Knjižara Vasić i Horvat
- Odak, F., 1990.: ”Zagrebačka “zelena potkova” – naslijeđe, stanja, perspektive”, Zbornik
radova znanstvenog savjetovanja “Zelenilo grada Zagreba” JAZU str 22-24
- Odak, F.,1990.: “Parkovne,prostorne i urbane karakteristike zagrebačke “zelene potkove” u
povijesnom kontinuitetu”, magistarski rad, Šumarski i Arhitektonski fakultet u Zagrebu, str. 66-
68
- Knežević, S. 1988-89. : “Geneza Trga maršala Tita i “zelena potkova” u Zagrebu”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 14-15, str. 111-149
MARULIĆEV TRG
UKUPNA POVRŠINA TRGA 22.900m²; ZELENA POVRŠINA 6.300 m²

Marulićev trg najjužniji je perivojni trg u zapadnom kraku Zelene potkove, najudaljeniji
je od središta grada i posljednji je uređeni prostor potkove. Na nacrtu iz 1878., planiran je raster
donjogradskih ulica čime su stvorene pretpostavke za uobličenje kasete Marulićevog trga,
odnosno njegove sjverne, južne i zapadne granice. Regulacijskom osnovom iz 1889. godine taj je
prostor podijeljen po osi sjever-jug na dvije parcele, od kojih je istočna izgrađena, a zapadna
neizgrađena.
Ideja o Zapadnom gradskom perivoju kao pandanu već definiranome Istočnome perivoju
prvi puta se javlja 1902. godine. Do tada su već uređeni Sveučilišni (današnji Trg maršala Tita) i
Mažuranićev trg, dio Južnoga perivoja (današnji Botanički vrt), a Marulićev trg je i dalje prazan.
Uređenje započinje 1906. godine Lenucijevom “Osnovom za uređenje Zapadnog perivoja” gdje
je Zapadni perivoj prikazan kao jedinstveni urbani prostor sačinjen od niza trgova koji započinju
na sjeveru Sveučilišnim trgom pa se nastavljaju preko prostora koji zauzima dom “Kola-Sokola”,
a završava trgom na kojem dominira velika vodena površina-bazen, na današnjem Marulićevom
trgu. Planom se predviđala izgradnja samo jedne zgrade smještene u središnjoj uzdužnoj osi na
sjevernom rubu parcele, a preostali dio, južno od zgrade trebao je biti upušten u odnosu na razinu
okolnoga terena i pretvoren u bazen s otočićem u sredini. Istočna, zapadna i južna strana trga
trebale su biti obrubljene dvostrukim drvoredom s naizmjenično sađenim stablima. No, trg je
doživio potpuno drugačiju izvedbu i umjesto prostranog vodenog ogledala i širokog otvorenog
prostora, trg je skoro u potpunosti izgrađen. U sredini južne strane trga izgrađena je po projektu
Rudolfa Lubinskyoga 1913. godine Sveučilišna knjižnica, a njegovim planom ostatak trga
zamišljen je bez izgradnje. Monumentalna zgrada biblioteke slobodno i efektno je postavljena u
os perivoja, a istočna i zapadna strana zatvorene su dvostrukim drvoredima. Sjeverna polovica
bila je podijeljena na dva dijela – gornji veći i donji manji organiziran perivojni prostor.
Nastajanje trga teklo je gotovo identično ostalim perivojnim trgovima Zelene potkove,
od smještanja zgrade s namjenom od velike društvene važnosti do kasnijeg uređenja perivoja oko
nje. Sva su zdanja bili primjeri monumentalne historicističke arhitekture te su u kombinaciji s
raskošnim okolnim perivojima pretvarali periferne djelove grada u reprezentativne i poželjne za
stanovanje. Nažalost, projekt Marulićeva trga nije izveden ni prema projektu Lubinskyoga, već
je na sjeveroistočnom dijelu godinu dana kasnije sagrađena jedna zgrada, a 1926. formiranje
trga je završeno izgradnjom drugoga zdanja na sjeverozapadnom dijelu. Obje zgrade danas su
fakulteti. Tako se trg danas može opisati kao razbijeni blok, čime se bitno razlikuje od ostalih
trgova Zelene potkove.
Hortikuturno uređenje na ovako oblikovanom trgu moralo se nužno svesti na
međuprostore i rubove, čime je postalo je dekorativni element uređenja za razliku od ostalih
trgova gdje je ono osnovni strukturalni element. Trg je sa svih strana zatvoren jednostrukim
drvoredima. Prostor između zgrada fakulteta, pravokutnog oblika, upušten je u odnosu na okolnu
razinu terena. 1999. godine je taj dio preuređen, tako da se u upušteni dio spušta s nekoliko
stuba, a u osi prostora, nešto bliže sjevernoj strani, smješten je spomenik Marku Maruliću. Oko
položaja spomenika vođene su brojne rasprave. Odlučeno je da licem gleda prema ulazu u
Sveučilišnu knjižnicu, a leđima prema ulici. Taj pomalo neobičan položaj, budući da je
spomenik ulici okrenuo leđa, ublažen je drvoredom s ulične strane. Obnovljene su i metalne
niske ograde, a postavljene su i nove svjetiljke primjerene povijesnom ambijentu.
Ispred glavnoga sjevernoga pročelja Sveučilišne knjižnice uređen je mali kvadratni ružičnjak, a
bočno s obje strane dva pravokutna zelena otoka. Istočnu i zapadnu stranu okružuju travnjaci s
drvoredima, dok južno pročelje zatvaraju tri travnjaka urešena sezonskim cvijećem i grupacijom
pačempresa. Ovim dijelom dominira spomenik Frani Buliću iz 1935. godine. Šetnice se su
dijelom asfaltirane, a većina je izvorno uređena sa sitnim šljunkom.

literatura
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
373.-Roberta Pavlović –Marulićev trgu
-Dobronić, L., 1961. : “Stari planovi zagreba”, zagreb,Urbanistički zavod grada Zagreba
-Dobronić, L., 1983. :”Graditelji i izgradnja zagreba u doba historijskih stilova”, zagreb, Društvo
povijesničara umjetnosti RH, knjiga XXX
- Jurković, M., 1989. :”Prilog izučavanju egzotične dendroflore zagrebačkih perivoja”,
Hortikultura 1-4 str. 3-33
- Mohorovičić, A., 1952.-53.: “Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba”, “Rad”
JAZU, knjiga 287, str. 27-49
- Szabo, Đ., “Stari Zagreb”, Zagreb, Knjižara Vasić i Horvat
- Odak, F., 1990.: ”Zagrebačka “zelena potkova” – naslijeđe, stanja, perspektive”, Zbornik
radova znanstvenog savjetovanja “Zelenilo grada Zagreba” JAZU str 22-24
- Odak, F.,1990.: “Parkovne,prostorne i urbane karakteristike zagrebačke “zelene potkove” u
povijesnom kontinuitetu”, magistarski rad, Šumarski i Arhitektonski fakultet u Zagrebu, str. 66-
68
- Knežević, S. 1988-89. : “Geneza Trga maršala Tita i “zelena potkova” u Zagrebu”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 14-15, str. 111-149
SVAČIĆEV TRG

Trg na prostoru današnjega Svačićevog trga planira se već Regulatornom osnovom iz

1889. godine. On ne pripada Zelenoj potkovi već je to malen trg koji se nalazi unutar dijela grada
kojeg Zelena potkova zatvara. Malene je površine od 0,5 ha, u strogom je središtu grada i u
sklopu gusto naseljenih blokova. Uređen je 1901. prema nacrtu arhitekta Viktora Kovačića.
Prostire se između današnje Trenkove i Mihanovićeve ulice, a 1909. je prozvan Starčevićevim
trgom (kasnije mijenja ime u Svačićev trg, a Starčevićevim postaje trg Južnog perivoja).
Tridesetih godina trg je preuređen, prema projektu Cirila Jeglića. Kovačićev strogi
formalni tlocrt prerađen je u pejzažni, a perivoju je dan poseban šarm sadnjom crvenih bukvi. Za
vrijeme Drugoga svjetskog rata trg je dosta oštećen, a 1956. godine Zvonimir Kani uspješno
obnavlja Jeglićevu zamisao trga te ga vrlo kvalitetno uređuje. U trenutku kada počinje obnova,
trg se nalazio u sklopu gusto naseljenog dijela grada. Bio je pretvoren u dječje igralište na
kojemu su se mješali odrasli i djeca svih uzrasta, a stvorili su se i poprečne staze kojma se
uništavalo bilje i travnjaci. Krenulo se u obnovu polazeći od toga da se sačuvaju sva postojeća
stabla, tako da je naslijeđen kružni drvored upisan u kvadrat trga kao ostatak simetričnog
rješenja. Kani je svakoj skupini dao svoj prostor i zaštitio ih grmljem od prometa. Nekadašnje
simetrično rješenje preoblikuje u pejzažno u kojemu je funkcionalni sadržaj i likovno izražavanje
svih elemenata - prometnih, biljnih i vrtno-arhitektonskih, spojeno u jedan likovni izraz.
Perivojni trg je ponovo obnovljen 1991. godine. Autorica obnove je Emilija Leopold koja
je obnovila staze i dječje igralište prema Kanijevom projektu. Neke promjene uključivale su
ukidanje asfaltnih površina i podizanje travnjaka pogodonog za gaženje, promjena trasa
komunikacionih površina, rekonstrukcija igrališta i slično. Po mišljenju M. Obada Šćitarocija na
tom projektu zanemareni su detalji, koji su zapravo i bili najveća vrijednost Kanijeve koncepcije,
te nije postignut očekivani učinak obnove.

literatura
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
63.- Alma Hemerich – Analiza Svačićevog trga
-Obad Šćitaroci, Mladen, 1992. : Hrvatska parkovna baština, zaštita i obnova”, Školska knjiga,
Zagreb
- Jurić, Zlatko, doktorksa disertacija : “Arhitektura Zagreba u razdoblju od 1850. god. do 1914.
god.”, Arhitektonski fakultet
- Zemljak, I., 1954. :”Zagrebački parkovi”, Čovjek i prostor, Zagreb br. 21
- Kani, Zvonimir, 1965. : “Obnova Svačićevog trga”, Čovjek i prostor, Zagreb, br. 33
- Kani, Zvonimir, 1965. : “Javne površine Zagreba poslije 1918. god.”, Hortikultura, Split, br. 2-
3
STARČEVIĆEV TRG
UKUPNA POVRŠINA TRGA 8.400 m²; ZELENA POVRŠINA 4.400 m²

Već u prvoj Regulatornoj osnovi grada Zagreba iz 1865. godine naziru se konture
budućega perivoja koji će kasnije povezati istočni i zapadni krak Zelene potkove. Drugom
Regulativnom osnovom iz 1887. godine već je jasno izražena ideja Zelene potkove i jasno se
vidi podjela na prostor koji će pripadati Botaničkom vrtu i Južnom perivoju, budućem
Starčevićevom trgu. Konačni oblik Južni perivoj dobija tek odlukom o smještaju Kolodvora, pa
se 1891. mijenja u detalju Regulatorna osnova. Ulica koja je prelazila preko današnjeg
Starčevićevog trga pomiče se južnije kako bi bilo omogućeno nastajanje perivoja. Južni perivoj
već tada je presjecala Preradovićeva ulica na dva dijela, od kojih je istočni već potpuno uobličen,
ali još nema imena. Tada je perivoj imao dvostruki drvored – vanjski i unutrašnji. Vanjski je
činio okvir perivoja i pratio je liniju pločnika, a unutar toga okvira već se razvila površina s
unutrašnjim drvoredom. Ovakav način sadnje visoke vegetacije obodno, a niže unutar tog okvira,
upravo je prepoznatljiv za Istočni perivoj. U toj prvotnoj fazi ideja Zelene potkove dosljedno je
provedena, a trg ima značenje ozelenjenog tampona prema željezničkoj pruzi i gradskog
perivojnog trga. Sjeverna strana izgrađena je zgradama stambeno-poslovne namjene sa
reprezentativnim pročeljima.
Izgradnjom Hotela Esplanade 1925. godine u zapadnom dijelu perivoja, njegova površina
smanjena je napola. Perivojni trg je preoblikovan i na njega je bila okrenuta tereasa hotela. Nova
zamisao temelji se na geometriji s centralnom elipsom i radijalno postavljenim pješačkim
stazama. Visoka vegetacija posađena je samo u središnjem dijelu trga tj. unutar linije elipse, a ne
obodno (što je obilježje Zelebe potkove). Tridesetih godina 20. stoljeća u središtu elipse uređen
je cvjetnjak.
Prva veća destrukcija ovako oblikovanog Južnog perivoja vezana je uz izvedbu
cestovnog podvožnjaka ispod pruge (1912. – današnja Miramarska ulica), koji je bio nužan zbog
povezivanja Donjega grada i prostora Trnja južno od željezničke pruge. S druge strane gradnja
dviju velikih zgrada (Središnji ured za socijalno osiguranje i Hotel Esplanade) na prostoru
Južnog perivoja znak je potpuno drugačijega svjetonazora od onog na kojem je ideja potkove
zasnovana.
Izvedba prometnice između terase Hotela Esplanade i perivojnog trga (1937.) degradira i
u stvari razara povezanost terase hotela i trga. Time je otpočela degradacija ambijenta koja se
nastavila i tijekom narednih desetljeća. Sljedeća velika neuspjela promjena uslijedila je 1973.
godine, a vezana je uz gradnju pothodnika ispod željezničke pruge. Silazak u pothodnik bio je
smješten na trgu čime je on ponovo preoblikovan i pretvoren u jako prometno čvorište.
Arhitektonsko rješenje bilo je takvo da se iz pothodnika izlazilo-ulazilo s prostora trga, a stube i
eskalatori bili su natkriveni s prilično nezgrapnom nadstrešnicom koja se vrlo agresivno
nametnula trgu. Između tri glavna elementa cijeloga sklopa – pothodnika, nadstrešnice i partera
trga – nije bilo smislene oblikovne povezanosti, a niti su ti elementi sami za sebe bili dojmljivo i
kvalitetno oblikovani. Većina drveća je porušena, a od rondela je ostao samo mali dio koji je
potisnut u drugi plan. Hortikulturalno rješenje bilo je svedeno na niske biljne pokrivače.
1993. godine, nakon nekoliko godina pripreme, ispod Starčevićevog trga započinje gradnja
višekatne podzemne garaže i trgovačkog centra. Osobite pozornost posvećena je rekonstrukciji
perivojskog partera. Nagrađeni projektant Dragutin Kiš predložio je parafrazu partera koji je
uređen 1926. godine. Središnji prostor trga je popločan i u obliku elipse sa fontanom u središtu, a
iz tog prostora dijagonalno i horizontalno vode staze. Glavni ulaz u podzemni centar nalazi se na
jugo-istočnom dijelu trga, ali sada puno manje nametljivo nego prije. Kod uređenja partera
čudno je to što je centralni prostor okružen drvećem koje zaklanja fontanu, glavnu atrakcija tog
trga budući da je postavljena u sam centar. Naime u prijašnjem uređenju trga drveća su također
bila obodno posađena oko središnje elispe, ali je u sredini bio cvjetnjak, puno manja atrakcija od
fontane.
 Starčevićev trg sveden je na krovni vrt podzemnog komercijalnog pogona koji je ovdje
izveden samo zbog izvrsne lokacije trga, a uređenje partera je bilo svojevrsno oduživanje za
golemu intervenciju, a ne početak obnove cijele Zelene potkove.

literatura...
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
40.-Željka Jurković – Starčevićev trg; 97.-Senka Perić – Starčevićev trg (97)
-Dobronić, L., 1965. : “Zagrebački vrtovi i parkovi u 19. st.”, Hortikultura 2-3, Zagreb
-Kani, Zvonimir, 1975 : “Parkovno bilje sjevernog prilaza pothodnika glavnog kolodvora u
Zagrebu”, Hortikultura 2, Zagreb
- Knežević Snješka, 1987 : “Mjesto Zrinjskog trga u genezi zagrebačke “zelene potkove””,
radovi IPU 11
- Knežević, Snješka, : “Geneza Starčevićevog trga”, autorski rad
- Maroević, Ivo, : 1974: “O pothodniku”, Čovjek i prostor, Zagreb
- Mohorovičić, A., 1952.-53.: “Analiza historijsko-urbanističkog razvoja grada Zagreba”, “Rad”
JAZU, knjiga 287, str. 27-49
-Obad Šćitaroci, Mladen, 1992. : Hrvatska parkovna baština, zaštita i obnova”, Školska knjiga,
Zagreb
- Zemljak, I., 1954. :”Zagrebački parkovi”, Čovjek i prostor, Zagreb br. 21
TRG JOSIP JURJA STROSSMAYERA
UKUNA POVRŠINA TRGA 23.300 m²; ZELENA POVRŠINA 7.900 m²

Odluka Gradskoga povjerenstva da se palača Akademije izgradi na današnjem mjestu,

predstavlja začetak stvaranja novoga trga u nastavku Zrinjevca prema jugu. Godine 1875.
započela je rasprava o smještaju palače Akademije i prvi zaključak je bio da se ona izgradi na
praznom platou Južnoga šetališta (Strossmayerovo šetalište). Pojavile se se i druga mišljenja s
prijedlogom za lokaciju negdje u Donjem gradu. Na kraju je odlučeno da to bude južni dio
Zrinjskoga trga gdje su se otvorile dvije nove ulice i palača je smještena između njih. Bila je to
kuća na kraju grada, te su se između nje i pruge prostirala polja na koja su gledali južni prozori
palače. Na planu iz 1878. godine još nije bio planiran nastavak trgova prema jugu, ali je ucrtan
raster donjogradskih ulica. Kazeta na kojoj je postavljena palača Akademije ujedno čini i
nastavak Zrinjskoga trga. Godine 1883. izrađen je, južno od palače Akademije, Kemijski
laboratorij prema nacrtima H. Bollea, a godinu dana kasnije i vrtno je uređen prostor između tih
dviju zgrada. 1886. godine trg postaje Akademičkim trgom.
Približnom sredinom trga prolazila je prometnica, koja je spajala današnju Katančićevu i
Matičnu ulicu. Uređenje trga svodilo se na uređenje okoliša zgrada te prostora među njima, koji
je bio presječen prometnicom. Zanimljiva je i činjenica da baš na Akademičkom trgu dolazi do
promjene smjera donjogradskog urbanog rastera i na njemu se (tj. na prometnici koja ga
presjeca) poput zgloba lomi. Iz tog vremena potječe i prvi plan uređenja trga na kojemu je u
sjecištu osi Akademije i ulice koja presjeca trg postavljen spomenik sv. Jurja. Oko toga sjecišta
oblikovan je otok u obliku kruga s kružnim prometnim tokom. Ulaz u Kemijski laboratorij
predviđen je polukružnom stazom na južnoj strani trga, a deset godina kasnije prilikom
postavljanja spomenika Petru Preradoviću (1895. god.) uređen je i prostor južno od laboratorija.
Do danas nisu pronađeni nikakvi planovi s izborom bilja i načinom sadnje, osim
podataka da je trg bio nasipan i da su putovi i nasadi bili uređeni. Unutar kruga s kipom sv. Jurja
bili su posađeni grmovi, a uz dijagonalne staze bili su obostrano posađeni drvoredi. Osim toga
trg je bio ukrašen i mnogim vrstama sezonskoga cvijeća – veliki krug cvijeća nalazio se tako
južno od Kemijskog laboratorija, gdje je kasnije postavljen spomenik P. Preradoviću.
Kada je 1926. godine osnivaču Akademije, biskupu Josipu Jurju Strossmayeru postavljen
spomenik, južno od Akademje, sv. Juraj je premješten na današnji Trg maršala Tita, a
Akademički trg je izgubio sadržajno i oblikovno ishodište i nije uspostavio novu kvalitetu niti
organizirao novi prostorni ugođaj vezan uz drugačiju postavu spomenika. Spomenik sv. Jurja
skupa sa postamentom je uklonjen, a vijenac zelenila i kružna staza oko njegova podnožja ostali
su tamo bez smisla i razloga. Dvije godine kasnije trg je preimenovan u Trg Jospia Jurja
Strossmayera. Kako je uklonjen spomenik sv. Jurja, koji je dosta čvrsto pripadao cjelini trga,
tako je 1951. godine uklonjen i spomenik Petru Preradoviću koji mu nikada nije u potpunosti
pripadao. S vremenom je i zeleni prsten nestao, a ukinut je i prometni tok preko trga između
Katančićeve i Matične ulice.
Na trgu su zastupljene raznolike vrste bjelogoričnog i crnogoričnog drveća i grmlja. U
drvoredima su srebrnolisni ajvor, mliječ, gorski javor,a u perivoju najmarkantnija je crvenolisna
bukva uz spomenik J. J. Strossmayeru. Prisutni su i lijepi primjerci američkog koprivića, običnog
jasena, hrasta lužnjaka i himalijskog borovca. Ipak većina trga djeluje zapušteno, a skupine
raslinja, pogotovo oko Akademije, toliko su zarasle da je kroz te dijelove nemoguće proći. Stabla
u drvoredima uglavnom su neprkladnog oblika, nrapvilno razgranata i nadvijena nad cestom.

literatura
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
55.-Miran Jurišić – Strossmayerov trg
- Obad Šćitaroci, Mladen, 1992. : Hrvatska parkovna baština, zaštita i obnova”, Školska knjiga,
Zagreb
- Odak, F.,1990.: “Parkovne, prostorne i urbane karakteristike zagrebačke “zelene potkove” u
povijesnom kontinuitetu”, magistarski rad, Šumarski i Arhitektonski fakultet u Zagrebu
- Knežević, Snješka, 1988-89. : “Utemeljiteljska kultura – na primjeru reprezentativnih urbanih
prostora Zagreba”, Peristil br. 31-32
- Knežević, Snješka, 1993. : ““Zelena potkova” – Autentično umjetničko djelo”, Zagreb,
Exclusive, broj 1
- Knežević, Snješka, 1982. : “ Estetizacija – kao sredstvo i cilj”, Arhitekrura 180+1, Zagreb
TRG MARŠALA TITA
UKUPNA POVRŠINA TRGA 22.500 m²; ZELENA POVRŠINA 5.900 m²

Trg maršala Tita (tzv. Kazališni trg) jedan je od simbola Zagreba i to ne samo zbog središnje
građevine trga – Hrvatskog narodnog kazališta. To je neraskidiva cjelina koju tvore pročelja trga,
kazalište i perivojni trg. Svojim položajem, oblikovanjem i simbolikom, trg je mjesto prostorne
identifikacije grada i prostor intenzivnog pulsiranja života i individualne prepoznatljivosti. U
stotinjak godina svoga postojanja nekoliko puta je mijenjao ime – Sajmišni trg, Sveučilišni trg,
Trg maršala Tita.
Od 1866. do 1891. godine ovaj prostor, koji je tada bio na periferiji grada, služio je kao
Sajmište, a zbog povijesnog smještaja i prostranosti koristio se i za najveće i najznačajnije
gospodarske i kulturne manifestacije na kraju 19. stoljeća. Prijašnje Sajmište bilo je na
Zrinjevcu, ali se zbog pretvaranja Zrinjskog trga u perivoj seli na kasnije nastali Trg maršala
Tita. Intenzivni razvoj trga i cijelog okolnog dijela grada započinje gradnjom Zemaljske bolnice
(današnja zgrada Sveučilišta) koja se gradi od 1857. do 1859. godine uz samostanski sklop u
Frankopanskoj ulici. Nova zgrada, koja na kraju nije nikada postala bolnicom, već tvornicom
duhana, zatvorila je taj sklop poput zida s južne strane, a ujedno stvorila svečano pročelje
budućem trgu, osobito kada se u grad dolazili Savskom cestom. Na prostoru današnjega trga bile
su oranice i to je bila tipična periferija postbidermajerskoga Zagreba. Oblik trga uobličavao se
postupno. Godine 1874. pojavilo se na južnom rubu trga prvo zagrebačko klizalište, društveno
okupljalište gdje su se održavali noćni spektakli i produkcije na ledu uz omiljenu vojnu glazbu.
Nekoliko godina kasnije na parceli sa istočne strane trga izgrađena je otmjena neorenesansna
palača, tadašnja zgrada Gospodarskog društva, koja je utjelovila estetski i arhitektonski ideal 70-
ih godina 19. stoljeća u Zagrebu. Nova zgrada privlačila je svojim sadržajem i potakla ideju o
uređenju Sajmišta, no dva tvornička pogona – plinara i tvornica duhana sa svojim visoko
ograđenim dvorištem, kao i još neke zgrade, uporno su održavali periferijski duh mjesta. Tek će
promjena sadržaja, kada 1882. tvornica duhana postaje zgradom Sveučilišta, potaknuti odluku da
se ukine stočni sajam jer je Senat Sveučilišta tražio da se neposredna i šira okolica budućeg
Sveučilišta urede. Ponuđen je prijedlog uređenja trga gdje su predviđeni nasadi po čitavom
prostoru trga, presječeni dijagonalom koja povezuje današnju Masarykovu i Savsku ulicu. S
istočne strane Sveučilišnoga vrta predviđen je proboj na Varšavsku ulicu, važan kao element
simetrije trga, a nerealiziran do danas.
Taj prijedlog poslužio je kao podloga četirima Lenucijevima nacrtima-studijama iz 1882.
godine u kojima on postupno uobličuje prostor trga, da bi na kraju dio Sveučilišnog vrta, Vlada
predala gradu radi izvedbe ulice koja će spojiti Masarykovu ulicu i Prilaz Gjure Deželića, a ostali
dio vrta se trebao urediti u javno šetalište. U to vrijeme se i u potpunosti definirala ideja Zelene
potkove, pa je ona postala ishodište za svaki urbanističko-arhitektonski zahvat. Na Lenucijevim
studijama bila je ucrtana i zajednička kuća “Sokola” i “Kola”, koja predstavlja začetak
Mažuranićevog trga i koja je bila postavljena aksijalno prema Sveučilišnoj zgradi. Kao uzor
lokaciji bio je smještaj zgrade Akademije na Zrinjskom trgu. Zatim je uređen i sjeverni rub trga,
a nešto kasnije i prometnica ispred zgrade Sveučilišta.
Proces prenamjene i preuobličenja trga potrajat će još čitavo desetljeće jer razdoblje u
kojemu nastaje ovaj trg nema onu duhovnu, društvenu i kulturnu koherenciju iz koje je spontano
nastao Zrinjski trg kasnih sedamdesetih godina. Taj naboj se održao tek kod osvještene elite i
napokon ponovo izrazio u prijedlogu Društva inžinjera i arhitekata za smještajem kazališta na
nekadašnjem Sajmištu. Ta rasprava započela je 1885. godine i trajala je sve do same izgradnje.
Naime, bile su predložene još tri moguće lokacije - kao jedan blok uz Ilicu, na Zrinjskom trgu
ili na istočnom dijelu Jelačićevog trga. Najviše pažnje pri preispitivanju svih aspekata gradnje
dano je upravo lokaciji na Sajmištu zbog njene prostranosti. Postojao je i prijedlog da se
kazališna zgrada izgradi uz zapadnu stranu Sajmišta, na zemljištu uz Obrtničku školu, tako da bi
njegovo pročelje gledalo na trg. Time se htjela zaštititi ideja kontinuiranog okvira perivojnih
trgova, jer bi s kazalištem koje gleda na njega trg dobio nov karakter te bi od kvadratičnog oblika
postao pravokutan, izdužen u smjeru istok-zapad. Prijedlog je s druge strane nedovoljno
respektirao autoritet smjera Savske ceste i zamisao monumetnalnoga trga nija naišla na
zanimanje, da bi kasnije taj prijedlog bio i konačno odbijen. Uskoro na većem dijelu zapadne
strane biva izgrađena Obrtnička škola (autpr H.Bollé), koja je svojim pročeljem iskazala punu
svijest o urbanoj i kulturnoj važnosti trga. Godine 1888. trg je službeno preimenovan u
Sveučilišni trg, a Sajmište je tek 1891. premješteno na novu lokaciju. I uglovi trga počeli su se
zatvarati, a 1894-95. gradi se neobarokna zgrada kazališta koja će trgu dati njegovo glavno
obilježje. Trg je još nekoliko puta mijenjao svoje ima – 1912. u Wilsonov trg, 1927. u Trg kralja
Aleksandra, 1941. u Trg I, 1945. u Kazališni trg, a od 1946. godine do danas nosi naziv Trg
maršala Tita. Ipak zbog toga što se na njemu nalazi zgrada kazališta trg se i danas vrlo često
naziva Kazališnim trgom.
Od izgradnje prve do posljednje zgrade na trgu, proteklo je stotinjak godina. Za to
vrijeme srednjoeuropska arhitektura prošla je razne stilove, od historijskih do moderne
arhitekture. Sve se to vjerno odrazilo na trgu koji se može smatrati antologijom zagrebačke
arhitekture druge polovine 19. i početka 20. stoljeća Cjelinu trga upotpunjuju perivojno-
arhitektonskei građevine, gdje ograda Sveučilišta zatvara Sveučilišni vrt koji postaje
poluprivatan, dok ograda nekadašnjega gospodarskog društva svojim položajem prati
regulacijsku liniju istočnoga dijela trga, te tako čini kontinuirano pročelje trga. Godine 1912.
prostor između Kazališta i Sveučilišta dobija novi sadržaj – Meštrovićevu fontanu “Zdenac
života”, a ureduju se i nasadi oko fontane. Zdenac je kružnog tlocrta, upisan u kružni zidom
ograđeni prostor koji je za tri stube niži od razine terena trga, a dva otvora zida korespondiraju s
glavnim ulazom kazališne zgrade te tako tvore zajedničku os. Osim ove središnje skulpturne
kompozicije na trokutu, koji ublažava nepravilnost oblika trga, na zapadnoj strani smješten je
spomenik Sv. Jurju, prenesen sa Strossmayerovog trga.
Zadnjih godina, izgled Trga maršala Tita nije se bitno promijenio. Razni natječaji koji su
rađeni za njegovu rekonstrukciju nisu se izveli, ali trg je i dalje ostao jedan od najljepših trgova
Zagreba. Trg živi svaki svoj dan, on je mjesto svakodnevnih događanja i prisutan je u životu
svakoga građanina, a ostao je do danas jedan od urbanistički i arhitektonski najdefiniranijih
prostora u gradu. Za pretpostaviti je da će trg u budućnosti doživjeti neke promjene, a dobar
pokazatelj za to je i nedavni projekt podzemne garaže koja bi trebala biti smještena ispod trga,
zajedno s raznim drugim sadržajima.

literatura
1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb
86.-Sanja Štampić – Kazališni trg u Zagrebu; 465.-Nino Frković – Kazališni trg, nekad i
sad
- Obad Šćitaroci, Mladen, 1992. : Hrvatska parkovna baština, zaštita i obnova”, Školska knjiga,
Zagreb
- Odak, Franka, 1990.: “Parkovne, prostorne i urbane karakteristike zagrebačke “zelene potkove”
u povijesnom kontinuitetu”, magistarski rad, Šumarski i Arhitektonski fakultet u Zagrebu
- Odak, Franka, 1990. : “ Zagrebačka “zelena potkova” – nasljeđe, stanje, perspektiva”, Zbornik
radova znanstvenog savjetovanja “Zelenilo grada Zagreba”, JAZU, Zagreb
- Kampuš Ivan i Karaman Igor, 1975 : “Tisućljetni Zagreb”, Zagreb
- Dobronić, Lelja, 1962. : “ Iz prošlosti Trga maršala Tita”, Čovjek i prostor, br. 108-109,
Zagreb
- Dobronić, Lelja, 1975. : “ Razvitak Trga maršala Tita”, Graditelji i izgradnja Zagreba u doba
historijskih stilova, Zagreb
- Knežević ,Snješka, 1990 : “Geneza Trga maršala Tita i “zelena potkova” u Zagrebu, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 1988/89, Zagreb
- Barović, Zlatko, 1989. : “ Zagrebačke fontane u kontekstu razvoja javnog urbanog prostora i
vrtne umjetnosti”, Hortikultura 1-4, Zagreb
ZRINJSKI TRG
UKUPNA POVRŠINA TRGA 27.400 m²; ZELENA POVRŠINA 9.100 m²

Zrinjski trg, prvi od perivojnih trgova Zelene potkove, nastao je kada je 1866.
preimenovan Novi Terg (tadašnje Sajmište) u Trg Nikole Šubića Zrinjskog, u znak sjećanja na
300-godišnjicu njegove pogibije. Tim je činom dana inicijativa da se trg uredi kao šetalište.
Uređivanje Zrinjevca započinje 1872. kada se Sajmište, koje ja na tom prostoru bilo od 1827.
godine, premjestilo na zapadni dio grada (prostor današnjega Trga maršala Tita). Bio je to prvi
donjogradski trg koji je ubrzo pretvoren u perivoj, a do kraja desetljeća zajedničkm učinkom
reprezentativne arhitekture, hortikulturnog oplemenjenja i oduhovljenja skulpturom postao je
najljepši reprezentativni prostor Zagreba. On je svojim oblikovanjem i karakterom ishodište
buduće Zelene potkove.
Početku izgradnje perivoja prethodile su mnoge rasprave o njegovu možebitnom
uređenju, sadržajima koji bi na njemu trebali biti kao i o tome kolika sredstva bi za to trebala biti
korištena. No, temeljni obrat je nastupio kada je odlučeno da se puno veća sredstva ulože u
izgradnju i uređenje, ponajprije zbog promjene društvene klime i promjena u poimanju grada.
Grad se počinje shvaćati kao društveni prostor, a estetizacija se poima kao potreba i uvjet
funkcioniranja grada kao prostora života. Grad se ne svodi samo na stanovanje, poslovanje i
prolaženje, nego mora imati i reprezentativnu kvalitetu. Potreba za novim društvenim prostorom
u tom trenutku pretpostavljena je “korisnoj” funkciji, pa je konačno Sajmište moralo ustupiti
mjesto gradskom perivoju – mjestu susreta, sastajanja, kulturne razonode i igre.
Autor prve regulacije Zrinjevca bio je Rupert Melkus koji je plohu perivoja raščlanio na
četiri pravilna, jednaka i na uglovima zaobljena polja. Središnji rondo nastao je rezanjem uglova
polja i laganim konkavnim zaobljenjem zakošenih stranica. Do njega središnjim osima vode
putovi obrubljeni drvoredima. Dvostruki drvoredi okružuju perivoj tvoreći vanjske aleje, koje
kao i unutršnje služe kao šetnice. One su glavni oblikovni – prostorni i estetski element. Izvorno
vrtno uređenje trga obilježile su platane, koje su do danas ostale glavno obilježje, jer su u
istočnoj i zapadnoj aleji postojala dva reda sa po 40 platana u svakoj, a ukupno ih je bilo čak
140, Travnate plohe bile su zasijana gustom i tamnozelenom travom, a svaka ploha bila je
obrubljena sa 16 niskih grmova formiranih u čunjeve. U uglovima ploha bile su formirane
cvjetne rondele.
Zrinjevac je kao tvorevina sedamdesetih godina 19. stoljeća bio jedna od najranijih
srednjoeuropskih interpretacija engleskog skvera. Iako on nema intiman, polujavan karakter
engleskoga skvera jer je otvoren, neograđen i povezan šetnicama s ulicama koje teku duž oboda,
ipak poput skvera nudi mogućnost boravka u zelenoj oazi, pa čak i osjećaj skrovitosti. Godine
1874. Zrinjevac je u potpunosti opremljen nasadima cvijeća, klupama, stolicama i rasvjetom.
Sedamdesetih godina 19. stoljeća još je bilo prilično neizvjesno kakva će se obilježja pridati još
neizvedenim obodnim pročeljima. Uskoro su započele rasprave o zahtjevu za smještaj zgrade
Akademije, koje su pridonijele utvrđivanju svečanog i reprezentativnog izgleda Zrinjskoga trga i
utjecale na arhitektonsku izvedbu njegovih oboda. Akademija se smješta južno od uređenoga
perivoja, a nešto kasnije iza nje i zgrada Kemijskog laboratorija. Sve je to uvjetovalo nastajanje
Strossmayerovog trga i stvorilo uzor za nastajanje budućih donjogradskih perivojnih trgova.
Izgradnja oboda, kojom Zrinjski trg postupno zadobiva svoju arhitektonsku fizionomiju
te urbani i simbolički karakter, potiče težnje za upotpunjenjem, pa i promjenom karaktera
perivoja, što ga obrubljuju i uokviruju plače i građanske kuće. Perivoj ponovo mijenja svoj oblik
1878. kada brigu o gradskim parkovima preuzima Josip Peklar. U njegovom nacrtu svako od
četiri polja razdijeljivale su staze povučene poprečnim osima. Središta polja, sada na sredini
staza i pristupačna, naglašena su provizornim bazenima gdje su bile planirane fontane. Perivoj je
bio simetričan i po uzdužnoj i po poprečnoj osi, a po poljima su pravilno porazmješteni jednaki
kružni nasadi. Osam cjelina koje su takvom podjelom nastale bile su obrubljene širokim
porubom od bršljana ili niska grmlja. Novi koncept je odredila težnja dekorativnijem prizoru
partera, a nekadašnje mirne zelene zone pretvorene su u cvjetnjake. Nije poznato da li je taj nacrt
ikada izveden u potpunosti, ali dao je perivoju potpuno novi koncept. U isto vrijeme vođene su
brojne rasprave o postavi spomenika Nikoli Šubiću Zrinjskom u centru perivoja. Javlja se i ideja
o postavljanju poprsja brojnih slavnih ličnosti hrvatske povijesti duž putova perivoja. Godine
1879. dva poprsja postavljena su na južnom dijelu perivoja, licem prema Akademiji, a s
vremenom će im se pridružiti još nekoliko poprsja, ali izvorne ideje nikada nisu ostvarene. Na
sjevernoj strani je 1884. godine postavljen i meteorološki stup. Umjesto planiranog spomenika u
centru trga, 1891. postavljen je Glazbeni paviljon što je potaknulo ponovno preuređenje
perivoja. Planirano je obogaćivanje perivoja fontanama u središtima manjih polja kao i izrada
širokog polukruga nasuprot Akademija gdje bi se postavljala poprsja. 1893. na inicijativu
Hermanna Bollea postavlja se fontana na sjeverozapadnom polju, što novome gradskom vrtlaru
Franji Jeržabeku nameće potrebu novog preuređenja parka. Pruređenje je teklo u dvije faze gdje
je prvo uređen sjeverni a onda i južni dio. Ukinuo je poprečne staze u pojedinim poljima i
revitalizirao izvorni značaj zrinjevačkog perivoja kao zelenog skvera sa četirima izduženim
travnjacima na kojima su cvjetni nasadi tek akcenti. To rješenje se trajno održalo do danas uz
neke preinake. Uskoro su izvedena i dva bazena u južnim poljima u kojima su se htjeli izvesti
fontane, ali to zbog nedostatka novca nije napravljeno.
U periodu između 1998. i 2001. godine trg je obnovljen prema povijsnom izgledu s
početka 20. stoljeća. Prema starim nacrtima i fotografijama obnovljeni su arhitektonsko-
građvinski elementi poput klupa i rasvjete, kao i cvjetni i biljni nasadi. Platane su do danas ostale
simbol Zrinjevca, no makar su se očuvale u gotovo istom broju, one su konstantno izložene
propadanju zbog raznih nametnika i loših ekoloških uvjeta. Od ostalog drveća tu su još i klenovi
i lipe (sjeverna aleja), tise i božikovine (duž parka), hortenzije (u središnjem dijelu).

1. Knežević, S. (1996.), Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb

15.-Marija Brkić – Trg Nikole Šubića Zrinjskog
- Odak, Franka, 1990. : “ Zagrebačka “zelena potkova” – nasljeđe, stanje, perspektiva”, Zbornik
radova znanstvenog savjetovanja “Zelenilo grada Zagreba”, JAZU, Zagreb
- Knežević Snješka, 1987 : “Mjesto Zrinjskog trga u genezi zagrebačke “zelene potkove””,
radovi IPU 11
- Dokumentacija iz Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Zagreb