Metkovska Prezimena

Metkovska prezimena http://www.metkovic.hr/povijest/d_vidovic_metkovsko_stanovnistvo.a...
p o v i j e s t
Metkovsko stanovništvo u doba javnoga djelovanja Pročitajte
don Mihovila Pavlinovića Podrijetlo naziva Neretva

Na poziv organizatora ovih sad već tradicionalnih susreta da sudjelujem na
skupu posvećenom don Mihovilu Pavlinoviću u prvi sam se mah malo zamislio. O Metkovsko stanovništvo u
liku i djelu don Mihovila Pavlinovića nisam znao mnogo, tijekom studija čitao doba javnoga djelovanja don
sam ponešto o Pavlinovićevu javnom djelovanju, listajući Akademac, Benešićev Mihovila Pavlinovića
rječnik, pa čak i Rečnik SANU, počesto sam nailazio na citate iz njegovih djela.
No, najveće mi je otkriće (zahvaljujući svestranom znanju profesora Ante Nacrt za vidonjsku
Brečića) bilo čitanje Pavlinovićevih tekstova vezanih za Neretvu u kojima antroponimiju
pokazuje zavidno poznavanje neretvanske toponimije, na kojem bi mu mogli
pozavidjeti mnogi od roñenih Neretvana. Kad je jedan, uvjetno rečeno, stranac Željeznica
iskazivao toliko zanimanje za naš zavičaj, ni sam nisam mogao odoljeti da ne
pokušam dati svoj prinos proučavanju povijesti i društvenoga života svojega 14.06.1885. Mostar-Metković
rodnog grada. 1.8.1891. Sarajevo-Metković
25.11.1942. Metković-Ploče
Domagoj Vidović
Kako se gradila pruga
KRATKI POVIJESNI PREGLED DO OSLOBOðENJA GRADA METKOVIĆA OD

TURAKA
Iako se Metković u povijesnim vrelima spominje razmjerno
kasno, neretvansko je područje bilo itekako naseljeno. O Naroni i
srednjovjekovnoj Drijevi objavljeno je mnoštvo radova, no da je bilo
Posljednje putovanje Ćire
života i u drugim neretvanskim mjestima, svjedoči nam čitav niz
dokumenata iz dubrovačkog arhiva. Tako su, primjerice, dubrovačkim Poginuli hrvatski branitelji
grañanima postale mnoge osobe neretvanskoga podrijetla: 1347. Branko
Dobravčić, sin Tvrdislava (Brancho fillius Turdislaui Dobraucich), 1350.
Kranko Bogojević (Crancus Bogoeuich) i Stojislav Mirojević (Stoyslauus
Miroeuich), 1356. Andrija Gojslavić (Andreas Goislauich), 1382. Dragoslav
Tvrdenović (Dragoslauus Thuerdenouich), 1392. Vukša Didalić (Vochsa
Didalic), 1397. Vučin Gojslavić (Volcin Goysalich), 1399. Vukac Ostojić,
Pribislav Radončić (Pribislaus Radoncich) 1407. Božitko Dapković
(Bositicho Dapchouich), Vladoje Meditić (Vladoye Meditich), Raič (Raichus)
i Radič Milošević (Milousseuich), Milovan Pribilović (Millouan P(ri)bilouich); Granica! A, što je to granica?
s oznakom podrijetla Slivno spominje se 1395. Radin Butković (Radin Tu riječ granica čuo sam
sredinom pedesetih, kada me
Butchouich), 1396. Dobrovolj Pribilović; s oznakom podrijetla Brštanik otac na biciklu vozio u
(današnji Opuzen) 1392. Petar Ostojić (Petrus Hostoich) i Bratoš Lupković Metković za blagdan sv. Ilije.
(Bratos Lupcouich); s oznakom podrijetla Dobranje 1398. Radan Gojčinić više..
(Radan Goyzinich).[1]
Iz dokumenata doznajemo da su koncem 14. st.
Dr. Ivan Jurić
dijelom neretvanskoga područja upravljali Gregur i Sanko Milatović, 1472.
kao posjednici na Posrednici (Opuzen) spominju se Šimrakovići, a u 15.
st. i vlastela Nikolići (Grgurevići). [2] Zapadnim su dijelom Neretvanske
krajine vladali Radivojevići-Vlatkovići-Jurjevići sa sjedištem na Vrataru. Iz
Neretve su se u Dubrovnik početkom 15. st. doselili i Zuzorići[3]. Pred
turskom najezdom većina je starijega neretvanskog stanovništva
prebjegla na srednjo- i južnodalmatinske otoke. Samo na Braču nalazimo
obitelji Crnčević, Kukretić, Marojević, Mihovilović, Novaković, Rajčević i
Scipioni (Šćepanović) za koje smo sigurni da su podrijetlom iz Neretve.
Na području je današnjega grada Metkovića, prema novijim
arheološkim spoznajama, na obroncima Predolca postojalo ilirsko naselje
o čemu svjedoče ostatci ilirskih gradina[4]. Metković (Metcovich) se prvi
put spominje 17. siječnja 1422.[5] U dokumentu se spominju gabeoski
carinici Petar Primić (Petrus de Primo) i Stanihna Sladinović (Stanichna
Sladinovich) koji su zaplijenili lañu s robom Matu Getaldiću. U to se
vrijeme Metković nalazio u sastavu srednjovjekovne župe Luka koja se
prostirala od ušća Neretve na jugu do Tasovčića na sjeveru, te od
Borovaca na zapadu do Glušaca i Vidonja na istok. S obzirom na to da se
Metković nakon prvog spomena u povijesnim vrelima gotovo i ne
spominje, jasno je da se na mjestu današnjega grada nije bilo razvilo
1 of 16 11.8.2010 20:32
značajnije naselje. Metković se doduše spominje i kasnije, u Poimeničnom

popisu sandžaka vilajeta Hercegovine 1475. – 1477., ali bez ikakva
podatka o tome je li naseljen. Metković se ne spominje ni u Izvještaju
splitskoga dominikanca fra Daniela papi Sikstu V. iz 1589. koji govori o
teškim prilikama koje su snašle katolike na području trebinjsko-mrkanske
biskupije (kojoj je do osloboñenja od Turaka pripadao i Metković), no u
tome se izvješću spominju zažapska sela, a meñu njima i Glušci (Glusi),
koji i danas pripadaju Župi sv. Ilije.[6] Glušci se spominju i u tri
dokumenta iz 17. st.: 1628. ondje su posjednicima postali Osman-ćehaja i
Timurov sin Sefer, koji su naslijedili zemlje izvjesnog Alije; 1660.
spominju se ondje Stjepanov sin Radojica, bratić mu Milutin, sin Radiča,
te Grgur, sin Ivanov, koji obrañuju zemlje u turskom vlasništvu; 1672.
izvjesni je Ahmed isplatio Ivanovim sinovima Grgi i Juri 1400 akči da se
odreknu zemalja u tome selu.[7] Lipo selo Metkoviće i Raič-arambašu
spominje pak tek Kačić.
IME GRADA I PRVI VAL DOSELJENIKA NAKON OSLOBAðANJA NERETVE OD

TURAKA
Ime grada izvodi se od prezimena Metković (Metko [< Medo[8]] +

-ović). Sve do polovice 20. st. uobičajeniji je bio množinski oblik
Metkovići[9]. Množinski oblici na -ići (-ovići/ -evići) u hrvatskoj
toponimiji označuju obično mjesta iz kojih ljudi potječu i obično su
antroponimnog (patronimnog) postanja. Najčešće su nastali
transonimizacijom od imena ili prezimena rodonačelnika. U Neretvi su
toponimi na -ići (-ovići/ -evići) češći kod zaseoka, a nešto rjeñi kod
važnijih naselja. Povijesni izvori i ovdje daju toponimiji za pravo. Poznato
je da se u ispravama iz 1433. i 1449. spominje patronim Metković.[10]
Mnogo kasnije (1702.) meñu stanovnicima Čitluka (današnje Gabele)
spomenuti su Cvitko Metković[11] i dva Ivana Metkovića[12]. Slično kao i
za ojkonim Metković, za ojkonime Bagalovići i Momići imamo i povijesne
potvrde da su antroponimnog postanja. Prezime Bagalović nosilo je
nekoliko svećenika iz toga mjesta u 17. st. (prije se selo zvalo Kameno
Brdo), a fra Frane Momić s Rujnice živio je u drugoj polovici 18. st. [13]
1684. godine u Metkoviću se spominju obitelji Banić, Grubišić
(Grubješić), Marinić, Sironjić i Vuković (katolik), a kad Mlečani dodjeljuju
zemlje u Gabeli 1695., posjednici postaju i Metkovci: Petar Galiotović, Vid
Abančić, Stipan Lučić, Jure Tikvić, Toma Sočivica, Taberljan Vukić, Ivan
Ledina, Sava Grubješić[14], Stojan Vranješević, Mate Jaranović, Stjepan
Crtoričić i Stojan Vukić. Vrijedi spomenuti i mletačke nadarenike u
Doljanima i Dračevu 1694. Parcele u Doljanima dobili su Tadija Lučić,
Stjepan Mihić, Sava i Ante Grgurević, Janko Mišković, Vid Mandić, Toma
Vuičić, Vidoje Rumić i Mato Bukovac. Iste su godine posjednici u Dračevu
Mitar i Josip Dračevac, Nikola Rešković, Matijaš Nikolić, Mijo Galjičić,
Pavao Gluščević i Grgo ðikolinović.[15] U Glušcima se kao posjednik 1695.
spominje Andrija Ilić.[16] Na Pologoši i u Glušcima 1702. spominju se Ivan
Stipurinović, Nikola Žarković, Ivan Mornarić i Mileta Vuković.[17] Iako u
manjoj mjeri nego susjedna zažapska sela, i Metković se vjerojatno od
prvoga spomena, za vrijeme turske okupacije, u 18. pa i u dobroj mjeri
19. stoljeću sastojao od odreñenoga broja zaseoka i pastirskih stanova. O
tome zasad nema pronañenih zabilježenih svjedočanstava, ali nam to
potvrñuje mjesna toponimija. Na obroncima Šibanice, Gledavca,
Umetaljke, Popine i Dešnja nekoć se nalazio čitav niz manjih povremeno
ili stalno naseljenih naseobina. Do danas su opstali zaseoci Parile, Rep i
Podrep, Dubravica je prerasla u posebno naselje, dok su negdašnji
2 of 16 11.8.2010 20:32
zaseoci Jerkovac, Klada i Postružje postali dijelom grada. U Podrujnici je

pak dio Metkovaca imao svoje staje. U naselju Bajamine (iznad crkvice
sv. Ante na Repu) živjeli su Vuice i Gabrići, a u Glavama (brdo iznad
Pologoše) Vekići i Drljići. Nedaleko su odatle i danas napuštene
Merdžanove kuće. Mikrotoponim Raičeve ograde upozorava nas i na ranu
prisutnost Raiča u Neretvi[18].
Posebno je zanimljiv slučaj sela Glušci, danas gotovo isključivo
napučenoga srpskim življem. Hrvatsko se stanovništvo iz toga sela
povlači nakon znatnijega priljeva srpskoga stanovništva krajem 17. i
početkom 18. st. te do danas opstaje samo u zaseoku Orah (Pole). O
nekoć izraženijoj prisutnosti hrvatskoga stanovništva u selu svjedoče i
mnogi zemljišno-posjednički toponimi antroponimnoga postanja: Drlića
guvnine, Medića vrbe i Medića grabovine, Frančeve vrbe, Verajuša,
Vekića masline, Galovuša, Balićuša (Balići ili Balijići bilježe se u
metkovskim maticama početkom 19. st. na Dubravici, a podrijetlom su iz
Turkovića). Ako tome pridodamo i činjenicu da su u Glušcima nekoć živjeli
i Stipurinovići, Baće, Ilići, Sočivice, Baguri, Škegurinovići, a
najvjerojatnije i Miloševići (postoji mikrotoponim Miloševića greb), da su
u neposrednoj blizini živjeli Maslaći, Medići, Menale, pogled na prošlost
Glušaca postaje posve drukčiji. Najstariji su pravoslavni rodovi na ovim
prostorima Žarkovići i Knežići iz Hrasna, koje spominje još Kačić, zatim
Šukovezi (ne nahode se nigdje osim u Metkoviću), Paronosi, Vlačići i
Mostarci (kojih je bilo i katolika) u Metkoviću, Mornarići i Popovci (koji su
starinom iz Mrkonjića i koji su se iz Dobranja i Glušaca zarana preselili u
Metković) te Arnauti, Bojbaše, Pucari i Vukovići koji i danas naseljavaju
Glušce. Na Kljenku i Kolojanju nalazimo još Brstine i Mandrape. O
pravoslavnim rodovima nemamo previše podataka. Velika ih je većina
pristigla iz istočne Hercegovine[19] (Arnauti, nekoć Dropići, iz Gabele, a
ondje iz Mrkonjića u Popovu; Mostarci vjerojatno iz popovskih Poljica,
Brstine[20] iz Ćetoljuba u Hrasnu; Vukoviće se spominje u Veličanima
1695.[21], a po vlastitoj su tradiciji iz Vukovića kod Ivanjice). Jedan su dio
pravoslavnoga življa iz Zažablja, Popova i Crne Gore[22] Mlečani smjestili
na Biokovo, u Imotsku i Vrgorsku krajinu, u opustjele turske kuće. Dio se
tih pravoslavaca nastanio u Glavini Donjoj i Krivodolu, a dio ih se, poput
Pucara, koji se spominju kao doseljenici iz Zavojana u metkovskim
maticama iz 18. st., vratio u Neretvu[23]. Biskup Bijanković govori o oko
1000 pravoslavnih obitelji pristiglih u okolicu Imotskoga, no brojke u
ovome slučaju nisu pouzdane, kao što uporišta nemaju ni naklapanja o
pokatoličenju velikoga broja pravoslavnih obitelji iz Popova.[24] Uvidom u
najstarija sačuvana stanja duša neretvanskih župa, vidimo da je riječ tek
o rijetkim pojedinačnim prelascima.[25] Štoviše, podatci iz metkovskih
matica vrlo su dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isključivo
srpskim selima u Popovu polju nekoć živjeli katolici. Tako je obitelji
Ivanišević podrijetlom iz Poljica, Medari su iz Sedlara ili Dračeva (u
Popovu), Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galjičići iz Galičića[26], a
najvjerojatnije su i Gluščevići iz Sedlara. U navedenim se pak selima ne
spominje nijedan katolik u posljednjih 300 godina! Prema podatcima iz
matica jasno je da novopridošlo stanovništvo ne mijenja vjeru po
doseljenju. Takoñer je jasno da glavnina novopridošloga stanovništva
3 of 16 11.8.2010 20:32
potječe iz istočne Hercegovine; uglavnom iz Popova i Zažablja te nešto iz

napuštene Gabele. Zašto je tome tako? Zašto već u prvome valu
naseljavanja nije zabilježen veći broj doseljenika iz obližnjih sela s desne
obale Neretve? Odgovor je poprilično jasan: Neretva je tekla današnjim
starorječjem i prelazak preko obala bio je vrlo težak, gotovo nemoguć.
Koliko je snažna bila ta prirodna prepreka, rječito govori i današnja
razlika izmeñu neretvanskih govora na lijevoj i desnoj obali Neretve. U
Vidonjama i Dobranjama, primjerice, zabilježen je tek jedan doseljenik iz
zapadnoga dijela Donjega Poneretavlja. Stariji su metkovski rodovi
podrijetlom iz Zažablja ili Popova: Jeramaz (1734. iz Vidonja), Medar
(1734. iz Medarevina, Vidonje, prije iz Dračeva ili Sedlara), Sočivica
(1736. od Franića iz Turkovića i Hutova), Raič(ević) (1737. iz Hutova;
prije sa Strmice, Trebinja), Mandrapa (1736. iz Hrasna), Ilić (1738. iz
Dobranja i Glušaca; prije iz Hutova), Šijaković (1738.; s Trebinje),
Repeše (1738.; iz Cereva), Puljević (1740. iz Vidonja), Vuica (1740. s
Trebinje), Gabrić (1742. nekoć Pačići iz Mravinca u Dubrovačkom
primorju ili s Trebinje), Bukvić (1741. iz Ravnog), Šprlje (1747. iz
Dobranja i Gabele), Martić (1748. sa Zelenikovca, Hutovo), Popovac
(1752. iz Mrkonjića, Popovo), Gutić (1752. iz Kijeva Dola, Popovo),
Magzan (1757.; Volujac kod Trebinja), Mijići (1739. sa Strmice), Vukša
(1753. s Trebinje), Milan (1759. iz Stoca), Bagur (nekoć Paprica; pristigli
1815. iz Cereva), Bošković (1757. iz Hutova), Baljevac (1760.
najvjerojatnije iz Čvaljine u Popovu gdje postoji toponim Baljevci), Bulum
(1760. iz Dobranja, gdje su starosjedioci), Kljusurići (1781. iz Vidonja; u
Vidonje došli iz Stoca). Iz sela s desne obale Neretve i iz Gabele
podrijetlom su rodovi Arbić (s nadimkom Serapčević koji je zabilježen još
1734.; podrijetlom su iz Gabele), Krvavčević (1738.; Gabela), Brečić
(1746. iz Vida; dio vjerojatno iz Hutova), Jurišinović (1759. iz Vida gdje su
se prezivali Oršulić), Malenica (1760. iz Borovaca), Vekić (1781. iz
Borovaca), Volarević (1767. iz Borovaca), Vranješ (1772. iz Gabele),
Dominiković (1781. iz Otrića). Bilo je i doseljenika iz zapadne Hercegovine
(npr. Vištice iz Veljaka 1769.; Prćavci iz Prćavaca 1752.), Makarskoga
primorja (Vlašići 1740. iz Graca; vjerojatno i Jelaši iz Živogošća), Korčule,
Pelješca i Dubrovačkoga primorja, a s razvojem grada i luke i iz
udaljenijih krajeva[27].
NEKI STARIJI METKOVSKI RODOVI

Donosim popis nekih starijih metkovskih rodova s povijesnim
potvrdama o njihovoj nazočnosti na ovim prostorima. Samo se
iznošenjem istine i argumentima može odgovoriti na velikosrpsku
propagandu koja je imala neobično jak i poguban utjecaj kojega mnogi ni
danas nisu svjesni. Mnogi pripadnici starosjedilačkih obitelji iz ovih
krajeva kad ih se upita odakle su, odgovaraju da su iz Crne Gore, iako za
to nema potkrepe u dokumentima[28]. Crnogorci su nakon osloboñenja od
Turaka i stvaranja samostalne države u očima onodobnih Neretvana i
Hercegovaca postali junaci. Našim je ljudima laskala bilo kakva
usporedba s Crnogorcima. Tu je činjenicu iskoristila velikosrpska
propaganda ne bi li sve Hrvate istočno od Neretve proglasila Crnogorcima
(odnosno Srbima) katolicima. Na tome je radio i Jevto Dedijer čija je
knjiga Hercegovina bila dosta čitana i u našim stranama. Upravo je
spomenuta knjiga najčešći izvor „predaja“ o našim starim „crnogorskim“
4 of 16 11.8.2010 20:32
rodovima.
Prezimena su odabrana tako da čitatelj dobije što vjerniju sliku o
metkovskom stanovništvu u 18. i 19. stoljeću. Čitatelj takoñer mora uzeti
u obzir da nisu svi današnji nositelji istoga prezimena istoga podrijetla.
Primjerice, svega je nekoliko obitelji Ilić podrijetlom od prvih metkovskih
Ilića. Ostali su iz Gabele, Vida, Mostara, pa čak i s Visa.
Arbić
Trgovce Arbiće iz Gabele nalazimo u dubrovačkim spisima. Iz iste su

obitelji čak tri svećenika u 17. i početkom 18. st.[29] Stephanus Blasii
Arbich de Gabella preselio se u Dubrovnik gdje je 1726. upisan u knjige
vjenčanih[30]. Andriju Arbića s nadimkom Serapac nalazimo u
metkovskim maticama 1756. Od ovoga je nadimka nastalo prezime.
Izumrli su krajem 19. st.[31]
Bačić/Baće
Spominju se u maticama roñenih 1737[32]. Isprva su stanovali na

Pologoši. Iz obitelji Bačić potječe trećoredac fra Mijo Bačić, roñen u
Neretvi (1678. – 1765.), najvjerojatnije u Metkoviću.[33] Andriju Bačića
spominje se pak kao posjednika u Vidonjama 1702[34].
Bagur
Prebjezi su iz Cereva. Isprva su stanovali u Glušcima. Stojan Bagur s

nadimkom Paprica spominje se u metkovskim maticama 1815. [35].
Upravo se kao Paprice Baguri spominju u maticama krštenih župe
Gradac[36].
Bilan
Spominju se 1736. u metkovskim maticama[37]. Po vlastitoj su predaji iz

Bosne. Tome ne mora biti tako jer je Matija Bilanić ubilježen u Zemljišniku
odlomka Vidonje iz 1702[38].
Bošković
Godine 1757. doselili su se iz Hutova[39]. Nosili su nadimak Toša. U

Hutovu se Boškovići spominju 1723.[40] U nedalekim Dobranjama
Boškovići s nadimkom Tomičić upisani su u župske matice 1769. Ova se
grana Boškovića doselila iz Orahova Dola i u izravnom je srodstvu s
obitelji Ruñera Boškovića[41].
Brečić
Doselili su se 1746. iz Vida gdje se spominju u maticama iz 1734. Ondje

su došli iz Kočerina u Hercegovini[42]. Kao pridošlica iz Jezera u
opuzenskim se maticama 1733. navodi Mato Brečić. Dotični se u zapisniku
bratovštine sv. Stjepana spominje kao Mato Omanović. Godine 1766.
spominje se prokurator Duje Oman, a njegov je sin upisan 1806. kao
5 of 16 11.8.2010 20:32
Nikola Brečić Oman. [43] Kako u Hutovu nalazimo mikrotoponim Omanova

šabuša, nedaleko kojega je mikrotoponim Bočinica, za koji postoji predaja
da je bio nastanjem Brečićima, vjerojatno je barem dio neretvanskih
Brečića podrijetlom iz Hutova ili je u nekom razdoblju nastanjivao to selo.
Od neretvanskih su Brečića i oni u Glavini Donjoj kod Imotskoga.
Bukvić
Spominju se 1741. s naznakom podrijetla Hercegovina[44]. Najvjerojatnije

su iz Ravnoga gdje se u maticama spominju od 1709.[45]
Cvitić
Od 1741. žive na Dubravici i nose nadimak Štruc[46]. Bilo ih je nekoć i na

dubrovačkom području (Gromača, Kliševo).
Ćorić
Napušteni zaselak Ćorići nalazi se nedaleko Glušaca, a u samim Glušcima

postoji toponim Ćorića kuk. Ćorići su se naknadno naselili i u Dračevo,
gdje su takoñer pravoslavci. Ondje su vjerojatno došli iz Drijenjana u
Popovu.
Dominiković
Prezivali su se i Tomić, a spominju se kao doseljenici iz Otrića 1781. [47],

gdje ih se drži kao starosjedioce. Po obiteljskoj su predaji ondje pristigli s
livanjsko-duvanjskoga područja. Dominikoviće (ali i Tomiće!) nalazimo u
selu Komorani kod Livna još 1743., u prvom popisu katoličkih vjernika na
području Bosne i Hercegovine.[48]
Drljić
Spominju se u maticama još 1734. Najvjerojatnije su iz Zagvozda gdje ih

se spominje davne 1686. (prezime je naknadno pokraćeno u Drlje)[49].
Živjeli su izmeñu današnje Dubravice i Glušaca. Spomen na njih čuva
mikrotoponim Drljića guvnine.
Gabrić
Prethodno su se prezivali Pače/ Pačić i spominju se 1742. u Glavama iznad

današnje Dubravice.[50] Godine 1756. u metkovskim se maticama
spominje Duje Pačić s nadimkom Gabrić, a od 1771. Gabrić postaje
službeno prezime[51]. Danas u Metkoviću postoji samo jedna obitelj Pače,
a isto se prezime bilježi u Mravinci u Dubrovačkome primorju, gdje su
Pače vjerojatno pristigli kao prebjezi iz Popova.[52]
Gluščević
Rod koji se spominje 1735. u metkovskim maticama. Po vlastitoj su

predaji iz Crne Gore i u prvo su vrijeme živjeli na području Glušaca.
Najvjerojatnije su u Dračevo (gdje se 1694. kao posjednik spominje
6 of 16 11.8.2010 20:32
Pavao Gluščević[53]) pristigli iz popovskoga sela Sedlari odakle su u

Neretvu, otprilike u isto vrijeme, pristigli i Medari, koji su ondje bili u
srodstvu s rodom Glušci.
Ilić
Ivan i Mileta Ilić iz Zažablja spominju se 1694. kao posjednici u Osičenoj

Meñi (današnjoj Osječenici) kod Hutova. Ivan Ilić naći će se i u
dobranjskom zemljišniku iz 1702. Meñu posjednicima u Glušcima
spominje se 1695. Andrija Ilić kojemu je s drugim dobranjskim seljacima
pripao velik dio zemljišta na Pologoši pod brdom Kolojanj. Isti se Andrija
spominje i kao posjednik u Putrovu (možda Hutovo, gdje su zabilježeni i u
maticama), negdje u Zažablju. Janju, kći Ilije Ilića iz Dobranja, nalazimo
u Kominu 1733. U Vidonjama se kao posjednici navode Andrija i Nikola Ilić
još 1702. Gradačke matice Iliće bilježe u Hutovu od 1732. do 1770. 1738.
prvi se Ilići spominju i u Dubravici nadomak Metkoviću. Zabilježen je i
oblik prezimena Ilijić.[54]
Ivanišević
Spominju se 1780. kao doseljenici iz Popova (zabilježeni su i kao

Popovčići)[55], najvjerojatnije iz popovskih Poljica. Ivaniševići se kao
doseljenici iz Hercegovine spominju u Imotici 1583. i 1587., a koncem 17.
st. živjeli su u Glumini[56]. Ubilježeni su i kao Ivaniši.
Jelaš
Spominju se 1735. u Metkoviću, a u Opuzenu je 1733. zabilježeno

doseljenje jednoga Jelaševića iz Gabele[57]. Prezime je često u
Makarskome primorju (Živogošće).
Jeramaz
Podrijetlom su od Crnčevića, najstarijeg prezimena zabilježenog u

Vidonjama (zaselak Zarncevichi davne 1639. u svome pohodu bilježi
biskup Resti misleći pritom na vidonjsku Bresticu[58]). Po legendi su
starinom iz Rijeke Crnojevića (navodno su se prije i prezivali Crnojević)
odakle su tri brata stigla u Podvode kod Brestice. Postojala je u prošlosti i
potvrda obiteljske predaje: popis je svojih imanja u staroj postojbini Stipe
Jeramaz iz Metkovića poslao crnogorskom knezu. Dio se Crnčevića zarana
preselio u Metković gdje su dobili nadimak Jaramaz (tur. yaramaz
'nevaljalac'; jaramazima su nazivani kršćani koji su prividno prihvaćali
islam, a privatno čuvali staru vjeru), što im je postalo prezime 1734.
(danas se bilježi i kao Jeramaz). Crnčevići su s Krčevina (Vidonje) imali
nadimak Janjić koji je od 1805. postao prezime (izumrli su 70-ih godina
prošloga stoljeća)[59].
Jurišin
Godine 1759. spominju se u Metkoviću kao doseljenici iz Vida gdje su se

prezivali Oršulić i gdje se spominju u maticama 1738.[60], a drže se
7 of 16 11.8.2010 20:32
starosjediocima.
Kljusurić
Prvi put se spominju na Dubravici 1788. s nadimkom Ćelić.[61] Početkom

18. st. (1702. g.) u vidonjskom zemljišniku spominje se Marko Kusurović
čije se prezime dovodi u vezu s Kljusurićima[62]. Upravo su se iz Vidonja
Kljusurići preselili na Dubravicu.
Krvavac
Pristigli su u prvoj polovici 18. st. iz Gabele gdje ih se spominje u popisu

fra Pavla Dragičevića iz 1742. [63] Nalazimo ih i u Stanju duša župe Hrasno
iz 1792. u Doljanima.[64]
Lalić
Riječ je o jednoj od starijih neretvanskih obitelji koja se spominje u

metkovskim maticama još 1734[65]. Još je ranije (1702.) kao posjednik u
Vidonjama zabilježen Mitar Lalić[66]. Obraćenik s islama na kršćanstvo
Nikola Lalić upisan je u Stanje duša župe Opuzen 1733[67]. U Čepikućama
se u drugoj polovici 18. st. spominje Grgo Lalić.[68]
Magzan
U prvim se upisima u metkovskim maticama iz 1757. pišu kao

Mazgan[69]. Vjerojatno su podrijetlom iz Volujca kod Trebinja gdje se
1694. spominje Sladoje Magazinović.[70]
Malenica
Grgurinovići, s nadimkom Malenica /Manenica, spominju se kao

doseljenici iz Borovaca u metkovskim maticama 1760. godine. U
Borovcima je kao posjednik, u uvali Duboka, 1704. naveden Marko
Grgurinović, a iste se godine jedan Grgurinović spominje kao posjednik u
Bristi. Osim Manenica od njih su i Kešine koji su, kao Grgurinovići,
navedeni u župskim maticama u Vidu 1751.[71] Starinom su iz Zvirića.[72]
Martić
U metkovskim se maticama navode 1748.[73] Jedan su od najstarijih

hrvatskih katoličkih rodova u ovim krajevima. Još se 1278. spominje
Vratislav Martić kojega s Dobromirom Toplićem tuži dubrovački trgovac
Marin Kišelj da ga je opljačkao na putu za Drijevu. Martiće kao junake iz
Kandijskoga rata (1645. − 1669.) opjeva i Kačić[74]. 1695. Mlečani
dodjeljuju harambaši Luki Martiću i njegovu bratu Marku posjede na
Zelenikovcu[75], a 1702. Mato Martić dobiva od Mlečana posjede u
Vidonjama.[76]
Medar
8 of 16 11.8.2010 20:32
U popisu posjednika u Dobranjama 1702. spominju se Petar, Ivan i Vido

Medar. Vjerojatno je po njima nazvan zaselak Medarevine nedaleko
Bijelog Vira, a u Dobranjama postoje njive Medaruše. Medari se već 1734.
spominju u Metkoviću (vjerojatno u Dubravici gdje postoji Medarov do).
Medara ima u Sedlarima i Dračevu u Popovu (iz Popova najvjerojatnije
potječu neretvanski Medari, a u Popovu su oni danas pravoslavci) te u
Stocu (gdje su muslimani).[77]
Merdžan
Pristigli su na Dubravicu početkom 19. st. iz Popova. Ondje ih se spominje

u Strmici 1708. i poslije u Veljoj Meñi, odakle ih se dio preselio na Bivolje
Brdo i u Gnjilišta. [78] Živjeli su i na Umetaljci, brdu izmeñu Metkovića,
Dubravice i Glušaca.
Mijić
Stjepan Mihić dobio je 1694. od Mlečana posjed u Doljanima. Vjerojatno

su se neki od njegovih potomaka preselili na Dubravicu gdje se spominju
u maticama 1739. Radovan Jerković navodi da su iz Popova[79]. U
Strmici, u župi Trebinja, Mihići se spominju od 1709.[80], a iste godine
prelaze u Trnčinu gdje su upisivani kao Mihići, Džamarije (od 1709.) i
Talajići (upisi iz 1714. i 1715.).[81] Bilo ih je i u Gracu (kod Neuma) gdje i
danas postoji toponim Mijića/ Mihića polje.
Milan
Paško Milan s nadimkom Deronja spominje se u metkovskim maticama

1802.[82] Milani (Milanovići) iz Stoca doselili su se u Metković 1759.[83]
Očito je riječ o jednome od starijih rodova na ovim prostorima. Naime,
Juraj Milanović spominje se 1371. u Stonu, Radonja Milanović 1434. u
Drijevima, a 1498. u Liscu, Ošljem i Smokovljanima[84]. Ovi su Milani u
krvnom srodstvu s Milanima potomcima Jurja Grubišića koji je 1786.
promijenio prezime u Milan jer mu se tako prezivala mati[85]. Ti su pak
Milani potomci Save Grubješića, Metkovca kojemu je mletački providur
1694. dodijelio zemlje u Gabeli[86]. Vjerojatno su i Grubješići iz Popova.
Ondje se u Dvrsnici i Sedlarima spominje prezime Grubješa.
Mornarić
Doselili su se u 2. polovici 18. st. Isprva su stanovali na Pologoši.

Podrijetlom su od stare zažapske obitelji Mrnar(ev)ić koje Kačić spominje
u pjesmi Od Stipana Kristića i njegovi svatova. Kao Mrnarevići spominju
se u maticama župe Lisac u Dubrovačkome primorju 1646. (Petar
Mrnarević, Stojanov, koji se doselio s Trebinje)[87], Mrnareviće katolike iz
Ravnoga nalazimo kao iseljenike u Dubrovniku već 1668.[88] U
gradačkom se zaseoku Dobrovo 1695. kao posjednik spominje Petar
Mrnarević[89]. Danas su metkovski Mornarići pravoslavci, ali kako jedna
od mjesnih predaja kaže da su upravo oni odabrali mjesto na kojemu je
izgrañena prva crkva sv. Ilije (početkom 18. st.) i s obzirom na to da su u
9 of 16 11.8.2010 20:32
lisačkim i ravanjskim maticama zabilježeni kao katolici, ostaje pitanje

jesu li to bili i pri doseljenju.
Popovac
Kao pridošlice iz Glušaca spominju se 1752. [90] Ondje su se najvjerojatnije

doselili iz Mrkonjića u Popovu. Zanimljivo je da su u Mrkonjiće pristigli iz
Trnčine (Dedijer[91] navodi da su u Mrkonjiće stigli iz Vlaške rudine, a ona
se nalazi upravo iznad Trnčine). Popovci su inače upisivani u gradačke
matice od 1732. do 1777. u Hutovu i Dobrovu s nadimkom Trnčanin[92].
Kako u Trnčini nikada nije bilo pravoslavaca, očito su u pravoslavnom
okruženju u Mrkonjićima dotadašnji katolici postali pravoslavci[93] i kao
pravoslavci se naselili u Glušce pa u Metković. Popovci su kao katolici
živjeli na počiteljskom području[94], u Glamočevicama (Brštanik,
Dubrave) 1792.[95] i u Plini, na desnoj obali Neretve.[96]
Puljević
Godine 1740. spominju se u metkovskim maticama[97]. U Metković su

pristigli iz Vidonja (ondje postoji mikrotoponim Puljevića glavica).
Raič
U Kačićevoj pjesmi Od vitezova neretvanskih spominje se Raič-arambaša

iz Metkovića. Na brdu Popina iznad Doljana postoji mikrotoponim Raiča
ograde. U metkovskim su maticama zabilježeni od 1734.[98] Miho Raičev
iz Strmice spominje se 1645. u maticama župe Lisac, a u Ošljem je 1683.
zabilježena udaja jedne Hutovke Rajčevićke. [99]
Repeša
U Metkoviću su upisani u matice 1742.[100] Vjerojatno su iz Cereva gdje

se 1732. krsti Ivan, sin Nikole i Mande Repeša.[101] Nakon što je jedan dio
obitelji (koji je donedavna živio u Dubravici iznad Sjekosa) islamiziran,
Repeše katolici u Hercegovini mijenjaju prezime u Menalo[102], dok u
Metkoviću ostavljaju staro prezime.
Sočivica
Metkovcu Tomi Sočivici dodijeljeni su 1694. posjedi u Gabeli, a 1736.

Sočivice su prvi put ubilježeni u metkovske matice. [103] Zabilježeni su i
kao Franić / Vranić. Možda ih je moguće povezati s Franićima iz Turkovića
u Popovu, a koje se povezuje s popovskim Žilićima (njih pak nalazimo u
Popovu još 1372.[104]). Postoji predaja da je meñu njima bilo hajduka i da
su neki otišli dublje u BiH. Možda se upravo potomci nekog od
neretvanskih Sočivica spominju u selu Bila kod Livna u popisu katolika što
ga je 1768. učinio fra Marijan Bogdanović.[105]
Sprčić/Šprlje
10 of 16 11.8.2010 20:32
Godine 1761. u Dobranje se iz Domanovića doselio Mijo Sprčić. U

Habatnicama kod stolačkoga Kruševa Sprčići se spominju 1726. Zanimljiv
je podatak da je izvjesna Kata čak pet puta upisana u gradačke matice, i
to svaki put s drugim prezimenom 1728. kao kći Mate Grgurevića, 1729.
kao Kata Sprčić, 1737. kao Kata Šprljić, 1740. kao Kata Grgurević, a
1750. kao Kata Soče. Antu i Savu Grgurevića nalazimo meñu
posjednicima u Doljanima i Dračevu 1694., a poslije i u Opuzenu. Soče
žive u Vidonjama odakle su otišli u Opuzen i Metković. Šprlje, Šprljiniće i
Šprljiće bilježe i metkovske matice kao doseljenike iz Gabele u prvoj
polovici 18. st. Oblik Šprljčić zabilježen je u slivanjskim maticama 1741.,
a u dobranjskim 1802.[106]
Stipurina/Šćepurina
Meñu posjednicima u Glušcima i Oraškoj luci 1702. nalazimo Ivana

Stipurinovića, a oblik Šćepurina zabilježen je u župskim maticama 1771.
Fra Blaž Stipurinović „iz Zažablja“ bio je živ oderan u Stocu 1596. U
Dobranjama postoji toponim Stipurinovića kraj pa je fra Blaž vjerojatno
bio Dobranjac.[107]
Vekić
Pristigli su iz Borovaca 1780. Iznad ceste od Dubravice prema Glušcima i

danas postoji mikrotoponim Vekića masline. Iz Metkovića se jedna obitelj
preselila u prvoj polovici 19. st. u Doljane. U Borovcima se Vekići
spominju meñu posjednicima iz 1704.[108], a po vlastitoj su tradiciji iz
Kozičkih Poljica.
Veraja
Godine 1702. u popisu se posjednika u Dobranjama spominju Ivan i Rade

Verajić. Veraje se u dobranjskim maticama selu spominje tek 1805.
Razlog bi tome mogle biti lokalne razmirice zbog kojih se jedan dio
Veraja, danas s nadimkom Pole, preselio na Orah iznad Glušaca (ondje i
danas živi jedna dvočlana obitelj), a drugi dio na Parile i Rep pred
Metkovićem. Po predaji su dva brata došla na dobranjsko Bobovište iz
Bijeloga Polja u Crnoj Gori odakle je jedan prešao u Čapljinu. Donedavna
su u Klepcima živjeli Veraje pravoslavci.[109]
Volarević
Starosjedioci u Borovcima pristigli u Metković 1767[110]. Prema jednoj od

predaja pristigli su iz Ravnih kotara (iz Benkovca), a ima ih i u Predgrañu
kod Ljubuškog.
Vranješ
Doselili su se iz Gabele u 2. polovici 18. st. Zabilježeni su i kao

Vranjoš.[111]
11 of 16 11.8.2010 20:32
Vuica
Upisivani su kao Vuičići od prvoga upisa 1740. do 1804.[112] Podrijetlom

su od Batina s Trebinje koji se od 1710. ondje bilježe i kao Batine i kao
Vuičići[113]. Toma Vuičić dobio je od Mlečana zemlje u Doljanima
1694.[114] U početku su stanovali u zaselku Bajamine, u Glavama,
nedaleko Dubravice.
Vukša
Spominju se 1753.[115] I njihovo podrijetlo treba tražiti u Popovu, u

Gornjoj Trebinji. Ondje se spominju 1713.[116], a Marija Vukšina
zabilježena je u maticama župe Lisac kao pridošlica s Trebinje, 1658.[117]
UMJESTO ZAKLJUČKA
Pišući ovaj rad osjećao sam strahovitu odgovornost. Svjestan
propagande kojoj smo bili izloženi u proteklih stotinjak godina, njezina
učinka na naše stanovništvo i lokalnih animoziteta, odlučio sam se na sve
to pokušati odgovoriti snagom argumenta ma koliko se to kosilo s nekim
našim uvriježenim mnijenjima. Upravo je i organizatora Neretvanskih
susreta (Hrvatske kulturne zaklade i gospodina Stjepana Šešelja osobno)
širenje "duhovnoga neretvanskoga prostora", a istom mišlju voñeni naši
su pretci nadilazili skučenost vlastitih skromnih domova i sanjali bolju
budućnost. Metković je nakon oslobañanja Neretve od Turaka postao vrlo
privlačan za stanovništvo iz susjedne Hercegovine. Bijegom preko vlaškog
jendeka (bilo to od Kljenka prema Glušcima, od Srijeteža prema
Dobranjama, od Oskrušnice preko Galovića u Vidonje, iz Bijače na
Dragoviju, iz Crvenoga Grma na Prolog) mnogi su spasili vlastitu glavu,
tim su putem u Neretvu pristigli bliski roñaci Ruñera Boškovića, tim su
putem bježale izbjeglice za Hercegovačkog ustanka, na taj je način u
Neretvu dospio i Stojan Vučičević, a svjedoci smo da se povijest ponovila i
za Domovinskoga rata. Naši su stari, baš kao i don Mihovil Pavlinović, bili
ponosni na svoje podrijetlo i svjesni pogubnosti zatvaranja u vlastito
dvorište. Možemo li i mi biti jednako mudri?
[1] Podatke navodim prema M. SIVRIĆ, "Dodjela dubrovačkog grañanstva

osobama iz Huma i Bosne do 1410. godine", Hercegovina, 18 (10),
Mostar, 2004., str. 7-33. Sivrić, doduše, za Radana Gojčinića drži da je iz
Dobrova, zaseoka hercegovačkoga Graca, no kako uz ime Dobrani stoji i
napomena «s područja Neretve» (a i zbog činjenice da se u starijim
dokumentima današnje Dobrovo nazivlje Dobrohovo ili Dobrahovo) nema
dvojbe da je riječ o Dobranjama. Sivrićevo otkriće ovoga dokumenta i
točna ubifikacija zemljopisnog objekta od strane autora ovoga članka
pomakli su prvi spomen Dobranja gotovo dvjesta godina u prošlost.
[2] M. SIVRIĆ, "Srednjovjekovna humska župa Luke", Srednjovjekovne
humske župe, Ziral, Mostar, 1999., str. 75-76.
[3] Isto, str. 95-96.
[4] I. JURIĆ, Gospodarski razvoj luke i trgovišta Metković od 1850. do
1918., Matica hrvatska Metković-Ploče, Metković, 2000., str. 27.
[5] I. JURIĆ, Spomendani iz prošlosti Donjeg Poneretavlja, Poglavarstvo
Grada Metkovića, Metković, 1996., str. 27.
[6] S. KRASIĆ, "Zanimljivo iz povijesti", Mostariensia, 9, Mostar, 1998.,
str. 113.
12 of 16 11.8.2010 20:32
[7] Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru 1446.−1862. (priredio:

Andrija Nikić), Arhiv hercegovačke franjevačke provincije, Mostar, 1984.,
str. 20, 21.
[8] Ime Medo, upravo u ovome obliku, zabilježeno je još 1206. na Rabu, a
u Dubrovniku od 1278. Korijen *medъ osobito je plodan na
neretvanskome području jer osim toponima Metković, nalazimo i
toponime Medarevine, Medarov do; a isti je korijen zastupljen i u
antroponimijskome sustavu (prezimena Medak, Medar, Medić; nadimci
Medo i sl., priimak Meditić).
[9] Množinski oblik Metkovići danas češće rabe stanovnici obližnjih
neretvanskih i hercegovačkih mjesta, stanovnici prigradskih metkovskih
naselja i stariji Metkovci.
[10] A. J. SOLDO, „Iz prošlosti grada i župe Metkovića“, Župski ured sv.
Ilije Metković, Metković, Iskra, 1, 1970., str. 10. Na ustupanju starih
brojeva časopisa „Iskra“ i na brojnim usmenim podatcima na ovome
mjestu zahvaljujem Nikici Medaku.
[11] Prezime Metković zabilježeno je 1670. u Pločicama u Konavlima
(danas Metkovići žive u Moluntu), a 1697. u Dubrovniku se spominje Ivan
Metković iz Risna (M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko
područje 1667.–1808., Humski zbornik, 6, Biskupski ordinarijat Mostar,
Državni arhiv Dubrovnik, str. 168).
[12] Radovan Jerković – život i djelo (priredio: Mile Vidović), Matica
hrvatska, Metković, 2000., str. 250.
[13] V. VRČIĆ, Neretvanske župe, Metković, 1974., str. 20, 23.
[14] Ime Sava posve je uobičajeno za katolike na području istočne
Hercegovine sve do Drugoga svjetskoga rata (tako meñu hrvatskim
žrtvama sela Dubljani iz 1945. nalazimo Savu Ćoića i Savu Mihajlovića).
To je ime proisteklo iz glagoljaške baštine baš kao i ime Jovan. O snazi
glagoljaške baštine govori i činjenica da ime Jovan nalazimo još u Stanju
duša župe Gradac iz 1763. (str. 38.) na Zelenikovcu kod Hrvata (spominje
se Jovan Gustin). Usp. i u I. PULJIĆ, „Iz prošlosti hrvatskog dubljanskog
stanovništva“, Dubljani, Humski zbornik, 10, Župa Roñenja BDM Ravno,
Ravno, str. 95-113.
[15] Radovan Jerković – život i djelo, 262-263.
[16] B. HRABAK, "Zemljišne parcele feudalaca i muslimanskih seljaka u
Popovu, Zažablju i Trebinju početkom Morejskog rata", Tribunia, 9, 1985.,
35.
[17] Radovan Jerković – život i djelo, 226-227.
[18] Na neobično vrijednim podatcima o toponimiji Glušaca i Dubravice
zahvaljujem Nikoli i Veri Pucar te Milovanu Bojbaši.
[19] M. VIDOVIĆ, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup,
Crkva u svijetu, Split, 1981., str. 109.
[20] Brstine su inače podrijetlom od Stojanovića (koji su kao katolici
zabilježeni na Trebinji, a kao pravoslavci u Drijenjanima u Popovu) i od
kojih su i hutovski Vukorepi, a vjerojatno i Repeše i Menale. Ovaj podatak
dugujem Stanislavu Vukorepu i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.
[21] B. HRABAK, Nav. dj. 34. U Veličanima se spominje i Kadijeviće čija je
matica u Zavali (ondje postoji Kadijevića kula).
[22] Moramo imati na umu da se pod Crnom Gorom nekoć
podrazumijevao i dobar dio istočne Hercegovine.
[23] T. MACAN, Iz povijesti Donjega Poneretavlja. Galerija Stećak, Zagreb
– Klek, 1990., str. 16.
[24] M. VIDOVIĆ, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup, str.
110.
[25] Tako se, primjerice, u Stanju duša župe Opuzen iz 1733. u Trnovu
spominju negdašnji pravoslavci Damjan i Manda Bokanović (J. BEBIĆ,
Župa Opuzen, 1983., str. 133), pa se time pokušavalo dokazati da su i
dobranjski Bokani nekoć bili pravoslavci, iako se oni u dokumentima
nalaze kao roñaci Martića čije je katolištvo u ovim krajevima neupitno
više od 800 godina!
[26] Galičići su bili srednjovjekovni vlasteoski rod (usp. M. S. Filipović, LJ.
MIĆEVIĆ, Popovo u Hercegovini, Djela odjeljenja istorisko-filoloških
nauka naučnoga društva NR Bosne i Hercegovine, 15 (11), Sarajevo,
1959., 44.).
13 of 16 11.8.2010 20:32
[27] Podatke sam crpio: J. BEBIĆ, Župa Opuzen, J. BEBIĆ, Župa Slivno
Ravno, ð. KRISTE, Župa Trebinja (Trebimlja), T. MACAN, Iz povijesti
Donjega Poneretavlja, Radovan Jerković – život i djelo (priredio: Mile
Vidović), N. MANDIĆ, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u
Čapljini i okolici, I. PULJIĆ; M. SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na
dubrovačko područje, S. VUKOREP, Naša prezimena – korijeni i razvoj
(Monografija Hutovo), S. VUKOREP, Prilog proučavanju podrijetla
hrvatskog pučanstva Počiteljskoga kraja, D. VIDOVIĆ, Dobranjska
prezimena i nadimci, D. VIDOVIĆ, Nacrt za vidonjsku antroponimiju, M.
VIDOVIĆ, Župa Dobranje-Bijeli Vir, M. VIDOVIĆ, Župa Vidonje, V. VRČIĆ,
Neretvanske župe, Stanje duša župe Dubrave 1792., Stanje duša župe
Gradac 1763., Stanje duša župe Hrasno 1792., Stanje duša župe Ravno
1709. – 1855.
[28] Najzorniji je primjer obitelji Popović iz Gabele koja sebe drži

crnogorskim pridošlicama iako su se prije 150 godina u Gabelu doselili iz
Dobranja, a ondje krajem 17. st. iz Broćanca u Gracu.
[29] M. SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje, str.
123.
[30] Isto, str. 193.
[31] T. MACAN, Nav. dj., str. 18.
[32] Radovan Jerković – život i djelo, str. 264.
[33] M. VIDOVIĆ, Svećenstvo i redovništvo iz Doline Neretve, Matica
hrvatska Metković, Metković, 2005., str. 12-13.
[34] D. VIDOVIĆ, Nacrt za vidonjsku antroponimiju, Folia onomastica
Croatica, 14, Zagreb, 2005, str. 155.
[36] Matice krštenih župe Gradac, str. 66.
[38] D. VIDOVIĆ, "Nacrt za vidonjsku antroponimiju", str. 155.
[40] I. PULJIĆ, S. VUKOREP, "Naša prezimena: korijeni i razvoj", Hutovo,
Biblioteka Crkve na kamenu, 33, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1994., str.
303.
[41] Usp. D.VIDOVIĆ, "Dobranjska prezimena i nadimci", Folia onomastica
Croatica, 15, Zagreb, 2006., str. 146. Za više podataka o Boškovićima u
M. SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje, str.
202-210.
[42] Radovan Jerković – život i djelo, str. 264, 470.
[43] J. BEBIĆ, Župa Opuzen, Župski ured Opuzen, Opuzen, 1983., 46.
Ineče je dio Brečića iz Jezera (zaselak Brečići) prešao u Kobiljaču i
promijenio prezime u Kuran
[45] M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje, str. 215.
[47] Isto.
[48] T. PERKOVIĆ, Stanovništvo Livanjskog polja u 18.i 19. st., Matica
hrvatska Livno, Livno 2003., str. 130.
[49] V. VRČIĆ, Plemena imotske krajine, Franjevački samostan, Imotski,
1996, str. 323, 324.
[51] T. MACAN, nav. dj., 18.
[52] ð. KRISTE, Župa Trebinja. Župa sv. Petra (Dubrave Hrid), Dubrovnik
1999., str. 228.
[53] Radovan Jerković – život i djelo, str. 262, 263, 265.
[54] D. VIDOVIĆ, "Dobranjska prezimena i nadimci", str. 175.
238-239.
[58] B. Pandžić, "Trebinjska biskupija u tursko doba", Tisuću godina
14 of 16 11.8.2010 20:32
trebinjske biskupije (priredio: Ivica Puljić), Sarajevo, str. 118.

[61] Isto, str. 265.
[62] D. VIDOVIĆ, "Nacrt za vidonjsku antroponimiju", str. 158-159.
[63] N. MANDIĆ, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i
okolici, Čapljina. 2003.
[64] Stanje duša župe Hrasno 1792., str. 1.
[65] T. MACAN, Nav. dj., 13.
[67] J. BEBIĆ, Nav. dj., str. 133.
[68] B. PANDŽIĆ, Nav. dj., str. 116.
[70] B. HRABAK, Nav. dj., str. 35.
[71] Radovan Jerković – život i djelo, str. 194, 265, 394, 470.
[72] N. MANDIĆ, Nav. dj., str. 349.
[74] I. PULJIĆ, S. VUKOREP, Nav. dj., str. 323-324.
[77] Usp. D. VIDOVIĆ, "Dobranjska prezimena i nadimci", str. 177.
[78] ð. KRISTE, Nav. dj., str. 204.
[81] Isto, str. 180.
[82] T. MACAN, Nav, dj., str. 18.
[84] I. PULJIĆ, S. VUKOREP, Nav. dj., str. 320.
[87] I. PULJIĆ, Podatci iz Matice krštenih župe Lisac, Vrutak, 6, Hutovo,
prosinac 2001.), Hutovo, str. 56
270.
[90] V. VRČIĆ, Neretvanke župe, str. 73.
[91] J. DEDIJER, Hercegovina, Srpski etnografski zbornik, 12, Beograd,
1909., str. 260.
[93] Prelaženje katolika na pravoslavlje u većinski pravoslavnom
okruženju nije bilo rijetkost. Znamo za slučaj dobranjskih Obradovića koji
su se koncem 17. st. naselili u srpsko selo Sedlare i postali pravoslavci.
Još je zorniji primjer obitelji Perotić koja se s katoličkog Šipana preselila u
Čvaljinu, takoñer u Popovu, i, što iz pragmatičnih razloga, što pod
pritiskom pravoslavne većine (katolici su ondje činili tek petinu
stanovništva), promijenila vjeru.
[94] S. VUKOREP, "Prilog proučavanju podrijetla hrvatskog pučanstva
Počiteljskoga kraja", Povijest hrvatskog Počitelja – Zbornik znanstvenog
simpozija Povijest hrvatskog Počitelja, Mala ma, Čapljina–Zagreb, 1996.,
str. 291.
[95] Stanje duša župe Dubrave 1792., str. 112.
[96] Radovan Jerković – život i djelo, str. 411. Popovci su, tu, kako navodi
Jerković, stigli iz Popova polja.
[97] Isto, str. 266.
[98] T. MACAN, Nav. dj. , str. 13.
[99] I. PULJIĆ, S. VUKOREP, Nav. dj., str. 347-348.
[100] Radovan Jerković – život i djelo, 266.
[101] I. PULJIĆ, S. VUKOREP, Nav. dj., 327.
15 of 16 11.8.2010 20:32
[102] Isto.
[103] Radovan Jerković – život i djelo, 266.
[105] T. PERKOVIĆ, Nav. dj., 142.
[106] Usp. D. VIDOVIĆ, "Dobranjska prezimena i nadimci", str. 179.
[107] Isto.
[108] Radovan Jerković – život i djelo, str. 193, 266.
[109] Usp. D. VIDOVIĆ, "Dobranjska prezimena i nadimci", str. 179-180.
[113] Isto, str. 128.
[114] Isto, str. 262.
[115] Isto, str. 266.
[117] I. PULJIĆ, Podatci iz Matice krštenih župe Lisac, Vrutak, 6, Hutovo,
prosinac 2001.), Hutovo, str. 56.
Članak je izišao u Zborniku Don Mihovil Pavlinović i Neretva (urednik

Stjepan Šešelj) koji su izdali Neretvanska riznica umjetnina i inih
vrijednosti te Hrvatska kulturna zaklada (Opuzen, Zagreb 2007.), str. 93
- 112.
16 of 16 11.8.2010 20:32

Metkovska Prezimena

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Metkovska Prezimena

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Metkovska prezimena http://www.metkovic.hr/povijest/d_vidovic_metkovsko_stanovnistvo.a...

Metkovsko stanovništvo u doba javnoga djelovanja Pročitajte

don Mihovila Pavlinovića Podrijetlo naziva Neretva

KRATKI POVIJESNI PREGLED DO OSLOBOðENJA GRADA METKOVIĆA OD

značajnije naselje. Metković se doduše spominje i kasnije, u Poimeničnom

IME GRADA I PRVI VAL DOSELJENIKA NAKON OSLOBAðANJA NERETVE OD

Ime grada izvodi se od prezimena Metković (Metko [< Medo[8]] +

zaseoci Jerkovac, Klada i Postružje postali dijelom grada. U Podrujnici je

potječe iz istočne Hercegovine; uglavnom iz Popova i Zažablja te nešto iz

NEKI STARIJI METKOVSKI RODOVI

Trgovce Arbiće iz Gabele nalazimo u dubrovačkim spisima. Iz iste su

Spominju se u maticama roñenih 1737[32]. Isprva su stanovali na

Prebjezi su iz Cereva. Isprva su stanovali u Glušcima. Stojan Bagur s

Spominju se 1736. u metkovskim maticama[37]. Po vlastitoj su predaji iz

Godine 1757. doselili su se iz Hutova[39]. Nosili su nadimak Toša. U

Doselili su se 1746. iz Vida gdje se spominju u maticama iz 1734. Ondje

Nikola Brečić Oman. [43] Kako u Hutovu nalazimo mikrotoponim Omanova

Spominju se 1741. s naznakom podrijetla Hercegovina[44]. Najvjerojatnije

Od 1741. žive na Dubravici i nose nadimak Štruc[46]. Bilo ih je nekoć i na

Napušteni zaselak Ćorići nalazi se nedaleko Glušaca, a u samim Glušcima

Prezivali su se i Tomić, a spominju se kao doseljenici iz Otrića 1781. [47],

Spominju se u maticama još 1734. Najvjerojatnije su iz Zagvozda gdje ih

Prethodno su se prezivali Pače/ Pačić i spominju se 1742. u Glavama iznad

Rod koji se spominje 1735. u metkovskim maticama. Po vlastitoj su

Pavao Gluščević[53]) pristigli iz popovskoga sela Sedlari odakle su u

Ivan i Mileta Ilić iz Zažablja spominju se 1694. kao posjednici u Osičenoj

Spominju se 1780. kao doseljenici iz Popova (zabilježeni su i kao

Spominju se 1735. u Metkoviću, a u Opuzenu je 1733. zabilježeno

Podrijetlom su od Crnčevića, najstarijeg prezimena zabilježenog u

Godine 1759. spominju se u Metkoviću kao doseljenici iz Vida gdje su se

Prvi put se spominju na Dubravici 1788. s nadimkom Ćelić.[61] Početkom

Pristigli su u prvoj polovici 18. st. iz Gabele gdje ih se spominje u popisu

Riječ je o jednoj od starijih neretvanskih obitelji koja se spominje u

U prvim se upisima u metkovskim maticama iz 1757. pišu kao

Grgurinovići, s nadimkom Malenica /Manenica, spominju se kao

U metkovskim se maticama navode 1748.[73] Jedan su od najstarijih

U popisu posjednika u Dobranjama 1702. spominju se Petar, Ivan i Vido

Pristigli su na Dubravicu početkom 19. st. iz Popova. Ondje ih se spominje

Stjepan Mihić dobio je 1694. od Mlečana posjed u Doljanima. Vjerojatno

Paško Milan s nadimkom Deronja spominje se u metkovskim maticama

Doselili su se u 2. polovici 18. st. Isprva su stanovali na Pologoši.

lisačkim i ravanjskim maticama zabilježeni kao katolici, ostaje pitanje

Kao pridošlice iz Glušaca spominju se 1752. [90] Ondje su se najvjerojatnije

Godine 1740. spominju se u metkovskim maticama[97]. U Metković su

U Kačićevoj pjesmi Od vitezova neretvanskih spominje se Raič-arambaša

U Metkoviću su upisani u matice 1742.[100] Vjerojatno su iz Cereva gdje

Metkovcu Tomi Sočivici dodijeljeni su 1694. posjedi u Gabeli, a 1736.

Godine 1761. u Dobranje se iz Domanovića doselio Mijo Sprčić. U

Meñu posjednicima u Glušcima i Oraškoj luci 1702. nalazimo Ivana

Pristigli su iz Borovaca 1780. Iznad ceste od Dubravice prema Glušcima i

Godine 1702. u popisu se posjednika u Dobranjama spominju Ivan i Rade

Starosjedioci u Borovcima pristigli u Metković 1767[110]. Prema jednoj od

Doselili su se iz Gabele u 2. polovici 18. st. Zabilježeni su i kao

Upisivani su kao Vuičići od prvoga upisa 1740. do 1804.[112] Podrijetlom

Spominju se 1753.[115] I njihovo podrijetlo treba tražiti u Popovu, u

[1] Podatke navodim prema M. SIVRIĆ, "Dodjela dubrovačkog grañanstva

[7] Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru 1446.−1862. (priredio:

[28] Najzorniji je primjer obitelji Popović iz Gabele koja sebe drži

trebinjske biskupije (priredio: Ivica Puljić), Sarajevo, str. 118.

Članak je izišao u Zborniku Don Mihovil Pavlinović i Neretva (urednik

You might also like