Professional Documents
Culture Documents
Novom Sadu
METODIKA VASPITNO-OBRAZOVNOG
RADA
Ispitna pitanja i odgovori
Literatura:
Osnovna:
1. Graorac I. Vaspitanje i komunikacija, Matica srpska, Novi Sad, 1995.
2. Ivić I. I sar. Vaspitanje dece ranog uzrasta, ZUNS, Beograd, 1989.
3. Kamenov E. , Metodika vaspitno-obrazovnog rada sa predškolskom
decom, ZUNS, Beograd, 1985. i druga izdanja
4. Osnove programa predškolskog vaspitanja i obrazovanja dece uzrasta od
3-7 godina, Prosvetni pregled, Beograd 1996, 2006.
5. Pavloski T. , Tematsko planiranje u dečijem vrtiću, IPA Filozofski fakultet,
Beograd, 1992.
Proširena:
1. Babić N. , Dečija pitanja, Školska knjiga, Zagreb, 1983.
2. Colić V. , Dečije jaslice – gledane iz antropološkog ugla, IPA filozofski
fakultet, Beograd, 1997.
3. Časopis „ Predškolsko dete“, br. 1-4/87, izabrani radovi dr A.Marijanović
4. Časopis „ Predškolsko dete“, br. 2/89, o programu
5. Časopis „ Predškolsko dete“, br. 3/90, o akcionom istraživanju
6. Grupa autora, Govor u predškolskoj ustanovi, ZUNS, Beograd, 1987.
7. Ivić I. , Aktivno učenje i aktivna nastava, Institut za psihologiju, Beograd,
1997.
8. Medouz, S. I Kešdan a., Kako pomoći deci da uče, ZUNS, Beograd, 2000.
9. Pešić M., Aktivnosti i uloge dece i vaspitača, Predškolsko dete, Beograd,
br. 3/82 ( 205-214) i br. 1-2/ 83 ( 67-81)
10. Pešić M. , Vrednovanje predškolskih vaspitnih programa, ZUNS, Beograd,
1987.
11. Pešić M. I saradnici, Modeli različitog oblika predškolskog vaspitanja, IPA
Filozofski fakultet, Beograd, 1989.
1. Pojam, predmet i zadaci metodike vaspitno-obrazovnog
rada, predstavnici i dela(literatura)
Elemanti strukture:
1. specifična struktura prostora- fizičko okruženje
2. struktura vremena
3. struktura socijalnih kontakata
4. sistem aktivnosti dece
5. uloga dece
Predškolska ustanova:
Shvatanje deteta i koncepcija njegovog razvoja. Dete je ljudsko biće. Vaspitanje
kao partnerski odnos.
Dete ima pravo: da bude ono što jeste, da se razvija i da postaje ono što nije.
Partnerski odnos kao interakcija sa sredinom i sa drugim ljudima. Predškolska
ustanova je specifično mesto za odrastanje male dece.
Savremena predškolska ustanova ima zadatak da deci obezbedi povoljnu
društvenu i materijalnu sredinu sa svim potrebama, uslovima i podsticajima za
razvoj bogatih raznovrsnih i osmišljenih aktivnosti kojima ona mogu da se
predano bave koristeći svoje ukupne potencijale za razvoj sposobnosti.
Ustanova treba da predstavlja sredinu u kojoj se svako dete oseća sigurno i
prihvaćeno da bi moglo bezbedno i relativno samostalno da ispituje svet oko
2
sebe. Način funkcionisanja predškolske ustanove treba da bude u skladu sa
osnovnim funkcijama. Predškolska usatnova treba da bude bezbedna i
podsticajna sredina gde se bogati dečija prirodna i socijalna interakcija. Nijedan
kriterijum ne sme biti prenaglašen pa da osiromašuje sredinu. Pedagoški
kriterijumi organizacije predškolske ustanove su na prvom mestu.
Predškolska ustanova je faktor društvenog vaspitanja dece i dopuna porodičnom
vaspitanju i obrazovanju. Predškolska ustanova obezbeđuje komunikaciju sa
vršnjačkom grupom i dodir sa širom socijalnom okolinom. Osnovna vrednost
predškolske ustanove je što omogućava da deca aktivno učestvuju u njima
prilagođenom okruženju.
Ovi različiti modeli su nastali kao rezultat različitih potreba roditelja i dece.
DELIMIČNI MODELI:
PUTUJUĆI VRTIĆ-AUTOBUS
Vaspitno-obrazovni rad se organizuje u posebno organizovanom i uredjenom
autobusu. Deca uzrasta od 5-7 god. Iz razlicitih sela, da bi se umanjle socio-
kulturne razlike i nedostatci.
3
PUTUJUCI VASPITAC
Pruza pomoc i roditeljima gde ne postoje predskolske ustanove. U
osnovnoj skoli, u mesnoj zajednici i sl. Odgovarajucem prostoru. Pri
jednom odlasku vreme je 8-10 h ali ne neposrednog rada sa decom,
1-2 puta nedeljno. 2-3 h sa decom, ostalo vreme je putujuci vaspitac
na raspolaganju roditeljima
BOLNICKE GRUPE
Sa decom koja duze vreme provode na bolnickom lecenju. U
zavisnosti od uslova i zdravstvenog stanja deteta. Ovaj rad sa decom
je pokazao pozitivne rezultate na negativne efekte boravka dece u
bolnici, odvojenost od porodice, roditelja.
IGRAONICE
Mogu da ih organizuju radne organizacije, biblioteke. Roditelji
ucestvuju u troskovima. 1-6 puta nedeljno, boravak je 2-3 h. Voditelji
igraonice mogu biti psiholozi, pedagozi, vaspitaci. Program izradjuju
sami roditelji i saradnici.
DRAMSKE RADIONICE
Organizuju ih predskolske ustanove ali i deciji centri. 1-3 puta
nedeljno, 1,5-2 h. Dramsko izrazavanje, pozoriste lutaka, izrada
lutaka, izrada scenografije, scenarija. Finansijsko ucesce roditelja nije
obavezno.
CITAONICA-PRICAONICA
Stimulacija govornog i jezickog stavralastva. Predvidjena je neka
clanarina. Zaposleni su uglavnom bibliotekari.
LIKOVNI ATELJEI
SPORTSKI CENTRI
Za fizicko vaspitanje, 3-5 puta nedeljno, 1-2 h. Pedagozi fizicke kulture
ili vaspitaci vode.
IGROTEKA
Slicno kao biblioteka ali se pozajmljuju igracke. Pri bibloteci ili pri
predskolskoj ustanovi.
PSIHOLOSKO-PEDAGOSKO SAVETOVALISTE
4
Porodica najcesce nije u satnju da obezbedi ni sve neophodne uslove za
razvoj saznajnih sposobnosti deteta, narocito kada za njegov mentalni razvoj
postane neophodna veca kolicina probranih podsticaja.
Boravak u ustanovi omogucuje detetu da dodje u dodir, komunicira i saradjuje
sa odraslima i vrsnjacima sa kojima nije u srodstvu i postaje clan jedne
drustvene ustanove u kojoj za sve postoje isti uslovi, nacin i pravila zivljenja i
ponasanja.
Kao sastavni deo zivota malog deteta predskolska ustanova omogucava da
ono dozivi bogato i pozitivno iskustvo o saradnji sa drugim ljudima , o igri,
radu i ucenju i samom sebi kao drustvenom bicu i osobenoj licnosti.
Njena osnovna vrednost je sto omogucava detetu da aktivno ucestvuje u
zajednici dece, u uslovima koji su njemu prilagodjeni, njegovim
mogucnostima, interesovanjima i razvojnim potrebama.
Tako shvacena predskolska ustanova je odredjena kao prva vanporodicna
socijalna sredina u koju se ukljucuje dete koja mu omogucava i pruza
povoljne uslove za razvoj i ucenje.
Buduci da ono u ustanovi provodi veliki deo svog vremena i to kada je
najaktivnije, njen uticaj na razvoj i ucenje deteta je vrlo velik i dolazi odmah
posle roditeljskog, sa kojim treba da bude u saglasnosti.
5
Razvoj industrijsko-tehnoloskog drustva neumitno ukida porodicu kao
proizvodnu i ekonomsku ustanovu. Kao privatna ustanova, porodica vise nije
u satnju da dobro posreduje drustvene, njoj nedovoljno poznate zahteve. U
savremenoj porodici vrlo su ograniceni uslovi za neposredno ucesce dece u
zivotu odraslih ili, obrnuto, odraslih u zivotu dece. Roditelji sve manje mogu
da gaje, a sve vise moraju da obradjuju decu. Ostvaljeno im je da u skladu sa
temperamentom i zreloscu ali i sa drustvenim statusom i duhom vremena,
biraju izmedju disciplinovanja ili manipulisanja, kao metoda rukovodjenja
decom.
DEKONTEKSTULAIZACIJA VASPITANJA
Ocigledno sa ukidanjem porodice kao proizvodne i ekonomske ustanove
otpocinju proces dekontekstulaizacije vaspitanja. Vaspitanje i stavrni zivot se
postepeno razdvajaju. Dekontekstualizacija vaspitanja pretvara roditeljski
poziv u posebnu delatnost koja stoji naporedo sa svim ostalim poslovima. U
ovako izdvojenu delatnost treba dodatno uloziti psihicku energiju, za nju, tako
bar izgleda, treba imati vremena i strpljenja, narocito sklonosti, vestine i
znanja – laizacija roditelja.
Sve do pojave industrijsko-tehnoloskog drustva nikom nije izgledalo da
roditelji ne znaju kako da vaspitavaju pa se smatralo prirodnim da je
normalna, zrela osoba sposobna da odgaji decu. Sa dekontekstualizacijom
vaspitanja iscezao je ovaj konceptualni oslonac vaspitne delatnosti. Danasnji
roditelji nalaze se na distanci i prema detetu i prema osecanju zivota koje se
tako brzo menja, suoceni sa cinjenicom da je vasoitanje, specijalnost koju
treba nauciti i savladati.
Odvajanje vaspitanja od produktivnog zivota roditelja pretvorilo je roditeljski
poziv u delatnost bez ekonomskog znacaja, usled toga roditeljski poziv je
potisnut u domen ciste privatnosti, u drustveno marginalna zanimanja. Time
su stvoreni svi uslovi za proces otudjivanja roditelja od roditeljske funkcije,
koji mozemo da svrstamo i razumemo u sklopu opste problematike
otudjenosti savremenog coveka.
Nedostatak psiholoskog i pedagoskog znanja u roditelja vec upravo ovaj
proces otudjivanja je sustinski uzrok slabljenja vaspitne funkcije porodice.
6
Sigurno je da je izmenjen drustveni polozaj dece stvorio jedno novo polje
odrastanja «svet deteta»
U novom polju odrastanja uoblicio se osoben dozivljaj sveta, ugao vidjenja
pojava, nacin komuniciranja, nov nacin i smisao igranja, osoben govor,
interesovanja , ucenje i rezonovanje, novo osecanje samog sebe i
dozivljavanje odraslih. Deca postaju tokom vremena drugacije organizovana
na unutrasnjem planu.
U savremenom nacinu vaspitanja dece mozemo izdvojiti dvosmislenost kao
markantni kvalitet. S jedne strane u nacinu vaspitanja dejstvuje novo
osecanje deteta i detinjstva . Na osnovu njega formira se shavatnje da treba
podsticati deciju sposobnost u izrazu.
Kao podredjena grupa , deca se jos uvek dozivljavaju i u porodici i u drustvu
kao vlasnistvo sa kojim se moze raspolagati i postupati onako kako je to u
interesu odraslih ne uzimajuci za ozbiljno interes same dece.
Učenje je logička konstrukcija koju dete mora samostalno da izgradi ali tako što
stvari istražuje, kombinuje, proverava sopstvene hipoteze, konsultuje drugu decu
7
i odrasle, dobija informacije i saznanja kako iz organizovanih, tako i iz spontanih
situacija učenja.
„Deca uče ono što žive“ . Kakvu će sliku o sebi, drugima i o svetu deca da
izgrade u dečijem vrtiću, zavisi od toga kakav svet čini predškolska ustanova.
● OTVORENOST KA SPOLJA
Integracija u realni život – predškolska ustanova kao mesto življenja dece.
Otvorenost ka lokalnoj zajednici i roditeljima. Povezanost vaspitanja porodice,
vrtića i lokalne zajednice. Nova saradnja sa roditeljima – roditelji su neposredni
saradnici i učesnici u vaspitno-obrazovnom procesu. Zajedničko planiranje
događaja, organizacija spoljnih kontakata, izrada i sprovođenje raznih projekata.
Mesto učenja nije samo vaspitna soba već cela okolna sredina, posete, učešće u
lokalnim dešavanjima.
●OTVORENOST KA UNUTRA
Podrazumeva da je njena struktura( prostor, vreme, organizacija i način
grupisanja ) dogovorne prirode.
Podrazumeva specifičnu ulogu vaspitača:
- vaspitač kao partner, posmatrač i pratilac uspešnosti
realizacije programa ( evaluacija)
- onaj koji promišlja i vrednije sopstveni rad ( samoevaluacija)
- onaj koji stavra prilike za učenje
- istraživač
8
- ako se celokupni rad planira sa pozicije odraslog i unapred
planiranog programa.
- Ako ustanova nije mesto življenja, već prostor za realizaciju
programa
- Ako se zaključavaju ulazna vrata
- Ako ustanova ne adaptira svoj rad prema potrebama dece,
roditelja i lokalne zajednice.
Da bi se ustanova „ otvorila“ potrebne su temeljne izmene načina organizacije
ustanova i podrška vaspitnom kadru:
- raspored dnevnih aktivnosti mora postati fleksibilniji i više
adaptiran potrebama dece i roditelja
- uređenje prostora treba da bude izborno i podsticajno, da
omogućava interakciju, ali i individualizovani pristup
svakom detetu
- vreme koje dete provodi ne sme biti opterećeno „ čekanjem
„ i zadovoljavanjem samo bazičnih potreba.
Dakle, za većinu dece polazak u vrtić predstavlja stres, koji se manifestira kroz
niz emocionalnih, telesnih i ponašajnih reakcija do kojih dolazi kod procene
situacije kao opasne i/ili uznemiravajuće.
Kod neke dece odvajanje od roditelja može biti u tolikoj mjeri uznemiravajuće da
zadobiva oblik traume.
ZAŠTO?
Zato što deca u svojim ponašanjima pokazuju tendenciju kopiranja osjećaja
roditelja. Dete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepoverenje i samo je
nesigurno i nepoverljivo.
- ukoliko je dete manje, naučite ga jesti samostalno kašikom te piti iz čaše, kako
bi bilo što samostalnije u vrtiću i što manje zavisilo od drugih;
- vi se pripremite na situaciju da vaspitanje vašeg deteta prepuštate u određenoj
mjeri profesionalcima, tako da jedina osoba koja bude u stresu kod polaska u
vrtić bude vaše dete. Jer ako i vi prolazite teškoće pri razdvajanju od deteta, ko
će onda ostati pribran da pomogne detetu u nošenju s njegom emocijama straha,
izgubljenosti i bespomoćnosti?
Adaptacija djece traje određeni period. Kod starije dece to je nešto kraći period,
kod mlađe duži.
Budite spremni i strpljivi s detetom taj period jer će dete biti ljuto na vas i kod
kuće - moguća je regresija u ponašanju (kada se dete vrati nekim starim
navikama - mokrenju u krevet, dudanju dude, sisanju palca, puzanju ako je već
prohodalo)... Prilazite detetu s razumijevanjem, jer je njemu taj period jako težak,
uporno ga uveravajte da ga volite najviše na svijetu i da to što morate raditi ne
znači da ga volite manje.
. Dogovarajte se, pitajte što vas zanima, sugerišite kako pristupiti detetu kada je
u nekom neraspoloženju...
I uvijek imajte na umu da vrtić treba biti lepo mesto puno igre i zabave, i da će
sve teškoće prilagodbe proći. Jedino je važno zadržati pozitivan stav spram
vrtića, ali i sami spram sebe. Jer nijedan roditelj nije loš roditelj ako mora raditi.
To što ostavljate svoje dijete u vrtiću da razvija nove veštine i znanja shvatite kao
izazov, a ne kao kaznu.
11
U savremenoj predškolskoj pedagogiji vaspitno-obrazovna institucija se ne
shvata kao mesto potpuno odeljeno od porodičnog života, koje deca pohađaju u
određenim vremenskim intervalima da bi učila niti se učenje vezuje isključivo za
nju.Kod nekih roditelja treba menjati i stav da su , plativši za boravak dece u
ustanovi , preneli svoje dužnosti na vaspitače. Očekivani efekti vaspitno-
obrazovnog rada su mogući samo ako se njihovi napori ujedine i ako u njih ulože
sve svoje sposobnosti.
Potrebno je da se poveća znanje roditelja o tome kako njihova deca uče i
razvijaju se i oni shvate značaj svoje uloge u tim procesima kao i potrebu
komplementarnog delovanja sa ustanovom.
Takođe, potrebno je da se kod roditelja izgrade pozitivni stavovi i očekivanja u
odnosu na rad koji obavljaju vaspitači i poverenje u ustanovu. Na taj način im se
može pomoći da smišljenije organizuju vaspitno-obrazovnu sredinu i podsticaje u
roditeljskom domu kao i da se kod njih formira svest o sopstvenim
mogućnostima da doprinesu pravilnom razvoju i uspešnom učenju svoje dece.
Postupak vaspitača ne treba da se usmeri samo prema detetu već da teži
najširem povezivanju predškolske ustanove sa porodicom i društvenom sredinom
u kojoj ono odrasta.
Treba da se razviju saradnički odnosi između osoblja koji se bavi vaspitno-
obrazovnim radom i roditelja i oni za polaznu tačku u ovom radu uzmu iskustva
koje deca donose sa sobom u ustanovu , odnosno sadržaji rada u predškolskoj
ustanovi treba da se garde na onome što je urađeno u porodici.
Zato je potrebno da se uslovi u ustanovi učine sličnijim porodičnim uslovima, a
sama ustanova što više otvori za roditelje i ostale pripadnike i predstavnike
lokalne društvene zajednice . Njihovo uključivanje treba da bude dobrovoljno,
aktivno i da počiva na razumevanju uloge koja im se nudi u ustanovi.
Uspeh saradnje sa roditeljima najviše zavisi od sposobnosti vaspitača da
komuniciraju sa njima , pridobiju njihovo poverenje i postignu uzajamno
razumevanje.
Roditelji treba da upoznaju ciljeve, sadržaje i načine rada u ustanovi, čitavu njenu
organizaciju i dr. a vaspitači porodične uslove u kojima dete odrasta, vaspitne
stavove roditelja i njihove mogućnosti da doprinesu ostvarivanju zadataka
ustanove.
Potrebno je da se između vaspitača i roditelja razvije poverenje i spremnost za
saradnju, međusobno uvažavanje i podržavanje, kao i svest da je kvalitet njihovih
odnosa u interesu deteta o čijem se razvoju i učenju staraju.
Treba koristiti raznovrsne oblike međusobnog povezivanja i informisanja o detetu
u roditeljskom domu i ustanovi, uz razmenu podataka o njegovom razvoju
značajnih i za vaspitače i za roditelje.
Za ovo su naročito pogodne kućne posete i razgovori sa članovima porodice, a u
ustanovi – kutak za roditelje u kojem se može naći niz obaveštenja o tekućim
aktivnostima, jelovniku, priredbama koje se pripremaju, zanimljivim idejama za
saradnju i sl.
Ustanova treba da postane centar za razmenu pedagoških, medicniskih,
dijetetskih i drugih iskustava između vaspitača i roditelja među sobom, prilika da
roditelji upozaju bolje i objektivnije svoju decu u posebnim uslovima, poredeći je
sa vršnjacima i međusobno pomognu jedni drugima u rešavanju vaspitnih
problema.
Potrebno je da se stvaraju prilike za zajedničko življenje i druženje međusobno
upoznavanje i razmene:
12
- svakodnevne prigodne situacije u ustanovi – prilikom
dovođenja dece, spontanih poseta roditelja i sl.
- Planirane situacije – konsultacije, grupni i opšti roditeljski
sastanci
- Prisustvo roditelja vaspitno-obrazovnom radu i neposredno
uključivanje u njega
- Specijalne situacije ( u periodu adaptacija)
- Zajedničke aktivnosti za koje svi imaju interes ( sakupljačke,
dobrotvorne akcije)
- Zejdnički izlasci ( posete pozorištu, odlazak na koncert, u
šetnju)
14
Neposredni cilj pripremanja dece za školu je da se doprinese njihovoj zrelosti ili
gotovosti za život i rad kakav ih očekuje u osnovnoj školi.
Telesna zrelosti ili gotovosti za polazak u školu- Dete treba da bude zdravo i da zadovoljava
standarde za visinu, težinu i telesne proporcije; - Vid i sluh moraju normalno funkcionisati, ako je
15
potrebno uz korekciju (naočare, slušni aparatić); - Telesna muskulatura mora biti dovoljno
razvijena da detetu omogućava kretanje, stajanje i sedenje bez teškoća, kao i izdržavanje novih
napora poput nošenja školske torbe, pešačenja do škole i mirnog sedenja u školskoj klupi;- Dete
mora imati razvijene navike normalnog hranjenja i kontrole organa za izlučivanje.
Telesnu spremnost deteta ispituje doktor!
Uslovi za dostizanje telesna zrelosti ili gotovosti za polazak u školu uvažavanje uzrasnih
karakteristika dece;pravilan raspored (smenjivanje) aktivnosti u toku dana;odgovarajuća
motivacija za ove aktivnosti, vodeći računa o njihovim sadržajima (izboru, intezitetu i
sadržaju);pogodna mikroklima prostrije u kojoj deca borave;odsustvo buke;pravilna
ishrana;odmor i boravak na svežem vazduhu;pravilan položaj deteta za vreme sedenja.
Socijalna zrelost aktivna težnja deteta da pođe u školu;imitacija i identifikacija;socijalno-
normativna usmerenost;emocionalno-socijalna usmerenost;razvijenost elementarne samosvesti
( poznavanje sopstvenih mogućnosti); razvijenost samostalnosti i inicijative; ispoljavanje
samopoštovanja;težnja za samousavršavanjem; težnja za komuniciranjem; težnja za prijateljstvo;
sposobnost za samokontrolu svojeg ponašanja.Socijalna zrelost je povezana s emocionalnom
zrelošću !
Emocionalna zrelosti ili gotovosti za polazak u školu podrazumeva da dete:razvije svest o sebi
i poverenje u sebe i svoju okolinu;prepozna svoje i tuđe emocije;emocionalne reakcije primjerene
situaciji;razume potrebe i osećanja drugih;stekne samopouzdanje i sigurnost u sebe;kontrolišu i
kanališu svoje impulse, emocije;samostalno rešava konfliktne situacije.
Intelektualna zrelosti ili gotovosti za polazak u školu obuhvata: pažnju ,mišljenje, govor,
pamćenje, interesovanje i motivaciju za učenje i sticanje novih znanja.
Intelektualni (spoznajni) razvoj - od rođenja do 5.g. najbolje je doba za učenje. dete
manipuliše predmetima i tako istražuje svijet oko sebe- ima potrebu za stalnim kretanjem,-
svojim govorom uporno nastoji komunicirati sa svojom okolinom,- potrebna mu je emocionalna
potpora,- u ovoj fazi dijete razvija inicijativu i nezavisnost,- ukoliko se dijete ne osjeća uspješnim
u ovoj fazi može se razviti osjećaj krivnje i osude samoga sebe, sebi pripisuje "prekršaje“,- važna
je uloga roditelja!
Moguće opasnosti:prezaštićivanje djeteta ima uticaj podrezivanja krila,traženje bespogovorne
poslušnosti u djeteta izaziva strah, nepovjerenje i nezadovoljstvo
Pažnja – prije polaska u školu pažnja je nenamjerna i traje 15 – 20 minuta, ako je sadržaj djetetu
zanimljiv. Za razvoj koncentracije važne su:društvene igre,slagalice,pazle,igre memorije,pričanje
priča i razgovor o njoj,posmatranje ljudi oko sebe i opisivanje: ponašanja, izgleda ...
Pokazatelj intelektualne zrelosti za polazak u školu:može da razlikuje maštu od
stvarnosti,može da zadrži voljno pažnju na određenom predmetu,ume da uočava sličnosti i razlike
među predmetima po boji, obliku, veličini ...interesuje se za slova i brojeve,izražava se jasno i
razumljivo,može svojim rečima da prepriča priču,interesuje se za odnose među ljudima, stvarima,
za prirodne pojave.
Osnovna znanja pred polazak u školu:
- ime i prezime
- članove svoj porodice
- godišnja doba, mesece, dane u nedelji,
- adresa, grad, država,
- razlike između živog i neživog,
- osnovna znanja o čoveku,
- neke domaće i divlje životinje, njihove karakteristike i razlike,
- osnovna znanja o biljnom svetu,
- neka zanimanja ljudi, alate koje koriste,
- osnovna znanja o saobraćaju,
- osnovne matematičke pojmove (prostorni, vremenski, količinski)
16
Jedna od osnovih funkcija pripremanja dece za školu je da učini što
neprimetnijim i olakša im prelaz iz jedne institucije u drugu kao i da ubrza proces
adaptacije novim uslovima života i rada.
Priprema treba da se obavlja sistematski, uvažavajući uzrasne specifičnosti i
ograničenja, ali i razvojne perspektive dece.
Imajući u vidu poslovicu da „ ne učimo za školu nego za život „ priprema ne treba
da se svede na sticanje znanja i umenja potrebnih za savladavanje gradiva
pojedinih nastavnih predmeta.
Mnogo je važniji opšti razvoj njegovih intelektualnih sposobnosti i saznajnih
interesovanja, kao i razvoj sposobnosti da posmatra, analizira, priredi i uopštava
ono što opaža u svojoj okolini i da na osnovu toga izvodi zaključke.
Priprema za školu podrazumeva pre svega zdravo i otporno prema bolestima ,
dobro razviijeno i fizički izdržljivo dete, zainteresovano i sposobno da uči sa
izgrađenim motivima i voljno-karakternim osobinama potrebnim za uključivanje u
školsku zajednicu i prevazilaženje teškoća koje sa sobom nosi promena sredine i
novi zahtevi koji će mu biti postavljeni u školi.
Predškolska ustanova i njeni programi imaju efekta na rayvoj dece samo onda
kada se yajedno sa programom angažuju ne samo deca i roditelji nego i lokalno
okruženje.
Lokalna društvena zajednica ima posebnu ulogu u stavranju odgovarajućih
uslova za uspešno ostavrivanje ciljeva institucionalnog vaspitanja i obrazovanja.
Akteri sa kojima predškolska ustanova treba da sarađuje zavise od tipa
okruženja, ali je uglavnom neophodna saradnja sa roditeljima, osnovnom
školom, centrima lokalne zajednice, školama i fakultetima koje školuju bazični
stručni kadar koji radi u predškolskim ustanovama, relevantnim ministarstvima,
domovima zdravlja, ustanovama kulture, rekreativnim centrima i sl.
Na preimer, značajno je njeno angažovanje u uređivanju dvorišta i igrališta,
obezbeđivanju prostorija u stambenim zgradama u kojima će se povremeno
okuplajti deca, sala za održavanje priredbi...
Ukoliko dobije podršku lokalnih vlasti i roditelja dece sa teritorije društvene
zajednice, ustanova može da organizuje razne oblike rada sa decom koja nisu
obuhvaćena njenim redovnim pohađanjem.
Predškolske ustanove mogu da okupe decu iz svoje sredine prilikom svečanosti,
izložbi dečijih radova i prigodom određenih praznika i svečanosti, manifestacija.
Značajno mesto u saradnji sa lokalnom pa i širom društvenom sredinom i
osavremenjavanju vaspitno-obrazovnog rada ima saradnja sa odgovarajućim
institucijama kao što su zavičajni muzeji, biblioteke, pozorišta ya decu, galerije
17
umetnosti, Zmajeve dečije igre, zološki vrtovi, savez planinara, mladih gorana i
sl.
Posebno su korisni odlasci dece u šetnje i ekskurzije do izletišta, nacionalnog
parka i prirodnih rezervata, koji omogućavaju zbližavanje sa svetom prirode i
izgrađivanje njihove ekološke kulture.
Otvorenost predškolske ustanove prema sredini u kojoj živi i radi, podrazumeva i
dolazak u goste deci književnika, muzičara, glumaca, pesnika, sveštenika,
sportista i drugih kulturnih i javnih radnika , zatim predstavnika raznih profesija i
zanimljivih ličnosti uopšte, raznih uzrasta i životnog iskustva.
Ukoliko se nedovoljno uvažavaju specifičnosti pojedinih regiona, moguće je da
se ustanova doživljava kao «strano telo» nepovezano sa potrebama i interesima
sredine.
Ukoliko se ne postigne i saradnja svih faktora koji su značajni za razvoj i učenje
dece, pre svega roditelja a zatim i lokalne sredine ne može se računati na veći
uspeh primene programa.
18
najbolje podsticaje, sredstva i uzore za osmišljavanje i organizovanje sopstvene
aktivnosti.
Kada se govori o organizaciji života u ustanovi, treba istaći da ona deluje unutar
šire organizacije svih faktora koji utiču na razvoj i učenje dece, naročito porodični
život i uža društvena sredina.
Vaspitno-obrazovni proces se ne sme zatvoriti u zidove dečijih vrtića, niti
ograničiti zadacima i sadržajima koje predviđa program, već treba da ima
koren u totalnom iskustvu deteta ne odvajajući rad od igre, čin od misli i
znanje od njegove konkretne primene.
Dobrom organizacijom prostora i opreme i odgovarajućim rasporedom vremena i
aktivnosti postiže se da oni ne budu samo priprema za školu i budući život nego i
mesto dečijeg življenja u kojima deca stiču bogato i raznovrsno iskustvo o svojoj
društvenoj i prirodnoj sredini o objektima, okolnostima i modelima ponašanja u
vezi sa njima, kao i o samima sebi.
Ako je sredina u kojoj se dete kreće prilagođena njegovim potrebama i
mogućnostima, ono će se osećati manje isfrustrirano i manje upućeno na pomoć
odraslih.
Organizacijom prostora i materijala moguće je neposredno unapređivati dečiju
samostalnost i odgovornost ukoliko se mogu jednostavno i brzo postavljati i
pomerati, ako su materijali klasifikovani prema određenim kriterijumima i deci
poznatim oznakama koje ukazuju na mogućnost njihovog korišćenja ako se
prilikom pojedinih aktivnosti stolovi i pod mogu zaštititi od prljanja i oštećenja kao
i ako se deci pruže uslovi da učestvuju u održavanju reda i čistoće.
Decu treba što više uključivati u odlučivanje o rasporedu sredstava i materijala, o
ukrašavanju prostorija o aktivnostima koje će se obavljati određenog dana i sl.
U pogledu organizacije vremena to znači obezbeđivanje prirodnog smenjivanja
aktivnosti i odmora, kao i izbegavanje « praznog hoda» i « uskih grla» tokom
aktivnosti i u pauzama između njih, kada najviše dolazi do prekršaja discipline i
sukoba među decom.
Nedisciplina je uvek izraz loše organizacije, dečije nesamostalnosti i otpora
represivnim merama vaspitača, dosadi koju stvara nemaštovit izbor sadržaja i
uskraćivanja za samoizražavanje.
Čitava organizacija dečijeg vrtića treba da je pre svega prilagođena detetu i
njegovim potrebama a tek onda potrebama roditelja, vaspitača uže ili šire
okoline.
Nikada ne treba zaboraviti da se organizacija vrši upravo da bi čitav vaspitno-
obrazovni postupak bio po meri deteta a ne nekih apstraktnih zahteva
postavljenih pre njega, iznad njega i radi zadovoljavanja nečijih tuđih potreba.
Organizaciju dečijeg vrtića treba prilagođavati koliko je moguće svakom detetu,
odnosno individualizovati postupak, zahteve i kriterijume za vrednovanje
napretka tako da svako dete bude merilo samom sebi a treba težiti da svako dete
bude aktivno na najvišem nivou za koji je sposobno kao i da mu se omogući
primena , vežbanje i razvoj onih sposobnosti koje su kod njega najaktuelnije u
određenom trenutku.
19
U velikim gradskim naseljima , zbog urbanizacije koja koncentriše stanovništvo
na mali prostor, deca najveći deo vremena provode u skučenim ili pretrpanim
stanovima koji su često ispod standarda za normalan ljudski život i koji im ne
pružaju mogućnost za bezbedno kretanje, traganje i igru.
Nagle društvene promene i migracije stanovništva dovele su do prekida sa
tradicijom i dekontekstualizacije procesa vaspitanja, zbog čega roditelji imaju
ozbiljnih teškoća u vršenju svoje uloge vaspitača, naročito kad je i majka
zaposlena.
Otuda se javlja sve veća potreba za društvenom brigom o deci i institucionalnim
vaspitavanjem koje, povezano sa porodičnim, teži da preraste u društveno
vaspitanje.
Problemi na koje nailaze deca u velikim gradovima najčešće nisu tipični i za decu
koja rastu u ređe naseljenjim posebno seoskim sredinama .Njihova relativna
izolacija može da oteža razvoj socijalnog i drugog iskustva.
Istovremeno, življenje u ređe naseljenim, posebno seoskim sredinama ima
određenih prednosti – blisko poznavanje jednog malog ali relativno stabilnog
sveta u kome se deca mogu kretati sa poverenjem u ljude koje poznaju ,
osećanje bliskosti i stalan konatkt sa prirodom, promenama godišnjih doba,
životnim zajednicama i radom u prirodi.
Prilikom odabiranja sadržaja i organizacije prostora za dečije vrtiće u ređe
naseljenim posebno seoskim sredinama, trebalo bi uzimati u obzir specifičnosti
ovih sredina i ne nametati im urbane vrednosti.
Sredina ovih vrtića treba da bude ispunjena sadrđajima na koje deca ne nalaze u
dovoljnoj meri kod kuće, pre svega akademskog karaktera – knjigama,
tekovinama nauke i tehnike.
Vaspitači koje rade sa ovom decom treba da budu upoznati sa karakteristikama
lokalne kulture i da se prema njoj odnose sa poštovanjem , pomažući deci da
upoznaju ono što je u njoj najvrednije. Koliko je moguće treba prilagoditi i sam
objekat dečijeg vrtića lokalnim karakteristikama, odnosno tradicionlanim
arhitektonskim rešenjima određenog kroja do nameštaja i opreme kako se
sredina ne bi preterano razlikovala od dečijeg roditeljskog doma.
U gradskoj sredini postoji potreba za fizičkim kretanjem, zbog skučenog prostora
javlja se lišavanje fizičke aktivnosti.
Takođe, u gradu postoji otuđenost od prirode.
U seoskoj sredini lišavanje kulturnih kontakata – muzeji, pozorišta, bioskopi ne
postoje, ali u selu postoji više kontakata sa tradicijom.
Treba videti specifičnosti bilo gradske ili seoske, iskoristiti prednosti ali i
kompezovati nedostatke.
Objekti dečijeg vrtića lociraju se blizu mesta stanovanja dece koja ih pohađaju,
na zdravom zemllištu udaljenom od objekata koji mogu na njih bacati senku, kao
i od saobraćajnica i pogona koji mogu zagaditi lokaciju.
Svi objekti treba da imaju obezbeđeno snadbevanje zdravom , pitkom vodom,
savremene uređaje za odvod otpadnih voda, priključak na električnu mrežu kao i
telefonski priključak.
U svim prostorijama mora se obezbediti dobra ventilacija i grejanje a podovi
treba da budu takvi da se svakog dana mogu brisati, prati i da ne budu klizavi.
20
Prostorije treba da su prostrane, svetle, provetrene , da deluju udobno i privlačno
a nameštaj i zidovi da su obojeni otvorenijim živahnim ali ne drečavim tonovima
koji čine prostor svetlijim bez blještanja.
Slike i ostale ukrase izložiti sa merom i ukusom. Naročito u urbanim sredinama
važno je da u objektiva predškolskih ustanova ima zelenila u saksijama,
žardinjerama i specijalno uređenim kutcima prirode.
Objekti se obično grade za četiri vaspitne grupe (stotinak dece) i svaka od njih
treba da ima svoju prostoriju za boravak i prateće prostorije – garderobu i
sanitarije.
U prostorije za decu spada:
- ulaz sa tremom
- garderoba
- prostorija za boravak ( vaspitna soba)
- sanitarna prostorija
- višenamenska prostorija
- prostorija za izolaciju
Prostorije za vaspitno osoblje :
- kabinet vaspitača ( sa stručnom bibliotekom)
- ostava za v.o sredstva i materijale
Prateće prostorije :
- za upravu
- ekonomat
- sanitarne prostorije za osoblje
21
Višenamenska prostorija : sala, predviđena je za razne perseptivno – motorne,
zdravstveno.higijenske, posmatračke, receptivne i društvene aktivnosti ; ritmiku,
vežbe , priredbe i proslave, kino-predstave i sl.
Prostorija za izolaciju: je manja prostorija sa 3-4 kreveta i namenjena je za
privremeni smeštaj dece obolele tokom boravka , dok roditelji ne dođu po njih.
22
upotrebljavaju , smeštaju se tako da budu dostupni svakome i da deca ne moraju
da traže dopuštenje od vaspitača za njihovo korišćenje.
Polazeći od vaspitno-obrazovnih zadataka u dečijem vrtiću, programskih
sadržaja, predlaže se organizacija šest kutaka:
1. za igre mašte ili uloga 5. za istraživanje
2. društvene igre i didaktički materijal 6.kutak biblioteke
3. za stvaralaštvo
4. za građenje
Celodnevni boravak
5:30-7:30 – dolazak u vrtić
7:30-8:00 – doručak
8:00-11:00 – aktivnosti u grupi
11:00- 11:30 – ručak
12:00-13:00 – spavanje
14:00-16:00 – odlazak
Poludnevni boravak
8:00-12:00
13:00-17:00 (od obroka samo užina)
Kada u vrtiću postoje « prazni hodovi» kada naprimer čekaju doručak a ničim
nisu animirani ni zauzeti.
25
Ako se u nekom delu dana češće javljaju konflikti to je pokazatelj da nešto ne
valja u organizaciji toga dela dana.
Najčešći uzroci konflikata su igračke i prostor ( prostorna organizacija i
opremljenost)
Saradnja – sve ono kada jedno dete ima nameru da nešto radi i kada ima želju
da to sa nekim radi.; kod mlađe dece je to paralelna igra.
Fleksibilno raspoređivanje vremena je pogodnije za saradnju. Postoji direktna
veza između broja dece i konflikata ali kod saradnje se nije pokazala takva
direktna veza. Kontekst u kome deca odrastaju utiče na dečije ponašanje.
Prostorno – vremenska organizacija u vrtiću određuje ponašanje među decom.
Stav odraslih prema dečijoj sardanji i konfliktima.
Učešće odraslih, naprimer kada vaspitač učestvuje u aktivnosti, vreme aktivnosti
se povećava.
SOCIJALNO SAZNANJE
1. aktivnosti komplementarne delovanju vaspitača
a) posmatračke i receptivne aktivnosti
b) zdravstveno-higijenske
2. učestvovanje u okolnom životu i društvenoj stvarnosti
a) praktične životne i radne aktivnosti
b) društvene aktivnosti
26
Kategorizacija aktivnosti dece u vrtiću, Bruner je krenuo od neposredne prakse
AKTIVNOSTI
1. rutinske aktivnosti
2. motorne i socijalne malo strukturirane aktivnosti ( 50%)
3. konstruisanje građevinskim materijalom 7%
4. rukovanje malostrukturiranim materijalima ( pesak, glina, voda) 2%
5. likovne i muzičke aktivnosti 4%
6. aktivnosti za rano učenje( 2%)
7. igre predstavljanja – igre mašte, simboličke igre 8%
8. socijalna interakcija koja nije igra (5%)
9. usmerene grupne aktivnosti (7-8%)
10. posmatračke aktivnosti 2%
11. neorganizovano čekanje i muvanje (15%)
VRSTE IGARA
1. FUNKCIONALNE IGRE
4. KONSTRUKTIVNE IGRE
IGROLIKE AKTIVNOSTI
28
Neka aktivnost može u početku da bude igrolika aktivnost – dok vaspitač
određuje šta će se raditi...koja se pretvara u igru ako je deca dobrovoljno
prihvate i počnu je slobodno na svoju inicijativu izvoditi u obliku takmičenja ili
podražavanjem neke životne situacije.
S obzirom da predstavljaju podražavanje igre, igrolike aktivnosti se mogu
povezati sa svim vrstama igre kod kojih je moguća usmerena imitacija, izvrašanje
uloga i ostvarivanje zadataka koje je vaspitač postavio.
U procesu uključivanja u grupu dete prolazi kroz više faza. Prvih dana dolaženja
u vrtić važno je obezbediti prijatne utiske i pozitivna iskustva, što će uticati da se
kod njega izgrade odgovarajući stavovi i želja da ponovo dođe.
Takođe mu treba ponuditi aktivnosti koje poznaje i u kojima može lako da se
samostalno snađe.
Detetu je potrebno da već na početku uspostavi prijateljski odnos sa vaspitačem
da bi moglo takve odnose da gradi i sa ostalom decom u grupi.
Uticaj vaspitača je naročito važan kod dece koja nisu preduzimljiva u socijalnim
kontaktima sa vršnjacima usled nedostatka iskustva, zbog čega su sklona da se
vezuju za odrasle osobe.
Učenje oblika socijalizovanog ponašanja je od male koristi ako se dete oseća
nesigurno i nije steklo poverenje u svoju društvenu sredinu.
Pre svega , treba preduzeti sve mere da se dete među vršnjacima oseća
dovoljno sigurno i prihvaćeno , da poželi sa njima da razvija prijateljske odnose
zahvaljujući kojima će se osloboditi odbrambenog stava.
Učiti decu učtivom ponašanju i ljubaznosti nema svrhe ukoliko se i odrasli ne
odnose na taj način prema njima.
Neće biti potrebno da se deca podsećaju na pozdravljanje , da kažu „ hvala“,
„ izvoli“ i sl. Ako im vaspitač u tome posluži kao primer.
Probleme u socijalnim odnosima među decom najbolje je preduprediti, izbeći pre
nego što se pojave.
Treba pomoći detetu savetom kako da unapredi svoje socijalne odnose kada vidi
da mu nešto predstavlja problem i isto tako treba mu ponekad tumačiti motive
ponašanja druge dece.
Uloga vaspitača je da stvara uslove za konstruktivne razmene među decom,
organizacijom rada u malim grupama i sopstvenim partnerskim i neautoritarnim
stavom.
Da bi se zadovoljila različita interesovanja i osobenosti grupe, u toku dana
potrebno je ponuditi više grupnih aktivnosti različitog karaktera, različite tematike,
različite prirode, različito locirane, različitog motornog statusa, različite težine i
različitih razvojnih mogućnosti.
Treba da se stvara socijalni okvir koji će predstvaljati stabilan i sređen sistem
vrednosti . Granice ponašanja treba da su jasne , pravila ponašanja jednostavna,
svedena na razumnu meru i opravdana u dečijim očima a posledice njihovog
nepridržavanja predvidljive.
31
Da osnovna mera uticanja na dečije ponašanje bude podsticanje i usmeravanje,
što podrazumeva uvažavanje motiva, interesovanja i potreba dece i ne sadrži
zastrašivanje i postiđivanje kao oblike kažnjavanja i manipulacije.
Dete koje ne ume da se ponaša u grupi izazvaće zlovolju kod svojih drugova, što
će kod njega samo izazvati osećanje da nije prihvaćeno a neće ga naučiti kako
da se bolje u nju uključi.
Ponekad je nužno razdvojiti sukobljenu decu i izgladiti nesporazum nastao
različitim tumačenjima nekog pravila ponašanja.
U intervencijama ne treba preterivati već postepeno prepuštati deci da
samostalno izglađuju svoje prepirke, neslaganja i sukobe jer će tako učiti da ih
razrešavaju i sticati značajno socijalno iskustvo.
Kada emocije nadvaldaju i sukom preti da se ne zaustavi na rečima vaspitač
može da ukaže na mogućnost njegovog razrešenja koja će biti najpovoljnija za
sve učesnike , ili ga prekine, međutim, treba imati na umu da su konflikti
normalna pojava i da se stalnim uplitanjem vaspitača u njih i potiskivanjem stvara
određena napetost u grupi, nesporazumi tinjaju i nagomilavaju da bi izbili u
najnepoželjnijem trenutku ili kad je vaspitač odsutan.
Osim toga, ovim se uskraćuje deci važno socijalno iskustvo zbog čega neće biti
sposobna da svoje društvene odnose samostalno organizuju, već će se stalno
obraćati starijem , tužakati ili se baspomoćno povlačiti u konfliktnim situacijama.
Konflikti mogu da ukažu šta nam je važno u životu.
U trenutku konflikta uči se njihovo razrešenje – razvijaju se veštine izlaska iz
konflikta.
U spontanim situacijama tokom konflikata treba pustiti decu da sami razreše do
određene granice – kada počnu da ugrožavaju svoje ili tuđe zdravlje ili kada
uništavaju.
Obavezno se treba umešati kada deca pozovu vaspitača.
32
b) razvijanje mogućih alternativa
c) odlučivanje za jednu alternativu ( koja je
bila dobra po mišljenju deteta)
34
Nikada ne treba uticati na ponašanje dece postupcima koja idu na štetu njihovog
samopoštovanja kojima se izaziva osećaj krivice ili stida a ona kvalifikuju kao
„nevaljala“, „ lenja“, „sebična“ i sl.
Da bi poštovalo druge kod deteta treba da se razvija osećanje sopstvene
vrednosti i važnosti, radi čega se moraju izbegavati svi postupci koji bi ga
poružili, postiđivali i činili manje vrednim u sopstvenim očima.
Zbog toga vaspitač treba da izbegava pretnje, pogrdne nazive i stalno
dokazivanje svoje nadmoći kao odrasle osobe.
Vaspitač treba da pokaže detetu da ima poverenja u njegovu sposobnost da se
ponaša zrelo i odgovorno, bez obzira što ga u jednom trenutku nije opravdalo.
U svojim očekivanjima vaspitač treba da se uvek okreće onome što dete može
da postigne, što znači razvojni domet, uspeh i napredak.
Stav koji će dete imati prema sopstvenim greškama najviše će zavisiti od stava
vaspitača prema njima.
Ukoliko vaspitač ne pridaje pogreškama poseban značaj i ne izaziva kod njega
osećanje straha, krivice i kajanja onda ih se ni dete neće plašiti u toj meri da
postanu kočnica njegove aktivnosti i težnji za postepenim osamostaljivanjem.
Ukoliko dete stalno doživljava zamerke i grdnje za većinu stvari koje preduzima
jer ga interesuju, budući da najčešće ne razume dovoljno odrasle od kojih tako
mnogo zavisi ono počinje osećati neizvesnost u pogledu svog ponašanja i
nepoverenje u sebe, koje se izražava kroz osećanje krivice.
Ovo osećanje dete podređuje spoljašnjem autoritetu i ono predstavlja prepreku
za razvoj samostalnosti i nezavisnog mišljenja.
Predškolsko dete opisuje sebe kroz fizički izgled, razne tekuće aktivnosti, lične
predmete i stvari. Na predškolskom uzrastu dete još nema razvijen pojam o sebi,
te stoga nije u stanju da integriše i zaokruži unutrašnja, prošla i sadašnja
iskustva da sebe doživi kao osobu koja ima različita osećanja i misli u različitim
situacijama.
Pojam o sebi dete gradi na bazi razlikovanja sebe od drugih, ovo razlikovanje u
velikoj meri zavisi od vrednosnih sudova koje drugi saopštavaju o detetu. Ukoliko
često ili stalno sluša globalne vrednosne sudove o sebi, dete će izgraditi i
globalnu sliku o sebi i težiće da uskladi svoje ponašanje sa njom. Ukoliko stalno
sluša sudove tipa „ ti nisi dobar“ ili „ ti nisi poslušan“ dete će shvatiti da je ono
takvo kako mu kažu ali neće znati šta treba da izmeni da bi bilo „ dobro“ i
„poslušno“ dete.
Korisno je uz pozitivne ocene o detetovom ponašanju vezati crte ili osobine koje
ono poseduje a koj tom ponašanju doprinose, jer na taj način dete uči kako da
poveže svoje ponašanje sa trajnim osobinama i kod sebe i kod drugih ( „ to si
dobro uradio zato što si oštrouman“). Takođe je važno razviti kod dece
tolerantnost ili čak pozitivan stav prema različitostima među ljudima i decom jer
one čine život zanimljivijim, maštovitijim.
U razvoju pojma o sebi posebno je važno pomoći detetu da razvije osećanje
samopouzdanja što se može postći jedino stalnom manifestacijom prihvaćenosti
deteta bez uslova i rezervi. Bez obzira kakav je ko on je prihvaćen kao vredna i
zanimljiva ličnost. Takođe je važno razviti kod deteta osećaj da se sve može
promeniti i popraviti, ma kako bolno iskustvo bilo i ma kako pogrešilo u
ponašanju. Važno je da dete shvati da se ponašanje može menjati svojom
voljom, prema sopstvenim potrebama i očekivanjima i usklađivati sa ciljevima i
postignućima koje želi da postigne. Umesto grdnji prekora i kazni detetu mnogo
više pomaže kad čuje savete, uputstva, lična iskustva odraslog. On na taj način
35
pokazuje razumevanje za detetove razvojne probleme, nespretnosti, neznanja,
nemogućnosti i slično.
Deca koja imaju pozitivnu sliku o sebi, koja su prihvatila svoju ulogu i stekla
poverenje u sopstvene mogućnosti, kao i određenu sigurnost u kontaktima sa
drugima, bolje se osećaju i uspešnije uspostavljaju socijalne odnose sa svojom
okolinom.
Važno je da se dete dolazeći u vrtić oseća sigurno i prihvaćeno, što će se
neposredno odraziti i na njegovo napredovanje u razvoju i učenju.
Ako se deca okruže ljubaznošću , ako im se pruži razumevanje i podrška, ona će
se ponašati konstruktivno i prijateljski prema svojoj okolini a vaspitni postupak će
se odvijati uspešno i bez težih problema.
Suprotno tome, dete izloženo preteranim očekivanjima i zahtevima koje se « na
silu gura u kožu odrasle osobe» okruženo zabranama i ograničenjima, čiji
pokušaji nailaze na otpore i negativne reakcije odraslih, počinje da se oseća
nesigurno i neprihvaćeno, gubi poverenje u svoje sposobnosti da deluje
samostalno i ispravno gradeći o sebi sliku kao o nespretnoj, slaboj, čak
«nevaljaloj» osobi koja uvek greši.
Strah i osećanje nesigurnosti , bez obzira kako se trenutno odrazili na ponašanje
deteta, nagone ga na neiskrenost, pretvaranje, neprijateljstvo prema okolini i
samom sebi, a kao krajnju posledicu mogu imati potiskivanje svega što je
autentično u ličnosti deteta.
Osećanje sigurnosti se razvija postepeno, zahvaljujući iskustvima koja dete stiče
u dodiru sa svojom okolinom, koja su pozitivna i povezana više sa osećanjem
prihvaćenosti nego odbačenosti, bezbednosti nego ugroženosti. Ono je usko
povezano sa poverenjem koje dete ima u sopstvene snage i svoju okolinu,
slikom koju ima o sebi i ulogom koju je prihvatilo, tako da se preko njega može
saznati šta misli i oseća o sebi kao i šta očekuje od drugih ljudi.
Vaspitač mora da preuzme odgovornost za fizičku, mentalnu i posebno
emocionalnu sigurnost deteta.
To će činiti tako šte će mu obezbediti najveću moguću slobodu unutar granica
koje mu garantuju bezbednost i koje su mu poznate u sredini u kojoj može da se
snađe i kreće sa izvesnošću kao i da izražava svoje autentične porebe bez
straha od nerazumevanja osude i ugroženosti osećanjem krivice što nešto može
da pokvari ili nekome zasmeta.
36
Dete nije isključivi proizvod nasleđa, sredine u kojoj raste i vaspitnih uticaja, niti
se može razviti u slobodnu svestranu i stavralačku ličnost nezavisno od svoje
aktivne i dobrovoljne uključenosti u vaspitno-obrazovni proces.
To znači da svako dete nosi u sebi potencijalno jednu ličnost kojoj je potrebna
izvesna samostalnost da bi se svestrano razvijala i izgrađivala.
Podsticanje razvoja slobodnog i samostalnog dečijeg „ja“ ne podrazumeva
prepuštanje deteta sebi. Ono zahteva stalnu brigu i uticaj vaspitača kojima se
podstiče više spontanosti i aktivnosti nego pasivnost i reprodukovanje, lično
iskustvo više nego pamćenje, stvaralaštvo više nego podražavanje.
Deca treba da budu više vođena svojim ličnim namerama ( koje vaspitač kultiviše
i usmerava) nego odlukama odraslog.
Nezavisnost dece se izražava kroz sve vrste ponašanja kojima postižu ili
zadržavaju inicijativu i kontrolu nad aktivnostima kojima ostvaruju sopstvene
ciljeve.
Nezavisnost se ogleda u mnoštvu aspekata kao što su :
- lična nezavisnost u praktičnim stvarima ( oblačenje,
hranjenje, pranje)
- nezavisnost potrebna za snalaženje u okolini ( da se dete
slobodno kreće, stupa u kontakt sa nepoznatim osobama,
kupuje u prodavnici)
- nezavisnost u odnosu na grupu dece kojoj pripada ( da se
odupire pokušajima tiraniziranja, da se ne zadovoljava
samo oponašanjem drugova)
- emocionalna nezavisnost ( da je u stanju da se snađe i
samostalno zabavi u određenim vremenskim periodima a ne
uvek da traži prisustvo i pažnju odraslih)
- intelektualna nezavisnost ( sposobnost da traži i pronalazi
sopstvena rešenja za probleme, misli svojom glavom i ne
veruje uvek na reč)
- nezavisnost u stvaralačkom izražavanju ( originalnost,
fleksibilnost i fluentnost u kreativnoj produkciji – crtanju,
modelovanju, konstruisanju , igri i dr.)
Treba imati u vidu da i najjednostavnije veštine koje dete savlada, kao što su
vezivanje pertli za cipele, rukovanje priborom za jelo, sečenje makazama i dr.
imaju značajnu ulogu u njegovom postepenom osamostaljivanju i sticanju
poverenja u sopstvene mogućnosti.
Nezavisnost dece negovaće se i povećavati ohrabrivanjem njihove inicijative,
spontane aktivnosti i samostalnog delovanja sa jedne strane kao i postepenim
smanjivanjem obima „ usluga koje im čine odrasli“.
Vaspitač koji veruje u decu i njihove razvojne mogućnosti davaće im prilike da se
ispolje, što se može postići samo ako čitav v.o rad zasnuje na slobodi i
emancipaciji njihove ličnosti.
Poznato je da anksioznost najčešće uzrokuju razni oblici pritisaka kaojima je dete
izloženo, u obliku preteranih zabrana, stalnog prigovaranja, ispravljanja
ponašanja i sl.
Slobode koja vodi emancipaciji dečije ličnosti nikada ne može da bude previše.
Ova sloboda ne znači anarhiju ili nepostojanje pravila u životu deteta, nego
predstavlja mogućnost da dete bira unutar onoga što mu je ponuđeno u dečijem
37
vrtiću i što se uklapa u opšti okvir ponašanja koji se stvara organizacijom života i
rada u kolektivu.
Sloboda uvek podrazumeva poštovanje prava i interesa drugih ćlanova kolektiva
i određeno usklađivanje sa njima radi zajedničkog života i saradnje.
Potrebno je da deca znaju granice svoga ponašanja u okviru kojih će s eosećati
bezbedno i biti prihvaćena od svoje okoline. Zato im od njihovog dolaska u vrtić,
treba ukazivati na pravila koja važe u njemu kao i na njihov smisao.
Ovi zahtevi treba da budu izraženi u pozitivnim terminima, odnosno treba učiti
decu kako da se igraju peskom ne rasipajući ga , pravilno stanu u red i sarađuju
u igri. Ova pravila treba saopštiti već na početku i insistirati na njihovom
poštovanju sve dok ih deca ne usvoje i počnu ih se pridržavati bez podsećanja.
Zadatak da se deci obezbedi najveća moguća sloboda, nezavisnost i inicijativa,
podrazumeva i okvire koji će im garantovati ličnu bezbednost i čuvanje društvene
imovine koja se nalazi u dečijem vrtiću.
Vaspitač ima pravo da postavi granice u ponašanju, da spreči dete da čini nešto
čime bi nanelo štetu sebi ili okolini, međutim, u okviru tih granica ono je slobodno
da ispolji svoju inicijativu , da upravlja svojim postupcima.
Uvek treba imati na umu da je svrha reda i organizacije u vrtiću pre svega da
omogući detetu maksimum slobode u kretanju i izražavanju, bez ugrožavanja
slobode i stavaralčkih težnji drugih.
Dete ima potpunu slobodu samo dok se njeno korišćenje tiče isključivo njega,
odnosno, ne ugrožava sloboda drugih i ne dovodi u pitanje njegova lična
bezbednost. Ako se vaspitač pridržava ovog zahteva onda neće nikoga
prisiljavati da sluša priču ili muziku koje su planirane, da uči pesmicu, slika prema
zadatoj temi i na određen način, uključi se u igru i prihvati dodeljenu ulogu.
Prisiljavanje nikada ne može pomoći detetu da uči i razvija se i bez obzira na
namere onoga ko ga primenjuje, verovatnije je da će dati suprotan efekat.
GLASANJE – ukoliko deca imaju više prilika da odlučuju, utoliko će se formirati
kao slobodne, samostalne ličnosti.
Program koji se ostvaruje u vrtiću, predstavlja obavezu za instituciju i vaspitače
kao osoblje zaposleno u njoj, ali ne i za decu.
Njihovo učešće u v.o procesu mora biti dobrovoljno i usklađeno sa onim što žele,
čemu teže, što mogu da usavršavaju i postižu.
Dok vaspitač priprema uslove i podsticaje za razvoj dečijih aktivnosti, ponašanje
dece može biti raznovrsno u onoj meri u kojoj se javljaju individualne razlike
među njima.
Treba da se poštuje detetovo pravo da ne učestvuje u pojedinim aktivnostima
koje je inicirao vaspitač pod uslovom da se u toku njihovog odvijanja ne bavi
ničim što bi ometalo druge.
Deci je naročito važno pružati mogućnosti da palniraju aktivnosti i učestvuju u
određivanju pravca njihovog odvijanja, trajanja, procedure i organizacije.
38
Ni najbolje odabrani sadržaji i materijalni uslovi za njihovo ostvarivanje ne mogu
umanjiti ulogu vaspitača.
Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja kao
i čitava atmosfera u dečijem vrtiću.
Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u obliku napetosti i otpora kod
dece. Ako je ponašanje vaspitača nedosledno i hirovito takvo će biti i ponašanje
dece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno deca će to prihvatiti kao sastavni deo
opšte atmosfere u vrtiću.
Od prvog dana boravka dece u ustanovi vaspitač radi na uspostavljanju bogatog
i sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski ,
saradnički i zasniva se na međusobnom uvažavanju, poverenju i brizi.
Detetu je potrebno da se oseti da je vaspitač zainteresovan za njega lično a ne
samo za ono čime se dete bavi.
Bliskost sa vaspitanikom omogućava mu da postigne mnogo više u delovanju na
dečiji razvoj i učenje i to na načine koje se verovatno ne bi pokazali efikasni kada
bi ih primenila detetu nepoznata osoba.
Osim toga, dete nikada neće biti drsko i bezobrazno sa osobom koja mu čitavim
svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju,
koja ga ne gleda sa visine i ne insistira na pokornosti.
39
iskrenog otvorenog, prirodnog odnosa kakav treba da se uspostavlja između
mlađih i starijih.
Deca sasvim dobro osećaju kada se pokušava manipulisati njima što ih u
početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati mehanizme
manipulacije sa odraslima.
Ako je odrasli odlučan i tolerantan, ako se od njega očekuje pozitivno
ponašanje, uspeh u aktivnostima, zalaganje i iskrenost, dete će sve učiniti da
opravda ovakva očekivanja i odnosiće se na isti način prema samome sebi.
On treba da služi daci za primer kao osoba koja obavlja svoj posao istrajno i
vešto, koja rešava probleme sistematski i strpljivo i zahvaljujući svome trudu
postiže uspehe.
Osobine vaspitača:
- obrazovana, iskusna osoba koja se posvećuje svom razvoju
- dosledna, sigurna u sebe, s jasnim ciljevima, svesna i
strpljiva, energična i odgovorna
- poštuje i prihvata kulturne razlike decembar intuitivna i
izvorna, kreativna u bavljenju programom, usmerena na
razvoj dece, da raspolaže odgovarajućim metodama rada
- topla, sa smislom za negovanje, optimistična sa smislom za
humor.
1. AUTORITARNI TP
2. ANARHIČNI TIP
3. DEMOKRATSKI TIP
AUTORITARNI TIP
Može se lako prepoznati po tome što je on gospodar u svakoj situaciji. Deca ga
slušaju bez pogovora. Kada se uđe u sobu, čak i za vreme „ slobodnih aktivnosti“
deca sede u tišini i prema uputstvima vaspitača obavljaju ono što im je odobrio
da rade.
Iza čitavog njegovog ponašanja stoji duboko uverenje da su deca sposobna
samo za ono što su ih naučili odrasli, odnosno da će njihovo ponašanje biti
ispravno samo dok se odvija prema instrukcijama i pod kontrolom starijih od njih,
isto kao što veruje da je poslušnost osnova vaspitanja i da mu se deca moraju
povinovati bez pogovora.
Kontroliše sve što se zbiva u grupi a deca se potčinjavaju njegovoj čvrstoj ruci i
povišenom glasu, plašeći se da ga ne izazovu.
U takvoj atmosferi deca se osećaju nerazumna i slaba, što doprinosi stvaranju
slike o sebi kao inferiornoj, bespomoćnoj osobi koja greši uvek kada je aktivna i
pokuša da pokrene neku inicijativu.
40
Autoritarni vaspitač naročitu pažnju i napore posvećuje tačnom pridržavanju
„ režimu dana“ i svako odstupanje od njega tretira kao prekršaj discipline.
Autoritarno rukovođenje decom ne zahteva od vaspitača mnogo maštovitosti u
radu niti prilagođavanje individualnim karakteristikama i potrebama dece.
Nagradama i kaznama on se služi kao ucenama.
Kada naiđe na tvrdoglavo dete ili dete koje u bilo kom pogledu odstupa od
njegovih merila i zahteva on sa još većom upornošću koristi sve mere
spoljašnjeg uticaja da ga prilagodi i savlada.
U nedostatku elemenata samodiscipline, održavanje reda i mira postaje jedan od
njegovih glavnih zadataka, a ukoliko mu budnost propusti ma i za trenutak u
grupi dece nastaje haos, čije smirivanje zahteva još krupnije represivne mere.
Autoritarni način vaspitanja na prvi pogled ima za rezultat red, poslušnost i
disciplinu, međutim, konflikti i otpr dece samo su potisnuti i čekaju trenutak kada
nekontrolisano izbijaju kao erupcija.
ANARHIČNI TIP
Perdstavlja suprotnost autoritarnom i kod njega je sve dozvoljeno, prepušteno
slučaju i improvizovano.
On najčešće nema sposobnosti da deci ukaže na granice koje njihovom
ponašanju osiguravaju slobodu, niti pravila koaj obezbeđuju normalno odvijanje
zajedničkog života u grupi.
Prvo što se zapazi pri ulasku u prostoriju za boravak je zaglušujuća galama.
Graja skoro u svakom trenutku nadjačava pokušaje vaspitača de se obrati deci i
on ima problema da ih zaštiti od međusobnih povreda.
Igračke, sredstva i materijal su razbacani svuda po sobi a pokušaji pojedine dece
da nešto sagrade, nacrtaju ili razgovaraju bivaju namerni ili nenamerno ometani
os ostalih.
Čak i ona deca koja uspeju da se bave nekom aktivnošću ne mogu da se udube
u nju, jer je teško održati interes duže vremena u takvoj gužvi i galami.
U ekstremnim slučajevima dolazi do prave anarhije koja može da ugrozi dečiju
sigurnost.
DEMOKRATSKI TIP
Demokratski vaspitač je onaj koji uspeva da stvori dobru organizaciju i radnu
atmosferu ne namećući ih deci , već aktivno uključujući vaspitanike u njihovo
održavanje, zahvaljujući srdačnim, saradničkim odnosima koje je uspostavio sa
njima, kao i međusobnom uvažavanju i poverenju.
Ovakav vaspitač prihvata razlike među decom kao njihove osobene vrednosti čije
ispoljavanje i razvoj treba podsticati.
U svome radu on polazi od dece sa kojom usklađuje svoje uticaje i zahteve.
Organizaciju unosi u korišćenje materijala njihovim brižljivim izborom u skladu sa
mogućnostima , interesovanjima i potrebama dece, uz postavljanje što širih
granica ovom korišćenju, kojima se isključuje samo njihova zloupotreba.
Utiče na dečije stavove i mišljenja bez mnogo pričanja i moralisanja ličnim
primerom i naglašavanjem onih situacija u kojima se ogledaju tolerancija i
saradnički socijalni odnosi.
U slučajevima neprihvatljivog ponašanja dece, on se koristi njihovim
preusmeravanjem u pozitivnom pravcu kao i oslanjanjem na ono što je kod dece
pozitivno , konstruktivno i otvoreno za saradnju.
41
Najbolji dokaz vaspitaču da je takav odnos uspostavljen je kada deca počnu da
mu spontano zameraju što je zanemario neko pravilo uspostavljeno u grupi, npr
nije vratio bojice tamo odakle ih je uzeo, da je ušao u sobu u cipelama, da niej
oprao ruke pre jela i sl.
Demokratski vaspitač ohrabruje dete da ima i da iznosi sopstvena mišljenja i
predloge kao i da uvažava tuđa.
Ravnopravnost koja karakteriše njegov odnos prema deci, stalno se dokazuje u
praktičnim životnim situacijama i na načine koji mogu da im posluže kao model
za sopstveno ponašanje.
Deci mnogo znači kada vasoitač sedne među njih i jede istu hranu, kada se
pridržava pravila kućnog reda koji važi za sve u vrtiću, kada ih pita za mišljenje i
postupa prema njihovom predlogu, kada se opredeljuje prilikom glasanja i njegov
glas vredi kao i svaki dečiji, kada sedi sa njima u krugu, bavi se istim
aktivnostima kao ona i sl.
42
objašnjenja i odgovara na pitanja, kao i da pomaže deci u obavljanju pojedinih
postupaka prilikom ispitivanja.
Podržavajući dete u svemu što je kod njega pozitvno i što ima razvojnu
perspektivu, vaspitač ga podstiče da istraje u aktivnostima za koje se opredelilo,
pomaže mu da dođe do odgovora na pitanja koja ga interesuju.
Deci treba ponuditi da izaberu aktivnost koji žele. Ima dece koju je potrebno
usmeriti i uvesti u aktivnost, pre nego što se odluče da samostalno nastave ono
što su započela zajedno sa vaspitačem.
Deci ne treba nametati aktivnost niti insistirati da nešto naprave isključivo po želji
vaspitača.
Ponekad je njegovo prisustvo nužno da bi se izbegao ili izgladio konflikt, neku
decu treba podstaći i usmeriti u procesu aktivnosti a neku zainteresovati nečim
novim kada je očigledno da su iscrpela sve mogućnosti onoga čime se trenutno
bave.
U toku igre deca treba da su što samostalnija i imaju najšire mogućnosti za
samoorganizaciju, što međutim ne znači da su prepuštena sebi i da vaspitač ne
prati njihovu aktivnost.
Vaspitač prilikom svojih intervencija više ukazuje na razne mogućnosti razvijanja
i bogaćenja dečije aktivnosti da bi podstakao dečiju maštu i dosetljivost, nego što
određuje pravac kojim bi se one morale kretati.
43
Biti vaspitač svakako zahteva znanje ali umeti vaspitavati znači od vaspitanja
napraviti stvaralački čin. Da bi vaspitači bili stavraovi u svom pozivu nije dovoljno
da su profesionalci.
Svaki oblik organizovanog života nužno ograničava spontano ponašanje
pojedinca...Ograničavanje spontanog ponašanja i pritisak na pojedinca, da se
ponaša u skladu sa određenim zahtevima, utoliko su izraženiji ukoliko je
struktura formalne organizacije razvijenija.
Da li je u čoveku snažnije razvijena želja i potreba za spontanošću i kreatinošću
ili potreba da njegovo ponašanje bude spolja determinisano?
Kod istraživača je rasprostranjeno uverenje da je kreativnost kvalitet koji je svako
ljudsko biće u stanju da ispolji u svom životu. Pojedinci se, međutim razlikuju u
stepenu i vrsti kreativnosti koje pokazuju.
Kod predškolske dece postoje potencijali, sklonosti i potrebe za stvaralaštvom, te
je zadatak vaspitača da na odgovarajući način takve osobine ličnosti malog
deteta podstiče, još više pravim reagovanjem omogući njihovo iskazivanje,
kultivisanje i razmah.
Karakteristike stava i ponašanja vaspitača:
1. da otvori svoje Ja za nova iskustva
2. u procesu detetovog traganja za vlastitom idejom kad pokušava
nešto da učini po svome, vaspitač treba da bude isključivo dobar
posmatrač njegovih napora
44
1. to je osoba koja poseduje primarni model koji vodi njegovo mišljenje i
delanje
2. samu sebe prihvata čvrsto, tačno realistički i teži da iskoristi svoj puni
potencijal
3. osoba koja je svesna drugih ljudi, osetljiva prema njima i reaguje na ljude ,
ideje i događaje
4. poseduje osećaj sigurnosti i sklonost da toleriše dvosmislenosti
5. osoba koja je učenik
Vaspitač je :
- istraživač sopstvene prakse
- akter i kreator sopstvenog razvoja, programa – što znači da
poseduje odgovarajuće stavove otvorenosti, spremnost na
angažman i inicijativu , doživljavanje kontinuiranog učenja
kao dela profesionalnog identiteta.
- Onaj koji samostalno odlučuje o svojoj praksi i svom razvoju
- Saradnik, razvija svoju profesionlanu grupu-poštovanje
timskog rada i uvažavanje profesionalne zajednice
- Celovita ličnost- identitet i integritet
- Onaj koji opaža i definiše, a ne samo rešava probleme
vaspitno-obrazovne prakse.
MERDEVINE PARTICIPACIJE
( 4-8)RAZNI OBLICI PARTICIPACIJE
46
( 1-3)USTVO PARTICIPACIJE
2.DEKORACIJA
1. MANIPULACIJA
MANIPULACIJA
Oblik prividog učešća dece.
Kada se deca pojavljuju u zajedničkim manifestacijama I aktivnostima dece I odraslih, ali
im nije objašnjeno u čemu učestvuju, zašto učestvuju, koji su efekti tih aktivnosti.
Odrasli yloupotrebljavaju decu za neke svoje ciljeve ( upotrebljavaju u komercijalne ili
političke svrhe, uvlače ih u mukotrpne pripreme neke predstave koja deci ne znači
mnogo)
DEKORACIJA – DEKORATIVNA UPOTREBA DECE
Deca ne odlučuju o svom učešću, ne razumeju smisao onoga u čemu učestvuju. Ali
deca se pojave u nekim kratkim ulogama, obično odevena na simpatičan način, nešto
kažu ili urade, naprave se lepe fotografije, onda se deca mehanički sklone kao što su ih I
doveli a odrasli nastave svoje zamišljene aktivnosti.
SIMBOLIČKA UPOTREBA DECE
Nešto je manje manipulativna I dekorativna. Reč je najčešće o učešću dece u
aktivnostima odraslih koje se odnose na decu ili koje mogu iamti posledice po decu. I u
ovom slučaju deca nisu obaveštena o onome u čemu učestvuju, ne razumeju dobro
smisao zbivanja I samo učešće za njih nema mnogo smisla. Ali prisustvo dece služi kao
podsetnik odraslima dam isle na decu.
47
2. utvrđivanje dečijih predznanja prilika je da se, ponove I utvrde činjenice, pojmovi I
terminologija koju deca već poseduju
3. povezivanje postojećih znanja I iskustava sa novim gradivom
48
51. Delovanje specijalno pripremljenom sredinom
Objekti posmatranja trebaju da budu dobro vidljivi svoj deci. Njih treba pokazati u
odabranom trenutku i ukloniti kada izvrše svoju funkciju, dati dovoljno vremena
da deca samostalno posmatraju , ne pričati više nego što je potrebno, pružiti im
priliku da iznesu svoje utiske, postavljaju pitanja i po mogućnosti , bliže ih
upoznaju kroz sopstvenu aktivnost.
Tokom posmatranja decu treba usmeriti na ono što je bitno u konkretnoj pojavi,
povezati ono što se vidi sa dečijim prethodnim iskustvom.
Prvo treba pobuditi interesovanje dece za objekat posmatranja, zatim ih usmeriti
na ono što je u njemu vidljivo, pojavno da bi se prelazilo na tumačenje u svetlu
šireg individualnog i socijalnog iskustva i težilo uopštenjima.
Svaki pojam koje se želi izgraditi treba ilustrovati sa više primera koji treba da
budu što raznovrsniji, u pogledu oznaka koje ne ulaze u sadržaj tog pojma, a
deca će tražiti ono što je u njima zajedničko.
Pokazivanje postupaka i tehnika, procesa, radnji, načina obavljanja određenih
delatnosti, gestova sa značenjem i načina ljudskog ponašanja primenjuje se
prvenstveno za sticanje znanja i razvoj veština u oblasti praktičnih životnih i
radnih, zdravstveno-higijenskih i društvenih aktivnosti.
Pokazivanje radnje ili operacije može biti celovito ili po sekvencama, zavisno od
njene složenosti i dečije mogućnosti da zapamte redosled pojedinačnih
operacija.
Deca treba da budu motivisana za usvajanje određenog znanja i veštine, pre
svega upoznavši njihov smisao i vrednost za sopstvenu akciju.
Operacije koje se vrše treba da budu objašnjene s obzirom na njihovu svrhu i da
se obavljaju prema određenom planu koji je poznat deci.
Posle posmatranja deca izvršavaju radnju, uvežbavaju je pod nadzorom
vaspitača, koji odmah ukazuje ako odstupe od modela.
Vaspitač treba da ima na umu i snagu delovanja sopstvenim primerom i u svim
ostalim situacijama koda je se decom.
Prikazivanje :-podrazumeva primenu određenih audio-vizuelnih tehnika koje se
koriste prenošenjem slike i ( ili) zvuka, odnosno materijala.
Oni se dele :
- auditivne
- vizuelne
- audio-vizuelne
50
Za njihovo korišćenje potrebni su odgovarajući aparati odnosno tehnička
sredstva.
Ova sredstva koriste se zavisno od toga koliko uspešno predstavljaju sadržaje
koje treba da se pomoću njih obrade, od strukture čitavog postupka koji je
organizovao vaspitač, od mogućnosti da se kombinuju sa ostalim sredstvima i
postupcima, od toga koliko aktivnu ulogu obezbeđuju deci i sl.
PRIPOVEDANJE
Ovim postupkom deca se upozanju sa određenim događajima i zbivanjima iz
istorije , opisanim u literaturi ili onim koji su se odigrali u neposrednoj stvarnosti.
Karakteriše ga neposrednost , poštovanje vremenskog redosleda izlaganja i
naglašavanje osnovne misli koju deca treba da zapaze.
OPISIVANJE
Ili «slikanje rečima» sastoji se u prikazivanju predmeta, pojava i procesa rečima.
Njegova primena u vrtiću je ograničena jer deci na tom uzrastu nije dovoljno
dostupan takav način prenošenja informacija. Zbog toga opisivanje ima znatno
veću ulogu povezano sa ostalim načinima, naročito pokazivanjem.
OBJAŠNJAVANJE
Objašnjavanjem se aktivira i usmerava dečija pažnja na ono što je bitno, pomaže
im da se otkrivaju suštinske karakteristike, unutrašnja svojstva i značenja
premeta i pojava.
Pričanje vaspitača treba da bude živo, slikoviti, emocionalno, sistematično i
logično.
51
Ako pričanje nema do izvesne mere planirani tok i sadržaj, onda se lako gubi nit i
prestaje da služi vaspitno-obrazovnoj svrsi.
Ljudski glas ima nezamenjivu ulogu u razvoju dečije ličnosti, što treba da ima na
umu svaki vaspitač zbog čega treba da neguje svoju govornu kulturu, odnosno
da vodi računa o kvalitetu svoje artikulacije, o intonaciji, kao i tehnici disanja
prilikom pričanja, recitovanja i pevanja.
Vaspitač što je glasniji i deca su bučnija a od preterane galame atmosfera u sobi
za dnevni boravak postaje napetija i nervoznija.
Umeren i blag ton deluje umirujuće na decu.
Najbolja komunikacija se postiže govorom koji je jednostavan, neposredan i
umeren, odnosno utišavanje je efikasnije nego glasnost.
Čak i na otvorenom prostoru treba izbegavati dovikivanje koje uvek neprijatno
deluje na decu.
Bolje je približiti se detetu, kojem se želi nešto reći i obratiti mu se spokojno ,
licem u lice.
Vaspitač treba da vodi računa ne samo o rečima koje će upotrebiti već i o tonu
jer se njime prenose na decu emocije.
Deca veoma dobro osećaju strah, nesigurnost ili neljubaznost u glasu vaspitača,
bez obzira koje će on reči upotrebiti zbog čega treba da im se obraća prirodno,
bez povišenog glasa i nervoze.
Svojim pitanjima vaspiatč usmerava dete u procesu otkrivanja stavri i zakonitosti
koje vladaju u svetu. Način na koji će on postaviti ta pitanja u velikoj meri
određuje kakve će odgovore dobiti na njih.
Deci treba postaviti pitanja koja ih podstiču na razmišljanje ali na koja mogu da
odgovore.
Pitanja koja vaspitači upućuju deci treba da budu tako formulisana da im
omogućavaju da izraze svoje mišljenje i odluče se između alternativa.
Pitanja vaspitača treba da budu jednostavna, jesna, stilski i gramatički pravilna,
da podstiču decu na razmišljanje i usmeravaju na ono što je suštinsko u
određenoj situaciji ali i da ih ne bude previše.
Za neformalne razgovore u svemu što decu interesuje moguće je koristiti razne
prilike – kada zastanu u igri, posle igrolike aktivnosti, kada zažele da komentarišu
svoje doživljaje i sl.
53
Ima dve osnovne funkcije:
1. komunikativnu ili socijalnu funkciju, gde je govor sredstvo koordinacije
socijalnog ponašanja
2. privatnu ili individualnu funkciju, odnosno razvoja viših psihičkih funkcija.
Istraživanje u jaslicama
Funkcije govora sestre Epizode
u
Regulisanje Funk cija podučavanja Socio-emoc. kojma
ponašanja funkcija nisu
54
Soc.-
Zatvoreni Otvoreni Davanje Vođenje Misaon. Održ.
emoc.
oblici oblici inform. do cilja izaziv kont.
funkc. ostvarne
N 2944 275
% 91% 9%
2. Razmena
Za sve radionice, a samim tim i za edukativne, karakteristično je obezbeđivanje
razmene među učesnicima. To jasno proističe iz činjenice da interaktivni oblici
učenja imaju dominantnu ulogu. Osim toga, jedna od glavnih pretpostavki
radioničarskog pristupa jeste da je socijalna interakcija neophodni, formativni
element našeg saznavanja, odnosno učenja. Razmenom sa drugima naše
vlastito iskustvo i saznanje najpre se utvrđuje i osvešćuje (kada mi drugima
saopštavamo naša rečenja, misli, uvide), a zatim i obogaćuje, proširuje, uopštava
(slušajući kako su drugi rešili istu situaciju). Za uspešnost ovog segmenta, veliku
odgovornost ima nastavnik koji bi trebalo da obezbedi uslove da se svi čuju, da
se osećaju slobodni da iznesu svoje mišljenje, da on sam bude model dobrog
komuniciranja i sl.
Uloga nastavnika / uloga učenika
Težište aktivnosti nastavnika se pomera pre početka samog časa, kada stvara
scenario za radionicu i prikuplja materijal potreban za njeno izvođenje.
56
Na času, on je u ulozi organizatora, onoga koji motiviše, partnera u
pedagoškoj interakciji, koji diskretno podstiče tamo gde treba, kada treba i
koliko treba, a glavnu ulogu i dominantnu akivnost izvode deca.
Aktivnosti nastavnika, dakle, počinju sa dizajniranjem radionice od idejne skice
do brižljivo isplaniranog scenarija - iz koraka u korak, iz aktivnosti u aktivnost, iz
zadatka u zadatak. Nastavnik osmišljava nastavne situacije koje bi trebalo da
pokrenu učenike na misaonu aktivnost koja će voditi ka realizaciji obrazovnog
cilja Poznavanje učenika je važan činilac koji treba imati u vidu prilikom
osmišljavanja scenarija.
Najčešće se scenario grubo može podeliti na tri velika dela:
1. uvodne aktivnosti (koje uvode učenike u duh radionice, pobuđuju pažnju,
zagrevaju ih za glavnu aktivnost),
2. glavne aktivnosti (koje predstavljaju centralni i ključni deo)
3. zavšne aktivnosti (koje zaokružuju celinu radionice).
U samoj radionici, nastavnik ili voditelj radionice (kako se to obično kaže), čini
upravo to - vodi učenike iz jedne aktivnosti u drugu, proverava da li je instrukcija
bila svima jasna, organizuje rad učenika, obezbeđuje uslove da se svi osećaju
slobodno da iznesu svoje mišljenje i pomaže samo kada učenici to od njega
zatraže i samo toliko koliko je potrebno da sami nastave dalji rad.
Zatim, nastavnik posebnu pažnju posvećuje motivisanju učenika. O motivaciji
učenika misli na početku, prilikom pisanja scenarija, u koji ugrađuje odgovarajuće
načine motivisanja dece. Ali, i u samom interaktivnom procesu u toku
radionice, kada je nastavnik neprekidno usmeren na reakcije samih učenika,
detektuje potencijalne probleme (npr. zadatak je pretežak ili prelak, nije
blizak interesovanjima ili trenutnim preokupacijama dece) i reaguje na to već u
sledećem koraku, trudeći se da održi visok nivo motivacije, a da se pri tom ne
izađe iz okvira, smislene, ciljem usmerene aktivnosti. Na kraju, nastavnik je sve
vreme svestan toga da svojim verbalnim i neverbalnim ponašanjem daje model
intelektualnog rada i model saradničkog odnosa.
57
Prilikom opredeljivanja za neke od vaspitno-obrazovnih metoda treba imati u vidu
specifične prednosti i ograničenja svakog od njih pod određenim uslovima i
povećavati njihovu efikasnost kombinovanom primenom u sistemu.
Vrednost metoda je u duhu koji pokreću, dinamici razvoja i učenja kojoj
doprinose stavljajući dete u aktivan položaj i upoređujući njegovu samostalnost,
radoznalost i stavralaštvo.
Ne treba insistirati na verbalnim znanjima, pamćenju informacija i pasivnom
uvežbavanju navika, već učiti decu načinima korišćenja onoga što su saznala,
naročito za rešavanje problema i prevazilaženje naučenog.
Isto tako treba odbaciti ukorenjenu predrasudu prema kojoj se učenje
ograničava samo na intelektualnu sferu ličnosti, zapostavljajući angažovanje
motorike i emocija koje je važno isto koliko i unapreživanje umnih snaga deteta.
Najvažnije je koliko su odabrani postupci i načini njihovog povazivanja podstakli,
pridobili decu da učestvuju u vaspitno-obrazovnom procesu što je moguće samo
ako im je bilo omogućeno da deluju shodno svojim interesovanjima, potrebama i
razvojnim mogućnostima.
FRONTALNI-KOLEKTIVNI
Sva deca iz vaspitne grupe se simultano bave određenom aktivnošću,
samostalno uz neposredno usmeravanje vaspitača ili kombinaovano.
Prednost ovog oblika rada je njegova racionalnost i ekonomičnost jer obuhvata
odjednom svu decu i zahteva manje sredstava i materijala nego ostali oblici.
Nedostatak mu čini rasplinute, površna komunikacija, izvesno pasiviziranje dece
koje je teško izbeći i opasnost njihovog utapanja u kolektivni prosek.
Frontalni –kolektivni oblik rada naročito nije primeren mlađoj deci zbog čega ih
treba postepeno uvoditi u njega i koristiti ga samo u onim slučajevima kada za to
ima najviše opravdanja: uajedničko slušanje priča, muzike, gledanje dijafilma,
lutkarske predstave, kolektivne igre i sl.
GRUPNI-TIMSKI
Deca iu vaspitne grupe se dele na više manjih grupa koje se bave relativno
samostalno određenim kativnostima, dok se vaspitač uključuje i interveniše samo
po potrebi.
Dele se i poslovi i svaki član unutar grupe ima poseban zadatak kojim doprinosi
zajedničkom cilju, za koji je odgovoran ped grupom.
58
Grupe mogu imati iste ili različite ciljeve, koji se na kraju mogu integrisati u jedan
opštiji, kolektivni cilj.
Dobar primer grupnog oblika rada su grupni likovni radovi u kojima se članovi
svake grupe dogovaraju o podeli poslova – šta će ko crtati, i međusobno se
kontrolišu u radu.
Ukoliko su deca mlađa, njihova sposobnost da učestvuju u grupnom radu je
skromnija, što traži veću pomoć vaspitača i grupe sa manje članova ( u početku
2-3)
Grupni oblik rada omogućava znatno veću samostalnost dece u odlučivanju
kojom će se aktivnošću baviti, planiranju, izboru sredstava i materijala kao i
rukovanju njima.
Isto tako njima se postiže mnogo veći uticaj na proces socijalizacije dece i razvoj
saradničkih odnosa, formiranje osećanja odgovornosti ped grupom.
Nedostatak je što je za njega potrebno znatno više prostora i odgovarajućih
sredstava i materijala kao i suštinski demokratsko ponašanje vaspitača, što sve
nije uvek moguće obezbediti u postojećim uslovima.
INDIVIDUALNI-POJEDINAČNI
Svako dete se posebno bavi određenom aktivnošću, koja može biti ista ili
različita za svu decu u grupi.
Ovom prilikom naročito dolazi do izražaja dečija samostalnost, jer se planiranje i
izvođenje aktivnosti obavlja bez neposrednog usmeravanja vaspitača ili pomoći i
saradnje grupe.
Ovaj oblik rada je primenljiv u onoj meri u kojoj se deca u vrtiću osamostaljuju i
osposobljavaju da deluju prema sopstvenoj odluci i inicijativi, usklađujući pri tome
svoje postupke sa opštim pravilim aživota i rada u grupi.
Dobra snadbevenost raznovrsnim materijalima je jedan od preduslova za
uspešnu primenu ovog oblika a povezivanje i upotpunjavanje sa frontalnim i
grupnim oblikom rada omogućava da se nedostatci svedu na najmanju meru.
Glavni razlog zbog kojeg deca idu u školu jeste učenje a glavni razlog što to čine
učitelji jeste da im pomognu u tome.
Svakako, ova pomoć je često indirektna i sastoji se u obezbeđivanju
odgovarajućih materijala i podsticajne sredine, kao i davanju korisne sugestije.
Međutim, ima trenutaka kada je deci potrebno direktno poučavanje.
U ovakvom pristupu važan je jezik, ali ovaj program nije „jezički“. Jezik je
izuzetno važno sredstvo. Međutim nema smisla razvijati dečiji govor sam za
sebe. Zadaci, kojima želimo da angažujemo decu, treba da budu takvi da im ona
vide smisao. Slično tome, ako hoćemo da deca objasne nešto, to treba da bude
motivisano korišću koju će ona imati od objašnjenja, kao i uviđanjem te koristi.
Ovaj model poučavanja posebno je namenjen individualnom radu, kada se
vaspitač bavi jednim detetom.
Obično rad sa jednim detetom traje oko 10-tak minuta. Vaspitač može ili
specijalno da ga planira ili da proistekne iz dečije slobodno izabrane aktivnosti ali
glavni princip postupka je da se interakcija sa detetom organizuje u normalnom
okruženju, kao uobičajeni deo svakodnevne rutine. Dakle, svako dete može da
očekuje da će vaspitač izvestan kraći period provesti samo sa njim rešavajući
neki problem, koji će za to vreme biti samo njihov.
60
koji zahtevi odgovaraju kojem detetu i prema tome da odabere pravo od
čitavog niza pitanja koja može da postavi.
2. izazivanje odgovarajućeg odgovora
3. razvijanje teme
Da bi razmena mišljenja bila uspešna, ona treba da traje dovoljno dugo kako
bi angažovala i dete i vaspitača. Osim toga, treba da bude flrksibilna i da se
može razvijati.
4. biranje odgovarajućih sadržaja
Najzgodnije teme mogu se pronaći među stvarnim životnim potrebama.
Teme su obično povezane sa svakodnevnim životom – hranjenjem,
šetanjem, održavanjem higijene, spavanjem i sl. Otuda najviše smisla ima
ako se tema poveže sa kupanjem lutke, sečenjem jabuke ...
5. proveravanje onoga što kaže dete
Da bi razgovor između vaspitača i deteta omogućio pravo sporazumevanje,
najbolje je da se kreće u granicama onoga što je prisutno i što se može
proveriti ili bar da se ograniči na događaje kojih se zajednički sećaju. Ako
dete kaže da je lopta tvrđa od jabuke oni mogu zajedno da provere.Za
usmeravanje misli ništa nije bolje od zajedničke teme koja se odnosi na nešto
što se odigrava pred očima dece i vaspitača, koju je onda moguće razrađivati
i raspravljati.
6. održavanje dečije aktivnosti
Mala deca uče baveći se nečim, potrebno im je da budu aktivna kao i da
posmatraju. Zato se naglasak stavlja na pravljenje nečega, stvaranje krajnjeg
proizvoda putem fizičke aktivnosti
7. odmeravanje tempa aktivnosti
Ako dete tačno odgovori na svako pitanje koje mu se postavi, može se
smatrati da je aktivnost bila neuspešna skoro isto toliko kao da je sve reklo
pogrešno. Učenju mora da prethodi svest da se nešto ne zna. Prema tome,
vaspitač prvo treba da podstakne decu na učenje pitanjima na koja ne znaju
odgovore a zatim da im pomogne da ih pronađu.Aktivnost treba da započne
teškim pitanjima da bi kako se bliži kraj ona postajala sve lakša tako da se uz
njihovu pomoć naučeno rezimiralo i zaokružilo. U tom slučaju će dete osećati
da je nešto uspelo i postiglo.
62
Podržavanje deteta u onome što je kod njeg apozitivno podrazumeva kočenje
negativnih tendencija koje se ispolje.
Cilj kočenja je suprotan podržavanju ; kod njega vaspitač teži da zaustavi proces
formiranja nekih negativnih osobina pre nego što se ukorene u detetu, odnosno,
navede ga da se uzdrži od ispoljavanja određenih oblika negativnih ponašanja.
I ovde postoji razlika između kočenja i kažnjavanja i analogijom oslanjanja na
unutrašnje , odnosno, spoljašnje motive i uzimanju u obzir potreba i težnji deteta
umesto disciplinskih razloga.
Mehanizmi kojima se koči nepoželjno ponašanje dece nisu dovoljni sami po sebi,
jer oni samo prekidaju tok takvog ponašanja dok je detetu potrebno da se ukaže i
na smer koji je poželjan. U preusmeravanju njegovog ponašanja uvek treba
polaziti od njegovih sopstvenih motiva i težnji i na njima zasnivati delovanje ( npr
deca trče po sebi nakon pasivnog sedenja, omogućiti im da se istrče – napolje ili
sala).
Prilikom podržavanja ili kočenja polazi se od pretpostavke da dete ima potrebu
da sazna granice svog ponašanja i nauči one oblike ispoljavanja svojih težnji
komunikacije i saradnja sa drugima, koji će činiti da bude bezbedno,
konstruktivno i prihvačeno, odn koji će mu omogućiti da se optimalno razvija i uči
u kolektivu vrtića,u kome vladaju određeni red i pravila ustanovljeni.
Prednost se međutim daje podržavanju jer će ređe nego kočenje izazivati
neslaganje i otpor kod deteta, koji se javlja kao reakcija na mešanje odraslog i
osujećenje.
Da bi vaspitač mogao efikasno da deluje na dečije ponašanje naročito ako se
ispoljava na negativan način, on mora prvo da upozna i shvati njegove uzroke.
Sasvim je prirodna pojava da deca na sve načine isprobavaju kako fizički svet
oko sebe, tako i granice koje su postavljene njihovom ponašanju.
Ako se dete preterano ograničava i usmerava, time se, sa jedne strane stavlja u
potčinjeni odnos prema odraslom, a sa druge strane skračuje mu se sticanje
dragocenog iskustva o posledicama pogrešnog ponašanja na uzrastu kada su
njegove posledica mnogo manje i bezbolnije.
Najčešći uzrok svih « disciplinskih prekršaja» i nesporazuma između dece i
odraslih je dečije nepoznavanje okvira ponašanja u kolektivu, odn u njihovoj
svesti nije dovoljno ograničeno dozvoljeno od nedozvoljenog.
Da bi se postiglo da deca uvide smisao ovih okvira i prihvate ih dobrovoljno,
potrebno je vremena i strpljenja, ali ako se na njih ukazuje redovno i dosledno
onda će se život i rad u kolektivu odvijati prirodno i glatko.
Ukoliko je vaspitač uveren da je osnovni razlog dečijih ogrešenja o pravila
ponašanja njihovo nepoznavanje i uopšte, socijalno neiskustvo, onda ga neće
okrivljavati za greške.
Najvažnije granice dozvoljenom ponašanju postavljaju se u vezi sa dečijom
bezbednošću, kao i zahtevom da se ne ugrožavaju drugi i neoštećuje inventar
dečijeg vrtića.
Ukoliko je detetu jasno određen prostor u kome može bezbedno da se kreće i
istražuje, ono će to činiti bez kolebanja, neizvesnosti i straha od mogućih
grešaka. Ako su ova ograničenja izvršena sa razumevanjem za potrebe deteta i
ako se njihovo sprovođenje obavlja bez podmićivanja i zastrašivanja, ono će
sticati poverenje u sebe i svoju okolinu , osećaće se bezbedno i prihvaćeno i
razvijaće se u spontanu, konstruktivnu i stvaralačku ličnost.
Preterana kontrola sprečava razvoj samokontrole kod dece kao što preterano
naglašavanje «navika» kulturnog ponašanja, manira, poslušnosti, učtivosti i
63
čistoće, najčešće u svojoj pozadini nema osnovni cilj da se socijalizuje dečije
ponašanje, već da odrasle što više oslobodi brige o njima, imajući u vidu interese
odraslih.
Vaspitač mora, pre svega da prihvati da deca kao ličnosti u razvoju imaju prava
na neka ponašanja koja nisu svojstvena zrelim osobama i da pod određenim
uslovima i ovi oblici ponašanja mogu postepeno voditi ka zrelosti.
Da bi ostvarila ovo pravo njima je potrebna određena tolerancija odraslih, koja
neće suviše krutim stavovima kod njih izazivati anksioznost i potiskivanje.
Ukoliko je šire polje mogućnosti delovanj za decu a manje pritisaka i zabrana,
ukoliko mu se ukazuje više poverenja a ona prihavataju kakva jesu, stvaraće se i
uslovi za samoregulaciju njihovog ponašanja.
OBLICI SPOLJAŠNJE KONTROLE – KAZNE I NAGRADE
Disciplinovanje deteta je postepen proces u kome mu se pomaže da svoje
ipulsivno , često besciljno i nekontrolisano ponašanje preobrati u ponašanje koje
je svesno, odmereno vođeno razumom koliko i emocijama i ima određenu svrhu,
koje je pod njegovom kontrolom. Iako se kaznama mogu postići određene,
trenutne promene u dečijem ponašanju, one teško mogu poslužiti tako
shvaćenom disciplinovanju jer zanemaruju unutrašnje motive ponašanja i
zasnivaju se na strahu od neprijatnosti koje donosi.
Ispravno ponašanje, koje se kod deteta javlja usled kazni, nije posledica nekog
poboljšanja u njegovoj ličnosti već pogoršanja, odn kukavičluka.
Pored svih poremećaja do kojih dovodi strah i gubitak sigurnosti i poverenja u
vaspitača, detetu ostaje trajno usađeno shvatanje da neko može imati prava da
ponižava druge i nanosi im razne neprijatnosti da bi održao svoj autoritet.
UTICAJ VASPITAČA NA DEČIJE PONAŠANJE U VRTIĆU
Metodi koji se primenjuju u delovanju na dečije ponašanje, bez obzira da li je u
pitanju podržavanje , kočenje ili preusmeravanje sami po sebi kao tehnika, ne
garantuju uspeh niti se mogu propisivati. Nova igračka obično izazove prepirku,
sukob interesa pojedinaca koji bi je hteli za sebe, međutim, to je prilika da se
uvede pojam «čekanja na red» koji deca brzo shvate. Deca veoma brzo uviđaju
značaj određenih pravila ponašanja u konkretnim situacijama i umeju da ih se
pridržavaju kada ih prihvate, naročito u slučaju kada su i sama učestvovala u
njihovom formulisanju i proglašavanju. Kada dete uoči da određeno pravilo
ponašanja ima svoju opravdanu primenu u konkretnoj životnoj situaciji,
verovatnije je da će iskustvo stečeno tom prilikom po analogiji primeniti u sličnim
situacijama, nego kada bi trebalo da deduktivno sprovede opšti princip koji mu je
bio saopšten izvan konteksta svakodnevnog života i rada.
Bolje je deci davati uputstva u pozitivnom obliku, da sadrži informaciju šta i kako
treba nešto raditi nego zabranjivati ( «ređaj domine na stolu « - umesto « ne
bacaj domine na pod» ).
U slučajevima prekršaja discipline, uvek treba reagovati konkretno i neposredno ,
na određeni čin, propust, odstupanja od pravila, onda kada se to dogodilo ali bez
uopštavanja, moralisanja i raspravljanja o ličnosti samog deteta, odnosno njenog
etiketiranja.
Negativna reakcija vaspitača i ostalih drugova vezuje se za njegov postupak,
oblik ponašanja a ne za njegovu ličnost. Vaspitač treba jasno da saopšti detetu
kada neodobrava njegovo ponašanje, što će ono osetiti kako po rečima kojima
mu se obraća tako i po tonu, međutim, to ne sme dovoditi u pitanje suštinu
njegovog odnosa prema detetu, do odbacivanja deteta kao ličnosti. U situacijama
kada mora da sprečava dete u nečemu , vaspitač to treba da učini brzo i bez
64
oklevanja. Oduzeće mu oštar predmet kojim ugrožava drugove, uhvatiće ga za
ruku i zaustaviti da ne istrči na ulicu, odlučno će mu reći da se ne treba prskati
vodom. Pri tome dete može da se složi sa njime , da se ljuti, da protestvuje na
šta ima pravo koje mu se neosporava.
Na taj način ono će naučiti značajnu razliku između unutrašnjeg sveta svojih
osećanja i subjektivnih težnji sa jedne strane i spoljašnjeg sveta u kome postoje
osećanje, težnje i prava drugih ljudi i objektivnih granica ponašanja koje se
moraju uvažavati sa druge strane.
Sa detetom se ne treba upuštati u prepirku ukoliko protestvuje zbog nekakvog
zahteva vaspitača već ga treba obrazložiti ali i ispoljiti čvrstinu pri sprovođenju.
Deci je potrebno dati vremena za prihvatanje granica koje se postavljaju
njihovom ponašanju. Jedan od načina uticaja na dečije ponašanje je informisanje
koliko je ispravno i skretanje pažnje na njegove moguće posledice, međutim, to
nikako ne bi trebalo da zvuči kao osuda ili pretnja. Da bi se kod dece razvijala
odgovornost i bolje razumevanje , pravila ponašanja u kolektivu, potrebno ih je
podsticati da procenjuju svoje postupke, postupke svojih drugova i odraslih oko
sebe, kao i likova iz literature. Isto tako treba voditi računa i o tome da u
održavanju granica ponašanja , koje zahtevaju pravila zajedničkog života i rad au
dečijem vrtiću treba da učestvuju i deca i odrasli.
Ukoliko jedna pravila važe za decu a ne primenjuju se na odrasle, mališani ih
teže prihvataju i odbacuju čim im se ukaže prilika za to da bi se izjednačila sa
starijima.
65
Sekusalna orijentacija može da bude usmerena na vlastiti ili suprotan pol, a
odnosi se na fizičku i emocionalnu preferenciju osoba različitog ili istog pola.
U pogledu roda, dete se identifikuje sa jednim od dva pola, najčešće sa onim
kojem i biološki pripada. Kao simboli te identifikacije su ime deteta, način
odevanja, oblik frizure, igračke koje se detetu nude i dr.
Jezik posreduje usvajanje identiteta roda. Ako dete pogreši u svom rodu, u
govoru, odrasli ga ispravljaju. Pojam roda je sadržan u njegovoj kognitivnoj
osnovi. Dete već krajem druge a pogotovo u trećoj godini nauči da izraz « ti si
devojčica» označava nešto specifično i to ne samo u biološkom smislu. Kada je
dete shvatilo da je njegov rod nepromenjiv, kada ga je generalizovalo i na ostale
osobe, znajući mu naziv, ono je usvojilo idenititet svog roda.
Socijalnu ulogu pola čine dakle očekivanja vezana za ponašanje, osećanja ,
stavove, vrenosti, motive osoba određenog pola. Uloge se i opisuju ali i vrednuju.
Polna uloga u velikoj meri određuje socijalno ponašanje osobe.
Proces prihvatanja socijalne uloge pola počinje u ranom detinjstvu, a matrica
ponašanja, vezana za pol, naziva se polno tipiziranje.
Tako se npr normalnim smatra u našoj kulturi da se dečak penje po drveću, prlja
kolena, igra rata, da voli plavu boju i dr.
Devojčica navodno treba da se igra lutkama, « školice», preskače konopac, da
voli roze boju.
U pogledu gajenja dece, patrijarhalna tj tradicionalna kultura podstiče mušku
decu na agilnost prema spoljnjem svetu, obeshrabruje njihovu eventualnu
osećajnost i dr. Od devojčica se očekuje skromnost, submisivnost, ljupkost i sl.
Iako se mnoga «demokratska» društva zalažu za ravnopravnost polova, ona je
krše putem diferencijacije uloga na razne načine : putem literature, TV, muzike i
dr. Takože održavaju se razni stereotipi, kao što je slika žene u patrijarhalnoj
kulturi. Tu se njena uloga majke idealizuje a uloga supruge satanizuje.
Bezrezervno prihvatanje socijalne polne uloge dovodi do mnogih psihičkih
tenzija. Kod adolescenata, kruta socijalizacija u pogledu polne uloge može da
ometa razvoj.
Dete je aktivan činilac svog razvoja, ono je aktivno, interaktivno i kreativno biće
koje iskazuje inicijativnost i spontano ponašanje za koje predškolska ustanova
treba da mu obezbedi uslove.
Osnove programa polaze od deteta kao fizičkog, afektivnog, socijlanog bića koje
je aktivan činilac svog razvoja.
68
Osnove programa pružaju pomoć v.o proces i radu prilagođavanjem sadržaja i
uklanjanjem prepreka u aktivnostima.
MODEL A:
otvoren sistem vaspitanja, coljeci, načela, uloga vaspitača, nema programske
sadržaje
Ciljevi :
1. otkrivanje i upoznavanje samog sebe ( delovi tela, misli, osećanja i
sl...izražavanje govora, istražuje i prihvata svoje mogućnosti i granice)
2. utkrivanje i upoznavanje drugih oko sebe ( na osnovu sigurnosti i
poverenja u sebe gradi odnose prema drugima, tuđa osećanja, tuđe
mogućnosti i granice, uči da sluša i uvažava tuđe ideje ali i da suprotstavi
svoje stavove)
3. saznavanje o svetu oko sebe i načinima delovanja na nju.( odlike
predmeta i pojava, slika sveta, intelektualna samostalnost, logičko
mišljenje, da na kreativan način koristi predmete)
Uloga vaspitača:
Da stvara uslove i da direktno podstiče razvoj dece i učenje
Planiranje i evaluacija:
Na 3 nivoa : - za celu grupu
- za manju grupu
- individualno
Planira se na osnovu uočenih interesovanja, teškoća, problema
Procena ostavrenog – vrednovanje – na osnovu toga planira se sledeće.
U modelu A nisu ponuđeni sadržaji
Preporuka : sadržaji ne čine samo ona znanja o sebi, drugima i okolini, već
znanja obuhvataju veštine, sposobnosti, umeća
Konstruktivistička teorija učenja – učenje ima unutrašnju motivaciju
Uloga vaspitača je posrednička, pomagačka – da prati, prepoznaje, otkriva
interesovanja.
U izboru sadržaja vaspitač se vodi načelima programa.
Izvori sadržaja: realni kontekst dečijeg života, sve iz dečijeg interesovanja – nije
uvek lako prepoznati ta interesovanja
MODEL B
Detaljniji, sa više načela,
ciljevi su dati po aspektima razvoja : -fizički
- socionalno-emocionalni
- kognitivni
- negovanje komunikacije i stavralaštva
Organizacija prostora i vremena, saradnja sa školom i lokalnom zajednicom
Ciljevi su više konkretizovani ali postoji dodatna obaveza da se to sve integriše u
celinu.
3 osnovna tipa programa:
69
1. maturacijsko –socijalizacijski
2. kognitivno-akademski
3. kognitivno-razvojni
3. NAČELO ŽIVOTNOSTI
Uvažavanje životnog iskustva deteta i otvaranje ustanove prema porodici i
društvenoj sredini.
Transformacija ustanove u mesto življenja dece i odraslih.
Vaspitač najviše vaspitava onim što jeste kao ličnost i onim što ume da radi.
4. NAČELO REALISTIČNOSTI
Razumevanje deteta i njegovog razvoja i sopstvene uloge vaspitača. Realan
u zahtevima i očekivanjima prema deci i sebi. Razvojno adekvatni sadržaju
koji su za jedan korak ispred iskustav deteta.
5. NAČELO DOSLEDNOSTI
Kontinuitet, povezanost i smislenost.
Neprestano preispitivanje i istraživanje.
Delovanje ka harmonizaciji ciljeva i zadataka. Dosledna ponuda sadržaja,
organizacija za učejne , dosledan dnevni raspored.
6. NAČELO ORIJENTACIJE KA KOMPLEKSNOSTI PRISTUPA
Sadržaji koji potiču od interesovanja deteta a koji se odnose na opštije ciljeve,
koji su logički povezani u procesu saznavanja ( tematski u vidu projekta) koji
vremenski i prostorno slede, a ukazuje se na njihovu povezanost i uzročnost.
70
Predškolsko dete inače stvarnost doživlajva globalno te mu kopleksne
metode i sadržaji, pristupi više odgovaraju.
7. NAČELO ORGANIZACIJE UČENJA KROZ IGRU I OTKRIĆE
Igra je jedinstveni čin u kome se aktiviraju svi psihički domeni i potencijali
malog deteta. Dete kroz igru istražuje stvarnost ,proverava sopstveno
iskustvo izmišlja nove obrasce ponašanja.
Treba biti oprezan sa didaktičkim aspektima igre u predškolskom periodu.
8. NAČELO AKTIVNOSTI
Deca moraju učiti kroz aktivnost sa materijalima, sredinom i kroz interakciju.
Da bi se nešto spoznalo potrebno je da predmetima i pojavama manipulišu,
da ih dovode u interakciju izazivaju logičke posledice, Sistem pokušaja –
pogrešaka-kreiranje sopstvenog mišljenja.
Uvažavanje i podsticaje prava da samostalno dela , bira, iznosi svoje
mišljenje i osećanja i da se razvija na svoj način i sopstvenim tempom.
9. NAČELO SOCIJALNE INTERACIJE
Predškolska ustanova i njen program imaju efekta na razvoj dece samo onda
kada se zajedno sa programom angažuju ne samo deca i roditelji, nego i
lokalno okruženje. Da bi institucionalno vaspitanje i obrazovanje predškolske
dece preraslo u društveno vaspitanje neophodno je da se predškolska
ustanova poveže sa društvenom sredinom, i da se šire otvore za uticaje koje
društvena sredina nudi.
Planiranje v.o rada uslovljeno je brojnim faktorima koji utiču na proces planiranja.
Svaka ustanova na specifičan način planira i realizuje svoje planove , zavisno od
realne dece i uslovima u kojima ona žive.
Planiranje postoji na više nivoa :
1. Na rad ustanove u celini
2. Na nivou vaspitne grupe
3. Na nivou manje grupe dece
4. Na nivou pojedinačnog deteta
Tematsko plainiranje v.o rada je vrsta programa koga često nazivaju integralni,
interdisciplinarni, problemski pristup.
To je jedan način rada iza koga stoji specifična koncepcija obrazovanja i uloge
predškolske ustanove.
Ovakav pristup programiranju, smatra da se obrazovanje ne može na jedan
veštački način izdvojiti od procesa vaspitanja, kao ni u posebne programske
oblasti koji slede logiku naučnih disciplina.
Obrazovanje nije prenošenje gotovih sadržaja programa i ovaj pristup ne
poseduje « obavezan» i logički uređen deo programa.
Program ne može posedovati idealnu zbirku sadržaja i tema za rad.
Oni se ne mogu odrediti unapred, jer se konstruišu zavisno od interesovanja i
potreba dece i oraslih koji se nalaze u obrazovnoj situaciji.
Proces planiranja u tom smislu nije puko raspoređivanje gradiva već se satoji u
veštini registrovanja tih interesovanja i poterba i njihovom prevođenju u
obrazovnu aktivnost.
Ona pak za krajnji ishod nema znanje kao skup informacija, nego veštinu
dolaženja do informacija i način konstruisanja znanja.
Mogućnost saznavanja kroz interakciju sa osobama i materijalom koji se nalaze
ne samo u organizovanoj obrazovnoj situaciji, nego u celokupnom načinu
življenja jedne predškolske ustanove.
Deca sa vaspitačima i roditeljima zajednički planiraju, koordiniraju i realizuju
svoje akcije.
PSIHOLOŠKI USLOVI
Demokratičnost stila u ophođenju među učesnicima
Atmosfera vrtića u kojoj vlada duh poštovanja i ravnopravnosti
PEDAGOŠKI USLOVI
Potrebno je i samu ustanovu organizovati na određen način
Ova vrsta programa deo je šire koncepcije « otvoren sistem vaspitanja»
Vrtić je društveno organizovano mesto življenja, treba da bude otvoren prema
spolja i prema unutra
73
Življenje pedškolske dece ne treba ograničiti samo na prostor vrtića, tako ni život
u vrtiću na treba da zatvara vrata ljudima zainteresovanim za dobrobit odrastanja
dece, a pogotovo roditeljima.
Predškolska ustanova mora stvoriti takvu psihološku i pedagošku atmosferu, koja
će omogućiti da se svi unutar nje osećaju pozvani i odgovorni da razmišljaju o
kvalitetu te sardanje i aktuelnom programu rada.
Da bi se to ostvarilo potrebno je zadovoljiti bar nekoliko zahteva :
- puno vremena mora se posvetiti obaveštavanju « svih o
svemu» i pripremanju dugoročnije saradnje
- mora postojati stalna povratna informacija o tome šta je bilo,
šta će se tek desiti, šta je planirano...
- vaspitač mora zainteresovane pojedince i grupe kontaktirati
međusobno
- svaka osoba nosi sa sobom puno potencijala ; ukoliko ne
zna da sa vaspitačem i decom zajedno planira, ume nešto
da uradi, da se igra sa decom, da priča priče ili da čita, da
govori o svom rodnom mestu, pa makar samo i da
posmatra.
FIZIČKI USLOVI
Cela sredina da ne bude previše strukturirana
Oprema, nameštaj, kutići treba da su višenamenski i prilagoženi veličini dece,
lagani i laki za održavanje, da je u potpunosti dostupno deci. Unutrašnji enterijer
soba mora sadržati puno polustrukuriranog materijala za igru. Sadržaj kutaka
oprema se zajedno sa roditeljima. Grupe vrtića treba da budu mešovite po
uzrastu i neveće od 25-toro dece.
Sobe trebaju da budu međusobno komunikativne. Deca trebaju da koriste sve
prostorije vrtića.
POJEDINAČNI CILJEVI
Kratkoročni ciljevi koje se koriste u svakodnevnom radu, dobijaju se analizom
neposredno ispoljenih potreba i interesovanja dece , vaspitača i roditelja.
Oni pokrivaju period trajanja jedne teme i dnevno planiranje. Ti su ciljevi
raznovrsni.
Svaka realizovana v.o situacija je jedan dogovor i pokušaj uključivanja što
većeg broja ljudi u proces vaspitanja i obrazovanja.
Da bismo dobili takvu vrstu ciljeva treba poći od potreba, interesovanja i
„životnih tema“
INTERESOVANJA I POTREBE
Ne samo „snimiti“ šta decu zanima nego i od toga poći. Interesovanja i pitanja
predškolske dece su varijabilna. Interesovanja su različita, iz različitog
domena i različitog karaktera. Neka su površna i kratkotrajna a neka duža i
temeljnija i u tematskom planiranju su od posebne važnosti.
Dete kao i odrasli u stanju je da dugo drži visok nivo motivacije i napora ,
ukoliko je sadržaj rada u funkciji njegovog razvoja.
„ŽIVOTNA TEMA“ – skup dugotrajnih interesovanja za određeni sadržaj
koja su oddraz želje ili potrebe za razrešavanjem bazičnih životnih i
razvojnih problema što ujedno obezbeđuje visok motivacioni nivo
prilikom bavljenja sadržajima takve vrste.
Životna tema nije koju vaspitač sam bira na osnovu unapred odabranih
ciljeva.Nije ni trenutno ispoljeno interesovanje, nije jednostavan skup
sadržaja i aktivnosti za rad.
Tematsko planiranje nije sistem rada u kome se radi „ono što deca hoće“ ,
već se radi o tome da se pedagoški momenat pomera na teren i sadržaj koji
je deci blizak.
Učenje u ovom slučaju treba definisati kao proces uzajamne razmene ideja,
znanja, veština i uloga.
POTREBE DECE I ODRASLIH
76
Potrebe jesu temeljnije i sporije se manjaju od interesovanja ali su ipak
podložne promenama, različite su u različitim grupama ljudi, na različitim
uzrastima u različitom društveno-istorijskom trenutku.
Potrebe dece i odraslih koje se direktno suprotstavljaju:
Treba takođe obratiti pažnju na „nepostojeće teme“ tj onu materiju koju deca
svesno ili nesvesno izbegavaju, jer se takvih tema boje, nemaju dovoljno
sposobnosti da se sa njima suoče, ne umeju da ih artikulišu iako ih zanimaju,
boje se da ih prikažu odraslima.( smrt, sex... is l.)
77
Opštijim temama treba dati prednost nad užim, parcijalnim koje, po mogućstvu,
treba međusobno povezati i uklapati ( u šire teme)
Sadržaji koje se predviđaju tematskim celinama treba da potiču iz svih domena i
obuhvataju što više aspekata programskih celina ( fizičkih, likovnih,
muzičkih,razvoja govora, matematičkih, okoline...)
Tematska celina obuhvata opis i strukturu sadržaja osnovne teme koji će se radi
ostvarivanja odabranih opštih v.o zadataka obrađivati u određenom vremenskom
periodu.
Mesečno planiranje je najpovoljnije jer omogućava razrađen obuhvat jedne
tematske celine, kao i fleksibilnu organizaciju v.o procesa.
Pojedine teme se mogu obrađivati duže ili kraće, zavisno od potreba i
intervenisanja dece, mogućnosti razrade i realizacije i specifičnih v.o zadataka
koje treba ostvarivati.
Mesečno programiranje zahteva od vaspitača:
- vršenje izbora i određivanje prioriteta u opštim razvojnim
zadacima
- određivanje naslova osnovne teme, izbor programskih
celina i njihovo strukturiranje u tematsku celinu
- izbor najvažnijih objekata i sredstava koji će poslužiti za
obradu tematske celine
Dnevna tema obuhvata sadržajno zaokružen deo jedne tematske celine,
strukturiran na v.o situacije, predstavljen u dnevnoj skici.
Dnavna skica proističe iz tematske celine, kao i događaja i iskustava doživljenih
prethodnog dana u vaspitnoj grupi.
Budući da v.o sadržaji nisu unapred dati vaspitač ima višestruko kreativnu ulogu.
On treba da kreira takvu sredinu u kojoj se svi osećaju dobro, zaposleni su i
dolaze do saznanja sledeći sopstveno iskustvo.
On nije najdominatnija figura već je njegova uloga posrednička i patnerska.
ULOGE VASPITAČA
1. u odnosu na v.o materijal i sadržaje rada
2. u odnosu na decu
3. u odnosu na proces planiranja
4. u procesu saradnje sa roditeljima
79
- veština rada sa različitim grupama ljudi i različitim tipovima
vrednosti.
Svaki poziv roditelja mora biti dobro osmišljen, jer će samo prijatna iskustva sa
vrtićem roditelja motivisati da opet dođe
Treba se potruditi da roditelji shvate da ta pomoć nije za vaspitače već za decu
Prvi boravci da budu manje formalni, neobavezni, diskusije o igračkama i sl.
Obavezno treba upoznati roditelje međusobno , nekima je potrebna pomoć, neki
umeju sami da smisle šte će deca da rade.
KRITERIJUMI ZA PROCENJIVANJE KVALITETA RADA
Procena tematskog plana
Plan može da se piše u nekoliko varijanti. Bitno što treba da postoji u svim
varijantama je da se u planu tačno vidi šta je bio čiji interes i ideja i iz kojih
razloga su odabrane baš takve aktivnosti. Takođe iz planova treba da se vidi
raznovrsnost i veliki broj sadržaja koji će biti alternativno daeci ponuđeni
Procena neposredne realizacije
Uže obrazovni aspekt – na koji način deca stiču znanja i kakvog su ona kvaliteta i
prirode
Način ostvarivanja demokratičnosti u grupi
Da li se u samoj grupi oseti da je tema koja decu zanima zaista „životna tema“
Socijalno-emocionalni aspekt
Procena kvaliteta sardanje sa roditeljima
Sadržaj i broj roditeljskih sastanaka individualnih razgovora, učestvovanje
roditelja u aktivnostima, elastičnost i adekvatnost ponuđenih formi saradnje,
načini dobijanja povratne informacije
SADRŽAJI RADA
Sadržaji potiči iz svih domena stvarnosti, već postojećih programa. Stručne
pedagoške, psihološke, dečije literature i časopisa, enciklopedija i naučne
literature, mas-medija.
Ukoliko vaspitač trenutno ne raspolaže znanjem ili informacijama koje
odgovaraju dečijem interesu dužan je da se o tome raspita i da prati ono što je
deci aktuelno.
Pošto stručna i dečija literatura ne mogu nikad do kraja pratiti sve ono što decu
zanima, mora postojati spremnost da se od same dece prihvati to što ih
interesuje, bez obzira u koju oblast stvarnosti ta interesovanja zadiru.
Sadržaji koji zahtevaju logičku organizaciju ne smeju se deci „ ispredavati“. Treba
dočekati da se oni pojave u interesovanju dece i u okviru relanih problema koji ih
muče.
Ne treba zaboraviti da deca smisao redosleda i hijerarhiju stvari moraju sama da
uoče. To se naročito odnosi na sadržaje iz logičko-matematičkog domena. Stvari
uvek treba postaviti problemski i dočekati da ih deca sama otkriju.
Ako se nešto ponavlja, za to sigurno ima razloga!
Deca ponavljaju stvari koje ih zanimaju, koje im se sviđaju i kojih se plaše.
Ono što vaspitač radi u situaciji ponavljanja jeste variranje postojećeg iskustva uz
pomoć dece, unosi nove sadržaje unutar iste teme, stvara nova rešenja i
strategije, proširuje temu na nove domene i sl.
Ukoliko vaspitač za određenu vrstu tema i sadržaja koje se kod dece nisu
pojavili, nalazi adekvatno stručno i vaspitno opravdanje, ima prava da u
dogovoru sa roditeljima sam bira takve sadržaje i realizuje ih u grupi. Taj
procenat mora biti manji od onih poteklih od dece i roditelja.
Značajan korak – sam izbor knjige – većeg obima sa puno akcije da se sviđa
vaspitačici – jer lakše može da se uživi u delo, a i deca će to primetiti.
Vaspitač mora dobro da poznaje delo i decu sa kojom radi ( da se rečnik, primeri,
neke opise prepričati koji su predugački i dosadni ali tako da se ne narušava
osnovni smisao dela.)
Mesto prekida treba da bude da decu ostavi malo u neizvesnosti.
Razgovor o knjizi u ovom načinu rada je veoma važan
Promene u sardanji sa roditeljima – primećene pri ovakvom radu – uključivanje
roditelja u ceo proces
Posle ovakvog programa deca su mnogo više odlazila u kutak biblioteke i bila
zainteresovanija za knjigu.
83
78. Sadržaj Knjige rada vaspitača
Knjigu rada vaspitača vodi svaki vaspitač i ona se čuva kao službeni dokumenat
u arhivi dečijeg vrtića.
Knjiga sadrži : - podatke o programiranju i planiranju vaspitno-obrazovnog
rada
- podatke o deci ( datum i mesto rođenja, adresu stana i broj
telefona, broj članova porodice, broj dece u porodici, datum
upisa i ispisivanja iz vrtića, kod koga dete živi, ime, stručnu
spremu, zanimanje i radnu organizaciju i telefon na radnom
mestu roditelja)
- Na kraju su sumirani i tabelarno dati podaci o plnoj strukturi
i broju dece u grupi, njihovom uzrastu kao i stručnoj spremi
roditelja.
- Prozivnik služi za evidenciju pohađanja dece u toku svakog
dana po mesecima i na pregledan način pokazuje broj
prisutne dece u vaspitnoj grupi
- Planiranje i evidencija saradnje sa roditeljima ( grupni i
individualni oblici rada:opšti i grupni sastanci, predavanja,
panel-diskusije, učešće u aktivnostima...
- Planiranje i evidencija saradnje sa društvenom sredinom
( posete predstavnika iz raznih struktura društvene sredine i
njihovo učešće u realizaciji programa, posete dece radnim
organizacijama, učešće vaspitne grupe u aktivnostima i
proslavama, kulturnim i javnim manifestacijama i kacijama
koje se organizuju u društvenoj sredini vrtića, saradnju sa
školom i drugim specijalizovanim organizacijama koje mogu
da obogate rad sa decom; obuhvatanje ostale dece iz
mesne zajednice u „slobodnim subotama, odlasci u dečije
pozorište, zoo vrt, priredbe, takmičenja i sl.
84
неопходно је да сами васпитачи буду укључени у процес спољашњег
вредновања рада установе као целине. Тек заједничким процењивањем
(процена више људи) реализованог програма евалуација ће постићи
објективнији карактер.
Евалуација је и потенцијални саставни део учења како васпитача, тако и
деце, достизање свести да се нешто зна урадити на одређен начин.
Самоевалуација је процена односа између намера, нашег деловања и
постигнутих ефеката. То је аспект учења који води освешћивању знања.
Подстицање смисаоног учења код деце води развоју интегрисане и зреле
личности. Подржавање и стимулисање свести о сопственом знању, како код
себе, тако и код деце, један је од битних задатака васпитача. Конструктивне
размене и интеракције међу децом у малим групама, заједничко решавање
проблема и партнерске интервенције васпитача помажу такве интеракције.
Са своје стране васпитач подстиче дечје самоувиде, њихову свест о
сопственом знању, сопственим примером – тако што описује, образлаже и
процењује сопствене поступке, али и поступке и начине рада детета.
Usmena ispitivanja- to su oni slučajevi kada dva ili više praktičara, planirano i
sistematski u formi diskusije istražuju neki problem:preispituju značenje nekog
stručnog pojma, ispituju i analiziraju radove učenika, analiziraju neki deo
sopstvene prakse. Usmen aispitivanja slede određenu proceduru i brižljivo su
pripremljena i po pravilu su zabeležena. Ona pružaju mogućnost poređenja i
88
kritičkog preispitivanja različitih perspektiva, interpretacija i tumačenja, dolaženja
do koncenzusa, izgrađivanja zajedničkog polja značenja, ona takođe pružaju
priliku za evaluaciju i samoevaluaciju praktičara u saradničkoj atmosferi
uzajamnog razumevanja
89