P. 1
novac

novac

|Views: 837|Likes:
Published by Noe Morton

More info:

Categories:Topics, Art & Design
Published by: Noe Morton on Jun 17, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/13/2013

pdf

text

original

UVOD

Svakodnevno u životu susrećemo se sa pojmom ekonomija i ekonomskim kategorijama kao što su: tržište, cijene, novac, devizni kurs ,inflacija, bruto društveni proizvod, nacionalni dohodak, kamata i sl. Istorijski pregled pokazuje da je novac prešao nekoliko faza dok je dobio osobine i funkcije kakve ima u savremenoj ekonomiji. Javlja se na prelazu prvobitne zajednice u robovlasničko drustvo. Od tada do dana danas, novac je sastavni dio ljudskog života a njegovo izučavanje i spoznaja postaje neophodnost. Novac je jedno od najvećih ljudskih otkrića, olakšava i ubrzava razmjenu i doprinosi društvenoj podjeli rada. Šta je to što jedan komad papira, sam po sebi bezvrijedan, čini korisnim i upotrebljivim sredstvom razmijene, a neki drugi komad papira iste veličine nema nikakvu vrijednost? Novac nije ni više ni manje nego upravo ono što jest- ono što se obično daje ili prima prilikom kupovanja ili prodaje roba i usluga. Međutim, nauka i naučna shvatanja novca, prativši ga kroz različite faze razvoja društva i ljudskih aktivnosti, stvaraju pravu sliku važnosti novca njegovu funkciju i ulogu u cjelokupnom društvenom sistemu. Sama riječ novac je simbol: društvenog položaja, dostignutog nivoa blagostanja, tržišne privrede, jezik sporazumijevanja među ljudima, karika koja povezuje robne proizvođače, ali i glavni razlog mnogih kriminalnih radnji. Jedna od definicija novca je da je novac roba koja ima svoju upotrebnu vrijednost i vrijednost kao svaka druga roba, ali za razliku od ostalih roba novac je opštepriznato ili opšteprihvatljivo sredstvo razmjene koje se koristi pri plaćanju roba i usluga. U svom razvoju kroz istoriju novac kao opšti ekvivalent razmjene pomoću koga se izražava vrijednost svih drugih roba, pojavljuje se u različitim oblicima i to; u obliku metalnog i kovanog novca, papirnog novca i depozitnog novca. Država kao glavni regulator novca u zemlji, proglašava papirni novac zakonskim sredstvom plaćanja, propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i sl, po osnovu čega se papirni novac jedne zemlje razlikuje od papirnog novca druge zemlje.U uslovima liberalizacije tržišta, razvoj međunarodne trgovine i uspostavljanja slobodnog tržišta novca je posebno značajno pitanje ápariteta novca i deviznog kursa.

1

NASTANAK NOVCA
Proces razvoja različitih oblika razmjene robe predstavlja proces nastanka novca, nastanak novca je bio objektivno uslovljen potrebama razmjene. Novčani oblik razmjene javlja se u situaciji u kojoj je robna proizvodnja dovoljno razvijena, a društvena podjela rada raširena. Teškoće u razmjeni su dovele do otkrića novca, čijom pojavom se te teškoće uspjevaju prevazići. Pojavljuje se roba za koju su svi spremni da ustupe svoje proizvode jer znaju da će za nju uspjeti nabaviti ono što im je potrebno. Proces nastanka novca je bio veoma dug ekonomski proces. U početku se kao novac najčešće prihvatala stoka jer je bila lako pokretljiva i jer je za njom postojala velika potreba (hrana i upotreba u poljoprivredi), pa su je svi stanovnici rado prihvatali kao opšte sredstvo razmjene. U nekim društvima novac su bili predmeti od određenih vrsta metala, najčešće bakra, ali i druge vrste korisnih proizvoda. Vremenom se ova funkcija počela vezivati za robe koje su po svojim prirodnim karakteristikama bile pogodne da služe kao opšte sredstvo razmjene. Te robe su bili plemeniti metali, ali se i unutar njih zlato izdvojilo kao najpogodnije za obavljanje ove funkcije. Razlog zašto su ljudi u različitim društvima prihvatali zlato kao svjetski univerzalno sredstvo razmjene treba tražiti u prirodnim osobinama koje ono ima.Prvo, i male količine zlata u prometu predstavljaju veliku vrijednost.Do zlata je veoma teško doći jer su njegove zalihe u poređenju sa drugim vrstama metala veoma male i teško se otkrivaju. Zbog toga su i minimalne količine ovog plemenitog metala veoma vrijedne. Na ovaj način se za male količine zlata mogu mjenjati i relativno značajne količine drugih roba.U 7. vijeku p.n.e. uveden je u grčkim gradovima kovani novac od plemenitih metala, tako da je dugi niz godina atenska srebrena drahma bila dominantan oblik novca u tom dijelu svijeta. U Rimu je postojao srebreni dinarius i zlatni aureus. Tokom cijelog srednjeg vijeka novac se kovao od plemenitih ili drugih metala. Međutim, nisu samo prirodna svojstva ućinila plemenite metale, u prvom redu zlato, novcem, vec činjenica da je novac roba kao i svaka druga roba, da ima vrijednost koju dobija u razmjeni, kao i svoju ponudu i potražnju; takođe i svoju upotrebnu vrijednost ( izrada nakita, ukrasnih predmeta itd.), a potom upotrebnu vrijednost zbog svoje ekonomske funkcije koju vrši. Sa razvojem i širenjem robe, zlato je postepeno prestajalo da obavlja funkciju opšteg sredstva razmjene tokom XIX, a u toj funkciji potpuno isćezlo tokom XX stoljeca.1

1

http://www.scribd.com/doc/26635498/Osnovi-Ekonomije

2

OBLICI NOVCA
U opticaju postoje različiti oblici novca, a osnovna podjela prema pojavnom obliku dijeli se na: kovani (metalni novac), papirni i depozitni novac. Kovani novac Najstariji oblik novca je kovani tj. metalni novac, pod kojim podrazumjevamo sav novac u obliku kovanica. Može biti od jedne, dvije ili više vrsta metala. Ako je u pitanju jedna vrsta onda se takva vrsta novca naziva monometalizam, a kada su u pitanju dva ili više metala onda se naziva bimetalizam, tj. multimetalistička vrsta kovanica. Veći stepen razvijenosti robne proizvodnje, potreba za lakšim odvijanjem robnog predmeta u kome zlato ima ulogu novca, teškoće u mjerenju i određivanju kvaliteta zlata koje se nalazi u različitim oblicima i sl., uslov su za uvođenje metalnog oblika novca. Novac iskovan od plemenitih metala teško se može falsifikovati, jednostavno se raspoznaje po boji, težini, znaku itd., a država je ta koja utvrđuje njegov oblik, apoene u kojima će se kovati kao i njegovu finoću. Kao što je već pomenuto kovani novac čiju masu, oblik, naziv ái kvalitet određuje država nazivamo moneta. Papirni novac Vjekovna upotreba zlatnog i srebrnog novca u robnom prometu, koja je imala za posljedicu da u opticaju funkcionišu monete koje su izlizane i znatno oštećene, koje su po težini manje od punovrijednih moneta, a imaju istu vrijednost, dovela je do pojave papirnog novca, koji je u suštini znak- reprezent punovrijednog novca. Specifičnost papirnog novca sastoji se u tome da on koji sam po sebi ima zanemarljivu vrijednost, od države dobija znatno veću reprezentativniju vrijednost sa kojom učestvuje u razmjeni. Kao i kovani novac i papirni novac država proglašava zakonskim sredstvom plaćanja, propisujući mu oblik, veličinu, boju, apoene i dr, na osnovu kojih se papirni novac jedne zemlje znatno razlikuje od papirnog novca druge zemlje. Kovani i papirni novac zajedno predstavljaju gotov novac. Depozitni novac Treći oblik novca je depozitni odnosno bankarski, kreditni, i žiralni novac. Depozitni novac se definiše kao potraživanje od depozitne (poslovne) banke tj. novac koji se nalazi na računima ili na čuvanju kod poslovnih banaka i koji se brzo može pretvoriti u gotov novac odnosno kovanice ili papirni novac. Čuvanje novca u bankama sa jedne strane je težnja za razmjenom proizvodnje i robnog prometa na drugoj strani, i oni su uslovili da banke na osnovu depozita jednih odobravaju kredite drugih uz obavezu primaocima zajma da odobreni iznos kredite vrate u određenom vremenskom periodu i uz određenu kamatu. Kod depozitnog novca razlikujemo više oblika kao što su: različiti oblici depozita i štednje , mjenice, čekovi, elektonske kartice, elektronski novac i dr.

3

Mjenica predstavlja pismenu dužničku obavezu stroge, zakonski utvrđene forme koja njenom vlasniku daje pravo da od dužnika traži isplatu određene sume novca. Pogodna je za korištenje ali je ograničena rokovima, iznosima, i krugom učesnika. Ček predstavlja novčani dokument, odnosno pismeni nalog vlasnika čekovne knjižice banci ili sl. finansijskoj instituciji da sa njegovog računa isplati vlasniku čeka određenu, na čeku ispisanu sumu novca. Ček se koristi u domaćem i međunarodnom prometu. Kreditna kartica daje pravo vlasniku računa u banci da kupuje robe u trgovini bez upotrebe gotovine . Plastične kartice predstavljaju otvoren specijalni račun kod banke i uplaćen određeni iznos u granicama u kojima se mogu kretati bezgotovinska plaćanja vlasnika kartice.2

FUNKCIJE NOVCA

2

one.ekof.bg.ac.rs/~djordjem/.../14a%20OSN%20EK%20novac.ppt www.ekof.bg.ac.rs/nastava/osnovi_makro_ekonomije/.../m.../HIKS.PDF

4

Novac zajedno sa robom čini centralnu kariku robne tj. tržišne privrede. Za njega možemo reći da je to roba posebne vrste koja vrši funkciju opšteg ekvivalenta što znači da ovladava sposobnošću da se razmjenjuje za bilo koju drugu robu. Dakle možemo reći da je novac – roba opšti ekvivalent koji izražava vrijednost drugih roba i posreduje u njihovoj razmjeni. Suština novca je u njegovim funkcijama a najvažnije su : a) novac kao sredstvo razmjene ili prometa b) novac kao platežno sredstvo c) novac kao mjera vrijednosti; d) novac kao blago e) svjetski novac

Novac kao sredstvo razmjene Funkcija novca kao sredstva razmjene roba i usluga jedna je od najstarijih i najvažnijih funkcija na osnovu koje se i određuje definicija novca kao ošteprihvaćenog sredstva razmjene ili sredstva plaćanja. Do nastanka novca razmejna roba se obavljala direktno, neposrednom razmjenom robe za robu tj. trampom. Pojavom novca kao višeg stepena razvijenosti robne proizvodnje, roba se razmjenjuje, prodaje, za novac, za koji se kupuje druga roba, a dati robni promet ima oblik roba-novac-roba R-N-R. Ovo je neposredna razmjena jedne vrste robe za drugu tj. nema posrednika u razmjeni. To je prvobitni oblik koji je bio karakterističan u nerazvijenoj ekonomiji, neizgrađenom tržištu i u sitnoj robnoj prizvodnji. Uvođenjem novca kao sredstva razmjene u robnom prometu dolazi do razdvajanja prodaje od kupovine, tako da u robnom prometu imamo dvije faze . faza prodaje- roba za novac R-N; faza kupovine – dobijeni novac druga roba N-R. Ovaj proces prelaska robe u novac, a novaca u robu nazivamo metamorfozom robe. Novac kao platežno sredstvo Funkcija novca kao sredstva plaćanja ili kao sredstva odloženog plaćanja, nastala je na osnovu razvijenih novčanih sistema i utemeljenih funkcija novca. Prilikom razmjene može se destiti da se roba da kupcu a da on ne plati odmah, već poslije nekog vremena , kao i u slučaju da se primi novac a da se roba isporuči tek naknadno nakon određenog vremena. U prvom primjeru kupac je dužnik, a prodavac povjerilac. Dužnik se obavezuje da će u određenom roku (ili u više rata) platiti robu koju je dobio na krediti uz određenu cijenu koju nazivamo kamata. Novac funkciju sredstva plaćanja, odnosno sredstva odloženog plaćanja, obavlja kada dospije rok za plaćanje robe. Novac kao mjera vrijednosti

5

Funkcija novca u procesu razmjene je ta da novac mjeri vrijednost robe, tj. roba preko novca postaje kvalitativno jednaka i kvalitativno uporediva. Količina novca koju je potrebno dati kao protivrjednost da bi se kupila neka roba naziva se njenom cijenom. Dakle bez obavljene uloge mjere vrijednosti roba ne bi bila novac. Da bi se novčanom robom izmjerila vrijednost druge robe mora se utvrditi određena mjera za količinu kojom se mogu količinski izražavati i međusobno upoređivati različite količine novčane robe, tj. mora se utvrditi mjerilo cijene. Svaka zemlja utvrđuje svoju sopstvenu novčanu jedinicu u kojoj se izražavaju cijene svih drugih roba ili usluga na domaćem tržištu. Pošto zlato ili neka druga roba više ne funkcionišu kao grumen već kao novac koji ima težinu, sastavne dijelove i ime, taj novac nazivamo moneta. Takođe treba pomenuti da se cijena neke robe mijenja (povećava ili smjanjuje ) zavisno od faktora kao što su vrijednost robe, vrijednost novčane robe (zlata), promjena mjerila cijene , a i drugih faktora kao što su: ponuda, tražnja, vremenski, politički i drugi faktori. Smanjenje mjerila cijene, tj. smanjenje vrijednosti domaće valute u odnosu na zlato naziva se devalvacija. Novac kao blago Funkcija novca kao blaga tj. bogatstva naziva se još i funkcija novca kao zaliha i vrijednosti, a koja potiče iz svojstva novca da se za njega može kupiti bilo koja roba, kao i iz nastojanja pojedinaca da svoje zalihe vrijednosti čuvaju u novcu. Kroz funkciju novca kao prometnog sredstva može se uočiti da novac stalno prelazi iz ruke u ruku kada se prodaja normalno odvija . Novac dobiven od prodaje roba tj. vršenja usluga može se iskoristiti za nabaku druge robe ili čuvati kao zaliha za kasniju nabavku ili izmirenje obaveza, odnosno plaćanje dugova itd. Kada se novac na neko određeno vrijeme drži van opticaja i robnog prometa da bi se skupio i sačuvao to se u ekonomiji naziva zgrtanje blaga. Pojam slobodnih novčanih sredstava kao rezultat prodaje roba ili usluga, njihovo držanja u obliku zaliha , na računima kod banaka , omogućili su da se na osnovu njih daju krediti i drugim licima .

NOVAC KAO SVJETSKI NOVAC

6

Nema te društvene zajednice ili države koja je u stanju sama da proizvede sve proizvode koji su nephodni za zadovoljenje potreba njenih stanovnika.Sve one su nužno upućene na svjetsko tržište i na razmjenu sa drugim zemljama. U takvim uslovima javlja se problem svjetskog novca ili robe koja će biti opšteprihvaćeno sredstvo razmjene u različitim zemljama. Nacionalne valute funkcionišu samo na tržištu nekoliko zemalja. Uz to formalna vrijednost jedne valute, koju je utvrdila država svojom odlukom i njena stvarna vrijednost na tržištu(crni kurs), mogu se značajno razlikovati.Isto tako, može se desiti da papirni novac neke države brzo gubi na vrijednosti zbog visoke stope inflacije. Nema privrednog subjekta ili države koji bi prihvatio da se plaćanje obavi u toj valuti. Zbog toga se i pojavljuje potreba da postoji jedno jedinstveno sredstvo razmjene koje bi bilo prihvatljivo za većinu zemalja. Ulogu svjetskog novca preuzele su valute ekonomski najjačih zemalja, kao što su dolar, marka, jen, franak i slično. Nužno je dati odgovor na pitanje kako su to one mogle kad su u pitanje nacionalne valute. Jednostavno zbog toga što to više nisu samo nacionalne valute, već je riječ o novcu čija količina i vrijednost ne zavise samo od prilika na domaćem tržištu ili samo od odluka vlade neka zemlje. Vrijednost tih valuta zavisi od opšteg stanja svjetske ekonomije i odnosa između različitih valuta. U funkciji svjetskog novca, novac obavlja iste funkcije koje obavlja i unutar zemljesluži kao mjera vrijednosti, sredstvo prometa i blago, samo što to sada obavlja na svijetskom nivou, tj. u međunarodnim ekonomskim odnosima.Svjetski novac u funkciji mjere vrijednosti, čini robe proizvedene u različitim zemljama svijeta kvalitativno jednakim i međusobno uporedivim. U funkciji sredstava prometa u međunarodnoj trgovina dugo vremena služilo je zlato. Međutim, međunarodna trgovina se širila , obim razmjene povećavao, a zlata nije bilo dovoljno za sve te činove razmjene. Najrašireniji oblik razmjene između privrednih subjekata iz različitih zemalja je korištenje jedne od valuta koje imaju karakteristiku svjetskog novca čija je vrijednost duže vrijeme nepromijenjena i čije vlade nastoje da ih održe stabilnim.Da bi neka zemlja došla u posjed odgovarajuće količine svjetskog novca, ona mora izvoziti, pa je izvoz domaćih roba dugoročno jedina osnova na kojoj nastaje mogućnost uvoza nedostajućih proizvoda iz drugih zemalja. Postoji potreba da se novac pojavi i u funkciji blaga na međunarodnom nivou. U toj funkciji može se pojaviti zlato jer ga mnoge zemlje i danas koriste u razmijeni sa drogim zemljama, ali i valute najrazvijenijih zemalja svijeta.

Sve zemlje moraju imati jednu sumu stranih novčanih sredstava u rezervi(devizne rezerve zemlje) da bi mogle učestvovati u međunarodnoj razmjeni.

7

To jednostavno znači da one izvlače iz međunarodnog prometa jednu količinu stranih sredstava plaćanja i čuvaju ih kao blago. Da bi papirni novac neke zemlje mogao funkcionisati kao blago na međunarodnom planu, privreda te zemlje mora biti stabilna i bez visokih stopa inflacije. Samo u tom slučaju postojaće povjerenje privrednih subjekata i stanovništva u različitim zemljama u pomenutu valutu.3

NOVAC KAO MEĐUNARODNO SREDSTVO PLAĆANJA

Barać, S. sa saradnicima., "Praktikum za bankarstvo", Fakultet za menadžmet i bankarstvo, Beograd, 2008. ( poglavlje I i II ).Ekonomski institut, Beograd, 1995
3

8

Međunarodna plaćanja su ona koja se vrše između pojedinih zemalja, bilo da ih vrši država, stanovništvo ili privreda. To su finansijske transakcije između zemalja po bilo kom osnovu, između deviznih rezidenata i nerezidenata. U okvirima nacionalne ekonomije – domaćim rezidentima se putem državne prinude nalaže obaveza korištenja nacionalne valute kao zakonskog sredstva plaćanja, dok van granica nacionalne ekonomije – ne postoje uslovi za realizovanje državne prinude za obavezno korištenje nacionalne valute kao zakonskog sredstva plaćanja. U međunarodnim ekonomskim transakcijama (prodaji i kupovini roba, usluga, itd.) uvijek su u pitanju odnosi između ekonomskih subjekata dviju zemalja. Njihova pripadnost različitim monetarnim sistemima nameće pitanje oblika plaćanja. S jedne strane, sasvim je normalno što izvršilac plaćanja (kupac ili dužnik) treba da obavi određeno plaćanje u svojoj nacionalnoj valuti. S druge strane, takođe je normalno što primalac plaćanja (prodavac ili poverilac) treba da primi to plaćanje u svojoj nacionalnoj valuti. To znači da novac izvršioca plaćanja ne samo što mora da skine svoje nacionalno ruho, već mora i da obuče nacionalno ruho novca primaoca plaćanja. Jednostavno, novac jedne zemlje treba da se konvertuje ili pretvori u novac druge zemlje. Međunarodna likvidnost (engl. international liquidity, njem. internationale Liquidität), sposobnost izvršavanja obveza plaćanja inozemstvu. Sastoji se od svih sredstava kojima raspolažu službeni monetarni organi jedne zemlje koja se upotrebljavaju u međunarodnim plaćanjima pa su ta sredstva ujedno njezine međunarodne monetarne rezerve. Pored funkcije međunarodnog platežnog sredstva, te rezerve služe za intervencije centralne banke na deviznom tržištu kako bi se devizni tečaj održavao na određenim (prije propisanim) granicama te za otklanjanje prolaznih deficita u platnoj bilanci. U zlatnom standardu kao osnovno sredstvo međunarodne likvidnosti služilo je zlato, a pored njega i devize koje su glasile na zlatne valute (tzv. zlatne devize) među kojima se isticala engleska funta. U suvremenom međunarodnom monetarnom sustavu međunarodnu likvidnost čine razne komponente kao što su devize, valute, rezervna pozicija u MMF i plemeniti metali, na prvom mjestu zlato, bez obzira na to što je ono u sustavu MMF demonetizirano. Valuta koja preuzima na sebe ulogu međunarodnog (svjetskog) sredstva plaćanja predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, isto kao što je to nekad bilo zlato, i time figurira kao rezervna valuta. Da bi se količina svjetskih rezervi likvidnosti povećala, MMF kreira koncem 60-ih godina specijalna prava vučenja koja danas u međunarodnim plaćanjima znače isto što i zlato (popularno se zovu "papirna valuta").

Valutni (monetarni, novčani) sistem zakonski određuje novčanu jedinicu, novčanu masu, valutni paritet ... To je od države uređen novčani sistem jedne nacionalne privrede.Oznaka valute RSD, USD, EUR, CHF, GBP ... Valuta označava: 9

monetarni sistem jedne zemlje, kojim se određuje osnovna novčana jedinica, kao zakonsko sredstvo plaćanja, – efektivan novac i novčanice, – zakonsko sredstvo plaćanja u zemlji i strani novac (domaća i ino valuta). Valuta podrazumeva samo efektivan novac – efektivu. Pored funkcije kao zakonskog sredstva plaćanja u zemlji, valuta može da se nađe u funkciji međunarodnog sredstva plaćanja – svetski novac. Sa aspekta sposobnosti može da služi kao međunarodno mjerilo vrijednosti, valute možemo podeliti na: Konvertibilne – slobodna razmena, u neograničenim količinama. Nekonvertibilne – za plaćanja u unutrašnjem platnom prometu. Transferabilne – valute povezane u valutni blok, za međunarodna plaćanja (Euro). – Obračunske ili klirinške – za obračun međunarodnih plaćanja na bazi međunarodnog dogovora. Novac jedne ekonomije u inostranstvu se javlja u dva oblika i to: - valuta (efektivan strani novac) - devize (kratkoročna potraživanja u ino novcu). Devize su kratkoročna potraživanja koja jedna nacionalna ekonomija poseduje u valutama drugih ekonomija i to u obliku potraživanja banaka na računima kod ino banaka, HOV koje glase na ino valutu, čekovi i menice koje glase na ino valutu. Ino valute u rukama domaćih rezidenata nisu devize, već strana valuta. Valutni kurs govori koliko novčanih jedinica domaće valute razmenjujemo za određeni broj jedinica valute druge zemlje – cijena novčane jedinice izražena u novčanim jedinicama druge zemlje. Devizni kurs je vrijednost ino valute, na koju glasi deviza, izražena u domaćoj valuti. Domaća valuta svoj devizni kurs ima samo u inostranstvu. Devizni kurs je važan jer uspostavlja vezu nivoa cijena u zemlji i inostranstvu, tj. konvertuje ino cene u domaću valutu i obrnuto. Devizne kurseve, prema načinu formiranja, najgrublje je moguće klasifikovati na: – Fiksne kurseve – instrument za realizaciju ciljeva nacionalne monetarne politike. Promene ovog tipa kursa su devalvacija (pad vrednosti domaćeg kusa, 1:100) i revalvacija (rast vrednosti kursa, 1:80). – – –

Fluktuirajući kursevi (plivajući) – formiraju se slobodno, pod uticajem ponude i tražnje za devizama na deviznom tržištu. Promene kursa se vrše depresijacijom (pad vrednosti domaćeg kusa, 1:100) i apresijacijom (rast vrednosti kursa, 1:80).

10

Bilans plaćanja (platni bilans) oslikava ukupnost ekonomskih transakcija zemlje sa inostranstvom. Čine ga: * bilans tekućih transakcija * bilans kapitalnih transakcija. Stanje platnog bilansa određuje visinu deviznog kursa, na deviznom tržištu promjenama ponude i tražnje za devizama, a s druge strane devizni kurs utiče na platni bilans (pitanje realnosti deviznog kursa). Precjenjen devizni kurs smanjuje konkurentnost izvoza i povećava sklonost ka uvozu, a što vodi deficitu platnog bilansa. Saznanje o tzv. intervalutarnom kursu može da se temelji na upoređivanju kupovnih snaga jedinice nacionalne valute na domaćem tržištu svakog učesnika posmatrane transakcije. Pri tom, pod kupovnom snagom novca podrazumeva se količina roba (određenih, reprezentativnih roba) koja se može kupiti na domaćem tržištu za jedinicu domaće valute. U zavisnosti od kretanja cijena na unutrašnjem tržištu (što za izvijesne robe može biti i stvar politike cijena) stalno će se mijenjati kupovna snaga novca, pa samim tim i intervalutarni kurs. U savremenim uslovima funkcionisanje deviznih kurseva nije samo rezultat neusklađenosti ponude i tražnje valuta, već i intervencije monetarnih vlasti (najčešće centralnih banaka), i drugih mjera ekonomske politike (restrikcija uvoza roba i usluga, na primer). Zbog toga ostvarenje ravnotežnog deviznog kursa, koji izravnava ponudu i tražnju određene valute, najčešće je rezultat konkretnih mjera, a manje posljedica spontanih tržišnih snaga na tržištu novca. Zbog toga se takav devizni kurs naziva manipulisanim deviznim kursom. Inače status konvertibilnosti ima samo ograničen broj valuta. To su po pravilu valute onih zemalja koje imaju zdravu i snažnu privredu i koje imaju najznačajniji udio u svjetskoj trgovini. Naime, da bi jedna valuta bila konvertibilna, moraju da budu zadovoljene neke osnovne pretpostavke. Prije svega, uprošćeno govoreći, izvoz proizvoda i usluga treba da bude jednak ili veći od uvoza (ravnoteža, ili tzv. suficit u platnom bilansu), a da to ne bude posljedica značajnijih uvoznih restrikcija, odnosno ograničenja (visokih carina i slično). Takva kretanja u platnom bilansu jedne zemlje moraju da budu prisutna više godina, i moraju biti ozbiljno testirana, prije nego što se nacionalna valuta „proglasi konvertibilnom. Ravnoteža u ekonomskim odnosima sa inostranstvom ili, što je još povoljnije, određeni višak izvoza nad uvozom omogućuje zemlji da iz tako ostvarenog prihoda odnosno deviza, udovolji zahtevima stranih subjekata u pogledu konverzije domaće u stranu valutu. Drugačije rečeno, kroz takve višegodišnje odnose s inostranstvom zemlja o kojoj je riječ pribaviće značajnije monetame rezerve (tj. masu stranih sredstava plaćanja, odnosno valuta) koje će garantovati da se mogu zadovoljiti zahtjevi za konverzijom domaće za stranu valutu. To je naročito značajno u početnom periodu konvertibilnosti, kada je veliki pritisak imaoca domaće valute u pravcu njene konverzije u neku drugu snažniju valutu.

11

Taj pritisak jenjava onako kako se povećava poverenje u privredu te zemlje, odnosno njenu valutu. Nasuprot konvertibilnim, stoje druge valute koje nemaju taj status. One ne mogu funkcionisati kao svjetski novac, naravno isključujući valutni bilateralizam ili pak regionalni multilateralizam. U odsustvu konvertibilnosti domaće valute, a zbog mogućih problema koji iz toga mogu proizići na planu ekonomskih odnosa sa drugim zemljama, bilateralnim sporazumima mogu se ugovoriti plaćanja u trećoj valuti, itd. Za jedan broj srednje razvijenih zemalja i većinu zemalja u razvoju, veoma je teško postići stabilan, uravnotežen razvoj nacionalne ekonomije, što je za uvođenje konvertibilnosti valute od prvorazrednog značaja.4

PARITET NOVCA I DEVIZNI KURS
Barać, S. sa saradnicima., "Praktikum za bankarstvo", Fakultet za menadžmet i bankarstvo, Beograd, 2008. ( poglavlje I i II ).Ekonomski institut, Beograd, 1995
4

12

Liberalizacija spoljnotrgovinske rezmjene, jačanje međunarodne razmjene i prodaja sve većeg broja roba izvan zemlje proizvodnje, uslovili su potrebu da se na svjetskom tržištu utvrdi paritet različitih valuta. Koliko će se jedinica valute jedne zemlje dobiti za jedinicu valute druge zemlje, određuje se putem pariteta novca.Utvrđivanje pariteta valuta različitih zemalja može se vršiti na nekoliko načina i to: na bazi cijene zlata u pojedinim zemljama; putem takozvane korpe dobara putem svjetske berze novca. Najrašireniji metod utvrđivanja periteta valuta je putem svjetske berze novca, gdje se na osnovu ponude i potražnje , odnosno na osnovu količine novca u opticaju (ponuda) i povjerenja kupaca u pojedinu valutu (tražnja) utvrđuje paritet različitih valuta. Mogućnost da se jedna valuta zamjeni za drugu valutu naziva se konvertibilnost valute, a cijena strane valute izražena u domaćem novcu, naziva se devizni kurs. U praksi postoje dva načina utvrđivanja deviznog kursa: fiksni kurs i fluktuirajući kurs. Fiksni kurs se utvrđuje uglavnom u zemljama u kojima ne postoji slobodno djelovanje tržišta i u kojim država propisuje kurseve stranih valuta. Nasuprot fiksnom kursu, flukturirajući ili plivajući kurs se javlja u zemljama sa razvijenim finansijskim institucijama i razvijenim slobodnim tržištem novca, na kome slobodno djeluju zakoni tražišta. Zavisno od promjene odnosa domaće valute u odnosu na stranu valutu,govorimo devalvaciji – samanjenje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu i revalvacija – povećanje vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu (suprotan proces od devalvacije).5

ZAKLJUČAK
U zaključku ćemo se osvrnuti na neke negativne pojave do kojih može dovesti nekontrolisana ili bolje rečeno neodgovorna državna kontrola količine novca u opticaju.
5

http://sh.wikipedia.org/wiki/Novac#Novac_kao_konzervator_vrijednosti

13

Naime, svaka država treba da uskladi i vodi računa o količini novca u opticaju. Tako, količina novca teoretski treba da bude usaglašena sa robnom proizvodnjom dotične države. Svaka država treba da uskladi i vodi računa o količini novca u opticaju. Tako, količina novca teoretski treba da bude usaglašena sa robnom proizvodnjom dotične države. Intervencije i zahvati države u nekom momentu, prije svega kada je u pitanju recesija ( smanjenje obima proizvodnje, otpuštanje radnika, usporavanje stope privrednog razvoja) ne moraju nužno voditi ka doštampavanju novca. Doštampavanje novca uvodi privredu u inflaciju( pad vrijednosti novca ) a dalja misija novca i njegovo puštanje u opticaj dovodi do veoma opasne pojave u ekonomiji, poznate pod imenom “inflatorna spirala”. Na ovaj način dolazi do ekonomskog sloma države, a tridesetih godina prošlog vijeka kompletna svijetska privreda doživjela je iz tih razloga slom. Tih godina cijene su za novine, mlijeko, hljeb i slično u Njemačkoj, dostizale vrijednost od nekoliko desetina milijardi maraka. Inače, jedna minimalna inflacija (2-3% na godišnjem nivou) je čak i poželjna. Suprotan proces od inflacije je deflacija koja podrazumijeva pad cijena proizvoda, a što često može biti razultat povećane proizvodnje, koju ne prati dovoljna količina novca u opticaju. I ova pojava može imati negativne efekte, jer proizvođači padom cijena određenih roba gube interes za njegovu proizvodnju. Manje fleksibilni proizvođači, koji nisu u situaciji da izvrše brze promjene u procesu proizvodnje, propadaju a to opet neminovno vodi u socijalne krize, povećanje nezaposlenosti i sl. Treći problem, s kojim se može sresti država je revalvacija tj. povećanje vrijednosti domaće valute u odnosu na svjetske valute. Ovo naročito pogađa izvozno orijentisane privrede, u privredi npr. Japana čija se konkurentnost smanjuje, jer revalvacija poskupljuje vrijednost njenje robe u inostranstvu, a samim tim pada i interes za kupovinu tih roba. Probleme inflacije tridesetih godina proteklog vijeka, države su riješile otvaranjem javnih radova (radove koje finansira država), povlačenje do tada štampanog novca i oštrom kontrolom bankarskog sistema posebno onog na koji je država imala poseban uticaj. Sve ovo ukazuje na najbitniju i najznačajniju ulogu države u njenom monetarnom sistemu. Svaka neodgovornost u ovom pogledu, državu i njen ekonomski sistem može gurnuti u propast. Kontrola novca i novčane mase, je uvođenjem eura, u zemljama Zapadne Evrope vrlo bitna i na globalnom nivou. Da je to tačno, vidi se iz formiranja brojnih institucija koje su zadužene za praćenje eura, da se nebi desile neke od naprijed pobrojanih negativnih situacija jer bi obzirom na teritoriju koju euro pokriva cijela svijetska privreda došla u krizu

LITERATURA

14

1. 2. 3. 4.

http://sh.wikipedia.org/wiki/Novac# http://www.scribd.com/doc/26635498/Osnovi-Ekonomije www.cet.rs/cetcitaliste/CitalisteTekstovi/810.pdf Barać, S. sa saradnicima., "Praktikum za bankarstvo", Fakultet za menadžmet i bankarstvo, Beograd, 2008. ( poglavlje I i II ).Ekonomski institut, Beograd, 1995 5. http://www.scribd.com/doc/26635498/Osnovi-EkonomijeNovac-SredstvoPlacanja 6. http://sh.wikipedia.org/wiki/Novac#Novac_kao_konzervator_vrijednosti 7. www.hnb.hr/novcan/povijest/h-nastavak-5.htm

15

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->