P. 1
SLIKARSTVO 20. ST.

SLIKARSTVO 20. ST.

4.5

|Views: 26,245|Likes:
Published by BoreusKv
Šiftarova skripta PUM stari program
Šiftarova skripta PUM stari program

More info:

Published by: BoreusKv on Jun 10, 2010
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/14/2015

pdf

text

original

SLIKARSTVO 20.

STOLJEĆA
SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

EKSPRESIONIZAM FOVIZAM

.

1901 - 1906. održano je više izložbi Van Gogha, Gaugina i Cezannea u Parizu i u Njemačkoj, koje su snažno dojmile mladu generaciju slikara. Neki od njih formirali su novi stil, pun žestokih Van Goghovih boja i Gauginovih "izobličenja" kojima su se služili kako bi postigli izražajne efekte. Kad su 1905. prvi put izložili svoja djela, toliko su šokirali kritičare da ih je jedan od njih (L. Vauxcelles) nazvao "Les Fauves" (zvijeri). Nisu imali zajednički program, već osjećaj oslobođenja i smisao za eksperiment. Značajnu ulogu u njihovu formiranju imala je crnačka plastika, plošnost japanske grafike i srednjovjekovnog slikarstva u staklu, te neposrednost i naivnost izraza primitivnih naroda. Istraživali su djelovanje čistih tonova i nastojali bojom ostvarivati oblike. Napuštaju vibracije impresionističkih slika i tzv. prirodnost u korist imaginativnih vizija. Koriste čiste boje iz tube, bez nijansi i prelaza: crvenu, zelenu, žutu, plavu. Napuštaju "zračnu pespektivu" (opadanje intenziteta boje prema dubini) i geometrijske konstrukcije u kompoziciji. Ostvaruju novu likovnu harmoniju odbacujući sve nebitno u korist bitnog (Matisse: "sve što slici ne koristi, šteti joj"). Negiraju tradicionalne akademske forme, perspektivu i anatomiju, sve reduciraju na odnose linije i boje. Slika je ravna površina koja prima zrake svjetlosti i vraća ih u prostor. Služe se diskontinuiranim, isprekidanim crtežom. Ostavljali su bjeline platna uz pojedine namaze kistom ili su nanosili crne tonove kao neutralizirajuće zone. Fovizam obuhvaća nekoliko labavo povezanih osobnih stilova. Oko 1907. g. skupina se raspada zbog nestanka inspiracije i neuspješne prilagodbe izazovima kubizma. Fovizam je po stilu i idejama prvi moderni pokret 20. st. Ubrzao je pojavu kubizma (preko Braquea, Matissea i Deraina), omogućio razvoj njemačkog ekspresionizma, utjecao na grupu Die Brucke, dao impulse talijanskom futurizmu, otvorio mogućnost pojave apstraktne umjetnosti i stvorio preduvjete za nadrealizam. Vođa pokreta bio je Henri Matisse. Matisse Rouault Dufy van Dongen Vlaminck Marquet

HENRI MATISSE

1869 - 1954.

Studirao na Ecole des Beaux-Arts i učio kod Gustavea Moreaua. Po njegovu shvaćanju slika ne prikazuje opažajnu stvarnost, već je to ritmička organizacija linija i boja na ravnoj plohi. Ispitivao je koliko se daleko može ići u sažimanju oblika iz prirode, a da se ne naruše njena temeljna obilježja i da slika ne postane samo površinski ukras. Nakon puta na Tahiti (1930.), dolazi do nove kombinacije palete, smiruje pretjerano razigranu arabesku, vraća jednostavnost kompozicije i koristi nove načine izražavanja: crtež, tapiseriju, a u kasnijoj fazi često radi kolaž: iz raznobojnih papira izrezuje vijugave figure, nalik fantastičnom lišću, koje lijepi u bizarne ornamentalne kombinacije. Posljednje monumentalno djelo je kapela u St-Paul-de-Vence (1951.): cjelovita koncepcija arhitekture, unutrašnje dekoracije i opreme. On stvara u vrijeme kad veliki majstori impresionizma rade svoja posljednja djela i kad već jedni za drugim nastupaju kubizam, ekspresionizam i apstrakcija.

1

LUXE, CALME ET VOLUPTE 1905.
Matisse otvara paletu i prelazi na primarne boje. Sliku je izložio 1905. na Salonu des Independants. Vide se bitna svojstva njegova cijelog opusa: plošnost, zatvorene obojene površine bez tonskih prijelaza, pokret i linija.

RADOST ŽIVLJENJA 1906.
Slika sažima duh fovizma: ravne plohe boje, čvrsta valovita linija, "primitivan" dah oblika, vizija čovječanstva u prirodnom stanju (Gaugenovi utjecaji). Bitna je krajnja jednostavnost, genijalna sažetost, izostavljeno je sve što se moglo izostaviti.

CRVENI ATELIER 1911.
Pokazuje Matisseovo "genijalno sažimanje": broj nijansi smanjen je na najmanju mjeru i boja postaje samostalnim strukturalnim elementom. Stvorio je radikalno novu ravnotežu između "dvodimenzionalnog" i "trodimenzionalnog" slikarstva. Ista ravnomjerna crvena boja proteže se preko stolnjaka, zidova i poda, a samo nekoliko crta jasno odjeljuje vodoravne plohe od okomitih.

GEORGES ROUAULT

1871 - 1958.

U mladosti radi u pariškim radionicama vitraja i oduševljava ga srednjovjekovna umjetnost, što je bitno odredilo njegov likovni izraz. Učio je na Ecole des Beaux-Arts kod E. Delaunaya i G. Moreaua. Njegova religioznost kasnije skreće u misticizam, a radovi iz prve faze, kompozicije s biblijskim temama u zagasitim smeđim tonovima, u granicama su konvencionalnosti. 1903. g. sudjeluje na prvom Salonu d' Automne, a od 1905. izlaže s fauvistima iako se nije uključio u njihove likovne metode, a kasnije ga nije zanimao ni kubizam. Izgradio je vlastiti ekspresionističko-vizionarni izraz. Slike u ulju, gvašu i akvarelu podsjećaju na vitraje: unutar oštrih, crnih kontura zatvorene su plohe čistih boja. Motivi: bijeda svijeta, muka i smrt Kristova, groteskni likovi osuđenika, cirkusanata, skitnica i bludnica. Socijalna komponenta vidi se u slikama radnika, seljaka i predgrađa, a pejzaži nalikuju na fantazmagorije.

KRISTOVA GLAVA 1905.
Za Rouaulta ekspresija treba pokazati "odraz strasti na ljudskom licu", a izražajnost je postignuta i divljim, reskim potezima kista.

2

STARI KRALJ 1937.
Sjajne boje i crnim linijama obrubljena polja, nadahnuti su gotičkim vitrajima. Lice kralja odaje rezignaciju i unutarnju patnju.

VAN DONGEN
Nizozemac, naturalizirani Francuz. U početku na njega utječu Gaugin i Vuillard. 1905. g. priključuje se fauvistima. Njegove su boje bez nijansa i tonova, "istisnute iz tube". Započinje slikati ženske portrete i aktove modela iz polusvijeta, animalno senzualne, s cinizmom i brutalnom stiliziranošću. Poziraju mu i slavne osobe iz teatra, kabareta i filma (Mistinguett, Josephine Baker, kasnije Brigitte Bardot) Ovi su portreti hipetrofiranih dimenzija, na granici farse i bliski plakatima po svojim dekorativnim zahvatima i jakim kontrastima boja. Radio je i u nizozemskoj realističkoj tradiciji: portret starog Anatola Francea, mrtve prirode, pejzaže iz Holandije, Venecije, Maroka i Egipta. Povremeno je izlagao s grupom "Die Brucke", na koju je nesumnjivo utjecao.
. AKT DJEVOJKE 1907.

ANDRÉ DERAIN

1880 - 1954.

1899. g. s Matisseom i Vlaminckim formira L' école de Chateau. Godine 1905. s Matisseom odlazi u Colioure, gdje slika pejzaže razbuktalim fauvističkim bojama. Izučava grčku i srednjovjekovnu skulpturu i crnačku umjetnost. Često slika čistim bojama, ali manje grubim namazima i harmoničnim koloritom, vodi računa o formi i konstrukciji. 1905. g. sudjeluje na Salonu d' Automne (Matisse, Vlamnick, Marquet). 1908. pod utjecajem Cezannea i kubizma radi sliku Kupačice, uskoro napušta sirove boje i prekida s fauvizmom. Između 1912 - 14. nastaju djela njegove "gotičke" faze. Nakon rata slika pejzaže i ženske aktove, radio je drvoreze, ilustrirao knjige, bavio se kostimografijom, scenografijom i povremeno modelira u glini.

KUPAČICE 1908.

RAOUL DUFY

1877 - 1953.

U početku se bavi figuralnim kompozicijama, a od 1903. izlaže na Salonu des Independants. U tom periodu slijedi luminizam impresionista, a njegov ležerni skicozni način blizak je Toulouse-Lautrecu. Jedan je od prvih pripadnika fovista 3

i od 1905. izlaže s Matisseom, Vlaminckom, Rouaultom, Derainom, Marquetom i van Dongenom. Fovizam je za njega nije bio program, već okvir za izražavanje njegovog potpuno slobodnog individualnog izraza, lirskog i imaginativnog, s dozom finog humora. Najviše je radio akvarele, skicozne, rafiniranih arabesknih formi i čistih boja (crveno, plavo, zeleno, u svim tonalitetima). Kolorističke su mu vibracije gotovo muzikalne i često je radio motive povezane s glazbom. U akvarelu radi pejzaže prozračne atmosfere i pune svjetlosti, matisseovske interijere i mrtve prirode. Inspirira ga i ritam pokreta na plažama, regatama, hipodromima, lukama, u cirkusu, kavanama i na koncertima. Crteži perom su letimično nabačeni, stenografski reducirani i kaligrafski precizni, kao kod Japanaca. Na pariškoj svjetskoj izložbi 1937. izlaže Vilu Elektrike "najveću sliku na svijetu", 60 x 10 metara.
BUKET

MAURICE DE VLAMINCK

1876 - 1958.

Samouki slikar. Od 1904. izlaže na Salonu des Independants, a zatim s ostalim fovistima na Salonu d' Automne i samostalnim izložbama u Parizu. Slika u chiaroscuru, jakim i tamnim kontrastima, a u izrazu koristi dramatske akcente. Česta tema su mu normandijski pejzaži, sela u vihoru, snijegu ili poplavi pod tamnim nebom kao i motivi iz predgrađa. Pejzaže radi i u bakropisu, litografiji i drvorezu), a bavi se i ilustracijama knjiga.
JEDRILICE NA SEINI 1906.

ALBERT MARQUET

1875 - 1947.

Od 1897. radi s Matisseom u ateljeu Moreaua, te je povezan s umjetnicima koji kasnije postaju fovistima. Ovom pokretu pripada više deklarativno nego svojim djelima. Do 1912. pretežno radi figuralne kompozicije u kojima se osjeća Moreauov utjecaj, a kasnije slika pejzaže i vedute. Naslikao je seriju pogleda na Seinu, njene obale, pristaništa i mostove u različita godišnja doba i pod različitim svjetlom. Sljedbenik je tradicije francuskih pejzažista od Poussina do Corota.

PLAŽA U FECAMPU 1906.

4

NJEMAČKI EKSPRESIONIZAM

.

Ekspresionizam se suprotstavlja impresionizmu i umjetnosti koja oponaša prirodu, a djelo mora izrasti iz unutrašnje potrebe i introspekcije. Dok je u Francuskoj naglasak na likovnoj formi (fovizam i kubizam), njemačke ekspresioniste zaokupljaju psihički problemi i duševni izraz, često dovedeni do ekstatike, a jedna od glavnih karakteristika je dualistički odnos prema tradicionalizmu: povratak idejama romantizma i pobuna protiv tradicije. Na ekspresionizam u Njemačkoj snažno je utjecao fovizam. Budući da je ekspresionizam imao duboke korijene u gotici, privlačnoj sjevernjačkom duhu, u Njemačkoj je bio širi i raznovrsniji i trajao je mnogo duže nego u Francuskoj. Fovizam je bio manje bolećiv i neurotičan, dok je njemački impresionizam obilježen većim osjećajnim krajnostima i spontanijim pristupom. Najveći doprinos njemačkog ekspresionizma je obnova grafike, kao važne umjetničke forme.

DIE BRÜCKE

1905.

.

U Njemačkoj ekspresionizam započinje skupinom Die Brücke, koju su 1905. u Dresdenu osnovali Kirchner, Heckel, Schmidt - Rottluff i Bleyl, polaznici Arhitektonskog odsjeka Više tehničke škole. 1906. g. pridružuju se Nolde, Amiet, Pechstein i Gallen-Kallela, a s njima indirektno surađuje i na njih utječe van Dongen. Redovito izlažu od 1905. do 1912. Skupina je najčvršće povezana u prvim godinama, kada rade zajedno, prema istim modelima, u Kirchnerovom ateljeu u Berlinerstrasse. Ljeti odlaze u okolicu Dresdena, gdje žive i stvaraju u prirodi. 1912. g. skupina seli u Berlin, a 1913. g. Die Brücke prestaje postojati.

Početnu fazu skupine Kirchner naziva "monumentalnim impresionizmom", iako su od impresionizma preuzeli jedino slikanje u prirodi. Kako bi ostvarili prvotni intuitivni odnos prema motivu i postigli željeno pojednostavljenje, radili su brzo i u jednom dahu završavali slike. Toliko su pojačavali linije i boje, da je zbog njihova naglašavanja dolazilo do deformacije koja se javlja kao sredstvo izraza. Nije negiran realan izgled stvari, već su označene samo njegove glavne karakteristike. Uz reduciranje oblika, vidi se i nov način tretiranja prostora i atmosfere: snažni namazi boje ujedno opisuju lik i definiraju prostor oko njega. Time su se donekle služili Munch, van Gogh i fovisti, koji su posredno utjecali na skupinu (osobito Munch). Die Brücke je obilježen ekspresionističkim načinom izražavanja, socijalnim akcentom i "nordijskom tjeskobom", nemirom, bolećivom osjećajnošću, a uznemiruju ga religiozni, seksualni, politički i moralni problemi. Najčešće teme su pejzaži, aktovi, mistične kompozicije, scene s ulice, sela, cirkusa, kavane i polusvijeta. Boje su čiste, žarke, pune dinamike, tonovi izražajni, a namazi tanki. Plohe boja okružene su čvrstim konturama utjecaj crnačke umjetnosti i drvoreza. Nacionalsocijalizam je proglasio ovu skupinu za Entartete Kunst, a rehabilitirana je nakon II. svjetskog rata.

5

ERNST LUDWIG KIRCHNER

1880 - 1938.

Jedan od osnivača skupine Die Brücke . Pod utjecajem Munchove ekspresivnosti i kolorističke slobode neoimpresionista, djelima izražava pobunu protiv društvene i umjetničke konvencije koja priječi iskazivanje istinskog sadržaja ljudske egzistencije. Bez sentimentalnosti, stvarnost slika grubim, oštrim linijama, sirovim bojama i bešćutnim licima. Dolazak u Berlin u njegova djela unosi gradsku užurbanost i nemir, živi fluid gradskog i mondenog života, a likovi kicoša i koketnih dama karikirani su pomoću lagane ironije i sarkazma. Nakon liječenja u Davosu (1917.) mijenja likovni izraz: ekspresivnost je zamijenjena jačim naglašavanjem konstruktivne uloge crteža. Kontakt s pejzažom budi smisao za neposrednost zapažanja. Djelomice pod utjecajem Picassoa, uskoro se u njegovim slikama javlja težnja prema redukciji. Nakon 1928. ova je tendencija još naglašenija i on se potpuno oslobađa okvira stvarne percepcije i kreće u apstrakciju.

POSTDAMER PLATZ 1914..

ERICH HECKEL
Samouki slikar, u početku impresionist, razvija se prema ekspresionizmu. Jedan od osnivača skupine Die Brücke. Pod utjecajem Muncha, u svojim grafikama nastoji prikazati duševni nemir, napetost i intenzitet unutrašnjeg doživljaja. Na uljima iz tog razdoblja ističu se klaunovi, artisti, aktovi i pejzaži s prikazima elementarnih nepogoda. Heckel je bio izvanredan i u drvorezima, koji su tada smatrani nacionalnim sredstvom umjetničkog izraza.

VJETRENJAČA U DANGASTU 1909.

ŽENA PRED OGLEDALOM 1908. Jedna od grafika nastala pod utjecajem etnografske umjetnosti i Gauginovih drvoreza. Heckel oponaša način crtanja ranih njemačkih "primitivaca", a ne Dürera, koji je u početku inspirirao skupinu.

KARL SCHMIDT-ROTTLUFF
Slikao je i radio litografije. Izmislio je naziv grupe. Iz dramatike poentilizma razvio je sažeto, simbolično pejzažno slikarstvo, a njegov osjećaj za prirodu proizlazi iz protesta protiv civilizacije velegrada. Nakon I. svjetskog rata djela su mu puna melankolije i gorke rezignacije. "Autoportret sa šeširom" (1919.) ključna je slika ekspresionizma: iskrivljeno lice i boje u žestokom nesuglasju. Poslije raspada grupe Die Brücke izlagao je s grupom Die blaue Reiter.

NA KOLODVORU 1908.

6

EMIL NOLDE

1867 - 1956.

Već je radio u ekspresionističkom stilu kad su ga 1906. pozvali da se pridruži Die Brücke. Dosljedno izgrađuje svoje "ekstatično" slikarstvo u kojem je boja nositelj svega psihološkog i likovnog, a crtež i kompozicija su joj podređeni. Volio religijske teme kao i Rouault, pa njegovi likovi također iskazuju suosjećanje s ljudskom patnjom. Njegove figuralne kompozicije s biblijskim temama znače oštro suprotstavljanje tradiciji idealiziranja, što pokazuju likovi i fizionomije na njegovim platnima. Bavio se drvorezom i bakrorezom.

POSLJEDNJA VEČERA 1909.
Debeli namaz boje i namjerno nezgrapan crtež odbacuju likovnu rafiniranost u ime izvorne izražajnosti inspirirane Gauginom. Lica, bez ikakve idealizacije, podsjećaju na Ensorove groteskne maske.

ČASOPIS "DER STURM"
Galeriju i časopis "Der Sturm" osnovao je H. Walden u Berlinu i ubrzo je privukao članove skupina Die Brucke i Der Blaue Reiter, a 1910. g. također i Oskara Kokoschku. Negirao je tradiciju i bio snažni promotor ekspresionizma u likovnoj umjetnosti, filmu i književnosti.

.

EKSPRESIONISTIČKI FILM
Razvija se vadesetih godina 20. st. (nakon I. svjetskog rata) u njemačkoj kinematografiji, pod jakim utjecajem suvremenog teatra i slikarstva. Pokazuje sklonost k magičnom, simboličkom, mističnom i patološkom. Karakteristična je izrazita simbolička stilizacija dekora, uvijek se snima u studiju, depresivna scenografija s izduženim, šiljatim i trokutastim plohama (podjeća na kubističke izvore), neobični su kutovi snimanja, radnja i atmosfera se dramatiziraju igrom svjetla, a gluma je stilizirana. Likovi su podvojene ličnosti, čudovišta iz mašte, suludi učenjaci, varalice, oživljeni mrtvaci, vampiri i nedefinirani karakteri iz saga i mitova ("duše koje lutaju između tiranije i kaosa"). Wilhelm Murnau: Robert Wiene: Fritz Lang: Galeen i Wegener: Otto Rippert: "Nosferatu" "Kabinet doktora Caligarija" "Metropolis" "Golem" "Homunculus"

.

7

EKSPRESIONIZAM U AUSTRIJI

.

Naslućuje se skora propast Habsburške monarhije, širi se utjecaj Sigmunda Freuda, a Arnold Schönberg stvara svoje rane ekstatične kompozicije. Glazbu je podvrgnuo raznim tehnikama modificiranja: niz tonova svira natraške, uvodi inverzije i transpozicije, a kasnije počinje i slikati. Bez ovog konteksta društvene (strah od rata) i umjetničke klime ne može se razumijeti Kokoschkino stvaralaštvo. Schiele, Gerstl i Kokoschka dali su ključni impuls austrijskom ekspresionizmu od samih početaka.

OSKAR KOKOSCHKA

1886 - 1980.

Austrijski slikar i grafičar, započeo je u doba bečke secesije i G. Klimta. Rani radovi nose pečat morbidne psihološke analize i strasti. Sudjeluje u "Wiener Werkstätte", te radi ilustracije i nacrte za predmete umjetničkog obrta. Postepeno se oslobađa secesijske dekorativnosti, teme su mu transponirane u imaginarne prostore, linija je nemirna, a boja nestvarna i podređena liniji. U tom periodu pretežno slika portrete osoba iz bečkih literarnih i umjetničkih krugova, kao i mrtve prirode. Ubraja se u najveće portretiste 20. st. 1910. odlazi u Berlin i objavljuje članke u reviji "Sturm". Novo poglavlje u stvaranju označava "Oluja" (1914.): u strastvenom pokretu drama zahvaća cijelu sliku, a ekspresija i halucinantna vizija dosežu krajnju točku ekstaze. Nakon I. svjetskog rata živi u Dresdenu, a boja mu postaje opora, potez izmučen i težak. Poetičnosti zamjenjuje dramatičnost (Autoportret, 1917.). Istodobno, pod utjecajem dresdenske intelektualne avangarde, na slikama se javlja egzaltiranost, poza, podrugljivost i sarkazam, a namaz je pastozan. Slijedi period smirenja, nestaje psihička mora koja grči potez i izobličuje fizionomiju. Opet se javljaju aktovi, mrtve prirode i pejzaži. Neko vrijeme živi u Parizu, a impresionisti i doživljaj pejzaža definitivno formiraju njegov stil. U tom "dramatskom impresionizmu" slika pejzaže i "portrete" gradova (Lyon, Marseille, Carigrad, Venecija, Tower Bridge u Londonu).

AUTOPORTRET
kao degenerirani umjetnik

AUTOPORTRET 1917.

ZARUČNICA VJETRA 1914.
Utemeljena na romantičnim slikama Danteovih tragičnih ljubavnika Paola i Francesce, slika prikazuje autora s Almom Mahler, muzom mnogih njemačkih i austrijskih umjetnika. Dramatičan i strastveni kovitlac zahvaća cijelu sliku.

8

EGON SCHIELE
Kao i Kokoschka, dolazi iz kruga bečke secesije. Secesijski ornament u njegovim djelima postaje sve treperaviji i nemirniji, a zbog ekspresionističkog izobličenja uglatiji i koščatiji. Majstor je erotskih crteža, što mu donosi stigmu pornografskog slikara. Ove slike iskazuju patnju uzrokovanu seksualnošću i mračnu stranu erotizma u kontekstu teorija S. Freuda. Kompozicijske metode su silovite i agresivne, a likovi su prikazani iz krajnje visoke ili niske točke gledanja. Manje su ekstatične slike gradova, sjetnih boja, s tajanstvenom atmosferom i jedinstvenom perspektivom gdje je dosegnuo, ali ne i prekoračio granice apstrakcije.

ŽENA KOJA LEŽI 1917.

LJUBAVNI PAR 1913.

RICHARD GERSTL
Počeo je slikati u stilu bečke secesije, ali ga je početkom studija na bečkoj Akademiji radikalno odbacio. Oko 1905. g. započinju njegovi ekspresionistički radovi. Bio je bliži kompozitorima Mahleru i Schönbergu nego ostalim slikarima. Kao sjajan portretist bio je u stanju prikazati psihološku stranu likova. Najslavniji mu je portret obitelji kompozitora Schönberga, čiju je suprugu zaveo i kasnije počinio samoubojstvo zbog krivnje. Za života nikada nije izložio ni jednu svoju sliku.
AUTOPORTRET KAO AKT 1908.

DER BLAUE REITER

1911.

.

U Münchenu 1911. g, zbog razmimoilaženja oko slike Kandinskoga "Posljednji sud", neki članovi istupaju iz Neue Kunstlervereinigunga (Novog umjetničkog udruženja): Kandinski, Marc, Kubin, Gabriele Munther, uglavnom članovi umjetničkog almanaha Der Blaue Reiter, a sljedeće godine im se pridružuju Klee i Javljenski. 1911. u galeriji Thannhauser otvorena je izložba redakcije Plavog jahača, na kojoj sudjeluju i H. Campendonck, A. Macke, Vladimir i David Burljuk, kompozitor A. Schönberg, a od Francuza izlažu R. Delaunay i H. Rousseau. 9

1912. Der Blaue Reiter priređuje veliku izložbu na kojoj su se okupili svi istaknuti slikari suvremenih pravaca: Braque, Derain, Fresnaye, Picasso i Vlaminck (fauvisti i kubisti), njemački ekspresionisti iz grupe Die Brucke, Rusi Larionov, Maljevič i Gončarova, te Arp, Gimmi i Luthy. 1913. posljednji put Der Blaue Reiter izlaže u Berlinu na jesenjem salonu galerije Sturm, a grupa se ubrzo raspada zbog početka I. svjetskog rata. Slikari grupe Der Blaue Reiter nisu imali određeni program, a njihovo zajedničko djelovanje počinje u vrijeme izlaska istoimenog prvog almanaha moderne umjetnosti (1912.) i prvog značajnog teoretskog spisa tog razdoblja - O duhovnom u umjetnosti, kojeg je napisao Kandinski. U redakciji almanaha bili su Kandinski, Marc, Burljuk, Macke, kompozitor Schönberg i dr., a objavljeni su: uvodni članak Kandinskog Princip unutarnje nužnosti, pregled novih likovnih pokreta u njemačkoj umjetnosti (Die Brücke, Neue Sezession, Neue Kunstlervereiniung), članci o ruskoj avangardi i kubistima, seljačkom slikarstvu alpskih zemalja i Rusije, te dječji crteži kao dokumentacija o izražavanju nesputane psihe. Neslužbeni program grupe Der Blaue Reiter bile su misli Kandinskoga kako se harmonija boje i forme mora temeljiti na principu djelovanja na ljudski duh, da je oblik boje sredstvo kojim umjetnik djeluje na duhovnu sferu, da umjetnik može napustiti oblike iz prirode i koristiti samo izražajne mogućnosti čistih oblika i boja, te kako je jedini princip i pravilo djelovanja "unutarnja nužnost". Oko ovih postavki u grupi Plavi jahač začelo se apstraktno ili "apsolutno", odnosno nefiguralno slikarstvo u djelima Kandinskog i Kleea. Rad grupe bio je značajan za razvoj njemačkoga ekspresionizma, ali i kasnijeg slikarstva nakon I. svjetskog rata, kada su njeni preživjeli članovi djelovali u Bauhausu.

VASILIJ KANDINSKI

1866 - 1944.

Od 1904. g. izlaže u pariškom Salonu d'Automne, a u Munchen se vraća 1907. gdje izlaže s grupom Die Brücke u Berlinu i Dresdenu. Godine 1909. u Münchenu osniva Novo umjetničko udruženje i ovdje upoznaje F. Marca, A. Mackea i P. Kleea. 1911. izdaje almanah Die Blaue Reiter i osniva istoimeni umjetnički pokret. Izložbe ove grupe (1911. 1912. 1913.) prekretnice su u njemačkom slikarstvu i označavaju početak apstraktne umjetnosti. U najranijoj fazi Kandinski je inspiriran ruskom pučkom umjetnošću i djela mu karakteriziraju ornamentalnost, dekorativnost i živahnost boja. 1898. g. upoznaje djela Moneta, slikarski je na tragu impresionista i postimpresionista, a u pejzažima se približava fovistima. 1910. svojim prvim nefigurativnim radom "Apstraktni akvarel" napušta interpretaciju vidljivoga u prirodi i stvara oblike koji trebaju pobuditi "unutrašnje zvukove" slika. Prekida s tradicionalnim slikarstvom stvarnosti, iskazuje čistu ekspresiju i nastoji slikom dati "vizualnu muziku". Od 1911. prelazi na apstraktne motive. U apstraktnim slikama (koje naziva "konkretnima"), uz naglašene odnose boja, kombinacijom odnosa pravaca, krivulja, višekutnika i krugova, nastoji ostvariti svoju viziju psihičkih doživljaja i raspoloženja. U djelu O duhovnom u umjetnosti razlaže funkciju i harmoniju boja. Koristi geometrijski omeđene obojene plohe i linije. Nastoji dokučiti mehanizam psihičkog djelovanja slike, naći zakone primjene i značenja boje i evocirati atmosferu pomoću oblika koji u prirodi ne postoje. Jedina bitna stvarnost jest umjetnikova stvarnost. Simboliste 10

je smatrao svojim prethodnicima. Kao i Gaugin, želi stvoriti umjetnost duhovne obnove. Njegova je umjetnost bliska teozofiji Rudolfa Steinera. Smatrao je da je čovječanstvo izgubilo vezu s duhovnošću jer se vezalo uz materijalne stvari, pa slikama nastoji probuditi tu uspavanu svijest.

IMPROVIZACIJA 26 1912.

SKICA ZA KOMPOZICIJU VII. 1910.

KOMPOZICIJA VIII. 1923.

FRANZ MARC

1880 - 1916.

Uznemiren duhovnim previranjima krajem 19. st., pod utjecajem kasnog impresionizma, Nabisa i Jugendstila, počinje putem pojednostavljivanja pronalaziti uzajamne odnose oblika u prirodi (kubistička varijanta njemačkog ekspresionizma). Družeći se s Kandinskim i Mackeom, traži analogije između boje i zvuka. Sudjeluje u pokretanju revije i grupe Der Blaue Reiter. Godine 1911. započinje ciklus motiva sa životinjama (Crveni konji, Sudbina životinja, Srne u šumi, Žuta krava, Kula plavih konja, Bik). Nije slikar životinja u tradicionalnom smislu, već uživljavanjem u bit životinja pokazuje težnju čovječanstva da se vrati u stanje suglasja sa svemirom, u skladu s filozofijom R. Steinera. Kao i van Gogh, razradio je osobni simbolizam boja (plavo je muško načelo, žuto je žensko, crveno je gruba i teška materija). 1912. g. orfizam Roberta Delaunaya pokazuje mu sve mogućnosti boje u izražavanju mističnih vjerovanja. Iste godine futurizam mu je pomogao oslikati dinamizam prirode.

SUDBINA ŽIVOTINJA
Njegova vizija dosiže apokaliptičku snagu. Kristalni oblici nalik krhotinama stakla koji prodiru jedni u druge asociraju na mračne sile koje vladaju nerazumnim životinjama. Ovdje je dosegnuta granica "više" simbolične stvarnnosti. Godinu dana kasnije gotovo sasvim napušta figurativnost i radi apstraktnim stilom, jednako tako avangardnim kao što je onaj Kandinskoga.

AUGUST MACKE

1887 - 1914.

1907. dolazi u Pariz gdje na njega utječu impresionisti, ali on ubrzo prihvaća fovizam. Nakon povratka u Njemačku susreće se s naprednom umjetničkom strujom u Münchenu, gdje 1911. s Kandinskim, Marcom i Javljenskim sudjeluje u osnivanju grupe i pokretanju revije Der Blaue Reiter. Svojom smirenom kolorističkom harmonijom i usmjerenošću na ćulne doživljaje bitno se razlikuje od spiritualizma Kandinskog i Marca. Slikao je šetače na obali jezera, djevojke pod stablima, djecu u igri ili žene pred izlozima dućana, ali uvijek kao dio realnog svijeta u kojem bruji život. Napravio je i nekoliko slika na apstraktni način pod utjecajem Delaunaya. Značajni su mu poetski akvareli nastali na putovanjima po Tunisu. 11

TRGOVINA ŠEŠIRA 1914.

PROMENADA 1913.

PAUL KLEE

1879 - 1940.

Švicarski slikar i grafičar, studira na akademiji u Minhenu, gdje 1911. dolazi u dodir s pokretom Der blaue Reiter. Putujući Tunisom stvara brojne akvarele, muzikalne u kolorizmu i poetske u viziji. Karakteristična je njegova sposobnost poetske transpozicije viđenog u svijet irealnog, gdje viđeno postaje likovnim šiframa koje vode u svijet mašte i nostalgičnog sanjarenja. Klee je izraziti romantik među modernim europskim slikarima. S Kandinskim je predavao na Bauhausu, gdje je artikulirao svoj stav: "...umjetnost je iznad stvari, iznad realnog, iznad imaginarnog ...mi u igri oponašamo sile koje su stvorile svijet". Svijet simbola na njegovim slikama postaje sve jednostavniji: strelice, znakovi interpunkcije, slova, brojevi i arabeske. Kasnije izlaže i s grupom Der blauen Vier.

BEZ NASLOVA 1940.

INSULA DULCAMARA 1938.

DIE BLAUEN VIER

1924.

.

Grupa "Plava četvorica" koju su 1924. osnovali slikari A. Javljenski, V. Kandinski, P. Klee i L. Feininger (na poticaj Javljenskog), nastavljaju likovne smjernice grupe Der Blaue Reiter, kojoj su svojedobno pripadali. Izlagali su u Njemačkoj i Americi, a najznačajniju i posljednju izložbu održali su 1929. u Berlinu. 12

ANALITIČKI (FASETNI) KUBIZAM PABLO PICASSO

.

Oko 1905. pod utjecajem fovista napušta sjetni lirizam Plave faze. Poput Matissea, divio se Gauginu i Cezanneu. Na tragu Gaugina, fovisti su otkrili estetsku privlačnost afričkog i oceanijskog kiparstva i s tom građom upoznali Picassoa. 1905. g. naslikao je pandan Matisseovoj "Radosti življenja" - sliku "Gospođice iz Avignona", pet ženskih aktova s mrtvom prirodom. Proučavajući Cezanneove kasne radove, Picasso je u njima otkrio konstruktivne elemente iz kojih je izveo višestrane geometrijske oblike analitičkog kubizma (portret Ambroisea Vollarda). Picasso se poigrava sa stvarnošću, ali njemu je vidljivi svijet uvijek potreban - nepredmetno ga nije nikada privlačilo.

GOSPOĐICE IZ AVIGNONA 1907.
Likovi su uglato izobličeni, sa snažno razlomljenim linijama, a figure na desnoj strani imaju karakteristike primitivne etnografske umjetnosti. Srušena je klasična ideja ljepote, zanijekane proporcije i kontinuitet oblika. Platno nalikuje na "polje smrvljenog stakla". Napravio je 700 skica, a još uvijek traju istraživanja mogućih utjecaja i izvora za ovo djelo.

PORTRET AMBROISEA VOLLARDA 1910.
Strukturalni elementi su sitni, precizni i nalikuju prizmama, a slika je gotovo monokromatska, kako boja ne bi prevladala nad crtežom.

SINTETIČKI (KOLAŽNI) KUBIZAM

.

Do 1910. kubizam se afirmirao kao alternativa fovizmu. Picassou su se pridružili mnogi umjetnici, među njima i Georges Braque. Obojica su započela novu fazu, nazvanu sintetički kubizam, koji ponovno okuplja raspršene oblike. Ova se faza naziva i kolažni kubizam, jer je tehnika kolaža zacrtala početak stila. Narednih godina Picasso i Braque "slikaju" mrtve prirode isključivo od izrezanih i naljepljenih komadića raznih materijala, uz dodatak samo nekoliko linija. Sastojci kolaža imaju svoj izvorni vlastiti identitet i ostaju strani element unutar djela (prezentativna funkcija), ali su ujedno i dio slike i imaju figurativno značenje (reprezentativna funkcija). Dok se u analitičkom kubizmu još uvijek osjeća određena iluzija dubine prostora na slici, u sintetičkom kubizmu prostor slike leži ispred plohe slike i stvoren je preklapanjem slojeva nalijepljenih materijala. Kolaž će kasnije koristiti i neki drugi umjetnički pokreti: Dada, Nadrealizam, Pop-art. 13

PABLO PICASSO:
MRTVA PRIRODA S TRSKOM ZA STOLCE 1912. Ispod mrtve prirode vidi se komad trske za stolce nalijepljene na platno, a cijela slika je uokvirena komadom užeta. Dojam je kao da apstraktna mrtva priroda leži na stvarnoj podlozi, pladnju od trske naglašenom užetom. Picasso je izmislio kolaž, koji će kasnije mnogi koristiti.

GEORGES BRAQUES:
POŠTA 1914. Kolaž od duhanske ambalaže, novina i imitacije drvene strukture, uz dodatak nekoliko linija. Braques je izmislio papiers colles (ljepljeni papir).

JUAN GRIS
Španjolac, radi u Parizu, gdje prihvaća utjecaj analitičkog kubizma, ali pronalazi vlastiti stil. Nije se nadovezao na Cézannea, već u apstraktnu arhitektoniku slike unosi predmetnost, pa apstrakciju čini konkretnom. Njegove mrtve prirode ujedinjuju matematiku i poeziju, a boju koristi slobodno, neovisno o koloritu cijele slike. Umjesto razgradnje slike (analiza), on sažima pojedinosti u cjelinu (sinteza). Slika zadržava plošni karakter, predmeti su nabačeni na plohu slike, a kao krajnja posljedica Cezanneovskog slobodnog perspektivnog iskrivljavanja suvremenicima se vjerojatno činilo da će zdjele, noževi i čaše otklizati na tlo.

MRTVA PRIRODA S LULOM I NOVINAMA 1915.

DORUČAK 1915.

MRTVA PRIRODA 1913.

FERNAND LÉGER
U početku je pod utjecajem impresionista i neoimpresionista, zatim Rousseaua i Cezannea, a 1910. g. upoznaje kubizam i sudjeluje na prvom kubističkom salonu. Omiljeni oblik bila mu je cijev, zbog čega je njegov rad nazvan "tubizam". Izbjegava perspektivu, bojom definira oblike, a pojednostavljenim elementima slike daje geometrijsku formu. Izlagao je u galeriji Der Sturm i na Armory Showu u Nev Yorku. 14

Nakon 1912. g. napušta kubizam Picassoa i Braquea i pridružuje se Purizmu. Nakon 1. svjetskog rata uočava funkcije mehaničkih strojeva i za taj svijet tehnike traži adekvatan likovni izraz. Do 1925. slika mehaničke elemente: željezničke kotače, zupčanike i razne strojeve, te u taj svijet uvodi ljudsku figuru koja po plošnosti, bezizražajnosti i ukočenosti i sama djeluje kao predmet. U mrtvim prirodama jedne uz druge smješta cvijeće i vijke, oblake i zupčanike. Ove su slike utjecale i na pop-art (Lihtenstein). Prošao je i apstraktnu fazu kad je za Le Corbusiera radio zidne slike i njima utjecao na umjetnost plakata.

STUBE 1914.

ODMOR PRED CRVENOM POZADINOM 1949.

ŽENA S KNJIGOM 1923.

PURIZAM

1918 - 1925.

.

Francuski umjetnici Amédée Ozenfant i Le Corbusier osnivači su Purizma, koji je bio reakcija na kubizam. Kao početak pokreta smatra se 1918. g. kada su izdali knjigu "Nakon kubizma" u kojoj razlažu svoj umjetnički princip, a iste godine u Parizu zajedno izlažu slike temeljene na geometrijskim formama: valjku, kugli i kocki. Uskoro im se pridružuje i Fernand Leger. Osuđujući rastuću dekorativnost u djelima kubizma, željeli su povratak redu, harmoniji i racionalizmu. Vjerovali su da umjetnost treba prigrliti novi industrijski svijet 20. st. i prikazati ljepotu strojeva. Ovaj koncept jasno komponiranih linija i profinjenih nijansi boja kasnije će utjecati na mnoge umjetnike. Ozenfant i Le Corbusier izdaju časopis L'Esprit nouveau.

AMÉDÉE OZENFANT
MRTVA PRIRODA S BOCAMA 1922.

FERNAND LÉGER
MEHANIČAR 1920.

LE CORBUSIER
PRIJETNJA 1938.

15

ORFIZAM ROBERT DELAUNAY 1885 - 1941. SONIA DELAUNAY 1885 - 1979.
Razvili su nepredmetni, potpuno apstraktni stil, kojega je Apollinaire (glavni teoretičar pokreta) nazvao orfizmom, prema Orfeju. Slijedeći ideje Seurata i Gaugina, nastojali su stvoriti čiste harmonije boja, nezavisne od prirode poput muzike. Krajem 1912. Delaunay započinje slikati niz "Istodobnih suprotnosti", na kojima je vrtložni pokret boja trebao prikazivati ritmove kozmosa. Orfizam trajao samo nekoliko godina, a Delaunayevi su se zatim posvetili futurizmu.

.

Među rane članove pokreta ubraja se Marcel Duchamp, a stil je djelovao i na Franza Marca, Fernanda Legera, Marca Chagalla i čak na Paula Kleea. Ideju su preuzeli i Amerikanci koji su radili u Parizu: Stanton Macdonald-Wright i Morgan Russell, koji su taj pokret nazvali sinkronizmom.

SONIA DELAUNAY
ELEKTRIČNE PRIZME 1914.

ROBERT DELAUNAY
KRUŽNI OBLICI 1930.

FUTURIZAM

.

Onako kako su ga u početku zamislili Picasso i Braque, kubizam je bio stil skladne ravnoteže primijenjen na uobičajene teme: mrtvu prirodu, portret i akt. Drugi slikari su uočili kako je kubizam osobito pogodan za izražavanje geometrijske preciznosti svojstvene tehnici, koja je taj stil činila izvrsno prilagođenim dinamici modernog života. Kratkotrajni futuristički pokret u Italiji primjer je takvog shvaćanja. Pjesnik Filippo Tommaso Marinetti i njegovi sljedbenici objavili su (1909 - 1910.) nekoliko manifesta u kojima energično glorificiraju budućnost, odbacuju prošlost i uzdižu ljepotu stroja. U svom manifestu (Pariz, 1909.) Marinetti naglašava ljepotu brzine i dinamike, tvrdi kako je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, te poziva na rušenje muzeja, biblioteka i akademija. Godine 1910. petorica mladih slikara (Boccioni, Carrà, Russolo, Balla, Severini) u Torinu objavljuju "Manifest slikara futurista" u kojem se zalažu za Marinettijeve ideje i novu viziju svijeta. Intencija je pokreta ne prikazivati jedan fiksirani trenutak sveopćeg dinamizma, već samu dinamičku senzaciju. 16

UMBERTO BOCCIONI

1882 - 1916.

Futuristi su u početku koristili tehnike nastale nakon postimpresionizma kako bi oslikali rast industrijskog društva, ali su to bile statične kompozicije ovisne o figurativnim elementima. Kada su usvojili simultane vizije analitičkog kubizma, Boccioni, najoriginalniji od tih slikara, našao je sredstvo za izražavanje novog smisla vremena, prostora i energije, svojstvenog 20. st. Ostali članovi pokreta: Giacomo Balla, Gino Severini, Carlo Carrà.

DINAMIZAM BICIKLISTA 1913.

DINAMIZAM NOGOMETAŠA

MRTVA PRIRODA

KUBOFUTURIZAM

.

Pokret nastaje u Rusiji nekoliko godina prije I. svjetskog rata, kao rezultat dodira s vodećim europskim središtima. Stil je preuzet od Picassoa, a teorija utemeljena na futurističkim raspravama. Ruski su futuristi ponajprije bili modernisti koji su s dobrodošlicom dočekali industrijalizaciju Rusije i smatrali je temeljem novog društva. Za razliku od talijanskih futurista, rijetko su slavili strojeve. U središtu kubofuturističke filozofije bila je ideja "zauma" - termin koji su izmislili ruski pjesnici. "Zaum" je jezik s onu stranu smisla, a temelji se na novim jezičnim oblicima i sintaksi. Teoretski, svatko bi ga trebao razumjeti, jer se smatralo kako je značenje sadržano u osnovnim glasovima i oblicima govora. Primijenjen na slikarstvo, "zaum" je pružao potpunu slobodu ponovnog definiranja stila i sadržaja umjetnosti. Teme su vizualni elementi i njihov raspored. Budući da se kubofuturizam bavio sredstvima, a ne ciljevima, nije uspio pružiti stvarne sadržaje koji se nalaze u modernizmu. Kubofuturisti su važniji kao teoretičari nego kao umjetnici, ali su bili odskočna daska za nove likovne pokrete u Rusiji. Novi svijet koji su zamislili ruski modernisti dovodi do velike promjene uloga muškarca i žene, a žene u Rusiji postaju toliko umjetnički ravnopravne muškarcima koliko će tek puno kasnije postati u Europi i Americi.

17

LJUBOV POPOVA

1889 - 1924.

Najbolja slikarica iz skupine kubofuturista. Studirala je u Parizu i putovala po Italiji.

PUTNIK 1915.
Spoj kubizma i futurizma - odnos prema formi je kubistički, ali slika pokazuje i futurističku opsesiju dinamikom pokreta u vremenu i prostoru. Dijelovi slike stvaraju dojam predmeta viđenih u brzom slijedu. Čvrsta modelacija daje dojam reljefnosti koja je pojačana izrazitom teksturom.

RAJONIZAM

oko 1911.

.

Ovu prvu programatsku umjetnost ruskog porijekla stvorio je Mihail Larionov, a porijeklo joj je u futurizmu i kubizmu. Teži osamostaljenju boja i oblika. Mrlje i zrakasti potezi boje, sukladni futurističkim snažnim linijama, raspoređeni su neovisno o motivu u samostalne kompozicije, posve slobodno, bez figurativnih asocijacija. Godine 1913. objavljen je "Rajonistički i futuristički manifest".

MIHAIL LARIONOV
Ruski slikar i scenograf, manifestom proklamira rajonizam, a od 1914. živi u Parizu. Njegove ideje su upočetku izdvojena epizoda, ali kao avangardni prethodnik imao je kasnije utjecaja na ruske umjetnike.

RAJONIZAM 1913.

NATALIJA GONČAROVA
Spruga Mihaila Larionova, radi zajedno s njim, ali ne odlazi u smjeru potpune apstrakcije.

ŽETVA 1911.

18

SUPREMATIZAM
Potpuno ruski pokret nastao 1913. u Moskvi pod utjecajem ideja kubizma i futurizma. Osnivač suprematizma je Kazimir Maljević, koji je 1913. naslikao prvo suprematističko platno "Crni kvadrat na bijeloj površini", a 1915. objavio u Moskvi manifest "Od kubizma do suprematizma". Oko Maljevića se formira grupa istomišljenika: A. Rodčenko, V. Tatljin, El Lissitzky i književnici Majakovski i Maturič.

.

Suprematizam teži za apsolutnom harmonijom linija, oblika i boje, nastojeći ustanoviti vizualne kvalitete koje su u korijenima umjetničkog doživljaja. Po Maljeviču, to je "supremacija čistog senzibiliteta u umjetnosti", a slikarstvo treba biti oslobođeno tradicionalnog sadržaja i značenja vezanog uz prikazani predmet. Drugim riječima: boja i oblik trebaju imati supremaciju, odnosno biti nadređeni prikazu vidljivog svijeta. U početku suprematizam koristi osnovne geometrijske forme (kvadrate, kružnice, trokute, ravne linije), kasnije se proširuje slobodnijim elementima, a oko 1919. vraća se asketskoj strogosti ranijeg razdoblja. Tada nastaje Maljevičevo platno "Bijeli kvadrat na bijeloj površini", koje predstavlja najradikalniju posljedicu suprematističkog shvaćanja. Svojim formalnim izrazom suprematizam označava početak geometrijske apstrakcije, anticipirajući kasniji konstruktivizam i neoplasticizam. Početkom 20-tih vrhunac suprematizma je prošao.

KAZIMIR MALJEVIĆ

1878 - 1935.

U početku pod utjecajem francuskih postimpresionista, do 1910. slika na način fovista, nakon dolaska u Moskvu 1911. postaje vodeća ličnost ruske kubističke škole. Susret s Légerom u Parizu 1912. odražava se u jačem skretanju prema geometrizmu i plošnom tretiranju boje. Godine 1913. u Moskvi izlaže prvu "suprematističku" kompoziciju "Crni kvadrat na bijeloj podlozi", a 1915. piše "Suprematistički manifest" u kojem teorijski obrazlaže novi pravac. Suprematizam označuje supremaciju čiste vizualne senzibilnosti koju ovi geometrijski likovi, oslobođeni svake asocijativne veze s realnošću, pobuđuju u gledatelju. To je bio najhrabriji i krajnji eksperiment na području geometrijske apstrakcije koji je posredstvom El Lissitzkog i Laszla Moholy-Nagya snažno djelovao na europsko slikarstvo, osobito na Bauhaus i De Stijl.

DRVOREZBAR 1913.

CRNI KVADRAT I CRVENI KVADRAT

OSAM PRAVOKUTNIKA 1915.

19

EL LISSITZKY - ELIEZER MARKOVIĆ

1890 - 1941.

Isprva realist, 1919. g. pridružuje se Rodčenku i Tatljinu i postaje konstruktivist. Godine 1919 - 1920. s Kazimirom Maljevičem osniva pokret suprematizma i radi geometrijsku apstrakciju. Kasnije odlazi u Berlin, osniva grupu "G" (Gestaltung) i izdaje reviju "Der Gegenstand". 1923/25. osniva grupu švicarskih apstrakista "ABC" i sudjeluje u izdavanju istoimenog časopisa. 1928. vraća se u Moskvu, organizira internacionalne izložbe i pokušava utemeljiti školu "Proun", koja bi odgovarala intencijama Bauhausa. Surađivao je s Moholy-Nagyem, van Doesburgom i Mies van der Roheom. Snažno je djelovao na nove srednjoeuropske likovne pokrete, osobito na Bauhaus.

PROUN 19 D 1922.

PROUN 99 1924.

FANTASTIČNA UMJETNOST

.

Radi se više o stanju duha nego o nekom određenom stilu. Za ove slikare je zajedničko vjerovanje kako je mašta ("unutarnje oko") važnija od vanjskog svijeta, što se javlja već krajem 18. st. kod Goye i Fuselija. Uzroci nastanka ove umjetnosti su raskol između razuma i mašte do kojeg dolazi uoči racionalizma, te veća sloboda umjetnika ali i njegova nesigurnost unutar društva, što mu je davalo osjećaj osamljenosti i poniranje u introspekciju. Uz to, romantični kult osjećajnosti poticao je umjetnike da tragaju za osobnim doživljajima.

GIORGIO DE CHIRICO
METAFIZIČKO SLIKARSTVO

1888 - 1978.

Smjer koji je inaugurirao G. de Chirico za svog boravka u Parizu (1911 - 15.) kao reakciju na futuristički dinamizam. Chirico je slikao bizarne mješavine elemenata realnosti i irealnosti (san, podsvjest), a u sliku uvodi geometrijsku pravilnost i naglašenu trodimenzionalnost. Prikazuje magično osvijetljene osamljene trgove sa stiliziranom neoklasičnom arhitekturom, geometrijska tijela i konstrukcije, gradeći specifičnu atmosferu unutarnje napetosti. Ostvaruje protuslovni međuodnos realistično naslikanih predmeta (što kasnije preuzimaju nadrealisti) - neobične pojave i predmete smješta su u prazne stilizirane prostore - pokućstvo na morskoj obali, okamenjeni bogovi na praznim trgovima, borbe gladijatora u sobama. Ovaj pravac inspiriran je Schopenhauerom i Nietzscheom, a završnu fazu nalazi u djelima Giorgia Morandija. Naziv revije "Valori plastici" (1918 - 22.), koja je isprva zastupala metafizičko slikarstvo, postaje poseban pojam u talijanskoj umjetnosti. 20

PJESMA LJUBAVI 1914.

PROROK 1915.

TAJNOVITOST I SJETA ULICE 1914.

GIORGIO MORANDI
Talijanski slikar, od 1914. na njega utječu Cezanne i francuski kubisti, a 1916. nastaju njegove prve serije mrtvih priroda s bocama, koje će postati karakteristične za njegovo slikarstvo. Oko 1918. približava se metafizičkom slikarstvu, koje je kod njega intimističkog karaktera. Prikazuje posve obične predmete (boce, zdjele, vrčeve, tanjure), koje okružuje poetičnom atmosferom i postiže dojam nestvarnog i otuđenog svijeta predmeta koji se uzdižu do simbola. U kasnijim djelima napušta tvrdu modelaciju i ublažava kontraste. Osim mrtvih priroda, slikao je pejzaže i portrete.
MRTVA PRIRODA 1956.

MARC CHAGALL

1887 - 1985.

U početnoj fazi na Chagalla utječu Cezanne, Picasso i Matisse, a u dodiru s Legerom prolazi kroz period kubizma. Chagall dosljedno gradi osobni izraz, inspiriran židovskim legendama, ruskim narodnim pričama i uspomenama iz djetinjstva. Prikazi su mu fantazmagorični, u njima se isprepliću san, java, realno i irealno. U njegovim su djelima eliminirani zakoni sile teže, proporcije i perspektive, čime se navješćuje nadrealizam.

VOJNIK PIJE 1912.

TRGOVAC STOKOM 1912.

21

AMADEO MODIGLIANI
Chagallu i Modiglianiu zajednički su iznimna emocionalnost i čarobni lirizam. Na Modigliania su utjecali Picasso, Brancusi i afrička umjetnost. Osjeća sklonost prema marginalcima života, a modeli su mu prijatelji, ljubavnice i izgladnjela djeca iz susjedstva na Montmartreu i Montparnasseu. Likovi su mu tanani, izobličeni, dugih vratova, blizu smještenih očiju, ukočenog i praznog pogleda. Crtež je liričan, otmjen i uglađen.

AKT NA PLAVOM JASTUKU 1917.

NEVJESTA I MLADOŽENJA 1916.

CARLO CARRÀ
Predstavlja vezu između talijanskog futurizma i kasnijeg metafizičkog slikarstva. Njegove slike rijetko dosižu De Chiricovu oblikovnu dosljednost i njegovu tjeskobnu poetsku snagu.

HENRI ROUSSEAU

1844 - 1910.

ZAČARANA SOBA

Isprva je bio carinik, a slikati je počeo samouk, bez formalne slikarske naobrazbe. Otkrili su ga i poticali na slikanje Picasso, Gaugin, Redon i Pissarro. Njegovo slikarstvo obuhvaća fantastične tropske prašume s tigrovima, lavovima, majmunima i zmijama, aktove, alegorije, pejzaže, vedute predgrađa i mrtve prirode sa cvijećem. Doživljaj stvarnosti pretvara u magično i nestvarno. Crtež je nevješt ali čist, a kompozicija simplificirana u stilu pučkih slikovnica. Detalji su prikazani vjerno, likovi su obično postavljeni frontalno, perspektiva je viđena na dječji način, a boje su čiste i bez nijansi. Bio je genijalan pučki umjetnik nevine neposrednosti.

DOZIVAČICA ZMIJA 1907.

22

"STARA GARDA" IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

.

Slikarstvo između dva svjetska rata ne pokazuje "uredan" slijed stilova. 1. svjetski rat je uzdrmao razvoj modernizma, a njegov je kraj potaknuo procvat umjetničkog stvaralaštva. Picasso, Braque, Matisse, Kirchner i Kandinski "krše pravila" koja su ranije sami postavili i kreću posve drukčijim putom od mlade generacije.

PICASSO
Kubizam se već proširio zapadnom umjetnošću, a Picasso kreće novim smjerom i počinje raditi u realističkoj maniri koja podsjeća na Ingresa. Bunio se protiv ograničenja sintetičkog kubizma i osjetio je potrebu ponovo uspostaviti dodir s klasičnom tradicijom ("Majka i dijete"). Sintezu ovih dvaju stilova postigao je u slici "Tri plesačice" - sintetski kubizam i prepoznatljiva, ali vrlo slobodno tretirana anatomija tijela.

MAJKA I DIJETE 1922. Slika rađena u realističkoj maniri, stroge modelacije i krupnih likova koji pokazuju "lažnu" monumentalnost golemih kipova.

TRI PLESAČICE 1925. Pikassova sinteza: strukturalno, slika je sintetički kubizam, čak s naslikanim imitacijama nekih materijala, a tijela žena prikazana su s neograničenom slobodom interpretacije.

MAJKA I DIJETE

TRI PLESAČICE

GUERNICA 1937. Rađena za paviljon Španjolske Repubublike lna Međunarodnoj izložbi u Parizu. Slika prikazuje agoniju sveopćeg rata, a ne samo bombardiranje Guernice. Simbolizam prizora uključuje brojne tradicionalne elemente: majku i dijete, ženu sa svjetiljkom, ruku s mačem, prijeteču glavu bika i umirućeg konja.

MATISSE
Od 1911. na njega sve jače utječe kubizam, a nakon rata on se također okreće klasičnoj francuskoj tradiciji koju je naslijedio od svog učitelja Gustava Moreaua, ali njegov je klasicizam izrazito moderan.

DEKORATIVNI LIK NA UKRAŠENOJ POZADINI 1927. 23

KIRCHNER
Nakon 1911. g. na njega je također utjecao kubizam, kada je u Berlinu pristupio skupini Die Brücke. Otpušten je iz vojske, nastanio se u Švicarskoj gdje sve više slika pejzaže, kao i mnogi njemački ekspresionisti nakon rata. ZIMSKI KRAJOLIK NA MJESEČINI 1919. Alpski pejzaž pokazuje mir i očaranost prirodom.

KANDINSKI
Nakon sudjelovanja u ruskoj revoluciji, 1921. g. vraća se u Njemačku gdje prihvaća poziv Waltera Gropiusa i predaje na Bauhausu. Tada definitivno prihvaća geometrijsku apstrakciju i izdaje djelo "Od točke i crte do plohe" (1926.).

PRECIZIONIZAM

1920.

.

(poznat i kao kubistički realizam): pokret u SAD nastao oko 1920. i trajao između dva svjetska rata, pod jakim utjecajem kubizma i futurizma. Među glavnim temama su industrijalizacija i modernizacija američkog pejzaža, prikazani preciznim, oštro definiranim geometrijskim oblicima. To je deskriptivna umjetnost, a djela se često temelje na fotografijama. Vjerovali su da je 20. st. ovisno o tehnologiji i strojevima, koje su prikazivali na glorificirajući način. Iako se bave industrijskim dobom, socijalna angažiranost im nije bitna. Precizionizam je američki ekvivalent "Neue sachlichkeit". Najvažniji precizionisti bili su Charles Demuth, Charles Sheeler i Georgia O'Keeffe. Bili su prisutni samo u SAD, nisu izdali nijedan manifest, a mentor im je bio fotograf Alfred Stieglitz, suprug G. O'Keeffe. Njihov rad je imao utjecaja na magični realizam i pop-art.

CHARLES DEMUTH

1883 - 1935.

Boravi u Parizu 1912. gdje na njega utječe Cezanne. 1916. prilazi kubizmu. Pod utjecajem je Duchampa i kubista koji su prebjegli u New York za vrijeme 1. svjetskog rata. Duchampov ready made otkriva mu magičnost najjednostavnijih predmeta koje Demuth slika jakim bojama i plošno ih pojednostavljuje. Nekoliko godina kasnije, pod utjecajem futurizma razvio je stil precizionizam, kojim je slikao gradsko i industrijsko graditeljstvo.

BROJKA 5 U ZLATU
Slika koja pokazuje utjecaje svih tadašnjih modernih umjetničkih pokreta i koja je postala ikonom američkog modernizma.

24

CHARLES SHEELER
Američki slikar i fotograf. 1909. g. odlazi u Pariz, gdje upoznaje kubizam. Kada se 1912. vratio u SAD shvatio je da od slikarstva ne može živjeti, pa se kao samouk posvećuje komercijalnoj fotografiji i najviše snima arhitekturu. Uskoro postaje jedan od najcjenjenijih fotografa svoje generacije. Gotovo istodobno stiče ugled i kao slikar, koristeći slikarsku tehniku komplementarnu fotografiji, te postaje "suosnivačem" precizionizma. Najčešće teme su mu razni strojevi, konstrukcije i građevine. Angažirala ga je Ford Motor Co. da fotografira i slika njihove tvornice.

PARNA TURBINA 1939.

KOTAČI (FOTOGRAFIJA)

APSTRAKTNA UMJETNOST

.

Jedna od glavnih struja modernog umjetničkog izraza. Označava proces raščlambe i pojednostavnjenja promatrane stvarnosti. Prethodnici pokreta apstrakcije bili su i Cezanne i Seurat. Nefigurativna apstrakcija ne sadrži nikakvo podsjećanje na realnost, bez obzira je li ona polazišna točka umjetnika ili nije. Apstrakcija pokazuje isključivo elemente kompozicije: crtež, plohu, formu i boju. Razvila se u prva dva desetljeća 20. st. kao konačna konzekvenca evolucije impresionizma, fovizma (Kandinski) i kubizma (Maljevič, Mondrian).

JOSEPH STELLA

1877 - 1946.

Američki slikar talijanskog porijekla, od 1896. živi u Americi i studira na New York School of Art. Nakon boravka u Europi (1909.) priklanja se futurizmu i slika prizore iz američkog industrijskog života: Brooklynski most, Coney Island, Borba svjetala.

BROOKLYNSKI MOST 1917.
Apoteoza mosta postignuta sintezom futurizma i Demuthovskog precizionizma.

25

PIET MONDRIAN

1872 - 1944.

Holandski slikar, 1912. g. dolazi u Pariz. Pod utjecajem kubista slika serije stabala u kojima postupnom redukcijom svodi motiv na osnovnu grafičku shemu. Oko 1915. posve napušta realni motiv i slobodno komponira plohu u smirenom ritmu obojenih kvadratnih površina obrubljenih rasterom crnih linija, a boje su reducirane na žutu, plavu i crvenu. Godine 1917. jedan je od osnivača grupe De Stijl i formulira principe svog neoplasticizma. U posljednjim radovima dosegao je krajnju moguću formalnu redukciju - platna mu sadrže tek nekoliko obojenih ploha na bijeloj podlozi. Ova dosljednost čini Mondriana najistaknutijim apstraktnim slikarom njegova doba.

SIVO STABLO 1912.

KOMPOZICIJA S CRVENIM, MODRIM I ŽUTIM 1930.
Crtež je sveden na horizontale i vertikale, a boje na tri osnovne (uz crnu i bijelu). Cilj je bio prikazati "čistu stvarnost" koju je Mondrian definirao kao ravnotežu postignutu "uravnoteženjem nejednakih, ali jednakovrijednih suprotnosti". Imao je tako izuzetan osjećaj za dinamičku ravnotežu, da poznavatelji odmah mogu otkriti krivotvorinu.

LASLO MOHOLY- NAGY
Radi pod utjecajem Maljeviča i Lisickog, a 1923 - 1928. g. podučava na Bauhausu. Istraživao je upotrebljivost predmeta iz svakodnevnog života (npr. žica, papir, tkanina) koji su postajali materijalom za umjetničku obradu. Time se nadovezivao na kubističke i konstruktivističke kolaže, kao i na dadaističko-nadrealistički readymade. Stvarao je konstrukcije od trokuta, kocke, kruga i izduženih cilindričnih oblika. Nakon Bauhausa, u Berlinu eksperimentira na području filma, fotografije i kazališta. Od 1937. živi u Chicagu, tu osniva Novi Bauhaus gdje nastaju djela kombinirana od slike i plastike, koja naziva "prostorni modulatori"- trodimenzionalne konstrukcije od prozirnih ploča između kojih se javlja igra svjetla i sjene. Jedan je od glavnih stvaratelja kinetičke umjetnosti 20-ih (mehanizirane kinetičke skulpture), a veliki broj suvremenika istražuje takve mogućnosti: Gabo, Pevsner, Tatljin, Rodčenko. Bavi se fotografijom i nekoliko mjeseci nakon Raya također razvija fotograme, fotografije bez fotoaparata.

KOMPOZICIJA A XXI. 1925.

KOMPOZICIJA Z VIII. 1924.

26

THEO VAN DOESBURG

1883 - 1931.

Holandski slikar i teoretičar, 1915. g. upoznaje Mondriana i pod njegovim utjecajem prelazi na apstraktno slikarstvo. S Bartom van der Leckom i Mondrianom osniva pokret i časopis De Stijl. Bio je veći polemičar nego stvaralac i bori se za priznanje pokreta. 1920 - 21. odlazi na propagandno putovanje u Italiju, Belgiju i Njemačku. U Bauhausu upoznaje Le Corbusiera i Mies van der Rohea, a njegova su predavanja utjecala na način i smjer školovanja. God. 1923. u Parizu organizira izložbu grupe De Stijl.
KOMPOZICIJA U SIVOM 1919

Uskoro napušta stroge principe geometrijske apstrakcije, surađuje s holandskim dadaistima, a 1926. g. objavljuje manifest elementarizma, u kojem traži ponovnu afirmaciju individualnosti putem kolorističke ekspresije, bez vertikalno - horizontalnog suprostavljanja linija radi postizanja dinamičnih dramatskih efekata. U Parizu 1930. g. izdaje jedini broj časopisa Art Concrete, u kojem naziv apstraktna umjetnost zamjenjuje nazivom konkretna umjetnost, što nije šire prihvaćeno.
PROTU-KOMPOZICIJA XIII 1926.

DE STIJL

1917 - 28.

.

Naziv časopisa (i pokreta) kojeg su osnovali Piet Mondrian, Theo van Doesburg i Bart van der Leck, a izlazio je u Leidenu i Parizu. U poslijeratnim traženjima novih načina likovnog izražavanja, De Stijl je jedan od najradikalnijih pokušaja. Ideolog je bio Mondrian, koji se od svog boravka u Parizu 1912. (gdje su na njega utjecali kubisti) bavio analizom formi. Nasuprot ruskim avangardistima (Maljevič, Tatljin, Gončarova) i kasnijim dadaistima (Arp) s jedne strane, te apstraktnom ekspresionizmu (Kandinski) s druge, neoplasticisti (Mondrianov naziv za pripadnike De Stijla) rješenje vide u geometrijskoj apstrakciji. Prema njima, novi stil mora biti odraz znanstvenog i tehničkog savlađivanja prirode, jasan i matematički logičan poput moderne željezne konstrukcije, treba postati univezalnim jezikom, kolektivnim stilom i izražavati osnovnu formalnu zakonitost u prirodi. Pokretu su pristupili G. Severini, H. Arp, K. Schwitters, Man Ray, El Lissitzky, C. Domela, a napuštaju ga Mondrian i T. Van Doesburg (koji objavljuje manifest elementarizma). Teorija neoplasticizma imala je odjeka i u arhitekturi (Bauhaus, Alvaar Alto, Mies van der Rohe), u metodičnom i ritmičnom raščlanjivanju ploha i masa građevina.

27

BAUHAUS

1919 - 1932.

.

1919. g. arhitekt Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji je cilj povezivanje umjetnosti s društvom i premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti. Umjetnost više nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život. Slikarstvo, kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn postaju elementi Gesamtkunstwerka. Gropiusu su uzori bile srednjovjekovne masonske lože kao zajednice umjetnika i obrtnika, secesija i Deutscher Wekrkbund. Utjecaj na program škole imali su konstruktivizam i De Stijl. U Bauhaus su došli Doesburg, Lisicki, Gabo, Malević, Kandinski, Moholy-Nagy i Klee, a predavači su bili i obtnici, majstori oblikovanja. Godine 1925. zbog političkih pritisaka Bauhaus je preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, MoholyNagy, Schlemmer i Klee. Posljednji voditelj Bauhausa bio je arhitekt Mies van der Rohe, a 1932. g. nacionalsocijalisti Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju.

CERCLE ET CARRÉ

(KRUG I KVADRAT) 1929.

.

Društvo apstraktnih umjetnika osnovano u Parizu 1929. g. Osnivači: kritičar Michel Seuphor i slikar Joaquin Torres-Garcia, koji izdaju tri broja istoimenog časopisa s težnjom promoviranja geometrijske apstrakcije. Godine 1930. organiziraju jedinu i prvu izložbu koja je bila posvećena samo apstraktnim dejelima. Na njoj izlažu: Mondrian, Kandinski, Schwitters... Udruženje se ubrzo raspada, ali njegove aktivnosti nastavlja Abstraction-Creation.

ABSTRACTION - CREATION

1931 - 1936.

.

Udruženje apstraktnih umjetnika osnovano u Parizu 1931. g. s ciljem promoviranja principa čiste apstraktne umjetnosti putem zajedničkih izložbi. Vođe su bili August Herbin, Georges Vantongerloo i Jean Helion, ali su sudjelovali svi značajniji apstraktni slikari, primjerice Gabo, van Doesberg, Laszlo Moholy-Nagy, Delaunay, Kandinsky i Mondrian. Neposredni prethodnik ovom udruženju bio je Circle et Caree. Udruženje je obuhvaćalo cijelo područje apstraktne umjetnosti, ali je težilo prema njenim strožim oblicima kakve su predstavljali Art concrete, konstruktivizam i Neo-plasticizam. Oko 400 članova nije imalo jedinstveni stil, već su dolazili iz raznih postojećih međunarodnih pokreta. Time su položeni temelji međunarodne apstraktne Ecole de Paris. Redovne izložbe su održavane do 1936. i izdano je 5 godišnjih publikacija s radovima članova. Nakon 2. svjetskog rata propagiranje apstraktne umjetnosti preuzeo je Salon de Realites Nouvelles, udruženje koje vode apstraktni umjetnici. Do 1980. bile su zastupljene sve apstraktne tendencije.

GEORGES VANTONGERLOO
CRVENO, ZELENO 1936.

JEAN HELION
ILE DE FRANCE 1935.

28

AUGUSTE HERBIN
Prvi među francuskim slikarima koji je slikao doslovno apstraktno i iz svojih slika uklonio svaku asocijaciju na premetni svijet. Radio je posve geometrijski: kompozicije stvara od trokuta, pravokutnika, krugova i kružnih odjećaka, posve plošnih oblika naslikanih jakim bojama. U toj strogoj geometrijskoj apstrakciji nema nijansi, polutonova ili tonskih prijelaza. Herbin je ispirirao op art (koji kasnija nadahnuća crpi iz Vasarelijevih djela) i cijeli novi val slikarstva Art concrete.

PONOĆ 1953.

AKT 1960.

AKT 1952.

ART CONCRETE

.

Naziv je promovirao Theo van Doesburg 1930. g. u "Manifestu konkretne umjetnosti" objavljenom u jedinom broju časopisa Art Concret. Zastupao je tip apstraktne umjetnosti koja će u potpunosti biti oslobođena viđene realnosti i koja neće imati nikakve simboličke implikacije. Tvrdio je da ne postoji ništa konkretnije ili realističnije od linije, boje ili površine (plohe boje). Termin "concrete" ovdje znači "ne-objektivo" i odnosi se na geometrijsku apstrakciju kakvom se bavio De Stijl (Josef Albers je geometrijsku apstrakciju proširio u SAD). Švicarski umjetnik Max Bill organizirao je 1. međunarodnu izložbu Art Concrete u Baselu 1944. i obznanio kako je cilj stvoriti "u vidljivoj i opipljivoj formi stvari koje ranije nisu postojale... da se prikažu apstraktne misli u osjetilnom obliku". Konkretna umjetnost je bliska konstruktivizmu.

MAX BILL
Švicarski slikar, kipar i arhitekt bavi se ne-objektivnom umjetnošću od kasnih 20-ih. Prema njegovoj definiciji konkretna umjetnost eliminira svaku naturalističku prezentaciju i izražava se isključivo osnovnim elementima slike: bojom i formom. To je apsolutna emancipacija od svih modela i treba biti čista kreacija. Bill inzistira na matematičkim temeljima slikarstva i skulpture, a u formama konkretne umjetnosti traži racionalizam, jasnoću i harmoniju. Koristi kvadratične i dijamantne oblike, te čiste i pravilne mreže (veza s "hard edge-om").

PETNAEST VARIJACIJA JEDNE TEME

BEZ NAZIVA

VERDICHTUNG ZU CAPUT MORTUUM

29

RICHARD PAUL LOHSE
Švicarski slikar i grafičar, stvara matematički proračunate slike, koristi najviše 4 boje ali u velikom rasponu nijansi, sliku gradi od malih jedinica (obojanih kvadrata) koje matematički ugrađuje u velike komplekse i precizno određuje njihove tonove i nijanse. Tako stvara kompozicijsku i kolorističku strukturu koja se "širi" prema rubovima platna i time sugerira širenje u beskonačnost. Njegova djela su prototip Op-arta.

BEZ NAZIVA

GROUPE ENTRELACE

THEO VAN DOESBURG
PROTU-KOMPOZICIJA VI. 1925.

GALERIJA DROUIN

Pariz

.

U Galeriji izlažu Arp i Delaunay, a 1945. je održana izložba Art Concret na kojoj su sudjelovali Kandinsky, Herbin, Magnelli, Pevsner i Domela. Iste godine postavljena je izložba Fautrierovih "Talaca" i Dubuffetovih "Personnages", što predstavlja početak za Art Brut. 1945. i 1947. g. u Galeriji je Izlagao Wols, a 1961. izlažu Picelj, Bakić i Knifer.

APSTRAKCIJA U ENGLESKOJ
VORTICIZAM
1914.

.

Avangardni engleski pokret povezan s kubizmom i futurizmom, prvi koji je uključivao apstraktnu umjetnost. Vorticizam je imao agresivan ton, slavio je pokret stroja i napadao suvremenu britansku kulturu. Glavni teoretičar bio je slikar Percy Wyndham Lewis, a za pokret je značajan i Ezra Pound - obojica rade na časopisu Blast.

UNIT ONE

1933.

Skupina od 11 avangardnih britanskih umjetnika: Nash, Nicholson, Moore, Armstrong... Unit One zastupa dvije vodeće tendencije: apstraktnu umjetnost i nadrealizam.

30

BEN NICHOLSON
Jedan od pionira apstraktne umjetnosti u Engleskoj. Nakon posjeta Parizu 1921. g. usvaja kubistički repertoar. Od ranih 30-ih okreće se apstrakciji, posebno ga je dojmio Mondrian i pridružuje se pokretu Abstraction-Creation. Godine 1935. stvara prvi apstraktni Bijeli reljef u drvu, koristeći samo ravne linije i krugove. 30-ih i 40-ih godina radi jedino Bijele reljefe, bez iscrtanih linija i drugih boja - Mondrianov koncept doveden do točke čiste apstrakcije. Zanimaju ga samo međusobni odnosi planova i tekstura. Istovremeno stvara i slike temeljene na principu pravokutne mreže, koristeći nijanse crne, sive i bijele boje, te svjetloplave s intenzivno žutom. Njegova djela su hibridi skulpture i slikarstva. Smatra se jedinim engleskim umjetnikom koji je razvio apstraktni stil internacionalne kvalitete.

APSTRAKTNA KOMPOZICIJA

KOMPOZICIJA

DADA

.

Obilježja: negacija svake logike, besmislenost i cinizam. Cilj je objasniti da su sve ustaljene vrijednosti, moralne i estetske, postale besmislene nakon užasa 1. svjetskog rata. U slikarstvu, kiparstvu i književnosti propagirana je besmisao i protuumjetnost. Začetnik je Marcel Duchamp, koji već 1915. u New Yorku promovira ideje negacije, destrukcije i antiestetizma. Grupu Dada osnovali su 1916. u Zürichu rumunjski pjesnik Tristan Tzara i slikar Hans Arp, a među ostalima pridružuju im se pisci Hugo Ball i Richard Hülsenbeck. Otvorili su Cabaret Voltaire, literarni klub s izložbenom galerijom i kazalištem, gdje je Tzara pročitao dadaistički manifest. Ovdje su 1917. izlagali Arp, Chirico, Ernst, Kandinski, Klee i Picasso. Tada izlazi revija Dada I. i Dada II., naredne godine Dada III., a 1919. g. Antologija Dada. 1916. u New Yorku se oko Stieglitzove revije okupljaju Duchamp, Picabia, Man Ray i drugi, a nešto kasnije dadaistički pokret se javlja u Parizu i Njemačkoj. Nastojeći se osloboditi konvencionalnih umjetničkih formi, oni razvijaju vlastite koncepte: automatizam, apsolutnu spontanost forme i sukob raznih elemenata (Arp), ekstremnu slobodu fantazije (Ernst), te fantazmagoričnu primjenu mehaničkih i bioloških oblika (Picabia, Man Ray, Ernst). U mnogim idejama povodili su se za Kandinskim, Kleeom, Chagallom, Chiricom i Picassom.

MARCEL DUCHAMP

1887 - 1968.

Nakon ranih radova u Cezanneovom stilu, postaje začetnikom dinamične varijante analitičkog kubizma (bliske futurizmu): faze pokreta u vremenu smješta na jednu sliku, što nalikuje na višestruko eksponiranu fotografiju. Na Armory Showu 1913. u New Yorku izlaže "Akt koji silazi stubama" i "Le passage de la vierge a la mariee". 31

1913. počinje raditi svoje ready made koji izazivaju zgražanje - nasumce odabrani masovni proizvodi izolirani su iz svog funkcionalnog konteksta i izloženi kao umjetničko djelo. Prvi ready made: Kotač bicikla montiran na kuhinjski stol - to je rad s preinakom, ali ostali radovi su bez ikakve intervencije: Stalak za boce, pisssoire ("Fontana")... Ready made je izbor jednog iz velikog broja nezanimljivih predmeta masovne produkcije i razlikuje se od Objet trouvé (nađenog objekta) koji je izabran zbog estetskih kvaliteta, ljepote ili jedinstvenosti. Godine 1919. na plakatu Mona Lise crta brkove. 1915. g. Duchamp osniva dadaistički pokret "Antipeinture" i prekida sve veze s tradicijom i konvencijama. 1916. osniva Udruženje neovisnih umjetnika, 1923. svoj Muzej moderne umjetnosti, 1941. u New Yorku s A. Bretonom organizira izložbu nadrealista, a 1942. izdaje reviju "VVV" (s Bretonom, Hareom i Maxom Ernstom).

AKT KOJI SILAZI STUBAMA 1912. Prikazan je vremenski slijed pokreta, odnosno "statički prikaz pokreta". Ova parodija ljudskog lika već pokazuje ironiju koja je u temeljima njegova djela.

MLADENKA 1912.

HANS ARP
Francuski slikar, kipar i grafičar. 1911. u Munchenu susreće Kandinskog i otkriva da su im umjetnički ciljevi zajednički, a 1912. izlaže na drugoj izložbi Der Blaue Reitera. U reviji Der Sturm objavljuje crteže ljudskih figura lelujavih linija. 1915. g. slika djela izvedena uglavnom ravnim linijama, ali uskoro napušta takav način i oblici mu postaju rudimentarni, izlomljeni i iracionalni, što već najavljuje dadaizam. Godine 1916. u Švicarskoj sudjeluje u osnivanju grupe Dada i surađuje u svim njenim publikacijama. Sa suprugom Sophie Taeuber u Zurichu eksperimentira s automatizmom u kolažima (Kolaži od kvadrata organizirani prema zakonima slučajnosti,1916.). Arp smatra kako se zakon slučajnosti može ostvariti samo potpunom posvečenošću Nesvjesnom, a tko slijedi taj zakon zapravo slijedi čisti život (približavanje idejama nadrealizma). Za boravka u Švicarskoj nastaju njegovi prvi apstraktni polikromni reljefi u drvetu - Dada reljefi. 1923. g. s Kurtom Schwittersom izdaje reviju Merz, a 1925. u Parizu se povezuje s nadrealistima. Postaje članom grupe "Krug i kvadrat" i 1930. sudjeluje na njenoj međunarodnoj izložbi. Nacisti njegov rad proglašavaju za Entartete Kunst.

AUTOMATSKO CRTANJE

KONFIGURACIJA

KOLAŽ S KVADRATIMA

32

KURT SCHWITTERS

1887 - 1948.

Njemački slikar i grafičar. Nakon završetka 1. svjetskog rata pod utjecajem je Kandinskog i F. Marca. Preko ekspresionizma, nadrealizma i apstrakcije dolazi do reljefnih konstrukcija. 1920. osniva grupu Merz, srodnu pokretu Dada, te izdaje časopis Merz (1923 - 32.). Riječ je nastala 1919. g. slučajnim rezanjem riječi Commerzbank za jedan kolaž i od tada kolaže naziva Merzbilden (Merz-slike). Radio je apstraktne slike i plastične strukture od raznih otpadnih materijala. 1924. g. započinje svoj prvi Merzbau (vrsta stupa načinjenog od otpadaka), koji je u plastičnoj umjetnosti trebao biti pandan kolažu u slikarstvu. Napravio ih je tri, a samo jedan je ostao sačuvan. Želio je stvoriti i Merzrevue (Merz-časopis) i Merzbuhne (Merzkazalište). Nacisti su njegovu umjetnost proglasili degeneriranom, pa odlazi u Norvešku, a potom u London, gdje uz financijsku pomoć MOMA-e radi svoj treći Merzbau.

MERZ 163 1920.

OORLOG 1930.

NB 1947.

FRANCIS PICABIA

1878 - 1953.

Nastoji otkriti jednostavan svijet imaginarnih oblika. Jedan je od protagonista pariške avangarde i približava se kubistima. Odlazi u Ameriku i 1913. izlaže na Armory Showu u New Yorku. Iste godine izlaže apstraktne slike na pariškom Salonu des Indépendants i Jesenjem salonu. Oko 1917. slika djela s temama iz svijeta mehanike (Ventilator, Dada-Rezonator, Ljubavna parada) koja su preteče dadaizma, kojem pristupa 1918. u Zürichu. Njegov kolorit je škrt, koristi neobične materijale (komadiće drveta, zlatni i srebrni prah), a stroj predstavlja fetiš - pokušaj afirmacije novog svijeta, ali manje agresivan od futurističkog. 1919. sudjeluje u dadaističkim demonstracijama u Parizu. 1924. g. odustaje od dade jer je smatra zastarjelom i pridružuje se Bretonu i nadrealistima. 1926. vraća se figurativnom slikarstvu i radi tzv. transparentne slike (više crteža iste teme postavljeni jedni iznad drugih, tako da djeluju prozirno). Od 1945. opet se vraća apstrakciji.

LJUBAVNA PARADA 1917.

33

MAN RAY
Američki slikar, grafičar i umjetnički fotograf. Kubističkim stilom radi do 1913, a 1917. s Picabiom i Duchampom osniva dadaističku grupu u New Yorku. Iza 1921. prelazi u nadrealizam i radi raznim tehnikama uključujući "aerograf" (airbrush), a takve svoje slike naziva aerografima. Uz to radi "predmete" od kojih su neki postali ikonama 20. st. ("Dar" iz 1921.: glačalo s redom čavala na donjoj glatkoj površini). Slikao je apstraktna platna i eksperimentirao s dadaističkim i nadrealističkim postupcima. 1921- 40. u Parizu radi kao cijenjeni modni i portretni fotograf, bavi se i snimanjem nadrealističkih filmova. Prvi je od avangardnih umjetnika koji fotografiju koristi kao umjetnost. Nastoji proširiti izražajne mogućnosti fotografije postupkom simultanog snimanja (fotogrami), razvija tehniku solarizacije, a često postavlja razne objekte na nerazvijeni fotopapir koji zatim fotografski obrađuje ("rayogrami" - fotografije bez fotoaparata). Za vrijeme 2. svjetskog rata živi u Holywoodu, a nakon 1951. vraća se u Pariz.

LJUBAVNICI 1934.

AUTOPORTRET

DADA U ZÜRICHU

1916 - 1919.

.

RICHARD HUELSENBECK TRISTAN TZARA HANS ARP SOPHIE TAEUBER - ARP HUGO BALL HANS RICHTER

njemački pisac rumunjski pjesnik francuski slikar i kipar švicarka, Arpova supruga njemački pisac njemački slikar i filmaš

Cabaret Voltaire - dadaistički klub u Zurichu osniva Hugo Ball 1916. To je ujedno i naziv prve dadaističke publikacije koju Ball izdaje. Tristan Tzara 1918. g. izdaje Manifest dade.

34

BERLINSKA DADA

1918.

.

1916. g. prethodnici berlinske dade bili su časopisi Neue Jugend (izdavači braća Herzfelde) i Die freie Strasse (izdavač Raoul Hausmann). Dada u Berlinu započinje 1918. kada se Richard Huelsenbeck iz Züricha vratio u Berlin i u galeriji J. B. Neumanna pročitao "Prvi njemački dada manifest". Među osnivačima su bili George Grosz, Raoul Hausmann, Johannes Baader i John Heartfield. Berlinska se dada razlikuje od ostalih po bitno agresivnijem i politički motiviranom pristupu umjetnosti, jer je pred kraj rata Berlin bio poluizgladnjeli grad, u socijalnom i političkom kaosu. Bila je antiPruska, anti-buržoaska i anti-kapitalistička od početka. Pokret je osobito zainteresiran za publicističku djelatnost i tadašnje mass-medije. Klimaks berlinske dade bio je "Prvi međunarodni dada sajam" (i ujedno jedini), čija je tema bila: "Umjetnost je mrtva! Živio Tatlin!" Izlagali su svi vodeći berlinski dadaisti, a centralni eksponat bila je lutka sa svinjskom glavom odjevena u uniformu njemačkog časnika, koja je visila sa stropa. Dadaisti su pod utjecajem ekspresionizma, neki kubizma ili futurizma, a nakon 1920. na njih je utjecao Giorgio de Chirico. Među ostalima, članovi berlinske dade su: Hannah Höch, Hans Richter, Paul Citroën, Rudolf Schlichter, Georg Scholz i Otto Dix. Dada časopisi: Club Dada Der Dada Lettrist International Cabaret Voltaire Dada Almanach

FOTOMONTAŽA

1918.

Kombinacija više fotografija tako da čine dojam jedne. Velikim dijelom je izum berlinske Dade, koja je koristi za političku propagandu, socijalnu kritiku i šokiranje publike. Raoul Hausmann je tvrdio da je on 1918. izmislio fotomontažu, no uz njega ravnopravno stoje John Heartfield i Hannah Höch. Koriste je i nadrealisti i pop-artisti.

DADA U NEW YORKU
MARCEL DUCHAMP FRANCIS PICABIA

1915 - 1920.

.

MAN RAY MORTON SCHAMBERG

Marcel Duchamp, Francis Picabia i Man Ray čine jezgru dade u New Yorku, osnovanu 1915. Morton Schamberg smatra se pionirom modernizma u Americi, a uz Mana Raya prvi je Amerikanac koji radi dadaistička djela.

DADA U PARIZU
LOUIS ARAGON ANDRE BRETON MAX ERNST

1919 - 1922.

.

HANS ARP TRISTAN TZARA

Andre Breton jedan je od urednika časopisa La Litterature, koji posebno promovira i podržava dadaistički pokret. Breton je ujedno i jedan od glavnih osnivača nadrealizma.

35

NADREALIZAM

.

Kad je Duchamp 1924. g. napustio dadaistički pokret, skupina predvođena André Bretonom pokrenula je nadrealizam. Iste godine on izdaje prvi "Manifest nadrealizma", a 1929. g. "Drugi manifest nadrealizma". Cilj je bio čisti psihički automatizam kojim bi se izrazio istinski proces mišljenja, oslobođen djelovanja razuma i bilo kakve estetske ili moralne svrhe. Ideja da se ono nesvjesno može "automatskim rukopisom" izravno prenijeti na platno u praksi nije funkcionirala, jer je izvjestan stupanj kontrole u tom procesu bio neizbježan. U početku su nadrealisti istraživali neispitane dijelove duha putem frojdovskog oslobađanja potisnute podsvjesti, nekontrolirane emocije koriste kao stvaralačke impulse, snovi i halucinacije služe im kao izvor nadahnuća, ili objektivnu stvarnost sagledavaju kroz prizmu dalijevskog "paranoidnog delirija interpretacije". Kasnije proširuju taj program i čisti psihički automatizam zamijenjen je nadrealističkim aktivitetom misli, koji predstavlja viši stupanj kontrolirane spoznaje nove iracionalne vizije, postignute jedinstvom percepcije onog podsvjesnog i percepcije stvarnosti. Istražuju "primarnu spontanost" u crtežima djece i mentalnih bolesnika, daju nov značaj kolažu, rade "nadrealističke predmete", koriste metode u kojima više sudionika kontinuirano nastavlja raditi na crtežu, pri čemu nitko od njih ne zna što je prethodilo njihovu udjelu.

MAX ERNST

1891 - 1976.

1919. pristupa dadaističkom pokretu, s Arpom 1920. osniva grupu u Kölnu i radi prve kolaže. Od 1924. g. jedan je od glavnih predstavnika nadrealizma. U suvremeni slikarski izraz uvodi i nove tehnike: kolaž-fotografiju i frottage, gdje potezima olovke preko papira položenog na određeni predmet otkriva strukturu njegove površine. Kasnije sam kreira strukture imitirajući oblike iz prirode ili izmišlja strukturalno bogate površine, koje su osnovni sadržaj njegovih slika, bilo da se radi o fantastičnim pejzažima ili kristalnim strukturama s likovima ljudi i životinja. "Izmislio" je i tehniku dekalkomanija, u kojoj se uljena boja pritiskom prenosi s neke druge površine na platno.

ŽENA KOJA SE LJULJA 1923.

PRIPREMA MLADENKE 1940.

KOLAŽ 1920.

PLOD DUGOG ISKUSTVA 1919.

36

SALVADOR DALI

1904 - 1989.

1924. radi pod utjecajem metafizičkog slikarstva (Chirico), a 1928. u Parizu upoznaje djela nadrealista i sudjeluje u realizaciji filmova "Zlatno doba" i "Andaluzijski pas". Predstavnik je verističkog nadrealizma - likove ljudi, životinja ili stvari slika fotografskom točnošću, s detaljima grotesknog i halucinantnog karaktera. U slikanju se služi asocijativnim reakcijama koje naziva "activite paranoiaque-critique", registrirajući stanja transa, histerije, neurotičnih ispada, delirija i podsvjesnih kompleksa. Preko S. Freuda ulazi u simboliku podsvjesti i snova, koja se javlja u njegovim slikama na kojima su vrijeme, oblici i prostor izobličeni na zastrašujuće prirodan način. Bio je apsolutni majstor samoreklame.

PROLAZNOST VREMENA 1931.

LICE MAE WEST 1935.

RENE MAGRITTE

1909 - 1967.

Belgijski slikar, isprva je pod utjecajem kubista i futurista, a oko 1925. g. u djelima mu se javljaju prvi znakovi nadrealističke fantastike. Ne služi se motivima iz podsvjesti, već sliku gradi neobičnim konfrontacijama poznatih objekata ili događaja. Smještajući predmete u neuobičajene okolnosti daje im smisao koji djeluje iznenađujuće. Stvara jukstapozicije običnog, čudnog i erotičnog. Tipični leitmotivi: veliko kamenje koje pluta zrakom i ribe s ljudskim nogama. Precizan crtež i jasan kolorit.
PROBIJENO VRIJEME 1939.

UGROŽENI UBOJICA 1926.

IZDAJA SLIKA 1929.

37

JOAN MIRÓ

1893 - 1983.

Španjolski slikar, radi u Barceloni i Parizu. Oko 1920. pod utjecajem je kubizma, a 1924. prilazi nadrealističkom pokretu i supotpisuje nadrealistički manifest. Postepeno u njegovu slikarstvu jača utjecaj P. Kleea, a oko 1927. njegov je stil definitivno formiran - motivi su reducirani na ideograme nalik naivnim crtežima ili simboličkim znakovima. Ovi znakovi često imaju oblik krivudavih ameboidnih organskih oblika i stoga mu je stil nazvan "biomorfnom apstrakcijom". U kasnijim radovima teži većoj jednostavnosti, pa umjesto živosti oblika na slikama prevladava samo nekoliko plošnih znakova. Radio je litografije i intenzivno se bavio keramikom.

KARNEVAL HARLEKINA 1925.

LJESTVE... 1953.

OSOBE I PAS... 1949.

PAUL KLEE

1879 - 1940.

Švicarski slikar, 1911. izlaže u Munchenu i upoznaje slikare grupe "Der Blaue Reiter". Idejno je blizak Kandinskom, ali ga više privlači poetski duh Mackea i Marca. Putujući Tunisom slika mnogo poetskih akvarela, koji ga prikazuju kao najizrazitijeg romantika među modernim europskim slikarima. Bitni su mu oblici iz prirode, ali samo kao metafore sa skrivenim smislom. Bio je pod utjecajem kubizma i orfizma, etnografske umjetnosti i dječjih crteža. Od 1916. izlaže s grupom Die Blauen Vier (Kandinski, Jawlenski, Feininger), predavao je na Bauhausu (1922 - 31.), a 1925. sudjeluje na prvoj nadrealističkoj izložbi u Parizu. Pred kraj života proučavao je ideografe, ideograme i hijeroglife, što je rezultiralo novim grafičkim jezikom "ideografskim stilom" (npr. "Park pokraj Lucerna", ulje i novinski papir).

BALTHUS
Francuski slikar poljskog porijekla, stvara u međuprostoru između nadrealizma i magičnog realizma. Teme su mu ezoterično-erotske, kombinira istočnoazijsku senzibilnost s detaljističkom preciznošću i strogom slikarskom kompozicijom koja ima uzore još od renesanse (P. della Francesca) do Courbetova naturalizma. Likovi djevojaka prikazani su 38

između nevinosti i lascivnosti, a ovo profinjeno slikarstvo blisko je nadrealnom, podsjeća na zaustavljene kazališne prizore i zamrznute žive slike. Poznato okružje postaje sablasno, a svakodnevnica se pretvara u noćnu moru (slično djelima Fusslija).

AKT PRED OGLEDALOM 1955.

ULICA 1933.

LEKCIJA IZ GITARE

FOTOGRAFIJA NADREALIZMA
BRASSAI

.

Pseudonim mađarskog fotografa Gyula Halasza, koji od 1924. radi u Parizu. Godine 1933. objavljuje Paris de nuit - portret grada noću. Od 1933 - 1939. za časopis Minotaure fotografira razne umjetnike i njihove ateljee, pa tako upoznaje Picassoa. 1948. izdaje knjigu fotografija Sculptures de Picasso, a 1964. Conversations avec Picasso. Godine 1961. Picasso piše uvod u knjizi fotografija grafita: Graffiti de Brassai.

39

VAL REALIZMA NAKON I. SVJETSKOG RATA
Nakon rata mnogi slikari osjećaju društvenu odgovornost, nastoje demaskirati vrijeme, suvremenike i kritizirati društvenu stvarnost, pa slikaju invalide, vojničke rovove, ratne profitere, zločince i prostitutke. Apstrakcijom se to nije moglo postići, jer su umjetnici željeli dokumentirati i razotkrivati. U Njemačkoj, u suglasju s tim težnjama su Groszovi opisni prikazi poratnog doba, slikarstvo Maxa Beckmanna koje otkriva najgore strane čovjeka i slike Otta Dixa. U Francuskoj i Italiji također dolazi do povratka vidljivom svijetu, ali nešto drukčijem od agresivne društvene kritike njemačkih slikara. U Italiji je ovakav razvoj bio potaknut slikarstvom De Chirica i Carràa, uvjetovan renesansno-klasicističkim naslijeđem.

.

VALORI PLASTICI - ČASOPIS

.

Izlazio je u Rimu od 1918. do 1922, a izdavao ga je slikar i kolekcionar Mario Broglio. Časopis se otvorio prema europskim avangardnim strujanjima, uz suradnju De Chirica, Savinia i Carràa, objavljujući po prvi put u Italiji članke o Chagallu, Derrainu, Kandinskom, kubizmu, De Stijlu i Plavom jahaču. Bavio se odnosom između talijanske tradicije i europskih suvremenih smjerova, između konceptualnih spekulacija i bavljenja slikarstvom. Od 1920. časopis ulazi u polemiku s avangardnim tendencijama u skladu s "neokasičnom" klimom koja je tada vladala u Europi i orijentira se prema veličanju kulture figurativnog talijanskog slikarstva 14. i 15. st. Nekadašnji futurist Carrà traži: "Želimo da se u talijansko slikarstvo vrati red, metoda i discipliniranost, te da ono teži za čvrstom i razumljivom formom". Oživljavanje nacionalnih vrijednosti i talijanske tradicije podržala je kulturna politika fašističkog režima. Postojalo je i francusko izdanje časopisa. Prisutnost umjetnika "povratnika" iz međunarodne avangarde, duh istraživanja i prodiranja u realnost, dijalektika između različitih europskih kultura, čine od "Valori plastici" iskustvo različito od bojažljivog "povratka redu" koji dominira velikim dijelom talijanske književne i figurativne kulture. I zbog toga se, za razliku od drugih časopisa, "Valori plastici" smatraju mjestom susreta velikog broja idejnih pokreta i središtem žestokih polemika.

NOVI REALIZAM

.

Povratak talijanskih slikara predmetnom svijetu ponajprije je utjecao na Njemačku. Neue Sachlichkeit - Nova stvarnost, Novi realizam (i Magični realizam) - pokret u njemačkom slikarstvu 20-ih i početkom 30-ih, do dolaska nacista. Naziv je skovao 1923. Gustav Hartlaub, direktor Kunsthalle u Manheimu i upotrijebio ga 1925. za naziv izložbe 32 umjetnika koji su zadržali ili ponovno stekli vjeru u opipljivu stvarnost. Po njemu je to "realizam sa socijalističkim prizvukom". Ovi umjetnici nisu pripadali određenoj grupi ili zajedničkom stilu, već ih povezuje pedantno verističko prikazivanje detalja i snažna satira u cilju kritike društva i prikazivanja lica zla, cinizam i rezignacija. Korijeni Neue Sachlichkeit leže u njemačkoj renesansnoj umjetnosti i Rungeovom romantizmu. Najveća imena su Otto Dix, George Grosz i Max Beckmann.

40

Naziv Magični realizam izmislio je 1925. njemački kritičar Franz Roh, kako bi opisao onaj aspekt umjetnosti Neue Sachlichkeit za koji je karakterističan oštro fokusirani detalj. Roh u Magične realiste ubraja širok spektar umjetnika: Miróa, Picassoa, Severinija... Kasnije su kritičari ovaj naziv koristili za različite tipove slikarstva u kojima su predmeti prikazivani fotografskim naturalizmom, ali zbog paradoksalnih elemenata ili neobične suprotstavljenosti daju dojam nestvarnosti i stvaraju atmosferu misterioznosti (primjer: Magritte).

OTTO DIX

1891 - 1969.

Njemački slikar i grafičar. U početku pripada dadaističkom pokretu, zatim nadrealizmu i kasnije ekspresionizmu. Od 1920-ih njegovo slikarstvo ima društveno-kritičku verističku crtu i demistificira stvarnost. Gotovo opsesivno detaljno, fotografskom preciznošću obrađuje svaki detalj, upozoravajući na sva zla moderne Njemačke. Radi beskompromisno iskrene i nimalo uljepšane portrete, a najbolja djela u kojima nemilosrdno analizira svoje vrijeme su grafički ciklus Rat i Vojnički rov (uništen u ratu), gdje prikazuje strahote, razaranja i trulež. Nacisti njegova djela proglašavaju za Entartete Kunst.

VELEGRAD 1928.

AUTOPORTRET KAO VOJNIK 1914.

PORTRET NOVINARKE 1926.

GEORGE GROSZ

1893 - 1959.

Studirao je u Parizu, a nakon 1. svjetskog rata prilazi dadaističkom pokretu u Berlinu. Za vrijeme rata reagira svojim djelima na sve njegove strašne posljedice. Inspiriran futuristima, koristio je jedan oblik kubizma kako bi razvio žestoko satirični, ogorčeni stil kojim je izražavao razočaranje svoje generacije. Kao rezultat protivljenja i očaja nastaju njegove stravične groteske, smješne, jezive i istinite. Od grotesknih i odvratnih rugoba došao je do polemične i borbene karikature. Prikazuje ljudsku močvaru velegrada Berlina, bogalje, prosjake i prostitutke, izloge trgovina, mesnica, barova, portirnice i stubišta hotela, plakate, reklame i sav ostali kič i neukus grada. Cijeli je taj opus bio uperen protiv buržoazije, kapitalizma i militarizma. Izlagao je na izložbama Neue Sachlichkeit, a 1932. i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Nakon dolaska Hitlera na vlast, sklonio se u Ameriku.

SPROVOD 1918. STUPOVI DRUŠTVA 1926.

41

ALEXANDER KANOLDT (1881 – 1939)
Njemački slikar magičnog realizma i jedan od članova pokreta Nova objektivnost. Nakon studija dolazi 1908. g. u München gdje upoznaje moderniste: Alekseja Javlenskog, Vasilija Kandinskog i Gabrielu Münter. Godine 1913. postaje članom minhenske Nove secesije, s Javlenskim i Kleeom. Nakon 1. svjetskog rata njegove mrtve prirode pokazuju utjecaje Deraina i prihvaćanje kubizma. Ranih 1920-ih Kanoldt razvija svoj stil magičnog realizma, po kojem je najpoznatiji. Od 1925. do 1935. radi kao profesor na Akademiji u Breslau, gdje dolazi u sukob s frakcijom sklonom Bauhausu, zbog negativnog stava prema njegovoj avangardnosti. Od 1933. do 1936. direktor je Državne umjetničke škole u Berlinu. Nakon dolaska nacista na vlast počinje slikati u romantičnom stilu, ali su mnoga njegova djela proglašena degeneriranom umjetnošću. Umire u Berlinu 1939.

42

MAX BECKMANN

1884 - 1950.

Njemački slikar i grafičar. Od 1906. izlaže u berlinskoj secesiji, iz koje istupa 1911. g. Nacisti su njegova djela proglasili za entartete Kunst, pa odlazi u Pariz, zatim u London, a nakon 1947. živi u Americi. Nakon 1. svjetskog rata koji ga ispunio očajem zbog stanja moderne civilizacije, postaje ekspresionistom. Na njegovim slikama vidi se sav kaos njemačke stvarnosti nakon rata. Najčešće slika portrete, motive Krista, cirkuse, barove, ljudsku patnju i fantazmagoriju. Egzaltirano pokrenuti likovi lica izobličenih u grimase zgusnuti su u cjeline i modelirani tvrdim i oštrim kolorističkim kontrastima. Kasnije napušta ovaj "reski" stil koji zamjenjuje realističkim i sarkastičnim, te sudjeluje na izložbama Neue Sachlichkeit. Naslikao je i 9 triptiha prožetih simbolikom, u kojima se sažimaju prošlost, sadašnjost i budućnost njegova kazališta života.

NOĆ 1919.

ODLAZAK 1933.

ARGONAUTI 1950.

43

AMERIKA
SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

.

STIEGLITZOV KRUG
Alfred Stieglitz, fotograf, izdavač i galerist, 1905. g. otvara u New Yorku malu galeriju, poznatu pod nazivom "291". Isprva je bila namijenjena fotografima, ali uskoro je postala najznačajniji centar za izlaganje modernih američkih i europskih umjetnika (do 1911. izlagali su Rodin, Cezanne, Picasso). Od 1905 - 1917. g. izlagali su brojni europski modernisti kao i mladi američki umjetnici (među njima i Georgia O'Keeffe). 1917. g. zbog financijskih teškoća galerija se zatvara, a Stieglitz se narednih 8 godina posvetio svom fotografskom radu, započevši seriju portreta G. O'Keeffe, koju je završio 1937.

.

1925. Stieglitz otvara novu "Intimate Gallery", okuplja grupu američkih umjetnika: O'Keeffe, Arthura Dovea, Hartleya, Demutha, Maxa Webera, fotografa Paula Stranda i posvećuje se promociji američke umjetnosti, čija ikona postaje Georgia O'Keeffe. 1929. g. Stieglitz premješta galeriju, naziva je "An American Place" i pretežno izlaže djela O'Keeffe, Dovea i Marina, uz povremene izložbe drugih umjetnika i fotografa (Ansel Adams, Eliot Porter).

GEORGIA O' KEEFFE

1887 - 1986.

Prvi put izlaže na posljednjoj izložbi Stieglitzovog kruga 1917. Za razliku od ostalih američkih modernista, nikada se nije školovala u Europi. Najvažnija je predstavnica naturalizma koji je obilježavao američku umjetnost 20-ih godina XX. st. Radila je u širokom rasponu stilova: slikala je neke vrste organske biomorfne vegetabilne apstraktne oblike koje duguje ekspresionizmu, a prihvatila je i precizionizam Charlesa Demutha, pa je ponekad smatraju i apstraktnom slikaricom. Često je spajala oba pristupa, ali je u stvari ostala realist.

CRNI LJILJAN 1926.

LJETNI DANI 1936.

CRVENA KANA 1923.

MARSDEN HARTLEY

1877 - 1943.

Spada među najznačajnije autore Stieglitzove skupine. Bio je prvi koji je imao samostalnu izložbu 1909. u njegovoj galeriji "291". Živeći u Parizu i Berlinu od 1912 do 1915. krenuo je prema apstrakciji pod utjecajem Kandinskog, Franza Marca i fovista. Izlagao je sa skupinom Der Blaue Reiter. Uzima motive iz stvarnog svijeta, rastvara ih i reorganizira u velike apstraktne kompozicije. To je energično slikarstvo, sjajnih boja sa smjelim rasporedom formi.
PORTRET NJEMAČKOG ČASNIKA 1914.

43

Nakon 1919. napušta ratne motive i apstrakciju, te rustikalnom snagom radi pejzaže, mrtve prirode i studije figura. Radovi nakon 1935. pokazuju grubi realizam blizak stilu američkih regionalista.

SUZDRŽANA KOMEDIJA 1939

FOX ISLAND

RIBAROVA POSLJEDNJA VEČERA 1941.

MAX WEBER
Od svih američkih umjetnika najviše sintetizira iskustva europske avangarde. U Parizu pohađa Akademiju Julian, bio je pod utjecajem Cezannea, fovizma, početaka kubizma i primitivne umjetnosti. Nakon 1917. ide prema naturalizmu. Bio je učitelj Marka Rhotka.

KUPAČICE 1910.

KONTEMPLACIJA 1949.

TRI FIGURE 1921.

ARTHUR DOVE
Pionir apstrakcije u SAD, u Europi dolazi u dodir s avangardnim pokretima. Već 1910. radi prve apstraktne slike u američkoj umjetnosti: Abstraction No. 1. i Abstraction No. 6. (uzor Kandinski). Godine 1930. radi apstrakciju temeljenu na prirodnim oblicima, sugerirajući ritam prirode - vjetra, vode i sl. (Sand Barge, 1930.). Iste godine radi skupinu asamblaža Goin' fishinig bliskih dadaizmu, od dijelova ribičkih štapova i rukava košulje. 1940-ih eksperimentira s geometrijskom hard-edge apstrakcijom (Portret Alfreda Stieglitza) i radi kolaže od prirodnih elemenata: pijeska, školjki i lišća.

SAND BARGE 1930.

E 25 A

BEZ NAZIVA

44

GRUPA OSMORICE

1907.

.

Grupu su 1907. osnovala osmorica američkih slikara kako bi promovirali stilsku raznolikost i liberalizirali ekskluzivistički sustav izlaganja u Americi. Nacionalna akademija odbija izložiti njihova djela na Proljetnoj izložbi 1907. g., pa Robert Henri, intelektualni vođa skupine, organizira 1908. njihovu prvu izložbu u Macbeth Galeriji u New Yorku. Ova izložba postaje kamen temeljac moderne umjetnosti u Americi. Članovi skupine rade različitim stilovima, a zajednička im je odbojnost prema Akademiji i uvjerenje da svatko ima pravo slikati teme prema vlastitom izboru. Neki od njih će postati vodeći članovi "Škole kante za smeće". Robert Henri, portretist i slikar gradskih pejzaža, ohrabrivao je svoje učenike da slikaju gradsku sirotinju. Preferirao je izravnost izraza nad akademskom dovršenošću. ROBERT HENRI JOHN SLOAN GEORGE LUX EVERETT SHINN GEORGE BELOWS MAURICE PENDERGAST WILLIAM GLACKENS ARTHUR DAVIES

ŠKOLA "KANTA ZA SMEĆE"

.

Škola "Kanta za smeće" javlja se uoči 1. svjetskog rata u New Yorku. Okupljena oko Roberta Henrija, skupina se sastojala od ilustratora koji su ranije radili za filadelfijske i njujorške novine. Većina članova Grupe osmorice pripadala je ovoj školi. Inspirirali su ih svakodnevni životni prizori u siromašnim gradskim kvartovima i osjećali su njihovu dramatičnost i pitoresknost. Ova umjetnost nije bila socijalna; otkrivala je puls i vitalnost gradskog života, a zanemarivala njegovu bijedu i prljavštinu. Kako bi to uhvatili na slici, slikali su brzim potezima, inspirirani baroknim i postimpresionističkim slikarstvom koje je davalo dojam neposrednosti i spontanog opažanja.

ROBERT HENRI

(1865 - 1929.)

Američki slikar, nakon studija na Ecole des Beaux u Parizu, 1891. Vraća se u SAD. Zastupao je realizam u umjetnosti i naglašavao kako "umjetničko djelo treba biti društvena snaga koja će kreirati pomake u svijetu". Poticao je svoje studente da koriste teme koje im pruža moderni gradski život. Bio je inicijator Grupe osmorice i vođa škole Kante za smeće. 1923. g. izdaje knjigu Art Spirit koja je imala ogroman utjecaj na umjetnike u SAD i Europi.

DJEČAK SA ZELENOM KAPOM

TILLY

MALA PLESAČICA

HALJINA ZA MASKERADU

45

GEORGE BELLOWS

(1882 - 1925.)

Iako nije među osnivačima Kante za smeće, postao je glavni predstavnik grupe kad je bila na vrhuncu slave. Ni jedan američki slikar prije Pollocka nije u svojim radovima izrazio takvu snagu. Njegove su slike bile šokantne, jer je tada većina američkih umjetnika slikala pejzaže i izbjegavala prikazivati gradski život.

MUŠKA ZABAVA KOD SHARKEYA
1909. Djelo rađeno u realističkoj tradiciji. Gledatelja se uvodi u prizor kao da je tamo prisutan, a igra svjetla se koristi kako bi se likovni istaknuli ispred tamne pozadine.

EVERETT SHINN

1876 -1953.

Član grupe Osmorice i Ash Can School, poznat je po pastelima s realističkim scenama iz ulica New Yorka. Iskustvo koje je stekao kao novinski ilustrator - reporter kasnije je koristio radeći kao ilustrator za mnoge značajne američke časopise. Naslikao je i nekoliko murala u gradskoj vijećnici u New Yerseyu.

ARMORY SHOW

1913.

.

1910. g. održana je "Izložba nezavisnih" na kojoj se istaknula skupina mladih umjetnika nazvana Osmorica, koji će uskoro osnovati Američko udruženje slikara i kipara. Škola "Kanta za smeće" uskoro je izblijedjela zbog još korijenitijeg modernizma koji je uslijedio nakon "Izložbe u Oružani" u New Yorku 1913. g. koja je stvorila novi duh u umjetnosti upoznavajući Amerikance s novim idejama koje su vladale u Europi i Americi. Izložba je bila iz dva dijela: presjek suvremene američke umjetnosti i pregled francuskog slikarstva od romantizma do postimpresionizma, a od modernih umjetnika prikazana su djela Matissea i Picassa. Izložen je i Duchampov "Akt koji silazi niz stepenice", te doživio uspjeh ali i izazvao skandal. Slabije su bili zastupljeni njemački ekspresionisti, a izostavljeni futuristi. Najveći dio izloženih Amerikanaca pripadao je školi "Kante za smeće", skupini oko fotografa Stiglietza i grupi Osmorice, a izložba je u američku umjetnost uspjela uvesti internacionalni duh. 46

SINKROMIZAM

1913.

.

Pokret su osnovala 1913. g. dvojica američkih umjetnika koji su živjeli u Parizu: Stanton MacDonald Wright i Morgan Russel. Koriste čiste boje u apstraktnoj kompoziciji, slično slikarstvu Delaunaya. Nastoje umjetnost osloboditi svih anegdotalnih elemenata (naracije) i ilustracije, pročistiti je do točke u kojoj će emocije gledatelja postati posve estetske. Smatra se da je sinkromizam prvi apstraktni stil u američkoj umjetnosti.

STANTON MAC DONALD WRIGHT
Američki slikar, studirao je u Parizu gdje upoznaje američkog slikara Morgana Russela i zajedno osnivaju sinkromizam. Godine 1915. tijekom 1. svj. rata vraća se u SAD i u Los Angelesu organizira prvu izložbu moderne umjetnosti. Bio je prvi zapadnjački umjetnik koji se zanimao za Zen, istočnjačku umjetnost i kulturu, pa je u kasnijim godinama često posjećivao Japan. Privremeno napušta svoj apstraktni stil i radi figurativne slike inspirirane japanskim formama i koloritom.
AVIONSKA SINKROMIJA 1920.

MORGAN RUSSEL

SINKROMIJA U PLAVOLJUBIČASTOM

SINKROMIJA U NARANČASTOM

REGIONALISTI I SOCIJALREALISTI

.

Prevlast realizma 30-ih godina XX. st. znači povlačenje avangardne umjetnosti, kao reakciju na ekonomsku krizu i društvena previranja u Europi i Americi. Realizam je svagdje povezan s afirmacijom tradicijskih vrijednosti. Američka vlada osniva Federal Art Project koji u doba krize mnogim slikarima omogućuje preživljavanje i koji sponzorira zidno i štafelajno slikarstvo. Američki se umjetnici dijele u dva tabora: regionaliste i socijalrealiste.

47

REGIONALISTI
Javljaju se u vrijeme velike ekonomske krize i nastoje obnoviti idealizam oživljavajući ruralni život i američke mitove uglavnom formulirane na Srednjem zapadu.
EDWARD HOPPER GRANT VOOD THOMAS HART BENTON CHARLES BURCHFIELD...

.

EDWARD HOOPER

1882 - 1967.

Regionalist, nekadašnji učenik R. Henrija, fokusirao se na tzv. pučku arhitekturu američkih gradova: fasade trgovina, kina i restorane, koji do tada nisu bili vrijedni umjetnikove pažnje. Slikao je i osamljene stanovnike velegrada u vlakovima, kazalištu, kinu, benzinskoj crpki ili željezničkim postajama, pokazujući njihovu izoliranost i ispraznost života.

RANO NEDJELJNO JUTRO 1930.
Dojam mira i osamljenosti. Osim poetičnosti, slika pokazuje pokazuje čvrstu disciplinu oblikovanja u smještaju hidranta, oznake za brijačnicu, različitosti prozora u nizu, zakošenosti svjetla i ravnoteži vertikala i horizontala (vjerojatno je poznavao Mondrianova djela).

SOCIJALREALISTI
Uočavaju zbrku i očaj zbog ekonomske krize, dokumentiraju socijalne posljedice krize i trude se oko društvenih reformi. Iako suprotnih načela, oba pokreta su inspirirana školom "Kante za smeće".
RAPHAEL SOYER ISABEL BISHOP PETER BLUME BEN SHANN...

.

HARLEMSKA RENESANSA

.

JACOB LAWRENCE

1917.

Najpoznatiji slikar iz doba harlemske renesanse, kulturne obnove Afroamerikanaca 20-ih godina. Probio se oko 1940. g. potaknut nepravdama koje su im nanošene, a bavio se društvenim temama toga doba. Ostavio je jak utjecaj, tako da i danas njegova umjetnost definira prototip afroameričkog slikarstva.

SEOBA CRNACA 1941.
Iako malog formata, slika djeluje monumentalno zahvaljujući pojednostavljenim oblicima i ujednačenoj boji.

48

MEKSIČKI MURALISTI
20-ih godina ovi umjetnici počinju raditi velike murale s temama iz starog i modernog Meksika, koji slave novi meksički kulturni nacionalizam. Nakon Revolucije, to je bila angažirana i edukacijska umjetnost i po tome slična ruskoj. Oslikavaju škole, crkve i vladine zgrade, kako bi nepismenoj populaciji usadili osjećaj nacionalnog identiteta. Imali su velik utjecaj na latinsko-američke zemlje i apstraktnu umjetnost u SAD.

.

DIEGO RIVERA JOSE CLEMENTE OROZCO DAVID ALFARO JIQUEIROS

MUSEUM OF MODERN ART

1929.

.

Osnovan 1929. u New Yorku, revolucionirao je instituciju muzeja jer je uključio i tzv. primijenjenu umjetnost: fotografiju, film, arhitekturu i dizajn. Nekadašnju koncepciju muzeja kao riznice dostupne samo odabranima zamijenio je demokratski i svima pristupačan prostor u kojem predmeti nisu rijetke dragocjenosti, već su shvaćeni kao odraz realnog svijeta, a muzej je počivao na temeljima Pariza i Bauhausa. Kustos treba pratiti aktualni umjetnički razvoj, ali i paziti da zbirku ne pretvori u sajam noviteta. Muzej je počeo otkupljivati djela nekih suvremenih umjetnika, a konačan proboj američke umjetnosti na međunarodnu scenu dogodio se tek 1952. kad je u MOMA-i predstavljena Njujorška škola izložbom "15 američkih umjetnika" (Pollock, Rothko i dr.). Termin Action painting skovao je tada kritičar Rosenberg i njime opisuje proces slikanja na platnu spontanom gestom.

APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM U AMERICI

.

Nakon ulaska SAD u 2. svjetski rat javlja se prvi originalni smjer u povijesti američkog slikarstva: apstraktni ekspresionizam (ili New York School). New York postaje centar umjetnosti, a ne više Pariz. Napuštaju se stari načini izražavanja i istražuju se razne teorije, od egzistencijalizma do Junga i Freuda. Apstraktni ekspresionisti suprostavljaju se svim oblicima socijalrealizma i odbijaju čitavu geometrijsku apstrakciju, a zanima ih organski apstraktni automatistički nadrealizam (npr. Miro). Veliku podršku davala im je Peggy Guggenheim (galerija Arts of This Centuri, 1942 - 47.) i kritičari Clement Greenberg, Thomas Hess i M. Rosenberg, koji priznaju novi pokret, a priznanja od muzeja dobili su tek kasnije. U to doba razvila su se 2 pravca: gestualno slikarstvo (action painting) i slikarstvo polja (color field). Termin New York School se također odnosi na krug kompozitora oko Johna Cagea (Schoenbergova učenika), čija je muzika bila usporedna s muzikom i hepeninzima grupe Fluxus, a svim ovim umjetnicima bila je zajednička težnja za oslobađanjem nesvjesnog. Kasnih 60-ih Cage je radio serije crteža, otisaka i akvarela, od kojih su neki insprirani estetikom njegova prijatelja (i partnera u šahu) Marcela Duchampa. 49

Slikarstvo koje je prevladavalo petnaestak godina nakon II. svjetskog rata naziva se apstraktni ekspresionizam, jer su ga tako nazivali umjetnici koji su živjeli u New Yorku. Prvi apstraktni ekspresionisti razvili su ovaj pristup likovnoj umjetnosti pod utjecajem nadrealizma i egzistencijalističke filozofije. Tijekom II. svjetskog rata, pjesnik A. Breton i ostali nadrealisti našli su se u New Yorku, a djela im se izlažu u galerijama i muzejima (Peggy Guggenheim). Uskoro su apstraktni ekspresionisti razvili vlastiti oblik nadrealizma kojim su iskazivali svoj užas zbog ratnih strahota. Stvaraju mitske slike pod utjecajem teorije skupne podsvjesti Carla Junga.

ARSHILE GORKY

1904 - 1948.

Armenac koji sa 16 godina dolazi u Ameriku, bio je začetnik pokreta i njegov najutjecajniji pripadnik. Razvio je intimnu mitologiju i vlastiti stl biomorfne apstrakcije s reminiscencijama na nadrealizam. Svaki oblik predstavlja određeni autorov znak, a sve je u stanju mijenjanja u nešto drugo. Biomorfne oblike duguje Mirou, a kompozicija i sjajne boje pokazuju utjecaj Kandinskog. Utjecao je na američke apstraktne slikare nakon II. svjetskog rata.

JETRA JE PIJETLOVA KRIJESTA 1944.
Gorkyjevo najbolje djelo, pokazuje dinamično isprepletanje oblika i žarke boje.

ADOLF GOTTLIEB

1903 - 1974.

Gottlieb u svojim djelima koristi oblik slikovnog pisma deriviranog iz prethistorijske umjetnosti, a njegove slike gledatelja vraćaju u prvobitno i mračno carstvo podsvjesnoga. Na njega su utjecali Klee i Miro.

SILAZAK U TMINU 1947.
Stroga mreža pravokutnika kompozicijski podsjeća na Mondriana i sadrži nadrealističke oblike nadahnute djelima Picassa, Miroa i Kleea.

DIJALOG

50

AKCIJSKO SLIKARSTVO

.

JACKSON POLLOCK

1912 - 1956.

Najvažniji predstavnik akcijskog slikarstva. Studirao je kod regionaliste Bertona i preuzeo regionalizam, macho-image i alkoholizam. 1939. započinje terapiju jungovskom psihoanalizom. Neko vrijeme je pod utjecajem meksičkih muralista i nadrealizma. Sredinom 1940-ih počeo je s akcijskim slikarstvom. Glavna ishodišta njegova djela su nefigurativni ekspresionizam Kandinskog i nadrealističko korištenje slučajnih efekata. Umjesto na stalak, platno polaže na pod i uglavnom slika prolijevanjem, kapanjem i štrcanjem boje s kista "dripping", dodaje pjesak i krhotine stakla, boju razmazuje štapom, špahtlom ili nožem, a ponekad i hoda po platnu. Oblici na platnima određeni su rijetkoćom boje, brzinom i smjerom geste, odnosno udara boje na plohu, a rezultat je živa i bogata površina. Prva izložba 1948. šokirala je javnost, ali i zapanjila originalnošću i dinamizmom. Apstraktno slikarstvo je učinio direktnijim, s više improvizacije i uveo je velike dimenzije platna. 1951. prekida s ovim drip-paintingom i vraća se kvazi-figurativnosti. On je prvi američki slikar koji je postao "celebrity", ali nakon smrti. Vjerovao je da umjetnost dolazi iz podsvjesnog, sebe je vidio kao osnovnog subjekta svojih slika, a vrijednost djela ocjenjivao je prema autentičnosti osobne ekspresije.

JESENSKI RITAM 1950.

PROSLAVA 1960.

WILLEM DE KOONING
Nizozemac, stvara u SAD. Započeo je figurativnim stilom, ali pod utjecajem Miroa i Gorkog počinje prikazivati unutarnji svijet neovisan o vanjskim utjecajima. Nestaju reminiscencije na stvaran svijet, a ekspresivna boja određuje prostor slike koji nije definiran nikakvom perspektivom. Sadržaj slike postaje prikazivanje slikarske akcije, iako serije slika idolskodemonskih kompleksnih ženskih figura daju naslutiti utjecaj sjećanja na viđeno ili doživljeno. To su metamorfoze viđene stvarnosti i istovremeno unutrašnjeg doživljaja. Srodan je Pollocku po bjesomučnoj energiji u postupku slikanja. Motivi su mu krajolici i lik žene.

ŽENA I. 1952.

ŽENA VI. 1953.

51

FRANZ KLINE
U njegovim crno-bijelim slikama velikog formata vidi se sva živost akcijskog slikarstva, njegova dramatičnost i poetičnost. Na slike neposredno prenosi snažnu slikarsku gestu, a linije se susreću i sukobljavaju na površini platna. Kline ih kontrolira i ne prepušta se sasvim diktatu podsvjesnog poput Pollocka. Njegovi monumentalni znakovi nisu simbolički prikazi, niti su odraz viđenog ili doživljenog, oni nose smisao u sebi samima. Svoja djela zove "slikarskim iskustvima" jer nastaju bez unaprijed određene ideje.
NEW YORK, NEW YORK 1953.

HANS HOFMANN
U Americi se akcijsko slikarstvo poistovjećivalo s pojmom apstraktnog ekspresionizma, što jesu srodni pojmovi ali nisu identični. Hofmann predstavlja izravnu vezu između europske i američke umjetnosti geste, jer je u svojoj slikarskoj školi u Minhenu podučavao mlade američke umjetnike. Kasnije se nastanio u SAD i otvorio School of Fine Art u New Yorku, koja je s pravom nazvana kolijevkom suvremene američke umjetnosti. Za njega je umjetnost autonomna i nije vezana uz politiku i socijalnu savjest. Razradio je "push and pull" koncepciju slikanja - svaki pokret implicira i recipročni pokret u suprotnom smjeru.

OCEAN 1957.

VELUTI IN SPECULUM 1962.

SLIKARSTVO "POLJA"

.

Krajem 40-ih godina XX. st. neki slikari napuštaju "akcijsko slikarstvo" i preuzimaju stil nazvan slikarstvo "polja" u kojem se platno lavira tankim, prozirnim premazima boje. To može biti uljana boja ili tuš, a najčešće se koristila akrilna boja, koja se može razrjeđivati s vodom tako da slobodno teče po platnu. Slikarstvo obojenih "polja" stapa nervozne pokrete i žestoke boje akcijskog slikarstva u široke oblike nijansi koje donekle evociraju duhovnost istočnjačkog misticizma.

52

CLYFFORD STILL
Napetost njegovog monokromatskog slikarstva velikih dimenzija proizlazi iz kontrasta velikih i malih površina boje i klinastih formi koje ih probijaju. Slikarska gesta je suzdržana, a ekspresivnost se postiže pastoznim nanosom boje koja slici daje vibrirajuću živost. I kod Stilla tema slike je slikarski proces.
BEZ NAZIVA 1953. SLIKA 1951.

MARK ROTHKO
Do sredine 40-ih radi stilom koji potječe od nadrealista, a potom prihvaća rano akcijsko slikarstvo. Uskoro napušta agresivnost akcijskog slikarstva, njegovi se oblici počinju "otapati", a slike pokazuju mir i kontemplaciju. Ne prikazuje neko mistično iskustvo, već tragični pogled na svijet prožet sjetom, a pojednostavljeni oblici djeluju kao univerzalni simboli temeljnog smisla života. Boja lebdi u nedefiniranim prostorima i postupno nestaje prema rubu slike, koja se može nastaviti i izvan granica platna.

BEZ NASLOVA 1957.

CRVENO, BIJELO I SMEĐE 1956.

HELEN FRANKENTHALER
Inspirirana Rothkovim primjerom, među prvima koristi platno preliveno bojama. Za razvoj američkog slikarstva izvan apstraktnog impresionizma značajna je njena nova tehnika: rijetkom tekućom bojom natapa grubo, negrundirano platno (soak stain technique). Stvara jednake biomorfne oblike kao i akcijsko slikarstvo u svojim počecima. Nadovezuje se na slikarstvo ranog Kandinskog, Pollocka i Gorkog. Koristi vlastitu varijantu akcijskog slikarstva, manje dramatičnu od prethodnika. Po lirskim i dekorativnim obilježjima njene slike podsjećaju na djela Georgie O'Keeffe.

ZALJEV 1963.

PLAVA GUSJENICA

PLAVA ATMOSFERA

53

MORRIS LOUIS

1912 - 1962.

Morris Louis i Kenneth Noland preuzeli su postupak slikanja Helen Frankenthalter i dalje ga razvijali u slikarstvo obojenih polja, gdje se boja preljeva kao kod akvarela. Louis je možda najnadareniji slikar "polja", inspiriran radom Helen Frankenthaler. 1954. naslikao je prvu sliku "poput vela", a nakon nekoliko godina drugu, još bolju seriju. Oslikanu površinu bez tragova kista postizao je lijevanjem vrlo rijetke boje na platno, koje bi zatim naginjao u raznim smjerovima i tako usmjeravao boju. Osim slika iz serije "Vela" (ili "Koprena") značajne su i one nastale pred kraj života iz serije "Razvoj", na kojima slobodno oblikovane linije teku duž cijelog platna izbjegavajući sredinu slike ili njene rubove.

. PLAVI VEO NR 180 1961

BARNETT NEWMAN
Newmann i Rothko su najvažniji predstavnici slikarstva obojanog polja. Newman je slikao na tragu Mondriana, ali po njegovu mišljenju Mondrianovo slikarstvo je bilo izvedeno, a ne neposredno, jer još sadrži reminiscencije na prirodu, budući da je pravi kut za njega prirodan oblik. Bavio se primitivnom izvornom umjetnošću Indijanaca, a sadržaj djela postao mu je važniji od forme. Magične rituale pokušava prikazati "novom naivnošću". Apstraktno za njega ne znači geometrijsko, a njegov je kredo: 1. Jezik umjetnosti mora biti apstraktan, 2. Njena dinamičnost mora imati ritualnu namjenu, 3. Njen cilj mora biti vizija i prosvjetljenje. Cilj slikarstva je neposredni doživljaj, ideja se prvenstveno realizira u boji. Mondrianove prave kutove zamijenio je okomitim linijama bez početka i kraja.

MITTERNACHT PLAVO

CHARTRES 1969.

54

AD REINHARDT

"CRNI REDOVNIK"

Poznat je po svojim Crnim slikama, bez tragova osobnog rukopisa, strogo racionalnima i purističkima, koja ukazuju na elementarno: na dubine crne boje. Ove slike dotiču nultu točku, granicu nevidljivosti. On odbija sve klasično, mistično i sentimentalno, njegov purizam je beskompromisan, a estetika rigorozna. Uočava se povezanost s kubizmom, Mondrianovim De Stijlom i Malevičevim suprematizmom.

APSTRAKTNA SLIKA, PLAVO 1952. BROJ 107 1950.

EUROPA - APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM ENFORMEL, TAŠIZAM, ART AUTRE
ENFORMEL
slikarski pokret u apstraktnoj umjetnosti, nastao u Parizu oko 1945. g. Naziv je smislio kritičar Michel Tapie. Osnovni motiv je oslobađanje od pravila, konformizma i tereta tradicije. Nestaje iluzija da umjetnost može popraviti svijet, a slikarstvo pokazuje dinamizam boje, impulzivnu liniju, spontani rukopis i koristi grube, neestetske materijale. Za enformel je značajna i potraga za novom izvornošću daleko od civiliziranog svijeta. Koristi se sustav znakova davnih kultura, a bojom, gustim namazima i neslikarskim sredstvima stvaraju se strukture nalik reljefu. To je posljednji umjetnički pravac koji je nastao u Europi (Pariz, oko 1945.), a pridružuju mu se razna srodna strujanja američkog slikarstva. Na Francuze najviše utjeće Pollock tehnikom lijevanja boje iz kista ili posude ravno na položeno platno (dripping).

.

.

TAŠIZAM
Naziv Tašizam (izvedenica od francuske riječi za mrlju) potječe od kritičara Michela Tapiea i označava potpuno spontani akt slikanja i težnju da se unaprijed ne smišlja i ne planira tijek stvaranja. Time se do kraja uvećava mogućnost za formuliranje vlastitog autentičnog izraza. Karakteristična je upotreba nepravilnih točaka (mrlja) boje. Pojam se raširio 50-ih godina u doba apstraktnog ekspresionizma.

55

ASSEMBLAGE
predmetno oblikovanje nastalo iz kolaža, proširivanjem principa montaže na prostor. Kao skupni pojam označava sadržaj prostorno-plastičnih materijalnih slika, gdje su predmeti umetnuti u strukturu slike kako bi se dobio dojam reljefa.

"COBRA"
pokret koji je u Parizu 1948. g. osnovala grupa umjetnika iz sjeverne Europe kao reakciju na geometrijsku apstrakciju i soc-realizam. "COBRA" su prva slova za Kopenhagen, Bruxelles i Amsterdam, glavne gradove zemalja porijekla glavnih umjetnika, među kojima su najvažniji Danac A. Jorn, Nizozemci Karel Appel, Constant i Corneille, te nadrealistički belgijski pjesnici Dotremont i Noiret. Pokrenula ih je ista težnja prema spontanoj umjetnosti, odbijanju svakog intelektualizma i teorijskog dogmatizma u korist slobodnog eksperimentiranja s direktnim i intuitivnim izražajnim načinima. Njihova je umjetnost provokativna, iskazivala je hedonističko zadovoljstvo i kreativnu gestu. S jedne strane umjetnost grupe istraživala je vlastito korijenje u živahnoj nordijskoj narodnoj umjetnosti, a s druge je strane bila rezultat fuzije nekih elemenata izvučenih iz trendova moderne umjetnosti: pribjegavanje snu, literarni tekst, psihički automatizam nadrealističke poetike i ekspresionističke boje. Teme su bile žene, djeca, ptice, sunce, mjesec i nadasve mitološki bestijarij, napola fantastičan, napola naivan. Grupa se razišla krajem 50-ih.

ALFRED WOLS

1913 - 1951.

Njemački slikar i fotograf, po savjetu Moholy-Nagya odlazi u Pariz. Tamo je životario od fotografije dok 1947. nije postao službeni fotograf Pariške svjetske izložbe. Prva izložba akvarela 1945. u Galerie Drouin nije bila uspješna, ali druga 1947. izaziva senzaciju. Wolsove slike i crteži u početku su pod utjecajem psihičkog automatizma nadrealista, a nastajali su pod utjecajem droga i alkohola. Kasnije, snažnim potezima kista i gustim namazima stvara slike reljefnih struktura. Površinu slike "napada" kistom, grebe i urezuje njegovim drškom. Vrtlozi, spirale i vijuge podsjećaju na mikroskopom povećane biljne i životinjske motive. Mnoge su mu slike inspirirane fotografijama bioloških mikrostruktura i teleskopskim snimkama sustava zvijezda i fotografijama leševa. Glavni je predstavnik tašizma.

PIJANI BROD 1945.

PLAVI FANTOM 1951.

56

ANTONI TÀPIES
Španjolski slikar, nakon Wolsa jedan od najznačajnijih umjetnika enformela. Prve poticaje dobiva od Picassa, Miroa, Kleea i nadrealista, ali vremenom stvara vlastiti stil koji se temelji na kontrastu praznih, tihih prostora i oblika, slučaja i reda, slobode i kontrole. Slike asociraju na raspuknute zidove, zagonetne asirske i arapske natpise, kratere i pješćane dine. To nisu metafizički nego telurski (zemaljski) krajolici koji ukazuju na oblike praživota, tamni, sivi i gotovo monokromatski. U gradnji slike koristi gips, cement, mramorni prah, pijesak i zemlju (mix-media). Čovjek se ne pojavljuje kao figura, ali se vidi njegov trag u materijalu. Tàpies je imao velik utjecaj na dio minimalista, umjetnika arte-povere i procesnu umjetnost.

MATERIJA NA DRVU I OVAL 1979.

RELJEF CIGLASTE BOJE 1963.

EMIL SCHUMACHER
Najstariji od njemačkih umjetnika tašizma i enformela. Slika krajolike, ali ne prema realnom svijetu. To su telurski pejzaži nastali prema njegovu unutrašnjem doživljaju. Napetost gradi suprotsavljanjem grafičkih znakova pozadini slike i sukobom forme i antiforme.

ZA BERLIN 1957.

TERRANO XII. 1990.

57

JEAN FAUTRIER
Jedan je od najranijih i najznačajnijih predstavnika nove moderne (enformela) koja je prekinula sve veze s klasičnim modernizmom sredine 20. st. Najpoznatiji ciklus "Taoci" (1943 - 45.) sadrži 30 slika, a Pollock i De Kooning bili su oduševljeni tom serijom. "Taoci" prikazuju izmučene, izopačene i deformirane glave, a serija slika "Objekti" (ili Nagi) ostatke tijela u raspadanju. Sve je samo naznačeno, figura je postala šifrom, a dojam je jeziv i šokantan. Za razliku od ostalih slikara enformela, Fautrierove forme se zadržavaju unutar zadanog okvira slike. Njegov je najveći doprinos upotreba kompaktnih plastičnih materijala i uvođenje otvorene strukture slike. Izlagao je u Galeriji Drouin u Parizu.

IZMUČENI ČOVJEK 1942.

GLAVA TAOCA 1945.

JEAN DUBUFFET
Akcijsko slikarstvo je snažno djelovalo na europsku umjetnost, koja tih godina nije imala ništa slične snage i uvjerljivosti. Međutim, Dubuffet je dosegao tako čudesnu izvornost da je sam stvorio novi pokret. Tražio je naivnost i spontanost u crtežima duševnih bolesnika, naivaca i djece. Ove dojmove prenosi na svoje neoprimitivno slikarstvo 40-ih i 50-ih godina, kojim protestira protiv "elegantnog slikarstva" i tradicionalnih vrijednosti, a svoju umjetnost je nazvao l'art brut ("sirova umjetnost") - djela stvorena bez umjetničkih ili estetskih pobuda, iz unutrašnjih stvaralačkih potreba. U Engleskoj se taj tip umjetničkih djela naziva Outsider Art. Također je izlagao je Galeriji Drouin. Hvalio je izravnost i spontanost amatera, nasuprot savršenstvu profesionalnih umjetnika. Za njega je karakteristična gola neposrednost te eksplozivna i izazovna prisutnost. Otkriva poeziju u svakodnevnim materijalima, malim stvarima, jednostavnom životu čovjeka, životinje i prirode. Njegov rukopis podsjeća na puzzle i ornament. Kasnije, od odbačenih slika na papiru stvara asamblaže nazvane "Teatar sjećanja".

METAFYSIX 1950
Slika iz serije "Tijela gospođa". Boja je teška i mutna kao premaz žbuke, a linije koje iscrtavaju zdepasto tijelo izgledaju kao da su izgrebale površinu slike.

ZAMRLJANI ČOVJEK 1955.

58

KAREL APPEL

1912.

Nizozemski slikar, jedan od utemeljitelja skupine COBRA koja je djelovala u Danskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Glavni poticaj bili su im L'art brut i apstraktni ekspresionizam. Appel dodaje Dubuffetovim temama oštre poteze kista i žive boje slične De Kooningovima. Pod utjecajem američkog akcijskog slikarstva i jazz glazbe, njegove slike pokazuju eksploziju boja koje prikrivaju prisutne figurativne elemente. Prihvatio je apstraktni impresionizam, ali i inzistirao na važnosti sadržaja, te tako stvorio presedan koji će slijediti mnogi europski i neki američki slikari, koji su se bavili istim problemom.

KRAJOLIK 1961.

IZGORENO LICE 1961.

ENGLESKA - APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM

.

FRANCIS BACON

1909 - 1992.

Engleski slikar, vezan uz ekspresionističku tradiciju, majstor u prikazivanju osjećaja tjeskobe. Preuzimao je elemente drugih slikara koje transformira kako bi im dao novo značenje. Nastojao je stvarati slike koje "otvaraju dublje mogućnosti osjeta". Kasnije je često slikao triptihe i serije slika s dijelovima koji se mogu mijenjati, jer se nije mogao izraziti na samo jednoj slici. Divio se pioniru fotografije Muybridgeu i režiseru Eizensteinu. Blizak mu je i Van Gogh kao primjer izoliranog čovjeka i umjetnika. Nakon retrospektivne izložbe u Londonu 1962. g. afirmira se kao vodeći figurativni slikar u Engleskoj.

STUDIJA PAPE INOCENTA X. 1953.
Djelo nastalo prema Velasquezovom portretu Pape Inocenta X. Bacon je napravio čak 30 slika na ovu temu.

59

GLAVA OKRUŽENA GOVEĐIM POLOVICAMA 1954.
Vidljivi utjecaji Velasquezove slike "Papa Inocent X.", izraz lica preuzima iz jedne scene iz Eizensteinovog filma Krstarica Potemkin, a goveđe polovice preuzete su od Rembrandta. Djelo je usporedivo s Fuselijevom "Noćnom morom", Ensorovim "Kristovim ulaskom u Bruxelles" ili Munchovim "Krikom".

LUCIAN FREUD
Njemački umjetnik, od 1932. g. živi u Londonu. Odan je vidljivom svijetu kojeg prikazuje analitički i kliničkom hladnoćom, a zanimaju ga "close-up" detalji. Slika obitelj i prijatelje, a nikada profesionalne modele. Želi raditi "portrete ljudi, a ne slike nalik na ljude". Kasnih 50ih radovi mu imaju opušteniji tretman. Radi velik broj aktova u neobičnim pozama i bez idealizacije. Djela: Interijer u Paddingtonu, Slikarova majka, Djevojka s bijelim psom, Portret Francisa Bacona...

INTERIJER U PADDINGTONU

DJEVOJKA S BIJELIM PSOM 1952.

GOLA DJEVOJKA SPAVA 1968.

GRAHAM SHUTERLAND
Britanski slikar i grafičar, od 1935. g. većinom radi pejzaže kao polu-apstraktne kompozicije. U vrijeme 2. svjetskog rata prikazuje uništene gradove i bombardirane zgrade. Nakon rata pretežno slika religiozne sadržaje i portrete: Raspeće, Krist u slavi (tapiserija), Portret Sommerseta Maughama...

SVJETSKI RAT

60

REAKCIJA NA APS. EKSPRESIONIZAM - EUROPA
Reakcija na apstraktni ekspresionizam javlja se i u djelima grupe "Cobra" i tašista. Za razliku od američkog akcijskog slikarstva snažne geste i oslobađanja, tašizam se usprkos svoje ekspresivnosti kretao europskim putom, koji je preko ekspresionizma vodio u romantizam. Spontanosti i dramatičnosti tašizma suprotstavlja se lirsko slikarstvo svjetla i boje, mirno i optimistično. Nekadašnja dinamika pretvara se u vibrato jedne boje koja prevladava slikom ili je ispunjava. Stvorila se averzija prema "natrpanosti" i "prezasičenosti slika", pa im se sada suprotstavljaju "čista" i osjećajna monokromatska djela bez traga prezasićenosti.

.

GRUPA ZERO

Düsseldorf

.

Grupu su u Düsseldorfu osnovali Otto Piene, Heinz Mack i Günther Uecker, a surađivali su s Yvesom Kleinom, Luciom Fontanom i minhenskom grupom ZEN (Rupprecht Geiger, Willi Baumeister, Fritz Winter, Rolf Cavael i Theodor Werner). Glavni ideolog grupe "Zero", Otto Piene, smatra kako snagu boje pojačavaju nijanse. Bujicu boje zamjenuje red temeljen na redukciji, a dramatični efekti boja zamjenjuju se istančanim odnosima svjetlosti i sjene, finim nijansiranjem jedne boje i redukcijom na crno i bijelo. Geometrijska struktura kompozicije zamijenjena je poljima boje, a slike su ispunjene rasterom, mrljama ili mrežom boje. Pobuna protiv tašističkog slikarstva započinje 1957., a prvi manifest grupe Zero javlja se 1958. Cijenili su vitalnost J. Pollocka i mističnost Wolsa, ali se opiru zahtjevu da umjetnost bude odraz vremena (Piene: "Tada bi umjetnik bio običan dopisnik"). S poslijeratnog pesimizma prešli su na optimističke vizije. Zero nije bila samo njemačka umjetnička grupa, već je postala međunarodni umjetnički pokret. U 60-im nestaju granice između klasičnih umjetnosti slikarstva, grafike i skulpture, počinju se koristiti svjetlo, pokret, riječ i zvuk, te nastaju interdisciplinarna umjetnička djela. Grupa Zero i njeni prethodnici doprinose nastavljanju ideja ranije začetih u dadaizmu, futurizmu, konstruktivizmu i nekih ideja Bauhausa (Kandinskog, Moholy-Nagya...)

OTTO PIENE
Jedan od osnivača grupe Zero, postavlja pitanje zašto slika ne bi sadržavala samo jednu boju, pa je tijekom godina slikao crvene, žute, bijele i smeđe slike. U umjetnost je uveo strukturu rastera, koristio dim i vatru, te stvarao igru svjetla na tragu Moholy-Nagya.

WILLENDORFSKA VENERA
Slika je stvorena korištenjem ulja i dima na platnu (1963.)

VATRA 1962.

61

HEINZ MACK
Počinje se oslobađati iluzionističke dvodimenzionalnosti i kreira vibrirajuću površinu slike. Stvara seriju slika "Vibracije" u razdoblju osnivanja grupe Zero, otkrivajući efekte reflektiranog svjetla s metalne površine. 1963. prestaje slikati, posvećuje se kiparstvu i stvara svjetlosne objekte. Kasnije se opet vraća slikarstvu intenzivnog kolorita.

VELIKI TROZVUK 1993.

YVES KLEIN
Smatran je ocem Zero pokreta. Pronašao je duboku ultramarin plavu boju koja mu je omogućila izražavanje materijalne i spiritualne kvalitete boje. Slikao je glatke, a kasnije poput spužve reljefne slike prekrivene IKB bojom (patentirao je "International Klein Bleu" boju). 1958. u bijelo obojanoj praznoj galeriji napravio je izložbu u kojoj nije izložio ništa nematerijalni princip, oblikovanje slikarske tišine. Kasnije je plamenom slikao po zraku slike koje nestaju kad se vatra ugasi. S Armanom i Claudeom Pascalom "podijelio" je svijet i potpisao se na nebo, a s arh. Wernerom Ruhnauom koncipirao je klima uređaje velikih geografskih površina. Komponirao je "Monotonu simfoniju" od jednog jedinog tona. Od 1960. nakon susreta s Novim realistima na papir otiskuje tragove golih tijela obojanih plavom bojom, ili pištoljem s bojom prska tijela modela koji leže na platnu i tako radi njihove negative. Potaknuo je razvoj konceptualne umjetnosti sve do naših dana.

ANT 63 (Antropometrija) 1961.

RE 19 1958.

62

ITALIJA

.

LUCIO FONTANA - SPACIJALIZAM
30-ih godina osniva talijansku sekciju grupe "Apstrakcija-Kreacija" iz Pariza, a 1946. u Argentini objavljuje Bijeli manifest u kojem uvodi pojam spacijalizma i traži sklad boje, prostora, svjetla, pokreta i zvuka. Kako bi omogućio da prostor prodre u sliku on buši ili para svoja platna. Kod Kleina i kod Fontane radi se o konceptualnoj umjetnosti u kojoj je ideja važnija od same realizacije. U skladu s tim Fontana svoje slike naziva Concetto spaziale, a skulpture Scultura spaziale. Na njegovim slikama i skulpturama najbitniji su boja i poredak usjeka i rupica po površini, koje na taj način upijaju prostor. 1947. vraća se u Milano, pokreće spacijalistički pokret i izdaje Tehnički manifest spacijalizma u kojem govori o novoj umjetnosti, projektiranju oblika i boja u realnom prostoru uz pomoć suvremene tehnike (neonska svjetla, televizori). Spacijalistička bi umjetnost trebala nadići platno slike i volumen skulpture, te postati integralnim dijelom arhitekture koristeći znanost i tehnologiju. 1947. g. Fontana radi Crni prostorni environment (soba obojana u crno), a 1949. g. Prostorni ambijent (prostor aranžiran neonskim svjetlima). Spacijalizmu se pridružuju talijanski umjetnici: Roberto Crippa, Enrico Donatti, Gianni Doya i Cesare Peverelli, a pokret završava oko 1952. g. kada izlazi i posljednji manifest.

ATTESE 1965.

VJENČANJE U VENECIJI 1961.

ALBERTO BURRI
Apstrakcijom se bavi od 1948. g., a 1949. g. na slike inkorporira jutu kao element kolaža i često je šprica crvenom bojom tako da nalikuje krvavim zavojima (Vreća s crvenim, 1954.). 50-ih godina na slikama koristi i druge materijale: djeliće drveta i zahrđalog metala, a ponekad pali djelove slike (sugerira iskustvo rata). Jedan je od prvih koji time istražuje evokacijsku snagu otpadnih materijala. U njegovu radu ima paralela s Arte poverom i JunkArtom u SAD (utjecao je i na Rauschenbergove Combine paintings iz 1955.).

VREĆA 5 P 1953.

VREĆA I CRVENA BOJA 1954.

63

PIERO MANZONI
Preko enformela i Novog realizma, inspiriran Dubuffetom, Manzoni je došao do svojih bijelih, bezbojnih slika nazvanih Akromi, koje ne ukazuju ni na što. Bijela platna, kugle od vate ili poliestera, staklene ploče, kugle od krzna ili slame ne referiraju se ni na što osim na same sebe. Manzoni ubrzo prerasta granice štafelajnog slikarstva i počinje potpisivati ljudska tijela, ljuske jajeta ili kutijice s vlastitim fekalijama (Merda d' artista), a balon punjen zrakom naziva "Umjetnikov dah". Povukao je liniju dugačku 7.200 metara i objasnio da granica između života i umjetnosti više ne postoji.
AKROM 1962.

POP - ART

.

Pop-art je sredinom 50-ih godina u Londonu pokrenula skupina umjetnika i intelektualaca, impresioniranih utjecajem koji su na život Britanaca izvršili američki masovni mediji nakon II. svjetskog rata. Posegnuli su za obradom komercijalnih proizvoda koji su udovoljavali ukusu široke publike, a koje su pripadnici intelektualne kulturne elite smatrali prostim i antiestetskim. Zaštitnici pop-arta postali su Marcel Duchamp i neki dadaisti, koji su prezirali svaku pravovjernost u umjetnosti. Najveći je procvat pop-art doživio u Americi. Za razliku od dadaizma, on nije bio iskaz gađenja prema suvremenoj civilizaciji. Komercijalna kultura mu je bila sirovina i izvor likovnih tema, a ne zlo koje treba napadati. Nasuprot dadi, pop-art nije imao agresivan stav prema uvriježenim vrijednostima moderne umjetnosti. To je trijumf trivijalnog nad uzvišenim, ukidanje granica između slikarstva i objekta, upotreba svakodnevnih materijala, miješanje originala i reprodukcije, serijsko nizanje predmeta na slici, odbacivanje rukopisa i svakog dubljeg značenja, izbor objekata koji odgovaraju principima reklamne industrije i korištenje tehničke proizvodnje. Gotovo simultano s pop-artom javljaju se novi realizam, hepening i environment.

64

ENGLESKA

.

RICHARD HAMILTON
Sljedbenik Marcela Duchampa, autor prvoga djela ("Što to čini suvremeni dom tako različitim, tako privlačnim?") koje se može smatrati proizvodom pop-arta. To je kolaž koji sadrži većinu trivijalnih tema koje će koristiti popartisti: strip, film, komercijalni dizajn, golotinja, jeftin dekor, kućanski aparati - simboli moderne materijalističke kulture.

ŠTO TO ČINI SUVREMENI DOM TAKO RAZLIČITIM, TAKO PRIVLAČNIM? 1956.
Kolaž koji prikazuje pin-up djevojku i mišićavog muškarca kao Adama i Evu u potrošačkom raju, stanu ispunjenom proizvodima masovne kulture.

DAVID HOCKNEY
Engleski slikar i fotograf (uvijek je poricao da je pop-artist), poznat po svojem satiričkom slikarstvu, crtežima i portretima suvremenika. Od 1960-ih napušta apstrakciju u korist narativnog slikarstva i radi seriju slika bazena u Los Angelesu, od kojih je najpoznatija Bigger splash. Inspiriran je Baconom i Dubuffetom. Oko 1963. jača realizam i koristi akrilne boje kojima pojačava plošnost slike, a kao predložak koristi fotografije. Početkom 70-ih počinje spajati fotografije kako bi se približio načinu percepcije ljudskog oka, tako da više nema konvencionalne "one point" perspektive. Sredinom 70-ih radi scenografije i kostimografiju za opere, vraća se ulju i odmiće se od naturalizma.

A BIGGER SPLASH

PEARLBLOSSOM HIGHWAY

65

AMERIKA

NEO-DADA & POP ART

.

JASPER JOHNS
Johns i Rauschenberg nisu umjetnici pop-arta, ali su utrli put tom pravcu. Johns minuciozno i precizno slika poznate svakodnevne predmete poput zastava, meta, novina, brojeva ili karata, a ljudskih likova gotovo nema. Zanimaju ga činjenice bez vrijednosti i jednostavne, bezlične i neutralne stvari. Više ne postoje uzvišene teme i iluzije perspektive. Koristi tehniku enkaustike (pomiješani pigment i zagrijani vosak) koja omogućava slojevito nanošenje boje koje slici daje karakter objekta. Prethodnik mu je bio slikar Charles Demuth slikama kao što je "Vidio sam brojku 5 u zlatu".

META 1958.

TRI ZASTAVE 1958.

KARTA SVIJETA 1971.

ROBERT RAUSCHENBERG
Mlađi od Johnsa, neko su vrijeme živjeli u istoj kući. Miješa elemente akcijskog slikarstva i neodadaizma na tragu Schwittersovih kolaža i Duchampovih readymadea, nadrealizam u korištenju pronađenih materijala (objects trouvés) i besmislene kombinacije. Ovo antiklasično slikarstvo kolaža i objekata povezano je s tzv. Combine Paintings. Koristi teme koje kasnije obilježavaju pop-art: trijumf trivijalnog nad uzvišenim i ukidanje granica između slikarstva i objekta. Smatra da je "slika stvarnija ako se sastoji od dijelova stvarnosti". 1953. obrisao je crtež De Kooninga i praznom papiru dao naziv Obrisani De Kooning.

CHARLENE 1954.

1955. Rauschenberg uzima svoj jastuk, prekrivač i plahtu s kreveta, oslikava ih u stilu akcijskog slikarstva, a zatim taj dio realnog života i ujedno dio slikarstva vješa na zid (Combine paintings).

AKSA 1964.

66

LARRY RIVERS
Rođen 1923., američki kipar, slikar i inovator čije su subverzivne ideje postale dijelom suvremene umjetnosti. Djela mu sadrže elemente polu-apstrakcije, polu-realizma, pop arta, post-romantizma i neo-klasike. Školovani je muzičar i svirao je saksofon u raznim njujorškim jazz orkestrima. Slikati je počeo 1945., od 1969. upotrebljava boje u spreju, 1970. služi se air brush tehnikom, a kasnije koristi video. Među ostalim, radio je figurativne slike svoje obitelji i prijatelja, temeljene na kompozicijama Courbeta, Davida i ostalih "klasičara". 1951. započinje stvarati skulpture u prirodnoj veličini od gipsa i cementa, a od 1957. koristi metal. Kao preteča pop arta na slikama koristi teme i elemente svakodnevne masovne produkcije: kutije cigareta, novčanice itd., a od 60-ih u svojim radovima upotrebljava komade kartona, drveta, električno svjetlo, kutije od pleksiglasa...

HOLANDSKI MAJSTORI 1991.

CAMEL KVARTET 1978.

AFRIKA I.

JIM DINE
U svojim slikama, crtežima, skulpturama, grafikama, kolažima i asamblažima kombinira razne tehnike s rukom pisanim tekstovima i postavlja svakodnevne predmete na nedefinirane pozadine. Ranih 60-ih usko je povezan s razvojem pop arta. Često na svoja platna stavlja kućne ogrtače, žnirance, cipele, kravate i ostale komade odjeće, koji su svi bili njegovo osobno vlasništvo, dajući im određeni autobiografski kontekst. Izveo je i nekoliko trodimenzionalnih radova i environmenta, a poznat je po crtežima i ilustracijama za knjige.

ZELENO ODIJELO 1959.

PALETA (autoportret I.) 1964.

ZGODAN PAR ČIZAMA 1965

67

ROY LICHTENSTEIN
Varira standardizirane slike tradicionalnih stripova na temu nasilja i sentimentalne ljubavi. Njegove slike su u stvari jako uvećane kopije pojedinih sličica stripa, s "balonima" u kojima je ispisan tekst koji likovi izgovaraju i krupnim rasterom koji se vidi kad se poveća jeftini tisak na novinskom papiru. Istražuje stroge i prepoznatljive konvencije crteža stripa.

WHAAM! 1963.

DJEVOJKA KOJA SE UTAPA 1963.

ANDY WARHOL

1928 - 1987.

Ekscentrik i majstor ironičnog komentara modernog društva. Gledateljima pokazuje estetska svojstva slika iz svakodnevnice (npr. konzerva juhe) koja obično ne primjećujemo, bavi se temom smrti (električna stolica prekrivena svilenom zavjesom) ili prometnih nesreća koje pokazuju kako su masovni mediji umiranje sveli na banalni prizor. Warhol dolazi iz svijeta reklame, izvrsno razumije način na koji masovni mediji oblikuju svijest i bio je majstor u manipuliranju medijima. "Zarađivanje novca je umjetnost, rad je umjetnost, a dobar posao je najveća umjetnost".

TROSTRUKI ELVIS 1962.

25 OBOJANIH MARYLIN 1962.

CRNI GRAH 1962.

68

BOOK ART
ED RUSCHA

.

Enigmatske slike, crteži, kolaži i knjige fotografija benzinskih crpki, stambenih zgrada, palmi i kuća za odmor učinili su Ruscha jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih suvremenih američkih umjetnika. Radio je olovkom, pastelom i neuobičajenim materijalima poput baruta, povrća, komada vate, mrlja duhana, a za postizanje iluzionističkih efekata koristi dim i ogledala. Kritički preispituje neke ambleme američke popularne kulture radeći slike klasičnih holivudskih logotipa ili stiliziranih benzinskih crpki. 60-ih se pridružuje skupini oko Ferus Gallery, koja uključuje Roberta Irwina, Edwarda Kienholza i Kena Pricea. Kasnije kao temu svojih radova upotrebljava slova i riječi pisane različitim stilovima i pismima, od gotice do tipa slova pisačeg stroja, ili onih koja više izgledaju kao lijevana nego tiskana. Uspio je riječima dati fizičke oblike. Svojim djelima pripada pop artu.

DIRTY BABY 1977.

VIEW OF THE BIG PICTURE 1963.

FLASH 1963.

NEO-DADA
Protivno ranijim tendencijama da se umjetnost reducira na ono najbitnije i očisti od svega nepotrebnog, neo-dadaisti se okreću u suprotnom smjeru. U duhu čistog dadaizma pomiču granicu između umjetnosti i života, koristeći sve više i više elemenata iz svakodnevnog svijeta, sve dok granična linija između umjetnosti i života nije počela nestajati.

69

EUROPA - NOUVEAUX REALISTES
"poetsko recikliranje realnosti"

.

Pokret su 1960. osnovali Pierre Restany i Yves Klein. Restany je napisao manifest grupe, a zajedničku deklaraciju potpisuju Yves Klein, Arman, Daniel Spoerri, Raymond Hains, Jean Tinguely i Jacques de la Villeglé; 1961. pridružuju im se César, Mimmo Rotella, a zatim Niki de Saint Phalle and Gerard Deschamps. Unatoč raznorodnosti svog umjetničkog jezika, okupili su se na temelju "kolektivne pojedinačnosti" (collective singularity), a zajednička im je bila metoda direktnog "prisvajanja" stvarnosti, odnosno "poetsko recikliranje gradske, industrijske i oglašivačke realnosti" (Restany). Za njih je svijet slika iz koje su uzimali dijelove i ugrađivali ih u svoje radove. Naziv Novi realizam skovao je Pierre Restany 1960. tijekom prve zajedničke izložbe na pariškom Festivalu avangarde. Vraćajući se realizmu kao kategoriji, on se referirao na umjetnički i literarni pokret iz 19. st., koji je imao za cilj opisivati običnu, svakodnevnu realnost, bez ikakve idealizacije. Ovaj realizam je bio "novi" jer se povezivao s novom stvarnošću urbanog potrošačkog društva, a i njegov način izražavanja bio je nov, jer se više ne koristi stvaranjem slike, već prezentacijom predmeta koje odabiru umjetnici. Restany je također "obranio" Novi realizam na međunarodnoj sceni pred nadolazećim Popartom iz Amerike, te osigurao financijsku potporu putem mreže kolekcionara i prodavača umjetnina. Zajedničke aktivnosti i izložbe održavale su se od 1962. do 1963., ali djelovanje Novog realizma traje sve do 1970. Iako je pokret uspoređivan s pop-artom (zbog korištenja predmeta masovne produkcije), ipak je bliži dadaizmu.

ARMAN
Nekadašnji pripadnik enformela i tašizma, počeo je od svakodnevnih predmeta stvarati serije akumulacija, što ga dovodi do rada s gotovim industrijski proizvedenim dijelovima. Predmete za svakodnevnu upotrebu spaja smjesom od poliestera, ili odbačene predmete poput okvira za naočale, tube s bojom ili posuđe izlaže bez dodatne umjetničke intervencije, pa objekt sam postaje umjetničkim predmetom.

CHOPINOV WATERLOO 1962.
Arman je za svoje kreacije (rezanje, razbijanje, paljenje, presvlačenje broncom i asemblaže) najčešće koristio muzičke instrumente. Na otvorenju izložbe u Gstaadu, 1962. g. javno je čekićem uništio okomito postavljen piano, a zatim slomljene dijelove fiksirao na unaprijed pripremljen pano.

DANIEL SPOERRI
izlaže "topografiju slučaja": zaustavlja tragove života skupljajući npr. ostatke hrane nakon prijateljskog druženja i takvim slikama-zamkama zaustavlja vrijeme. Slučajno nađene predmete koristi za svoja djela, koja često kao i svoje Sentimentalne muzeje proširuje u duhovite ambijente. Kasnije odustaje od muzeja i zamki i počinje lijevati stolove u bronci. Čak i smrt svrstava u "Kabinet životnih kurioziteta" kako umjetnost ne bi bila smrtno dosadna.

70

MADŽARSKI OBROK 1963.
"Madžarski obrok" je rezultat večere servirane 1963. g. kritičaru Jeanu-Jacquesu Lévêqueu u pariškoj Galeriji J. koju je pripremio sam Spoerri, inače dobar kuhar. Kad su završili s jelom, gosti su stvorili svoju vlastitu sliku-klopku od ostataka hrane. Ovi ostaci, skupa s priborom za jelo, zatim su fiksirani za stol, a stol je postavljen na zid, sada kao gotova slika-klopka. Ovo je bio njegov prvi pokušaj stvaranja kolektivnog umjetničkog djela. Spoerri, izumitelj Eat Arta, kasnije je producirao mnoštvo ovakvih radova.

RAYMOND HAINS
Započeo se baviti fotografijom, koristeći objektive koji su izobličavali sliku i tako fotografijama davali izgled "eksplozije". Prvu samostalnu izložbu ovih fotografija održao je 1947. u Parizu. Nekoliko narednih godina koristio je ovaj postupak pri snimanju eksperimentalnih filmova. Godine 1949. razmišljajući o snimanju plakata na ulicama, pala mu je napamet ideja da ih "prisvoji". Skupa s Jacquesom de la Villegleom, počeo je sakupljati poderane reklamne plakate. Nakon priključenja Novim realistima, 1960. g. nastavio je izlagati poderane plakate, zajedno s Villegleom i Mimmom Rotellom. Godine 1959. započinje sakupljati plakate skupa s njihovim drvenim ili metalnim podlogama, što mu je omogućavalo uspostavljanje dijaloga između podloge i boja na plakatima.

PANO ZA REKLAMNI PLAKAT 1960.
Metalni pano s ostacima poderanih plakata. To je djelo na kojem umjetnik "ne radeći ništa" funkcionira kao onaj koji je samo učinio izbor: "Moja su djela postojala i prije mene, ali ih ljudi nisu vidjeli jer su bili slijepi". Hainsa zanima pojavljivanje podloge ispod površine razderanih slojeva plakata, koja dovodi do promjene percepcije odnosa "slike" i njene podloge. To je također i "nađeni objekt" na tragu Duchampovih ready madea. Suprotno slikarskoj tehnici, ovakvo djelo predstavlja negativnu akciju kojom se parcijalno oduzimaju boja i oblik izvornih plakata, a na površinu se probija izgled podloge na koju su zaljepljeni.

JEAN TINGUELY
Nakon studija na baselskoj Školi dekorativnih umjetnosti, počinje stvarati žičane skulpture bliske nadrealizmu. Kad je susreo Daniela Spoerrija, koji je bio plesač, napravio je 1953. g. kinetički dekor za jedan njegov balet. Ovaj rad je bio anticipacija njegovih kasnijih slikarskih konstrukcija sačinjenih od oslikanih reljefa i pokretnih dijelova. Postupno u svoje kompozicije ugrađuje pokretne elemente poput čekiča, kojima im dodaje i zvučnu komponentu. Kad se doselio u Pariz pridružio se grupi kinetičkih umjetnika oko Galerije Denise Rene, a Yves Klein ga dovodi među Nove realiste. Od 1959. g. bavi se stvaranjem strojeva, posebno onih namijenjenih apstraktnom crtanju i slikanju. Svjetsku slavu mu donosi golemi stroj Hommage a New York, koji je postavljen u vrtu Muzeja moderne umjetnosti 1960. g. 71

BALUBA 1962.
Tinguely je načinio seriju "Baluba" koristeći raznovrsne svakodnevne materijale: plastične igračke, životinjsko krzno i metalni otpad. Bili su parodija na klasičnu skulpturu, postavljeni na podeste od industrijskih limenih bačvi i u ovom slučaju pokriveni peruškom za prašinu kao perjanicom. Kad bi posjetitelj pritisnuo kontrolnu pedalu, skulptura bi se pokrenula i svaki njen dio bi se tresao u svim smjerovima.

CÉSAR RICARD
Govoreći o "otkrivanju industrijske i urbane prirode", Pierre Restany je ove radove smjestio u svijet tehnologije. Njihove jednostavne pravokutne mase anticipiraju buduće eksperimente s minimalističkom skulpturom. Césaru je bilo najvažnije pitanje oblika "Kompresije", odnosno odnos proporcija i njene površine ("kože"), kad je 1961. započeo s idejom Manipulirane kompresije. Odabirući materijal koji je zatim uvjetovao oblik, karakter, boju i postupak prešanja, bio je u mogućnosti predvidjeti efekte dobivene strojem za prešanje i dodati svoju kreativnu svijest u inače impersonalni mehanizam.
MANIPULIRANI PREŠANI AUTOMOBIL 1962.

YVES KLEIN
Klein: "Plava boja nema dimenziju, ona je izvan dimenzije, dok je ostale boje imaju. Sve boje asociraju na konkretne ideje... dok plavo najviše navodi pomisao na more i nebo, što je nešto najapstraktnije u vidljivoj i dodirljivoj prirodi." Klein je patentirao svoju plavu boju pod nazivom International Klein Blue. Između 1955 i 1962. g. naslikao je 194 plava platna, a 1960 - 1961. napravio je 15 monokromatskih slika velikih dimenzija (2 x 1,5 m).
MONOKROMNO PLAVO 1960.

72

SITUACIONIZAM

1957 - 1972.

.

1957 - 1972. radikalni politički i kulturalni pokret sa središtem u Francuskoj, ali internacionalnog karaktera. Neki ga smatraju poratnom varijantom nadrealizma, ali situacionizam je više politički angažiran i teorijskog karaktera. Zajedničko mu je s nadrealizmom želja za "potresanjem buržujskog života", a njihove se ideje direktno odražavaju u studentskim pobunama i štrajkovima u Francuskoj 1968. g. Pokret je inspirirao mnoge poznate grafite u Parizu u svibnju 1968.: "Tražite nemoguće", "Ne prilagođavajte svoje stavove - pogreška je u stvarnosti" ili "Radnici cijelog svijeta - zabavljajte se". Internacionalni karakter pokret je dobio spajanjem dviju grupa: Movement for Imaginist Bauhaus (nastao iz COBRA-e) i Lettrist International.

ASGER JÖRN
Najistaknutiji umjetnik pokreta, koji izlaže slike nastale na djelomice uništenim reprodukcijama nekih poznatih likovnih djela iz prošlosti, kako bi se time relativizirala vrijednost originala.

SPLAV MEDUZE 1950.

DEKOLAŽ
RAYMOND HAINS JACQUES DE LA VILLEGLE MIMMO ROTELLA
Krajem 50-ih preokrenuli su tehniku kolaža i kidanjem (dekolažom) plakata s oglasnih stupova učinili da i dijelovi zida ispod plakata kao nova stvarnost sudjeluju u stvaranju umjetničkog djela.

.

RAYMOND HAINS

JACQUES DE LA VILLEGLE

MIMMO ROTELLA

73

EMPAQUETAGE
CHRISTO & JEANNE-CLAUDE
Umjetnici koji su umjetnost iznijeli iz muzeja u otvorene prostore, u prirodu ili urbane sredine. Zamataju svakodnevne predmete i daju im poetsku auru. 1962. prekrili su parišku ulicu Viskonti šarenim bačvama, a 1995. zamotali su zgradu Reichstaga u Berlinu.

.

OMOTANI REICHSTAG Berlin, 1993. (projekt)

OMOTANA KUNSTHALLE Bern, 1968.

OMOTANA OBALA Little Bay, Australija, 1969

ZID OD BAČAVA ZA NAFTU Rue Visconti, Pariz, 1962

OP - ART

.

Pokret iz sredine 50-ih, cvjeta 60-ih, povezan je s optikom, odnosno fizičkim i psihološkim aspektom vida. To je apstraktna umjetnost koja istražuje optički fenomen zbog kojeg se dobiva dojam da neko djelo vibrira ili pulsira. Op-art nastoji proširiti carstvo optičkih iluzija korištenjem novih materijala i postupaka, u što su uključeni znanost, tehnika i laserska tehnologija. Velik dio op-arta sastoji se od konstrukcija i instalacija koje ovise o svjetlosti i pokretu. Na slikama se stvara dojam stalne izmjene plošnih i prostornih dijelova oblika, a na crno-bijelim grafikama dojam stalnog premještanja naglaska s pozitiva na negativ, s konkavnog na konveksno. Op-art često na nov i dinamičan način uključuje gledatelja u umjetničko djelo. Korijeni op-arta nalaze se već kod poentilista Seurata i orfista Delaunaya.

JOSEF ALBERS

1888 - 1976.

Dolazi u Ameriku nakon što je Hitler zatvorio Bauhaus i postaje utemeljiteljem op-arta. Radio je slike u nizovima kako bi do kraja istražio pojedinu temu. Od oka traži stalnu aktivnost, jer se boje i oblici opiru svakom fiksiranju. Oko se provocira i iritira. Svaka se boja mijenja u dodiru sa susjednom, pa jednostavni oblici poput kvadrata dobivaju 74

višeznačnost i kompleksnost. Posljednji niz "U počast pravokutniku" bavi se odnosima boja među jednostavnim geometrijskim likovima, svedenima na nekoliko temeljnih tipova. Unutar ovih granica mogao je stvarati beskrajne kombinacije, temeljene na nijansama primarnih boja, koje je postupno izbljeđivao bijelom ili sivom bojom.

POČAST KVADRATU 1955

STUDIJA POČAST KVADRATU 1954.

STUDIJA POČAST KVADRATU 1960.

RICHARD ANUSZKIEWICZ
Albersov učenik, razvio je svoj stil tako da je napustio kruta kompozicijska ograničenja učitelja. Pulsirajući efekt i optičke iluzije koje iritiraju oko postiže zrakastim linijama i njihovim međusobnim križanjem. Nemoguće je razlikovati prednji od stražnjeg plana, niti odrediti kreće li se plan prema naprijed ili nazad.

ZELENA VATRA 1981.

VJENČANJE ŽUTOG I NARANČASTOG 1986.

DIAMOND CHROMA 1965.

VICTOR VASARELY
Najutjecajniji predstavnik op-arta. Uporište mu je u konstruktivizmu koje nastoji utemeljiti na egzaktnim znanstveno-teorijskim postavkama. U početku ga zanimaju mreže, spletovi i nizovi linija, rasteri, žice i vodovi. Primjena serijske proizvodnje odgovara njegovu stavu da umjetničko djelo treba biti ponovljivo, da se može stalno umnožavati i realizirati u raznim oblicima, od dvodimenzionalnih prikaza do kinetičkih objekata. On je najvažniji zagovornik "ars multiplicate", umjetnosti koja se može ponavljati i koja je dostupna svakome. Slika je originalna ideja izvedena matematički organiziranima plošnim geometrijsko-apstraktnim oblicima, s plošno primijenjenim standardiziranim bojama.

VONAL-FEGN 1971.

DIA-ARGENT 1969.

ZEBRE 1960.

75

BRIDGET RILEY
Britanska umjetnica, počinje slikati pod utjecajem Seuratovog poentilizma, što je uskoro dovodi do zanimanja za optičke efekte, dok kasnije na nju djeluju radovi Vasarelyja i futurista. Krajem 50-ih stvara svoja poznata crno-bijela djela ravnih, izlomljenih ili krivudavih linija, koja stvaraju iluziju pokreta. Prvi put samostalno izlaže 1962. u Gallery One u Londonu, a 1965. u New Yorku na izložbi koja po prvi puta skreće pažnju na op-art. Krajem 60-ih počinje koristiti puni raspon boja, vjerojatno nakon što je u Egiptu upoznala tradicionalnu dekoraciju.

JESUS RAFAEL SOTO
Umjetnik iz Venezuele, nastoji "Mondrianova djela učiniti pokretnima". Ispred reljefne monokromne površine postavlja tanke žičane štapiće obješene na najlonski konac koji se la- gano njišu u zraku. Presjecanjem linija koje dijelom idu paralelno, a dijelom se razilaze, nastaje iluzija koja iritira oko jer linije koje se sijeku pod šiljatim kutom izgledaju razlomljeno.
VELIKI VIBRIRAJUĆI PANORAMSKI ZID 1966.

76

FOTOGRAFSKI REALIZAM

- HIPERREALIZAM

.

Fotografski realizam / hiperrealizam se javlja kasnih 60-ih i ranih 70-ih, a od pop arta posuđuje ikonografiju svakodnevnog života. Američki hiperrealizam se općenito smatra "mehanicističkim" stilom jer je oređeni broj slikara fasciniran automobilima (Don Eddy, Robert Bechtle, John Salt, Ron Kleemann), motorima (David Parrish, Tom Blackwell), avionima (Chriss Cross, Tom Blackwell), tvornicama (Randy Dudley) i urbanim vizurama (Richard Estes, David Cone, Anthony Brunelli). Koriste se sve teme koje se odnose na urbani folklor i potrošačko društvo: restorani, ulice, neonska svjetla, automobili. Sve je naslikano izuzetno precizno, osobni rukopis autora često je odsutan, atmosfera je reducirana na minimum, predmet sveden na svakodnevno, a umjetnik iskazuje svoju osobnost samo karakterističnim izborom tema. Jedna od važnijih karakteristika hiperrealizma je često vrlo detaljno prikazivanje krupnih planova pojedinih dijelova cjeline (sharp focus). Takvo povećavanje mjerila nekog predmeta u stvari je drugi oblik apstrakcije: izdvajanjem iz svakodnevnog konteksta predmet dobiva novi identitet. Slike su često vrlo velikih dimenzija i prikazuju naoko nerazumljive oblike ili imaginarne konstrukcije, koje tako prikrivaju svoje porijeklo iz svakodnevnog okruženja.

DON EDDY
U mladosti je savladao tehniku slikanja "zračnim kistom" (na autima i surf-daskama), a potom je godinama radio kao fotograf. Kao slikar, koristi ove obje vještine. Na platnima upotrebljava i akrilne boje, a na papiru pastele.

NOVE CIPELE ZA H-a 1973.
Kao pripremu za ovu sliku, snimio je niz fotografija izloga prodavaonice cipela na Manhattanu, a jednu je iskoristio kao osnovu za sliku. Uz cipele, ljudi i promet na ulici vide se kao refleksije od stakla izloga pod raznim kutovima.

PRIVATNO PARKIRALIŠTE III. 1971.

RICHARD ESTES
Priznati majstor fotografskog realizma. Iako njegovo tehničko savršenstvo pretvara fotografski realizam u neku vrstu magičnog i nadrealnog realizma, to je ipak tek umijeće spretnog ilustratora i ne razlikuje se bitno od ranijih precizionista, koji su često koristili fotografiju kao osnovu za sliku. Tajna njegova uspjeha je u temi i kompoziciji - on voli pročelja trgovina iz ranijih vremena koja izazivaju nostalgiju i uspomene (arheolog modernog gradskog života).

77

RICHARD ESTES:

TRGOVINA HRANOM 1967.
Jedna od njegovih najboljih slika. Rešetkasta kompozicija je fino uravnotežena (na Mondrianov način), što ovo skromno pročelje trgovine uzdiže do zapanjujućeg vizualnog doživljaja.

VICTORY THEATER 1968.

GERHARD RICHTER
Njegovo je djelo teško staviti u bilo koji umjetnički pravac, ali uvijek se bavi stvarnošću: od ranih radova koji se bave socijalističko-realističkim režimom, do snažnih ekspresivnih apstraktnih slika posljednjih godina i suvremenih monumentalnih djela.

PLIVAČICE 1965.

EMA 1966.

S.D.I. 1986.

AUDREY FLACK
Početkom 60-ih godina započinje slikati prema fotografskim predlošcima. Njene slike su često ispunjene osobnim predmetnim uspomenama i ona koristi realizam kako bi istražila svijet koji je okružuje i svoj odnos prema njemu, s osobnog i feminističkog gledišta.

KRALJICA 1976.
Poput većine njenih slika, Kraljica je alegorijsko djelo. Kraljica "herc" (strast za kockanjem), sat (kratkoća života), ruža i šminka (prolaznost ljepote). Predmeti prikazani u perspektivi kao da strše iz ravnine slike, a sivi rub daje iluziju okvira.

78

ALEX COLVILLE
Djela su mu više vezana uz američke precizioniste nego uz fotorealizam. Slikarstvo temelji na velikom broju skica i studija gdje najprije konstruira apstraktno-geometrijski red, zatim radi crteže prema živim modelima, a tada počinje polagan proces slikanja rijetkom bojom u više slojeva na drvenoj plohi. Za njega realizam nije nužno naturalizam, a umjetnik stvarnost ne kopira nego i analizira. On posvuda pronalazi "mitove svakodnevnice", njegove su slike statične, a teme su samoća, izolacija, rastanak, rad, odmor, otuđenost i ljubav.

OBITELJ I OLUJA 1955.

PAS U POLJU 1958.

BENZINSKA CRPKA 1966.

79

KASNI APSTRAKTNI EKSPRESIONIZAM
MINIMALIZAM / HARD-EDGE PAINTING

.

.

Umjetnički pokret i stil rođen u SAD, reducira umjetničko djelo na minimalni broj boja, oblika, linija i tekstura. Minimalizam odbija svaki društveni komentar, narativnost, aluzije na povijest, politiku ili religiju. David Burlyuk je prvi upotrijebio ovaj naziv u katalogu izložbe Johna Grahama, u New Yorku 1929. g., a termin je kasnije primijenjen na umjetnički pokret u 60-im godinama. Osim termina minimalizam, još se koriste nazivi: ABC art, reduktivizam i rejective art. Prethodnici minimalizma bili su ruski suprematizam, Duchamp, Klein… Minimalizam je postao poznat po djelima Franka Stelle čije su Crne slike prvi put izložene u MOM-i u New Yorku, 1959. g. Iako nikada nije bio organiziran i objavljen kao pokret, minimalizam je postao dominantan u slikarstvu, skulpturi i instalacijama. Ključni događaj u njegovoj povijesti bila je izložba Primarne strukture, održana 1966. u New Yorku. Minimalistička umjetnost je precizna i "oštrih rubova" (hard edge), koristi uzorke geometrijskih oblika koji se ponavljaju, jednolike plohe zasićene boje, ravno iz tube. Djela su često temeljena na rasteru i matematički komponirana, a zajednička im je i upotreba industrijskih materijala kako bi se eliminirali tragovi umjetnikove ruke. Minimalisti su nastojali da gledatelji njihove radove doživljavaju neometani kompozicijom, temama i ostalim elementima tradicionalnog slikarstva. Suština djela je sam medij i korišteni materijali, bitna je doslovna fizička prisutnost djela, a upotrijebljeni materijal nema nikakvu drugu simboliku. Boja se ne koristi da iskaže osjećaj ili raspoloženje, ona jednostavno definira plohu. Odbacuje se ideja kako umjetnost treba odražavati osobnu ekspresiju autora. Ona treba biti bez emocija, skrivati prisustvo i osjećaje umjetnika, a najvažnija je gledateljeva osobna reakcija. Umjetnici minimalizma: FRANK STELLA BARNETT NEWMAN ELLSWORTH KELLY SOL LE WITT AD REINHARDT AGNES MARTIN ROBERT MORRIS RICHARD SERRA

AGNES MARTIN
Umjetnica koja se najviše isticala u slikarstvu "oštrih rubova". Izvršila je velik utjecaj slikama i crtežima na kojima su apstraktni oblici reducirani na seriju horizontalnih i vertikalnih rastera, te anticipirala nadolazeću minimalističku i konceptualnu umjetnost.

BEZ NAZIVA 1959.

VODENI CVIJET 1964.

80

ELLSWORTH KELLY
Rani predstavnik hard edge slikarstva, Amerikanac Kelly napušta Rothkovu impresionističku mekoću. Plosnate površine boje ograničava precizno iscrtanim oblicima. Odbacuje sadržaj, sliku reducira na boju i površinu koje zajedno čine cjelinu i ne znače ništa drugo osim onog što zaista jesu. Slika sama postaje predmetom slike. Prvotna stroga konstrukcija oblika kasnije je oslabljena nepravilnim prelamanjima geometrijskih oblika (shaped canvas), pa mnogi njegovi radovi izlaze iz okvira slikarstva i graniče s plastikom.

CRVENO PLAVO ZELENO 1963.

CRVENA, PLAVA, ZELENA, ŽUTA 1965.

KENETH NOLAND
Njegovo je slikarstvo strože i više geometrijski koncipirano. Isprva bira simetrične figure poput krugova, križeva, slova V ili X, a u kasnijim radovima koristi stroge linearne i paralelne kompozicije u formatu filmskog platna (cinemascope-format), prividno bez početka i kraja, a boja i platno se stapaju u nedjeljivu cjelinu. Noland je promovirao "oblikovano" platno, sa serijama simmetričnih i asimetričnih formi u obliku dijamanta ili slova V. U tim slikama krajevi platna bili su strukturalno jednako važni kao i središte. Ova "oblikovana" platna su asimetrična i vrlo nepravilnih oblika.

BLUE EXTEND 1962.

LOVELY ROSA 1983.

PIRUETA

FRANK STELLA
Njujorški slikar, počeo je kao obožavatelj Mondriana, radio u stilu apstraktnog impresionizma, a kad je upoznao radove Jaspera Jonesa razvio je vlastiti nefigurativni stil. Bio je vodeća figura minimalizma. Nije ga zanimala ravnoteža vertikala i horizontala koja je Mondriana još povezivala sa svijetom prirode. Napustio je tradicionalni pravokutni oblik platna, kako bi naglasio da njegove slike nemaju sličnost s prozorima. Sam oblik slike sada postaje sastavnim dijelom crteža. Naglašava bezličnu preciznost površine i uklanja svaku usporedbu s "ručnom" izradom štafelajnih slika. Bavio se Matisseom i slijedio njegove slikarske principe. Za njega je slika samodostatni fizički objekt, a ne metafora za nešto drugo. Potpuno uklanja iluzionizam - slika je samo ravna ploha i ništa više. 81

Kasnih 50-ih stvara prve crne slike geometrijske strukture na kojima je crna površina prekidana bijelim linijama. 60-ih godina slijede "Oblikovana platna" na kojima se izmjenjuju matirane i sjajne površine fluorescentne boje. Glavna mu je namjera bila stvoriti slikarstvo koje "…popularno zovemo dekorativnim". 70-ih godina vidljiva je njegova "barokna" komponenta - stvara aluminijske reljefe od raznih dijelova, a zatim montažne slike barokne punoće suprotne purizmu ranijeg razdoblja. Te slike ponekad prelaze u treću dimenziju i postaju objekti ili čitavi slikarski prostori ukrašeni kulisama.

INDIJSKA CARICA 1965.
Oblik slike određen je prodorom znakova u obliku slova "V" u raznim smjerovima. Znakovi su iste veličine i oblika, ali različitih boja koje sadrže metalni prah i daju bjelkasti odsjaj.

NIKAD SE NIŠTA NE DOGAĐA 1964.
Ulje na platnu. Jedna od crnih slika čija je površina isprekidana bijelim linijama.

CTESIPHON III. 1968.
Fluorescentni akril na platnu, iz serije "Oblikovanih platna"

82

ANALITIČKO SLIKARSTVO

.

Zajednička obilježja ovog "neodnosnog" slikarstva iz 50-ih g. su refleksivan stav umjetnika, propitivanje vlastitog medija i isključivanje izvanumjetničkih sadržaja. Ovaj analitičkokoncepcijski pristup temelji se na Duchampu i purističkom stajalištu Barnetta Newmana, Ada Reinhardta i Yvesa Kleina. Umjetnici:

ROBERT RYMAN RAIMUND GIRKE ALAN GREEN ALLAN CHARLTON BLINKY PALERMO

ROBERT RYMAN
Smatra se najdosljednijim od analitičkih slikara. Kasnih 50-ih počinje slikati bijele slike, a zatim se sasvim posvetio preispitivanju teorije. Upotreba raznih neslikarskih materijala (čelik, aluminij, bakar, staklena vuna i karton) na slici naglašava predmetni karakter djela. Prema strukturi i boji njihova je izvedba različita: guste strukture mijenjaju se s prorijeđenima, pravilne s nepravilnima, nanos boje je čas pastozan, a čas lazuran.

CLASSICO IV. 1968.

BEZ NAZIVA 1958.

ARHIVA 1979.

83

ARTE POVERA

.

Pokret koji nastaje 60-ih godina, uz vidljive utjecaje konceptualne umjetnosti i minimalizma. Namjera te struje bila je valorizirati umjetnost u njenoj jednostavnosti, ostavljajući u drugom planu predmet ili kreativni postupak. Ova umjetnost koja nastaje iz svakodnevnih materijala ili čak otpada, javlja se u cijelom svijetu, snažno je usredotočena na osobno iskustvo umjetnika i nastoji emocionalno uključiti gledatelja. Pripadnici pokreta stvarali su u raznim medijima: slikarstvu, kiparstvu, fotografiji, performansima i instalacijama. Naziv Arte povera promovirao je talijanski kritičar Germano Celant 1967. g. aludirajući na repertoar skromnih materijala koje su koristili autori. Njegovi tekstovi i niz izložbi dali su kolektivni identitet određenom broju mladih talijanskih umjetnika iz Rima, Milana, Torina i Đenove, koji su stvarali na radikalno nov način, prekidajući s prošlošću i otvarajući dijaloge s umjetnicima iz Europe i Amerike. Najznačajnije razdoblje pokreta bilo je od 1967. do 1972. godine. Pripadnici Arte povere, među ostalima, bili su: Mario Merz, Jannis Kounellis, Joseph Beuys, Lucio Fontana, Michelangelo Pistoletto, Gilberto Zorio (tvorac energetskih "strojeva" ), Pierpaolo Calzolari i Gino de Dominicis. Među velikanima atre povere je Piero Manzoni, koji je preko svojih intelektualnih provokacija i kromatskih poništavanja doprinio obnavljanju panorame talijanskog umjetničkog istraživanja početkom 60-ih.

MARIO MERZ
Umjetnik iz Torina, poznat je kao jedan od najvažnijih predstavnika pokreta arte povera. Proslavile su ga prozirne konstrukcije nalik eskimskim igluima koje povezuju vanjski i unutrašnji prostor i sadržaj. Ove su konstrukcije uslijedile nakon slikarskih eksperimenata, odnosno pokušaja da prevlada slikarstvo Picassa i dihotomiju realističke i apstraktne umjetnosti. Idejna i estetska složenost slika i objekata temelji se na prizivanju nestalih arhetipskih životnih oblika i zaboravljenih praslika. Za njega avangardno razmišljanje znači ponovno otkrivanje i vrednovanje davnih mitova i spoznaja, te njihovo prilagođavanje suvremenoj svijesti.

BEZ NAZIVA 1982.

SLIKAR U AFRICI 1981.

84

JANNIS KOUNELLIS
Grčki umjetnik koji od 1956. živi u Rimu. Na njega su utjecali Burri i Fontana, čiji su radovi nudili alternativu ekspresionizmu i enformelu. Inspirirali su ga Pollock, Kline, Maljevič i Mondrian. Od 1967. bavio se skulpturama i instalacijama, a dio svojih radova naziva slikarstvom i ispituje kakve su njegove današnje mogućnosti. Upozorava na nedostatak vrijednosti koje su se (po njemu) izgubile nestankom građanske klase, njenih standarda i reda koji je imala. Kounellisova zabrinutost iskazuje se u složenim simboličkim i asocijativnim figurama. Na slikama prikazuje slova, notne zapise, maske i montaže nastale korištenjem zemlje, vatre, dima, olova i zlata, ponekad pokazujući svoj interes za alkemiju. Radi i reljefe koji podsjećaju na slikarstvo, u kojima spaja organsku i anorgansku materiju (krug od žutog voska okružen pločama olova). Nastoji stvarati elementarnu i anti-elitističku umjetnost.

BEZ NASLOVA 1959

BEZ NASLOVA 1959.

BEZ NASLOVA 1987.

JOSEPH BEUYS
Njemački umjetnik čija djela iskazuju pomirenje razuma i imaginacije, prosvjećenosti i magije, prošlosti i sadašnjosti. Bio je crtač, slikar, kipar, umjetnik objekata, instalacija, ambijenata i hepeninga, Fluxusa, Arte povere i akcionizma. Mnoštvo likova nalik totemima (zec, jelen, los, ovan, pčela ili gavran), nomadske legende, ruža i križ, poganski i kršćanski likovi i simboli, antropozofske figuracije, šamanski ambijenti, ali i predstavnici suvremenog svijeta, svi se javljaju na crtežima i ponekad služe kao skice za kasnija trodimenzionalna djela. Ova romantičko-vizionarska i magiji usmjerena umjetnost i dosljedno umjetničko djelovanje imali su utjecaja na mnoge učenike i kolege. Nijemci ga smatraju svojim najvećim umjetnikom nakon Durera.

DJEVICA 1979.

KRALJEVA KĆI VIDI ISLAND 1960.

85

MICHELANGELO PISTOLETTO
1960 - 61 radi autoportrete na kojima platna prekriva podlogom od metalizirane boje, a uskoro platna postepeno zamjenjuje pločama poliranog čelika. Svojim "photosilkscreened" slikama ljudi u prirodnoj veličini, na uglačanom čeliku koji poput ogledala odražava okolinu, nastoji gledatelja i okolinu integrirati u sliku te ujedno istražuje prirodu realiteta i prezentacije. Od 1967. Pistoletto se počinje baviti skulpturom i performansom, što kasnije proširuje njegovo djelovanje na film, video i kazalište. U svojim djelima koristi svakodnevne materijale, što je jedna od karakteristika arte povere.

TRI DJEVOJKE NA BALKONU 1964.

ŽENA KOJA SJEDI 1963.

BEZ NAZIVA 1933.

NEOEKSPRESIONIZAM

.

Slikarstvo dvadesetog stoljeća (od apstraktnog ekspresionizma do fotografskog realizma) počinje gubiti snagu, a znaci opadanja zamaha javljaju se početkom 70-ih, širenjem naziva "neo" za označavanje novih tendencija koje stižu jedna za drugom. Neoekspresionizam se javlja kao reakcija na konceptualističku umjetnost i minimal-art, revitalizira slikarstvo (čak i štafelajno) i vraća individualnu ekspresiju upotrebom senzualnih boja, narativnim sadržajima i ljudskom figurom u velikom mjerilu. Umjetnici koriste materijal na grub i sirov način kojim iskazuju snažne emocije. Javlja se krajem 70-ih i postaje prevladavajući pokret 80-ih, posebno u SAD, Italiji i Njemačkoj. U Italiji neoekspresionizam se ponekad naziva transavangarda, u Njemačkoj su to Neue Wilden, u SAD se koristi nekoliko naziva: novi fauvizam, bad painting i punk-art. Među najznačajnije neoekspresioniste spadaju:

Njemačka: GEORG BASELITZ

ANSELM KIEFER
Italija:

FRANCESCO CLEMENTE SANDRO CHIA MIMMO PALADINO JEAN-MICHEL BASQUIAT ERIC FISCHL KIKI (Kirsten Runkle) DAVID SALLE JULIAN SCHNABEL SUSAN ROTHENBERG
86

SAD:

GEORG BASELITZ
1961. g. Baselitz sa prijateljem Schőnenbeckom izdaje prvi, a nakon dvije godine i drugi Pandemonium, u kojem podsjećaju na vrijeme "patetičnog realizma". Tada stvara "divlje" slike u stilu ekspresivnog i provokativnog realizma, s opscenim i blasfemičnim prikazima, ustajući protiv sterilnog akademizma apstraktnih dekorativnih uzoraka. Kasnije, kako bi dokazao da dobra slika može bilo kako stajati, svoje figuralne kompozicije i pejzaže postavlja naglavačke. Majstor kolorita, ali nikada ne zapostavlja figurativnost. Uvijek zadržava predmet, koji kao strukturalni element sprječava da slika postane nepovezana i apstraktna.

VEČERA U DRESDENU 1983.

ŠUMA OKRENUTA NAGLAVAČKE 1969.

ANSELM KIEFER
Bavi se njemačkim romantizmom, povješću, njenim lažnim mitovima i obećanjima. Povijesnom retrospekcijom istražuje i pokušava otkriti oduševljenje zlom i iracionalnim, te njihove izvore. Suočava se s moralnim problemima koje je donio nacizam. Od 1970. nastaju herojski krajolici i simboli, a zatim studije o Wagnerovim Nibelunzima i Parsifalu, koje pretvara u magične i patetične slike. Slike su mu uvijek guste strukture, nastale kombinacijom različitih materijala (emulzija, uljena boja, akril, lak, umjetna smola, pijesak i slama).

NEPOZNATOM SLIKARU 1983.
Poruka o ljudskoj i kulturnoj katastrofi koju je donio II. svjetski rat. Inspirirana je slikama Caspara Davida Friedricha. Trzavi potezi, zemljani i crni tonovi i umetnuta slama pokazuju tragičnu veličinu holokausta.

EKO - NIŠE 1992.
biljke, glina i emulzija na platnu, u olovnim okvirima i staklu.

MARGARETA 1981.
ulje i slama na platnu

87

ARTE CIFRA

1979.

.

Prije nego je Achile Bonito Oliva (talijanski kritičar) uveo termin transavangarda, umjetnici Sandro Chia, Francesco Clemente, Enzo Cucchi, Nicola de Maria i Mimmo Paladino okupljaju se na izložbi pod nazivom Arte Cifra, održanoj 1979. u galeriji Paula Mainza u Kölnu. Predgovor je napisao njemački kritičar Wolfgang Max Faust, koji je i "skovao" naziv Arte Cifra. Uskoro slijedi niz napisa Bonita Olive u kojima se zasniva teorija transavangarde i ujedno njena galerijsko-tržišna promocija.

TRANSAVANGARDA

.

Pod pojmom transavangarda podrazumjeva se (prema tvorcu tog naziva Achilleu Bonitu Olivi) internacionalni umetnički pokret rođen u Italiji u drugoj polovini 70-ih. Umjetnici pokušavaju obnoviti smisao manuelnosti, subjektivnosti i opet uvode kategorije slikarstva, skulpture i crteža. Ovo zasnivanje umjetnosti na manirističkim principima citiranja, temelji se na kulturnom nomadizmu i stilističkom eklektizmu. Daleki i bliski umjetnički jezici, apstraktni i figurativni, internacionalni i autohtoni, eksperimentalni i tradicionalni, susreću se u pokretu koji umjetničke stilove koristi kao ready-made, odnosno kao forme pronađene u sećanju i slobodno prenijete u njihova djela. Nakon prve faze "vruće transavangarde", u drugoj polovini 80-ih javlja se "hladna transavangarda" prožeta istim reciklažnim i dekonstruktivističkim mentalitetom i primijenjena na objekte umjetnosti nastale u prostoru svakodnevice. Rekonverzija, reciklaža i asamblaž, stavljeni u službu "blagog projekta" (progetto dolce) postaju strukturalnim elementima djela. Užem krugu protagonista talijanske transavangarde pripadaju Sandro Chia, Francesco Clemente, Enzo Cucchi, Nicola De Maria i Mimmo Paladino. Transavangarda u umjetnosti karakteristični je i tipični model postmoderne kulture, a paralele i srodne pojave ovoj struji su New Painting u Engleskoj, Neue Wilde u Njemačkoj i NeoExpressionism u SAD, a u skladu s tim terminom cijeli ovaj kompleks s početka 80-ih naziva se neo-ekspresionizam, čiji je nastanak reakcija na prethodne dematerijalizirane i izrazito ideologizirane umjetnosti kasnih 60-ih i tijekom 70-ih godina. Da bi se razumjela geneza transavanagarde, ne samo kao slikarskog smjera nego i kao jednog od paradigmatskih modela ukupne postmoderne kulture, bitne su socijalne prilike i procesi koji započinju još u doba talijanskog "privrednog čuda" i njegovog nekontroliranog razvoja u 60-im godinama. Kao posljedica tih prilika i procesa slijedi veoma napeti period permanentnih kriza i povremenog kaosa koje takav neutemeljeni razvoj izaziva. To je period opće društvene i političke nestabilnosti na tadašnjoj talijanskoj socijalnoj sceni, što je među ostalim označeno ubojstvom Alda Mora, te eskalacijom "crvenog" i "crnog" terorizma ekstremne ljevice i desnice. Kontekst transavangarde: sumnja u zapadne demokracije i spoznaja o prikrivenim represivnim mehanizmima njihovih liberalnih institucija, odbacivanje bipolarnog poimanja politike na relaciji sukoba ljevica-desnica u ime mnoštva pluralističkih opcija, potraga za kulturnim identitetima lokalnih, regionalnih i nacionalnih sredina, decentralizacija, težnja ka mjesnim i komunalnim autonomijama i početak rasprava o prednostima i manama globalizacije, multikulturalnost, fokusiranje na privatnost svakog individualnog subjekta umjesto napuštenog kolektivističkog imperativa, borba za ravnopravnost rasnih, spolnih i svih ostalih manjinskih skupina, odnosno uspostavljanje prava na razliku u svim sferama djelovanja. Ovu duhovnu klimu poslednjih decenija XX st. karakterizira težnja ka ne-linearnom razmišljanju, a umjesto hijerarhije treba vladati simultanost, punopravnost i načelna ravnopravnost svih mogućih ideja, izbora, odluka i stavova. 88

FRANCESCO CLEMENTE
Talijanski slikar, povezan s pokretom Arte povera, kasnije razvija snažni neoekspresionistički stil kako bi raskrstio sa sterilnom apstrakcijom minimalizma i skromnim materijalizmom Arte povere, pokretima koji su figurativno slikarstvo proglasili mrtvim. Njegova platna i zidne slike prikazuju alegorijske cikluse na tragu slavnih talijanskih slikara, od Giotta nadalje. Njegov metaforički rječnik se osobito bavi ljudskim tijelom (mnoštvo portreta i autoportreta). Najznačajnija djela sadrže njegova osobna raspoloženja, maštanja, nagone i sjećanja koje ostali potiskuju. Slike su mu očaravajuće ili odvratne, iskazuju neuhvatljiva stanja duha i koristi svaki stil ili sredstvo kojima može izraziti svoj unutarnji svijet. Na njega su utjecali sjevernjački simbolisti i ekspresionisti, a povremeno i nadrealisti.

AUTOPORTRET 1989

JUTRO 1982.

ŠKARE I LEPTIRI 1999.

SANDRO CHIA
70-ih godina Chia je bio među prvim talijanskim figurativnim slikarima i član pokreta transavangarde. Slobodno se koristi klasičnom ikonografijom, reinterpretirajući je na svoj način. Povijest postaje izvor inspiracije, a eklekticizam princip. Upotrebljava žive boje, nemirne poteze kista i sjećanja na ambijentalni dinamizam talijanskih futurista.

OBEĆANJE TIHE NOĆI 1987.

INTERIJER SA PSOM

ARCADIA 1999.

MIMMO PALADINO
Ranih 70-ih u svom radu počinje koristiti mitološke teme, a njegovi kasniji radovi pokazuju utjecaj etrurske umjetnosti. Jedan je od male grupe talijanskih umjetnika, pripadnika transavangarde, koji je ranih 80-ih stekao međunarodni ugled. Njegova umjetnost nudi suvremenu interpretaciju klasične mitologije. 89

MIMMO PALADINO:

VELIKI KABALIST

TANGO 1983.

ENZO CUCCHI
Talijanski slikar, crtač i kipar, pripadao je pokretu transavangarde. Umjetnost mu je bila anti-intelektualna, a platna velikih dimenzija ispunjavao je svojim repertoarom simbolike: borbom elementarnih sila - svjetlosti i mraka, smrti i života, stvaranja i destrukcije.

UZDAH VALA 1983.

HEROJ BEZ GLAVE 1981.

ANAKRONIZAM - SLIKARSTVO MEMORIJE

.

Postmodernističko figurativno slikarstvo nastalo krajem 70-ih i početkom 80-ih. Termin anakronizam uveo je talijanski kritičar Maurizio Calvesi. To je pseudo-klasicističko slikarstvo jer ne teži idealima klasicizma već subjektivnoj simulaciji i interpretaciji slikarskih rješenja renesanse, baroka, klasicizma i neoklasicizma. Osniva se na citatima, oponašanju i simulaciji velikih tema europskog slikarstva: mitskim scenama s Jupiterom, Orfejeom i nimfama, pejzažima, arhitektonskim eksterijerima i interijerima, te historijskim scenama. To su kontrolirane, racionalizirane, narativno-mimetičke slike, koje se suprotstavljaju slučajnosti i spontanosti transavangarde i neoekspresionizma. Ova suprotnost nije na nivou sadržaja slike, jer transavangarda također koristi citate i teme prošlih stilova, već na nivou metode realizacije: dok anakronisti teže idealu klasičnog zanata mimetičkog slikarstva, transavangarda i neoekspresionizam nekonzistentno povezuju razne slikarske oblike prikazivanja, od mimetičkih do apstraktnih. Nazivi bliski anakronizmu su "učeno slikarstvo" (skovao Italo Mussa) i "hipermanirističko slikarstvo" (termin Itala Tommassonija). Slikari: CARLO MARIA MARIANI UBALDO BARTOLINI STEFANO DI STASIO ROBERTO BARNI OMAR GALLIANI MARKO ANTONIO TANGANELLI 90

CARLO MARIA MARIANI
Najpoznatiji među slikarima anakronizma, Mariani predstavlja jedan drugačiji aspekt aktualne klime postmoderne, dijametralno suprotne transavangardi. U svojim djelima koristi citate neoklasicizma 18. i 19. st. Prvi put izlaže svoje neoklasične slike 1973. Njegova djela se kreću od ekstremnog neoklasicizma do metafizičkog slikarstva i nadrealizma. Krajem 80-ih u slikama mu se počinju javljati i citati Picassa, Brancusija i Beuysa.

ERMETICO 1997.

POWER 1993.

AKT 1982.

KOMPOZICIJA I. 1989.

NEOEKSPRESIONIZAM - AMERIKA

.

SUSAN ROTHENBERG
Najnadarenija američka predstavnica neoekspresionizma. Njene slike i crteži su na razmeđi između Cezannea (spontanost) i ekspresionizma (intelektualna kontrola). Sredinom 70-ih najčešći i najprepoznatljiviji motiv bili su obrisi konja gledanog iz profila, a potkraj desetljeća usmjerava se osjećajnijim temama i ide prema ekspresionizmu.

MONDRIAN 1984.

DVIJE ŽUTE GLAVE 2006.

BEZ NAZIVA 1983.

91

JULIAN SCHNABEL
Postaje poznat 80-ih kao jedan od vodećih umjetnika neo-ekspresionizma. Nakon desetljeća hladnog minimalizma i konceptualne umjetnosti, njegov rad pokazuje romantične i herojske sadržaje, emotivne i subjektivne. Za njega je karakteristično slikanje po raspucanim pločama ili krhotinama keramike apliciranima na drvene ploče velikih dimenzija, pa takvi radovi pokazuju skulpturalne i taktilne vrijednosti.

AUTOPORTRET 1987.

SOVA 1980.

PLAVI AKT S MAČEM 1979.

DAVID SALLE
Salle koristi citate iz povijesti likovnih djela, koji postaju oblikom i sadržajem njegovih radova. Na platnima prikazuje repertoar iz raznih izvora: vlastitih crno-bijelih fotografija, francuskog i američkog slikarstva od 18. do 20. st., reklama iz 50-ih, pornografskih časopisa ili iz priručnika "kako naučiti crtati". Ponekad se na slikama služi i trodimenzionalnim objektima: pločama, tkaninom s uzorcima ili bocama. Jukstapozicija ovih elemenata na njegovim djelima učinila ga je prepoznatljivim i jednom od zvijezda neoekspresionizma u Americi.

CANFIELD HATFIELD 5. 1990.

CANFIELD HATFIELD 9 1990.

KOD LEA CASTELLIJA 1986

KOMEDIJA 1995.

STARE BOCE 1995.

92

NA PRIJELAZU STOLJEĆA
A. R. PENCK

.

U počecima je slikao pod utjecajem Rembrandta, Van Gogha, ali i ekspresionizma. Na slici "Bez naslova" (Grupa prijatelja: Bottcher, Biermann, Penck, Baselitz) daje sablasnoironičan prikaz likova, sa snažnim koloritom i grotesknim figurama, što pokazuje da se još radi o ekspresionizmu. U kasnijim djelima koristi elemente znakovnog jezika, koji je dijelom pretpovijesno-arhetipskog i dijelom tehnološkog karaktera. Ovi simboli pokazuju Penckovu želju da stvori simbiozu racionalnog i iracionalnog, logike i mašte, te ih prikaže u slikama "svijeta", "sistema" i "standarda". Kod Pencka se ne može govoriti o jedinstvenom stilu, jer ne odbacuje eklektičan odnos prema povijesti umjetnosti, a njegov "tajni" znakovni jezik vremenom poprima obilježja dekorativnog uzorka.

BEZ NASLOVA (GRUPA PRIJATELJA...) 1965.

JA U NJEMAČKOJ 1984.

FRIEDENSREICH HUNDERTWASSER

1928 - 2000.

Austrijski slikar i kipar. Njegova ponekad šokantna umjetnička vizija izražavala se u slikarstvu, filozofiji, dizajnu fasada, poštanskim markama, zastavama ili dizajnu odjeće. Za njegov rad su karakteristične organičke forme, odbacivanje ravnih linija, pomirenje čovjeka s prirodom, jarke boje i jaki individualizam. Njegov arhitektonski rad usporediv je s Gaudijem po biomorfnim oblicima i upotrebi keramičkih pločica. Inspirirala su ga djela Egona Schielea, a njegovi radovi često su uspoređivani s Klimtovim. Fascinirale su ga spirale, a ravne linije je nazivao "đavoljim alatom". Svoje umjetničku teoriju koju je nazvao "transautomatizam", temeljio je na nadrealističkom automatizmu, ali se fokusirao na iskustvo gledatelja, a ne umjetnika.

PRIGODNE MARKE ZA UJEDINJENE NACIJE

93

SIGMAR POLKE
Njemački slikar, u početku se 4 godine bavio fotografijom, eksperimentirajući s razvijačima i fiksirima, ugrađujući sve pogreške i elemente slučaja u finalne fotografije. S kolegom na Umjetničkoj akademiji 1963. g. osnovao je "Kapitalistički realizam", propitujući doktrine potrošačke umjetnosti zapadnjačkog kapitalizma. Za njega je tipično da spaja elemente niza različitih medija na jednoj slici. U njegovim se radovima nalaze elementi realnog, duhovnog i fantazmagoričnog. Na jednak način istražuje trivijalnu kulturu, masovne medije i tradicionalno slikarstvo, baveći se i visokim i trivijalnim temama. Tijekom 70-ih poduzima seriju putovanja, fotografirajući po Afganistanu, Brazilu, Pakistanu, New Yorku i Parizu.

GAVRAN 1966.

LJUBAVNI PAR 1965.

94

OSTALI UMJETNIČKI POKRETI

.

GRUPA 58

1958.

.

Grupa je nastala u Napulju 1958. g. na inicijativu Maria Coluccia i grupe figurativnih umjetnika. Namjera je bila "zatvoriti uznemirujući protok nesvjesnog i sagraditi most između sadašnjostI naše duhovne civilizacije i njenog porijekla u prošlosti, te pokazati koliko je ta civilizacija još uvijek sposobna jednostavno prikazati tu prošlost koja pulsira u sjećanju". Kasnije, 1959. g. ovi isti umjetnici potpisuju drugi programatski Napuljski manifest, u kojem otvoreno i ironično protestiraju protiv apstraktne umjetnosti. Na njihovu inicijativu objavljen je časopis Documento Sud.

FLUXUS

1962.

.

George Maciunas bio je osnivač pokreta i istoimene revije u Americi 1962. g. Prva izložba "Fluxus International Festspiele" održana je u Wiesbadenu 1962. g. Projekt je ciljao na fuziju svih umjetnosti, poštujući specifičnosti medija. Fokusirao se na interdisciplinarnost i novi koncept umjetnosti u smislu "total arta". Napuštaju se čvrste granice između vizualne umjetnosti, glazbe, teatra, književnosti, te između akademske i popularne umjetnosti. Cilj nije bio kreiranje novog umjetničkog jezika, već postizanje drugačije upotrebe etabliranih umjetničkih struja i oslobođenje umjetnosti od blo kojeg specifičnog jezika. U korijenima pokreta mogu se naći usko povezani fenomeni poput hepeninga (prvi pokušaj fuzije između ratličitih oblika izražavanja), nasljeđa dade (osobito Duchampa) i eksperimentalne glazbe Johna Cagea u New Yorku. Fluxus nije pokret koji je imao definirane izražajne načine, on je stav prema životu, pokušaj eliminiranja svakog odvajanja između egzistencije i umjetničkog stvaranja. Umjetnici Fluxusa (Brecht, Nam June Paik, Yoko Ono, Vostel, Watts, Joseph Beuys...) dosižu estetske vrijednosti često prakticirajući humor i besmislenost. Osim performancea i koncerata, produciraju knjige, multiple i filmove. I u današnje doba umjetnici Fluxusa aktivni su u cijelom svijetu, iako ne kao zajednice u pojedinim gradovima. Pojava interneta 1990-ih omogućila je da se nekima od izvornih umjetnika iz 60-ih i 70-ih pridruže mnogi pisci, glazbenici i performeri stvarajući Fluxus zajednicu u cyberspaceu.

ART & LANGUAGE

1968.

.

Grupa konceptualnih umjetnika osnovana 1968. u Coventryiju (Engleska). Osnivači su bili britanski umjetnici Terry Atkinson, David Bainbridge, Michael Baldwin i Harold Hurrell. Njihovi rani radovi, kao i časopis Art-Language koji se prvi puta pojavio 1969, imali su velik utjecaj na konceptualnu umjetnost u USA i Britaniji. Tri glavne faze grupe: 1. rana faza do 1972. u kojoj su se publici najviše obraćali putem časopisa Art-Language 95

2. faza u kojoj je grupa podijeljena između New Yorka i Engleske i povezana časopisom The Fox (prestao izlaziti 1976.) Mnogi umjetnici u New Yorku radili su neovisno o grupi ili surađivali izvan nje. U to vrijeme bilo je snimljeno nekoliko LP ploča i singlica, uključujući "Corrected Slogans" (1975), s rock bandom The Red Krayola. Organizatori Michael Corris i Neil Powell priredili su izložbu koja je prikazala usporedne projekte iz tog razdoblja raskola. 3. period nakon 1977. tijekom kojeg su nastajala slikarska djela, a grupa je reducirana na umjetnike Baldwina, Ramsdena i kritičara Harrisona. Od početka Art & Language kritički preispituje praksu i kritiku moderne mainstream umjetnosti, te tradicionalan odnos između umjetnika i publike. Dosižući iza uobičajenih parametara vizualne umjetnosti i uključivanjem političkog plakata, filozofskih tekstova, muzičkih brojeva i dijelova pop-kulture, grupa je od gledatelja tražila da ponovno vrednuju kategorije suvremene umjetnosti i ulogu suvremenog umjetnika. Art & Language stil je nazivan "out of work" jer je grupa zanemarivala ideal modernog umjetnika koji pronalazi i zatim usavršava jedan stil ili vještinu. Za njih, "out of work" znači postojanje plodnog trenutka koji potiće otkrivanje novih uloga i kategorija. Njihovi radovi uključuju plakate, glazbene odlomke, zastave, crteže i slike.

PROCESS ART
Umjetnost u kojoj proces njena stvaranja nije skriven, već je prisutan kao važan aspekt završenog djela, tako da se njegov dio ili cjelina u stvari sastoje od procesa izrade tog djela. Pokret se javlja kasnih 60-ih i 70-ih, a korijeni su mu u apstraktnom ekspresionizmu Pollocka. Kod njega se sukcesivni slojevi nakapane i izlivene boje mogu razaznati, a djelovanje umjetnika pri izradi djela može se rekonstruirati. Kasnije slikarstvo obojanih polja Morrisa Louisa također jasno otkriva postupak lijevanja boje po platnu - oblici su rezultat interakcije tipa i viskoziteta boje, vrste platna, njegove moći upijanja i umjetnikove akcije.

.

U Process artu su također bitni rezultati postignuti upotrebom pojedinih materijala koji sudjeluju u procesu stvaranja. Richard Serra stvara svoja djela bacajući rastopljeno olovo u kutove sobe. Robert Morris izrezuje dugačke trake filca i zatim ih vješa na čavle ili ih baca na pod tako da stvaraju bilo kakve oblike, uvjetovane interakcijom osobina samog filca, gravitacije i umjetnikove akcije. Engleski slikar Bernard Cohen stvara slike određujući proces i način rada i zatim ga provodi sve dok platno ne bude potpuno ispunjeno. Autori: RICHARD SERRA ROBERT MORRIS BERNARD COHEN JOHN HILLIARD

BERNARD COHEN

ROBERT MORRIS

ROBERT SHMITSON

VAV 1964.

BEZ NAZIVA 1970.

JUCATAN MIRROR 1969.

96

NEW IMAGE PAINTING

1978.

.

Naziv pokreta New Image Painting (ili New Image Art, ili New Image Americans) nastao je 1978. na istoimenoj izložbi u Whitney Museumu u New Yorku. Označava rad grupe 10 slikara koji su radili figurativnim stilom bliskim neoekspresionizmu. Pokret predstavlja povratak slikarstvu nakon razdoblja u kojem je većina suvremene umjetničke scene bila orijentirana na performans, instalacije i konceptualnu umjetnost. Koriste se realistički elementi, elementi pop-arta, crno bijele fotografije, stripa, filma itd. Ideja je u bliskoj vezi s Figuration libre (u Francuskoj), Transavangardom (u Italiji) i Neoekspresionizmom (u Njemačkoj).

SUSAN ROTHENBERG JENNIFER BARTLETT

DAVID SALLE NEIL JENNEY

LONGO

BAD PAINTING

1978.

.

Figurativno slikarstvo, donekle ekspresionističko, koje se na provokativan način, vulgarno i ironično izruguje akademskom slikarstvu, "dobrom ukusu" i intelektualizmu (osobito minimal-artu i konceptualnoj umjetnosti) 70-ih godina. Slikama koje su namjerno neugodne, banalne i vulgarne, ismijava se uvriježeni smisao za lijepo. Termin Bad Painting upotrebljen je prvi put 1978. za naziv izložbe slika u New Museumu u New Yorku, koju je organizirao Neil Jenney. Naziv se kasnije koristi i za engleske skupine figurativnih umjetnika, koji uključuju YBA i ostale moderne pokrete, koje sponzorira Charles Saatchi, guru marketinga i tržišta suvremene umjetnosti. Za njih je karakteristična grubost stila, nesklad boja, pretjerani namazi i korištenje raznih materijala. Teško je ponekad razlikovati granice između umjetničkih struja i kiča ili čak trasha, budući da želja da se skandalizira često na kraju postaje samoj sebi cilj. Primjerica, Chris Ofili, jedan od najvećih predstavnika bad paintinga, 1997. na izložbi "Sensation" prikazuje svoje polimaterijske slike ostvarene upotrebom slonovskog izmeta. Donekle srodni pokreti Bad paintingu su Funk-art, Figuration libre i grafiti.

NEIL JENNEY JOAN BROWN JULIAN SCHNABEL KEITH HARING DAVID SALE JEAN-MICHEL BASQUIAT
JAMES ALBERTSON: MARK KOSTABL CHRIS OFILI

SEKS, NASILJE, RELIGIJA I DOBAR ŽIVOT 1962.

(slika rađena slonovskim izmetom)

97

APPROPRIATION ART

.

Umjetnički pokret koji se pojavio u New Yorku ranih 80-ih. Termin označava umjetnike koji u svoje radove vidljivo inkorporiraju slike (reklame, slike iz povijesti umjetnosti itd.) ili druge objekte. Stavljajući te druge slike u novi umjetnički kontekst, njihovo izvorno značenje se mijenja. Za ovu umjetnost je karakterističan analitički i kritički postupak prema suvremenoj kulturi i društvu. Neki od umjetnika su:

SHERRIE LEVINE RICHARD PRINCE DAMIEN HIRST

BARBARA KRUGER CINDY SHERMAN ALISON SAAR

NEUE WILDE

80-te godine

.

Poznati i kao Junge Wilde, umjetnici koji se pocetkom 80-ih javljaju u Njemačkoj i Austriji. Naziv pokreta se referira na francuske Les Fauves, s početka 20. st. Njihove slike su "divlje", pune vitaliteta, spontanosti i stilske raznolikosti. Nemaju nikakav program, nikakve teorije ili komentare koji bi objasnjavali njihova djela, jer misle da je to suvišno. Za njih ne postoji problem apstraktnog ili figurativnog slikarstva, oni neprestano mijenjaju stilove kako im to odgovara. Pokret je nastao kao reakcija na tada etablirane umjetničke smjerove intelektualiziranog ili reduciranog jezika oblika (Minimal-Art, Concept-Art...) i nagovijestio povratak slikarstva koje je već bilo proglašeno mrtvim. Neue Wilde su radili slike velikog formata, slikane divljim potezima, djelomice ekspresivne, apstraktne ili realistične, pune snažnih boja, citata iz povijesti umjetnosti ili stripa, koje su iskazivale osnovne ljudske emocije poput seksualiteta ili straha. Njihovi radovi označavaju početke postmodernizma.

RAINER FETTIG ELVIRA BACH BERND KOBELRING HANS PETER ADAMSKI WALTER DAHN

RAINER FETTIG

RAINER FETTIG

NEW YORK AKT

JA KAO REMBRANDT

98

CHICAGO IMAGISTS
Umjetnicima okupljenima u udruženja "The Hairy Who", "Nonpussed Some" ili "False image", koji čine Chicago Imagism, zajedničko je nepovjerenje u New York School, temeljito nepoštivanje i prezir prema autoritetima u bilo kom obliku, uključujući i umjetničke kanone, na što ukazuje likovni kritičar James Yood u predgovoru katalogu "Jumpin' Backflash". Njihove izložbe u Hyde Park Art Centru organizirao je Don Baum, kasnih 60-ih i ranih 70-ih.

.

Za njih su karakteristični: izbor tema bez ikakvog poštovanja, često seksualna pretjerivanja i nasilje, kreativna mašta, figure prikazane pod velikim psihičkim stresom, narativne teme precrtane iz domaćih izvora, otvorenost prema utjecajima samoukih umjetnika i izvora izvan glavnih tokova zapadnjačke povijesti umjetnosti, ukus za upadljive i opsesivno živahne kompozicije malih formata, nadrealistički hirovit i ironičan humor, jarke boje, neovisnost o cijenjenim ikonama i osebujan manijakalni manirizam. Oni nisu bili homogeni fenomen stila ili ideologije, već amalgam ili složena mikstura različitih individualizama.

JAMES FALCONER

ELEANOR DUBE

ART GREEN

BEZ NAZIVA 1968.

BEZ NAZIVA 1968.

FLORID DISCOMFITURE 1968.

ROBERT GUINAN

SARAH CANRIGHT

JIM NUTT

BEZ NAZIVA 1968.

BACKMAN 1965.

VRIJEME RAZMIŠLJANJA NA ZLATNOM ROGU 1967.

99

GRAFITI & cartoon art

.

Predstavljaju značajan doprinos urbane subkulture likovnoj umjetnosti. Već su Dubuffet i njegovi suvremenici u svoja djela ukljućivali natpise i likove u kojima su djeca, duševni bolesnici i odmetnici iz društva pronašli priliku za svoje kreativno izražavanje. Popularnost grafita počela je rasti nakon 1966. g. s crtežima mladih writera velike snage i ekspresivnosti u njujorškoj podzemnoj željeznici. Ali masovnim imitacijama i ponavljanjima u Europi i Americi, grafiti su vremenom postali isprazna gesta. Grafiti ima dosta elemenata zajedničkih s TV crtićima i stripom (cartoon): sadrži crtež ili sliku, simbole, tekst (poruka može biti politička ili šaljivog sadržaja) i može biti u obliku sukcesivnog prikaza (kao kadrovi stripa).

KEITH HARING
Njujorški umjetnik koji je grafite uzdigao na razinu visoke umjetnosti. Izlagao je i na Documenti u Kasselu, što je dovelo do ogromnog rasta cijena njegovih radova.
TOLEDO 1987. BEZ NAZIVA 1988.

JEAN MICHEL BASQUIAT
Američki umjetnik španjolskog porijekla, karijeru je započeo crtajući grafite na ulicama New Yorka (nije "napadao" podzemnu željeznicu). Svoje kritičke i narativne scene, te crtačko-slikarske komentare stanja društvenih manjina i situacije u svijetu podzemlja kasnije prenosi na platna, koja izlaže 80-ih na Times Square Showu. Koristi snažne boje, afričke maske i grafizme s elementima riječi, fraza, strelica, raketa, nebodera, itd.

ZYDECO 1984.

CABEZA

100

MONOKROMNO SLIKARSTVO KAZIMIR MALJEVIČ

PRIMJERI

.

Monokromno slikarstvo započinje u Moskvi 1918. g. s Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi Kazimira Maljeviča. To je bio nastavak njegova rada započetog slikom Crni kvadrat na bijeloj podlozi iz 1913. g. kojim je otvorio put geometrijskoj apstrakciji 20. st.

ALEKSANDAR RODČENKO
1921. izlaže zajedno tri monokromna platna, svako u jednoj od tri primarne boje, kojima nastoji pokazati "smrt slikarstva". Dok Rodčenko svojim monokromnim slikama demontira uobičajene pretpostavke slikarstva, Maljevič smatra kako je njegov rad upravo koncentracija slikarstva koja ukazuje na srž umjetnosti. Za Rodčenka monokromnost i ravna ploha boje znače samo to što jesu i stoga predstavljaju kraj evolucije iluzionizma, a Malevič u tome vidi prikaz multidimenzionalnog, dakle neograničenog prostora, ispunjenje iluzionističkog slikarstva, novu evoluciju i novi početak u umjetnosti (međutim, mnogi smatraju kako nije lako deducirati namjere umjetnika samo iz njihovih slika, bez poznavanja i komentara umjetnika). Iako monokromno slikarstvo nikada nije postalo dominantno i svega se nekoliko slikara njime bavilo, ono nikada nije nestalo.

AD REINHARDT
Apstraktni ekspresionist koji se najviše približio "čistom" monokromnom slikarstvu. Njegove crne slike sadrže slabo vidljive naznake geometrijskih oblika, gotovo neprimjetne sve dok gledatelj ne provede određeno vrijeme pred njima. Time Reinhardt nastoji kod njega potaknuti meditaciju i pojačati stanje nesigurnosti u ono što u stvari vidi. (Newman i Rothko također reduciraju boje na svojim "colour field" slikama, ali ipak ne odlaze do kraja u monokromiju).

RAUSCHENBERG
U počecima svoje karijere, 50-ih godina, postao je poznat po crnim, crvenim i bijelim monokromnim slikama, u kojima istražuje teksturu i materijal. Kasnije razne materijale kao kolaž stavlja na platno, kako bi se naznačile teksture koje se temelje na mreži. Njegova bijela platna se povezuju uz rad nazvan 4'33'' kompozitora Johna Cagea, koji se sastoji od tišine koja traje strogo određeno vrijeme. U jednom svom djelu Rauschenberg je izbrisao crtež apstraktnog ekspresionista Willema De Kooninga (ostao je prazni monokromni papir) i nazvao ga Izbrisani De Kooning.

JASPER JOHNS
Johnsa se često smatra neo-dadaistom, različitim od apstraktnih ekspresionista čija je estetika bila dominantna 50-ih. Naslikao je određeni broj slika koje su vrlo blizu monokromije: Bijela zastava, Zelena meta i Tango. Primjerice, na Bijeloj zastavi postoje vrlo lagani tragovi njegova "rukopisa" nalik onom na Američkoj zastavi, gotovo nevidljivi 101

kao na Maljevičevom Bijelom kvadratu. Ipak, na tim djelima se naziru potezi kistom više nego što je tipično za monokromno slikarstvo. Mnogi njegovi ostali radovi također se približavaju monokromiji, poput melankoličnih "sivih" slika iz ranih 60-ih, ali s dodanim raznim materijalima (asemblaž) ili tekstom.

AGNES MARTIN
Radovi iz minimalističke faze 1950-ih i 1960-ih su bijeli, prljavo-bijeli ili svjetlo sivi s tragovima olovke u obliku mreža ili linija preko obojane površine.

ROBERT RYMAN
Njegove minimalističke slike kvadratnog oblika pretežno su bijele ili prljavo-bijele, s naznačenim okvirima i "konstrukcijama".

BRICE MARDEN
Njegovi najraniji zreli radovi pokazuju radikalnu redukciju, nalik suvremenim radovima Jaspera Johnsa. Sive plohe oslikane su enkaustikom, s uskim trakama uzduž donjeg dijela platna.

FRANK STELLA
U svom radu nastoji minimalizirati svako spiritualno ili emocionalno značenje, što je možda najvidljivije u njegovim crnim ispruganim slikama iz ranih 60-ih. Kasnije napušta ne samo monokromno, već i geometrijsko slikarstvo.

YVES KLEIN
Radi monokromna platna obojana njegovom patentiranom International Klein blue bojom.

ELLSWORTH KELLY
Provodi mnogo vremena u Parizu i New Yorku. Napravio je određeni broj monokromnih slika koristeći oblikovana platna (shaped canvases).

102

RADICAL PAINTING
OLIVIER MOSSET

- MONOKROMNO SLIKARSTVO

.

Švicarski umjetnik, od 1977. živi u New Yorku. Kasnih 70-ih, u doba punog zamaha neoekspresionizma, započinje veliku seriju monokromnih slika. Jedan je od osnivača New York Radical Painting group, radikalne po svojim socijalnim stavovima kao i po povratku radikalnim korijenima slikarstva. Ovo ponovno iznošenje socijalne važnosti apstrakcije, čak i monokromne, nije bilo u tolikoj mjeri naglašavano još od Maljeviča i Rodčenka.

MARICIA HAFIF
Jedna od vodećih umjetnica monokromnog slikarstva. Značajno je pridonijela osnivanju monokromnog slikarskog pokreta u SAD, započevši s poticajnim člankom "Ponovni početak" objavljenim u Art Forumu 1978. U odgovoru na članak, Olivier Mosset joj predlaže osnivanje grupe radikalnih slikara koja bi raspravljala o svojim radovima. Hafif je organizirala nekoliko izložbi članova ove grupe, a 1981. cijela grupa izlaže u Williams College Museum of Art. Ova je izložba imala ogroman odjek i tada je lansirano ime Radical Painting.

JOSEPH MARIONI
Član je Radical Painting Group u New Yorku. Slika akrilnim bojama na platnu. Izlagao je u Europi i Americi i jedan je od najznačajnijih autora monokromnog slikarstva.

103

NEO-GEO
Neo-geo je skraćenica za neo-geometrijski konceptualizam. Termin koji opisuje rad Petera Halleya, Ashleya Bickertona, Jeffa Koonsa ušao je u upotrebu ranih 1980-ih u SAD. Njihovi radovi nastoje biti kritički prema mehanizaciji i komercijalizaciji modernog svijeta, cilj koji Halley naziva "geometrizacijom modernog života". Gledajući geometriju kao metaforu društva, Halley radi slike u geometriskoj apstrakciji, sjajnog kolorita, koje ipak imaju temelje u figuraciji - derivirane su iz kružnih ploča koje Halley koristi za prikazivanje individualnih organizama i mreže suvremene urbane egzistencije. Slike su prikaz društvene okoline, izolacije i povezanosti. Djela Bickertona i Konsa su pretežno trodimenzionalna: Koons se izruguje potrošačkoj kulturi pokazujući prave predmete široke potrošnje kao djela neprolazne ljepote, a Bickerton stvara vizije apokalipse u svojim Biofragmentalnim serijama.

.

PETER HALLEY:

BLACK CELL 1985.

PERFECT WORLD 1993.

303 1991.

104

FOTOGRAFIJA CINDY SHERMAN
1954.

.

Jedna od najcjenjenijih fotografkinja kasnog 20. st. Iako najčešće snima sebe samu, to nisu autoportreti, nego komentari o ulozi žene u društvu, o prirodi umjetnosti i kulturnim stereotipima. Njene fotografije su višeznačne i eklektične. Studirala je slikarstvo, ali frustrirana ograničenjima slikarstva, počela se izražavati fotografijom. Fotografije nje same poznate su pod nazivom "Untitled Film Stills", počela ih je snimati 1977. i na njima se prikazuje kao heroina B-filmske produkcije, odjevena u različitu odjeću, kostime za određene uloge. Na tim fotografijama ona sebe ne prikazuje kao osobu, već kao određeni tip: domaćicu, prostitutku, plesačicu, glumicu itd., a kako bi ih dodatno depersonalizirala, na svima je oznaka "Bez naziva" i redni broj. Projekt je završila 1980. kada je zaključila da više nema klišeja prema kojima bi snimala. Te godine je napravila seriju fotografija "Rear-Screen Projections" na kojima u raznoj odjeći paradira ispred ekrana na koji se projiciraju slajdovi. 1985 - 1989. snima serije fotografija "Disasters" i "Fairy Tales", na kojima po prvi puta nije model sama sebi na svim slikama. Scene su čudne i nedefinirane, snimane s plavim, zelenim i crvenim svjetlom, uz korištenje dijelova lutaka i raznih proteza. U "Povijesnim portretima" (oko 1990.) opet kao model koristi sebe, prikazujući se u ulogama iz poznatih arhetipskih slika velikih majstora. 1992. radi seriju "Sex Pictures", u kojoj se više sama ne pojavljuje, već koristi lutke i proteze koje postavlja u eksplicitne seksualne poze.

BEZ NAZIVA Film Still, #15, 1978.

BEZ NAZIVA, #112, 1982.

BEZ NAZIVA # 87, 1981.

BEZ NAZIVA, Film still, 1978

BEZ NAZIVA Film still # 6. 1977.

105

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->